KOLIZIJSKOPRAVNA METODAć1. OPĆENITO

Kolizijska pravila određuju koje će se od više različitih materijalnih prava primijeniti na pravnu situaciju koja ima vezu sa pravima više država. To pravilo ne rješava pravnu situaciju, nego upućuje na mjerodavno materijalno pravo koje treba primijeniti.

Čl.94. ZM: Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon

njezine zemlje.

Kolizijskopravno upućivanje treba razlikovati od upućivanja jedne materijalne norme na druge propise, jer se pritom uvijek radi o upućivanju unutar istog pravnog poretka. Razlika između upućivanja jedne materijalne norme na druge propise od kolizijskopravnog upućivanja je u tome da se prvim upućivanjem proglašava primjenjivim norme ili norma domaćeg materijalnog prava, dok kolizijsko pravilo upućuje na cijelu vrstu materijalnih propisa domaće ili strane države, odnosno država.

Međutim, kolizijska pravila, budući da je njihova kategorija vezivanja dosta složena, većinom ne upućuju na konkretno određeno pravo ili na konkretni zakon čije materijalne norme treba primijeniti, već upućuje na cjelokupni pravni poredak određene države.

Čl. 14. ZRSZ: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavnoje pravo države čiji je ona državljanin.Kolizijska pravila u pravilu upućuju na materijalno pravo neposredno.Međutim, katkada je to posredstvom drugih kolizijskih pravila međunarodnog privatnog prava: to je u slučaju renvoi (uzvrat i upućivanje dalje).

2. VRSTE KOLIZIJSKIH PRAVILA I NJIHOVA PRIMJENA

Izričita i skrivena pravilaNepotpuna i potpuna pravilaSamostalna i nesamostalna pravilaUvjetna i bezuvjetna pravilaPrimjenjuju li se kolizijska pravila obvezatno?

Općenito, smatra se da se radi o prinudnim normama koje stranke ne mogu isključiti. Dakle, ako je npr. polazno hrvatsko pravo, tj. ako je za rješavanje situacije s međunarodnim obilježjem nadležan hrvatski sud ili drugo tijelo primjene, to tijelo treba obvezno primijeniti odgovarajuće kolizijsko pravilo.

3. STRUKTURA KOLIZIJSKIH PRAVILA

Samostalno kolizijsko pravilo sastoji se od dva elementa: kategorije vezivanja i poveznice.

Kategorija vezivanjaKategorija vezivanja predstavlja okvirni ili skupni pojam apstraktnih životnih odnosa, pravnih činjenica, pravnih situacija ili pravnih odnosa, koji se podvrgavaju pod određeno mjerodavno pravo.

Primjer: poslovna sposobnost, oblik zaključenja braka, posvojenja, nasljeđivanje, ugovorni odnosi.

Kategorija vezivanja može biti i pravni odnos.

Primjer: recimo da treba odrediti zakonske imovinske odnose bračnih drugova. U ZRSZ-u za to postoji sljedeće kolizijsko pravilo:

čl.36: za zakonske imovinske odnose bračnih drugovamjerodavno je pravo države čiji su oni državljani. Kategorijavezivanja u ovom slučaju je zakonski imovinski odnos bračnih drugova (pravni odnos). Pitanje da li uopće postoji pravni odnos zavisi od toga da li u konkretnom slučaju postoji valjani brak (to je prethodno pitanje). Dakle, treba prvo utvrditi da li postoji pravni odnos valjanog braka, a tek ako je odgovor pozitivan, onda se na osnovi navedenog kolizijskog pravila mogu određivati zakonski imovinski odnosi bračnih drugova. Ako se pak prethodno utvrdi da nema valjanog braka, onda otpada i daljnje utvrđivanje mjerodavnog prava za zakonske imovinske odnose bračnih drugova.Kolizijsko pravilo upućuje na pravo po kojem će se prosuđivati njegova kategorija vezivanja. Zavisno od sadržaja pravila na koje se upućuje postoje, npr. osobni, stvarni, ugovorni, deliktni i bračni statut. Izrazom statut označuje se sadržaj materijalnih pravila mjerodavnog prava.

PoveznicaDrugi element samostalnog kolizijskog pravila jest poveznica. To je pravna činjenica (npr. mjesto gdje stvar leži, mjesto počinjenja protupravnog čina); ugovorna odredba (kad stranke sporazumno utvrđuju mjerodavno pravo za uređivanje njihovih međusobnih ugovornih odnosa) ili pravni pojam (npr. državljanstvo, prebivalište), što upućuje na mjerodavno pravo za kategoriju vezivanja.

PODJELA POVEZNICA S OBZIROM NA VEZU S PRAVNIM PORETKOMSve poveznice mogu se podijeliti u tri skupine ako je temelj podjele njihova veza sa pravnim poretkom.

Dijele se na:

a) poveznice koje se temelje na odnosu osoba s određenim pravnim poretkom: - fizičke osobe su često za statusne odnose podvrgnute pravu države čiji su državljani. Upućuje se na pravo s kojim te osobe imaju najbližu personalnu vezu.

Čl.14. ZRSZ: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno jepravo države čiji je ona državljanin.U državama common lawa umjesto državljanstva, poveznica jeprebivalište. b) poveznice koje utvrđuju najbližu vezu objekta sodređenim pravnim poretkomČl.181. ZOSZP: U pogledu prava vlasništva i drugih stvarnih prava nazrakoplovu primjenjuje se pravo države u kojoj je zrakoplov registriran.c) poveznice koje upućuju na pravo mjesta djelovanja

- to se na primjer utvrđuje pri određivanju izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete zbog sudara broda, za oblik zaključenja braka…

Čl.976. PZ: Na naknadu štete zbog sudara brodova primjenjuje se 1) pravo države u čijem se teritorijalnom moru ili unutarnjim vodama dogodio sudar… Čl.33. ZRSZ: Za oblik braka mjerodavno je pravo mjesta u kojem se brak sklapa.

SUBJEKTIVNA, OBJEKTIVNA POVEZNICA I POVEZNICA NAJBLIŽA VEZAOsnova daljnje podijele poveznica je mogućnost odnosno nemogućnost zainteresiranih pravnih subjekata da sami određuju mjerodavno pravo. Za određene kategorije vezivanja pravni subjekti mogu izabrati mjerodavno pravo, pa tako da od njihove pravno relevantne volje zavisi koje će se pravo primjenjivati. Takva mogućnost stranačkog izbora mjerodavnog prava je subjektivna poveznica, za razliku od objektivnih poveznica koje utvrđuje zakonodavac ili su nastale u sudskoj praksi. Većina situacija s međunarodnim obilježjem

uređena je objektivnim poveznicama, kao npr. državljanstvo, prebivalište, redovno boravište, mjesto gdje stvar leži.

Čl.19. ZRSZ: Za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne

strane ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačijeodređeno. Čl.6. ZA: Za materijalnopravnu valjanost ugovora o

arbitraži mjerodavno je pravo koje su stranke izabrale.

Samo ako stranke sporazumno iskoriste mogućnost izbora prava , dolazi do primjene tih kolizijskih pravila.

Kao tertium genus, uz navedene objektivne i subjektivne poveznice, postoji i poveznica najbliže veze: to je posebni međunarodnoprivatnopravni pojam čiji sadržaj određuje i ispunjava tijelo primjene ovisno o konkretnim okolnostima.

Čl.11. ZRSZ: Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva strana

državljanstva ili više stranih državljanstva, za primjenu ovog zakona smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište. Ako ta osoba nema prebivalište ni u jednoj državi čiji je državljanin, za primjenu ovog zakona smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i s kojim je u najbližoj vezi.

Čl.975. PZ: Ako se pravo čiju su primjenu stranke izabrale za ugovor o

iskorištavanju brodova ne može primijeniti na cijeli ugovor ili na koji od odnosa koji proistejču iz ugovora ili ako stranke nisu izričito odredile pravo koje se mora primijeniti, a njihova se namjera o primjeni određenog prava ne može utvrditi ni iz okolnosti slučaja, na ugovor ili na ugovorni odnos primjenjuje se pravo koje je sa njim u najbližoj vezi.

U navedenim slučajevima propisuje se upućivanje na najbližu, najčvršću vezu, ako se utvrdi da se ne može primijeniti pravo na koje upućuju prethodne poveznice. Nadležno tijelo primjene nakon ocjene relevantnih okolnosti utvrđuje koje je pravo najbliže veze.

Prednosti poveznice najbliže veze sastoji se u tome što omogućuju u konkretnom slučaju uzimanje u obzir rješenja koja su najbliža strankama ili pravnoj situaciji.

Isključive poveznice i kombinacija poveznicaKolizijsko pravilo sadrži jednu ili više poveznica.Čl.15. ZRSZ: Za stavljanje pod skrbništvo i prestanak skrbništva te zaodnose između staratelja i štićenika mjerodavno je pravo države čiji je državljanin osoba pod skrbništvom.Čl.31. ZRSZ: Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je

pravovaljana po jednom od ovih prava:

- po pravu mjesta gdje je oporuka sastavljena- po pravu države čiji je državljanin bio oporučitelj u vrijeme smrti ili u vrijeme raspolaganja

oporukom- po pravu oporučiteljeva prebivališta ili u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti- po pravu oporučiteljeva boravišta ili u vrijeme raspolaganja oporukom iliu vrijeme smrti- po pravu RH- za nekretnine- po pravu gdje se nekretnina nalaziKolizijska pravila s više poveznica upućuju na mjerodavno pravo na alternativni ili na kumulativni način. Pri alternativnom upućivanju u praksi se primjenjuje ono od mjerodavnih prava što dovodi do povoljnijeg rezultata.

Što se tiče kumuliranja poveznica razlikuju se dvije vrste rješenja. Katkada se distributivno kumulira više mjerodavnih prava: npr. pretpostavke za sklapanje braka- kolizijsko pravilo određuje da se za svaku osobu koja želi sklopiti brak, pretpostavke za sklapanje braka ocjenjuju se po njegovom domovinskom pravu.

Čl. 32. ZRSZ: U pogledu uvjeta za zaključenje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme sklapanja braka.

Postoji i potpuna kumulacija: npr. za zasnivanje i prestanak posvojenja primjenjuje se i domovinsko pravo posvojitelja i posvojenika.

PRIMARNE I PODREDNE POVEZNICEKolizijsko pravilo ispunjava svoju funkciju ako u konkretnom slučaju na osnovi poveznice dovodi do toga da se za njegovu kategoriju vezivanja može primijeniti mjerodavno pravo.

Primjer: ako su dva trgovačka društva, jedno hrvatsko a drugotalijansko, u ugovoru o prodaji robe ugovorile primjenuhrvatskog materijalnog prava, u slučaju spora o njihovimmeđusobnim ugovornim odnosima koji rješava nadležnihrvatski sud, primijenit će se čl.19. ZRSZ: za ugovor jemjerodavno pravo koje su ugovorne stranke izabrale.Ako pak stranke nisu ugovorile mjerodavno pravo onda će se stranački ugovorni odnosi prosuđivati po pravu na koje upućuje podredna poveznica. Podredna poveznica za ugovore određena je čl. 20. ZRSZ. Članak 19. i članak 20. ZRSZ-a imaju istu kategoriju vezivanja (ugovor, ugovorni odnos) ali različite poveznice (volja stranaka, prebivalište/sjedište osobe koja ima karakterističnu činidbu). Dakle to podredno kolizijsko pravilo primijenit će se samo u slučaju kad se ne može primijeniti primarno kolizijsko pravilo- kad ne postoje okolnosti koje se mogu supsumirati pod poveznicu volje stranaka, tj. kad stranke nisu ugovorile mjerodavno pravo.Postoji i drugi primjer podrednog upućivanja, koji se tiče kategorije pravne i poslovne sposobnosti.

Čl.14. ZRSZ: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno jepravo države čiji je ona državljanin.Postavlja se pitanje što ako se radi o apatridu? Takvu prazninu popunjavapodredno kolizijsko pravilo čl.12. ZRSZ: Ako osoba nema državljanstva ilise njeno državljanstvo ne može utvrditi, mjerodavno pravo određuje se prema njezinom prebivalištu.Podredna poveznica koja dovodi do podrednog upućivanja na mjerodavno pravo nužna je i u slučaju kada primarna poveznica upućuje na nepostojeći pravni poredak.

Čl.28. ZRSZ: Za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika.

Navedeno kolizijsko pravilo sadrži dvije alternativne poveznice- mjesto protupravnog čina i mjesto nastupa štetne posljedice. Međutim ako se ta mjesta nalaze na otvorenom moru, a protupravni čin je nastao u vezi s iskorištavanjem rudnog bogatstva podmorja nevezano s brodovima na otvorenom moru, tada bi se tim pravilom upućivalo na nepostojeći (unutrašnji) pravni poredak. Sve dok se za takve situacije ne donesu ujednačena konvencijska rješenja, one se trebaju rješavati po kolizijskom pravilu PZ.

Do podrednog upućivanja dolazi i kad se primarno mjerodavno pravo ne primjenjuje zbog zaštite domaćeg javnog poretka, kod prijevarnog zaobilaženja domaćeg prava i kad se mjerodavno strano pravo ne može utvrditi.

Katkada, zakonodavac ne određuje za određene privatnopravne situacije smeđunarodnim obilježjem ni primarno ni podredno upućivanje namjerodavno pravo. Primjeri za to su pretpostavke za zaključenjeizvanbračne zajednice osoba različitog ili istog spola. U takvimslučajevima ipak postoji mogućnost utvrđivanja mjerodavnog prava i to naosnovi opće odredbe ZRSZ o popunjavanju praznina- čl.2. ZRSZ: Ako uovom zakonu nema odredbe o pravu mjerodavnom za statusne, porodične i imovinske odnose, odgovarajuće se primjenjuju odredbe i načela ovog zakona, načela pravnog poretka RH i načela međunarodnog privatnog prava.Upućivanje na mjerodavno pravo za glavno pitanje (lex causae),mjerodavno pravo za posebna pitanja te pojam lex

Statut označava mjerodavno pravo za određenu kategoriju vezivanja. Ako se radi o ugovornim obvezama, govori se o ugovornom statutu, tj. pravu koje uređuje te odnose (npr. tumačenje ugovora, ispunjenje obveza iz ugovora, prestanak ugovora, posljedice ništavosti ugovora). Da bi ugovor bio valjan, njegove stranke moraju biti sposobne i ugovor treba biti zaključen u valjanom obliku. Ta pitanja, stranačka sposobnost, oblik ugovora i načini izvršenja ugovora, prosuđuju se na osnovi posebnih kolizijskih pravila koja svojim poveznicama upućuju na mjerodavno pravo. Dakle, s jedne strane ugovorne obveze se ocjenjuju po jednom pravu, a po drugom pravu se ocjenjuje stranačka sposobnost ili oblik ugovora.

Čl.14. ZRSZ: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno jepravo države čiji je ona državljanin.Čl.7. ZRSZ: Ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, smatra se da su pravni posao ili pravna radnja u pogledu oblika pravovaljani, ako su pravovaljani bilo po pravu mjesta gdje je pravni posao sklopljen odnosno pravna radnja poduzeta, ili po pravu koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla odnosno pravne radnje.Sva upućivanja na mjerodavno pravo za navedene kategorije vezivanja dopunjuju opće kolizijsko rješenje za ugovore koje se ocjenjuje po pravu kojeg izaberu stranke. Na navedena posebna pitanja upućuje poveznica državljanstvo, odnosno poveznica mjesta zaključenja posla, dok se glavno pravilo za ugovore određuje poveznicom sporazum stranaka. Mjerodavno pravo po kojem se prosuđuje glavni predmet naziva se lx causae. U hrvatskom pravu govori se o pravu prema kojem se ocjenjuju glavna prava i obveze; pravu koje je mjerodavno za odnos u cijelosti, odnosno pravu koje se primjenjuje za sadržaj pravnog posla.

Čl.8. ZRSZ: Za zastaru mjerodavno je pravo koje je mjerodavno za sadržajpravnog posla odnosno pravne radnje.Ovim člankom upućuje se na lex causae. Ako se radi o ugovornim obvezama , zastara tražbine prosuđuje se po mjerodavnom pravu za konkretni ugovor, a ako je u pitanju tražbina vezana uz izvanugovornu odgovornost za naknadu štete sva pitanja vezana uz zastaru takve tražbine prosuđuju se po pravu koje je mjerodavno za takvu odgovornost.Dakle, lex causae je pravo koje uređuje glavni predmet. Ono nije

mjerodavno za sva pitanja vezana uz valjanost ugovora već samo zasadržaj pravnog posla, dok se npr. sposobnost stranaka i oblik ugovora

prosuđuju po posebnim statutima.

POJAM LEX:lex patriae – pravo državljanstva osobelex domicilii – pravo mjesta u kojem osoba prebivalex (firmae) habitationis – pravo (redovnog) boravištalex loci actus – pravo zaključenja pravnog posla

lex autonomiae – pravo koje su stranke izabralelex loci delicti commissi – pravo mjesta počinjenja protupravnog činalex loci damni – pravo mjesta nastanka štetelex rei sitae – pravo mjesta gdje stvar ležilex fori – pravo tijela koje rješava predmet

4. POVEZNICE I MJERODAVNO PRAVODržavljanstvoDržavljanstvo je pravna pripadnost određenoj državi. Po Europskoj konvenciji o državljanstvu iz 1997. godine ono označuje pravnu vezu između neke osobe i države, a ne njezino etničko porijeklo. Ono označuje pravno svojstvo na osnovi kojeg drugi propisi daju takvim osobama određena prava i obveze. Državljanstvo je najvažnija poveznica u hrvatskom mpp-u. Njome se upućuje na mjerodavno pravo za razna statusna pitanja fizičkih osoba, kao npr. za njihovu pravnu i poslovnu sposobnost. Što se tiče pravne sposobnosti, po mjerodavnom pravu ocjenjuje se početak, trajanje i svršetak pravne sposobnosti. Polje primjene poslovne sposobnosti uređuje pitanja punoljetnosti, djelomične sposobnosti, sklapanje braka… Poveznicom državljanstva određuju se i posebne poslovne sposobnosti, kao npr. sve osobne, obiteljske i nasljednopravne situacije. Mjerodavno pravo za te navedene pravne situacije naziva se osobnim statutom.

Osobni statut je pravni poredak na osnovi kojeg se, na osnovi poveznice državljanstva, procjenjuju svi osobni odnosi osobe. Od osobno statuta razlikujemo osobni status kojeg zakonodavac ne definira. U engleskom pravu osobni status upućuje samo na položaj osobe u pravnoj sredini (npr. da li je osoba udana/oženjena).

U hrvatskoj doktrini daje se uža definicija osobnog statuta. Smatra se da to pravo određuje samo pravnu i poslovnu sposobnost. Ima li neka osoba državljanstvo određene države procjenjuje se po lex causae, dakle po unutrašnjim propisima te države.

Svaka država načelno odlučuje o tome tko joj pripada. To se odnosi i na uređivanje tzv. privatnopravnih prethodnih pitanja od kojih zavisi stjecanje ili gubitak državljanstva. Ta privatnopravna prethodna pitanja od kojih zavisi stjecanje ili gubitak državljanstva ocjenjuju se po pravu države o čijem se državljanstvu radi, a ne po odredbama legis fori.

O STJECANJU I GUBITKU HRVATSKOG DRŽAVLJANSTVAZakon o državljanstvu određuje da se hrvatsko državljanstvo stječe porijeklom, rođenjem na području RH, prirođenjem i po međunarodnim ugovorima.

Podrijetlom, dakle ius sanguinis dijete stječe državljanstvo u slijedećim situacijama:

- čija su oba roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljani- čiji je jedan roditelj u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u RH- čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, ili nepoznatog

državljanstva,a dijete je rođeno u inozemstvu Podrijetlom hrvatsko državljanstvo stječe i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga posvojili hrvatski državljani sa srodničkim učinkom- takovo se dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja. Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete rođeno u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njegova rođenja bio hrvatski državljanin, ako dijete do navršene 18 godine bude prijavljeno radi upisa kao hrvatski državljanin kod nadležnog tijela RH u inozemstvu ili u RH, ili se nastani u RH. Dijete rođeno u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njegova rođenja hrvatski državljanin, a ne bude prijavljeno radi upisa ili se ne nastani u RH, ipak stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostalo bez državljanstva. U ovim slučajevima dijete se smatra hrvatskim državljaninom retroaktivno.

Na temelju ius soli, prirođenjem hrvatsko državljanstvo stječe dijete koje

je rođeno ili nađeno na području RH, ako su mu oba roditelja nepoznata ili

su nepoznatog državljanstva ili su bez državljanstva. Međutim dijete gubihrvatsko državljanstvo ako se do njegove 14 godine utvrdi da su mu oba

roditelja strani državljani.

MEĐUNARODNI UGOVORI O DRŽAVLJANSTVUPostoje razni dvostrani i višestrani ugovori koji među strankama uređuju materiju državljanstva. Njihova svrha je rješavanje spornih pitanja nastalih nakon stvaranja novih država.

Važniji višestrani ugovori su: Ugovor o miru s Italijom, UN Konvencija o državljanstvu udane žene, UN Konvencija o pravima djeteta, Ugovor o Europskoj zajednici iz 1997. godine.

DRŽAVLJANSTVO U HRVATSKOM MPP-uDržavljanstvo je primarna poveznica za određivanje mjerodavnog prava za sva pitanja vezana uz osobna stanja fizičkih osoba, kao npr. za određivanje pravne i poslovne sposobnosti, za skrbništvo, za nasljeđivanje, za proglašenje nestale osobe umrlom, za razna bračna i obiteljska statusna pitanja, za mjeničnu sposobnost.

Hrvatska je država ugovornica samo manjeg broja međunarodnih ugovora koji utvrđuju poveznicu državljanstvo. To su određene dvostrane konvencije o pravnoj pomoći koje je zaključila Jugoslavija, a Hrvatska je postala njihovom strankom notifikacijom o sukcesiji.

Što se tiče višestranih međunarodnih ugovora, državljanstvo kao alternativnu poveznicu utvrđuje Haaška konvencija o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja.

SUKCESIJA DRŽAVE I NJEN UTJECAJ NA DRŽAVLJANSTVOVIŠESTRUKO DRŽAVLJANSTVOAko osoba ima više državljanstva postavlja se pitanje koje njezino državljanstvo upućuje na mjerodavno pravo. Fizička osoba može steći i imati dva ili više državljanstva: tada se govori o dvostrukom ili višestrukom državljaninu. Takva situacija nastaje npr. djeca iz mješovitih brakova, dodatno državljanstvo supruge koja ga stječe brakom, stjecanje novog državljanstva bez gubitka starog.

Primjer: stjecanje državljanstva promjenom suvereniteta određenog područja- to bi bilo u slučaju kada do promjene suvereniteta određenog teritorija dolazi bez zaključenja međunarodnog ugovora o razmjeni stanovništva s tog područja između smanjene države i države sukcesora- tada istu osobu smanjena država i država sukcesor može smatrati svojim državljaninom.

Razlikujemo dvije vrste situacija: kad osoba ima domaće i strano državljanstvo i kad ima dva ili više stranih državljanstva. Sukob između domaćeg i stranog državljanstva rješava se u korist domaćeg, što dovodi do primjene domaćeg prava.

Čl.11. ZRSZ: Ako osoba koja je državljanin RH ima i državljanstvo nekedruge države, za primjenu ovog zakona smatra se da ima samodržavljanstvo RH. Takvu isključivu primjenu domaćeg državljanstva, pri postojanju polipatridije, određuje i ZD, po kojem se takva osoba pred tijelima državne vlasti RH smatra isključivo hrvatskim državljaninom.U nekim stranim zakonodavstvima postoji drugačiji način rješavanja sukoba državljanstva; tako da se polazi od toga da uvijek treba primijeniti najbliže pravo U slučaju sukoba dva ili više stranih državljanstva, u poredbenom pravu uzima se kao konkretna poveznica ono državljanstvo koje je efektivno, koje upućuje na bližu vezu osobe s jednim od njezinih domovinskih prava.

ZRSZ pobliže određuje što podrazumijeva pod najbližom vezom s jednom

od više država čije državljanstvo ima osoba. Primjenjuje se pravo onedržave s kojom osoba ima najužu teritorijalnu vezu.

Čl.11.ZRSZ: Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva ili više stranih

državljanstva, za primjenu ovog zakona smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište.

Ponekad je to rješenje neprimjenjivo, jer polipatrid u relevantno vrijeme nema teritorijalnu vezu ni s kojom od država čiji je državljanin, ili sa svim državama ima podjednako intenzivnu vezu. Za takve slučajeve predviđa se opće upućivanje na najbliže domovinsko pravo. Tada organ primjene treba uzimanjem u obzir svih relevantnih okolnosti prvo utvrditi najbliže domovinsko pravo, a potom ga i primijeniti.

Višestruko državljanstvo treba izbjegavati jer stvara probleme i pravnu nesigurnost. Mnogi zakoni o državljanstvu određuju da strani državljani ne mogu postati domaći državljani sve dok ne izgube dotadašnje strano državljanstvo. Takve pravne situacije odstranjuju se i međunarodnim konvencijama (Konvencija o državljanstvu udanih žena).

NEPOSTOJANJE DRŽAVLJANSTVA- OSOBE BEZ DRŽAVLJANSTVA IIZBJEGLICEOsobe koje nemaju domaće državljanstvo smatraju se strancima. Pod pojmom stranaca smatraju se strani državljani, osobe bez državljanstva (apatridi) i izbjeglice.

Apatridija nastaje npr. rođenjem u državi koja prihvaća načelo ius sanguinis, a roditelji su osobe bez državljanstva; ili udajom za stranca ako time gubi dotadašnje a ne stječe muževo državljanstvo; aneksijom područja koja je protivna međunarodnom pravu, ili debelacio (uništenje neprijatelja u ratu) ako nakon ne slijedi aneksija. Najčešće apatridija nastaje iseljavanjem, ako osobe time gube dotadašnje državljanstvo, a još nisu stekl državljanstvo imigrantske države. Razlikujemo de iure apatridi (osobe koje nemaju državljanstvo po nijednom zakonu o državljanstvu) i osobe čije se državljanstvo ne može utvrditi.

Koje je pravo mjerodavno za osobe bez državljanstva kad se radi o kategoriji povezivanja za koje inače na to pravo upućuje poveznica državljanstva. Odgovor ovisi od podrednih (supsidijarnih) pravila.

Čl.12. ZRSZ: Ako osoba nema državljanstvo ili se njezino državljanstvo nemože utvrditi mjerodavno pravo se određuje prema njezinom prebivalištu.Podredna poveznica je prebivalište, a kad se prebivalište ne može primijeniti daljnja podredna poveznica je boravište.Materijalna i kolizijska prava o apatridima uređuje Newyorška konvencija o

pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954 godine, koja je kod nas

na snazi. Po toj konvenciji osobom bez državljanstva smatra se osoba kojuniti jedna država svojim propisima ne smatra svojim državljaninom.Konvencija propisuje da se osobni statut osobe bez državljanstva uređuje zakonima države u kojoj ima prebivalište, a ako nema prebivalište, po zakonima države njezinog boravišta.

Pravni položaj izbjeglica, kao i mjerodavno pravo uređuje Ženevska konvencija o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. godine i Ženevski protokol o istoj materiji. Protokol ukida teritorijalno ograničenje polja primjene, što dovodi do konvencijske zaštite bez obzira na to ima li izbjeglica prebivalište ili boravište u državi ugovornici.

Prebivalište

Poveznica prebivalište nema tako značajnu ulogu u mpp-u kao državljanstvo. Međutim, ona je najznačajnija poveznica u međunarodnom procesnom pravu jer se njome određuje opća međunarodna sudska nadležnost fizičkih osoba. Svaka osoba po engleskom i američkom pravu može imati samo jedno prebivalište.

Zakonsku definiciju prebivališta sadrže dva hrvatska zakona: Zakon o strancima iz 2003. godine po kojem je prebivalište mjesto u kojem se stranac s odobrenim stalnim boravkom nastanio s namjerom da u njemu živi, a po Zakonu o prebivalištu i boravištu građana iz 1991. godine prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi.

Za stjecanje prebivališta traži se poslovna sposobnost. Poslovno nesposobne osobe nemaju vlastito već zavisno prebivalište.

PO KOJEM PRAVU SE ODREĐUJE PREBIVALIŠTEPrebivalište se određuje na osnovi prava države čiji organ rješavapredmet,dakle po lex fori. Katkada se od navedenog pravila kvalifikacijepo lex fori odstupa pa se prebivalište određuje po stranom pravu- to38propisuju neke međunarodne konvencije koje ne sadrže autonomnu definiciju pojma prebivališta, pa se po njima radi osiguranja međunarodne ujednačenosti rješenja upućuje na određivanje prebivališta po lex causae. Primjer: Haaška konvencija o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja određuje da pitanje da li je oporučitelj imao prebivalište u određenom mjestu uređuje pravo tog mjesta.Ni po međunarodnom procesnom pravu Europske unije prebivalište se ne utvrđuje autonomno, već se upućuje na lex fori. Po Bruxelleskoj konvenciji o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i u Uredbi Vijeća Europske Unije br. 44/2001. opća sudska nadležnost određuje se po prebivalištu tuženika u jednoj od država Europske unije, a da li osoba ima prebivalište na području države članice pred čijim sudom je postupak pokrenut, to sud ocjenjuje po svom unutrašnjem pravu, dakle po lex fori.

Čl.59. Uredbe: Za odlučivanje o tome ima li stranka prebivalište napodručju države članice pred čijim sudovima je pokrenut postupak, sudprimjenjuje svoje unutrašnje pravoPOLJE PRIMJENE PREBIVALIŠTAPo ZRSZ prebivalište je uglavnom poveznica podrednog kolizijskog pravila (npr. za osobe bez državljanstva, za mnoge vrste ugovora, za učinke braka, za učinke posvojenja, za odnose roditelja i djece, za učinke izvanbračne zajednice). Prebivalište je u ovim slučajevima poveznica podrednog kolizijskog pravila koja se primjenjuje kad nije moguće primijeniti primarno pravilo sa poveznicom državljanstva. Članak 20. ZRSZ upućuje na podredno mjerodavno pravo s pomoću poveznice prebivališta i to one ugovorne stranke koja izvršava karakterističnu činidbu, ako stranke nisu odredile mjerodavno pravo.

Prebivalište je samo iznimno poveznica primarnog odnosno alternativnog kolizijskog pravila.

Čl. 26. ZRSZ: Za jednostrani pravni posao mjerodavno je pravo državedužnikovog prebivališta odnosno sjedišta.Čl. 31. ZRSZ: Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako jepravovaljana po jednom od ovih prava… 3) po pravu oporučiteljevog prebivališta ili u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti.Prebivalište je kao poveznica značajno u hrvatskom međunarodnomprocesnom pravu, što dolazi do izražaja pri određivanju opće sudskenadležnosti, isključive nadležnosti, priznanju i izvršenju odluka inozemnih39

tijela. Čl.46. ZRSZ: Nadležnostsuda RH postoji ako tuženik ima prebivalište …u RH. Čl.61. ZRSZ: Ako je tuženi bračni drug državljanin RH i ima prebivalište u RH, nadležnost suda RH je isključiva.Primjer: želi se podnijeti tužba protiv osobe koja nema prebivalište uRH. Može li se to učiniti pred sudom njegovog boravišta koje jeu RH? Odgovor nam daje čl.46. ZRSZ koji glasi: ako tuženiknema prebivalište u RH niti u kojoj drugoj državi, nadležnost suda RH postoji ako tuženik ima boravište u RH.Jedan bračni drug nema prebivalište u RH. Može li se predhrvatskim sudom pokrenuti brakorazvodna parnica? Čl.62ZRSZ traži da su bračni drugovi imali posljednje zajedničkoprebivalište u RH da bi sud u RH bio nadležan, i da je popropisima države čiji su državljani bračni drugovi ta nadležnostdopuštena. Hrvatski sud pred kojim je pokrenutabrakorazvodna parnica treba utvrditi da li bračni drugoviprebivaju u državi svog državljanstva, pri čemu će pojamprebivališta utvrditi po pravu te strane državeRedovno boravište (uobičajeno boravište)Postojanje redovnog boravišta pretpostavlja slijedeće: da boravak traje duže vremena, bilo da je već trajao ili da će prema okolnostima slučaja još duže vrijeme trajati, što zapravo dovodi do toga da takva osoba ima u takvoj državi težište životnih odnosa.

Rezolucijom Vijeća Europe iz 1972. godine određuje se da se za pitanje da li boravište treba smatrati redovitim, treba uzeti u obzir trajanje i postojanost, te druge razloge koji ukazuju na trajniju vezu između osobe i njezinog boravišta.

Redovni boravak smatra se nekom vrstom činjeničnog prebivališta, a razlikuje se od prebivališta u slijedećem: osoba može imati više prebivališta, što je za boravište nemoguće; z zasnivanje prebivališta potreban je voljni relevantni čin (animus manendi), a taj se čin pri određivanju redovnog boravišta pretpostavlja ako osoba na nekom području boravi duže vrijeme; te nesposobne osobe mogu imati samo izvedeno prebivalište, dok boravište mogu imati i nesposobne osobe. Primjer: maloljetnik ima redovito boravište u državi gdje polazi školu, a poslovno sposobna osoba ga ima u državi gdje je zaposlena.

40

Smatra se da boravište u pravilu treba trajati najmanje 6 mjeseci da bi postalo redovno i uz to mora biti ostvarena društvena integracija. Engleska sudska praksa definira redovno boravište kao mjesto gdje je osoba određeno vrijeme prisutna.

Poveznica redovno boravište upućuje na pravo redovnog boravišta- lex firmae habitationis.

Mjesto gdje stvar ležiPoveznica mjesto gdje stvar leži (locus rei sitae) prvenstveno se odnosi na određivanje mjerodavnog prava za određene objekte pravnog odnosa.

Tako se ovom poveznicom upućuje na mjerodavno pravo za stvarna prava na pokretninama i nekretninama. Stvarni statut je lex rei sitae.

MJESTO GDJE STVAR LEŽI I STVARNI STATUTČl.18. ZRSZ: Za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima… mjerodavno je pravo mjesta gdje se stvar nalazi.

Čl. 970. PZ: Na prava vlasništva i na stvarna prava na brodu u gradnji, a koji se gradi u RH primjenjuje se hrvatsko pravo.

Što se sve uređuje na osnovi lex rei sitae? Prvenstveno se uređuje nastanak, trajanje i prestanak stvarnih prava na tjelesnim stvarima (pokretninama i nekretninama), zatim njihov sadržaj i izvršavanje, prijenos i akcesornost, te oblik pravnog posla o stvarnim pravima na nekretninama.

Čl.21. ZRSZ: Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo jemjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina.Razlikujemo obveznopravni kauzalni posao i pravni posao kojim se raspolaže sa stvari. Po hrvatskom pravu je npr. za stjecanje vlasništva na nekretnini potrebno valjano očitovanje volje dotadašnjeg vlasnika da njegovo dotadašnje vlasništvo prijeđe na stjecatelja, a uz to je potreban i upis stjecatelja vlasništva u zemljišne knjige. Ta podjela se reflektira i na kolizijskopravnoj razini, pa se tako kauzalni pravni posao podvrgava pod ugovorni, a njegove stvarnopravne posljedice pod stvarni statut. Tako se po lex lei sitae ocjenjuje kako nedostaci kauzalnog posla utječu na stjecanje/gubitak stvarnih prava.Oblik pravnog posla o nekretnini ocjenjuje se po lex rei sitae.

Što se tiče stjecanja i gubitka stvarnih prava na pokretninama, katkada se propisuje i relevantno vrijeme (trenutak radnje na osnovi koje dolazi do stjecanja ili gubitka prava).

Mjesto gdje se pokretnina nalazi je faktično pitanje. Teškoće u s vezi tog pitanja mogu nastati kad se za vrijeme transporta stvari zaključuju pravni poslovi koji utječu na njihova stvarna prava.

U međunarodnom stvarnom pravu, kao i u hrvatskom materijalnom pravu, pod pojmom stvari podrazumijevaju se samo tjelesni predmeti. Vrijednosni papiri su pokretnine i pravo na te papire ocjenjuje se prema mjestu gdje se ti papiri nalaze – lex cartae sitae. Međutim, da li sa prijenosom vlasništva na papiru prelazi i pravo koje vrijednosni papir sadrži, to se ocjenjuje po posebnom pravu- po statutu za vrijednosni papir (za obveznice upućuje se na ugovorni statut, za udjele u trgovačkim društvima na osobni statut trgovačkog društva).

MJESTO GDJE STVAR LEŽI I NASLJEDNI STATUTMjerodavno pravo za nasljeđivanje utvrđuje se upućivanjem na domovinsko pravo ostavitelja u času njegove smrti, dakle na lex patriae de cujusa. Za nasljeđivanje nekretnina upućuje se na mjerodavno pravo s pomoću poveznice mjesto gdje nekretnina leži, a za pokretnine poveznica je prebivalište ostavitelja. Tako utvrđeno mjerodavno pravo odnosi se i na oporučno i na zakonsko nasljeđivanje. Kvalifikacija pokretnine i nekretnine čini se po pravu na koje upućuje poveznica mjesta stvari.

Autonomija, volja stranakaPrimarna poveznica za određivanje mjerodavnog prava za ugovorne odnose u modernom mpp jest stranačka autonomija- mogućnost stranaka da same sporazumno izaberu mjerodavno pravo za svoj ugovor. Ako stranke iskoriste tu mogućnost, po sporazumno izabranom pravu, dakle po lex autonomiae ocjenjuju se njihovi međusobni ugovorni statut. Stranke dakle same izabiru ugovorni statut.

Čl.19. ZRSZ: Za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne

stranke ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Čl.973. PZ: Za ugovore o plovidbenim odnosima primjenjuje se pravo koje su stranke izabrale.

Da li je stranačka autonomija dozvoljena i koje su njene granice prosuđuje se po kolizijskim pravilima legis fori.

KOLIZIJSKOPRAVNA I MATERIJALNOPRAVNA AUTONOMIJAStranački izbor najčešće znači kolizijskopravno upućivanje na mjerodavno pravo.

Primjer: Hrvatsko trgovačko društvo i talijansko d.d. u ugovor o prodaji sporazumno su odredile primjenu švicarskog prava. Na njihove ugovorne odnose treba se primjenjivati izabrano pravo, a ne ni hrvatsko ni talijansko. Takvom kolizijskopravnom autonomijom isključivo se primjenjuje izabrano pravo, a isključuje se primjena prava države koje bi se inače primijenilo da nema stranačkog izbora.

Navedena vrsta autonomije razlikuje se od materijalnopravnog upućivanja po kojem stranke inkorporiraju u svoj ugovor samo dispozitivne norme određenog pravnog poretka.

Mjesto štetne radnje i mjesto nastanka šteteOPĆENITO I POLJE PRIMJENE MJERODAVNOG PRAVA ZA IZVANUGOVORNU ODGOVORNOST ZA NAKNADU ŠTETE Izvanugovorna odgovornost za naknadu štete utvrđuje se unutrašnjim hrvatskim mpp propisima i određenim međunarodnim ugovorima, te u nekim pravnim porecima i sudskom praksom (u Engleskoj, SAD i Francuskoj).

Najčešće poveznice su mjesto štetne radnje (locus delicti commissi) i mjesto nastanka štete (Locus damni). Tako određeno mjerodavno pravo je ovisno od primjene navedenih poveznica ili lex loci delicti commissi (ako je poveznica mjesto štetne radnje) ili lex loci damni (ako je poveznica mjesto nastanka štete).

Čl.28. ZRSZ: Za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika.

Čl.976. PZ: Na naknadu štete zbog sudara brodova primjenjuje se 1) pravo države u čijem se obalnom moru ili na čijim se unutarnjim vodama dogodio sudar.

Što se tiče prava intelektualnog vlasništva, tj. industrijskog vlasništva i autorskog prava prihvaćeno je upućivanje na mjerodavno pravo na osnovi poveznice mjesta zaštite (locus protectionis) za njihov nastanak, sadržaj i prestanak kao i za njihovu povredu.

Kako se određuju navedene poveznice?Poveznica mjesto štetne radnje smatra se mjestom gdje je štetna radnja upotpunosti ili djelomično izvršena. Mjesto štetne radnje postaje aktualnotek stavljanjem proizvoda u promet (dakle to nije mjesto istraživanja,razvoja i proizvodnje proizvoda). U slučajevima objektivne odgovornosti, smatra se da je locus delicti mjesto gdje je opasni predmet postao

nekontroliran i time je uzrokovao povredu zaštićenog prava. Mjesto nastanka štete smatra se mjestom u kojem je došlo do povrede zaštićenog pravnog interesa. Primjenom prava mjesta štetne radnje polazi se od ocjene protupravnog čina prema okolini u kojoj je izvršen , pa u tom smislu ta poveznica ima i preventivnu funkciju, a primjena prava mjesta štete ima funkciju zaštite pravnih dobara.

ODSTUPANJA OD PRIMJENE MJESTA ŠTETNE RADNJE ODNOSNO NASTANKAŠTETEOdstupanja predviđaju kolizijski propisi unutrašnjeg prava i neki međunarodni ugovori (i Teze). Zavisno od vrste situacija, mjerodavno pravo utvrđuje se slijedećim poveznicama: autonomija stranaka, zajedničko državljanstvo ili zajedničko redovno boravište, uža veza sa drugom državom. Ratio (svrha) iznimaka je otklanjanje primjene klasičnih poveznica u situacijama koje ukazuju na to da bi njihova primjena bila neadekvatna i neprimjerna te da očito neka druga konkretna poveznica upućuje na pravo koje je najbliže navedenoj kategoriji vezivanja.

Kontrola primjene poveznica izbjegavajućim klauzulom

Zadaća mpp je da na osnovi kolizijskih pravila upućuje na primjenu prava koje s pravnom situacijom ima najužu, bitnu vezu.

Upućivanje na pravo najbliže veze može biti dvojako:

- za određene vrste situacija zakonodavac utvrđuje da je za određene kategorije vezivanja poveznica najbliža veza. Pri tome ne konkretizira tu

najbližu vezu, pa to treba činiti organ primjene. Smatra se da je ta metodaopravdana za uređivanje onih situacija za koje se ne može unaprijed sa

sigurnošću utvrditi da će imati najbližu vezu s pravom na koje bi upućivala

određena objektivna poveznica- npr. državljanstvo, prebivalište

- u svim drugim slučajevima upućivanja na najbliže pravo- za pojedine kategorije vezivanja utvrđuje se takve poveznice koje konkretiziraju načelo najbliže veze. Tako se npr. za određivanje osobnog statuta upućuje s pomoću državljanstva, jer se smatra da je domovinsko pravo najbliže za određivanje osobnih stanja; za ugovore upućuje se s pomoću poveznice stranačke autonomije na lex autonomiae.

Katkada se utvrđuju odstupanja od primjene prava na koje upućuju kolizijska pravila, ako s drugim pravnim poretkom postoji bliža veza. Njome se nastoji ostvariti primjena prava najuže veze, čak i protivno kolizijskim pravilima koja inače upućuju na mjerodavno pravo. To su izbjegavajuće klauzule.

IZBJEGAVAJUĆA KLAUZULA U UNUTRAŠNJEM MPP-u

Posebne klauzule odnose se na pojedine vrste kategorija vezivanja. Što se tiče konkretiziranja primjene mjerodavnog prava, neke od tih klauzula utvrđuju to pravo (one odbacuju primjenu inače utvrđenog mjerodavnog prava, pa se propisuje primjena određenog drugog prava = te klauzule nazivaju se zatvorenim klauzulama). Druge vrste klauzula upućuju na primjenu najbliže veze (to su tzv. otvorene klauzule), a treće vrste klauzula samo isključuju primjenu utvrđenog mjerodavnog prava ostavljajući sudskoj praksi da odredi koje pravo potom treba primijeniti. Kao primjer za treću vrstu klauzula navodi se primjer iz nizozemskog prava. Po Zakonu o međunarodnom razvodu, isključuje se za razvod braka inače mjerodavno pravo zajedničkog državljanstva bračnih drugova, ako jedan bračni drug nema stvarnu društvenu vezu s takvim pravom.

IZBJEGAVAJUĆA KLAUZULA U MEĐUNARODNIM UGOVORIMATakve klauzule nalazimo u npr. nekim haaškim konvencijama i Rimskoj konvenciji iz 1980. godine.

5. ZNAČAJKE SITUACIJA I NAČELA KOJA UTJEČU NAODREĐIVANJE POVEZNICAKarakterističan sadržajPo A. Schnitzeru pravne odnose treba u pravilu ocjenjivati po pravu

njihove karakteristične činidbe ili sadržaja. Smatra se da treba uputiti naonaj pravni poredak s kojim pravna situacija zbog pojedinih vanjskih

okolnosti (mjesto zaključenja, isto državljanstvo stranaka) i zbog svog sadržaja ima najužu vezu. Metoda upućivanja na mjerodavno pravo na osnovi karakteristične činidbe primjenjuje se pri određivanju ugovornog statuta i to u slučaju kada stranke nisu same izabrale pravo koje uređuje njihove ugovorne odnose.

U hrvatskom i poredbenom pravu konkretizira se primjena načela

karakteristične činidbe za pojedine vrste ugovora. Ako se ne može utvrditi koja stranka izvršava karakteristični sadržaj (kao

kod npr. kod mješovitih ugovora, složenih ugovora o gospodarskojsuradnji-joint ventures, ili kod ugovora o razmjeni) tada se načeloprimjene najuže veze treba konkretizirati po slobodnoj procjenirelevantnih ugovornih elemenata. Načelo primjene karakteristične činidbe veže se uz određivanje ugovornog

statuta. Pri određivanju drugih statuta koji imaju drugačije kategorije vezivanja nego što su to ugovori nije moguće konstruirati karakterističnu činidbu, pa zakonodavac ili sudska praksa određuju mjerodavno pravo uzimanjem u obzir svoje ocjene s kojim pravnim poretkom kategorije vezivanja imaju najbližu vezu.

Načelo povoljnostiUvjetno i alternativno upućivanje, dakle kad se mjerodavno pravo za kategoriju vezivanja utvrđuje sa dvije ili više poveznica koje se uvjetno ili alternativno mogu primijeniti, utvrđuje se radi postizanja povoljnijih materijalnopravnih rješenja. Na osnovi načela povoljnosti, poveznice upućuju na mjerodavno pravo koje npr. proširuje valjanost pravnih poslova, daje prednost određenoj vrsti stranaka; radi se o tzv. favor validitatis, favor laesi, favor negotii, matrimonii.

Kada uvjetna kolizijska pravila favoriziraju i promiču valjanost pravnih poslova radi se o favor validitatis, što se tiče sposobnosti fizičkih osoba za zaključivanje pravnih poslova.

Tako se za kategoriju vezivanja npr. sposobnost fizičke osobe i neka druga pitanja donose dva kolizijska pravila koja imaju dvije različite poveznice. Ako pravni posao nije valjan po pravu na koje upućuje prvo kolizijsko pravilo, tada treba primijeniti drugo.

FAVOR VALIDITATIS nalazi se i u članku što se tiče pozakonjenjapozakonjenje upućuje na lex patriae roditelja, a ako su njihova državljanstva različita, onda upućuje na lex patriae onog roditelja po kojem je pozakonjenje pravovaljano. Alternativnim poveznicama ostvaruje se i favor negotii, odnosno favor validitatis: najčešče takve poveznice upućuju na mjerodavno pravo za oblik pravnog čina, te za utvrđenje raznih statusnih pitanja.

6. KVALIFIKACIJA

Opis problema i određivanje pojmaDo primjene stranog prava dolazi ako na to strano pravo upućuje kolizijsko pravilo polaznog prava. Da bi se situacija s međunarodnim obilježjem uopće mogla rješavati potrebno je prethodno utvrditi pod koju kategoriju vezivanja određenog kolizijskog pravila tu situaciju treba supsumirati. Prvo treba privatnopravnu situaciju s međunarodnim obilježjem supsumirati pod kategoriju vezivanja određenog kolizijskog pravila, da bi se na osnovi poveznice tog kolizijskog pravila uputilo na primjenu mjerodavnog prava Kvalifikacija znači takvo supsumiranje pravno relevantnih činjenica pod odgovarajuću kategoriju vezivanja.

Od kvalifikacije zavisi primjena mjerodavnog materijalnog prava. Kvalifikacija se odnosi na odabir kategorije vezivanja, a ne na utvrđivanje poveznica. Kvalifikacijom se supsumiraju činjenice pod pravne pojmove.

Primjer: Predmet Bartholo: osobe malteškog porijekla zaključile su brakna tom otoku. U braku nisu imali djece. Kasnije se sele u Alžir(koji je tada pripadao Francuskoj), gdje suprug stječenekretnine. Nakon njegove smrti dolazi do spora onasljeđivanju tih nekretnina. Ostaviteljeva rodbina smatra daih ona treba naslijediti, jer to proizlazi iz francuskog nasljednogmpp-a (ono upućuje na francusko materijalno pravo po kojem

udovica nema nikakvih prava). Protivno tome, udovica tražiprimjenu francuskih kolizijskih pravila o bračnoimovinskomstatutu, po kojem je mjerodavno pravo prvog bračnogprebivališta, a to je malteško pravo (po tom pravu udovica biimala pravo na 1 ostavine). Postavlja se pitanje treba li sudsupsumirati navedene odnose pod nasljedno ili podbračnoimovinsko pravo? Pod koje pravilo treba supsumiratiopisanu situaciju? Sud je u ovom slučaju zaključio da se sagledišta francuskog prava radi o nasljednopravnom pitanju. Kvalifikacija je metoda po kojoj se strana pravna pitanja- činjenice, životni

odnosi – supsumiraju pod određenu kategoriju vezivanja kolizijskih pravila. Najčešće se kvalificiraju pravna pitanja. Međutim, prije nego što se strano pravno pitanje supsumira pod određenu kategoriju vezivanja kolizijskog pravila, često je potrebno odrediti pojam kategorije vezivanja što nameće potrebu tumačenja tog dijela kolizijskog pravila i njezino razlikovanje od drugih pravila. Tumačenjem se određuje sadržaj i opseg zakonskog pojma kategorije vezivanja. To se uglavnom čini po polaznom pravu, dakle po legis fori, osim kad se prihvaća renvoi.

Potrebno je tumačiti poveznice koje su pravno relevantne činjenice (mjesto gdje stvar leži, mjesto redovnog boravišta osobe) i one koji su pravni pojmovi (npr. prebivalište, državljanstvo). To se tumači po propisima države s kojom poveznica stoji u najbližoj vezi. Primjer: da li je oporučitelj imao prebivalište u određenoj državi, to se po Haaškoj konvenciji o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja, ocjenjuje po pravu te države. Pred talijanski sudom postavlja se pitanje o tome da li uzdržavanje između bračnih drugova potpada pod bračnoimovinsko ili bračnoosobno kolizijsko pravilo.

Što kvalifikacija rješava- kvalifikacijom se odgovara na pitanje da li konkretno pravno pitanje, za koje se traži mjerodavno pravo, ispunjava kriterije koje postavlja određena kategorija vezivanja.

Metode kvalifikacijeNačin određivanja kvalifikacije prvi pu objašnjavaju Bartin i Kahn. Postoje sljedeća rješenja statuta kvalifikacije: mjerodavnost legis fori, legis causae, na osnovi autonomnog definiranja i rješenje s pomoću tzv. stupnjevite kvalifikacije.

U teoriji i praksi preteže kvalifikacija po LEGIS FORI. To znači da po polaznom pravu treba ocjenjivati pod koje domaće kolizijsko pravilo treba supsumirati određeni odnos. To proizlazi iz činjenice da je mpp grana unutrašnjeg prava svake države i da zakonodavac odlučuje o tome koje će se strano pravo primjenjivati. Nedostatak kvalifikacije na osnovi legis fori je to što se ne uzima u obzir sistematizacija pravnih pitanja po stranom pravu.

Po drugom gledištu, za kvalifikaciju je mjerodavno LEGIS CAUSAE. Toznači da je mjerodavno pravo države na koje upućuju kolizijska pravilalegis fori. Tako npr. ulazi li neko pitanje u nasljednopravne odnose trebaprosuđivati po pravu države na koje upućuje kolizijska norma polaznogprava o nasljeđivanju, ali nikako ne po polaznom pravnom poretku. Po našem mišljenju trebalo bi prihvatiti kvalifikaciju legis causae kad polazno

kolizijsko pravilo sadrži kategoriju vezivanja koja inače nije usvojena u materijalnom pravu legis fori. Dakle, ako se radi o pravnim institutima koji ne postoje po legis fori (npr. trust ili mahr-islamski pojam obećanja darovanja muža ženi prilikom zaključenja braka), onda taj pojam treba ispunjavati i rješavati unutar mjerodavnog prava, dakle po legis causae. Kod STUPNJEVITE KVALIFIKACIJE radi se o modernoj teoriji. Nju je postavio Schnitzer.

Sastoji se u tezi da kolizijska i materijalna pravila treba tumačiti i kvalificirati uvijek po onom pravnom poretku kojem pripadaju. Pritom se razlikuju dva stupnja kvalifikacije. Prva kvalifikacija sastoji se u supsumiranju pravne situacije pod kolizijsko pravilo polaznog prava – to se čini po lex fori. Do druge kvalifikacije dolazi nakon što polazno kolizijsko pravilo uputi na mjerodavno pravo- ta se kvalifikacija čini po tom mjerodavnom pravu.

Primjer: ako se pravni odnos u polaznom i mjerodavnom pravu ne podvrgava pod jednaka pravila (npr. u polaznom pravu radi se o nasljednim odnosima, a u mjerodavnom pravu to je pitanje koje rješava bračnoimovinsko pravo), onda nakon upućivanja na lex causae, primjenjuju se odredbe tog mjerodavnog prava i po tom pravu treba izvršiti kavlifikaciju To znači, da čim se napusti područje primjene polaznog prava, njegova funkcija prestaje- sva daljnja pravna pitanja treba rješavati po mjerodavnom pravu. Pri tome se razlikuju dvije vrste situacija: najčešće je mjerodavno strano materijalno pravo pa sva pitanja treba kvalificirati po tom pravu; a katkada polazno pravo upućuje na cjelokupno strano pravo, pa može doći do renvoi.

O kvalifikaciji u hrvatskom i komparativnom pravuU hrvatskom mpp treba se kvalificirati po legis fori. Kad se uputi na mjerodavno pravo, dakle nakon što je u državi foruma utvrđena kategorija vezivanja i uz pomoć odgovarajuće poveznice uputilo se na mjerodavno pravo, postavlja se pitanje kako tumačiti i primijeniti mjerodavno pravo.

Čl.9. ZRSZ: Pravo strane države primjenjuje se prema smislu i pojmovima

što ih sadrži

O kvalifikaciji i tumačenju u okviru međunarodnih ugovora

7. UZVRAT I UPUĆIVANJE DALJE

Opća pitanja i određivanje pojmaKolizijska pravila najčešće neposredno upućuju na materijalna pravila mjerodavnog prava. Međutim, ponekad polazna kolizijska pravila upućuju na kolizijska pravila mjerodavnog prava.

Primjer: U državama po čijem je kolizijskom pravu za poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno njezino domovinsko pravo, ne upućuje se ponekad na materijalno pravo države čije državljanstvo osoba ima, nego se upućuje na cjelokupno mjerodavno pravo pa tako i na kolizijska pravila tog prava.

U takvim slučajevima od poveznice kolizijskog pravila ovisi konačnaprimjena materijalnog pravila određene države. Kad polazno kolizijskopravilo uputi na kolizijsko pravilo mjerodavnog prava, to posljednje praviloponekad vraća na primjenu polaznog prava ili upućuje na primjenu pravaneke treće države. u takvom slučaju govori se o RENVOI; uzvratu odnosnoupućivanju na daljnje pravo. Do takve metode određivanja mjerodavnogprava dolazi kad se ne upućuje odmah na materijalno mjerodavno pravo, već i na kolizijsko pravilo mjerodavnog prava, pa konačna primjena

materijalnog prava zavisi od takvog kolizijskog rješenja. Primjer: Norveški državljanin umro je u Zagrebu, gdje je imao prebivalište, i gdje je imao nekretnine. Za raspravu te ostavine isključivo je međunarodno nadležan hrvatski sud. A postavlja se pitanje uređivanja nasljednih odnosa ostavitelja. Za nasljeđivanje je mjerodavno domovinsko pravo ostavitelja, dakle hrvatski sud upućuje na primjenu norveškog prava. Međutim na osnovi odredbe o uzvratu i upućivanju dalje (čl.6. ZRSZ), ne upućuje se na norveško materijalno pravo, već na

cjelokupno norveško pravo, dakle i na njegovu kolizijsku normu koja uređuje istu kategoriju vezivanja. Po norveškom mpp, nasljedni se statut ocjenjuje po pravu prebivališta, pa dolazi do vraćanja na primjenu materijalnog hrvatskog prava. Ovisno o okolnosti slučaja primjenom renvoi, neće doći do vraćanja na polazno pravo niti do upućivanja na neko treće pravo, već će se primijeniti materijalno pravo države na koju je uputila poveznica polaznog kolizijskog pravila.

Primjer: ako je u vrijeme smrti norveški ostavitelj imao prebivalište u Norveškoj, tada se na osnovi norveškog kolizijskog pravila na koje je uputila hrvatska kolizijska norma, treba primijeniti lex domicilii- tu nema vraćanja niti upućivanja dalje.

Razlozi primjene renvoi:

- najčešći razlog je postojanje različitih poveznica za određivanje osobnog statuta fizičkih osoba

- slijedeći razlog je olakšavanje rješenja kad se kategorija vezivanja različito kvalificira Primjer: mađarica je udana za državljanina države X, u toj državi. Pred sudom te države postavlja se pitanje bračnog prezimena Mađarice. Po mpp države X, koja dozvoljava vraćanje na svoje polazno pravo, bračno prezime se utvrđuje za svakog bračnog druga po njegovom domovinskom pravu, dakle njeno prezime se utvrđuje po mađarskom pravu. Međutim, mađarski zakon utvrđuje da ako bračni drugovi nemaju isto državljanstvo, da se bračno prezime utvrđuje po pravu države njihovog zajedničkog prebivališta. Sud u takvom slučaju različitih kvalifikacija, prihvaća vraćanje na svoje pravo te na konkretni slučaj primjenjuje svoje materijalno pravo.

– daljnji razlog primjene renvoi je doprinos ujednačavanju rješenja za istu kategoriju vezivanja u različitim pravnim porecima, čemu o određenoj mjeri doprinosi i SKRIVENI RENVOI.

– upućivanje na strano pravo obuhvaća i upućivanje na kolizijske normetog prava, jer su kolizijska pravila odredbe o upućivanju na mjerodavni

pravni poredak. Nakon upućivanja na mjerodavno pravo, ispunjena je zadaća polaznih kolizijskih pravila. O mjerodavnom pravnom poretku ovisi hoće li se primijeniti vlastito materijalno pravo ili će svojim kolizijskim pravilima uputiti na neko drugo pravo- kako će se konačno riješiti predmet.

Razlozi protiv primjene renvoi:

Kolizijske norme države suda su pozvane odrediti da li će u jednom sporu primijeniti domaće ili strano pravo, a ako strano pravo-onda koje strano pravo. Uzima se pravo u najbližoj vezi sa slučajem. Pritom domaći zakonodavac ni sud nisu dužni razmišljati da li strano kolizijsko pravilo za isti slučaj predviđa primjenu istog prava. Renvoi dovodi do začaranog kruga ako kolizijske norme upućuju na jedno pravo u cijelosti, a ne samo na njegove materijalne norme. Do zatvaranja začaranog kruga došlo bi kada bi kolizijske norme trećeg prava uzvratile na polazno pravo ili na neko od prethodnih prava, ili ako dođe do pucanja kruga ako neko od prava na koje se uputilo smatra da se trebaju primijeniti domaće materijalne norme.

Poredbena i hrvatska pravila o renvoiPrava država koje primjenjuju renvoi: austrijsko, češko i slovačko, njemačko, mađarsko, španjolsko, švicarsko, talijansko pravo, te engleska i francuska sudska praksa, belgijsko pravo te praksa pojedinih država SAD. Kakav je stav hrvatskog zakonodavstva o primjeni renvoi? U hrvatskom mpp postoji opća i posebna odredba o renvoi. Općom odredbom ZRSZ zauzima pozitivan stav o ustanovi vraćanja natrag i upućivanju dalje.

Čl.6. ZRSZ: Ako bi prema odredbama ovog zakona trebalo primijeniti

pravo strane države , uzimaju se u obzir njegova pravila o određivanju mjerodavnog prava. Ako pravila strane države o određivanju mjerodavnog prava vraćaju na pravo RH, primijenit će se pravo RH, ne uzimajući u obzir pravila o određivanju mjerodavnog prava.

Prema ovoj odredbi ZRSZ izričito prihvaća institut renvoi i to kao vraćanjena polazno pravo i kao upućivanje na pravo treće države. Kad stranomjerodavno kolizijsko pravo vraća na polazno (hrvatsko) pravo, onda sepropisuje primjena hrvatskog materijalnog prava. Kako postupiti u slučajukad mjerodavno strano kolizijsko pravo upućuje dalje na primjenu trećegprava, nema zakonskog rješenja. Postoji zakonska praznina koju trebapopuniti. Opće rješenje o popunjavanju pravnih praznina sadrži čl.2. ZRSZapo kojem to treba učiniti primjenom načela ZRSZ-a, općih načela mpp-a,načela pravnog poretka RH. Važno je načelo upućivanja na pravo najbliževeze. Koje je pravo najbliže, to se utvrđuje na osnovi polaznog prava, na

osnovi legis fori.

Kad hrvatsko mpp upućuje na primjenu mjerodavnog prava koje upućuje dalje, takvo daljnje upućivanje traje sve dok jedno takvo pravo ne utvrdi mjerodavnost svog materijalnog prava ili dok ne vrati na jedno od prethodnih prava (tada se primjenjuje materijalno pravo takvog prava).

Čl.94. ZM: Sposobnost osobe da se mjenično obveže, određuje zakon njezine zemlje. Ako taj zakon upućuje na zakon druge zemlje, primjenjuje se zakon te druge zemlje.

Prihvaćanjem uzvrata na polazno pravo proširuje se primjena polaznog materijalnog prava, tj. legis fori. Nadležni sud u takvom slučaju primjenjuje svoje pravo koje poznaje, što dovodi do bržeg rješenja i smanjuje troškove vezane za utvrđivanje stranog materijalnog prava. Engleski sudovi prihvaćaju renvoi kao tzv. foreign court theory. Po toj teoriji engleski sudac koji po svom polaznom pravu treba primijeniti strano pravo, postupa onako kako bi postupio sudac u državi čije je pravo mjerodavno u slučaju da on rješava isti slučaj.

Strano kolizijsko pravilo treba primijeniti onako kako se primjenjuje u toj stranoj državi. Ako strano kolizijsko pravilo sadrži različite poveznice, npr. za pokretnine i nekretnine (a radi se o određivanju stvarnog statuta), treba to primijeniti.

Ako polazno kolizijsko pravilo u konkretnom slučaju upućuje na primjenu vlastitog prava (dakle legis fori), dolazi do primjene materijalnog polaznog prava. Pri tome se uopće ne treba utvrđivati da li polazno pravo prihvaća renvoi ili ne. Pod određenim pretpostavkama dolazi do primjene polaznog materijalnog prava ako se strano mjerodavno pravo ne može primijeniti zbog toga što je protivno javnom poretku legis fori (također nije bitan stav polaznog prava o ustanovi renvoi).

Polje primjene renvoiZa koje se kategorije vezivanja predviđa određivanje mjerodavnog prava upućivanjem na cjelokupno pravo i na njegove kolizijske norme. U nekim pravnim porecima izričito se navode pravne situacije, kategorije vezivanja koje se ocjenjuju pomoću cjelokupnog upućivanja na mjerodavno pravo. U hrvatskom zakonu o mpp zakonodavac samo određuje svoj pozitivan stav prema renvoi, bez određivanja polja primjene te metode (čl.6. ZRSZ). Ne postoji međutim obvezna primjena renvoi. Ta pravila treba uvijek uzeti u obzir, no ne i primijeniti. Treba ih primijeniti samo u onim slučajevima kada je po opće prihvaćenom stajalištu njihova primjena razumna i u skladu s načelom upućivanja na najbliže pravo.

Renvoi se nikako ne primjenjuje npr. pri određivanju mjerodavnog pravaza oblik pravnog posla (oblik pravnog posla se često određuje

alternativnim kolizijskim pravilima čime zakonodavac želi favoriziratiodređene materijalnopravne rezultate). Ako bi pak došlo do renvoi,61isključilo bi se takvo favoriziranje. Renvoi je isključen i kod određivanja ugovornog statuta zbog pravne sigurnosti i predvidljivosti (osim ako stranke izričito ne ugovore primjenu cjelokupnog stranog prava). Renvoi je isključen kod određivanja deliktnog statuta.Po čl.6. ZRSZ dozvoljava se upućivanje i na treće pravo. Dakle ako po hrvatskom kolizijskom pravilu treba primijeniti pravo države X, te njene kolizijske norme upućuju dalje na pravo države Y, takvo daljnje upućivanje je dozvoljeno. Pri tome mogu nastati najmanje dvije vrste situacija:

Prva vrsta situacija: na osnovi hrvatskog kolizijskog pravila upućuje se na cjelokupno pravo države A, a njeno kolizijsko pravilo upućuje dalje na materijalno pravo države B. Tu treba primijeniti materijalno pravo države B jer se njime ostvaruje međunarodna ujednačenost rješenja. Druga vrsta situacija: hrvatsko kolizijsko pravilo upućuje na cjelokupno pravo države X čija kolizijska norma upućuje na cjelokupno pravo države Y, čije kolizijsko pravilo ne vraća na hrvatsko pravo već upućuje dalje, na pravo države Z. Radi le se o upućivanju na cjelokupno pravo države Z ili samo na njena materijalna pravila, to zavisi od stava države Y prema renvoi. Kako dalje postupiti pod pretpostavkom da država Y upućuje na materijalne norme države Z. Tada je navedeno dvostruko upućivanje uspjelo. Ali što ako u konkretnom slučaju država Y upućuje na kolizijske norme države Z? U takvom slučaju, tj, kad dvostruko upućivanje dalje upućuje na kolizijske norme treće države, trebalo bi stati kod dvostrukog upućivanja i primijeniti materijalno pravo treće države (Y). U protivnom situacija postaje još složenijom. Najčešće se u poredbenom pravu renvoi primjenjuje kad je poveznica polaznog prava državljanstvo ili prebivalište. Pritom dolazi do renvoi samo ako kolizijsko pravilo prava na koje se uputilo sadrži drugačiju poveznicu od one polaznog prava.

Renvoi se ne primjenjuje kad poveznica polaznog prava upućuje na pravo najbliže veze.

Primjena renvoi se ograničava: vrstom pravnog posla; rezultatom do kojegse dolazi njegovom primjenom; i tehničkom nemogućnošću njegoveprimjeneSkriveni renvoi- vraćanje na polazno pravoU određenim predmetima, posebno bračnog prava i odnosa roditelja idjece, postoje u tim pravima samo pravila o međunarodnoj nadležnostikoja se zasnivaju na prebivalištu stranaka. Sudovi uvijek u takvimslučajevima primjenjuju lex fori, a kako se njihova nadležnost uvjetuje62prebivalištem stranaka na njihovom području, tako dolazi do primjene lex domicilii stranaka. Ako u konkretnom slučaju stranke nemaju prebivalište u državi X, već u jednoj drugoj europskoj državi Y, tada sudovi države X nisu nadležni, već su nadležni sudovi države Y. Ne može se tvrditi da bi u takvom slučaju sud države X primjenjivao pravo države Y ali smatra se da primjena prava države Y odgovara smislu navedenog kolizijskog pravila države X, pa zapravo dolazi do skrivenog vraćanja s prava države X na pravo države Y.Posebna vrsta renvoi- upućivanje na nejedinstven pravni poredakNa području nekih država postoji više različitih pravnih poredaka. Ta podjela je nekada teritorijalna (U državi X postoji područje A, B, C i svako to područje ima vlastiti pravni sistem), a ponekada personalna (državljani države X su različitih rasa, plemena i vjera). Pravne situacije koje su povezane s više različitih teritorijalnih pravnih područja iste države uređuju INTERLOKALNI (interteritorijalni) kolizijski propisi, a na osnovi INTERPERSONALNOG kolizijskog prava ocjenjuju se situacije koje su povezane s raznim personalnim, vjerskim i plemenskim pravima unutar iste države. Koje pravo će se

primjenjivati na situacije koje imaju vezu s više takvih prava uređuju interlokalna kolizijska pravila. U hrvatskom i komparativnom pravu postoje izričita kolizijska pravila o načinu upućivanja na mjerodavno pravo koje nije teritorijalno jedinstveno.

Čl.10. ZRSZ: Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nijejedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravnopodručje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se prema pravilima togpravnog poretka. Dakle, upućuje se na unutrašnja međuteritorijalna kolizijska pravila takve države Pri upućivanju na lex rei sitae primjenjuje se materijalno pravo područja gdje stvar leži, što je odredivo, pa nema potrebe za upućivanjem na interlokalne norme mjerodavnog prava. Primjena određenih međunarodnih ugovora dovodi do jednakog rješenja. Tako se po određenim haaškim konvencijama upućivanja na interlokalne kolizijske norme predviđaju samo ako poveznica državljanstvo upućuje na nejedinstveni pravni poredak.U slučaju da se pri upućivanju na nejedinstveni pravni poredak utvrdi da ne postoje interlokalne norme na razini države, u hrvatskom i komparativnom pravu takva se situacija rješava supsidijarnom kolizijskom normom- njome se upućuje na mjerodavno područno materijalno pravo primjenom načela najbliže veze.

8. PRIJEVARNO ZAOBILAŽENJE PRAVAPrijevarno zaobilaženje prava sadrži dva elementa: SUBJEKTIVNI (namjeru mijenjanja činjeničnog stanja koje je temelj primjene određene poveznice kako bi se zaobišla primjena određene materijalne norme, u umjesto nje bi se primijenilo povoljnije rješenje) i OBJEKTIVNI element (samo ostvarivanje te namjere).

Primjer: Princeza Beauffremont udajom je stekla francusko državljanstvo, te je kasnije od francuskog suda dobila rastavu od stola i postelje. Razvod braka nije mogla dobiti jer je tada brak bio nerazrješiv. Potom je stekla njemačko državljanstvo; po kojem je rastava od stola i postelje bila izjednačena s razvodom, pa se ona mogla ponovno udati, što je i učinila u Berlinu (za rumunjskog državljana). Kasacijski sud donio je odluku kojom je taj drugi brak proglasio ništavim, jer je njemačko državljanstvo stečeno fraudulozno, s namjerom izigravanja francuskog prava.

Kod prijevarnog zaobilaženja prava mijenja se okolnost koja dovodi do toga da poveznica upućuju na neko mjerodavno pravo, npr. ako je poveznica državljanstvo stječe se novo državljanstvo, ili ako je poveznica locus rei sitae mijenja se mjesto gdje stvar leži. Ako je i nakon opisane promjene polazno isto kolizijsko pravilo, dolazi do neposrednog zaobilaženja. Postoji i posredno zaobilaženje. Sama promjena relevantnih okolnosti ne predstavlja prijevarno zaobilaženje prava. Uz postojanje objektivnog elementa treba utvrditi i ZLU NAMJERU koja predstavlja povredu dobre vjere.

Primjer: osoba je nakon niza godina prebivanja u državi X stekla državljanstvo te države i izgubila svoje prijašnje državljanstvo. Tu je gotovo nemoguće dokazati zlu namjeru, jer za stjecanje državljanstva prirođenjem traži se i uska teritorijalna veza s takvom državom.

Isključenje frauduloznog postupanja:

- kako fraudulozno zaobilaženje prava pretpostavlja voljnu promjenu okolnosti koje dovode do promjene mjerodavnog prava, ako se te okolnosti ne mogu mijenjati = isključeno je fraudulozno postupanje Primjer: nekretnine se ne mogu premještati, na njih se uvijek primjenjuje lex rei sitae - u slučajevima gdje je volja stranaka/stranke odlučna za određivanje mjerodavnog prava isključena je mogućnost prijevarnog zaobilaženja prava. To se uglavnom odnosi na

64

autonomiju stranaka kao poveznicu za određivanje ugovornog statuta. Primjer: stranke mogu izabrati za svoje ugovorne odnose bilo koje strano pravo jer se ne traži koneksitet (veza između izabranog prava i ugovora)

Primjer: Radi se o pokretnini koju posjednik, koji nije u dobroj vjeri, premješta iz jedne u drugu državu, samo zato što u toj drugoj državi postoje povoljniji rokovi za stjecanje vlasništva dosjelošću. Nakon isteka tog roka, stvar se odmah prenosi u prvu državu.

-prijevarno zaobilaženje prava će se isključiti ako određeno postupanje ne sadrži sve elemente (volju, zlu namjeru i ostvarivanje te namjere). Primjer: osoba samo prividno mijenja svoje boravište. Prijevarno zaobilaženje prava treba dokazati. Teret dokaza je na onom tko tvrdi da je došlo do takvog zaobilaženja. Kada se utvrdi prijevarno zaobilaženje domaćeg materijalnog prava, ne primjenjuje se inozemno pravo koje je postalo mjerodavno kao posljedica manipuliranja poveznicom, nego se primjenjuje domaće pravno rješenje na koje bi upućivala poveznica da nije bilo prijevarnog postupanja. Pri tome se polazi od načela de minimis non curat praetor (pretor se ne bavi malim stvarima). Treba ispitati da li je došlo do povrede domaćeg javnog poretka takvim postupanje- odgovor pozitivan ako se utvrdi da su okolnosti i svrha zaobilaženja takvi da se protive osnovnim pravnim načelima. Postoji i POSREDNO ZAOBILAŽENJE, ako se postupa na način koji dovodi do neprimjene domaćeg kolizijskog prava time što se postupak vodi pred sudom strane države čije kolizijsko pravo upućuju na povoljnije materijalno pravo.

Primjer: stranka da bi izbjegla poveznicu države čiji je državljanin, pokreće parnični postupak protiv tuženoga u stranoj državi na osnovi određenih propisa o međunarodnoj sudskoj nadležnosti te države, iako u državi čiji je državljanin postoji opće međunarodna nadležnost domaćih sudova- radi se o izbjegavanju primjene domaćih kolizijskih pravila svoje države, da bi se primijenila kolizijska pravila države gdje se vodi parnični postupak. U ovom slučaju radi se o vrsti forum shopping na kolizijskopravnoj normi- radi se o izboru nadležnosti suda određene države radi primjene kolizijskog prava te legis fori.

Takav način zaobilaženja primjene domaćeg kolizijskog pravila nemanegativnih pravnih posljedica, jer se institut frauduloznog zaobilaženja65prava ne može vezati uz pojam forum shopping. Ako tužitelju procesna pravila daju takvu mogućnost koju on iskoristi tako da izabere međunarodnu nadležnost stranog suda, time on čini ono što mu propisi dozvoljavaju i time ne postupa fraudulozno.9. PRETHODNO PITANJEOpćenitoKad kolizijsko pravilo polaznog prava, tj. legis fori, upućuje na primjenju stranog prava, postavlja se pitanje po kojim kolizijskim pravilima treba ocijeniti neke prethodne pravne situacije- da li po kolizijskim pravilima legis fori ili legis causae (tj. stranom pravu koje je u tom slučaju mjerodavno). Radi se o prethodnom pitanju. U pitanju su dakle prethodni pravni odnosi.

Primjer: za nasljeđivanje u austrijskom pravu mjerodavno je austrijskopravo. Po tom pravu ostavitelja nasljeđuju njegova supruga idjeca. Time nije riješeno prethodno pitanje, tj. pitanjepostojanja valjanog braka, bračnost/izvanbračnost djece. Tapitanja se ne prosuđuju po nasljednom statutu nego po66bračnom statutu, odnosno po pravu koje je mjerodavno za uređivanje odnosa između roditelja i djece.Talijanka tuži svog supruga (talijanskog državljana) pred hrvatskim sudom radi uzdržavanja. Postojanje valjanog braka je pretpostavka za postavljanje tog zahtjeva. Da li se postojanje

valjanog braka prosuđuje n osnovi talijanskog kolizijskog pravila budući da je po čl.42. ZRSZ talijansko materijalno pravo mjerodavno za uzdržavanje, ili se to pitanje treba rješavati po kolizijskom pravu RH koje se odnosi na zaključenje braka (čl.32. ZRSZ)?

U navedenim primjerima radi se o nasljednom statutu i statutu uzdržavanja= to su glavna pitanja. Njihovo rješavanje zavisi od postojanja prethodnih pravnih odnosa (valjanost braka)= to su prethodna pitanja. Prethodno pitanje postavlja se tek nakon što je kolizijsko pravilo uputilo na mjerodavno strano materijalno pravo.

Od prethodnog pitanja treba razlikovati DJELOMIČNO pitanje koje je dio kategorije vezivanja. Tako npr. pri određivanju mjerodavnog prava za ugovor ili za izvanugovornu odgovornost za naknadu štete (što su glavna pitanja), djelomično pitanje je poslovna sposobnost odnosno deliktna sposobnost.

Prethodno pitanje postavlja se ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta:

- za glavno pitanje na osnovi domaće kolizijske norme mjerodavno je strano materijalno pravo

- prethodno pitanje mora u svom činjeničnom stanju imati strani element; mora biti samostalna pravna cjelina i za to pitanje mora postojati specijalna kolizijska norma

- materijalnopravni rezultat do kojeg vodi povezivanje s osloncem na lex fori treba biti različit od materijalnopravnog rezultata do kojeg bi se došlo ako bi se kao poveznica usvojila lex causae (ako dobijemo isto rješenje –to je lažni sukob zakona).

Komparativna rješenjaU doktrini i sudskoj praksi prethodno pitanje rješava se na različite načine.

Uglavnom se razlikuju tri metode uređivanja takvih situacija:

1. Po tzv. METODI ZAVISNOG UPUĆIVANJA prethodno pitanje se prosuđuje po kolizijskim pravilima legis causae. Sud odlučuje o prethodnom pitanju onako kako bi o njemu kao glavnom odlučio sud zemlje čije je pravo mjerodavno. Time se postiže međunarodna ujednačenost rješenja. Pristaše ovog pristupa ponekad odstupaju od navedenog zavisnog upućivanja. Obično to čine ako je postojanje braka prethodno pitanje.Time se sprečava da brak po jednom pravu bude postojeći, a po drugom nepostojeći. 2. U sudskoj praksi preteže primjena tzv. NEZAVISNE METODE, posebno što se tiče bračnog prava. Njome se prethodna pitanja uređuju kolizijskim pravilima legis fori. Time se postiže ujuednačenost rješenja u državi foruma. Tako se npr. postojanje braka kao prethodno pitanje uvijek ocjenjuje po kolizijskim pravilima legis fori.Primjer: sudu države X podnesena je tužba za naknadu štete zbog povrede vlasničkih prava do koje štete je došlo protupravnim činom u Austriji. Sud upućuje na osnovi polazne kolizijske norme na lex loci delicti commissi (na austrijsko pravo). To pravo je dakle, lex causae za glavno pitanje (za izvanugovornu odgovornost za naknadu štete). Pri upućivanju na materijalne norme legis causae postavlja se prethodno pitanje da li je oštećenik zaista vlasnik stvari. Primjenom metode nezavisnog upućivanja, postojanje vlasništva prosuđivalo bi se po legis fori, dakle po kolizijskim pravilima države X.

3. Postoji i METODA uređivanja prethodnih pitanja po kojoj se ona uređiju zavisno od ocjene pretežnosti interesa na postizanju unutrašnje, odnosno međunarodne ujednačenosti rješenja. Radi postizanja unutrašnje ujednačenosti rješenja primijenit će se za ocjenu prethodnog pitanja kolizijska pravila legis fori; a za postizanje međunarodne ujednačenosti primijenit će se kolizijska pravila legis causae.

Iznimke od pravila

Navedeni pristupi rješavanja prethodnog pitanja ne dolaze do primjene ako je ono riješeno pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog državnog tijela.

Primjer: brak stranaca, od kojih je jedan u času podnošenja tužbe imao prebivalište u RH, razveo je međunarodno nadležni hrvatski sud primjenom čl.35. ZRSZ. Po toj odredbi. utvrđen je razvod braka primjenom prava RH, jer razvod nije bio moguć kumulativnom primjenom domovinskih prava bračnih drugova. Nakon pravomoćnosti presude svaka stranka može valjano zaključiti brak u RH s trećom osobom, jer zbog donesene brakorazvodne odluke više ne postoji bračna smetnja postojećeg braka- bez obzira na to da li se ta sudska odluka priznaje u državi čiji su državljani bivši bračni drugovi.

Do problema prethodnog pitanja ne dolazi:

- ako postoji pravomoćna sudska ili druga domaća odluka o tom pitanju- ako je pred domaćim sudom priznata strana sudska odluka ili s njom izjednačena odluka o

tom pitanju.

10. PRILAGOĐAVANJE

Opća pitanjaKad se na osnovi kolizijskog polaznog prava uputi na primjenu mjerodavnog prava, katkada se postavlja pitanje PRILAGOĐAVANJA. Do toga dolazi kad se treba primjenjivati više prava, domaće i strano ili više stranih prava, a među tim pravima postoje znatne razlike ili sadrže proturječna ili nedostatna rješenja. Prilagođavanjem se izbjegavaju proturječnosti primjenjivih normi. Pri tom se ne korigiraju norme već samo učinci njihove primjene.

Metode prilagođavanjaPrilagođuju se materijalna pravila pri njihovoj konkretnoj primjeni.

Pitanje prilagođavanja rješava se na jedan od ovih načina:

- ili se daje prednost jednom od konkurirajućih materijalnih prava- protezanjem primjene mjerodavnog prava i na situacije koje ne pokriva kategorija vezivanja

polaznog kolizijskog pravila- mijenjanjem mjerodavnog materijalnog prava i- primjenom legis fori (što je vrlo rijetko)Sve navedeno svodi se na modificiranu primjenu kolizijskog ili materijalnog prava, pa se tako govori o kolizijskopravnom ili materijalnopravnom rješenju.

U praksi do potrebe prilagođavanja dolazi kad je potrebno korigirati neprihvatljiva rješenja kolizijskopravnog upućivanja. Redoslijed primjene metode prilagođavanja je da se po potrebi prvo čini prilagođavanje, a tek nakon toga se ispituje eventualna protivnost mjerodavnog stranog prava domaćem javnom poretku.

11. PRIMJENA STRANOG PRAVA

O prinudnoj primjeni polaznih kolizijskih pravilaDo primjene stranog prava može doći samo ako polazno kolizijsko pravilompp na osnovi svoje poveznice, u konkretnom slučaju, uputi na stranopravo. Pri tome se najčešće upućuje na strano materijalno pravo. Katkadadolazi do upućivanja na cjelokupno strano pravo, i na kolizijska pravilastranog prava, pa dolazi do ustanove renvoi. Kolizijska pravila kao diopravnog poretka legis fori, sudovi i druga nadležna tijela trebaju

primjenjivati po službenoj dužnosti, ali samo ako su za to ispunjenepretpostavke: da se radi o privatnopravnoj situaciji s međunarodnimobilježjem, te da prema okolnostima slučaja u konkretnom predmetu bašdolazi do primjene određene ili određenih kolizijskih pravila. Kolizijskenorme su prinudni propisi, dakle primjena ne zavisi od voljezainteresiranih stranaka. Primjena stranog prava nije uvjetovanapostojanjem načela uzajamnosti (reciprociteta). Iznimka od toga je da uvjet uzajamnosti dolazi u primjenu kada se uređuje privatnopravni

položaj stranaca (npr. da bi strane pravne ili fizičke osobe mogle na teritoriju RH stjecati nekretnine na temelju nasljedstva, traži se postojanje uzajamnosti po Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Ako prvostupanjski organ ne primijeni kolizijska pravila ili ih pogrešno primjeni to se može smatrati žalbenim razlogom, jer se time ne primjenjuju, odnosno krše se kogentne (kolizijske) norme. Po ZPP ostali žalbeni razlozi su: pogrešna primjena materijalnog prava, bitna povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Pogrešnoj primjeni mjerodavnog stranog prava treba propisati iste pravne posljedice kao pogrešnoj primjeni domaćeg materijalnog prava.

Pravna priroda stranog prava i uloga organa primjene priutvrđivanju tog prava

Ako je strano pravo mjerodavno, postavlja se pitanje kako utvrditi njegov sadržaj. Da li to treba učiniti organ primjene ili stranka koja se poziva na strano pravo. Pitanje je da li se strano pravo smatra pravom koje treba poznavati sud, ili se strano pravo smatra činjenicama koje u građanskom parničnom postupku iznose stranke ili se na njih pozivaju. Primjenjuje li se izreka iura novit curia: da mihi factum, dabo tibi ius? U RH strano pravo je za domaći organ primjene pravo, a ne relevantna činjenica (kao što je u državama common lawa). Pritom strano pravo ostaje stranim, ne postaje dijelom domaćeg pravnog poretka. Domaće pravo nadležno tijelo treba utvrđivati po službenoj dužnosti. Dakle, sud treba utvrditi i primjenjivati strano pravo po službenoj dužnosti (ex offo), no pri utvrđivanju sadržaja stranog prava polazi se od nemogućnosti sučevog poznavanja svih stranih prava, pa se propisuju načini kako ipak utvrditi sadržaj stranog prava. Kao primjere takvih rješenja (kako utvrditi sadržaj stranog prava), navode se izabrana poredbena zakonska rješenja. Prvo se navode propisi o utvrđivanju stranog prava ex offo, a potom se navode načini kojima se dodatno pokušava utvrditi sadržaj stranog mjerodavnog prava. Čl.13. ZRSZ određuje da će sud ili drugi nadležni organ po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj stranog mjerodavnog prava. Također propisuje se kako pomoći sucu ako u konkretnom slučaju ne može utvrditi sadržaj mjerodavnog stranog prava, da dođe do relevantnih podataka o tom stranom pravu. Polazi se od pretpostavke da domaći organ primjene ne može poznavati sve svjetske pravne poretke, pa se stoga propisuje suradnja organa primjene sa strankama odnosno sa nadležnim državnim tijelom radi utvrđenja sadržaja mjerodavnog stranog prava. Po čl. 13.

ZRSZ određuje da sud ili drugi nadležni organ može zatražiti obavijest ostranom pravu od Ministarstva pravosuđa i uprave RH, no stranke u72postupku mogu podnijeti i javnu ispravu o sadržaju stranog prava. Pri tome sud sam odlučuje koji će od navedenih načina primijeniti. Kako je predmet utvrđivanja strano pravo, nije dozvoljeno izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ili stranaka te ne dolaze do primjene dokazna pravila.Čl.13. ZRSZ ne sadrži nikakvo ograničenje od primjene stranog prava po službenoj dužnosti. Pitanje je da li bi sud trebao uvažiti stranački sporazum kojim se odriču primjene stranog prava, ako se radi o spornim pravima kojima slobodno raspolažu. Pozitivan odgovor bi se temeljio na širokom tumačenju odredaba hrvatskog ZPP-a o stranačkom slobodnom

raspolaganju zahtjevima koji nisu protivni hrvatskim prinudnim propisima. Takvo tumačenje pak bi bilo protivno kvalifikaciji hrvatskih kolizijskih propisa kao prinudnih propisa.

Ovu materiju, o načinu obavještavanja o stranom pravu, osim odredaba unutarnjeg prava, uređuju i posebni međunarodni ugovori kao Europska konvencija o obavijestima o stranom pravu. Države ugovornice E. K. o obavijestima o stranom pravu, obvezuju se davati obavijesti o svom privatnom, građansko procesnom pravu i o organizaciji pravosuđa. U tu svrhu one osnivaju ustanovu za prijem koja prima zahtjeve iz inozemstva na koje sama odgovara ili ih prosljeđuje drugim državnim tijelima, privatnim tijelima ili odvjetnicima. Države ugovornice mogu osnovati i ustanove za prijenos koje primaju tuzemne zahtjeve te ih prosljeđuju nadležnim inozemnim ustanovama za prijem. Ako ustanova za prijenos nije osnovana, tada zahtjev postavlja sud. Zahtjev može sud postaviti samo u tijeku postupka, pri čemu formulaciju može učiniti stranka. Taj zahtjev treba biti na jeziku države primitka ili uz prijevod. Tražena obavijest daje se na vlastitom jeziku, i to što je brže moguće, besplatna je i ne može se uskratiti. Po potrebi sadrži zakonske tekstove i svu potrebnu dokumentaciju. Da bi pristupila konvenciji RH treba odrediti navedene ustanove.

U RH problematika utvrđivanja stranog prava propisana je određenim dvostranim konvencijama o pravnoj pomoći.

Primjenjuje se strano pravo koje važi u času donošenja odluke. Pri njegovom tumačenju treba postupati u skladu sa sudskom praksom i učenjem pravne znanosti te stane države. To propisuje čl.5. ZRSZ, po kojem se pravo strane države primjenjuje prema smislu i pojmovima što ih sadrži. Ako se strano pravo promijeni od časa pokretanja postupka, postavlja se pitanje da li će se primijeniti dotadašnje ili novo pravo. Stav RH je da je relevantno vrijeme donošenja odluke.

Koje se pravo primjenjuje ako se ne može utvrditi sadržajmjerodavnog stranog pravaKatkada se sadržaj mjerodavnog stranog prava ne može utvrditi, pa sepostavlja pitanje kako dalje postupati ako se po polaznom pravu to stranopravo treba primijeniti. U komparativnom pravu za takve vrste slučajevapredviđaju se ova rješenja: - propisuje se primjena legis fori,- rješava se na osnovi primjene prava koje je najbliže stranom neutvrđenom pravu, ili- se na temelju sličnog polaznog kolizijskog pravila upućuje na mjerodavno pravo.U svakom slučaju ne dolazi u obzir nerješavanje predmeta tj. odbacivanje tužbe. Uglavnom, podredno se primjenjuje primjena polaznog prava, dakle legis fori. U doktrini i sudskoj praksi ponekad je takva primjena legis fori opravdana kao ultima ratio, s tim da prije primjene legis fori treba prvo pokušati s nekim od bližih prava ili drugim mjerodavnim pravom. Kako pitanja podredno mjerodavnog prava, u slučaju ako se mjerodavno strano pravo nije moglo primijeniti, treba rješavati po hrvatskom mpp? O tome u ZRSZ ne postoji izričito rješenje. Radi pravne sigurnosti i predvidljivosti prednost treba dati primjeni legis fori. U prilog tom rješenju ide činjenica da se radi o rješavanju situacije koja je gotovo uvije usko povezana s pravnim poretkom polaznog prava.

Strano pravo i revizijaDa li je revizija (izvanredan pravni lijek protiv pravomoćnih drugostupanjskih presuda i rješenja kojima se okončava postupak) dopuštena zbog pogrešne primjene ili neprimjene mjerodavnog stranog prava. Ona je dopuštena u npr. austrijskom pravu, grčkom i švicarskom. Po hrvatskom mpp strano pravo se smatra pravom. Žalba se stoga može izjaviti ako strano pravo ne bude uopće utvrđeno pa ne bude ni primijenjeno, ili ako ono bude pogrešno primijenjeno. Iz istih razloga može se izjaviti i revizija. ZPP propisuje da se revizija može izjaviti protiv zakonom utvrđenih drugostupanjskih presuda, zbog pogrešne primjene

materijalnog prava. Do pogrešne primjene ili neprimjene mjerodavnog stranog prava može doći i zbog pogrešne primjene polaznog kolizijskog pravila, dakle još unutar pravnog poretka legis fori.

Primjer: Hrvatski sud je u konkretnom slučaju trebao primijenitipolazno kolizijsko pravilo A koje bi uputilo na primjenuaustrijskog prava, ali on je umjesto toga pogrešno primijeniokolizijsko pravilo B koje ga je uputilo na mađarsko pravo. Tupostoje dva razloga za reviziju. Prvi je zbog pogrešne primjene74domaćeg prava, njegovog kolizijskog pravila i zbog toga što je to dovelo do pogrešne primjene stranog prava.Do pogrešne primjene ili neprimjene stranog prava može doći i nakon što je međunarodno nadležni hrvatski sud pravilnim izborom polaznog kolizijskog pravila uputio na strano pravo.

Primjer: Hrvatski sud je na ispravan način podvrgnuo pravno stanje pod domaće kolizijsko pravilo, koje upućuje na mjerodavno strano pravo. Međutim, sud nije ispravno tumačio ni primijenio odgovarajuće norme tog mjerodavnog stranog prava na koje je uputio.

12. KAKO UTJEČU PROMJENE PRAVA NA PRIMJENUMJERODAVNOG PRAVA

Opća pitanjaPravo se mijenja. Te promjene nastaju na području materijalnog, kolizijskog i procesnog prava i to i države polaznog prava i države čije je pravo mjerodavno u konkretnom slučaju.

Primjer: dosadašnje kolizijsko pravilo foruma sadržavalo je poveznicu državljanstvo, a od određenog trenutka to se mijenja pa upućuje na mjerodavno pravo na osnovi poveznice redovitog boravišta Do određenog vremena pokretnina se nalazila u državi X, a potom je prenesena u državu Y. Ako treba primijeniti pravo mjesta gdje nekretnina leži, navedena promjena će definitivno utjecati na konkretno rješenje slučaja.

Zbog raspada bivše Jugoslavije postavlja se pitanje do kad su vrijedili jugoslavenski propisi, a otkada vrijede Hrvatski propisi. U svim ovim slučajevima radi se o sukobu prava u vremenu. Postoje intertemporalna kolizijska pravila koja uređuju vremenske sukobe. Primjer: Ako je za ocjenu pravnog stanja po određenom kolizijskom pravilu mjerodavno pravo države X u času podnošenja tužbe (vrijeme upućivanja je utvrđeno). Time nije odgovorena na pitanje treba li to pravo primijeniti i u slučaju ako se ono u međuvremenu promijenilo.

76

Postoje tri vrste vremenske promjene prava: promjena kolizijskih pravila legis fori, promjena materijalnog prava legis causae i utjecaj promjene činjeničnog stanja (promjenjivost statuta).

Promjene kolizijskih pravila legis foriOPĆI PRISTUPPromjene kolizijskih pravila legis fori, ako što drugo nije određeno međunarodnim ugovorom, najčešće uređuju na osnovi prijelaznih pravila države foruma. Obično se pri tome propisuje neretroaktivnost novih pravila.To je u skladu sa načelom neretroaktivne primjene cjelokupnog privatnog prava. Obično se zakonima kojima se kodificira nacionalno mpp određuje samo njihov čas stupanja na snagu. Na osnovi takvih odredaba smatra se da ti zakoni ne djeluju retroaktivno.

Čl.107. ZRSZ. predviđa da se taj zakon ne primjenjuje na odnose nastale prije njegova stupanja na snagu. Na te odnose primjenjuje se ranije pravo, a po ZRSZ se ocjenjuju situacije

nastale nakon njegova stupanja na snagu. Takvo stajalište izražava primjenu kolizijskog prava na osnovi načela tempus regit actum.

Katkada međunarodne konvencije sadrže izričite odredbe o svom vremenskom polju primjene pri čemu se prihvaća načelo neretroaktivnosti.

POSEBNA RJEŠENJANeke novije nacionalne kodifikacije mpp polaze također od načela neretroaktivnosti novog kolizijskog pravila, ali uz to daju i određena posebna rješenja koja uzimaju u obzir vremensku dimenziju pravnih situacija pravnih odnosa s međunarodnim obilježjem. Tako razlikujemo tri vrste situacija: 1. završene situacije- (npr. zaključeni brak, stečena punoljetnost, stečene nekretnine i pokretnine) i pravne učinke završenih situacija uređuje ranije pravo, tj. uređuju se po kolizijskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme njihova nastanka.

Čl.32. ZRSZ: U pogledu uvjeta za sklapanje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme sklapanja braka.

2. trajne situacije- (npr. osobnopravni i imovinskopravni učinci braka) koje su nastale po prijašnjim kolizijskim pravilima, dakle njihov nastanak i učinci do stupanja na snagu novog zakona, ocjenjuju se po ranijem pravu, a nakon stupanja na snagu novog zakona, te situacije uređuju kolizijska pravila novog zakona.77

3. situacije in statu nascendi- to su situacije na koje se još nije primijenilo mjerodavno pravo. na njih se primjenjuje ono pravo na koje upućuju važeća pravila mpp.Primjer: ako bračni drugovi sporazumno podnesu prijedlog za razvod braka, brakorazvodni razlozi procjenjuju se po njihovim domovinskim pravima u času podnošenja takvog prijedloga (čl.35. ZRSZ). U ovakvim situacijama ne postoji dilema o intertemporalnoj primjeni kolizijskih pravila jer se uvijek primjenjuje važeće kolizijsko pravilo. Za završene i trajne situacije primjenjuje se kolizijsko pravilo u skladu sa načelom tempus regit actum.

Promjenjivost statuta (conflits mobiles, change in the connecting factor)

OPĆENITOU mpp znatna pažnja se poklanja pitanju kako promjenjivost statuta utječe na vremensku primjenu kolizijskog prava.

Pod promjenjivošću statuta podrazumijeva se pojava koja se javlja kad za vrijeme trajanja pravnog odnosa dolazi do promjene činjeničnog stanja na kojem se zasniva poveznica, što može utjecati na promjenu mjerodavnog prava. Primjenjuje se isto kolizijsko pravilo, ali se mijenjaju okolnosti na kojima se zasniva poveznica (npr. mijenja se državljanstvo, prebivalište, državna pripadnost broda, mjesto gdje stvar leži). Takva pitanja javljaju se samo ako se mjerodavno pravo određuje uz pomoć promjenjivih, a ne stalnih poveznica. Promjenjive poveznice se dakle mogu mijenjati, a stalne poveznice ne (mjesto gdje nekretnina leži, mjesto zaključenja braka, mjesto nastanka štete). Kod stalnih poveznica isključena je problematika promjenjivosti statuta.

Primjer: po čl.36. ZRSZ za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavna je njihova lex patriae. U času zaključenja braka oni su bili državljani države X, a par godina kasnije stekli su državljanstvo države Y. Postavlja se pitanje koje je pravo mjerodavno za njihove zakonske imovinske odnose = trebalo bi biti mjerodavno pravo države stečenog novog državljanstva.

78Čl.35.ZRSZ: za razvod braka mjerodavno je pravo države čiji su oni

državljani u vrijeme podnošenja tužbe.Čl.45. ZRSZ: Učinak posvojenja ocjenjuje se po pravu države čiji sudržavljani posvojitelj i posvojenik u vrijeme zasnivanja posvojenja.Takvim propisima izbjegava se problematika promjenjivosti statuta. Primjer: tužba za razvod braka podnesena je međunarodno nadležnom hrvatskom sudu. Za vrijeme trajanja postupka supružnici su stekli novo državljanstvo. Na osnovi čl.35. ZRSZ. sud će biti dužan na razvod braka primijeniti domovinsko pravo bračnih drugova koje su oni imali u času podnošenja tužbe iako su ga u međuvremenu izgubili i s tim pravom u času donošenja odluke nemaju nikakvih veza.OPĆA RJEŠENJAPromjenjivost statuta rješava se uglavnom analognom primjenom pravila o rješavanju promjena kolizijskih pravila legis fori. Između te dvije vrste promjenjivosti razlika je u tome što se kod promjenjivosti kolizijskih pravila radi o dva zakona istog zakonodavca, s tim što jedan zakon zamjenjuje drugi; dok je kod promjenjivosti statuta riječ o dva zakona različitih zakonodavca koji ostaju na snazi na svom području, a pitanje je koji od njih treba od određenog časa primjenjivati (jer se npt. promijenila poveznica). U svakom konkretnom slučaju treba utvrđivati o kakvim vrstama situacija se radi (završenim, trajnim situacijama, ili o onima koje tek nastaju).

Na završene pravne situacije ne utječu ni promjenjivost statuta ni kasnija promjena kolizijskog pravila. Na njih se primjenjuje pravo po kojem su nastale, odnosno priznaju se i po novom pravu. Tu se radi o stalnoj poveznici. Primjer: ako je brak što se tiče oblika valjano zaključen po pravu koje se primjenjivalo na oblik braka u tom relevantnom trenutku, brak će se i kasnije smatrati valjanim, iako se promijenilo mjerodavno pravo za oblik braka.

Promjenjivost statuta je pravno nevažna, iako postoji promjenjiva poveznica, ako se radi o završenim pravnim situacijama Ako kolizijsko pravilo uređuje trajne situacije njen pravni nastanak uređuje mjerodavno pravo koje je u vrijeme nastanka na snazi, a ako dođe do promjene statuta učinci takve pravne situacije ocjenjuju se po novom pravu od trenutka te promjene.

Čl.36. ZRSZ: Za osobne i zakonske odnose bračnih drugova mjerodavno jepravo države čiji su oni državljani.79Po Haaškoj konvenciji o mjerodavnom pravu za bračnoimovinski režim usvaja se načelo promjenjivosti statuta, pri čemu bračni drugovi u ograničenoj mjeri sporazumno određuju mjerodavno pravo NEKA POSEBNA RJEŠENJA Katkada se u vezi sa promjenom statuta javljaju tehnički problemi prilagođavanja. Smatra se da nastale pravne odnose, koji se ne mogu supsumirati pod novi statut, treba i dalje prosuđivati po ranijem pravu po kojem su valjano i nastali. Na jednaki način treba ocjenjivati i ovu situaciju: Učinci poligamnog braka, što se tiču uzdržavanja i nasljeđivanja, prosuđuju se nakon što su bračni drugovi stekli hrvatsko državljanstvo i dalje po njihovom osobnom statutu na osnovi kojeg su valjano zaključili poligamni brak. Drugi razlog odstupanja od primjene prava na osnovi načela tempus regit actum jest načelo priznanja prava što su stečena po ranijem mjerodavnom pravu (statutu).Stjecanje vlasništva i drugih stvarnih prava ocjenjuje se po hrvatskom mpp po lex rei sitae, po pravu gdje stvar leži. Ako je pravo vlasništva stečeno po ranijem statutu, ono i dalje postoji iako po novom statutu još ne bi bilo stečeno. Ako stvarno pravo nije bilo stečeno po ranijem pravu (jer nije bilo modusa), do takvog stjecanja će doći ako pokretnina stigne na područje države po čijem pravu modus nije pretpostavka za prijenos vlasništva. Ako pokretnina dođe na područje po čijem pravu se traži modus, tada vrijedi načelo tempus regit actus, pa se taj čin stjecanja vlasništva treba ostvariti pod pretpostavkama i u obliku novog statuta. Primjer: Ako

je ugovor o prodaju zaključen o stvari koja se u času zaključenja ugovora nalazila u Francuskoj, obveznopravni ugovor ima po francuskom pravu i stvarnopravne učinke, pa za prijenos vlasništva nije potreban modus. Kad ta stvar stigne u RH po čijem pravu je potreba modus, smatra se da je i bez modusa valjano preneseno vlasništvo na hrvatskog kupca primjenom ranijeg statuta.

Promjenjivost materijalnog prava legis causae (changes in the lex causae)

Ako se promijeni materijalno pravo države na čije pravne norme su uputila kolizijska pravila polaznog prava, postavlja se pitanje koje pravo treba primijeniti polazni organ na situacije nastale prije promjene materijalnog prava - ranije pravo ili pravo koje je u času donošenja odluke na snazi.

Smatra se da organ u polaznoj državi treba postupiti na isti način kako80postupa u takvom slučaju organ države legis causae, pod pretpostavkom da se po polaznom pravu strano pravo primjenjuje po službenoj dužnosti. Primjer: Ako bi sud države X na osnovi svog kolizijskog pravila trebao primijeniti hrvatsko obvezno pravo na spornu situaciju nastalu 1977. godine, taj sud će poći od prijelazne odredbe ZOO kojom se određuje vremensko polje primjene tog zakona.Ako strano tijelo na osnovi svojih kolizijskih pravila treba na konkretni slučaj primijeniti hrvatsko pravo, a radi se o nasljeđivanju ostavioca koji je umro 2002. godine, taj strani organ će riješiti o vremenskoj primjeni prava riješiti na osnovi ZN koja glasi: prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivat će se prema zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva.

Prijelazne odredbe o vremenskom važenju legis causae neće se primjenjivati ako bi time bio povrijeđen javni poredak polaznog prava.

13. JAVNI POREDAK: ZAŠTITA OSNOVNIH PRAVNIH NAČELADOMAĆEG I EUROPSKOG PRAVAOpćenitoPrivatno pravo može se primjenjivati na osnovi pravila međunarodnog privatnog prava eksteritorijalno, dakle izvan države u kojoj je doneseno.

Tako na privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem hrvatski81sudovi ili arbitraže sa sjedištem u RH, na osnovi hrvatskog mpp, pododređenim okolnostima primjenjuju strano pravo. Upućivanje na primjenustranog prava ponekada dovodi do primjene prava koje se priličnorazlikuje od polaznog prava. Pitanja o tome treba li uvijek primijenitistrano pravo, bez obzira na to da li je ono slično, različito ili protivnopolaznom pravu, postavljali su već u XIV. stoljeću komentatori(postglosatori). Oni su učili da se škodljivi statuti (statuti odiosa)primjenjuju samo teritorijalno. Time su postavljeni temelji instituta javnogporetka. Hrvatski znanstvenik Baltazar Bogišić je propisao da se inozemnizakoni neće priznati ako bi povlađivali kakvu nečovječnu ustanovu kakva se ne trpi u Crnoj Gori.S druge strane, domaći prinudni propisi koji uređuju neka osobna stanja, zatim propisi o načinu prijenosa vlasništva na pokretninama iako su kogentne naravi, ne mogu se zaobići voljom stranaka. Ti propisi nisu zapreka primjeni drugačijeg rješenja o tim pitanjima koja se utvrđuju u mjerodavnom stranom pravu. Institut javnog poretka dolazi do izražaja samo pri kontroli primjene stranog prava i kontroli stranih sudskih i arbitražnih odluka.

Danas se javni poredak definira kao institut kojim se štiti domaći pravni sistem od primjene stranog prava koji je protivan osnovnim pravnim načelima domaćeg prava. Pod pojmom internog javnog poretka podrazumijevaju se prinudni propisi polaznog prava. Međutim, hrvatski zakonodavac ne uočava uvijek razlike između ta dva pojma. Tako se npr. u Zakonu o arbitraži pri navođenju razloga iz kojih se može poništiti pravorijek arbitražnog suda utvrđuje, kao jedan od razloga, na koje hrvatski sud pred kojim se vodi postupak za poništenje pravorijeka pazi po službenoj dužnosti, ako je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom RH. Pritom se ne razlikuje da li je takav pravorijek, koji uvijek ima hrvatsku državnu pripadnost, donesen u sporu s međunarodnim ili tuzemnim obilježjem.

Odredbe o zaštiti javnog poretka sadrže propisi unutrašnjem mpp i razne višestrane međunarodne konvencije. Te odredbe ne određuju sadržaj javnog poretka u pojedinostima- to je prepušteno organima primjene. Često se samo propisuje neprimjena stranog prava koje je protivno domaćem javnom poretku. Katkada se propisuje da strano pravo ne smije biti protivno ni javnom poretku ni dobrim običajima. Katkada se propisuje neprimjena stranog prava ako bi učinci njegove primjene bili protivni javnom poretku. Javni poredak reguliran je apstraktnom klauzulom. Čl.

4. ZRSZ-a je pravilo opće klauzule jer ti slučajevi nisu taksativno navedeni i pravni poredak se sa vremenom mijenja.

82Čl.4.ZRSZ: Ne primjenjuje se pravo strane države, ako bi njegov učinak bio suprotan Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja.

Osnovna načela pravnog poretka svake države propisana su u njezinom ustavu i drugim propisima. Stoga se katkad zaštita javnog poretka izričito povezuje sa poštivanjem domaćeg Ustava, njegovih načela i osnovnih prava. U javni poredak ulaze i rješenja Konvencije o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda iz 1950. godine. Općenito se smatra da su konvencijska ljudska prava i njihova zaštita važan dio kolizijskopravnog javnog poretka svih država ugovornica.

Daljnje pitanje u vezi sa zaštitom domaćeg javnog poretka javlja se kad polazna kolizijska pravila upućuju na strano pravo koje se u polaznoj državi kvalificira kao dio javnog prava. Takvi slučajevi nisu česti jer u pravilu kolizijska pravila upućuju na mjerodavno privatno pravo. Kad iznimno dolazi do upućivanja na strano javno pravo, pitanje je da li to pravo treba primijeniti. U hrvatskoj praksi nije bilo takvog slučaja. Ako ipak dođe do takvog slučaja da hrvatske kolizijske norme upute na primjenu stranog javnog prava, to pravo treba primijeniti osim ako bi to bilo protivno hrvatskom javnom poretku.

Što se tiče klauzula o javnom poretku u međunarodnim ugovorima, one se gotovo nikada ne donose u dvostranim konvencijama. Takve konvencije koje sadrže kolizijska pravila (to su uglavnom konvencije o pravnoj pomoći) ujednačena kolizijska pravila upućuju samo na pravo jedne ili druge države ugovornice. Isključeno je da to mjerodavno pravo bude proglašeno protivno javnom poretku države polaznog prava, tj. javnom poretku jedne od država ugovornica.

Haaške konvencije o mpp određuju da se mjerodavno materijalno pravo neće primijeniti ako je ono očito protivno javnom poretku. Takve konvencije nalazimo u npr. sljedećim haaškim konvencijama: Konvencija o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja, Konvencija o mjerodavnom pravu za cestovne nesreće, i u Konvenciji o pravu koje se primjenjuje na odgovornost proizvođača za štetu od njegovih proizvoda. Međutim, procesne haaške konvencije ne sadrže odredbe o javnom poretku.

Javni poredak ne predstavlja samo zaštitu domaćeg prava od primjene inozemnog materijalnog prava, nego ga štiti i od inozemnih kolizijskih pravila koja mogu biti neprihvatljiva za polazno pravo, pa se stoga takva mpp ili intertemporalna kolizijska pravila u slučaju renvoi neće primijeniti.

Zaštita domaćeg javnog poretka postoji i pri priznanju odnosno ovrsiinozemne sudske ili arbitražne odluke, što se često utvrđuje unutrašnjimpravom i međunarodnim konvencijama. Po čl. 91. ZRSZ strana sudska83odluka neće se priznati u RH ako je u suprotnosti s Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja. Slično određuje i Zakon o arbitraži. Primjer zaštite procesnog javnog poretka utvrđuje i Newyorška konvencija o priznanju i ovrsi stranih arbitražnih odluka po kojem sud u državi gdje se traži ovrha treba po službenoj dužnosti utvrditi da li je takva arbitražna odluka protivna domaćem javnom poretku, te ako utvrdi da je, sud tu odluku neće priznati ni ovršiti.

Pretpostavke za primjenu javnog poretka- veza s legis foriOpravdanost pozivanja na zaštitu domaćeg javnog poretka zavisi od toga ima li predmet koji se rješava usku vezu s tuzemstvom i njegovim pravom, tj. s lex fori. Takva veza postoji kad bi npr. primjena stranog prava u tuzemstvu imala trajnije učinke, ako se radi o osobi koja prebiva u tuzemstvu ili je tuzemni državljanin. Takva veza postoji i ako je npr. tuzemni organ međunarodno nadležan u predmetu nastanka ili promjene određenog pravnog odnosa (kao npr. pri zaključivanju braka) Primjer: U državama čije pravo stoji na načelu monogamije, nadležni organ pozvat će se na zaštitu domaćeg javnog poretka, ako bi na osnovi svog polaznog kolizijskog pravila trebao primijeniti strano pravo koje dopušta poligamiju, a radi se o zahtjevu za zaključenje drugog braka. Takav drugi brak neće se moći zaključiti bez obzira na to da li takvi nupturijenti živjeli u tuzemstvu ili ne.

U RH je zaključen ugovor o radu između stranog trgovačkog društva i hrvatskog posloprimca. Ugovorom je određeno da se rad obavlja u RH, na ugovor se primjenjuje pravo države X, a za slučaj spora je isključivo nadležan sud u Zagrebu. U slučaju spora sud u Zagrebu primjenjuje ugovoreno strano pravo, osim ako bi to bilo nespojivo s ustavnim pravima što bi dovelo do povrede osnovnih vrijednosti hrvatskog radnog prava. U ovom slučaju postoji uska povezanost relevantnih ugovornih odnosa s hrvatskim pravnim sistemom, pa je opravdana zaštita domaćeg javnog poretka. Ali ako bi ugovor bio zaključen sa stranim poslodavcem radi obavljanja posla u inozemstvu, hrvatski sud pri rješavanju spora ne bi trebao ispitivati da li je strano mjerodavno pravo u skladu s hrvatskim javnim poretkom (labava veza).

Što situacija koja se rješava ima labaviju vezu s tuzemstvom to postoji manje opravdanje za neprimjenu mjerodavnog stranog prava.

UBLAŽENO DJELOVANJE JAVNOG PORETKA je pojava koja priznaje učinke pravnih stanja nastalih primjenom stranog prava u inozemstvu, iako takve situacije ne bi mogle nastati primjenom stranog prava koje je protivno tuzemnom javnom pravu. dakle, učinak takve strane situacije priznaje se u tuzemstvu, on se dakle ne isključuje pozivanjem na zaštitu domaćeg javnog poretka. Katkad pravni odnos koji je nastao u inozemstvu zbog protivnosti javnom poretku samo privremeno ne proizvodi učinke u tuzemstvu.

Primjer: U inozemstvu su nupturijenti, svaki od 12 godina, međusobno zaključili brak u skladu sa svojim domovinskim pravom. Taj brak u RH sigurno ne bi proizveo učinak prvih nekoliko godina nakon zaključenja, zbog njihove niske dobi. Međutim, ako bi se te osobe nakon npr. osam godina nastanile u RH, gdje bi potom stekle i prebivalište, tada prvotna situacija koja je bila protivna javnom poretku više ne postoji, pa bi se njihovoj vezi u RH trebali priznati učinci braka.

Ublaženo djelovanje javnog poretka :

- postoji kod priznanja stranih sudskih odluka,- mora se raditi o stranom državljaninu da bi došlo do zasnivanja odluka koje po hrvatskom

pravu nisu moguće- ne zanima nas da li je odluka protivna našem javnom poretku, već se gleda na pravni

poredak države čiji su državljani subjekti.Čl. 93. ZRSZ: Ako je pri odlučivanju o osobnom stanju (statusu) državljanina RH trebalo po ovom zakonu primijeniti pravo RH, strana sudska odluka priznat će se i kad je primijenjeno strano pravo ako ta odluka bitno ne odstupa od prava RH koje se primjenjuje na takav odnos.

načelo ekvivalentnosti.

Ublaženi učinak se neće primijeniti kad postoji uska veza sa tuzemstvom i tuzemnim pravom. Institut ublaženog djelovanja neće se primijeniti i onda kad sud meritorno odlučuje o nekom odnosu s međunarodnim elementom, ali taj se institut može primijeniti ako odlučuje o priznanju strane sudske odluke.

Do primjene stranog prava dolazi u onim situacijama koje su riješene u inozemstvu.

Funkcija javnog poretka, njegov sadržaj i podredno mjerodavnopravoPravnotehnički javni poredak ima dvostruku funkciju: pozitivnu (kojom senameće primjena domaćeg, polaznog prava) i negativnu (kojom se85isključuje primjena mjerodavnog stranog prava ako ta primjena nije spojiva s osnovnim pravnim načelima polaznog prava). Negativna funkcija javnog poretka nije usmjerena protiv određene norme stranog materijalnog prava, tj. njenog sadržaja, već samo protiv njene primjene na konkretni slučaj. Umjesto stranog prava u pravilu se primjenjuje odgovarajuća norma domaćeg, polaznog prava. Pri tome se postupa ovim redoslijedom:

1. na osnovi polaznog kolizijskog pravila utvrđuje se mjerodavno strano pravo 2. nakon što se ocijeni da bi primjena stranog prava bila protivna domaćem javnom poretku, ne dolazi do primjene tog stranog prava 3. umjesto stranog mjerodavnog prava, primjenjuju se često odgovarajuća pravila domaćeg polaznog prava, odnosno tako da se to pravilo prilagođava. Samo iznimno se propisuje izričita primjena polaznog prava. U praksi najčešće se podredno primjenjuje polazno materijalno pravo.

Primjer: kako postupiti kad po stranom pravu koje je mjerodavno za ugovorne odnose nije predviđena mogućnost da sud smanjuje previsoko utvrđenu ugovornu kaznu? Institut ugovorne kazne, njezino ugovaranje, pretpostavke i učinci, ocjenjuje se po pravu koje je mjerodavno za cjelokupni ugovorni odnos, tj. po lex causae. Ako pretpostavimo da je ugovorni statut strano pravo koje uopće ne predviđa mogućnost smanjenja pretjerane ugovorne kazne, hrvatski sud će ignorirati nepostojanje te mogućnosti u mjerodavnom stranom pravu ako utvrdi da su ispunjene pretpostavke što ih ZOO predviđa za smanjenje ugovorne kazne: na taj način primjenom odgovarajućih zakonskih rješenja hrvatskog prava, kao legis fori, štiti se hrvatski javni poredak.

Neće se primijeniti zabrana stranog mjerodavnog prava koja se tiče zaključenja braka zbog vjerskih ili rasnih razlika; umjesto toga primjenom polaznog prava brak će se moći zaključiti ali samo ako su ispunjene sve ostale pretpostavke za njegovo zaključenje.

Katkada neće doći do podredne primjene polaznog prava već se situacije koje su nastale primjenom stranog prava neće priznati, odnosno neće im se dati nikakav pravni učinak. Postoji i situacija kada neprimjenom stranog prava koje je protivno domaćem javnom poretku

nastaje pravna praznina, pa je pitanje da li ju treba popunjavati ipak pravilima mjerodavnog stranog prava ili po domaćem pravu.

86Primjer: ako je potraživanje po stranom mjerodavnom pravu nezastarivo, što je protivno domaćem javnom poretku, da li se tada na zastarne rokove i prekide zastare primjenjuje domaće ili strano mjerodavno pravo. Što se tiče ovog slučaja, trebalo bi odrediti možda razuman ali vrlo dugački zastarni rok, koji može biti i duži od najduljeg zastarnog roka polaznog prava. Ako po stranom mjerodavnom pravu izvanbračno dijete nema gotovo nikakvih prava uzdržavanja prema svom ocu, što je protivno domaćem javnom poretku, postavlja se pitanje da li davanje uzdržavanja, njegovu visinu i trajanje treba prosuđivati po stranom mjerodavnom ili po domaćem polaznom pravu. Odgovor je da bi trebalo dati uzdržavanje koje odgovara svim relevantnim okolnostima slučaja. Dakle u takvim slučajevima radi se o potrebi prilagođavanja koje treba riješiti tako da se što manje dira u inozemno pravo. To se rješava na osnovi načela pravičnosti u okviru materijalnog polaznog prava. Svi pravni poreci štite javni poredak, bez obzira na to da li o tome postoji zakonska klauzula ili ne. Po engleskoj sudskoj praksi strano pravo se neće primijeniti ako bi time bio povrijeđen osnovni pojam engleske pravde ili morala; ako bi pravni posao o kojem se radi nanio štetu interesima UK ili dobrim odnosima s drugim državama; ili ako strano pravo vrijeđa engleski pojam ljudskih sloboda.

Pri određivanju sadržaja javnog poretka ustavna načela imaju važnu ulogu, no i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine ima važnu ulogu (ona je na snazi u RH). Može li se isključiti primjena mjerodavnog prava pozivanjem na javni poredak, ako se radi o pravu države ili vlade koja nije međunarodno priznata? Uglavnom je odgovor negativan, jer ta priznanja imaju političku konotaciju te ne trebaju utjecati na privatnopravne odnose. U pravilu, štiti se samo domaći javni poredak.

Što se tiče kad je relevantno vrijeme za ocjenu protivnosti stranog prava domaćem javnom poretku, to je trenutak donošenja odluke. Ako se pak, od trenutka nastanka pravne situacije o kojoj se radi pa sve do trenutka odlučivanja o zaštiti javnog poretka mnogo proširio ili suzio opseg tog pojma, konačno rješenje o određivanju javnog poretka zavisi od pravila intertemporalnog prava legis fori.

Na zaštitu javnog poretka, nadležna domaća tijela, državni sudovi i arbitražna tijela, paze po službenoj dužnosti.

87

Procesni javni poredakUz zaštitu domaćeg javnog poretka, štiti se i domaći procesni javni poredak kojim se sprečava da strane sudske i arbitražne odluke, koje su nespojive s bitnim načelima domaćeg procesnog prava (npr. s načelom saslušanja stranaka) ostvaruju učinke u tuzemstvu. Također, uskraćuje se pravna pomoć koja se traži na način koji je bitno nespojiv s domaćim procesnim pravom. U hrvatskom pravu ne postoji opća klauzula procesnog javnog poretka. Posebne odredbe sadrži ZRSZ, ZPP, ZA.

Čl. 91. ZRSZ: Strana sudska odluka neće se priznati ako je u suprotnosti sUstavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja.Čl.181. ZPP: Sud će uskratiti pravnu pomoć inozemnom sudu ako se tražiizvršenje radnje koja je protivna javnom poretku.Čl.182. ZPP: Radnja koja je predmet molbe inozemnog suda može seobaviti i na način koji zahtijeva inozemni sud, ako takav postupak nije protivan javnom poretku RH.

Čl. 40. ZA: Priznanje i ovrha stranog pravorijeka odbit će se ako sud utvrdi

da bi priznanje ili ovrha pravorijeka bili u suprotnosti s javnim poretkom RH.

I na zaštitu procesnog javnog poretka pazi se po službenoj dužnosti. U postupku priznanja stranih sudskih odluka, predmet ispitivanja je strana odluka, pa čak i u slučaju kad je na nju primijenjeno domaće materijalno polazno pravo. Za razliku od javnog poretka, pri tome se ocjenjuje eventualna bitna povreda ne samo domaćeg procesnog već i materijalnog prava. U državi priznanja strane sudske odluke u određenoj mjeri kontrolira se i sadržaj strane sudske odluke što se tiče primijenjenog materijalnog i procesnog prava, uvijek polazeći od potrebe zaštite domaćeg javnog poretka.

Primjer: Stranom sudskom odlukom utvrđuje se dužnost zaključenja braka; time se povređuje načelo slobode zaključenja braka, pa se takva odluka ne može priznati.

Strana sudska odluka kojom se nalaže domaćoj pravnoj osobi izvršenje ugovora o prodaji oružja pravnoj osobi države s kojom je polazna država priznanja u ratu u času donošenja odluke o priznanju te odluke, neće se priznati, jer je protivna njenom materijalnopravnom poretku.

Materijalnopravni javni poredak usmjeren je protiv sadržaja odluke, a

procesni javni poredak sprečava priznanje inozemnih odluka ako su

88donesene protivno osnovnim načelima procesnog prava države priznanja. Najčešće se time obuhvaća načelo nepristranost suda, ishođenje odluke na dolozan način.

ZRSZ u čl. 88. precizira određene situacije koje ulaze u opseg procesnog javnog poretka, tj. konkretizira procesne nepravilnosti tijekom postupka u državi donošenja sudske odluke koje ulaze u opseg procesnog pravnog poretka. Propisuje se da će hrvatski sud odbiti priznati stranu odluku, ako povodom prigovora stranke protiv koje je donesena, sud utvrdi da ta osoba nije mogla sudjelovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku, s tim što će se pogotovo smatrati da osoba nije mogla sudjelovati u postupku zbog toga što joj poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nije bilo osobno dostavljeno odnosno što osobna dostava uopće nije ni pokušana, osim ako se ta osoba na bilo koji način upustila u raspravu o glavnoj stvari u prvostupanjskom postupku. U Ustavu RH iz 1990. godine procesni javni poredak izražava se u mnogim odredbama koje propisuju temeljne slobode i prava. Taj pojam obuhvaća i pravo na žalbu, jednakost pred organima primjene, pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života… Klauzulu javnog poretka sadrže mnogi višestrani međunarodni ugovori, te dvostrani ugovori o priznanju i izvršenju stranih odluka. Tu je prvo Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, odnosno Uredba Vijeća Europske unije br. 44/2001. Uredba propisuje da se odluka ne priznaje ako bi priznanje bilo očito protivno javnom poretku države u kojoj se priznanje traži. Što se tiče haaških konvencija odredbu o zaštiti javnog poretka propisuju i Konvencije o priznanju i izvršenju stranih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, Konvencije o priznanju i izvršenju odluka o obvezama uzdržavanja, no te konvencije nisu na snazi u RH.

U RH na snazi su mnogi dvostrani međunarodni ugovori koji u okviru svojih odredaba o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka, sadrže i klauzulu o zaštiti procesnog javnog poretka država ugovornica.