Kritika utilitarizma

Sam naziv vee se s latinskim glagolomuti(uivati, koristiti), kao i s pridjevomutilis(koristan). U skladu s takvim podrijetlom rijei, utilitarizam u svekoliku ovjekovu djelovanju stavlja naglasak na korist. Korisno je ono to donosi ugodu, a iskljuuje neugodu, jer je ugoda bitni simptom ovjekove sree. Biti sretan je, u skladu s pretpostavkama utilitarizma, isto to i ivjeti ugodno. Poznato je da ugoda poprima razliite likove i nijanse. Ne treba, ipak, svraati odve veliku pozornost na to da se jedne ugode afirmiraju kao duhovne ili vie, a da se druge - primjerice, osjetilne, tjelesne, materijalne - zapostave. Za utilitarista je vana ugoda kao takva jer njegov pogled na ovjeka ne otkriva u njemu izrazitu sloenost: materiju i duh, kao dva suimbenika koji tvore jedno osobno bie koje svekoliku svoju specifinost duguje upravo duhovnoj dui. Za utilitarista je ovjek subjekt obdaren sposobnou miljenja, kao i osjetilnou. Osjetilnost ga ini ispunjenim udnjom za ugodom i govori mu da otklanja neugodu. Sposobnost miljenja, pak, ili razum ovjeku je dan stoga da upravlja svojim djelovanjem na nain koji e mu osigurati mogui maksimum ugode uz mogui minimum neugode. Naelo maksimalizacije ugode uz istodobnu minimalizaciju neugode dri utilitarist prvotnom normom ljudske moralnosti, dodajui kako ona treba biti primjenjivana ne samo pojedinano, egoistiki, nego u skupini, u drutvu. U konanoj, dakle, svojoj formulacijinaelo korisnosti(principium utilitatis) navijeta maksimum ugode uz istodoban minimum neugode za to vei broj ljudi. Na prvi se pogled to naelo ini ispravnim i privlanim. Teko je ak i zamisliti da bi ljudi mogli postupati drukije, da bi mogli htjeti traiti u ivotu pojedinca i zajednice vie neugode nego ugode. Ipak, temeljitija analiza mora otkriti slabost i povrnost toga naina miljenja i takva naela za normiranje ljudskih ina. Bitna pogrjeka poiva u priznavanju ugode kao jedinoga ili najveega dobra kojemu sve ostalo u djelovanju ovjeka i ljudskoga drutva treba biti podreeno. Meutim, ugoda nije jedino dobro, nije vlastita svrha ovjekova djelovanja, kako emo to jo imati prilike utvrditi dalje u ovome djelu. Ugoda je po svojoj biti neto nuzgredno, akcidentalno, neto to se moe pojaviti prilikom djelovanja. Po naravi stvari organiziranje djelovanja pod vidikom ugode kao iskljuive ili najvee svrhe u sukobu je sa strukturom koja je vlastita ljudskim inima. Naime, ja mogu htjeti ili initi neto s im se vee ugoda, mogu takoer ne htjeti ili ne initi neto s im je povezana neugoda. Mogu to ak htjeti ili ne htjeti, initi ili ne initi s obzirom na ugodu ili neugodu. Sve je to istina. No, nije mi doputeno drati ugodu (u kontrastu spram neugode) kao jedinu normu djelovanja, jo vie je ne smijem drati za naelo na osnovi kojega odluujem i presuujem to je u mojim inima ili inima neke druge osobe moralno dobro, a to zlo. Poznato je, ipak, da se nerijetko ono to je istinski dobro, ono to mi nalau moralnost i savjest, povezuje upravo s odreenom neugodom i zahtijeva odustajanje od neke ugode. Ta neugoda, uostalom, ba kao i ugoda od koje u danomu sluaju odustajem, nije ono posljednje to je potrebno za moje razumsko postupanje. Osim toga, ona nije neto to bi se moglo unaprijed odrediti u svoj punini. Ugoda i neugoda povezuju se uvijek s konkretnim inom. Ne mogu se stoga unaprijed odrediti, a osobito se ne mogu isplanirati ili ak - kako to ele utilitaristi - obraunati. Ugoda je na neki nain neto neuhvatljivo. Moglo bi se ukazati na mnoge potekoe i nesporazume kakve u sebi skriva utilitarizam, kako u teoriji, tako i u praksi. Zaobii emo, ipak, sve ostalo, kako bismo svratili pozornost samo na jednu stvar, na koju je pozornost svratio i odluni protivnik utilitarizma kakav je bio Immanuel Kant. Njegovo ime ve je bilo spomenuto u vezi s moralnim imperativom. Kant u njemu trai da osoba nikada ne bude sredstvo za svrhu, nego uvijek samo svrha u naemu postupanju. Taj zahtjev otkriva jednu od najslabijih strana utilitarizma: ako je ugoda jedino neopozivo dobro i jedina ovjekova svrha, ako ona predstavlja osnovu moralne norme u ljudskomu postupanju, onda snagom injenica sve u tomu postupanju mora biti tretirano kao sredstvo za to dobro i tu svrhu. Dakle, i ljudska osoba - i to kako moja vlastita, tako i bilo koja druga - mora nastupati u toj ulozi. Ako prihvaam pretpostavke utilitarizma, moram gledati na sama sebe kao na subjekt koji eli imati to vie iskustava i doivljaja s pozitivnim emocionalno-afektivnim nabojem, a, istodobno, kao na objekt kojim se je mogue posluiti za izazivanje tih iskustava i doivljaja. Na svaku pak drugu osobu izvan sebe moram, dosljedno, gledati pod istim vidikom, dakle, u kojoj je mjeri ona sredstvo za postignue maksimuma ugode. U tomu obliku utilitaristiki duh i dranje moraju opteretiti razliita podruja ljudskoga ivota i suivota, a ini se da u posebnoj mjeri prijete upravo spolnomu podruju. Bit opasnosti poiva u tome to se uz utilitaristike pretpostavke ne moe vidjeti na koji nain zajedniki ivot i openje osoba razliitoga spola moe biti postavljeno na ravanistinske ljubavi, dakle,osloboenokroz ljubav i od uivanja osobe (kako u drugomu, tako i u prvomu znaenju rijei uivati) i od postupanja s njom kao sa sredstvom za svrhu. Utilitarizam se oituje kao program dosljedna egoizma, bez ikakvih mogunosti prelaska na autentian altruizam. Jer kako god se u deklaracijama predstavnika toga sustava susreemo s naelom: maksimum ugode (sree) za to vei broj osoba, to naelo ipak sadri u sebi duboko nutarnje protuslovlje. Jer ugoda je po samoj svojoj biti samo aktualno dobro i samo dotinoga subjekta, ona nije nad-subjektno, transsubjektivno dobro. Sve dok je to dobro priznavano kao potpuna osnova moralne norme, dotle ne moe biti govora o nekakvu izlaenju izvanonoga to je samo za mene dobro. Moemo to upotpuniti samo nekakvom fikcijom, prividom altruizma. Jer, ako uz pretpostavku da je ugoda jedino dobro ja nastojim oko maksimuma ugode i za nekoga drugoga - ne iskljuivo za sama sebe, to bi bilo izrazit egoizam - onda ja u tomu sluaju tu ugodu ocjenjujem jedino kroz moju vlastitu ugodu; godi mi to da netko drugi ima iskustvo ugode. Ako mi, pak, to prestane priinjati ugodu ili ako to ne proizie kao ishod mojega rauna sree (termin kojim se vrlo esto slue utilitaristi), onda ugoda druge osobe prestaje za mene biti neto obvezujue, neto dobro, moe postati neto to je posve zlo. Tada u, dakle - suglasno pretpostavkama utilitarizma - teiti prema uklanjanju tue ugode stoga to se s njom ne vee nikakva moja vlastita ugoda ili u, u najboljemu sluaju, biti ravnoduan prema tuoj ugodi i ne u se oko nje trsiti. Odatle se vrlo jasno vidi kako, uz pretpostavke utilitarizma, subjektivan stav u shvaanju dobra (dobro = ugoda) vodi ravno prema - moda ak i nesvjesnu - egoizmu. Jedini izlaz iz toga neizbjenog egoizma postoji ako se, osim isto subjektivnoga dobra, odnosno osim ugode, priznaobjektivno dobro, koje takoer moe povezivati osobe i u tome sluaju poprima oznake zajednikoga dobra. To zajedniko objektivno dobro temelj je ljubavi, a kada osobe zajedno izabiru to zajedniko dobro, istodobno mu se i podreuju. Zahvaljujui tomu, meusobno se povezuju istinskim, objektivnim vezom ljubavi koji im omoguuje oslobaanje od subjektivizma kao i, u njemu nuno skrivena, egoizma. Ljubav je sjedinjenje osoba. Takvu shvaanju dosljedan utilitarizam moe (i mora) suprotstaviti jedino nekakvo usuglaavanje egoizama koje je, dakako, sumnjivo jer, kako smo vidjeli, iz egoizma - suglasno njegovim pretpostavkama - izlaz ne postoji. Je li mogue usuglasiti razliite egoizme? Je li primjerice mogue usuglasiti u spolnomu podruju egoizam ene i mukarca? Posve je sigurno da se to moe initi prema naelu maksimum ugode za svaku od obje osobe, ali ostvarenje toga naela, unato svemu, nikada te osobe ne izvodi iz egoizama. Egoizmi e u tome usuglaavanju i dalje ostati egoizmi, jedino to e ta dva egoizma, enski i muki, uzajamno biti pogodni i korisni. S vremenom, kada ta pogodnost i korist zavre, ne ostaje vie nita od svekolikoga suglasja. Ljubav u tome sluaju nije nita u osobama i nita meu njima, nije objektivna stvarnost, jer nedostaje objektivno dobro koje je za nju presudno. Ljubav je u takvu shvaanju spajanje egoizama koji su samo sastavljeni na taj nain da se ne oituju meusobno kao neto nelagodno, protivno obostranoj ugodi. Ljubav je po samoj biti takva shvaanja tek privid koji treba brino njegovati kako se ne bi otkrilo ono to se ispod njega uistinu skriva: egoizam, i to u najveoj mjeri nezasitan, u kojemu se druga osoba iskoritava radi sebe, radi vlastitoga maksimuma ugode. A osoba tada jest i ostaje samo sredstvo za svrhu, kako je to ispravno primijetio Kant u svojoj kritici utilitarizma.