Naslov originalaALEXANDRE DUMASLE COLLIER DE LA REINE

DVOJAKO ČASTOLJUBLJE U OBLIKU DVOSTRUKE LJUBAVIŽana je također bila žena, iako nije bila kraljica.Odatle je slijedilo da je ona, čim se našla u kočiji, stala uspoređivati lijepu palaču u Versaju, ono bogato i sjajno* pokućstvo, one veličanstvene sluge sa svojom starom služavkom. Ali gotovo od-, mah skromna potkrovica i stara služavka iščeznu-še u sjeni prošlosti, i Zana ugleda svoju malu kuću u predgrađu Sent-Antoan tako otmjenu, tako dražesnu, tako udobnu, kako bi se u naše vrijeme reklo, sa slugama koji si imali nešto manje izvezene odore od onih u Versaju, ali su isto tako bili smjerni i pokorni.; Ta kuća i te sluge, to bijaše njezin Versaj; ona je tu bila kraljica kao i Marija Antoaneta, a njezine izražene želje, pogotovu ako ih je um jela ograničiti, bijahu isto tako dobro i brzo izvršene kao da ona drži žezlo u svojim rukama. Zana se dakle vrati u svoju kuću vedra čela i sa smiješkom-na usnama. Bilo je još rano; ona uzme papir, pero i tintu, napisa nekoliko redaka, stavi ih u fini i namirisani koverat, napiše naslov i pozvoni.Jedva odjeknu posljednji titraj zvonca kad se na vratima pojavi sluga koji je čekao.— Imala sam pravo — prošapće Žana — kraljica nije bolje služena.Zatim pruživši ruku progovori:— Odnesite ovo pismo monsinjoru kardinalu de Roanu.Sluga se primakne, uzme pisamce te iziđe ne rekavši ni jedne riječi, sa šutljivom pokornošću slugu iz dobre kuće. Grofica se pak podade dubokom sanjarenju. Ne prođe međutim ni pet minuta kad netko pokuca na vrata.— Slobodno! — viknu gospođa de La Mot. Isti sluga pojavi se opet.— Sta je? — upita gospođa de La Mot nestrpljivo, opazivši da njezin nalog nije izvršen.— Kad sam izišao da izvršim nalog gospođe grofice — reče sluga — monsinjor je pokucao na vrata. Rekoh mu da sam pošao u njegovu palar ču. On uze pisamce, pročita ga i reče-.— Dobro, prijavite me.— A zatim?— Monsinjor je tu i čeka da mu gospođa dozvoli ući.Lak smiješak pređe preko grofičinih usta i ona reče veoma zadovoljno:— Neka uđe.Uskoro se knez pojavi na pragu.Je li Žana, kad je pozvala kardinala, kad se silno poveselila što je on tu, imala već kakvu osnovu? Jest, jer je mašta pogledima spletkarice otvorila sve tajne nabore jedne duše. Zana se osjećala opijenom brojkom od petnaest stotina hiljada livra, što je sjala u draguljima na bijelom atlasu kutije gospode Bemer i Bosanž. Petnaest puta sto hiljada, ne bijaše li to uistinu kneževski imetak, osobito za ubogu prosjakinju koja je još pred mjesec dana pružala ruku za milostinjom od bogataša? Od Zane de Valoa u predgrađu Sen-Klod do Zane de Valoa u predgrađu Sen-Antoan bila je svakako veća udaljenost negoli od Zane de

Valoa u predgrađu Sen-Antoan do Zane de Valoa posjednice đerdana. Ona je dakle prevalila već polovinu puta koji vodi do bogatstva. A to bogatstvo, za kojim je Zana žudjela, ne bijaše više iluzija. Ne, taj đerdan bio je vidljiv imetak; bio je tu, uvijek pred njom, očaravao je, sjao, plamsao; budući da ga je kraljica željela posjedovati, mogla je Zana de Valoa već o njemu sanjariti.Hiljade neodređenih ideja, hiljade zavisti, hiljade bjesnila za posjedovanjem uze u Zani na putu od Versaja u Pariz oblik vukova, lisica i kri-latih zmajeva. Kardinal, koji je imao oživotvoriti te snove, došao je neočekivano, kao da je znao želju*1 gospođe de La Mot da ga vidi. I on je imao svoje planove, svoje častoljublje, koje se krilo pod maskom revnosti, pod prividnošću ljubavi.— Ah, draga Zana — reče on — to ste vi. Vi ste mi odista postali tako potrebna da mi je čitav dan bio tužan pri pomisli kako ste daleko od mene. Jeste li bar došli u dobrom zdravlju iz Versaja?— Kako vidite, monsinjore.— I zadovoljni?— Ushićena!— Kraljica vas je dakle primila? -

— Cim sam došla, bila sam odvedena k njoj.— Vi ste sretni. Kladimo se, sudeći po vašem slavodobitnom licu, da je kraljica s vama razgovarala.— Provela sam skoro tri sata u kabinetu njezina veličanstva.Kardinal zadrhta i umalo da ne ponovi dekla-matorskim glasom: - Tri sata! Ali se uzdrža.— Vi ste zaista čarobnica i nitko vam ne bi mogao odoljeti — reče on.— Oh, oh! vi pretjerujete, prinče.— Zaista ne, i vi ste ostali, kažete, tri sata s kraljicom?

Zana klimnu potvrdno glavom.— Tri sata! — ponovi kardinal nasmiješivši se — koliko stvari može duhovita žena, kao što ste vi, reći u tri sata!— Oh, ja vam jamčim, monsinjore, da vrijeme nisam potratila uzalud.— Okladio bih se da u ta tri sata — reče kardinal onako na sreću — niste ni jedan časak mislili na mene?— Nezahvalniče!— Je li moguće? — uzviknu kardinal.— Ja sam učinila više nego da sam mislila na vas.— Sto ste dakle učinili?— Govorila sam o vama.— Govorili o meni? a kome? — zapita crkveni dostojanstvenik, čije srce silno zakuca.— Kome bih drugome govorila ako ne kraljici?Izrekavši toliko dragocjene za kardinala riječi, Zana je vješto izbjegavala da ne gleda kardinalu u lice, baš kao* da je malo uznemirena zbog učinka što će ga te riječi proizvesti.(Kardinal zadrhta.— Ah — reče on — da čujemo, draga grofice, pripovijedajte mi to. Ja se uistinu zanimam toliko za ono što se vama događa da bi mi vrlo drago bilo ako mi sve potanko ispripovijedite.Zana se nasmiješi; ona je znala isto tako dobro kao i sam kardinal što njega zanima. Ona poče polagano vući iz sebe svaku riječ; pripovijedala je čitav razgovor i za svakom riječcom izostavila dokaz da je nekim sretnim slučajem, koji stvaraju sreću dvorjana, došla u Versaj baš u neobično vrijeme, koje u jedan dan čini stranu ženu skoro neophodnom prijateljicom. I zaista, Zana de La Mot bila je posvećena u sve nesreće kraljičine i u sve nemoći kraljevstva.8Gospodin de Roan.kao da je od svega njezina pripovijedanja zapamtio samo ono što je kraljica rekla za Zanu. Zana je opet u svojem pričanju davala važnost samo onome što je kraljica kazala za gospodina de Roana.Jedva je pripovijest bila dovršena kad uđe isti sluga te reče da je večera na stolu. Zana pozove kardinala pogledom, kardinal se odazove znakom.On pruži ruku domaćici, koja se brzo naučila da u novoj kući gospodari, i pođe u blagovaonicu.Kad je večera bila dovršena, kad je crkveni dostojanstvenik dugo srkao nađu i ljubav iz pripovijedanja, koje je čarobnica dvadesetak puta započela i prekinula, bio je napokon prisiljen da računa s toni ženom jer je držala u rukama srca zainteresiranih sila. Ovaj put se Zana vladala kao žena koja ne umije vladati sobom nego i drugima. U njezinom pogledu nije bilo nikakve zabune, ni u glasu nikakve sustezljivosti. I kardinal, podjarmljen tom prednošću, ne pokuša da odoli.— Grofice — reče on uzevši je za ruku — u vama su dvije žene.— Kako to? — upita grofica.— Ona jučerašnja i ova današnja.— A koju voli vaša preuzvišenost?— Ne znam. Nego ova od večeras je neodoljiva.— Čemu vi nećete odoljeti, nadam se, monsinjore, ma koliko bili princ?Princ klekne pred gospođu de La Mot.— Vi' tražite milostinju? — reče ona.— I očekujem da ćete mi je dati.— Danas je dan darežljivosti; grofica de Valoa je dvorska žena; za kratko vrijeme ona će se ubrajati među najponosnije žene u "Versaju. Ona dakle može otvoriti svoju ruku i pružiti je kome joj se sviđa.?— Makar to- bio i koji princ? — reče gospodin de Roan.— Makar bio i kardinal — odvrati Zana.

Kardinal pritisnu dug, žarki cjelov na tu lijepu buntovnu ruku; a zatim, pošto je očima ispitao pogled i smiješak grofičin, ustade i pođe u predsoblje i reče nekoliko riječi svome pratiocu.Dvije minute kasnije čuo se šum kočije koja se udaljavala.Grofica podigne glavu.— Vjere mi, grofice — reče kardinal — ja sam spalio svoje brodove.— I u tome nema osobite zasluge, jer ste već u luci — odvrati grofica.IIMASKE POČINJU PADATI S LICADva sata kasnije došao je kardinal s groficom do one tačke kada se, poslije velike sreće, govori bez fraza. Kardinal je pobijedio, ali je ipak postao zarobljenik. Čovjek i žena varali su se u poljupcu. Ali ovdje jedan nije varao drugoga, jer je drugi htio da bude prevaren. Svatko je imao cilj. Radi toga cilja bila je potrebna intimnost. Svatko je dakle dostigao svoj cilj.I zato kardinal nije tajio svoju nestrpljivost. On se ograničio na to da navede opet razgovor na Versaj i počasti koje ondje očekuju novu kraljičinu ljubimicu.— Ona je darežljiva — reče on — i ona ne žali ništa žrtvovati za ljude koje voli. U nje je ponešto rijedak dar da daje malo svemu svijetu i mnogo malom broju prijatelja.— Vi je dakle smatrate bogatom? — upita gospođa de La Mot.10' — Ona umije stvoriti vrela jednom riječju, kretnjom, smiješkom. Nikad se ministar, izuzevši Tirgoa možda, nije usudio uskratiti kraljici što je tražila.— No, meni se ona čini manje bogata nego je vi prikazujete, uboga kraljica. — Reče Zana.— Kako to?— Zar je onaj bogat koji sebi mora nametnuti oskudijevanje?— Oskudijevanje! objasnite mi to, draga Zana.— Oh, ja ću vam reći samo ono što sam vidjela i ništa više — odvrati ona.— Recite, ja vas slušam.— Predočite dva strašna mučenja što ih je kraljica pretrpjela.— Dva mučenja! Kakva, da čujemo?— Znate li što je to želja žene, dragi prinče?— Ne, ali bih htio da me o tome poučite, grofice.— Dakle čujte: kraljica ima jednu želju kojoj ne može udovoljiti.— Sto želi?— Želi đerdan od dragulja.— Čekajte, ja znam. Nećete li možda reći da želi dragulje Bemera i Bosanža? ,— Upravo tako.— Oh, stara je to stvar, grofice.— Stara ili nova, no nije li pravo očajanje za kraljicu, recite, da ne može posjedovati ono što je mogla posjedovati jednostavna milosnica? Da je kralj Luj XV poživio petnaest dana duže, njegova ljubavnica imala bi ono što Marija Antoaneta ne može imati.<— Eh, draga grofice, vi se varate; kraljica je mogla pet i šest puta imati te dragulje, ali ona ih je uvijek odbila.— Oh!11— Kad vam kažem, kralj joj je ponudio đerdan, ali ga je ona odbila iz njegovih ruku. — I kardinal ispripovijedi priču o ratnoj lađi.Žana ga je požudno slušala i kad je završio, upita:— No, a što' zatim?— Kako zatim?— Da, šta to dokazuje?— Da ih ona nije htjela, meni se čini. Zana slegnu ramenima.— Vi poznajete žene, a date se zaludjeti takvim odgovorom?— Ah, ja govorim činjenice.— Dragi prinče, te činjenice dokazuju: kraljica je trebala da kaže blistavu, popularnu riječ, i ona je to učinila.— Dobro — reče kardinal — dakle tako vi vjerujete u kraljevske kreposti? Ah, skeptičarko! Ta sveti Tomo bi vjerovao više od vas!— Skeptičarka ili ne, ali ja tvrdim samo jednu stvar.

— Koju?— Da kraljica nije tako brzo odbila đerdan kao što ju je obuzela mahnita težnja da ga posjeduje.— Vi kujete takve misli, moja draga, ali prije svega vjerujte čvrsto jedno, a to je da kraljica kraj svih svojih nedostataka ima jednu veliku krepost.— Koja bi to mogla biti?— Ona je nekoristoljubiva. Ona ne ljubi zlato, ni srebro, ni dragulje. Ona kovine važe po njihovoj vrijednosti; njoj više vrijedi cvijet o struku nego dragulj na uhu.— Ne velim: ne. Ipak ostajem pri tvrdnji da ona želi okititi vrat. sa više dragulja.— Oh, grofice, dokažite.— To je vrlo lako jer sam vidjela đerdan. I ne samo da sam ga vidjela već ga se i dotakla.12— Gdje?— U Versaju. Draguljari su ga donijeli da posljednji put iskušaju kraljicu.— A je li lijep?— Divan je.— Dakle, vi koja ste uistinu žena, vi smatrate da se na taj đerdan misli?— Ja znam da zato gubimo san i volju za jelom.— Ah, zašto' ne mogu kralju dati jedan brod!— Brod?■— Da, on bi meni dao đerdan; a kad bih ga ja imao, vi biste mogli mirno jesti i spavati.— Vi se rugate?— Ne, kunem vam se.— Pa dobro, ja ću vam reći riječ koja će vas jako začuditi.— Recite je, dakle.— Ja taj đerdan ne bih htjela!— Tim bolje, grofice, jer vam ga ja ne bih mogao dati.— Ah, ni vi, ni itko drugi, to kraljica dobro osjeća, i eto zašto ga ona želi.- Ja vam ponavljam da joj ga je kralj ponudio.Žana učini naglu, gotovo neumjesnu kretnju.— A ja vam velim da žene osobito žele i vole takve darove ako ih ne čine ljudi koji ih sile da prime.Kardinal pogleda Žanu s mnogo više pažnje,— Ja to ne razumijem baš odviše — reče on.— Tim bolje; prekinimo s tim. Sto vas se tiče taj đerdan kad ga ne možemo imati?— Oh, kad bih ja bio kralj, a vi kraljica, ja bih vas već prisilio1 da ga primite.— Dobro, prisilite kraljicu,- iako niste kralj, da ga primi, i vi ćete vidjeti hoće li se ona na to nasilje tako naljutiti, kako vi mislite.Kardinal pogleda još jedanput Žanu.

— Je li istina — progovori on — vi ste sigurni da se ne varate; ima li kraljica tu želju?— Ta je želja izjeda. Čujte, dragi prinče, niste li mi vi jednom rekli, ili sam to gdje čula, kako vama ne bi bilo neugodno da postanete ministar?— Vrlo vjerovatno, grofice, da sam to rekao.— Pa dobro, kladimo se, dragi prinče...— Zbog čega?— Da će kraljica učiniti ministrom čovjeka koji umije stvar udesiti tako da ona za osam dana nađe taj đerdan na svojem stoliću u oblači-onici.— Oh, grofice!— Ja kažem što mislim... Volite li da posvetiho mislim?— Oh, nikada!— Uostalom, ono što ja kažem ne tiče se vas. Vrlo je jasno da nećete dopustiti da jedan kraijev hir proguta milijun i po; to bi značilo, vjere mi, odviše skupo platiti ministarsku lisnicu, koju ćete imati badava i koju vam duguju. Uzmite dakle sve moje riječi pukom brbljarijom. Ja sam poput -papige; žarili su me na suncu, i sad neprestano ponavljam da je vruće.Kardinal poče sanjariti.

— Oh, eto vi me sudite - tako zlo; vi me smatrate tako prostom i jadnom da me više i ne gledate.— Ah, što vi to kažete!— Ta kraljica, kako sam ja prosuđivala, zapravo sam ja.— Grofice!— Sto ćete? ja sam mislila da ona želi dragulje jer je uzdahnula gledajući ih; ja sam to mislila, jer na njezinom mjestu ja bih ih željela; oprostite mi zbog takve slabosti!— Vi ste žena .dostojna obožavanja, grofice, vi imate slaboću srca, kako velite, i snagu duha:14u izvjesnim trenucima vi ste tako malo žena da 93 ja vas strašim. U drugim ste opet divna žena da blagosivljem nebo što sam vas sreo.I udvorni kardinal pojača svoju izjavu jednim poljupcem.— Dakle, ne govorimo više o tim stvarima — reče on.— Neka bude — pomisli Zana u sebi — ali meni se čini da je udica zahvatila u meso.Rekavši: „Ne govorimo više o tome", kardinal prihvati:— I vi smatrate da je to bio Bemer, koji je došao s novom ponudom?— Sa Bosanžom, da — odvrati nedužno grofica.— Bosanž... Čekajte — reče kardinal kao da se prisjeća — Bosanž, nije li to njegov drug?— Da, visok, mršav čovjek.— Jest, tako je.— I stanuje? ...— On mora da stanuje negdje u okolini Pon-Nev.— Da, imate pravo. Ta sam imena pročitao iznad jednih vrata, vozeći se onuda.— Ah, ah! — prošapće Zana — riba sve jače zagriza.Zana je imala pravo, i udica je prodrla vrlo duboko u plijen.Narednog jutra, kad se udaljio iz .male kuće u predgrađu Sen-Antoan, kardinal se odmah od« veze k Bemeru. Nadao se da će sačuvati inkognito, ali Bemer i Bosanž bili su dvorski draguljari pa ga nakon prvih njegovih riječi osloviše sa „mon-sinjore".— Dobro, da, ja sam crkveni dostojanstvenik — reče kardinal; — ali pošto me prepoznajete, gledajte bar da za druge ostanem nepoznat.— Monsinjor može biti miran. Čekamo vaše želje.15— Ja dolazim da kupim od vas đerdan što ste ga pokazali kraljici.— Mi očajavamo, zaista, ali monsinjor je došao prekasno.— Kako to?— Đerdan je prodan.— To je nemoguće, jer ste ga tek juče ponovo ponudili njezinom veličanstvu.— Koja ga je ponovo odbila, monsinjore, i zato vrijedi prijašnja prodaja.•j- A s kime je sklopljena ta prodaja.— To je tajna, monsinjore.— Ja mislim, gospodine — nastavi kardinal — da se draguljar francuske krune mora zadovoljiti da takve lijepe dragulje proda u Francuskoj; vi volite Portugal, gospodine Bemer.— Gospodin zna sve! — uzviknu Bemer.— Sto je u tome čudnovato?— Ali, ako monsinjor zna sve, onda je doznao samo od kraljice.— I kad bi tako bilo? — reče kardinal ne odbijajući tu pretpostavku, koja je toliko laskala •njegovu samoljublju.— Oh, to je nešto što bi uveliko moglo promijeniti stvar, monsinjore ., .— Ja vas ne razumijem.— Monsinjore, dozvoljavate li mi da govorim potpuno slobodno?— Govorite.— Dobro, dakle, kraljica želi imati naš đerdan.— Mislite li vi?— Mi smo u to sigurni.— Ah, a zašto1 ga onda ne kupi?— Zato što je odbila kralju; odstupiti od te odluke, koja joj je pribavila toliko pohvala njegova veličanstva, značilo bi pokazati mušičavost.— A kraljica je uzvišena nad svako- govorkanje.

16— Da, kad govori puk, ili kad govore dvor-jani, ali kad kralj govori...— Kralj je htio, valjda znate, pokloniti kfa-ljici taj đerdan.— Istina je, ali se požurio da zahvali, kraljici kad je taj dar odbila.— Što gospodin Bemer odatle zaključuje.— Da bi kraljica rado imala taj đerdan, ali samo ako se ne čini da ga je kupila.;— Vi se varate, gospodine — re*e kardinal — ne radi se o tome.— To je zlo, monsinjore, je^-to bi za nas bio jedini odlučni razlog da ne c ..ržimo riječ gospodinu poslaniku Portugala.Kardinal razmisli časak. Makar koliko umješnost diplomata bila jaka, trgovačka je uvijek nad -njom... F najprije, diplomat pregovara skoro uvijek za vi.Jednosti kojih nema; trgovac drži čvrsto u šakama predmet koji je pobudio želju: kupiti od njega taj predmet, platiti mu ga skupo, to je gotovo kao da si ga opljačkao.Videći da je u vlasti toga čovjeka, de Roanreče:— Pretpostavite, gospodine, ako hoćete, da kraljica želi imati vaš đerdan.— To mijenja sve, gospodine, Ja mogu prekinuti svaku prodaju kada se radi o tome da se dade prednost kraljici. . :— Koliko tražite za vaš đerdan?— Petnaest stotina hiljada livra.— Kako uređujete isplatu?— Portugalac mi je platio nešto na račun, ja bih đerdan morao seim odnijeti u Lisabon, gdje ću biti isplaćen nakon uvida.— Ova vrst plaćanja neizvediva, je kod nas, gospodine Bemer, ali na račun ćete dobiti ako je svota razborito odmjerena;— Sto hiljada livra,— To se može naći, A kako je s ostatkom?2 Kraljičin đerdan II }7— Vaša preuzvišenost htjela bi nešto vremena? — upita Bemer. S jamstvom vaše preuzvišenosti može se sve učiniti. Samo- oklijevanje izaziva neki gubitak, jer brojke rastu same po sebi bez razloga. Kamati od petnaest stotina hiljada livra uz pet postotaka čine sedamdeset i pet hiljada livra, a pet postotaka je propast za trgovca. Najmanje prihvatljiva cijena je deset postotaka.— To bi bilo sto i pedeset hiljada livra za vaš račun.— Da, monsinjore, u ovom poslu gubimo mi pedeset hiljada livra.— To ne vjerujem, gospodine. Da imate sutra primiti petnaest stotina hiljada livra. bili biste u neprilici. Draguljar ne kupuje nikakvo dobro po takvu cijenu.— Mi smo dvojica, monsinjore, moj drug i ja.— Ja to vjerujem, no' svejedno, vama će biti puno udobnije da primate pet stotina hiljada iivra svaka tri mjeseca, dakle, svaki po dvjesta i pedeset hiljada. :— Monsinjor zaboravlja da ovi dragulji ne pripadaju meni. Oh, da su naši, mi bismo bili dosta bogati, da se ne uznemirujemo ni u pogledu plaćanja, ni u pogledu ulaganja novca.— Čiji su dakle dragulji?— Možda pripadaju desetorici vjerovnika: mi smo ove dragulje kupili pojedinačno. Tako dugujemo za jedan u Hamburgu, drugi u Napulju, za dva u Moskvi. Naši vjerovnici čekaju na prodaju đerdana, da budu plaćeni. Samo -dobitak jedino je naše vlasništvo; ali na žalost, monsinjore, otkad je ovaj nesretni đerdan na prodaju, a to će reći već gotovo dvije godine, gubimo dakle dvije stotine hiljada livra kamata, Sudite, imamo li kakvu korist.Gospodin de Roan prekine riječ Bemeru: -~ Još nisam vidio đerdan.— Istina je, monsinjore; ali evo ga.nI Bemer s uobičajenim oprezom izvadi dragocjeni nakit.— Divno! — uzviknu kardinal, dotaknuvši se s puno ljubavi zaponaca koji bi morali đerdan pričvrstiti na kraljičin vrat.Kad se dovoljno nasladio pipajući i dodirujući đerdan prstima, upita:— Je li kupovina zaključena?— Jeste, monsinjore; i ja smjesta odlazim u poslanstvo da prijašnju prodaju opozovem.— Ne bih rekao da se ovaj čas nalazi poslanik Portugala u Parizu.

'— Zaista, monsinjore, gospodin de Suz je ondje; on je 'došao inkognito.— Da pregovara u toj stvari — reče kardinal nasmijavši se.— Da, monsinjore.— Ah, ubogi Suz! Ja ga dobro poznajem. I on podvostruči veselost.Gospodin Bemer kao da je smatrao dužnim pridružiti se veselosti svoga kupca.I dugo su se šalili o tom nakitu na račun Portugalca. Kardinal de Roan spremi se na odlazak, ali ga Bemer zaustavi.— Hoće li mi monsinjor kazati kako će urediti stvar? — zapita on.— Posve naravno.— Monsinjorov intendant?<— Nipošto; nitko osim mene; vi ćete imati samo sa mnom posla.— A kada?— Od sutra...— A onih sto hiljada livra?

— Donijet ću vam ih sutra ovamo. . — Dobro, monsinjore. A papiri?

— Potpisat ću ih sutra ovdje.— Tako jeMiajbolje. monsinjore.— I pošto ste vi šutljiv čovjek, gospodine Bemer, pamtite da u svojim rukama držite jednu od najvažnijih tajni.— Monsinjore, ja to osjećam, i ja ću zaslužiti vaše povjerenje kao i njezina veličanstva — dodaon konačno.Gospodin de Roan pocrvenje te izađe zbunjen, ali sretan kao svaki čovjek koji gori odstrasti.Sutradan ujutro zaputi se gospodin Bemer veoma ozbiljna lica u portugalsko* poslanstvo. Kad je htio pokucati na vrata, gospodin Bozir, prvi tajnik, pregledao je račune s gospodinom bilježnikom, dok je don Manuel Suz, poslanik Portugala, tumačio novu osnovu borbe svome drugu, sobaru. Od posljednjeg posjeta gospodina Bemera, palača se mnogo promijenila.Čitavo osoblje, koje je, kako smo vidjeli, sišlo sa dvije poštanske kočije, razmjestilo se prema potrebi i raznim službama koje je imalo obavljati u kući poslanikovoj. Mora se reći da su saveznici, podijelivši među sobom uloge, imali prilike da sami nadziru svoje interese, što uvijek, i kod najneugodnijih stvari, ipak daje nešto odvažnosti.Gospodin bilježnik, ushićen zbog inteligencije novih ljudi, divk> se ujedno- što se poslanik malo brine za narodne predrasude te preuzima potpuno francusku kuću, počevši od njega do trećeg so-bara.Tako se desilo da je pregledajući račune, za-podjeo s Bozirom razgovor, pun pohvala za šefaposlanstva.— Suz, vidite — reče Bozir — ne spada među one Portugalce koji su se ukočili u životu četrnaestog stoljeća, kakvih biste mogli mnogo vidjeti u našim pokrajinama. Ne, on je putujući plemić, bogat na milijune, te bi mogao biti i kralj, kad bi to htio.— Ali on to neće — reče duhovito bilježnik.— I čemu, gospodine Dikorno, jer čovjek sa izvjesnim brojem milijuna i naslovom princa vrijedi koliko i kralj.— Znate li — uzviknu bilježnik zaneseno — da je sreća što je Portugal mala država!— Zašto?— Jer s takvim ljudima na čelu ona će se brzo uvećati, gospodine dragi.— Oh, vi nam laskate, dragi moj. Ne, mi vodimo filozofsku politiku. Ali prekinimo s time. U blagajni ima dakle, kako vi kažete, sto i osam hiljada livra?— Da gospodine!— I nikakvih dugova?— Ni santima.— To je pohvalno. Dajte mi popis, molim vaš.i— Evo ga. A kada će biti predstavljanje, gospodine? Rekao bih vam da je to u ovoj gradskoj četvrti predmet neiscrpnih komentara, gotovo bih rekao zabrinutosti.— Ah, ah!— Da, od časa do časa viđa se kako se oko palače šuljaju ljudi koji bi željeli da su njezina vrata od stakla.

— Ljudi!... — izusti Bozir — ljudi iz ove četvrti?— I drugi. Oh! pošto je misija gospodina poslanika tajna, možete lako prosuditi da će se policija brzo pozabaviti time da pronikne uzroke svega toga.— Ja mislim kao i vi — reče Bozir dosta uznemiren, — Gledajte, gospodine — odgovori Dikorno i odvede Bozira do rešetke jednog prozora. — Eto, vidite li na ulici onog čovjeka u smeđem prljavom ogrtaču?— Da, vidim ga. — No, kako gleda?— Uistinu. Sto mislite tko je taj čovjek?— Otkud ja znam... Možda uhoda šefa policije.— To je vjerovatno.— Budi među nama rečeno, gospodine, sadašnji šef policije nije činovnik koji bi se mogao mjeriti s prijašnjim. Jeste li poznavali gospodina de Sartena?. — Nisam, gospodine. — Oh! taj bi vas već deset puta nanjušio. Istina je da ste vi poduzeli mjere opreznosti...U taj čas zazvoni zvonce.— Gospodin poslanik zove — reče brzo Bozir, kojemu je taj razgovor počeo već smetati.Otvorivši silom vrata, on gurne krilima dva saveznika, jednoga s 'perom za uhom, drugoga s metlom u ruci, jedan sluga četvrtog reda, drugi podvornik;- njima se razgovor Bozira i sekretara učinio odviše dug, pa su htjeli sudjelovati u njemu makar samo djelićem sluha. Bozir pomisli da u njega sumnjaju i odluči da podvostruči budnost. On se dakle pope k poslaniku, pošto je u sjeni stisnuo ruku obojici svojih prijatelja.IIIDIKORNO NE SHVAĆA NIŠTA OD SVEGA STO SE DOGAĐADon Manuel Suz bio je manje žut nego obično. On je s gospodinom zapovjednikom, inače so-barom, imao nemilo razjašnjenje. Ovo razjašnjenje nije još bilo završeno...Kad je došao Bozir, iščupala su dva pijetla posljednja pera.— Ah, gospodine Bozir — progovori zapovjednik — izmirite nas.— U čemu — reče tajnik koji poprimi ulogu advokata pošto je izmijenio pogled sa poslanikom, svojim prirodnim saveznikom.— Vi znate — reče sobar — da danas mora doći gospodin Bemer radi završetka posla.— Znam.— I da mu valja odbrojiti sto hiljada livra. t— Znam i to.— Ovih sto hiljada livra su vlasništvo udruženja, zar ne?— Tko u to sumnja?— Ah, gospodin Bozir daje mi pravo — reče zapovjednik okrenuvši se prema don Manuelu.— Čekajmo, čekajmo — reče Portugalac učinivši rukom znak strpljivosti.— Ja vam dajem pravo samo u tome — reče Bozir — da ovih sto hiljada pripada udruženju.— Pa to je sve, ja više ne tražim.— Dobro, dakle, onda blagajna u kojoj se nalazi ta svota ne smije biti smještena u ovom uredu poslanstva, koji graniči sa sobom gospodina poslanika.— Zašto ne? — upita Bozir.— I gospodin, poslanik mora svakome od nas dati ključ blagajne — nastavi zapovjednik.— Nipošto — odvrati Portugalac.— Zašto?- Ah, da, zašto? — upita Bozir.— U mene se ne pouzdaju — reče Portugalac gladeći svoju svježu bradu — zašto ne bih ja gajio nepovjerenje i prema drugima. Ja mislim, ako mene optužuju da potkradam udruženje, mogu i ja sumnjičiti udruženje da ono mene hoće okra-sti. Mi smo ljudi jednake vrijednosti.— Slažem se — reče sobar — ali upravo zbog toga imamo i jednaka prava.— Onda, dragi moj gospodine, ako ovdje hoćete praviti jednakost, vi biste morali odlučiti da mi svaki po redu odigravamo ulogu poslanika. Tobi bilo možda manje vjerovatno u očima općinstva, ali drugovi bi bili umireni. To je sve, nije li tako?— I prije svega — reče Bozir — goispodine zapovjednice, vi ne radite kao dobar drug; zar gospodin don Manuel nema neporecivo ovlaštenje pronalaska?— Oh, da ... — reče poslanik — i gospodin Bozir dijeli sa mnom to ovlaštenje.— Oh — odgovori zapovjednik — kad je jednom koja stvar u toku, onda se više ne gleda na ovlaštenja.— Priznajem, ali se nastavlja neprestana pažnja u postupku — reče Bozir.

(— Ja jedini ne stavljam taj zahtjev — pro-šapće zapovjednik malo postiđen — svi naši dru--govi misle kao i ja,— Nemaju pravo — odvrati Portugalac. Bozir potvrdi.Zapovjednik uspravi glavu.— Ja sam učinio krivo što sam tražio mišljenje gospodina Bozira. Tajnik se morao sporazumjeti s poslanikom.— Gospodine zapovjednice — odvrati Bozir divnom ravnodušnošću — vi ste lupež kojemu bih odrezao uha kad biste ih još imali; ali su vam odviše često prirezivana.— Sto hoćete? — prihvati zapovjednik uspra-vivši se.— Mi smo ovdje mirni u kabinetu gospodina poslanika i mi ćemo stvar rnoći riješiti među nama. No vi mene vrijeđate kad govorite da sam u sporazumu s don Manuelom.— Vi ste mene također uvrijedili — reče hladno Portugalac, priskočivši u pomoć Boziru.— Radi se o tome da vas dozovemo k pameti, gospodine zapovjednice.24— U pomoć! — viknu ovaj jer ga je ljubavnik gospođice Olive već pograbio, a Portugalac skoro udavio.Ali kad su obje poglavice htjele da na ovaj način pribave zadovoljštinu, upozori ih zvonjava odozdo >da dolazi jedan posjetilac.— Ostavimo ga — reče don Manuel.— I neka vrši svoju službu — doda Bozir.— Ovo će drugovi saznati — odvrati zapovjednik, poravnavši na sebi odijelo.— Ah, recite, recite im što god hoćete, mi znamo što ćemo im odgovoriti, — Gospodin Bemer! — viknu odozdo vratar.— Eh, ovo- čini svemu kraj, dragi zapovjednice — reče Bozir udarivši lako svoga protivnika po vratu.— Mi nećemo imati spora zbog ovih sto hiljada livra jer će taj novac iščeznuti sa gospodinom Bern erom. Tako, budite prijazni, gospodine sobaru!Zapovjednik iziđe mrmljajući i poprimi smjerno lice, da pristojno uvede kraljevskog draguljara.U razmaku vremena između odlaska zapovjednika i ulaza gospodina Bemera Bozir i Portugalac izmijeniše drugi pogled isto tako značajan kao što je i prvi bio.Uđe Bemer u pratnji Bosanža. Obojica su se držala smjerno i zatečeno, što pažljivim motrio-cima u poslanstvu nije izmaklo.Dok su sjedali na stolice, što ih je ponudio Bozir, nastavio je ovaj svoje promatranje i vrebao oko don Manuelovo. Manuel zadrža svoje dostojanstveno držanje.Bemer, čovjek inicijative, uze riječ u toj teškoj okolnosti. On objasni da politički razlozi velike važnosti onemogućuju da on konačno završi zapodjenuti posao.Manuel uzviknu. Bozir izusti samo — „hm"! — Gospodin Bemer nađe se u velikoj neprilici. Don Manuel napomenu da je kupovina zaključena a novac odbrojen i pripravljen.Bemer ostade pri svome.Poslanik, posredovanjem Bozira, odgovori da njegova vlada zna ili mora znati o kupovini; prekinuti znači uvrijediti njezino veličanstvo portugalsku kraljicu.Gospodin Bemer odgovori da je odvagnuo sve posljedice tih refleksija, ali nikako mu nije moguće da se povrati na svoje prvo stanovište. Bozir se pak nije mogao odlučiti da pristane na prekid kupovine; on izjavi odlučno Bemeru da njegov uzmak dolikuje trgovcu rđava karaktera, čovjeku čija riječ ne valja. Tada Bosanž poče braniti trgovinu, optuženu u njegovoj osobi i u osobi njegova druga. Ali on nije bio dosta rječit. Bozir mu začepi usta, dobacivši mu samo ove riječi: „Vi ste se namjerili na nekoga tko vam je ponudio više."Draguljari, koji baš nisu bili jaki u politici i koji su imali vrlo visoko mišljenje o diplomaciji, pogotovu portugalskoj, porumene, smatrajući da su proniknuti. Bozir opazi da je pogodio, pa kako mu je bilo stalo do toga da se svrši ova stvar, u kojoj je osjećao imetak, glumio je da će se portugalskim jezikom posavjetovati sa svojim poslanikom.— Gospodo — reče on nakon toga draguljarima — vama se nudi nadoplata; to znači da su dragulji mnogo vrijedni. Čujte dakle. Njezino portugalsko veličanstvo neće da učini dobru kupovinu kojom bi bili oštećeni pošteni trgovci. Hoćete li da vam se iznos povisi za pedeset hiljada livra?Bemer klimnu odrično glavom.— Sto hiljada, sto i pedeset hiljada livra — nastavi Bozir, odlučivši, a da se ne kompromitira, ponuditi i čitav milijun više samo da dođe do svoga dijela.Draguljari, zabliješteni u prvi mah, bijahu ča-sak zbunjeni, a zatim, pošto su se posavjetovali, rekoše:

— Ne, gospodine, ne trudite se da nas iskušavate; posao je sklopljen, volja puno jača od naše sili nas da đerdan prodamo u našoj zemlji. To ćete nesumnjivo razumjeti; oprostite nam, nismo mi oni koji odbijaju vašu ponudu i ne ljutite se na nas; netko puno viši od nas, puno viši i od vas, usprotivio se tome. Bozir i Manuel nisu imali što da odgovore. Naprotiv, pohvališe u neku ruku draguljare i pokušaše da se pokažu ravnodušnima.S tom se stvari tako zabaviše da u predsoblju nisu vidjeli gospodina zapovjednika, sobara, koji je prisluškivao na vratima da sazna kako se razvija stvar od koje ga htjedoše isključiti. Taj vrijedni drug bio je ipak nespretan, jer sagnuvši se da bolje čuje okliznu se i pade udarivši o vrata, koja odjeknuše. Bozir jurnu u predsoblje i nađe nesretnika potpuno zastrašena.— Što radiš ovdje, nesretnice? — viknu Bozir.— Gospodine — odvrati zapovjednik — donio sam jutrošnju poštu.Bozir preuze vijesti i otpusti zapovjednika. ». To su bila pisma iz Portugalije i Španije, većinom neznatna, koja su, prolazeći kroz ruke Bo--zirove ili Manuelove prije nego su otišla u pisarnicu, dala već ovoj dvojici šefova korisne upute o poslaničkim stvarima.Čuvši riječ „vijesti", oba draguljara ustanu, osjete se olakšani kao ljudi koji su otpušteni nakon neugodnog saslušanja. Pustiše ih i sobar dobi nalog da ih isprati u dvorište.Kad se udaljiše niz stepenice, don Manuel i Bozir .shvatiše da se primakao čas brzome radu. -^ Stvar se izjalovila — reče don Manuel.— Sasvim — prihvati Bozir,— Od sto hiljada livra osrednje krađe dobit ćemo svaki samo 8.400 livra.— To se gotovo ne isplati — odvrati Bozir.— Nije li tako? Dok ondje u blagajni...On pokaza na blagajnu za kojom je zapovjednik tako silno žudio...— Tamo u blagajni ima sto i osam hiljadalivra. j — Za svakoga pedeset i četiri.— Dobro, neka bude. Podijelimo — reče don Manuel.— Da, ali zapovjednik nam se neće dati s vrata otkad zna da se stvar izjalovila.— Smislit ću neki način — reče don Manuel.— Ja sam ga već pronašao — doda Bozir.— I to bi bilo?— Evo ga. Zapovjednik će se odmah vratiti7— Hoće.— On će zahtijevati svoj dio i dijelove ostalih?— Da.— I mi ćemo imati čitavu kuću na vratu?— To je vjerovatno.— Zovnimo zapovjednika, kao da ćemo mu nešto saopćiti, i pustite mene da radim...— Meni se čini da se domišljam — reče don Manuel — pođite mu u susret.— Ja sam vas baš htio zamoliti da mu vi sami pođete u susret.Ni jedan ni drugi nije htio svoga prij ate-1 j a ostaviti samog s blagajnom. Povjerenje je zaista rijedak dragulj. Don Manuel odvrati da ga njegovo zvanje poslanika sprečava da učini taj korak.— Vi niste za njega poslanik; — reče Bozir — uostalom svejedno.— Idete li vi? .— Ne ja ću ga zovnuti s prozora.28I zaista zovnu Bozir kroz prozor zapovjednika, koji se već pripremio da nadoveže razgovor s vratarom.Zapovjednik čuvši da ga zovu, pope se stepeništem. On nađe poglavice u sobi. Bozir mu se obrati sa smiješkom na licu te mu reče:— Kladimo se da znam što ste kazali vrataru.— Ja?— Da, vi ste mu pripovijedali da se posao s Bemerom izjalovio.— Vjere mi, nisam!— Vi lažete.— Kunem vam se da ne lažem!— Dobro, jer da ste mu što kazali, učinili biste veliku glupost i izgubili lijepu svotu novaca.— Kako to? — uzviknu zapovjednik izr ^nađe-no — kakvu svotu?

— Vi sigurno shvaćate da samo nas trojica znamo tajnu.— To je istina.— I da prema tome nama trojici pripada svota od sto i osam hiljada livra, jer svi ostali misle da je gospodin Bemer odnio novac.— Sto mu gromova! — uzviknu zapovjednik obuzet radošću — to je istina.— Na svakoga dakle otpada trideset i tri hiljade trista trideset i tri franka i šest sola — reče Manuel.— Više, više! — uzviknu zapovjednik — ostaje još dio od osam hiljada livra.'— Istina je — reče Bozir — vi dakle prihva-" ćate? — Da li prihvaćam! — reče sobar trljajući ruke — pa naravno. To mi se sviđa, to znači govoriti.— To znači govoriti kao pravi lupež! — progovori Bozir gromkim glasom — ja sam već kazao da ste vi puki lupež. Dajte, don Manuele, kojiste krepak, pograbite mi ovog nitkova, i izručimo ga našim drugovima.— Milost, milost! — stade vikati nesretnik — ja sam- se samo našalio.— Hajde, hajde u crnu sobu do daljeg suda— reče Bozir.— Milost! — viknu ponovo zapovjednik.— Pazite se — reče Bozir don Manuelu koji je davio vjerolomnog zapovjednika — pazite da nas ne čuje gospodin Dikorno!— Ako me ne pustite — reče zapovjednik — ja ću vas sve prijaviti!— A ja ću tebe udaviti! — reče don Manuel bijesnim glasom i potisne sobara u jedan obližnji kabinetić.— Otpremite Dikornoa — reče don Manuel na uho Boziru.Ovaj posluša i odmah izvrši savjet. On prođe brzo u sobu što je bila do poslanikove, dok je don Manuel zatvarao zapovjednika u tamni zatvor.Minu jedna minuta, a Bozir se ne vrati. U don Manuelu sazri jedna misao; on se osjetio sam, blagajna je bila udaljena samo deset koraka; da je otvori i iz nje uzme novac, da skoči kroz prozor i pobjegne s plijenom kroz vrt, za to je vještom lupežu trebalo samo dvije minute. Don Manuel'pro-računa da će Bozir trebati bar pet minuta za povratak. On stoga jurnu prema vratima sobe u kojoj je bila blagajna. Vrata bijahu s unutrašnje strane zaključana. Don Manuel je bio dosta jak i spretan, a bio bi, štono kažu otvorio gradska vrata sa ključem od sata.— Bozir nema povjerenja u mene —pomisli on— jer ja sam imam ključ; on je vrata zaključao, o tome nema sumnje.Ali Don Manuel odmaknu zasun pomoću svoga mača. Zatim priđe blagajni i strašno kriknu. Blagajna je bila širom otvorena i opljačkana. Ništa nije bilo u njezinoj dubini, koja je zijevala!Bozir, koji je imao drugi ključ, ušao je na druga vrata i pograbio novac. Don Manuel jurnu kao bezumnik do vratareve lože. Vratar je pjevuckao.Bozir je imao pet minuta prednosti. Kad je Portugalac sa svojim krikom i jadikovkama uzbunio čitavu palaču, kad je, da potkrijepi svoje tužaljke, pustio i zapovjednika na slobodu, on se namjerio samo na nevjerne i bijesne drugove. Okrivljavali su da ga je tu urotu skovao s Bozi-rora, koji je otrčao ispred njega da sakrije polovinu ukradene svote.Više nije bilo maski ni tajnosti; poštenjačina Dikorno nije više shvaćao s kakvim se to ljudima svezao. On umalo da se nije onesvijestio1 kad je opazio kako se diplomati spremaju da don Manuela objese, premda,nije ništa kriv!.. .— Objesiti gospodina poslanika! — viknu on — ta to je zločin uvrede veličanstva, pazite se!Odlučiše baciti ga u jednu pivnicu, ali on je odviše vikao. U taj mah čuše se tri svečana udarca na vratima poslaničke palače i svi drugovi don Manuela zadršću. Među njima zavlada šutnja. Tri udarca se ponoviše. Zatim jedan oštar glas viknu portugalskim jezikom:i— Otvorite! u ime gospodina poslanika Portugala!— Poslanik! — zažamore lopovi raspršivši se po čitavoj palači; za nekoliko minuta stalo se sve spašavati preko1 vrtova, preko susjednih zidova, preko krovova; nasta pravi metež.Pravi poslanik je zaista došao, ali je u svoju kuću mogao ući samo uz pomoć policije koja je u prisutnosti nepreglednog mnoštva, privučena ovim neobičnim prizorom, provalila vrata. Zatim je sve posjednuto, a Dikornoa uhapsiše i odvedoše u zatvor, gdje je i prenoćio.Tako je svršila pustolovina lažnog portugalskog poslanstva.IVILUZIJE I ZBILJADa je vratar poslanstva mogao trčati za Bozi-rom, kako mu je zapovjedio don Manuel, imao bi vražjega posla. Cim je B< :ir izišao, nije prestao trčati dok nije daleko zamaKao. Bojeći se da ne bude progonjen, prikrivao je svoje tragove na taj način što je prolazio kroz zakučaste ulice oko naših žitnih trijemova; za

nekoliko minuta bio je skoro siguran da ga nitko nije mogao pratiti, ali ie bio siguran i da su njegove sile iscrpljene, jer ni dobar konj ne bi mogao više učiniti.Bozir sjede na jednu vreću žita i postavi se tako kao da s najvećom pažnjom promatra sunčani sat koji se nalazio na obližnjem stupu. On povuče mučno iz dubine svojih pluća zvučan dah, sličan drhtaju kovačkog mijeha. Napokon se malo smiri.-^ Oh! — pomisli Bozir — moj je san konačno ostvaren, ja sam bogat.I opet uzdahnu.— Mogu dakle postati sasvim pošten čovjek; meni se čini da se već počinjem debljati.I zaista, iako se nije baš debljao, već se počeo širiti.— Ja ću — nastavi on svoj monolog — od Olive učiniti čestitu ženu kao što ću i ja biti pošten čovjek. Ona je lijepa i prostodušna u svojim nagnućima.Nesretnik!— Ona neće prezirati zabitan život u provinciji; život na kakvom majuru, koji ćemo nazivati našim dobrom, i blizu kakvog gradića, gdje će nas. lako smatrati otmjenima. Nikol je dobra; u nje su samo dva nedostatka: lijenost i oholost..Zar ništa više, jadni Bozir!?— I s tim pogreškama, kojima ću udovoljiti, učinit ću od nje savršenu ženu.Dalje nije išao; disanje mu se izjednačilo. Pošto je obrisao znoj sa čela i uvjerio se jesu li još sto hiljada livra u njegovu džepu, poče razmišljati o svojim daljim namjerama. Bio je siguran da će ga svakako tražiti. Gospoda iz njegova društva nisu ljudi koji će lake ruke pregorjeti dio plijena. Oni će se podijeliti u nekoliko grupa i započeti pretragu, i to najprije u njegovoj kući. U tome je baš i ležala najveća teškoća. U toj kući prebivala je Oliva. Obavijestit će je o ovom podvigu, a možda i zlostavljati; tko bi znao: možda će tjerati mak na konac, pa nju odvesti kao taoca. Zašto ti lupeži ne bi znali da je Oliva Bozirova strast, a ako znaju, zašto ne bi bacili kocku na tu strast? Razmišljajući o tome, Bozir umalo nije poludio.Ipak je ljubav pobijedila. Nitko ne smije da se takne predmeta njegove ljubavi. On jurne kao strijela u ulicu Dofen. Uostalom, beskrajno se pouzdavao u brzinu svoga bijega; ma koliko brzi bili njegovi neprijatelji, ne mogu ga prestići.Uz put stiže jedan fijaker i skoči u nj; kočijašu pokaže dvostruki talir i reče: „Na Pon Nev!"Konji poletješe i, kad se spuštalo veče, Bozir se doveze do spomenika Henrika IV. To je bilo mjesto trivijalnih sastanaka, pa je stoga mnogo upotrebljavano. Ovdje oprezno povuče glavu kroz vrata fijakera i zaroni pogledom u ulicu Dofen.Na obronku mosta opazi Bozir dva muškarca kako pažljivo ispružaju vratove prema toj ulici, kao da u njoj promatraju nekakav prizor. To bijahu uhode. Uhode na mostu Pon Nev nisu bile rijetke, jer izreka onoga vremena kaže: tko hoće -da u svako doba ugleda kojega crkvenog'velikodostojnika, kokotu ili bijelog konja— treba samo da dođe na Pon Nev.A ljudi iz policije rado su promatrali bijele konje, prelatsku odjeću i kokote. Bozir je bio samo zlovoljan i zbunjen; on se učinio sasvim grbavim, hromim, da prikri je svoj hod i tako prođe kroz mnoštvo i uđe u ulicu Dofen. Ali ni traga svemu onome čega se bojao. On već gleda kuću na čijim se prozorima lijepa Oliva često pokazivala.Prozori su bili zatvoreni, ona valjda leškari na divanu, čita kakvu lošu knjigu i hrska kakvu poslasticu.Najednom se Bozir u učini da vidi kabanicu jednog stražara u drvoredu nasuprot njemu. Još više, on ugleda drugog stražara na prozoru malog salona. Opet ga obli ledeni znoj, a taj je nezdrav. Uzmak je bio nemoguć; moralo se proći uz kuću. Bozir se odvaži i prođe na izgled mirno pored kuće.Kakav prizor! Drvored pun pješaka garde, među kojima se isticao crno odjeveni povjerenik iz Satlea.Sve te ljude ugleda Bozir uznemirene, zatečene i razočarane. On pomisli da je de Krosne htio njega uhapsiti, ali je našao samo Olivu. To je uzrok razočaranju. Da se Bozir nalazio u redovitim prilikama, da nije imao u džepu sto hiljada livra, on bi se bacio među stražare i povikao: „Evo, evo me! Ja sam sve to< učinio".Ali pomisao da bi ovi ljudi mogli napipati njegovih sto hiljada livra pa mu se onda smijati cijelog života, misao da bi njegov smiono izvedeni plan donio korist samo agentima policijskog poručnika, ta misao1 prigušila je, recimo otvoreno, sve njegove skrupule i sve ljubavne boli.— Logika... — reče on samom sebi: — ako pustim da me uhvate, oduzet će mi sto hiljada livra. Time neću poslužiti Olivi, sebe ću upropastiti i dokazati joj da je ljubim kao bezumnik... U tom slučaju zaslužio bih da mi kaže: ti si skot, trebalo me je manje ljubiti ali spasiti. Najbolje jedakle brzo bježati i na sigurno mjesto spremiti novac, koji je izvor svega: slobode, sreće i filozofije.

Rekavši to, Bozir pritisnu novčanice na svoje srce i nastavi bježati prema Luksemburgu, jer je onamo išao već po nagonu; pošto je Olivu sto puta tražio u luksemburškom parku, pošao ie i sada tamo. Ali za čovjeka koji je tako zauzet logikom bilo je to kukavno umovanje.Policajci, koji poznaju navike lopova kao što je Bozir znao njihove navike, potražili bi ga naravno u luksemburškom perivoju. Ali nebesa ili đavo odlučiše da gospodin de Krosne ovog puta nije imao nikakva posla s Bozirom. I jedva je nesretni ljubavnik zaokrenuo u ulicu Sen-2ermen-de-Pre kad ga umalo ne obori jedna kočija, čiji su konji ponosito kaskali prema ulici Dofen. Boziru je uspjelo s lakoćom, nepoznatom ostalim Evropljanima, da se ukloni rudu, ali nije izbjegao psovke i bič kočijašev; naravno, posjednik sto hiljada livra ne mari za takvo sitno vrijeđanje, pogotovu ako ima za sobom pariške stražare. Bozir se dakle maknu na stranu; ali sagnuvši se, opazi u toj kočiji Olivu i vrlo lijepa muškarca, koji su veoma živahno razgovarali. On nemoćno kriknu, što je konje još više oživjelo. Pratio bi tu kočiju, ali je ona išla u ulicu Dofen, dakle tamo gdje Bozir ovaj put nikako nije htio poći.A zatim, možda je ona pojava u kočiji nekakva sablast ili utvara. Kako Oliva može sjediti u kočiji kad su je uhapsili, umovao je Bozir. Napokon, progonjen moralno i fizički, dospije u Luksemburg, prođe već pustom četvrti i stiže izvan carinarnice, gdje se skloni u jednu krčmu čija je gospodarica bila veoma obzirna prema njemu. On se nastani u toj krčmi, sakrije svoje novčanice ispod jedne ploče na podu, postavi na ploču nogu svoje postelje i legne na počinak, znojeći se i psujući. Ipak svoje psovke izmiješa sa zahvalom Merkuru, a svoju groznicu ublaži vinom, koje je bilo zaslađeno še-35cerom, dakle napitkom koji je zaista mogao da mu oživi disanje i podigne povjerenje u njegovu srcu. Bio je potpuno uvjeren da ga policija neće naći. Nitko mu neće oteti njegov novac. Vjerovao je da Nikol, ako je i uhapse, ne može biti zbog nikakva zločina pozvana na odgovornost, a vrijeme vječnoga zatvora bez ikakva pravnog uzroka minulo je. I napokon, bio je čvrsto uvjeren da će mu svota od sto hiljada livra poslužiti za oslobođenje Olive iz zatvora, ako je policajci zadrže.Ostali su još samo drugovi iz poslanstva; s njima je bilo malo teže obračunati se. Ali je Bozir unaprijed odlučio da ih ostavi u Francuskoj, a sam će otputovati u Švicarsku, slobodnu i moralnu zemlju, čim Oliva iziđe na slobodu.Mnogo od svega onoga što je Bozir sanjario, dok je pijuckao svoje kuhano vino, nije se svršilo prema njegovu planu; tako je valjda bilo suđeno.Čovjek ima gotovo uvijek krivo ako misli da vidi stvari koje ne vidi. A još više griješi kad vjeruje da ih nije vidio, a vidio ih je.VGOSPOĐICA OLIVA POČINJE SE PITATI STO HOĆE S NJOM"'Da se Bozir pouzdao u svoje oči, koje su bile izvrsne, uštedio bi mnogo zlovolje i razočaranja. On je zaista vidio Olivu u kočiji uz jednog nepoznatog muškarca, ali bi saznao tko je da ga je dva puta pogledao. Oliva se, kao i obično, prošetala do podne luksemburškim perivojem i umjesto da se u dva sata vrati kući na objed, srela je svoga neobičnog prijatelja, kojega je upoznala na dan opernog plesa.Baš kad je htjela da se vrati kući, pojavi se Kaljostro iz jednog drvoreda, požuri k njoj i uzme je pod ruku. Ona lako uzviknu.— Kamo idete? — zapita je on.— U svoj stan.— To potpuno odgovara željama ljudi koji vas ondje očekuju — odvrati Kaljostro.— Ljudi... koji me očekuju? Kako to? Mene nitko ne očekuje.— A ipak, otprilike vas dvanaest posjetilaca čeka. — Samo,toliko! — prihvati Oliva smješkajući se — zašto ne čitav puk?— Vjere mi, da je bilo moguće poslati u ulicu Dofen čitav puk, on bi već bio tamo.— Vi me zadivljujete.— Zadivit ću vas još više ako vas pustim da pođete kući. — Zašto?— Jer će vas ondje uhapsiti, draga moja.— Uhapsiti, mene?— Sigurno! Ona gospoda što vas tamo čekaju su policajci.Oliva zadršće: neki se ljudi uvijek boje izvjesnih stvari. Uza sve to uspravi se ona visoko nakon ponešto temeljitijeg ispitivanja svoje savjesti, pa odvrati:— Ja nisam ništa učinila. Zašto da me uhapse?— Zašto hapse žene? Zbog spletaka, trica.— Ja nisam spletkarila.

— Možda ste imali mnogo spletaka.— Oh, to ne tajim.— Bez sumnje, oni nisu u pravu kad hapse, ali da to hoće učiniti, sigurno je. Hoćemo li još' ići u ulicu Dofen?Oliva problijedi i zastane.37— Vi se igrate sa mnom kao mačka s mišem — reče ona. — Ako što znate, kažite mi. Zar ne, traže Bozir a?I ona uperi u Kaljostra molećiv pogled.— Možda. Ja napola sumnjam da je tako i da je njegova savjest manje čista od vaše,— Jadni momak ...— Oplakujte ga, ali ako je uhapšen, ne slijedite njegov primjer.— Kakav interes imate u tome što mene štitite? Što vas nagoni da se sa mnom bavite? Čujte — reče ona odrješito — nije prirodno da se čovjek kao što ste vi...— Stanite, kazali biste glupost, a trenuci su dragocjeni; agenti gospodina Krosnea, ako ne vide da ste se vratili, mogli bi doći ovamo da vas potraže.— Ovdje! Zar oni znaju da sam ovdje!— Zar je to teško? Ali, budući da se zanimam za vašu osobu, te vam želim dobro, ostalo se vas ne tiče. Brzo umaknimo. Moja vas kočija čeka. Ah, vi još sumnjate?— Da!— Pa dobro, mi ćemo izvesti nešto dosta nerazborito, ali će vas to, nadam se, jedanput zauvijek uvjeriti. Mi ćemo se provesti u mojoj kočiji ispred vaše kuće, pa kad budete vidjeli tu gospodu, onda ćete cijeniti moje dobre namjere po njihovoj vrijednosti.Dok su tako razgovarali, kočija im se približi; oni se smjestiše u nju i povezoše se u ulicu Dofen do onog mjesta gdje ih je Bozir opazio. Da je Bozir viknuo u tom trenutku, da je slijedio kočiju, Oliva bi sve učinila da mu se približi i spasi ga ako je progonjen, ili da se slobodna spasi s njime. Ali Kaljostro, koji je vidio toga nesretnika, odvrati Olivinu pažnju od njega time što joj pokaza mnoštvo okupljeno oko straže.38Kad je Oliva prepoznala policajce oko svoje kuće, baci se u naručje svoga pokrovitelja s očajem koji bi ublažio svakog drugog čovjeka osim ovoga. On se zadovoljio time što je mladoj ženi stisnuo ruke i spustio^ zastor da je sakrije.— Spasite me! spasite me! — ponavljaše uboga djevojka.— To vam obećavam — reče on.— Ali kad vi kažete da ti ljudi sve znaju, oni će me uvijek naći.— O ne, ne; ondje gdje ćete boraviti nitko vas neće otkriti, jer ako su došli da vas uhapse, oni neće doći u moj stan.— Oh! — uzviknu ona uplašeno — kod vas, dakle mi idemo k vama?— Vi ste ludi! — odvrati on — rekao bih da se ne sjećate više onoga što smo ugovorili. Ja nisam vaš ljubavnik, lijepa moja, i neću to da budem.— Vi mi dakle pružate zatvor?— Volite li bolnicu, slobodni ste.— Dobro — odvrati ona ustrašena — ja se izručujem vama; činite sa mnom što vam drago.On je odvede u ulicu Nev Sent-Pil, u onU kuću gdje je primio Filipa de Tavernija. Kad ju je smjestio u jednom malenom stanu u drugom katu, daleko od posluge, progovori:— Meni je stalo da se ovdje osjećate sretnom.- Sretnom! Kako to? — progovori ona snuždeno. — Da budem sretna bez slobode, bez šetnje! Ovdje je tako turobno. Nema ni vrta. Ja ću od toga umrijeti.I ona pogleda tužno kroz prozor.— Imate pravo — reče on — ja želim da vam ništa ne uzmanjka; ovdje vam nije lijepo, a moji ljudi bi vas napokon opazili i smetali vam.— Ili me čak prodali — dodade ona.— U tom pogledu ne morate se ništa bojati, moji ljudi prodaju samo ono što ja od njih otkupim, drago dijete; ali da biste se smirili, ja ću se pobrinuti da vam osiguram drugo boravište.Ta obećanja utješiše malo Olivu. Uostalom, u novom stanu je našla udobnost i zabavnih knjiga.Njezin pokrovitelj ode pošto joj je rekao:— Neću da gladujete, drago dijete. Ako me želite vidjeti, pozvonite i ja ću odmah doći, ako sam kod kuće, ili odmah nakon povratka, ako sam vani.

— Oh — viknu ona za njim — javite mi sve što saznate o Boziru.— Budite bez brige — odgovori Kaljostro. Silazeći niz stepenice, pregovori sanjareći:— Bit će svetogrđe" ako je nastanim u onoj kući u ulici Sent-Klod. Ali je nužno da je nitko ne vidi. Ako bude potrebno da je primijeti stanovita osoba, moći će je vidjeti samo u toj kući. Prinesimo, dakle, još tu žrtvu. Utrnimo i posljednju iskru zublje što je nekad gorjela.Grof uzme ogrtač, potraži u svojem pisaćem stolu ključeve, izabere između njih nekoliko, pogleda ih nježnim okom te iziđe pješke iz svoje palače.VI PUSTA KUĆAKaljostro dođe sam u staru kuću u ulici Sent-Klod, na koju čitaoci nisu sasvim zaboravili. Kad se zaustavio pred, vratima, bila je noć i vidjelo se samo malo prolaznika.Grof je došao do ulaznih vrata, izvadio ispod ogrtača težak ključ i smrvio njim mnoštvo iverja što se, nošeno vjetrom, sklonilo u ovu ključaonicu prije nego je bravu otvorio. Cim je okrenuo ključ, pokušao je otvoriti vrata. I tu je vrijeme učinilo svoje. Drvo je nabubrilo a trava obavila zelenilom donji dio vrata. Kaljostro osjeti otpor; naprežući40svu svoju snagu, najzad savlada sve te zapreke. Kad su se vrata otvorila, ukaza se pred njegovim pogledom čitavo opustjelo dvorište, obraslo mahovinom i suhim dračem. Na ulaznom stepeništu bile su još samo tri stepenice cijele.Kaljostro se pope ulaznim stepenicama, koje su drhtale pod njegovim nogama, i pomoću drugog ključa uđe u prostrano predsoblje. Tek tu upali svjetiljku koju je sa sobom donio.U blagovaonici su ormari za posuđe, puni plijesni, izgubili svoj prvotni oblik, ljepljive ploče nisu se više držale na nogama. Sva vrata bijahu otvorena i otkrivala su mračne dubine; kao da da se smrt nastanila u toj kući.Grof osjeti da ga prožima jeza, jer na kraju salona, ondje gdje su nekad počinjale stepenice, začu nekakav šum. Namrštena čela, lagana daha i hladne ruke krenu Kaljostro prema tajnim stepenicama. Ali tek što je stavio nogu na prvu stepenicu, opet začu onaj čudni šum. Kaljostro podiže svjetiljku da otkrije uzrok tome šumu: on ugleda samo jednu, krupnu bjeloušku kako se lagano spušta stepeništem. Zmija mirno uperi svoje crno oko u Kaljostra i uvuče se u prvu rupu na zidu.Grof nastavi hodati i dođe do ploče onog kamina koji je služio kao prolaz iz Balzamove oruž-nice u mirisno zaklonište Lorence Feličioni. Zidovi su bili goli a sobe puste. Na ognjištu je još ležala golema hrpa pepela, u kojemu se tu i tamo iskrilo poneko zrnce zlata i srebra.Taj fini, bijeli i mirisavi pepeo bijaše pokućstvo Lorencino, koje je Balzamo spalio do posljednjeg komadića; ormari od kornjačevine, klavir i košarica od ružina drveta, lijepa šarena postelja — sve je to bilo rastopljeno u velikoj hermetičkoj vatri čiji je prodorni miris, izlazeći kroz dimnjak, prekrio svu. okolinu Pariza, tako da su ga dva dana prolaznici udisali.41Ti mirisi zadržali su se još u pustoj i hladnoj sobi.1 Kaljostro se sagnu, uzme malo pepela i udi-saše njegov miris dugo, sa divljom strašću.— Kad bih ovako mogao apsorbirati ostatak duše koja se nekada spajala s tim pepelom — pomisli on. /Zatim ugleda željeznu rešetku, a kroz stepenice velike pukotine što ih je požar učinio u toj kući, na kojoj je progutao gornji kat.Mračan i lijep prizor! ;Tko ne zna tužnu povijest Balzama i Lorence, morao bi žaliti te razvaline. U kući je odisalo propalom veličinom, utrnulim sjajem, izgubljenom srećom. Kaljostro se podade snovima. Osjetio je malo nježne čovječnosti što se zove osjećaj srca.Kad se htio oteti tim ljudskim slabostima, pogled mu pade na predmet koji je posred svega zla i bijede još sjao. On se sagne i iz pukotine parketa izvadi jednu malu, srebrnu ukosnicu, koja kao da je tek pala iz kose neke žene. To bijaše jedna od onih talijanskih pribadača kakvim su gospođe onoga doba rado pričvršćivale svoje pletenice.Kaljostro, skeptični podsmjehivač, podiže ukosnicu, približi je svojim usnama i, siguran da ga nitko ne može vidjeti, pusti suzu na oko i prošapće: Lorenca!I to bijaše sve. U tome je čovjeku bio demon. On je tražio borbu i podržavao je u sebi za svoju vlastitu sreću.Pošto je žarko poljubio tu ukosnicu, tu relikviju, otvori prozor, ispruži ruku kroz rešetke i baci krhki komadić kovine u ogradu susjednog samostana.Tako se kaznio* zato što je popustio porivu srca.

— Zbogom! — progovori on bezosjećajno. — Zbogom uspomeno koja si mi bila poslana da me ublažiš. Da, ova će kuća biti obeščašćena. Ona to već jeste! Ja sam opet otvorio vrata, ja sam donio42svjetlo među te zidove, ja sam* vidio grob, ja sam prekopavao po pepelu smrti. Ova je kuća dakle oskvrnuta! Neka bude sasvim, ali za neko dobro! Još jedna^žena će koračati tim dvorištem, po tim stepenicama, pjevat će možda pod ovim svodovima, gdje lebdi još posljednji uzdah Lorencin! Neka bude. Ali sve to svetogrđe bit će učinjeno u jednu svrhu: da posluži mojoj stvari.I on postavi svjetiljku na stepenice.— Sve će ovo stepenište pasti — reče on. — I čitava će ova unutarnja kuća također pasti. Tajnovitost će se raspršiti, palača će ostati zaklonište i prestati biti svetište.;I on brzo napisa na komadić papira svoje bilježnice ove redove:„Gospodinu Lenoaru, mome graditelju: Očistiti dvorište i predvorje, uspostaviti staje, srušiti unutarnji paviljon, sniziti kuću na dva kata: za osam dana". )— A sada — reče — pogledajmo da li se odavde vidi dobro prozor male grofice.On se približi prozoru u drugom katu palače. Vidjela se čitava suprotna fasada ulice Sent-Klod. iznad ulaznih vrata. Nasuprot njemu, jedva šezdeset koraka daljine, vidio se stan koji je zapremala Zana de La Mot.— To je nesumnjivo, ove dvije žene će se vidjeti — reče Kaljostro. — Dobro.On uzme opet svjetiljku i siđe. Dobar sat nakon toga vratio se kući i poslao graditelju svoju narudžbu.Treba reći da je već sutradan pedeset radnika ušlo u palaču, da su kladiva, pile, lopate posvuda ozvanjale; nagomilana trava počela se uveče dimiti u jednom kutu, pa je neki prolaznik, vraćajući se kući, vidio obješenog krupnog pacova u nekakvom obruču u dvorištu, a oko njega zidare i težake koji su se izrugivali sijedoj bradi i gojaz-nom trbuhu usmrćenoga.43Prolaznik je, videći taj prizor, rekao u sebi: — Eto jednoga koji je deset godina bio sretan. Kuća je za osam dana bila obnovljena, kako je Kaljostro i naložio graditelju.VII ŽANA POKROVITELJICAKardinal de Roan primio je dva dana poslije posjete Bemeru ovako sastavljeno pisamce:„Njegova preuzvišenost, gospodin kardinal de Roan, zna bez sumnje gdje će večeras večerati". — Od male grofice — reče on. — Ići ću. Evo zbog čega je gospođa de La Mot zahtijevala sastanak s kardinalom.'Od pet svojih slugu, što ih je kardinal dodijelio grofici, ona je odlikovala jednog momka crne kose i smeđih očiju. U tom čovjeku vidjela je znakove inteligentne i tvrdokorne naravi. Ona pozove toga čovjeka i za četvrt sata sazna zbog njegove oštroumnosti sve što je htjela znati. Sluga je pratio kardinala i izvijestio groficu da je njegova preuzvišenost dva puta u dva dana posjetila gospodu Be-mera i Bosanža.Žana je sve saznala. Čovjek kao što je kardinal de Roan ne cjenka se. Vješti trgovci, kao što je Bemer, ne puštaju kupca. Đerdan mora da je prodan. Prodao ga je Bemer a kupio de Roan, koji ne bi o tome kazao ni riječi svojoj ljubavnici! Taj je simptom bio vrlo težak. Žana namršti obrve, uštine se za nježne usnice i napisa kardinalu pisamce što smo ga spomenuli. Gospodin de Rcan došao' je uveče. On je poslao prije sebe košaru tokajca i nekoliko rijetkosti, baš kao da polazi večerati kod neke mlade prodavačice. To nije izmaklo Zani, kao ni mnoge druge stvari; ona namjerno ne dade ništa44donijeti na stol od onog što je poslao kardinal;-zatim, zametnuvši s njim razgovor, kad su bili sami/ progovori:— Zaista, monsinjore, jedna stvar me silno žalosti.— Oh, koja to, grofice? — odvrati gospodin de Roan sa lažnom zabrinutošću, koja ne dokazuje uvijek da smo stvarno zabrinuti. c— No, monsinjore, uzrok moje zabrinutosti je u tome što vidim da me vi ne volite više i niste me nikad voljeli...— Oh, grofice, što vi to kažete?— Ne ispričavajte se, monsinjore, jer to bi bilo uludo potrošeno vrijeme.— Za mene! — reče galantno kardinal.— Ne, za mene — odvrati odlučno gospođa de La Mot. — Uostalom ...— Oh, grofice — izusti, kardinal.— Ne žalostite se, monsinjore, to je meni savršeno svejedno.— Da li vas volim ili ne volim?— Da.— A zašto vam je to svejedno?

— Zato, što ni ja vas ne volim.— Gr<jfice, znate li da nije baš osobito učtivo to što vi kažete.— Zaista, istina je da mi ne počinjemo s nježnostima, to je činjenica, potvrdimo je.— Koja činjenica?— Da vas ja nikad nisam ljubila i da vi mene nikad niste voljeli.— Oh, što se mene tiče, to ne smijete reći — uzviknu princ gotovo s iskrenim naglaskom. — Ja sam vas volio, grofice. Ne sudite me dakle po sebi.— Monsinjore, iz poštovanja kažimo istinu jedno drugom.— A koja je to istina?— Nas veže puno jača spona- nego je ljubav.45. — Koja bi to bila?— Interes.— Interes? Uh, grofice!— Monsinjore, ja ću vam reći kako je norman-ski seljak rekao svome sinu o vješalima: „Ako se tebi ne sviđaju, ne čini da i drugima budu odvratna."— Pa dobro, grofice, recimo da smo mi zainteresirani: u čemu bih mogao služiti vašim ciljevima,a vi mojima?\ — Prije svega, monsinjore, mene hvata želja da se svađam s vama,— Da čujemo, grofice.^— Vi ste pokazali premalo pouzdanja i pošto-, vanja prema meni.— Ja! A kada to, molim vas?— Kada? Ne tajite da ste, pošto ste iz moje duše izmamili pojedinosti koje vam nisam baš rado saopćila...— Koje pojedinosti?— O ukusu izvjesne visoke gospođe za stanovitu stvar; da ste se, velim, potrudili da tome ukusu udovoljite, iako sa mnom o tome niste govorili. -— Izmamiti pojedinosti, pogoditi ukus izvjesne visoke gospođe za stanovitu stvar, udovoljiti tome ukusu! Zaista, grofice, vi ste zagonetka, sfinga. Ah, ja sam vidio glavu i vrat žene, ali još nisam vidio\ lavlje pandže. Čini se da ih vi želite pokazati. Neka bude.— Ja vam neću ništa pokazati, monsinjore, pogotovu što nemate više volje da ih vidite. Dat ću vam jednostavno ključ zagonetke: potankosti su ono što se dogodilo u Versaju; ukus izvjesne gospođe su dragulji; izvjesna gospođa je kraljica, udovoljenje ukusu kraljice je nabava mnogo spominjanog đerdana koji ste juče kupili kod gospode Bemer i Bosanž.46— Grofice! — prošapće kardinal teturajući iproblijedivši,Zana uperi svoj bistri pogled u njega i reče:— Zašto me gledate tako zaprepašteno; niste li juče sklopili ugovor s draguljarima?Pošto je kardinal porumenio, a to je neugodnost koju muškarac nikad ne oprašta ženi, doda Zana brzo:— Oprostite, moj prinče, moram vam odmah reći u čemu ste se varah'.. Vi ste me smatrali glupom i zlobnom.— Oh, grofice!— Napokon— Nijednu riječ više; dajte sad meni da govorim. Možda ću vas uvrijediti, jer od danas jasno vidim s kim imam posla. Nadao sam se u vama naći lijepu ženu, duhovitu gospođu, dražesnu ljubavnicu. Vi ste nešto bolje od toga. Slušajte.Zana se približi kardinalu.— Vi ste htjeli biti moja ljubavnica i prijateljica iako1 me ne volite. To ste mi sami rekli — nastavi gospodin de Roan. ,— I ja vam to još jednom ponavljam — odgovori gospođa de La Mot.— Vi dakle imate nekakav cilj?— Sigurno.— A taj bi cilj bio?— Moram li vam ga objasniti?— Ne, ja ga se dotičem prstom. Vi me hoćete usrećiti. Nije li sigurno, ako jednom budem sretan, da će moja prva briga biti da i vas učinim sretnom? Je li tako ili sam se prevario?

f~ Niste se prevarili, monsinjore! to je doista moj cilj. Međutim, vjerujte mi bez fraza, ja za svo-i jim ciljem nisam išla s antipatijom, put je bio ugodan.— Vi ste ljubazna žena, grofice, i prava je slast razgovarati s vama o poslovima. Rekoh vam, da-47kle, da ste pogodili. Vi znate da ja negdje gajim smjernu sklonost?— Ja sam to, vidjela na opernom plesu, prinče.— Ta sklonost neće nikad biti uzvraćena.— Eh — izusti grofica — jedna žena nije uvijek kraljica, a vi vrijedite uvijek toliko koliko je vrijedio jedan Mazaren.— To je bio veoma lijep čovjek — reče sa smiješkom gospodin de Roan.— I izvrstan prvi ministar — odvrati 2ana s najvećim mirom.— Grofice, vi mislite i govorite za svoje prijatelje. Jest, ja težim za tim da postanem prvi ministar. Sve me na to nagoni: porijeklo, spretnost u poslovanju, izvjesna sklonost stranih dvorova i mnogo simpatija koje mi iskazuju Francuzi. >— Napokon sve — reče Zana — izuzevši jedno.— Izuzevši jednu antipatiju, hoćete li reći?— Da, kraljičinu; i ta antipatija je prava zapreka. Sto ona voli, to mora napokon zavoljeti i kralj; što ona mrzi, to ori unaprijed prezire,— A ona mene mrzi?— Oh!— Budimo iskreni. Ne mislim da nam je dopušteno ostati na tako lijepom putu, grofice.— Monsinjore, kraljica vas ne voli.— Onda sam izgubljen. Tu nikakav đerdan ne pomaže.— Eto, u čemu se možete varati, prinče.— Kraljica će bar vidjeti: ako vas Marija Antoaneta ne voli, da vi ipak nju ljubite.•— Oh, grofice!— Vi znate, monsinjore, mi smo se dogovorili da stvari nazivamo njihovim imenima.— Dobro! Vi dakle kažete da ne sumnjate da jednog dana ne bih mogao postati prvi ministar?— Ja sam u to uvjerena.48— Ja bih se ljutio na sebe kad vas ne bih zapitao za čim vi težite?— To ću vam kazati onda, prinče, kad budete mogli tim težnjama udovoljiti.— To znači govoriti; ja vas očekujem onoga dana.— Zahvaljujem vam; sad večerajmo. Kardinal uzme 2aninu ruku i stisnu je kao štoje Zana prije nekoliko dana željela da bude stisnuta. Ali to je vrijeme prošlo. Ona povuče svoju ruku.— No, grofice?— Večerajmo, kažem vam, monsinjore.— Ali ja nisam više gladan.— Onda razgovarajmo!— Ja nemam više što reći.— Onda se rastanimo!— Ah, to vi nazivate našim savezom. Vi me otpuštate?— Bolje je da sada pripadamo sami sebi.— Imate pravo, grofice, oprostite mi što sam se opet prevario u vama! Oh, kunem se da će to biti posljednji put.On opet uzme njezinu ruku i poljubi je tako smjerno da nije vidio đavolski smiješak grofičin.Zana ustade, otprati princa do predsoblja. Tu princ zastane i izusti posve tiho:— A što će biti dalje, grofice?— To je posve jednostavno.— Sto da činim?— Ništa. Čekajte mene.— I vi ćete ići?— Ići ću u Versaj.— Kada?— Sutra,— I ja ću dobiti odgovor? —. Odmah.4 Kraljičin đerdan n

49— Dobro, moja pokroviteljice, ja se prepuštam vama.'— Pustite da ja radim.Poslije tih riječi ona se vrati u svoje odaje, legne u krevet i prošapće:— Zaista, sloboda vrijedi više.VIII 2ANA ŠTIĆENICAGospodarica takve tajne, bogata takvom budućnošću, Zana se osjećala jakom da digne svijet.Ona iskoristi četrnaest dana vremena da potpuno zagrize u sočan grozd što ga je sreća objesila iznad njezina čela. ;U dvoru se ne pokazivati više kao moliteljica, kao uboga prosjakinja, već kao potomak kraljevske kuće Valoa, imati dohodak od sto hiljada, muža vojvodu i pera, nazivati se ljubimicom kraljičinom i u to vrijeme spletaka i oluja upravljati kraljem preko Marije Antoanete, a to znači — vladati državom; eto jednostavno one slike što se razvijala pred neiscrpnom maštom grofice de La Mot.Cim se razdanilo, ona skoknu odmah do Ver-saja. Nije imala pristupnicu, ali njezina vjera u sreću postade takva da više nije sumnjala kako će se etiketa ugnuti pred njezinom željom. Imala je pravo.'Svi službenici na dvoru, koji tako revnosno nastoje pogoditi ukuse i želje gospodara, primijetiše već kako se Marija Antoaneta radovala drugovanju s lijepom groficom. To je bilo dovoljno da se jedan pametni vratar, koji se želio ulaskati, postavi na put, kojim se kraljica vraćala iz kapelice pa50tu, kao slučajno, izusti pred komornikom ove riječi :— Gospodine, što ćemo učiniti s gospođom groficom de La Mot Valoa, koja nema iskaznice za audijenciju?Kraljica je tiho razgovarala s gospođom de Lambal. Ime Zanino, što ga je spretno dobacio taj čovjek, zadrža kraljicu u razgovoru. Ona se okrenu.— Nije li rečeno — progovori ona — da je ovdje gospođa de La Mot?— Ja mislim da jest, vaše veličanstvo — odgovori plemić.— Tko to kaže?— Ovaj vratar, veličanstvo. Vratar se čedno nakloni.— Ja ću primiti gospođu de La Mot-Valoa — reče kraljica i nastavi put. Zatim, povukavši se, nastavi:— Odvest ćete je u kupaonicu. I kraljica prođe. >Zana, kojoj je ovaj čovjek jednostavno ispri-povjedio što je učinio, maši se odmah rukom u džep, ali je vratar zaustavi sa smiješkom.— Gospođo grofice, budite tako dobri, ja vas molim, dopustite da se ovaj dug uveća, vi ćete mi ga moći uskoro platiti s boljim interesom.Zana spremi novac u džep i reče:— Imate pravo, prijatelju, zahvaljujem vam.— „Zašto ne bih bila zaštitnica vrataru koji mi je pomogao. Ja upravo toliko činim za jednog kardinala."Zana se uskoro nađe kod vladarice. Marija Antoaneta držala se ozbiljno, na oko nije bila osobito raspoložena, možda baš zato što je neočekivanim primanjem odviše ugodila grofici.„Kraljica sigurno misli da sam došla još nešto moliti... ali prije nego izustim dvadeset riječi, nabori će joj se sa čela izgladiti ili će me izbaciti na vrata" — pomisli grofica.4«51— Gospođo — reče kraljica — ja nisam još imala prilike da razgovaram s kraljem.— Ah! gospođo, vaše veličanstvo bilo je odviše dobro za mene, i ja ne očekujem ništa više. Ja dolazim ...— Zašto dođoste? — reče kraljica, koja je znala vješto uhvatiti prelaze. — Vi niste zamolili primanje. Možda se radi o kakvoj hitnoj stvari za vas?— Da, gospođo; ali za mene... nipošto1.— Za mene dakle... Da čujemo, govorite grofice.I kraljica povede Zanu u dvoranu za kupanje, gdje su već čekale sobarice. Grofica, videći oko kraljice sav taj svijet, ne započne razgovor./Kraljica, čim je bila u kupaonici, otpremi svoje služiteljice.— Gospođo — progovori Žana — vaše veličanstvo vidi da sam u velikoj neprilici.Kraljica namršti obrve.— Kako to?— Vaše veličanstvo zna, mislim da sam vam kazala, kako me gospodin de Roan obasipa svojom milošću.— Ja ne znam — reče kraljica.— Ja sam mislila ...

— Svejedno... govorite.*>— No, gospođo, njegova preuzvišenost me prek-juče počastila posjetom.— Ah!— To je bilo radi jednog dobrog djela, kojemu sam ja predsjednica.— Vrlo dobro, grofice, vrlo dobro. Ja ću također darovati... za vaše dobro djelo.— Vaše se veličanstvo vara. Čast mi je bila kazati vam da ništa ne tražim. Gospodin kardinal, po običaju, govorio mi je o dobroti kraljice i o njezinoj milosti.— I tražio je da ja pomognem njegove štićenike.52— Da, vaše veličanstvo.— Ja ću to učiniti, ali ne radi gospodina kardinala, već zbog samih nesretnika koje uvijek dobro primam. Samo recite gospodinu kardinalu da sam vrlo stiješnjena.— Ah, gospođo, to sam mu ja kazala i otuda dolazi ona neprilika što sam je označila.■<- Ah, ah!— Ocrtala sam gospodinu kardinalu svu žarku dobronamjernost srca vašeg veličanstva, svu darežljivost koja neprestano ispražnjuje novčarku kraljičinu, inače već oskudnu.— Dobro, dobro! ■,— Čujte, monsinjore, rekoh mu ja radi primjera: njezino veličanstvo je robinja svoje dobrote. Ona se žrtvuje za svoje siromahe. Dobro što ga ona čini okreće se na njezinu štetu, i zatim optužih samu sebe.— Kako to, grofice — reče kraljica, koja je slušala zato što ju je Žana umjela uhvatiti za njezinu slabost, ili zato što je njen duh osjetio živ interes.— Rekoh, gospođo, da mi je vaše veličanstvo nekoliko dana prije dalo znatnu svotu, da se to dogodilo kraljici bar hiljadu puta u dvije godine i da bi kraljica, da je manje plemenita, imala dva milijuna u blagajni, pomoću kojih je nikakvi obziri ■ne bi spriječili da uskrati onaj lijepi đerdan, koji ste tako otmjeno, tako odvažno, ali dopustite mi reći, gospođo, tako nepravedno odbili.Kraljica porumenje i pogleda Zanu. Očito se zaključak krio u posljednjoj frazi. Da tu nije kakva zamka? Nije li puka lukavština? Sigurno kad je pitanje tako postavljeno. Ali se lice Žanino nije nikako moglo optužiti zbog laskanja. Zato Marija Antoaneta uzdahnu i reče:— Da, đerdan je lijep; bio je lijep, hoću reći, pa mi je drago što me žena od ukusa hvali zato što sam ga odbila.53— Kad biste znali, gospođo — uzviknu Žana, prekinuvši u zgodan čas kraljičinu rečenicu — kako upoznajemo osjećaje ljudi kad se zanimaju za one koje vole.— Sto time hoćete reći?— Hoću reći, gospođo, da sam vidjela kako je kardinal problijedio kad je doznao za vašu junačku, žrtvu.— Problijedio!— Za trenutak mu se oči napuniše suzama. Ne znam, gospođo, je li istina da je gospodin de Roan lijep čovjek i savršen odličnik, kako> to mnogi misle i tvrde, ali znam da se u tom trenutku njegovo lice, izbrazdano suzama, živo usjeklo u moju pamet tako da ga nikad neću zaboraviti.Kraljica se zaustavi Časak da pusti vodu iz pipe u mramorni bazen.— Pa dobro, grofice — progovori kraljica — pošto vam se gospodin Roan učinio tako lijepim i savršenim odličnikom, kako vi to kažete, to vas pozivam da mu to pokazujete. On je pastir koji uzima ovcu isto tako za sebe kao^ i za gospodina boga.— Oh, gospođo.— Zar ga klevećem? Nije li takav glas o njemu raširen? Ne čini li on od toga slavu?Žana se nakloni.— Kardinalovi trofeji — nastavi kraljica uzbuđeno — mnogobrojni su. Neki su izazvali sablazan. Prelat je zaljubljen, kao što su bili i prije njega. Neka ga za to hvali tko hoće, ja ostajem daleko.— Gospođo — reče Zana, kojoj bijaše ugodna ova povjerljivost kao i posve fizički položaj njezine subesjednice — ja ne znam da li je gospodin kardinal mislio na pobožne duše kad mi je tako žarko govorio o krepostima vašeg veličanstva, ali znam da je bio iskren.Kraljica mahnu glavom i nasmije se prisiljeno.54— Oh, oh! — pomisli Zana — idu li stvari bolje nego smo mislili? Oh, onda bi nam bilo vrlo lako.Kraljica brzo primi svoje ravnodušno držanje.— Nastavite — reče ona.;— Vaše veličanstvo pretvara me u led; ta čednost kojom otklanjate čak i pohvale...

— Kardinalove? O, da!— Ali zašto, gospođo?— Zato jer su mi sumnjive, grofice.— Nije moja stvar — odvrati Zana s najdubljim poštovanjem — da branim onoga koji je dosta nesretan što je pao u nemilost vašeg veličanstva; ne sumnjam ni trenutak da je sigurno kriv kad je navukao na se zlovolju kraljičinu.— Gospodin de Roan nije navukao na se moju zlovolju; on me je uvrijedio. Ali ja sam kraljica, i zato opraštam uvrede.Zana je zasut jela. • — Vi ne kažete ništa više.— Ja bih bila sumnjiva vašem veličanstvu, navukla bih na se vašu nemilost, vaš ukor, kad bih izrazila mišljenje koje bi bilo oprečno vašemu.— Vi dakle mislite protivno od onoga što ja mislim o kardinalu?— Sasvim protivno, gospođo.— Vi ne biste govorili tako kad biste znali što je princ Luj činio protiv mene.— Ja znam samo ono što sam vidjela da je učinio vašem veličanstvu.— Galanterije? Zana se nakloni.— Učtivost, želje, laskanje? Zana je šutjela.— Vi gajite odviše živo prijateljstvo za de Roana, grofice; ja neću više navaljivati na njega pred vama.I kraljica se nasmija..— Gospođo — odgovori Žana — ja bih više voljela vašu srdžbu nego porugu. Ono što gospodin55kardinal osjeća za vaše veličanstvo tako je poštovanja vrijedan osjećaj da sam sigurna u jedno: on bi umro da vidi kako mu se kraljica ruga.— Oh, oh! on se dakle promijenio.>— Vaše veličanstvo iskazalo mi je čast i reklo mi da je gospodin de Roan već deset godina strastveno ...— Ja sam se šalila, grofice — reče kraljica ozbiljnim glasom.Zana, prisiljena na šutnju, učinila se kraljici kao da se odriče borbe, ali se Marija Antoaneta grdno varala. Za žene koje imaju prirodu tigra i zmije trenutak uzmaka uvijek je predigra navale; sabrani mir preteča je skoku.— Vi ste govorili o onim draguljima — izusti nerazborito kraljica. — Priznajte da ste na to mislili.— Danju i noću, gospođo — progovori Zana s radošću generala koji vidi da je njegov neprijatelj učinio na bojištu odlučnu pogrešku. — Oni su tako lijepi i tako bi divno pristajali vašem veličanstvu.— Kako to?— Da, gospođo, vašem veličanstvu.— Ali ti su dragulji prodani! —*Da, prodani su.— Portugalskom poslaniku? Zana lagano mahnu glavom.— Nisu? — reče kraljica radosno.— Nisu, gospođo.— Kome su dakle prodani.— Gospodin de Roan ih je kupio.Kraljica se lecnu, ali se odmah smiri. — Ah — izusti ona.— Čujte, gospođo — reče Zana rječito i zaneseno — to što1 je gospodin de Roan učinio, divno je; to je lijepa gesta; duša kao što je vašeg veličanstva ne može a da ne suosjeća sa svime što je dobro i čuvstveno. Cim je gospodin de Roan saznao od mene, to priznajem, o trenutačnoj stiješnjenosti va-58šeg veličanstva, uzviknuo je: „Zar kraljica Francuske uskraćuje sebi ono što ne bi uskratila žena glavnog zakupnika?" Gospodin de Roan nije još znao da portugalski poslanik kupuje te dragulje. To sam mu onda rekla. Njegovo negodovanje se podvostručilo. „To nije više" reče on „pitanje da se kraljici učini veselje, to je pitanje kraljevske časti. Ja poznam duh stranih dvorova, tamo će se smijati kraljici Francuske koja nema više novaca da udovolji zakonitom ukusu; a ja bih stradao da se rugaju kraljici Francuske! Ne, nikada." I on me naglo ostavio. Jedan sat kasnije znala sam da je kupio dragulje.— Za petnaest stotina hiljada livra?— Šesnaest stotina hiljada.— As kojom ih je nakanom kupio?— Da ih, ako ih već ne može imati vaše veličanstvo, ne bude imala ni druga žena.— I vi ste sigurni da gospodin de Roan nije kupio te dragulje da ih pokloni nekoj svojoj ljubavnici?

— Sigurna sam da bi ih radije uništio nego da ukrase vrat druge žene, a ne kraljičin.Marija Antoaneta se zamisli i njezino lice oda-de otvoreno sve što joj se zbivalo u duši.— To što je učinio gospodin de Roan dobro je — reče ona — to je plemenita crta i obzirna odanost.Zana je sa žarom gutala te riječi.— Vi ćete se dakle zahvaliti gospodinu de Roanu — nastavi kraljica.— Oh, da, gospođo.— Još ćete dodati da je meni prijateljstvo gospodina de Roana dokazano, i da ja kao poštena žena, kako veli Katarina, primam sve od prijateljstva, ali uz naknadu. Ja ne primam dar gospodina de Roana ... i— Sto dakle?57— Samo njegov predujam ... Gospodin de Roan bio je tako dobar da predujmi svoj novac da mi učini veselje. Ja ću mu sve nadoknaditi. Ja mislim da je gospodin Bemer tražio gotovinu?— Jest, gospođo.— Koliko?— Dvije stotine pedeset hiljada livra.— To je moja tromjesečna apanaža, koju mi daje kralj. Upravo sam je jutros primila, doduše unaprijed, ali poslana mi je.Kraljica brao pozvoni svojim ženama, koje je obuku, pošto su je prije zamotale u ugrijani batist. A kad je bila nasamo sa Žanom i opet se našla u svojoj sobi, reče grofici:— Molim vas, otvorite taj pretinac.— Prvi?— Ne, drugi. Vidite li u njemu lisnicu?— Evo je, gospođo.— U njoj se nalazi dvjesta pedeset hiljada livra. Brojite ih.Zana posluša.— Odnesite ovu svotu kardinalu. Zahvalite mu još jednom. Recite mu da ću udesiti da svaki mjesec ovako platim. Kamati će biti zaračunani. Na taj način dobit ću đerdan, koji mi se toliko svidio.Ona se časak zamislila.—i I pri tome bih dobila — nastavi kraljica — jer saznajem da imam vrlo pažljivog prijatelja koji mi je iskazao uslugu ...Ona još časak zašuti.— I jednu prijateljicu koja me je pronikla — reče Marija Antoaneta i pruži ruku Žani, koja je brzo primi.A zatim, kad je izlazila i pošto je jos neko vrijeme oklijevala, progovori sasvim tiho kao da se boji svojih riječi:56— Grofice, vi ćete obavijestiti gospodina de Roana da će biti dobro došao u Versaju i da mu ja moram zahvaliti.Žana jurne iz odaje gotovo pijana od veselja i ponosa. Ona je stiskala novčanice kao jastreb svoj plijen.IX KRALJIČINA LISNICAiKarđinal se ne bijaše izvezao kad gospođa de La Mot dođe u njegovu palaču. Tu se prijavila s više ceremonija nego kod kraljice.— Vi dolazite iz Versaja? — upita je on.— Jest, monsinjore.— On je gledao, ali je ona bila nepronicljiva. Vidjela je njegov drhtaj, njegovu sjetu, njegovu zabrinutost; ali ona nije imala smilovanja ni za što.— No? — reče kardinal.— Da čujemo, monsinjore, što želite?— Ah, grofice, vi to govorite takvim licem!.. •— Koje ražalošćuje, nije li tako?— Koje ubija.— Vi ste htjeli da pođem kraljici?— Da.— I ja sam bila kod nje. Vi ste htjeli da mi ona dozvoli govoriti o vama, iako je opet pokazala svoju nesklonost i nezadovoljstvo kad je čula da se izgovara vaše ime.— Vidim da se moram odreći te želje.— Ne, kraljica mi je govorila o vama.

— Ili bolje, vi ste bili tako dobri pa ste joj govorili o meni? '— To je istina.— I njezino je veličanstvo slušalo?— To se mora objasniti.80— Ne kažite mi ni riječi više, grofice, ja vidim kako je njezinom veličanstvu bilo odvratno...— Ne previše... Ja sam se usudila progovoriti o đerdanu.— Usudili ste se reći da sam ja mislio...— Kupiti ga za nju ... da.— O, grofice! I ona je slušala?— Pa da.— I rekli ste da joj ja nudim ove dragulje? Ona je odlučno odbila.— Ja sam izgubljen.— Ona je odbila da primi dar; ali zajam...— Zajam!... Vi ste ponudili tako obzirno?v — Tako obzirno da je kraljica pristala, a to je više nego da joj darujete, nije li tako?— Hiljadu puta više.— Tako sam i ja mislila. Ipak njezino veličanstvo prihvaća.Kardinal se primače 2ani, uze njezinu ruku i progovori:— Ne varajte me, pomislite da s jednom riječi možete učiniti od mene posljednjeg čovjeka.— Sa strastima se ne igramo, monsinjore; to je dobro s onim što je smiješno; ali ljudi vašeg položaja i vaših zasluga ne mogu nikad biti smiješni.— To je istina. Dakle, ono što vi meni kažete ...— Potpuna je istina.— Između mene i kraljice postoji jedna tajna?— Da, tajna ... smrtonosna ...Kardinal pritrča Žani i nježno joj stisnu ruku.— Volim ovaj stisak ruke; — reče grofica — ovako pravi ljudi pružaju ruke.— To je stisak ruke sretnog čovjeka anđelu čuvaru.— Monsinjore, ne pretjerujte. Pozajmiti kraljici jedan milijun i po, zar nam nije to trebalo?Kardinal uzdahnu60— Bakingam bi tražio nešto drugo od Ane austrijske, monsinjore, pošto je svoje biserje prosuo po podu kraljevske sobe.— Ono što je Bakingam dobio, grofice, ja neću ni poželjeti, čak ni u snu.— Vi ćete se objasniti s kraljicom; ona mi je kazala neka vas obavijestim da će vas rado primiti u Versaju.Tek što je izustila te riječi, problijedio je kardinal kao mladić od prvog poljupca ljubavi. On se uhvati za naslonjač, teturajući kao pijan.— On, oh — pomisli Zana — to je još mnogo ozbiljnije negoli sam mislila; ja sam maštala o vojvodstvu, perstvu, o sto hiljada livra godišnjeg dohotka; ja ću doći do kneževstva, do pola milijuna dohotka, jer gospodin de Roan ne radi ni iz ambicije ni iz pohlepe, već iz ljubavi.Gospodin de Roan brzo se sabere. Veselje nije bolest koja dugo traje. Kako je bio čovjek jaka duha, smatrao je da treba sa Žanom govoriti o poslovima, a ne o ljubavi. Ona mu dopusti.— Moja prijateljice — progovori on zagrlivši Zanu — što kraljica namjerava učiniti od toga zajma?i— Vi me to pitate jer se misli da kraljica nema novaca?— Tako je.— Ona vam namjerava platiti kao i Bemeru, samo s tom razlikom što bi sav Pariz znao kad bi ona đerdan kupila od Bemera, a to bi bila nemoguća stvar poslije glasovite izjave o ratnoj lađi. Kraljica želi dakle imati dragulje pojedinačno i platiti ih pojedinačno. Vi ćete joj za to pružiti priliku, vi ste za nju šutljivi blagajnik, koji može platiti ako ona dođe u nepriliku, eto to je sve; ona je sretna i ona plaća, a za drugo ne pitajte.— Ona plaća. Kako?— Kraljica, koja sve shvaća, zna da vi imate dugova, monsinjore; a zatim je ona ponosita, ona' 61nije prijateljica koja prima darove... Kad sam joj kazala da ste vi predujmili dvjesta pedeset hiljada livra...— Vi ste to njoj rekli?— Zašto ne bih rekla.

— To znači odmah učiniti stvar za nju nemogućom. -'— To je značilo pribaviti joj sredstvo, razlog za prihvatanje. Ništa za ništa, eto kraljičine devize.— Bože moj!Zana stavi mirno ruku u svoj džep i izvuče iz njega lisnicu Marije Antoanete.— Sto je to? — upita gospodin de Roan.— Lisnica koja sadrži dvije stotine pedeset hiljada livra.— Je li moguće?— I kraljica vam ih daje s najsrdačnijom zahvalnošću.— Oh!— Svota je unutra, ja sam je izbrojila.— Vjerujem!— No, što tako gledate?— Gledam ovu lisnicu; nisam znao da je posjedujete.— Sviđa li vam se? Ipak ona nije lijepa ni bogata.— Sviđa mi se i sam ne znam zašto.— U vas je dobar ukus.V- Vi mi se rugate? U kojem poglt.du, mislite, da imam dobar ukus?— Bez sumnje, kad imate isti ukus kao i kraljica.— Ova je dakle lisnica...— Bila kraljičino vlasništvo, monsinjore.— Je li vam stalo do nje?— Oh, vrlo mnogo. Gospodin de Roan uzdahnu.t— To se može razumjeti — reče on.62— Ipak, kad bi vas to razveselilo — progovori grofica sa smiješkom koji upropašćuje svece.— Ne sumnjajte u to, grofice; ali ja neću da vas orobim.— Uzmite je.t— Grofice! — uzviknu kardinal zanesen radošću — vi ste najdragocjenija prijateljica, najduhovitija, naj...— Da, da.— I neka to ostane među nama.— Na život i smrt! tako se uvijek kaže. Ne, ja imam samo jednu zaslugu.— Koju?— Vašu sam stvar provela sa dosta sreće i sa mnogo revnosti.!— Kad biste vi imali samo tu sreću, draga prijateljice, rekao bih da gotovo vrijedim kao i vi, jer sam ja, dok ste vi išli u Versaj, radio za vas.Zana pogleda kardinala iznenađeno.— Da, jednu malenkost — reče on. — Jedan čovjek, moj bankar, ponudio mi je dionice ne znam već od kakvog posla, da se isuše ili iskorišćuju nekakve močvare.— Oh!— To je bila sigurna dobit; ja sam je prihvatio.— I dobro ste učinili.— Oh, vidjet ćete da vas u svojim mislima uvijek stavljam na prvo mjesto.— Na drugo, i to je više nego zaslužujem. Ali da čujemo.— Moj bankar dao mi je dvije stotine dionica, ja sam za vas uzeo četvrtinu,— Oh, monsinjore!— Pustite da radim. Dva sata kasnije vratio se on k meni. Sama činjenica da su dionice smještene izazvala je još istoga dana njihov porast za sto postotaka. On mi je dao sto hiljada livra.— Dobra spekulacija.63— Dakle evo vama vaš dio, draga grofice, htjede reći, draga prijateljice.I on dade Zani u ruku dvadeset i pet hiljada livra.— To je dobro, monsinjore, tko daje, dobit će. A najviše mi laska što ste mislili na mene.— Tako će uvijek biti — odvrati kardinal po-ljubivši joj ruku.— Očekujte jednako — reče Zana... — Monsinjore, do skorog viđenja u Versaju.I ona se udalji pošto je kardinalu dala popis rokova za isplatu đerdana; prvi rok bio je za mjesec dana, i to na svotu od petsto hiljada livra. ;X

DOKTOR LUJMožda se čitaoci sjećaju u kakvom smo teškom položaju ostavili gospodina Šamija, pa će nam donekle biti zahvalni ako ih uvedemo u predsoblje malih odaja u Versaju, gdje je pobjegao junački pomorac, kojeg ljudi nisu nikada plašili, od straha da mu ne pozli u prisustvu triju žena: kraljice, Andree i gospođe de La Mot.Došavši usred predsoblja, gospodin Sarni shvatio je da ne može dalje ići. On je, teturajući, ispru-žk> ruke. Napokon se onesvijestio.Dobro je bilo za kraljicu što se vratila u sobu na Andreinu opomenu, jer jedva se vrata zatvoriše za njom, začuje ona glas vratarev:- Kralj!Zbilja je to kralj išao iz svojih odaja na terasu. Kad je ušao u predsoblje, ugledao je čovjeka u položaju koji je uznemirio dva gardista. Oni mu priskočiše u pomoć, čudeći se nesvjestici jednog oficira.64IKralj koji je slutio težinu Šarnijeve boli, reče:— Pa da, to je netko tko se onesvijestio.Na kraljev glas okrenu se gardisti i mahinal-no puste Šamija, koji se spusti stenjući na pod.— Oh, gospodo — uzviknu kralj — što to činite? Sad svi priskočiše. Podignu polagano de Sar-nija, koji je potpuno izgubio svijest, i polože ga u naslonjač.— Oh! — uzviknu kralj, prepoznavši mladog oficira — to je gospodin de Sarni!— Gospodin de Šarni — uzviknuše prisutni.— Da, nećak gospodina de Sifrena.Te riječi dojmiše se svih magično. Začas je de Šarni poprskan mirisavom vodicom, a zatim dozva-še liječnika, koji brzo pregleda bolesnika. Kralj, koji se zanimao za svako znanje, ne htjede se uda-i ljiti; on je ostao do kraja pregleda.Prva je liječnikova briga bila da otkopča košulju mladog čovjeka; ali vršeći to, nađe ono što nije tražio.— Rana! — reče kralj podvostručivši zanimanje i približi se da sam pogleda. ,— Da, da — prošapće de Šarni, pokušavši da se podigne i obazirući se oko sebe oslabljenim pogledom — to je stara rana, koja se opet otvorila. To nije ništa...I njegova ruka dodirnu neprimjetno liječnikove prste.Liječnik shvaća i mora sve shvatiti. Ovaj pak nije bio dvorski liječnik, već običan ranarnik iz Versaja, pa se htio pokazati važnim.— Oh, stara!... izvoljeste reći, gospodine; ta rana nije stara ni dvadeset četiri sata.>Šarni, kojemu to vrati snagu, diže se na noge i progovori:— Mislim da me nećete učiti, gospođine, kada sam tu ranu zadobio; rekao sam vam, i ponavljam da je starijeg datuma.5 Kraljičin đerđan II 85U tom trenutku prepozna kralja.— Kralj! — progovori on.<— Da, gospodine de Sarni, to sam ja, kako se osjećate?— To je puka ogrebotina, sire ~ prošapće de Sarni — jedna starija rana, sire, to je sve.— Bila stara ili nova — progovori Luj XVI — ta rana mi je pokazala dragocjenu krv valjanog plemića.— Kojemu će dva sata počinka u vlastitoj postelji vratiti zdravlje — doda Sarni; i on htjede ustati, ali je slabo računao sa svojom snagom. Smetena mozga i dršćućih nogu, opet pade u naslonjač.— Ah — izusti kralj — on je ozbiljno' bolestan.— Oh, da! — prihvati liječnik sa finim diplomatskim licem, koje je odavalo molbu za unapređenje — ipak ga možemo spasiti!— Ja neću da se gospodin de Sarni izloži bilo kakvoj opasnosti vraćajući se kući. Zato ćemo ga njegovati u Versaju; treba brzo pozvati njegova ujaka, gospodina de Sifrena, i doktora Luja.Jedan oficir odjuri da izvrši kraljev nalog. Druga dvojica uzmu de Šamija i prenesu ga u sobu oficira garde.Doktor Luj je bio čovjek mudar i čedan, srčan radnik na neizmjernom polju znanosti.Poslije liječnika, koji se već sagnuo nad svoga klijenta, došao je i Sifren. Slavni pomorac nije shvatio nenadanu nesvijest.Kad je uzeo de Sarnijevu ruku i pogledao u njegove utrnule oči, reče:>— Čudnovato, čudnovato! Znate li, doktore, da moj nećak nikad nije bio bolestan.— To ne dokazuje ništa, gospodine — reče liječnik.— Zrak u Versaju je dakle . vrlo težak, jer, ponavljam vam, Oliviera sam imao deset godina na oku uvijek krepka i uspravna kao jarbol.

66 .--.-■__To je rana — reče jedan oficir.— Kakva rana! — uzvikne admiral — Olivier nije nikada u životu bio ranjen.— Oh, izvinite — odgovori oficir pokazujući crveni batist — ali ja sam mislio...Gospodin Sifren ugleda krv.— U redu, u redu — reče doktor koji je upravo napipao puls svoga bolesnika. — Znamo bol, zadovoljimo se time da ga izliječimo, ako je to moguće.— Da li je jako opasno? — upita Sifren s više uzbuđenja nego je htio pokazati.— Koliko i zarez britvom na bradi — odvrati liječnik.— Dobro. Zahvalite kralju. Olivier, doći ću ponovo da te vidim.Olivier pokrene oči i prste kao da hoće zahvaliti u isto vrijeme i ujaku i liječniku. Zatim se pričini da spava.Liječnik otpremi sve prisutne.U stvari Olivier nije spavao, nego ga je zahvatila groznica. Počeo je buncati.Tri sata kasnije buncanje se čulo i u hodniku gdje je šetalo nekoliko stražara; liječnik, primijetivši to, pozove lakeje i zapovjedi ini da odnesu Oliviera. Olivier proštenje.— Zaveži mu pokrivač oko glave — reče doktor.— A što ću ja s njim? —reče sluga. — Previše je težak i prejako se brani. Zamolit ću da mi jedan gospodin iz straže pomogne.— Vi ste mlitavac ako se bojite jednog bolesnika — reče stari doktor.Sluga posramljen odnese Sarni ja pred očima tjelesne straže.— Kamo ge vodite, doktore? — upitali su stra-žari.— K sebi. Imam tu, kao što znate, dvije sobe; smjestit ću ga u jednu od njih — odgovori liječnik.67idući hodnikom razmišljao je doktor Luj: — Sve je lijepo provedeno, samo je jedina nesreća u tome što će kralj htjeti vidjeti bolesnika... A ako ga bude vidio, čut će ga... To buncanje ne bi se svidjelo kralju. Do đavola! Nema vremena za oklijevanje. Obavijestit ću kraljicu, dat će mi neki savjet.Stari liječnik, nakon ove odluke, smjesti de Šar-nija u krevet tako da se ne ubije ako se makne ili padne. Dvostruko je zaključao vrata i s ključem u džepu uputio se kraljici.Upravo na vratima susretne gospodu de Mize-ri koju je kraljica poslala da se raspita za ranjenika.— Doktore, kraljica vas čeka! — reče ona.— Idem kraljici, gospođo —odvrati doktor Luj.— Kraljica želi...— Kraljica će znati sve ako želi saznati. Hajdemo, gospođo.Kraljica je očekivala odgovor gospođe de Mi-zeri, ali nije očekivala liječnika.Ovaj uđe sa svojom uobičajenom udomaće-nošću.— Gospođo — reče posve glasno — bolesnik, za kojega se zanimaju kralj i vaše veličanstvo, ima groznicu."Kraljica je poznavala liječnika; znala je njegovu veliku brigu za ljude koji su u groznici.Pomislila je da je gospodin de Sarni malo pretjerao. Jake žene spremne su da smatraju slabim jake muškarce.— Ranjenik? — reče ona — to je smiješan ranjenik.— No, no — reče liječnik.— Ogrebotina ...— Ali, gospođo; konačno, ogrebotina ili rana, sve što ja znam jest da je u groznici.— Jadan dečko! Je li jaka groznica?— Užasna!68I_ Oh! — reče kraljica prestrašeno — nisam mislila da će to tako... groznica... Liječnik pogleda kraljicu.— Postoji groznica i groznica — odgovori liječnik.— Dragi moj Luj, vi me plašite. Vi, koji inače tako umirujete; zbilja ne znam što vam je večeras.— Ništa naročito.— No! na primjer, vrtite se, gledate desno i lijevo, izgledate kao čovjek koji bi htio da mi povjeri veliku tajnu.— Da, a tko to poriče?

■— Dobro, tajnu u vezi s groznicom]— Pa da.— Tražite me zbog ove tajne?— Da.— Brzo na stvar. Znate da sam znatiželjna, dragi doktore.— Dobro, gospođo.— Ja čekam, doktore.— I ja čekani da mi pcstavite pitanje — odvrati doktor Luj — ja ne pripovijedam dobro, ali na pitanja znam odgovarati.— Dobro! — reče kraljica — pitala sam vas kako je s groznicom gospodina de Sarnija.— Početak nije dobar. Gospodin de Šarni nema običnu groznicu. Ja sam ga zbog toga premjestio u svoju sobu.Kraljica učini začuđenu kretnju.— Sto hoćete reći?— Da gospodin de Sarni, kad dobije groznicu, smjesta bunca.— Oh! — reče kraljica sklopivši ruke.— I — nastavi doktor Luj približivši se kraljici — kad bunca, jadan mladić, kaže mnoštvo neobičnih stvari osjetljivih za uho kraljevske straže ili bilo koga drugoga. '■— Doktore!69—• Ah., gospođo! nije me trebalo pitati ako ne želite da vam odgovorim.— Recite ipak, dragi doktore.I kraljica uzme ruku starog doktora.— Ovaj mladić je bezbožnik, i možda, u bunilu kune.— Nije, nije.— Ima li zanesencsti možda u njegovim mislima?— Zanesenost, to je prava riječ — odvrati doktor.Kraljica se uozbilji i, na izgled mirno, reče:— Gospodin de Šarni mi je preporučen. On je nećak gospođina de Sifrena, našeg junaka. Učinio mi je usluge; hoću biti prema njemu kao da je rođak, prijateljica. Recite mi dakle istinu; moram, i hoću da je čujem.— Ali, ja vam je ne mogu reći — odvrati Luj — a budući da je vašoj visosti toliko stalo da je čuje, ja znam samo jedan način, to je da čujete sami. Prema tome, ako od toga mladog čovjeka bude rečeno i nešto krivo, kraljica se neće ljutiti.— Volim vaše prijateljstvo — reče kraljica — i već sada vjerujem da gospodin de Sarni govori čudne stvari u svojem bunilu. ,— Stvari koje vaša milost treba hitno čuti kako bi ih mogla cijeniti — reče dobri liječnik.I blago uzme uzbuđenu ruku kraljičinu.— Ali najprije pazite — uzviknu kraljica — ne mogu ovdje načiniti ni koraka a da za mnom nije kakav milostivi doušnik.— Bit ću samo ja večeras. Treba samo proći moj hodnik, koji ima na svakom kraju po jedna vrata, Zaključat ću ona kroz koja ćemo ući i nikoga neće biti iza nas.— Prepuštam se dragom liječniku — reče kraljica. I primivši Luja ispod ruke, klizne iz stana dršćući od znatiželje.70Liječnik je održao obećanje. On je zatvorio vrata i približio se drugima, na koja prisloni uho.— No dakle! — reče kraljica — zar je tamo vaš bolesnik?— Ne, gospođo, on je u drugoj sobi. Ah, da je on u ovoj sobi, čuli biste ga s kraja hodnika.Iza vrata se čulo potmulo stenjanje.— On stenje, trpi, doktore. (— Nije, nije, ne stenje ni najmanje. Govori glasno i jasno. Eto, otvorit ću ova vrata.— Ali ja neću da uđem k njemu — poviče kraljica ustuknuvši nazad. )— To vam i ne predlažem — reče liječnik. — Govorim vam samo da uđete u prvu sobu i odatle, bez straha da vas vide ili da vidite, čut ćete sve što se bude reklo kod ranjenika.— Sva ta tajanstvenost, sve te pripreme plaše me — prošapće kraljica. ,— Sto će tek biti kad ga čujete? — odgovori liječnik.I sam uđe k Šamiju.

Ruku ispruženih kao u mrtvaca, ukrućenih u rukavima izgužvanog batista, šarni je pokušavao da podigne na jastuk svoju glavu koja je bila teža od olova. Vreli mu je znoj curio u kapljicama niz čelo i lijepio za sljepoočice zamršene kovrče.Sarni je buncao o sastanku s njemačkom damom u kočiji koju je sreo na putu iz Pariza za Versaj.— Njemica! Njemica! — neprestano je ponavljao.— Da, Njemica, to znamo — reče liječnik.— Kraljica Francuske — poviče iznenada Šarni.— Ah! — reče liječnik pogledavši u sobu kraljičinu — što na to kažete, gospođo?— Užasno je to — prošapće Sami — što ljubim jednog anđela, jednu ženu, što je ljubim luđački, što dajem život za nju, a pred sobom nađem, kad se71približim, samo kraljicu u samtu i zlatu, nikakosrce.— Oh! — reče liječnik nasmijavši se usiljeno. Sarni ne obrati pažnju na liječnikov uzvik inastavi:— Volio bih — reče — uda tu ženu. Volio bih je onom divljom ljubavlju koja čini da se sve zaboravi. Dobro!... rekao bih toj ženi: ostaje nam nekoliko lijepih dana na toj zemlji; oni što nas čekaju izvan te ljubavi, zar će vrijediti koliko i ovi! Dođi, ljubljena! Osvajajmo dobiti ljubavi.— Ne umuje baš zlo — prošapće liječnik — premda taj moral nije sasvim u redu.— Ali njezina djeca!... — viknu najednom Šarni bijesno — ona neće ostaviti svoje dvoje djece.— Eto zapreke — reče Luj, brišući znoj sa Šarnijeva čela, s mješavinom poruge i milosrđa.— Oh! — nastavi mladić u bunilu — djeca se mogu odnijeti u putnoj kabanici!— Da, Šarni, kad poneseš u naručju majku, zašto ne bi ponio i njenu djecu ...On strašno viknu.— Djeca jednog kralja, to je tako teško. Luj ostavi svoga bolesnika i približi se kraljici.Ona je stajala uspravno i hladno, ali se na dodir njegove ruke strese.— Imali ste pravo — reče ona. — To je više nego bunilo, to je ozbiljna opasnost za toga mladića ako ga tko bude čuo.— Slušajte, slušajte! — nastavi liječnik.— Ne, ni riječi više.— Gledajte, on moli.I zbilja Šarni se podigao i sklopio ruke; velike začuđene oči upro je u prazninu.— Marijo — progovori on blagim glasom — Marijo, dobro sam osjetio da me volite. Oh, ja neću o tome ništa reći, to je tajna moga života.72Moja krv može teći iz rane, ali tajna neće s njom izići. Ne bojte se ništa, Marijo; ne recite mi čak ni da me volite, to je suvišno.— Oh, oh — reče liječnik. — To dakle nije više samo vrućica, gledajte kako se smirio, to je ...— To bi bilo? ... — izusti kraljica uznemirena.— To je zanesenost od neke uspomene.— Ja sam dosta čula — prošapće kraljica tako uznemirena da je pokušala pobjeći.Liječnik je silom zadrža rukom..— Gospođo, gospođo — reče on — što hoćete?— Ništa, doktore, ništa.— Ali, ako kralj zaželi vidjeti svoga štićenika.— To bi bila nesreća.— Što bih rekao tada?— Doktore, ja ne mogu ništa misliti, ne mogu smoći riječi, ovaj strašni prizor bolno me dirnuo.— I vi ste ovom zanesenjaku oduzeli vrućicu — reče liječnik sasvim tiho.Kraljica bez riječi iščeznu.XILAKŠE JE SECIRATI TIJELO NEGO SRCELiječnik ostade zamišljen, gledajući kako se kraljica udaljuje. A zatim, stresavši glavom, reče samom sebi:— U ovom dvoru ima tajni koje ne spadaju u područje znanosti.Zatim kad je minuo nastup, on zaklopi Šamiju oči, koje su ostale otvorene i ukočene, pokvasi mu sljepoočice vodom i sirćetom i poduze oko njega one mjere koje bolesniku olakšavaju patnje.Najednom on začu nekakav šum na kraju hodnika.

73—* Da vidimo tko je još tu? — prošapće liječnik.On je zaista čuo sušanj haljine na kraju hodnika i zamisli se:— Nije moguće da je kraljica; ona valjda ne bi promijenila neopozivu odluku. Da vidimo!Doktor Luj otvori polako jedna vrata, koja su također izlazila u hodnik, i promolivši bez šuma glavu, ugleda jednu ženu odjevenu u dugačku haljinu s nepomičnim naborima.Bila je noć, slabašno svjetlo u hodniku nije moglo doprijeti do kraja hodnika, ali je kroz jedan prozor dopirala zraka mjesečine. Liječnik se vrati lagano natrag, prođe prostor što je rastavljao jedna vrata od drugih; zatim bez šuma ali brzo otvori vrata iza kojih se žena bijaše sakrila.Ona uzviknu, pruži ruke i ne vidje doktora Luj a.— Tko je tu? — upita on glasom u kojem je bilo više milosrđa nego prijetnje.— Ja sam, doktore — progovori sladak i turoban glas.Premda taj glas nije bio nepoznat liječniku, probudio je u njemu nejasnu, daleku uspomenu.— Ja sam, Andrea de Taverni, doktore.— Oh, bože moj — uzviknu liječnik — da možda nije njoj pozlilo?—-Njoj! — uzviknu Andrea — njoj! kom e?Liječnik osjeti da je učinio neopreznost.— Oprostite, ali ja sam maloprije vidio kako se jedna žena udaljila. Možda ste to vi bili?— Zar je amo dolazila neka žena prije mene? — zapita Andrea.Andrea je rekla te riječi tako da liječnik odmah shvati osjećaj koji ju je obuzeo.— Drago dijete — odgovori liječnik — meni se čini da se mi ne shvaćamo pravo. O kome mi govorite? Sto hoćete?74— Doktore — nastavi Andrea tako turobnim glasom da je dopro u dno njegova srca — dobri doktore, nemojte me zavarati vi koji uvijek istinu govorite; priznajte mi da je ovdje bila jedna žena, priznajte mi jer ja sam je vidjela.— Eh, tko vam kaže da ovdje nije bilo nikoga?— Da, ali jedna žena, doktore.— Bez sumnje, bila je. Gospođa Mizeri.— Gospođa Mizeri?— Da.— Zar je to zbilja bila ona?— Pa zašto vam ne bih rekao da je bila koja druga?— Oh, da li...— Zaista, sve žene su neprotumačive; a meni se činilo ipak da vas poznajem, vas osobito! Ne, ja vas zbilja ne poznajem više kao ni druge. To je da poludiš.>— Dragi doktore!— Dosta je. Na stvar.Andrea ga pogleda uznemireno.— Nije li joj možda gore? — upita on. •— Kome?— Kraljici.— Kraljici?— Da, kraljici, u čije me je ime gospođa Mizeri maloprije tražila; kraljica ima jako kucanje srca. Tužna bolest, draga moja gospođice, neizlječiva. Kažite mi, dakle, kako joj je, ako ste došli od nje i pođimo natrag k njoj.I doktor Luj učini kretnju koja je označavalanjegovu namjeru da ostavi mjesto na kojem stajaše.Andrea ga blago zaustavi i odahnu slobodnije.— Ne, dragi doktore, ja ne dolazim od kraljice. Ja i ne znam da joj nije dobro. Jadna kraljica! Da sam znala ... Oprostite mi, doktore, ali ja više ne znam što govorim.— To vidim, na žalost.75— Ne samo da ne znam što govorim nego ni što činim.— Oh, to ja znam: vama nije dobro.I doista Andrea pusti liječnikovu ruku; njena hladna ruka spusti se niz tijelo; ona se sagnu blijeda i hladna. Liječnik je podigne, oživi i obodri. Tada se Andrea silom svlada.— Doktore — reče ona — vi znate da sam nervozna i da mi tama zadaje silan strah? Ja sam u tami zalutala, i to je uzrok ovome čudnom stanju u kojem se nalazim.

— Zašto- ste se izložili tami? Tko vas sili na to? Ništa vas ovamo ne vodi.— Ni sama ne znam kako sam zalutala.— Hajdemo dakle, osobito ako hoćete duže ostati.— Deset minuta, doktore, ja više ne tražim.— Neka bude, ali ne da stojim, moje noge odlučno su protiv takvog načina razgovora; hajdemo sjesti.— Gdje?— Na klupicu u hodniku, ako vam je s voljom.— I vi mislite, doktore, da nas ondje nitko neće čuti? — upita Andrea ustrašeno.— Nitko.— Ni ranjenik, koji je ondje? — nastavi Andrea istim glasom. i— Ne — reče liječnik — ni ovaj mladić; on nas sigurno neće čuti.Andrea zalomi rukama.— Njemu je dakle veoma zlo-? — reče ona.— Činjenica je da mu nije dobro. Ali govorimo o tome što je vas dovelo; brzo, dijete moje, vi znate da me kraljica očekuje.— No, doktore — reče Andrea uzdahnuvši. — Meni se čini da već o tome govorimo.— Sto? Gospodin de Sarni?— Da, radi se o njemu, doktore, i ja sam došla da se raspitam za njega.76Nastade ledena šutnja. Doktor je uspoređivao Andrein korak s kraljičinim, on je opazio da obje žene pokreće iste* čuvstvo, a po njihovim postupcima znao je da je to čuvstvo silna ljubav. Andrea, koja nije znala za kraljičin posjet i nije mogla čitati koliko je u liječnikovoj glavi milosrđa, smatrala je doktorovu šutnju prijekorom.— Ovaj moj korak možete shvatiti, doktore — progovori Andrea — jer gospodin de Šarni boluje od rane dobivene u dvoboju; moj brat mu je tu ranu zadao.— Vaš brat! — uzviknu doktor Luj — dakle gospodin Filip de Taverni je ranio gospodina Sarni ja?— Bez sumnje.— Ah, ta mi okolnost nije bila poznata.— No sada kad znate, razumijete zašto moram saznati kako je ranjeniku.— Oh, dakako, drago- dijete — reče liječnik, ushićen što je našao izliku da bude obziran. — Nisam znao, niti sam mogao dosjetiti se pravom uzroku.— Cujmo, doktore — reče Andrea, položivši obje ruke na njegova ramena i gledajući mu u lice — recite mi svoju misao potpuno.— Ja sam je izrekao.— Dvoboj između dva plemića svakidašnji je događaj, posve banalna stvar.— Jedina stvar koja bi ovome dvoboju mogla dati važnost bio bi slučaj da su se ova dva naša mladića potukla radi jedne žene.— Radi jedne žene, doktore?— Da! Na primjer radi vas.— Radi mene! — Andrea duboko uzdahnu. — No, doktore, gospodin de Sarni nije se tukao- radi mene.Liječnik se pretvarao da se zadovoljava odgovorom, ali je htio na koji bilo način doznati uzrok uzdahu.77— Onda shvaćam; — progovori on — to vas je vaš brat poslao da sazna tačno kako je sa zdravljemranjenika.— Da! moj brat, doktore — uzviknu Andrea. liječnik pogleda sada njezino lice.— Oh, nesalomiva dušo, ja ću uskoro saznati što je u tvojem srcu — prošapće liječnik a zatim doda naglas: — dobro, dakle ja ću vam kazati potpunu istinu. Saopćite je svojem bratu i neka on prema tome udesi svoje korake... Vi shvaćate.— Ne, doktore, jer razmišljam što mislite pod tim: neka udesi prema tome svoje korake.— Eto ... Dvoboj nije kralju ugodan. Istina je da kralj ne mari više za održavanje svojih naredbi; ali kada koji dvoboj postane sablazan, njegovo veličanstvo pošalje krivce u progonstvo ili ih zatvori.— To je istina, doktore.— A kada, po nesreći, bude koji, čovjek usmrćen, tada je kralj neumoljiv. Dakle savjetujte svome dragom bratu da se na neko vrijeme skloni.—i Doktore — uzviknu Andrea — doktore, gospodinu de Sarniju je dakle veoma zlo?— Čujte, draga gospođice, ja sam vam obećao istinu, i eto je: vidite li onog mladog čovjeka koji tamo spava, ili bolje reći hropće u ovoj sobi?

— Jest, doktore — izusti Andrea prigušenimglasom — pa što?— Ako ne bude spašen sutra u ovo doba, ako groznica ne prestane, gospodin de Sarni neće višeživjeti.Andrea osjeti da bi mogla viknuti, zato stisnu grle, ubode nokte u meso, da u fizičkoj boli uguši tjeskobu što joj je parala srce. Doktor Luj nije mogao u njezinim crtama primijetiti strašnu pustoššto je ta vijest izazvala.— Moj brat neće bježati; — reče ona — on setukao s gospodinom de Šarnijem kao- čovjek odsrca; ako ga je nesrećom udario, to je učinio zatošto je branio sebe.— Ona nije došla na svoj račun — pomisli doktor Luj — bit će dakle rad: kraljice. Da vidimo je li rAezino veličanstvo išlo rako daleko u lakoumne* ti." — Kako je kraljica pi:.mila taj dvoboj? — zapita on.— Kraljica? ja ne znam — odvrati Andrea. — Sto je kraljici do toga?— Ali gospodin de Taverni kao da joj je ugodan? '— Doista, gospodin de Taverni je neozlijeđen; nadajmo se da će njezino veličanstvo braniti moga brata, ako ga optuže.Potučen sa dvije strane svoje dvostruke pretpostavke, Luj napusti ispitivanje.— Ja nisam psiholog — reče on u sebi — već samo ranarnik. Zašto se, do vraga, kad tako dobro poznam igru mišica i živaca, uplićem u ignt mušica i strasti žena? Gospođice — reče sad glasno — vi ste doznali što ste željeli. Učinite da gospodin de Taverni pobjegne ili ne učinite, to je vaša stvar. Što se mene tiče, moja je dužnost da pokušam spasiti ranjenoga. .. ove noći, inače će mi ga smrt, koja mirno nastavlja svoje djelo, ugrabiti za dvadeset četiri sata. Zbogom.I on zatvori obzirno, ali odlučno vrata za njom.Andrea pređe grčevitom rukom preko čela, ona se nađe sama sa strašnom zbiljom. Njoj se učinilo da smrt, o kojoj je tako hladno govorio doktor Luj, silazi već na tu sobu i prolazi kao bijela krpa kroz tamni hodnik. Užas joj se uvuče u srce. Ona po-bježe u svoj stan i zaključa se. Bacila se na prosti-rač do svoje postelje i zavapila:— Bože moj! Ti si bio nemilosrdan! Ti si me kaznio, ja ga ljubim! Oh, da, ja ga ljubim! To je dosta, zar ne? Hoćeš li mi ga sada ubiti?73XIIBUNILOGospodin de Sarni ne podleže teškom nastupu vrućice. Sutradan je, zahvaljujući njezi doktora Luja, prelazio- od smrti k životu. Upala je uzmak-nula pred energijom i lijekom. Ozdravljenje je započelo.Cim je Sarni bio spašen, doktor Luj bavio se njime manje; predmet je prestao biti zanimljiv. Ali nakon osam dana, za kojih se Andrea potpuno umirila, Luj je smatrao da će dobro biti ako premjesti Šamija na udaljeno mjesto. Ali Sarni se usprotivi namjeri liječnikovoj.Liječnik, koji nije bio strpljiv prema otpornim, bolesnicima, naprosto dozva četiri lak ej a te im zapovjedi da dignu ranjenika. Ali se de Sarni uhvati za postelju, udari čvrsto jednog momka i zaprijeti, ostalima. Doktor Luj ga pokuša nagovoriti. Isprva je Šarni bio logičan, ali kad su sluge ustrajno htjele da izvrše zapovijed, on učini takav napor da mu se' rana opet otvorila. Tada zapade u još gore bunilo nego prije. Sada stade vikati da ga žele udaljiti, da ga liše prikaza, ali da je to uzalud, jer mu se prikaze uvijek smiješe, da će ga usprkos doktoru posjećivati ona koja njega voli i koja je tako visoko da se ne boji ničijeg naloga.Sav dršćući, liječnik brzo otpusti sluge iz sobe i poveže mu ranu, ali ne mogaše ustaviti vrućicu. To ga je počelo strašiti, s obzirom na to što je bolesnik mogao u bunilu razuma zapasti u bjesnilo.-Jednoga dana sve se pogoršalo tako da se doktor Luj morao latiti junačkih sredstava. Bolesnik je upropašćivao ne samo sebe nego i kraljicu: mnogo je govorio i vikao, ali je najgore bilo to što je Sarni u svijetlim trenucima, a tih je bilo mnogo, bio bjesniji nego u samom bunilu. U najvećoj neprilici odluči Luj poći do kraljice te joj sve kazati.80On zateče kraljicu veselu jer je mislila da joj liječnik donosi dobre vijesti o bolesniku. Ali ona se silno začudi kad joj doktor Luj odmah na prvo pitanje otvoreno reče da je ranjenik teško bolestan.— Kako to, juče mu je bilo mnogo bolje — uzviknu kraljica. :— Ne, gospođo, njemu je bilo vrlo zlo.— Ipak, ja sam poslala gospođu Mizeri, a vi ste odgovorili da je dobro.— Htio sam vas utječittd.

—i Ako mu je zlo, čemu to meni tajiti? Čega bih se imala bojati osim obične nesreće — odvrati kraljica.— Gospođo...— A ako mu'je dobro, čemu me uznemirivali kad se radi o dobrom službeniku kraljevu? Odgovorite mi dakle iskreno: kako je bolesniku? Postoji li opasnost?— Za njega manje nego za druge, gospođo.— Tu počinju zagonetke, doktore — progovori kraljica. — Objasnite mi to. .— To je vrlo teško, gospođo. Neka vam bude dovoljno znati da je de Sarnijevo zlo skroz moralno. Rana je samo izlika za buncanje.— Moralna bolest! Gospodin de Sarni!...— Da, gospođo; ja nazivam moralnom bolešću sve ono što se ne može analizirati. Poštedite me da o tome govorim vašem veličanstvu.— Vi hoćete kazati da je grof... — nastavi kraljica uporno.— Hoćete li da kažem? — upita doktor,— Bez sumnje, hoću.— Pa dobro, grof je zaljubljen, to je što imam reći.Kraljica slegne ramenima, Sto je imalo značiti: pa šta onda? '— I vi mislite da se od toga ozdravljuje kao od rane, gospođo? - prihvati liječnik - ne, zlo seKraljičin đerclan II81pogoršava i gospodin de Sarni će iz prolaznog bunila zapasti u smrtonosnu monomaniju. Tada...— Što će biti tada, doktore? '— Vi ćete upropastiti ovoga mladića, gospođo.— Zaista, vašem se računu moram diviti, doktore. Zar sam ja kriva što je on lud?— Bez sumnje.— Vi me ljutite, doktore.— Ako niste u ovom trenutku krivi — nastavi neumoljivi liječnik, slegnuvši ramenima — bit ćete poslije.— Kakva je u tom slučaju vaša dužnost? — reče kraljica malo blaže.— Da nešto propišem?— Kako vam drago.— Evo dakle. Neka mladi čovjek bude izliječen melemom ili željezom; neka ga žena, čije ime neprestano naziva, ubije ili ozdravi.— Opet vaše krajnosti — prekide mu kraljica riječ vrlo nestrpljivo. — Ubiti... ozdraviti... velike riječi! Zar se čovjeka može ubiti okrutnošću? Luđaka izliječiti smiješkom?— Oh, ako ne vjerujete, onda nemam što više da činim nego da vaš«m veličanstvu izrazim naj-ponlzniju smjernost. :— Da čujemo najprije: radi li se o meni?.; . — Ja ne znam i neću da znam; ponavljam vam samo da je gospodin de Sarni luđak koji umuje razborito, da,razbor može čovjeka učiniti luđakom i usmrtiti ga; da bjesnilo može čovjeka učiniti u isti mali razboritim i zdravim. Ako hoćete da ovaj dvor oslobodite sablazni, odlučit« se, ■— Na što? . . . ■■■'■-'— Ah, da, na što? ja samo propisujem i ne savjetujem.— Dakle, uzmimo da vas'shvaćam, što proizlazi odatle? ■ . •— Dvojaka sreća: prva, bolja za vas nego za nas sve: da će bolesnik, udaren u srce bodežom82 ■ ■•-■:.■..,■ : -. .koji se zove razbor, dovršiti svoju smrtnu borbu; druga ... no, druga ... Ah, gospođo, oprostite mi, ja sam učinio krivo uočivši dva izlaza iz takve situacije ... Samo jedan je moguć za Mariju Antoanetu.— Razumijem vas, vi ste iskreno govorili, doktore. Potrebno je da ga žena zbog koje je gospodin de Šarni izgubio razbor dozove opet k pameti milom ili silom.— Vrlo dobro! To je ono.— Potrebno je da ona ima odvažnosti i pođe da mu istrgne snove, to jest zmiju koja ga izjeda i duboko leži u njegovu srcu. i— Da, vaše veličanstvo.— Pozovite koga bilo; na primjer gospođicu de Taverni.— Gospođicu de Taverni? — upita liječnik.— Da, vi ćete udesiti sve da nas bolesnik pristojno primi.— To je učinjeno, gospođo

— Bez ikakve poštede?— Tako mora biti.Kraljica uzdahnu i pođe, za starim liječnikom, ne našavši Andreu.Bilo je jedanaest sati prije podne. Sarni je spavao sasvim obučen nakon uzbuđenja strašne noći. Brižno zatvoreni kapci propuštali su samo 6lab odraz danjeg svjetla. Sve je bilo udešeno da se od bolesnika odstrani živčana osjetljivost, prvi uzrok njegove boli.Kraljica u jutarnjoj haljini, počešljana nehaj* nom otmjenošću, uđe brzo u hodnik koji je vodio u sobu Sarnijevu. Liječnik joj je savjetovao da ne oklijeva, da ne pokušava, već da se odmah i odlučno pojavi. Ona tako naglo gurnu prva vrata predsoblja da jedna osoba, zamotana u kabanicu, nije dospjela ni da se uspravi; njezino zbunjeno lice i dršćuće ruke ođavale su nemir. ,— Andrea! — uzviknu kraljica iznenađeno... — vi ovdje!83— Da — odvrati Andrea blijeda i zbunjena. — A nije li i vaše veličanstvo ovdje?— Ah, ah, zamršeno — prošapće liječnik.— Ja. sam vas svuda tražila — reče kraljica — gdje ste bili.U kraljičinim riječima bio je naglasak koji nije odavao dobrotu. To je bio znak sumnje. Andrea se poboja da taj nepromišljeni korak ne oda njena čuvstva, koja su za nju bila tako strašna. I ma koliko bila ponosita, odluči da drugi put slaže.— Ovdje, kako vidite.— Ali kako ste došli ovamo?— Gospođo — odvrati ona — rekoše mi da me vaše veličanstvo tražilo: ja sam došla.Kraljica nije još prestala sumnjati, već nastavi:— Kako ste se mogli sjetiti — reče ona — kamo idem?— To je lako bilo, gospođo; vi ste bili s gospo-dinom doktorom Lujom; i vidjeli su vas da idete kroz male odaje, a taj put vodi ovamo.— Dobro ste pogodili — prihvati kraljica još neodlučna, ali bez tvrdoće.Andrea se silno napregla,— Gospođo — progovori ona sa smiješkom — ako je vaše veličanstvo imalo nakanu da se krije, nije trebalo stupiti u otvorenu galeriju, kako je učinilo maloprije da dođe ovamo. Kad kraljica prolazi terasom, gospođica de Taverni je vidi iz svoje sobe i nije teško slijediti ni preteći nekoga koga smo dobro vidjeli izdaleka, U mene je nesretna navika da nikad ništa ne pogađam,Kraljica osjeti da će trebati možda obzirnosti, jer je trebala pouzdanicu. Zato zaboravi vrlo brzo dojam što ga je na nju učinila gospođica de Taverni pred Sarnijevim vratima. Ona uzme Andreinu ruku i pošavši prva s vanrednom brzinom, uđe u sobu bolesnikovu, dok je liječnik s Andreom ostao vani,Liječnik uzme Andreinu ruku, pođe s njom hodnikom i reče joj".M— Mislite li da će ona uspjeti?— Uspjeti, u čemu? — upita Andrea.— Da premjesti ovog jadnog mladića, koji će umrijeti ako potraje još malo njegova vrućica.— On će dakle drugdje ozdraviti? — uzviknu Andrea.Liječnik je pogleda začuđeno.— Mislim da će ozdraviti — reče on.— Oh, neka onda uspije! — progovori djevojka.XIIIOZDRAVLJENJEMeđutim je kraljica pošla ravno k naslonjaču de Sarnijevom. Ovaj digne glavu na šum njenih papuča.— Kraljica! — prošapće on pokušavajući da ustane.— Kraljica, da gospodine — požuri reći Marija Antoaneta — kraljica koja zna kako vi radite o tome da izgubite razbor i život, kraljica koju vrijeđate u svojim snovima, kraljica koju vrijeđate i kad ste budni, kraljica koja se brine za svoju čast i vašu sigurnost! Eto zašto je došla k vama, gospodine, i vi je ne biste smjeli tako primiti.šarni ustade dršćući, zbunjen, a nakon posljednjih riječi spusti se na koljena, tako poništen fizičkom i moralnom boli da ovako sagnut nije mogao ni htio ustati.— Je li moguće — nastavi kraljica, ganuta tom smjernošću i šutnjom — je li moguće da plemić, koga su nekad ubrajali među najlojalnije, kuje zavjeru kao neprijatelj protiv ugleda jedne žene? Jer znajte, gospodine de Sarni, već na prvom našem sastanku niste vidjeli kraljicu, već ženu, i to niste smjeli nikada zaboraviti.

85Sarni htjede reći koju riječ u svoju obranu; Marija Antoaneta ne ostavi mu za to vremena.— Sto će činiti moji neprijatelji — reče ona — ako vi budete prednjačili izdajom?— Izdajom... — prošapće Sarni.— Gospodine, hoćete li birati? Ako ste luđak, ja ću vam oduzeti sredstvo da činite zlo; ako ste izdajica, ja ću vas kazniti.— Gospođo* ne recite da sam izdajica. U ustima kraljeva takva optužba prethodi smrtnoj osudi; u ustima žene ona obeščašćuje. Kao kraljica: ubijte me; kao žena: poštedite me.— Jeste li pri svijesti, gospodine đe Sarni? — progovori kraljica uzbuđenim glasom,— Jesam, gospođo,— Jeste li svjesni vaše nepravde prema meni, vaše krivnje prema kralju?— Bože moj! — prošapće bolesnik.— Jer vi, gospodo plemići, vrlo lako zaboravljate da je kralj suprug žene koju vrijeđate dižući pogled prema njoj; kralj je otac vašeg budućeg gospodara, moga najstarijeg sina. Kralj je puno veći i bolji čovjek od svih vas, čovjek koga obožavam i volim.— Oh! — prošapće de Sarni, zajecavši.Njegov uzvik prođe kraljičinim srcem. Ona pročita u njegovu pogledu da je smrtno pogođen ako smjesta ne povuče strelicu što mu je zabola u ranu.Ona se uplaši bljedoće i slabosti krivca i bijaše spremna da zovne u pomoć. Ali pomisli da bi liječnik i Andrea krivo tumačili ovu nesvijest bolesnikovu. Zato ga podigne svojim rukama.—i Govorimo — reče ona — ja kao kraljica, vi kao čovjek. Doktor Luj pokušao vas je izliječiti; ta rana, koja bijaše neznatna, pogoršava se vratolomijama vašeg mozga. Kad će ta rana biti izliječena? Kad li ćete prestati mučiti dobroga liječnika sabla-žnjivim prizorima mahnitosti, koji ga uznemiruju? Kad li ćete ostaviti dvor?86I— Gospođo — prošapće de Sarni — vaše veličanstvo me tjera. Ja odlazim...I on učini tako žestoku kretnju da je, izgubivši ravnotežu, teturajući pao u naručje kraljičino, koja mu je prepriječila put.Jedva je osjetio dodir tijela koje ga je zaustavilo, jedva se sagnuo pod nehotičnim pritiskom ruke koja ga je ponijela, ostavi ga razbor sasvim, usta mu se otvore da propuste prodirući uzdah, koji ne bijaše riječ, a nije se usudio biti poljubac. Sama kraljica, popustljiva od te slabosti, nije dospjela da onesviješteno tijelo gurne u naslonjač i htjede pobjeći; ali de Sarnijeva glava pade i udari o drvo naslonjača.— Oh, tim "bolje — prošapće on — tim bolje! vi ste me ubili.Kraljica zaboravi na sve. Ona se vrati, uzme Sarnija u naručje, pritisnu njegovu beživotnu glavu na svoje grudi i položi ledenu ruku na srce mladićevo. Ljubav je učinila čudo, Sarni uskrsnu. On otvori oči, prikaza iščeznu. Žena se prepade da je ostavila uspomenu ondje gdje je mislila reći zbogom, Ona učini tri koraka prema vratima takvom brzinom da je Sarni jedva dospio uhvatiti rub njezine haljine, uzviknuvši:— Gospođo, ja vas poštujem iznad svega ...— Zbogom! — izusti kraljica.— Gospođo, oprostite mi.— Opraštam vam, gospodine de Sarni.— Gospođo, posljednji pogled!— Gospodine de Sarni — progovori kraljica dršćući od uzbuđenja — ako niste posljednji čovjek, večeras ćete biti mrtav ili otputovati.Kad kraljica zapovijeda takvim izrazima, onda moli. Sarni, sklopivši ruke, dovuče se klečeći do nogu Marije Antoanete. Ona je već otvorila vrata da se što brže ukloni. Andrea, čije su oči proždirale ta vrata od početka razgovora, ugleda mladića kako kleči, dok se kraljica kolebala; ona je vidjela da87su njegove oči sijevale nadom. Pogođena u .srce, očajavajući, zadahnuta mržnjom i prezirom, ona sagnu glavu. Kad je vidjela da se kraljica vratila, učinilo joj se da je beg odviše dao ovoj ženi.Liječnik sav zaokupljen brigom za uspjeh što ga je kraljica imala postići pregovaranjem, zadovolji se samo time što reče:— No, gospođo?Kraljici je trebala jedna minuta da se sabere i opet steče glas koji joj se uslijed udaranja srca ugušio.— Što će učiniti? — ponovi liječnik. ;— Otputovat će — prošapće kraljica.

I ne obazirući se na Andreu, koja je namrštila obrve, ni na doktora Luja, koji je stezao svoje ruke, ona pođe naglim koracima hodnikom galerije, zamota se mahirialno u kabanicu, obrubljenu čipkama,, i uđe u svoj stan.Andrea stisnu ruku doktoru Luju, koji se požurio k svome bolesniku, zatim se svečanim korakom vrati u svoju sobu, oborene glave i ukočena pogleda.Kad je Luj ušao, opazi da se mladić umirio. Šarni je postao tako razborit da je smatrao svojom ■ dužnošću objasniti liječniku naglu promjenu svoje odluke.— Kraljica, postidjevši me — reče on — bolje me je izliječila nego vaša znanost, dragi doktore, s najboljim sredstvima; zgrabiti me za moje samoljublje, znači ukrotiti me kao konja.— Tim bolje — prošapće liječnik.— Sjećam se da mi je jednom neki Španjolac, a oni su dosta hvalisavi, kazao da je njemu u nekom dvoboju, u kojem je bio ranjen, bila dovoljna vlastita volja da zadrži svoju krv u žilama, iako je bio ranjen. Ja sam se smijao tome Španjolcu, pa ipak sam mu donekle i sam sličan; ako se ova vrućica opet pojavi, ja ću je otjerati, kladim se.88— Ima primjera takve pojave — reče liječnik ozbiljno. — Ipak dozvolite da vam čestitam. Vi ste, zar ne, moralno izliječeni? (— Oh, da.— Dobro, vi ćete uskoro vidjeti kakav odnos postoji između morala i tjelesnog stanja čovjekova. To je teorija o kojoj ću napisati knjigu, ako budem imao vremena. Ozdravljen duševno, vi ćete i tjelesno ozdraviti za osam dana.— Hvala, dragi doktore,' — Zbog ozdravljenja vi ćete otputovati?— Odmah, ako treba.— Čekajmo do večeri. Budimo umjereni.— Čekajmo dakle do večeri, doktore. —' Hoćete li daleko poći?..— Na kraj svijeta, ako je potrebno..— To bi bilo predaleko za prvi izlaz — reče liječnik flegmatično. — Zadovoljimo se najprije s Versajem; što mislite?— Neka bude Versaj, kad hoćete.— Meni se čini — reče liječnik da nema razloga ostavljati demovinu da se izliječi vaša rana.Ta hladnokrvnost potaknu de Sarnija na opreznost.— Istina je, doktore, ja imam kuću u Ver-saju.— Vrlo dobro, to nam je potrebno; večeras će vas prevesti onamo.— Niste me dobro shvatili, doktore; ja bih želio da pođem na svoje imanje.— Pa dobro. Vaše imanje nije valjda na kraju svijeta.— Ono je na granici Pikardije, oko petnaest milja odavde.Šarni stisnu liječnikovu ruku kao da mu želi nahvaliti za svu blagost.Uveče su ga odnijeli. Kralj, koji je čitav dan bio u lovu, večerao je i spavao. Šarni, ponešto zabrinut što se udaljuje bez oproštaja, bio je pot-89puno umiren od liječnika koji mu obeća da će njegov odlazak objasniti potrebom promjene. Prije nego je ušao u svoje kočije, Sarni se zadovoljio time što je do posljednjeg trenutka gledao na prozore kraljičinih odaja. Kraljica je primila svoje gospođe u ložnici. Prozori Andreine sobe bili su mračni i krili su iza zastora od damasta ženu koja je, dršćući od tjeskobe, pratila kretanje bolesnika i njegove pratnje. JNTapokon se kočija udalji.— Ako nije moj — prošapće Andrea — nije bar više ničiji.— Ako zaželi opet umrijeti — reče liječnik u sebi — neće bar umrijeti ni kod mene ni u mojem naručju. Do vraga s tim bolestima duše! Ja ne liječim takve bolesti.Šarni se vrati zdrav i čitav u svoju kuću. Uveče ga posjeti liječnik i zateče ga tako zdrava da se požurio kazati mu kako je to njegov posljednji posjet. Bolesnik se okrijepio pilećim prsima i ukuhanim voćem. Sutradan ga je posjetio ujak, gospodin de Sifren, de Lafajet i jedan kraljev izaslanik. Zatim se više nisu za njega brinuli.On je ustao i šetao po svojem vrtu. Za osam dana mogao je već uzjahati mirna konja; snaga mu se povratila. Pošto njegova kuća nije bila sasvim osamljena, zamolio je liječnika svoga ujaka neka potraži dozvolu doktora Luja da se smije vratiti na svoje imanje. Luj mu dozvoli da otputuje.

Šarni dade natovariti velika kola sa prtljagom; on se oprosti od kralja, koji ga obaspe do~ brotom, zamoli de Sifrena da izruči njegovo poštovanje kraljici, koja je te večeri bolovala i nije primala. Zatim se pred vratima kraljevskog dvora popne u svoju kočiju i otputuje u svoj dvorac Bursone.90XIV DVA SRCA KRVARESutradan uđe gospođica de Taverni po običaju u kraljevsku sobu, u doba male toalete, prije mise. Kraljica nije primila još nikoga. Ona je pročitala samo pisamce od gospođe de La Mot i bijaše dobre volje.Andrea je bila veoma blijeda i ozbiljna. Zbog vlastite nesabranosti, kraljica ne opazi lagani, ozbiljni Andrein hod, njezine poervenjele oči, blje-dilo njezinih sljepoočica i ruku.Ona okrenu samo toliko glavu koliko je trebalo da se čuje njezin prijateljski pozdrav.— Dobar dan, mala.Andrea je čekala da joj kraljica pruži priliku da progovori. Ona je čekala, uvjerena čvrsto da će njezina šutnja i nepomičnost svratiti na se pažnju Marije Antoanete. Tako i bi. Ne dobivši odgovora, kraljica se okrenu i opazi Andreino strogo lice.— Bože moj, što je Andrea? — reče ona okre-nuvši se — je li te zadesila nesreća?— Velika nesreća, gospođo — odvrati djevojka.— A kakva?— Ja ću ostaviti vaše veličanstvo? ■— Ostaviti me! Ti odlaziš?— Da, gospođo.— A kamo ideš; čemu da pripišem taj nagli odlazak ?— Gospođo, ja nisam sretna. Kraljica uspravi glavu.— U svojim težnjama — doda Andrea poru-menjevši.I kraljica porumeni također, a munja njihovih očiju ukrsti se blistavo kao da su se sudarili mačevi.Kraljica se prva sabere.91— Ja vas ne razumijem dobro — reče ona — vi ste bili juče sretni, ako se ne varam?— Ne, gospođo — odvrati Andrea čvrsto — juče je opet bio jedan od nesretnih dana mogaživota.— Ah! — uzviknu kraljica, zatim doda — objasnite mi to.— Morala bih se odlučiti da vaše veličanstvo umaram potankostima koje su ispod vašeg dostojanstva. Ja nisam zadovoljna u svojoj obitelji; ne nadam se nikakvim zemaljskim dobrima, pa molim vaše veličanstvo za otpust da se mogu posvetiti svome spasu.Kraljica ustade i, premda se ta molba taknula njezina ponosa, uhvati Andreinu ruku.— Sto znači ta odluka uzbunjene glave — reče ona — niste li juče imali brata, oca, kao i danas? Jesu li bili manje korisni i manje vam smetali nego danas? Smatrate li da vas mogu ostaviti u neprilici, i nisam li ja vaša druga majka?Andrea zadršće kao da je što skrivila pa, na-klonivši se kraljici, reče:— Gospođo, vaša dobrota me neće razuvjeriti. Odlučila sam ostaviti dvor, •osjećam potrebu da se povučem u samoću, ne silite me da se iznevjerim svojim dužnostima prema vama, ogriješivši se o poziv koji želim.— Dakle od juče?— Neka mi vaše veličanstvo ne nalaže da o tome govorim.— Budite slobodni — reče kraljica s gorčinom — ali ja sam u vas imala dovoljno povjerenja da i vi budete prema meni povjerljivi. Budalasto je tražiti riječ od onoga koji neće da govori. Čuvajte svoju tajnu, gospođice; budite sretniji u daljini nego ovdje. Sjetite se samo jednog, a to je da moje prijateljstvo ne ostavlja ljude usprkos njihovim mušicama i da za mene nećete prestati92biti prijateljicom. A sad idite, Andrea, vi ste slobodni.Andrea učini dvorski poklon pa iziđe. Ali je kraljica zovne s praga.— Kamo idete, Andrea?— U opatiju Sen-Deni, gospođo — odvrati Andrea.— U samostan! oh, dobro, gospođice. Idite, gospođice de Taverni, idite.Marija Antoaneta je primijetila da je gospođica de Taverni smjesta ostavila dvor.Uistinu, ona uđe u kuću svoga oca, gdje je našla, kako je očekivala, Filipa u vrtu. Brat je sanjario, sestra je djelovala.Ugledavši Andreu, koja bi po svojoj službi morala sad boraviti u dvoru, Filip se približi iznenađen, gotovo' uplašen,

'Uplašen nadasve tim mračnim licem, jer ga je Andrea uvijek susretala sa smiješkom nježnog prijateljstva. Andrea mu izjavi da je ostavila kraljičinu službu, da je njezin otpust prihvaćen i da će stupiti u samostan.Filip se zaprepasti.— Sta, sestro moga, ti također?— Kako, ti također? Sto hoćeš time reći?— Dodir s Burbonima kao da je prokletstvo za našu obitelj? — uzviknu on — ti se smatraš prisiljenom da postaneš redovnicom? Zar ti da budeš redovnica iz duše! Ti si svjetska žena i nesposobna za vječnu pokornost zakonima askeze! Da čujemo što predbacuješ kraljici? -— Kraljici nemam ništa zamjeriti, Filipe — odvrati hladno mlada žena — ti koji si toliko računao na sklonost dvora, ti koji si više nego itko morao računati na to, zašto nisi mogao ostati? Zašto nisi ostao ni tri dana, dok sam ja tamo ostala pune tri godine?— Kraljica je pokadšto mušičava, Andrea.93— Ako je tako, Filipe, ti si to laogao podnijeti, ja, žena, ne moram i neću podnositi; ako je ona hirovita, dobro, neka njezine služavke podnose te hire.— To mi, draga sestro — progovori mladi čovjek — ne kazuje kako si se zavadila s kraljicom.— Nisam se zavadila, kunem ti se; zar si se ti s njom zavadio, a ostavio si je. Ah, ta žena je nezahvalna!— Mora joj se oprostiti, Andrea. Laskanje ju je malo pokvarilo, ali srce je u nje dobro.— To svjedoči ono što je učinila za tebe, Filipe.— Što je učinila?— Zar si već zaboravio? Oh, u mene je bolje pamćenje. I ja sam istog dana otplatila tvoj i moj dug, Filipe.— Preskupo, čini mi se, Andrea; s tvojom ljepotom ne-ostavlja se svijet. Pazi, draga moja, ti ga ostavljaš mlada, žalit ćeš za njim u starosti i vratiti se u nj protiv volje svih svojih prijatelja, od kojih te je jedna budalaština rastavila.— Ti nisi tako umovao onda kad si meni rekao: ona je hirovita, Andrea, ona je koketa: ja joj neću služiti. Primjenjujući praktično tu teoriju, odrekao si se svijeta, iako nisi pošao u monahe, i od nas dvoje ti si bliži neopozivim zavjetima, koje si već učinio, nego ja koja ih tek namjeravam učiniti.j— Imaš pravo, sestro, da nije našeg oca...— Naš otac! ah, Filipe, ne govori tako — prihvati & gorčinom Andrea — ne mora li otac biti potpora svoje djece ili primati njihovu pomoć? Samo pod tim uvjetima on je otac. Sto čini naš• otac, pitam te? Je li tebi ikad palo na um da povjeriš kakvu tajnu gospodinu de Taverniju? I smatraš li ga sposobnim da te pozove k sebi, pa ti saopći koju od svojih tajni? Ne, ne, gospodin de Taverni je stvoren da živi sam na svijetu.94— Ja to vjerujem, Andrea, ali on nije stvoren da sam umre.Te riječi podsjetiše mladu ženu da je u svojem srcu ostavila previše mjesta srdžbama i jadima.— Ne bih htjela da me smatraš djevojkom bez osjećaja — odvrati Andrea -— ti znaš jesam li nježna sestra, ali ovdje je svatko htio ubiti u meni nagon koji mi je odgovarao. Neki čovjek, koga nisam poznavala, uzeo je moju dušu — Balzamo; drugi čovjek, kojeg sam jedva poznavala i koji nije bio za mene, uzeo je moje tijelo — Zilber. — Ponavljam ti, Filipe, da budem dobra i pobožna kćer, nedostaje mi samo otac. Pređimo na tebe, ispi-tujmo što je tebi donijela služba mogućnicima na zemlji, tebi koji si ih volio?Filip obori glavu.— Poštedi me — reče on — mogućnici na zemlji bijahu za me samo meni slična bića: ja sam ih volio.— Oh, Filipe — reče ona — nikad se ne događa na ovoj zemlji da voljeno srce odgovara na ljubav; oni koje smo mi odabrali odabrali su druge,Filip uspravi blijedo čelo i promatraše dugo svoju sestru. _— Zašto mi to govoriš?-— upita je on..— Ah, ništa. Ja mislim da moj um trpi-;; ne posvećuj nikakve pažnje mojim riječima. ._,:: - Ipak.;.- ■....•■ .i— Dosta o toj stvari, ljubljeni moj brate. Ja sam te došla zamoliti da me odvedeš u ikoji samostan; odabrala sam Sen-Deni, tamo ću položiti zavjet. : ' ;Filip zaustavi Andreu kretnjom.— Pamti — reče on — da se ja moralno- ne sla--žem s tom očajnom namjerom: ti me nisi, učinila, sucem uzroka svojeg očaja.

— Očaj! — izusti ona uzviknuvši prezirom — ti kažeš očaj! Ne, ne,, hilljadu puta ne!95I kretnjom punom divljeg ponosa prebaci ona na ramena svilenu kabanicu.— Upravo ta prekomjernost prezira odaje u tebi stanje koje ne može dugo trajati — prihvati Filip — ti ne priznaješ riječ očajanje, Andrea, onda recimo da je prkos.— Prkos — odvrati mlada žena — ti valjda ne vjeruješ, brate, da je gospođica de. Taverni tako malo jaka da će svoje mjesto u svijetu ustupiti zbog osjećaja prkosa. Prkos je slabost taštih i glupih. Ja nisam prkosna, Filipe. Htjela bih da mi vjeruješ. Odgovori mi, Filipe, ako bi ti sutra stupio u kartuzijance, kako bi označio uzrok koji te je potaknuo na tu odluku?— Taj bih uzrok označio, draga sestro, neizlječivom tugom — reče Filip blago^.— Vrlo dobro, Filipe, eto riječi koja mi odgovara i koju prihvaćam. Neka bude, i mene goni u samoću neizlječiva bol.— Dobro! — odvrati Filip — tako su brat i sestra za života bili slični. Jednako sretni, oni su uvijek bili i jednako nesretni...— U koje doba i kojeg dana namjeravaš otputovati? — upita on nakon duže stanke.— Sutra, premda bih voljela još danas.— Nećeš ]i se još jednom prošetati sa mnom perivojem?— Ne — reče. ona.On shvati po stisku ruke 'da mlada žena otklanja i samu priliku da se dade ublažiti.►— Ja ću biti spreman kad me obavijestiš — odvrati on.I on joj poljubi ruku, ne dodavši ni riječi koja bi uzbudila gorčinu njezina srca.Andrea, pošto je obavila prve pripreme, povuče se u svoju sobu, gdje dobije ovo pisamce od Filipa:„Večeras u pet sati možeš posjetiti našeg oca. Neophodno je da se oprostiš s njim. Gospodin de96 ,Taverni tužio se da je ostavljen i da se s njim zlo postupa".Andrea odgovori:,,U pet sati bit ću kod gospodina de Tavernija u putnoj haljini. U sedam sati možemo prispjeti u Sent-Deni. Hoćeš li mi pokloniti svoju večer". Umjesto odgovora Filip viknu kroz prozor koji je bio blizu Andreine sobe, da je ona mogla čuti:— U pet sati upregnite konje.XVMINISTAR FINANCIJAVidjeli smo da je kraljica, prije nego je primila Andreu pročitala pisamce od gospođe de La Mot i da se smiješila.Ovo pisamce sadržavalo je samo ove riječi uz sve moguće formule poštovanja:„ . .. I vaše veličanstvo može biti uvjereno da će vam veresija biti dana, i da će roba povjerljivo biti uručena".Kraljica se dakle smiješila i spalila Zanino pisamce.Pošto se bila malo smrkla u društvu gospođice de Taverni, uđe gospođa de Mizeri i prijavi de Kalona, ministra financija.Gospodin de Kalon bio je vanredno duhovit čovjek, koji je proizašao iz naraštaja druge polovine osamnaestog stoljeća, naraštaja koji razborito prosuđuje i ne zna za suze, pa je svoj interes smiješao s općim i govoraše kao* Luj XV, koji je rekao: poslije nas konac svijeta, te je stoga svuda tražio cvijeća da ukrasi svoj posljednji dan. .On je bio vješt poslovima i dvorski čovjek. Klanjao se svim ženama koje su se odlikovale du-7 Kraljičin đerdan II97hom, bogatstvom i ljepotom. On je napokon bio dosta jak da se u brk smije popularnosti Neke-rovoj.Gospodina Nekera, mudrog i—dubokog, čiji su računski izvještaji tobože svu Francusku osvijestili, učinio je Kalon, pošto ga je sa svih strana proučio, smiješnim i u očima onih koji su ga se najviše bojali, a kralj i kraljica, koji su drhtali pri tom imenu, teško su se priučili na to da slu-■ šaju kako ga grdi jedan elegantan državnik, koji se, radi odgovora na tolike brojke, ograničavao samo na opasku: „Što koristi dokazivati da ništa ne možemo dokazati".Gospodin de Kalon uđe u kraljičin budoar.On je bio lijep, visoka stasa i plemenita držanja. Znao je kraljicu nagnati u smijeh, a svoje ljubavnice u plač. Premda čvrsto uvjeren da je Marija Antoaneta u hitnoj stvari zaželjela njegov dolazak, došao je sa smiješkom na usnama. Mnogi drugi došli bi sa zlovoljnim licem, da nakon toga podvostruče zaslugu svoje privole.

. I kraljica je bila vrlo ljubazna, ona mu ponudi da sjedne i razgovaraše u početku o neznatnim stvarima.— Imamo li novaca, dragi gospodine Kalon? — reče kraljica zatim.— Novaca? — uzviknu ministar — sigurno, gospođo, mi uvijek imamo novaca.— To je divno — prihvati kraljica — ja nisam nikad poznavala čovjeka koji bi tako odgovorio kad su od njega tražili novac. Kao ministar financija, vi ste nezamjenljiv.I— Koju svotu treba vaše veličanstvo — odvratiKalon.— Objasnite mi najprije, molim vas, kako ste mogli naći novaca tamo gdje je, gospodin Neker često tvrdio da nema?98— Gospodin Neker imao je pravo, gospođo, u blagajnama nije bilo više novaca. Onoga dana kad sam preuzeo ministarstvo, 3. novembra 1783 (takve se stvari ne zaboravljaju, gospođo) nisam u blagajnama našao ništa više osim dvije kese sa dvanaest stotina franaka.Kraljica se nasmiješi. —- Pa što? — reče ona.— No, gospođo, da je gospodin Neker, umjesto da kaže: novaca nema, posegnuo za zajmom, kako sam ja učinio, pozajmivši prve godine sto milijuna, a sto dvadeset i pet druge godine; da je bio siguran, kao što sam ja, za novi zajam od osamdeset milijuna za treću godinu, gospodin Neker bio bi pravi stručnjak; svatko može reći: u blagajni nema više novaca; ali svatk<? ne može odgovoriti: ima ih.— To sam vam i ja kazala; na tome sam vam čestitala, gospodine. Ali kako će se to platiti? To je poteškoća.. — Oh, gospođo — odvrati de Kalon sa smiješkom čiju dubinu i značenje ne bi moglo izmjeriti nijedno ljudsko oko — ja vam jamčim da će to biti plaćeno.—i Oslanjam se na vas — reče kraljica — ali govorimo još o financijama; razgovarati s vama o tome veoma je zanimljivo; dok je to kod drugih trnje, kod vas je drvo sa dragocjenim plodovima.Kalon se nakloni. i— Imate li kakvih novih misli? — upita kraljica — izložite mi prvu, molim vas.— Imam jednu misao koja će staviti u džepove Francuza dvadeset milijuna i sedam do osam u vaš, oprostite u blagajnu njegova veličanstva.— Ti će milijuni ovdje dobro doći; ali odakle? ,— Vaše veličanstvo će valjda znati da zlatni novac nema jednaku vrijednost u svim državama Evrope?99— To mi je poznato. U Španiji je zlato skuplje nego u Francuskoj.— Vaše veličanstvo ima potpuno pravo, pa je veselje razgovarati s vama o financijama. U Spa-niji vrijedi zlato već pet do šest godina za osamnaest unca od marke više nego u Francuskoj. Otuda proizilazi da izvoznici dobivaju u Spaniji za svaku marku zlata otprilike za četrnaest unca veću vrijednost nego u Francuskoj.— To je dosta? — reče kraljica.— Tako da za godinu dana, kad bi glavničari znali ono što ja znam, ne bi kod nas bilo više nijednog lujdora. (— Vi ćete to spriječiti?— Neposredno, gospođo, ja ću povisiti vrijednost zlata na petnaest maraka jedanaest unca, pet-naestinu koristi. Vaše veličanstvo zna da nijedan lujdor neće ostati u blagajni kad se bude znalo da se u državnoj blagajni daje ta korist onima koj-i donesu zlato. Tada će taj novac biti preko-van i u marki zlata, koja danas sadrži trideset lujdora, naći ćemo trideseti dio lujdora., — Sadašnja korist, buduća korist! — uzviknu kraljica. — To je divna misao* koja će upaliti.— Ja mislim, gospođo; vrlo sam sretan što je naišla na potpuno vaše odobrenje.— Imajte uvijek takvih misli i ja sam sigurna da ćete platiti sve naše dugove,— Dopustite mi, gospođo> — reče ministar — da se vratimo na ono što vaše veličanstvo želi odmene.— Je li moguće, gospodine, dobiti u ovaj tren...— Koju svotu?— Oh, možda odviše veliku?Kalon se nasmiješi tako da je to obodrilo kra-ljicu.— Petsto hiljada livra — reče ona.100

— Oh, gospođo1 — uzviknu ministar — kako me je vaše veličanstvo ustrašilo; mislk> sam da se radi o pravoj svoti.— Vi biste dakle mogli?— Sigurno.—( A da kralj ne...• — Oh, gospođo, to je nemoguće; svi moji računi podnose se svakog mjeseca kralju, ali nema primjera da bi ih kralj pročitao, što meni služi na čast.!— Kad bih mogla računati na tu svotu?— Kojeg dana će je vaše veličanstvo trebati?— Petog idućeg mjeseca.— Računi će biti uređeni na drugoga; vi ćete vaš novac imati dva dana prije.»— Hvala vam, gospodine Kalon.— Moja je najveća sreća ako steknem naklonost vašega veličanstva. Ja vas molim da se ne ustručavate pozvati se na moju blagajnu. To će biti zadovoljstvo puno samoljublja za vašeg generalnog kontrolora financija.On ustade i pozdravi ljubazno; kraljica mu pruži ruku da je poljubi.— Samo još jednu riječ.— Slušam, gospođo.— Taj novac mi prouzrokuje jednu grižnju savjesti.— Grižnju savjesti? — reče on.— Da. To je udovoljenje jednoj mojoj mušici.— Tim bolje... tim bolje... Od te svote bit će bar polovina prave koristi za našu industriju, za našu trgovinu ili za naše zabave.— To je istina — prošapće kraljica — vi me umijete ljubazno utješiti, gospodine.— Hvala bogu! gospođo; ako nemamo drugačijih grižnja savjesti nego što su vašeg veličanstva, mi ćemo ravno ići u raj.101— Vidite, gospodine Kalon, to je zato što bi za mene bilo odviše okrutno da narod plaća moje mušice.— Eh — reče ministar, naglašavajući svojim mračnim smijehom svaku riječ — u tom pogledu ne predbacujte sebi ništa, gospođo, kunem vam se, ubogi narod to neće platiti.— Zašto? — reče kraljica.zatečeno.— Jer više ništa nema — odvrati nepokolebivo ministar — i ondje gdje nema ništa gubi kralj svoja prava. ' ,'.. On pozdravi i izađe.XVI NAĐENE ILUZIJE I IZGUBLJENA TAJNAJedva je gospodin de Kalon prošao galerijom da se vrati kući kad nečija ruka zakuca na vratima kraljičina budoara. . ..," ...Zana se pojavi.— Gospođo — reče ona — on je tu.— Kardinal? — upita kraljica, malo začuđena zbog riječi o n, koja znači toliko stvari kad je izusti žena.Ona ne dovrši, Žana je već uvela de Roana i oprostila se, stisnuvši krišom ruku štićenom pokrovitelju.Princ se nađe okom u oko s kraljicom, od koje je bio udaljen tri koraka, pa je smjerno pozdravi.Kraljica, videći tu taktičnu uzdržljivost, bijaše ganuta; ona pruži ruku kardinalu, koji još ne podiže pogleda u nju.— Gospodine, meni su saopćili o vama jednu crtu koja briše mnogu nepravdu.— Dopustite mi — odvrati princ dršćući zbog iskrenog ganuća — dopustite mi, gospođo,, da vas102uvjerim da bi nepravda o kojoj govori vaše ve-, ličanstvo bila vrlo oslabljena da smo se objasnili. ,— Ja vam nipošto ne zabranjujem da se opravdate — odvrati kraljica dostojanstveno — ali ono što biste mi vi rekli, bacilo bi sjenu na ljubav i poštovanje za moj zavičaj i moju obitelj. Vi se možete oteretiti samo ako* mene ozlijedite, gospodine kardinale. Ali ne dirajmo u tu vatru, koja nije još sasvim utrnula, jer bi mogla opržiti vaše ili moje prste; vidjeti vas u novom svjetlu koje ste mi otkrili, usrdna, smjerna, odana...— Do smrti — prekide joj riječ kardinal.— Dobro. Do sada se — progovori Marija Antoaneta nasmiješivši se — radilo samo o upro-paštenju. Zar ćete mi vi biti odani do svoje propasti, gospodine kardinalu? To je vrlo lijepo, zaista lijepo. Na sreću, ja ću to dobro urediti. Vi ćete živjeti, i nećete se upropastiti, ako; se, kako kažu, sami ne upropastite.— Gospođo... i

— To je vaša stvar. Ipak, kao prijateljica, jer smo nas dvoje sada dobri prijatelji, htjela bih vam nešto savjetovati: budite štedljivi, to je pastirska krepost; kralj će vas više voljeti kao štedišu nego kao rasipnika.— Ja ću postati škrtac da se svidim vašem veličanstvu.— Kralj — prihvati kraljica nježnom značajkom — kralj ne voli ni škrce. ..— Ja ću biti ono što vaše veličanstvo hoće — prihvati kardinal sa loše prikrivenom strašću., — Ja sam vam već kazala — odsiječe kraljica kratko — da mojom krivnjom nećete biti upropašteni. Vi ste jamčili za mene, za to vam zahvaljujem, ali ja mogu sama iskupiti svoje obaveze; ne brinite se više za tu stvar, od prvog dospjelog roka ona će se ticati samo mene.103— I da stvar bude dovršena, gospođo — reče tada kardinal, naklonivši se — meni ne preostaje ništa drugo nego da đerdan uručim vašem veličanstvu,U isti mah izvuče on iz svoga džepa kutijicu koju uruči kraljici. Ona je i ne pogleda, što je dokazivalo- da veoma želi pogledati je, pa je položi na jedan ormar, ali nadohvat svoje ruke.Zatim kardinal pokuša da prozbori nekoliko učtivih riječi, koje su bile vrlo dobro primljene, a onda se vrati na ono što je kraljica kazala u vezi s njihovim pomirenjem.Pošto se zavjerila u sebi da dragulje neće pogledati u njegovoj prisutnosti, iako je gorjela od želje da ih vidi, to ga je samo nesabrano slušala. Iz nesabranosti popustila mu je i svoju ruku koju je kardinal zaneseno poljubio. Zatim se oprosti, misleći da smeta, što ga je ispunjavalo radošću. Jednostavan prijatelj ne smeta nikada, ravnodušan još manje.■ To je bio tok ovog sastanka koji je izliječio sve rane kardinalova srca. On je od kraljice otišao zanesen nadom i spreman da gospođi de La Mot za pregovore, koji su tako sretno bili vođeni, iskaže beskrajnu zahvalnost. Zana ga je čekala u njegovoj kočiji, oko sto koraka udaljenoj od carinarnice; on ju je žarko uvjeravao* o svojem prijateljstvu.— No — progovori ona nakon prve provale zahvalnosti — hoćete li vi biti Rišelje ili Mazaren? Jesu li vam austrijske usnice pružile bodrenje za častoljublje ili za nježnost? Jeste li potisnuti u politiku ili spletku?— Ne smijte se, draga grofice — reče princ — ja sam lud od sreće.— Već!— Budite mi u pomoći i za tri tjedna ja bih mogao biti ministar.104— Za tri tjedna; kako je to dugo; prvi obrok isplate ugovoren je za četrnaest dana od danas.— Oh, sve sreće stiču se u jedan mah; kraljica ima novaca, ona će plaćati; meni ostaje samo zasluga namjere. To je, grofice, vrlo malo časti, vrlo malo! Bog mi je svjedok da bih rado platio ovo izmirenje sa pet stotina hiljada livra.— Budite mirni — prekide mu riječ Zana, na-smiješivši se — tu ćete zaslugu imati povrh ostalih. Je li vam do nje mnogo stalo?—• Priznajem, volio bih da je kraljica meni obavezna...— Monsinjore, neki mi unutarnji glas kaže da ćete to zadovoljstvo doživjeti. Jeste li spremni za to?— Prodajem svoja posljednja imanja i zalažem dohotke iduće godine.— Ova isplata daje nam tri mjeseca mira. A za tri mjeseca, što se sve može dogoditi, bože dragi!— Istina je; ali kralj mi poručuje da više ne pravim dugova.— Ako budete dva mjeseca ministar, sve ćete svoje dugove izravnati.— Oh, grofice. . .— Ne glumite ogorčenje. Ako vi to nećete, učinit će vaši bratići.— Uvijek imate pravo. Kamo idete?— Idem vidjeti kakav je učinak na kraljicu ostavila vaša prisutnost. ;— Vrlo dobro. Ja se vraćam u Pariz.— Zašto? Vi biste morali doći večeras na igru. To je dobra taktika,; ne napuštajte osvojeno tlo.— Na nesreću moram se naći na jednom sastanku koji je dogovoren jutros prije nego sam otišao* od kuće.— Sastanak?— Dosta ozbiljan, sudeći po sadržaju pisamca što mi je poslano. Pogledajte... '105— To je muški rukopis! — uzviknu grofica i pročita ove redove:„Monsinjore, netko želi razgovarati s vama o pokriću znatne sume. Ta ličnost predstavit će vam se večeras u Parizu i zamoliti da je primite".— Nepotpisano ... Nekakav prosjak.t— Ne grofice, nitko se vesela srca neće izložiti opasnosti da ga moji ljudi izlupaju, jer se usudio igrati se' sa mnom.— Vi mislite?

— Ne znam zašto, ali mi se čini da poznajem taj rukopis.— Idite dakle, monsinjore; uostalom, ne stavljamo: nikad mnogo na kocku ako se sastajemo s ljudima koji obećavaju novac. Najgore bi bilo kad ne bi platili. Zbogom, monsinjore.— Grofice, do sretnog viđenja.. .— Da ne: zaboravim, monsinjore, dvije stvari. : : — Koje bi to bile?— Ako vam slučajno i neslućeno dođe do ruku veća svota?— Onda, grofice?— Nešto izgubljeno; neko blago!— Razumijem vas, da dijelimo na dvoje, hoćete reći.— Vjere mi, monsinjore .. .— Vi mi donosite sreću, grofice; zašto dakle ne bih uzeo u račun? To će bit učinjeno. A sada druga stvar? ,'— Evo što: nemojte dirnuti u onih petsto hiljada livra.— Oh, ne bojte se.I oni se rastadoše. Kardinal se vrati u atmosferi nebeske sreće u Pariz. Život je sada dobio za njega drugo lice. Ako je bio samo zaljubljen,, kraljica mu je dala više nego ee smio nadati od nje; ako je bio častohlepan, ostavila mu je još više nade. .: : Vrativši se u Pariz, spalio je škrinjicu punu ljubavnih pisama,. pozvao , svoga., • intendanta daodredi reforme naredio je jednom tajniku neka zareže pera. Htio je pisati uspomene o politici Engleske, koju je izvrsno poznavao. Pošto je jedan sat radio, osjetio je da opet sama sebe posjeduje; najednom ga upozori zvono u kabinetu da ga važna posjeta čeka. Pojavi se jedan sluga.— Tko je došao? — upita princ.— Osoba koja je jutros pisala monsinjoru.— A nije se potpisala. . ■ H Da, mosinjore.— Ta osoba ima svoje ime. Pitajte ga tko je. Sluga se vrati za čas i reče:— Gospodin grof: de Kaljostro, Princ zadršće.■ — Neka uđe! ...Grof uđe i vrata se za njim zatvoriše.— Bože! — uzviknu kardinal. — koga to vide moje oči?— Zar ne, monsinjore — reče Kaljostro sa smiješkom — da se nisam ni najmanje promijenio?• —■ Je li moguće — prošapće de Roan — Josip Balzamo živ, onaj za koga su kazali da je poginuo u onom požaru. Josip Balzamo...— Grof Feniks, živ i zdrav, da monsinjore, i živ i zdrav više nego ikad prije.— Pod kojim se to imenom javljate i zašto niste zadržali staro ime?— Upravo zato, monsinjore, jer je staro i jer napominje, najprije meni, a onda i drugima, odviše turobne i neugodne uspomene. Ja govorim samo o vama, monsinjore; recite mi da li biste zatvorili svoja vrata pred Josipom Balzamom?—Ja! ne bih, gospodine, ne bih. I kardinal još uvijek začuđen, ne ponudi Kaljostru ni stolicu.— Onda — prihvati Kaljostro —vaša preuzvi-šenost ima više pamćenja i poštenja nego svi ostali ljudi skupa. ■ .— Gospodine, vi ste mi nekad iskazali takvu uslugu...— Zar ne, monsinjore — prekide Balzamo riječ kardinalu — da se, s obzirom na doba, nisam promijenio i da sam lijep primjer posljedice mojih životnih kapljica.— Priznajem, gospodine, da vi stojite nad čovječanstvom i da slobodno raspolažete zlatom i zdravljem.— Sto se zdravlja tiče, tačno je, monsinjore, ali sa zlatom raspolažem vrlo slabo. :— Vi ne pravite više zlato?— Ne pravim, monsinjore.— A zašto?— Zato jer sam izgubio posljednju česticu jedne neophodne tvari, koju mi je dao moj učitelj, mudri Altotas, nakon svoga odlaska iz Egipta. To je jedini prijepis koji nikad nije bio moje vlasništvo.— On ga je sačuvao.— Ne... to jest, da, sačuvao, ili bolje reći ponio sa sobom u grob, kako hoćete. ,— On je dakle mrtav?— Da, izgubio sam ga.— Zašto niste produljili život toga čovjeka, posjednika neophodnog prijepisa, vi koji ste sačuvali od vjekova sebe, kako bar kažete?— Zato jer ja mogu sve protiv bolesti i rana, ali ništa protiv nesreće koja ubija kad ne zovemo.

— Zar je Altotas nesrećom izgubio svoj život?— To biste vi morali znati, jer ste znali za moju smrt.— Za onaj požar u ulici Sen-Klod, kada ste iščeznuli.— Onaj požar ubio je samo Altotasa, odnosno mudraca koji je bio umoran od života i htio umrijeti.— To je čudnovato.108— Ne, to je prirodno. Ja sam također već stotinu puta pomišljao da svršim sa životom.— Da, ali ste ipak izdržali.— Zato jer sam odabrao mladost, u kojoj mi dobro zdravlje, strasti i tjelesni užici pribavljaju još neku zabavu; Altotas je, naprotiv, odabrao doba starosti.— Trebak> je da Altotas učini isto što ste ivi učinili.— Nipošto, on je bio dubok i uzvišen čovjek; od svih stvari na svijetu volio je samo znanost. A mladost bi ga odvratila od vječnog razmatranja; monsinjore. Važno je da uvijek budemo bez groznice; da možemo dobro misliti, moramo se uvaliti u nepomućenu pospanost. Starac bolje razmišlja nego mlad čovjek; pa ako ga zaokupi tuga, tad mu više nema lijeka. Altotas je umro kao žrtva svoje odanosti znanosti.— Oh! — prošapće kardinal — vi me, gospodine, prenosite u ono vrijeme kada je čar vaših riječi, kada su divna vaša djela podvostručivala sve moje sposobnosti, te povisivale u mojim očima vrijednost svakog stvora. Ima deset godina, sjećate li se, kad ste se prvi put pojavili.— Znam, mi smo obojica izgubili. Monsinjore, ja nisam više mudrac, već učenjak. Vi niste više mlad čovjek, već knez. Sjećate li se, monsinjore, onoga dana kad sam vam u mojem kabinetu proricao "ljubav jedne žene? •:Kardinal problijedi. Strava i radost zaustaviše redom kucanje srca.— Sjećam se — reče on — ali nejasno.— Da vidimo — reče Kaljostro osmjehnuvši se — da vidimo da li bih još mogao biti smatran čarobnjakom. Čekajte dok se u tu misao čvrsto zamislim.I on stade razmišljati.,, — To plavo dijete vaših ljubavnih snova — progovori Kaljoptro nakon kratke šutnje — gdje109je? Što čini? Oh, ja je vidim; da... i vi ste je danas vidjeli. Štoviše, vi ste došli do nje.Kardinal pritisnu svoju ledenu ruku na uznemireno srce.— Gospodine — izusti on tako tiho da ga je Kaljostro jedva čuo — molim vas...— Hoćete li da .govorimo o drugoj stvari — reče vračar uljudno. — Oh, stojim vam na službi, monsinjore. Raspolažite sa mnom, ja vas molim.I on se prilično slobodno pruži na jedan divan.XVII DUŽNIK I VJEROVNIKKardinal pogleda postupak svoga gosta malo iznenađen.— No, sada kad smo obnovili poznanstvo, monsinjore, razgovarajmo ako želite — reče Kaljostro.— Da — prihvati crkveni dostojanstvenik, sa-bravši se malo — da, razgovarajmo o onom pokriću ...— Koje sam vam natuknuo u mojem pismu, nije li tako? Vašoj preuzvišenosti žuri se doznati...— Oh, to je bila samo izlika, zar ne, tako bar mislim.. — Ne, monsinjore, nipošto, to je najozbiljnije, uvjeravam vas. To pokriće vrijedi zaista oživotvoriti, jer se radi o svoti od pet stotina hiljada livra, a to je ipak svota.— Koju ste mi ljubazno pozajmili — uzvikne kardinal, na čijem se licu pojavi lako bljedilo.— Da, monsinjore, koju sam vam pozajmio — reče Balzamo — drago mi je da u tako velikog princa, kao što ste vi, vidim tako dobro pamćenje.

— Kardinal je primio udarac, on osjeti da mu hladan znoj oblijeva čelo. i— Ja sam mislio — reče on, pokušavši da se nasmije — da je Josip Balzamo, taj natprirodni čovjek, odnio taj dug sobom u grob, kao što je i moju potvrdu bacio u vatru.— Monsinjore — odgovori dostojanstveno grof -*■ život Josipa Balzama nerazoriv je, kao što je nerazoriv i onaj papir koji ste smatrali uništenim. Smrt ne može ništa protiv životnog napitka kao ni vatra protiv azbesta.— Ja vas ne razumijem — reče kardinal, kojemu se smrklo pred očima.— Vi ćete to shvatiti, monsinjore, jer sam siguran — reče Kaljostro.

— Kako to?— Kad prepoznate svoj potpis. — I on pruži princu savijen papir, nakon čega ovaj uzviknu:— Moja potvrda!— Da, monsinjore, vaša potvrda — odgovori Kaljostro s lakim smiješkom, ublaženim hladnim naklonom.— A vi ste tu potvrdu spalili, gospodine; ja sam plamen vidio.— Istina je, ja sam taj papir bacio u plamen — potvrdi grof — ali kako vam rekoh, monsinjore, slučaj je htio da sam našao pod pepelom netaknutu vašu potvrdu. |— Gospodine — progovori kardinal s izvjesnim ponosom, jer je u predočenju ove potvrde vidio znak nepovjerenja — gospodine — vjerujte mi da neJbih odricao svoj dug čak i kad ne bi postojala potvrda, vi ste dakle bili uzalud nepovjerljivi.— To mi ni na um nije palo, zaklinjem vam se.Kardinal odmahnu glavom.— Vi ste u meni pobudili mišljenje, gospodine, da je potvrda uništena.110111— Da vam prepustim mirno i sretno uživanje tih pet stotina hiljada livra — odvrati Balzamo, slegnuvši lako ramenima.— Ali, gospodine — nastavi kardinal — zašto ste ovoliku svotu ostavili deset godina u tuđim rukama?— Jer sam znao, monsinjore, kod koga je taj novac smješten. Događaji, igra i lopovi sistematski su me perušali i lišili svega imetka. Ali znajući da tu svotu imam u sigurnosti, ja sam se strpio i čekao do posljednjeg trenutka.— I taj posljednji trenutak je došao?— Na žalost, monsinjore!— I to tako da se više ne možete strpjeti ni čekati?— Zaista, to je za mene nemoguća stvar — odgovori Kaljostro.— Vi dakle tražite taj novac od mene?— Da, momsinjC're.— Hoćete ga odmah danas?— Ako vam je po volji.Kardinal je očajno šutio. Zatim će dršćućim glasom:— Gospodine grofe, nesretni zemaljski prinčevi ne improviziraju tako lako i naglo imetke kao čarobnjaci.— Oh! monsinjore — reče Kaljostro — vjerujte mi da ne bih zahtijevao od vas tu svotu kad ne bih unaprijed znao da je posjedujete.— Otkud meni toliki novac! — uzviknu kardinal.— Trideset hiljada livra u zlatu, deset hiljada u srebru, a ostalo u blagajničkim bonovima.Kardinal problijedi.— Koji se nalazi u onom ormaru — nastavi Kaljostro.— Oh, gospodine, vi to znate?112— Da, monsinjore, i ja znam kakve ste sve žrtve morali pridonijeti da pribavite tu svotu. Cuo sam čak da ste ovaj novac nabavili uz dvostruku vrijednost.— O, to je živa istina.— Onda...—i Onda? — uzviknu nesretni princ.— Monsinjore — nastavi Kaljostro — umalo uz ovaj spis nisam deset puta umro od gladi ili neprilike, premda je taj papir sačinjavao za mene pola milijuna: pa ipak, da vas ne uznemirujem, čekao sam. Ja mislim da smo mi skoro izravnali račune.— Gospodine! — uzviknu princ — oh, ne recite da smo izravnali dok vam ostaje prednost da ste mi tako plemenito pozajmili takvu svotu. Ja sam i ostajem vječni vaš dužnik. Samo vas pitam, gospodine grofe, zašto ste vi tako dugo šutjeli kad ste za deset godina mogli ponovo tražiti od mene ovu svotu? U toku deset godina imao bih dvadeset prilika da vam vratim taj novac, a da ne budem u neprilici.— Zar ste danas u neprilici? — upita Kaljostro.— Oh, danas vam ne tajim — reče princ — da me ta isplata stavlja u veliku nepriliku.Kaljcstro slegnu ramenima i glavom kao da će reći: „Što ćete, monsinjore, tako se mora i nikako drugačije". Zatim progovori:

— Vi se varate, monsinjore, kad mislite da ne znam da vam je potreban. Moje tajne pribavile su mi dosta tuge, razočaranja i nevolje. Ne bavim se tuđim tajnama, pogotovu kad me ne zanimaju. Mene je zanimalo imate li vi novaca ili ne, utoliko samo što sarn od vas imao pravo tražiti novac. To sam saznao. Znam da vam on treba, ali zašto to me ne zanima.B Kraljičin đerdan n113— Oh, gospodine — uzviknu kardinal, u kojem su posljednje riječi probudile ponos i osjetljivost — ne mislite bar da želim pobuditi vašu sućut s obzirom na moju nepriliku; vi imate vaše interese koje predstavlja i zajamčuje ovaj spis; taj spis je potpisan mojem rukom, a to je dovoljno. Vi ćete imati vaših pet stotina hiljada livra.Kaljcstro se nakloni.— Ja dobro znam — nastavi kardinal, jer ga je izjedala bol što će u jedan časak izgubiti toliko novaca koji je tako mučno skupio — ja znam dobro, gospodine, da ovaj spis nije ništa drugo nego priznanje duga i ne određuje rok isplate.— Neka mi vaša preuzvišenost oprosti — odvrati grof — ja se pozivam na riječi ovoga spisa, koji glasi:„Potvrđujem da sam primio od gospodina Josipa Balzama svotu od 500.000 livra, koju ću isplatiti na njegov zahtjev. Potpisano: Luj de Roan".Kardinal zadršće od glave do pete; on je zaboravio ne samo dug nego i riječi kojima ga je priznao.— Vidite, monsinjore — nastavi Balzamo — da ne zahtijevam nemoguće. Ako vi ne možete, neka bude. Samo žalim što vaša preuzvišenost kao da zaboravlja da je Josip Balzamo dao tu svotu od svoje volje, i to u znamenitom trenutku. Prema tome, ne govorimo više o dugu; ja uzimam sobom svoju obveznicu. Zbogom, monsinjore.I Kalj oštro savije hladno spis i spremi se da ga stavi u džep.Kardinal ga zadrža.— Gospodine grofe — reče on — jedan Roan ne trpi da mu itko dijeli pouku o čestitosti. Dajte mi taj spis, gospodine, da ga platim. sSad je Kaljostro tobož oklijevao.Zaista, blijedo lice, nabrekle oči, dršćuće ruke kardinalove kao* da su probudile u njemu razumijevanje.114Kardinal, koji je bio ponosit, shvati tu dobru misao Kaljostrovu. Trenutak se nadao da će to dovesti do uspjeha. Najednom se grofovo' oko uozbilji; među smrknutim obrvama pojavi se oblak i on pruži ruku i spis kardinalu.Pogođen u srce, gospodin de Roan ne izgubi ni časka; on krenu k ormaru, što ga je označio Kaljostro, i izvadi iz njega smotak doznaka na vodnu i šumsku blagajnu; zatim označi više kesa srebra i povuče jedan pretinac pun zlata.— Gospodine grofe — reče on — evo vaših pet stotina hiljada livra.Kaljostro spremi doznake u džep, pozdravi ' smjerno princa, u čijim rukama ostavi zadužnicu, te iziđe.— Nesreća pogađa samo mene — uzdahnu de Roan poslije odlaska grofa — jer je kraljica u stanju da plati i bar k njoj neće neočekivano doći kakav Josip Balzamo da traži zaostatak od pet stotina hiljada livra.XVIII DOMAĆI RAČUNIGospodin Kalon nije održao svoje obećanje. Njegove račune kralj još nije potpisao. Ministar je imao puno posla, pa je malo zaboravio na kraljicu. Ona ipak sa svoje strane nije smatrala dostojnim da osvježuje pamćenje kontrolora financija. Dobivši njegovo obećanje, ona je čekala.Ipak ona se stade uznemiravati i tražiti sredstva da razgovara s de Kalonom, a da pri tom ne kompromituje sebe, kad li joj stigne ovo pisamce od ministra:115„Večeras će u vijeću biti potpisana stvar koju mi je milostivo povjerilo vaše veličanstvo, a no-vac će ujutru biti kod kraljice".Sva veselost vrati se na usne Marije Antoa-nete. Ona više nije ni na što mislila, pa ni na taj teški sutrašnji dan. Ona se još šetala s gospođom de Lambal i grofom d'Artoa, koji su došli kad je kralj poslije objeda pošao na vijećanje.Kralj je bio loše raspoložen. Iz Rusije su došle rđave vijesti. Jedna lađa potonula je u Lion-skom zaljevu. Neke pokrajine uskratile su porez. Jedan lijepi globus, što ga je kralj sam izglačao, rasprsnuo se od vrućine i Evropa se presjekla na-dvoje kod 30. stupnja širine i 55. stupnja dužine. Njegovo veličanstvo bilo je ljuti to na cijeli svijeti na Kalona.

Uzalud je ovaj pružao svoju lijepu namirisanu lisnicu sa nasmijanim licem. Šuteći i zlovoljno crtkao je kralj po komadiću bijelog papira, što je značilo buru.- Kralj je imao maniju da za vrijeme vijećanja crta. Luj XVI nije volio gledati ljudima u lice, bio je plah: pero u ruci davalo mu je sigurnost.Kad je došlo do potankosti računa za tekući mjesec, on uspravi glavu. De Kalon poče čitati prijedlog u pogledu zajma koji je trebalo sklopiti za iduću godinu. Kralj stade sad ljutito crtkati.— Uvijek pozajmljivati — reče on — a da ne znamo kako ćemo vratiti; to je ipak važan problem, gospodine de Kalon.— Sire, zajam znači otvoriti jedno vrelo iz kojega voda iščezne da na drugom mjestu obilnije procuri. Štoviše, voda se podvostručuje podzemnim usisivanjem. I prije svega, umjesto da kažemo: kako ćemo platiti? — trebalo bi reći: kako ćemo pozajmiti? Jer problem o kojem govori vaše veličanstvo, nije u tome: čime ćemo otplatiti? — već: hoćemo li naći vjerovnika.116Kralj je crtkao sve gušće i crnje, ali ne doda ni riječi: njegove crte lica govorile su same. Pošto je Kalon izložio svoju osnovu, potpisao ju je, uz-dahnuvši doduše.— Sad, kad imamo novaca — reče de Kalon nasmiješivši se — trošimo.Kralj pogleda svoga ministra ljutito. De Kalon mu predloži proračun penzija, nagrada, plaća i dabrova. Posao je bio kratak, dobro obrazložen. Kralj prevrne listove i pogleda ukupnu svotu.— Jedan milijun i četiri stotine hiljada livra za tako malo! Kako to? — i on odloži pero.— Čitajte, čitajte sire, i izvolite pogledati da na jedanaest stotina hiljada livra otpada jedna stavka od pet stotina hiljada livra.— Kakva stavka, gospodine?— Predujam što se daje njezinom veličanstvu, sire.— Kraljici! — uzviknu Luj XVI. — Pet stotina hiljada livra kraljici! Gospodine, to nije moguće.— Oprostite sire, ali brojka je tačna.— Pet stotina hiljada kraljici! — ponovi kralj. Tu mora da se potkrala greška. Prošle sedmice, ne, pred petnaest dana dao sam isplatiti njezinom veličanstvu tromjesečnu apanažu.— Sire, ako je kraljici trebalo novaca, a zna se kako ga njezino veličanstvo upotrebljava — onda nije ništa izvanredno ...— Ne,.. ne! — uzviknu kralj — koji je osjetio potrebu da se govori o njegovoj štedljivosti — kraljica neće tu svotu, gospodine de Kalon. Kraljica je meni kazala da jedan brod više vrijedi od dragulja. Kraljica misli: ako Francuska pozajmljuje da prehrani svoje siromahe, bogataši moraju Francuskoj pozajmiti.Svaki ministar bi odbio takav patriotski zanos, ali de Kalon, koji je poznavao kraljičinu nepriliku, ostao je pri zahtjevu da se odobri i taj izdatak.117— Uistinu — reče kralj — vi se vise zanimale *a nas nego mi sami. Umirite se, gospodine deKalon.— Sire, kraljica će me okriviti da nisam pokazao dosta revnosti u njezinoj službi.— Ja ću vas braniti kod nje.— Kraljica, sire, ne traži nikada ako nije nuždom prisiljena. i— Ako kraljica ima potreba, manje su hitne, nadam se, nego druge potrebe,— Sire...— Spomenuta stavka briše se — reče kraljodlučno.I on uzme pero kojim je crtkao.— Vi križate ovu veresiju, sire? — reče de Kalon zaprepašten.— Križam je — odgovori Luj XVI. — Meni se čini da ovdje čujem plemeniti kraljičin glas kako mi zahvaljuje što sam dobro shvatio njezino srce.De Kalon se, ujede za usne; Luj, zadovoljan svojom junačkom žrtvom, potpiše ostatak proračuna ea slijepim povjerenjem. Zatim nacrta lijepu zebru i ponovi:— Večeras sam dobio pet stotina hiljada livra; to je lijep kraljev dan, gospodine; vi ćete tu dobru vijest javiti kraljici; vidjet ćete.— Ah, bože moj — prošapće ministar — ja bih očajavao da vas moram lišiti radosti toga priznanja. Neka svakom bude po njegovoj zasluzi.— Dobro — odvrati kralj. — Završimo sjednicu. Dosta je rada kad je rad dobar. Ah, eno se kraljica vraća; idemo li joj u susret?— Sire, molim da me ispričate, ali ja imamposla.

I on se odšulja što je brže mogao kroz hodnik.Kralj pođe srčano i sav ushićen pred Mariju Antoanetu, koja je pjevala u predvorju, opirući se samo o rame grofa d'Artoav ,— Gospođo, vi ste zar ne, učinili lijepu šetnju?— Izvrsnu, sire, a vi, jeste li dobro radili?— Prosudite sami, ja sam dobio za vas pet stotina hiljada livra.„Kalon je održao riječ" — pomisli kraljica.— Pomislite — doda Luj XVI — da vas je Kalon stavio na veresiju za pola milijuna.— Oh! — reče Marija Antoaneta osmjehnuvši se.— A ja sam tu veresiju ... brisao1. I tako je pet stotina hiljada livra dobiveno jednim potezom pera.— Kako brisali? — reče kraljica problijedivši.— Upravo^ brisao; to će vam donijeti golemo dobro. Laku noć, gospođo, laku noć.— Sire! /— Ja sam vrlo gladan. Vraćam se u svoje odaje. Zar nisam valjano zaslužio večeru?— Sire, slušajte.Ali Luj XVI pobježe smijući se svojoj šali, ostavivši kraljicu nijemu i prestravljenu.— Brate — reče ona ozbiljno grofu d'Artoa — dozovite mi gospodina de Kalona, iza toga se krije neka laka šala. /Baš toga trenutka donesoše kraljici ovo pisamce:„Vaše veličanstvo je doznalo da je kralj uskratio veresiju. To je nerazumljivo, gospođo, i ja sam se povukao s vijeća bolestan."— Pročitajte — reče ona, pruživši pisamce grofu.— I još ima ljudi koji kažu da mi rasipamo financije, sestro! To je postupak...— Supruga — prošapće kraljica. — Zbogom šurače.!— Primite moje sažaljenje, draga sestro; time sam i ja opomenut, jer sam htio sutra tražiti.— Neka mi odmah dovedu gospođu de La Mot — reče kraljica nakon dužeg razmišljanja gospođi Mizeri — bila ona gdje mu drago. <119XIXMARIJA ANTOANETA KRALJICA. LA MOT ŽENAZANA DEZana je posjetila njegovu preuzvisenost; oni su zajedno večerali i razgovarali o nesretnom povratku novca, kad glasnik upita da li se grofica nalazi kod gospodina de Roana.Vratar, kao spretan čovjek, odgovori da se njegova preuzvisenost izvezla i da gospođa de La Mot nije u palači, ali da ništa nije lakše nego joj isporučiti kraljičin nalog, razumije se, ako ona dođe još večeras u palaču.— Neka dođe u Versaj što brže može — reče glasnik i udalji se.Cim je glasnik otišao, vratar pošalje svoju ženu da obavijesti gospođu de La Mot kod gospodina de Roana, gdje su saveznici dokono umovali o nestalnosti velikih svota novaca.Grofica, saslušavši tu vijest, shvati da mora žurno otići. Ona zatraži od kardinala dobre konje, a ovaj je sam smjesti u kočiju bez grba; i dok je on pokušavao objasniti tu vijest, vozila se grofica tako brzo da je za jedan sat bila u Versaju.Netko ju je dočekao i bez oklijevanja uveo k Mariji Antoaneti. Kraljica se povukla u svoju sobu. Noćna služba bila je dovršena i nijedna žena nije se nalazila u kraljičinim odajama osim gospođe Mizeri, koja je čitala u malom budoaru. Marija An-toaneta je vezla i pažljivo prisluškivala svaki štro-pot izvana, kad Zana dojuri k njoj.— Ah — uzviknu kraljica — vi ste tu, tim bolje. Jednu vam novost imam saopćiti, grofice...i— Dobru, gospođo?— Sudite sami. Kralj je uskratio pet stotina hiljada livra.— Gospodinu Kalonu?120i— Svakom. Kralj mi više ne da novaca. Tako što se događa samo meni.— Bože moj! — prošapće grofica.— To se ne može skoro vjerovati, nije li tako, grofice? Uskratiti, brisati već doznačenu stavku. Ali ne govorimo više o onome što je mrtvo. Vi ćete se brzo vratiti u Pariz.— Da, gospođo.

— I kazat ćete kardinalu, pošto- je pokazao toliko odanosti, da ja prihvaćam njegovih pet stotina hiljada livra od idućeg tromjesečja. To je sebičnost s moje strane, grofice! Ali nemam drugog izlaza.— Eh, gospođo — prošapće Zana — mi smo izgubljene, gospodin kardinal više nema toga novca.Kraljica skoči kao da je ranjena.— Nema više — prošapće ona.— Gospođo, od njega je zatražena isplata jednog duga na koji više nije računao. To je bio dug časti, i on ga je platio-.— Petsto hiljada livra? !— Jest, gospođo.— Ali...— To je bio njegov posljednji novac... Gn više nema izvora ...Kraljica' zamukne kao omamljena tom nesrećom.— Ja sam budna, zar ne? — reče ona. — Sve te neugodnosti moraju se baš meni dogoditi! Kako znate, grofice, da gospodin de Roan nema više novaca?— On mi je pričao tu nesreću pred jedan sat, gospođo. Ta se nesreća ne može ispraviti.Kraljica spusti čelo u dlanove.— Nešto se mora odlučiti — reče ona.„Sto li će učiniti kraljica?" — pomisli Zana.— Eto, grofice, to je strašna pouka koja će me kazniti zato što sam iza kraljevih leđa poduzela121djelo osrednje Važnosti ili sićušne koketerije. Meni nije nipošto trebao đerdan, priznajete li?— Istina je gospođo, ali kao kraljica ne bih tražila savjet samo u svojim potrebama nego i utežnjama.— Ja ću se prije svega savjetovati s mojim mirom. Trebao je samo ovaj prvi neuspjeh da mi dokaže kolikim sam se neugodnostima izložila.— Gospodo!— I za početak žrtvujmo našu taštinu. A zatim progunđa s uzdahom:—i Ah. ipak je taj đerdan bio vrlo lijep.— On je i sada lijep, gospođo, taj đerdan ježivi novac.<~ Za mene je od sada gomila kamenja koje treba baciti i zaboraviti.— Što hoće kraljica time reći?— Kraljica hoće reći, draga grofice, da ćete vi opet sobom uzeti kutiju koju je donio gospodin de Roan... pa je odnijeti draguljarima Bemeru i Bosanžu.— Da im je vratim?— Svakako.— Gospođo, vaše veličanstvo je dalo dvije stotine i pedeset hiljada livra kapare.— To je u skladu s kraljevim shvaćanjem.— Gospođo! — uzviknu grofica — izgubiti ovako četvrt milijuna! Može se dogoditi da će draguljari činiti teškoće da vrate novac.— Ja računam s tim i ostavljam im kaparu, pod uvjetom da se kupovina razvrgne. Otkada vidim taj cilj, grofice, osjećam se puno lakše. S ovim đerdanom nastaniše se ovdje brige, boli, bojazni i sumnje. Grofice, odnesi te ovu kutiju odmah. Mislim da se draguljari neće potužiti i da nitko o tome neće ništa znati. Kardinal je radio samo u namjeri da mi učini radost. Vi ćete mu kazati da se radujem što ne posjedujem više taj đerdan, i on će me razumjeti.122Rekavši to, pruži kraljica 2ani zatvorenu kutiju. Ova je blago odgurne.i— Gospođo — reče Žana — zašto da ne pokušamo dobiti još jednu odgodu otplate?— Da molim ... ne!— Kažem dobiti, gospođo.r— Moliti, to znači poniziti se, grofice; dobiti, to znači biti poniženom. Nikada! Odnesite kutiju, draga moja, odnesite!— Ali zamislite, gospođo, kakvu će buku podići ti draguljari, iz učtivosti, da vas sažaljuju. Građanstvo će saznati da su dragulji bili u vašoj vlasti.. . — Nitko neće ništa saznati. Ja tim draguljarima ne dugujem ništa više; od njih se može zahtijevati da za onih dvjesta pedeset hiljada livra šute, i moji neprijatelji, umjesto da govore kako kupujem za milion i po dragulje, reći će samo da svoj novac bacam u trgovinu. To je manje neugodno. Odnesite, grofice, dragulje i

lijepo zahvalite gospodinu de Roam.i za njegovu prijaznost i dobru volju. I odlučnom kretnjom kraljica uruči kutiju 2ani, koja osjeti taj teret u svojoj ruci s izvjesnim ganućem.— Ne dangubite — nastavi kraljica — što će draguljari biti manje nemirni, to ćemo više biti sigurni za tajnu; odvezite se brzo i da nikome ne pokažete kutiju. Otiđite najprije u svoj stan, da zametnete trag. '— Jest, gospođo, tako ću učiniti kad vi hoćete. Zana spremi kutiju pod svoju kabanicu i sjedneu kočiju onom revnošću koju je zahtijevala kraljica. Najprije, da posluša kraljičin savjet, odveze se kući, a kočiju pošalje gospodinu de Roanu da ne oda ništa od tajne kočijašu. Zatim se svuče i obuče manje elegantne haljine, probitačnije za noćni put. Sobarica je brzo obuče, ali opazi da je njezina gospodarica zamišljena i nesabrana, dok je obično123pratila taj posao sa svom pažnjom dvorske gospođe. 2ana zbilja nije marila za svoju toaletu, već je dopustila da sobarica čini što hoće, pa je sve svoje misli posvetila nekoj čudnoj osnovi.Ona je samu sebe pitala čini li kardinal veliku pogrešku dopuštajući da kraljica vrati taj nakit. Hoće li ta pogreška umanjiti sreću o kojoj de Roan sanjari i misli postići sudjelujući u malenim tajnama kraljičinim.Da radi po nalogu Marije Antoanete, a da se ne posavjetuje s kardinalom de Roanom, neće li se ogriješiti o prve dužnosti saveza? Ne bi li kardinal, ako je potrošio sva svoja sredstva, radije i sebe sama prodao samo da kraljica ne bude lišena predmeta za kojim tako čezne?— Ja ne mogu drukčije; — odluči 2ana već pomalo smirena — moram se posavjetovati s kardinalom. Četrnaest stotina hiljada livra on neće nikad nabaviti.Zatim, okrenuvši se najednom svojoj sobarici,reče:!— Izađite, Roza.Sobarica se udalji, a gospođa de La Mot nastavi razgovor sa samom sobom.— Kolika svota! koliki imetak! kakav život i sjaj pribavlja ovakva svota, što je sačinjava ova mala zmija od draguljaru ovoj kutijici!Ona otvori kutijicu i oči joj zablistaju gledajući plamen što se prelijevao. Ona izvadi đerdan, savijala ga je među svojim prstima i stisnula u svoje male šake, govoreći:— Četrnaest stotina hiljada livra mogu se smjestiti u tu kutiju, jer taj đerdan vrijedi zaista tu svotu, i draguljari bi i danas dali za njega toliko. Sve to u mojim prstima!... Kako je to teško i kako opet lako!Da se odnese vrijednost te kutije u zlatu potrebna bi bila dva konja; da se prenese u blagaj-124

ničkim doznakama... a bivaju li ovakve doznake uvijek isplaćivane? — ne mora li se potpisivati, kon-trolirati? A zatim, doznaka je običan papir: vatra, zrak i voda mogu ga uništiti. Dragulji su naprotiv tvrda materija koja odolijeva svemu, koju svaki čovjek cijeni, divi joj se i kupuje ju.Ona ustade, držeći i dalje u rukama dragulje koji su se ugrijali i blistali.— Oni će se dakle vratiti hladnom draguljaru, koji će ih vagati i očetkati, a mogli su blistati na vratu Marije Antoanete... Bemer će se najprije uzvikati, zatim će se umiriti, pomislivši da on ima koristi i može robu zadržati. Ah! ja sam zaboravila kako bih dala sastaviti potvrdu dragulj arevu? To je ozbiljna stvar, u sastavljanju treba upotrijebiti mnogo diplomacije. Potrebno je da spis ne obavezuje ni Bemera, ni kraljicu, ni kardinala, ni mene. Ja sama neću nikad sastaviti takav spis. Potreban mi je savjet. Kardinal...Žana sjede na divan s draguljima oko svoje ruke, dok joj je u glavi gorjelo od smušenih misli koje je odbijala grozničavom energijom. Najednom joj se oko smiri, uperi se u jednu sliku u njenom duhu; ona ne opazi da trenuci prolaze, da sve u njoj poprima nepokolebivo držanje; da je nešto, kao loše plivače, sve dublje vuče. Minu jedan sat u tom nijemom i dubokom promatranju tajanstvenog cilja. Zatim ustade polagano, blijeda kao nadahnuta svećenica, i pozvoni svojoj sobarici. Bila su dva sata nakon ponoći.— Nađite mi jedan fijaker ili kakva kola — reče ona.Služavka nađe fijaker koji je stajao u staroj ulici di Tampl.Gospođa de La Mot sjede u kočiju i otpusti sobaricu.Deset minuta poslije zaustavi se fijaker pred vratima pamfletiste Retoa.125XXPOTVRDA BEMEROVA I KRALJIČINA PRIZNANICARezultat noćnog posjeta kod pamfletiste Retoa pojavi se tek idućeg dana.U sedam sati ujutro posla gospođa de La Mot kraljici jedno pismo u kojemu je bila potvrda draguljara. Taj važan spis glasio je ovako:

„Mi potpisani priznajemo da smo preuzeli natrag đerdan od dragulja prodan prvobitno kraljici za svotu od šesnaest stotina hiljada livra. Budući da se dragulji nisu sviđali kraljici, odštetila nas je ona za naš trud i troškove time što nam je prepustila svotu od dvije stotine pedeset hiljada livra, isplaćenu u naše ruke.Potpisali — Bemer i Bosanž."Sada se kraljica smiri, spremi potvrdu u svoj ormar i. prestade na nju misliti.Dva dana kasnije primili su draguljari posjet kardinala de Roana, koji je bio ponešto uznemiren zbog isplate prvog obroka, ugovorenog između prodavača i kraljice. Gospodin de Roan nađe Bemera u njegovoj kući. Draguljar je primio svoga klijenta sa vrlo zadovoljnim licem.— No — reče kardinal — danas je dospio rok plaćanja. Je li kraljica platila?— Monsinjore, nije — odvrati Bemer. — Njezino veličanstvo nije moglo dati novaca. Vi znate da je kralj odbio gospodinu de Kalonu zahtjev za isplatu kraljici. Sav svijet govori o tome.— Da, sav svijet govori, Bemer, i upravo me to dovelo k vama.— Ali —. nastavi draguljar — njezino veličanstvo osjeća se izvrsno. Pošto nije mogla platiti, ona je dug zajamčila, a mi više ne tražimo.— Ah, tim bolje — uzviknu kardinal — zajamčila je dug. kažete? To je vrk> dobro, ali... kako?126— Najjednostavnijim načinom — odvrati draguljar _ upravo kraljevskim načinom.— Posredovanjem duhovite grofice možda?— Ne, monsinjore. Gospođa de La Mot nije se ni pojavila, a to je uveliko laskalo meni i gospodinuBosanžu.— Nije se pojavila!... Vjerujte ipak da ona ima u tome svoj udio, gospodine Bemer. Svaka dobra ideja mora poteći od grofice. Ja time ne oduzimam ništa njezinom veličanstvu, vi razumijete.— Neka monsinjor prosudi da li je njezino veličanstvo bilo obzirno i dobro prema meni i mom drugu. Raširili su se glasovi o odbijanju kraljevu da se doznači tih petsto hiljada livra; mi smo pisali nakon toga gospođi de La Mot.— Kada?— Juoe, monsinjore.— A što je ona odgovorila?— Zar vaša preuzvišenost ne zna? — progovori Bemer s jedva primjetnim znakom sumnje i smjerne familijarnosti.— Ne? već tri dana nisam vidio gospođu groficu — odvrati princ. i— Monsinjore, gospođa de La Mot odgovorila je samo ovom riječi: Čekajte!— Pismeno?— Ne, monsinjore, usmeno. Našim pismom zamolili smo gospođu groficu neka vam poruči da upozorite kraljicu da se rok isplate približuje.— Riječ čekajte posve je prirodna — primijeti kardinal.— Mi smo dakle čekali, monsinjore, i sinoć smo po nekom tajanstvenom glasniku primili od kraljice pismo.— Pismo za vas, gospodine Bemer?— Ili bolje priznanicu u ispravnom obliku, monsinjore.— Da vidimo! — reče kardinal.127— Oh, ja bih vam je pokazao da se i ja i moj drug nismo zavjerili da je nećemo nikome pokazati.— A zašto?— Jer nam je to naložila sama kraljica, mon-sinjore; prosudite sami, njezino veličanstvo nam preporučuje tajnost.— Ah, to je drugo, vi ste vrlo sretni, gospodo draguljari, kad posjedujete pismo od kraljice.— Za trinaest stotina i pedeset hiljada — reče draguljar smiješeći se — možemo imati ...— Deset, sto milijuna ne može naplatiti izvjesne stvari — odvrati strogo crkveni dostojanstvenik. — Vi dakle imate dobra jamstva?— Koliko je moguće, monsinjore.— Kraljica priznaje dug?— Kako mora biti.— I obavezuje se platiti...— Za tri mjeseca petsto hiljada livra; ostatak za pola godine.— A... kamate?

— Oh, monsinjore, kraljičina riječ ih jamči. — „Riješimo ovustvar — dodalo je njezino veličanstvo — među nama; vaša preuzvišenost će shvatiti ovu preporuku: nećete imati razloga da se za to pokajete." I ona je potpisala. Od toga trenutka, vidite, monsinjore, to je za mene i moga druga stvar poštenja.— Ja sam sad izravnan s vama gospodine Be-mer — reče kardinal — doskora drugi posao.— Ako nas vaša preuzvišenost počasti svojim povjerenjem ...— No primjećujete i u tome ruku ljubazne grofice ...— Mi smo vrlo zahvalni gospođi de La Mot, monsinjore, pa smo se ja i Bosanž sporazumjeli da ćemo se sjetiti njezine dobrote kad nam potpuna isplata đerdana pribavi gotovine.— Pst! pst! — izusti kardinal — vi me niste shvatili. — I on se vrati svojoj kočiji.128Sad možemo dići masku. Što je Žana de La Mot učinila protiv svoje dobročiniteljice svatko je shvatio čim je posegla za perom pamfletiste Retoa. Draguljari nisu više zabrinuti, kraljica nema više bojazni, kardinal više ne sumnja. Tri mjeseca ostaje vremena da izbije na vidjelo prevara i zločin, u ta tri mjeseca dovoljno će sazreti zlokobni plodovi.Zana se vrati gospodinu de Roanu i ovaj je zapita kako je kraljica udesila da tako udovolji zahtjevima draguljara. Gospođa de La Mot odvrati da je kraljica draguljarima nešto povjerljivo saopćila; da je tajna bila preporučena, da kraljica koja plaća ima mnogo razloga da se krije, ali da je na to još više prisiljena kad traži veresiju. Kardinal prizna da ima pravo i u isti mah zapita da li se kraljica sjeća njegovih dobrih namjera. Zana mu predoči takvu sliku kraljičine zahvalnosti da je de Roan bio zanesen.Pošto je Zana taj razgovor dovršila, odluči mirno se vratiti kući, porazgovarati se s kojim draguljarom, prodati za sto hiljada talira dio dragulja pa otići u Englesku ili Rusiju, slobodne zemlje gdje će s tom svotom moći pet-šest godina u obilju proživjeti, a zatim bez bojazni prodati ostale dragulje. Ali sve nije pošlo za rukom prema njezinoj želji. Kad je dvojici vještaka pokazala te dragulje, ustra-šilo ju je iznenađenje i uzdržijivost tih Argusa. Jedan joj je ponudio prezira dostojnu svotu, drugi je kazao da nikad nije vidk> sličnih dragulja, osim u đerdanu gospodina Bemera. Zana se uzdržala. Još jedan korak i ona bi bila izdana; Shvatila je da bi nerazboritost u sličnom slučaju bila propast, a propast stup sramote i vječna tamnica. Ona sakrije dragulje i odluči da se osigura takvim sredstvima obrane i navale da će u slučaju bitke- unaprijed biti izgubljeni oni koji se pojave na bojištu. Vrludati između kardinalovih zahtjeva, koji će uvijek htjeti doznati i kraljičine indiskrecije, a ova će se hvalisati što je otklonila dragulje, to je strašna9 Kraljičin Oerđaa U129opasnost. Neka kardinal i kraljica izmijene o tom 3 samo riječ i sve će biti otkriveno. Zana se tješila time da kardinal, kao svi zaljubljeni, ima povezano čelo, pa će uslijed toga pasti u svaku stupicu koju mu lukavština podmetne pod sjenom ljubavi. Samo tu stupicu valja tako vješto postaviti da oba zainteresirana padnu u nju. Treba udesiti da se kraljica ne usudi potužiti se ako otkrije krađu; da se kardinal, kad otkrije lupeštinu, osjeti izgubljenim. Trebalo je povesti protiv dvoje protivnika tako vještu igru da unaprijed osvoji svu galeriju.Zana ne uzmaknu. Ona je bila od onih neustrašivih priroda koje zlo^ gone do heroizma, dobro do zla. Od ovog trenutka zabrinjavala je samo jedna misao, a to je bilo da spriječi sastanak kardinalov s kraljicom. Dok ona, Zana, bude među njima, neće ništa biti izgubljeno; izmijene li oni koju riječ iza njezinih leđa, Zanina će buduća sreća biti upropaštena.—> Oni se neće više vidjeti — reče Zana. — Nikada. Ipak, kardinal će htjeti da se opet sastane s kraljicom — reče ona u sebi — on će to pokušati. Ne čekajmo — pomisli spletkarica — da on to pokuša; zadahnimo ga mišlju o tome: neka je želi vidjeti; neka je moli za to; ali neka se uvjeri da se time kompromitira. Da, ali što ako se pri tome samo on kompromitira?Ta misao baci je u bolnu nepriliku. Ako bude samo kardinal kompromitiran, kraljica će se moći zakloniti; ona umije glasno govoriti, ona umije tako vješto skidati maske drugima! Sto da čini? Da kraljica ne uzmogne optuživati, valja učiniti da se ona ne usudi otvoriti usta.Zana se iz početka ustraši golemih zapreka pred sobom. Da, ali kako da se ukloni toj tjeskobi? Da pobjegne, da pođe u progonstvo i prenese u tuđu zemlju dragulje kraljičina đerdana?Pobjeći, to je laka stvar. U dobroj kočiji to se obavi za deset sati, Ali kakva sablazan, i sramota!190 : •.. -.: . ,Iščeznula je, premda slobodna. Zana nije tada više žena otmjenog staleža, ona je lopov koga osuda možda ne može stići, ali javno mišljenje može.Ne. Ona neće pobjeći. Ona će spojiti vrhunac smjelosti s vrhuncem vještine i ostati. To je odlučila čim je uvidjela mogućnost, da stvori između kardinala i kraljice takve odnose da oni ne smiju ništa. I

Zana je samu sebe pitala koliko' bi joj mogla u dvije godine donijeti sklonost kraljičina i kardinalova ljubav; ona je vrijednost te sreće ocijenila sa pet do šest stotina hiljada franaka, iza čega bi nadošla odvratnost, nemilost i zanemaren je kao kazna za udoban život.— Sa svojim planom ja dobivam sedam do osam stotina hiljada livra — reče grofica samoj sebi.Vidjet ćemo kako je ta žena krenula krivuda-vim putevima koji su nju doveli do sramote, a druge nagnali u očajanje.— Ostati u Parizu — skupi grofica sve misli u jednu — postojano promatrati igru dviju osoba, ne dati da oni imaju drugu ulogu osim one koja odgovara njezinim interesima, a u zgodnom trenutku pobjeći.Spriječiti da kardinal ne dođe nikad u dodir s Marijom Antoanetom. To je glavna teškoća jer je gospodin de Roan zaljubljen, jer je princ, jer ima pravo da više puta u godini dođe kraljici, koja je koketna i pohlepna za poklonstvima, osim toga kardinalu zahvalna pa neće pobjeći ako je ovaj potraži.Sredstvo da se njih dvoje rastave pružiti će događaji. Najbolje, najspretnije će biti da se kod kraljice pobudi ponos koji okrunjuje čistoću. Nema sumnje da ponešto živahna kardinalova nasrtljivost vrijieđa nježnu i osjetljivu ženu. Prirode poput kraljičine vole klanjanje, ali preziru i odbijaju navalu.131XXI ZATOČENICADe Kaljostro, kako će se čitaoci sjetiti, smjestio je pobjeglu Olivu u nekadašnju palaču Balza-movu pred progonom policije. Oliva je s veseljem prihvatila priliku da se ukloni u isti mah policiji i Boziru; ona je dakle prebivala zaklonjena, skrivena i dršćući u tajanstvenom stanu.Kaljostro ju je obasuo brižljivošću i susretlji-vošću: mladoj ženi se činilo ugodno da je štiti veliki gospodin koji cd nje nije ništa tražio, ali kao da se mnogo nadao.Samo čemu se nadao? eto to se neprekidno pitala zatočenica. Gospođica Oliva smatrala je Ka-ljostra pravim spasiocem. Oliva je pretpostavljala da je on namjerava prije ili kasnije učiniti svojom ljubavnicom. Zato stade u dnu svoga zakloništa graditi zračne kule u kojima se jadnog Bozira, mora se reći, rijetko sjećala. Ona je živjela samo za onaj sat u danu kada je Kaljostro dolazio dva puta na tjedan da se uvjeri živi li ona lako. I tada, u svojem lijepom salonu, usred razborite raskoši, malo stvorenje priznavalo je sebi da je sve u njezinom podlom životu bilo opsjena i bludnja i da protivno tvrdnji moralista: krepost sačinjava sreću — baš sreća nepogrešivo stvara krepost. Na žalost, u sastavu te sreće nedostajao je neophodan elamenat za trajnost sreće. Oliva je bila sretna, ali joj je bilo dosadno. A onome tko se dosađuje uskoro sve postaje crno. Nikol je počela žaliti za Bozirom, pošto se dosta nažalila za svojom slobodom. Priznajmo da ništa na svijetu ne mijenja žene od onoga doba kad su kćeri Judeje na brdima oplakivale gubitak svoje nevinosti u predvečerje svoje udaje iz ljubavi.Došli smo do dana tuge i razdraženosti kada je Oliva, koja je već dva tjedna bila lišena sva-132koga društva i svakog izgleda, zapala u najžalosniju dosadu. Pošto je sve iscrpla, jer se nije usudila izaći na ulicu i pogledati na prozor, počela je gubiti volju za jelom.Tada je. posjeti Kaljostro, koga nije očekivala. On je, po običaju, ušao kroz zadnja vrata palače, prošao je kroz novi vrt u dvorište i pokucao ni kapcima Olivina stana. Četiri udarca u određenim razmacima bijahu ugovoreni znak. Oliva je mislila da te mjere opreznosti nisu nekorisne, da čuvaju njenu krepost, koju je u izvjesnim slučajevima smatrala tegobom. Na taj znak ona povuče zasune brzinom koja je svjedočila kako joj je potreban razgovor.Živahno, kao pariška grizeta, skoči u susret plemenitom tamničaru, zgrabi njegove ruke, viš<i da ga uštine nego poljubi i uzvikne razdraženim glasom:— Gospodine, meni je dosadno, znajte to. Kaljostro je pogleda.— Vama je dosadno — reče on, zatvorivši opet vrata ah, draga moja, to je zlo.— Ovdje mi se ne sviđa. Ja umirem ovdje.— Je li moguće?— Da, zle me misli snalaze.— Oh, oh — izusti grof umirujući Olivu kao kudravo pseto — ako se kod mene ne osjećate udobno ne ljutite se ipak previše na mene. Sačuvajte svu svoju srdžbu za gospodina policijskog poručnika.— Vi me tjerate u očaj sa svojom ravnodušnošću — reče Oliva. — Ja više volim dobar gnjev od takve blagosti; vi nalazite sredstvo da me umirite, a to me čini mahnitom do bjesnila.— Priznajte, gospođice da ste nepravedni — odvrati Kaljostro i sjede nešto podalje od nje glumeći ravnodušnost.— Vi dolazite, vi odlazite, vi dišete, vaš je.život sastavljen od mnogih zabava po izboru; ja ži-133votarim u prostoru koji ste ograničili; ja ne dišem, ja dršćem. Gospodine, meni je vaša pomoć suvišna ako me sprečava da umrem.

— Da umrete, vi! — prihvati grof sa smiješkom — ostavite takve misli.— Kažem vam da se veoma loše ponašate prema meni; vi zaboravljate da ja strastveno i duboko volim nekoga.f— Gospodina Bozira?— Da, Bozira. Ja ga volim, kažem vam. Mislim da to nisam nikad tajila od vas. Vi valjda niste utvarali da ću ja zaboraviti svoga dragog Bozira?— Ja sam sve činio da saznam štogod o njemu.— Oh! — uzdahnu Oliva.— Gospodin de Bozir — nastavi Kalj oštro — dražestan je momak.— Dabome! — reče Oliva, koja nije vidjela kamo je grof vodi.— Mlad i lijep.— Pa zar nije?— Maštovit.— Vatren . . . Nešto malo surov prema meni. .. No. . . tko dobro ljubi, dobro i kara.— Vi govorite zlatne riječi. U vas je isto toliko srca koliko i duha, isto toliko duha koliko i ljepote, a ja, koji se zanimam za svaku ljubav na svijetu — to je moja strast — ja sam mislio o tome da vas približim gospodinu de Boziru.—Prije mjesec dana niste tako mislili — reče Oliva s usiljenim smiješkom. {— Slušajte, drago dijete, svaki galantan čovjek koji ugleda lijepu osobu nastoji da joj se svidi kad je slobodan kao što sam ja. Vi ćete priznati, ako sam vam donekle udvarao, da to nije dugo trajalo, nije li tako?— Istina je — odvrati Oliva istim tonom — najviše četvrt sata.134— Bilo je posve prirodno da sam uzmaknuo kad sam opazio kako volite gospodina Bozira.— O, ne rugajte mi se.— Ne rugam se, poštenja mi; vi ste mi tako dobro odoljeli.— Oh, zar ne? — uzviknu Oliva. — Priznajte da sam odoljela. t— To je bila samo posljedica vaše ljubavi — doda Kaljostro flegmatično.— Ali vaša — odvrati Oliva — ne bi bila baš uporna. ?— Ja nisam ni star ni ružan, ni glup ni siromašan da bih mogao podnijeti ljubavni poraz, gospođice; vi biste "uvijek više voljeli gospodina Bozira od mene, to sam osjećao i tome se pokorio.— Oh, ne, ne! — uzvikne koketa — nipošto! Onaj divlji savez što ste mi ga ponudili, vi se valjda sjećate, pravo da mi pružite ruku, da me posjećujete, da mi u potpunom poštovanju udvarate, ne bijaše li mali ostatak nade?Rekavši te riječi, osinu svojim vatrenim pogledima posjetioca koji se ulovio u stupici.— Moram priznati — odvrati Kaljostro — vi ste toliko oštroumni da vam je teško odoljeti!I on lažno' obori oči da ga ne proguta dvostruki plamen što se prosuo iz Olivinih očiju.— Vratimo se k Boziru — reče ona, razdražena grofovom nepomičnošću — što radi, gdje je moj dragi prijatelj?Kaljostro je pogledao ostatkom plahosti i odvrati:— Rekao sam da vas želim sjediniti s njim.— Ne, to vi niste rekli — prošapće ona prezrivo — ali pošto sad kažete, uzimam kao da je rečeno. Nastavite. Zašto ga niste doveli? To bi bilo ljubazno' od vas. On je slobodan, on ...— Jer — odvrati Kaljostro mirno1 — gospodin Bozir, kao i vi, ima odviše duha pa je također došao u mali sukob s policijom.135— Također! — uzviknu Oliva problijedivši, jer je ovaj put upoznala istinu. '— Također — ponovi Kaljostro učtivo.— Sto je učinio? — zapita ona.— Dražesnu lupeštinu, vanredno domišljatu prepredenost, nazvao bih je gotovo remek-djelom; ali zlobni ljudi, naprimer gospodin de Krosne, nazivaju to krađom.— Krađu! — uzviknu Oliva prestravljena — bože moj! .r— Vrlo lijepu krađu, što dokazuje koliko taj jadni Bozir ima ukusa za lijepe stvari.— Gospodine, gospodine, on je dakle... uhapšen?— Ne, ali ga traže.— Zakunite mi se da nije uhapšen, da nije u opasnosti!

— Mogu vam se zavjeriti da nije uhapšen, ali što se druge tačke tiče, ne mogu vam zadati riječ. Vi ćete dobro znati, drago dijete, da takve slijede ili traže.— Oh da, da on se mora sakrivati! Ubogi dječak! Ja ću se također sakriti. Omogućite mi gospcn dine, da pobjegnem iz Francuske. Gledajte mi učiniti tu uslugu: jer ako ostanem ovdje zatvorena, neću odoljeti želji da kojeg dana ne učinim kakvu nerazboritost.— Sto nazivate nerazboritošćuf draga moja gospođice? ;— Pokazati se, izići malo na zrak.— Ne pretjerujte, dobra prijateljice; vi ste već sasvim blijedi i možete izgubiti zdravlje. Gospodin de Bozir ne bi vas više volio. Ne, udišite zraka koliko hoćete, pogledajte kojeg prolaznika.— Oh! — uzviknu Oliva — sad ste vi ljuti na mene pa ćete me također ostaviti. Možda sam vam na teretu?—' Meni! Zašto biste mi vi smetali? — reče on ledenom ozbiljnošću.136— Jer... takO' znamenit čovjek i tako lijep gospodin, kao što ste vi, ima pravo da se razljuti, da izgubi ukus ako ga ovakva luda, kao što sam ja, odbije. Oh, nemojte me zamrziti, gospodine!I mlada žena, uplašena isto toliko koliko je bila koketna, ovije ruke oko Kaljostrova vrata.— Uboga mala! — reče ovaj pritisnuvši čist poljubac na Olivino čelo — kako se boji. Ne mislite o meni tako loše, drago dijete. Vi ste bili u opasnosti, ja sam vam učinio uslugu; ja sam nešto bio naumio s vama, ali sam od toga odustao, to je sve. Ja sam radio za sebe, a vi za sebe, i mi smo izravnani.— Oh, gospodine, kako ste dobri, kako plemeniti.„Svaka žena je dobra" pomisli on „kad smo u njoj dirnuli strunu koja odgovara srcu". A zatim približivši se Olivi reče:— Od večeras ćete prebivati u gornjem katu palače. To je stan od tri sobe, uređen kao vidikovac nad bulevarom i ulicom Sen Klod. Neke osobe moći će vas ondje vidjeti. To su mirni susjedi, ne bojte ih se. Neka vas slobodno vide, ali se ne izlazite previše i ne pokazujte prolaznicima jer agenti gospodina Rrosnea pokadšto promatraju ulicu Sen Klod; tu ćete bar imati sunca.Oliva pljesnu veselo rukama.— Hoćete li da vas onamo otpratim? — reče Kaljostro.— Večeras?— Da, večeras. Zar vam to smeta?Oliva pogleda duboko Kaljostra. Neka neodređena nada vrati joj se u srce i njezinu ispraznu i pokvarenu glavu.—i Hajdemo — reče ona.Grof uzme svjetiljku iz predsoblja, otvori sam nekoliko vrata i uspevši se stubama stigne u treći kat, zajedno s Olivom. Ona nađe stan potpuno namješten, pun cvijeća, udoban za stanovanje.137— Rekla bih da sam ovdje očekivana — kliknu ona. j— Ne vi, nego ja, koji volim vidik s ovoga paviljona. Ovdje često i spavam.Olivin pogled dobi divlji i blistav sjaj kao u mačke. Nešto je silom htjela reći, ali je Kaljostro preteče: (— Ovdje vam ništa neće nedostajati, vaša sobarica bit će kod vas za četvrt sata — reče on. — Laku noć, gospođice.I on iščeznu, naklonivši se i nasmiješivši se blago.— Ništa od svega što se zbiva ne shvaćam — prošapće ona.XXII VIDIKOVACKad je od nje otišla sobarica koju joj je poslao Kaljostro, Oliva je legla u postelju. Malo je spavala : svakovrsne misli učinile su da je gotovo budna sanjala.Oliva je žalila Bozira, divila se grofu, iako ga nije shvaćala. Bojala se da je za vrijeme spavanja tko ne uznemiri, i najmanje pucketanje parketa uzbuđivala bi je. O svanuću raspršile su se te bojazni, u kojima je bilo ipak i nešto cara.. .Danju je spavala ili uživala u slasti da u svojoj mirisnoj sobi upija grimizne zrake sunca, da gleda kako1 ptice skakuću po maloj terasi, gdje su se njihova krilašca doticala lišća ružinih žbunova i cvjetića španjolskog jasmina. I ona je vrlo kasno ustajala, pošto su dva-tri sata slatkog spavanja obmanjivale njezine vjeđe. Onda je obišla sve ku-teve svoga novoga stana i gledala njegovo1 bogatstvo. Tu je bilo svega što nam život može učiniti dragim, a naročito svjetlosti i svježega zraka.138Iz početka, ležeći da ne bude viđena izvana, promatrala je kroz rešetke balkona krošnje stabala na bulevarima. Obasjana suncem, prisluškivala je šum kola koja su dosta rijetko- prolazila bulevarom, znala je

na taj načiri po> dva sata uživati. Ona je doručkovala čokoladu, koju joj je donijela njezina sobarica i čitala novine prije nego je gledala na ulicu. iTo je bila opasna zabava. Njuškala de Kro-snea, koja svoj nos svagdje zabadaju, mogla bi je opaziti. Kakvo strašno buđenje nakon tako slatkog sna! Ali Oliva nije mogla vječno ostati u vodoravnom položaju, ma kako bio udoban. Ona se podboči laktom. I sad je vidjela orahova velika stabla na groblju i hiljadu kuća svih mogućih boja.Sa svoga prozora Oliva je vidjela tri kuće u neposrednoj blizini. Prpzori na njima bili su zatvoreni ili neprivlačni. Kao da su ih nastanjivali ljudi koji su negdje otišli. Napokon je opazila u trećoj kući žute zastore, cvijeće i meki naslonjač.Olivi se učinilo da u toj sobi, čiju je crnu tamu sunce istaklo, razabire sjenu koja se miče. Na to ona ograniči svoju nestrpljivost, sakrivši se još jače nego do' sada.Ni sobarica nije znala reći ništa Olivi o sobi sa žutim zastorima, niti o sjeni što se kreće po njoj. Ali ako' Oliva nije svoju susjedu do sada poznavala, nadala se da će se na svoju ruku upoznati s njom. Ona stoga pošalje svoju odviše šutljivu sobaricu da se raspita tko* je ta nepoznata žena.Prilika joj se uskoro pružila. Susjedi počnu otvarati svoja vrata da se odmore nakon ručka ili da se obuku za šetnju. Oliva ih prebroji. Bilo ih je šestero, a izgledali su dosta raznoliko1. Oliva je provela dio dana da proučava njihove kretnje i navike. Ona ih je sve promotrila, izuzevši onu živu sjenu koja se redovito odmarala u naslonjaču kod prozora i zadubljivala u neograničeno sanjarenje.139To je bila žena. Glavu je prepuštala češljačici, koja je sat i po gradila na njenom tjemenu i slje-poočicama jednu od onih babilonskih građevina kakve su bile frizure u to vrijeme. Zatim se ta žena, kad je bila počešljana, naprašena i ukrašena bijelim čipkama, spustila opet u naslonjač i ostala nepomično sjedeći. Tada je nalikovala na indijske kumire jer joj se, uslijed njezine ukočene misli, samo oko kretalo u šupljini. Oliva primijeti kako je ta dama lijepa i kako su joj lijepo pristajale crvene papuče od svile na nježnoj nozi. Ona se divila oblosti njezinih ruku i grudi. Ali joj je najviše padala u oči njena duboka zamišljenost.Tu ženu su čitaoci prepoznali, ali je Oliva nije mogla poznati. Usamljena dama nije ni slutila da je netko može gledati. Nasuprot njezinim prozorima nije se nikad otvarao nijedan prozor. Palača gospodina Kaljostra nije nikad, unatoč cvijeću koje je Nikol našla, nikome odala svoju tajnu.Olivi se učinilo da u lijepoj osamljenici gleda sestru svoje duše. Ona je smišljala roman, sličan njezinom, jer je u svojoj prostodušnosti smatrala da lijepa otmjena žena ne može izgubljeno stanovati u ulici Sen Klod, a da u dnu svoga srca ne krije veliku nesreću ili bar silnu tjeskobu. Kad je svoju bajku dobro skovala od željeza i dragulja, dala se Oliva, poput svih ekscentričnih priroda, u sanjarenje, uzela je krila da poleti u susret nepoznatoj. Ali ta se gospođa nije maknula, činilo se da drijema u svojem naslonjaču.Kad joj je to dodijalo, poče joj davati najraz-ličnije znake: deset puta je otvorila i zatvorila svoj prozor; deset puta je uplašila ptice s lišća i izvodila telegrafske kretnje tako kompromitirajuće da bi i najtuplje sredstvo de Krosneovo, kad bi slučajno prolazilo bulevarom, moralo opaziti njeno ponašanje.Napokon se Oliva osvjedoči da je lijepa gospođa , sigurno vidjela njezine kretnje i shvatila njezine140znakove, ali da ih prezire. To nije moguće! Oliva, koja je na licu mlade žene otkrila sve značajke aristokracije, zaključi da je ta gospođa ponosna i da se ne da ganuti. iOna stoga napusti dalje davanje znakova i okrenu joj leđa dražesnom srdžbom.Oliva nije promislila da je ta tobože ponosita gospođa 2ana Valoa i da od prošlog dana smišlja neku misao. Da je toj misli svrha spriječiti sastanak između Marije Antoanete i kardinala de Roana.Da je Oliva sve to znala, ne bi se u srdžbi povukla svojem cvijeću. Ona ne bi, kad je sjela među cvijeće, gurnula nogom s balkona jedan lonac s cvijećem da se survao u pustu ulicu sa strašnim treskom. Preplašivši se, pogleda Oliva brzo kakvu je štetu mogla nanijeti.Zamišljena gospođa probudi se na taj tresak, opazi razbijen lonac na pločniku, ona diže pogled s pločnika na terasu kuće i ugleda Olivu.Kad je opazila ovu, uzviknu radosno, kao da je našla dragocjenost koju je davno izgubila.Napokon se pogledi te gospođe i Olive sretoše, ispitaše i proniknuše.Žana uzviknu prva:— Kraljica!Zatim najednom, sklopivši ruke i namrštivši obrve, da joj ova neobična pojava ne uteče, prošapće:— Oh, ja sam tražila sredstvo, evo ga!U tom trenutku začuje Oliva korake iza. sebe i ona se brzo okrenu. ~Grof Kaljostro bio je u njezinoj sobi; on je opazio da su se dvije žene upoznale.-n One su se vidjele — reče on u sebi.

Oliva ostavi brzo balkon. ..141XXIII DVIJE SUSJEDEKad su se te dvije žene vidjele, diva nije krila da ju je dražest njezine susjede očarala; i okrenuvši se oprezno< među svojim cvijećem, odvrati sa smiješkom na smiješak što je bio upravljen njoj.Kaljostro ni ovaj put nije propustio a da joj ne preporuči najveću opreznost.— Naročito se čuvajte susjedstva — rekao joj je on.Ta riječ sručila se kao1 tuča na glavu Olivi-. nu. Čuvati se susjedstva, to bi značilo okrenuti leđa ovoj dražesnoj ženi, čiji pogled bijaše tako blistav, čija svaka kretnja bijaše zamamna; to bi značilo prekinuti s jednom prijateljicom.Prevrtljivka odgovori svome pokrovitelju da će se čuvati. Ali se on nije još ni udaljio, već se Oliva tako smjestila na balkonu da svrati pažnju svoje susjede. Ova pak, može se vjerovati, nije drugo ni željela, jer je na prvi pogled i pokušaj pribli-ženja odgovorila pozdravima i prstima dobačenim poljupcem. Oliva je istom mjerom uzvraćala. Napokon je opazila da neznanka ne ostavlja više prozor.Takvo stanje stvari moralo je neminovno dovesti do realizacije zbližavanja. Evo što se dogodilo:Kaljostro, koji je došao dva dana poslije da vidi Olivu, potužio se na pokušaj neke nepoznat«; osobe da uđe u palaču.— Kako to? — upita Oliva porumenjevši lako.-'_ Da — odvrati grof — jedna vrlo lijepa, mladai otmjena gospođa pojavila se i govorila s jednim slugom, koga je domamila svojim neprestanim zvo-njenjem. Ona je zapitala toga slugu tko bi mogla biti mlada osoba koja stanuje u paviljonu trećega kata, a to je vaš stan, draga moja. Ta žena je si-142gurno mislila na vas. Ona vas je htjela posjetiti. Ona vas dakle poznaje; ona ima neke namjere u pogledu vas; vi ste otkriveni? Čuvajte se, policija ima i ženskih uhoda. Ja vas upozoravam da ne bih mogao spriječiti vaše hapšenje ako vas gospodin de Krosne otkrije.Oliva, umjesto da se preplaši, upozna brzo sliku svoje susjede; bijaše joj izvanredno zahvalna za njezinu obzirnost i odluči čvrsto1 da joj svoju zahvalnost izrazi svim mogućim sredstvima. Zato se pred grofom pretvarala.•— Vi ne dršćete? — upita" je Kaljostro.— Mene nitko nije posjetio — odvrati Oliva.— Dakle, taj posjet nije bio namijenjen vama?— Ne bih rekla.— Ipak se čuvajte.— Eh, gospodine grofe — odvrati Oliva — čega da se bojim? Ako me tko vidio, u što'ne vjerujem, neće me više vidjeti.Grof se. udalji tobože miran.Sutradan je već rano Oliva bila na balkonu, udišući zrak s obližnjih brežuljaka i upirući po^ glede u zatvorene prozore svoje uljudne prijateljice.Ova pak, iako se obično budila tek oko jedanaest sati, pokaže se odmah čim se pojavila Oliva! Činilo se čak kao da ona vreba iza zastora.Obje se žene pozdrave, i Žana, sagnuvši se s prozora, obaziraše se na sve strane da je tko ne bi mogao čuti.Nigdje se ne pojavi nitko. Ne samo da je ulica bila pusta, negO' nigdje nikoga ni na prozoru. Zatim prinese obje ruke ustima, kao da želi pojačati zvuk, i doviknu Olivi;— Ja sam vas htjela posjetiti, gospođo.— Pst! — reče Oliva uzmaknuvši zaplašena. . I ona stavi prst na usne.143Žana zamaknu za svoje zastore, misleći da je prisutan netko kod Olive, ali se uskoro pojavi umirena susjedinim smiješkom. i— Zar se ne može k vama? — prihvati ona. x — Na žalost — uzvrati Oliva kretnjom.— Čekajte — reče Zana — može li vam se pisati?— Oh! ne! — uzviknu Oliva prestrašena. Žana razmisli nekoliko trenutaka. Oliva, da jojzahvali na nježnoj brizi, pošalje joj dražestan poljubac, što ga Žana dvostruko uzvrati; poslije toga, zatvorivši svoj prozor, ona iziđe. Oliva pomisli da je njezina prijateljica našla neko novo sredstvo; to je nazrela u njenom posljednjem pogledu.Žana se zbilja vrati za dva sata; sunce je palilo svom žestinom; ulični pločnik sijevao je žarom. Oliva ugleda svoju susjedu na prozoru s lukom. Žana, smiješeći se. dade Olivi znak da se malo odstrani. Ova posluša i zakloni se za kapak. Žana stade brižno ciljati i baci malu olovnu kuglicu koja se na nesreću, umjesto da padne na balkon, odbije od jedne željezne prečke i pade na ulicu.

Oliva uzviknu razočarano. Žana slegne ramenima od srdžbe, stade časak tražiti pogledom svoj metak na ulici, zatim je na nekoliko minuta nestade s prozora. :Oliva gledaše dolje; nekakav sabirač prnja prođe, tražeći nešto. Oliva se sakrila da ne bude viđena.Drugi Žanin pokušaj bio je sretniji. Njezin luk Daći preko balkona baš u Olivinu sobu drugu kuglicu oko koje je bio savijen papirić. Na njemu je pisalo ovo:„Vi. me zanimate, lijepa gospođo. .Volim vas već od prvog viđenja. Vi ste dakle zatočenica. Znate li da sam uzalud pokušala posjetiti vas? Hoće li me čarobnjak koji nad vama bdi_ikad pustiti da144vam se približim i da vam iskažem koliko* patim zbog muške tiranije?Hoćete li biti moja prijateljica? Čini se da vi ne možete izaći, ali možete bez sumnje pisati, a ja mogu izaći kadgod mi je volja; zato čekajte dok prođem ispod vašeg balkona i bacite svoj odgovor. Ako igra s lukom postane opasna, odaberimo* drugo sredstvo za dopisivanje. Spustite o sumraku klupko konca; privežite za nj vaše pisamce, ja ću tako pričvrstiti i svoje, pa ćete ga povući a da ne budete opaženi.Pomislite, ako> vaše oči ne varaju, da računam na malo onog prijateljstva s kojim ste me zadah-nuli.Vaša prijateljicaP. S. Jeste li vidjeli da je tko digao moje prvo pismo?"Žana nije potpisala; ona je čak sasvim iskrivila svoj rukopis.Oliva zadršće od radosti kad je pročitala to pisamce. Odmah odgovori na nj ovako:„Ja vas volim kao što i vi mene volite. Ja sam zaista žrtva ljudske zlobe. Ali onaj koji me ovdje drži nije tiran. On me krišcm posjećuje jedanput dnevno. Sve ću vam to objasniti poslije. Volim da mi pisamce pričvrstite na konac, nego da ga bacate lukom. ;Na žalost, ja ne mogu izlaziti; ja sam zatvorena, ali to je za moje dobro. Oh, koliko bi vam toga imala kazati ako mi sreća bude sklona da razgovaram s vama. Ima toliko potankosti koje se ne mogu pisati!Vaše prvo pismo nije nitko pronašao ako ga nije digao neki prljavi sabirač prnja, koji je baš prolazio; ali ti ljudi ne znaju čitati i za njih je olovo samo olovo.Vaša prijateljica Oliva Ležej." Kraljičin đerdan II145Oliva se odvažno potpisala.Ona učini kretnju kao da namotava klupko, zatim, kad se smračilo, poče odmotavati klupko na ulicu. Zana je bila pod balkonom, pograbila nit, uzela pismo, zatim se vratila kući da ga pročita. Za pola sata privezala je o nit novo pisamce ovoga sadržaja:„Činimo sve što hoćemo. Vas ne čuvaju uvijek jer vas vidim samu. Dakle, morate imati slobodu da primate ljude ili da sami iziđete. Kako se vaša kuća zatvara? Ključem? Tko ima taj ključ? Zar čovjek koji vas posjećuje? Čuva li on taj ključ tako tvrdokorno da mu ga ne možete ni na čas oduzeti da uzmete otisak? Ne radi se o tome da učinite zlo; treba vam samo nekoliko sati slobode, slatke šetnje s prijateljicom koja će vas tješiti u vašoj nesreći i nadoknaditi vam više negO' što ste izgubili. Radi se, ako hoćete, o potpunoj slobodi. Mi ćemo razgovarati o tome potanko na prvom sastanku."Oliva je upravo gutala te riječi. Ona osjeti kako je strese groznica nestrpljivosti, a u srcu čežnju za zabranjenim plodovima. Opazila je da joj grof svaki put donosi bilo knjigu, bilo kakav dragulj, da postavlja svoju slijepu svjetiljku na ormar, a ključ na svjetiljku. Stoga ona pripremi unaprijed komad mekanog voska, na kojemu je uzela otisak ključa za vrijeme prve posjete Kaljostrove. Ovaj nije nijedanput okrenuo glavu dok je obavijala tu operaciju; on je promatrao na balkonu ponovo procvalo cvijeće. Oliva je dakle mogla bez zabrinutosti izvesti svoju operaciju.Kad je grof otišao, Oliva spusti jednu kutijicu na koncu, u kojoj je bio otisak ključa. Zana je preuzela kutijicu s pisamcem. I već idućeg dana, oko podne, otpremila je lukom pisamce ovog sadržaja:146„Predraga moja, večeras u jedanaest sati, kad vaš pokrovitelj ode, siđite, povucite zasune i naći ćete se u zagrljaju vaše nježne prijateljice."Olivi zadršće srce od veselja jače nego ikad. Ona siđe u jedanaest sati. Dolje nađe Zanu, koja je nježno zagrli, odvede u svoju kočiju i odveze na dvosatnu šetnju. Za to su vrijeme obje prijateljice neprestano izmjenjivale svoje tajne, svoje poljupce i planove o budućnosti.Zana je prva svj eto vala Olivi neka se vrati natrag da ne pobudi nikakve sumnje kod svoga pokrovitelja. Ona je doznala da je taj pokrovitelj grof Kaljostro. Bojala se inteligencije toga čovjeka, i sigurnost za svoje planove vidjela je jedino u najdubljoj tajnosti. Oliva se pak potpuno povjerila; ona je priznala svoj odnos s Bozirom i policijski progon. Zana se predstavila kao djevojka iz bolje obitelji koja živi tajno sa svojim ljubavnikom. Jedna je dakle znala sve, druga nije znala ništa; takvo je bilo prijateljstvo između dviju žena.

— Gospodin Kaljostro ne opaža li ništa? — zapitala bi Zana pokadšto uznemirena. ,— Cak kad bi mu to i saopćila, on mi ne bi vjerovao — odgovori Oliva.Osam noćnih izbivanja stvorilo je pravu naviku, potrebu i zabavu. Poslije osam dana spominjala je Oliva ime Zanino puno češće nego Zil-berovo jji Bozirovo.XXIVSASTANAKKad je Sarni stigao na imanje, zatvorio se nakon prvih posjeta. liječnik mu je zabranio da ikoga primi, što je bilo strogo i nadzirano; nitko nije rnogao doprijeti do junaka znamenite pomorske10«14?bitke, pa su mlade djevojke uzalud pokušavale da ga vide, jer se o njemu pronosilo ne samo da je hrabar nego i lijep čovjek. Ali Šarni nije bio toliko tjelesno bolestan kako su mislili. Više ga js boljelo srce nego rana.De Sarni nije izdržao tri dana. Bijesan što mora gledati kako su svi njegovi snovi propali razglasio je preko liječnika da nikoga ne može primiti; zatim naloži jednom pouzdanom sluzi da čuva vrata njegove sobe, a sam odjaše noću na krotkom konju. Za osam sati stigao je u Versaj, gdje je posredovanjem svoga sobara iznajmio kućicu iza perivoja.Ta kuća, koja je nakon samoubistva vrhovnog lovca ostala napuštena, odgovarala je de Šar-niju jer se ovdje mogao bolje sakriti nego na svojem dobru. Kućica je bila dobro uređena. Imala je dvoja vrata: jedna su izlazila na pustu ulicu, druga na. okrugli drvored perivoja, pa je de Šarni s prozora prema jugu mogao gledati u drvored i kroz te prozore skočiti u kraljevski perivoj. To susjedstvo bijaše posebna povlastica nekadašnjeg nadzornika lova da može nadzirati jelene i fazan? njegova veličanstva,Za četrnaest dana poznavao je de Sarni sve navike dvora i straža. On je poznavao trenutke tišine, kraljičine šetnje ili šetnje njenih gcspođa, trenutke obilaska straže; on je ukratko živio iz daleka s onima koji su živjeli ondje. Uskoro se svako veče iskradao* i, siguran da neće nikoga sresti, tražio bi divnu, opasnu nasladu da se provere do ruba šumice, do granice koja rastavlja gustu sjenu od sjajne mjesečine, te da odavde ispituje siluete što su micale iza bijelih zastora kraljičinih. Na taj način viđao ju je svaki dan, a da ona za to nije znala. On bi je prepoznao na četvrt milje daljine kad se, šećući sa svojim gospođama ili prijateljima, igrala sa svojim kineskim, suncobranom, koji je štitio njezin veliki cvijećem ukra-148šeni šešir. Ništa ga nije moglo zavarati, ni hod, ni držanje, jer je on poznavao1 sve haljine kraljičine pa je kroz gusto lišće zapažao veliki, zeleni njezin ogrtač sa crnini vrpcama.Jedne večeri kad se vratio kući, pošto je proveo dva sata na svojoj osmatračnici i htio leći, dopre mu najednom do ušiju cviljenje brave; on poče pažljivo osluškivati. Bilo je već kasno, ponoć je odbijala na udaljenom zvoniku u Versaju. Sarni se začudi tome šumu. Ta brava bila je na jednim vratima perivoja, otprilike dvadeset pet koraka od njegove kuće. Nikad se nije otvarala, osim u vrijeme velikog lova, da kroz nju prođu lovačke košare.Sarni primijeti da netko prolazi kroz vrata šuteći; pridcšlice zatvore opet vrata i stupe u drvored oko njegove kuće. Stabla i viseća loza sakrivala su zidove i kapke tako da ih prolaznici nisu mogli tač-no razabrati. Sarni prepozna po šuštanju haljina dvije ženske prilike. Uskoro ih obasja mjesečina i Sarni u jednoj od njih prepozna Mariju Antoanetu.Dršćućim srcem spusti se on sa svoga prozora u perivoj. Trčao je po travi da ne čini buku, sakrije se za jedno drvo i stade pogledom pratiti žene. \•Sto da čini?! Kraljica je imala pratilju i nije se izlagala nikakvoj opasnosti. O, zašto nije sama! On bi prkosio mukama da joj se približi i klečeći izjavi: „Ja vas ljubim!" Oh, zašto joj ne prijeti golema opasnost. On bi žrtvovao svoj život da spasi njen!Dok je on sanjareći mislio na sve to, pratilja se udalji i kraljica ostade sama.Kad ju je Sarni ugledao samu, htjede krenuti prema njoj. Ali je morao preći tridesetak koraka, te bi ga ona mogla opaziti i kriknuti ako- ga ne prepozna. To bi privuklo njenu pratilju, a možda i straže. Onda bi bio kraj njegovoj tajni.On se morao uzdržati i dobro je učinio. Jer jedva je savladao ovu neodoljivu provaliju kad se149ona žena vrati, ali ne sama. Sarni ugleda iza nje čovjeka lijepa stasa, koji je pokrio glavu širokim šeširom i zamotao se u prostranu kabanicu.Sarni umalo ne izgubi glavu od ljubomore. On se međutim sjeti da se kraljica bavi tajnom politikom, da često zapodijeva spletke s njemačkim dvo-# rovima i veze na koje je kralj bio ljut te ih strogo zabranjivao. Možda je taj tajanstveni kavalir kurir iz Senbruna ili Berlina, neki plemeniti gospodin koji je donio tajne poruke, jedna od onih njemačkih prilika koje Luj XVI nije htio da vidi u Ver-saju otkad je car Josip II sebi

dozvolio da u Francuskoj drži tečaj filozofije i kritičke politike u korist svoga šuraka, najkršćanskijeg kralja. Sarni nije imao vremena da nastavlja svoja razmišljanja dugo. Pratilja ostavi svoje mjesto i prekide razgovor. Kavalir učini kretnju kao da će pasti na koljena; on je nesumnjivo bio otpušten nakon razgovora.Sarni se sakrije za veliko stablo. Sigurno je skupina, rastavši se, morala proći ispred njega. Zaustaviti dah, to je bilo jedino, što mu je preostala da čini. U taj mah mu se učini da vidi kako je neki svijetli predmet kliznuo niz kraljičinu kabanicu; plemić se živo nakloni do trave, zatim se smjerno uspravi i pobježe, jer je bilo nemoguće drukčije označiti brzinu njegova odlaska. Tada Sarni vidje kako odlaze obje žene, držeći se za ruke, dva koraka od njegova skrovišta; zrak, uzgiban kraljičinom haljinom, uzdrma stabljike biljki gotovo pred Šarnijevim rukama. On osjeti miris koji je kraljica voljela.Žene prođu i iščeznu. Zatim, nekoliko minuta kasnije, dođe neznanac, za kojega se mladi čovjek nije brinuo otkad je kraljica prošla; taj neznanac je strastveno, gotovo mahnito ljubio svježu mirisnu ružu koja je maloprije ispala iz ruku vladari-činih. Sarni umalo da ne izgubi um. On se htio150baciti na toga čovjeka i oteti mu ružu, ali u taj mah pojavi se kraljičina pratilja i viknu:— Dođite monsinjore!Sarni pomisli na prisutnost kojeg princa i nasloni se na stablo da se napola mrtav ne sruši na travu.Neznanac odjuri u pravcu glasa i nestade s gospođom. ,XXV KRALJIČINA RUKAKad se de Sarni, više mrtav nego živ od strašnog udarca, vratio kući, nije više smogao snage da se bori protiv nove nesreće koja ga je snašla.Za njega nije bilo sumnje da je neznanac novi ljubavnik. U groznici noći, u deliriju očajanja, nastojao je Sarni uvjeriti sama sebe da je ona ruža samo zalog tajnog sporazuma, određena da nadomjesti pismo koje odviše ugrožava. Sumnju ništa nije moglo nadvladati. Olivieru nije ništa preostalo nego da ispituje svoje ponašanje i sama sebe pita zašto se naočigled nesreći tako pasivno držao.Prvi noćni sumrak zateče mahnitog promatrača s mračnim željama i mahnitim mislima. Obični štropoti kao da su bivali za njega nova znamenja. On opazi iz daleka kraljicu koja je silazila niz stepenice, dok su za njom nosili nekoliko buktinja. Držanje kraljičino učinilo mu se da je zamišljeno, nesigurno, posve uzbuđeno od noćnog događaja. Malo po malo perivoj se obavi tišinom i hladovinom. Sarni je dobro zapamtio' sat kraljičina sastanka. Počelo je odbijati pola noći. „Uskoro" reče on sam sebi „uskoro će se otvoriti vrata i zaškripati brava." .151Ništa ne poremeti tišinu šumice, šarni se tad začudi što se isti dogođaji ne ponavljaju dvije noći redom. Zar se večeras ništa neće dogoditi?— Sumnjiva je tajna kad se u nju umiješa ludost — pomisli Šarni. — Da, neporeciva je istina — pomisli on — kraljica neće počiniti neopreznost kao juče.'Najednom se mala vrata otvore. Smrtno blje-dilo zalije Olivierovo lice kad ugleda dvije gospođe, odjevene kao minule noći.— Zar je zbilja zaljubljena! — prošapće on u sebi.Obje gospođe pođoše opet ispod Sarnijeva prozora, požurujući korak. On, kao i juče, skoči s prozora kad su one bile dosta daleko, da ga ne čuju; prolazeći kraj svakog debljeg stabla, zaklinjao se da će biti razborit i jak. Neće zaboraviti da je on podanik, a ona kraljica; on muškarac, a ona žena, to jest biće koje ima pravo da traži obzirnost. Zato baci svoj mač za jedan bazgov grm.Međutim su obje gospođe stigle na isto mjesto na kojem su bile dan prije. Šarni je prepoznao kraljicu, iako je obavila svoje čelo kukuljicom, dok je uslužna prijateljica dovela neznanca, kojega je nazivala monsinjorem, iz njegova zakloništa.Šarni ugleda ponovo kabanicu i šešir kao i prijašnji dan. Ovaj put se neznanac nije više približavao kraljici smjernim korakom. Naslonivši se o veliko stablo, sjela je kraljica na kabanicu koju je nepoznati za nju prcstro, pa dok je budna prijateljica čuvala stražu, kleknuo je zaljubljeni gospodin na mahovinu i stao strastveno govoriti; kraljica je u zaljubljenoj melanholiji oborila glavu. Šarni nije čuo kavalirovih riječi, ali je njegova mašta dočarala da je to govor pun poezije i ljubavi. Svaki naglasak dao bi se protumačiti kao žarko uvjeravanje.Kraljica nije ništa odgovarala. Neznanac je međutim podvostručio milovanje svoga govora.152Nesretnom Šamiju učinilo se da će poludjeti od ljubomore. :Kraljica je tvrdokorno šutjela.Gomilajući molbu na molbu, čemu se Šarni domislio po treperećem zvuku njegova glasa, nije ipak postigao1 ništa osim slatke šutnje.

Najednom se kraljici otme nekoliko riječi. Bar se Šamiju tako činilo. Vrlo tihe, vrlo prigušene riječi, jer ih je jedino neznanac čuo; ali čim ih je začuo, uzviknu glasno:— Hvala, o srdačna hvala, slatko veličanstvo! Dakle sutra? :Kraljica, koja je dobro sakrila svoje lice, sakrije ga sada još više. Šarni je osjetio kako mu leden znoj teče niz čelo. Neznanac je vidio kako je kraljica ispružila prema njemu obje ruke. On ih uzme u svoje i pritisnu na njih tako dug i nježan poljubac da je Šarni za vrijeme dok je to trajalo upoznao bol svih muka. Kad je poljubac bio gotov, ustala je kraljica i primila rame svoje pratilje. Obje su pobjegle kao i dan prije, pored Šamija. Neznanac je također pobjegao, a Šarni, koji nije mogao da ostavi tlo kao da je prikovan, začuje neodređeno i istodobno štropot dvaju vrata koja su se otvarala.Noć je za Šamija minula u bijesnim šetnjama po perivoju, po drvoredima, kojima je u očajanju predbacivao sukrivnju. Pošto je nekoliko sati mahnitao, došao je do svijesti kad se namjerio na mač koji je odbacio da ne dcđe u napast i njime se posluži. Taj mač, koji mu se zapleo među noge, probudio je u njemu najednom osjećaj snage i dostojanstva. Kad muškarac u ruci osjeća mač, ako je još mahnit, može probosti njime ili sama sebe li drugoga. Šarni pođe ravno i šuteći drvoredom. Htio je posjetiti mjesto na kojem je kraljica sje-djela. Još utisnuta mahovina otkrila mu je vlastitu nesreću i sreću drugoga. Umjesto da uzdiše i popusti srdžbi, stade Olivier razmišljati o toj taj-153noj ljubavi i osobi koja je bila predmet te ljubavi. On je istraživao stope otmjenog gospodina kao tra-gove zvijeri. Popevši se na vrh ogradnog zida, opazi tragove konjskih kopita i ugnječenu travu.— On ne dolazi iz Versaja, već iz Pariza — umovao je Olivier. — Dolazi sam, i sutra će opet doći. Do sutra neću gutati suze što teku iz mojih očiju, već krv što struji iz moga srca. Sutra će biti posljednji dan moga života, inače sam kukavica i nisam nikad ljubio.— Tiho, tiho — reče on, udarajući nježno po svojem srcu. — Budi snažno jer kušnja još nije dovršena.Poslije tih riječi obazre se posljednji put oko sebe i odvrati pogled od dvora, bojeći se da ne ugleda osvijetljen prozor vjerolomne kraljice; jer to svjetlo bila bi laž i nova mrlja.— Ne znači li osvijetljeni prozor da je soba nastanjena? I čemu lagati tako kad imamo pravo bestidnosti i nepoštenja. ^Kraljičin prozor bio je osvijetljen.— Pobuditi mišljenje da je kod kuće dok u društvu ljubavnika šeće po perivoju! Uistinu, to je posve izgubljena čistoća! — reče Sarni presje-kavši svoje riječi gorkom ironijom.— Ona je odviše dobra da se tako pretvara pred nama. Ona se možda boji da će svoga supruga razljutiti.Olivier zarije nokte u svoje meso i pođe odmjerenim koracima kući.— Oni su kazali: sutra!... sutra ćemo biti četvero na ročištu, gospođo!I154XXVI ŽENA I KRALJICASutrašnji dan donio je iste muke. Vrata su se otvorila s posljednjim udarcem ponoći. Obje žene se pojaviše.Sarni je već odlučio; on je htio ove večeri upoznati kraljičina ljubavnika. Vjeran svojim navikama, premda ove nisu bile kod njega stalne, sišao je krijući se iza stabla; ali kad je došao na mjesto gdje je prijašnja dva dana bio sastanak ljubavnika, ne nađe nikoga.Pratilja kraljičina odvela je njezino veličanstvo prema Apolonovu kupalištu. Užasan strah smrvi Šamija. U svojoj nedužnoj čestitosti nije mislio da bi mogla tako daleko ići.Smiješeći se i razgovarajući, pošla je kraljica prema mračnom skloništu gdje ju je nepoznati plemić čekao raširenih ruku. I ona uđe. Željezna rešetka zatvori se za njom. Druga žena ostade vani i nasloni se na stup obavljen lišćem.Sarni je zlo preračunao svoje sile. Takvom udarcu nisu one mogle odoljeti. U trenutku kad se u srdžbi htio oboriti na kraljičinu pouzdanicu da je prepozna, raskrinka i izgrdi, a možda i zadavi, udari mu krv u grlo kao da će ga ugušiti. On se sruši na mahovinu i zahropta slabim uzdahom, što je na časak uznemirilo stražu, postavljenu na vratima Apolonova kupališta. Unutarnje krvarenje, prouzrokovano ranom koja se bijaše otvorila, gušilo ga je. Osvijesti ga studen rose i vlaga zemlje. On ustade posrćući, sjeti se svega i stade tražiti.Straže je nestalo, nigdje nikakva šuma. Negdje otkuca dva sata i uvjeri' ga da je njegova nesvijest trajala dugo. Bez sumnje je grozna prikaza iščeznula: kraljica, ljubavnik i pratilja dospjeli su da pobjegnu. Sarni se mogao u to uvjeriti pogledavši preko zida na svježe tragove nedavnog od-155laska jednog konjanika. Ujutru se — mrk, šutljiv i gutajući svoje boli — zaputi u dvorac Trianon, u trenutku kad su straže bile promijenjene, to jest u deset sati.

Kraljica je izišla iz kapelice gdje je prisustvovala misi. Sarni opazi neke žene pocrvenjele od srdžbe jer im se kraljica učinila lijepom.Ona najednom opazi Sarnija na kraju reda, porumenje i uzviknu iznenađeno. Šarni ne obori glavu. On je gledao uporno kraljicu koja je iz njegovih očiju pročitala novu nesreću. Ona pristupi k njemu.— Ja sam mislila da ste vi na svojem imanjus gospodine de Sarni — reče ona strogo.— Ja sam se vratio — gospođo — odvrati on gotovo neučtivo.Kraljica zastade iznenađena jer joj ne izmače njegovo ponašanje.Nakon izmjene pogleda i skoro neprijateljskih riječi ona se obrati svojim gospođama iz pratnje.— Dobar dan, grofice — reče ona prijazno gospođi de La Mot. I ona joj povjerljivo namignu.Šarni zadršće i pogleda pažljivije. Zana, uznemirena zbog njegova promatranja, okrenu glavu. Sarni ju je pratio sve dok još jednom nije okrenula svoje lice. Zatim poče proučavati njezin hod. Kraljica, koja je pozdravljala desno i lijevo, motrila je ipak držanje oboje promatrača.— Da nije šenuo? — pomisli kraljica. — Jadni mladić.Dame koje su je pratile shvatile su njezinu želju da bude sama pa su se udaljile.Šarni, nestrpljiv i izjedan srdžbom, gužvao je šešir u svojim rukama.Kraljica pristupi opet k njemu.— Kako vam je, gospodine Sarni? — progovori ona blagim glasom.— Vrlo dobro, gospođo, ali manje dobro nego vašem veličanstvu.1561 on se pokloni takyim načinom da je kraljicu više ustrašio nego iznenadio. i— Tu se nešto krije — reče Zana, koja je bila pažljiva.— Gdje prebivate sada? — prihvati kraljica.— U Versaju, gospođo — reče Olivier.— Otkada?— Već tri noći — reče mladi čovjek, naglašavajući riječi pogledom, kretnjom i glasom.'Kraljica ne pokaza nikakva uzbuđenja; Zana zadršće.— Imate li što reći? — upita kraljica Sarnija blago.— Oh, gospođo — odvrati ovaj — imao bih kazati veoma mnogo vašem veličanstvu.— Dođite onda — reče ona naglo.— Pazimo, pazimo — pomisli Žana.Kraljica krenu prema svojim odajama. Svi su je pratili ne manje uzbuđeni od nje. Gospođi de I.a Mot učinilo se kao neki znak providnosti što kraljica želi razgovarati u četiri oka i što je pozvala neke osobe da je prate. Žana se izmiješa među te osobe.Kad je kraljica ušla u svoje odaje, otpustila je gospođu de Mizeri i svu pratnju. Bilo je blago i tmurno vrijeme, sunce nije prodiralo kroz oblake, ali je propuštalo svoju toplinu i svjetlo kroz gustu prevlaku bijelih oblačića. Kraljica otvori prozor koji je izlazio na malu terasu; ona se tu smjesti pred svoj stolić i pričeka. ,— Govorite, govorite! — reče kraljica — vi mi izgledate veoma smućeno, gospodine.— Kako1 da započnem? — reče Sarni, koji je mislio naglas — kako da se usudim optužiti vaše ve-ličanstvo?— Sto ste kazali? — uzviknu Marija Antoane-ta, okrenuvši se naglo plamtećim pogledom.— Pa ipak ja ću kazati samo ono što sam vidio! — nastavi Šarni. !157Kraljica ustane.— Gospodine — reče ona hladno — još je odviše ' rano da vas smatram pijanim; pa ipak vi se ponašate kako to nimalo ne dolikuje trijeznim plemićima.Ona je očekivala da će on biti smrvljen tim prezrivim riječima, ali on nastavi:— Zapravo, što je kraljica? Žena. A ja, što sam? Muškarac! Baš kao i svaki podanik.— Gospodine!— Gospođo, ne mutimo otno što vam moram reći. Ja sam vam dokazao da osjećam poštovanje prema kraljevskom veličanstvu; bojim se da sam dokazao i kako osjećam bezumnu ljubav za kraljičinu osobu. Dakle odaberite: da li će kraljicu ili ženu optužiti taj obožavalac zbog sramote ili ne-poštenja?— Gospodine de Šarni — uzviknu kraljica prc-blijedivši i pošavši prema njemu — ako odavde ne iziđete, ja ću vas protjerati.— Ja ću vam prije nego me protjerate kazati zašto ste vi nedostojna kraljica i žena bez poštenja! — viknu Šarni bijesno. — Već tri noći pratim vas u vašem perivoju!

Umjesto da ona skoči od toga strašnog udarca, kako se nadao, opazi Šarni da je kraljica digla glavu i približila se:— Gospodine de Šarni — reče ona uzevši ga za ruku — vi ste u stanju koje me zabrinjava; čuvajte se, vaše oči sijevaju, vaša ruka dršće, vaše je lice problijedilo! Vi ste bolesni, hoćete li da zovnem liječnika?— Ja sam vas vidio! — ponovi on hladno — vidio sam vas s onim čovjekom kad ste mu dali ružu, vidio sam kako vam je on poljubio ruku, vidio sam vas kad ste s njim ušli u Apolo<novo kupalište.Kraljica pređe rukom preko čela kao da se želi '. uvjeriti je li budna. :158•— Da čujemo — reče ona — sjednite, jer vi ćete pasti ako vas ne pridržim; sjednite kad vam kažem.Šarni se zaista stropošta u naslonjač, kraljica sjedne na stolić do njega; zatim pruživši mu obje ruke i zagledavši mu do u dno duše, progovori:— Budite mirni, umirite svoje srce i glavu i ponovite mi ono što ste kazali.— Oh, hoćete li me ubiti! — prošapće nesretnik.— Dopustite da vas ispitujem. Kada ste se vratili s vašeg imanja?— Ima četrnaest dana.— Gdje stanujete?— U kućici vrhovnog lovca koju sam naročito iznajmio.— Oh, kućicu samoubojice, na rubu perivoja? Šarni potvrdi kretnjom ruke.— Vi govorite o nekoj osobi koju ste vidjeli sa mnom?— Ja govorim najprije o vama.— A gdje ste me vidjeli?— U perivoju.— U koje doba i kojeg dana?— U ponoć, prvi put u utorak,— Vi ste mene vidjeli? ■— Kao što vas sada vidim, vidio sam također i onu koju vas je pratila.— Netko me je pratio? Da li biste prepoznali tu osobu? ,— Maloprije mi se učinilo da sam je ovdje vidio, ali se ne bih usudio ustvrditi. Samo je držanje slično; što se lica tiče, ono se krije kad se čine takvi zločini.— Dobro! — reče kraljica mirno* — vi niste prepoznali moju pratilju, ali mene...— Oh, vas, gospođo vidio sam... No... zar vas ne vidim i sada?Ona udari bojažljivo nogom.15©— I... taj .. — reče ona — onaj kome sam dala ružu....— Da, i toga kavalira nisam dobro vidio.— Ali vi ga valjda poznate?— Nazivaju ga monsinjorem, to je sve što znam.Kraljica se ljutito udari po glavi i uzviknu:— Nastavite; u utorak sam mu dala ružu... a u srijedu?— U srijedu pružili ste mu svoje ruke da ih poljubi.— Oh! — prošapće ona — u četvrtak napokon, juče?(- Juče ste proveli jedan i po sat s tim čovjekom u Apolonovoj špilji, gdje vas je vaša pratilja ostavila nasamo.Kraljica naglo ustane.— I vi ... vi ste mene vidjeli? — progovori kraljica.Šarni digne ruku da se zakune.— Oh!... — progunđa kraljica, koju je također uhvatilo bjesnilo'. .. — on se zaklinje.Sarni ponovi svečano' svoju kretnju tužioca.— Mene? Mene! — reče kraljica udarivši se u prsa — vi ste vidjeli mene?— Da, vas, u utorak imali ste na sebi zelenu haljinu sa zlatnim prugama; u srijedu haljinu s modrim izvezenim grančicama; juče žuto-smeđu haljinu koju ste imali na sebi onda kad sam vam prvi put poljubio ruku. Vi ste to bili! Vi i nitko drugi! Ja umirem od boli i sramote govoreći vam: „Kunem vam se svojim životom i svojim poštenjem da ste bili vi, gospođo, i nitko drugi".Kraljica se ushoda velikim koracima po terasi a zatim — zabrinuvši se da svoje čudno uzbuđenja ne pokaže gledaocima koji je odozdo proždirahu pogledima — progovori: .160— Kad bih se i ja zaklela — progovori ona...

— kad bih se i ja također zaklela svojim sinom! Ne, on mi ne vjeruje ... on mi ne bi vjerovao. :-Sarni sagnu glavu.— Luđače! — doda kraljica stisnuvši mu energično ruku i povukavši ga s terase u svoju sobu.— Vama je prava naslada optuživati nedužnu ženu; velika je dakle sreća kaljati poštenje jedne kraljice ... Vjeruješ li mi ako ti rečem da to nisarn bila ja? Vjeruješ li mi ako ti se zakunem sinom da posljednja tri dana nisam nakon devet sati izišla? Da ti dokažem s mojim gospođama, s kra--ljem koji me je ovdje vidio, da drugdje nisam mogla biti? — Ne... on mi ne vjeruje. On mi ne vjeruje!— Ja sam vidio! — odvrati Sarni hladno.— Oh! — uzviknu kraljica nenadano — ja znam! Nije li mi već češće ova okrutna kleveta bila bačena u lice? Nisu li me vidjeli na opernom plesu, gdje sam sablaznila čitav dvor? Nisu li me vidjeli kod Mesmera u ekstazi, gdje sam prouzrokovala sablazan znatiželjnicima i djevojcurama? ... Vi to dobro znate jer ste se za mene tukli!— Gospođo, onda sam se tukao jer u to nisam vjerovao. Danas bih se tukao jer u to vjerujem.Kraljica podigne od očaja ukočene ruke prema nebu, a dvije vrele suze kliznuše niz njezine obraze.— Bože moj — progovori ona — objasni mi sve to. Ja neću da me ovaj prezire.Sarni se osjeti ganut do srca tim riječima. Kraljica razmisli časak šuteći, a onda reče:— Gospodine, vi mi dugujete jednu zadovoljštinu. Čujte što zahtjevam od vas. Vi ste mene tri noći uzastopno vidjeli u mom perivoju u društvu jednog muškarca. Vi ste ipak znali da je već bila zloupotrebljavana sličnost koju ima neka žena u licu i hodu sa mnom; ipak vi volite vjerovati da ja noću lutam po perivoju. Zato se vratite u isto doba11 Kraljičin đerdan II161natrag u perivoj, vratite se sa mnom onamo. Ako sam ja ona koju ste juče vidjeli, noćas me naravno nećete više vidjeti jer ću biti s vama. Ako je pak to koja druga, zašto da je ne ugledamo opet? I ako je vidimo . . . Oh, gospodine, kako ćete požaliti sve one muke i boli koje ste mi priredili. Šarni odvrati: ,— Vi činite previše za mene, gospođo; ja zaslužujem smrt; ne uništavajte me sa svojom dobrotom. I— Oh, ja ću vas smrviti dokazima — reče kraljica — ali o tome nikom ni riječi. Večeras, u deset sati, čekajte pred vratima vaše kućice. Idite, gospodine, i ne odajte ništa svojim držanjem.Šarni šuteći i skrušeno klekne, a zatim ustade i udalji se.Na kraju drugog salona prođe nehotice uz Žanu koja je uperila u njega pogled i gotovo ga pro-ždirala očima; bila je spremna da na prvi kraljičin poziv uđe.XXVII2ENA I DEMONZana je primijetila Sarnijev nemir, zabrinutost kraljičinu i obostranu čežnju da se porazgovore. Za ženu kao što je Žana bilo je to dovoljno da mnogo zaključi; poslije sastanka između gospođe de La Mot i Olive, što ga je Kaljostro na svoj način ude-sio, možemo komediju posljednja tri dana ostaviti bez tumača.■Kad .se Zana vratila kraljici, ona je osluškivala i promatrala; ona je htjela s lica Marije Antoanete pročitati dokaze za ono u što je sumnjala. Ali kraljica je bila vična od nekog vremena da se ni u koga ne pouzdaje. Ona nije ništa pokazala. Zana je morala sama da se domišlja. Ona je odmah poslala162jednog slugu da prati gospodina de Sarnija. Sluga se vrati i javi da je de Šarni ušao u jednu kućicu na rubu perivoja.— Nema sumnje — pomisli Zana — ovaj čovjek je zaljubljenik koji je sve vidio.Ona je čula kad je kraljica kazala gospođi de Mizeri:— Ja se osjećam vrlo slabo, draga moja Mizeri, pa ću večeras leći u osam sati.A kad ju je počasna gospođa uporno pogledala, nadoda kraljica:— Nikoga neću primiti.— To je dosta jasno — reče Zana samoj sebi — samo luđakinja ne bi to shvatila.Kraljica je bila uzbuđena zbog prizora sa Sarni-jem, pa je ubrzo otpustila svu svoju pratnju. Otkad je stupila na dvor, Zana je sada prvi put zadrhtala.— Karte su smiješane — reče ona — u Pariz! Vrijeme je da razmrsim što sam zamrsila.I ona se odmah odveze iz Versaja.Došavši u svoj stan u ulici Sen-Klod, nađe tamo divan dar od srebra što joj ga je kardinal istoga jutra poslao. Pošto taj dar razgleda ravnodušno, pogleda kroz prozor Olivine prozore koji još nisu bili otvoreni. Oliva je bez sumnje još spavala, toga dana vladala je.silna vrućina.

Zana se odveze kardinalu. Zateče ga radosna, bahata i drzovita od veselja i ponosa; sjedeći za svojim bogatim pisaćim stolom, pisao je Lopet derao, a da se nije umorio, pismo koje je neprestano započinjao a nikako završavao.Kad mu je sluga javio da dolazi Zana, kardinal uzvikne:— Draga grofice!I jurnu joj u susret.Zana dopusti poljupce kojima je kardinal obasuo njezine ruke' i ramena. Ona se smjesti po mogućnosti što udobnije i zapodjene razgovor.11*163Monsinjor započne s uvjeravanjima o svojoj zahvalnosti, koja nisu bila lišena crkvene rječitosti. Zana mu prekide riječ:— Znate li, monsinjore, da ste vi ljubavnik koji nježno osjeća i da sam vam zahvalna?— Zašto?— Ne za dar što ste mi ga jutros dostavili, već što ste bili tako oprezni da mi ga ne pošaljete u malu kuću. To je zaista nježno.— Kod koga bismo drugoga mogli" govoriti o nježnom osjećanju — odvrati kardinal.— Vi niste sretan čovjek — reče Zana.— Priznajem i sreća me plaši, ona me sputava; zbog nje mi je teško gledati druge ljude. Sjećam ?e one paganske bajke o Jupitru kojemu su dodijale njegove zrake. iZana se nasmiješi.— Vi dolazite iz Versaja? — upita on nestrpljivo.-f Da...— Jeste li je vidjeli?— Dolazim ... upravo od nje...— Ona nije ... ništa kazala?— Sto bi rekla?— Oprostite, to nije više znatiželja, to je srdžba.■ — Ne pitajte me.— Oh, grofice!— Ne, velim vam.— Pomislio bih da donosite nekakvu lošu vijest.— Monsinjore, ne dajte da govorim.— Grofice, grofice ... I kardinal problijedi.— Prevelika sreća — progovori on — pretvara se u nesreću. Ali, ne štedite me ako se kakva nesreća sprema; zar nije tako?— Ja ću to naprotiv nazvati velikom srećom, monsinjore — odvrati Zana.164— To?... što hoćete time reći? Koja stvar jesreća I \i— Sto ništa nije otkriveno — odvrati Zana suho.— Oh!... — uzviknu kardinal sa smiješkom ... — S mjerama opreznosti, s razborom dva srca i jednog duha...— Jedan duh i dva srca, monsinjore, ne mogu spriječiti očima da motre kroz lišće.— Zar je tko vidio! — uzviknu Roan preplašeno.— Imam puno uzroka da u to vjerujem.— A zatim... ako je tko vidio, da li je i prepoznao?— Oh! na to ne mislite, monsinjore; kad bi koji čovjek bio u posjedu ove tajne, Žana de Valoa bila bi već na drugom kraju svijeta, a vi biste momi biti mrtvi.— To je istina, grofice. Vidjeli su dobro ... Vidjeli su da se perivojem šeću ljudi, a zar to nije dopušteno?— Pitajte kralja.— Kralj to zna!— Ja vam ponavljam, kad bi kralj to znao, vi biste bili već u Bastilji, a ja u bolnici. Ali pošto nesreća kojoj smo izbjegli vrijedi isto koliko i dvije obećane sreće, ja dolazim da vam kažem: ne iskušavajte boga još jednom.— Sto znače vaše riječi, draga grofice?— Zar ih ne shvaćate?

— Ja se bojim.—. Ja bih se bojala kad me vi ne biste umiriJi.— A što da u tu svrhu učinim?— Da više ne idete u Versaj.Kardinal skoči. :— Danju? — reče on smiješeći se.— Najprije danju, a zatim ni noću. Gospodin de Roan zadršće i pusti grofičinuruku.165— To je nemoguće — reče on.— A sada je na meni red da vam pogledam u lice; vi ste rekli, mislim, da je to nemoguće. Zašto bi bilo nemoguće, molim vas?— Jer u mojem srcu gori ljubav koja će svršiti samo mojim životom.— To opažam — prekide mu grofica riječ ironično. — Ako se opet vratite onamo, vaša će ljubav svršiti samo s vašim životom, i oboje će biti odsječeno jednim udarcem.— Koje strahote, grofice! Vi ste još juče bilitako srčani!— Ja sam srčana kao životinja. Ja se ničega ne bojim dok nema opasnosti.—* U mene je srčanost moga roda. Ja sam sretan samo u prisustvu opasnosti — odvrati kardinal.— Vrlo dobro; ali tada mi dopustite da vam kažem... ,'— Ništa, grofice, ništa — uzviknu zaljubljeni' prelat — kocka je bačena! Ja ću se vratiti u Versaj.— Posve sam? — upita grofica.— Zar me vi ostavljate? — progovori Roan kao da prigovara.— Ja najprije.— Ona će doći ipak.— Vi se varate, ona neće doći.— Jeste li došli samo zato da mi to isporučite od nje? — reče kardinal zadrhtavši.— To je udarac koji vam već pola sata nastojim olakšati.— I ona neće više da me vidi?— Nikada, i ja sam joj to savjetovala.— Gospođo — progovori Roan usrdnim glasom — to je zlo od vas što zabadete nož u moje srce.— Još veće bi bilo zlo, monsinjore, dopustiti da se dva bića upropaste u pomanjkanju dobrog savjeta. Ja ga dajem i neka se njime koristi tko hoće. \— Grofice, grofice, radije ću umrijeti.166— To se tiče vas i nije teško.— Umrijeti da umreš — reče kardinal muklim glasom — velim svršetak prokletoga.— Pobožni duhovniče, vi činite svetogrđe — reče grofica — kao podanik rušite s prijestola svoju kraljicu! Kao muškarac upropašćujete jednu ženu.Kardinal zgrabi groficu za ruku i progovori joj kao u bunilu:— Priznajte mi da vam ona to nije kazala! — uzvikrfu on — i da me se ona neće tako odreći.— Ja vam govorim u njezino ime.— Ona traži možda odgodu?— Uzmite to kako vam drago; ali pokoravajte se njezinoj zapovijedi.— Perivoj nije jedino mjesto gdje je mogu vidjeti; ima hiljadu sigurnijih mjesta. Kraljica je napokon bila i kod vas!— Monsinjore, ni riječi više; ja nosim u sebi jedno smrtno breme, a to je vaša tajna. Ja se ne smatram dosta jakom da to breme dugo nosim. Ono što ne učini indiskrecija, slučaj i zloba vaših neprijatelja, može učiniti grižnja savjesti. Ja je smatram, vidite li, sposobnom da u trenutku očaja sve prizna kralju.— Bože moj, je li to moguće? — uzviknu de Roan — ona bi to učinila?— Da je vidite, ona bi vam se morala smiliti. Kardinal naglo ustane.— Što da se čini? — progovori on.— Pružiti joj utjehu šutnje.— Ona će misliti da sam zaboravio na nju. Zana slegne ramenima.— Ona će me smatrati plašljivcem.— Zato što je spašavate, nikada.— Zar žena oprašta kada se uklanjamo njezinom prisustvu?

— Ne sudite kraljicu tako kako biste mene sudili...167— Ja je smatram velikom i jakom. Ja je volim radi njezine srčanosti i plemenitog srca. Ona dakle može računati na mene, kao što i ja računam na nju. Još ću se posljednji put sastati s njom; neka potpuno sazna moje mišljenje; ono što će odlučiti nakon toga, kada me sasluša, ja ću učiniti kao sveti zavjet.Zana ustade.— Kako vam drago — reče ona. — Idite, ali ćete ići sami. Ja sam ključ od perivoja bacila u Senu kad sam se danas vraćala. Vi ćete dakle po volji poći u Versaj, dok ću ja krenuti u Švicarsku ili u Holandiju. Što dalje budem od bombe, to ću se manje bojati njezina rasprsnuća.— Grofice, vi biste me ostavili! Oh, bože moj, s kime bih onda razgovarao o njoj?— Zar nemate perivoj? — reče Žana.— Grofice, budite milosrdni. Ja očajavam — progovori prelat ganuto.— Dobro — odvrati Žana surovo — vi očajavate, gospodine de Roan, ali ne dajte se na djetinjarije koje su opasnije od baruta, kuge i smrti! Ako vam je toliko stalo do te žene, onda je sačuvajte umjesto da je upropastite, pa ako vam posve ne manjka srca i pamćenja, ne usudite se povući u propast one koji su vam iz prijateljstva poslužili. Ja se ne igram s vatrom. Zakunite mi se da nećete učiniti nikakav korak da vidite kraljicu. .. Ne kažem da ne govorite s njom za petnaest dana od danas. Hoćete li se zavjeri ti? Ako se zavjerite, ja ću ostati i još ću vam moći služiti. Jeste li dosta jaki da prkosite svemu. Ako prekršite moju i njezinu zabranu, ja ću to saznati i za deset minuta otputovati. Vi se onda izvlačite kako možete.— To je grozno — prošapće kardinal — pad je užasan, lišiti se te sreće! Oh, ja ću od toga umrijeti.—>. Ostavite to — šapnu mu Zana na uho — vi ste ljubili samo iz taštine.— Danas zbog prave ljubavi — odvrati kardinal.X98— Dakle trpite danas; to je uvjet buduće sreće. Odlučite se, monsinjore, hoću li ostati ovdje ili krenuti u Lozanu.— Ostanite, grofice, ali pronađite sredstvo koje ublažuje bol. Rana je odviše strašna. *— Zakunite mi se da ćete me slušati.— Zadajem vam svoju riječ kao Roan.— Dobro! To sredstvo je pronađeno. Ja vam zabranjujem sastanke, ali vam ne zabranjujem dopisivanje.— Je li moguće! — uzviknu kardinal kojega je nada opet osokolila. — Ja ću moći pisati?—' Pokušajte.— I... ona će mi odgovoriti?— Ja ću to pokušati udesiti.Kardinal je obasuo Zaninu ruku poljupcima. Nazvao je svojim anđelom čuvarom.Demon ,u grofičinu srcu morao se je jako napi-njati.XXVIIINOCIstoga dana, u četiri sata poslije podne, zaustavio se jedan jahač na proplanku perivoja Apolo-nova kupališta. Ovaj jahač šetao se zamišljen kao Hipolit, pustivši uzde da vise o vratu konju.On se, kako rekosmo, zaustavio na onom mjestu gdje je de Roan tri noći uzastopno zaustavljao svoga konja. Kopita su sasvim razrovala tlo i on je opazio da su mlade grančice hrasta, za koji je konj bio privezan, obršćene.Jahač siđe s konja.— To je vrlo opustošeno mjesto — reče on. I on se približi zidu.— Ovdje su tragovi uspinjanja, ovdje su vrata koja su tek nedavno bila otvarana. To sam i mislio.169Konjanik uhvati opet uzde svoga konja, sjedne u sedlo i nestade ga iza ugla ogradnog zida.Sto se pak tiče Šamija, on je, pokoravajući se kraljičinu nalogu, ostao zatvoren u svojoj kućici u očekivanju glasa od nje.Pade noć, ali ništa se ne pojavi. Sarni je sjedio na prozoru koji je gledao- u malu ulicu. Kraljica je kazala: kod ulaza u lovčevu kuću.On je gledao u mrklu noć i nadao se od minute do minute da će začuti kojeg jahača ili nagli korak kakvog glasnika.Odbilo je deset sati. Nigdje ništa. Kraljica je Sarnija prevarila, popustila je prvomu iznenađenju. Postiđena, obećala je ono što nije mogla održati. Sarni se s onom prenagljenom sumnjičavošću, koja karakteriše zaljubljene ljude, već počeo kajati što je tako brzo povjerovao.— Kako sam mogao ja povjerovati u laži i žrtvovati svoje uvjerenje glupoj nadi? — pomisli on.

On je bijesno razvijao tu nesretnu misao kad lak udarac šačice pijeska u okna drugog prozora primami njegovu pažnju; on potrča prema perivoju. Tada primijeti žensku priliku u širokoj crnoj kabanici, koja je podigla prema njemu blijedo lice. On se nije mogao uzdržati a da ne usklikne od veselja i kajanja u isti mah. TO' je bila kraljica!Jednim skokom vine se kroz prozor i pade pred < Mariju Antoanetu.— Ah, vi ste tu, gospodine? To je sreća — progovori kraljica ganutim glasom — što ste radili?— Vi, vi, gospođo!... Je li moguće? ... Vi sami? — odvrati Sarni protrnuvši.— Zar ste sumnjali?— Nisam se usudio nadati da ću vas vidjeti, gospođo — reče Šarni zahvalno.Ona mu prekide riječ:— Ne stojmo ovdje — reče ona — tu je svjetlo-; imate li mač?Imam.170— Dobro! Recite mi gdje su ušli ljudi koje ste vidjeli?— Na ova vrata.— A u koje doba?— Svaki put tačno u pola noći.— Nema razloga da ne dođu i ove noći. Vi niste o tome ni s kim govorili?— Ni sa živom dušom.— Sakrijmo se u grmlje i čekajmo.— Oh, vaše veličanstvo...Kraljica pođe naprijed prilično brzim korakom.— Vi ćete shvatiti — reče ona najednom, kao da želi preteći Sarnijeve misli — da tu stvar nisam saopćila poručniku policije! Otkad sam se potužila, gospodin de Krosne morao bi mi već pribaviti zadovoljštinu.,Ako stvorenje koje je prisvojilo moje ime, pošto ima. moju sličnost, nije još uhapšeno, ako sva tajna nije još rasvijetljena, onda postoje dva razloga: ili nesposobnost de Kro-snea — što ne može biti — ili njegov sporazum s mojim neprijateljima. Prema tome, meni se čini da je gotovo nemoguće igrati u mojem perivoju takvu komediju. Sto mislite vi o tome?— Molim vaše veličanstvo za dozvolu da više ne otvorim usta. Ja očajavam; ja više ništa ne sumnjam.— Vi ste bar pošten čovjek — reče živahno kraljica — vi umijete reći svoje u lice; to je zasluga koja pokadšto može raniti nedužne, ako se u pogledu njih varamo: ali rana zacjeljuje.— Oh, gospođo, jedanaest sati udara; ja dršćem.— Umirite se, ovdje nema nikoga — reče kraljica i udalji svoga druga, iSarni posluša. On otrča u grmlje do zidova.— Nema nikoga — reče on vrativši se.— Gdje se dogodio prizor koji ste mi ispripo-vijedili?171— Gospođo, kad sam se vratio sa svoga istraživanja, strašno me zaboljelo srce. Ugledah vas na istom mjestu gdje sam minulih noći vidio lažnu kraljicu Francuske.— Ovdje! — uzvikne kraljica i udalji se s gađenjem.— Pod tim kestenom, gospođo.— Onda stanimo na drugo mjesto, gospodine — progovori Marija Antoaneta — jer ako su ovamo dolazili, oni će se opet vratiti.Šarni pođe s kraljicom u drugi drvored. Srce mu je jako kucalo te se pobojao da od njegovih kucaja neće čuti šum vrata kad se budu otvarala.Kraljica, šutljiva i ponosna, čekala je da se pojavi živi dokaz njezine nevinosti. Odbije ponoć. Vrata perivoja ne otvoriše se.Minu pola sata, a zatim još petnaest minuta. Kraljica zatopće nestrpljivo nogom.— Vidjet ćete da danas neće doći — progovori ona — ovakve nesreće događaju se samo meni!I rekavši te riječi, pogleda de Šamija kao da će s njime zametnuti svađu ako opazi na njegovu licu najmanji znak ironije. Ali je on sačuvao tako dostojanstveno i melanholično' držanje da je njegovo lice u tom trenutku zacijelo odražavalo strpljivost mučenika. Kraljica ga uzme ispod ruke i dovede natrag pod kesten, gdje su se bili najprije zaustavili.— Vi kažete — prošapće ona — da je to bilo ovdje?— Upravo ovdje, gospodo.— Ovdje je ona žena dala ružu muškarcu?— Jest, vaše veličanstvo.

Kraljica bijaše tako* slaba i tako umorna od dugog boravka u vlažnom perivoju da se naslonila o deblo drveta i spustila glavu na grudi.Najednom podigavši glavu, ona progovori:172— Gospodine, vi imate pravo; ja sam osuđena. Obećala sam dokazati vam danas da ste me oklevetali. Ali nisam uspjela.— Gospođo... — prošapće Sarni.— Ja sam učinila — nastavi .kraljica — što ni jedna žena na mojem mjestu ne bi učinila. Ne govorim o kraljicama. Oh, gospodine, što je kraljica kad ona ne može vladati ni jednim srcem? Sto je kraljica kad ne može steći ni poštovanje jednog čestitog čovjeka? Gospodine, pomozite mi bar da se dignem i odem, ne prezirite me toliko da mi i svoju ruku uskraćujete.Sarni pade na koljena.— Gospođo — reče on — da nisam nesretnik koji vas ljubi, vi biste mi oprostili, nije li tako.— Vi! — uzviknu kraljica gorkim smijehom— vi, mene ljubite i smatrate me ozloglašenom!...1— Oh, gospođo!— Vi!... koji biste morali pamtiti, vi me okrivljujete da sam ovdje dala ružu, ondje poljubac, tamo dalje i svoju ljubav drugom muškarcu... gospodine, ne lažite, vi me ne ljubite!Kraljica uhvati njegovu ruku i privuče ga k sebi.— Vi ste vidjeli!... vi ste čuli... Zar ne, to sam bila ja? — progovori ona prigušenim glasom .. .— Oh! to sam bila ja, ne tražite ništa drugo... Dakle! ako na ovom istom mjestu, pod istim ovim kestenom, sjedeći kako sam sjedila, a vi do mojih nogu, kako je bio drugi, ako vam stišćem ruku, u.ko vas približujem mojim grudima, ako vas uzimam u svoje naručje i kažem: gospodine de Sarni, ja nisam ljubila, ne ljubim i neću ljubiti nego samo jedno biće na tome svijetu... a to ste vi1 Hoće li to biti dovoljan dokaz da ne može biti nepoštena ona koja u svojem srcu nosi božansku vatru ljubavi kao što je ova?173Sarni zajeca od ganuća.— Dopustite mi da vam beskrajno zahvalim. Ona ustade i reče zbunjeno: *— Hoćete li moj život? — a zatim dodade: — Dajte mi ruku i vodite me svuda kuda su drugi išli! Najprije ovdje gdje je onaj čovjek dobio ružu...Ona izvuče iz svoje haljine jednu ružu, još toplu od vatre koja je pekla njezine grudi. — Uzmite! — progovori ona.On pomiriše miris ruže i pritisnu je na svoja prsa. )— Ovdje — prihvati ona — dala je drugome poljubiti ruku?— Obje ruke! — progovori Sami teturajući kad su žarke kraljičine ruke prekrile njegovo lice.— To je sad očišćeno mjesto — progovori kraljica sa smiješkom. — A onda su oni pošli u Apolo-novo kupalište?Sarni se zaustavi iznenađen, napola mrtav.— To je mjesto — progovori kraljica veselo — gdje ne ulazim nego samo danju. Hajdemo zajedno pogledati vrata kroz koja je pobjegao taj ljubavnik i kraljica. !*Vesela i laka, opirući se o rame najsretnijeg čovjeka, ona prođe gotovo trčeći do vrata iza kojih su se vidjeli tragovi konjskih kopita.— To je bilo ovdje, izvana — reče Šarni.— Ja imam sve ključeve — odgovori kraljica. -Otvorite, gospodine de Sarni; da se uputimo.Oni iziđu i sagnu se da bolje vide; mjesec isplovi iz oblaka kao da im želi pomoći u potraživanjima.Kada se o svemu osvjedočila, pusti Sarni ja da se vrati i privuče ga k sebi blagim pritiskom.Vrata se zatvore za njima.Dva su sata odbila.174— Zbogom — progovori ona. — Vratite se kući.Do sutra.Ona mu stisnu ruku i ne rekavši više ni riječi udalji se brzo ispod stabala u pravcu dvora.S one strane vrata, koja su oni zatvorili, digao se jedan čovjek iz sredine grmlja i nestao pod dr-većem uz cestu.Taj čovjek, udaljujući se, ponio je sa sobom kraljičinu tajnu.XXIX RASTANAK

Kraljica ustade sutradan nasmijana i vedra. Njezine straže dobile su zapovijed da k njoj puste svakoga. Bila je nedjelja i njezino veličanstvo, kad se probudilo, reklo je:— Gle krasnog dana; danas je lijepo živjeti.Ona se žurila u crkvu. Misu je slušala a da nije bila rastresena. Nikad nije saginjala tako nisko svoju glavu.Dok je ona molila, mnoštvo se nagomilalo kao i svake nedjelje na prolazu od odaja kraljičinih do kapelice; i stepenice su bile pune plemića i gospođa. Među posljednjima sjala je u raskošnoj odjeći gospođa de La Mot. A u dvostrukom redu plemića bio je ide Sarni, kojemu je mnogo njegovih prijatelja čestitalo na ozdravljenju i povratku. Olivier je bio tek odnedavno prijatelj kraljičin, i već se svatko nazivao njegovim prijateljem.Dok je sva ta čestitanja primao sa zadovoljstvom sretnog čovjeka, Šarni opazi sučelice jednu priliku čija ga mračna bljedoća i nepomičnost iznenadi usred njegove zanesenosti. On prepozna Filipa de Tavernija, stisnuta u svoju odoru i s rukom na dršku svoga mača.175Šarni pozdravi Filipa i prokrči put kroz skupinu do njega.— Gospodine de Taverni — reče on pozdravljajući ga mnogo prijaznije nego prvi put — moram vam zahvaliti za vašu brigu zbog moje bolesti.Filip porumeni i obori pogled.Bit će mi čast, gospodine — nastavi Šarni — da vam sutra uzvratim posjet, i ja se nadam da se više ne ljutite na mene.— Ni najmanje, gospodine — odvrati Filip. Šarni htjede pružiti ruku Filipu kad bubanjnavijesti dolazak kraljičin.— Eto kraljice, gospodine — reče Filip lagano. Svoje je riječi popratio više melanholičnim nego hladnim naklonom.Šarni, malo' zatečen, požuri se svojim prijateljima u desnom redu. Filip ostade na svojoj strani kao da čuva stražu.Kraljica se približavala; vidjeli su kako> se mnogima osmjehnula i molbe primila. Iz daleka je ugledala Šamija i nije skidala više s njega očiju, i to sa smionom srčanošću koju su njezini neprijatelji nazivali bestidnošću. Zatim progovori glasno:— Molite danas, gospodo, molite; danas neću ništa moći odbiti.Šarni je bio dirnut do dna srca naglaskom i smislom tih čarobnih riječi.Najednom je iz toga slatkog zanosa trže šum koraka i zvuk neobičnog glasa.Koraci su odjekivali s lijeve strane, a glas uzbuđen ali ozbiljan, progovori:— Gospođo!...Kraljica opazi Filipa; nije mogla zatomiti prvu kretnju čuđenja kad se našla između dva čovjeka, od kojih je jednoga previše voljela, a drugoga nedovoljno.— Vi, gospodine de Taverni — uzviknu ona sa-bravši se — imate li vi što zamoliti od mene? Govorite!176— Samo deset minuta, ako vaše veličanstvo ima vremena — odvrati Filip naklonivši se, a da nije mogao ublažiti bi jedilo svoga čela. >— Odmah gospodine — reče kraljica, bacivši kradom pogled na Šarnija — pratite me.I ona krenu puno brže kad je začula za sobom Filipove korake. Ali je i dalje nastavljala s primanjem pisama i molbi, dala nekoliko naloga i tek onda se vratila u svoje odaje.Četvrt sat kasnije bio je Filip uveden u knjižnicu, gdje je njezino veličanstvo primalo svake nedjelje.— Ah, gospodine de Taverni, uđite — progo-* vori ona prijaznim glasom — uđite i razvedrite ml odmah svoje lice. Moram vam priznati da se svaki put uznemirujem kad koji od Taverni ja želi sa mnom govoriti. Vaši donose nesreću. Umirite me brzo, gospodine de Taverni... i recite" da mi ne dolazite saopćiti kakvu nesreću.Filip, koji je nakon toga uvoda još više problijedio, smiri se. Videći da kraljica nije baš ozbiljno rekla te riječi, odgovori:— Gospođo, čast mi je uvjeriti vaše veličanstvo da vam ovaj put donosim dobru vijest.— Oh, vijest! — izusti kraljica.— Da, vaše veličanstvo.— Bože moj — odvrati kraljica poprimivši ono veselo držanje koje je Filipa činilo tako nesretnim — eto vi ste uzdahnuli!— Gospođo — prihvati Filip ozbiljno — dvije riječi bit će dovoljne da potpuno umire vaše veličanstvo, vaše se plemenito lice neće samo danas naoblačiti zbog približenja jednog Tavernija. nego se njegovom

krivnjom neće uopće nikad više na-mrštiti. Današnjim danom, gospodo, posljednji de Taverni iščeznut će s dvora Francuske, a da se u nj nikad više ne vrati.Kraljica napusti odmah veselo raspoloženje i reče: Kraljičin đerdan n177— Vi odlazite!— Da, vaše veličanstvo. v- Znači, i vi!Filip se nakloni.— Moja sestra bila je već tako nesretna da je morala ostaviti vaše veličanstvo; ja sam također postao suvišan kod kraljice te odlazim.Kraljica sjede jako uznemirena pri pomisli da je Andrea zamolila svoj trajni otpust-sutradan poslije kraljičina sastanka kod doktora Luja.— Čudnovato! — prošapće ona zamišljeno. Filip ostade uspravno kao kip od mramora,očekujući kretnju otpusta.Ali se kraljica najednom prenu iz svoje letargije i progovori:—i Kamo idete?— Hoću da pođem gospodinu Lapejruzu — odvrati Filip?— Gospodin Lapejruz nalazi se ovaj čas veoma daleko.—■ Ja sam sve udesio da dođem k njemu.— A znate li vi da njemu proriču strašnu smrt?— Strašnu, to ne znam — odvrati Filip — ali skoru, to mi je poznato.i— I vi putujete?On se nasmiješi blago.— Baš zato hoću da slijedim Lapejruza — reče Filip.Kraljica opet tjeskobno zašutje, a zatim reče.— Zašto odlazite?— Jer me mnogo zanima putovanje — odvrati Filip blago.— Ali vi ste već putovali oko svijeta — prihvati kraljica, koju je malo smutio taj junački mir.— Putovao sam u Novi svijet, istina je, go-spođo', ali nisam još mnoge zemlje obišao.Kraljica učini kretnju zlovolje i ponovi što je već i Andrei kazala:178— Tavernijevi imaju srce od čelika. Vaša sestra i vi ste strašni ljudi, prijatelji koje napokon zamrzimo. Vi idete ne da putujete, jer vi ste za to pre-umorni, već da mene ostavite. Vašu sestru, kano je rekla, poziva religija, ali ona krije u sebi žarko srce pod pepelom. Ukratko, ona je htjela otići i otišla je. Vi biste mogli biti sretni, ali sada idete također ... rekla sam vam maloprije: Taverni je vi mi donose nesreću!— Štedite nas, gospođo; kad bi se vaše veličanstvo smilovalo i bolje zavirilo u naša srca, našlo bi u njima beskrajnu odanost.— Slušajte! — uzviknu kraljica ljutite* — vi ste pravi kveker, a ona je filozof, dakle nemoguće prilike. Oh, dragi moj gospodine de Taverni, budite tolerantni, ili bolje, ne budite sebični.— Gospođo, sebičnost je krepost kad pomoću nje uzvisimo predmete svoga obožavanja.Ona porumeni.— Sve što znam — reče ona — jest da sam ljubila Andreu, a ona me ostavila. Ponizuje me kad vidim da moju kuću ostavljaju dvije tako savršene osobe, gospodine, ja se ne šalim.— Ništa ne može poniziti tako uzvišenu osobu kao što ste vi, gospođo — reče Taverni hladno — stid ne dostiže tako visoka čela kao što je vaše.— Ja pažljivo tražim — nastavi kraljica — što vas je moglo ozlijediti.— Ništa me nije ozlijedilo, gospođo — prihvati Filip živahni je.— Vaš čin je potvrđen; vaša sreća bila je u najboljem toku; ja sam vas odlikovala ...— Ponavljam vašemu veličanstvu da nema na dvoru ništa što mi se ne bi sviđalo.— A kad bih vam ja rekla da ostanete... kad bih vam to naložila? -— Boljelo bi me, ali ja bih morao uskratiti poslušnost vašem veličanstvu.li*179Kraljica treći put zaroni u mučaljivu uzdržlji-vost, a zatim progovori:— Možda vam se ovdje netko ne sviđa? Vi ste mrki.— Nema nikoga tko mi se ne bi sviđao.

— Ja sam mislila da ste u lošim odnosima... s gospodinom de Sarnijem ... koga ste ranili u dvoboju — progovori kraljica, koja je postepeno oživljavala. — Pa kako je prirodno da izbjegavamo ljude koje ne volimo, vi ste zaželjeli ostaviti dvor čim ste opazili xla se gospodin de Sarni vratio.Filip ne odgovori ništa.Kraljica, koja se varala u pogledu toga hrabrog čovjeka, mislila je da ima posla s običnim ljubomornim bićem. Ona ga je bez poštede proganjala.— Vi znate tek od danas da se gospodin de Šarni vratio. Velim od danas, a danas vi tražite od mene otpust?Filip se uspravi okrutno.— Gospođo — reče on — ja tek od danas znam za povratak gospodina de Šamija, to je istina; samo to nešto duže traje nego< vaše veličanstvo misli, jer sam ja vidio gospodina de Sarnija u dva sata uju-tru na vratima perivoja, nasuprot Apolonovu kupalištu. !Sad problijedi kraljica; i pošto je s divljenjem, koje je bilo pomiješano sa stravom, promatrala savršenu učtivost što ju je plemić sačuvao u svojoj srdžbi, prošapće ona tihim glasom:— Dobro; idite, gospodine, ja vas više ne zaustavljam.Filip pozdravi posljednji put i ode laganim koracima. ,Kraljica se kao gromom ošinuta sruši u naslonjač, rekavši:— Francuska! zemljo plemenitih srdaca!180XXXKARDINALOVA LJUBOMORAMeđutim je kardinal proživio tri teške noći. Ni od koga nikakva glasa, nikakve nade na posjet! Ta mrtva tišina poslije strastvene uzbuđenosti, to bijaše podrumska tama nakon vesele sunčane svjetlosti. Kad je vidio da ništa ne dolazi, kad nije čuo ništa osim šutnje, uplaši se kardinal da je ta kušnja zlo svršila po njega. Ta neugoda postade kardinalu nesnosna; on je u pola dana deset puta slao glasnika u stan grofice de La Mot, deset puta u Ver-sai. Deseti g'asnik dovede mu napokon 2anu, koja je ondje bdjela nad Sarnijem i kraljicom. 'Kad je ugleda, kardinal planu:— Kako možete živjeti tako mirno! — reče joj on. — Kako možete vi, znajući da sam na mukama, a nazivate se mojem prijateljicom, te muke produ-žavati do smrti.— Eh, monsinjore, strpite se, molim vas — odvrati Žana. — Ono što sam ja učinila u Versaju. daleko od vas, mnogo je korisnije od onoga što ste vi učinili ovdje čeznući za mnom.— Nismo tako okrutni — reče njegova preuz-višenost, ublažena nadom da će čuti što novo. — Dakle, što se ondje govori?— Odsutnost je bolno zlo, bilo da od njega trpimo u Parizu ili da ga osjećamo u Versaju.— To me ushićuje, i ja vam za' to zahvaljujem; ali...— Sto?— Dokazi!?— Sto znači ta riječ? Dokazi!... Jeste li vi pri svijesti, mensinjore, da od žene tražite dokaze o njezinim pogreškama?— Ja ne tražim dokaze za kakvu parnicu, grofice, ja tražim kakav ljubavni zalog.181— Meni se čini — reče ona, pogledavši kardinala neobično — da vi previše tražite ili previše zaboravljate.— Oh, ja znam što mi namjeravate reći, znam da se moram smatrati veoma počašćenim: ali pro-suđujte moje srce po vašem, grofice. Kako biste primili to da vas ovako bace na stranu pošto ste primili znakove sklonosti?— Vi ste rekli znakove, ako se ne varam? — odvrati 2ana istim podsmješljivim glasom.— Oh, sigurno je da me možete nekažnjeno tući; sigurno je da me ništa ne ovlašćuje da se tužim; ali ja se ipak tužim...— U tom slučaju, monsinjore, ja ne mogu biti odgovorna za vaše nezadovoljstvo ako ono ima samo neosnovane ili uopće nikakve uzroke.— Grofice, vi zlo postupate sa mnom.— Monsinjore, ja ponavljam vaše riječi. Ja pratim vaše izlaganje.— Nadahnite se sama sobom, umjesto što mi predbacujete moje gluposti; pomozite mi, umjesto što me mučite.— Ja vam ne mogu pomoći ondje gdje vidim da se ništa ne da učiniti.

—i Vi ne vidite da se što može učiniti? — reče kardinal naglašavajući svaku riječ.— Ništa.— No, gospođo — dodade on žestoko — sav svijet možda ne kaže isto što vi kažete.— Ah, monsinjore, eto mi smo dospjeli do srđ?b°. i više se ne razumijemo. Vaša preuzvišenost neka mi oprosti ako to opažam.— Do srdžbe, da ... Vaša zla volja goni me na to, grofice.-I vi ne promišljate je li to nepravda?— O ne! Ako vi meni ne služite više, onda je to stoga što drukčije ne možete, ja to dobro vidim.— Vi dobro sudite; zašto me dakle optužujete?182— Zato jer ste vi meni dužni kazati svu istinu, gospođo.— Istinu! ja sam vam kazala ono što znam.— Vi mi kažete da je kraljica koketa, da ons ljude razdražuje radi sebičnosti, a zatim ih tjera u očaj.2ana ga pogleda iznenađeno.— Izjasnite se — reče ona zadrhtavši od veselja.Uistinu, ona je u kardinalovoj ljubomori ugledala izlaz koji joj okolnosti možda ne bi dale da se izvuče iz tako teškog položaja.— Priznajte mi — nastavi kardinal, koji nije više računao sa svojom strašću — da me kraljica više neće da vidi.— To ja ne kažem, monsinjore.— Priznajte da me ona, ako me odbija svojom voljom, čemu se još uvijek nadam, stavlja samo zato iz posjeda i drži daleko od sebe da ne uznemiri kojeg drugog ljubavnika, kod kojega bi moje obožavanje moglo pobuditi sumnju.— Ah, monsinjore — uzviknu 2ana tako medeno čudesnim glasom da je probudila puno više sumnje nego što je željela.— Slušajte me — prihvati de Roan — posljednji put kad sam vidio njezino veličanstvo mislim da sam čuo nekoga u grmlju.— Budalaština!— Ja ću sve izreći što naslućujem.— Ne recite ni riječ više, monsinjore, vi vrijeđate kraljicu; uostalom, kad bi to bila istina, vi biste i onda griješili što joj ubrajate u grijeh prošlost.— Prošlost, prošlost! Eto velike riječi; ali ta riječ pada, grofice, ako je ta prošlost još sadašnjost i mora biti budućnost.— Uh, monsinjore, vi govorite sa mnom kao s kakvim mešetarom kojeg biste mogli optužiti da vas je uvukao u loš posao. Vaše sumnje, .monsi-183njore, tako su uvredljive za kraljicu, da će napokon i mene vrijeđati.— Tad mi dokažite, grofice ...— Ah. monsinjcre, ako budete ponavljali tu riječ, ja ću uvredu uzeti"'na svoj račun.— Ukratko ... voli li ona mene nešto malo?— Tu ima posve jednostavno sredstvo, mon-sinjore — odvrati Zana pokazujući kardinalu njegov pisaći stol i sve što je potrebno za pisanje. —Sjednite onamo i pitajte nju.Kardinal zgrabi Zaninu ruku:— Vi ćete joj to pisamce dostaviti? — reče on.— Ako joj ga ja ne bih dostavila, tko bi inače preuzeo na se taj zadatak? ■;— I... vi mi obećavate odgovor?— Kad ne biste dobili odgovor, kako biste znali čega da se držite?— Oh, izvrsno, grofice, kad tako govorite, volim vas... j— Nije li tako? —. doda ona sa svojim finim smiješkom.Kardinal sjede, uze pero i poče pisati. On je znao rječito pisati i lako je pisao pisma, pa ipak je poderao deset papira prije nego je napisao pisamce kojim je bio zadovoljan.— Ako budete uvijek tako radili, nikad nećete doći do cilja.— To je zato, grofice, što se ne pouzđajem u svoju nježnost; ona bi mogla i protiv moje volje prevršiti i kraljicu izmoriti.— Ah! — prihvati Zana ironično — ako joj pišete kao političar, ona će vam odgovoriti diplomatskim pismom. To je vaša stvar.

— Vi imate pravo, vi ste prava žena, duhom i src°m. Čujte, grofice, zašto bismo mi imali pred vama kakvu tajnu?Ona se nasmiješi.— Činjenica je da vi imate malo što tajiti od mene. ,184— Čitajte preko mojih ramena.I on zaista poče pisati pred njom; napisao je tako žarko pismo, tako mahnito, tako puno zaljubljenih i kompromitirajućih riječi da je 2ana, koja je pratila njegovo pisanje do potpisa, rekla u sebi.— On je napisao ono što mu se ja ne bih usudila kazivati u pero.Kardinal pročita još jednom i reče Zani. '— Je li dobro ovako?— Ako vas ona voli — odvrati izdajnica — vi ćete je sutra vidjeti; a sada budite mirni.— Do sutra; da.— Ja više ne tražim, monsinjore.Ona uzme zapečaćeno pismo, dopusti da je kardinal poljubi u oči i vrati se uveče kući.Tu, svučena i osvježena, stade razmišljati. Položaj je bio onakav kakav je zaželjela od svoga prvoga nastupa. Još dva koraka i ona će biti na cilju. Koga bi bilo bolje odabrati štitom: kraljicu ili kardinala?Kardinalovo pismo onemogućilo ga je da ikad optuži gospođu de La Mot kad bi ga ona prisilila da plati svotu dužnu za đerdan. Uzmimo da se kardinal i kraljica sastanu i da se sporazume, kako li će se usuditi da upropaste gospođu de La Mot, čuvaricu takve tajne? Kraljica neće činiti nikakve buke i vjerovati u kardinalovu mržnju, dok će kardinal vjerovati da je kraljica koketa; a ako dođe do kakve rasprave, to će biti iza zatvorenih vrata, pa bi gospođa de La Mot iskoristila tu izliku da se s lijepom svotom od milijuna i po progna sama iz domovine.Kardinal bi sigurno znao da je Zana uzela dijamante, kraljica bi to pogodila; ali što bi njima koristilo razglasiti stvar koja je tako usko povezana s perivojem i Apolonovim kupalištem? Samo jedno jedino pismo ne bi bilo dovoljno da se ustanovi čitav sistem obrane; kardinal umije vrlo vješto pisati i on će morati pisati sedam do osam pisama.185Sto se pak kraljice tiče, tko bi znao ne kuje li ona sa gospodinom Sarnijem oružje za 2anu de La Mot?Takvi krivudavi putevi dovode u najgorem slučaju do bijega, a Žana je unaprijed pretpostavljala sve stupnjeve toga razvoja. Najprije dospjeli rok isplate, zatim prijava draguljara. Kraljica će ravno poći do gospodina de Roana. Ali kako? Posredovanjem Žaninim, to je neizbježno. Žana će obavijestiti kardinala i pozvati ga da plati. Ako se bude ustručavao, zaprijetit će mu da će objaviti pisma; on će platiti./Pošto uslijedi isplata, neće više biti opasnosti. Sto se tiče javne sablazni, to će se morati još iskoristiti pitanje intrige, u toj tački potpuno zadovoljene. Čast jedne kraljice i jednog crkvenog dostojanstvenika za milijun i po, to je ipak odviše jeftino. Žana je mislila da bi dobila i tri milijuna kad bi htjela. ?Zašto je Žana bila tako sigurna za svoju stvar. Zato što je kardinal živio u uvjerenju da je tri noći redom vidio kraljicu za grmovima versajskog perivoja ... i zato što nema te moći na zemlji koja bi kardinalu mogla dokazati da se varao... Preostajao je samo jedan jedini dokaz prevare, živi dokaz koji će Žana udaljiti iz rasprave.Došavši do te tačke svoga razmišljanja, pristupi Žana k prozoru i ugleda Olivu koja je nemirna i znatiželjna stajala na svome balkonu.— Sad je sve ostalo na nama dvjema — pomisli Žana, pozdravivši je nježno.Grofica dade Olivi ugovoreni znak neka uveče dođe dolje. Dobivši ovaj znak, Oliva se silno razveselila i vratila u svoju sobu, dok je Žana nastavila razmišljati.Iako je Oliva bila zanesena društvom svoje nove prijateljice, bila je zadovoljna samo relativno, to jest utoliko ukoliko je promatrala taj savez kroz stakla svoga zatvora i smatrala ga ugodnim. Ali186iskrena Oliva nije tajila svojoj prijateljici da bi voljela šetnju po suncu mnogo više od noćnih šetnji.Žana sa svojim milovanjima i povjerljivostima bila je samo polovičan život; pravi život za Olivu bijaše novac i Bozir. Žana, koja je do temelja proučila tu teoriju, zavjerila se da će je u prvoj prilici upotrijebiti. Sabravši se, zapodjenula je s Olivom razgovor o neophodnosti da potpuno iščezne dokaz zločinačkih, prevara počinjenih u versajskom perivoju.Kad je pala noć, Oliva je sišla dolje. Žana je čekala pred vratima. Obje pođu ulicom Sen-Klod do opustjelih bulevara, gdje su sjele u svoja kola da mogu lakše razgovarati. Oliva je bila dobro za-ogrnuta u jednostavnu opravu i kukuljicu na glavi, dok se Žana obukla kao grizeta, tako da ih nitko ne bi mogao prepoznati. U tu svrhu trebalo bi prodrijeti u kočiju, što je smjela samo policija. Ali kod nje nije do sada još ništa pobudilo

sumnju. Osim toga je na toj kočiji bio grb kuće Valoa, dosta znamenita straža, čiju zabranu ne bi se»usudio prekršiti jednostavni policajac.Oliva je započela time što je Žanu obasula poljupcima, a ova ih je vraćala lihvarskim kamatima.— O kako mi je bilo dosadno — reče Oliva — ja sam vas tražila, dozivala. ;— Nije bilo moguće da vas posjetim, draga prijateljice, jer da sam vas posjetila, izvrgla bih se velikoj opasnosti, pa bih i vas uvukla.— Kako to? — upita Oliva začuđeno.— Strašna opasnost, mala moja, zbog koje i sad dršćem.— Oh, pripovijedajte mi to brzo.— Znate li da vi ovdje imate mnogo neprijatelja?— Na žalost, da!— I da ste zaželjeli izići da se rastresete?— U čemu ste mi vi tako prijateljski pomogli,187— Vi znate da sam vam govorila o onom pehar-ruku koji je nešto malo lud, ali vrlo ugodan i zaljubljen u kraljicu, kojoj vi malo naličite.— Da, znam i to.— Bila sam tako slaba pa sam vam predložila nedužnu zabavu, koja se sastojala u tome da se s jednim čovjekom malo našalimo i zavaramo ga da povjeruje kako je kraljica zaljubljena u njega.— Ah, da — reče Oliva.— Podsjećam vas na prve dvije šetnje što smo ih noću poduzele, u versajskom perivoju u društvu one budale.Oliva opet uzdahnu.— One dvije noći igrali ste svoju ulogu tako dobro da je naš zaljubljenik stvar ozbiljno shvatio.— To je možda bilo zlo — reče Oliva tiho — jer ini smo ga uistinu zavarale, što on ne zaslužuje; -to je divan kavalir.— Zar ne?— O da!— No čekajte, u tome nije ono zlo. Što ste mu dali jednu ražu, što ste se dali nazivati. veličanstvom, što ste pružili svoje ruke na poljubac, sve su to sitnice... Ali, mala moja Olivo, čini se da to nije sve.Oliva porumeni.— Kako... — prošapće Oliva. — U kojem pogledu ... ne bi to bilo još sve? ... r— Bio je i treći sastanak — reče 2ana.'— Da — reče Oliva oklijevajući — vi znate jer ste tamo bili.— Oprostite, draga prijateljice, ja sam bila kao uvijek na straži, pazeći samo da vaša uloga izgleda vjerovatnijom. Ja dakle nisam čula ni vidjela Što se u onoj špilji zbiva. Znam samo ono što ste mi pripovijedali. A pripovijedali ste mi, vrativši se, da ste se šetali, da ste čavrljali, a ruže i poljupci da su nastavili svoju igru. Ja, draga mala, vjerujem sve što mi se kaže.188— Ali... — reče Oliva zadrhtavši.— No, moja draga, naš ljubavnik čini se da kaže više negoli mu je tobožnja kraljica dopustila.— Sto?— Izgleda da se on, zaluđen i izgubljen, hvalio da je od kraljice dobio neporecivi dokaz ljubavi. Taj bijedni đavo zbilja je lud. On je lud jer laže, nije li tako? — reče Zana.— Sigurno — prošapće Oliva.— Ali vi se niste smjeli izvrći,, draga mala, tako strašnoj opasnosti da mi to prije ne kažete.— Napokon — uzviknu Oliva — kakva bi tu mogla biti opasnost? Da čujemo!— Evo u čemu. Mi imamo posla s jednim luđakom, to jest sa čovjekom koji se ništa he boji i ništa ne štedi. Dok se radilo samo o jednoj darovanoj ruži, o poljubljenoj ruci, nije se moglo ništa prigovoriti; kraljica ima ruža u svojem perivoju, ima ruke na raspolaganje svim svojim podanicima; ali ako je istina da je kod trećeg sastanka. .. Ah, ja se više ne smijem otkad mi ta misao kopa po glavi...Oliva osjeti kako joj zubi od straha počinju cvokotati.— Što će se onda dogoditi, dobra moja prijateljice? — zapita ona.— Ponajprije će biti da vi niste kraljica bar koliko ja znam.— Nisam.— A zatim ste prisvojili izgled njezina veličanstva da počinite lakomislenost te vrste...— No?

— To- se zove uvreda veličanstva. S tom riječi odvode ljude vrlo daleko.Oliva sakrije rukama lice.— U svemu — nastavi 2ana: — pošto niste počinili ono čim se on hvali, oslobodit ćete se tako da to dokažete. Dvije prijašnje lakoumnosti kazne189se tamnicom od dvije do četiri godine i progonstvom.— Tamnica! Progonstvo! — uzviknu Oliva ustrašeno.— To nije nesreća koja se ne bi dala ispraviti; ali ja ću uza sve to poduzeti mjere da se osiguram.— Sto! Zar će i vas uznemiriti?— Zar me taj luđak. neće također odmah prijaviti? Ah, jadna moja Olivo! To je bila mistifika-cija koja će vas skupo stajati.Oliva se rasplače,— I ja — reče ona — nikad ne mogu časka ostati mirna. Ja sam opsjednuta, što ćete! Poslije ove nesreće povući ću još i koju drugu na sebe.— Ne očajavajte već nastojte da izbjegnete sablazni.— Oh, kako ću se zatvoriti kod moga pokrovitelja. Sto, ako mu sve priznam?— Lijepa misao! čovjeku koji vas štiti, krijući svoju ljubav prema vama; čovjeku koji čeka samo na jednu riječ od vas da vas stane obožavati, idete vi kazati da ste počinili tu neopreznost s drugim! Kažem neopreznost, zapamtite to; ne gledajući na to da će on sumnjati.— Bože moj, vi imate pravo!— Još više: glas o tome će se proširiti, istrage činovnika pobudit će sumnje kod vašeg pokrovitelja. Tko zna neće li vas on, da se ulaska dvoru, izručiti?— Oh!— Uzmite da vas on jednostavno protjera, što će onda biti od vas?— Znam da sam izgubljena.— A kad to gospodin Bozir sazna — reče lagano Zana, proučavajući učinak posljednjeg udarca.Oliva skoči.— On će me ubiti. Oh, ne, ja ću se sama ubiti. Zar vi mene ne možete spasiti.190— Ja imam — odvrati Zana — u Pikardiji, u zabiti, jedan majurić. Kad bih mogla prije nego plane sablazan dokučiti to utočište, a da me ne opaze, možda bi još bilo izgleda.— Ali taj luđak vas pozna i uvijek će vas naći.— Oh! ako vi odete, ako se dobro sakrijete, neću se više bojati luđaka. Ja ću mu glasno reći: „Vi ste luđak kad, tako što tvrdite, dokažite svoje tvrdnje" — a to' bi njemu bilo nemoguće; i ja bih mu posve tiho prišapnula: „Vi ste lupež!"— Ja ću otputovati kad god vi zaželite — reče Oliva.— Ja mislim da bi to bilo razborito — odvratiZana.— Da odmah otputujem?— Ne, čekajte dok udesim sve pripreme za povoljan uspjeh. Sakrijte se, ne pokazujte se, čak ni meni. Preobrazite se da se ne poznate sami kad pogledate u ogledalo.— Dobro, dobro, računajte na mene, draga prijateljice!— I da odmah započnete, vratite se kući; sada više nemamo što razgovarati.— Vratimo se. Koliko trebate za svoje pripreme?— Ne znam, ali pazite na jedno: od sada do dana vašeg odlaska neću se pojaviti na mojem prozoru. Ako me ipak ugledate na prozoru, onda računajte da već toga dana morate otputovati, i zato budite spremni.— Da, dobra moja prijateljice, hvala vam. One se lagano vrate u ulicu Sen-Klod. Oliva se više nije usudila razgovarati sa Zanomkoja je bila odviše zamišljena. Kad su stigle, zagrlile su se; Oliva ponizno zamoli svoju prijateljicu da joj -oprosti nepriliku zbog neopreznosti.— Ja sam žena i ništa mi žensko nije čudno ni tuđe — odvrati gospoda de La Mot.191XXXIBIJEGVeć narednog dan krila je Oliva svoje postojanje od čitavog svijeta; nitko nije mogao slutiti da prebiva u ulici Sen-Klod. Uvijek se skrivala iza zastora i držala prozor zastrt, usprkos sunčanim zrakama koje su veselo pokušavale prodrijeti.

Zana je sa svoje strane pripremala sve da ne ostane iza nje nikakav trag kad se rasprsne bomba, jer je sutradan dospio rok isplate svote od pet stotina hiljada franaka. Taj strašni trenutak bio je posljednji cilj njezinih promatranja. Ona je mudro proračunala alternativu lakog bijega, ali taj bijeg bio bi najočitija optužba. Ostati nepomično pod udarcima protivnika; ostati s mogućnošću pada, ali i s nadom da i svoga protivnika usmrti: to je bila grofičina odluka. Zato se već sutradan pokazala Olivi oko dva sata poslije podne, da lažnoj kraljici označi neka večeras bježi. Bilo bi nemoguće opisati radost, ali i stravu Olivinu; neophodnost da pobjegne značila je opasnosti; mogućnost bijega bijaše spasenje. Ona posla poljubac Zani, zatim spremi u mali zavežljaj nešto vrijednosnih predmeta što ih je dobila od svoga pokrovitelja. Zar.a, davši znak, iščeznula je iz svoga stana da potraži kočiju kojoj bi se mogao povjeriti dragocjeni udes gospođice Olive.- Spušteni zastori, zatvoreni prozori, svjetlo koje je u kasno doba lutalo. Zatim neko šuštanje, neki tajanstveni šum, prebacivanje kabanice na leđa i šutljiva sjena. Na crkvi sv. Pavla odbijalo je jedanaest sati kad se 2ana dovezla u ulicu Sen Luj s poštanskom kočijom, u koju su bila upregnuta tri krepka konja.Na kočiji je sjedio čovjek zamotan u kabanicu i označivao poštaru adresu. Zana potegne čovjeka192:za rub kabanice i zaustavi kočiju na uglu ulice. Kočijaš poče tiho razgovarati s groficom.— Neka kočija ostane ovdje, dragi moj gospodine Reto — reče Zana — pola sata će biti dovoljno. Ja ću amo dovesti nekoga tko će sjesti u kola i koga ćete, za dvostruku vozarinu, odvesti u moju malu kuću u Amijenu.— Dobro, gospođo grofice.— Ondje ćete tu osobu predati mome zakupniku koji zna što treba učiniti.— Da, gospođo.— Ja sam zaboravila... jeste li naoružani, gospodine Reto?— Jesam, gospođo.— Ovoj gospođi prijeti jedan luđak... možda će je htjeti uhapsiti na cesti...— Što da činim?— Vi ćete pucati na svakoga tko pokuša da vas zadrži.— Dobro, gospođo.— Vi ste od mene tražili nagradu od dvadaset lujdora za izvršenu uslugu, a ja vam za to dajem stotinu i plaćam put u Englesku, gdje me imate četkati nakon tri mjeseca.— Dobro, gospođo.— Evo vam tih sto lujdora. Ja vas bez sumnje neću više vidjeti, pa ćete dobro učiniti da odmah otputujete u Englesku. \— Računajte na mene.— To je za vas.— To je za nas — reče gospodin Reto, polju-bivši ruku grofici. — Dakle, ja čekam.^— A ja ću vam poslati gospođu.Reto uđe u kočiju na Zanino mjesto; ona krenu laganim koracima u ulicu Sent-Klod i popne se u svoj stan. U tom nedužnom stanu sve je spavalo. Zana upali svijeću i digne je s balkona uvis, što je bio znak da Oliva siđe.13 Kraljičin đerdan II193"— Ona je oprezna djevojka — reče grofica U' sebi — videći mračan prozor.Zana tri puta digne i spusti svijeću.— Oliva će sići brzo — reče Zana u sebi. I ona se spusti na ulicu.Vrata se sučelne palače ne otvarahu. Oliva se valjda opteretila kakvim teškim zavežljajima koji joj smetaju.— Budala — reče grofica bijesno — koliko je vremena izgubljeno radi nekoliko prnja!Zana pođe do sučelnih vrata. Opet ništa. Ona stade prisluškivati. Tako minu četvrt sata. Kad je otkucalo jedanaest i po, Zana se uputi na bulevar da pogleda prozore.Učinilo joj se da vidi kako se neka blaga svjetlost miče amo-tamo pod dvostrukim zastorima.— Bože moj! Sto ona čini! Ta mala jadnica. Ona možda nije opazila znak. Ah, samo srčano, vratimo se gore. — Ona se pope opet u svoj stan da ponovi znak sa svijećom. Nikakav znak ne odgovori na njezine znakove. •*- Ta luda mora da je oboljela i ne može se maknuti. Oh, šta to smeta? živa ili mrtva, ona će večeras otputovati.Ona opet siđe niz stepenice. U ruci je držala ključ koji je Olivi omogućavao noćnu slobodu. Kad je htjela da ključ uvuče u bravu, zastade.— Ako je tko gore kod nje? — pomisli grofica*

— Nemoguće, ja ću čuti glasove, pa će biti dosta vremena da se spustim... Ako koga sretnem na stepenicama... Oh! što da radim?Toptanje konjskog kopita požuri njezinu odluku. i— Bez opasnosti nema ništa veliko — pom'sli Zana. — Tko je smion taj se ne izlaže opasnosti. — I ona okrenu ključ u teškoj bravi i otvori vrata. Nigdje nikakva šušnja, nigdje živa stvora. Napokon dođe na zaravan pred Olivinu sobu. Oirdje je pod vratima ugledala zraku svjetla i čula šum naglog koraka. Prigušujući dah, osluškivala je Žana, Nije194se govorilo. Oliva je dakle sama, ona -hoda, posprema, bez sumnje. Ona dakle nije bolesna pa se radi samo o zakašnjenju.Zana zagrebe prstima lagano po vratima,_ Oliva! Oliva! — izusti ona - draga prijateljice!"Koraci po tepihu se približiše.'— Otvorite! otvorite! — progovori Zana žurno.Vrata se otvore, more svjetla obasja Zanu i ona se nađe pred jednim muškarcem koji je držao u ruci trokraki svijećnjak. Ona strašno viknu i pre- , krije svoje lice. ■— Olivi jo! — progovori taj čovjek. — Niste livi to?I on podigne polagano kukuljicu s grofičineglave.— Gospođa grofica de La Mot! — uzviknu on.— Gospodin de Kaljostro! ~ prošapće Zana, koja se umalo ne -onesvijesti. . ......U prvi tren se ta opasnost nije činila tako strašnom; ali ako se.malo promotri mračno lice i silna vještina pretvaranja toga čovjeka, morala se učiniti strašnom. .. , ......Zana umalo ne izgubi glavu, ona uzmaknu kao da želi pobjeći. Kaljostro joj učtivo pruži ruku i pozove je da sjedne.— Čemu imam zahvaliti čast vašeg posjeta, gospođo? — upita Kaljostro sigurnim glasom.— Gospodine — promuca -spletkarica, koja nije mogla skrenuti pogleda ođ grofova lica — ja sam došla... tražila sam ...— Dopustite, gospođo, da poaovem i kaznim sluge koji su dopustili da gospođa vašeg dostojanstva uđe sama.Zana zadršće i uhvati grofa za ruku.— Vi ste se morali namjeriti na onoga glupana Nijemca, moga vratara, koji se opija. On vas po svoj prilici nije prepoznao. On je valjda otvorio13*195vrata, a da nije ni riječi progovorio niti išta učinio; zaspao je odmah čim je otvorio.— Ne ljutite se na njega, gospodine — prošapće slobodnije Žana, koja nije osjetila zamku — ja vas molim...— To je sigurno on otvorio, zar ne, gospođo?— Ja mislim da jest... Ali vi ste obećali da ga nećete grditi.— Održat ću riječ — progovori grof osmjehujući se. — Nego, gospođo, ne biste li izvoljeli da mi sada objasnite uzrok vašeg dolaska.Čim je stvar ovako okrenula, čim je 2ana pomislila da u nju ne sumnjaju više, mogla je lagati o povodu svoje posjete, što odmah i učini.— Ja sam došla, gospodine grofe — reče ona brzo — da vas zapitani za savjet o nekim glasinama koje se pronose.— Kakve glasine, gospođo?— Ne požurujte me, molim vas — reče ona ki-cošeći se — moj korak je vrlo delikatna značaja__„Traži! traži!" pomisli Kaljostro „ja sam već našao."— Vi ste prijatelj njegove preuzvišenosti gospodina kardinala de Roana — reče Zana.„Ah, ah, nije loše!" pomisli Kaljostro. „Idi do kraja niti koju držim; ali dalje ti zabranjujem."— Ja sam zaista, gospođo, u dosta dobrom od-. nosu s njegovom preuzvišenošću — reče on.— I ja sam došla da se pripitam kod vas — nastavi Žana...— U vezi s čim — izusti Kaljostro sa tračkom ironije

— Rekla sam vam, gospodine, da je moj položaj delikatan, ne zloupotrebljavajte ga. Vi sigurno znate da me gospodin de Roan počašćuje sklonošću, i ja bih željela znati dokle bih mogla računati... Napokon, gospodine, vi čitate, kako kažu, i u najgušćoj tami duhova i srca...196— Samo još malo svjetlosti, gospođo — progovori grof — da uzmognem što bolje čitati u mraku vašeg srca i duha.— Gospodine, govore da njegova preuzvišenost ljubi negdje drugdje... da ljubi na visokom mjestu... Govore čak...Ovdje Kaljostro upre u 2anu prijeteći pogled, tako da se skoro srušila.— Gospođo — reče on — ja zaista čitam u tami; ali da mogu dobro čitati, potrebna -mi je vaša pomoć. Izvolite mi odgovoriti na ova pitanja:— Kako ste došli da me ovdje potražite? Ja ne stanujem ovdje.Zana zadršće.— Kako ste ušli ovamo, jer ovdje nema ni pija- . nog vratara, ni slugu u ovom dijelu palače? A ako niste došli da. mene tražite, koga tražite? Vi ne odgovarate? — reče on grofici koja je drhtala — ja ću dakle pomoći vašem pamćenju: Vi ste ušli pomoću ključa što ga naslućujem u vašem džepu. Vi ste došli da potražite ženu koju sam iz puke dobrote ovdje krio. :■•-■;Zana zatetura kao stablo lišeno korenja.— Pa... kad bi bilo tako? ^ izusti ona posve tiho — kakav bih zločin time počinila? Zar nije dopušteno da žena posjećuje ženu? Pozovite je i ona će vam kazati može li se naše prijateljstvo priznati...— Gospođo — prekide joj riječ Kaljostro — vi mi to govorite jer dobro znate da nje nema ovdje*— Da nije više ovdje!... — uzviknu Zana ustra-šeno. — Oliva nije više ovdje?— Oh — reče Kaljostro — zar vi možda ne znate da je otišla? '— Ja! — uzviknu Žana, koja se sad opet po-nada. — Nju su odveli i vi mene stoga optužujete?— Više od toga, ja vam dokazujem — reče Kaljostro.197— Dokažite! •*- reče besramno gi'ofica. Kal-jostro uzme papir sa stola i pokaže ga: „Gospodine i plemeniti pokrovitelju" bilo jenapisano na tom papiru ,,opixxstite mi što vas ostavljam; ali prije-svega,: ja.sam ljubila gospodina de Bozira; on dolazi, odvest će me i ja ću ga slijediti. Zbogom.* Primite izraz moje zahvalnosti."— Bozir! — uzviknu Zana — Bozir... On nije znao za Olivinu adresu. ■—■ Oh,: kako ne, gospodo — odvrati Kaljo-stro, pokazavši Zani drugi papir, koji je izvukao iz svoga džepa — eto, ja sam ovaj papirić našao ovdje na stepeništu, valjda je ispao iz džepa go-spodina Bozira. — I on ga pruži grofici, koja dršćući pročita ove retke: ■■• ■ » .,sGospodin de Bozir naći će gospođicu Olivu u ulici Sent-Klod, ugao bulevara; on će je naći i odmah odvesti! To mu savjetuje vrlo iskrena prijateljica. Krajnji je čas." '— Ah — reče grofica zgužvavši papir.— I on ju je odveo — reče hladno Kaljostro.— Ali tko je napisao ovo pisamce? — upita Zana.— Očito vi, iskrena prijateljica Olivina.— A kako je on ušao ovamo? — opet će 2a-na, gledajući bijesno Kaljostra.— Zar ,§e ne može ući s vašim ključem? — reče Kaljostro.— Kad ga ja imam, nije ga mogao imati Bozir. .....— Ako imamo jedan ključ, možemo imati dva — odvrati Kaljostro pogledavši joj u lice.— Vi imate u rukama dokaze — odvrati tiho grofica — dok sam ja upućena samo na sumnje.— Oh! i ja imam sumnji isto tako vrijednih kao što su i vaše, gospođo.I rekavši te riječi on je otprati do stepeništa. Ona stade silaziti; ali nađe uz stepenište koje198ie bilo mračno kad je ulazila, dvadeset svijeća i dvadeset slugu, pred kojima Kaljostro glasno viknu: gospođa grofica de La Mot.Ona izađe iz kuće dahćući od srdžbe i zelje za osvetom.'■ " ,:: .-. -XXXII-.. .' V: ; - '.-.' ;PISMO I POTVRDA PRIMITKANarednog dana dospjela je isplata obroka što ga je navodno obećala kraljica draguljarima. Kako im je izaslanica kraljičina preporučivala opreznost, čekali su oni da će im tih pet stotina hiljada livra biti poslano. Stoga su Bemer i Bcsanž pripremili potvrdu o primitku novca, napisanu najljepšim rukopisom njihove kuće.

Ali je potvrda primitka ostala nekorisna: .nitko nije došao da je zamijeni sa pet stotina hiljada livara u gotovu.'Noć; je minula vrlo okrutno za draguljare koji su čekali kraljičina glasnika. Zora sutrašnjeg dana razočara ih još više. Bemer stvori odluku i odveze se u Versaj u kočiji. On je zatražio da bude primljen kod kraljice, ali mu rekoše da to nije moguće ako nema dozvolu. Začuđen, nemiran, on je ostao pri svom zahtjevu. Pošto je poznavao ljude, jer je umio u predsobljima gdjeko-mu nešto staviti u džep, išli su mu tako na ruku da su ga postavili na putu kojim se kraljica vraćala sa svoje šetnje.Sasvim još' pod utičajem svoga sastanka sa Šarnijem, na kojemu je igrala ulogu ljubavnice, a -da to nije bila, vratila se Marija Antoaneta vrlo zadovoljna i vesela u dvor, kad opazi ponešto snuždeno ali smjerno Bemerovo lice. Ona mu se nasmiješila, što je on tumačio kao sreću pa se odvažio da zamoli od rije prijem. Kraljica mu dozvoli za dva sata, to jest nakon svoga objeda. On saopći199tu dobru vijest Bosanžu, koji ga je čekao u kočiji^ pobolijevajući od hunjavice, nije htio da se pred kraljicom prikaže neprijazna lica.— Nema sumnje — govorili su draguljari međusobno, tumačeći i najmanje kretnje i najmanje riječi Marije Antoanete — njezino veličanstvo ima već svotu koju juče nije još primila; ona je kazala u dva sata, jer će tada biti sama.I oni su se pitali da li će tu svotu odnijeti kući u novčanicama, zlatu ili srebru.Odbila su dva sata; draguljar je bio na svome mjestu i uveli su ga u budoar njezina veličanstva:.— Što je opet vama gospcdine Bemer? — upita kraljica čim ga ugleda iz daleka — namjeravate li mi govoriti o draguljima? Vi znate da imate nesreću.Bemer je mislio da je netko sakriven, pa se kraljica boji da je tko ne čuje. On stega primi izraz sporazuma i odvrati, obazrijevši se:— Da, veličanstvo.— Što tražite ovdje? — reče kraljica začuđend. Malo potišten zbog takvog pretvaranja, Bemer ne reče ništa.— Prodajete li kakav nakit? — nastavi kraljica. — Oh, ne plašite se tako; ovdje nema nikoga tko bi vas mogao čuti.— Onda... — prošapće Bemer.— No, šta onda?— Onda mogu vašem veličanstvu reći...— Recite brzo, dragi Bemer.Draguljar se približi sa ljubaznim smiješkom 1 reče pokazujući svoje ponešto žute zube:— Onda smijem vašem veličanstvu kazati da je kraljica juče zaboravila na nas.— Zaboravila! U čemu? — zapita kraljica začuđeno.— U tome da je juče bio rok...— Kakav rok? .200_ Oh, molim vaše veličanstvo da mi oprosti... Možda kraljica nije pripravna. To bi bila velika nesreća ... ali ...-* Ah, gospodine, ja ne razumijem baš ništa od svega što mi govorite. Objasnite mi, molim vas.— Vašem veličanstvu izbjeglo je, što je usred tolikih briga i poslova posve prirodno.— Što mi je izbjeglo?— Juče je dospio rok isplate đerdana — odvrati Bemer plaho.— Vi ste dakle prodali svoj đerdan?— No... — izusti Bemer, promatrajući kraljicu začuđeno — meni se čini da jesam.— A oni kojima ste ga prodali nisu vam platili; jadni moje Bemer; to je zlo. Ti ljudi morali bi učiniti kao što sam ja učinila; oni moraju, jer ne mogu da kupe vaš đerdan, vratiti vam ga, preporučivši vam ono što su platili na račun.— Kako izvoljevate?... — prošapće draguljar, koji zatetura kao putnik koga sunčanica udari u glavu. — Što izvoli reći vaše veličanstvo.— Ja kažem, dragi Bemer, ako vam deset kupaca vrati vaš đerdan, kao što sam vam ga ja vratila, i prepusti vam svotu od dvije stotine hiljada livra kapare, to će vam donijeti dva milijuna i još će vam đerdan ostati.— Vaše veličanstvo... — uzviknu Bemer, koga je znoj oblio — kaže da mi je vratilo đerdan?— Pa da? ja to kažem — odvrati kraljica marno. — Šta vam je?— Šta! — nastavi draguljar — vaše veličanstvo odriče da je od mene kupilo đerdan?

— Kakvu to komediju igramo — reče strogo kraljica. — Zar je taj nesretni đerdan određen da zbog njega uvijek netko izgubi glavu?— Ali meni se učinilo — izusti Bemer dršćući čitavim tijelom — da sam iz usta vašeg veličanstva čuo da ste mi vratili đerdan od dragulja.Kraljica pogleda Bemera.201— Srećom — izusti ona — da imam ovdje nešto čime ću osvježiti vaše pamćenje, jer vi ste vrlo zaboravljiv čovjek, gospodin Bemer, da vam ne rečem nešto puno neugcdnije.I ona pode do svoga ormara, izvadi iz njega jedan papir, koji otvori, pročita i lagano pruži nesretnom Bemeru.— Slog je dosta jasan — reče ona — mislim bar. — I kraljica sjede da može bolje promatrati draguljara dok čita.Lice Bemerovo odražavalo je isprva potpunu nevjericu, a zatim, postepeno, najstrašnije zaprepaštenje.— No! — reče kraljica — vi prepoznajete ovaj papir koji posvjedočuje u tako valjanom obliku da ste đerdan natrag primili; ako niste zaboravili da se zovete Bemer...— Ali, gospodo — promuca Bemer, gušeći se u isti mah od srdžbe i straha — ja nisam potpisao ovu potvrdu. — Kraljica uzmaknu, smrvivši draguljara plamenim pogledom i uzviknu:— Vi tako nešto tvrdite?— Potpuno... Iako mogu za slobodu te tvrdnje život izgubiti, ja ipak tvrdim da đerdan nikad nisam dobio, ovaj papir nikad potpisao. Da je ovdje krvnički panj i tu krvnik, ja bih opet izjavio: ne, vašu potvrdu ja nisam izdao.— Gospodine — progovori kraljica problije-divši lako — onda sam vas dakle ja prevarila, onda valjda imam ja vaš đerdan?Bemer stade prekopavati po svojoj lisnici i izvuče iz nje jedan papir, koji također pruži kraljici.— Gospođo — reče od uzbuđenja dršćućim glasom — ja ne vjerujem da bi vaše veličanstvo, kad bi mi vratilo đerdan, potpisalo ovu obveznicu.— Oh, kakva je to krpa? — uzviknu kraljica. — To ja nikad nisam napisala. Zar je to moje pismo?202— Potpisano je — reče Bemer smrvljen.— Marija Antoaneta od Francuske.... Vi ste ludi. Zar sam ja od Francuske? Nisam li ja austrijanska nadvojvotkinja? Ne bi li bilo gadno da sam ja to napisala? Eto vidite, gospodine Bemer, ta stupica je odviše glupa, recite to vašim krivotvoriteljima.1—i Mojim krivotvoriteljima... — promuca draguljar koji se umalo nije onesvijestio čuvši te riječi. — Vaše veličanstvo sumnja u mene, Bemera?— Vi sumnjičite Mariju Antoanetu! — reče kraljica ponosito.— Ali ta potvrda — prihvati draguljar, pokazujući joj papir što ga je ona još uvijek držala u ruci.— I ovu potvrdu o primitku — odvrati kraljica, upirući prstom na papir što ga je Bemer još držao u ruci.Bemer se morao oprijeti o jedan naslonjač; pod njim se okretao pod. On je udisao zrak punim plućima da se ne zaguši.— Vratite mi moju potvrdu o primitku — reče kraljica — ja je primam kao valjanu, a evo vama natrag vaše zadužnice s potpisom Marije Antoa-nete od Francuske; svaki državni odvjetnik kazat će vam koliko to vrijedi.I bacivši mu u ruke zadužnicu, kraljica ote iz njegovih ruku potvrdu o primitku đerdana. Zatim mu okrene leđa i prođe u susjednu sobu, pre-pustivši nesretnika samom sebi. Za nekoliko časa-ka on se sabere, jurnu sav omamljen iz sobe i potraži Bosanža kojemu ispripovjedi čitavu stvar tako da je njegov drug posumnjao u njega.Dugo su ostali u kočiji zaprepašteni, a onda se ponovo upute u pravcu dvora da bi pokušali dobiti kakvo-takvo objašnjenje. Na putu ih sretne jedan oficir koji je dobio zapovijed da pozove jednog od njih. Možemo lako predstaviti njihovu radost i žurbu da se odazovu pozivu ... Uvedoše ih bez ceremonija.r203XXXIIIZAPLET /Čim ugleda draguljare, kraljica reče živahno:— Ah, eto gospodina Bosanža; vi ste uzeli pojačanje, gospodine Bemer, tim bolje.Bemer nije imao što reći; on je mnogo mislio. U takvim slučajevima je najbolje da se postupa s kretnjama, i Bemer se baci pred noge Marije Antoanete.Kretnja je bila puna izražaja. Bosanž je učinio isto.

— Gospodo — progovori kraljica — ja sam sada mirna i više se neću uzrujavati. Meni je međutim sinula jedna misao koja mijenja moje mišljenje u pog'edu vas. Nema sumnje da smo u toj stvari vi i ja žrtve neke tajne... koja više nije za mene tajna.— Ah, gospođo! — uzviknu Bemer oduševljen kraljičinim riječima — vi dakla mene ne sumnjičite više... da sam počinio... oh, gadne li riječi, krivotvorenje!— Vjerujte mi da je i meni teško tu riječ čuti — reče kraljica. — Ja više ne sumnjam u vas.— Vaše veličanstvo sumnja na nekog drugoga?— Odgovarajte na moja pitanja. Vi kažete da dragulje više nsmate?— Nemamo ih više — odgovoriše složno draguljari.— Za vas nema vrijednosti kome sam uručila dragulje da ih vama preda; to je moja stvar. No jeste li vidjeli gospođu de La Mot.... — Oprostite, gospođo, vidjeli smo je...— I ona vam nije ništa u moje ime predala?— Nije, vaše veličanstvo. Gospođa grofica rekla nam je samo: čekajte.— A tobožnje pismo od mene tko vam je uručio?204__ To pismo? — odvrati Bemer — donio nam je nepoznati glasnik noću.I on pokaže krivotvoreno pismo.— Ah, ah! — reče kraljica — dobro! Eto vidite da to nije došlo od mene.Ona pozvoni, pojavi se jedan sluga.— Neka pozovu gospođu groficu de La Mot — reče kraljica mirno.— Vi niste primili nikoga drugog, niste vidjeli ni gospodina de Roana?— Gospodin de Roan je bio kod nas, gospođo on se došao obavijestiti... •■— Vrlo dobro; ostanimo na tome; od onog trenutka otkad je kardinal de Roan umiješan u tu stvar, bilo bi krivo od vas da očajavate. Gospođa de La Mot, rekavši vam riječ čekaj te htje- ■ la je... Idite samo potražiti gospodina kardinalai recite mu ono što ste meni kazali; ne gubite ni časa i dodajte da ja znam sve.Draguljari, koji su bili obodreni plamičkom nade, izmijeniše manje ustrašen pogled. Jedino Bosanž, koji je također htio da svoju kaže, usudi se sasvim tiho izustiti: .— Kraljica ima u ruci lažnu potvrdu, a krivotvorenje takve potvrde je zločinstvo.Marija Antoaneta namršti obrve.•— Istina je — progovori ona — ako vi niste primili đerdan, onda je ovaj papir lažan. Ali da se ustanovi krivotvorenje, neophodno je da vas suočim s osobom kojoj sam povjerila da vam vrati dragulje.— Kad vaše veličanstvo zaželi, mi se ne bojimo svjetlosti — uzviknu Bosanž — jer. mi smo pošteni trgovci.— Idite dakle potražite svjetlost kod gospodina kardinala, on jedini može unijeti svjetla u sve to.— I vaše veličanstvo će nam dopustiti da izvijestimo o odgovoru? — upita Bemer.205— Ja ću biti obaviještena prije nego vi, ja ću vas izvući iz neprilike. Idite.I ona otpusti draguljare, pa kad su otišli, za-pade opet u nemir i stade slati jednog brzog glasnika za drugim gospodi de La Mot.Nećemo je pratiti u njezinim istraživanjima i sumnjama, ostavit ćemo je da što brže pođemo u susret željno očekivanoj istini. Kardinal je bio kod kuće i čitao bijesno jedno malo pisamce što mu ga je poslala gospođa de La Mot, kako je kazala iz Versaja. Pismo je bilo strogo i oduzimalo kardinalu svaku nadu; zahtijevalo se od njega da ni na što više ne misli, zabranjivao mu je da se familijarno pojavljuje u Versaju; pozivalo ga, s obzirom na njegovu odanost, da ne obnavlja odnose koji su postali nemogući.Čitajući drugi put to pisamce, princ usplamti; on je čitao slovo po slovo, kao da je tražio od papira račun za okrutnost što ih je na nj nabacala nemilosrdna ruka.— Namiguša, mušičava, vjerolomna žena — uzviknu on u očajanju — oh, ja ću se osvetiti.On nagomila zatim sve isprike koje slaba srca olakšavaju u njihovim ljubavnim bolima, ali koje ne liječe od same ljubavi.— Eto — reče on — četiri pisma što mi ih je pisala, i svako nepravednije, tiranskije jedno od drugoga. Ona me je uzela iz pukog hira! To je poniženje koje ću joj teško oprostiti ako mi ne posveti novu mušicu.U taj mah stigli su draguljari u njegovu palaču.— Sto to ima značiti? — pomisli kardinal kad je od sluge saznao za njihov dolazak. -~ Neka uđu!Draguljari uđoše smetena lica.

— Prije svega — viknu kardinal ugledavši ih — što znači ovo, gospodo draguljari, zar sam vam ja što dužan?Ton takvog uvoda sledi oba druga.206— Zar će se prizori što srno ih već doživjeli opet ponoviti? — reče Bemer.Kardinal ih je dosta oštro ukorio.— Monsinjore, progovori Bemer, poprativši svaku riječ s uzdahom — pravdu, milosrđe, pošte-dite nas sa srdžbom i ne silite da povrijedimo poštovanje za najvećeg i najuzvišenijeg princa.— Što vam je, gospodo?— Monsinjore, mi smo okrađeni!— A što se to mene tiče — prihvati de Roan — ja nisam policijski poručnik.— Ali vi ste imali u rukama đerdan, monsinjore — reče Bemer jecajući — vi ćete pred sudom morati iskazati, monsinjore, vi ćete morati...— Dakle, taj đerdan je ukraden!— Da, monsinjore.— A što veli kraljica? — uzviknu kardinal, pokazavši nešto malo zanimanja.— Kraljica nas je poslala k vama, monsinjore.— To je vrlo ljubazno od njezina veličanstva. Ali što mogu ja tu učiniti.— Vi možete sve, monsinjore; vi možete kazati što je učinjeno s đerdanom.-Ja?— Bez sumnje. :— Dragi moj gospodine Bemer, vi biste mi mogli govoriti tako kad bih ja spadao u četu krad-ljivaca koji su ukrali kraljici đerdan.— Đerdan nije ukraden kraljici.— Kome dakle?— Kraljica odriče da ga je posjedovala.— Kako! — reče kardinal oklijevajući — vi imate njenu potvrdu.— Kraljica kaže da je potvrda o primitku krivotvorena.— Ah, ah! — uzviknu »kardinal — vi ste izgubili glavu, gospodo.— Ne samo da je kraljica odricala, ne samo da je tvrdila da je zadužnica krivotvorena, nego nam20?je pokazala jednu potvrdu kojom mi priznajemo da smo đerdan preuzeli.— Potvrdu od vas — vikne kardinal. — I ta potvrda?— Krivotvorena kao i ona druga, gospodine kardinale, vi to dobro znate.— I vi kažete da ja to dobro znam!— Jamačno, jer ste vi došli da nam potvrdite ono što nam je kazala gospođa de La Mot; jer ste vi dobro znali da smo prodali đerdan i da je u kraljičinim rukama.— Da vidimo — reče kardinal prešavši rukom preko čela — to su, čini mi se, vrlo teške stvari. Da se malo sporazumi]emo. Evo što sam ja imao posla s đerdanom i s vama: najprije moja kupovina na račun njezina veličanstva, na koji sam dao dvije stotine i pedeset hiljada livra.— Tako je, monsinjore.— Zatim prodaja koju je kraljica potpisala, bar ste mi vi to rekli, uz rokove koje je ona odredila i uz odgovornost njezina potpisa?— Njezina potpisa ... Vi kažete da je to potpis kraljičin, nije li tako, monsinjore?— Pokažite mi ga.— Evo ga! — I draguljar povuče spis iz lisnice. Kardinal baci pogled na potpis.— Ah, vi ste djeca... Marija Antoaneta francuska... Zar kraljica nije kćer austrijske kuće? Vi ste okradeni: rukopis i potpis — sve je krivotvoreno!— Onda — kliknuše draguljari, koji su bili na vrhuncu očaja — gospođa de La Mot mora poznavati krivotvoritelja i lopova?Istinitost te tvrdnje zapanji kardinala.— Zovnimo gospođu de La Mot — reče on zbunjen.I on pozvoni kao i kraljica.208Sluge pojuriše da dozovu Zanu, čija kočija nije mogla biti daleko. Međutim se Bemer i Bosanž stisnuše kao zečevi u zaklon te ponove:— Gdje je đerdan?

— Ja ću oglušiti — reče kardinal zlovoljno. -*-Zar ja znam gdje je vaš đerdan? Ja sam ga sam uručio kraljici, to je sve što znam.— Ako ne dobijemo novac, bar da spasimo đerdan! — ponove oba trgovca.— Gospodo, to se mene ne tiče — ponovi kardinal sav izvan sebe, spreman da dva vjerovnika baci kroz vrata.— Gospođa de La Mot! gospođa grofica — uz-viknuše Bemer i Bosanž — to nas je ona upropastila.— Gospođa de La Mot je tako čestita da vam zabranjujem sumnjičiti je, ako nećete da odete isprebijani iz moje palače.— Netko napokon mora da je kriv; — reče Bemer tugaljivim glasom — netko je počinio dva krivotvorenja?—' Jesam li ja? — reče gospodin de Roan ponosito,— Monsinjore, to mi sigurno nećemo reći.— No, a onda?— Monsinjore, treba nam objašnjenje.— Pričekajte dok ga sam nađem.— Ali, monsinjore, što da odgovorimo kraljici, jer i njezino veličanstvo postupa s nama tako ponosito. t— A što kaže ona?— Ona kaže da vi ili gospođa đe La Mot imate đerdan, ali ne ona.— Ah! Ah! — progovori kardinal problijedivši od stida i srdžbe — idite i recite kraljici, da... Ne, ne recite joj ništa. Dosta je već te sablazni. Ali sutra ... sutra, čujete li, ja ću služiti misu u kapelici u Versaju; dođite onamo, vi ćete vidjeti kako ću se ja približiti kraljici, s njom govoriti,14 Kraljičin đerdan209zapitati je ima li ona đerdan kod sebe, i vi ćete čuti što će ona 'odgovoriti; ako bude meni u lice odricala .. . onda, gospodo, ja sam Roan i platit ću I Nakon tih riječi isprati princ oba druga, koji izađu gurkajući se laktovima.— Do sutra dakle — prošapće Bemer — nije li tako, monsinjore?— Da, do sutra, u jedanaest sati u Versaju — odgovori kardinal.XXXIV MAČEVANJE I DIPLOMACIJASutradan oko deset sati uvezla se u Versaj kočija s grbom gospodina de Breteja. Oni čitaoci ove knjige koji se sjećaju povijesti Balzama i Žil-bera nisu zaboravili da gospodin de Bretej, takmac i lični neprijatelj de Roana, već odavno traži zgodnu priliku da svome neprijatelju zada smrtni udarac.Diplomacija ima veliku prednost nad mačevanjem u tome što mačevalac zadaje protuudarac u jednoj sekundi, dok diplomat treba za to petnaest ili više godina, samo što je onda udarac smrtonosan.De Bretej je zamolio sat prije kralja da ga sasluša, i on je zatekao njegovo veličanstvo baš u trenutku kad se oblačilo za misu.— Divno vrijeme! — reče Luj XVI veselo kad je diplomat ušao u kabinet — ne vidi se nigdje oblačak.— Sire, neizmjerno žalim što u vaš mir moram unijeti jedan oblak — odvrati ministar. >— Oh! — uzviknu kralj, čije se veselo lice smrači — dan zlo počinje; što se dogodilo?210I1— Sire, u velikoj sam neprilici, kako da vam to ispripovijedam, tim više što to ne spada u poslovni djelokrug moga ministarstva. Radi se o krađi, a to bi bila stvar policijskog poručnika.— Krađi!... Vi ste čuvar pečata, a lopovi se napokon uvijek sastanu s pravosuđem.— Dobro, sire, slušajte: vaše veličanstvo je sigurno čulo da se govori o đerdanu od dragulja?— O onome gospodina Bemera?— Da, sire.— O onome što ga je kraljica odbila.— Upravo je tako.— Zbog toga smo nabavili lijep brod — reče zadovoljno kralj.— No sire — nastavi barun de Bretej — taj đerdan je ukraden.— Ah, tim gore, tim gore — reče kralj. — To je bio skup đerdan, ali se dragulji mogu raspoznati. Ako tko razreze đerdan i pokuša dragulje posebno prodati, izgubit će plodove krađe. Oni će ostati cijeli i policija će ih pronaći.^ Sire — prekide barun kralju riječ — to nije obična krađa. U tu stvar su se izmiješale kojekakve glasine.— Glasine! Što hoćete time reći?

— Sire, govore da je kraljica zadržala đerdan.— Kako zadržala? Ona ga je u mojem prisustvu otklonila, a da ga nije htjela ni pogledati. Gluposti, budalaštine, barune; kraljica nije zadržala đerdan.— Sire, nisam upotrijebio pravu riječ; klevete su uvijek tako slijepe kad se tiču vladara. Riječ zadržala...— Ah tako, gospodine de Bretej — reče kralj sa smiješkom — mislim da ne govore kako je kraljica ukrala dragulje.— Sire — reče živahno de Bretej — govori se da je kraljica samo pred vama odbila kupovinu;211govori se da draguljari imaju kraljičinu potvrdu, da ona zadržava đerdan. Kralj problijedi.— To govore — reče on — što li se sve ne govori? Tome se veoma čudim — uzviknu on. — Da je kraljica kupila derdan ispod ruke, ne bih je korio. Kraljica je žena, a taj đerdan je rijetka stvar i vrlo lijepa.1 Ona može potrošiti jedan i po milijun za svoju toaletu, ako zaželi. Ja bih to odobrio; Jedino bi krivo imala kad bi svoju želju preda mnom zašutjela. Ali ne pristoji se kralju da se miješa u te stvari; ona se tiče muža. Muž će svoju ženu ukoriti ako hoće ili ako može; ja ne priznajem nikome pravo da se u to upliće.Barun se pokloni nakon kraljevih riječi. Ali Luj XVI bio je samo prividno čvrst. Casak kasnije pokoleba se i uznemiri...— A zatim — reče on — što vi govorite o krađi?... Ako se ne varam, rekli ste krađa?... Ako se dogodila krađa, đerdan onda ne bi više bio u kraljičinim rukama. Budimo logični.— Vaše veličanstvo me je svojom srdžbom sledilo — reče barun — i ja nisam mogao dovršiti.— Oh, mojom srdžbom! Sto se toga tiče, ba-pune...I kralj se bučno nasmije.— Molim vas nastavite i recite mi sve; recite mi čak da je kraljica prodala taj đerdan. Jadna žena, njoj Često ustreba novac, a ja joj ne dam uvijek.— Eto upravo što sam imao čast reći vašem veličanstvu. Kraljica je pred tri mjeseca zamolila od gospodina đe Kalona petsto hiljada livra, a vaše veličanstvo uskratilo je potpis.— To je istina.~ No, sire, taj novac, pripovijeda se, imao je služiti za isplatu prvog obroka, određenog ugovorom o kupovini toga đerdana. Kraljica, nemajući novacaf uskratila je isplatu.212— No — reče kralj zanimajući se sve više za stvar.— Sire, ovdje počinje povijest koju mi nalaže moja.revnost da ispripovijedam vašem veličanstvu.— Sto! vi kažete da povijest ovdje počinje; što se to dogodilo?»- Sire, govori se da se kraljica obratila nekome da dobije novac.— Kome? Možda nekom Jevreju?— Ne, sire, nije se obratila Jevreju.— Oh! vi mi to kažete čudnim načinom, gospodine Bretej! Tu se izgleda radi o vanjskoj spletki: kraljica je zamolila novac od svoga brata, od svoje obitelji. U stvari je zapletena Austrija.Poznato je kako je kralj bio osjetljiv na bečki dvor.— To bi bilo bolje — odvrati gospodin Bretej.— Kako! Bolje bi bilo? Od koga bi dakle kraljica mogla tražiti novaca?— Sire, ja se ne usuđujem...— Vi me začuđujete, gospodine — reče kralj podigavši glavu i primivši opet kraljevski ton — govorite smjesta, molim vas, i imenujte mi toga po-zajmljivača novaca.— To je gospodin de Roan, sire.— Vi ne crvenite spominjući gospodina de Ro-ana, čovjeka koji je svoj imetak gotovo sasvim upropastio!— Sire... — izusti de Bretej oborivši oči.— To je kretnja koja mi se ne sviđa — doda kralj — i vi ćete se odmah izjasniti, gospodine čuvaru pečata.— Ne, sire; ni za što na svijetu, jer me nište na svijetu ne bi moglo prisiliti da izrečem riječ koja bi kompromitirala čast moga kralja ili moje vladarice.Kralj namršti obrve.213— Mi silazimo vrlo duboko, gospodine — reče on — taj izvještaj protkan je isparinama baruštine iz koje potječe.— Svaka kleveta, sire, isparava smrtonosne mirise, zato je potrebno da ih kraljevi čiste velikim sredstvima, ako neće da njihova čast bude usmrćena tim otrovima.—< Gospodin de Roan! — prošapće kralj — ali kako je to moguće?... Kardinal dakle poručuje? ...— Vaše će se veličanstvo uvjeriti da je gospodin de Roan imao dogovore sa draguljarima Be-merom i Bosanžom; da je on uredio stvar prodaje, da je on ugovorio i uredio uvjete plaćanja.

— Zaista! — uzviknu kralj koga je posve smela ljubomora i srdžba.— To je činjenica koju će dokazati najjednot-stavnije saslušanje. Ja se za to obavezujem vašem veličanstvu. ^— Vi kažete da se na to obavezujete?— Na moju odgovornost, sire. Kralj se živo ushoda po sobi.— To su strašne stvari — ponovi on — ali u svemu tome ja još ne vidim krađe.— Sire, draguljari imaju, kako vele, jednu potvrdu, potpisanu od kraljice, koja mora đerdan imati.— Ah! — uzviknu kralj u provali očaja — ona odriče! čujete li, ona to odlučno odriče, gospodine de Bretej.— Eh, sire, jesam li samo na trenutak dopustio da vaše veličanstvo posumnja u kraljičinu nevinost?— Vi dakle ne optužujete nikoga, osim gospodina de Roana?...— Sire, prividnost savjetuje ...— To je teška optužba, barune.— Koja će možda pasti pred jednom istragom; ali istraga je neophodna. Pomislite, sire, kraljica tvrdi da nema đerdana; draguljari tvrde da su ga prodali kraljici; da se đerdan ne može pronaći i da214je pala riječ krađa između imena Roan i imena kraljice.— Istina je, istina, imate pravo — reče kralj posve smućen — potrebno je da se ta čitava stvar razbistri.— Tako je, sire.— Ah, bože moj, što se zbiva dolje u galeriji? Nije li ono gospodin de Roan, koji polazi u kapelicu?— Još ne, sire; gospodin de Roan ne može ići u kapelicu. Još nije jedanaest sati, a zatim gospodin de Roan bio bi u svojoj crkvenoj odori. To on ne prolazi onuda. Raspolaže li vaše veličanstvo još sa pola sata?—i Što da učinim? Da s njim govorim? Da ga pozovem?— Ne, sire; dopustite mi da savjetujem vašem veličanstvu: ne razglašujte stvar dok niste govorili s njezinim veličanstvom.— Da — odvrati kralj — ona će mi kazati istinu. —. U to ne sumnjam.— Čujte, barune, stanite ovamo i recite mi bez ustručavanja svaku činjenicu, sva tumačenja.— Ja imam sve potanko u ovoj lisnici, sa dokazima potkrijepljeno.— Na posao dakle. Čekajte dok zatvorim vrata svoga kabineta; jutros bih iniao dva saslušanja, ali ja ću ih odgoditi.Kralj zapovjedi da se vrata zatvore i sjede u svoj naslonjač.— Ovaj put je zaista kardinal — reče kralj — pogledajte.?Bretej ustane, približi se prozoru i opazi iza zastora de Roana; on se u odori kardinala i nadbiskupa uputio u odaje koje su mu uvijek bile dodijeljene kad je došao da čita svečanu misu u Versaju.— On je napokon došao — uzviknu kralj i ustade.— Tim bolje — reče de Bretej — razjašnjenje se neće odgađati. j215I on stade upućivati kralja sa svom revnošću čovjeka koji hoće da upropasti drugoga. Paklena vještina sjedinila je u njegovoj lisnici sve što je moglo opteretiti kardinala. Kralj je doista vidio kako se nagomilavaju dokazi kardinalove krivnje, ali je očajavao što nije vidio tako brzo dokaze kraljičine nevinosti. On je četvrt sat nestrpljivo podnosio tu muku kad se najednom začuše poklici na susjednoj galeriji. Kralj stade osluškivati. De Bretej prekide svoje čitanje. Jedan oficir pokuca na vrata.— Sto je? — zapita kralj čiji su živci bili uzbuđeni zbog otkrića gospodina de Breteja.Oficir uđe.— Sire, njezino veličanstvo kraljica moli vas da izvolite doći k njoj.— Ima sigurno novosti — reče kralj probli-jedivši.— Možda — dodade Bretej.— Ja idem kraljici — reče kralj. — Čekajte me tu, gospodine.— Dobro, mi se primičemo raspletu — prošapće čuvar pečata.XXXV PLEMIĆ, KARDINAL I KRALJICAKad je Bretej ušao kod kralja, gospodin de Sarni, blijed i uzbuđen, zamolio je da ga kraljica primi. Ona se upravo odijevala; vidjela je kroz prozor svoga budoara Sarnija, koji je na svaki rftčin. zahtijevao da ga uvedu.Kraljica naloži da ga uvedu. Ona je popuštala potrebi svoga srca.Sarni uđe, poljubi dršćući kraljičinu ruku, i reče prigušenim glasom:— Ah, gospođo, kakva nesreća!216

— Sto vam je? — uzviknu ona problijedivši, videći da je i njezin prijatelj blijed. r.— Gospođo, znate li što sam doznao? Znate li što se govori? Znate li što kralj već zna ili će sutra doznati?Ona zadržće pri pomisli na onu noć čiste slasti, gdje ju je ljubomorno nečije oko, neprijatelj, vidio u versajskom perivoju sa Sarnijem.— Kažite mi sve, ja sam jaka — odgovori ona pritisnuvši rukom srce.— Govore, gospođo, da ste vi kupili od Bemera i Bosanža jedan đerdan.— Ja sam im ga vratila — reče ona živahno.— Čujte, govore da ste ga vi samo prividno vratili, računali ste da ćete ga moći platiti, da vam je to kralj spriječio ne htijući potpisati doznaku gospodinu de Kalonu; tada ste se vi obratili nekome da nađete novac, i da je taj netko... vaš ljubavnik.— Vi! — uzviknu zaprepaštena kraljica. — Vi, gospodine! Naziv ljubavnik nije za njih tako slatka uvreda za dobacivanje kao što je naziv prijatelj slatka istina posvećena odsada između nas dvoje.Sarni se zaustavi zbunjen njenom rječitošću. Ali razmak što ga je postavio za odgovor nakon kraljičinih rijeci udvostruči njen nemir. Ona uzviknu:— O čemu želite govoriti, gospodine Sarni? Kleveta govori jezikom koji ja ne razumijem. Jeste li ga vi shvatili?— Gospođo, izvolite mi posvetiti pažnju, stvar je veoma ozbiljna Juče sam pošao s mojim ujakom, gospodinom de Sifrenom, dvorskim draguljarima Bemeru i Bosanžu. Moj ujak je donio dragulja iz Indije. Htio im je procijeniti vrijednost. Govorilo se o svemu i svima. Draguljari su pripovijedali ujaku strašnu pripovijest sa tumačenjima neprijatelja vašeg veličanstva. — Gospođo, ja očajavam; jeste li kupili đerdan, recite mi; ako ga niste pla-21?tili, kažite mi također. Ali ne dopustite da vjeru- . jem da je gospodin de Roan platio za vas.— Gospodin de Roan! — uzviknu kraljica.—i Da, gospodin de Roan, kojega označuju ljubavnikom kraljičinim; onaj od kojega kraljica posuđuje novac; onaj koga je jedan nesretnik, što se zove de Sarni, vidio u perivoju u Versaju.— Gospodine — uzviknu Marija Antoaneta — Vjerujte, ako ja nisam više tamo, da je to zato što me vi ljubite kad sam ovdje.— Oh! opasnost je vrlo velika — odvrati mladić — ne dođoh vas moliti da mi iskažete uslugu.— Prije svega — reče kraljica — o kakvoj se opasnosti radi, molim vas?— Kardinal koji jamči za kraljicu i plaća umjesto nje, upropašćuje kraljicu. Ne govorimo ovdje o nezgodi koju može prouzrokovati povjerljivost kojom vas zadahnjuje gospodin de Roan.— Vi ste luđak! — reče Marija Antoaneta ljuti to.— Nisam lud, gospođo, ali vi ste nesretni, vi ste izgubljeni. Ja sam vas vidio u perivoju. Ja se nisam prevario. Danas je izišla na javu strašna, smrtna istina .. . Gospodin de Roan se možda hvali.Kraljica zgrabi Šarnijevu ruku.— Luđak! luđak! — ponovi ona — vjerujte u mržnju, vjerujte u sjene, vjerujte u nemoguće, ali nakon onoga što sam vam rekla, ne vjerujte da sam ja kriva...Olivier se približi i uhvati kraljičinu ruku.— Vi ćete vidjeti — progovori on — da ja nisam čovjek koji jeca i plače; trenuci su dragocjeni; večeras bi bilo kasno da učinimo ono što nam preo-staje učiniti. Ako me hoćete spasiti od očaja, spašavajući sebe od sramote? ...— Gospodine!— Oh, neću više štedjeti riječi. Ako me ne saslušate, kažem vam da ćemo oboje večeras biti218mrtvi, vi od sramote, a ja što sam vas vidio mrtvu. Hajdemo ravno na neprijatelja, gospođo, kao u bo-jevima. Ravno u opasnost! Hajdemo u nju zajedno, ja kao srčan vojnik, a vi kao kraljica. Ako podleg-nete, dobro, nećete biti sami. Čujte, gospođo, gledajte u meni brata... Trebate li novaca ... da ... platite taj đerdan?— Ja? i— Ne tajite.— Kažem vam ...— Ne recite da nemate đerdan.— Zaklinjem vam se...•— Ne kunite se, hoćete li da vas još volim.— Olivier!— Evo vam milijun i po.— Sto je to? .

— Ne gledajte, uzmite i platite.— Vi ste prodali svoja dobra! Vi sami sebe orobljujete radi mene! Vi ste čovjek dobra i ple-'menita srca, i ja neću više škrtariti priznanjimakraj takve ljubavi. Olivier, ja vas ljubim!— Primite.— Ne, ali vas ljubim.— Znači da će gospodin de Roan platiti? Pomislite na to, gospođo, to više nije plemenito s vaše strane, to je okrutnost koja me muči... Vi ćete primiti od kardinala?— Gospodine de Šarni, ja sam kraljica; pa ako svojim podanicima dajem ljubav ili imetak, ja nikad ništa ne primam.— Sto ćete učiniti?•— Vi mi odredite držanje. Kažete da gospodin de Roan misli o meni.— On misli da ste vi njegova ljubavnica.— Vi ste okrutni, Olivier.— Ja govorim ono što sam čuo.— Sto misle draguljari?— Da kraljica ne može platiti, pa će zato kardinal platiti umjesto nje.?J9-4 Sto misli građanstvo o đerdanu?— Da ga vi imate, da ste ga sakrili, da ćete to priznati tek onda kad đerdan bude plaćen.— Dobro; a vi Sarni. Što mislite o prizorima koje ste vidjeli u perivoju?— Ja mislim, gospođo, da ćete mi dokazati svoju nevinost — odvrati Sarni energično.Kraljica otare znoj što je potekao s njezina čela.— Princ Luj, kardinal đe Roan — začu se glas jednog vratara u hodniku.— On! — prošapće de Sarni.— Eto, vi ste posluženi po želji — reče kraljica.— VI ćete ga primiti?— Ja ću ga pozvati.— Ali ja...— Uđite u moj budoar i ostavite vrata poluotvorena da možete sve dobro slušati.— Gospođo!— Idite brzo, jer evo kardinala.Ona gurnu de Sarnija u sobu koju mu je označila, privuče vrata koliko je trebalo i pusti kardinala da uđe.Kardinal de Roan pojavi se na pragu sobe. Bio je sjajan u svojoj crkvenoj odori. Iza njega držala 6e u razmaku mnogobrojna pratnja, čije su odore sjale kao i kardinalova. Među sagnutim ljudima došli su Bemer i Bosanž.Kraljica pođe u susret kardinalu i pokusa se nasmiješiti, ali smiješak brzo utrnu na njezinim usnama. Luj de Roan bio je ozbiljan, čak turoban. U njega je bila mirnoća srčanog čovjeka koji polazi u borbu.Kraljica mu označi stolicu ali kardinal ostadestojeći.— Gospođo — reče on, poklonivši se i zadrhtavši vidljivo — moram vašem veličanstvu saopćiti mnoge važne stvari, premda se uklanjate mojoj prisutnosti.220— Ja? — reče kraljica — ja vam se tako malo uklanjam da sam vas naredila dozvati.Kardinal baci pogled prema budoaru. •— Jesam li s vašim veličanstvom? — reče on tihim glasom — mogu li posve slobodno govoriti?— Posve slobodno, gospodine kardinale; ne ustručavajte se, mi smo sami.Kardinal stvori odluku. On približi svoj stolac kraljičinu naslonjaču tako da se nalazio po mogućnosti što dalje od vrata sa dva krila.— To su velike pripreme — reče kraljica glumeći veselost.— To je zato... — reče kardinal.— Zašto? ... — ponovi kraljica.— Neće li kralj doći? — upita gospodin de Roan?— Ne bojte se kralja ni ikoga — odvrati živahno Marija Antoaneta.— Oh! ja se bojim vas — progovori ganuto kardinal. /— Onda još jedan razlog manje za bojazan, ja nisam tako strašna: kažite u malo riječi, jakim i razumljivim glasom sve što želite reći, ja volim iskrenost i ako me štedite, ja ću smatrati da niste čovjek časti. Oh,

nikakvih gesta; meni su kazali da se vi tužite na mene. Govorite, ja volim rat, ja sam neustrašiva. Vi također, ja to dobro znam. Sto mi imate saopćiti?Kardinal uzdahnu i ustane da udahne što obilnije zraka.XXXVIRAZJAŠNJENJEKraljica i kardinal našli su se licem u lice. Sarni je mogao čuti svaku i najmanju riječ razgovora. Pošto se kardinal umirio, poče, poklonivši se, ovim riječima:221— Gospođo, vi znate što se događa s našimđer danom?— Ne, gospodine, ja ne znam ništa i rado bihdoznala od vas.— Zašto me vaše veličanstvo već duže vrijeme ograničuje na saopćenja samo posredovanjem? Ako imate kakav razlog, zašto ne dopuštate da seobjasnimo?— Ne znam što time hoćete reći, gospodine kardinale, jer ja nemam nikakva povoda da vas mrzim; ali u tome mislim da nije predmet našega razgovora. Izvolite me dakle o tome nesretnom đerdanu tačno obavijestiti, a prije svega gdje je gospođa de La Mot?— To sam htio zapitati vaše veličanstvo.— Oprostite, ali ako tko može znati gdje se nalazi gospođa de La Mot, to ste vi, mislim.— Ja, gospođo, kako to?— Oh, ja nisam ovdje za to da saslušavam vaše ispovijesti, gospodine kardinale, ja sam željela da razgovaram s gospođom de La Mo-t, naredila sam da je potraže u njezinom stanu bar deset puta — ona se riije javila. Ovo iščeznuće je čudnovato, to ćete mi priznati.— I ja se također čudim, veličanstvo, tome išče-znuću, jer sam zamolio gospođu de La Mot da dođe k meni; ali ona nije odgovorila ništa.— Dakle, ostavimo groficu, gospodine, i govorimo o nama.— Oh, govorimo1 najprije o njoj, jer su izvjesne riječi vašeg veličanstva probudile u meni bolne sumnje, kao1 da mi prigovarate kako se odviše brinem za sklonost grofičinu.— Ja vam nisam još ništa prigovorila, gospo-dine, ali budimo strpljivi.— Oh, gospođo, to je zato što bi mi takva sumnja objasnila sve osjetljivosti vaše duše i tada bih222razumio, očajavajući, do sada neprotumačivu strogost prema meni.— Eto, gdje se prestajemo razumjeti — reče kraljica — vi govorite tamno. Da se više ne gubimo u magluštini, tražim od vas objašnjenje. Na stvari— Gospođo — uzviknu kardinal, sklopivši ruke i približivši se kraljici — smilujte se i ne mijenjajte razgovor: dvije-tri riječi još o predmetu o kojemu do sada razgovarasmo, i mi ćemo' se sporazumjeti.— Gospodine, vi govorite jezikom koji ja ne razumijem. Gdje je đerdan što sam ga vratila draguljarima?— Đerdan koji ste vi vratili! — uzviknu gospodin de Roan.— Da, što ste s njim učinili?— Ja? ja ne znam, gospođo. '— Čujte dakle: stvar je vrlo jednostavna; gospođa de La Mot je uzela taj đerdan i vratila ga u moje ime; draguljari tvrde da ga nisu primili. U rukama imam potvrdu koja protivno dokazuje; draguljari tvrde da je potvrda o primitku đerdana krivotvorena. Gospođa de La Mot mogla bi jednom riječi sve objasniti... Nje nema, pa dobro, dopustite jednu pretpostavku umjesto tamnih činjenica. Gospođa de La Mot htjela je vratiti đerdan. Vi, koji ste uvijek imali maniju da me nagovorite na kupovinu đerdana, vi, koji ste mi ga donijeli s ponudom da ga platite za mene, ponudom.. .— Koju je vaše veličanstvo strogo odbilo — reče kardinal uzdahnuvši.— Vi ste ostali nepokolebivo u toj misli. Vi ga niste vratili draguljarima radi toga da ga opet u kojoj prilici uzmem natrag. Gospođa de La Mot bila je slaba, jer poznaje moju otpornost, nemogućnost da platim, i nepotkolebivu odluku da taj đerdan neću ako ga ne platim; gospođa de La Mot složila se s vama iz revnosti prema meni, a danas223se ona boji moje srdžbe i ne dolazi. Je li tako? Dopustite da vam prigovaram tu neposlušnost mojim odredbama; vi ćete zbog nje dobiti samo ukor, i sve će biti svršeno. Činim još i više, obećavam oproštenje gospođi de La Mot, samo neka se ne skriva. Ali molim jasnoću, gospodine, ja neću da ovaj trenutak lebdi sjena nad mojim životom; ja to neću, čujte.Cim je kraljica prestala, progovori kardinal:

— Gospođo, odgovorit ću na sve vaše pretpostavke. Ja nisam ostao ustrajno pri pomisli da vi morate imati đerdan premda sam živio u čvrstom uvjerenju da se nalazi u vašim rukama. Ja nisam skovao nikakve zavjere s gospođom de La Mot u pogledu toga đerdana. Ne, ja ga nemam, kao ni draguljari koji bi ga mogli imati, kako vi kažete.— To nije moguće — uzviknu kraljica začuđeno— vi nemate đerdana?— Nemam, gospođo.— To znači da ga ne krijete vi?— Ne, gospođo.— I vi ne znate što se s njim dogodilo?— Baš kao što ni vi ne znate, gospođo.— Kako onda objašnjavate ono što se dogodilo? —> Gospođo, prisiljen sam priznati da to nemogu objasniti. Osim toga, to nije prvi put što se tužim kraljici da me ona ne shvaća.— A kada je to bilo gospodine? Ja se toga ne sjećam.— Budite tako dobri, gospođo — reče kardinal— i pročitajte još jednom moja pisma.— Vaša pisma! — reče kraljica iznenađena. — Vi ste meni pisali?— Odviše rijetko, gospođo, za sve ono što gajim u srcu.Kraljica ustade.— Meni se čini — reče ona — da se mi oboje varamo; svršimo brzo s tim šalama. Sto govorite o224pismima? Kakva pisma i što gajite u vašem srcu, to ja ne znam?— Bože moj, gospođo, ja sam možda odviše glasno rekao tajnu svoje duše.— Kakvu tajnu! Jeste li vi pri svijesti, gospodine kardinale?— Gospođo!— Oh, pustimo okolišanja; vi govorite kao čovjek koji hoće da mi postavi stupicu ili da me zbuni pred svjedocima.— Kunem vam se, gospođo, da nisam ništa rekao... Zar zbilja tko prisluškuje?— Ne, gospodine, ovdje nema nikoga, izjasnite se dakle, ali potpuno i dokažite to.— Oh, gospođo, zašto gcspođa de La Mot nije tu? Ona bi mi pomogla da probudi ako ne sklonost, a ono bar pamćenje vašeg veličanstva.— Moju sklonost? Moje pamćenje? To mi je sve mračno i zagonetno.— Ah, gospođo, ja vas molim — reče kardinal uzbuđen oštrim kraljičinim tonom — poštedite me. Slobodno vam je ne ljubiti više, ali ne vrijeđati me.— Ah, bože moj! — kliknu kraljica problijedivši — šta kaže ovaj čovjek?— Vrlo dobro! — nastavi de Roan, koji je oživljavao sve više što mu se raspirivala srdžba — vrlo dobro! Gospođo, ja mislim da sam bio dosta diskretan i dosta uzdržljiv da me tako ne mučite; ja vam uostalom, prigovaram neznatne greške. Činim krivo što se ponavljam. Morao sam znati kad kraljica veli: ja neću više, da je to isto tako kategorički zakon kao što je kad žena reče: ja hoću!Kraljica kriknu prestravljena i zgrabi kardinala za ruku.— Recite brzo, gospodine — progovori ona dr-šćućim glasom — ja sam kazala: ja neću više, i ja sam kazala: j a hoću! Kome sam kazala jedno, a kome drugo?15 Kraljičin đerđan II225■•— Meni i jedno i drugo. ' ;— Vama?— Zaboravite da ste rekli jedno, ja ne zaboravljam da ste kazali drugo.— Vi ste rđa, gospodine de Roan, vi ste lažaci— Ja!— Vi ste izdajica; vi optužujete i klevećete kraljicu.— A vi ste žena bez srca, kraljica bez vjere. _ — Nesretnice!—i Vi ste me postepeno doveli do toga da vas ludo zavolim. Vi ste mi dali nadu...— Nadu! Jesam li ja poludjela? Ili je on zločinac? '— Zar bih se ja ikada usudio zamoliti vas za noćne sastanke da ih vi niste dopustili?Kraljica bijesno kriknu, a na taj krik odgovori uzdah u budoaru.— Zar bih se ja — nastavi gospodin de Roan — usudio doći sam u versajski perivoj da mi vi niste poslali gospođu de La Mot?

— Bože moj!— Zar bih se ja usudio ukrasti ključ koji otvara vrata perivoja kod lovačke kuće?— Prestanite!— Zar bih se ja usudio zamoliti vas da mi donesete ovu ružu? Obožavanu ružu! osušenu, spaljenu pod mojim poljupcima!...— Ah!— Jesam li vas ja prisilio da dođete i sutradan i pružite mi obje svoje ruke. Vi imate pravo da mi to prigovarate.— Oh, dosta, dosta!—< Zar bih se napokon ja usudio ikada sanjati © onoj trećoj noći s bijelim nebom, sa slatkim šetnjama i vjerolomnim ljubavima?— Gospodine, gospodine! — viknu kraljica uz-maknuvši — vi činite svetogrđe!226— Bože moj! — odvrati kardinal podigavši oči k nebu — ti znaš da bih ja dao svoju slobodu i život da me i nadalje voli ova varljiva žena!— Gospodine de Roan, odmah ćete ovdje reći da me namjeravate upropastiti; da ste izmislili sve te strahote, da niste noću dolazili u Versaj ...— Ja sam dolazio — odvrati otmjeno kardinal.— Vi ste mrtvi ako ostanete pri tom.— Roan ne laže. Ja sam dolazio ovamo.— Gospodine de Roan, recite da mene niste vidjeli u perivoju.— Ja ću umrijeti ako treba, kako ste mi mak>-prije zaprijetili, ali ja sam samo vas vidio u perivoju u Versaj u, gdje me je dovela gospođa de La Mot.— Još jedan put! — uzviknu kraljica blijeda i dršćući — opozovite!— Ne mogu!— Priznajte da ste protiv mene skovali podlu klevetu!— Ne mogu!Kraljica se uspravi strašna i svečana.— Vi ćete dakle odgovarati pred kraljevim pravosuđem.Kardinal se nakloni ne rekavši ni riječi. Kraljica pozvoni tako jako da je više njenih gospođa u isti mah ušlo.— Javite njegovu veličanstvu — reče ona — da ga molim neka mi iskaže čast i dođe k meni.Jedan oficir ode da izvrši taj nalog. Kardinal, spreman na sve, ostade neustrašivo u jednom kutu.Ne prođe ni deset minuta u tom strašnom prizoru kad se kralj pojavi na pragu, s rukama na prsluku od čipaka. U dubini skupine u hodniku vidjeli su još uvijek Bemera i Bosanža, koji su osjećali da se sprema oluja. !227XXXVIIHAPŠENJEKad se kralj pojavio na pragu kabineta, oslovi ga kraljica izvanrednom okretnošću:— Sire, evo gospodina kardinala de Roana — progovori ona — koji kaže upravo nevjerovatne stvari, izvolite ga sami zamoliti da vam ih ponovi.Nakon tih neočekivanih riječi kardinal probli-jedi. Zaista, položaj je bio tako neobičan da je kardinal prestao shvaćati. Je li mogao smjerni podanik izjaviti kralju i suprugu tako nešto?— Zar ne, gospodine, vi mi imate kazati nevjerovatne stvari u pogledu izvjesnog đerdana i ja ću te stvari sada čuti? Govorite dakle!Gospodin de Roan stvori smjesta odluku; od dviju teškoća htio je odabrati manju, od dva zla htio je uzeti na sebe ono koje je časnije po kfalja i kraljicu, a stave li ga u drugu opasnost, dobro, onda će i on kao srčan čovjek, izići iz nje kao vitez.— U pogledu đerdana, da, sire — prošapće on.— Vi ste, gospodine, kupili đerdan? — upita kralj.— Sire...— Da ili ne?Kardinal pogleda kraljicu i ne odgovori ništa.— Da ili ne? — ponovi ona. — Istinu, gospodine, istinu: drugo se od vas ne traži.Gospodin de Roan okrene glavu i ne odgovori.

— Pošto gospodin de Roan neće da odgovara, odgovorite vi, gospođo — reče kralj — vi morate nešto znati o svemu tome. Jeste li kupili ili niste taj đerdan?— Nisam! — odvrati kraljica čvrsto. Gospodin de Roan zadršće.— To je riječ jedne kraljice! — uzviknu kralj svečano — pazite na to, gospodine kardinale.Gospodin de Roan nasmiješi se prezirno.228— Vi ne kažete ništa? — reče kralj. —i Zašto me optužuju, sire?— Draguljari kažu da su prodali đerdan vama ili kraljici. Oni su predočili jednu obavezu njezina veličanstva.— To je krivotvoreno! — reče kraljica.— Draguljari kažu — nastavi kralj — ako kraljica ne plati, imaju jamstvo od vas, gospodine kardinale.— Ja se ne ustručavam platiti, sire — reče gospodin de Roan. — To će sigurno biti istina kad kraljica kaže.Još prezriviji pogled od prvoga završi njegovu misao.Kraljica zadršće. Kardinalov pogled nije bio uvreda za nju, jer ga ona nije zaslužila, ali to je imala biti osveta poštenog čovjeka, toga se strašila.— Gospodine kardinale — prihvati kralj — ostaje u toj stvari jedno krivotvorenje koje je zlo-upotrebilo potpis francuske kraljice.— Još ima jedno krivotvorenje — viknu kraljica — i može li se ono pripisati plemiću, a sadržava potvrdu da su draguljari primili natrag đerdan.— Slobodno je kraljici da meni pripisuje obadva krivotvorenja.Kraljica umalo ne planu od srdžbe, kralj je zadrža kretnjom.— Pazite — reče on kardinalu — vi otežavate svoj položaj, gospodine. Ja vam kažem: opravdajte se, a vi mi izgledate kao tužilac.Kardinal časak razmisli; zatim, kao da podliježe to misterioznoj kleveti koja je njegovu čast tištila, progovori:— Opravdati se; nemoguće je!— Gospodine, ovdje su ljudi koji vele da je njima ukraden đerdan; predlažući da ćete ga platiti; vi priznajete da ste krivi.— Tko će to vjerovati? — progovori kardinal izvrsno izraženim prezirom.229— Tada, gospodine, ako vi ne mislite da će u to vjerovati, ipak će vjerovati ...I drhtaj gnjeva uzbuni kraljevo lice.— Sire — progovori kardinal — ja ne znam ništa o tome što je rečeno; ja ne znam ništa što se dogodilo; sve što mogu tvrditi jeste da su dragulji u vlasti nekoga tko bi se morao imenovati, ali neće.Nakon tih riječi kralj se obrati kraljici:— Spor je između vas i njega. Ja vas posljednji put pitam: imate li đerdan?— Nemam! zaklinjem se životom svoga sina! — odvrati Marija Antoaneta.Kralj, radostan poslije te izjave, okrenu se prema kardinalu:— Onda je to stvar između pravosuđa i vas, gospodine — reče kralj — osim ako nećete da se podvrgnete mojoj milosti.— Milost kraljeva stvorena je za one koji su krivi, sire — odvrati kardinal — ja volim pravdu ljudi.— Vi nećete ništa priznati?— Nemam što reći.— Ali, vaša šutnja stavlja na kocku moju čast, gospodine!Kardinal ostade šuteći.— Dobro dakle — nastavi kraljica — ja neću šutjeti; ova šutnja ozleđuje me. Čujte, sire, sva krivnja kardinalova nije u prodaji ili krađi đer-dana.Gospodin de Roan uspravi glavu i problijedi.— Sto to ima značiti? — upita kralj uznemireno.— Gospođo!... — prošapće kardinal zaprepa-šćeno.— Oh nikakva slabost, nikakva bojazan, nikakav razlog neće mi začepiti usta. On kleveće moju nevinost.230i— Vašu milost! — reče kralj. — Eh, gospođo, tko je bio tako drzak ili lud da prisili vaše veličanstvo izustiti tu riječ.— Ja vas zaklinjem, gospođo — reče kardinal.— Ah, vi počinjete drhtati! Ja sam dobro pogodila; vaše zavjere vole sjenu! Sire, zahtijevajte od gospodina kardinala da vam kaže ono što je rekao meni na ovome mjestu.

— Gospođo, gospođo! — progovori de Roan — pazite se, vi prekoračujete granicu.— Izvolite? — reče kralj ponosito. — Ni ja tako ne govorim s kraljicom?— Eto to je upravo, sire — progovori Marija Antoaneta. — Gospodin kardinal misli da na to ima pravo.— Vi gospodine! — prošapće kralj problijedivši.— On — uzviknu kraljica s prezirom — on!— Ima li gospodin kardinal dokaza? — prihvati kralj.— Gospodin kardinal, kako kaže, ima pisma! — progovori kraljica.— Da čujemo, gospodine! — stade sad i kralj zahtijevati.— Pisma! — viknu kraljica — pisma dajte! Kardinal pređe rukom preko čela, ali zašuti.— Oh! to nije sve — nastavi kraljica, koja je polagano oživljavala. — Gospodin kardinal kaže da je imao ljubavne sastanke.— Gospođo, budite milosrdni! — reče kralj.— Stidite se! — dometnu kardinal.— Ukratko gospodine — nastavi kraljica — ako niste posljednji među ljudima, vi imate dokaze, pružite ih.vratiGospodin de Roan podignu lagano glavu i od-■i •— Ne! gospođo, ja ih nemam.— Vi nećete taj zločin pridružiti drugima; — nastavi kraljica — vi nećete nagomilavati protiv mene231sramotu na sramotu. Vi imate jednu pomoćnicu, jednog svjedoka u svemu tome: imenujte ga.— Koga dakle? — viknu kralj.— Gospođu de La Mot, sire — reče kraljica.— Ah! — reče kralj slavodobitno, videći napokon da se njegove pretpostavke o Zani opravdavaju — eto dakle! — Neka se pode k njoj i neka se ona ispita.— Ah da! — uzviknu kraljica — ona je iščeznu-la. — Pitajte gospodina kardinala što je s njom učinio. Njemu je trebalo da ona bude prisutna.— Drugi, koji su ovdje još više zainteresirani, učinili su da ona iščezne. I zato je neće skoro pronaći — odvrati kardinal.— Gospodine — prihvati kraljica ljuti to — pošto 6te nevini, pomozite nam da nađemo krive.Ali kardinal, bacivši posljednji pogled, okrene leđa i prekrsti ruke.— Gospodine — progovori kralj koga je ovo po^ našanje uvrijedilo — vi ćete poći u Bastilju.— Ovako obučen? — odvrati kardinal — u svećeničkim haljinama? Pred čitavim dvorom? Izvolite o tome razmisliti, sire, sablazan je neizbježna.— Ja tako hoću — reče kralj vrlo uzbuđen.— To je nepravedna bol koju preuranjeno zada-jete crkvenom dostojanstveniku, sire, a mučenje prije optužbe nije zakonito.— Potrebno je da bude tako — odgovori kralj otvorivši vrata sobe da potraži pogledom nekoga kome bi izdao zapovijed.Tu je bio de Bretej; njegove pohlepne oči pogodile su po kraljičinoj uzbuđencsti, po kraljevu nemiru i po kardinalovu držanju, propast jednog ne-, prijatelja. Kralj nije još ni dovršio svoj tihi razgovor s njim, a on je već prisvojio poslove kapetana garde i viknuo gromkim glasom, koji je odjeknuo do kraja galerije:— Uhapsite gospodina kardinala!232Gospodin de Roan zadršće. Zamor što ga je začuo pod svodovima, uzbuđenje dvorjana, nagli dolazak gardista, dadoše tome prizoru mračno značenje.Kardinal prođe ispred kraljice bez pozdrava, što je uzbudilo njenu ponosnu krv. Prolazeći ispred kralja, nakloni se vrlo smjerno, dok je, prolazeći ispred de Breteja, primio vješto iznijansiran izraz sažaljenja; barun je zadrhtao od bijesa.Jedan poručnik približi se plaho kao da pita samog kardinala je li istinita zapovijed što je tek čuo.— Da, gospodine — reče mu de Roan — ja sam uhapšen.— Vi ćete odvesti gospodina u njegovu sobu i čekati moju odluku poslije mise — progovori kralj usred tišine.Kralj ostade kod kraljice dok se kardinal polagano udaljivao galerijom za poručnikom garde, koji je išao sa šeširom u ruci.— Gcspođo — progovori kralj zadihan, jer se držao samo s velikim naporom — znate li da to vodi do javnog suda, to jest do sablazni koja će uništili čast krivaca?

— Hvala! — uzviknu kraljica i stisnu srčano kraljeve ruke — vi ste odabrali jedino sredstvo koje me može opravdati.— Vi mi zahvaljujete.— Od svega srca. Vjerujete li?— Dobro — odgovori kralj radosno — mi ćemo napokon dobiti zadovoljštinu za sve te niske spletke.On poljubi kraljicu u čelo i vrati se u svoje odaje.Na kraju galerije našao je de Roan Bemera i Bosanža, napola onesviještene u zagrljaju. Nekoliko koraka dalje opazi svoga glasnika koji je prestrašeno gledao svoga gospodara.233<— Gospodine — reče kardinal oficiru koji ga je vodio — uznemirio sam mnogo ljudi, mogu li javiti kući da sam uhapšen?— Oh, zašto ne, gospodine, ako vas nitko ne vidi — reče mladi oficir.Kardinal mu zahvali, zatim obrativši se njemačkim jezikom svome glasniku napiše nekoliko riječi na komadić papira što ga je istrgao iz svoga misala.Iza oficirovih leđa, koji je pazio da ne budu iznenađeni, smota kardinal taj list papira i pusti ga na tlo. ;— Ja vas slijedim, gospodine — reče on oficiru.I zaista iščeznuše obojica. Glasnik pograbi papir, jurne izvan dvora, skoči na svoga konja i pojase strelovito put Pariza. Kardinal ga je vidio kroz jedan prozor na stepenicama kada je silazio sa svojim pratiocem. J— Ona me upropašćuje — prošapće on — ja nju spašavam! To ja činim za vas, moj kralju.XXXVIII ZAPISNICIJedva se kralj sav sretan vratio u svoju sobu, jedva je napisao nalog da gospodina de Roana odvedu u Bastilju, kad se pojavi grof de Provans, koji je, ulazeći u kabinet, davao znakove de Bre-teju. Ovaj usprkos svome poštovanju i dobroj volji, nije ništa razumio. Ti znakovi nisu bili namijenjeni čuvaru pečata, već je grof htio da svrati na se pažnju kralja koji je, sastavljajući zapovijed, gledao u ogledalo. Princ nije promašio cilj, kralj je opazio znakove i zapitao svoga brata, pošto je otpustio de Breteja: ■' ...234— Zašto ste davali znakove gospodinu de Bre-teju?— Oh sire ...— Ta živahnost kretnji, to zabrinuto lice ima nešto da znači.— Svakako, ali...— Slobodno vam je govoriti, brate -— primijeti kralj nešto razdraženo.— Sire, ja sam maloprije doznao da je uhapšen gospodin kardinal de Roan.— Može li vas ova vijest, dragi brate, tako uznemiriti? Čini li vam se da je gospodin de Roan nevin? Zar ja nemam pravo da udarim i one koji su na najvišim položajima?— Pravo? Brate, vi imate to pravo. Ali ja nisam htio o tome govoriti.— Ja bih se silno čudio, gospodine de Provans, kad biste dopustili da u sporu s kraljicom pobijedi čovjek koji je želi lišiti poštenja. Ja sam ovaj čas bio kod kraljice, brate, i jedna njezina riječ bila je dovoljna...— Oh, sire, sačuvao me bog da optužim kraljicu, to vi dobro znate. Njezino veličanstvo, moja snaha, nema odanijeg prijatelja od mene. Koliko se puta, naprotiv, desilo da je branim čak i protiv vas?— Zar nju tako često optužuju?— Ja sam već tako nesretan, sire, da me napadate pri svakoj mojoj riječi__Htjedoh reći samo da mi ni kraljica sama ne bi vjerovala kad bih pokazao da sumnjam u njezinu nevinost.— Onda mi čestitajte što sam ponizio kardinala, što će doći do parnice, do sablazni koja će stati na put svim tim klevetama.— Da, sire, potpuno odobravam ponašanje vašeg veličanstva i velim da u pogledu đerdana stoji sve u najboljem redu.— I ništa ne može biti jasnije, brate moj. Ne vidimo li kako se gospodin de Roan hvali povjer-235ljivim prijateljstvom kraljičinim, kako u njezino ime kupuje dragulje koje je ona otklonila i onda priča da su ti dragulji kraljici ili od kraljice oduzeti ... to je glavno i kako je ona dobro primijetila: što bi se reklo kad bih ja s gospodinom de Roanom učestvovala u toj tajanstvenoj petljaniji?— Sire!— Ah, hvalisanje gospodina de Roana? Nje-, gova namjerna šutnja, tobožnje dopisivanje?— Ne, sire, ne.— Sto dakle? Zar razgovori što ih je kraljica navodno dozvolila gospodinu de Roanu u stvari toga đerdana mute vaš mir?

— Ne sire, ne radi se o tome.— Sve što znam jest — prihvati kralj — da gajim potpuno povjerenje u kraljicu, što ona i zaslužuje. Njezino veličanstvo moglo je da o tome što se događa ne kaže ni riječi. Kraljica je lako mogla platiti ili pustiti da se govorka. Ipak me je pozvala i povjerila mi brigu da osvetim njezinu čast. Mene je uzela za svoga ispovjednika, i zato mi je sve rekla.— Pa dobro — odvrati grof de Provans, manje zbunjen nego je trebao biti, jer je csjetio da je kraljevo uvjerenje manje čvrsto nego što pokazuje.•— Vi opet osporavate moje prijateljstvo, moje poštovanje prema kraljici; ako budete postupali sa mnom tako osjetljivo, neću vam više ništa kazati, jer dok branim, moram se bojati da me ne smatraju neprijateljem ili tužiteljem. Pa ipak, gledajte kako se u tom pogledu ogrešujete o logiku. Priznanja kraljičina dovela su vas već do toga da ste našli jednu istinu koja moju snahu brani. Zašto nećete da se pred vama otkriju i druge jasnoće ko~-je bi mogle još više očitovati svu nevinost naše kraljice?— Brate moj — odvrati kralj zbunjeno — vi uvijek počinjete okolišajući i stranputicama u* kojima se ja gubim.236— To su govorničke mjere, brate inoj, u pomanjkanju topline. Ah! molim da mi vaše veličanstvo oprosti, to je pogreška moga odgoja. Ciceron me je pokvario.— Brate, Ciceron je samo onda nejasan kad brani lošu stvar; vi branite dobru, zato budite jasniji.— Ako budete kritizirali moj način govora, osu-dit ćete me na šutnju._-4 Eto gle, zašto se odmah žestite — uzviknu kralj, zbunjen lukavim držanjem grofa de Provans — na stvar, branioče, na stvar: koliko znate vi više od onoga što mi je kraljica kazala.— Bože moj, sire, ništa, posve ništa. Ustanovimo najprije što je kraljica kazala.— Kraljica mi je kazala da ona nema đerdan.— Dobro!— Ona mi je rekla da nije" potpisala zadužnicu draguljara.— Dobro! ■— Ona mi je tvrdila da je sve što se govori o nekakvom sporazumu s gospodinom de Roanom izmišljotina njezinih neprijatelja.— Vrlo dobro, sire.— Ona me napokon uvjeravala da nikad nije dala gospodinu de Roanu pravo na to da misli kako je on nešto više nego koji podanik.— Ah!... Ona je to kazala...— Takvim glasom da se tome nije moglo prigovoriti, i kardinal nije odgovorio.— Sire, budući da kardinal nije ništa odgovorio, priznao je da laže; tim opozivom daje pravo drugim glasinama koje kruže o pogodnostima što ih je kraljica omogućila izvjesnim osobama.— Ah, bože moj, što se još govori? — reče kralj klonuvši.— Nešto sasvim glupo, kako ćete odmah vidjeti. On onog trenutka kad je ustanovljeno da se gospodin de Roan nije šetao s kraljicom.,.237— Kako! — uzviknu kralj — zar se govori da su šetali?— Sto je sama kraljica dobro opovrgla, sire, i opozvao gospodin de Roan; ali od trenutka kad je to ustanovljeno, vi razumijete, moralo se istraživati kako se događa da se kraljica šeće noću po versaj-skom perivoju.— Noću po versajskom perivoju!? Kraljica!...— I s kim ona seta — nastavi grof de Provans,— S kim?... — prošapće kralj.— Bez sumnje!... Zar se svi pogledi ne upiru u ono što traži jedna kraljica?— Ali, brate moj, vi govorite ogavne stvari, čuvajte se.— Sire, ja ponavljam s takvim ogorčenjem da ću bez sumnje natjerati vaše veličanstvo da otkrije istinu.— Sto, gospodine! govori se da je kraljica noću u društvu šetala versajskim perivojem!— Ne u društvu; već s jednom jedinom osobom ... Oh! kad bi se govorilo u društvu, onda se ne bi isplatilo na to osvrtati.IČralj najednom uskipi.— Vi ćete mi dokazati što ponavljate i u tu svrhu dokažite što su govorili.— Oh, lako — odgovori gospodin de Provans. — postoje četiri svjedočanstva: prvo je od moga lovačkog kapetana, koji je vidio kraljicu kako je dvije noći izišla iz versajskog perivoja kroz vrata lovačke kuće. Ovdje je dokaz: potvrđen je potpisom. Čitajte.

Kralj uzme spis, pročita ga i vrati svome bratu.: — Vidjet ćete, sire, još zanimljiviji: to je od noćobdije u Trianonu. On tvrdi da je u perivoju bilo mirno, izuzevši onoga dana kada se kraljica prošetala ispod ruke s nekim kavalirom. Eto vidite, zapisnik je potanko napisan. ,238Kralj pročita opet, zgrozi se i spusti ruke niz bedra.— Treće je svjedočanstvo — nastavi nepokolebivo grof de Provans — od vratara na istočnim vratima. Ovaj čovjek je vidio i prepoznao kraljicu u trenutku kad je izašla kroz vrata lovačke kuće. On kaže kako je bila obučena; eto, sire, on kaže također da iz daleka nije mogao prepoznati plemića koji je njezino veličanstvo ostavio; to je napisano — ali da je, po držanju toga čovjeka, smatrao da je neki oficir. Ovaj zapisnik je također potpisan. Dodaje jednu zanimljivu stvar: da se u kraljičinu prisutnost ne može sumnjati jer je bila s njom gospođa de La Mot, kraljičina prijateljica.— Kraljičina prijateljica! — uzviknu kralj lju-tito. i— Posljednji izvještaj — nastavi grof de Provans — čini mi se najjasniji od sviju. On je od bravara koji pregledaju da li su sve veže i vrata dobro zatvorena. Taj čovjek, vaše ga veličanstvo pozna, svjedoči da je vidio kako je kraljica ušla s nekim plemićem u Apolonovo "kupalište.Kralj, blijed i gutajući svoj gnjev, istrgnu spis iz ruku grofovih i pročita ga. De Provans, usprkos tome čitanju, nastavi:— Istina je da je gospođa de La Mot bila vani oko dvadeset koraka i da je kraljica ostala samo jedan sat otprilike u toj dvorani.— Ali ime toga plemića? — uzviknu kralj.— Sire, u izvještaju se njegovo ime ne spominje, zato je potrebno da vaše veličanstvo pročita i ovo posljednje svjedočanstvo. Napisao ga je jedan lugar koji je iza ogradnog zida bio na straži blizu Apo-lonova kupališta.— Datirano sutrašnjeg dana — progovori kralj.— Da, sire, i taj je vidio da je kraljica izišla fe perivoja na mala vrata i gledala van: ona se držala za rame gospodina de Sarnijal239— Gospodina de Šamija! — uzviknu kralj gotovo lud od srdžbe i sramote — dobro... dobro... Čekajte me ovdje grofe, mi ćemo napokon saznati istinu. ;I kralj jurnu iz svoga kabineta.XXXIX POSLJEDNJA OPTUŽBAKad je kralj izišao iz kraljičine sobe, nakon hapšenja kardinala, kraljica je pohrlila u svoj budoar, gdje je gospodin de Sarni mogao sve čuti.Ona otvori vrata budoara, ali se odmah vrati da zatvori vrata svoje sobe; zatim, srušivši ee na jedan naslonjač, čekala je šuteći što će reći de Sarni, njezin neustrašivi sudac. Grof iziđe iz budoara turobniji i bljeđi nego je ikad bio.— No? — izusti kraljica.<— Gospođo — odvrati de Sarni — vi vidite da je sve protiv našega prijateljstva. Ako vas ne ozleđuje moje uvjerenje, to će vas od sada progoniti javno mišljenje; nema više mira za mene, nema primirja za vas.— Vi vrlo dugo tražite prirodnu riječ — progovori kraljica melanholično — i ne nalazite je.— Ja mislim da nisam vašem veličanstvu nikada dao povoda da posumnja u moju iskrenost; — odvrati Sarni — ako ona pokadšto provali odvile surovo, molim vas da mi oprostite.— Znači, sve ovo što sam učinila — progovori kraljica vrlo ganuta — kao da vama nije još dosta. Ja ne govorim o povjerenju kraljevu, koje je zauvijek uzdrmanopzato ss ne morate brinuti, nije li tako?... Kralj, što je to... običan suprug!II ona se osmjehnu tako bolnom gorčinom da su joj suze zasjale u očima.— Oh! — uzviknu Šarni — vi ste najotmjenija, najplemenitija od žena. Ako vam smjesta ne odgovorim onako kako me srce sili, to je zato što se ne usuđujem oskvrnuti to uzvišeno srce tražeći mjesto u njemu.—i Gospodine de Sarni, vi me smatrate krivom.— Gospođo!— Vi ste povjerovali kardinalovim riječima.— Gospođo!...— Ja vas pozivam da mi kažete kako vas se dojmilo držanje gospodina de Roana?

— Moram kazati, gospođo, gospodin de Roan nije bezumnik, kako ste mu vi to prigovorili, ni čovjek slab, kako bi se moglo misliti; to je čovjek koji vas je ljubio, koji vas i sad ljubi i koji je u ovom trenutku žrtva jedne zablude. To će njega dovesti do propasti, a vas...— Mene?— A vas, gospođo, do neizbježnog gubitka časti.— Bože moj!— Preda mnom se diže sablast koja prijeti, ta odvratna žena, gospođa de La Mot, koje je nestalo kad bi nam njezino svjedočanstvo mogla sve vratiti, mir, čast, sigurnost za budućnost. Ta žena je zloduh kome ste nerazborito dopustili da sazna vaše tajne, a možda, na žalost, i vaše nježne povjerljivosti...— Ah, gospodine, ja vas molim — uzviknu kraljica.— Gospođo, kardinal vam je rekao dosta jasno i dokazao da ste s njim udešavali kupovinu toga đerdana.— Ah, vi se vraćate na to, gospodine de Sarni —- reče kraljica porumenjevšL240 .16 Kraljičin đerdan n241— Oprostite, vi dobro vidite da je u mene manje velikodušno srce nego u vas, vi vidite da nisam dostojan poznavati vaše misli. Ja želim ublažiti^ a umjesto toga razdražujem.— Čujte, gospodine — reče kraljica — što kralj misli, može sav svijet misliti; ja neću da budem lakoumnija prema svojim prijateljima nego prema svome mužu. Meni se čini da muškarac ne voli vidjeti ženu kad je ne poštuje. Ne govorim o vama, gospodine, ja nisam žena, ja sam kraljica; vi niste muškarac, već moj sudac.Sarni se nakloni tako duboko da je kraljica morala smatrati dovoljnom zadovoljštinom poniženje toga vjernog podanika.— Ja sam vam savjetovala — reče ona posve tiho — da ostanete na vašem imanju; to je bio mudar plan.— Ne bih vam mogao reći, gospodo, kakvu mi bol zadaje strogost vašeg veličanstva — reče Sarni vrlo ganut. — Ja sam mogao zaboraviti da ste moja kraljica; ali priznajte mi da nisam* nikad zaboravio da ste vi prva žena dostojna moga poštovanja.— Stanite, ja ne prosjačim. Da, ja sam rekla da je moja odsutnost vama potrebna. Nešto mi govori da će na kraju vaše ime biti pri svemu tome izrečeno.r- Gospođo, to je nemoguće!— Vi kažete nemoguće! Oh, razmišljajte o moći onih koji se već šest mjeseci titraju mojim ugledom, mojim životom; niste li vi sami kazali, go~ spodine, da je gospodin kardinal osvj edočen da sve čini uslijed jedne zablude u koju su ga uvalili? Oni koji udešavaju takva uvjerenja, gospodine grofe, oni koji prouzrokuju slične z a-blude, imaju snage dokazati vam da ste vi nelojalan podanik kraljev i sramotan prijatelj za mene. Oni koji tako sretno izmišljaju krivo, otkrivaju vrlo lako istinu. Ne dangubite dakle, opas-242nost je velika; povucite se na svoja imanja, izbjegavajte sablazan koja će slijediti iz parnice, i neću da moj udes povuče i vas, neću da vaša karijera propadne. Za vas bi ovdje bila propast, gubitak časti, možda tamnica: odnesite natrag novac što ste ga tako plemenito ponudili, ponesite sobom uvjerenje da meni nije umaknula nijedna plemenita kretnja vaše duše, da me nijedna od vaših sumnji nije ranila; da me nijedno od vaših stradanja nije ostavilo hladnom; otputujte, kažem vam, i tražite drugdje ono što vam kraljica Fran-cuske ne može dati.Rekavši te riječi, kraljica uzdahnu. De Sarni odgovori uzbuđenim glasom:— Vaše veličanstvo propisalo mi je ovaj čas moju dužnost. Opasnost nije na mojim dobrima, nije izvan Francuske, već u Versaju, gdje vas sumnjiče, u Parizu gdje će vam suditi. Važno je, gospođo, da se svaka sumnja rasprši, da svaka osuda bude opravdanje, a kako vi ne biste mogli imati lojalnijeg svjedoka i odlučnijeg pomagača, ja ostajem. Da, ja ostajem, gospođo, i vjerujte, vaše veličanstvo ne treba mi kriti svoju misao: vi znate dobro da ja neću bježati, da se ja ništa ne bojim, da nije potrebno slati me u progonstvo, ako neće da me ikad više vidi.Kraljica učini kretnju koja je udalji od mladog čovjeka.—i Kako vam drago — progovori ona — ali... vi ste me razumjeli, nikad se ne smijete varati u pogledu mojih riječi; ja nisam namiguša, goepo-* dine de Sarni. Jednog dana, gospodine, odabrala sam vas među svima. Ne znam što je moje srce povuklo k vama. Danas više nije tako, ja ne mislim više ono što sam mislila. Vaša duša nije više sestra moje duše. I zato vam velim također iskreno: štedimo se međusobno.— Dobro je, gospođo — prihvati Sarni — ja nisam nikad mislio da ste mene odabrali. Ah, ve-16*

243ličanstvo, ja ne mogu odoljeti misli da vas izgubim. Gospođo, ja sam pijan od ljubomore i strave. Gospođo, ja neću trpjeti da mi vi otmete vaše srce; ono je moje, vi ste mi ga dali i nitko mi ga neće uzeti.— Žensko srce — progovori ona. — Vi hoćete da računam na vas!... Lijepi smo branitelji jedan drugome!— Ja vas ne bih volio — prošapće on — da ste drugačija nego sto jeste.— Sto — prozbori ona živini i strastvenim naglaskom — ta žena kojoj će suditi parlament, koju će osuditi javno mišljenje, koju će suprug možda protjerati, ta žena nalazi srce koje je ljubi!— Službenika koji je obožava i nudi joj krv svoga srca u zamjenu za suzu što je tek prolila.— Ta žena je odviše sretna, gospodine de Sar-ni; ne znam kako se mogla potužiti, oprostite joj!Sarni pade pred noge Marije Antoanete i poljubi ih u zanosu religiozne ljubavi. U taj mah se otvoriše vrata tajnoga hodnika. Kralj se zaustavi na pragu dršćući kao da ga je grom ošinuo.On je zatekao čovjeka koga je gospodin de Provans optužio kraj nogu Marije Antoanete.XL-MOLBA ZA ŽENIDBUKraljica i Sami izmijeniše prestravljene poglede. Sarni ustade polagano i pozdravi kralja veoma smjerno.Vidjelo se da srce Luja XVI burno kuca pod čipkama njegova prsluka.— Ah! — progovori on muklim glasom — gospodin de Sarni! odgovori s novini naklonom.244Kraljica osjeti da ne može govoriti i da je izgubljena.— Gospodin de Sarni — progovori kralj na izgled mirno — nečasno je za plemića kad ga ulove u krađi.— Krađi! — prošapće de Sarni.— Krađi! — ponovi kraljica, kojoj se činilo da i sad još čuje kako joj u ušima odjekuju strašne optužbe i koja je pretpostavljala da će grof biti isto tako okaljan kao i ona.— Da — nastavi kralj — kleknuti pred ženu svoga bližnjega, to je krađa, a kad je ta žena kraljica, onda je to zločin uvrede veličanstva. To ću vam kazati po mojem čuvaru pečata.Grof htjede progovoriti, htjede ustvrditi da je nevin, ali mu kraljica, koja nije htjela trpjeti još jednu optužbu, priskoči u pomoć.— Sire — progovori ona živahno — vi ste, kako se meni čini, na putu ružnih sumnji i nepovoljnih pretpostavki; te sumnje krivo padaju upozoravam vas: ja vidim da poštovanje veže grofu govor, ali ja, koja temeljito poznam njegovo srce, ne mogu dopustiti da ga optužujete, a da ga ne uzmem u odbranu.Tu ona zastade, iscrpljena i ustrašena zbog laži koju bijaše prisiljena izmisliti i zbunjena napokon što nije još našla opravdanje. Ali to oklijevanje, koje se njoj samoj činilo odvratno, bijaše jednostavno spas žene.Kraljica je za trenutak zaustavila kraljevu sumnju; ona je kraljev duh skrenula drugim putem i učvrstila grofov.— Hoćete li mi možda reći — odgovori Luj XVI prešavši iz uloge kralja u ulogu uznemirenog supruga — da nisam vidio gospodina de Sarnija kako kleči pred vama, gospođo? A da kleknemo i ne budemo dignuti, mora ...245— Možda, gospodine — reče strogo kraljica — podanik kraljice Francuske traži od nje neku milost ... To je, mislim, dosta čest slučaj na dvoru.— Traži milost od vas! — uzviknu kralj.— I to milost koju ja nisam mogla dozvoliti — nastavi kraljica — inače gospodin de Sarni ne bi tako usrdno molio, to vas uvjeravam.Sarni odahnu. Kraljevo oko bilo je neodlučno; njegovo čelo ublaživalo se polagano od prvog iznenađenja. Međutim, se Marija Antoaneta domišljala, ljutita što mora smisliti neku laž i što ne može ništa uvjerljivo naći. Priznavši da ne može ispuniti grof ovu želju, mislila je da će zadržati kraljevu znatiželju i da će ispitivanje pri tome ostati. Ali se prevarila. Ona oklijevaše još. Dala bi svoj život za to da Sarni smisli laž, ali on to nije mogao, on na to nije ni mislio. On se u svojoj nježnosti odviše bojao da se ukaže sklonim bra-niti kraljičinu čast.Marija Antoaneta čekala je novo pitanje kra-> ljevo, koje uskoro uslijedi.— Da čujemo, gospođo, recite mi kakva je to milost što je gospodin de Sarni uzaludno molio tako da se spustio na koljena pred vama?I kao da želi ublažiti strogost pitanja, punog sumnje, kralj doda:— Ja ću možda biti sretniji od vas, gospođo, a i gospodin de Sarni neće trebati preda me da klekne.— Sire, ja sam vam rekla da je gospodin de Sarni molio nemoguću stvar.— Koju?— Sto se može moliti na koljenima od mene, osim...

— Ja čekam — reče kralj.— Sire, molba gospodina de Šamija je obiteljska tajna. .. ■— Za kralja ne može biti tajni — doda Luj XVI dostojanstveno.246 : "•Kraljica skoči pri posljednjoj prijetnji opasnosti.— Gospodin de Sarni — reče ona — htio je dobiti od mene...— Sto, gospođo? ''— Dozvolu da se može oženiti.— Zaista! — uzviknu kralj umiren; a zatim sumnjičavo nastavi, ne opazivši koliko jadna žena trpi zbog svoje izjave i kako je Sarni problije-* dio:.— Ali, zašto bi bilo nemoguće da se gospodin de Sarni oženi? Zar on nije iz dobrog plemstva? Zar nema krasan imetak? Nije li srčan i lijep? Zaista, da se njemu uskrati pristup u koju obitelj, mora dotična dama biti prava princeza ili već udata; samo bi ta dva razloga mogla biti zaprekom. Recite mi dakle ime žene koju bi gospodin de Sarni htio oženiti, gospođo, pa ako nema jedne ili druge zapreke, jamčim da ću ukloniti teškoće... da vam ugodim.Povučena sve većom opasnošću i svojom prvom laži, progovori kraljica krepko:— Ne, gospodine, ima teškoća koje vi ne možete savladati. Ona koja nas stavlja u težak položaj takve je prirode ...— Razlog više da saznam što bi bilo nemoguće kralju — upade Luj XVI srdito.Sarni pogleda kraljicu; ona samo što ne za-tetura. On bi priskočio k njoj, ali ga zadrža kraljeva nepomičnost...— O kakva bi to bila moć — zapita kraljica samu sebe — protiv koje ne bi kralj mogao ništa? Još samo tu misao, samo tu pomoć, bože moj!Najednom joj u mozgu sine svjetlo.— Gospodine — reče ona napokon kralju — ona koju bi gospodin de Sarni htio oženiti nalazi se u samostanu.— Ah — reče kralj — evo razloga; zaista je vrlo teško pomoći u takvom slučaju. Ali je čudno-247vato što se gospodin de Sarni tako naglo zalju-ljubio; nikad mi nitko nije o tome govorio, čak ni njegov ujak. Koju to ženu volite, gospodine de Sarni? Kažite meni, molim vas.Kraljica osjeti britku bol. Ona će sad iz usta Olivierovih čuti jedno ime; ona će trpjeti muku zbog te laži. A tko bi znao neće li Sarni izreći nekada milo ime, uspomenu prošlosti koja još krvari. Da ne zadobije taj strašan udarac, Marija Antoaneta najednom progovori:— Sire, vi poznajete onu koju gospodin de Šarni traži za ženu, to je... gospođica Andrea de Taverni.Sarni uzviknu i pokrije rukama lice. Kraljica pritisnu ruku na srce i gotovo bez svijesti pade u svoj naslonjač.— Gospođica de Taverni! — ponovi kralj — ona što se povukla u samostan u Sent-Deni?— Da, sire — izusti kraljica slabim glasom. •— Čini mi se da ona nije položila zavjet?— Ali ga mora položiti.— Mi ćemo to spriječiti — reče kralj. — Zašto ana mora uostalom položiti zavjet? — dodade on s posljednjim znakom nepovjerenja.— Ona je siromašna... Vi ste samo njezina oca obogatili — reče Marija Antoaneta oporim glasom.— To je nepravda koju ću ispraviti. Gospodin de Sarni voli je...Kraljica zadršće i dobaci požudan pogled Sar-niju kao da ga želi zamoliti da to ne prizna.Sami pogleda ukočeno Mariju Antoanetu i ne odgovori ništa.— Dobro — reče kralj, koji je tu šutnju uzeo kao smjernu potvrdu — a bez sumnje ljubi i ona gospodina de Sarnija? Ja ću gospođici de Taverni dati miraz; dajem joj pet stotina hiljada livra što sam ih uskratio gospodinu de Kalonu za vas.248Zahvalite kraljici, gospodine de Sarni, što mi je ona ispripovjedila tu stvar i osigurala sreću vašega života.Sarni istupi korak naprijed i nakloni se.— Oh to vrijedi da još jednom kleknete — reče kralj s lakom nijansom šaljivosti.Kraljica nehotice pruži obje ruke Sarniju. On klekne pred kraljicu i poljubi njene ledene ruke.— Ustanite! — reče kralj — prepustimo sad kraljici brigu za vaše poslove, dođite gospodine, dođite.I on pođe tako brzo naprijed da se Sarni tek na pragu mogao okrenuti i vidjeti bol rastanka što mu ga poslaše kraljičine oči.XLI

SENT-DENIKraljica ostade sama s očajem u srcu. Toliko udaraca zahvatilo ju je najednom da nije znala s koje strane dolazi najveća bol. Pošto je provela jedan sat u potištenosti, reče samoj sebi da je vrijeme potražiti izlaz. Opasnost je rasla. Kralj, ponosan zbog pobjede nad prividnostima, požurit će se da o njoj raširi glas. Prevara bi se mogla otkriti.Ime Andreino spasilo je sve pred kraljem. Ali tko bi mogao jamčiti za onaj mušičavi, nezavisni, svojevoljni duh koji se naziva gospođicom de Taverni? Tko bi mogao računati da će se ta ponosita osoba htjeti lišiti svoje slobode, svoje budućnosti u korist jedne kraljice, koja se nedavno rastala od nje kao neprijateljica?Sto bi se onda dogodilo? Ako Andrea uskrati privolu, a to je vjerovatno, sva će se lažna zgrada srušiti. Kraljica će ispasti spletkarica srednje ru-249ke, Sami plitak kućni prijatelj, a kleveta pretvorena u optužbu, pretvorila bi se u preljub. Marija Antoaneta osjećala je kako joj se razum pri tim mislima muti.Kome da se povjeri? Tko je prijateljica kraljičina? Gospođa de Lambal? Oh, taj hladni, nepokolebivi razbor! Zašto da prokušava djevičansku maštu koju, uostalom, dvorske gospođe ne bi razumjele? Zar te ropske duše, koje dršću pri samom dašku nemilosti, nisu možda sklone da kraljici daju pouku dok je njoj potrebna pomoć? Pre-ostaje samo gospođica de Taverni. To je srce čiji bi zaključci mogli rezati stakla, ona bi jedino mogla suosjećati s dubokim kraljičinim bolima. Marija Antoaneta potražit će dakle Andreu. Ovoj će svoju nesreću izložiti i zamoliti je da se žrtvuje. Bez sumnje će Andrea, umekšana njezinim molbama, popustiti. Tko bi znao, međutim, ne bi li se sve to moglo odgoditi. Neće li kralj, umiren obostranom privolom zaručnika, napokon, zaboraviti? Jedno putovanje izvelo bi onda sve na čistac. Šarni i Andrea mogli bi se udaljiti za neko vrijeme dok se klevete ne stišaju, a poslije toga razglasiti da su dragovoljno vratili riječ, i tada ne bi nitko pogodio da je ta zasnovana ženidba bila puka igra.Tako je ona razmišljala. Trebalo je dobro računati s tom čvrstoćom logike. Trebalo se dobro naoružati za protivnika kojega je teško pobijediti, kao što je gospođica de Taverni.Kad se pripremila, Marija Antoaneta odluči •otići. Ona bi jako voljela upozoriti de Šamija da neće učiniti nikakav krivi korak, ali je u tome spriječila misao da na nju sigurno paze uhode, pa bi svi njeni planovi propali.Odbiše tri sata: objed s velikim ceremonijama, predstavljanjima i posjetima. Kraljica primi sav svijet s vedrim licem i prijaznošću koja ne250oduže ništa njezinom ponosu. Ona je nastojala da i sa svojim neprijateljima bude stalna i čvrsta.A zatim, kad se sve svršilo, odloži ona svoje smiješenje i vrati se svojim uspomenama; ona promijeni haljine, uzme sivi šešir s vrpcama i modrim cvijećem, haljinu od sive svile, sjede u kočiju i bez garde, samo sa jednom damom iz svoje okoline, odveze se u Sent-Deni.Bilo je vrijeme kada se redovnice vraćaju u svoje ćelije. Kraljica zamoli da se pozove gospođica Andrea de Taverni u sobu za razgovore.Ova, klečeći, zaogrnuta u svoj plašt od bijelog platna, promatraše kroz prozor mjesec što se dizao iza velikih lipa; u tome je pokušala naći olakšanje svoje duše. Ona je trpjela neizlječivu bol dragovoljne odsutnosti.Andrea je svojevoljno ostavila dvor, ona je sama prekinula sa svime što bi moglo njezinu ljubav podržavati; ponosita kao Kleopatra, ona nije mogla podnijeti ni pomisao da gospodin de Žarni misli na drugu ženu, makar ta žena bila i kraljica. Uostalom, zar ona nije vidjela kako je Sarni ravJ nodušno prešao mimo nje? Nije li osumnjičila kraljicu da ona uzima za se poklonstva Šarnijeva? Sto bi joj koristilo da nakon toga ostane u Ver-saju? Da prosjaci laskave riječi? Da od vremena do vremena bude obdarena pružanjem ruke. Kraljica bi joj u šetnji pozajmila učtivost de Sarnija u trenutku kad je ne bi mogla zadržati za sebe. ■— Nikad, nikad! — ponavljala je ponosna Andrea u sebi — onaj koga ljubim u sjeni, onaj koji je za mene samo oblak, slika, uspomena, taj me nikad ne vrijeđa, on se osmjehuje samo meni.Zato je provela mnoge noći u boli, ali slobodne; .Andrea je više voljela dobrovoljnu odsutnost od mogućnosti da opet gleda čovjeka kojega je mrzila, jer je bila prisiljena da ga voli.Mi smo kazali da je kraljica pošla uveče, na dan sv. Luja u Sent-Deni, da posjeti Andreu.251Andrei javiše da je došla kraljica, da je u velikoj dvorani i da je njezino veličanstvo zapitalo može li razgovarati s gospođicom de Taverni. Za Anderu, srce umekšano ljubavlju, nije trebalo ništa više da skoči u susret mirisu što je do nje došao iz Versaja, mirisu koji je dan prije prokli-njala.— Kraljica! — prošapće Andrea — kraljica u samostanu!— Brzo, požurite se! — rekoše joj.

Ona prebaci preko leđa prostrani plašt redovnica, učvrsti oko svoje široke suknje vunenu traku i pođe, a da se i ne pogleda u ogledalo, pođe za vrataricom koja je došla po nju. Jedva je prešla sto koraka, a već se osjeti poniženom zbog tolike radosti.— Zašto je moje srce zadrhtalo? — reče ona samoj sebi. — Sto se tiče Andree de Taverni što kraljica Francuske posjećuje samostan u Sent-Deniju? Osjećam li ponos? Kraljica nije radi mene došla ovamo. Je li sreća? Ja ne volim više kraljicu.Tako se Andrea prekorijevala silazeći širokim stepenicama; uspjela je na svojem licu zatomiti izraz žurbe i smiriti brzinu svojih kretnji.Kad je stigla iza kora u svečanu sobu za razgovor, u kojoj se rasuo sjaj od svjetionika i vošta-nica što su ih upaljivale okretne ruke sestara, bila je Andrea hladna i blijeda.Kad je ugledala Mariju Antoanetu kako sjedi na opatijskom naslonjaču, zakuca Andreino srce tako da više nije mogla hodati.— Ah, dođite napokon da s vama razgovaram, gospođice de Taverni — reče kraljica sa smiješkom. Andrea se približi i sagnu glavu. <— Vi dopuštate, gospođo — reče kraljica okre-nuvši se prema nadstojnici.Ova odgovori naklonom i iziđe iz dvorane za razgovore, praćena svojim koludricama.252Kraljica ostade sjedeći sama s Andreom, čije je srce tako jako kucalo da bi se otkucaji mogli čuti kad ne bi bilo laganog šuma jednoga starog sata na zidu.XLIIMRTVO SRCEKraljica započe razgovor.— Gospođice — progovori ona s finim osmijehom — vi, znate li, činite na mene čudan dojam kao koludrica.Andrea ne odgovori ništa.— Zar ste vi — nastavi kraljica — već izgubljeni za svijet u kojemu mi još živimo?— Gospođo — odvrati Andrea — tko bi se usudio da savjetuje vaše veličanstvo?— Zašto?— Gospođo, jer je kraljica prirodom svoje uz-višenosti određena zato da na ovom svijetu trpi samo ono što je neizbjezivo nužno. Sve što njezin život može poboljšati, ona ima; sve što drugima može pomoći da uljepšaju svoj život, uzima kraljica.Kraljica učini kretnju iznenađenja.— I to je pravo — požuri se dodati Andrea — drugi su za kraljicu skupina podanika čiji život, čast i dobra pripadaju vladarici. Život, čast i dobra, moralna i materijalna, jesu dakle vlasništvo kraljica.— To su doktrine koje me zadivljuju — reče lagano Marija Antoaneta. — Vi činite od mene nekakvu vukodlačicu koja guta imetak i sreću jednostavnih građana. Jesam li ja takva žena, Andrea? Jeste li se zbilja mogli potužiti na mene kad ste bili na dvoru?253— Vaše veličanstvo udostojalo se postaviti mi to pitanje kad sam vas ostavila — odvrati Andrea — ja sam odgovorila kao i danas: ne, gospođo.— Cesto nas — nastavi kraljica — ozleđuje neki napad iako nije uperen protiv nas. Jesam li kome od vaših škodila i prema tome zaslužila riječi što ste ih sada izustili? Andrea, samoća koju ste odabrali jeste sklonište protiv svih strasti svijeta. Moram li ja, dok sam kao prijateljica dojurila ovamo, naići na prijekore ili prikrivenu strastvenost nepomirljive neprijateljice?Andrea podiže pogled, začuđena zbog blagosti na koju Marija Antoaneta nije naučila svoje službenike. Ona je bila ponosna i otresita kad se namjerila na otpor. Slušati riječi što ih je Andrea izgovorila bez uzrujavanja, to je bio napor strpljivosti i prijateljstva; on je osjetljivo ganuo divlju samotnicu. ,— Vaše veličanstvo dobro zna da nijedan Taverni ne može biti vaš neprijatelj — izusti ona tiše.— Ja vas razumijem — odvrati kraljica — vi meni ne opraštate što sam bila hladna prema vašem bratu, a on sam optužuje me možda zbog lako-umnosti.— Moj brat je odviše smjeran podanik da bi optuživao kraljicu — progovori Andrea, sileći se da sačuva svoju ukočenost.Kraljica uvidje da će postati sumnjiva ako> nastavi takvim tonom. Ona se zaustavi u svojoj susretljivosti.— I dalje ostaje činjenica — reče ona — da sam vas htjela vidjeti i uvjeriti da sam ostala vašom prijateljicom u daljini, kao što sam bila i izbliza.Andrea se poboja da nije uvrijedila kraljicu i da nije otkrila svoju bolnu ranu pred njom.— Vaše veličanstvo obasipa me počašću i radošću — reče ona turobno.

254— Ne govorite tako, Andrea — odvrati kraljica stisnuvši joj ruku — vi mi parate srce. Da, da, Andrea, zavidite kraljicama, tim gospodarica-ma dobara, časti i života svih. One posjeduju zlato i krv svojih naroda, ali srce! Nikada! One ga ne mogu uzeti, i mora im se dati...— Uvjeravam vaše veličanstvo — progovori Andrea potreseno — da sam vas voljela više nego ikoga na svijetu.Rekavši to ona sagne glavu.— Vi... ste... mene voljeli! — uzviknu kraljica, uhvativši se za te riječi — vi me ne volite više? /— Oh, gospođo!— Ja od vas ne tražim ništa, Andrea.. Proklet bio samostan koji tako brzo uništava uspomene u srcima!— Ne optužujte moje srce — reče Andrea živahno '— ono je mrtvo.— Kako možete vi, tako mlada i lijepa, reći da je vaše srce mrtvo! Ah, ne igrajte se tim nesretnim riječima! Kod onih koji su sačuvali takav smiješak i ljepotu ne može srce biti mrtvo; ne govorite mi tako, Andrea.— Ponavljam, gospođo, za mene nema ništa više na dvoru ni u svijetu. Ovdje životarim kao trava i biljka; ovdje nalazim radosti koje ja jedina razumijem; ja vas molim da mi oprostite: zaborav ponosnih taština nije tako veliki zločin; moj ispovjednik čestita mi svaki dan na tome; molim vas da ne budete strožom od njega.— Sto! Vama se sviđa u samostanu!— Ja volim samoću.— Dakle, nema ništa što bi vas silom vuklo radostima svijeta?— Ništa.— Bože moj! — pomisli ustrašeno kraljica — da se moj plan ne izjalovi.I smrtna groza prođe joj žilama.255— Pokušajmo je uvesti u napast; — reče kraljica u sebi — ako se ovo sredstvo izjalovi, po-kušat ću s molbama. Oh! moliti je za to da primi gospodina de Sarnija...— Andrea — prihvati kraljica glasno, savladavajući svoje uzbuđenje — vi ste izrazili svoje zadovoljstvo riječima koje mi gase nadu.— Kakvu nadu, veličanstvo?— Ne govorimo više o tome ako ste odlučili tako... To je za me bila sjena zadovoljstva, ali je sad odletjela! Ne mislimo više na to.— Ah, veličanstvo, baš zato što biste odatle htjeli crpsti neko zadovoljstvo, govorite:— Što bi to koristilo? Vi ste se, zar ne, povukli sasvim od svijeta?— Jesam, gospođo.— I to rado?— Oh, po svojoj volji.— Vi sebi čestitate na tome što ste učinili?— Više nego ikada.— Vidite da je suvišno govoriti. A ja sam vas mislila učiniti sretnom.— Mene?— Da, vas, nezahvalnice, koja me optužujete. Međutim, danas ste druge ugodnosti ugledali, vi bolje poznajete svoje ukuse i svoj poziv. Ja se odričem ...i- Ali, veličanstvo, iskažite mi čast i objasnite mi vašu namjeru.— Oh, to je vrlo jednostavno, ja sam vas htjela opet dovesti na dvor.— Oh! — uzviknu Andrea sa smiješkom prepunim gorčine. — Ne, ne! gospođo, nikada!... ma koliko mi bilo teško što moram biti neposlušna vašem veličanstvu. ,Kraljica se lecnu. Njezino srce ispuni se boli. • Ona je stradala, moćan brod razbio se o komadić granita.■ — Vi ne prihvaćate — prošapće kraljica.256I da sakrije svoju zabunu, prekrije rukamaUce.Andrea pomisli da je kraljica slomljena. Stoga kleknu pred nju kao da želi ublažiti svojom smjernošću ranu što ju je zadala prijateljstvu ili ponosu.

— Ah — izusti ona — što biste činili sa mnom u dvoru, sa mnom koju svatko izbjegava jer nisam umjela zadahnuti gospođe ni običnim nemirom suparništva, ni muškarce običnom simpatijom ... Ah, gospođo i draga gospodarice, ostavite me ovdje u mojoj bijedi i osamljenosti.— O! — izusti kraljica podigavši oči — ono što sam vam htjela predložiti opovrgava sva poniženja na koja se tužite! Brak, o kojemu se radi, učinio bi cd vas jednu od najvećih gospođa u Francuskoj.— Brak! — prošapće Andrea iznenađena.— Vi odbijate — reče kraljica bez prijašnje srčanosti.— O da, ja odbijam!— Andrea — reče kraljica.— Ne mogu prihvatiti, gospođo.Sada se Marija Antoaneta pripremi sa strašnom tjeskobom u srcu da započne s molbama.— Gospođo — reče Andrea — iskažite mi milost pa imenujte čovjeka koji bi mene uzeo; ja sam toliko trpjela od poniženja u svome životu da bi ime toga plemenitoga čovjeka bilo lijek za moje srce.Kraljica oklijevaše; ali ona je morala stvar dotjerati do kraja.— Gospodin de Šarni — progovori ona turobnim i ravnodušnim glasom.— Gospodin de Sarni! — uzviknu Andrea sa strašnom provalom osjećaja.— Da — reče kraljica i pogleda začuđeno mladu djevojku.17 Kraljian đerdan n257— Vi me dakle želite udati za njega, veličanstvo?— On vas je zaprosio.— Ja pristajem — reče Andrea zaneseno. ~~-On dakle mene ljubi!... ■Kraljica uzmaknu blijeda i dršćući jer je Andrea ljubila njezina koljena i haljinu.— Kad ćemo otići? — progovori ona napokon, pošto je prigušila krik i uzdahe.— Pođite — prošapće kraljica tužno. : Ona ustade, nasloni se na Andreu, čije su goruće usne tražile njezino ledeno lice, i dok se mlada djevojka pripremala na odlazak, nesretna kraljica progovori s gorkim uzdahom:— Je li sada dosta patnji samo za jedno srce?"XLIII BARUN DE TAVERNIDok je kraljica u Sent-Deniju odlučivala o udesu gospođice de Taverni, žurio se Filip, bolna srca zbog svega što je doznao, sa pripremama za svoj odlazak. Vojnik, vičan da putuje po svijetu, ne treba dugo da sprema i obuče svoju kabanicu. Ali Filip je imao od svakog drugog moćnije razloge da se što brže udalji iz Versaja; on ne htjede biti svjedok vjerovatne i skoro predstojeće kraljičine sramote, a kraljica je bila jedina njegova, strast.On je bio revnosno zaposlen oko toga da ose-dla svoje konje, napuni svoje puške i spremi najnužnije stvari. Kad je sve to završio, javi ocu, barunu de Taverniju, da želi s njim razgovarati.Mali starac vratio se iz Versaja. Barun de Taverni udebljao se posljednja tri do četiri mjeseca, što ga je ispunilo nekim ponosom. To se lako-258može pojmiti ako pomislimo da jezamašno zaobljenje njegova tijela bilo obilježje njegova potpunog zadovoljstva.Kad mu je sluga javio da Filip želi s njim razgovarati, nije htio da dočeka sinov posjet, već je odmah pošao k njemu.Filip nije očekivao provalu osjetljivosti kad mu otac dozna da namjerava putovati, ali se nije nadao ni ravnodušnosti. Andrea je ostavila očinr ski dom, a to je jedno biće manje koje je mogao mučiti; barun je morao osjećati prazninu, a ona se još više mogla povećati nakon sinova odlaska. Ali se Filip začudi kad je čuo baruna kako veselo uzvikuje:— Ah, on putuje, putuje ...Filip se zaustavi i pogleda oca prijekorno.— Bio sam siguran u to — nastavi barun — ja bih se okladio. To je dobro odigrano, Filipe, dobro odigrano.— Sto izvolite, gospodine? — zapita mladi čovjek — što je dobro odigrano, molim vas?Starac poče pjevušiti. Istodobno namignu Filipu okom da otpusti svoga sobara. Filip to shvati i posluša. Barun zatvori za sobarom vrata. Onda se vrati k sinu i reče tihim glasom:— Divno! divno!— Vi me mnogo hvalite, gospodine, iako nemam pojma čime sam tu pohvalu zaslužio — prihvati Filip hladno.

— Ah, ah, ah! — uzviknu starac, prebacujući se s noge na nogu.— Da vas možda ne razveseljuje moj odlazak, gospodine?— Oh! — progovori stari barun smiješeći se drukčije — ne pretvaraj se preda mnom, ne vrijedi truda; ti dobro znaš da se ne dam zaluđi-vati.Filip prekrsti ruke pitajući se je li ovaj starac šenuo.17«259— Ne date se zaluđlvati? Kako to? — zapita Filip.— Misliš li možda đa vjerujem u tvoj odlazak?— Vi ne vjerujete?— Ponavljam ti, sobar nije više ovdje, ne ljuti 6e više; uostalom, priznajem da nisi mogao stvoriti bolje odluke.— Gospodine, vi me začuđujete tako...— Da, dosta je čudnovato da sam to pogodio; ali što ćeS, Filipe, od mene ti nema znatiželjni-jeg čovjeka, a kada sam znatiželjan, onda tražim; zato nema sretnijeg čovjeka od mene kad nađem što tražim; dakle, pronašao sam da ti samo tobože odlaziš na put, i ja ti na tome čestitam.— Ja samo prividno putujem? — upita Filip zaprepašteno.Starac se približi sinu, dodirnu svojim mršavim prstima njegova ramena i reče sve povjer-ljivije: /— Poštenja mi, ja sam uvjeren da se nisi dosjetio toga, sve bi bilo otkriveno. Ti si stvar zgrabio u pravi čas. Cuj, sutra bi bilo prekasno. Idi brzo, sine moj, brzo.r- Gospodine — progovori Filip ledenim glasom — ja vas uvjeravam da ne razumijem ni riječi od svega što mi govorite.— Gdje ćeš sakriti konje? — nastavi starac — ti imaš kobilu koju je vrlo lako prepoznati; pazi đa je ne opaze ovdje kad budu mislili da si... Da ne zaboravim, kamo to tobož putuješ?— Ja odlazim u Taverni Mezon-Ruž, gospodine ... '— Dobro... vrlo dobro... Nitko se neće o tome obavještavati... Oh, vrlo dobro. Ali-budi oprezan; u vas dvoje upereno je vrlo mnogo očiju.— U nas dvoje!... Koga to mislite?260_ O n a je nasrtljiva — nastavi starac — ona se zna razjariti da sve upropasti. Čuvaj se! budi pametniji od nje...— Ah tako! — uzviknu Filip srdito — meni se čini, gospodine, da se vi zabavljate na moj račun, a to nije lijepo, kunem vam se, jer me izlažete, dok sam ovako ožalošćen i smeten, neugodnosti da povrijedim poštovanje prema vama.— Oh, da, poštovanje; ja te oslobađam te dužnosti; ti si dosta star da vodiš naše poslove, a ti ih tako dobro vodiš da me nadahnjuješ poštovanjem. Ostavi mi dakle adresu da ti javim ako se što dogodi.— U Taverni, gospodine — reče Filip, pomi-slivši da se starac napokon vratio zdravom razumu.— Eh, lijepu mi adresu daješ... U Taverni, osamdeset milja! Ne kažem ti da mi treba adresa kućice u perivoju, jer bi onamo mogli pratiti moje glasnike ili prepoznati moje ljude, ali odaberi neku treću adresu u daljini od četvrt sata; u tebe, do vraga, ima fantazije! Kad smo učinili za svoju ljubav ono što ti činiš, onda imamo sredstava!— Kućica u perivoju, ljubav, gospodine, mi govorimo u zagonetkama.— Ne znam puno šutljivije i zatvorenije životinje od tebe! — uzviknu otac tvrdoglavo — ne poznam nikoga čija bi uzdržavanja bila uvredljivija. Kao da se bojiš moje izdaje.— Gospodine! — reče Filip očajavajući.— Dobro, dobro! čuvaj za sebe svoje tajne; čuvaj tajnu o iznajmljenoj kućici vrhovnog lovca.— Kakvoj kućici?— Čuvaj svoju tajnu o noćnim žetnjama između dvije božanske prijateljice.— Ja!... da sam šetao — prošapće Filip pro-blijedivši.— Čuvaj tajnu poljubaca poput meda pod cvijećem i rosom.261— Gospodine! — zaviče Filip bijesno — hoćeteli zašutjeti?— Dobro je, kažem ti opet; sve što si učinio, ja sam doznao? Pobogu, to bi te moralo zadojiti povjerenjem. Tvoj srdačni odnos prema kraljici, tvoji pothvati, tvoji izleti u Apolonovo kupalište, ta to je naš život i sreća. Ne boj se dakle kralja, Filipe.... Povjeri se samo meni.— Gospodine, vi me zastrašujete! — uzviknu Filip prekrivši rukama lice.

I zaista se Filip zgrozi nad tim čovjekom koji je otvorio njegove rane. On se zgražao nad čovjekom koji mu je pripisivao sreću nekoga drugog i koji ga je bičevao srećom suparnika.Sve što je otac doznao, sve što su zlobnici stavljali na račun de Roana, bolje upućeni pripisivali grofu de Šamiju, barun de Taverni dovodio je u vezu sa svojim sinom. On je mislio da kraljica voli Filipa i da ga polagano, u sjeni, diže do najvišeg stupnja sreće. Otuda zadovoljstvo koje je nekoliko tjedana zaobljivalo trbuh gospodina de Taverni ja.Kad je Filip otkrio tu novu močvaru zabluda, zgrozi se jer je vidio da ga u nju utapa rođeni otac; ali udarac je bio tako žestok da je ostao omamljen i nijem, dok je barun revnosnije nego ikad brbljao.— Gledaj — govorio je on — ti si izveo remek-djelo, ti si svemu zameo trag; jedni misle da je bio de Roan; drugi da je bio Sarni, a nitko da je to bio de Taverni. Uostalom, to služi na čast tebi kao i njoj, to je sreća, dragi moj. Za nju što je tebe dobila, a za tebe što nju sad držiš.Kad je Filip, koji je bio razjaren tim riječima, proždirućim pogledom uništavao starca, začuje se štropot kočije u dvorištu palače. To svrati svu pažnju Filipovu na ono što se vani dešavalo.Sobar viknu:— To je gospođica!262I više glasova ponovi;— Gospođica!...— Kako gospođica? — reče Taverni. — Koja gospođica?— To je moja sestra! — prošapće Filip veoma začuđeno kad prepozna Andreu koja je silazila s kočije.— Vaša sestra! — ponovi starac — Andrea? Je li to moguće?Sobar uđe i potvrdi da se Andrea vratila.— Gospodine — reče on Filipu — gospođica vaša sestra je u budoaru do velikog salona i čeka vas. Želi s vama razgovarati.— Hajdemo k njoj — uzviknu barun.— Ona hoće govoriti sa mnom — reče Filip ja ću prvi onamo, ako vam je po volji.U isti čas začu se druga kočija, koja se uvezla u dvor.— Gospodin grof Olivier de Sarni! — viknu vratarev glas sobaru.— Odvedite gospodina grofa u salon — reče Filip sobaru — gospodin barun će ga primiti. Ja idem u budoar da razgovaram sa sestrom.Stari i mladi barun silazili su lagano niz stepenice.— Sto namjerava grof ovdje? — pitao se Filip.— Zašto je došla Andrea? — pomisli barun.XLIV OTAC I ZARUČNICASalon palače bio je prvom dijelu zgrade u prizemlju. Lijevo od salona nalazio se budoar s izlazom na stepenice koje su vodile u Andreine263sobe. Desno je bio drugi mali salon, kroz koji se ulazilo u veliki.Filip uđe prvi u budoar gdje ga je čekala njegova sestra. Došavši u predvorje, podvostručio je korak da što prije zagrli svoju dragu prijateljicu. Cim je otvorio dvostruka vrata budoara, Andrea mu se ovila oko vrata i zagrlila ga veselo.— Sto se dogodilo s tobom? — zapita mladić Andreu.— Nešto sretno, vrlo sretno, brate moj!— Ti si se vratila da mi to saopćiš?— Vraćam se zauvijek! — uzvikne Anđrea u zanosu sreće.^— Tiše, tiše, sestrice — reče Filip — prostorije ove kuće nisu navikle na radost, a osim toga tamo je u onom malom salonu ea strane netko,, ili će odmah tamo biti, tko bi te mogao čuti.— Netko — reče Andrea — a tko?— Slušaj — odvrati Filip.— Gospodin grof de Sarni! — prijavi sobar i uvede Oliviera iz maloga salona u veliki.— On, on! — uzviknu Andrea podvostručivši svoja milovanja. — Oh! ja dobro znam zašto je on došao ovamo.— Ti znaš?— Eto! ja predviđam trenutak kad ću također morati ući u taj salon da na vlastita uha čujem što će reći gospodin de Sarni...— Govoriš li ozbiljno, draga moja Andrea?

— Cuj me, Filipe, i pusti me da se povučem. Kraljica me je nešto prenaglo dovela natrag, pa ću samostanske haljine zamijeniti haljinama... zaručnice.Nakon tih riječi nestade Andree lako i šušteći na stepenicama što vode u njezine sobe. Filip ostade sam i prisloni glavu na vrata da čuje što će se govoriti u salonu. Grof de Sarni je ušao. On je hodao nervozno po salonu. De Taverni otac uđe i pozdravi grofa odabranom učtivošću.264— Čemu imam zahvaliti, gospodine grofe, taj iznenadni posjet? — reče on napokon — u svakom slučaju budite uvjereni da se veoma radujem.— Došao sam, gospodine, u svečanom ruhu, kako vidite, i molim vas da mi oprostite što nisam doveo svoga ujaka, gospodina de Sifrena, kako sam to morao učiniti.— Kako — prošapće barun — ja vam opraštam, dragi moj gospodine de Sarni.— To bi bilo pristojno s obzirom na molbu koju vam namjeravam reći.— Molbu? — progovori barun.— Čast mi je — prihvati Sarni — da od vas zamolim ruku gospođice de Taverni, vaše kćeri.Barun poskoči u svom naslonjaču. On rasko-lači oči, toliko se začudio.— Moju kćer!... — prošapće on — vi tražite Andreu za ženu!— Da, gospodine barune; osim ako gospođica de Taverni ne osjeća odvratnost za ovu vezu.— Ah! — pomisli starac — zar je sklonost prema Filipu već tako očita da se jedan od njegovih takmaca želi njom okoristiti, oženivši se njegovom sestrom? Vjere mi, to nije zlo odigrano, gospodine de Sarni. A zatim prihvati glasno sa srni ješkom:— Ta molba tako je časna za našu kuću da ćete odavde ponijeti potpunu privolu. Pozvat ću svoju kćer.— Gospodine — prekide Sarni hladno barunu riječ — ja mislim da je to suvišno. Kraljica je bila tako dobra pa se u tom pogledu posavjetovala s gospođicom de Taverni, i odgovor gospođice vaše kćeri bio je povoljan za mene.— Ah — reče barun začuđeno — dakle je to kraljica... •— Koja se izvoljela u tu svrhu potruditi u Sent-Deni, gospodine.Barun ustade.265— Ne preostaje mi drugo nego da vas obavijestim, gospodine grofe — reče on — o položaju gospođice de Taverni! Imam gore isprave o imetku njezine majke. Vi nećete oženiti bogatu djevojku, gospodine grofe, i prije nego se što zaključi...— Suvišno je, gospodine barune — reče suhoparno Sarni. — Ja sam bogat za dvoje, a gospođica de Taverni nije žena za koju se pogađa. Ali pitanje koje ste htjeli dotaknuti, gospodine barune, potrebno je da osvijetlim sa svoga gledišta.Ali tek što je izrekao te riječi, otvore se vrata budoara; uđe Filip blijed, smeten, s jednom rukom na grudima, dok mu je druga bila grčevito stisnuta.Sarni ga svečano pozdravi.— Gospodine — progovori Filip — moj otac imao je pravo da vam predloži razgovor o našim prilikama; mi vam moramo koješta objasniti. Dok gospodin barun ode u svoje sobe da potraži spise o kojima vam je govorio^ bit će meni čast da stvar razmotrim s vama potanje.Filip zapovjednim pogledom isprati baruna, koji iziđe vrlo nerado jer je naslućivao da će se nešto dogoditi.Filip otprati baruna do izlaza iz salona i osvjedoči se da je soba ostala prazna. Isto tako pođe da pogleda u budoar, a onda se obrati gostu:— Gospodine de Šarni, kako se dogodilo da ste se vi usudili doći i zaprositi moju sestru za ženu?Olivier uzmaknu i porumenje.— Je li to zato — nastavi Filip — da bolje skrijete vašu ljubav sa ženom koju progonite, s onom koja vas ljubi? Je li zato da ne može nitko reći, kad budete oženjeni, da imate ljubavnicu?— Gospodine.... — progovori Sarni teturajući.— Ili je možda zato — doda Filip — da, postavši mužem žene koja će se svaki čas moći pri-266bližiti vašoj ljubavnici, možete lakše viđati tu ljubavnicu?— Gospodine, vi prekoračujete granice!— To je bez sumnje zato da ne otkrijem što znam o vašim prijašnjim ljubakanjima?— Sto vi znate? — uzviknu Sarni ustrašeno — čuvajte se!— Da — reče Filip oživljavajući — kućica vrhovnog lovca koju ste iznajmili; vaše tajanstvene šetnje po versajskom perivoju ... noć... stiskanje vaših ruku... vaši uzdasi, a nadasve ona nježna izmjena pogleda na malim vratima perivoja ...

— Gospodine, tako vam časti! vi ne znate ništa; recite da ne znate ništa.— Ne znam ništa! — uzviknu Filip ironično.— Kako ne bih znao kad sam bio sakriven za grmovima iza vrata Apolonova kupališta i vidio vas.Sarni pođe dva koraka kao da traži uporište oko sebe.Filip ga pogleda mračno. Pustio ga je da trp; kaznu i lagano ga mučio za sreću koju mu je prigovarao.Sarni se sabere od svoje slabosti.— Gospodine — reče on Filipu — i nakon toga što ste mi kazali, ja vas molim ruku gospođice de Taverni. Kad bih bio račundžija, kako ste to pretpostavljali maloprije, kad bih se oženio radi sebe bio bih tako jadan da bih se bojao čovjeka koji poznaje moju i kraljičinu tajnu. Ali je potrebno da kraljica bude spašena, gospodine, to je nadasve potrebno.— U čemu bi kraljica bila izgubljena — reče Filip — zato što je de Taverni vidio kako je stisnula ruku gospodinu de Sarniju. Zašto bi kraljica bila izgubljena što ja znam da vas ona ljubi? Oh, to nije razlog da žrtvujem svoju sestru, gospodine, i ja je neću žrtvovati.26?— Gospodine — odvrati Olivier — znate li zašto je kraljica izgubljena ako ne dođe do toga braka? To je zato što me je onog istog jutra, kad su uhapsili gospodina de Roana, kralj zatekao gdje klečim pred kraljicom.— Bože!— I što je kraljica odgovorila kralju da sam kleknuo zato da zamolim ruku vaše sestre. Eto, gospodine, zašto bi kraljica bila izgubljena kad ne bih uzeo vašu sestru. Razumijete li sada?Dvostruki štropot presječe Olivierovu frazu; jedan krik i jedan uzdah. Jedan je dopro iz budoa-ra, drugi iz malog salona.Olivier pojuri u sobu odakle je dopro uzdah; on ugleda u buđoaru Andreu de Taverni, odjevenu u bjelinu kao zaručnicu. Ona je sve čula i onesvijestila se. Filip otrča u mali salon odakle je dopro krik. On ugleda tijelo baruna de Tavernija, kojeg ae otkriće ljubavi kraljice i Sarnija tako kosnulo da je, udaren od kapi, preminuo na razvalinama i.vih svojih nada.Proročanstvo Kaljostrovo se ispunilo.Filip, koji je sve shvaćao, pa i sramotu tenagle smrti, ostavi šutke očevo tijelo i vrati se usalon k Sarniju; ovaj je promatrao dršćući, neusuđujući se da dodirne hladnu i onesviještenumladu djevojku.Nabreklih očiju i s burom u srcu, Filip je smogao srčanosti da progovori de Sarniju:— Gospodin barun de Taverni preminuo je ovaj čas. Poslije njega sam ja glava porodice. Ako gospođica de Taverni preživi, ja ću vam je dati zaženu.Sarni pogleda sa stravom barunovo tijelo, a sočajem onesviještenu Andreu.Filip s mukom progovori:— Grofe de Sarni, ja prihvaćam vašu molbu u ime moje sestre: ona će žrtvovati svoju sreću268kraljici, a ja ću jednog dana možda biti dosta sretan da joj dam svoj život. Zbogom, gospodine de Sarni, zbogom moj šurače.I pozdravivši Oliviera, koji nije znao kako bi se udaljio a da ne prođe uz jednu žrtvu, Filip podigne Andreino tijelo, zagrije je u svome naručju i tako otvori prolaz grofu koji iščeznu kroz budoar.XLV POSLIJE ZMAJA OTROVNICAVrijeme je da se vratimo onim likovima naše pripovijesti koje su neophodnost i spletka, baš kao i historijska istina, potisnule na drugo mjesto.Oliva se pripremala da pobjegne na račun 2a-nin kad se Bozir, upozoren nepotpisanim pismom i čeznući da se opet- dočepa djevojke, nađe u njezinom naručju i odvede je od Kaljostra, dok je Reto uzalud čekao na uglu ulice Roa-Dore.Da otkrije sretne ljubavnike, koje je de Kro-sne želio pronaći, poslala je gospođa de La Mot sve pouzdane ljude u lov za Olivom. Ona je voljela, što ćemo shvatiti, sama bdjeti nad svojom tajnom, nego je povjeriti rukama drugih. Da bi ostvarila svoj plan, bilo je neophodno da se Oliva pronađe. Teško je opisati njenu tjeskobu kad joj je svaki glasnik redom javljao da je traženje ostalo bezuspješno.U tom trenutku stizali su joj neprestani nalozi da dođe pred kraljicu i odgovara zbog svoga držanja u stvari đerdana. Čvrsto zavijena koprenom otputovala je noću u Bar-sir-Obe, gdje je imala stan; tamo je došla

krivudavim putem i tako je smogla vremena da porazmisli o pravom stanju stvari svoga položaja. Na taj je način dobila dva269ili tri dana da stekne dovoljno srčanosti za svojeplanove.Kraljica i kralj su je tražili, nisu saznali za njezin boravak u Bar-sir-Obeu do trenutka kad je ona bila već pripravna na borbu. Oni poslaše naročitog glasnika da je dovede. Tada je ona saznala da je Roan uhapšen. Svaka druga žena bila bi prestravljena zbog toga, ali Zana ostade mirna. Doznavši za hapšenje kardinalovo i buku što ju je podigla Marija Antoaneta, stala je ovako hladno računati:— Kraljica je spalila svoje lađe; ona se ne može vratiti na ono što je prošlo. Ona igra smionu igru. To dokazuje da pravi račun bez mene i da ne sluti kakve mi sile stoje na raspolaganju.Eto kakva je bila Zanina spremnost kada se pred njom najednom pojavi neki čovjek, napola vojnik, napola glasnik, te joj izjavi da mu je na-loženo dovesti je natrag u dvor.Taj glasnik htjede je odmah povesti kralju, ali Zana će s poznatom vještinom:— Gospodine, vi vjerovatno volite kraljicu?— Zar u to sumnjate, gospođo grofice? — odvrati glasnik.— Dobro dakle, u ime odane ljubavi i poštovanja prema kraljici, zaklinjem vas da me najprijepovedete kraljici.Oficir htjede tome prigovoriti.— Vi sigurno znate bolje od. mene o čemu se radi — prihvati grofica. — Eto zašto morate shvatiti da je neophodno potreban tajni razgovor kraljice sa mnom.Glasnik sasvim proniknut klevetama što su više mjeseci okuživale zrak u Versaju, mislio je da će učiniti uslugu kraljici ako povede gospođu de La Mot najprije njoj. Zato je odvede pravo kraljici. Marija Antoaneta čekala je groficu u društvu dviju dvorskih dama iz svoje pratnje. Kad je Zana stigla kraljica uzviknu:270_ Ah eto vas napokon, gospođo; napokon su vas našli.Zana se nakloni.— Vi se dakle skrivate? — upita kraljica vrlo nestrpljivo.— Da se krijem o ne, gospođo! — progovori Zana blagim i jedva čujnim glasom — ja se nisam skrivala; da sam se skrivala, ne bi me više našli.— Ipak, vi ste pobjegli? Nazovimo to kako vam drago.— Ja sam samo otišla iz Pariza, gospođo.— Bez moje dozvole?— Bojala sam se da mi vaše veličanstvo ne bi dozvolilo mali dopust što mi je trebao da uredim svoje poslove. Uostalom, to moram kazati, ja se nisam smatrala tako potrebnom vašem veličanstvu da bih vas morala obavijestiti o svojoj odsutnosti.— Imate pravo, gospođo; ali zašto ste se bojali da vam ja ne uskratim dopust? Kakav dopust imate tražiti od mene? Zar vi ovdje imate kakvo mjesto?Bilo je odviše prezira u posljednjim riječima. Zana, sačuvavši hladnokrvnost, progovori smjerno:-— Veličanstvo, ja nemam položaja na dvoru, to je istina; ali vaše veličanstvo počastilo me tako dragocjenim povjerenjem da sam se smatrala vezanom kod vas više zahvalnošću nego ostali dužnošću.Zana je riječ povjerenje naročito naglasila.— To povjerenje — nastavi kraljica još pre-zrivije — o njemu ćemo odmah završiti račun. Jeste li bili kod kralja?— Nisam, gospođo.— Vi ćete ga vidjeti. Zana se nakloni:— To će za mene biti velika čast — reče ona Kraljica zastade malo da može uspješnije nastaviti sa svojim ispitivanjem.271Zana iskoristi tu stanku i reče:— Ali, veličanstvo, kako ste vi strogi premameni! Ja sva dršćem.— Vi još niste pri kraju — reče otresito kra-1 ljica — znate li vi da je gospodin de Roan u Ba-stilji?— To su mi kazali, gospođo.— I vi pretpostavljate zašto?Zana pogleda uporno kraljicu, i okrenuvši se prema gospođama, čija prisutnost kao da joj smeta, odgovori:

>— Ne znam, gospođo.— Vi ipak znate da ste mi govorili o nekakvomđerdanu, nije li tako?— O đerdanu od dragulja, jest, gospođo.— I da ste mi predložili u ime kardinala uta-načenje za isplatu toga đerdana?— To je istina, gospođo.— Jesam li ja to prihvatila ili odbila?— Vaše veličanstvo ga je odbilo.— Ah — uzviknu kraljica zadovoljno, ali i iznenađeno.— Vaše veličanstvo je dalo čak dvije stotinehiljada livra — doda Zana.— Dobro... a zatim?— Poslije vaše veličanstvo nije moglo platiti, jer je gospodin de Kalori uskratio novac, pa je vratio kutiju s đerdanom draguljarima Bemeru iBosanžu.— Po kome sam poslala?— Po meni...— A što ste vi učinili?— Ja — reče polagano Zana, osjetivši svu težinu riječi — ja sam dragulje dala gospodinu kardinalu.-*■ Gospodinu kardinalu! — uzviknu kraljica — a zašto, molim vas, umjesto da ih uručite draguljarima?272— Jer se gospodin kardinal zanimao za taj predmet, i ja bih ga ozlijedila kad mu ne bih pružila priliku da sam sve dovrši.— Ali, kako se dogodilo da ste dobili potvrdu o primitku od draguljara?— Gospodin kardinal mi je uručio tu potvrdu.— A što je s onim papirom koji ste vi, kako kažu, uručili draguljarima, navodno od mene?— Gospodin de Roan me je zamolio da ga predam.— Dakle, uvijek i svuda uplitao se u to gospodin de Roan! — uzviknu kraljica.— Ja ne znam što vaše veličanstvo misli reći — odvrati Zana nesabrano — ni u što se gospodin de Roan uplitao.— Ja kažem da je potvrda draguljara, koju ste mi vi uručili ili poslali, krivotvorena!— Krivotvorena! — reče Zana nedužno — oh, gospođo!— Ja kažem da je tobožnje pismo da prihvaćam đerdan također krivotvoreno.— Oh! — uzviknu Zana prividno još više začuđeno nego prvi put.— Ja napokon velim — nastavi kraljica — da je potrebno da vi budete suočeni s gospodinom de Roanom.— Suočena! — reče Zana. — Ali, gospođo, zašto je potrebno da budem suočena s gospodinom kardinalom?— To je on sam zahtijevao.— On?— On vas je svuda tražio.— Ah, gospođo, to nije moguće.— On vam je htio dokazati da ste ga vi varali.— Ah, ako je tako, gospodo, ja tražim suočen je.— To će i biti, gospođo, u to budite uvjereni. Vi dakle odričete da znate gdje se nalazi đerdan?18 Kraljičin đerdan n273— Kako bih ja to znala?— Vi odričete da ste pomagali kardinalu u izvjesnim spletkama?...— Vaše veličanstvo ima potpuno pravo da mi uskrati svoju milost; ali nema pravo vrijeđati me. Ja sam iz kuće Valoa, gospođo.— Gospodin kardinal je pred kraljem govorio klevete koje se nada dokazati na ozbiljnim temeljima.— Ja to ne razumijem.— Kardinal je tvrdio da je meni pisao.Zana pogleda kraljici u lice i ne odgovori ništa.— Čujete li me? — upita kraljica.— Čujem, vaše veličanstvo.— A što ne odgovarate?

— Ja ću odgovarati kad budem suočena s gospodinom kardinalom.— Dakle, ako znate istinu, pomozite nam.— Istina je, gospođo, da me vaše veličanstvo bez povoda po nizu je i bez razloga muči.— To nije nikakav odgovor.— Ja vam drugi ne mogu dati ovdje, gospođo..Kraljica shvati, ali ne popusti. U Zaninim uzdržavanjima, iz njezina držanja, u isti mah poniznog i drskog, sijevala je sigurnost kao posljedica neke stečene tajne. Tu tajnu možda bi kraljica mogla otkupiti blagošću. Ali ona otkloni to sredstvo.— Gospodin de Roan stavljen je u Bastilju<jer je htio previše govoriti — reče Marija Antoa-neta — čuvajte se gospođo da vas ne zadesi isti.udes jer šutite.Žana zahode nokte u svoje ruke, ali se nasmiješi:— Sto je čistoj savjesti do progona — progovori ona — hoće li me Bastilja uvjeriti u zločia koji nisam počinila?Kraljica pogleda Zanu razjareno.274— Hoćete li govoriti? — zapita ona._ Ja nemam ništa kazati, gospođo, mogu li vam samoj reći.— Meni? Zar ja ne razgovaram s vama?— Vi niste sami.— Ah, eto ti je — uzviknu kraljica — vi hoćete zatvorena vrata. Vi se bojite sablazni javnog priznanja, ali ste me izvrgli sablazni javnog sumnjičenja.— Ne govorimo više o tome — progovori Žana uspravivši se — što sam ja činila, uradila sam za vas. ,— Kakva drskost!— Ja smjerno podnosim uvrede svoje kraljice— reče Zana ne promijenivši boje lica.— Vi ćete večeras spavati u Bastilji, gospođo de La Mot.— Neka bude, gospođo. Ali prije nego legnem na počinak, molit ću boga da sačuva čast i veselje vašem veličanstvu — odvrati Zana.Kraljica ustade razjarena, pređe u susjednu sobu i zatvori ljutito za sobom vrata.— Pošto sam svladala zmaja — reče kraljica u sebi — ja ću smrskati glavu i otrovnici.— Znam napamet njezinu igru — pomisli Zana— i mislim da sam igru dobila.XLVI ■KAKO SE DOGODILO DA JE BOZIR, MISLEĆI DA LOVI ZECA, BIO SAM ULOVLJENGospođu de La Mot uhapsiše po naređenju kraljice. To je hapšenje bilo kralju veoma drago jer je instinktivno mrzio tu ženu.Parnica o đerdanu zametnula se sa svim bijesom upropaštenih trgovaca koji se nadaju da bi seit» 275

mogli izvući iz neprilike, optuženika koji se žele izbaviti od optužbe i popularnih sudaca koji drže u rukama čast i život jedne kraljice, ne računajući taštinu i strančarski duh.Svom Francuskom odjeknuo je glas. Po nijansama toga glasa mogla je kraljica upoznati i prebrojiti svoje pristaše i neprijatelje.Otkad je de Roan bio uhapšen, neprestano je zahtijevao da bude suočen s gospođom de La Mot. To mu je jednog dana omogućeno. Princ je živio u Bastilji kao velikaš koji živi u najmljenoj palači. Osim slobode, sve mu je na zahtjev bilo dozvoljeno.Parnica je u početku uzela neznatne razmjere s obzirom na osobe koje su bile okrivljene. Sve se čudilo kako je moguće bilo optužiti jednog Roa-na zbog krađe. Zato su i upravitelj Bastilje i svi oficiri iskazivali kardinalu poštovanje. Za njih to nije bio optuženik, već čovjek koji je pao u nemilost, naročito kad se u mnoštvu raširio glas da je Roan žrtva dvorskih spletaka. Sad ne samo da su s princom simpatizirali već su za njega bili upravo oduševljeni. De Roan, posljednja žrtva despotizma, bio je tako jedan od prvih revolucionara Francuske. Narod ga je simpatizirao zato što su ga progonili najmoćniji u kraljevini.Njegov razgovor s gospođom de La Mot bio je obilježen čudnovatim događajem. Grofica, kojoj je bilo dopušteno da tiho govori kad se radilo o kraljici, pošlo je za rukom da reče kardinalu: — Odstranite sve prisutne i ja ću vam sve objasniti.Tada de Roan zaželi biti sam da tiho ispituje. To mu je bilo uskraćeno, ali je bilo dopušteno njegovu savjetniku da razgovara s groficom.Što se tiče đerdana, ona je odgovorila da ne zna što se dogodilo s njim; ali da su ga njoj posve lako mogli dati. A kad je pravni savjetnik, iznenađen zbog drskosti te žene, uzviknuo, zapitala276ga je Zana je li usluga koju je ona iskazala kraljici i kardinalu vrijedna jedan milijun?Odvjetnik je saopćio te riječi kardinalu, na što ovaj problijedi, obori glavu i dosjeti se da je pao u njenu zamku. Ali ako je on već i pomišljao na to da učini kraj buci te sablazni, njegovi su ga prijatelji podbadali da ne prekida neprijateljstva. Govorili su mu da je njegova čast na kocki, radi se o krađi, a bez pravorijeka parlamenta ne bi se nevinost mogla dokazati. Da se dokaže nevinost kardinalova, morali su se dokazati njegovi odnosi s kraljicom, a prema tome i njen zločin.Zana je tvrdila da neće optuživati kraljicu ni kardinala, ali ako je budu ustrajno okrivljavali za đerdan, učinit će ono što inače ne bi učinila, to jest dokazat će da kraljica i kardinal imaju interesa da je okrivljuju. Kad su te zaključke saopćili kardinalu, on dodade da donekle shvaća ponašanje Zanino, ali nikako ne shvaća držanje kraljičino.

Kad su te izjave saopćili kraljici, ona se tako razljutila da je skočila sa svoga mjesta. Onda je tražila da se istraže tajanstveni dijelovi parnice. Velika tačka optužbe o noćnim sastancima ukazat će se otkrivenom u svoj opsežnosti pred klevetnicima i širiteljima novosti. U tom slučaju bila bi kraljica ugrožena. Žana je tvrdila da ne zna za ono o čemu joj govore, i to pred kraljičinim ljudima; ali pred kardinalovim ljudima nije bila tako šutljiva, već je uvijek ponavljala: „Ostavite me na miru jer ću inače govoriti".Te polovične riječi i čednost dadoše joj položaj junakinje i tako su zamrsivale parnicu da su i najsrčaniji istražitelji drhtali ispitujući njene izjave. Nijedan istražni sudac nije se usudio nastavljati saslušanje grofice.Eto, kako je gospođi de La Mot pošlo za rukom da zamrsi parnicu. Eto, kako se kraljica našla zatvorenom na putu do sramote. Ona se nije277

dala oboriti, ona je odlučila boriti se; kralj ju je podržavao. I ministarstvo ju je svom snagom podržavalo. Kraljica se sjetila da je de Roan bio pošten čovjek. Ona se sjetila njegove sigurnosti kad se zaklinjao da je bio pušten na sastanke u ver-sajskom perivoju. Ona zaključi da kardinal nije njezin neposredni neprijatelj i da njega u ovoj stvari vodi jedino interes časti baš kao i nju.Od toga trenutka sva snaga parnice uperena je protiv grofice, i sad se najodlučnije počeo tražiti izgubljeni đerdan. Kraljica se oborila na Zanu optužbom krađe i pronevjere. Sve je govorilo protiv grofice, njezina prošlost, njezina prijašnja bijeda, njezin čudnovat uspon; plemstvo nije priz-navalo tu slučajnu princezu, puk je nije mogao svojatati za sebe; puk instinktivno mrzi pustolove, njima ne oprašta ni uspjeh.Zana opazi da je krenula krivim putem, jer kraljica, podvrgavši se optužbi i ne uzmičući pred bojazni bruke, potiče i kardinala da je u tome sli-> jedi; da će se njih dvoje napokon sporazumjeti i pronaći svjetlo, i da će pod sobom pokopati ubogu malu Valoa, princezu ukradenog milijuna, koji nema čak ni kod sebe da podmiti suce.U to vrijeme dogodi se nova epizoda koja promijeni lice stvari.De Bozir i Oliva živjeli su sretno u jednoj zabitnoj kućici na selu. Jednog dana Bozir, ostavivši Olivu u stanu radi odlaska u lov, zaluta u društvo dvojice agenata koje je de Krosne poslao po svoj Francuskoj da nađu rješenje te intrige.Dvoje ljubavnika nije znalo ništa o svemu što se događa u Parizu; mislili su samo na sebe. Gospođica Oliva udebljala se kao lasica, a Bozir je izgubio sa srećom onu nemirnu znatiželju koja je značajka grabežljivih ljudi. Bozir je toga dana pošao da ulovi zeca, ali naiđe na jato prepelica.Agenti su pak tražili Olivu i našli Bozira. Jedan od uhoda bio je čovjek u koga je bilo duha.278Kad je prepoznao Bozira, umjesto da ga odmah uhapsi, što mu ne bi ništa donijelo, predloži ovo .svome drugu:— Bozir lovi, on je dakle dosta slobodan i dosta imućan; on ima možda u džepu oko pet-šest lujdora, ali je moguće da u kući ima čak dvije ili tri stotine. Pustimo ga da se vrati kući; uđimo u Icuću i tražimo otkupninu. Dovedemo li Bozira u Pariz, donijet će nam samo sto franaka, kao svaka obična lovina; a osim toga će nas još izgrditi da pretrpavamo zatvor neznatnim ličnostima. Učinimo £ Bozirom poseban posao.Oni počnu loviti prepelice i zeca kao i Bozir. Bodreći pseto, pratili su svoga čovjeka u stopu. Kad je Bozir vidio da se stranci upliću u njegov lov, začudi se u početku, a zatim razjari. Napokon mu se učiniše sumnjivi. Umjesto da sam ispituje svoje pomagače, koje mu je slučaj naprtio, pođe ravno do jednog poljara što ga je opazio na ravnici i naloži mu da pita tu gospodu zašto love. na ovom dobru. Poljar odvrati da ih ne

pozna jer nisu iz toga kraja i doda da je njegova želja da ih prekine u lovu, pa to i učini. Ali oba stranca izjave da love •sa svojim prijateljem, s onim gospodinom tamo.Tako označiše Bozira. Poljar ih povede k njemu unatoč srdžbi koju je to suočenje prouzrokovalo plemenitom lovcu.— Gospodine de Lenvij — reče poljar — ova rgospoda tvrde da love s vama. {— Sa mnom! — uzviknu Bozir zbunjen — ah, šta još ne!— Kako! — šapnu sad jedan od agenata Bo-ziru — vi se dakle zovete i de Lenvij, dragi moj Bozir?Bozir zadršće jer je svoje pravo ime tako dobro krio u ovom kraju. On pogleda agenta, a zatim Jljegova druga, kao preplašen čovjek, i učini mu se maglovito da prepoznaje te prilike. Da stvar279

ne pogorša, otpusti poljara, izjavivši da lov ove gospode preuzima na sebe.— Vi ih dakle poznajete? — reče poljar.— Da, mi smo se prepoznali — odvrati jedan od agenata.Tako se Bozir nađe u prisustvu dvojice lovaca vrlo zbunjen.— Ponudite nas doručkom, Bozir, u vašoj kući — reče spretniji agent.— U mojoj kući! ali... — uzviknu Bozir.— Vi nećete biti tako neučtivi, zar ne?Bozir izgubi glavu; on se dade voditi više nego što je sam vodio. Agenti, čim opaze kućicu, stadoše hvaliti njezinu otmjenost, položaj, drveće i vidik. Zaista, Bozir je odabrao divan kraj za gnijezdo svoje ljubavi. Bila je to dolina sa mnogo skupina drveća, kojom je proticao potočić; kućica je stajala na obronku prema istoku. Stražarnica, neke vrste tornjić bez zvona, služila je Boziru kao osma-tračnica odakle je promatrao okolinu kad bi ga snašla tjeskoba pa bi u svakom rataru, sagnutom nad plugom, naslućivao policajca.— Kako se čovjek može ovdje dobro kriti! — reče s divljenjem jedan agent.Bozir zadršće zbog te šale i uđe u svoju kuću praćen lavežom pasa na dvorištu. Agenti su ga pratili vrlo svečano.XLVII GRLICE U KAVEZUUnišavši kroz vrata dvorišta, Bozir je imao svoju misao: htio je učiniti što više štropota i upozoriti Olivu da bude na oprezu. Bozir, koji nije ni slutio o događaju sa đerdanom, znao je dosta toga što se odnosilo na ples u operi i na kabao kod Me-280smera. Zato se bojao pokazati Olivu nepoznatim ljudima. Postupao je razborito, jer je mlada žena, koja je ležeći na divanu svoga malog salona čitala škakljive romane, začula lavež pasa, pogledala u dvorište i opazila Bozira u pratnji; to je spriječilo da mu pođe u susret, kako je to običavala učiniti.Na nesreću, te dvije grlice nisu bile izvan dosega jastrebova. Trebalo je naručiti doručak. Nespretni sluga zapita dva ili tri puta treba li da čuje i nalog gospođe. Te riječi učiniše da su uhode naću-- lile uši. Oni stanu ugodno peckati Bozira s tom sakrivenom gospođom, čije društvo je za pustinjaka začin svih blaženstva što ih pružaju samoća i novac.Bozir je slušao ta peckanja, ali Olive nije pokazao.Donesen je obilat doručak, kojemu su oba policajca iskazala čast. Pilo se mnogo i nazdravljalo odsutnoj gospođi. Kad su se glave ugrijale od vina, policajci uvide da bi bilo nečovječno nastavljati mučenje svoga gosta. Oni spretno povedu razgovor o tome kako je ugodno ljudima dobra srca kad nađu stare znance. Bozir, otčepivši bocu vina, zapita neznance na kojem mjestu i u kojoj prilici se on s njima sastao.

— Mi^smo bili — reče jedan od njih — prijatelji jednog od vaših drugova u doba jednog malog posla što ste ga vi učinili uz učešće više njih: radi se o portugalskom poslanstvu.Bozir problijedi. Kad se neznanac taknuo te stvari, Boziru se učinilo kao da osjeća kraj konopa u naborima svoga okovratnika.— Ah, zaista — reče on zadrhtavši od zabune — i vi dolazite da od mene tražite za vašeg prijatelja ...— Zaista, to je misao — reče policajac svome drugu — ovaj je uvod ovako pošteniji. Tražiti odštetu u ime jednog odsutnog prijatelja, to je moralno.281

— Štoviše, time se pridržavaju sva prava za ostalo — odvrati prijatelj policijskog moraliste sa kiselo-slatkim smiješkom, od kojega Bozir zadršće od glave do pete.— Dakle? — prihvati Bozir.— Dakle, dragi prijatelju Bozir, nama bi bilo ugodno kad biste vi dali jednome od nas dio našeg prijatelja. Desetak hiljada livra mislim.— Najmanje, jer o kamatima ne govorimo — reče njegov drug.— Gospodo — odvrati Bozir, kojega je ta molba počela daviti — na selu ne držimo uza se deset hiljada livra.— To se razumije, dragi gospodine, i mi ne tražimo nego ono što je moguće. Koliko možete odmah dati?— Ja nemam više od pedeset do šezdeset luj-dora. '— Za početak mi ćemo ih primiti i bit ćemo vam zahvalni za vašu susretljivost.— Ah — pomisli Bozir, očaran njihovom pri-i pravnošću — oni su dobri ljudi. Da se oni slučajno isto tako ne boje mene, kao što se i ja bojim njih? Pokušajmo.Pošto je časak razmislio, zaključi Bozir da će se ovi ljudi zadovoljiti s onim što dobiju i da će potpuno šutjeti. U svojem neopreznom povjerenja pošao je tako daleko da je požalio što im umjesto šezdeset zlatnika nije ponudio samo trideset; ali se tješio time da će brzo te ljude skinuti s vrata. Međutim, on je računao bez svojih gosti; ovima je bilo vrlo ugodno kod njega; oni su uživali u blaženom zadovoljstvu ugodne probave; bili su dobri samo toga trenutka jer bi ih oštar nastup izmorio.— Ovaj Bozir je dražestan prijatelj — reče Pozitiv svome prijatelju. Šezdeset lujdora rado se prima.282—i Ja ću vam ih odmah dati — progovori domaćin preplašeno kad opazi da su njegovi gosti zapali u bahovsku prijaznost.— Ne žuri se — odvrate oba prijatelja.— Ipak, ipak, moja savjest bit će mirna tek onda kad vam platim. Obzirni smo ili nismo.I on ih htjede ostaviti da donese novac. Ali su ta gospoda imala navike sudbenih službenika, ukorijenjene navike kojih se teško otresti kad su jednom već prihvaćene. Oni se nisu znali odijeliti od svoga plijena kad su ga jednom držali u rukama. A dobar je sudbeni službenik onaj koji lovinu ne pušta ni prstima ni očima. On odviše dobro zna ikako je udes hirovit prema lovcima i kako se brzo udaljuje ono što čvrsto ne držimo. Čudesnom slogom, iako su bili malo omamljeni, viknuše obojica:— Gospodine Bozir! dragi gospodine Bozir! — i oni ga uhvatiše za lovački kaput.— Sto je? — upita Bozir.— Budite tako dobri i ne ostavljajte nas — odvrate oni, prisilivši ga da opet sjedne.— Ali kako ćete dobiti vaše novce ako ne dopuštate da pođem gore?— Mi ćemo vas pratiti — odgovori Pozitiv sa zastrašujućom nježnošću.

— Ali to je... soba moje žene — odvrati Bozir. Ta riječ, koju je smatrao prigovorom, bila jeza žbire iskra koja zapaljuje barut. Njihovo nezadovoljstvo — sudbeni službenik uvijek je zbog nečega nezadovoljan — poprimi oblik i uzrok.— Gle! — uzviknu prvi policajac — zašto kri-jete svoju ženu?— Da. Zar mi nismo dostojni da budemo predstavljeni? — reče drugi.— Da vi znate što smo za vas učinili, vi biste bilo puno učtiviji — prihvati prvi.— I vi biste nam dali sve što tražimo — dodade plaho drugi.283— Ah tako! vi počinjete bivati vrlo bahati, gospodo — reče Bozir.Oni mu odgovore glasnim smijehom koji bi ga morao opametiti. Ali on se ne osvrnu na to, već ostade tvrdokoran pri svojoj namjeri.— A sada nećete dobiti čak ni novac koji sam vam obećao, i vi ćete se tornjati odavde.Oni se nasmijaše još strasnije nego prvi put. Bozir zadršće od ljutine.— Ja vas razumijem, vi ćete vikati i govoriti — reče on prigušenim glasom — ali budete li govorili, upropastit ćete sebe kao i mene.Policajci su se međusobno i dalje osmjehivali", ta šala činila im se izvrsnom. To je bio jedini njihov odgovor. ■■Bozir je mislio da će ih zastrašiti krepkim udarcem i on jurne prema stepenicama, ali ne više kao čovjek koji ide da potraži lujdore, već kao čovjek koji traži oružje. Zbiri ustanu od stola i, vjerni svojem načelu, jurnu za Bozirom* i stave mu na rame svoje široke ruke. On kriknu, jedna vrata se otvore i na njima se pojavi zbunjena i prestrašena žena.Ugledavši nju, policajci puste Bozira i također uzviknu, ali od veselja. Oni su prepoznali ženu koja tako naliči francuskoj kraljici.Bozir za trenutak pomisli da su oni razoružani pojavom žene, ali se brzo i okrutno razočara. Pozitiv se približi Olivi i progovori slabo učtivim glasom:— Ja vas hapsim!— A zašto?... — uzviknu Bozir.— Zato jer imamo nalog za hapšenje — odvrati drugi policajac — a mi smo u službi policije.Da je munja udarila među ljubavnike, ne bi se oni jače prestrašili od te izjave.— Eto kako biva — reče Pozitiv Boziru — kad nismo dosta učtivi.284Tome policajcu nedostajala je logika, što opazi njegov drug i reče:— Nemaš pravo Legrino, jer da je gospodin Bozir bio učtiv, on bi nam pokazao gospođu i mi bismo je uhapsili sa svim obzirima.Bozir je prekrio rukama svoju užarenu glavu. On nije ni pomislio da njegova služinčad, muškarac i žena, prisustvuju ovom čudnovatom prizoru.Njemu pade na um jedna misao; ona mu se osmjehnula i odmah ga obodrila.— Vi ste došli da mene uhapsite? — reče on policajcima.— Bože sačuvaj — odgovore oni naivno.— Svejedno. Vi ste me mogli uhapsiti, a za šezdeset lujdora pustili ste me na slobodu.— Oh, nipošto, mi smo namjeravali tražiti još šezdeset.— I mi ostajemo pri tome — nastavi drugi — za sto dvadeset lujdora mi ćemo vas pustiti na slobodu.— Ali__gospođu? — reče Bozir zadrhtavši.— Oh, gospođu, to je nešto drugo — progovori Pozitiv.— Gospođa vrijedi dvije stotine lujdora, nije li tako? — prihvati žurno Bozir.Policajci se nasmijaše.— Tri stotine... — progovori on — četiri stotine ... hiljadu lujdora, ali vi ćete je pustiti.Bozirove oči su bilstale dok je ovako govorio.— Vi ne odgovarate ništa — reče on — vi znate da ja imam novca i hoćete da me prisilite na plaćanje, to je posve opravdano. Ja ću dati deset hiljada lujdora, to jest četrdeset osam hiljada livra, to je imetak za vas dvojicu, ali ostavite je na slobodi.— Ti dakle silno voliš tu ženu? — reče Pozitiv. Sad je bio na Boziru red da se nasmije, i tajironičan smijeh, iako strašan, odavao je očajnu ljubav što je proždirala njegovo uvelo srce. Policajci285

se uplašiše očaja na Bozirovu licu. Stoga svaki od njih izvadi iz džepa dva pištolja i upere ih u Bo-zirova prsa.— Ni za sto hiljada talira ne bismo ti vratili tu ženu. Gospodin de Roan platit će nam za nju pet stotina hiljada, a kraljica milijun.Bozir ih pogleda tako molećivo da bi ublažio svaku drugu zvijer osim policajca.— Hajdemo — reče Pozitiv. — Vi morate tu imati jedna kolica, nekakvo vozilo; upregnite ih da se gospođa poveze; to ste dužni učiniti za nju.— Budući da smo dobri ljudi — prihvati drugi — nećemo zloupotrebljavati našu moć. I vas ćemo odvesti, forme radi, ali ćemo na putu okrenuti glavu; vi ćete skočiti s kola, i mi ćemo to primijetiti tek onda kad budete hiljadu koraka iza nas. Pristajete li na ovaj postupak?— Kamo ona ide, tamo ću i ja. Ja je nikad u ovom životu neću ostaviti.— Oh! ni u drugom! — doda Oliva sva ledena od strave.— Eh, tim bolje! — prihvati Pozitiv — što više dovedemo uhapšenika de Krosneu, to se on više smije.' Četvrt sata poslije krenula su Bozirova kola od kuće a u njima oba uhvaćena ljubavnika i njihovi stražari.XLVIII U KRALJIČINOJ KNJIŽNICIMožemo lako suditi kako je tim lovom bio zadovoljan de Krosne. Agenti po svoj prilici nisu doj bili milijun kojemu su se nadali, ali su sigurno bili zadovoljni.Sto se tiče policijskog poručnika, pošto je zadovoljno protrljao ruke, krenuo je u Versaj u jed-286noj kočiji, za kojom je slijedila odmah druga, čvrsto zatvorena i lokotom zaključana. To je bilo idućeg dana pošto su Pozitiv i njegov prijatelj izručili Olivu prefektu policije. De Krosne obje kočije uvede u Trianon, siđe s one u kojoj je sjedio i prepusti drugu paski svoga prvog pomoćnika. De Krosne ode kraljici i zamoli da ga primi.Kraljica, koja je posljednji mjesec dana dobro pazila da ništa ne zanemari što je dolazilo od policije, odazva se odmah njegovoj molbi.Cim se gospodin Krosne pojavio kod nje, vidje ona odmah po njegovu zadovoljnom licu da je donio-dobre vijesti.Pošto je činovnik kraljici poljubio ruku, progovori :— Gospođo, ima li vaše veličanstvo u Tria-nonu sobu gdje bi moglo neprimjetno gledati što se događa?— Imam svoju knjižnicu — odvrati kraljica.— Vrlo dobro, gospođo. Ja imam dolje jedna kola koja bih htio uvesti u dvor tako da nitko osim vašeg veličanstva ne vidi tko je u njima.— To je posve lako — odvrati kraljica — gdje su vaša kola?— U prvom dvorištu, veličanstvo.Kraljica pozvoni; pojavi se čovjek da sasluša njezinu zapovijed.— Dajte da se kola gospodina de Krosnea uvezu u veliko predvorje — reče Marija Antoaneta — zatvorite zatim oboja vrata tako da u predvorju bude tamno i da nitko ne vidi tko će iz njih izići.Zapovijed je izvršena. Više su umjeli poštovati kraljičine hire nego zapovijedi. Kočija uđe pod svod pred stanom garde i vrata se otvoriše da propuste jednu osobu.— Veličanstvo — progovori de Krosne — izvolite sada sa mnom poći do vaše knjižnice.Deset minuta poslije kraljica je znatiželjno gledala iza svojih ormara. Ona je vidjela kako je a287sobu ušla jedna zamotana prilika. Kad su je otkrili, kraljica je kriknula od zaprepaštenja. To je bila Oliva, odjevena u jednu od najomiljenijih haljina Marije Antoanete. Imala je na sebi zelenu haljinu sa širokim crnim trakama, prstenje slično kraljičinu, papuče od zelenog satena s vrlo visokim potpeticama; to je bila Marija Antoaneta glavom, samo bez cesarske krvi, koju je nadomještao plebejski fluid svih slasti gospodina Bozira.Kraljici se učinilo da gleda samu sebe; ona je očima gutala tu pojavu.— Što veli vaše veličanstvo o toj sličnosti? — zapita de Krosne slavodobitno.

— Ja kažem, gospodine — promuca kraljica zbunjeno... — „Ah! Olivier!" pomisli ona „zašto vi niste ovdje?"— Sto reče vaše veličanstvo?— Ništa, gospodine, ništa, osim da kralj to sazna...— I da gospodin Provans vidi, nije li tako, gospodo?— Oh, hvala vam, gospodine de Krcsne, hvala. Ali što će se učiniti s tom ženom?— Da li se ovoj ženi pripisuje sve što se dogodilo? — upita gospodin de Krosne.— Vi bez sumnje imate u ruci niti spletke?— Gotovo sasvim, gospođo.— A gospodin de Roan?— Gospodin de Roan ne zna još ništa.— Oh — progovori kraljica — ta je žena, gospodine, to sada vidim, čitava zabluda kardinalova!— Neka bude, gospođo, ali ako je to zabluda gospodina de Roana, onda je zločin nekoga drugog!— Tražite dobro, gospodine; moja čast je u vašim rukama.— Vjerujte, veličanstvo, da je dobro smještena — odvrati de Krosne.— A parnica? — upita kraljica.288_ U toku je. Svi odriču, ali ja očekujem povoljan trenutak da postavim na poprište dokaz iz vaše knjižnice.— A gospođa de La Mot?— Ona ne zna da sam ovu djevojku našao i okrivljuje Kaljostra da je kardinalu zavrtio mozak dok nije pomjerio pameću.— A gospodin de Kaljostro?— Gospodin de Kaljostro, kojega sam dao ispitivati, obećao mi je da će me još jutros posjetiti.— To je opasan čovjek.— To će biti koristan čovjek. Pošto ga je ujela otrovnica kao što je gospođa de La Mot, on će otrov ispiti i pružiti nam protuotrov.— Nadate li se otkrićima?— U to sam siguran.— Kako to, gospodine? Oh, kažite mi sve što me može umiriti.'—■ Evo mojih razloga, veličanstvo: gospođa de La Mot stanovala je u ulici Sent-Klod.— To mi je poznato — reče kraljica portun e-nivši.— Da, vaše veličanstvo iskazalo je toj ženi čast i bilo dobrotvorno prema njoj.— I ona mi je lijepo to naplatila, zar ne? Dakle, ona je stanovala u ulici Sent-Klod.~t A gospodin de Kaljostro nasuprot njoj.— I vi mislite? . ..— Da, ako postoji kakva tajna za jednog ili drugog od ovih susjeda, onda ta tajna mora pripadati jednom i drugom. Ali oprostite, veličanstvo, eto skoro će kucnuti čas kad očekujem u Parizu gospodina Kaljostra, i nizašto na svijetu ne bih htio zakasniti s tim ispitivanjem.— Idite, gospodine, idite, i još jednom budite uvjereni u moju zahvalnost.— Eto napokon — pomisli kraljica kad je de Krosne otišao — počinje moje opravdanje. Ja ću na svim licima čitati svoje slavlje. A lice jedinog19 Kraljičin đerdan U289

prijatelja, kojemu bih naj vol jela dokazati svoju nevinost, neću vidjeti.De Krosne je jurio u Pariz i stigao kući, gdje ga je čekao Kaljostro.Ovaj je od jučerašnjeg dana znao sve. On je došao k Boziru, čije je sklonište poznavao, da ga nagovori neka ostavi Francusku, ali ga na putu ugleda u kolima između dva policajca. Oliva je bila sakrivena u dnu kola posve zasramljena i u suzama.

Bozir ugleda grofa na raskršću dviju cesta i prepozna ga. Pomisao da bi mu ovaj tajanstveni moćni gospodin mogao biti od neke koristi promijenila je najednom njegovo mišljenje u pogledu namjere da nikad ne ostavi Olivu.On sada ponovi prijedlog agenata da pobjegne. Oni prihvate pedeset lujdora od njega i puste ga unatoč Olivinim suzama. Ipak je Bozir, zagrlivši svoju ljubavnicu, mogao ovoj šapnuti na uho:— Nadaj se, ja ću raditi za tvoje spasenje.I on se čvrstim koracima zaputio cestom smjerom kojim se odvezao de Kaljostro. Ovaj je već bio zaustavio kola, jer mu više nije bilo potrebno da traži Bozira. On ga je pričekao na zavoju ceste i za pola sata opazi Bozira kako blijed i sav zadihan dolazi. Opazivši da su se grofova kola zaustavila, kriknu Bozir kao brodolomac koji se dočepao daske.— Sto je, čovječe? — upita ga grof, pomogavši mu da se popne u njegovu kočiju.Bozir mu ispripovjedi svoju tužnu povijest; Kaljostro ga je sasiušao' šuteći i zatim reče:— Ona je izgubljena.— Kako' to? — uzviknu Bozir.Kaljostro mu sada ispriča sve što Bozir nijs dosad znao, to jest spletku u ulici Sent-Klod i onu u Versaju.Bozir se umalo ne onesvijesti.290— Spasite je — progovori on kleknuvši u kočiji _ i ja ću vam prepustiti Olivu ako je jošljubite.— Prijatelju — odvrati Kaljostro1 — vi se nalazite u zabludi. Ja nikad nisam volio Olivu; ja1 sam imao samo namjeru da je otmem raskalašnom životu koji ste s njom provodili.— Ali...-- prihvati Bozir začuđeno.— Vi se tome čudite? Znajte da sam ja jedan, od predstavnika društva za moralnu reformu, kome je svrha da otme opačini sve što se može još izliječiti. Ja bih Olivu bio izliječio i zato sam je jedino uzeo. Neka vam ona reče da li je iz mojih usta čula ma samo jednu riječ ljubavi; neka vam kaže nisu li moje usluge uvijek bile nesebične.— To je razlog više da je spasite, gospodine.— Pokušat ću, ali to ne stoji samo do mene, već do vas, Bozir.— Tražite makar moj život.— Oh, ja ne tražim toliko. Vratite se sa mnom u Pariz i budete li se posve tačno pridržavali mojih uputa, možda ćemo spasiti vašu ljubavnicu. Stavljam samo jedan uvjet.— Koji, gospodine?— Kazat ću vam ga kad se vratimo k meni u Pariz.— O, ja potpisujem unaprijed taj uvjet, samo da je opet vidim!— Na to upravo mislim; prije nego prođu dva sata, vidjet ćete ponovo Olivu.— I ja ću je zagrliti?— Š tim računam, još više, vi ćete joj isporučiti što ću vam ja reći.Kaljostro se vrati s Bozirom u Pariz.Dva sata kasnije oni su stigli kola u kojima se vozila Oliva. Jedan sat nakon toga kupio je Bozir pravo* da zagrli Olivu i da joj prišapne sve ono što joj je preporučio Kaljostro.291Policajci su se divili strastvenoj ljubavi i nadali se svoti od pedeset lujdora na svakoj postaji. Ali Bozir se ne pojavi više; Kaljostrova kočija odveze ga brzo u Pariz gdje su se pripremali mnogi događaji.XLIX U KABINETU POLICIJSKOG PORUČNIKADe Krosne je znao o Kaljostru sve što vješt policajac može znati o čovjeku koji živi u Francuskoj, a to nije malo. On je znao' sva njegova prijašnja imena, sve njegove tajne iz alkemije, magne-tizma i proroštva; smatraše ga šarlatanom koji na-i stupa kao velikaš.De Krosne je bio čovjek jaka duha, koji poznaje sva sredstva svoga zvanja, dobro viđen na dvoru, ravnodušan prema sklonosti koja se nije slagala s njegovim ponosom; čovjek s kojim nije mogao svatko činiti što je htio. Njemu Kaljostro nije mogao ponuditi lujdore kao de Roanu.De Krosne je osjećao prednost svoga položaja i spremao se da se njom okoristi. Kaljostro se tegobno osjećao i htio je da se toga oslobodi.. U otvorenoj šahovskoj igri bila je stavka koju jedan od suigrača nije ni slutio, a taj igrač nije bio de Krosne, to valja spomenuti. Ovaj je znao Kaljostra kao šarlatana, ali nije poznavao njegove druge mogućnosti.De Krosne je očekivao, od Kaljostra otkrića o đerdanu gospođe de La Mot. To je bila njegova slabost. Ali je imao pravo ispitivati, zatvarati, a u tome je bila njegova prednost. On je primio grofa kao čovjek koji je svjestan svoje važnosti, ali koji neće da bude neučtiv ni prema kome.

292— Gospodine, vi ste me zamolili za saslušanje. Dolazim naročito iz Versaja da vas primim — reče mu poručnik.— Gospodine — odvrati Kaljostro — ja sam mislio da bi vas moglo zanimati ako vam nešto kažem o onome što se događa. Pošao sam k vama kao čovjek kome su poznate sve vaše zasluge i značaj vašega zvanja.— Da mi nešto kažete? — reče činovnik pretvarajući se da je iznenađen — ali o> čemu, gospodine, i u kojem svojstvu?— Gospodine — odvrati Kaljostro otvoreno — vi se mnogo bavite gospođom de La Mot i iščeznu-ćem đerdana.— Niste li ga možda vi našli? — upita de Krosne podrugljivo.— Nisam — reče dostojanstveno grof. — Ali ako nisam našao đerdan, znam bar da gospođa de La Mot stanuje u ulici Sent-Klod.— To sam također znao — odgovori činovnik.— Onda znate, gospodine, što je činila gospođa de La Mot... Ne govorimo^ više o tome.r- Naprotiv — reče đe Krosne ravnodušnim licem — govorimo o tome.— To je imalo smisla u pogledu male Olive — reče Kaljostro — ali pošto vi sve znate o gospođi de La Mot, ne' bih vam mogao ništa novo saopćiti.Kad je spomenuo Olivino ime, de Krosne za-dršće.— Sto kažete o Olivi? — zapita on. — Tko je ta Oliva?— Zar vi to^ ne znate? Ah, gospodine, to bi bilo čudnovato kad bih vas ja morao o tome poučiti. Zamislite vrlo lijepu djevojku, krasnog uzrasta ... modrih očiju, savršene obline lica; to je ljepota koja malo podsjeća na njezino veličanstvo kraljicu.— Ah, ah! — reče de Krasne — a zatim?29-3Ta djevojka živjela je loše, a to mi je bilo žao; nekad je služila moga starog prijatelja gospodina de Tavernija.— Kod onog baruna što je nedavno preminuo?— Baš kod onoga. Ona je, uostalom, bila u službi jednog učenog čovjeka kojega vi ne poznajete, gospodine poručnice, i koji.. . Ah, ja sam zastranio i opažam da vam dosađujem.— Gospodine, izvolite nastaviti, ja vas molim naprotiv. Ta Oliva, kazali ste...— Živjela je loše, kako1 mi je čast bila kazati vam. Ona je trpjela oskudicu s nekim klipanom, svojim ljubavnikom, koji je potkradao i tukao: jedan od vaših običnih obješenjaka, gospodine. Vje-rovatno ga ne poznajete.— Neki Bozir možda? — reče činovnik, sretan što se može prikazati kao da je dobro upućen.— Ah, vi ga poznajete, to je čudnovato — reče Kaljostro s divljenjem. — Vrlo dobro, gospodine,vi ste veći vještak od mene. Dakle, jednoga dana, kada je Bozir tu djevojku tukao jače nego* obično i obilnije okrao, pobjegla je ona k meni i zamolila me da je zaštitim. Ja sam dobar i dadoh joj neki kutić u jednoj od mojih kuća ...— Kod vas! ... Ona je bila kod vas? — uzviknu činovnik iznenađeno.— Bez sumnje — odvrati Kaljostro pretvarajući se da je začuđen. — Zašto je ne bih sklonio' kod sebe, ja sam neženja?I on se tako srdačno nasmijao da je de Krosne pao na lijepak.— Kod vas! — reče on — zato su je moji agenti uzalud tražili.— Kako, tražili su je! — prihvati Kaljostro. — Tražili su tu malu? Zar je ona učinila nešto što meni nije poznato?— Ne, gospodine, .ne; nastavite, ja vas molim.— Ja sam završio, to je sve.294— Ali ne, ne, gospodine grafe, to nije sve, jer se maloprije činilo da spajate Olivino ime s ime-1 nom gospođe de La Mot.— Ah, samo radi susjedstva — reče Kaljostro.— Tu je još nešte* drugo, gospodine grofe.. . Vi niste uzalud kazali da su Oliva i gospođa de La Mot bile susjede.— O, to se tiče okolnosti o kojoj bi bilo1 suvišno obavještavati vas. Prvom činovniku u kraljevstvu ne pripovijedaju se iluzije dokona glavni cara.

— Vi ste pobudili u meni zanimanje više nego mislite; jer tu Olivu, za koju kažete da je bila nastanjena kod vas, pronašao sam u provinciji.— Vi ste je našli! ...— Sa gospodinom de Bozirom ...— Eh, to sam slutio — uzviknu Kaljostro. — Ona je bila s Bozirom? O, vrlo dobro, vrlo dobro! Moram gospođu de La Mot zamoliti za oprostenje.— Kako, što hoćete reći? — prihvati de Krosne.— Ja velim gospodine, pošto sam do' sada sumnjao u gospođu de La Mot, dajem joj potpunu za-dovoljštinu.— Posumnjali ste u nju? Zašto?— Bože moj! vi slušate strpljivo? Dakle, znajte da u trenutku kad sam imao nade tu Olivu vratiti radu i poštenju — ja se bavim moralom, gospodine — u tom trenutku je netko došao i odveo je od mene.— Tko je odveo? Iz vaše kuće?— Da.— To je čudnovato.■ — Nije li? I ja bih se zakleo da je to bila gospođa de La Mot.De Krosne se približi Kalj oštru.— Da čujemo, izrazite se tačnije, molim vas.— Oh, gospodine, sada kad ste našli Olivu s gospodinom Bozirom, ne mogu više misliti na go-295vjek nije znao za boravište Olivino. Tko mu ga je mogao označiti?— Sama Oliva.— To ne mislim, jer umjesto da se odveze iz moje kuće s njim, ona bi sama pobjegla k njemu, a ja vas upozoravam da on ne bi mogao doprijeti k meni da mu gospođa de La Mot nije dala ključ.— Ona je dakle imala ključ?"— O tome ne može biti sumnje.— Kojega dana je ona bila odvedena, molim vas? — reče de Krosne, prosvijetljen najednom zubljom koju mu je Kaljostro* tako1 spretno pružio.— O, u pogledu toga, gospodine, ja se neću varati, to je bilo upravo dan prije sv. Luja.— Tako je! — uzviknu poručnik — tako je! go-\ spodine, vi ste državi učinili izvrsnu uslugu!•— Veoma sam sretan zbog toga.— I vi ćete za to primiti zahvalu.— Prije svega od moje savjesti — reče grof. De Krosne se nakloni.— Smijem li se nadati dokazima o kojima govorite? — upita još de Krosne. "i— Gospodine, ja se u svemu pokoravam sudovima.— Dobro, gospodine, ja ću zapamtiti vašu riječ; čast će mi biti da vas opet vidim.I on isprati Kaljostra koji, izlazeći, progovori u sebi:— Oh, otrovnice! Ti si me htjela optužiti; mislim da si zagrizla u čelik; pazi na svoje zube!SASLUŠA VANJADok je de Krosne razgovarao ovako s Kaljo-strom, pojavio se de Bretej u Bastilji da presluša de Roana. Sastanak ove dvojice neprijatelja mo298gao je biti buran. De Bretej je poznavao ponos svoga neprijatelja: on se njemu dosta strašno osvetio da se od sada može držati učtivo. Bio je viša nego učtiv. De Roan nije htio odgovarati. Čuvar pečata ostao je postojan; ali je de Roan insistirao da se oslanja na mjere koje će zaključiti parlament i njegovi suci.Gospodin de Bretej morao je popustiti nepokolebivoj volji optuženoga. On dozva preda se gospođu de La Mot, koja je upravo pisala svoje uspomene; ona se brzo odazvala.De Bretej joj je izložio bez okolišanja kakav je njezin položaj, koji je ona bolje poznavala od ikoga drugoga. Ona je odgovorila da ima dokaza za svoju nevinost, koje će iznijeti kad bude potrebno. De Bretej napomenu da je to vrlo hitno.Sada je Zana ispričala čitavu bajku: to su bile uvijek iste podvale, tvrdnje da ne zna otkuda potječu krivotvorenja, itd.Ona je također izjavila da neće apsolutno više ništa instinito kazati jer je parlament uzeo stvar u svoje ruke, osim u prisutnosti kardinala i prema optužbama koje će on iznijeti protiv nje.De Bretej joj reče da kardinal svaljuje sve na nju.— Sve? — prihvati Zana — i krađu?— I krađu!

— Izvolite kardinalu kazati — progovori Zana hladno — da ga opominjem neka ne ostaje dalje pri tako lošoj obrani.I to je bilo sve. Ali se de Bretej nije time zadovoljio. Njemu su trebale neke tajne pojedinosti. On je tražio za svoju logiku uzroke koji su kardinala naveli na tako silnu drskost prema kraljici, a kraljicu pak do takve srdžbe na kardinala. Čuvar pečata je bio duhovit čovjek, on je umio djelovati na karakter žene; on je gospođi de La Mot obećao sve ako ona odlučno koga optuži.299— Čuvajte se — reče joj on — ne kazujući ništa, vi optužujete kraljicu; čuvajte se, ako ostanete pri svojem držanju, bit ćete osuđeni zbog uvrede veličanstva; to je sramota i konopac.— Ja ne optužujem kraljicu — odvrati Zana — ali zašto mene optužuju?Ona se zavije u razboritu šutnju, i prvi sa-sastanak njen i de Bretejev ne urodi nikakvim plodom.Međutim se proširio glas da su dokazi izbili na javu, da su dragulji prodani u Engleskoj, gdje je uhapšen bio Reto. Prva navala na Žanu bila je strašna. Suočena s Retoom, kojega je smatrala svojim saveznikom do smrti, saslušala je sa stravom njegovo ponizno priznanje da je bio krivotvoritelj, da je napisao potvrdu o primitku dragulja i jedan spis kraljičin, krivotvoreći potpise draguljara i njezina veličanstva. Kad su ga zapitali što ga je potaklo da počini te zločine, odgovorio je da je to učinio na molbu gospođe de La Mot.Zbunjena i bijesna ona je poricala sve, branila se kao Lavica; tvrdila je da nikad nije vidjela ni poznavala toga gospodina Retoa.. Ali je odmah . dva svjedočenja smrviše. Prvo je bilo jednog ko-1 čijaša kojega je pronašao de Krosne; ovaj je ko- -čijaš izjavio da je određenog dana i sata vozio tako i tako obučenu gospođu u ulicu Monmartr. Ta gospođa, koja se okruživala tolikom tajnošću, tko bi mogla biti ako ne gospođa de La Mot?A što se tiče bližeg poznanstva između to dvoje krivaca, tko će ga poricati kad je jedan svjedok tvrdio da je vidio, u predvečerje sv. Luja, na boku jedne poštanske kočije, iz koje je izašla gospođa de La Mot, gospodina Retoa. Taj svjedok bio je jedan od glavnih slugu gospodina Kaljostra.. To ime uzbunilo je gospođu de La Mot tako da se do krajnosti razjarila. Ona se raspričala optužujući Kaljostra, tvrdeći da je on svojim čaro-300lijama začarao duh kardinala de Roana, zadojio ga grešnim mislima protiv kraljevskog veličanstva.To je bila prva karika lanca optužbe zbog preljuba.De Roan se branio braneći Kaljostra.On je odlučno tvrdio da je. Zana u očaju izmislila optužbu bezumne ljubavi kardinalove prema kraljici.Kalj oštro zamoli odmah da ga uhapse, što i učiniše, da može pred čitavim svijetom odgovarati za svoju nevinost. Tužioci i suci ugrijali su se pri prvom plamsaju istine, a javno mišljenje odmah se zauzelo za kardinala i Kaljostra protiv kraljice.Tada je kraljica, da učini shvatljivom svoju postojanost u praćenju parnice, objavila izvještaje o noćnim šetnjama i, pozivajući se na de Krosnea, zahtijevala od njega da izjavi što zna. Udarac, pro-računan vješto, survao se na Zanu i umalo je nije zauvijek uništio.Istražni sudac zahtijevao je pred potpunim istražnim vijećem od de. Roana da izjavi što zna o tim noćnim šetnjama po versajskom perivoju. Kardinal odvrati da ne umije lagati te se poziva na svjedočenje gospođe de La Mot. Ova pak nije priznala da je ikad bilo kakvih šetnji uz njezino sudjelovanje ili s njezinim znanjem. Ona je kazala da su ti izvještaji i zapisnici, koji iskazuju da se ona pojavila u vrtovima u društvu kardinalovu, puka izmišljotina. Ta izjava posvjedočila bi nevinost Marije Antoanete kad bi se moglo vjerovati riječima žene optužene zbog krivotvorenja i krađe. Ali dolazeći s te strane, opravdanje je izgledalo kao usluga, a kraljica nije mogla trpjeti da bude tako' opravdana.Kad je Zana najjače vikala da se nikad nije pojavila noću u versajskom perivoju i da nikad ništa nije vidjela ni znala o stvarima koje se odnose na kraljicu i kardinala, u tom trenutku po-301javi se Oliva, svjedok koji promijeni mišljenje i poruši svu građevinu grofičinih laži.Kako to da nije bila pokopana pod razvalinama? Kako to da se digla sa još više mržnje i strahote?Oliva je suočena s kardinalom, i on shvati napokon da su se s njim besramno igrali! Ovaj čovjek, pun delikatnosti i strasti, otkrio je da su ga jedna pustolovka i jedna nevaljalica navele na to da glasno prezire kraljicu, ženu koju je ljubio.Učinak Olivine pojave na de Roana bio je stra-^ šan. Kad de Roan ugleda tu kraljicu s ulice, pa se sjeti ruže, stiska ruku i Apolonova kupališta, smrtno problijedi. Bio je više nego prevaren u svojim težnjama. Ali on nije mogao prihvatiti isto-vetnost Olive a da ne prizna da je ljubio pravu kraljicu; priznanje njegove zablude bijaše optužba. On pusti Zani da sve poriče, a sam je šutio.Kad su de Bretej i de Krosne htjeli prisiliti Zanu da se tačnije izjasni, ona reče:

— Najbolji dokaz da se kraljica nije šetala noću po perivoju, jeste da se pokaže žena koja naliči na kraljicu i koja tvrdi da je bila u perivoju. Pokazali su je; to je dobro.Ta bezočna podvala imala je uspjeha. Ona je još jednom snažila istinu. Ali kako je Oliva u svojem prostodušnom strahu kazala sve potankosti i pridonijela sve dokaze, kako nije ništa ispustila i kako su njoj više vjerovali nego grofici, pribježe Zana očajnom sredstvu; ona priznade.Ona priznade da je kardinala dovela u Versaj, da je njegova preuzvišenost htjela pošto-poto vidjeti kraljicu i uvjeriti se u svoju smjernu odanost; ona to priznade jer je osjećala iza sebe čitavu jednu stranku, koju ne bi imala da je poricala; ona priznade jer je optužujući kraljicu dobivala pomoć od svih kraljičinih neprijatelja, a oni su bili mnogobrojni.i-302I tada se u parnici deseti put promijeniše uloge: kardinal je igrao ulogu budale, Oliva prostitutku bez poezije i razbora, Zana ulogu spletkarice; bolju ulogu nije mogla sebi odabrati. Ali da ta osnova uspije, trebalo je da i kraljica odigra neku ulogu; dadoše joj ulogu bezumne kokete, grizete koja krije mistifikacije.Zana izjavi da su te šetnje uslijedile s privolom Marije Antoanete, koja je skrivena iza jednog graba, osluškivala i smijala se strastvenim besjedama zaljubljenog kardinala.Kraljica podlegne posljednjoj optužbi jer nije mogla dokazati njezinu neispravnost, a nije mogla dokazati jer je Zana, stjerana u škripac, izjavila da će objaviti sva ljubavna pisma de Roana kraljici i jer je posjedovala ta pisma, koja su plamtjela bezumnom strašću.Ona nije mogla dokazati lažnost te izjave jer gospođica Oliva, koja je tvrdila da ju je Zana odvukla u versajski perivoj, nije imala nikakva dokaza o tome da li tko prisluškuje iza grabova.Napokon kraljica nije mogla dokazati svoju nevinost jer je bilo i previše ljudi kojima je stalo da uzmu laži za istinu.LII POSLJEDNJA NADA IZGUBLJENAZana je tako zamrsila stvar da je postalo nemoguće otkriti pravu istinu. Ona još uvijek nije mogla dopustiti da je smatraju običnom kradljiv-kom. Željela je da još netko s njom bude osramoćen. Ona je samu sebe nastojala uvjeriti da će buka o sablazni u Versaju potpuno nadvikati njezin zločin, pa da će u slučaju osude pogoditi najviše kraljicu. Ali se prevarila u računu. Kraljica, pri-303hvativši otvoreno raspravu o dvostrukoj sablazni,oduzela je svojoj neprijateljici vijenac nevinosti. Publika je imala gledati pred svojim očimarazvoj parnice u kojoj nitko ne bi bio nevin, čak ni oni koje bi sud oslobodio. Nakon brojnih suočenja,u kojima je kardinal ostao miran i učtiv, čak prema Žani, dok se ova kreveljila žestoko i zlobno protiv svih — bijaše se javno mišljenje uopće ustalilo, a mišljenje sudaca posebno. Sve epizode po-stadoše gotovo nemoguće, sva otkrića iscrpljena. Žana primijeti da se svojih sudaca nije nimalo dojmila. U tišini tamnice skupi ona svu svoju snagu i sve svoje nade.Od svega što je okruživalo de Breteja ili mu služilo dolazio je Žani savjet da štedi kraljicu, a kardinala nemilosrdno ostavi na cjedilu. Od svega što je s kardinalom stajalo u dodiru, a to je bila moćna porodica, stranački suci i bogato svećenstvo, dolazio je Zani savjet da kaže svu istinu, da raskrinka dvorske spletke i buku natjera do takvog stupnja da od toga nastane za okrunjene glave smrtonosna omama.Ova stranka nastojala je zastrašiti Žanu; predočivala joj je, što je i sama znala, da je većina sudaca sklona kardinalu, da će ona bez koristi nastradati u borbi i dodavala je da bi za nju, koja je već napola izgubljena, možda bolje bilo priznati krađu dragulja, negO' dirati u zločin uvrede veličanstva, zbog kojega po uvriježenim feudalnim predrasudama uvijek moraš biti spreman na smrt. Ova stranka kao da je bila sigurna u pobjedu. Oduševljenje mnoštva očitovalo' se s njom za kardinala. Ljudi su se divili njegovoj strpljivosti, a žene njegovoj diskreciji. Muškarci su bili ogorčeni što su njega tako kukavno zavarali; žene pak nisu htjele vjerovati u to. Za neke ljude Olivu je kraljica izmislila, naročito za ove okolnosti.Zana je o svemu tome razmišljala. Njezini branioci napustili su je sami, njezini suci nisu tajili 304svoju odvratnost; pristalice Roana su je teško opterećivali; javno je mišljenje preziralo. Ona odluči učiniti posljednji udarac da uznemiri suoe, zastraši kardinalove prijatelje i pojača mržnju javnosti protiv Marije Antoanete.Evo- njezine zamisli: 'Pobuditi misao da je ona neprestano štedjela kraljicu, ali će sve otkriti ako je budu tjerali u krajnost. Što se tiče kardinala, morala je pobuditi misao da će on progovoriti, pa će oboje u isti mah dokazati svoju nevinost i istinu.To je bila jezgra njezina vladanja u toku istrage. Ali, da bi ostvarila svoju zamisao, ona napisa kraljici ovakvo pismo:-

„Gospođo, (Unatoč svome tužnom i teškom položaju, nije mi izmakla nijedna jadikovka. Sva izvinjenja i okolišanja kojima se služe da od mene istisnu priznanja, samo su tome pridonijela da me učvrste u odluci da nikad ne osramotim moju vladaricu.Koliko god sam uvjerena da mi ustrajnost i šutljivost moraju olakšati sredstva da se izbavim iz neprilike u kojoj se nalazim, priznajem ipak da me naprezanja prijatelja roba (tako je kraljica nazivala kardinala u danima njihova izmirenja) is-punjuju bojazni da ću biti njihova žrtva.Zatvor, suočenja kojima nema kraja, stid i očaj što sam okrivljena zbog zločina koje nisam počinila, cslabiše moju srčanost i ja se bojim da bi moja postojanost mogla podleći tolikim udarcima.Vaše veličanstvo moglo bi jednom riječi dokrajčiti ovu cijelu stvar posredovanjem gospodina de Breteja, koji je može (kraljevim) ministrima prikazati i po svojem razboru, a da gospođa na bude povrijeđena. Strah da bih mogla biti prisi-i ljena sve otkriti goni me na korak što ga danas činim u osvjedočenju da će gospođa uvažiti moje20 Kraljičin đerdan II305poticaje, pa će izdati zapovijed da budem oslobođena bolnoga položaja u kojem se nalazim.Sa dubokim poštovanjem Oistajem preponizna i prepokorna službenica vašeg veličanstvaGrofica de Valoa de La Mot".Žana je, kako vidimo, sve sračunala. Ili će to pismo stići u kraljičine ruke i postojanošću, nakon tolikih zapleta, ustrašiti kraljicu koja je umorna od borbe i potaknuti je da Žanu pusti na slobodu, jer njezino tamnovanje i parnica ne dovedoše ni do čega. Ili će, još vjerovatnije, stići u ruke njezinih neprijatelja, a to bi Zani moglo koristiti.Istodobno kad je napisala kraljici pismo, sastavila je drugo pismo' kardinalu:„Ne mogu shvatiti, monsinjore, što se tvrdokorno ustručavate jasno govoriti. Meni se čini da ne možete ništa bolje učiniti nego se neograničeno pouzdati u naše. suce: naš udes postao bi time sretniji. Sto se mene tiče, odlučila sa'm šutjeti ako mi ne priskočite u pomoć. Ali, zašto vi ne govorite? Objasnite sve okolnosti ove tajanstvene stvari i ja vam se kunem da ću sve potvrditi što vi kažete; razmislite dobro o tome, gospodine kardinalu. Ako ja odlučim da prva progovorim, a vi poreknete što ja rečem, onda sam izgubljena jer ne mogu izbjeći osveti one koja nas želi žrtvovati.\Ali vi se nemate čega bojati s moje strane, moja odanost vanv je poznata. Bude li ona nepomirljiva, to će vaša stvar biti i moja: ja bih žrtvovala sve da vas otmem učincima njezine mržnje..P.S. Pisala sam i njoj, pa će ona, nadam se, biti potaknuta da nas ne smrvi, ako ne htjedne reći istinu. Naš je jedini zločin zabluda ili šutnja".To pismo uruči ona kardinalu za vrijeme njihova posljednjeg suočenja u velikoj sobi za razgovore u Bastilji; vidjeli su kako je kardinal problijedio i zadrhtao zbog takve drskosti.3-06Pismo upućeno kraljici, uručila je grofica u isti mah opatu Lekelu, ispovjedniku u Bastilji, koji je pratk> kardinala u dvoranu za razgovore i bio mu odan.— Gospodine — reče mu grofica — ako uzmete ovu poruku, promijenit ćete udes gospodina kardinala i moj. Pročitajte što sadrži. Vi ste čovjek obavezan na tajnu svojim zvanjem. Vi ćete se osvjedočiti da sam pokucala na jedina vrata gdje kardinal i ja možemo- tražiti pomoć.Ispovjednik odbije.— Vi ne vidite drugog svećenika osim mene — odvrati on — njezino veličanstvo mislit će da ste joj pisali po mojem savjetu i da ste meni. sve priznali; ja ne mogu pristati da sebe upropastim.— Pa dobro — reče Žana očajavajući zbog neuspjeha svoje lukavštine — kažite gospodinu de Roanu da mi preostaje samo jedno sredstvo za dokaz moje" nevinosti, a to je objavljivanje njegovih pisama kraljici. Skanjivala sam se upotrijebiti to sredstvo, ali u našem obostranom interesu odlučit ću se na to.Videći da se ispovjednik prestrašio te prijetnje, pokuša ona posljednji put da mu utisne u ruku svoje pismo kraljici.— Ako on uzme pismo — pomisli ona u sebi — ja sam spašena, jer ću ga onda na javnoj sjednici upitati što je učinio od njega, je li ga uručio kraljici i zahtijevao na nj odgovor; ako ga nije uručio, kraljica je izgubljena; oklijevanje Roanovo dokazat će moju nevinost i njegovu krivnju. .-.Ali je opat Lekel vratio pismo odmah, kao da se opekao. -—■ Promislite dobro — progovori 2ana blijeda od srdžbe — da se ne izlažete nikakvoj opasnosti: ja sam kraljičino pismo sakrila u omot naslovljen gospođi de Mizeri. .''.'.20*

307— Razlog više da odbijena! — uzviknu opat — dvije će osobe znati tajnu. Dvostruki razlog zlovolji kraljičinoj. Ne, ne, ja odbijam.I on odgurne grofičine ruke.— Zapamtite — reče Žana — silite me da upotrijebim pisma gospodina de Roana.— Neka bude — odvrati opat — upotrijebite ih, gospođo.— Ali — progovori Zana dršćući od srdžbe — kad vam dokažem da će zbog tajnog dopisivanja s njezinim veličanstvom pasti glava kardinalova na stratištu, sjetite se da sam vas upozorila.U taj trenutak otvore se vrata i kardinal se pojavi, ponosit i razjaren, na pragu:— Pustite neka padne moja glava, gospođo — progovori on — to neće biti prvi prizor što ga je Bastilja vidjela. Ja neću ništa prigovarati stratištu ako vidim da su vas žigosali kao kradljivicu i kri-votvoriteljicu! Hajdemo, opate!Poslije tih riječi on okrenu leđa Zani i iziđe s ispovjednikom. *Zana ostade poražena i bijesna.LIIKRŠTENJE MALOG BOZIRAGospođa de La Mot prevarila se u svim svojim računima. Kaljcstro se nije varao ni u kojem. Čim se našao u Bastilji, opazio je da mu je dana izlika da otvoreno radi protiv monarhije koju je već toliko godina potkopavao potajno.Siguran da mu se ništa neće moći dokazati. jer je stvar dospjela do najpovoljnijeg razvoja za njegove naume, on je savjesno održao svoje obećanje prema svemu svijetu. On je pripremao gradivo za ona čuveno ftismo iz Londona, koje se po-javilo mjesec dana poslije razdoblja do kojega smo došli; ono je zadalo prvi udarac zidovima stare Ba-stilje, prvo neprijateljstvo revolucije, prvi materijalni napad koji je prethodio 14. julu 1789.U tom pismu, koje je upropastilo kralja, kraljicu, kardinala, javne burzovne spekulante, uništilo de Breteja i ministarsku samovolju, Kaljostro se izrazio ovako:„Ponavljam slobodan ono što sam rekao u tamnici: nema zločina koje ne bi okajao šestomjesečni boravak u Bastilji. Netko me pitao hoću li se ikad vratiti u Francusku? Sigurno, odgovorio sam, ako Bastilja postane javno šetalište. Vi imate sve što je potrebno da budete sretni, vi Francuzi, plodnu zemlju, blago podneblje, dobro srce, dražesnu veselost; vi ste sposobni za sve, i vama, dobri moji prijatelji, ne manjka ništa osim jedne male tačke: a ta je da sigurno spavate u svojim krevetima kad ste besprijekorni."Kaljostro je održao riječ i Olivi. Ova pak sa svoje strane bila je savjesno vjerna. Njoj ne izmače ni jedna riječ koja bi osramotila njezina pokrovitelja. Njezine izjave bile su kobne samo za gospođu de La Mot jer su neoborivo utvrdile da je ona nevino sudjelovala u zavaravanju nepoznatog kavalira kojega su joj označili pod imenom Luj.Čitavo vrijeme u zatvoru Oliva nije vidjela svoga dragog Bozira, ali ona nije bila sasvim napuštena cd njega i, kako ćemo vidjeti, imala je od svoga ljubavnika uspomenu za kojom čeznu mnoge nerotkinje.Mjeseca maja godine 1786. čekao je među prosjacima na stepenicama portala crkve sv. Pavla jedan čovjek. Nemiran i zadihan gledao je, ne mo-gavši otkinuti pogleda, u pravcu Bastilje. U njegovu se blizinu postavio- drugi čovjek duge brade, jedan od Kaljostrovih njemačkih službenika.Bradonja je opazio burnu nestrpljivost Bozi-rovu te mu je rekao posve tiho:309— Čekajte, čekajte, oni će doći.— Ah! — uzviknu nestrpljivi čovjek — to ste vi? Pošto uvjeravanja „oni će doći", kako sečini:, nisu zadovoljila nemirnog čovjeka, koji je mahao rukama više nego je bilo razborito, šapnu mu Nijemac na uho:— Gospodine Bozir, vi ćete svojom bukom svratiti na nas pažnju policije... Moj gospodar obećao vam je vijesti, i ja vam ih donosim.— Brzo mi recite, prijatelju!— Tiše. Majka i dijete zdravi su.— Oh, oh! — uzviknu Bozir u zanosu radosti — ona je, rodila! ona je spašena! ,— Da, gospodine; ali maknite se na stranu, ja vas molim.— Djevojčicu?— Ne, dječaka, gospodine.— Tim bolje! Oh, prijatelju kako sam sretan", kako sam sretan. Zahvalite lijepo vašem gospodaru; kažite mu da moj život pripada njemu ...— Da, gospodine Bozir, ja ću mu reći kad ga budem vidio.— Prijatelju, uzmite ova dva lujdora za ono što ste mi kazali.

— Gospodine, ja ne uzimam ništa, osim od svoga gospodara.— Ah, oprostite, nisam vas htio uvrijediti.— Vjerujem, gospodine. Ali vi ste nešto htjeli red? '— Ah da, ja sam vas pitao zašto ste maloprije rekli: oni će doći? Tko će doći, ako smijem zapitati?— Htjedoh vam kazati za kirurga iz Bastilje i gospođu Šopen, primalju, koji su prisustvovali porođaju gospođice Olive.— Oni će doći ovamo? A zašto?— Da krste dijete.' — I ja ću vidjeti svoga sina — uzviknu Bozir. — Vi kažete da će biti ovdje za koji čas? ,.,310— Tako je, ali smirite se, molim vas; inače će vas dva-tri policajca gospodina de Krosnea, za koje mislim da su skriveni pod dronjcima ovih prosjaka, otkriti i dosjetiti se da ste stajali u vezi sa zatvorenicom u Bastilji. Vi ćete sebe upropastiti i kompromitirati moga gospodara.— Oh! — uzviknu Bozir s pobožnom smjerno-i šću i zahvalnošću — radije ću umrijeti nego izgovoriti riječ koja bi naškodila mome dobročinitelju. Ugušit ću se ako treba, ali ništa neću kazati. Oni ne dolaze!...— Strpite se.Bozir se približi Nijemcu.— A je li ona tamo dolje sretna?— Potpuno sretna — odvrati Nijemac. — Ah! eto jedna kočija dolazi!— Da, da.— Ona se zaustavlja.— Vide se čipke, bijelo platno ...— Krsno ruho djeteta.— Bože moj!I Bozir se morao nasloniti na jedan stup da ne zatetura pošto je opazio da je iz kočije izišla primalja, vidar i jedan ključar Bastilje, koji je u ovoj prilici imao biti svjedok.Kad je mala povorka ušla u crkvu, uđe za njom i Bozir sa svećenicima i znatiželjnim vjernicima. On potraži najbolje mjesto u sakristiji, gdje se trebalo obaviti krštenje. Svećenik, prepoznavši primalju i ranarnika koji su već više puta u sličnim okolnostima tražili njegovu uslugu, pozdravi ih prijateljski i nasmiješi im se.Bozir pozdravi i nasmiješi se kao i svećenik.Tada zatvoriše vrata sakristije i svećenik uze u ruke pero i matičnu knjigu. Zatim zapita za ime i prezime djeteta.— Dječak je — reče ranarnik — to je sve što znam.311Četiri osmjeha popratiše te riječi, što se Boziru nije baš učinilo da svjedoči o poštovanju,— On mora imati kakvo-takvo ime — dodade svećenik.— Da, gospođica je zaželjela da se nazove Tu-sen (Svi sveti).— Dakle svih! — primijeti svećenik nasmijavši se svojoj igri riječi, što je sakristiju napunilo novom veselošću.Bozir stade gubiti strpljivost, ali razboriti utjecaj Nijemca zadrža ga opet. On se savlada.— No — reče svećenik — s tim imenom, sa svim svecima kao zaštitnicima, može se živjeti bez oca. Pišimo: „Danas nam je doneseno dijete muškog spola rođene- juče u Bastilji, sinčić Nikol Olive Legej i... nepoznatog oca."Bozir se progura do1 svećenika i zgrabivši ga krepko za zglob, poviče:— Tusen ima oca, kao što ima i majku! On ima nježnog oca koji neće zatajiti svoju krv. Pišite, molim vas, da je Tusen sin Zana Tusena de Bozir, ovdje prisutnoga!Zamislimo sad čuđenje svećenikovo, kumovo i kumino! Pero ispade iz ruku svećeniku, a dijete umalo da nije palo primalji. Bozir ga uzme na svoje ruke i obasu ga poljupcima; on je spustio na čelo jadnog malog stvorenja najsvetije krštenje na ovom svijetu, krštenje očevim suzama.Prisutni, iako su navikli na dramatske prizore i skepticizam, bijahu ganuti. Jedini je svećenik očuvao svoju hladnokrvnost i posumnjao u to očinstvo; možda se razljutio što je opet morao započeti svoje pisanje. Ali se Bozir dosjeti teškoći; on položi na kamen krstionice dva lujđora, koji su jače od očevih suza utvrdili njegovo očinstvo.Svećenik se nakloni, spremi sedamdeset i dva franka i prekriži one dvije fraze koje je napisao u svoju knjigu.312

— Samo, gospodine — progovori on — pošto je izjava gospodina ranarnika iz Bastilje i gospođe Šo-pen bila formalna, bit ćete tako dobri da sami na-pišete izjavu i potvrdu da se priznajete ocem ovoga djeteta.— Ja! — uzviknu Bozir vrlo vesek> — ja bih sa svojom krvlju pisao!I on oduševljeno pograbi pero.— Čuvajte se! — progovori mu ključar Gijon posve tiho, koji nije zaboravio na svoju ulogu opreznog čovjeka. — Meni se čini da vaše ime zlo zvuči na izvjesnim mjestima; opasno ga je upisati u javne knjige sa datumom koji pruža ujedno dokaz vaše prisutnosti i o vašoj vezi s jednom zatvorenicom.—■> Hvala vam na savjetu, prijatelju — odvrati Bozir ponosito — to je savjet poštena čovjeka i vrijedi dva lujdora, koje vam nudim; ali odreći se sina...— Je li to vaša žena? — upita ranarnik.— Zakonita! — uzviknu svećenik.— Neka joj bog samo da slobodu — reče Bozir dršćući od radosti — i sutradan će se Nikol Legej nazivati gospođom de Bozir, kao' njezin sin i ja!— Ali vi se izlažete opasnosti — ponovi Gijon — ja mislim da vas traže.— Ja vas neću odati — reče ranarnik.— Ni ja — reče primalja.— Ni ja — reče svećenik.— A kad bi me i odali — nastavi Bozir — ja ću trpjeti makar morao i umrijeti.Bozir je napisao svoju izjavu divnim, ponešto pretjeranim frazama, kako se pišu izvještaji o svakom djelu kojim se autor ponosi. On je svoju izjavu pročitao1, ukrasio zarezima i tačkama, potpisao i dao prisutnima. Zatim, pošto je sve još jedanput pročitao i pregledao, poljubi svog sinčića, valjano krštenog, gurne mu pod pokrivač deset lujdora, objesi mu oko vrata jedan prsten, dar namijenjen rodilji, i ponosno otvori vrata sakristije, odlučivši313Ida umakne policajcima, ako budu okrutni da ga u ovom trenutku pograbe.Skupine prosjaka nisu se razišle ispred crkve; da ih je Bozir mogao pogledati čvršćim pogledom, možda bi među njima otkrio čuvenog Pozitiva, začetnika svoje nesreće; ali se ništa ne maknu. Bozir podijeli milostinju, koja je primljena sa beskrajnim: „Bog vas čuvao!" — i iziđe iz crkve sv. Pavla.Što se tiče svjedoka krštenja, oni su opet sjeli u svoj fijaker, začuđeni zbog događaja. Bozir je gledao za njima; vidio je kako su sjeli u kola, dobacio svome sinu nekoliko poljubaca, pa kad mu se srce potpuno smirilo, a fijaker iščeznuo, on po-> misli da više ne smije iskušavati ni boga ni policiju i zaputi se u sklonište koje su poznavali samo on, Kaljostro i de Krasne. To znači da je de Krosne održao Kalj oštru zadanu riječ te nije uznemiravao Bozira.Kad se dijete vratilo u Bastilju i gospođa 5o-pen obavijestila Olivu o čudnovatoj zgodi, Oliva je stavila prsten što joj ga je poslao Bozir na svoj najveći prst i zaplakala je također izljubivši svoje dijete, kojemu su tražili dojilju.— Ne — progovori Oliva — nekad je gospodin Zilber, učenik gospodina Rusoa, tvrdio da svaka dobra mati mora sama dojiti svoje dijete, i ja ću dojiti svoga sina, hoću da budem bar dobra majka.LIII KLUPICANapokon je, nakon dugotrajnih rasprava, došao dan kad je parlamentarno sudište trebalo izreći osudu poslije prijedloga i izvoda vrhovnog državnog odvjetnika. Optuženici, izuzevši de Roana, bijahu prevezeni u sudski zatvor da budu bliže sud-314benoj dvorani, koja se otvarala u sedam sati svakoga jutra.Pred sucima je bilo držanje osuđenika isto kao i u toku istrage. Oliva je bila iskrena i plaha, Kaljostro miran i uzvišen, zablistavši pokadšto miJ stičkim sjajem kojim se volio okruživati. Reto se držao postiđeno, nisko> i plakao je. Žana je bila drska, sijevala je očima, uvijek se držala prijeteći i otrovno. Kardinal jednostavno i sanjarski, kao da je zapao u tromost.Žana se brzo snašla u sudskom zatvoru i stekla svojim medenim laskanjima i malim tajnama sklonost vratarice, njezina supruga i sina. Tako je život i kretanje učinila puno slobodnijim.Rasprave nisu donijele ništa novo' za Francusku. Uvijek se radilo o ukradenom đerdanu, a sud je morao odlučiti tko je kriv od dvoje optuženih. Francuze je samo zanimalo je li kraljica imala pravo što je uhapsila kardinala i optužila ga zbog drske neuljudncsti. Za svakoga tko je u Francuskoj mozgao o politici sačinjavao je taj dodatak parnici pravu jezgru. Je li kardinal mislio da može reći kraljici ono što joj je kazao? je li mogao raditi u njezino ime, kako je činio? je li bio tajni agent Marije Antoanete, kojega se ona odrekla čim je stvar prouzrokovala buku.

To je bila jezgra parnice koju su prijedlozi vrhovnog tužioca trebali dovesti do cilja. Vrhovni državni odvjetnik zatražio je riječ. On je bio organ dvora, on je govorio u ime zlo shvaćenog, uvrijeđenog kraljevskog dostojanstva. On je govorio za ne- ' izmjerno načelo kraljevske nepovredivosti.Vrhovni odvjetnik nije mogao dopustiti da bi kraljica u toj aferi mogla preuzeti na sebe i najmanju nepravdu: ako ona nema nikakve krivnje, onda sve pada na kardinalovu glavu. I on odlučno predloži,:Da Reto bude osuđen na robiju.315

Da Zana de La Mot bude osuđena na žigosanje, da mora mesti ulice i biti doživotno zatvorena u bolnici.Da Kaljcstro bude oslobođen.Da Oliva bude ukorena.Da kardinal mora priznati svoje drsko i uvredljivo ponašanje prema kraljici, a poslije mora biti prognan iz blizine dvora i napokon skinut sa svih svojih dostojanstva i položaja.Taj zahtjev izazvao je među sucima neodlučnost, a među optuženima zaprepaštenje. U tome se moćno očitovala kraljeva volja. Da ss to dogodilo četvrt stoljeća prije, kad su parlamenti tek počeli skidati jaram i zahtijevati svoje pravo i povlastice, zaključci kraljeva odvjetnika bili bi odmah prihvaćeni jer je tada načelo nepovredivosti prijestola još veoma cijenjeno. Sada je samo četrnaest vijećnika usvojilo potpuno mišljenje vrhovnog državnog odvjetnika, i od tada je u vijeću vladala nesuglasica.Napokon se prešlo na posljednje preslušavanje.Prema običaju, morao je optuženik osvanuti pred svojim sucima sjedeći na drvenoj klupici, na ponizujućem, niskom sramotnom sjedalu, obešča-šćenom doticajem optuženika koji su sa toga mje-sti išli na stratište.Na tu klupicu sjeo je krivotvoritelj Reto, koji je sa suzama i molbama tražk> milost. On je izjavk>, što je već poznato1, da je počinio krivotvorenje, da se združio sa Žanom de La Mot. On reče da je njegovo pokajanje, njegova grižnja savjesti za njega već silna kazna, koja bi morala ublažiti suce.Taj optuženik nije nikoga zanimao. On je bio i dojimao se samo kao lupež. Iza njega pojavila se na ulazu u dvoranu gospođa de La Mot; vodio ju je sudbeni podvornik. Imala je na sebi mantiju od batista, na glavi kapicu bez vrpci; neka vrst bijele gaze prekrivala joj lice; kosa joj nije bila napra-šena. Njezina prisutnost živo se dojmila prisutnih.316Već je morala proći prvo od poniženja koja su je još čekala: pustili su je da prođe preko malih stepenica kao najgori zločinac. Vrućina u dvorani, žamor razgovora, micanje glava, koje su se talasale u svim smjerovima, počelo joj smetati; njezine su oči žmirkale kao da žele naviknuti na blistavilo toga skupa. Tada je podvornik povede dosta živo na klupicu, smještenu u središtu polukruga, sličnu onom nemilom panju što se postavlja na stratište.Ugledavši to sjedalo, Žana de La Mot probli-jedi i baci oko sebe jarostan pogled, kao da želi zastrašiti suce koji su dozvolili da je ovako pogrde; ali svuda susrete samo ravnodušnost i znatiželju. Ona savlada svoje bijesno negodovanje i sjede na klupicu.Za vrijeme preslušavanja ona ništa nije jasno rekla, osim da je nevina; prisilila je predsjednika da je upita za kardinalova pisma kraljici. Sav zmijski otrov izlio se u odgovoru na to pitanje.Žana je odgovarala s namjerom da osramoti kraljicu; ona dodade da. bi na to pitanje mogao najbolje odgovoriti kardinal.•— Pozovite ga — reče ona — neka priloži ta pisma ili njihove prijepise, da se pročitaju i tako zadovolji vašoj znatiželjnosti. Što se mene tiče, ns bih mogla tvrditi jesu li to pisma kardinalova kraljici ili kraljičina kardinalu; jedna mi se čine odviše slobodna i odviše familijarna da bi ih mogla pisati kraljica svome podaniku, druga sadrže malo poštovanja za jednog podanika.Duboka, strašna tišina, kojom bijaše primljena ta izjava dokazala je Žani da je svoje neprijatelje zadahnula zgražanjem, pristaše zaprepaštenjem, a nepristrane suce nepovjerenjem. Ona je ostavila klupicu jedino sa slatkom nadom da će i kardinal sjediti na njoj, kao što je i ona sjedila. Takva osveta bila joj je dovoljna. Stoga joj je bilo strašno kad sa okrenula da posljednji put pogleda to sje-31?dalo sramote i opazila da je klupica sklonjena i zamijenjena naslonjačem.Uzvik jarosti ote se iz njezinih grudi; ona jurnu iz dvorane i ugrize s pravim bjesnilom ruku.Započela je njezina kazna. Kardinal se polagano približio, on je izišao iz kočije i za njega su otvorili velika vrata. Pratila su ga dva sudbena pisara i dva podvornika; uz njega je koračao upravitelj Bastilje.

■ Kad je ušao-, začuo se žamor poštovanja sa sjedala parlamentarnog sudišta. Vani je mnoštvo pozdravljalo optuženika i preporučivalo1 ga njegovim sucima.Princ Luj de Roan bk> je blijed i vrlo ganut. Obučen u dugačku svečanu haljinu, on se pojavio s poštovanjem i smjernošću optuženoga pred sucima koji kardinalu označiše naslonjač i pošto ga je predsjednik pozdravio1 i obodrio, čitavo ga vijeće zamoli da sjedne.Kad je progovorio, njegovo smjerno držanje pobudilo je sažaljenje slušalaca. On se izražavao lagano, više je molio nego umovao, a onda je najednom zašutio i proizveo snažan dojam na prisutne.Zatim se pojavila Oliva; jadna djevojka nađe opet klupicu. Mnogo je ljudi zadrhtalo kad je ugledalo živu sliku kraljice na sramotnom sjedalu. Ali je taj prizor i mnoge primamio. Posvuda se međutim šaputalo da je Oliva ostavila u pisarnici dijete koje je dojila, pa kad su se otvorila vrata, plač Bozirova sina bolno je govorio u prilog njegove majke.Poslije Olive došao je Kaljostro, najmanji krivac od svih. Nisu ga pozvali da sjedne, iako su naslonjač ostavili. Parlamentarno sudište bojalo se obrane Kaljostrove. Prividno< saslušanje prekidano je predsjednikovim riječima: dobro-, dobro! — samo da se ispune formalnosti i zahtjevi. Nakon318"toga predsjednik izjavi da je rasprava dovršena i da započinje vijećanje. Mnoštvo se lagano raspršilo po- ulicama i kejovima da se prošeće i vrati opet kad se bude izricala presuda.LIV O REŠETKI I OPATUNakon dovršene rasprave svi su zatvorenici za tu noć smješteni u sudskom zatvoru. Mnoštvo, kako smo kazali, došlo je uveče da se smjesti u šutljivim skupinama na trgu pred sudbenom palačom, da dobije svježu obavijest o osudi čim bude izrečena.Čudna stvar, u Parizu velike tajne narod dozna prije negoli izbiju na javu.Dok je kardinal, kojemu je bilo dozvoljeno da seta po terasama što spajaju kule, razgovarao s Ka-ljostrom o vjerovatnom uspjehu njihove obrane; dok je Oliva u svojoj ćeliji milovala svoje dijete i njihala ga na rukama; dok je Reto, suhih očiju i grickajući nokte, brojio u misli talire koje mu je obećao de Krosne te ih suprotstavljao ukupnosti mjeseci zatvora što mu ih je namijenio parlamentarni sud — dotle je Žana, povukavši se u sobu vratarice, pokušala da svoj užareni duh rastrese.Bila je to visoka, kao dvorana prostrana soba, rasvijetljena velikim oblim prozorom. Mala okna tih prozora zastirala je ogromna, željezna, izvana smještena rešetka, kao da je htjela zastrašiti ljude koji u toj sobi stanuju.sTu je živjela gospođa de La Mot od svoga za-točenja u društvu vratarice, njezina sina i muža. Kazali smo da je u nje bio živ duh i zavodljiv karakter. Ona je stekla ljubav tih ljudi; ona je našla sredstvo da im dokaže kako je kraljica silno kriva.319Gospođa'de La Mot zaboravila je — tako ona sama kaže — u društvu te vratarice i njezinih znanaca na svoje turobne misli i nagrađivala dobrom voljom usluge koje su joj ukazivane. Kad je rasprava bila dovršena i Žana se vratila ovim dobrim ljudima, zatekla ih je zabrinute i smetene. Nikakva nijansa ne bijaše ravnodušna Zani: ona se nadala sitnicama, ona se uznemiravala zbcg svega. Uzalud je pokušavala izmamiti istinu od vratarice; ova i njezini zakloniše se za obične općenitosti.Toga dana opazi Zana u kutu kod kamina jednog opata, koji ponekad objedovaše kod vratarice. To je bio nekadašnji tajnik učitelja grofa de Pro-vans; čovjek jednostavna ponašanja, umjeren iro-ničar, poznavalac dvora, koji je marljivo posjećivao vratara otkad je gospođa de La Mot boravila ovdje. Bila su tu također dva-tri viša činovnika cd suda, mnogo su gledali gospođu de La Mot, ali su malo govorili.Ona veselo1 progovori prva.— Sigurna sam — reče ona — da tamo gore pričaju mnogo glasnije nego> mi ovdje.Slab žamor odobravanja odazva se jedino na taj izazov.— Gore? — reče opat glumeći neznalicu. — Gdje to, gospođo grofice.— U sudskoj dvorani — odvrati Žana.— Oh, da — reče opat, I šutnja započe opet.— Ja mislim — nastavi grofica — da je moje današnje držanje učinilo dobar dojam. Vi to' morate već znati, zar ne?— Pa da, gospođo — reče plaho vratar,I on ustade kao* da želi prekinuti razgovor.— Sto vi mislite, gospodine opate? — prihvati Zana. — Zar moja stvar ne izgleda dobro? Uvažite da nema nikakvih dokaza.320— Istina je, gospođo — odvrati opat. — I vi de morate mnogo nadati.

— Zar ae?■ — uzviknu ona.— Ipak — doda opat — uvažite da kralj ...— Sto će učiniti kralj? — upita žestoko Zana.— Eh, gospođo, kralj može ne htjeti da bude opovrgnut.— On bi dakle osudio gospodina de Roana, to je nemoguće.— Istina je da je to teško — odgovore sa svih strana.— No — požuri se dodati Žana — tko u toj stvari kaže gospodin de Roan, rekao je grofica de La Mot.— Nipošto, nipošto — prihvati opat — vi se po-^ •dajete iluzijama, gospođo. Jedan će optuženik biti oslobođen... Ja smatram da ćete to biti vi, i na^ dam se čak. Ali će biti samo jedan. Kralju treba jedan krivac, jer što bi inače bilo od kraljice?— Istina je — progovori muklo Zana. — Kralju je potreban jedan krivac. Ali, onda je za to dobar gospodin de Roan baš kao i ja.Nakon tih riječi zavlada šutnja koja je zastrašila groficu.Opat prekide prvi tu šutnju.— Gospođo — reče on — kralj se dugo ne ljuti; kad je njegov prvi gnjev smiren, ne misli više na prošlost. i— Sto vi nazivate smirenim gnjevom? — upita Žana ironično. — I Neron se znao razgnjeviti.— Kakvu god osudu — žurno će opat — to je •zadovoljština. ,— Kakvu god!... gospodine — uzvikne Zana — to je strahovita riječ. Odviše je neodređena... Kakvu god... to znači reći sve!— Oh, ja govorim samo o zatočenju u koji samostan — odvrati hladno opat — to je misao koju21 Kraljičin đerdan rt321je kralj, kako se govorka, najradije usvojio u pogledu vas.Zana pogleda opata sa stravom.— Zatočenje* i samostan! — progovori ona -to znači polagana smrt koja bi se mogla učiniti djelom blagosti!... Zatočenje, doživotno zatočenje u samostanu, ni^je li tako? To su muke gladi, studeni i kazni! Ne, dosta je muka, dosta sramote, dosta nesreće za nevinost, dok je pravi krivac moćan, slobodan i poštovan! Smrt smjesta, ali smrt koju ja odaberem, slobodnu volju da samu sebe kaznim zato što sam rođena u ovom bezočnom svijetu!I ne slušajući opomene, ni molbe, ne dopuštajući da je zadrže, ona pojuri do stola da potraži nož. Prisutni je zadržaše, ali ona pobjegne kao pantera koju su uznemirili" lovci, kriknu neprirodno i nasrne u kabinet pored dvorane; tamo podiže ogromnu posudu sa cvijećem, u kojoj je-životario stručak ruža, udari se njom nekoliko puta po glavi. Posuda se razbije, a jedan komadić ostade joj u rukama; krv je potekla na ogrebo-tine kože na čelu. Vratarica se plačući baci u njezino naručje. Posadiše je u jedan naslonjač; po-škropiše je mirisavom vodom i octom. Grofica se onesvijestila nakon groznih trzanja.Kad se osvijestila, opatu se učinilo da će se grofica ugušiti.— Gledajte! — reče on — ova rešetka brani pristup svjetlu i zraku. Ne bi li bilo moguće da ta jadna žena malo odahne.Nakon tih riječi vratarica, zaboravivši na sve, potrča do jednog ormara kraj kamina, izvadi iz njega jedan ključ, kojim se otvarala rešetka, i odmah zrak i život navale u sobu.— Ah progovori opat — nisam znao da se ova rešetka može otvoriti ključem. Čemu tolike mjere opreznosti, bože moj?3221_ To je zapovijed! — odvrati vratarica.— Da, razumijem sad — doda opat s naglaskom — taj prozor samo je sedam stopa po prilici iznad tla. Kad bi se dogodilo da zatvorenici uteknu i prođu kroz vašu sobu, našli bi slobodu a da se ne namjere ni na ključara ni na stražu.— Tako je — reče vratarica.— Opat primijeti krajičkom oka da je gospođa de La Mot čula, razumjela, da je čak zadrhtala i da je odmah, čim je uhvatila njegove riječi, pogledala na ormar, zatvoren jednostavnim bakrenim dugmetom, kamo je vratarica sakrila ključ od te rešetke.To je bilo opatu dosta. Njegova prisutnost nije mu se činila više potrebnom. On se oprosti. Ipak, vrativši se, kao kazališne osobe koje krivo izađu, reče:— Koliki se svijet skupio na trgu! Svi se guraju takvom silom prema sudbenoj palači da na keju nema ni žive duše, (

Vratar se nagnu napolje.— Istina je — reče on.— Ne mislite li — nastavi opat kao da ga go*-spođa de La Mot ne može čuti; ali ga je ona vrlo dobro čula — ne mislite li da će osuda biti izrečena još noćas? Zar ne?— Ne mislim — reče vratar — da će pasti prije jutra.— No — doda opat — nastojte đa se jadna gospođa de La Mot malo odmori. Nakon tolikih uzbuđenja njoj treba počinka.— Mi ćemo se povući u našu sobu — reče valjani vratar svojoj ženi — - a gospođa de La Mot neka ostane ovdje u naslonjaču, osim ako želi leći u postelju.Zana ustade i sukobi se s opatovim pogledom, koji je vrebao na njezin, odgovor. Ona se učini kao da će opet zaspati; ■ ,

21*323Tada opat iščezriu, a vratar i njegova žena izađu pošto su tiho opet zatvorili rešetku i stavili ključ na njegovo mjesto.Čim je ostala sama Žana otvori oči.„Opat mi savjetuje da pobjegnem — pomisli ona. — Može li mi se jasnije označiti potreba bijega i sredstvo! Prijete mi osudom prije pravorijeka suda; to dolazi samo od prijatelja koji me podsti-ču da se dočepam slobode.Da bih pobjegla, treba samo da učinim jedan korak, otvorim ovaj ormar, zatim ovu rešetku i eto me vani... Pobjeći!... Oh, sloboda! sreća, da opet nađem svoje blago . *. sreća da se svojim neprijateljima osvetim za sve zlo što su mi ga zadali!"Ona jurne k ormaru i zgrabi ključ. Već se približavala ključanici rešetke. Najednom joj se učini da vani vidi crnu priliku.„Tamo je neki čovjek u sjeni — pomisli ona — možda opat; on bdi nad mojim bijegom; on me čeka da mi pomogne. Da, ali ako je to zamka... Sto, ako siđem na ulicu i uhvate me u zločinu bijega? ... Bijeg, to je priznanje zločina, bar priznanje straha! Tko bježi, hoće da umakne svojoj savjesti... Otkud dolazi ovaj čovjek?... Čini se da je na strani gospodina de Provans... Tko mi kaže nije li to izaslanik kraljičin ili Roanov?... Kako bih skupo s te strane platila kriv korak ... Da, netko je tamo!... Omogućiti mi bijeg nekoliko sati prije osude!- Zar1 nisu to mogli učiniti prije ako su mi htjeli služiti? Tko zna nije li do mojih neprijatelja već doprla vijest o mojem oslobođenju, zaključenom na vijeću sudaca? Možda kraljica mojim bijegom želi izmamiti dokaz svoje nevinosti. Priznanje, dokaz, to bi bio moj bijeg. Ja ću ostati!"Zana ostade od ovog trenutka uvjerenom da je izbjegla postavljenoj zamki. Ona se nasmiješi, uspravi svoju smionu glavu i sigurnim korakom324stavi natrag ključ od rešetke u mali ormar pored kamina.Zatim, sjednuvši u naslonjač između svjetla i prozora, promatraše iz daleka sjenu onog čovjeka, koji je, pošto se umorio od čekanja iščeznuo u sva-nuće, kad je oko moglo već razlikovati vodu rijeke od obala.LVOSUDAKad je Pariz ujutru opet oživio, odnosno nadovezao novu kariku na jučerašnji dan, ponadala se grofica da će vijest o oslobođenju najednom doprijeti u njezin zatvor s radošću i čestitanjima njenih prijatelja.2ana nije imala prijatelja, ali bi poslije svoje pobjede, koju je očekivala, morala imati privrže-nika, poklonika, morala bi imati zavidnika. Ona je uzalud očekivala da val ljudi s veselim licima prodre u dvoranu vratarevu.Od nepomičnosti Zana pređe u nemir, što je bila značajka promenljivcsti njena karaktera. Pa kako se ne može uvijek glumiti, ona se nije ni trudila u prisustvu čuvara da sakrije svoje dojmove.

Nije joj bilo dozvoljeno da iziđe i da se obavijesti, pa je nagnula glavu kroz okna jednog prozora, otkuda je tjeskobno prisluškivala buku sa susjednog trga, buku koja se rasplinula u zamršenom žamoru pošto je probila debele zidove stare palače sv. Luja.Tada Zana začuje provalu odobravanja, viku i pljeskanje. To je preplaši jer nije vjerovala da bi se za nju izjavljivala tolika simpatija. Te bučne provale odobravanja ponovile su se dva puta i us-325tupile mjesto buci druge vrsti. Njoj se učinilo da je i to bilo odobravanje, ali mirno.Uskoro su prolaznici na keju bivali sve češći, kao da se skupine na trgu raspršuju i razilaze.— Slavan dan za kardinala! — progovori neki pisar državnoga odvjetnika, jureći pločnikom uz ogradu.— Za kardinala 1 — ponovi Zana. — On je dakle, oslobođen?Ona žurno uđe u sobu vratarevu.— Gospođo, gospođo — zapita ona vrataricu — što je to sretne* 'za kardinala? Sto je sretno, molim vas?— Ja ne znam — odvrati vratarica. Zana je pogleda čvrsto u lice.— Pitajte svoga muža, molim vas — doda grofica.Vratarica je iz uslužnosti posluša, a vratar odgovori izvana:— Ja ne znam!Žana se dršćući zaustavi usred sobe.— Sto onda htjedoše reći ti prolaznici — pomisli ona — u ovakvim proročanstvima se ne varaju. Oni su govorili o parnici, to je sigurno.— Možda — progovori vratar — htjeli su možda reći da će biti slavan dan za Roana ako bude oslobođen, to je sve.— Vi mislite da će biti oslobođen? — uzvik-nu Zana, stišćući grčevito ruke.— To bi se moglo dogoditi.— A što onda ja?...— Oh, vi, gospođo... vi kao i on; zašto vi ne biste bili oslobođeni?— Čudna pretpostavka! — prošapće Zana. I ona opet sjedne do okna.— Ja mislim, gospodo, da ne činite p"ravo — reče joj vratar — što se uzrujavate. Budite mirni i čekajte dok dođe vaš pravni savjetnik da vam pročita...326

— Osudu ... Ne, ne! ~ ■ _ I ona stade opet slušati.Prolazila je jedna skupina žena. Imale su na ;glavi svečane kapice i velike kitice cvijeća u ruci. Miris ruža dopro je do Zane, koja ga žudno udi-saše.—< On će dobiti moju kiticu — reče jedna žena— i još stotinu drugih, taj mili čovjek.— I moju kiticu — doda druga.— O kome to one govore? — pomisli Zana.— On je vrlo lijep čovjek — progovori jedna od njih.I sve prođu.— Opet kardinal! Uvijek on! —progunđa Zana— on je oslobođen!Kad su čuli njene riječi, vratar i vratarica odlučiše da ne dopuste ponavljanje onakve burne provale kakva se sinoć desila. Zato je složno upitaše:

— Eh, gospođo, zašto vi ne biste htjeli da jadni zatvorenik bude oslobođen?Zana osjeti udarac, ona osjeti osobitu promjenu kod svojih domaćina, i ne želeći da izgubi njihove simpatije, progovori:— Oh, vi mene ne razumijete. Vi me smatrate tako zavidnom da želim zlo svojim drugovima u nesreći. Neka bude slobodan gospodin Roan; da, neka bude! Ali ja o sebi još ništa ne znam... Vjerujte mi, prijatelji, ja sam od nestrpljivosti tako uzbuđena.' Vratar i njegova žena pogledaju se značajno, kao da žele odmjeriti posljedice onoga što su htjeli učiniti. Divlji bljesak što je nehotice planuo u Za-ninom oku zaustavi ih kad su se htjeli odlučiti.— Vi meni ne kažete ništa? — uzviknu ona opazivši svoju pogrešku.— Mi ne znamo ništa — rekoše oni tiho.U tom trenutku pozvaše vratara iz njegova .stana. Vratarica ostade sa Zanoan. Pokušavala ju327je utješiti, ali kad nije ništa pomoglo, ostavi je samu.Najednom nastade na trgu silna buka, veliko kretanje. Mnoštvo je nahrupilo na most, natrag do> obale, i sa tako silnim klicanjem da je Žana u svojoj osmatračnici drhtala.Ti poklici bili su upravljeni prema jednoj otvorenoj kočiji, čiji su konji, zadržavani manje rukom kočijaša nego li mnoštvom, išli laganim korakom. Malo po malo mnoštvo je pritisnulo, stisnulo i nosilo tako reći na svojim ramenima konje, kočiju i dvije osobe koje su sjedile u kočiji.U zrakama sunca, pod kišom cvijeća, pod svodom zelenila što su ga hiljade ruku dizale iznad njihovih glava, prepoznala je grofica dva čovjeka koji su zanijeli oduševljeno mnoštvo. Prvi obožavani čovjek bio je kardinal de Roan, a njegov drug — Kalj oštro.Kad je oduševljenje bilo na vrhuncu, ugleda Žana slavljenike. Ne umače joj nijedna sitnica.Ta manifestacija javnog oduševljenja za kraljičine žrtve, jer tako ih nazivahu, razveseli na trenutak 2anu. Ali odmah zatim progovori ona u sebi:— Što! Oni su već slobodni; za njih su već obavljene formalnosti, a ja ne znam još ništa; zašto meni ne kažu ništa?Nova buka svrati na sebe Žaninu pažnju. Jedan fijaker, okružen ljudima, ulazio je opet na most. U tom fijakeru opazi Žana Olivu kako se smješka i pokazuje svoje dijete; Oliva je također bila slobodna i vesela zbog šala i poljubaca* koje su rukom slali Ijepušnoj djevojci. To je doduše bilo nešto slabije oduševljenje, ali više nego dovoljno za gospođicu Olivu, koju je mnoštvo također slavilo.Na mostu su čekala jedna poštanska kola. Tu se krio Bozir iza jednog prijatelja, koji se jedini usudio pokazati divljenju publike. On dade Olivi328znak; ona siđe sa svoga fijakera, pređe u poštanska kola, pade u naručje Bozirovo, koji je zagrli kao plijen i ne pusti više iz ruku. Prestao je ljubiti tek kod Sent-Denija, gdje su se mijenjali konji.A Žana videći sve te ljude slobodne, sretne i slavljene, pitala je samu sebe zašto ona ne dobiva nikakve vijesti.— A meni, meni — uzviknu ona — zašto meni ne proglasa osudu koja me snašla?— Umirite se, gospođo — progovori vratar koji je baš ušao — umirite se.— Nije moguće da vi ništa ne znate — odgovori Žana — vi znate sigurno, pa mi kažite.— Gospođo...— Kažite mi, vidite kako trpim.— Nama, nižim službenicima, zabranjeno je, gospođo, da saopćavamo sadržaj osuda; njih mora pročitati sudbeni pisar.•— Onda je ta osuda tako strašna da se vi ne usuđujete! — uzviknu Žana u žaru razjarenosti, ' tako da se vratar pobojao da se ne ponovi sinoćnji prizor.— Ne — reče on — umirite se.— Govorite dakle!— Hoćete li biti strpljivi i nećete li me cdati?— Obećavam, zaklinjem vam se, govorite!— Čujte dakle: gospodin kardinal je oslobođen. <— To mi je poznato.— Gospodin Kaljostro oslobođen, ali nema pristupa na dvo>r.— Znam, znam!— Gospođica Oliva oslobođena optužbe.— Dalje, dalje?— Gospodin Reto osuđen... Žana zadršće.

— Na robiju!...— A ja, ja? — viknu ona tresući se od bjesnila.329— Strpite se, gospođo, strpite. Je li to držanje vašeg obećanja?— Ja sam strpljiva, eto vidite, govorite. .. Sto je sa mnom?— Osuđeni ste na progonstvo — reče slabini glasom vratar okrenuvši pogled.Bljesak veselja zasja u grofičinim očima, bljesak koji je isto tako brzo utrnuo kao što se i pojavio.Zatim je odglumila da se onesvijestila i s krikom se srušila u naručje svojih domaćina.—< A što bi bilo tek da sam joj saopćio pravu istinu? — šapnu vratar na uho svojoj ženi.— Progonstvo — pomisli Žana glumeći živčani udar — to je sloboda, to je bogatstvo, to je osveta, to je ono za čim sam čeznula... Ja sam dobila.LVI IZVRŠENJE OSUDEŽana je neprestano čekala da dođe onaj pisar što ga je vratar obećao i da joj pročita osudu. Oslobodivši se tjeskobne sumnje, ona je samoj sebi govorila:„Zar je meni do toga što su kardinala smatrali manje krivim od mene? Zar mene osuđuju na kaznu zbog prijestupa? Ne! Da su mene potpuno, kako bi moralo biti, pred cijelim svijetom priznali pripadnicom kuće Valoa, ne vjerujem da bi išta bilo uskraćeno ubogoj grofici de La Mot i sigurno bi uštedjeli gospođi de Valoa sramotu optuženičke klupe. Ali što da se bavim svom tom prošlošću koja je mrtva? Eto, svršila je ta velika epizoda moga života. Ja sam sad prognana, a to znači da imam pravo odnijeti svoj milijun, da živim zimi pod narančama u Sevilji, ljeti u Njemač-330koj ili Engleskoj; to znači da ću živjeti kako sama hoću, bilo s mojim mužem, ako je prognan kao i ja, bilo s prijateljima koji uvijek daju sreću i mladost".Zadubljena u svoje žarke misli, nastavi Žana:,,I neka onda tko dođe pa mi reče da nisam bogatija od kraljice, da nisam više poštovana od nje, da nisam isto tako slobodna kao i kraljica.Ali kako će se sada ponašati da mi saopće osudu i kako će me izvesti iz kraljevstva? Hoće li ss ■osvetiti na jednoj ženi tako da je podvrgnu potpunom izvršenju kazne? Hoće li me predati strijelcima da me odvedu na granicu države? Hoće li mi javno reći: kralj vas goni iz svoga kraljevstva. Ne, moja gospoda su dobroćudna, oni se više ne ljute na mene. Oni se ljute samo na dobri pariški puk koji pod njihovim balkonima urliče: živio gospodin kardinal! živio Kaljostro! živio parlament! To je pravi neprijatelj: puk. Oh! da, to je njihov neposredni neprijatelj, jer sam ja računala na potporu morala javnog mišljenja — i ja sam uspjela!"Žana se u tišini pripremala i sa sobom uređivala račune. Ona se već bavila mišlju kako će spremiti svoje dragulje pa se nastaniti u Engleskoj. Najednom prođe njezinim mozgom uspomena na Retoa.„Ubogi mladić — pomisli ona zlobno — on je platio za sve. Potrebno je dakle uvijek za pokoru niska duša u filozofskom smislu: kad god nastanu takve potrebe, diže se grešnik sa zemlje s udarcem koji će ga uništiti.Ubogi Reto! on plaća danas svoje pamflete protiv kraljice, svoje urote s perom. Tako biva kad lukavština nadomješta razboritost, zavist zlobu, agresivan duh ustrajnost i snagu. Koliko li zlih bića ima na svijetu, od moljca do škorpiona, prvog malog stvora kojega se boje ljudi! Svi ti sla-bići hoće da škode, ali na kraju budu zgaženi".331

. Sa takvim mislima pokopa Žana svoga sukrivca Retoa, odlučivši čvrsto da će se propitati za kaznionicu u kojoj će biti zatvoren taj jadnik, da se na nju ne namjeri na svojem putovanju, da ne ponizi nesretnika pokazujući mu sreću stare znanice. U 2ane je bilo dobro srce!Ona je veselo objedovala sa vratarevom porodicom; ovi su pak bili potpuno neveseli; više nisu tajili svoju nepriliku. Žana je to ohladnjenjf pripisivala osudi koja ju je snašla. To im ona saopći. Oni odvrate da za njih nema ništa bolnije cd pogleda na osobe koje su osuđene.Žana je u dnu srca bila vesela, njoj je neugodno bilo kriti svoje veselje. Zato joj prilika da ostane sama sa svojim mislima bijaše vrlo ugodna. Ona odluči da će poslije objeda zamoliti da se vrati u svoju samotnu sobu. Ali je bila vrlo iznenađena kad joj vratar s prisiljenom srčanošću, kojoj nije bio vičan, reče:— Gospođo, mi smo dobili nalog da više ne držimo kod sebe osobe o kojima je parlament izrekao sud.— Dobro — reče Žana u sebi — on predusre-će moje želje.Ona ustade.

— Ne bih vas htjela stavljati u nepriliku zbog vaših propisa — odvrati ona — to bi bila zla nagrada za dobrotu koju ste mi iskazali... Ja ću se dakle vratiti u svoju sobu.Ona zastade da vidi učinak svojih riječi. Vratar je motao ključ u svojim prstima. Vratarica je okrenula glavu da sakrije novo uzbuđenje.— Ali kad će doći da mi pročitaju osudu — doda grofica — i hoće li skoro doći?— Čekaju možda na to da gospođa bude u svojoj sobi — doda žurno vratar.— On me odlučno uklanja — pomisli Žana. I ona zadršće od neodređenog nemira.3322ana iziđe iz vratareve sobe u hodnik pred pisarnicom. Kad je vratarica vidjela da grofica odlazi, jurnu ona k njoj i zgrabi njezine ruke, ali ne s poštovanjem i pravim prijateljstvom, već s dubokim saučešćem i zanosom milosrđa, što nije izmaklo mudroj grofici koja je sve opažala.Ovaj put je dojam bio tako jak da Žanu spo-pade strava; ali ona otrese i stravu i nemir iz svoje duše. Ipak Žana htjede zapitati za razlog toga saučešća; ona se htjede vratiti natrag, ali je vratar živo i malo neuljudno izgura u hodnik. Tu je čekalo osam stražara. Sto čekaju pitala se Žana kad ih je ugledala. Ispred stražara stajao je tamni-čki ključar, onaj koji je svake večeri pratio groficu u njezinu ćeliju.— Ja se vraćam u svoju sobu? — reče grofica glasom žene koja bi se htjela pokazati sigurnom u pogledu onoga što kaže, ali koja sumnja.— Da, gospođo — odvrati tamničar.Žana se uhvati za željeznu ogradu i pođe za tamničarom. Ćula je kako su stražari šuškali iza nje, ali se ne maknuše sa svoga mjesta. Umirena ona se dade zatvoriti u svoju sobu i zahvali se čak prijazno tamničaru. Ovaj se povuče.Nakon izvjesnog vremena Žana začuje korake na hodniku; ključevi zveknuše u tamničarevim rukama; teška brava zaškripa pri otključavanju.— Sto li hoće od mene? — pomisli ona tjes-kobno.Uđe tamničar.— Sto je Žan? — zapita Žana svojim mekanim i ravnodušnim glasom.— Neka me gospođa prati — progovori on.— Kamo?— Dolje, gospođo.— Kako dolje?...— U pisarnicu.— A -zašto, molim vas?— Gospođo...333' Žana se približi tamničaru i opazi na kraju " hodnika stražare koje je srela dolje.— Napokon — uzvikne ona uzbuđeno — recite mi što hoće od mene u pisarnici?— Gospođo, vaš branilac htio bi s vama razgovarati.— Zašto ne ovdje kad mu je vise puta bilo dozvoljeno da ovamo dođe?— Gospođo, on je dobio pisma iz Versaja & kojima vas želi upoznati.Zana ne opazi nelogičnost toga odgovora. Jedna jedina riječ postade joj napadna: pisma iz Versaja, pisma iz dvora, bez sumnje.— Da nije kraljica posredovala kod kralja poslije proglašene osude? Da nije...Ali čemu nagađati: je li to potrebno kad za dvije minute može naći rješenje te zagonetka. Uostalom, tamničar je požurivao; on je zveckao ključevima kao čovjek koji u pomanjkanju valjanih razloga ističe zapovijed.— čekajte me malo — reče Žana — vidite da sam se već svukla, da se malo odmorim, ja sam se ovih dana tako izmorila.— Ja ću pričekati, gospođo; ali vas molim da se požurite. ,;Zana pritvori vrata, obuče haljinu, prebaci na se plašt i brzo dotjera svoju kosu. Sve te pripreme potrajale su jedva pet minuta. Njezino srce joj je šaputalo da je branilac donio nalog da smjesta otputuje. Kraljica je morala pomišljati na to da njezina prijateljica bude po mogućnosti što prije odstranjena. Kraljici mora sada, pošto je osuda pala, mnogo biti do toga da što manje razdražuje tu neprijateljicu, jer ako je pantera okrutna kad je svezana, kako da se ne boji kad je na slobodi? Zanesena sretnim mislima, Žana je žurila za tam-ničarom koji ju je vodio uz male stepenice kuda se ide u dvoranu sudbene palače. Ali umjesto da skrenu u tu dvoranu, tamničar se okrene prema334jednim malim vratima što su stajala s desne

strane.— Kamo vi idete? — upita Zana — pisarnica je ovdje.— Dođite, dođite, gospođo — reče tamničar medenim glasom — ovdje vas čeka vaš branilac.On prođe prvi i povuče za sobom nju. Vrata se za njima sa škripom zatvoriše. Zana iznenađena, ali ne videći još nikoga u tami, nije se usudila zapitati ništa svoga stražara. Ona pođe dva-tri koraka i zaustavi se. Soba u kojoj se nalazila sličila je na unutrašnjost grobnice. Svjetlo je dopi-ralo odozgo na nekakvu starinsku rešetku, na koju su kroz paučine i sloj stoljetne prašine dopirale nekolike blijede zrake. Zana osjeti najednom studen i vlagu; ona se uplaši sjaja u tamničarevim očima. — Gospodine — progovori ona tada, savlađujući dojam strave — što ćemo nas dvoje ovdje? Gdje je gospodin Doalo, moj branilac?'Tamničar ne odgovori ništa: on se okrenu kao da se želi uvjeriti jesu li vrata kroz koja su ušli čvrsto zatvorena. Zana je tu kretnju pratila sa stravom. Pade joj na um da ima pred sobom kao u romanima davnog doba, jednog od onih tamničara koji usplamte divljom ljubavlju za svoje zatvorenice. Zana je bila jaka, ona se nije bojala iznenađenja, u nje nije bilo duševnoga stida. Ona pristupi tamničaru sa smiješkom na usnama:— Prijatelju — reče ona — što tražite? Imate li mi što reći? Vrijeme zatočenice kad se približuje slobodi dragocjeno je. Vi ste odabrali vrlo nemilo mjesto sastanka da sa mnom razgovarate.Čovjek s ključevima ne odgovori ništa jer nije razumio. On sjede na ugao niskog kamina i stade čekati.— Ali što ćemo činiti — reče Zana — pitam vas ponovo?Ona se uplaši da nema posla s luđakom.335

.— Čekamo gospodina Doaloa — odvrati tamničar, i Zana zatrese glavom.— Vi ćete mi priznati — reče ona — da je gospodin Doalo odabrao zlo vrijeme i sobu za razgovor... Nije moguće da me ovdje pustio čekati. Mora da se radi o nečem drugom.Jedva ona dovrši te riječi kad se otvoriše suprotna vrata koja nije do sada primijetila. Iza tih vrata spuštale su se stepenice u nekakav slabo rasvijetljen hodnik, pun vjetra i svježine, a s druge strane hodnika opazi Zana jedan mali prostor kao mali trg. Na tom je prostoru stajao skup muškaraca i žena užarenih očiju. Pred Zanom, na jednom mjestu koje je bilo bliže od toga trga, pojaviše se tri čudne osobe, a za njima četiri stra-žara sa ba june tima.Okrugla vrata se zatvoriše. Samo ona tri čovjeka uđu u prostoriju gdje je bila Žana. Ona je ustuknula od iznenađenja i strave. Tamničara, kojega se prije bojala, tražila je sad pogledom kao zaštitnika protiv ovih nepoznatih ljudi. Ali se tamničar naslonio na zid kao pasivan gledalac onoga što će se dogoditi.Najmlađi od trojice oslovi Žanu. Bio je obučen u crno odijelo. Šešir je imao na glavi i okretao u rukama savijeni papir. Druga dvojica povukoše se u najtamniji kut ćelije da se uklone pogledima.

— Vi ste — progovori neznanac — gospođa Žana de Valoa, supruga grofa de La Mot?— Jesam, gospodine — odvrati Žana.— Vi ste rođeni 22. juna 1756?— Jeste, gospodine... Ali zašto me to pitate?— Gospođo, meni je žao što me ne prepoznajete; čast mi je predstaviti se: ja sam pisar sudbenog stola.— Prepoznajem vas.— Onda mogu obaviti svoj posao u svojstvu koje vi priznajete?336

' — Samo časak, gospodine. Na što vas, smijem li zamoliti, obavezuje vaša dužnost?— Da vam pročitam osudu što je izrečena protiv vas 31. maja 1786.Zana zadršće. Ona se obazre naokolo tjeskob-no i s nepouzdanjem.— Vi ste pisar Breton — reče ona — ali tko su ova dva gospodina, vaši pomagači?Pisar htjede odgovoriti, ali tamničar, pretekavši njegove riječi, jume k njemu te mu šapne na uho:— Ne recite joj to!Žana je čula; ona pogleda onu dvojicu puno pažljivije nego do sada. Začudila se kad je ugledala željeznosivi kaput jednoga, kratki kaput i krznenu kapu drugoga; neobična pregača, koja je pokrivala prsa posljednjega, pobudi Žaninu pažnju; ova pregača kao da je bila na nekim mjestima progorjela, a na drugim zaprljana krvlju i uljem. Ona uzmaknu užasnuta. ,Pisar joj se približi i reče:— Na koljena, gospođo, molim vas.— Na koljena! — viknu Žana — ja iz kuće Va-ioa pa na koljena!— To je zapovijed, gospođo — reče pisar na-klonivši se.— Ali, gospodine — dobaci Žana ustrašeno — vi na to ne mislite, moram vas dakle poučiti o zakonu. Kleči se samo kad se javno moli za opro-itenje.— Gospođo?— Za oproštenje se javno moli samo u onom slučaju kad se osuđuje na nečasnu kaznu. A progonstvo, koliko ja znam, nije po francuskom zakonu kazna koja lišava časti.— Ja vam nisam kazao, gospođo, da ste vi osuđeni na progonstvo — reče sudbeni pisar vrlo turobno.•82 Kraljičin đerdan U337

— A na što sam osuđena? — viknu Zana u provali srdžbe.— To ćete saznati kad čujete osudu, gospođo, a da je saslušate, vi ćete početi time da kleknete.— Nikada! nikada!— Gospođo, to je prvi član moje upute.— Nikada, nikada, kažem vam!r- Gospođo, pisano je: ako se osuđenica usprotivi kleknuti...— Sto onda?<— Onda je valja silom prinuditi.— Silu upotrebljavati protiv žene!— Žena mora isto tako poštovati kraljeve zakone i pravosuđe kao i muškarac.— I kraljičine! nije li tako? — viknu bijesno-Zana — jer ja u tome dobro vidim ruku svoje neprijateljice!— Krivo činite, gospođo; njezino veličanstvo ne upliće se ni najmanje u sastavljanje sudbenih odluka. Hajdemo, gospođo, uštedite mi upotrebu nasilja: na koljena!

— Nikada!Činovnik savije spis i izvuče iz svoga prostranog džepa naredbu državnog vrhovnog odvjetnika po kojoj se otporna optuženica ima prisiliti na klečanje da se udovolji pravdi. Zana se povuče u jedan kut ćelije; odatle je pogledom izazivala javnu vlast.Činovnik dade znak dvojici ljudi o kojima smo govorili; oni se približe mirno. Obojica zgrabiše Žanu i dovukoše je usred sobe, unatoč njezinim kricima.Činovnik je mirno sjeo i čekao.Zana nije opazila da je, vukući se, već gotovo kleknula. Na to je upozoriše činovnikove riječi:— Tako je dobro!Zana odskoči dvije stope od zemlje u rukama ljudi koji su je držali.338— Posve je suvišno da tako vičete — reče činovnik — jer vas ionako vani ne čuju, a zatim nećete ni vi čuti kad vam budem čitao osudu.— Dopustite da saslušam stojeći i ja ću mirno slušati — reče Zana dišući teško.— Cim je osuđenica okrivljena da bude šibana — reče činovnik — kazna je nečasna i vuče za sobom klečanje.— Šibanje! — zaurla Zana — Vi kažete, da sam osuđena na šibanje?Njezino urlikanje postade tako silno da je za-glušivalo tamničara, činovnika i oba njegova pomoćnika. Oni se oboriše na Zanu da je prisile kleknuti, ona pobjedonosno odoli. Htjedoše joj svinuti koljena, ali ona upre svoje mišice kao oštrice cd čelika. Sad oni podijeliše posao: jedan od njih uhvati je za noge i stegnu ih kao kliještima; druga dvojica uhvatiše je za zglobove ruku i do-viknuše činovniku:,— Čitajte, samo čitajte njezinu osudu, gospodine, jer inače nećemo nikad svršiti s tom bjesomučni com!— Ja neću nikada dozvoliti da se čita osuda koja me obeščašćuje — viknu Zana opirući se nevjerovatnom snagom. I ona prijetnji pridruži djelo, pa svojim urlikanjem i kricima nadviče či-novnikov glas tako da nije čula nijedne riječi od svega što je pročitano.Pošto je osudu pročitao, činovnik smota spisa i spremi ih u džep.Zana pomisli da je on završio. Stoga zašuti i pokuša opet skupiti snagu da se usprotivi. Poslije urlikanja prasnula je u okrutan smijeh.— I ta će osuda — nastavi činovnik — biti izvršena na stratištu u sudbenom dvorištu.— Javno — zajauka nesretnica — Oh!...— Gospodine, ja vam izručujem ovu ženu — završi činovnik, obrativši se čovjeku sa kožnom pregačom.22"339

— Tko je taj čovjek? — progovori Žana posljednjom provalom strave i bjesnila.— Krvnik! — progovori činovnik nakloniv-ši se.Gim je činovnik to rekao, krvnici zgrabe groficu i odnesu je na galeriju koju je grofica prije-opazila. Moramo se odreći opisivanja obrane kojom se usprotivila. Čitav sat je podnosila zlo postupanje i udarce krvnika.S druge strane vrata, gdje su vojnici zadržavali mnoštvo, pojavi se najednom malo dvorište, nazvano dvorištem pravosuđa, gdje se skupilo dvije do tri hiljade gledalaca.

Na estradi visokoj otprilike osam stopa dizao se crni stup, utvrđen željeznim kolutima, a nad stupom je bio natpis koji je činovnik, bez sumnje po nalogu, nastojao učiniti nečitljivim. Na estradu se uzlazilo ljestvama bez ograde. Jedina ograda bijahu bajoneti stražara.Kad su gledaoci vidjeli da su se vrata palače otvorila, da povjerenici dolaze sa svojim štapićima, da sudbeni činovnik ide sa spisima u ruci, počeli su se stiskati da bolje vide. Svuda se za-čuše poklici: „Evo optuženice" i po koja, ne baš prijazna primjedba po suce.Zana je imala pravo: od dana svoje osude ona je imala pristalica. Oni koji su je još prije dva mjeseca prezirali sad su je najednom počeli poštovati.Ali je de Krosne sve predvidio. Prvi redovi gledalaca bili su odani onima koji plaćaju troškove takvih prizora. Tu su se primjećivali, uz ple-ćate agente, najrevnosniji poklonici kardinala de Roana. Našlo se i sredstvo da se srdžba, pobuđena protiv kraljice, iskoristi u njenu korist. Isti oni koji su tako silno odobravali de Roanu, iz mržnje prema Mariji Antoaneti, zviždali su gospođi de La Mot, koja je bila tako nerazborita pa svoju stvar razdvojila od kardinalove.340Posljedice takve greške bili su povici na malom trgu: „Dolje La Mot! Krivotvorite-Ijica!"Žanine sile su se iscrple, ali ne njezino bjesnilo; ona prestade kričati jer se njen krik gubio u sveukupnoj buci. Ali svojim jakim, metalnim glasom ona dobaci nekoliko riječi koje su kao čarolijom ušutkale žamor.— Znate li vi tko sam ja? Znate li vi da u mojim žilama teče krv vaših kraljeva? Znate li da u meni ne udaraju zločinku već suparnicu?Ovdje je prekinuše kricima najinteligentniji namještenici de Krosnea.Iako nije pobudila zanimanje, izazvala, je znatiželju: a znatiželja gomile je žeđ koja mora biti utažena. Tišina koja zavlada pokaza Žani da je hoće slušati.— Da — ponovi ona — u meni kažnjavaju onu koja je poznavala tajne...— Čuvajte se! — šapnu joj činovnik na uho. Ona se okrenu. Krvnik je držao bič u ruci. Ugledavši to, Zana zaboravi svoj govor, svojumržnju, svoju želju da pridobije mnoštvo; ona je sada vidjela samo sramotu, bojala se samo još boli.— Milost! milost! — zaviče ona očajnim glasom.Zviždanje uguši njezinu molbu.Zana, obuzeta vrtoglavicom, zgrabi krvnikova koljena i pođe joj za rukom uhvatiti njegovu ruku. Ali on digne ruku i spusti bič blago na gro-fičina ramena.Zana ustade kad opazi da je štede; ona se oborila na drugoga krvnika i gledala da ga baci na zemlju. Najednom uzmaknu.Ovaj čovjek je držao u ruci užareno željezo, koje je upravo izvukao iz žeravice. On podigne to željezo; Zana zajauka.Zigosana! — viknu ona — da budem žigosana!341

Gledaoci odgovoriše na njezin krik zaglušnom vikom:— Da, da!— U pomoć! U pomoć! — povika 2ana izgubljena, pokušavajući da raskine konopce kojima su joj ruke bile vezane.U isti tren raspara krvnik, ne mogavši je otvoriti, grofičinu haljinu i dok je jednom rukoni odstranjivao rasparanu tkaninu, pokušao je drugom primiti užareno željezo što mu ga je pružao pomoćnik.Ali se Žana obori na toga čovjeka; ovaj ]e neprestano uzmicao ne usuđujući se da je dotakne. Krvnik je očajavao što ne može preuzeti nesretno oruđe, pa je počeo osluškivati ne diže li se u mnoštvu kakva kletva protiv -njega. Zaokupilo ga je samoljublje.Mnoštvo se počelo diviti krepkoj obrani 2ane i drhtalo od nestrpljivosti; činovnik je sišao po stepenicama; vojnici su napeto promatrali prizor; zavlada nemir, nered, zabuna, koja stade ugrožavati mir.

— Svršite s tim! — viknu jedan glas iz prvih redova mnoštva.To je bio zapovijedajući glas; krvnik ga je bez sumnje prepoznao jer obori 2anu krepkim udarcem i pritisnu joj glavu lijevom rukom.Ona se i ovaj put podiže i viknu strašnim glasom:— Kukavni Francuzi! vi me ne branite! Vi dopuštate da me muče.— Šutite — viknu joj činovnik.Više nije mogla ništa kazati, jer se povjerenik popeo na stratište. Pratili su ga agenti, koji joj svezu usta i izruče je dršćuću, napola mrtvu krvnicima. Jedan od njih ponovo stisnu svoju žrtvu, zgrabi željezo, koje mu je pomoćnik pružio i spremi se da joj utisne na pleće žig. Ali rnu Zana prkosno okrenu grudi i nalet je na željezo,342koje je dohvati iznad desne dojke. 2ivo meso zacvrča a 2ana potmulo jeknu.Zana se surva pod svojom sramotom i boli. Ona je bila pobijeđena. Iz njezinih usta ne do-prije više nikakav glas, njezino tijelo nije se višs trzalo; ovaj put se zbilja onesvijestila. Krvnik je natovari na leđa i side s njom nesigurnim korakom niz sramotne ljestve.Gledaoci su se šuteći razilazili. Agenti su i •dalje bdjeli nad njima. Ako je bilo kakvih primjedaba, bile su izgovorene u sebi. Malo po malo, trg je poprimio svoj obični mir, samo na kraju mosta, kad se svjetina razišla, dva mlada i zamišljena čovjeka povela su ovaj razgovor:— Je li to zaista gospođa de La Mot; vjerujete li vi Maksimilijane?— To doduše kažu, ali ja ne vjerujem... — odvrati viši sugovornik.— Zar mislite da je to ona? — doda onaj drugi, niski čovjek, sa okruglim i sijevajućim okom; — zar ne da to nije gospođa de La Mot? Tirani su vjerovatno poštedjeli svoju sukrivku. Ja mislim da je sve to komedija plaćena krvniku i žrtvi. To je samo skuplje.Njegov drug slušao je vrteći glavom. On se osmjehivao zamišljeno.— Sto ne odgovarate — progovori mali ružni čovjek — zar mi ne odobravate?— To bi bilo previše kad bi se netko dao ži-gosati na grudima — odvrati drugi — komedija o kojoj vi govorite ne čini mi se dokazanom. Vi ste više liječnik od mene i morali ste osjetiti zapaljeno meso. Neugodna uspomena, to priznajem.— Stvar novca, rekao sam vam; plati se kojoj osuđenici, koja i tako mora biti žigosana zbog nečega drugog, plati joj se i zato da kaže dvije-tri pompozne fraze, a onda, kad je blizu da se odrekne, onda joj začepe usta...343— La, la, la — progovori flegmatično Maksimi-* lijan — ja vas ne bih pratio na tom polju, to je slabo.— Hm — izusti drugi. — Onda ćete vi činiti kao i drugi mozgovi, pa na koncu tvrditi da ste vidjeli kako je žigosana gospođa de La Mot; to je vaša mušica. Maloprije se niste tako izrazili, kazali ste mi: „Ja ne vjerujem da je to gospođa de La Mot".— Ne, ja ni sada još ne vjerujem — prihvati mladi čovjek i nasmiješi se — ali nije ni osuđenica, o kojoj govorite.— Tko je dakle, da čujemo tko je ta osoba koja je žigosana umjesto gospođe de La Mot?— To je kraljica! — progovori mladi čovjek oštrim glasom svome nemilom drugu, naglasivši te riječi prkosnim osmijehom.Mali čovjek uzmaknu i nasmije se glasno toj šali, a zatim obazrijevši se oko sebe, /eče:— Zbogom, Robespjer!— Zbogom Mara — odvrati drugi. I oni se ras-tadoše.LVIIŽENIDBAIstoga dana kad je bila kažnjena grofica de La Mot, u podne, iziđe kralj iz svoga kabineta u Versaju. Čulo se kako je otpustio de Provansa s oštro izgovorenim riječima.— Gospodine, ja ću danas prisustvovati svadbenoj misi. Ne govorite mi ništa o braku i o lošem braku, molim vas; to bi bio loš znak za mlade supruge. Ja ih volim, štitit ću ih.Grof de Provans namršti obrve, pozdravi duboko svoga brata i uđe u svoje odaje.Kralj nastavi put pored dvorjana raštrkanih po galerijama, osmjehnu se jednima i pogleda ponosito druge, prema tome kako su se odnosili u parnici o kojoj je sudio parlament. On dođe do četverouglastog salona gdje zateče kraljicu posve ukrašenu, u krugu svojih počasnih gospođa i plemića.Marija Antoaneta bila je blijeda. Pretvarala se da pažljivo sluša prijazna pitanja gospođe de Lam-bal o njezinom zdravlju. Ali ona bi često krišom pogledavala na vrata tražeći nešto.

— Kralj! — viknu jedan komornik. I u valu čipaka, veziva i svjetla ugleda ona kralja, čiji je prvi pogled na pragu salona bio namijenjen kraljici.Marija Antoaneta ustade i pristupi kralju, koji joj poljubi ruku.— Vi ste lijepi danas, vrlo lijepi, gospođo! — reče on.Ona se turobno nasmiješi i još jedanput pređe lutajućim pogleclom prego mnoštva kao da traži neku nepoznatu tačku.— Zar naši mladi zaručnici nisu još ovdje? — upita kralj. — Podne će odmah biti, ako se ne varam. — Sire — odvrati kraljica — gospodin de Sarni došao je već; on čeka na galeriji dok mu vaše veličanstvo dozvoli da uđe.— Sarni!... — progovori kralj — Šarni je tamo? Neka dođe!Kraljica pritisnu nervozno prste na svoje srce.— Zaista je već podne — ponovi kralj — zaručnica bi također morala već biti tu.Kad je kralj izrekao te riječi, pojavio se de Sarni na ulazu u salon; on je čuo posljednje riječi kraljeve i odgovorio odmah:— Neka vaše veličanstvo oprosti nehotično zakašnjenje gospođice de Taverni; od smrti svoga oca nije ostavila krevet.— Jadno dijete, tako je voljela svoga oca! — reče kralj glasno — ali pošto je našla dobrog supruga, nadamo se da će se utješiti.Kraljica je slušala te riječi nepomično. U prisustvu Sarnija ona je postajala sve bljeđa.Kad je kralj primijetio da je plemstvo i svećenstvo ispunilo salon, podignu najednom glavu.— Gospodine de Bretej — reče on — jeste li poslali zapovijed da se progna grof Kaljostro.— Jesam, sire — odvrati smjerno ministar. Dah ptice koja spava uznemirio bi bio tišinuu ovom zboru.— A ta La Mot, koja se naziva Valoa — nastavi kralj krepkim glasom — je li danas žigosana?— To mora već biti izvršeno, sire — odvrati ministar.Kraljičino oko zasja. Žamor odobravanja prođe dvoranom.— Gospodin kardinal će se ljutiti kad dozna da je njegova sukrivka žigosana — nastavi Luj XVI.Zatim se približi kraljici, koja mu pruži obje ruke s izrazom duboke zahvalnosti.U taj mah pojaviše se na kraju galerije gospođica de Taverni u bijeloj haljini kao zaručnica, blijeda lica kao sablast, i Filip de Taverni, njezin brat, koji je vodio ispod ruke. Andrea se primicala naglim koracima; ona nije ništa vidjela ni čula; bratova ruka podavala joj je snagu, odvažnost i smjer. Dvorjani su se osmjehivali kad je prolazila zaručnica. Sve žene emjestiše se iza kraljice, a muškarci iza kralja.Namjesnik de Sifren, držeći za ruku de Sarnija, pristupi pred Andreu i njezina brata, pozdravi ih i nestade u skupini osobitih prijatelja i rođaka. Filip nastavi svoj put ne gledajući nikoga. Došavši pred kralja, on stisne ruku sestri, a ona otvori svoje velike oči i ugleda Luja XVI, koji joj se smješkao dobrostivo. Ona pozdravi vladara uz žamor divljenja njezinoj ljepoti.— Gospođice — reče kralj uzevši je za ruke — vi ste morali čekati kraj vaše žalosti da se udate za gospodina de Šamija; da nisam zamolio vašeg budućeg muža, on bi vam — unatoč svojoj nestrpljivosti — dozvolio odgodu od mjesec dana; jer, kako kažu, vi poboljevate, a to mi je vrlo žao; međutim, ja moram što prije osigurati sreću dobrih plemića koji mi služe kao gospodin de Sarni. Bit će mi dakle milo što ću danas potpisati vaš ugovor i prisustvovati vašem vjenčanju u mojoj kapelici. Pozdravite sad kraljicu, gospođice, i zahvalite joj se — jer je njezino veličanstvo bilo vrlo dobro prema vama.Kralj odmah privede Andreu Mariji Antoa-neti. Kraljica se bijaše s mukom digla. Ona se ne usudi dići očiju; vidjela je samo nešto bijelo što se približavalo i nakloni se tome. To je bila An-dreina vjenčana haljina.Kralj odmah dade Andreinu ruku natrag Filipu, pruži svoju Mariji Antoaneti i progovori glasno:— U kapelu, gospodo!Svi pođoše šuteći za kraljem i kraljicom da zauzmu svoja mjesta.Misa započe odmah. Kraljica je slušala sagnuta.Gospodin de Šarni, blijed i lijep, osjećajući na sebi sve poglede, bio je miran i srčan, kao da je stajao na palubi svoje lađe.Filip je uperio pogled u sestru koja je drhtala i bio je spreman priteći joj u pomoć.Ali Andrea nije klonula, ostala je uspravna, udišući svaki trenutak iz bočice mirisnu sol.Ona se nije molila, nije se zavjetovala za budućnost, ničemu se nije nadala, ničega se nije bojala.Iz učmalosti je trže glas svećenikov, koji je progovorio:— Žak Olivier de Šarni, uzimate li vi za ženu Mariju Andreu de Taverni?— Uzimam — odvrati čvrstim glasom Olivier.

— A vi, Marijo Andrea de Taverni, polazite li vi u brak sa Žak-Olivierom de Sarnijem?— Da!... — odgovori Andrea gotovo sa surovim naglaskom, od kojega je zadrhtala kraljica i još mnoga od prisutnih gospođa.Tada Sarni stavi zlatni prsten na prst svoje žene, ali Andrea nije ni osjetila njegove ruke.Kralj doskora ustade. Misa je bila svršena. Svi dvorjani čestitali su u galerijama mladim supruzima.'Gospodin de Sifren dođe i uze ruku svoje nećakinje; on joj u Olivierovo ime obeća sreću koju je zaslužila. Andrea zahvali namjesniku i zamoli ga da je odmah odvede kralju; htjela mu se zahvaliti jer se osjećala slabom.Namjesnik prođe veliki salon, odvede Andreu kralju, koji je poljubi u čelo i reče:— Gospođo grofice, idite kraljici; njezino veličanstvo želi vam dati vjenčani dar.Pošto se ljubazno naklonio, kralj se povuče u pratnji čitavog dvora i ostavi mladu ženu izgubljenu i očajnu o Filipovoj ruci.— Oh! — prošapće ona — to je previše, Filipe. Meni se ipak čini da sam dosta podnijela!...— Budi srčana — reče posve tiho Filip — još samo malo.— Ne, ne — odgovori Andrea — ja ne mogu. Možda ću učiniti ono što od mene traže, ali pamti, Filipe, ako ona sa mnom govori, ako mi o n a čestita, ja ću umrijeti!— Ti ćeš umrijeti ako mora biti, draga moja sestro — reče mladi- čovjek — i onda ćeš biti sretnija od mene, jer ja bih želio umrijeti!On je te riječi izgovorio sa tako mračnim i bolnim glasom da je Andrea jurnula naprijed i ušla kraljici. Olivier je vidio kad je ona ušla. Onostade sam sa Filipom u salonu i obori glavu kao i njegov šurak, čekajući na posljedice razgovora između kraljice i Andree.Gospođa de Mizeri, koja je uvela Andreu, povuče zastore na vratima, zatvori vrata i iziđe. Andrea je drhtala od uzbuđenja i gnjeva i čekala oborenih očiju da joj dopre koja riječ do srca. Ona je čekala na kraljičin glas. Ali prođe čitava minuta prije nego se kraljica maknu. Oslanjajući se objema rukama o naslonjač, ona uze sa stola jedan arak ispisana papira. Zatim priđe, pruži ruku prema Andrei i uruči joj spis ne progovorivši ni riječi. Između njih dvije riječi su bile suvišne. Svaka druga bi pomislila da joj kraljica poklanja bogat doživotni dohodak ili kakvo dobro, ili daje dekret za kakvo dvorsko dostojanstvo. Andrea je znala da je taj papir nešto drugo. Ona uzme spis i poče čitati. Ruka Marije Antoanete klonu.„Andrea" pisala je kraljica „vi ste me spasili. Moje poštenje imam vama zahvaliti, moj život pripada vama. U ime poštenja koje vas tako skupo stoji, ja vas zaklinjem da me nazivate svojom sestrom. Pokušajte.Ovo pismo polažem u vaše ruke; to je zalog moje zahvalnosti; to je miraz koji vam dajem.Vaše srce najplemenitije je od svih; ono će mi biti zahvalno za dar što vam ga dajem.Potpisala Marija Antoaneta od Lotaringije i Austrije".Andrea pogleda kraljicu. Ona je vidjela suze u njenim očima i glavu uzbačenu kao da čeka na odgovor. Andrea prođe polagano sobom, spali na vatri kraljičino pismo ne izustivši ni riječi, pozdravi kraljicu i iziđe iz kabineta.I Marija Antoaneta htjede je zaustaviti, ali neumoljiva grofica, ostavivši otvorena vrata, ode u susjedni salon da nađe brata.Filip pozove Sarnija, i sve troje krenuše šuteći kao da su u pogrebnoj povorci. Kraljica je iza zastora promatrala taj prizor. Shvatila je da se de Sarni udaljuje zauvijek.Pred vratima dvora čekale 6U dvije putne kočije. Andrea sjede u prvu. A kako se Šarni pripremio da je prati, reče mu nova grofica:— Gospodine, vi putujete, ako se ne varam, u Pikardiju.— Da, gospođo.— A ja putujem u kraj gdje je moja majka umrla, gospodine grofe, zbogom.Sarni se nakloni ne progovorivši ni riječi. Konji odvezu Andreu samu.— Ostajete li vi sa mnom kao moj neprijatelj? — reče Olivier Filipu.— Ne, gospodine grofe — odvrati ovaj — vi niste moj neprijatelj jer 6te moj šurak.Olivier mu pruži ruku, popne se u druga kola i otputuje.Kad ostade sam, Filip tužno progovori:— Mene ovdje nitko nije ljubio, ja ne osjećam čak ni slast, kao oni, da želim smrt.Nakon tih riječi udalji se s prazninom u srcu.