ZBIO SE TEŽAK DOGAĐAJ!Što sad i kako dalje?

Cilj ovog letka je pomoći roditeljima koji su doživjeli težak gubitak. Svako je iskustvo, naravno, jedinstveno i osobno, no letak će Vam opisati uobičajene reakcije roditelja u takvoj situaciji. Pomoći će Vam da razumijete vlastite reakcije i promjene u ponašanju te Vam pokazati kako možete podržati svoj prirodni proces oporavka te izbjeći neke pogreške.

» Drugi roditelji ne žele ništa od toga ili žele samo dio toga.

» Bez obzira na to u kojoj ste skupini, uzmite si vremena da donesete odluku o tome

što ćete učiniti i pritom se oslanjajte na svoje želje i potrebe. Ljudi iz Vaše okoline (uključujući i zdravstvene djelatnike) možda će misliti drukčije i dobronamjerno će Vas nagovarati da učinite ono što oni misle da je za Vas (naj)bolje, ali slušajte sebe – vjerujte sebi i svojim osjećajima!

» Zdravstveni su djelatnici dužni udovoljiti Vašim potrebama, a ako tome nisu skloni, odlučno (NE agresivno) zastupajte to

što želite.

Više o tome možete pročitati na internetskim stranicama međunarodnog saveza PLIDA (Pregnancy Loss and Infant Death Alliance): www.plida.org.

ZAPAMTITE! » Tuđe savjete o tome što biste morali i trebali

osjećati, činiti ili ne činiti uzmite u obzir jedino ako i Vama odgovaraju. U suprotnom, vjerujte sebi i tome kako Vam je. Jedino Vi znate svoju istinu o tome koliko se brzo možete oporaviti.

» Ne zagovarajte uvriježen stav da “sve treba zaboraviti i da ne treba misliti na to”. Tako se bezuspješno borite protiv prirode jer teške događaje zapravo ne možemo zaboraviti. S njima samo možemo naučiti uspješno živjeti!

Leta

k za

tu

gu

juće

ro

dit

elje

» pokušajte izdržati bol bez povećane količine tableta, cigareta ili alkohola – dugoročno gledajući, oni usporavaju oporavak;

» ovo nije vrijeme za donošenje velikih odluka, budite nježni i strpljivi sa sobom i odgodite odluke za kasnije;

» ako imate još djece, ovaj je gubitak sasvim sigurno pogodio i njih (ostali su bez brata/sestre) pa će i njima trebati puno podrške. Prirodno je da neko vrijeme nećete imati snage za pružanje podrške svojoj djeci, i to zbog velike osobne boli koju osjećate. Zbog toga dopustite bliskim ljudima iz Vaše okoline da se na različite praktične i emocionalne načine pobrinu za njih (npr. da ih odvedu kamo treba, pomognu u školskim zadaćama, da s njima razgovaraju o gubitku koji su doživjeli, slušaju o njihovim strahovima, brigama itd.). Sigurno je da ćete s vremenom i Vi sami moći preuzeti taj važan posao.

PRAVA I MOGUĆNOSTI RODITELJA POVEZANI S OPRAŠTANJEM OD DJETETA

» Nekim je roditeljima jako važno vidjeti tijelo djeteta, zagrliti svoje umrlo dijete i provesti s njime neko vrijeme te tako započeti proces opraštanja od djeteta. Osim toga, žele imati i trajnu materijalnu uspomenu na dijete, npr. žele fotografirati djetetovo tijelo, uzeti uvojak kose, načiniti otisak dlana ili stopala itd. Nekim je roditeljima važno i dati ime umrlom djetetu. Na koncu, nekim je roditeljima važno organizirati posljednji ispraćaj djeteta, uključujući i različite religiozne rituale povezane s time.

KOME SE MOŽETE OBRATITIZA STRUČNU PODRŠKU?

Obratite se psihologu ili liječniku u najbližem domu zdravlja, bolnici ili centru za krizna stanja. Savjet možete potražiti u (privatnom) savjetovalištu ili obiteljskom centru ili možete nazvati neki od telefona za psihološku pomoć u državnim ustanovama i nevladinim udrugama. (Telefonske brojeve možete naći na internetu, u dnevnim novinama itd.)

LITERATURA O GUBICIMA, TUGOVANJU I PODRŠCINA HRVATSKOM JEZIKU:

1. Arambašić, L. (2008.). Gubitak, tugovanje, podrška

2. Dyregrov, A. (2001.). Tugovanje djece3. Profaca, B. i Puhovski, S. (2005.). Kako

pomoći tugujućem djetetu?, Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba (knjižica se može preuzeti na internetskoj stranici http://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/kako-pomoci-tugujucem-djetetu/)

Dodatne tekstove o toj temi na stranim jezicima možete pronaći na internetu (ključne engleske riječi su loss, bereavement, grieving, infant death).

KADA ZATRAŽITI STRUČNU PODRŠKU?

Gubitak koji ste doživjeli vrlo je teško prebroditi bez tuđe podrške. Uz razumijevanje i podršku bliskih osoba u obitelji, na poslu ili drugdje lakše ćete podnijeti bolne osjećaje. Ako trebate pomoć psihologa ili liječnika, to ne znači da ste manje vrijedni ili ludi, već da je gubitak koji ste doživjeli suviše snažno i teško iskustvo pa Vam treba podrška da ga lakše podnesete. » Ako se ne možete nositi sa silinom osjećaja ili

tjelesnih reakcija ili ako oni ne počnu slabjeti, ako osjećate kroničnu napetost, zbunjenost, iscrpljenost, “prazninu” i sl.,

» ako ste nakon nekoliko mjeseci i dalje “zaleđeni” i ne osjećate nikakve emocije ili se stalno trudite spriječiti osjećaje da izbiju na površinu,

» ako se noćne more i poremećaji sna nastave te ako Vam se nenamjerne slike i misli vraćaju istom učestalošću,

» ako nemate prijatelja ili člana obitelji s kojim biste mogli podijeliti misli i osjećaje, a imate potrebu za tim,

» ako su Vaši odnosi s drugima bitno poremećeni ili ako na poslu funkcionirate mnogo lošije nego prije,

TADA BI BILO DOBRO DA POPRIČATE SA STRUČNJAKOM O SVOM GUBITKU I O TOME KAKO SE OSJEĆATE!

ZAPAMTITE:Primijetite li da Vam je sve teže i da se osjećate

sve lošije, dopustite da Vam drugi pomognu. Letak napisala:prof. dr. sc. Lidija Arambašić, psihologinja

GUBITAK DJETETAu trudnoći, tijekom

ili nakon poroda

» gubitak volje, interesa i motivacije za bilo što; » stalno razmišljanje o nepravdi; » pitanja bez odgovora, npr. “Jesmo li nešto mogli

učiniti da spasimo vlastito dijete?”, “Jesmo li mi uzrok toga?”, “Zašto nam se to dogodilo?” (ona proizlaze iz potrebe da razumijete događaj, ublažite bespomoćnost i time povratite izgubljenu kontrolu nad životom);

» česta sjećanja na događaj, vraćanje slika i zvukova vezanih uz njega – mimo volje i bez mogućnosti kontrole;

» gubitak osjećaja za vrijeme, prostor i ljude – kao da gledamo usporeni film;

» pesimističan pogled na budućnost.

Tjelesne: » probavne smetnje; » gubitak apetita ili pretjerano jedenje; » mučnina; » glavobolja; » stalni umor; » noćne more i problemi sa spavanjem; » mišićna napetost; » pretjerano znojenje.

U ponašanju: » nastojanje da se saznaju pojedinosti o

djetetovoj smrti – potraga za “istinom” ne prestaje čak i kad je jasno da se neke stvari jednostavno ne znaju. To daje osjećaj bar nekog smisla, osjećaj uspostave kontrole nad životom. To je i prilika za (privremen) odmak od silne psihičke (a nekad i tjelesne) boli;

» teškoće u kontroli agresije; » povlačenje od drugih i osamljivanje

(“Nitko me ne može razumjeti”); » pretjerana ovisnost o drugim ljudima; » plačljivost; » smanjeno sudjelovanje u uobičajenim

aktivnostima, na poslu;

DA, DOŽIVJELI STE GUBITAK!

Ako Vam ljudi oko Vas na razne načine (iako u dobroj namjeri) šalju poruku da “zapravo niste doživjeli gubitak – jer se još niste uspjeli (jako) vezati za svoje dijete”, nemojte ih slušati! Vjerujte sebi i držite se vrlo jednostavne definicije GUBITKA: gubitak je sve ono što smo nekada imali, a sada više nemamo! A imali ste nade i očekivanja te s tim povezane misli i osjećaje, imali ste zamišljanja, sanjarenja, razne planove, osjećali ste privrženost djetetu (a ona se uspostavlja i prije njegova rođenja) itd., a sve to sada, nažalost, više nemate. Prihvaćanje činjenice da se gubitak dogodio važno je jer bez toga ne može započeti proces iscjeljivanja psihičkih rana.

ZAŠTO JE TAKAV GUBITAKTEŽAK DOGAĐAJ?

On onemogućuje ispunjenje važnihi prirodnih očekivanja te ostvarenje važne životne uloge: » roditeljstvo je jedna od najvažnijih životnih

uloga; » identitet roditelja počinje se stvarati još u

trudnoći, a smrću nerođenog/tek rođenog djeteta prekida se proces ostvarenja tog identiteta;

» veza između roditelja i djeteta smatra se najjačom – “tjelesno” (krvna veza) i emocionalno;

» roditelji prirodno očekuju da će dijete postati kohezivna sila koja će njega i roditelje povezati u obitelj – neovisno o tome je li riječ o prvom, drugom, trećem ili nekom sljedećem djetetu;

» djeca na simbolički način stvaraju budućnost roditelja produljujući obiteljsku lozu;

» smrt djeteta toliko je neprirodan događaj da ruši naše psihološke temelje (po svim prirodnim zakonima prvo umiru stariji,

a potom mlađi); » po izlasku iz bolnice roditelje čeka susret s

njihovom drugom djecom (ako postoje) koja su se veselila bratu/sestri, ali i susret s mnogim ljudima koji su očekivali prinovu u obitelji.

MOGUĆE I PRIRODNE REAKCIJENA GUBITAK DJETETA

Emocionalne: » “zaleđenost” – čini se da ništa ne osjećamo,

da događaj nije stvaran; » tuga; » krivnja (jer mislite da ste nešto mogli učiniti

ili da ste nešto pogrešno učinili); » ljutnja – na moguće “krivce” i na one koji su

zaista krivi, na sebe, na sve oko sebe; » bespomoćnost; » mrzovolja i razdražljivost; » strah od ponavljanja sličnog događaja; » osjećaj gubitka kontrole nad životom; » stid – zbog bespomoćnosti, jakih emocija

ili potrebe za pomoći; » osjećaj besmisla.

Misaone: » šok, nevjerica i zbunjenost; » slabija koncentracija, pamćenje, pažnja,

razmišljanje i zaključivanje; » teškoće u donošenju čak i najjednostavnijih

odluka; » preplavljenost mislima o djetetu kojeg

više nema;

» napetost/poremećaj u odnosu roditelja – zbog razlika u tome kako žene i muškarci doživljavaju/pokazuju bol zbog izgubljena djeteta (žene nekad govore muškarcima da “im nije dovoljno teško”, muškarci nekad govore ženama da “možda ipak pretjeruju

u jačini i trajanju reakcija na gubitak”).

ZAPAMTITE:Sve su to normalne, prirodne i uobičajene reakcije na nenormalnu situaciju i, premda

bolne, dio su prirodnog procesa suočavanja s gubitkom. One su neizbježan dio psihičkog i

tjelesnog proživljavanja teškog iskustva i prirodan su dio oporavka.

KADA SE POJAVLJUJU I KOLIKODUGO TRAJU TAKVE REAKCIJE?

U pravilu se pojavljuju odmah nakon gubitka, ali neke se mogu pojaviti i nakon nekoliko tjedana ili mjeseci. Mogu trajati nekoliko tjedana, a neke će od njih trajati mjesecima ili još dulje.

KAKO TEČE PROCES OPORAVKA?

Bol nakon takvog teškog iskustva prirodna je i sama po sebi ljekovita jer iako je (jako) neugodna, ona je i poziv na to da nešto učinite kako biste se počeli osjećati bolje. Oporavak u pravilu teče sporije nego što očekujete, nego što biste željeli, i skokovit je.

Postoje razdoblja poboljšanja i pogoršanja, ali s vremenom, polako, počinjete ponovno živjeti životom u kojem postoji i veselje. Tome je tako jer početna bol postaje rjeđa i blaža i/ili jer se naučite bolje s njom živjeti.

ŠTO MOŽETE UČINITI DA OLAKŠATE/UBRZATE VLASTITI OPORAVAK?

Priroda liječi dopuštajući svim osjećajima da se izraze. Izražavanje osjećaja, premda se čini da će nas preplaviti, neće nas dovesti do gubitka kontrole ili pameti.

Međutim, zaustavljanje i prigušivanje osjećaja može dovesti do psihičkih i tjelesnih teškoća. Tako npr. plakanje dovodi do olakšanja, ali ima i drugih stvari koje možete učiniti kako biste se osjećali bolje i ljudskije: » razgovarajte o svojim osjećajima i drugim

reakcijama s članovima obitelji, prijateljima ili kolegama na poslu ili ih izrazite na Vama najprimjereniji način – ne potiskujte ih;

» uzmite si dovoljno vremena za odmaranje i pronađite način odmora koji Vam najviše odgovara (neki vole šetati – sami ili u društvu, neki vole biti među ljudima, a nekima je draža osama, neki će slušati glazbu, baviti se sportom, pisati, crtati itd.); u svakom slučaju, nemojte biti previše pasivni;

» neka Vam dan teče toliko uobičajeno koliko je to moguće (obavljajte razne svakodnevne aktivnosti);

» izrazite svoje potrebe jasno i otvoreno u obitelji, prijateljima i na poslu; olakšanje donosi podrška drugih, naročito onih

s kojima ste bliski ili onih koji su imali slična iskustva;