1

KULTURNA DOBRA KAO NOSITELJI KULTURNIH I EKONOMSKIH

VRIJEDNOSTI

Iva Mrak 1

1 Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Radmile Matejčić 3, 51000 Rijeka, Hrvatska; E-

Mail: iva.mrak@gradri.uniri.hr

Sažetak:

Ekonomike i upravljanje kulturnim graditeljskim naslijeđem (baštinom) dio su ekonomika

kulture koje su razvijene na osnovi ekonomika okoliša, ali se razlikuju u nepostojanju

kompaktnog teorijskog modela kulturnog sektora (koje se sastoji od različitih disciplina kao

što su likovna umjetnosti, glazbena umjetnost, kazalište, književnosti, povijesti, povijesti

umjetnosti, arhitekture…). Kulturno graditeljsko naslijeđe zbog svojih je karakteristika dio

javne ekonomije i često meritorne naravi (toliko civilizacijski važno da država smatra da

mora biti dostupno građanima iako si oni sami, prema tržišnom principu, ne bi mogli

omogućiti pristup tim dobrima i uslugama, npr. obrazovanje), pa su u upravljanu kulturnim

naslijeđem izraženi problemi javnih dobara.

Kulturno graditeljsko naslijeđe dio je izgrađene strukture prostora, gdje se odvijaju

interakcije građevina i korisnika. Različita dinamika životnih ciklusa građevina i ljudskih

aktivnosti često dovodi do različitih konflikata te neadekvatnosti izgrađenog prostora

(funkcionalne, konstrukcijske, estetske, gospodarske…). Prilikom odlučivanja o mogućoj

transformaciji kulturne baštine (npr. o planiranju promijene namjene tijekom izrade

razvojnih planova i prostorno planske dokumentacije), potrebno je voditi računa o vanjskim

utjecajima koje baština ima na svoju okolinu, a posebno o kriterijima društvene održivosti.

Ključne riječi:

Kulturna graditeljska baština/naslijeđe; ekonomike kulture, vrijednosti, kulturni kapital,

životni ciklus;

1. Uvod

U razdoblju proširenja koncepta baštine i istovremenog smanjenja javnih resursa, sve

više pažnje poklanja se ekonomskom aspektu kulturnih dobara i aktivnosti, pa tako i baštine

(pokretne i nepokretne). Upravo zato se posljednih godina razvijaju ekonomike1 kulture koje

se bave svim kulturnim sferama (upravljanje muzejima, festivalima, arheološkim parkovima,

1 U članku se koristi pojam „ekonomika“ za znanstvenu disciplinu koja proučava ekonomsku sferu

ljudske djelatnosti, odnosno ekonomiju ili gospodarstvo.

2

graditeljskim naslijeđem..., ali i novim kulturnim i kreativnim industrijama). Polje

graditeljskog naslijeđa zauzima posebno mjesto u ekonomikama kulture. Kulturnu

graditeljsku baštinu ili naslijeđe obilježavaju kulturni aspekti, građevinska i arhitektonska

obilježja, prisustvo u prostoru i interakcija s ljudskim djelatnostima. Pri korištenju,

upravljanju ili odlukama o transformaciji graditeljskog naslijeđa, ne promatra se samo

umjetnički aspekt građevine, već se mora uzeti u obzir višedimenzionalnost karakteristika

naslijeđa, a posebno njen utjecaj na društvenu sferu. To posebno dolazi do izražaja pri izradi

prostornih planova i strategija razvoja, te odabira nove namjene za neko kulturno dobro,

čime se utječe na ekonomske aktivnosti, identitet stanovništva i na fizičke i kulturne

karakteristike samog dobra. Zato se pri ekonomikama i upravljanju baštinom, ne može

razmatrati samo jedan aspekt, npr. aspekt nekretnina, već se mora razmotriti niz obilježja

koja su karakteristična za pojmove kulture i vrijednosti.

Ekonomika graditeljskog naslijeđa dio je ekonomika kulture. Kao kulturno dobro,

graditeljsko naslijeđe ima obilježja javnog2 ili zajedničkog

3 dobra. Zbog toga je, pri

razumijevanju osnova ekonomika baštine, potrebno poznavati osnove javnih ekonomka.

Ekonomska disciplina značajna je i u definiranju vrijednosti baštine, a posebno je značajan

međusobni utjecaj ekonomske i kulturne vrijednosti.

Iako je kulturni aspekt najvažnije obilježje ekonomike baštine, graditeljsko naslijeđe

dio je i ekonomika nekretnina koje promatraju životni ciklus građevina.

Prostor u kojem se odvijaju ljudske aktivnosti sastoji se od kompleksnog sustava

prirodnog i izgrađenog prostora [1] koji se konstantno mijenjaju. Tijekom odabira i

planiranja transformacije prostora (urbanizacijom, promijenom funkcije postojeće zgrade,

izgradnjom nove zgrade na mjestu postojeće…) od posebne je važnosti omogućiti kontinuitet

aktivnosti i identiteta stanovništva [2]. Zbog toga, proces odluke u upravljanju prostorom,

mora voditi računa o društvenoj i kulturnoj održivosti promjene prostora te biti pomno

planiran, pri čemu je moguća upotreba pomoćnih alata za odlučivanje (decision-aid tools).

2. Ekonomike kulturnih dobara

Termin kultura ima dvostruko značenje, jedno koje potječe iz humanističkih znanosti

i promatra kulturu kao intelektualni i umjetnički razvoj, a drugo, koje potječe iz društvenih

znanosti, i promatra kulturu kao kvalitetu i način života [3]. Društvena klima i etička

2 Javna dobra karakteriziraju neiscrpnost (non-rivalry, gdje korištenje od strane jednog korisnika ne

isključuje druge korisnike) i neisključivost (non-excludability, gdje nije moguće efikasno isključiti

korištenje pojedinom korisniku). 3 Zajednička dobra karakteriziraju iscrpnost (rivalry, gdje korištenje od strane jednog korisnika

isključuje druge korisnike ili umanjuje njihovu korist) i neisključivost (non-excludability, gdje nije

moguće efikasno isključiti korištenje pojedinom korisniku), odnosno radi se o dobrima koje dijeli

jedna grupa ljudi.

3

uvjerenja imaju utjecaj na ekonomske strukture te se ekonomski sustav ne može promatrati

odvojeno od društvene sredine u kojoj se nalazi.

Suvremeni društveni trendovi poput produljenog životnog vijeka, višeg obrazovanja,

postmodernističkog i individualističkog stila života, povećali su korištenje kulturnog

naslijeđa.

Kultura utječe na prostor na više načina [4]:

- stvaranjem novih mogućnosti (kroz korištenje znanja za proizvodnju većeg dohotka i

kulturne razine);

- djelujući kao katalizator lokalnog razvoja;

- očuvanjem i ostvarivanjem prihoda od kulturne baštine kroz urbanu obnovu i

turizam;

- jačanjem društvenog kapitala (kroz aktivnosti koje pomažu razviti sposobnosti,

samopoštovanje, poštovanje, suživot i dijeljenje razvoja);

- diversifikacijom strategija ljudskog razvoja i izgradnjom znanja kroz aktivnosti

srodnih kultura;

- kulturnim obrazovanjem i aktivnostima namijenjenima poboljšanju društvene

kohezije;

- kulturnim turizmom (osigurava brzi ekonomski povrat i temelj za daljnje razvojne

projekte);

- razvojem vještina (kroz laboratorijske škole, stjecanje vještina, međusektorsku

suradnju, inovacije kroz stvaranje muzeja-laboratorija i arhiva-laboratorija za

istraživanje i razvoj intelektualnih proizvoda);

- društvenim razvojem za mlade, nezaposlene, male poduzetnike, obrazovanjem

(sudjelovanje i komunikacija zajednice, socijalna uključenost i cjeloživotno učenje);

- image-om područja (formiranjem kulturnih četvrti, galerija, arhiva, audiovizualnom

proizvodnjom, mrežom muzeja, pristupom usmjerenim stanovnicima i

posjetiteljima);

- poticanjem javno-privatnog partnerstva, i obrazovanjem.

Zbog izuzetnog utjecaja kulturnih dobara i aktivnosti na život stanovništva, Maurizio

Carta definira termin „kulturna armatura prostora“ (l’armatura culturale del territorio) pri

kojem smatra da su kulturna dobra koje se nalaze u nekom prostoru njegova osnovna

poveznica koja određuje identitet tog prostora čak i kad nije odmah jasno uočljiva, već čini

„nevidljivo pismo“, odnosno palimpsest koji ostaje čitljiv i nakon što se izvrše određene

transformacije prostora [5].

4

Iako je zaštita i restauracija kulturnih dobara, vrlo stara disciplina4, suvremeniji

pristup (očuvanje, prezentacija dobara javnosti, odlučivanje struke o vrijednosti umjetnine,

uloga kulture u formiranju nacionalnog identiteta...) se razvija nakon francuske revolucije, a

posebno od doba Napoleona. Tada se stvaraju velike umjetničke kolekcije u državnom

vlasništvu, formiraju se administrativni aparati, a uloga javne uprave u osiguranju resursa za

zaštitu dobara postaje izuzetno značajna.

Takav klasični pristup temelji se na odluci stručnjaka konzervatora o vrijednosti

kulturnog dobra, a snažna država osigurava sredstva za zaštitu spomenika izuzetne

vrijednosti. Širenjem definicije kulturnih dobara i kulturne baštine, stvara se sve veća

potreba za resursima, a društveni razvoj, npr. uključivanje manjina u odlučivanje tijekom 70-

ih (posebno u Sjedinjenim Američkim Državama) i sve brža promjena u okolišu, dovode do

svijesti o kriterijima društvene i kulturne održivosti. [7]

Tijekom ovog razdoblja razvijaju se znanstveni pristupi upravljanju kulturom

(dobrima i aktivnostima) i kulturnom baštinom (za razliku od prijašnjeg, gotovo isključivo

znanstveno-tehničkog pristupa) koji se očituju i u međunarodnim dokumentima (kao npr.

UNESCO-ove5 konvencije ili ICOMOS-ove

6 povelje). Definiraju se pojmovi prirodne i

kulturne baštine, osnovne kategorije i vrijednosti. Osim dokumenata o postupanju s

baštinom, definiraju se i postupanja s autorskim pravima, razvoj kreativne industrije,

informacija i slično.

Ovom velikom međunarodnom aktivnošću koju prate nacionalne politike i

istraživanja (npr. Antolović Jadran, Marasović Tomislav i Marasović Jerko…) sve više se

dolazi do zaključka da se polje kulture i baštine ne može promatrati odvojeno od ostalih

polja – karakteristika prostora i planiranja, ekonomskih tokova i upravljanja, društvenog

razvoja i odabira namjene… Zbog izuzetne kompleksnosti prostornih sustava i velikih

utjecaja promjena prostora na ljudski život (identitet, uključenost u društveni život,

ekonomske aktivnosti i standard života…) javlja se potreba za logičnim i racionalnim

sustavom upravljanja prostorom i prostornim transformacijama te instrumentima koji će

pomoći u predviđanju i kontroli mogućih rezultata i utjecaja politika i planova. Zbog toga se

u prostornom planiranju, a na temelju operacijskih istraživanja i metoda odlučivanja u

velikim kompanijama [8], razvijaju modeli predviđanja i vrednovanja rezultata (utjecaja)

transformacija prostora i velikih projekata.

4 Poznato je da su i faraoni obnavljali graditeljsku baštinu (kao u slučaju sanacije monumentalnog

kipa Ramsesa II u Velikom hramu u Abu-Simbelu), a stara Grčka i Rim ostavljaju brojne zapise o

značenju graditeljskog nasljeđa, kao i neke poznate radove, npr. obnova Pantheona u Rimu prema

narudžbi cara Hadrijana u 2. stoljeću. Iako se i kroz srednji vijek baština, npr. Rima koristi u nove

svrhe (a kod nas se npr. materijal rimskog grada Fulfinuma koristi za izgradnju drugih objekata),

interes za baštinu i njeno očuvanje javlja se ponovo tek s Petrarcom, Giottom i Brunelleschijem, u

14.stoljeću da bi se aktivnosti restauracije počele u snažno razvijati od 15.stoljeća. [6] 5 Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu.

6 Međunarodno vijeće za spomenike i spomeničke cjeline.

5

Iako struke uključene u konzervaciju i prostorno planiranje promiču koncept

integralnog pristupa baštini već od polovice 20. stoljeća (pa se promiču ideje integralnih

planova, buffer zona, ambijentalne zaštite, zaštite vizura…), u stvarnosti zaštita baštine se i

dalje često vrši „točkasto“ zbog otežane povezanosti korištenja baštine (posebno registriranih

ili posebnih kategorija kao arheološka nalazišta) i gospodarskih aktivnosti.

Ovom problematikom bave se razni autori, kao što je npr. David Throsby, čija je

knjiga Economics and Culture, obijavljena 2001. [9], godine izazvala revoluciju u pristupu

upravljanju kulturnim dobrima i aktivnostima, utjecala na definiciju discipline ekonomika

kulture te otvorila čitav niz novih tema i istraživanja.

Ekonomike kulture, kao novija disciplina koja se bavi proučavanjem kulturnih

dobara i aktivnosti, razvijene su na osnovi ekonomika okoliša, ali razlikuju se od ekonomika

okoliša prvenstveno u nedostatku kompaktnog teorijskog modela kulturnih sektora. Za

razliku od ekologije, kulturni sektor sastoji se od niza vrlo različitih kulturnih polja: od

povijesti, filozofije, književnosti, likovne umjetnosti i glazbene umjetnosti, lirike, dizajna,

arhitekture, filma, povijesti umjetnosti, arhivske djelatnosti… pa do kulturnih i kreativnih

industrija kao što su muzeji, galerije, kazališta, glazbena industrija, videoigre, kulturni

turizam… Unutar kulturnog sektora i kulturne proizvodnje, mogu se prepoznati (Slika 1. a)

različite sfere. Prva unutrašnja sfera odnosi se na osnovne kulturne aktivnosti (likovna

umjetnosti, književnost, ples...) sadrži najveći dio čiste umjetnosti i manje je komercijalna.

Druga sfera se sastoji od kulturnih sektora i industrije (muzeji, kazališta, izdavaštvo...) koje

je više okrenuto tržištu, a u trećem vanjsom sektoru kulturne kreativne proizvodnje i

industrije primarno je ekonomsko obilježje, dok je kulturni aspekt zastupljen kao ideja i

samo dijelom dio proizvoda. Sfere kulturnih sektora međusobno se nadopunjuju, ali su često

i konkurencija (npr. muzej i zabavni park). Kulturni proizvod (Slika 1. b), da bi se mogao

nazvati takvim mora sadržavati određene karakteristike: imati izraženu kreativnu dimenziju,

simboličku dimenziju i definirano autorsko vlasništvo. Kulturni proizvodi, više od ostalih

proizvoda ovise o okolišu u kojem nastaju.

Kulturna proizvodnja može se promatrati i sa gledišta osnovne razlike dva pristupa

kulturi (Slika 2.). Ako se kultura promatra s aspekta humanističkih znanosti, kao umjetnost,

tada kulturna proizvodnja može biti u obliku inovacije postojećih umjetničkih oblika i

aktivnosti ili u obliku kulturnih industrija kao što su to kazalište, izdavaštvo, glazbena

industrija ili film. Ako se pak kultura promatra s aspekta društvenih znanosti, kao društveno

postignuće, veliki dio kulturnih proizvoda su oni proizvodi koji ovise o kontekstu, a možemo

razlikovati gradski i ruralni kontekst. Tako se u gradovima razvijaju kulturne i kreativne

industrije, moda i tehnologije, za koje se ne može uvijek odmah, izvana, znati da su vezani

uz određeni prostor, već se uz određeni prostor vežu tradicijom ili marketingom (npr.

Rimmel). Ruralni proizvodi se lakše identificiraju s kontekstom, ali ne moraju biti nužno

6

direktno vazani uz ruralnu proizvodnju (agroturizam, enogastronomija...), već mogu biti

vezani i na krajolik (rekreacija, odmor...).

Slika 1. (a) Ekonomska održivost kulture i kulturna održivost ekonomike, (b)

Karakteristike kulturnog proizvoda (na temelju [10])

Slika 2. Proizvodnja temeljena na kulturi

Za proizvodnju kulturnih dobara i usluga, potreban je kulturni kapital. Koncept

kulturnog kapitala razvijen je iz koncepata ekonomike okoliša kao što su prirodni kapital

(koji se sastoji od prirodnih obnovljivih i neobnovljivih resursa) i ekosustav (kao osnova za

održavanje kvalitete okoliša i biološke raznolikosti).

Kako, prema ekonomikama okoliša, u prirodi postoji protok okolišnih usluga koji se

temelji na prirodnom kapitalu, tako kulturni kapital stvara protok kulturnih usluga. Ove dvije

vrste kapitala moguće je samo djelomično zamijeniti drugim vrstama kapitala, ali nikada u

7

potpunosti. Ovo je glavni razlog potrebe očuvanja postojeće zalihe prirodnog i kulturnog

kapitala. Materijalni i nematerijalni kulturni kapitali zahtijevaju investicije i održavanje kako

bi se spriječilo pogoršanje njihovog stanja.

U slici 3 prikazan je odnos kulturne baštine i kulturnog kapitala. Materijalna i

nematerijalna kulturna baština je dio materijalnog i nematerijalnog kulturnog kapitala te

proizvodi određene ekonomske i kulturne proizvode i usluge, i to one vezane na proizvodnju

baštine te one vezane na proizvodnju novih kulturnih i ekonomskih proizvoda i usluga.

Proizvodnja baštine odnosi se na procese vezane uz baštinu, i to na dva načina:

proizvodnja baštine i aktivnosti kojima se valorizira baština (od fizičkih aktivnosti zaštite do

razvoja znanja i vještina koje se temelje na proučavanju baštine).

Slika 3. Ekonomski pogled na kulturnu baštinu

Pojam proizvodnje baštine temelji se na konceptu „društvene konstrukcije

stvarnosti“ („social construction of reality“) iz društvenih znanosti [11], prema kojem je

proces nastajanja kulturne baštine društveni proces temeljen na vrijednostima [7], u kojem

svaka generacija formira svoje značenje baštine, svojom intervencijom na baštini daje

vlastito značenje i time stvara novu baštinu koju prenosi sljedećoj generaciji. Baština nema

fiksno značenje u vremenu i prostoru te obzirom na različite društvene skupine, već se

baština stalno stvara i mijenja [12].

Proizvodnja novih ekonomskih i kulturnih proizvoda i usluga može obuhvaćati

proizvodnju osnovnih kulturnih industrija (kao npr. održavanje koncerata klasične glazbe,

postavljanje kazališne predstave ili izložbe u prostoru neke zaštićene zgrade, parka i slično

pa čak i kulturni turizam) ili pak proizvodnju kreativnih industrija (korištenje baštine u

snimanju serija, inspiracija u videoigrama i slično).

8

Osim ovih osnovnih tema, suvremena istraživanja ekonomika kulture bave se i

raznim drugim pitanjima kulture i gospodarstva koja dotiču sferu kulturne baštine: aspekt

utjecaja kulturnih fenomena u svakodnevnom životu, aspekt analize popularne kulture (sa

stajališta ekonomskih i društvenih odnosa), način na koje kultura i psihologija postaju objekti

ekonomije, te aspekt proizvodnje i potrošnje kulture analiziranih kao ekonomski procesi (kao

J. K. Galbraith, Baumol, Bowen ili Mossetto). Neke od glavnih tema su: istraživanja na

području vrijednosti, javnost kulturnih dobara, proces vrednovanja i valorizacije kao dva

odvojena pristupa pripisivanja vrijednosti7, sfere upravljanja, stvaranje dodane vrijednosti,

održivost i važnost ulaganja u baštinu, kulturu te ekonomika okoliša. [13]

3. Ekonomska istraživanja kao dio istraživanja o vrijednosti i složenoj društvenoj

vrijednosti

Suvremeni autori smatraju da društvena klima i etička uvjerenja imaju utjecaj na

ekonomske strukture, suprotno od klasičnih ekonomista koji vide ekonomsku disciplinu kao

odvojenu od utjecaja društvene okoline. Suvremeni ekonomski modeli temelje se na modelu

individualne korisnosti u kojem se individualne preferencije uzimaju kao dane, ali se iz

društvenih znanosti vidi da je vrijednost, pa tako i novčana vrijednost, društveni proizvod.[9]

Iz koncepta kulturne baštine kao kulturnog kapitala proizlazi da kulturno naslijeđe u

sebi sadrži kulturne i ekonomske vrijednosti [9] iz kojih se stvaraju kulturni i ekonomski

tokovi [14]. Ovaj pristup smatra kulturno naslijeđe dijelom proizvodne ekonomije, za razliku

od pristupa ekonomije prihoda koja kulturno naslijeđe promatra kao dio ekonomika

nekretnina. [15]

U ekonomikama kulture, ekonomska vrijednost razmatra se sa dva gledišta: strogo

ekonomskom analizom i kao dio povijesti ekonomske discipline. Ekonomska vrijednost

iskazuje se cijenom, no cijena ne odgovara u potpunosti ukupnoj vrijednosti dobra, što

primjećuje već i Adam Smith koji razlikuje uporabnu vrijednost i vrijednost razmjene

proizvoda koje ne moraju uvijek međusobno odgovarati.

Kulturna vrijednost, prema Throsbyu [91], je višedimenzionalno složena vrijednost i

sadrži: estetsku, duhovnu, društvenu, povijesnu, simboličku vrijednost i vrijednost

autentičnosti.

Kulturna vrijednost kulturne baštine često je usko povezana s umjetničkom

vrijednošću čije je osnovno obilježje "problematični" karakter - nedostatak svrhe čime

umjetničko djelo ne ulazi u ekonomske ili moralne kategorije, a čije upravljanje mora

uključivati ravnotežu između kategorija učinkovitosti, pravednosti i ljepote [16].

7 Vrednovanje ili procjena, ocijenivanje je postupak utvrđivanja vrijednosti nekog elementa putem

procesa dodijeljivanja ocjena, dok je valorizacija postupak dodavanja nove vrijednosti putem

izvršavanja neke aktivosti.

9

Određivanje društvene i kulturne vrijednosti zahtijeva načine vrednovanja koji se

razlikuju od uobičajenih ekonomskih procjena. Društvene i kulturne vrijednosti postoje u

svojoj biti i ne mogu biti u potpunosti predstavljene tržišnom cijenom.

Zbog toga neki autori kritiziraju metode novčanog vrednovanja (cijena putovanja ili

travel-cost method, spremnost na plaćanje ili willingness to pay, metoda hedonističkih cijena

ili hedonic prices…)8 kulturnog naslijeđa [4, 9, 16, 17]. Ekonomska vrijednost jača dojam

kulturne vrijednosti tako što je čini iskazivom, ali standardne ekonomske procjene kulturnih

dobara pokazuju nekoliko kritičnih točaka: društvene skupine nižih prihoda nisu u

mogućnosti iskazati svoje stavove putem novčanih procjena, isto vrijedi i za buduće

generacije9, a novčano se ne iskaze korektno niti vrijednost samog kulturnog dobra u

ekonomskom i kulturnom sustavu. Zbog toga se uključuju kvantitativni i kvalitativni

pokazatelji, oportunitetni troškovi10

, vanjski učinci (npr. pozitivni učinici umjetničke obrade

pročelja na prolaznike, dojam grada i identitet stanovnika...), privatni troškovi itd. [18]

Fusco Girard i Peter Nijkamp [19] iskazuju isto mišljenje i definiraju Ukupnu

ekonomsku vrijednost (“VET” - Valore Economico Totale) koja se sastoji od: izravne

uporabne vrijednosti, indirektne uporabne vrijednosti, vrijednosti opcije, vrijednosti

postojanja, vrijednosti ostavštine. Prema ovoj definiciji, vrijednost je društveno obilježje,

definirano s više gledišta.

Vrijednost (kao opći pojam) je složena, neovisna o razmjeni, a povezana je s

vlastitom unutarnjom (intrinsičnom) vrijednosti sustava. U ekonomikama okoliša, vrijednost

ekosustava je kombinacija unutarnje intrinsične vrijednosti sustava (karakteristične za

oskudne i nezamjenjive resurse) i instrumentalne vrijednosti (ovisne o korištenju resursa).

Instrumentalna vrijednost može se izraziti ekonomskim procjenama, a intrinsična vrijednost

se može procijeniti novčano samo u onom dijelu koji je vezan na korištenje i razmjenu

dobra.

Kulturno naslijeđe također obilježava kompleksna vrijednost koja se sastoji od

uporabnih vrijednosti i intrinsičnih unutarnjih vrijednosti (neponovljivost, autentičnost,

psihološke i društvene vrijednosti...) koje se mogu izraziti ne-novčanim procjenama. Zbog

tih razloga Fusco Girard i Nijkamp definiraju Složenu društvenu vrijednost (Valore Sociale

Complesso [192]) koja je važna za identifikaciju održivog korištenja kulturnog naslijeđa, a

koja se vrednuje ekonomskim i izvan-ekonomskim procjenama. Ova kompleksna vrijednost

odražava dinamički odnos korištenja i ostalih vrijednosti koje ovise o ljudskim zajednicama.

Koncepti Ukupna vrijednost ekosustava i Složenih društvenih vrijednosti imaju

zajedničko to što se ne mogu izraziti samo novčanim vrijednostima, već zahtijevaju

8 Za pregled metoda procjene na osnovi novčane vrijednosti pogledati npr. [4].

9 Kako se radi o pitanjima s dugoročnim utjecajima, moraju se uzeti u obzir i mišljenja budućih

generacija, što nije moguće izvesti na način koji zahtijeva njihovu prisutnost u sadašnjosti. 10

Mogućnost gubitka mogućih koristi dobivenih ulaganjem u neku drugu alternativu.

10

višekriterijsko vrednovanje. Kulturno naslijeđe nema intrinsičnu vrijednost stabilnosti života

i ekosustava, ali pridonosi stabilnosti urbanih (ljudskih) ekosustava (očuvanje identiteta,

jedinstvo, društvena stabilnost...).

Održiva transformacija kulturnog naslijeđa, je prema toma, ona transformacija u

kojoj je prisutna društvena održivost preobrazbe, odnosno gdje su neto prednosti

transformacije veće od Složenih društvenih vrijednosti koje se ostvaruju zaštitom baštine.

4. Javni karakter kulturnih dobara

Kulturna dobra mogu biti privatna (private), javna (public) ili zajednička (common),

a obilježavaju ih vanjski efekti (externalities). Prednosti koje proizlaze iz kulturnih dobara

mogu biti privatne, javne i zajedničke, ali često ne ovise o vlasništvu.

Javni i često meritorni karakter kulturne baštine obilježen je često problemima

tipičnim za ekonomiju javnih dobara, kao što su: problem slobodnih jahača (free riding, u

kojem neki korisnici izbjegavaju plaćanje usluge), neiscrpnost (non-rivalry, gdje korištenje

od strane jednog korisnika ne isključuje druge korisnike), neisključivost (non-excludability,

gdje nije moguće efikasno isključiti korištenje pojedinom korisniku), tržišni neuspjeh

(market-failure, gdje tržište ne može biti efikasno i osigurati efikasnu ponudu i raspodjelu

proizvoda i usluga) i "tragedija zajedničkih dobara“ (tragedy of commons) [20] koja pokazuje

da oni koji koriste zajedničke resurse ne paze na njihovo očuvanje, odnosno ponašaju se s

ciljem postizanja najveće moguće individualne dobiti, jer dobit mogu prisvojiti, a resurs ne

(ako jedan pojedinac ne prisvoji dobit, prisvaja ju drugi).

Korištenje kulturne baštine često pokazuje obilježja tipična za luksuzna dobra kao

što su niski elasticitet potražnje na promjenu cijena (promjena cijena ne utječe bitno na

količinu korištenja resursa) i rastuća marginalna korist (s većim korištenjem resursa, raste

zadovoljstvo korištenjem, npr. posjećivanjem kazališnih predstava korisnik uči i idući puta

može lakše pratiti predstavu…). Zbog polujavnog karaktera kulturne baštine, može se

primijeniti diskriminacijska politika cijena kako bi svi platili cijenu odgovarajuću vlastitim

platežnim sposobnostima (npr. mogu se postaviti različite cijene različitim danima, ili u

različitim terminima, kako bi se ostvario najveći učinak ukupnog broja posjetitelja i ukupne

prikupljene svote i ujedno svim korisnicima omogućilo najveće moguće zadovoljenje

kulturnom uslugom smanjenjem opterećenja u vršnim terminima). Pozitivni vanjski učinci

djelomično su privatni i različiti potrošači ih mogu prisvojiti u različitim količinama (npr.

prisustvo umejtnički obrađenih pročelja ili parkovne arhitekture). Isto tako se pak pozitivni

vanjski učinci kulturne baštine kao javnih dobara ne mogu u potpunosti privatizirati što

dovodi do problematičnih tržišnih procjena („koliko vrijedi Kolosej?“).

Meritorna dobra kao kulturna dobra proizvode se u Baumolovom procesu kojeg

obilježava povećanje graničnih troškova i smanjenje granične produktivnosti te niska

11

zamjenjivost rada kapitalom. Kulturna dobra proizvode pozitivne vanjske učinke (kao npr.

turizam) i negativne vanjske učinke (kao npr. zagađenje), ovise o modi i potiču potrošnju

komplementarnih dobara11

(npr. korištenje usluga jednog muzeja obično potiče korištenje

drugog muzeja, ali i knjiga; gledanje serije koja je snimana u povijesnom ambijentu potiče

kulturni turizam…). [16]

Munda i Nijkamp [21] navode razloge tržišnog neuspjeha u mjerilu tržišta i njegovoj

distribuciji te identificiraju tri osnovne sukobljene vrijednosti u ekonomiji: djelotvornost

raspodjele resursa, pravednost raspodjele resursa i mjerila održivosti12

. Te karakteristike

kulturne baštine, pogotovo tržišni neuspjeh u području očuvanja zbog javnog karaktera,

zahtijevaju propise [23] i posebne financijske alate [24, 16]. Neki autori smatraju i "ne-

tržišni neuspjeh" kao jedno od obilježja baštine, npr. neuspjeh kratkoročnih državnih akcija

koje ne uzimaju u obzir potrebe očuvanja baštine (kao što su ograničenje prometa, zagušenja,

zagađenja...) [25]. Posebno važan primjer su umjetnički gradovi u kojima se sudaraju

potražnja kulturne sfere i izvan-kulturne sfere.

Tržišni neuspjeh u području zaštite baštine ovisi i o vrsti pristupa. Tijekom povijesti

izmijenili su se različiti pristupi korištenja baštine: prvo ponovna uporaba, zatim očuvanje

dobara posebne važnosti (koju procjenjuju stručnjaci), dok se danas pokušava očuvati sve

veći broj kulturnih dobara. Tržište funkcionira u prva dva slučaja, ali ne u trećem koje

zahtijeva intervenciju izvan tržišta.

5. Proces vrednovanja i valorizacije kao dva odvojena pristupa određivanja vrijednosti

Procesi vrednovanja i valorizacije su dva odvojena procesa dodjeljivanja vrijednosti,

gdje se proces vrednovanja sastoji od procjene postojeće vrijednosti, a valorizacija od

dodavanja nove vrijednosti.

Kulturne i ekonomske vrijednosti imaju međusobni utjecaj, suprotno od

tradicionalne ekonomske pretpostavke da su sklonosti dane ili da se mogu smatrati danima.

Kulturna i ekonomska valorizacija baštine prate suprotne smjerove13,14

(Tabela 1.).

Kulturni pristup kreće od identificiranja baštine putem stručne procjene, zatim pristupa

konzervaciji, razrađuje niz povezanih proizvodnih proizvoda i usluga i na kraju pristupa

valorizaciji (npr. informacijama, marketingom…) i upravljanju baštinom. Ekonomski pristup

kreće od ideje valorizacije i upravljanja, razrađuje proizvode i usluge koje se mogu

11

Komplementarna dobara su ona čija je potrošnja povezana, npr. olovka i gumica. 12

O konceptu kapaciteta, carrying capacity, pogledati npr. [22, 16]. 13

Prema [4]. 14

Prema Klameru: „Da li će i kako odnos između kulturnog i ekonomskog kapitala biti iskorišten

ostaje pitanje. Kada ljudi "investiraju" u svoj kulturni kapital radi financijske dobiti, djelotvornost

njihova ulaganja će biti manja nego da je ulaganje imalo samo kulturnu namjenu.“ (“Whether and how

the relationship between cultural and economic capital can be exploited remains a question. When

people "invest" in their cultural capital for the purpose of economic gain, the efficacy of their

investment will be less then if the investment had only a cultural purpose”) [26].

12

proizvesti iz resursa „kulturno dobro“, konzervira kulturno dobro samo u onoj količini i na

onaj način koji je neophodan radi ekonomskog korištenja baštine i tek na kraju pristupa

istraživanju baštine i to samo u najmanjem obimu koji je potreban kako bi se informacije

mogle koristiti za proizvodnju proizvoda i usluga. Dakle, kulturnom pristupu istraživanje i

zaštita baštine su osnovni razlozi djelovanja, a proizvodnja i upravljanje se vrše samo

onoliko koliko je potrebno da bi mogao vršiti kulturni pristup, dok je u ekonomskom

pristupu očuvanje baštine instrumentalno ekonomskim ciljevima.

Čak su i pristupi definiranju vrijednosti različiti [4] (Tabela 2.). Kulturni pristup u

baštini razmatra kulturnu vrijednost baštine, a proizvodi istraživanje i shvaćanje koje širi

putem obrazovnih usluga i kreativnih industrija. Osnovne vrijednosti prema kojima vrednuje

i identificira baštinu su jedinstvenost (prema kriterijima jedinstvenosti i nezamjenjivosti) i

autentičnost (traži se što bolje očuvanje postojećeg stanja, odnosno konzervacija materijalnih

podataka, i uvođenje što manje promjene fizičkim intervencijama). Ekonomski pristup u

baštini vidi kapital koji može proizvesti tok proizvoda i usluga. Ovi proizvodi i usluge se

razmjenjuju za novac. Sama baština je sekundarna, svaka element je zamjenjiv nekim

drugim kulturnim dobrom ili uslugama, a baština se prilagođava proizvodnji, a ne obrnuto.

Kulturni pristup valorizaciji baštine Ekonomski pristup valorizaciji

baštine

1. Identifikacija baštine Valorizacija i upravljanje

2. Konzervacija Proizvodnja i difuzija (proizvoda i

usluga)

3. Proizvodnja i difuzija (proizvoda i

usluga)

Ciljana konzervacija

4. Valorizacija i upravljanje Identifikacija baštine – ciljana i s

ograničenim poznavanjem baštine

Tabela 1. Pristupi valorizaciji baštine

Kulturni pristup definiranju

vrijednosti baštine

Ekonomski pristup definiranju

vrijednosti baštine

Baština Kulturna baština Kapitalna baština

Difuzija Obrazovne usluge, inspiracija za

novu kreativnost

Tok usluga koje se plaćaju direktno

ili indirektno

Jedinstvenost Kriterij jedinstvenosti i

nezamjenjivosti

Zamjenjiv nekim drugim kulturnim

uslugama

Autentičnost Konzervacija sa manje promjena

radi očuvanja autentičnosti

Prilagodba proizvodnji usluga

Tabela 2. Pristup definiranju vrijednosti baštine

13

U sferi kulturnih dobara može se identificirati nekoliko sektora upravljanja: privatni,

javni i treći sektor (kao institucionalni okvir za darove i donacije, npr. nevladine

organizacije) [27].

Različiti sektori upravljanja utječu na formiranje ekonomske i kulturne vrijednosti

dobara i usluga. Ekonomska vrijednost formirana na tržištu (putem privatnog sektora)

proizvodi odnos: tko plaća = tko dobiva = tko brine. Vrijednost formirana subvencijama

(putem javnog sektora) proizvodi odnos: tko plaća = stanovništvo (kroz poreze, a odlučuje

samo posredno), tko dobiva = kulturni sektor i stanovništvo, tko brine = javna uprava. U

slučaju darovanja (treći sektor upravljanja) imamo: tko plaća = donator, tko dobiva =

kulturni sektora i stanovništvo, tko brine = donator.

Izbor različitih oblika upravljanja ovisi o cilju koji se želi postići. Uloga trećeg

sektora je poticanje i garancija društvene odgovornosti, tržište povećava izbor potrošača,

uloga javnog sektora je garantirati solidarnost i kolektivni interes.

Svaka sfera interakcije i razmjene ima i negativna obilježja. U trećem sektoru to su

pojava potiskivanja konkurencije, drugačijih ideja i ovisnost o donacijama, na tržištu dolazi

do tretiranja ljudi kao objekata, kod javnog sektora dolazi do sporosti i neefikasnosti

uzrokovane birokracijom, anonimnošću i nemogućnošću utvrđivanja odgovornosti. Proces

odluke je također različit u različitim sferama razmjene. Tržište karakterizira

decentraliziranost, javni sektor centraliziranost odlučivanja, a treći sektor se organizira i

dogovara mrežno. Svaki sektor ima vlastiti način komunikacije koji često dovodi do

konflikta pri međusobnoj suradnji. [27]

6. Naslijeđe kao ekosustav

Ekonomike kulture su razvijene na temelju ekonomika okoliša pa se tako, prema

konceptu ekosustava, kulturno naslijeđe smatra kulturnim ekosustavom. Kulturno naslijeđe

kao kulturni ekosustav ovisi o prirodnim i ljudskim zakonitostima koje mogu dovesti do

nepovratne razine oštećenja. Postoji kritična točka kvalitete kulturnog naslijeđa iznad koje

postoji prirodni interes za njegovo očuvanje, a ispod koje taj interes prirodno nestaje. Ova

karakteristika naslijeđa omogućuje i aktivnu manipulaciju. Pod utjecajem određenih

ekonomskih interesa, može se dogoditi da se namjerno odgađa sanacija baštine kako bi se

dostigla takva razina štete koja bi potakla rušenje postojeće građevine i izgradnju novog

objekta. [28]

Sukladno tome, postoji određena razina ulaganja u održavanje baštine koja

predstavlja ključnu točku u privlačenju naknadnih investicija. Iznad ove točke, ulaganja

omogućuju održavanje obilježja kulturne baštine u takvom stanju da kulturna baština

predstavlja interes za privatne i javne investicije. Odgovarajuća ulaganja javnog sektora su

ona ulaganja koja proizvode barem minimalne potrebne uvjete za privlačenje privatnih i

14

daljnjih javnih ulaganja. Također je važno da javni sektor ulaganjem reagira protiv

organiziranog uništavanja baštine. Ispod kritične točke nalaze se nezadovoljavajuća ulaganja

koja dovode baštinu u takvo stanje da ne može privući dovoljno interesa za daljnje ulaganje

u njeno održavanje.

Odgovornosti javne uprave, kako bi održala baštinu iznad kritične točke,

obuhvaćaju: politike informiranja, planiranje, obrazovne aktivnosti potrebne za očuvanje,

subvencije, poticaje za inovacije, prilagodbu zakona o vlasničkim odnosima i slično. Civilno

društvo sudjeluje preko udruga za očuvanje, obrta, poduzeća i udruga za upravljanje.

Pokroviteljstvo također može biti važan resurs za zaštitu i valorizaciju baštine, u adekvatnom

kulturnom i zakonodavnom okruženju.

7. Paradoksi zaštite baštine

Nakon Drugog svjetskog rata počinje proces inflacije baštine zbog širenja značenja

baštine koja obuhvaća sve duže razdoblje – “povijesna adicija” (od antičkog vremena do

novijeg pa i suvremenog datuma) i sve širu definiciju kulturne baštine (“proširenje tipološke

definicije”) te ne uključuje samo posebno važne spomenike već i manje objekte, zbirke

predmeta i različite šire pojmove spomenika, uključujući povijesne i urbane krajolike,

industrijska i ruralna područja, kao i nematerijalnu baštinu [29]. Ovaj proces, očekivano,

donosi rast troškova očuvanja.

Nametanje ograničenja privatnom vlasništvu je dodatni uzrok zbog kojeg se privatni

sektor često povlači iz upravljanja baštinom ostavljajući rastuću potrebu za javnom

intervencijom. Brojne intervencije javnog sektora moraju se dakle vršiti ograničenim

resursima što dovodi do posljedično niske razine zaštite.

Trend rasta baštine tako stvara paradoks - veća potražnja u očuvanju baštine dovodi

do manje količine i kvalitete očuvanja [30].

Širina koncepta baštine uključuje i vjerojatni rast baštine za buduće naraštaje i

sukladno tome rast obveza za očuvanje [29].

Iako registracija baštine ne zahtijeva znatna financijska sredstva, sam upis u registar

ne štiti baštinu koju se nastoji očuvati, već očuvanje zahtijeva kontinuirano održavanje [31].

Rizik je još ozbiljniji u slučajevima gdje elementi baštine privlače puno posjetitelja i gdje su

izloženi eroziji zbog prekomjernog korištenja, kao u slučaju poznatih kulturnih meta.

Peacock [32] pokazuje da postoji održiva razina raspodjele baštine i u odnosu na

druge aktivnosti javnog sektora. Očuvanje baštine zahtijeva korištenje resursa koji bi inače

mogli biti korišteni za druge svrhe. Iz tog razloga postaje neophodno dokazati da očuvanje

baštine podrazumijeva veće blagostanje od alternativnih aktivnosti (zdravstvo, okoliš...).

Primjer umjetničkih gradova [16] (i u širem pogledu kulturnih meta) pokazuje da

ulaganje u naslijeđe nije uvijek produktivno i da efikasnost može varirati ovisno o modelu

15

formiranja umjetničkih gradova, odnosno o tome da li je riječ o "ekspanzivnim" ili

"redukcijskim" modelima. „Ekspanzivni" model – „iz trgovanja u umjetnost“ (“modeli ovisni

o ekonomiji”) predstavlja povećanje marginalne produktivnosti tijekom vremena s baštinom

kao posljedicom gospodarskog bogatstva grada. Suprotno tome, u "reduktivnom" modelu -

"od umjetnosti do trgovanja“ (neki od “modela ovisnih o kulturi”) u kojima je umjetnost

temelj rasta grada, grad se obogaćuje prodajom svojih resursa što vremenom uzrokuje

njegovo uništenje.

U tom slučaju proizvodnja "umjetničkih" usluga radi se javnim sredstvima sa

smanjenjom produktivnošću što pokreće negativan začarani krug (vicious circle) koji dovodi

do društvenih troškova i „provlačenja“ (free riding-a) tvrtki koje povećavaju pritisak

korištenja baštine iako je ne koriste s u kulturne svrhe.

Čak i subvencije imaju drugačiji učinak u navedena dva slučaja. Poticaji u

pozitivnim začaranim krugovima (virtuous circles) omogućuju rast potražnje i korisne su

dok ne dođe do zagušenja, nakon čega su potrebni poticaji za proširenje granica zagušenja,

odnosno povećanja kapaciteta. U negativnim začaranim krugovima poticaji su

kontraproduktivni - potiču korištenje postojećeg fonda i njegova uništenja ako ne dolazi do

ponovnog pokretanja proizvodnog procesa ili muzeifikacije grada.

Dakle, ukratko se može reći da u konzervaciji postoje značajni paradoksi:

ekonomske mogućnosti očuvanja se smanjuju s povećanjem namjere očuvanja; konzervacija

usmjerena na prijenos baštine i povećanje izbora budućih naraštaja podrazumijeva smanjenje

izbora sadašnje generacije; sredstva dana jednom cilju oduzeta su drugom cilju [28].

8. Potražnja baštine

Jedna od karakteristika baštine je istovremenost različitih namjena – prodaje se

različitim korisnicima (multi-sold), što zahtijeva upravljanje s različitim pristupima za

različite tipove korisnika. [29] Korisnici baštine su raznoliki i imaju različite potrebe. Opća

javnost (klijenti, pretplatnici/članovi udruga, izravni i neizravni korisnici, financijeri,

donatori...) predstavlja društvenu potražnju za koju naslijeđe ima odgojnu ulogu, a javnost

obavlja čin prisvajanja baštine na razini društva, simboličkog značenja i izgradnje kolektivne

memorije. Specijalizirana javnost predstavlja specijaliziranu potražnju kroz promišljanje i

specijaliziranu obuku kroz koju otkriva smisao baštine. Ove dvije potražnje nisu odvojene,

već utječu jedna na drugu (Slika 4.)

Potražnju baštine i kulturnih dobara obilježava niska elastičnosti potražnje u odnosu

na cijene. Osim besplatnog ulaza, promijena cijene nema značaji utjecaj na korištenje

kulture. Ovo obilježje kulturnih dobara omogućava povećanje broja posjeta i definiranje

cijena prema kategorijama korisnika. Društveno-ekonomska obilježja korisnika (obično

visokoškolsko obrazovanje), omogućuju oblikovanje ponude na osnovi pojedinačnih

16

korisnika i posebnih kategorija korisnika (partnerstvo, redoviti posjetitelji koji se mogu

uključiti u aktivnosti strukture ili ponuda za nove posjetitelje...).

Slika 4. Različite vrste javnosti i njihove uloge (prema [10])

Slika 5. Komodifikacija15

povijesti

15

Proces kojim se neki proizvod ili usluga pretvaraju u komercijalni proizvod [29].

OSTALI RESURSI

POVEZIVANJE

Pakiranje informacija

AGENCIJE ZA NASLIJEĐE

PROIZVODI NASLIJEĐA

INDUSTRIJE NASLIJEĐA

ODAB I R

CI LJANJE

RESURSI NASLIJEĐA

17

Kulturna baština, kao kulturni kapital se u ekonomikama kulture promatra s aspekta

proizvodnje i sa aspekta korisnika. S aspekta proizvodnje važan je proces komodifikacije

povijesti u kojem se proizvod ili usluga koji nastaju stavljanjem baštine u ekonomski sustav,

pretvaraju u komercijalni proizvod i stavljaju a tržište (Slika 5.). U ovom procesu

administrativno ili upravno tijelo (javne uprave, neprofitabilne organizacije, privatnog

poduzeća) - „agencija za naslijeđe“ upravlja resursom-baštinom. Nakon odabira onih

karakteristika baštine koje mogu poslužiti za proizvodnju toka kulturnih proizvoda, agencija-

upravitelj povezuje te karakteristike s ostalim potrebnim resursima u procesu povezivanja

različitih resursa u svrhu proizvodnje. Putem marketinških strategija, agencija-upravitelj,

definira ciljne skupine korisnika i pristup odabranim korisnicima te proizvodi ciljane

proizvode na temelju baštine. Nakon formiranja proizvodnja i pokretanja aktivnosti

proizvodnje, nastaju industrije naslijeđa kojima se proizvode kulturni proizvodi i usluge

orijentirani kulturnoj potražnji. [29]

S aspekta korisnika, kulturna baština ima sljedeće karakteristike: društveno-kulturno

okruženje, a ne sama vrijednost u novcu, određuje razinu iskorištenosti (potrebno je povoljno

okruženje, u kojem su važne i ekonomske karakteristike i kulturne karakteristike okoliša), a

zadovoljstvo korištenjem se poboljšava komunikacijom s korisnicima; postojanje

funkcionalnog rizika na temelju javnog mnijenja određuje razinu iskorištenosti (ako se ne

poznaju karakteristike proizvoda riskira se loše iskustvo, zadovoljstvo se poboljšava

komunikacijom s korisnicima), ekonomski rizik vezan za troškove putovanja i

oportunitetnog troška (opportunity cost), društveni i psihološki rizik dojma o sebi samom

(poboljšava se komunikacijom).

Tu je i potražnja zastarjelosti (ili oštećenja) koja proizlazi iz sukoba u očuvanju i

obnovi baštine. Može se raditi o „negativnoj“ potražnji vezanoj na neki alternativni oblik

korištenja prostora ili čak potražnji izvan kulturne sfere koja dovodi do pretjeranog

korištenja baštine i oštećenja resursa (npr. umjetnički gradovi).

9. Koncept životnog ciklusa baštine i obveza upravljanja baštinom

Graditeljska baština osim kulturnog aspekta ima i građevinski aspekt koji se

promatra kroz ekonomike nekretnina gdje je koncept životnog ciklusa građevine u

prostornim sustavima ključan za razumijevanje dinamike očuvanja građevine i nove

izgradnje. U interakciji između ljudi i fizičkog kapitala (prirodnog, izgrađenog, nepokretnog

i pokretnog) fizički kapital se stvara, ali i troši.

Potražnja i ponuda nekretnina i infrastrukture ovise o privremenoj situaciji

(aktivnostima, interakciji...) koja je i razlog rasta ili propadanja prostornog sustava. No

utjecaj prostora i aktivnosti ide i u suprotnom smjeru. Dostupnost i kapaciteti postojećih

prostora za smještaj aktivnosti određuju razvoj društvenih aktivnosti. Ta interakcija je

18

osnova sukoba između trajanja (životnog ciklusa) fizičkih elemenata i ljudskih aktivnosti

koje se puno brže mijenjaju. [12]

Ekonomski model jedne građevine temelji se na životnom ciklusu (life cycle) u

kojem možemo prepoznati sljedeće faze: korištenje za prvotno namijenjenu svrhu (ova faza

može biti produljena redovnim održavanjima), stanje "zastarijevanja" koje zahtijeva obnovu

(moguću više puta), nova izgradnja (početak novog životnog ciklusa). Zastarjelost može biti

funkcionalna, estetska i gospodarska. Ekonomsko zastarijevanje obično potiče donošenje

odluka o izboru između očuvanja i nove izgradnje. [12]

Životni ciklusa baštine u ekonomikama nekretnina prati usporedbu troškova i koristi

u najvažnijim trenucima: namjena zemljišta prije izgradnje (kao predfaza), izgradnja,

korištenje zgrade, zastarijevanje zgrade i zemljišta, obnova, izbor između nove izgradnje i

konzervacije, a eventualno i rušenje te pvratak na fazu zemljišta. Faze životnog ciklusa

uključuju i varijacije: prisustvo ili neprisustvo financijskih dugovanja, različita artikulacija

tokova troškova i koristi, odabir diskontnih stopa16

.

Odluka o pokretanju novog životnog ciklusa temelji se na procjeni mogućih koristi i

troškova. Prednosti očuvanja se mogu identificirati kao: kontinuitet u promjeni korištenja

ljudskog okoliša, kulturna kvaliteta baštine, korist vlasnika, lokalne zajednice i posjetitelja.

Troškovi su: troškovi operativnog i tehničkog održavanja, dodatni troškovi za vlasnike i

korisnike (privatni oportunitetni trošak), troškovi države (poticaji) i neizravni troškovi za

društvo (društveni oportunitetni troškovi).

Integralni pristup zaštiti razmatra najvažnije elemente: izbor korištenja, dionike

(stakeholders) i vrednovanje. Vrednovanje mora uzeti u obzir oportunitetni trošak za

investitore i vanjske efekte koji se ne mogu izraziti putem novčane vrijednosti. Pri tome se

često ne vodi računa da je očuvanje gotovo uvijek ekonomski isplativije od nove izgradnje.

Naime, ukupna vrijednost očuvanja građevine je jednaka vrijednosti očuvane građevine

uvećanoj za vrijednost nove građevine izgrađene u budućnosti, dok su troškovi jednaki

troškovima očuvanja građevine uvećanim za troškovi izgradnje. Suprotno tome, vrijednost

nove izgradnje je u segmentu očuvanja postojeće građevine jednaka nuli te je ukupna

vrijednost jednaka samoj vrijednosti nove građevine, dok su troškovi nove izgradnje jednaki

troškovima gubitka postojeće građevine uvećanim za troškove uklanjanja postojeće i

izgradnje nove izgradnje.

Razlika koristi i troškova za različite društvene sektore zahtijeva njihovo poznavanje

i artikulaciju, kao kroz primjenu Procjena utjecaja na zajednicu (Community Impact

16

Diskonta stopa je kamatna stopa po kojoj se obračunava sadašnja vrijednost očekivanih tokova

prihoda i budućih vrijednosti. U javnoj ekonomiji kamatne stope se ne odabiru prema stopama

komercijalnih banaka, već ih određuje središnja banka. O odabiru diskontne stope pri upravljanju

javnim i meritornim dobrima pogledati npr. [12,33].

19

Evaluation CIE) [12] ili drugih višekriterijskih modela često uz pomoć specifičnih aplikacija

koje pomažu u određivanju utjecaja prostornih transformacija i njihovo vrednovanje.

10. Zaključak

Institucija tržišta (orijentirana na učinkovitost i smanjenje troškova) ne pruža

adekvatne mogućnosti za rast društvenih i kulturnih vrijednosti pa u području kulture dolazi

do neuspjeha tržišta zbog neučinkovitosti u proizvodnji i raspodjeli dobara i usluga.

Neefikasnost tržišta obilježava i glavninu infastrukture17

koja je potrebna za razvoj

društvenog i kulturnog kapitala: tehničku, ekološku, institucionalnu, društvenu/civilnu,

kulturnu i etičku, a efikasnost tržišta se pokazuje tek u ekonomskoj i financijskoj sferi.

Zbog toga se ekonomike kulture razvijaju kao posebno područje ekonomika na

temelju ekonomika okoliša. Pitanja okoliša i baštine pokazuju mnoge zajedničke probleme:

neefikasnost tržišta, održivost, pitanje vrijednosti koja se ne može u potpunosti izraziti

novčano, otpornost obzirom na transformacije, važnost prostornog, ekološkog, ekonomskog,

društvenog i kulturnog sustava za njegove dijelove i za čovjeka...

Osnovni pojmovi koji se razvijaju su pojmovi kulturnog kapitala i kulturnog

ekosustava kao osnova za održavanje kvalitete izgrađenog okoliša i kulturne raznolikosti.

Kako priroda stvara protok okolišnih proizvoda i usluga, tako kulturni kapital stvara protok

kulturnih proizvoda i usluga. Kako bi se spriječilo pogoršanje stanja materijalnog i

nematerijalnog kulturnog kapitala, potrebne su investicije radi održavanja postojeće razine

baštine. To je posebno važno kod područja koja privlače mnogobrojne posjetitelje, u broju

iznad svog kapaciteta, u slučaju kada je prisutna potražnja izvan sfere kulturne koja ne

investira u daljnju proizvodju i održavanje kulture, a koristi iste resurse kao i kulturna

potražnja.

Prema Hutter, baština je ekosustava u kojem oštećenja mogu doći do kritične

„nepovratne“ točke iznad koje se interes za baštinu prirodno održava, a ispod koje nestaje.

Ovo obilježje baštine ostavlja mogućnost za pojavu manipulacije u slučaju „negativne

potražnje“.

Kulturna baština sadrži ekonomske, ali i kulturne i društvene vrijednosti koje se ne

mogu u potpunosti izraziti novcem i cijenom. Vrednovanje tih vrijednosti zahtijeva upotrebu

višekriterijskih analiza i suradnju različitih društvenih sektora. To posebno dolazi do izražaja

u procesu planiranja i odluke o očuvanju ili novoj izgradnji gdje se moraju uzeti u obzir

dobit i trošak s različitih aspekata (ekonomskog, društvenog, kulturnog, financijskog18

...) i to

17

Prema teoriji sustava, čovjek živi u ekosustavu koji se sastoji od sastoji iz različitih dijelova

prostora: fizičkog sustav, sustav aktivnosti, sustav vrijednosti. [1] Ovi sustavi sastoje se od elemenata

koji se mogu smatrati infrastrukturom potrebnom za život i djelovanje čovjeka. 18

Ekonomski aspekt je opći aspekt organiziranja ljudskih aktivnosti proizvodnje, razmjene i potrošnje

dobara i usluga na nekom području, financijski aspekt razmatra upravljanje financijskim fondovima,

20

uključujući cijenu (sa svih aspekata) gubitka postojeće građevine. U tom kompleksnom

procesu mogu se koristiti razni oblici sudjelovanja javnosti i instrumenata pomoći u

odlučivanju.

Literatura:

1. Chadwick, G., A Systems View of Planning, Towards a Theory of the Urban and

Regional Planning Process, Pergamon Press: Oxford, 1981.

2. Mela, A., Belloni, M. C., Davico, L., Sociologia e progettazione del territorio, Carocci

editore: Rima, IT, 2000.

3. Griswold, W. Cultures and Societies in a Changing World; Pine Forge Press: Thousand

Oaks, CA, USA, 1994.

4. Greffe, X. La gestione del patrimonio culturale; FrancoAngeli: Milano, IT, 2003.

5. Carta, M. L’armatura culturale del territorio. Il patrimonio culturale come matrice di

identità e strumento di sviluppo, FrancoAngeli: Milano, IT, 2002.

6. Jokilehto, J. I., A History of Architectural Conservation, D.Phil thesis, I.A.A.S. York,

1986.

7. Avrami, E., Mason R., de la Torre, M. (eds), Values and Heritage Conservation,

Research Report, Los Angeles, The Getty Conservation Institute: Los Angeles, USA,

2000.

<http://www.getty.edu/conservation/publications_resources/pdf_publications/pdf/values

rpt.pdf >, 2013.

8. Zeleny, M. Multiple criteria decision making, McGraw-Hill Book: New York,

Company, 1982.

9. Throsby, D. Economics and Culture; Cambridge University Press: Cambridge, UK,

2001.

10. Greffe, X. Cultura e sviluppo locale, OECD, Provincia Autonoma di Trento: Nicolodi,

Trento, IT, 2005.

11. Berger, P. L. i Luckmann, Th. The Social Construction of Reality, Doubleday and Co.: Garden

City, New York, USA, 1966.

12. Lichfield, N. Economics in Urban Conservation; Cambridge University Press:

Cambridge, UK, 1988.

13. Mason, R. (ed), Economics and Heritage Conservation: Concepts, Values, and

Agendas for Research, in Economics and Heritage Conservation, A Meeting Organized

budžetom, raspodjelom resursa radi stvaranja novčanih tokova, upravljanja rizikom, porezom,

zaduživanjem, štednjom ili investicijama.

21

by the Getty Conservation Institute, December 1998, Los Angeles, Getty Conservation

Institute: Los Angeles, CA, USA, 1998.

<http://www.getty.edu/conservation/publications_resources/pdf_publications/pdf/econrp

t.pdf f>, 2013.

14. Santagata, W. U Throsby, D., Economics and Culture; Cambridge University Press:

Cambridge, UK, 2001.

15. Fusco Girard, L. i Forte, B. (eds), Città sostenibile e sviluppo umano; FrancoAngeli:

Milano, IT, 2000.

16. Mossetto, G. L’economia delle città d’arte. Modelli di sviluppo a confronto, politiche e

strumenti di intervento; EtasLibri: Milano, IT, 1992.

17. Frey, B. i Oberholzer-Gee, F. „Public Choice, Cost-Benefit Analysis, and the

Evaluation of Cultural Heritage“. U Sir Peacock, A. (ed), Does The Past Have a

Future?; The Institute of Economic Affairs: London, 1998, str. 27-54.

18. Amata, G., “Per la valutazione economico-sociale del patrimonio archeologico”. U

Amata, G. (ed) Il messaggio della memoria. Un nuovo approccio per la vaultazione dei

beni culturali ed ambientali; C.U.E.C.M.: Catania, 1991.

19. Fusco Girard, L., Nijkamp, P. „La valutazione nel livello tattico ed attuativo/gestionale

dello sviluppo sostenibile“. U Fusco Girard, L., Nijkamp, P. (eds) Le valutazioni per lo

sviluppo sostenibile della città e del territorio; FrancoAngeli: Milano, IT, 1997.

20. Hardin, G. "The Tragedy of the Commons". Science, 1968., 162 (3859), str. 1243–1248.

21. Munda, G. i Nijkamp, P. “Policy analysis for sustainable development: an operational

approach to natural park management”. U Coccossis, H. i Nijkamp, P. (eds), Planning

for Our Cultural Heritage; Ashgate Publishing Limited: Avebury, UK, 1995, str. 69-88.

22. Costanza, G. (ed), Ecological Economics. The Science and Management of

Sustainability; Columbia University Press: New York, USA, 1991.

23. Benhamou, F. “The Evoultion of Heritage Policy. The Case of France”. U Sir Peacock,

A. (ed), Does The Past Have a Future?; The Institute of Economic Affairs: London,

1998, str. 75-96.

24. Schuster, J. M., de Monchaux, J., Riley, Ch. A. II (Eds); Preserving the Built Heritage.

Tools for Implementation, Salzburg Seminar; University Press of New England:

Hanover, D, London, UK, 1997.

25. Dick Netzer, „International Aspects of Heritage Policies“. U Sir Peacock, A. (ed), Does

The Past Have a Future?; The Institute of Economic Affairs: London, 1998, str. 142-

143

26. Klamer, A., “Social, Cultural and Economic Values of Cultural Goods”. Prvotni naziv

"Cultural Goods are Good for More Than Their Economic Value", Cultural Economics,

Japanese Association for Cultural Economics (3) 3: 17-38, March 2003, Cultural and

22

Public Action, V. Rao and M. Walton (eds), Stanford University Press, 2004,

<http://www.klamer.nl/articles/culture/art.php>, 2013.

27. Bluestone, D., Klamer, A., Throsby, D., Mason, R., “The Economics of Heritage

Conservation: A Discussion”. U Mason, R. (ed), Economics and Heritage

Conservation: Concepts, Values, and Agendas for Research, in Economics and

Heritage Conservation, A Meeting Organized by the Getty Conservation Institute,

December 1998, Los Angeles, Getty Conservation Institute: Los Angeles, CA, USA,

1998, str.19-22

<http://www.getty.edu/conservation/publications_resources/pdf_publications/pdf/econr

pt.pdf f>, 2013

28. Mossetto, G., Vecco, M. „L’economia e la gestione del patrimonio edificato“. U

Mossetto, G., Vecco, M. (eds) Economia del patrimonio monumentale; FrancoAngeli:

Milano, IT, 2001.

29. Ashworth, G. J., Howard, P. Dimensions and scope of heritage. U Ashworth, G. J.,

Howard, P. (eds) European Heritage Planning and Management; Intellect: Exeter, UK,

1999.

30. Benhamou, F., L’economia della cultura; Il Mulino: Bologna, 2001. Originalno izdanje:

L’économie de la culture; La Découverte: Paris, 1996.

31. Antolović, J. Ekonomsko vrednovanje graditeljske baštine; Mikrorad: Zagreb, HR,

1998.

32. Sir Peacock, A. “The Economist and Heritage Policy: A Review of the Issues”. U Sir

Peacock, A. (ed), Does The Past Have a Future?; The Institute of Economic Affairs:

London, 1998, str.1-26.

33. Coccossis, H. i Nijkamp, P. (eds), Planning for Our Cultural Heritage; Ashgate

Publishing Limited: Avebury, UK, 1995.