konkurentnost, ekonomski rast i blagostanje

Izdavač: Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku

Za izdavača: Prof.dr.sc. Vladimir Cini, dekan

Urednici:

Prof.dr.sc. Vladimir Cini

Prof.dr.sc. Đula Borozan

Prof.dr.sc. Ivan Ferenčak

Programski odbor:

Prof.dr.sc. Vladimir Cini, Ekonomski fakultet u Osijeku, predsjednik odbora

Prof.dr.sc. Ivana Barković, Pravni fakultet Osijek

Prof.dr.sc. Đula Borozan, Ekonomski fakultet u Osijeku

Prof.dr.sc. Marija Bušelić, Fakultet ekonomije i turizma „Dr. M. Mirković“ Sveučilišta J. Dobrile u Puli

Prof.dr.sc. Đuro Benić, Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku

Prof.dr.sc. Dražen Derado, Ekonomski fakultet u Splitu

Prof.dr.sc. Nela Vlahinić, Ekonomski fakultet u Rijeci

Prof.dr.sc. Ivan Ferenčak, Ekonomski fakultet u Osijeku

Prof.dr.sc. Aleksandra Krajnović, Odjel za ekonomiju Sveučilišta u Zadru

Prof.dr.sc. Lorena Škuflić, Ekonomski fakultet u Zagrebu

Recenzenti:

Prof.dr.sc. Marinko Škare

Prof.dr.sc. Ivana Barković

Doc.dr.sc. Dražen Koški

Doc.dr.sc. Boris Crnković

Organizacijski odbor:

Doc.dr.sc. Boris Crnković

Doc.dr.sc. Dražen Ćućić

Doc.dr.sc. Nataša Drvenkar

Doc.dr.sc. Ivan Kristek

CIP zapis dostupan je u elektronskom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku pod brojem

131208039.

ISBN 978-953-253-128-2

Izdavanje ovog zbornika potpomognuto je sredstvima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta

Republike Hrvatske.

Sadržaj

PREDGOVOR .................................................................................................................... 1

TEORIJSKI OKVIR RAZMATRANJA KONKURENTOSTI, EKONOMSKOG RASTA I

BLAGOSTANJA .................................................................................................................. 2

Marinko Škare, Dean Sinković, Romina Pržiklas Družeta:

Nova ekonomika kao znanost – economnics .......................................................................................... 3

Rajko Odobaša:

Usporedbe globalnih ekonomskih i socijalnih postignuća u keynezijanskom i postkeynezijanskom

razdoblju kao polazni temelj izgradnje društva blagostanja u 21. stoljeću .......................................... 21

Dimitrije Birač:

Marxovi pogledi na konkurenciju i konkurentnost ............................................................................... 31

Sofija Adžić, Otilija Sedlak, Zoran Ćirić:

Modeliranje socijalno-ekonomskih reformi u funkciji održivog gospodarskog razvoja ....................... 51

SEKTORSKI PRISTUP RAZMATRANJU KONKURENTNOSTI I GOSPODARSKOG RASTA ......... 64

Dražen Derado, Ivica Borić:

Prometna infrastruktura kao determinanta regionalnog gospodarskog rasta u Europskoj uniji ......... 65

Nela Vlahinić:

Uloga energetskog sektora u ekonomskom rastu Republike Hrvatske: Izazovi i perspektive .............. 88

Blanka Kesić, Borna Debelić:

Konkurentske mogućnosti i ograničenja razvoja lučkog sustava Republike Hrvatske ....................... 105

Aleksandra Krajnović, Mladen Rajko, Mario Matković: Mogućnosti za razvoj brenda ruralnog turizma – primjer Zadarske županije .................................... 127

Ljiljana Božić, Valerija Botrić:

Inovativnost i struktura radne snage u Hrvatskoj – sektorski pristup ................................................ 146

Marinko Škare, Saša Stjepanović:

Utjecaj Bolonjskog procesa na visoko školstvo – na primjeru Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli ........... 163

OD REGIONALNE NERAVNOTEŽE KA ODRŽIVOM GOSPODARSKOM RASTU I

BLAGOSTANJU .............................................................................................................. 177

Vladimir Cini, Nataša Drvenkar, Katarina Marošević: Regionalna konkuretnost: slučaj „podijeljene“ EU ............................................................................. 178

Ines Kersan-Škabić, Lela Tijanić:

Statistički i perceptivni indikatori u mjerenju konkurentnosti država članica Europske unije ........... 195

Mirjana Radman-Funarić:

Regionalna neravnoteža u Republici Hrvatskoj – Z test ...................................................................... 214

Đula Borozan:

Utjecaj neto migracija na proces međužupanijske ekonomske konvergencije i rast u Hrvatskoj ...... 239

Predrag Bejaković, Željko Mrnjavac: Nezaposlenost mladih i važnost garancije za mlade s naglaskom na Hrvatsku .................................. 254

Dražen Koški:

Igra li Republika Hrvatska Ponzijevu igru? .......................................................................................... 273

Daniel Tomić:

Može li Hrvatska tražiti izlaz iz 'gospodarske agonije' kroz izvoz? ...................................................... 284

Dražen Koški:

Zablude hrvatske ekonomske politike ................................................................................................ 305

1

Predgovor

Razvoj neke zemlje uobičajeno se promatra kroz progresivne promjene koje se razvijaju u

njezinoj ekonomiji i ukupnom društvu. Te su promjene rezultat višestrukih i međusobno

povezanih procesa i interakcija koje su često inicirane ekonomskim javno-političkim

intervencijama usmjerenim poboljšanju ekonomskog i socijalnog blagostanja svih ljudi koji

žive u toj zemlji.

Regionalni pristup razvoju i unaprjeđenju blagostanja podrazumijeva da svaka regija

posjeduje i treba daljnje dograđivati svoje jedinstvene karakteristike. Osim toga, regionalna

politika treba biti usmjerena formuliranju onih razvojnih strategija koje će biti usmjerene

pojedinim regionalnim potrebama, podržati razvoj regiji specifičnih socio-ekonomskih i

institucionalnih determinanti, te unaprijediti regionalnu konkurentnost.

Ekonomski rast i širenje ekonomskih kapaciteta je važno, ali ne i dostatno za ekonomski razvoj

i ukupno blagostanje društva, kako se često ističe u akademskim krugovima. Ekonomski rast

može potaknuti razvoj i ostvarenje blagostanja društva, ali i također imati nepovoljan utjecaj

na njih. Da bi imao povoljan utjecaj na razvoj i blagostanje, ekonomski rast mora proizlaziti iz

konkurentnosti koja će biti održiva tijekom vremena, ali i biti utemeljena na znanju,

istraživanju i razvoju, kao i inovacijama, te u harmoniji s društvenim i ekološkim naslijeđem i

željenom budućnošću.

Konkurentnost, ekonomski rast i razvoj te blagostanje društva istraživačke su teme o kojima

su pisali znanstvenici okupljeni na 5. znanstvenoj Interfakultetskoj konferenciji održanoj u

Osijeku 10.-11.10.2014. godine. Katedra za nacionalnu i međunarodnu ekonomiju

Ekonomskog fakulteta u Osijeku organizator je ove konferencije na kojoj se okupilo ukupno

30 znanstvenika srodnih katedri s ekonomskih i drugih fakulteta i instituta.

Objavljenih 18 znanstvenih radova, od kojih je svaki recenziran od strane dva recenzenta,

podijeljeni su u Zborniku radova u tri cjeline: 1) teorijski okvir razmatranju konkurentnosti,

ekonomskog rasta i blagostanja, 2) sektorski pristup razmatranju konkurentnosti i

gospodarskog rasta te 3) od regionalne neravnoteže ka održivom gospodarskom rastu i

blagostanju. Znanstvenici su u ovom Zborniku ponudili zainteresiranoj javnosti kompleksan i

sustavan pogled, kako s teorijske tako i s aplikativne perspektive na izučavanu problematiku.

S obzirom da se Republika Hrvatska nalazi u središtu interesa mnogih radova, Zbornik ima i

dodatnu značajnost; pruža analitičan i sistematičan uvid u ekonomsko stanje Hrvatske te

javno-političkim autoritetima korisna saznanja i smjernice za ostvarenje i ubrzanje održivog

ekonomskog rasta, a u kontekstu održivog razvoja i ostvarenja blagostanja svih hrvatskih

građana.

Urednici

2

Teorijski okvir razmatranja konkurentnosti,

ekonomskog rasta i blagostanja

3

Nova ekonomika kao znanost – economnics


Katedra za ekonomske teorije

Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

Fakultet za Ekonomiju i Turizam “Dr. Mijo Mirković”

[email protected]

Poc.dr.sc. Dean Sinković




[email protected]

Dr.sc. Romina Pržiklas Družeta




[email protected]

Sažetak

Tržišta (ekonomije) nastaju kao proces iz same društvene zajednice a ne izdvojen od nje. Hipoteze o

nemogućnosti postojanja tržišta unutar zajednice nego isključivo izvan nje i teza o vođenju tržišta

isključivo kroz mehanizam potrošačkih glasova i pozitivističke paradigme pogrešna je i opasna te

dovodi do naglašenih kriza i dramatičnih posljedica po ekonomiju i svijet. U radu su predočeni dokazi

koji ozbiljno narušavaju temelje neoklasične dogme koja dominira u standardnim uđžbenicima iz

ekonomije. Prvi dokaz izveden je u obliku prvog modela ekonomskog rasta definiranog prije 2.500

godina kao rezultat individualnih i kolektivnih fenomena u drevnoj Indiji te dijelom kao rezultat tada

dostupne empiričke analize. Drugi dokaz odnosi se na postojanje tržišta ječma kao integralne sfere

zajednice u drevnom Babilonu u razdoblju 385 – 61 P.K. Ekonomska znanost ne smije promatrati

ekonomiju kao predmet izučavanja kroz objektiv u kojem su zemlja, rad i novac tek objekti na tržištu.

U takvim se okolnosima prenaglašava utjecaj tržišta a umanjuje važnost i uloga zajednice. Nova

ekonomika kao znanost mora nastati kroz formulaciju interpretativne, pozitivističke i omni paradigme

u kojoj će dominirati kvalitativni i kvantitativni pristup ekonomskoj znanosti. Tržište i ekonomija kao

predmet izučavanja ekonomske znanosti koji nastaju kao rezultat društvenih procesa razmjene i

proizvodnje manje su zlo za čovječanstvo od tzv. mainstream moderne ekonomije temeljene na nizu

međusobno povezanih pogrešnih kalkulacija i izračuna sa tezom o savršenoj racionalnosti ekonomskih

agenata u središtu svega. Bolonjski je proces, na žalost, samo učvrstio pozicije neoklasične mainstream

ekonomije u obrazovnom procesu pretvarajući studente u tek puke promatrače “virtualnih igrica,

modela” koji se odvijaju u nerealnom svijetu umjesto da studentima pruži priliku promišljati o svijetu

4

i nastojati ga izmjeniti. Mainstream ekonomija pokušava učiti studente kako svijet funkcionira (i to

pogrešno) umjesto da im da instrumentarij pomoću koga će oni sami moći spoznati svijet i definirati

ga kroz vlastito znanje.

Ključne riječi: Economnics, Neoklasična sinteza, Lukasova kritika, Univerzalno znanje, Nova ekonomija

1. Uvod

J.M.Keynes (1973) među prvima je naglasio ulogu ekonomista u društvu (time i važnost njihova

obrazovanja) naglasivši da ekonomisti drže ključeve budućnosti i kako nema modernog poslovnog

čovjeka koji u svakodnevnom poslu ne citira navode i vodi se načelima davno preminulih ekonomista

otprije nekoliko stoljeća. Današnja je ekonomska znanost na raskrižju. Neoklasična sinteza velikim je

dijelom sukrivac za današnju svjetsku recesiju. Javnost sve češće, a i sami studenti postavljaju pitanje,

što smo to učili na studiju i kamo nas je to dovelo? Ekonomija kao znanost nikad prije nije bila bliže

statusu i poziciji isprazne znanosti "dismal science". Ekonomija se mora dokazati pred društvom kako

zavređuje svoje mjesto u znanstvenoj zajednici i dodjelu Nobelove nagrade za znanstvenu disciplinu.

Dosad ekonomska znanost nije uspjela opovrgnuti kritičare za dodjelu Nobelove nagrade iz područja

ekonomije. "Mainstream" ekonomska znanost studente pokušava učiti "kako svijet funkcionira" bez

obzira na to što to pokušava učiniti na primjeru "virtualnog i nepostojećeg" svijeta u kojem su svi

ekonomski agenti racionalni. Izgradivši neprobojni bastijon na prediplomskim i diplomskim studijima

studenti nemaju priliku slušati o različitim pristupima pri tumačenju ponašanja ekonomskih subjekata.

Negativne eksternalije neoklasične sinteze u učenju studenata posebno su istaknute u tranzicijskim

zemljama i zemljama u razvoju. Neoklasična sinteza studente "pretače" u virtualni svijet u kojem je

stabilnost tržišta nepovrediva, urođena i narušena tek intervencijama države. Posljedice neoklasične

sinteze tim su drastičnije kada je riječ o zagovornicima "Great Moderation", među njima Ben Bernanke

(2004) ustvrdivši da su volatilnosti cijena i zaposlenosti usporene zahvaljujući boljoj kontroli inflacije

gurnuvši svijet u "zlatno doba". Pri tome ne smijemo zaboraviti i drugu stranu neoklasične sinteze,

Keynezijansku makroekonomiju. Keynezijanska ekonomija u prvi red gura ekonomski rast,

produktivnost, investicije i multiplikatore potrošnje stvarajući privid da se intervencijama države može

riješiti svaki problem koji "omakne" tržištu. Makroekonometrijski modeli nisu pomogli razvoju

ekonomske znanosti jer loše oslikavaju stvarni svijet. Nova ekonomska znanost mora se temeljiti na

četiri osnovna načela: uzročnosti, objektivnosti, simetričnosti i refleksivnosti. Temeljem iskustva

podučavajući studente iz Uvoda u ekonomiju nova ekonomska znanost mora studente upoznati sa

filozofijom znanosti, vrstama spoznaje, stanjem ekonomske znanosti pojašnjavajući odnose između

teorije i stvarnosti bazirane na podacima kroz interdisciplinarnost ekonomije sa ostalim znanostima.

Nova ekonomska znanost mora se odmaknuti od tradicionalnog koncepta nomos (znanost) i oikos

(kućanstvo) i prebaciti na univerzalnost (spoznaje, racionalnosti, kontekstualizma, reliabizma,

institucionizma) odnosno omni (Economnics za razliku od dosadašnje Economics). Nova ekonomska

znanost mora studente poučavati kako promišljati svijet, koja je veza između ekonomske znanosti i

ekonomija, različitim pristupima spoznaji kako bi bili u stanju poimati dinamičnost ljudskih odnosa i

promjena među njima. Ovaj rad ima za cilj inspirirati ekonomske stručnjake, profesore i studente u

potrazi za novim sustavom ekonomske znanosti koji će sve zajedno približiti univerzalnoj ideji

ekonomije u realnom svijetu.

5

2. Kuda ide današnja ekonomska znanost?

2.1. Sociologija znanstvenih spoznaja (The Sociology of Scientific Knowledge)

Sociologija znanstveno istraživačkog rada implicira da je znanje determinirano u skladu s kreiranim

teorijama i konceptima koje ovise o političkim, društvenim i profesionalnim interesima istraživača.

Drugim riječima interesi znanstvenika su ti koji determiniraju nove spoznaje prije nego niz unaprijed

definiranih standarda prema kojima bi se testirale određene teorije i nova znanja. Znastvenici su dio

društvene zajednice stoga je i logično za pretpostaviti da na njihove stavove i ponašanja utječu

sociološki mehanizmi. U tom kontekstu možemo reći da je znanost ima obilježje “sociološke

konstrukcije” prema Boumans i Davis-u (2010) u sklopu kojeg znanstvenici pri znanstvenim

istraživanjima unaprijed prihvaćaju određene pretpostavke i teorijske okvire iako nisu u potpunosti

svjesni njihove ispravnosti. Na vezivanje znanstvenika za neku specifičnu teoriju ili pretpostavku

zasigurno utječu karakteristike znanstvene zajednice gdje je isti stekao svoje obrazovanje,

usavršavanje ili mentorstvo. Tipičan primjer je Čikaška škola neoklasične ekonomije čiji studenti

gotovo jednoglasno prihvaćaju pretpostavke o konkurentnosti tržišta i racionalnom ponašanju

potrošača i na taj način bitno utječu na svoje daljnje znanstvenu i profesionalnu zajednicu. Ti isti

studenti kasnije razvijaju postojeću ekonomsku doktrinu ali uglavnom ne napuštaju fundamentalne

prepotstavke i teorije iste1. Time znanstvena dostignuća često dobivaju karakteristike apstrakcije i

ignoriraju stvarnu prirodu određenog problema kao i praktičnost riješavanja istog. Odgovore u kojoj

mjeri znanost ima karateristike sociološke konstrukcije možemo spoznati analizom: 2

a. Kauzalnosti tj. u kojoj mjeri edukacija, mentorstva, programi usavršavanja i izvori financiranja

utječu na njihova uvjerenja.

b. Objektivnosti tj. razini neutralnosti znanstvenika prema znanstvenim spoznajama.

c. Simetričnosti između odabira ispravnih i krivih uvjerenja.

d. Refleksivnosti – kada se teorijske konstrukcije onoga koji opaža (cause) reflektiraju kroz

posljedicu (efekt) kako na onoga koji opaža tako i na cijelu disciplinu.

2.2. Ekonomika znanstvenih spoznaja (The Economics of Scientific Knowledge)

Ekonomika znanstvenih spoznaja odnosi se na razumijevanje ponašanja znanstvenika kao ekonomskih

agenata i predstavlja svojevrsnu alternativu sociologiji znanstvenih spoznaja jer smatra da su

znanstvenici primarno motivirani vlastitim interesima a ne interesima šire društvene zajednice.

Prvotne postavke ekonomike znanstvenih spoznaja vezujemo uz Roberta Mertona (1973, str. 270) koji

ističe da znanstvene vrijednosti moraju zadovoljiti sljedeće pretpostavke:

a. Univerzalnost (Universalism) – znanstvena istina mora se procijenjivati prema univerzalnim i

nepristranim kriterijima a ne na temelju religije, nacionalnosti, rasne pripadnosti ili spolne

orijentacije.

b. Organizirani skepticizam (Organized skepticism) - sve ideje i spoznaje moraju se testirati tj.

moraju se temeljito i rigorozno proučiti od strane društvene zajednice.

c. Interesna neutralnost (Disinterestedness) – znanstvenici moraju biti nagrađivani za svoju

1 Npr. Lucasova Nova klasična ekonomija 2 Ibid, str. 124.

6

nesebičnost.

d. Kolektivnost znanstvenih spoznaja (Communalism) – postojanost društvenog vlasništva nad

znastvenim otkrićima ali na način da se znanstvenici odriču intelektualnog vlasništva u

zamjenu za priznanje i poštovanje društvene zajednice.

2.3. Neoklasična ekonomija kao "mainstream" paradigma 20. stoljeća

Posljednjih desetljeća neoklasična ekonomska misao postala je ortodoksna doktrina zapadnog svijeta

dok su promišljanja u sklopu institucijske ekonomije i marksizma zadržala karakteristike

heterodoksnosti. U tom smislu neoklasična škola tijekom istog razdoblja izgradila je tzv. „zaštitni

pojas“ oko svojih tvrdokornih postavki i teorija te sebe na taj način zaštitila od mogućih širih kritičkih

promišljanja koja možemo pronaći pri razmatranju klasičnih Keyensianskih ili marksističkih teorija.

Takva dominantna ekonomska misao se često smatra apologetskom tj. ima tendenciju da postojeće

stanje smatra najboljim mogućim riješenjem. Međutim, kao temeljna ekonomska paradigma drugog

dijela 20. stoljeća neoklasična doktrina počela je producirati brojne anomalije tj. nije pronašla riješenja

da putem svojih teorija i alata objasni tržišne promašaje.3 Analogno tome nakon Velike depresije

(1929-1934) Keynesianska škola preuzela je ulogu ortodoksne ekonomske misli kada se smatralo da je

kapitalizam napokon ušao u razdoblje stabilnog i brzog rasta. Međutim, klasični Keynesianci bivaju

potisnuti nakon anomalija uzrokovanim naftnim krizama i pojavom stagflacije. Očito je da zbog sve

većeg broja anomalija u sklopu određene ekonomske škole ista počinje gubiti svoju dominantnu

poziciju u sklopu ekonomske znanosti.

Pojavom anomalija dominantnih ekonomskih škola nastaju novi znanstveno istraživački programi koji

pokušavaju na efikasniji način riješiti postojeće ekonomske izazove. Tako u posljednjem desetljeću

gotovo sva poznata američka sveučilišta (Harvard, MIT, Berkley, Stanford, Sveučilište u Čikagu itd)

nude kolegije poput Eksperimentalne ekonomije, Bihevioralne ekonomije, 4 Evolucijske ekonomije,

Ekonomije zdravlja pa čak i Neuroekonomije koje u svojim promišljanjima donekle odstupaju od teze

neoklasične ekonomske logike tražeći bolje odgovore na postojeće ekonomske probleme.5 Time

postepeno neoklasična misao počinje gubiti svoju dominaciju kao ortodoksna ekonomska disciplina a

vrijeme će pokazati da li će neka od gore navedenih škola, ili pak neka od njihovih kombinacija, u

budućnosti preuzeti dominantnu poziciju u sklopu ekonomske znanosti. Primjerice Sveučilište MIT

(SAD) osim širokog spektra etabliranih ekonomskih kolegija od 2009. godine ponovo počinje uvoditi

kolegije koji se vraćaju izučavanju različitih škola ekonomske misli. Jedan od novih izbornih kolegija je

Kapitalizam i kritike kapitalizma.6 Iako se kolegij nudi pod studijem Ekonomske povijesti isti nudi

teorijsku i empirijsku analizu razvoja tržišnog mehanizma u kontekstu povijesnog aspekta

industrijalizacije i kritičkog razmatranja od strane brojnih sociologa. Sadržaj kolegija uključuje

3 Ekonomska kriza krajem 90-tih (informacijsko-tehnološki sektor) te velika recesija započeta u zadnjem kvartalu 2007. godine 4 Primjerice, važnost razmatranja psihologije pojedinca u procesu donošenja ekonomskih odluka staro je koliko ekonomska znanost. Vidi Adam Smith (1976) The Theory of Moral Sentiments (Eds. Raphael and Macfie), Oxford University Press. 5 Vidi http://student.mit.edu/catalog/m14a.html http://sis.berkeley.edu/catalog/gcc_list_crse_req?p_dept_name=Economics&p_dept_cd=ECON http://webdocs.registrar.fas.harvard.edu/courses/2010_2011/Economics.html, http://economics.stanford.edu/courses/, http://economics.uchicago.edu/graduate/program_descriptions.shtml 6 Vidi http://student.mit.edu/catalog/m14b.html

http://student.mit.edu/catalog/m14a.html

http://sis.berkeley.edu/catalog/gcc_list_crse_req?p_dept_name=Economics&p_dept_cd=ECON

http://webdocs.registrar.fas.harvard.edu/courses/2010_2011/Economics.html

http://economics.stanford.edu/courses/

http://economics.uchicago.edu/graduate/program_descriptions.shtml

http://student.mit.edu/catalog/m14b.html

7

komparaciju teorijskih postavki Miltona Friedmana kao i već pomalo zapostavljenih Maxa Webera,

Josepha Schumpetera, Karla Marxa i Karla Polanyia. U sklopu kolegija studenti proučavaju nastanak

modernih korporacija, industrijskih giganta, sindikata i to s posebnim osvrtom na financijsku krizu koja

je započela 2008. godine kao i njezine implikacije na moralne temelje privatnog vlasništva i tržišne

ekonomije. Struktura predavanja kreirana je na način da svako pročitano štivo bude predmet diskusije

na predavanjima pri čemu se studente potiče na kritičko promišljanje konkretnog teorijskog ili

empirijskog materijala analizirajući pritom implikacije postavki različitih ekonomskih škola.

Iz navedenog očito je da nova izučavanja ekonomske znanosti i ponašanja ekonomskih subjekata

moraju u sebi inkorporirati analizu političkih struktura, kulture, razvoj država, religija i općenito

evoluciju cjelokupne društvene zajednice. Isto tako važno je istaknuti da razvojem znanja i novih

spoznaja odgovore na ključne ekonomske izazove može dati i kombinacija različitih znanstvenih

disciplina.7 Imajući u vidu očite nedostatke dosadašnjih ekonomskih doktrina te u svrhu boljeg

razumijevanja kako pojedinci i institucije donose ekonomske odluke, nova ekonomska znanost mora

uključivati važne sociološke, kulturne, religijske, političke i ekološke čimbenike kao i kognitivne i

emotivne komponente pojedinca ili institucije.

3. Moderna ekonomska znanost nasuprot primitivnoj

Ortodoksni ekonomisti i pristalice Finley-eve (1999) "primitivističke" teorije zagovaraju postojanje

ekonomske misli tek od stoljeća života i rada oca moderne ekonomske znanosti Adama Smitha.

Uporište u svojoj teoriji nalaze u spoznaji Schumpetera (1996) kako bogata ljetina ima za posljedicu

pad cijena u sebi ne sadržava znanstvenu spoznaju ili otkriće. Francis Hutcheson (2010) ekonomija, od

grčke riječi oikos (kućanstvo) i nomos (složeni korijen riječi nem,- upravljati, red, običaj, zakon) prema

Ksenofonu "Oikonomicos" 450 P.K. rezimira znanje staro više od 2000 godina. Ortodoksni ekonomisti

u djelima velikana Platona, Ksenofona, Aristotela, Kautilye, Jin Ra ne nalaze nijedan ekonomski princip

ili argument koji bi upućivao na postojanje sustavne ekonomske misli koja se bavi efikasnošću,

produktivnošću. Postavljanje na tron moderne ekonomske znanosti u vrijeme Adama Smith i

"Bogatstva naroda" temelji se na dva ključna argumenta: (1) pojedinci slijede svoji individualni interes

vođeni nevidljivom rukom i u svojem su djelovanju efikasni, (2) tržišni sustavi svojim djelovanjem

osiguravaju napredak društva i unapređenje društvenog blagostanja kroz materijalni boljitak.

Teza kako prije "Bogatstva naroda" nisu postojali ekonomski postulati i da su sva opažanja tek

nasumično bila povezana sa ekonomskim kategorijama poput nezaposlenosti, efikasnosti, inflacijom,

BDP-om već su bile proizvod općih spoznaja ili filozofskih promišljanja temelji se na postulatu kako

tržište nije postajalo prije 3000 godina. Postojanje dokaza funkcioniranju tržišta u antičkim

ekonomijama zabilo bi klin koji bi mogao napraviti procjep u neoklasičnoj hegemoniji ekonomske

znanosti. Drugi dokaz koji bi isto tako mogao poslužiti kao argument u rušenju hegemonije neoklasične

sinteze jest postojanje bilo kakvog oblika modela ekonomskog rasta kao rezultata ekonomske analize.

U nastavku nastojimo pružiti oba dokaza koji bi mogli poslužiti temelj na kojima bi se trebala izgraditi

nova ekonomika kao znanost.

Prvi dokaz nalazimo u pisanju Kautilye (1992) i složenom modelu ekonomskog rasta Maurijskog carstva

7 Npr. Bio-inženjering ili Bihevioralna ekonomija

8

u Indiji oko 375 godine P.K. Mehanizam i sastavni dijelovi modela (vidi sliku dolje) argument su koji

govori u prilog tome da su heterodoksne ekonomske misli u antičkim ekonomijama bile daleko

razvijenije od primitivnih kakvim ih smatramo. Sam model koji su autori izveli temeljem podataka iz

Kautilyne "Arthashastre" rezultat je složenosti ekonomskih procesa i ekonomskih analiza o tim istim

procesima.

Slika 1: Kautilyin model ekonomskog rasta (375 godina P.K.)

Izvor: Izrada autora

Elementi Kautilynog modela uključuju proizvodnju dobara i usluga, potražnju za dobrima i uslugama,

proizvodnost, državnu politiku, fiskalnu politiku, stabilnost cijena i monetarnu politiku, politiku

razmjene, ekonomiju blagostanja, produktivna poduzeća, nadnice vezane uz produktivnost, položaj

žena na tržištu rada, ulogu marketinga u promicanju tržišnih aktivnosti, stabilnost cijena, zaštitu

potrošača, podjela rada, specijalizacija. Samo postojanje modela izvedenog iz povijesnih evidencija

prvi je klin u "kamen" neoklasične hegemonije prema kojoj ekonomski model ne može nastati kao

rezultat društvenih aktivnosti i prakse već isključivo kao posljedica kalkulacija i ekspertiza ekonomske

znanosti 20 stoljeća kako to zaključuje Polanyi (1957, 2010). Mainstream ekonomski modeli današnjice

prema složenosti ekonomskih procesa koje opisuju i načinu organizacije proizvodnje bogatstva u

nekom društvu dijagnostički, kontekstualno, realistički, racionalno, koherentno, epistemološki nisu

razvijeniji od predočenog Kautilynog modela i ništa bolje ne opisuju realni svijet od ekonomskog

modela starog 3000 godina.

9

U potrazi za drugim klinom, analiziramo kretanje cijena u Babiloniji u razdoblju od 385 - 61 P.K. u

potrazi za dokazima o postojanju tržišnih zakonitosti u to vrijeme.

Slika 2: Kretanje cijene ječma u Babilonu 385 - 61 P.K.8

385 P.K. 61 P.K.

Izvor: Izračun autora prema podacima R.J. van der Spek (2014)

Originalne serije R.J. van der Spek (2014) nisu kao vremenske serije konzistentne te je stoga prije

pristupanju testiranja hipoteze o efikasnosti tržišta ječma u drevnom Babilonu bilo potrebno pristupiti

korekciji vremenskih serija primjenom ne-parametarske SSA spektralne metode na bazi vremenskih

korelacija u seriji. Rezultati primijenjene metode ogledaju se u rekonstrukciji originalnih vremenskih

serija koje su prikazane slikom gore. Radi komparacije, slika u nastavku prikazuje originalne serije

kretanja cijene ječma u Engleskoj za razdoblje 1570 - 1914 kako bi se mogla usporediti paralelna tržišta

ječma u Babilonu i Engleskoj samo u različitim vremenskim dimenzijama.

Usporedbom slika vidljivo je da vremenske serije cijene ječma u Engleskoj u promatranom razdoblju

više odgovaraju hipotezi "slučajnog hoda - random walk" dok vremenske serije cijene ječma u Babilonu

poprimaju uzorak stacionarnih vremenskih serija. U nastavku dan je prikaz testova o postojanju

random walk, odnosno, testiranje hipoteze o efikasnosti tržišta ječma u Babilonu i Engleskoj kroz ADF

unit root test vremenskih serija.

U svrhu testiranja teorije efikasnost tržišta prema E. Fami (1970) povijesne cijene ječma reflektiraju se

na tekuće cijene ječma (weak form), sve javne informacije ukalkulirane su u tekuću cijenu ječma (semi-

strong) te sve informacije na tržištu (privatne i javne) ugrađene su u tekuće cijene ječma (insider

informacije nisu od važnosti jer ne daju nikakvu prednost agentu na tržištu). U radu primjenom ADF

testa testiramo hipotezu efikasnog tržišta primjenom weak form testa efikasnosti (hipoteze slučajnog

hoda).

8 Cijena ječma iskazana je u gramima srebra za 1 tonu ječma a u Engleskoj schilinga po bušelu.

10

Slika 3: Kretanje cijene ječma u Engleskoj 1570 - 1914

Izvor: G. Clark (2004) The price history of English agriculture , 1209 - 1914.

Tablica 1: Augmented Dickey - Fuller test jediničnog korijena (cijena ječma Babilon)

Nul hipoteza

LBarley serija ima jedinični korijen

t-statistika P vrijednost

ADF test vrijednost -3.957767 0.0017

Kritičke vrijednosti testa 1% -3.434505

5% -2.863262

10% -2.567735

Izvor: autor

Iz tablica 1 i 2 vidljivo je da tržište ječma u Babilonu (zbog odbacivanja hipoteze o random walk i

efikasnosti tržišta) polazeći od postavke da neefikasna tržišta karakterizira mogućnost predviđanja

budućih cijena roba i usluga ima tendenciju pratiti kretanje utjecaja države na tržištu (subvencioniranje

sjetve). Za razliku od Babilona, tržište ječma u Engleskoj temeljem ADF testa pokazuje nestacionarna

kretanja i može se opisati kao random walk vremenska serija što upućuje na efikasnost tržišta. Može

se zaključiti da je tržište u Babilonu zbog utjecaja države bilo manje efikasno (u skladu sa postavkama

E. Fame) u odnosu na tržište u Engleskoj. Rezultati ukazuju i na to da je tržište u Babilonu imalo sve

karakteristike tržišta, da su ekonomski agenti donosili odluke na temelju informacija koje su imali na

tržištu samo su te informacije bile dijelom asimetrične zbog utjecaja države. Krajnji rezultati dokazuju

postojanje tržišta u drevnom Babilonu što je još jedan dokaz protiv neoklasične doktrine da tržišta ne

mogu nastati kao rezultat društvenih procesa neke zajednice već da tržište nastaje kao institucionalna

sfera izdvojena od ostatka zajednice. Izdvajanje tržišta od zajednice koje zastupa mainstream

ekonomska misao pogubna je činjenica koja je i dovela do stanja ekonomske znanosti danas.

Tržišta postoje i funkcioniraju u okviru zajednice i moraju biti podređena zajednici, tržišta se ne smiju

izdići iznad zajednice jer bi to značilo dominaciju tržišta nad čovjekom, dominaciju novca, profita,

kapitala nad moralom, etikom i altruizmom. Teza o tome da tržišta kao najbolji mehanizam alokacije

11

dobara, usluga, resursa (što je dijelom točno) može postojati samo izvan društvene zajednice te kako

politički ekonomisti sve do 1950 godine nisu niti definirali ekonomiju, tržište kao predmet izučavanja

ekonomske znanosti nije ispravna. Ekonomski model iz slike 1 ukazuje na da su u drevnoj Indiji itekako

dobro poznavali i proučavali važnost strukture gospodarstva i razmjene u ekonomiji dok mainstream

ekonomisti tvrde da to nije bio slučaj sve do sredine 20 stoljeća. Postavlja se pitanje kako onda

objasniti Kautilyin ekonomski model rasta koji argumentirano odbacuje takvu tezu mainstream

ekonomije. Autokorelacijske funkcije obiju serija plastično oslikavaju i dokazuju razlike između tržišta

ječma u Babilonu i Engleskoj na način da je iz autokorelacijske funkcije cijene ječma u Babilonu vidljivo

da su cijene bile formirane dijelom utjecaja zakona ponude i potražnje na tržištu a dijelom pod

utjecajem države.

Tablica 2: Augmented Dickey - Fuller test jediničnog korijena (cijena ječma Engleska)

Nul hipoteza

LBarley serija ima jedinični korijen

t-statistika P vrijednost

ADF test vrijednost -2.320115 0.1662

Kritičke vrijednosti testa 1% -3.449738

5% -2.869978

10% -2.571335

Izvor: autor

Slika 4: Autokorelacijska funkcija vremenske serije (cijena ječma) u Babilonu

Izvor: izračun autora

Usporedimo li sliku 4 sa slikom 5, vidljivo je da tržište ječma u Engleskoj slijedi tipični random walk i

potvrđuje hipotezu o efikasnosti tržišta dok tržište ječma u Babilonu ne slijedi random walk hipotezu,

odnosno, slijedi hipotezu tek djelomično. Kao što je vidljivo iz slike 4, korelacijske vrijednosti funkcije

pokazuju da je serije većim dijelom stacionarna što upućuje na neefikasnost tržišta ječma u Babilonu

12

pod utjecajem države. Za razliku od “čvrstih” stacionarnih serija, korelacijske vrijednosti za cijenu

ječma u Babilonu opadaju sporo prema vrijednosti nula ali ipak zadržavaju nešto vise korelacijske

vrijednosti što upućuje da serija dijelom ima i random walk obilježja te moguće postojanje “near unit

root” u seriji.

Slika 5: Autokorelacijska funkcija vremenske serije (cijena ječma) u Engleskoj

Izvor: izračun autora

Detaljniji uvid u karakteristike tržišta ječma u Babilonu i Engleskoj dobio bi se primjenom power

spectrum analize i DFA (detrended fluctuation analysis) što nije predmet istraživanja ovog rada.

4. Nova ekonomika kao znanost

Politički ekonomisti 19 stoljeća odbacili su ideju o "oeconomicus" i fokusirali su se na sam objekt -

ekonomiju ili gospodarstvo neke zemlje kao međuzavisnu institucionalnu sferu ovisnu o društvenim

procesima. Pred-moderne ekonomije prema Polanyiu (1957) mogu se opisati kao "sadržajne" u kojima

su ekonomski procesi i analize rezultat različitosti društvene prakse i bihevioralnih procesa. Tek u

modernim ekonomijama ekonomija postaje formalni, institucionalizirani objekt kao rezultat modernih

tržišnih društava i moderne ekonomske znanosti. U svojim je zapažanjima Polany u pravu kada kaže

da su ekonomije oduvijek postojale i da su antička društva promatrale ekonomiju kroz materijalne

objekte (dobra i usluge) koje su služile za zadovoljenje ljudskih potreba (razmjenu, reciprocitet).9

Mainstream ekonomska znanost današnjice, točnije njezin sinonim, neoklasična ekonomija

dominantna je u svim udžbenicima mikroekonomije, počela ekonomije i političke ekonomije. Razloge

tomu treba tražiti u dominantnom utjecaju neoklasične sinteze P. Samuelson (1952) te M. Friedmana

9 Detaljnije vidi u Steinmetz, G. (2005). The Politics of Method in the Human Sciences, Duke University Press.

13

(1953) i nastojanju da se različite ekonomske spoznaje objedine pod jednim, formalnim jezikom. Otad

ekonomska znanost postaje samo ono što se može empirijski dokazati kao rezultat logičkog

pozitivizma, instrumentalizma utemeljenoga na racionalnosti, nevidljivoj ruci i ravnoteži. Pozitivistički

i formalistički standardi odbacuju kao znanstveno nebitnim sve heterodoksne kritike spoznaje

temeljene na filozofskim postulatima, etici ili diskursu primjenjive političke ekonomije. Zašto je

neoklasični dogmatizam uspio preživjeti? Odgovor je jednostavan, većina znanstvenih radova pada na

ispitu logičkog pozitivizma i formalizma u top ekonomskim časopisima i postaje znanstveni sadržaj

drugog reda koji gotovo nitko ne čita. Pristalice takvog neoklasičnog dogmatizma zaboravljaju da se

ništa revolucionarno u ekonomskoj metodologije od doba P. Samuelsona, W. Baumola (dakle od 50-

tih godina prošlog stoljeća) nije dogodilo. Ontološke i prognostičke mogućnosti ekonomskih modela i

formalizma tek su nešto napredovale u zadnjih 60 godina. Pa ipak, iako ograničene, empirizam važan

je dio epistemologije ekonomske znanosti i ne smije biti zaboravljen. Međutim, to ne znači da ćemo

u skoroj budućnosti sudbinu ekonomija moći prepustiti empirijskim, formalističkim modelima koji će

nama upravljati na osnovi savršeno izvedenih statističkih prognoza. Razlog tomu neće biti što

ekonomska znanost možda niti slijedećih 100 godina neće biti u mogućnosti razviti takvu metodologiju

već u tome što onoga dana kada prognostički modeli budu sa 100% vjerojatnosti predviđati budućnost

ekonomskih procesa, ta ista budućnost nestaje jer će ekonomski agenti činiti sve da tu istu

"prognoziranu" budućnost izmjene ako im ne ide na ruku što će voditi dominaciji teorija kaosa u

ekonomskoj znanosti.

Ekonomska znanost mora prestati proganjati utopijsku ideju o konstrukciji deus ex machina strukture

(virtualne ekonomije), intrinzičnom mehanizmu izgrađenom na numeričkoj kvantifikaciji,

pozitivističkim aksiomima. Ekonomija se mora prestati tretirati objektom ekonomske znanosti koja ta

isti objekt nastoji proučiti, objasniti jer kako Boettke (1997, 2010) ispravno opaža ekonomski agenti

nisu savršeno racionalni, informacije su nesavršene, tržišta nisu atomizirana a resursi nisu alocirani u

skladu sa postulatom maksimalne korisnosti (Caldwell, 1982). Pojam ekonomije se mora

univerzalizirati, predmet izučavanja ekonomske znanosti ne smije biti samo ekonomija već i socijalne

interakcije, dinamički procesi, prirodni procesi, filozofski procesi, fizikalni procesi. Nova ekonomika

mora nastati kao kombinacija znanja kvantitativnih i kvalitativnih spoznaja o ekonomiji i ljudskim

procesima u njoj te dati odgovor na tri temeljna epistemološka pitanja o ekonomskoj znanosti: (Sosa,

Greco, 2004).

Što je znanje u ekonomskoj znanosti?

Kako je znanje moguće?

Što trebamo činiti da bismo nešto spoznali?

Polazeći od Platonove definicije znanja

vidljivo je da znanje o ekonomiji kao objektu nije ostvarivo iz dva razloga: prvi, zato što se istina ne

14

može isključivo empirijski poimati i dokazivati (posebice ne u uvjetima postojeće metodologije u

ekonomskoj znanosti) i drugi razlog je taj što znanje uključuje vjerovanje ekonomskih subjekata u

okviru ekonomije (sfere, objekta izdvojenoga iz svih ostalih procesa) a vjerovanje se ipak za razliku od

istine nikako ne može kvantificirati jer sama definicija vjere isključuje empirizam.

R.Hill i T.Myatt (2010) u svojim istraživanjima nude niz argumenta protiv standardnih udžbenika iz

mikroekonomije i ideološkog pogleda na svijet neoklasične ekonomije.

Keynes je ekonomske subjekte na tržištu opisao kao "animal spirits" koji prolaze kroz faze

pesimizma i optimizma što dovodi u upit teoriju efikasnosti tržišta.

Koji su oportunitetni troškovi zapošljavanja nezaposlene osobe u uvjetima duboke recesije?

Zapošljavanjem nezaposlenih povećava se volumen proizvodnje što nas dovodi do pitanja ne

ovisi li oskudnost o punoj zaposlenosti?

Prijateljstvo je osnova zajedništva i jedan od smisla života, no sa aspekta cost-benefit analize

prijateljstvo za zajednicu ima uvijek nultu vrijednost.

Utjecaj velikih korporacija u standardnim udžbenicima iz ekonomije nije vidljiv jer se sve

prikazuje kroz model ponude i potražnje u kojima nije realno prikazana uloga svjetskih

korporacija pa se s pravom postavlja pitanje tko upravlja tržištima?

Jednakost može povećati efikasnost no što je sa povjerenjem, stopom kriminala, nasiljem,

boljim zdravstvom, upravljanjem i manjim gubitkom ljudskog potencijala?

Ekonometrijski testovi su teško dokazivi i čest je slučaj da se rezultati testova ne mogu

reproducirati?

Odbacivanje hipoteze prema rezultatima testova u konačnici ovisi o tome kako je hipoteza

formulirana.

Extreme bound test u ekonometriji predstavlja veliko ograničenje, kako onda sa sigurnošću

ocijeniti koja je hipoteza ispravna a koja pogrešna?

Koja je ideološka perspektiva neoklasične ekonomije?

Ako je neka industrija nesavršena, mogu li studenti izvoditi krivulju ponude za cijelu industriju?

Koliko ima industrija koje su potpuno konkurentne?

U modelu tržišta nema "price setter" agenata, postavlja se pitanje tko odlučuje o cijeni kada

se zna da u stvarnom svijetu većina poduzeća sama određuje cijenu.

Kako bi nadvladala realna ograničenja neoklasične sinteze nova ekonomika mora krenuti od jasnih

epistemoloških postavki i nedvojbeno jasno dati odgovor na prije spomenuta temeljna epistemološka

pitanja u ekonomskoj znanosti. Novi pravac u kojem ti trebala ići nova ekonomika (kao individualni i

kolektivni fenomen, W.W.Clark II, M.Fast, 2008) vidljiv je iz prikaza.

Slika 3: Formaliziranje nove ekonomske znanosti (Economnics)

15

Izvor: autor

Postulati na kojima se temelji nova ekonomika (Economnics) sintetiziraju se kroz:

1. U ekonomiji postoje tzv. power laws - sustav, koliko god složen bio (pa tako i u društvenim

znanostima) ima svoju inherentnu prirodu, ugrađenu narav koja je dinamična i mijenja se kroz

individualne i kolektivne akcije (nema "malog čovjeka", svaka individualna akcija utječe na

kolektivnu dinamiku.

2. Na dinamiku ekonomije kao sustava možemo djelovati ali ne možemo upravljati sustavom. Za

razliku od teorije igara, nova ekonomika polazi od premise da ljudi kroz individualne akcije,

aktivnosti u međusobnoj komunikaciji, međuzavisnosti mogu utjecati na dinamiku

ekonomskog sustava (power laws) ali ne mogu ih kontrolirati već pokušati održavati

harmoniju, skladan suživot.

3. Ljudski odnosi određuju ekonomiju u međuzavisnosti jedan od drugih. Napredak ekonomske

znanosti uvjetovan je napretkom ljudskih odnosa a napretka u ljudskim odnosima ne može

biti dok se on temelji isključivo na pozitivističkoj paradigmi.

4. Prava pitanja u ekonomskoj znanosti i ono čemu moramo podučavati studente nije kako svijet

funkcionira već naučiti ih promišljati o svijetu. To moramo činiti iz dva razloga. Prvi je taj što

svijet i ekonomska znanost u cjelini ne funkcioniraju na postulatima efikasnosti i socijalne,

društvene pravednosti. Budući da Platon znanje definira kao podskup istine i vjerovanja što

nam to govori o "modernoj" ekonomskoj znanosti? "Mainstream neoklasična ekonomska

znanost temelji se na isključivoj pozitivističkoj paradigmi, tzv. pozitivističkoj (ne)istini koja je

istina tek u virtualnom svijetu "ispeglanih" krivulja ponude i potražnje i vjerovanjima koji izviru

16

iz potrošačkih glasova ljudi.

5. Dvije temeljne premise znanja kako ih je postavio Platon su narušene i stoga je "mainstream"

ekonomska znanost osuđena na reviziju. Stoga de facto u ovom trenutku nema "stvarne"

ekonomske znanosti tek privid da ona postoji i upravlja ekonomijom kroz "virtualne" grafove

i modele a u realnom svijetu ne upravlja što se argumentira najvećom svjetskom ekonomskom

krizom koja traje.

6. Nova ekonomika (Economnics) kao znanost jest potraga za istinom i istinskom spoznajom

ekonomskih procesa u realnom svijetu.

7. Studente ekonomije treba podučavati ciljevima ekonomske metodologije koja će biti

izgrađena na filozofskim, etičkim i aplikativnim (power laws) postulatima ekonomskih politika

i individualnih, kolektivnih akcija ljudi za razliku od tradicionalnog učenja studenata primjeni

neke metodologije u ekonomiji.

8. Novu ekonomsku metodologiju treba graditi na "power laws" poput "Golden Triangle Law",

Škare (2010).

9. Tržišta se moraju vratiti društvenoj zajednicu kao njezin konstitutivni element a ne egzistirati

kao izdvojena institucionalna sfera.

5. Patimo li od lošeg napada ekonomskog pesimizma?

Da li se ekonomski pesimizam kako ga je John Maynard Keynes (1930) u svom govoru studentima u

Madridu nakon mnogih kriza ponovno vratio ili patimo ne od reumatizma starosti, već od jakih bolova

prebrzih promjena (Sharma, 2010) pitanje je koje se često postavlja u današnjim ekonomskim

krugovima.

Neoliberalizam kao najnovija varijanta ekonomskog liberalizma preuzimajući liberalne ideološke

postulate suzila je ekonomsku intelektualnu tradiciju dok je standardna varijanta ekonomske znanosti

koja se bavila ekonomskom poviješću stavljena u uske ideološke okvire i gurnuta na marginu

ekonomske misli. Prilagođavanje takvim standardima trebalo je dati racionalan odgovor na nove

izazove, nove promjene, no desilo se da poput Schumpetera (1975) konstatiramo kako svoje vlastito

razdoblje najmanje razumijemo. Naime, sve veći razvoj znanosti, bankarstva, trgovine, stvorio je sve

veću koncentraciju bogatstva u rukama pojedinca, a ekonomski dominantne zemlje lakše su napuštale

stroga ograničenja. Dok se ekonomski rast uglavnom objašnjava prirodom modernih ekonomskih

institucija (Baletić, 2005) obitelj i čovjek kao nositelji bogatstva zamijenjeni su bankama i tehnologijom

(Škare, 2011).

Iz navedenog često slijedi pitanje; Da li postoji jedinstvena teorija koja će osvijetliti ekonomsku

povijest ili dati odgovore na sva ekonomska pitanja?

Kao odgovor na pitanje možemo konstatirati da je disciplina ekonomije stavljena u ozbiljno

preispitivanje. Dok P. Krugman (2008) konstatira kako je većina makroekonomskih promišljanja u

proteklih 30 godina beskorisna, te B. Eichengreen (2008) kako nemiri u svijetu dovode do sumnje u

ekonomsku misao10 prema Charles P. Kindlebergeru (1989) ne postoji zapravo jedinstvena teorija koja

nam može dati odgovor na sva ekonomska pitanja. Ispravan pristup je onaj koji odabere jedan alat sa

10 Vidi više: Sharma, S. (2010): Future Economist – A dentist or Mechanic?» International Review of Economic & Business, str. 4

17

diskriminacijom. Giacomo Becattini (2004) u potpunosti se slaže sa Kindlebergovim pristupom, jer

naravno koji alat izabrati; čekić, bušilicu ili kliješta uvelike ovisi o svakom pojedinom slučaju. Profesor

Kindleberger nudi pomoć specificificirajući četiri alata; Engelov zakon, Marx-Lewisov zakon,

Greshamov zakon i Smithov zakon, namijenjen ekonomskoj analizi i socijalnom istraživanju. Od četiri

navedena, Smithov je zakon smatrao superiornim. Naime prema Smithu, reduciranjem troškova

transporta u inozemstvu svijet bi bio manji i otvoreniji iako treba naglasiti kako je Zakon neophodno

združen sa kulturnim vrijednostima i standardima.

Kindleberger je u svojim zagovaranjima išao dalje i od Keynesa (1930) koji je konstatirao da ekonomisti

trebaju biti poput zubara, što u prenesenom značenju znači da bi trebali promatrati svoj zanat

skromno, ne upotrebljavajući ga za objašnjenje svih misterija (zagonetki). Naime, Kindleberger je

smatrao kako je Keynes vjerovao da, poput zubara moramo imati više od jednog alata kojima ćemo

analizirati ekonomske probleme i događaje. (Charles P. Kindleberger, 1989)

No kako da uzorne muškarce i žene nagnamo da ispravno koriste kutiju alata koju smo im dali a da ne

postanu žrtvom čekića? To je zakon po kojem mali dječak kojem se da čekić u ruke, sve nalazi vrijednim

udaranja, ne samo čavle, već i kineske vaze iz dinastije Minga. (Sharma, 2002, str.5)

Sharma (2002) konstatira da se ekonomska znanost treba okrenuti prema realnom svijetu u kojem su

ekonomske pojave sve kompleksnije a rješenja sve teža. Kvantitativne discipline mogu u tome imati

samo ulogu jednog od mogućih i raspoloživih alata ekonomske analize. Pri tom temeljne postavke

trebaju težiti spoju različitih pristupa, vjerovanja i ideja.

J.M. Keynes u svom eseju o Alfredu Marshallu primjećuje kako izvrstan ekonomist mora spojiti talente

koji se rijetko nalaze zajedno. Ukratko, mora razumjeti simbole a govoriti riječima, razmišljati o

pojedinačnom u okviru općeg, proučavati sadašnjost u svjetlu prošlosti kako bi se vidjela budućnost. I

nijedan dio čovjekove prirode i njegovih institucija ne smiju mu potpuno izmaći. (Sharma 2002).

”Jedno je sigurno, svaka ekonomska kriza vodi do novih poslovnih rješenja i paradigmi.”(Sharma, 2010,

str.8)

6. Zaključak

Ekonomska znanost vođena isključivo pozitivističkom paradigmom i ljudsko ponašanje kao univerzalna

regularnost (hipoteza racionalnog potrošača) dovela je do supremacije neoklasične mainstream

ekonomije nakon drugog svjetskog rata. Zanemarujući inherentnu prirodu same ekonomije kao

predmetom istraživanja ekonomske znanosti, postojanje power laws i ugrađene dinamike sustava koju

čovjek ne može kontrolirati bez obzira na veliki napredak u ekonomskoj metodologiji dovelo je do toga

da su mainstream ekonomisti, među njima i A. Bernanke proglasili supremaciju ekonomske znanosti

nad objektom (ekonomijom) i nad društvom. Prema njegovim riječima, krize su zahvaljujući modernoj

ekonomskoj znanosti rjeđe a i kad se dogode vrlo brzo nestaju. Najnovija kriza sa dvostrukim dnom

koja nije ni blizu pri kraju jer je narušen jedan od temeljnih power laws u ekonomiji, onaj o zlatnom

trokutu između nezaposlenosti, inflacije i outputa, dovoljan je argument koji ruši tezu mainstream

neoklasičara i pobornika neoklasične sinteze. Na krilima takve ekonomske znanosti izgrađen je i

obrazovni sustav koji studente pokušava učiti univerzalnoj istini kako ju vide mainstream ekonomisti

izgrađenoj na virtualnim modelima, teorijama i tehnikama koji ne služe promatranju ekonomije kao

18

objekta već kao isključivo sredstvo dokazivanja postavki mainstream teorije.

Bolonjski je proces trebao imati za cilj podučiti studente ekonomskoj filozofiji, teorijama i tehnikama,

ekonomskoj metodologiji i kako ju primijeniti da bi spoznali ekonomiju i naučili promišljati o njoj a ne

učiti ih univerzalnoj istini koja ne postoji. Tako koncipiran studij omogućio bi studentima brže i lakše

stjecanje znanja primjenjivog u realnom svijetu. Točnije, univerzalna istina postoji ali samo u

virtualnim laboratorijima mainstream ekonomista. Posljedica toga jest narušavanje digniteta

ekonomske struke, znanja i vještina kojima ti mladi ljudi nakon studija kreću na tržište rada gdje su

ekonomisti od uzdignutog položaja kakvim im pridaje Keynes rekavši da “ekonomisti drže ključeve

budućnosti svijeta” degradirani u tek puke “brojke” na tržištu rada. Prema riječima Keynesa i Smitha

upravo su ekonomisti ti koji kroz društvenu i prirodnu sferu te interpretativnu i pozitivističku

paradigmu unapređuju ekonomske procese a time i životni standard. Tako bi barem trebalo biti kada

nestane postojeće mainstream ekonomije i kada ekonomska znanost prestane biti okupirana rastom

BDP-a i počne više razmišljati o stvarnim problemima poput nezaposlenosti i siromaštva za čije je

rješavanje rast BDP-a nužan ali ne i dovoljan uvjet.

Mainstram ekonomiju trebalo bi zamijeniti novom ekonomikom kao znanosti koja će polaziti od

ukupnosti interpretativne, pozitivističke i sveprisutne (omni) paradigme gdje će socijalna sfera biti

barem podjednako važna kao ona prirodna i nadamo se u budućnosti znanost o upravljanju

kućanstvima (oikonomicos=economics) zamijeniti sa (oikonomnicos=economnics) univerzalnom

spoznajom (ne istinom) o ekonomskim procesima te kako živjeti u ravnoteži sa njima a ne upravljati,

jer se njima kao i prirodnim silama ne valja igrati.

7. Literatura

Baletić, Z. (2005), Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost, HAZU.

Becatini, G. (2004), Industrial Districts: A New Approach To Industrial Change, Edward Elgar.

Bernanke, B. (2004), Speech At the meetings of the Eastern Economic Association, Washington, DC.

Boettke, P. (1997), Where did economics go wrong? Critical Review, Vol.11, str. 11–65.

Boettke, P. (2010), Twentieth-Century Economic Methodology in 21st Century Economics: A

Reference Handbook”, edited by Rhona C. Free.

Boumans, M. i Davis, J. B. (2010), The Sociology of Scientific Knowledge u “Economic methodology –

understanding economics as a science” Palgrave Macmillan.

Caldwell, B. (1982), Beyond positivism: Economic methodology in the twentieth century. London:

Allen & Unwin.

Clark II, W.W., Fast, M. (2008), Qualitative Economics – Toward a Science of Economics, Coxmoor

Publishing.

Clark, G. (2004), The Price History of English Agriculture, 1209-1914, Research in Economic History,

Vol. 22, str. 41-124.

Eichengreen, B. (2008), The European economy since 1945: coordinated capitalism and beyond.

Princeton University Press.

19

Fama, Eugene F. (1970), Efficient capital markets: A review of theory and empirical work*." The journal

of Finance, 25.2 : 383-417.

Finley, M.I. (1999), The Ancient Economy, University of California Press.

Friedman, M. (1953), Essays on positive economics. Chicago, University of Chicago Press.

Hill, R., Myatt, A. (2010), The Economics Anti-Textbook: A Critical Thinker's Guide to Microeconomics,

Zed Books.

Hutcheson, F. (2010), A Short Introduction to Moral Philosophy, in Three Books; Containing the

Elements of Ethicks and the Law of Nature, General Book LLC.

Kautilya, C. (1992), The Arthashastra, ed. L.N.Rangarajan, Penguin Books.

Keynes J.M. (1930), Economic Possibilities for Our Grandchildren, included later in his (1931), Essay in

Persuasion, new York: Norton, 1963 str. 358-373

Keynes, J.M. (1973), The General Theory of Employment, Interest and Money, Royal Economic Society,

Macmillan press.

Kindleberger, C.P. (1989), Economic Laws and Economic History, Cambridge University Press.

Krugman, P. (2008), The Return of Depression Economics and the Crisis of 2008, W.W.Norton.

Merton, R. (1973), The Sociology of Science: Theoretical and Empirical Investigations, Chicago,

University of Chicago Press.

Mill, J.S. (2004), Principles of Political Economy, Prometheus Books, New York.

Polanyi, K. (2010), The great transformation: The political and economic origins of our time, Boston,

Mass: Beacon Press.

Polanyi, K., Arensberg, C.M., Pearson, H.W. (1957), Trade and Market in the Early Empires: Economies

in History and Theory, Free Press and Falcon's Wing; First Edition.

Samuelson, P. (1952), Economic Theory and Mathematics — An Appraisal, American Economic

Review, 42(2), str. 56-66.

Schumpeter, J.A. (1975), Povjest ekonomske analize, Zagreb, Informator, sv.II str. 632.

Schumpeter, J.A. (1996), History of Economic Analysis: With a New Introduction, Oxford University

Press.

Sharma, S. (2002), Izabrani radovi, Mikrorad, Zagreb

Sharma, S. (2010), Future Economist – A Dentist or A Mechanic? International Review of Economics

& Business, Vol XIII, No.2, str. 2.

Smith, A. (1976), The Theory of Moral Sentiments (Eds. Raphael and Macfie), Oxford University Press.

Sosa, E., Greco, J. (2004), Epistemologija – vodić u teorije znanja, Naklada Jesenski i Turk.

Steinmetz, G. (2005), The Politics of Method in the Human Sciences, Duke University Press.

Škare, M., (2010), Can there be a ‘golden triangle’ of internal equilibrium?", Journal of Policy Modeling,

Elsevier, vol. 32(4), str. 562-573.

20

Škare, M. (2011), How important is human capital for growth in reforming economies? Technological

and economic Development of Economy 17.4 : 667-687.

Van der Spek, R.J. (2011), The Commodity Prices in Babylon 385 – 61 BC, Vrije Universiteit Amsterdam,

http://www.iisg.nl/hpw/babylon.php (accessed july 2014).

Internet izvori:







http://www.iisg.nl/hpw/babylon.php







21

Usporedbe globalnih ekonomskih i socijalnih postignuća u

keynezijanskom i postkeynezijanskom razdoblju kao polazni

temelj izgradnje društva blagostanja u 21. stoljeću

Izv. prof.dr.sc. Rajko Odobaša,

Katedra gospodarskih znanosti

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Pravni fakultet u Osijeku

[email protected]

Sažetak

Potaknuto socijalnoekološkom (ekonomska + ekološka) krizom, moderno društvo je suočeno s

razvojnom dilemom koja se sažeto može iskazati kao pitanje je li u buduće moguće prosperirati bez

ekonomskog rasta. Pozitivni odgovori na ovo pitanje pokušavaju definirati nove smjerove razvoja

uvažavajući prije svega ekološke granice i drugačije sustave vrijednosti, ali za sada u njima

prevladavaju utopijski elementi i teorijsko-praktična nedorečenost. Pragmatičniji pristup društvenoj

budućnosti pita se kakav nam ekonomski rast treba da bi istinski zadovoljili čovjekove racionalne

potrebe, odnosno on polazi od pretpostavke kako suvremeni kapitalizam treba model i strategiju

kontrole i upravljanja koji će i dalje poboljšavati kvalitetu života u materijalnom smislu. Naime,

podizanje životnog standarda ili ekonomski kazano blagostanja još uvijek se može smatrati racionalnim

putem koji čovjeka može osnažiti u etičkom smislu i olakšati mu podizanje vlastite dobrosti i društvene

dobrobiti. U ovom se radu uspoređuju globalna ekonomska i socijalna postignuća keynezijanskog i

postkeynezijanskog (neoliberalnog) razdoblja (od 1951. do 2008. g.) kako bi se utvrdilo koji je model

upravljanja kapitalističkim sistemom efikasniji i pravedniji. Rezultati pokazuju da je keynezijansko

razdoblje imalo nižu nezaposlenost, brži ekonomski rast i manju nejednakost u raspodjeli.

Postkeynezijansko razdoblje pored niže efikasnosti i pravednosti obilježeno je i snižavanjem

demokratskih standarda, uništavanjem prava zaposlenih te sve teže podnošljivim ekološkim

troškovima. Svrha je ovog rada pokazati kako postkeynezijanski model kapitalizma ugrožava ne samo

rast blagostanja, već zbog imanentnih i rastućih socijalnih i ekoloških devijacija onemogućava i porast

dobrobiti i izgradnju dobrog društva i čovjeka.

Ključne riječi: blagostanje, dobrobit, keynezijansko razdoblje, postkeynezijansko razdoblje

1. Uvodna razmatranja

U ovom se radu međusobno uspoređuju i analiziraju praktična globalna ekonomska i socijalna

postignuća keynezijanskog i postkeynezijanskog razdoblja i njihovih tipičnih ekonomskih politika.

Provedeno istraživanje predstavlja praktični test najprije za obje ekonomske politike, a zatim i za

njihove ekonomske teorije (keynezijansku i novu klasičnu, odnosno neoliberalnu), a zaključci bi trebali

22

poslužiti kao nezaobilazna polazna točka u budućem izbjegavanju nepotrebnih lutanja i zastranjivanja

prilikom donošenja i provođenja raznih ekonomskih i širih društvenih odluka. Polaznu hipotezu čini

prosudba prema kojoj je neoliberalna ideologija veoma moćna, no nije prirodna, neizbježna niti

poželjna, a neoliberalna ekonomska teorija i politika ne mogu osigurati izgradnju najefikasnije

privrede, najpravednijeg društva niti zaštititi i očuvati zdravi prirodni okoliš.

U radu korišteni podaci najvećim se dijelom naslanjaju na statističke podatke i zaključke o privrednim

i širim društvenim učincima dvaju ekonomskih modela koje je prikupio, sistematizirao i analizirao

Robert Skidelsky te 2009. godine objavio u knjizi Keynes: Povratak velikana. U knjizi predočena

statistička konstrukcija uglavnom se bazira na podacima koji su prikupljeni od strane MMF-a, Svjetske

banke i brojnih nacionalnih statističkih agencija, uglavnom članica OECD-a. R. Skidelsky je izvršio i

periodizaciju ekonomske povijesti nakon Drugog svjetskog rata te odabrao početne i završne godine

razdoblja (ispravnost potvrđuju drugi ekonomski povjesničari) u kojima prevladava jedna od dvaju

ekonomskih politika. Prvo razdoblje dominacije keynezijanske ekonomske politike (razdoblje Bretton

Woodsa) trajalo je dvadeset i dvije godine, od 1951. do 1973. godine. Početna godina odabrana je

stoga jer su se do tada promatrana gospodarstva uspješno oporavila od ratnih stradanja i gospodarskih

šteta. U završnoj godini prvog razdoblja se dogodio prvi OPEC-ov naftni šok koji je pokrenuo inflaciju.

Postkeynezijansko ili neoliberalno razdoblje (razdoblje Washingtonskog konsenzusa) proteže se od

1980. do 2008. godine. Početna točka drugog razdoblja odabrana je zbog toga da bi oba razdoblja bila

približno jednako duga, ali i stoga što između 1973. i 1980. godine primjenjene ekonomske politike ne

slijede pravocrtno jednu ili drugu ekonomsku teoriju. No, niti u jednom od dva razdoblja ekonomske

politike kojima su se vodile vlade nisu bile izravne posljedice bilo keynezijanske teorije ili savjeta bilo

ideja i sugestija novih klasičnih ekonomista. Usprkos nužnim metodološkim nejasnoćama i

ograničenjima, R. Skidelsky je vjerovao da se znanstveno mogu i trebaju uspoređivati rezultati

ekonomskih politika sprovođenih u keynezijanskom i postkeynezijanskom razdoblju “kao praktičnih

izraza vladajućih ideja dvaju razdoblja”.

Posljedice primjene neoliberalne ekonomske politike nakon 2008. godine nakon izbijanja svjetske

financijsko-ekonomske krize 2008. godine nisu pribrojene ukupnim učincima drugog razdoblja,

premda je van svake sumnje kako bi u suprotnom poružnile agregatnu sliku o razdoblju

Washingtonskog konsenzusa. Dovoljno se prisjetiti negativnih stopa rasta, trilijune dolara globalno

potrošenog javnog novca na spašavanje financijskog i realnog sektora, milijuna nezaposlenih, oštre

rezove socijalnih prava i sužavanje javnih usluga.

S obzirom na obrađenu tematiku u sprovedenom istraživanju koristile su se metode sukladne

predmetu istraživanja, i to: metode dedukcije i indukcije, statistička metoda, metoda komparativne

analize, metode sociološke, ekonomske i politekonomske analize.

Nakon Uvodnih razmatranja u kojima se utvrdio predmet i cilj istraživanja, postavila osnovna teza i

obrazložio osnovni metodološki okvir, u drugom dijelu rada se kroz prosječne stope ekonomskog rasta,

stope nezaposlenosti, stope inflacije i stope promjenljivosti dvije važne ekonomske varijable

uspoređuju konkretni gospodarski rezultati oba razdoblja međusobno divergentnih i suparničkih

ekonomskih politika. Treći dio je također posvećen međusobnoj usporedbi keynezijanskog i

postkeynezijanskog razdoblja, ali kroz njihove socijalne uspjehe i neuspjehe procjenjene kroz

prosječne raspone ekonomske i društvene nejdnakosti, kretanje proračunskih izdvajanja za javne

usluge i promjenu vladajućih slika i stavova društva o ljudima niže rangiranim na socijalnoj ljestvici.

23

Zaključna razmatranja još jednom iznose najvažnije dokaze i argumente, daju zaključke i potvrđuju

hipotezu o ekonomskoj i društvenoj inferiornosti postkeynezijanske ekonomske, socijalne i ekološke

politike u odnosu na ranije vladajuću keynezijansku paradigmu.

2. Ekonomska postignuća keynezijanskog i postkeynezijanskog razdoblja

Nakon Drugog svjetskog rata pa sve do političkih promjena 1979. g. u Velikoj Britaniji i 1980. g. u

Sjedinjem Državama keynezijanska vrsta ekonomije je bila prevladavajuća u svijetu. U tom razdoblju

vlade su vodile ekonomsku politiku koja je prije svega brinula o visokoj i stabilnoj zaposlenosti, ali i o

tome da dohodovni transferi stignu do siromašnih kako bi se ekonomske i društvene nejednakosti

zadržale pod kontrolom. Za dostizanje pune zaposlenosti najčešće korišteni instrument bilo je

upravljanje potražnjom (uglavnom fiskalno) čime se svugdje bavila nacionalna vlada. Bilo je to “Zlatno

doba” visokih stopa rasta u kojem su participirala gospodarstva Europe, Japana, Sjedinjenih Država,

Australije, Latinske Amerike i Sovjetskog Saveza. U cilju spriječavanja globalnog širenja depresija kroz

deprecijaciju valuta na razini svijeta su djelovale institucije Bretton Woodsa, ali i kako bi se povoljnim

zajmovina Svjetske banke poticao i financirao razvoj slabije razvijenih. Za prilagođavanje bilanci

koristili su se fiksni, ali prilagodljivi tečaji kao i kontrola kapitala od strane MMF-a. Smanjivanje carina

je poticalo međunarodnu trgovinu pod budnim okom GATT-a. Međunarodna ekonomska politika je na

sve načine željela izbjeći uzroke koji su doveli do prestanka funkcioniranja privreda između dvaju

svjetskih ratova. Povrh financiranja klasičnih funkcija države, s vrhuncem oko 1980. godine, socijalni

rashodi postali su glavna stavka u proračunima modernih država (osim Sjedinjenih Država). Države su

također razvile i usvojile pravne propise radi kontrole zagađenja vode i zraka, opasnog otpada i

radioaktivnih tvari, te kvalitete hrane i lijekova. Obilato financiranje široko shvaćenog društvenog

blagostanja zahtjevalo je da tih godina porezi brzo rastu. (Judt, 60; Skidelsky, 140-142) Nasljeđe

razdoblja progresivnog oporezivanja i intervencionističke države obuhvaćalo je blagostanje, sigurnost,

socijalne usluge i podjednakost, naravno sve to u različitom stupnju zavisno od zemlje do zemlje.

No, neoliberalne promjene u ekonomskoj teoriji, oblikovane na tvrdnjama kako je keynezijansko

razdoblje razvilo ekonomsku neefikasnost, ograničenu inovativnost, zakržljalo poduzetništvo i

nagomilani javni dug, ohrabrile su konzervativnu ideologiju i političke snage koje su pošto-poto

inzistirale na dalekosežnim i dubokim ekonomskim, političkim i društvenim promjenama. Nakon što

su se tijekom 1980-ih ove promjene u mnogim zemljama odista i dogodile, ekonomska politika se

počela sve brže vraćati predkeynezijanskim teorijskim idejama, tržišnoj deregulaciji, smanjivanju

poreza, slabljenju sindikata i drugačijem poimanju uloge i pravaca djelovanja međunarodnih

institucija. Tih je godina nobelovac Robert Lucas ustvrdio kako ne postoji niti jedan dobar ekonomist

mlađi od četrdeset godina koji je ostao keynezijanac. Hegemonijsko ideološko-političko stajalište je

postalo klasično vjerovanje u efikasna i samoregulirajuća slobodna tržišta koja će bez uplitanja države

bolje znati urediti gospodarstva i društva. Pod kombinacijom različtih pritisaka raniji sustav fiksnih

tečajeva nestaje između 1971. i 1973. godine, uskoro se odbacuje i obveza održanja pune zaposlenosti,

a kontrole kapitala su smanjene ili uklonjene tijekom 1980-ih i u ranim 1990-im. Upravljanje globalnim

kapitalizmom više nije bilo u rukama institucija Bretton Woodsa već je prepušteno sustavu

Washingtonskog konsenzusa i njegovim pravilima. Washingtonski konsenzus je izraz kojim se

objedinjeno nazivaju neoliberalne politike koje je američka administracija počela zagovarati i

primjenjivati na zemlje u razvoju: slobodnu trgovinu, privatizaciju, deregulaciju, uravnotežene

proračune, ciljanu inflaciju i fluktuirajuće devizne tečajeve formirane na samoregulirajućem tržištu.

24

Brigu oko smanjenja carina preuzela je Svjetska trgovinska organizacija, dok su za ekonomski razvoj

zaostalih zemalja trebali poslužiti zajmovi Svjetske banke, ali i zajmovi privatnih financijskih institucija.

(Skidelsky, 140-143)

Prema procjeni Međunarodnog monetarnog fonda u oba su promatrana razdoblja postojale pozitivne

stope globalnog ekonomskog rasta. Ipak, stopa rasta svjetskog BDP-a između 1951. i 1973. godine

iznosila je 4,8 posto, dok je stopa rasta u vremenu između 1980. i 2008. godine bila 3,2 posto. Ova se

razlika od 1,6 postotnih poena na prvi pogled ne čini od osobite važnosti, “međutim, da je

gospodarstvo raslo po 4,8 posto umjesto po 3,2 post, ono bi danas bilo veće za više od 50 posto, što

ćemo postići tek u 2020. računajući s prosječnim stopama iz razdoblja 1980.-2009. g. (taj račun

isključuje utjecaj sadašnjeg ekonomskog pada).” (Skidelsky, 142). Inače, prema definiciji MMF-a

globalne eklonomske recesije obuhvaćaju one godine u kojima je ostvareni svjetski rast manji od 3

posto. Prema tako postavljenom gabaritu, u doba Bretton Woodsa svijet nije pogodila niti jedna

recesija, što znači da se ukupno gledajući nije zabilježila nijedna godinu s manje od 3 posto rasta. U

razdoblju pak Washingtonskog konsenzusa svijet je prema pravilu MMF-a pogodilo ukupno pet

recesija. (Skidelsky, 142) Istodobno je usporio i rast BDP-a po stanovniku u svim velikim privredama.

U prvom poslijeratnom razdoblju Francuska i Njemačka su imale rast svog BDP-a per capita po

prosječnoj stopi od 4 posto, odnosno 4,9 posto. U Japanu je stopa rasta bila velikih 8 posto, Velika

Britanija je imala rast od 2,5 posto, a Sjedinjene Države (na čiji je rast negativno utjecao veliki broj

doseljenika) su imale rast od 2,2 posto. U postkeynezijanskom razdoblju stope su se smanjile za

Francusku na 1,6 posto, 1,8 posto za Njemačku, 2,0 za Japan, 2,1 posto za Veliku Britaniju i 1,9 posto

za Sjedinjene Države. U potonjem slučaju, gdje je razlika od 0,3 posto gotovo statistička pogreška,

usporavanje rasta znači da bi prosječni Amerikanac bio 10 posto bogatiji da je bruto društveni proizvod

Sjedinjenih Dražva rastao per capita jednako brzo u oba razdoblja. (Skidelsky, 143-144). Dodajmo i

kako u razdoblju do 1973. godine nigdje u svijetu nije zabilježena bankarska kriza, osim u Brazilu 1962.

godine. Uvjerljivo obrazloženje izostanka globalnih ekonomskih i financijskih kriza u keynezijanskom

razdoblju najvažniji pozitivni razlog vidi u globalno rasprostranjenoj svijesti o potrebi snažne regulacije

i intervencije vlada. (Stiglitz, 2010, 240).

Razlike između uspoređivanih razdoblja u pogledu nezaposlenosti također su velike. U desetljećima

Bretton Woodsa, izuzimajući američku situaciju, zabilježene su rekordno niske stope nezaposlenosti.

U Velikoj Britanjiji u prosjeku je bilo nezaposleno 1,6 posto radne snage, u Francuskoj 1,2 posto, dok

je u Njemačkoj (u koju je nakon rata imigriralo 12 milijuna Nijemaca iz istočne Europe) prosječna

nezaposlenost bila 3,1 posto. U Sjedinjenim Državama prosječna nezaposlenost je bila znatno viša –

4,8 posto. S ekonomskim i političkim promjenama tijekom 1980-ih i kasnije, na tržištima rada situacija

je postala znatno drugačija. U Velikoj Britaniji se prosječna nezaposlenost popela na 7,4 posto, u

Njemačkoj na 7,5 posto, u Sjedinjenim Državama na 6,1 posto (Skidelsky, 145). No, u ovom razdoblju

niti zaposlenost niti nezaposlenost nisu strukturno ostale iste budući da se povećala elastičnost tržišta

radne snage ili prekarizacija rada i života. Za razliku od pogleda kapitalista, zaposleni na prekarizaciju

gledaju kao izvor nestalnosti zaposlenja, prijetnje nezaposlenošću i siromaštvom, nesigurnom

budućnošću za njih i njihovu djecu, odricanje od roditeljstva, gubitak nekadašnjih prava, neprestanu

svakidašnju strku i zabrinutost, “nesretnu mladost, oporu zrelost i gorku starost” (Močnik, 106).

Jednu od mitskih točaka poslijeratne ekonomske povijesti predstavlja rašireno mišljenje kako su

keynezijanske godine bile vrijeme u kojem je harala visoka inflacija, a koje je završilo blagotvornim

25

nadolaskom monetarizma. Zapravo, nije bilo velike razlike u stopama inflacije između dvaju razdoblja

– za prvo razdoblje prosjek je bio 3,9 posto, a za drugo 3,2 posto. Dakle, inflacijom se nije plaćala viša

zaposlenost i brži rast niti u jednom od dva razdoblja: “U prvom razdoblju je antiinflacijsko sidro pružali

su fiksni devizni tečajevi, a u drugom razdoblju ciljana inflacija središnjih banaka”. (Skidelsky, 148).

Kao važan ekonomski pokazatelj čije kretanje obilježava ekonomsku sliku promatranih razdoblja R.

Skidelsky pridodaje i tzv. nepostojanost, odnosno promjenjivost. Ova se veličina definira kao prikaz

relativne stope promjene određene varijable, a Skidelsky je primjenjuje na dva tipa nepostojanosti:

promjenu stope rasta realnog BDP-a u vremenu i promjenu deviznog tečaja. Promjenjivost stope rasta

je važan pokazatelj jer, kao prvo, snažna promjenjivost podrazumijeva veliku neizvjesnost, a to ima

negativan utjecaj na planiranje. Zbog upitnog gospodarskog rasta vlade teže mogu planirati adekvatan

proračun koji prati razinu proizvodnje i poreznih prihoda. Kao drugo, postoji dokazana veza između

više nepostojanosti i sporijeg rasta. Promjenljivost je osobito snažna u zemljama s niskim i srednjim

dohotokom, no vrijedi za sva gospodarstva. Što je rast stabilniji, privrede mogu steći određenu

prednost. Zbog brojnih recesija, razvio se krivi pogled kako je u posljednjim desetljećima ekonomski

rast bio nepostojaniji. No, svijet nije promjenljiviji nego u ranijem razdoblju, premda svaka nova

recesija podiže razinu nepostojanosti i tako smanjuje tekući prosjek stope rasta. Kod nepostojanosti

deviznog tečaja, drugo je razdoblje obilježeno znatno većim fluktuacijama od prvog. Premda očekivani,

nestalni devizni tečajevi nisu posebno negativno utjecali na međunarodnu trgovinu. Ipak, velika

kolebanja u doba monetarnih kriza mogu imati ozbiljne gospodarske posljedice, kao što se to dogodilo

kasnih 1980-ih i kasnih 1990-ih godina. (Skidelsky, 145-147)

3. Socijalna postignuća keynezijanskog i postkeynezijanskog razdoblja

Najizraženija razlika u socijalnim postignućima između dva promatrana razdoblja ogleda se u razini

ekonomske i drugih oblika nejednakosti razvijene unutar društava odabranih zemalja, zatim u opsegu

njihovog javnog sektora i izdašnosti financiranja javnih usluga te po slici i stavovima društva o

siromašnima, nezaposlenima i na drugi način manje uspješnim članovima društva.

Prilikom analize kretanja nejednakosti najvažnije pitanje na koje se traži odgovor glasi je li se

usporedno s ekonomskim rastom širio ili sužavao jaz između bogatih i siromašnih pojedinaca, skupina

i regija. Rastuća ekonomska nejednakost nije nepravedna i opasna samo stoga što plodove

ekonomskog napretka ubire manjina dok ogromna većina ekonomski stagnira, već i stoga što proizvodi

društvenu i političku nestabilnost svugdje gdje postaje očita i golim okom. Brazil, Meksiko i Južna Afrika

su danas tri zemlje s najvećom nejednakošću dohotka i zbog toga nije slučajno što imaju najvišu stopu

kriminala na svijetu. (Skidelsky, 149) Nejednakost dohotka s vremenom cementira podjelu društva na

bogate i siromašne, a posljedični izostanak socijalne i međugeneracijske mobilnosti kod velikog broja

pripadnika društva smanjuje ili potpuno gasi očekivanja o nadilaženju stanja u kojem su se rođenjem

zatekli. Zbog toga siromašni propuštaju prilike za obrazovanje i s vremenom gube znanja koja su ranije

stekli, postaju kronično nezaposleni ili tek povremeno zaposleni s niskim prihodima i osobno

prezaduženi, lakše tjelesno i mentalno oboljevaju te pate od stresa i depresije. Kako bi si kratkoročno

olakšali svakodnevni život odaju se alkoholizmu, pretilosti, igrama na sreću i sitnom kriminalu, što

dodatno pogoršava i skraćuje život. (Judt, 21) S porastom ekonomske nejednakosti opada međusobno

povjerenje ljudi i vjera u sugrađane i općenito društvo. Istraživanja pokazuju da je porast uzajamnog

nepovjerenja između 1983. i 2001. godine bio najveći u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i Irskoj,

26

u zemljama koje kroz javne politike iskazuju najviše vjere u neregulirani vlastiti interes pojedinca. (Judt,

23-26). Nejednakost i međusobno nepovjerenje najprije raspolovljuju i zatim rastaču ostatke društva:

siromašni odustaju od participacije u socijalnim i političkim aktivnostima zajednice i nastavljaju živjeti

u nezainteresiranosti, dok se s druge strane bogati izoliraju i organiziraju u u svoje zatvorene zajednice,

njeguju posebne stilove života i – razvijaju sve okrutnije predrasude prema pripadnicima nižih slojeva

i rigoroznija društvena pravila i politike uglavnom usmjerene protiv najsiromašnijih i neuspješnih.

Ekonomisti već dugo znaju da veličina BDP-a i stopa njegovog rasta nisu najegzaktniji pokazatelj

kvalitete života većine stanovnika u nekoj zemlji, ali to nikako ne znači da su bez ikakvog značaja. Ipak,

bez obzira koliko je zemlja bogata i koliko se brzo to bogatstvo povećava, u njoj su socijalni problemi

brojniji i teži kada je dosegnuti raspon nejednakosti veći: “Tako Švedska i Finska, dvije od najbogatijih

zemalja svijeta prema dohotku po stanovniku, imaju vrlo uski raspon koji odvaja najbogatije od

najsiromašnijih građana – i one dosljedno vode svijet po pokazateljima blagostanja, Obrnuto,

Sjedinjene Države, unatoč golemom bogatstvu, uvijek zauzimaju niski položaj po takvim mjerilima.”

(Judt, 26). Za mjerenje nejednakosti dohotka između pojedinaca znanstvenici koriste Ginijev

koeficijent, a za izračunavanje nejednakosti između skupina i regija služe se Theilovim indeksom.

Primjena ovih mjerila na stvarnost pokazuje je da su se nejednakosti između zemalja smanjile, no da

su među zemljama OECD-a sve, izuzev Danske, zabilježile porast nejednakosti od ranih 1960-ih godina

do danas. Među zemljama nečlanicama OECD-a kretanja unutarnje njednakosti su bila veoma slična.

U Sjedinjenim Državama nejednakost između plaća se smanjila, ali se povećala nejednakost prihoda i

to zahvaljujući “izvanrednim primanjima” kao što su nagrade u obveznicama i bonusima (Skidelsky,

149). Tako je npr. u 2007. godini pripadnicima grupe od 500 najvažnijih američkih menadžera bilo

isplaćeno prosječno 10,5 milijuna dolara, a to je 344 puta više od prosječne plaće tipičnog američkog

radnika. Izvršni je direktor General Motorsa 1968. godine zarađivao šezdeset i šest puta veći iznos od

prosječnog radnika u njegovoj korporaciji, dok danas izvršni direktor Valmarta zarađuje devetsto puta

više od prosječnog zaposlenika. Godine 2005. ukupno bogatstvo obitelji osnivača Valmarta vrijedilo je

90 milijardi dolara, a toliko je isto iznosila ukupna vrijednost imovine 120 milijuna najsiromašnijih

Amerikanaca koji čine 40 posto američkog stanovništva. (Judt, 21) Lansiranje dijela plaća i povlastica

u nebo svakako nije u skladu s tvrdnjom neoklasične ekonomike da plaće zaposlenog pojedinca zavise

od povećanja njegovog marginalnog doprinosa tržištu i društvu. Ove razlike u dohotcima ne mogu se

objasniti nikakvim povećanjem efikasnosti ili obrazovanosti najviših menadžera, pogotovo što su,

osobito nakon izbijanja krize iz 2008. g., postali bjelodani dokazi o njihovom negativnom doprinosu

poslovanju poduzeća i široj zajednici. (Stiglitz, 2010., 247). Istraživanja OECD-a pokazuju kako u

raspodjeli dodatne vrijednosti od ranih 1980-ih naovamo postojano opada udio rada u korist kapitala

u cijeloj kontinentalnoj Europi, istina nešto slabije nego u Sjedinjenim Državama. Sredinom 1970-ih

udio dodatne vrijednosti koji je pripao zaposlenima dostigao je vrhunac s 74 posto, no otada je pao na

60 posto, što znači da kapitalu danas pripada oko 40 posto. (George, 86-87) Nejednakost je oštro

porasla u godinama Washingtonskog konsenzusa, posebno od 1982. g., dok je bila čvrsto stabilna u

doba Bretton Woodsa. Iznimku od ovog trenda predstavlja Južna Amerika gdje se nejednakost u

međuvremenu smanjila i to nakon financijskih kriza u kasnim 1990-im i ranim 2000-im godinama kada

je regija jednostavno pobjegla od neoliberalne ortodoksije.

Investiranje u stilu New Deala i druge intervencije vlada diljem globusa nisu osigurale samo snažni

ekonomski rast nepomućen recesijama iili bankarskim krizama, već su i uspješno suzbijale širenje

nejednakosti i gradile društva materijalne podjednakosti i istih takvih socijalnih šansi. Posebno

27

značajan uspjeh u keynezijanskom razdoblju predstavlja to što su socijalna demokracija i država

blagostanja uspjele srednji sloj uključiti u korištenje javnih usluga pod jednakim uvjetima kao i

radnicima i siromašnima: besplatno obrazovanje, jeftino ili besplatno liječenje, javne mirovine i

osiguranje u slučaju nezaposlenosti. Time su društva dobila na političkoj stabilnosti budući da su

srednju klasu povezali s demokratskim idejama i praksom. (Judt, 45). Iz ovih se razloga na progresivno

oporezivanje u keynezijanskom razdoblju gledalo kao na opravdan način da se višak sredstava od

imućnijih prenese i stavi na raspolaganje onima kojima su najpotrebniji ili koji bi ih bolje upotrijebili.

Država blagostanja je u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji imala vrhunce u američkom sustavu

socijalnog osiguranja i britanskoj nacionalnoj zdravstvenoj službi: “Bile su to izvanredno skupe

inovacije, raskid s djelomičnim reformama i popravcima prošlosti... Ali misao da takve stvari najbolje

radi vlada i da ih stoga ona mora napraviti: to je bilo nečuveno”. (Judt, 58) No, s pobjedom neoliberalne

ekonomske teorije i konzervativnih političkih snaga javne se službe i njihove zadaće pružanja određene

vrste dobara i usluga u korist javnog interesa počinju ukidati, reducirati ili privatizirati. U situacija u

kojoj se javna dobra nastoje minimizirati nestaju i atributi moderne države, ali se ujedno razara i

prevažna mreža socijalnog međudjelovanja. U konačnici, ovaj “gubitak društvene svrhe, jasno izložene

kroz javne usluge, stvarno povećava neograničenu moć pretjerano snažne države”. (Judt, 84-85) Njoj

preostaju samo nadzor i sila kako bi opravdala vlastito postojanje.

Usprkos snažnim neoliberalnim napadima na kolektivno vlasništvo i zajedničku proizvodnju javnih

dobara, osnovna mreža javnog sektora preživjela je jer racionalna ekonomska logika pokazuje kako od

npr. preraspodjele materijalnog bogatstva u korist siromašnijih ili proizvodnje obrazovanja i zdravlja

za cijelo društvo koristi imaju i najbogatiji i najmoćniji. Nakon što su u proteklih tridesetak godina

smanjili razmjeri javnog vlasništva i državne intervencije možda dolazi vrijeme u kojem će se javni

sektor prestati podcjenjivati, pogotovo u kontekstu neviđene državne pomoći privatnom realnom i

financijskom sektoru u godinama nakon izbijanja Velike recesije iz 2008. godine. Ipak, budućnost

javnog sektora ne zavisi samo od rasta ugleda u vremenima ekonomskih nevolja već i od veličine

prikupljenih sredstava dostatnih za njegovo financiranje. Porezna rasterećenja kojima su od 1980-ih

posebno favorizirani najbogatiji pojedinci i uski sloj na vrhu društva (njih 1 do 5 posto) u središtu

(Sjedinjene Države i Velika Britanija) i kod drugih najzagriženijih zemalja sljedbenika ideologije

slobodnih tržišta počinje se otvarati problem proračunskih deficita. Tako su među dvadeset i četiri

promatrane zemlje OECD-a 2010. godine Sjedinjene Države i Irska (na trećem mjestu je Velika

Britanija) imale najveći proračunski deficit. Istodobno su Sjedinjene Države 2009. g. imale, odmah iza

Australije, najniže porezne prihode kao udio u BDP-u. Ostale zemlje OECD-a snažnije oporezuju svoje

građane u svrhu bolje opskrbljenosti javnim dobrima, koji u slučaju Skandinavije obuhvaćaju potpuno

slobodan pristup zdravstvenoj skrbi, visokom obrazovanju i brizi za djecu, ali i borbu protiv siromaštva

i modernizaciju infrastrukture. Ove su zemlje zapravo bolje izbalansirale javne prihode i rashode, što

se vidi u slučjevima Danske, Finske i Švedske gdje se deficit uspješno drži ispod 3 posto (Norveška ima

suficit od 10 posto zbog prihoda od nafte i plina). (Sachs, 221-222) Dakle, zemlje koje su bile u

najdubljoj proračunskoj krizi 2010. godine nisu bile one koje su imale najnižu ili najvišu javnu

potrošnju, već one koje su imale najniže porezne prihode: Grčka, Irska, Portugal, Španjolska, Velika

Britanija i Sjedinjene Države (Sachs, 223). Ove su zemlje nakupile ogroman proračunski deficit jer uz

želju da proizvedu javna dobra i preraspodjele dohodak nisu osigurale dovoljno poreznih i drugih

javnih prihoda.

28

Sa smanjivanjem proračunskih prihoda u zemljama koje su prigrlile neoliberalni društveno-ekonomsko

sustav postupno je slabila ranije ugrađena i priznata uloga države u zaštiti i očuvanju prirodnog okoliša.

Kako bi se uz punjenje džepova privilegiranih pojedinaca i grupa i ispražnjeni proračuni ipak punili, u

postkeynezijanskom razdoblju vode, šume, nalazišta ruda i druga prirodna bogatstva sve su se više

privatizirala i nestajala iz zajedničkog fundusa. Baš kao i ljudima, vrijednost prirode je sve više postajala

zavisna od kretanja tržišta, a čak su i zagađenja dobila razmjensku vrijednost. Poput deregulacije

financijskih tržišta, ukidanje i relativiziranje propisa posvećenih zaštiti okoliša dovelo je do “rasipanja

i osiromašenja svjetskih resursa, od fosilnih goriva preko čiste, svježe vode do zaliha ribljeg fonda i

erozije tla, jednako kao (i do) prenaseljenosti, globalnog zatopljenja i klimatske mijene. (...) Nestaju

životinjske i biljne vrste”. (Hedges, 217, 218) No, još je Karl Polany osuđivao načela zagovornika

slobodnog tržišta i govorio kako “društvo koje više ne priznaje da priroda i ljudski žvot imaju izvjesnu

dimenziju svetosti, tu prirođenu vrijednost koja izlazi iz okvira izrazivosti novcem, naposljetku kreće u

kolektivno samoubojstvo”. (Hedges, 217)

Relevantnost izvedenih zaključaka o komparativnim prednostima jednog ili drugog ekonomskog i

socijalnog razdoblja u potpunosti zavise od istinitosti prikupljenih podataka i činjenica. Ukoliko su

brojke varljive, statističke analize vode u pogrešeke i zablude te postaju neupotrebljive u ekonomskim

istraživanjima, vođenju praktične privredne politike i mikro-makro planiranju. Upravo iz ovih razloga

treba izraziti sumnju u moguću napuhanost ekonomskih postignuća postkeynezijanskog razdoblja, ali

ne zbog nepažnje ili zle namjere kojima je R. Skidelsky podlegao prilikom svojih istraživanja. On je

koristio statističke platforme razrađene od poznatih i utjecajnih, ali danas vrlo upitno uglednih

međunarodnih organizacija i nacionalnih agencija. Čini se kako se u posljednjih dvadesetak godina

opravdano smanjuje povjerenje javnosti u statističare, općenito ekonomiste i institucije u kojima rade

i to stoga što su (pre)često tendenciozno manipulirali sa sumnjivim podacima, krivo procjenjivali

ekonomska kretanja i pogrešno predviđali buduće događaje. Slična praksa bi mogla stvoriti privid rasta

i napretka svijeta u postkeynezijanskom razdoblju, posebno ukoliko se radi o friziranju podataka

vezanih za privredu Sjedinjenih Država, najveću na planeti i čiji ukupni output čini otprilike četvrtinu

svjetskog društvenog proizvoda. Skepsu raspiruje npr. poigravanje s indeksom maloprodajnih cijena

(CPI) koji je, kako izgleda, izgubio relevantnost za ozbiljno praćenje kretanja američke inflacije. Stvarni

rast cijena i životnih troškova se počeo prikriva tako da američka vlada osnovne proizvode na kojima

se nekoć mjerila inflacija nadomješta robama kojima cijena toliko ne skače. Tvrdi se kako bi se, kad bi

se i danas koristila metodologija izračuna indeksa maloprodajnih cijena iz 1970-ih godina, inflacija

danas izražavala puno većim iznosom nego što je ona službena. Krivotvoreno snižavanje inflacije ide u

korist i pomaže bankama da održe kamatne stope na niskim razinama, korporacijama i korporativnoj

državi da izbjegnu stvarne prilagodbe nadnica zbog porasta životnih troškova, socijalnim i mirovinskim

fondovima da smanjuju isplate za socijalnu skrb i mirovine, ali i vladi da smanji kamate na javni dug

izražen u tisućama milijardi. Izostanak stvarnog napretka u Sjedinjenim Državama, nažalost i drugdje

u svijetu, prikriva se i kroz fiktivno smanjivanje stope nezaposlenosti na državnoj razini. To se radi

tako da se osobe koje su odustale od traženja posla ili one koje žele posao s punim radnim vremenom,

a mogu pronaći samo onaj sa skraćenim, više statistički ne vode kao nezaposlene. Zbog ovog je trika u

Sjedinjenim Državama iz statistike i popisa nezaposlenih jednostavno nestalo pet milijuna osoba.

Procjenjuje se da je 2009. godine realna stopa nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama iznosila 15

posto, a ne službenih 8,5 posto. (Hedges, 213-215) Među mađioničarske (zato ne i manje opasne)

trikove ulazi i aktualna namjera Eurostata, statističke agencije Europske unije, koja bi htjela povećati

29

nacionalne bruto društvene proizvode tako da u buduće u njih uključi dosad zanemarivanu ekonomiju

kriminala, “zbrajajući novac potrošen na ilegalne droge, šverc i prostituciju”. (Postnikov, 2014, 7)

4. Zaključna razmatranja

U ovom su se radu nastavila i proširila istraživanja koja je sproveo Robert Skidelsky i objavio u knjizi

Keynes: povratak velikana. Unutar korica knjige R. Skidelsky je, među drugim analizama, obavio i

usporedbu konkretnih gospodarskih rezultata dvaju podjednako dugih razdoblja u poslijeratnoj

ekonomskoj povijesti svijeta. Razdoblja su označena kao keynezijansko i postkeynezijansko sukladno

njihovoj dominantnoj ali i međusobno suprotstavljenoj ekonomskoj teoriji i praksi. Gospodarska

postignuća su se za oba razdoblja procjenjivala kroz njihove prosječne stope ekonomskog rasta, stope

nezaposlenosti, stope inflacije i stope promjenljivosti nekih važnih ekonomskih varijabli. U cilju

stvaranja punije i istinitije slike o kvaliteti života ljudi u poslijeratnom kapitalizmu, oba su se njegova

razdoblja dodatno usporedila kroz socijalne i ekološke učinke društveno-ekonomskog razvoja.

Komparativna analiza socijalno-ekoloških dimenzija života i razvoja sprovedena je uz pomoć procjene

prosječnih raspona ekonomske i društvene nejednakosti, kretanja proračunskih izdvajanja za javne

usluge i promjenu vladajućih slika i stavova društva o siromašnima, nezaposlenima i na druge načine

depriviranim slojevima društva.

U usporedbi između rezultata keynezijanskog i postkeynezijanskog razdoblja poslijeratne ekonomske

povijesti prvo je imalo snažniji privredni rast, nižu nezaposlenost, veću podjednakost i manju

nepostojanost deviznih tečajeva. U drugom razdoblju rastuću nejednakost dohotka i bogatstva unutar

kapitalističkih društava prati i sve veća nejednakost u životnim izborima, zdravlju i obrazovanju,

ekonomsko izrabljivanje zaposlenih kod kuće i u inozemstvu, ružno, netočno i nemilosrdno oslikavanje

siromašnih i neuspješnih, zagađivanje i iscrpljivanje prirode i njezinih resursa, korupcija i povlastice

koje uništavaju radnu etiku i privrženost demokraciji. Drugo razdoblje je bilo pogođeno i s nekoliko

bankarskih kriza kao i s pet globalnih recesija, pri čemu posljednja predstavlja najveću i najdublju

nakon Velike depresije 1930-ih. Samo na tržištima dionica financijsko-gospodarski krah je od 2008. g.

naovamo izbrisao vrijednost ekvivalentnu ukupnom svjetskom BDP-u ili jednogodišnjem radu nekoliko

milijardi ljudi. Da trilijuni dolara oteti poreznim obveznicima nisu iskorišteni za postizanje ekonomske

stabilnosti mnoge bi zemlje doživjele nacionalne stečajeve, potpune bankarske slomove i nestanak

glavnine realnog sektora. Lošu sliku o desetljećima postkeynezijanske paradigme dodatno kvari

opravdana sumnja na postojanje prakse statističkog preuveličavanja njezinih gospodarskih “uspjeha”

i reduciranja promašaja i padova. Ovakvo iskrivljavanje i zaobilaženje ekonomske istine ponajprije služi

kao retoričko sredstvo uvjeravanja te je poučan primjer diskurzivne formacije u službi jačanja

bogatstva i moći tanke skupine na vrhu socijalne ljestvice.

U konačnici se na temelju rezultata svih sprovedenih istraživanja može zaključiti kako još uvijek

vladajuća postkeynezijanska ekonomska politika i njoj imanentna neoliberalna ekonomska teorija ne

samo da u odnosu na prethodno razdoblje sporije i nestabilnije doprinose porastu blagostanja već

zbog sve brojnijih i težih popratnih socijalnih i ekoloških problema dodatno otežavaju i poružnjuju život

milijarda ljudi, čak do tog stupnja na kojem se izgradnja dobrog društva i čovjeka čini bezizglednom.

Posebno je tmurna tekuća faza vladavine neoliberalne ideologije i ekonomske politike kada svijet živi

u visokoj ekonomskoj, socijalnoj, političkoj i fizičkoj nesigurnosti.

30

Dio problema se ipak može otkloniti kroz povratak na mješoviti tip gospodarstva keynezijanskog

razdoblja u kojem država nema minimalnu ulogu kao što je ima danas. Dobro uređena, racionalna,

prosvjećena i nadzirana država mogla bi ponovno značajno doprinositi razvojnim uspjesima kroz

regulaciju banaka i financijskog sektora, kontrolu zagađivanja okoliša, dohodovne transfere

najugroženijima, financiranje zdravstva, obrazovanja i fundamentalnih istraživanja te na mnoge druge

načine. To ne znači da bi se zbog povremenih, čak i teških neuspjeha i promašaja tržište trebalo ukloniti

iz dobitne kombinacije uz čiju se pomoć ekonomski, socijalno i ekološki snažno i sigurno napreduje. U

spoju aktivne vlade i slobodnog tržišta obje strane brinu da ona druga s vremenom ne postane svoj

najgori neprijatelj.

5. Literatura

Georg, Suzan (2013), Rat protiv društva, Novi plamen, br. 15, str. 84-93

Hedges, Chris (2011), Carstvo opsjena: kraj pismenosti i trijumf spektakla, Algoritam, Zagreb

Judt, Tony (2011), Zlo putuje zemljom: rasprava o našim sadašnjim nelagodama, Algoritam, Zagreb

Krugman, Paul (2010), Savjest liberala, Algoritam, Zagreb

Močnik, Rastko (2013), Alex Callinicos: Antikapitalistički manifest, predgovor knjizi, Novi plamen, br.

15, str. 99-107

Postnikov, Boris (2014), Seks, droge i slobodno tržište, Novosti, br. 768

Sachs, Jeffrrey (2011), The Price of civilization: Economics And Ethics After the Fall, The Bodley Head,

London

Skidelsky, Robert (2011), Keynes: Povratak velikana, Algoritam, Zagreb

Stiglitz, Joseph (2010), Freefall, W.W. Norton and Company, New York - London

Stiglitz, Joseph (2012), The Price of Inequality: How Today's Divided Society Endangers Our Future,

W.W. Norton and Company, New York – London

31

Marxovi pogledi na konkurenciju i konkurentnost

Dimitrije Birač, mag. oec.

Katedra za ekonomsku teoriju – vanjski suradnik

Sveučilište u Zagrebu

Ekonomski fakultet u Zagrebu

[email protected]

Sažetak

U ovom članku prikazuju se Marxovi pogledi na konkurenciju i konkurentnost kao dio njegove ukupne

ekonomske misli, odnosno kao dio njegove kritike klasične političke ekonomije. Najveću pažnju autor

je usmjerio na prikaz i analizu Marxovih pogleda na konkurenciju kao oblik koordinacije ekonomskih

aktivnosti i ekonomskih procesa u kapitalističkom sistemu koje je izložio u knjigama Bijeda filozofije,

Rani radovi, Osnovi kritike političke ekonomije, Kapital (I-IV). U tom kontekstu autor prikazuje Marxove

poglede na produktivnost rada i njenu ulogu u razvoju proizvodnih snaga.

U zaključku autor ističe da je Marxov pogled na konkurenciju i produktivnost rada kao čimbenik

konkurentnosti i danas aktualan, premda se nalazi na lepezi heterodoksnih pogleda koji nude

koncepcije konkurencije koje su drugačije te u konkurentnom odnosu prema sada dominantnoj

neoklasičnoj koncepciji konkurencije i konkurentnosti.

Ključne riječi: Marx, konkurencija, konkurentnost, kapitalisti, višak vrijednosti

1. Uvod

U posljednjih šest godina, koliko traje kriza u Hrvatskoj, unutar ekonomske zajednice intenziviraju se

rasprave o ekonomskoj ulozi države. Prvi je problem treba li hrvatskoj ekonomiji aktivnija uloga države

ili njenu ulogu pak treba reducirati, a sve s ciljem oslobađanja 'progresivnih' tržišnih snaga. Ovisno o

odgovoru na ovaj problem razni ekonomisti se svrstavaju, u suštini, u dva tabora - neoliberalni i

kejnezijanski. Međutim, situacija nije jednostavna budući da su i jedni i drugi za usku suradnju države

i tržišta. Neoliberali toj suradnji pristupaju više formalno (i više verbalno) dok joj kejnezijanci pristupaju

više s faktičke, djelatne strane.

U tom kontekstu, misao čitave ekonomske zajednice vrti se oko dva pojma koji polako ulaze u svijest

svakog građana ove zemlje. Riječ je o konkurentnosti i konkurenciji. Ovdje se javlja drugi problem,

usko vezan uz onaj prvi – može li ekonomija biti konkurentnija uz veću ili manju ulogu države? Kako

uopće postići optimalnu razinu konkurentnosti za ekonomski rast i izlazak iz trenutne krize? Na koji

način urediti odnose između države i tržišta da bi stupanj konkurencije ostvario kvalitativni pomak?

Sve su ovo pitanja koja svakodnevno muče ekonomiste i koja se spominju u gotovo svim ekonomskim

radovima. Odgovor je najčešće isti – ekonomski rast postiže se većom konkurentnošću, a ova se

32

postiže poboljšanjem ulagačke klime, reformom tržišta radne snage, reformom javnog sektora,

odnosno smanjenjem uloge države u korist tržišta.

Namjera je ovog rada da ukaže na alternativni način gledanja na probleme konkurencije,

konkurentnosti i ekonomskog rasta. On polazi od pitanja što su konkurencija i konkurentnost uopće

te u kakvom su odnosu s postojećim sistemom. Zbog toga rad izlaže poglede Karl Marxa na dotične

pojmove i probleme koji proizlaze iz njihove suštine. Cilj rada je pokazati da su konkurencija i

konkurentnost imanentni kapitalizmu, da su zapravo medij i oruđe kapitala koji upravo putem njih

potvrđuje kapital-odnos. Proizvodnja viška vrijednosti putem eksploatacije radne snage ne jenjava,

nego upravo dobiva na kvaliteti i kvantiteti razvijanjem konkurentnosti i konkurencije. Stoga je glas za

više konkurentnosti i konkurencije, glas za više eksploatacije rada. Ali ni suprotno nije dobro zato što

onda pojedinačni kapital gubi na svjetskoj razini i time gubi sposobnost zapošljavanja. Zapravo je

poruka Marxa da je ukidanje kapitalizma i s njim ukidanje konkurencije i konkurentnosti jedino

progresivno rješenje.

U radu je korištena isključivo Marxova literatura i to ponajviše prvi i treći tom Kapitala, druga knjiga

četvrtog toma Kapitala (Teorije o višku vrijednosti) te Osnove kritike političke ekonomije (čuveni

Grundrisse). Razlozi su sljedeći – na ovaj se način umanjuje mogućnost krivotvorenja Marxove misli,

moguće je kvalitetnije pratiti njegovu misao o pojedinim pitanjima i dobiva se potrebna širina i veličina

misli ovog ekonomista, ali i filozofa, sociologa i povjesničara.

Rad se sastoji od pet dijelova. U prvom dijelu opisuju se Marxovi pogledi na konkurenciju kao tržišni

mehanizam u kapitalizmu. Želi se pokazati da su ove dvije imanentne značajke kapitalizma temeljni

načini organizacije kapitalističkog društva. Zatim se daje pregled Marxove kritike pogleda na

konkurenciju tadašnje ekonomske misli. Drugi dio rada, ujedno i najvažniji, analizira konkurenciju

kapitalista i njenu ulogu u kapitalizmu. Tek u konkurenciji kapitalisti nastupaju kao klasa nasuprot

radnicima, a distribucija ukupnog viška vrijednosti kojim društvo u datom momentu raspolaže jest

temeljna uloga konkurencije. Iz konkurencije kapitalista proizlaze, odnosno postaju moguće, i

konkurencija kapitalista i radnika, te konkurencija među radnicima. Zbog toga se one u radu obrađuju

kao podnaslovi drugog dijela. Treći dio prikazuje Marxove poglede na konkurentnost. U središtu

konkurentnosti jest proizvodnost rada. U kapitalizmu je proizvodnost u obliku kapitala dosegla svoju

historijsku granicu i tek će se njegovim prevladavanjem ona moći primijeniti u ime čitavog društva.

Četvrti i posljednji dio donosi ocjenu Marxovih pogleda, dakle, pojašnjava njihovu spoznajnu valjanost

i upotrebnu vrijednost.

2. Konkurencija kao tržišni mehanizam u kapitalizmu

Marxova analiza kapitalizma sa svim njegovim društvenim zakonima i kategorijama podrazumijeva

svijest o njihovom historijskom karakteru. Drugim riječima, Marx polazi od pretpostavke da sve ono

što je nastalo mora i nestati. U tom smislu konkurencija jest samo još jedna od pojava kapitalizma koja

će s njegovim ukidanjem postati prošlost.

Za Marxa konkurencija nije moguća bez tržišta, kao što ni ono nije moguće bez konkurencije. Zapravo,

konkurencija 'razotkriva' tržišni mehanizam i preko njega zakon vrijednosti.

33

Naime, na razini društva postoji podjela rada koju čini mnoštvo nezavisnih proizvođača roba. Njihova

veza nije neposredno društvena budući da se njihov proizvod mora najprije pretvoriti u „oblik

razmjenske vrijednosti (novac) i da on tek u tom obliku dobija i dokazuje društvenu moć” (Marx, 1979:

64). Dakle, proizvođač ostvaruje društvenu vezu s ostalim proizvođačima tek suočavanjem proizvoda

(koji zbog toga postaje roba), odnosno putem tržišnog mehanizma. Ovim procesom upravlja zakon

vrijednosti roba koji „određuje koliko društvo može od svog ukupnog raspoloživog radnog vremena

utrošiti na proizvođenje svake posebne robne vrste” (Marx, 1947: 302).

Čim postoji nezavisnost proizvođača, njihova tek posredna društvenost i zakon vrijednosti odnosno

tržišni mehanizam, mora se zaključiti da je stihija prirodno stanje. A u stihiji su individue potčinjene

društvenoj proizvodnji, umjesto da je ova potčinjena individuama „koje bi je upotrebljavale kao svoju

zajedničku snagu” (Marx, 1979:64). Međutim, bitna je karakteristika u kaotičnoj društvenoj

proizvodnji da ona neprekidno teži uravnoteženju, da njezini akteri to žele. Ali kako su oni nezavisni

jedni od drugih, nepovezani i kako ne rade po unaprijed datom planu, tako je njihova težnja samo

kratkoročna i zapravo neefikasna, ona je samo „reakcija na stalno narušavanje ravnoteže” (Marx,

1947: 302). I već se ovdje krije jedna od temeljnih proturječnosti kapitalizma – dok su pojedinom

proizvođaču plan i organizacija vlastitog poduzeća uvjet preživljavanja na tržištu, dotle je

kapitalističkom društvu egzistencijalni uvjet upravo nepostojanje plana i organizacije1.

Ovdje konkurencija dolazi do izražaja zbog svoje uloge. Kao što je rečeno, zakon vrijednosti temelj je

organiziranja kapitalističkog društva u tom smislu što provodi „društvenu ravnotežu proizvodnje

uslijed njenih slučajnih fluktuacija” (Marx, 1948: 813). Konkurencija je pojava u kojoj se realizira ovaj

unutrašnji zakon. Prema tome, kapitalizam ne može bez konkurencije kao što konkurencija ne može

bez kapitalizma.

Neodvojivost konkurencije i kapitala dovodi nas do samog razvoja konkurencije.

Marx je dobro uočio činjenicu da je historijski pojava konkurencije kao ukidanje granica i prepreka

ranijih načina proizvodnje uzrok tome što se ona nije teorijski sagledavala baš u tom njenom

negativnom smislu. Zbog toga je prva stvar koju treba primijetiti pri analizi konkurencije da „je ono što

je za nju bila prepreka, za ranije načine proizvodnje bilo imanentna granica u kojoj su se oni prirodno

razvijali i kretali” (Marx, 1979a: 30).

Slobodna konkurencija, taj medij kapitala, u isto vrijeme kad je ukinuo prepreke, ali samo one koje su

bile prepreke za njega, a ne prepreke uopće, postavio je temelje vlastitih granica2. I u tim granicama

1 „Dok u modernoj tvornici podjelu rada regulira do najsitnije pojedinosti autoritet poduzetnika, moderno društvo ne zna za drugo pravilo ni za drugi autoritet u podjeli rada osim za slobodnu konkurenciju” (Marx, 1946: 114). 2 Kakve su osobine tih granica vidi se iz iznimnog odlomka kojeg je Marx pisao prije više od sto pedeset godina. U vrijeme kada se u sekundi vremena ogromne količine kapitala prebacuju iz jednog kraja svijeta na drugi, njegove tvrdnje izgledaju kao da su pisane danas: „Dok kapital, dakle, s jedne strane, mora težiti za tim da poruši svaku lokalnu granicu prometa, tj. razmjene, da kao svoje tržište osvoji cijelu Zemlju, on, s druge strane, teži za tim da pomoću vremena uništi prostor, tj. da reducira na minimum vrijeme koje je potrebno za kretanje od jednog mjesta do drugog. Što je razvijeniji kapital, što je dakle prostranije tržište na kojemu on cirkulira, koje sačinjava prostornu putanju njegovog prometa, to više on u isti mah teži za većim prostornim širenjem tržišta i za većim uništavanjem prostora pomoću vremena” (Marx, 1974: 246).

34

kapital se osjeća slobodnim i ne ide za tim da ih ruši, zato što su njegove granice zapravo granice

„vlastitih životnih uvjeta” (ibid.)3.

Ali konkurencija nije samo medij kapitala, ona nije samo realizator zakona vrijednosti, ona je i odnos

kapitala prema samom sebi kao drugom kapitalu. Zbog toga Marx tek u trećem tomu Kapitala obrađuje

konkurenciju, gdje analizira djelovanje „mnogih kapitala”.

Određenje konkurencije kao realiziranje odnosa mnogih kapitala temeljno je za analizu kapitalizma. I

ono ide uz raniju analizu konkurencije – kao realiziranje zakona koji vladaju u organizaciji društva.

Naime, kapital i njegovo kretanje kvalitativno su viši stupanj razvoja spomenutih zakona i zato je

potpuna samo ona deskripcija Marxove analize konkurencije koja istovremeno polazi od društvene

podjele rada i svih glavnih proturječnosti razvijene robne privrede i od djelovanja kapitala jednih na

druge.

Ključna je Marxova konstatacija da „svakom individualnom kapitalistu konkurencija nameće

unutrašnje zakone kapitalističkog načina proizvodnje kao vanjske prinudne zakone” (Marx, 1947: 521).

Ona pokazuje da stvar nije u pojedinačnom kapitalistu, iako Marx još u predgovoru Kapitala napominje

da je kapitalist personifikacija kapital-odnosa. Stvar je u samom načinu proizvodnje koji raspodjelu

društvenog fonda rada ostvaruje putem tržišnog mehanizma i konkurencije. I ovaj proces, ovi zakoni

se obrušavaju na pojedinca kao da su prirodni zakoni baš zato što ih ovaj ne može promijeniti4. Utoliko

se svaki kapitalist u odnosu na druge može održati jedino neprekidnim povećavanjem kapitala, a ovo

ne znači ništa drugo nego akumulacija. Zato je akumulacija kapitala temeljni proces kapitalizma.

Akumulacija kapitala neraskidivo je povezana s prvobitnom akumulacijom, kao što to Marx i

napominje na kraju prvog toma Kapitala. Potonju on ne shvaća samo kao historijski fenomen nego

upravo kao perpetuirajući fenomen. Suština tog procesa jest odvajanje sredstava za proizvodnju od

proizvođača. Akumulacijom kapitala putem konkurencije stalno se odvija razdvajanje sredstava za

proizvodnju od proizvođača. Sitni kapitalisti bivaju razvlašteni svojih sredstava budući da se ne mogu

mjeriti s krupnim kapitalistima. Na taj se način kapital koncentrira i centralizira što dovodi do

monopola5. Moglo bi se zato zaključiti da konkurencija nepovratno vodi monopolu. To bi bilo samo

djelomično točno jer se ova veza uzima kao nepovratna. Dijalektiku odnosa konkurencije i monopola,

fantastično je prikazao Marx u dijelu Bijeda filozofije (1847).

Naime, on tamo tvrdi su konkurencija i monopol dvije strane iste medalje i da upravo njihov

međuodnos čitavu stvar gura naprijed. Po njemu, konkurencija je proizašla iz feudalnog monopola

rušeći sve smetnje i prepreke. U tom smislu je „konkurencija bila suprotnost monopola, a ne monopol

suprotnost konkurencije” (Marx, 1946: 127). Moderni monopol, kaže Marx, nije onda samo prosta

antiteza, on nije negacija konkurencije ili njeno prosto ukidanje, nego „istinska sinteza”. On je

„negacija negacije” jer je negacija konkurencije koja je i sama negacija feudalnog monopola. Drugim

riječima, buržoaski monopol jest „jedinstvo suprotnosti” (ibid.).

3 „Isto kao što je i cehovski obrt u svom dobu procvata našao u cehovskoj organizaciji potpunu slobodu koja mu je bila potrebna” (Marx, 1979a: 30). 4 Ovo se lako može ilustrirati primjerom u kojem kapitalist sve i da želi povećati plaće svojim radnicima (što znači da mu manje ostaje za akumulaciju), on to ne može zbog konkurencije. 5 Treba reći da je za Marxa pojam monopol obuhvaćao i ono što danas znamo pod duopolima i oligopolima.

35

Malo dalje u svom djelu Marx razvija svoje tvrdnje i konstatira bit ovog prirodnog procesa kapitalizma.

Razradu teze da monopol rađa konkurenciju koja onda rađa monopol vrijedi prenijeti u cijelosti:

„Monopolisti prave konkurenciju jedan drugome, konkurenti postaju monopolisti. Kad monopolisti

delimičnim udruživanjem ograniče konkurenciju među sobom, onda raste konkurencija među

radnicima, a što više raste masa proletera prema monopolistima neke nacije, tim neobuzdanija postaje

konkurencija među monopolistima različitih nacija. Sinteza je takva da se monopol može održati jedino

ako neprekidno prolazi kroz konkurentsku borbu” (ibid.: 128).

Prema tome, Marx već na početku svoje ekonomske literarne aktivnosti zaključuje notornu činjenicu

koju je građanska ekonomska misao prihvatila, pritom se ne pozivajući na njega, tek u dvadesetom

stoljeću. Do tada je ekonomska misao smatrala da je monopol izvanredno stanje kapitalizma, dok neke

škole ekonomske misli to smatraju i danas.

Možemo zaključiti da Marx konkurenciju vidi kao neodvojiv proces kapitalističkog načina proizvodnje

koji osim što čini jednu od temeljnih poluga organiziranja društvene podjele rada, čini vidljivim

(odnosno realizira) unutrašnje zakone kapital-odnosa. Malo dalje u tekstu razradit ćemo te zakone

kapital-odnosa.

Kao uvod u sljedeći dio rada treba napomenuti vrlo važnu Marxovu metodološku pretpostavku.

Osnovni je nedostatak ekonomista, po Marxu, njihov nejasni pogled na društvene odnose koji su

otisnuti u stvarima, odnosno robama. Na taj se način stvarima daju ljudske osobine i umjesto da

analiziraju zašto društveni odnosi poprimaju oblik stvari koje onda vladaju6, ekonomisti uzimaju stvari

kao polaznu točku. Zato Marx konkurenciju izvodi iz društva. Pa i kada govori o „mnogim kapitalima”,

njemu je jasno da oni označavaju kapital-odnos, koji onda podrazumijeva najamni rad, eksploataciju,

višak vrijednosti itd.

2.1. Kritika shvaćanja konkurencije „vulgarne” političke ekonomije

U prijašnjem poglavlju bilo je riječi o Marxovom tumačenju konkurencije kao mehanizmu

kapitalističkog društva. Da bismo mogli ući detaljnije u Marxovu analizu mehanizma po sebi, dakle,

objasniti konkurenciju kao samoostvarenje kapitala i njenu ulogu kao distributera ukupnog viška

vrijednosti kojim društvo raspolaže u datom trenutku, nužno je nešto reći o Marxovoj kritici polit-

ekonomskog shvaćanja konkurencije. Ona je vrlo važna budući da je pomoću nje Marx razvijao i

vlastite poglede.

Poznati stav o vulgarnoj političkoj ekonomiji, „da banalne i po sebi jasne predstave agenata robne

proizvodnje (...) sistematizira, pedantizira i proglašava za vječite istine”, Marx je primijenio i na

konkurenciju (Marx, 1961: 94)7. Zbog organizacije društva u kapitalizmu o kojoj smo nešto rekli u

prethodnom poglavlju, odnosno da „privatni radovi istupaju kao članci ukupnog društvenog rada tek

putem odnosa u koje razmjena dovodi proizvode rada, a preko ovih i proizvođače”, društveni odnosi

se ne javljaju onako kako bi trebali, „kao neposredno društveni odnosi samih osoba u njihovim

6 „Tako u kapitalističkoj proizvodnji čovjekom gospodari proizvod rođenih mu ruku” (Marx, 1947: 550). Zanimljvo, ovdje se Marx poziva na Thunena koji se pita kako je čovjek od gospodara kapitala, budući da je ovaj proizvod ljudskog rada, postao njegov rob. Što bi jedan od glavnih prethodnika marginalizma tek rekao na analizu kapitala današnjih sljedbenika? 7 Napomena: zbog određenih okolnosti, ovdje je korišteno slovensko izdanje prvog toma Kapitala.

36

radovima” (Marx, 1947: 38). Oni se javljaju kao „stvarni odnosi među osobama, a društveni odnosi

među stvarima” (ibid.). Glavni problem i jest u tome što se oni u kapitalizmu ni ne mogu drugačije

javljati. Prema tome, da bi ekonomist istraživao kapitalizam on mora prvo biti svjestan tog „fetišizma

robe”. Prema Marxu, vulgarni ekonomisti su najmanje svijesni toga i otuda njihovo pogrešno

analiziranje pojave konkurencije. Oni uglavnom konkurenciju ne izvode iz društva, nego iz perspektive

pojedinca, pojedinačnog kapitala. Za njih je kapital stvar (mogli bismo dodati stvar koja donosi profit),

dok je za Marxa kapital „društveni odnos među osobama, odnos koji se ostvaruje preko stvari” (ibid.:

686, kurziv D. B.).

Glavnu dosljednu konzekvencu koju su ekonomisti uzigli do neba, da su interesi pojedinca identični s

interesima društva, Marx kritizira i pokazuje njenu nelogičnost. Nije bit u tome što se sveopćom

jurnjavom za privatnim interesom postiže ukupnost privatnih interesa. Ako ništa, iz te bi se

„apstraktne fraze” prije mogao izvesti zaključak bellum omnium contra omnes. Ukoliko svi idu za

privatnim interesom, utoliko svako uzajamno sprečava ostvarenje interesa drugih. I umjesto „opće

afirmacije interesa, rezultira opća negacija. Poanta je upravo u tome da je sam privatni interes već

društveno određeni interes i da se može postići samo unutar uvjeta koje je postavilo društvo i sa

sredstvima koja ono daje, dakle, da je on vezan za reprodukciju tih uvjeta i sredstava (Marx, 1979: 62).

Dakle, ekonomisti koje Marx kritizira uopće ne ulaze u društveno poimanje ekonomije, odnosno za

njih je društvo tek puki zbroj pojedinaca. Pojedinaca koji uz tako pridodane im osobine na kraju ni nisu

pripadnici društva. Vulgarni ekonomisti zanemaruju upravo ono što pojedinca čini takvim, njegovo

društveno porijeklo. Zbog toga oni konkurenciju ne analiziraju kakva zaista jest, dakle kao društveni

mehanizam na određenoj fazi ljudske historije, nego kakva im se pojavljuje, kao pojedinačna težnja,

motiv nepovezanih (za sebe samostalnih) individua s ciljem ostvarenja vlastitog interesa.

Prema tome, njima nisu mogle biti poznate proturječnosti koje je Marx oštroumno naveo: osobna

nezavisnost, ali koja je zasnovana na stvarnoj zavisnosti (zavisnosti od društva); slobodna

individualnost, ali koja je zasnovana na univerzalnom razvoju individua i na njihovom potčinjavanju

društvu putem sveukupne produktivnosti. Društvena produktivnost daleko je moćnija od

produktivnosti pojedinca samog za sebe. Konačna proturječnost, svako „radi za sebe, a njegov

proizvod nije ništa za sebe (ibid.: 63).

Vidjeli smo da nemogućnost pravilnog shvaćanja konkurencije vulgarnih ekonomista proizlazi

ponajviše iz njihove metodologije. Ona im priječi da prodru kroz fetišizam robe i da umjesto stvari vide

društvene odnose. Prije nego zaključimo ovo poglavlje potrebno je navesti uzrok te metodologije.

Pogrešna metodologija ne može stajati sama za sebe budući da je ona nužno vezana za procese koje

pokukašava pojasniti. U tom smislu je na vulgarnu ekonomiju presudno utjecao kapitalist i njegov

pogled na konkurenciju. Kao što je rečeno, vulgarna ekonomija samo teorijski oblikuje poglede

pojedinog kapitalista. Kod pitanja konkurencije stvari nisu nimalo drugačije.

Iako se tek u poglavlju Konkurencija među kapitalistima detaljno pojašnjavaju Marxovi pogledi na tu

temu, već sada se mogu navesti neke Marxove misli koje će čitatelja uvesti u razradu problema

konkurencije i pokazati vezu kapitalista i vulgarne ekonomije.

Dakle, osnovna je Marxova teza da konkurencija izokreće sve procese kapitalizma. U konkurenciji se

stvari pokazuju suprotnima nego što zaista jesu. Stoga da bi se istražila i razumjela suština kapitalizma

ne može se započeti s konkurencijom i tumačiti razne procese njenim djelovanjem. Naravno, ona je

37

neizostavni dio kapitalističke organizacije i, kako ćemo kasnije vidjeti, jedino putem nje kapital postaje

kapital jer tada djeluje na druge kapitale i oni na njega. Ali tek kad su nam poznati osnovni zakoni

kapitalizma, konkurencija će dati zaokruženu sliku8.

Tako, na primjer, Marx upozorava da je kapitalist pod dojmom da je profit od pojedinačne robe

smanjio tako što je smanjio njenu cijenu, ali da je ostvario veći profit uslijed veće mase prodane robe.

Dalje, kapitalist je uvjeren da je baš on taj koji utvrđuje cijenu pojedinačnoj robi i da množenjem

određuje ukupnu vrijednost proizvoda. Ali on ne vidi da je zapravo „prvobitni proces dijeljenje, a

množenje je točno imajući za pretpostavku to dijeljenje” (Marx, 1972: 211). Drugim riječima, kapitalist

ne vidi da konkurencija njemu raspodjeljuje ukupni dio viška vrijednosti koje je stvorilo društvo, a ne

njegov kapital, odnosno on sam. Zato Marx prvo govori o dijeljenju. Tek nakon tog dijeljenja, moguće

je množenje koje se onda kapitalistu pokazuje kao primarno. A budući da on to ne vidi, onda ni

vulgarna ekonomija tu nije od velike pomoći, ona samo „prevodi čudnovate predstave kapitalista (...)

na prividno više teorijski jezik i trudi se konstruirati pravilnost tih predstava” (ibid.).

Suštinsko rješenje za problem fetišizma robe kao glavnog uzroka manjkave metodologije ekonomista,

Marx vidi u ukidanju privatnog vlasništva i tržišne organizacije društva te uspostavom društvene

kontrole nad sredstvima za proizvodnju i svjesne (planske) organizacije društva.

3. Konkurencija kapitalista i njena uloga u kapitalizmu

Konkurenciju kapitalista Marx isprva analizira s jednog poznatijeg aspekta, dakle, odnosa mnogih

kapitala i njihovog međudjelovanja. Činjenicu da konkurencija kapitalista označava borbu među

kapitalistima za što bolje uvjete proizvodnje, što jeftiniju robu i što veći profit, poznavali su mnogi

tadašnji ekonomisti. Ova borba, eufemistički rečeno tržišna utakmica, svodila se na to da veliki

kapitalist istisne maloga. I ovdje je on u punoj prednosti, kao što je na neki način u prednosti „kapitalist

prema radniku” (Marx, 1967: 218). Veliki kapitalist posljedično akumulira dobitke malog kapitalista

budući da on sebi u borbi može priuštiti manje dobitke ili čak gubitke na početku. U takvoj situaciji

mali kapitalist ne može izdržati i propada.

Proizlazi da je tendencija konkurencije gomilanje što više kapitala u što manje ruku. Ipak, konkurencija

je moguća samo na način da se „kapitali umnože, i to u mnogo ruku”. Dakle, u kapitalizmu se javlja

tendencija za natjecanjem, sukobom mnogih kapitala s ciljem što veće akumulacije, a kako je

„akumulacija (...) pod vlašću privatnog vlasništva koncentracija kapitala u malo ruku”, ta je tendencija

stalno sputavana porastom monopola (ibid.: 217). Tako iz čitavog ovog procesa nastaje jedan

unutrašnji zakon kapitalizma i konkurencije, a vanjski pojedinačnom kapitalu. Kapitalist koji ignorira

konkurenciju ubrzo propada, odnosno prestaje biti kapitalist. U tom smislu se može razumjeti zašto je

Marx analizirajući kapital imao na umu baš kapital i kapitalista kao njegovu personifikaciju, a ne

određenog kapitalista. Pojedinačni kapitalist može imati u sebi mnogo altruizma, ali njega

8 Konkurencija izvršava unutrašnje zakone kapitala. Ona ih ne pronalazi, nego realizira. „Zato, htjeti objasniti te zakone jednostavno konkurencijom znači priznati da se oni ne razumiju” (Marx, 1979a: 111). Na drugom mjestu je Marx dodatno objasnio svoju misao: „Naučna analiza konkurencije moguća je samo ako se shvati unutrašnja priroda kapitala, baš kao što je prividno kretanje nebeskih tijela razumljivo samo onome koji poznaje njihovo stvarno ali osjetilima neprimjetno kretanje” (Marx, 1947: 265).

38

konkurencija uvijek tjera da smanjuje troškova proizvodnje (dakle i najamnine). On taj zakon ne može

promijeniti ni ukinuti, a da naravno ne ukine i vladajući način proizvodnje.

Možemo reći da je navedeni aspekt konkurencije među kapitalistima bio vidljiviji, a spomenuli smo da

protiv njega ništa nisu imali ni ekonomisti. Međutim, kako je napredovao sa svojim studiranjem

političke ekonomije, Marx je sve više ulazio u drugi aspekt konkurencije, do tada nepoznat ekonomskoj

nauci. I dok se prvi aspekt provlači kroz Marxova djela, ovaj drugi aspekt je krucijalan za Marxovu

ekonomsku misao i on je ponajviše obrađen u trećem tomu Kapitala i u drugom tomu Teorija o višku

vrijednosti. Radi se o ulozi konkurencije u kapitalizmu i načinu na koja proizvedeni višak vrijednosti od

radničke klase konkurencija raspodjeljuje kapitalističkoj klasi.

Najprije je potrebno konstatirati da za Marxa razmjena roba po njihovim vrijednostima vrijedi samo

za jednostavnu robnu proizvodnju, u kojoj nema kapitala. Ovdje ukratko možemo navesti da je glavni

problem za klasične ekonomiste, po Marxu, bio što nisu znali primijeniti zakon vrijednosti (da se samo

ekvivalenti razmjenjuju) i na društvo kapitala. Tu se, naime, očito nisu razmjenjivali ekvivalenti. Marx

je to pitanje riješio tako što je dokazao da se u razmjeni suočavaju ekvivalenti upravo zato što se

nejednakost odvija u proizvodnji. Najamnina radnika nije plaća za njegov rad, nego vrijednost njegove

radne snage. Stoga u jednom dijelu dana, kaže Marx, radnik reproducira vlastitu najamninu, a u

drugom dijelu stvara višak vrijednosti za koji nije plaćen i koji prisvaja kapitalist. U tom smislu

vrijednost proizvedene robe razlikuje se od proizvedene vrijednosti. Proizvedenu vrijednost

konstituira vrijednost najamnine i višak vrijednosti, dok vrijednost same robe sadrži ono dvoje plus

opredmećeni rad u obliku strojeva i sirovina.

Međutim, u kapitalizmu se razmjena roba odvija „po cijenama proizvodnje” (Marx, 1948: 144). To

znači da je „cijena proizvodnje centar oko kojeg se okreću dnevne tržišne cijene i po kojem se u

određenim periodima izjednačuju” (ibid.: 147). Dakle, ovdje je cijena proizvodnje ono što je „Smith

faktički nazvao prirodnom cijenom” (ibid.: 165). Zakon vrijednosti je i dalje, što se tiče Marxa,

primijenjen time što smanjenje ili uvećanje radnog vremena potrebnog za proizvodnju „podiže ili

snizuje cijena proizvodnje” (ibid.: 147). Marxova radna teorija vrijednosti i zakon vrijednosti ovdje su

komplementarni.

Do sada je rečeno da se u kapitalizmu robe razmjenjuju po cijenama proizvodnje oko kojih gravitiraju

tržišne cijene, ali i dalje ne znamo na koji način nastaju cijene proizvodnje i koja je u svemu tome uloga

konkurencije.

Evo što o tome Marx kaže: „...konkurencija kapitala u različitim oblastima stvara cijenu proizvodnje

koja izjednačava profitne stope među različitim oblastima” (ibid.: 148). Ova izrazito jezgrovita misao

bit će nam jasnija u nastavku poglavlja. Dakle, konkurencija stvara cijenu proizvodnje na način da

izjednačuje profitne stope. Onda je logično da je „nejednakost profitne stope, uvjet i pretpostavka za

izjednačavanja konkurencije” (Marx, 1979a: 119).

Dvije stvari moraju biti jasne u razumijevanju Marxovih pogleda na konkurenciju kapitala. Prvo, dok je

u prvotnoj analizi kapitala Marx imao na umu kapital uopće ili kapital u apstraktnom smislu, u analizi

konkurencije ili analizi „mnogih kapitala” on ima na umu konkretni, društveni kapital. Kapital nije sam

za sebe, on postoji samo kao dio ukupnog kapitala jednog društva. U tom smislu, kad kapitalist nastupa

pred radnikom, onda se tu radi o kapitalistu kao neodvojivom dijelu kapitalističke klase s jedne, i

39

radniku kao neodvojivom dijelu radničke klase, s druge strane. Drugo, pozadina svega jest društveni

fond rada, odnosno ukupan rad kojim neko društvo u određenom trenutku razvoja raspolaže. U općim

crtama, prema Marxovoj teoriji ovaj rad se dijeli na opredmećeni i živi rad, dok se živi rad dalje dijeli

na plaćeni i neplaćeni rad9. Potonji je izvor viška vrijednosti.

Prema tome, pri razmatranju konkurencije nužno je imati na umu da je pojedinačni kapital samo dio

društvenog kapitala i da je profitna stopa udio neplaćenog rada (viška vrijednosti) u kapitalu.

Marx počinje od dane stope viška vrijednosti koja iznosi, primjera radi, 50 posto. Znači, radnik

proizvodi višak vrijednosti u veličini ½ svoje najamnine. Odabrana je stalna stopa zato jer s obzirom na

različitost predujmljenog kapitala, ali jednake veličine, u različitim granama proizvodnje, proizvodnja

viška vrijednosti, a onda i profitna stopa jest različita. Upravo je različitost profitnih stopa, kako je

ranije rečeno, uvjet i pretpostavka za konkurenciju koja potom iz tih profitnih stopa pravi srednju ili

opću profitnu stopu. Ova je „višak vrijednosti koji kapitalistička klasa proizvodi (godišnje) u odnosu

prema predujmljenom kapitalu u njegovom društvenom obimu” (Marx, 1959: 55, kurziv u originalu).

Na sljedećoj tablici dodatno ćemo pojasniti ovaj primjer (ibid.: 100). Dakle, neka je pet vrsta kapitala

raspodjeljeno u pet različitih grana proizvodnje. Svi su iste veličine, ali se razlikuju po organskom

sastavu. On u Marxovoj terminologiji označava udio postojanog i promjenjivog kapitala u ukupnom

kapitalu. U suštini to označava količinu opredmećenog rada kojeg pokreće živi rad. Kako jedino

promjenjivi kapital (a to je radna snaga) stvara višak vrijednosti, logično je da manji udio promjenjivog

kapitala znači i manji višak vrijednosti. Opet, veći udio postojanog kapitala (mašinerija i sirovine) znači

veći napredak i razvoj proizvodnih snaga društva. Rekli smo da je stopa viška vrijednosti 50 posto.

Tablica izgleda ovako:

Vrijednost proizvoda Cijena proizvodnje

v/pr u svim slučajevima=50 %

1. P 80 Pr 20 (v=10) 110 Pf= 10% 113.75

2. P 50 Pr 50 (v=25) 125 Pf= 25%

3. P 70 Pr 30 (v=15) 115 Pf= 15%

4. P 90 Pr 10 (v=5) 105 Pf = 5%

5. P 72.5 Pr 27.5 (v=13.75) 113.75 Pf= 13,75%

Kapital P 362.5 Pr 137.5 (v=55) 500 Pf = 68.75/500

Kapitali su veličine 100, a s obzirom na datu stopu viška vrijednosti u prvom slučaju višak vrijednosti

iznosi 10, dakle polovinu od ukupne vrijednosti najamnina. Istim postupkom dobivene su ostale

vrijednosti. Profitna stopa, udio viška vrijednosti u ukupnom kapitalu, za svaki kapital iznosti drugačije.

Dalje, vidimo da vrijednost proizvoda (P + Pr + v) iznosi u prvom slučaju 110. Istim postupkom

dobivamo i ostale vrijednosti.

9 „Da bi se neka roba prodavala po svojoj tržišnoj vrijednosti, tj. u razmjeru prema društveno potrebnom radu koji u sebi sadrži, mora cjelokupna količina društvenog rada koja se troši na cjelokupnu masu ove robne vrste odgovarati količini društvene potrebe za njome, tj. društvene potrebe sposobne za plaćanje. Konkurencija, kolebanja tržišnih cijena, koja odgovaraju kolebanjima razmjra potražnje i ponude, stalno nastoje da cjelokupnu količinu rada upotrebljenog na svaku robnu vrstu svedu na tu mjeru” (Marx, 1948: 160). Je li rad društveno potreban ili nije u kapitalizmu se provjerava naknadno, putem tržišta.

40

Sada dolazimo do glavne točke. Ukupni je kapital veličine 500 i zbroj profitnih stopa pojedinačnih

kapitala iznosi 68.75. Kad se ovaj zbroj stavi u udio s ukupnim (društvenim) kapitalom, dobije se

prosječna, opća profitna stopa od 13.75 posto. Bit je da „konkurencija (prenošenje kapitala ili

povlačenje kapitala iz jedne grane u drugu) dovodi do toga da kapitali jednake veličine u različitim

granama, usprkos svom različitom organskom sastavu daju istu prosječnu profitnu stopu” (ibid., kurziv

u originalu). Pri čemu je, možemo dodati, ukupni višak vrijednosti društva (u ovom slučaju ovih pet

grana proizvodnje) uvijek jednak zbroju profitnih stopa. I upravo ovdje se događa da pojedinačni

kapitalist ne prisvaja onoliko viška vrijednosti koliko je njegov radnik proizveo, nego samo koliko iznosi

njegov „alikvotni dio cjelokupnog kapitala kapitalističke klase. On je akcija, čija se dividenda plaća

proporcionalno njenoj veličini iz ukupne sume viška vrijednosti (ili neplaćenog rada) koji proizvodi

cjelokupni promjenjivi (u najamnine predujmljeni) kapital klase” (ibid., kurziv u originalu). Veličina

kapitala, kao dio društvenog kapitala, osigurava sebi jednak udio u ukupnom višku vrijednosti, a način

na koji se to ostvaruje jest konkurencija.

Kako je prosječna stopa dobivena konkurencijom 13.75 posto, znači da je vrijednost pretvorena u

cijenu proizvodnje10. Kapitalistima je konkurencija odredila visinu prosječne profitne stope i cijenu

proizvodnje po kojoj moraju prodavati svoje robe, bez obzira na njihovu vrijednost. Ta cijena, koja se

sastoji od uloženog kapitala i prosječne profitne stope, „društveni višak vrijednosti jednako razdijeljuje

među mase kapitala srazmjerno njihovoj veličini” i čini centar oko kojeg gravitiraju tržišne cijene (ibid.:

57).

Međutim, u tablici vidimo da je vrijednost proizvoda u četiri slučaja različita od njegove cijene

proizvodnje. To znači da bi ostvarili prosječan profit, kapitalisti u slučaju 2 i 3 prodaju robu ispod njene

vrijednosti, a kapitalisti u slučaju 1 i 4 iznad njene vrijednosti. Jedino u slučaju 5 kapitalist prodaje robu

točno po njenoj vrijednosti, a to znači da se njegov organski sastav kapitala poklapa s organskim

sastavom društvenog kapitala. Sasvim je logično, a to je utjecaj konkurencije, da kapitalist u slučaju 4

prolazi najbolje zato što kod prisvajanja dijela ukupnog viška vrijednosti, on je stvorio najmanje viška

vrijednosti. Ali on taj višak može „dobiti samo ako drugi prime manje od realne vrijednosti svojih

proizvoda”, odnosno ako drugi prodaju ispod vrijednosti robe11 (Marx, 1979: 370).

Rezimirajmo Marxovu analizu konkurencije. Osnovna je uloga konkurencije, kako je Marx vidi, da ona

„izjednačuje profitne stope različitih oblasti proizvodnje u prosječnu profitnu stopu i upravo time

pretvara vrijednosti proizvoda tih različitih oblasti u cijene proizvodnje” (Marx, 1948: 174). Ova

prosječna profitna stopa jest udio društvenog viška vrijednosti u društvenom kapitalu, pa je zato zbroj

profita svih različitih oblasti proizvodnje „jednak zbroju viškova vrijednosti, a zbroj cijena proizvodnje12

cjelokupnog društvenog proizvoda jednak zbroju njegovih vrijednosti” (ibid.: 141). Ovo, između

ostaloga, i zato što cijenu proizvodnje neke robe ne određuje samo vrijednost te robe, nego i

10 Tu se javio tzv. problem transformacije koji se u ovom radu ne obrađuje, a koji je bio najviše kritiziran od nemarksističkih ekonomista. Njihova je kritika bila usmjerena na to da Marx u prvom tomu Kapitala računa s vrijednostima, da bi u trećem tomu uvodio cijene i na taj način izjednačio vrijednosti i cijene. Postoje dakako mnoga predložena rješenja ovog problema, ali sve ovo tema je nekog drugog rada. 11 U vezi ovih pitanja dobro je napomenuti da Marx razlikuje i „cijenu koštanja” od cijene proizvodnje. Prva označava vrijednost koja je manja od vrijednosti robe, dakle prva označava troškove za kapitalista. Budući da njega ništa ne košta neplaćeni rad, on ne ulazi u njegovu cijenu koštanja i zato mu se čini (otud privid) da profit dolazi iz razlike prodajne cijene i cijene koštanja. 12 Možda je najbolja definicija da su to one cijene kojima njihova prodaja „donosi profite jednake veličine na jednake mase kapitala predujmljenih u proizvodnji svake od njih” (ibid.: 142).

41

cjelokupna vrijednost svih roba (dakle i udio prosječnog neplaćenog rada, odnosno viška vrijednosti)

(ibid.: 172).

Dakle, kapital u prisvajanju ukupnog viška vrijednosti sudjeluje proporcionalno svojoj veličini, a ne

individualnoj eksploataciji. Drugim riječima, konkurencija odvaja prosječan profit u različitim

oblastima proizvodnje od „stvarne eksploatacije rada od posebnih kapitala” (ibid.: 764).

Saznanje da putem konkurencije svaki kapital djeluje kao dio ukupnog, društvenog kapitala u odnosu

na društveni rad, Marx je proširio tvrdnjom da tada ukupni proizvod društvenog rada (višak vrijednosti)

kapitali konkretno dijele srazmjerno udjelu u tom ukupnom kapitalu i u „razmjeri u kojoj sam ukupni

kapital proizvodi višak rada” (Marx, 1972: 20). Iz toga proizlazi nekoliko implikacija. Prvo, Marx je time

pokazao da problem nije u pojedinačnom kapitalu i njegovoj eksploataciji. Ona mu je služila kao

početni primjer, ali i taj primjer bio je apstraktan, uopćen. Problem je u sistemu, u društvenoj klasi

kapitalista kao personifikaciji kapitala u cjelini, odnosno u prevlasti otuđenog i opredmećenog

(mrtvog) društvenog rada u obliku sredstava za proizvodnju nad živim radom. Drugo, pokazao je da

sukob postoji u samoj kapitalističkoj klasi, što se prilikom svake krize itekako vidi. Dok traje period

prosperiteta, što znači dok kapitalistička klasa zajednički dijeli eksploatirani višak vrijednosti,

konkurencija djeluje „kao praktično bratstvo kapitalističke klase” (Marx, 1948: 217). Međutim, čim

stvari krenu nizbrdo i više se ne radi o podjeli dobitka, nego gubitka, tada svaki kapital ide za tim da

smanji svoj udio u njemu koliko može i da ga prebaci drugome13. I tu se onda konkurencija javlja kao

„pitanje snage i lukavstva (...) kao borba zakrvljene braće” (ibid.: 217).

Za kraj napomenimo da je Marxova analiza isključivala mogućnost monopola, dakle situaciju kada

pojedinačni kapitalist ostvaruje ekstraprofit, odnosno kad je njegova profitna stopa veća od društvene.

Ovo je povezano sa zemljišnom rentom i zemljoposjednikom jer tamo gdje je zemljoposjednik,

„konkurencija kapitala prestaje da djeluje” (Marx, 1959: 101; 57). Zemljovlasnik tada prisvaja razliku

između vrijednosti i cijene proizvodnje.

3.1. Konkurencija radnika i kapitalista

Prihvatimo li Marxovu tvrdnju, u tekstu ranije izrečenu, da se kapital potvrđuje kao kapital tek u

konkurenciji, tek u odnosu s drugim kapitalom, možemo zaključiti i da kapital postaje kapitalom tek u

odnosu s radnikom. Cijeli proces prikivanja radnika za kapital, tog otuđenog sredstva za proizvodnju

od radnika i kao takvog nastupajuće društvene sile naspram radnika, konačno proces eksploatacije i

pretvaranja viška vrijednosti u kapital, Marx je obradio kao glavnu temu u svom glavnom djelu.

Osnovna teza da je podrijetlo viška vrijednosti u neplaćenom radu radnika, a kojeg kapitalist prisvaja,

nas ovdje ne zanima jer je riječ o procesu proizvodnje14.

Konkurencija radnika i kapitalista ovdje podrazumijeva dva ravnopravna vlasnika robâ koji dolaze u

kontakt putem tržišta, odnosno u fazi prometa. Promet je vrlo važan dio ukupnog kretanja kapitala,

koji kapitalu omogućuje najam radne snage i time pokreće proces proizvodnje viška vrijednosti koji

13 U tom smislu je Marx u prvom tomu Kapitala naveo onu uzrečicu francuskog kralja Luja XV: „Poslije mene potop”. 14 Nota bene – Marxov napor bio je usmjeren prema dokazivanju da profit nastaje u proizvodnji, a ne u prometu. Dakle, on je dokazao da se profit samo realizira u prometu, dok je većina ostalih ekonomista tvrdila da profit nastaje u prometu, iz razlike u cijeni (profit upon alienation).

42

opet stvara preduvjete za promet. Moramo biti vrlo konkretni, Marx promet shvaća kao mali i veliki

promet. Prvi označava razmjenu opredmećenog za živi rad u fazi proizvodnje, a drugi označava

kretanje kapitala izvan faze proizvodnje (Marx, 1979a). Prema tome, kretanje kapitala kroz razne faze

treba shvatiti kao dijalektički proces.

Suština odnosa kapitalista i radnika u fazi prometa, odnosno konkurencije jest u tome što je kapital

društvena sila, otuđeni proizvod samog rada i na taj način se pokazuje nadmoćnijim od rada. Kapital

je postao silom onog trenutka kad su sredstva za proizvodnju oduzeta od neposrednog proizvođača i

prema njemu okrenuta kao tuđa. Ovoj društvenoj sili sve je podređeno, a njena moć proizlazi iz

procesa proizvodnje.

Ali u konkurenciji stvari izgledaju malo drugačije. Ovdje vlada ravnopravnost i jednakost radnika i

kapitalista. Radnik prodaje robu radnu snagu, a kapitalist posjeduje robu novac. Nastaje razmjena po

zakonu vrijednosti koji kaže da se samo robe jednake vrijednosti razmjenjuju. Prema tome, ni jedan

od ove dvojice nije u lošijem položaju.

Međutim, kako je kapital ili njegova personifikacija kapitalist, u posjedu sredstava za proizvodnju, on

je, da se tako izrazimo, na društvenoj ljestvici jedan stupaj iznad radnika. Drugim riječima, „kapitalist

može živjeti duže bez radnika, nego radnik bez kapitalista” (Marx, 1967: 195). Ovu tipičnu nejednakost

Marx opisuje ovako: „Radnik ne mora nužno zaraditi sa zaradom kapitalista, ali nužno s njim gubi. Tako

radnik ne zarađuje kad kapitalist tvorničkom ili trgovačkom tajnom, monopolom ili povoljnim

položajem svoga komada zemlje drži tržišnu cijenu iznad prirodne cijene. Uopće se može primijetiti da

tamo gdje radnik i kapitalist jednako trpe, radnik trpi na svojoj egzistenciji, a kapitalist trpi na zaradi

svog mrtvog mamona” (ibid.: 197).

Dakle, formalna (pravna) jednakost, ali suštinska (ekonomska) nejednakost uzrokuje inferiornost rada

u odnosu na kapital. Zbog toga je radnicima bilo zabranjeno osnivati sindikate, dok su već godinama,

pa i desetljećima postojala udruženja kapitalista. Kod zakona ponude i potražnje, dodatno profitira

ona klasa koja kontrolira jednu stranu jer samim tim kontrolira i drugu. Kapitalisti, koji su ovom slučaju

na strani potražnje, utječu raznim udruživanjima na ponudu radne snage i to putem brojnih politika.

Oni time značajno urušavaju moć pojedinog radnika jer mogu kontrolirati njegovo zaposlenje.

Međutim, ako bi radnici osnivali vlastita udruženja, oni bi stekli utjecaj na ponudu radne snage i tako

uzvratili kapitalistima u toj klasnoj borbi. A kvalitativni pomak ka većoj kontroli ponude radne snage

znači ugrožavanje pozicije kapitala koji radnu masu disciplinira preko nezaposlenog stanovništva. Zbog

toga je konkurencija radnika i kapitalista uvijek išla u smjeru ograničavanja ili zabrane procesa

konsolidacije radništva. Uvjeti su konkurencije bili i ostali „uvjeti eksploatacije rada” (Marx, 1947: 426).

Analizirajući odnos radnika i kapitalista, njihovu međusobnu konkurenciju, Marx je uvijek

podrazumijevao proces klasne borbe. Kakav će biti društveni položaj radnika ovisit će o klasnoj borbi

koja prolazi kroz razne oblike i razne intenzitete kako se kapitalizam razvija.

Marx nam daje primjer klasne borbe kod trajanja radnog dana. S jedne strane, kapitalist pokušava

radni dan učiniti što je moguće dužim, to je njegovo pravo koje on kao kupac robe ima. S druge strane,

radnik ustraje na svom pravu kao prodavač i želi radni dan ograničiti na određenu normalnu veličinu.

Dakle, borba dvaju prava koja su „potvrđena zakonom robne razmjene u istoj mjeri. Između jednakih

43

prava odlučuje sila”, zaključuje Marx i uopćava, „tako se u historiji kapitalističke proizvodnje

normiranje radnog dana predstavlja kao borba za granice radnog dana (...) borba između kapitalističke

klase i radničke klase” (ibid.: 186-87).

3.2. Konkurencija radnika

Suština konkurencije između radnika jest da je ona samo „drugi oblik konkurencije kapitala” (Marx,

1979a: 31). Kapital je taj čiji zakoni određuju život modernog društva i svih njegovih aktera. Spomenuli

smo ranije da kapital postaje kapital tek u sudaru s drugim kapitalima, odnosno kroz konkurenciju.

Prema tome, konkurencija kapitala i njihova akumulacija određuje potrebe za radnom snagom. Čitavo

radno stanovništvo jedne zemlje podređeno je tim zakonima i potrebama proizašlim iz njih. Ukoliko

se za vrijeme kriza odbaci jedan dio radnog stanovništva, odnosno ukoliko nije potreban kapitalu,

utoliko on i ne postoji. Stoga mu Marx u nekim dijelovima prvog toma Kapitala daje epitet suvišnog

radničkog stanovništva.

Sama ponuda radne snage za kapital ima spasonosnu ulogu jer u vremenima krize, kad mnogo radnika

ostaje bez posla, ruši se cijena radne snage i to omogućuje kapitalu da pokrene poslovni ciklus. S druge

strane, za vrijeme prosperiteta, odnosno uzleta poslovnog ciklusa kapitala kad je potražnja za

radnicima velika pa cijena radne snage raste, ponuda radne snage (dakle, „armija nezaposlenih”) ipak

taj porast drži u određenim granicama. U tom smislu proizlazi politički zaključak – ako bi se zaposleni

radnici ujedinili zajedno s nezaposlenima oni bi kontrolirali cijenu radne snage time što bi kontrolirali

i ponudu. Međutim, takvo što još nije ostvareno u kapitalizmu.

Marx je, imajući na umu moć i suštinu kapitala, na konkurenciju između radnika gledao kao situaciju u

kojoj svi radnici gube. Naime, kao i svaki vlasnik robe, tako i radnik, da bi je prodao na tržištu mora je

ponuditi jeftiniju ili kvalitetniju, a najbolje i jeftiniji i kvalitetniju. Ali što to znači? U prvom slučaju, kad

radnik prodaje svoju robu što jeftinije, znači da on pristaje raditi za manju najamninu nego ostali

radnici. Posljedica je da ta najamnina nerijetko ne obnavlja ni vlastitu vrijednost, odnosno da se višak

radnog vremena, u kojem nastaje višak vrijednosti, duboko proteže na potrebno radno vrijeme. Tako

da radnik osim što dobiva najamninu od koje tek preživljava, u isto vrijeme kontinuirano stvara sve

veći profit kapitalu.

U drugom slučaju, njegova najamnina zaista jest veća, odnosno ona se obnavlja u cijelom potrebnom

radnom vremenu, zbog toga što je njegov rad kvalitetniji. Ali tamo gdje je potreban kvalitetniji rad,

sredstva za proizvodnju su i razvijenija, dakle, proizvodnija su15. Ovo samo znači da se potrebno radno

vrijeme skraćuje u korist viška radnog vremena. Rezultat je veći višak vrijednosti nego u prvom slučaju.

Prvi radnik je dobivao najamninu ispod vrijednosti vlastite radne snage i time je velikim dijelom

nastajao spomenuti višak vrijednosti. Drugi radnik dobivao je punu najamninu ali je zbog veće

proizvodnosti rada stvarao sve veći višak vrijednosti.

15 Jedna od metoda podizanja proizvodnosti rada, uz revolucioniranje sredstava za proizvodnju, jest i drugačija organizacija procesa rada. Kombiniranjem ovih metoda podjela rada postaje sve veća, a ona onda „osposobljava jednog radnika da radi za 5, 10, 20 njih; ona, dakle, povećava konkurenciju među radnicima 5, 10, 20 puta” (Marx, 1973: 67).

44

Prema tome, za obojicu radnika koji se natječu na tržištu radne snage, konkurencija znači samo

podvrgavanje kapitalu i njegovim zakonima.

Neupućeni čitatelj će primijetiti da koliko god konkurencija može podvrgavati radnika, ipak je radniku

bolje u doba konjunkture, nego krize. Marx ovdje odgovara na sebi svojstven način i pojašnjava da

„tvrditi da radnik ima interesa da kapital brzo raste, znači samo ovo: ukoliko radnik brže umnožava

tuđe bogatstvo, utoliko će dio koji na nj otpada biti veći, utoliko će više radnika moći dobiti posla i biti

oživotvoreno, utoliko će brže rasti masa roblja zavisna od kapitala” (Marx, 1973: 63).

Drugim riječima, radnička klasa će „imati to zadovoljstvo da sama sebi kuje zlatne lance kojima je

buržoazija priteže”. U tom smislu materijalni položaj radnikov će se popraviti, bit će bolji, ali na račun

njegovog društvenog položaja (ibid.: 64).

Da ne bi bilo pogrešnih tumačenja, Marx je mišljenja da je za najamni rad, dakle oblik kakav rad dobiva

u kapitalizmu, najbolja solucija upravo uzlet kapitala. To i jest proturječnost – za radnika je u

postojećem sistemu najbolje rješenje rast kapitala, odnosno akumulacija kapitala, a ujedno je to za

njega kao pripadnika radničke klase najlošije rješenje. Izlaz iz te proturječnosti ukidanje je najamnog

rada kao trenutnog oblika rada, dakle ukidanje kapitala kao odnosa, a što samo može značiti ukidanje

kapitalizma kao sistema.

U nastavku rada bit će prikazani Marxovi pogledi na osnovnu pokretačku snagu koja je ujedno i

historijsko opravdanje kapitalizma.

4. Marxovi pogledi na konkurentnost

U Marxovoj analizi kapitalističkog načina proizvodnje jedan kapital pobjeđuje druge tako što svoju

robu proizvodi jefitinije. Ipak, proizvoditi jeftinije u dugom roku ne može bilo koji kapital, nego je to

gotovo uvijek opcija samo velikog kapitala. Razlog je jednostavan – mali kapital nema toliki razmjer ni

kvalitetu proizvodnog procesa.

Proizvesti robu jeftinije od konkurenta moguće je promjenom raznih stavki koje ulaze u trošak

proizvodnje te robe, ali u skladu s njegovom radnom teorijom vrijednosti, najveće značenje Marx

pridaje upotrebi ljudskog rada.16

Iz navedenog proizlaze dvije bitne tendencije: prva, kapitalistički način proizvodnje konstantno utječe

na smanjenje prometnih vrijednosti proizvedenih roba (i time proširuje krug potrošača) i drugo,

16 „Konkurentska borba vodi se pojeftinjavanjem roba. Ako su uvjeti inače jednaki, jeftinoća roba zavisi od proizvodnosti rada, no ova zavisi od razmjera proizvodnje. Zato krupni kapitali tuku sitne” (Marx, 1947: 556). Ali da Marx nije jednostran pokazuje i sljedeći citat:: „ (...) kapitalističkom proizvodnjom stvara se jedna sasvim nova sila, kredit. On se u svom početku uvlači krišom kao skroman pomagač akumulacije, pomoću nevidljivih konaca privlači u ruke individualnih ili udruženih kapitalista novčana sredstva razasuta po površini društve u većim ili manjim masama, ali ubrzo postaje novim i strahovitim oružjem u konkurentskoj borbi, a najzad se pretvara u ogroman društveni mehanizam za centraliziranje kapitala” (ibid.: 556). Ovo razmišljanje ne može biti aktualnije u godini preuzimanja jedne slovenske firme od hrvatskog kapitala. Međutim, nužno je napomenuti da je uopće svaka inovacija ili bilo kakva druga upravljačka politika pojedinačnog kapitalista u svrhu što veće konkurentnosti, ipak u krajnjoj liniji podređena proizvodnoj snazi rada.

45

smanjenje prometnih vrijednosti rezultat je sve organiziranijeg procesa proizvodnje, odnosno

organiziranije upotrebe unajmljene radne snage.

Zadržat ćemo se na drugoj tendenciji i navesti da kod procesa proizvodnje (ovdje je cijelo vrijeme riječ

o proizvodnji viška vrijednosti i roba je samo njegov 'nositelj') Marx razlikuje proizvodnju apsolutnog

viška vrijednosti i proizvodnju relativnog viška vrijednosti. Temeljna razlika između ove dvije vrste

viška vrijednosti označava i temeljnu razliku između dvije vrste organizacije procesa proizvodnje i

upotrebe radne snage. Apsolutni višak vrijednosti nastaje produljenjem radnog dana uz

nepromijenjeni potrebni dio radnog dana.17 Relativni višak vrijednosti nastaje smanjenjem potrebnog

radnog vremena. Da bi se smanjilo potrebno radno vrijeme, odnosno vrijednost radne snage, nužno

je smanjiti vrijednosti svih roba koje nju kao vrijednost konstituiraju, a to znači da je nužno povećati

proizvodnju većom proizvodnošću rada. Prema tome, proizvodnja relativnog viška vrijednosti, u

kranjoj liniji, svodi se na porast proizvodnosti rada.

Temeljna metoda porasta proizvodnosti rada jest revolucioniranje sredstava za proizvodnju, a kako je

to imanentna značajka kapitalizma (koja se ostvaruje putem konkurencije), nije čudno da je Marx baš

proizvodnji relativnog viška vrijednosti posvetio mnogo prostora u svom glavnom djelu. Na drugom

mjesto on konstatira: „ (...) povećanje proizvodne snage rada i maksimalna negacija potrebnog rada

nužna je tendencija kapitala. Ostvarenje te tendencije predstavlja pretvaranje sredstva za rad u

mašineriju” (Marx, 1979a: 67, kurziv D. B.).

Marx u stvari želi reći da je društvo u kapitalizmu pronašlo dotad najuspješniji način proizvodnje, onaj

koji čovjeku omogućuje veću kontrolu nad prirodom (ali ta kontrola nikad nije direktna jer čovjek nije

jači od prirode!) i koji omogućuje razvoj oruđa za masovniju i jeftiniju proizvodnju nego ikad prije.

Dakle, suština je u stalnom napretku proizvodnosti rada. Ovo ujedno znači da će daljnjim razvojem

organizacije upotrebe rada i kapitalizam postati (možemo ustvrditi da je već postao) smetnja.18

Može se primijetiti i Marxov kut gledanja na konkurentnost i kapital. On, za razliku ekonomista,

konkurentnosti ne pristupa iz perspektive kapitala. On se ne zalaže za što veću proizvodnost rada u

svrhu smanjenja cijena robe i proširivanja kruga potrošača. Njemu nije važno što je engleski kapital

konkurentniji od francuskog niti on zagovara reforme s ciljem podizanja konkurentnosti samo kako bi

potonji kapital dostigao svog engleskog pandana.

Marx prilazi konkurentnosti najprije kao imanentnoj značajki kapitalizma, koje promatra kao historijski

proces s pripadajućim mu tendencijama i posljedicama koje ove uzrokuju. Zatim u konkurentnosti, u

tom procesu, vidi materijalni simptom prolaznosti samog sistema. Konačno, povezuje konkurentnost

s konkurencijom u smislu stihijskog i nesvjesnog, ex post, organiziranja društva.

17 Podsjetimo, Marx je radno vrijeme podijelio u potrebno radno vrijeme i višak radnog vremena. U prvom dijelu radnik reproducira vrijednost radne snage, a drugom dijelu on proizvodi višak povrh te vrijednosti, odnosno višak vrijednosti (vidi Marx 1947: 264). U skladu s tim, višak vrijednosti može rasti kad raste ukupno radno vrijeme i kad se smanjuje potrebno radno vrijeme. 18 „ (...) u obliku relativnog viška vrijednosti, koji se kao razvitak proizvodne snage radnika pojavljuje u odnosu na radni dan kao smanjenje potrebnog radnog vremena, a u odnosu na stanovništvo – kao smanjenje potrebnog radnog stanovništva, u ovom obliku neposredno se javlja industrijski i specifično historijski karakter načina proizvodnje zasnovanog na kapitalu” (Marx, 1979a: 125).

46

„Kad neki kapitalist povećavši proizvodnu snagu rada pojeftini recimo košulje, nikako ne znači da on

mora imati svrhu da u odgovarajućoj mjeri snizi vrijednost radne snage, a time i potrebno radno

vrijeme; ali samo ukoliko na kraju krajeva pridonese takvom rezultatu, pridonijet će on i povišenju

opće stope viška vrijednosti” (ibid.: 265).

Može pojedini kapitalist imati mišljenje o tome što se događa porastom konkurentnosti, možda čak i

točno mišljenje kad je riječ o njemu samom, ali on nema objektivnu sliku procesa. Razlog tome jest

sama organizacija ovog društva, dakle mnoštvo nezavisnih, nepovezanih proizvođača roba koji ulaze

u društvenu vezu tek putem tržišta. Porast konkurentnosti, odnosno proizvodne snage rada znači isto

što i: „a) porast relativnog viška vrijednosti ili relativnog viška radnog vremena koji radnik daje

kapitalu; b) smanjenje radnog vremena potrebnog za reprodukciju radne sposobnosti; c) smanjenje

dijela kapitala koji se uopće razmjenjuje za živi rad u odnosu na njegove dijelove koji kao opredmećeni

rad i uložena vrijednost sudjeluju u procesu proizvodnje” (ibid.: 120).

Rekli smo da mnogi ekonomisti, a da o kapitalistima i ne govorimo, nisu svjesni ovog, društvenog,

aspekta konkuretnosti. Za njih je bit konkurentnosti u podređenosti potrošačima. Drugim riječima, od

konkurentnosti kapitala najviše koristi imaju potrošači zbog jeftinijih roba, te radnici zbog veće

potražnje za njima.

Ali Marx je svjestan suštine, da „zato što je jedan individuum ili klasa individua prisiljena raditi više

nego što je potrebno za zadovoljenje svojih prijekih potreba, zato što se na jednoj strani postavlja višak

rada, na drugoj se postavlja nerad i višak bogatstva”. Ili još bolje, bogatstvo se javlja „zato što jedan

individuum može zadovoljiti svoju vlastitu prijeku potrebu samo zadovoljavajući u isti mah prijeku

potrebu i jedan višak povrh nje za drugog individuuma” (Marx, 1979: 252). Marxu je bilo jasno ono što

velikom dijelu ekonomista i danas nije posve jasno, da su u suštini bogati bogatiji zato što su siromašni

sve siromašniji.

U ovom kontekstu porast konkuretnosti zapravo znači daljnje širenje spomenutog procesa

raslojavanja. Konkurentnost je modus operandi kapitalizma, a sve što je podvrgnuto kapitalu

jednostavno perpetuira njemu imanentne proturječnosti. Uzmimo za primjer stroj. Uvijek treba

razlikovati stroj kao sredstva za proizvodnju od stroja kao kapitala, odnosno njegove kapitalističke

primjene. U prvom je slučaju on sredstvo za olakšavanje rada i smanjenje radnog vremena, u drugom

je slučaju on sredstvo za pokoravanje radnika, za produženje radnog vremena i za dobivanje profita.

Umjesto da radnik ima najviše koristi od stroja putem manjeg rada i veće (plaćene) dokolice, on je sve

siromašniji u apsolutnom, ali najviše u relativnom smislu.

Ukidanjem kapitalizma, ukinula bi se i kapitalistička primjena stroja, ali ne i sam stroj19 jer „kao što ni

zlato ne bi izgubilo svoju upotrebnu vrijednost kao zlato kad više ne bi bilo novac”, tako ni „mašinerija

ne bi izgubila svoju upotrebnu vrijednost kad bi prestala biti kapital” (Marx, 1979a: 68).

Danas se tek vidi da je ovakva analiza Marxa dovela do dalekosežnih zaključaka i ekonomska nauka

zasigurno bi bila kvalitetnija kada bi ih uključila u svoje suvremene analize. O tome ali i o ostalim

zaslugama Marxa pri analizi konkurencije i konkurentnosti bit će riječi u sljedećem dijelu rada.

19 Mnogi bi posumnjali baš o sudbini stroja budući da ne razlikuju stroj kao sredstvo za proizvodnju i stroj kao kapital.

47

5. Spoznajna valjanost i upotrebna vrijednost Marxovih pogleda na

konkurenciju i konkuretnost

Znanstvena utemeljenost i suvremenost Marxovih pogleda, odnosno njihova spoznajna valjanost

velika je samim tim što svaki put iznova u periodu kriza za njegovim glavnim djelom raste potražnja, a

njegova ekonomska teorija dospijeva u središte zanimanja ekonomske nauke.

Marx je anticipirao limitiranje konkurencije zbog sve veće akumulacije kapitala u malo ruku s jedne,

ali i intenzifikaciju konkurencije među monopolima, s druge strane. Dakle, on je bio upozorio na tu

dijalektiku odnosa konkurencije i monopola. Iz njegovog učenja o konkurenciji proizlazi da je

međusobno djelovanje mnogih kapitala podvrgnuto određenim zakonima i da te zakone ne može

ukinuti promjena nacionalnog porijekla određenog kapitala. Drugim riječima, ono što u suštini danas

radi engleski kapital, a jučer je radio nizozemski, sutra će raditi američki. Na taj način Marx nam je

pomogao da u razvoju kapitala gledamo fazu društvenog i svjetskog procesa i progresa, ali koja

svakako ima i svoj završetak.

Intenziviranje konkurencije ide usporedo s rušenjem svih mogućih granica i prepreka kapitalu, a to

povlači za sobom i nemilosrdnu konkurenciju među radnicima. Jednom kad je kapital toliko mobilan

da u vrlo kratkom vremenu može prijeći cijeli svijet zbog napretka u proizvodnom i prometnom

procesu, radnici gube i ono malo pogodnosti što su imali ranije. Jednom radniku od tada konkuriraju

milijuni radnika diljem svijeta. Ali to znači da tek tada kapital zaista i postaje svjetska sila i da je tada

više nego ikad prije nužna međunarodna solidarnost i organizacija radnika.

Čini se da je izuzetan doprinos Marxove misli bio i kod pitanja konkurentnosti. Osnovna misao je

sljedeća: razvoj kapitalizma znači razvijanje proizvodnih snaga društva, odnosno, u krajnjoj liniji,

proizvodnosti rada s ciljem stvaranja relativnog viška vrijednosti. Znači da se dio radnog dana koji

radnik radi za sebe drastično smanjuje, dakle da za čovjeka proizvodnost rada ima kolosalno značenje.

Ovim rezoniranjem dolazimo do pitanja: ako je toliko rasla proizvodnost rada, ako se toliko smanjio

potrebni dio radnog dana, zbog čega onda i dalje na Zapadu postoji osmosatni radni dan? Lako

možemo zaključiti da postoje materijalni uvjeti za znatno smanjenje radnog vremena, ali da je to u

kapitalizmu gotovo nemoguće ostvariti.

Sve ovo je usko povezano s danas sve aktualnijim pitanjem kasnijeg umirovljenja. Naime, ekonomisti

strogo preporučuju podizanje dobne granice za umirovljenje kao jedan od aspekta poboljšanja

konkurentnosti. Umjesto toga oni bi se, kada bi bili poučeni Marxovom analizom i proizašlim

zaključcima, morali upitati o tendencijama kapitala i njegovoj prolaznosti.

Marxova ingeniozna podjela radnog vremena na potrebno radno vrijeme i višak radnog vremena ključ

je za sagledavanje gorućeg problema podizanja dobne granice. Ako zamislimo jedan radni vijek kao

radni dan tada se može vidjeti koliki je dio radnik radio za sebe, a koliko za kapital. Prvi nazovimo

potrebni radni vijek, a drugi višak radnog vijeka. Možemo uočiti da se višak radnog vijeka povećava

dok u isto vrijeme proizvodnost rada strahovito raste, a nezaposlenih je sve više, pogotovo mladih.

Marxova je tvrdnja značajna: „Njegova (kapitalova, D. B.) je tendencija da stvori što je moguće više

rada; kao što je, isto tako, njegova tendencija da potrebni rad smanji na minimum. Zato je tendencija

kapitala isto tako da povećava radno stanovništvo, kao i da jedan njegov dio stalno pretvara u višak

48

stanovništva – stanovništvo koje je beskorisno sve dok ga kapital ne uzmogne korisno upotrijebiti”

(Marx, 1979: 250).

Marxov doprinos značajan je i kod shvaćanja konkurencije kao razvoja slobode. Dok ekonomisti

običavaju konkurenciju izjednačavati sa slobodom, dotle je Marx u najmanju ruku oprezan. Za njega

je konkurencija kao ekvivalent slobodi jedino slobodan razvoj načina proizvodnje zasnovanog na

kapitalu. Prema njemu, „u slobodnoj konkurenciji nisu individue postavljene kao slobodne nego je kao

slobodan postavljen kapital” (Marx, 1979a: 31). Dakle, sloboda u ovom slučaju jedino znači slobodu

kapitala, kao što je i u antici ta sloboda vrijedila samo za robovlasnike, a u srednjem vijeku za

zemljoposjednike. U tom smislu pojmovi poput slobode, demokracije, pravde itd., imaju duboko klasni

karakter i ne vrijede kao apsolutni pojmovi.

Za sve one ekonomiste koji gorljivo brane slobodnu konkurenciju jer je smatraju najvišim razvojem

ljudske slobode, a samim tim njenu negaciju doživljavaju kao negaciju individualne slobode, vrijedi

navesti jednu Marxovu tvrdnju: „To je samo slobodan razvitak na ograničenoj osnovi – na osnovi

gospodstva kapitala. Zato je ta vrsta individualne slobode u isti mah najpotpunije ukidanje svake

individualne slobode i potpuno podjarmljivanje individualnosti pod društvene uvjete koji uzimaju oblik

stvarnih moći...” (ibid.: 32).

Konačno, upotrebna vrijednost Marxove misli ima svoju specifičnost. Marx je analizirao suštinu

kapitalističkog procesa i kao rezultat uočio je osnovne proturječnosti koje potvrđujući njegovu

prolaznost stvaraju materijalne uvjete za njegovo ukidanje. Proizlazi da se velika većina Marxove misli

može upotrijebiti ili za ubrzavanje propasti kapitalizma ili za stalne pokušaje njegovog održavanja na

životu.

Zaključci koji proizlaze iz njegove ekonomske teorije nikako ne idu u prilog potonjoj upotrebi budući

da je Marx razotkrio one elemente i zakone koji čine bit kapitala, njegov razlog postojanja. To se,

međutim, ne može ispraviti, a da se ne ukine sam kapital-odnos.

6. Zaključak

Posljednjih godina među ekonomistima se intenziviraju rasprave o nužnosti veće ili manje ekonomske

uloge države. Prevladava mišljenje da se redukcijom ekonomske uloge države postiže veća

konkurentnost privrede i veći stupanj konkurencije. Pojmovi konkurencija i konkurentnost tretirani su

kao nepogrešivi recepti, gotovo kao panaceja.

Ovaj rad ukazuje na alternativno mišljenje kojim se dovode u pitanje istaknuti pojmovi. Osnova takvog

mišljenja je Marxova ekonomska misao. Ona konkurenciju i konkurentnost analizira kao procese

imanentne kapitalizmu koji dalje razvijaju kapital-odnos. Napredniji stupanj konkurencije znači

napredniji stupanj kapital-odnosa što onda podrazumijeva razvijeniju eksploataciju radne snage i

gomilanje bogatstva u rukama manjine temeljem privatnog vlasništva.

Marx je na konkurenciju, uz neodvojivo tržište, gledao kao na način organiziranja društva. U

kapitalizmu glavni princip organizacije društvene proizvodnje jest tržišni mehanizam. Konkurencija je

pojavni oblik ove organizacije. Ukidanjem kapitalizma kao jednog od načina proizvodnje, nestaje i

konkurencija te njezino mjesto zauzima svjesno, plansko organiziranje društvene proizvodnje.

49

Daljnjim napretkom vlastitih ekonomskih studija, Marx je sve više uočavao da ekonomisti konkurenciju

analiziraju iz nedruštvenog aspekta. Oni polaze od izoliranih individua i pojedinačni interes

proglašavaju mjerodavnim za cijelo društvo. Općenito, ekonomisti pogrešno uzimaju pojavu za

suštinu, a ovdje za to postoji i materijalno objašnjenje jer konkurencija izvrće procese kapitalizma. Ona

unutrašnje zakone kapitala uopće, nameće kao vanjske svakom konkretnom kapitalu.

Jedino se u konkurenciji kapital realizira kao kapital, u suočavanju s drugim kapitalima. Upravo zbog

okolnosti da se kapital konkretizira u konkurenciji, a da ova izokreće suštinu i pojavu, nužno je istražiti

kapital-odnos najprije apstrahirajući od konkurencije.

Ova metodološka prednost omogućila je Marxu da uoči osnovnu zadaću konkurencije – distribucija

ukupnog, društvenog viška vrijednosti kapitalističkoj klasi srazmjerno veličini svakog pojedinog

kapitala u ukupnom kapitalu, putem prosječne profitne stope. Nejednakost pojedinačnih profitnih

stopa uvjet je i pretpostavka konkurencije i njenog djelovanja. Na taj način umjesto pojedinačne

eksploatacije radne snage, prisvajanje viška vrijednosti određuje sudjelovanje individualnog kapitala

u ukupnom kapitalu.

Konkurencija kapitalista i radnika samo je personifikacija kapital-rad odnosa. Društveni položaj

kapitalista, koji je daleko viši od radnikovog, odlučuje o tom odnosu. Dotična konkurencija svodi se na

klasnu borbu koja uključuje formalnu jednakost kapitala i rada, ali njihovu suštinsku nejednakost.

Kretanje mnogih kapitala, odnosno konkurencija među kapitalistima određuje i konkurenciju među

radnicima. Razvojem kapitalizma i proizvodnosti rada, konkurencija među radnicima jača i to ide u

korist kapitalu koji smanjuje troškove rada i povećava profit. Organiziranjem zaposlenih i nezaposlenih

radnici bi utjecali na ponudu radne snage i time ostvarili značajni napredak u borbi s kapitalom, ali to

je u kapitalizmu nemoguće. Za materijalni položaj radnika bolje je što veće natjecanje među kapitalima

jer potražnja za radnom snagom raste, ali se njegov društveni položaj pogoršava jer proizvodi sve veće

bogatstvo od njega otuđeno.

Osnova zauzimanja boljeg položaja u konkurenciji kapitala jest konkurentnost. U skladu s teorijom

radne vrijednosti, Marx je u središte konkurentnosti postavio proizvodnost rada. On je shvaćao da

postoje i ostali načini povećanja konkurentnosti, ali je bio dovoljno pronicljiv da zna da su svi ti načini

u krajnjoj liniji podvrgnuti povećanju proizvodnosti rada.

Razlika između njegovih pogleda i pogleda ekonomistâ na konkurentnost jest da je on u njoj vidio način

za proizvodnju sve većeg relativnog viška vrijednosti. Druga je razlika bila u tome što je za njega

konkurentnost vezana za kapitalizam i da će se njegovim ukidanjem sredstva za proizvodnju koja u

kapitalizmu služe za eksploataciju radne snage, prenamijeniti u oruđa za olakšavanje i skraćivanje

ukupnog rada.

Spoznajna valjanost Marxove misli velika je budući da njegova misao postaje aktualna za vrijeme svake

krize. Velika većina zaključaka njegova analize konkurencije i konkurentnosti u tom pogledu stoji i

danas. S druge strane, upotrebna vrijednost Marxove misli ima jednu specifičnost. Naime, njegova

analiza kapitalizma išla je za objašnjenjem onih procesa i pojava bez kojih kapitalizam prestaje

postojati. U tom smislu njegova se misao, uvijek aktualna u kriznim vremenima, može upotrijebiti za

donkihotovske pokušaje održavanja sistema na životu. Ali, njegova se misao može upotrijebiti i za

50

ubrzanje propasti kapitalizma. Marxova misao je inherentno antikapitalistička, stoga je njena

najdosljednija upotreba ukidanje postojećeg sistema.

7. Literatura

Marx, K., Beda filozofije, Kultura, Beograd, 1946

Marx, K., Kapital I i III; Kultura, Zagreb, 1947 i 1948

Marx, K. – Engels, F., Prepiska III; Kultura, Beograd, 1959

Marx, K., Kapital I, Cankarjeva založba, Ljubljana, 1961

Marx, K., Engels, F., Rani radovi; Naprijed, Zagreb, 1967

Marx, K., Teorije o višku vrijednosti II (tom 25); Prosveta, Beograd, 1972

Marx, K., Najamni rad i kapital (iz Marx, K., Engels, F.: Ekonomski spisi); Svjetlost, Sarajevo, 1973

Marx, K., Temelji slobode; Naprijed, Zagreb; 1974.

Marx, K., Osnovi kritike političke ekonomije I i II; Prosveta, Beograd, 1979

51

Modeliranje socijalno-ekonomskih reformi u funkciji

održivog gospodarskog razvoja

Prof.dr.sc. Sofija Adžić

Odjel za europsku ekonomiju i poslovanje

Sveučilište u Novom Sadu

Ekonomski fakultet u Subotici

[email protected], [email protected]

Prof.dr.sc. Otilija Sedlak

Odjel za kvantitativne metode u ekonomiji i poslovnu informatiku



[email protected]

Izv.prof.dr.sc. Zoran Ćirić

Odjel za kvantitativne metode u ekonomiji i poslovnu informatiku



[email protected]

Sažetak

Polazna premisa rada polazi od pretpostavke kako je za održivo obnavljanje razvojne propulzije u

Republici Srbiji potrebno paradigmu država blagostanja zamijeniti (paradigmom) socijalno odgovorna

država. Osnovni zadaci socijalno odgovorne države su: (1) Ekonomsko i socijalno prihvatljivo rješavanje

problema viška zaposlenih, (2) Smanjivanje razlika u raspodjeli dohotka koja nemaju uporište u

proizvodnom poduzetništvu i rezultatima ekonomskih aktivnosti, (3) Osiguranje socijalne sigurnosti

(mirovine, zdravstvena zaštita, socijalna zaštita) i (4) Realizacija nacionalne Strategije za smanjenje

siromaštva. U ovom kontekstu, socijalno odgovorna država treba pokrivati: (1) Mirovinski sustav, (2)

Zdravstvo, (3) Naknade za nezaposlene, (4) Financijsku i srodnu podršku siromašnima i djeci te (5)

Domove za djecu bez roditelja i ometene u razvoju, invalide te stare i nemoćne osobe. U ovom okviru,

istraživanje problema izgradnje modela regulacije socijalno-ekonomske sfere prema konceptu

socijalno odgovorne države obuhvaća četiri dimenzije. Prva je transparentno određivanje područja

djelovanja države, kao i osnovnih principa na osnovu kojih treba izvršiti reforme u socijalno-

ekonomskoj sferi u cilju otvaranja prostora za unapređenje konkurentnosti nacionalnih industrija,

poduzeća i poslovanja. Druga je ostvarivanje opće ekonomske racionalnosti, poboljšanje ekonomske

strukture i osiguranje visokog stupnja kvalitete socijalnih dobara i usluga, a temeljem kompromisa

između minimalnih kriterija Europske unije i potreba svođenja javne potrošnje u okvire, koji

odgovaraju ostvarenom stupnju i strukturi nacionalnog bruto-domaćeg proizvoda i novostvorene

mailto:[email protected]


52

vrijednosti. Treća su potrebe da se u jednom dinamičnom kontekstu realizira prostorna raspodjela

funkcija regulacije socijalno-ekonomske sfere na četiri razine (centralni, regionalni, subregionalni i

lokalni). Isto je nužno postići temeljem supsidijarnog pristupa i principa da socijalna zaštita u užem i

širem smislu mora biti locirana na razini pojedinca i njegove obitelji u skladu s njihovim individualnim

ekonomskim mogućnostima i posebnim socijalno-ekonomskim potrebama. Četvrta je precizno

određivanje konzistentnih veza između sadržaja atributa socijalne, ekonomske i razvojne politike -

kako bi se odredili uvjeti pod kojima se socijalno odgovorna država može izgraditi i održavati.

Ključne riječi: Država blagostanja, Modeliranje socijalno-ekonomskih reformi, Endogen, auto-

propulzivan i samoodrživ ekonomski, socijalni i ekološki razvoj, Vjerodostojnost politika

implementacije društveno-ekonomskih reformi

1. Uvod

Republiku Srbiju (kao i Republiku Hrvatsku) obilježava širenje pojava raznih oblika siromaštva i

socijalno-ekonomskih patologija - koji suštinski ograničavaju promociju i implementaciju europskog

koncepta endogenog, auto-propulzivnog i samoodrživog ekonomskog, socijalnog i ekološkog razvoja.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrlo kratkom vremenu u Republici Srbiji je izvršena

restauracija kapitalizma. Jedna od njenih najvidljivijih posljedica je demontaža institucija (socijalističke

verzije) države blagostanja, prije svega, izdvajanjem funkcija socijalno-ekonomske politike iz privatnih

poduzeća. S obzirom da je u isto vrijeme došlo i do ekonomske propasti većine poduzeća formiranih u

periodu socijalizma, u Republici Srbiji se neprekidno i radikalno šire socijalno-ekonomski problemi.

Ključ ovog problema leži u činjenici kako demontažu funkcija socijalno-ekonomske zaštite i humanog

razvoja iz poduzeća, nije pratila izgradnja novih socijalno-ekonomskih institucija prema (europskom)

konceptu suvremenog tržišnog gospodarstva i njegovog konzistentnog uobličavanja u okvir za održivu

strategiju razvoja. Polazna premisa u predmetnom istraživanju jest ta da je za održivo obnavljanje

nacionalne razvojne propulzije potrebno paradigmu države blagostanja zamijeniti (paradigmom)

socijalno odgovorna država. Opravdanost ovog pristupa proizlazi iz sljedećih razmišljanja:

Prvo, kako bi se uspješno realizirala strategija gospodarskog razvoja, postoji potreba direktnog

povezivanja aktivnosti iz domene javne regulacije socijalno-ekonomske sfere s programima

unapređenja konkurentnosti nacionalnog gospodarstva i povećanja efikasnosti i efektivnosti njene

društveno-ekonomske nadgradnje (superstrukture). Za uspješnu realizaciju potrebno je osigurati

opći društveno-ekonomski okvir za: (1) (relativno) smanjenje troškova društveno-ekonomske

superstrukture, (2) otklanjanje uzroka slabog korištenja proizvodnog i ljudskog kapitala i (3)

efikasniju neutralizaciju pojava socijalno-ekonomskih distorzija uzrokovanih gašenjem

nerentabilnih poduzeća, neučinkovitog poslovanja i često neučinkovitih poljoprivrednih

gospodarstava, povlačenjem poduzeća iz nerentabilnih poslova, kao i smanjenjem zaposlenosti u

javnom sektoru.

Drugo, promocijom paradigme socijalno odgovorna država javnosti treba na jednostavan, precizan

i transparentan način prezentirati potrebu zamjene koncepta države blagostanja jednim novim -

ekonomski i društveno prihvatljivijim modelom javne regulacije socijalno-ekonomske sfere u

oskudnim materijalnim okvirima.

53

Treće, precizno (standardizirano) i transparentno određivanje područja javne regulacije socijalno-

ekonomske sfere i njegovo institucionalno uređenje odredilo bi (nove) granice u određivanju ciljeva

i napora svakog pojedinca kako bi postigao socijalno-ekonomsku sigurnost sebe i svoje obitelji (što

se može nazvati i djelomičnom privatizacijom socijalno-ekonomskih rizika).

Četvrto, precizno, standardizirano i transparentno određivanje područja javne regulacije socijalno-

ekonomske sfere, a uvažavajući prethodne točke (1), (2) i (3) - osiguralo bi metodološku osnovu za

određivanje kompleksne strukture raznih reformskih zahvata i politika u funkciji povezivanja ciljeva

gospodarskog i socijalnog razvoja i njihovog usklađivanja s raspoloživim javnim i osobnim

prihodima (Bailey, 2002).

Istraživanje problema izgradnje novog modela javne regulacije socijalno-ekonomske sfere prema

konceptu socijalno odgovorne države nužno uključuje i identifikaciju ključnih faktora koji blokiraju

napore za njeno precizno i transparentno određenje. U ovom kontekstu, tri pojave zahtijevaju širu

elaboraciju.

Prva je problem socijalno-ekonomske stratifikacije – jer je očigledno kako se više od dva desetljeća

izbjegava konkretnije određivanje sadržaja procesa socijalno-ekonomskog restrukturiranja,

uključujući i formiranje novih socijalno-ekonomskih grupa i njihovih implikacija na strukturiranje i

iskorištavanje faktora gospodarskog i socijalnog razvoja.

Druga je dominacija interesa distribucijski-orijentiranih koalicija koje blokiraju napore za

restrukturiranje socijalno-ekonomske sfere u skladu s novim shemama uloge javnog i privatnog

faktora u ostvarivanju socijalno-ekonomske sigurnosti.

Treći je djelomično posljedica prva dva, ali ima i autonomno značenje u smislu izgradnje osnovnih

nacionalnih društvenih vrijednosti, a to je potreba za preciznijom identifikacijom sadržaja pojma

tzv. egalitarnog sindroma - koji se često ističe kao osnovna kočnica socijalno-ekonomskih reformi

i održivog obnavljanja razvojne propulzije.

U navedenom kontekstu, istraživanje problema izgradnje novog modela javne regulacije socijalno-

ekonomske sfere prema konceptu socijalno odgovorne države ima nekoliko dimenzija:

Prva je transparentno određivanje područja djelovanja države, kao i osnovnih principa na osnovu

kojih bi trebalo izvršiti reforme u socijalno-ekonomskoj sferi u cilju (realnog) otvaranja prostora za

unapređenje konkurentnosti nacionalnih industrija, poduzeća i poslovanja. Druga je poboljšanje

ekonomske racionalnosti i strukture i kvaliteta osiguranja socijalnih dobara i usluga na osnovu

kompromisa između minimalnih kriterija Europske unije i potreba svođenja javne potrošnje u

okvire koji odgovaraju ostvarenoj razini i strukturi nacionalnog bruto-domaćeg proizvoda.

Treća su potrebe da se u jednom dinamičkom kontekstu realizira prostorna raspodjela funkcija

javne regulacije socijalno-ekonomske sfere na četiri razine (centralni, regionalni, subregionalni i

lokalni) na osnovu supsidijarnog pristupa i poštivanja principa kako bi se osiguralo lociranje

socijalnih dobara i usluga na razini pojedinca i njegove obitelji, a u skladu s njihovim individualnim

ekonomskim mogućnostima i posebnim socijalno-ekonomskim potrebama.

54

Četvrta je precizno određivanje konzistentnijih veza između sadržaja atributa socijalne, ekonomske

i razvojne politike - kako bi se odredili uvjeti pod kojima se socijalno odgovorna država može

izgraditi i održavati.

Izgradnja novog modela javne regulacije socijalno-ekonomske sfere prema konceptu socijalno

odgovorne države odvijat će se u znaku pripreme za pridruživanje i uključivanje u Europsku uniju. Ovaj

proces obilježava implementacija: (1) zajedničkih (pravnih) stečevina Europske unije (Acquis

communautire) koje u značajnoj mjeri imaju i određene socijalno-ekonomske implikacije i (2)

minimalnih standarda socijalno-ekonomske sigurnosti te zaštite života i zdravlja potrošača i

zaposlenih. (1) i (2) su egzaktna osnova za izradu sistema standarda za određivanje preciznog, jasnog

i transparentnog sadržaja ciljeva reformi i strukturnog prilagođavanja socijalno-ekonomske sfere i

mjerenja stupnja njihove realizacije. Međutim, s druge strane, njihova implementacija je vezana za

visoke troškove koji će direktno utjecati na povećanje javnih rashoda, troškova poslovanja

gospodarskih subjekata i povećanje izdvajanja za osiguranje socijalnih dobara i usluga u raspoloživom

dohotku pojedinaca i njihovih obitelji.

2. Osnovna obilježja socijalno odgovorne države

Određivanje sadržaja atributa socijalno odgovorne države zahtijeva širu elaboraciju. Nesumnjivo je da

su: globalizacija, slom socijalizma i kejnzijanskog koncepta ekonomske politike i njenog derivata države

blagostanja – izazvali rast društveno-ekonomskih proturječivosti u suvremenim tržišnim

gospodarstvima, bivšim socijalističkim zemljama i većini zemalja u razvoju. Rast nezaposlenosti i

povećanje udjela domaćinstava koja se suočavaju s teškoćama zadovoljavanja egzistencijalnih životnih

potreba je prisutno i u društvima koje karakteriziraju: razvojna propulzija, stabilnost cijena i deviznih

tečajeva i ekspanzija poduzetništva. To nameće pitanje određivanja (nove) suštine atributa

ekonomskih i socijalnih aktivnosti i njihovih međusobnih zavisnosti u cilju uspostavljanja i razvoja

društvene stabilnosti (World Bank, 2006; World Bank, 2011;). Pokazalo se kako ni socijalizam ni

kapitalizam u svom klasičnom obliku ne predstavljaju okvir za društvo, koji bi bio prihvatljiv za sve. S

druge strane, neo-klasični eksperiment sa rehabilitacijom privatnog poduzetništva je pokazao kako

ono dobro funkcionira samo u efikasnom javnom okviru, koji osigurava dobro i stabilno funkcioniranje

gospodarstva i zaštitu od socijalnih rizika, koje sa sobom nose četiri ključna mega-trenda: (1)

globalizacija, (2) razvoj (novog) globalnog proizvodnog sistema, (3) tehnički progres i (4) hiper-

konkurencija.

55

Jedan od znanstveno validnih odgovora na ove izazove je stvaranje uvjeta za uspostavljanje dobrog

društva1. Ekonomska i socijalna osnova dobrog društva je uspješno gospodarstvo2. Naravno da ove

paradigme pokrivaju mnogo širi sadržaj od paradigme socijalno odgovorna država. Koja bi njihova

značenja trebala biti integrirana u sadržaj paradigme socijalno odgovorna država?

Osnovna pretpostavka za uspješno gospodarstvo je dobro funkcioniranje gospodarskog sistema u

korist svih njegovih subjekata. To znači osiguranje uvjeta za stalan i zamjetan rast proizvodnje i

zaposlenosti te raspodjelu novostvorene vrijednosti na sve članove društva. Sve dok postoji rast

proizvodnje, zaposlenosti i mogućnosti za ekonomsku i socijalnu mobilnost, postoje šanse za svakog

pojedinca da osigura nove izvore prihoda, a time i osnovni uvjet za socijalni mir. Gospodarska

stagnacija, nezaposlenost, diferenciranje društva na neekonomskoj osnovi te lišavanje i beznađe koje

nose sa sobom - vode prema kriminalu, nasilju i raznim oblicima pobune koje suvremena država i

društvo ne mogu suzbiti. Ekspanzija nasilničkog ponašanja, droge, terorizma, odljeva “mozgova”,

demografska regresija i druge socijalne devijacije, koje su u manjoj ili većoj mjeri zahvatila suvremena

društva je samo vidljivi odraz širenja siromaštva i uspostavljanja ili održavanja neprirodne socijalne i

ekonomske strukture. Uspješno gospodarstvo je nužan uvjet za konstituiranje dobrog društva, ali veza

nije jednosmjerna, jer se uspješno gospodarstvo ne može graditi bez odgovarajuće socijalne osnove.

Što bi, u ovim okvirima, trebalo biti područje djelovanja socijalno odgovorne države?

U svakom društvu postoje pojedinci, koji se ne mogu ili ne žele uključiti u tržište rada. Zbog toga nitko

ne smije biti ostavljen bez prihoda, osuđen na gladovanje, beskućništvo i uskraćivanje minimalne

zdravstvene zaštite. Treba razlikovati tri karakteristične socijalne kategorije (Studija, 2003):

1 Pojam dobro društvo (alternativno se koristi i pojam dobra država) – označava društvo u kojemu je svakom

njegovom članu, bez obzira na spol, rasu i etničku pripadnost, osigurano pravo da ostvari ispunjen život i

pristojan životni standard u okvirima suvremene tržišne privrede (Berliner, 1999; Collection of works, 2001a;

Collection of works, 2001b; Galbraith, 1979, 1997). Dobro društvo za razliku od države blagostanja, koja

osigurava javna dobra po principu “jedna veličina za sve”, uvažava ljudske slabosti, razlike u sposobnostima,

kvalifikaciji i motivaciji, i, posebno, prepreke koje potiču iz oskudnosti ekonomskih resursa i načina političkog i

ekonomskog djelovanja privilegiranih društveno-ekonomskih slojeva, pa se naglasak u osiguranju uvjeta za

humaniji život u okvirima suvremene tržišne privrede, stavlja na: (1) dobro obrazovanje i obuku, (2) dobru

socijalnu infrastrukturu i političko djelovanje koje će više uvažavati interese socijalno ugroženih slojeva

stanovništva, (3) dobru fizičku infrastrukturu, (4) političko djelovanje i dobru javnu (državnu) upravu koje će

efikasnije djelovati protiv zloupotreba suvremenih tržišnih sistema u cilju preraspodjele dohotka i bogatstva,

ugrožavanja života i zdravlja ljudi, ugrožavanja životne sredine i neracionalne eksploatacije prirodnih resursa, (5)

javnu regulaciju gospodarstva i gospodarskog razvoja koja će osigurati stabilnost cijena i (6) suradnju i

razumijevanje s međunarodnim okruženjem. Društvena akcija na stvaranju dobrog društva se zasniva na: (1)

uspješnom gospodarstvu, (2) dobroj vladi i konceptima: (3) re-osmišljavanja države i (4) novog javnog

menadžmenta.

2 Pojam uspješno gospodarstvo označava suvremeno tržišno gospodarstvo, koje na ekonomski efikasan način proizvodi dobra i prihod (novostvorenu vrijednost) dobiven na osnovu toga raspoređuje na društveno prihvatljiv i ekonomski djelotvoran način (Galbraith, 1997). Osnovni društveno-ekonomski zadatak uspješnog gospodarstva je stvaranje okruženja, koje osigurava: punu zaposlenost radne snage, ublažavanje siromaštva i sprečava stvaranje klime socijalnog beznađa. Osnovno ekonomsko obilježje uspješnog gospodarstva je težnja ka osiguranju makroekonomske stabilnosti, kontinuiranog gospodarskog razvoja i rasta zaposlenosti. Pragmatična ekonomska politika usmjerena na povećanje ponude, ublažavanje socijalnih i ekonomskih posljedica gospodarskih ciklusa i uspostavljanje i održavanje makro-ekonomske stabilnosti je osnova javne intervencije za formiranje uspješnog gospodarstva.

56

Prva, obuhvaća dio populacije koja zbog svojih godina ne može sudjelovati u gospodarskom životu.

Suvremene države (uključujući i Republiku Srbiju) zbog financijskih i demografskih problema

protežiraju reforme mirovinskog sustava, prije svega, podizanje starosne granice za odlazak u

mirovinu, rigorozniju kontrolu ispunjenosti uvjeta za prijevremeno umirovljenje, smanjenje

relativne razine iznosa mirovina i uvođenje obaveznih i dobrovoljnih privatnih mirovinskih fondova.

Kako bi politika podizanja starosne granice za odlazak u mirovinu i rigorozna kontrola ispunjenosti

uvjeta za odlazak u mirovinu dala stvarne rezultate neophodno je ostvariti sljedeća dva uvjeta.

Prvo, potrebno je osigurati zaštitu života i zdravlja na radnom mjestu, kako bi se produžio radni

vijek zaposlenih, a drugo, treba kreirati dovoljan broj radnih mjesta za populaciju starosti od

pedeset do sedamdeset godina. Drugi dio reformi (smanjenje relativne razine iznosa mirovina i

uvođenje obaveznih i dobrovoljnih privatnih mirovinskih fondova) je kontroverzan i direktno

povezan s osnovnim društvenim opredjeljenjima nužnim za funkcioniranje uspješnog

gospodarstva. Smanjenje mirovina je moguće samo do razine kojom se neće ugroziti minimalni

socijalni standardi, koji moraju vrijediti za svakog člana društva, ali se ne smije ni obezvrijediti

ukupni radni (fiskalni) doprinos svakog pojedinca u prošlosti. Uvođenje obveznih i dobrovoljnih

privatnih mirovinskih fondova je uvjetovano rigoroznim sankcioniranjem zloupotreba u sistemu

štednje, kredita i vrijednosnica, kao i stabilnošću cijena, ali prije svega, postojanjem odgovarajućeg

broja uspješnih poslovnih projekata proširene reprodukcije.

Drugi dio obuhvaća populaciju koja je spriječena fizičkom ili psihičkom nemogućnošću ili

nedostatkom odgovarajućih poslova u ostvarenju odgovarajućeg prihoda.

Treću kategoriju sačinjavaju pojedinci koji su se opredijelili za nerad, iako nisu spriječeni godinama,

fizičkom i psihičkom nesposobnošću ili nedostatkom odgovarajućih poslova.

U svakom slučaju, i za ove dvije posljednje kategorije treba osigurati socijalnu pomoć, koja će

omogućiti osiguranje minimalnih uvjeta za život - iako se to sukobljava sa stavovima i interesima onih

koji imaju dominantnu ulogu u kreiranju osnovnih političkih i ekonomskih opcija. Za njihovo

neutraliziranje neophodno je efikasnije političko djelovanje - ono koje će više uvažavati interese

socijalno ugroženih slojeva stanovništva. U svakom slučaju, zloupotreba sistema socijalne pomoći su

realnost koja se ne može izbjeći, ali dobra institucionalna uređenost socijalnog sektora omogućava

njihovo svođenje na minimum.

Kako bi se izvršila djelomična privatizacija socijalnih rizika - društvo mora osigurati uvjete za planiranje

budućnosti i sređeni život svakog pojedinca i njegove obitelji. Osnovni ekonomski preduvjet je

stabilnost cijena. Međutim, apsolutnu stabilnost cijena u suvremenim tržišnim gospodarstvima nije

moguće osigurati, neke ili sve cijene će u nekim slučajevima biti zahvaćene inflacijom, ali se mora ipak

odvijati u prihvatljivim okvirima, uključujući i osiguranje nekog vida kompenzacije, primjerice,

indeksaciju mirovinske štednje, rast dohotka domaćinstava i slično.

U navedenom kontekstu socijalno odgovorna država, u slučaju Republike Srbije, trebala bi pokrivati

sljedeća područja: (1) Mirovinski sustav; (2) Zdravstvo (Adžić & Adžić, 2007); (3) Naknade za

nezaposlene; (4) Financijsku i srodnu podršku (pomoć u hrani i rješavanju stambenog pitanja)

57

siromašnima i djeci; (5) Domove za djecu bez roditelja i ometene u razvoju, invalide i stare;3 Naravno,

navedene komponente socijalnog sektora postoje u Republici Srbiji. Međutim, iako su fiskalna

izdvajanja za mirovine i zdravstvo visoka i teško opterećuju regularne prihode stanovništva i realnog

gospodarstva i djelomično se financiraju iz poreza na budućnost (vanjskim i unutarnjim zaduživanjem

države), javni mirovinski sustav je u dubokoj krizi, a zdravstvo na rubu kolapsa (Adžić & Popović, 2005).

Puno je siromašnih i nezaposlenih koji nemaju regularnu socijalnu pomoć, a većina domova je

zapuštena i u očajnom stanju (Vuković, 2005). Osnovni kriteriji za funkcioniranje socijalnog sektora te

odnosa javnog i privatnog sektora su određeni i, u skladu s njima, nakon 2000. godine poduzete su

odgovarajuće reforme (Bogićević et. al., 2001, 2002; Krstić & Stojanović, 2001; Studija, 2002, 2003,

2005a, 2005b; Zbornik, 2001). Zbog njihove permanentne aktualnosti ističu se: (1) proširenje

suvereniteta pojedinca; (2) koncentracija socijalne pomoći na one koje pate i one koji su nemoćni; (3)

uvođenje konkurencije; (4) financiranje u skladu s mogućnostima; (5) određivanje nove uloge države

u socijalnom sektoru.

3. Pod kojim se uvjetima socijalno odgovorna država može izgraditi i

održavati?

Kako bi se izgradila socijalno odgovorna država neophodno je postići konsenzus između političke i

ekonomske elite i većine stanovništva Republike Srbije. Potencijalni interes poduzetnički orijentirane

ekonomske elite je osiguranje političke i ekonomske stabilnosti potrebne za njihovu legalnu socijalnu

stratifikaciju. Interes većine stanovništva je osiguranje najboljih mogućih uvjeta za život i socijalna

sigurnost. Nasuprot tome, interes brokerski orijentirane ekonomske elite i većine političke elite je

konfliktan s interesima za uspostavljanje precizne i transparentne koncepcije socijalno odgovorne

države. Ne ulazeći u strukturu interesa koji stoje iza ovakve konstelacije, jasan je pravac društvene

akcije za njenu izgradnju i održavanje. To je promocija, ranije navedenih, paradigmi dobro društvo i

uspješno gospodarstvo. Naime, da bi se stvorili uvjeti za liberalno strukturiranje sadržaja ovih

paradigmi, neophodno je stvoriti društveno-ekonomsko okruženje u kojem će svi članovi društva (koji

to žele) moći pronaći adekvatno radno mjesto i ostvariti prihode koji osiguravaju bar minimalnu razinu

prihvatljivog životnog standarda. To zahtijeva neprekidni rast kupovne moći, koja mora biti dovoljna

kako bi se iskoristili postojeći kapaciteti i ostvarila puna zaposlenost. Ovaj je zahtjev konfliktan s

3 Iz područja koje pokriva socijalno odgovorna država isključeni su obrazovanje i stručno osposobljavanje. Naime,

jedan od potrebnih uvjeta za funkcioniranje uspješnog gospodarstva je efikasan, međunarodno konkurentan i

otvoreni sustav obrazovanja i stručnog osposobljavanja koji će osigurati kvalitetnu i prilagodljivu radnu snagu.

Zbog toga, svakom pojedincu moraju biti stvoreni uvjeti kako bi završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.

Nakon toga, svakom pojedincu treba osigurati mogućnost pristupa različitim razinama obrazovanja, a temeljem

njegovih vlastitih ambicija, intelektualnih i radnih mogućnosti. Za sve ovo moraju postojati odgovarajuća javna

sredstva i društvena klima u kojima ugled i prihodi pojedinih škola i fakulteta te njihovih nastavnika moraju biti

odraz društvenog valoriziranja obrazovanja i stručnog osposobljavanja, kao i njihovih individualnih napora u

osiguranju odgovarajuće, međunarodno prihvatljive kvalitete. Svakako da u sustavu obrazovanja i stručnog

osposobljavanja moraju postojati uvjeti za osnivanje i rad privatnih škola i fakulteta, ali oni ne smiju predstavljati

sredstvo osiguranja boljeg obrazovanja i stručnog osposobljavanja onima koji su u mogućnosti to platiti, ili što je

još gore, kao u slučaju Republike Srbije, ne smiju predstavljati mehanizam tiskanja diploma iza kojih ne stoje

odgovarajuća (međunarodno usporediva i priznata) znanja i vještine. Obrazovanje i stručno osposobljavanje, u

navedenom kontekstu, imaju izrazito ekonomsko i razvojno obilježje, stoga predstavljaju svojevrsno oruđe

ekonomske i razvojne politike. Osnovna implikacija je njegovo isključivanje iz socijalnog sektora.

58

načinom funkcioniranja suvremenih tržišnih gospodarstava. Empirijsko iskustvo je nedvosmisleno -

svaki gospodarski sistem konstituiran u posljednja dva stoljeća u svojoj osnovi sadrži cikličke trendove

u kojima se naizmjenično bilježe razdoblja opadajućih i rastućih gospodarskih aktivnosti.

Time dolazimo do političke i ekonomske suštine izgradnje i održavanja socijalno odgovorne države. U

tom smislu, teorijska dostignuća ekonomskih škola su nedovoljna. Jedini do sada teorijski u potpunosti

određeni koncept anticikličke ekonomske politike izveden iz Kejnsove makroekonomske analize je

napušten, jer je manje ili više opravdano optužen za ključni problem suvremenih gospodarstava -

dugotrajno paralelno održavanje visoke nezaposlenosti i inflacije. Promocija njenog supstituta -

ekonomije ponude je kontroverzna, jer se nakon relativno uspješne primjene u SAD njegova

implementacija u Europskoj uniji (s izrazito ambicioznim ciljem da ova međunarodna ekonomska

organizacija postane ključni nosilac razvoja u svijetu do kraja prvog desetljeća ovog stoljeća - tzv.

Lisabonska agenda iz ožujka 2000. godine) pokazala neuspješnom. U tom kontekstu, prihvatljivo

rješenje za stvaranje uvjeta za izgradnju i održavanje socijalno odgovorne države je inteligentnije

djelovanje javne regulacije gospodarstva i gospodarskog razvoja. Umjesto slijepog podržavanja nekog

intelektualno zavodljivog teorijskog koncepta ili preporuka međunarodnih političkih i ekonomskih

organizacija, potrebno je bolje razumijevanje nacionalnih socijalnih i ekonomskih problema,

odgovarajuća regulativa i kontrola njene implementacije u cilju skraćivanja razdoblja smanjenih

ekonomskih aktivnosti, ali i orijentacija na neutraliziranje nekih društveno neprihvatljivih pojava u

periodima rastuće ekonomske aktivnosti, a koja djeluju na njeno kasnije smanjenje. U okvirima

socijalno odgovorne države – inteligentna javna regulacija neuspjehe u gospodarstvu i rast

nezaposlenosti ne smije prebacivati na radnike. Na kraju, inteligentna javna regulacija gospodarstva i

gospodarskog razvoja u funkciji izgradnje i održavanja socijalno odgovorne države mora se suočiti i s

dobro prikrivenim interesima i težnjom za održavanje gospodarske stagnacije i niske razine

gospodarske aktivnosti, jer u takvim okolnostima ključne distribucijsko-orijentirane koalicije, koristeći

svoju ekonomsku ili političku moć, mogu vrlo efikasno i prikriveno ostvariti preraspodjelu društvenog

bogatstva i novostvorene vrijednosti u svoju korist.

Orijentacija na inteligentnu javnu regulaciju gospodarstva i gospodarskog razvoja u funkciji realizacije

društveno-ekonomskog okvira za izgradnju i održavanje socijalno odgovorne države, nameće i dva

osnovna pravca reformi funkcija vlade i javne (državne) uprave.

Prva je poboljšanje njihove efikasnosti u osiguranju javnih dobara i usluga, raspodjeli bruto-

domaćeg proizvoda, odnosno novostvorene vrijednosti i bogatstva, definiranju makroekonomskog

okvira i provođenju zakona.

Druga je povećanje njihove sposobnosti kako bi djelovali kao partneri u procesu strukturnog

prilagođavanja i unapređenja konkurentnosti poduzeća.

Kako bi ispunile ove zadatke potrebno je razviti koncept dobre vlade4. Koncept dobre vlade se u

operacionalizaciji oslanja na konstitucionalnu ekonomiju, teoriju financijskog makro-menadžmenta,

4 Pojam dobra vlada označava vladu i javnu upravu sposobnu u osiguranju efikasnog okvira za funkcioniranje

uspješnog gospodarstva i dobrog društva. Dobra vlada je sposobna realizirati sljedeće funkcije: (1) osiguranje

uvjeta za unapređenje konkurentnosti nacionalnog gospodarstva, (2) osiguranje uvjeta za ekonomski efikasnu i

racionalnu integraciju nacionalnog gospodarstva u globalne i regionalne ekonomske i političke procese, (3)

osiguranje kvalitetnih i povoljnih dobara i usluga javne uprave, (4) osiguranje jednakog tretmana svih građana i

59

kao i iskustva i tehnike upravljanja u privatnim profitnim i neprofitnom organizacijama. Na ovoj osnovi,

razvijeni su novi alati za unapređenje efikasnosti javne (državne) uprave, javnog sektora i smanjenje

javnih rashoda - koji se označavaju paradigmama reosmišljavanja uloge države i novi javni

menadžment5. Ovaj pristup nameće sljedeće reformske zahvate u kontekstu izgradnje i održavanja

socijalno odgovorne države:

Prvo, decentralizaciju i dekoncentraciju funkcija javne (državne) uprave zadužene za realizaciju

socijalne politike u cilju njihovog približavanja korisnicima i osiguranja fleksibilnosti u radu. Osnovni

izazov je kako osigurati centralnu koordinaciju i kontrolu rada bez narušavanja slobode rada nižih

razina organizacije vlasti.

Drugo, razdvajanje funkcija kreiranja socijalne politike od funkcija implementacije. Rješenja treba

tražiti, prije svega u eliminiranju posredničkih birokratskih struktura.

Treće, uvođenje sustava standardizacije kvalitete socijalnih dobara i usluga u funkciji zadovoljenja

potreba korisnika i to preuzimanjem poslovnih tehnika i orijentacijom na očekivanja pojedinačnog

korisnika.

Četvrto, unapređenje regulatornih mehanizama kroz smanjenje kvantitete i poboljšanje kvalitete

zakonske regulative socijalnog sektora, sniženje troškova njihove implementacije i unapređenja

sustava monitoringa i kontrole njihovog izvršenja - preuzimanjem poslovnih tehnika monitoringa i

kontrole aktivnosti.

Za implementaciju navedenoga treba koristiti sljedeće instrumente:

Peto, menadžment ljudskih resursa zasnovan na znanstveno utemeljenim programima izbora

kadrova, uvođenja u posao, edukacije, razvoja kadrova i poboljšanja motivacije. Praksa je pokazala

da se u ovoj oblasti ne mogu u potpunosti iskoristiti iskustva privatnog sektora. Naime, zbog

osnovnih karakteristika rada socijalnih organizacija i službi, neophodno je uskladiti ove zahtjeve s

potrebama osiguranja kolektivnog pregovaranja i jednakih prava za sve zaposlene.

Šesto, suvremene informacijske i telekomunikacijske tehnologije kako bi se osigurala bolja kvaliteta

i brži pristup socijalnim dobrima i uslugama. Praksa je pokazala da se ne mogu iskoristiti u

potpunosti sve njihove mogućnosti bez adekvatnih organizacijskih i koherentno usklađenih reformi

cijelog socijalnog sektora.

gospodarskih subjekata, kao i razvoja međusobnog partnerstva i (5) da razvojem adekvatne organizacijske i

upravljačke strukture kako bi javna uprava mogla pravovremeno odgovoriti na sve izazove koje sa sobom nose

promjene u društvu, nacionalnom i globalnom tržištu.

5 Novi javni menadžment – pojam sa dvostrukim značenjem. U užem smislu, pojam označava: (1) uvođenje

principa ugovornog menadžmenta u praksu upravljanja organizacijama kojima se realiziraju političke funkcije

(prije svega, izvršnim agencijama) i javnim poduzećima, (2) primjenu tržišnog mehanizma u javnom sektoru i

osiguranje usluga javne uprave za građane i (3) povezivanje plaća zaposlenih u javnim poduzećima i javnoj upravi

s rezultatima njihovog rada i poslovanja. U širem značenju, pojam obuhvaća sve aktivnosti u funkciji realizacije

koncepta reosmišljavanja uloge države.

60

Sedmo, tržišni mehanizam – primjerice: (a) formiranje internih tržišta socijalnih dobara i usluga

(pravo korisnika u izboru liječnika, grupe liječnika i zdravstvenih organizacija u osiguranju

konkretnih usluga - čime se direktno uvodi konkurencija između liječnika i bolnica koje se

financiraju iz javnih fondova), (b) primjena partnerstava javnog i privatnog sektora u osiguranju

socijalnih dobara i usluga i (c) potpuna privatizacija nekih socijalnih dobara i usluga (poput stručnih

konzultacija pri traženju posla i stručnog osposobljavanja, kao i prekvalifikacije nezaposlenih za

nova zanimanja).

Uvođenje tržišnog mehanizma u proces osiguranja socijalnih dobara i usluga pokazalo je kako ne

postoje jedinstvena rješenja i da uspjeh ovisi, prvenstveno, od kvalitete istraživanja uvjeta pod kojima

tržišni mehanizam najbolje funkcionira (Stiglic, 2004; Vuković, 2005; Zbornik radova IV, 2004).

Međunarodna iskustva njegove primjene u socijalnom sektoru vrlo su kompleksna i složena. Osnovna

pouka jest kako iskustva privatnog sektora nisu u potpunosti primjenljiva i potrebno je osigurati

prethodne uvjete za njihovu implementaciju.

4. Zaključak

Republiku Srbiju je, od početka devetnaestog stoljeća pa do sloma socijalizma i restauracije

kapitalizma početkom posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća, obilježavao specifični sustav

socijalne sigurnosti. Njegovo osnovno obilježje je direktna integracija funkcija socijalne zaštite u okvire

gospodarskih subjekata. Ovaj model osiguravao je relativnu socijalnu ravnotežu u uvjetima skromne

ekonomske osnove, a siromaštvo i socijalna fragmentacija nisu predstavljali veći problem u Republici

Srbiji. Restauracijom kapitalizma, za dvadeset tri godine stvorena je situacija u kojoj siromaštvo i drugi

socijalni problemi na razne načine pogađaju 9 od 10 stanovnika u Republici Hrvatskoj. Rješenja iz

domene socijalne zaštite i općeg ljudskog razvoja, tražena su na nesistematičan način, u skladu sa

dominantnim interesima političke elite i ključnih distribucijsko-orijentiranih koalicija. Dosada izvršene

reforme relativizirale su državni monopol u socijalnom sektoru. Dozvoljeno je formiranje dobrovoljnih

privatnih mirovinskih fondova. U zdravstvu je razvijen privatni sektor, koji se ne financira iz javnog

fonda za zdravstveno osiguranje, dok su (siva i crna) privatna plaćanja u državnom sektoru, prije

pravilo nego izuzetak. Domaće i strane humanitarne organizacije su, na dobrovoljnoj bazi, organizirale

i preuzele dio brige o siromašnim, starim i nemoćnim osobama i djeci (Matković & Stanić, 2014).

Konačan rezultat ovih reformi je institucionalno neuređeni model socijalne zaštite, pojava raznih

oblika siromaštva i socijalne diskriminacije i masovna pojava socijalnih patologija.

U ovom kontekstu, za održivo obnavljanje nacionalne razvojne propulzije prema europskom konceptu

endogenog, autopropulzivnog i samoodrživog gospodarskog, socijalnog i ekološkog razvoja predlaže

se zamjena paradigme država blagostanja s (paradigmom) socijalno odgovorna država.

Implementaciju treba provesti reformskim zahvatima i politikama u funkciji reinženjeringa javne

komponente socijalnog sektora, uključujući i deregulaciju i djelomičnu privatizaciju proizvodnje

socijalnih dobara i usluga, kako bi se konstituirao društveno-ekonomski okvir, koji će osigurati: (1)

Ekonomski i socijalno prihvatljiva rješenja viškova zaposlenih, (2) Smanjivanje razlika u tranzicijskoj

raspodjeli dohotka, (3) Osiguranje socijalne sigurnosti (mirovine, zdravstvena zaštita, socijalna zaštita)

i (4) Realizaciju nacionalne Strategije za smanjenje siromaštva. U ovom kontekstu, socijalno odgovorna

država, kako je već ranije napomenuto, treba pokrivati: (1) Mirovinski sustav, (2) Zdravstvo, (3)

61

Naknade za nezaposlene, (4) Financijsku i srodnu podršku siromašnima i djeci te (5) Domove za djecu

bez roditelja i ometene u razvoju, invalide te stare i nemoćne osobe.

Reforme u socijalnom sektoru prema konceptu socijalno odgovorne države suočavaju se s nizom

teškoća i ograničenja: (1) ne postoje gotova teorijska rješenja, jer je struktura atributa reformi u svijetu

vrlo različita, a rezultati, uglavnom, kontroverzni, (2) reforme u socijalnom sektoru su izuzetno

kompleksne u organizacijskom smislu i (3) teško je osigurati politički konsenzus jer: (a) se korisnici

teško odriču jednom stečenih prava, (b) ne postoji jedinstveno stručno mišljenje o sadržaju atributa

reformi i (c) zaposleni u socijalnom sektoru zaziru od posljedica redukcija zaposlenosti i sužavanja

prava na javno financiranje, a političari od posljedica velikih gubitaka u kratkom roku na račun velikih

koristi u dugom roku. Kako bi stanovništvo prihvatilo zamjenu paradigme država blagostanja s

paradigmom socijalno odgovorna država, neophodno je stvoriti društveno-ekonomsko okruženje u

kojemu će (u jednom dinamičnom kontekstu) svi članovi društva (koji to žele) moći pronaći adekvatno

radno mjesto i ostvariti prihode koji osiguravaju bar minimalnu razinu prihvatljivog životnog

standarda. To znači osiguranje uvjeta za stalan i zamjetan rast proizvodnje i zaposlenosti te raspodjelu

novostvorene vrijednosti na sve članove društva. Sve dok postoje rast proizvodnje, zaposlenosti i

otvorene mogućnosti za ekonomsku i socijalnu mobilnost, postoje šanse za svakog pojedinca da

osigura nove izvore prihoda, a time i osnovni uvjet potreban za socijalni mir. U ovom okviru, socijalno

odgovorna država je proizvod kompleksnih interakcija društveno-ekonomskih fenomena: dobro

društvo, uspješno gospodarstvo, dobra vlada, reosmišljavanje uloge države i novi javni menadžment.

Kako je osnovno ekonomsko obilježje proizvodnje socijalnih dobara i usluga redistribucija dohotka,

osnovni elementi javne regulacije moraju biti organizirani na centralnoj razini. Centralizacija

omogućava evaluaciju socijalnih programa na razini cijele zemlje, što povećava njihovu efikasnost.

Centralna nadležnost podržana jedinstvenim kriterijima i standardima predstavlja barijeru

regionalnim ili lokalnim elitama da javna sredstva predviđena za socijalne svrhe preusmjere za druge

namjene. S druge strane, lokalno upravljanje programima socijalne sigurnosti osigurava bolje

strukturiranje sadržaja javnih socijalnih dobara i usluga prema potrebama pojedinca i njegove obitelji.

U skladu s tim, a zbog neosjetljivosti centralnih kriterija i standarda na specifične lokalne vrijednosti i

preferencije, postoji potreba da se centralni socijalni programi dopune (lokalnim) programima. U

prezentiranom kontekstu, kao osnovni subjekti na strani ponude predodređeni su Republika Srbija i

njene općine. No, to ne znači kako u okviru socijalno odgovorne države ne treba odrediti ulogu

regionalne i subregionalne razine u osiguranju javnih socijalnih dobara i usluga, prije svega, temeljem

analize područja korisnosti, a uvažavanjem sljedećih načela: (1) prostorna decentralizacija javnog

socijalnog sektora ima svoju racionalnu podlogu samo u kontekstu osiguranja uvjeta za izgradnju

dobrog društva, (2) u operacionalizaciji prostorne decentralizacije javnog socijalnog sektora treba

koristiti koncept reosmišljavanja uloge države i (3) u implementaciji programa prostorne

decentralizacije moraju se izraditi odgovarajuće nacionalne, regionalne, subregionalne i lokalne

strategije revitalizacije i modernizacije socijalnog sektora temeljem centralnih i ex ante utvrđenih

kriterija i standarda.

5. Literatura

Adžić, S., Popović, D. (2005), Fiskalni sistem i fiskalna politika – njihov doprinos unapređenju

konkurentnosti privrede: Slučaj Srbije, Ekonomija/Economics, br 1/2005, str. 173 – 200.

62

Adžić, S., Adžić, J. (2007), Reengineering of the Public Healthcare System in an Institutionally Non-

Regulated Surrounding – The Study of the Case of Serbia, 10th International Conference of the Society

for Global Business and Economic Development (SGBED), The Center for International Business,

School of Business, Montclair State University, USA i Ryukoku University, Kjoto, Japan, Avgust 8-11.

2007, Volume II, pp. 1571-1586.

Bailey, S. J. (2002), Public sector economics: Theory, Policy and Practice, Palgrave.

Berliner, S. J. (1999), The Economics of The Good Society: The Variety of Economic Arrangements,

Blackwell Publishers.

Bogićević, B. et. al. (2001), Siromaštvo u Srbiji i reforma državne pomoći siromašnima, Beograd: Centar

za liberalno demokratske studije.

Bogićević, B. et. al. (2002), Siromaštvo i reforma finansijske podrške siromašnima, Beograd:

Ministarstvo za socijalna pitanja i Centar za liberalno demokratske studije.

Collection od works (2001a), Good Governance in Central and Eastern Europe: The Puzzle of Capitalism

by Design, (ed. by Hoen, W. H.), Edward Elgar Publishing.

Collection od works (2001b). Social Policy in The European Union: Between Harmonization and

National Autonomy, Lynne Rienner Publischers Inc.

Galbraith, J. K. (1979), Ekonomski i društveni ciljevi, Rijeka: “Otokar Keršovani".

Galbraith, J. K. (1997), Dobro društvo - humani redosled, Beograd: PS “Grmeč”.

Krstić, G., Stojanović, B. (2001), Osnove reforme tržišta rada u Srbiji, Beograd – Smederevska Palanka:

Centar za demokratsko liberalne studije i Beograd: Ekonomski istitut.

Matković, G., Stanić, K. (2014), Socijalna zaštita u starosti: Dugotrajna nega i socijalne penzije,

Beograd: Fakultet za ekonomiju, finansije i administraciju, Centar za socijalnu politiku, Tim za socijalno

uključivanje i smanjenje siromaštva, Vlada Republike Srbije.

Stiglic, E. J. (2004), Ekonomija javnog sektora, Beograd: Ekonomski fakultet.

Studija (2002), Nacionalna strategija za integraciju romske zajednice u Srbiji i Crnoj Gori, Beograd:

Ministarstvo za nacionalne i etničke zajednice Republike Srbije.

Studija (2003), Strategija Srbije za smanjenje siromaštva, Beograd: Vlada Republike Srbije.

Studija (2005a), Izveštaj o humanom razvoju: Srbija 2005 - Snaga različitosti, Beograd: UNDP.

Studija (2005b), Strategija razvoja socijalne zaštite, Beograd: Vlada Republike Srbije.

Vuković, D. (2005), Socijalna sigurnost i socijalna prava, Beograd: Fakultet političkih nauka.

Zbornik (2001), Bolje zdravlje za sve u trećem milenijumu, Beograd: Ministarstvo zdravlja Republike

Srbije.

Zbornik radova VI (2004): Socijalni rad i socijalna politika, (Odg. ured. Čekerevac, A.), Beograd: Fakultet

političkih nauka.

World Bank (2006), Equity and Development, World Development Report 2006, Washington and New

York: World Bank and Oxford University Press.

63

World Bank (2011), Social Safety Nets in the Western Balkans Design: Implementation and

Performance, Washington and New York: World Bank

64

Sektorski pristup razmatranju konkurentnosti i

gospodarskog rasta

65

Prometna infrastruktura kao determinanta regionalnog

gospodarskog rasta u Europskoj uniji

Prof. dr. sc. Dražen Derado

Katedra za opću ekonomiju

Sveučilište u Splitu

Ekonomski fakultet

[email protected]

Ivica Borić, univ. spec. oec.1

Srednja strukovna škola Bana Josipa Jelačića Sinj

E-mail: [email protected]

Sažetak

Europska unija suočena je sa dugoročnim razvojnim izazovima u koje se mogu ubrojiti postizanje

održivog gospodarskog rasta, te teritorijalna, ekonomska i socijalna kohezija koji u fokus stavljaju

pitanje uravnoteženog rasta i razvoja na regionalnom nivou. U tom kontekstu može se razmatrati i

pitanje zajedničke promente politike EU, odnosno ulaganja u razvoj suvremene prometne

infrastrukture, koja neposredno utječe na ostvarivanje koristi od dostignute razine ekonomskog

integriranja. Te se koristi tiču slobodnog prekograničnog kretanje proizvoda i proizvodnih faktora, a u

širem kontekstu i daljnjeg razvoja i stabilnosti EU u cjelini. Područje istraživanja ovoga rada definira se

u okviru teorija rasta, regionalne ekonomije i prometne politike EU, a sa ciljem davanje kritičke ocjene

o učincima prometne politike EU na gospodarski rast i razvoj njezinih regija i smanjivanje regionalnih

razvojnih dispariteta. U teorijskom smislu istraživanje se temelji na pretpostavkama relevantnih teorija

gospodarskog rasta, spoznaje kojih se primjenjuju na regionalnom nivou. U radu se primjenjuju i

spoznaje nove ekonomske geografije na način da se kombiniraju prostorni aspekti i potencijali

prometnog povezivanja, a u svrhu davanja ocjene o učinkovitosti prometne politike EU na gospodarski

rast na regionalnom nivou. Pritom, poseban naglasak daje se na razvojne potencijale izgradnje

prometne infrastrukture, posebno cestovne i željezničke mreže, u manje razvijenim regijama, kao i na

manjim (regionalnim ili nacionalnim) tržištima. Rad uključuje kvantitativnu analizu utjecaja izgradnje

prometne infrastrukture na gospodarski rast europskih NUTS 2 regija tijekom razdoblja 1999.-2009.

kojom se dokazuje da prometna infrastruktura ima važnu, iako ne odlučujuću ulogu, u ostvarivanju

gospodarskog rasta na regionalnom nivou, odnosno otklanjanju regionalnih razvojnih dispariteta.

Ključne riječi: gospodarski rast, nova ekonomska geografija, promet, regionalna politika, EU

1 Polaznik Poslijediplomskog specijalističkog studija Ekonomija na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

66

1. Uvod

Pitanje gospodarskog rasta Europske unije u suvremenim uvjetima postaje ključno za njezin opstanak

kao jedne od vodećih svjetskih gospodarstava. Danas EU još uvijek zaostaje za SAD u temeljnim

makroekonomskim i strukturnim pokazateljima, koji u konačnici određuju dinamiku gospodarskog

rasta i razvoja u dugom roku. Tako su npr. zemlje eurozone tijekom razdoblja 2004.-2013. ostvarile

prosječni godišnji rast BDP od 2,2%, dok je u isto vrijeme stopa gospodarskog rasta u SAD iznosila 2,8%.

Osim toga, SAD još uvijek imaju za ca. 40% viši BDP/capita i tradicionalno bolju dinamiku poslovnih

ciklusa, sa kraćim razdobljima recesije, u odnosu na EU (Eurostat, 2014.).

U uvjetima suvremenog tehničkog napretka i fragmentacije proizvodnje sa stvaranjem vertikalnih

proizvodnih lanaca, kao i sve veće uloge tzv. rastućih ekonomija (npr. Brazil, Rusija, Indija, Kina), izazov

gospodarskog rasta usko je povezan sa pitanjem međunarodne konkurentnosti. To potvrđuje i

opredjeljenje EU da putem dugoročnih razvojnih strategija stvara uvjete za postizanje održivog

gospodarskog rasta utemeljenog na konceptu ekonomije znanja ('knowledge economy') koji uključuje

ulaganja u istraživanje i razvoj, inoviranje i promoviranje inovativnog poduzetništva2. Pritom,

sinergijski učinak u ostvarivanju tih ciljeva treba proizaći iz korištenja postojećih razvojnih potencijala

EU koji uključuju: jedinstveno tržište i monetarnu uniju, razvijena financijska tržišta i makroekonomsku

stabilnost, te nastavak strukturnih i institucionalnih reformi, posebno u domeni tržišta rada. Zbog toga,

pitanje gospodarskog rasta, kao preduvjeta dugoročnog razvoja, predstavlja ne samo ekonomsko, već

i šire društveno pitanje koje u kontekstu EU postavlja zahtjev za održavanjem i unaprjeđenjem

postojećeg europskog socijalnog modela, inkorporiranog u europski model tržišnog gospodarstva.

Upravo zbog toga, u EU se kao uvjet gospodarskog rasta i društvenog napretka javlja zahtjev za

snažnim rastom produktivnosti i opće razine efikasnosti u gospodarstvu. Važnost teritorijalne kohezije

(sa implikacijama na regionalni rast i razvoj) za EU proizlazi iz činjenice da se ona u aktualnoj razvojnoj

strategiji 'Europa 2020' spominje kao jedna od vodećih inicijativa ('Europska platforma protiv

siromaštva') i kao jedan od razvojnih prioriteta (uključivi rast temeljen na visokoj zaposlenosti, te

društvenoj i teritorijalnoj koheziji). Stoga, pitanje održivog rasta EU s jedne strane važno je zbog

njezinog položaja kao svjetskog gospodarstva u globalnim okvirima, dok je s druge strane pitanje

uravnoteženog regionalnog rasta, zbog svojih ekonomskih, društvenih i političkih implikacija u

supranacionalnoj integraciji poput EU, važno za uspjeh cjelokupnog procesa ekonomskog integriranja,

uključujući i dinamiku integriranja u budućnosti.

Problem regionalnih razlika u EU predstavlja pitanje od prvorazrednog ekonomskog i šireg društvenog

značenja sa kojim se danas susreću skoro sve zemlje članice. Pritom, treba reći da stečene ili objektivno

uvjetovane razlike među regijama mogu predstavljati kako ograničenje u daljnjem razvoju, tako i

prednost, ukoliko su popraćene odgovarajućim mjerama ekonomske politike. U slučaju EU

nerješavanje ovoga problema moglo bi dovesti do opadanja dinamike gospodarskog rasta na razini

pojedinih zemalja članica i EU u cjelini. Na taj način došlo bi i do slabljenja održivosti 'projekta Europa',

utemeljenog na ideji ravnomjerne raspodjele koristi od ekonomskog integriranja na sve njezine

dijelove, a putem iskorištavanja regionalnih specifičnosti i razvojnih kapaciteta, kao i potencijala već

2 'Lisbonska strategija' predstavila je viziju Europe kao '... globalno najkonkurentnije i dinamične, na znanju utemeljene, ekonomije koja je u stanju ostvariti održivi ekonomski rast sa većim brojem boljih radnih mjesta i većom socijalnom kohezijom.' (Lisbon European Council, 2000.), određujući na taj način i buduće razvojne korake EU. U fokusu ove strategije, predviđene za razdoblje 2000.-2010., bili su zaposlenost, ekonomske reforme i socijalna kohezija. Strategija 'Europa 2020' koja je uslijedila (2010.-2020.), stavlja naglasak na pametni (obrazovanje, istraživanje, inoviranje), održivi (učinkovito korištenje resursa i međunarodna konkurentnost) i uključivi (visoka zaposlenost, društvena i teritorijalna kohezija) gospodarski rast (European Commission, 2010., 2014.).

67

dostignute razine ekonomskog integriranja. Bez toga, postale bi dominantne negativne implikacije

vezane uz nastavak integracijskih procesa, pa zbog toga EU ulaže značajne napore i financijska sredstva

u ostvarivanje regionalne konvergencije.

Stvaranje povoljnih uvjeta poslovanja, odnosno unaprjeđenje poslovne i ulagačke klime, kao

preduvjeta gospodarskog rasta i razvoja na nacionalnoj i regionalnoj razini, uključuje i izgradnju nove,

odnosno unaprjeđenje postojeće infrastrukture, kako one poslovne, tako i fizičke infrastrukture. O

tome u konačnici ovisi uspješnost poslovanja na mikroekonomskom planu, ali i dinamika rasta na

makroekonomskoj razini. Stoga, u fokusu ovoga rada nalazi se gospodarska infrastruktura, koja je za

razliku od društvene infrastrukture, direktno usmjerena na industrijsku proizvodnju i ekonomiju u

cjelini (Calderón & Servén, 2004.). To potvrđuju i stavovi nekih autora koji prometnu infrastrukturu

smatraju komponentom fizičkog kapitala i jednim od temeljnih faktora gospodarskog rasta

(Cvetanović et al., 2011.). Uloga prometa u kontekstu gospodarskog razvoja je kompleksna, budući s

jedne strane prometna infrastruktura predstavlja preduvjet gospodarskog razvoja određenog

prostora, a time i značajno sredstvo djelovanja ekonomske politike (Vickerman, 2007.). S druge strane,

na nju se može gledati i kao na izvedenu potražnju proporcionalnu razini ekonomskih aktivnosti na

nekom konkretnom prostoru (Koop & Short, 2005.), tj. na komponentu za kojom potražnja raste

paralelno sa općim trendom gospodarskog rasta. U svakom slučaju, smatra se da je učinkoviti

prometni sustav, utemeljen na kvalitetnoj, razvijenoj i razgranatoj prometnoj mreži preduvjet

dinamično rastućeg gospodarstva koje putem veće mobilnosti proizvoda i proizvodnih faktora

doprinosi ekonomičnosti i rastu produktivnosti, a u konačnici i porastu životnog standarda (Pašalić,

2012.).

Polazeći od konstatacije o važnosti razvoja prometne infrastrukture u kontekstu jačanja regionalnih

gospodarstava i smanjivanja regionalnih razvojnih dispariteta, ovo istraživanje polazi od hipoteze da

samo ulaganje u razvoj prometne infrastrukture nije dovoljno da bi se generirao značajniji gospodarski

rast i razvoj na regionalnoj razini. U tu svrhu kao cilj rada postavlja se analiza determinanti

gospodarskog rasta na regionalnoj razini sa fokusom na elemente prometne infrastrukture, a u širem

smislu i ocjena učinaka prometne politike EU. Pritom, regionalni fokus rada uvjetovan je rastućom

važnošću regija u okviru nacionalnih ekonomija, potaknutu načelima zajedničkih politika EU u smislu

upravljanja i financiranja iz europskih fondova.

Rad se sastoji od četiri dijela. U uvodnom dijelu postavljen je širi okvir istraživanja koji uključuje pitanje

dugoročnog gospodarskog rasta EU i uvjeta njezina pozicioniranja kao globalno relevantne ekonomske

sile, te se u skladu s time definiraju cilj i predmet istraživanja. Drugi dio predstavlja najznačajnije

teorijske aspekte gospodarskog rasta i povezuje ih sa pitanjem gospodarskog rasta na regionalnoj

razini, dok treći dio rada zalazi u područje uloge prometa i prometne infrastrukture u gospodarstvu,

te prezentira relevantne empirijske doprinose na temu odnosa ulaganja u prometnu infrastrukturu i

ostvarene dinamike gospodarskog rasta. Četvrti dio sadrži povijesni pregled razvoja zajedničke

prometne politike EU i empirijsku analizu utjecaja ulaganja u razvoj prometne infrastrukture na

gospodarski rast na nivou EU regija. Posljednji dio rezimira spoznaje do kojih se došlo tijekom

istraživanja i ukazuje na moguća područja za daljnja istraživanja.

2. Regionalni rast i razvojni dispariteti u ekonomskoj teoriji

2.1. Modeli gospodarskog rasta

U traženju odgovora na pitanje o determinantama gospodarskog rasta na regionalnoj razini, odnosno

uzrocima regionalnih razvojnih dispariteta, mogu poslužiti spoznaje standardnih modela

68

gospodarskog rasta. Neoklasični model u svom osnovnom obliku inkorporira tradicionalne proizvodne

faktore i egzogeno zadani tehnički napredak, te uključuje konstantne prinose na obujam i opadajuće

prinose na ulaganje proizvodnih faktora (Ulaşan, 2012.). U skladu s time gospodarski rast proizlazi iz

akumulacije kapitala i/ili tehničkog napretka. Pritom, gospodarski rast temeljen samo na porastu

količine kapitala, a bez tehničkog napretka, vodio bi gospodarstvo dugoročno u stagnaciju zbog sve

slabije dinamike rasta kao posljedice povećanja količine kapitala po jedinici rada i opadanja granične

produktivnosti kapitala3. Zbog toga naglašava se važnost tehničkog napretka kao uvjeta za postizanje

održivog rasta u dugom roku. Bez tehničkog napretka, a zbog razlika u graničnoj produktivnosti

proizvodnih faktora između zemalja, ovaj bi model predviđao konvergenciju u nivou razvoja, bez

obzira na inicijalne razlike u stupnju razvijenosti između zemalja. Stoga, razlike u stopama rasta

dohotka između zemalja mogu se objasniti dinamikom tranzicije, tj. činjenicom da zemlje koju su

startale iz različitih početnih uvjeta rastu po različitim stopama u procesu približavanja istoj

dugoročnoj ravnoteži. Uz tehnički napredak, neoklasični model predviđa porast proizvodnje i količine

fizičkog kapitala po stanovniku, prema egzogeno utvrđenoj stopi tehničkog napretka, čime bi se

omogućio stabilni gospodarski rast u dugom roku. Ako bi sve zemlje imale jednaki pristup tehnologiji,

tada bi i njihove stope ekonomskog rasta konvergirale. Ipak, neoklasična teorija nije ponudila

adekvatne odgovore na aktualne probleme stvarnog svijeta poput sve slabijeg rasta zemalja visokog

dohotka i stagnacije rasta većine siromašnih zemalja (Mervar, 1999.).

Endogeni modeli rasta razvili su se kao reakcija na spomenute nedorečenosti i umjesto akumulacije

fizičkih faktora proizvodnje naglasak stavile na proces akumulacije znanja kao izvora tehničkog

napretka (Dornbusch et al., 2008.; Mankiw et al., 1992.). Znanje, istraživanje i obrazovanje postaju

ključni faktori koji, potičući tehnološke promjene, neposredno sudjeluju u procesu inoviranja4.

Tehnološki napredak smatra se glavnim pokretačem gospodarskog rasta, pa se razlike u stopama rasta

u dugom roku objašnjavaju razlikama u naporima u stvaranju novih, ili apsorpciji već postojećih

tehnoloških znanja (Ederveen et al., 2003.). U tom smislu prekogranično prelijevanje znanja i širenje

tehnologije predstavlja potencijalno važan faktor za smanjenje razvojnog jaza (De la Fuente & Ciccone,

2003.). Ipak, ovaj se fenomen treba promatrati i u kontekstu apsorpcijskih kapaciteta pojedinih

zemalja za usvajanje novih znanja, koji se mogu znatno razlikovati od zemlje do zemlje (Martin, 2003.;

Tondl, 1999.). Tako se npr. gospodarstava u zaostajanju suočavaju sa slabostima u sektoru istraživanja

i razvoja što utječe na nižu razinu produktivnosti i ograničene mogućnosti sudjelovanja u

visokotehnološkim (high-tech) inovacijskim aktivnostima (Helmut et al., 2004.). Ipak, za takve zemlje

postoji mogućnost sustizanja razvijenih zemalja putem usvajanja već dostupnih tehnoloških rješenja

ili imitacije tehnologije. Pritom, za razliku od samog proces inoviranja koji može dovesti do rasta

tehnološkog jaza između zemalja, imitiranje tehnologije u manje razvijenim zemljama predstavlja

moguće rješenje smanjenja tehnološkog jaza (Venkataraman, 2004).

2.2. Primjena modela gospodarskog rasta na regionalnoj razini

Neoklasični model rasta ne pravi posebnu distinkciju između nacionalne i regionalne razine, pa se

razlike u stupnju regionalnog razvoja mogu tumačiti kao posljedica razlika u raspoloživosti proizvodnih

faktora, odnosno dinamici tehnološkog napretka; ovo posljednje može se pojaviti kao posljedica

3 Smatra se da sama akumulacija kapitala ne omogućava gospodarski rast u dugom roku, jer bi zbog opadajućih prinosa održavanje stalne dinamike rasta zahtijevalo rastuća ulaganja kapitala. Budući je takvo što nerealno za očekivati, domaći bi proizvod na određenoj razini ulaganja prestao rasti. 4 Prema autorima endogene teorije rasta (Romer, 1986.; Lucas, 1988.) gospodarski rast stvoren je endogeno, pri čemu znanje nema status javnog dobra što isključuje mogućnost njegove neograničene dostupnosti putem učinaka prelijevanja (Mervar, 1999.).

69

nejednakog ulaganja u inoviranje, ili kao razlika u priljevu tehnologije iz drugih regija. Varijacije u

dostupnosti radne snage među regijama mogu biti posljedica interregionalnih migracija radne snage

ili stope prirodnog prirasta stanovništva, dok razlike u dostupnosti kapitala mogu nastupiti zbog razlika

u investicijskim aktivnostima, kako lokalnih, kao i onih poduzeća koji dolaze izvan promatrane regije

(Armstrong & Taylor, 2000.). Neoklasična teorija pretpostavlja savršenu mobilnost proizvodnih faktora

koja omogućava preraspodjelu proizvodnih faktora u prostoru sa konačnim implikacijama na stope

gospodarskog rasta. Uzimajući u obzir pretpostavku o konvergenciji i djelovanje zakona opadajućih

prinosa, kapital i rad će migrirati u regije sa najvećim stopama povrata od ulaganja (Capello, 2011.;

Helmut et al., 2004.). Na taj način neoklasična teorija predviđa da će slobodno tržište, uz

interregionalnu mobilnost proizvodnih faktora, biti dovoljno za postizanje regionalne konvergencije,

te da će sa izjednačavanjem cijena proizvodnih faktora između regija prestati razlozi njihove

mobilnosti, odnosno doći do ravnomjernog regionalnog razvoja (Klenow & Rodríguez-Clare, 1997.).

Osim toga, neoklasični model polazi od pretpostavke otvorenosti gospodarstva, pa je njegova

primjena na regionalnoj razini jednostavnija, budući ne postoje trgovinske barijere, a transakcijski i

transportni troškovi su niži, pa su i očekivane migracije proizvodnih faktora između regija puno

izglednije (Tödtling & Trippl, 2004.).

Endogeni modeli izvor rasta vide u tehnološkom napretku kao posljedici ulaganja ne samo u fizički i/ili

ljudski kapital, već i u ovisnosti o institucionalnom okruženju (Ederveen i sur., 2003.). Ako

institucionalno okruženje potiče stvaranje i prijenos novih ideja, tada na regionalnom nivou može

nastupiti kumuliranje znanja koje će se efikasno transferirati u proizvodnju. Stoga, modeli endogenog

rasta tumače porast regionalnih razlika na temelju različitih kapaciteta regija u akumuliranju znanja

kao ključnog faktora gospodarskog rasta (Dornbusch et al., 2008.). Primjena endogene teorije rasta na

regionalnoj razini uglavnom se temelji na važnosti interakcije prilikom prenošenja znanja5. Budući

izravne interakcije zahtijevaju geografsku blizinu, mogu se očekivati još veće mogućnosti prenošenja

znanja lokalnoj (regionalnoj) razini (Lucas, 1988.).

Prema neoklasičnim modelima, postojanje regionalnih razlika samo u smislu početne razine dohotka,

a uz jednaki stupanj tehnološkog razvoja, omogućiti će manje razvijenim regijama brži rast što će u

dugom roku dovesti do konvergencije (Sala-i-Martin, 1996.). Ako se regije razlikuju i prema drugim

pokazateljima, neće nužno doći do eliminiranja razvojnih nejednakosti, te se može očekivati

zadržavanje razlika u nivou BDP između njih. Za razliku od neoklasičnog modela, teoretičari endogenog

rasta naglašavaju da ekonomski rast predstavlja endogeni rezultat djelovanja ekonomskog sistema u

kojemu se događa, pa se može očekivati da razvijenije regije rastu po višoj stopi u odnosu na manje

razvijene regije što će dovesti do daljnjeg porasta nejednakosti među njima, tj. izostanka

konvergencije (Mervar, 1999.). Kod endogene teorije rasta nejednaka dostupnost novih znanja i

tehnologije rezultira razlikama u inovacijskim kapacitetima, a u konačnici i razlikama u dostignutom

stupnju regionalnog razvoja. Stoga, najrazvijenije regije, koje raspolažu ljudskim kapitalom, ostvaruju

trajnu prednost u poticanju inovacija, u usporedbi sa slabije razvijenim regijama. Ipak, za slabije

razvijene regije postoji mogućnost prelijevanja tehnoloških znanja iz razvijenih regija čime se može

učinkovito postići zadovoljavajuća razina tehnološke zrelosti sa pozitivnim implikacijama na dinamiku

rast i razvoja (Eckey & Türck, 2005.; Helmut et al., 2004.).

5 Jiwattanakulpaisarn (2008.) smatra da regije u kojima je prisutna visoka inovacijska aktivnost i snažna povezanost sveučilišta sa poduzetništvom, mogu postizati visoke i dugoročno održive stope gospodarskog rasta. Takve regije lakše privlače kapital i visokoobrazovanu radnu snagu, te se nazivaju regionalnim središtima znanja (regions as hubs of knowledge).

70

3. Prometna infrastruktura i gospodarski rast – teorijski i empirijski aspekti

3.1. Prometna infrastruktura kao čimbenik regionalnog gospodarskog rasta

Dostupnost prometne infrastrukture utječe na izbor lokacije gospodarskih aktivnosti, a posredno i na

konkurentnosti i gospodarski razvoj regije. Ona predstavlja značajan društveni i gospodarski resurs sa

konkretnim implikacijama na organizaciju prostora i ekonomske aktivnosti koje iz toga proizlaze

(trgovina, ulaganja, migracije i sl.). Pritom, smatra se da unaprjeđenje prometnog sustava utječe na

dinamiku gospodarskog rasta, jednako kao što i ukupni gospodarski rast ima utjecaja na rast i razvoj

prometnog sustava; na taj način ukazuje se na postojanje cirkularne veze i kauzalnosti između ovih

dvaju fenomena (Pašalić, 2012.).

Iako se prometna infrastruktura u modelima gospodarskog rasta ne spominje izravno, ona ipak

utječe na gospodarski rast. U neoklasičnom modelu utjecaj prometne infrastrukture može se

sagledati kroz komponentu fizičkog kapitala čiji je ona sastavni dio, a postojanje adekvatne

prometne infrastrukture nužno je i za ostvarivanje mobilnost proizvodnih faktora koji mogu

potaknuti regionalnu konvergenciju. Uloga prometa u endogenim modelima rasta također je

neizravna, budući poboljšanje prometne infrastrukture može dovesti do povećanja dostupnosti

širih tržišta sa pozitivnim implikacijama na uspješnost poslovanja i ulaganje u znanje i razvoj. Usto,

prometna infrastruktura može potaknuti transfer novih tehnologija, ključnih za ostvarenje

gospodarskog rasta temeljenog na znanju. Adekvatna prometna povezanost je nužna, kako za

direktnu interakciju među ljudima, tako i za mobilnost visokoobrazovane radne snage, koju

endogeni modeli smatraju jednim od ključnih faktora gospodarskog rasta. Ovi modeli ne

predviđaju regionalnu konvergenciju, baš kao što niti suvremena prometna infrastruktura, bez

ispunjavanja nekih dodatnih preduvjeta, ne bi mogla doprinijeti eliminiranju razlika između regija

na različitom stupnju gospodarskog razvoja.

Za razliku od egzogenih i endogenih teorija rasta, nova ekonomska geografija kao referentnu

prostornu jedinicu koristi regiju, zbog čega pitanje prometne infrastrukture dobiva na značenju

(Krugman, 1991.). U skladu s time ekonomski prostor promatra se kroz međuodnos

centripetalnih i centrifugalnih sila koje dovode do koncentriranja (ekonomija obujma,

transportni troškovi), odnosno disperzije (blizina prodajnih tržišta, trgovinske barijere)

ekonomskih aktivnosti u prostoru. Na ovaj način oblikuje se konkretni ekonomski prostor, pri

čemu se prepoznaje važnost 'povijesti regija' (tzv. povijesna slučajnost), odnosno početnog

odnosa između njih. Regije s početnom prednošću u stanju su dodatno poboljšati svoj položaj,

čime se dijelom mogu objasniti suvremeni rastući regionalni dispariteti. U takvim uvjetima uzrok

često postaje posljedica i obrnuto, te se stvaraju odnosi kružne kauzalnosti i procesi razvojne

kumulativnosti na način da rastuće ekonomske aktivnosti u jednoj regiji privlače nove aktivnosti

i proizvodne faktore, kretanja kojih potiču daljnji gospodarski rast i zapošljavanje (Eckey &

Kosfeld, 2004.). Važnost prometnih troškova u ovoj teoriji proizlazi iz nastojanja da se

gospodarske aktivnosti lociraju što bliže lokalnom tržištu, a da se pritom ne izgube prednosti

ekonomije obujma. Stoga, prometni troškovi postaju glavni mehanizam putem kojega se

mijenjaju odnosi između regija. Visoki prometni troškovi značiti će stabilnu ravnotežu bez velikih

razlika među regijama, dok bi njihov eventualni pad doveo do realokacije gospodarskih

aktivnosti u prostoru, odnosno koncentracije proizvodnje u jednoj od njih. To bi bio početak

procesa kumulativne uzročnosti koji vodi stvaranju regije jezgre i periferne regije (core -

periphery model), (Krugman, 1991., Ottaviano & Puga, 1997.).

71

3.2. Empirijski doprinosi analizi utjecaja prometne infrastrukture na regionalni gospodarski

rast

Rezultati empirijskih studija o utjecaju prometne infrastrukture na gospodarski rast uglavnom su

jedinstveni po pitanju izravnih učinaka, u vidu boljeg prometnog povezivanja i učinkovitijeg prometnog

sustava, kao i dijela neizravnih učinaka u koje spadaju zaposlenost, ekonomska efikasnost i društvena

uključenost. Ipak, određene razlike postoje s obzirom na utjecaj promjene veličine tržišta na regionalni

rast i razvoj6.

Jedan od najranijih radova je onaj Aschauera (1989.) u kojemu se istražuje doprinos izgradnje

javne infrastrukture (autoceste) na produktivnost rada u SAD. Rezultati pokazuju da povećanje

ulaganja javnog kapitala za 1% povećava produktivnost poduzeća za 0,39%. Pritom , razlike u

razinama nacionalnog proizvoda objašnjavaju se razlikama u zalihama javne infrastrukture i

privatnog kapitala na način da veća zaliha javne infrastrukture jamči veću produktivnost

privatnog sektora. Do sličnih spoznaja došla je i Munnell (1990. ), prema kojoj zemlje koje više

ulažu u infrastrukturu mogu očekivati veći porast proizvodnosti, više privatnih investicija i višu

stopu zaposlenosti. Ipak, neki su autori doveli u pitanje pozitivan odnos između ulaganja u javnu

infrastrukturu i gospodarskog rasta. Andrews & Swanson (2006.) smatraju javni kapital

standardnim inputom u proizvodnji, te dolaze do zaključka o značajno manjem utjecaju ulaganja

u javnu infrastrukturu na privatni sektor, u odnosu na procjene nekih drugih studija (npr. Snieska

& Simkunaite, 2009.). Slično, Tatom (1991.) ne dvoji oko pozitivnog učinka ulaganja javnog

kapitala na privatni sektor, ali tvrdi da su oni precijenjeni zbog zanemarivanja utjecaja

tehnoloških ili tržišnih promjena. Vickerman (2007.) smatra da smanjenje promet nih troškova,

zbog unaprjeđenja prometne infrastrukture, može povećati konkurentnost poduzeća i

omogućiti proširenje tržišta, i na taj način doprinijeti gospodarskom rastu regije 7. Na primjeru

španjolskih regija Cantos et al. (2005.) procjenjuju da je porast ulaganja u prometnu

infrastrukturu od 10% doveo do porasta vrijednosti proizvodnje privatnog sektora od oko 0,38 -

0,42%. Diferencirajući između različitih vrsta prijevoza zaključili su da ulaganja u ceste imaju

najveći utjecaj za rast proizvodnosti. S obzirom na gospodarske djelatnosti, najveću korist od

ulaganja u prometnu infrastrukturu imale su djelatnosti pretežno orijentirane na nacionalno

tržište, dok se položaj regionalno orijentiranih djelatnosti (poduzeća) pogoršao 8.

Neto-učinke izgradnje prometne infrastrukture teško je odrediti unaprijed zbog učinaka koji nastupaju

u kratkom i dugom roku (privremeni i trajni), izravnih i neizravnih učinaka, te ekonomskih i

neekonomskih (širih društvenih) učinaka (tablica 1).

Neizravni učinci koji nastupaju u dugom roku smatraju se najvažnijima u kontekstu poticanja

gospodarskog rasta9. Banister & Berechman (2000.) smatraju da se ekonomski rast kao dugoročni

fenomen teško može objasniti kratkoročnim multiplikativnim učincima koji se vezuju uz ulaganja u

prometnu infrastrukturu. Dugoročni utjecaj ulaganja u prometnu infrastrukturu na gospodarski rast

teško je objasniti u uvjetima suvremene ekonomije koje sve manje ovisi o klasičnoj prometnoj

6 Pritom, makroekonomske studije bave se utjecajem ulaganja javnog kapitala na gospodarski razvoj na nacionalnom i regionalnom nivou, dok su mikroekonomske studije uglavnom fokusirane na učinke izgradnje prometne infrastrukture na troškove poslovanja i produktivnost proizvodnih faktora. 7 Do sličnih spoznaja dolaze Snieska & Simkunaite (2007.), te Seitz & Licht (1995.). 8 O implikacijama izgradnje prometne infrastrukture na lokaciju gospodarskih aktivnosti vidjeti: Cervero (2011.) i Vickerman (2007.). 9 O dugoročnim i kratkoročnim učincima na zaposlenost vidjeti: Agénor & Moreno-Dodson (2006.), Munnell (1990.), Dalenberg & Partridge (1995.) i Duffy-Deno (1998.).

72

infrastrukturi. U današnjem gospodarstvu glavni izvor zarade i tržišne dominacije predstavljaju znanje

i informacije, pa za mnoga poduzeća (zemlje i regije) ulaganja u klasičnu prometnu infrastruktura ne

predstavljaju jedini izvor porasta produktivnosti, odnosno gospodarskog rasta. Smatra se da prometni

projekti sami po sebi neće dovesti do gospodarskog rasta ili povećanja produktivnosti

(Jiwattanakulpaisarn, 2008.; Banister & Berechman, 2000.; McCann & Shefer, 2004.; Pašalić, 2012.),

pa se u konačnici ishod ulaganja u prometnu infrastrukturu smatra neizvjesnim. Da bi prometna

infrastruktura imala pozitivan utjecaj na gospodarski rast, ona treba biti usklađena sa postojećim

regionalnim poslovnim potencijalima u koje spadaju: kvalificirana radna snaga, inovacije, sektorska

specijalizacija lokalnog gospodarstva, geografski položaj, aglomeracijski procesi i sl. (Fagerber et al.,

1997.).

Tablica 1: Klasifikacija učinaka izgradnje prometne infrastrukture

PRIVREMENI TRAJNI

IZRAVNI

troškovi izgradnje troškovi korištenja i održavanja prometne

infrastrukture

povećana zaposlenost u

sektoru građevinarstva porast opće zaposlenosti

onečišćenje okoliša i buka

uslijed izgradnje

emisija štetnih plinova;

veća sigurnost u prometu;

veća učinkovitost prometnog sustava;

NEIZRAVNI istiskivanje privatnog sektora

(crowding out)

rast produktivnosti poduzeća zbog izbora

optimalne lokacije i širenja tržišta;

porast dobiti poduzeća zbog nižih troškova

prometa;

Izvor: Oosterhaven& Knaap, 2003.

U tom smislu posebnu pozornost treba posvetiti učincima ulaganja u prometnu infrastrukturu u slabije

razvijenim regijama koje u pravilu imaju i neadekvatan prometni sustav. Unatoč određenim dvojbama

oko snage i uzročnosti odnosa prometne infrastrukture i ekonomskog rasta, suglasnost postoji oko

činjenice da nedovoljno razvijene regije, koje posjeduju određene razvojne potencijale, imaju značajne

koristi od ulaganja u prometnu infrastrukturu (Frederiksen, 1981.; Martin, 1998., Jiwattanakulpaisarn,

2008.). S obzirom na prethodno spomenute razvojne potencijale, jednaka infrastrukturna ulaganja u

dvije različite regije mogu dovesti do različitih rezultata (McCann & Shefer, 2004.; Crescenzi &

Rodriguez-Pose, 2008.). U tom slučaju manje razvijene regije doživjeti će veći porast dohotka i nadnica,

kao i otvaranje novih radnih mjesta, te pokazati veću konvergenciju prema razvijenim regijama (Leck

et al., 2008). Ipak, neke studije pokazuju da su ulaganja u javnu infrastrukturu u stanju potaknuti

regionalni rast, ali ne i značajnije smanjivanje regionalnih razvojnih dispariteta. Ovo se dijelom može

objasniti i porastom konkurentskih pritisaka u manje razvijenim regijama kod kojih unaprjeđenje

prometne infrastrukture nije praćeno odgovarajućim razvojem ekonomskih djelatnosti, već daljnjim

zaostajanjem u odnosu na razvijene regije10 (Puga, 2002.; Charlot & Schmitt, 1999.).

Druga dimenzija odnosa ulaganja u prometnu infrastrukturu i gospodarskog rasta tiče se visine

ulaganja. Smatra se da bi manje razvijene zemlje (regije), koje zbog manjka kapitala ne mogu ostvariti

10 U slučaju razvijenih regija dodatna ulaganja u izgradnju već dobro razvijene prometne mreže mogu imati tek

ograničeni utjecaj na gospodarski rast, zbog slabog utjecaja na sniženje troškova prijevoza i poboljšanje

pristupačnosti, ali i zbog većih mogućnosti izbora nove lokacije za poduzeća (Capello & Nijkamp, 2009.; Foreman-

Peck, 2006.).

73

usklađeno ulaganje u infrastrukturu i proizvodne kapacitete, trebale primjenjivati strategiju razvitka

putem manjka infrastrukturnih kapaciteta, kako zbog visine ulaganja, tako i zbog dugog roka povrata

(Pašalić, 2012.). Razvijene zemlje često primjenjuju strategiju razvitka putem viška infrastrukturnih

kapaciteta kojima se dodatno privlače poduzeća na konkretne lokacije i potiče gospodarski rast11. Ipak,

infrastrukturna izgrađenost pokazuje se manje relevantnom za gospodarski rast u srednjem i dugom

roku, u odnosu na ljudski kapital i inovacije. Razina obrazovanja smatra se glavnim čimbenikom

gospodarskog rasta, a regije koje ulažu u istraživanje i razvoj nadmašuju ostale regije. Budući efekti

ulaganja u ljudski kapital i znanje traju znatno duže od ulaganja u ostale čimbenike razvoja,

kratkoročna regionalna konvergencija može dugoročno ustupiti mjesto divergenciji, kao posljedici

bolje opremljenosti 'regija jezgre' znanjem i ljudskim kapitalom. Dugoročno gledano, slabije razvijenim

regijama, bez odgovarajućih razvojnih resursa, ulaganje u prometnu infrastrukturu osim početne

konvergencije i kratkoročnog ekonomskog rasta, donosi jačanje regionalnih razvojnih dispariteta.

Stoga, stabilan dugoročan regionalni rast i razvoj zahtijevaju ulaganja u prometnu infrastrukturu, u

skladu sa konkretnim razvojnim ciljevima (Čavrak, 2004.).

4. Uloga prometne infrastrukture u poticanju regionalnog gospodarskog rasta

4.1. Promet i prometna politika EU

Djelatnost prometa u EU sudjeluje u stvaranju bruto dodane vrijednosti sa ca. 5%, te zapošljava 10,6

mil. ljudi, ili 5% ukupne radne snage EU 27. Najveći dio zaposlenih radi u djelatnosti kopnenog

prometa, a najveći dio financijskih sredstava EU, namijenjenih izgradnji prometne infrastrukture,

izdvaja se za cestovnu infrastrukturu (uključujući transeuropske prometne mreže, nacionalne,

regionalne i lokalne ceste). Na taj način na cestovnu infrastrukturu troši se oko polovica svih sredstava

namijenjenih prometnoj infrastrukturi, ili ca. 12% ukupnih sredstava kohezijske politike (tablica P1 u

prilogu). Ovo posljednje imalo je pozitivne implikacije na smanjenje jaza u izgrađenosti prometne

infrastrukture između najrazvijenijih i najmanje razvijenih europskih regija, posebno cestovne, a u

manjoj mjeri i željezničke mreže12. Razvoj infrastrukture u širem smislu predstavlja za EU nužan

preduvjet regionalnog napretka i ravnomjerne raspodjele koristi od procesa europskog integriranja

(Crescenzi & Rodriguez-Pose, 2008.). Zajednička prometna politika EU, koja regulira ova pitanja, ima

sve odlike pozitivne integracije usmjerene na utvrđivanje zajedničkih pravila u međunarodnom

prijevozu, definiranje uvjeta prekograničnog pružanja usluga prijevoza i unaprjeđenja prometne

sigurnosti. Kao takva, zajednička prometna politika predstavlja kombinaciju zakonske regulative i

međudržavne suradnje, a bazirana je na razvoju strateških dokumenata13, akcijskih planova i

programa, te raznih smjernica i propisa.

Povijesni razvoj zajedničke prometne politike EU ukazuje na brojna područja usklađivanja različitih

koncepcija razvoja. Temelji buduće zajedničke politike dani su još Rimskim ugovorom (1957.) kada je

uveden princip nediskriminacije cijena u prijevozu robe i putnika, te planiran razvoj i financiranje

11 Primjena ove strategije u manje razvijenim zemljama (regijama) mogla bi dodatno ograničiti dugoročne potencijale rasta i razvoja, zbog mogućih gubitaka uslijed prekomjernog investiranja i kasnijih troškova održavanja izgrađenih infrastrukturnih sustava (McCann & Shefer, 2004.). 12 Usporedba NUTS 2 regija prema stupnju razvijenosti (BDP/capita) pokazuje da je u razdoblju 2000.-2009. rast prometne mreže bio obrnuto proporcionalan stupnju regionalnog razvoja. Na taj način jaz infrastrukturne opremljenosti između najrazvijenijih i najmanje razvijenih regija značajno je smanjen (EUROSTAT, 2014.). 13“European Development Perspective” (1999.), “White Paper: European Transport Policy for 2010” (2001.), “Green Paper on Territorial Cohesion” (2008.), “White Paper: Roadmap to a Single European Transport Area” (2011.), “Territorial Agenda of the European Union 2020” (2011.).

74

izgradnje prometne infrastrukture na europskom nivou. Sa svakim novim proširenjem pred ovu

politiku postavljali su se novi izazovi – od dominacije različitih vrsta prijevoza14, pa do različitih viđenja

njezina budućeg razvoja (Jarzembowski, 2007.). U tom smislu tzv. 'kontinentalni pristup' predviđao je

državne intervencije i strožu regulaciju tržišta, dok se tzv. 'anglosaksonski pristup' zalagao za što manje

uplitanje države i slobodno djelovanje tržišta u sektoru prometa. Do kraja 1970.-ih godina do tada

značajne državne subvencije postaju neodržive, pa sektor prometa bilježi sve snažniju tržišnu

orijentaciju (Armstrong & Taylor, 2000.), dok snažni rast trgovine dodatno potiče liberalizaciju na

tržištu prometnih usluga, posebno cestovnog prometa. Ulazak novih članica sa pomorskom tradicijom

(Grčka, Španjolska i Portugal, a ranije i Ujedinjeno Kraljevstvo), odnosno 'perifernih' zemalja Unije

(skandinavske i mediteranske zemlje) mijenja i dotadašnje prioritete u zajedničkoj prometnoj politici

EU koja od 1980.-ih godina dodatno uključuje pomorski i zračni promet. U zračnom prijevozu

dotadašnji je bilateralni sustav zračnih ugovora u redovitom prometu zamijenjen uspostavom

koncepta Jedinstvenog europskog neba krajem 1990.-ih godina sa namjerom povećanja učinkovitosti

prijevoza putem smanjenja uskih grla, povećanja sigurnost i skraćivanja vremena putovanja, te

povećanja cjenovne konkurentnosti.

Od prosinca 1992. u prometnoj politici EU nastupa značajna promjena sa prelaskom sa sektorskog na

integrirani pristup čime su se otvorile nove teme poput: sigurnosti, zaštite okoliša, socijalne zaštite,

vanjskih odnosa, te politike cijena. U isto vrijeme je pokrenuta i inicijativa za uspostavljanje

transeuropskih prometnih mreža (TEN-T15) u energetici, prometu i telekomunikacijama sa krajnjim

ciljem što bržeg i jednostavnijeg prometa robom i ljudima između zemalja članica. Između ostalih

projekata, među prioritetne TEN-T-projekte spada i izgradnja željezničke mreže u smjeru sjever-jug i

istok-zapad (European Commission, 2011.b). Pritom, zajednička prometna politika vodi se prema

principu supsidijarnosti koji u domeni politike cijena podrazumijeva ubiranje naknada i pristojbi u

nadležnosti Europske unije u slučaju međunarodnog prometa, dok je u ostalim slučajevima nadležnost

na nacionalnoj ili lokalnoj razini. Što se tiče politike vezane za ulaganja u prometnu infrastrukturu, EU

može donositi odluke bez suglasnosti zemalja članica (Sikow-Magny, 2007.), za što su predviđeni

različiti izvori financiranja, kako iz javnih tako i iz privatnih izvora. To zahtijeva bolje usklađivanje

Kohezijskog i strukturnih fondova, dok zemlje članice prilikom planiranja svojih proračuna trebaju

osigurati dostatna nacionalna sredstva, te imati i kapacitete za planiranje i provedbu projekata. Drugi

izvori financiranja uključuju (komercijalne) modele internalizacije vanjskih troškova i plaćanje pristojbi

za korištenje infrastrukture čime bi ulaganja u infrastrukturu mogla postati privlačnija privatnom

kapitalu (European Commission, 2011.a).

Od kraja 1990.-ih godina zajednička prometna politika dobiva sve snažniju europsku dimenziju, te se

bavi širim pitanjima prometne sigurnosti i intermodalnosti, ekološke održivosti i integriranog razvoja

u prostoru (Berrittella et al., 2007.). Na tom tragu je i nastojanje da se putem kvalitetnog prometnog

povezivanja svih dijelova EU ostvari policentrični razvoj putem stvaranja dinamičnih zona

gospodarskog razvoja čiji će se pozitivni učinci prelijevati i na ostale regije. U dokumentu “European

14 U početku Francuska i Njemačka uglavnom su se oslanjale na željeznički prijevoz, dok su Italija i zemlje Beneluksa više koristile cestovni prijevoz. 15 Unutar europskog prometnog sustava, TEN-T infrastruktura predstavlja podsustav koji uključuje prometnu infrastrukturu. Od 2011. ovaj podsustav se naziva “sveobuhvatna mreža” (comprehensive network), u čijem sastavu postoji podsustav “osnovna mreža” (core network), koji povezuje glavne urbane prometne čvorove i ima prioritet u financiranju (European Parliament, 2012.). “Sveobuhvatna mreža” trebala bi biti dovršena do 2050., a “osnovna mreža” do 2030. godine. TEN-T transportni infrastrukturni projekti, kao temelj razvoja zajedničkog europskog prometnog sustava, zahtijevaju znatna ulaganja, financiranje kojih je predviđeno iz nacionalnih proračuna zemalja članica i iz europskih izvora (npr. Europski fond za regionalni razvoj, Kohezijski fond, krediti Europske investicijske banke i Europske banke za obnovu i razvitak i sl.).

75

Spatial Development Perspective“ (1999.) naglašeno je da se prostorne razlike ne mogu smanjiti bez

temeljnog poboljšanja prometne infrastrukture i usluga unutar regija u kojima nedostatak pristupa

kvalitetnoj prometnoj i komunikacijskoj infrastrukturi ograničava gospodarski razvoj. Temeljno

poboljšanje sekundarne infrastrukture i pristupačnosti postavlja se jednako važnim kao i daljnji razvoj

transeuropskih prometnih mreža, upravo zbog značenja u integriranju regionalnih i urbanih

gospodarstava i rastu njihove konkurentnost. Iz toga proizlazi i strateška važnost ulaganja u

sekundarne prometne mreže, jednako kao i u TEN-T projekte.

Godine 2001. usvojen je strateški dokument dugoročnog razvoj prometne politike EU (“White paper

– European Transport Policy for 2010“) koji kao prioritete postavlja unaprjeđenje kvalitete i

učinkovitosti europskoga prometa putem kombiniranja različitih oblika prometa, te revitalizacijom

željezničkog i pomorskog prometa, kao i prometa na unutarnjim plovnim putovima. Najveći potencijali

razvoja europskog prometnog sustava vidi se upravo u implementaciji principa intermodaliteta kojim

bi se različiti oblici prometa integrirali u efektivne logističke lance i na taj način omogućilo njihovo

optimalno korištenje, smanjenje zastoja u prometu i unaprijedilo cjenovnu konkurentnost. Energetska

kriza i rastući problemi okoliša uveli su nove prioritete u prometnu politiku EU koji su uključeni u tzv.

'bijelu knjigu o prometu' (“White Paper: Radmap to a Single European Transport Area“) kao strateški

dokument razvoja europskog prometnog sustava i dio šire strategije “Europe 2020“. Primarni cilj, koji

se nadograđuje na ciljeve prethodnih strateških dokumenata, je povećanje energetske učinkovitosti u

prometu i smanjenje ovisnosti u uvozu fosilnih goriva putem inoviranja u proizvodnji i upravljanju

prometnim sustavima16. U ostale ciljeve ove strategije spadaju: formiranje jedinstvenog europskog

prometnog prostora u svrhu jednostavnijeg kretanje tereta i ljudi, te smanjenja troškova prijevoza i

povećanja održivost prometa, povezanost između tehnoloških inovacija i tržišta, i bolje infrastrukturno

povezivanje s trećim zemljama. Važnost prometnog povezivanja EU naglašeno je i u europskim

razvojnim strategijama kao preduvjet postizanja teritorijalne kohezije, odnosno smanjenja regionalnih

razvojnih nejednakosti, posebno u slučaju ruralnih regija, regija izloženih posljedicama gospodarskog

restrukturiranja i depopulacije.

4.2. Analiza utjecaja prometne infrastrukture na regionalni gospodarski rast u EU

Empirijska analiza koja slijedi ima za cilj putem višestruke linearne regresije ocijeniti ulogu prometne

infrastrukture u oblikovanju gospodarskog rasta 271 NUTS 2 europske regije u 27 zemalja članica za

razdoblje od 1995. do 2009. godine17. Konkretno, namjera je usporediti učinak ulaganja u prometnu

infrastrukturu na regionalni dohodak u odnosu na učinke odabranih čimbenika regionalnog rasta kao

što su dostupnost radne snage i ulaganja u istraživanje i razvoj. Izbor varijabli proizlazi iz spoznaja

teorijskih i empirijskih znanstvenih doprinosa prezentiranih u prethodnim poglavljima, te je određen

dostupnošću podataka na regionalnoj razini statističkog obuhvata EU. Razina statističke klasifikacije

NUTS 2 odabrana je kao relevantna zbog usmjerenosti većine mjera zajedničkih europskih politika

(posebno prometne i regionalne politike) na ovu razinu prostornog agregiranja. Prilikom izbora

varijabli kao važan kriterij postavila se duljina vremenskog perioda promatranja odabranog uzorka,

16 U 2010. godini EU je uvezla nafte u vrijednosti od 210 mlrd. EUR, a promet unutar EU zadovoljava 96% svojih energetskih potreba iz nafte i naftnih derivata. 17 Uključeni su podaci za NUTS 2 europske regije svih zemalja članica, osim Hrvatske, koja u promatranom razdoblju nije bila članica EU. Kod najmanjih zemalja članica (Cipar, Danska, Estonija, Latvija, Litva, Luksemburg i Malta) čitav teritorij zemlje tretira se kao jedna NUTS 2 regija.

76

budući dulje vremenske serije daju pouzdaniji uvid u pojavu, posebno kod analiza gospodarskog

rasta18.

Izbor nezavisnih varijabli temelji se na spoznajama neoklasičnog modela rasta prema kojemu se rast

temelji na povećanju količine rada i kapitala. Stoga, stopa nezaposlenosti u konkretnom slučaju uzeta

je kao aproksimacija dostupnosti radne snage koja prema potrebi može biti iskorištena i stavljena u

funkciju gospodarskog rasta. Osim toga, i u skladu sa fokusom istraživanja, u model su uključene i tzv.

'prometne varijable', kao aproksimacija raspoloživosti fizičkog kapitala i razvojnog resursa u

neoklasičnom smislu. Konkretno, odabrane su varijable koje prikazuju dužinu cestovne i željezničke

mreže po europskim regijama, budući je već ranije konstatirano da su to dva najrazvijenija oblika

prometa u EU, koja usto uživaju najveća ulaganja iz europskih razvojnih fondova. Za razliku od

neoklasičnog modela rasta koji stavlja naglasak na proces akumulacije fizičkih faktora proizvodnje, u

endogenim modelima rasta izvor rasta proizlazi iz akumuliranja znanja. Inovacije i znanje postaju

faktori proizvodnje koji poticanjem tehnoloških promjena neposredno sudjeluju u stvaranju nove

vrijednosti i gospodarskog rasta. Zbog toga su ulaganja u istraživanja i razvoj po glavi stanovnika

europskih regija uzeta kao aproksimacija akumulacije znanja i njezinih učinaka na gospodarski rast.

Kao što je ranije konstatirano, razina obrazovanja u suvremenim se uvjetima pokazala glavnim

čimbenikom gospodarskog rasta, a regije koje ulažu u istraživanje i razvoj nadmašuju ostale regije. Kao

zavisna varijabla u modelu uzet je regionalni BDP per capita kao pokazatelj gospodarskog rasta u

promatranim NUTS 2 regijama, koji je korišten i u većini studija koje se bave problematikom

regionalnog rasta i razvoja, a posebno regionalne konvergencije19.

Duljina cestovne i željezničke mreže, izražene u kilometrima, u analiziranom modelu predstavljaju

prometnu infrastrukturu (tzv. 'prometne varijable'). Njihov izbor, u odnosu na alternativne pokazatelje

razvijenosti prometne infrastrukture (npr. broj prevezenih putnika, količine prevezene robe,

pokazatelji za druge vrste prometa, i sl.), određen je zbog više razloga. Jedan od njih je dostupnost

dostatno dugih vremenskih serija na odabranoj razini agregiranja podataka, dok je drugi razlog

fokusiranost europskih politika i strategija upravo na statističke regije na razini NUTS 2 klasifikacije što

omogućava pobliže praćenje odnosa infrastrukturnih ulaganja i gospodarskog rasta. Osim toga,

cestovna i željeznička infrastruktura bile su u fokusu zajedničke prometne politike EU u proteklom

razdoblju (2007.-2013.), a s obzirom na važnost teritorijalne kohezije i regionalnog povezivanja,

istaknute u dokumentu “Europe 2020“, to će ostati i u budućnosti. Zbog toga, ovi oblici prometa

doživjeli su najveća ulaganja (ne samo na regionalnoj i lokalnoj, već i na transnacionalnoj razini) i

dinamičan rast, u odnosu na ostale oblike prometnog povezivanja. O važnosti cestovnog i željezničkog

prometa u EU svjedoče i brojne studije na tu temu (Aschauer, 1989.; Munnell, 1990.; Dalenberg &

Partridge, 1995.; Duffy-Deno, 1998.; Cantos et al., 2005.; Crescenzi & Rodriguez-Pose, 2008.). Pregled

odabranih varijabli dan je u tablici 2.

Analiza jakosti linearne veze između BDP/capita, kao zavisne varijable, i odabranih nezavisnih varijabli,

sa pripadajućim vrijednostima koeficijenata korelacije, prikazana je na slikama P1-P4 u prilogu. Na

temelju dobivenih rezultata može se konstatirati postojanje slabe linearne povezanosti između

varijabli u modelu, kao i postojanje negativne korelacije (i predznaka procijenjenih parametara) kod

varijabli koji prikazuju ulaganja u izgradnju željezničke mreže i dugotrajnu stopu nezaposlenosti.

18 Zbog učinaka svjetske financijske krize i recesije koja je uslijedila, kao i krize eurozone, analiza uključuje razdoblje do 2009. godine. 19 Ovdje treba spomenuti sljedeće radove: Boldrin & Canova (2001.), Cappelen et al.(2003.), Beugelsdijk & Eijffinger (2005.), Busillo et al. (2010.).

77

Tablica 2: Prikaz varijabli korištenih u analitičkom modelu

varijabla oznaka opis izvor

dohodak BDPc

bruto domaći proizvod po glavi

stanovnika izražen u eurima za NUTS

2 europske regije za razdoblje 1995.-

2009.

Eurostat

cestovna mreža CESTE

duljina cestovne mreže izražena u

kilometrima za NUTS 2 europske

regije za razdoblje 1995.-2009.

Eurostat

željeznička mreža ŽELJEZNICA

duljina željezničke mreže izražena u

kilometrima za NUTS 2 europske


Eurostat

stopa nezaposlenosti NEZAPOSLENOST

stopa dugotrajne nezaposlenosti (12

mjeseci i više) za NUTS 2 europske


Eurostat

ulaganja u istraživanje i

razvoj ISTRAŽIVANJE

ulaganje u istraživanje i razvoj po

glavi stanovnika izraženo u eurima za

NUTS 2 europske regije za razdoblje

1995.-2009.

Eurostat

Izvor: autori prema: Eurostat [12.1.2014.].

Višestruki linearni regresijski model koji slijedi kombinira sve spomenute nezavisne varijable za 271

NUTS 2 europsku regiju tijekom 11 godina promatranja i pokazuje rezultate na razini statističke

značajnosti od p<0,05 (tablica 3).

Rezultati regresijske analize pokazuju da izgradnja cestovne mreže i ulaganja u istraživanje i razvoj

imaju najsnažnije pozitivne učinke na regionalni gospodarski rast, dok izgradnja željezničke mreže nije

doprinosila gospodarskom rastu na regionalnoj razini, već je, kao i varijabla nezaposlenosti, umanjivala

potencijale rasta europskih regija. Ovi podaci podudaraju se sa trendom gubitka na važnosti

željezničkog prijevoza (robe i putnika), dok negativni koeficijent uz varijablu nezaposlenosti pokazuje

da se nezaposlenost ipak pojavljuje u regijama u zaostajanju, te da ne predstavlja idealnu

aproksimaciju raspoložive radne snage koja bi mogla biti stavljena u funkciju regionalnog rasta i

gospodarskog razvoja. Snagu relativnog utjecaja odabranih varijabli pokazuju standardizirani

koeficijenti prema kojima najveći doprinos regionalnom gospodarskom rastu očekivano dolazi od

ulaganju u istraživanje i razvoj, dok od 'prometnih varijabli' izgradnja cestovne mreže ostvaruje

relativno snažan utjecaj na gospodarski rast regija. U skladu sa prethodno rečenim, nezaposlenost

negativno utječe na gospodarski rast, dok najmanji, ujedno negativni utjecaj ostvaruje izgradnja

željezničke infrastrukture. Ovakvi rezultati nalaze uporište u razvojnim dokumentima EU prema kojima

su prioriteti prometne politike ulaganja u razvoj i oživljavanje željezničkog prometa, odnosno težište

regionalne politike pomoć u razvoju regija u zaostajanju koje se suočavaju sa rastućom dugoročnom i

strukturno uvjetovanom nezaposlenošću. Dobiveni rezultati u skladu su sa nalazima ostalih

znanstvenih radova (Fagerberg et al., 1997.; McCann & Shefer, 2004.; Crescenzi & Rodriguez-Pose,

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/statistics/search_database%20(12

78

2008.) prema kojima najveće potencijale gospodarskog rasta i razvoja imaju ulaganja u istraživanje i

razvoj, odnosno inovativni napori i akumulacija ljudskog kapitala, čak i u odnosu na izgradnju cestovne

(i željezničke) infrastrukture kao najvažnije i najviše korištene vrste prometa u Europskoj Uniji. Ipak u

ovom slučaju, utjecaj ulaganja u izgradnju cestovne infrastrukture na porast regionalnog dohotka

pokazao se značajnim.

Tablica 3: Rezultati višestrukog linearnog regresijskog modela za razdoblje 1999.-2009.

varijable nestandardizirani koeficijenti

standardizirani

koeficijenti t Sig.

(p<0,05) B Std. Error Beta

konstanta 20.454.341 321,146 63,692 0,000

CESTE 6,194 0,496 0,243 12,497 0,000

ŽELJEZNICA -1,910 0,215 -0,180 -8,898 0,000

NEZAPOSLENOST -761,578 57,322 -0,200 -13,286 0,000

ISTRAŽIVANJE 11,740 0,527 0,327 22,279 0,000

R=0,624; R2=0,574; korigirani R2=0,573

Izvor: autori

5. Zaključak

Europska unija od svog osnutka suočava se sa problemom neujednačenog regionalnog razvoja koji sa

svakim novim proširenjem, odnosno produbljivanjem integracije postaje sve izraženiji. U kontekstu

ovoga istraživanja posebno treba spomenuti postojanje nejednake raspodjele BDP i prometne

infrastrukture po europskim regijama (NUTS 2); regije sa najvećim vrijednostima BDP per capita nalaze

se u geografskom središtu EU (tzv. 'plava banana'), uz izuzetke nekih glavnih gradova i Skandinavije, a

to su ujedno i infrastrukturno najbolje opremljeni prostori. Razlika između najrazvijenijih i najmanje

razvijenih europskih regija, s obzirom na vrijednosti ostvarenog dohotka, u prosjeku iznosi oko 10

puta, a stope nezaposlenosti su i do tri puta manje u naprednijim regijama. Usto, regije sa najvećim

vrijednostima dohotka imaju u prosjeku dvostruko gušću mrežu autocesta, a iznosi ulaganja u sektor

istraživanja i razvoja po stanovniku su višestruko veći u razvijenim regijama. U ovakvim okolnostima

poznavanje čimbenika koji utječu na regionalni rast i razvoj ima veliki značaj za nositelje zajedničkih

europskih politika, budući postojanje razvojnih dispariteta za EU predstavlja pitanje od prvorazredne

gospodarske, političke i društvene važnosti. Nerješavanje ovoga problema može narušiti uspjeh

cjelokupnog integracijskog procesa, pa smanjivanje regionalnih razvojnih dispariteta predstavlja jedan

od temeljnih ciljeva europskih politika. U tom kontekstu svrha ovoga rada je doprinijeti boljem

razumijevanju uloge prometne infrastrukture u smanjivanju regionalnih razvojnih nejednakosti u EU.

Za EU razvoj suvremene prometne infrastrukture predstavlja nužni preduvjet ekonomskog napretka,

te sredstvo pravedne raspodjele koristi od procesa ekonomskog integriranja između zemalja članica.

U razvoju europskog prometnog sustava važnu ulogu imaju zajednička prometna i regionalna politika

kojima se kao jedan od najvažnijih ciljeva postavlja uspostava transeuropske prometne mreže (TEN-T)

sa ciljem ostvarenja učinkovitog prometa roba i ljudi na cijelom europskom teritoriju. U tu svrhu EU

potiče razvoj svih oblika prometa i pripadajuće prometne infrastrukture20, posebno putem

20 To se posebno odnosi na cestovni promet i infrastrukturu na koju je u financijskom planu za razdoblje 2007.-2013. potrošena oko polovica ukupnih sredstava namijenjenih izgradnji prometne infrastrukture.

79

integriranog pristupa koji uključuje okolišne i šire društvene aspekte, te pitanje sigurnosti novih

prometnih sustava.

Modeli gospodarskog rasta, primijenjeni na regionalnoj razini, naglašavaju važnost čimbenika rasta

poput: radne snage, fizičkog kapitala i tehnologije. Prema neoklasičnoj teoriji očekuje se postupno

smanjivanje regionalnih razvojnih dispariteta, u uvjetima slobodnog djelovanja tržišta i mobilnosti

proizvodnih faktora, uvjetovane razlikama u graničnoj produktivnosti. Utjecaj prometne infrastrukture

u ovom slučaju može biti značajan, budući se ona s jedne strane sagledava kao jedan od pojavnih

oblika fizičkog kapitala, dok s druge strane predstavlja nužan uvjet mobilnosti proizvodnog faktora

rada koji, uz kapital, doprinosi uravnoteženju razvojnih potencijala između regija, a time i njihovoj

međusobnoj konvergenciji. Modeli endogenog rasta polaze, pak od drugačijih pretpostavki i dolaze do

zaključka o očekivanom porastu regionalnih razvojnih dispariteta. Ipak, postojanje suvremene

prometne infrastrukture ima važnu ulogu i u ovim modelima. Ulaganje u razvoj prometne

infrastrukture ima generalno pozitivni učinak na lokalne uvjete poslovanja putem jačanja

konkurentnosti lokalnih poduzeća i lakšeg ulaska u sve oblike internacionalizacije poslovanja i

međunarodne poslovne suradnje, sa pozitivnim implikacijama na regionalni gospodarski rast.

Unaprjeđenje prometne infrastrukture također može dati poticaj transferu tehnologije i znanja sa

pozitivnim učincima na ostale gospodarske djelatnosti, dok adekvatno prometno povezivanje olakšava

mobilnost visokoobrazovane radne snage kao ključnog faktora u stvaranju dodatne vrijednosti, prema

endogenim modelima rasta. Teorija nove ekonomske geografije objašnjava gospodarski rast i

postojanje regionalnih razvojnih dispariteta putem međuodnosa sila koncentracije, odnosno

disperzije ekonomskih aktivnosti u prostoru, pri čemu prometni troškovi igraju značajnu ulogu kod

izbora lokacije gospodarskih aktivnosti. Putem nastajanja regija jezgre, u kojima se koncentriraju

gospodarske aktivnosti, i perifernih regija, nastaju i regionalne razvojne nejednakosti sa nepovoljnim

implikacijama na dinamiku ukupnog gospodarskog rasta.

Pomoću višestruke regresijske analize ocijenjena je uloga prometne infrastrukture u oblikovanju

gospodarskog rasta na razini europskih NUTS 2 regija, te je provedena usporedba učinaka ulaganja u

prometnu infrastrukturu na BDP per capita, s drugim čimbenicima regionalnog rasta poput stope

nezaposlenosti i ulaganja u istraživanje i razvoj. Sukladno očekivanjima i prethodnim spoznajama,

rezultati analize pokazali su značajni pozitivni utjecaj ulaganja u istraživanje i razvoj, a zatim i izgradnje

cestovne infrastrukture, na gospodarski rast europskih regija u razdoblju prije velike financijske i

gospodarske krize koja je pogodila Europu (2008./2009.). Iako utjecaj izgradnje prometne mreže

(cestovne i željezničke) na regionalnih gospodarski rast nije zanemariv, rezultati ipak pokazuju da

inovativni napori i akumulacija ljudskog kapitala imaju najveće potencijale u ostvarivanju

gospodarskog rasta. Ekonomska teorija analizirana u ovom radu tvrdi da manjak prometne

infrastrukture može predstavljati ograničavajući faktor gospodarskog i društvenog razvoja u cjelini što

ograničava i pozitivni doprinos unaprjeđenja šire društvene infrastrukture gospodarskom rastu i

razvoju u budućnosti. Zato, u cilju ostvarivanja održivog gospodarskog i skladnog društvenog razvoja,

ulaganja u razvoj raznovrsne i učinkovite prometne infrastrukture moraju biti popraćena razvojem

ljudskog kapitala i inovativnog potencijala, ne samo na nacionalnoj, već i na lokalnoj razini. Rezultati

provedene regresijske analize, kao i prethodne teorijske i empirijske spoznaje predstavljene kroz ovaj

rad, pokazuju na primjeru EU da ulaganja u razvoj i modernizaciju prometne infrastrukture sama po

sebi ne mogu biti dovoljna za postizanje dugoročnih stopa gospodarskog rasta, bez ostalih ulaganja

nužnih za izgradnju konkurentnog i učinkovitog gospodarstva, prije svega u stvaranju novih znanja,

putem istraživanja i razvoja, i njihovoj učinkovitoj primjeni u konkretnim poslovnim procesima.

Rezultati ovoga istraživanja mogli bi potaknuti daljnje analize regionalnih razvojnih dispariteta u

Hrvatskoj i razloge njihova rasta kroz duže vremensko razdoblje, a posredno i utvrditi eventualne

80

razvojne specifičnosti hrvatskih regija u odnosu na one starih i novih zemalja članica EU21. S obzirom

na već provedena znatna ulaganja u izgradnju cestovne infrastrukture u Hrvatskoj, bilo bi zanimljivo

istražiti utjecaj izgradnje autoceste na gospodarski rast i eventualno ostvareno smanjivanje

regionalnih razvojnih dispariteta, posebno s obzirom na prihvaćenu strategiju razvoja putem izgradnje

viška infrastrukturnih kapaciteta, a s obzirom na specifična sektorska i razvojna obilježja hrvatskih

regija (turističke, tranzitne, manje razvijene, i sl.).

6. Literatura

Agénor, P.-R., Moreno-Dodson, B., (2006.), Public Infrastructure and Growth: New Channels and Policy

Implications, World Bank Policy Research Working Paper, br. 4064, http://www-

wds.worldbank.org/servlet/WDSContentServer/WDSP/IB/2006/11/08/000016406_20061108161655

/Rendered/PDF/wps4064.pdf [12.4.2014.].

Andrews K., Swanson J., (2006.), Does Public Infrastructure Affect Regional Performance?, Growth and

Change, 26(2), str. 204-216.

Armstrong, H., Taylor J., (2000.), Regional Economics and Policy, 3. Izdanje, Wiley.

Aschauer, D. A., (1989.), Is Public Expenditure Productive?, Journal of Monetary Economics, 23(2), str.

177-200, http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/0304393289900470 [30.3.2013.].

Banister, D., Berechman, J., (2000.), Transport Investment and Economic Development, London.

Berrittella, M., Certa, A., Enea, M., Zito, P., (2007.), An Analytic Hierarchy Process for The Evaluation

of Transport Policies to Reduce Climate Change Impacts, FEEM Fondazione Eni Enrico Mattei Research

Paper, br. 12.2007, http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=962379 [2.9.2013.].

Beugelsdijk, M., Eijffinger, S. C. W., (2005.), The Effectiveness of Structural Policy in the European

Union: An Empirical Analysis for the EU-15 in 1995–2001, Journal of Common Market Studies, 43(1),

str. 37-51.

Boldrin, M., Canova, F., (2001.), Inequality and Convergence in Europe’s Regions: Reconsidering

European Regional Policies, Economic Policy, 16(32), str. 205–253.,

http://apps.eui.eu/Personal/Canova/Articles/icoeu.pdf [27.2.2014.].

Busillo F., Muccigrosso, T., Pellegrini G., Tarola, O., Terribile, F., (2010.), Measuring the Impact of the

European Regional Policy on Economic Growth: A Regression Discontinuity Design Approach, Sapienza

Università di Roma Working Paper, br. 6/2010,

http://www.diss.uniroma1.it/sites/default/files/allegati/wp-06-10-

RDD_wp_18%2001%2010_Final_Version2.pdf [02. 02. 2014.].

Calderón, C., Servén, L., (2004.), The Effects of Infrastructure Development on Growth and Income

Distribution, The World Bank Policy Research Working Paper, WPS3400.

Cantos, P., Gumbau‐Albert, M., Maudos, J., (2005.), Transport Infrastructures, Spillover Effects and

Regional Growth: Evidence of the Spanish Case, Transport reviews, 25(1), str. 25-50.

21 To je posebno važno s obzirom na činjenicu da su Hrvatskoj, sa stupanjem u punopravno članstvo EU, stavljena na raspolaganje sredstva strukturnih fondova (Europski fond za regionalni razvoj, Europski socijalni fond) i Kohezijskog fonda namijenjena regionalnom razvoju u visini od ca. 2,2 mlrd. EUR za prve dvije godine članstva (2014.-2015.).

http://www-wds.worldbank.org/servlet/WDSContentServer/WDSP/IB/2006/11/08/000016406_20061108161655/Rendered/PDF/wps4064.pdf



http://apps.eui.eu/Personal/Canova/Articles/icoeu.pdf%20%5b27

http://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/014416410001676852

http://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/014416410001676852

81

Cappelen, A., Castellacci, F., Fagerberg, J., Verspagen, B., (2003.), The Impact of EU Regional Support

on Growth and Convergence in the European Union, Journal of Common Market Studies, 41(4.), str.

621-644.

Capello, R., (2011.), Location, Regional Growth and Local Development Theories, AESTIMUM, 58,

Firenze University Press, str. 1-25, www.fupress.net/index.php/ceset/article/.../8912 [1.6.2014.].

Capello, R., Nijkamp P., (2009.), Handbook of Regional Growth and Development Theories,

Cheltenham: Edward Elgar Publishing.

Cervero, R., (2011.), State Roles in Providing Affordable Mass Transport Services for Low-Income

Residents, International Transport Forum Discussion Paper, br.2011-17, http://www.oecd-

ilibrary.org/docserver/download/5kg9mq4f4627.pdf?expires=1408293626&id=id&accname=guest&

checksum=76950648709E4E96E2D1C5DF4BEBB431 [19.9.2013.].

Charlot, S., Schmitt, B., (1999.), Public Infrastructure and Economic Growth in France‘s Regions, Paper

No. 129 for ERSA 39th Congress, Dublin, Ireland, 23-27 August 1999,

http://www.researchgate.net/publication/229053460_Public_infrastructure_and_economic_growth

_in_France%27s_regions/file/79e41508a3ed778aff.pdf [25.5.2014.].

Crescenzi, R., Rodríguez-Pose, A., (2008.), Infrastructure Endowment and Investment as Determinants

of Regional Growth in the European Union, EIB Papers, 13(2), str. 62-101,

https://www.econstor.eu/dspace/bitstream/10419/44893/1/574949410.pdf [11. 10.2013.].

Cvetanović, S., Zlatković, A., Cvetanović, D., (2011.), Putna infrastruktura kao komponenta fizičkog

kapitala u modelima privrednog rasta, Put i saobraćaj, 57 (4), str. 35-40.

Čavrak, V., (2004.), Procjena kapaciteta razvitka područja posebne državne skrbi, Ekonomski pregled,

55(5-6), str. 412-435.

Dalenberg, D. R., Partridge, M. D., (1995.), The Effects of Taxes, Expenditures, and Public Infrastructure

on Metropolitan Area Employment, Journal of Regional Science, 35(4), str. 617-640.

Dornbusch, R., Fischer, S., Startz, R., (2008.), Macroeconomics, New York: McGraw-Hill/Irwin.

Duffy-Deno, K. T., (1998.), The Effect of Federal Wilderness on County Growth in the Intermountain

Western United States, Journal of Regional Science, 38(1), str. 109-136.

Eckey, H.-F., Kosfeld, R., (2004.), New Economic Geography, Volkswirtschaftliche Diskussionsbeiträge,

Universität Kassel, Fachbereich Wirtschaftswissenschaften, br. 65,

http://www.econstor.eu/bitstream/10419/23284/1/Papier6504.pdf [2.4.2014.].

Eckey, H.‐F., Türck, M., (2005.), Convergence of EU Regions: A Literature Report, Universität Kassel,

Volkswirtschaftliche Diskussionsbeiträge, br. 80, http://hdl.handle.net/10419/32143, (02. 04. 2013.).

Ederveen, S., Gorter, J., De Mooij, R., Nahuis, R., (2003.), Funds and Games: The Economics of

European Cohesion Policy, European network of economic policy research institutes, Occasional

paper, br. 3(October 2003), http://ideas.repec.org/p/epr/enepop/03.html [1.6.2012.].

European Commission, (1999.), European Spatial Development Perspective: Towards Balanced and

Sustainable Development of the Territory of the European Union,

http://ec.europa.eu/regional_policy/sources/docoffic/official/reports/pdf/sum_en.pdf

[12.12.2013.].

http://www.fupress.net/index.php/ceset/article/.../8912%20%5b1

http://www.researchgate.net/publication/229053460_Public_infrastructure_and_economic_growth_in_France%27s_regions/file/79e41508a3ed778aff.pdf%20(25

http://www.researchgate.net/publication/229053460_Public_infrastructure_and_economic_growth_in_France%27s_regions/file/79e41508a3ed778aff.pdf%20(25

82

European Commission, (2001.), White paper – European Transport Policy for 2010: Time to Decide,

http://ec.europa.eu/transport/themes/strategies/doc/2001_white_paper/lb_com_2001_0370_en.p

df [15.12.2013.].

European Commission, (2008.), Green Paper on Territorial Cohesion: Turning Territorial Diversity into

Strength, http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=COM:2008:0616:FIN:EN:PDF

[4.1.2014.].

European Commission, (2010.), Communication from the Commission: Europe 2020 - A Strategy for

Smart, Sustainable and Inclusive Growth, http://eur-

lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=COM:2010:2020:FIN:EN:PDF [27.3.2014].

European Commission, (2011.a), White Paper: Roadmap to a Single European transport Area —

Towards a Competitive and Resource-Efficient Transport System, http://eur-lex.europa.eu/legal-

content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:52011DC0144&from=EN [2.12.2013.].

European Commission, (2011.b) Report from the Commission, to the European Parliament and the

Council - Seventh Progress Report on Economic, Social and Territorial Cohesion,

http://aei.pitt.edu/46115/ [4.6.2014.].

European Commission, (2012.), EU Transport in Figures - Statistical Pocket Book 2012,

http://ec.europa.eu/transport/facts-fundings/statistics/doc/2012/pocketbook2012.pdf

[10.12.2013.].

European Commission, (2014.), Communication from the Commission to the European Parliament,

the Council, the European Economic and Social Committee and the Committee of the Regions: Taking

Stock of the Europe 2020 Strategy for Smart, Sustainable and Inclusive Growth,

http://ec.europa.eu/europe2020/pdf/europe2020stocktaking_en.pdf [20.3.2014].

Eurostat – http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/eurostat/home/ [14.4.2014].

Eurostat – http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/statistics/search_database

[12.1.2014.].

Fagerberg, J., Verspagen, B., Caniëls, M. (1997.), Technology, Growth and Unemployment across

European Regions, Regional Studies, 31(5), str. 457-466.

Foreman-Peck, J., (2006.), Industrial Policy in Europe in the 20th century, EIB Papers, 11(1), str. 36-62,

https://www.econstor.eu/dspace/bitstream/10419/44853/1/515648485.pdf [17.6.2013.].

Frederiksen, P.C., (1981.), Further Evidence on the Relationship between Population Density and

Infrastructure: The Philippines and Electrification, Economic Development and Cultural Change, 29(4),

str. 749–758,

http://www.jstor.org/discover/10.2307/1153461?uid=3739256&uid=2&uid=4&sid=2110460018987

3 [12.1.2014.].

Helmut, K., Velasco, M., Ximena, F., (2004.), Lessons for regional policy from the new economic

geography and the endogenous growth theory, Employment and Regional Development Policy:

Market Efficiency Versus Policy Intervention Academy for Spatial Research and Planning, Helmut, K.,

Roller, P., (ur.), Academy for Spatial Research and Planning – Leibniz Forum for Spatial Sciences,

http://www.econstor.eu/bitstream/10419/62290/1/723398364.pdf [10.6.2014.].



83

Jarzembowski, G., (2007.), European Transport Policy in a Broader Perspective, Intereconomics, 42(5),

str. 281-284, http://link.springer.com/article/10.1007/s10272-007-0228-5#page-2 [10.3.2013.].

Jiwattanakulpaisarn, P., (2008.), The Impact of Transport Infrastructure Investment on Regional

Employment: An Empirical Investigation, Centre for Transport Studies, Department of Civil and

Environmental Engineering, Imperial College London,

http://www.cts.cv.imperial.ac.uk/documents/theses/JiwattanakulpaisarnPhD.pdf [3.4.2012.].

Klenow, P., Rodríguez-Clare, A., (1997.), The Neoclassical Revival in Growth Economics: Has it Gone

too Far?, Macroeconomics Annual 1997, Bernake, B. S., Roemberg, J., (ur.), NBER, 12, str. 74-114,

www.nber.org/chapters/c11037.pdf [7.5.2014.].

Kopp, A., Short J., (2005.), Transport Infrastructure: Investment and Planning. Policy and Research

Aspects, Transport Policy, 12(4), str. 360–367.

Krugman, P., (1991.), Increasing Returns and Economic Geography, Journal of Political Economy, 99(3),

str. 483-499, http://www.princeton.edu/pr/pictures/g-k/krugman/krugman-

increasing_returns_1991.pdf [1.5.2014.].

Leck, E., Bekhor, S., Gat, D., (2008.), Welfare Economic Impacts of Transportation Improvements in a

Peripheral Region, European Transport \ Trasporti Europei, 40, str. 88-105,

http://www.openstarts.units.it/dspace/bitstream/10077/6007/1/Leck_Bekhor_Gat_ET40.pdf

[23.3.2014.].

Lisbon European Council 23 and 24 March 2000. Presidency Conclusions,

http://www.europarl.europa.eu/summits/lis1_en.htm [1.4.2014].

Lucas, R. E., (1988.), On the Mechanics of Economic Development, Journal of Monetary Economics,

22, str. 3-42, http://www.sfu.ca/~kkasa/lucas88.pdf [10.1.2014.]].

Mankiw, G. N., Romer D., Weil, D. N., (1992.), Contribution to the Empirics of Economic Growth,

Quarterly Journal of Economics, 107(2), str. 407-437.

Martin, P., (1998.), Can Regional Policies Affect Growth and Geography in Europe?, World Economy,

21(6), str. 757 – 774.

Martin, R. L., (2003.), A Study on the Factors of Regional Competitiveness, A Draft Final Report for the

European Commission, Directorate –General Regional Policy,

http://ec.europa.eu/regional_policy/sources/docgener/studies/pdf/3cr/competitiveness.pdf

[7.3.2014.].

McCann, P., Shefer, D., (2004.), Location, Agglomeration and Infrastructure, Papers in Regional

Science, 84(1), str. 177-196.

Mervar, A., (1999.), Pregled modela i metoda istraživanja gospodarskog rasta, Privredna kretanja i

ekonomska politika, 73(9), str. 20-61.

Munnell, A. H., (1990.), How does Public Infrastructure Affect Regional Economic Performance?, New

England Economic Review, September/October, str.11-32,

http://www.bostonfed.org/economic/neer/neer1990/neer590b.pdf [30.9.2013.].

http://www.princeton.edu/pr/pictures/g-k/krugman/krugman-increasing_returns_1991.pdf

http://www.princeton.edu/pr/pictures/g-k/krugman/krugman-increasing_returns_1991.pdf

http://www.openstarts.units.it/dspace/bitstream/10077/6007/1/Leck_Bekhor_Gat_ET40.pdf%20%5b23

http://www.openstarts.units.it/dspace/bitstream/10077/6007/1/Leck_Bekhor_Gat_ET40.pdf%20%5b23

http://www.sfu.ca/~kkasa/lucas88.pdf%20%5b10


http://www.bostonfed.org/economic/neer/neer1990/neer590b.pdf%20%5b30

http://www.bostonfed.org/economic/neer/neer1990/neer590b.pdf%20%5b30

84

Ottaviano, G., Puga D., (1997.), Agglomeration in the Global Economy: A Survey of the New Economic

Geography, Centre for Economic Performance, Discussion Paper, br. 356,

http://eprints.lse.ac.uk/20324/1/Agglomeration_in_a_global_Economy_A_Survey.pdf [11.11.2012.].

Pašalić, Ž., (2012.), Promet i gospodarstveni razvoj: prilozi teoriji i politici gospodarstvenog razvoja

Hrvatske, Sveučilište u Splitu, Ekonomski fakultet.

Puga, D., (2002.), European Regional Policies in the Light of Recent Location Theories, Journal of

Economic Geography, 2(4), str. 373-406.

Romer, P. M., (1986.), Increasing Returns and Long-run Growth, Journal of Political Economy, 94(5),

str. 1002-1037.

Sala-i-Martin, X. X., (1996.), The Classical Approach to Convergence Analysis, Economic Journal,

106(437), str. 1019-1036,

http://www.nes.ru/dataupload/files/science/reset/Sala_i_Martin1996ej.pdf [10.6.2014.].

Seitz, H., Licht, G., (1995.), The Impact of Public Infrastructure Capital on Regional Manufacturing

Production Cost, Regional Studies, 29(3), str. 231-240.

Sikow-Magny, C., (2007.), Subsidiarity and Transport Policy Co-ordination in the European Union, str.

65-75, Transport and Decentralization, Round table 131, OECD Transport Research Centre,

http://internationaltransportforum.org/pub/pdf/06RT131.pdf [3.5.2014.].

Snieska,

V., Simkunaite, I., (2009.), Socio-Economic Impact of Infrastructure Investments, Inzinerine

Ekonomika - Engineering Economics, (3), str. 16-25, http://archive.minfolit.lt/arch/22501/22555.pdf

[1.10.2013.].

Tatom, J. A., (1991.), Public Capital and Private Sector Performance, Federal Reserve Bank of St. Louis

Review, May/June 1991, str. 3-15,

http://research.stlouisfed.org/publications/review/91/05/Public_May_Jun1991.pdf [30.9.2013.].

Tondl, G., (1999.), What Determined the Uneven Growth of Europe’s Southern Regions? An Empirical

Study with Panel Data, Research Institute for European Affairs, Working Paper, br. 30,

http://epub.wu.ac.at/922/1/document.pdf [1.6.2014.].

Tödtling, F., Trippl, M., (2004.), One Size Fits All? Towards a Differentiated Policy Approach with

Respect to Regional Innovation Systems, Wirtschaftsuniversität Wien, SRE-Discussion Papers 2004-01,

http://epub.wu.ac.at/944/1/document.pdf [28.2.2014.].

Ulaşan, B., (2012.), Cross-country Growth Empirics and Model Uncertainty: An Overview, Economics -

The Open-Access, Open-Assessment E-Journal, 6(2012-16), str. 1-69,

http://hdl.handle.net/10419/58198 [9.6.2013.].

Venkataraman, S., (2004.), Regional Transformation Through Technological Entrepreneurship, Journal

of Business Venturing, 19, str. 153 – 167, http://in3.dem.ist.utl.pt/mscdesign/03ed/files/lec_8_04.pdf

[11.1.2014.].

Vickerman, R., (2007.), Recent Evolution of Research into the Wider Economic Benefits of Transport

Infrastructure Investments, OECD, International Transport Forum, Joint Transport Research Centre,

Discussion Paper, No. 2007-9,

http://www.internationaltransportforum.org/jtrc/discussionpapers/DiscussionPaper9.pdf

[19.11.2012.].

http://research.stlouisfed.org/publications/review/91/05/Public_May_Jun1991.pdf

http://epub.wu.ac.at/922/1/document.pdf%20%5b1

http://hdl.handle.net/10419/58198%20%5b9

http://www.internationaltransportforum.org/jtrc/discussionpapers/DiscussionPaper9.pdf

85

7. Prilozi

Tablica P1: Strukturni pokazatelji djelatnosti prometa u EU 27

udjel u bruto dodanoj vrijednosti

5,1%

(poduzeća sa osnovnom djelatnošću pružanja prometnih usluga)

udjel u broju zaposlenih

5%

- od čega najveći dio otpada na kopneni prijevoz – cestovni, željeznički,

unutarnji plovni putovi i cjevovodi (55%), a zatim slijede: usluge

skladištenja i prateće djelatnosti prijevoza (22%), poštanske i kurirske

djelatnosti (17%), zračni prijevoz (4%) i pomorski prijevoz (2%)

udjel u potrošnji kućanstava

13%

- od čega je skoro 30% iskorišteno je za kupnju vozila, nešto više od

polovice utrošeno je na korištenje osobnih prijevoznih sredstava, a

ostatak na usluge prijevoza

prijevoz robe cestom (45,8%), morem (36,9%), željeznicom (10,2%), unutarnjim plovnim

putovima (3,8%), naftovodima (3,1%), zrakom (0,2%)

prijevoz putnika

osobnim automobilima (73,7%), avionima (8,2%), autobusima (7,9%),

vlakovima (6,3%), motociklima (1,9%), tramvajima i metroima (1,4%),

brodovima (0,6%)

financijska sredstava EU fondova za

prometnu infrastrukturu (2000.-

2006.)

od ukupnih sredstava namijenjenih prometnoj infrastrukturi: za cestovnu

infrastrukturu (48%), željezničku infrastrukturu (31%), luke i unutarnje

plovne putove (6%), gradski prijevoz (5,2%), zračne luke (1,2%), ostalo

(8,6%)

financijska sredstava EU fondova za

prometnu infrastrukturu (2007.-

2013.)

od ukupnih sredstava namijenjenih prometnoj infrastrukturi: za cestovnu

infrastrukturu (50%), željezničku infrastrukturu (30%), gradski prijevoz

(11,4%), luke i unutarnje plovne putove (4,7%), zračne luke (2,9%),

kombinirane i inteligentne prometne sustave (1%)

Izvor: autori prema: European Commission, 2012.

European Commission, 2011.a.

86

Slika P1: Linearna veza između BDP/capita i cestovne mreže NUTS 2 europskih regija, 1995.-2009.


Slika P2: Linearna veza između BDP/capita i željezničke mreže NUTS 2 europskih regija, 1995.-2009.


Scatterplot: CESTE vs. BDP

BDP = 19947, + ,35817 * CESTE

Correlation: r = ,01601

-500 0 500 1000 1500 2000 2500 3000 3500 4000 4500 5000

CESTE

-20000

0

20000

40000

60000

80000

1E5

BD

P

95% confidence

Scatterplot: TRACNICE vs. BDP

BDP = 20593, - ,6399 * TRACNICE

Correlation: r = -,0744

-2000 0 2000 4000 6000 8000 10000 12000

TRACNICE

-20000

0

20000

40000

60000

80000

1E5

BD

P

95% confidence

87

Slika P3: Linearna veza između BDP/capita i izdataka za istraživanje i razvoj NUTS 2 europskih regija,

1995.-2009.


Slika P4: Linearna veza između BDP/capita i stope dugotrajne nezaposlenosti NUTS 2 europskih regija,

1999.-2009.


Scatterplot: R&D vs. BDP

BDP = 18575, + 4,6514 * R&D

Correlation: r = ,15214

-500 0 500 1000 1500 2000 2500 3000

R&D

-20000

0

20000

40000

60000

80000

1E5

BD

P

95% confidence

Scatterplot: STOPA vs. BDP

BDP = 22606, - 366,7 * STOPA

Correlation: r = -,1080

-2 0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20

STOPA

-20000

0

20000

40000

60000

80000

1E5

BD

P

95% confidence

88

Uloga energetskog sektora u ekonomskom rastu Republike

Hrvatske: Izazovi i perspektive1

Prof.dr.sc. Nela Vlahinić

Katedra za teorijsku ekonomiju

Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci

[email protected]

Sažetak

Energetski sektor Republike Hrvatske orijentiran je prema fosilnim izvorima, a struktura finalne

potrošnje energije po sektorima otkriva sliku deindustrijalizirane zemlje u kojoj se čak polovica

energije troši u kućanstvima i uslužnom sektoru, dok je udio industrije u finalnoj potrošnji energije

samo 16,8%. Nepovoljna je i visoka uvozna ovisnost, a domaća proizvodnja pokriva samo 48,4%

ukupne potrošnje energije u 2012. godini.

Energetski sektor Hrvatske još od početka 1990-tih godina suočen je s reformama koje se provode s

različitim uspjehom u svim zemljama članicama, a ciljevi energetske politike usklađeni su s ciljevima

EU u području energetike i znatno prije nego što je Hrvatska postala punopravna članica EU. Hrvatska

je provela sve potrebne zakonodavne promjene kako bi stvorila institucionalni i regulatorni okvir

neophodan za provedbu reformi u energetskom sektoru, a to su restrukturiranje odnosno razdvajanje

tržišnih od reguliranih djelatnosti te liberalizacija energetskog tržišta.

Na deklarativnoj razini energetski sektor je prepoznat kao važan sektor koji ima potencijal za

pokretanje novog investicijskog ciklusa, pa i dijelom novo zapošljavanje u sektoru obnovljivih izvora.

No podaci pokazuju da energetski sektor još uvijek nema tako veliku ulogu: udio u BDP-u iznosi 4,3%,

a udio u zaposlenosti tek 2%. Iako izravni udio u BDP-u nije velik, važnost energetike proizlazi iz brojnih

neizravnih učinaka na gospodarstvo: kroz cijenu energije koja predstavlja bitan trošak za sve poslovne

subjekte, te kroz multiplikativne učinke jer je uz energetiku vezan veliki broj industrija. Ukupni učinci

energetskog sektora na ekonomski rast hrvatskog gospodarstva ovisit će o mogućnosti hrvatske

industrije da odgovori na porast korištenja obnovljivih izvora kroz proizvodnju opreme i prateće

usluge. Dugoročno, obveza Hrvatske da do 2050. smanji emisije stakleničkih plinova za najmanje 50%

u odnosu na baznu godinu imat će dalekosežne posljedice i dovesti do tehnoloških i strukturnih

promjena u energetici koje bi mogle potaknuti novo poduzetništvo, a onda i ekonomski rast. U tom

procesu izuzetno važna će biti uloga institucionalnog i regulatornog okruženja te transparentnog

funkcioniranja relevantnih institucija, posebice HERA-e.

Ključne riječi: energetski sektor, tržište energije, reforme, Republika Hrvatska, Europska unija

1 Ovaj rad je financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom broj IP-2013-11-2203 „Economic and social effects of energy sector reforms on sustainable economic growth“ i Sveučilište u Rijeci potporom br. 13.02.1.3.05.


89

1. Uvod

Energetski sektor nesumnjivo ima vrlo važnu ulogu za gospodarstvo svake zemlje jer direktno kroz

novostvorenu vrijednost te indirektno putem utjecaja na cijene energenata utječe na ekonomsku

aktivnost. Tijekom posljednjih 20-ak godina energetski sektor većine zemalja, razvijenih i onih u

razvoju, doživio je intenzivne promjene koje su posljedica globalizacije, tehnološkog progresa, jačanje

svijesti o važnosti očuvanja klime i okoliša te intencija da se tržište energenata liberalizira. Stoga su

poduzete različite reforme koje uključuju stvaranje regulatornog okvira, restrukturiranje, otvaranje

tržišta i privatizaciju s ciljem razvoja i unapređenja konkurentnosti energetskog sektora u funkciji

poticanja ekonomskog rasta.

Reforme u hrvatskom energetskom sektoru formalno su započele 2000. kada počinje proces

restrukturiranja, liberalizacije tržišta energenata i privatizacije uz prateće zakonske i regulatorne

promjene. Implementacija Prvog i Drugog energetskog paketa odredila je smjer i brzinu reformi no tek

je prihvaćanjem Trećeg paketa energetskih propisa započela nova faza reformi i proces liberalizacije

tržišta. Ove promjene uvjetovane su energetskom politikom EU i njenim proklamiranim ciljevima,

posebice onima poznatim kao 20-20-20 - smanjenje potrošnje energije za 20%, povećanje energetske

učinkovitosti za 20% te povećanje udjela obnovljivih izvora na 20% u ukupnoj potrošnji energije. Ovaj

posljednji cilj utjecao je i na značajan porast udjela obnovljivih izvora u energetskom miksu, što opet

zahtijeva dodatne investicije u energetsku infrastrukturu. Otežavajuća okolnost je to što se ove

promjene odvijaju u uvjetima recesije i gospodarsko-društvene krize zbog čega su usporene investicije

u energetiku, a time i nužno širenje prijenosne i distribucijske mreže, kao i modernizacija brojnih

elektrana čiji životni vijek je pri kraju.

Cilj je ovog rada ocijeniti stanje energetskog sektora Republike Hrvatske nakon poduzetih reformi,

posebice mjera preuzetih iz Trećeg energetskog paketa, naznačiti probleme i izazove koji se nalaze

pred nositeljima ekonomske politike kako bi se konačno realizirale neophodne javne i privatne

investicije u energetiku te procijeniti perspektive s obzirom na intenzivne promjene u energetskom

sektoru na globalnoj i regionalnoj razini.

2. Energetski sektor u Republici Hrvatskoj: Pogled na aktualno stanje

Energetski sektor Republike Hrvatske razvijao se intenzivno još od 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća

kada su izgrađeni mnogi proizvodni kapaciteti. Iako je tijekom rata jedan dio energetske infrastrukture

uništen i devastiran, a proces novih investicija i modernizacije bitno usporen tijekom 90-tih godina,

ipak se hrvatski energetski sektor može ocijeniti relativno razvijenim. Posebice se to odnosi na

elektroenergetski sektor koji je po mnogim tehničkim standardima usporediv s razvijenim zemljama

Europske unije.

Sadašnju situaciju nakon višegodišnje recesije i stagnacije investicijskih ulaganja može se ukratko

ovako opisati:

Primarni energetski miks usporediv je s većinom zemalja članica EU kod kojih se najveći udio

odnosi na fosilna goriva, posebice prirodnog plina. U Hrvatskoj 2012. proizvodnja prirodnog

plina činila je 39% ukupne proizvodnje primarne energije, slijedi hidroenergija s udjelom od

25,7%, ogrjevno drvo i biomasa s 16,5%, sirova nafta s 14,5%, dok obnovljivi izvori čine tek

3,2% (EIHP, 2014). U razdoblju 2007.-2012. proizvodnja primarne energije u Hrvatskoj

smanjivala se po prosječnoj godišnjoj stopi od 2,1%, a najveće smanjenje ostvareno je u

90

proizvodnji sirove nafte i prirodnog plina. Iako obnovljivi izvori čine mali udio u ukupnoj

proizvodnji primarne energije, posljednjih šest godina prosječne godišnje stope rasta iznose

čak 47%. Ako pak usporedimo relativne pokazatelje, onda vrijednost proizvodnje primarne

energije po stanovniku značajno zaostaje za većinom zemalja EU i prosjekom EU-27.

Analiza ukupne potrošnje energije otkriva još veću zavisnost o fosilnim gorivima: tekuća goriva

zajedno s prirodnim plinom čine čak 64,5%, na hidroenergiju otpada 12,4%, dok ostali izvori

čine udio manji od 10%. Struktura finalne potrošnje energije po sektorima otkriva sliku

deindustrijalizirane zemlje: u općoj potrošnji koju čini zbroj potrošnje energije u kućanstvima,

uslužnom sektoru, šumarstvu, poljoprivredi i graditeljstvu troši se 49,3%, od čega daleko

najviše u kućanstvima i zatim u uslužnom sektoru, u prometu se troši 33,9% finalne energije,

a u industriji samo 16,8%. Pad udjela industrije znatan je i u odnosu na predrecesijsku 2007.

godinu kada je na industriju otpadalo 22,5%, ali pravi razmjeri deindustrijalizacije vidljivi su u

dužem roku, pa je tako npr. 1988. godine udio industrije u finalnoj potrošnji energije iznosio

preko 35%.

Iako se ukupni uvoz energije 2012. godine smanjio za 30% u odnosu na 2008. godinu, još uvijek

čini čak 75% ukupne potrošnje energije. Najveći udio u uvozu energije otpada na sirovu naftu

i naftne derivate (zajedno 61,1%), iako derivati nafte istovremeno čine čak 73,4% ukupnog

izvoza energije. Domaća proizvodnja pokriva 48,4% ukupne potrošnje energije 2012., jednako

kao i 2008. godine, no ukoliko analiziramo duže vremensko razdoblje od početka 1990-tih

godina, tada možemo vidjeti da je trend zabrinjavajući jer se od 1995. vlastita opskrbljenost

primarnom energijom u Hrvatskoj konstantno smanjuje (Slika 1.).

Grafikon 1: Pokrivenost ukupne potrošnje energije u Hrvatskoj domaćoj proizvodnjom

primarne energije u razdoblju 1988.-2012. (u %)

Izvor: EIHP, 2013

U Hrvatskoj se troši relativno malo energije te tako spadamo u grupu EU zemalja s

ispodprosječnom potrošnjom energije po stanovniku, no ipak energetska učinkovitost niža je

91

od prosjeka EU-27 usprkos pozitivnim trendovima. Prema ODEX indeksu, u razdoblju 1995. –

2012. energetska učinkovitost za ukupno gospodarstvo popravila se za 16,6%, čemu je najviše

pridonio rast energetske učinkovitosti u sektoru industrije i prometa (EIHP, 2013). Uporedo s

ovim podacima može se pratiti i kretanje energetske intenzivnosti kao alternativni pokazatelj

koji mjeri korištenu energiju po jedinici BDP-a odnosno proizvedenom proizvodu i usluzi. On

je rezultat strukturnog efekta tj. promjena u strukturi gospodarstva, kao i efekta jediničke

potrošnje. Kretanje ovog pokazatelja od 1995. do 2012. pokazuje da se energetska

intenzivnost smanjila za čak 47%, iako prvenstveno zbog strukturnih promjena u hrvatskom

gospodarstvu. Naime, razdoblje 1990-tih godina karakterizira proces deindustrijalizacije i

značajno smanjenje udjela prerađivačke industrije u BDP-u, dok udio usluga raste. Iako je ovaj

trend specifičan za razvijene zemlje koje karakterizira tzv. post-industrijski razvoj, u Hrvatskoj

je on posljedica tranzicije, neuspješne privatizacije i neadekvatne ekonomske politike koja se

oslanjala na precijenjeni tečaj kune i liberalizaciju uvoza, što je rezultiralo pretjeranim rastom

uvoza i propadanjem dijela domaće proizvodnje koja se nije mogla nositi s jeftinijom

konkurencijom.

Hrvatska ima značajan potencijal za korištenje obnovljivih izvora energije i posljednjih godina

vidi se veliki rast udjela obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji primarne energije. Tako je

2007. njihov udio iznosio tek 0,4% da bi 2012. porastao na 3,2%. Nešto je viši udio obnovljivih

izvora u ukupnoj proizvodnji električne energije (4.9% 2012.) s energijom vjetra kao

najbržerastućim i dominantnim izvorom koji danas ima udio od čak 65%. Ovi pomaci rezultat

su poticajnih tarifa odobrenih povlaštenim proizvođačima električne energije koje isplaćuje

HROTE, no ovaj sustav poticaja koji se financira iz naknada koje plaćaju svi potrošači električne

energije postaje neodrživ. Podaci pokazuju da je u 2013. godini ukupno prikupljeno

466.135.842,42 kn, od čega 68% od prodaje električne energije opskrbljivačima, a preostalih

32% od naknade za poticanje, a ukupno isplaćeno 553.273.547,99 kn poticaja povlaštenim

proizvođačima (HROTE, 2014). Manjak od 115.951.286,38 kn ukazuje na neodrživost

dosadašnje politike poticaja obnovljivih izvora energije, odnosno nužnost da se sustav poticaja

reformira. Osim toga, veći udio obnovljivih izvora energije i njihova integracija u

elektroenergetski sustav zahtijeva velika investicijska ulaganja, ne samo u prijenosnu i

distribucijsku mrežu koja mora biti kapacitirana za prihvat veće snage, već je nužno ulaganje i

u dodatne konvencionalne kapacitete za proizvodnju električne energije koja služi kao energija

uravnoteženja.

Zaključno, iako je energetski sektor Republike Hrvatske relativno razvijen i usporediv s tehničkim i

strukturnim karakteristikama energetskih sustava razvijenih zemalja, suočen je s brojnim izazovima.

Ovi izazovi rezultat su brojnih promjena koje se dešavaju u energetici: od restrukturiranja, liberalizacije

i deregulacije na koje energetska i ekonomska politika trebaju dati prave odgovore, do globalnih

klimatskih, ali i geostrateških promjena koje utječu na sve zemlje.

3. Energetska politika Republike Hrvatske

Razvoj energetske politike u Hrvatskoj ponajprije je uvjetovan dugogodišnjim procesom pristupanja

Europskoj uniji, stoga su ciljevi energetske strategije i politike usklađeni s ciljevima EU u području

energetike i znatno prije nego što je Hrvatska postala punopravna članica EU. Ovi ciljevi (sigurnost

92

opskrbe energijom, konkurentnost energetskog sektora te ostvarenje održivog energetskog razvoja)

proizlaze iz činjenice da je Europska unija visoko zavisna o uvozu fosilnih izvora, a posebice prirodnog

plina, a cijena energije važan element konkurentnosti europske industrije.

3.1. Razvoj hrvatske energetske politike

Početak reformi u energetskom sektoru u Republici Hrvatskoj datira još od 1994. godine kada je Vlada

definirala smjernice energetskog razvoja, a 2002. godine nakon što je Hrvatska potpisala Sporazum o

stabilizaciji i pridruživanju usvojena je nova energetska strategija kojom su njeni ciljevi usklađeni s

onima u Europskoj uniji. Sedam godina kasnije 2009. godine usvaja se nova energetska strategija koja

je definirala razvoj energetskog sektora do 2020. godine te postavila temeljne ciljeve: povećanje

energetske efikasnosti, sigurnost dobave i opskrbe energijom, diverzifikacija energenata i izvora,

korištenje obnovljivih izvora, realne cijene energije, razvoj energetskog tržišta i poduzetništva te

zaštita okoliša i ublažavanje klimatskih promjena. Unutar tog strateškog okvira provode se reforme

koje formalno započinju 2000. godine donošenjem Programa reforme energetskog sektora kojim je

utvrđeno razdvajanje temeljnih djelatnosti, odvajanje sporednih djelatnosti, formiranje tržišta

energenata i privatizacija energetskih poduzeća (Tominov, 2008). Naravno da je provođenje tako

sveobuhvatnih reformi zahtijevalo odgovarajući zakonodavni i institucionalni okvir koji se također

morao mijenjati. Tako je 2001. donesen paket energetskih zakona: Zakon o energiji kao krovni zakon,

Zakon o tržištu električne energije, Zakon o tržištu prirodnog plina, Zakon o tržištu nafte i naftnih

derivata i Zakon o regulaciji energetskih djelatnosti. Nakon što je uspostavljen zakonski okvir,

formirane su i potrebne institucije: Vijeće za regulaciju energetskih djelatnosti koje je 2004. postalo

Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA), čime je ostvaren temeljni institucionalni preduvjet:

postojanje nezavisnog regulatornog tijela koje će neovisno o Vladi, ali i reguliranoj industriji, provoditi

regulaciju energetskih djelatnosti prema načelima tržišnog natjecanja. Također je osnovan Hrvatski

nezavisni operator sustava i tržišta koji 2004. postaje današnji Hrvatski operator tržišta energije

(HROTE). Osnovan je i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost na temelju odredbi Zakona o

zaštiti okoliša i Zakona o energiji. .

S obzirom da je Europska unija 2003. usvojila drugi paket energetskih propisa, i hrvatsko

zakonodavstvo moralo se tome prilagoditi. U prosincu 2004. i u 2005. godini donesene su izmjene i

dopune Zakona o energiji te ostalih zakona, pa zatim opet u prosincu 2008. i studenom 2010. nove

izmjene i dopune Zakona o energiji, a paralelno se mijenjaju i ostali zakoni. U kolovozu 2009. stupio je

na snagu treći paket energetskih propisa EU: Direktiva 2009/72/EZ o unutrašnjem tržištu električne

energije i Direktiva 2009/73/EZ o unutrašnjem tržištu prirodnog plina te su se te nove EU direktive

trebale transponirati u hrvatsko energetsko zakonodavstvo. Stoga je 2012. usvojen novi Zakon o

energiji te prateći zakoni.

Hrvatska je 2005. godine potpisala Ugovor o uspostavi Energetske zajednice čime je omogućeno

stvaranje najvećeg unutarnjeg tržišta električne energije i prirodnog plina na svijetu kojeg čine zemlje

članice EU (u vrijeme potpisivanja Ugovora njih 25) i 9 zemalja jugoistočne Europe (Albanija, Bosna i

Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Republika Hrvatska, Makedonija, Rumunjska, Srbija i UNMIK

Kosovo). Energetska zajednica često se smatra win-win instrumentom europske vanjske energetske

politike jer i zemlje EU i zemlje potpisnice koje nisu članice EU ostvaruju koristi od takve suradnje. Svoj

interes pronalaze i druge zemlje, a Energetska zajednica se geografski širi na nove zemlje pa je tako

93

Moldavija postala članicom 2010., Ukrajina 2011., a Gruzija predala zahtjev za punopravnim članstvom

2013. Istovremeno se i zakonodavni okvir postupno mijenja: sve članice Energetske zajednice obvezale

su se primijeniti direktive trećeg energetskog paketa do 1. siječnja 2015., kao i direktivu 2009/28/EC

za područje obnovljivih izvora energije do 1. siječnja 2014. (Buschle & Navickaite, 2013). Iako su zemlje

jugoistočne Europe ostvarile napredak, upravo implementacija pravne stečevine Zajednice predstavlja

za njih najveći izazov. Problemi proizlaze iz činjenice da mnoge zemlje još uvijek nisu riješile temeljni

problem energetskih reformi tj. otvaranje tržišta i prekograničnu suradnju. Zbog toga privatne firme

još uvijek nisu previše sklone investirati u energetski sektor ovih zemalja (Energy Community, 2014).

Ratifikacijom Ugovora o Energetskoj zajednici Hrvatska se obvezala implementirati pravnu stečevinu

Zajednice iz područja energetike u skladu sa zadanom vremenskom dinamikom. Prema Graniću

(Granić, 2009), moguća područja suradnje između zemalja jugoistočne Europe obuhvaćaju

povezivanje transportnih/tranzitnih mreža (prijenosna elektroenergetska mreža, transport plina i

naftovod), usklađivanje zakonodavstva i izgradnja institucija potrebnih za rzvoj tržišta, izgradnja

sustava sigurnosti u regiji, stvaranje poticajnog okruženja za investicije u energetici te razvoj

regionalne burze.

3.2. Tijek i rezultati reformi u hrvatskom energetskom sektoru

Usporedo sa zakonodavnim i regulatornim promjenama kojima je postavljen institucionalni okvir,

odvijaju se i ostale reforme u hrvatskom energetskom sektoru: restrukturiranje i liberalizacija tržišta

uz postupno povećanje udjela privatnog vlasništva. Model reformi koji ima svoj tijek i dinamiku treba

promatrati u širem kontekstu reformi poduzetih u Europskoj uniji jer su one izravno utjecale na

reforme u zemljama članicama, ali i europskim zemljama koje to nisu. Još prije dvadesetak godina

započeo je proces reformiranja energetskog sektora, kako u tranzicijskim, tako i u razvijenim zemljama

Europske unije, kako bi se unaprijedila efikasnost sektora, potaknule neophodne investicije, povećala

kvaliteta i sigurnost opskrbe, a cijena energije približila troškovima. Za manje razvijene zemlje to je

značilo povećanje cijena jer su cijene bile više socijalna, a manje ekonomska kategorija, dok su reforme

u razvijenim zemljama, očekivalo se, trebale rezultirati nižim cijenama energije i većom kvalitetom

usluge. Iako su mnoge zablude o stvarnoj liberalizaciji te konvergenciji i nižim cijenama električne

energije s vremenom izblijedile, a mnogi ekonomisti zaključili da unutarnje tržište električne energije

i prirodnog plina u Europskoj uniji nije niti jedinstveno, niti zajedničko jer nije ostvarena realna

konvergencija prema zajedničkom modelu, Europska unija i najnovijim trećim paketom energetskih

propisa nastoji ga dodatno osnažiti i regulirati.

Glavni cilj reformi energetskog sektora je tržišno formiranje cijena energije te omogućavanje

potrošačima da sami odaberu opskrbljivača od kojeg će kupovati energiju po realnim cijenama.

Liberalizacija tržišta energije i restrukturiranje sektora trebaju povećati efikasnost i održivost sustava

u cjelini. Osnovni uvjeti za liberalizaciju tržišta su transparentnost i nediskriminacija, odnosno

omogućavanje jednakih uvjeta svim tržišnim sudionicima za pristup tržištu te je stoga Europska

komisija u direktivama koje uređuju tržište električne energije i prirodnog plina stavila veliki naglasak

na razdvajanje operatora prijenosnog/transportnog i distribucijskog sustava.

Proces restrukturiranja temelji se na razdvajanju djelatnosti unutar nekad vertikalno integriranih

kompanija i taj je proces u Hrvatskoj završen. Tržišne djelatnosti (proizvodnja i opskrba) odvojene su

od mrežnih djelatnosti (prijenos/transport i distribucija) koje imaju karakteristike prirodnog monopola

i stoga ih je potrebno regulirati. Cilj je razdvajanja djelatnosti spriječiti rizik štetnog djelovanja okomito

94

integrirane tvrtke (incumbent tvrtke) koja može pogodovati tvrtkama (proizvodnim ili opskrbnim) u

svome vlasništvu.

Treći energetski paket EU posebnu je pozornost dao razdvajanju prijenosa/transporta. Pozicija

operatora prijenosa/transporta je vrlo važna jer on obavlja različite zadaće koje su ključne za

funkcioniranje cjelokupnog energetskog sustava: osiguranje usluga prijenosnog/transportnog sustava

svim korisnicima, uz poštivanje načela nediskriminirajućeg pristupa mreži, planiranje razvoja mreže i

njezina izgradnja, poticanje korisnika na učinkovito korištenje mreže, primjena tarifnih stavki za

korištenje mreže, uz davanje svih relevantnih informacija korisnicima te upravljanje zagušenjima u

mreži. Proces razdvajanja operatora prijenosnog/transportnog sustava tekao je različito u različitim

zemljama, ne samo s obzirom na dinamiku, već i s obzirom na prihvaćeni model. Trećim energetskim

paketom omogućen je izbor jednog od sljedeća tri modela razdvajanja:

Model operatora prijenosnog sustava (OPS) ili Transmission System Operator (TSO)

predstavlja tzv. vlasničko razdvajanje, pri čemu jedna tvrtka obavlja djelatnosti

prijenosa/transporta električne energije/prirodnog plina te vođenja energetskog sustava.

Ključno je da OPS mora biti vlasnički razdvojen od okomito integrirane tvrtke.

Model nezavisnog operatora sustava (NOS) ili Independet System Operator (ISO) pretpostavlja

da je vođenje energetskog sustava u nadležnosti operatora sustava koji je vlasnički razdvojen

od djelatnosti prijenosa/transporta. Prijenosna mreža ostaje u vlasništvu vertikalno

integriranog poduzeća. Operator sustava može biti u državnom vlasništvu, vlasništvu

institucija ili elektroenergetskih tvrtki.

Model nezavisnog operatora prijenosa (NOP) ili Independent Transmission Operator (ITO) je

najnoviji model gdje nezavisni operator prijenosa unutar vertikalno integriranog poduzeća ima

ovlasti za samostalno vođenje energetskog sustava. Prijenosna mreža ostaje u vlasništvu

vertikalno integriranog poduzeća.

Prvi model razdvajanja je najjednostavniji i karakterističan je za države Europske unije, dok je drugi

model složeniji i rjeđe se koristi, a više je karakterističan za SAD. Treći, ITO model predstavlja najnovije,

ali znatno složenije rješenje koje se počelo primjenjivati u nekim europskim državama.

U Hrvatskoj proces razdvajanja operatora prijenosnog/transportnog sustava tekao je znatno brže u

plinskom u odnosu na elektroenergetski sektor. Operator transporta prirodnog plina (Plinacro)

uspostavljen je još 2001. godine i vlasnički odvojen od INA-e po modelu TSO (Transport system

operator) te je u 100%-tnom vlasništvu države. U elektroenergetskom sektoru ovaj proces razdvajanja

tekao je puno sporije. Iako je djelatnost prijenosa električne energije računovodstveno i pravno

odvojena od ostalih djelatnosti unutar HEP-a, sukladno direktivama trećeg energetskog paketa 2014.

godine osnovan je Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS) umjesto nekadašnjeg HEP-OPS-a, po

principu ITO modela. ITO model je novi model koji nije predlagala Europska komisija, već ga je uvelo

nekoliko zemalja, a posebno su ga zagovarale Francuska, Austrija i Njemačka. Model je relativno

kompliciran u svojoj primjeni jer zahtijeva jako mnogo nadzora i administracije budući da svaka

komunikacija između operatora i vertikalno integrirane tvrtke u čijem je vlasništvu operator, mora biti

zabilježena i poslana regulatoru. To znači da HOPS mora biti potpuno neovisan, ali HEP kao grupa

ostaje cjelovit, odnosno imovina OPS-a ostaje u bilanci HEP-a.

95

Razdvajanje operatora distribucijskog sustava u Hrvatskoj odvijalo je brže u odnosu na

prijenos/transport. Sukladno direktivama trećeg energetskog paketa moguće je razdvajanje prema

jednom od tri ponuđena modela (TSO, ISO i ITO), iako vlasničko razdvajanje nije nužno. Hrvatska je

izabrala različite modele u plinskom i elektroenergetskom sektoru; u plinskom sektoru izabran je TSO

model s velikim brojem vlasnički odvojenih distributera, dok je vertikalno razdvajanje distribucije i

opskrbe provedeno jedino u Gradskoj plinari Zagreb. U elektroenergetskom sektoru samo je jedan

operator distribucijskog sustava (HEP-ODS) koji je u vlasništvu HEP-a, a koji istovremeno obavlja i

usluge javne opskrbe za tarifne kupce.

Treći korak reformi podrazumijeva liberalizaciju tržišta energije čiji je krajnji cilj slobodan izbor

dobavljača energije. Proces deregulacije i promjena u shvaćanju snabdijevanja tržišta električnom

energijom doveo je do razvoja sofisticiranijih strukturnih modela tržišta električne energije sa

različitim stupnjevima konkurencije. Ovi modeli predstavljaju faze u liberalizaciji tržišta električne

energije i zapravo predstavljaju tijek reformskog procesa u elektroenergetskom sektoru. Svaki od ovih

modela podrazumijeva postojanje određenog tržišnog mehanizma koji osigurava uvođenje

konkurencije na tržište električne energije (Vlahinić-Dizdarević, 2011). Četiri temeljna modela

organizacije elektroenergetskog sektora jesu:

Model 1 - Vertikalno integrirani monopol u kome nema konkurencije niti u proizvodnji, niti u prodaji

električne energije. Potrošači nemaju pravo izbora jer mogu kupovati energiju isključivo od jednog,

monopolskog poduzeća koje je u pravilu u vlasništvu države.

Model 2 - Jedan kupac ili Purchasing agency (monopson) u kome je dozvoljeno ili se zahtijeva

postojanje jednog kupca/veletrgovca (purchasing agency) koji može nabavljati električnu energiju od

više proizvođača u cilju poticanja konkurencije na tržištu. S obzirom da u ovom modelu nema

slobodnog pristupa treće strane i nije osigurano tržišno natjecanje, Europska unija ga nije prihvatila

kao alternativu.

Model 3 - Veletržište na kome je omogućeno distributivnim kompanijama da izaberu svog dobavljača,

što uvodi konkurenciju među proizvođače i na maloprodajnom tržištu. U ovom modelu postoji

slobodan pristup prijenosnoj mreži i djeluje mehanizam veleprodajne burze električne energije.

Napredak u odnosu na prethodni model ostvaren je mogućnošću da proizvođači mogu prodavati

električnu energiju različitim kupcima, bilo distribucijskim tvrtkama, bilo velikim industrijskim

potrošačima, a ne samo jednom kupcu, što čini tržište konkurentnim.

Model 4 - Maloprodaja u kojoj je dozvoljeno svim kupcima da sami izabiru svog dobavljača, što

podrazumijeva potpunu konkurenciju. Također postoji slobodan pristup prijenosnoj i distribucijskoj

mreži.

Naravno da optimalan model tržišta ovisi o ekonomskim, tehničkim, ali i socijalnim i institucionalnim

specifičnostima svake pojedine zemlje, a sukladno tome treba donijeti tržišna pravila i tehničke norme

kojima se potiče razvoj i otvaranje tržišta. Bez obzira na relativno veliki broj direktiva EU i pravnu

reguliranost obveze liberalizacije tržišta, i dalje postoje velike razlike u dostignutom stupnju

otvorenosti u zemljama članicama Europske unije. Otvorenost tržišta je još uvijek nedovoljna u cijeloj

Europskoj uniji, a u Hrvatskoj minimalna, budući da je udio povlaštenih potrošača na razini 10% ukupne

potrošnje, a na strani proizvodnje je praktički jedini subjekt HEP Proizvodnja uz manji broj stranih

proizvođača i dobavljača električne energije.

96

Formalno, dinamika otvaranja tržišta električne energije postavljena je vrlo ambiciozno:

siječnja 2005. otvaranje tržišta za velike potrošače preko 20 GWh

1. srpnja 2006. otvaranje tržišta za potrošače preko 9 GWh

1. srpnja 2007. otvaranje tržišta za sve industrijske potrošače

1. srpnja 2008. otvaranje tržišta za sve potrošače.

Očigledno je da je ovako definirana dinamika bila nerealna jer do 2013. promjena opskrbljivača nije

niti postojala, a tijekom 2013. pojavilo se nekoliko novih opskrbljivača električnom energijom na

hrvatskom tržištu koji su jamčili niže cijene električne energije u sektoru kućanstva. Na hrvatskog

tržišta prirodnog plina formalna liberalizacija započela je u kolovozu 2008. no sve do 2013. jedini

opskrbljivač na tržištu bilo je Inino poduzeće Prirodni plin d.o.o., no za očekivati je značajne promjene

u budućnosti.

3.3. Kretanje cijena na tržištu energenata u Republici Hrvatskoj

Iako je glavni cilj liberalizacije tržišta energije bio snižavanje cijena i cjenovna konvergencija, to se nije

dogodilo. Sljedeći grafikoni prikazuju kretanje cijena električne energije i prirodnog plina, posebno za

kućanstva i industrijske potrošače.

Grafikon 2: Cijene električne energije (€/kWh) za kućanstva (takse uključene) u drugom polugodištu

2013. godine za EU-28

Izvor: Eurostat database, 2014

Podaci ukazuju na značajne razlike u konačnoj cijeni električne energije za kućanstva, od Bugarske s

daleko najnižom cijenom do Danske i Njemačke gdje krajnji potrošači plaćaju cijenu velikog udjela

obnovljivih izvora energije i njihovog izdašnog subvencioniranja. Hrvatska cijena električne energije za

kućanstva spada među niže u Europskoj uniji, iako ovi podaci nisu izraženi prema paritetu kupovne

moći, što bi značajno promijenilo sliku. Ako promotrimo dinamiku kretanja cijena (Grafikon 3.), tada

vidimo da se razlika između Hrvatske i EU čak i povećala od 2008. godine.

0,0000

0,0500

0,1000

0,1500

0,2000

0,2500

0,3000

EU-2

8

EA BE

BG CZ

DK

DE EE IE EL ES FR HR IT CY LV LT LU HU

MT

NL

AT PL

PT

RO SI SK FI SE UK

97

Grafikon 3: Kretanje cijena električne energije (€/kWh) za kućanstva (takse uključene) za EU-27 i RH

od 2007. godine (drugo polugodište) do 2013. godine (drugo polugodište)


Bez obzira na visoko porezno opterećenje, još uvijek su cijene električne energije za kućanstva niže u

odnosu na prosjek EU-27, a slična je situacija i s cijenom prirodnog plina (Grafikon 4.).

Grafikon 4: Cijene prirodnog plina (€/GJ) za kućanstva (takse uključene) u drugom polugodište 2013.

godine za EU-282


Kućanstva u Hrvatskoj još uvijek plaćaju znatno nižu cijenu plina pa i kada se uzme u obzir ukupno

porezno opterećenje koje je u Hrvatskoj više nego u većini ostalih EU članica. Nižu cijenu plina plaćaju

samo kućanstva u Rumunjskoj zbog povoljnih uvjeta dobave ruskog plina te u Mađarskoj. Dinamika

kretanja cijena plina prikazana je na grafikonu 5.

2 Nema podataka za Cipar, Maltu i Finsku.

0,0500

0,1000

0,1500

0,2000

EU-27 HR

0,0000

5,0000

10,0000

15,0000

20,0000

25,0000

30,0000

35,0000

EU-2

8

EA BE

BG CZ

DK

DE EE IE EL ES FR HR IT LV LT LU HU NL

AT PL

PT

RO SI SK SE UK

98

Grafikon 5: Kretanje cijena prirodnog plina (€/GJ) za kućanstva (takse uključene) za EU-27 i RH od

2007. godine (drugo polugodište) do 2013. godine (drugo polugodište)


Iako je danas razlika u cijeni plina između Hrvatske i prosjeka EU-27 nešto manja nego tijekom 2008.

godine, još uvijek je velika i iznosi gotovo 50%. S obzirom na ovu značajnu razliku i trend konvergencije

cijena, može se zaključiti da će cijena plina za hrvatska kućanstva rasti u budućnosti. Naravno, cijene

plina na nacionalnim tržištima ovise i o brojnim drugim elementima koji su rezultat dugoročne

energetske strategije kao npr. ovisnosti o uvozu energije, diverzifikaciji dobavnih pravaca, uključenosti

u mreže plinovoda ili raspoloživosti kapaciteta za skladištenje plina.

Što se tiče cijena energije za industrijske potrošače, situacija je drugačija (grafikon 6. i 7.).

Grafikon 6: Cijene električne energije (€/kWh) za industriju (takse uključene) u drugom polugodištu

2013. godine za EU-28

5,0000

7,0000

9,0000

11,0000

13,0000

15,0000

17,0000

19,0000

21,0000

2007S22008S12008S22009S12009S22010S12010S22011S12011S22012S12012S22013S12013S2

EU-27 HR

0,0000

0,0500

0,1000

0,1500

0,2000

0,2500

EU-2

8

EA BE

BG CZ

DK

DE EE IE EL ES FR HR IT CY LV LT LU HU

MT

NL

AT PL

PT

RO SI SK FI SE UK

99


S obzirom da su cijene energije za industriju vrlo bitan element cjenovne konkurentnosti, ovakva

politika cijena direktno je u funkciji poticanja industrijske konkurentnosti. Kod novih EU članica polako

se mijenja dugogodišnja politika unakrsnog subvencioniranja karakteristična za doba socijalizma i

netržišne ekonomije kada su cijene električne energije za kućanstva umjetno održavane na nerealno

niskoj razini, a na račun industrije koja je plaćala višu cijenu. Posljednjih godina i nove članice EU imaju

nešto nižu cijenu energije za industriju u odnosu na kućanstva, a tako je i u Hrvatskoj.

Analiza cijena plina za industrijske potrošače (grafikon 7.) ukazuje na nepovoljnu poziciju hrvatske

industrije koja plaća vrlo visoku cijenu plina u EU.

Grafikon 7: Cijene prirodnog plina (€/GJ) za industriju (takse uključene) u drugom polugodištu 2013.

godine za EU-283


Podaci pokazuju da Danska i Švedska plaćaju daleko najskuplju cijenu plina za svoje industrijske

potrošače, dok su kod ostalih zemalja cijene konvergirale i nema toliko velikih razlika kao kod cijene

električne energije. Hrvatska industrija je do 2012. plaćala gotovo najvišu cijenu plina, no situacija je

krajem 2013. ipak nešto povoljnija bez obzira što još uvijek većina EU zemalja ima nižu cijenu plina za

industrijske potrošače u odnosu na Hrvatsku. I ne samo to, Hrvatska je jedna od rijetkih EU članica u

kojoj je cijena plina za industrija viša nego cijena za kućanstva.

4. Energetski sektor Republike Hrvatske u funkciji ekonomskog rasta

Deklarativno, energetski sektor je prepoznat kao važan sektor koji ima potencijal za pokretanje novog

investicijskog ciklusa u godinama koje slijede. Ipak, podaci pokazuju da energetski sektor još uvijek

nema tako veliku ulogu: udio u BDP-u iznosi 4,3%, a udio u zaposlenosti tek 2%. Ako usporedimo ove

3 Nema podataka za Cipar i Maltu.

0,0000

5,0000

10,0000

15,0000

20,0000

25,0000

EU-2

8

EA BE

BG CZ

DK

DE EE IE EL ES FR HR IT LV LT LU HU NL

AT PL

PT

RO SI SK FI SE UK

100

podatke s ostalim zemljama, onda vidimo da je energetski sektor visoko kapitalno- i tehnološki-

intenzivan s relativno malim udjelom u ukupnoj zaposlenosti, iako je obrazovna struktura zaposlenih,

kao i prosječna neto plaća iznad nacionalnog prosjeka u svim zemljama. Iako izravni udio u BDP-u nije

velik, važnost energetike proizlazi iz brojnih neizravnih učinaka na gospodarstvo. Najvažniji učinak je

na cijenu energije koja predstavlja bitan trošak za sve poslovne subjekte, a posebice one u

prerađivačkoj industriji, pa je stoga efikasan energetski sektor u funkciji konkurentnosti domaćeg

gospodarstva. S obzirom da je tržišna struktura energetskog sektora bliska oligopolu ili čak prirodnom

monopolu, mali broj velikih kompanija ostvaruje velike poslovne prihode. Tako je u Hrvatskoj 2013.

poslovni prihod pet najvećih energetskih subjekata iznosio 46,3 mld kn, što čini čak 41% državnog

proračuna, a prihodi cijelog sektora iznose 66,3 mld kn odnosno 59% proračuna RH (EIHP, 2013).

Također, uz energetiku je vezan veliki broj industrija te stoga multiplikativni učinak može biti značajan.

Upravo na mogućim multiplikativnim učincima temelje se velika očekivanja o novim privatnim

investicijama u energetskom sektoru koje će potaknuti gospodarsku aktivnost u energetici i pratećim

industrijama i tako pridonijeti ekonomskom rastu.

Ipak, investicije, bilo javne, a još više privatne, izostale su tijekom šestogodišnje recesije. Značajnije

investicije realizirale su se jedino kroz ulaganje u eksploataciju obnovljivih izvora energije zbog

relativno visokih subvencija kroz tzv. feed-in tarife. Radi se uglavnom o ulaganju u vjetroelektrane, dok

eksploatacija ostalih obnovljivih izvora značajno zaostaje (Tablica 1.).

Tablica 1: Broj i ukupno instalirana snaga svih aktiviranih ugovora o otkupu električne energije po

tehnologijama do 31.12.2013., elektrane u trajnom pogonu na elektroenergetskoj mreži

Tehnologija Broj Instalirana snaga (kW)

Sunčane elektrane 639 19.496

Hidroelektrane 4 1.340

Elektrane na biomasu 3 6.690

Elektrane na bioplin 11 11.135

Vjetroelektrane 14 254.250

Elektrane na deponijski plin 1 2.500

Kogeneracijska postrojenja 4 11.493

Ukupno: 676 306.904

Izvor: HROTE, 2014

Od ukupnog broja postrojenja njih 672 koriste obnovljive izvore energije ukupno instalirane snage

295.411 kW dok su 4 kogeneracijska postrojenja ukupne instalirane snage 11.493 kW. Ako

promatramo strukturu, onda vidimo da udio vjetroelektrana iznosi čak 83% instalirane snage, na

sunčane elektrane otpada 6%, a na elektrane na bioplin i kogeneracijska postrojenja 4%. Skokoviti rast

instaliranih kapaciteta vjetroelektrana započinje 2010. godine kada je instalirana snaga porasla s 10,6

na 51 MW, 2011. godine dolazi do pada na 11 MW, da bi 2012. ponovo dostigla 53,5 MW, a 2013. čak

113 MW.

101

Veliki porast instaliranih kapaciteta u sektoru obnovljivih izvora rezultat je dosadašnje politike

subvencioniranja čime je zapravo energetika umjetno podijeljena na tržišni (nesubvencionirani) i

netržišni (subvencionirani) segment. Takvu politiku poticanja obnovljivih izvora energije primijenjivale

su i druge EU zemlje jer je smanjivala rizik za investitore, posebice u novim tehnologijama, te

omogućavala ulazak novih igrača na tržište, ali se pokazalo da je ona skupa za krajnje potrošače zbog

porasta cijena energije, posebice električne energije, ne potiče konkurenciju među proizvođačima

električne energije, a model postaje vrlo skup kad udio obnovljivih izvora energije poraste. Ipak, zemlje

kao što su Njemačka ili Danska ostvarile su makroekonomske koristi temeljem korištenja obnovljivih

izvora energije zbog toga što su razvile prateću industriju koja je danas među najrazvijenijima u svijetu.

Hrvatska je uglavnom uvoznik opreme, što smanjuje izravno zapošljavanje u proizvodnji opreme i

ukupne multiplikativne učinke, no može se očekivati neizravno zapošljavanje u pratećoj industriji te

inducirano zapošljavanje koje nastaje zbog potrošnje izravno i neizravno zaposlenih u energetici.

Tablica 2. prikazuje procjene izravnog i neizravnog zapošljavanja u Hrvatskoj u sektoru obnovljivih

izvora energije do 2020. kada bi trebao biti dostignut cilj od 20% udjela obnovljivih izvora u ukupnoj

energetskoj potrošnji.

Tablica 2: Procijenjeno izravno i neizravno zapošljavanje u Republici Hrvatskoj u sektoru obnovljivih

izvora energije do 2020.

Sektor Izravni zeleni poslovi Neizravni i inducirani zeleni

poslovi

Biomasa 5.000 55.000-60.000

Sunčevi toplinski sustavi 1.300 2.000

Vjetroenergija 1.200 1.000

Ukupno 7.500 58.000-63.000

Izvor: Boromisa, 2013, prema UNDP 2010. i Car, 2010

Prema Boromisa (2013), ukupna izravna i neizravna zaposlenost mogla bi se procijeniti na 36.400, što

je više od ukupnog broja radnih mjesta u energetici (26.000, od čega oko 20.000 u vezanih uz

proizvodnju energije iz konvencionalnih izvora). Prema tim podacima, oko 6.000 radnih mjesta u

energetici vezano je uz nekonvencionalne (i obnovljive izvore), što je predstavlja gornju granicu

procjene sadašnjeg stanja.

Iako je dio investitora prepoznao obnovljive izvore i tzv. zeleno poduzetništvo kao mogućnost razvoja,

ipak postoje brojne barijere daljnjeg rasta u ovom sektoru. One uključuju administrativne i regulatorne

barijere, iako su procedure potrebne za nove investicije, kao i procedure vezane za dobivanje statusa

povlaštenog proizvođača električne energije bitno ubrzane posljednje dvije godine. Ipak, malo domaće

tržište i nedovoljna domaća potražnja veliko su ograničenje daljnjeg rasta energetskog poduzetništva,

posebice u sektoru obnovljivih izvora. Za izvoz tehnološki sofisticiranijih proizvoda poduzetnicima

nedostaju reference, dok izvoz relativno jednostavnih proizvoda kao što su npr. peleti omogućava

zapošljavanje, no ne nudi značajniji razvoj. Poduzetništvo u energetskom sektoru je uglavnom

poduzetništvo zaposlenih i postojećim poduzećima otvara nove poslovne mogućnosti ili smanjuje

102

troškove poslovanja, stoga se niti ne može očekivati značajniji učinak na smanjenje nezaposlenosti,

odnosno povećanje zaposlenosti. Broj malih brzorastućih poduzetnika u ovom je sektoru malen, a

glavnina razvoja odvija se u postojećim društvima (Boromisa, 2013). Može se zaključiti da

poduzetništvo u energetskom sektoru, a misli se prvenstveno na obnovljive izvore i energetsku

efikasnost, još uvijek ne osigurava mogućnost gospodarskog rasta hrvatskog gospodarstva i značajnije

stvaranje novih radnih mjesta.

Ulogu energetskog sektora u ekonomskom rastu hrvatskog gospodarstva može se sagledati i šire od

zapošljavanja i investicija u energetiku. Naime, već postavljeni ciljevi energetskog razvoja temeljeni na

ciljevima EU poznatim kao 3x20 (20%-tno smanjenje emisije stakleničkih plinova, 20%-tno povećanje

energetske efikasnosti i 20%-tni udio obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji energije) postaju još

ambiciozniji u dugom roku. Prema European Climate Foundation (2010), emisija stakleničkih plinova

na globalnoj razini treba do 2050. godine biti smanjena za čak 80-95%, što će neminovno imati

drastične posljedice na razvoj energetskog sektora u svim zemljama. Hrvatska treba smanjiti emisije

stakleničkih plinova za najmanje 50% do 2050. u odnosu na baznu godinu (Granić, 2012), a posljedice

toga bit će dalekosežne. Ne samo da će se troškovi očuvanja okoliša i klime morati uključiti u cijenu

energije, već će neizbježno doći do tehnoloških i strukturnih promjena u energetici, posebice u

elektroenergetskom sektoru zbog očekivanog velikog porasta potrošnje električne energije umjesto

nekih drugih oblika energije koji su znatno veći onečiščivaći okoliša. Povećana potražnja za

energetskim uslugama i novim tehnologijama kao što su npr. pametne mreže mogla bi dugoročno

potaknuti novo poduzetništvo, a onda i ekonomski rast. U tom procesu izuzetno važna će biti uloga

institucionalnog i regulatornog okruženja te transparentnog funkcioniranja relevantnih institucija,

posebice Hrvatske energetske regulatorne agencije. Ključno je da HERA neovisno i samostalno od

utjecaja vlade i regulirane industrije određuje realnu cijenu energije koja će morati inkorporirati i

troškove zaštite okoliša, jer jedino tada privatni kapital može biti zainteresiran za nove investicije.

Može se očekivati rast cijena energije no u dugom roku taj porast može biti nadoknađen manjom

potrošnjom energije zbog povećanja energetske efikasnosti i tehnološkog razvoja. Nema sumnje da se

energetski sektor nalazi pred mnogim izazovima i dilemama, a zadaća je energetske strategije i politike

s jedne strane, ali i ekonomske i industrijske politike s druge, da nađe prave odgovore i stvori temelje

za razvoj efikasnog i konkuretnog energetskog sektora koji će osigurati sigurnu opskrbu energijom i

potaknuti održivi ekonomski rast.

5. Zaključak

Energetski sektor Republike Hrvatske relativno je razvijen i usporediv s tehničkim i strukturnim

karakteristikama energetskih sustava razvijenih zemalja, iako je suočen s brojnim izazovima. Analiza

pokazuje da je orijentiran prema fosilnim izvorima energije kako u proizvodnji primarne energije, tako

i u finalnoj potrošnji, a struktura finalne potrošnje energije po sektorima otkriva sliku

deindustrijalizirane zemlje u kojoj se čak polovica energije troši u kućanstvima i uslužnom sektoru, dok

je udio industrije u finalnoj potrošnji energije samo 16,8%. Nepovoljna je i visoka uvozna ovisnost:

domaća proizvodnja pokriva 48,4% ukupne potrošnje energije 2012., a trend je zabrinjavajući jer se

od 1995. godine vlastita opskrbljenost primarnom energijom u Hrvatskoj konstantno smanjuje. U

Hrvatskoj se troši relativno malo energije te tako spadamo u grupu EU zemalja s ispodprosječnom

potrošnjom energije po stanovniku, no ipak energetska učinkovitost niža je od prosjeka EU-27 usprkos

pozitivnim trendovima.

103

Razvoj energetske politike u Hrvatskoj ponajprije je uvjetovan dugogodišnjim procesom pristupanja

Europskoj uniji, stoga su ciljevi energetske strategije i politike usklađeni s ciljevima EU u području

energetike i znatno prije nego što je Hrvatska postala punopravna članica EU. Hrvatska je provela sve

potrebne zakonodavne promjene kako bi stvorila institucionalni i regulatorni okvir neophodan za

provedbu reformi u energetskom sektoru: restrukturiranje odnosno razdvajanje djelatnosti koje je

nekad obavljalo vertikalno integrirano poduzeće te liberalizaciju odnosno otvaranje energetskog

tržišta. Razdvajanje djelatnosti je provedeno sukladno modelima koje je ponudila Europska komisija,

različito u elektroenergetskom i plinskom sektoru, dok je otvaranje tržišta i slobodan izbor

opskrbljivača vrlo polagan proces. Do 2013. bila je to više formalna nego stvarna mogućnost, no s

obzirom na sve veći broj opskrbljivača električnom energijom i prirodnim plinom, u budućnosti se

može očekivati znatno veća dinamika na tržištu.

Na deklarativnoj razini energetski sektor je prepoznat kao važan sektor koji ima potencijal za

pokretanje novog investicijskog ciklusa, pa i dijelom novo zapošljavanje u sektoru obnovljivih izvora.

No podaci pokazuju da energetski sektor još uvijek nema tako veliku ulogu: udio u BDP-u iznosi 4,3%,

a udio u zaposlenosti tek 2%. Iako izravni udio u BDP-u nije velik, važnost energetike proizlazi iz brojnih

neizravnih učinaka na gospodarstvo. Najvažniji učinak je na cijenu energije koja predstavlja bitan

trošak za sve poslovne subjekte pa je stoga efikasan energetski sektor u funkciji konkurentnosti i rasta

domaćeg gospodarstva. Također, uz energetiku je vezan veliki broj industrija te stoga multiplikativni

učinak može biti značajan. Upravo na mogućim multiplikativnim učincima temelje se velika očekivanja

o novim privatnim investicijama u energetskom sektoru koje će potaknuti gospodarsku aktivnost u

energetici i pratećim industrijama i tako pridonijeti ekonomskom rastu. Ipak, investicije, bilo javne, a

još više privatne, izostale su tijekom šestogodišnje recesije. Značajnije investicije realizirale su se

jedino kroz ulaganje u eksploataciju obnovljivih izvora energije zbog relativno visokih subvencija, a

radi se uglavnom o ulaganju u vjetroelektrane. S obzirom da je Hrvatska uglavnom uvoznik opreme,

nema značajnijeg izravnog zapošljavanja u proizvodnji opreme niti većih multiplikativnih učinaka, no

može se očekivati neizravno zapošljavanje u pratećoj industriji te inducirano zapošljavanje koje nastaje

zbog potrošnje izravno i neizravno zaposlenih u energetici. Podaci pokazuju veliki rast instaliranih

kapaciteta u sektoru obnovljivih izvora, što bi moglo značiti da je dio investitora prepoznao obnovljive

izvore kao mogućnost vlastitog razvoja. Ipak, malo domaće tržište, nedovoljna domaća potražnja i

administrativne barijere predstavljaju najveće ograničenje daljnjeg rasta energetskog poduzetništva.

Ukupni učinci energetskog sektora na ekonomski rast hrvatskog gospodarstva ovisit će o mogućnosti

hrvatske industrije da odgovori na porast korištenja obnovljivih izvora kroz proizvodnju opreme i

prateće usluge jer jedino u tom slučaju skupi obnovljivi izvori mogu biti isplativi. Dugoročno, ciljevi

energetskog razvoja temeljeni na ciljevima EU poznatim kao 3x20 i obvezi Hrvatske da do 2050. smanji

emisije stakleničkih plinova za najmanje 50% u odnosu na baznu godinu, imat će dalekosežne

posljedice. Ne samo da će se troškovi očuvanja okoliša i klime morati uključiti u cijenu energije, već će

neizbježno doći do tehnoloških i strukturnih promjena u energetici. Povećana potražnja za

energetskim uslugama i novim tehnologijama kao što su npr. pametne mreže mogla bi dugoročno

potaknuti novo poduzetništvo, a onda i ekonomski rast. U tom procesu izuzetno važna će biti uloga

institucionalnog i regulatornog okruženja te transparentnog funkcioniranja relevantnih institucija,

posebice Hrvatske energetske regulatorne agencije. Nema sumnje da se energetski sektor nalazi pred

mnogim izazovima i dilemama, a zadaća je energetske strategije i politike s jedne strane, ali i

ekonomske i industrijske politike s druge, da nađe prave odgovore i stvori temelje za razvoj efikasnog

104

i konkuretnog energetskog sektora koji će osigurati sigurnu opskrbu energijom i potaknuti održivi

ekonomski rast.

6. Literatura

Boromisa, A-M., (2013), Energetsko poduzetništvo u Hrvatskoj, Zagreb: IRMO

Buschle, D., Navickaite, J., (2013), The Energy Community legal framework, 3rd Edition, Energy

Community, Vienna

Car, S., (2010),: Mogućnost domaćeg zapošljavanja u proizvodnji obnovljivih izvora energije, Okrugli

stol EU i razvoj obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj, Zelena Akcija, 2010

EC, (2014), Eurostat database,

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/statistics/search_database [3.7.2014]

European Climate Foundation, (2010) Roadmap 2050 – a Practical Guide to a Prosperous, Low-carbon

Europe, http://www.roadmap2050.eu/ [14.7.2014.]

Energy Community, (2014), An Energy Community for the future, Report by the High level reflection

group of the Energy Community, May

EIHP, (2013), Energija u Hrvatskoj 2012

Granić, G., (2009), Stanje i razvoj energetskog sektora jugoistočne Europe,

https://www.eihp.hr/hrvatski/prilozi_novosti/stanje%20i%20razvoj%20energetskog%20sektora%20j

i%20europe.pdf [4.7.2014.]

Granić, G. et.al., (2012), Vision of energy sector development, relationships and influences in Croatia

by 2050, Nafta, 63 (5-6), str. 149-160.

HROTE, (2014.), Godišnji izvještaj o sustavu poticanja proizvodnje električne energije iz obnovljivih

izvora energije i kogeneracije u Republici Hrvatskoj za 2013. godinu,

http://files.hrote.hr/files/PDF/OIEIK/GI_2013_OIEiK_web.pdf [29.7.2014.]

Tominov, I., (2008), Liberalizacija tržišta električne energije – ispunjava li očekivanja?, Energija, 57 (3),

str. 256-299

UNDP (2010) . Zeleni poslovi u Hrvatskoj,

http://www.undp.hr/upload/file/275/137978/FILENAME/Zeleni_poslovi_u_Hrvatskoj_Nov.2011.pdf

[29.6.2014.]

Vlahinić-Dizdarević, N., (2011), Restrukturiranje i liberalizacija tržišta električne energije: Gdje je

Hrvatska?, Računovodstvo i financije, 1 (7), str. 99-104.

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/statistics/search_database

http://www.roadmap2050.eu/

https://www.eihp.hr/hrvatski/prilozi_novosti/stanje%20i%20razvoj%20energetskog%20sektora%20ji%20europe.pdf

https://www.eihp.hr/hrvatski/prilozi_novosti/stanje%20i%20razvoj%20energetskog%20sektora%20ji%20europe.pdf

http://files.hrote.hr/files/PDF/OIEIK/GI_2013_OIEiK_web.pdf

http://www.undp.hr/upload/file/275/137978/FILENAME/Zeleni_poslovi_u_Hrvatskoj_Nov.2011.pdf

105

Konkurentske mogućnosti i ograničenja razvoja lučkog

sustava Republike Hrvatske

Prof.dr.sc. Blanka Kesić

Katedra za menadžment u pomorstvu i prometu

Zavod za logistiku i menadžment u pomorstvu i prometu

Pomorski fakultet Sveučilišta u Rijeci

[email protected]

Dr.sc. Borna Debelić

Katedra za menadžment u pomorstvu i prometu

Zavod za logistiku i menadžment u pomorstvu i prometu

Pomorski fakultet Sveučilišta u Rijeci

[email protected]

Sažetak

Pomorsko dobro u prostornom smislu obuhvaća dio obale, unutarnje morske vode i teritorijalno more

sa pripadajućim dnom i podzemljem, kompleksno je dobro od osobitog značaja za Republiku Hrvatsku

te je legislativno određeno kao opće dobro, a što snažno limitira vlasnička prava na tom području, te

bitno utječe na investicijski, konkurentski i razvojni aspekt lučkog sustava Republike Hrvatske koji cijeli

potpada pod institut pomorskog dobra. U tom je segmentu već dugi niz godina prisutan jaz između

zaštite i očuvanja pomorskog dobra nasuprot moguće konkurentnosti lučkog sustava kao snažnog

multiplikativnog čimbenika nacionalnog gospodarstva. Taj se jaz ogleda kako u teorijskom tako i u

praktičnom i provedbenom smislu. Lučki sustav Republike Hrvatske je prema postojećoj legislativi u

cijelosti opterećen institutom pomorskog dobra, koje ne prepoznaje vlasništvo te ograničava

mogućnosti stjecanja vlasničkih prava i potencira pravo posjedovanja prema regulativi koja uređuje

pitanje koncesija, sa svim pozitivnim i negativnim posljedicama, mogućnostima, ograničenjima i

mogućim prednostima. U radu se istražuju prednosti i nedostaci ovog krutog instituta koji uvelike

određuje i limitira razvojne potencijale jednog od najvrednijih i najkonkurentnijih gospodarskih i

prirodnih potencijala Republike Hrvatske, kao primorske ali ne i dovoljno razvijene pomorske zemlje.

Lučki sustav kao dio prometnog i pomorskog sustava je slojevita djelatnost sa izraženim

multiplikativnim faktorom i jedna je od vitalnih gospodarskih aktivnosti koja može potaknuti

gospodarski razvitak Republike Hrvatske i njenu konkurentnu osobnost na europskoj i svjetskoj

prometnoj i pomorskoj sceni. Autori u radu razmatraju uvjetovanost razvoja konkurentnosti lučkog

sustava uređenjem i praktičnom provedbom instituta pomorskog dobra, te predlažu i evaluiraju

moguće modele unapređenja.

Ključne riječi: pomorsko dobro, morske luke, razvoj, konkurentnost



106

1. Uvod

Promet i pomorstvo važne su gospodarske djelatnosti, možda najvažnije u današnjemu gospodarskom

i društvenom razvitku svijeta. More je oduvijek bilo izvor blagostanja pomorskih naroda i osnova

razvoja i međunarodnog ugleda pomorski orijentiranih zemalja. To je prometni medij koji nije

potrebno ni izgrađivati ni održavati, potrebno je jedino na početnim i završnim točkama morskih

putova izgraditi i opremiti luke kao čvorišta kopnenog i pomorskog prijevoza.

Lučki sustav posebno je važan segment valoriziranja mora i pomorske orijentacije svake zemlje i

zajedno s brodarstvom temeljna je karika pomorskoga gospodarstva. Stvaranje jakog pomorskoga

gospodarstva postiže se razvijanjem svih njegovih segmenata sustavno povezanih u jedinstvenu

cjelinu i međusobno uvjetovanih. Luke pritom imaju posebnu važnost jer su to primarna polazišta

razvoja pomorskoga gospodarstva. Razvijene pomorske zemlje koje pridaju pozornost svojoj

pomorskoj privredi i orijentaciji, ulažu posebne napore u razvoj luka i cjelovitog uspješno

ukomponiranog lučkog sustava.

Pitanje pomorskog dobra od esencijalne je važnosti za postojanje i razvoj konkurentnosti lučkog

sustava s obzirom da je neraskidiva poveznica između prostornog aspekta pomorskog dobra i lučkog

područja, a intenzitet te poveznica i prožimanja lučkog područja i pomorskog dobra već dugi je niz

godina predmet rasprava, budući se aktualna legislativa uglavnom pokazuje kao ograničavajući faktor

u razvoju teretnih i putničkih luka Republike Hrvatske.

2. Pomorsko dobro kao generator i ograničenje konkurentnosti lučkih sustava

2.1. Pomorsko dobro kao specifičan resurs

Pomorsko je dobro prema Debelić (2014) specifičan oblik resursa kako zbog svoje prostornosti i

složenosti tako i zbog značaja za lučke sustave i općenito pomorsko gospodarstvo. Navedene

specifičnosti snažno utječu na raznolikost lokalnih uvjeta života i gospodarske aktivnosti na

pomorskom dobru i u poveznici s pomorskim dobrom.

Sagledavajući ekonomski značaj pomorskog dobra s prostornog aspekta, moguće je reći da u

određenju veličine i geografskog obuhvata pomorskog dobra Republike Hrvatske postoje određena

razmimoilaženja, a sve točnijim mjerenjima vremenom se dobivaju sve precizniji podaci. Službeni

podaci Državnog zavodu za statistiku Republike Hrvatske u navedeni u Statističkom ljetopisu Republike

Hrvatske (2011) prikazuju 31.067 km2 površine unutarnjih morskih voda i teritorijalnog more, s

ukupnom dužinom morske obale od 5.835,3 km, od čega 1.777,3 km (30,5%) pripada kopnenoj obali,

a 4.058 km (69,5%) otpada na obalu otoka, otočića, hridi i grebena. U izdanju statističkog ljetopisa iz

naredne godine (Statistički ljetopis Republike Hrvatske, 2012) navedena je ista površina unutarnjih

morskih voda i teritorijalnog more, dok podatak za ukupnu dužinu morske obale iznosi 6.278 km (za

442,7 km više u odnosu na podatak iz prethodne godine), od čega 1.880 km (29,9%) pripada kopnenoj

obali, a 4.398 km (70,1%) otpada na obalu otoka, otočića, hridi i grebena. Prema Duplančić Leder et

al. (2004) od ukupne dužine obalne crte otoka, otočića, hridi i grebana od 4398 km, na otoke otpada

3573 km, na otočiće 717 km, te na hridi i grebene 107 km. Neovisno o tim razmimoilaženjima, prema

Debelić (2014) moguće je sa velikom dozom sigurnošću aproksimativno zaključiti da je površine

unutarnjih morskih voda i teritorijalnog more Republike Hrvatske gotovo 31.100 km2, a duljina morske

obale iznosi oko 6.300 km, od čega je oko 1.900 km (30%) kopnena obala, dok oko 4.400 km (70%)

otpada na obalu otoka, otočića, hridi i grebena.

107

Ukupno se 1.246 otoka, otočića, hridi i grebena nalazi u Republici Hrvatskoj, a od toga je 79 otoka, 525

otočića i 642 hridi i grebena. Prema Duplančić Leder et al. (2004) ukupna površina otočnog prostora

Republike Hrvatske iznosi 3.259 km2, a od čega na otoke otpada 3.195,7 km2, na otočiće 62,4 km2, te

na hridi i grebene 1,4 km2.

Ovime se uviđa veličina, prostornost i geografski obuhvat pomorskog dobra u fizičkom smislu. No,

prema Debelić (2014) u ove je veličine potrebno pridodati i sav biljni i životinjski svijet koji imanentno

pripada pomorskom dobru i čini s njime nerazdvojnu cjelinu, kako s ekološkog tako i s ekonomskog

aspekta. Jednako tako, Debelić (2014) ističe kako je za sveobuhvatno i sustavno razumijevanje

pomorskog dobra, potrebno u ovaj kontekst pridodati i sva rudna bogatstva iz podzemnog dijela

pomorskog dobra, te sva kulturna i općenito društvena bogatstva koja su stoljećima stvarana u

nerazdvojivoj poveznici s pomorskim dobrom.

Prema Jelavić (2012) za pomorsko se dobro u prostornom smislu može reći da se sastoji od tri

komponente: vodene, koja obuhvaća unutrašnje morske vode i teritorijalno more Republike Hrvatske,

zatim podmorja, kojemu pripada dno i podzemlje unutrašnjih morskih voda, i obalne, koja se sastoji

od dijela kopna što po svojoj prirodi ili namjeni služi iskorištavanju mora za pomorski promet i morski

ribolov, te za druge svrhe koje su u svezi s korištenjem morem, a široka je minimalno šest metara od

crte srednjih viših voda, odakle se proteže morska obala sve do crte do koje dopiru najveći valovi za

vrijeme nevremena. Ovakvo određenje ocrtava prostorni obuhvat u skladu sa Zakonom o pomorskom

dobru i morskim lukama (u daljnjem tekstu: Zakon) (NN 158/2003, 100/2004, 141/2006, 38/2009 i

123/2011) i Uredbom o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra (NN 8/2004, 82/2005). U

Zakonu je određeno da se u smislu spomenute definicije dijelom kopna smatraju: morska obala, luke,

nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te

u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva. Slične definicije pomorskog dobra

nalaze se u mnogobrojnim dosadašnjim radovima o pomorskom dobru, kako iz područja prava koje je

do sada bilo dominantno u tretiranja tematike pomorskog dobra, tako i iz ostalih područja (Bolanča et

al., 2005; Kundih, 2005; Jelavić, 2012), a polaze od zakonske definicije pomorskog dobra i na njoj se

uglavnom zadržavaju, ističući dominanto prostorni aspekt pomorskog dobra, dok aspekt pomorskog

dobra u smislu vrijednosti pomorskog dobra kao ekonomskog dobra ostaje sve do nedavna uvelike

neistaknut. To ne može biti zadovoljavajuće s ekonomskog aspekta razmatranja. Ekonomska znanost

u našim krajevima do nedavna je vrlo malo pažnje posvećivala pomorskom dobru te ekonomskom

aspektu promatranja i analize tog dobra, a nekolicina ekonomskih tekstova posvećenih pomorskom

dobru doticala se ekonomskih fenomena na pomorskom dobru vrlo fragmentarno, bez ozbiljnije

analitičke podloge i oslanjajući se na pravne aspekte, a ne ekonomske. Pojedini autori (Debelić, 2013;

2014) u novije se vrijeme bave sveobuhvatnom analizom pomorskog dobra primjenjujući aparaturu

ekonomskih znanosti i pod okriljem ekonomskog aspekta promatranja, a u cilju unapređenja

alokativnih mehanizama i općenito upravljanja pomorskim dobrom.

Debelić (2014) ističe kako uvažavajući sva pravna i legislativna određenja, a s davanjem naglaska na

ekonomsku i ekološku sveobuhvatnost pomorskog dobra, te razumijevajući ga kao zaokružen i

sustavno cjelovit resurs s izraženom potrebom osiguravanja dugoročne održivosti, moguće je reći da

se u cjelini pomorsko dobro sastoji od dvije temeljne komponente – žive i nežive, a koje su u

prostornom smislu određene kao obalni pojas i dio mora, a u ekonomskom su smislu određene kao

dragocjeni resurs koji je po definiciji oskudan i iscrpiv, te predstavlja osnovu razvoja obalnog područja,

a time i lučkih sustava.

Pomorsko je dobro zakonski određeno kao opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu

osobitu zaštitu. Legislativno prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/1996,

68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009

108

i 143/2012) opća dobra su ona dobra koja nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih

prava, a to su dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne

osobe pojedinačno, nego su na uporabi svih, kao što su to atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima

i moru, te morska obala. U načelu o općim dobrima vodi brigu, njima upravlja i za to odgovara

Republika Hrvatska, osim ako je određenim posebnim zakonom drugačije propisano. Takvim je

legislativnim određenjem u bitnoj mjeri i uvjetovano upravljanje pomorskim dobrom koje je isključivo

od strane javne vlasti, a što onda povlači i čitav niz pozitivnih i negativnih posljedica, posebice po

pitanju razvoja konkurentnosti lučkih sustava.

Pomorsko dobro prema Zakonu čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i

podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao

i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. U legislativnom su smislu sve

morske luke i sva njihova lučka područja automatski određena kao pomorsko dobro.

Osnovna legislativna karakteristika općih dobara u koja legislativno spada i pomorsko dobro je da se

radi o stvarima koje nisu sposobne biti objektom nečijih stvarnih prava, a prije svega prava vlasništva.

Stoga se opća dobra nalaze u svojevrsnom nevlasničkom režimu. U tom smislu i sva lučka područja i

pripadajuća lučka infrastruktura nalaze se također u nevlasničkom režimu. S obzirom da je

kategorizacija pomorskog dobra kao općeg dobra, te time i stavljanje tog dobra u nevlasnički režim

korištenja, a s istovremenom dominacijom upravljanja od strane javne vlasti, prvenstveno arbitrarno

pitanje zakonodavne vlasti, postavlja se pitanje utjecaja takvih rješenja na konkurentnost prometnih,

a posebice lučkih sustava kao neodvojive cjeline.

Na temelju iznesenog, a po pitanju prava vlasništva, temeljna je karakteristika pomorskog dobra da

kao dobro pripada svima. S aspekta korištenja prema Kundih (2005) pomorsko se dobro može odrediti

na način da se svi na jednak i ravnopravan način mogu koristiti pomorskim dobrom uz uvjet da poštuju

njegovu prirodu i namjenu, a to je pravo i legislativno propisano na način da je određeno kako opća

upotreba pomorskog dobra podrazumijeva da svatko ima pravo služiti se pomorskim dobrom sukladno

njegovoj prirodi i namjeni. Ovdje je bitno istaknuti kako Zakon uz opću upotrebu prepoznaje još i

instituciju posebne upotrebe te instituciju gospodarskog korištenja. Posebna upotreba pomorskog

dobra podrazumijeva svaku onu upotrebu koja nije opća upotreba niti gospodarsko korištenje

pomorskog dobra, dok gospodarsko korištenje podrazumijeva korištenje pomorskog dobra za

obavljanje gospodarskih djelatnosti. Prema tome, pomorsko dobro je u općoj upotrebi ukoliko nije

dano na posebnu upotrebu ili pak gospodarsko korištenje, a što oboje isključuje opću upotrebu.

Opća upotreba kao jedno od ključnih obilježja pomorskog dobra u smislu vlasničkih prava predstavlja

posebno pravo koje dopušta svima ravnopravnu upotrebu, odnosno karakteristika je opće upotrebe

načelo otvorenosti i jednakosti pristupa i korištenja u smislu da se svatko može služiti njime u skladu

sa prirodom i namjenom pomorskog dobra na ravnopravan način uz uvažavanje jednakosti i u skladu

s propisima.

Karakteristika otvorenosti pristupa odnosi se na pomorsko dobro u statusu općeg dobra u općoj

uporabi, a što je u prostornom smislu najveći dio ukupnog pomorskog dobra, no na dijelovima

pomorskog dobra koji su koncesijama isključeni iz opće upotrebe te dani na posebnu uporabu ili

gospodarsko korištenje prisutna je mogućnost ograničavanja potencijalnih korisnika. To je bitna

odrednica budući se posebna upotreba ili gospodarsko korištenje odnosi na davanje prava određenoj

osobi ili više njih da dio pomorskog dobra isključe iz opće uporabe u skladu s odlukom i ugovorom o

koncesiji. U tom slučaju i dijelu pomorskog dobra koncesionar(i) može djelomično ili u potpunosti

isključiti druge iz uživanja blagodati tog dijela pomorskog dobra, no bitno je ponovno istaknuti kako se

tu radi o dijelovima pomorskog dobra koji su aktima javne vlasti isključeni iz opće upotrebe. No, za

109

problematiku ovoga rada, a s aspekta lučkih sustava na pomorskom dobru, bitno je istaknuti kako se

kod njih uvijek radi o posebnoj upotrebi ili pak gospodarskom korištenju pomorskog dobra.

2.2. Gospodarsko značenje pomorskog dobra u kontekstu morskih luka

Gospodarsko se značenje pomorskog dobra ponajviše očituje u tercijarnom sektoru kojeg u užem

smislu sačinjavaju tzv. klasične ili tradicionalne usluge kao što su primjerice promet, trgovina i

ugostiteljstvo. S aspekta gospodarskog značaja i korištenja pomorskog dobra za ekonomske funkcije,

njegova je najistaknutija uloga i značaj upravo u tercijarnom sektoru i to u prometnom sustavu kao

cjelini, te posebice lučkom sustavu kao dijelu prometnog sustava.

Pomorsko dobro je okosnica poslovanja i razvoja pomorskog sustava jer je s obzirom na zakonsku

regulativu i inzistiranje na institutu pomorskog dobra i nevlasničkom režimu uporabe bitan čimbenik

koji utječe na razvoj nacionalnog pomorskog gospodarstva.

Pomorsko je dobro u svojoj cjelini, a uz uvažavanje potrebe otvorenosti pristupa, od esencijalnog

gospodarskog značaja za normalno odvijanje pomorskog prometa te za integraciju pomorskog

prometa i pomorskog gospodarstva u cjelinu globalnog pomorskog sustava. Naime, pomorski sustav

ostvaruje pozitivne ekonomske i ekološke učinke kako na nacionalnoj razini tako i na razini Europske

unije koje je Republika Hrvatska sastavni dio, no svoj puni ekonomski učinak ostvaruje tek na globalnoj

razini. U tom je smislu važna integracija svih pomorskih sustava u jedinstveni globalni pomorski sustav,

a problematika pomorskog dobra ima u tome istaknuti značaj.

Pomorski je promet komponenta ukupnog prometnog sustava i sastavni dio nacionalnog

gospodarstva. Za uistinu pomorsku zemlju, kakva tendira biti Republika Hrvatska, Debelić (2014) ističe

kako je važno imati harmoniziran i integralan prometni sustav uvažavajući nužnost suvremenih

trendova ka intermodalnosti i multimodalnosti prometnog sustava. Pomorski je sustav stoga važna

odrednica uspješnosti ukupnog prometnog sustava s obzirom na potrebu intermodalnog i

multimodalnog pristupa u prometnom sustavu, a pomorsko dobro kao prostorni i funkcionalni temelj

pomorskog sustava i ukupnog pomorskog gospodarstva ima stoga izraženu ekonomsku ulogu u

razvoju čitavog prometnog sustava, uz značajan utjecaj na cjelovito nacionalno gospodarstvo.

Lučki je sustava dio ukupnosti prometnog i pomorskog sustava. S obzirom da je osnovna misija i cilj

lučkih sustava povezivanje pomorskog i kopnenog prometa u svrsishodnu funkcionalnu cjelinu,

gospodarski značaj pomorskog dobra u domeni lučkih sustava nameće se sam po sebi. Naime, sam

Zakon u svom nazivu integrira pojam pomorskog dobra i morskih luka čime ocrtava njihovu povezanost

i međusobnu uvjetovanost. Unatoč tome što u stručnim krugovima koji se bave problematikom

pomorskog dobra i morskih luka postoje istaknuta mišljenja kako bi ova dva segmenta legislativno

trebalo definirati odvojeno – svakoga zasebnim aktima, ipak je, neovisno o suprotstavljenim

stavovima, neprijeporno da su pitanje morskih luka i problematika pomorskog dobra međusobno

isprepleteni i neodvojivi u praktičnom i teorijskom smislu. Suština je sadržana u neraskidivim

poveznicama između morskih luka i pomorskog dobra.

Prema zakonskom uređenju, u kontekstu pomorskog dobra i njegova prostornog aspekta, morske luke

obuhvaćaju morski i s morem neposredno povezani kopneni prostor s izgrađenim i neizgrađenim

obalama i lukobranima, te uređajima, postrojenjima i sličnim objektima namijenjenim za pristajanje,

sidrenje i zaštitu plovnih objekata, ukrcaj i iskrcaj putnika i tereta, uskladištenje i drugo manipuliranje

teretom, proizvodnju, oplemenjivanje i doradu roba, kao i ostale ekonomski, prometno ili tehnološki

povezane gospodarske djelatnosti.

110

Prema Kesić (2003) morskom se lukom općenito smatra zaštićeni prostor na morskoj obali u koji

brodovi mogu nesmetano uploviti da se zaklone od nevremena ili da ukrcaju ili iskrcaju robu ili ljude,

ili da obave potrebne popravke. Ovakvim su određenjem pokrivene i zakonske definicije luke otvorene

za javni promet kao i luke posebne namjene kao što su primjerice, brodogradilišne luke ili pak

industrijske luke i slično. Također je i aspekt prostornog obuhvata sadržan u ovakvoj definiciji morskih

luka, a odnosi se na lučko područje luke.

Lučko područje pojedine luke je i zakonski određeno kao područje koje obuhvaća jedan ili više morskih

i kopnenih prostora (lučkih bazena) koji su u funkciji obavljanje lučkih djelatnosti, te kojima upravlja ili

lučka uprava, ukoliko se radi o lukama otvorenima za javni promet, ili pak ovlaštenik koncesije, u

slučajevima luka posebne namjene. Budući da je granica lučkog područja ujedno i granica pomorskog

dobra nezaobilazna je veza pomorskog dobra i morskih luka. Gospodarski rezultat i multiplikativni

efekt koji luke generiraju u pripadajućim gospodarstvima, a to ostvaruju korištenjem pomorskog dobra

isključivo kao dijela lučkog područja, ocrtava gospodarski značaj pomorskog dobra za čitav lučki sustav.

2.3. Vlasnička prava i otvoreni pristup pomorskom dobru

Pomorsko se dobro u načelu nalazi u režimu otvorenog pristupa, osim u zonama u kojima je pomorsko

dobro iz opće prebačeno u posebnu upotrebu ili pak gospodarsko korištenje na temelju odluka javne

vlasti, a to se velikim dijelom i dominantno odnosi upravo na lučke sustave. U svom radu Debelić (2014)

ističe kako je otvorenost pristupa kod pomorskog dobra uvjetovana:

- tehnološki

- funkcionalno

- tradicijsko – kulturološki – institucionalno

- ekološki

- ekonomski.

Kod problematike korištenja prirodnih resursa kao što je to pomorsko dobro termini "prava" i "pravila"

se često koriste na način da se međusobno zamjenjuju (Schlager & Ostrom, 1992). No, u cilju jasnoće

u analizi, a prema Schlager & Ostrom (1992) bitno je prepoznati da su "prava" produkt "pravila" te

stoga nisu ekvivalent pravilima, jer "prava" se odnose na određene akcije za koje je pravo (ovlaštenje)

dano, dok se "pravila" prvenstveno odnose na propise koji stvaraju (omogućuju) ovlaštenja. Vlasničko

pravo stoga predstavlja ovlaštenje da se određena aktivnost poduzme u okvirima određene domene

(Schlager & Ostrom, 1992) na koju se ta aktivnost i to pravo odnosi, a za svako pravo koje pojedinac

ima postoje pravila koja ovlašćuju ili zahtijevaju određene akcije u ostvarivanju tog vlasničkog prava.

Posjedovanje određenog prava od strane pojedinca implicira istovremeno postojanje recipročne

obveze drugog pojedinca pridržavati se onih pravila koja su osnova za to pravo (Debelić, 2014).

Kod pitanja vlasničkih prava (eng. property rights) postoje u načelu dva različita značenja, odnosno

postoji određena različitost u kategorizacija vlasničkih prava u ekonomskom u odnosu na pravni

smisao. Ekonomski aspekt vlasničkih prava u fokusu ima prava pojedinca u odnosu na neko dobro

(imovinu, resurs) u smislu njegove mogućnosti da uživa (konzumira) u tom dobru direktno ili pak

indirektno. Pravni aspekt vlasničkih prava tiče se prvenstveno vlasničkih prava koja su legislativno

prepoznata i koja provodi država – vlada.

U ekonomskom smislu prema Debelić (2014), pitanje vlasničkih prava uvriježeno obuhvaća:

- pravo na korištenje dobra,

111

- pravo zarade prihoda od dobra,

- pravo prijenosa (prodaje) dobra drugima,

- pravo provedbe vlasničkih prava.

Pomorsko dobro Republike Hrvatske egzistira u nevlasničkom režimu jer nitko nije vlasnik pomorskog

dobra s obzirom da je ono određeno kao opće dobro koje nije sposobno biti objektom prava vlasništva

i drugih stvarnih prava, te ne može biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe već je na uporabi svih.

No, pitanje vlasništva i otuđenja samo je jedno od aspekata vlasničkih prava u ekonomskom smislu te

je potrebno ovu problematiku detaljnije analizirati.

Općenito rečeno Schlager & Ostrom (1992) ističu kako je moguće vlasnička prava na prirodnim

resursima kategorizirati u pet temeljnih skupina:

- Pristup – pravo da se uđe na određeno fizičko područje;

- Eksploatacija – pravo na uzimanje (povlačenje, ubiranje) "produkta" određenog resursa,

odnosno, samog resursa.

- Menadžment – pravo na reguliranje internih obrazaca korištenja i transformiranje resursa kroz

stvaranje unapređenja;

- Isključivanje – pravo na određivanje tko će imati pravo pristupa i kako to pravo može biti

transferirano;

- Otuđenje – pravo na prodaju ili davanje u najam (koncesiju) bilo kojeg ili oba prethodno

navedena prava (menadžment i/ili isključivanje).

Sukladno ovako određenim vlasničkim pravima moguće je za pitanje pomorskog dobra sistematizirati

vlasničke pakete sa vlasničkim pozicijama kako je to napravljeno u nastavku.

Tablica 1: Sistematizacija vlasničkih paketa i vlasničkih pozicija s obzirom na osobitosti pomorskog

dobra

Davatelj

koncesije Koncesionar

Ovlaštena tijela

Ovlašteni korisnik

Korisnik

Pristup X X X X X

Eksploatacija X X X X

Menadžment X X X

Isključivanje X X**

Otuđenje X*

Napomene:

* Pravo na otuđenje odnosi se samo na dio ukupnih prava na otuđenje koji obuhvaća jedino pravo

davanja u koncesiju (najam) bilo kojeg ili oba od dvaju prava – menadžment i isključivanje.

** Pravo isključivanja samo u okvirima dodijeljene koncesije

Izvor: Debelić, B., (2014). Racionalizacija mehanizma alokacije pomorskog dobra Republike Hrvatske,

doktorska disertacija. Rijeka: Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci.

U prethodno navedenoj tabličnoj sistematizaciji zasebno je promatrano pravo pristupa resursu od

prava na eksploataciju s ciljem osiguranja mogućnosti za finu sistematizaciju vlasničkih prava u odnosu

prema vlasničkim pozicijama, a prepoznato je i ukupno pet ključnih vlasničkih pozicija u odnosu na

četiri koliko ih navode prethodna istraživanja Schlager & Ostrom (1992). U tom je smislu izvedena i

112

bitna razlika između korisnika i ovlaštenog korisnika u smislu da ovlašteni korisnik ima uz pravo

pristupa također i pravo eksploatacije, dok korisnik ima jedino pravo pristupa resursu. Primjenjujući

ovakvu razradu vlasničkih prava na problematiku pomorskog dobra Republike Hrvatske, a s obzirom

da je zakonski određeno da je kod pomorskog dobra u načelu svima otvoren pristup izuzev na

područjima pomorskog dobra koja su isključena iz opće uporabe i dana na posebnu uporabu ili

gospodarsko korištenje koje isključuje opću uporabu, uviđa se da je samo pravo pristupa dano svima.

U određenom je dijelu i pravo povlačenja dano svima budući se prostorom pomorskog dobra u općoj

upotrebi mogu služiti svi u skladu s njegovom namjenom, no eksploatacijom se ne smije služiti nitko

bez prethodnog dobivanja posebnih ovlaštenja, bilo kroz koncesije, bilo kroz razne vrste dozvola.

Prema Debelić (2014) Djelomično pravo otuđenja u smislu prava davanja u koncesiju (najam) bilo kojeg

ili oba od prava – menadžment i isključivanje, omogućeni su isključivo javnim vlastima, direktno ili pak

indirektno – preko lučkih uprava, dok pravo na otuđenje u smislu prodaje nije dozvoljeno nikome.

Debelić (2014) ističe i kako je pravo isključivanja korisnika, u smislu inicijalne alokacije pomorskog

dobra koncesionarima, također dozvoljeno isključivo javnim vlastima, bilo direktno bilo indirektno

kroz državni aparat – javnu administraciju, lučke uprave, lučke kapetanije i sl. Kada je dio pomorskog

dobra koncesioniran u svrhu gospodarskog korištenja i time isključen iz opće uporabe tada je dio

menadžerskih prava i prava na isključivanje ostalih potencijalnih korisnika prenesen sa davatelja

koncesije na koncesionara. U tim segmentima pomorskog dobra koji se nalaze pod koncesijama i izvan

opće uporabe, koncesionar ima određenu razinu menadžerskih prava i pravo isključivanja

potencijalnih korisnika, no samo u okvirima dodijeljene mu koncesije, a općenito pravo upravljanja

pomorskim dobrom i pravo isključivanja potencijalnih korisnika ima isključivo javna vlast. Pravo javne

vlasti da isključuje potencijalne korisnike pomorskog dobra ističe se efektivno na djelu jedino u

dijelovima pomorskog dobra koje ona (javna vlast) daje u koncesiju i isključuje iz opće uporabe. No,

unatoč tome što taj dio pomorskog dobra predstavlja manjinu u odnosu na ukupnost prostorne

raspoloživosti pomorskog dobra koje se nalazi u općoj uporabi, Debelić (2014) ističe kako je ono ipak

od presudnog značaja za gospodarski razvoj obalnog područja i pomorskog gospodarstva, a ponajviše

lučkih sustava.

2.4. Alokacija pomorskog dobra kroz sustav javne vlasti i mogućnosti unapređenja u funkciji

osnaživanja konkurentnosti lučkih sustava

U smislu upotrebe (korištenja) pomorskog dobra, zakon razlikuje u pojmovnom smislu upotrebu od

korištenja pomorskog dobra. Naime, iz zakona proizlazi da upotreba pomorskog dobra obuhvaća

svojevrsni "pasivni" način upotrebe (korištenja) pomorskog dobra, dok korištenje pomorskog dobra

obuhvaća svojevrsni "aktivni" način upotrebe (korištenja) budući se ono vezuje uz gospodarsku

aktivnost na pomorskom dobru (Debelić, 2014). No, za problematiku ovoga rada moguće je upotrebu

i korištenje promatrati kao svojevrsne sinonime imajući na umu prethodnu eksplikaciju. Prema tome,

a po pitanju upotrebe (korištenja) pomorskog dobra ono može biti opća upotreba koja podrazumijeva

da se svatko ima pravo služiti pomorskim dobrom sukladno njegovoj prirodi i namjeni, zatim posebna

upotreba koju predstavlja svaka ona upotreba koja nije opća upotreba niti pak gospodarsko korištenje

pomorskog dobra koje predstavlja korištenje pomorskog dobra za obavljanje gospodarskih djelatnosti,

sa ili bez korištenja postojećih građevina i drugih objekata na pomorskom dobru, te sa ili bez gradnje

novih građevina i drugih objekata na pomorskom dobru. Pravo određenog subjekta na posebnu

upotrebu ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra ostvaruje se na temelju koncesije.

Zakonski je određeno da se za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru koja ne isključuje niti

ograničuje opću upotrebu pomorskog dobra, pravnim i fizičkim osobama može se umjesto koncesije

dati i tzv. koncesijsko odobrenje, no koncesijsko je odobrenje ukinuto kao institut u domeni

problematike koncesioniranja u skladu sa općim legislativnim uređenjem pitanja koncesija u Republici

113

Hrvatsko. Ovdje se već uviđa postojanje legislativne konfrontacije različitih propisa koji se dotiču

problematike pomorskog dobra Republike Hrvatske, a tiču se jednoga od najvažnijih aspekata –

upotrebe (korištenja) pomorskog dobra.

Sve se koncesije na pomorskom dobru daju na temelju prava koja na pomorskom dobru ima država, a

davanjem dijela pomorskog dobra na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje kroz instrument

koncesije mogu se druge osobe djelomično ili potpuno isključiti od upotrebe ili korištenja, a to se

isključenje ipak ne primjenjuje u slučaju više sile ili nevolje na moru, dok god one traju.

Pomorskim dobrom upravlja, vodi brigu o njegovoj zaštiti i odgovara država bilo neposredno ili putem

jedinica područne (regionalne) samouprave - županija, odnosno jedinica lokalne samouprave –

gradova i općina, ili pak posredno preko lučkih uprava kada se radi o lukama otvorenim za javni

promet. Pod upravljanjem pomorskim dobrom u zakonskom smislu podrazumijeva se održavanje,

unapređenje, briga o zaštiti pomorskog dobra u općoj upotrebi, te posebna upotreba ili gospodarsko

korištenje pomorskog dobra. Upravljanje pomorskim dobrom može biti redovno i izvanredno.

Redovno upravljanje obavlja se sukladno godišnjem planu, a pod njim se podrazumijeva briga o zaštiti

i održavanju pomorskog dobra u općoj upotrebi. S druge strane, izvanredno upravljanje obuhvaća

sanaciju pomorskog dobra izvan područja luka nastalu uslijed izvanrednih događaja i izradu prijedloga

granice pomorskog dobra i njezinu provedbu. Zakonski je određeno kako o redovnom upravljanju

pomorskim dobrom vode brigu jedinice lokalne samouprave, a o izvanrednom upravljanju jedinice

regionalne samouprave.

Što se tiče financiranja upravljanja pomorskim dobrom, sredstva za upravljanje pomorskim dobrom

čine prema Zakonu:

- sredstva od naknada za koncesiju,

- sredstva od naknade koju za upotrebu pomorskog dobra plaćaju vlasnici brodica i jahti

upisanih u očevidnik brodica, odnosno upisnik jahti,

- naknade od šteta nastalih onečišćenjem pomorskog dobra,

- sredstva koja se osiguravaju u proračunu županije i grada/općine, za pomorsko dobro na

njihovom području.

Prema ovakvoj kategorizaciji sredstava za upravljanje pomorskim dobrom vidljivo je da sredstva od

koncesijskih naknada kao i sredstva od naknada za brodice i jahte te naknada za štete čine sredstva

koja su prema definiciji namjenski orijentirana, dok se istovremeno većina sredstava alocira iz javnih

proračuna bilo regionalnih bilo lokalnih jedinica samouprave (Debelić, 2014). Od ukupnih sredstava

koja se prikupljaju temeljem prihoda od koncesijskih naknada, po jedna trećina ugovorenog iznosa

naknade za koncesiju uplaćuje se u korist javnog proračuna svake od triju razina javne uprave –

državne, regionalne i lokalne.

Isključivanje dijela pomorskog dobra iz opće upotrebe na ime određene pravne ili fizičke osobe ili više

njih odvija se kroz institut koncesije kao prava kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno

isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama

i/ili fizičkim osobama, a ugovorom o koncesiji određen je opseg i uvjeti posebne upotrebe ili

gospodarskog korištenja.

Pod posebnom upotrebom pomorskog dobra u zakonskom se smislu smatra gradnja na pomorskom

dobru građevina za potrebe vjerskih zajednica, za obavljanje djelatnosti na području kulture, socijalne

skrbi, odgoja i obrazovanja, znanosti, informiranja, športa, zdravstva, humanitarnih djelatnosti i drugih

djelatnosti koja se ne obavljaju radi stjecanja dobiti. Jednako tako pod posebnom upotrebom smatra

114

se i gradnja na pomorskom dobru građevina i drugih objekata infrastrukture (ceste, pruge, vodovodna,

kanalizacijska, energetska, telefonska mreža i slično), te građevina i drugih objekata za potrebe

obrane, unutarnjih poslova, regulaciju rijeka i drugih sličnih infrastrukturnih objekata. Odluku o

koncesiji za posebnu upotrebu za objekte državnog značaja donosi Vlada Republike Hrvatske, a odluka

o koncesiji za posebnu upotrebu za objekte županijskog značaja donosi županijska skupština, dok za

objekte lokalnog značaja odluku donosi općinsko ili gradsko vijeće.

Prema Zakonu koncesija za gospodarsko korištenje pomorskog dobra daje se na temelju provedenoga

javnog prikupljanja ponuda, a odluku o javnom prikupljanju ponuda donosi davatelj koncesije.

Koncesija se daje na rok od 5 do 99 godina, s time da koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog

dobra, te za korištenje ili gradnju građevina od važnosti za županiju daje županijska skupština na rok

do najviše 20 godina (iznimno do 30 godina uz prethodnu suglasnost Vlade), a prethodni postupak

provodi nadležno upravno tijelo u županiji, dok koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra,

koja obuhvaća korištenje ili gradnju građevina od važnosti za Republiku Hrvatsku daje Vlada Republike

Hrvatske na rok do 50 godina (iznimno do 60 godina), a prethodni postupak provodi Ministarstvo.

Koncesiju na rok preko 50 godina koja obuhvaća gradnju novih građevina od važnosti za Republiku

Hrvatsku također daje Vlada Republike Hrvatske no potrebna je prethodna suglasnost Hrvatskoga

sabora. Što se tiče nadležnosti jedinica lokalne samouprave po pitanju davanja koncesije zakonski je

propisano kako županijska skupština na prijedlog župana, a na zahtjev određenog grada ili općine

može ovlaštenje za davanje koncesija na području grada ili općine povjeriti tom gradu ili općini.

Naknada za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra sastoji se od stalnog i promjenjivog

dijela, a visina se određuje polazeći od gospodarske opravdanosti, odnosno profitabilnosti

gospodarskog korištenja pomorskog dobra koja se dokazuje studijom gospodarske opravdanosti,

procijenjenom stupnju ugroženosti prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi te zaštite interesa i

sigurnosti Republike Hrvatske. S druge strane, naknada za koncesiju danu u svrhu posebne upotrebe

pomorskog dobra određuje se u simboličnom iznosu, osim za koncesije gradnje infrastrukture

(vodovodna, kanalizacijska, energetska i telefonska) u kojem slučaju bi se naknada trebala utvrđivati

kao za gospodarsku upotrebu pomorskog dobra. U ovom je segmentu vrlo velika nedorečenost i

neusklađenost prisutna u praksi, a otvoren je i prostor za pogreške (slučajne ili namjerne) koje mogu

lako dovesti do podcijenjenosti ili pak precijenjenosti određenih koncesijskih postupaka. Provedbena

praksa je i po ovom pitanju bitno drugačija od zakonskih odredbi, a što može generirati vrlo nepovoljne

ekonomske učinke.

Zakon istovremeno tretira dvije međusobno povezane, no istovremeno i vrlo specifične problematike

– pomorsko dobro i morske luke. Uz prethodno elaboriranu problematiku zakonskog određenja

pomorskog dobra Zakon tretira i problematiku morskih luka. Morska luka je zakonom određena kao

morski i s morem neposredno povezani kopneni prostor s izgrađenim i neizgrađenim obalama,

lukobranima, uređajima, postrojenjima i drugim objektima namijenjenim za pristajanje, sidrenje i

zaštitu brodova, jahti i brodica, ukrcaj i iskrcaj putnika i robe, uskladištenje i drugo manipuliranje

robom, proizvodnju, oplemenjivanje i doradu robe te ostale gospodarske djelatnosti koje su s tim

djelatnostima u međusobnoj ekonomskoj, prometnoj ili tehnološkoj svezi.

Prema namjeni kojoj služe i u skladu sa zakonskim određenjima, morske luke se dijele na luke otvorene

za javni promet i luke za posebne namjene. Luke otvorene za javni promet su morske luke koje, pod

jednakim uvjetima, može upotrebljavati svaka fizička i pravna osoba sukladno njenoj namjeni i u

granicama raspoloživih kapaciteta. Ove luke prema statusu mogu biti otvorene za međunarodni

promet ili pak otvorene za domaći promet, odnosno, prema veličini i značaju za Republiku Hrvatsku,

mogu biti: luke osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku, luke

115

županijskog značaja, te luke lokalnog značaja. S druge strane, luke posebne namjene jesu morske luke

koje su u posebnoj upotrebi ili gospodarskom korištenju pravnih ili fizičkih osoba (primjerice, luka

nautičkog turizma, industrijska luka, brodogradilišna luka, ribarska luka i dr.) ili državnog tijela

(primjerice, vojna luka).

Radi upravljanja, gradnje i korištenja luka otvorenih za javni promet prema Zakonu osnivaju se

državne, odnosno županijske lučke uprave kao neprofitne institucije koje na lučkom području provode

lučku politiku, a Debelić (2013) ih detektira i prepoznaje u svojevrsnoj ulozi agenta nadležne razine

javne vlasti (državne, regionalne ili lokalne) koja se pak nalazi u svojevrsnoj ulozi principala, a širina

tog principal – agent odnosa (primarni) poprima i šire razmjere prožimajući istovremeno i koncesijski

odnos (sekundarni) između nadležne lučke uprave i koncesionara različitih lučkih djelatnosti u lukama

otvorenim za javni promet.

Lučko područje luke jest područje morske luke, koje obuhvaća jedan ili više morskih i kopnenih

prostora (lučkih bazena), a koje se koristi za obavljanje lučkih djelatnosti, te kojim upravlja lučka

uprava ukoliko se radi o lukama otvorenim za javni promet, odnosno ovlaštenik koncesije ukoliko se

radi o lukama posebne namjene, a granica lučkog područja ujedno je i granica pomorskog dobra. U

tom određenju granice lučkog područja istovremeno i kao granice pomorskog dobra leži bitan

čimbenik koji utječe na poslovni aspekt luka s obziran na prethodno elaborirani nevlasnički pristup

pomorskom dobru.

3. Odrednice konkurentnosti lučkog sustava

3.1. Morske luke kao dio gospodarskog i prometnog sustava

Luke predstavljaju golemu ekonomsku snagu, imaju važnu ulogu u svjetskoj i nacionalnoj privredi i

međunarodnoj robnoj razmjeni. Osnovni zadatak i svrha postojanja luka jest povezivanje kopnenog i

pomorskog prometa, a na to se nadovezuju mnogobrojne djelatnosti koje se obavljaju u lukama.

Djelatnost luke seže duboko u pozadinu svake države, tako da događanja u luci imaju snažan odraz na

privredu cijele države, pa i drugih država.

Luke su dio prometnog sustava određene zemlje i služe kao zbirno mjesto u koje se slijeva promet sa

svih prometnih putova i prijevoznih sredstava. Ne pripadaju niti jednoj prometnoj grani, nego su

unutar prometnog sustava onaj čimbenik o kojemu ovisi pravilno funkcioniranje svih ostalih sudionika

u svjetskom prometu. Morske luke nisu i ne mogu biti same sebi svrhom, njihov je zadatak da

pružanjem najpovoljnijih usluga pri što nižim izdacima pomažu širenju gospodarske djelatnosti na što

veća prostranstva svijeta. Prema Kesić (2003) moguće je reći da su luke vrata, a njihova organizacija

ključ koji ih otvara za nesmetanu razmjenu robe u svijetu. Luke su središta u kojima se najbolje

odražava svjetska podjela rada, a u sklopu prometnog procesa svoju ulogu i značenje iskazuju kroz to

što su:

- središta koordinacije prometnih grana koje se u njima sastaju

- robno-prometna središta preko kojih se obavlja transfer tereta između prometnih grana i

unutar luka i regiona

- "amortizeri" za neutralizaciju neravnomjernosti u prevoženju pojedinim prometnim granama

i u distribuciji roba i prometa na tržištu.

116

S obzirom na ulogu i značenje luke odnosno lučkog sustava u gospodarstvu određene zemlje i

međunarodnoj robnoj razmjeni, s aspekta je teorije sustava, uvažavajući metodološka pravila

funkcioniranja sustava, bilo potrebno je razmatrati: cjelovitost, neizoliranost, dinamiku,

interdisciplinarnost, vjerojatnost, materijalističku dijalektiku, razgraničenje sustava, realno

uopćavanje, dijalektički pristup, te uzajamnost analize i sinteze (Kesić, 2003).

Lučki sustav određene zemlje tek je podsustav u ukupnom gospodarstvu zemlje koje je niz podsustava

međusobno povezanih vertikalnim i horizontalnim spregama. Jedan podsustav u okviru cjelokupnog

sustava nije jednoznačno determiniran, već ovisi o aspektu promatranja i cilju koji se želi time ostvariti.

Stoga se jedna karika sustava (npr. lučki podsustav) mora sagledavati s različitih gledišta, u odnosu na

različito djelovanje vertikalnih i horizontalnih veza u sustavu, jer se tako zadovoljava cjelovitost

postavljenog zadatka koji se razmatra. Lučki podsustav ne može se promatrati izolirano, samo sa

stajališta svojstava luke jer se time dobiva jednostrana ocjena stanja i otkriva se tek dio problematike.

Tu je problematiku potrebno sagledati interdisciplinarno, s aspekta svih korisnika lučkih usluga i svih

sudionika u prometu. Tako se otvara pogled u razne dijelove i vidove lučke problematike pa je moguće

stvoriti cjelovitu spoznaju o međusobnoj povezanosti i ovisnosti luke, s jedne, i elemenata

gospodarskog sustava koji se koriste lukom, s druge strane. Pritom se mora poštivati i pravilo

dinamičnosti razmatranja odnosno sposobnosti prilagođavanja spoznajama i potrebama djelovanja

neke luke, do kojih se došlo kako unutar samoga lučkog emporija, tako i u odnosu na makrosustav.

Makrosustav vrši na luku jak pritisak pa se lučki sustav, da bi opravdao svoje postojanje i odigrao svoju

funkciju u gospodarskom sustavu zemlje, mora prilagođavati postavljenim ciljevima i zahtjevima. Lučki

podsustav unutar pomorskog odnosno širega prometnog i gospodarskog sustava jest sustav izrazito

velike složenosti sa snažnim vezama unutar podsustava, odnosno s vezama prema drugim

podsustavima i sustavima.

Stoga je pri utvrđivanju uloge luke ili lučkog sustava potrebno provesti detaljnu analizu svih

relevantnih čimbenika koji utječu na veličinu i značenje luke ili lučkog sustava u cjelini, uvažavajući

sustavni pristup kako bi se osigurao cjelovit, otvoren, neizoliran, interdisciplinaran i dinamičan pregled

sustava, te dobila stvarna međuovisnost pojava. Nakon toga se pristupa sintezi promatranja tako da

se svjesno razgraniče pojave i aspekti prilaženja problemu, da se odrede granice do kojih je dovela

pojedina analiza. Pritom se realno uopćavaju određene spoznaje, vodeći računa da se poštuju

odlučujući elementi dobiveni analizom, odnosno sintezom, kako se ne bi izgubila i poremetila veza s

elementima unutar samoga lučkog podsustava prema hijerarhijski širim sustavima.

Organizacija sustava luka ne može se izučavati bez provođenja određenih analiza i sinteza. Bez analize

mogućnosti i potreba, ne mogu se stvoriti preduvjeti sinteze i definirati model, a bez definicije modela

nije moguća analiza parametara. Odnosno, da bi se cjelovito sagledala određena luka ili cijeli lučki

sustav neke zemlje, potrebno je postaviti model luke u sklopu okruženja koje na tu luku djeluje te

proučiti i definirati djelovanje sustava i povratnih sprega luka ili lučkog sustava i međusustava.

Takva sveobuhvatnost promatranja lučke problematike nužna je zbog složenosti i slojevitosti poslova

i zadataka koji se u lukama obavljaju i zbog mnogobrojnosti sudionika koji sudjeluju u proizvodnji lučke

usluge. U lukama se sastaje promet kopna i mora i u njima je intenzivno frekventiranje prijevoznih

sredstava raznih prometnih grana. Dalje, u lukama se sastaju i preko njih prolaze golemi robni tokovi.

Roba se u lukama prekrcava, naime sa svakim se dijelom tih robnih tokova bar jednom mora u luci

manipulirati. Uz to, u lučkim skladištima roba se skladišti pa su to mjesta velike koncentracije

117

mnogovrsne i skupocjene robe, tako da posjeduju golemu ekonomsku snagu. U njima se i preko njih

se obavlja kretanje značajnih financijskih sredstava. Na to se nadovezuju različite djelatnosti prerade,

dorade, oplemenjivanja i pakiranja robe, a iznad svega trgovačka djelatnost luka. Uz takve poslove,

dolazi i velika dodatna djelatnost sa značajnim ekonomskim učincima, naime u lukama su sjedišta

prometnih i prijevoznih poduzeća: brodari, cestovni i željeznički prijevoznici, špediteri, agenti, tu su

uvozno-izvozne tvrtke, brodogradilišta, odnosno ostali razni djelatnici vezani uz brod. Kesić (2003)

ističe kako je moguće računati da na 1 $ bruto-prihoda luke, ostali sudionici u lučkom poslovanju

zarade 10–15 $ ovisno o stupnju razvijenosti, a uz to postoji i mogućnost litoralizacije industrije u

lučkom području.

Navedeno potvrđuje činjenicu o važnosti i složenosti luke u gospodarskom sustavu. Na temelju

povijesnog iskustva potvrđuje se da su luke tijekom 4.000 godina razvoja ljudskog društva vršile snažan

utjecaj na ekonomska zbivanja i gospodarski razvoj i da su same pritom bile jaka ekonomska i

gospodarska središta, što se pojačava razvojem ljudskog društva, gospodarskim razvitkom i porastom

međunarodne robne razmjene.

3.2. Čimbenici razvoja konkurentnosti lučkih sustava

Djelovanje luke odnosno lučkog sustava determinirano je nizom čimbenika s obzirom na složenu

funkciju luke u prometnom i gospodarskom sustavu. Svaki od relevantnih čimbenika ima veći ili manji

utjecaj na ulogu, razvoj i ocjenu vrijednosti neke luke u određenim fazama razvoja, međutim svi oni

rezultiraju u jedinstvenoj ocjeni pri odabiru prometnog puta za destinaciju tereta. Tereti u pravilu

imaju mogućnost odabira više luka, a pojedine luke, s druge strane, nastoje privući terete i to tako da

elemente koji uvjetuju izbor luke učine takvima da izbor bude u njihovu korist. Ti čimbenici prema

kojima se ocjenjuje vrijednost neke luke, odnosno prometnog pravca čija je ishodišna ili završna točka

luka, vrlo su različiti, ali i vrlo važni, s dalekosežnim posljedicama. Na neke od tih elemenata može se

utjecati odgovarajućim mjerama prometne i lučke politike ili poslovne politike luke, na druge se ili

uopće ne može utjecati ili se može utjecati vrlo malo. U određenim fazama razvoja pojedini čimbenici

dobivaju na važnosti i utjecaju, a drugi gube, čak se pojavljuju neki koji su u jednom vremenskom

razdoblju djelovali pozitivno, da bi u drugim okolnostima okruženja imali negativan odraz na luku.

Mnogobrojni čimbenici razvoja konkurentnosti lučkih sustava koji su relevantni i za ulogu te

konkurentski razvoj luke ili lučkog sustava, mogu se prema Kesić (2003) sistematizirati na sljedeći

način:

1. prirodno-geografski položaj luke

2. prirodne karakteristike luke

3. tehnička pogodnost luke

4. organizacija poslovanja

5. carinski režim luke

6. tarife i tarifna politika

7. ekonomska snaga zaleđa luke

8. razvijenost kopnenih, pomorskih i zračnih veza, te unutrašnjih plovnih putova

9. uloga države u razvoju neke luke i mjere lučke politike

10. politički odnosi.

118

To su glavni čimbenici koji utječu na razvoj lučkog poslovanja, a prema luci njihovo je djelovanje u

međusobnoj ovisnosti, funkcionalno su povezani.

Kesić (2003) detektira kako je prirodno geografski položaj luke jedan od odlučujućih čimbenika za

nastajanje neke luke, te determinira čitav niz elemenata bitnih za razvoj i djelovanje luke, a to su:

- položaj luke prema glavnim pravcima svjetskog prometa

- položaj luke prema unutrašnjim plovnim putovima

- topografski uvjeti lučkog zaleđa

- ekonomski uvjeti lučkog zaleđa.

Prirodne pogodnosti luke ocrtavaju se u dubini i prostornosti lučkog akvatorija, pogodnosti i

prostornosti kopnenog dijela luke, zaštićenosti luke od vjetra, valova, morskih struja i mijena, te u

klimatskim prilikama. U današnjim uvjetima razvoja luke, posebno važne prirodne pogodnosti jesu

dubina mora uz obalu i prostornost kopna u lučkom području. Vezano uz ocjenjivanje dubine mora uz

obalu, u povijesnom razvoju luke došlo je do bitnih promjena. S problemom nedostatka kopnenih

prostora susreću se mnoge stare luke koje su se prije gradile neposredno uz gradsku jezgru, a na tim

lokacijama u pravilu se ne mogu osigurati dovoljne operativne površine potrebne suvremenim lukama

i lučkim terminalima. Stoga se često novi specijalizirani lučki terminali grade na novim lokacijama,

udaljenim od gradske jezgre i nekoliko desetaka kilometara kako bi se dobile dovoljne kopnene

površine.

Tehnička pogodnost luke značajan je element za svladavanje lučkog prometa, a s povećanjem prometa

i razvojem prijevozne tehnike i tehnologije taj je utjecaj sve prisutniji, tako da je tehnička pogodnost

luke postala važnija od njezine prirodne pogodnosti koja je u ranijim fazama razvoja luka bila

prevladavajuća. To je jedan od čimbenika kojim se adekvatnim mjerama može bitno utjecati na položaj

i ulogu određene luke. Tehničke mjere u lukama poduzimaju se ili radi otklanjanja određenih prirodnih

nedostataka ili radi ubrzavanja ukrcajno-iskrcajnih manipulacija.

Organizacija rada u luci umnogome utječe na brzinu i kvalitetu lučke usluge, te na troškove i

ekonomičnost poslovanja. Valjanost organizacije u luci ogleda se u proizvodnosti rada, politici cijena,

obradi pročelja i gravitacijskog područja luke, te u vođenju kadrovske i poslovne politike luka. Mnoge

okolnosti karakteriziraju organizaciju poslovanja lučkog poduzeća, koja se znatno razlikuje od

organizacije rada u industrijskome proizvodnom poduzeću. Lučko je poduzeće uslužno poduzeće koje

obavlja lučko-prekrcajne manipulacije i druge poslove s tim u svezi. Kvalitetna lučka uslugu može se

pružiti jedino uz potpunu usklađenost svih sudionika u lučkom poslovanju. Daljnja karakteristika

lučkog poduzeća proizlazi iz težnje za specijalizacijom, jer različiti tereti uvjetuju različit tretman u luci

vezano uz skladišne kapacitete, mehanizaciju, sredstva unutrašnjeg prijevoza i lučko-transportne

radnike. Uz te specifičnosti, lučko poslovanje i organizaciju rada opterećuje i neravnomjeran priljev

tereta u luku, te utjecaj sezonskih oscilacija, što uvjetuje neravnomjerno korištenje lučkih kapaciteta.

Lučka usluga se ne može uskladištiti ni supstituirati pa poslove treba obavljati onim tempom kojim

teret pritječe u luku. Upravo su to osnovni problemi i zadaci koje je potrebno riješiti i sanirati

odgovarajućim organizacijskim mjerama.

Carinski režim u lukama može biti redovan, tj. u lukama vrijedi carinski režim matične države, ili mogu

postojati određene pogodnosti tako da se ili cijelome lučkom gradu ili određenim lučkim zonama

119

priznaje carinska eksteritorijalnost, što robama u takvim lukama daje posebne prednosti. Što je

carinski sustav liberalniji, mogućnosti razvoja neke luke su veće. Davanje lukama određenih carinskih

povlastica najpogodniji je oblik za uspješan razvoj trgovačke i industrijske funkcije luka, tj. funkcija koje

se prirodno nadovezuju i nadograđuju na prometnu funkciju.

Uz brzinu prijevoza, cijena prijevoza odlučujući je čimbenik u izboru transportne usluge i destinacije

robe. Tendencija je da lučke naknade - tarife budu što niže, jer što je luka jeftinija, to je privlačnija za

korisnika. Pri zaračunavanju cijene prijevozne usluge općenito, pa i cijene lučke usluge, potrebno je

uvažavati tzv. minimax načelo prema kojemu korisnik usluge teži k minimalnim troškovima, a davalac

usluge k maksimalnoj dobiti. To se načelo u prvome redu regulira adekvatnim tarifama i mjerama

tarifne politike.

Luka je prije svega izgrađena da služi svome kopnenom zaleđu čija su njegova gospodarska i

ekonomska snaga osnovni preduvjet razvoja suvremenoga lučkog sustava. Poslovanje i razvoj luke

izravno su uvjetovani i odraz su njezina zaleđa ograničenog dometom gravitacijske lučke zone.

Kopneno zaleđe koje gravitira određenoj luci, odnosno koje preferira određeni prometni pravac preko

neke luke, prema Kesić (2003) može se razgraničiti u tri zone:

- neposredno zaleđe luke

- područja koja gravitiraju prema više luka unutar iste države (nacionalno zaleđe)

- područja u inozemstvu koja imaju mogućnost koristiti se lukama više država (tranzitno tržište).

Da bi luka s obzirom na svoju funkciju u prometnom i gospodarskome sustavu mogla djelovati,

potrebna je odgovarajuća prometna povezanost, s jedne strane s kopnenim zaleđem, a s druge strane

s ostalim lukama. Svaka luka ima dva lica od kojih je jedno okrenuto prema kopnu, a drugo prema

moru. Iako je luka podignuta na morskoj obali i okrenuta moru, ipak su veze sa zaleđem bile i ostale

osnovni preduvjet njezina razvoja. U suvremenim uvjetima koji vladaju na tržištu prijevoznih usluga,

taj je čimbenik posebno potenciran jer optimalno odvijanje multimodalnog transporta i kombiniranog

prijevoza koji su opravdani na pravcima jakih robnih tokova nije moguće bez adekvatne kopnene

infrastrukture, velike propusne i prijevozne moći i zadovoljavajućih gabarita pruga i cesta.

Primorska zemlja koja zna i hoće se koristiti morem sa svim prednostima koje ono daje i kao prometni

put i kao izvor mnogobrojnih privrednih resursa, može reći da doista ima more i da je u punom smislu

pomorska zemlja. Morske luke golema su ekonomska snaga i imaju vrlo važnu mjesto u svjetskoj i

nacionalnoj privredi. Događaji u luci imaju snažne reperkusije na gospodarstvo cijele države, luke su

središta u kojima se zapravo odražava svjetska podjela rada. Način i veličina ulaganja u razvoj lučkog

sustava upućuje na njihov tretman u pojedinim društvenim zajednicama i pokazuje stupanj

usmjerenosti cijeloga društva na logističku, prometnu i lučku politiku cijele primorske zemlje. Svojim

utjecajem i politikom država može poticati jači ili slabiji razvoj svoga lučkog sustava, odnosno pojedinih

luka unutar tog sustava.

Politički odnosi mogu biti veoma važni za razvoj luka jer je pri izboru prometnog puta katkad važniji

politički odnos među državama nego ekonomska prednost određenog puta. Promjene političkih

odnosa u pojedinim regijama mogu se bitno pozitivno ili negativno odraziti na poslovanje i na mogući

trend razvoja lučkog sustava ili pojedine luke. Ako političke okolnosti utječu na nestabilnost

120

određenoga prometnog pravca, sigurno je da će promet s toga prometnog puta odnosno luka koje su

ishodišne ili završne točke na tim relacijama, skretati na susjedne mirnije pravce i luke.

3.3. Funkcije i značaj lučkih sustava s obzirom na različitosti teretnih i putničkih luka

Povijesnim razvojem luka, koji je bio uvjetovan razvojem svjetskoga gospodarstva i međunarodnoga

pomorskog prometa, mijenjala se uloga luka i povećavalo njihovo značenje u nacionalnoj i

međunarodnoj razmjeni dobara. Luke su danas važna središta prometa, trgovine i industrije, pa se i

njihove osnovne tehnološko-ekonomske funkcije prema Kesić (2003) pojavljuju u tri oblika:

- prometna funkcija

- trgovačka funkcija

- industrijska funkcija.

Primarna je i temeljna funkcija luka prometna funkcija iz koje su se u daljnjim fazama razvitka razvile

ostale dvije funkcije. Međutim, u djelovanju sustava luke, te se tri funkcije nalaze u uskoj međusobnoj

vezi i u odnosu funkcionalne ovisnosti. Razvijenost prometne funkcije ovisna je o razvijenosti

trgovačke i industrijske funkcije, razvijenost trgovačke funkcije o razvijenosti prometne i industrijske

funkcije (lučka trgovina je funkcija lučkog prometa i lučke industrije), a razvijenost industrijske funkcije

ovisna je o razvijenosti prometne i trgovačke funkcije (lučka industrija je funkcija lučkog prometa i

lučke trgovine). Svaka od te tri funkcije luka, iako nosi naziv "funkcija", ujedno je zavisno-promjenljiva

varijabla (ako ovisi o ostalim dvjema funkcijama) ili nezavisno-promjenljiva varijabla (ako o toj funkciji

ovise ostale dvije funkcije). U praksi se kao nezavisna promjenljiva varijabla pojavljuje prometna

funkcija jer je ta funkcija preduvjet postojanja trgovačke i industrijske funkcije luka, a trgovačka i

industrijska funkcija zavisno su promjenjive varijable prometne funkcije.

Prema definiciji luke, osnovna je njezina djelatnost promet koji se ocrtava u tome da luka omogući što

lakše, sigurnije i brže prenošenje robe i ljudi između morskih i kopnenih nosilaca prometa. Ta je lučka

funkcija ostala uglavnom ista od najstarijih vremena do danas, pa iako se djelatnost luka proširila na

više ekonomskih funkcija, i dalje je primarna i najvažnija. Bez prometne funkcije ne bi moglo biti ni

ostalih funkcija, zapravo razmjerno njezinu unapređenju, stagniranju ili nazadovanju, ponašaju se i

ostale funkcije. Tako su se u lukama koje su unapređivale prometnu funkciju, razvijale i druge funkcije

(npr. luka Rotterdam), a u lukama koje su zapostavile prometnu funkciju, nisu se adekvatno razvijale

ni ostale funkcije.

Osnovni sadržaj prometne funkcije luke jest prekrcaj tereta ili putnika i veza između pomorskog i

kopnenog prometa. Da bi se ta djelatnost mogla obavljati, Kesić (2003) ističe kako luka mora

udovoljavati određenim zahtjevima:

- adekvatni prekrcajni kapaciteti u lukama (lučka infrastruktura, lučka suprastruktura i

prometna mehanizacija)

- kopnena povezanost sa zaleđem

- pomorske veze.

Potpunu afirmaciju luke i optimalno obavljanje njezine prometne funkcije, ostvaruje se samo ako su

usklađeni kapaciteti luke, prijevozne mogućnosti kopnene infrastrukture i pročelje luke. Ako bilo koji

od tih elemenata nije optimalno dimenzioniran, postat će usko grlo u odvijanju prometa i limitirat će

121

prometne mogućnosti ostalih. Primjerice, ako je luka adekvatno opremljena i ako ima razvijeno

pročelje, a nedovoljni su željeznički kapaciteti kojima je povezana sa zaleđem, nemoguće je prihvatiti

sav teret koji tendira određenoj luci, jer ga zbog uskoga grla na željeznici ne može otpremiti do

naručitelja u zaleđu.

Postupno se iz prometne funkcije luke razvila trgovačka funkcija, tako da su razvijene morske luke

postale ne samo prekrcajna nego i trgovačka središta. U lukama se koncentrira velik dio trgovine

matične države, susjednih država koje nemaju vlastiti izlaz na more, pa i čitavog svijeta. Tako luke

postaju središta nacionalne, međunarodne i svjetske trgovine.

Trgovačka funkcija luke je u apsolutnoj ovisnosti o prometnoj funkciji odnosne luke, jer bez razvijene

prometne funkcije i bez velike koncentracije prometa u luci, nema ni razvijene trgovačke funkcije.

U obavljanju trgovinske funkcije, luka kao posrednik između proizvođača i potrošača ne ostaje samo

statički korespondent u prometu (kao u prometnoj funkciji), već preuzima i mnogobrojne komercijalne

aktivnosti. Takve djelatnosti daju luci obilježje dinamičnog ekonomskoga partnera u produkcijskom

smislu. Međutim, za ovakav je razvoj osnovni preduvjet razvijena prometna funkcija sa svim potrebnim

atributima koje luka mora zadovoljavati.

U vremenu poslije Drugoga svjetskog rata, uz to što luke ostaju tradicionalne točke prekrcaja i tranzita

roba, u njima se javlja i industrijska funkcija. Luke postaju optimalna mjesta za smještaj čitava niza

industrijskih grana, u njima se obavlja industrijska prerada sirovina i proizvodnja gotovih proizvoda.

Industrija se sve više locira u lukama i lučkim područjima kako bi se iskoristile mogućnosti koje pruža

more kao najekonomičniji prometni put za sniženje prijevoznih troškova industrijskih sirovina.

Privlačenjem industrije na šire lučko područje omogućava se tvornicama jeftinija doprema sirovina,

odnosno ušteda na prijevozu sirovina u unutrašnjost, a to istodobno omogućuje pojeftinjenje

proizvodnje gotovih proizvoda. Najviši domet industrijske funkcije luke jest organizirana industrijska

zona u lučkom području. Koncentracija industrije prema Kesić (2003) u lukama osigurava znatne

ekonomske učinke, a to su, uz nevedene, i:

- povećava se promet i zaposlenost brodara i luka

- olakšava se i povećava uključenje države u međunarodnu razmjenu

- pozitivno se utječe na privredni razvoj i povećanje nacionalnog dohotka

- povećavaju se konkurentne sposobnosti industrije smještene u lukama prema istovrsnim

industrijama smještenim u unutrašnjosti zemlje

- uvode se nova tehničko-tehnološka rješenja.

Međutim, da bi se te pozitivne tendencije koje pruža litoralizacija industrije u lučkom području

valorizirale, potrebno je zadovoljiti mnogobrojne makro- i mikro uvjete.

Vezano uz razvoj industrijske funkcije luka mora zadovoljiti sljedeće makrouvjete (Kesić, 2003):

- položaj i značenje luke u nacionalnoj svjetskoj privredi, prometnom sustavu zemlje i širem

gravitacijskom zaleđu

- položaj luke prema izvorima sirovina i prema tržištu

- stupanj koncentracije tereta i linija pomorske plovidbe u luci

- gospodarska razvijenost i struktura lučkoga grada i gravitacijskog zaleđa.

122

Da bi se omogućilo lociranje industrije u lukama, i s mikro aspekta je prema Kesić (2003) potrebno

zadovoljiti određene uvjete:

- dubina mora i ostala maritimna obilježja užega lučkog područja

- terenski uvjeti (lokacija industrije u luci traži velike površine, ali i rezervni prostor za širenje)

- potrebna infrastruktura, oprema i organizacija rada.

Iz navedenih mikrouvjeta koje luka mora zadovoljavati želi li razvijati industrijsku funkciju, uočljivo je

da su to zapravo osnovni atributi za postojanje valjane prometne funkcije luka. Znači, ako luka ne

zadovoljava osnovne kriterije prometne funkcije, ne može se ni razmišljati o razvijanju industrijske

funkcije, odnosno organiziranju industrijske lučke zone. U razvijenim pomorskim zemljama nove se

luke sve više već od početka planiraju kao industrijske luke ili industrijske lučke zone sa svim potrebnim

obilježjima i postrojenjima.

No, ovdje je posebno važno istaknuti temeljnu podjelu među lukama, a to je podjela na:

- teretne i

- putničke luke.

Naime, prometna je funkcija temeljna funkcija obaju vrsta luka, no trgovačka, a posebice industrijska

dominantno pripadaju teretni lukama.

Kod putničkih luka, uz prometnu funkciju koja je temelj njene poslovne svrhe i misije, iznimno je važno

postojanje ostalih sadržaja potrebnih putnicima za ugodan boravak u luci, a ono što je još važnije je

povezanost za ostalim vidovima transporta i/ili pratećim turističkim sadržajima u prstenu oko

destinacije kako bi putnička luka mogla opravdati svoje postojanje.

U kratkoročnom i srednjoročnom ciklusu u hrvatskom lučkom sustavu nije opravdano očekivati veliko

povećanje prometa u teretnim lukama, no putničke su luke istovremeno snažan potencijal razvoja

lučkog sustava te je važno istaknuti kako je njihova uloga u svijetu pa i u Hrvatskoj posljednjih

desetljeća sve veća i jača. U aktualnom trenutku u poslovanju Hrvatskih putničkih luka posebno je

istaknuta njihova uloga u opsluživanju brodova za kružna putovanja i to sa stalnom tendencijom

porasta. Ova lučka djelatnost kao specifičan oblik pomorsko-turističke ponude ima značajne efekte i

potencijale na cjelokupno nacionalno gospodarstvo. Putničke luke imaju još neiskorištenih mogućnosti

budućeg razvoja i to kroz razvijanje suvremenog linijskog prometa uvođenjem "intercity brodova".

Takav oblik pomorsko putničkog prometa prati prioritete i preporuke prometne i pomorske politike

EU definirane u Zelenoj i Bijeloj knjizi (MoS i SSS). Cilj je ovih preporuka zbog sigursnosti i zaštite

okoliša, te minimiziranja eksternih troškova što je moguće više promet usmjeriti s kopna na more.

Dugačka i razvedena obala Hrvatska obala u tom smislu ima izuzetne prednosti i pogodnosti u

teretnom a posebno u putničkom prometu.

Na tom razvojnom putu, elaborirana problematika pomorskog dobra u povezanosti sa neodvojivim

pitanjem razvoja lučkih sustava i pomorskog gospodarstva predstavlja pitanje važno za ekonomsku

struku i znanost, te jednako i za prometnu i općedruštvenu sliku razvoja konkurentnosti.

3.4. SWOT analiza konkurentskog razvoja lučkog sustava Republike Hrvatske u

harmonizaciji sa institutom pomorskog dobra

123

Lučki sustav kao složen i slojevit gospodarski segment sa izrazitim multiplikativnim faktorom jedna je

od najvažnijih pomorskih i prometnih djelatnosti. Njegov gospodarski status i značaj za razvoj

gospodarstva Republike Hrvatske najbolje oslikava SWOT analiza u kojoj se ocrtavaju sve prednosti,

nedostaci i mogućnosti razvoja ovog gospodarskog sustava.

Potpomažuće / Osnažujuće Otežavajuće

Inte

rni č

imb

enic

i

Snage (S) Slabosti (W)

pomorsko dobro kao najprostraniji i

najpropulzivniji prirodni i gospodarski

resurs, još uvijek u velikoj mjeri očuvan

centralizacijom upravljanja nad

pomorskim dobrom i lučkim sustavima

intenzivira se mogućnost državne

kontrole nad zaštitom primorskog

dijela Republike Hrvatske

dugogodišnje iskustvo ljudskih resursa

i tradicijsko nasljeđe instituta

pomorskog dobra među obalnim

stanovništvom

fleksibilnost i prilagodljivost lučke

usluge s obzirom na mobilnost

djelatnika i objedinjenost upravljačkih

funkcija unutar državnih lučkih uprava.

razvoj suradnje između lokalnih,

regionalnih i nacionalnih jedinica javne

vlastima kroz osnaživanje koncepta

javnih rasprava

polagano ali kontinuirano

uspostavljanje partnerskih odnosa

između javnih subjekata pomorskog

prometa unutar cijele regije i šire

centralizacijom upravljanja nad pomorskim dobrom i

lučkim sustavima slabi se mogućnost razvoja širine te

doseg kontrole na pomorskom dobru

visoki troškovi izgradnje planirane lučke

infrastrukture

nemogućnost stjecanja prava vlasništva na

izgrađenim građevinama i opremi na lučkom

području i neadekvatnost rješenja po pitanju

vlasničkih prava općenito na pomorskom dobru

veliki broj još uvijek neriješenih imovinsko-pravnih

pitanja na pomorskom dobru

uska grla na željezničkim prometnicama u smislu

teretnih luka te nemogućnost apsorpcije tereta

cestovnim prometnicama

relativno mala financijska snaga javnih proračuna i

višegodišnja negativna makroekonomska slika

nedostatak iskustva u razvoju pomorskoputničkog, a

posebice kruzing sektora izuzev pojedinih

ograničenih destinacija (Dubrovnik)

višekratno neuspješne najave promjene zakonskog

uređenja problematike pomorskog dobra i morskih

luka što stvara vrlo nestabilno i nepovoljno

investicijsko okruženje

nedostatak planskih dokumenata za uspostavu

mreže pomorskoputničkih brodskih linija

različitost između dostignutih razina kvalitete lučke

infrastrukture i suprastrukture među pojedinim

lukama unutar Hrvatske

visoka razina neusklađenosti zakonskih rješenja po

pitanju pomorskog dobra, morskih luka i koncesija

što otvara mogućnost nastanka konflikata

sporost u određivanju granica pomorskog dobra i

zemljišno-knjižne barijere u upisu pomorskog dobra

u zemljišne knjige

raznolikost i neujednačenost prakse između

primorskih regija Republike Hrvatske pa čak i unutar

regija između pojedinih lučkih uprava po pitanju

124

provedbe legislativnih odrednica pomorskog dobra i

morskih luka

potrebnije ubrzanje procesa poticanja te

intenziviranje uvođenja koncepta javnih rasprava po

pitanju lučke politike i pomorskog dobra

Ekst

ern

i čim

be

nic

i

Prilike (O) Prijetnje (T)

orijentacija na ekološku zaštitu mora i

priobalja u mnogobrojnim

dokumentima javnih politika EU

prirodne bogatstva i kulturne

znamenitosti u zeleđu hrvatskog

primorja kao čimbenik značaja za

atraktivnost pomorskoputničkih

destinacija

razvoj i povratak tržišne propulzivnosti

pomorskoputničkog prometa

kvaliteta prijeratne platforme lučkog

razvoja koja pruža mogućnosti

implementacije vlastitog know-how u

ubrzanje procesa konkurentskog

osnaživanja

turistička atraktivnost i ekološka

neoskvrnutost mnogobrojnih

mikrolokacija na Jadranu

poduzetnički potencijal u okruženju i

geografska lokacija unutar EU

razvoj snažnim partnerskih odnosa sa

drugim kruzing destinacijama na

Jadranu te mogućnost privlačenja i

bolje raspodjele dijela kruzera koji

gravitiraju talijanskim lukama

povećan interes gostiju kruzera za

novim i atraktivnim kruzing

destinacijama

nestabilnost institucionalnog okruženja po pitanju

uređenja pitanju pomorskog dobra i morskih luka, te

rješenja

interpretacija i provedba legislativna rješenja

podložna čestim promjenama i slobodnim

interpretecijama, a što onemogućava pouzdanost

koja je potrebna za privlačenje investitora i širenje

investitoreske baze

jaka konkurencija zbog atraktivnosti Jadranskog

mora i regije u sektoru kruzinga te zbog pokušaja

drugih destinacija na Jadranu da uzmu dio tržišta

problematika insolventnosti i neplaćanja u

nacionalnom gospodarstvu

neorganizirana turistička ponuda uz nedovoljne

kapacitete i neiskustvo kopnenih prijevoznika u

cestovnom prometu

razvijanjem kruzinga i Intercity brodskih linija moguć

je nastanak potencijalne opasnosti "sukoba" -

konfrontacije morske luke i grada u vidu stvaranja

gužvi i sl.

Provedena SWOT analiza pokazuje da su pozitivni efekti učinkovitog razvijanja lučkog sustava

Republike Hrvatske izraženiji od negativnih čimbenika, ali prateći bitne čimbenike SWOT analize

prepoznaje se niz elemenata koji ograničavaju uspješan razvoj hrvatskih luka i njihovu konkuretntsku

sposobnost na međunarodnom tržištu lučkih usluga i na europskoj i svjetskoj pomorskoj i prometnoj

sceni.

125

4. Zaključak

Prirodni atributi Republike Hrvatske te izuzetan geopromenti položaj preduvjet je izuzetnog

gospodarskog potencijala koji nisu ni iskorišteni niti vrednovani, a što oslikavaju podaci o ekonomskom

položaju i gospodarskom rejtingu Republike Hrvatske.

U ovom se radu fokusiralo na izuzetan primorski položaj, ali i nerazvijeno pomorsko gospodarstvo što

znači da se nije uspjelo od primorske zemlje razviti uspješnu pomorsku državu i potencijalne segmente

pomorskog sustava (brodarstvo, luke, ribarstvo, turizam i druge djelatnosti) atraktivnog, učinkovitog i

ekonomski isplativog segmenta gospodarstva sa izrazitim multiplikativnim faktorom na cjelovitu

nacionalnu privredu.

Jedan od najatraktivnijih segmenata pomorskog sustava je optimalno i učinkovito poslovanje i

razvijanje lučkog sustava, i to na način da se osmišljenim mjerama prometne, pomorske i lučke politike

temeljene na odgovarajućoj zakonskoj regulativi omogući potencijalni razvitak sa višestrukim

pozitivnim rezultatima na sveukupno nacionalno gospodarstvo. Aktualna zakonska regulativa

(Pomorski zakonik, Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama i Zakon o koncesijama) je donekle

zadovoljavajuća, ali se u praksi pokazao niz nedostataka koji bi trebali poslužiti kao baza za poboljšanje

postojećeg stanja i ispravljanje nedostataka i tekućih pogrešaka. Takav pristup je temelj da se od

Hrvatske kao prekrasne primorske zemlje stvori uspješna, prepoznatljiva i respektabilna pomorska

država. Početak takvog pomaka je učinkovito i osmišljeno razvijanje lučkog sustava, poveznice mora i

kopna. U tom smislu prioritet je osmisliti i realizirati distinkciju u funkcioniranju i razvoju morskih,

teretnih i putničkih luka jer je njihova uloga u gospodarskom i prometnom sustavu vrlo različita.

Aktualni status Hrvatskog lučkog sustava prepoznaje stagnaciju nacionalnih teretnih luka ali i uspješno

poslovanje putničkih luka sa istaknutim razvojnim mogućnostima (cruising, opstanak i razvoj otoka,

pomorski putnički linijski promet). Upravo ovaj segment lučkog sustava omogućava i potiče brojne

gospodarske aktivnosti i harmonizaciju potencijalnih tercijarnih nacionalnih gospodarskih djelatnosti.

Ograničavajući, ali i na neki način osiguravajući čimbenik razvoja i očuvanja primorskog djela Republike

Hrvatske je institut pomorskog dobra. Zakonska regulativa ali i ekonomski aspekt valoriziranja mora,

priobalja i otoka mora se osmišljeno pratiti kako bi se optimalno poticalo propulzivne djelatnosti

pomorskog sustava te stvorile mogućnosti preoblikovanja Republike Hrvatske iz primorske u uspješnu

pomorsku državu sa razvijenim pomorskim djelatnostima koje imaju značajan utjecaj na cjelokupno

nacionalno gospodarstvo.

5. Literatura

Bolanča, D. et al., (2005). Pomorsko dobro. Zagreb: Inženjerski biro.

Debelić, B., (2013). Agency Theory and a Concession Relation in Ports Open to Public Traffic in the

Function of Empowerment of Entrepreneurial Initiatives, Pomorstvo: Scientific Journal of Maritime

Research, 27 (1), p. 225-246.

Debelić, B., (2014). Racionalizacija mehanizma alokacije pomorskog dobra Republike Hrvatske,

doktorska disertacija. Rijeka: Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci.

Duplančić Leder, T. et al. (2004). Duljine obalne crte i površine otoka na hrvatskom dijelu Jadranskog

mora određene sa topografskih karata mjerila 1:25000. Geoadria, 9 (1), p. 5–32.

126

Jelavić, A., (2012). Pravni položaj pomorskog dobra. Naše more, 59 (1-2), p. 22–35.

Kesić, B., (2003). Ekonomika luka. Rijeka: Pomorski fakultet u Rijeci.

Kundih, B., (2005). Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi. Rijeka: Hrvatski hidrografski institut.

Pomorski zakonik (NN 181/2004, 76/2007, 146/2008, 61/2011, 56/2013)

Pomorski zakonik (NN 17/1994, 74/1994, 43/1996)

Schlager, E., Ostrom, E., (1992). Property-Rights Regimes and Natural Resources: A Conceptual

Analysis. Land Economics, 68 (3), p. 249–262.

Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2011., Zagreb: Državni zavod za statistiku.

Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2012., Zagreb: Državni zavod za statistiku.

Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (NN 23/2004, 101/2004, 39/2006,

63/2008, 125/2010, 102/2011 i 83/2012)

Uredba o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra (NN 8/2004, 82/2005)

Zakon o koncesijama (NN 143/2012)

Zakon o koncesijama (NN 125/2008)

Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/2003, 100/2004, 141/2006, 38/2009 i

123/2011)

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000,

114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009 i 143/2012)

127

Mogućnosti za razvoj brenda ruralnog turizma – primjer

Zadarske županije

Izv. prof. dr. sc. Aleksandra Krajnović

Sveučilište u Zadru

Odjel za ekonomiju

[email protected]

Doc. dr. sc. Mladen Rajko


Odjel za ekonomiju

[email protected]

Mario Matković, mag. oec.


Odjel za ekonomiju

[email protected]

Sažetak

U radu je prikazan prijedlog strategije brendiranja ruralnog turizma Zadarske županije na temelju

primarnog istraživanja - dubinskog intervjua s direktorima Turističkih zajednica Zadarske županije. Kao

posljedica usmjerenosti hrvatskog turizma na maritimne prostore, ruralni turizam i turizam na

seljačkim gospodarstvima u RH je u početnoj fazi. Najveći iskorak u turističkoj valorizaciji ruralnih

prostora učinile su Istarska i Dubrovačko-Neretvanska županija, kojima prema prirodnim, kulturnim,

povijesnim i gastronomskim posebnostima Zadarska županija konkurira, međutim prema stupnju

razvoja ruralnog turizma za njima uvelike zaostaje. Kako globalna turistička djelatnost postaje sve

konkurentnija, mnoge turističke destinacije svoju priliku vide u brendiranju. Brendiranjem se kod

potrošača stvara prepoznatljivost turističke destinacije, kao i „emotivna veza“ između turističkih

korisnika i same destinacije. Kao rezultat, turistička destinacija bilježi bolju posjećenost, veću

potražnju za proizvodima i uslugama, porast cijena nekretnina, poboljšanje turističkih rezultata te u

konačnici zadovoljstvo lokalnog stanovništva. U radu se također prikazuje osvrt na Europske smjernice

razvoja ruralnog turizma, odnosno Direktive Europske unije zacrtane posebnim dokumentom koji daje

preporuke za strateške pravce razvoja turističke destinacije, te se ocjenjuje dostignuta razina razvoja

ruralnog turizma u RH sukladno navedenim Direktivama, na primjeru Zadarske županije. U tijeku

pisanja rada provedeno je istraživanje koje je potvrdilo da ruralni turizam Zadarske županije ne

iskorištava u potpunosti svoj potencijal, što se može promijeniti kroz razvoj brenda koji će omogućiti

prepoznatljivost, povećanje kvalitete i raznolikosti turističke ponude te društveni i gospodarski

napredak, kako Zadarske županije, tako i cijele regije.

Ključne riječi: ruralni turizam, agroturizam, brend, turistička destinacija, Zadarska županija



128

1. Uvod

Prema Svjetskoj turističkoj organizaciji UNWTO, u Europi i Svijetu postoji vrlo važno potencijalno

tržište za ruralni turizam. Usprkos tome, do danas je provedeno vrlo malo istraživanja o veličini ovog

segmenta turističkog tržišta, čemu su razlog i poteškoće koje se odnose na pronalaženje točne i

precizne definicije ruralnog turizma kao posebnog oblika turizma. U svim trendovima razvoja ruralnog

turizma u europskim zemljama, pojam ruralnog turizma obično se koristi kada je ruralna kultura

najvažnija komponenta proizvoda u ponudi. Procjenjuje se da 3% svih međunarodnih turističkih

putovanja odnose na ruralni turizam, te je procijenjena godišnja stopa rasta od 6%, a on je puno veći

od godišnjeg postotka rasta drugih oblika turizma (www. http://www2.unwto.org/, 10.02.2014.)

Od početaka razvoja ove djelatnosti ranih 80-ih godina, u mnogim europskim zemljama, kao npr. u

Italiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj, udvostručen je broj seoskih gospodarstva koja pružaju turističke

usluge. Na konferenciji EuroGites (Europske federacije agro i ruralnog turizma) održanoj 2003. godine

u Španjolskoj, iznijet je podatak da je u Europi registrirano preko 200000 davatelja usluga u ruralnom

turizmu i agroturizmu, s preko 2000000 kreveta. Procjenjuje se da je u smještajnim kapacitetima na

seoskim gospodarstvima, malim obiteljskim pansionima i hotelima u ruralnoj Europi ostvarena

direktna turistička potrošnja na godišnjoj razini u iznosu od oko 12 milijardi eura. Zahvaljujući

multiplikativnim efektima i dodanoj vrijednosti, ona generira ukupan prihod od 26 milijardi eura u

europskoj ruralnoj ekonomiji. Ujedno, procjena je da turizam na ovim područjima generira i oko

500,000 direktnih i indirektnih radnih mjesta. Ukoliko navedenim procjenama dodamo i jednodnevne

izlete, a uzevši u obzir da je stvarna ponuda barem dvostruko veća od službeno registrirane,

procjenjuje se da ukupan utjecaj ruralnog turizma u europskim ruralnim regijama prelazi 65 milijardi

eura. (Petrić, 2006.)

Predmet istraživanja ovog rada je brendiranje ruralnog turizma Zadarske županije. Istraživanjem je

prikazan turistički potencijal ruralnog dijela Zadarske županije, kao i način na koji je on valoriziran u

turizmu. Cilj istraživanja u ovome radu je utvrditi stupanj razvijenosti ruralnog turizma Zadarske

županije, izdvojiti čimbenike koji ograničavaju ovaj razvoj te odrediti komponente koji trebaju poslužiti

kao temelj razvoja uspješnog brenda ruralnog turizma. U radu se prikazuje i komparativna analiza sa

sličnim istraživanjem koje je izvršeno u Istarskoj županiji s ciljem identificiranja ključnih čimbenika,

smjernica, te mogućnosti i ograničenja za razvoj ruralnog turizma, kako u toj županiji, tako i u

Hrvatskoj.

Praktično značenje ovoga istraživanja je u traganju za načinima za povećanje konkurentnosti,

izdvajanje proizvoda i posebnosti koji imaju predispozicije da postanu brend, unaprjeđenje postojeće

ponude te ukazivanje na mogućnosti razvoja Zadarske županije kroz ruralni turizam koji nedvojbeno

može privući velik broj posjetitelja, oživjeti sela i sačuvati stare običaje od izumiranja.

Glavna hipoteza istraživanja je: Ruralni turizam Zadarske županije ne iskorištava u potpunosti svoj

potencijal, što se može promijeniti kroz razvoj brenda koji će omogućiti prepoznatljivost, povećanje

kvalitete i raznolikosti turističke ponude te društveni i gospodarski napredak, kako Zadarske županije,

tako i šire regije. To vrijedi i za druge hrvatske županije, koje također nisu u potpunosti valorizirale svoj

turistički potencijal u ruralnim krajevima, pa se s pravom postavlja središnje istraživačko pitanje u

ovome radu, a to je: Koje se mjere na strateškoj, taktičkoj i operativnoj razini trebaju poduzeti kako bi

se značajnije razvio ruralni turizam u Hrvatskoj i stvorio brend ruralnog turizma Hrvatske. Odgovor na

ovo pitanje autori pokušavaju iznaći izgradnjom vlastitog modela – hijerarhijskog sustava ruralnog

turizma, čijom bi se izgradnjom stvorili preduvjeti za sustavan i planirani (a ne stihijski) razvoj ruralnog

turizma u Hrvatskoj.

http://www2.unwto.org/

129

Preostala istraživačka pitanja postavljena u radu odnose se na primjer Zadarske županije, i trebali bi

poslužiti u cilju dobivanja odgovora na središnje istraživačko pitanje i postavljenu hipotezu. Ta su

pitanja sljedeća:

Koji su aktualni pokazatelji razvijenosti ruralnog turizma Zadarske županije?

Kakvo je stanje ruralnog turizma Zadarske županije u usporedbi s ostatkom Hrvatske i s drugim

ruralnim turističkim destinacijama u Europi?

Koji su ograničavajući čimbenici razvoja ruralnog turizma, kako u Zadarskoj županiji, tako i

cijeloj Hrvatskoj?

Kakve smjernice treba donijeti za uspješan daljnji razvoj ruralnog turizma u Zadarskoj Županiji

i na razini cijele Hrvatske?

Na koji način razvoj brenda može pozitivno utjecati na razvoj ruralnog turizma?

Na koji način razvijati i promovirati proizvode ruralnog turizma s ciljem razvoja brenda?

Primarno istraživanje provedeno je metodom standardiziranog dubinskog intervjua u 2012. godini s

direktorima turističkih ureda turističkih zajednica ruralnog područja Zadarske županije. Putem

intervjua se došlo do saznanja o dostignutom stupnju razvoja ruralnog turizma u Zadarskoj županiji,

ograničavajućim čimbenicima te smjernicama za njegov daljnji razvoj. Uz to, u radu se koristila

komparativna analiza sa sličnim istraživanjem koje je provedeno u Istarskoj županiji.

2. Pojmovno određenje ruralnog turizma

Turizam je jedan od najznačajnijih socioloških, ekonomskih i psihosocijalnih fenomena današnjice.

Izučavanju turizma pridaje se sve veća pažnja, i to kako s njegovog ekonomskog, tako i s drugih

aspekata. Stalni rast broja putovanja, povećanje turističke potražnje i ponude imali su za posljedicu

ubrzani gospodarski razvoj krajeva koji su se kasnije nazvali turističkima, a svoj su nagli gospodarski

razvitak mogli zahvaliti prvenstveno turizmu i djelatnostima koje su s njime posredno i neposredno

povezane. Stoga je i razumljivo da se pažnja teoretičara i praktičara turizma usmjerila prije svega na

gospodarski aspekt tog suvremenog fenomena. (Krajnović, 2006.)

Prema definiciji Vijeća Europe, ruralni turizam je turizam na seoskom području sa svim aktivnostima

koje se provode na tom području, a najvažnije karakteristike takve vrste turizma su mirna sredina,

odsutnost buke, očuvani okoliš, komunikacija s domaćinima, domaća hrana i upoznavanje seljačkih

poslova (http://www.hrvatski-farmer.hr, 10.02.2014). Razvoj ruralnog turizma temelji se na održivom

razvoju, odnosno na revitalizaciji već postojeće tradicijske gradnje, odnosno baštine, kojoj se daje nova

turistička namjena. Ovaj oblik turizma nema potrebu za izgradnjom novih kapaciteta, već, dapače,

susreće se s izazovima kako na najbolji i najkvalitetniji način iskoristiti postojeće strukture. (Mesarić

Žabčić, 2008.)

Jedna od mogućih strategija zaustavljanja negativnih trendova u depopulaciji ruralnih područja i

napuštanju poljoprivredne proizvodnje je ekonomska diversifikacija. Postoje primjeri da ruralne

lokalne zajednice pokušavaju razviti nove ekonomske aktivnosti kako bi stanovništvo ostalo na

gospodarstvima. Novi poslovi uglavnom uključuju daljnje procesuiranje poljoprivrednih proizvoda,

odnosno proizvodnju proizvoda dodane vrijednosti, manje prerađivačke pogone, e-poslovanje i

turizam. Ruralni turizam je aktivnost temeljena na vlasništvu zemljišta, pokazuje rast i doprinosi

razvoju ruralnom prostora i smanjenju depopulacije tako što privlači i razvija nove usluge u ruralnom

prostoru, otvora mogućnost zaposlenja, stvara novu infrastrukturu kao i mogućnost ostvarivanja

dodatnog izvora prihoda. Razvoj ruralnog turizma, pa tako i agroturizma, kao dio strategije ruralnog

http://www.hrvatski-farmer.hr/

130

razvoja uključuje diversifikaciju u lokalnoj ekonomiji, dodani izvor prihoda poljoprivrednom

gospodarstvu razvojem turističkih aktivnosti na postojećim gospodarstvima, kreiranje dodatnih

rekreativnih aktivnosti koje mogu koristiti stanovnici lokalne zajednice kao i turisti, isticanje

zajedništva – identificiranjem stanovnika s cijelim mjestom ili lokalnom zajednicom. Zbog ovih razloga

ruralni turizam, a posebno agroturizam, je potican od regionalnih i nacionalnih vlasti, kao model

zaustavljanja depopulacije ruralnih prostora, odnosno vlasti pomažu poljoprivredne proizvođače kako

bi izgradili smještajne i ugostiteljske kapacitete. (Brščić, 2009.)

Turizam bi trebao biti sredstvo „korištenja“ prirode i kulturno-povijesnog nasljeđa, prema principima

održivog razvoja i ruralnog razvoja uz povećanje prihoda i zaposlenosti ruralnih krajeva. Time se

poboljšava kvaliteta života i povećavaju dohodci lokalnog stanovništva uz održavanje prirodne

ravnoteže. Broj turista koji žele svoje odmore provesti u ruralnim krajevima, u dodiru s prirodom, je u

porastu u čitavom svijetu. S obzirom na pregled i promoviranje principa održivog razvoja, turizam je

način zaštite, očuvanja i potencijalno oporavka kulturnog, povijesnog, narodnog i arhitektonskog

blaga. (Ogarlaci, Popa , 2011.)

Standardne definicije pojmova ruralnog, agro ili seoskog turizma, koje bi bile prihvaćene u svim

sredinama koje razvijaju ovaj tip turističkih usluga, ne postoje, iako se o njima raspravlja još od 1.

svjetskog foruma o ruralnom turizmu iz 2000. godine u Perugi (Italija), gdje je jedan od zaključaka bio

i potreba izrade sveobuhvatne definicije prihvatljive svim institucijama i subjektima koji razvijaju

ruralni turizam. Međutim, recentna razmišljanja stručnjaka na temu definiranja turističkih aktivnosti

na ruralnim područjima polako se približavaju u stajalištima na način profiliranja tri osnovna pojma ili

termina koji se koriste u ovome segmentu - ruralni turizam, seoski turizam, te turizam na seljačkom

domaćinstvu ili seljačkom gospodarstvu (turističkom seoskom obiteljskom gospodarstvu), i to sa

sljedećim značenjima: Ruralni turizam je najširi pojam koji obuhvaća sve turističke usluge, aktivnosti i

vidove turizma unutar ruralnih područja, uključujući npr. lovni, ribolovni, turizam u parkovima prirode,

zimski, seoski, ekoturizam, zdravstveni, kulturni itd. Prema Jelinčić (2007.), seoski turizam je uži pojam

od ruralnog turizma, a istovremeno širi pojam od turizma na farmi (turističkom seoskom obiteljskom

gospodarstvu) i vezan je uz ambijent sela i njegovu užu okolicu te sve njegove aktivnosti (poljoprivreda,

manifestacije, gastronomija, folklor, etnologija, ostala gospodarska aktivnost). Turizam na seljačkom

domaćinstvu ili seljačkom gospodarstvu ili turističkom seljačkom obiteljskom gospodarstvu (TSOG) ili

agroturizam isključivo se odnosi na oblik turističke usluge koji je dodatna djelatnost na gospodarstvu

s živom poljoprivrednom djelatnošću, u sklopu koje se nude proizvodi proizvedeni na takovom

gospodarstvu. Dakle, turističko seosko obiteljsko gospodarstvo ili agroturizam je pojavni oblik seoskog

turizma, dok je seoski turizam pojavni oblik ruralnog turizma. Pojavni oblici ruralnog turizma

objašnjeni su u tablici 4.

Europska unija definirala je smjernice razvoja ruralnog područja za razdoblje 2014.-2020. kroz

definiciju četiriju prioritetnih osi razvoja i to: (1) Potpora kreativnosti i inovacijama u poljoprivrednom

, prehrambenom i šumarskom sektoru Europske unije, (2) Inovativna i kreativna rješenja za upravljanje

okolišem, (3) Kreativnost i inovacije za diverzifikaciju ruralnih aktivnosti i kvalitetniji život te (4)

Inovativne lokalne razvojne strategije i programi (http://enrd.ec.europa.eu, 10.02.2014).

3. Razvoj ruralnog turizma u Republici Hrvatskoj

Unatoč činjenici da se danas, u svjetskim okvirima, Republika Hrvatska smatra turistički razvijenom

zemljom, s dugom i bogatom turističkom tradicijom, turizam je neravnomjerno razvijen, s

http://enrd.ec.europa.eu/

131

koncentracijom potražnje uzduž jadranske obale tijekom ljetnih mjeseci. Ruralna područja u zaleđu

jadranske obale, kao i kontinentalna Hrvatska, područja su koja karakterizira stagnirajuća ekonomija,

nerentabilnost tradicionalnih ekonomskih aktivnosti, starenje stanovnika i depopulacija, a ona

polučuju gotovo zanemarive turističke rezultate. Ipak, suočene s ovim problemima, mnoge društvene

zajednice ruralnih područja prepoznaju turizam kao potencijalnu isplativu ekonomsku aktivnost koja

bi mogla zaustaviti ove negativne društveno-ekonomske trendove. Preduvjet za značajniji turistički

razvoj ovih područja su, između ostalog, kvalitetno osmišljeni i dobro usustavljeni turistički proizvodi

zasnovani na njihovoj resursnoj osnovi, za čije je osmišljavanje potrebna institucionalna potpora

javnog sektora te poduzetnički duh i znanje privatnog sektora koji ove proizvode treba osmisliti te biti

spreman investirati u njihov razvoj. (Tomljenović et al., 2008.)

Ruralni prostor zauzima gotovo 90% površina Hrvatske, od čega je 57% površina poljoprivredno, a 36%

šumsko zemljište. Na tom prostoru živi oko 46% stanovništva koje je izravno ili posredno vezano uz

poljodjelstvo. U Hrvatskoj se pod pojmom "ruralno" sve više percipiraju ekološke vrijednosti,

originalna znanja i kulturni identitet, a poljoprivreda je način života koji na specifičan način oblikuje

obitelj, odnose u obitelji te njeguje određeni sustav vrijednosti. Zato je razvitak ruralnog prostora

temelj gospodarskoga i društvenog jedinstva zemlje. (Jelinčić, 2007.)

Da bi se razumio proces razvoja ruralnog turizma u Republici Hrvatskoj, mora se imati na umu iznimnu

diverzificiranost njenog teritorija, i to s aspekta gustoće stanovništva, topografije, klimatskih, socio-

kulturnih i ostalih obilježja. Prema raspoloživim statističkim podacima, u Hrvatskoj su registrirana 123

grada i 6759 ostalih naselja. Od toga broja, čak njih 105 uopće nema stanovnika (Statistički ljetopis,

2012.) Službena statistika u RH ne koristi isključivo broj stanovnika u svrhu razlikovanja urbanih i

ruralnih sredina nego i neke druge, primarno političke kriterije. Ukoliko se primjenjuje kriterij OECD-

a, prema kojemu su sve zajednice s manje od 10000 stanovnika pretežito ruralne, Hrvatska se može

smatrati dominantno ruralnom zemljom. S druge strane, svega 5,5% od ukupnog broja hrvatskog

stanovništva može se smatrati ruralnim s obzirom na djelatnost. Gornja razmatranja bacaju više svjetla

na činjenicu da Hrvatska nikada nije razvila jedinstvenu politiku razvoja ruralnog turizma, budući se

različita ruralna područja/zajednice naprosto ne mogu svesti pod zajednički nazivnik. Pa ipak, i pored

različitosti između hrvatskih ruralnih područja/zajednica, jedno im je zajedničko, a to je da su sva ona

iskusila iste probleme, a to su depopulacija, pad ekonomske aktivnosti i sl.

Zahvaljujući dominaciji "sun, sea, sand" (tzv. „3S“) turističkih trendova, Hrvatska je promovirala i

razvijala isključivo svoje obalne destinacije. U posljednje vrijeme uočavaju se trendovi promjena u

turističkoj potražnji kroz postepeno napuštanje masovnog turizma i porast interesa za selektivnim

oblicima turizma, što je rezultiralo prilagodbom mnogih destinacija u nastojanju da zadrže ili ojačaju

svoje tržišne pozicije. Svjesna novih okolnosti, Hrvatska također nastoji repozicionirati svoju turističku

ponudu i image. U tom smislu, mnoga područja, koja su do sada imala marginalno značenje, donose

Hrvatskoj novu konkurenstku prednost. (Petrić, 2006.)

Razvoj ruralnog turizma u Hrvatskoj još je u začecima, a vidljive su i velike prostorne razlike u

razvijenosti te vrste turizma. Indikativno je da je najveći broj domaćinstava koncentriran u dvije

turistički najrazvijenije županije (Istarskoj i Dubrovačko-neretvanskoj). Velika koncentracija gostiju u

gradu Dubrovniku, pak, traži komplementarnu ponudu u okolici grada (Konavle, delta Neretve,

Pelješac) pa zahtjevniji (solventniji i intelektualno znatiželjniji) strani gosti koji posjećuju Dubrovnik

tako upotpunjuju spoznaje i doživljaj upoznavanjem njegove okolice što je dovelo do orijentacije

ruralne okolice na takvu vrstu "turističkog proizvoda", odnosno ponude, što uglavnom vrijedi i za

Istarsku županiju. (prema Jelinčić, 2007.) Može se zaključiti da se ruralni turizam u Hrvatskoj do sada

uglavnom razvijao u zaleđu najrazvijenijih turističkih područja, kao određeni „dodatak“

(komplementarni proizvod) osnovnom turističkom proizvodu Sunce i more (Sun & Sea).

132

Zaštitna oznaka regionalnih autohtonih proizvoda je neophodna za zaštitu i za sam proces brendiranja

regije kroz autohtone proizvode. Oznake tih proizvoda pomažu kupcima da ih identificiraju, te pomažu

proizvođačima da zaštite tržište. Kada jedan autohtoni proizvod dobije etiketu i zaštitu kao autohtoni

regionalni proizvod, broj imitiranja i zlouporabe se uvelike smanjuje. Takvi proizvodi sa oznakama

jamče kvalitetu i podrijetlo, te donose mnoge ekonomske pogodnosti proizvođačima i regiji u kojoj su

nastali. S vremenom mnogi takvi proizvodi postaju prepoznatljivim obilježjem regije, okosnicom

identiteta i temeljem brendiranja regije. (Oliva, Paliaga, 2012.)

U Hrvatskoj ima 15 registriranih proizvođača autohtonih proizvoda i 16 udruga proizvođača koji

proizvode sirovine za autohtone proizvode. Do sad, zaštita regionalnih posebnosti je bila provedena

od strane Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo. U skladu s propisima Zavoda ukupno 9

namirnica je zaštićeno i to Istarski pršut, Torkul maslinovo ulje, sir sa Cetine, Paški sir, Slavonski kulen,

Paški baškotin, Drniški pršut, vino Dingač i šljivovica Slavonka. Raznolikost krajolika, klime i povijesni

utjecaji stvorili su plodno tlo za razvoj autohtonih proizvoda. Trenutno u Hrvatskoj relativno malen

broj proizvođača uspijeva od svojim proizvodima postići stvaranje prepoznatljivog brenda na razini

države i šire te ostvariti ekonomski isplativu i uspješnu proizvodnju. Jedan od načina da se postignu ti

bitni ekonomski uspjesi proizvodnje autohtonih proizvoda je zaštita i brendiranje tih dobara.

Prepoznatljiva i brendirana regija ostvarit će značajan ekonomski napredak preko identiteta i slike koja

je predstavlja, posebno u području agrikulture, ugostiteljstva i turizma. (Oliva, Paliaga, 2012.)

S obzirom da turističko tržište postaje sve zahtjevnije, gosti zahtijevaju dodatne sadržaje i doživljaje, a

sve to za manje novaca. Hrvatska stoga treba krenuti u ofenzivu stvaranja novih turističkih proizvoda

i doživljaja za turiste. Jedan od potencijala hrvatskih ruralnih krajeva krije se u ponudi seoskih

domaćinstava u smislu da oni svoju proizvodnju plasiraju kroz osmišljeni proizvod i uslugu onim

gostima koji žele doživjeti pravi ambijentalni doživljaj u ruralnim područjima Republike Hrvatske.

Treba napomenuti da su ruralni krajevi Republike Hrvatske, ali i većine zemalja Europske unije, manje

razvijeni u odnosu na urbane i obalne krajeve. Činjenica je da agroturizam nije „čarobna formula“ koja

bi mogla te krajeve naglo razviti, no razvojem agroturizma može se lokalnom stanovništvu omogućiti

da ostane u ruralnim krajevima, da se i dalje bavi poljoprivredom, da „oživi“ svoj kraj, te da od toga

pristojno živi. (Rajko et. al., 2007.)

4. Brend turističke destinacije

Prema Huzak (2009.), jedna od najčešće korištenih definicija brenda destinacije kaže da je brend

destinacije ime, simbol, logo, riječ, oznaka ili drugi grafički znak koji u isto vrijeme identificira

destinaciju i čini je različitom od drugih. Nadalje, brend prenosi obećanje nezaboravnog doživljaja

putovanja koji je na jedinstven način povezan s destinacijom. Brend također učvršćuje i pojačava

prisjećanje na ugodne uspomene doživljaja destinacije. Glavne ideje u ovoj definiciji su pojmovi

identifikacije i diferencijacije brenda te jedinstvenosti, no svako od ovih obilježja teže je postići nego

prethodno. Sve više će o konkurentskom položaju neke turističke destinacije odlučivati emocionalni

naboj kojeg proizvodi, a ne više razlika u cijeni ili korisnosti.

Jaki brendovi mogu diferencirati proizvod od konkurentnih mu proizvoda (Lim and O’Cass, 2001),

smanjiti troškove traženja željenih proizvoda s određenim karakteristikama (e.g., Assael, 1995),

minimizirati percipirane rizike (Berthon et al., 1999), te zastupati visoku kvalitetu sa stajališta kupaca

(Erdem, 1998; Hosany et al., 2006.)

133

Odsjedanje u poznatim hotelima, posjeta luksuznim turističkim destinacijama, kupovina ekskluzivnih

proizvoda i suvenira predstavljaju način da turisti pošalju poruku o njihovom identitetu, pripadnosti

grupi i društvenom statusu. Na turističkom tržištu postoji oštra konkurencija među destinacijama sa

razvijenom i kvalitetnom ponudom koja potrošačima omogućavaju veći izbor proizvoda i usluga kojima

će zadovoljiti svoje raznovrsne potrebe. Oni se odlučuju za one destinacije koje nude visoku razinu

kvalitete, mada sve veći broj turista traži sadržajniji odmor i iskazuje želju da se turističkom ponudom

zainteresira, privuče i zadrži u destinaciji.

Iz navedenih razloga proizlazi potreba da turističke destinacije stvore jedinstveni identitet, koji će

poslužiti kao osnova za rast i razvoj na globalno konkurentnom tržištu. Za stvaranje brenda destinacije

treba odabrati određenu priču koja uspješno prenosi doživljaje atrakcija i turističko iskustvo koje je

moguće doživjeti u toj destinaciji.

Brendiranje destinacije predstavlja kombinaciju filozofije i njezine implementacije. Pri brendiranju

destinacije potrebno je dobro razmisliti što ta destinacija želi pobuditi u mislima posjetitelja, pri tome

odabirući prikladne značajke kojima će se unaprijediti taj proces i komunikacijske tehnike kojima će

se efikasno i uvjerljivo doprijeti do „pravih ljudi“. Posebnu pažnju treba pridati pružanju preciznih

informacija o destinaciji i o percipiranom imidžu destinacije kojega se želi stvoriti u umovima

posjetitelja. Taj proces uključuje isticanje prikladnih značajki destinacije, čime stvara osobnost

brendirane destinacije kojom se destinacija diferencira od ostalih turističkih destinacija. (Tan, 2008.)

Brend destinacije predstavlja način na koji se turističke destinacije uspješno diferenciraju u odnosu na

konkurenciju, „pogađajući“ srce i emocije potencijalnih posjetitelja. Prirodne ljepote više nisu

dovoljne, posebno za zahtjevnije tržišne segmente koji teže sadržajnijem i aktivnijem odmoru. Rastuća

potreba za nestandardiziranim uslugama i individualiziranim pristupom prema turistima izravno je

povezana sa:

potragom za samoodređenjem (emancipacijom) i ''uradi sam'' načelom;

većim iskustvom putovanja kod stanovništva, što ide ruku pod ruku sa selektivnijim, kritičnijim

i prema kvaliteti orijentiranim pristupom individualnom planiranju odmora, kao i sa sve većom

rafiniranošću potražnje i racionalnošću izbora;

rastućom željom za povezivanjem s prirodom, za stjecanjem iskustva iz prve ruke i za aktivnim

odmorom (npr. odmor radi hobija, odmor s trekingom, agroturizam);

većom ekološkom sviješću i osjetljivošću prema kvaliteti života uopće, te

sve većim nastojanjima za učenjem, što se često manifestira ozbiljnim pokušajima

upoznavanja stranih kultura. (Witt, Moutinho, 1999.)

Suvremene tendencije u turizmu idu u pravcu zadovoljenja raznovrsnih potreba sve zahtjevnijih

potrošača, u smislu oblikovanja ponude destinacija koja se zasniva na raznolikosti turističkih sadržaja,

iskustava, visokim standardima kvalitete, autentičnim doživljajima i poštivanju ekoloških zahtjeva.

Odabir destinacije za odmor je značajan indikator stila života sve izbirljivijih turista, a mjesta koja biraju

da u njima provedu godišnji odmor i potroše svoj novac moraju imati neku vrstu emocionalnog

obraćanja. Potreba turista da prepričavaju doživljaje iz destinacije, za njih značajna potrošačka

iskustva, predstavlja konverzacijski kapital koji je rezultat uspješno kreiranog brenda. Imajući u vidu

specifičnost turističkog proizvoda i njegovu neopipljivost, stvaranje i prenošenje brenda i pozitivnog

imidža je od velikog značaja u svim strategijskim i operativnim planovima razvoja turističkog odredišta.

Destinacije trebaju odabrati brend platformu s kojom će se posjetitelji poistovjetiti, te trebaju osigurati

da odabrana platforma ispunjava potrebe i želje posjetitelja. Trebaju biti jasno i konzistentno

134

priopćene koristi koje se mogu dobiti posjetom te destinacije. Koristi koje posjetitelji dobivaju

posjetom destinacije moraju biti stvarne, ukoliko posjetitelji ne percipiraju nikakvu vrijednost pri

posjetu, koristi ni ne postoje. (Tan, 2008.)

Ključni čimbenici presudni za razvoj održivog brenda turističke destinacije su:

identifikacija ključnih vrijednosti brenda destinacije (resursi i mogućnosti);

njihovo prevođenje u relevantnu, emocionalno privlačnu, jedinstvenu osobnost brenda

(ključne kompetencije), i

originalno, učinkovito i ciljano prenošenje te osobnosti na tržište (održiva konkurentska prednost). (Huzak, 2009.)

Kotler et al. (1996.), navedeno u Huzak (2009.), smatraju da se prema tradicionalnoj teoriji marketinga,

pozicioniranje destinacije sastoji od tri okvirna koraka:

ustanoviti koje su moguće konkurentske prednosti koje će biti osnova građenju pozicije;

odabrati najrelevantnije konkurentske prednosti za željenu tržišnu poziciju;

prenijeti tu poziciju jasno izabranima ciljnim tržištima.

Koristi koje turističke destinacije mogu ostvariti usvajanjem ovakvoga načina upravljanja marketingom

mnogobrojne su, a kao najznačajnije ističu se: bolje razumijevanje potreba i želja turista, postizanje

bolje konkurentske pozicije, kvalitetnija analiza konkurentnosti, povećanje fleksibilnosti prema

promjenama u turističkom makro okruženju, dizajniranje portfolija turističkih proizvoda u skladu s

potrebama ciljnih tržišta, atraktivniji i konzistentniji imidž destinacije na turističkom tržištu, bolja

informiranost turista o ponudi destinacije, efikasnija isporuka turističkih proizvoda destinacije

potencijalnim potrošačima, bolja alokacija resursa, postizanje ekonomije razmjera, efikasnije

upravljanje kvalitetom cjelokupne ponude (uspostavom standarda kvalitete za individualne usluge),

podizanje razine znanja onih koji pružaju usluge i opće kulture gostoprimstva kod lokalnog

stanovništva, veća usmjerenost pozornosti ka ograničenjima (održivosti) te direktnim i indirektnim

učincima turističkog razvoja, zadovoljenje interesa dionika destinacije, postizanje sinergijskih učinaka

pri lobiranju za interese destinacije. (Križman Pavlović, Živolić, 2008.)

Proces građenja brenda neke destinacije može se podijeliti u pet faza:

ispitivanje tržišta, analiza i strateške preporuke;

stvaranje identiteta brenda;

lansiranje brenda na tržište i komunikacija (unutrašnja i vanjska) njene vizije;

provedba brenda;

praćenje brenda, ocjena i kritički pregled. (Morgan, Pritchard, 2002.)

Destinacije, baš kao i brendovi proizvoda ili korporacija, nužno prolaze kroz proces životnog ciklusa,

počinju kao pomodne, postaju slavne, silaze ka svakidašnjem i ka zasićenosti na tržištu i konačno se

istroše.

Brendiranje regije u kojoj je smješten neki turistički subjekt iznimno je važan preduvjet njegova

uspjeha. Naime, prepoznatljivost i popularnost pojedine regije pridonosi općem zanimanju za tu regiju

i za njezinu turističku ponudu te pridonosi i potražnji usluga koje nudi. Pojedina seljačka gospodarstva

135

tako se mogu pozicionirati kao svojevrsni podbrendovi, koji će koristiti blagodati tzv. brenda kišobrana

(„umbrella brend“). Drugačijim riječima rečeno – nakon izgrađenog brenda regije, seljačkom

gospodarstvu preostaje uklopiti se u taj postojeći imidž, dodatno ga obogaćivati i podržavati

kvalitetnom uslugom. U protivnom, ukoliko regija nema prepoznatljiv imidž, put do uspjeha je puno

teži jer je seljačko gospodarstvo primorano istodobno prezentirati i promovirati i vlastitu ponudu, i

regiju, odnosno mjesto u kojem se nalazi, kako bi ostvarilo uspjeh. (Skoko, Jugo, 2007.)

Turističke destinacije kreću u kreiranje strateškog plana za vlastitu promociju s namjerom da se

diferenciraju od ostalih destinacija stvaranjem emocionalnog odnosa sa svojim potencijalnim

konzumentima pažljivo biranim i na ciljana tržišta usmjerenim komunikacijskim alatima. Prvi korak u

stvaranju brenda destinacije je identificiranje izvornih vrijednosti same destinacije i njezinog brenda.

Nakon što se identificiraju izvorne vrijednosti, mora se osigurati da one podupiru i prožimaju sve

promotivne aktivnosti destinacije, posebice u promotivnim tekstovima i ilustracijama, kako bi sve

vrijednosti brenda kohezivno komunicirale. Vrijednosti brenda trebale bi biti pojačane logotipom i

stilom dizajna koji će osigurati konzistentnost odašiljanih poruka i pristupa. Kako bi uspješno stvorio

emocionalnu povezanost sa svojom javnošću, brend destinacije mora biti pouzdan, dostupan,

razlikovati se od ostalih, objedinjavati snažne ideje, oduševljavati poslovne partnere i poistovjećivati

se sa svojim krajnjim korisnicima. (Skoko, Jugo, 2007.)

Brendiranje u turizmu proces je koji izdvaja određenu turističku destinaciju po svojim

karakteristikama, stvarajući identitet destinacije. Pritom se najveći uspjeh postiže isticanjem

autentičnosti, a Hrvatska u tome ima mnogo potencijala. Isticanje područja sa velikim ili autentičnim

turističkim potencijalima predstavlja način da jedna zemlja postane prepoznatljiva i atraktivna, kako

za turiste, tako i za investitore.

5. Primjeri dobre prakse

Od početaka razvoja ove djelatnosti ranih 80-ih godina, u mnogim europskim zemljama, kao npr. u

Italiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj, udvostručen je broj seoskih gospodarstva koja pružaju turističke

usluge. Na konferenciji EuroGites (Europske federacije agro i ruralnog turizma) održanoj 2003. godine

u Španjolskoj, iznijet je podatak da je u Europi registrirano preko 200,000 davatelja usluga u agro i

ruralnom turizmu, s preko 2,000,000 kreveta (Omrčen, 2011). Procjenjuje se da je u smještajnim

kapacitetima na seoskim gospodarstvima, malim obiteljskim pansionima i hotelima u ruralnoj Europi

ostvarena direktna turistička potrošnja na godišnjoj razini u iznosu od oko 12,000 mil eura.

Zahvaljujući multiplikativnim efektima i dodanoj vrijednosti, ona generira ukupan prihod od 26,000

mil eura u europskoj ruralnoj ekonomiji. Ujedno, procjena je da turizam na ovim područjima generira

i oko 500,000 direktnih i indirektnih radnih mjesta. Ukoliko se navedenim procjenama doda i

jednodnevne izlete, a uzevši u obzir da je stvarna ponuda barem dvostruko veća od službeno

registrirane, procjenjuje se da ukupan utjecaj ruralnog turizma u europskim ruralnim regijama prelazi

65,000 mil eura; taj broj ekvivalentan je BDP države kao što je Mađarska koja ima 10 milijuna

stanovnika ili dvostruko više od ukupnih turističkih prihoda Francuske (Veer, M., Tuunter, E., 2005).

Austrija je europski lider u agro-turizmu s oko 15,000 registriranih seoskih turističkih gospodarstava

koja nude ukupno 170,000 kreveta. Agro-turizam u Italiji predstavlja najbrže rastući oblik turističke

ponude. Procjenjuje se da je u Italiji registrirano preko 9.000 agro-turističkih domaćinstava, i to

uglavnom u Toskani (21%) i Bolzanu (21,4%) s cca 130,000 kreveta. U Francuskoj se svega 2,8 %

vlasnika seoskih gospodarstava bavi pružanjem turističkih usluga (20,000), za razliku od Švicarske u

136

kojoj je, prema procjenama, preko 75% od ukupnog broja registriranih seoskih gospodarstava primalo

dohodak po osnovi bavljenja turizmom. U Velikoj Britaniji je tijekom 2001. godine čak oko 65% od

ukupnog broja seoskih gospodarstava bilo angažirano u netradicionalnim poljoprivrednim

aktivnostima. U Španjolskoj oko 14,000 seoskih gospodarstava nudi turističke usluge, što čini svega

0,5% od ukupnog broja seoskih gospodarstava. 2003. godine u Sloveniji je registrirano preko 500

seoskih gospodarstava koja su nudila neki oblik turističkih sadržaja i usluga. Od toga broja, njih 190

nudi usluge smještaja u više od 3,000 kreveta. U Mađarskoj ukupni smještajni kapaciteti na seoskim

gospodarstvima iznose oko 10,000 kreveta, dok je u Poljskoj registrirano oko 7,400 seoskih

gospodarstava koji nude smještaj turistima na ukupno 126,000 kreveta. U Nizozemskoj, gotovo 2,500

vlasnika seoskih gospodarstava, odnosno 3% od ukupnog broja iznajmljuje smještaj turistima

(Omrčen, 2011.)

Hrvatska danas još uvijek nije donijela razvojnu strategiju ruralnog turizma. Međutim ruralnom

razvoju, a napose razvoju ruralnog turizma otvaraju se nove perspektive zahvaljujući procesima koji

se odnose na učlanjenje Hrvatske u Europsku uniju te je od iznimnog značenja učenje na najboljim

primjerima prakse zemalja članica EU koje su, vlastitim inicijativama kao i uz pomoć Europske komisije,

uspjele oživjeti svoja ruralna područja te zaustaviti negativne trendove njihove depopulacije.

5.1. Istra kao primjer dobre prakse

Veliku ulogu u razvoju ruralnog turizma u Istri imala je Turistička zajednica Istarske županije koja je

ozbiljnije počela s inicijativom pomoći turističkim aktivnostima u ruralnim prostorima od 1997. godine,

kroz svoje promotivne aktivnosti. Razlozi zbog kojih se regionalna Turistička zajednica uključila u

poticanje agroturizma i općenito ruralnog turizma su višestruki, od namjere za produžetkom turističke

sezone i obogaćivanja turističke ponude, do zaštite prirode. U isto vrijeme, ovoj se inicijativi pridružila

i Istarska županija, koja je vlasnicima malih ruralnih objekata osigurala financijsku potporu

ugovaranjem kreditnih linija u svrhu adaptacije starih kamenih zdanja za pružanje turističkih usluga,

usluga smještaja te ugostiteljskih usluga. (prema Brščić et al., 2009.)

Autohtoni proizvodi, osim što omogućavaju kulturnu, povijesnu i tradicionalnu prepoznatljivost, imaju

značajnu ulogu u stvaranju brenda Istarske županije. Prema istraživanju Oliva i Paliaga (2012.), vino je

proizvod koji je turistima prva asocijacija na Istru i istarske autohtone proizvode, slijede maslinovo ulje

i tartufi, dok je istarski pršut, za sad jedini istarski proizvod koji je zaštićen europskim regulativama, na

četvrtom mjestu prepoznatljivosti. Iako je vino prva asocijacija na Istru, autori su došli do zaključka da

je Istra čuvena i cijenjena prvenstveno zbog maslinovog ulja i tartufa. Boravak na selu, u prirodi i s

prirodom postaje apsolutni turistički hit u svijetu sa sve više pobornika željnih bijega iz frustrirajućeg

urbanog kaosa. Ovaj segment turističke ponude u Istri prerastao je u poseban proizvod, a ne više

prateći segment, odnosno nadopuna maritimnom turizmu, produžavajući sezonu s dosadašnjih dva

do tri mjeseca sunca i mora na punih pola godine.

Dominantni tipovi smještajnih objekata u ruralnom turizmu u Istri su slijedeći:

Agroturizam je turizam na domaćinstvu gdje postoji poljoprivredna proizvodnja. Osim usluga

smještaja, ova domaćinstva nude i mogućnost dolaska na kraći, jednodnevni izlet te uživanja

u gastronomskim delicijama spravljenim od vlastitih proizvoda;

Ruralne kuće za odmor tradicionalne su istarske kuće, potpuno adaptirane, i to uz poštivanje

uvjeta ambijentalnosti i korištenjem prirodnih materijala. Gostima se iznajmljuje cjelokupna

137

kuća s pripadajućim prostorom, a iako imaju potpunu privatnost, kontakt s domaćinom ipak

postoji;

Ruralni B & B (bed & breakfast) naziv je domaćinstva koje uz noćenje nudi i doručak, spravljen

od vlastitih proizvoda. Domaćin živi na tome domaćinstvu i gost je smješten praktički u

njegovoj kući, no budući da su životni prostori domaćina i prostor gosta (posebne sobe s

kupaonicama) odvojeni, privatnost postoji;

Ruralni obiteljski hoteli mali su, intimni hoteli, organizirani u starim zdanjima, a njihov

kapacitet nije veći od 35 kreveta. Vode ga sami vlasnici te i tu postoji interakcija gost –

domaćin. Usluge su personalizirane, a postoje i brojni dodatni sadržaji. Gost je, osim usluga u

hotelu, upućen i na destinaciju. Hoteli proizvode i pojedine vlastite proizvode;

Odmor na vinskoj cesti podrazumijeva domaćinstva specijalizirana za proizvodnju vina. Gostu

je omogućeno upoznavanje s proizvodnjom i, naravno, konzumacija. Budući da je udaljenost

između vinskog podruma i smještaja vrlo kratka te je nije potrebno prelaziti osobnim

automobilom, posjetitelji mogu opušteno konzumirati alkoholna pića. U većini se slučajeva

vinska cesta formira u sinergiji nekolicine vinara, lokalne samouprave i lokalne turističke

zajednice od kojih svi akteri imaju direktne i indirektne koristi.

Kroz razvoj ruralnog turizam, Istra je podigla vrijednost i brend svoje regije kao turističke destinacije,

pri čemu se sve više razvija prepoznatljivost unutrašnjosti Istre i valorizacija njenih posebnosti.

6. Rezultati istraživanja

Istraživanje je provedeno metodom dubinskog intervjuiranja direktora turističkih ureda turističkih

zajednica ruralnog područja Zadarske županije, pri čemu se koristio standardizirani dubinski intervju.

Ispitane su turističke zajednice četiri grada (Benkovac, Nin, Starigrad, Pag), te devet turističkih

zajednica općina (Bibinje, Dugi otok, Kali, Kolan, Povljana, Privlaka, Tkon, Ugljan, Vir). Istraživanjem se

želio dobit uvid u stupanj razvijenosti ruralnog turizma, ispitati koji problemi sputavaju razvoj ruralnog

turizma, te saznati smjernice i prijedloge za stvaranje brenda ruralnog turizma Zadarske županije.

Provedenim se istraživanjem došlo do zaključka da bi se razvojem ruralnog turizma znatno

diversificirala turistička ponuda županije i produžila turistička sezona što je jedan od temeljnih ciljeva

svih organizacija i institucija koje rade na unaprjeđenju turističke ponude. Ovaj razvoj treba pratiti i

stvaranje brenda jer samo stvaranje uspješnog brenda jamči prepoznatljivost na europskoj i svjetskoj

razini te potpuno iskorištavanje potencijala. Stvaranjem brenda stvara se identitet ruralnog turizma

Zadarske županije u sklopu cjelokupne turističke ponude Županije. Na ovakav način ruralni turizam se

pozicionira kao konkurentan proizvod na vrlo diversificiranom tržištu ruralnog turizma. Kreiranjem

tržišne marke potencijalni potrošač dobiva dodatno jamstvo i sigurnost prilikom odabira proizvoda

ruralnog turizma. Kako bi se brendirala neka destinacija, prvo treba uvidjeti koje su njezine

komparativne prednosti. To znači da te prednosti treba usporediti sa svjetskim trendovima, vidjeti što

rade konkurentske zemlje te postoji li negativna percepcija o destinaciji koju treba brendirati. No,

brendiranje je zapravo i stvaranje priče o jednoj destinaciji. Početak brendiranja destinacije je

osmišljavanje priče koja oslikava identitet jednog kraja, a prije nego je prihvate turisti, ona mora

zaživjeti u stanovništvu toga kraja. Uspješno brendiranje postiže se isticanjem originalnosti i

autentičnosti destinacije. Sam identitet neke destinacije ne može se nametnuti nego treba zaživjeti u

svijesti ljudi.

Glavni elementi od kojih se sastoji brend destinacije:

138

Logo - vizualni znak ruralnog turizma Zadarske županije;

Ime marke - naziv proizvoda ruralnog turizma;

Termin - slogan kojim se ukratko predstavlja poanta ruralnog turizma (npr. Odmor na selu);

Zaštitne boje - boje koje će predstavljati ruralni turizam i koristiti će se prilikom komunikacije.

Kreiranju marke ruralnog turizma u Zadarskoj županiji trebalo bi pristupiti tek nakon što se stvori

dovoljno velika ponuda i raznolikost proizvoda i nakon što se dostigne određeni volumen potražnje za

proizvodom ruralnog turizma. Da bi se to postiglo, potrebno je sustavno raditi na usklađivanju zakona,

obrazovanju i informiranju poduzetnika te osiguravanju financijskih potpora. Istraživanje je pokazalo

da je potrebno sastaviti realan i ostvariv marketing plan čija je svrha komunicirati viziju ruralnog djela

Zadarske županije kao i odrediti glavne prioritete marketing sustava u razdoblju od pet godina.

Strateški prioriteti predstavljaju vodič za buduće planiranje kao i budući razvoj marketinških inicijativa

i akcija.

Prilikom stvaranja brenda treba na umu imati slijedeća pitanja:

koje turističke proizvode Zadarska županija može ponuditi;

tko su sadašnji turisti;

koji tip turista se želi privući;

što se turistima može ponuditi;

na koji se način može više zaraditi;

kako turisti percipiraju ruralni turizam Zadarske županije te

koje su smjernice za stvaranje željene percepcije o turizmu Zadarske županije.

Prvi strateški prioritet treba biti kreiranje prepoznatljivog brenda kojim se stvara identitet ruralnog

turizma na ruralnom području Županije u sklopu cjelokupne turističke ponude Zadarske županije. Na

ovakav se način ruralni turizam pozicionira kao konkurentan proizvod na vrlo diversificiranom

turističkom tržištu. Stvaranjem brenda gost dobiva dodatnu garanciju i sigurnost prilikom odabira

destinacije. Brend predstavlja jedinstvenu kolekciju iskustava i doživljaja koje omogućuju miks

racionalnih, emocionalnih, socioloških i kulturoloških prednosti i koristi za gosta.

Slijedeći prioritet trebao bi biti usklađena komunikacija u marketingu. Ruralni turizam Zadarske

županije je na samom početku razvoja profesionalnih turističkih proizvoda gdje se dosada promotivna

aktivnost vezana na turističke proizvode uglavnom zasniva na individualnim naporima pojedinih

ponuđača. Takve aktivnosti su kvalitetne s obzirom na mogućnosti i resurse pojedinaca, ali nisu u

koordinaciji niti imaju integralni pristup promociji turizma.

Jedan od krucijalnih faktora u stvaranju brenda su Internet stranice koje kao direktni marketing, u

periodu od zadnjih desetak godina zauzimaju permanentnu ulogu u turizmu kao i u planiranju

marketinških strategija. Kao i ostali oblici medija i komunikacijskih alata, Internet marketing mora biti

integriran u opću marketinšku strategiju. Putem Internet portala ruralnog turizma, osim kvalitetnog

pristupa prezentaciji proizvoda i usluga, popisa i opisa svih seoskih domaćinstava i interaktivnih mapa,

može se razviti centralizirani rezervacijski sustav gdje potrošači mogu izravno odabrati i rezervirati

smještaj.

139

I kao posljednji korak potrebno je izgraditi organizirani pristup upravljanja spletom aktivnosti koje

pridonose stvaranju brenda ruralnog turizma Zadarske županije. Način na koji bi se to postiglo je

kreiranje destinacijske menadžment organizacije koja će biti zadužena za upravljanje marketingom,

proizvodima i ostalim aktivnostima destinacije te koja će kroz organizirani i integralni pristup

upravljanja turizmom Zadarske županije pridonijeti stvaranju vrijednog turističkog brenda.

Odgovornost za podupiranje ove inicijative je na turističkoj zajednici Zadarske županije koja jedina ima

mogućnost sagledavanja i ujedinjavanja svih turističkih zajednica na ovom području.

S obzirom da je ruralni turizam Zadarske županije u povojima za početak promotivnog miksa napore

treba uložiti u stvaranje kvalitetnih imidž kataloga kojim će se osvijestiti i informirati potrošače o

kvalitetama i vrijednostima brenda koji se izgrađuje. Trenutno, informacije o mogućnostima koje

ruralni turizam Zadarske županije pruža gostima relativno je teško pronaći čak i za potrošače iz

Zadarske županije.

Sustav imidž kataloga bi se trebao sastojati od:

Opća brošura ruralnog turizma Zadarske županije u kojoj su opisi raspoložive ponude ruralnog

turizma. Ta brošura predstavljala bi opći pregled svih ruralnih domaćinstava, načina kako doći

do njih te kojim oblikom turizma bave (rekreacija, gastronomija, vikend odmor, kultura i

povijest, tradicionalni događaji i svečanosti, tradicionalni obrti i ostalo)

Pojedinačne brošure ruralnih domaćinstava koje prikazuju opis domaćinstva s glavnim

sadržajima i aktivnostima koje ruralno domaćinstvo ima u ponudi.

Brošure s mapama specifičnih proizvoda (biciklističke, pješačke, planinarske i jahačke staze,

povijesni putovi - utvrde, vinske ceste, duhovni putovi - crkve i sakralni objekti).

Brošure specifičnih atrakcija - stari obrti i zanati, muzeji, šume, spomenici, festivali, parkovi

prirode itd.

Razvoj ruralnog turizma s posebnim naglaskom na agroturizmu, predmet je politike mnogih europskih

zemalja s ciljem unaprjeđenja globalnog društvenog i ekonomskog razvoja ruralnih područja koja

uglavnom pate od negativnih trendova deagrarizacije i depopulacije. Pri tome, najčešće se primjenjuju

sljedeće mjere politike usmjerene razvoju ruralnog turizma:

Administrativna pomoć koja uključuje jeftiniji, brži i lakši pristup potrebnim informacijama;

Bolja zakonska regulativa;

Osposobljavanje; brojne edukativne institucije daju programe prilagođene potrebama

potencijalnih ponuđača turističkih usluga;

Oporezivanje i financije: teži se poreznom sustavu koji će olakšati život seoskim

gospodarstvima kao i drugim poduzećima povezanima s turističkim aktivnostima u ruralnim

područjima;

Lakši pristup financijama: nužno je olakšati pristup novčanim potporama, strukturnim

fondovima, povoljnim bankovnim kreditima; onim regijama u kojima su depopulacijski procesi

izraženiji u odnosu na ostale, nužno je omogućiti posebne poticaje;

Izgradnja potrebne infrastrukture;

Marketing;

Edukacija poduzetnika u ruralnim područjima te

140

Posebne olakšice poduzetnicima u ruralnim područjima. (Petrić, 2006.)

Lokalni, regionalni, nacionalni i međunarodni sajmovi, manifestacije, izložbe i slična druga događanja

izvrsna su mjesta gdje se mogu plasirati informacije o turističkim seoskim gospodarstvima i turističkim

uslugama koje pojedini proizvođači ili regije nude. Tu se, pored ponuđača, okuplja i velik broj poslovnih

ljudi, predstavnika turističkih agencija, predstavnika raznih institucija i drugi, kojima bi ponuda seoskog

gospodarstva mogla biti zanimljiva i koji bi mogli postati posjetiteljima ruralne destinacije. Također,

na ovakvim mjestima uvijek postoji mogućnost i direktnog dogovaranja i pregovaranja oko plasmana

turističkih usluga, kao i međusobnog upoznavanja poduzetnika koji se bave istim oblicima turizma ili

pak proizvodima i uslugama koje mogu unaprijediti poslovanje. Na sajmovima se vrlo često

organiziraju poslovni susreti, tematske radionice i slično, gdje se također na direktan način može

promovirati turističke destinacije, tj. dati informaciju o svojim turističkim uslugama. Sve ove

informacije, osim u brošurama, potrebno je ujediniti u turističkoj mapi ruralnog dijela Zadarske

županije kojom će turist sa lakoćom moći pregledati sadržaje i opis svih domaćinstava, proizvoda,

prirodnih, kulturnih i povijesnih posebnosti kraja kojeg se predstavlja.

Sve prikazano treba godinama i sustavno graditi. Potrebno je strpljenje i mnogo zalaganja da se stvori

uspješan brend koji je usađen u razmišljanja lokalnog stanovništva i posjetitelja. Međutim, prije

stvaranja brenda potrebno je osnažiti ponudu, što je moguće jedinu kroz uklanjanje razvojnih prepreka

kojih, nažalost, ima velik broj.

Ruralni turizam Zadarske županije je još u povojima usprkos tome što ima sve pretpostavke za razvoj

uspješne turističke destinacije. Ruralna turistička središta u Hrvatskoj, posebno Istra i Dubrovačko-

Neretvanska županija, su prepoznale vrijednost ruralnog turizma i napredak koji donosi slabo

razvijenim ruralnim prostorima. Tako na sam spomen Istre na um padaju tartufi, maslinovo ulje, vino,

zeleni brežuljci i mnoge druge asocijacije koje nisu slučajnost već rezultat sustavno građenog i

razvijanog brenda.

Razvoj brenda ruralnog turizma Zadarske županije je jedan od najvažnijih koraka pri valorizaciji

ruralnih prostora i turističke ponude ruralnih područja. Uspješne turističke destinacije ili regije

iskorištavaju sav potencijal kojeg imaju na raspolaganju, što se ne bi moglo reći za Zadarsku županiju.

Turističku ponudu Zadarske županije karakteriziraju velike razlike između broja posjetitelja u

gradovima i obalnim turističkim središtima te broja posjetitelja u ruralnim područjima. Također je

izražena ovisnost turističke ponude o ljetnim mjesecima što uvelike ograničava razvoj turizma i duljinu

turističke sezone. Razvojem ruralnog turizma bi se diversificirala turistička ponuda te produžila

turistička sezona.

Razvoj brenda je jedan od najvažnijih koraka pri razvoju ruralnih turističkih destinacija, međutim nije

jedini. Tijekom istraživanja istaknute su glavne prepreke razvoja ruralnog turizma, to su zastarjela i

neusklađena turistička legislativa, nedovoljna edukacija svih zainteresiranih strana o mogućnostima i

koristima ruralnog turizma te financiranje bilo na razini države i lokalne vlasti za projekte razvoja

ruralnog turizma, ili na razini privatnih poduzetnika koji kreću u poduhvat otvaranja turističkog objekta

koji se bavi jednim od vidova ruralnog turizma. Rješavanje ovih razvojnih problema treba prethoditi

stvaranju brenda ruralnog turizma Zadarske županije.

Razvoj brenda prvenstveno služi diferenciranju turističke destinacije, stoga naglasak treba stavljati na

posebnostima koje samo Zadarska regija ima jer u modernom turizmu velik broj destinacija nudi

sunce, more, prirodne ljepote i raznoliku gastronomsku ponudu stoga turistima treba ponuditi nešto

novo, nekakvu priču ili iskustvo koje će mu dugo ostati u sjećanju. Zadarska županija ima sve

preduvjete za stvaranje jedinstvene turističke ponude, jedna je od rijetkih regija koja se može pohvaliti

141

raznolikom prirodnom ponudom koja uključuje planinski dio (Velebit), zelene i plodne ravnice (Ravni

kotari) te kristalno čisto more i razvedenu obalu čime su pokrivene preferencije različitih tipova

gostiju. Treba istaknuti stoljećima njegovane tradicionalne zanate i nošnje te slavnu povijest ovog od

davnina naseljenog kraja. Jedan od najvećih atributa su zasigurno brojne manifestacije kao što su Dani

vitezova Vranskih, hodočašće u Velikom rujnu, Etno festival u Benkovcu, konjičke utrke u Polači te

brojna druga događanja. Uz sve navedeno potrebno je poseban naglasak staviti na raznoliku i

tradicionalnu gastronomsku ponudu, sve od voća i povrća, sira, pršuta, ribe, janjetine, maslinova ulja,

tradicionalnih jela ispod peke i nezaobilaznih visokokvalitetnih vina.

U Glavnom planu razvoja turizma Zadarske županije 2013.-2023. poseban je naglasak na razvoju

ruralnih područja turizmom kroz prioritetnu mjeru 2.5. Zadarska županija je prema analizi atrakcijske

osnove iznimno bogata resursima za razvoj oblika turizma koji se odvijaju u ruralnim područjima, a

posebno eko i agro turizmom. Provedeno istraživanje je pokazalo da je nakon kupanja i sunčanja,

najčešći primarni motiv dolaska turista u Zadarsku županiju nova iskustva i doživljaju, razgledavanje

nacionalnih parkova i prirodnih ljepota, te mir i zelenilo. Sukladno navedenom, razvijanjem turističkih

aktivnosti na ruralnim područjima Zadarske županije turistima će se osigurati nova iskustva i doživljaji

u autentičnom ruralnom okruženju.

Lokalnom stanovništvu i poduzetništvu će se osigurati preduvjeti za gospodarsko rast i unaprjeđenje

kvalitete života, a ujedno će se osigurati i uvjeti za produženje turističke sezone. Ostvarenje ovog

prioriteta postići će se razvijanjem turističkih proizvoda prilagođenih ruralnom prostoru te

integriranjem ekološke proizvodnje i turizma.

Polazeći od pretpostavke da je nemoguće formirati takav optimalni model razvoja brenda ruralnog

turizma Zadarske koji bi bio univerzalni, u nastavku je dan prijedlog prihvatljivog modela, koji je

izrađen nakon iscrpnog istraživanja dostupne literature, provedenog istraživanja i iskustva autora koji

se svakodnevno susreću s predmetnom problematikom. Predloženi model jest reperkusija svog

stečenog znanja i istraživanja zadane teme, koji nije uzeo u obzir zakonska i druga ograničenja,

determiniranu situaciju makroekonomskog okruženja, kao ni običaje i praksu koja se primjenjuje u

Svijetu ili Republici Hrvatskoj. Za model je od krucijalne važnosti da ukaže svim razinama upravljanja i

operativnog provođenja smjernica važnost međusobne suradnje i zajedničkog zalaganje u brendiranju

ruralne destinacije. Potrebno je de se sve razine upravljanja (uključujući same korisnike) ujedine, da

počnu promišljati na jedan novi način, da razine javne vlasti svoje odluke prilagode realnim

potrebama, da se postojeći resursi maksimalno iskoriste u clju održivog ruralnog razvoja te da se

iskoriste svi mogući načini financiranja projekata od strateškog značaja za pojedinu lokalnu

samoupravu. Predloženi model razvoja brenda ruralnog turizma Zadarske županije obuhvaća tri razine

– faze provedbe i to:

1) Vlada Republike Hrvatske i ministarstva (prilagodba zakonodavstva);

2) Jedinice regionalne i lokalne vlasti, razvojne agencije, lokalne turističke zajednice (izrada i

provedba lokalnih ruralnih strategija i strategija razvoja brenda destinacije, izrada marketinške

strategije)

3) Vlasnici objekata i projekata u ruralnom prostoru (realizacija projekata, međusobno

udruživanje)

Sljedeći slika prikazuje razine provedbe modela razvoja brenda ruralnog turizma.

Slika 1: Model razvoja brenda ruralnog turizma

142

Izvor: Izradili autori

Iz prethodnog je prikaza vidljivo da je u cilju formiranja prepoznatljivog brenda ruralnog turizma za

područje Zadarske županije potrebno djelovati na tri razine. Najviša razina vlasti (Vlada i nadležna

ministarstva) trebaju postojeće zakonodavstvo prilagoditi aktualnim potrebama ruralnog turizma,

uzimajući u obzir sve prepreke i barijere koje koče njegov razvoj. Najviša razina vlasti treblaa bi ovlastiti

određeno tijelo da bude nadležno za cjelovitu provedbu brendiranja ruralnih turističkih destinacija na

području Republike Hrvatske. Do sada postoje pozitivni primjeri „Hrvatskog sela“ i „Ruralisa“ kao

organizacija koje su učinile prve pozitivne korake u tome smjeru, no predstoji sustavnije povezivanje

ukupno raspoloživog znanja i resursa u cilju dugoročnog održivog razvoja ruralnog turizma u Republici

Hrvatskoj. Dakle, potrebno je osnovati posebno javno tijelo koje će upravljati ruralnim turizmom, kao

interministerijalno tijelo na razini države.

Druga razina djelovanja odnosi se na tijela regionalne i lokalne vlasti (Grad Zadar, Agencija za razvoj

zadarske županije, Agencija za ruralni razvoj Zadarske županije, Turistička zajednica Grada Zadra) koje

moraju izraditi strategiju razvoja brenda za područje Zadarske županije na način da se osmisli slogan,

vizualni i drugi identiteti, marketinška strategija i edukacija krajnjih korisnika.

Treća se razina djelovanja odnosi na same vlasnike ruralnih objekata i nositelje raznih projekata u

ruralnom prostoru Zadarske županije koji se trebaju međusobno povezati u cilju stvaranja marketinške

sinergije i stvaranja prepoznatljivog brenda ruralne turističke destinacije. Vlasnici (investitori) i nositelji

projekata trebaju u što je moguće većem obimu iskoristiti mogućnosti sufinanciranja projekata od

strane Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj i ostalih domaćih i EU sredstava u cilju

realizacije svojih projekata u ruralnom prostoru.

7. Zaključak

Turizam kao razvojnu strategiju u ruralnim zajednicama podupire lokalno zapošljavanje i popravlja

demografsku sliku ruralnih područja, diversificira ili proširuje poslovanje postojećih subjekata kao što

su npr. seoska gospodarstva i doprinosi stabiliziranju njihovog dohotka, privlačeći financijska sredstva

utječe na poboljšanje izgleda lokalnog okoliša i infrastrukture, što podrazumijeva održavanje i

143

poboljšanje izgleda objekata i općenito ruralnog naselja. Značajna je i njegova društvena uloga, budući

ruralnom stanovništvu, koje se često osjeća marginalizirano, vraća osjećaj ponosa i samosvijesti.

Rezultat ovog istraživanja su smjernice za stvaranje brenda ruralnog turizma Zadarske županije s ciljem

da se pozicionira na turističku kartu ruralnih središta u Hrvatskoj pa i šire. Dobiveni rezultati i dani

prijedlozi su samo polazne osnove za daljnji razvoj brenda od strane regionalnih i nacionalnih

institucija i organizacija koje djeluju sa ciljem razvoja turizma.

Zadarska županija sa svojom bogatom poviješću, tradicijom, gastronomskom ponudom i prirodnim

ljepotama ima velik potencijal da postane poželjna turistička destinacija. Međutim, mali smještajni

kapaciteti, nedovoljna ulaganja u projekte za razvoj ruralnog turizma, prevelika usmjerenost županije

prema gradu Zadru i prema obalnom turizmu te gospodarsko okruženje i turistička legislativa ne

omogućavaju razvoj i ekonomsku iskoristivost navedenih potencijala. Jedan od najvažnijih koraka

razvoja ruralnog turizma Zadarske županije je proces brendiranja u kojem se definira ponuda i sama

bit destinacije, što je razlikuje od drugih, koje su koristi koje ostvaruje gost tijekom posjeta i što one

njemu mogu značiti.

Za stvaranje prepoznatljivog brenda neophodna je destinacijska menadžment organizacija (DMO),

koja bi sustavno radila na svim aktivnostima razvoja brenda, i na povezivanju svih ruralnih turističkih

subjekata na prostoru Zadarske županije u prepoznatljivu turističku destinaciju. Jedino kroz integralan

razvoj i povezivanje svih turističkih subjekata moguće je stvaranje pozitivne razvojne klime, što će u

konačnici omogućiti veći broj turističkih sadržaja, kvalitetniju turističku ponudu i prepoznatljivost

regije.

Pretpostavka uspješnog razvoja brenda je prihvaćanje i podrška na svim razinama, a pod tim se

prvenstveno misli na jedinice regionalne i lokalne samouprave, na turističke i ostale privredne

subjekte, lokalne turističke zajednice, na različite organizacije i udruge i na cjelokupnu zainteresiranu

javnost.

Na temelju proučene literature, izvršenog istraživanje može se potvrditi hipoteza rada, tj. da ruralni

turizam Zadarske županije ne iskorištava u potpunosti svoj potencijal, što se može promijeniti kroz

razvoj brenda koji će omogućiti prepoznatljivost, povećanje kvalitete i raznolikosti turističke ponude

te društveni i gospodarski napredak, kako Zadarske županije, tako i cijele regije. Doprinos autora u

ovome radu jest izrada modela razvoja brenda ruralnog turizma koji se može primijeniti za područje

Zadarske županije, ali i u ostalim regijama u okruženju.

8. Literatura

Baćac R., (2011.), Priručnik za bavljenje seoskim turizmom, Nakladnik: Ministarstvo turizma Republike

Hrvatske, (dostupno na: http://www.zacorda.hr/wp-

content/uploads/2012/05/Prirucnik_Seoski_turizam_za_web.pdf)

Brčić-Stipčević, V., Petljak K., Renko S., (2009.), Ekoagroturizam – pokretač održivog razvoja turizma,

(dostupno na: http://web.efzg.hr/dok/TRG/ Brcic-

Stipcevic,%20Petljak,%20Renko_poglavlje%20u%20knjizi_fin.pdf)

http://web.efzg.hr/dok/TRG/

144

Brščić, K., Franić, R., Ružić, D., (2009.), Zašto agroturizam- mišljenje vlasnika, (dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/55689)

Bošković, D., Saftić, D., Trošt, K., (2010.), Planning and organising tourist destinations: the exsample of

the rural Istria cluster, (dostupno na: http://bib.irb.hr/datoteka/470613.

Planning_and_organising_tourist_destinations- -The_example_of_the_rural_Istria_cluster.pdf)

Cetinski, V., (2005.), Integralno upravljanje kvalitetom (IQM) priobalnih turističkih destinacija,

(dostupno na: http://issuu.com/kvaliteta.net/docs/cetinski_v_rad)

Demonja, D., Ružić, P., (2010.), Ruralni turizam u Hrvatskoj s hrvatskim primjerima dobre prakse i

europskim iskustvima, Zagreb: Meridijan

Dickinson, J.E., Robins, D., (2007.), Representations of tourism transport problems in a rural

destination, (dostupno na:

http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0261517708000265)

Huzak S., (2009.), Stvaranje nove marke turističke destinacije: primjer Hrvatske, (dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=92073)

Jelinčić, D., A., (2007.), Agroturizam u Europskom kontekstu, (dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/22137)

Juraković, L., Tomčić, Z., Rajko, M., (2007.), Ugostiteljska djelatnost - gastronomija, smještaj u

agroturizmu, (dostupno na:

http://www.hrvatski-farmer.hr/CMS/0085/Rep/Zbornik_Radova_Hvar2007.pdf)

Krajnović A., Babić M., (2008.), Integrated quality management implementation in costal tourist

destination – Novigrad’s example, (dostupno na:

http://bib.irb.hr/datoteka/404595.57.pdf)

Krajnović, A., Čičin-Šain, D., Predovan, M., (2011.), Strateško upravljanje razvojem ruralnog turizma –

problemi i smjernice, (dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=101797)

Krajnović, A., (2006.), Mogućnosti implementacije sustava upravljanja kvalitetom u Hrvatske turističke

destinacije, Doktorska disertacija, Opatija: Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu

Olins, W., (2003.), On Brand, prevela Marina Zubak Pivarski, Zagreb: Golden marketing - Tehnička

knjiga, (2008.)

Omrčen, L., (2011), Uvjeti i perspektive razvoja ruralnog turizma u republici hrvatskoj u svjetlu

pristupanja europskoj uniji, diplomski rad, Split, Sveučilište u Splitu

Petrić L., (2006.), Izazovi razvoja ruralnog turizma: Dosadašnja praksa u Europi i reperkusije na

Hrvatsku, (dostupno na: www.bib.irb.hr/datoteka/246577. -ruralni_turizam _autor_Lidija_Petri.doc )

Pike, S. (2010.), Marketing turističkog odredišta, Zagreb: M PLUS d.o.o

Rajko, M., Tomčić, Z., Juraković, L., (2007.), Poticajne mjere u razvoju agroturizma, (dostupno na:

http://www.hrvatski-farmer.hr/CMS/0085/Rep/Zbornik_Radova_Hvar2007.pdf)

http://bib.irb.hr/datoteka/470613

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=92073

http://www.bib.irb.hr/datoteka/246577

145

Ružić, P., (2005.), Ruralni turizam, Poreč: Institut za poljoprivredu i turizam

Županijska razvojna strategija Zadarske županije, (2011.), Izdavač: Razvojna agencija Zadarske

županije, (dostupno na:

http://www.zadra.hr/ugovori/ZUPANIJSKA_RAZVOJNA_STRATEGIJA_ZADARSKE_ZUPANIJE_2011-

2013.pdf)

Institut za turizam, (2012.), (raspoloživo na: www.iztzg.hr)

Turistička zajednica Zadarske županije, (2012.), (raspoloživo na: http://www.zadar.hr/)

146

Inovativnost i struktura radne snage u Hrvatskoj – sektorski

pristup

Dr.sc. Ljiljana Božić

Odjel za industrijsku ekonomiku, inovacije i poduzetništvo

Ekonomski institut, Zagreb

[email protected]

Dr.sc. Valerija Botrić

Odjel za tekuća gospodarska kretanja, kratkoročne prognoze i fiskalnu politiku

Ekonomski institut, Zagreb

[email protected]

Sažetak

Pokretanje i provođenje inovacijskih aktivnosti u poduzeću u velikoj je mjeri ovisno o karakteristikama

radne snage. Zaposlenici odgovarajuće razine obrazovanja koji posjeduju potrebne kompetencije

nužni su za razvoj inovacija unutar poduzeća. Imajući na umu te odnose na razini poduzeća, cilj nam

je istražiti veze inovativnosti i strukture radne snage na razini sektora. U radu se želi ispitati postojanje

veza između ulaganja u istraživanje i razvoj, inovacijskog outputa i pokazatelja zaposlenosti u

hrvatskim poduzećima na razini sektora. Koristeći podatke Državnog zavoda za statistiku, ponajprije

istraživanja Community Innovation Survey 2010 (CIS 2010) i Anketa o radnoj snazi (ARS), te njihovom

analizom na razini dvije znamenke NKD-a, nastojimo odgovoriti na nekoliko pitanja koja su važna za

poticanje konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Konkretno, istražuje se imaju li sektori koji

prednjače u uvođenju inovacija u Hrvatskoj natprosječno obrazovanu radnu snagu i zapošljavaju li ti

sektori mlađu ili stariju radnu snagu. Nadalje, cilj je istražiti postoji li veza između ulaganja u

istraživanje i razvoj u pojedinom sektoru i obrazovne strukture zaposlenih te veza između dobne

strukture zaposlenih i vrste inovacija. Analiza će odgovoriti i na pitanje koriste li sektori s natprosječno

obrazovanom radnom snagom u većoj mjeri metode za poticanje kreativnosti unutar poduzeća. Uz

navedeno istražuje se i kakva je distribucija plaća prema obrazovnoj i dobnoj strukturi u sektorima s

većim inovacijskim outputom.

Iako se o prethodno navedenim pitanjima često raspravljalo u kontekstu stvaranja preduvjeta za

poboljšanje konkurentske pozicije hrvatskog gospodarstva, u Hrvatskoj su relativno rijetke analize na

razini sektora. Razdoblje analize obuhvaća tri godine (2008. – 2010.). Iako se radi o razdoblje krize u

Hrvatskoj, rezultati će poslužiti kao dobra referenta točka za buduća komparativna istraživanja.

Ključne riječi: inovativnost, plaće, zaposlenost, dobno-obrazovna struktura zaposlenih

147

1. Uvod

Prema Innovation Union Scoreboard 2014 Hrvatska i dalje zaostaje za prosjekom Europske unije kad

su u pitanju inovacije. Svrstana u skupinu „umjerenih inovatora“ Hrvatska u odnosu na prosjek EU ima,

između ostalog, relativne prednosti upravo u segmentu koji se odnosi na ljudske potencijale. Po udjelu

mladih sa srednjoškolskim obrazovanjem je iznad prosjeka EU. Po broju novih doktora znanosti

Hrvatska je ispod prosjeka EU, ali taj pokazatelj je među onima koji imaju najveći rast. Ovi su podaci

svakako ohrabrujući za poboljšanje inovativnosti hrvatskih poduzeća uzmemo li u obzir važnost

ljudskih potencijala i njihovog obrazovanja za iniciranje i provođenje inovacijskih aktivnosti.

Drugi segment po kojem se Hrvatska također nalazi pri dnu ljestvice europskih zemalja su stope

aktivnosti i zaposlenosti radne snage. Pritom je potrebno naglasiti da je ova situacija bila prisutna i

prije nego što su učinci posljednje ekonomske krize ostavili značajni trag na hrvatskom tržištu rada. S

obzirom da strateški ciljevi hrvatskog gospodarstva povezani s povećanjem zaposlenosti i

inovativnosti, nužno je istražiti vezu između ova dva područja.

Jedan od najznačajnijih koncepata u literaturi o inovacijama je apsorpcijski kapacitet kojeg su razvili

Cohen and Levinthal (1990). On se prema definiciji autora odnosi na sposobnost identificiranja,

usvajanja i primjene znanja, a ovisan je u jednoj mjeri o apsorpcijskom kapacitetu zaposlenika

poduzeća. U tom kontekstu su važni zaposlenici poduzeća, poglavito njihovo obrazovanje, znanja i

sposobnosti. Oni imaju ključnu ulogu u stvaranju i upotrebi znanja koji su neizostavni u procesu razvoja

inovacija. Kolika je važnost zaposlenika odgovarajućeg profila za inovacije svjedoče rezultati

istraživanja prema kojima je znanje izvan poduzeća moguće koristit samo ako poduzeće ima

kvalificirane stručnjake (Rothwell, 1991). Obrazovani zaposlenici jedan su od čimbenika koji pozitivno

utječe na inovativnost poduzeća, te također smanjuje vjerojatnost imitiranja u procesu razvoja

inovacija (Vinding, 2006).

Obrazovanje zaposlenika važno je jer znanja i vještine stečene tijekom obrazovanja pozitivno djeluju

na formiranje organizacijskog znanja (Leiponen, 2000). Zaposlenici i njihovo obrazovanje važni su za

razvoj svih vrsta inovacija, ne samo novih proizvoda. Mol i Birkinshaw (2009), primjerice, navode

njihovu važnost za nastanak inovacija u menadžmentu. Obzirom na važnost znanja i sposobnosti koje

zaposlenici posjeduju, poduzeća bi trebala poticati njihov razvoj kroz programe dodatnog obrazovanja

i obuke. Basudur, Wakabayashi i Graen (1990) su pokazali kako takvi programi doprinose kreativnosti

zaposlenika što je važno za provođenje inovacijskih aktivnosti. Analiza je pokazala kako i u hrvatskim

poduzećima programi obučavanja zaposlenika predstavljaju najučinkovitiju metodu za poboljšanje

kreativnosti u svrhu razvoja inovacija (Botrić i Božić, 2013).

Poduzeća u Hrvatskoj izražavaju kako je nedostatak kvalificiranih zaposlenika velika prepreka njihovim

inovacijskim aktivnostima. Prema postotku inovativnih poduzeća koja se suočavaju s ovim

problemom, Hrvatska je u vrhu zemalja EU (Slika 1). 13,69 posto inovativnih poduzeća obuhvaćenim

istraživanjem CIS 2010 u Hrvatskoj izjavilo je kako im je nedostatak zaposlenika koji imaju

odgovarajuće kvalifikacije problem. Od zemalja EU za koje su podaci dostupni, samo u Bugarskoj i

Latviji postotak takvih poduzeća je veći nego u Hrvatskoj. Općenito, istraživanja pokazuju kako je

strukturna nezaposlenost u Hrvatskoj relativno visoka (Botrić, 2011), a uzroci te neusklađenosti se

često identificiraju s potrebom reforme obrazovnog sustava (Obadić i Oršolić, 2012).

Dakle, poduzećima u Hrvatskoj nedostaje radna snaga koja ima kompetencije potrebne za provođenje

inovacijskih aktivnosti. Poslodavci u Hrvatskoj su često nezadovoljni kompetencijama novih

zaposlenika (EIZ, 2014). Ako je suditi prema stopi nezaposlenosti osoba s tercijarnom razinom

obrazovanja, u Hrvatskoj ne nedostaje visokoobrazovanih. Problem je više u profilu visokoobrazovanih

148

i njegovom usklađenošću s potrebama inovativnih poduzeća. Naime, stopa nezaposlenih s visokim i

višim obrazovanje u Hrvatskoj 2010. godini bila je 5,7 što je više nego u većini zemalja EU uključenih u

ovu analizu. Podaci na grafu radi usporedivosti odnose se na 2010. Dostupni podaci Eurostata o stopi

nezaposlenih s tercijarnim obrazovanjem u naredne se dvije godine povećavala. 2011. godine iznosila

je 6,3 dok je godinu kasnije dosegla 6,9 posto.

Slika 1: Nedostatak kvalificirane radne snage za inovacije i stopa nezaposlenih s tercijarnom razinom

obrazovanja u 2010. godini, u postocima

Napomena: Na grafu su prikazani podaci za 21 zemlju EU za koju su dostupni podaci o postotku

inovativnih poduzeća koja se suočavaju s problemom nedostatka kvalificirane radne snage.

Izvor: Eurostat

Ovo ukazuje na činjenicu da općenite podatke o poboljšanju ljudskih potencijala za inovacije treba

pažljivije shvaćati obzirom da je riječ o nešto složenijem problemu. Za njegovo razumijevanje potrebno

je s općenitih pokazatelja koji se odnose na cjelokupno gospodarstvo i društvo analizu usmjeriti

situaciji i aktivnostima na razini sektora. Stoga nam je cilj u ovom radu istražiti odnose strukture radne

snage (ne samo obrazovne strukture nego i drugih aspekata) i inovativnosti na razini sektora.

Važnost zaposlenika za provođenje inovacijskih aktivnosti i njihovo unapređenje koja je dokazana u

prijašnjim istraživanjima motiviraju istraživanje veza između zaposlenih i inovacijskih aktivnosti u

odabranim sektorima. Tim više što poslodavci u Hrvatskoj prepoznaju nedostatak kvalificiranog

osoblja kao jednu od prepreka u provođenju inovacija (EIZ, 2014). Obzirom da Hrvatska još uvijek

zaostaje po inovativnosti za drugim zemljama važno je istražiti kakvu radnu snagu zapošljavaju

poduzeća u pojedinim sektorima i kakav je njihov inovacijski output.

Struktura rada je sljedeća. Poglavlje 2 detaljno pojašnjava izvore podataka koji su korišteni u radu. U

poglavlju 3 se ispituje veza između pokazatelja inovativnosti i stupnja obrazovanosti radne snage.

Poglavlje 4 analizira veze između inovativnosti i dodatnog obrazovanja zaposlenih, kao i korištenih

metoda za poticanje kreativnosti u različitim sektorima. Poglavlje 5 sadrži analizu pokazatelja

inovativnosti i dobi zaposlenika pojedinih djelatnosti, dok poglavlje 6 analizira veze između

inovativnosti i plaća zaposlenika. Posljednje poglavlje sadrži zaključak.

02468

1012141618

Nedostata kvalificirane radne snage za inovacije

Stopa nezaposlenih s tercijarnim obrazovanjem

149

2. Podaci i pristup istraživanju

Ovdje prikazani rezultati temelje se na prethodno provedenim istraživanjima Državnog zavoda za

statistiku, pri čemu su podaci obrađeni na alternativni način kako bi se omogućilo dobivanje odgovora

na istraživačka pitanja. Za usporednu analizu podataka o inovativnosti i strukturi zaposlenih na razini

dvije znamenke NKD-a korišteni su pojedinačni podaci bez identifikatora dvaju istraživanja - podaci

Ankete o radnoj snazi Državnog zavoda za statistiku za 2010. godinu i podaci istraživanja Inovacijske

aktivnosti poduzeća u razdoblju 2008.-2010. Pojedinačni podaci su agregirani na razinu dvije

znamenke NKD-a sukladno važećoj klasifikaciji. Državni zavod za statistiku prilikom objavljivanja

podataka koji se temelje na anketnim istraživanjima projicira rezultate uzorka na cijelu populaciju. U

ovom radu su prikazani samo podaci temeljem uzorka, bez dodatnog projiciranja na populaciju.

Državni zavod za statistiku je od 2007. godine pri dizajniranju uzorka Ankete o radnoj snazi uveo panel

komponentu, što znači da se u određenim vremenskim razmacima isto kućanstvo ponavlja u uzorku.

S obzirom da se za potrebe ovog istraživanja radi cross-section presjek i usporedba s drugim

istraživanjem, panel komponenta nema svoju upotrebnu vrijednost. Kako bismo zadržali samo nove

informacije, u uzorku smo zadržali samo prvo pojavljivanje ispitanika iz panela, a njihovo ponovo

ispitivanje tijekom analiziranog razdoblja smo zanemarili (vidjeti, na primjer, Botrić 2012). Budući da

u podacima kojima raspolažemo nije postojao identifikator konkretnog ispitanika, nismo mogli

isključiti duple odgovore niti na koji drugi način nego isključivanjem cijelog panela.

U analizi su korištene sve uobičajene definicije pojmova, kako ih definira u svojim istraživanjima

Državni zavod za statistiku. Tako su zaposleni prema definiciji Ankete o radnoj snazi su osobe koje su

u referentnom tjednu obavljale bilo kakav posao za novac ili plaćanje u naturi. To su svi zaposlenici,

samozaposlene osobe i članovi obitelji koji pomažu u poslovnom subjektu u vlasništvu člana obitelji

(trgovačko društvo, poduzeće, obrt, slobodna zanimanja, poljoprivredno gospodarstvo) ili nekome

drugom obliku djelatnosti, i osobe koje su radile za naknadu po ugovoru, za neposredno plaćanje u

novcu ili naturi. Anketom se, dakle, obuhvaćaju sve osobe koje su u referentnom tjednu radile, bez

obzira na njihov formalni status i bez obzira na način plaćanja za obavljeni rad, te činjenice da li su ili

nisu doista i ostvarile svoje zakonsko pravo na plaću (problem koji je u Hrvatskoj naročito tijekom

posljednje ekonomske krize uzeo dodatni zamah). Stoga zaposlena osoba u Anketi o radnoj snazi može

biti umirovljenik, student ili kućanica, ako je u anketnom razdoblju obavljala neki posao. U zaposlene

ulaze i svi zaposlenici ili samozaposlene osobe koje su u referentnom tjednu bile trenutačno odsutne

s posla, a koje će se vratiti na rad kod istog poslodavca ili na istu aktivnost nakon što prestane razlog

za odsutnost. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (2011) u 2010. anketirano je 35.437

osoba u dobi od 15 i više godina u 15.374 kućanstva.

Inovacijske aktivnosti poduzeća je anketno istraživanje koje provodi Državni zavod za statistiku prema

metodologiji Eurostata. Riječ je o istraživanju Community Innovation Survey koje se provodi u

zemljama Europske unije svake dvije godine. Ono sadrži podatke o inovacijskim aktivnostima koje

pokrivaju trogodišnje razdoblje. U ovom radu je korišteno istraživanje koje se odnosi na razdoblje od

2008. do 2010. godine. Istraživanje je provedeno na uzorku od 4.500 poduzeća. Obzirom da je stopa

odgovora bila 75 posto, prikupljeni su odgovori 3.390 poduzeća. Više o uzorku i metodologiji

istraživanja dostupno je na mrežnim stranicama Državnog zavoda za statistiku, kao i na Eurostatovim

stranicama.

Podatke iz Ankete o radnoj snazi smo grupirali prema kategorijama NKD-2007 na dvije znamenke

koristeći odgovore samo onih ispitanika koji su u skladu s definicijom koju primjenjuje Državni zavod

za statistiku bili zaposleni. Također, na dvije znamenke NKD-2007 smo grupirali i individualne podatke

150

iz CIS-a. Potrebno je napomenuti da se oba izvora podataka temelje na reprezentativnom uzorku za

cijelu Hrvatsku. Međutim, to ne znači da je uzorak reprezentativan i na razini dvije znamenke NKD-a.

Kako bismo izbjegli da se zaključci izvode na temelju malog broja opažanja, u nastavku su analizirane

samo one djelatnosti kod kojih je broj opažanja unutar djelatnosti iznosio više od 30 (bez obzira radi li

se o broju poduzeća u CIS istraživanju ili broju zaposlenih u ARS istraživanju).

Jedno od ključnih pitanja u ovoj analizi je pitanje stupnja obrazovanja zaposlenih. Pri analizi smo se

oslanjali na stupnjeve kako ih je u samom upitniku definirao Državni zavod za statistiku. Anketa o

radnoj snazi provedena 2010. godine klasificirala je najviši dostignuti stupanj obrazovanja sukladno

tada aktualnoj Međunarodnoj standardnoj klasifikaciji obrazovanja. Za potrebe analize veze između

obrazovanosti zaposlenih i inovativnosti poduzeća u ovom radu su uvedena su tri stupnja:

osnovnoškolsko obrazovanje (odgovara ponuđenim kategorijama na upitniku u Anketi o

radnoj snazi – bez škole, 1-3 razreda osnovne škole, 4-7 razreda osnovne škole i osnovna

škola),

srednjoškolsko obrazovanje (odgovara kategorijama upitnika Ankete o radnoj snazi - škole za

obrtnička i industrijska zanimanja i škole za KV i VKV radnike, tehničke, ekonomske,

medicinske i slične srednje škole, te gimnazije)

visoko obrazovanje (odgovara kategorijama upitnika Ankete o radnoj snazi - viša škola, prvi

stupanj fakulteta i stručni studij, fakultet, umjetnička akademija i sveučilišni studij, magisterij,

te doktorat).

Potrebno je naglasiti da podaci bez identifikatora ne omogućavaju povezivanje više izvora podataka

na razini konkretnog poduzeća. Stoga, iako postoje značajne razlike između poduzeća, koje su

povezane sa strateškim upravljanjem poduzećima, temeljem postojećih izvora podataka ne možemo

provesti analizu na razini nižoj od djelatnosti NKD-a. Za detaljniju analizu bili bi potrebni ili

identifikacijski kodovi i/ili provedba dodatnih anketnih istraživanja.

3. Pokazatelji inovativnosti i obrazovna struktura zaposlenih

Prethodna istraživanja potvrđuju da se inovacijske aktivnosti koncentriraju u nekim djelatnostima. U

analizi ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D) u 2005., Bečić i Dalić (2008) su utvrdile kako prerađivačka

industrija ima udio 40,4 posto ukupnih ulaganja u R&D, napose poduzeća u djelatnostima

brodogradnja, proizvodnja farmaceutskih i kemijskih proizvoda za medicinske svrhe i proizvodnja

prijevoznih sredstava.

Kao što je u uvodnom dijelu navedeno, obično se u literaturi pretpostavlja kako će obrazovaniji

zaposlenici doprinijeti stvaranju pozitivnog inovativnog okruženja. Stoga smo analizirali korelaciju

između tih pokazatelja na razini djelatnosti. Udio inovativnih poduzeća koja su imala bilo kakvu

inovacijsku aktivnost i udio zaposlenih s visokim obrazovanjem može se vidjeti na sljedećem grafu.

Inovativnim se poduzećem u ovom slučaju smatra poduzeća koje je u razdoblju od 2008. do 2010.

razvilo i na tržište uvelo bilo koju od četiri vrste inovacija (inovaciju proizvoda, procesa, organizacijsku

inovaciju ili marketinšku inovaciju).

Slika 2: Djelatnosti NKD-a prema udjelu inovativnih poduzeća i zaposlenika s visokim obrazovanjem

151

Izvor: izračun autora na temelju ARS i CIS podataka DZS-a.

Prema prikazanim podacima, može se primijetiti da je udio zaposlenih s visokim obrazovanjem u

pravilu relativno nizak, te tako ni korelacijska veza između udjela inovativnih poduzeća i udjela visoko

obrazovanih zaposlenika nije izražena, iako je njezina vrijednost pozitivna. Stoga se na temelju

navedenog ne može izvesti jasna preporuka povećanja udjela zaposlenih s višim stupnjem obrazovanja

u svim djelatnostima podjednako, kako bi se povećao stupanj inovativnosti.

No, inovacijska aktivnost se razlikuje od ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D). Kada govorimo o visini

izdataka za R&D, treba imati na umu da je uvelike povezan s prirodom same djelatnosti. R&D općenito

može imati različitu važnost u poduzećima koja posluju u različitim sektorima. Primjerice, u Hrvatskoj

uslužna poduzeća R&D smatraju manje važnom poslovnom funkcijom u procesu razvoja inovacije

(Radas, 2003). Također, u nekim su djelatnostima inovacijske aktivnosti moguće samo uz visoka

ulaganja u R&D dok u drugim nisu nužni jednako visoki iznosi.

S aspekta same analize inovativne aktivnosti u Hrvatskoj, prikazani rezultati imaju značajna

ograničenja. Spajanjem podataka iz dvaju istraživanja iz analize su isključene djelatnosti koje ulažu

značajne iznose u R&D. Kako cilj našega rada nije usporedba djelatnosti po visini ulaganja u R&D, to je

smatrano prikladnim. U ovom dijelu rada samo se osvrćemo na djelatnosti u našem uzorku koje ulažu

najviše i najmanje u R&D, te ovi podaci ne odražavaju u cijelosti koliko se po djelatnostima ulaže u

R&D u Hrvatskoj. Slična argumentacija vrijedi i za pokazatelje o zaposlenima. Sama činjenica da u našoj

analizi neka djelatnost ima najveći udio visokoobrazovanih, ne znači nužno da je to slučaj na razini

cijelog hrvatskog gospodarstva.

Djelatnost s najvećim ulaganjima u istraživanje i razvoj u našem uzorku su telekomunikacije. Ukupno

je u 2010. godini u ovoj djelatnosti uloženo 35.400.000 kuna u ukupni R&D, od čega 22.500.000 kuna

u vlastite aktivnosti istraživanja i razvoja. Prosječna ukupna ulaganja u R&D poduzeća u ovoj

djelatnosti iznosila su 2.081.176 kuna u 2010. godini. U vlastite R&D aktivnosti poduzeća iz ove

djelatnosti u prosjeku su ulagala 1.326.000 kuna.

Po ulaganjima u R&D na zadnjem mjestu od analiziranih djelatnosti je poslovanje s nekretninama.

Poduzeća u ovoj djelatnosti 2010. u prosjeku su uložila 3.625 kn, a ukupno 29.000 kuna u R&D.

Poduzeća iz ove djelatnosti u toj godini nisu uopće imala izdatke za vlastiti R&D.

0

10

20

30

40

50

60

70

15 25 35 45 55 65 75 85

Ud

io v

iso

ko o

bra

zova

nih

Udio inovativnih poduzeća

152

Iz podataka prokazanih na Slici 3 vidljivo je kako ukupna ulaganja u R&D u 2010. u većini djelatnosti

obuhvaćenih ovom analizom ne prelaze iznos od 10.000.000 kuna. 2010. godine je bila krizna što se

svakako moglo odraziti i na intenzitet ulaganja u R&D. No, s obzirom na niska ulaganju u R&D koja su

u Hrvatskoj bila i prije krize, ovakve podatke ne treba smatrati nereprezentativnim.

Što se tiče veze između iznosa ukupnih ulaganja u R&D i udjela visokoobrazovanih zaposlenika po

sektorima, koeficijent korelacije pokazuje da je ona, iako pozitivna, vrlo slaba (0,02).

Slika 3: Djelatnosti NKD-a prema ulaganjima u R&D i zaposlenika s visokim obrazovanjem


Još jedan od pokazatelja R&D aktivnosti po sektorima je iznos prosječnih ulaganja u vlastite aktivnosti

istraživanja i razvoja po zaposlenom. I kad je riječ o ulaganjima u vlastiti R&D po zaposlenom, u većini

djelatnosti to su u prosjeku dosta mali iznosi (Slika 4). Uglavnom su prosječni iznosi po djelatnostima

manji od 1.000 kuna. Veza između visine prosječnih ulaganja u vlastiti R&D po zaposlenom i udjela

visokoobrazovanih na razini djelatnosti pozitivna je i jačeg intenziteta (koeficijent korelacije = 0,63).

To implicira da djelatnosti s višim stupnjem obrazovanja ipak u prosjeku imaju veću sklonost vlastitom

ulaganju u istraživanje i razvoj. Na temelju ovih podataka ne možemo utvrditi u kojoj mjeri u samim

poduzećima s većim udjelom visokoobrazovanih zaposlenika postoji svijest o nužnosti razvoja

inovativnih rješenja radi opstanka na tržištu. To pitanje bi svakako bilo potrebno dodatno istražiti.

Slika 4: Djelatnosti NKD-a prema vlastitim ulaganjima u R&D po zaposlenom i zaposlenika s visokim

obrazovanjem

0

10

20

30

40

50

60

70

- 10.000.000 20.000.000 30.000.000 40.000.000

Ud

io v

iso

kob

razo

van

ih

Ukupni R&D

153


Na temelju prikazanog, može se izvesti zaključak kako općenito postoji pozitivna veza između stupnja

obrazovanja zaposlenika u djelatnostima i inovacijske aktivnosti/outputa u Hrvatskoj. Međutim, ta

veza je izrazito slaba. Stoga se ne može tvrditi da djelatnosti s najvećim stupnjem obrazovanja

zaposlenih najviše doprinose inovativnosti hrvatskog gospodarstva u promatranom razdoblju.

Također, potrebno je naglasiti kako dio ovakvih nalaza može biti izravna posljedica ekonomske krize u

kojoj se nalazi hrvatsko gospodarstvo. Za detaljnije analize bi bilo korisno promotriti i razvoj ovih veza

tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Posebno pitanje koje bi u tom kontekstu bilo korisno razmotriti

je da li je došlo do strukturnih promjena tijekom i zbog krize. Naime, ako se struktura zaposlenih unutar

samih poduzeća tijekom krize mijenjala, to može imati dugoročne posljedice na mogućnost stvaranja

inovativnih rješenja u budućnosti, a time i na dugoročne stope rasta.

4. Inovativnost, dodatno obrazovanje i poticanje kreativnosti

Stupanj obrazovanja odražava formalno obrazovanje zaposlenika, najčešće postignuto prije samog

zaposlenja. Posebno je pitanje u kojoj mjeri se po pojedinim djelatnostima organizira dodatno

obrazovanje za zaposlenike. To pitanje je izuzetno važno s obzirom da Hrvatska značajno zaostaje po

pokazateljima cjeloživotnog učenja u odnosu na druge zemlje Europe. S obzirom da je bez dodatnog

obrazovanja vrlo teško očekivati brzu prilagodbu zaposlenika novim tehnikama i tehnologijama, a

samim time i mogućnost razvijanja novih metoda konkuriranja na tržištu, poduzeća moraju pronaći

mogućnost dodatnog obrazovanja zaposlenih. Nažalost, naše razdoblje analize zahvaća krizu

hrvatskog gospodarstva, kojoj se većina poduzeća nastojala prilagoditi smanjivanjem troškova (tzv.

defanzivni pristup). Jedan od troškova koji se u pravilu tijekom kriznog razdoblja procijenio kao onaj

koji je najlakše i najbezbolnije reducirati se odnosi na razne edukacijske programe za zaposlene.

Međutim, takav pristup dugoročno može ostaviti značajne posljedice kojima za sada još uvijek ne

možemo kvantitativno procijeniti učinak.

Na temelju prethodno definiranog uzorka djelatnosti (dakle, one djelatnosti koje su dostupne u CIS

istraživanju i koje u oba istraživanja imaju za svaku djelatnost više od 30 dogovora), analizirali smo broj

0

10

20

30

40

50

60

70

0 500 1.000 1.500 2.000 2.500 3.000 3.500 4.000

Ud

io v

iso

koo

bra

zova

nih

Vlastiti R&D po zaposlenom

154

zaposlenih koji je pohađao dodatno obrazovanje1, bez obzira tko je snosio taj trošak obrazovanja.

Rezultati su pokazali da je u većini djelatnosti odgovor na to pitanje bio negativan. A udio zaposlenih

u onim djelatnostima kod kojih je bilo dodatnog obrazovanja je u pravilu mali, kao što se može vidjeti

na sljedećoj slici.

Slika 5: Postotak zaposlenih koji se dodatno obrazuje prema djelatnostima

Izvor: izračun autora prema podacima ARS DZS-a.

Prikazani podaci pokazuju da je udio dodatnog obrazovanja zaposlenih doista mali. Kod većine

djelatnosti zapravo nema dodatnog obrazovanja zaposlenika. Analiza je pokazala da je najveći udio

zabilježen u djelatnosti 26 (proizvodnja računala, te elektroničkih i optičkih proizvoda), što je i logično

s obzirom da se radi o djelatnosti koja zahtijeva kontinuirano praćenje relativno brzih promjena na

tržištu. Slično pojašnjenje vrijedi i za djelatnosti 62 (računalno programiranje, savjetovanje i djelatnosti

povezane s njima). No, potrebno je naglasiti kako je postotak čak i u toj djelatnosti relativno mali. Za

postizanje veće konkurentske prednosti hrvatskih poduzeća, nužno je povećati udio dodatnog

obrazovanja zaposlenika.

Osim samog dodatnog obrazovanja, poduzeća mogu koristiti različite metode za poticanje kreativnosti

zaposlenih, za koje se može očekivati da će rezultirati inovacijskim aktivnostima. U ovom dijelu

analizira se primjena metoda za poticanje kreativnosti i njihova veza s udjelom visokoobrazovanih po

sektorima. Podaci o primjeni šest metoda za poticanje kreativnosti dostupni su za ovu analizu

temeljem CIS istraživanja, dakle ograničeni su na one metode koje su predviđene upitnikom Državnog

zavoda za statistiku. To su brainstorming, multidisciplinarni timovi, rotacije poslova, financijski i

nefinancijski poticaji te programi obuke. Odabir i primjena ovih metoda zahtijeva odgovarajuća znanja

sposobnosti pa stoga pretpostavljamo kako će njihova primjena biti raširenija onim sektorima koji

zapošljavaju više visokoobrazovanih kadrova.

Pregled korištenja metoda za poticanje kreativnosti ukazuje kako u pojedinim sektorima primjena ovih

metode nije raširena. To se odnosi primjerice na djelatnost 33 (popravak i instaliranje strojeva i

1 Pitanje u Anketi o radnoj snazi glasi: Jeste li u protekla četiri tjedna bili uključeni u neki drugi program obrazovanja, osposobljavanja ili poduke?

0

1

2

3

4

5

6

7

10 11 26 33 35 41 43 56 62 64 71

u postotku zaposlenih

155

opreme) i 36 (skupljanje, pročišćavanje i opskrba vodom) ali i još neke djelatnosti u kojima manje od

deset posto poduzeće koristi bilo koju od navedenih metoda. Za razliku od navedenih djelatnosti,

primjena kreativnih metoda vrlo je raširena u poduzećima koja posluju u sektorima telekomunikacije,

računalno programiranje, savjetovanje i djelatnosti povezane s njima te financijske uslužne

djelatnosti, osim osiguranja i mirovinskih fondova. Dakle, razlika među djelatnostima u primjeni

metoda za poticanje kreativnosti je prisutna. U nastavku ćemo istražiti ovisi li primjena metoda za

poticanje kreativnosti o strukturi radne snage po obrazovanju.

Slika 6: Djelatnosti NKD-a prema primjeni metoda za poticanje kreativnosti i zaposlenika s visokim

obrazovanjem


0

10

20

30

40

50

60

70

0 20 40 60 80

Ud

io v

iso

koo

bra

zova

nih

Brainstorming

0

10

20

30

40

50

60

70

0 20 40 60

Ud

io v

isko

ob

razo

van

ih

Multidisciplinarni timovi

0

20

40

60

80

0 20 40 60

Ud

io v

iso

koo

bra

zova

nih

Rotacije poslova

0

20

40

60

80

0 20 40 60

Ud

io v

iso

koo

bra

zova

nih

Financijski poticaji

0

20

40

60

80

0 20 40 60Ud

io v

iso

koo

bra

zova

nih

Programi obuke

0

20

40

60

80

0 20 40 60Ud

io v

iso

kob

razo

van

ih

Nefinancijski poticaji

156

Rezultati korelacijske analize ukazuju kako se intenzitet veze razlikuje ovisno o kojoj se metodi radi.

Najizraženija je veza između udjela visokoobrazovanih i korištenja brainstorminga kao metode za

poticanje kreativnosti, o čemu svjedoči koeficijent korelacije od 0,7. Nešto manje izražena je veza

između udjela visokoobrazovanih i korištenja multidisciplinarnih timova u svrhu poticanja kreativnosti

(koeficijent korelacije = 0,6). Što se tiče financijskih i nefinancijskih poticaja kao i programa obuke za

poticanje kreativnosti, njihova veza s udjelom visokoobrazovanih je podjednaka. U ovom se slučaju

može govoriti o postojanju veze, mada je ona slabije izražena nego u slučaju brainstorminga i

multidisciplinarnih timova (koeficijent korelacije = 0,5). Najslabija veza je ona između udjela

visokoobrazovanih zaposlenika i primjene rotacije poslova (koeficijent korelacije =0,3).

Općenito se iz rezultata analize može zaključiti kako je za primjenu metoda za poticanje kreativnosti

važna obrazovna struktura zaposlenih. U djelatnostima koje zapošljavaju veći broj visokoobrazovanih

zaposlenika raširenija je primjena metoda za poticanje kreativnosti. To ukazuje na dobre izglede za

povećanje inovacijskog outputa u sektorima s natprosječno obrazovanom radnom snagom.

5. Istraživanje i razvoj i dob zaposlenih

Hrvatska pripada skupini zemalja koje imaju izraženi problem demografskog starenja, sa značajnim

posljedicama za tržište rada. Iako ne postoji suglasje u istraživanjima o utjecaju starenja stanovništva

na inovacijsku sposobnost, činjenica je da se radi o temi koja se smatra izuzetno važnom za buduća

ekonomska kretanja u razvijenim zemljama (National Research Council, 2012). Istraživači s jedne

strane naglašavaju kako ona gospodarstva koja imaju izraženiji problem demografskog starenja

istodobno imaju manju sklonost inovacijama (Rodrigues-Pose, 1999). Druga istraživanja pokazuju kako

na razini poduzeća ne postoji nužno veza između dobi zaposlenika i inovacijske aktivnosti, iako

poduzeća sa starijom radnom snagom manje ulažu u obrazovanje zaposlenika (Verworn i Hipp, 2009).

S obzirom da istraživanja ove vrste u Hrvatskoj nisu raširena, smatramo da je izuzetno važno otvoriti

raspravu o ovom pitanju.

Za analiziranje veze između dobi zaposlenih i inovativnosti, iz Ankete o radnoj snazi smo isključili sve

one koji su mlađi od 15 godina, dok gornju dobnu granicu nismo definirali. Naime, iako je u Hrvatskoj

zakonski regulirana gornja dobna granica za odlazak u mirovinu, postoje slučajevi (naročito kada se

radi o samozaposlenima) kada su osobe radno aktivne i nakon te dobi. S obzirom na aktualne rasprave

o potrebi produljenja radnog staža, dodatno smo smatrali ovaj pristup opravdanim.

Kao poseban problem u hrvatskom se društvu ističe nezaposlenost mladih. Stoga smo posebno

izdvojili dobnu skupinu u starosti od 15-24 i razmotrili postoji li veza između udjela zaposlenosti mladih

i inovativnih poduzeća u pojedinim djelatnostima. Rezultati su prikazani na sljedećoj slici.

Ako promatramo prethodne podatke, zapravo bismo mogli zaključiti da ne postoji veza između udjela

zaposlenika mlađe dobi i inovativnosti poduzeća prema djelatnostima. Štoviše, iako je korelacijska

veza zanemariva, njezin predznak je negativan. No, činjenica je da vezano uz specifični karakter

pojedine djelatnosti, postoji veća potražnja za zapošljavanjem osoba s visokim obrazovanjem. S

obzirom na relativno dugo prosječno trajanje studija u Hrvatskoj, većina osoba sa završenim visokim

stupnjem obrazovanja počinje tražiti posao tek u razdoblju iznad 25 godina.

U tim cilju smo iz ukupnih podataka isključili osobe mlađe od 25 godina starosti, te analizirali vezu

između udjela zaposlenih starih 25-34 godine i inovativnosti poduzeća. Rezultati su pokazali da je u

157

tom slučaju korelacijska veza pozitivna, iako i dalje vrijednost relativno mala. Veza se detaljnije može

vidjeti na sljedećoj slici.

Slika 7: Djelatnosti NKD-a prema udjelu inovativnih poduzeća i zaposlenika u starosnoj dobi 15-24


Slika 8: Djelatnosti NKD-a prema udjelu inovativnih poduzeća i zaposlenika u starosnoj dobi 25-34


Međutim, ako ponovo izdvojimo dvije djelatnosti koje imaju najveći i najmanji udio inovativnih

poduzeća – djelatnosti 62 (računalno programiranje, savjetovanje i djelatnosti povezane s njima) i 33

(popravak i instaliranje strojeva i opreme) – distribucija zaposlenih s obzirom na dob je prilično različita

i prikazana na sljedećoj slici.

Podaci pokazuju da je kod djelatnosti 33 (s najmanjim udjelom inovativnih poduzeća) distribucija

zaposlenih s obzirom na dob više koncentrirana prema starijim dobnim skupinama, dok je to u slučaju

djelatnosti 62 (s najvećim udjelom inovativnih poduzeća) obrnuto.

Posebno je zanimljivo primijetiti imaju li poduzeća s relativno mlađom radnom snagom veće sklonosti

za vlastitim ulaganjima u istraživanje i razvoj. Pokazalo se da je veza između vlastitih ulaganja u R&D

po zaposlenom i udjela mladih u dobi od 15 do 24 godine u broju zaposlenosti negativna. Stoga ne

0

5

10

15

20

25

15 25 35 45 55 65 75 85

Ud

io z

apo

sle

nih

sta

rih

15

-24


0

10

20

30

40

50

60

15 25 35 45 55 65 75 85

Ud

io z

apo

sle

nih

sta

rih

25

-34


158

možemo tvrditi da su djelatnosti koje imaju mlađe zaposlenike u većoj mjeri sklone inovacijskim

aktivnostima.

Slika 9: Distribucija zaposlenih prema starosti u djelatnosti NKD-a 33 i 62

Izvor: izračuna autora prema podacima iz ARS DZS-a.

Slika 10: Djelatnosti NKD-a prema vlastitim ulaganjima u R&D po zaposlenom i udjelu zaposlenika u

dobi od 15 do 24 godine


Ovakva preliminarna analiza pokazuje da bi bilo korisno dodatno istražiti u kojoj mjeri u hrvatskom

gospodarstvu postoji veza između dobi i obrazovanja zaposlenih s jedne strane, te inovacijskog

outputa s druge strane. Tu analizu je potrebno provesti na razini poduzeća. Naime, iskustva drugih

zemalja pokazuju kako, u slučaju da postoji odgovarajuća financijska podrška, upravo poduzeća s

relativno mladom radnom snagom značajno doprinose inovacijskom potencijalu zemlje. Često se radi

o novim poduzećima, s inovativnim idejama, koja uz odgovarajuću financijsku podršku mogu značajno

utjecati na promjene u strukturi tržišta pojedinih djelatnosti.

0

.02

.04

.06

.08

Fra

ctio

n

20 30 40 50 60starost

Djelatnost 33

0

.02

.04

.06

.08

Fra

ctio

n

20 30 40 50 60starost

Djelatnost 62

0

5

10

15

20

25

0 500 1.000 1.500 2.000 2.500 3.000 3.500 4.000

Ud

io z

apo

sle

nih

u d

ob

i 15

-24

Vlastiti R&D po zaposlenom

159

6. Inovativnost i plaće

Posljednji segment kojem posvećujemo pažnju u ovom radu je nagrađivanje zaposlenika. Naime,

pretpostavlja se da se poduzeća koja imaju veći inovativni output u prosjeku sposobnija opstati na

tržištu tijekom dužeg vremenskog razdoblja i biti uspješnija u konkurentskoj utrci. Konkurentnost se

može održavati i na štetu zaposlenika, smanjivanjem relativnog troška rada. S druge strane, pozitivni

poslovni rezultati se mogu u većoj ili manjoj mjeri dijeliti jednako između faktora rada i faktora

kapitala. Iako u ovom radu ne možemo govoriti o dugom roku, uz dodatno ograničenje analiziranja

kriznog razdoblja, moguće je ilustrirati neke zatečene odnose u promatranom razdoblju.

Slika 11: Udio inovativnih poduzeća i prosječna neto plaća zaposlenih prema djelatnosti NKD-a


Podaci na prethodnoj slici, kao i izračunata korelacija, ponovo pokazuju da je na razini djelatnosti veza

između udjela inovativnih poduzeća u pojedinoj djelatnosti i prosječne isplaćene neto plaće slabo

pozitivna. To bi značilo da su plaće zaposlenih u djelatnostima u kojima ima više inovativnih poduzeća

u prosjeku veće.

Ono što je relativno zanimljivije vidjeti je nagrađuju li inovativna poduzeća u većoj mjeri obrazovaniju

radnu snagu od manje inovativnih poduzeća. Kako bismo to ilustrirali, ponovo usmjeravamo analizu

na djelatnosti 33 i 62, te ispitujemo distribuciju plaća prema stupnju obrazovanja. U ovom slučaju

koristimo podatke o godinama školovanja, a ne o dostignutom stupnju obrazovanja, jer nam godine

školovanja omogućuju veću dezagregiranost podataka.

Za početak, možemo primijetiti da u djelatnosti 62 ima veći broj zaposlenika s većim brojem godina

školovanja. U djelatnosti 33 postoje zaposleni s 8 i 9 godina školovanja, dok u djelatnosti 62 taj raspon

počinje tek s 11 godina školovanja. Ako promatramo zaposlenike s jednakim brojem godina školovanja

(na primjer, 12 godina), tada možemo primijetiti da su u većini slučajeva zaposlenici u djelatnosti 62

ostvarili veću plaću u odnosu na zaposlenike u djelatnosti 33. Iako politika nagrađivanja zaposlenika

ovisi o mnogo čimbenika unutar i izvan samog poduzeća, možemo primijetiti da preliminarni podaci

2000

2500

3000

3500

4000

4500

5000

5500

6000

6500

15 25 35 45 55 65 75 85

pro

sje

čna

ne

to p

laća

udio inovativnih poduzeća

160

na razini djelatnosti upućuju na zaključak da su djelatnosti u kojima je veća inovacijska aktivnosti

povezane s većim plaćama zaposlenika.

Slika 12: Distribucija plaća zaposlenih prema godinama školovanja u djelatnosti 33 i 62


7. Zaključna razmatranja

Osnovni cilj ovog rada bilo je ispitati postoji li veza između strukture zaposlenih i inovacijskih aktivnosti

na razini djelatnosti u hrvatskom gospodarstvu. Radi se o eksplorativnoj analizi, koja u ovoj fazi nema

cilj ponuditi preporuke za nositelje ekonomske politike. Ipak, smatramo da rezultati mogu detaljnije

ilustrirati neke aspekte o kojima se često raspravlja u javnosti, te istodobno poslužiti kao osnova za

buduća istraživanja.

Na temelju provedene analize, možemo ponuditi nekoliko zaključaka. Čini se da u Hrvatskoj postoji

slaba pozitivna veza između stupnja obrazovanja zaposlenika u djelatnostima i inovacijskog outputa.

S obzirom da se radi o slabo izraženoj vezi, ne mogu se izvoditi preporuke o nužnom povećanju stupnja

zaposlenosti u svim djelatnostima podjednako, s ciljem povećanja ukupne inovativnosti hrvatskog

gospodarstva. Za davanje preporuka te vrste potrebna je detaljnija analiza kojom bi se dublje ulazilo

u specifičnosti svake djelatnosti i njene potrebe za zaposlenicima koji imaju određene sposobnosti te

odgovarajuću razinu obrazovanja. Dodatni element koji bi u tom smislu trebalo obuhvatiti je

konkurentnost pojedinih djelatnosti – podjednako konkurentnost na domaćem tržištu (u smislu

0

500

01

00

00

150

00

200

00

Neto

pla

ća

8 10 12 14 16 18Godine Školovanja

Djelatnost 33

0

500

01

00

00

150

00

Neto

pla

ća

10 12 14 16 18Godine Školovanja

Djelatnost 62

161

opstanka domaćih poduzeća u uvjetima povećane konkurencije) i na stranom (u smislu povećanja

međunarodnih aktivnosti pojedinih djelatnosti).

Provedena je analiza ukazala kako djelatnosti u čijoj strukturi zaposlenih prevladavaju

visokoobrazovani više provode aktivnosti koje doprinose povećanju inovativnosti. To se odnosi na

primjenu metoda za poticanje kreativnosti nužne za inovacijske aktivnosti. Rezultati analize pokazali

su postojanje pozitivne veze između udjela visokoobrazovanih i primjene metoda za poticanje

kreativnosti na razini sektora. Obrazovna struktura zaposlenika važna je i u kontekstu visine ulaganja

u vlastiti R&D. Analiza ukazuje na pozitivan odnos zapošljavanja visokoobrazovanih i prosječnih

ulaganja u vlastiti R&D po zaposlenom u nekoj djelatnosti. Iz navedenog proizlazi kako je razina

obrazovanja zaposlenika važna za pokretanje inovacijskih aktivnosti, iako pokretanje aktivnosti ne

jamči da će i doista biti prisutan i rezultat.

Analiza dodatnog obrazovanja zaposlenih u poduzećima je pokazala kako je ono najraširenije u

djelatnostima u kojima je relativno brži napredak tehnologije. Stoga, održavanje konkurentne pozicije

na tržištu zahtijeva da se zaposlenici kontinuirano obrazuju. Inovativna poduzeća razvijaju metode za

poticanje kreativnosti u većoj mjeri u uslužnom sektoru nego u prerađivačkom. Ta činjenica odražava

i strukturne promjene u hrvatskom gospodarstvu, u kojem dominira sektor usluga.

U radu smo otvorili pitanje demografskog starenja u Hrvatskoj i utjecaja na inovativnost. Iako su naši

rezultati pokazali da na razini djelatnosti ne možemo tvrditi da postoji veza između većeg udjela

mlađih zaposlenika i ulaganja u istraživanje i razvoj, s obzirom na izražene procese demografskog

starenja ovo je pitanje potrebno dodatno istražiti. Također, potrebno je naglasiti da bi te učinke

trebalo promatrati na razini poduzeća jer za identificiranje veze između dobi zaposlenika i

inovativnosti poduzeća u obzir bi trebalo uzeti i druge varijable prisutne u poduzeću.

Značajna ograničenja analize prikazane u ovom radu proizlaze iz činjenice da su brojni faktori

inovacijske aktivnosti i politike ljudskih resursa u praksi definirani na razini poduzeća, a ne na razini

djelatnosti. Sama činjenica da se poduzeće bavi određenom djelatnošću može predstavljati okvire

unutar kojih se mogu očekivati neki pokazatelji zbog okruženja u kojem samo poduzeće djeluje. Stoga

i nalaze prikazane u ovom radu treba promatrati samo okvirno. Za izvođenje čvrstih zaključaka nužno

je provesti analizu na detaljnijoj razini, što je pitanje koje ostavljamo za buduća istraživanja.

8. Literatura

Basudur, M.S., Wakabayashi, M., Graen, G.B., (1990), Individual problem-solving styles and attitudes

toward divergent thinking before and after training, Creativity Research Journal, 3, str. 22-32.

Bečić, E., Dabić, M. (2008), Analiza ulaganja poslovnog sektora RH, Revija za sociologiju, 39 (1–2), str.

69–84.

Botrić, V., (2011), Structural Unemployment and its Determinants in Southeast Europe, Ekonomska

misao i praksa, 20(1), str. 81-100.

Botrić, V., (2012), Regional Differences in Self-employment: evidence from Croatia, Ekonomska

istraživanja, 25(SE1), str. 243-266.

Botrić, V., Božić, Lj., (2013), Fostering innovation through creativity stimulation methods in Croatia,

DIEM 2013 „Scientific Conference on Innovative Approaches to the Conteporary Economic Problemes“

proceedings on CD-ROM.

162

Cohen, W.M., Levinthal, D.A., (1990), Absorptive Capacity: A New Perspective on Learning and

Innovation, Administrative Science Quarterly, 35( 1), Special Issue: Technology, Organizations, and

Innovation , str. 128-152.

Državni zavod za statistiku (2011), Rezultati ankete o radnoj snazi Hrvatska 2010. – Europa 2010.,

Statistička izvješća, 1450.

Ekonomski institut, Zagreb, (2014), Kako pobuditi rast hrvatskoga gospodarstva?,

http://www.eizg.hr/Download.ashx?FileID=db3a559a-299e-49fd-b5e1-81fa9dda3476 [22.7.2014.]

Leiponen, A., (2000), Competencies, innovation and profitability of firms, Economics of innovation and

new technology, 9(1), str. 1-24.

Mol, M.J., Birkinshaw, J., (2009), The sources of management innovation:When firms introduce new

management practices, Journal of Business Research, 62(12), str. 1269-1280.

National Research Council, (2012), Aging and the Macroeconomy: Long-Term Implications of an Older

Population. Washington, DC: The National Academies Press.

Obadić, A., Oršolić, D., (2012), Kvalifikacijska (ne)usklađenost ponude i potražnje visokoobrazovanih

na tržištu rada Grada Zagreba, Ekonomski pregled, 63(12), str. 681-712.

Radas, S., (2003), Innovation differences between service and non-service firms in Croatia, Ekonomski

pregled, 54 (9-10), str. 809-822.

Rodrigues-Pose, A., (1999), Innovation Prone and Innovation Averse Societies: Economic Performance

in Europe, Growth and Change, 30 (1), str. 75-105.

Rothwell, R., (1991), External networking and innovation in small and medium-sized manufacturing

firms in Europe, Technovation, 11(2), str. 93-112.

Verworn, B., Hipp, C., (2009), Does the aging workforce hamper the innovativeness of firms? (No)

evidence from Germany, International Journal of Human Resource Development and Management,

9(2-3), str. 180-197.

Vinding, A. L., (2006), Absorptive capacity and innovative performance: A human capital approach,

Economics of Innovation and New Technology, 15 (4-5), Special Issue: Empirical Studies of Innovation

in the Knowledge Driven Economy, str. 507-517.

http://www.eizg.hr/Download.ashx?FileID=db3a559a-299e-49fd-b5e1-81fa9dda3476

163

Utjecaj Bolonjskog procesa na visoko školstvo – na primjeru

Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli





[email protected]

Dr.sc. Saša Stjepanović




[email protected]

Sažetak

Glavno pitanje ovog rada je prikazati utjecaj Bolongskog procesa na visoko školstvo. Kao primjer uzima

se visokoškolska institucija Sveučilište Jurja Dobrile u Puli. Podaci koji će se promatrati pribavljeni su

za određeni vremenski period prije uvođenja “Bologne” i nakon uvođenja Bolongskog sustava. Glavna

okosnica rada bazira se na nekoliko zadanih parametara, a to su: broj upisanih studenata, broj upisanih

studenata u više godine, prolaznost studenata, ukupan broj studenata koji su završili studij te

mobilnost studenata. Dodatno pitanje u istraživanju ovog rada se nalazi u procjeni utjecaja ECTS

(European Credit Transfer and Accumulation System), bodovnog sustava na kvalitetu visokog školstva

i utjecaj dopunske isprave o studijima (supplementa diplome) na mobilnost i olakšano zapošljavanje

studenata.

U ovome radu dati će se pregled podataka vezanih uz predbolongski i Bolongski sustav, te se na

temelju tih podataka izvući zaključak o utjecaju na kvalitetu studiranja i kvalitetu i znanje samih

studenata prilikom završetka studija. Isto tako ukazati će se na eventualnu potrebu za revizijom

studijskih programa a vezano uz ECTS sustav bodovanja, te se prikazati da li su ti programi kvalitetno

ustrojeni i usklađeni. Prikazati će se prednosti i nedostatci dopunske isprave o studiju i njen utjecaj na

mobilnost studenata. Jednako tako proučiti će se potencijalni utjecaj supplementa diplome na

zapošljavanje studenata nakon završenog studija.

Ključne riječi: Bolongski proces, ECTS, supplement diplome

1. Uvod

Glavno pitanje ovog rada je prikazati utjecaj Bolongskog procesa na visoko školstvo. Kao primjer uzima

se visokoškolska institucija Sveučilište Jurja Dobrile u Puli. Podaci koji će se promatrati pribavljeni su

za određeni vremenski period prije uvođenja “Bologne” i nakon uvođenja Bolongskog sustava. Glavna

164

okosnica rada bazira se na nekoliko zadanih parametara, a to su: broj upisanih studenata, broj upisanih

studenata u više godine, prolaznost studenata, ukupan broj studenata koji su završili studij te

mobilnost studenata. Dodatno pitanje u istraživanju ovog rada se nalazi u procjeni utjecaja ECTS

bodovnog sustava na kvalitetu visokog školstva i utjecaj dopunske isprave o studijima (supplementa

diplome) na mobilnost i olakšano zapošljavanje studenata.

Bolongski proces u Europskom prostoru visokog obrazovanja je započeo u trenutku kada su četiri

ministra obrazovanja, koja su 1998. godine sudjelovala na svečanosti povodom 800.-te obljetnice

Sveučilišta u Parizu, zauzela zajednički stav da je razdijeljenost europskog prostora visokog

obrazovanja u Europi zastarjela i štetna. Odluka da se uključe u proces stvaranja Europskoga prostora

visokog obrazovanja službeno je, sa strane 30 zemalja, donesena godinu dana kasnije u Bologni.

Hrvatska je Bolongskom procesu pristupila 2001. godine te je sve do danas njegov aktivan sudionik.

Studijski programi usklađeni su 2005. godine sa zahtjevima Bolongskoga procesa, a svi studenti koji u

Republici Hrvatskoj završavaju bolongske studije dobivaju ECTS bodove te imaju pravo na dopunsku

ispravu o studijima.

Glavni cilj Bolongskoga procesa od njegova pokretanja 1999. godine, bio je stvaranje usporedivog,

kompatibilnog i koherentnog sustava visokoga obrazovanja unutar Europskoga prostora visokog

obrazovanja. Između 1999. i 2010. godine svi napori članova Bolongskoga procesa bili su usmjereni na

stvaranje Europskoga prostora visokog obrazovanja koji je ostvaren nakon donošenja deklaracije na

Ministarskoj konferenciji u Beču i Budimpešti, u ožujku 2010. godine, na desetu obljetnicu

Bolongskoga procesa.1

U ovome radu dati će se pregled podataka vezanih uz predbolongski i Bolongski sustav, te se na

temelju tih podataka izvući zaključak o utjecaju na kvalitetu studiranja i kvalitetu i znanje samih

studenata prilikom završetka studija. Isto tako ukazati će se na eventualnu potrebu za revizijom

studijskih programa a vezano uz ECTS sustav bodovanja, te se prikazati da li su ti programi kvalitetno

ustrojeni i usklađeni. Prikazati će se prednosti i nedostatci dopunske isprave o studiju i njen utjecaj na

mobilnost studenata. Jednako tako proučiti će se potencijalni utjecaj supplementa diplome na

zapošljavanje studenata nakon završenog studija.

2. Literatura

Proučavajući literature vezanu uz temu rada, možemo zaključiti da je ova tema vrlo aktualna i da se o

njoj sada u ovome razdoblju i najviše piše. Razlog tome leži u nekoliko činjenica. Kao prvo, visoko

obrazovanje je vrlo važna tema u svakoj razvijenoj i modernoj zemlji koja bi trebala bazirati svoj razvoj

na temelju razvoja mladih kadrova i mladih stručnjaka. Upravo zbog toga, sustav visokog obrazovanja

je vrlo važan i njegov način ustroja u krajnjem smislu je bitan za razvoj zemlje. S obzirom na važnost

sustava, kao i u svemu tako i u ovome postoji grupa koja je za ovakav ustroj i koji naglašava prednosti

i grupa ljudi koja je protiv novog sustava i naglašava njegove nedostatke. Ono oko čega se svi sudionici

u sustavu i oko njega slažu je potreba za promjenama u sustavu obrazovanja. Način na koji se uvođenje

novog sustava odnosno reorganizacija postojećeg sustava u Hrvatskoj uvela je tema ovoga rada.

U Hrvatskoj postoji veliki broj autora i institucija koji su u pisali o ovoj temi. Većina fakulteta i

Sveučilišta pokušava na temelju određenih podataka provjeriti i ocijeniti utjecaj novog sustava na

kvalitetu obrazovanja te popratne učinke koje sustav ima. Jedna od tih institucija je Geodetski fakultet

koji je u sklopu Sveučilišta u Zagrebu, gdje Božić, i ostali (2006), proučavaju rezultate uvođenja novog

1 Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2268 (20.6.2014)

http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2268

165

sustava na njihovu matičnu instituciju. Rezultat njihovog istraživanja pokazuje da se uvođenjem

sustava povećao broj studenata na svim godinama, dok je broj asistenata i profesora ostao jednak, te

su na taj način uvjeti za izvođenje studija puno lošiji. Istom tom temom “Bolongski proces na

Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, bave se i Kapović i ostali (2006). I njihov je zajednički

zaključak da uvođenje novog sustava je krajnje neophodno, međutim kvaliteta izvođenja studija je pod

upitnikom zbog nedostatka opreme, kadrova i sredstava za kvalitetni rad s malim grupama. Uz

probleme neopremljenosti i nedostatak kadrova, Pirsl i ostali (2010), se bave proučavanjem da li

reforma obrazovnog sustava prati reformu učenja. Odnosno kroz svoje istraživanje i ankete

pokušavaju uvidjeti da li je reforma sustava potaknula student na odgovornije ponašanje i promjenu

načina i pristupu učenju. Zaključak njihovog istraživanja je da student koji studiraju po “Bolongskom

sustavu” primjenjuju drugačije strategije i tehnike učenja za razliku od studenata koji su studirali po

starom sustavu. Nossan (2006) proučava Bolongsku deklaraciju i utjecaj na studij građevinarstva u

Hrvatskoj. Zaključi njegovog rada su bili da je potrebno još vremena da se sustav “uhoda” i da će tek s

vremenom se moći reagirati na nedostatke sustava koji će proizaći iz prakse ali i usmjeriti sustav u

željenom smjeru. Naglasak u ovome istraživanju je tromost sustava i njegova reakcija na promjene,

koja u ovome slučaju čak i brzo napreduje s obzirom na višegodišnja ranija iskustva.

Jedan od zanimljivih radova na ovu temu je i doktorska disertacija Johanna Witte (2006), koja se bavi

proučavanjem načina prilagodbe zemalja u europskoj uniji na Bolongski proces. Ona u svojoj disertaciji

piše o uvjetima koji postoje u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Engleskoj te Europskoj Uniji kao

cjelini. Njen rad je zanimljiv iz nekoliko razloga, kao prvo taj rad komparativnom analizom uspoređuje

situaciju u cijeloj Europi vezanoj za tradiciju i postojeće stanje. Isto tako uspoređuje moguće rezultate

uvođenja novog sustava u takve zemlje s posebnim naglaskom utjecaja dugotrajne tradicije na

rezultate novog sustava.

Važnost ove teme očituje se u posebno formiranim grupama na državnoj razini u nekim zemljama,

primjerice Malta. U Malti postoji posebna ekspertna grupa za Bolongski sustav predvođena Jamesom

Calleja (2009), koja se bavi proučavanjem utjecaja Bolongskog procesa na visoko obrazovanje u Malti.

Rezultati njihovog višegodišnjeg promatranja su doveli do zaključka da se proces kvalitetno

implementira međutim sami rezultati nisu na očekivanoj razini. Proučavanjem zahtjeva poslodavaca

od budućih akademskih građana, došli su do velikog nerazmjera između očekivanog i dobivenog.

Poslodavci smatraju da studenti koji su završili svoje obrazovanje nemaju dovoljno socijalnih vještina

i da im je potrebno veliko vrijeme za prilagodbu i učenje u novo nastaloj situaciji. Reinalda i ostali

(2005) promatraju na koji način Bolongski proces utječe na harmonizaciju Europskog obrazovnog

prostora. Oni u svom radu proučavaju sam Bolongski proces, njegove utjecaje na visoko obrazovanje

te njegove rezultate nakon uvođenja. Poseban naglasak u ovome radu ide na usporedbu rezultata

istraživanja u Europskom procesu sa iskustvima koji imaju Azijske zemlje.

3. Podaci

Podaci koji se koriste u ovome radu dobiveni su iz ISVU (Informacijskog sustava visokih učilišta)

sustava, odnosno modula Skladišta podataka. Podaci se odnose na Sveučilište Jurja Dobrile u Puli za

razdoblje od akademske godine 2002/2003 do akademske godine 2014/2015.

Prema grafikonu 1. možemo vidjeti povećanje novo upisanih studenata po akademskim godinama

otprilike u odnosu na 2005/2006 akademsku godinu u iznosu od 100-tinjak studenata. Ono što treba

naglasiti je da je proces uvođenja ISVU sustava na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli krenuo tijekom

akademske godine 2004/2005. Upravo stoga podaci za ranije godine nisu potpuni u cijelosti jer se zbog

priprema uvođenja sustava za nove generacije u novoj akademskoj godini, zanemarilo sve podatke

166

koji su bili ranijih godina, odnosno ubačeni su podaci u sustav samo oni koji su bili neophodni za

funkcioniranje samog sustava. Isto tako potrebno je naglasiti da je upis studenata u 2014/2015

akademsku godinu u tijeku u vrijeme pisanja rada, te podaci nisu potpuni.

Grafikon 1. Broj studenata po generaciji

Izvor: www.isvu.hr/skladiste

Grafikon 2. Broj studenata prema spolu


Iz grafikona 2. vidimo da kroz sve generacije usporedba između muškog i ženskog spola studenata je

otprilike u jednakim omjerima. Jedna trećina od ukupnih studenata predstavljaju studente muškog

spola, dok dvije trećine predstavljaju studente ženskog spola. Bolongski sustav i novi način

funkcioniranja sustava nisu imali utjecaj na preferencije studenata. S obzirom da se Sveučilište Jurja

Dobrile pretežito sastoji od studenata ekonomije i studenata predškolskog odgoja, koji imaju najveći

0

100

200

300

400

500

600

700

800

9001000

20

14

/20

15

20

13

/20

14

20

12

/20

13

20

11

/20

12

20

10

/20

11

20

09

/20

10

20

08

/20

09

20

07

/20

08

20

06

/20

07

20

05

/20

06

20

04

/20

05

20

03

/20

04

20

02

/20

03

Broj novo upisanihstudenata

0

100

200

300

400

500

600

700

M

Ž

http://www.isvu.hr/skladiste


167

udio u ukupnoj studentskoj populaciji, možemo zaključiti da je tu udio studentica veći po samoj tradiciji

ali i preferencijama studenata.

Tablica 1. Broj upisanih studenata po nastavnim godinama

AkGodina 1. nastavna godina 2. nastavna godina 3. nastavna godina 4. nastavna godina 5. nastavna godina

2002./2003. 95

2003./2004. 183 73

2004./2005. 241 217 11

2005./2006. 739 257 147

2006./2007. 1002 401 254 144

2007./2008. 1094 604 245 354

2008./2009. 1047 721 529 370

2009./2010. 1216 837 818 317 32

2010./2011. 1129 1017 1119 257 61

2011./2012. 1271 1016 1225 239 74

2012./2013. 1361 1089 1171 183 79

2013./2014. 1422 1130 1179 121 80

2014./2015. 605 65 32 2


Ono što možemo zaključiti na temelju tablice 1. je da je broj upisanih studenata u prvu godinu ali ovoga

puta i s ponavljačima otprilike jednak kroz sve promatrane akademske godine. Isto tako vidimo da broj

studenata raste kroz akademske godine. Pogotovo je to vidljivo iz činjenice da se povećava broj

studenata u drugoj i trećoj nastavnoj godini. To nas dovodi do zaključka da veći broj studenata upisuje

i završava tri godine (sustav 3 +2), a onda ne nastavljaju dalje na diplomskoj razini.

Tablica 2. Prosjek ECTS-a po nastavnim godinama

AkGodina 1. nastavna godina 2. nastavna godina 3. nastavna godina 4. nastavna godina 5. nastavna godina

2002./2003. ,09

2003./2004. ,59 ,00

2004./2005. 1,31 ,04 ,00

2005./2006. 27,32 ,04 ,00

2006./2007. 26,82 39,63 ,00 ,00

2007./2008. 26,43 35,71 39,06 ,00

2008./2009. 29,55 34,33 37,15 6,56

2009./2010. 32,97 34,60 29,29 10,34 49,63

2010./2011. 32,25 33,49 24,61 11,19 31,13

2011./2012. 32,13 32,99 24,92 15,51 22,62

2012./2013. 31,02 32,30 22,50 18,35 28,09

2013./2014. 28,30 27,79 18,62 17,49 25,29

2014./2015. ,00 ,00 ,00 ,00


Iz gore navedene tablice možemo vidjeti da broj ostvarenih ECTS-a po generaciji u svim nastavnim

godinama osim 1 nastavne godine, pada od 2007/2008 akademske godine do danas. Zašto dolazi do

značajnog pada možemo za sada samo objasniti sa prilagodbom profesora na nove uvjete rada i

predavanja i povećanje kriterija.



168

Tablica 3. Broj ponovno upisanih studenata po nastavnim godinama

AkGodina 1. nastavna

godina 2. nastavna

godina 3. nastavna

godina 4. nastavna

godina 5. nastavna

godina

2002./2003.

2003./2004. 19

2004./2005. 23 56

2005./2006. 57 53 7

2006./2007. 195 5

2007./2008. 191 90

2008./2009. 152 140 1 2

2009./2010. 90 138 10 10

2010./2011. 147 137 25 6

2011./2012. 93 189 12 2 1

2012./2013. 157 158 67 19

2013./2014. 169 144 5 2

2014./2015. 1 2 3


Iz tablice 3. vidimo da se broj ponavljača od 2006/2007. akademske godine do danas u prosjeku održao

konstantnim, međutim potrebno je naglasiti njihovo smanjenje u 2009/2010 godini. Jedno od

objašnjenja za ovakav trend je i aktualna ekonomska kriza koja je uzela maha upravo u tim godinama

a s obzirom da student ponavljači su u najvećem broju slučajeva trebali plaćati nastavak studija, to ih

je dovelo do odustajanja i ne ponavljanja studija. Međutim ono što je ovdje posebno na glasiti nalazi

se u slijedećoj tablici, a to je broj ECTS-a koji je ostvaren kod tih ponavljača.

Tablica 4. Prosjek ECTS-a studenata ponavljača po nastavnim godinama


godina 2. nastavna

godina 3. nastavna

godina 4. nastavna

godina 5. nastavna

godina

Sve akademske godine

12,65 13,99 14,78 10,49 36,00

2006./2007. 14,47 1,80

2007./2008. 14,32 16,93

2008./2009. 12,31 14,96 6,00 ,00

2009./2010. 13,31 13,16 12,50 14,40

2010./2011. 8,59 15,58 26,84 19,50

2011./2012. 11,26 17,68 39,92 18,00 36,00

2012./2013. 17,33 16,70 7,66 5,21

2013./2014. 11,65 13,81 25,40 17,00

2014./2015. ,00 ,00 ,00


Iz gore navedene tablice možemo vidjeti da je broj ostvarenih ECTS-a puno manji u generacijama od

2007/2008 do danas. Veliki broj ponavljača u prosjeku je 2006/2007, akademske godine je bio blizu

ostvarenja mogućnosti upisa među godine, te na taj način ne bi bili u sustavu ponavljača godine. Od



169

2007/2008, akademske godine dolazi do pada tog prosjeka i sada ti studenti nemaju dovoljno bodova

za upis vise godine, odnosno njihov broj ostvarenih ECTS-a se drastično smanjuje. I to je jedan od

znakova da sustav iz godine u godinu sve lošije rezultate pruža.

Tablica 5. Prolaznost po nastavnim godinama i akademskim godinama


godina 2. nastavna

godina 3. nastavna

godina 4. nastavna

godina 5. nastavna

godina

2002./2003. 100,00%

2003./2004. 100,00% 100,00%

2004./2005. 85,03% 72,83% 82,26%

2005./2006. 61,94% 54,97% 67,99%

2006./2007. 61,57% 67,73% 46,92% 77,90%

2007./2008. 65,06% 70,47% 66,01% 60,10%

2008./2009. 65,28% 62,15% 64,07% 55,48%

2009./2010. 63,06% 60,84% 64,93% 64,00% 85,69%

2010./2011. 63,09% 60,01% 66,88% 74,67% 91,09%

2011./2012. 61,49% 58,44% 66,92% 77,25% 88,67%

2012./2013. 58,19% 59,17% 67,11% 76,17% 93,27%

2013./2014. 60,06% 58,13% 64,54% 76,42% 85,62%


Iz tablice 5. možemo vidjeti da prolaznost po nastavnim godinama do 2005/2006 do danas je otprilike

jednaka u za prve dvije nastavne godine ona iznosi negdje oko 60 %. Ono što je potrebno naglasiti

ovdje je vrlo velika prolaznost općenito na svim studijima, a posebno velika prolaznost na diplomskom

studiju odnosno na četvrtoj i petoj nastavnoj godini.

Tablica 6. Upisani studenti na preddiplomski i diplomski studij

Rbr. studij generacija upisali

preddiplomski

nastavili

diplomski postotak

1 Ekonomija preddiplomski redovan 2005 21 3 14,29

2 Ekonomija preddiplomski izvanredan 2005 4 0 0

3 Financije, računovodstvo i revizija preddiplomski redovan 2005 57 12 21,05

4

Financije, računovodstvo i revizija preddiplomski

izvanredan 2005 25 1 4

5 Marketinško upravljanje preddiplomski redovan 2005 56 12 21,43

6 Marketinško upravljanje preddiplomski izvanredan 2005 21 0 0

7 Management i poduzetništvo preddiplomski redovan 2005 71 13 18,31

8 Management i poduzetništvo preddiplomski izvanredan 2005 30 0 0


170

9 Turizam preddiplomski redovan 2005 79 14 17,72

10 Turizam preddiplomski izvanredan 2005 40 2 5

11 Poslovna informatika preddiplomski redovan 2005 73 12 16,44

12 Poslovna informatika preddiplomski izvanredan 2005 25 1 4

13 Povijest 2005 28 3 10,71

14 Hrvatski jezik i književnost redovni 2005 13 4 30,77

15 Talijanski jezik i književnost , smjer: filološki 2005 3 1 33,33

16 Glazbena pedagogija redovni 2005 9 5 55,56

17 Klasična harmonika redovni 2005 2 2 100

18 Hrvatski jezik i književnost - Povijest 2005 7 2 28,57

19 Latinski jezik i rimska književnost - Povijest 2005 2 0 0

20 Talijanski jezik i književnost; smjer: književno-kulturološk 2005 4 3 75

21 Talijanski jezik i književnost; smjer: nastavnički 2005 8 1 12,5

22 Latinski jezik i rimska književnost - Talijanski jezik i knj 2005 1 0 0

23 Hrvatski jezik i književnost - Talijanski jezik i književnost 2005 2 1 50



26 Financije, računovodstvo i revizija preddiplomski redovan 2006 50 13 26

27










35 Poslovna informatika preddiplomski izvanredan 2006 33 1 3,03

36 Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni učiteljski 2006 40 0 0

37 Povijest 2006 14 4 28,57


39 Talijanski jezik i književnost , smjer: filološki 2006 1 0 0

40 Glazbena pedagogija redovni 2006 10 2 20

171


42 Latinski jezik i rimska književnost - Hrvatski jezik i knjiž 2006 2 0 0



45 Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni učiteljski 2006 3 0 0



48 Talijanski jezik N i književnost - Povijest 2006 6 1 16,67

49 Hrvatski jezik i književnost - Talijanski jezik P i književn 2006 1 0 0




53


izvanredan 2007 33 1 3,03









62 Interdisciplinarni studij Kultura i turizam 2007 26 7 26,92

63 Interdisciplinarni studij Kultura i turizam 2007 25 1 4

64 Povijest 2007 19 6 31,58

65 Povijest 2007 20 3 15


67 Hrvatski jezik i književnost izvanredni 2007 11 1 9,09

68 Talijanski jezik i književnost , smjer: filološki 2007 7 5 71,43

69 Glazbena pedagogija redovni 2007 10 5 50


71 Hrvatski jezik i književnost - Talijanski jezik i književnos 2007 1 1 100

72 Latinski jezik i rimska književnost - Hrvatski jezik i knjiž 2007 2 0 0

172

73 Hrvatski jezik i književnost - Povijest 2007 10 5 50

74 Talijanski jezik i književnost - Povijest 2007 1 0 0


76 Talijanski jezik i književnost; smjer: književno-kulturološk 2007 3 2 66,67


78 Talijanski jezik N i književnost - Povijest 2007 5 1 20


80 Hrvatski jezik i književnost - Talijanski jezik i književnos 2007 5 1 20

81 Hrvatski jezik i književnost - Talijanski jezik P i književn 2007 1 0 0

82 Talijanski jezik i književnost, smjer:književno-kulturološki 2007 6 2 33,33


84 Ekonomija preddiplomski izvanredan 2008 12 1 8,33


86



87 Financijski management diplomski 2008 5 4 80



90 Marketinško upravljanje diplomski redovan 2008 1 1 100


92 Management i poduzetništvo preddiplomski izvanredan 2008 57 1 1,75



95 Turizam i razvoj diplomski 2008 1 0 0



98 Interdisciplinarni studij Kultura i turizam 2008 30 9 30

99 Interdisciplinarni studij Kultura i turizam 2008 26 5 19,23

100 Povijest 2008 22 9 40,91

101 Povijest 2008 22 0 0


103 Hrvatski jezik i književnost izvanredni 2008 20 0 0

104 Talijanski jezik i književnost , smjer: filološki 2008 5 1 20

173

105 Hrvatski jezik i književnost - Talijanski jezik i književnos 2008 7 4 57,14





110 Talijanski jezik i književnost; smjer: književno-kulturološk 2008 7 4 57,14

111 Talijanski jezik i književnost; smjer: nastavnički 2008 6 3 50

112 Talijanski jezik i književnost, smjer: nastavnički 2008 1 0 0

113 Management i poduzetništvo diplomski 2008 6 5 83,33

114 Management i poduzetništvo diplomski 2008 1 0 0

115 Znanost o moru 2008 15 0 0

116 Povijest 2008 8 6 75

117 Hrvatski jezik i književnost 2008 7 5 71,43


119 Talijanski jezik i knjevnost; smjer: filološki 2008 2 0 0


121 Hrvatski jezik i knj. - Povijest 2008 4 3 75

122 Hrvatski jezik i knj. - Talijanski jezik i knj. 2008 2 1 50

123 Ekonomija diplomski redovan 2009 5 1 20



126 Marketinško upravljanje diplomski redovan 2009 8 2 25

127 Marketinško upravljanje diplomski izvanredan 2009 1 0 0

128 Turizam i razvoj diplomski 2009 4 4 100

129 Poslovna informatika diplomski redovan 2009 7 0 0

130 Poslovna informatika diplomski izvanredan 2009 2 0 0

131 Management i poduzetništvo diplomski 2009 12 7 58,33

132 Povijest 2009 26 8 30,77

133 Hrvatski jezik i književnost 2009 10 2 20

134 Talijanski jezik i književnost; smjer: nastavnički 2009 4 0 0

135 Talijanski jezik i knjevnost; smjer: filološki 2009 1 0 0


137 Hrvatski jezik i knj. - Povijest 2009 5 2 40

174


139 Klasična harmonika 2009 2 2 100

140 Glazbena pedagogija 2009 3 2 66,67

141 Klasična harmonika 2010 3 2 66,67

UKUPNO: 2.733,000 439,000


Iz gore navedene tablice, možemo vidjeti koliko studenata nastavlja svoj studiranje nakon završenog

preddiplomskog studija. Vidimo da je to u prosjeku 20% do 30%, studenata koji su upisali

preddiplomski studij.

Na slijedećem grafikonu prikazane su ocjene studenata na ispitima po akademskoj godini.

Grafikon 3. Ocjene studenata po akademskim godinama


Ono što možemo zaključiti iz grafikon 3. da s povećanjem broja studenata broj studenata koji dobivaju

ocjene dovoljan i izvrstan se ne mijenja, već većina studenata spada među studente s ocjenama dobar

i vrlo dobar.

Iz tablice 7. možemo vidjeti da prosjek ocjena raste po nastavnim godinama. Pogotovo se vidi rast

prosjeka ocjena na diplomskoj razini. Ti pokazatelji govore samo da je potrebna prilagodba studenata

iz srednje škole na fakultetski način rada.

Tablica 7. Prosjek ocjena po nastavnim godinama


godina 2. nastavna

godina 3. nastavna

godina 4. nastavna

godina 5. nastavna

godina

2002./2003. 2.989

0

500

1000

1500

2000

2500

dovoljan

dobar

vrlo dobar

izvrstan



175

2003./2004. 2.925 3.028

2004./2005. 2.865 3.254 3.118

2005./2006. 3.259 3.357 3.378

2006./2007. 3.372 3.725 3.196 3.517

2007./2008. 3.536 3.785 3.931 3.437

2008./2009. 3.644 3.675 3.940 3.916

2009./2010. 3.571 3.642 3.900 4.118 4.500

2010./2011. 3.695 3.613 3.907 4.332 4.457

2011./2012. 3.600 3.623 3.861 4.131 4.386

2012./2013. 3.497 3.598 3.863 4.320 4.538

2013./2014. 3.557 3.644 3.851 4.105 4.315


4. Zaključak

Na temelju prikazanih podataka možemo zaključiti da je Bolongski sustav za sada dao podijeljene

rezultate. Intencija samog sustava je bila u povećanju broja akademski obrazovanih građana u RH. U

tom dijelu imamo dva rezultata koja je potrebno objasniti. Kao prvo broj studenata od uvođenja

Bolongskog sustava je povećan. Isto tako kao što vidimo iz podataka broj studenata koji završava

preddiplomski je puno veći, međutim broj studenata koji se odlučuje upisati diplomsku razinu je puno

manji. Ako uzmemo nepisano pravilo da je sadašnji preddiplomski sustav jednak nekadašnjem

stručnom studiju, a da je sadašnji diplomski sustav jednak nekadašnjem sveučilišnom studiju, dolazimo

do zaključka da imamo puno manje studenata sa sveučilišnim studijom nego prije Bolongskog sustava.

Na taj način u stvari dobivamo puno vise stručnog kadra koji bi puno prije trebao ući u sustav rada. Da

li je to dobro za budućnost, vrijeme će pokazati. Mislim da je to ipak nedostatak sustava i da ćemo

dugoročno imati akademski obrazovane građane na papiru, ali koji će imati puno manje znanja nego

prije uvođenja sustava.

Ono što možemo također vidjeti iz podataka je da nam se smanjuje broj ostvarenih ECTS-a po

godinama, te da se smanjuje broj ponavljača iz godine u godinu. Što se tiče broja ECTS-a, možemo

zaključiti da je bilo potrebno vrijeme prilagodbe i nastavnicima na novi sustav praćenja i ocjenjivanja

studenata. S toga postoji mogućnost da su i sami nastavnici povećali očekivanja od studenata i na taj

način smanjili broj ostvarenih ECTS-a. Broj ponavljača se smanjuje kroz godine, međutim problem kod

tih ponavljača je u tome da oni nestaju iz sustava. Zbog načina plaćanja školarine i ne mogućnosti

ponavljanja svake nastavne godine, što je bio slučaj sa studentima na potporu ministarstva po starom

sustavu, dolazi do toga da oni student koji padaju godinu, ne odlučuju se ponavljati istu, zbog ne

mogućnosti plaćanja.

Još jedan nedostatak sustava je u tome što supplement diplome kao nusproizvod Bolongskog sustava

nije jednak na svim Sveučilištima, odnosno nije standardiziran. Na taj način svako Sveučilište je samo

donijelo odluku o načinu i vrsti prikazanih informacija, što u načelu nije dobro jer postoji vrlo veliki

broj različitih dokumenata.


176

Postoji još jedan problem vezan za Bolongski sustav a to je problem ECTS bodova. Struktura ECTS

bodova nije dobro napravljena, što zbog nedostatka informacija što zbog neznanja u vrijeme uvođenja

sustava. Potrebna je revizija svih predmeta i promjena ECTS bodova, što bi dovelo do prilagodbe stanja

praktičnim potrebama. Iako je ovakav proces opširan i dugotrajan, mislimo da je potreban i da se treba

provoditi revizija sustava svakih pet ili deset godina, radi usklađivanja s praktičnim potrebama i

iskustvom.

Bolongski sustav kao svaki drugi sustav nije idealan i ima svojih nedostataka, međutim on je dobar

pokušaj standardizacije sustava obrazovanja. Ono što je potrebno je kontinuirani rad na oblikovanju i

unapređenju sustava, te strategija na nacionalnoj razini o budućnosti sustava. Potrebno je odrediti cilj

obrazovnog sustava, te potrebe i načine financiranja u budućnosti.

5. Literatura

Atanasov-Piljek D., Topolovac I., (2010), Uspješnost studenata dviju generacija učiteljskog studija i

kolegijima glazbe prije i nakon uvođenja bolonjskih programa, Metodika 21, Vol 11, Br.2 str. 252-263;

Informacijski sustav visokih učilišta, https://isvu.hr/skladiste (20.6.2014)

Kapović Z., Frangeš S., Medak D., (2006), Bolonjski proces na Geodetskom fakultetu Sveučilišta u

Zagrebu, Geodetski list, Br 1. str. 29-50;

Kurelić Z., (2009), How not to defend your tradition of higheer education, Politička misao, Vol 46, No.

5, str. 9-20;

Labaš D. Viboci L. (2010), Bolonjski proces i visoko školstvo medijskim očima, Nova prisutnost 8, 3, str.

343-369

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2268 (20.6.2014)

Piršl E., Ambrosi-Randić A., (2010), Prati li reforma učenja reformu visokog obrazovanja?, Informatol

43, 3, str. 212-218;

Szavits-Nossan.A, (2006), Bolonjska deklaracija i novi studij građevinarstva, Građevinar 58, 5, str. 357-

366;

Škuflić L., Turuk M., Rkman P., (2012), Uspješnost bolonjskog procesa u izvođenju kolegija teorijske

ekonomije, Ekonomska misao i praksa, Zagreb 28. do 29. 11.2011 Br 1. str. 239-276

https://isvu.hr/skladiste

http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2268

177

Od regionalne neravnoteže ka održivom

gospodarskom rastu i blagostanju

178

Regionalna konkuretnost: slučaj „podijeljene“ EU

Prof.dr.sc. Vladimir Cini

Katedra za nacionalnu i međunarodnu ekonomiju

Ekonomski fakultet u Osijeku


[email protected]

Doc. dr. sc. Nataša Drvenkar




[email protected]

Katarina Marošević, univ. spec. oec.

Katedra za gospodarske znanosti


Pravni fakultet Osijek

[email protected]

Sažetak

Ekonomska politika suvremenih ekonomija iznimnu pažnju usmjerava ostvarenju konkurentnosti. Iako

najčešće obuhvaćena i izražena na nacionalnoj razini, konkurentnost se sve češće evidentira i na

regionalnoj razini. Stoga je važnost regija kao pokretača gospodarskih aktivnosti vidljiva upravo u

procesu evidentiranja regionalne konkurentosti.

Regionalna konkurentnost, između ostalog, izražava se indeksom regionalne konkurentnosti koji mjeri

jačinu i slabosti same regije, a u ovom se slučaju analiziraju NUTS2 regije Europske unije (u nastavku:

EU). Mnoštvo uključenih indikatora u indeks regionalne konkurentnosti doprinosi njihovoj

objektivnosti kao pokazatelja gospodarske uspješnosti. Na regionalnoj razini pojavljuje se iznimno

veliki jaz u ostvarenom stupnju konkurentnosti između pojedinih regija, a upravo taj stupanj ostvarene

regionalne konkurentnosti ujedno prati i kretanje regionalne performance (posebice je to moguće

uočiti kroz izražajne regionalne nejednakosti).

Otežana mjerenja regionalne konkurentnosti u Republici Hrvatskoj vezana su uz učestale promjene

teritorijalne klasifikacije prema NUTS kriterijima EU, a do kojih je došlo netom prije pristupanja EU.

Ujedno, mnoštvo efekata koji se pojavljuju uslijed nejednakih parcijalnih indikatora regionalne

konkurentnosti mogu doprinijeti značajnim nejednakostima regionalne performance. Stoga je glavni

cilj ovoga rada prikazati i istražiti međuovisnost između ostvarenog stupnja regionalne konkurentnosti

i regionalne performance promatranih regija.

Klučne rječi: regionalna konkurentnost, regionalne nejednakosti, EU




179

1. Uvod

Konkurentnosti, u užem i širem smislu, predstavlja gotovo temeljni cilj svih suvremenih gospodarstava.

Osim na nacionalnoj, važnost konkurentnosti prepoznata je i na nižim razinama, regionalnoj i lokalnoj.

Ocjena kako je konkurentnost odabir svake nacije da podrži napore koji će dovesti do povećanja razine

blagostanja u državi, ističu Vedriš i Šimić (2011.), znači pronaći optimalan način angažmana vlastitih

(uvijek ograničenih) resursa. Konkurentnost prema Porteru (2005.) podrazumijeva produktivnost

ostvarenu korištenjem ljudskih, kapitalnih i prirodnih resursa. Nadalje, ističe kako je konkurentnost

čvrsto povezana s izvorima blagostanja određenog nacionalnog gospodarstva i ujedno predstavlja i

„mjeru“ životnog standarda. Svjetski ekonomski forum (WEF) (2011.), ističe kako je produktivnost

krajnji cilj konkurentnosti u kojoj je konkurentnost skup faktora, razvojnih politika i institucija koje

utječu na razinu produktivnosti. Upravo je zanimljivo zapažanje Trabolda (1995.) koji analizira četiri

značajna aspekta konkurentnosti: 1) mogućnost prodaje na globalnom tržištu (izvoz), 2) mogućnost

privlačenja investicija (lokacija), 3) mogućnost prilagodbe gospodarstva, i 4) mogućnost stvaranja i

povećanja raspoloživog dohotka. Bienkowski (2006.) konkurentnost nacije definira kao sposobnost

zemlje da ostvari gospodarski rast koji će biti brži od ostalih promatranih zemalja i time poveća životni

standard svog stanovništva kroz promjenu svoje gospodarske strukture i prilagodbu kretanjima na

međunarodnom tržištu.

Brojnost definicija konkurentnosti govori o mogućem utjecaju konkurentnosti na različite razine i

ekonomska područja. Porter (1990.) ne samo da tvrdi da se nacije natječu, već da se njihove

pojedinačne konkurentske prednosti stvaraju kroz interne procese unutar države: konkurentska

prednost se kreira i održava kroz visoko lokalizirane procese. Prema Vukovicu (2013.: 202)

gospodarstva svih zemalja i svijeta jesu u direktnoj ovisnosti o ekonomskoj i društvenoj održivosti

regija i njihovoj sposobnosti za održanjem konkurentnosti. Definiranje pojma regionalne

konkurentnosti pojašnjava Martin i ostali (2003.) kao širi pogled na imovinu i društvene, ekonomske,

institucionalne čimbenike i javna svojstva, a ne samo konkurentnost evidentnu performancom

pojedinih tvrtki i njihova ostvarenog poslovanja. Slično pristupu izučavanja nacionalne konkurentnosti,

Martin (2004. u: Skokan i Rumpel, 2007.) ističe kako se i regionalnu konkurentnost treba shvatiti kao

sposobnost regionalne ekonomije da optimizira svoje raspoložive resurse, a s ciljem bolje prilagodbe

tržišnim okolnostima nacionalnog i globalnog tržišta na kojem će konkurirati. Slično tome, Huovari,

Kangasharju & Alanen (2001.) regionalnu konkurentnost definiraju kao sposobnost regije da ubrza,

privuče i podupire ekonomsku aktivnost kako bi njeni građani mogli uživati ekonomsko blagostanje.

Umjesto egzogenih razvojnih politika, nastojanja regionalne konkurentnosti temelje se na valorizaciji

regije kroz endogene potencijale rasta. Regije kao teritorijalne cjeline posjeduju određenu

autonomnost koju je moguće prepoznati u samom sadržaju regionalne konkurentnosti. Proizvodno

okruženje stvoreno je uglavnom konkurentnošću regija pri čemu dolazi do ubrzanog razvoja i

naglašavanja ekonomskog bogatstva regije, a koje se može osigurati vještom i kompetentnom radnom

snagom, inovativnim poduzetništvom te slobodnim kapitalom. Stoga, Cini, Drvenkar i Marošević

(2013.) ističu kako konkurentnost temeljena na izvrsnosti pruža dobar alat za otkrivanje područja

pametnih specijalizacija koje omogućavaju konkurentnost među regijama ili među sektorima. Nadalje,

ističu kako tehnološka izvrsnost ne vodi nužno do regionalne ekonomske prednosti, već je nužna

regionalna inovacijska politika koja će omogućiti apsorbiranje znanja i difuziju regionalnih kapaciteta.

Inovacijske politike temeljene na izvrsnosti i lokaciji moraju biti međusobno kompatibilne. I dok

znanstvena izvrsnost ne mora biti od izuzetnog značaja za svaku regiju, lokacijska i inovacijska izvrsnost

moraju biti (Wintjes, Hollanders, 2005.).

180

Fokus regionalne konkurentnosti jasno je drugačiji od fokusa nacionalne konkurentnosti, kao i

konkurentnosti poduzeća budući je nužna prilagodba stvarnom stanju same regije. Moglo bi se reći

kako je regionalna konkurentnost „negdje između“ nacionalne, bolje rečeno, makroekonomske i

mikroekonomske razine. Sasvim razumljivo, Gainova i ostali (2013.) ističu kako se ostvarivanjem

regionalne konkurentnosti, u konačnici, osigurava konkurentnost i na nacionalnoj razini. U raspravama

o regionalnoj konkurentnosti, prema Martinu (2003., u: Drvenkar, 2012.), postoje tri temeljna

koncepta: 1) regije kao mjesta izvozne specijalizacije, 2) regije kao izvori povećanja dohotka i 3) regije

kao čvorišta znanja. Regionalna konkurentnost može se izgraditi i poticati, a za to su prvenstveno nužni

razvijeni regionalni institucionalni okviri koji će imati svoju autonomiju od strane nacionalnih

institucionalnih okvira. Filó (2008.) sintetizira faktore regionalne konkurentnosti na sljedeći način: 1)

mogućnost ekonomske strukturne promjene, posebice kroz povećanje industrija koje ostvaruju visoke

udijele dodane vrijednosti s multiplikativnim učinkom po ostale sektore i gospodarstvo; 2) visoki udio

uslužnog sektora koji doprinosi stvaranju dodane vrijednosti (R&D, visoko obrazovanje, kultura i

poslovni servisi); 3) klasična proizvodnja temeljena na znanju; 4) inovativnost u svakom smislu; 5)

decentralizirani sustav odlučivanja; 6) brojna i uspješna srednja klasa; 7) urbana politika visokih

standarda, dostupnost kvalitetne komunalne službe, kvalitetna regionalna vlast i očuvanje okoliša; 8)

uspješan tzv. menadžment konflikta; 9) umreženost, integriranost sistema gradova, značajne interne

i eksterne relacije i odnosi; 10) rast BDP-a i zaposlenosti.

Regionalna konkurentnost nije najniža razina na kojoj se konkurentnost primjenjuje. Jedna od

najistaknutijih urbanistica, Jane Jacobs još je 1969. godine istaknula kako gradovi imaju odlučujuću

ulogu za gospodarski rast kroz kreiranje novih znanja i ideja, „novi rad“ (Drvenkar, 2012., prema:

Cortright, 2006.). Dobri primjeri značaja konkurentnosti na nižim razinama od regionalnih, mogu se

pronaći u dokumentu Cities, Regions and Competitiveness (2003.) u kojemu se ističe potreba stvaranja

konkurentnih gradova koji će utjecati na stvaranje konkurentnosti i proizvodnosti u regijama kojima

pripadaju. Osim ovog primjera, na značaj konkurentnosti gradova ukazuju brojni urbanisti, kao i brojne

druge studije poput OECD studija koje analiziraju troškove života u gradovima (eng. cost of living

indeks – COLI), grupe autora koja djeluje pri istraživačkom programu Economist Intelligence Union,

grupe autora pri Europskom institutu za urbana pitanja (European Institute for Urban Affairs) i brojnih

ostalih. Svaka regija ili grad imat će jedinstvenu kombinaciju razvojnih čimbenika i na takav način može

se stvoriti komparativna ili konkurentska prednost u odnosu na neke druge regije (Drvenkar, 2012.).

Nastavno tome, Budd & Hirmis (2004.) regionalnu konkurentnost smatraju uspješnom kombinacijom

konkurentskih prednosti tvrtki i komparativnih prednosti regionalnog gospodarstva.

Kompleksnost konkurentnosti svakako utječe i na kompleksnost njenog mjerenja, a samim time,

mjerenja regionalne konkurentnosti. Indeksom regionalne konkurentnosti omogućava se utvrđivanje

stanja i trendova regionalne performance. Stoga je svrha rada prikazati različite mogućnosti mjerenja

regionalne konkurentnosti i rezultate tih mjerenja u izabranim zemljama i regijama EU, te u konačnici

Republici Hrvatskoj. Osim toga, glavni cilj rada je pronaći poveznicu između regionalne konkurentnosti

(mjerene indeksom regionalne konkurentnosti) i regionalne ekonomske performance.

2. Mjerenje regionalne konkurentnosti u izabranim zemljama EU

Regionalnu konkurentnost nije dovoljno definirati jednim ili nekolicinom ekonomskih i društvenih

indikatora. Vytautas & Bruneckienė (2009.) ističu mogućnosti složenog mjerenja konkurentnosti.

Vukovic (2013.) najvažnijom pretpostavkom pri mjerenju regionalne konkurentnosti podrazumijeva

analizu samih indikatora regionalne konkurentnosti. Indikatori regionalne konkurentnosti ujedno

pružaju informaciju o mogućnostima regije pri ostvarenju ekonomske performance, adekvatne

181

socijalne skrbi, kvalitetne infrastrukture, inovativnosti, razvoja ljudskog kapitala i ostalih. Iznimno

utjecajnim čimbenicima pri definiranju regionalne konkurentnosti smatra: 1) ostvareni BDP na

regionalnoj razini, 2) broj gospodarskih subjekata koji se nalaze u regiji, 3) broj zaposlenih, 4)

rasprostranjenost i uopće postojanje klastera, 5) investicije u inovacije te 5) povjerenje u institucije.

Kako izvori konkurentnosti najčešće nisu uzrokovani individualnim već agregatnim djelovanjem

pojedinih čimbenika, Martin i ostali (2003.) ističu važnost i kvalitativnih i kvantitativnih čimbenika pri

generiranju konkurentnosti. Upravo zbog složenog načina odabira pokazatelja kojima će se mjeriti

regionalna konkurentnost, kao i nepostojanja jedinstvenog načina mjerenja, može doći do odstupanja

u konačnim rezultatima. Barna (2007.) ističe kako su problemi u mjerenju regionalne konkurentnosti

česti u slučajevima orijentiranosti isključivo na objektivne pokazatelje. To se može uočiti prilikom

korištenja BDP-a ispred drugih alternativnih načina mjerenja regionalne konkurentnosti. Dobar

primjer toga jest slučaj Ličko-senjske županije u Republici Hrvatskoj čiji je BDP po stanovniku izuzetno

visok, ali ukupna regionalna performanca niska, posebice u smislu životnog standarda

lokalnog/regionalnog stanovništva, stoga, isključivim korištenjem samo objektivnih pokazatelja ne

preostaje dovoljno prostora za određenje mjere standarda života konkretne regije. Annoni & Kozovska

(2010.) kao jedan od načina mjerenja regionalne konkurentnosti, sastavljenog od brojnih pokazatelja,

navode indeks regionalne konkurentnosti EU (engl. EU Regional Competitiveness Index).

Slika 1. Indeks regionalne konkurentnosti

Izvor: Annoni, P. & Kozovska, K. (2010).

Indeks regionalne konkurentnosti sastavljen je od jedanaest indikatora predstavljenih trima

stupovima: osnovni stup, stup učinkovitosti i inovacijski stup (Slika 1). Annoni & Dijkstra (2013.)

utvrđuju kako se viši stupanj ekonomskog razvoja povezuje s višim stupnjem regionalne

konkurentnosti. Isti autori ostvarene indekse regionalne konkurentnosti evidentiraju prema regijama,

gradovima i državama članicama EU. Najviši indeks regionalne konkurentnosti prema regijama,

zabilježen je u Nizozemskoj, a potom slijedi Ujedinjeno Kraljevstvo te Njemačka. Najviši indeksi

regionalne konkurentnosti prema gradovima zabilježeni su opet u Ujedinjenom Kraljevstvu, zatim

182

Švedskoj, Nizozemskoj, Danskoj i Francuskoj. Ako se promatraju države članice EU, onda su najviši

indeksi regionalne konkurentnosti zabilježeni u Luksemburgu i Nizozemskoj. Nizozemska se prema sva

tri navedena kriterija tj. kategorije mjerenja indeksa regionalne konkurentnosti (regiji, regiji-gradu i

zemlji članici) smjestila u sam vrh ostvarenih indeksa regionalne konkurentnosti (Slika 2).

Slika 2. Indeks regionalne konkurentnosti, 2013.

Izvor: Annoni, P. & Dijkstra, L. (2013).

Usporedbom indeksa regionalne konkurentnosti za razdoblje 2010. i 2013. godine Annoni & Dijkstra

(2013.) utvrđuju nepromijenjenost performance pojedinih regija. Iznimno visoke pozicije zadržane su

u Utrechtu koji je, u oba slučaja, imao najvišu poziciju, zatim slijedi London (uz uključivanje područja

Oxford), nizozemska regija Noord i Zuid Holland kojoj pripada Amsterdam, danska regija Hovestaden

uz uključenost Kopenhagena i Stockholma te Île de France s pripadajućim gradom Parisom. U 2013.

godini među deset najboljih uključena je i regija njemačkog grada Frankfurta (uključujući Darmstadt i

Surrey), te East i West Sussex u Velikoj Britaniji.

Indeks proizvodne konkurentnosti jedan je od pokazatelja koji isto ukazuje na stupanj regionalne

performance. Ovaj indeks sastavljen je od mnoštva indikatora: 1) inovacije temeljene na talentima

vidljivih u dostupnosti kvalitetnih istraživača, znanstvenika i inženjera; 2) ekonomskom, trgovinskom,

financijskom i poreznom sustavu (u smislu složenosti pojedinog sustava i karakteristika pojedinih pod

kategorija ekonomske politike); 3) troškovi kao i dostupnost rada, materijala i sirovina, 4) mreža

ponuđača, 5) pravni sustav, 6) fizička infrastruktura, 7) troškovi energije, 8) privlačnost tržišta, 9)

zdravstveni sustav te 10) ulaganje vlade u proizvodne i inovacijske djelatnosti (Global Manufacturing

Competitiveness Index, 2013.). Osim indeksa proizvodne konkurentnosti učestalo se prati indeks rasta

konkurentnosti. Blanke, Paua & Sala-i-Martin (2004.) potvrđuju iznimnu važnost praćenja ovog

indeksa budući je usmjeren mjerenju blagostanja stanovnika. Indeks rasta konkurentnosti sastavljen

183

je od tri posebna indeksa: indeks tehnologije, indeks javnih institucija te indeks makroekonomskog

okruženja.

Kako naglašavaju Vytautas & Bruneckienė (2009.), čimbenici konkurentnosti temelj su regionalne

konkurentnosti. Pri tome se ističe nekoliko mogućih primjenjivih tradicionalnih modela temeljem kojih

se vrši grupiranje čimbenika konkurentnosti prema različitim tehnikama: 1) model nacionalnog

dijamanta (engl. National Diamond model), model dvostrukog dijamanta (engl. Double Diamond

model), model devet faktora (engl. Nine factors model), šešir regionalne konkurentnosti (engl.

Regional competitiveness hat), piramida regionalne konkurentnosti (engl. Pyramid model of Regional

Competitiveness) i model stabla regionalne konkurentnosti (engl. Regional competitiveness tree

model).

Svi do sada navedeni indeksi usmjereni su mjerenju uspješnosti makroekonomske performance

(nacionalne ili regionalne) kojom se prikazuje opća slika uspješnosti određenoga gospodarstva ili

njezinog dijela. Porter (2004.) naglašava blagostanje kao cilj koji se postiže na mikroekonomskoj razini

i poslovnom okruženju. Na ovaj način je u potpunosti opravdano stvaranje indeksa poslovne

konkurentnosti. Osim toga, Boschma (2004.) ističe kako i regije djeluju i „ponašaju se“ prema

principima konkurentnosti, baš kao što je to uobičajeno ako se promotri ponašanje pojedinih

gospodarskih subjekata. Ipak, naglašava kako postoje i brojne prepreke u ostvarenju regionalne

konkurentnosti, a najvažnija je nedostatak jedinstvenog i optimalnog razvojnog modela, što je i

razumljivo. Naime, gotovo je nemoguće premještati određeni uspješan model regionalne

konkurentnosti s jedne regije na drugu budući je svaka regija prostor jedinstvenih i specifičnih

karakteristika. Regionalne specifičnosti ujedno utječu na stvaranje značajnih razlika unutar

nacionalnog gospodarstva. Stoga se i visina regionalnog indeksa unutar jednog nacionalnog

gospodarstva može značajno razlikovati. Huggins (2003.) na primjeru regija Velike Britanije navodi

mogućnost stvaranja indeksa koji će predstavljati mjerljivi kriterij pri definiranju konkurentnosti

određenog teritorija. Indeks konkurentnosti vrlo je bitan „alat“ koji može naglasiti razlike ekonomskog

bogatstva unutar nacionalnog gospodarstva i upozoriti na mogućnost još dubljeg proširenja postojećih

razlika. U nastavku rada predstavljaju se izabrani primjeri regionalne konkurentnosti regija EU i, u

konačnici, regionalna konkurentnost Republike Hrvatske.

2.1. Regionalna konkurentnost u EU

Međunarodne integracije i proces globalizacije pojačavaju regionalnu specijalizaciju, koncentraciju i

udruživanje gospodarskih aktivnosti kao posljedicama polarizacijskih efekata „trickle down“ i „spread“

(Porto, 1980. i Vet, 1993., u: Machado, 1995.). U svojoj knjizi Nacije i nacionalizmi (1993.) Eric

Hobsbawm je ustvrdio da će “nacije” i “nacionalne države” uskoro biti potrošene povijesne kategorije

i da nas zbog toga očekuje supranacionalna i infranacionalna budućnost u kojima će nacije i

nacionalizmi imati minornu ulogu. Ipak, stvaranje jedinstvenog tržišta pokrenulo je proces uvjetovanih

prilagodbi tržišta država EU s velikim utjecajem na društveno blagostanje njezinih građana. Upravo

ovaj problem nužno je rješavati zajedničkim naporima unutar EU. Kako globalizacijski procesi diktiraju

gospodarsko povezivanje i jačanje konkurentske sposobnosti, tako su nužne zahtjevne prilagodbe u

regijama. Prisutna je tendencija koncentriranja razvoja u vrlo konkurentnim regijama uz sve uočljiviji

zaostatak razvoja periferija. Problem se ne javlja isključivo kada se govori o gospodarskom zaostajanju

određenih regija, već i u mogućem negativnom političkom scenariju. U konačnici, to bi značilo „krizu

postojanosti EU“ (Drvenkar, 2012.). Postavljen je trostruki izazov europskih regija u odnosu na

bogatstvo: 1) da budu konkurentne u odnosu na druge europske regije susjednih zemalja koje su često

bogatije – gdjekad ih njihove vlade subvencioniraju – i od kojih ne mogu očekivati solidarnost; 2) da

budu lokomotive rasta u svojoj vlastitoj zemlji i da pridonose usklađivanju između europskih

184

ekonomija; i 3) da osiguravaju značajne transfere u korist najsiromašnijih regija u svojoj zemlji, što

nevoljko čine (LeMonde diplomatique, 2006.). Svojevrsnim „unapređivanjem“ konkurentnosti vrlo je

bitno djelovati na poboljšane performance onih zemalja i regija koje zaostaju za prosjekom. Regije su

gotovo preuzele ulogu nositelja aktivnosti u odnosu na nacionalnu razinu, no uslijed svoje

heterogenosti zahtijevaju strategije prilagođene uvjetima u kojima djeluju. Postojanje regionalnih

razlika u Europi Gardiner, Martin & Tyler (2004.) utvrđuju temeljem proizvodnosti.

Prema rezultatima istraživanja koje su proveli Annoni & Dijkstra (2013.), zemlje Zapadne Europe

uglavnom ostvaruju visok indeks regionalne konkurentnosti (Slika 2). U drugim dijelovima Europe

postojale su tendencije prijenosa strateških dokumenata, no određene strategije i dokumenti u

zemljama Srednje Europe, kako to ističu Ženka, Novotný & Csank (2014.), nisu adekvatno prilagođene

uvjetima u kojima se primjenjuju. Stoga se regionalna konkurentnost, ističu Lengyel & Rechnitzer

(2013.), često navodi kao središnje pitanje u postsocijalističkim zemljama nakon priključenja Europskoj

uniji uz navođenje osnovnih čimbenika utjecaja na regionalnu konkurentnost. Rast i razvoj zahtijeva

više nego samo slobodnu trgovinu – skupu lekciju za mnoge zemlje u razvoju, koje liberalizacijom

trgovine još uvijek nisu uspjele iskoristiti potencijalne koristi (Mendoza, 2003., u: Cini, Drvenkar,

2011.). Zemlje koje danas žele izgraditi tržišna gospodarstva mogle su učiti na tuđim iskustvima,

istaknuo je Stiglitz (2004.). Pokušale su do kapitalizma stići prečacem i stvoriti tržišno gospodarstvo

bez temeljne institucionalne infrastrukture – i to ih je koštalo. Berger (2013.) regionalni kontekst

Europe promatra podjelom na Sjeverozapadnu Europu, Jugozapadnu Europu i Srednju i Istočnu

Europu uz prikazivanje rezultata provedenog međunarodnog istraživanja (Slika 3). Promjene koje se

prate evidentirane su kao rast, stagnacija ili recesija za 2013., 2014. i 2015. godinu. Istraživanje se

temeljio na percepciji menadžera o dugoročnom trendu konkurentnosti u navedene tri regije te način

borbe protiv pada europske ekonomske konkurentnosti.

Slika 3. Performanca Sjeverozapadne Europe, Jugozapadne Europe i Srednje i Istočne Europe

Izvor: Berger, R. (2013).

Berger (2013.) nadalje ističe kako su infrastruktura, sposobnost inovacija i obrazovni sustav

najznačajniji nositelji konkurentnosti u Europi. Skalom od 1-5 označene su mogućnosti utjecaja

čimbenika na konkurentnost. Navedeni čimbenici označeni su ocjenom nešto nižom od ocjene 4 na

pitanje o najvažnijim izvorima konkurentnosti. Ocjena 1 odnosi se na čimbenike koji uopće ne utječu

185

na konkurentnost, dok se ocjena 5 odnosi na vrlo jak utjecaj čimbenika pri generiranju konkurentnosti.

Državne institucije i veličina domaćeg tržišta među svim navedenim čimbenicima imali su najmanji

utjecaj pri definiranju konkurentskih prednosti. Ipak, ne smije se zanemariti uloga institucija koje su

svojevrsna kolektivna akcija kojom se omogućava kontrola, sloboda i rast akcija pojedinaca (Parada,

2002., u: Yongjian, Ning, Xiaofang, 2005.). Prema Northu (1992.) „institucije daju pravila igre po kojima

se poduzeća igraju“ i stalno postoji međusobna interakcija institucija i poduzeća koja oblikuju

institucionalne promjene. Gospodarstvo će rasti ako su postojeće institucije efikasne (North, 1973., u:

Yongjian, Ning, Xiaofang, 2005.).

2.2. Regionalna konkurentnost Republike Hrvatske

Zanimljiv uvod u ovaj dio rada mogao bi biti zapažanje Rašić i Starca (2003.): „I površni uvid otkrit će

opće poznate razvojne razlike između pojedinih krajeva Hrvatske, sve praznija ruralna područja i sve

napućenije gradove, zakone koji se bave razvojem pojedinih područja, usitnjavanje administrativno-

teritorijalnih jedinica i njihovo centralizirano financiranje, nekolicinu institucija koje imaju brinuti o

razvoju koji se čas naziva područnim, a čas regionalnim, sve veće ovlasti lokalne samouprave da sama

brine o sebi, mnogo prikupljenih, a malo obrađenih statističkih podataka o županijama i općinama,

mnogo nacionalnih strateških razvojnih dokumenata od kojih se ni jedan ne tiče regionalnog razvoja

itd. U pokušaju odgovora najbolje je poći od samog početka. Treba se zapitati što je rast, a što razvoj i

kako znamo kad su održivi, a onda i što je regija, a što regionalni razvoj. Na toj osnovi moći će se

zaključiti i što je regionalna politika i zapitati se, pa i odgovoriti da li tako što postoji u nas.“

Republika Hrvatska se prema izvješću Svjetskog ekonomskog foruma (engl. World Economic Forum)

nalazi na 46. mjestu od ukupno 148 zemalja uključenih u istraživanje. Na ljestvici razvoja gospodarstva

u kojemu je najviši mogući stupanj razvoja predstavljen razinom 3 (stupanj inovacija), Republici

Hrvatskoj pripada stupanj razine 2-3 te je time smještena u kategorizaciju tranzicijskog gospodarstva.

Prema provedenom istraživanju najproblematičnijim čimbenicima u poslovanju smatraju se:

neučinkovitost birokracije, korupcija te politička nestabilnost. Osim opće gospodarske „neefikasnosti“,

bitno je istaknuti kako problem regionalizacije u Hrvatskoj ima svoju veoma dugu povijest, a promjene

i korekcije teritorijalnog ustrojstva bile su vrlo česte, rađene s različitih polazišta. Nepostojanost

regionalnog ustrojstva uvjetovala je i nepostojanost regionalne strategije i ekonomske politike. U

razdoblju iza 1990. pa sve do 2008. godine regionalni razvoj u Republici Hrvatskoj nije svrstan u

primarne ciljeve razvoja, osim za područja koja su stradala u Domovinskom ratu. Time je stvorena

neravnomjerna gospodarska struktura neotporna na tranzicijsku krizu devedesetih s većim negativnim

posljedicama na pad proizvodnje, zaposlenosti i dohotka u onim regijama koje su imale gospodarstvo

s većim udjelom velikih industrijskih pogona (Drvenkar, 2012.). Općine donose prostorne planove,

ističu Rašić i Starc (2003.), lokacijske dozvole izdaje odgovarajući županijski ured, a inspekcija djeluje

samo s državne razine. Općine donose i svoje razvojne programe o kojima veliki sustavi kao što je na

primjer HEP, HT ili Hrvatske vode ništa ne znaju, ali zato općinskim područjima razvode žice i cijevi

prema planovima o kojima ništa ne znaju općine… ovo stanje može se tumačiti kao mukotrpni početak

decentralizacije, porođajne muke demokracije, a tijekom kojih općinama i gradovima koji za sada ne

mogu ništa sami, treba pomoći. Moguće je i tumačenje o perfidnoj centralizaciji u kojoj svatko može

imati općinu sa zastavom, grbom i ostalim simbolima, ali je u svemu značajnijem ovisan o središnjoj

državi i (paradržavnim) javnim poduzećima. Nije stoga teško vidjeti da je administrativno-teritorijalna

decentralizacija ojačala centralizaciju razvojnog odlučivanja i da novim općinama i gradovima ne

nedostaje samo novac nego i znanje o vođenju, kvalificirani službenici, oprema, a nerijetko i pristojan

krov nad glavom (Rašić, Starc, 2003.). Regionalna podjela u Republici Hrvatskoj tijekom povijesti

186

neprestano je bila podložna promjenama te je provedena nekoliko puta.1 Budući su od samostalnosti

Republike Hrvatske županije teritorijalne jedinice i razina na kojoj je izvršavano prikupljanje podataka,

i tijekom rada se županije smatraju za temeljnu teritorijalnu jedinicu.

Još tijekom 2007. godine Republika Hrvatska je s Eurostatom usuglasila klasifikaciju prostornih jedinica

za statistiku sastavljenu od tri razine prostornih jedinica za statistiku. Prvotno uspostavljena

klasifikacija prostornih jedinica za statistiku, s tri statističke regije, na snazi je bila sve do uspostavljanja

nove podjele tijekom 2012. godine (Tablica 1). Novom podjelom formiraju se dvije NUTS2 regije

umjesto dosadašnjih triju NUTS2 regija. Navedena klasifikacija na snagu je stupila 1. siječnja 2013.

godine (Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije2). NUTS nije pravno utemeljen pa

za sada ne postoje pravila za sastavljanje i ažuriranje. Sva pitanja rješavaju se tzv. “džentlmenskim

sporazumima” (“gentlemen's agreements”) između zemalja članica EU i Eurostat-a. Osim za

provođenje kohezijske politike EU, regionalne statistike imaju veliki značaj i za provođenje politike

tržišnog natjecanja te poljoprivredne i drugih politika u EU. Temeljem statističkih indikatora (od kojih

je najvažniji regionalni BDP po glavi stanovnika) utvrđuje se koja su područja u EU na nacionalnoj i

subnacionalnoj razini pogodna za primjenu instrumenata ovih politika, sukladno mjerilima zajedničkim

za čitavo područje EU (Drvenkar, 2012.).

Tablica 1. Nacionalna klasifikacija prostornih jedinica za statistiku: 3 statističke regije iz 2007. vs. 2

statističke regije iz 2012. godine

Nacionalna klasifikacija prostornih jedinica iz 2007.

godine (3 statističke regije)

Nacionalna klasifikacija prostornih jedinica iz 2012.

godine (2 statističke regije)

1. razina prostornih jedinica cijela Hrvatska 1. razina prostornih

jedinica cijela Hrvatska

2. razina prostornih jedinica 3 statističke regije 2. razina prostornih

jedinica 2 statističke regije

3. razina prostornih jedinica 21 županija 3. razina prostornih

jedinica 21 županija

Izvor: Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije,

http://www.mrrfeu.hr/default.aspx?id=1112, (25.7.2014.)

Prema Antoljaku i ostalima (2008.), konkurentnost Republike Hrvatske potrebno je temeljiti na

regijama kao potencijalnim razvojnim pokretačima, budući je konkurentnost nacionalnog

gospodarstva kombinacija konkurentnih kapaciteta, postojećih potencijala i ograničenja. U cilju

uklanjanja potencijalnih prepreka pri ostvarenju konkurentnosti određenih regija, nužno je

identificirati moguće izvore rasta te na taj način izbjegavati pasivan način usmjeravanja razvoja

temeljenog isključivo na razvoju najslabije razvijenih regija. Nacionalno gospodarstvo Republike

Hrvatske okarakterizirano je iznimno niskim investicijama i zaposlenošću u razdoblju u kojemu je

Republika Hrvatska nova zemlja članica EU, a samo europsko gospodarstvo još se uvijek „bori“ s

posljedicama posljednje ekonomske i financijske krize. Prepreka ostvarenja konkurentnosti u Republici

Hrvatskoj u ranijem razdoblju prema Maleković & Fröhlich (2005.) odnosila se na odsustvo i

nemogućnost provođenja adekvatne regionalne politike.

3. Regionalna konkurentnost i regionalna razvijenost: slučaj Republike

1 Vidjeti više u: Šimunović, I. (2007). Regionalizacija – hrvatska lutanja. U: Horvat, V. (ur). Forumi o regionalizaciji i održivom življenju, zbornik radova i izbor iz diskusije, Fondacija Heinrich Böll, Zagreb 2Ministarsvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, http://www.mrrfeu.hr/default.aspx?id=1112, (25.7.2014.)

http://www.mrrfeu.hr/default.aspx?id=1112


187

Hrvatske

Regionalna razvijenost u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o regionalnom razvoju Republike

Hrvatske3, a prema odluci o razvrstavanju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave,

klasificirana je u četiri skupine (Tablica 2):

Tablica 2. Indeks razvijenosti i skupine razvijenosti u Republici Hrvatskoj

Županija Indeks razvijenosti Skupine razvijenosti Rang skupina

Virovitičko-podravska županija 5,56% I. <75%

Brodsko-posavska županija 18,43% I. <75%

Vukovarsko-srijemska županija 18,73% I. <75%

Bjelovarsko-bilogorska županija 23,29% I. <75%

Požeško-slavonska županija 33,81% I. <75%

Sisačko-moslavačka županija 38,70% I. <75%

Osječko-baranjska županija 46,07% I. <75%

Karlovačka županija 56,34% I. <75%

Koprivničko-križevačka županija 59,19% I. <75%

Ličko-senjska županija 64,82% I. <75%

Međimurska županija 69,65% I. <75%

Krapinsko-zagorska županija 73,24% I. <75%

Šibensko-kninska županija 80,93% II. 75-100%

Varaždinska županija 86,34% II. 75-100%

Splitsko-dalmatinska županija 93,75% II. 75-100%

Zadarska županija 106,39% III. 100-125%

Dubrovačko-neretvanska županija 120,84% III. 100-125%

Zagrebačka županija 124,23% III. 100-125%

Primorsko-goranska županija 139,21% IV. >125%

Istarska županija 156,80% IV. >125%

Grad Zagreb 186,44% IV. >125%

Izvor: Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije,

http://www.mrrfeu.hr/UserDocsImages/Regionalni%20razvoj/Vrijednosti%20indeksa%20razvijenosti%20i%20

pokazatelja%20za%20izra%C4%8Dun%20indeksa%20razvijenosti%20na%20%C5%BEupanijskoj%20razini%2020

13..pdf, (26.7.2014.)

Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU detaljno prikazuje izračun vrijednosti indeksa

razvijenosti i pokazatelja za izračun indeksa razvijenosti na županijskoj razini4, kao i konačan indeks

razvijenosti, koji se u ovom radu prikazuje Grafikonom 1.

Grafikon 1. Indeks razvijenosti hrvatskih županija (%)

3 Zakon o regionalnom razvoju, Narodne Novine 153/2009 4 U prilogu 1. dostupna je tablica u kojoj se nalaze pokazatelji korišteni u izračunu indeksa razvijenosti. Temeljem podataka iz tablice korištene su standardizirane vrijednosti u odnosu na nacionalni prosjek te izrađeni linijski grafikoni kako bi se prikazala odstupanja među hrvatskim županijama prema sljedećim pokazateljima: prosječni dohodak per capita u % (2010.-2012.), prosječni izvorni prihodi per capita u % (2010.-2012.), prosječna stopa nezaposlenosti u % (2010.-2012.), kretanje stanovništva u % (2010.-2001.), udio obrazovanog stanovništva u stanovništvu 16-65 godina u % (2011.).

http://www.mrrfeu.hr/UserDocsImages/Regionalni%20razvoj/Vrijednosti%20indeksa%20razvijenosti%20i%20pokazatelja%20za%20izra%C4%8Dun%20indeksa%20razvijenosti%20na%20%C5%BEupanijskoj%20razini%202013..pdf



188

Izvor: Autorova izrada; prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije,


Budući postoje četiri skupine „razvijenosti“ prema kojima su grupirane županije Republike Hrvatske

(<75%, 75-100%, 100-125%, te >125%), moguće je utvrditi kako najnepovoljniji rang županija pripada

Virovitičko-podravskoj županiji (5,56%), zatim Brodsko-posavskoj županiji (18,43%), Vukovarsko-

srijemskoj županiji (18,73%), Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (23,29%) te Požeško-slavonskoj županiji

(33,81%). Najviši indeks razvijenosti zabilježen je u Gradu Zagrebu (186,44%) iza kojega slijede Istarska

županija (156,80%), Primorsko-goranska županija (139,21%) te Zagrebačka županija (124,23%) i

Dubrovačko-neretvanska županija (120,84%). U vrijednosti osnovnih pokazatelja uvršteni su: prosječni

dohodak per capita (2010.-2012.), prosječni izvorni prihodi per capita (2010.-2012.), prosječna stopa

nezaposlenosti (2010.-2012.), kretanje stanovništva (2001.-2010.) te udio obrazovanog stanovništva

u stanovništvu 16-65 godina (2011.). Izabrani indikatori vrijednosti određenih osnovnih pokazatelja u

skladu su s ostvarenim rangom vrijednosti indeksa razvijenosti, za koje se deskriptivno prikazuju

ostvarene krajnje vrijednosti. Najniže vrijednosti prosječnog dohotka per capita ujedno su i ostvarene

u županijama najnižih indeksa razvijenosti (najniži prosječni dohodak per capita ostvaren je u Brodsko-

posavskoj, Virovitičko-podravskoj te Vukovarsko-srijemskoj županiji), koje su značajno ispod prosjeka

prosječnog dohotka per capita Republike Hrvatske. Najveće vrijednosti prosječnog dohotka per capita

ostvarene su u Gradu Zagrebu, Primorsko-goranskoj županiji te Istarskoj županiji.

Prema vrijednosti prosječnog izvornog prihoda per capita, izrazito niske vrijednosti ostvarene su u

Požeško-slavonskoj županiji, Brodsko-posavskoj županiji te Vukovarsko-srijemskoj županiji), koje su

značajno ispod prosjeka prosječnog izvornog prihoda per capita Republike Hrvatske. Najviše

vrijednosti prosječnog izvornog prihoda per capita ostvarene su u Gradu Zagrebu, Istarskoj županiji te

Primorsko-goranskoj županiji. Prosječna stopa nezaposlenosti Republike Hrvatske (16%) znatno je viša

u županijama Republike Hrvatske niskog indeksa razvijenosti. Najviša prosječna stopa nezaposlenosti

zabilježena je u najniže razvijenim županijama Republike Hrvatske, Virovitičko-podravskoj (25,9%),

Brodsko-posavskoj (25,6%) te Vukovarsko-srijemskoj županiji (25,4%). Najniža prosječna stopa

nezaposlenosti zabilježena je u Istarskoj županiji (7,8%), Gradu Zagrebu (10,6%) te u Zagrebačkoj

županiji (11,2%). U hrvatskim županijama se prema svih pet individualnih indikatora korištenih pri


189

stvaranju indeksa razvijenosti može utvrditi postojanje jaza. Iznimno su velike razlike koje postoje

između Grada Zagreba i pojedinih hrvatskih županija, posebice onih prema indeksu razvijenosti najniže

rangiranih (Virovitičko-podravska županija, Brodsko-posavska županija, Vukovarsko-srijemska

županija, Bjelovarsko-bilogorska županija).

Kako se regionalnom razvoju Republike Hrvatske posvećuje sve više pozornosti vidljivo je i iz Nacrta

prijedloga Zakona o regionalnom razvoju5. Na usklađivanje potreba ukazuje nekoliko stavaka

navedenih u novom prijedlogu Zakona kao, primjerice: 1) bolje povezivanje razvojnih aktivnosti

nacionalne i regionalne razine što pojednostavnjuje koordinaciju između različitih razina vlasti; 2)

potreba povezivanja mjera poticanja razvoja s indeksom razvijenosti što bi omogućilo da poticanje

razvoja u budućnosti bude vezano isključivo uz indeks razvijenosti. Bez obzira na povećanje interesa

u okviru regionalnih aktivnosti, potrebno ih je dodatno intenzivirati. Kako ističe Tijanić (2010.), stanje

regionalne konkurentnosti nedovoljno se istražuje i mjeri. Stoga je nužno kontinuirano analiziranje

razlika i sličnosti pojedinih ekonomskih pokazatelja i struktura kojima se utječe na regionalnu

konkurentnost i stvaranje strategija u skladu s potrebama nacionalnog gospodarstva. Baletić (1999.)

ističe kako se, za razliku od ranije uvriježenog pristupa razvoju „odozgo“ tj. s centralne državne razine,

regiji i lokalitetu pridaje veći značaj u smislu upravljanja razvojem, iniciranja i koordiniranja razvojnih

programa, odlučivanja o financiranju razvoja i predlaganju i provedbi mjera u cilju pospješivanja

razvoja. Razvoj „odozdo“ je posljedica promjena koje su uslijedile na globalnom planu i sve naglašenije

uloge malih i srednjih poduzeća, promijenjene uloge države i slično. Osnovna načela pristupa

regionalnom razvoju „odozdo“, prema Baletiću (1999.) su: 1) regija nije samo gospodarski, već i

socijalno-kulturni te politički pojam; 2) ljudski resursi su osnovni faktor regionalnog razvoja; 3)

decentralizacija je bitan preduvjet regionalnog razvoja; 4) princip supsidijarnosti treba primjenjivati i

na regije; 5) suradnja privatnog i javnog sektora je od ključnog značenja; i 6) država treba primjenjivati

neselektivne mjere horizontalne industrijske politike. Osnovna ograničenja u regionalnoj

implementaciji europskog koncepta kreativnog društva i inovativnog gospodarstva treba tražiti u

faktorima, kao što su:

1) odsustvo osnovne društveno-ekonomske motivacije za inovativno ponašanje i proizvodno

poduzetništvo,

2) mala raspoloživost kvalificirane i međunarodno kompetentne radne snage,

3) slaba kvaliteta centralne, regionalne, subregionalne i lokalne znanstvene, obrazovne,

tehnologijske, inovacijske, organizacijske i komunikacijske infrastrukture,

4) orijentacija financijske infrastrukture na financiranje javnog sektora, uvoza potrošnih dobara

i osobne potrošnje stanovništva i

5) mala efikasnost regionalne, subregionalne i lokalne javne uprave i javnih usluga u otklanjanju

ovih problema (Adžić, 2009.).

Preuzimanjem odgovornosti za svoju gospodarsku budućnost u Europi, regije se osposobljavaju za

suradnju izvan granica nacionalne države (Šutić, 2010.). Nekako se to čini tako nedostižnim u realnim

okolnostima s toliko regionalnih problema. Iako postoje različiti razvojni projekti i strategije, uglavnom

nedostaje ujedinjenosti u zajedničkim razvojnim ciljevima i vizija dugoročnog razvoja temeljena na

5 Nacrt prijedloga Zakona o regionalnom razvoju Republike Hrvatske, http://www.mrrfeu.hr/UserDocsImages/Savjetovanje%20sa%20zainteresiranom%20javno%C5%A1%C4%87u/Glavne%20novine%20koje%20donosi%20Nacrt%20prijedloga.pdf, (26.7.2014.); predloženo vrijeme stupanja na snagu je 1. siječnja 2015. godine.

http://www.mrrfeu.hr/UserDocsImages/Savjetovanje%20sa%20zainteresiranom%20javno%C5%A1%C4%87u/Glavne%20novine%20koje%20donosi%20Nacrt%20prijedloga.pdf


190

realnim mogućnostima, kao i doista efikasnom provođenju istoga, a koji će, u konačnici omogućiti

ostvarivanje najvažnijeg cilja (svake) ekonomske politike – povećanje životnog standarda stanovništva.

4. Zaključak

Mjerenje indeksa regionalne konkurentnosti zasigurno može doprinijeti svima onima koji trebaju

sudjelovati u donošenju i definiranju stategija razvoja. Stoga mjerenje indeksa regionalne

konkurentnosti najčešće pomaže poslovnoj i akademskoj zajednici te je svojevrstan vodič nositeljima

ekonomskih politika. No, osim u navedenim krugovima, indeks regionalne konkurentnosti može biti

odrednica opće slike uspješnosti određenog nacionalnog gospodarstva ili regije.

U Republici Hrvatskoj je istraživanje regionalne konurentnosti unaprijeđeno u odnosu na ranije

razdoblje, ali i dalje ostaje nedovoljno istraženo. Stoga je nužno unaprijediti dosadašnja istraživanja te

se okrenuti pokretanju novih. Postojeće dokumente koji govore u prilog (regionalne) konkurentnosti i

koji su se pokazali uspješnima pri primjeni u određenim zemljama, potrebno je prilagoditi onim

sustavima za koje se želi primjenjivati, a s obzirom na postojeće specifičnosti svake regije i teritorija.

Na taj način bi se omogućio napredak nedovoljno razvijenih područja, ali i onih područja koja nisu

nužno okarakterizirana kao regije koje zaostaju u razvoju (engl. regions lagging behind). Na taj način

nastavio bi se pozitivan trend ostvarenja stopa ekonomskog rasta te bi se izbjegao pasivan način

„usmjeravanja“ razvoja, koji, u konačnici samo odgađa reforme i dodatno onemogućava razvoj upravo

najslabije razvijenih regija.

5. Literatura

Adžić, S., ur. (2009.), Reindustrijalizacija Vojvodine i industrijska politika – Perculum in mora, Subotica:

Ekonomski fakultet

Annoni, P. & Kozovska, K. (2010), EU Regional Competitiveness Index, JRC Scientific and Technical

Reports, European Commision,

file:///C:/Users/marosevic/Downloads/RCI_EUR_Report_updated.pdf, (15.7.2014.)

Annoni, P. & Dijkstra, L. (2013), EU Regional Competitiveness Index RCI 2013, JRC Scientific and

Technical Reports, European Commision

Baletić, Z. (1999.), Koncepcija regionalnog gospodarskog razvitka Republike Hrvatske, Zagreb:

Ekonomski institut

Barna, K. (2007), Measuring Regional Competitiveness, Journal of Central European Agriculture 8(3),

p.343-356, dostupno na: http://jcea.agr.hr/volumes.php?lang=hr&search=Article%3A484,

(14.7.2014.)

Berger, R. (2013), International Restructuring Study 2013, „Europe's competitiveness“, dostupno na:

http://www.rolandberger.com/media/pdf/Roland_Berger_International_Restructuring_Study_2013

1016.pdf, (22.7.2014.)

Blanke, J., Paua, F., Sala-i-Martin, X. (2004), The growth competitiveness index: analyzing key

underpinnings of sustained economic growth, u: The global competitiveness report, Geneva: World

Economic Forum 2003/2004

http://jcea.agr.hr/volumes.php?lang=hr&search=Article%3A484

http://www.rolandberger.com/media/pdf/Roland_Berger_International_Restructuring_Study_20131016.pdf

http://www.rolandberger.com/media/pdf/Roland_Berger_International_Restructuring_Study_20131016.pdf

191

Boschma, R. A. (2004), Competitiveness of regions from an evolutionary perspective, Regional Studies

38, str. 993-1006.

Budd, L., Hirmis, A. (2004), Conceptual Framework for Regional Competitiveness, Regional Studies Vol

38, Is 9, pp 1015-1028.

Cini, V., Drvenkar, N., Marošević, K. (2013), The Regional Dimension of Industrial Policy – Croatian

Developmental Challenge, 34nd Scientific Symposium, Pforzheim, Germany, znanstveni rad u

postupku objavljivanja

Cini, V., Drvenkar, N. (2011), Analysis of regional (non-)competitiveness of Pannonian Croatia, Zbornik

radova VII interdisciplinarnog simpozija: Interdisciplinary Management ResearchVII, Osijek: J. J.

Strossmayer University in Osijek, Faculty of Economics in Osijek, Croatia, Postgraduate Studies

Management; Hochschule Pforzheim University, Germany; 2011.; str. 956-969

Chory, D. (2010), Unpacking Sources of Comparative Advantage: A Quantitative Approach, Journal of

International Economics Vol 82, Is. 2, pp 152-167.

Working Group on Cities Regions and Competitiveness (2003), Cities, Regions and Competitiveness,

Office of the Deputy Prime Minister, dostupno na:

http://www.ub.edu/escult/doctorat/html/lecturas/odpm_urbpol_608643.pdf, (25.7.2014.)

Dijkstra, L., Annoni, P. & Kozovska, K. (2011), A New Regional Competitiveness Index:

Theory, Methods and Findings, Working Papers No. 2/2011, European Union, Regional Policy

Drvenkar, N. (2012.), Reindustrijalizacija kao osnova strategije razvoja Panonske Hrvatske, doktorska

disertacija, Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku

European Institute for Urban Affairs (2003), Competitive European Cities: Where do The Core Cities

Stand? – Final Report to Core Cities Working Group, on-line, dostupno na:

http://www.vrm.ca/documents/competitive.pdf

Gardiner, B., Martin, R. & Tyler, P. (2004), Competitiveness, productivity and economic growth across

the European regions, Regional Studies 38, pp 1037-1059.

Gainova, R. A. et al. (2013), Infrastructural Component in Maintenance of Competitiveness of Region,

World Applied Sciences Journal 27 (Economics, Management and Finance), pp. 97-101. Dostupno na:

http://www.idosi.org/wasj/wasj27(emf)13/20.pdf, (15.7.2014.)

Global Manufacturing Competitiveness Iindex (2013), Council on Competitiveness, Deloitte.

Huggins, R. (2003), Creating UK Competitiveness Index: Regional and Local Benchmarking, Regional

Studies 37, str. 89-96.

Huovari, J., Kangasharju, A. & Alanen, A. (2001), Constructing an Index for Regional Competitiveness,

Pellervo Economic Research Institute Working Papers No 44. Dostupno na: http://www.p-j-

b.com.ar/03/competitiveness/ICR%20Finlandia.pdf, (14.7.2014.)

Jacobs, J. (1969) The Economy of Cities, London: Penguin Books.

LeMonde diplomatique (2006), Atlas globalizacije, Zagreb: Masmedia i Poslovni dnevnik

Lengyel, I., Rechnitzer, J. (2013), Drivers of Regional Competitiveness in the Central European

Countries, Transit Stud Rev 20: 421-435, Central and Eastern Europe Issues.

http://www.ub.edu/escult/doctorat/html/lecturas/odpm_urbpol_608643.pdf

http://www.vrm.ca/documents/competitive.pdf

http://www.idosi.org/wasj/wasj27(emf)13/20.pdf

http://www.p-j-b.com.ar/03/competitiveness/ICR%20Finlandia.pdf

http://www.p-j-b.com.ar/03/competitiveness/ICR%20Finlandia.pdf

192

Machado, C.A.P. (1995.), Industrial and Regional Restructuring through Internationalization of Firms,

Joint Programme on Regional Science Studies in Southern Europe, Industrial Restructuring and its

Impact on Regional Development, Zagreb/Rovinj: Croatian Section of the Regional Science Association

Maleković, S. & Fröhlich, Z. (2005), Croatian Regional Policy Fostering Competitiveness, Transition

Studies Review 12(1), str 129-143

Ministarsvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije,


Nacrt prijedloga Zakona o regionalnom razvoju Republike Hrvatske,

http://www.mrrfeu.hr/UserDocsImages/Savjetovanje%20sa%20zainteresiranom%20javno%C5%A1%

C4%87u/Glavne%20novine%20koje%20donosi%20Nacrt%20prijedloga.pdf, (26.7.2014.)

North, D., C. (1992), The New Institutional Eonomics and Development, on-line, dostupno na:

http://www2.econ.iastate.edu/tesfatsi/NewInstE.North.pdf

Office of the Deputy Prime Minister (2003), Cities, Regions and Competitiveness: Second Report from

the Working Group of Government Departments, The Core Cities, on-line, London, dostupno na:

http://www.ub.edu/escult/doctorat/html/lecturas/odpm_urbpol_608643.pdf (26.07.2014.)

Porter, M. E. (2004), Building Microeconomic Foundations of Prosperity: Findings from the Business

Competitiveness Index. U: The Global Competitiveness Report: World Economic Forum 2003/04, p. 29-

72.

Porter, M. (2005), What is competitiveness?. Dostupno na:

http://www.iese.edu/en/ad/AnselmoRubiralta/Apuntes/Competitividad_en.html, (25.7.2014.)

Porter, M. (1990), The Competitive Advantage of Nations, New York: Free Press

Starc, N., Rašić, I. (2003.), Nevolje s regionalnom politikom, Privredna kretanja i ekonomska politika,

13/95, str. 47-86

Stiglitz, J.E. (2004.), Globalizacija i dvojebe koje izaziva, Zagreb: Algoritam

Šimunović, I. (2007.), Regionalizacija – hrvatska lutanja, u: Horvat, V. (ur), Forumi o regionalizaciji i

održivom življenju, zbornik radova i izbor iz diskusije, Zagreb: Fondacija Heinrich Böll

Šutić, B. (2010.), Regionalizacija Republike Hrvatske – inicijativa za uravnotežen gospodarski razvitak i

etabliranje regija kao političkih sila, Zbornik radova Teritorijalni ustroj i regionalizacija Republike

Hrvatske u kontekstu Europskih integracija. Split: Sveučilište u Splitu i Pravni fakultet u Splitu

Tijanić, L. (2010.), Regionalna (ne)konkurentnost u Republici Hrvatskoj, Ekonomski pregled 61 (7-8),

str. 419-454.

The Economist Intelligence Unit (2012), Hot spots – Benchmarking global city competitiveness –

Report, The Economist, on-line, dostupno na:

http://www.economistinsights.com/sites/default/files/downloads/Hot%20Spots.pdf (10.06.2014.)

Vukovic, D. B. (2013), Correlation analysis of indicators of regional competitiveness: The case of the

Republic of Serbia, Economic Horizons Vol 15, No 3, pp 201 – 215

Vytautas, S., Bruneckienė, J. (2009), Measurement of Lithuanian Regions by Regional Competitiveness

Index, Engineering Economics No. 1 (61). The Economic Conditions of Enterprise Functioning.

http://archive.minfolit.lt/arch/22501/22538.pdf, (21.7.2014.)




http://www2.econ.iastate.edu/tesfatsi/NewInstE.North.pdf

http://www.ub.edu/escult/doctorat/html/lecturas/odpm_urbpol_608643.pdf

http://www.iese.edu/en/ad/AnselmoRubiralta/Apuntes/Competitividad_en.html

http://www.economistinsights.com/sites/default/files/downloads/Hot%20Spots.pdf

http://archive.minfolit.lt/arch/22501/22538.pdf

193

Zakon o regionalnom razvoju, Narodne novine 153/2009

Ženka, J., Novotný, J. & Csank, P. (2014), Regional Competitiveness in Central European Countries: In

Search of a Useful Conceptual Framework, European Planning Studies Vol 22, Is 1, pp. 164-183

World Economic Forum (2014.), Country/Economy Profiles – Croatia, on-line, dostupno na:

http://www3.weforum.org/docs/GITR/2014/Croatia.pdf (10.06.2014.)

6. Prilozi

http://www3.weforum.org/docs/GITR/2014/Croatia.pdf

194

Prilog 1. Vrijednost indeksa razvijenosti i pokazatelja za izračun indeksa razvijenosti na županijskoj

razini

Izvor: Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Indeks razvijenosti,



195

Statistički i perceptivni indikatori u mjerenju konkurentnosti

država članica Europske unije

Prof. dr. sc. Ines Kersan-Škabić



Fakultet ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“

[email protected]

Dr. sc. Lela Tijanić,




[email protected]

Sažetak

U istraživanjima konkurentnosti zemalja, regija i lokalnih jedinica koriste se indeksi konkurentnosti,

proizašli iz potrebe kreiranja usporedivih pokazatelja kojima se može komparirati i projicirati

konkurentnost promatranih jedinica, a ujedno i objediniti brojni indikatori koji na navedeno utječu.

Metodologija izrade indeksa u pojedinim slučajevima počiva na zanemarivanju određenih odrednica

konkurentnosti, što može imati negativne implikacije i na provedbu politike konkurentnosti. Cilj ovog

rada je utvrditi relevantnost statističkih (tvrdih) i perceptivnih (mekih) indikatora u mjerenju

konkurentnosti, odnosno utvrditi razlike u mjerenju ukoliko se primijeni samo jedna skupina

indikatora. Temeljem statističkih i perceptivnih indikatora koji se koriste u mjerenju konkurentnosti

zemalja prema Svjetskom gospodarskom forumu, u radu je provedena multivarijatna klaster analiza

na primjeru 28 država članica EU-a kako bi se navedene članice grupirale najprije prema statističkim,

a zatim prema perceptivnim indikatorima. Dobiveni klasteri - grupe zemalja članica EU-a međusobno

se razlikuju te su utvrđena 4 (5) klastera prema statističkim indikatorima odnosno 2 klastera zemalja

prema perceptivnim indikatorima. Rezultati provedene analize ukazuju na različitu klasifikaciju

zemalja EU-a pri čemu homogenim klasterima pripadaju zemlje sličnog stupnja gospodarskog razvoja.

Navedeno upućuje da je u mjerenju konkurentnosti potrebno uključiti i jednu i drugu skupinu

pokazatelja s obzirom da zanemarivanje statističkih ili perceptivnih indikatora može znatno utjecati na

konačan rezultat. Nužno je konstantno unaprjeđenje metodologije mjerenja konkurentnosti budući

da su rezultati značajni za brojne dionike koji na njima temelje svoje odluke (kao što je npr. slučaj kod

investiranja ili u mjerenju ostvarenja pojedinih razvojnih ciljeva). Rezultati istraživanja mogu biti od

koristi istraživačima, ali i nositeljima politike konkurentnosti na različitim razinama s obzirom da

upućuju na složenost i potrebu kritičkog sagledavanja u kreiranju široko-primjenjivih indeksa kao

(jedinstvenih) mjera konkurentnosti.

Ključne riječi: konkurentnost, perceptivni indikatori, statistički indikatori, EU28, klaster analiza


196

1. Uvod

Konkurentnost povezuje djelovanje institucija, efikasnost politika i skup faktora koji utječu na razinu

proizvodnosti, dok proizvodnost određuje razinu blagostanja u zemlji. Proizvodnost također određuje

stope prinosa na investicije u gospodarstvu, a one su temeljni pokretač rasta, odnosno konkurentnije

su one zemlje koje postižu više stope rasta tijekom vremena i koje imaju perspektivu viših stopa rasta.

Konkurentnost je temeljni preduvjet uspjeha na svjetskom tržištu i može se analizirati s više aspekata:

poduzeća, industrije, regije i nacionalnog gospodarstva1. Nadovezuje se na koncept komparativnih

prednosti koji je započeo sa D. Ricardom, a drugi su ga autori obogaćivali brojnim odrednicama

(kapital, znanje, menadžment, inovacije, institucije, itd.). Porter (1990) je imao nezaobilaznu ulogu u

definiranju koncepta konkurentnosti te je detaljno razradio i utvrdio ključne čimbenike nacionalne

konkurentnosti. Njegov je pristup korišten pri izradi metodologije mjerenja konkurentnosti Svjetskog

gospodarskog foruma (World Economic Forum, WEF), važne institucije koja svake godine publicira

Izvješće o globalnoj konkurentnosti (Global Competitiveness Report, GCR). Osim tog Izvješća postoji i

Svjetski godišnjak konkurentnosti (World Competitiveness Yearbook, WCY) kojeg publicira Institut za

razvoj menadžmenta (Institute for Management Development, IMD). Osim ovih izvješća koja su

usmjerena na kompleksnu analizu okruženja nacionalne konkurentnosti, postoje studije koje se

detaljnije usmjeravaju na pojedine elemente konkurentnosti kao što su: izvješća o uvjetima poslovanja

(World Bank, 2013), Svjetski indikatori vladanja (Kaufmann et al., 2009), tzv. pokazatelji ekonomije

znanja (World Bank, 2012) i drugi (Aranguren et al., 2010). Bienkowski (2006) i Reiljan et al. (2000)

detaljnije su prikazali definiranje pojma konkurentnosti, metodologiju mjerenja kao i institucije

involvirane u proces evaluacije konkurentnosti. Prema Traboldu (1995) nacionalna konkurentnost

mjerljiva je u pokazateljima rasta BDP-a, mogućnošću izvoza i privlačenja izravnih inozemnih ulaganja.

Zaharieva & Čiburienė (2008) prikazuju međupovezanost globalne, međunarodne, nacionalne

konkurentnosti, industrijske konkurentnosti, konkurentnosti poduzeća i proizvoda s obzirom na

prodaju dobara i usluga na domaćem i međunarodnom tržištu. Konkurentnost je dinamička pojava

koja se kontinuirano mijenja putem svih odrednica koje na nju utječu.

Različiti pristupi (mikro/makro) i metodologija mjerenja konkurentnosti mogu dati različite rezultate

pa čak se i kretati u različitim smjerovima (prema nekom indikatoru konkurentnost se može

poboljšavati, a istovremeno prema drugom pogoršavati). Korištenje statističkih i/ili perceptivnih

indikatora u kreiranju indeksa konkurentnosti također može imati značajan utjecaj na rezultate

mjerenja pri čemu perceptivni indikatori mogu znatno promijeniti rezultat konkurentnosti ukoliko se

koriste u kombinaciji sa statističkim pokazateljima.

U utvrđivanju konkurentnosti koriste se brojni indikatori koje Svjetski gospodarski forum grupira u 12

determinanti, dok Institut za razvoj menadžmenta promatra 4 skupine faktora konkurentnosti s 20

podfaktora. Oba indeksa utvrđuju se kombinacijom podataka dobivenih iz službene statistike, ali i

upitnika koje popunjavaju poduzeća pri čemu se ponderi ovih dvaju skupina podataka razlikuju.

Svjetski gospodarski forum veliku važnost pridaje podacima iz upitnika, dok Institut za razvoj

menadžmenta veću važnost pridaje statističkim podacima (2/3 ukupnog pondera). Lovrinčević et al.

(2008) ukazuju na različite pristupe u mjerenju konkurentnosti te ističu s jedne strane WEF i IMD, dok

s druge strane postoje institucije (Svjetska banka, Heritage Foundation) koje istražuju razvoj regulative

kao odrednicu konkurentnosti. Statistički podaci pružaju informacije o rastu i razvoju pojedinog

gospodarstva (podaci o gospodarskim indikatorima koji ukazuju na unutarnju i vanjsku (ne)ravnotežu),

ali isto tako i podatke o razini korumpiranosti, lakoći djelovanja na nekom prostoru. S druge strane cilj

prikupljanja anketnih podataka je mjeriti one čimbenike konkurentnosti koji nisu raspoloživi iz

1 Iako Krugman (1994) smatra da je koncept nacionalne konkurentnosti neutemeljen.

197

standardnih statističkih podataka, a značajni su jer oni predstavljaju viđenje (stav) poduzetnika

(uprave) o situaciji u zemlji. Pri tome su posebno važni podaci o učinkovitosti i neovisnosti pravosuđa,

o sklonosti inovacijama, o kvaliteti upravljanja poduzećima, o korupciji i o utjecaju države na

poslovanje u pojedinoj zemlji. Razlog leži u povezivanju i poistovjećivanju pojma konkurentnosti s

pojmom proizvodnosti, a na rast proizvodnosti veliki utjecaj ima ukupna faktorska proizvodnost koju

se ne može egzaktno izmjeriti jer u sebi sadrži veći broj statističkih nemjerljivih elemenata.

Upravo zbog navedenih različitih izvora podataka cilj ovog rada je utvrditi relevantnost statističkih

(tvrdih) i perceptivnih (mekih) indikatora u mjerenju konkurentnosti. Analizira se i značajnost razlika u

mjerenju konkurentnosti ukoliko se primijeni samo jedna skupina indikatora. U radu se koriste podaci

Svjetskog gospodarskog foruma zbog njihove bolje i obuhvatnije dostupnosti, a istraživanje je

provedeno na uzorku od 28 zemalja članica Europske unije (EU) primjenom multivarijatne klaster

analize kako bi se navedene članice grupirale najprije prema statističkim, a zatim prema perceptivnim

indikatorima. Dobiveni klasteri - grupe zemalja uspoređuju se s indeksom konkurentnosti i

ostvarenjima ciljeva strategije Europa 2020.

Rad se sastoji od pet poglavlja. U drugom poglavlju daje se osvrt na različita mjerenja konkurentnosti,

treći dio odnosi se na metodološki pristup istraživanju, u četvrtom dijelu prikazani su rezultati te

komentar dobivenih rezultata, a peti dio donosi zaključak.

2. Mjerenje konkurentnosti država članica Europske unije

S obzirom na različite metodologije mjerenja konkurentnosti započet ćemo s njihovim pobližim

upoznavanjem. WEF temelji Indeks globalne konkurentnosti (Global Competitiveness Index, GCI) na

12 determinanti grupiranih u tri skupine:

1. Osnovni uvjeti: institucije, infrastruktura, makroekonomsko okruženje i osnovno obrazovanje

i zdravstvo;

2. Uvjeti efikasnosti: više (visoko) obrazovanje i trening, efikasnost tržišta rada, efikasnost tržišta

roba, razvoj financijskog tržišta, tehnološka spremnost i veličina tržišta;

3. Inovacije i sofisticiranost: poslovna izvrsnost i inovativnost. (GCR, WEF, 2013)

WEF je u Izvješću za 2013.-2014. godinu obuhvatio 148 zemalja koristeći podatke službene statistike,

ali i podatke dobivene putem upitnika kojeg je popunjavalo 14000 poduzeća iz obuhvaćenih zemalja.

Institut za razvoj menadžmenta uzima u obzir više od 300 indikatora grupiranih u četiri grupe:

1. Gospodarski rezultati: domaća ekonomija, međunarodna trgovina, strana ulaganja,

zaposlenost i cijene;

2. Efikasnost javnog sektora: javne financije, fiskalna politika, institucije, poslovna legislativa,

društveno okruženje;

3. Efikasnost poslovnog sektora: produktivnost i efikasnost, tržište rada, financije, menadžment,

stavovi i vrijednosti;

198

4. Infrastruktura: osnovna infrastruktura, tehnološka infrastruktura, znanstvena infrastruktura,

zdravlje i okoliš; obrazovanje. (IMD, 2014)

U Godišnjaku za 2014. godinu (IMD, 2014) obuhvaćeno je 60 zemalja pri čemu 2/3 vrijednosti ranga

pripada statističkim podacima, a 1/3 temelji se na rezultatima anketa.

Za zemlje članice EU značajno je i mjerenje postignuća prema postavljenim ciljevima strategije Europe

2020 pa Svjetski gospodarski forum nastavlja pratiti njihova postignuća prema definiranim ciljevima i

publicira posebno Izvješće „Europe 2020 Competitiveness Report“.2 WEF se usmjerava mjerenju

uspješnosti članica EU-a u postizanju pametnog, uključivog i održivog rasta pri čemu slijedi sedam

vodećih inicijativa: poduzetničko okruženje, digitalna agenda, inovativna Unija, obrazovanje i trening,

tržište rada i zaposlenost, socijalna uključenost i održivost okoliša. To se Izvješće razlikuje od ostalih

službenih izvješća EU-a i ostalih organizacija jer se temelji na metodologiji WEF-a, korištenju

statističkih pokazatelja i provođenju ankete među poduzećima (izvršnih direktora i rukovoditelja).

Ukupni bodovi dobivaju se kao neponderirani prosjek individualnih ocjena u svih sedam stupova.

Razlike u rangiranju zemalja prema različitim institucijama i metodama mjerenja ukazuju na činjenicu

da ne postoji samo jedan (idealan) način mjerenja koji bi prikazao kompleksnost obuhvata

konkurentnosti, što potvrđuju i istraživanja brojnih autora (od kojih su pojedina istaknuta u nastavku).

Sve navedeno ujedno predstavlja i motiv za detaljnije istraživanje sličnosti/razlika rangiranja zemalja

prema statističkim i perceptivnim indikatorima.

S obzirom na to da se u empirijskom dijelu istraživanje prikazano u ovom radu temelji na podacima

Svjetskog gospodarskog foruma započet ćemo s kritičkim osvrtom na mjerenje konkurentnosti i

utvrđivanje ranga Indeksa globalne konkurentnosti.

S jedne strane postoje radovi koji istražuju konkurentnost koristeći različite statističke indikatore

najčešće povezane uz proizvodnost rada, ulaganje u istraživanje i razvoj, kapital (Bienkowski, 2006 i

Reiljan et al., 2000; Kitson et al., 2004; Armstrong & Taylor, 2000), manje je istraživanja koji uključuju

perceptivne indikatore konkurentnosti (Zinnes et al., 2001; Lovrinčević et al., 2008, WEF, 2013). WEF

već preko 30 godina provodi anketiranje poslovnih subjekata kako bi dobio vrijedne informacije o nizu

faktora koji su ključni za konkurentnost zemlje i održivi razvoj, ali su izvori tih podataka nedostatni ili

ne postoje (primjerice podaci o kvaliteti obrazovnog sustava, poslovnoj sofisticiranosti, fleksibilnosti u

određivanju plaća i sl.). Anketiranje se provodi u suradnji s brojnim agencijama i organizacijama na

nacionalnoj razini. Tijekom vremena povećava se odaziv na upitnik, a i mijenja se način provođenja

pa se postepeno uvodi online anketiranje. Nakon prikupljanja podataka, pri čemu se vodi računa o

zastupljenosti poduzeća svih veličina kao i zastupljenosti gospodarskih sektora, provodi se detaljna

analiza dobivenih podataka te se isključuju svi oni obrasci gdje je popunjeno manje od 50% upitnika

jer se smatra da ispitanik nije dovoljno ozbiljno pristupio popunjavanju ankete. Potom se preostali

rezultati statistički obrađuju, ponderiraju i primjenjujući odgovarajuće formule dobiva se rang. (WEF,

2013, str. 89-90)

Zinnes et al. (2001) provodi istraživanja konkurentnosti kombinirajući tvrde i meke pokazatelje,

odabire različite varijable koje imaju posebnu važnost za tranzicijske zemlje te komentira rangove

novog indeksa u odnosu na GCI. Lovrinčević et al. (2008) prikazuju istraživanje o utjecaju različitih

indikatora konkurentnosti na rang konkurentnosti te (nakon primjene klaster analize) zaključuju da

rang WEF-a pri mjerenju GCI-a najviše odgovara razini razvijenosti zemalja, a konkurentska pozicija

2 WEF je u prošlom desetljeću pratio i napredak zemalja članica EU-a prema ciljevima Lisabonske strategije i svake dvije godine publicirao izvješće The Lisbon Review.

199

Hrvatske značajno odstupa ovisno o primijenjenoj metodologiji, dok je kod razvijenih zemalja

odstupanje manje. Bowen & Moesen (2011) analiziraju koliko se rangiranje zemalja temeljem GCI

mijenja korištenjem različitih pondera (endogeno utvrđenih za pojedinu državu) u agregiranju indeksa

te ističu značajne razlike u mjerenju ovisno o korištenim ponderima. Hudrliková (2013) stvara

kompozitni indikator konkurentnosti zemalja članica EU kombinirajući više različitih metoda;

ponderacije i shema agregacije podataka i pronalazi da je srednji rang dobro utvrđen i robustan. Time

želi, primjenjujući multidimenzionalni pristup, sintetizirati različite rezultate koje zemlje dobivaju po

svakoj od osam promatranih odrednica.

Tablica 1. Rangiranje zemalja članica EU-a prema „Globalnom Izvješću o konkurentnosti 2013./14.“;

„Svjetskom godišnjaku konkurentnosti 2014.“ te „Europe 2020-Izvješću o konkurentnosti 2014.“

Zemlje WEF - GCI WEF - Europe 2020 IMD

Rang

(1-148) Ocjena (1-7)

Rang

(1-28)

Ocjena

(1-7) Rang (1-60)

Ocjena

(1-100,00)

Finska 3 5,54 1 5,70 18 78,159

Njemačka 4 5,51 5 5,28 6 85,782

Švedska 6 5,48 2 5,55 5 85,833

Nizozemska 8 5,42 3 5,41 14 81,144

UK 10 5,37 7 5,13 16 79,814

Danska 15 5,18 4 5,32 9 84,040

Austrija 16 5,15 6 5,16 22 73,699

Belgija 17 5,13 9 4,93 28 66,595

Luksemburg 22 5,09 8 5,07 11 82,164

Francuska 23 5,05 10 4,81 27 67,941

Irska 28 4,84 11 4,75 15 80,360

Estonija 32 4,65 12 4,74 30 64,383

Španjolska 35 4,57 13 4,47 39 57,913

Malta 41 4,50 14 4,44 … …

Poljska 42 4,46 22 3,97 36 61,767

Češka R. 46 4,43 18 4,33 33 62,213

Litva 48 4,41 17 4,38 34 62,014

Italija 49 4,41 21 4.05 46 52,871

Portugal 51 4,40 15 4,44 40 54,403

Latvija 52 4,40 19 4,32 35 61,848

Bugarska 57 4,31 27 3,75 56 45,784

Cipar 58 4,30 20 4,22 … …

Slovenija 62 4,25 16 4,43 55 46,245

Mađarska 63 4,25 25 3,83 48 52,505

Hrvatska 75 4,13 24 3,87 59 38,974

Rumunjska 76 4,13 28 3,64 47 52,841

Slovačka 78 4,10 23 3,91 45 53,302

Grčka 91 3,93 26 3,79 57 42,244

Izvor: WEF (2013); IMD (2014) i WEF (2014)

Najvažnija prednost indeksa konkurentnosti je u tome što predstavljaju sažete i razumljive mjere,

indikatore koji sumiraju brojne odrednice konkurentnosti u jedinstveni pokazatelj, pri čemu su i dalje

sadržani različiti načini sagledavanja analiziranog problema (višekriterijski pristup). Indeksi informiraju

200

javnost i sve zainteresirane aktere o trenutnom stanju konkurentnosti što može potaknuti na

djelovanje u cilju ispravljanja uočenih nedostataka te usmjeravaju javni interes prema specifičnim

područjima koja zahtijevaju intervenciju. Koriste se u donošenju investicijskih planova, u usmjeravanju

javnih politika i različitih političkih agendi.

Statistički su podaci, koji se koriste u kreiranju indeksa konkurentnosti, lakše dostupni i vjerodostojni

(publiciraju ih međunarodne institucije), problem nastaje što ponekad i pogotovo kod manje razvijenih

zemalja statistički podaci ne moraju odražavati uvjete poslovanja na nekom području. Tu svoju važnost

imaju perceptivni indikatori koji bi trebali pružati informacije poduzetnika o različitim pitanjima i

uvjetima poslovanja.

Problemi u kreiranju indeksa odnose se na teorijski okvir koji može biti upitan, na dileme s kojima se

istraživači susreću u odabiru odgovarajućih pokazatelja, metodološka usporedivost predstavlja bitan

(u istraživanjima nerijetko zanemaren) element, kao i veličina uzorka, standardizacija podataka,

ponderiranje i rangiranje. Prilikom utvrđivanja pondera često se izostavljaju pretpostavke koje moraju

biti zadovoljene ovisno o metodi koja se koristi u modeliranju (kreiranju indeksa), što bitno narušava

stabilnost modela, odnosno u konačnici rezultira indeksima koji nisu vjerodostojni. U kreiranju

kompozitnih indikatora može se dogoditi da se sumiranjem izgube pojedine informacije ili da su

indeksi previše pojednostavljeni.

Problemi koji mogu nastati kod perceptivnih indikatora jesu u veličini uzorka poduzeća (nedovoljan

broj podataka i reprezentativnost uzorka), subjektivnosti osobe koja popunjava upitnik, ozbiljnosti

kojom se pristupa popunjavanju (opsežnog) upitnika, a to sve utječe na robusnost i usporedivost

indikatora koji se koriste u konstrukciji indeksa. Indeksi kao objektivni pokazatelji ne mogu rezultirati

iz subjektivnih procjena. Više o kompozitnim indeksima može se pronaći u Lall (2001), Kaplan (2003),

Bowen & Moesen (2007), Squalli et al. (2007), OECD (2008), Balzaravičienė & Pilinkienė (2012), gdje

se detaljno prikazuju nedostaci i metodološka ograničenja koje bi kreatori kompozitnih indeksa

konkurentnosti trebali sagledati.

Indeksi konkurentnosti često se koriste u utvrđivanju odrednica konkurentnosti koje je potrebno

jačati, omogućuju potpunije sagledavanje kao i komparaciju pa i projekciju konkurentnosti

promatranih jedinica te oblikovanje strateških pravaca razvoja što implicira potrebu detaljnijeg

analiziranja metodologije mjerenja, odnosno relevantnosti korištenja odabranog pristupa u mjerenju.

U nastavku se analizira opravdanost korištenja statističkih i perceptivnih indikatora u mjerenju

konkurentnosti na primjeru država članica EU-a.

3. Metodološki pristup

Pregled teorijskih osnova definiranja i mjerenja konkurentnosti potvrđuje kompleksnost, ali i nužnost

detaljnijeg istraživanja mjerenja konkurentnosti. Kao što je ranije navedeno, jedan od široko

primjenjivih indeksa u mjerenju je indeks Svjetskog gospodarskog foruma (GCI) koji također upućuje

na složenost s kojom se istraživači susreću u pokušajima objedinjavanja različitih odrednica

konkurentnosti u jedan jedinstveni pokazatelj. U sintetiziranju navedenog indeksa koriste se statistički

i perceptivni indikatori, sa svojim prednostima i nedostacima. Kako bi se analizirala relevantnost

mjerenja konkurentnosti korištenjem statističkih i/ili perceptivnih indikatora cilj istraživanja

prikazanog u ovom poglavlju je grupirati 28 država članica EU-a u homogene skupine koje su

međusobno različite prema pojedinim determinantama konkurentnosti korištenjem jedne i druge

201

skupine indikatora. Time se nastoji utvrditi jesu li države članice EU-a različito grupirane, odnosno

koliko su značajne razlike u mjerenju konkurentnosti ukoliko se koristi samo jedna skupina indikatora?

Multivarijatna klaster analiza jedna je od metoda multivarijatne analize koja grupira objekte u manje

homogenije grupe - klastere, između sebe heterogene (Kurnoga Živadinović & Sorić, 2008). U Kurnoga

Živadinović & Sorić (2008) te u istraživanju prikazanom u ovom radu primjenjuju se hijerarhijska

(Wardova metoda s kvadriranim euklidskim udaljenostima) i nehijerarhijska (K-means) klaster analiza

kao odabrane metode klaster analize. Pobliže teorijsko obrazloženje korištenja odabranih metoda

može se pronaći u Hair et al. (2010). K-means pristup koriste također Lovrinčević et al. (2008) u

analiziranju povezanosti između tzv. tvrdih indikatora konkurentnosti prema istraživanjima različitih

institucija i tzv. mekih (anketnih) percepcija o stanju konkurentnosti. Kedaitiene & Kedaitis (2012)

primjenjuju klaster analizu (Wardovu metodu) u grupiranju država članica EU prema indikatorima

kojima se nastoji opisati ostvarenje ciljeva Europe 2020, fiskalnim indikatorima i ostalim odabranim

ekonomskim indikatorima pri čemu autori utvrđuju značajne razlike među klasterima (skupinama

zemalja koje su slične po promatranim karakteristikama). König & Ohr (2013) kreiraju kompozitni „EU

indeks“ i apliciraju klaster analizu u istraživanju te također utvrđuju heterogenost između grupa EU

država članica.

Indeks globalne konkurentnosti prema WEF (2013) objedinjuje 114 pokazatelja koji se odnose na 12

determinanti kao što je prikazano u prethodnom poglavlju. U ovom istraživanju izdvojeni su statistički

i perceptivni indikatori po pojedinoj od 12 determinanti te su za svaku determinantu agregirani

statistički, a zatim perceptivni indikatori. U agregiranju indikatora u odgovarajuću determinantu,

posebno za statističke, a posebno za perceptivne indikatore, slijedili smo pristup objašnjen u

metodološkim uputama WEF-a (2013), koje se odnose na izračun i strukturu Indeksa globalne

konkurentnosti. Ukupno je time objedinjena 21 varijabla (determinante makroekonomsko okruženje

i veličina tržišta obuhvaćaju samo statističke indikatore, a varijabla poslovna sofisticiranost samo

perceptivne indikatore). 11 varijabli izvedeno je agregiranjem statističkih indikatora po pojedinim

determinantama, a 10 varijabli odnosi se na determinante izvedene agregiranjem perceptivnih

indikatora.

Nakon provjere preduvjeta i potrebe prilagodbe za provođenje multivarijatne klaster analize

(detaljnije u Hair et al., 2010), posebno za skupinu (od 11) determinanti koje se temelje na statističkim

i posebno za skupinu (od 10) determinanti temeljenih na perceptivnim indikatorima, kao problem se

pojavio problem multikolinearnosti kod korištenja grupe statističkih indikatora. Problem je uklonjen

korištenjem faktorske analize (također nakon ispitivanja opravdanosti korištenja faktorske analize za

skupinu statističkih indikatora), kojom je izdvojeno 4 faktora3. Naime, faktorska analiza može se

koristiti za analizu povezanosti velikog broja varijabli i objašnjavanje tih varijabli pomoću osnovnih

faktora (Bahovec et al., 2011, str. 89) te u rješavanju problema multikolinearnosti među varijablama

prije provođenja klaster analize (sukladno Hair et al., 2010). Potom su faktorski bodovi za 4 faktora

(prikazana u tablici 2) korišteni kao ulazne varijable u provođenju klaster analize za skupinu

determinanti izvedenih agregiranjem statističkih indikatora. Bahovec et al. (2011) primjenjuju

faktorsku i klaster analizu u klasifikaciji europskih zemalja prema odabranim pokazateljima društveno-

ekonomskog razvoja te utvrđuju statistički značajne razlike među grupama europskih država.

Zanimljivo je utvrditi jesu li te razlike značajne i prema pojedinim odrednicama konkurentnosti.

3 Rezultati su dostupni na zahtjev.

202

Odehnal et al. (2012) koriste faktorsku, a zatim klaster analizu u analizi regionalne konkurentnosti

(Ukrajine).

Varijable koje su uključene u klaster analizu u istraživanju prikazanom u ovom radu navedene su u

tablici 2. Izvor podataka su pokazatelji objavljeni u Izvješću o globalnoj konkurentnosti 2013.-2014.

(WEF, 2013).

Tablica 2. Varijable korištene u klaster analizi

Klaster analiza (1) - statistički indikatori

Oznaka varijable i opis Dodatno objašnjenje

Faktor1 – Diverzificirani faktori Značajno faktorsko opterećenje (> 0,6) na

varijablama: inovacije, tehnološka spremnost,

veličina tržišta, infrastruktura, zdravstvo i

osnovno obrazovanje. Autori su faktor nazvali:

diverzificirani faktori s obzirom da se odnose na

odrednice konkurentnosti koje su sukladno WEF

(2013) značajne za ekonomije koje svoj razvoj

temelje na inovacijskim faktorima, ali i na

uvjetima efikasnosti te osnovnim uvjetima.

Faktor2 – Obrazovanje i makroekonomska

nestabilnost

Značajno faktorsko opterećenje (> 0,6) na

varijablama: visoko obrazovanje te je također

značajno, negativno opterećenje utvrđeno kod

makroekonomske stabilnosti. Sukladno

navedenom, autori su faktor nazvali

obrazovanje i makroekonomska nestabilnost.

Faktor3 – Razvoj financijskog tržišta i institucije Značajno faktorsko opterećenje (> 0,6) na

varijablama: razvoj financijskog tržišta i

institucije te je upravo to i naziv faktora prema

autorima.

Faktor4 – Efikasnost tržišta roba i rada Značajno faktorsko opterećenje (> 0,6) na

varijablama: efikasnost tržišta roba i rada, kao

što je varijabla u konačnici nazvana.

Klaster analiza (2) - perceptivni indikatori

203

Oznaka varijable i opis Dodatno objašnjenje

VAR1 – Percepcija institucija Agregiranjem 20 perceptivnih indikatora koji se

odnose na institucije, prema metodološkom

pristupu u agregiranju sukladno WEF (2013),

izveden je indikator percepcija institucija kao

jedna od determinanti konkurentnosti.

VAR2 – Percepcija infrastrukture Indikator je izveden agregiranjem 6 perceptivnih

indikatora koji se odnose na infrastrukturu,

prema metodološkom pristupu u agregiranju

sukladno WEF (2013).

VAR3 – Percepcija zdravstva i osnovnog

obrazovanja

Indikator je izveden agregiranjem 4 perceptivnih

indikatora koji se odnose na navedenu

determinantu, prema metodološkom pristupu u

agregiranju sukladno WEF (2013).

VAR4 – Percepcija visokog obrazovanja i treninga Indikator je izveden agregiranjem 6 perceptivnih

indikatora koji se odnose na visoko obrazovanje

i trening, prema metodološkom pristupu u

agregiranju kao što se primjenjuje u WEF (2013).

VAR5 – Percepcija efikasnosti tržišta roba Indikator je izveden agregiranjem 11

perceptivnih indikatora koji se odnose na

navedenu determinantu, prema metodološkom

pristupu u agregiranju sukladno WEF (2013).

VAR6 – Percepcija efikasnosti tržišta rada Indikator je izveden agregiranjem 8 perceptivnih

indikatora koji se odnose na efikasnost tržišta

rada, prema metodološkom pristupu u


VAR7 – Percepcija razvoja financijskog tržišta Indikator je izveden agregiranjem 7 perceptivnih

indikatora koji se odnose na navedenu

determinantu, prema metodološkom pristupu u


204

VAR8 – Percepcija tehnološke spremnosti Indikator je izveden agregiranjem 3 perceptivna

indikatora koji se odnose na tehnološku

spremnost, prema metodološkom pristupu u


VAR9 – Percepcija poslovne sofisticiranosti Agregiranjem 9 indikatora koji se odnose na

poslovnu sofisticiranost, prema metodološkom

pristupu u agregiranju sukladno WEF (2013),

izveden je navedeni indikator.

VAR10 – Percepcija inovacija Indikator je izveden agregiranjem 6 perceptivnih

indikatora koji se odnose na inovacije, prema

metodološkom pristupu u agregiranju sukladno

WEF (2013).

Izvor: autori, izvor podataka za prikazane varijable: WEF (2013)

Nakon što je utvrđeno da varijable zadovoljavaju sve preduvjete za provođenje klaster analize,

provedena je hijerarhijska (Wardova metoda s kvadriranim euklidskim udaljenostima) i nehijerarhijska

(K-means) klaster analiza te se rezultati prikazuju u nastavku rada.

4. Rezultati analize

Pretpostavka analize je da će se države članice EU grupirati u homogene grupe temeljem sličnosti u

determinantama konkurentnosti koje se promatraju i u istraživanju WEF-a. Međutim, postavlja se

pitanje hoće li se grupiranje razlikovati s obzirom na to koriste li se statistički ili perceptivni indikatori

te su iz tog razloga provedene dvije odvojene klaster analize, a za svaku klaster analizu provedeno je

hijerarhijsko i nehijerarhijsko grupiranje u cilju provjere robusnosti rezultata.

Rezultate provedene hijerarhijske klaster analize, u koju su uključene varijable koje se odnose na

determinante konkurentnosti izvedene na temelju statističkih pokazatelja (odnosno faktorski bodovi:

faktor 1,..., 4 iz tablice 2) prikazuje dendrogram4 na slici 1. Pri tome je korištena Wardova metoda s

kvadriranim euklidskim udaljenostima.

Promatrajući dendrogram i udaljenosti moguće je utvrditi sljedeća 4 klastera: u prvom klasteru

izdvojile su se Austrija, Francuska, Nizozemska, Belgija, Finska, Slovenija, Estonija, Švedska, Danska,

Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo. U drugom klasteru nalaze se Njemačka i Luksemburg. Bugarska, Poljska,

Rumunjska, Cipar, Latvija, Slovačka, Hrvatska, Češka, Mađarska, Litva i Portugal čine treći klaster, a

Grčka, Italija, Španjolska i Malta izdvajaju se u četvrtom klasteru. Nadalje, klasifikacija u 6 klastera

upućuje na to da su se osim postojećih 4 klastera, Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo grupirale u

zaseban klaster, kao i Hrvatska, Češka, Mađarska, Litva i Portugal zbog specifičnosti u determinantama

4 Objašnjenje dendrograma može se pronaći u Hair et al. (2010).

205

konkurentnosti koje ih međusobno povezuju i značajno razlikuju u odnosu na ostale zemlje s kojima

se grupiraju u 4 klastera. Detaljnija interpretacija rezultata slijedi nakon analize rezultata

nehijerarhijske klaster analize.

Slika 1. Dendrogram klaster analize – statistički indikatori

Wardova metoda

Kvadrirane euklidske udaljenosti

0 10 20 30 40 50

Udaljenosti

MTES

ITGRPTLT

HUCZHRSKLVCYROPLBGLUDEUKIE

DKSEEESIFI

BENLFRAT

Napomena: AT: Austrija, BE: Belgija, BG: Bugarska, CY: Cipar, CZ: Češka, DE: Njemačka, DK: Danska, EE:

Estonija, ES: Španjolska, FI: Finska, FR: Francuska, HR: Hrvatska, GR: Grčka, HU: Mađarska, IE: Irska, IT:

Italija, LV: Latvija, LT: Litva, LU: Luksemburg, MT: Malta, NL: Nizozemska, PL: Poljska, PT: Portugal, RO:

Rumunjska, SI: Slovenija, SK: Slovačka, SE: Švedska, UK: Ujedinjeno Kraljevstvo.

Izvor: obrada autora, podaci se temelje na tablici 2

Prema rezultatima hijerarhijske analize, pretpostavlja se da će se države članice i u nehijerarhijskoj

klaster analizi, primjenom K-means metode, grupirati u 4 klastera, ali se pretpostavka provjerava

analizom varijance5. Testirana je signifikantnost dobivenog rješenja ukoliko se zemlje grupiraju u 2, a

zatim u 3 klastera. Prema rezultatima analize nisu utvrđene statistički značajne razlike između grupa

zemalja ako se države članice grupiraju u 2 ili 3 klastera. Analiza varijance nakon grupiranja država

članica u 4 klastera ukazuje na to da su razlike između grupa značajne pri razini značajnosti od 10%6

5 Testiranje statistički značajnih razlika između grupa promatranih jedinica u nehijerarhijskoj klaster analizi temelji se na Hair et al. (2010), dok se primjena analize varijance u donošenju odluke o broju klastera može pronaći u radu autorice Rašić Bakarić (2005). 6 Svi rezultati analize varijance dostupni su na zahtjev. U radu se prikazuju samo statistički značajni rezultati, bitni u provođenju daljnje analize.

206

pa je nakon toga odabran broj klastera 5, za koje se potvrđuju statistički značajne razlike između grupa

pri razini značajnosti od 1%.

Tablica 3. Rezultati analize varijance za pet predloženih klastera

Varijabla Sredine između klastera

s.s. Sredine unutar klastera

s.s. F omjer p-vrijednost

Faktor1 21,33066 4 5,66934 23 21,63412 0,000000

Faktor2 14,42712 4 12,57288 23 6,59801 0,001088

Faktor3 14,84165 4 12,15835 23 7,01901 0,000759

Faktor4 16,72194 4 10,27806 23 9,35499 0,000122


Tablica 4. Pripadnost klasterima dobiveni K-means metodom – statistički indikatori

Država članica EU Pripadnost klasteru

Austrija 5

Belgija 4

Bugarska 1

Hrvatska 3

Cipar 1

Češka 3

Danska 4

Estonija 3

Finska 4

Francuska 4

Njemačka 5

Grčka 2

Mađarska 3

Irska 4

Italija 2

Litva 3

Latvija 1

Luksemburg 5

Malta 2

Nizozemska 4

Poljska 1

Portugal 3

Rumunjska 1

Slovačka 1

Slovenija 4

Španjolska 2

Švedska 4

Ujedinjeno Kraljevstvo 5

Izvor: obrada autora

207

Rezultati grupiranja država članica EU, primjenom nehijerarhijske klaster analize, K-means metode, u

koju su uključene determinante konkurentnosti izvedene korištenjem statističkih pokazatelja,

prikazani su u tablici 4.

Kao što se može vidjeti u tablici 3, države članice EU-a grupirane su u 5 klastera. U prvom klasteru

nalaze se Bugarska, Cipar, Latvija, Poljska, Rumunjska i Slovačka. U drugom klasteru povezane su

Grčka, Italija, Malta i Španjolska. Hrvatska, Češka, Estonija, Mađarska, Litva i Portugal čine treći klaster,

a Belgija, Danska, Finska, Francuska, Irska, Nizozemska, Slovenija i Švedska nalaze se u četvrtom

klasteru. U petom klasteru grupiraju se Austrija, Njemačka, Luksemburg i Ujedinjeno Kraljevstvo. Osim

različitog broja klastera, kod nehijerarhijskog klasteriranja Estonija je klasificirana u različitom klasteru

u odnosu na rezultate hijerarhijskog klasteriranja, primjenom Wardove metode, a Austrija i Ujedinjeno

Kraljevstvo grupiraju se sa klasterom koji je bio zaseban kod hijerarhijske klaster analize. Ostale države

članice grupirane sa zemljama s kojima su se povezivale i kod hijerarhijskog klasteriranja čime je

potvrđena robusnost zaključaka.

Identificirani klasteri čine homogene grupe država članica EU-a prema determinantama njihove

konkurentnosti. Klasifikacija država članica u 5 klastera dobro diferencira države koje bilježe vrlo loše

ili iznimno dobre rezultate u mjerenju konkurentnosti. U prvom klasteru većinom se nalaze države

koje bilježe lošije rezultate prema indeksu globalne konkurentnosti WEF-a (sve države članice u

klasteru 1 rangirane su nakon 20. mjesta u odnosu na ostalih 27 država članica EU prema indeksu

konkurentnosti WEF-a, osim Poljske koja je na 15. mjestu i također bilježi smanjenje konkurentnosti

(WEF, 2013)). U 5. klasteru nalaze se države članice koje imaju vrlo visoku konkurentnosti (sve države

članice klastera 5 rangirane su ispod 10. mjesta u odnosu na ostale države članice). Navedeno je

također potvrđeno ukoliko se promatraju države prema indeksu konkurentnosti IMD-a, europskom

indeksu konkurentnosti na razini država članica prema Annoni & Dijkstra (2013) ili indeksu ostvarenja

ciljeva Europe 2020 prema WEF (2014). Hrvatska je klasificirana u drugom klasteru sa državama koje

bilježe srednju razinu konkurentnosti. Uzimajući u obzir da se tu nalazi i Grčka koja u odnosu na ostale

države članice trenutno bilježi najslabiju konkurentnost prema WEF (2013), daljnje jačanje

konkurentnosti Hrvatske postaje nezaobilazna potreba, pri čemu usmjeravanje na promatrane

determinante konkurentnosti ima veliku ulogu. Tu se ujedno javlja potreba detaljnijeg analiziranja

svake od pojedinih odrednica, posebno onih koje su karakteristične za promatrane klastere.

Detaljnijom deskriptivnom analizom klastera autori su utvrdili da se Hrvatska nalazi u klasteru u kojem

je značajan faktor2 koji se (sukladno tablici 2) odnosi na obrazovanje i makroekonomsku nestabilnost

što potvrđuje rezultate poboljšanja rangiranja Hrvatske u okviru determinante visokog obrazovanja u

odnosu na ostale države koje WEF (2013) uključuje u mjerenje, ali i zabrinjavajućih rezultata koji se

promatraju u okviru determinante makroekonomske stabilnosti, a koja svakako zahtjeva ubrzana

poboljšanja.

Dragičević (2012) objašnjava da se države u različitim razvojnim stadijima suočavaju s različitim

izazovima, a da ekonomski razvoj može biti zasnovan na tradicionalnim čimbenicima proizvodnje (što

je karakteristika nedovoljno razvijenih zemalja), zatim na intenzivnom investiranju ili na inovacijama.

WEF (2013) primjenjuje različite pondere u kreiranju kompozitnog indeksa globalne konkurentnosti

ovisno o tome u kojoj se razvojnoj fazi države nalaze te razlikuje: ekonomije temeljene na osnovnim

faktorima, države koje se nalaze u prijelaznoj-tranzicijskoj fazi između 1. i 2. faze, ekonomije temeljene

na faktorima efikasnosti, države u tranzicijskoj fazi između 2. i 3. stadija te ekonomije temeljene na

inovacijskim faktorima. Rezultati klaster analize prikazane ranije iznimno dobro grupiraju države koje

svoj razvoj temelje na inovacijskim faktorima i na faktorima efikasnosti, a Hrvatska je klasficirana u

klasteru u kojem se većina država nalazi u tranzicijskoj fazi između ekonomija temeljenih na faktorima

208

efikasnosti i ekonomija temeljenim na inovacijskim faktorima. Dvije države članice u navedenom 3.

klasteru (Češka i Portugal) temelje svoj gospodarski razvoj na inovacijskim faktorima.

Dendrogram na slici 2 prikazuje rezultate provedene hijerarhijske klaster analize, korištenjem

Wardove metode s kvadriranim euklidskim udaljenostima, u koju su uključene varijable koje se odnose

na determinante konkurentnosti izvedene na temelju perceptivnih pokazatelja (odnosno varijable VAR

1,..., 10 iz tablice 2).

Slika 2. Dendrogram klaster analize – perceptivni indikatori

Wardova metoda

Kvadrirane euklidske udaljenosti

0 50 100 150 200 250 300

Udaljenosti

LTESPTFRMTEECYSKPLLVHUCZGR

ITSI

HRROBGUKSELUIEFI

NLDEBEDKAT

Napomena: AT: Austrija, BE: Belgija, BG: Bugarska, CY: Cipar, CZ: Češka, DE: Njemačka, DK: Danska, EE: Estonija,

ES: Španjolska, FI: Finska, FR: Francuska, HR: Hrvatska, GR: Grčka, HU: Mađarska, IE: Irska, IT: Italija, LV: Latvija,

LT: Litva, LU: Luksemburg, MT: Malta, NL: Nizozemska, PL: Poljska, PT: Portugal, RO: Rumunjska, SI: Slovenija,

SK: Slovačka, SE: Švedska, UK: Ujedinjeno Kraljevstvo.


Na dendrogramu prikazanom na slici 2 vidljivo je izdvajanje 2 klastera. U prvom klasteru grupiraju se:

Austrija, Danska, Belgija, Njemačka, Nizozemska, Finska, Irska, Luksemburg, Švedska, Ujedinjeno

Kraljevstvo, dok se drugi klaster odnosi na: Bugarsku, Rumunjsku, Hrvatsku, Sloveniju, Italiju, Grčku,

Češku, Mađarsku, Latviju, Poljsku, Slovačku, Cipar, Estoniju, Maltu, Francusku, Portugal, Španjolsku i

Litvu. U odnosu na klasifikaciju država članica u klaster analizi koja se temelji na determinantama

izvedenim korištenjem statističkih pokazatelja, osim broja klastera, razlika se može vidjeti i kod

klasifikacije Slovenije i Francuske, što potvrđuje da razlike ovise o tome koriste li se statistički ili

perceptivni indikatori u mjerenju.

209

Analizom varijance provjerava se je li moguće grupirati države članice EU u 2 klastera. Rezultati analize

varijance potvrđuju statistički značajne razlike (uz razinu značajnosti od 1%) između grupa država

članica EU ako se one grupiraju u 2 klastera kao što je prikazano u tablici 5.

Tablica 5. Rezultati analize varijance za dva predložena klastera

Varijabla Sredine

između

klastera

s.s. Sredine

unutar

klastera

s.s. F omjer p-vrijednost

VAR1 16,74393 1 8,72719 26 49,88345 0,000000

VAR2 8,43626 1 17,02087 26 12,88669 0,001349

VAR3 11,70750 1 13,71800 26 22,18946 0,000072

VAR4 15,30268 1 10,07467 26 39,49207 0,000001

VAR5 16,34150 1 8,71798 26 48,73596 0,000000

VAR6 14,83758 1 10,59362 26 36,41599 0,000002

VAR7 13,03861 1 12,41940 26 27,29630 0,000019

VAR8 15,30741 1 10,04192 26 39,63312 0,000001

VAR9 14,84736 1 10,61350 26 36,37174 0,000002

VAR10 10,29753 1 15,12657 26 17,69971 0,000272


Grupiranje država članica EU-a, primjenom nehijerarhijske klaster analize, K-menas metodom, na

temelju determinanti konkurentnosti izvedenih korištenjem perceptivnih pokazatelja, rezultiralo je s

2 klastera kao što je prikazano u tablici 6 u nastavku.

U prvom klasteru grupiraju se: Bugarska, Hrvatska, Cipar, Češka, Grčka, Mađarska, Italija, Litva, Latvija,

Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, dok se u drugom nalaze: Austrija,

Belgija, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Irska, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Švedska

i Ujedinjeno Kraljevstvo. Broj klastera je jednak kao i u slučaju hijerarhijskog klasteriranja Wardovom

metodom. Klasifikacija zemalja je kod većine zemalja jednaka, a iznimke su Estonija, Malta i Francuska.

Utvrđene grupe država članica EU-a koje se temelje na odrednicama konkurentnosti agregiranim

prema perceptivnim pokazateljima predstavljaju homogene klastere, međusobno heterogene. U

prvom klasteru nalaze se države članice koje imaju slabiju konkurentnost (prema indeksu WEF-a, IMD-

a, europskom indeksu konkurentnosti na temelju Annoni & Dijkstra (2013), ali i slabije rezultate

ostvarenja Europe 2020) u odnosu na članice drugog klastera. Hrvatska je također klasificirana u

navedenom klasteru. Ponovno se potvrđuje, kao i u slučaju analize koja se temelji na statističkim

pokazateljima, da su značajne razlike između grupa zemalja koje svoj razvoj temelje na inovacijskim

faktorima (nalaze se u konkurentnijem klasteru 2) i grupe zemalja čiji su temelji faktori efikasnosti.

Vrlo dobro se također izdvajaju države članice koje se nalaze u prijelaznoj fazi između ekonomija

temeljenih na faktorima efikasnosti i ekonomija temeljenih na inovacijskim faktorima kao što je slučaj

Hrvatske, a nalaze se u prvom klasteru. Jedina država članica EU koja se nalazi u drugom klasteru, a

ujedno svoj razvoj temelji na faktorima efikasnosti i inovativnosti je Estonija.

Zaključno se može istaknuti da su temeljem analize prikazane u ovom radu utvrđene statistički

značajne razlike u konkurentnosti između grupa država članica EU. Nadalje, uzimajući u obzir različit

broj klastera, kao i različitu klasifikaciju pojedinih država članica potrebno je istaknuti da je u mjerenju

210

konkurentnosti nužno koristiti statističke, ali i perceptivne pokazatelje s obzirom da je konkurentnost

složena kategorija, čije mjerenje zahtijeva sveobuhvatnu analizu, u koju je potrebno uključiti brojnost

determinanti, specifičnih prema zemljama, ali i razvojnim stadijima u kojima se pojedine zemlje nalaze.

Tablica 6. Pripadnost klasterima dobiveni K-means metodom – perceptivni indikatori

Država članica EU Pripadnost

klasteru

Austrija 2

Belgija 2

Bugarska 1

Hrvatska 1

Cipar 1

Češka 1

Danska 2

Estonija 2

Finska 2

Francuska 2

Njemačka 2

Grčka 1

Mađarska 1

Irska 2

Italija 1

Litva 1

Latvija 1

Luksemburg 2

Malta 2

Nizozemska 2

Poljska 1

Portugal 1

Rumunjska 1

Slovačka 1

Slovenija 1

Španjolska 1

Švedska 2

Ujedinjeno Kraljevstvo 2

Izvor: obrada autora

5. Zaključak

Potreba detaljnog istraživanja mjerenja konkurentnosti, komplementarnosti između različitih mjera

konkurentnosti i ekonomskih rezultata proizlazi iz primjene mnogih kriterija i indikatora koji se koriste

u analizi i rangiranju konkurentnosti. Korištenje statističkih i/ili perceptivnih indikatora u mjerenju

može rezultirati značajnim razlikama u rezultatima.

Istraživanjem prikazanim u radu utvrđene su statistički značajne razlike između grupa država članica

EU-a klasificiranim prema njihovim determinantama konkurentnosti, a posebno su značajne razlike u

211

grupiranju zemalja koje ovise o tome koriste li se statistički ili perceptivni indikatori. Klasificiranjem

korištenjem statističkih pokazatelja zemlje se grupiraju u veći broj klastera karakterističnih po

specifičnim odrednicama konkurentnosti, dok se klasifikacija pojedinih zemalja (iako u manjini)

također razlikuje ovisno o tome koja se skupina pokazatelja koristi. Navedeno upućuje, da je u

mjerenju konkurentnosti potrebno uključiti i jednu i drugu skupinu pokazatelja. Uzimajući u obzir sva

ograničenja u mjerenju kompleksnog pojma konkurentnosti, nameće se kao nužnost konstantno

unaprjeđenje metodologije mjerenja, posebice ukoliko se usmjerimo na činjenicu da je samo mjerenje

značajno za brojne dionike koji na rezultatima indeksa konkurentnosti temelje svoje odluke (kao što

je npr. slučaj kod investiranja ili u mjerenju ostvarenja pojedinih razvojnih ciljeva). Značajne razlike

između grupa država članica EU-a prema razvojnim stadijima u kojima se države nalaze potvrđuje

nužnost i opravdava mjerenje konkurentnosti prilagođeno razvojnim specifičnostima.

U konačnici, potrebno je istaknuti ograničenja i implikacije istraživanja. Budući da se istraživanje

temelji samo na jednom od indeksa konkurentnosti, potrebno je proširiti analizu koja će obuhvatiti i

ostale pokazatelje konkurentnosti. Rezultate je moguće komparirati sa rezultatima grupiranja zemalja

EU-a koja se temelji na statističkim i perceptivnim indikatorima, kako bi se utvrdilo odstupanje u

slučaju primjene samo jedne skupine indikatora. Koncept konkurentnosti obuhvaća statičku i

dinamičku komponentu te je analizu također potrebno provesti za dulje vremensko razdoblje.

Zaključci prikazani u radu otvaraju mogućnost detaljnije analize dobivenih faktora u faktorskoj analizi

koja se ovdje koristi kako bi se objedinili pokazatelji, a moguće ih je zasebno analizirati za svaku

skupinu zemalja. U skladu s navedenim, doprinos analizi predstavljalo bi i istraživanje pojedinih

odrednica po dobivenim klasterima.

Doprinos rada je u ukazivanju na različitosti u grupiranju zemalja ovisno o tome na koju se skupinu

indikatora istraživači, analitičari usmjeravaju u mjerenju konkurentnosti - rezultati pokazuju grupiranje

u 4 (5) klastera prema statističkim indikatorima odnosno 2 klastera prema perceptivnim indikatorima.

Iako se analiza odnosi samo na podatke iz Izvješća iz 2013. godine ona može također poslužiti u

objašnjavanju povezanosti između pojedinih obuhvaćenih odrednica i postignute razine gospodarskog

razvoja. Očito je da su u homogene klastere grupirane zemlje sličnog stupnja razvoja što ukazuje da su

i statistički i perceptivni indikatori dobar pokazatelj gospodarske situacije i problema u zemljama EU-

a.

6. Literatura

Annoni, P., Dijkstra, L., (2013), European Regional Competitiveness Index, Luxemburg: Publication

Office of the European Union. European Commission Joint Research Centre, Institute for the

Protection and Security of Citizen.

Aranguren, M. J., Franco, S., Ketels, C., Murciego, A., Navarro, M., Wilson, J. R., (2010), Benchmarking

Regional Competitiveness in the European Cluster Observatory,

http://www.clusterobservatory.eu/eco/uploaded/pdf/1288016756795.pdf [4.06.2014.]

Armstrong, H., Taylor, J., (2006), Regional Economics and Policy, Oxford: Blackwell Publishing.

Bahovec, V., Dumičić, K., Palić, I., (2011), Multivarijatna analiza pokazatelja društveno-ekonomskog

razvoja u odabranim europskim zemljama, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 9 (1), str. 85-103.

Balzaravičienė, S., Pilinkienė, V., (2012), Comparison and review of competitiveness indexes: towards

the EU policy, Economics and Management, 17 (1), str. 103-109.

http://www.clusterobservatory.eu/eco/uploaded/pdf/1288016756795.pdf

212

Bienkowski, W., (2008), How much are studies of competitiveness worth? Some critical theoretical

reflections on the issue, Competitiveness of New Europe, papers from the second Lancut Economic

Forum, Winiecki, J., (ur.), Abington: Routledge, str. 174-188.

Bowen, H. P., Moesen, W., (2007), Benchmarking the Competitiveness of Nations: Benevolence Versus

Equal Treatment,

http://www.cesifogroup.de/portal/page/portal/CFP_CONF/CFP_CONF_VSI/VSI%202007/vsi07_Pape

rs_MDC/vsi07_mdc_degrauwe_Bowen2.pdf [7.06.2014.]

Bowen, H. P., Moesen, W., (2011), Composite competitiveness indicators with endogenous versus

predetermined weights. An application to the World Economic Forum's global competitiveness index,

Competitiveness Review, 21 (2), str. 129-151.

Dragičević, M., (2012), Konkurentnost-projekt za Hrvatsku, Zagreb: Školska knjiga.

Hair, J. F., Black, W. C., Babin, B. J., Anderson, R. E., (2010), Multivariate Data Analysis, Upper Saddle

River, New Jersey: Pearson Education, Inc.

Hudrliková, L., (2013), Composite indicators as a useful tool for international comparison: The Europe

2020 example, Prague Economic Papers, 4, str. 459-473.

IMD, (2014), IMD World Competitiveness Yearbook 2014, http://www.imd.org/wcc/news-wcy-

ranking/ [10.06.2014.]

Kaplan, D. E., (2003), Measuring our competitiveness - a critical examination of the IMD and WEF

competitiveness indicators indicators for South Africa, Development Southern Africa, 20 (1), str. 75-

88.

Kaufmann, D., Kraay, A., Mastruzzi, M., (2009), Governance Matters VIII: Aggregate and Individual

Governence Indicators, 1996-2008, http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=1424591

[17.06.2014.]

Kedaitiene, A., Kedaitis, V., (2012), Macroeconomic Effects of the Europe 2020 Strategy, Social

Research, 4 (29), str. 5-19.

Kitson, M., Martin, R., Tyler, P., (2004), Regional Competitiveness: An Elusive yet Key Concept?.

Regional Studies, 38 (9), str. 991-999.

König, J., Ohr, R., (2013), Different Efforts in European Economic Integration: Implications of the EU

Index, JCMS: Journal of Common Market Studies, 51 (6), str. 1074-1090.

Krugman, P., (1994), Competitiveness, A dangerous obsession, Foreign Affairs, 73 (2), str. 28-44.

Kurnoga Živadinović, N., Sorić, P., (2008), Klaster analiza županija Hrvatske prema sredstvima

dobivenim iz programa Europske unije, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 6 (1), str. 193-207.

Lall, S., (2001), Competitiveness Indices and Developing Countries: An Economic Evaluation of the

Global Competitiveness Report, World Development, 29 (9), str. 1501-1525.

Lovrinčević, Ž., Mikulić, D., Rajh, E., (2008), Usporedba metodologija mjerenja konkurentnosti

nacionalnog gospodarstva i položaj Hrvatske, Ekonomski pregled, 59 (11), str. 603-645.

Odehnal, J., Sedlaik, M., Michalek, J., (2012), A Competitiveness Evaulation of the Ukrainian Regions-

Empirical Study, Inzinerine Ekonomika-Engineering Economics, 23 (4), str. 406-413.

http://www.cesifo-group.de/portal/page/portal/CFP_CONF/CFP_CONF_VSI/VSI%202007/vsi07_Papers_MDC/vsi07_mdc_degrauwe_Bowen2.pdf

http://www.cesifo-group.de/portal/page/portal/CFP_CONF/CFP_CONF_VSI/VSI%202007/vsi07_Papers_MDC/vsi07_mdc_degrauwe_Bowen2.pdf

http://www.imd.org/wcc/news-wcy-ranking/

http://www.imd.org/wcc/news-wcy-ranking/

http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=1424591

213

OECD, (2008), Handbook of Constructing Composite Indicators. Methodology and User guide. Paris:

OECD

Porter, M., (1990), The Competitive Advantage of Nations, New York: Free Press.

Rašić Bakarić, I., (2005), Primjena faktorske i klaster analize u otkrivanju regionalnih nejednakosti,

Privredna kretanja i ekonomska politika, 15 (105), str. 53-76.

Reiljan, J, Hinrikus, M., Ivanov, A., (2000), Key Issues in Defining and Analysing the Competitiveness of

a Country, Working paper 1, http://ssrn.com/abstract=418540 [1.06.2014.]

Squalli, J., Wilson, K., Hugo, S., (2007), An examination of European growth competitiveness, Economic

and Business Review, 9 (2), str. 127-146.

Trabold, H., (1995), Die internationale Wettbewerbsfähigkeit einer Volkswirtschaft, Vierteljahrshefte

zur Wirtschaftsforschung (Quarterly Journal of Economic Research), 64 (2), str. 169-185.

WEF, (2013), Global Competitiveness Report 2013-14, http://www.weforum.org/reports/global-

competitiveness-report-2013-2014 [10.06.2014.]

WEF, (2014), The Europe 2020 Competitiveness Report. Building a More Competitive Europe, Geneva:

World Economic Forum.

World Bank, (2012), KEI and KI Indexes (KAM 2012),

http://info.worldbank.org/etools/kam2/KAM_page5.asp [4.06.2014.]

World Bank, (2013), Doing Business 2014: Understanding Regulations for Small and Medium-Size

Enterprise. Washington: World Bank.

Zaharieva, G., Čiburienė, J., (2008), The National Competitiveness: The Gain and Cost of European

Integration (Bulgarian and Lithuanian Case), Economics and Management, 2008 (13), str. 762-769.

Zinnes, C., Eilat, Y., Sacs, J., (2001), Benchmarking competitiveness in transition economies, Economics

of Transition, 9 (2), str. 315-353.

http://ssrn.com/abstract=418540

http://www.weforum.org/reports/global-competitiveness-report-2013-2014

http://www.weforum.org/reports/global-competitiveness-report-2013-2014

http://info.worldbank.org/etools/kam2/KAM_page5.asp

214

Regionalna neravnoteža u Republici Hrvatskoj – Z test

Dr.sc. Mirjana Radman-Funarić

Društveni odjel

Veleučilište u Požegi

[email protected]

Sažetak

Smanjenje regionalnih razlika u ukupnom nacionalnom gospodarstvu dio je razvojnih napora na

regionalnoj i nacionalnoj razini. Nejednakosti koje se pojavljuju između regija rezultat su raznih

čimbenika koji se mogu svrstati u čimbenike društvene, političke, gospodarske prirode. Osim novčanih

izraza razvijenosti pojedine zemlje i njezinih regija, u makroekonomsku analizu korisno je uključiti i

mjerljive indikatore razvijenosti u odnosu na pojedinca kao što su zdravstvena i socijalna zaštita,

pismenost i obrazovanje, broj putničkih automobila, kulturni život, broj djece u vrtićima smrtnost

novorođenčadi, prosječno trajanje života i slično. U tom smislu, u ovom radu, proučavana je prostorna

distribucija gospodarskih i društvenih aktivnosti i s njima povezane razlike u obilježjima regija.

Stanje u gospodarstvu Republike Hrvatske i njenih županija prikazano je izabranim dimenzijama

gospodarske i društvene razvijenosti, koje zajedno predstavljaju opću razvijenost, a koje najbolje

opisuju stanje gospodarstva u Republici Hrvatskoj. Nejednakosti u razvijenosti hrvatskih regija opisane

standardiziranim obilježjima, odnosno izračunatim Z-vrijednostima pojedinih dimenzija gospodarske i

društvene razvijenosti za svaku pojedinu županiju. Standardizirano obilježje kao pokazatelj razvijenosti

upotrijebljen je iz dva razloga. Budući da su gospodarske i društvene dimenzije razvijenosti iskazane u

različitim jedinicama obilježja upotreba standardiziranih obilježja omogućila je usporedbu raznorodnih

distribucija frekvencija. Nadalje, izračunate Z-vrijednosti po svom izrazu predstavljaju odstupanje

originalnih vrijednosti od prosjeka. Time su opisane razlike u gospodarskoj razvijenosti između

županija i NUTS 2 regija u odnosu na prosjek Republike Hrvatske. Pri tome su u analizu uključene NUTS

2 regije prema podjeli na Sjeverozapadnu, Središnju i Istočnu (Panonsku) i Jadransku Hrvatsku te NUTS

2 regije prema novoj Nacionalnoj klasifikaciji prostornih jedinica koja objedinjuje Sjeverozapadnu i

Panonsku Hrvatsku u Kontinentalnu Hrvatsku.

Ključne riječi: regionalna razvijenost, nejednakost, standardizirano obilježje (Z-test)

1. Uvod

Značaj regionalnog razvoja za unapređenje ekonomske i socijalne kohezije te uloga regionalnog

razvoja u ukupnom razvoju neke zemlje potaknuli su ekonomske analitičare i znanstvenike u

istraživanju uvjeta koji dovode do smanjenja regionalnih razlika te kakva je i kolika uloga smanjenih

regionalnih razlika u ukupnom nacionalnom gospodarstvu. Prema Griffithsu & Wallu (2004, str. 194),

uobičajeno se kaže da postoji „regionalni problem“ kada regija odstupa od „nacionalnog prosjeka“ u

važnim pitanjima kao što su: 1) visoka i trajna nezaposlenost; 2) niska razina i spor rast BDP-po

stanovniku; 3) visok stupanj ovisnosti o uskoj industrijskoj bazi; 4) nagli pad proizvodnje; 5)


215

neodgovarajuća opremljenost infrastrukturom; 6) migracije izvan regije. Nejednakosti koje se

pojavljuju između regija u navedenim pitanjima rezultat su raznih čimbenika koji se mogu svrstati u

čimbenike društvene, političke i gospodarske prirode. Ukoliko se ne utvrde uzroci i poduzmu mjere za

smanjenje tih razlika, nejednakosti mogu kružnom relacijom ugroziti opstanak cijelih područja.

2. Uloga regionalnog razvoja u ukupnom razvoju zemlje

Sredinom prošlog stoljeća ekonomisti su se velikim dijelom usredotočili na pitanja gospodarskog

razvoja i nejednakosti. I kasnijih godina, brojni su autori ponudili mnoštvo rasprava i ideja o procesu

gospodarskog razvoja s regionalnog stajališta. U prisutnim radovima ne postoji jedinstveni pristup, no

ono što povezuje najznačajnije radove u ovoj grupi je shvaćanje da odnos između nacionalnog rasta i

regionalnog razvoja može biti nelinearan.

Kuznets (1955:12) želeći odgovoriti na pitanje povećava li se ili se smanjuje nejednakost u dugoročnoj

raspodjeli dohotka tijekom gospodarskog rasta neke zemlje te koji čimbenici određuju razinu i kretanje

te nejednakosti uvodi koncept „obrnute U-krivulje“. Njegov zaključak je da kod zemalja u ranoj fazi

razvoja dolazi do gospodarskog rasta i istovremenog rasta nejednakosti u dohocima, a kada zemlja

dosegne višu razinu razvijenosti, dohodovne nejednakosti se smanjuju. Ovakav odnos je prema njemu

rezultat prelaska s niskodohodovne poljoprivredne proizvodnje, obilježene manjim nejednakostima

među zaposlenima, prema industrijskoj proizvodnji, koju prate veći dohoci, ali i veće razlike u

dohocima. Kasnije se nejednakosti u industrijskom sektoru smanjuju zbog veće efikasnosti zaposlenih

kao i zbog veće političke moći industrijskih radnika da izbore povoljnije nadnice. Nejednakost dohotka

po stanovniku kod niže dohodovne skupine raste brže, po višoj stopi, od dohotka po stanovniku kod

više dohodovne skupine. Koncept „obrnute U-krivulje“ upotrijebio je Williamson (1965) za objašnjenje

kretanja odnosa gospodarskog rasta i regionalnih razlika te ukazuje na nelinearni odnos regionalnih

nejednakosti i stupnja razvijenosti zemlje koja slijedi obrnutu U-krivulju.

Uzroke takvog odnosa objasnili su Pérroux (1955), Myrdal (1957) i Hirschman (1958), pri čemu je

Pérroux oblikovao koncept polova rasta, a Myrdal i Hirschman su pridonijeli daljnjim istraživanjima.

Pérroux koristi pojam pol rasta za definiranje institucije gospodarskog rasta u čemu ulogu ima ključna

industrija ili grana industrije unutar određene regije, a koju obilježava visoka stopa rasta, visok stupanj

ovisnosti unutar i između industrija i dominantan položaj na tržištu. Takav pol rasta ima sposobnost

privući ostale gospodarske sektore i institucije koji će napredovati zbog kontakta s polom rasta. Meyer

& Hecht (1998, str. 3) spominju i pojam centri rasta koje Hoover (1971, str. 277) definira kao „mjesta

gdje postoji ili se može lako stvoriti nužan uvjet za povećanje zaposlenosti, javne infrastrukture i

vanjsko-trgovinske ekonomije. Za takve centre rasta očekuje se da će privući putnike i migrante iz

okolnih područja s viškom rade snage, a u isto vrijeme poticati sekundarni rast zaposlenosti u nekim

od tih područja“. Centar rasta, neovisno nastaje li prirodno ili kao rezultat vladine politike, potaknut

će gospodarski razvoj u manje prosperitetnom području. Potencijal centra rasta prema Myrdalu (1957)

ovisi o neželjenim efektima (engl. backwash effects) i efektima širenja (engl. spread effects). U

Hirschmanovoj (1958) terminologiji, ove protivne sile se nazivaju polarizacijski tokovi i tokovi širenja

razvoja (engl. trickle-down flows). Hirschman ističe dva osnovna mehanizma kroz koja se odvija

polarizacija koja dovodi do neželjenih efekata: jedan je istiskivanje poduzeća u slabije razvijenim

područjima zbog konkurencije poduzeća iz razvijenijih područja, a drugi je proces migracije

obrazovanijih slojeva stanovništva u razvijenija područja. Efekti raspršivanja razvoja se javljaju kada

centri rasta povlače za sobom i rast periferije, na primjer zbog ulaganja poduzeća iz centra rasta u

okolna područja. Kada okolna područja razviju dovoljne kontakte s rastućom regijom, dolaze u stanje

kada je rast samoodrživ. S vremenom rast polova usporava, a druga područja ih dostižu u razvoju.

216

Razlog za usporavanje polarizacije centara rasta nalazi se u visokim cijenama radne snage, manjim

prinosima kapitala, prenapučenosti te širenju znanja i tehnologije. Prema Biškupu (2012) od prostorno

inovacijskih modela poznata je Illerisova induktivna teorija regionalnog razvoja (Illeris, 1993) kod koje

autor, na osnovu analize razvojnih trendova regija u 18 europskih zemalja, utvrđuje da njihov razvoj

sliči mozaiku koji se sastoji od dinamičnih regija i regija koje zaostaju u razvoju i da nema uniformiranog

pristupa u razvoju, osobito u smislu polarizacije centar/periferija.

Rad Barriosa & Strobla (2005) empirijski analizira dinamiku regionalnih nejednakosti u BDP-u po

stanovniku, polazeći od hipoteze da evolucija regionalnih nejednakosti treba slijediti obrnutu U

krivulju, ovisno o razini nacionalnog gospodarskog razvoja. Svoju hipotezu baziraju na nizu teorijskih

spoznaja iznijetih u novoj literaturi o gospodarskom rastu, osobito Tamura (1996), koji je proučavao

dinamiku rasta tranzicijskih regionalnih i nacionalnih gospodarstava tvrdeći da nejednakosti trebaju

prvo rasti, a potom opadati ovisno o ukupnoj količini znanja dostupnog u gospodarstvu koje je izravno

povezano s razinom gospodarskog razvoja. Ovi argumenti također odgovaraju ranijim začetnim

radovima Kuznetsa (1955) i Williamsona (1965). Navedenu pretpostavku Barrios & Strobl empirijski su

testirali na temelju podataka europskih zemalja na regionalnoj razini koristeći metodu

poluparametarske procjene. Rezultati su pružili snažnu potporu obrnutoj U-krivulji kod odnosa između

razine nacionalnog dohotka po stanovniku i opsega regionalnih nejednakosti neovisno o vremenskom

razdoblju i razmatranim regionalnim upravnim jedinicama. Istaknuli su problem korištenja podataka

u smislu umjetno definiranih geografskih NUTS 1, NUTS 2 i NUTS 3 regija na što su upozorili i Davies &

Hallet (2002) i Boldrin & Canova (2001).

Nasuprot tim rezultatima, mađarski ekonomist Szörfi (2007) regresijskim modelom je ispitao odnos

između regionalnih nejednakosti unutar zemalja na NUTS 2 razini i nacionalnog razvoja zemalja u

proširenoj Europskoj uniji te nije našao dokaze o hipotezi Williamsonove krivulje. Rezultati nisu

pokazali utjecaj dohotka na opseg regionalne nejednakosti, ali su istaknuli nekoliko drugih čimbenika

koji su utjecali na regionalnu nejednakost. Među tim specifičnim čimbenicima Szörfi (2007, str. 100)

ističe datum pristupanja Europskoj uniji koji ima izvanrednu ulogu, odnosno taj čimbenik je odgovoran

za više od polovice razlika u regionalnim nejednakostima među zemljama članicama. Četiri druga

čimbenika povezana su također s članstvom u Europskoj uniji i mogu predstavljati razloge tih razlika.

To su: proces tranzicije gospodarstva u novim državama članicama, ekonomska i monetarna unija,

sredstva na raspolaganju od strane EU strukturnih i kohezijskih fondova te učinkovitost institucija.

Dosadašnja empirijska istraživanja gospodarskog rasta i regionalnog razvoja povezana su s

ispitivanjem prisutnosti procesa konvergencije, odnosno divergencije u pogledu stupnja razvijenosti

regija, istraživanjem uloge lokacije te s identificiranjem ekonomskih, geografskih i socijalnih čimbenika

koji najviše doprinose razvoju regija.

2.1. Uloga konvergencije u regionalnom razvoju

Rezultat po kome će stopa rasta biti veća što je gospodarstvo udaljenije od stabilnog stanja, da zemlje

s nižim dohotkom po stanovniku moraju brže rasti od zemalja s višim dohotkom po stanovniku,

sugerira postojanje konvergencije. Hipoteza o konvergenciji opravdana je pod uvjetom da promatrana

gospodarstva konvergiraju istom stabilnom stanju, odnosno da zemlje dijele slična strukturna obilježja

kao što su stopa rasta stanovništva, stopa štednje, razvojna razina tehnologije, dohodak po

zaposlenom, a što je predstavljeno modelom Solowa (1956, 1957).

Kako bi ispitivali empirijsku utemeljenost pojedinih teorijskih okvira, Mankiw et al. (1992) te Barro &

Sala-i-Martin (2004) proveli su istraživanja koja su omogućila razdvajanje pojma apsolutne od uvjetne

konvergencije. Apsolutna ili beta konvergencija se odnosi na hipotezu da siromašna gospodarstva

217

rastu brže od bogatih bez ikakvih uvjetovanja vezano za strukturna obilježja gospodarstava. Prema

konceptu uvjetne ili sigma konvergencije zemlje, odnosno regije, konvergiraju prema svojim

dugoročnim stabilnim stanjima koja se mogu razlikovati za različite jedinice. Hipoteza neoklasičnog

modela o konvergenciji je zapravo ceteris paribus pretpostavka za bilo koje vremensko razdoblje;

gospodarstvo s nižom početnom razinom dohotka per capita će rasti brže od gospodarstva s višim

početnim dohotkom per capita ako obje ekonomije konvergiraju istom stabilnom stanju. Razlike u

regionalnim stopama rasta mogu se objasniti na isti način kao i razlike u stopama rasta na nacionalnoj

razini. Pretpostavka je da je na regionalnoj razini prisutna apsolutna konvergencija budući da su regije

unutar jedne zemlje uglavnom homogenije jedinice prema svojim strukturnim obilježjima. Prema

Armstrongu & Tayloru (2000) izvori razlika u regionalnim stopama rasta leže u tome što tehnološki

napredak, rast fizičkog kapitala i rast radne snage može varirati među različitim regijama, može biti

obogaćen vlastitim snagama.

Barro & Sala-i-Martin (2004) ističu da se, u skladu s neoklasičnom teorijom rasta, na regionalnoj razini

prisutnost apsolutne konvergencije može objasniti kroz homogenost regija unutar zemlje u pogledu

tehnologije, želja potrošača i institucija, zbog čega regije teže istim ili sličnim ravnotežnim stanjima.

Istražujući razloge konvergencije u 47 zemalja, koristeći regresijsku analizu, utvrdili su da je brzina

kojom regije konvergiraju vrlo slična i iznosi oko 2% godišnje. Naprotiv, Quah (1996) je u svojem

empirijskom istraživanju došao do zaključaka da postoje brzo-rastuće i sporo-rastuće regije. Do istih

rezultata došli su Le Gallo & Dall'erba (2006) pri čemu su analizirajući proces konvergencije na razini

NUTS 2 regija, u razdoblju 1980. – 1999. godine uključili prostorne i vremenske učinke. Armstrong

(1995) i Martin (2001) izradili su studije, usmjerene na razinu Europe, koje potvrđuju prisutnost

uvjetne konvergencije na regionalnoj razini, pri čemu se jačina konvergencije mijenjala u razdoblju od

1970-ih do 1980-ih godina. Istraživanja koja su izvršili Lopez-Bazo et al. (1999) pokazala su da je u

slučaju produktivnosti, mjerenom odnosom BDP-a i broja zaposlenih na razini NUTS 2 regija,

zabilježena snažna i stalna konvergencija, dok je kod BDP-a po stanovniku i dalje prisutna snažna

polarizacija. Prema istraživanjima Petrakosa et al. (2003) regionalne razlike, na nacionalnoj razini i

razini Europske unije, ponašaju se ciklički u kratkom roku, rastu u razdobljima jačeg gospodarskog

rasta i smanjuju se u uvjetima sporog rasta, a dugoročno gledano regionalne razlike se smanjuju. Rey

& Montouri (1999, str. 156) prvi su analizirali proces konvergencije uzimajući u obzir prostorne učinke

kako bi, kako kažu, izbjegli grešku koju su dotadašnja istraživanja sadržavala uzimajući prostorne

jedinice kao međusobno izolirane. Time su proces konvergencije povezali s endogenom teorijom rasta

i modelom nove ekonomske geografije. U svom istraživanju dokazali su da kretanje stopa rasta u

Sjedinjenim Američkim Državama obilježava snažna prostorna ovisnost. Do istih rezultata su došli i

Badinger et al. (2002) istražujući europske regije u razdoblju 1985.-1999. godine. Lall & Yilmaz (2001)

istražujući savezne države u Sjedinjenim Američkim Državama utvrdili su da je prostorno širenje

ljudskog kapitala važan čimbenik u objašnjenju konvergencije dohodaka per capita. De la Fuente

(2002), u svojim istraživanjima, identificirao je tri potencijalna čimbenika konvergencije na regionalnoj

razini u Španjolskoj: rast kapitalne opremljenosti rada, difuzija tehnologije i investicije u obrazovanje,

pri čemu je izjednačavanje kapitalne opremljenosti radom među regijama prvenstveno posljedica

migracije radne snage iz siromašnijih regija u bogatije regije.

2.2. Uloga lokacije u regionalnom razvoju

U proučavanju regionalnog razvoja značajnu ulogu odigrala je nova ekonomska geografija i lokacija

koju je promovirao Krugman 1991. godine u svom radu Increasing returns and Economic Geography.

Prema Fujiti et al. (1999) teorijski temelj nove ekonomske geografije nalazi se u radovima Marshalla

218

koji piše o razlozima pojave rastućih prinosa kod prostorne koncentracije proizvodnih resursa, zatim

kod teorije središnje lokacije o kojoj su pisali Christaller (1933) i Lösch (1940) koja je usmjerena na

međusobni odnos transportnih troškova i ekonomije razmjera (engl. economy of scale), u radovima

Preda (1966) i Myrdala (1957) o kumulativnim procesima rasta, Harrisa (1954) o indeksu tržišnog

potencijala i Hendersona (1974) o nastajanju i širenju gradova. O važnosti korištenja geografske

blizine još je davno Marshall (1987:163) napisao: „Tako će zbog borbe za opstanak u krajnjoj liniji

preživjeti one ljudske rase u kojima je pojedinac najviše voljan žrtvovati se za dobrobit onih oko njega

i koje su uslijed toga sve zajedno najbolje prilagođene korištenju svoje okoline." Globalizacija

proizvodnih tržišta povećala je značaj geografske bliskosti za odnose između gospodarskih subjekata.

Prema Venablesu (1995, str. 296) profitabilnost različitih lokacija je određena osnovnim

karakteristikama lokacije, u smislu geografskih obilježja, raspoloživih resursa i tehnologije te

rasporedom poduzeća na tom području.

Modeli nove teorije trgovine (engl. new trade theory – NTT), koje je razvio Krugman (1979; 1980) u

člancima o međunarodnoj trgovini i trgovini unutar industrija, prema Brakmanu & Garretsenu (2009,

str. 10), doprinijeli su shvaćanju važnosti lokacije za objašnjenje trgovinskih tijekova, zbog toga što

naglašavaju važnost industrija koje obilježava ekonomija razmjera i nesavršena konkurencija te uloge

veličine domaćeg tržišta. Nova ekonomska geografija upravo se razlikuje od dotadašnjeg pristupa

ekonomskoj geografiji po naglasku na strogo formaliziranom, modelskom pristupu. Istraživanja u

novoj ekonomskoj geografiji podijeljena su u dva pravca. Jedan pravac ide u smjeru stvaranja veza

između novog pristupa i tradicionalnih pitanja teorije lokacije. Drugi pravac, o čemu je govorio

Krugman (1998a, str. 168), ide u smjeru korištenja novog pristupa kao osnove za novi prostorni pogled

na međunarodnu trgovinu. Krugman (1998b) daje pregled karakterističnih pogleda nove ekonomske

geografije kao teorijske tvorevine prema kojoj su ekonomije razmjera i transportni troškovi glavni

čimbenici koji određuju proces gospodarskog rasta i stvaranja regionalnih razlika.

Baldwin & Martin (2003, str. 4) ističu da postoji velika sličnost između modela endogenog rasta i

modela nove ekonomske geografije kojima je jedan od ciljeva analizirati kako se nove gospodarske

aktivnosti pojavljuju kroz tehnološke inovacije i u kojima su pitanja lokacije proizvodnje usko vezana s

pitanjima vezanim za proces stvaranja novih aktivnosti i novih poduzeća. Obje teorije uključuju tržišnu

strukturu monopolističke konkurencije, rastuće prinose i efekte prelijevanja. Kod obje teorije povijest,

odnosno povijesni događaji, igraju ulogu u objašnjenju rasta neke zemlje odnosno regije. Kombinaciju

endogenih modela rasta i modela nove ekonomske geografije i smjernice za daljnja istraživanja dali su

Fujita & Mori (2005).

2.3. Izvori regionalne konkurentnosti

Kako bi identificirao izvore regionalne konkurentnosti za potrebe Europske komisije, Martin (2003)

izradio je studiju u kojoj je kombinirao različite teorijske i empirijske modele s analizom pojedinačnih

slučajeva. Autor je prepoznao tri tipa regija koje imaju različite izvore konkurentnosti: prvo, regije kao

lokacije proizvodnje su regije s niskim ili srednjim razinama dohotka u kojima su najvažniji čimbenici

konkurentnosti niski troškovi rada, zemljište i nekretnine, donekle zadovoljavajuća infrastruktura,

transportna dostupnost te nezagađenost. Takvi čimbenici uvjetuju različite javne poticaje za

investiranje, čime se stimuliraju strane investicije te znatan odliv profita iz regije. Konkurentnost regija

dovodi do porasta troškova radne snage koji dovodi do premještanja proizvodnje u druga, troškovno

povoljnija područja. Najčešći primjeri takvih regija nalaze se u istočnoj Europi. Drugo, regije s rastućim

prinosima su one u kojima je prisutan značajan broj istraživačkih centara, razvijena poduzetnička

kultura, velika dostupnost rizičnog kapitala i u kojima je razvijena kultura povezivanja aktera. U takvim

regijama razina zaposlenosti može biti ugrožena značajnim tehnološkim promjenama. Treće, regije

219

kao centri širenja znanja obilježava visoka gustoća stanovništva i visoke stope rasta bruto domaćeg

proizvoda. Uz inovativnost i poduzetničku kulturu ove regije karakterizira internacionalizacija

proizvodnje i vrhunska obrazovna infrastruktura te su, zbog velikog broja konkurentnih čimbenika,

manje osjetljive. Primjeri takvih regija su velika urbana područja. Martin (2003, str. 170) ističe kako

izvore konkurentnosti ne treba tražiti samo među poduzećima i njihovim interakcijama, već treba

uključiti širi skup društvenih, gospodarskih, institucionalnih i javnih čimbenika.

Cho, Moon & Kim (2008) ponudili su dupli dvostruki model (DDD model) koji je posebno koristan za

objašnjavanje nacionalne konkurentnosti malog, otvorenog i dinamičnog gospodarstva, prema kojem,

na nacionalnoj razini, strategija troškovne konkurentske prednosti podrazumijeva nisku cijenu i visoku

učinkovitost, koja se uglavnom koristi jeftinim čimbenicima uvjeta proizvodnje i raspoloživom radnom

snagom u manje razvijenim područjima, što omogućuje jeftiniju proizvodnju od konkurencije.

Nasuprot tome, strategija diferencijacijske konkurentske prednosti podrazumijeva visoku cijenu, ali i

visoke vrijednosti i pažnju usmjerava na uvjete potražnje i stručnjake u više razvijenim područjima,

čime se potrošačima može ponuditi drugačiji, atraktivniji proizvod.

Huggins & Davies (2006) naglašavaju važnost regionalne proizvodnosti, znanja i infrastrukture što je

rezultat istraživanja konkurentnosti u 27 europskih zemalja u kojima je 188 regija. Za razliku od indeksa

konkurentnosti koji su ovi autori konstruirali, Europska komisija (2004) ponudila je konceptualni model

regionalne konkurentnosti u obliku šešira pri čemu se na vrhu šešira nalazi bruto domaći proizvod po

stanovniku koji je detaljno prikazao i razradio Martin (2003, str. 163). Potvrđujući stajalište Northa

(1990) o važnosti institucija u regionalnom razvoju, Evans i Rauch (1999) utvrdili su statistički značajnu

vezu između pojedinih elemenata kvalitete javnog upravljanja i stope gospodarskog rasta. Analizirajući

uzroke regionalnih razlika Cheshire & Carbonaro (1996) su zaključili da najveći statistički značaj na rast

BDP-a u regiji imaju: stopa rasta nacionalnog gospodarstva u kojoj je regija, rast susjednih regija, broj

stanovnika regije i broj istraživačkih institucija. O utjecaju obrazovanja i inovacija te istraživanja i

razvoja na regionalni razvoj objavljena su brojna istraživanja. Tako Rodriguez-Pose (1998) ističe da

regija u kojoj prevladava poljoprivredna djelatnost teško može postati generator novih inovacija, za

razliku od regija u kojima prevladava industrijska i uslužna djelatnost koja se temelji na visokoj

tehnologiji te da ulaganje u istraživanje i razvoj, kod slabije razvijenih regija, ne mora uvijek voditi

većim stopama gospodarskog rasta. O negativnom utjecaju nepovoljne sektorske strukture u

pojedinim regijama govorili su i Fagerberg i sur. (1997). Audretsch & Feldman (1996) zaključili su da

akumulacija aktivnosti u sektoru istraživanja i razvoja dovodi do efekata širenja znanja i gospodarskog

rasta. López-Bazo et al. (2004) utvrdili su da proces prostornog širenja znanja statistički značajno

utječe na rast, ali da se odvija u nacionalnim granicama. Rauch (1993) na temelju svojih istraživanja

ističe prisutnost eksternalija koje proizlaze iz koncentracije visoko-obrazovanih, odnosno da jedna

godina obrazovanosti u prosjeku povećava produktivnost ukupnih čimbenika za 2,8%. Prostornu

dimenziju širenja znanja kvantificirali su Funke & Niebuhr (2000) istražujući 75 europskih regija.

Rezultati su pokazali da se širenje znanja odvija najčešće između susjednih regija pri čemu pozitivni

efekti opadaju za 50% za svakih 23-30 km udaljenosti od izvora širenja znanja.

Dajući prikaz čimbenika koji utječu na gospodarski razvoj Biškup (2012, str. 191) napominje Velšku

razvojnu agenciju koja je, u suradnji s Engleskom agencijom za regionalni razvoj i Barclays Bank PLC

2002. godine, izradila studiju u kojoj je uspoređeno „15 regija u svijetu s ciljem prepoznavanja ključnih

čimbenika regionalne konkurentnosti. Autori studije zaključuju kako postoji mali broj generičkih

čimbenika uspjeha koji su pronađeni u svakoj od regija, a to su: snažna međunarodna orijentacija,

specijalizacija regionalnih ekonomija, kulturni i lokacijski čimbenici, koncentracija javnog i privatnog

sektora na mali broj razvojnih aktivnosti. S druge strane, identificiran je velik broj obilježja koja su

ključna za samo neke od regija, a to su: strateški položaj regije, razvijenost komunalne infrastrukture,

220

inovativnost, poduzetnička kultura, visoko obrazovana radna snaga, sustav poticaja malih i srednjih

poduzeća, umrežavanje unutar regije i dr.“

Nova institucionalna ekonomija naglašava da je institucionalna kvaliteta važna za gospodarski razvoj.

Olson (1996) smatra da su velike razlike u bogatstvu naroda većinom posljedica razlika u kvaliteti

njihovih institucija i ekonomskih politika. No različite su spoznaje o relativnom značaju institucija u

odnosu na druge odrednice rasta i razvoja, poput zemljopisnog položaja, povijesnog naslijeđa ili

razvijenosti tržišta. Koristeći pokazatelje vladavine prava Svjetske banke, Dollar i Kraay (2003) su

pokazali na uzorku od stotinjak zemalja u svijetu da veći učinak na povećanje BDP po stanovniku ima

uključenost u međunarodnu trgovinu, a manji učinak ima unaprjeđenje institucija. Za razliku od njih,

Rodrik et al. (2002) u svome su istraživanju došli do zaključka da kvaliteta institucija, mjerena zaštitom

vlasničkih prava i vladavinom prava, ima višestruko veći značaj na povećanje BDP po stanovniku u

odnosu na utjecaj drugih nezavisnih varijabli u modelu - zemljopisnog položaja i razmjera

međunarodne trgovine. U okviru izvora regionalne konkurentnosti potrebno je promatrati ulogu

egzogenih institucija koje su usađene u lokalno okruženje sa svim povijesnim i kulturnim

specifičnostima i koje su zadane i imaju utjecaj na endogene institucije, međusobne interakcije u

društvu, vlasnička prava, vladavinu prava, korupciju i socijalni kapital što pospješuje ili ograničava

ulaganja i gospodarski rast. Gospodarski razvoj vezan je uz institucionalni jer se razvoj shvaća kao

odgovor na evoluciju institucija koje podupiru društvene i komercijalne odnose.

Još je Arrow (1972, str. 357) analizirao uzroke zaostalosti određenih regija u odnosu na druge te

naglasio da "gotovo svaka komercijalna transakcija ima u sebi element povjerenja, […]. Može se

uvjerljivo reći da se velik dio gospodarske zaostalosti u svijetu može objasniti nedostatkom

međusobnog povjerenja." (prema: Knack & Keffer, 1997, str. 1252). I Uslaner (2002) smatra da „je

razina socijalnog povjerenja u nekoj zajednici povezana s razinama ekonomske nejednakosti u toj

zajednici.“

3. Regionalna razvijenost u Republici Hrvatskoj

Dosadašnja empirijska istraživanja na temu regionalne razvijenosti u Republici Hrvatskoj, posljedice

regionalne neravnoteže na gospodarski rast, stanje u gospodarstvu hrvatskih županija te prikaz

regionalne neravnoteže u Hrvatskoj pruža sliku o položaju i stanju u gospodarstvu hrvatskih regija.

3.1. Istraživanja regionalne razvijenosti u Republici Hrvatskoj

Škuflić & Ladavac (2001, str. 940), pri analizi vanjskotrgovinske razmjene 1999. godine, primijenili su

rangiranje županija prema pokazateljima izvozne propulzivnosti i uvozne ovisnosti te ukazali na

postojanje korelacijske veze između stupnja otvorenosti, mjeren udjelom vanjskotrgovinskog robnog

sektora u BDP-u, i dinamike gospodarskog rasta. Biškup (2012, str. 192) pri istraživanju razvoja

Varaždinske županije navodi rad Maleković et al. (2002) koji „analiziraju socio-ekonomske prilike na

područjima posebne državne skrbi te zaključuju kako su najveći razvojni problemi tih područja visoka

stopa nezaposlenosti, dok je dugoročno problem područja posebne državne skrbi loša demografska

struktura“ te rad Puljiz & Maleković (2007) koji „koristeći različite mjere nejednakosti, analiziraju

razlike na županijskoj i lokalnoj razini prema osobnim dohocima i nezaposlenosti u razdoblju 2000. do

2005. godine i zaključuju kako su regionalne razlike značajne posebno u pogledu nezaposlenosti i sve

više pod utjecajem međužupanijskih razlika“.

Istraživanjem i korištenjem faktorske analize, između dvadesetak mogućih pokazatelja, prema

podacima iz 2003. i 2004. godine, Nujić & Andraković (2005, str. 20), utvrdili su da su najbolji

221

pokazatelji razvijenosti bruto domaći proizvod po stanovniku, promet u trgovini na malo po

stanovniku, broj zaposlenih na 100 stanovnika na području županije i udio zaposlenog stanovništva u

ukupnom stanovništvu, koji približno reprezentiraju ekonomsku dimenziju ili gospodarsku razvijenost,

te broj putničkih automobila na 100 stanovnika, broj djece u vrtićima na 100 stanovnika, starosti

između 0 i 6 godina, broj stanova s kupaonicama na 100 kućanstava i udio više i visoke školske spreme

u odnosu na stanovništvo staro 24 i više godina koji reprezentiraju društvenu dimenziju razvijenosti.

Prema rezultatima koje su izračunali Nujić & Andraković (2005, str. 21), po općoj razvijenosti prva tri

mjesta zauzimaju Grad Zagreb, Istarska i Primorsko-goranska županija, a na samom su začelju Požeško-

slavonska, Brodsko-posavska i Vukovarsko-srijemska županija. Iznadprosječan stupanj razvijenosti

imaju četiri županije, uključujući i Grad Zagreb, jedna je županija na razini prosjeka Republike Hrvatske,

a preostalih šesnaest županija su ispod prosjeka Republike Hrvatske. Četiri županije su ispod 75%

prosjeka Republike Hrvatske što pokazuje da je distribucija županija izraženo asimetrična, odnosno

znatno je veći broj županija koje su po razvijenosti ispod prosjeka od onih koje su iznad prosjeka. Grad

Zagreb je 2,3 puta razvijeniji od najnerazvijenije, Vukovarsko-srijemske županije, odnosno opća

razvijenost Grada Zagreba je 48,2% veća od prosjeka Republike Hrvatske. Sličan je poredak i kada se

županije uspoređuju posebno, prema gospodarskoj ili društvenoj dimenziji razvijenosti. Promatrajući

pojedinačne pokazatelje najveće razlike između županija uočavaju se kod gospodarskih pokazatelja.

Grad Zagreb ima veći BDP po stanovniku od hrvatskog prosjeka za 79,2%, odnosno 3,1 puta je veći od

Vukovarsko-srijemske županije. Značajne su razlike i u ostalim pokazateljima, pa je tako broj

zaposlenih na 100 stanovnika 2,5 puta veći, a udio više i visoke stručne spreme 3,2 puta je veći.

Pri analizi rezultata uočljiv je visok stupanj slaganja između poretka županija prema gospodarskoj

dimenziji razvijenosti i poretka prema društvenoj dimenziji razvijenosti. Najveća usklađenost je kod

Grada Zagreba, indeks gospodarske razvijenosti je 147,8, a društvene 148,6, odnosno najveća

usklađenost je kod prve tri najrazvijenije županije i zadnje tri najnerazvijenije županije. Najveća

neusklađenost je kod prosječno razvijenih županija. Kod Ličko-senjske županije znatno je razvijenija

gospodarska dimenzija od društvene, za 16,9 indeksna poena, odnosno razlika je 9 mjesta u rangu.

Odraz ovakvog trenutnog stanja autori nalaze u većim kapitalnim ulaganjima u infrastrukturu koja nije

praćena povećanjem standarda stanovništva, jer je mjereno u istom trenutku. Upućuju da bi se

ponovnim mjerenjem mogli ispitati eventualni učinci proizvodnih resursa na društvenu dimenziju

razvijenosti, što je i učinjeno u ovom radu. U Šibensko-kninskoj županiji zabilježen je obrnut slučaj, u

kojoj je posebno slaba gospodarska razvijenost u odnosu na društvenu, za 7 mjesta u rangu, a posebno

se odnosi na kninsko područje Županije. Analizom pokazatelja gospodarske dimenzije u Splitsko-

dalmatinskoj županiji, koja je za 5 mjesta u rangu manja od društvene dimenzije, vidljivo je da su svi

pokazatelji dobri, osim BDP-a po stanovniku, što upućuje na nisku opću efikasnost gospodarstva.

Rezultati su pokazali i unutar županija razlike u razvijenosti, osobito u Šibensko-kninskoj, Osječko-

baranjskoj, Ličko-senjskoj i Koprivničko-križevačkoj županiji.

Empirijska istraživanja regionalne razvijenosti u Republici Hrvatskoj uglavnom su usmjerena na

identificiranje veličine regionalnih razlika, dok je Puljiz (2009) pristupio istraživanju i dinamike

regionalnog razvoja, pri čemu je analizirao makro-čimbenike na agregatnoj i sektorskoj razini i to na

nacionalnoj i županijskoj razini. Analiza je pokazala da je najrazvijenija regija Grad Zagreb i pojedine

primorske županije, a županije smještene uglavnom u sjeverozapadnoj i istočnoj Hrvatskoj, sa

snažnom industrijskom i poljoprivrednom bazom, najslabije su razvijene i s vrlo slabom dinamikom

rasta. Testirajući prisutnost apsolutne konvergencije utvrdio je da je u razdoblju 2000.-2005. godine

došlo do umjerenog povećanja regionalnih razlika prema BDP-u po stanovniku, što je rezultat brzog

rasta BDP-a grada Zagreba na kojeg otpada oko 40% ukupnih regionalnih razlika prema BDP-u po

stanovniku. Uspoređujući stupanj regionalnih razlika Hrvatske i članica Europske unije Puljiz (2009, str.

75), kaže da se prema stupnju regionalnih razlika mjerenih BDP-om po stanovniku, Hrvatska nalazi na

222

visokom četvrtom mjestu u usporedbi sa 25 zemalja članica. Autor je potvrdio Williamsonovu (1965)

hipotezu o rastućim regionalnim razlikama u početnoj fazi razvitka Hrvatske.

U prosjeku se čak 92% rasta županijskog BDP-a po stanovniku u razdoblju 2000.-2005. temeljilo na

rastu produktivnosti, a samo 8% na rastu zaposlenosti, pri čemu su prema Puljizu (2009, str. 90)

„regionalne varijacije prema rastu produktivnosti puno manje izražene u odnosu na promjenu

zaposlenosti“. Takvi slučajevi rasta bez zaposlenosti bili su prisutni u zemljama srednje i istočne Europe

tijekom 1990-ih godina gdje je znatno porasla produktivnost uz istovremeni pad zaposlenosti, naročito

u industriji, što ukazuje na „prisutnost negativne veze između sektorske strukture i rasta zaposlenosti“

(2009, str. 91). Na regionalnoj razini postoji snažna pozitivna veza između razine investicija i razine

BDP-a, odnosno najrazvijenije županije privlače i relativno najviše investicija. Distribucija investicija, u

razdoblju 2000.-2005., utjecala je na povećanje regionalnih razlika u pogledu razvijenosti (2009, str.

97) te je Republika Hrvatska u pogledu geografske distribucije investicija puno bliže modelima nove

ekonomske geografije u kojima poduzeća odluke o investicijama donose u odnosu na tržišni potencijal

regije, nego neoklasičnom modelu rasta po kojem slabije razvijena područja mogu očekivati veću

razinu investicija. Istraživanja su pokazala da je utjecaj izravnih stranih ulaganja na regionalni razvoj

vrlo ograničen. Ukupno gledajući, analiza dinamike regionalnih razlika u Republici Hrvatskoj po NUTS

2 regijama pokazala je da su pojedini makro-čimbenici imali konvergirajući, dok su drugi imali

divergirajući efekt na regionalne razlike, mjereno BDP-om po stanovniku. U skladu s pretpostavkama

neoklasične teorije, Puljiz (2009, str. 142) je utvrdio da je gospodarski rast povezan sa pozitivnim i

statistički značajnim promjenama u količini radne snage i fizičkog kapitala pri čemu je stupanj

povezanosti između rasta zaposlenosti i gospodarskog rasta znatno veći nego u slučaju rasta fizičkog

kapitala, odnosno investicija te da stupanj visoke obrazovanosti nema statistički značajan utjecaj na

objašnjenje razlika u regionalnoj razvijenosti i negativnog je predznaka. Za razliku od poljoprivredne,

industrijska i tercijarna specijalizacija pozitivno je povezana s gospodarskim razvojem. Premda

industrijska područja zaostaju prema dinamici razvoja, ona se prema stupnju razvijenosti u prosjeku

još uvijek mogu uvrstiti u razvijenija područja. Očekivano najjača pozitivna veza sa stupnjem

razvijenosti je prisutna u županijama specijaliziranim u tercijarnim djelatnostima.

Rad koji istražuje regionalnu konkurentnost u Republici Hrvatskoj je rad Tijanić (2010) u kojem je na

primjeru hrvatskih županija utvrđen pozitivan i značajan utjecaj trgovinske otvorenosti, izgradnje

prometne (cestovne) infrastrukture i ljudskih resursa (razine obrazovanja) na regionalnu

konkurentnost. Isti model korišten je za usporedbu regionalne konkurentnosti hrvatskih NUTS 2 regija

i utvrđeno je da je (Tijanić, 2010, str. 435) najkonkurentnija regija Sjeverozapadna Hrvatska, a unutar

nje posebno je istaknut Grad Zagreb čija je konkurentnost (očekivano) najveća. Po konkurentnosti iza

Sjeverozapadne Hrvatske slijedi Jadranska Hrvatska, a najmanje je konkurentna Panonska Hrvatska.

3.2. Posljedice regionalne neravnoteže na gospodarski rast

U kojoj mjeri smanjenje regionalnih razlika u Hrvatskoj može doprinijeti ukupnom gospodarskom rastu

može se pronaći u radu Muštre (2013) koji je koristeći podatke Eurostata 2012., analizirao dinamiku

razvoja zemalja Europske unije u kojoj je uključena i Hrvatska. Utvrdio je da se „kod pet najbrže

rastućih gospodarstava Europske unije od 1995. do 2008. godine (Litva, Estonija, Irska, Latvija i

Slovačka) bilježi rast regionalnih razlika u odnosu na prosjek Europske unije i to do čak 72% brže od

prosjeka na EU razini pri čemu navedene veličine dispariteta ili nadilaze ili se progresivno približavaju

prosječnoj razini u EU.“ Navedeni porast regionalnih razlika zabilježen samo kod država koje se nalaze

na relativno nižim razinama razvijenosti (izuzev Irske), mjeren BDP-om per capita, upućuju na to da

pri nižim razinama razvijenosti veće regionalne razlike pozitivno utječu na gospodarski rast države.

Kod država koje su 1995. godine bile iznadprosječno razvijene prisutan je negativan odnos između

223

većih regionalnih razlika i gospodarskog rasta države. Navedeno istraživanje u skladu je s

Williamsonovim (1965) objašnjenjem kretanja odnosa gospodarskog rasta i regionalnih razlika te

istraživanjima Quah (1996) i Petrakos et al. (2003).

Muštra (2013) navodi stav Szörfija (2007) prema kojem je granica unutar koje prestaje pozitivan i

počinje negativan utjecaj regionalnih razlika na nacionalni gospodarski rast između 18.000 do 22.800

eura per capita. Pri razini ispod navedenog raspona, na kojoj se nalazi Republika Hrvatska (tablica 1) i

njene regije, smanjivanje regionalnih razlika ide na štetu nacionalnog gospodarskog rasta, a iznad

navedenog raspona u korist gospodarskog rasta.

Tablica 1. Bruto domaći proizvod po stanovniku u Republici Hrvatskoj od 1995. do 2009. godine, EUR

Godina 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009

Bruto

domaći

proizvod

po

stanovniku,

EUR

3.6

55

4.1

47

4.5

49

4.9

72

4.7

53

5.2

72

5.7

97

6.3

49

6.8

16

7.4

36

8.1

12

8.9

51

9.7

81

10

.72

2

10

.11

1

Izvor: Državni zavod za statistiku, Priopćenje, Godišnji bruto domaći proizvod za razdoblje

1995. - 2009.

Kako promijeniti predznak utjecaja regionalnih razlika na nacionalni gospodarski rast važno je pitanje

u cilju smanjenja regionalnih razlika. Odgovori se mogu naći u novoj ekonomskoj geografiji i pozitivnim

eksternalijama prostorne koncentracije i njene interakcije s institucijama koje pomažu u smanjenju

asimetrije informacija i transakcijskih troškova, o čemu su pisali North (1990) i Stiglitz (2002a.). S tim

se slaže Muštra (2013) koji kaže da s dostizanjem viših razina razvijenosti, uslijed razvijenosti institucija

i asimetrija informacija se smanjuje, a samim tim i pozitivan učinak aglomeracijske ekonomije.

Posljedica se ogleda kroz negativan utjecaj regionalnih razlika na gospodarski rast tek pri višim

razinama razvijenosti, na kojoj Hrvatska još nije.

4. Stanje u gospodarstvu županija Republike Hrvatske

Stanje u gospodarstvu Republike Hrvatske i njenih županija prikazano je izabranim dimenzijama

gospodarske i društvene razvijenosti, koje zajedno predstavljaju opću razvijenost, a što je djelomično

u skladu s stajalištem Martina (2003, str. 170) koji, definirajući izvore konkurentnosti, ističe kako ih ne

treba tražiti samo među poduzećima i njihovim interakcijama, već treba uključiti širi skup društvenih,

gospodarskih, institucionalnih i javnih čimbenika.

4.1. Prikaz metodologije istraživačkoga dijela rada i analiza provedenoga istraživanja

Izbor pokazatelja bazira se na izboru pokazatelja gospodarske i društvene razvijenosti u radu Nujić &

Andraković (2005, str. 20), za koje su autori empirijski dokazali da najbolje opisuju stanje gospodarstva

224

u Republici Hrvatskoj. Izbor pokazatelja koji je u nastavku predstavljen, prilagođen je s obzirom na

raspoloživost podataka i njihovu vremensku usklađenost.

Dimenzije gospodarske i društvene razvijenosti koje su analizirane u ovom radu prikazane su u tablici

2.

Tablica 2. Dimenzije gospodarske i društvene razvijenosti

Dimenzije gospodarske razvijenosti

1. bruto domaći proizvod po stanovniku u EUR, 2011. godine

2. aktivne pravne osobe, po stanovniku, stanje 31. prosinca 2012. godine

3. vrijednost prodaje industrijskih proizvoda, po stanovniku bez slobodnih zona, 2012., u kn,

4. vrijednost prodaje industrijskih proizvoda u inozemstvo po stanovniku bez slobodnih zona, 2012., u kn

5. udio zaposlenog stanovništva u ukupnom stanovništvu županije, stanje 31. ožujka 2012. u %

Dimenzije društvene razvijenosti

1. udio diplomiranih studenata na stručnom i sveučilišnom studiju u broju stanovnika starijih od 24 godine prema prebivalištu, u 2012., u %

2. registrirana osobna vozila na 100 stanovnika, stanje 31. prosinca 2012. godine

3. broj djece u vrtićima na 100 stanovnika starosti 0-6 godina u šk. godini 2012./2013.

4. broj udruga na 100 stanovnika

5. broj osoba u nastanjenim stanovima bez kupaonice na 100 stanovnika, 2011. godine

Svi prikazani podaci koji predstavljaju dimenzije gospodarske i društvene razvijenosti u Hrvatskoj

prikupljeni su iz sekundarnih izvora i su objavljeni u apsolutnom iznosu, a radi kvalitetnije analize iznosi

su podijeljeni s brojem stanovnika po županijama, osim podataka o BDP po stanovniku u EUR, 2011.

godine koji su kao takvi izvorno objavljeni. U tablicama 3 i 4 prikazani su pokazatelji razvijenosti

hrvatskih županija i NUTS 2 statističkih regija.1

Tablica 3. Vrijednosti dimenzija gospodarske razvijenosti

NUTS 1 /NUTS 2 / Županija

Bruto domaći proizvod po stanovniku, EUR, 2011.

Aktivne pravne

osobe, po stanovniku, stanje 31. prosinca

2012.

Vrijednost prodaje

industrijskih proizvoda, po

stanovniku bez slobodnih zona, 2012.,

kn

Vrijednost prodaje

industrijskih proizvoda u

inozemstvo po stanovniku bez

slobodnih zona, 2012.,

kn

Udio zaposlenog

stanovništva u ukupnom

stanovništvu županije, stanje 31.

ožujka 2012. u %

1 2 3 4 5 6

1 Nova statistička klasifikacija prostornih jedinica od 1. siječnja 2013. godine Središnju i Istočnu (Panonsku) Hrvatsku i Sjeverozapadnu Hrvatsku objedinjuje u Kontinentalnu Hrvatsku, a Jadranska Hrvatska ostaje nepromijenjena. Za potrebe Kohezijske politike primjenjuje se od 1. srpnja 2013. godine

225

Republika Hrvatska 10 325 32,59 30.425,13 11.227,28 32,28

Kontinentalna Hrvatska 10 514 30,63 31.035,05 10.856,52 32,77

Sjeverozapadna Hrvatska 12.973 40,64 34.782,84 11.925,11 38,60

Grad Zagreb 18 503 58,97 34.043,17 11.759,15 50,49

Zagrebačka 7 786 26,82 30.120,42 6.937,05 23,80

Krapinsko-zagorska 6 300 16,89 26.063,35 13.158,25 25,22

Varaždinska 8 285 22,55 40.097,08 15.461,85 33,77

Koprivničko-križevačka 8 524 19,19 48.196,78 11.566,55 28,11

Međimurska 8 459 29,48 41.271,44 20.454,06 31,13

Središnja i Istočna (Panonska) Hrvatska 7.216 17,21 26.008,32 9.423,27 24,95

Bjelovarsko-bilogorska 7 062 20,17 22.320,18 4.552,55 25,92

Virovitičko-podravska 6 333 16,27 19.328,81 7.840,50 23,34

Požeško-slavonska 6 281 13,12 17.583,09 6.251,43 22,62

Brodsko-posavska 5 882 15,17 20.660,15 6.251,53 21,38

Osječko-baranjska 8 271 19,84 23.676,15 8.348,23 28,24

Vukovarsko-srijemska 6 217 14,35 12.588,11 4.967,54 23,23

Karlovačka županija 7 709 20,32 26.781,32 11.389,20 27,07

Sisačko-moslavačka 8 214 15,32 58.105,88 23.007,77 23,79

Jadranska Hrvatska 9 941 36,56 25.450,61 10.322,90 31,28

Primorsko-goranska 12 724 41,27 61.068,64 25.036,19 35,70

Ličko-senjska 8 081 19,58 8.393,86 1.500,76 25,79

Zadarska 8 302 25,68 8.971,92 2.952,70 26,23

Šibensko-kninska 7 930 25,94 19.613,73 10.033,03 25,44

Splitsko-dalmatinska 8 072 33,18 10.424,60 3.534,84 29,38

Istarska 12 991 55,92 40.710,05 18.176,52 37,72

Dubrovačko-neretvanska 9 807 36,53 4.383,33 771,16 31,22

*NUTS 2 statističke regije koje su primjenjivane do 30. lipnja 2013. godine.

Izvor:

Stupac 2: DZS RH, Priopćenje, godina: LI. Zagreb, 14. veljače 2014., broj 12.1.2, Bruto domaći proizvod za

Republiku Hrvatsku, NKPJS – 2. razina i županije u 2011.

Stupac 3: Aktivne pravne osobe, DZS RH, Statistički ljetopis Republike Hrvatske, godina: 45., prosinac, 2013, str.

91; i Broj stanovnika, popis 2011., Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Popis stanovništva, 2011.

Stupac 4 i 5.: Vrijednost prodaje industrijskih proizvoda i izvoza, 2012., DZS RH, Statistički ljetopis Republike

Hrvatske, godina: 45., prosinac, 2013, str. 305 (privremeni podaci)

Stupac 6: Zaposleni u poslovnim subjektima, stanje 31. ožujka 2012., DZS RH, Statistički ljetopis Republike

Hrvatske, godina: 45., prosinac, 2013, str. 153, obuhvaćaju zaposlene u pravnim osobama, u obrtu i slobodnim

profesijama te zaposlene osiguranike poljoprivrednike.

Tablica 4. Vrijednosti dimenzija društvene razvijenosti

NUTS 1 /NUTS 2 / Županija

Udio diplomiranih studenata u broju stanovnika starijih

od 24 godine prema

prebivalištu u 2012., u %

Registrirana osobna

vozila na 100

stanov., stanje 31.

Broj djece u vrtićima u šk.godini 2012./13.

na 100 stanov.

Broj udruga na 100

stanovnika

Broj osoba u

nastanjenim stanovima

bez kupaonice,

na 100

226

prosinca 2012.

starosti 0-6 godina

stanovnika, popis 2011.

1 2 3 4 5 6

Republika Hrvatska 1,15 33,73 43,23 1,21 1,04

Kontinentalna Hrvatska 1,13 32,05 42,39 1,21 1,15

Sjeverozapadna Hrvatska 1,22 34,57 53,07 1,26 0,91

Grad Zagreb 1,46 0,00 68,11 1,54 0,22

Zagrebačka 0,97 123,72 43,80 0,97 0,95

Krapinsko-zagorska 0,98 32,69 32,50 0,95 2,57

Varaždinska 0,98 32,53 40,54 1,02 1,79

Koprivničko-križevačka 0,97 31,83 35,40 1,08 1,78

Međimurska 1,11 33,91 35,84 1,07 1,36

Središnja i Istočna (Panonska) Hrvatska 1,00 28,67 27,36 1,13 1,48

Bjelovarsko-bilogorska 0,99 31,58 32,08 1,15 1,12

Virovitičko-podravska 0,92 27,96 28,43 1,09 1,64

Požeško-slavonska 1,15 31,25 24,89 1,10 1,39

Brodsko-posavska 1,09 26,31 20,39 0,98 3,02

Osječko-baranjska 1,08 27,86 28,77 1,31 3,14

Vukovarsko-srijemska 0,93 25,51 22,58 1,10 3,50

Karlovačka županija 1,06 33,58 33,80 1,07 7,06

Sisačko-moslavačka 0,80 29,05 30,39 1,08 5,04

Jadranska Hrvatska 1,20 37,14 44,99 1,20 2,39

Primorsko-goranska 1,29 41,17 48,33 1,34 1,61

Ličko-senjska 0,99 30,74 32,43 1,22 10,46

Zadarska 1,05 32,48 38,37 0,94 2,11

Šibensko-kninska 1,18 32,50 44,46 1,20 3,85

Splitsko-dalmatinska 1,39 33,83 43,81 1,02 2,18

Istarska 0,93 46,79 52,54 1,38 1,72

Dubrovačko-neretvanska 1,09 36,58 45,05 1,57 1,35

* podaci objedinjeni za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

Izvor: Stupac 2: Obrazovanje po županijama, Studenti diplomirali na stručnom i sveučilišnom

studiju, prema prebivalištu u 2012. DZS RH, Statistički ljetopis Republike Hrvatske, godina:

45., prosinac, 2013, str. 498. i Stanovništvo starije od 24 godine, DZS RH Popis stanovništva,

2011. Stanovništvo prema starosti i spolu po naseljima.

Stupac 3: Registrirana osobna vozila, stanje 31. prosinca 2012., Statistički ljetopis Republike

Hrvatske, godina: 45., prosinac, 2013, str. 361;

Stupac 4: DZS RH Priopćenje, godina: L. Zagreb, 9. svibnja 2013., broj 8.1.8, Dječji vrtići i

druge pravne osobe koje ostvaruju programe predškolskog odgoja početak ped. g.

2012./2013. i Stanovništvo staro 0-6 godina, DZS RH, Popis stanovništva, 2011., Stanovništvo

prema starosti (pojedinačne godine) i spolu po županijama, Popis 2011.

Stupac 5: Registar udruga Republike Hrvatske, Ministarstvo uprave Republike Hrvatske,

http://www.uprava.hr/default.aspx?ID=666 (15.6.2014.)

Stupac 6: Osobe u nastanjenim stanovima, stanovi samo s kuhinjom i zahodom (kombinacija

pomoćnih prostorija) 2011. bez kupaonice, DZS RH, Popis 2011.

http://www.uprava.hr/default.aspx?ID=666

227

Pokazatelji razvijenosti prikazani u prethodnim tablicama relativni su brojevi, ali s ciljem određivanja

relativnog položaja pojedinačne vrijednosti svake županije u odnosu na njihov prosjek izračunata su

standardizirana obilježja (Z-vrijednosti). Budući da ne ovise o mjernim jedinicama, mogu poslužiti za

usporedbu položaja podataka u raznorodnim nizovima. Z-vrijednosti izračunate su dijeljenjem razlike

originalnih vrijednosti i hrvatskih prosjeka pojedinih gospodarskih pokazatelja sa standardnom

devijacijom (σ).2 Time je osigurana usporedba raznorodnih distribucija frekvencija. (Šošić, 2006, str.

108; Horvat & Mijoč, 2012, str. 166). U tablici 5 prikazane su izračunate Z-vrijednosti pojedinih

dimenzija gospodarske razvijenosti za svaku pojedinu županiju kako bi se opisale razlike u

gospodarskoj razvijenosti između županija, u odnosu na hrvatski prosjek.

Rezultati Z-vrijednosti po pojedinim dimenzijama gospodarske razvijenosti pokazuju da najbolje

gospodarske rezultate, u svim dimenzijama gospodarske razvijenosti, ostvaruje Sjeverozapadna

Hrvatska, najlošije Panonska Hrvatska, dok je Jadranska Hrvatska najbliža hrvatskom prosjeku.

Rezultati su očekivani polazeći od istraživanja Tijanić (2010) po kojima je najkonkurentnija regija

Sjeverozapadna Hrvatska, a unutar nje Grad Zagreb, slijedi Jadranska Hrvatska, a najmanje je

konkurentna Panonska Hrvatska.

Unutar sve tri NUTS 2 regije prisutne su razlike u gospodarskim rezultatima pojedinih županija.

Najmanje razlike prisutne su u Panonskoj Hrvatskoj u kojoj gotovo sve županije ostvaruju loše

gospodarske rezultate, znatne razlike prisutne su unutar Jadranske Hrvatske, a najveće razlike u

dimenzijama gospodarske razvijenosti, u odnosu na prosjek Hrvatske, uočljive su unutar

Sjeverozapadne Hrvatske.

Županije Sjeverozapadne Hrvatske od prosjeka Republike Hrvatske najviše pozitivno odstupaju u

vrijednosti prodaje industrijskih proizvoda u inozemstvo. Iako Sjeverozapadna Hrvatska pokazuje

najbolje gospodarske rezultate, većina pokazatelja gospodarske razvijenosti njenih županija je ispod

prosjeka Hrvatske, osim Grada Zagreba u kojem gospodarska razvijenost u svim dimenzijama pozitivno

odstupa od hrvatskog prosjeka, osobito BDP po stanovniku (2,4789 σ) i broj zaposlenih u ukupnom

stanovništvu županije (2,4290 σ). Svi gospodarski rezultati Grada Zagreba su bolji od ostalih NUTS 3

regija Republike Hrvatske osim vrijednost prodaje industrijskih proizvoda i vrijednost prodaje

industrijskih proizvoda u inozemstvo. Unutar Sjeverozapadne Hrvatske prodaja industrijskih proizvoda

i njihov izvoz su iznad prosjeka u Varaždinskoj, Koprivničko-križevačkoj i Međimurskoj županiji.

Ispodprosječni pokazatelji gospodarske razvijenosti prisutni su u Zagrebačkoj županiji u kojoj je kod

svih gospodarskih pokazatelja prisutno negativno odstupanje od prosjeka Hrvatske.

Tablica 5. Izračunate Z-vrijednosti pojedinih dimenzija gospodarske razvijenosti po županijama, u

standardnim devijacijama, σ

NUTS 2 regija/ županija

Bruto domaći

proizvod po stanovniku, EUR, 2011.

Aktivne pravne

osobe, po stanovniku, stanje 31. prosinca

2012.

Vrijednost prodaje

industrijskih proizvoda, po

stanovniku bez slobodnih zona, 2012.,

kn

Vrijednost prodaje

industrijskih proizvoda u inozemstvo

po stanovniku bez slobodnih zona, 2012.,

kn

Udio zaposlenog

stanovništva u ukupnom

stanovništvu županije, stanje 31.

ožujka 2012. u %

2 Nixx

z ii ,....,2,1,

228

1 2 3 4 5 6


Kontinentalna Hrvatska 0,0573 -0,1381 0,0383 -0,0540 0,0656

Sjeverozapadna Hrvatska 0,8027 0,5690 0,2733 0,1017 0,8433

Grad Zagreb 2,4789 1,8635 0,2270 0,0775 2,4290

Zagrebačka -0,7696 -0,4074 -0,0191 -0,6250 -1,1308

Krapinsko-zagorska -1,2201 -1,1086 -0,2736 0,2813 -0,9422

Varaždinska -0,6184 -0,7089 0,6067 0,6169 0,1993

Koprivničko-križevačka -0,5459 -0,9464 1,1148 0,0494 -0,5558

Međimurska -0,5656 -0,2194 0,6804 1,3442 -0,1529

Središnja i Istočna (Panonska) Hrvatska -0,9424 -1,0864 -0,2771 -0,2628 -0,9775

Bjelovarsko-bilogorska -0,9891 -0,8769 -0,5084 -0,9724 -0,8479

Virovitičko-podravska -1,2100 -1,1529 -0,6960 -0,4934 -1,1925

Požeško-slavonska -1,2258 -1,3750 -0,8056 -0,7249 -1,2890

Brodsko-posavska -1,3468 -1,2306 -0,6125 -0,7249 -1,4536

Osječko-baranjska -0,6226 -0,9004 -0,4233 -0,4194 -0,5386

Vukovarsko-srijemska -1,2452 -1,2879 -1,1189 -0,9120 -1,2064

Karlovačka županija -0,7930 -0,8666 -0,2286 0,0236 -0,6949

Sisačko-moslavačka -0,6399 -1,2196 1,7364 1,7163 -1,1323

Jadranska Hrvatska -0,1164 0,2810 -0,3120 -0,1318 -0,1335


Ličko-senjska -0,6802 -0,9190 -1,3820 -1,4170 -0,8651

Zadarska -0,6132 -0,4879 -1,3457 -1,2055 -0,8069

Šibensko-kninska -0,7260 -0,4696 -0,6782 -0,1740 -0,9117

Splitsko-dalmatinska -0,6829 0,0420 -1,2546 -1,1207 -0,3874

Istarska 0,8081 1,6481 0,6451 1,0124 0,7257

Dubrovačko-neretvanska -0,1570 0,2783 -1,6335 -1,5233 -0,1419

Po vrijednosti prodaje industrijskih proizvoda i njihovom izvozu u Hrvatskoj prednjače Primorsko-

goranska županija (1,9222 σ i 2,0118 σ), Sisačko-moslavačka (1,7364 σ i 1,7163 σ) i Koprivničko-

križevačka županija (1,1148 σ i 0,0494 σ).

Primorsko-goranska i Istarska županija, kao pripadnice Jadranske Hrvatske, odstupaju pozitivno od

prosjeka Hrvatske i u svim ostalim dimenzijama gospodarske razvijenosti, za razliku od ostalih njenih

županija koje u gotovo svim dimenzijama imaju negativno odstupanje. Negativnim predznacima Z-

vrijednosti najviše prednjače, unutar Jadranske Hrvatske, Ličko-senjska, potom Zadarska i Šibensko-

kninska. U Splitsko-dalmatinskoj županiji prisutno je pozitivno odstupanje u odnosu na hrvatski prosjek

jedino u broju aktivnih pravnih osoba u ukupnom stanovništvu županije, a budući da je BDP po

stanovniku te prodaja i izvoz industrijskih proizvoda ispod prosjeka, to upućuje na prisutnu

ispodprosječnu efikasnost pravnih osoba.

Županije Panonske Hrvatske, u gotovo svim dimenzijama gospodarske razvijenosti, nalaze se znatno

ispod prosjeka Republike Hrvatske. Sisačko-moslavačka županija jedina je u ovoj NUTS 2 regiji koja u

dvije dimenzije ima iznadprosječne rezultate te Karlovačka županija koja ima vrlo malo pozitivno

odstupanje (0,0236 σ) u izvozu industrijskih proizvoda.

Za razliku od prethodne klasifikacije NUTS 2 regija, gospodarski pokazatelji NUTS 2 regija prema novoj

Nacionalnoj klasifikaciji prostornih jedinica, Kontinentalne Hrvatske i Jadranske Hrvatske, ne

odstupaju znatno od prosječne gospodarske razvijenosti Hrvatske. Ukoliko se promatraju samo ukupni

gospodarski pokazatelji Kontinentalne Hrvatske, koja je objedinila Sjeverozapadnu i Panonsku

Hrvatsku, razlike u gospodarskom razvoju njenih županija nisu uočljive. Iako su te razlike statistički

229

gledano „tipične“3, analizu gospodarskog i regionalnog razvoja Hrvatske te utvrđivanje njenih

regionalnih razlika potrebno je izvršiti po županijama, a ne samo po NUTS 2 regijama.

U udjelu zaposlenog stanovništva u ukupnom stanovništvu prednjače županije koje su na vrhu i po

ostvarenom BDP-u po stanovniku Grad Zagreb, Istarska i Primorsko-goranska županija i taj udio je

znatno veći nego u ostalim županijama, što je u skladu s istraživanjima Puljiz & Maleković (2007).

Uspoređujući zaposlenost s ostvarenim BDP-om u tim županijama prisutna je i najveća produktivnost,

iako je neznatno veća nego u ostalim županijama, odnosno veću zaposlenost ne prate i ostvareni

rezultati. Iako sam BDP po stanovniku na razini NUTS 2 i NUTS 3 (županije) mjeri produktivnost, a ne

životni standard stanovništva, istraživanja su pokazala da Ličko-senjska županija ostvaruje najveću

produktivnost u Hrvatskoj mjerenu ostvarenim BDP-om po stanovniku prema broju zaposlenih. Ličko-

senjska županija ima najmanji broj zaposlenih u Hrvatskoj, a po udjelu zaposlenog stanovništva u

ukupnom stanovništvu je ispod hrvatskog prosjeka. Iza Ličko-senjske županije po ostvarenom BDP-u

po stanovniku s obzirom na broj zaposlenih, slijede Virovitičko-podravska i Požeško-slavonska

županija. Najlošije rezultate ostvaruju Grad Zagreb, Splitsko-dalmatinska i Osječko-baranjska županija.

Kako bi se opisale razlike u društvenoj razvijenosti između županija, u odnosu na hrvatski prosjek, u

tablici 6 prikazane su izračunate Z-vrijednosti za svaku pojedinu županiju.

Kao u dimenzijama gospodarske tako i u dimenzijama društvene razvijenosti Sjeverozapadna Hrvatska

je najrazvijenija, slijedi Jadranska, dok Panonska Hrvatska pokazuje znatno lošiju društvenu razvijenost

od prethodne dvije NUTS 2 regije. Očekivano, Grad Zagreb po društvenoj razvijenosti je u svim

dimenzijama iznad prosjeka Hrvatske. Njegovi rezultati doprinose ukupnom rezultatu Sjeverozapadne

Hrvatske, koja je također u svim dimenzijama iznad prosjeka, budući da je društvena razvijenost njenih

svih županija ispod ili gotovo sličan hrvatskom prosjeku. Društvena razvijenost Panonske Hrvatske i

svih njenih županija je u svim dimenzijama, bez iznimke, ispod prosjeka hrvatske. Unutar Jadranske

Hrvatske lošija društvena razvijenost prisutna je u Ličko-senjskoj i Zadarskoj županiji.

Uspoređujući hrvatske županije, prema udjelu diplomiranih studenata u 2012. godini u broju

stanovnika starijih od 24 godine, uočljivo je izrazito negativno odstupanje u Sisačko-moslavačkoj (-

2,0192 σ) i Istarskoj županiji (-1,2643 σ). Usporedba s pozitivnim odstupanjem gospodarskih dimenzija

razvijenosti tih županija nije trenutno moguća, jer studenti koji su diplomirali 2012. godine nisu bili u

mogućnosti ostvariti gospodarske rezultate u 2011. godini.

Tablica 6. Izračunate Z-vrijednosti pojedinih dimenzija društvene razvijenosti po županijama, u

standardnim devijacijama, σ

NUTS 2 regija/ Županija

Udio diplomiranih studenata u

broju stanovnika

starijih od 24 godine prema

prebivalištu u 2012., u %

Registrirana osobna

vozila na 100 stanov.,

stanje 31. prosinca

2012.

Broj djece u vrtićima u šk.godini 2012./13.

na 100 stanov.

starosti 0-6 godina

Broj udruga na 100

stanovnika

Broj osoba u nastanjenim stanovima

bez kupaonice,

na 100 stanovnika,

popis 2011.**

1 2 3 4 5 6


3 Odstupanja (µ-2σ<x<µ+2σ) nazivaju se „tipičnim“ odstupanjima. Vidi: Horvat & Mijoč (2012, str. 172).

230

Kontinentalna Hrvatska -0,1500 -0,0780 -0,0677 0,0184 0,0395

Sjeverozapadna Hrvatska 0,3720 0,0392 0,7965 0,3176 -0,0463

Grad Zagreb 1,7078 N/A 2,0137 1,8287 -0,2870

Zagrebačka -1,0169 4,1847* 0,0465 -1,2664 -0,0315

Krapinsko-zagorska -0,9962 -0,0484 -0,8685 -1,3802 0,5343

Varaždinska -0,9592 -0,0556 -0,2172 -0,9868 0,2638

Koprivničko-križevačka -1,0213 -0,0885 -0,6334 -0,6773 0,2604

Međimurska -0,2189 0,0086 -0,5979 -0,7427 0,1136

Središnja i Istočna (Panonska) Hrvatska -0,8612 -0,2353 -1,2839 -0,3829 0,1546

Bjelovarsko-bilogorska -0,9067 -0,0999 -0,9025 -0,3034 0,0270

Virovitičko-podravska -1,3126 -0,2684 -1,1973 -0,6200 0,2105

Požeško-slavonska -0,0316 -0,1153 -1,4841 -0,5634 0,1225

Brodsko-posavska -0,3673 -0,3451 -1,8481 -1,1992 0,6934

Osječko-baranjska -0,4373 -0,2727 -1,1704 0,5494 0,7344

Vukovarsko-srijemska -1,2330 -0,3823 -1,6713 -0,5910 0,8598

Karlovačka županija -0,5185 -0,0071 -0,7633 -0,7182 2,1067

Sisačko-moslavačka -2,0192 -0,2176 -1,0389 -0,6706 1,4015

Jadranska Hrvatska 0,2724 0,1588 0,1424 -0,0374 0,4710


Ličko-senjska -0,9190 -0,1389 -0,8741 0,0562 3,2984

Zadarska -0,5857 -0,0578 -0,3932 -1,4392 0,3765

Šibensko-kninska 0,1302 -0,0572 0,0999 -0,0348 0,9850

Splitsko-dalmatinska 1,3283 0,0047 0,0467 -1,0130 0,3982

Istarska -1,2643 0,6076 0,7537 0,9214 0,2400

Dubrovačko-neretvanska -0,3405 0,1327 0,1473 1,9484 0,1098

* Podaci o registriranim osobnim vozilima na 100 stanovnika, stanje 31. prosinca 2011.

objedinjeni za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju.

** Broj osoba u nastanjenim stanovima bez kupaonice predstavlja nepovoljnu dimenziju

društvene razvijenosti, odnosno suprotnog je predznaka u odnosu na sve druge analizirane

dimenzije. Stoga negativne Z-vrijednosti pokazuju iznadprosječnu kvalitetu stanovanja i suprotno.

Prema broju registriranih osobnih vozila županije unutar Jadranske Hrvatske su jedino iznad prosjeka.

Za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju na raspolaganju su objedinjeni podaci te njihovo odstupanje je

izostavljeno.

Neočekivano za 21. stoljeće, u svim županijama prisutan je znatan broj osoba koje stanjuju u

stanovima bez kupaonice. Najlošije pokazatelje ove dimenzije društvene razvijenosti pokazuje Ličko-

senjska županija (odstupa za 3,2984 σ) te u toj dimenziji predstavlja „izdvojenicu“4 među hrvatskim

županijama te Karlovačka (odstupa za 2,1067 σ) i Sisačko-moslavačka županija (odstupa za 1,4015 σ).

Najviše pozitivnih odstupanja u broju udruga prisutan je u županijama Jadranske Hrvatske, osobito u

Dubrovačko-neretvanskoj županiji koja najviše odstupa od prosjeka na razini Hrvatske, za 1,9484 σ. U

Jadranskoj Hrvatskoj po broju udruga ističu se Istarska 0,9214 σ i Primorsko-goranska županija (0,7528

σ).

Regionalna nejednakost Republike Hrvatske po dimenzijama gospodarske i društvene razvijenosti

može se bolje prikazati rangiranjem županija i NUTS 2 regija Republike Hrvatske.

4 Podaci koji se nalaze izvan intervala (µ±3σ) nazivaju se izdvojenicama. Vidi: Horvat & Mijoč (2012, str. 172).

231

4.2. Regionalna neravnoteža u Republici Hrvatskoj

Standardizirano obilježje je pokazatelj relativnog položaja pojedinačne vrijednosti numeričke varijable

u nizu, stoga su NUTS 2 regije i županije Republike Hrvatske rangirane kako bi se pružila bolja slika o

njihovom položaju u odnosu na prosječne pokazatelje Republike Hrvatske u dimenzijama gospodarske

i društvene razvijenosti, kao što je prikazano u tablici 7.

Prema prikazanom rangu u dimenzijama gospodarske i društvene razvijenosti prednjače Grad Zagreb

i Primorsko-goranska županija. U gospodarskim pokazateljima slijede ih Istarska, Međimurska te

Sisačko-moslavačka županija. U društvenim pokazateljima slijede ih Dubrovačko-neretvanska, Istarska

i potom Splitsko-dalmatinska županija. Treće mjesto Zagrebačke županije u ovom izračunu treba

promatrati s rezervom, jer obuhvaća i podatke o registriranim vozilima Grada Zagreba.

Rang dimenzija društvene razvijenosti NUTS 2 regija Republike Hrvatske, isti je kao kod dimenzija

gospodarske razvijenosti. Iako Jadranska Hrvatska zauzima drugo mjesto po rangu zahvaljujući

Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji u okviru te NUTS 2 regije nalazi se Ličko-senjska i Zadarska

županija sa lošim gospodarskim i društvenim pokazateljima. U Sjeverozapadnoj Hrvatskoj sve su

županije visoko rangirane po dimenzijama gospodarske razvijenosti osim Zagrebačke županije koja je

13., po rangu nešto ispod sredine rang ljestvice. Panonska Hrvatska treća je po rangu NUTS 2 regija, a

njene tri županije su na kraju rang ljestvice, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska i Vukovarsko-

srijemska županija. Unutar te NUTS 2 regije najbolje gospodarske rezultate ostvaruje Sisačko-

moslavačka, Karlovačka i Osječko-baranjska županija. I u dimenzijama društvene razvijenosti

Panonska Hrvatska sa svojim županijama na kraju je rang ljestvice. Unutar nje u društvenoj razvijenosti

nešto bolje pokazatelje ima Osječko-baranjska i Bjelovarsko-bilogorska županija (9. i 10. po rangu).

Uspoređujući izračunate rangove s rezultatima koje su predstavili Nujić & Andraković (2005) uočeno

je da je nakon osam godina rang opće razvijenosti najrazvijenijih (Grad Zagreb, Istarska i Primorsko-

goranska županija) i najnerazvijenijih županija (Požeško-slavonska, Brodsko-posavska i Vukovarsko-

srijemska županija) ostao nepromijenjen. Povezivanje rang rezultata s pretežnim djelatnostima po

županijama dovodi do zaključka da su rezultati u skladu je s istraživanjem Puljiza (2009) prema kojem

je najrazvijenija regija Grad Zagreb i pojedine primorske županije, a županije smještene uglavnom u

sjeverozapadnoj i istočnoj Hrvatskoj, sa snažnom industrijskom i poljoprivrednom bazom, najslabije

su razvijene i s vrlo slabom dinamikom rasta.

Tablica 7. Rang NUTS 2 regija i županija Republike Hrvatske prema zbroju Z-vrijednosti dimenzija

gospodarske i dimenzija društvene razvijenosti

Dimenzije gospodarske razvijenosti Dimenzije društvene razvijenosti

NUTS 2 regija / županija Zbroj Z-vrijednosti

po županijama Rang

Zbroj Z-vrijednosti po županijama*

Rang

1 2 3 4 5

Republika Hrvatska

Kontinentalna Hrvatska -0,0309 -0,3168

Sjeverozapadna Hrvatska 2,5900 I 1,5716 I.

Grad Zagreb 7,0759 1 5,8372 1

Zagrebačka -2,9520 10 1,9794 3**

Krapinsko-zagorska -3,2631 13 -3,8276 16

Varaždinska 0,0957 6 -2,4826 12

232

Koprivničko-križevačka -0,8839 7 -2,6809 13

Međimurska 1,0866 4 -1,6645 8

Središnja i Istočna (Panonska) Hrvatska -3,5462 III -2,9179 III.

Bjelovarsko-bilogorska -4,1947 15 -2,2395 10

Virovitičko-podravska -4,7449 17 -3,6088 15

Požeško-slavonska -5,4202 20 -2,3169 11

Brodsko-posavska -5,3684 19 -4,4531 18

Osječko-baranjska -2,9044 9 -2,0654 9

Vukovarsko-srijemska -5,7704 21 -4,7374 19

Karlovačka županija -2,5595 8 -4,1138 17

Sisačko-moslavačka 0,4608 5 -5,3478 21

Jadranska Hrvatska -0,4127 II 0,0652 II.

Primorsko-goranska 5,7306 2 2,1040 2

Ličko-senjska -5,2633 18 -5,1742 20

Zadarska -4,4592 16 -2,8524 14

Šibensko-kninska -2,9595 11 -0,8469 7

Splitsko-dalmatinska -3,4036 14 -0,0315 6

Istarska 4,8396 3 0,7784 5

Dubrovačko-neretvanska -3,1775 12 1,7781 4

* Zbroj je nastao zbrajanjem Z-vrijednosti svih dimenzija po županijama i oduzimanjem Z-vrijednosti:

broj osoba u nastanjenim stanovima bez kupaonice (tablica 6. stupac 6.), jer predstavlja nepovoljnu

(negativnu) dimenziju društvene razvijenosti

** Podaci o registriranim osobnim vozilima na 100 stanovnika, stanje 31. prosinca 2011. objedinjeni za

Grad Zagreb i Zagrebačku županiju.

Ukupno, pokazatelji opće razvijenosti Jadranske Hrvatske najbliže su hrvatskom prosjeku,

Sjeverozapadna Hrvatska je znatno iznad prosjeka, a Panonska Hrvatska pokazuje ispod prosječnu

opću razvijenost. Objedinjeni podaci o dimenzijama gospodarske i društvene razvijenosti

Sjeverozapadne Hrvatske i Panonske Hrvatske u Kontinentalnu Hrvatsku pokazuju neznatna

odstupanja od hrvatskog prosjeka te ne postoji znatna razlika u pokazateljima razvijenosti između

Kontinentalne Hrvatske i Jadranske Hrvatske.

Analizom usklađenosti gospodarskih i društvenih pokazatelja po županijama uočljiv je visok stupanj

slaganja u poretku kod županija koje pokazuju iznadprosječne rezultate i županija koje su na samom

kraju rang ljestvice. Izuzetak je Sisačko-moslavačka županija u kojoj je znatno razvijenija gospodarska

dimenzija od društvene, odnosno po gospodarskim pokazateljima je iznad prosjeka (na 5. mjestu), a

po društvenim na posljednjem mjestu, dakle za 16 mjesta u rangu. Neusklađenost je prisutna i u

Varaždinskoj i Koprivničko-križevačkoj županiji, za 6 mjesta u rangu. U Dubrovačko-neretvanskoj te

Splitsko-dalmatinskoj županiji zabilježen je obrnut slučaj, u kojoj je posebno slaba gospodarska

razvijenost u odnosu na društvenu, za 8 mjesta u rangu. U Ličko-senjskoj županiji uočena je

usklađenost pokazatelja koja nije bila prisutna 2003. i 2004. godine na što su ukazali Nujić &

Andraković (2005). Njihovo istraživanje pokazalo je izraženu neusklađenost gospodarske i društvene

dimenzije u Ličko-senjskoj županiji, za 9 mjesta u rangu, a odraz ovakvog stanja prepoznali su u većim

kapitalnim ulaganjima u infrastrukturu koja nije praćena povećanjem standarda stanovništva zbog

233

mjerenja u istom trenutku. Ukazali su da bi se ponovnim mjerenjem mogli ispitati eventualni učinci

proizvodnih resursa na društvenu dimenziju razvijenosti. Prema podacima iz 2011. i 2012. godine

(osam godina poslije), na kojima se temelji ovo istraživanje, društvena dimenzija razvijenosti je 20. po

rangu te je i dalje na najnižoj razini, ali prati gospodarsku dimenziju koja je sada znatno niže, na 18.

mjestu po rangu. Izgleda da je gospodarska dimenzija pratila društvenu. Ličko-senjska županija je u

svim gospodarskim i društvenim dimenzijama razvijenosti ispod hrvatskog prosjeka osim po broju

udruga čiji je broj na razini prosjeka.

Najveća usklađenost gospodarske i društvene dimenzije razvijenosti prisutna je u Osječko-baranjskoj

županiji, obje su na 9. mjestu. Unatoč tome, u svim gospodarskim i društvenim dimenzijama

razvijenosti, osim po broju udruga, ona je ispod hrvatskog prosjeka.

5. Zaključak

Razvojni napori u Republici Hrvatskoj osim što su usmjereni na nacionalno gospodarstvo usmjereni su

i na smanjenje regionalnih razlika koje su izrazito uočljive među županijama. Nejednakosti su prisutne

kao rezultat raznih političkih, društvenih i gospodarskih čimbenika, a predstavljene su vrijednosnim

pokazateljima gospodarskih i društvenih aktivnosti. Radi utvrđivanja količine nejednakosti u ovom

radu proučavana je prostorna distribucija gospodarskih i društvenih aktivnosti i s njima povezane

razlike u obilježjima regija.

Kako bi se opisale razlike u gospodarskoj i društvenoj razvijenosti između županija u odnosu na hrvatski

prosjek iz apsolutnih i relativnih pokazatelja razvijenosti izračunata su standardizirana obilježja (Z-

vrijednosti). Standardizirano obilježje kao pokazatelj razvijenosti upotrijebljen je iz dva razloga. Budući

da su gospodarske i društvene dimenzije razvijenosti, koje čine opću razvijenost, iskazane u različitim

jedinicama obilježja upotreba standardiziranih obilježja omogućila je usporedbu raznorodnih

distribucija frekvencija. Nadalje, izračunate Z-vrijednosti po svom izrazu predstavljaju odstupanje

originalnih vrijednosti od prosjeka. Na taj način opisane su razlike u gospodarskoj i društvenoj

razvijenosti između županija, u odnosu na prosjek Republike Hrvatske.

Rezultati su pokazali da između NUTS 2 regija koje su bile u upotrebi do 1. siječnja 2013. godine postoje

znatne razlike i u gospodarskim i društvenim dimenzijama razvijenosti, te je opća razvijenost najveća

u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, slijedi je Jadranska Hrvatska s pokazateljima razvijenosti koje se kreću

oko hrvatskog prosjeka, dok Središnja i Istočna (Panonska) Hrvatska pokazuje najveće negativno

odstupanje od prosjeka Hrvatske. Objedinjavanje županija Sjeverozapadne i Panonske Hrvatske u

Kontinentalnu Hrvatsku dovelo je do rezultata koji pokazuju slična odstupanja u razvijenosti kao kod

Jadranske Hrvatske. To dovodi do toga da je analizu gospodarskog i društvenog razvoja Hrvatske te

utvrđivanje njenih regionalnih razlika potrebno izvršiti po županijama, a ne samo po NUTS 2 regijama.

Kao u mnogim dosadašnjim istraživanjima, pri čemu su upotrijebljene i različite metodologije nego li

je upotrijebljena u ovom radu, rezultati su pokazali da Grad Zagreb superiorno prednjači u općoj

razvijenosti. S rezultatima gospodarskih i društvenih aktivnosti u Gradu Zagrebu mogu se mjeriti

rezultati Primorsko-goranske i Istarske županije. Dok su rezultati aktivnosti u drugim županijama

Kontinentalne Hrvatske blizu hrvatskom prosjeku te u najvećem broju županija daleko ispod njega,

pokazatelji Grada Zagreba dovode ovu NUTS 2 regiju na razinu hrvatskog prosjeka. Jadranska Hrvatska,

kojoj sastav županija nije promijenjen od 1. siječnja 2013. godine, postignut rezultat na razini

hrvatskog prosjeka zahvaljuje Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji. Unatoč saznanju da se ovakva

situacija ne mijenja dugi niz godina i da je većina hrvatskih županija u zaostajanju, uloženi napori u

smanjivanju regionalnih razlika nisu dali potrebne rezultate.

234

Kao što su pokazala dosadašnja istraživanja koja se mogu povezati i s rezultatima ovih istraživanja,

najbolje rezultate ostvaruju županije specijalizirane tercijarnim i djelomično u industrijskim

djelatnostima, dok su oni najlošiji u županijama u kojima je izrazito zastupljena poljoprivredna

aktivnost (županije Panonske Hrvatske). Javno-političke smjernice za smanjenje regionalnih razlika

može biti orijentacija prema diferencijacijskoj, nasuprot troškovnoj strategiji, kako bi nacionalno

gospodarstvo postalo konkurentno i postiglo viši stupanj razvijenosti te kako bi se umanjile

međužupanijske razlike. Troškovna strategija u malom gospodarstvu, u kakve pripada i Hrvatska, može

biti prisutna u vrlo malom dijelu ukupnog gospodarstva. Troškovna strategija je ona koja u hrvatskim

prilikama može poslužiti u upotpunjavanju tradicionalnih potreba stanovništva i u prepoznavanju

nacionalnog identiteta, no ona nije strategija koja će Hrvatsku dovesti u krug konkurentskih zemalja.

Za razliku od toga diferencijacijska strategija je ta koja uz podršku institucija na nacionalnoj i

regionalnoj razini regionalnim povezivanjem te ulaganjem u znanje i vještine dovodi do stvaranja nove

vrijednosti. Kombinacija troškovne i diferencijacijske strategije može pomoći hrvatskom nacionalnom

gospodarstvu u prevladavanju faze iz slabog u jako konkurentsko gospodarstvo. U fazi prelaska na

visokodohodovnu proizvodnju stvaranje klastera, što znači i veći organizacijski angažman, može

omogućiti korištenje motivirane radne snage uz povećanje profesionalnih vještina i njihove

učinkovitosti. Rezultat je proizvodnja kvalitetnih proizvoda i efikasno poslovanje što hrvatsko

gospodarstvo može dovesti u skupinu konkurentskih.

6. Literatura

Armstrong, H. (1995), Convergence among regions of the European Union, 1950–1990, Papers in

Regional Science 74, 143–152

Armstrong, H., Taylor, J. (2000), Regional Economics and Policy, Oxford: Blackwell

Arrow, K. J. (1972), Gifts and Exchanges, Philosophy and Public Affairs, (1)4: 343-362

Audretsch, D. B., Feldman, M. P. (1996), R&D Spillovers and the Geography of Innovation and

Production, American Economic Review 86 (3): 630-640

Badinger, H., Müller, W. G., Tondl, G.(2002), Regional Convergence in the European Union (1985-

1999): A Spatial Dynamic Panel Analysis, HWWA Discussion Paper No. 210.

Baldwin, R., Martin P. (2003), Agglomeration and Regional Growth, Centre for Economic Policy

Research (CEPR), Discussion Paper No. 3960, July 2003

Barrios, S., Strobl, E. (2005), The dynamics of regional inequalities,

http://ec.europa.eu/economy_finance/publications/publication634_en.pdf (12.06.2014.)

Barro, R.J., Sala-i-Martin, X. (2004), Economic Growth, 2nd edition, Cambridge: MIT Press

Biškup, I. (2012), Institucionalni uvjeti za unapređenje gospodarskog razvitka županija - slučaj

Varaždinske županije, Ekonomski pregled, 63(3-4): 186-226

Boldrin, M., Canova, F. (2001), Europe’s Regions: Income Disparities and Regional Policies, Economic

Policy 16, 206-253

Brakman, S., Garretsen, H. (2009), Trade and Geography: Paul Krugman and the 2008 Nobel Prize for

Economics, Spatial Economic Analysis, (4)1

235

Cheshire P., Carbonaro, G. (1996), Urban Economic Growth in Europe: Testing Theory and Policy

Prescriptions, Urban Studies, 33, 1111-1128

Cho, D-S, Moon, H-C. I Kim, M-Y, (2008), Characterizing International Competitiveness in International

Business Research: A MASI Approach to National Competitiveness, Research in International Business

and Finance 22 :175–192

Christaller, W. (1933), Die zentralen Orte in Süddeutschland, Gustav Fischer, Jena, Germany,

Prevedeno djelom na engleski kao Central Places in Southern Germany (1966), Prentice Hall

Davies, H., Ellis, P. (2000), Porter’s „Competitive Advantage of Nations“: Time for a Final Judgment?,

Journal of Management Studies, 37(8): 1189-1213

De la Fuente, A. (2002), On the Sources of Convergence: A Close Look at the Spanish Regions, European

Economic Review, 46: 569–599

Dollar, D., Kraay A. (2003). Institutions, Trade and Growth, Journal of Monetary Economics, (50)1: 133-

162.

European Commission (2004), A Study on the Factors of Regional Competitiveness,

http://ec.europa.eu/regional_policy/sources/docgener/studies/ pdf/3cr/com-petitiveness.pdf

(15.06.2014.)

Evans, P., Rauch, J. (1999), Bureaucracy and Growth: A Cross National Analysis of the Effects of

Weberian State Structures on Economic Growth, American Sociogical Review, 64(5),748-765.

Fagerberg, J., Verspagen B., i Caniëls M. (1997), Technology, Growth and Unemployment across

European Regions, Regional Studies, Taylor and Francis Journals, 31(5): 457-466

Fujita, M., Mori, T. (2005), Frontiers of the New Economic Geography, Discussion Paper 27, Institute

of Developing Economies,

http://ir.ide.go.jp/dspace/bitstream/2344/179/3/ARRIDE_Discussion_No.27_fujita.pdf (12.12.2012)

Funke, M., Niebuhr, A. (2000), Regional Geographic R&D Spillovers and Economic Growth: Evidence

from West Germany, Quantitative Macroeconomics Working Papers: Hamburg University

Griffiths, A., Wall, S. (ur), (2004), Applied Economics, Tenth Edition, Pearson Education, New York,

http://www.ftms.edu.my/pdf/Download/UndergraduateStudent/BusinessEconomics/BC215001S%2

0-%20BE%20Key%20Text%20-%20Applied%20Economics.pdf (15.05.2011)

Harris, C. (1954), The Market as a Factor in The Localization of Industry in the United States, Annals of

the Association of American Geographers, 64, 315-348

Henderson, J. V. (1974): The Sizes and Types of Cities, American Economic Review, 64, 640-656

Hirschman, A. O. (1958), The strategy of economic development, New Haven, Yale: University Press

Hoover, E. (1971), An Introduction to Regional Economics, New York: Alfred A. Kraft

Horvat, J., Mijoč, J. (2012), Osnove statistike, Zagreb: Ljevak

Huggins, R., Davies, W. (2006), European Competitiveness, Indeks 2006-2007,

http://www.Cforic.org/pages/european-Competitiveness.php (12.06.2014.)

Illeris, S. (1993), An Inductive Theory of Regional Development”, Papers in Regional Science 72, pp.

113-134

http://ir.ide.go.jp/dspace/bitstream/2344/179/3/ARRIDE_Discussion_No.27_fujita.pdf

http://www.ftms.edu.my/pdf/Download/UndergraduateStudent/BusinessEconomics/BC215001S%20-%20BE%20Key%20Text%20-%20Applied%20Economics.pdf

http://www.ftms.edu.my/pdf/Download/UndergraduateStudent/BusinessEconomics/BC215001S%20-%20BE%20Key%20Text%20-%20Applied%20Economics.pdf

http://www.cforic.org/pages/european-Competitiveness.php

236

Knack, S., Keefer P. (1997), Does Social Capital Have an Economic Payoff? A Cross-Country

Investigation, Quartely Journal of Econimics, (112) 4: 1251-1288

Krugman, P.R. (1979) Increasing Returns, Monopolistic Competition and International Trade, Journal

of International Economics, 9, 469-479

Krugman, P.R. (1980) Scale Economies, Product Differentiation, and the Pattern of Trade, American

Economic Review, 70, 950-959

Krugman, P.R. (1991), Increasing Returns and Economic Geography, Journal of Political Economy,

99(3), 483-499

Krugman, P.R. (1998a), Space: The Final Frontier, Journal of Economic Perspectives, (12)2: 161–174

Krugman, P.R. (1998b), What’s New About the New Economic Geography? Oxford Review of Economic

Policy, (14)2

Kuznets, S. (1955), Economic Growth and Income Inequality, American Economic Review, 45(1): 1-28

Lall, S., Yilmaz S. (2001), Regional economic convergence: Do Policy Instruments Make a Difference,

Annals of Regional Science, (35): 153-166

Le Gallo, J., Dall'erba, S. (2006), Evaluating the Temporal and Spatial Heterogeneity of the European

Convergence Process, 1980–1999, Journal of Regional Science, (46)2: 269–288

López-Bazo, E., Vayá, E. i Mora A.J. i Suriñach J. (1999), Regional Economic Dynamics and Convergence

in the European Union, Annals of Regional Science 33: 343–370

López-Bazo, E, Vayá, E. i Artís M. (2004) Regional Externalities and Growth: Evidence from European

Regions, Journal of Regional Science 44: 43–73

Lösch, A. (1940), Die räumliche Ordnung der Wirtschaft, Jena, Germany, Prevedeno na engleski (1954),

The Economics of Location, New Haven, CT: Yale: University press

Maleković, S., Polić, M., Puljiz, J. (2002.): Analiza socio-ekonomskog stanja na područjima posebne

državne skrbi, Institut za međunarodne odnose, Zagreb

Mankiw, N. G., Romer, D. i Weil, D. N. (1992), A Contribution to the Empirics of Economic Growth,

Quarterly Journal of Economics, (107)2: 407-437

Marshall, A. (1987), Načela ekonomike, Cekade, Zagreb, Naziv originala: Principles of Economics

(1890); 9th edition, ed. C.W. Guilebaud, London, Macmillan, 1961.

Martin, R. (2001), EMU Versus the Regions? Regional Convergence and Divergence in Euroland,

Journal of Economic Geography, Oxford University Press, 1(1): 51-80

Martin, R. (2003) A Study on the Factors of Regional Competitiveness, Report for the European

Commission Directorate-General Regional Policy, University of Cambridge and Ecorys, Rotterdam,


(06.12.2009.)

Meyer, S.P., Hecht. A. (1998), University Growth Poles in Canada: An Empirical Assessment, Canadian

Journal of Regional Science. (19)3: 263-82,

Muštra, V. (2013), Regionalni razvoj na uštrb nacionalnog rasta, Banka.hr.,

http://www.banka.hr/komentari-i-analize/regionalni-razvoj-na-ustrb-nacionalnog-rasta (14.6.2014.)


http://www.banka.hr/komentari-i-analize/regionalni-razvoj-na-ustrb-nacionalnog-rasta

237

Myrdal, G. (1957), Economic Theory and Uunderdeveloped Regions, London, Duckworth

North, D.C. (1990), Institutions, Institutionals Change and Economics Performance, New York:

Cambridge University Press

Nujić, A., Andraković, V., (2005), Razlike u razvijenosti županija Republike Hrvatske, Ekonomski vjesnik

(18)1/2: 17-28

Olson, M. (1996), Big Bills Left on the Sidewalk: Why Some Nations are Rich, and Others Poor?, Journal

of Economic Perspectives, (19)2: 3-24

Pérroux, F. (1955), La Notion de Pole de Croissance, Économie Appliquée, 1-2: 307-40

Petrakos, G., Rodríguez-Pose, A. i Rovolis, A. (2003), Growth, Integration and Regional Inequality in

Europe, u: Proceedings from the 43rd European Regional Science Association (ERSA) Congress,

Jyvaskykla: ERSA, http://www.ersa.org/ersaconfs/ersa03/cdrom/papers/46.pdf (12.06.2014.)

Pred, A. (1966), The Spatial Dynamics of US Urban-Industrial Growth, 1800-1914, Cambridge, MA: MIT

Press

Puljiz, J. (2009), Čimbenici regionalnog razvoja i regionalnih nejednakosti u Republici Hrvatskoj,

Doktorska disertacija, bib.irb.hr/datoteka/393855.Doktorski_zadnje.pdf (15.06.2014.)

Puljiz, J., Maleković, S. (2007), Regional Income and Unemployment Disparities in Croatia”, Conference

proceedings, 7 th International Conference Enterprise in Transition, Bol, May 24-26.2007, Split:

University of Split

Quah, D. T. (1996), Empirics for Economic Growth and Convergence, European Economic Review

40(6), 1353-1375

Rauch, J.E. (1993), Productivity Gains from Geographic Concentration of Human Capital: Evidence

from the Cities, Journal of Urban Economics, Elsevier, 34(3): 380-400

Registar udruga Republike Hrvatske, Ministarstvo uprave Republike Hrvatske,

http://www.uprava.hr/default.aspx?ID=666 (15.6.2014.)

Rey S., Montouri B. (1999), U.S. Regional Income Convergence: A Spatial Econometric Perspective,

Regional Studies 33: 143–156

Rodrik, D., Subramanian, A., Trebbi, F. (2002), Institutions Rule: The Primacy of Institutions over

Integration and Geography in Economic Development, IMF Working Paper, WP/02/189, International

Monetary Fund, Washington D.C.

Rodríguez-Pose, A. (1998), Social Conditions and Economic Performance: The Bond Between Social

Structure and Regional Growth in Western Europe, International Journal of Urban and Regional

Research, Blackwell Publishing, 22(3), 443-459

Solow, R.M. (1956), A Contribution to the Theory of Economic Growth, Quarterly Journal of

Economics, (70)1, 65-94

Solow, R.M., (1957), Technical Change and the Aggregate Production Function, Review of Economics

and Statistics 39, (3), 312–320

Szörfi, B. (2007), Development and Regional Disparities – Testing the Williamson

http://www.ersa.org/ersaconfs/ersa03/cdrom/papers/46.pdf

http://www.uprava.hr/default.aspx?ID=666

238

Curve Hypothesis in the European Union, Oesterreichische Nationalbank, Focus on European

Economic Integration, 2/07, pp. 100-121

Škuflić, J., Ladavac, J. (2001.): “Analiza vanjskotrgovinske razmjene Republike Hrvatske po

županijama”, Ekonomski pregled, 52 (7-8) 925-950

Šošić, I. (2006), Primijenjena statistika, 2.izmijenjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb

Tijanić, L. (2009), Politika Europske unije u formiranju klastera, http://hrcak.srce.hr/file/60045

(5.6.2014.)

Tamura, R., (1996), “From decay to growth: a demographic transition to economic growth”, Journal of

Economic Dynamics and Control 20, 1237-1262.

Uslaner, E. (2002), The Moral Foundations of Trust, Cambridge University Press, Cambridge

Venables A. J. (1995), Economic Integration and the Location of Firms, American Economic Review, 85

Williamson, J. G. (1965), Regional Inequality and the Process of National Development: a Description

of Patterns, Economic Development and Cultural Change, 13, 3-45

http://hrcak.srce.hr/file/60045

239

Utjecaj neto migracija na proces međužupanijske

ekonomske konvergencije i rast u Hrvatskoj

Prof. dr. sc. Đula Borozan




[email protected]

Sažetak

Zbog brojnih, raznovrsnih i međusobno isprepletenih ekonomskih i društvenih posljedica koje iniciraju

migracije kako u emitivnim, tako i u receptivnim regijama, te rastuće sklonosti prema njima, migracije

postaju sve aktualnije istraživačko područje. Posebno se to odnosi na istraživanje utjecaja koje imaju

migracije na proces regionalne ekonomske konvergencije i rast. Standardna neoklasična teorija

implicira kako će unutarnje migracije na regionalnoj razini ubrzati proces konvergencije, odnosno

smanjiti razlike između regija koje se nalaze na različitim razvojnim stupnjevima. Rezultati empirijskih

istraživanja na svjetskoj razini su kontradiktorni; neka istraživanja potvrđuju statistički značajan utjecaj

migracija na proces regionalne ekonomske konvergencije i rast, dok neka ne nalaze potvrdu za taj

utjecaj.

Hrvatska je zemlja s izraženim i postojanim regionalnim ekonomskim nejednakostima, ali i unutarnjim

migracijama. Stoga se čini i dobar slučaj za izučavanje i testiranje implikacija predviđenih neoklasičnom

teorijom o utjecaju migracija na proces regionalne ekonomske konvergencije i rast.

Ovaj rad ima sljedeće ciljeve: ispitati postojanje sigma te apsolutne i uvjetne beta ekonomske

konvergencije između hrvatskih županija te istražiti utjecaj koji neto međužupanijske migracije imaju

na taj proces, kao i na županijski rast u razdoblju 2001-2011. Ekonomska konvergencija je iskazana u

pojmovima realnog bruto domaćeg proizvoda po stanovniku. Testiranje veze i jačine utjecaja

obavljeno je pomoću panel analize s jednostranim fiksnim učincima, a prisustvo sigma konvergencije

pomoću koeficijenta varijacije.

Izračunati koeficijenti varijacije za razdoblje 2000-2011 ukazali su na prisustvo sigma ekonomske

divergencije među hrvatskim županijama. Rezultati procjene panel modela s jednostranim fiksnim

učincima i Driscoll-Kraay standardnom greškom su potvrdili postojanje procesa apsolutne divergencije

u promatranom vremenskom razdoblju od 1,36% godišnje. Uvođenje neto međužupanijske

migracijske stope u panel regresijsku jednadžbu s jednostranim fiksnim učincima je blago poboljšalo

prognostičku sposobnost modela. K tome, ustanovljeno je kako neto međužupanijske migracije

pridonosi nepovoljno procesu uvjetne ekonomske konvergencije, odnosno vrlo blago ubrzavaju

proces divergencije. Naime, nova procijenjena vrijednost beta koeficijenta iznosi 1,37% godišnje. Time

su rezultati provedenih analiza opovrgnuli očekivanja utemeljena na neoklasičnoj ekonomskoj teoriji

o utjecaju migracija na proces konvergencije, ali ne i o njihovom utjecaju na dugoročni rast.

Ključne riječi: međužupanijske neto migracije, ekonomska konvergencija, hrvatske županije, panel


240

analiza s fiksnim učincima

1. Uvod

U središtu interesa ovog rada nalaze se unutarnje migracije u Republici Hrvatskoj od početka 21.

stoljeća. Unutarnje migracije nisu čest predmet istraživanja u Hrvatskoj (vidjeti za sumarni pregled

rezultata istraživanja o migracijama Borozan i Barković Bojanić, 2012a); istraživačka tema mnogih

znanstvenika, uzimajući u obzir migracijske tijekove nakon stjecanja neovisnosti, su češće vanjske

migracije (npr. Mesarić Žabčić, 2007; Obadić, 2008), migracijska politika (Mežnarić, 2010; Gregurović

& Mlinarić, 2012), migracijski motivi (npr. Borozan & Barković Bojanić, 2012b) ili pak migracije

pojedinih skupina, kakve su primjerice migracije visokoobrazovanih ljudi (npr. Šverko, 2005; Adamović

& Mežnarić, 2006-2007) ili žena (npr. Borozan, 2014).

Unutar ukupnih migracija u Hrvatskoj, i to kao jedan njihov pojavni oblik, unutarnje migracije na razini

Hrvatske i njezinih regija istraživao je Lajić (2002) te Mežnarić i Stubss (2012). Lajić (2002) je istaknuo

kako se unutarnja demografska polarizacija Hrvatske veže uz najveće gradove, što otvara problem

asimetričnog prostornog razvitka. Mežnarić i Stubss (2012) su ukazali kako je Hrvatska prošla kroz niz

faza ruralno-urbanih i vanjskih migracija. Neke su se od njih odvijale prije stjecanja neovisnosti (1951-

1971), a neke tijekom Domovinskog rata i nakon stjecanja neovisnosti. Prvo navedene su primarno

bile prouzročene napuštanjem ruralnih područja (posebice 1961-1971) zbog procesa industrijalizacije,

a druge zbog Domovinskog rata i posljedica koje je on prouzročio. Emigracije su primarno bile

prouzročene ekonomskim motivima, a u određenoj mjeri tijekom i nakon stjecanja neovisnosti bile su

politički inducirane, i to posebice u ratom pogođenim i na privremeno okupiranim područjima. Isti

razlozi, u kombinaciji s ekonomskim, su doveli i do intenzivnijih unutarnjih migracija u 1990-tim.

Međutim, unutarnje migracije postojan su fenomen u Hrvatskoj u prvoj dekadi 21. stoljeća. Na

županijskoj razini, polarizacija između emitivnih i receptivnih županija kontinuirano je prisutna, a čini

se da je konzistentna s ekonomskom razvijenošću.

Dosadašnja provedena istraživanja u Hrvatskoj, koliko je nama poznato, nisu se bavila istraživanjem

utjecaja migracija na proces regionalne konvergencije. Regionalnu konvergenciju je uobičajeno

interpretirati kao proces bržeg rasta siromašnijih regija, tj. regija s nižim dohotkom po stanovniku u

odnosu na one s višim dohotkom po stanovniku, zbog čega se smanjuju dohodovne razlike između tih

regija, a same regije konvergiraju istom stacionarnom stanju (izraženom u pojmovima razine dohotka

ili stope njegovog rasta). Međutim, uloga i utjecaj migracija na proces regionalne konvergencije

aktualan je predmet istraživanja na svjetskoj razini.

Neoklasična ekonomska teorija, bazirana na neoklasičnom modelu ekonomskog rasta (Solow–

Swanovog tipa), predviđa dohodovnu konvergenciju siromašnijih regija/zemalja bogatijim ukoliko

između njih ne postoje značajne strukturne razlike. Nadalje, prema njoj su migracije snaga koja može

ubrzati proces konvergencije između zemalja (vidjeti Barro & Sala-i-Martin, 2004). Naime, emigracije

radnika iz regija s nižim dohotkom per capita u regije s višim dohotkom per capita će utjecati na

smanjivanje razlika u plaćama među regijama te će posljedično doći do smanjivanja dohotka per capita

u receptivnim područjima, a povećavanja u emigrativnim područjima, uz ostale nepromijenjene

uvjete. Međutim, empirijska istraživanja ukazuju na kontradiktorne rezultate (vidjeti Ozgen et al.,

2009; Vakulenko, 2014 za sumaran pregled rezultata istraživanja).

Imajući na umu navedeno, temeljni su ciljevi ovog rada ispitati postojanje ekonomske konvergencije

u pojmovima stopa rasta realnog bruto domaćeg proizvoda po stanovniku (BDP per capita) između

241

hrvatskih županija te istražiti utjecaj koji neto međužupanijske migracije imaju na smanjenje razlika

među županijama (u nastavku će biti korišten u istu svrhu i pojam regije) i županijski rast u razdoblju

2000-2011. U svrhu ostvarenja postavljenih ciljeva bit će razvijeni panel regresijski modeli s

jednostranim fiksnim učincima, a dodatno će prisustvo procesa regionalne konvergencije biti ispitano

analizom koeficijenata varijacije.

Rad je strukturiran u četiri poglavlja. U sljedećem poglavlju istražen je odnos između migracija i

procesa regionalne ekonomske konvergencije. Posebno je pri tome obrađen slučaj sigma i apsolutne

beta konvergencije te utjecaj migracija na taj proces, a iz perspektive neoklasične ekonomske teorije

te rezultata dosadašnjih empirijskih istraživanja. Treće poglavlje se bavi istraživanjem procesa

regionalne konvergencije i utjecaja migracija na taj proces u Hrvatskoj. Tako je u okviru tog poglavlja

ukratko opisana primijenjena metodologija, te je definiran panel model s jednostranim fiksnim

učincima. Nadalje, u okviru istog poglavlja prikazani su i objašnjeni rezultati primijenjene statističke i

ekonometrijske analize. Zaključci istraživanja su prezentirani u posljednjem, četvrtom poglavlju.

2. Migracije i regionalna konvergencija

Mnogobrojna istraživanja ukazuju ne samo na postojano prisustvo, već i na povećanje regionalnih

dispariteta. S obzirom da su ona detektirana kao izuzetno značajno ograničenje i prepreka

ujednačenom i bržem ukupnom razvoju zemalja, to ne začuđuje niti postojanje velikog broja radova

koji nastoje ustanoviti: 1) što se događa s tim disparitetima; dolazi li tijekom vremena do njihovog

smanjivanja, ili naprotiv, povećanja; 2) koje su determinante tih procesa; te 3) kojom se brzinom

odvijaju ti procesi. Poznavanje odgovora na ta pitanja može pružiti vrijedne smjernice subjektima

ekonomske politike.

Barro i Sala-i-Martin (1991) su definirali dva pristupa konvergenciji: tradicionalni pristup (tzv. sigma,

σ) i neoklasični (tzv. beta, β) pristup konvergenciji. Prema sigma pristupu, konvergencija objašnjava

proces smanjenja disperzije u razinama dohotka per capita među regijama, odnosno evoluciju procesa

konvergencije dohotka per capita među regijama koji se odvijao u prošlosti ili će se najvjerojatnije

odvijati u budućnosti Beta konvergencija objašnjava koliko i koliko brzo mora rasti dohodak per capita

u određenoj regiji kako bi ona dostigla određenu razinu. Istraživanja, primjerice, Martina (2000)

pokazuju kako je beta konvergencija nužan, ali ne i dostatan uvjet za sigma konvergenciju.

Sigma konvergencija se izračunava pomoću standardne devijacije ili koeficijenta varijacije (npr. Gini

indeks, Teilorov indeks), a ukoliko je prisutno smanjenje disperzije odnosno varijance dohotka per

capita tijekom vremena, odvija se proces konvergencije. Vrijedi obrnuto za slučaj divergencije, dok se

za slučaj kada diseperzija oscilira, govori o miksu oba procesa.

Prema hipotezi o apsolutnoj beta konvergenciji, ako regije s nižim dohotkom per capita rastu brže od

regija s višim dohotkom per capita, za očekivati je da će manje razvijene regije dostići više-razvijene

regije u pojmovima per capita dohotka. One će ne samo rasti po istoj stopi, već će dostići istu razinu

dohotka u dugoročju. Ta je hipoteza bazirana na pretpostavci da ne postoje strukturni dispariteti među

regijama i da sve regije konvergiraju istoj stacionarnoj razini dohotka per capita u dugoročnom

vremenskom razdoblju. Martin (2000) je naglasio kako je testiranje tog oblika konvergencije

prikladnije kada se ona istražuje na razini regija, a unutar neke zemlje, s obzirom da regije najčešće

dijele iste strukturne karakteristike, odnosno društveno-ekonomske uvjete razvoja (npr. obrazovni

sustav, pravni sustav, sklonost štednji).

Barro i Sala-i-Martin (2004) definirali su jednadžbu beta konvergencije koja povezuje inicijalnu razinu

dohotka per capita i stopu rasta na sljedeći način

242

0 0 0

T

i,t T i,t i,t i,tln Y / Y / T 1 e / T ln Y u

, (1)

gdje je Yi,t dohodak per capita regije i u vremenskoj točki t, i označava regije promatrane zemlje, a

kreće se u rasponu od 1 do N, T predstavlja vremensko razdoblje, označava konvergencijsku stopu,

a uit predstavlja grešku. Lijeva strana jednadžbe predstavlja prosječnu godišnju stopu rasta dohotka

po stanovniku između dvije vremenske točke, t0 (početne godine za koju se stopa rasta izračunava) i

t0+T. Koeficijent α je isti za sve regije, što ujedno implicira da je stopa tehnološkog progresa i razina

dohotka per capita ista u stacionarnom stanju za sve regije. Pod takvim uvjetima, ako je beta

koeficijent pozitivan, regije s inicijalno nižom razinom dohotka će rasti brže od inicijalno razvijenijih

regija te će doći do procesa konvergencije. Ako je < 0, doći će do procesa divergencije između

istraživanih regija.

Jednadžbu (1) je moguće transformirati, kako je to učinjeno u Sala-i-Martin (1995), u linearnu verziju

oblika

0 0 0i,t T i,t i,t i,tln Y / Y / T ln Y u , (2)

a koja će biti korištena, uz određene modifikacije, u obliku prikladnom za panel analizu, prilikom

testiranja procesa beta konvergenciju među hrvatskim županijama. Pri tome će negativna procijenjena

vrijednost parametra označavati prisustvo procesa divergencije, a pozitivna prisustvo procesa

konvergencije.

Nadalje, potrebno je razlikovati između apsolutne i uvjetne konvergencije iz perspektive klasične

literature. Apsolutna (bezuvjetna, snažna) konvergencija pretpostavlja, kako je u tekstu već navedeno,

proces konvergencije siromašnijih regija bogatijim, pretpostavljajući pri tome da ne postoje značajne

strukturne razlike između regija. Uvjetna (relativna, slaba) konvergencija, naprotiv, upravo uvažavajući

postojanje značajnih strukturnih karakteristika, pretpostavlja konvergenciju prema različitim

dugoročnim stabilnim stanjima. Ona je uvjetna jer je determinirana strukturnim karakteristikama koje

karakteriziraju pojedine regije (ili zemlje). Neoklasična ekonomska teorija pretpostavlja postojanje

upravo apsolutne konvergencije, odnosno konvergenciju ka istom stabilnom stanju kada je riječ o

regionalnim dohodovnim razlikama.

Uzroci regionalnih dispariteta su mnogobrojni, raznovrsni, međusobno uvjetovani i isprepleteni.

Armstrong i Taylor (2000) ističu tri izvora tih razlika: razlike u tehnološkom progresu, u fizičkom

kapitalu i radnoj snazi. Kada je u pitanju stanovništvo, navedeni autori ističu migracije, koje su u

središtu interesa ovog rada, te promjene u broju stanovnika. Moody (2006) ističe kako migracijski

tijekovi, utječući na iskorištenost rada i produktivnost rada, mogu utjecati na BDP per capita.

Prema neoklasičnoj teoriji, ukoliko postoji mobilnost rada, radnici će emigrirati iz regija s nižim

dohotkom per capita prema regijama s višim dohotkom per capita. Posljedično, per capita dohotak će

imati tendenciju rasta u emitivnim regijama (s izraženijim odljevima rada), dok će, ceteris paribus,

imati suprotnu tendenciju u regijama s višim dohotkom per capita. Zbog kontinuirane mobilnosti rada

među regijama, jaz u regionalnom dohotku će se smanjivati: migracije će ga smanjivati te će jaz u

konačnici biti potpuno eliminiran. Prema toj teoriji, migracije mogu pridonijeti reduciranju regionalnih

razlika i ubrzati proces konvergencije među regijama. Detaljnije informacije o ulozi migracija u

neoklasičnom modelu ekonomskog rasta i procesu konvergencije vidjeti u Barro i Sala-i-Martin (2004).

Međutim, unatoč teorijski utemeljenim očekivanjima, rezultati empirijskih istraživanja ukazuju na

nekonzistentne i kontradiktorne rezultate. Zapravo se mogu svrstati u tri skupine. Prvoj skupini

pripadaju one studije koje u migracijama vide čimbenika koji potvrđuje teorijski bazirana predviđanja,

243

tj. koji doprinosi reduciranju regionalnih razlika i ubrzavanju procesa konvergencije (vidjeti, primjerice,

Maza (2006) za Španjolsku u razdoblju 1995-2002, Lugovoy et al. (2006) za Rusiju u razdoblju 1998-

2004 ili Kirdar and Saracoglu (2008) za Tursku u razdoblju 1975-2000). Drugoj skupini pripadaju

rezultati onih istraživanja koji zaključuju kako migracije pojačavaju regionalne disparitete i doprinose

divergenciji (vidjeti, primjerice, Peeters (2008) za Belgiju u razdoblju 1991-2000, ili Bunea (2011) za

Rumunjsku u razdoblju 2004-2008). Trećoj skupini pripadaju rezultati onih istraživanja koji pronalaze

statistički beznačajan utjecaj migracija na proces regionalne konvergencije/divergencije (npr.

Wolszczak-Derlacz (2014) za Poljsku u razdoblju 1995-2006).

Iako utjecaj migracija na proces konvergencije u Hrvatskoj nije istraživan, nekoliko znanstvenika, poput

Drezgića (2011) ili Mikulića et al. (2013), je testiralo prisustvo procesa apsolutne konvergencije među

hrvatskim županijama. Njihovi rezultati ukazuju na prisustvo procesa divergencije.

3. Migracije i regionalna konvergencija u Hrvatskoj

3.1. Metodologija

Podaci koji se koriste u analizi procesa konvergencije hrvatskih županija odnose se na 20 hrvatskih

županija i Grad Zagreb, i to za razdoblje 2000.-2011. Izvor podataka o BDP per capita, unutarnjim

migracijama i procjeni broja stanovnika sredinom godine je Državni zavod za statistiku (DZS) na

županijskim razinama, i to Priopćenja DZS-a u različitim godinama (za migracije: Priopćenje o

migracijama stanovništva, za BDP per capita: Priopćenje o bruto domaćem proizvodu, 2. razine i

županije; za procjenu broja stanovnika u razdoblju 2003-2011: Priopćenje o procjeni stanovništva). S

obzirom da podaci o procjeni stanovništva za razdoblje 2000-2002 nisu raspoloživi javnosti, procjena

za 2000. i 2002. je izvršena na temelju korigiranja broja stanovnika prema Popisu iz 2001. godine s

podacima o prirodnom prirastu i ukupnim neto migracijama. Podaci o broju stanovnika za 2001.

godinu su rezultat Popisa iz 2001. Podaci o BDP-u per capita su deflacionirani indeksom potrošačkih

cijena čiji je izvor Međunarodni monetarni fond (World Economic Outlook Database iz 2014.); bazna

godina je 2010. godina. U analizi su korištene logaritmirane vrijednosti realnog BDP-a per capita.

Testiranje prisustva apsolutne beta konvergencije u pojmovima realnog BDP-a per capita u ovom je

radu bazirano na panel regresijskoj jednadžbi, kao što je to učinjeno u Hierro i Maza (2010) kako bi

bila uzeta u obzir evolucija distribucije BDP-a, a ne samo početna i zadnja godina u promatranom

uzorku, a na što sugerira jednadžba (2):

i,t i,t 1 i,t 1 i,tln Y / Y / T ln Y u , (3)

pri čemu i reprezentira 20 hrvatskih županija i Grad Zagreb (i = 1, 2, ..., 21), i godine (i = 2000., ...,

2011.), T je broj godina uključen u analizu (u slučaju ovog rada 12), Yi,t se odnosi na realni BDP per

capita na županijskim razinama, je konstantan član, je konvergencijski koeficijent, a ui,t je greška.

Greška je predstavljena kao niz smetnji sastavljenih od županijama-specifičnih učinaka i svih ostalih

smetnji. Ukoliko je vrijednost izračunatog konvergencijskog koeficijenta veća od nule, prisutan je

proces konvergencije; u suprotnom slučaju riječ je o procesu divergencije. Brzina procesa

konvergencije, b, izračunava se pomoću izraza

ln 1 Tb

T

. (4)

244

Ciljem procjene utjecaja međužupanijskih migracija na stopu promjene realnog BDP per capita, panel

regresijska jednadžba (3) je modificirana u jednadžbu oblika

i,t i,t 1 i,t 1 i,t 1 i,tln Y / Y / T ln Y NMS u , (5)

gdje varijabla NMSi,t predstavlja neto migracijsku stopu na razini županija, a koeficijent utjecaja neto

međužupanijske migracijske stope na stopu promjene realnog BDP-a per capita. Neto stopa

međužupanijskih migracija je izračunata kao omjer neto županijskih migracija u apsolutnom iznosu

(doseljeni – odseljeni) i procjene broja stanovnika sredinom godine (u promilima). Pretpostavka je

prema neoklasičnoj teoriji kako će unutarnje migracije imati statistički značajan povoljan učinak na

konvergenciju, odnosno kako će povećanje mobilnosti u zemlji ubrzati proces konvergencije. Nadalje,

za očekivati je pojavu negativnog predznaka uz procijenjenu vrijednost koeficijenta utjecaja migracija.

Panel analiza je provedena na uravnoteženom (balansiranom) panelu s obzirom da su podaci dostupni

za sve županije i po svim godinama. Pri tome je riječ o tzv. short panelu (n > T) jer uzorak uključuje 20

hrvatskih županija i grad Zagreb (n = 21) tijekom 12 godina (T = 12), a ukupan broj promatranja je 252

(nT). Županije pri tome predstavljaju panele (grupe), a godine vrijeme. Panel analiza je odabrana zbog

svojih prednosti (vidjeti Baltagi, 2001 za sumarni pregled), i to prvenstveno zbog toga što omogućava

procjenjivanje parametara modela koje zbog dužine vremenskih nizova ne bi moglo biti obavljeno

primjenom klasičnih tehnika ocjenjivanja, istovremenu analizu strukture i promjena tijekom vremena,

te kontrolu nepromatrane heterogenosti (engl. unobserved heterogenity), odnosno varijabli koje

utječu na zavisnu varijablu, a koje nisu uključene u analizu.

Korištena je panel analiza s jednostranim fiksnim učincima kako bi se specifičnosti koje posjeduje svaka

županija stavile pod kontrolu. Naime, svaka županija posjeduje određene specifičnosti, svojstvene

samo njoj, koje utječu na zavisnu varijablu (stopu promjene realnog BDP-a per capita) i nezavisne

varijable, a koje se ne mijenjaju ili se mijenjaju sporo (npr. geografska lokacija, bogatstvo prirodnih

resursa, tradicija). Panel analiza s fiksnim učincima dopušta korelaciju između nezavisnih varijabli i

određenih učinaka koji variraju od županije do županije, a ne mijenjaju se (ili se mijenjaju jako sporo)

kroz vrijeme. S obzirom da su specifičnosti stabilne kroz vrijeme, imaju fiksne učinke i stoga se ne

moraju mjeriti i biti uključene u model. U tom će slučaju stopa promjene BDP-a per capita ovisiti o

uključenim varijablama u modelu, a ne o tim stabilnim specifičnostima. Dakle, model fiksnih učinaka

eliminira vremenski nepromjenjive ili sporo promjenjive varijable. Ujedno reducira učinak

endogenosti. Empirijska istraživanja (npr. Islam, 1995; Etzo, 2008) potvrđuju primjenu panel modela s

fiksnim učincima u istraživanju utjecaja migracija na regionalnu konvergenciju.

Panel model s fiksnim učincima u ovom radu ima oblik

i,t i,t 1 i t i,t 1 i,tln Y / Y / T v ln Y u (6)

i,t i,t 1 i t i,t 1 i,t 1 i,tln Y / Y / T v ln Y NMS u , (7)

pri čemu se i odnosi na specifičan individualni učinak županije (fiksni učinak, invarijantan s

vremenom), vt na vremenski učinak (svojstven za sve županije), a ui,t na greške. Pretpostavka je, kao i

u prethodnim jednadžbama, kako su greške normalno distribuirane, međusobno nekorelirane i imaju

konstantnu varijancu.

245

U panel modelu s fiksnim učincima testiraju se individualne razlike u konstantama, a pretpostavljaju

isti nagibi i konstantne varijance kroz grupe (županije). Greška može biti korelirana s drugim

regresorima jer su specifičnosti županija tretirane kao dio slobodnog člana i vremenski invarijantne.

Procjena parametara se obavlja pomoću metode najmanjih kvadrata sa skupom binarnih (engl.

dummy) varijabli i tzv. „within effect“ metodom procjene.

3.2. Rezultati

Važan cilj rada je testirati postojanje procesa beta konvergencije među hrvatskim županijama i Gradu

Zagrebu u razdoblju 2000 – 2011. Prije testiranja navedenog, namjera je ustanoviti i prisustvo procesa

sigma konvergencije.

Sigma konvergencija hrvatskih županija

Evoluciju distribucije BDP-a per capita moguće je razotkriti uvidom u podatke tablice 1. Tako ti podaci

ukazuju kako:

postoje značajne razlike u realnom BDP per capita i prosječnim godišnjim stopama rasta

realnog BDP-a per capita između hrvatskih županija: u 2000. godini najniža razina realnog

BDP-a per capita zabilježena je u Brodsko-posavskoj županiji, što je u odnosu na najvišu u

Gradu Zagrebu 2,73 puta manje. U 2011. godini najniža razina realnog BDP per capita

zabilježena je u Vukovarsko-srijemskoj županiji, što je u odnosu na najvišu u Gradu Zagrebu

3,15 puta manje. Posljedično, razlike se povećavaju, što ukazuje na proces divergencije.

najviša razina životnog standarda zabilježena je u Gradu Zagrebu, Istarskoj županiji te

Primorsko-goranskoj županiji; istovremeno ta područja pripadaju područjima (županijama) s

najbržim stopama rasta.

Drugim riječima, podaci tablice 1 otvaraju sumnju o prisustvu procesa konvergencije u promatranom

razdoblju. Kako bi dodatno razotkrili što se događa iz tog aspekta u Hrvatskoj, izračunati su i grafički

prikazani koeficijenti varijacije za razdoblje 2000-2011 (vidjeti sliku 1).

Koeficijenti varijacije, izračunati na temelju podataka o realnom BDP-u per capita, i to kao omjer

između standardne devijacije i aritmetičke sredine uzroka, pružaju ocjenu sigma konvergencije te

ukazuju kako je u stvari prisutan proces divergencije među hrvatskim županijama u promatranom

razdoblju. Najizraženije razlike su bile prisutne 2010. godine, kada je koeficijent iznosio 0,362, dok je

najmanju vrijednost imao 2002. godine (0,287).

Tablica 1: Realni BDP per capita u HRK

2000. 2011. Prosječni BDP per

capita (2000-2011)*

Prosječna godišnja stopa rasta (2000-

2011)*, %

246

Grad Zagreb 66.993 137.558 108.584 6,18

Zagrebačka županija 32.051 57.885 46.308 5,05

Krapinsko-zagorska županija 30.446 46.835 42.614 3,65

Varaždinska županija 36.837 61.592 52.939 4,38

Koprivničko-križevačka županija

40.929 63.372 54.995 3,71

Međimurska županija 33.088 62.887 49.155 5,50

Bjelovarsko-bilogorska županija

30.172 52.501 43.852 4,72

Virovitičko-podravska županija

29.687 47.080 41.403 3,92

Požeško-slavonska županija 29.343 46.692 40.260 3,95

Brodsko-posavska županija 24.550 43.726 34.851 4,93

Osječko-baranjska županija 31.353 61.485 47.763 5,77

Vukovarsko-srijemska županija

23.586 46.220 35.920 5,77

Karlovačka županija 31.665 57.310 47.995 5,07

Sisačko-moslavačka županija

37.852 61.064 49.401 4,07

Primorsko-goranska županija

52.068 94.593 73.911 5,10

Ličko-senjska županija 33.761 60.078 55.708 4,92

Zadarska županija 29.894 61.721 50.323 6,23

Šibensko-kninska županija 28.839 58.995 46.697 6,15

Splitsko-dalmatinska županija

31.902 60.007 48.918 5,41

Istarska županija 52.758 96.576 80.196 5,17

Dubrovačko-neretvanska županija

36.162 72.905 59.387 6,02

Izvor: DZS; napomena: * izračuni autora

Slika 1: Koeficijenti varijacije u razdoblju 2000-2011

Apsolutna beta konvergencija

Prije provođenja panel analize potrebno je testirati stacionarnost svih vremenskih nizova uključenih u

analizu. Ona je u ovom radu testirana pomoću Levin-Lin-Chu (LLC) testa. S obzirom da hrvatske

0,200

0,220

0,240

0,260

0,280

0,300

0,320

0,340

0,360

0,380

2000.

2001.

2002.

2003.

2004.

2005.

2006.

2007.

2008.

2009.

2010.

2011.

Koef_varijacije

247

županije posjeduju i niz sličnosti, postoji mogućnost pojave presječne korelacije (engl. cross-sectional

correlation). Stoga su upotrijebljene verzije testova kod kojih je izvršena korekcija za presječnu

prosječnu vrijednost. Tablica 2 prikazuje rezultate LLC testa.

Tablica 2: Rezultati LLC testa

Prilagođena t-vrijednost

Prilagođena t vrijednost, uključivši trend

Stopa rasta realnog BDP per capita -8,2576 (0,0000)* -7,8990 (0,0000)*

Realni BDP per capita (Y) -4,5010 (0,0000)* -5,3973 (0,0000)*

Stopa neto međužupanijskih migracija (NMS) -4,5143 (0,0000)* -7,6517 (0,0000)*

Napomena: p-vrijednost je dana u zagradi. Prilagođena t-vrijednost je prilagođena (korigirana) za

pristranost (engl. bias adjusted). * Statistički značajni pri razini od 1%.

Testovi su ukazali da su vremenski nizovi u panelu stacionarni na istoj razini integriranosti i to pri razini

značajnosti od 1%, što znači kako su mogući šokovi privremeni, a njihov učinci nestaju tijekom vremena

s vraćanjem niza u svoju dugoročnu ravnotežu.

Procjena parametara panel regresijske jednadžbe (6) s jednostranim fiksnim učincima rezultirala je

sljedećom vrijednostima

Procijenjena vrijednost

parametra

Standardna

greška

t-vrijednost

konstanta 0,0926 0,011 8,42

-0,0136 0,002 -8,02

Procijenjena lagirana vrijednost realnog BDP-a per capita () je statistički značajna, te pokazuje kako

za njezin jedinični porast, ceteris paribus, stopa rasta realnog BDP-a per capita će biti povećana za

0,0136 jedinica. Statistički značajna je i vrijednost konstantnog člana, prosječnog fiksnog učinka, a

pokazuje kako bi se i u slučaju kada bi realni BDP per capita iz prethodnog razdoblja bio jednak nuli,

očekivalo da svaka županija ima stopu rasta od 0,09 jedinica.

Procijenjena regresijska jednadžba potvrđuje pretpostavku izvedenu na temelju grafičkog uvida u

koeficijente varijacije. Prisustvo procesa apsolutne konvergencije između hrvatskih županija i Grada

Zagreba nije dokazano. Naprotiv, vrijednost koeficijenta uz lagiranu vrijednost realnog BDP-a per

capita je negativna što ukazuje na pozitivnu vezu između stope rasta realnog BDP-a per capita i

lagirane vrijednosti realnog BDP-a per capita, tj. na proces divergencije. Ipak, kako bi se donio ispravan

zaključak, nužno je provjeriti kvalitetu procijenjenog modela te testirati ispunjenost temeljnih

pretpostavki na kojima počiva linearni panel regresijski model; između ostalog i jesu li greške

međusobno nekorelirane, je li prisutna prostorna autokorelacija, te je li varijanca nepromjenjiva.

Prisustvo serijske autokorelacije u panel podacima je testirano pomoću Wooldridgeovog testa,

248

prisustvo prostorne autokorelacije (presječne neovisnosti) pomoću Pesaranovog testa, a homogenost

varijance pomoću modificiranog Waldovog testa.

Wooldridgeov test ukazuje na prisustvo autokorelacije (F(1, 20) = 23,114; p = 0,0001), Pesaranov testa

na prisustvo prostorne ovisnosti (Test = 20,629; p = 0,0000), a modificiran Waldov test na problem

heteroskedastičnosti varijance (LR chi2(21) = 282,68; p = 0,0000). Zbog njega su procijenjene

vrijednosti parametara iako nepristrane i konzistentne, ipak i neefikasne, što znači kako testovi

značajnosti nezavisnih varijabli nisu više pouzdani te je potrebno otkloniti navedene specifikacijske

probleme.

Hoechle (2007) sugerira u slučaju postojanje heteroskedastičnosti i autokorelacije korištenje

regresijskog modela s fiksnim učincima s Driscoll i Kraay (1988) standardnom greškom koja je ujedno

robusna na sva tri specifikacijska problema. Procijenjene vrijednosti regresijskih parametara s Driscoll-

Kraay procjenom su ostale nepromijenjene za razliku od t-vrijednosti koje su promijenjene (3,32 za

konstantu i -3,12 za lagiranu vrijednost realnog BDP per capita), kao i standardne greške procijenjenih

parametara (0,0279 za konstantu i 0,0044 za lagiranu vrijednost realnog BDP per capita).

S obzirom da „within“ metoda procjene daje pristrane vrijednosti za koeficijent determinacije i F-test

na temelju kojih se izvode zaključci o kvaliteti modela u cjelini, izvršena je procjena regresijskog

modela i metodom najmanjih kvadrata s indikatorskim varijablama (engl. least square dummy

variable), a koja isporučuje točne vrijednosti za navedeno. I u ovom je slučaju izvršena korekcija

metode te je primijenjena varijanta robustna na navedene specifikacijske probleme.

Procijenjene vrijednosti parametara panel regresijske jednadžbe s fiksnim učincima su ostale

nepromijenjene. Koeficijent determinacije (R2 = 0,2459) ukazuje kako model objašnjava 24,6% ukupne

varijance stope rasta realnog BDP-a na županijskoj razini, a F-statistika (F(21, 209) = 3,65; p = 0,0000)

na korektnost modela. Greške su značajno korelirane s regresorom, na što ukazuje koeficijent

korelacije (-0,7573), a fiksni efekt je statistički značajan (F(20, 209) = 2,30; p = 0,0018).

Imajući u vidu vrijednost koeficijenta determinacije, može se ustvrditi kako objašnjavajuća i

prognostička moć modela nije jako velika te kako postoje i druge eksplanatorne varijable koje značajno

utječu na stopu promjene realnog BDP per capita. Cilj je rada ustanoviti značajnost utjecaja migracija

te time testirati i postojanje uvjetne beta konvergencije. Migracije, unutarnje i to međužupanijske, su

u radu reprezentirane neto migracijskom stopom, a prosječna godišnja stopa neto međužupanijskih

migracija u razdoblju 2000-2012 prikazana je slikom 2.

Uvid u prosječne godišnje stope neto međužupanijskih migracija pokazuje kako su neto migracijski

tijekovi najizraženiji u Istarskoj, Zagrebačkoj i Zadarskoj županiji, gdje je ostvarena pozitivna stopa neto

međužupanijskih migracija, te u Vukovarsko-srijemskoj, Sisačko-moslavačkoj i Osječko-baranjskoj gdje

su zabilježene najveće negativne neto migracijske stope. Postoji li veza između gospodarskog rasta i

migracija, te kako migracije utječu na proces konvergencije, istraživačke su teme sljedećeg odjeljka.

Slika 2: Stopa neto međužupanijskih migracija na tisuću stanovnika, godišnji prosjek za razdoblje 2000-

2012

249

Izvor podataka za izradu slike: DZS, Priopćenja o migracijska stanovništva RH, različiti brojevi

Utjecaj međužupanijskih migracija na proces konvergencije i rast hrvatskih županija

Ukoliko je utjecaj migracija na proces konvergencije značajan i povoljan, koeficijent konvergencijske

stope će smanjiti svoju vrijednost, uz zadržavanje migracija na nepromijenjenoj razini (Baro & Sala-i-

Martin, 2004). Drugim riječima, procijenjena vrijednost beta koeficijenta iz jednadžbe apsolutne beta

konvergencije će biti manja od njegove vrijednosti u jednadžbi uvjetne beta konvergencije.

Nov procijenjen panel regresijski model s jednostranim fiksnim učincima ima sljedeće vrijednosti:

Procijenjena vrijednost parametra

Standardna greška

t-vrijednost

konstanta 0,0932 0,011 8,48

-0,0137 0,002 -8,09

-0,0004 0,000 -1,31

Kao i u prethodnom slučaju, provjera narušene specifikacije modela je rezultirala uočavanjem

problema autokorelacije (Wooldridgeov test: F(1, 20) = 26,348; p = 0,0001), prostorne ovisnosti

(Pesaranov test: 21,081; p=0,0000) i heteroskedastičnosti (modificiran Waldov LR chi2(21) = 236,45; p

= 0,0000), što je zahtijevalo procjenu regresijskog modela s jednostranim fiksnim učincima s Driscoll i

Kraay (1988) standardnom greškom. Rezultati nove procjene parametara su ostali nepromijenjeni, za

razliku od t-vrijednosti (3,37 za konstantu, -3,19 za lagiranu vrijednost realnog BDP per capita te -2,04

za lagiranu vrijednost neto migracijske stope), kao i za standardne greške procijenjenih parametara

(0,0276, 0,0043, 0,0002 respektivno).

Procijenjene vrijednosti svih parametara su statistički značajne na razini od 5% značajnosti, osim za

neto migracijsku stopu koja je značajna tek na razini od 10%. Uvođenjem neto međužupanijske

migracijske stope kao eksplanatorne varijable dovelo je do blagog poboljšanja svojstava modela;

-6

-4

-2

0

2

4

6

8

Ista

rska

Zagrebačka

Zadars

ka

Šibensko-

Prim

ors

ko-

Gra

d Z

agre

b

Ličko-

Varaždinska

Kra

pin

sko-

Međimurska

Koprivničko-

Dubrovačko-

Bje

lovars

ko-

Karlovačka

Požeško-

Split

sko-

Virovitičko-

Bro

dsko-

Osječko-

Sisačko-

Vukovars

ko-

Neto migracijska stopa

250

naime, koeficijent determinacije objašnjava sada 25,20% ukupnih varijacija u modelu. F statistika (22,

208) = 3,45; p = 0,0000) pokazuje kako model ima smisla. Nadalje, migracije su se pokazale statistički

signifikantnim prediktorom (t-test = -2,04, p = 0,055) na razini od 10% značajnosti koji nepovoljno

pridonosi ostvarenju procesa uvjetne beta konvergencije. Dok je u slučaju kada je testirano prisustvo

procesa apsolutne konvergencije (panel model bez neto migracijske stope) ustanovljena procijenjena

vrijednost koeficijenta beta od -0,0136188 i brzina divergencije od 1,487% po godini, uvođenje neto

migracijske stope kao dodatne eksplanatorne varijable u panel regresijski model s fiksnim učincima je

rezultiralo manjom procijenjenom vrijednošću beta koeficijenta (-0,0137433) i blagim povećanjem

brzine divergencije na 1,502%. Fiksni učinak se i u ovom slučaju pokazao statistički značajan pri razini

od 5% (F(20, 208) = 2,28; p = 0,0021). Predznak uz migracijski koeficijent je negativan, što je i

pretpostavljeno neoklasičnom teorijom.

Do sličnih rezultata istraživanja u matematičkom smislu apsolutne procijenjene vrijednosti beta i gama

koeficijenta došli su i mnogi drugi istraživači. Primjerice, Ozgen et al. (2009), koji su obradili rezultate

empirijskih istraživanja objavljenih u znanstvenoj literaturi o toj problematici, su ustanovili kako se

procijenjena vrijednost beta koeficijenta kreće između 0,00 i 0,02 te kako ne postoji statistički značajna

razlika između te vrijednosti bez i s neto migracijskom stopom. Time su njihovi rezultati, kao i rezultati

prikazani u ovom radu za slučaj Hrvatske, konzistentni rezultatima Barroa i Sala-i-Martina (2004) koji

su procijenili da se beta koeficijent kreće na razini od oko 2% godišnje, te da migracije imaju minornu

ulogu u tom procesu.

Temeljne postavke neoklasične teorije o procesu konvergencije manje razvijenih područja

razvijenijima i dostizanju istog stacionarnog stanja te o utjecaju migracije na taj proces nisu dokazane

u ovom radu. To može biti posljedica i strukturne heterogenosti između hrvatskih županija,

primijenjene metodologije procjene parametara i kvalitete same jednadžbe, kao i malog uzorka. Stoga

bi trebalo ispitati koliko je održiva pretpostavka o strukturnoj homogenosti hrvatskih regija, tj. uključiti

u model i druge eksplanatorne varijable kakve su stopa štednje, investicijska stopa, udio

visokoobrazovanih u stanovništvu županija i sl. Također bi trebalo istraživanje utjecaja migracija na

regionalni ekonomski rast ponoviti uz primjenu drugih ekonometrijskih metoda procjene, primjerice

dinamičke panel analize. Naime, rezultati mogu značajno ovisiti o primijenjenoj tehnici, kako je

upozorio Etzo (2008). Nadalje, buduća istraživanja se mogu provesti i korištenjem alternativno ne

samo neto međužupanijske migracijske stope, već i bruto migracijske stope, bruto stope imigracije i

emigracije. Također buduća istraživanja trebaju provjeriti relevantnost vremenskog fiksnog učinka te

u slučaju njegove relevantnosti korigirati panel model s fiksnim učincima.

4. Zaključak

Neoklasična ekonomska teorija pretpostavlja ostvarenje procesa ekonomske konvergencije. Sama se

konvergencija u okviru klasične literature može promatrati iz dvije perspektive, kao apsolutna i kao

uvjetna konvergencija. Uvjetna (relativna, slaba) konvergencija, upravo uvažavajući postojanje

značajnih strukturnih karakteristika, pretpostavlja konvergenciju prema različitim dugoročnim

stabilnim stanjima. Ona je uvjetna jer je determinirana strukturnim karakteristikama koje

karakteriziraju pojedine regije (ili zemlje). Apsolutna (bezuvjetna, snažna) konvergencija pretpostavlja

proces konvergencije siromašnijih regija bogatijim, pretpostavljajući pri tome da ne postoje značajne

strukturne razlike između regija. U radu je testirano prisustvo konvergencije, i to sigma (disperzija BDP-

a per capita tijekom vremena) i beta konvergencije (apsolutne i uvjetne) među hrvatskim županijama

tijekom 2000.-2011. godine.

251

Prisustvo procesa sigma konvergencije, koje je testirano pomoću koeficijenta varijacije, je ukazalo na

odsustvo procesa konvergencije, odnosno na prisustvo procesa divergencije. Njegovo prisustvo

dodatno je potvrđeno testiranjem beta konvergencije. Za testiranje prisustva procesa beta

konvergencije je bio razvijen panel model s jednostranim fiksnim učincima. Sam je model dodatno

korigiran korištenjem Driscoll-Kraay standardne greške s obzirom da je uočeno prisustvo problema

serijske i prostorne autokorelacije te heteroskedastičnosti varijance. Rezultati procjene parametara

panel modela s jednostranim fiksnim učincima su potvrdili prisustvo procesa apsolutne divergencije

od 1,36% godišnje. Time se može zaključiti kako slučaj Hrvatske opovrgava očekivanja bazirana na

neoklasičnom modelu rasta Solow-Swanovog tipa te pruža podršku endogenim modelima rasta.

S obzirom da je važan cilj ovog rada bio ustanoviti i utječu li migracije, te ako utječu kako utječu na

proces konvergencije i dugoročni rast, inicijalni panel model s jednostranim fiksnim učincima je

obogaćen dodatnom varijablom, stopom međužupanijskih neto migracija. Zbog prisustva istih

specifikacijskih problema i taj je panel model morao biti korigiran na isti način kao incijalni. Rezultati

procjene parametara su ukazali kako neto migracijska stopa dodatno, ali minorno, pridonosi uvjetnoj

ekonomskoj divergenciji među hrvatskim županijama. Nova procijenjena vrijednost beta koeficijenta

je -1,37% godišnje.

Time su rezultati provedenog empirijskog istraživanja ukazali kako neoklasične pretpostavke o procesu

ekonomske konvergencije nisu održive na uzroku hrvatskih županija u promatranom vremenskom

razdoblju. Međutim, u dugoročju migracije bi trebale povoljno djelovati na ekonomski rast, što je

potvrđeno negativnim predznakom procijenjenog migracijskog koeficijenta, a što je u skladu s

neoklasičnom pretpostavkom. Prostora za novo istraživanje ima, ne samo u vidu testiranja procesa

ekonomske konvergencije pomoću drugih metoda (primjerice, dinamičkog panel modela, ili panel

analize s dvostranim fiksnim učincima) i unutar drugog vremenskog razdoblja, već i u pravcu testiranja

prisustva procesa stohastičke ili klub konvergencije.

5. Literatura

Adamović, M., Mežnarić, S., (2006-2007), Migration of young Croatian scientists, AEMI Journal, 4/5,

str. 81-92.

Armstrong, H., Taylor, J., (2000), Regional economics and policy, 3. izdanje, Oxford: Blackwell.

Baltagi, B.H., (2001), Econometric analysis of panal data, New York: J. Wiley & Sons, Inc.

Barro, R.J., Sala-i-Martin, X., (1991), Convergence across states and regions, Brookings Papers on

Economic Activity, 1991(1), str. 107–182.

Barro, R.J., Sala-i-Martin, X., (2004), Economic growth, 2. izdanje, Cambridge: the MIT Press.

Borozan, Đ., Barković Bojanić, I., (2012a), Meta-ethnography of literature on migration in Croatia,

Review of Business Research, 12(2), str. 85-91.

Borozan, Đ., Barković Bojanić, I., (2012b), Migration motives of university students: An empirical

research, International Migration, DOI: 10.1111/imig.12016.

Borozan, Đ., (2014), Understanding gendered aspects of migration aspiration and motives of university

sutdents by multivariate statistical methods, Croatian Operational Research Reveiw, 5(1), str. 35-49.

Bunea D., (2011), Cross-country internal migration and convergence in Romania, Annales Universitatis

Apulensis Series Oeconomica, 13(2), str. 508-521.

252

Drezgić, S., (2011), Public investments and regional income convergence: Empirical analysis of

Croatian regions, Social Research, 24(3), str. 43-55.

Driscoll, J. C., Kraay, A. C., (1998), Consistent covariance matrix estimation with spatially dependent

panel data, Review of Economics and Statistics, 80, str. 549–560.

Etzo I., (2008), Internal migration and growth in Italy, MPRA Paper 8642, Munich: University Library of

Munich.

Gregurović, S., Mlinarić, D., (2012), The challenges of migration policies in Croatia: Migration history,

trends and prospects, AEMI Journal, 10, str. 99-113.

Hierro M., Maza A., (2010), Foreign-born internal migrants: are they playing a different role than

natives on income convergence in Spain?, Applied Geography, 30, str. 618-628.

Hoechle, D., (2007), Robust standard errors for panel regressions with cross-sectional dependence,

The Stata Journal, 7(3), str. 281–312.

Islam, N., (1995), Growth empirics: a panel approach, Quarterly Journal of Economics, 110(4), str.

1127-1170.

Kırdar M.G., Saracoğlu D. S., (2008), Migration and regional convergence: An empirical investigation

for Turkey, Papers in Regional Science, 87(4), str. 545-566.

Lajić, I., (2002), Hrvatske migracije početkom 21. stoljeća, Migracijske i etničke teme, 18(2-3), str. 135-

149.

Lugovoy, O., Dashkeyev, V., Mazayev, I., Fomchenko, D., Polyakov, E., Hecht, A., (2007), Analysis of

economic growth in regions: Geographical and institutional aspect. Consortium for Economic Policy

Research and Advice, Moscow: IET.

Martin, R., (2000), EMU versus the regions? Regional convergence and divergence in Euroland, ESRC

Centre for Business Research, University of Cambridge, Working Paper no. 179.

Maza, A., (2006), Migrations and regional convergence: The case of Spain, Jahrbuch f¨ur

Regionalwissenschaft, 26, str. 191–202.

Mesarić Žabčić, R., (2007), Temeljne značajke iseljavanja hrvatskog stanovništva s posebnim

naglaskom na iseljavanje u proteklih petnaest godina, Dve domovini/Two homelands, 26, Ljubljana:

Inštitut za slovensko izseljenstvo ZRC SAZU.

Mežnarić, S., (2010), Migration in Croatia: What to expect?, Migrations from and to Southeastern

Europe, u: Krasteva, A., Kasabova, A., Karabinova, D. (ur.), Ravenna: Longo Editore, str. 35-46.

Mežnarić, S., Stubbs, P., (2012), The social impacts of emigration and rural-urban migration in Crotia:

1991-2011, Migracijske i etničke teme, 28(3), str. 241-285.

Mikulić, D., Lovrinčević, Ž., Nagyszombaty Galić, A., (2013), Regional convergence in the EU, new

member states and Croatia, South East European Journal of Economics and Business, 8(1), stranica 13.

Moody, C., (2006), Migration and Economic Growth: A 21st Century Perspective,, New Zealand

Treasury Working Paper 2006/2.

Obadić, A., (2008), Kretanje hrvatske ponude rada i njen utjecaj na migracijske tijekove, Migracijske i

etničke teme, 24(1-2), str. 91-108.

253

Ozgen, C., Nijkamp, P., Poot, J., (2009), The Effect of migration on income convergence: Meta-analytic

evidence, Tinbergen Institute Discussion Paper, TI 2009-022/3.

Peeters, L., (2008), Selective in-migration and income convergence and divergence across Belgian

municipalities, Regional Studies, 42(7), str. 905–921.

Puljiz, J., (2009), Čimbenici regionalnog razvoja i regionalnih nejednakosti u Republici Hrvatskoj,

doktorska disertacija, Split: Ekonomski fakultet.

Sala-i-Martin, X., (1995), The classical approach to convergence analysis, Yale University and

Universitat Pompeu Fabra, Economics working paper 117.

Šverko, I., (2005), Studentske namjere odlaska u inozemstvo: veličina potencijalnog odljeva mozgova

i njegove odrednice u 1995., 1997. i 2004. godini, Društvena istraživanja, 14(6), str. 1140-1174.

Vakulenko, E., (2014), Does migration lead to regional convergence in Russia?, Higher School of

Economics Research Paper No. WP BRP 53/EC/2014

Wolszczak-Derlacz, J., (2014), Does migration lead to regional convergence in Russia?, National

Research University, Higher school of Economics, Working paper, WP BRP 53/EC/2014

254

Nezaposlenost mladih i važnost garancije za mlade s

naglaskom na Hrvatsku

Dr.sc. Predrag Bejaković

Institut za javne financije

[email protected]

Prof.dr.sc. Željko Mrnjavac

Katedra za ekonomiku nacionalnog gospodarstva

Sveučilište u Splitu

Ekonomski fakultet

[email protected]

Sažetak

Nezaposlenost je bez sumnje veliki društveni i osobni problem, pogotovo ako pogađa mlade osobe. U

razdoblju 1998.-2008. nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj se smanjila apsolutno i relativno, ali se stanje

pogoršalo nakon izbijanja gospodarske krize 2008. godine. Dugotrajna nezaposlenost ima posebno

nepovoljne posljedice na mlade u pogledu gubitka vjere u vlastite sposobnosti i stručnost, zapošljivost,

vjerojatnost nalaženja i zadržavanja posla te razinu prihoda koje osoba može ostvariti. Bez sumnje,

mnoge mlade dugotrajno nezaposlene osobe u svom se radnom aktiviranju susreću s brojnim složenim

zaprekama. EU želi izbjeći dugotrajnu nezaposlenost mladih pa je pripremljen širi EU paket za

aktivaciju mladih koji među ostalim obuhvaća i Garanciju za mlade. Za uspješan razvoj i potpuno

ostvarenje programa Garancije za mlade potrebna je snažna suradnja među ključnim dionicima.

Hrvatska Vlada usvojila je Plan implementacije Garancije za mlade. U tekstu se pojašnjava značenje

Garancija za mlade u kontekstu Europske unije, iskustva pojedinih EU članica te daje osvrt na značenje

tog sustava i njegovoj budućnosti u Hrvatskoj. Ako se Garancijom za mlade kao dijelom aktivna politika

tržišta rada ne uspije sniziti agregatna razina nezaposlenost, može se smatrati da se time ipak

doprinosi lakšem izlaska mladih iz nezaposlenosti i njihovom boljom pripremom za tržište rada.

Ponekad se stvara pogrešna slika kako bi se mogla odmah riješiti nezaposlenost, samo ako bi bilo

dovoljno raspoloživih sredstava za provođenje mjera aktivne politike tržišta rada kao što je Garancija

za mlade. Mnogo je važnije ulagati u “kakvoću” mjera i uspjeh njihove provedbe nego u njihovu

kvantitetu.

Ključne riječi: nezaposlenost, tržište rada, Garancija za mlade, Hrvatska, Europska unija



255

Bez obzira da li je trajna ili prolazna, da li se pogoršava ili ne, nezaposlenost je sigurno velika pokora, i to je uvijek

bila. Ipak, držim da prava tragedija nije nezaposlenost per se, već nezaposlenost plus nemogućnost prikladne

skrbi za nezaposlene.

Joseph Schumpeter

1. Uvod

Nezaposlenost je bez sumnje veliki društveni i osobni problem, pogotovo ako pogađa mlade osobe i

ako postaje dugotrajna, tako da se na posao čeka više od godinu dana. U razdoblju 1998.-2008.

nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj bila je u apsolutnom i relativno smanjivanju, ali se stanje pogoršalo

nakon izbijanja gospodarske krize 2008. godine. Kao odgovor na pad potražnje za proizvodima

poslodavci su smanjili i zapošljavanje. Broj slobodnih radnih mjesta tijekom krize opao je za oko jednu

trećinu, dok se osjetno pogoršao, udvostručio, omjer broja nezaposlenih i broja slobodnih radnih

mjesta, odnosno broj tražitelja posla na jedno slobodno radno mjesto. Dok je prije krize taj omjer

iznosio samo 11, početkom 2010. godine bilo 22 novonezaposlenih na svakih 10 novih slobodnih

radnih mjesta. To upućuje na to da za gotovo 55 posto novonezaposlenih nema slobodnih radnih

mjesta (World Bank; UNDP, 2002)

Glavni razlog za niski rast zaposlenosti (pa time i suženi prostor za zapošljavanje mladih) usprkos

visokom rastu gospodarskih aktivnosti do ekonomske krize jest neprovođenje strukturnih promjena u

gospodarstvu. Uništavanje radnih mjesta uslijed likvidacije i stečaja velikog broja poslodavaca nije bilo

praćeno s dovoljnim stvaranjem mogućnosti zapošljavanja u privatnom sektoru. Nezaposlenost i niske

stope aktivnost uglavnom su posljedica nedovoljne potražnje za radnom snagom i neusklađenosti

ponude i potražnje rada. Razmjerno visoke realne plaće, institucionalna strogost i značajna

neusklađenost ponude i potražnje u pogledu obrazovanja i stručnosti čine se najvećim zaprekama za

dinamičnije djelovanje tržišta rada. Sve navedeno neposredno i pojačano utječe na sužene mogućnosti

zapošljavanja mladih i slijedom toga njihovu visoku nezaposlenost.

Ponajprije postoje dva važna problema vezana uz zapošljavanje mladih. Prvo, i dok Hrvatska ima

razmjerno visoku stopu aktivnosti osoba u prime age dobi odnosno u dobi od 25 do 49 godina starosti,

sličnu prosjecima EU, stopa aktivnosti za mlade je mnogo niža. Zaposlenost ostaje značajan problem

za mlade osobe koje su često zaposlene na određeno vrijeme i/ili na privremenim i povremenim

poslovima te imaju velikih teškoća pri pronalasku stalnog posla koji omogućava profesionalni

napredak. Ulazak u radnu snagu u Hrvatskoj često se događa razmjerno kasno pa to smanjuje stopu

aktivnosti mladih osoba. Ipak, mlade osobe obično nalaze posao mnogo brže od ostalih skupina

nezaposlenih, ali najčešće rad se o radu temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme.1 Stoga, one

češće prelaze iz zaposlenosti u nezaposlenost prije no što nađu posao na neodređeno vrijeme. Drugo,

mali no ipak značajan dio mladih osoba ulazi u dugotrajnu nezaposlenost. Ti su mladi ljudi u posebice

nepovoljnom položaju jer imaju malo ili uopće nemaju radnog iskustva. Stoga su veći dio svog života

izloženi socijalnoj isključenosti i ovisnosti o sustavu socijalne skrbi. Bez odgovarajućeg djelovanja,

stalna nezaposlenost ili dugotrajno radno sudjelovanje na poslovima lošije kakvoće, često u

1 Rad temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme jako je prisutan među novozaposlenima. Bez obzira na to,

udio radnika s ugovorom o radu na određeno vrijeme razmjerno je nizak u usporedbi s nekim državama

jugoistočne Europe. Poslovi s ugovorima o radu na određeno vrijeme većinom su usmjereni na manju skupinu

mladih radnika i u stvarnosti omogućavaju ograničenu fleksibilnost gospodarskim subjektima, usprkos njihove

važnosti za stvaranje novih radnih mjesta.

256

neslužbenom gospodarstvu, postaje jedina perspektiva za mnoge mlade nezaposlene osobe u

Hrvatskoj (Botrić, 2009).

Rad na privremenim i povremenim poslovima (kazualizacija rada) i dugotrajna nezaposlenost mladih

osoba su neposredni i kratkotrajni izazovi. No, potencijalno postoji veći dugotrajni problem. Broj

mladih osoba koje ulaze u radnu snagu u razdoblju od 2001. do 2014. godine značajno se smanjio u

usporedbi s prethodnim desetljećem. To je u najvećoj mjeri uzrokovano demografskim čimbenicima i

povećanim sudjelovanjem mladih osoba u obrazovanju. Kumulativni učinak mogao bi biti tolik da će

gotovo 200.000 manje mladih postati ekonomski aktivno do kraja idućeg desetljeća. Jako će rasti stopa

ovisnosti (omjer osoba starijih od 65 godina i onih u radnom kontingentu u dobu od 15 do 64 godina

starosti) tako da će se još pojačati pritisci na javne financije. Bit će vrlo teško naći mlade osobe koje će

moći raditi u gospodarskim sektorima koji se razvijaju, posebice u djelatnosti usluga. Bit će potrebna

veća fleksibilnost u obrascima rada i raspoloživog zapošljavanja temeljem ugovora o radu s nepunim

radnim vremenom. Najvažnije, strana potražnje na tržištu rada trebat će djelovati mnogo učinkovitije

kako bi se optimalizirali raspoloživi radni potencijali.

Tako su mlade osobe u Hrvatskoj danas najviše izloženi nezaposlenosti. Prema podacima o broju

prijavljenih nezaposlenih osoba u Hrvatskoj u razdoblju od 2008. do 2012. godine broj nezaposlenih

mladih ispod 29 godina povećao za 58% (s 68.053 na 107.506), što je daleko veće od povećanja od

38% ukupno nezaposlenog stanovništva. Udio mladih u ukupnoj nezaposlenosti povećao se s 28,7% u

2008. na 33,1% u 2012. godini (odnosno s 16,8% na 19,1 % za dobnu skupinu 15-24).

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u skupini nezaposlenih osoba u svibnju 2014. bilo

je 99.805 osoba mlađih od 29 godina starosti što je 30,4% ukupnog broja nezaposlenih. Istina, stanje

se razlikuje s obzirom na razinu obrazovanja, ali bez obzira na navedeno mladi ljudi imaju ozbiljnih

problema pri ulasku u svijet rada, te prema Anketi o radnoj snazi oko polovine nezaposlenih mladih

osoba su dugotrajno nezaposleni. Najveće razlike u dinamici zapošljavanja (unutar 4 mjeseca od

prijave) očite su s obzirom na postignutu razinu obrazovanja - što je viša razina obrazovanja, to je veća

vjerojatnost zapošljavanja (18,7% za mlade bez srednjoškolskog obrazovanja u usporedbi s 43,5% za

mlade s magisterijem ili višim stupnjem visokoškolskog obrazovanja). Sukladno tome, udio dugotrajno

nezaposlenosti među mladima postojano se smanjuje s rastućom razinom obrazovanosti - u prosjeku

je 34% dugotrajno nezaposlenih mladih bilo bez srednjoškolskog obrazovanja, a 28% je imalo

trogodišnje strukovno obrazovanje i samo 13% je bilo visoko obrazovano (Ministarstvo rada i

mirovinskog sustava, 2014).

Ove razlike znatno su izraženije kod mladih bez radnog iskustva s posebno nepovoljnom dinamikom

pronalaska zaposlenja za one s najnižom razinom obrazovanja (samo 1/5 pronađe posao unutar jedne

godine od prijave), tako da su suočeni s najvećim preprekama u pronalasku prvog posla. Imajući na

umu ovu dinamiku, moguće je procijeniti populaciju koja premašuje granicu od četveromjesečne

nezaposlenosti - u tu skupinu godišnje je ubrojeno više od 113.000 mladih osoba (69.084 u dobnoj

skupini ispod 25 i 43.959 u dobnoj skupini između 25 i 29). Kretanja nezaposlenosti i zaposlenosti

pokazuju da mladi predstavljaju oko polovice novonastalih nezaposlenih. Mnogi od mladih

nezaposlenih nemaju radnog iskustva, što je najizraženije u dobnoj skupini 15-19 godina (82% uopće

nema radno iskustvo) i u dobnoj skupini 20-24 godina (40% uopće nema radno iskustvo). Među

mladima između 25 i 29 godina ovo je mnogo manje izraženo, ali ipak 22% uopće nema prethodnog

radnog iskustva.

Visoka nezaposlenost je prilično sigurna ulaznica u siromaštvo i socijalnu isključenost. Stoga

istraživanje prihoda ukazuje na usporedno ugroženiji položaj mladih, pa je rizik od siromaštva za mlade

u dobnoj skupini od 18 do 24 iznosio je 21,8% tijekom 2011. godine, što je gotovo 18 postotnih bodova

257

više od osoba u dobi 25-54 godine. Postoje znatne regionalne razlike u udjelima nezaposlenosti mladih

(prijavljena nezaposlenost podijeljena s veličinom stanovništva prema popisu stanovništva) koji se

među županijama kreću između 6,7 % i 21,0% u 2013. godini (15-24). Ove razlike usko su povezane s

velikim razlikama između županija u općoj stopi prijavljene nezaposlenosti (od 9,5% do 34,7% u 2013.),

ali osim toga znatno se razlikuje i udio mladih među nezaposlenima. To ukazuje kako su potrebne

ciljane intervencije u različitim županijama, pri čemu je najnepovoljnije stanje u istočnom i središnjem

dijelu Hrvatske s Vukovarsko-srijemskom i Sisačko-moslavačkom županijom. Također vrlo loše stanje

u pogledu nezaposlenosti mladih je i u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Kako bi se olakšao prijelaz u svijet rada, strukturne neusklađenosti mogu se prije svega riješiti mjerama

aktivne politike tržišta rada (APTR) usmjerenim prema osobama s niskom zapošljivošću ili onima

kojima najviše prijeti opasnost dugotrajne nezaposlenosti, kao što su mladi i starije osobe te osobito

žene i osobe s invalidnošću. Obično se ti programi provode kraće vrijeme, u najvećoj su mjeri usmjereni

na sufinanciranje zapošljavanja, a ne na poboljšanje zapošljivosti polaznika te razmjerno je slaba

povezanost pojedinih programa. Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) uveo niz mjera usmjerenih

prema smanjenju nezaposlenosti mladih, od kojih je svakako najpoznatije “stručno osposobljavanje za

rad bez zasnivanja radnog odnosa”. Na taj način se poslodavcu, koji sada može biti i iz privatnog

sektora, refundiraju troškovi obveznih doprinosa (mirovinsko i zdravstveno osiguranje te zaštita

zdravlja na radu, za one s prethodnim radnim iskustvom). Mladoj osobi se isplaćuje naknada od

1.600,00 KN, koliko iznosi neoporeziva stipendija, te troškovi prijevoza, kako bi se promicala

međugradska mobilnost. Ugovor o plaćanju i obvezama prema pripravniku sklapaju HZZ i poslodavac,

ugovor o naknadi i troškovima putovanja sklapaju HZZ-a i pripravnik, a poslodavac i pripravnik sklapaju

ugovor kojim se reguliraju njihovi odnosi. Takav pripravnički program može trajati koliko je potrebno,

pod uvjetom da to zahtijevaju pravila pojedine struke - obično 12 mjeseci, no ne više od 36 mjeseci

(što je moguće samo ako se radi o određenim obrtima u kojima se mora steći pravo na polaganje

majstorskog ispita, nakon čega je mlada osoba visoko zapošljiva), a sada može trajati 12 mjeseci, samo

za potrebe stjecanja početnog radnog iskustva. Poslodavci iz privatnog sektora moraju osigurati

zapošljavanje najmanje 50% mladih koje su osposobljavali za rad, a ako ne poštuju to pravilo, tijekom

sljedeće godine ne mogu zaposliti drugog pripravnika prema ovom programu.

U cilju ublažavanje nepovoljnog stanja na tržištu rada za mlade osobe na razini EU provodi se program

Garancija za mlade, koji u velikoj mjeri obuhvaća više aktivnosti zapošljavanja, obrazovanja i

usavršavanja. Njime se nastoji osigurati da države članice ponude svim mladim ljudima kvalitetan

posao, nastavak školovanja, naukovanje ili stažiranje u roku od četiri mjeseca od izlaska iz formalnog

obrazovanja ili gubitka zaposlenja. Pristupanjem EU Hrvatska je prihvatila Garanciju za mlade, kao

ključni element poboljšanja položaja mladih na tržištu rada i osiguranja njihove budućnosti, te

smanjenja rastućeg broja mladih nezaposlenih osoba.

U ovom tekstu, nakon ovih uvodnih napomena, izlaže se stanje nezaposlenosti mladih u EU, a nakon

toga pojašnjava se Garancija za mlade u kontekstu Europske unije. U četvrtom poglavlju prikazane su

dosadašnje aktivnosti na zapošljavanju mladih i očekivani učinci Garancija za mlade u Hrvatskoj, u

petom se upozorava na ograničenja instrumenata aktivne politike tržišta rada, dok je završno šesto

poglavlje posvećeno zaključcima.

2. Nezaposlenost mladih u Europi

258

Međunarodna organizacija rada (ILO, 2012) navodi kako je visoka stopa nezaposlenosti mladih na

svjetskoj razini te je sa zabilježenih 12,6% porasla za cijeli postotni bod u odnosu na stanje prije

izbijanja gospodarske krize 2007. godine, Bez sumnje nezaposlenost mladih i stanje u kojima mladi

rade u lošim uvjetima i na nesigurnim poslovima stvara socijalne i ekonomske troškove. U Europi se

stanje u pogledu stope nezaposlenosti mladih značajno razlikuje (Slika 1).

Izvor: Statistic Portal, 2014. Youth unemployment rate in EU countries May 2014, dostupno na

http://www.statista.com/statistics/266228/youth-unemployment-rate-in-eu-countries/

Nezaposlenost mladih rastući je problem s dugotrajnim posljedicama za pojedince, zajednice,

gospodarstva i društva. Samo dvije članice EU - Njemačka i Austrija te Norveška i Island imaju stope

nezaposlenosti mladih ispod 10%. Veća skupina zemalja - Nizozemska, Danska, Malta, Češka

Republika, Finska, Velika Britanija, Luksemburg, Litva, Mađarska i Latvija bilježe stope nezaposlenosti

57,70%

54,00%

48,70%

43,00%

37,30%

34,80%

32,40%

24,60%

24,00%

22,50%

19,70%

19,90%

23,70%

24,40%

22,20%

22,20%

23,40%

20,10%

22,20%

19,50%

15,50%

18,40%

19,70%

16,50%

13,70%

12,40%

10,80%

9,20%

8,90%

7,90%

7,80%

0,00% 10,00% 20,00% 30,00% 40,00% 50,00% 60,00% 70,00%

Grčka

Španoljska

Hrvatska

Italija

Cipar

Portugal

Slovačka

Bugarska

Poljska

Francuska

Latvija

Mađarska

Irska

Rumunjska

Slovenija

EU

Belgija

Estonija

Švedska

Litva

Luksemburg

Velika Britanija

Finska

Češka Republika

Malta

Danska

Nizozemska

Island

Austrija

Norveška

Njemačka

Slika 1. Stopa nezaposlenosti mladih, svibanj 2014.

(sezonski prilagođena)

259

mladih ispod 20%. Dosta zemalja kao što su Irska, Rumunjska, Slovenija, Belgija, Estonija, Švedska,

Bugarska, Poljska i Francuska imaju stope nezaposlenosti mladih do 30%. Slovačka, Portugal i Cipar

imaju stope nezaposlenosti mladih iznad 30%, a Italija i Hrvatska imaju još lošije stanje i stope

nezaposlenosti iznad 40%. Najgore stanje je u Grčkoj i Španjolskoj gdje je nezaposleno više od polovice

mladih osoba.

Često je niska stopa nezaposlenost mladih odraz razmjerno niske ukupne nezaposlenosti, u zemljama

poput Norveške i Islanda; uspješnog dualnog sustava strukovnog obrazovanja - u Njemačkoj i Austriji

- koji jako dobro priprema mlade za tržište rada, odnosno prilično visoke fleksibilnosti tržišta rada u

pogledu lakog otpuštanja i brzog nalaženja posla, što obilježava Nizozemsku i Dansku. Visoka

nezaposlenost uslijed suženih mogućnosti zapošljavanja zbog ekonomske krize, nefleksibilno tržište

rada, neusklađenost potreba na tržištu rada i obrazovnih programa pogotovo teško pogađaju mlade,

pa onda ne treba čuditi kako je u Grčkoj nezaposlen gotovo 6 od deset mladih osoba, dok je vrlo slično

nepovoljni stanje i u Španjolskoj.

Ukupne stanje nezaposlenosti i nezaposlenosti mladih u svakoj pojedinoj zemlji pod utjecajem mnogih

čimbenika kao što su odgovarajući odnos produktivnosti i konkurentnosti gospodarstva i iznosa

troškova rada - ako se višom produktivnosti mogu opravdati viši troškovi rada, onda će i biti zaposlen

veći broj osoba), cijenom rada - ako su razmjerno niže plaće i doprinosi tada će vjerojatno i biti veći

broj zaposlenih jer poslodavci nemaju prevelike poticaje na zapošljavanje radnika na crno),

(ne)postojanjem, pokrivenošću i izdašnošću novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti - jer ako je

sustav razmjerno izdašan i postoji dobra pokrivenost naknadom, onda nezaposleni neće prihvaćati

svaki posao i/ili će duže tražiti posao koji bolje odgovara njihovom obrazovanju, stručnostima i

iskustvu. Nadalje, ako su usklađene potrebe na tržištu rada u pogledu kompetencija s obrazovnim

programima koje su završile mlade osobe te njihovim stručnostima i znanjima, može se očekivati da

će biti manja nezaposlenosti, posebice mladih. Ako su radno zakonodavstvo i njegova primjena

dovoljno fleksibilni u pogledu jednostavnog i brzog otpuštanja, onda postojeća radna mjesta

vjerojatno neće biti rezervirana za starije osobe nego će se na njima prilično lako zapošljavati i one

mlađe. Konačno, ako je dovoljna prostorna i profesionalna pokretljivost nezaposlenih tako da oni

odlaze u područja ili zanimanja gdje se traže zaposlenici, pa se može pretpostaviti kako će

nezaposlenost - ukupna i mladih - u društvu biti manja.

Mnogi problemi nezaposlenosti mogu se ublažiti aktivnom politikom tržišta rada – prekvalifikacijom,

dokvalifikacijom, stručnim usavršavanjem, rehabilitacijom i obrazovanjem. Ipak, ostaje stalno pitanje

je li to stvarno uspjeh ili samo način prikrivanja problema zapošljavanja? Ocjena mogućih koristi APTR

nije laka zadaća zbog više razloga. U ocjeni različitih mikro-studija postoje iznenađujuće razlike o

učincima APTR, a nije jasno odakle nastaju te razlike. Istraživanja ocjenjuju različite programe

razmatrajući njihovo djelovanje u različitom vremenskom horizontu. Ujedno, uočene razlike ne moraju

neophodno potjecati iz programa, već mogu biti uzrokovane postupcima izbora sudionika. Bez obzira

na navedene razlike u stopama ukupne (ne)zaposlenosti i poteškoća koje mladi imaju na tržištu

različitih zemalja kao i različitim uzrocima takvog stanja, na razini EU već se nekoliko godina provodi

sveobuhvatni program Garancija za mlade kojeg razmatramo u daljnjem tekstu.

3. Garancija za mlade – EU kontekst

260

3.1. Razlozi za i kratka povijest Programa Garancija za mlade

Mnogobrojne studije nedvojbeno pokazuju kako dugotrajna nezaposlenost ima posebno nepovoljne

posljedice na mlade u pogledu gubitka vjere u vlastite sposobnosti i stručnost, zapošljivost,

vjerojatnost nalaženja i zadržavanja posla te razinu prihoda koje osoba može ostvariti. Bez sumnje,

mnoge mlade dugotrajno nezaposlene osobe u svom se radnom aktiviranju susreću s brojnim složenim

zaprekama. Obično se bore s nizom različitih i složenih zapreka na zapošljavanju, uključujući tjelesnu

nesposobnost, psihičke probleme ili obiteljsko nasilje, teškoće u učenju, alkoholizam ili ovisnost o

drogi, a uglavnom su niske obrazovne razine, žive u prometno nepristupačnim područjima, lošeg su

zdravstvenog stanja i/ili imaju teškoća sa socijalizacijom i sl. Iz rezultata istraživanja (GHK, 2012; ILO,

2012; Eurofound, 2011; OECD, 2010a; OECD, 2010b) proizlazi kako dugotrajna nezaposlenost u ranom

radnom životu mlade osobe može imati dugotrajne loše posljedice u cjeloživotnoj perspektivi,

neiskorištenost znanja i vještina i potencijalno nižu zaradu tijekom života. Acheson Report (1998)

navodi da nezaposleni, pogotovo ako su mladi i/ili korisnici socijalne skrbi, imaju znatno nižu razinu

psihološke stabilnosti, tako da su često podložni simptomima depresije i nezadovoljstva, sve do

samoozljeđivanja i samoubojstva. Ujedno, učinci nezaposlenosti na zdravlje akumuliraju se tijekom

vremena. Gallie i sur., (1994) ustanovili su kako osobe čija se socijalna mreža sastoji od sličnih

odrednicama nezaposlenih ljudi imaju veće probleme ranjivosti kada su izloženi psihološkim i

financijskim teškoćama, što im povratno otežava bijeg iz siromaštva. Ukratko, dugotrajna

nezaposlenost - pogotovo mladih osoba - uništava osobne mogućnosti i sposobnosti, ne samo

materijalne, nego socijalne i mentalne, predstavlja opasna za zdravlje i narušava zdravstveni status te

povećava opasnost od socijalne isključenosti.

Hughes i Borbély-Pecze (2013) navode kako se strategije za rješavanje pitanja nezaposlenosti i

podzaposlenosti mladih mogu podijeliti u smislu prevencije, vraćanja i reintegracije. Na primjer, u

mnogim su državama očite strukturalne slabosti u sustavima obrazovanja i osposobljavanja, s

nastojanjima rješavanja tog pitanja na koordinirani način, obično kroz nacionalne ili regionalne okvire

i lokalne dogovore, s većom autonomijom i slobodom odabira prikladnih politika i mjera. Promjena i

prenošenje odgovornosti u dogovorima između javnih, privatnih i nevladinog sektora također utječu

na identifikaciju i promicanje mogućnosti zapošljavanja mladih. Države članice Europske unije

primijenile su širok raspon politika i mjera u nastojanju rješavanja problema stvaranja radnih mjesta i

većih profesionalnih mogućnosti za mlade. Te politike i mjere uključuju: omogućavanje radnog

iskustva, poboljšanje povezanosti obrazovanja i svijeta rada, garancije za mlade, podršku pri traženju

posla, promicanje poduzetništva, programe cjeloživotnog profesionalnog usmjeravanja i savjetovanja;

naukovanja i pripravništva, osobno osposobljavanje i aktivni dobrovoljni rad. Hughes i Borbély-Pecze

(2013) iznose vrlo lijep pregled nacionalnih politika u ublažavanju nezaposlenosti mladih.

EU želi izbjeći dugotrajnu nezaposlenost mladih i navedena prateća negativna obilježja (“scarring”

effect) te je prema Preporuci Vijeća EU, usvojenoj na sastanku Vijeća za zapošljavanje i socijalna

pitanja, 28. veljače 2013. zaključeno kako je potrebno aktivnije raditi na ublažavanju nezaposlenosti

mladih osoba u EU. Stoga je pripremljen širi EU paket za aktivaciju mladih koji obuhvaća i Europsku

alijansu za naukovanje, Kvalitativni okvir za pripravništva, te podrobniju razradu Garancije za mlade.

Države članice obvezuju se preporukom osigurati osobama mlađim od 25 godina (kasnije prošireno do

30 godine) u roku od 4 mjeseca od napuštanja obrazovanja ili gubitka posla, kvalitetnu ponudu posla,

nastavak obrazovanja, naukovanje ili pripravništvo. Garancija za mlade, iako je razmjerno novi oblik

javnih politika i mjera za zapošljavanje, prvi puta se spominje 1981., gdje se definira kao društvena

okolnost u kojoj se svim mladima garantiraju šanse za obrazovanje, praksu i zaposlenje sukladno s

njihovim osobnim aspiracijama, mogućnostima i interesima, kao i s potrebama te ciljevima društva i

gospodarstva.

261

Sama Garancija ne jamči posao, već predstavlja strukturnu reformu koja omogućuje brzu aktivaciju

mladih tražitelja posla u najkraćem mogućem roku, kako bi ostali povezani s tržištem rada ili na način

da im se osigura nastavak obrazovanja. Rok za uključivanje u mjere započinje danom prijave u

evidenciju nezaposlenih, a za neaktivne osobe prema proceduri koju utvrđuje svaka država članica u

skladu sa svojim potrebama.

Za uspješan razvoj i potpuno ostvarenje programa Garancije za mlade potrebna je snažna suradnja

među ključnim dionicima: javnim tijelima, zavodima za zapošljavanje, pružateljima usluga

profesionalnog usmjeravanja, ustanovama za obrazovanje i osposobljavanje, službama za potporu

mladima, tvrtkama, poslodavcima, sindikatima itd. Za to su presudni rana intervencija i djelovanje. U

mnogim su slučajevima potrebne reforme kao što su poboljšanje sustava strukovnog obrazovanja i

osposobljavanja, unapređenje informiranja i osposobljavanja, povezivanja obrazovanja i tržišta rada

te jačanje praktičnih znanja. Članice EU-a trenutačno razvijaju nacionalne planove za provedbu

programa Garancije za mlade.

Europska komisija pomaže svakoj članici u razvijanju i provedbi njezinog plana. Komisija također

olakšava razmjenu najbolje iskustava među vladama, posebno pomoću programa uzajamnog učenja

Europske strategije zapošljavanja. Komisija (European Commission, 2014) također naglašava potrebu

stalnog praćenja učinaka Garancija za mlade na nacionalnoj razini te utvrđivanja koji su njezini dijelovi

postigli očekivano djelovanje, a koje treba promijeniti ili dopuniti. U daljnjem tekstu iznosimo iskustva

pojedinih članica EU kod provedbe Garancije za mlade.

3.2. Iskustva odabranih članica EU u provedbi Garancije za mlade

Austrija - Zahvaljujući dugogodišnjoj praksi obrazovanja mladih niske su stope nezaposlenosti mladih.

U razvijenom sustavu dualnog obrazovanja, mlade osobe stječu praktična znanja, stručnosti i

sposobnosti, a tvrtke dobivaju kvalificirane i osposobljene zaposlenike. Ujedno, u Austriji postoji uska

suradnja javnog sektora i srednje velikih tvrtki. Strukovno obrazovanje i osposobljavanje u Austriji ima

dva najvažnija uporišta: obrazovanje, osposobljavanje i naučničku praksu (u tvrtkama i ustanovama) i

cijeli niz izvrsnih srednjih i viših stručnih škola koje pružaju obrazovanje i osposobljavanje za zvanja

koje se obično ne može ostvariti u okviru sustava naukovanja. Oko 40% svih mladih ljudi, približno oko

10 tisuća godišnje, koji završe obvezno školovanje započinju osposobljavanje i naučničku praksu,

većinom u privatnim tvrtkama. Ta je mogućnost posebno zanimljiva za mlade, koji su više usmjereni

na praktična znanja i nakon završenog obveznog školovanja ne želje pohađati srednju školu u punom

trajanju. Osim što tako stječu praktična znanja, polaznici primaju i plaću, koja je u nekim zvanjima

prilično veliku. Kada završe osposobljavanje i naučničku praksu, neki od polaznika imaju više od 19

godina i razmjerno uspješno nalaze posao. Nešto je veća nezaposlenost u sljedećoj dobnoj skupini (20-

24 godine), što je u najvećoj mjeri uzrokovano činjenicom da je tu visok udio sezonskih radnika (koji

često rade u turističkom sektoru i graditeljstvu) koji su svake godine nezaposleni nekoliko tjedana ili

mjeseci. Istina, postoje zanimanja za koja su mogućnosti zapošljavanja prilično sužena pa je onda veći

broj nezaposlenih mladih. Za njih zavod za zapošljavanje blisko surađujući s obrazovnim ustanovama,

posebice srednjim školama, provodi programe prekvalifikacije i dokvalifikacije i nastoji ih što prije

uključiti u tržište rada. Vrlo je širok raspon mjera koje se provode, poseban je naglasan na ranom

interveniranju, a prema Arbeitsmarktservice Österreich (2011) više od petine raspoloživih sredstava

troši se na za aktivne mjere za mlade u dobi 15 - 19 godine iako te osobe čime manje od 6%

nezaposlenih.

Danska - Ministarstvo rada (The Danish Ministry of Employment, 2014), navodi kako ta zemlja ima nižu

stopu nezaposlenosti mladih u odnosu na druge EU-članice. Takav uspjeh nije neočekivan i nije doveo

262

do prekida provedenih aktivnosti, nego su pojačane reforme vezane uz ranu intervenciju, mjere za

olakšanje prijelaza iz obrazovanja na tržište rada i poboljšani poticaji za mlade osobe u aktivnom

traženju zaposlenja. Reforma tržišta rada sastojala se od tri faze, a temeljila se na tri najvažnija načela:

a) usmjerenosti prema potrebama - pri radnom aktiviranju nezaposlenih uzimaju se u obzir potrebe

svake nezaposlene osobe i regionalnog tržišta rada; b) decentralizaciji upravljanje tržištem rada

povjereno je regionalnim vijećima koja usklađuju tržište rada s lokalnim potrebama, uz odgovarajuće

mjerenje učinaka, i c) uključivanju socijalnih partnera u upravljanje tržištem rada - u taj su proces

aktivno i neposredno uključeni socijalni partneri putem regionalnih vijeća i nacionalnog vijeća tržišta

rada, koja imaju savjetodavnu ulogu u lokalnoj vlasti, odnosno u Ministarstvu rada. Poseban je

naglasak stavljen na smanjivanje ispadanja iz obrazovanja jer je posve očito kako su mlade osobe niže

razine obrazovanja mnogo više pogođene nezaposlenošću od onih s višim obrazovnim razinama, Bilo

je teško uskladiti ponudu i potražnju s obzirom na obrazovne programe koje gospodarski subjekti traže

na tržištu rada i onih programa koje su završavali mladi. Još uvijek postoji značajan jaz između potreba

na tržištu rada i programa koje mladi završavaju. Istina, stanje je nešto poboljšano zahvaljujući razvoju

dualnog sustava strukovnog obrazovanja. Sa svakom mladom nezaposlenom osobom tijekom prvog

tjedna prijave na zavod za zapošljavanje organizira se intervju, koji je polazište za daljnje aktivnosti

usmjerene na njezino zapošljavanje ili povratak u sustav obrazovanja. Unutar mjesec dana od nastanka

nezaposlenosti sve mlade osobe dobivaju ponudu za raznovrsne oblike aktivacije, time da su sustavi

novčanih naknada i socijalnih pomoći usmjereni da bi snažnije poticali zapošljavanje ili nastavak

obrazovanja.

Finska - Finska je među prvim zemljama koja je započela sa sveobuhvatnim holističkim pristupom

provedbe modela Garancija za mlade nastojala bolje povezivati obrazovni sustav i sustav

zapošljavanja. Prema izvještaju nadležnog Ministarstva (The Finish Ministry of Employment and the

Economy, 2014) Garancija za mlade omogućila je ranu intervenciju u ublažavanju nezaposlenosti i

sprječavanju upadanje u dugotrajnu nezaposlenost, snažnije poštivanje regionalnih nejednakosti,

poboljšanje suradnje između tijela na različitim razinama nadležnosti i unaprjeđenje odnosa između

vlasti i mladih. Zahvaljujući tom programu značajno je poboljšana svijest o stanju mladih ljudi i

njihovim potrebama za uslugama. Mlade osobe navode kako je Garancija pomogla u definiranju

njihovih budućih planova i povećala motivaciju kod traženja posla i/ili obrazovanja. Ujedno je

unaprijeđen sustav nadziranja i statističkog praćenja. Ulaganja u mlade omogućilo je smanjenja

nezaposlenosti među mlađom populacijom, a čak je 83,5% mladih koji su ušli u nezaposlenost u

razdoblju od tri mjeseca pronašlo posao, upućeno je na vježbeničku praksu ili naukovanje, odnosno

daljnje obrazovanje.

Njemačka - Prema navodima Saveznog ministarstva rada i socijalnih poslova (Federal Ministry of

Labour and Social Affairs, 2014) stanje na njemačkom tržištu rada je pozitivno, ali je potrebno dodatno

olakšati mladim ljudima ulazak u svijet rada. To ne znači samo značajno smanjiti broj nezaposlenih

mladih nego izazov mora biti usmjeren identificiranje i pružanje ciljane pomoći mladim osobama u

dobi od 20 do 25 godina koje nemaju potrebnu stručnu spremu ili vještine. Jedna od prednosti

njemačkog obrazovnog sustava je što u njemu sudjeluju sve razine vlasti: na saveznoj razini propisuje

se nastavni plan, savezne pokrajine razvijaju konkretne nastavne planove dok krovne organizacije

različitih strukovnih udruženja obavljaju završne ispite. Njemačka je poznata po dualnom sustavu

obrazovanja koji omogućuje mladima da vrlo rano stupe u kontakt sa svijetom rada i s mogućim

budućim poslodavcima. Stručna ponuda u sustavu obrazovanja vrlo je bliska potrebama tržišta rada,

a ujedno se potiče jačanje pouzdanosti u kvalifikacijske standarde. Ovaj sustav omogućava intenzivnu

fazu učenja koja poslodavcima pruža razmjerno pouzdanu mogućnost procjene sposobnosti i

potencijala određenog kandidata na kraju njegove izobrazbe, pa se u značajnoj mjeri smanjuje i rizik

od njihovog donošenja pogrešnih odluka u pogledu zapošljavanja.

263

Švedska - Prva je započela s programom Garancije za mlade još 1984. godine, a sudjelovanje u

mjerama aktivne politike ograničeno je u maksimalnom trajanju od 15 mjeseci. U programu Garancije

za mlade ciljana skupina su mlade osobe u dobi od 16-24 godine starosti koje su prijavljene zavodu za

zapošljavanje više od tri mjeseca. Primatelji novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti dobivaju

dodatni iznos u vrijednosti 27 eura po danu ako sudjeluju u programima tržišta rada. Mlade osobe u

dobi do 25 godina koji ne primaju naknadu za nezaposlene ostvaruju novčanu "naknadu za razvoj" ako

polaze mjere obrazovanja i usavršavanja. Nastoji se brzo pomoći mladim ljudima i ponuditi usluge

zapošljavanja kako bi poboljšali vjerojatnost pronalaženje odgovarajućeg zapošljavanja i/ili

mogućnosti obrazovanja. Podršku koju pruža javna služba za zapošljavanje u traženju posla podijeljena

je u tri faze: 1) prijavu na zavod za zapošljavanje; 2) tijekom sljedeća tri mjeseca provodi se dubinska

procjena potreba i ambicija korisnika; 3) nakon tri mjeseca nezaposlenosti, intenziviraju se aktivnosti

traženja posla i kombiniraju se s mjerama aktivne politike tržišta rada kao što su stjecanje radnog

iskustva, pripravnički programi, olakšavanje i podrška u pristupu obrazovanju i stručnom usavršavanju

te sufinanciranje poduzetničkih aktivnosti (Mascherini, 2012).

3.3. Garancija za mlade u Hrvatskoj

Mreža mladih Hrvatske (MMH), krovna organizacija mladih koja okuplja 64 udruge mladih i za mlade,

ulagala je višegodišnje napore u zagovaranje sustavnog pristupa u rješavanju problema

nezaposlenosti mladih jer je prepoznala izazove koji proizlaze iz kompleksnosti takve sveobuhvatne

reforme. Stoga je već 2010. u procesu izrade Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja 2011.-2012.

zagovarala osnivanje međusektorske radne skupine koja bi razvijala "hrvatski koncept". Ministarstvo

rada i mirovinskog sustava (MRMS) izašlo je s prvim prijedlogom mjera u prvoj polovici 2013., a u

srpnju 2013. MMH i Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) zajedničkim su priopćenjem prozvali

predlagača. MMH i SSSH (2013) smatraju kako sadržaj javnosti predstavljenih mjera u 2013., iako

obuhvaća određene dobre ideje, nije sustavno razrađen, a mnoge su mjere same po sebi upitne

kvalitete. Između ostalog, nisu jasno postavljeni ciljevi (trebaju li osigurati dugotrajno zaposlenje ili

privremeno), ne rješava se status nekih posebno problematičnih skupina (npr. osobe sa završenom

gimnazijom) za koje su predviđeni neprikladni poslovi (npr. rad s djecom s posebnim potrebama, za

što nisu kvalificirani). Također, nije bilo jasno kako će se ovim mjerama uspjeti obuhvatiti sve

nezaposlene mlade jer je izgledalo kako se prevelik dio mjera oslanja isključivo na potražnju tržišta

rada, odnosno potrebe poslodavaca. Nadalje, MMH i SSSH vjeruju kako mjere nisu u skladu s

društveno-ekonomskim prilikama u Hrvatskoj jer predviđene naknade njih nisu dovoljne za

podmirenje osnovnih potreba korisnika. Zbog toga, a i kako se provedbom ovih mjera ne bi na

posredan način snižavala cijena rada, smatrali su kako je potrebno težiti izjednačavanju naknada razini

minimalne plaće (oko 2,360 kuna neto). Također, pri pokrivanju putnih troškova u obzir treba uzeti

stvarne troškove, jer 400 kuna predviđenih u pojedinim mjerama nije uvijek dovoljno da se oni pokriju.

Prema njihovom mišljenju predstavljene mjere ne sadrže sustave za nadzor i analizu njihove provedbe,

odnosno učinkovitosti u tome da zaista dosegnu svoje ciljane korisnike i poboljšaju njihovu situaciju.

Potrebno je postaviti formalne indikatore koji će omogućiti jasan uvid u učinkovitost provedbe, kako

bi se kasnije moglo odrediti koje su mjere učinkovite a koje nisu, koje treba prilagoditi, a koje prestati

koristiti. Garancija za mlade predstavlja zajednički europski projekt koji će se provoditi kroz niz godina

i postepeno trebati prilagođavati potrebama, koje će se i same mijenjati s vremenom. Konačno, MMH

i SSSH naglašavaju kako je u pripremu mjera potrebno uključiti sve relevantne društvene aktere. To

je potaknulo Ministarstvo u rujnu 2013. na osnivanje Savjeta ministra za izradu Plana implementacije

Garancije za mlade kao radnog tijela koje okuplja 17 različitih dionika, uključujući predstavnike

socijalnih partnera i relevantne organizacije civilnog društva - među ostalim Mrežu mladih Hrvatske te

Centar za edukaciju, savjetovanje i informiranje (CESI) kao predstavnice mladih žena. Savjet je od rujna

264

do prosinca 2013. godine intenzivno radio na analizi potpore za mlade na tržištu rada i na

prepoznavanju i razvijanju mjera potrebnih za provedbu sheme Garancije za mlade. Po izvršenju

početne zadaće Savjet nastavlja s radom kao nadzorno i savjetodavno tijelo.

Europska komisija Hrvatskoj je privremeno odobreno 61,82 milijuna eura, odnosno više od 460

milijuna kuna za provedbu programa zapošljavanja mladih. Osnova europske inicijative su mjere

usmjerene na mlade u dobi od 15 do 24 godine, ali postoji mogućnost da se sredstva koriste i za

nezaposlene mlade do 29 godina starosti. Vlada Republike Hrvatske na 152. sjednici održanoj 24.

travnja 2014. godine usvojila je Plan implementacije Garancije za mlade. Provedba Garancije za mlade

u Hrvatskoj u punom opsegu očekuje se u 2017., a njome će se jamčiti da “svaka osoba mlađa od 25 i

osoba mlađa od 30 godina dobije kvalitetnu ponudu za posao (natječaj), vježbeništvo, obuku na poslu,

naukovanje ili nastavak obrazovanja unutar 4 mjeseci od nastupanja nezaposlenosti“. Mjere

obuhvaćaju pružanje kvalitetnog savjetovanja o izboru karijere koje treba započeti još u osnovnoj

školi, do usklađivanja sustava obrazovanja, posebno strukovnog, sa stvarnim potrebama na tržištu

rada, i to kroz prilagodbu upisnih kvota. Mjerama je obuhvaćeno i osnaživanje sustava učenja na

radnom mjestu, poticanje nastavka obrazovanja u višem stupnju i povećanje kvalitete obrazovanja, uz

što više praktičnog rada. Garancijom se želi obuhvatiti što širi krug mladih nezaposlenih osoba, a

posebna je pozornost usmjerena na mlade osobe s nižim kvalifikacijama i visoko obrazovane bez

radnog iskustva. Pojedine mjere nabrojane su u Okviru 1.

Okvir 1: Spisak mjera u sustavu Garancija za mlade u Hrvatskoj

• „Uz pola – pola do prvog posla“ – potpora za zapošljavanje mladih osoba bez radnog staža

• „Pola-pola” - potpora za zapošljavanje

• „Pola–pola za uključivanje” – potpora za zapošljavanja osoba s invaliditetom

• „Pola – pola i za osobe romske nacionalne manjine” – potpora za zapošljavanja osoba romske

nacionalne manjine

• „Tvoja inicijativa – tvoje radno mjesto“ – potpora za samozapošljavanje

• „Zajedno smo jači” – potpora za zapošljavanje upravitelja zadruge

• „Rad i nakon ljeta”- potpora za zapošljavanje u turizmu

• „Rad i nakon stručnog osposobljavanja" – potpora za zapošljavanje

• „Učim uz posao“ – potpora za usavršavanje novozaposlenih osoba

• „Znanje se isplati" -obrazovanje nezaposlenih

• „EU i zanimanja budućnosti“ - programi usavršavanja i obrazovanja mladih

• „I mladi uče za posao“ - programi školovanja i osposobljavanja nezaposlenih mladih osoba za i kod

poznatog poslodavca

• „Učenjem do poduzetnika"

265

• „Programi opismenjavanja mladih" - obrazovanje nezaposlenih

• „Osposobljavanje na radnom mjestu“

• „Rad i staž i prijevoz" - stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa

• „Radom za zajednicu i sebe“ – su/financirano zapošljavanje u javnom radu

• Komunalni javni radovi– sufinancirano zapošljavanje u komunalnim javnim radovima

• „Pomoć sebi i drugima“ – zapošljavanje kroz pojedinačne projekte javnih radova

• „Mladi za mlade“- pomagači u nastavi - javni radovi za mlade

• „Mladi za EU“ – suradnici na EU projektima u nevladinom sektoru i organizacijama socijalnih partnera

- javni radovi za mlade

• „Mladi za zajednicu“ - mini javni radovi za mlade

• „Zapošljavanje u socijalnom poduzetništvu“ – sufinanciranje zapošljavanja u javnim radovima u

socijalnim poduzećima

• „Podrška socijalnom uključivanju“ – sufinancirano zapošljavanje u javnom radu namijenjeno

socijalnom uključivanju osoba iz sustava institucionalne skrbi

• Pokreni zajednicu

• „Podrška transformaciji i deinstitucionalizaciji domova socijalne skrbi“

• „Koordinatori društveno korisnog rada“

• „Stalni sezonac“ – sufinanciranje doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje stalnim sezonskim

radnicima

Hrvatska je jedna od zemalja koja svoju Garanciju za mlade proširuje na dobnu granicu do 29 godina,

a program koji sadrži 11 mjera predstavljen je već s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Za njegovu

provedbu osigurana su sredstva iz specifične alokacije Inicijative za zapošljavanje mladih koja za

Republiku Hrvatsku iznose 66.177.144 EUR za dvogodišnje razdoblje (2014.-2015.). Toj alokaciji se za

isto razdoblje pridodaju i sredstva Europskog socijalnog fonda u jednakom iznosu. Uz to, dio sredstava

će se osigurati i iz nacionalnih izvora. Kako će provedba biti postupna, nema sveukupne procjene cijele

financijske strukture, ali za 2014., 2015. i 2016. godinu iznosit će otprilike 150 milijuna eura. MRMS

pripremati će Godišnje izvješće o provedbi najkasnije u veljači tekuće godine, a Godišnji plan

implementacije do kraja ožujka tekuće godine.

3.4. Druga strana mjera aktivne politike tržišta rada

Prevelika očekivanja koja se stvaraju promidžbom aktivne politike tržišta rada kao instrumenta kojim

će se razriješiti problemi nezaposlenosti mladih mogu biti kontraproduktivna jer ne odgovaraju

266

stvarnim mogućnostima koje je ta politika pokazala u drugim zemljama i Hrvatskoj. Važno je uskladiti

očekivanja javnosti i nositelja politike sa stvarnim dosezima aktivne politike tržišta rada.

U svim se zemljama od početaka primjene aktivne politike tržišta rada prilikom uvođenja pojedinih

mjera obično preuzimaju one koje su se u nekoj drugoj zemlji navodno uspješno primjenjivale, ali

pritom se učestalo zaboravlja da je za njihov učinak potrebno i odgovarajuće okruženje. Godine 1984.

Švedska je prva uvela „Garanciju za mlade”, Norveška 1993., a Danska i Finska 1996. godine. Prije krize

švedski se model dokazao uspješnim i poslužio je drugima za imitaciju, ali ti su se učinci i u Švedskoj

izgubili dolaskom krize. Garancija za mlade pogodna je za brže snalaženje onih koji su i inače spremniji

za tržište rada, ali ne rješava potrebe ugroženih skupina niti mnogima daje trajno rješenje. I u Švedskoj

upozoravaju da bi se trebalo fokusirati na unaprjeđenje sposobnosti i dokvalifikaciju, a ne pomaganje

mladima da nađu bilo kakvo zaposlenje (Eurofound 2012.).

Dapače, njemačka analiza učinkovitosti mjera aktivne politike tržišta rada usmjerene na mlade utvrdila

je čak štetan učinak formiranja poslova u javnom sektoru na buduću zapošljivost korisnika mjere

(Caliendo i dr. 2011.).

Javni su radovi u svojim početcima bili namijenjeni stvaranju dodatne agregatne potražnje (kako je to

već 1820. predviđao Malthus, a u doba velike krize uz utjecaj Keynesa provođeni u brojnim zemljama).

Međutim, u sklopu suvremene politike na tržištu rada izgubili su takvu ulogu i namjera im je ponajprije

da ugrožene skupine očuvaju kontakt s tržištem rada i zapošljivost. Iako bi sudjelovanje u takvim

programima trebalo pomoći u kontaktu s tržištem rada i signalizirati da takvi radnici uspijevaju očuvati

radne sposobnosti, s obzirom na to da su takve mjere obično usmjerene na usku skupinu teško

zapošljivih, može se javiti suprotan učinak stigmatiziranja u selekcijskom postupku kod tržišnog

zapošljavanja pa im to sudjelovanje može još i smanjiti umjesto povećati šanse kod privatnih

poslodavaca. Na takvim poslovima koje država stvara mimo stvarnog tržišta i potrebe, ne razvijaju se

kompetencije niti stvara socijalni kapital koji bi se mogao valorizirati na tržištu privatnih poslodavaca.

Osim toga, postoji opasnost da sudionici prihvate sudjelovanje u mjerama koje donose plaću ili

socijalna prava kao konačni cilj, te ostaju zarobljeni u tom statusu umjesto da se pripremaju i bore za

sudjelovanje na stvarnom tržištu rada.

Ne samo da takvo zapošljavanje nema trajnog učinka na same korisnike mjera, nego nema učinka niti

na ukupnu nezaposlenost, jer ako je riječ o obavljanju poslova koji su društveno korisni i potrebni,

istiskivat će zapošljavanje na istovrsnim poslovima u javnom sektoru, odnosno u privatnom u tvrtkama

koje bi pružale istovrsne usluge pod tržišnim uvjetima.

Ostale vrste mjera uglavnom pokazuju pozitivan učinak poboljšanje šansi korisnika na tržištu rada.

Problem se potencijalno javlja upravo u tome što je sklonost i sposobnost za obrazovanje i

sudjelovanje u drugim mjerama veća upravo u onim aktivnijim grupama koje i inače imaju veću

vjerojatnost za zaposlenje, što se odražava kao efekt obiranja vrhnja.

Obrazovanje i obuka omogućuju usklađivanje svojstava ponude i potražnje za radom u uvjetima

strukturnih neusklađenosti, dakle kada postoje radna mjesta koja se ne uspijevaju popuniti, odnosno

kada upravo nedostatak odgovarajućih radnika ograničava otvaranje novih radnih mjesta usprkos

potražnji na tržištu proizvoda i raspoloživom kapitalu za pokretanje proizvodnje. Međutim ukoliko

nezaposlenost nije samo strukturne naravi, učinka na ukupnu nezaposlenost ne može biti. Jedino se

poboljšavaju šanse pojedinačnih korisnika mjera, ali i to je ograničeno ako se ne otvaraju nova radna

mjesta. Rezultati svih mjera nužno su ovisni i o kretanju gospodarskog ciklusa, pa u načelu mjere daju

bolje rezultate u uvjetima općeg rasta zaposlenosti. Zato se učinkovitost mjera razlikuje ne samo po

zemljama, nego i unutar iste zemlje po različitim razdobljima ovisno o gospodarskoj strukturi i

267

gospodarskim kretanjima. Subvencionirano zapošljavanje može biti oblik izjednačavanja šansi

ugroženih skupina na način da poslodavcima postane atraktivnije zapošljavanje pripadnika odabranih

skupina koji imaju potencijal postizanja iste proizvodnosti kao ostali radnici, ali su zbog pripadnosti

specifičnoj grupi na tržištu rada u lošijem položaju, dakle rješava se problem asimetrije informacija na

tržištu smanjivanjem rizika za poslodavca. U tu se skupinu mogu svrstati i razni oblici subvencioniranja

pripravništva i stručne prakse kojima se olakšava tranzicija iz obrazovanja u svijet rada. Problem koji

se javlja kod ove vrste mjera je mrtvi teret zaposlenih uz subvenciju koji bi se na ta radna mjesta

zaposlili i bez takve subvencije, te učinak zamjene (supstitucije) u kojoj subvencionirani nezaposleni

popunjavaju radna mjesta koja bi inače popunili neki drugi iz skupa nezaposlenih pa nema neto učinka

na veličinu nezaposlenosti (pravednija preraspodjela tereta nezaposlenosti može biti legitimni cilj koji

se time ostvaruje, ali brojnost se ne mijenja).

Subvencionirano zapošljavanje i samozapošljavanje moglo bi utjecati na to da se stvore radna mjesta

koja inače ne bi postojala u uobičajenim tržišnim uvjetima, ali to znači da se stvara radno mjesto niže

proizvodnosti nego što je ukupna plaća koju radnik prima. Postoji nada da će s vremenom porasti

proizvodnost takvog radnika te da će radno mjesto opstati i kada subvencije prestanu, ali za to nema

nikakvih jamstava; ako je radno mjesto trajno vezano uz nižu proizvodnost, ono se mora ugasiti kad

subvencije prestanu. Dapače, ako je riječ o radnom mjestu na kojem proizvodnost odgovara plaćanju

pune nadnice, postoji opasnost da takvi subvencionirani poslovi zbog manjih troškova istodobno

istiskuju istovrsne poslove u konkurentskim poduzećima.

U Hrvatskoj je već stečeno značajno iskustvo sa svim poznatim mjerama aktivne politike tržišta rada

koje provodi HZZ. Sustavnih i temeljitih evaluacija svih aspekata nije bilo, a nekoliko kvalitetnijih

pokušaja su Dorenbos i suradnici (2002.), Babić (2003.), HZZ (2005.), Anghel (2008.) te Matković, Babić

i Vuga (2012.). Pristup analizi u njima je različit, ali učinak koji se može prepoznati je uglavnom vrlo

skroman i kratkoročan. Tako javni radovi ne pokazuju nikakav ili čak negativan učinak na vjerojatnost

budućeg zapošljavanja, upravo na isti način kako je to i u drugim zemljama, obrazovanje za nepoznatog

poslodavca nema vidljivih učinaka, a potencijalno pozitivan učinak na zapošljivost korisnika iskazuje

subvencionirano zapošljavanje, ali pri tome zanemaruje mrtvi teret, zamjenu, istiskivanje i obiranje

vrhnja.

Problem evaluacije pojedinih mjera može se susresti i sa zanemarivanjem zakona opadajućih prinosa,

odnosno često se analiziraju mjere primijenjene na usku ciljanu skupinu, ali što se primijenjuje na

većem udjelu nezaposlenih osoba, njihov se učinak nužno smanjuje – npr. subvencija za zapošljavanje

jednom nezaposlenom povećava njegove šanse pred ostalima, ali ako i drugi imaju pravo na

subvenciju, ukupna se vjerojatnost za zapošljavanje, uz iste izdatke po korisniku, neće za sve korisnike

povećati u istoj mjeri kao što je to bilo dok se odnosila samo na jednog. Ili, u ekstremnom slučaju, kada

bi svi nezaposleni bili korisnici, učinka vjerojatno ne bi ni bilo.

U slijedećim godinama Hrvatska će, zbog visoke stope nezaposlenosti mladih, imati priliku iskoristiti

stotine milijuna kuna u sklopu programa garancije za mlade. To bi Hrvatsku naizgled moglo dovesti

korak bliže prosjeku izdataka za aktivne mjere u odnosu na veličinu BDP-a, ali to će značiti dodatnu

koncentraciju sredstava samo na jednu skupinu nezaposlenih osoba, zanemarujući u potpunosti zakon

opadajućih prinosa koji nužno djeluje i u ovom slučaju. Što je veći broj mladih integriran u takve

programe, to će biti teže osmisliti aktivnosti u koje bi se uključili, a učinak na pojedinačnu zapošljivost

i društvena korisnost bit će sve manji. Cijeli niz aktivnosti u sklopu tog programa služi samo

privremenom održavanju aktivnosti te skupine bez ikakva učinka na stjecanje ljudskog kapitala koji bi

povećao buduću zapošljivost i proizvodnost (npr. HZZ plaća zapošljavanje gimnazijalaca i prvostupnika

nepedagoških zanimanja kao pomagača u nastavi, što je nespojivo s poslovima koje bi mogli raditi u

budućnosti).

268

4. Zaključak

Program mjera Garancije za mlade podrazumijevaju strukturnu reformu i cjelokupan preokret u načinu

uključivanja mladih u tržište rada. To znači da je potrebno prilagoditi sustav pojedinih članica kako bi

se unutar 4 mjeseca od napuštanja ili završetka školovanja ili od nastupanja nezaposlenosti pružilo

mladoj osobi podršku prilikom uključivanja u tržište rada. Širom Europe, dostupnost obavijesti o tržištu

rada i informacija o općenitim trendovima zapošljavanja, strukturi tržišta rada, načinu na koji tržište

rada funkcionira, interakciji između ponude i potražnje radne snage, različitostima nacionalnoga,

regionalnog i lokalnog tržišta rada, jednakosti i različitostima unutar zanimanja i putova napretka mora

biti čvršće povezana s osposobljavanjem nastavnika i savjetnika za profesionalno usmjeravanje. To ima

i velike posljedice za razvoj radne snage i potrebu suradnje šest međusektorskih područja politike:

osnovnog obrazovanja, strukovnog obrazovanja i osposobljavanja, visokoškolskog obrazovanja,

obrazovanja odraslih, zapošljavanja i socijalnog uključivanja. Garancija za mlade podrazumijeva

unapređenje sudjelovanja poslodavaca, poticanje poduzetništva, aktiviranje programa društvene

obnove i sustavno ulaganje u razumijevanje tržišta rada kako bi se omogućila bolja usklađenost

ponude i potražnje radne snage na tržištu rada. Zemlje članice bi trebale razmjenjivati pozitivna

iskustva, ali i svaka članica mora naći specifični model koji će prilagoditi svom gospodarstvu. Europske

komisije za zapošljavanje u potpunosti podržava sudjelovanje mladih i socijalnih partnera u svim

fazama procesa, od osmišljavanja, preko provedbe do nadzora i evaluacije mjera Garancije za mlade.

Stanje na tržištu rada Hrvatske posebno je zabrinjavajuća za mlade ljude jer se njihova nezaposlenost

drastično povećala te je gotovo 50%, dok se i dalje povećava udio mladih koji ne rade, ne obrazuju se

niti se stručno usavršavaju. Hrvatska je suočena i sa složenim izazovima u području obrazovanja u

pogledu relevantnosti za tržište rada i kvalitete nastave u svim sektorima obrazovanja. Nedovoljno su

razvijeni učenje kroz rad i profesionalno usmjeravanje u srednjoškolskom i visokom obrazovanju, a u

strukovnom obrazovanju i osposobljavanju, kao i u srednjoškolskom i visokom obrazovanju, niska je

razina uključenosti poslodavaca.

Garancija za mlade zahtijeva brzo djelovanje u rješavanju problema nezaposlenosti mladih, kako bi se

izbjeglo njihovo upadanje u dugotrajnu nezaposlenost i posljedično smanjivanje njihove zapošljivosti,

povećani rizik od problema mentalnog i tjelesnog zdravlja, izolacija i asocijalno ponašanje, socijalna

isključenost i siromaštvo. Sudjelovanje u mjerama Garancija za mlade također je važno za ponovnu

izgradnju odnosa povjerenja između vlasti i mladih osoba. Ne iznenađuje kako su mjere Garancije za

mlade učinkovitije za osobe koje su spremne raditi, odnosno više usmjereni na aktivno uključivanje na

tržište rada nego kod sudionika koji su zbog dugotrajne nezaposlenosti obeshrabreni te su izgubili

nadu da će naći posao. Podjednako je važna stalna i uska suradnja svih nadležnih tijela na različitim

razinama vlasti.

Iz svega iznesenoga, a posebice u skladu sa zaključcima Europske komisije (European Commission,

2013) možemo predložiti deset najvažnijih poruka za uspješnu provedbu Garancije za mlade kako bi

se ostvario stvarni utjecaj na smanjivanje nezaposlenosti i mladim osobama ponudila bolje perspektiva

u životu.

a. Garancija za mlade predstavlja novi pristup oblikovanju mjera i podrazumijeva strukturnu

reformu obrazaca na koji način sudjeluju javne, privatne i nevladine organizacije u pružanju

pomoći mladim ljudima kod ulaska u svijet rada. Tu je nužan koordiniran, holistički i

individualni pristup kako bi se spoznale mogućnosti i udovoljile potrebe svake mlade osobe.

b. Garancija za mlade prije svega zahtijeva jasnu i integriranu strategiju djelovanja koja nije

269

jednostavni nastavak nekoordiniranog djelovanja i mjera. Inače je Garancija izložena opasnosti

da postane nesuvisla i neodrživa, a time neće postići svoju punu vrijednost. Zbog toga u

njezinom provođenju ne smije se podcijeniti važnost postavljanja jasnih ciljeva, spoznavanja

načina ostvarivanja njezine učinkovitosti i izgradnje posvećenosti svih dionika.

c. Uspjeh Garancije u velikoj mjeri ovisi o postojanju značajne podrške, posvećenosti,

koordinacije i suradnje najviših tijela državne vlasti, ali i uključenosti i suradnje dionika na svim

razinama vlasti.

d. Kao temeljni preduvjet potrebno je dobro planirati potrebna financijska sredstva kako bi se

osigurala održivost programa u srednjem ili dugom roku. Pritom su nužni rana identifikacija,

koordinacija i strateško planiranje u raspodjeli sredstava na temelju objektivne analize

ostvarenih učinaka.

e. Uspjeh se ne može postići bez široke uključenosti, poštivanja i suradnje mnogobrojnih dionika

u javno, privatnom i nevladinom sektoru, posebice socijalnih partnera i organizacija mladih.

Danas su mladi kod ulaska u svijet rada suočeni s mnogobrojnim složenim problemima i

preprekama koja niti jedna organizacija ili sektor nije u stanju sam riješiti. Stoga svi uključeni

trebaju raditi zajedno u svrhu međusobne razmjene informacija, djelovanja na ranom

upozoravanju i sustavu praćenja te korištenju različitih instrumenata i metoda.

f. Garancija za mlade temelji se na načelu pružanja kvalitetne ponude zaposlenja, nastavka

školovanja, naukovanja i/ili pripravničkog staža. To znači da mladi ljudi trebaju dobiti

individualnu uslugu koja zadovoljava njihove osobne potrebe i uspješno rješava prepreke s

kojima se susreću na tržištu rada. S druge strane, sudionici u mjerama trebaju biti svjesni kako

su osobno odgovorni za iskorištavanje prilika koje im se nude.

g. Ulazak ili povratak mladih na tržište rada najčešće je dugotrajan i složen proces, koji zahtijeva

strpljenje i posvećenost svih uključenih, a može obuhvaćati izmjenične faze obrazovanja, rada,

nezaposlenosti i neaktivnosti. Često je potrebno preoblikovati postojeće mjere kako bi se one

prilagodile mogućnostima i potrebama sudionika, a ne interesima pružatelja usluga, pri čemu

je potrebno razdoblja nezaposlenosti i neaktivnosti svesti na minimum kako bi se izbjegle

nepovoljni utjecati dugotrajne nezaposlenosti.

h. Polazište u provedbi programa mora biti na tome kako je "bolje spriječiti nego liječiti", što prije

svega podrazumijeva ranu identifikaciju mladih u opasnosti od gubitka zaposlenja ili

neaktivnih te pružanje potrebnih informacija i usluga kako bi se oni uspješno zadržali ili što

prije vratili u zaposlenost i obrazovanje.

i. Potrebna je velika posvećenost i ozbiljnost u praćenju učinaka jer je potrebno jasno spoznati

što djeluje pozitivno, koji su potrebni preduvjeti i čimbenici provedbe kako bi se raspoloživa

sredstva usmjerila što ekonomičnije i postigla željena očekivanja. Analize politike tržišta rada

i njezinih učinaka mogu biti izuzetno intenzivne i zahtjevne u pogledu potrebnih podataka.

Posebni zahtjevi u pogledu podataka ovisiti će o prirodi analizirane reforme i upotrijebljenom

analitičkom instrumentariju ili tehnikama. Pritom potrebno je posvetiti pozornost važnim

čimbenicima kao što su neposredni i posredni učinci (ako se reformama uzrokuju promjene u

270

ponašanju korisnika tada to ima višestruke učinke za koje je potrebno dulje vremensko

razdoblje da bi se u potpunosti očitovali); raspoloživost podataka (obično postoji nedostatak

podataka ili oni nisu na raspolaganju u potrebnim vremenskim serijama; raspoloživo vrijeme

(nedovoljno raspoloživo vrijeme može biti veliko ograničenje kod pripreme i provedbe

potrebne analize jer analitičari obično imaju teškoća s nedostatkom podataka i raznovrsnim

analitičkim izazovima, dok su donositelji odluka pod pritiskom što bržeg odlučivanja o politici

i mjerama te neće željeti čekati potpuni završetak složenih i zahtjevnih analiza o procjena

učinaka).

j. Važno je početi planirati na vrijeme jer je sustav Garancija za mlade za mlade složen,

dugotrajan i zahtjeva veliki broj raznovrsnih dionika. Važno je provesti i odgovarajuću analizu

koristi i troškova (cost-benefit analiza).

Ako se Garancijom za mlade kao dijelom aktivna politika tržišta rada ne uspije sniziti agregatna razina

nezaposlenost, može se smatrati da se time ipak doprinosi lakšem izlaska mladih iz nezaposlenosti i

njihovom boljom pripremom za tržište rada. Pritom postoje jasni argumenti za prihvaćanje modela u

kojem je teret nezaposlenosti podijeljen među većim brojem ljudi koji ga snose kraće vrijeme nego

stvaranje podklase dugotrajno nezaposlenih. Za mnoge mlade, posebice one s niskom razinom

obrazovanja ili osobama koje su završile obrazovne programe koji se ne traže na tržištu rada, vrlo je

teško izaći iz dugotrajne nezaposlenih, siromaštva i povezane socijalne isključenosti. Garancija za

mlade nije panacea (sredstvo ili lijek za sve bolesti) za veće zapošljavanje i slijedom toga nižu

nezaposlenost. Ponekad se stvara pogrešna slika kako bi se mogla odmah riješiti nezaposlenost, samo

ako bi bilo dovoljno raspoloživih sredstava za provođenje mjera aktivne politike tržišta rada kao što je

Garancija za mlade. Mnogo je važnije ulagati u “kakvoću” mjera i uspjeh njihove provedbe nego u

njihovu kvantitetu. Kakvoća u tom kontekstu znači koherentni okvir mjera s jasno definiranim

sastavnim dijelovima koji se međusobno osnažuju u ublažavanju nastanka dugotrajne nezaposlenosti

i pomaganja osoba koje su već dugotrajno nezaposlene, kao i pomaganje kroz osobno savjetovanje u

odabiru onoga što je najviše u skladu s osobnim potrebama i mogućnostima.

Pogrešno provedeni programi mogu biti rasipanje sredstava, neučinkoviti, kontraproduktivni i utjecati

na istiskivanje postojećih zaposlenih. S druge strane, pozorno ostvareni programi čini se da povećavaju

zapošljavanje, malo utječu na istiskivanje zaposlenih, omogućavaju stvaranje stvarne nove vrijednosti

i mogu učinkovito povećati primanja slabije obrazovanih i zapošljivih osoba. Postoje neka zlatna pravila

i kritičan odnos u svakom programu: poslovi koji će vjerojatnije povećati buduća primanja većinom su

skuplji i teže se provode; dok su poslovi sličniji pravim poslovima i koji su naizgled možda korisniji za

zajednicu, također imaju i veću sklonost zamjene radnika u javnom sektoru. Široki programi

dokvalifikacije i obrazovanja usmjereni na velike skupine nezaposlenih rijetko su se pokazali dobrom

investicijom, bilo za zajednicu ili za sudionike programa. Zato se podrobno i precizno usmjeravanja

programa sigurno isplati.

5. Literatura

Acheson, D., (1998) Independent Inquiry into Inequalities in Health Report, London: HMSO and The

Stationery Office, http://www.archive.official-documents.co.uk/document/doh/ih/part2c.htm

[12.7.2014.]

http://www.archive.official-documents.co.uk/document/doh/ih/part2c.htm

271

Anghel, L., (2008) Evaluacija mjera aktivne politike tržišta rada koje provodi Hrvatski zavod za

zapošljavanje. Dostupno na: http://www.hzz.hr/phare2005/userdocsimages/

Evaluacija%20mjera_HR.pdf.

Arbeitsmarktservice Österreich (2011) Low Youth Unemployment Resulting from Company-based

Vocational Training and PES Focus on Apprenticeship Training, Host country paper youth guarantees,

input to Peer Review Austria, 22/23 March 2011.

Babić, Z., (2003) Uloga aktivne politike na tržištu rada u Hrvatskoj. Financijska teorija i praksa, 27 (4),

547-566.

Botrić, V., (2009) Nezaposleni i dugotrajno nezaposleni u Hrvatskoj: analiza na temelju ankete

radne snage. Revija za socijalnu politiku, 1, str. 25-44.

Caliendo, M., Künn, S., & Schmidl, R. (2011). Fighting youth unemployment: The effects of active labor

market policies, IZA Discussion Paper, No. 6222.

Dorenbos, V. et al., (2002) Evaluation of Program of Public Works in Croatia – Final Report. Rotterdam:

NEI Labour i Education & T.E.R.N.

Eurofound, (2012) Youth Guarantee: Experiences from Finland and Sweden. Dostupno na:

http://www.eurofound.europa.eu/pubdocs/2012/42/en/1/EF1242EN.pdf

European Commission (2013) Thematic Event on ‘Practical support for the design and implementation

of Youth Guarantee schemes’ Synthesis of key messages, La Hulpe, Bruxelles: European Commission,

http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=1079 [12.7.2014.]

European Commission (2014) The Youth Guarantee Making It Happen, Bruxelles: European

Commission.

European Foundation for the Improvement of Living and Working Conditions - Eurofound, (2011)

Young people and NEETs in Europe: First findings (résumé). Dublin: European Foundation for the

Improvement of Living and Working Conditions,

www.eurofound.europa.eu/pubdocs/2011/72/en/2/EF1172EN.pdf [12.7.2014.]

GHK (2012), Recent policy developments related to those Not in Employment, Education and Training

(NEETs). Dublin: European Foundation for the Improvement of Living and Working Conditions.

http://www.eurofound.europa.eu/pubdocs/2011/72/en/2/EF1172EN.pdf, [2.7.2014.]

Hughes, D., Borbély-Pecze., T. B., (2013) Nezaposlenost mladih: kriza našeg okruženja - uloga politika

cjeloživotnog profesionalnog usmjeravanja u razmatranju ponude i potražnje radne snage, ELGPN

Concept Note 2, Jyväskylä: Finski institut za istraživanja u obrazovanju (FIER), Sveučilište Jyväskylä,

Finska, http://www.elgpn.eu/publications/browse-by-

language/croatian/HR_youth_unemployment_concept_note_web.pdf/ [12.7.2014.]

HZZ, (2005) Evaluacija programa poticanja zapošljavanja. Analitički bilten, 7(3), 20-31.

ILO, (2010) Global employment trends for youth: Special issue on the impact of the global economic

crisis on youth. Geneva: International Labour Organisation.

ILO (2012) Global trends for youth. Geneva: International Labour Organisation.

http://www.ilo.org/empelm/pubs/WCMS_143349/lang--en/index.htm [12.7.2014.]



http://www.elgpn.eu/publications/browse-by-language/croatian/HR_youth_unemployment_concept_note_web.pdf/

http://www.elgpn.eu/publications/browse-by-language/croatian/HR_youth_unemployment_concept_note_web.pdf/

http://www.ilo.org/empelm/pubs/WCMS_143349/lang--en/index.htm

272

ILO (2013) Youth guarantees: a response to the youth employment crisis. Geneva: International

Labour Organisation. http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/---

ed_emp/documents/publication/wcms_209468.pdf [12.7.2014.]

Matković, T., Babić, Z. i Vuga, A., (2012) Evaluacija mjera aktivne politike zapošljavanja 2009. i 2010.

godine u Republici Hrvatskoj. Revija za socijalnu politiku, 19 (3), 303-336.

Mascherini, M., (2012) Experiences from Finland and Sweden, Dublin: European Foundation for the

Improvement of Living and Working Conditions,

http://www.eurofound.europa.eu/publications/htmlfiles/ef1242.htm [14.7.2014.].

Mreža mladih i Savez samostalnih sindikata Hrvatske (2013) Za kvalitetnu provedbu "Garancija za

mlade", H-Alter, 2. srpnja 2013. http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/za-kvalitetnu-provedbu-

garancija-za-mlade [11.7.2014.]

Organisation for Economic Co-operation and Development (2010.a) Off to a good start? Jobs for

youth. Paris: OECD.

Organisation for Economic Co-operation and Development (2010.b) Learning for jobs. Paris: OECD.

Republika Hrvatska, Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava, (2014) Plan Implementacije Garancije

za mlade, Zagreb: Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava, http://www.mrms.hr/wp-

content/uploads/2014/04/plan-implementacije-gzm.pdf [2.7.2014.]

The Danish Ministry of Employment (2014) Danish Youth Guarantee Implementation Plan,

København: The Danish Ministry of Employmen,

thttp://bm.dk/upload/BEM/Files/Dokumenter/Publikationer/2014/Afrapportering_Ungegarantien_2

30414.pdf [12.7.2014.]

The Finish Ministry of Employment and the Economy (2014) Youth guarantee 2013, The Finish Ministry

of Employment and the Economy, http://www.nuorisotakuu.fi/files/34921/Final_report.pdf

[13.7.2014.]

The German Federal Ministry of Labour and Social Affairs (2014) National Implementation Plan to

Establish the EU Youth Guarantee in Germany, Bonn: Federal Ministry of Labour and Social Affairs,

Division Information, Publications, Editorial Activities,

http://www.bmas.de/SharedDocs/Downloads/DE/PDF-Publikationen/a761-implementierungsplan-

jugendgarantie-en.pdf?__blob=publicationFile [10.7.2014.]

World Bank; UNDP, (2010) Social Impact of the Crisis and Building Resilience, Zagreb: World Bank;

UNDP Croatia, www.worldbank.hr [2.7.2014.].

http://www.eurofound.europa.eu/publications/htmlfiles/ef1242.htm

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/za-kvalitetnu-provedbu-garancija-za-mlade

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/za-kvalitetnu-provedbu-garancija-za-mlade

http://www.mrms.hr/wp-content/uploads/2014/04/plan-implementacije-gzm.pdf

http://www.mrms.hr/wp-content/uploads/2014/04/plan-implementacije-gzm.pdf

http://bm.dk/upload/BEM/Files/Dokumenter/Publikationer/2014/Afrapportering_Ungegarantien_230414.pdf

http://bm.dk/upload/BEM/Files/Dokumenter/Publikationer/2014/Afrapportering_Ungegarantien_230414.pdf

http://www.nuorisotakuu.fi/files/34921/Final_report.pdf

http://www.bmas.de/SharedDocs/Downloads/DE/PDF-Publikationen/a761-implementierungsplan-jugendgarantie-en.pdf?__blob=publicationFile

http://www.bmas.de/SharedDocs/Downloads/DE/PDF-Publikationen/a761-implementierungsplan-jugendgarantie-en.pdf?__blob=publicationFile

http://www.worldbank.hr/

273

Igra li Republika Hrvatska Ponzijevu igru?

Doc. dr. sc. Dražen Koški

Katedra za nacionalnu i međunarodnu ekonomiju, Katedra za financije i računovodstvo



[email protected]

Sažetak

Javni dug Republike Hrvatske kontinuirano raste. U 2009. godini odnos javnoga duga i bruto domaćeg

proizvoda bio je 36,75%, a u 2013. godini 67,37%. Zbog toga je Europska komisija krajem 2013. godine

pokrenula proceduru prekomjernoga deficita za Republiku Hrvatsku, kao korektivnu mjeru za

dostizanje fiskalnih kriterija iz Ugovora o Europskoj uniji. No osim u visini javnoga duga, problem je i u

načinu njegove otplate. Naime, Republika Hrvatska redovito refinancira dug, tj. dospjeli dug vraća

sredstvima dobivenim novim zduživanjem kako u zemlji tako i u inozemstvu.

Cilj ovoga rada je odgovoriti na pitanje igra li Republika Hrvatska Ponzijevu igru, odnosno ima li

refinanciranje za posljedicu rast duga geometrijskom progresijom i to po prosječnoj godišnjoj stopi

većoj od prosječne kamatne stope na taj dug. Stoga je u radu detaljno analizirana zaduženost

Republike Hrvatske od 2009. godine – prve godine u kojoj se službeno pojavila recesija, do 2013.

godine. Preciznije, analiziran je njezin javni dug, uzimajući u obzir njegovu unutarnju, ali i inozemnu

sastavnicu.

U radu je dokazano da Republika Hrvatska igra Ponzijevu igru. Tijekom promatranoga razdoblja,

unutarnji javni dug raste geometrijski po prosječnoj godišnjoj stopi od 13,05%, a prosječna kamatna

stopa na taj dug je 5,75%. Inozemna sastavnica javnoga duga raste geometrijski po stopi 14,03%, uz

prosječnu kamatnu stopu od 6,29%. Zbog Ponzijeve igre u kombinaciji s visokim rastom udjela javnoga

duga u bruto domaćem proizvodu vjerovnici mogu početi smatrati Republiku Hrvatsku nesolventnom,

i pitanje je vremena kad će joj prestati odobravati nove kredite. U tom trenutku, postat će i nelikvidna,

a reprogramiranje duga postat će neizbježno. Čak i kad ne bi bilo procedure prekomjernoga deficita,

Republika Hrvatska bi hitno morala provesti mjere za smanjenje proračunskoga deficita, a na taj način

i javnoga duga. Upravo zbog toga je ova procedura opravdana i s motrišta borbe protiv financijskoga

sloma zemlje.

Ključne riječi: Ponzijeva igra, javni dug, proračunski deficit, nelikvidnost,nesolventnost;

1. Uvod

U razdoblju od 2009. do 2013. godine javni dug Republike Hrvatske porastao je gotovo za 100 milijardi

kuna. Godine 2009. javni dug iznosio je 120,8 milijardi kuna, a u 2013. čak 220,1 milijardu kuna.

Nadalje, u 2009. godini odnos javnoga duga i Republike Hrvatske i njezina bruto domaćega proizvoda

iznosio je 36,75%, a u 2013. visokih 67,37%.


274

Visok rast javnoga duga Republike Hrvatske kako u apsolutnim tako i u relativnim iznosima razlog je

istraživanja čiji su rezultati prikazanu u ovome radu. Cilj rada je odgovoriti na pitanje igra li Republika

Hrvatska Ponzijevu igru i ako je to doista slučaj, sagledati posljedice koje Ponzijeva igra može imati na

hrvatsko gospodarstvo.

Zbog visokoga javnoga duga i deficita proračuna opće države u odnosu na bruto domaći proizvod,

Europska komisija nametnula je Republici Hrvatskoj proceduru prekomjernoga deficita. Ova

procedura pokušaj je rješenja navedene situacije i predstavlja skup mjera čijom primjenom vrijednosti

spomenutih pokazatelja u nadolazećem razdoblju trebaju biti vraćene u dopuštene granice.

Rad je strukturiran na sljedeći način. U drugome poglavlju detaljno je objašnjena Ponzijeva igra.

Istaknuto je da samo u iznimnom slučaju ona ne rezultira dužnikovom nesolventnošću.

Rezultati analize javnoga duga Republike Hrvatske zajedno s njegovom unutarnjom i inozemnom

sastavnicom prikazani su u trećem poglavlju. Analiza je provedena za razdoblje od 2009. godine – prve

godine u kojoj se službeno pojavila recesija, do 2013. godine. Također, u istome poglavlju, analiziran

je odnos javnoga duga i bruto domaćega proizvoda kao i odnos deficita proračuna opće države i bruto

domaćega proizvoda. U tom poglavlju odgovoreno je na pitanje igra li Republika Hrvatska Ponzijevu

igru i koje su njezine posljedice. U četvrtom poglavlju navedeni su zaključci istraživanja.

2. O Ponzijevoj igri

Ponzijeva igra dobila je ime po bostonskom prevarantu Charlesu Ponziju1 koji je tijekom 1920-tih

obećavao vjerovnicima visoke prinose na njihove uloge2, a te prinose isplaćivao je novcem posuđenim

od drugih vjerovnika kojima je obećavao isto. Dug je zbog toga rastao eksponencijalno, tj.

geometrijskom progresijom, sve dok Charles Ponzi napokon nije razotkriven i osuđen. Rast duga u

Ponzijevoj igri prikazan je algebarski u tablici 1.

Iz tablice 1. vidljivo je da dug od 100 novčanih jedinica posuđen početkom razdoblja postaje, na kraju

tog razdoblja, uvećan za kamatu, tj. 100(1 + p1/100) pri čemu je p1 kamatna stopa u prvome razdoblju.

Nadalje, ako se ovaj dug ne vrati, on na kraju drugoga razdoblje postaje 100(1 + p1/100) (1 + p2/100).

Dakle, dug raste eksponencijalno, pa uz pretpostavku nepromjenjivosti kamatne stope, tj. p1 = p2 = p3

=...= p, na kraju n-tog razdoblja, postaje 100(1 + p/100)n.

No, ako se dug refinancira, tj. vraća novcem stečenim novim zaduživanjem, zanimljiva su dva slučaja.

Prvi slučaj je da dužnik posudi od vjerovnika A određeni iznos, a zatim kad dođe vrijeme vraćanja duga

taj iznos vrati novcem koji je posudio od vjerovnika B. Drugi slučaj je da dužnik posudi novac od

vjerovnika A i na kraju razdoblja vrati samo kamate novcem koji je posudio od vjerovnika B, jer je

uvjerio vjerovnika A da reinvestira glavnicu. No, na kraju drugoga razdoblja, ako vjerovnici odluče više

ne reinvestirati glavnicu, dužnik mora i jednom i drugom vratiti uloženo uvećano za kamate iz drugoga

razdoblja. U oba slučaja mijenjaju se samo vjerovnici – dužnikov dug raste eksponencijalno i na kraju

drugoga razdoblja iznosi 100(1 + p/100)2. Za dužnika je ovo jednako kao da uopće ne vraća dug.

Tablica 1. Rast duga u Ponzijevoj igri

Razdoblje Vjerovnik Početna vrijednost duga Konačna vrijednost duga

1 A 100

1 Pravo ime Charlesa Ponzija (1882.-1949.) bilo je Carlo Pietro Giovanni Guglielmo Tebaldo Ponzi. 2 U vrijeme kad je godišnja stopa na bankovne depozite bila 5%, Charles Ponzi obećavao je vjerovnicima 50% za 90 dana. Vidjeti o tome: http://www.sec.gov/answers/ponzi.htm (27. 07. 2014.)

http://www.sec.gov/answers/ponzi.htm%20(26

275

100 (1 +𝑝1

100)

2 B 100 (1 +𝑝1

100)

100 (1 +𝑝1

100) (1 +

𝑝2

100)

3 C 100 (1 +𝑝1

100) (1 +

𝑝2

100)

100 (1 +𝑝1

100) (1 +

𝑝2

100) (1 +

𝑝3

100)

Uz pretpostavku 𝑝1 = 𝑝2 = 𝑝3 = ⋯ = 𝑝, konačna vrijednost duga na kraju n-tog razdoblja bit će:

100 (1 +𝑝

100)

n

Izvor: autorov prikaz

Navedena tri slučaja (nevraćanje duga i dva slučaja refinanciranja duga) impliciraju da dužnik posuđuje

novac za potrošnju samo na početku prvoga razdoblja, a daljnje posudbe samo su refinanciranja

početnoga duga i dužnik ih ne koristi za osobnu potrošnju. Zbog toga je u ovim slučajevima stopa rasta

duga jednaka kamatnoj stopi3.

No, ako se dužnik zadužuje u svakom razdoblju ne samo kako bi refinancirao postojeći dug, već i kako

bi dodatno trošio, dug će rasti po stopi koja je veća od kamatne. Ova situacija predstavlja Ponzijevu

igru u punom smislu riječi.

Do sada se pretpostavljalo da je kamatna stopa fiksna tijekom promatranih razdoblja. Čak i da to nije

slučaj, posljedice Ponzijeve igre bitno se ne mijenjaju. Naime, ako kamatna stopa raste, jasno je da

raste dug. No, ako kamatna stopa pada, dug opet raste, ali po manjoj stopi. Drugim riječima, pad

kamatne stope samo znači da će konačna vrijednost duga biti manja nego što bi bila da kamatna stopa

nije pala. To i jest smisao refinanciranja duga u uvjetima pada kamatne stope – dužnik će na kraju

platiti manje nego što bi platio da je kamatna stopa ostala nepromijenjena. Dug ostaje nepromijenjen

samo ako je kamatna stopa jednaka nuli ili ako dužnik iz vlastitih sredstava redovito podmiruje kamatu.

Ovo potonje poznato je pod nazivom stabilizacija duga4. Iz navedenoga proizlazi logičan zaključak da

će se dug smanjivati samo ako dužnik iz vlastitih sredstava, dakle ne iz sredstava dobivenih novim

zaduživanjem, vraća i glavnicu i kamate.

Vrlo vjerojatna posljedica Ponzijeve igre je dužnikova nesolventnost, tj. nemogućnost podmirenja

obveza vlastitim sredstvima na trajnoj osnovi. Kad vjerovnici shvate da dužnik igra Ponzijevu igru i

procijene da je nesolventan, prestat će mu odobravati nove kredite pa će on postati i nelikvidan5.

Treba istaknuti da Ponzijeva igra samo u iznimnom slučaju ne vodi prema dužnikovoj nesolventnosti.

To je prikazano u nastavku.

Neka je:

3 Preciznije, stopa geometrijske progresije duga jednaka je geometrijskoj sredini kamatnih stopa tijekom promatranih razdoblja. 4 Vidjeti primjerice u Blanchard (2000, str. 522) 5 Za vjerovnika to može značiti da nikada neće dobiti natrag svoja sredstva pa vjerovnici često nameću dužnicima mjere za smanjenje zaduženosti.

276

Dt = (1 + i)Dt-1 + PDt (1)

gdje je:

Dt = dug u vremenu t

i = nominalna kamatna stopa6

Dt-1 = dug u vremenu t -1

PDt = primarni deficit u vremenu t

Dijeljenjem obje strane jednadžbe (1) s nominalnim bruto domaćim proizvodom u vremenu t,

Yt, nastaje:

D𝑡

𝑌𝑡= (1 + 𝑖)

𝐷𝑡−1

𝑌𝑡+

𝑃𝐷𝑡

𝑌𝑡 (2)

Izraz (2) može se pisati:

Dt

Yt=(1+i)

Yt-1

Yt Dt-1

Yt-1+

PDt

Yt (3)

Budući da je:

Yt-1

Yt=

1

1 + 𝑛 , (4)

jer je:

Yt = (1 + n)Yt‐1, (5)

odnosno:

1 = (1 + 𝑛)Yt-1

Yt, (6)

pri čemu je n stopa rasta nominalnoga bruto domaćeg proizvoda, proizlazi:

Dt

Yt=

1 + 𝑖

1 + 𝑛

Dt-1

Yt+

PDt

Yt (7)

Nadalje, odgovarajućom supstitucijom dobiva se:

6 Navedeni model moguće je prikazati i u nominalnim i u realnim jedinicama, tj, uporabom i nominalnih i realnih stopa. Primjerice, Blanchard (2000, str. 519 i 523) zagovara uporabu realnih stopa, dok Neck & Sturm (2008) i Bénassy et al. (2010) model prikazuju uporabom i nominalnih i realnih stopa.

277

𝑑𝑡=1 + 𝑖

1 + 𝑛𝑑𝑡−1+ 𝑝𝑑𝑡−1 (8)

gdje je:

𝑑𝑡=Dt

Yt

𝑑𝑡−1=Dt-1

Yt-1

𝑝𝑑𝑡−1=𝑃Dt-1

Yt-1

Iz jednadžbe (6) slijedi:

𝑑𝑡=𝑑𝑡−1 + 𝑖𝑑𝑡−1

1 + 𝑛+ 𝑝𝑑𝑡−1 (9)

i napokon:

𝑑𝑡 − 𝑑𝑡−1=i − 𝑛

1 + 𝑛𝑑𝑡−1+ 𝑝𝑑𝑡−1 (10)

Izraz (10) moguće je pojednostavniti primjenom sljedeće aproksimacije7:

1 + 𝑖

1 + 𝑛≈(1+i − 𝑛), (11)

pa dobiti:

𝑑𝑡 − 𝑑𝑡−1=(i − n)𝑑𝑡−1+ 𝑝𝑑𝑡−1 (12)

Iz izraza (12) vidljivo je da promjena odnosa duga i bruto domaćega proizvoda ovisi o dvije sastavnice:

o umnošku (i – n)dt–1 i o odnosu primarnoga deficita i bruto domaćeg proizvoda iz prošloga razdoblja

pdt–1 . Pod pretpostavkom da se zemlja dodatno ne zadužuje, tj. da je pdt–1 = 0, odnos duga i bruto

domaćega proizvoda ostat će nepromijenjen samo ako je i = n. S druge strane, ako je i > n odnos duga

i bruto domaćeg proizvoda ostat će nepromijenjen samo ako zemlja ostvaruje negativan primarni

deficit, tj. primarni suficit u iznosu umnoška (i – n)dt–1 :

(i − n)𝑑𝑡−1= − 𝑝𝑑𝑡−1; i > n (13)

Zbog toga umnožak (i – n)dt–1 predstavlja teret koji dug nameće gospodarstvu ako zemlja ne želi da

njezin odnos duga i bruto domaćega proizvoda raste u uvjetima i > n. Dakako što je taj teret veći, veća

je vjerojatnost da je dug neodrživ u smislu da ga promatrana zemlja ne može ili ne želi platiti8. Ako

zemlja ne uzmogne ostvariti navedeni suficit, njezin odnos duga i bruto domaćega proizvoda će rasti,

a kad prijeđe određenu granicu, vjerovnici će zemlju početi smatrati nesolventnom.

7 Dokaz aproksimacije vidjeti, na primjer, u: Blanchard (2000, str. A8) 8 Prilagođeno prema: Obstfeld i Rogoff (1999, str. 68)

278

No ako je i < n, zemlja može ostvarivati primarni deficit sve dok je:

(i − n)𝑑𝑡−1≥ 𝑝𝑑𝑡−1; i < n, (14)

a da pritom njezin odnos duga i bruto domaćega proizvoda ostane nepromijenjen. Ako je deficit manji

od umnoška (i – n)dt–1, unatoč zaduživanju, odnos duga i bruto domaćega proizvoda će opadati. To

znači da zemlja trajno može igrati Ponzijevu igru, a da pritom ne naruši solventnost, samo ako je

ispunjen uvjet prikazan izrazom (14). Takvu Ponzijevu igru Agénor i Montiel (2008) nazivaju „poštena

Ponzijeva igra“.

U nastavku će biti analiziran javni dug Republike Hrvatske i način njegova financiranja.

3. Analiza javnog duga Republike Hrvatske

U tablici 2. prikazan je ukupan dug opće države – javni dug Republike hrvatske zajedno s njegovim

osnovnim sastavnicama. Od 2009. do 2013. godine taj dug je porastao gotovo 100 milijardi kuna,

preciznije 82,28%. Od 2009. godine – prve godine u kojoj se službeno pojavila recesija9, do 2013.

godine taj dug gotovo 100 milijardi kuna, preciznije 82,28%. Dakako, recesija dodatno otežava otplatu

duga.

Tablica 2: Ukupan dug opće države – javni dug Republike Hrvatske (milijuni kuna)

Opis 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

1. Unutarnji dug opće države 78.001,89 95.418,08 115.518,07 119.968,12 139.810,20

1.1 Unutarnji dug središnje

države 71.655,38 91.663,75 111.663,96 116.200,22 135.285,88

1.2 Unutarnji dug fondova

socijalne sigurnosti 3.904,04 1,03 2,24 1,55 0,92

1.3 Unutarnji dug

lokalne države 2.442,48 3.753,31 3.851,86 3.766,34 4.523,40

2. Inozemni dug

opće države 42.797,90 50.304,09 55.341,60 63.708,61 80.385,86

2.1 Inozemni dug

središnje države 40.169,64 49.647,40 54.777,04 63.195,94 79.902,47

2.2 Inozemni dug

fondova socijalne

sigurnosti

1.891,87 0,00 0,00 0,00 0,00

2.3 Inozemni dug

lokalne države 736,39 656,69 564,56 512,67 483,39

3. Ukupno (1+2) 120.799,79 145.722,17 170.859,67 183.676,73 220.196,06

Izvor: Hrvatska narodna banka (2014), Bilten, br. 205, str. 118.

Rast javnoga duga jasnije je vidljiv na slici 1.

Slika 1: Ukupan dug opće države – javni dug Republike Hrvatske

9 Vidjeti podatke primjerice u: Hrvatska narodna banka (2014), Bilten, br. 205, Osnovne informacije o Hrvatskoj.

279


S obzirom da se ukupni dug opće države sastoji od unutarnje i inozemne sastavnice, korisno je

promotriti njegovu strukturu. Ona je predočena u tablici 3.

Tablica 3: Struktura javnoga dug Republike Hrvatske (%)

Opis 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

1. Unutarnji dug

opće države 64,57 65,48 67,61 65,31 63,49

1.1 Unutarnji dug

središnje države 59,32 62,90 65,35 63,26 61,44

1.2 Unutarnji dug

fondova socijalne

sigurnosti

3,23 0,00 0,00 0,00 0,00

1.3 Unutarnji dug

lokalne države 2,02 2,58 2,25 2,05 2,05

2. Inozemni dug

opće države 35,43 34,52 32,39 34,69 36,51

2.1 Inozemni dug

središnje države 33,25 34,07 32,06 34,41 36,29

2.2 Inozemni dug

fondova socijalne

sigurnosti

1,57 0,00 0,00 0,00 0,00

2.3 Inozemni dug

lokalne države 0,61 0,45 0,33 0,28 0,22

3. Ukupno (1+2) 100,00 100,00 100,00 100,00 100,00

Izvor: autorov izračun

Iz navedene tablice vidljivo je da su tijekom promatranih pet godina udjeli unutarnjega i inozemnoga

duga u ukupnome dugu opće države ostali gotovo nepromijenjeni. Tako je udio unutarnjega duga u

ukupnome dugu iznosio približno 65%, a udio inozemnoga u ukupnome približno 35%. To znači da su

ove dvije sastavnice rasle približno istom prosječnom godišnjom stopom rasta kao i ukupni dug, što je

numerički pokazano u tablici 4.

0,00

50.000,00

100.000,00

150.000,00

200.000,00

250.000,00

2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Milijuni

kuna

Unutarnji dug opće države Inozemni dug opće države

Javni dug Republike Hrvatske

280

Tablica 4: Stope promjene javnoga duga Republike Hrvatske u odnosu na prethodnu

godinu i godišnja stopa promjene (%)

Opis 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Godišnja

stopa

promjene*

1. Unutarnji dug

opće države

- 22,33 21,07 3,85 16,54 13,05

1.1 Unutarnji dug

središnje države

- 27,92 21,82 4,06 16,42 14,29

1.2 Unutarnji dug

fondova socijalne

sigurnosti

- -99,97 118,68 -30,75 -40,74 -81,17

1.3 Unutarnji dug

lokalne države

- 53,67 2,63 -2,22 20,10 11,89

2. Inozemni dug

opće države

- 17,54 10,01 15,12 26,18 14,03

2.1 Inozemni dug

središnje države

- 23,59 10,33 15,37 26,44 15,35

2.2 Inozemni dug

fondova socijalne

sigurnosti

- -100,00 - - - -

2.3 Inozemni dug

lokalne države

- -10,82 -14,03 -9,19 -5,71 -8,28

3. Ukupno (1+2)

- 20,63 17,25 7,50 19,88 13,40

* Godišnja stopa promjene izračunana je geometrijskom sredinom.

Izvor: autorov izračun

U tablici 4 predočene su, za ukupni dug i njegovu unutarnju i inozemnu sastavnicu, stope promjene u

odnosu na prethodnu godinu, ali i prosječne godišnje stope promjene. Osim što su približno jednake,

važno je uočiti da su prosječne godišnje stope promjene prilično visoke – za ukupni dug opće države

stopa promjene iznosi 13,40%, a za njegovu unutarnju i inozemnu sastavnicu 13,05% i 14,03%,

respektivno. Naravno, visoke stope rasta javnoga duga impliciraju visok deficit proračuna opće države,

što nadalje ima za posljedicu visoke udjele spomenutoga deficita i javnoga duga u bruto domaćem

proizvodu Republike Hrvatske. S tim u svezi, deficit proračuna opće države i bruto domaći proizvod

Republike Hrvatske prikazani su u tablici 5.

Tablica 5: Deficit proračuna opće države i bruto domaći proizvod Republike Hrvatske (milijuni kuna)

281

Opis 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

Deficit proračuna opće

države

-17.380,70 -20.563,70 -25.759,30 -16.287,60 -16.171,50

Bruto domaći proizvod

u kunama, nominalni

328.672,00 323.807,00 328.737,00 327.021,00 326.849,00

Izvor: Hrvatska narodna banka (2014), Bilten, br. 205, Osnovne informacije o Hrvatskoj

Na temelju podataka iz tablice 4 i 2, lako je izračunati udjele deficita proračuna opće države i javnoga

duga u bruto domaćem proizvodu Republike Hrvatske. Oni su prikazani na slici 2.

Slika 2: Udjeli deficita proračuna opće države i javnoga duga u bruto domaćem proizvodu Republike

Hrvatske


Sa slike 2 vidljivo je da su promatrani udjeli premašili fiskalni kriterij10 konvergencije proizašao iz

Ugovora o Europskoj uniji, a koji za udio deficita proračuna opće države u bruto domaćem proizvodu

iznosi 3%, a za udio javnoga duga u bruto domaćem proizvodu 60%. Zbog toga je krajem 2013. godine

10 Fiskalni kriterij dio je skupine kriterija konvergencije poznatih pod imenom Maastrichtski kriteriji. Više o ovim kriterijima vidjeti u Ugovoru o Europskoj uniji: Office for Official Publications of the European Communities (1992), članak 109j i članke 1-4 Protokola o kriterijima Konvergencije koji je sastavni dio Ugovora.

-5,29 -6,35 -7,84 -4,98 -4,95

36,7545,00

51,9756,17

67,37

-20

-10

0

10

20

30

40

50

60

70

80

2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

%

Deficit općega proračuna/BDP Javni dug/BDP

282

Europska komisija nametnula Republici Hrvatskoj proceduru prekomjernoga deficita11 u okviru koje bi

deficit, a posljedično i javni dug trebali biti vraćeni u Maastrichtske granice.

Na kraju, potrebno je odgovoriti na pitanje igra li doista Republika Hrvatska Ponzijevu igru. S obzirom

na relativno visoku prosječnu godišnju stopu rasta javnoga duga, odgovor je potvrdan. Naime, ako se

uzme u obzir da je prosječna kamatna stopa na domaće obveznice12 5,74%, a na međunarodne

obveznice13 6,29%, što je značajno niže od prosječne godišnje stope rasta unutarnjega i inozemnoga

javnoga duga, Republika Hrvatska nedvojbeno igra Ponzijevu igru. U takvoj situaciji i u kombinaciji s

rastom udjela javnoga duga u bruto domaćem proizvodu, pitanje je vremena kad će vjerovnici, u

strahu da im dug neće biti vraćen, početi smatrati Republiku Hrvatsku nesolventnom. Tada joj neće

odobravati nove kredite pa će ona, osim što bude proglašena nesolventnom, postati i nelikvidna.

Jedno od najizglednijih rješenja tada, bilo bi reprogramiranje duga. No ono ima svoje troškove. Zbog

toga je jasno zašto je procedura prekomjernoga deficita korisna za Republiku Hrvatsku ne samo kao

skup mjera za ispunjenje Maastrichtskih kriterija – ako se planirana smanjenja deficita ostvare,

Republika Hrvatska izbjeći će financijski slom.

4. Zaključak

Cilj ovoga rada bio je detaljno analizirati javni dug Republike Hrvatske uzimajući u obzir njegovu

unutarnju i inozemnu sastavnicu i istražiti igra li Republika Hrvatska Ponzijevu igru. U punom smislu

riječi, Ponzijeva igra znači da javni dug raste geometrijskom progresijom po prosječnoj godišnjoj stopi

koja je veća od prosječne kamate na taj dug. To, drugim riječima znači ne samo da se stari dug vraća

novim, već i da se dužnik dodatno zadužuje. Kad god je pritom, stopa rasta bruto domaćega proizvoda

manja od kamatne stope na dug, Ponzijeva igra rezultirat će rastom udjela duga u bruto domaćem

proizvodu i u konačnici nesolventnošću zemlje.

U ovome radu dokazano je da Republika Hrvatska igra Ponzijevu igru. Naime, unutarnja i inozemna

sastavnica javnoga duga rastu po prosječnoj godišnjoj stopi 13,05% i 14,03%, respektivno. Pri tome je

ponderirana prosječna kamata na domaće obveznice 5,74%, a na međunarodne obveznice 6,29%.

Zbog toga je javni dug porastao u promatranih pet godina, tj. od 2009. godine – prve godine u kojoj se

službeno pojavila recesija, do 2013. godine gotovo 100 milijardi kuna, preciznije 82,28%, pa je njegov

udio u bruto domaćem proizvodu u 2013. godini dosegao 67,37%. S obzirom da je i deficit proračuna

opće države tijekom promatranoga razdoblja bio pet i više posto, Europska komisija nametnula je

Republici Hrvatskoj proceduru prekomjernoga deficita kako bi se deficit i javni dug doveli u granice

dopuštene Maastrichtskim kriterijima.

U uvjetima Ponzijeve igre i rasta udjela javnoga duga u bruto domaćem proizvodu, čak i kad ne bi bilo

spomenute procedure Europske komisije, Republika Hrvatska morala bi hitno poduzeti mjere za

smanjenje zaduženosti. Kad to ne bi učinila, prije ili poslije vjerovnici bi ju počeli smatrati

nesolventnom i prestali joj odobravati nove kredite, pa bi ona uz nesolventnost postala i nelikvidna.

11 Vidjeti više na: http://ec.europa.eu/economy_finance/economic_governance/sgp/deficit/countries/croatia_en.htm [27.

07. 2014.] 12 Prosječna kamatna stopa na domaće obveznice izračunana je kao ponderirana geometrijska sredina kamatnih stopa na domaće obveznice, prema podacima objavljenim u: Republika Hrvatska – Ministarstvo financija (2014b, str. 23). 13 Prosječna kamatna stopa na inozemne obveznice izračunana je kao ponderirana geometrijska sredina kamatnih stopa na domaće obveznice, prema podacima objavljenim u: Republika Hrvatska – Ministarstvo financija (2014a, str. 72)

http://ec.europa.eu/economy_finance/economic_governance/sgp/deficit/countries/croatia_en.htm

283

Zbog toga proceduru prekomjernoga deficita treba promatrati i kao skup mjera protiv financijskoga

sloma Republike Hrvatske.

5. Literatura

Agénor, P. R., Montiel, P. J., (2008), Development Macroeconomics, 3rd edition, Princeton: Princeton

University Press

Bénassy-Quére, A., et al. (2010), Economic Policy – Theory and Practice, Oxford: Oxford University

Press

Blanchard, O., (2000), Macroeconomics, 2nd edition, Upper Saddle River: Prentice Hall International, Inc.

Hrvatska narodna banka (2014), Bilten, br. 205


[27. 07. 2014.]

http://www.sec.gov/answers/ponzi.htm (27. 07. 2014.)

Neck, R., Sturm, J. E., (eds.),(2008) , Sustainability of Public Debt, Cambridge: The MIT Press

Obstfeld, M., Rogoff, K., (1999), Foundations of International Macroeconomics, Cambridge: The MIT

Press

Office for Official Publications of the European Communities (1992), Treaty on European Union,

Official Journal of European Communities, No. C 191/1

Republika Hrvatska – Ministarstvo financija (2014a), Godišnje izvješće Ministarstva financija za 2012.

godinu

Republika Hrvatska – Ministarstvo financija (2014b), Statistički prikaz, br. 224


http://www.sec.gov/answers/ponzi.htm%20(26

284

Može li Hrvatska tražiti izlaz iz 'gospodarske agonije' kroz

izvoz?

Doc.dr.sc. Daniel Tomić




[email protected]

Sažetak

Nema dvojbe kako napredak u nacionalnoj produktivnosti stvara temelj za veći gospodarski rast i

poboljšavanje životnog standarda. Međutim, u otvorenom gospodarstvu kao što je hrvatsko, rast

bruto domaćeg proizvoda, kao i rast realnog dohotka ne ovise samo o volumenu ukupne proizvodnje,

već i o razmjenskoj vrijednost te proizvodnje, drugim riječima o volumenu međunarodne razmjene i

uvjetima razmjene. Nadalje, domaća potrošnja nije jedini izvor dohotka, jer i izvoz omogućuje

prelijevanje svjetskog dohotka na domaći teren čime isti postoje jedan od glavnih faktora poticanja

ekonomskog rasta. Ovaj rad teži odgovoriti ima li izvoz širi utjecaj na gospodarski rast Republike

Hrvatske od samog rasta izvoznog volumena, primjerice indirektni efekt kroz rast produktivnosti. U

najširem smislu istraživanje se može poistovjetiti s provjerom hipoteze o izvozno orijentiranom

modelu rasta. Procjenjivanje utjecaja izvoza na domaći proizvod temelji se na analizi vremenskih serija

kroz proširenu proizvodnu funkciju AK tipa u kojoj se faktor produktivnosti iskazuje funkcijom izvoza.

Kako bi izbjegli moguću multikolinearnost varijabli koja proizlazi iz same strukture nacionalnih računa,

domaći proizvod će se iskazati kao realni domaći proizvod neto izvoza (domaći proizvod umanjen za

izvoz). Uz izvoz i kapital kao zavisne varijable, dodatno će se uključiti i uvjeti razmjene kako bi

obuhvatili cjenovni efekt. Relevantnost ovog rada vidljiva je činjenici da međuzavisnost svjetskog

gospodarstva implicira ključnu ulogu izvoza u ostvarivanju održivog razvoja, pogotovo za mala,

otvorena gospodarstva u razvoju kao što je Hrvatska.

Ključne riječi: gospodarski rast, izvoz,uvjeti razmjene, proširena proizvodna funkcija, Hrvatska

1. Uvod

Gospodarski rast, odnosno razvoj u širem smislu, je nedvojbeno krajnje kompleksan fenomen koji

predstavlja samu srž ekonomskog spoznavanja. U tom fenomenu artikulirani su procesi napretka,

kriteriji identifikacije problema i prepoznavanja ideja, ali i formiranja 'ispravnih' pozicija koji će

omogućiti blagostanje u odgovarajućem društvenom kontekstu. Štoviše, možemo zaključiti kako su svi

epistemološki problemi ekonomske znanosti artikulirani upravo u sferi rasta – razvoja – napretka

društva te su se sukladno tome razvijale i najznačajnije ekonomske teorije. Mnogi faktori poput

fizičkog i ljudskog kapitala, izvoza, ali i uvoza, fluktuacije cijena i tečajne politika, razvoja društvenih

institucija te geografska pozicija determiniraju dinamiku gospodarskog rasta u ovisnosti o političkoj,


285

društvenoj i ekonomskoj prirodi povijesnog trenutka. Međutim prepoznavanje i identificiranje

relevantnih faktora koji će omogućiti gospodarski skok u danom trenutku oduvijek je bila gotovo

nemoguća zadaća. Jedna od zanimljivijih dilema u okviru ovog problema jest veza između

gospodarskog rasta i međunarodne razmjene. Iako se o teorijskoj vezi između ova dva fenomena

raspravlja već preko dva stoljeća, diskusija uvijek završava na pitanju realnog efekta veze i to isključivo

izvoza. Ne zanemarujući inicijacije klasičnih ekonomista poput A. Smitha, D. Ricarda, Jamesa i John S.

Milla, ali i suvremenijih ekonomista tek je u posljednjih 30-tak godina došlo do impresivnijih poteza

potaknutih endogenom teorijom rasta koji naglašavaju važnost međunarodne razmjene za postizanje

održivih stopa gospodarskog rasta. U tom smjeru u modeliranju su uključivane nove varijable poput

uvjeta razmjene, otvorenosti gospodarstva, realnih deviznih tečajeva, tarifa i sl. Takav slijed

istraživačke logike išao je na ruku ekonomistima te makroekonomskom managementu u njihovoj

'konvencionalnoj mudrosti' (conventional wisdom, engl.) prema kojoj je izvoz osnovni faktor

ostvarivanja gospodarskog rasta u zemljama u razvoju. Prema tzv. novoj ortodoksiji, mnogi autori, ali

i međunarodne institucije (Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka i sl.) smatraju kako

izvozna ekspanzija koristi i razvijenim i nerazvijenim zemljama. Naime, izvozna tržišta su gotovo

neograničena jer ne postoje ograničenja s potražne strane, što implicira kako izvoz može postat

meritum gospodarskog rasta kroz ekspanziju agregatne potražnje. Uzimajući u obzir da se udio izvoza

u bruto domaćem proizvodu (BDP) zemalja u razvoju povećao s otprilike 10% u 1970-im na gotovo

35% u 2006. godini, vidljivo je da je izvoz imao enorman utjecaj na razvojni proces tih zemalja.

Relevantnost ovog rada vidljiva je činjenici da međuzavisnost svjetskog gospodarstva implicira ključnu

ulogu izvoza u ostvarivanju održivog razvoja, pogotovo za mala, otvorena gospodarstva u razvoju kao

što je Hrvatska.

Izvozna orijentiranost hrvatskog gospodarstva oduvijek je bila isticana kao ključ za rješavanje

gospodarskih problema (Šokčević, 2008.). Za vrijeme Domovinskog rata i neposredno nakon njegova

završetka, niska razina izvoza opravdavala se ratnim razaranjima, gubitkom tržišta i naslijeđenim

odnosima iz bivše države. Od rata je prošlo gotovo 20 godina, a hrvatski izvoz još nije dostigao željene

razine. Gotovo do 2003. godine, izvoz Republike Hrvatske stagnira i tek onda počinje rasti. Razlog rasta

moguće je tražiti u rastu volumena izvoza, izvoznih cijena ili čak u rastu cijena nafte koja je mogla

prouzročiti trendovski rast vrijednosti izvoza. Možemo zaključiti kako se gospodarski rast Republike

Hrvatske do početka 2000-tih nije mogao temeljiti na rastu izvoza, već kako se osnovna poluga rasta

temeljila na povećanju domaće potrošnje. Isti uzorak rasta primjećuje se i u novom desetljeću.

Nadalje, robni izvoz raste vrlo sporo, a njegov udio u BDP-u smanjen je u kriznim godinama, na oko

16%. Istovremeno, udio robnog izvoza u bruto društvenom proizvodu nekih zemalja, s kojima se

obično Hrvatska uspoređuje kreće se između 30-40% za Poljsku, Rumunjsku i Bugarsku, blizu 50% za

Sloveniju te preko 60% za Češku, Slovačku i Mađarsku. Uočljivo je ozbiljno zaostajanje hrvatskog

izvoza. S druge strane izvoz usluga (posebice turističkog sektora) ide na stranu Republike Hrvatske

time da je udio izvoza usluga u BDP-u u krizom obilježenim godinama iznosio blizu 20%, što je znatno

bolje nego u ostalim sličnim zemljama. Ipak, ukupna pozicija robnog i nerobnog izvoza je daleko lošija

u usporedbi zemljama u regiji (Tomić, 2012a). Jednako tako, tržišni udio hrvatskog izvoza u udjelu

Europske Unije stagnira već godinama, što nije nevažno uzimajući u obzir kako je upravo Europska

unija glavni trgovinski partner Republici Hrvatskoj. Dakle, govorimo o svojevrsnoj geografskoj

usmjerenosti hrvatskog izvoza. Zanimljivo je napomenuti kako je tehnološka struktura sadašnjeg

hrvatskog izvoza nepovoljnija od onog prije dvadesetak godina. Hrvatska mora mijenjati dosadašnji

odnos prema izvozu, ali i prema uvozu. Mnoga su istraživanja pokazala kako izvozni sektor nedovoljno

pozitivno utječe na povećanje bruto domaćeg proizvoda, odnosno da uvozni sektor ima veoma visok

negativan utjecaj (Šokčević, 2008.; Bobić, 2010.). Izvozna propulzivnost robnog sektora Republike

Hrvatske je osobito niska, a uvozna je ovisnost sve veća i naglašenija (pogotovo s aspekta značajnijeg

286

vanjskog zaduživanja) pa se okvirno gledajući područje ekonomskih odnosa Hrvatske s inozemstvom

može ocijeniti negativnim sa stajališta gospodarskog rasta i razvitka (Šokčević, 2008.). Postavlja se

pitanje mogu li se trendovi, prepoznavanjem važnosti jačanja izvozne konkurentnosti, usmjeriti prema

pozitivnom smjeru?

U tom svjetlu ovaj rad ima za cilj utvrditi može li Republika Hrvatska tražiti svoju razvojnu perspektivu

u okvirima rasta izvoza, odnosno može li izvoz omogućiti izlaz iz trenutačne 'gospodarske agonije'?

Prateći teorijske postavke izvozno orijentiranih modela rasta (export-led oriented models, engl.), ovim

radom ćemo pokušati odgonetnuti stvara li izvoz u Hrvatskoj indirektni efekt rasta koji nadilazi čistu

promjenu u volumenu izvoza kroz rast produktivnosti. Procjenjivanje utjecaja izvoza na domaći

proizvod temelji se na analizi vremenskih serija (kointegracija i model ispravljanje pogreški) kroz

proširenu proizvodnu funkciju AK tipa u kojoj se faktor produktivnosti iskazuje funkcijom izvoza. Kako

bi izbjegli moguću multikolinearnost varijabli koja proizlazi iz same strukture nacionalnih računa,

domaći proizvod će se iskazati kao realni domaći proizvod neto izvoza (domaći proizvod minus izvoz).

Uz izvoz i kapital kao zavisne varijable, dodatno će se uključiti i uvjeti razmjene kako bi obuhvatili

cjenovni efekt. Analiza će se provesti nad kvartalnim podacima za razdoblje 2000-2013, prikupljenim

iz baza Hrvatskog zavoda za statistiku (DZS). Sadržaj rada je sljedeći. Nakon uvodnog dijela u drugom

poglavlju upoznat ćemo se s teorijskom pozadinom problematike i empirijskim dosezima. U trećem

dijelu prezentirat ćemo izabranu metodologiju koja će nas uputiti u rezultate istraživanja u četvrtom

dijelu rada. Posljednje peto poglavlje ponudit će odgovore na rezultate istraživanja, teorijski i

praktično ih povezujući s realnim stanjem i problemima u Republici Hrvatskoj.

2. Teorijska pozadina i empirijska stvarnost

Široka baza literature koja dotiče povezanost između gospodarskog rasta i međunarodne razmjene

rezultat je mnogih promjena koje su se dogodile u području razvojne ekonomije i međunarodne

trgovinske politike u posljednjih nekoliko desetljeća (Medina-Smith, 2001). Naime, sredinom 1980-ih

ekonomska literatura koja zadire u područja gospodarskog rasta, razvojnih programa te programa

procesa prilagodbe i stabilizacije naglo odbacuje pristup unutrašnjeg razvoja (inward-oritented

approach, engl.) usmjeravajući fokus interesa prema izvozno orijentiranih strategijama, sve uslijed

izvrsnih razvojnih rezultata zemalja u razvoju Dalekog Istoka (Balassa, 1980). Unatoč tome što nije

postojala realna znanstvena podrška, mnoge zemlje u razvoju, pogotovo zemlje Latinske Amerike, bile

su primorane zamijeniti svoje razvojne politike te pristup zamjene uvoza tzv. izvozno orijentiranim

pristupom iz razloga što su i sve relevantne međunarodne organizacije, bankarske institucije, ali i

provoditelji glavnih globalnih politika budućeg Washingtonskog konsenzusa prigrlile politike

promocije izvoza. Jedan od razloga tome je sigurno uvjetovanje financijskih sredstava za razvojne

programe. Hipoteza o izvozno orijentiranom rastu nije bila naširoko prihvaćena od strane akademske

zajednice, unatoč tome postaje 'nova konvencionalna mudrost' (Balassa, 1978; 1985) koja će definirati

razvojni put mnogih zemalja kao i politike Svjetske Banke i MMF-a (Shirazi i Abdul Manap, 2005).

Neovisno o antologiji dilema oko relevantnosti promatranog pristupa, možemo detektirati nekoliko

pozitivnih činjenica koje idu u korist poticanja izvozne ekspanzije i u percepciji razvijenih zemalja, a

pogotovo zemalja u razvoju: (1) omogućuje veću iskoristivost kapitala, (2) omogućuje iskorištavanje

ekonomije obujma, (3) omogućuje prelijevanje tehnološkog napretka, (4) zapošljava novu radnu snagu

i povećava produktivnost iste, (5) unapređuje alokaciju oskudnih resursa, (6) smanjuje pritiske prema

kapitalnom priljevu u tekućem računu time što povećava zarade i privlači strane investicije te (7)

povećava ukupnu faktorsku produktivnost, a time i blagostanje jedne zemlje (Medina-Smith, 2001).

Empirijska istraživanja koja se tiču izvozno-orijentiranih strategija uglavnom se svrstavaju u dvije

grupe: a) jedna koja se bavi cross-section analizama (Kohli i Singh, 1989; Balassa, 1980; Feder, 1983;

287

itd.) i druga koja se odnosi na analize specifične zemlje (Caves, 1971; Khan i Saqib, 1993; itd.);

ekstenzivan pregled literature ovog tipa može se pronaći u Medina-Smith (2001) te Shirazi i Abdul

Manap (2005). Postoji i drugi princip promatranja ove problematike, a on se odnosi na ponovno a)

cross-country analize (Balassa, 1980; Heller i Porter; 1978; Ram, 1985; i dr.), b) analiza za pojedinu

zemlju uzročno-posljedične veze između gospodarskog rasta i izvoza grangerovim testovima te

simsovim testom kauzalnosti (Jung i Marshall, 1985; i dr.), c) primjena kointegracijskih modela za

proučavanje pojedinih zemalja (Bahmani-Oskooee i Alse, 1993; Al-Yousif, 1997; i dr.) te d) panel

analiza (Reppas i Chistopoulos, 2005, Parida i Sahoo; 2007; i dr.); pogledati u Dreger i Herzer (2013).

Iako sva ova istraživanja pružaju dosta različite rezultate, generalni zaključak sugerira kako između

rasta domaćeg proizvoda i izvoza postoji određena veza, u kratkom i/ili dugom roku, te je ona često

obostrane uzročnosti.

Međutim, ovaj rad nije direktno usmjeren na provjeru hipoteze o izvozno orijentiranom rastu već na

provjeru relevantnosti izvoza za perspektivu gospodarskog rasta Republike Hrvatske kroz jedan

alternativan pristup. Samim time je potrebno naglasiti kako postoji poprilično heterogen pristup u

analizi (i)relevantnosti izvoza za gospodarstvo Hrvatske, a taj pristup je uglavnom empirijski definiran

bez pripadnosti teorijskim uzusima. Neki od zanimljivih radova novijeg datuma jesu sljedeći. Ćudina et

al. (2012, str. 291) u analizi relativnog položaja hrvatskog izvoza na tržištu EU dolaze do zaključka kako

je stagnacija udjela hrvatskog izvoza na europskom tržištu u razdoblju 2000.-2010. poglavito posljedica

nekonkurentnosti, dok je strukturni učinak tek blago pozitivan. Do sličnih zaključaka dolazi i Bobić

(2010) koja utvrđuje kako su i uvoz i izvoz relativno slabo osjetljivi na promjene cijena, dok su učinci

dohotka izraženiji. Buturac et al. (2009, str. 689) sugeriraju kako problem u bilanci međunarodne

razmjene Republike Hrvatske ne postoji zbog razine otvorenosti, već zbog opadajuće izvozne

orijentacije. Naime, strukturu međunarodne razmjene obilježava nedovoljna razina specijalizacije, pri

čemu proizvodi s izraženim komparativnim prednostima nemaju najveće udjele u izvoznoj strukturi te

nemaju niti najveće omjere jedinične cijene izvoza i uvoza. Cota et al. (2014., str. 102) proučavajući

vezu između izvoza i domaće potražnje utvrđuju negativnu povezanost u kratkom roku te pozitivnu

povezanost u dugom roku, od čega je ova druga i teorijski definirana. Bilas et al. (2014., str. 42-43)

zaključuju kako promjene u hrvatskom izvozu roba isključivo ovise o promjenama u razini dohotka EU,

što zapravo sugerira i definiciji ovisnosti hrvatske izvozne strategije.

Benazić i Tomić (2013) utvrđuju kako postoji relativno jaka, statistički signifikantna i stabilna korelacija

između cikličkog kretanja BDP-a te cikličkog kretanja izvoza i uvoza, od čega obje varijable razmjene

pokazuju visoku standardnu devijaciju, odnosno volatilnost. To znači da utjecajem na izvoz i uvoz,

nositelji ekonomske politike u Hrvatskoj mogu definirati ili barem utjecati na određenu fazu poslovnog

ciklusa. Ovaj rad je iznimno sugestivan i predstavlja empirijsku osnovu za naše istraživanje. Škare et al.

(2012, str. 919) otkrivaju pozitivnu vezu između prihodovnih uvjeta razmjene i nacionalnog dohotka,

što sugerira kako daljnje poboljšanje uvjeta razmjene može potaknuti potencijale rasta, povećati

uvozni kapacitet (u cilju poticanja produktivnosti) i unaprijediti sposobnost vraćanja dugova.

Zanimljivo, Fidrmuc i Martin (2011) otkrivaju kroz testove slabe egzogenosti kako u mnogim

slučajevima ili proizvodnja ili eksterna aktivnost predstavljaju neizostavan dio dugoročnog

gospodarskog rasta za zemlje srednje i istočne Europe. Tako za Hrvatsku i to samo za izvoz, testovi

slabe egzogenosti pokazuju kako industrijska proizvodnja nije definirana izvoznom varijablom u

dugom roku, a grangerovi testovi kauzalnosti kako samo nacionalni dohodak definira izvoz, odnosno

kako ne postoji povratna kauzalnost. Vratimo se na istraživanje Bobić (2010) koje naglašava kako

prema veličini koeficijenata, dohodovni učinci su značajniji od cjenovnih učinaka, i kod izvoza i kod

uvoza, što djelomično objašnjava zašto možda postoji jednostrana uzročno-posljedična veza. Suprotno

ovim istraživanjima Kim i Heshmati (2014) grangerovim testovima kauzalnosti utvrđuju da od 25

zemalja u razvoju, njih 20 pokazuju značajnu izvozno definiranu uzročno-posljedičnu vezu prema

288

gospodarskom rastu, dok kod još njih 4 (od kojih je jedna i Hrvatska), postoji posljedična veza, iako

veoma slabe statističke signifikantnosti.

Gotovo svi navedeni radovi sugeriraju relativno lošu poziciju izvoza u sferi hrvatskog gospodarskog

napretka, od kojih neki tvrde kako izvoz niti nema utjecaj na nacionalni dohodak, kamoli da bi mogao

generirati pozitivne efekte. Zasigurno je izvozni potencijal Republike Hrvatske neiskorišten, možda je

statistički nesignifikantan u pojedinim analizama, no je li on zaista i ekonomski nesignifikantan? Da bi

na to odgovorili moramo poći jedan korak naprijed i dublje ući u izvozno orijentiran model rasta.

Naime, izvozno orijentirana hipoteza rasta, u svojoj originalnoj formi, pretpostavlja kako izvoz treba

imati indirektni efekt rasta koji nadilazi običnu promjenu izvoznog volumena, a taj efekt proizlazi iz

povećane produktivnosti. Dreger i Herzer (2013) primjenjujući panel kointegracijski model utvrđuju za

većinu od 45 zemalja u razvoju kako iako u kratkom roku postoji pozitivan utjecaj izvoza na nacionalni

proizvod, u dugom roku isti ima negativan efekt, što znači da izvoz zapravo doprinosi smanjivanju

nacionalne produktivnosti. Zanimljivo je da je negativan efekt u dugom roku zamijećen kod slabije

razvijenih zemalja u razvoju poput Gane, Obale Bjelokosti i Indonezije, dok je pozitivan efekt prisutan

kod razvijenijih zemalja navedene skupine poput Brazila, Hondurasa, Indije i sl. Kriterij percepcije

nalaže nam da si postavimo pitanje ima li u Hrvatskoj izvoz značajnu ulogu u definiranju rasta (trenutno

u izvlačenju iz krize) budući da se ista smatra relativno razvijenom zemljom u razvoju. Na to pitanje

ćemo odgovoriti prateći alternativan pristup promatranja povezanosti između nacionalnog dohotka i

izvoza.

3. Metodologija

3.1. Teorijski okvir modela

Istraživačka logika rada usmjerava nas na pitanje može li izvoz dodatno utjecati na nacionalni dohodak

kroz rast produktivnosti? Proučavajući literaturu, može se detektirati nekoliko načina na koji izvoz

utječe na produktivnost. Prvo, izvoz osigurava dovoljno stranih valuta potrebnih za financiranje uvoza

u okviru kojeg nerijetko dolazi do prelijevanja know-how-a i strane tehnologije. Nadalje, usmjeravajući

investicije prema najefikasnijim sektorima ekonomije, primarno u one u kojima zemlja ima

komparativne i/ili konkurentske prednosti, izvoz zasigurno doprinosi povećanju produktivnosti. Već

smo naveli kako proširenje domaće proizvodne aktivnosti na strana tržišta može omogućiti

iskorištavanje ekonomije obujma. U konačnici, izvoz može generirati i pozitivne eksternalije o ostalim

sektorima gospodarstva kroz povećanje efikasnosti uslijed izloženosti međunarodnoj konkurenciji,

prelijevanja znanja, iskustava, preferencija i ukusa s stranih tržišta, razvijanje dodatnih vještina

managementa i radne snage općenito, itd. Navedeni efekti često mogu biti dvosmislene naravi, tj. u

kratkom roku izvoz može povećati produktivnost kroz specijalizaciju na međunarodnom tržištu, no u

dugom roku može izazvati smanjenje pozitivnih eksternalija u pojedinim sektorima gospodarstva, što

će rezultirati negativnim dugoročnim efektom.

Kako bi obuhvatili promatrani efekt, poslužit ćemo se metodologijom Dreger i Herzer (2013) koji

također zasnivaju svoju istraživačku domenu na AK funkciji proizvodnje prema kojoj nacionalni

proizvod (Y) jedne zemlje ovisi o raspoloživosti kapitala (K) te parametru produktivnosti (A). Budući da

isti žele analizirati utjecaj izvoza, pretpostavljaju da se parametar proizvodnje može iskazati funkcijom

izvoza (X). U cilju izbjegavanja moguće multikolinearnosti koja proizlazi iz strukture nacionalnih računa,

slično kao i Greenaway i Sapsford (1994), domaći proizvod iskazuju kao tzv. realni domaći proizvod

neto izvoza (N) koji zapravo eliminira izvoz iz jednadžbe nacionalnog dohotka, drugim riječima

289

govorimo o realnom domaćem proizvodu umanjenom za realni izvoz iliti Nit = Yit – Xit . Logaritmirajući

navedene odnose za i broj zemalja dolaze do sljedeće relacije:

ln(Nit) = α1i ln(Kit) + α2i ln(Xit) + εit (1)

pri čemu parametar α2i ako je jednak 0 predstavlja samo udio izvoza u ukupnoj proizvodnji (za detaljniji

prikaz odnosa pogledati Dreger i Herzer, 2013). Međutim ukoliko je isti veći od 0, tada kažemo da efekt

rasta izvoza jači od samog efekta povećanja volumena izvoza te da izvoz povećava nacionalni proizvod

kroz povećanje produktivnosti. Suprotno tome, ukoliko je taj parametar manji od 0 kažemo da efekt

rasta izvoza zaključno ima negativan utjecaj tj. djeluje na smanjenje produktivnosti (za slične zaključke

pogledati Siliverstovs i Herzer, 2007). Parametar εit naravno predstavlja grešku odstupanja.

3.2. Specifikacija modela

Kako bi odredili naš empirijski model poslužit ćemo se modelom pod jednadžbom (1) uz određene

modalitete. Prva prilagodba podrazumijeva definiranje modela za jednu zemlju; Republiku Hrvatsku.

Druga prilagodba osigurava kompletiranje ukupnog efekta izvoza, time što osim efekta promjene

volumena izvoza omogućuje promatranje cjenovnog efekta koji će se prezentirati kroz varijablu uvjeta

razmjene. Osim pozitivnog utjecaja na gospodarski rast Republike Hrvatske (pogledati Škare et al.,

2012, str. 919), poboljšavanje uvjeta razmjene ima dvije dodatne implikacije: povećava sposobnost

uvoza, ali i potencijal za servisiranje dugova. Druga implikacija od iznimne je važnosti za već

'prezaduženu' zemlju kao što je Hrvatska. Ideologija slobodnog tržišta dopustila je veću osjetljivost

zemlje na vanjskotrgovinske šokove, odnosno na sve promjene u međunarodnom okruženju.

Republika Hrvatska je mala i otvorena zemlja, uvozno ovisno gospodarstvo koje uvelike ovisi o

međunarodnim kretanjima, stoga promjene u odnosu izvoznih i uvoznih cijena mogu implicirati

različite društveno-ekonomske reperkusije. Odnos između izvoznih i uvoznih cijena, kao odnos uvjeta

razmjene može imati determinirajući efekt na promjene u realnom dohotku, što nas teoretski i

praktično navodi na proučavanje kretanja istih. Dodatno je potrebno napomenuti kako ćemo koristiti

prihodovne uvjete razmjene umjesto tradicionalno primjenjivanih robnih uvjeta razmjene iz dva

razloga: (1) Tomić (2012a) utvrđuje kako robni uvjeti razmjene nemaju statistički značajan utjecaj na

BDP Republike Hrvatske, dok Škare et al. (2012, str. 913) pronalaze pozitivnu ekonomsku i statistički

signifikantnu vezu prihodovnih uvjeta razmjene i BDP-a iste zemlje; (2) Zhang i Wang (2007) utvrđuju

kako su prihodovni uvjeti razmjene važniji pokazatelj za zemlje u razvoju jer odražavaju njihovu

mogućnost/sposobnost uvoza, ali jer i bolje prikazuju koristi od razmjene. Treća prilagodba objašnjava

zašto nećemo koristiti uvoz kao zasebnu varijablu; naime ako želimo procijeniti utjecaj izvoza na

produktivnost, uključivanje uvoza podrazumijevalo bi i promatranje produktivnosti kroz kanal uvoza.

Štoviše ako se zarade od izvoza koriste za financiranje uvoza, tada bi uključivanje uvoza u relaciju

onemogućilo proučavanje izvoznog efekta na produktivnost koji djeluje kroz uvoz (slično sugeriraju

Dreger i Herzer, 2013).

U skladu s gore navedenim činjenicama specificirat ćemo sljedeći empirijski model:

ln(NBDPt) = c + β1 ln(Kt) + β2 ln(Xt) + β3 ln(ITOTt) + εt (2)

pri čemu je c konstanta, a NBDP predstavlja prirodni logaritam realnog domaćeg proizvoda neto izvoza

u vremenu t, K prirodni logaritam realne kapitalne opremljenosti u vremenu t, X prirodni logaritam

realnog izvoza u vremenu t, ITOT prirodni logaritam prihodovnih uvjeta razmjene u vremenu t te εt su

greške odstupanja u vremenu t. Parametar β2 u našem modelu odgovara parametru α2i iz jednadžbe

(1) i kao tako obuhvaća utjecaj efekta rasta izvoza na produktivnost.

290

3.3. Analiza podataka i izbor metode procjene modela

Metodologiju Dregera i Herzera (2013) ćemo dakle prilagoditi proširenoj proizvodnoj funkciji prema

kojoj ćemo obuhvatiti efekt promjene volumena i cjenovni efekt, zajedno s efektom promjene

produktivnosti. Analiza će uključiti kvartalne podatke od 2000:Q1 do 2013:Q4, prikupljenim s internet

stranica DZS-a. Sukladno prethodno postavljenom empirijskom modelu u analizu smo uključili sljedeće

varijable: prirodni logaritam realnog domaćeg proizvoda neto izvoz (lnNBDP) koji smo dobili

jednostavnim izuzimanjem izvoza iz realnog BDP-a, prirodni logaritam bruto investicija kao bruto

realna akumulacija kapitala iz sustava nacionalnih računa (lnK), prirodni logaritam realnog izvoza

također iz sustava nacionalnih računa (lnX) te logaritmirane prihodovne uvjete razmjene (lnITOT) koje

smo dobili množenjem relativnog odnosa izvoznih i uvoznih cijena i volumena izvoza, pri čemu su

izvozne i uvozne cijene izračunate kao deflator nominalne vrijednosti ukupnog izvoza/uvoza dobara i

usluga iz nacionalnih računa sukladno radovima Botrić i Cote (2006.), Belulla i Broz (2009.), Tomić

(2012a), Škare et al. (2012) i dr. U nastavku su prikazane korištene varijable u njihovim razinama.

Grafikon 1: Varijable modela u razinama

Izvor: Obrada autora.

Grafikon 1. pokazuje kako su se promatrane varijable značajnije mijenjale tijekom vremena čime

sugerira kako one nisu vremenski stacionarne. Do početka 2008. godine sve varijable pokazuju trend

rasta, nakon čega slijedi određen pad koji je posebice vidljiv kod varijable izvoza što je bilo i za očekivati

budući da izvoz Republike Hrvatske značajno ovisi o stranoj potražnji posebice o onoj iz EU, koja je

također bila pod utjecajem krize. Kako bi izbjegli problem prividnih relacija, prethodno moramo

utvrditi i kojeg su reda integracije promatrane varijable. Testovi jediničnih korijena (ADF, PP, KPSS)

sugeriraju nam kako kod svih varijabli nije moguće odbaciti hipotezu o postojanju jediničnih korijena

varijabli u razinama, što znači da varijable postaju stacionarne nakon diferenciranja, odnosno kažemo

10.3

10.4

10.5

10.6

10.7

10.8

00 02 04 06 08 10 12

lnNBDP

8.8

9.0

9.2

9.4

9.6

9.8

10.0

10.2

00 02 04 06 08 10 12

lnK

9.9

10.0

10.1

10.2

10.3

10.4

00 02 04 06 08 10 12

lnX

9.9

10.0

10.1

10.2

10.3

10.4

00 02 04 06 08 10 12

lnITOT

291

da su I(1) reda integriranost (pogledati u Priloge). Ovaj zaključak je veoma važan time što nam može

pomoći u određivanju metode procjene modela. Nadalje, budući da sve varijable direktno ili indirektno

proizlaze iz sustava nacionalnih, provjerili smo i njihovu međusobnu povezanost, odnosno koeficijente

korelacije (pogledati u Priloge). Unatoč njihovoj konceptualnoj povezanost, koeficijenti korelacije

između svih varijabli nalaze se 0,46 < korelacija < 0,81, što znači da se problem multikolinearnosti ne

bi trebao pojavljivati u našem modelu.

Uzimajući u obzir statističke karakteristike varijabli, ali i činjenicu da ekonomska i ekonometrijska

literatura sugerira kako se uzročno-posljedična veza u vremenskim nizovima može ponajbolje uočiti

vektorskim modelima, odlučili smo se za primjenu istih. Modeli kojima se opisuje vektorska vremenska

serija poznati su kao vektorski AR modeli ili VAR modeli. Njihova je upotreba postala popularna u

ekonomiji nakon što je Sims (1980) ukazao na prednosti VAR modela u odnosu na standardne

ekonomske modele. Simultana analiza skupa vremenskih serija pomoću VAR modela postaje složenija

ako sve ili neke od varijabli kointegriraju (postojanje stacionarne linearne kombinacije polaznih serija),

u slučaju kada najbolji prognostički model za kratkoročne i dugoročne prognoze postaje vektorski

model ispravljanja pogreški (VEC model i VECM). Dakle, u cilju proučavanja dugoročne ravnoteže

između promatranih varijabli, a u uvjetima kointegriranosti istih, proučavat će se rezultati

Johansenove kointegracije (Johansen, 2002) i vektorski model ispravljanja pogreški koji bi trebao

omogućiti opis skupa nestacionarnih varijabli.

Kako bi utvrdili povezanost između promatranih varijabli i definirali pretpostavke testiranja

kointegracije, moramo prethodno odabrati red VAR modela. Red VAR modela izabrat ćemo na temelju

Schwarzovog kriterija koji je najrestriktivnijeg karaktera (uzimajući u obzir da imamo veći broj varijabli,

postoji mogućnost sugeriranja većeg broja kointegracijskih vektora; korištenje Schwarzovog (SC)

kriterija umanjit će ovu mogućnost). Mnogi stručnjaci navode kako je Hanan-Quinn (HQ) kriterij

superiorniji informacijski kriterij u odnosu na ostale, pa ćemo njega koristiti u slučaju kada postoji

određeno neslaganje oko izbora optimalnog vremenskog pomaka, odnosno kada postoji nestabilnost

modela. Sukladno SC kriteriju, izabrali smo VAR reda 1 (pogledati u Priloge). Izabrat ćemo VAR (1) zbog

restriktivnog kriterija (SC) i zbog zadovoljenja pretpostavki normalnosti odstupanja i nepostojanja

autokorelacije. Korelogram sugerira serijsku nepovezanost između odstupanja jednako kao i LM test

za autokorelaciju. Mali problem nad zajedničkim testom za normalnost pokazuje test normalnosti

odstupanja. Slične probleme stvara i model u kojemu definiramo alternativno 4 vremenska pomaka

koje sugeriraju neki drugi kriteriji. Zato izabiremo VAR(1).

Tablica 1. prikazuje zajednički test kointegracije koji sugerira različit broj potencijalnih kointegracijskih

vektora između promatranih varijabli. Kako su svi Johansenovi tipovi testa sugerirali jednu

kointegracijsku vezu odlučili smo se za primjenu trećeg tipa testa koji podrazumijeva konstantu u

kointegracijskom prostoru i u VEC modelu, ali bez trenda i to zbog pokazivanja najboljih karakteristika,

ali i činjenice da se neki određeni trend ne može niti u grafičkim prikazima zamijetiti. Rezultati testa

vidljivi su u sljedećoj tablici.

Odabir ranga matrice Π vrlo je važan jer o njemu ovisi identifikacija dugoročnih veza između varijabli i

stabilnost cijelog VAR modela, koji se nakon ograničenja ranga matrice pretvara u VEC model. Prva

kolona predstavlja broj kointegracijskih relacija, druga kolona predstavlja svojstvenu vrijednost Π

matrice (eigenvalue, engl.), treća kolona predstavlja statistiku testa, dok četvrta i peta kolona

predstavljaju kritičnu vrijednost i vjerojatnost (p-vrijednost). Test traga matrice testira nul hipotezu od

r kointegracijskih relacija u odnosu na alternativnu od k kointegracijskih relacija, gdje je k broj

endogenih varijabli, za r = 0, 1,…, k-1. Test maksimalne vjerodostojnosti testira nul hipotezu od r

kointegracijskih relacija u odnosu na alternativnu od r + 1 kointegracijskih relacija. Oba testa jasno

ukazuju na postojanje jednog kointegracijskog vektora. S tom ćemo pretpostavkom nastaviti analizu.

292

Naime, za svojstvenu vrijednost 0,213 po oba testa ne možemo odbaciti hipotezu da su svojstvene

vrijednosti matrice Π jednake nuli. Budući da je rang određene matrice jednak broju svojstvenih

vrijednosti matrice različitih od nula, možemo zaključiti kako imamo jednu svojstvenu vrijednost

različitu od nule i stoga je rang (Π) = 1. Zaključno, Johansenovi testovi prepoznali su jednu dugoročno

stacionarnu vezu između promatranih varijabli.

Tablica 1. Johansenovi kointegracijski testovi

Test traga matrice (λtrace test)

Broj kointegracijskih

vektora

Svojstvena

vrijednost Statistika traga

Kritična vrijednost

p-vrijednost

Niti jedan * 0,533 64,847 47,856 0,001

Najviše 1 0,213 22,915 29,797 0,250

Najviše 2 0,146 9,743 15,495 0,301

Test maksimalne vjerodostojnosti (λmax test)

Broj kointegracijskih

vektora

Svojstvena

vrijednost

Statistika maksimalne

vjerodostojnosti Kritična vrijednost p-vrijednost

Niti jedan * 0,533 41,933 27,584 0,001

Najviše 1 0,213 13,171 21,132 0,437

Najviše 2 0,146 8,664 14,265 0,315

* označava odbacivanje hipoteze pri 5%-noj razini značajnosti

p-vrijednosti preuzete od MacKinnon, Haug i Michelis (1999)

Izvor: Izračun autora.

4. Rezultati analize

Sukladno očekivanju i postavljenim teorijskim pretpostavkama, rezultati modela sugeriraju statistički

signifikantnu dugoročnu kointegracijsku vezu između varijabli. Drugim riječima, porast kapitalne

opremljenosti i izvoza te poboljšavanje uvjeta razmjene u dugom roku vodi povećanju realnog bruto

domaćeg proizvoda neto izvoza. Iz ovog kuta analize, možemo zaključiti kako bi Republika Hrvatska

trebala usmjeriti svoje razvoje snage prema izvoznoj perspektivi. Budući da β parametre u kointegraciji

možemo interpretirati kao koeficijente elastičnosti vidimo da za sve varijable vrijedi slaba elastičnost,

jedino kod β2 možemo govoriti o jediničnoj elastičnosti veze između izvoza i nacionalnog proizvoda.

293

Zanimljivo je također kako prihodovni uvjeti razmjene pokazuju graničnu signifikantnost u modelu i to

na 10% razini značajnosti. Vektorski Portmanteau test (p-vrijednosti 0,49) te LM test autokorelacije

(p-vrijednost 0,48), kao i korelogram sugeriraju kako model ne 'pati' od problema autokorelacije

odstupanja. Grafički prikaz odstupanja pokazuje određene outliere, međutim isti se čine stacionarnim.

Test normalnosti sugerira određenu nenormalnost, no ona nije toliko uočljiva. Oba Whiteova testa

heteroskedastičnosti (test s korištenjem kvadrata te test s korištenjem kvadrata i unakrsnih

produkata) sugeriraju kako je model stabilan i po tom pitanju. Pokazatelji autoregresivnih korijena

nalaze se u predviđenom krugu, čime sugeriraju stabilno postavljen model1. Kointegracijski prikaz

Grafikona 2. prikazuje relativno stabilnu relaciju unatoč određenim odstupanjima koje nismo uspjeli

korigirati dummy varijablama jer se iste nalaze samo u definiranju kratkog roka. U konačnici govorimo

o stabilnom dugoročnom sustavu.

Tablica 2. Rezultati empirijskog modela pod (2)

Nezavisne varijable u kointegracijskom

prostoru

Zavisna varijabla: lnNBDP

Dugoročna veza

konstanta 0,48

lnK 0,27***

lnX

1,05***

lnITOT 0,28* R2 / prilagođeni R2 0,41 / 0,37

Normalnost (Jarque-Bera) 0,59

LM (χ2) test (4) 0,48

Portmanteau (χ2) test (4) 0,49

White test; no / with cross terms 0,20 / 0,17

Član korekcije pogrešaka (ECT) Kratkoročna veza

d(lnNBDP) -0,30***

d(lnK) -0,96***

d(lnX) 0,34***

d(lnITOT) 0,32*** Zajednički test slabe egzogenosti varijabli d(lnX) i d(lnITOT):

LR (χ2) test (2): 17,75016, p-vrijednost: 0,000140

Procijenjeni model korekcije pogreške za varijablu lnNBDP:

d(lnNBDP) = - 0.29945*( lnNBDP(-1) - 0.26619*lnK(-1) - 1.05384*lnX(-1) - 0.28179*lnITOT(-1) + 0.48047 ) +

0.00061 - 0.01082*D01 + 0.04664*D09

(kratki rok sadrži i dummy varijable za 2001. i 2009. godinu kako bi se osigurala stabilnost modela, a ***, **, * predstavljaju 1%, 5% i 10% razinu značajnosti)

Izvor: Izračun autora

Grafikon 2: Kointegracijski grafikon modela

1 Svi dodatni dijagnostički testovi kvalitete modela dostupni su po zahtjevu.

294

Izvor: Obrada autora.

Okrenimo se kratkoročnoj dinamici modela. Na dnu Tablice 2. prezentiran je model korekcije

pogrešaka za realni domaći proizvod neto izvoza u kojem vidimo osnovne relacije koje proizlaze iz

našeg empirijskog modela. Proučavajući članove korekcije pogrešaka (ECT) uočavamo kako su svi

članovi, odnosno tzv. α parametri statistički signifikantni, međutim samo parametri uz varijable

d(lnNBDP) te d(lnK) pokazuju očekivani negativni predznak koji osigurava tendenciju modela prema

dugoročnoj ravnoteži. Uviđamo kako se posebice varijabla kapitalne opremljenosti brzo prilagođava

dugoročnoj vezi. Preostale dvije varijable imaju pozitivan ECT član, stoga smo nad istima proveli

dodatni zajednički test slabe egzogenosti (Tablica 2.). Provedeni LR test vrijednosti 17,75 s

pripadajućom p-vrijednosti 0,00 pokazuje kako možemo odbaciti hipotezu o slaboj egzogenosti,

odnosno zaključiti kako varijable d(lnX) i d(lnITOT) ipak usmjeravaju na neki način model u stabilnu

dugoročnu ravnotežu stacionarnog tipa. Time što možemo odbiti hipotezu o slaboj egzogenosti nad

varijablom izvoza ide u korist hipotezi o izvozno orijentiranom rastu. Ipak, ponovno vidimo kako

varijabla prihodovnih uvjeta razmjene sugerira određene problematične odnose.

Bilo bi zanimljivo analizirati i rezultate Grangerove uzročnosti kao jednog od mogućih testova

dugoročne relacije koja se oslanja na kratki rok, međutim kako smo pronašli samo jedan statistički

značajan vremenski pomak u VAR-u, uzimajući u obzir da kointegracijski model (u ekonometrijskom

programu) samostalno diferencira varijable i time smanjuje stupnjeve slobode, isti nismo u

mogućnosti promatrati. Stoga se usmjeravamo na proučavanje ostalih testova kratkoročne dinamike

(pogledati u Priloge). Funkcija odgovora na impulse neočekivano pokazuje negativan utjecaj kapitala

na nacionalni dohodak. Mogući razlog tomu jest kako investicije nisu uvijek bile usmjerene u prave

projekte što je onemogućilo značajnije uzlete u pojedinim ciklusima. Intenzitet ulaganja u novu

tehnologiju i suvremenu opremu, znanost te inovativne projekte u Hrvatskoj je u cjelokupnom

promatranom razdoblju bio latentno nizak, što je de facto pridonijelo slabijem gospodarskom

napretku. Još je jedan razlog moguće identificirati, a to je da rad ima snažniji utjecaj na gospodarsku

aktivnost, u odnosu na bruto investicije, što sugerira nepovoljan odnos rada i kapitala u ostvarivanju

proizvodnje u pojedinim ciklusima (Škare et. al, 2012, str. 913). S druge strane, varijabla izvoza

pokazuje znatno jači pozitivan utjecaj na nacionalni dohodak u odnosu na prihodovne uvjete razmjene.

Razlog tome je moguće naći u činjenici kako izvozne cijene u Republici Hrvatskoj u određenim

odnosima pokazuju negativan utjecaj na rast nacionalnog dohotka (Tomić, 2012a). Naime, ako cijene

rastu, mnogi izvoznici mogu simultano podizati izvoz, što bi za neto rezultat u kratkom roku moglo

imati pogoršanje uvjeta razmjene i ograničenje rasta BDP-a. S druge strane, dekompozicija varijance

pokazuje kako varijanca svih varijabli sudjeluje u objašnjenju varijance zavisne varijable osim

prihodovnih uvjeta razmjene. Zavisna varijabla ponajbolje opisuje samu sebe, zatim slijedi izvoz koji

već nakon sedam kvartala opisuje preko 30% varijance zavisne varijable, a tek onda slijede kapitalne

-3

-2

-1

0

1

2

3

4

2000 2002 2004 2006 2008 2010 2012

Cointegrating relation 1

295

investicije. To što prihodovni uvjeti razmjene pokazuju ograničen ili čak izostanak utjecaja2 na lnNBDP,

govori nam kako se većina utjecaja ostvaruje kroz varijablu izvoza što znači da efekt rasta izvoza

nadilazi efekt samog rasta volumena izvoza, što znači da izvoz povećava nacionalni proizvod kroz

povećanu produktivnost. Drugim riječima i u kratkom roku možemo utvrditi kako postoji snažna

pozitivna povezanost između izvoza i realnog bruto domaćeg proizvoda neto izvoz.

Dijagnostički testovi potvrđuju konzistentnost rezultata modela u objašnjavanju veze izvoza prema

nacionalnom dohotku, ipak konceptualnu važnost istih proanalizirat ćemo u posljednjem poglavlju

koje predstavlja svojevrsnu evaluaciju problematike.

5. Zaključak

Nema dvojbe kako napredak u nacionalnoj produktivnosti i gospodarskoj aktivnosti stvara temelje za

snažniji gospodarski rast i razvoj. Međutim, u otvorenom gospodarstvu kao što je Republika Hrvatska,

rast bruto domaćeg proizvoda ne ovisi samo o volumenu ukupne proizvodnje, već i o razmjenskoj

vrijednost te proizvodnje, drugim riječima o volumenu međunarodne razmjene i uvjetima razmjene.

Nadalje, domaća proizvodnja nije jedini izvor dohotka, tj. ne odlazi sav dohodak ostvaren od

nacionalne proizvodnje domaćim rezidentima. Uzimajući u obzir navedenu povezanost, moramo

zaključiti kako promatranje gospodarskog napretka zahtijeva simultanu analizu kretanja bruto

domaćeg proizvoda, izvoza te odnosa cijena tj. uvjeta razmjene. Promatrajući s makroekonomske

razine, izvoziti se mora radi zarađivanja deviza, zapošljavanja domaće industrijske proizvodnje i radne

snage, poticanja poljoprivredne proizvodnje, povećanja turističkih prihoda, uključenosti u

međunarodne političko-ekonomske odnose te praćenja tehnološkog napretka u svijetu. Zapravo

izvoziti se mora jer je izvoz jedini kanal putem kojeg domaće gospodarstvo prima pozitivne povratne

informacije (pritiske) koje ga trebaju učiniti konkurentnijim i produktivnijim, ali i modernijim. Drugim

riječima, doprinos vanjskotrgovinskog sektora pokazuje realnu sposobnost gospodarstva da u

odnosima s inozemstvom ostvari određeno povećanje/smanjenje nacionalnog dohotka.

Osnovni cilj ovog rada usmjeren je na utvrđivanje (i)relevantnosti izvoza za razvojnu perspektivu

Republike Hrvatske i njegovog indirektnog efekta na rast kroz produktivnost. Rezultati provedene

analize sugeriraju kako porast izvoza ima pozitivan utjecaj na rast nacionalnog proizvoda iskazanog

kao bruto domaći proizvod neto izvoz, i to i u dugom i u kratkom roku. Ovaj rezultat teorijski je

očekivan, međutim postavljeni model omogućio nam je donošenje još jednog zaključka, a to je da

porast izvoza stvara dodatni indirektni efekt na hrvatsko gospodarstvo koje se ne manifestira samo u

povećanom volumenu izvoza, već i u povećanoj produktivnosti. Sumiranje tog efekta podrazumijeva

kako bi daljnje povećanje izvoza imalo značajan multiplikativan efekt na gospodarstvo Republike

Hrvatske uslijed adektvatne realokacije resursa popraćene poticanjem konkurencije, prelijevanja

tehnoloških znanja i mogućim rastom nacionalnog blagostanja. Hrvatska bi dakle, trebala usmjeriti

svoje snage prema povećanju izvoza prvenstveno radi skladnijeg razvoja gospodarstva (koje je

opterećeno visokim vanjskim dugom, velikim uvozom i sl.), postupne reindustrijalizacije zemlje prema

modernijoj proizvodnji te povećanja zaposlenosti. Postavljeni model dodatno nam je potvrdio važnost

realne akumulacije kapitala za gospodarski napredak sugerirajući statistički signifikantnu pozitivnu

dugoročnu uzročno-posljedičnu vezu prema nacionalnom proizvodu. Jednako tako utvrdili smo

važnost cjenovnih odnosa na međunarodnom planu za perspektivu rasta, potvrđujući pozitivan utjecaj

prihodovnih uvjeta razmjene na bruto domaći proizvod neto izvoz. Ipak, utjecaj te varijable i u dugom

2 Budući da Republika Hrvatska teško može utjecati na svjetske cijene, često se uvjeti razmjene smatraju egzogenom varijablom na koju nije moguće utjecati (Tomić, 2012a, Škare et al., 2012, str. 919) stoga možda zato postoji ograničen utjecaj na domaći proizvod.

296

i u kratkom roku pokazao se statistički upitnim. Razlog tomu možemo pronaći u činjenici kako je iz

zavisne varijable agregatnog dohotka izdvojen realni izvoz (koji se zasebna nezavisna varijabla u

modelu), stoga prihodovni uvjeti razmjene nisu gotovo niti mogli pokazivati značajniji efekt uzimajući

u obzir da se njihov utjecaj prvenstveno manifestira kroz neto izvoz u sustavu nacionalnih računa, a

manje kroz primjerice privatnu ili javnu potrošnju. Rezultati istraživanja sugeriraju veoma veliku

važnost izvoza za Republiku Hrvatsku pri čemu se efekt rasta izvoza ne očituje samo u porastu

volumena izvoza, već omogućuje i porast produktivnosti domaćeg gospodarstva samim time izvoz

postaje važan aspekt napretka jer izvozna konkurentnost postaje relevantan kanal kroz koje Hrvatska

može apsorbirati suvremena svjetska dostignuća u materijalnoj proizvodnji, istraživanju, inoviranju,

poslovnim procesima, managementu, itd. Iako rezultati ovog istraživanja afirmiraju pozitivne

ekonomske efekte, realno stanje u Republici Hrvatskoj je s političko-društvenog-ekonomskog stajališta

kaotično što nas navodi na zaključak da su i rezultati možda dvojbeni. To nas potiče na jednu

komparativnu analizu koja će pojasniti rezultate i prikazati ih u svjetlu stvarnih relacija hrvatskog

gospodarstva; a to je da pozitivan utjecaj izvoza na napredak nije pravolinijski proces.

S postupnim povećanjem pokrivenosti uvoza izvozom nakon 2002. godine, pozitivan efekt počinje

mijenjati sliku hrvatskog gospodarstva u smjeru poboljšavanja životnog standarda. Poboljšanje u

volumenu izvoza te u uvjetima razmjene vjerojatno je oslobodilo više financijskih sredstava iz manjeg

izvoza potrebnog za zadovoljavanje iste razine uvoza, što je omogućilo veću alokaciju dobara i usluga

iz izvoza prema potrošnji i/ili akumulaciji kapitala. Dodatni bruto domaći dohodak koji se generirao

kroz poboljšavanje u uvjetima razmjene uglavnom se distribuirao kroz osnovne faktore proizvodnje

(pogotovo rada). Pozitivan efekt uvjeta razmjene uglavnom je bio usmjeren na financiranje snažnog

povećanja plaća. Taj rast vjerojatno je bio snažniji i od samog rasta produktivnost. Održivost takve

relacije pokazala se upitnom u hrvatskom gospodarstvu, time da je svojevrsna 'ljepljivost plaća'

osnovni problem nezaposlenosti koji se očituje u rigidnom i nefleksibilnom tržištu rada, koje direktno

određuje međunarodnu (ne)konkurentnost domaćeg gospodarstva na svjetskim tržištima. I latentna

deindustrijalizacija hrvatskog gospodarstva stvarala je dodatne probleme. Određeno poboljšanje

prihodovnih uvjeta razmjene vodilo je povećanom uvozu, što se manifestiralo u pogoršavanju domaće

bilance plaćanja. Međutim, efekt prelijevanja novih tehnologija i znanja kroz pozitivan trend rasta

prihodovnih uvjeta razmjene očito je bio dovoljno jak da naglasi pozitivan utjecaj tog rasta. Jednako

tako, svojevrsna robusnost vanjskotrgovinske razmjene u smislu malog udjela izvoza u odnosu na

domaću apsorpciju uvoza, stvara Hrvatskoj dodatne probleme. Tu se prvenstveno misli na

neelastičnost hrvatskog uvoza koji bi se uslijed pogoršavanja uvjeta razmjene mogao značajnije

povećati i time osujetiti potencijalno veći gospodarski rast. Izvozna usmjerenost robnog sektora

Republike Hrvatske je vrlo niska, što znači da bi se prelijevanje viših cijena uvoza (preko

intermedijarnih proizvoda, viših kredita i sl.) na izvozne proizvode, moglo ocijeniti negativno sa

aspekta gospodarske stabilnosti. Upravljani tečaj unatoč relativnoj oscilaciji posljednjih godina

također nije išao u korist izvozu, a troškovi poslovanja su se multiplicirali. Nadalje, hrvatski izvozni

sektor veoma sporo reagira na promjene u tržišnim uvjetima, tako da izostaje potencijalna realokacija

resursa prema drugim sektorima (alternativno gledano, nedovoljna dinamičnost hrvatskog izvoza

proizlazi iz prevelikog oslanjanja na državno subvencioniranje). Čak niti uplitanje gospodarske

diplomacije kao i domaćih financijskih institucija poput Hrvatske banke za obnovu i razvoj nije dalo

adekvatna postignuća.

Kako bi rezultati ovog istraživanja osigurali daljnju praktičnu primjenjivost, Republika Hrvatska mora

konkretizirati svoj odnos prema vanjskotrgovinskom sektoru. Mnoga su istraživanja pokazala kako

izvozni sektor nedovoljno pozitivno utječe na povećanje bruto domaćeg proizvoda (naše istraživanje

također sugerira gotovo jediničnu elastičnost veze između izvoza i domaćeg proizvoda), odnosno da

uvozni sektor ima veoma visok negativan utjecaj. Visoka koncentracija izvoza (posebice prema

297

primarnim dobrima koji nemaju veliku dodatnu vrijednost; npr. u Hrvatskoj drvna industrija,

proizvodnja metala i sl.) vodi velikoj volatilnosti u izvoznim prihodima i ukupnom gospodarskom rastu

(te povećanoj volatilnosti uvjeta razmjene), smanjuje rast produktivnosti i pogoršava prihodovne

uvjete razmjene. U tom smislu, Republika Hrvatska mora usvojiti aktivniju izvoznu politiku koja neće

dovesti do takvih problema: poticanje poduzetnika na preuzimanja rizika nastupanja na stranom

tržištu te međusobno vertikalno ili horizontalno povezivanje, ulazak u klastere, zapošljavanje domaćih

resursa, jednostavnije ostvarivanje financijskih linija putem Hrvatske banke za obnovu i razvoj, i sl.

Prepoznavanjem važnosti jačanja izvozne konkurentnosti u budućnosti moguće je okrenuti trendove

prema pozitivnom (to se očituje u posljednjih nekoliko godina smanjivanjem uvoza). Naime, hrvatsko

tržište je premalo i bez jačanja izvoznog sektora i povećanja izvoza teško se može svladati trenutna

loša 'postkrizna situacija' te poboljšati gospodarska struktura, a time i prosperitet Republike Hrvatske.

Potrebno je napomenuti kako ovo istraživanje predstavlja samo skroman doprinos literaturi i zapravo

bez složenijih ekonometrijskih modela potvrđuje da rast izvoza, i teorijski i empirijski gledano, može

bit važan generator pozitivnih promjena u hrvatskom gospodarstvu.

6. Literatura

Al-Yousif, Y. K., (1997), Exports and economic growth: Some empirical evidence from the Arab Gulf

countries, Applied Economics, 6, str. 693-697.

Bahmani-Oskooee, M., Alse, J., (1993), Export growth and economic growth: an application of

cointegration and error correction modelling, Journal of Developing Areas, 27, str. 535-542.

Balassa, B., (1985), Exports, policy choices, and economic growth in developing countries after the

1973 oil shock, Journal of Development Economics, 1, str. 23-35.

Balassa, B., (1980), The process of industrial development and alternative development strategies,

Princeton Essays in International Finance, 141, Princeton, NJ: Princeton University.

Balassa, B., (1978), Exports and economic growth: Further evidence, Journal of Development

Economics, 2, str. 181-183.

Belullo, A., Broz, T., (2009), Do Fundamentals Explain the Behaviour of the Real Effective Exchange

Rate in Croatia?, 28th International Conference on Organizational Science Development: New

Technologies, New Challenges, Rajkovič, V., Ferjan, M., Kern, T., Paape, B. (ur.), 25-27.3.2009.,

Portorož, Slovenia: Univerza v Mariboru, Fakulteta za organizacijske vede, str. 109-130.

Benazić, M., Tomić, D., (2013), Monetary policy and business cycles in Croatia, The Future of

Economics: Between Rules and Disrection, Gonan Božac, M., Ribnikar, I. (ur.), Pula: Juraj Dobrila

University of Pula, str. 151-179.

Bilas, V., Franc, S., Bošnjak, M., (2014), Determinants of merchandise: trade balance in a small open

economy: example of Croatia, 7th International Conference 'An Enterprise Odyssey: Leadership,

Innovation and Development for Responsible Economy', Galetić, L., Spremić, M., Šimurina, J. (ur.), 4-

7.6.2014., Zadar, Croatia: University of Zagreb, Faculty of Economics and Business, str. 42-55.

Bobić, V., (2010), Dohodovna i cjenovna elastičnost hrvatske robne razmjene – analiza panel podataka,

Istraživanja I-29, Hrvatska narodna banka.

298

Botrić, V., Cota, B., (2006), Sources of Inflation in Transition Economy: The Case of Croatia, Ekonomski

pregled, 12, str. 835-885.

Buturac, G., Rajh, E., Teodorović, I., (2009), Hrvatsko gospodarstvo u svjetlu globalne recesije,

Ekonomski pregled, 12, str. 663-698.

Caves, R. E., (1971), Export-led growth and the new economic history, in Trade, Balance of Payments

and Growth, Bhagwati, J. N., Jones, R. W., Mundell, R. A., Vanek, J (ur.), Amsterdam: North Holland,

str. 403-442.

Cota, B., Bogdan, Ž., Rogić, L., (2014), Export and domestic demand: some empirical evidence in

Croatia, 7th International Conference 'An Enterprise Odyssey: Leadership, Innovation and

Development for Responsible Economy', Galetić, L., Spremić, M., Šimurina, J. (ur.), 4-7.6.2014., Zadar,

Croatia: University of Zagreb, Faculty of Economics and Business, str. 101-124.

Ćudina, A., Lukinić Čardić, G., Sušić, G., (2012), Analiza relativnog položaja hrvatskog izvoza na tržište

Europske Unije, Ekonomski pregled, 5-6, str. 291-321.

Dreger, C., Herzer, D., (2013), A further examination of the export-led growth hypothesis, Empirical

Economics, 1, str. 39-60.

Državni zavod za statistiku, (2014), http://www.dzs.hr. [2.5.2014.]

Fidrmuc, J., Martin, R. (2011), FDI, Trade and Growth in CESEE Countries, Focus on European Economic

Integration Q1/11, Austrian Central Bank, 1, str. 70-113.

Feder, G., (1983), On exports and economic growth, Journal of Development Economics, 2, str. 59-73.

Heller, P. S., Porter, R. C., (1978), Exports and growth: An empirical re-investigation, Journalof

Development Economics, 2, str. 191-193.

Johansen, S., (2002), The intepretation of cointegration coefficents in the cointegrated vector

autoregressive model, Reprint No. 14, Reprints of Departments of Theoretical Statistics, University of

Copenhagen

Jung, W. S., Marshall, P. J., (1985), Exports, growth and causality in developing countries, Journal of

Development Economics, 1, str. 1-12.

Khan, A. H., Saqib, N., (1993), Exports and economic growth: The Pakistan experience, International

Economic Journal, 3, str. 53-64.

Kim, T-Y., Heshmati, A., (2013), Economic Growth: The New Perspectives for Theory and Policy, Berlin:

Springer Berlin Heidelberg.

Kohli, I., Singh, N., (1989), Exports and growth: Critical minimum effort and diminishing returns,

Journal of Development Economics, 2, str. 391-400.

MacKinnon, J., Haug, A., Michelis, L., (1999), Numerical Distribution Functions of Likelihood Ratio Tests

for Cointegration, Journal of Applied Econometrics, 5, str. 563-572.

Medina-Smith, E. J., (2001), Is the export-led growth hypothesis valid for developing countries? A case-

study of Costa Rica, Policy Issues in International Trade and Commodities, 7, United Nations.

Parida, P. C., Sahoo, P., (2007), Export-led growth in South Asia: a panel cointegration analysis,

International Economic Journal, 21, str. 155-175

http://www.dzs.hr/

299

Ram, R., (1985), Exports and economic growth: Some additional evidence, Economic Development

and Cultural Change, 2, str. 415-425.

Repas, P. A., Christopoulos, D. K., (2005), The export-output growth nexus: evidence form African and

Asian countries, Journal of Political Modelling, 27, str. 929-940.

Shirazi, N. S., Abdul Manap, T. A., (2005), Export-led growth hypothesis: further econometric evidence

from South Asia, The Developing Economies, 4, str. 472-488.

Siliverstovs, B., Herzer, D., (2007), Manufacturing exports, mining exports, and growth: cointegration

and causality analysis for Chipe (1960-2001), Applied Economics, 39, str. 153-167.

Sims, C., (1980), Macroeconomics and Reality, Econometrica, 1, str. 1-48.

Škare, M., Šimurina, J., Tomić, D., (2012) Income terms of trade trend and volatility in Croatia,

Economic Research, 4, str. 905-924.

Šokčević, S., (2008), Analiza izvozne sposobnosti hrvatskog gospodarstva primjenom strategije izvozne

ekspanzije, Ekonomski pregled, 3-4, str. 177-194.

Tomić, D., (2012a), Croatian Terms of Trade ; Historical Perspective, Movements and Welfare Effect,

Economic Research, 4 (Special Edition), str. 117-139.

Tomić, D., (2012b), Zašto je važno promatrati uvjete razmjene u Republici Hrvatskoj, Oeconomica

Jadertina, 2, str. 4-19.

Zhang, S., Wang, Y., (2007), Terms of Trade and Economic Growth – Based on Co-integration Analysis,

International Conference on Management Science and Engineering,

http://www.seiofbluemountain.com/upload/product/200910/2007glhy09a20.pdf. [2.5.2014.]

https://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=620622

http://www.seiofbluemountain.com/upload/product/200910/2007glhy09a20.pdf

300

7. Prilozi

Testovi jediničnih korijena; reda integriranosti

Prošireni Dickey-Fuller test (ADF)

Varijable U razinama U prvoj diferenciji

konstanta konstanta + trend konstanta konstanta+trend

lnNBDP - 2,16 (0) - 1,72 (0) - 10,60 (0) *** - 11,05 (0) ***

lnK - 2,19 (1) - 2,48 (0) - 10,77 (0) *** - 11,20 (0) ***

lnX - 2,17 (0) - 1,79 (0) - 9,12 (0) *** - 9,38 (0) ***

lnITOT

L

- 1,72 (0) - 1,71 (0) - 9,42 (0) *** - 9,62 (0) ***

Phillips-Perron test (PP)



lnNBDP - 2,10 - 1,20 - 10,76 *** - 13,64 ***

lnK - 2,66 * - 2,32 - 10,59 *** - 24,05 ***

lnX - 2,16 - 1,57 - 9,13 *** - 9,45 ***

lnITOT

L

- 1,52 - 1,41 - 9,50 *** - 9,74 ***

Kwiatkowski-Phillips-Schmidt-Shin test (KPSS)



lnNBDP 0,57 ** 0,24*** 0,33 0,09

lnK 0,35 * 0,26 *** 0,33 0,13 *

lnX 0,54 ** 0,24 *** 0,30 0,06

lnITOT

L

0,22 0,22 *** 0,29 0,07

***, **, * predstavljaju 1%, 5% i 10% razinu značajnosti

Izabrana duljina pomaka u ADF testu temelji se na Schwarz Bayesian criterion (SBC), dok je duljina pomaka u PP

te KPSS testu temeljena na Newey-West Bandwidth. KPSS test polazi od inverzne H0 i H1 relacije u odnosu na

ADF i PP testove.


301

Koeficijenti korelacije

Korelacija lnNBDP lnK lnX lnITOT

lnNBDP 1 0.826024 0.802066 0.466053

lnK 0.826024 1 0.776472 0.750794

lnX 0.802066 0.776472 1 0.715372

lnITOT 0.466053 0.750794 0.715372 1


Izbor reda VAR-a

Lag LogL LR FPE AIC SC HQ

0 241.8817 NA 1.25e-09 -9.149295 -8.999199 -9.091752

1 428.8894 338.0525 1.74e-12 -15.72652 -14.97604* -15.43880*

2 444.2557 25.41342 1.81e-12 -15.70214 -14.35128 -15.18425

3 465.7544 32.24802 1.51e-12 -15.91363 -13.96239 -15.16557

4 489.4920 31.95453* 1.18e-12* -16.21123* -13.65961 -15.23300

vor:

Izračun

autora.

pokazuje

izbor

pomaka

(lag) pri

svakom

testu na

5% razini

značajno

* pokazuje izbor pomaka (lag) pri svakom testu na 5% razini značajnosti

302

Testovi specifikacije VAR (1) modela:

Normalnost (χ2 ) (Cholesky) 0,09*

LM (χ2) test (4) 0,57

Portmanteau (χ2) test (7) 0,13

White test; no / with cross terms 0,01* / 0,30


Funkcija impulsnog odziva


-.02

-.01

.00

.01

.02

.03

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNNBDP to LNNBDP

-.02

-.01

.00

.01

.02

.03

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNNBDP to LNK

-.02

-.01

.00

.01

.02

.03

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNNBDP to LNX

-.02

-.01

.00

.01

.02

.03

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNNBDP to LNITOT

-.05

.00

.05

.10

.15

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNK to LNNBDP

-.05

.00

.05

.10

.15

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNK to LNK

-.05

.00

.05

.10

.15

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNK to LNX

-.05

.00

.05

.10

.15

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNK to LNITOT

-.01

.00

.01

.02

.03

.04

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNX to LNNBDP

-.01

.00

.01

.02

.03

.04

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNX to LNK

-.01

.00

.01

.02

.03

.04

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNX to LNX

-.01

.00

.01

.02

.03

.04

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNX to LNITOT

-.02

-.01

.00

.01

.02

.03

.04

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNITOT to LNNBDP

-.02

-.01

.00

.01

.02

.03

.04

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNITOT to LNK

-.02

-.01

.00

.01

.02

.03

.04

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNITOT to LNX

-.02

-.01

.00

.01

.02

.03

.04

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Response of LNITOT to LNITOT

Response to Nonfactorized One S.D. Innovations

303

Dekompozicija varijance

Period lnNBDP lnK lnX lnITOT

1 100.0000 0.000000 0.000000 0.000000

2 83.76876 3.843980 12.30859 0.078667

3 74.82055 5.963149 19.09427 0.122036

4 69.13456 7.309739 23.40611 0.149594

5 65.20192 8.241090 26.38834 0.168654

6 62.31997 8.923610 28.57380 0.182622

7 60.11726 9.445270 30.24417 0.193297

8 58.37897 9.856943 31.56237 0.201722

9 56.97222 10.19010 32.62914 0.208540

10 55.81044 10.46524 33.51016 0.214171


305

Zablude hrvatske ekonomske politike

Doc. dr. sc. Dražen Koški

Katedra za nacionalnu i međunarodnu ekonomiju, Katedra za financije i računovodstvo


Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku,

[email protected]

Sažetak

U Republici Hrvatskoj ekonomska politika često se opravdava razlozima koji nisu uvijek teorijski

utemeljeni. Ponekad se to čini zbog pokušaja ostvarenja parcijalnih interesa, a ponekad zbog neznanja.

Međutim, iako u biti neistiniti, ako su dovoljno puta ponavljani u javnosti, takvi razlozi postaju predmet

vjerovanja bez dovoljnoga kritičkog promišljanja. Oni postaju zablude.

Cilj ovoga rada je razotkriti neke od najčešćih, a zbog toga možda i najzanimljivijih zabluda hrvatske

ekonomske politike. To su: 1) tečaj eura prema kuni je fiksan ili fluktuira u uskom rasponu, 2) strane

izravne investicije su bezuvjetno korisne za gospodarstvo zemlje, 3) štednja u stranoj valuti posljedica

je neobjašnjivoga nepovjerenja stanovništva u domaću valutu, jer je tečaj fiksan, 4) država kao vlasnik

je ekonomski neefikasna, stoga njezinu imovinu treba privatizirati.

U radu je dokazano da Republika Hrvatska nema sustav fiksnoga deviznog tečaja, niti tečaj eura prema

kuni fluktuira u uskom rasponu. Primjerice, tečaj eura prema kuni fluktuirao je u razdoblju od proteklih

deset godina, od 2004. do 2013., 8,59%. Također, dokazano je da strane izravne investicije, u

financijskom smislu, predstavljaju korist za zemlju domaćina samo ako donose neto devizni priljev i

ako je taj priljev veći od dobiti koju bi investitor želio prenijeti u matični zemlju. Nadalje, štednja u

stranoj valuti posljedica je inflacije, devalvacije i deprecijacije koje su se događale kroz povijest, a u

današnje vrijeme temeljni uzrok ove štednje je nametanje valutnih klauzula u ugovorima o kreditu. Na

kraju država kao vlasnik može ekonomski efikasno upravljati, a njezina možebitna neuspješnost

proizlazi iz podređivanja ekonomskih ciljeva nekim drugim ciljevima.

Ključne riječi: ekonomska politika, fiksni devizni tečaj, strane izravne investicije, euroizacija, valutna

klauzula

1. Uvod

Početak mudrosti je nazvati stvari pravim imenom

Kineska poslovica

Provedba hrvatske ekonomske politike često se opravdava razlozima koji nisu uvijek teorijski

utemeljeni. Ponekad se to čini zbog pokušaja ostvarenja parcijalnih interesa, a ponekad zbog neznanja.

Takvi razlozi međutim, iako u biti neistiniti, ako su dovoljno puta ponavljani u javnosti, postaju

predmet vjerovanja a priori, bez dovoljnoga kritičkog promišljanja. Oni postaju zablude.


306

Naravno opravdavati primjenu pojedinih instrumenata ekonomske politike teorijski neutemeljenim

razlozima, rezultira neefikasnošću ekonomske politike. Kako bi se neefikasnost izbjegla, nužno je

djelovati u skladu s ekonomskom teorijom.

Iako u ekonomskoj politici Republike Hrvatske postoji nekoliko zabluda, cilj ovoga rada je razotkriti

četiri koje se vjerojatno najčešće pojavljuju u javnosti1 i stoga su možda najzanimljivije. Prva zabluda

je vjerovanje da je tečaj eura prema kuni fiksan, odnosno da kuna fluktuira u odnosu na euro u vrlo

uskom rasponu. Ovdje je riječ isključivo o terminološkoj neispravnosti. Druga zabluda sastoji se u

vjerovanju da su strane izravne investicije rješenje za sve hrvatske ekonomske probleme, tj. da su

bezuvjetno korisne za gospodarstvo zemlje. Ova zabluda često je povezana s privatizacijom državne

imovine, ali i mišljenjem da strane izravne investicije uvijek za posljedicu imaju priljev deviza u zemlju

te da su strani vlasnici jednako dobri kao i domaći. Treća se zabluda sastoji u tome da je štednja u

stranoj valuti posljedica neobjašnjivoga nepovjerenja stanovništva u domaću valutu. Na kraju, četvrta

zabluda je vjerovanje da je država neefikasan vlasnik u ekonomskom smislu te da bi privatni sektor

mogao poslove obavljati jeftinije. Zbog toga, uvjeravaju zagovornici ove zablude, državnu imovinu koja

je dio gospodarskoga sustava treba privatizirati.

Struktura rada je sljedeća. Nakon uvoda u kojem je postavljen cilj i predmet istraživanja, te osnovne

teze, u sljedećem poglavlju podrobno su analizirane navedene zablude hrvatske ekonomske politike.

Uz uvažavanje suvremene ekonomske teorije, dokazana je njihova neutemeljenost, tj. dokazano je da

je doista riječ o pogrešnim vjerovanjima. Treće poglavlje daje zaključna razmatranja. Zaključna

razmatranja sintetiziraju najvažnije argumente ekonomske teorije u razotkrivanju razmatranih

zabluda hrvatske ekonomske politike.

2. Zablude hrvatske ekonomske politike

U nastavku su analizirane četiri najčešće zablude hrvatske ekonomske politike.

Zabluda br. 1: Tečaj eura prema kuni je fiksan ili fluktuira u uskom rasponu

U javnosti se često čuje da je tečaj eura prema kuni fiksan, tj. da Republika Hrvatska ima sustav

fiksnoga deviznog tečaja. U blažoj inačici ove tvrdnje smatra se da tečaj fluktuira u vrlo uskom rasponu.

Međutim, tečaj nije niti fiksan niti fluktuira u uskom rasponu.

Na slici 1. prikazano je kretanje nominalnoga dnevnog tečaja eura u odnosu na kunu u razdoblju od

2004. do 2013.

Fluktuacije tečaja eura izračunane su u tablici 1.

Iz tablice 1 vidljivo je da je tečaj u petogodišnjem razdoblju od 20092. do 2013. godine fluktuirao u

rasponu od 6,46%, a u proteklih deset godina 8,59% (od minimuma do maksimuma).

Karakteristike sustava deviznih tečajeva precizno su definirane, kao i njihova terminologija, tj. sustavi

su klasificirani prema određenim kriterijima. Jedna takva općeprihvaćena klasifikacija je ona od

Međunarodnoga monetarnoga fonda (IMF, 2013). Prema ovoj klasifikaciji, devizni tečaj je

konvencionalno fiksan ako monetarne vlasti jamče njegovu fluktuaciju u rasponu ne većem od 1% u

odnosu na paritet koji može biti druga valuta ili košara valuta, a čija vrijednost treba biti objavljena ili

1 Naravno, primijenjena je poznata latinska izreka Nomina sunt odiosa. 2 U godini 2009., službeno je počela recesija u Republici Hrvatskoj koja traje do trenutka pisanja ovoga rada.

307

poznata Međunarodnome monetarnom fondu. Ako paritet ne postoji, tada je devizni tečaj fiksan ako

barem šest mjeseci fluktuira maksimalno dva posto od minimuma do maksimuma. Dakle, da bi se neki

sustav deviznoga tečaja smatrao fiksnim potrebno je ili jamstvo monetarnih vlasti da će tečaj u odnosu

na paritet fluktuirati maksimalno jedan posto ili, ako paritet ne postoji, da tečaj fluktuira maksimalno

dva posto od minimuma do maksimuma u razdoblju od najmanje šest mjeseci. U Republici Hrvatskoj,

niti je paritet objavljen, niti monetarne vlasti jamče (ne)promjenjivost deviznoga tečaja u rasponu

užem od jedan posto, niti tečaj fluktuira u rasponu manjem od dva posto. Zbog toga sustav deviznoga

tečaja nije ispravno nazivati fiksnim.

Slika 1. Nominalni dnevni tečaj eura

Izvor: autorov prikaz na temelju podataka raspoloživih na: Hrvatska narodna banka,

http://www.hnb.hr/tecajn/htecajn.htm [1. 9. 2014.]

Tablica 1: Tečajne fluktuacije eura u petogodišnjem i desetogodišnjem razdoblju

Opis 2009.-2013. 2004.-2013.

Aritmetička sredina 7,43 7,39

Standardna devijacija 0,119884 0,123048

Koeficijent varijacije 1,613247 1,664441

Minimum 7,18 7,11

Maksimum 7,65 7,72

Razlika maksimuma i minimuma (%) 6,469759 8,596778

Izvor: autorov izračun na temelju podataka raspoloživih na: Hrvatska narodna banka,


Nadalje, hipotetski kupac koji je euro kupio primjerice dana 3. 10. 2008. po tečaju 1 € = 7,106744

HRK3, a prodao dana 3. 1. 2009. po tečaju 1 € = 7,345971 HRK, zaradio je na promjeni tečaja u

razdoblju držanja 3,37%, što na godišnjoj razini iznosi 14,18%. Obrnuto, hipotetski kupac koji je euro

kupio primjerice dana 3. 1. 2005. po tečaju 7,649716 HRK, a prodao dana 3. 4. 2005. po tečaju

7,432556 HRK izgubio je u razdoblju držanja 2,92%, što je na godišnjoj razini 12,20%. Uzimajući u obzir

3 Tečajevi su raspoloživi na: http://www.hnb.hr/tecajn/htecajn.htm (01. 09. 2014.)

7,00

7,20

7,40

7,60

7,80

1/1

/04

1/8

/04

1/3

/05

1/1

0/0

5

1/5

/06

1/1

2/0

6

1/7

/07

1/2

/08

1/9

/08

1/4

/09

1/1

1/0

9

1/6

/10

1/1

/11

1/8

/11

1/3

/12

1/1

0/1

2

1/5

/13

1/1

2/1

3

HRK

Tečaj eura

http://www.hnb.hr/tecajn/htecajn.htm



308

da prosječna godišnja kamatna stopa4 na državne domaće obveznice iznosi 5,74%, a na međunarodne

6,29%, zarada prvoga hipotetskoga kupca sasvim je dovoljna, a gubitak drugoga je znatan. Zbog toga

nije primjereno tvrditi da tečaj fluktuira u uskom rasponu.

Zabluda br. 2: Strane izravne investicije su bezuvjetno korisne za gospodarstvo zemlje

Po definiciji Međunarodnoga monetarnog fonda, strane izravne investicije su vrsta prekograničnih

investicija kod kojih „ ...rezident u jednome gospodarstvu ima kontrolu ili značajan stupanj utjecaja na

menadžment poduzeća koje je rezident drugoga gospodarstva.“ (IMF, str. 100) Smatra se da postoji

kontrola ako „ ... izravni investitor ima u vlasništvu više od 50 posto glasačke moći u poduzeću

izravnoga investiranja“ (IMF, str. 101) Nadalje, značajan stupanj utjecaja „ ...postoji ako izravni

investitor ima u vlasništvu od 10 do 50 posto glasačke moći u poduzeću izravnoga investiranja.“ (IMF,

str. 101) Uz vraćanje dospjeloga duga novim zaduživanjem, tj. refinanciranje duga, one su osnovni

izvor financiranja inozemnoga duga u Republici Hrvatskoj. Naime, u procesu privatizacije, država je

rasprodavala vlastitu imovinu strancima, a to je opravdavala svojom ekonomskom neefikasnošću

(hipotetskom) i nužnošću otplate javnoga duga. Zbog toga se često u javnosti moglo čuti da su strane

izravne investicije korisne za zemlju jer donose devizni priljev te da nema domaćih i stranih vlasnika

već samo dobrih i loših. No to je samo dio istine.

S motrišta bilance plaćanja, strane izravne investicije mogu biti štetne za promatrano gospodarstvo. U

početku one predstavljaju devizni priljev za zemlju, a poslije, ovisno o vrsti, mogu ostvarivati prinos

koji će njihovi (strani) vlasnici povlačiti u svoje matične zemlje. To će za promatranu zemlju biti devizni

odljev. Naravno, o razlici deviznoga priljeva i odljeva ovisi hoće li zemlja imati koristi ili štete od stranih

izravnih investicija u financijskom smislu. U slučaju nedostatka deviza u zemlji, povlačenje prinosa po

osnovi stranih izravnih investicija u matične zemlje investitora može imati za posljedicu međunarodnu

nelikvidnost. Posebice zbog toga što je povlačenje tih prinosa zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske

(2001, čl. 41.)

Algebarski, neto devizni priljev moguće je prikazati na sljedeći način5:

NDP = PVFDIt=0 + ∑ (βUPFDIt − γUOFDIt − αRFDIt)kt=0 (1)

gdje je:

NDP = neto devizni priljev

PVFDIt=0 = početna vrijednost stranih izravnih investicija u vremenu t = 0

UPFDIt = ukupan priljev po osnovi stranih izravnih investicija

UOFDIt = ukupan odljev po osnovi stranih izravnih investicija

RFDIt = povrat po osnovi stranih izravnih investicija

β = parametar udjela deviznoga priljeva u ukupnom priljevu

γ = parametar udjela deviznoga odljeva u ukupnom odljevu

α = parametar udjela povrata prenesenoga u matičnu zemlju u ukupnome povratu

k = broj razdoblja korisnoga vijeka trajanja investicije

4 Prosječne kamatne stope na državne domaće i međunarodne obveznice izračunane su kao prosječne ponderirane geometrijske stope na nepodmirene obveznice Republike Hrvatske prema podacima raspoloživim na: Republika Hrvatska – Ministarstvo financija (2014b, str. 23) i Republika Hrvatska – Ministarstvo financija (2014a, str. 72). 5 Model je izveden i detaljno razrađen s obzirom na parametre u: Koški (2011)

309

Iz izraza je vidljivo da zbroj prinosa na stranu izravnu investiciju u budućnosti lako može premašiti

početnu vrijednost tih investicija6. U tom slučaju, zemlja će imati neto devizni odljev po osnovi ovih

investicija.

Primjerice, ako strani investitor ne ostvaruje niti devizni priljev niti devizni odljev po osnovi svoje

investicije, tj. ako je β = γ = 0, a poželi ostvarenu dobit prenijeti u vlastitu zemlju, što znači da je α > 0,

najprije će konvertirati dobit u stranu valutu. To će u konačnici značiti devizni odljev za promatranu

zemlju. Ako se to događa svake godine, devizni priljev po osnovi stranih izravnih investicija koji je

nastao na samome početku, dakle u vremenu t = 0 vrlo lako može biti anuliran deviznim odljevima u

budućnosti. Čak i ako investitor ostvaruje relativno mali neto devizni priljev, tj. ako je βUPFDIt – γUOFDIt

> 0, prenesena dobit može biti veća jer se može sastojati i od dijela dobiti koji je ostvaren u domaćoj

valuti.

Dakle, nužan uvjet isplativosti stranih izravnih investicija za zemlju domaćina je neto devizni priljev tih

investicija, a dovoljan uvjet je da taj priljev bude veći od iznosa dobiti koji će investitor prenijeti u

vlastitu zemlju. Ako takvoga prilljeva nema, investicije su štetne za zemlju u financijskom smislu, tj.

predstavljaju potencijalni devizni odljev.

Zabluda br. 3: Štednja u stranoj valuti posljedica je neobjašnjivoga nepovjerenja stanovništva u

domaću valutu, jer je tečaj fiksan

Već je objašnjeno da tečaj eura prema kuni nije fiksan, niti čak fluktuira u uskom rasponu. Glede

štednje hrvatskih građana u stranoj valuti – euroizacije, ona je posljedica dva razloga.

Prvi razlog je pad kupovne moći (unutarnje i vanjske) kroz povijest. Građani Republike Hrvatske su kroz

povijest bili suočeni s visokim stopama inflacije što je značajno umanjivalo kupovnu moć domaćega

novca na unutarnjoj razini. Čak i kad inflacija nije visoka, smanjenje kupovne moći novca samo je

njezina zrcalna slika. Na vanjskoj razini, učestale devalvacije, a poslije i deprecijacije domaće valute u

odnosu na stranu, smanjivale su njezinu kupovnu moć u inozemstvu, pa je to također bio razlog

štednje u stranoj valuti.

Drugi razlog je nametanje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Primjenom valutne klauzule banke

u Republici Hrvatskoj zaštitile su se od rizika promjene deviznoga tečaja prenijevši ga na građane koji

su te kredite uzeli. Iako se postavlja pitanje zašto stanovništvo ne vjeruje stabilnosti domaće valute,

isto pitanje se ne postavlja bankama koje se štite od promjene deviznoga tečaja nametanjemn valutnih

klauzula u ugovorimna o kreditu i koje sigurno imaju više informacija o financijskom tržištu nego

prosječan građanin koji je uzimatelj kredita. Začuđujuće je da se neki nositelji ekonomske politike

prave neupućeni kad je posrijedi to pitanje. Naravno, i građanin se želi zaštititi od deviznoga rizika pa

mu je najjednostavnije štedjeti u stranoj valuti kako bi i on uskladio deviznu strukturu obveza (kredita

s valutnom klauzulom) i imovine (štednje u stranoj valuti).

6 U navedenom modelu zanemarena je vremenska vrijednost novca. Kad to ne bi bio slučaj, izraz (1) bi glasio:

𝑁𝐷𝑃 = 𝑃𝑉𝐹𝐷𝐼𝑡=0 + ∑(𝛽𝑈𝑃𝐹𝐷𝐼𝑡 − 𝛾𝑈𝑂𝐹𝐷𝐼𝑡 − 𝛼𝑅𝐹𝐷𝐼𝑡)

𝑘

𝑡=0

(1 + 𝑖𝑡)−1

pri čemu je i kamatna stopa.

310

Zbog toga nastaje začarani krug euroizacije (Koški, 2012): „... vjerovnici nameću valutne klauzule u

ugovorima o kreditu jer dužnici štede u stranoj valuti, a dužnici štede u stranoj valuti jer su im

nametnute valutne klauzule u ugovorima o kreditu.“

No ako građanin nema štednju u valuti za koju ga veže valutna klauzula, tada će u potpunosti trpjeti

štetu deprecijacije domaće valute. S tim u svezi korisno je prikazati kretanje nominalnoga dnevnog

tečaja švicarskoga franka prema kuni u razdoblju od 2004. do 2013. godine.

Slika 2: Nominalni dnevni tečaj švicarskoga franka

Izvor: autorov prikaz na temelju podataka raspoloživih na: Hrvatska narodna banka,


Tečajne fluktuacije švicarskoga franka u petogodišnjem i desetogodišnjem razdoblju, predočene su u

tablici 2.

Tablica 2: Tečajne fluktuacije švicarskoga franka u petogodišnjem i desetogodišnjem razdoblju

Opis 2009.-2013. 2004.-2013.

Aritmetička sredina 5,72 5,19

Standardna devijacija 0,575477 0,674782

Koeficijent varijacije 10,06575 13,00562

Minimum 4,77 4,36

Maksimum 7,16 7,16

Razlika maksimuma i minimuma (%) 50,31359 64,21741

Izvor: autorov izračun na temelju podataka raspoloživih na: Hrvatska narodna banka,


4,20

4,40

4,60

4,80

5,00

5,20

5,40

5,60

5,80

6,00

6,20

6,40

6,60

6,80

7,00

7,20

1/1

/04

1/7

/04

1/1

/05

1/7

/05

1/1

/06

1/7

/06

1/1

/07

1/7

/07

1/1

/08

1/7

/08

1/1

/09

1/7

/09

1/1

/10

1/7

/10

1/1

/11

1/7

/11

1/1

/12

1/7

/12

1/1

/13

1/7

/13

HRK

Tečaj švicarskoga franka



311

Iz tablice 2 vidljivo je da je dužnik koji je kredit uzeo dana 16. 10. 2007. po tečaju 4,362677 HRK morao

dana 11. 8. 2011. vraćati isti taj kredit po tečaju 7,164275 HRK, dakle anuitet mu je bio približno 64%

veći. Da je uspio štedjeti u švicarskim francima, gubitak bi mu, ukupno gledajući, bio manji ili ga uopće

ne bi bilo.

Zabluda br. 4: Država kao vlasnik je ekonomski neefikasna, stoga njezinu imovinu treba privatizirati

Ekonomska znanost izučava kako s oskudnim proizvodnim resursima proizvesti određena dobra kako

bi se zadovoljile potrebe. S obzirom da su proizvodni resursi oskudni, a potrebe gotovo neograničene,

potrebno je uz najmanji utrošak resursa postići određeni rezultat. Upravo to i jest definicija

ekonomske efikasnosti – osoba je ekonomski efikasna ako proizvodi određeni output uz najniže

moguće troškove.

Zagovornici privatizacije državne imovine tvrde da je država kao vlasnik ekonomski neefikasna, pa

njezinu imovinu treba privatizirati. Oni vjeruju da će promjenom titulara vlasništva7 output biti

proizveden uz niže troškove. Drugim riječima, titular vlasništva koji nije država, preduvjet je

ekonomske efikasnosti. Međutim, odvojenost vlasništva od upravljanja, te s njom povezana nužnost

nagrađivanja upraviteljâ prema sposobnosti, poznata je još iz biblijskih dana, na što je hrvatsku javnost

upozorio Babić (2000, str. 41.-42.). Naime, u Matejevom evanđelju, stoji: „ ...svakomu po njegovoj

sposobnosti.“ 8

Danas je lako zamisliti dioničko društvo, čiji dioničari su razasuti diljem svijeta i ni na koji način ne

utječu na njegovu ekonomsku efikasnost, čak ništa o tome ne moraju ni znati. U pravnom smislu oni

su vlasnici društva, no u ekonomskom smislu društvom upravlja menadžment. Hoće li društvo biti

ekonomski efikasno ili ne, ovisi isključivo o sposobnosti menadžmenta. U većini slučajeva menadžment

određuje ciljeve, ponekad to čine vlasnici, ali načini ostvarenja tih ciljeva odgovornost su

menadžmenta. U međuvremenu, dionice se preprodaju na burzi – vlasnici se mijenjaju, a mendžment

i njegova poslovna politika ostaje. Nakon određenoga vremena, menadžment vlasnicima podnosi

obračun poslovanja. Tada vlasnici, ako nisu zadovoljni, mogu promijeniti menadžment.

Kad je posrijedi država, situacija je potpuno ista. Država također može birati menadžment, nagrađivati

ga prema sposobnosti i tražiti od njega ekonomsku efikasnost pri ostvarenju postavljenih ciljeva.

Problem nastaje ako ona to ne čini. Naime, ako država bira menadžment prema političkoj podobnosti,

a ne prema sposobnosti, ili ako ne definira jasno cilj, velika je vjerojatnost da zbog neznanja

menadžmenta ekonomska efikasnost neće biti postignuta. No tada nije moguće tvrditi da je država

ekonomski neefikasna, već da namjerno podređuje ciljeve poduzeća nekim drugim ciljevima.

3. Zaključak

Cilj ovoga rada bio je razotkriti neke od najčešćih, a zbog toga možda i najzanimljivijih zabluda hrvatske

ekonomske politike. To su: 1) tečaj eura prema kuni je fiksan ili fluktuira u uskom rasponu, 2) strane

izravne investicije su bezuvjetno korisne za gospodarstvo zemlje, 3) štednja u stranoj valuti posljedica

je neobjašnjivoga nepovjerenja stanovništva u domaću valutu, jer je tečaj fiksan, 4) država kao vlasnik

je ekonomski neefikasna, stoga njezinu imovinu treba privatizirati. Primjenom ekonomske teorije, u

radu je dokazano da je doista riječ o zabludama.

7 Misli se na vlasništvo u pravnome smislu. 8 Riječ je o Prispodobi o talentima, Matejevo evanđelje 25, 14-30.

312

Prvo, u radu je dokazano da se hrvatski sustav deviznoga tečaja ne može nazivati fiksnim, jer je tečaj

eura prema kuni u promatranih deset godina, tj. od 2004. do 2013., fluktuirao 8,59%, (od minimuma

do maksimuma), a od godine 2009., godine u kojoj je službeno započela recesija u Republici Hrvatskoj,

6,46%. Također, tečaj nije fluktuirao u uskome rasponu, jer su potencijalni investitori, ovisno o

razdoblju držanja, mogli na promjeni tečaja zaraditi godišnje 14,18%, ili izgubiti 12,20%. Drugo, da bi

strane izravne investicije bile bezuvjetno korisne za zemlju domaćina mora biti ispunjen nužan i

dovoljan uvjet. Nužan uvjet je da strane izravne investicije moraju ostvariti neto devizni priljev, a

dovoljan uvjet je da taj priljev mora biti veći od iznosa ukupne dobiti koju investitor namjerava prenijeti

u matičnu zemlju. Treće, razlozi štednje hrvatskoga stanovništva u stranoj valuti su višestruki: s jedne

strane riječ je o povijesnim razlozima – inflaciji, devalvaciji i deprecijaciji, a s druge strane o današnjem

temeljnom razlogu – nametanju valutnih klauzula u ugovore o kreditu. Četvrto, država kao vlasnik

jednako je efikasna kao i netko iz privatnoga sektora, a njezin možebitni neuspjeh proizlazi iz

podređivanja ciljeva poduzeća nekim drugim ciljevima.

4. Literatura

Babić, M., (2000), Mikroekonomska analiza, peto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb: MATE

Hrvatska narodna banka, http://www.hnb.hr/tecajn/htecajn.htm [1. 9. 2014.]

IMF, (2013). Annual Report on Exchange Arrangements and Exchange Restrictions, Washington D. C.:

IMF

IMF, (2009) Balance of Payments and International Investments Position Manual, 6th Edition,

Washington D. C.: IMF

Koški, D., (2011), Financial dichotomy of foreign direct investments: Foreign exchange inflow and

foreign exchange outflow, Development Potentials of Foreign Direct Investment: International

Experiences, Antevski, M., (Ed.), Belgrade, 16.-17. 9. 2010., Belgrade, Institut of International Politics

and Economics, p. 283-295

Koški, D., (2012), Interdependence of Euroization and Currency Clauses in the Republic of Croatia, An

Enterprise Odyssey: Corporate Governance and Public Policy - Path to Sustainable Future, Galetić, L.,

Šimurina, J. (Eds.) Šibenik, 13.-16. 6. 2012., Zagreb: Faculty of Economics and Business

Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine 41/01.

Republika Hrvatska – Ministarstvo financija (2014a), Godišnje izvješće Ministarstva financija za 2012.

godinu

Republika Hrvatska – Ministarstvo financija (2014b), Statistički prikaz, br. 224


konkurentnost, ekonomski rast i blagostanje

Documents