RASPAD KIJEVSKE RUSIJE ili STARORUSKE DRŽAVE

11, 12. stoljeće

VLADIMIR MONOMAH 1053. – 1125. g.

1113.g. Vladimir Monomah iz grada Perejaslavlja postaje veliki knez (titula) Kijevske Rusi. On je bio unuk Jaroslava Mudrog čiji je sin Vsevolod bio oženjen kćerkom vizantijskog cara Konstantina IX Monomaha. Vladimir Monomah je sin Vsevoloda i Ane, vizantijske princeze. Hrabar ratnik i umješan političar za svoje je vladavine učvrstio je vlast, odlučno je odolio napadima Polovaca, stao je u kraj čestim razmiricama knezova i prisilio ih da mu se svi podčine. Umro je 1125. g. Kijev prestaje biti centar, cijela se država postepeno raspada na manje, već ojačale kneževine. Politika samostalnih odvojenih kneževina decentralizacijom vlasti dovoest će do stanja zvanog razdoblje feudalne rascjepkanosti.

Ljetopisac u „Povijest minulih godina“ uvrštava 1096. g. autobiografsko djelo Vladimira Monomaha pod nazivom Pouka djeci (Поучение чадом). Vladimir se obraća direktno svojoj djeci, ali i svim ljudima. Svaka pouka temelji se na citatima iz Svetog Pisma te je ilustrirana primjerima iz autorovog života. Vladimir poučava i zahtijeva od mlaStil Pouke svjedoči o autorovoj erudiciji, tananom lirizmu i upućenosti u narodno stvaralaštvo. Suosjećajnost prema običnim seljacima, brižno i promišljeno razumijevanje njihovog podređenog položaja, najnižeg na društvenoj ljestvici, svjedoče o ljudskoj veličini, „aristokratizmu duše“ velikog kneza, koji je bio ne samo sposoban vladar, ratnik i političar, već i talentiran književnik.

Kijevska Rus kolijevka (колыбель) je ruske narodnosti te ruskog, ukrajinskog i bjeloruskog naroda. Sredinom 12. st. Staroruska država (Древнерусское государство) tj. Kijevska Rus ili Rusija definitivno se raspala na pedesetak manjih samostalnih kneževina čiji se knezovi nisu htjeli potčinjavati vlasti i volji velikog kijevskog kneza. Knezovi su međusobno ratovali želeći osvojiti što više teritorija. Svaki knez je samostalno upravljao svojim zemljama koje su bile dio teritorija pojedine kneževine, izdavao zakone te uspostavljao veze sa drugim državama. Osim ruskih kneževina u 12. su stoljeću na teritoriji današnje Rusije postojale i druge feudalne države: na obalama rijeka Volge i Kame - Volška Bugarska (Волшжская Болгария), na Zakavkazju (Закавказье )– Gruzija (Грузия), u srednjoj Aziji – Horezmijsko carstvo (государство Хорезмшахов).

Važnije kneževine

Владимиро-Суздальское княжество (Vladimiro-Suzdaljska kneževina) na  sjeveroistoku, Полоцкое княжество (Polocka kneževina), Смоленское княжество (Smoljenska kneževina), Черниговское княжество (Černigovska kneževina), Галицко-Волынское княжество(Galicko-Volinska kneževina) na jugozapadu. Dvije gradske feudalne republike Novgorod i Pskov (grad-republika).

Vladimirsko Suzdaljska kneževina

Između Kijeva, Volge i Oke na istoku te Bijelog jezera (Белое озеро) na sjeveru, prostiru se guste šume, plodna zemlja, mnogobrojna jezera i osamdesetak rijeka bogatih ribom. Na toj bogatoj zemlji žive, u mirnom i prijateljskom odnosu, Kriviči i Vajtiči te finska plemena Merja (меря), Muroma (мурома), Vjes, u prijevodu sa finskog znači „bijeli“ (весь), Čudi, pretci današnjih Estonaca (чудь). U 11. st. na tom prostoru niču gradovi Rostov i Suzdalj, a nešto kasnije Murom, Rjazanj, Jaroslavlj. Po naredbi Vladimira Monomaha sagrađen je na rijeci Kljazmi grad Vladimir (По распоряжению Владимира Мономаха на реке Клязьме был построен город Владимир). Vladimiro-Suzdaljska kneževina osamostalila se 1132.g. kao nezavisna kneževina čiji centar postaje grad Suzdalj. Prvi knez Suzdaljske kneževine bio je sin Vladimira Monomaha, Jurij Dolgoruki, rođen 1090. g. Nadimak je dobio zato što je često napadao tuđe teritorije i pokušavao ih uporno osvojiti.

OSNIVANJE MOSKVE JURIJ DOLGORUKI poznat je kao osnivač Moskve. Na obali rijeke Moskve bilo je smješteno selo Kučkovo u kojem se nalazio zamak uglednog i bogatog boljara (Stjepan Kučka). On se nije želio povinovati Dolgorukom te ga je Jurij Dolgoruki kaznio, a njegovo imanje pripojio svom teritoriju. Po naredbi Jurija Dolgorukog selo Kučkovo počelo se nazivati Moskva, što se u ljetopisu spominje 1147.g. Ta se godina smatra godinom osnutka Moskve. 1954.g. u Jurijevu čast sagrađen mu je spomenik u Moskvi koji podsjeća na богатыря iz biljina. Osvojivši napokon i Kijev, Jurij postaje veliki kijevski knez i vlada do svoje smrti 1157.g. Pokopan je u Kijevsko – Pečerskom manastiru, u mramornom sarkofagu.

jahač – всадник

junak, vitez, snažan, kršan čovjek, div, velikan – богатырь

ANDREJ BOGOLJUBSKI Nakon smrti Jurija Dolgorukog vlast preuzima njegov sin Andrej Bogoljubski (Андрей Боголюбский), stoluje u Vladimiru. Glavni grad više nije Suzdalj, centar vlasti postaje Vladimir. U vrijeme vladavine Andrej Bogoljupski bilježi se razvoj novih gradova, razvija se kultura. Po Andrejevoj naredbi sagrađena su Zlatna vrata u Vladimiru nalik na (наподобие) ona u Kijevu dok su gradski trgovi popločani kamenom. Grad Vladimir je jedan od najljepših spomenika ruske kulture 12. stoljeća. Andrej Bogoljupski želio je postati veliki knez cijele ruske zemlje. Njegove težnje za širenjem teritorija dovele su do nezadovoljstva boljara u Vladimirskoj kneževini. Boljarska urota predvođena Kučkovičima (potomcima boljara Kučke kojeg je svojevremeno kaznio Jurij Dolgorukij) spremnim za osvetu dokrajčila je Andreja. Nakon njegove smrti, s obzirom da nije imao izravnih nasljednika (dvojica sinova su mu umrli, a treći, Georgij, bio je muž gruzinske princeze Tamare), vlast preuzima njegov mlađi brat Vsevolod. Tako je spriječio urotnike da preuzmu vlast i strogo ih kaznio.Veliki knez Vsevolod ojačao je Vladimirsku kneževinu koja je postala najveća feudalna država u Evropi. S obzirom da je imao mnogo djece, dobio je nadimak „Veliko Gnijezdo“ - Всеволод Большое Гнездо. Nakon njegove smrti 1212. g. Vladimirska kneževina raspala se na niz manjih feudalnih kneževina.

GOSPODIN VELIKI NOVGOROD - ГОСПОДИН ВЕЛИКИЙ НОВГОРОД

Pokraj jezera Ilmenj nalazi se drevni grad Novgorod. U 12. st. bio je jedan od najvećih evropskih gradova. To je glavni grad velike feudalne republike. Razgraničava grad na dva dijela: zapadni dio ili Sofijska strana (po Crkvi Sv. Sofije, tu žive boljari) te istočni dio ili Trgovačka strana (vrvi trgovačkim radnjama). Oba dijela povezana su drvenim mostom. Najviši organ vlasti u gradu je VIJEĆE (вече). To je svojevrsna narodna skupština. Glavni i odgovorni u vijeću zvao se тысяцкий. Na vijećima se živo diskutiralo, uz povike, nekad i svađe, rješavala su se sva pitanja od važnosti za grad, stanovnike i svakodnevni život u gradu.

Na Novgorodskom vijeću 1136. g. donesena je odluka o osamostaljenju, tj. otcijepljenju od Kijeva.Te godine Novgorod prestaje biti kneževina, knez je prognan iz grada i Novgorod je proglašen republikom.

Novgorodska ikonografija bila je specifična po karakteristikama strogo, ozbiljno lice, blijede boje, nikako jarke. Rukotvorine novgorodskih obrtnika od metala i drveta bile su naširoko poznate i cijenjene, ulice su bile popločane drvom. Većina puka bila je pismena. U Novgorodu je već u to doba postojao gradski vodovod (водопровод) sa pitkom vodom.

U tom je gradu pronađeno na stotine zapisa na brezovoj kori (берестяные грамоты). To su pisma i dokumenti napisani pomoću metalnih ili koštanih štapića kojima su se urezivala slova na brezovoj kori (берёзовая кора). Do danas je pronađeno više od 700 takvih zapisa (в Новгороде, Пскове, Москве, Смоленске, итд.). Također se njegovalo i usmeno stvaralaštvo, najpoznatija je biljina o Sadku.

Galicko-Volinski ljetopis spoj je dvaju ljetopisa, Galickog i Volinskog, a opisuje događaje tijekom 13. stoljeća.

SPJEV O RATNOM POHODU IGOREVU (Слово о полку Игореве) Tijekom 12. st., posebno u drugoj polovini, južne ruske kneževine bore se protiv Polovaca čiji kanovi koriste unutarnju oslabljenost države i kneževina izazvanu međusobnim borbama knezova i kneževina. Tada je knez Igor vladao u Novgorodsko-Sjevernoj kneževini. Pošto su ga Polovci zarobili, on bježi i taj događaj iz 1186. g. podrobno je opisan u djelu Spjev o ratnom pohodu Igorevu. Smatra se da je djelo nastalo 1187. g. iako se to ne može s točnošću utvrditi. Djelo je to anonimnog ruskog pjesnika s kraja 12. st. koje se odlikuje originalnošću i kvalitetom, a po čijim je motivima istaknuti kompozitor Borodin (19. st.) napisao operu „Knez Igor“, remek djelo ruske i svjetske operne baštine.

Tekst je veoma ritmiziran, autor se stalno obraća svojim čitateljima-slušateljima, brojni su epski opisi događaja, likovi su povijesne ličnosti, ali osim epskih, ima i dosta lirskih pasaža, od kojih su najpoznatiji plačevi. Djelo sadrži oko 5 takvih plačeva: Jaroslavnin plač, plač žena ruskih ratnika koji su pali u borbi, plač Rostislavove majke, plač Kijeva i Černigova. Lirski intonirana, osim plačeva je i „zlatna besjeda“ kneza Svajtoslava. Puškin je ovo djelo žanrovski odredio kao pjesmu, upravo zbog mnogobrojnih lirskih elemenata, obilja pjesničkih figura i tropa, kojeje autor preuzeo iz folklora, iz usmenog narodnog stvaralaštva, ali ih je doradio i dao im svoj umjetnički pečat. Tekst je otkriven tek u 18. stoljeću i preveden na

suvremeni ruski jezik i druge svjetske jezike. Igorev pohod na Polovce nije dat u hronološkom slijedu, nije omeđen vremenskim odrednicama, već autor isprepliće epske dijelove ovog, za cijelu Rusiju, značajnog povijesnog događaja sa lirskim opisima sudbine pojedinih ratnika, kao i sa vlastitim promišljanjima o sudbini i budućnosti

Tekst sadrži velik broj turcizama i prošlih glagolskih vremena čija je upotreba vremenom nestala pa se tako danas ne susreću u savremenom ruskom jeziku. Priroda je data kao pozadina, a susrećemo mnoge elemente slavenske paganske tradicije.

KNJIŽEVNI ŽANROVI u 11. i 12. st. 1.Svečane propovijedi ili homilije 2.Hagiografije, hagiografska djela (životopis sveca) ili žitije, npr. postoji čak 170 prijepisa veoma popularne hagiografije Сказание о Борисе и Глебе – Skazanije o Borisu i Glebu 3. Besjede Древнейший сохранившийся памятник иконописи – икона «Владимирской богоматери» - najstarija ikona „Vladimirska bogorodica“ koja je iz Vizantije donesena u grad Vladimir.

PERIOD FEUDALNE RASCJEPKANOSTI I TATARSKOG JARMA

13, 14. I POČETAK 15. STOLJEĆA

POBJEDE ALEKSANDRA NEVSKOG

Krajem 13. st. ruske feudalne kneževine dostigle su najviši stupanj ekonomskog i kulturnog razvoja. U 13. st. najvažniji događaj svakako je najezda Tatara, mongolsko-tatarska osvajanja i prodori čemu je pogodovalo unutarnje političko stanje feudalne rascjepkanosti, decentralizacije i lokalne centralizacije vlasti, stalni unutarnji nemiri i međusobne borbe knezova (te su borbe doprinijele i slabljenju vlasti velikog kijevskog kneza).

1238. počinje монголско-татарское нашествие (najezda) на Русь. Tatari su opkolili Vladimir, stanovnici su zarobljeni i odvedeni ili ubijeni. Tatari na čelu sa Batijem pustoše bez milosti cijelu Vladimirsku kneževinu. Sad su pokidane trgovačke veze sa južnom Evropom.

Tatari će vladati 240 godina, od 1238. sve do 1480.g. Tatarska država Zlatna Horda prouzročila je Rusima mnogo nevolje i uvela ih u dug, mračan period patnje, nezadovoljstva i iscrpljujeće potlačenosti. U tom periodu uništeno je skoro 50 većih gradskih centara u cijeloj državi. Feudalne svađe i razdori su olakotna okolnost za tatarsku pobjedu. U prilično agresivnim tatarskim napadima stradala je većina zanatlija, tako da oni nisu imali prilike prenijeti znanje i vještine na svoje sinove pa su u rezultatu i mnogi zanati nestali. Najviše je nastarado jug, a Novgorod se diplomatski obranio kupujući svoju slobodu i mir novcem i darovima.

1238. - 1480.g. монголско-татарское иго (tatarski jaram, vrijeme tatarske vladavine u Rusiji)

1240. Bitka na Nevi Švedska flota došla je brzo i neprimjetno do ušća Neve, švedski feudalci željeli su osvojiti grad republiku Novgorod. U to vrijeme u Novgorodu jue stolovao osamanestogodišnji knez Aleksandar. Odlučno je stupio u odbranu i uništio švedsku vojsku. За победу на Неве народ прозвал Александра Невским. Zbog pobjede na Nevi narod je Aleksandra prozvao Nevski, a pod tim imenom ostaje poznat i do dan danas.

Aleksandrova pobjeda nad Šveđanima odigrala je značajnu prekretnicu u ruskoj povijesti uopće a Novgorod je tako sačuvao ne samo svoj teritorij i izlaz na more već i mogućnost slobodne trgovine i opstajanjeintenzivnih trgovačkih veza sa Zapadnom Evropom koja se odvijala preko Baltičkog mora.

ЛЕДОВОЕ ПОБОИЩЕ ili BITKA NA ČUDSKOM JEZERU (ЛЕДОВОЕ – odnosi se na zaleđenu površinu Čudskog jezera) ПОБОИЩЕ - BITKA, BOJ, BOJIŠTE, RATIŠTE

1242. g. Aleksandar Nevski izvojevao je još jednu značajnu pobjedu u bitci na Čudskom jezeru protiv njemačkih vitezova i Litvanaca. Početkom 13. st. njemački feudalci doprli su do Pribaltika i tamo organizirali viteški red (рыцарский орден) čija je glavna zadaća bila širenje katoličanstva. Prvo su osvojili predjele na kojima su živjeli Estonci i Letonci (эстонцы и латыши) a zatim su krenuli prema Novgorodu. Oni su kao i Tatari pustošili sela i krajeve Novgorodske republike, ali ih je Aleksandar Nevski uspio pobijediti.

U 14. st. polako započinje obnova krajeva razrušenih tatarskim napadima, a grade se i novi gradovi. Veći, značajniji centri su Moskva, Vladimir-Suzdalj i Tver. Moskva i Tver su glavni rivali i pretendenti za glavni grad, a oba se nalaze na strateški važnim pozicijama, na križanjima trgovačkih puteva.

U toj obnovi sudjeluju mnogi talijanski arhitekti i umjetnici, pozvani da pokažu svoje umijeće, donose svježa arhitektonska rješenja i grade novi centar Moskvu kao i ostale gradove. U Italiji to je već doba renesanse, эпоха Возрождения. Grade se i crkve ali ne velike, već skromnije, sa 1 kupolom, одноглавые.

14.st je doba kad se slikanje ikona reaktualizira i vraća na umjetničku scenu. Najvažniji predstavnici su Andrej Rubljov i Teofan Grk. Režiser Tarkovski je snimio film o životu i radu velikana pod nazivom Andrej Rubljov (Андрей Рублёв). Najpoznatija djela Rubljova su Sv.Trojstvo (Троица), njegovo remek-djelo i ikona Krist Spasitelj. Феофан Грек - autor Donske Bogorodice, ikone koja je po predanju povezana s Dmitrijem Donskim.

IVAN KALITA

Moskva je smještena u Vladimirsko-Suzdaljskoj kneževini, okružena Novgorodom i Pskovom te Smoljenskom kneževinom pa je tako dobro utvrđena, prostirala se na uzvisini i zaštićena od napadača, ima dobar strateški položaj. Na raskrižju trgovačkih puteva je, po rijeci Moskvi (по Москве- реке) novgorodski trgovci putuju na istok prema Volgi i dalje. Trgovci sa sjeveru idu na jug, na Krim. Sve do sredine 13. st. Moskva će ostati u sastavu Vladimirsko-Suzdaljske kneževine, no 1263. g. se osamostalila. (1147.g. se prvi put spominje ime Moskva u

ljetopisu). Tad u Moskvi vlada unuk Aleksandra Nevskog, Ivan koji će biti prozvan Калита (сума, торба, мешок, кошелёк) zato što je bio štedljiv. Bio je sposoban vladar i vizionar u političkim pitanjima. Bio je dovoljno lukav da nadmudri Tatare koji su iscrpljivali stanovništvo ubiranjem visokih danaka te barbarski pustošili sela i gradove. Buneći se protiv plaćanja danaka, stanovništvo je u različitim dijelovima države često organiziralo ustanke pa su, kad je bilo moguće, proganjali poreznike ostavljajući ih praznih ruku.

poreznik – сборщик дани, подати,

дань, подать – danak, porez

Kad je jedan od tih ustanak izbio u Tveru, Ivan Kalita se ujedinio s Tatarima te im pomogao da uguše tverski ustanak čime je uništio najjačeg i najozbiljnijeg konkurenta. Tver i Moskva su se nadmetali za ulogu glavnog grada. Uvrstivši vodeći položaj Moskve kao glavnog grada velike države, sad je Ivan Kalita sklopio s kanom dogovor da će mu on kao moskovski knez ubirati i plaćati danak, tako da kan ne mora slati svoje izaslanike poreznike. Međutim je Ivan ostavljao velik dio danka za sebe pa se u kratkom roku veoma obogatio. Ivan Kalita koristi Crkvu za jačanje države. On je sagradio za mitropolita Petra, koji je živio i djelovao u Vladimiru, Успенский собор (Uspenska crkva) u Moskvi i tako ga privolio da crkveni centar prebaci iz Vladimira u Moskvu.

Ivanovu diplomatsku i uspješnu vanjsku i unutarnju politiku nastavili su njegovi sinovi Семён Гордый и Иван Красный, a zatim i njegov unuk Dmitrij Donski. Napokon će se upravo Dmitrij Donski okrenuti protiv kana i suprotstaviti mu se. Tatari će biti pobijeđeni, a njihova dugogodišnja vlast napokon okončana. Istovremeno se odvija i proces ujedninjavanja tazjedinjenih kneževina koje shvaćaju važnost zajedničke borbe i ujedinjenosti kao jedinog načina za pobjedu nad Tatarima i oslobođenje.

DMITRIJ DONSKI, KULIKOVSKA BITKA Dmitrij Donski je često je zaključivao sporazume i dogovore sa susjednim kneževinama. Sakupio je veliku vojsku, odbio je platiti danak kanu i sukobio se s Tatarima na kulikovom polju. 1380. pobjeda na Kulikovom polju (Куликовская битва) na gornjem toku rijeke Don. U ovoj poznatoj bitci poginulo je 100. 000 ruskih ratnika, ali je ta bitka bila prva pobjeda nad Tatarima koja će Ruse dovesti do samostalnosti i oslobođenja od tatarskog jarma 1480. g. Od 1360. do 1380. promijenilo se čak 14 vladara, upravitelja Zlatne Horde što je pogodovalo ruskoj pobjedi nad Tatarima, koji su očito iznutra bili oslabljeni. Nakon ove pobjede na Kulikovskom polju bude se nacionalni osjećaji kod Rusa, počinju sve više vjerovati u mogućnost oslobođenja Tatara, maštaju o konačnom oslobođenju. Istovremeno polako slabi i ugled Vizantije i vizantijske crkve koaj se morala udružiti sa Rimom u nadi da će joj to savezništvo pružiti pomoć katoličkih zemalja Zapada pred turskom navalom. Mežutim su Turci ipak osvojili Carigrad, srozao se ugled Vizantije pa jača moć i pozicija Rusije. Tada se u takvim okolnostima rađa poznata teorija o Moskovskoj Rusiji kao nasljednici Vizantije. Prvo carstvo je bilo Rim, zatim Vizantija, a sada bi tu ulogu vodeću morala preuzeti Rusija, tj. Moskva. Tako je nastala poznata teza Moskva kao treći Rim. U svojoj osnovi to je crkvena ideja koja se proširila na račun ideje o samodžavnosti i veličini nove ruske države. Istaknuta je povijesna i svjetska uloga. Međutim, moskovski knezovi ne

pretendiraju na osvajanje tuđih zemalja, na znatno širenje teritorija niti imaju aspiracije postati imperatori „trećeg Rima“, On primarno žele ujediniti sve ruske zemlje i ojačati centraliziranu državu. Tako je Dmitrij Donski pripojio kneževini Moskvi gradove Vladimir, Tulu i Galič.

KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO U DOBA FEUDALNE RASCJEPKANOSTI I TATARSKOG JARMA U 13. i 14. st. književne teme nisu samo oblasne, lokalne, koje opisuju život u feudalnim razjedinjenim kneževinama već se odnose na sudbinu cijele ruske zemlje što je odraz političke decentralizacije i robovanja pod tatarskim jarmom. Dvije su književne tradicije, zemljopisno uvjetovane, najznačajnije – sjeverositočna i južnoruska književna tradicija. Najčešća tema cjelokupne srednjevjekovne ruske književnosti je odbrana Rusije od vanjskih neprijatelja te nacionalno oslobođenje (oslobođenje od tatarskog jarma) i želja za osamostaljenjem i nezavisnošću. Najprije Pečenezi i Polovci, a u 13., 14. i početkom 15. st. vanjski napadači su Tatari, Šveđani, njemački vitezovi i Litvanci. ŽANROVI Žitija Pripovijetke Besjede ili slova Pripovijetke mogu biti povijesne ili ratničke i obično su dio ljetopisa. Dvije najstarije pripovijetke na polularnu temu tatarske najezde i pustošenja i o robovanju pod Tatarima su: Pripovijetka o bitci na rijeci Kalki (Повесть о Калкском побоище) koja opisuje stvarni povijensi događaj, akteri su povijesne ličnosti, ali je u pripovijedanje uvedena i priča osudbini pojedinca zahvaćenog ratnim vihorom što je predstavljeno kroz jednu ljubavnu priču.  

1. Pripovijetka o Batijevom dolasku u Rjazan (Повесть о приходе Батыя на Рязань) govori o padu i rušenju grada Rjazana i dio je lokalnog rjazanskog ljetopisnog zbornika (svoda). Ova pripovijetka objedinjuje nekoliko priča, djela usmene narodne književnosti vezane za tužnu propast Rjazana, povijesne narodne pjesme i legende o ovom događaju. Prva od nekoliko priča je predanje o čudotvornoj grčkoj ikoni Nikole Zarajskog Čudotvorca koja pomaže skoro u svakoj prilici. Druga priča, koja je poznatija, je Pripovijetka o tome kako je Batij razorio Rjazan. To je jedno od najznačajnijih djela stare ruske književnosti i najvrjednija ruska ratnička pripovijetka iz 13. stoljeća. Tatarskij kan Batij ili Batu-kan prikazan je tu kao okorjeli protivnik kršćanstva koji je napao Rusiju da bi iskorijenio kršćansku vjeru.

Slovo o propasti ruske zemlje je spomenik ruske književnosti iz 13. stoljeća nastao u sjeveroistočnoj Rusiji. To je kratko djelo od svega 45 redova u kojem se govori o bogatstvu Rusije, sa divljenjem i ponosom nabrajaju se materijalna dobra i ljepote kojima je do tatarskog napada obilovala Rusija. Pominju se mnaoga plemena i narodi koji naseljavaju taj nepregledan bogat prostor Ruske države. Veličaju se ruski knezovi, boljari i velikaši koji vladaju tim ogromnim prostranstvima, a posebno se ističe Valdimir Monomah, ističu se njegove vrline i kvalitete koje i trebaju krasiti jednog vladara. Sve je prikazano hiperbolom u stilu i duhu srednjevjekovne književne etikecije. Monomahovim imenom Polovci su plašili

svoju djecu u kolijevci, na pomen njegovog imena susjedi su drhtali i bili sretniji što su udaljeniji od ruskih granica. Upravo u epizodi o Vladimiru Monomahu nailazimo na pojavu čestu u ruskoj srednjevjekovnoj književnosti – anahronizam.

Žitije Aleksandra Nevskog nastalo je krajem 13. i početkom 14. stoljeća, to je spomenik vladimirsko-suzdaljske književnosti, koja nastavlja kijevsku ili južnorusku književnu tradiciju. Autor nam je nepoznat, kao što je to čest slučaj i sa ostaluim srednjevjekovnim djelima, ali je on vjerovatno bio član Aleksandrove družine. To je svjetovna ratnička pripovijetka koja je doživjela temeljnu preradu i postala žitije. S obzirom da je žitije žanr crkvene književnosti, Aleksandar je ovdje prikazan prije svega kao svetac. Tako se u djelu može osjetiti prisustvo prvog i drugog , naknadnog autora. Prvi autor, koji je pisao djelo svjetovnog karakter očito je bio obrazovan, načitan, on je bio svjetovno, ne crkveno lice, pretpostavlja se da je bio knežev ratnik. Ali je ovo djelo crkveno i po specifičnom autorovom pristupu pisanju djela, koji je bio uobičajen u to doba. Autor se predstavlja kao grešan i nedostojan što je ustaljeni pripovijedni šablon žitija kao i priča o Aleksandrovom rođenju, zatim epizode o raznim čudesima. Čak se na kraju djel agovori o tome kako je Aleksandar postao monah, živio aketski, skromno, po strogim pravilima te da je čak činio i razna čudesa. U tim dijelovima prisutan je taj drugi, naknadni, duhovni autor, vjerovatno crkvenjak. Da bi se naglasio crkveni karakter djela isitče se pobožnost i svetost kneza Aleksandra. On se kao vojskovođa uzda u pomoć svoje družine i ratnika, oslanja se na vlastitu i njihovu vojnu snagu i sposobnosti, ali se ovdje naglašava kako se Aleksandar kao pobožan čovjek psebno uzda u božju pomoć a naročito u pomoć Borisa i Gljeba. Kanonizirani kao nacionalni ruski sveci, bili su omiljeni među narodom i njihov kult je posebno njegovan u Rusiji. Zaista je, kako se tvrdi u žitiju, Bog pomogao Aleksandru u svim presudnim trenucima. Prije Nevske bitke protiv Šveđana 1240.g. knez je imao „viđenje“ koje mu je Bog poslao, naime, podigla se na moru velika bura i prikazao mu se brod na kom su mu u pomoć plovili Boris i Gleb.1242. g. u bitci na Čudskom jezeru protiv njemačkih vitezova i Litvanaca, u zraku Aleksandru se navodno prikazao lebdeći božji puk koji mu je pritekao u pomoć.

Besjede Serapiona Vladimirskog

Serapion Vladimirski bio je arhimandrit Kijevo-Pečerskog manastira i vladimirski episkop. To je razumna, trezvena autorova riječ protiv zaostalosti i zatucanosti neobrazovanog naroda. Autor izražava misao da us sve nevolje koje su pogodile zemlju ustvari božji gnjev i kazna za teške grijehe i poroke stanovnika (inače ustaljen aformula, još iz Starog zavjeta). Najpoznatija je 3. Serapionova besjeda koja je najemotivnija u kojoj se osjeća autorov patriotizam. On u svom govorničkom zanosu (patosu) govori o svojoj tuzi zbog trenutnog stanja u državi.

Većina književnih spomenika (djela) u 13. st. razrađuje spomenutu, relativno novu, narodno-oslobodilačku temu. Tako su Serapionove besjede, cijenjene i popularne u svom vremenu, rano ušle u sastav poznatih ruskih zbornika npr. Zlatni lanac, Zlatoust, Smaragd.

NASTANAK RUSKE CENTRALIZIRANE DRŽAVE Kraj 14, 15. i početak 16. st. Krajem 15.st. nastajale su diljem Zapadne Evrope centralizirane države – Engleska, Francuska, Španjolska. U 14. i 15. st. polako se prevladavaju problemi vezani za stanje uzrokovano uređenjem feudalne rascjepkanosti i polako se formira jedinstvena centralizirana država. Shvativši da će jedino ujedinjenjem razjedinjenih, rascjepkanih feudalnih kneževina moći pobijediti Tatare na vlasti, Rusi su u 14. st. započeli proces ujedinjavanja koji će biti okončan početkom 16. st. kada nastaje jedinstvena ruska, centralizirana moskovska država. Stalnom širenju i jačanju Moskve pogoduje snalažljivost i sposobnost moskovskih knezova. Još početkom 14. st. Moskva je priznata kao općeruski crkveni centar. Crkva podržava Moskvu koja joj može svojim bogatstvom, ugledom i moći pomoći daljem jačanju i razvoju i zaštiti crkvene velikodostojnike i njihove interese. Za vladavine kneza Ivana III. Rusija je definitivno postala slobodna i ujedinjena država. Od kraja 15.st. moskovski veliki knez postaje jedini samodržavni vladar, gospodar cijele Rusije (всея России) i on je nositelj principa samodržavnosti. Tako je Ivan III. postao gospodar cijele Rusije, a od tada se i Ruska država počinje nazivati Rusija. Tad se pozivaju arhitekti iz Italije, puno se gradi. Proces ujedinjavanja započet još u 14. st. sporo se odvijao tijekom cijelog 15. st. a potpomognut je Ivanovom pobjedom na rijeci Ugri 1480. g.

KNJIŽEVNOST U PERIODU STVARANJA RUSKE CENTRALIZIRANE DRŽAVE

I dalje postoje oblasne književnosti ali će one polako težiti prema moskovskoj književnosti , koja će napokon u 16. st. postati općeruska. Ona kao takva ima vodeću ulogu a to je odraz političkog procesa jer se sve zemlje ujedinjuju oko Moskve. Osnova sadržaja književnih spomenika su aktuelni i događaji iz nedavne prošlosti kao najvažniji događaji iz života Rusije. Tako je npr. žitije kao crkveni žanr doživjelo brojne prepravke jer je u svom sadržaj smjestilo ideje o veličini i samodržavnosti Moskve kao i druge političke i svjetovne teme. Moskovska hagiografska knjževnost stavila je tako na drugi plan svoje pisanje biografija ruskih svetaca i potčinila ih ciljevima propagande i proslavljanja moskovske državnosti. Tada nastaje i novi stil pripovijedanja „pletenija sloves“ koji je svečan i kitnjast. Žanr stare ljetopisne pripovijetke polako se proširio skoro do povijesnog romana preuzimajući mnoštvo novih elemenata.

Ljetopisna pripovijetka tako se u nauci uslovno naziva prva povijesna pripovijetka iz ciklusa spomenika o kulikovskoj bitci koja je ušla u mnoge ljetopise. To je najstarija povijesna pripovijetka koja obrađuje popularnu i čestu temu pobjede nad Mamajem. Ona prati tradiciju ratničkih pripovijedaka o velikom sukobu iza Dona i opisuje težak poraz „bezbožnog“ Mamaja i slavnu pobjedu velikog kneza Dmitrija Donskog (taj je nadimak dobio upravo nakon ove pobjede) i oknezovim velikim zaslugama za ovu krucijalnu pobjedu nad Tatarima. Knez se junački „tukao s Hordom“ zajedno sa svojim bratom Vladimirom Serpuhovskim i drugim ruskim knezovima i vojvodama. Spomenuti su i izdajnici među kršćanima koji su prešli na Mamajevu stranu, npr. litavski knez Jagailo i rjazanski knez Oleg Ivanovič, „đavolov savjetnik“ kojem će sam bog suditi za tu izdaju.

Zadonščina je drugo pripovijedačko djelo napisano u spomen velike bitke na Kulikovom polju, što se vidi iz naslova: sve se odigralo u stepama iza gornjeg Dona. Nastala krajem 14. ili poč. 15. st. Autor nam je poznat, što je dragocjena i rijetka činjenica u staroruskoj književnosti. Rjazanski svećenik Sofonije ili Sofronije koji se uvelike oslanja na Slovo o Igorevom pohodu. U pjesničkom uvodu izražena je autorova zamisao i namjena djela: opjevati i proslaviti prvu veliku pobjedu nad Tatarima, njene organizatore, vojskovoće i ratnike. U osnovi svojoj ovo djelo se naslanja, uvelike imitira Slovo, djelo koje je uzor Sofoniju koji obnavlja i prikazuje u novom svjetlu mnoge likove, slike i mjesta iz Slova. Pojam „ruske zemlje“ je skoro potpuno izjednačen sa pojmom moskovske države, što je nov povijesni trenutak, a knez Dmitrij Donski okuplja oko sebe sve ruske knezove i on je na čelu cijele ruske zemlje.

Pripovijetka o bitci velikog kneza Dmitrija Ivanoviča ili Priča o Mamajevoj bitci je dugo vremena bila jako popularna, doživjela je velik broj redakcija i u brojnim prepisima sačuvala se do danas. To je treće u nizu djelo sa temom o ruskoj pobjedi na Kulikovom polju. Osjeća se utjecaj Zadonščine, a na pojedinim mjestima i Slova o Igorevom pohodu. Kao novine sreće se velik broj epizoda i detalja koji prikazuju duševne vrline i religioznost kneza Dmitrija Donskog, a ne samo njegove ratničke sposobnosti.

Slovo o životu i smrti velikog kneza Dmitrija Ivanoviča, cara ruskog je četvrti spomenik o kulikovskoj bitci. Razlikuje se od prethodnih po stilu i žanru jer nije obična povijesna pripovijetka već slovo koje je poseban žanr duhovne, sakralne, crkvene književnosti dosta blizak žitiju. To je pohvalno slovo čiji je stil uzvišen i kitnjast, što je karakteristično za tadašnju hagiografsku književnost.

Pripovijetka o padu Carigrada

Ostale oblasne književnosti : tverska, novgorodska, pskovska, muromsko-rjazanska književnost.

Tverska književnost U uslovima suparničke borbe koja se vodila između Moskve i Tvera, dva najžešča pretendenta za ulogu glavnog grada, u 14. 15. St. nastaje niz književnih djela sa tematikom lokalnog, „tverskog“ patriotizma sa ciljem da proslave i veličaju tverske knezove koj ibrane nezavisnost Tvera od sve moćnijih moskovskih knezova i njihovih stalnih centralizatorskih težnji. Najistaknutije djelo tverkse oblasne književnosti zasigurno je Putovanje preko tri mora (Хождение за три моря) autor Afanasija Nikitina, sposoban ruski trgovac. Autor na svom proputovanju, koje je više poslovne nego duhovne prirode, najviše govori o Indiji u kojoj je proveo dosta vremena. On detaljno opisuje njenu prirodu, klimatske uslove i način života stanovnika. To ga svrstava među prve putopisce u evropskim književnostima koji us u relanom, objektivnom svjetlu opisali Indiju koja je bila obavijena velom tajne, praćena najfantastičnijim predožbama i mitovima i predrasudama koje autor u svom djelu razotrkiva. Hoždenije je žanr crkvene književnosti i nastalo je u vezi sa hodočašćima crkvenih ličnosti i uglednih vjernika po tzv. „svetim mjestima“. Pskovska književnost nije odveć bogata po broju saačuvanih pisanih spomenika, a Pskov je na neki način novgorodska preiferija i kao takav u zavisnom je položaju u odnosu na

Novgorod. Najpoznatije djelo je Pripovijetka o padu Pskova 1510. g. (Повесть о псковском взятии в 1510 году) kad se Pskov konačno ujedinio s Moskvom.

Novgorod i Pskov, dva oblasna središta, samostalne feudalne gradovi-republike uporno brane i pokušavaju očuvati svoju nezavisnost od političke i kulturne centralizacije oko Moskve. Novgorodski ljetopisi razlikuju se od svih ostalih jer se u njima koristi živi, razgovorni jezik i dijalektizmi.

JAČANJE I ŠIRENJE RUSKE DRŽAVE Kraj 15, početak 16. stoljeća

Za vrijeme vladavine Ivana III Vasiljeviča, velikog moskovskog kneza (1462. – 1505. g.) napokon je zbačen tatarski jaram 1480. g. pobjedom na rijeci Ugri i završen proces konačnog spajanja razjedinjenih ruskih oblasti u jedinstvenu državnu cjelinu. Ujedinjavanje ruskih zemalja, oblasti tj. rascjepkanih feudalnih kneževina povijesno je značajan momenat. Tada se vode i borbe sa Litvom i Poljskom za pripajanje nekih zapadnih oblasti te sa Turskom oko Krima. Tada se bilježi i proces ekonomskog jačanja zemlje, razvija se trgovačko-zanatlijski stalež koji se okuplja u gradovima (tzv. посад – trgovište, predgrađe). Zahvaljujući seljaštvu koji pridonosi materijalnom životu i napretku zemlje, položaj tog staleža je sve lošiji, sve su veće obaveze i davanja koje su dužni davati svojim godpodarima, plemićima zemljoposjednicima (поместное дворянство) koji čine najveći dio vladajuće klase u Moskovskoj Rusiji. To feudalno plemstvo, plemići zemljoposjednici tj. spahije (помещики, поместное дворянство) svoj uzor vidi u dvorjanskom, prestoničkom plemstvu. Zbog teških životnih uvjeta seljaci često organiziraju pobune, ali su one najčešće odmah krvavo i nasilno ugušene i srezane u samom korijenu. Već tada naziru se prvi oblici kmetstva, porobljavanje i eksploatiranje seljaka, njihov podčinjen i zavisan položaj koji će kulminirati strogim hijerarhijskim odnosima u sistemu feudalnog kmetstva.

CAR IVAN IV. GROZNI, PREVRATI I REFORME

1533. g. pred smrt Vasilij III. ostavlja oporučno prijestolje svom trogodišnjem sinu Ivanu. Nakon Vasilijeve smrti, s obzirom na maloljetnost vladara, počinje vladati njegova majka, knjeginja Jelena (Елена) zajedno sa svojom braćom, knezovima Glinskima (Глинские). Različite frakcije boljara pokušavaju preuzeti prijestolje. Tako i braća pokojnog kneza Vasilija III pokušavaju zavladati, ali su ih Glinski spriječili i onda provode jačanje političke centalne vlasti. 1538.g. umrla je iznenada kneginja Jelena, pričalo se (ходили слухи) se da je otrovana. Tada na vlast dolaze knezovi Šujski (Шуйские), protivnici centralizacije.

Ivan IV. Grozni je sin Vasilija III. i unuk Ivana III. Ivan IV. svojom je osobnošću i djelom uvelike obilježio 16. st. u Rusiji. Poznat je kao sposoban, ali okrutan i surov vladar zbog čega je dobio nadimak Grozni. Međunarodni ugled Rusije se povećao za vrijeme njegove vladavine, diplomatske i trgovačke veze sa Zapadnom Evropom su proširene, otvoreni su novi putevi prema Istoku i Zapadu. U Rusiju sad sve češće dolaze strani stručnjaci i već sredinom 16. st. u Moskvi je nastalo posebno predgrađe u kojem žive strani trgovci, zanatlije, vojnici.

To predgrađe se zvalo „немецкая слобода“, ali tu nisu živjeli samo Njemci, već pripadnici raznih naroda. Ime je izvedeno od ruske riječi немец jer je za Ruse dugo vremena Njemac bio pojam za svakog stranca. Vrijeme vladavine ovog prvog ruskog cara okarakterizirano je sukobima između novih ideja i starih tradicija. On je želio Rusiju preobraziti u samodržavnu monarhiju evropskog tipa. Zato je konstantno učvšćivao svoju samodržavnu vlast i surovo se obračunavao sa boljarima i potomcima feudalnih knezova (boljari-kneževići). On se čak udaljio i od svojih bliskih podanika, posebnih savjetnika. To je bio utjecajni krug suradnika koje je sam izabrao da mu budu savjetnici i saputnici u političkoj borbi jačanja samodržavne vlasti. Članovi tog odabranog kruga bili su najbolji i najsposobniji obrazovani i književno nadareni ljudi npr. pop Silvestar, koji je bio odgajatelj Ivana IV., zatim Aleksej Adašev, koji je bio carev ljubimac i bio je na čelu tog kruga, i mitropolit Makarije. Krug je poznat pod imenom „избранная рада“ i pomogao je caru 40-tih godina, kada je i nastao, da se obračuna sa boljarima koji su se bili osilili dok je on još bio maloljetan, ali Ivan će se poslije odreći i njih nezadovoljan njihovim radom, i zadojen skepsom koja se u njemu zarodila još od najmlađih dana.Kao dijete bio je svjedok stalnih nemira na dvoru jer su razlišite plemićke frakcije pokušavale preuzeti vlast i konstantno se nadmetale. Bio je okružen urotama, nikom nije vjerovao. On se 1547.g. Ivan se okrunio za cara! Tako je postao prvi ruski car. Mitropolit Makarije okrunio ga je zlatnom krunom u Uspenskoj crkvi u moskovskom Kremlju i naglasio božansko podrijetlo carske vlasti, slijedeći tradiciju Rima i Vizantije. Ivan je tad imao sedamnaest godina, a nakon krunidbe se vjenčao jer je po ruskom običaju muškarac nakon stupanja u brak postajao samostalan. Tad je preuzeo potpunu vlast. Iste godine izbio je veliki požar u Moskvi, 1700 ljudi je izgubilo živote, mnogo kuća, uglavnom drvenih, je izgorjelo. Pričalo se da su Glinski podmetnuli požar. Caru je „избранная рада“ pomogla u sprovođenju niza reformi. Izvršene su reforme u državnom aparatu, ruske oružane snage su ojačane i u tome je Ivan Grozni prethodnik Petra Velikog. Ali sad se car okrenuo protiv svog izabranog kruga i rastjerao ih te organizirao опричнину. Opričnik je bio član posebne careve garde. Članovi su bili plemići koji su mu bili odani i koji su mu vjerno služili. Zadali su konačan udarac boljarskim separatističkim aspiracijama i učvrstili centraliziranu, carsku vlast.Nosili su crnu odjeću, a metlu i glavu psa zadjevali bi za sedlo. Bešćutno su kažnjavali svaki neposluh i nepokoravanje caru. Javne kazne i smaknuća u Ivanovo doba bili su česta i uobičajena pojava. 1572. g. Ivan je ukinuo opričnike. Jaka vojska osigurala je vanjskopolitičke uspjehe i pobjede mladoj Moskovskoj državi: sredinom 16. st. uništeni su Kazansko (Казанское ханство) pa Astrahansko (Астраханское ханство) tatarsko carstvo, grad Astrahan (Астрахань) kao središte pomenutog tatarskog carstva osvojen je 1556. g.. Naknadno je car Ivan IV. Sa svojom brojnom vosjkom osvojio nepregledni Sibir koji je također bio u tatarskim rukama (Cибирское ханство) koje se prostiralo iza Urala, glavni grad bio je Kašlik, a značajan je i gradić Kučum. Za tu je pobjedu posebno zaslužan Jermak. Ермак Тимофеевич bio je ataman i bio je na čelu odreda slobodnih Kozaka вольные люди Tatari na čelu sa kanom Kučumom su se povukli dublje u stepu, a Jermak je osvojio prazan Kašlik Кашлык, glavni grad Sibirskog carstva. Međutim, Tatari ponovo napadaju Kozake, jedne kišne noći ubijaju većinu vojnika u snu, a Jermak se, pokušavajući se spasiti, bacio u rijeku Irtiš i utopio se. Ono što je ostalo od njegove vojske, malobrojni pripadnici vratili su se u Moskvu, ali je Jermakov ratni pohod na Sibir odigrao značajnu ulogu u širenju teritorija. Sad su se mnogi ruski vojnici, zanatlije i seljaci preselili u Sibir i osnovali gradove Tobolsk i Tjumen (Тобольск и

Тюмень). Jermak je postao pravi narodni junak i narod je njegovu tragičnu pogibiju opjevao u mnogim pjesmama, a posebno se ističu stihovi K. F. Riljejeva iz pjesme „Jermakova smrt“ (Смерть Ермака). Poznata je i slika V. Surikova „Jermakovo osvajanje Sibira“ (Покорение Сибири Ермаком).

Sve te značajne pobjede Ivanove vojske bile su i simbolično obilježenje u monumentalnim građevinama od kojih je najpoznatija Crkva Vasilija Blaženog (ili saborna crkva Vasilija Blaženog) tj. Cобор Василия Блаженного ili Покровский собор na Crvenom trgu u Moskvi, više monumentalnih arhitektonskih spomenika unutar moskovskog Kremlja. Brojne monumentalne građevine imaju za cilj potcrtati moć, snagu i veličinu nove Moskovske Rusije.

Фёдор Конь je podigao visoke utvrđene kamene zidove u Smoljensku i Moskvi.

Барма Постник, зодчий koji je izgradio Crkvu Vasilija Blaženog koja je dobila ime po Vasiliju koji se za vrijeme gradnje u crkvi sklanjao od zime. On je bio юродивый i pošto je umro u crkvi, nazvana je njegovim imenom po kojem je i poznatija.

KNJIŽEVNOST 16. STOLJEĆA

Njaznačajnija djela nastala u periodu stvaranja Moskovske Rusije (od kraja 14. do početka 16.st.)

Veliki mineji za čitanje (Великие Четьи Минеи) u dvanaest glomaznih knjiga prema broju mjeseci. To je zbirka djela ruske crkvene književnosti, i originalne i prijevodne, u kojoj se nastoje obuhvatiti sve „svete“ knjige koje su bile u rukopisnim preisima prisutne na ruskom tlu. Galvni organizator i redaktor je mitropolit Makarije, najzaslužniji za nastanak djela zavšrenog 1552. g. On je odgovoran i za nastanak povijesnog zbornika pod nazivom Stepena ili Stepenaja knjiga (Степенная книга) koja sadrži biografije ruskih knezova, od Vladimira Svjatoslaviča do Ivana Groznog, kojem pripada posljednja, sedamnaesta stepenica.

Stoglav je knjiga naredbi i odluka sa crkvenog sabora iz 1551. g. (tzv. „Stoglavi“ sabor čiji je rad bio fiksiran u dokumentu podijeljenom na sto glava). Obrađuje aktuelna pitanja iz suvremenog ruskog društvenog i crkvenog života.

Domostroj se bavi pitanjima porodice kao osnovne društvene strukture, pokušava do u detalje razraditi pravila čovjekovog ponašanja u svim životnim prilikama, želi propisati pravilno ponašanje, donekle je preskriptivnog karaktera, i nije imalo posebnu književnu namjenu. Tu se pokušavaju utvrditi jedinstvene, za svakog čovjeka, obavezne u osobnom i porodičnom životu. Po glavnoj ideji Domostroja, država, crkva i porodica usko su međusobno povezane i trebaju se uzajamno dopunjavati i skladno razvijati.

Otvaranje prve ruske štamparije, prve štampane knjige pojavile su se 50, 60-tih godina 16. st. Prva poznata štamparija (Печатный двор) bila je otvorena u Moskvi 1563. g. poslije desetogodišnjih priprema. Štampaju se uglavnom crkvene knjige, duhovno-poučne knjige za

čitanje, bukvari, priručnici za čitanje i pisanje, državni dokumenti, pravna djela, dok su se književna djela svjetovnog karakterai dalje i dalje širila u rukopisima što će biti slučaj i u Petrovo doba. Najzaslužniji za otvaranje štamparije svakako je Ivan Grozni, ali i njemu bliski krug obrazovanih ljudi i djelatnika. Car Ivan i sam je bio načitan, volio je književnost, čak se okušao u pisanju i stvorio svoj prepoznatljivi originalni književni stil.

Maksim Grk bio je jedan od najpopularnijih pisaca u svoje vrijeme, sa evropskim obrazovanjem, porijeklom Grk, imao je sjajan književni talenat i ostavio je mnogo kvalitetnih prijevoda i autorskih djela.

Poznata je i prepiska između Ivana Groznog i Andreja Kurbskog koja se odvijala sa prekidima i trajala jako dugo. Car brani svoja politiku i opredijeljenja. Kurbski je bio jedan od njegovih miljenika, najbližih i najpouzdanijih suradnika, koji je prebjegao u Litvu jer je kao glavni carev vojskovođa pretrpio mnog poraze pa mu je Ivan spremao kaznu. Njihova su pisma različito intonirana jer svaki slijedi stil i književnu tradiciju svog učitelja.

Ističe se i Pripovijetka o Kazanskom carstvu, posljednjem tatarskom uporištu.