Mirko Horvat rođen je u Ždali, g. 1955. Slikati počinje uzoca, slikara Josipa Horvata-Ždalskog, ali se postupnoosamostaljuje i oslobađa manire podravske naive,tražeći svoj vlastiti likovni rukopis. Izlagao je nastotinjak samostalnih i više skupnih izložaba. Član jeDHLUH u Zagrebu.

Adresa: Kloštar Podravski, Petra Preradovića 14; tel.:043/81 61 62

Franjo Mihočka rođen je u Ferdinandovcu, g. 1963.Slikarstvom se bavi od 1987., a intenzivnije se posvećujelikovnom radu poslije 1995. Tada počinje izlagatisamostalno i sudjelovati na brojnim skupnim izložbama.Često sudjeluje i na brojnim likovnim radionicama ikolonijama, uglavnom humanitarnog karaktera te uedukativnim programima za djecu osnovnih škola ivrtića, posebno u Đurđevcu gdje danas živi.

Adresa: Đurđevac, Grkinska 87; tel.: 048/ 81 21 52, GSM: 091 2779 474; e-mail: franjo.mihocka@kc.t-com.hr

GALERIJSKI PROSTOR Zaklade ČUJEM, VJERUJEM,VIDIM

A. Medulića 16, Zagreb

Mirko Horvat i Franjo Mihočka

KRAJOLICIMA SVJETLOSTISKUPNA IZLOŽBA LIKOVNIH RADOVA

24. travnja – 30. svibnja 2014.

otvaranje izložbe 24. travnja 2014. u 19.00h

DOBRO NAM DOŠLI!

Izložbom, otvorenom 24. travnja 2014. ugalerijskom prostoru Zaklade Čujem, vjerujem,vidim , zagrebačkoj se publici predstavljaju dvaautora koji žive i stvaraju na širem područjuhrvatske Podravine. To su Mirko Horvat izKloštra Podravskog i Franjo Mihočka iz Đurđevca.Premda u mnogočemu različita, djela obajuslikara povezuje tehnička kvaliteta u izvedbenompogledu, a u izboru tema sklonost izražavanjukroz lirski krajobraz u kojem svjetlost uvijekodigra znakovitu ulogu.

Mirko Horvat potječe iz bogate tradicije naivnogslikarstva koje je upravo u Podravini preraslo uzanimljiv i plodonosan likovni fenomen.Naslijedivši sklonost i nadarenost za likovnoizražavanje od oca, naivnog slikara JosipaHorvata-Ždalskog, odrastao je u sjeni stvaralaštvavelikih začetnika „hlebinske škole“ iz 30. godina20. stoljeća i njihovih neposrednih sljedbenika inastavljača, što je za mladu stvaralačku osobnostvjerojatno predstavljalo velik izazov u formiranjuvlastitoga likovnog izričaja. Ne čudi stoga da seslike, odabrane za travanjsku izložbu u Zagrebu, sjedne strane izrazito vežu uz tipične motive iztradicije hrvatskog naivnog slikarstva, dok sdruge ulaze u područja sasvim nove, osobnimrukopisom slikara stvorene likovne vizure,obilježene njegovim promišljanjima mnogihtemeljnih pitanja o čovjeku, prirodi, životu…Ako je na slikama iz prve skupine jasno vidljivatematska, pa i stilska vezanost uz tradiciju naive,na slikama iz druge skupine ta se vezanostpomalo gubi te u prvi plan dolazi svijest oelementarnoj snazi prirode i života što progovarakroz svježinu mladog zelenila, kroz vodu kojanatapa plodne ravnice, kroz smjenu svjetlosti isjene u igri oblaka…Na tim se slikama Mirko

Horvat jasno udaljava od naivnog slikarstva,hodajući stopama holandskih pejzažista –čudesnih štovalaca neba, te ponire u dubinusvjetlosti i u njezinu ulogu u stvaranju iodržavanju života, ulazeći napokon u prostorenadrealnog svijeta znakova i simbola što nastaje inestaje u vrtlozima nepredvidljivih promjena… Vjerojatno je doživljaj svjetlosti i njezine uloge uslikarstvu i životu onaj čimbenik koji povezujelikovni izričaj Mirka Horvata s likovnimostvarenjima Franje Mihočke.

Za razliku od čvrstih, na tradiciji tehnike uljanihboja izraslih poteza Mirka Horvata, slikar FranjoMihočka pretežito se izražava tehnikomtradicionalnog akvarela koju ponekad efektnokombinira korištenjem raznih sekundarnihmetoda, razvijenih u novije vrijeme. Za razliku odMirka Horvata, Franjo Mihočka već se uosnovnom pristupu pejzažu udaljava odmimetičkih načela realizma, tražeći prije svegaugođaj prostora prirode, tek ponekadobilježenog sitnim naznakama konkretnih, jasnoprepoznatljivih elemenata vedute, prije svegainterpoliranjem obrisa naselja, crkve sazvonikom, pokojeg stabla u daljini, na samoj linijiobzora. Kompozicijski skladni i elementimaoskudni, krajobrazi Franje Mihočke kao dapredstavljaju neka subjektivna vrata kroz kojaautor ulazi na područja vlastitih promišljanja isvjetonazora, gdje svjetlost obasjava oblikerealnog svijeta na razini simbola vrijednosti, a uoskudnosti detalja slikarska se figuracija u velikojmjeri pretapa s apstrakcijom, evocirajućirazmišljanja o prolaznosti konkretnih oblikamaterijalnog svijeta i o težnjama duhovnimvrijednostima u pokušaju shvatiti fenomeneukupnosti života. Stoga ne iznenađuje da Franjo

Mihočka svoje likovno stvaralaštvo proširuje i napodručje sakralnog. I na slikama kršćansketematike ostaje vjeran komunikaciji na raziniosnovnih likova i simbola – Kristova glava utrenucima Muke, prozračna forma križa kojalebdi u zraku natopljenom krvlju, Marija kaoMater Dolorosa prikazana u maniri drevnih ikona.Priču o smrti, muci i žalosti, ali u nadi Uskrsnuća ipronalaženja smisla u svakoj muci i boli pratijasna simbolika govora boje te vjera u svjetlostkoja donosi mir i spasenje. Kroz poruku koju Franjo Mihočka ostavlja usvojim slikama puno je jasniji i njegov humanitarnirad i nastojanje da sudjelovanjem na brojnimizložbama i radionicama pomogne potrebitima,na materijalnoj i – što je možda još važnije – naduhovnoj razini.

Vida Pust Škrgulja, povjesničarka umjetnosti