KRAJ S FAŠIZMOM I ANTIFAŠIZMOM: KLASNA BORBA

Tekst razotkriva anti-komunističku prirodu antifašizma kao fenomena koji krije prave uzroke antagonizma u društvu, koji pokušava da skrine proletarijat sa brobe za oslobođenje kroz klasni rat, i na taj način predstavlja još jedan alat manipulacije u rukama izrabljivača.

REVOLUCIONARNI TEKST ŠPANJOLSKIH ANARHISTA

1. Suština antifašizma se sastoji u jačanju demokratije, u pokušaju da se usprotivi fašizmu: borba, koja nije usmjerena protiv kapitalizma, već ga samo želi spriječiti da postane totalitaran. Širenjem ove utopije antifašizma se pokušava sakriti postojanje klasne borbe. U antifašističkim strategijama ne postoje dvije klase koje se suočavaju međusobno: burožazija i proletarijat. Ne postoje dva suprostavljena projekta: komunizam i kapitalizam. Otkazivanjem klasnog društva smo prisiljeni raditi u okviru kapitalističke diktature. Naprotiv, buržoazija dokiminira: "demokratija" protiv "fašizma", "legitimna vlada" protiv "državne policije", "građani" protiv "vojske", "parlament" protiv "diktature". Fašizam, u najboljem slučaju, se identifikuje sa totalitarnim državama. Antifašistička zvona (kao i fašistička) pozivaju na ponovnu uspostavu nacionalnog jedinstva, koje se uključuje proletere u reprodukciji kapitalističkih odnosa. Danas, kao i juče, ideologija kapitala pokušava da ponovno polarizira između fašizma i antifašizma, izaziva totalni rat koji će potaknuti pojavu novog ciklusa kapitalističke akumulacije.

2. Problem nije u tome da demokratije nudi mekšu ekploataciju od diktature, tako da je bolji švedski od brazilskog načina. Već je problem u tome što smo prisiljeni na taj izbor. U najboljem slučaju, to nam pomaže da shvatima je kapitalizam uvijek put ka ekploataciji. Država - organ čija je funkcija da se prilagodi potrebama kapitala. Demokratija se pretvara u diktaturu, ako je to potrebno kapitalu.

3. Fašizam ima svoje korijenje u istorijskim situacijama: u razbijanju revolucionarnog procesa 1917-1921 evropskih socijal-demokrata (ruske, njemačke, talijanske, mađarske, bugarske revolucije ...). Socijaldemokratija ideološki i fizički razoružava proletarijat i potiskuje njegovu pobunu vojnim metodama. U Njemačkoj, francuske trupe su na čelu sa socijalistom Gustavom Noskom obnovile buržoaski poredak. Fašizam, kao i staljnizam, je kontrarevolucionarni akt kojem je cilj da slomi proletarijat. Diktatura se uvijek javlja nakon - nakon što proleteri pobijede lijevu demokratiju. Antifašizam krije stvarno identificiranje fašizma sa "silama zla" i smanjuje ga na "iracionalne reakcije" koji proizlaze niotkuda. Pojava fašizma u 30-im godinama se može lako objasniti - to je djelomično zaštićeni program socijaldemokratije: poboljšanje životnog standarda, kraj nezaposlenosti, uređenje, itd.

4. Važna taktika antifašističkog pokreta se sastoji u tome da okrivljuje fašističke političke stranke. Tako zamijenjuje kritiku države - antifašizam tako postaje promocija i konsolidacija demokratije, a time i države!

5. Antifašizam kao argument koristi fašistički masakr da bi opravdao rat. Dakle, sakriva stvarnost

rata, što je nužnost kapitala, što omogućava na kratko skriti njegove postojeće performanse. Borba protiv fašizma služi da opravda pokolj 50 miliona proletera. Čak i pod "nepristrasnom" analizom, moramo priznati da nacistički koncentracijski logori nisu bile jedine strahote rata: atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, masovno bombardovanje njemačkih gradova, masakr u Alžiru u maju 1945., na isti dan "oslobođenja" Francuske.

6. Akumulacija kapitala je nužna u pratnji dva uvjeta: poslušnost radnika, a to je uništenje revolucionarnog pokreta i povezanost sa drugim kapitalom - u suprotnom rat. Sva država ima svoj sopsteveni nacionalizam u konkureciji sa drugim nacionalizmima. Svaki narod je posvećen tome da bude sastavni dio tržišta koji monopolizira susjedne narode. Svaki nacionalizam je imperijalistički i time izaziva rat.

7. Najveća pobjeda kapitala je mobilizacija radnika u svoju korist i uvjeravanje da tako oni mogu "promijeniti svoj život". Razlika između diktature i demokratije je u procesu porobljavanja proletarijata. Prvi kroisti silu, a drugi koristi organizacije, "svojstvene" proletarijatu: sindikate, partije, udruženja...

8. Svi reformisti, uključujući i antifašiste, smatraju demokratiju sastavnim dijelom socijalizma. Socijalizam bi bio polovna demokratija kada bi se borba za socijalizam zaključala demokratskih prava unutar samog kapitalizma. Stoga, antifašizam, pored činjenice da jača totalitarizam i ne bori se s njim: njegova borba za demokratiju nije ništa više nego jačanje države. Za revolucionare, socijalizam, komunizam i anarhiju je važno potpuno uništenje kapitalističkih odnosa i praćenje njihove klase, njihove države i njihove demokratije. Naša borba - borba protiv fašizma i antifašizma, dvije strane istog novčića s kojim nas kapitalizam porobljava.

9. Proleteri, čim dobrovoljno pristaju na samoobmanu o demokratiji, antifašizmu i državi, gube sve sposobnosti da se bore za interese klase samostalno. Onda prestaju da pripadaju revolucionarnoj klasi, pretvarajući se u topovsko meso države.

10. Komunizam (!) - pokret koji proširuje i radikalizuje proletere i vodi u pobunu (čak i oružanu) i uništava temelje kapitalističkog sistema.

11. Španjolski rat 1936-39 je iskorišten za podjelu proletera u čitavom svijetu nakon lažne opozicije fašizam / antifašizam, utirući put za Sveti Antifašistički Savez (1939-1945). Buržoazija uvijek pokušava da formira sveze, polarizujući u njih samu sebe, i pomaže da proleteri nose imperijalističke zastave ka jednom cilju: da riješe probleme buržoazije.

12. Podržavajući demokratsku državu, s ciljem da ne postane dikaktorska, antifašizam ideološki i fizički razoružava proletere. Skrivanjem i negiranjem antagonizama koji se protive proletarijatu, antfašizam manipulira proleterima uvjeravajući ih da trebaju napustiti klasnu borbu. Ali neprijatelj, sama buržoazija, odlučuje da bude na strani antifašizma do kraja. To je ono što se desilo u Španiji tokom krvavih borbi u Barseloni u maju 1937. Na kraju, poražen i ubijen revolucionarni proletarijat se solidariše sa anti-fašizmom, i još gore, sa socijal-demokratijom.

13. Proleterski revolucionari shvataju da je Španski građanski rat bio generalna proba i pravdanje za Drugi svjetski rat (1939-1945). Pod pretpostavkom da je ulazak u Svezi Savez protiv nacističke Njemačke bilo manje zlo u odnosu na moguću fašističku pobjedu, proleteri su se predali rukovodstvu imperijalističke demokratije. Vrlo važna ideološka funkcija Španskog rata je bila alternativa opozicije između 'demokratije' i 'fašizma' kao jedinog načina da odgovori svakoj ubilačkoj kapitalističkoj naredbi. 1936., kao i 1940. i ranije 1914. su socijal demokrate mobilisali proletere za rat!