Kako odgajati dijeteU svakoj je porodici potrebna disciplina. Cilj discipline nije odgojiti „poslušno" dijete, već pomoći djetetu da razumije šta je to prihvatljivo ponašanje, nauči da donese dobre odluke u izboru ponašanja i stekne samokontrolu. Djelotvoran disciplina je proces uspostavljanja ravnoteže između djetetove potrebe za samostalnošću i potrebe za ograničenjima. Kroz taj proces, postepeno smanjujete vašu kontrolu nad djetetom, dajući mu priliku da ovlada vlastitim ponašanjem.

Djeca će vjerojatno iskušavati vaše zahtijeve i ograničenja koja ste im postavili, ali ona su dio učenja i nužna kako bi netko postao odgovorna odrasla osoba. Svako neprihvatlivo ponašanje je prilika za učenje. Kada se vaše dijete neprihvatljivo ponaša, ne radi to namjerno iako se ponekad tako čini. Ono pokušava da uči o svom svijeteu i kako različita ponašanja vode različitim posljedicama.

Izazov za roditelja je da poduči dijete šta je prihvatljivo, a šta ne. Uspostavljanjem razumnih pravila i ograničenja, pomoći ćete vašem djetetu da uspostavi granice (limite)u budućnosti.

DOGOVORITE SE

Kako biste uspješno odgajali dijete i primjenjivali efikasne odgojne postupke trebate u porodici prvo:

usaglasiti zajedničke ciljeve za djecu –treba vam biti jasno šta želite da odgajate kod djece, kakva želite da djeca budu ne toga dana i toga trenutka, nego i u budućnosti. Razgovarajte zajednički o tome koje vrijednosti cijenite i želite prenijeti na djecu. Važno je da budete jedinstveni u svojim stavovima i djelujete u pravcu ostvarivanja istih ciljeve, makar na različit način.

djelujte planski i svjesno a ne impulsivno, konzistentno primjenjujući postavljene ciljeve i vrijednosti kroz svakodnevne aktivnosti;

u sve procese aktivno uključite djecu, pitajte ih šta misle, šta su njihovi ciljevi, šta oni smatraju važnim. Nemojte nikada potcjenjivati djecu i njihove sposobnosti;

utvrdite jasna pravila ponašanja zajedno sa djecom, kao i procedure u situacijama kada se pravila krše;

radite više na prevenciji problema i uvijek djelujte u najboljem interesu i za dugoročnu dobrobit djeteta;

konstantno pratite ponašanje djece i reagujte na vrijeme, prije nego problemi eskaliraju, stalno preispitujte svoje postupke i strategije;

razvijajte konstantno dobre odnose u svojoj porodici, radite stvari zajedno, razgovarajte i družite se i činite sve da se svi osjećaju uvaženi, uključeni, prihvaćeni i sigurni.

čitajte, pitajte i razgovarajte kako biste razvijali svoje roditeljske vještine koje će vam pomoći da primjenjuju prihvatljive odgojne postupke;

USPOSTAVLJANJE PRAVILA PONAŠANJA U KUĆINa pominjanje riječi pravila većina ljudi se namrgodi i odmahne glavom. Čini se da niko pretjerano ne

voli pravila. Ona u nama izazivaju razne neugodne asocijacije, podsjećaju nas na zabrane, asociraju na gušenje naših ličnih sloboda kao i na kazne koje bi uslijedile ukoliko ih kršimo. Reakcije djece se sigurno ne razlikuju mnogo od ovoga. „Pravila postoje da bi se kršila", reći će mnogi adolescenti. Ipak, svi se slažu da bez pravila ne možemo i da bi bez njih vjerovatno nastupio haos. Pa zašto im se onda toliko protivimo? Da li bi zaista nastupio haos? Zašto ih kršimo? Zašto djeca krše postavljena pravila?Roditelji često formulišu pravila koja podsjećaju na listu zabranjenih stvari. „To ne smiješ", „ovdje ne možeš", „to je zabranjeno", svakodnevno čujemo. Ovakva pravila djeluju zbunjujuće na djecu, jer im ne govore šta je dozvoljeno, šta mogu ili trebaju raditi. Pravila su, uglavnom, nametnuta spolja, ponekad nejasna djeci ili neprimjerena dječijem uzrastu ili se pak "podrazumijevaju" što dodatno otežava dječije razumijevanje pravila.

DJECA I PRAVILAU najranijoj fazi, djeca shvataju da pravila proizilaze iz moći odraslih. Dječije pristajanje na pravila rezultat je želje da ugode odraslima i dobiju odobravanje, ili straha od kazne – "Pogrešno je uzimati stvari jer moja mama poludi i onda moram ići u ćošak." Razmišljanje male djece karakteriše i njihov egocentrizam i potreba za trenutnom nagradom. Strah od kažnjavanja ili želja za odobravanjem može samo trenutno ublažiti njihovu impulsivnost ali ih dugoročno ne uči potrebnim vještinama, niti ih „odgaja".

Rane godine razvoja djece karakteriše njihova potreba da ostvare kontrolu nad sopstvenim tijelom i uspostave samoregulaciju, uz istovremenu potrebu da dobiju odobravanje svojih roditelja. Petogodišnjaci žele ovladati granicama a u šestoj, te granice žele isprobati. Kada im se ukazuje na neprimjereno ponašanje, kršenje pravila ili gubitak kontrole, djeca mogu iskusiti osjećaj srama ili krivice, što može onemogućiti razvoj samostalnosti i inicijative u budućnosti.

Kako reagovati na neprimjereno ponašanje djece? U ovome je najvažnije pronaći balans. Ako je, sa druge strane, reakcija roditelja na neprimjereno ponašanje djece slaba ili pasivna, postoji opasnost da djeca ne razviju interes, niti sposobnost za obuzdavanje impulsa i moralno postupanje. Djeci ne trebaju ni grube prijetnje niti kazne koje podstiču strah i nesigurnost. Djeci trebamo mirno i jasno reći šta od njih očekujemo i zašto i istrajati na rečenom bez gubljenja kontrole.

Tek u kasnijoj fazi razvoja, djeca će shvatiti da su pravila utemeljena na društvenim konvencijama a ne isključivo na pojedinačnom autoritetu. Djeca postaju svjesna normi i vrijednosti koje su neophodne za odvijanje igre ili rad grupe. Počinju shvatati da pravila postoje izvan i mimo odraslih kao dio društva i konvencija, što podstiče djecu da razmišljaju i o drugim faktorima osim uračunavanja rizika od kazne ili nagrada, koje se tiču njihovih trenutnih namjera. Djeca stiču interes za pitanja morala, iskrenosti i dobrobiti drugih.

KAKO USPOSTAVITI PRAVILA?Kada pomislimo na kuća pravila, padaju nam na pamet neki primjeri iz našeg iskustva, kao: nema televizije prije večere, ili nema udaranja i vrijeđanja, nema lopte u kućim, nema slatkiša prije jela i sl.. Kao što smo na već napomenuli djeci je potrebno da razumiju šta od njih „hoćemo" a ne šta „nećemo". Zato i pravila trebaju biti postavljena afirmativno. Crtane gledamo nakon večere; loptom se igramo napolju, pričamo tiho, budi ljubazan itd. Naravno, važno je da ova pravila važe i za nas, jer kada god ih prekršimo dajemo djeci dozvolu da i ona to učine. Naravno da neka pravila, odnosno limiti postoje samo za djecu (vrijeme odlaska na spavanje i sl.), ali vaćina pravila važi za sve.Upoznavanje sa pravilima ponašanja treba početi još u prvoj godini života. Na samom početku pravila ponašanja trebaju biti veoma jednostavna, da bi vremenom postala malo zahtevnija. Za usvajanje pravila ponašanja veoma je važno imati na umu da ona moraju odgovarati uzrastu vašeg djeteta i onoga što dijete može uraditi i shvatititi kao pravilo ponašanja. Na primjer ne možete očekivati da će dijete na uzrastu od tri godini znati da ne smije pretračati preko ulice da bi uzelo svoju loptu.

Pravila ponašanja su temelj za uspostavljanje pozitivne klime u porodici i konstruktivne komunikacije. Upoznavajući se sa pravilimi ponašanja dijete otkriva i uči koje je ponašanje dozvoljeno, a koje ne, šta može, a šta ne može. Na taj način dijete se poučava disciplini.

Recite djetetu šta od njega očekujete i zašto. Koristite jednostavne rečenice, budite jasni i afirmativno navedite pravila.

Neka vaša očekivanja budu formulisana po principu „kratko i jasno". Mala djeca teško mogu „upamtiti" duge smjernice primjer: "Molim te operi ruke toplom vodom, obavezno ih obriši šarenim peškirom i usput ponesi kremu". Za predškolce bi ovo bilo poprilično „mnogo" za upamtiti. Obavezno će nešto od ovga zaboraviti. Zato budite koncizni u svojim očekivanjima, kao i u davanjiu smjernica.

Budite sigurni da je pravilo moguće primjeniti u datoj situaciji. Ne očekujte od svog djeteta da ostane sasvim čisto i uredno nakon boravka u parku ili prirodi ili da bude mirno duži period vremena. Pravila trebaju „pratiti" a ne ograničavati djecu.

Neka pravilo odgovara uzrastu, ličnosti i vještinama vašeg djeteta. Što su djeca manja to bi i vaša očekivanja trebala biti manja, kako zbog njihovih ograničenih fizičkih mogućnosti, tako i zbog pojmovnog i govornog razvoja. Reći djetetu od dvije godine da samo obuje cipele na pertlanje je sasvim nerealno, ali to isto sasvim prirodno možete očekivati od djeteta na uzrastu od pet godina. Mala djeca teško mogu dijeliti igračke sa drugom djecom pa to od njih ne možete očekivati. Pratite potrebe djece – ako im je dosadno, uključite se sa njima u igru ili ih uključite u ono što vi radite umjesto da ih tjerate da „budu mirni".

Dosljedno primjenjujte pravilo. Dosljednost je nužan preduslov za kvalitetno odgajanje, što takođe važi i za pravila ponašanja. Nedosljednost u pogledu vaših očekivanja i određivanje koje je dječije ponašanje prihvatljivo, a koje ne samo može stvoriti konfuziju u dječijoj glavi, pa će često biti u situaciju da ni samo ne zna šta je dobro činiti, sa što ne. Takođe je veoma važno da svi koji učestvuju u odgajanju djeteta usaglase svoja očekivanja po pitanju pravila ponašanja i budu dosljedni u reagovanjima na iste. Ako tata nešto ocjenjuje kao prihvatljivo (pr. igranje loptom po kući), a mama isto to osuđuje, dijete neće moći samo odlučiti šta mu je činiti. Zato, odrasli, pomozite sami sebi, usaglasite očekivanja i budite dosljedni!

Poštujte osjećanja svog djeteta i uvažite ih kad možete. Ako je dijete uzbuđeno i sretno ili pak ljuto ili bijesno, uvažite ove osjećaje umjesto da ih gušite. Nemojte reći ljutom djetetu „Sad se smiri i čitaj slikovnicu" ili „Nemoj plakati, nisi beba". Pomozite djeci da razumije svoja osjećanja: „Vidim da si sada ljut i razumijem te. Mogu li ti nekako pomoći?" Istovremeno pomozite djeci da kanališu svoja osjećanja :"Vidim da si ljut ali ne možeš zbog toga nekoga udariti. Možeš da gnječiš plastelin ili nacrtaš nešto. Ili da šutaš loptu."

Nastupajte sa autoritetom; budite uvjereni i sigurni u vlastite namjere. Vi ste odrasla osoba i vi morate pomoći djetetu da postavi i poštuje limite. Djeca vam vjeruju i od vas očekuju da ih usmjerite ka prihvatljivom ponašanju. Da bi interakciji između vas i dijeteta u toku usvajanja pravila ponašanja bila uspešna, poželjno je da postupate ljubazno i odlučno. To znači da nećete govoriti neodlučno (neeeemoj to dirati, mooolim te), niti ćete se derati i prijetiti. Rećićete jasno „Sada idemo kući", glasom koji ne osuđuju ali ni ne trpi pogovor niti raspravu (ovo možete vježbati).

Pružite djeci mogućnost izbora u okviru ograničenja koja postavite. Ograničenja daju dio kontrole vama, a mogućnost izbora daje dio kontrole djetetu. Ovaj postupak se još zove „limitirani ili ograničeni izbor". Djetetu ćete ponuditi mrkvu ili špinat; crveni ili plavi džemper a ne: „da li ćeš jesti?" ili „šta ćeš obući?".

Dozvolite djeci da vam pomognu u definisanju pravila. Kada i djeca učestvuju u donošenju pravila njihova motiviracija da ih primjenjuju i poštuju je znatno veća, jer tada oni pravila doživljavaju kao nešto lično, a ne kao nešto što su odrasli „nametnuli sa stane".

I pravila trebamo podučavati uz igru i smijeh. Nemojte se pretvoriti u „ozbiljnog odraslog" koji samo nešto traži i zahtijeva. Osmislite pjesmice za pranje ruku i zuba, napravite vozić za odlazak na spavanje, dajte djeci zaduženja u vrijeme kupovine ili kod kućnih poslova i obavljajte ih uživajući u zajedničkom radu i sa entuzijazmom. Ako dijete „laje" dok vi razgovarate na telefon, nemojte bijesno reagovati i ućutkavati dijete – bacite mu „kost". Igračke koje su van kutije „plaču jer žele da se vrate kući", kupite stvari sa poda tako što ćete dijete „voziti" kao civare, usisivač je zmaj „prašinožder". Napravite „kutiju za lijepe snove", ili „kutiju za tugu" koju stavite u frižider zajedno sa tugom. „Nacrtajte" dugme za stišavanje tona na djetetu, pa se igrajte stišavanja i pojačavanja itd, itd. Djeca nisu roboti niti nas trebaju „slijepo slušati". Djeca su osjetljiva i senzibilna bića koja trebaju puno pažnje i smijeha, puno ljubavi i osjećaja sigurnsoti. A trebate i vi.

ŠTA KADA SE PRAVILA KRŠE?Djeca stalno uče iskušavajući postavljene granice. Izbjegavanje nevolja svo vrijeme je nemoguće. Ponekad će djeca testirati vaše granice tolerancije, pa evo nekoliko korisnih strategija koje možete primjeniti kada se vaše dijet ponaša neprimjerno ili kada prekrši pravila:

Preusmjerite dječije ponašanje. Kada se dijete ponaša na način za koji vi mislite da je neprihvatljiv, pokažite mu kako da na pravilan način izrazi istu svoju potrebu. Na primjer, kada vaše dijete baca kocke po sobi, preusmjerite njegovo ponašanje na sljedeći način:" Nije u redu da bacaš kocke. Nekog bi mogao povrijediti. Hajde da umjesto toga gradimo kulu od kocaka". Maloj djeci moraćete naprosto skrenuti pažnju sa neprihvatljive aktivnosti („vidi maca!") jer ono neće razumjeti složena objašnjenja.

Pokažite djetetu i druge mogućnosti. Recite i pokažite vašem djetetu šta da radi. Ponudite mu prihvatljive načine da fokusira svoju energiju. Ako zaustavite ponašanje, a ne ponudite smislenu alternativu, njegovo ponašanje će se vjerovatno nastaviti.

Reagujte na vrijeme. Ako se vaše dijete neprimjereno ponaša, same riječi možda neće biti dovoljne. Nemojte čekati da problem eskalira i pet puta ponavljati vaše očekivanje od djeteta, nego reagujte na vrijeme. Čim dijete počne odrešeno neprihvatljivo ponašanje, jasno recite želite drugo ili tražite od djeteta da se prisjeti pravila (dogovora). Ukoliko je dijete malo – dvogodišnjak koji se tvrdoglavo bori da se nastavi igrati sa vodom prilikom kupanja, a vi znate da će daljni nastavak igranja sa vodom rezultirati prehladom, uzmite nježno ali odlušno svoje dijete i odvedite ga u prostorije gdje je neka njegova omiljena igračka, a što će ga sigurno umiriti.

Osudite ponašanje, a ne dječiju ličnost. Ukoliko dijete prekrši neko pravilo ili učini nešto što nije u redu, kritikujte njegovo ponašanje, a ne njegovu ličnost. Uzmimo za primjer da je djevojčica polomila čašu. Umjesto da kažemo: „Polomila si čašu. Ti si zločesta (nepretna, nepažljiva)", trebamo reći „Polomila si čašu. Nisi je pažljivo nosila. Brinem se da bi se mogla povrijediti. Šta bi mogla uraditi u buduće?" ili „Polomio si igračku. To se dešava kada ih ostavimo na podu. Žao mi je jer se više nećeš moći sa njom igrati. Hoćeš da ti pomognem da je zalijepiš? (nemojte slučajnu nuditi djetetu da kupite novu).

Osnažite i primjetite prihvatljivo ponašanje. Priznanje i pohvala djeteta za dobro ponašanje važniji su i efikasniji od upražnjavanje discipline za loše ponašanje. Pohvala ima jaku motivacijsku moć kod sve djece i na svim uzrastima. Prilikom usvajanja pravila ponašanja veoma je važno i ohrabriti dječije primjereno ponašanje, a ne samo kritizirati neprihvatljivo ponašanja. I mi odrasli volimo kada neko primjeti nešto što smo dobro uradili. Ovo je dobro imati na umu posebno tada kada se deca nalaze u prolaznim fazama inata, kada vam kritika neće puno pomoći. Daleko bolji saveznik je pohvala, zato primjetite ono što je dobro učinjeno!

Ukažite na posljedice. Ukazivanje na posljedice koje određeno ponašanje nosi sa sobom veoma je efikasnije od kažnjavanja. Kada djeca prekrše pravilo, namjera odraslih nije da se djeca zbog toga osjeećaju"loše" ili poraženima, mada se ustvari, uglavnom osjećaju loše. Cilj

odraslih je prvo da im omogućimo da povrate samokontrolu i samopoštovanje. Kada dijete započinje kavgu ili se izvlači iz neke aktivnosti , to nije odraz samokontrole i samopoštovanja. To je znak očaja i poziv u pomoć. Nešto je potrebno prekinuti.

Sve posljedice za određena ponašanja treba navesti sa empatijom. Ukoliko smo pregrubi, rizikujemo da obeshrabrimo dijete ili podstaknemo inat. Ukoliko smo previše popustljivi, rizikujemo pojavu da dijete zanemari udovoljavalje svojim potrebama, ostavljajući dijete sa konfuznim osjećajima „vlastite moći".

ŠTA UMJESTO KAZNE?Ako ne želimo kažnjavati šta onda da radimo, pitate se. Šta mi želimo od djece? Želimo da budu ljudi koji su odgovorni za svoje postupke, koji prihvataju odgovornost za ono što urade i budu svjesni kako njihovi postupci utiču na druge ljude. Želimo da se primjereno ponašaju i kada mi nismo u blizini, u svim socijalnim situacijama.

Način odgoja koji vam predlažemo zovemo stoga „odgoj prirodnim i logičkim posljedicama".

Prirodne posljedice. Kada dijete uoči prirodne posljedice svojih radnji, ono će iskusiti direktan rezultate svog izbora. Na primjer, ako vaše dijete (namjerno i nakon upozorenja) prospe mlijeko, neće više imati mlijeko da popije. Oduprite se porivu da „spasite" vaše dijete i date mu još mlijeka. Recite mirno „Prosuo si mlijeko i sada više nemaš šta da popiješ". Dijete će bolje učiti ako uči samo i neće vas kriviti za posljedice. Dozvolite djetetu da osjeti zimu (jer ne želi da obuče rukavice) ali, naravno, brinite o sigurnosti i zdravlju djeteta.

Logičke posljedice predstavljaju čitav niz odgojnih postupaka koji su, za razliku od nagrade i kazne, direktno povezani sa činom. Kada dijete, na primjer, u igri razbije prozor loptom, skloni smo izreći mu kaznu zabrane izlaska ili gledanja televizije (što nema direktne veze sa samim činom).Metoda logičkih posljedica podrazumijeva uključivanje djeteta u rješavanje konkretnog problema i traganje za rješenjem – uz izvinjenje komšiji, djeca se uključuju u razgovor o tome kako mogu pomoći da se pričinjena šteta nadoknadi, šta mogu uraditi za komšiju i kako da spriječe da se to ponovi. Primjenom logičkih posljedica odvajamo osobu od čina („ti si u redu, ali to što si uradio nije u redu"), pomažu djeci da povrate samokontrolu, razmisle o tome šta su uradila i poprave to.

Primjenom metoda logičkih posljedica djeca se uče šta da urade kada izgube kontrolu ili povrijede nekoga i kako da riješe problem. Iako se neće baš svi problemi riješiti na ovaj način, logičke posljedice, kada se pravilno primjenjuju, predstavljaju jedan od najboljih načina za podučavanje i učenje socijalnih vještina.

Ukazivanje na logičke posljedice treba koristiti samo onda kada ste procijenili cjelokupnu situaciju, cijeli kontekst koji je doveo do određenog ponašanja. Neprimjerno ponašanje može biti rezultat očekivanja koja ne odgovaraju razvojnim potrebama djeteta ili očekivanja koja nisu usaglašena sa posebnim potrebama pojedinca. Stanite nakratko i dobro razmislite o cijeloj situaciji. Stvorite posljedicu koja je usko povezana sa djelima vašeg djeteta. Na primjer, možete mu reći da ako ne pokupi igračke, vi ćete ih skloniti i neće se moći igrati sa njima nekoliko dana. Kada koristite ovu strategiju, mislite ono što kažete! Dajte vašem djetetu do znanja da ste ozbiljni i budite dosljedni do kraja.Tri su vrste logičkih posljedica:

„Pokvario si. Popravi." Prekid dogovora i gubitak povjerenja (privilegija, prava)

Time-out – povrati kontrolu i razmisli (gubljenje prava na učestvovanje)

„Pokvario si. Popravi."Ovo je jednostavno onako kao što zvuči. Ako dijete namjerno ili nenamjerno slomi nešto, napravi nered i sl., trebamo mu pomoći da preuzme odgovornost za urađeno i popravi ili pospremi ono što je uradilo. Ako nekome pokvarite igračku ili uništite crtež, trebate mu pomoći da to uradi ponovo. Ako nekoga srušite ili gurnete, trebate mu pomoći da ustane, pitati ga da li je u redu ili potražiti pomoć. Reći samo „izvini" ili „žao mi je", nije dovoljno, već to treba biti praćeno nekom akcijom. Slično je i kada povrijedimo nečija osjećanja.

Prekid ugovora i gubitak povjerenja:„Gubite svoja prava ili privilegije"

Postavljanjem pravila svi smo se obavezali na njihovo poštovanje – slažemo se da brinemo o stvarima, da se prema drugima postupamo sa poštovanjem, da dijelimo stvari i poslove... Prekid tog povjerenja pretpostavlja i gubljenje određenih prava. Važno je da su djeca unaprijed svjesna posljedica. Isto tako, potrebno je djeci pružiti priliku da poprave ponašanje prije nego što izgube pravo da učestvuju i sl. I kada djeci oduzmemo neko pravo, treba im uvijek dati priliku da ga povrate. Zapamtite, cilj nije kažnjavanje, nego pomaganje djeci da nauče prihvatljive oblike ponašanja, steknu samokontrolu i razumiju posljedice svog ponašanje za sebe i druge te donesu dobru odluku.

Primjenite strategiju „time- out". Važno je naglasite da primjena strategije „time- out" nije kažnjavanje! Sva djeca sasvim prirodno isprobavaju granice, iskušavaju ograničenja, gube kontrolu, suprotstavljaju se autoritetu i zaboravljaju pravila o kojima su razgovarali prije pet minuta.

Time-out (pauza, povratak kontrole) se koristi kada dijete, zbog emocionalnog stanja u kojem se nalazi (bijes, frustracija, nemir i sl.), ne može da povrati kontrolu. Tada time-out predstavlja fizičko izdvajanje djeteta kako bi se dijete smirilo i razmislilo o svom ponašanju. Za vrijeme time-outa dijete ne smije ostati samo u prostoriji ali i drugi ukućani trebaju znati da ne smiju ometati dijete.

Ukoliko se time-out koristi kao kazna, dovešće do frustracije i stresa, bilo kod vas, bilo kod djeteta. Tada postaje samo još jedna forma prisile i može biti uzrok povećanja neodgovarajućeg ponašanja djece.

Primjena metode „time-out" može pomoći djeci da uče na vlastitim pogreškama i da isprobavaju granice kontrole koju postavljaju odrasli. Primjena ove metode omogućuje djetetu da se nakratko isključi iz određene aktivnost ili problem- situacije u kojoj je zapalo nepoštivajući neka pravila , fizički se „dislocira" sa mjesta dješavanja u neki miran kutak gdje će preispitati svoje postupke i dobro razmisli o svom ponašanju. Ovo „distanciranje" takođe daje djetetu mogućnost da se malo „odmori" i „umiri svoju energiju" , što mu pomaže da lakše koriguje svoje ponašanje.

Što se tiče vremena koliko bi trebao trajati „time - out" možete uzeti u obzir dvije mogućnosti. Uvijek prvo dajte djetetu mogućnost da popravi svoje ponašanje. Dijete treba da nauči da ima izbor. Ukoliko ne popravi ponašanje recire mu da treba da se privremeno isključi iz aktivnosti na određeno, mirno mjesto (može i dijete samo da bira gdje će to biti), ali da se može vratiti onda kada je spremno da prihvati pravila i dogovor. Neka izdvajanje djeteta ne traje više od par minuta (ili minuta po godini, na pr. 4 godišnje dijete dobije 4 minutni „time-out").

Da bi mjera time-out bila djelotvorna, neophodno je striktno izbjegavati duga verbalna objašnjivanja djetetu. „ Time- out" je nalog, a ne pregovaranje (mada ga izričemo mirnim glasom, bez podizanja tona i prijetnje ali nepokolebljivo). Dovoljno je samo ukazati da je dijete učinilo nešto ili postupilo na neprihvatliv način (npr. starije djete bez bilo kakvog razloga započinje svađu sa mlađim djetetom) i da o tom svom postupku mora razmisliti u „time-outu". Ukoliko dajete dodatna objašnjenja o svojoj odluci možete zapasti u raspravu sa djetetom, što svakako nije poželjno jer time zbunjujete dijete i otvarate mogućnost pregovora. Sa djetetom razgovarajte kasnije, kada se smiri i prihvati pravila.

„Time-out" je usmjeren na ponašanje, a ne na ličnost djeteta. Potrebno je da roditelji uvjere svoje dijete o potrebi prihvatanja određenih pravila ponašanja, prvo u kući , a onda i u široj društvenoj sredini. Djetetu treba osjećanje da ga vi volite bez obzira na to što ne odobravatne njegovo ponašanje.

Zloupotreba time-outaAko koristite neku od sljedećih tvrdnji, vi, u stvari, koristite time-out kao oblik kazne:

"Ideš u kaznu. Rekla sam ti da to ne radiš!"

"Znaš ti bolje nego to. Sjedi i odmori se 10 minuta."

"Ne možeš da biraš. Pauza za tebe!"

"Treba da ideš u ćošak".

"Šta će se dogoditi ako zaboraviš kako treba da se ponašaš? Sjedićeš sam."

GREŠKE U DISCIPLINIRANJUU nastojanju da stvorimo disciplinu ponekad pravimo greške, zato što reagujemo impulsivno ili ponašanje djeteta doživljavamo kao prijetnju. Neke od najčešćih pogrešaka su:

Pokazivanje ljutnje i frustracije

Ne smijemo zaboraviti, radi se o djeci koja nam svojim ponašanjem nešto poručuju. Ukoliko nas neko ponašanje djeteta izuzetno uznemiri, potrebno je učiniti isto ono što i od djece tražimo da učine. Potrebno je da se smirimo i razmislimo, a ne da reagujemo impulsivno.

Korištenje izraza kao „ućuti"; „začepi" i sl.

Osim što na ovaj način vrijeđamo i omalovažavamo djecu, mi tako i modelujemo ponašanje koje je prihvatljivo i dozvoljeno. Ovakvi postupci nemaju dugoročne efekte i samo odaju našu nemoć da se nosimo sa situacijom.

Posramljivanje djeteta ili sarkazam

Posramljivanjem djeteta ili sarkastičnim primjedbama koje upućujemo djeci negativno utičemo na njihovo samopouzdanje i samoštovanje, kao i njihove odnose sa vršnjacima i drugim ljudima.

Uspostavljanje novih ili mijenjanje pravila

Kada mijenjamo ili smišljamo nova pravila samo zbog jednog djeteta ili situacije šaljemo poruku tom djetetu ali i drugoj djeci da je kršenje pravila moguće, da ljudi nisu „fer" i da ne mogu računati na vas niti predvidjeti vaše ponašanje.

 

Nekonzistentno reagovanje i irelevantno / iracionalno kažnjavanje

Kada naše reakcije nisu konzistentne, nisu primjerene, ili nisu u vezi sa onim što je dijete uradilo, umanjuje se vrijednost ovakvih postupaka a djeca primaju zbunjujuće i zbrkane poruke, koje ih onemogućavaju u učenju jer se osjećaju nesigurno i nezaštićeno.

Uznemirenost

Može nam se dogoditi da se uznemirimo do te mjere da kažemo ili uradimo stvari koje nismo željeli. U tom slučaju, potrebno je potražiti pomoć, smiriti se, i tek onda razgovarati sa djecom i izviniti se za ono što smo učinili. I to je način učenja.

 

Izostajanje traženja uzroka

Izostajanje traženja uzroka određenog ponašanja onemogućava nas da djelujemo adekvatno i efikasno i povećava mogućnost da napravimo teško popravljivu grešku.

 

Pretpostavka da je ponašanje djeteta okrenuto protiv nas lično

Pretpostavka da je ponašanje djeteta okrenuto protiv nas lično, protiv druge djece ili da je dijete nezainteresovano i namjerno destruktivno, umanjuje naše rasuđivanje i vodi nas ka tome da zloupotrebljavamo moć odraslog.

 

Pretpostavka da postoje brza rješenja

U nastojanju da što prije „uvedemo red" i uspostavimo kontrolu, uz osjećaj da nemamo vremena za bavljenje problemima discipline, dovodimo sebe u situaciju da se problemi nagomilavaju i da dugoročno imamo još više ometanja i gubljenja vremena. Nije cilj da djeca „poslušaju" u datom trenutku i nastave dalje, nego je cilj da usvoje socijalne vještine, za koje treba vremena, i da ih dosljedno primjenjuju u svim situacijama.

 

Da bismo bolje razumijeli ponašanje djeteta moramo znati da:

Svako ponašanje djeteta ima neko značenje i smisao, ono nam nešto njime poručuje a najčešće se javlja kao nastojanje djeteta da zadovolji određenu potrebu ili dobije nešto što želi, odnosno odbije nešto što ne želi na način na koji to zna da uradi. Ako je to neprihvatljivo, trebamo ga podučiti kako može ostvariti svoj cilj na prihvatljiv način, a ne kažnjavati ga.

Dijete se obeshrabruje i frustrira kada njegovo ponašanje ne dovodi do željenog cilja pa tada reaguje neadekvatnim, neprihvatljivim ponašanjem (ukoliko ga ne podučimo drugim, prihvatljivim načinima). Da bismo adekvatno reagovali na ponašanje moramo razumjeti svrhu ili namjeru određenog ponašanja i tek onda napraviti plan intervencije

Dijete ponavlja ponašanja za koja dobija podršku i koja mu donose osjećaj uspješnosti. Ako se mi ponašamo na određeni način ili odobravamo određena ponašanja djeteta, ono će ih usvojiti kao poželjna prije nego kada ga kažnjavamo ili grdimo.

Ponašanje je uvijek rezultat određenih okolnosti i konteksta. Svrha i značenje ponašanja su, barem jednim dijelom, povezani sa okruženjem u kojem se ono dešava. Kada želite razumjeti zašto se dijete ponaša na dređeni nači, uzmite uvijek u obzir i kontekst u kojem se ponašanje događa (šta prethodi, kada se nešto dešava, ko je prisutan i sl.). Nije uvijek potrebno „mijenjati" dijete, nekada je potrebno promijeniti okolnosti i okruženje (posebno kod manje djece)

Neadekvatno ponašanje često je uzrokovano nerazvijenim socijalnim vještinama. Mi često mislimo da dijete naprosto treba da zna kako da se ponaša u odrešenim situacijama a da ga tome nismo podučili niti o njima razgovarali. Ukoliko je to uzrok, trebamo onda raditi na razvijanju tih vještina.

Kako u odgoju postavljati granice djetetu?

Piše: Marija Krmek, psihologinja Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba

Kako pravilno naći granicu između pohvale i kazne? Kako na pravilan način naučiti dijete što je ispravno, a što nije? Učinkovito disciplinirati dijete je vještina koju svi roditelji trebaju naučiti. Pritom je važno znati da disciplina nije isto što i kažnjavanje. Disciplina uključuje učenje djeteta o tome što je ispravno, a što nije, kako uvažavati druge, koja ponašanja su prihvatljiva, a koja nisu, a sve radi toga da se dijete razvije u zrelu, sigurnu, odgovornu i samopouzdanu odraslu osobu.

Ako imate poteškoća pri discipliniranju svog djeteta, to ne znači nužno da sve radite pogrešno. I djeca su sva drugačija. Različitog su temperamenta, u drugačijoj su razvojnoj fazi te odgojne metode koje su uspješne kod jednog djeteta ne moraju nužno biti uspješne i kod drugog. Važno je da su roditelji svjesni toga da njihovo ponašanje prema djetetu i odgojne metode koje primjenjuju uvelike utječu na to kako će se dijete ponašati i osjećati.

Kako potaknuti prikladno ponašanje djeteta?

Jedan od najvažnijih dijelova učinkovitog discipliniranja je poticanje i povećavanje učestalosti prikladnog ponašanja djeteta. Puno je lakše poticati dobro ponašanje kod djece nego mijenjati ono loše. Kako to učiniti?

Nagrađujte dijete za prihvatljiva ponašanja. Primijetite kad dijete složi svoj krevet ili igračke i pohvalite ga. Dajte mu na znanje radi li sve u skladu s pravilima i granicama koje ste postavili. Zagrlite ga, poljubite ili se nasmiješite ako sjedi mirno kad to tražite od njega, ako ispunjava zadatke koje ste mu dali ili ako se igra s drugom djecom bez sukoba. Verbalno mu pokažite odobravanje komentarima poput "Bravo!", "Sviđa mi se kad ti..." i sl.

Dajte djetetu mogućnost izbora - time dobiva osjećaj neovisnosti i samostalnosti (npr. Hoćeš li postaviti stol za ručak ili ćeš iznijeti smeće?).

Organizirajte jasan sustav nagrada za prihvatljivo ponašanje.

Učinkovito discipliniranje uključuje sljedeće:

Dosljednost. Dosljedno provodite svoje odgojne metode i držite se pravila koja ste postavili. Katkad je teže roditeljima provesti kaznu koju su unaprijed odredili nego djetetu istu kaznu izdržati. U takvim trenucima sjetite se da je dosljednost važna kako bi dijete naučilo kakve posljedice može očekivati nakon određenih oblika ponašanja.

Mislite unaprijed. Unaprijed znajte što ćete učiniti ili reći djetetu kako biste mu lakše objasnili i kako bi ono lakše razumjelo posljedice svog ponašanja. Nemojte samo reći prvo što vam padne na pamet jer je tako veća vjerojatnost da ćete negativno reagirati.

Dnevna rutina. Pokušajte poštovati svakodnevni raspored - vrijeme buđenja, vrijeme obroka, kupanja, odlaska na spavanje neka bude isto svaki dan.

Osigurajte djetetu sigurnu okolinu u kojoj će moći slobodno istraživati svijet, a istodobno biti zaštićeno od ozljeda. Primjerice, da biste zaštitili svog trogodišnjaka od ozljeda kad istražuje otvarajući vrata ormarića u kojima držite stvari kojima on ne zna rukovati, stavite

sigurnosne ručkice na vrata ili ih u potpunosti uklonite kako vaše dijete ne bi uopće moglo otvoriti ormariće bez vašeg znanja.

Postavite granice i pravila ponašanja u skladu s dobi i razvojnom fazom djeteta. Važno je da uvijek znate kako ste vi roditelji i katkad ćete morati svom djetetu reći "ne".

Očekujte da će dijete vrlo vjerojatno plakati, buniti se ili moliti kad nije po njegovu. To je normalan način dječjeg reagiranja na frustraciju i potrebno ga je ignorirati (osim u slučajevima kad ste zabrinuti za djetetovu sigurnost). Ne nudite izbore djetetu u situacijama u kojima očekujete da slijedi vaša pravila. Primjerice umjesto "hoćeš se kupati?", recite "vrijeme je za kupanje".

Nemojte popuštati kad vas dijete moli, plače, viče ili na bilo koji način se buni protiv pravila ili kazne koje ste postavili. Ako popustite, vaše će dijete naučiti da takvim ponašanjem može dobiti ono što želi i sljedeći će put učiniti isto i očekivati da ćete ponovno popustiti. Nagrade i kazne trebaju uslijediti odmah nakon ponašanja.

Planirajte unaprijed. Ako imate poteškoće s dječjim ponašanjem uvijek u istim situacijama, kao npr. odlazak u dućan i sl., unaprijed dogovorite plan s djetetom. Recite mu što očekujete i kakve će biti posljedice ako se bude neprikladno ponašalo.

Koristite se "ja" porukama umjesto "ti" porukama. "Ja" poruke znače otvoren i iskren način komunikacije, dok su "ti" poruke procjenjujuće, optužujuće, kritizirajuće i ne daju djetetu potpunu informaciju što roditelj od njega očekuje. Najčešće izazivaju ljutnju, otpor i pobunu. Primjer "ja" poruke je: Ljuta sam jer nisi složio igračke, dok ista rečenica u "ti" obliku glasi: Ti si me naljutio jer nisi složio igračke.

Nakon što djetetu date kaznu (oduzimanje nekih privilegija poput gledanja tv-a, igranja računalnih igrica), kratko mu objasnite pravila, što je dijete učinilo suprotno vašim očekivanjima te što je trebalo učiniti, odnosno kakvo je prikladno ponašanje.

Što čini discipliniranje učinkovitim?

Poštovanje

Djeca trebaju poštovati svoje roditelje, međutim, teško je poštovati roditelja koji vrijeđa, kritizira, viče i ponižava svoje dijete.

Dosljednost

Nedosljedno discipliniranje stvara zbunjenost kod djece bilo koje starosti, a za zdrav razvoj djeci je potrebna predvidljiva, sigurna okolina u kojoj mogu naučiti, a potom i pretpostaviti kakve posljedice slijede nakon određenog ponašanja.

Pravednost

Važno je da djeca discipliniranje doživljavaju pravednim. Zato bi posljedice trebale biti povezane s onim što je dijete učinilo. Primjerice, ako dijete baca hranu na pod, neka vam onda pomogne očistiti nastali nered.

Roditelj

Roditelji su djeci najvažnije osobe tijekom razvoja te i imaju najveći utjecaj na dijete. Ako se roditelj prema djetetu ponaša s poštovanjem, dosljedno i pravedno provodi odgojne metode, pozitivne posljedice za dijete bit će dugotrajne.

RODITELJSTVO SE MOŽE NAUČITI

Najvažnija odluka u životu svakoga od nas je odluka o djeci i našem roditeljstvu.

Koliko smo spremni za najljepšu, najsloženiju i najodgovorniju ulogu u životu?

Ovo jednostavno pitanje traži sustavno pronalaženje odgovora kroz preispitivanje vlastitih odgojnih postupaka, informiranje putem stručnih časopisa i literature, roditeljskih sastanaka u vrtiću ili školi, razgovora sa stručnjacima iz različitih specijalnosti usmjerenih potpori obiteljskog odgoja. Odgajanjem vlastite djece, odgajamo buduće roditelje. Najbolji način pomaganja djeci je pružanje različitih vrsta pomoći njihovim roditeljima. Brojni stručnjaci, teoretičari i praktičari obiteljskog odgoja, šalju nam poruku koja sažeto glasi: RODITELJSTVO SE MOŽE NAUČITI.

1. Za dobar početak: - prisjetite se osobina svog djeteta kojima se ponosite i kojima se divite- to što se vidi, kroz cjelokupno ponašanje djeteta, samo je vrh „sante leda“- ako slušate svoje dijete, time mu najizravnije pokazujete svoju sklonost - ako odredite što Vas muči i kako biste željeli da to bude drukčije, napravili ste pola posla- potrebna je jasna slika KAKAV ŽELIM BITI RODITELJ- tijekom odrastanja Vašeg djeteta, mijenja se dijete, ali i Vi- dopustite djetetu da iskusi život, ali uvijek budite uz njega kad zatraži pomoć, mišljenje, savjet - odredite dan u kome ćete umjesto pogrešaka kod svog djeteta tražiti ISKLJUČIVO VRIJEDNOSTI I USPJEHE - „čudno“ (neuobičajeno) ponašanje Vašeg djeteta znak je da se s njim nešto događa. Pokušajte otkriti što je to!- Nikada više ne možete vratiti vrijeme koje niste proveli sa svojim djetetom- Ono što možete jest SADA donijeti odluku da ćete ubuduće provoditi što više vremena sa svojim djetetom i to doista učinite. Naglasak je prvenstveno na KVALITETI (intenzitetu) provedenog vremena s djetetom, a ne isključivo u KOLIČINI vremena.

U odgoju djeteta potrebno je imati na umu nekoliko temeljnih životnih (psihičkih) potreba djece:a) VOLJETI I BITI VOLJENO (potreba za pripadanjem i ljubavlju)b) BITI NEKOME VAŽAN I ZNAČAJAN (potreba za moći, uvažavanjem) c) IGRATI SE, UČITI, OTKRIVATI (potreba za igrom i zabavom) d) SLOBODNO SE KRETATI, BITI SAMOSTALNO (potreba za slobodom, samostalnošću).

2. Nekoliko korisnih savjeta: - napravite plan s djetetom onoga što biste zajedno željeli učiniti

- nikada nemojte reći djetetu: „NE ZNAM ŠTO ĆU S TOBOM?“- kada nemate rješenja za neku situaciju, zapitajte se što bi u takvoj situaciji učinila osoba koju jako poštujete- kada doznate što dijete želi, zapitajte se želite li mu pomoći da to i ostvari- dijete je društveno biće i trebaju mu RODITELJI i VRŠNJACI- u odgoju djece, naročito u ranom djetinjstvu, djelotvoran je samo onaj pristup u kojem vodimo brigu o DJETETOVIM POTREBAMA- ukazujte djetetu koliko je važno da ono samo RAZLUČI ŠTO ŽELI i da to na PRIKLADAN NAČIN PRIOPĆI DRUGIMA- učimo dijete osobnim primjerom da se ništa kvalitetno (vrijedno) ne može dobiti plakanjem, mrzovoljom, povlačenjem, agresivnim ponašanjem-ispadima bijesa,...- kada roditelj odluči umjesto djeteta, onda odgovorni roditelji objasne svome djetetu razloge za takvu odluku (izbor)- da bi dijete razvilo sposobnosti koje dobiva rođenjem, potrebno mu je POTICAJNO OKRUŽENJE- poticajno okruženje , pored ostaloga, podrazumijeva organizaciju prostora u kojem dijete boravi i ponudu materijala (tzv. oblikovanog i neoblikovanog) kojim će se dijete igrati-istraživati i upoznavati materijale koji će poticati dječju znatiželju, utjecati na razvijanje tjelesne koordinacije (npr. oko-ruka) i fine motorike ruku (prsti), govora, mašte, kreativnosti,...

- biti s djetetom ne znači KOLIKO smo vremena s djetetom, nego KAKO SMO TO VRIJEME ISPUNILI – govorimo o

kvaliteti zajedno provedenog vremena- ne činite ono što dijete MOŽE UČINITI SAMO- upriličite jednom na tjedan RODITELJSKE (OBITELJSKE) SASTANKE na kojima ćete svio zajedno razgovarati o tome što se dogodilo tijekom prošlog tjedna i kako želite provesti idući tjedan- dobar roditelj sa svojim djetetom VODI DIJALOG- ukoliko Vam nešto kod djeteta smeta, popišite to i razmislite kako biste željeli da to izgleda ubuduće (npr. određeno ponašanje i slično).

Naš cjelokupni život odvija se po određenim PRAVILIMA.

3. Pravila koja dijete treba usvojiti moraju biti: - LOGIČNA I PRIRODNA- JASNO ODREĐENA- RAZMOTRENA S DJECOM I S NJIMA DOGOVORENA- PRIMJERENA DOBI DJETETA- ULJUDNA, DA POŠTUJU DJETETOVU OSOBNOST - MALOBROJNA- POZITIVNO UOBLIČENA.

Dijete koje sebe vidi u pozitivnom svjetlu i koje ustrajno radi na ostvarenju svojih ciljeva, ima velike mogućnosti za USPJEH.Svim osjećajima koji se javljaju prethodi MISAO. Uspješni roditelji ne nameću svoju VOLJU djetetu. Oni ga ohrabruju i potiču. Svaki sustav, tako i RODITELJSKI SUSTAV, može se poboljšavati, a POVRATNE INFORMACIJE koje dobivamo od djeteta pomažu u tome. Ako dijete ne može potvrditi svoju važnost u obitelji, tražit će potvrdu drugdje,..., na razne načine. Dijete je potrebno naučiti da je ljudski griješiti i da se zbog toga neće srušiti

cijeli svijet.

4. SVIJET ŽELJA DJETETAZnamo li kako izgleda njegov / njihov SVIJET KVALITETA?U čemu se naši svjetovi kvaliteta podudaraju, u čemu se razlikuju, u čemu se sukobljavaju?Tijekom ili nakon NEPRIHVATLJIVOG PONAŠANJA DJETETA, jasno mu priopćite kako se osjećate, ne iznoseći prosudbe o njemu. Pogrešna je prosudba da DJECU-LJUDE možemo KONTROLIRATI izvana. Svaka osoba MOTIVIRANA JE IZNUTRA.Neprihvatljivo ponašanje djeteta nije „palo s neba“, pojavilo se preko noći, dogodilo se bez određenih veza i razloga.

Nedvojben i siguran znak ljubavi je ISTINSKI PRIHVATITI OSOBU KAKVA DOISTA JEST, sa svim što želi, čini, njenim mislima i osjećajima. Međusobni odnosi izražavaju se prije svega načinom KAKO KOMUNICIRAMO, a ne onim ŠTO KOMUNICIRAMO.

U svakodnevnim situacijama pokušajte „NE“ zamijeniti s „DA“ kad god to možete. Ono što mi kao osobe i roditelji jesmo, rezultat je BEZBROJNIH IZBORA koje smo dosada u svom životu učinili.

Potištenost, zlovolja, loše raspoloženje, bezvoljnost, javljaju se kad su djetetu ugrožene dvije vitalne psihičke potrebe: PRIPADANJE, VAŽNOST.

Dijete bježi iz odnosa u kojima se ne osjeća dobro. Stoga VJERUJTE U SVOJE DIJETE I TO MU POKAŽITE.Djecu treba poticati PRIMJERIMA da budu iskrena i da govore svojim roditeljima o svojim mislima i osjećajima.

Najviši cilj odgoja je:

POMOĆI DJETETU DA POSTANE SRETNO I USPJEŠNO LJUDSKO BIĆE.

Kako uspješno izgrditi dijete?

Prijekor ili prodika ne smije trajati duže od jedne minute. Mora se primijeniti odmah po učinjenoj nepodopštini i treba se odnositi samo na tu nepodopštinu. Nakon prijekora treba slijediti emotivno ohrabrenje djeteta.

Da bi prijekor postigao puni učinak treba se pridržavati nekih pravila

1. Djetetu treba točno reći zašto ga prekoravamo.

Npr. „Bacio si kamenje na djecu“ To preciziranje je neophodno, jer što je dijete mlađe to lakše i brže zaboravlja što smije, a što ne smije raditi, pa bi moglo i ne shvatiti zašto ga prekoravamo.

2. Važno je ponoviti pravilo ponašanja

Npr. „Rekla sam ti već da ne treba bacati kamenje.“ Ne treba nam biti teško to stalno ponavljati, jer pravila ponašanja nisu djetetu urođena, nego ih stječe učeći.

3. Kako bi dijete bolje shvatilo našu poruku treba mu učinjeno prikazati kao nešto što je loše najprije za njega, a tek potom za druge.

Npr. „Ako nastaviš bacati kamenje na prijatelje, oni će se naljutiti i neće se htjeti više igrati s tobom.“ S 2-3 godine dijete sve promatra kroz svoje potrebe, a teško shvaća tuđe. Osim toga nije u stanju sagledati posljedice svoga postupka, pa treba ukazati na njih.

4. Dijete treba prekoriti istog trena kad napravi nepodopštinu a ne naknadno.

Npr. „Vidjet ćeš ti kad tata dođe kući.“ Dijete, naime, živi u sadašnjem vremenu i teško mu se prebaciti u budućnost ili prošlost. Njemu je neshvatljivo da ga se kažnjava kad su se stvari već smirile i kad se ne sjeća što je skrivilo.

5. Dajemo mu alternativu za njegovo ponašanje.

Npr. „Želiš se igrati s macom? Probaj joj baciti lopticu.“ (Upravo je gnjavilo mačku). Djetetu treba dati mogućnost izbora, a ne mu nešto naprosto zabranit. Nastojimo ga uvjeriti da ne osuđujemo njega nego loše djelo koje je učinilo.

6. Pokažimo mu da u njega imamo povjerenja.

Npr. „Znam da si razumio i da slijedeći put to nećeš uraditi.“ Nastojimo se ne naljutiti ako dijete ubrzo zaboravi što smo mu rekli. Ako zna da imamo u njega povjerenja imat će poticaj da se bolje ponaša, kako nas ne bi razočaralo i iznevjerilo naša očekivanja

Tri reakcije djeteta

„Budeš li se inatio neću te više voljeti“ - to je okrutna rečenica koju psiholozi nazivaju tehnikom uskraćivanja ljubavi. Nekada tome pribjegavamo misleći da je to jedini način da urazumimo dijete. Budimo oprezni. Svi znamo naljutiti se na dijete što ne znači da ćemo ga zaista prestati voljeti. Malo dijete, međutim, to ne zna razlučiti i može pomisliti da se naša ljubav razbila poput vaze koju je upravo srušilo loptom. Na takvu neopreznu izjavu mogu reagirati na tri načina:

1. Postat će nesigurni - volimo ih ili ne. To je paralizirajući osjećaj koji sprječava dijete u učenju pravila ponašanja jer je obuzeto mišlju kako će ponovno zadobiti našu ljubav. 2. Ova reakcija je tipična za starije i lukavije dijete. Ono neće vjerovati jer zna da ćemo ga ipak voljeti, ali kad mu kažemo „ne volim te“ ono „promijeni kanal“, isključi se, ne sluša. 3. Dijete ni ne pokušava odgonetnuti je li tvrdnja istinita ili nije, te hoće li joj povjerovati ili ne. Njegove uši to odbijaju čuti i počinje se ponovno igrat kao da se ništa nije dogodilo.

U komunikaciji s djetetom koristite tzv. „JA“ rečenice, umjesto „TI“ rečenice. Rečenice koje počinju sa „JA“ uključuju poruke: „Želim“, „Mislim“, „Osjećam“, „Trebam“, „Hoću“ i sl.One su iskren način komuniciranja, otvorene su, daju informaciju o stanju i potrebama osobe koja ih izgovara. S druge strane „TI“ poruke su najčešće procjenjujuće, kritične, daju djetetu nejasnu informaciju na temelju koje ne zna što odrasli misle, žele, trebaju, osjećaju, hoće i sl. U pravilu izazivaju otpor, ljutnju i potrebu za obranom od napada. Ovo osobito vrijedi za najdestruktivnije od svih TI poruka, a to su „TI uvijek“, „TI nikad“, „Zašto TI“ i sl.

Ukoliko se roditelji ili odgajatelji odluče za kaznu, ona nikako ne smije vrijeđat djetetovu ličnost, jer ponižavanjem u djetetu potičemo stvaranje negativne slike o samome sebi što je vrlo štetno za njegovo odrastanje. Svaka kazna mora biti djetetu objašnjena zašto ju je dobilo i što se od njega očekuje. Dijete nikako ne smije misliti da ga kažnjavamo jer ga ne volimo. Često kažnjavanje dijete navikne na zabranu i uskraćivanje i ono nije motivirano da promijeni svoje ponašanje. Neučinkovita je i prijetnja kaznama, jer dijete ubrzo shvati da odrasli samo prijete da će ga kazniti, a dosada nisu, te njihove prijetnje više ne shvaća ozbiljno. Međutim, kazna kakva god bila, pa makar i u pravo vrijeme, izaziva neugodu, što nije kod sve djece poticaj za bolje ponašanje.

Ako se određeno ponašanje jedanput kažnjava, a drugi put ignorira, a ponekad i pohvaljuje, dijete postaje zbunjeno. Ne zna što se stvarno od njega očekuje. Isti učinak bit će ako npr. roditelj za isto ponašanje kažnjava, a odgajatelj pohvaljuje ili obrnuto. Ako se odlučimo za kaznu, ona mora biti u pravo vrijeme, odmah nakon učinjenog djela. Dijete je tada u očekivanju reakcije odraslog i kazna tada može djelovat na korekciju njegovog ponašanja. Ukoliko se odlučimo na kaznu važno je voditi računa:

Da li je dijete nešto loše učinilo iz neznanja, da li mu je to prvi put? Da dijete objasni zašto je učinilo loše djelo.

Da li je to ponašanje doista neprimjereno za njegovu dob?

Da li je baš sada pravo vrijeme za kažnjavanje?

Kakvu kaznu odrediti?

Da li su slične kazne bile učinkovite kod tog djeteta?

Koliko dugo kazna treba trajati?Cilj kažnjavanja je popravljanje, a ne ponižavanje djetetove ličnosti. Dobar način kažnjavanja je lišavanje djeteta nekog zadovoljstva (uskraćivanje gledanja neke njemu omiljene emisije, kratkotrajno ga izdvojiti iz igre i sl.). Nedopustivo je uskraćivanje onoga što je djetetu potrebno za pravilan razvoj (hrana, odjeća, ljubav odraslih i sl.), kao i tjelesne kazne. Odrasli moraju dobro procijeniti djetetov prijestup, a u provođenju same kazne biti smireni. Kaznu kao odgojno sredstvo primjenjivati što rjeđe i to tek onda kad druga odgojna mjera ne pomaže.

Kako bi djeca znala što će mu odrasli (roditelj, odgajatelj), tolerirati, a što neće, važno je da odrasli postave djeci jasne granice ponašanja, odnosno uvjete pod kojima mogu sudjelovati u nekoj aktivnosti, te koje privilegije i pod kojim uvjetima mogu dobiti.

Važno je da granice budu JASNE, KONKRETNE, i DOBRO DEFINIRANE. Djetetu treba jasno reći što od njega želimo, koje opcije su mu na raspolaganju, te što je pozitivan ishod njegove suradnje. Npr. „Ići ćemo u šetnju kad igračke budu spremljene.“ Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i odgajatelja i djeteta, te omogućavati i vama i djetetu da dobijete što želite. Postavljanjem granica izbjegavamo nastanak problema, jer ih postavljamo prije nego što problem nastane ili barem prije nego što se produbi i zakomplicira odnos s djetetom. Dobro postavljene granice su usmjerene na pozitivan ishod djetetove suradnje. Treba ih postavit kao obećanje, a ne kao prijetnju. Npr. „Možeš dobiti lutku ako spremiš boje s kojima si crtala.“, a ne „Nećeš dobit lutku ako ne spremiš boje.“Budite dosljedni! Ako niste spremni izdržati i nagraditi dijete ako ne obavi svoj zadatak nemojte ni postavljat granice. Ne popuštajte djetetovim pritiscima: „Još samo ovaj put.“, jer ćete inače pokazati djetetu da ne mislite ono što govorite i ne govorite ono što mislite, te da je u redu ako dijete ne poštuje granice koje ste postavili. Ako želite biti fleksibilni učinite to prije nego što dijete zahtjeva da popustite. Ako dijete ne uspije poštovati granice, obaviti svoj zadatak jer ste mu dali premalo vremena, ili su vaše upute bile nejasne, nerazumljive, ili dijete još nije dostiglo razvojni stupanj kako bi učinilo ono što ste željeli, to znači da ste loše postavili granice. U tom slučaju smanjite zahtjeve, odnosno postavite djetetu nove granice, dajte jasne upute ili više vremena.

U čemu se granice razlikuju od naredbi? Naredbe se najčešće temelje na kazni i negativnim posljedicama za neposlušnost, dok je postavljanje granice izbjegavanje konflikata i igre moći između odgajatelja i djeteta, jer djetetu ostavlja otvorena vrata da promijeni svoje ponašanje kako bi zadovoljilo svoje potrebe. Granice se ne temelje na djetetovom strahu od emocionalne reakcije odgajatelja (ljutnja, neodobravanje), već dozvoljavaju pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okružju (negativne posljedice su jednostavno izostanak pozitivne). Granice ne smiju biti prijetnje emocionalnoj sigurnosti djeteta. Granice su posebno djelotvorne ako se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja i međusobnog poštivanja.

Pohvale i nagrade

Pohvale i nagrade su odgojne mjere kojima odrasli (roditelji, odgajatelji, nastavnici) dijete potiču na određeno ponašanje (koje dijete već ima ili koje bi željeli da ima). Izriču se u obliku verbalne podrške („Bravo, to si lijepo učinio.“), u obliku pismene pohvale (u školi), u obliku različitih nagrada. Pohvale i nagrade su učinkoviti motivacijski čimbenici. Većina stručnjaka kaže da vrijede puno više nego kazne, ali mogu izazvat i neželjeni efekt:

o Ukoliko nisu primjerene djetetu i djelu koje je učinilo o Ukoliko dijete dobiva materijalne nagrade npr. za dobar uspjeh u školi,

neće učenje doživjet kao osobnu potrebu za obrazovanjem nego nešto što se isplati, jer donosi skupu igračku, novac i sl.

Ako samo jedanput učini što se od njega očekuje, a dobije nagradu, dijete će tražiti da stalno nagrađujemo njegovu dobrotu. Pohvale i nagrade moraju imati značaj podrške roditelja i odgajatelja u pozitivnom razvoju djeteta. Pohvaljivati i nagrađivati treba dijete za učinjena djela prema njegovim mogućnostima, a ne prema očekivanjima odraslih.

Ne treba dijete posebno nagrađivati ako može učiniti bolje, jer neće potpuno iskoristiti svoje mogućnosti.

SREDSTVA POTICANJA

Priznanje Kada dijete postigne određeni uspjeh, kada se zalaže i ustrajno je, odajemo mu priznanje. Priznanje je poticajna mjera ne samo za dijete kome je upućena, nego i za svu ostalu koja su prisutna ovom moralnom činu. Izražava se u obliku odobravanja, hrabrenja ili podržavanja.

PohvalaNjome se odobrava postupak djeteta, izriče povjerenje ili priznaje za dobre rezultate, ponašanje i izvršenu aktivnost. Njome se upozorava na pozitivne odlike, sposobnosti i mogućnosti djeteta, te potvrđuje ispravnost postupka. Ovim se jača volja, razvija samosvijest i potiče na daljnji rad. Pohvala može biti pojedinačna i skupna. Treba nastojati da djeca rade zbog osjećaja dužnosti, a ne zbog pohvale.

Obećanje Djeci se unaprijed najavljuje nešto ugodno u vidu pohvale ili nagrade. Kod djeteta jača volju za pozitivno djelovanje. Treba ga davati na kraći rok. Obećanje treba izvršiti.

Nagrada To je najjače sredstvo poticanja pa ga treba umjereno primjenjivati. Nagrada ne smije postati samoj sebi svrha.

Što može biti nagrada (u obitelji, vrtiću)?

Sitna igračka (naljepnice, balon, slikovnice) Sportska oprema (lopta, reket)

Kasete / CD-i

Posudit omiljenu video kasetu

Opremanje sobe (poster, svjetiljka)

Pažnja

Pohvala

Posebna privilegija

Dozvola da ostane budno duže nego inače

Dozvola da pozove prijatelja na večeru ili spavanje

Posebno vrijeme s jednim ili oba roditelja (odgajatelja)

Odlazak u kino, koncert, izlet, sportski događaj

Putovanje

Organiziranje zabave

Imajte na umu da nagrada bude motivirajuća za dijete i realistična, što znači da ju možete ispuniti.

Veličina i vrijednost nagrade nema veze s učinjenim postupkom, mora biti pravedna i prikladna. Tada će utjecat na razvitak dobrih navika i imat pozitivan učinak na razvoj djetetove ličnosti.

Što umjesto vikanja i udaranja?

Disciplinska tehnika

Kako je upotrijebiti Imajte na umu

Preusmjerite djetetovo ponašanje

Odvratite djetetu pažnju nekom igračkom ili predložite novu aktivnost umjesto da stalno govorite „Prestani“ ili „Nemoj“

Ovaj pozitivan pristup dobro djeluje na predškolsku djecu, jer imaju slabu kontrolu impulsa i manjka im kognitivna sposobnost da shvate zašto govorite „Ne“

Ignorirajte manje nepodopštine

Izaberite koje ćete ponašanje ignorirati (npr. cviljenje ili psovanje, ali ne i udaranje). Ova taktika je također uspješna kod smirivanja „Kad prestaneš vrištati razgovarat ćemo o tome što želiš.“

Neke dječje radnje više iritiraju nego što su štetne. Ako se previše na njih usmjerite, veća je vjerojatnost da ćete upasti u borbu moći ili da ćete pojačati to ponašanje.

Hvalite razna ponašanja

Svaki put kad dijete izabere da se ne ponaša problematično, pohvalite ga. (Npr. „Bilo je lijepo od tebe što si zamolio Ivu možeš li se igrati s njegovim autićima.“)

Ovo je uspješno kod djece koja su sklona tvrdoglavosti i suprotstavljanju. Uvijek povežite pohvalu sa specifičnom radnjom. (Npr. „Sviđa mi se što si se sjetio pokupiti kockice.“)

Omogućite tjelesnu aktivnost i opuštanje

Osigurajte da dijete ima dovoljno vremena i prostora za igru. Idite van na igrališta, ili na prostore za rekreaciju.

To je dobra preventivna taktika. Mlađa djeca koja još ne mogu verbalizirati svoje osjećaje imati će koristi od toga što će pronaći način kako mogu ventilirati energiju.

Izbjegavajte upotrebljavati „TI“ izjave, uvrede i kritike

Govorite o sebi, kako se osjećate i kako biste željeli da se dijete ponaša, a ne stvarajte generalne zaključke o djetetu na temelju jednog događaja. Ostanite mirni i neutralni koliko možete.

Ovakav pristup dopušta djetetu da sačuva obraz i omogućuje mu da čuje što se od njega očekuje bez da se osjeća kritiziranim.

Dajte mu izbora i mogućnosti

Omogućite jednostavne i praktične izbore kad je dijete svojeglavo. ( Npr.„Možeš uzeti lutku ili medu.“). Ali

Ovaj pristup pomaže djetetu da ima kontrolu i čini ga sposobnim da napravi izbor. Izbjegavajte nudit previše

budite sigurni da ćete provesti tu odluku

različitih izbora.

Ohrabrite dijete da se izrazi

Ohrabrite dijete da vam kaže kako se osjeća ili što misli. Kad vidite da dijete udari ili gurne drugo dijete, zaustavite ga i recite: „Reci mi što nije u redu.“

Neku djecu treba ohrabriti da govore umjesto da se fizički izraze kad su ljuti. To se počinje već sa 2,5 god., ali ne očekujte da će djeca uvijek sve shvatiti.

Ako ste nedostupni, jasno recite kad će te se moći posvetiti

Ako ne možete odgovoriti na djetetovu potrebu za vama odmah (Npr. razgovarate), recite: „Ne mogu sada s tobom razgovarati, ali ću moći uskoro. Pričekaj malo.“

Neka djeca trebaju mnogo individualne pažnje. S ovom metodom, prihvaćate djetetovu potrebu, ali uvažavate i sebe i svoje vrijeme. To je također dobar način da spriječite ispade bijesa.

Ohrabrujte iskazivanje stajališta

Kada se djeca svađaju, svakom djetetu dajte priliku da ispriča svoju verziju priče. („Reci mi što se dogodilo? Kako si se osjećao?“), a tada pitajte „Što možemo sada učiniti?“

Ova strategija je upotrebljiva kod djece s vještinama govora (nakon 2,5 god., a odlična za 6-to godišnjake.) Omogućuje djeci da ih se čuje i sasluša. Također uči rješavanju problema.

Učite o uzorku i posljedici

Postavite posljedice za djecu prigodne dobi („Molim te, pospremi igračke za stolom kad se više ne igraš. Nećemo napustiti sobu dok nije uredna.“)

Ovo najbolje funkcionira ako postavite očekivanja i objasnite posljedice ponašanja unaprijed. Tada svakako to provedite i budite dosljedni.

Nužno je pratiti rad, ponašanje i zalaganje djeteta i motivirati ga za napredak. Ponekad će to biti pohvalom, ponekad možda i kaznom, ali nikako ne smijemo dijete ignorirati. Ako ne primjećujemo njegovo ponašanje, ni dobro ni loše, dijete neće imati osjećaj pripadnosti obitelji ili skupini u vrtiću, te će najvjerojatnije lošim ponašanjem pokušati svratiti pozornost na sebe.

1. POJAM OBITELJSKE SNAGE Obitelj postoji od „pamtivijeka“, ali njezino „zdravo“ djelovanje tek je odnedavno u središtu interesa istraživača. Unazad desetak godina opisujući pojam „ZDRAVA OBITELJ“ nešto čemu treba težiti, počelo se uočavati, opisivati i istraživati one obrasce ljudskog ponašanja koje vode zdravlju.

Obiteljske snage:- JAČAJU OBITELJ - POVEĆAVAJU KVALITETU SVAKODNEVNOG ŽIVLJENJA- RAZVIJAJU OSOBNOST I UZAJAMNU BRIGU- ŠTITE OD STRESA I „AMORTIZIRAJU UDARCE ŽIVOTA“- UBRZAVAJU OPORAVAK OD STRESA ILI KRIZE TE- OLAKŠAVAJU RJEŠAVANJE SUKOBA.

2. RODITELJSKA LJUBAV „Ljubav je kao staklo koje se lomi ako ga čovjek primi suviše nesigurno ili suviše čvrsto.“

Obitelj je prvo učilište društvenosti, najmanja i najprirodnija zajednica u kojoj su članovi povezani zajedničkim životom, poštovanjem i ljubavlju.Roditelji vole svoje dijete i uglavnom misle da je ta činjenica razumljiva sama po sebi te da ju nije potrebno posebno spominjati ili naglašavati. Često ne znaju ( ne razmišljaju na način) da je LJUBAV TEŽAK I NAPORAN RAD. Stalno i neprekidno treba raditi na sebi, usavršavati vlastite postupke prema sebi i prema djetetu. Iako bitna, ljubav nije dovoljna. Za pravilan razvoj djeteta potreban je i AUTORITET koji nije niti prisila niti primjena moći, već utjecajna snaga kojom roditelji djetetu pokazuju koje je ponašanje PRIHVATLJIVO I ZDRAVO, A KOJE NIJE.Poduka se u velikoj mjeri odvija i pružanjem OSOBNOG PRIMJERA POŽELJNOG PONAŠANJA. U odnosima između roditelja potrebna je emocionalna blizina što podrazumijeva iskreni razgovor o dnevnim brigama i događajima. Takav odnos omogućava postupno uključivanje djeteta u obiteljski razgovor u kojem se donose zajednički zaključci i odluke.

Na taj način dijete kroz roditeljsku ljubav postiže za uspješan život važan osjećaj SAMOPOUZDANJA I SAMOPOŠTOVANJA. Nema ljubavi bez davanja – „RASTROŠNOST“ se tu uvijek isplati.Voljeti znači prihvatiti drugog takvog kakav jest, a ne kao projekciju vlastitih želja.Ljubav sama rađa ljubav i umnaža je, jedino ona omogućuje čovjeku komunikaciju s drugima iz dubine vlastitog bića. Pogrešno bi bilo vjerovati da u ljubavi nema sukoba: ZDRAVI SUKOBI POPUT OLUJE VEDRE I PROČIŠĆAVAJU.

Život čine gubici i udarci. Oni su izazov da se opstane i izdrži. Ne smijemo zaboraviti da se kroz TRUD I PATNJU – RASTE. Taj rast moguć je jedino ako imamo povjerenja u vlastitu snagu i ljubav. Još se bolje raste uz vjeru u sigurnost i pouzdanost svog životnog suputnika. Nema nepremostivih poteškoća za djecu u obiteljima koje žive po navedenim načelima.

3. POVJERENJE„Povjerenje je osnova svakog kvalitetnog odnosa i nužan uvjet zdrave komunikacije u obitelji.“Kad zapravo počinje izgradnja povjerenja između roditelja i djece?

Začeci tog povjerenja sežu u DJEČJU DOB RODITELJA.Oni su tada kao djeca usvojili model i sustav vrijednosti svojih roditelja, ugrađujući ih kasnije u svoj OBRAZAC RODITELJSKOG PONAŠANJA.Bez obzira kako počinje, sigurno je da izgradnja tog povjerenja nikad ne prestaje, ono zahtijeva stalno održavanje i čuvanje. Različita dob djeteta traži različite načine izgradnje povjerenja. Kad je dijete malo, gradimo ga kroz stalnu brigu oko zadovoljenja njegovih potreba. Kad dijete odraste, postupno uči koliko može vjerovati svojim roditeljima, baki, djedu, drugim ljudima.

Djecu treba navikavati da uče iz iskustva i vjeruju tom iskustvu; da budu u stalnom dodiru sa svojim osjećajima i mislima kao i odlukama koje iz tih osjećaja i misli proizlaze.

Djeca uče vjerovati drugima kad doživljavaju da im drugi žele pomoći, a ne da ih žele povrijediti.Kad dijete vjeruje da mu roditelj želi pomoći, a ne povrijediti ga, povjerenje se gradi. VJEROVATI DRUGIMA MOŽEMO TEK KAD VJERUJEMO SEBI. Dok god ne vjerujemo sebi, stalno će nam trebati netko drugi tko će potvrditi naše stavove i mišljenja.

4. KAKO GRADITI POVJERENJE? Evo nekoliko pitanja za roditelje: a) SJETITE SE KAKO SU VAŠI RODITELJI GRADILI POVJERENJE U OBITELJI?b) ŠTO BISTE ŽELJELI OD NJIH PREUZETI, A ŠTO NI U KOM SLUČAJU NE ŽELITE ČINITI KAO ONI?c) NAVEDITE NEKOLIKO SITUACIJA U KOJIMA SE POVJERENJE U VAŠOJ OBITELJI NAJLAKŠE GUBI?d) KAKO SE TADA OSJEĆATE?e) KAKO SE U VAŠOJ OBITELJI GRADI POVJERENJE?f) NAVEDITE NEKOLIKO NAČINA – MEĐUSOBNO IH, U KRUGU OBITELJI, PROKOMENTIRAJTE?

4.1. POVJERENJE SE GRADI:- pažljivošću i obazrivošću u komunikaciji s djecom - održavanjem obećanja - prihvaćanjem djeteta onakvim kakvo je - slušanjem - poštenjem - izražavanjem brige, topline, ljubavi- priznavanjem pogrešaka - ispravljanjem pogrešaka - davanjem mogućnosti da se pogreške isprave - razumijevanjem.

4.2. POVJERENJE SE UNIŠTAVA: - neprihvaćanjem djeteta onakvim kakvo je- okrivljavanjem - kritikom- prosuđivanjem i vrednovanjem - napadima- odbijanjem - nepoštenjem - ismijavanjem - stalnim ispitivanjem - prodikama- stalnim dijeljenjem savjeta.

5. OBITELJSKI PONOS Zajednički osjećaj radosti i vrijednosti koji dijete i svi članovi obitelji dijele, zbog same činjenice da su oni članovi iste obitelji, održava se kroz obiteljski ponos. Da bi se ti osjećali razvili, potrebno je najprije da roditelji uvažavajući sebe i svoje dijete, uče svoje dijete samouvažavanju i pomažu mu razviti osjećaj

osobnog ponosa. To samouvažavanje, osobni ponos i međusobno uvažavanje stvarat će okružje u kojem se generira obiteljski ponos. Razvija se osjećaj zajedništva, tzv. „MI“ osjećaj.Kasnije u djetetov život ulaze i drugi ljudi i druga djeca, prijatelji iz vrtića, znanci. Svi oni prolaze kroz život, zadržavaju se duže ili kraće, ali samo obitelj ostaje.

6. OBITELJ I MORAL „Moralna osoba je jedinstvo sudbine i biografije.“

O pojmu DOBRO ODGOJENO DIJETE ne moraju se svi složiti, ali kod svih roditelja prisutna je želja da se njihova djeca razviju u poštene, odgovorne osobe koje će znati donositi ispravne odluke.Želja im je da djeca iz zajedničke baštine života izaberu vrijednost koje će ih smiriti glede prošlosti, osmisliti im sadašnjost i otkriti im nadu za budućnost. Na mogućnost dobrog, poštenog življenja ukazivali su već učitelji religije (Buda, Konfucije, Mojsije, Isus, Muhamed) i filozofija etike, ali recepta za odgoj moralnog, etičnog čovjeka nema. Standardi dobrog i zlog, lijepog i ružnog, moralnog i nemoralnog promjenjivi su kroz razdoblja i generacije, a razlikuju se i među osobama iste generacije. Potaknuti POTREBOM ZA PRIPADANJEM, najviše učimo od ljudi koje poštujemo-priznajemo i koji nas poštuju-priznaju te do kojih nam je stalo. Da bismo pomogli svojoj djeci djelotvorno kontrolirati svoj život, ostvariti iskrene odnose s drugim ljudima, razviti pozitivne moralne vrijednosti i oduprijeti se negativnim vanjskim utjecajima i iskušenjima, moramo se znati koristiti slijedećim jednostavnim postupcima:

a) ČINITI STVARI PREMA NJIMAb) ČINITI STVARI S NJIMA c) DOPUŠTATI IM DA BUDU SAMOSTALNI I DA RADE SAMI.

Djeca ništa ne nauče kad se stvari rade prema njima, a vrlo malo kad se rade za njih. Djeca mnogo nauče od odraslih koji rade stvari s njima i ohrabruju ih da rade sami.

5. DOSTOJANSTVO Svaki roditelj voli svoje dijete, ali unatoč ljubavi, svatko ne uspijeva razviti i očuvati odnose koji bi omogućili djetetu da se razvija na najpovoljniji način.Jedna od najvažnijih značajki dobrih odnosa jest uvažavanje RAVNOPRAVNOG DOSTOJANSTVA, tj. ravnopravnost i dostojanstvo, uzajamno priznavanje, uvažavanje vlastitih i tuđih potreba. Kada je neugoda, nezadovoljstvo ili čak patnja zbog nezadovoljenih potreba suviše velika, djeca se počinju neprimjereno ponašati.Tada, kad se djeca počnu zalagati za vlastite potrebe, makar i neprimjereno, roditelji najčešće pokušavaju suzbiti neželjeno i neprimjereno ponašanje. Pritom ne razmišljaju o razlozima javljanja takvog ponašanja. To vodi u: - povećanje intenziteta i učestalosti dječje patnje - dijete je sve češće nezadovoljno - ne uči uvažavati svoje potrebe- ne uči uvažavati potrebe drugih- nezadovoljno je dijete – nezadovoljan je i roditelj - pogoršava se odnos između roditelja i djece

- osiromašuje se iskustvo uvažavanja i ravnopravnog dostojanstva u kojem se nastoji uvažavati i vlastite potrebe i potrebe drugih ljudi.

5.1. ŠTO MOŽEMO UČINITI?- podsjetite se kako neprocjenjivi blago za vas predstavljaju vaša djeca – ponekad znamo misliti samo o svakodnevnim nestašlucima ili neredu - nemojte zanemarivati veće promjene u ponašanju djeteta – npr. ako živahno dijete postane jako mirno ili prilično mirno dijete postane jako živahno - nastojte doznati je li promjena kod djeteta posljedica nekog nezadovoljstva i svakako nastojte razumjeti veličinu problema za dijete, iako se vama kao odrasloj osobi to može činiti beznačajno- najvažnije je da dijete prepozna vaše stvarno zanimanje, da ga razumnijete-pokušajte zajedno s djetetom pronaći rješenja ako neki problem postoji-ako pažljivo slušate bit ćete iznenađeni dječjom mudrošću.

6. POŠTOVANJE U OBITELJI „Zadovoljenje potreba svih članova u obitelji za međusobnim poštovanjem temelj je kvalitetnog odnosa.“

U Obitelji žive članovi koji su međusobno RAZLIČITI. Usklađivanje odnosa moguće je i potrebno kroz proces međusobnog poštivanja i uvažavanja različitosti. Svatko ima nešto POZITIVNO U SEBI. Očekivati nešto pozitivno od drugih možemo jedino ako ih poštujemo. Izgraditi odnos međusobnog poštovanja nije nimalo jednostavno niti brzo. Taj se odnos uči, gradi i unapređuje. Nije dovoljno djeci samo pričati o poštovanju, nego to treba primjerom i pokazati.

Nekoliko malih savjeta: - UVAŽAVAJTE I POKUŠAJTE RAZUMJETI POTREBE SVOJE DJECE- UVAŽAVAJTE PRAVA SVOJE DJECE - UVAŽAVAJTE I PRIHVATITE SVOJE DIJETE ONAKVIM KAKVO JE - POKAŽITE DA GA POŠTUJETE (VERBALNO, NEVERBALNO, DJELIMA).

Nemojte: - ZANEMARIVATI POTREBE SVOJE DJECE- OSPORAVATI I POVRIJEDITI NJIHOVA PRAVA - USPOREĐIVATI IH S DRUGIMA - ISMIJAVATI IH - OMALOVAŽAVATI IH- KRITIZIRATI IH. 

U društvu odraslih dijete usvaja GOVOR, RAZNA ZNANJA, RAZVIJA RAZLIČITE SPOSOBNOSTI, UČI SOCIJALNA PONAŠANJAI SAZRIJEVA EMOCIONALNO.

Družeći se s djecom, odrasli ih bolje upoznaju i razumiju. U tom procesu zajedničkog druženja stvaraju se temelji za izgrađivanje međusobnog POVJERENJA i RAZUMIJEVANJA, tako potrebnog djeci i odraslima.

* Djeci su prijeko potrebni roditelji jer ne mogu sami zadovoljiti vlastite potrebe niti mogu preuzeti odgovornost za vlastito odrastanje. Družeći se s drugima dijete uči voljeti, surađivati, razvijati sliku o sebi i pripremati se za život u zajednici.

* Odrasli pružaju djeci njegu i sigurnost koji čine njihovo odrastanje sretnim i uspješnim. U tom procesu zajedničkog učenja i odrastanja koji uključuje primanje i davanje, djeca i odrasli se dopunjuju pa zato i čine jednu dinamičnu, NEDJELJIVU CJELINU.

* Svako dijete ima potrebu živjeti u sredini u kojoj će se osjećati sigurno i zaštićeno. Pri tome se ne misli na sigurnost od opasnosti i fizičkih ozljeda, već je riječ o potrebi da živi u emocionalno stabilnoj klimi. Zato samo u sredini u kojoj se dijete osjeća sigurno i prihvaćeno od drugih osoba, u kojoj vladaju skladni odnosi, između odraslih postoje pretpostavke da će se dijete razviti u emocionalno stabilnu i zadovoljnu ličnost.

Hladna i bezosjećajna sredina u kojoj dijete ne može uspostaviti emocionalne odnose s odraslima, ugrožava njegov razvoj jer izaziva emocionalno i psihičko te socijalno i fizičko zaostajanje.

1. Može li previše ljubavi razmaziti dijete?

Ljubav ne može razmaziti dijete, ali loši postupci odraslih mogu. Ljubav se ne izražava poklonima niti pretjeranim pohvalama.

Potrebno je razlučiti djetetove potrebe od njegovih često nerazumnih želja. Nježan dodir po kosi, smiješak ohrabrenja, spremnost na razgovor –samo su neki od znakova po kojima dijete može zaključiti da je voljeno.

Dijete ima neizmjernu potrebu za kretanjem i istraživanjem svijeta oko sebe. Da bi se normalno razvijalo, dijete mora vježbati i usavršavati svoje sposobnosti.Ono ne može naučiti hodati sjedeći na stolici i gledajući druge kako hodaju.Djetetu treba dati priliku da jača noge; da puže i da se penje-samo na taj način razvija cjelokupnu motoriku. Ako dijete u tim nastojanjima sprječavamo ono će kasnije prohodati te će biti nesigurno i manje spretno. Djetetu ne možemo predmete i pojave u okolini samo opisivati, da bi uočilo njihova svojstva, različitost i primjenu.

Ono ih treba osjetiti, mirisati, isprobati, rastaviti i sastaviti, jer ga upravo takvi doživljaji potiču na razmišljanje i zaključivanje, što je i osnova intelektualnog razvoja.

Već od najranije dobi, dijete uči da svojim ponašanjem može djelovati na svijet oko sebe te da ga može mijenjati. Plačem upozorava okolinu da mu je nešto potrebno te željeni predmet pokazuje rukom.

Ako dijete odraste s osjećajem vjere u vlastite sposobnosti sa stavom „JA TO MOGU!“, onda u životu nosi golemi kapital koji se ogleda u njegovom SAMOPOUZDANJU, SIGURNOSTI I SAMOSTALNOSTI.

Djeca koja su od najranije dobi smještena u različite institucije ili su odrasla u odgojno zapuštenim obiteljima, stagniraju u intelektualnom razvoju; usporeno im se razvija govor, kasnije prohodaju te zaostaju u razvoju cjelokupne motorike.

Takve sredine ne pružaju djetetu uvjete za normalno odrastanje jer ne postoji mogućnost uspostavljanja dubljih i trajnijih kontakata sa bliskim osobama te im nedostaje ljubavi i prihvaćanja.

2. Razumjeti dječju igru

Dijete osjeća kada roditelji i drugi odrasli shvaćaju njegovu ozbiljnu igru. Ignoriranje igre od strane odraslih, dijete tjera da se zatvara u vlastiti svijet NESHVAĆENO i NEPRIHVAĆENO od okoline.Predškolsko dijete treba pustiti da se igra koliko ono želi i ne požurivati ga da završi igru.

Školskom djetetu treba zajedničkim planiranjem dnevnih obveza omogućiti da, osim učenja, nađe vremena i za igru.Igru ne treba prekidati nepotrebnim intervencijama jer to djeci narušava koncepciju igre i koncentraciju.

Zato je dobro da odrasli, ukoliko se žele pridružiti, neko vrijeme promatraju tok igre kako ga je dijete zamislilo, a potom se uključuje kao suigrač.

Za djetetovu igru je potrebno puno strpljenja, naročito u igrama u kojima dijete istražuje i eksperimentira. Odrasli su često skloni učiniti nešto umjesto djeteta jer im je to jednostavnije, nego čekati da dijete samo dođe do rješenja.

Djeca uče PROMATRAJUĆI ODRASLE, ali u kontaktu sa drugom djecom uče komuniciranje i dogovaranje. Surađivanjem sa istima traže svoje mjesto među sličnima i bore se za svoj POLOŽAJ.Djetetu treba osigurati vrijeme i prostor da može biti samo.U samoći, dijete se odmara od kretanja, obveza i druženja. U tim trenucima dijete se samo igra, razmišlja i ima vremena za sebe.

U svakodnevnim situacijama djeca predškolske dobi mogu pomagati u pospremanju stana, donositi i odnositi predmete, brisati prašinu, postavljati stol, prati i brisati posuđe te pospremati svoje igračke.

Dječje potrebe i interesi moraju biti prilagođeni jer ono što je zabavno i zanimljivo za jednogodišnjaka, može biti izvor nezadovoljstva za trogodišnjaka. Kada se dijete zasiti određene igara, treba mu ponuditi nešto novo jer izmišljanje novog, djetetu je uvijek zanimljivo.

3. Između navršene prve i treće godine

Zajedničke igre djece i odraslih raznim igračkama i predmetima pružaju niz mogućnosti za učenje, kao npr. igre loptom.

Krajem prve godine, dijete pokazuje interes za slikovnice. Za njega je poseban doživljaj udobno sjedeći u krilu odrasle osobe gdje može petnaestak minuta koncentrirano pratiti pričanje i razgledavanje slika pri čemu razvija pažnju,

pamćenje, mišljenje i finu motoriku. Za dijete u prvoj godini su važne različite aktivnosti koje uključuju govor odraslih. Važno je da govor odraslog bude jasan, emocionalno topao i povezan s aktivnošću djeteta koje je u toku.

Dijete u razdoblju između 2-3 godine života doživljava veliki pomak u psihofizičkom razvoju. Ono nauči hodati, trčati, samostalno se oblačiti i svlačiti, piti i hraniti se.Svoje želje izražava riječima. Malo dijete ima potrebu dio dana provesti u društvu druge djece.

Želi boraviti u prirodi, trčati po travi, penjati se lagano uzbrdicom i spuštati se nizbrdicom što ujedno omogućuje djetetu vježbu za cijeli organizam.

Penjanje po stepenicama, stolicama i kauču prirodna je potreba dvogodišnjaka.Puzanje kao aktivnost koju dijete osobito voli, treba poticati, a ne sprječavati jer puzanjem jača mišiće i vježba cijelo tijelo koje postaje elastičnije.Igranje u pijesku, modeliranje različitih oblika od tijesta, gline ili pijeska, omogućuje djetetu da upozna različita svojstva tih neoblikovanih materijala.U ovom je razdoblju karakteristična pojava SIMBOLIČKE IGRE kojom dijete oponaša događaje iz svoje okoline, npr. dijete hrani lutku, vodi lutku liječniku i slično.Za simboličke igre potrebne su igračke što vjernije stvarnim predmetima (štednjak, kolica za lutku, kamioni, lutke slične pravom djetetu,...).

Dijete sluša nazive predmeta i životinja prikazanih na slici, ponavlja ih i odgovara na pitanja npr.: „ŠTO JE OVO?“, „ŠTO RADI MEDO?“, i ono razgovara sa samim sobom i svoje misli i radnje izražava na glas.Da bi dijete povezalo riječi sa djelima potrebno je MNOGO PONAVLJANJA. Prihvatljive su igre „RADI ISTO ŠTO I JA“ gdje na riječ „SJEDNI“ odrasli i djeca sjednu na pod.Upute mogu biti „OKRENI SE“, „USTANI“, „ČUČNI“ i drugo.

4. Zadovoljstvo druženja

Strah od odvajanja od bliske osobe koji se još pojavio u prvoj godini, sada je povećan.Odnos prema majci je vrlo intenzivan.Dijete voli da je majka stalno pored njega i u njegovoj blizini.Kada je umorno ili nesretno, dijete će se prvo obratiti majci ili ocu.Željet će sjesti u krilo roditelja i maziti se. Dijete očekuje da mu roditelji pokažu da ga vole, tješe, razumiju te da pokazuju interes za ono što govori i da ga nagrađuju i podržavaju istodobno.

Već u prvoj polovici druge godine pojavljuju se u djetetu nove emocije; sada osjeća strah, nelagodu, napuštenost, zadovoljstvo, radost, veselje ili ljubomoru.Svojim ponašanjem odgovara na tuđa raspoloženja pa ukoliko se odrasli smije i ono će se smijati, ako drugi plače i ono će plakati. Očekuje da mu se sve želje ispune i to odmah.

Važno je razlikovati djetetove hirove od stvarnih potreba - DIJETE ZNA ŠTO ŽELI (HOĆE), ALI NE ZNA ŠTO MU TREBA.Zbog čvrste emocionalne vezanosti za majku, dijete teško doživljava polazak u jaslice.

Kako bi se djetetu olakšao taj prijelaz iz roditeljskog doma u jaslice, kao novu sredinu, poželjno je da roditelji u dogovoru sa osobljem vrtića nekoliko prvih dana boravi u ustanovi zajedno s djetetom.

Družeći se istodobno s roditeljem / roditeljima, odgojiteljem i vršnjacima, dijete će lakše prihvatiti novu okolinu. U drugoj godini dijete se boji stranih osoba. U prisustvu stranaca ono će se čvrsto držati bliskih osoba.

U trećoj godini taj strah će popuštati, ali to ovisi o pojedinom djetetu.Dijete te dobi je „mali zavodnik“ – osjeća kada je u središtu pažnje i uživa u divljenju odraslih.

Ono će se smijati pred svojom publikom, izvoditi neobične pokrete, praviti grimase i slično. Višega veseli društvo odraslih nego vršnjaka jer kod odraslih najčešće nailazi na odobravanje i razumijevanje.Treća godina je teška roditeljima i djeci, jer se u tom razdoblju pojavljuje prvi prkos i odraz dječje potrebe za samostalnošću.Ono postaje „gluho“ na roditeljske želje i zahtjeve.

Roditelji se teško mire sa takvom situacijom i ne mogu shvatiti da je to normalna pojava jer ne bi bilo normalno da se taj prkos ne pojavi.

Prkos je pokazatelj da se dijete nalazi u specifičnom psihičkom razdoblju i je stiglo do stupnja kada mora sebi i drugima pokazati da je zasebna ličnost. Djecu te dobi odrasli trebaju neprekidno nadzirati.

Najbolje je da odrasli ignoriraju loše ponašanje, a potiču dobro ponašanje i da ne prave dramu ako dijete ne posluša. Pri tome treba imati na umu da za dobar odgoj neprocjenjivu važnost imaju STRPLJENJE i SMISAO ZA HUMOR.

1. AUTORITARNI STIL ODGOJ

- VRLO STROGI (ZAHTJEVNI) RODITELJI - DISCIPLINU OSTVARUJU PRIJETNJOM I KAZNOM- POKAZUJU MALO TOPLINE PREMA DJECI- CIJENE POSLUŠNOST, POŠTOVANJE RODITELJA (AUTORITET) I TRADICIJU - KOMUNIKACIJA JE JEDNOSMJERNA. NE OBJAŠNJAVAJU SVOJE ODLUKE.

PONAŠANJE DJETETA AUTORITARNIH RODITELJA

- DJECA SU POVUČENA - NEDOSTAJE IM SPONTANOSTI - NESIGURNA SU - DJEVOJČICAMA NEDOSTAJE MOTIVACIJE ZA BOLJE REZULTATE - DJEČACI SU (U SVOJOJ NESIGURNOSTI) NAJČEŠĆE AGRESIVNI.  

2. POPUSTLJIVI STIL ODGOJA

- RODITELJI SU JAKO USMJERENI NA DIJETE, UDOVOLJAVAJU MU / JOJ U SVEMU - POKAZUJU PUNO TOPLINE I POZITIVNIH OSJEĆAJA - NEMAJU NIKAKVIH ZAHTJEVA PREMA DJETETU – GOTOVO IM SVE DOPUŠTAJU.

PONAŠANJE DJETETA POPUSTLJIVIH RODITELJA

- OBIČNO JE DOBRO RASPOLOŽENO, NO NEDOSTAJU MU / JOJ OSJEĆAJ ODGOVORNOSTI - IMPULZIVNO JE I SKLONO AGRESIVNOSTI AKO NE DOBIJE ONO ŠTO ŽELI - RAZMAŽENO, NESIGURNO , AGRESIVNO I NEODGOVORNO DIJETE.

3. INDIFERENTNI STIL ODGOJA

- RODITELJI SU ZAOKUPLJENI SAMI SOBOM - NE ZANIMA IH PREVIŠE ŠTO SE DOGAĐA S DJETETOM / DJECOM - IZBJEGAVAJU DVOSMJERNU KOMUNIKACIJU - NE DA IM SE BAVITI DJETETOM / DJECOM – UVIJEK IMAJU „VAŽNIJIH“ POSLOVA ZA UČINITI.

PONAŠANJE DJETETA INDIFERENTNIH RODITELJA

- DJECA SU PROMJENLJIVOG RASPOLOŽENJA - NEMAJU KONTROLU NAD SVOJIM PONAŠANJEM / POSTUPCIMA - NE ZANIMA IH NPR. ŠKOLA – ČESTO NAPUŠTAJU ŠKOLU - SKLONI SU DELINKVENCIJI – BIJEGU U RAZLIČITE OBLIKE OVISNOSTI.

4. AUTORITATIVNI (DEMOKRATSKI) STIL ODGOJA

- POKAZUJU TOPLINU I BRIGU ZA DIJETE / DJECU - ZAHTJEVI PREMA DJETETU PRIMJERENI SU DOBI I SPOSOBNOSTIMA ILI SU NEŠTO IZNAD TOGA- KOMUNIKACIJA JE DVOSMJERNA , PITAJU DIJETE ZA MIŠLJENJE I SKRBE O DJETETOVIM OSJEĆAJIMA- USKLAĐEN ODNOS LJUBAVI, ODGOVORNOSTI I DISCIPLINE (JASNIH GRANICA DJETETOVIH SLOBODA).

PONAŠANJE DJETETA

- DJECA SU SAMOPOUZDANA - SAMOSTALNA - IMAJU SPOSOBNOST SAMOKONTROLE - MOTIVIRANA SU ZA RAD I POSTIZANJE USPJEHA- PRIHVAĆAJU SVOJU OSOBNOST (POZITIVNE I NEGATIVNE STRANE SVOG KARAKTERA)- DRUŠTVENA, ODGOVORNA, IMAJU FORMIRANE RADNE NAVIKE.

RAZVOJNE KARAKTERISTIKE DJECE U DOBI OD 1 DO 2 GODINE

- Osnovna karakteristika tog perioda je POVEĆANA MOTORIČKA SPRETNOST DJETETA- Jedna od najdražih zabava mu je BACANJE PREDMETA

- Pojavljuju se prvi NEGATIVIZMI; glavna djetetova riječ je „NE“- Stalno mora biti pod NADZOROM jer VERBALNE ZABRANE u tom periodu NISU DOVOLJNE- Raspoloženja su PROMJENJIVA, BURNA I KRATKOTRAJNA- SKRETANJE PAŽNJE je najbolji način USMJERAVANJA DJETETOVA PONAŠANJA- GOVOR kao sredstvo komunikacije napreduje, a pojavljuju se prvi oblici PROSOCIJALNOG PONAŠANJA, npr. tješi drugo dijete koje plače- U igri imitira radnje odraslih i pri tome rabi zamjene za konkretne predmete- U drugoj godini postaje svjesno svojih FIZIOLOŠKIH POTREBA i započinje učiti kako da ih kontrolira- Strah od odvajanja od roditelja (SEPARACIJSKI STRAH) koji se pojavi u prvoj godini, ponekad se može i pojačavati tijekom druge godine života.

1. RAZVOJ MOTORIKE

- prohodaju između 12. i 15. mjeseci i do kraja druge godine usvajaju sve prirodne OBLIKE KRETANJA- usavršavaju se i pokreti DOHVAĆANJA – dijete počinje baratati predmetima i u praktične svrhe- nastavlja se razvoj RAVNOTEŽE i KOORDINACIJE- stoji, saginje se da uzme igračku- puže na koljenima s naizmjeničnim pokretima ruku i nogu; pokušava se popeti na sve što može- hoda uz pridržavanje odraslog ili samostalno- hoda široko razmaknutih stopala s rukama u zraku, zatrčava se- penje se i silazi stubama kad ga se drži (poslije 18 mjeseci)- kreće se žustrim korakom, stopala u kontaktu s podlogom- odbacuje predmete, obožava bacati igračke- nogama gura, a s 18 mjeseci udara loptu nogom- okreće listove slikovnice – knjige- stavlja igračke-predmete u posudu (kod spremanja)- stavlja kocku na kocku (18 mjeseci), gradi tornjić od tri kocke (21 mjesec)- oponaša šaranje olovkom, šara samostalno.

2. RAZVOJ SPOZNAJE, PAŽNJA, MIŠLJENJE, PAMĆENJE

- dijete privlače nova svojstva – novo u okolini- upoznaje okolinu – trga, prevrće, rastavlja, sastavlja, premješta, okreće, baca, hvata, udara u predmete,...- koordinira jednostavne motorne radnje - može samostalno doseći predmet koji je izvan domašaja njegove ruke- pažnja se usmjerava na događaje i pojave koje potiču na istraživanje – igru- probleme rješava pomoću aktivnog procesa POKUŠAJA I POGREŠAKA- ono eksperimentira i zbog čistog zadovoljstva isprobavanja – ISTRAŽIVANJA- počinje razlikovati konkretan predmet od njegovog simbola- sa 14 mjeseci dijete pamti događaje i do jedan tjedan - do kraja 2 godine razvija se PAMĆENJE DOSJEĆANJEM- pamti i oponaša slijed do 3 jednostavnije radnje- prepoznaje predmete i spominje ih izvan situacije u kojoj ih je vidjelo.

3. RAZVOJ GOVORA

- počinje izgovarati svoje prve RIJEČI SA ZNAČENJEM (svi do 18 mjeseci)- potkraj druge godine povezuje dvije (ili više) riječi u VERBALNE ISKAZE, čime

završava tzv. PREDVERBALNA FAZA U RAZVOJU GOVORA- dobro uočava ritam i promjene ritma govora- oponaša zvukove iz neposredne okoline, npr. glasanje životinje, zvuk automobila,...- imenuje pomoću onomatopeje, npr. „VAU-VAU“,...- pokazuje da razumije neke riječi i jednostavne naredbe, npr. „DAJ..., POKAŽI...“- u govoru je prisutna EHOLALIJA – DIJETE PONAVLJA RIJEČI KOJE ČUJE. One nisu nikome upućene, već dijete jednostavno uživa u njihovu izgovaranju i slušanju - koristi negacije : NEMA, NEĆE, NE,...- zna što je MOJE i DOBRO- imenuje DIJELOVE TIJELA- prati vlastite radnje UZVICIMA- ispunjava verbalne naloge: DOĐI... DAJ...DONESI...- u igri oponaša govor odraslih - brbljajući nerazumljive riječi- dodaje ili pokazuje veći broj imenovanih predmeta- ispravno odgovara na pitanja: ŠTO JE TO?, TKO JE TO?, ČIJE JE? KAMO...? GDJE...?- riječima traži JESTI i PITI- kratko sluša ritam pjesmice ili oponašanje različitih zvukova.

4. SOCIO-EMOCIONALNI RAZVOJ

- pokazuje ponos i zadovoljstvo u nekom umijeću- pokazuje ljutnju usmjerenu na ljude ili predmete - pokazuje ljubomoru oko 18 mjeseci- prema poznatoj osobi vrlo aktivno pokazuje ljubav trčanjem u susret, osmijesima, zagrljajima- privrženost prema jednoj ili više osoba i dalje je vrlo jaka i značajna za dijete- oko 2 godine mnoga djeca pokazuju svijest o sebi uporabom zamjenica „JA“ ili „MOJE“- počinje vrednovati sebe i pokazuje početne predodžbe o sebi („dobra, lijep,...“)- zna svoje ime- zna da je dječak ili djevojčica- zna da je dijete, a ne odrasli

5. SAMOSTALNOST I NEOVISNOST

- razdoblje od 10 do 18 mjeseci je kritično za učenje načina za SAMOTJEŠENJE – načina na koji se uzrujano dijete može smiriti ; napetost se smanjuje korištenjem prelaznog objekta (pelena, medo, duda, ljuljanjem u krevetu,...)- pojava NEGATIVIZMA – najjača između 15 i 24 mjeseca – dijete prkosnim ponašanjem ispituje granice mogućnosti i samostalnosti – tipični ispadi bijesa su vrištanje, sjedenje ili ležanje na podu uz plač,...- oko druge godine ulazi u kratko razdoblje ravnoteže, zadovoljstva svojim postignućima te prividno negativizam pada- oko 21 mjeseca kontrolira fiziološke potrebe, s 24 mjeseca kontrolira nuždu znatno bolje i samo ide na WC

6. ODNOSI S VRŠNJACIMA – ZANIMANJE ZA DRUGE

- zamjetan interes za vršnjake, želi se približiti drugoj djeci, voli dodirivati drugu djecu- razumije namjeru i ponašanje drugog djeteta i s njim usklađuje igru sličnim igračkama- traži od drugih da nešto rade sa stvarima radi njegova zadovoljstva (navini igračku, čitati knjigu)- učestaliji su sukobi s drugom djecom, osobito oko podjele igračaka- emocionalno reagira na nevolje druge djece - prepoznaje bliske osobe na fotografiji - globalna (egocentrična) empatija se gubi. Dijete potpuno shvaća sebe i druge osobe kao različite fizičke objekte- tješi drugu djecu davanjem igračaka ili stvari koje su njemu drage ili ga tješe- u međuodnos s odraslim a unosi sve više GOVORNO SPORAZUMIJEVANJE- pomaže u poslovima djeci i odraslima.

7. PSIHOLOŠKI UVJETI OPTIMALNOG RAZVOJA DJETETA U DOBI OD 1 DO 2 GODINE

- olakšavanje odvajanja od roditelja – pružanje djetetu objašnjenja zašto je potrebno odvajanje od skrbnika i što će ono raditi dok on ne dođe- omogućiti djetetu izražavanje već stečenih navika i ponašanja (ishrana, spavanje, pražnjenje,...)- omogućiti djetetu korištenje prelaznog objekta (pelena, maramica, igračka, duda,...)- u vrijeme privikavanja omogućiti produženi boravak djeteta i roditelja u jasličkoj skupini,...- omogućiti djetetu istraživanje prostora - brinuti se o optimalnoj količini novih doživljaja – ne previše odjednom - potrebno je da dijete bude aktivno i samostalno u određenim aktivnostima, te da mu jednostavni i neopasni materijali omogućuju otkrivanje i učenje bez neposredne pomoći odraslih- koristiti se velikim i malim ogledalima za upoznavanje vlastitog lika- omogućiti djetetu da razvije osjećaj vlastite sposobnosti- važno je ne posramljivati dijete, nego mu omogućiti da isproba granice koje može samostalno doseći- treba postaviti jasne i realistične granice – ŠTO SE SMIJE, A ŠTO NE SMIJE- pohvalama i drugim poticajima treba reagirati na sve oblike prosocijalnog ponašanja: POMAGANJE, TJEŠENJE, SURADNJA,...

8. GOVORNO KOMUNICIRANJE S DJETETOM

- zajedničke aktivnosti djeteta i odraslih pratiti GOVOROM- paziti na jasnu i točnu artikulaciju (govor i izgovor) odraslog- prihvaćati djetetovu inicijativu za komunikacijom, verbalizirati djetetove geste i komunikacijske namjere – kad dođe s pitanjem, željom za utjehom, s nekim komentarom - prilagoditi svoj govor djetetu: obraćati se izravno, jednostavnim i kratkim rečenicama, djetetu razumljivim riječima, proširivati govor novim riječima- govoriti djetetu primjerenom intonacijom i intenzitetom u glasu - organizirati slušanje i oponašanje zvukova u prirodi- čitati slikovnice i razgovarati s djetetom o slikovnici uz pokazivanje slika- govoriti djetetu pjesmice i brojalice i pjevati mu, te poticati dijete na iste

aktivnosti - igrati se igara prepoznavanja i imenovanja sadržaja iz okoline- obogatiti dječju okolinu sa što više igračaka sličnih stvarnim predmetima,...

POHVALE I KAZNE U ODGOJNOM RADU S DJECOM

Odgojne mjere u smislu preventive ili korekcije nepoželjnog ponašanja djece, predmet su razmišljanja svih onih koji se bave odgojem (roditelji, odgojitelji / ce, , učitelji / ce,...). Pri određivanju odgojnih mjera treba svakom djetetu pristupiti OSOBNO.Neprimjerenom kaznom možemo samo potencirati ili izazvati neprihvatljivo ponašanje djeteta, ali i neadekvatnom nagradom možemo izazvati neželjeni učinak.

Nagrada i kazna trebale bi biti motivacijski čimbenici koji će dijete potaknuti na promjenu lošeg ili na ustrajnost dobrog ponašanja.

U svakodnevnoj praksi to nije jednostavan proces.Vrlo je važno, što pokazuju i istraživanja i iskustva roditelja i odgojitelja, pohvalu i kaznu odrediti u pravo vrijeme, primjereno dobi djeteta i djelu koje je učinilo, da je dijete razumije i prihvati, što znači da ga ona motivira u pozitivnom smjeru. Neki roditelji i odgojitelji skloni su kazniti dijete za loša djela, ali i pohvaliti ga za ono što je učinjeno dobro. Neki kaznu potpuno izbjegavaju u odgoju, a neki loše ponašanje kažnjavaju, a dobro ignoriraju – ne primjećuju niti vrednuju.

ŠTO JE NAJBOLJE I NAJUČINKOVITIJE? Da bi kvalitetnije odgovorili na ovo pitanje potrebno je bolje objasniti jednu i drugu odgojnu mjeru (pohvalu i kaznu).Kazne su mjere kojima roditelj-odgojitelj želi utjecati na primjenu neprihvatljivog ponašanja. Izriče ih u obliku različitih uskraćivanja, zabrana, određivanja nekih poslova, izolacije od obitelji, tjelesnog kažnjavanja.

Ukoliko se roditelj, odgojitelj ili učitelj odluči za odgojnu mjeru kazne, potrebno je imati u vidu: 1. JE LI DIJETE NEŠTO LOŠE UČINILO IZ NEZNANJA – DA LI MU / JOJ JE TO PRVI PUT?2. MOGUĆNOST OBJAŠNJENJA ZAŠTO JE UČINILO LOŠE DJELO?3. DA LI JE TO PONAŠANJE DOISTA NEPRIMJERENO ZA NJEGOVU DOB?4. DA LI JE BAŠ SADA PRAVO VRIJEME ZA KAŽNJAVANJE?5. KAKVU KAZNU ODREDITI?6. DA LI SU SLIČNE KAZNE BILE UČINKOVITE KOD TOG DJETETA?7. KOLIKO DUGO KAZNA TREBA TRAJATI?

Ukoliko dijete nije znalo da nešto ne smije učiniti, djelotvornije će biti ako ga upozorimo zašto nije dobro tako se ponašati ili u kakvu opasnost ga takva djela mogu dovesti. Kažnjavanjem njegovog neznanja ili prve pogreške razvijat ćemo kod djeteta NESIGURNOST I STRAH OD NOVOG.

Ako se određeno ponašanje jednom kažnjava, a drugi put ignorira, a ponekad i pohvali, DIJETE POSTAJE ZBUNJENO. Ne zna što se stvarno od njega očekuje. Isti učinak bit će ako jedan roditelj za isto ponašanje kažnjava, a drugi ne reagira ili pohvaljuje. Ukoliko se roditelj, odgojitelj ili učitelj odluči na kaznu, ona mora biti u pravo vrijeme, što znači NAKON NEPRIHVATLJIVOG UČINJENOG DJELA – PONAŠANJA.Dijete je tada još u očekivanju reakcije roditelja-odgojitelja-učitelja i kazna može djelovati na ispravljanje njegovog / njezinog ponašanja.

Ako je neka mjera dana zbog preventive, može izazvati kod djeteta, a naročito adolescenata otpor i želju da učine nešto loše (prkos, inat), jer se nisu loše ponašali, a kažnjeni su, po njihovom sudu (mišljenju).

Kazna nikako ne smije vrijeđati djetetovu osobnost jer ponižavanjem u djetetu potičemo stvaranje negativne slike o samome sebi, što je vrlo štetno za njegovo odrastanje.

SVAKA KAZNA MORA DJETETU BITI OBJAŠNJENA.ZAŠTO JU JE DOBILO I ŠTO SE OD NJEGA / NJE OČEKUJE.

Dijete nikako ne smije misliti da ga roditelji kažnjavaju jer ga ne vole.Nije dobro kažnjavati dijete prisilom na neki rad, jer na taj način potičemo djetetovu negativnu sliku i stav prema radu.

KAZNA NE SMIJE TRAJATI DUGO JER GUBI SVOJU UČINKOVITOST.

Neučinkovita je PRIJETNJA KAZNOM jer dijete ubrzo shvati da roditelj samo prijeti, a nikako do sada tu prijetnju nisu shvaćali ozbiljno niti su je ostvarili.Kazna, kakva god bila, u osnovi stvara NEUGODU, što nije kod sve djece poticaj za bolje ponašanje.

POHVALE I NAGRADE su odgojne mjere kojima roditelji-odgojitelji-učitelji dijete potiču na ODREĐENO PONAŠANJE. Izriču se u obliku VERBALNE PODRŠKE („BRAVO, TO SI DOBRO UČINIO / UČINILA“), u obliku pisane pohvale, u obliku različitih nagrada. Pohvale i nagrade su učinkoviti motivacijski čimbenici.Većina stručnjaka kaže da vrijede puno više od kazne, ali mogu izazvati i neželjene efekte:- ukoliko nisu primjerene djetetu i djelu koje je učinilo- ukoliko dijete dobiva materijalne nagrade za dobar uspjeh u školi, neće učenje doživjeti kao OSOBNU POTREBU ZA OBRAZOVANJEM, nego kao nešto što se isplati, jer donosi igračku, novac i slično.

Pohvale i nagrade moraju imati značaj podrške roditelja-odgojitelja-učitelja u pozitivnom razvoju djeteta. Pohvaljivati i nagrađivati dijete treba za UČINJENA djela prema njegovim mogućnostima, a ne prema očekivanjima roditelja-odgojitelja.

Nužno je pratiti RAD, PONAŠANJE, ZALAGANJE DJETETA i motivirati ga za napredak. Ponekad će to biti POHVALOM, ponekad možda i KAZNOM, ali nikako ne smijemo dijete IGNORIRATI.

Ako ne primjećujemo njegovo / njezino ponašanje, ni dobro ni loše, dijete neće imati osjećaj pripadnosti obitelji ili odgojnoj skupini, te će najvjerojatnije lošim ponašanjem pokušati svratiti pozornost na sebe.

NEŠTO O POZITIVNOJ SNAZI POHVALE U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

Naučiti kako pohvalom dovesti ljude do uspjeha, ključ je postupanja u svakodnevnim međuljudskim odnosima. Važno je znati kako: - iskoristiti živo djelovanje koje pohvala ima na djecu (odrasle) - uspostaviti kontakt s drugima - prepoznati pozitivnu povratnu informaciju - napredovati i iskoristiti svoje mogućnosti na najbolji način.

Temeljna misao, središte svih ljudskih odnosa – osobnih i profesionalnih leži u dobro poznatoj rečenici koja glasi: “ŠTO GOD ŽELITE DA LJUDI ČINE VAMA, ČINITE I VI NJIMA.“Važno je postati svjestan činjenice da je naša potreba za odobravanjem jednako neophodna kao hrana, voda , zrak.- Živite od onoga što dobivate. Neka vam život bude ono što dajete.- Ulažite u sreću drugih. Darežljivo trošite bogatstva što ih nosite u sebi.- Pronalazite dobro u drugima i pohvaljujte ih. - Napišite pohvalu. Neka postoji trag vaše pohvale, zbog trajnijeg djelovanja.- Širite sve dobre vijesti koje čujete o drugima.- Neka ključ uspješne pohvale bude ključ za uspješno življenje.Moć pohvale nije moć za upravljanje akcijama drugih ljudi. To je moć koja se prenosi na druge kako bi ih osposobili za VLASTITI ŽIVOT I AKTIVNOSTI.

Temeljne vrijednosti koje treba imati na umu u radu s djecom su:- nema vremena kao što je sadašnjost, nema dara kao što je NAŠE VRIJEME- usredotočite se na „JA MOGU“, a „IQ“ će se već pobrinuti sam za sebe - igrajte pošteno- postavite ciljeve i redovito nadgledajte snage svog djeteta zajedno s njim - učinite svoju pohvalu određenom kako biste postigli najveći učinak - šaljite poruku djetetu: „VOLIM TE, MA ŠTO SE DOGODILO.“- Shvatite da prisutnost ili izostanak vašeg ohrabrenja može značiti razliku između TRIJUMFA i TRAGEDIJE.

Svaki roditelj želi dobro svome djetetu. Ono što često nedostaje je znanje i upute kako odgajati DIJETE ZA USPJEH. Ne postoje recepti – planovi koji bi osigurali našoj djeci uspjeh, ali ima nekoliko jasnih načina koji mogu poboljšati naše izglede za uspjeh.Nitko ne može predvidjeti s kakvim će se sudbonosnim izazovima susretati naša djeca u životu.Temelji života ne bi trebali biti prepušteni slučaju: - vrijeme zacjeljuje većinu tragedija - loše stvari događaju se zajedno s dobrima - iza neuspjeha često slijedi uspjeh.

Razdoblje od rođenja do šeste godine period je najbržeg rasta u čovjekovom razvoju.Ni u jednom drugom razdoblju nećemo izvršiti VEĆI UTJECAJ NA VLASTITU DJECU.

Gotovo sva njihova kasnija iskustva ovisit će o onome što se DOGAĐALO U TOM PERIODU (od rođenja do šeste-sedme godine života). Svojoj djeci možemo dati svega previše – OSIM SEBE.Djeca koja se osjećaju voljena, poštovana i ohrabrivana, obično imaju osjećaj veće VLASTITE VRIJEDNOSTI.

Izgrađivanje osjećaja vlastite vrijednosti NAJVAŽNIJE JE ŠTO MOŽEMO POSTIĆI KOD DJETETA.

Ključ za približavanje ljudima je usredotočiti se na njihove jake strane i izgrađivanje na njima. Svatko može nešto ponuditi, a naša je odgovornost kao roditelja-odgojitelja-učitelja ljude učiniti svjesnijima da je njihov doprinos izuzetno važan. Uz LJUBAV, POHVALA je najveći dar koji možemo dati svojoj djeci.Najvrjedniji dar koji možemo dati svojoj obitelji je DOBAR PRIMJER.Pohvala preobražava TIJELO, UM i DUH, a biti uspješan roditelj znači (i zahtijeva) govorenje dva jezika – JEZIKA ODRASLIH I JEZIKA DJECE.

Što smo kao roditelji bliže svojoj djeci, TO SU ONI DALJE OD NEVOLJA.Potrebno je, iako nam svima nije svojstveno, razvijati SPOSOBNOST USREDOTOČITI SE NA ONO POZITIVNO U OVOM SVIJETU. Mudri roditelji, odgojitelji i učitelji prenose ODGOVORNOST, a zatim hvale POSTIGNUĆA.

Djeci nije potrebno savršenstvo. Djeca nas trebaju da idemo ispred njih – krčimo put, obilježavamo granice i usmjeravamo njihovo napredovanje. Ona računaju na nas da priznamo njihove mogućnosti i razvijamo ih. Svi smo mi, u stvarnosti, na istoj strani. Kad naša djeca uspiju i mi smo svojevrsni pobjednici – uspješni ljudi (roditelji).

KRAJNJI JE CILJ RAZVITI OSOBU KOJA VIŠE NE OVISI SAMO O MIŠLJENJU DRUGIH, NEGO KOJA MOŽE POSTAVITI VLASTITE IDEALE I TEŽITI (RADITI) NA NJIHOVOM OSTVARENJU.

Međuljudske veze u obitelji, njihov razvoj, najvažnija su ulaganja u život svakog čovjeka.Naši odnosi, ispunjeni ljubavlju i međuljudskim vezama, hrane naš duh i daju smisao životu. Pohvala u svemu tome ima značajno mjesto. Stoga ona treba biti i DJELO, a ne samo RIJEČI.

USPJEŠNO RODITELJSTVO

- osnovne postavke –

1. Temeljne spoznaje uspješnog roditeljstva su:

a) BUDITE SIGURNI DA NEMA „SAVRŠENOG RODITELJA“ b) NE POSTOJI SAMO JEDAN, „PRAVI NAČIN“, DA ODGOJITE DIJETEc) ALI IMA NAČINA KAD ODGOJ DJECE MOŽE BITI LAKŠI, MANJE NAPORAN I USPJEŠNIJI.

2. Odgoj djece je najuspješniji kad se zasniva na dobroj međusobnoj komunikaciji (to je tzv. povjerenje bez prisile ili pozitivna stega)

• TREBA VJEROVATI DA DJECA ŽELE KOMUNICIRATI• TREBA SLUŠATI DJECU • RAZGOVARATI S NJIMA O TOME ŠTO ŽELIMO DA UČINE I ZAŠTO• POVUĆI JASNE GRANICE PONAŠANJA • BITI ČVRST I DOSLJEDAN KAO RODITELJ • NESUGLASICE SMATRATI PRILIKOM DA SE RAZVIJU VJEŠTINE ZA RJEŠAVANJE PROBLEMA• IMAJTE U VIDU: TJELESNO ILI VERBALNO KAŽNJAVANJE MOŽE BOLJETI ČITAV ŽIVOT.

Umjesto „pljuske“ treba naći neka druga rješenja. Djeca uživaju kad im se pokloni puno pažnje.

3. Što činiti?

• PRIMIJETITE DOBRO PONAŠANJE SVOG DJETETA• SASLUŠAJTE DIJETE • DAJTE DJETETU PRILIKU DA IZRAZITI SVOJE OSJEĆAJE • NEKA VAM PORUKE BUDU JASNE • OBJASNITE RAZLOGE ZA SVOJU ODLUKU • OHRABRITE DIJETE DA, ŠTO VIŠE, SAMOSTALNO NALAZI RJEŠENJA SVOJIH PROBLEMA • ZAPAMTITE DA JE I VAŠE DIJETE OSOBA• BUDITE REALNI U SVOJIM OČEKIVANJIMA • RADITE I SAMI ONO ŠTO STE ZAHTIJEVALI OD DJETETA• NEMOJTE SE BOJATI PREGOVARATI.

4. Komunicirajte s djetetom

* KAD NEŠTO TRAŽITE OD DJETETA, UČINITE TO KRATKO I JASNO * NE TRAŽITE VIŠE OD JEDNE STVARI ODJEDNOM * SVOME DJETETU JASNO POKAŽITE ŠTO OD NJEGA OČEKUJETE * U SVOJIM OČEKIVANJIMA BUDITE REALNI, VODEĆI BRIGU O I MOGUĆNOSTIMA DJETETA* U VAŠIM ZAHTJEVIMA NEKA PRETEŽE RIJEČ „UČINI TO“, A NE „NEMOJ TO UČINITI“• ZAHTJEVE POSTAVLJAJTE OBZIRNO

• NE PRIJETITE DJETETU NAKNADNOM KAZNOM KAO NPR. „KAD TI OTAC DOĐE KUĆI... I SLIČNO“• PRI POSTAVLJANJU ZAHTJEVA KORISTITE „KADA“ I „TADA“(uzročno – posljedična veza).

5. Nemojte zaboraviti na pohvale i nagrađivanje djeteta

- NEKA NAGRADA BUDE U SKLADU S PONAŠANJEM ILI DJELOM DJETETA - NAGRADITE DIJETE ODMAH - NAGRADA DJETETU JE I SMIJEŠAK, VAŠ IZRAZ OČIJU, POKAZIVANJE ODUŠEVLJENJA TE ODGOVARAJUĆE RIJEČI - UČINITE DA NAGRADA BUDE I IZLAZAK U ŠETNJU, NA IZLET, A NE SAMO NEKI PREDMET (kupljena igračka ili slatkiš)

- UZ VERBALNU POHVALU NAGRAĐUJTE DIJETE I RODITELJSKIM POLJUPCIMA- JASNO POKAŽITE ZA ŠTO STE GA NAGRADILI KAKO BI DIJETE LAKŠE RAZUMJELO I PAMTILO SVOJE TAKVO (USPJEŠNO) PONAŠANJE- POHVALA NEKA BUDE POZITIVNA, BEZ REZERVE ILI SARKAZMA - NE ŠTEDITE NA POHVALAMA KAD SE DIJETE DOBRO PONAŠA, NE ČUVAJTE POHVALE I NAGRADE SAMO ZA IDEALNO PONAŠANJE - U NAGRAĐIVANJU BUDITE DOSLJEDNI - NAGRADITE DIJETE PRED DRUGIM OSOBAMA - NE PODMIĆUJTE DIJETE, NJEGOVO LOŠE (NEPRIHVATLJIVO) PONAŠANJE TIME NEĆETE OTKLONITI - U „TEŠKE“ DJECE INTENZIVIRAJTE POHVALE I NAGRAĐIVANJA - POKAŽITE DJETETU KAKO DA SE I SAMO NAGRADI ZA ODGOVARAJUĆE PONAŠANJE.

6. Možemo uspjeti zajedno kroz suradnju – roditelji – djeca – odgojitelji

- DOK RAZGOVARATE, SJEDNITE ILI ČUČNITE, DA BUDETE NA ISTOJ RAZINI (VISINI) S DJETETOM - DOK IZNOSITE ZAHTJEV, NJEŽNO PRIMITE DIJETE ZA RAMENA ILI RUKE - GLEDAJTE DIJETE RAVNO U OČI - GOVORITE ČVRSTIM, JASNIM I MIRNIM GLASOM - NEKA VAM, DOK GOVORITE, IZRAZ LICA BUDE OZBILJAN- AKO JE MOGUĆE, NEKA VAM PODRŠKU PRUŽI JOŠ JEDNA OSOBA- JASNO DAJTE DJETETU DO ZNANJA KAKO OČEKUJETE DA VAS SLUŠA, KAO ŠTO ĆETE I VI NJEGA SLUŠATI - POSLUŠAJTE DJETETOV ODGOVOR / MIŠLJENJE I POZORNO GA RAZMOTRITE - KAD GOD JE MOGUĆE DAJTE DJETETU MOGUĆNOST IZBORA - POKUŠAJTE PREGOVARATI - DAJTE DJETETU DOVOLJNO VREMENA DA IZVRŠI POSTAVLJENI / DOGOVORENI ZADATAK- POHVALITE DJETETOVU SURADNJU ILI MU OBJASNITE POSLJEDICE NESURADNJE (ali bez prijetnji) - PODSJETITE ILI UPOZORITE DIJETE NA ONO ŠTO BI MU MOGLO POMOĆI U IZVRŠENJU DOGOVORENOG - POTIČITE DIJETE NA PONAŠANJE KOJE RAZVIJA VJEŠTINE SAMOSTALNOG RJEŠAVANJA PROBLEMA.