kritČki prikaz teksta „alvar aalto i naČini arhitektonske komunikacije“ Čarlsa dŽenksa
TRANSCRIPT
FTN, Departman za arhitekturu i urabnizam
Master kurs: Istraživanje u arhitekturi i urbanizmu
Školska 2009/10. godina
Nastavni predmat: Teorija i kritika arhitektonskog dela
KRITČKI PRIKAZ TEKSTA „ALVAR AALTO I
NAČINI ARHITEKTONSKE KOMUNIKACIJE“
ČARLSA DŽENKSA
Dragana Mandić1
„Alvar Aalto i načini arhitektonske komunikacije“,
deo knjige „Moderni pokreti u arhitekturi“ Čarlsa Dženksa,
poznatog teoretičara i pejzažnog arhitekte, predstavlja
kritički osvrt na rad Alvara Alta. Baveći se analizom
arhitektonske forme i u nešto manjoj meri i ostalim
aspektima njegovih građevina, Dženks Aalta vidi kao jednog
od retkih projektanata savremenog doba koji se u
džinovskim razmerama modernog grada, periodu
standardizacije i racionalnog shematizma bavi
projektovanjem prostora humanih razmera, sa akcentom na
oblikovanje koje je u skladu sa opažajnom percepcijom
njegovih korisnika. Možda se može posumnjati da je
Dženksov pozitivan stav prema Altovoj arhitekturi nastao
usled toga, jer je i sam u svom pejzažnom stvaralaštvu bio
opsednut zakrivljenim linijama i nepravilnim oblicima, ali
kada se uđe u dublju istovremenu analizu Dženksovih tvrdnji
i Altovih objekata, jasno je da je Alto zaista bio projektant
koji je donosio dobre arhitektonske odluke i da njegov
arhitektonski jezik iako polazeći od načela da priroda ne zna
za monotoniju i predstavlja kombinaciju različitih oblika i
struktura ni u kom slučaju nije i odraz „tehničke egzibicije“ ili
„proizvoljnosti“.1
Tekst sadrži u sebi četiri celine od kojih prvu čine
uvodna razmatranja dok ostale tri nose podnaslove „Teorija
informacije“, „Teorija ekspresije“ i „Ambivalentnost
humanističkog pristupa“. U sva četiri dela teksta Dženks se
osvrće na ono što predstavlja osnovni rečnik Altovog
1 Dragana Mandić, studentkinja master kursa
Istraživanje u arhitekturi i urbanizmu, Fakultet tehničkih
nauka, Trg Dositeja Obradovića 6, 21000 Novi Sad,
arhitektonskog jezika: „jasan razuđeni profil, koji se ocrtava
nad vizuelno homogenom masom“, mesta gde se dva
sistema dodiruju uvek su naglašena ostvarenjem punog
kontrasta, međusobno modifikovanje elemenata kroz
protivpostavljanje, sistematsko variranje signala koji navode
ljudsku percepciju na „niz iščekivanja, samo da bi ih
opovrgovao ili ih ostvario“ i niz drugih perceptivnih
stimulacija koje doprinose formiranju složenih prostornih
odnosa.
Sigurno je da je Dženks ovakvim osvrtom na
Altov rad izbegao površnost koja se može pripisati mnogim
drugim teoretičarima koji su Alta videli samo kao nekog ko je
dobar poznavalac i vešt majstor u kombinovanju materijala,
a njegovu formu posmatrali kao da je „bez reda“2 ili
„proizvoljnosti“.3 Površnost i ako postoji, ona se ogleda u
tome što se zasniva na analizi svega četiri Altova dela, što je
malo u odnosu na njegovo bogato arhitektonsko
stvaralaštvo. Dženks se ne bavi ni uticajima drugih na Altovo
stvaralaštvo, osim što ga na samom početku na pomalo
nejasan način dovodi u vezu sa Henrijom Van de Veldom i
njegovim pozorištem na izložbi Verkbunda u Kelnu iz 1914.
godine. On takođe potpuno zanemaruje i pripadnost Altovih
objekata odredjenim stilskim pravcima, kao što je za
Biblioteku Viipuri potpuno jasno da „svojom čvrstom,
geometrijskom i blještavobelom strogosti nosi duh visokog
modernizma“4, a da je njen oblik preuzet „direktno iz
Asplundove gradske biblioteke u Stokholmu“.5
Slika 1. Biblioteka u Viipuri - stroga visokomodernistička
forma. Poreklo fotografije: http://t2.gstatic.com/images?
q=tbn:ANd9GcREEGY1smlU564RnwYkc-
zBjePoecMK2oxHG90rdKQx4ZKPRNWLCYC7d7dg
Kada se govori o Biblioteci u Viipuri, koja je iz
početne faze Altove karijere, sa pravom se ističe majstorstvo
u obradi plafona koji se nalazi u sali za priredbe, jer Alto tu
uspešno proširuje granice funkcionalizma na polje
sopstvenog delovanja unutar kojeg uvek daje adekvatan
arhitektonski odgovor na niz psihičkih i fizičkih potreba
čoveka u prostoru.6 Gidion navodi da je tavanica Gradske
biblioteke u Viipuri “šiknula iracionalno kroz prostor kao
zmijasta linija na jednoj slici od Miroa. Njeni uzani kaiševi od
crvenkastog borovog drveta ulaze u pod iza govornika,
savijaju se na gore i presecaju zid sa prozorima, kao
uzburkana površina vode.”7 Ipak, osim gotovo fantazije, koja
nam potresa čulo vida, Aalto je tome dao i jednu izrazito
funkcionalnu notu. Valoviti oblik tavanice je proistekao iz
zahteva za dobrom akustikom. Na taj način Alto je opravdao
oblik i svoju potrebu da svuda gde se javlja spajanje, ostvari
pun vizuelni kontrast kroz „medjusobno modifikovanje
elementa“. Bele i ravne površine zidova još više naglašavaju
zatalasanu krivu i čine je još tamnijom. One demonstriraju
da arhitektura Alvara Alta nije nikako proizvod prizvoljnosti i
puke potrebe za krivim oblicima koji bi postojali samo radi
njih samih.
Slične principe modelovanja Alto primenjuje i
kada se kod Kulturnog centra u Volfsburgu u ulaznom holu
poigrava različito obrađenim površinama koje stvaraju efekat
vibrirajuće geometrije sa ciljem da usmerava kretanje ka
daljim sadržajima ili pak, kad razbija strogost geometrije
pravougaonika linijom oštrih uglova koje postavlja na fasadu
kako bi naglasio značaj auditorijuma, tj. da se tu nešto
važno dešava.
Slika 2: Biblioteka u Viipuri. Poreklo fotografije:
http://1.bp.blogspot.com/-12lRFFriTUI/TgDQNOAPwUI/AAA
AAAAAAGM/UTwV6eXu1CM/s1600/07viipuri1.jpg
Slika 3. Kulturni centar u Volsburgu. Poreklo fotografije
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/b5/AlvarA
altoKulturhaus011.JPG
Čini se, cilj opravdava sredstva. Sam Alto kaže:
„Da bi se postigli praktični ciljevi i vredni estetski oblici
vezani za arhitekturu, ne može se uvek polaziti od
racionalnog i tehničkog stanovišta, možda čak i nikada.
Ljudskoj mašti je potreban slobodan prostor u kome ona
može da se razigra. To se obično događalo sa mojim
eksperimentisanjem u drvetu. Razigrani oblici sa kojima sam
se poigravao, oblici bez ikakve praktične svrhe, pretvarali bi
se i posle deset godina u praktične funkcionalne oblike.“8
1 Radović, R.: Novi vrt i stari kavez, Novi Sad, Stylos, 2005, str: 49.2 Venturi, R.: Složenosti iI protivrečnosti u aritekturi, Beograd, Građevinska knjiga, 1977. str. 87.3 Venturi, R.: Isto,. str. 37.4 Tratenberg, M. i drugi: Arhitektura od praistorije do postmodernizma, Beograd, 2006, str. 531.5 Frempton, K.: Moderna arhitektura – kritička istorija, Beograd, Orion Art, 2004, str 196.6 Frempton, K.: Isto, str 196.7 Gidion, Z.: Prostor, vreme i arhitektura, Beograd, 1969, str. 384.
Alto pod tim sigurno podrazumeva poigravanje oblicima u
dizajnu nameštaja, koje Dženks ovde ne spominje, ali i
čitave serije drugih stimulativnih signala koji deluju na
percepciju čoveka, a koje postiže pažljivo izabranim
arhitektonskim oblicima, materijalizacijom i stimulacijama.
Na primer, kod Crkve u Imatri strogost oštre linije fasade
ublažana je pažljivim odabirom svetlih materijala. U
prostornom rešenju Gradske većnice u Sejenatsalu Alto
izlaže korisnike da se kreću po dijagonali dok sa druge
strane sistematski varira preceptualne informacije u
prostoru. Shvatajući da se informacija može shvatiti kao
verovatnoća događaja u nekom sistemu, pri čemu je količina
informacija koje nosi određeni događaj obrnuto
proprcionalna njegovoj verovatnosti, Alto zaista postiže
efekat iščekivanja i iznenađenja kada se predviđanja onih
koji se kreću glavnom komunikacijom i očekuju da odmah
nalete na najvažniji deo kompleksa, skupštinsku salu, ne
obistine.9
Možda se pristalice geometrijskog purizma ne bi
složile sa Dženksom da Altova arhitektura valovitih formi
predstavlja bogat, izražajan arhitektonski jezik pun dvojnosti
i značenja i da je njegova arhitektura pre svega humana, jer
se on istovremeno bavi i formom, i funkcijom, i detaljima.
Danas u vreme serijske proizvodnje, i jačanja uloge
industrijskog dizajna i dizajna enterijera kao profesija gotovo
odvojenih od delovanja i učenja arhitekture, iznenađuje nas
kada vidimo da je jedan arhitekta iz prve polovine
dvadesetog veka projektujući Sanatorijum u Paimiou vodio
računa čak i o tome da se čulni efekti udaranja vodenog
mlaza o lavabo umanje specijalno dizajniranim
umivaonicima koji ne proizvode taj efekat i ne ometaju
bolesnike po sobama. Utoliko Dženksov tekst „Alvar Aalto i
načini arhitektonske komunikacije“ ima većeg značaja, jer
daje doprinos u borbi za to da se arhitektura, koja je prošla
put pretreranog pojednostavljivanja i stvaranja neke vrste
anonimnosti u smislu nemogućnosti čitanja njenog sadržaja,
posmatra i oblikuje i „kao forma i kao sadržina“, jer ona to
zaista i jeste. „Oscilirajući odnosi, složeni i protivrečni su
izvor dvosmislenosti i napetosti koje su svojstvene mediju
arhitekture“.10
Slika 4. Altov dizajn lavaboa. Poreklo fotografije
http://www.designboom.com/history/aalto/paimio/_05.jpg
8 Frempton, K.: Isto, str 198.9 Kostić, A.: Kognitivna psihologija, Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2006, str. 34.10 Venturi, R.: Isto, str. 43.