1

KRIZNA ŽARIŠTA U HLADNORATOVSKOM SVIJETU (P.S. – zbog ograničenog prostora naravno da sam vam događaje prikazao prilično telegrafski, a za sve više od

ovoga morat će te pročitat u drugoj literaturi, pogotovo se to odnosi na kompleksne događaje na Bliskom Istoku)

Korej ski sukob Korejski sukob od 1950-1953.g., bio je prvi hladnoratovski izlet na svjetsku scenu, jer

do tada se sve bitno događalo u Europi. Nakon 2. w.w. rata Koreja je podijeljena po 38. paraleli, i to na Južnu Koreju koja je bila prozapadno

orijentirana i na Sjevernu Koreju proruski orijentiranu.

Pokušaj Sjeverne Koreje da svoj komunistički sistem proširi i na Južnu Koreju pretvorio se u otvoreni napad 1950.g., a glavnu

pomoć dobivala je od SSSR-a. Odmah su reagirale snage UN, pod vodstvom SAD, pokušavajući

pomoći režimu Južne Koreje. Vrlo brzo se i Kina uključuje u rat šaljući svoje trupe što je prijetilo širenjem sukoba, pa je primirje sklopljeno 1953.g.,

a rezultiralo je daljnjom podjelom Koreje po 38. paraleli, a tako je ostalo do danas. Južna Koreja

razvila se u pravog

gospodarskog tigra jugoistočne Azije, dok je Sjeverna Koreja ostala

prava zaostala crna rupa, čije stanovništvo

doslovce jedva preživljava.

Vijetnam Vijetnam, Cambodia i Laos

bile su francuske kolonije poznate kao Francuska

Indokina. Još 30-ih godina

komunistička ideologija naišla je na plodno tlo u

Vijetnamu pod utjecajem Rusije i

Kine. Pokretač Komunističke partije Vijetnama

bio je Ho Chi

Minh, a sama

partija organizirana je na teritoriju Kine i uz pomoć Mao Ce Tunga. Ho Chi Minh je u stvari bio učenik koji se okrenuo protiv svog

Slika 1: Korejski rat je u početku krenuo dobro za Južnu Koreju i zapadne

snage, ali tada se u rat ubacuju Kinezi, što je umalo dovelo do potpunog poraza

zapadnih snaga. Glavni zapovjednik združenih antikomunističkih snaga bio je

momak sa slike – američki general, Douglas McArthur, koji je zbog spomenutih

nepovoljnih ratnih okolnosti postao jako nervozan, i počeo zagovarati upotrebu

nuklearnog naoružanja. Na sreću po Svijet, Amerikanci su ga maknuli sa zapovjedne pozicije.

Slika 2: Kolaž njemačkog umjetnika Wolfa

Vostella, naslovljen Miss America. U središtu je

prikaz pogubljenja osumnjičenog člana Viet

Conga. Na dnu se američke snage naslađuju nad

pobijenim neprijateljem, a u pozadini svega je oskrnavljeni lik lijepe žene. Djelo kritizira

razliku između američke nevinosti, ljepote i

ponosa, što se neprestano ističe, sa

svakodnevnom brutalnom realnošću Vijetnama.

Ovo djelo je samo jedno od mnoštva reakcija na vijetnamski rat, koji će stvoriti široki pacifistički

pokret, mnoštvo subkulturnih grupa (hipiji),

studenti će se masovno okrenuti antiratnim

demonstracijama, a sve takve aktivnosti

kulminirat će 1968.g., kada je američka involviranost u Vijetnamu bila najveća. Ne bez

razloga će ta 1968.g. ostati poznata kao

revolucionarna godina, jer će se

protuvijetnamske studentske demonstracije u

SAD, proširiti širom svijeta, sa zahtjevima za socijalnim promjenama i političkom

demokratizacijom.

2

učitelja, naime kompletno obrazovanje može zahvaliti Francuzima, koji su mu omogućili i

putovanje po Europi, gdje je on pokupio svoju komunističku ideologiju. Početkom 2.w.w. na teritoriju Vijetnama pokreće nacionalni pokret protiv svih agresora, a u tome su imali i dobru

pomoć SAD, koje su pomagale u oružju i obučavanju vojske Vijetnama protiv Japanaca. Nakon rata su mogli nastaviti dobru gerilu protiv francuske kolonijalne vlasti, koja je konačno morala popustiti 1954.g. nakon teškog francuskog poraza kod Dien Bien Phua.

Francuska priznaje nezavisnost Vijetnama, Cambodie i Laosa, a Vijetnam je podijeljen po 17. paraleli, kako je tada dogovoreno samo privremeno, do izbora.

Sjeverni Vijetnam bio je komunistički pod kontrolom Ho Chi Minha, sa središtem u Hanoiu, dok je Južni Vijetnam bio prozapadno orijentiran sa središtem u Saigonu. U Južnom Vijetnamu uspostavljen je diktatorski režim

predsjednika Diema, koji je ujedno bio i katolik, a to mu je donosilo negativne bodove u budističkom

okruženju. Najveći su mu protivnici ipak seljaci koji žive na rubu egzistencije, pa se okreću komunizmu i Ho Chi Minhu od kojeg traže

pomoć. Uskoro Viet Cong pokreće gerilski rat u

Južnom Vijetnamu koji je pomagan od komunističkog režima Sjevernog Vijetnama, a cijeli prostor Vijetnama postaje žarište

hladnoratovskog prepucavanja.

SAD su stale u obranu režima J. Vijetnama, te su na

početku slali samo pomoć u

naoružanju, a od 1965.g. počinje pravo vojno

uključivanje SAD u vijetnamskom ratu, dok su 1968.g. već imali

500.000 svojih vojnika u Vijetnamu. Bez obzira na vojnu i tehnološku prednost SAD, poraz u tom ratu bio je neminovan, pa je mir

potpisan 1973.g. u Parizu, a 1975.g. je rat u potpunosti završio konačnom pobjedom

Sjevernog Vijetnama.

Kuba Kuba od

1898.g. prelazi u ruke SAD nakon

početka američke imperijalističke

politike i rata sa Španjolskom

koja je do tada kontrolirala Kubu. Tek od 1934.g. Kuba dobiva punu nezavisnost, uvijek pod

Slika 3: Gomila ljudskih kostiju kao produkt polja smrti, neljudskog režima koji je

formiran u susjedstvu Vijetnama - prostor Kambodže. Tamo su vlast 1975.g. preuzeli komunistički Crveni Kmeri (Khmer Rouge) pod vodstvom Pol Pota. Njihov krajnji

cilj bio je stvaranje agrarne utopije, u kojoj bi se svi stanovnici vratili na selo, u

poljoprivrednu proizvodnju. Trebalo je uništiti sve dotadašnje tekovine civilizacije,

da bi se izgradilo novo, savršeno, seljačko društvo. Ispraznili su gradove, zatvorili

škole, ukinuli trgovinu, ukinuli novac, ukinuli religiju, brak, sve strane izume (TV npr.). Progonili su sve ideološki sumnjive, a to su bili svi obrazovani ljudi – liječnici,

profesori, svi koji govore strane jezike, pa i svi koji nose naočale (puno čitaju).

Godina 1975. prozvana je nultom godinom za novu Demokratsku Kampućiju, kako su

nazvali Kambodžu. Takav režim je u kratkom razdoblju između 1975. – 1979. uspio

usmrtiti oko 3 milijuna ljudi.

Slika 4: Fidel Castro (lijevo) u svojoj karakterističnoj pozi velikog govornika, čiji su

govori znali trajati i po desetak sati, i Che Guevara, svjetska revolucionarna ikona, koji je

uvijek tvrdio da se hrabrom gerilskom borbom može ostvariti socijalistička revolucija. Prve

svoje aktivnosti započeo je u Guatemali, zatim na Kubi, gdje nakon uspjeha revolucije

postaje važan član Kubanske vlade. Svjetsku slavu stekao je žestokim verbalnim napadima na vanjsku politiku SAD. Miran život člana kubanske vlade nije mu odgovarao, pa 1965.g.

kreće u Kongo u Africi gdje pomaže revolucionarnu borbu. Ubijen je kao pripadnik gerilske

skupine u Boliviji 1967.g.

3

političkim utjecajem SAD, pa čak i američkih kriminalnih krugova. Politička situacija cijelo

to vrijeme bila je dosta nestabilna, a posebno 50-ih godina u vrijeme diktature generala Fulgencia Batiste.

Protiv diktature gen. Batiste započeo je gerilski pokret otpora pod vodstvom Fidela Castra, kojem se u Mexicu (gdje se pripremao Castrov pokret otpora)

pridružio Che Guevara. Castrov i Che Guevarin pokret otpora je uspio, te je na početku 1959.g. stvorena

revolucionarna kubanska vlada blisko povezana s SSSR-om. To je bio strašan udarac na ponos SAD, jer je stvorena komunistička zemlja u njenom dvorištu. Uskoro

je CIA pokušala pokrenuti kontrarevoluciju i to tako da je obučila Kubance koji su se protivili Castrovu režimu i

1961.g. iskrcala ih u Zaljevu Svinja, ali je akcija završila kao

totalna katastrofa. Uz Kubu je

vezana i jedna od najdramatičnijih kriza hladnog rata –

Kubanska raketna kriza, 1962.g. Amerikanci su saznali za izgradnju ruskih raketnih sistema na Kubi pa je Kennedy odmah naredio američku pomorsku blokadu Kube, što je izazvalo

strahovitu napetost u svijetu, jer niti jedna strana nije željela popustiti, pa je zavladao strah od mogućeg nuklearnog rata. Istovremeno se događala i kriza vezana za Zapadni Berlin, naime Hruščov je pritisnuo

Zapad tj. Amere da napuste Zapadni Berlin, te da je zbog toga spreman ući i u rat. Hruščov je bio uvjeren da mladi američki predsjednik Kennedy neće imati hrabrosti suprotstaviti se.

Kennedy ne samo da se suprotstavio, nego je bio svjestan da popuštanje u Zapadnom Berlinu znači i mogući poraz po pitanju Kube. Ostao je upamćen nastup Kennedyja u Zap. Berlinu kada je održao poznati govor koji je izazvao oduševljenje i smijeh mnoštva prisutnih jer je

počeo rečenicom: „Ich bin Ein Berliner“ (Ja sam krafnica!). Kriza je riješena u listopadu 1962.g. dogovorom Hruščova i Kennedyja prema kojem

Rusi prestaju s izgradnjom raketnih rampi i pristaju odstraniti svoje oružje s Kube, a Ameri obećavaju da nikada neće izvršiti invaziju na Kubu ili na drugi način fizički rušiti Castrov komunistički sistem, ali i da će povući neko oružje iz Turske.

Indija i Pakistan Britanska laburistička vlada kojoj je na čelu Clement

Atlee, već je 1945.g. bila spremna na priznavanje nezavisnosti Indije, svog krunskog dragulja, ali problem je bio u međusobnom sukobu hindusa i muslimana, koji ne

žele vladara suprotne religije. Nasilje između hindusa i muslimana je sve žešće, pa su se Britanci 1947.g. odlučili za

stvaranje dviju nezavisnih država – Indije i Pakistana (čija su dva dijela teritorijalno odvojena, tj. Zapadni i Istočni Pakistan), a slijedeće, 1948.g. priznali su nezavisnost i

Ceylonu (Sri Lanka). U prvim godinama nakon nezavisnosti u

sukobima je stradalo više od milijun ljudi s obje

Slika 5: Dogovor Hruščova i Kennedyja koji je razriješio Kubansku krizu. Rusi

su pristali maknuti svoje oružje s Kube, ali su i Amerikanci morali maknuti svoje raketne baze iz Turske, što se nije dalo u javnost da ne bi ispalo da su

Ameri morali također popustiti. Nakon tog događaja, kada su svi shvatili koliko

su bili blizu nuklearnog rata, uspostavljena je 1963.g. direktna, otvorena

telefonska veza između Washingtona i Mockbe, tzv. vruća linija ili crveni telefon,

kako se u kuloarima nazivala takva linija.

Slika 6: Jedan od najvećih svjetskih

mirotvoraca, Mahatma Gandhi, po kojem se

nenasilni otpor naziva gandijevskim.

4

strane, a 10-ak milijuna stanovnika, također s obje strane selilo se u "svoje" vjersko područje.

Stradao je čak i mirotvorac Mahatma Gandhi kojeg je ubio hinduski fanatik jer se Gandhi zalagao za obostrani mir.

Ubrzo su nastupili i problemi s granicama, naime Britanci su dozvolili da prinčevske

države (na čelu maharadža), koje su imale autonomiju i pod Britancima, same izaberu što žele: biti dio Indije; biti dio Pakistana; biti nezavisan. Male prinčevske države su brzo

progutane, ali sa većima je bilo problema. Npr. Hyderabad – u njoj je vladao muslimanski maharadža, ali stanovništvo je većinski hindusko, pa je Indija okupirala taj prostor, a kako je

Hyderabad usred Indijskog potkontinenta nije bilo većih problema. Većih problema bilo je sa prostorom Kashmira, gdje je maharadža bio hindus, a stanovništvo muslimansko, pa je

Pakistan pokušao isti princip kao Indija s Hyderabadom, ali

kako je Kashmir na graničnom području između Indije i Pakistana izbio je rat 1948.g., u koji se kao medijator mora

uplesti i UN. Kashmir je od 1972.g. podijeljen na dva dijela. Problemi su 1971.g. izbili u Istočnom Pakistanu koji je gotovo 1600km udaljen od matičnog Zapadnog Pakistana,

naime započeo je Bengalski separatistički pokret, koji pomaže Indija uz čiju je pomoć stvorena nova država –

Bangladeš (Bengalska zemlja). Oči svjetske javnosti jače su upereni prema Indiji i Pakistanu od 1974.g. kada Indija objavljuje da posjeduje

atomsku bombu, a Pakistan je odmah počeo akcije u istom pravcu. To je vrlo nezgodna stvar za dosta nestabilno

područje u kojem je hrpetina jezičnih, vjerskih i etničkih skupina, pa postojanje nuklearnog naoružanja na takvom području nikome ne ulijeva povjerenje.

Najjači su separatistički pokreti Sikha u Punjabu, protiv kojih Indija mora pokrenuti vojsku 1984.g. (Sikhi su ubili premijerku Indiru Gandhi, što im je olakšano činjenicom da su

Sikhi kao kvalitetni vojnici služili kao tjelohranitelji svih vodećih političara Indije), i Tamilskih tigrova na jugu Indije (oko grada Madrasa i na Sri Lanki) koji su izvršili atentat na premijera Rajiva Gandhija (sina Indire Gandhi), 1991.g.

Izraelska država i Arapsko – Židovski sukobi Ubrzo nakon

Balfourove deklaracije iz 1917.g. počinje doseljavanje Židova u Palestinu, a Britanci

koji su kontrolirali to područje postali su meta

kritika i od strane Arapa, kojima smeta što Britanci dozvoljavaju tako brojno

doseljavanje Židova, i od strane Židova, kojima pak

smeta što Britanci ne dopuštaju još masovniji priliv Židova.

U neprijateljskom

okruženju Židovi

Slika 7: Scena iz indijsko-

pakistanskog sukoba u Kashmiru.

Slika 8: Karta prikazuje krizna područja koja su Izraelci osvojili u ratovima protiv

Arapa, a koja su i danas u središtu zbivanja u izraelsko-palestinskim odnosima. Pod

nekakvom su palestinskom samoupravom još Zapadna Obala i pojas Gaze.

5

odmah formiraju svoju vojnu organizaciju – Haganah (obrana) i terorističku organizaciju –

Irgun Zvai Leumi (Nacionalna vojna organizacija), koje već od 30-ih godina počinju zajedničke gerilske kampanje protiv Britanaca (da se što prije maknu s tog područja i time

otvore mogućnost Židovima da se izbore za vlastitu državu) i protiv Arapa. Nakon II svjetskog rata Britanci su „vrući Palestinski krumpir“ predali pod

kontrolu UN-a, koji 1947. donose Rezoluciju 181, kojom se predlaže podjela

britanskog mandata Palestine na židovski i arapski dio, dok bi Jeruzalem potpao pod međunarodnu kontrolu. Židovski vođe

prihvatili su ponudu, ali Arapi odbijaju. Unatoč arapskom neslaganju, UN su

potvrdili svoju Rezoluciju i odobrili podjelu. Ratov i između Arapa i Izrae la

Samo nekoliko sati

nakon što se posljednji put zavijorila Union Jack zastava

u Jeruzalemu, židovski vođe proglasili su nastanak

države Izrael – 14. svibnja

1948., a službeno priznanje odmah je stiglo od SAD-a i CCCP-a. Već slijedeći dan počinje prvi u nizu arapsko-izraelskih

sukoba. Vojske susjednih arapskih zemalja – Egipat, Sirija, Libanon, (Trans)Jordan, Irak – napale su Izrael. Niz slabosti u vojnoj koordinaciji i neorganiziranosti s arapske strane, te

većoj motiviranosti s izraelske strane,

rezultiralo je neuspjehom arapskih zemalja. Glavni rezultat ovog rata 1948/49. bilo je

neostvarivanje države palestinskih Arapa. Naime, taj teritorij razgrabili su Izrael, Egipat (pod svoj utjecaj stavio pojas Gaze)

i Jordan (anektiranje područja Zapadne Obale, što će u kasnijim vremenima

dovoditi do trvenja između Palestinaca i Jordanske vlasti). Ovim ratom započeo je dugotrajni problem palestinskih

izbjeglica, već u ovoj fazi oko 800.000 Palestinaca postali su izbjeglice po okolnim

arapskim zemljama. Isto tako velika većina

židova iz arapskih zemalja, koji tamo borave već stoljećima, naseljavaju se u Izrael.

Izraelska pobjeda imala je jak utjecaj na događanja u

arapskom svijetu. Mnogi arapski vođe su diskreditirani, a mlađi nacionalni vođe preuzimaju kontrolu. Iz takvog nezadovoljstva na čelo je Egipta, vojnim pučem, 1952. došao Gamal Abdel Nasser, veliki

arapski nacionalist. Važnom figurom arapskog svijeta postao je sredinom '50-ih, kada je ušao u sukob s Velikom Britanijom, Francuskom i Izraelom oko Sueskog kanala. Egipatsko

Slika 9: Oko Izraela nastao je ogroman broj izbjegličkih logora

Palestinaca od kojih se mnogi odgajaju u mržnji prema Židovima. Među takvim ljudima nije teško regrutirati mladiće ili djevojke za razne

terorističke akcije ili pokrete. Na slici je skupina Palestinaca pod oružjem,

spremni za akciju, a duhovno se uzdižu čitajući Crvenu knjižicu Mao Ce

Tunga

Slika 10: Potopljeni brodovi u Sueskom kanalu kao rezultat Sueske krize

1956. Rusi su prijetili da će se i oni uključiti na strani Egipta; SAD su

upozorili tada financijski klimave Britance da će im ukinuti sve kredite;

Sirija je digla u zrak svoje naftovode što je zapuhnulo Zapadnu Europu ozbiljnom nestašicom nafte. Pod tim kombiniranim pritiscima sukobi su

završeni, ali naravno ne i napetosti.

6

odbijanje ulaska u određene vojne integracije Zapada (Bagdadski pakt), navelo je Zapad

(čitaj: SAD) da odbije prodati Egiptu oružje. Nasser se tada okreće CCCP-u i Istočnom bloku, pa od Čehoslovačke dobiva traženo oružje za egipatsku vojsku. Zapadne sile tada reagiraju

uskraćivanjem obećane love Egiptu za izgradnju velike Asuanske brane na Nilu, a revoltirani Nasser provodi nacionalizaciju Sueskog kanala koji je na egipatskom teritoriju, ali pod kontrolom britanskih i francuskih kompanija. U jesen 1956., Britanci, Francuzi i Izrael

napadaju Egipat, koji je poražen, ali hladnoratovske okolnosti i mogućnost širenja krize, naveli su SAD da

izvrše pritisak na Britance, Francuze i Izrael da se povuku. Sueska kriza 1956. postala je velika Nasserova

pobjeda, jer Sueski kanal ostao je pod egipatskom kontrolom, a Nasser je stekao karizmu najveće face

među Arapima. Na krilima slave Nasser je promovirao ideju Panarabizma, ali to je rezultiralo samo kratkotrajnim nastajanjem Ujedinjene Arapske

Republike (UAR), spajanjem Egipta i Sirije. Novoprobuđeni arapski nacionalizam najlakše

je hraniti mržnjom prema zajedničkom neprijatelju – Židovima i Izraelu, a arapska propaganda sredinom '60-ih (ponajviše iz Sirije) uvjeravala je da je konačni

obračun s cionizmom „iza čoška“. Nasser je pokušavao stati na loptu, ali kada nije uspio, i da ne ispadne

„papak“, zaoštrio je politiku prema Izraelu. Sve napetiji odnosi doveli su do tzv. Šestodnevnog rata 1967., u kojem je Izrael, očekujući

sveobuhvatni arapski napad, napao prvi i postigao

potpuni uspjeh. Izrael je zauzeo teritorije Sinaja, Golanske

visoravni, Gaze, Zapadne Obale

i Jeruzalema. Bilo je to totalno

poniženje arapskih zemalja, a nakon rata bijes među Arapima još je veći, osim što su doživjeli gadan poraz, stanje s Palestincima

još je teže. Vođe arapskog svijeta okupljaju se uskoro u Kartumu (Sudan), 1967. i donose

tzv. Rezoluciju „Tri ne“: 1) Nema priznavanja Izraela; 2) Nema mira s Izraelom; 3) Nema pregovaranja s Izraelom

Egipat i Sirija bili su odlučni vratiti teritorij izgubljen u Šestodnevnom ratu 1967.

Takvu mogućnost otvoreno je najavljivao novi

egipatski predsjednik

Anwar al Sadat, koji je naslijedio preminulog

Nassera. Prijetnje

Slika 9: Kolika je faca među Arapima bio Nasser svojevremeno

pokazuje i ova slika s njegovog sprovoda u Kairu kada se okupilo više od

5 milijuna ljudi

Slika 10: Crni rujan, 1970. u Jordanu. Događaj pod tim nazivom odnosi se na građanski

rat u Jordanu između jordanske vlade i palestinskih izbjeglica. Golemi broj palestinskih

izbjeglica u Jordanu destabilizirao je i političke odnose u toj zemlji. Jordanski kralj Hussein

bio je u strahu da bi ga Palestinci mogli zbaciti i pretvoriti Jordan u pravu palestinsku

zemlju. Nakon jednog pokušaja atentata, kralj Hussein naredio je napad na palestinske kampove. Iako su se na palestinskoj strani borile i žene, kao što se vidi na sl ici, jordanska

vojska je ipak imala teško naoružanje, pa su Palestinci bili primorani na novo izbjeglištvo,

ovaj put najviše u Libanon. Južni dio Libanona, gdje je došao veliki broj Palestinaca postat

će poznat po nadimku Fatahland. Na taj će se način dodatno destabilizirati Libanon pa će i

tamo izbiti razarajući građanski rat.

7

su postale stvarne u jesen 1973. kada su egipatske i sirijske snage koordinirano napale

izraelske položaje. Na dan napada u Izraelu se slavio Jom Kippur, važan blagdan za židove, a istovremeno je muslimanima trajao Ramazan, pa se taj rat naziva Jom Kipurski ili

Ramadanski rat (ovisno s koje strane gledate). Početak rata izgledao je kao ponavljanje Šestodnevnog rata, samo s obrnutim uspjehom. Pomoć SAD-a omogućila je Izraelu da dođe do zraka, a Ameri i Rusi će uskoro pritisnuti svoje pulene (Rusi su pomagali Egipat i Siriju)

da potpišu primirje. Ovaj je rat povratio malo samopouzdanja Arapima, koje su izgubili u prošlom ratu, a

otkrit će i novo oružje koje mogu koristiti protiv Zapada – naftu, naime arapske zemlje, članice OPEC-a, uvest će naftni embargo prema zemljama koje podupiru Izrael, što će dovesti do prve naftne krize i drastičnog povećanja cijene nafte.

PLO – Palestinska Oslobod ilačka Organizacija

Kako su se u ratovima s Izraelom arapske

zemlje pokazale vrlo lošima što se vojne učinkovitosti tiče, Palestinci su počeli vjerovati da ako ikada žele ostvariti svoju državu, da to moraju

učiniti sami. Još tijekom '60-ih godina stvorene su mnoge palestinske gerilske organizacije. Prva je

bila PLO pod egipatskom kontrolom na pojasu Gaze (1964), a najveća al-Fatah („pobjeda“), kojoj je na čelu stajao Jaser Arafat. Arafat je slavu

stekao u proljeće 1968. kada je sa svojim Fatahom odbacio napad teško naoružanih izraelskih vojnika.

Postao je heroj preko noći, a od tog trenutka i vođa palestinskog naroda. Preuzeo je i ulogu šefa PLO-a, koju je pretvorio u krovnu organizaciju koja ima

otvorena vrata za sve palestinske gerilske organizacije. Do sredine '70-ih PLO se pregalački

bavio terorizmom svih oblika (bombaški napadi, otmice aviona…), da bi od kraja

1974.g. bio priznat od strane UN kao legitimni

predstavnik Palestinaca. Arapska liga je također prihvatila PLO kao jedinu

legitimnu organizaciju koja predstavlja Palestince, pa je PLO uz pomoć naftom bogatih arapskih zemalja, postala najbolje financirana revolucionarna organizacija u dotadašnjoj

povijesti. Osim novca, osigurana im je obuka i oružje od strane zemalja Istočnog bloka i Kine. PLO je jedan dio sredstava odvajao i za pomaganje (u novcu, oružju, informacijama…) raznih terorističkih organizacija koje imaju malo ili nimalo veza s Bliskim Istokom – Crvene

Brigade (Italija), Baader-Meinhoff (Zap. Njemačka), IRA (Irska), ETA (Španjolska), Tupamaros (Urugvaj), Sandinista (Nikaragva), Japanska Crvena Armija (Japan), …

Slabljenje PLO-a počinje nakon '90-ih godina, kada se Jaser Arafat više uključio u političke dogovore s Izraelcima, a drastično je smanjeno financiranje od strane arapskih zemalja, jer je Arafat stao na stranu Iraka i Saddama Husseina u ratu protiv Kuwaita. Jaser

Arafat je umro 2004. g., a već prije toga radikalnija organizacija Hamas preuzela je inicijativu u političkom vodstvu Palestinaca.

Slika 11: Jaser Arafat (Muhamed Abd ar-Ra'uf Arafat al-Qudwa al-Husayni),

vođa PLO-a od 1969. pa do svoje smrti 2004. S dosta oportunizma je prilazio

razgovorima s ne-Arapima, a kada je trebalo prikazati svoja razmišljanja o

Izraelu Arapima onda je bio puno radikalniji. Upamćen je i po poznatom

istupu za govornicom u UN: „Došao sam noseći maslinovu grančicu u jednoj ruci i pištolj u drugoj ruci. Ne dopustite da mi maslinova grančica ispadne iz

ruke.“

8

Mirov ni sporazumi

Do kraja '70-ih niti jedna arapska zemlja nije službeno priznala Izrael, niti je prihvatila

mogućnost postojanja Izraela. Arapi prostor države Izrael

najčešće nazivaju „cionistička naseobina“. Na iznenađenje svih na Bliskom Istoku (pa i šire),

Anwar al Sadat objavio je 1977. egipatsku želju za mirom s

Izraelom. SAD (predsjednik Jimmy Carter) su odmah uskočile kao medijator mirovnih dogovora

između Egipta (Sadat) i Izraela (Menachem Begin). Prema mjestu

održavanja u Camp Davidu u SAD, dogovori su poznati kao sporazum iz Camp Davida 1978.

Egipat je službeno priznao Izrael, a Izrael je

vratio okupirani Sinaj pod egipatsku kontrolu. Djelovalo je kao da stvari

kreću u boljem smjeru, ali arapski nacionalisti

shvatili su Sadatovo pregovaranje s Izraelom kao izdaju, pa je na njega

izvršen atentat 1981. Nova generacija Palestinaca koja je odrastala na tzv. Okupiranim Područjima

(Zapadna Obala, Gaza) ne vidi nikakvih pomaka na bolje niti od strane arapskih zemalja, niti od PLO-a. Mnogi mladi Palestinci odlučili su uzeti stvari u svoje ruke, pa je takvo razmišljanje rezultiralo pokretanjem Intifade, tj. ustanka protiv izraelske vlasti na

Okupiranim Područjima, 1987. Tada su započeli neki dogovori oko Palestinske samouprave, ali ekstremisti na obje strane čine sve da miniraju proces. Od razdoblja Prve Intifade politički

utjecaj na Palestince sve više ima fundamentalistička grupacija Hamas, koja je poznata i po mnogim terorističkim napadima na izraelske civilne ciljeve. Niti danas situacija s Palestinom nije bajna. Gaza je predana na upravu Palestincima, a na Zapadnoj Obali postoji određena

palestinska samouprava, ali kako znate da je Izrael izgradio zid koji odvaja Palestince od Izraelaca, jasno vam je kakvi su međusobni odnosi.

Iračko – Iranski sukob, 1980 – 1988. Modernije razdoblje u Iraku počinje 1958.g., kada je srušena monarhija, istovremeno nastaju unutrašnje napetosti zbog sukoba sa Kurdima (narod koji predstavlja potlačenu

manjinu u Turskoj, Iraku i Iranu, a nemaju vlastitu državu) koji pokušavaju iskoristiti promjenu vlasti u Iraku ne bi li što ušićarili. Materijalnu i financijsku pomoć irački Kurdi najviše su dobivali od iranske vlade kojoj

je na čelu šah Reza Pahlavi (bolje da se bune irački Kurdi, nego iranski, a uz to Iranci su šiiti, dok su Iračani većinom suniti, pa se pretjerano ne vole). Početkom 70-ih sređeni su neki

teritorijalni nesporazumi između Iraka i Irana, pa time prestaje i pobuna iračkih Kurda jer je prestao dotok pomoći iz Irana.

Slika 12: Ubojstvo egipatskog predsjednika Anwara al Sadata, 1981.g., jer

je pregovarajući s Židovima iznevjerio sve Arape i Kartumsku rezoluciju. Najveći protivnici sporazuma s Izraelom bila je egipatska organizacija

Muslimansko Bratstvo, pa je Sadat vrlo žestoko krenuo protiv njih. Sadatovo

ime ubrzo je došlo na čelnu listu za odstrjel među članovima Muslimanskog

Bratstva. Na komemoraciji 8. godišnjice Yom Kippurskog rata, nekoliko

egipatskih vojnika iskočilo je iz kamiona, bacili su nekoliko granata i rafalnom paljbom pokosili Sadata i još nekoliko prisutnih. Zapad je bio

konsterniran, i na sprovod su mu stigla tri američka predsjednika (Nixon,

Ford i Carter), čak je došao i Menachem Begin, a arapski svijet je oduševljeno

dočekao njegovu smrt. Rečenica iz libijskih novina govori što su Arapi mislili

o njemu: „Živio je kao židov, umro je kao židov, čak je i pokopan u subotu“.

9

Situacija se drastično mijenja 1979.g., kada je u Iranu uspostavljen islamski

fundamentalistički režim Ayatollaha Khomeinija, a u Iraku je iste godine vlast preuzeo Saddam Husein. Ubrzo na svjetlo dana izlaze mnoge

nesuglasice, a najviše ona teritorijalna, o pitanju granice između Iraka i Irana na području Shatt al-Araba. Saddam Husein već slijedeće godine 1980.

pokušava iskoristiti nesređenost u Iranu zbog uspostave islamskih zakona, te napada iranske luke i rafineriju nafte

(Abadan). Iranci su uzvratili neočekivano kvalitetno, jer Irak je očekivao brzu i laku pobjedu, a taj kvalitetan otpor Iranaca najčešće se pripisuje friškom vjerskom zanosu u

kojem su bile mase, posebno siromašnijih u Iranu. Zbog tog zanosa Iran je mogao koristiti taktiku „ljudskih

valova“, tj. napadima na iračke snage slabo naoružanim, ali brojnim

ljudstvom (i to djece i staraca). Često su takve mase

išle kao prethodnica regularnoj vojsci kao čistači mina u minskim poljima,

naoružani samo Kuranom i plastičnim ključićem oko

vrata za otvaranje rajskih vrata ako poginu.

Rat je ubrzo ušao u pat poziciju gdje niti jedna strana nije ostvarivala prednost, a tek

na kraju rata 1988.g. Irak je upotrijebio kemijsko

oružje protiv Kurda i protiv Iranaca, ali nikakvu

taktičku prednost to nije donijelo osim što je Irak prepoznat kao najveća potencijalna prijetnja za stabilnost u regiji, pa ga se počelo sve strože

kontrolirati. Interesantno da je tijekom rata, u kojem je

bilo više od milijun poginulih, Zapad i mnoge arapske zemlje stale su na stranu Iraka, jer su se bojali efekta iranske islamske revolucije.

Zanimljivo da je na kraju rata Saddam Hussein uputio zahtjev arapskim zemljama da oproste irački,

prilično veliki dug, jer ih je, eto, Irak spasio od iranske islamske revolucije. Uvjerenje da su pobijedili, iako nisu

priskrbili nikakve teritorijalne dobitke, ipak

je snažno podiglo samopouzdanje Iraka i Saddama Husseina, pa su

počeli gnjaviti male države u Perzijskom

zaljevu (tzv. arapske Nouveau Riche – Kuwait, Bahrein, Qatar, U.A.R). Ne bi li našao razloga za nasrtaj na mali

Slika 13: Saddam Husein al-Tikriti - dugogodišnji irački gazda. Na vlast

je došao 1979. na snimanom sastanku (da javnost to može gledati) vrha iračke političke stranke Baath, gdje su izrecitirana imena navodnih

izdajnika koji spremaju državni udar. Saddam je izišao na pozornicu i sa

suzama u očima ponovio imena denunciranih. Na tajnom suđenju tjedan

dana poslije svih 60 „izdajnika“ bilo je strijeljano (usta su im zalijepili

trakom, tako da ne bi rekli neke „čudne“ riječi pred streljačkim vodom), ostali se više nisu usuđivali suprotstaviti se Saddamu. On je sebe nazivao

i modernim Nabukodonosorom (jer je taj babilonski vladar razorio

židovski Jeruzalem) i modernim Saladinom (koji je preoteo kršćanima

Jeruzalem u križarskim ratovima). Čak se proglasio i direktnim krvnim

potomkom proroka Muhameda, preko Prorokove kćeri Fatime i njezinog muža Alije.

Slika 14: Izraelska Operacija Opera iz 1981. Kako je danas (2014.) aktualna

prijetnja izraelskog napada na iranska nuklearna postrojenja, zgodno se sjetiti

sličnog događaja u prošlosti. Cilj je bilo iračko nuklearno postrojenje Osirak blizu

Baghdada, za koje je postojalo uvjerenje da će Iračani koristiti za proizvodnju

nuklearnog oružja. Cilj je bio na maksimalnoj udaljenosti dometa izraelskih F-15 i F-16, pa je plan napada bio vrlo precizno razrađen. Avioni su čak tankali gorivo

dok su rulali po pisti do mjesta uzlijetanja da ne bi potrošili koju kap goriva više i

da bi imali dovoljno za povratak. Letili su nisko ispod dosega radara, postigli su

potpuno iznenađenje i u samo 1'20'', reaktor je bio u ruševinama. Svijet je digao

dreku na ovaj izraelski čin, ali oni su samo odmahnuli rukom.

10

Kuwait, Saddam Hussein je tvrdio da Kuvajćani buše naftu dijagonalno pod zemljom pa na taj

način crpe naftu koja je s iračke strane granice!!!! U kolovozu 1990. Irak je napao Kuwait i anektirao ga kao svoju devetnaestu provinciju. Bila je to prva međunarodna kriza u

posthladnoratovskoj eri, i prvi slučaj da je jedna članica UN u potpunosti osvojila neku drugu članicu UN. Od tog trenutka Amerikanci preuzimaju batinu u ruku i kreću u politički, a zatim i

vojni pritisak na Irak i režim Saddama Husseina. Vojnim operacijama poznatim pod nazivima „Desert Shield“, „Desert Storm“,

„Shock and Awe“ i na kraju „Operation Iraqi Freedom“ – oslobođen je Kuwait, a u Iraku je

srušen Saddamov režim, dok je sam Saddam Hussein uhvaćen u prosincu

2003.

Bliski Istok i nafta Strateški vrlo važno područje

posebno od 50-ih godina kada Zapad

(SAD, Europa, Japan) zbog naglog

gospodarskog razvoja postaje

ovisan o nafti, a njena najveća nalazišta su oko

Perzijskog zaljeva – Saudijska Arabija, Kuwait, Irak, Iran (i Libija se može

ubaciti među spomenute zemlje jer im sliči po mnogo

čemu - Arapi, nafta…). Još od početka XX.st. nafta je na tom području eksploatirana od strane Zapada,

točnije zapadnih naftnih kompanija. U to rano poslijeratno vrijeme arapske zemlje bogate

naftom, ali inače jako siromašne, bile su sretne da primaju bilo kakvu naknadu od naftnih kompanija. Ali kako svijest o bogatstvu i

mogućnostima raste kod Arapa, tako su i te naknade postajale konkretnijima, '50-ih godina

oko 50% – 50%. Zbog potreba zapadnog gospodarstva, naftne su kompanije 1959. objavile snižavanje cijena sirove nafte bez da

su obavijestili lokalne vlade zemalja u kojima crpe naftu Zato od 60-ih

godina mnoge zemlje proizvođači nafte počinju suradnju i utemeljuju OPEC

(Organization of Petrolium Exporting Countries), i počinju koordiniranu politiku koja bi spriječila daljnji pad cijena

sirove nafte. Iako Zapad nije vjerovao da će se sve te zemlje lako dogovoriti o količinama proizvodnje i cijeni nafte, na svojim će leđima osjetiti kako je nafta postala i sredstvo

Slika 18: Slika prikazuje veliku gužvu na benzinskoj pumpi u SAD. To

je bila jedna od rijetkih situacija da su Ameri osjetili posljedice potresa na svjetskom tržištu nafte.

Slika 17: Gospoda iz OPEC-a – Organization of Petrolium Exporting

Countries. U rujnu 1960. našle su se na konferenciji u Baghdadu zemlje proizvođači nafte – Saudijska Arabija, Irak, Iran, Venezuela i Kuwait i tamo

osnovale OPEC. Tijekom '60-ih i '70-ih pridružuju se i druge zemlje –

Alžir, Equador (do 1992), Gabon (do 1995), Nigerija, Indonezija, Libija, Qatar

i UAR. Kako je OPEC dominantno čine muslimanske zemlje, tako će

OPEC postati vodeća organizacija za ostvarivanje islamskih pitanja.

11

političkog pritiska, a neuki arapski vladari vrlo svjesni moći koju imaju u rukama (tj. pod

zemljom). Najveći pritisak izvršen je 1973.g. zbog Yom Kippur rata (Izrael vs. Egipat, Sirija),

kada Arapske zemlje iz OPEC-a žele prisiliti Zapad da prestane podržavati Izrael. Drastično su smanjene isporuke nafte, što je podiglo cijene nafte, a kao posljedica na Zapadu izbija gospodarska kriza, inflacija…, a nasuprot Zapadu, naftne zemlje počele su se bogatiti (za

primjer, cijena barela nafte 1973.g. bila je 2.55$, a 1981.g. 32$). Neke zemlje kao Saudijska Arabija, Kuwait, UAE…

iskoristile su to bogatstvo za povećanje blagostanja svog stanovništva, ulažući novac u obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i sl., dok zemlje tipa Irak, Iran u kojima je diktatorski ili islamsko

fundamentalistički režim ostavljaju svoje stanovništvo podalje od razdiobe tog novca (jedan od razloga je i taj što su Iran i Irak

mnogoljudne zemlje, pa je tu razdiobu teže napraviti).

Islamski fundamentalizam U kasnijim desetljećima XXst. prilično je neslaganje među

islamskim zemljama oko uloge koju bi religija trebala imati u državi. Jedan je dio muslimana za striktno poštivanje islamskih

zakona i običaja, npr. Saudijska Arabija, gdje žene obvezno nose velove, alkohol je zabranjen i sl.

Veći dio muslimana na Bliskom istoku ipak je za modernizaciju

zapadnog tipa, pravac koji je još početkom 20-ih pokrenuo Kemal paša Atatürk u Turskoj, a kasnije pratio šah Reza Pahlavi u Iranu. Takva modernizacija zadovoljavala je posebno urbanu elitu u gradovima kao što su

Istanbul, Kairo, Teheran…, koji preuzimaju sve aspekte zapadnog životnog stila. Za razliku od njih mase seljaka i siromašnih građana više su vezani uz tradicionalni

islam, tj. žele da islam postane dinamična i revolucionarna religija koja će imati moć

istjerati negativne strane (zapadne) utjecaje.

Na takvim idejama temelje se fundamentalistički pokreti i grupe, a jedna od prvih

radikalnih fundamentalističkih grupa bilo je Muslimansko Bratstvo osnovano u Egiptu još 40-ih godina, koje se terorističkim kampanjama bori

za uvođenje čistog islamskog prava i običaja. Prije par desetljeća najutjecajniji je bio

iranski islamski fundamentalizam kojeg je

uspostavio islamski vjerski vođa Ayatollah

Khomeini 1979.g. u Iranu, svrgnuvši prozapadnog

šaha Rezu Pahlavija. Utemeljena je militantna šiitska država u kojoj je islam kontrolirao svaki detalj života – od odjeće do onoga što stanovnici

smiju govoriti, pisati ili slušati. Protivnici su jednostavno, bez skrupula likvidirani.

Najveći problem kod fundamentalističkih režima je što oni napuštaju normalna pravila u međunarodnim odnosima, pa su česti

uzročnici međunarodnih kriza. Jedna od većih kriza vezanih za iranski islamski

fundamentalizam bila je kriza talaca u ambasadi SAD u Teheranu 1979-1981.g., kada je iranska vlada podržavala militantne studente, koji su držali američku ambasadu skupa s

osobljem (zato što su Amerikanci pomogli u bijegu svrgnutog šaha Reze Pahlavija, koji je s

Slika 15: Ayatollah Ruhollah Khomeini, iranski islamski vjerski

vođa, koji je Iran okrenuo u fundamentalističkom smjeru, a kao glavnog neprijatelja prokazao SAD, čiju vladu Iranci smatraju

sotonskom.

Slika 20: Bez teksta

12

SAD bio u dobrim odnosima, točnije SAD su bile pokrovitelj njegovog režima). Kriza je

trajala 444 dana, a tijekom tog razdoblja SAD su pokušali izvesti akciju spašavanja talaca, ali dogodio se totalni fjasko, srušio im se helikopter i udario u drugi američki avion, pa je misija

povučena. Drugo rješenje bio je ekonomski embargo prema Iranu koji je pokazivao bolje rezultate, pa je Iran bio spreman, uz neke financijske ustupke, pustiti taoce. Druga veća kriza izbila je 1989.g., kada je Ayatollah Khomeini uputio fatwu

(prokletstvo, koje omogućuje i opravdava svakog muslimana da ubije osobu na koju je fatwa upućena, a takvim učinjenim djelom biti će razriješen svih grijeha) na pisca Salmana

Rushdia, autora "Satanskih stihova", koji na satiričan način donosi priču o proroku Muhamedu, a to je djelo prema islamskom tumačenju vrijeđalo Kuran. Iako su iranski vjerski vođe nakon Khomeinija pokušali rehabilitirati Rushdija, on je ipak primoran živjeti vrlo

povučeno, ne izlažući se javnosti. Naime, tvrdili su da je fatwu nemoguće povući, a uvijek postoje neke islamske organizacije koje je žele ostvariti.

Krajem stoljeća sve je jača prisutnost fundamentalizma u muslimanskom svijetu, čak i u Turskoj islamska partija ima veliki broj pristalica, što bi u nekakvim lošijim okolnostima moglo i zaprijetiti promjenom umjerene i sekularne Atatürkove politike, a to bi Turskoj

stvorilo dodatne probleme oko željenog pristupa EU. U Egiptu su česte terorističke kampanje, što posebno

škodi egipatskom turizmu, a nama je posebno u sjećanju pokolj 12 hrvatskih radnika prije 15-ak godina od strane jedne radikalne islamističke skupine. Danas vidimo da je

stanje u Egiptu i dalje nestabilno, kao i u čitavom sjevernoafričkom arapsko-islamskom svijetu. U Pakistanu

islamske partije također dominiraju od sredine 90-ih godina. Uvjerljivo najrigorozniji islamski fundamentalizam uspostavljen je 1996.g. u Afganistanu od strane

afganistanskih talibana, (sama riječ taliban na arapskom označava studenta – „taleb“), koji su bili fundamentalistički

sunitski muslimani. Želja talibana u Afganistanu bilo je stvoriti očišćeni kalifat, u kojem ne bi postojala

mogućnost bilo kakvih drugačijih formi islama.

Posebno su neprijateljski nastrojeni prema demokraciji ili nekom

drugom obliku pluralizma, jer takvi

oblici politike, po njima predstavlja uvredu islama, ali treba

napomenuti da je talibanska verzija islama u stvari više osmišljena perverzija nego pravilna interpretacija.

Talibani su se regrutirali među sirotim malim Afgancima koji su preživjeli rat sa Sovjetima (1979-89). Poslani su u Pakistan u tamošnje medrese (islamska učilišta), gdje su postali vrlo radikalni islamisti, koji su trebali poslužiti Pakistanu za borbe protiv Hindusa u Kashmiru, ali

i za buduću kontrolu Afganistana. Stotine tisuća takvih dječaka odgajano je u duhu džihada, koji je ponovno trebao udahnuti život Afganistanu. Zato ne čudi da je takav Afganistan postao

mjesto okupljanja ljudi kao što je Osama bin Laden.

Slika 21: Osama bin Muhammad bin Awad bin Laden, donedavno jedan od

najpoznatijih terorista i pokrovitelja radikalnog islamskog fundamentalizma. Rođen je 1957. kao 17. od ukupno 52 braće i sestara u

Saudijskoj Arabiji. Naslijedio je oko 300 mil. $ i s tim je počeo svoje

političke aktivnosti. Uključio se i među gerilske borce u Afganistanu '80-ih

protiv CCCP-a. Postao je heroj u očima talibana, a rušenjem komunizma i

uspostavom talibanske vlasti, bin Laden postaje siva eminencija te vlasti. Osnovao je novu organizaciju krajem '80-ih – Al Qaeda, za koju je naglasio

da će biti otvorena svim muslimanskim grupama, ali i da svi moraju staviti

na stranu svoje nesuglasice, kako bi mogli zajednički svrgnuti sve

iskvarene vlasti u islamskim zemljama i okrenuti se z ajedničkom

neprijatelju, a to su SAD. Naime, islamisti gotovo svih sekti dijele mišljenje Ayatollaha Khomeinia da Ameri stoje iza svega što je pogrešno na ovom

svijetu.