krstjani crkve bosanske (kršćanski idealisti ili krivovjerci)
TRANSCRIPT
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
1/21
KRSTJANI CRKVE BOSANSKE
(KRŠĆANSKI IDEALISTI ILI KRIVOVJERCI ?)
Krstjani i krstjanice Crkve bosanske izdanak su laičkih bratstava koja se krajem 12. st.
pojavljuju uz hrvatsku obalu, a čiji su se članovi zalagali za povratak izvornoj komunitamosti
Pracrkve, idealu prvih Icrkana kako nam ih prikazuju
Djela apostolska,
katoličke i Pavlove
poslanice. Prakticirajući zajedništvo, u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima,
gradskom sirotinjom, prezaduženim seljacima, žrtvama demografske eksplozije, gospodarskih i
monetarnih transformacija, krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje
bijedu drugih, ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističnom pogledu na svijet,
te će zbog suprotstavljanja autoritetu Crkve završiti na marginama krkanstva.
U najnovije vrijeme, u povijesnoj se literaturi sve češće pojavljuju neutemeljene teze o
masovnom prijelazu krstjana na islam i njihovu udjelu u oblikovanju tzv. bošnjačke nacije.
Ključne riječi: krstjani(ce), krivovjerje, laička bratstva, dualizam, Bosna i Hum,
Katolička crkva
Tko su bosansko-humski krstjani? Manihejci, arijanci, katari, patareni ili naprosto
heretici, kako ih najčešće nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke
provencijencije. Grčki izvori koriste pojam
kutugeri
grčki
ktos,
koža, Oron, nositelj, maked.
torbeši ,
turski
gebri
(gebr, pristaša mazdeističke religije), a
S bor pravoverija
SPC-e proklinje
vse jeretike Bos'n'ce i HI'm'ce (...) naricajuštei se kr'stjane i kr' stjanice . Povijesna znanost
nije još uvijek pronašla zadovoljavajući odgovor na to pitanje.
Teza o identificiranju krstjana i bogumila nigdje u povijesnim vrelima ne nalazi potvrde.
Farlatijev
Illyricum sacrum
(IV, 45), istina, naglašava da se patarenska zaraza proširila u
Bosnu iz Italije ili iz Bugarske, a ugledni hrvatski povjesničar Franjo Rački (1869.) i engleski
arheolog Arthur J. Evans (1876.) bez relevantnih dokaza Icrstjane poistovjećuju s bogumilima,
ime koje će do naših dana prevladavati u historiografiji ovih prostora.
Taltjanski dominikanac Anselmo iz Alessandrije u
Raspravi o krivovjercima
(oko 1260./1270.) opisuje
postanak i širenje dualističkog krivovjerja na Zapadu u 12./13. st. Anselmo, koji se kao inkvizitor upoznao s
širenjem krivovjerja na Apeninskom poluotoku, ističe da su se francuski križari sredinom 12. st. s dualističkim
pogledom na svijet u Carigradu. Isti su u bizantskoj prijestolnici na Bosporu izabrali biskupa (carigradskih)
Latina. Potom su neki iz Slavonije, tj. iz zemlje koja se i Bosnom zove, po trgovačkom su poslu došli u Carigrad.
Kad su se vratili u svoju zemlju, propovijedali su (krivovjerni nauk) i izabrali sebi biskupa koji se naziva biskup
Slavonije ili Bosne . 0 prisutnosti tzv. slavonskog reda' u lombardskih i talijanskih katara i patarena izvješčuju
nepoznati autor rasprave
0 katarskom krivovjerju u Lombardiji
(oko 1210.), Salvo Burce (1235.), Moneta iz
Cremone (1241.) i Rajner Sacconi (1250.). Na katarskog papu' koji stanuje negdje na području Bosne,
Dalmacije i Hrvatske, na granicama ugarskog naroda , pozivaju se južnofrancuski albigenzi (1223.). Talijanski
patareni nalaze u Bosni utočište ili tamo odlaze da potpuno i savršeno (apsolviraju) heretički nauk kod
(tamošnjih) učitelja , kako je pred inkvizicijskim sudom u Chieriju kod Torina 1386./1387. izjavio Jakov Bech.
Usp. F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.),
Zagreb (Barbat) 2003., str. 1-15.
1
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
2/21
U biblijskim kodeksima bosansko-humske provenijencije nailazimo na neznatne
tekstovne promjene u odnosu prema kanonu biblijskih knjiga Rimske crkve, koje su
heterodoksni lcrstjani prepisivali na temelju glagoljskih predložalca. Iz pera krstjanina
Radoslava, čiji je biblijsko-liturgijski
zbornik
redigiran za kralja Stjepana Tomaša 1443.-
1461.), poznat je i kraći liturgijski priručnik Crkve bosansko-humskih krstjana, istovjetan
latinskim obrascima katarskoga provansalskog obrednika. Oporuka gosta Radina Butkovića
(5. siječnja 1466.) otkriva nam dragocjene podatke o nauku i ustroju Crkve bosanske i odnosu
krstjana prema katolicima i inovjercima. Domaća arheološka i literarna vrela ne sadrže
nikakvih podataka o dualističkom svjetonazoru bosansko-humskih krstjana, na kojima s
upornošću inzistiraju latinski hereziolozi i kontroverzisti, ali i hrvatska glagoljaška knjiga.
Euzebije Fermendžin u
Acta Bulgariae
objavljuje niz izvješća uglednih crkvenih ljudi,
biskupa, misionara i pohoditelja (vizitatora) koji potvrđuju prisutnost pavlićanskog
krivovjerja na Balkanu. Sektaša navedene sljedbe bilo je početkom 17. st. navodno oko sedam
tisuća na širem prostoru od Nikopolja na Dunavu do Plovdiva u Traciji. Najpoznatija su im
naselja Orahovica, Marino Polje, čiprovec i Bjelavica na sjeverozapadu zemlje. Petar Cedulin,
ninski biskup i papin legat, izvješćuje 1581. da je riječ o krivovjercima koji zastupaju
manihejsko-dualistički pogled na svijet, ne štuju Spasiteljev križ, ne mogu vidjeti nijednoga
kršcanina te se od njih ni ne može očekivati nešto dobra.
Franjevac Jeronim Arsenga da Scio, nositelj Cedulinova
Apostolskog pisrna
bugarskim
katolicima, tvrdi da je Rim obaviješten o sljedbi čije pristaše nazivaju pavlićanima'.
3 Isti sebe
smatraju podanicima Apostolske Stolice, ali, lišeni dubljega vjerskog odgoja, ne prihvaćaju
cjeloviti katolički polog vjere. Oni npr. ne poštuju križ, jer je na njemu naš Spasitelj osuđen i
umro. Evanđelja i druge biblijske tekstove preuzimaju od katolika. Ti su tekstovi pisani
latiničnim i ilirskim slovima na bosanskom jeziku.
4
2
E. FERMENDžIH,
Acta Bulgariae
Zagreb 1892., str. 11. lz objavljenih izvješča proizlazi da pavličani sebe
smatraju pravim krščanirna i da je njihova vjera rimska.
3
lzraz pavličani 1378/82. navodi Bartol iz Alverne u poslanici upučenoj bosanskim franjevcima: ad tantam
dementiam et ignorantiam devenerunt, quod formam et modum baptizandi perdiderunt: aliqui propter
obstinationem, aliqui propter conversationem, quam habent cum Pauliti(a)nis de Vlachia et cum haereticis de
Bosna (D. LASIć,
Fr. Bartholomaei de Alverna Vicarii Bosnae 1367-1407 quaedam scripta hucusque inedita
Archivum Franciscanum Historicum, 5
5
/
962 str. 66.
4
E. FERMENDŽIN,
Acta Bulgariae
str. 5-7.
2
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
3/21
Bosanski franjevac Petar Bogdan Bakšić, galipoljski biskup i koadjutor sofijskog
nadbiskupa, pronašao je 1623. u pavlićana iz okolice Plovdiva prijevode evanđelja na
narodnom jeziku, koji su posve u skladu s kanonskim knjigama Rimske crkve, s izuzetkom
rubnih bilježaka i tumačenja koja su lažna i preuzeta od različitih krivovjemih učitelja, od
kojih se najčešće spominje Pavao iz Samosate, po kojemu ove i nazivaju
Bakšiću je također poznato da ih u drugoj polovici 10. st. bizantski car Ivan I. Tzimiskes s
istočnih granica Carstva preseljava na Balkan, u Traciju, gdje su znatno pridonijeli pojavi i
širenju bugarskog i makedonskog bogumilizma.
Bosanskim franjevcima, predvođenima fra Petrom iz Solija (Tuzle), pripadaju zasluge
za približavanje heterodoksnih pavličana katolicizmu. Petar Bogdan Bakšić osobno svjedoči
da se heterodoksni bugarski pavličani služe biblijskim tekstovima pisanima bosančicom na
jeziku bosanskih Hrvata. Za većinu tvrdi da su prepisani u Bosni još za vladanja Stjepana
Tvrtka (1353.-1391.). Bakšić drži da su bosansko-humski krstjani, koji su pred progonima
inkvizicije potražili utočište u Bugarskoj, sa sobom donijeli spomenute biblijske kodekse i
svoja krivovjema učenja, uporno naglašavajući da je njihova glava Petar i da je njihova vjera
rimska, tj. katolička. Od biblijskih tekstova posebno cijene Evanđelja, Pavlove poslanice,
Djela apostolska i Knjigu otkrivenja. Ne krštavaju se na katolički način, nego polaganjem
ruku, obred koji južnofrancuski albigenzi zovu
consolamentum ili utješenje,
jer prigodom
obreda inicijacije zazivaju Duha Tješitelja. Takav obred prijama u zajednicu neki talcođer
nazivaju
ognjenim krštenjem.
Svetkuju nedjelje i kršćanske blagdane, štuju Bogorodicu, ali se
ne klanjaju križu niti poštuju svete slike.
7
Fermendžinovom zaslugom objavljena je vrlo zanimljiva
Spomenica
o pavličanskoj
sljedbi pod naslovom
Sadašnje stanje Rimske crkve.
Tekst iz početka 18. st. opisuje postanak i
5 Euzebiju Fermendžinu dugujemo i zanimIjivu Bakšićevu bilješku o pavličanima iz 1640. Pozivajuć1 se na
podatke iz Orbinijeve
Povijesti Slavena,
ugledni crkveni prelat iz minoritskog reda podrijetlo i povijesni razvoj
pavličanske sljedbe strogo dualističkog pogleda na svijet, nastale u Armeniji početkom 7. st., dovodi u vezu sa
sljedbenicima antiohijskog biskupa Pavla iz Samosate, koji je još godine 268. bio osuđen zbog naginjanja
nestorijanizmu. Bakšićevo izvješće objavio je Fermendžin u
Acta Bulgariae,
str. 68-88. Na pavličane se odnose
str. 79-81. U izvješču iz 1623.
Acta Bulgariae,
str. 21-25) pavličane se dovodi u svezu s osuđenim antiohijskim
biskupom Pavlom iz Samosate (260.-270.).
6
E. FERMENDŽIN,
Acta Bulgariae,
str. 355-35 Memoria sulla setta dei Paulichiani).
7
Bakšić (E. FERMENDŽIN,
Acta Bulgariae,
str. 79-80) vjeruje da su pavličani došli u Bugarsku iz Bosne
perche libri loro sono seritti tutti in Bosna in carta pergamina (...) Questi Paulianisti sono della natione slavi, e
questo si cognosce per li libri, che tengono, che sono tutti scritti in carattere di s. Cirillo, et loro non sanno altra
lingua che slava; ho trovato certi libri manuscritti in Bosna, sotto rč Tvartko, piu di 400 anni; per questo si
conosce, che sono venuti di Bosna, et hano portato seco questa loro heresia, pur sempre hano parlato: la nostra
fede e a Roma (...) Questi Paulianisti non si battezzavano (...) Altri libri della scrittura non si trovano fra di loro,
solamente l'Evangeli et le Pistole di s. Paolo, atti dell'apostoli et il libro dell'apocalipsis (...) Osservano li digiuni
cioe la quaresima, il venerdi et li 15 giorni per la Madonna; abborivano la croce, osservavano le domeniche et
altre feste mobili, et certe loro feste particolari etc.
3
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
4/21
širenje pavličana, od kojih je, navodno, u 12. st. proizašla sljedba albigenza. Pisac
Spomenice
poziva se na teološko-povijesne rasprave Focija, Petra Sicilskog i Eutimija Zigabena,
koje na
svoj način u
Povijesti osvojenja Carigrada
(1204.) prepričava Geoffroi de Villehardouin,
kroničar Četvrte križarske vojne.
Spomenica
ima dva dijela, povijesni i dogmatski. Autor
postavlja nekoliko ključnih pitanja: imaju Ii sadašnji bugarski pavličani svoje ishodište u
krivovjerju Manija i maniheizma? Jesu li oni ikonoklasti ili, možda, sljedbenici albigenza? I
zaključuje: Nikakav dogmatski ili povijesni argument ne uvjerava nas da su sadašnji pavličani
sljednici negdašnje strogo dualističke sljedbe. Nakon poraza kršćanske vojske kod Nikopolja
(1396.) i uspostave turske vlasti u četrnaest naselja uz Dunav u Bugarskoj zadržao se znatan
broj Latina, koje su Grci (zapravo: pravoslavci) prozvali pavličanima. Isti imaju bogomolje i
crkve, ali su bez svećenika i htjeli bi poslati dvojicu uglednijih članova da im se u Rimu
podijeli svećenički red, jednome po latinskom, a drugomu po slavenskom obredu.
°
Fra Ilija Marinić, sofijski biskup, 1625. izvješćuje Kongregaciju za širenje vjere da je za
svojih pohoda Nikopolju i okolici primio u Katoličku crkvu više od sedam stotina pavličana te
je ć'vrsto uvjeren da bi franjevci, koji s uspjehom brane katolicizam u Bosni, i ovdje u
Bugarskoj bez poteškoća priveli pavličane jedinstvu s Crkvom.
Crkva bosansko-humskih krstjana tijekom 13. st. nalazi svoje najsigurnije uporište na
prostoru uz granicu Bosne i Huma, od Uskoplja, Moištre, Janjića i Foče na sjeveru do Stoca i
Boljuna na jugu. Uvjetovani od kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.) da se vrate pod okrilje
Rimske, tj. Katoličke crkve ili da napuste bosanski teritorij, dio pristaša heterodoksne Crkve
bosanske prisiljen je potražiti sigurnost i zaštitu u humskog vojvode hercega Stjepana
8
0 protuheretičkim tekstovima Focija, Petra Sicilskog i Eutimija Zigabena v. Ch. ASTRUC etc.,
Les sources
grecques pour l histoire des pauliciens d Asie Mineure,
Travaux et mćmoires 4, Paris, 1970. Usp. E.
FERMENDžIN,
Acta Bulgariae,
str. 357.
9
GEOFFROY DE VILLEHARDOUIN,
La conqute de Constantinople,
Paris, 1969.
E. FERMENDŽIN,
Acta Bulgariae,
str. 6-7.
E. FERMENDŽIN,
Acta Bulgariae,
str. 25-28. Sofijski biskup fra Ilija Marinič u svojem izvješču iz 1625.
izjavljuje da od oko 7 000 bugarskih pavličana dnevno pokoji prigrli katoličku vjeru. On sam da ih je dosad
pokrstio oko dvije tisude. U pismu od 6. veljače 1631. isti izvješćuje Propagandu da je katoličkoj vjeri priveo
sedamsto pavličana u trima svojim pastirskim pohodima te da je tom prigodom krizmao više od dvije tisuće ljudi
i zaredio trinaest svečenika
(Acta Bulgariae,
str. 34-35). 0 neprijateljskom stavu pravoslavaca prema
pavličanima ali i katolicima v. izvješče ninskog biskupa Petra Cedulina
(Acta Bulgariae,
str. 5-7). 0 sličnim
problemima franjevačkih misionara u bosansko-srpskim graničnim područjima Ivan Kapistran informira papu
Kalista III. ovim riječima:: Multis ex illis (...) a metropolitano Rascianorurm et aliis non permitantur
reconciliari (cum Eccelesia romana); de quibus multi moriuntur extra fidem, magis volentes extra fidem mori,
quam eorum Rascianorum fidem suscipere. E. FERMENDŽIN,
Acta Bosnae,
str. 225; F. ŠANJEK,
Euzebije
Fermendž in
str. 103.
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
5/21
Vukčića Kosače (1435.-1466.).
2
Bogumili i bosansko humski krstjani
Bogumili je pojavljuju u Makedoniji za bugarskoga cara Petra (+ 969.), čini se, pod
utjecajem mesalijana ili euhita i dualističkih pavličana. U grčkim vrelima javljuju se pod
imenom fundagiagita (gr.
founda,
vreća, torba), a u slavenskim kao babuni ili torbeši. Još
uvijek nije sigurno utvrđeno je li pojam bogumil izveden iz osobnog imena utemeljitelja
sljedbe ili pak proizlazi iz činjenice da su ovi sebe smatrali Bogu ugodnim ili Bogu-milima. U
S/ovu
bugarskog popa Kozme, sastavljenom poslije 972. godine, navodi se da je za vladanja
cara Petra „svećenik Bogumil prihvatio manihejsko krivovjerje i počeo propovijedati u
Bugarskoj",
3
dok bizantski teolog Eutimije iz samostana Periblepte (11. st.) naglašava da
„bezimena pošast bogumila potječe od samoga Sotone".
4
Bogumili vjeruju u jednoga Boga, univerzalno počelo i stvoritelja duhovnog i
materijalnog svijeta, koji Satanaelu dopušta vremeniti utjecaj na Zemlji. Uobičajeno
krkansko krštenje vodom i ostale sakramente nadomještaju
duhovnim krštenjem
koje se
podjeljuje polaganjem ruku i zazivanjem Duha Utješitelja. Po njima se Isus Krist samo
prividno utjelovio
(doketizam)
te je pri uzašašću uzeo pobožanstvenjeno tijelo, a svoje ljudsko
„ostavio u zraku". Zato se bogumili ne klanjaju križu niti štuju ikone, ali se zalažu za
evanđeoski ideal siromaštva u zajednicama po uzoru na prvotno kršćanstvo. Kao
bugarski red
utječu na razvoj sljedbi umjerenog dualizma u sjevernoj Italiji i u južnoj Francuskoj. U
Bizantu dualiste nazivaju
kutugerima.
lat.
cutis,
koža, torba;
gerere,
nositi). Patrijarh
Genadije II. Skolarios 1453.-1459.) kutugerima naziva i krstjane iz zemlje humskog hercega
Stjepana Vukčića Kosače.
5
Ugledni hrvatski povjesničar Franjo Rački u djelu
Bogomili i patareni,
l6
ističe da
bosansko-humski krstjani, izravni potomci bugarskih i makedonskih bogumila, pripadaju
novomanihejskom pokretu dualističke inspiracije, kao i srednjovjekovni albigenzi, katari i
2
S obzirom na broj krstjana, koji papa Pio 11. spominje u svojim
Komentarima
izd. Citta del Vaticano, sv. I,
str. 316-317: Kršteno ih je oko 12.000. Č etrdeset ili nešto više, tvrdokornih u zabludi, pšribjegii su bosanskom
vojvodi Stjepanu, istomišljeniku u krivovjerju'...) postoji neslaganje među povjesničarima. Franjevački
povjesnik Dominik Mandić
(Bogomilska crkva bosanskih krstjana,
izd. 1962., str. 418-419), pozivajuči se na
rimsko izdanje
Komentara
iz 1584. godine, navodi da ih se dvije tisuće pokrstilo, a oko četrdeset tisuća ( ) ili
malo više pribjegli su Stjepanu, vojvodi bosanskome. Dominikanac Sigismund Ferrarius
(De rebus Hungaricae
provinciae Ordinis Praedicatorum,
Viennae Austriae, 1637) spominje cifru od dvije tisuće pokrštenih i četrdeset
ili nešto više prebjeglih Stjepanu Kosači. Mandić je broju quadraginta dodao tisuća', brojke koje nema ni u
latinskom izdanju iz 1584. na koji se poziva u bilješci 140.
13
Ch. H. PUECH — A. VAILLANT,
Le traitd contre les Bogomiles de Cosmas le pr re,
Paris 1945, str. 54.
4
Confutatio et eversio,
Patrologia graeca, 131, 41-42.
15
F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,
str. XXXIII.
6
Rad JAZU, 8-10/1869.-1870; Beograd, 1931.
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
6/21
patareni. Ipak, Rački priznaje da je teško uskladiti latinska i domaća krstjanska vrela, posebno
kad je riječ o krstjanskom vjerovanju. Pod njegovim se utjecajem krstjane u nas počelo
nazivati bogumilima naziv inače nepoznat povijesnim vrelima o Crkvi bosanskoj.
Franjo Rački je otkrio nekoliko izuzetno vrijednih povijesnih spisa o Crkvi bosanskoj i
njezinim krstjanima. U mletačkoj Marciani pronašao je
bosanskog patarena
koju je sredinom 13. st. sastavio dominikanac Pavao Dalmatinac,
profesor prava na Bolonjskom sveučilištu.
7
Franji Račkom nije, međutim, bio poznat anonimni spis
0 katarskoj herezi
(oko 1210.),
kao ni
Rasprava o krivovjercima
talijanskog dominikanca Anselma iz Alessandrije
(1260/70.), a čini se da nije poznavao ni dokumente o prisutnosti katara i patarena uz istočnu
jadransku obalu, iako je za neke od njih dobro znao, štoviše i citirao ih, vješto izbjegavajuć1
spomenuti onaj dio koji je bio u suprotnosti s njegovom povijesnom ili doktrinarnom
koncepcijom.
Poznati su mu npr.
Akti
katarskog sabora održanog 1167. u dvorcu Saint-Fćlix-de-
Caraman kod Toulouse u južnoj Francuskoj na kojem je izvjesni papa Niquinta, izaslanik
carigradskih strogih dvopočelnika uvjeravao okupljene juž.
'nofrancuske katare i talijanske
patarene da je sedam azijskih crkava međusobno bilo odvojeno i razgraničeno tako da jedna
nije činila ništa što bi bilo u suprotnosti s drugom. Dakle, crkve Romanije (Bizant), Dragovice
i Melnika (Makedonija), Bugarske i
Dalmacije
bile su odvojene i razgraničene tako da jedna
nije činila nešto što bi bilo u suprotnosti s drugom, i tako su imale mir među sobom .
8
Očito je da bi i samo spominjanje
Dalmatinske
katarske crkve bilo u suprotnosti s
Račkovom tezom o krstjanima kao izdanku bugarsko-makedonskih bogumila, koje izravno
povezuje s protjerivanjem istih iz srednjovjekovne Srbije
9
SŽOVO
bugarskog popa Kozme, 20 doktrinarni spis sastavljen na temelju
Povijesti
Petra Sicilskog (870.)
21
j
Poslanice o bogumilima
carigradskog patrijarha
17
F. RAČ KI,
Prilozt za povjest bosanskih patarena
Starine JAZU, 1/1869., str. 92-140 (latinski izvornik, str.
109-140). Kritičko izdanje izvornika i hrvatski prijevod v. F. ŠANJEK, „Pavao Dalmatinac (1170/75.-1255.).
Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena ,
Starine
HAZU, 6
/2
000., str. 21-121 (tekst, str. 48-117);
ISTI
B-H krstjani u povijesnim vrelima
str. 153-233 (tekst, str. 166-233).
19
G. BESSE,
Histoire des ducs marquis et comtes de Narbonne
Paris 1660, str. 484; F. RAČ KI,
Bogomi/i i
Patareni
7
/
869, str. 121-123 (Rački
Akte
citira prema izdanuju M. BOUQUET,
Recueils des Historiens des
Gaules
XIV, 448); F. ŠANJEK,
B-Hi krstjani u povijesnim vrelima
str. 68-69 ( Vos dixistis mihi, vt ego dicam
vobis, consuetudinem primitivar(um) Ecclesiarum sint leues aut graues, et Ego dicam vobis septem Eccl(esiae)
Asiae fuerunt diuisas et terminatas inter illas, et nulla illarum faciebat ad aliam aliquam rem ad suam
contradictionem. Et Eccl(esiae) Romanae, et Drogometiae et Melenguiae, et Bulgariae, et Dalmatiae sunt diuisas
et termin(atas) et vna ad altera non facit alig(uam) rem ad suam contradictionem et ita pacem habent inter se .
19
F. RAČ KI
Bogomili ipatareni
7/1869 str.126-128.
6
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
7/21
Teofilakta (933.-956.) upućene bugarskom caru Petru (927.-969.)
vješto koristi da bi
dokazao doktrinarni kontinuitet pavličanskog krivovjerja i bogumilstva u nauku bosansko-
humskih krstjana, talijanskih patarena i zapadnih katara općenito. Pozivajući se na
Slavensku
kroniku
njemačlog kroničara Helmolda iz Lbecka,
3
Rački u korijenima bogumilstva
otkriva ostatke slavenske poganske religije ističući da u onom prielazu iz starodavne
poganske u novu kršcansku vjeru nije bilo težko pridobiti ljude, koji se težko odriču
nasliedjenih nazora o bogu i svietu (te) sudeć po ostancih slovenskoga mytha i po njekih
svjedočanstvih i drevnih uspomena poganska vjera slovenskoga plemena bijaše takodjer
dualistička; tiem dakle laglje mogaše naći na slovenskom jugu pristaša sljedba, koja je
dualizam podmetnula kršcanskoj nauci. Ovakova pako reformacija prikupila je medju Grci
one življe, koji su, kako znamo naukom dualističkih sljedba, razprostranivših se prema
zapadu, jurve zaraženi bili; prenesena pako na zapad bude prihvacena u mnogih krugovih,
kojim je prijala njihova jednostavna nauka, njezino strožije ćudoređe, njezin prost ustroj, a i
opreka proti moćnoj katoličkoj hijerarhiji .
4
Dio hrvatskih povjesničara
podsjeća na katoličku pravovjernost krstjana. Albert Hoffer drži da
je Crkva bosanska katolička zajednica s istočnim obredom, Fran Milobar
25
vidi u njoj crkvenu
organizaciju s hrvatskom glagoljaškom tradicijom, koja postaje krivovjernom da bi sačuvala crkveno-
slavenštinu, dok Jaroslav Šidak
26
brani katoličku pravovjernost krstjana od optužbi latinskih i pravo-
slavnih vrela, uvjeren, kao i Hoffer, da je Crkva bosanska katolička s istočnim obredom, koja je, u
nezgodno vrijeme, poricala autoritet Rimske crkve. Dopuštajući dualizam u nauci bosansko-humskih
krstjana, Šidak se u kasnijim radovima poć'eo približavati tezama Franje Račkoga, kojega slijede
Aleksandar V. Solovjev,
22
Dragutin Kniewald,
28
Dominik Mandič
29
i drugi.
3°
20 Rački raspolaže prijepisom staroslavenskog rukopisa iz 16. st., pohranjenom u knjižnici moskovske
Akademije, čija su dva prva poglavlja čirilicom otisnuta u Kukuljevičevu Arkivu za povjestnicu jugoslavensku,
knjiga IV, Zagreb 1857., str. 71-97. Kritički tekst priredio je M. G. POPRUŽENKO,
Kozma presviter, bolgarski
pisatel X v.,
Bolgarski starini XII Sofia 1936. lzvrstan komentar i francuski prijevod Kozmina spisa v. H. Ch.
PUECH — A. VAILLANT
Paris 1945.
21
B. de MONTFAUCON
Diarium Italicum sive monumentorum veterum, bibliothecarum, musaeorum etc.
notitiae singulares in Itinerario Italico collectae,
Paris 1702, str. 10-18 (grčki tekst s komentarom i kritičkim
aparatom v. u I. DUJCEV
L epistola sui bogomili del patriarca constantinopolitano Teofilatto,
Studi i Testi
2 32 , CitM del Vaticano 196 4, str. 63-9 1, grčki izvornik, str. 8 8 -91 .
22
Rački koristi rusko izdanje (Kazan, 1864.) pretiskano u
Arkivu za jugoslavensku povjestnicu,
knjiga IV
Zagreb 18... str. 71-97.
23
HELMOLDI
Chronica Slavorum seu Annales,
izd. R. R. STEINHEM, Frankfurt 1581. (Rački citira Pertzovo
izdanje u Monumenta Germaniae Historica. Scriptores 21, str. 52).
24
F. RACKI
Bogomili i patareni
Rad 10/1870 str. 260-261.
25
A. HOFFER
Zagreb 1901; F. MILOBAR
Ban Kulin i njegovo do-
ba
Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine 15/1903. pp. 351.-372. i 438.-528.
26
Problem bosanske crkve ,
Rad JAZU 25
9/
937. pp. 37.-182.;
Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu,
Zagreb 1975.
27
Zagreb 1948;
Godišnjak
5
953 pp. 1.-103.
7
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
8/21
U novije vrijeme, beogradski balkanolog Dragoljub Dragojlović
3
pokušava dokazati
da su bosansko-humski krstjani izdanak orijentalnog monaštva mističke tendencije. Autorov
pristup izvornoj građi neprihvatljiv je sa stajališta historijske znanosti. Da čitatelja uvjeri u
tvrdnju kako je djed bosansko-humskih krstjana i biskup Crkve bosanske prešao na
pravoslavlje, Dragojlović mileševskog mitropolita Davida, gosta na dvoru humskog vojvode
Stjepana Vukčića Kosače, pretvara u "episkopa Bosne, pravoslavca i Srbina," iako u
izvorniku neprijeporno stoji da je ovaj "pravoslavac jer je Srbin" (ćstin orthdoxos Sćrbos
gar ).
U najnovije vrijeme, historičari islamske kulture, koji u pripadnicima Crkve bosanske
pokušavaju otkriti korijene bošnjaštva', oživljuju tobožnji bogumilizam bosansko-humskih
krstjana.
3 2
Postanak i povijesni razvoj tzv. bosanske hereze
Dukljanski knez Vukan 1199./1200. podsjeća Rim na pojavu heterodoksnih učenja u
Bosni, gdje je uz krivovjerje pristalo preko deset tisuća ljudi na čelu s banom Kulinom koji
vođe krivovjeraca poštuje više od katolika nazivajući ih naprosto kršćanima
(antonomasice
christianos).
Put do konačnog sporazuma nije bio lagan., Papa Inocent III., oboružan Vukanovim
izvješćem, 11. listopada 1200. ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku optužuje njegova vazala
Kulina da je "dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena, koje je splitski
nadbiskup Bernard nedavno otjerao iz Splita i Trogira".
3 4
Pismom
Illam gerimus,
nas-
28
Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima,
Rad JAZU, 270/1949., pp. 115.-276.
29
Bogomilska crkva bosanskih krstjana,
Chicago, 1962., Chicago etc., 1979.
30 U poratnoj historiografiji jugoslavenskih naroda o Crkvi bosanskoj nerijetko prevladavaju etnički, društveno-
politički, kulturno-religiozni i ideološki stavovi pojedinih autora. Povjesničari marksističke orijentacije, koji u
nositeljima srednjovjekovnih heterodoksnih gibanja otkrivaju preteče socijalizma i komunizma, gledaju na po-
kret bugarsko-makedonskih bogumila i bosansko-humskih krstjana s aspekta klasne borbe i kao strogo socijalni
fenomen. Ako se i može shvatiti makedonskog povjesničara Dragana TaŠkovskog
(Bogomilskoto dviženje,
Skopje 1949., str. 40) koji, uz navode iz Marxovih i Engelsovih spisa, opravdava bogumile da u svom vremenu
nisu mogli predvidjeti razvoj kapitalističke proizvodnje i pojavu buržoazije i proletarijata," teŠko se može oprav-
dati dvoličnost Aleksandra V. Solovjeva, koji, oslanjajući se na misao Friedricha Engelsa, u navedenoj studiji o
veliča "političko-socijalno značenje bosansko-humskih krstjana," koje međutim
izostavlja u francuskom izdanju iste studije, Što je profesora Šidaka
(Studije,
str. 71) navelo na pomisao da je
prva verzija zacijelo (pisana)pro
foro interno.
3
Beograd, 1987. (ćirilicom).
32
M. HADŽIJAHIC,
0 nestajanju Crkve bosanske,
Pregled, 6
5
975, pp. 1310-1311; S. JALIMAM,
Historija
bosanskih bogumila,
Tuzla, 1999, pp. 1-315.
33
Reg. Vat. 4, fol. 185rv. Pismo je registrirano druge godine pontifikata Inocenta 111, tj. između 22. II. 1199. i 21.
II. 1200. 0 bilinopoljskom saboru vidi
Fenomen 'krstjani' u srednjovjekovnoj Bosni i Humu,
Zbornik radova,
Sarajevo — Zagreb 2005.; F. ŠANJEK, « Les rencontres franco-croates au Moyen age »,
Clovis: histoire et
II, Paris 1997, pp. 357-358.
4
U pismima upućenim hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku (11. X. 1200.) i splitskom nadbiskupu Bernardu (21.
XI. 1202.) papa upotrebljava izraze iz Vukanova pisma
(antonomasice christianos).
Cfr. F. ŠANJEK,
Les
p. 40.
8
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
9/21
lovljenim 21. studenoga 1202. na splitskog nadbiskupa Bernarda i legata Ivana de Casamare,
Papa izjavljuje da u Bosni, "zemlji plemenitog muža Kulina bana boravi rrmoštvo nekih ljudi
koji su ozbiljno osumnjič'eni i jako ozloglašeni zbog osuđenog katarskog krivovjerja .
5
Papa
otkriva motiv svoje intervencije i Kulinovu spremnost da izgladi spor posredovanjem
arhiđakona Marina i dubrovačkog nadbiskupa Bernarda (1 197.-1203.), čija metropolitanska
prava priznaje ovdje u vezi s krivovjerjem prvi put spominjani bosanski biskup.
Ne smatrajući se pozvanim ulaziti u teološku problematiku, ban Kulin moli Apostolsku
Stolicu da u Bosnu pošalje legata, koji će njegove podanike ispitati i poučiti u spornim
pit njim
6
Ivan de Casamare, legat Apostolske Stolice, tijekom 1202. preko Splita stiže u
Bosnu. Na polju zvanom Bilino, uz rijeku Bosnu, pred banom Kulinom, crkvenim i
svjetovnim uglednicima i okupljenim narodom krstjanski prvaci Dragič, Ljubin, Dražeta,
Pribiš, Ljuben, Radoš i Vladoš „8. travnja 1203. odriču se krivovjerja zbog kojeg su bili
ozloglašeni te se obvezuju da neće u svoje redove primati osobe koje ispovijedaju manihejski
nauk . Odreku će potvrditi dva krstjanska predstavnika 30. travnja iste godine pred ugarsko-
hrvatskim kraljem Emerikom 30. travnja iste godine na Kraljevu otoku.
7
Iz teksta abjuracije razvidno je da Papa nastoji urediti život krstjana po uzoru na
postojeće statute redovničkih zajednica. Č injenica da ovi seba nazivaju
krstjanima
tj.
kršćanima navodi neke medijevaliste na zaključak da bosansko-humski krstjani slijede
redovnička pravila sv. Bazilija,
8
čija
Velika i Mala pravila
redovnike tituliraju imenom
krMani.
9
Legat Ivan de Casamare javlja papi da je bosanska biskupija trenutno bez biskupa,
sugerirajući mu da za novog biskupa imenuje jednog Latina, a da se zbog efikasnije uprave
prostrani bosanski teritorij podijeli na tri ili čak ć'etiri dijeceze. 40 Obavijestivši Rim o
36
Reg. Vat.
5, fol. 55v: "Cum igitur in terra nobilis uiri Culini Bani quorumdam hominum multitudo moretur,
qui de dampnata Catharorum heresi sunt uehementer suspecti et grauiter infamati."
36
Ban Kulin se, naime, ispričao quod eos non hereticos sed catholicos esse credebat.
37
Insula Regia, Csepel, Budapest.
38
M. MILETIĆ , /
Krstjani di Bosnia,
pp. 56-58.
39
BAZILIJE VELIKI
Regulae fusius tractatae,
PG 31, co . 894, 923, 970-979, 1019, itd. Pojmovi christianus',
'fratrum societas' i 'fratrum conventus' pripadaju bazilijanskoj terminologiji, izrazi magister', 'prelatus' i
'prior' dio su benediktinske tradicije (L. PETROVIĆ ,
KršCani bosanske crkve,
izd. 1953, pp. 165-179), što
ukazuje da je terminologija latinskog teksta abjuracije tek prividno redovničkog karaktera. Sličnost proizlazi iz
činjenice da bosanski krstjani' žive unutar zajednica (hiža), kojima Inocent III nastoji dati redovnički pečat
zapadnjačkog tipa. Na temelju bilinopoljske izjave krstjanskih prvaka teško je stvoriti realnu sliku o životu i
rovanju bosanskih krstjanških zajednica.
4
A. THEINER,
Vetera monumenta Slavorurn Meridionalium, t.
I, Rome, 1863, p. 36; F. ŠANJEK,
Bosansko-
humski krstjani u povijesnim vrelima,
Zagreb, 2003, pp. 84-85. Papa očito nije poslušao savjet svog legata, jer
1209. bosanskim biskuporn postaje izvjesni Dragonja, koji nije poznavao latinski (S. CERVA,
Sacra metropolis
ragusina t.
I, pp. 130-131).
9
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
10/21
abjuraciji bosansko-humskih krstjana, ugarsko-hrvatski kralj uvjerava Papu u lojalnost
Kulinova sina, koji se obvezao da ubuduće neće davati podrške krivovjercima.
4
Zadovoljan bilinopoljskim uspjehom, čiji će završ'ni akt postati uzorom za pravno
ustrojstvo srednjovjekovnih laičkih zajednica,
4 2
Papa u Bosni nastoji uspostaviti crkvenu
ravnotežu u skladu s metropolitanskim pravom dubrovačkog nadbiskupa Leonarda, koji je
1209. za novog bosanskog biskupa posvetio nekog Dragonju, kandidata slavenskog imena.
4 3
Tobožnja briga o suzbijanju krivovjerja 1233./1234, poslužit će slavonskom hercegu
Kolomanu kao opravdanje za upad na bosansko područje.
4 4
Najprije obziran prema krstjanima,
ban Matej Ninoslav prisiljen je mijenjati takav stav, kako bi se približavanjem papinstvu
zaštitio od agresivne ugarske politike, što se pokazalo uspješnim jer ga već 10. listopada 1233.
papa uzima u zaštitu sv. Petra i Apostolske Stolice .
4 5
Zatečen neželjenim razvojem
događaja, jer se umjesto teološkim razlozima krstjane počelo uvjeravati oružjem, biskup Ivan
iz Wildeshausena zbog ratnih napora (koji ga) nepodnosivo tište podnosi ostavku na upravu
bosanskom biskupijom, očito smjerajuć1 na postupke Kolomanovih križara u središnjoj Bosni.
Nakon neuspješnog nagovaranja da povuče ostavku (20. rujna 1235.),
4 6
papa Grgur IX. ga
u
proljeće 1237. razrješuje biskupske službe. Na Ivanovo mjesto 26. travnja 1238. dolazi
ugarski dominikanac Ponsa,
4 7
čijim zalaganjem bosanska biskupija 1247. dolazi pod
41
Codex diplomaticus Croatiae, vol.
III, pp. 36-37: Hinc est, quod (...) Johannes ad presentiam nostram
accedens duos principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam hereticorum sectarn
fovebant, secum duxisset (...) eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino illius terre, filio scilicet
memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipientes, ut ea et alia, si qua romana sedes eis de
cetero secundum deum transmittere decreverit, ab omnibus in terra sua faciat inviolabiliter observari .
42
Ch. THOUZELLIER,
Catharisme et valt:ffisme,
p. 38; F. ŠANJEK,
Studia Vrhbosnensia 4, Sarajevo, 1991, pp. 163-164.
3
Cfr. S. CERVA-CRUEVIĆ ,
Sacra metropolis Ragusina, t. I,
pp. 129-131 (rukopis): Anno MCCIX
Draghigna electus Bosniae Episcopus Ragusium venit, et a Leonardo Metropolita suo sacro Pontificatus ordine
initiatus fuit (...) Anno XII supra MCC Leonardus catholice studio religionis incensus, operam dedit eximiam
quidem, ut satis difficilem cum Draghigna Episcopo in omnibus sibi morem gerente, ut Patarini Heretici, qui
incuria decisiorum antistitum, et perfidiam Principum tolerantiam iamdiu grassabantur . Povijesno su zajamcena
neka imena Dragonjinih prethodnika: Vladislav (oko 1141.), Milovan (oko 1151.), Radogost (oko 1171.) ili
Dragonjin nasljednik Bratoslav (između 1212. i 1232.) ukazuju na čirilometodsku tradiciju bosanske crkvenosti.
Cfr. F. ŠANJEK,
Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani,
Kalendar Napredak za godinu 1996, p. 172, note
23.
44
J. Šidak
Studije,
p. 187) drž'i da je Koloman s vojskom krenuo u Bosnu u drugoj polovici 1233, a D. Mandić
Bogom ilska crkva,
izd. 1962, p. 188) stavlja Kolomanovu vojnu u 1234. godinu.
45
Reg. Vat. 17,
fol. 84;
Codex Diplomaticus Croatiae,
III, pp. 388: Gregorius (...) dilecto filio nobili uiro
Ninosclauo, duci de Bosna (...) Te igitur sincere caritatis brachiis amplexantes oersonam et terram tuam de
Bosna cum omnibus bonis, qui impresentiarum rationabiliter possides, sub beati Petri et nostra proteccione
suscipimus (...) inhibentes, ne quis et in fide catholica permanentem super eadem terra, quam, sicut asseris,
progenitores tui fuerunt vitio heretice prauitatis infesti ab antiquo pacifice possederunt .
46
A. THEINER,
VMHH,
I, pp. 155-156;
Codex Diplomaticus Croatiae,
III, pp. 444-445; S. KRASIĆ,
Djelovanje dominikanaca u Bosni) u srednjem vijeku,
Studia Vrhbosnensia 4, Sarajevo, 1991, pp. 187-188; F.
ŠANJEK
Bosansko-hu mski krstjani,
pp. 96-97.
47
C. EUBEL
Hierarchia catholica Medii aevi,
pp. 142.
10
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
11/21
jurisdikciju kaločke metropolije,
4 8
a on svoju rezidenciju u srednjoj Bosni zamjenjuje
sigurnijim Dakovom,
4 9
čime zapravo, ironijom povijesti, ovaj hvaljeni borac protiv
krivovjerja oslobađa prostor krstjanima, koji će na teritoriju katoličke dijeceze organizirati
moćnu heterodoksnu Crkvu bosansku.
Ustroj Crkve bosanske
U duhu srednjovjekovnih laičkih bratstava Crkva bosansko-humskih krstjana ima svoje
punopravne članove, kršteniem, koi su prave vere apostolske, praviem kr'srjanom'
kmetem' i pravem' kmeticam' kr'st'janicam'. Slijede krstjani i Icrst'janice koi greha ne
ljube i mr'sni ljude . Krstjanskim prvacima i predstojnicima Crkve bosanske pripada naziv
`dobri ljude ili dobri mužje'. Tako se za tepačiju' Batala Santića kaže da on biše mnogo
dobr' dobrim' ludem' i mnogo slavan' dobrim' Icr'stija(no)m' a za to ga b(og)' množaše u
vjeki vjekom. Am(en) .
8 °
Neki povjesničari uporno tvrde da su bosansko-humski krstjani neka vrst redovnika.
8 I U
jednoj odluci dubrovačkog Malog vijeća 1403. spominju se patareni ili redovnici bosanske
sljedbe ,
5
a 5. listopada 1433. Dubrovčani izvjekuju sugrađanina Ivana Stojkovića,
animatora Baselskog koncila, da narod bosanske patarene zove redovnicima, a da bi bilo
ispravnije reći da su oni bez vjere, reda i pravila. Prvi se naziva
djed,
drugi
gost,
treći
starac
a
četvrti
strojnik.
5
Stjepan Vukčić Kosača
gosta
Radina Butkovića naziva svojim
redovnikom .
8 4
48
A. THEINER,
VMSM
I, p. 206;
Codex Diplomaticus Croatiae,
IV, pp. 322-323; F. ŠANJEK,
Bosansko-
humski krstjani,
p. 81. Papa Inocent IV. se
u svom činu poziva na molbe kaločkog nadbiskupa, bosanskog
biskupa i ugarsko-hrvatskog kralja te predictam Bosnensem ecclesiam cum omnibus suis iuribus subiciatis
auctoritate nostra ecclesie Colocensis . ZanimIjive podatke o dominikancu Ponsi v. G. VARGA,
Biskup Ponsa —
Anonymus, pisac djela Gesta Hungarorum? ,
Diacovensia
/
1
995, pp. 169-175.
48
Codex Diplomaticus Croatiae,
IV, pp. 494: In villa que uocatur Diaco et ante domum in qua habitabat
episcopus Bosgnensis . S. JALIMAM,
Dominikanci
p. 81; F. ŠANJEK
Bosanska biskupija
p. 186.
88
Sankt Petersburg fol. 3; F. ŠANJEK
p. 98.
Si
J. ŠIDAK
Problem bosanske crkve,
p. 84; L. PETROVIC,
izd. 1953, p. 165; M.
MILETIĆ , /
Krstjanr di Bosnia,
pp. 49-82.
82
K. JIRECEK — J. RADONIC
Istorija Srba
IV, 35: Patarenos seu regullantes sette Bosne ; F. ŠANJEK,
Les
p. 90-91; F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani,
pp. 33-35. Neka povijesna vrela
razlikuju krstjane od ostalog puka, a njihov status uspoređuju s katoličkim ili pravoslavnim redovništvom. Tekst
bilinopoljske abjuracije potpisalo je sedam priora bosanskih Icrstjana (1203.), pa se čini kao da su pripadali nekoj
redovničkoj zajednici. Maja Miletić u tekstu abjuracije otkriva terminologiju redovničkih pravila sv. Bazilija. Svi
se ne slažu u pitanju kojem su redu pripadali ti nazovi redovnici. Leo Petrović drži da su to hrvatski benediktinci
glagoljaške tradicije, koji su su u sukobu s dalmatinskom latinskom hijerarhijom bili prisiljeni iseliti u Bosnu.
Utmučem funkcije hrvatskog biskupa' oni su izabrali bosanskog, koji je s vremenom postao glavom samostalne
Icrivovjerne Crkve bosanske. Cfr. M. MILETIĆ , /
Krstjani di Bosnia,
pp. 53-55; L. PETROVIC,
Krstjani
bosanske crkve
pp. 142-148; F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani
str. 33-42.
8 3
Državni arhiv u Dubrovniku,
Litterae et Commissiones Levantis 11
fol. 168v; N. JORGA,
Notes et extraits
II
318; M. MILETIĆ , /
Krstjani di Bosnia,
p. 52; F. ŠANJEK,
str. 95, note 19:
Patareni nuncupati religiosi dicti regni Bosne per ipsos Bosinienses licet verius dici possent sine fide, ordine et
1 1
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
12/21
Pojmovi
christianus, societas fraternitatis i ftatrum conventus
iz bazilijanske su
tradicije
5 5
a izrazi
prior i prelatus,
koji u latinskim dokumentima označuju krstjane i njihove
zajednice, benediktinskog su podrijetla•
5 6
Naziv
redovnik, u
smislu člana heterodoksne Crkve
bosanske, najvjerojatnije se oslanja na zajednički život krstjana. Ovu analogiju s
redovništvom ima pred očima i Aeneas Silvius Piccolomini (papa Pio II, 1458.-1464.) kad
bosanske krstjane prikazuje kao krivovjerne manihejce koji u zabitnim brdskim dolinama
imaju svoje samostane
(hiže) .
5 7
Prvak bosansko-humskih krstjana naziva se
djed,
koji je po svojoj službi biskup Crkve
bosanske. Njemu asistiraju
gosti i starci,
koji se zajedničkim imenom nazivaju
strojnici.
Iako
podrijetlo naziva najuglednije ličnosti u Crkvi bosanskoj nije još posve objaanjeno, neki ga
povjesničari dovode u vezu sa dedecom od Sredeca , bogumilskim krivovjercem kojega
1211 proklinje
Sinodik
cara Borila.
5 8
Djedov
ugled nesporan je ne samo među krstjanima Crkve bosanske nego i u
srednjovjekovnom bosanskom društvu. Tako npr. ban Stjepan II. Kotromanić oko 1323.
izdaje povelju u prisutnosti velikog
djeda
Radoslava ,
5 9
Stjepana Rajkovića (1370.) ban
Tvrtko predaje u veru
dedinju,
i vse C'rque Bosanske (...) i da ne sužanj nikadar dokle je
koren u Bosne C'rque Božje, da o tom ima C'rqua statti .
6
Krstjanin Hval piše 1404 ljeto v'
dni ep'iskup'stva i nastavnika i s'vr'šitela cr'kvi bosan'skoi gospodina
djeda Radomera ,
6
a
isti taj
djed
8. siječnja 1404. javlja Dubrovčanima da je izgladio spor između Icralja Ostoje i
regula. Primus eorum dicitur died', secundus gost', tertius starac et quartus stroinich'. Qui IIIIor majores
sunt in heresi et in infidelitate Bosiniensium .
54
M. MILETIĆ, /
'Krstjani' di Bosnia,
pp. 52-53. M. Orbini
(11 regno de gli Slavi,
Pesaro, 1601, p. 354) piše da
su bosanski krstjani stanovali ne' Monasteri, posti nelle valli, e altri luoghi rimoti; ove le matrone, che di
qualche infermita guarrivano, soleuano andare come per voto servire un certo tempo prefisso. E cosi stavano
co'detti Monaci, o per dir meglio Peretici . Je Ii krivovjerje koje su navodno u Bosni propovijedali Matej i
Aristodije iz Zadra i dalmatinski patareni naišlo na odjek u bosanskim samostanima? U nedostatku sigurnih
povijesnih vrela nije moguče rekonstituirati samostanski život u srednjovjekovnoj Bosni. U doba kad
benediktinci djeluju u drugim hrvatskim Icrajevima nema im traga u Bosni, u kojoj čini se postoji jedan
bazilijanski samostan smješten u dolini rijeke Vrbasa.
55
M. MILETIĆ, /
'Krstjani
di Bosnia,
str. 58-66; F. ŠANJEK,
Les chrMens bosniaques,
p. 92, note 30.
56
L. PETROVIC,
Krstjani bosanske crkve,
izd. 1953, pp. 165-179.
57
AENEAS SILVIUS PICCOLOMINI,
Cosmographia,
Paris, 1534, str. 339: Haeretici (...) quos vocant
Manichaeos (...) Horum coenobia in abditis locis montium conualibus sita feruntur . Slično i Mavro Orbini
(11
regno,
p. 354) tvrdi da su bosansko-humski krstjani stanovali ne' Monasteri, posti nelle valli, e altri luoghi
rimoti .
58
D. KNIEWALD,
Vjerodostojnost,
p. 274; M. MILETIĆ , /
'Krstjani
di Bosnia,
str. 102.
59
L. THALLOCZY,
Studien zur Geschichte Bosniens,
p. 11; L. PETROVIC,
KrMani bosanske crkve,
p. 166.
0 D.
ity
Acta croatica,
I, 86; J. ŠIDAK,
0 vjerodostojnosti isprave bosanskog bana Tvrtka Stjepanu
Zbomik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1
1 /
1
954, p. 41.
61
Bologna, Biblioteca universitaria,
Ms. 3575-B,
fol. 359.
1 2
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
13/21
vojvode Pavla Klešića te im po svoimi strojniki i kestjani šalje pismo koje je napisano u
gospodina episkupa na Janikih .
6
Darovnicu sinovima Ivaniša Dragišića kralj Stjepan Tomaš
22. kolovoza 1446. predaje gospodinu
didu Miloiu (...)
u ruke cr'kovne .
Radoslav
Icrstjanin prepisuje
Knjigu otkrivenja
i određene liturgijske tekstove Crkve bosanske u dni
dida
Ratka .6 4
Dubrovčani znaju za ugled djeda bosansko-humskih krstjana kad 30. travnja 1405. voj-
vodi Sandalju predlaž'u posredovanje
djeda,
koji je gospodin i duhovni otac vaše Crkve
bosanske .
6 5
Mjesec dana kasnije, poslanici Republike parafirani tekst mirovnog ugovora
pohranjuju kod
djeda
Crkve bosanske.
6 6
U latinskim se ispravama slavenski izraz
djed
prevodi s magister odnosno abbas'.
6 7
Djed
krstjana i
biskup
Crkve bosanske stekao je tijekom 13. i 14. st. ugled među
talijanskim patarenima i južnofrancuskim katarima. Ostaci pijemontskih i lombardskih
krivovjeraca otkrivaju u Bosni ne samo utočište i zaštitu nego, čini se, i izvorište njihova
heterodoksnog nauka.
6 8
Nije isključeno da je
djed
Crkve bosanske preko svog predstavnika
godine 1223. podržao progonjene južnofrancuske albigenze.
6 9
Duhovna služba
strojnika, gosta i starca,
još uvijek je predmet istraživanja.
7 9 Crkva
bosanska imala ih je istovremeno i po nekoliko. Na hijerarhijskoj ljestvici
gosti
su bili ispred
staraca
Radin Butković,
gost
Crkve bosanske, bio je najprije
krstjanin,
zatim
starac
i
kon čno
gost.
Na nadgrobnom stećku
gosta
Milutina iz Humskog kod Foče urezan je njegov
lik u kratkoj odjeći sa štapom u desnoj i knjigom u lijevoj ruci.
7 I
Gosti
su, čini se, pomagali
62
N. KLAIĆ,
lzvori,
II, 66; F. ŠANJEK,
Les chrtiens bosniaques,
pp. 96-97.
63
D. MANDIĆ ,
Bogomilska crkva,
ćd. 1962, p. 207.
64
Vat. Borg. illir. 12,
fol. 59.
65
N. JORGA,
Notes et extraits,
11, 107; F. ŠANJEK,
Les chrffiens bosniaques,
p. 97.
66 N. JORGA,
Notes et extraits, II,
108.
62
U pismu djeda Mirohne (1427.) Ivan Tomko Mrnavić prevodi naslov
djed s Dominus
Abbas' (F. ŠANJEK,
Les chrMens bosniaques,
p. 97; F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani,
pp. 108-109). I Mavro Orbini piše da se
opat bosanskih samostana zvao
djed (11 regno,
p. 354: L'Abbate ch'era in questi Monasteri chiamavano
Ded ).
68
Cfr. G. AMATI,
Processus contra valdenses in Lombardia Superiori anno 1387,
Archivio storico italiano,
serie 111, Firenze, 1865, t. II/I, pp. 3-61.
69
F. ŠANJEK,
Albigeois et 'crNtiens' bosniaques,
Revue d'histoire de l'Eglise de France, 59/1973, str. 251-
267; ISTI,
Les chrMens bosniaques,
pp. 79-81.
2° ‘
ostim
Crkve bosanske pisao je P. Cošković
(0 kostima' Crkve bosanske,
Istorijski zbornik, 4/1983, pp.
7-40, ćirilicom). Isti je autor u Zbomiku radova o fra Anđelu Zvizdoviću objavio prilog
Ustrojstvo Crkve
bosanske
(Sarajevo-Fojnica, 2000, pp. 61-83) u kojem naširoko raspravlja o nepostojećem svećenstvu Crkve
bosanske (pp. 65-74).
21
Stećak gosta' Milutina izložen je u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
1 3
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
14/21
djedu
odnosno
biskupu
u propovijedanju i upravljanju krstjanskim zajednicama. Nije
međutim jasna uloga
velikog gosta
iz povelje bana Stjepana II. Kotromanića (1323.).
7
U sporovima s bosansko-humskim vladarima i vlastelom, Dubrovčani nerijetko traže
posredovanje krstjana.
7 3
Gost
Radin Butković, glavni savjetnik hercega Stjepana Vukčića
Kosače u odnosima s Dubrovčanima, koji ne zaboravljaju njegove usluge i obasipaju ga
priznanjima i znakovima prijateljstva. Na spominjanom stećku
gosta
Milutina istaknuto je da
je živio u časte bosan(s)ke g(o)spode te da je, što je opće poznato, primio darove oo velike
g(o)spode i vlasteo i oo gr'čke g(o)spode .
7 4
Djedu
Crkve bosanske, vidjeli smo, pripada važno mjesto u javnom životu
srednjovjekovne Bosne. Na
djedov
se ugled pozivaju bosanski banovi, kraljevi i gospoda u
najdelikatnijim društvenim i političkim pitanjima. Njegova rezidencija ima status loci
credibilis', gdje su se ovjeravali, izdavali i pohranjivali spisi od privatnog i javnog značenja.
Djed
redovito posreduje u sporovima između bosanske vlastele i kralja, sudjeluje u političkim
raspravama, te kao savjetnik i glavni svjedok stavlja svoj potpis na Icraljeve povelje, a
obraćaju mu se i građanske stranke da njihovim pravnim činima dade publicam fidem'.
Nauk bosansko humskih krstjana
Bilinopoljski akt u crkvenoj politici pape Inocenta III. primjer je za dogovor sa
siromašnim katolicima
Duranda iz Huesce 1207.) i s
humilijatima
Bernarda Primma 1210.).
Na strukturalnu sličnost Icrstjana sa siromašnim katolicima humilijatima i valdenzima odanim
Crkvi upućuje i leksička podudarnost bilinopoljske abjuracije.
7 5
Unatoč obećanju da se neće kao dosad nazivati
nego
spomenuto
ime ostaje znak raspoznavanja pripadnika Crkve bosanske. Tko su zapravo bosansko-humski
krstjani? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski
kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provencijencije, ili bogumili, koji ne štuju ikone i ne
klanjaju se križu, na što aludiraju istočno-pravoslavni
nomokanoni i sinodici?
7
72
L. THALLOCZY
Studien zur Geschichte Bosniens,
p.11; A. V. SOLOVJEV,
Odabrani spomenici,
p. 106. D.
Mandič
Bogomilska crkva,
str. 215) uspoređuje velikog gosta sa starijim sinom' u zapadnih katara, a J. Šidak
Enciklopedija Jug oslavije,
III, 511) drži da je to počasni naslov dan jednom zaslužnom članu hijerarhije.
3
Dubrovački državni arhiv posjeduje bogatu dokumentaciju o diplomatima iz redova heterodoksne Crkve
bosanske. U sporu s hercegom Stjepanom Vukčičem Kosačom 1451. Dubrovčani prihvačaju pravorijek
krstjanskih predstavnika, koje smatraju domini christianorum majores ipso Chercech et nobis (N. JORGA,
Notes et extraits,
II, 444). Iscrpnije o tom pitanju u F. ŠANJEK,
pp. 125-127.
F. ŠANJEK
str. 210.
75
C. THOUZELLIER,
Marseille 1982, str. 38; F. ŠANJEK,
Bogoslovska smotra, XLVI 1976) 3, str. 304; ISTI,
Zagreb 1996 str. 177.
76
Usp. F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani,
str. 121-144; F. ŠANJEK,
mouvement cathare,
str. 133-165.
14
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
15/21
Nauk bosansko-humskih krstjana ima određenth sličnosti s vjerskim učenjem bugarskih
i makedonskih bogumila, ali povijesna vrela isključuju njihov neposredni dodir, dok spisi
katoličkih hereziologa svjedoče o doktrinarnim vezama krstjana s carigradskim umjerenim
dualistima i izravnom utjecaju krstjana na talijanske katare tzv. slavonskog reda'.
Suton i nestanak rkve bosanske
Teško je dati posve objektivni sud o ulozi bosansko-humskih krstjana u 15. st., jer se
vrijeme postupnog raslojavanja njihova crkvenog ustroja dijelom podudara sa slomom
samostalne bosanske države, o čemu je u zadnje vrijeme prikupljena i relativno bogata
historijska literatura.
8
Ipak treba naglasiti da su u tom razdoblju nastali vrijedni povijesno-
literarni spisi iz pera samih krstjana na osnovu kojih se dade utvrditi da su pristalice Crkve
bosanske bili organizirani po uzoru na srednjovjekovna valdeška bratstva, ali se ne može niti
nazrijeti dualističko vjerovanje, koje uporno ponavljaju latinski kontroverzisti i polemičari.
U spisima 15. st. bosansko-humski krstjani kvalificiraju kao krivovjerci „zaraženi
manihejskom zabludom . Franjevac Nikola iz Trevisa, negdašnji ninski biskup (1410.-1424.),
3. rujna 1435. na Baselskom saboru izražava čvrstu nadu da se stanovnici Bosne, koji su
zaraženi manihejskom zabludom, dovedu u krilo Katoličke crkve .
9
Na temelju izvjeka
Tome Tommasinija, hvarskog biskupa i legata Apostolske Stolice u Bosni, čijim je
nastojanjem, čini se, i kralj Stjepan Tomaš prigrlio katolicizam, papa Eugen IV. izjavljuje da
krivovjerni krstjani tajnu božanskog utjelovljenja smatraju pričinjanjem tako da utjelovljenje
Sina Božjega, muka i uskrsnuće nisu se dogodili stvarno nego samo prividno. (Isti) đavlu
priznaju moć ravnu svemogućem Bogu postavljajući dva prva počela, jedno zlih bića a drugo
dobrih; osuđuju Stari zavjet a sakate Novi; osuđuju ženidbu i jela, koja je Bog stvorio na
službu ljudima, proglašuju nečistim .
8 °
U istom stilu anonimni redaktor glagoljicom pisanih
Dijaloga pape Grgura
ž li
nescrićno kraljevstvo bosansko, na koga ni rosa, ni daž(d) ne padi, pokle rodi i shrani i brani
D. MANDIC
Bogomilska crkva
izd. 1979 str. 53-78; F. ŠANJEK
Bosansko-humski krstjani
str. 123-127; F.
ŠANJEK
Pojam stvaranja u Crkvi bosansko-humskih krstjana
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske
baštine 41-4
2
/
995, str. 8.
8
Usp. A. MIJATOVIC,
Problem nestanka Crkve bosanske u poratnoj historiografiji
CCP, II (1978) 2, str. 1-
15.
9
D. MANDIC
Bogomilska crkva
izd. 1962 str. 33; izd. 1979 str. 41.
8
D. FARLATI,
Illyricum sacrum sv.
IV, Venetiis 1769, str. 257-258; D. MANDIC,
Bogomilska crkva
str. 34,
bilj. 35; str. 41-42, bilj. 36: Ipsi sunt qui misterium divinae Incarnationis simulatorium fuisse contendunt, ita ut
incarnatio Filii Dei, passio, resurrectio non vere sed apparenter credantur exhibita (...) Hi sunt qui Diabolo parem
omnipotenti Deo exibent principatum, duo ponentes prima principia, unum malorum, alterum bonorum; hi sunt
damnatores veteris testamenti, mutilatores et corruptores novi; hi sunt qui nuptias damnant, qui cibos a Deo ad
usum hominum cretos immundos affirmant .
15
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
16/21
tolike i takove jeretike (patarene), ki govore da gospodin Isuhrist ni imel pravoga tela
človičanskoga i da je blažena diva Marija bila anjel (...) zakraćujući prebivati sa ženu i
vzdržati se od jiliš, ke Bog stvori i pročaja .
8
0 manihejstvu u Bosni 1. veljače 1449. papa Nikola V. piše legatu Tommasiniju,
naglašujući da je bosanski kralj Stjepan Tomaš do nazad kratko vrijeme udaljen od istine
katoličke vjere, ljagom manihejskog krivovjerja okaljan, s podložnim narodom dulje išao
stranputicom, (ali je konačno) zbacivši zabludu, priznao istinu katoličke vjere . Papa ističe da
je u Bosni ostalo više plemića i velikaša zaraženih ljagom krivovjerstva , među kojima je i
kraljev tast vojvoda Stjepan Vukčić i vojvoda Ivan Pavlović, koji je pred tri godine primio
katoličku vjeru, ali je već po drugi put od nje otpao .
8 2
Stjepan Tomaš, vjerojatno iz političkog oportunizma, javno izražava uobičajeni čin
poklona pred starješinama Crkve bosanske, ali istodobno podržava katoličke (franjevačke)
propovjednike, što je razvidno iz pisma koje je 4. srpnja 1455. Ivan Kapistran uputio papi
Kalistu III: Mnogi od ovih bosanskih krivovjeraca, koji su slijedili patarensku vjeru, čuvši
riječ Božju obraćaju se na rimsku vjeru .
8 3
Papa Pio II. u
Kozmografiji
ističe da su u Bosni vrlo moćni krivovjerci, poznati kao
manihejci, veoma zao soj ljudi, koji uče da postoje dva počela stvari, jedno zlih a drugo
dobrih .
8 4
Istu kvalifikaciju Papa koristi i u svojim
Komentarima
8
u kojima otkriva motive
koji su kralja Stjepana Tomaša 1459. naveli na obračun s pristalicama Crkve bosanske:
Bosanski kralj, skoro istovremeno dok se iskupljivao zbog predaje Smedereva Turcima,
dokazujući svoju vjeru (...) prisilio je manihejce kojih je bilo mnogo u njegovu kraljevstvu, da
se isele iz kraljevstva ostavljajući svoja dobra, ako ne prihvate Kristovo krštenje. Kršteno ih je
oko dvanaest tisuća. Č etrdeset ili nešto više, tvrdokornih u zabludi, pribjegli su bosanskom
vojvodi Stjepanu, istomišljeniku u nevjeri .
8 6
81
R. STROHAL,
Patareni i hrvatska glagoljska knjiga
Vjesnik Zemaljskog arhiva, 17/1915, str. 349; V.
ŠTEFANIC,
Glagoljski rukopisi JAZU sv.
I, Zagreb 1969, str. 192; E. HERCIGONJA,
Srednjovjekovna
književnost
Povijest hrvatske književnosti, sv. II, Zagreb 1975, str. 392-393.
8
D. MANDIC,
Bogomilska crkva
str. 34-35; str. 42.
83
E. FERMENDŽIN,
Acta Bosnae
str. 225: Multis ex illis haereticis Bosnensibus, qui fidem tenuerunt
patharenorum, audientes verbum Dei, convertuntur ad fidem romanam .
84
Aenea Silvio PICCOLOMINI,
Cosmographia
Paris 1510, fol. 103r: In Bosnia (...) quamplurimum haeretici
possunt, quos vocant Manichaeos, pessimum genus humanum, qui duo principia rerum produnt, alterum
malorum, alterum bonorum .
85
PII II.,
Commentarii rerum memorabilium que temporibus suis contingerunt
izd. A. Van HECK, sv.
itta
del Vaticano 1984.
86
PII II.,
Commentarii
I, 316-317: Rex Bosne sub idem fere tempus, ut piaculum tradite Turcis Sinderouie
purgaret ac sue religionis fidem faceret (...) manicheos qui erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum
Christi acciperent, a regno migrare coegit substantia relicta: duodecim circiter milia baptizati sunt; quandraginta
aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perficlie socium, transfugere (v. naslov
`Narativni spisi', str.... ).
16
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
17/21
Dominik Mandić i Jaroslav Šidak su, čini se, u pravu kad tvrde da je do 20. lipnja 1549.
godine, tj. do pada Smedereva, kraljev stav u odnosu na krstjane bio više nego tolerantan, što
potvrđuje i pismo dominikanca Nikole Dračkog, koji dvadesetak dana prije pada utvrde
izvješćuje kardinala Carvajala da je bosanski kralj spreman povesti rat protiv Turaka ako
dobije pomoć sa strane, ali da se ne usuđuje zaratiti jer se ne pouzdaje u svoje podanike
manihejce, koji više vole Turke negoli Icršćane, a ovi da čine gotovo trećinu pučanstva u
kraljevstvu
8
Zajedno s egzodusom krstjana iz Bosne započinje najvjerojatnije i rasap Crkve
bosanske. Oni koji nisu htjeli primiti katolički krst odselili su se u područja pod vlašću
Stjepana Vukčića Kosače ili su pobjegli na teritorij pod otomanskom okupacijom. Carigradski
patrijarh Genadije II. Skolarios tvrdi da je vojvoda Stjepan bio u duši pravoslavac,
8 8 iako je
vojvoda humski još 1448/49. izraze sinovske odanosti' uputio papi Nikoli V.
8 9
Neutemeljene teze o masovnom prijelazu' krstjana na islam
S otomanskim osvajanjima postupno nestaje i heterodoksne Crkve bosanske, iako se
povijesno ne može utvrditi a još manje dokazati masovni pristup krstjana islamu, kao što tvrde
i uvjeravaju neki povjesničari, ponajčeke iz bošnjačke kulturne sredine.
Nesporno je da je proces islamizacije zahvatio cijelo stanovništvo Bosne i Huma,
neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti, te se nije provodio svugdje istim intenzitetom. Da se
krstjani Bosne i Huma nisu odveć žurili prigrliti islam dokaz je i molba gosta' Radina
Butkovića, koji je početkom 1466. zatražio gostoprimstvo ili azil Mletačke Republike za sebe
i pripadnike svoje heterodoksne zajednice. Senat Serenissime' izglasao je sa šezdeset
glasova za' i sedam protiv' da ugledni predstavnik hijerarhije Crkve bosanske s pedeset ili
šezdeset osoba svog (vjero)zakona i svoje sljedbe može prijeći na mletački teritorij.
9°
Valja
podsjetiti da na mletačkom teritoriju kao i na cijelom prostoru zapadno od Drine, sve do pada
Bosne (1463.) i Huma (1482.) pod otomansku vlast, gost Radin i heterodoksni krstjani bili su
pod stalnom prijetnjom sveprisutne kontrole
Svetog oficija inkvizicije
87
L. THALLOCZY,
Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter
M0nchen 1914, str. 415; D.
MANDIĆ ,
Bogomilska crIcva
izd. 1962, str. 417; izd. 1979, str. 504: Die XXVII. madii (rex) Bosgne (...)
respondit quod ipse vult facere illud, quod sanctissimus dominus noster precipiet et vestra reverendissima
patemitas, tamen vult habere aliquod adiutorium, quia solus non valet pugnare cum Turcis ob causam istorum
manicheorum, quia isti magis vellent Turchos quam Christianos et quasi maior pars regni est, ipsorum videlicet
plures sunt manichei .
88
Usp. Genadkjevo pismo sinajskim monasima 1454/56. (niže, str. ...).
89
D.1VIANDIC
Bogomilska crkva
izd. 1962, str. 42.
90 M. ŠUNJIĆ,
Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti
Godišnjak, 11/1961, str. 265; F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani
str. 178.
17
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
18/21
U turskim se defterima do kraja 15. st. imena pripadnika heterodoksnih krstjana vezuju
uz određeno topografsko nazivlje, što ne znači da su navedeni krstjani ili gosti osadesetih i
devedesetih godina istoga stoljeća obavljali svoje funkcije u Crkvi bosanskoj. Objektivni
povjesnik treba postaviti granicu između kontinuiteta Crkve bosanske kao zajednice i ostataka
krstjanskog vjerovanja, koje se u narodu održalo i nakon propasti iste, makar samo
djelomično a nerijetko i u iskrivljenom obliku.
Kakav su stav zauzeli bosansko-humski krstjani u odnosu na sukob kršćanskog Zapada i
pobjedonosnih otomanskih vojni u Bosni i susjednim područjima? U tom pitanju povijesna su
vrela odveć skromna, a nerijetko i proturječna. Modru'ški biskup Nikola tvrdi da su Turci
osvojili Bosnu zato jer su ih u tome podupirali krstjani koji su bili pokršteni protiv svoje
volje i kojima je bosanski kralj povjerio najutvrđenije gradove svoga kraljevstva ne bi li
dobročinstvima i častima stekao njihovu vjernost .
9 I
Jedan turski izvor iz 1465. podsjeća da
su islamizirani patareni iz okolice Jajca iznevjerili islam i opet prešli na kršćanstvo kad je
kralj Matija (Korvin) 1464. ponovno osvojio Jajce .
9
Neki povjesničari skloni su uveličavati broj pristalica heterodoksnih krstjana prelazeći
preko ćinjenice da su se istinskim članovima Crkve bosanske smatrali samo pravi krstjani i
prave krstjanice svete vjere apostolske'. Jaroslav Šidak s pravom ističe da historijska vrela
ne govore u prilog uvriježenog mišljenja da su krstjani odmah i masovno prigrlili islam.
Proces islamizacije zahvatio je cijelo stanovništvo, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost,
niti se provodio svugdje istom brzinom .
9
Srećko Mate Džaja s pravom primjećuje da kod
prijelaza na islam valja razlikovati prijelaz na islam bosanske vlastele od islamiziranja
bosanskog pučanstva.
9 4
U krstjana kao i u katolika treba razlikovati prijelaz na islam
predstavnika hijerarhije odnosno krstjana koi su prave vere apostolske od islamiziranja
vjemika koi greha ne ljube' i mrs'nieh' ljudi', koji su s pažnjom slušali krstjanske
propovjednike ali su prijam duhovnog krštenja' u Crkvi bosanskoj odlagali za neku
pogodniju priliku.
Na kraju valja istaknuti da su se bosansko-humski krstjani, kao i mnogobrojni
egzaltirani osporavatelji odveć materijaliziranog europskog kršćanstva u srednjem vijeku,
zalagali za povratak izvomoj komunitamosti Pracrkve, idealu prvih krkana opisanom u
Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama.
9
M. HADŽIJAHIĆ ,
0 nestajanju Crkve bosanske,
Pregled, LXV (1975) 11-12, str. 1310-1311 (citat bez
navoda izvora).
92
str. 1323.
93
J
ŠIDAK,
L Eglise de Bosnie au moyen dge,
Annales de l'Institut franeais de Zagreb, 2/1976, str. 29.
4
S
M. DŽAJA,
Die Bosnische Kirche ,
Mnnchen 1978, str. 68.
18
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
19/21
Prakticirajuć1 život u duhu zajedništva u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima:
gradskom sirotinjom prezaduženim ruralnim pučanstvom žrtvama demografske eksplozije
gospodarskih i monetarnih transformacija krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u
sebi uključuje bijedu drugih ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističkom
pogledu na svijet pa su se kao katari patareni ili valdenzi uskoro našli u sukobu s
institucionalnom Crkvom i završili na marginama krkanstva.
Franjo Šanjek op
USTROJ HETERODOKSNIH ZAJEDNICA NA PROSTORU ZAPADNOG
KRŠCANSTVA U SREDNJEM VIJEKU
Katari
Valdenzi
bosansko-huniski krstjani
19
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
20/21
pripravnici
Credentes
Amici
mrsni ljudi
Paupers C hristi
kristjani koji grijeha ne ljube
vjernici
credentes
crestia
Fraters et sorores
krstjani i krstjanice svete
vjere apostolske
bons chretiens
bonnes dames
zajednice
maisons
hospitia
hospicij
studia
hiže
hospiciji
ustroj zajednica
Ancia
ancianus
Barba ujak)
propovjednici
propovjednice
Starac
hijerarhija
boni homines:
diaconus đakon)
filius minor (mlađi sin)
filius maior (stariji sin i
nasljednik biskupa)
episcopus (biskup)
đakoni
svećenici
biskupi maiores,
maiorales)
consilium generale
godišnja sinoda)
strojnici — dobri mužje
starac
gost
biskup djed)
Les
chrMens krstjani)
dits bosniens sont le prolongement des confrćries laYques, nćes
vers la fin du 12 sićcle sur le littoral croate, et le fruit du contact avec les contestataires
hćtćrodoxes qui protestaient contre l'enrichissement de l'Eglise et l'alliance contre nature
entre le tr0ne et l'autel. Aux 13/14 sićcles, ils entretiennent certaines relations avec les
patarins italiens et les cathares du sud de la France.
20
-
8/17/2019 Krstjani Crkve Bosanske (Kršćanski Idealisti Ili Krivovjerci)
21/21
Qui ćtaient en fait les
chrffiens
de Bosnie et de Hum (Herzćgovine)? Des manichćens,
ariens, cathares ou patarins, comme les dćsignent le plus souvent les controversistes latins et
les sources croates de provenance catholique, ou encore des bogomiles, « qui ne vćnčrent pas
les icnes et ne s'inclinent pas devant la croix », ainsi que le remarquent les
synodiques
orthodoxes orientaux?
L enseignement des
bosniens a certaines similitudes avec celui des bogomiles
bulgares et macćdoniens. Cependant, les sources historiques sćrieuses excluent la possibilitć
de contacts directs entre eux, et les ćcrits des hćrćsiologues catholiques mettent en lumičre des
rapports dans la doctrine avec les dualistes byzantins modćrćs et leur influence directe sur les
cathares italiens d'obćdience ou de
l ordre slavon.
Comme nombre de contestataires exaltćs de la chrćtientć mćdićvale,
osniens
prnent un retour
'esprit communautaire de l'Eglise primitive, l'idćal des premiers
chrćtiens dćcrit dans les Actes des aptres et dans les Epitres de Paul. Vivant dans l'esprit
communautaire, en contact quotidien avec les exclus, dćshćritćs des villes, population rurale
ćcrasće de dettes, victimes de l'explosion dćmographique, des changements ćconomiques et
monćtaires, les
chrffiens
comprirent fort justement que l'abondance des uns recčle en soi le
dćnuement des autres, mais ils cherchčrent en vain une issue la crise sociale dans une vision
pessimiste du monde, et entrčrent bientt en conflit, l'instar des cathares, des patarins ou des
vaudois, avec l'Eglise institutionnelle; ainsi se trouvćrent-ils relćgućs aux marges de la
chrćtientć
Mots clćs : chrćtiens et les chrćtiennes, les fraternitćs laYques, le dualisme, Bosnie et
Hum (Herzćgovine), L'Eglise catholique