Kritika CCF

Svrha ovog teksta je, prije svega, da se pobije propaganda koja struktuira stvarnost na osnovu ličnih sukoba, kao i da se doprinese (re)razmatranju incidenta i naših odnosa, te prevazilaženja dugotrajnih problema u anarhističkom pokretu.

Teško je odoljeti prirodnom nagonu da se odgovori na podmuklu diskreditaciju na načine koji i ne odgovaraju našim idealima. Ali, ulazeći u naš anarhistički ustanički tok, žrtvovali smo mnogo i ne namjeravamo da prodamo naše vrijednosti. Dakle, još jednom ćemo odgvoriti na nepoštovanje poštovanjem koje odgovara anarhističkim revolucionarima. Umjesto neplodnih, intrigantnih, uvredljivih i ponižavajućih riječi koje podrazumijevaju naznake koje hrane ogovaranje, pod pretpostavkom mržnje, mi ćemo govoriti jasnim jezikom konstruktivne kritike.

ODGOVOR POVODOM PONIŽAVAJUĆIH IZJAVA PROTIV NAS

Prije svega, želimo pojasniti da se lažne lične karte na kojima se zasnivaju nedavne optužbe protiv G. Tsakalosa nisu zadržale iz muzejskih razloga, već zato što smo mislili da su još uvijek korisne.

Ozbiljna greška koju smo napravili je, međutim, upravo ta što smo imali drugarske odnose sa članovima CCF, i jer smo smatrali da je još uvijek moguće da on izađe iz zatvora, uprkos činjenici da tvrdi da smo prekinuli sve odnose prije godinu dana.

Činjenica da je pronađena u kući za koju nismo imali spreman ‘plan pražnjenja’ u slučaju našeg hapšenja je neosporno naša druga greška, prema tome bismo (čak i javno) prihvatili te kritike.

Osim toga, niko nije u zatvor otišao dobrovoljno, već zbog grešaka, propusta iz arogacije. Jer jednostavno, greške nisu napravili oni koji nisu radili ništa. Mi prihvatamo posljedice zakona kao prirodne rezultate našeg izbora da ustanemo protiv države i difuzne civilizacijske vlasti, izbora koji uključuje i greške koje će koštati i nas, kao i naše drugove. Mi, na primjer, nikada nismo mogli ni zamisliti da se krivnja svaljuje na nas zbog operativnih greški kontra-nadzora od strane članova CCF, suprotno od G. Tsakalosa koji se poziva na ‘nesposobnost ili ravnodušnost’, kao i odbijanje da prihvati naše identitete kao anarhističke taoce uz pomoć korištenja definicije ‘individualci’, izdavanjem mržnje i maligniteta. Izgovor kritike se ruši, ali je vrlo jasno kako licemjerno opravdava ove sramotne reference kao ‘savjete’ za nove drugove.

Jednostavno. G. Tsakalos koristi (kao?) operativne greške kako bi nas napadao javno na jeftin i a-politički način, zbog političkih i ličnih sukoba. Zaista je kontradiktorno samoj CCF, korištenje “kritike na greškama”, sličnoj onima koji ciljaju u pukotine neaktivnosti i pasinovsti, stajanja na hapšenjima svojih članova, posebno kada su u svom nedavnom tekstu kritikovali takvu praksu.

Za istoriju samu – naše mišljenje je da u oba raskida ima grešaka, i odgovornosti. Na dijalektični način – bilo je izbora i pozicija CCF koje su se u velikoj mjeri odrazile na naše odluke, i obrnuto. Naravno, bez obzira na to, u ovom tekstu nema mjesta za detalje raskida, ali kako bi se izbjeglo nerazumijevanje i osporavanje predrasuda, želimo napomenuti da nosimo veliki dio odgovornosti.

POBIJANJE PROPAGANDNOG GOVORA

Ponavljanje propagandnih tehika je projekcija samo pozitivnih elemenata organizacije i taktično skrivanje negativne kombinacije sa prenaglaskom ili čak pronalaskom negativnih elemenata u svojim protivnicima. Kao na primjer, u zadnjem tekstu organizacije, čime su govorili jezikom konfuzije, homogenizirani su u jedni mješavinu svih anarhističkih mišljenja koja se razlikuju od pozicije, čak i ako su u suprotnosti sa njima. U tim okvirima, osim onih koji se odnose na nas kao na saoptuženike sa njihovim članovima na suđenju za 160 napada, opisuje nas sa percepcijom neprijateljskog raspoloženja (tj. odvajanje gerilskih akcija iz pokreta), i zaključuje sa implikacijom toga da mi tvrdimo da smo nevini na osnovu njihove krivnje.

To je kao kap koja je razbila magareća leđa i morali smo odgovoriti ovim tekstovm. Zato što smo bili na prvoj sjednici suđenja gore navedenih, a nakon čitanja izjava, u kojem smo između ostalog naveli i naše neprijateljstvo prema sudu, da smo samo komad anarhističkih akcija i njegovog gerilskog oblika i nismo se osvrnuli na to da li smo ili nismo članovi CCF… Do sada, nismo prisustvovali na ovom suđenju, i nismo imenovali advokate, što je rezultiralo da nas ‘predstavljaju’ advokati imenovani od strane suda, procedura koju ne možemo izbjeći. Ako intervenišemo, kao i na svakom suđenju, to će biti isključivo iz političkog, nikada iz pravnog, karaktera.

U slučaju da se ova zabuna nije desila namjerno, da razjasnimo, da je odgovornost organizacije da govori jasno, ali svi indikatori nam pokazuju da je to još jedna propagandan tehnika. Baš kao i sve verbalni osvrti na sebe, bez trunke značajne samokritike.

OD DIPOLA DO PODJELE

Dipol “nevin” – “kriv” je proizvod vlasti u cilju stvaranja podjela. Nažalost, prethodnih godina, to su usvojili i neo-nihilisti, kao što su CCF i dio anarhista, koji reproduciraju podjele same države, uvozeći ih među anarhiste. Kao što smo rekli ranije, ne odgovaramo na te zamke-dileme.

Što se tiče nejasnih prijedloga u vezi kukavica koje mole, ne podržavanja njihovih izbora itd, fakat ne znamo kako da odgovorimo. Položaj i misli svakoga od nas je javno iznešen i svaka inteligentna osoba može suditi sama za sebe.

Nećemo se smarati dokazivanjem da nismo slonovi.

Osim pobijanja propagande, hajmo ući u dublje značenje kritike. Naravno, nećemo ući u rat blata, niti ćemo uzvratiti udarac ispod pojasa.

Problem se nalazi u logici anarhističkog metra – tj. neki se imenuju kao čuvari anarhističke čistoće. Čistoće koju oni sami nisu sposobni da prate.

Kritika anarhista nije plodna ako nije ujedno i samokritika; kada nije učinjena u cilju poboljšanja i samorazvoja, već je krmača koja pravi podjele i prožima samo-potvrdom. Najopasnija neo-nihilistička propaganda na kraju, jeste autosugestija koja je uzrokovana proglašavanjem sebe kao savršenog anarhiste, predstavljajući druge kao smeće.

Jer, na primjer, s obzirom da smo u zatvoru već 9 mjeseci, znamo da će svaki anarhista koji dođe

u zatvor imati trenutke u kojima će njegove akcije biti u “kontrastu” sa njegovim vrijednostima. Svaki će u jednom momentu gledati na drugu stranu, svakom će dostojanstvo biti “zgužvano”, svi će tolerisati jebeno zaključavanje ćelija kao apsolutno prirodnu i normalnu proceduru.

Jer, jednostavno, pronalazimo snage da ne pratimo neke konvencije, dok drugi ne. To je razlog zašto ni mi, niti bilo ko drugi, nismo čisti.

To, naravno, ne znači da te konvencije automatski upisuju kao osobu koja je u kompromisu sa svijetom autoriteta.

Ovo nije prvi put kolektivnog pokušaja da se bude čuvar anarhije. U prošlosti su, ali i do nedavno, Sispirosi Anarhikon, nemilosrdno ismijavali svoje političke protivnike u pokretu. Zajednički element je da neki revolucionari osuđuju bogatom istorijom borbe, smatrajući da ih to čini superiornim kritičarima. Razlike u tome je što se “kritika” od strane CCF čak i ne pretvara da “udara na logiku, a ne pojedince”. Oni tretiraju ljude koje kritikuju kao ne-evolucijska bića, bez prepoznavanja svoje interne kontradikcije, koje mogu da bace u smeće. Upravo je ta logika dovela članove te organizacije da društvo kolektivno smatraju kao autoritarno, anarhistički pokret kao kolektivno smeće, a sebe savršenima.

Njima manjka sposobnosti da izvrše samokritiku i nisu u stanju da se suoče sa fluidnošću tenzija vlasti ili anarhije, iz društva i pokreta iz kojeg mi dolazimo i, samim tim, s kojim smo povezani. Do sada je okvir misli o CCF bio temeljen na podjelama i tretiranjem ljudi kao monolitnih bića, umjesto traženja tački povezivanja, odakle koegzistencija može početi i istovremeno znatna samokritika koja ima za cilj da razvija i samoevoluira. I tako oni kopaju grob samoizolacije.

… DO VRAĆANJA NA DOMINANTNO PONAŠANJE

Rezultat ovoga je razdvanje logike koja traži neprijatelja posvuda, nesposobnost percipiranja zajednice borbe je da su solidarni odnosi organizacija karakterizirani kroz introvertnost. Direktna posljedica je kontinuirani pokušaj nametanja, umjesto traženje za zajedničkim elementima.

Naravno, kada bi u našoj kritici ovi elementi bili izolovani, preklapanjem čitave istorije borbe organizacije, to bi bilo kao da smo zagrizli mamac neumoljivog neprijateljstva inherentnosti u razdvajanju logike. Naravno, ne smatramo da je ova organizacija prestala biti anarhistička, mentalitet otkazivanja nas ne predstavlja. Mi priznajemo da se ljudi okupljeni oko ove organizacije identificiraju sa anarhističkim ustaničkim akcijama, odvažnim i uspješnim važnim stvarima, od broja napada na mete – simbole vlasti do izbora preuzimanja odgovornosti koja ih može koštati oštrih kazni. To je razlog zašto smo odabrali da se povežemo sa njima u određenom vremenskom periodu, ne mareći za pravne posljedice. I naše zanimanje i naša kritika izražavaju upravo zahvalnost, s obzirom da se nismo iscimali da odgovorimo ni na ijednu klevetu koju su bacili protiv nas ljudi koje mi diskreditujemo.

Dakle, ne mislimo da je dio kritike u potpunosti izražava logiku organizacije, već tenzije njenog mentaliteta, zbog kojeg palimo alarm za hitne slučajeve.

Zaključujući, najviše značajna tačka kritike je opsesija za akumulacijom energije kroz načine i putove koji su u suprotnosti sa vrijednostima anarhista, onako kako ih mi razumijemo. Kao što je

napisano, sredstva imaju dijalektički odnos sa uzrokom, oni ne postaju sveti s tim.

Stoga, kada se koristi dominantna praksa, izdaju se autoritarne mete. Istorija poznaje mnoge revolucionarne vlasti – ne zaboravimo da su moćni demokrati samo evolucija revolucionarnih režima – i “anarhistička” vlast ne bi napravila razlike.

Naravno, tako nešto nije u skladu sa anarhističko-individualističkog stanovišta organizacije, jer odnos vlasti, osim što izgleda kao jači dominator, ne prestaje da se ko-definiše, za razliku od anarhističkog odnosa koji kompletira sve njegove dijelove.

Uvidjevši da su naši bivši drugovi stalno napustili očigledne anarhističke vrijednosti, morali smo ih podsjetiti ishodom Orvelove revoltirane životinjske farme, gdje su se pobinjene životinje koje su ustale protiv tlačitelja, napravile grešku postavljajući lidera. Polako, polako, njihovi lideri su se pretvorili u ljude …

- Dimitris Politis i Giannis Mihailidis, Koridallos zatvorPrevedeno sa: Act for Freedom

Prevod: Slobodari