kvalitet konačnog rešenja a ne upotreba...kada je arhitektura beograda u pitanju, on je grad pun...
TRANSCRIPT
-
Kvalitet konačnog rešenja a ne upotreba najskupljih materijala
časopis “grenef.” • jul 2018 • broj 02 • www.grenef.com32
Moj put kao predstavnika redakcije časopisa Grenef do
ARHITEKTE JEDNOG GRADA nije bio dug. U srcu Beograda pose-
tila sam Dejana Babovića, kao reprezenta svog grada i vrsnog
umetnika koji živi svoj životni poziv u svakom aspektu života.
Biografije su uvek opšta mesta, mnogo podataka, a malo pravih
informacija koje govore o duhu čoveka. Zbog toga sam ovom
razgovoru sa Dejanom pristupila na malo drugaciji način, kroz
direktnu komunikaciju, kako bih dosegla do dubljih suštinskih
vrednosti koje ga opisuju jer bi bila šteta ne obuhvatiti u njemu
sve ono što on jeste. A on jeste arhitekta i umetnik, divna duša
koja oseća prostor i ljude koji u tom prostoru obitavaju.
Čim sam ušla u njegov dom, koji je ujedno i njegov radni prostor,
pokazao mi je svoju biblioteku u čijem centru je umetnička slika
slikara Aparina. Ona je poklon prijatelja ginekologa kao zalog za
prijateljstvo i saradnju ova dva čoveka. Dejan mi je pričao kako je
prethodno uredio enterijer stana svog prijatelja, bez želje da
naplati svoju uslugu, jer je pomenuti ginekolog doneo na svet
njegovo drugo dete, sa tolikom pažnjom da su on i njegova supru-
ga lako odlučili da prošire svoju porodicu za još jednog člana.
Čovek koji ovako doživljava ljude zaslužuje da bude angažovan
od strane svih onih koji pretenduju da im kuća bude dom i reprez-
ent njihove individualnosti i onoga što svaki njegov član u biti i
jeste, jedinka koja ne liči ni na jednu drugu.
ARHITEKTE JEDNOG GRADAZa časopis “GRENEF-Građevinarstvo&Energetska Efikasnost” govori Dejan BabovićINTERVJU:
POŠTO STE VI JEDAN OD PREDSTAVNIKA BEOGRADSKE
ARHITEKTURE, A NAŠE IDEJA KROZ OVU RUBRIKU JE DA
VI, IZ SVOG UGLA ARHITEKTE PREDSTAVITE SVOJ GRAD,
RECITE NAM ŠTA JE ONO ŠTO JE KARAKTERISTIČNO U
AKTUELNOJ ARHITEKTURI BEOGRADA?
Ja veoma volim Beograd i smatram ga svojim gradom, iako
sam u njega došao sa devetnaest godina, po završetku
srednje škole. Kada je arhitektura Beograda u pitanju, on je
grad pun kontroverzi. Ima mnogo primera i za dobru,
pismenu , kvalitetnu i inteligentnu arhitekturu, ali isto tako ,
na žalost još mnogo više, za lošu , nekvalitetnu i nepismenu
arhitekturu . To je pogubno na duge staze , jer sve što se
izgradi , bez obzira dobro ili loše ima izraženu dimenziju
trajanja i time , ono loše i ružno TRAJNO oštećuje urbani
milje grada. Bitna karakteristika toga što se dešava posled-
njih par decenija permanentno u urbanom procesu razvoja
Beograda je nešto što ja zovem “Kaluđerizacijom” Beogra-
da. To je na delu već duže vreme i prati proces tranzicije i
nažalost ostavlja dubok trag i u vremenu koje sledi. Na
veliku žalost svih pripadnika arhitektonske struke, neki
veliki projekti su nastali na bazi urbanizma koji nije korekt-
no, stručno i profesionalno određen, nego je “odozgo”
diktiran i inkorporiran u detaljne planove . Struka je tu u
drugom planu, ona više služi da realizuje neke političarske
ideje. Opet, sa druge strane , postoji veliki broj nekih drugih,
manjih projekata, gde se postigao jedan zavidan nivo
kvaliteta kako estetskog tako i funkcionalnog, kao i u smislu
materijalizacije. U poslednje vreme često je pominjan Blok A
i West 65 kao i ostali delovi grada koji su pripitomili Novi
Beograd ,dali mu neku drugu dimenziju i pokazali neko
drugo, humano lice. Novi Beograd je ,recimo, u blokovima uz
Savu , postao slika urbanog miljea grada u kakvom je lepo
živeti. Sada je dobio i nove sadržaje, objekti su izgrađeni na
međusobnoj pristojnoj udaljenosti, okruženi su zelenilom ,
pešačkim i biciklističkim stazama , dečijim igralištima , čuju
se ptičice, deca trčkaraju bez prevelike brige i straha roditel-
ja. Za razliku, recimo, od Vračara, koji je u poslednjih par
decenija urbanistički razoren i novom gradnjom je postignut
sasvim suprotan efekat od onog novobeogradskog. Podig-
nuta je spratnost objekata pa je ,na istoj (postojećoj) širini
ulica ukinuta mogućnost osunčanosti južnih fasada i dobio
Dakle, pokušaću da vam predstavim arhitekturu Beograda
kroz doživljaj Dejana Babovića, učesnika svih salona
arhitekture od 1992. do danas, člana Arhitektonske sekcije
ULUPUDS-a i dobitnika mnogobrojnih stručnih nagrada i
priznanja. Ne možemo razdvojiti njegova dva poziva,
slikarstvo i arhitekturu koliko god se trudili. On slika kada
odmara od projektovanja. On ne spava mnogo jer mu to
krade od kreativnog procesa. On smešta svoje slike u enteri-
jere koje radi i tako daje još duše prostoru iza čijeg nastanka
stoji. Prenosim vam samo deo priče sa ovim umetnikom jer
ono što sam saznala, slike koje sam videla, objekte koji su u
začetku, biofilna gradnja…sve to ostavlja prostora da kraj
ovog intervjua u suštini nije kraj, već samo nastavak…koji
sledi…
DEJANE, S OBZIROM DA STE UMETNIK, INTERESUJE ME
DA LI PRAVITE KOMPROMISE U NEKOM PROJEKTU NA
UŠTRB KREATIVNOSTI?
Nema kompromisa, iako je u građevinarstvu sve limitirano.
Ako ne postoje materijalna sredstva onda nema ni
mogućnosti da se nešto realizuje. Ali to u kreativnom delu ne
sme da bude ograničenje. Da bi nešto lepo izgledalo nije
neophodno da se kupuje najskuplja keramika ili da se kupi
najskuplji komad nameštaja. Ja pričam ljudima da, između
ostalog, uloga arhitekte u stvari jeste da od onog što je na
tržištu standardno i cenovno prosečno napravi najbolji
mogući rezultat. Kvalitet konačnog
rešenja razlikuje dobre i manje
dobre arhitekte , a ne upotreba
najskupljih materijala. To i jeste
razlika između arhitekata i
“arhitekata”. Tako da je moj odgovor
na vaše pitanje da kod mene lično
nema kompromisa sa strukom, čak i
po cenu da izađem iz projekta. Često
se javljaju problemi u fazi realizacije
projekta - izvođenju rado- va, zato je
neophodno da arhitekta bude
prisutan tokom celog procesa od
prve ideje do useljenja u objekat . Ja
volim da budem tu, veoma često čak i
samoinicijativno i ispratim projekat
do kraja njegove realizacije.
plac, divne travnjake, mnogobrojne i raznovrsne sadnice, ali
ono što je okružuje ne služi na čast ni urbanizmu ni arhitek-
turi .
Što se enterijera tiče, rado bih Vas odveo u Direktorat
civilnog vazduhoplovstva, to je enterijer dela objekta koji
sam realizovao u januaru ove godine i koji sam izložio na
ovogodišnjem Salonu Arhitekture, projekat koji pokazuje
visok nivo kvaliteta izvedenih zanatskih radova koji zadovol-
javaju moje kriterijume.
KADA RADITE NEKI PRIVATNI STAMBENI ENTERIJER ILI
NEKU KUĆU, DA LI PRVO UPOZNATE TE LJUDE ZA KOJE
RADITE I POKUŠAVATE DA IH DOŽIVITE KAO SPECIFIČNU
PORODICU ILI IDETE “NA SIGURNO”, ODNOSNO RADITE
ONAKO KAKO SE VAMA SVIĐA?
Uglavnom radim za nepoznate naručioce i u suštini mi je
veoma bitno da upoznam neke osnovne i bitne karakteris-
tike njihovog načina života .Pokušavam, u prvoj fazi , da
razumem kakva je ta porodica, kakvi su njihovi afiniteti ,
navike , potrebe jer projektujem kuću za njih. Oni su prvi
koji moraju da budu zadovoljni,a tek potom ja. U prvoj fazi
dogovora, kod formiranja tzv.”projektnog zadatka” od njih
tražim gomilu važnih informacija vezanih za funkcionalnu
organizaciju prostora , sve ono što im je bitno ulazi u jedan
kazan i sve postaje deo kase koja se kuva sa specificnom
aromom samo za tu porodicu .
Iako postoje opsti principi i pravila u organizovanju i obliko-
vanju prostora za stanovanje , svaki korisnik nosi svoje
osobenosti i svaki prostor to mora da ima u sebi. Kada sve to
obuhvatim i obradim ja tek onda izlazim sa idejnim rešenji-
ma . Ona se uglavnom rade u više varijanti koje se potom
prezentiraju budućim korisnicima, a korisnici imaju
mogućnosti odabira između ponuđenih rešenja. Bitno je da
rešenja nemaju elemente kiča, ne sme da ima neusklađeno-
sti između upotrebljenih materijala. Moram da priznam da
nemam u svom dugugodišnjem radu iskustva sa tim da na
kraju klijenti nisu zadovoljni ponuđenim rešenjima. Moji
enterijeri su karakteristični po savremenim i novim materi-
jalima , kreativnoj upotrebi svetla i besprekornoj funkcional-
noj organizaciji. Uglavnom koristim ono što je poslednja reč
tehnike. Ne razumem moje kolege arhitekte koji se u svom
radu opredeljuju za trend koji se u poslednje vreme javlja
sve više, pogotovo na Vračaru, a koji oslikavajući tako neku
eklektičku arhitekturu sa kraja XIX veka sa stilizovanim
gipsanim aplikacijama, kovanim gvožđem daju pogrešnu
informaciju o vremenu projektovanja objekta. Kao da su
kuće projektovane pre stotinjak godina , a ne u drugoj
deceniji XXI veka..
MOJE SLEDEĆE PITANJE JE U VEZI SA MLADIH ARHITEK-
TAMA, ODNOSNO ONIMA KOJI SU TEK NA POČETKU NEKE
SVOJE KARIJERE. NAIME, IMALA SAM SKORO PRILIKU DA
PRIČAM SA LJUDIMA KOJI SU BILI NAGRAĐENI ZA NEKE
PROJEKTE KOJE SU RADILI, PA UPRKOS TOME VEĆINA
NJIH ŽELI DA ODE ODAVDE I DA RADI U INOSTRANSTVU.
KAKO VI TO DOŽIVLJAVATE?
U mom ateljeu radi mlada osoba, izuzetno talentovana, sa
diplomom arhitekte sa Milanske Politehnike.Impresivno
znanje italijanskog jezika, izuzetan kreativni potencijal ,
ogromna energija i radni elan su nešto što je karakteriše i
daje mi za pravo da mislim da je to saradnja koja ima sjajnu
perspektivu.. Ona se odlučno vraća u Beograd i radi sa
mnom sa velikim entuzijazmom. Verujem da to proizilazi iz
mogućnosti ostvarenja kreativnog potencijala koji je njoj bio
izuzetno važan. U zajedničkom radu na interesantnim i
inspirativnim projektima u mom ateljeu njene želje i planovi
bivaju ostvareni i sama ideja o takvom načinu bavljenja
arhitekturom je za nju potpuno ispunjenje sna. Ona ide sa
mnom na gradilišta gde svakodnevno sreće nove situacije i
teme . Uči i stvara…. Moram da priznam da je taj način blizak
i mom poimanju rada u struci. Kao mlađi sam imao prilike
da radim u Moskvi na velikom projektu. Nisam imao ideju da
ostanem ni trenutka više nego što je to bilo predviđeno
ugovorom, iako je to bio veoma težak period, neposredno
posle bombardovanja. Mislim da bi mladi arhitekti trebalo
da ostanu, iako sam svestan da je prostor na kome se to
dešava dosta komplikovan. Mladi ljudi, čak i ako odu da
nešto novo nauče, sa tim novim idejama iz sveta bi trebalo
da se vrate kako bi kvalitetnije i inovativnije pomogli u razvo-
ju našeg Beograda na pravi način.
NA KRAJU MORAM DA POMENEM I TO DA STE VI I SLIKAR I
TO, KOLIKO SAM IMALA PRILIKE DA VIDIM, SJAJAN
SLIKAR. KOLIKO STE BILI U MOGUĆNOSTI DA BIRATE
IZMEĐU ARHITEKTURE I SLIKARSTVA I DA LI JE
SLIKARTSVO KAO VAŠA VELIKA LJUBAV BILO
ZAPOSTAVLJENO ZBOG ARHITEKTURE?
Ja slikam i crtam kad god ne projektujem i uvek sam u neka-
kvom kreativnom procesu. U period tokom završetka studija
i u godinama neposredno po diplomiranju imao sam niz
izložbi. To je kraj osamdesetih i početak devedesetih godina.
Zatim se dešava period od skoro dvadeset godina bez ijedne
izložbe mojih slika. Od 2011 godine i moje samostalne
izlozbe slika i crteža “Svi smo iz iste igre” u galeriji SKC-a na
Novom beogradu opet sam ušao u period skoro redovnih
izložbi .Bilo ih je PET u poslednjih šest godina. Učestvujem i
na kolektivnim izložbama kako Slikarsko-grafičke sekcije
ULUPUDS-a tako i šire. Postigao sam to da ne odustajem ni
od jedne svoje ljubavi i da se paralelno bavim i jednim i
drugim.. U ovom trenutku, čak, imam materijala za dve
samostalne izložbe.
se efekat mračnih klanaca i tunela bez sunca .Zelenilo je
potpuno iskorenjeno u ovim ulicama. Nekada je ,recimo,Šu-
matovačka ulica bila jedna lepa, pitoma ulica, ali to je sada
prostor bez sunca i zelenila , preuska za visinu objekata koji
se prave i sa naročito izrazenim problemom parkiranja kako
stanara , tako i posetilaca ovog dela grada .
ŠTO SE TIČE OBJEKATA, OSIM VAŠE KUĆE KOJA JE ZAISTA
IMPRESIVNA I IZNUTRA I SPOLJA I NEKAKO JE DEO VAS I
ONOGA ŠTO VI RADITE, GDE BISTE ME JOŠ ODVELI DA MI
POKAŽETE NEKI OBJEKAT I KAŽETE OVDE JE MATERIJA-
LIZOVAN MOJ ARHITEKTONSKI KREDO?
Moram da priznam kada su objekti u pitanju imam nekoliko
takvih mesta koja čak i nisu sva u Beogradu. Što se Beogra-
da tiče, to je sigurno kuća u Neznanog junaka koja je odlična
ilustracija mog poimanja arhitekture u punom smislu te reci
. Takođe mislim da je funkcionalna azbuka arhitekture kuće,
kuća mog prijatelja na Medakoviću koja je zaista sadržajna,
ali nažalost lokacija i urbanizam devedesetih su učinili da je
taj objekat “dragulj u blatu”. Ona ima sjajan sadržaj, veliki
-
www.grenef.com • broj 02 • jul 2018 • časopis “grenef.” 33
Moj put kao predstavnika redakcije časopisa Grenef do
ARHITEKTE JEDNOG GRADA nije bio dug. U srcu Beograda pose-
tila sam Dejana Babovića, kao reprezenta svog grada i vrsnog
umetnika koji živi svoj životni poziv u svakom aspektu života.
Biografije su uvek opšta mesta, mnogo podataka, a malo pravih
informacija koje govore o duhu čoveka. Zbog toga sam ovom
razgovoru sa Dejanom pristupila na malo drugaciji način, kroz
direktnu komunikaciju, kako bih dosegla do dubljih suštinskih
vrednosti koje ga opisuju jer bi bila šteta ne obuhvatiti u njemu
sve ono što on jeste. A on jeste arhitekta i umetnik, divna duša
koja oseća prostor i ljude koji u tom prostoru obitavaju.
Čim sam ušla u njegov dom, koji je ujedno i njegov radni prostor,
pokazao mi je svoju biblioteku u čijem centru je umetnička slika
slikara Aparina. Ona je poklon prijatelja ginekologa kao zalog za
prijateljstvo i saradnju ova dva čoveka. Dejan mi je pričao kako je
prethodno uredio enterijer stana svog prijatelja, bez želje da
naplati svoju uslugu, jer je pomenuti ginekolog doneo na svet
njegovo drugo dete, sa tolikom pažnjom da su on i njegova supru-
ga lako odlučili da prošire svoju porodicu za još jednog člana.
Čovek koji ovako doživljava ljude zaslužuje da bude angažovan
od strane svih onih koji pretenduju da im kuća bude dom i reprez-
ent njihove individualnosti i onoga što svaki njegov član u biti i
jeste, jedinka koja ne liči ni na jednu drugu.
POŠTO STE VI JEDAN OD PREDSTAVNIKA BEOGRADSKE
ARHITEKTURE, A NAŠE IDEJA KROZ OVU RUBRIKU JE DA
VI, IZ SVOG UGLA ARHITEKTE PREDSTAVITE SVOJ GRAD,
RECITE NAM ŠTA JE ONO ŠTO JE KARAKTERISTIČNO U
AKTUELNOJ ARHITEKTURI BEOGRADA?
Ja veoma volim Beograd i smatram ga svojim gradom, iako
sam u njega došao sa devetnaest godina, po završetku
srednje škole. Kada je arhitektura Beograda u pitanju, on je
grad pun kontroverzi. Ima mnogo primera i za dobru,
pismenu , kvalitetnu i inteligentnu arhitekturu, ali isto tako ,
na žalost još mnogo više, za lošu , nekvalitetnu i nepismenu
arhitekturu . To je pogubno na duge staze , jer sve što se
izgradi , bez obzira dobro ili loše ima izraženu dimenziju
trajanja i time , ono loše i ružno TRAJNO oštećuje urbani
milje grada. Bitna karakteristika toga što se dešava posled-
njih par decenija permanentno u urbanom procesu razvoja
Beograda je nešto što ja zovem “Kaluđerizacijom” Beogra-
da. To je na delu već duže vreme i prati proces tranzicije i
nažalost ostavlja dubok trag i u vremenu koje sledi. Na
veliku žalost svih pripadnika arhitektonske struke, neki
veliki projekti su nastali na bazi urbanizma koji nije korekt-
no, stručno i profesionalno određen, nego je “odozgo”
diktiran i inkorporiran u detaljne planove . Struka je tu u
drugom planu, ona više služi da realizuje neke političarske
ideje. Opet, sa druge strane , postoji veliki broj nekih drugih,
manjih projekata, gde se postigao jedan zavidan nivo
kvaliteta kako estetskog tako i funkcionalnog, kao i u smislu
materijalizacije. U poslednje vreme često je pominjan Blok A
i West 65 kao i ostali delovi grada koji su pripitomili Novi
Beograd ,dali mu neku drugu dimenziju i pokazali neko
drugo, humano lice. Novi Beograd je ,recimo, u blokovima uz
Savu , postao slika urbanog miljea grada u kakvom je lepo
živeti. Sada je dobio i nove sadržaje, objekti su izgrađeni na
međusobnoj pristojnoj udaljenosti, okruženi su zelenilom ,
pešačkim i biciklističkim stazama , dečijim igralištima , čuju
se ptičice, deca trčkaraju bez prevelike brige i straha roditel-
ja. Za razliku, recimo, od Vračara, koji je u poslednjih par
decenija urbanistički razoren i novom gradnjom je postignut
sasvim suprotan efekat od onog novobeogradskog. Podig-
nuta je spratnost objekata pa je ,na istoj (postojećoj) širini
ulica ukinuta mogućnost osunčanosti južnih fasada i dobio
Dakle, pokušaću da vam predstavim arhitekturu Beograda
kroz doživljaj Dejana Babovića, učesnika svih salona
arhitekture od 1992. do danas, člana Arhitektonske sekcije
ULUPUDS-a i dobitnika mnogobrojnih stručnih nagrada i
priznanja. Ne možemo razdvojiti njegova dva poziva,
slikarstvo i arhitekturu koliko god se trudili. On slika kada
odmara od projektovanja. On ne spava mnogo jer mu to
krade od kreativnog procesa. On smešta svoje slike u enteri-
jere koje radi i tako daje još duše prostoru iza čijeg nastanka
stoji. Prenosim vam samo deo priče sa ovim umetnikom jer
ono što sam saznala, slike koje sam videla, objekte koji su u
začetku, biofilna gradnja…sve to ostavlja prostora da kraj
ovog intervjua u suštini nije kraj, već samo nastavak…koji
sledi…
DEJANE, S OBZIROM DA STE UMETNIK, INTERESUJE ME
DA LI PRAVITE KOMPROMISE U NEKOM PROJEKTU NA
UŠTRB KREATIVNOSTI?
Nema kompromisa, iako je u građevinarstvu sve limitirano.
Ako ne postoje materijalna sredstva onda nema ni
mogućnosti da se nešto realizuje. Ali to u kreativnom delu ne
sme da bude ograničenje. Da bi nešto lepo izgledalo nije
neophodno da se kupuje najskuplja keramika ili da se kupi
najskuplji komad nameštaja. Ja pričam ljudima da, između
ostalog, uloga arhitekte u stvari jeste da od onog što je na
tržištu standardno i cenovno prosečno napravi najbolji
mogući rezultat. Kvalitet konačnog
rešenja razlikuje dobre i manje
dobre arhitekte , a ne upotreba
najskupljih materijala. To i jeste
razlika između arhitekata i
“arhitekata”. Tako da je moj odgovor
na vaše pitanje da kod mene lično
nema kompromisa sa strukom, čak i
po cenu da izađem iz projekta. Često
se javljaju problemi u fazi realizacije
projekta - izvođenju rado- va, zato je
neophodno da arhitekta bude
prisutan tokom celog procesa od
prve ideje do useljenja u objekat . Ja
volim da budem tu, veoma često čak i
samoinicijativno i ispratim projekat
do kraja njegove realizacije.
plac, divne travnjake, mnogobrojne i raznovrsne sadnice, ali
ono što je okružuje ne služi na čast ni urbanizmu ni arhitek-
turi .
Što se enterijera tiče, rado bih Vas odveo u Direktorat
civilnog vazduhoplovstva, to je enterijer dela objekta koji
sam realizovao u januaru ove godine i koji sam izložio na
ovogodišnjem Salonu Arhitekture, projekat koji pokazuje
visok nivo kvaliteta izvedenih zanatskih radova koji zadovol-
javaju moje kriterijume.
KADA RADITE NEKI PRIVATNI STAMBENI ENTERIJER ILI
NEKU KUĆU, DA LI PRVO UPOZNATE TE LJUDE ZA KOJE
RADITE I POKUŠAVATE DA IH DOŽIVITE KAO SPECIFIČNU
PORODICU ILI IDETE “NA SIGURNO”, ODNOSNO RADITE
ONAKO KAKO SE VAMA SVIĐA?
Uglavnom radim za nepoznate naručioce i u suštini mi je
veoma bitno da upoznam neke osnovne i bitne karakteris-
tike njihovog načina života .Pokušavam, u prvoj fazi , da
razumem kakva je ta porodica, kakvi su njihovi afiniteti ,
navike , potrebe jer projektujem kuću za njih. Oni su prvi
koji moraju da budu zadovoljni,a tek potom ja. U prvoj fazi
dogovora, kod formiranja tzv.”projektnog zadatka” od njih
tražim gomilu važnih informacija vezanih za funkcionalnu
organizaciju prostora , sve ono što im je bitno ulazi u jedan
kazan i sve postaje deo kase koja se kuva sa specificnom
aromom samo za tu porodicu .
Iako postoje opsti principi i pravila u organizovanju i obliko-
vanju prostora za stanovanje , svaki korisnik nosi svoje
osobenosti i svaki prostor to mora da ima u sebi. Kada sve to
obuhvatim i obradim ja tek onda izlazim sa idejnim rešenji-
ma . Ona se uglavnom rade u više varijanti koje se potom
prezentiraju budućim korisnicima, a korisnici imaju
mogućnosti odabira između ponuđenih rešenja. Bitno je da
rešenja nemaju elemente kiča, ne sme da ima neusklađeno-
sti između upotrebljenih materijala. Moram da priznam da
nemam u svom dugugodišnjem radu iskustva sa tim da na
kraju klijenti nisu zadovoljni ponuđenim rešenjima. Moji
enterijeri su karakteristični po savremenim i novim materi-
jalima , kreativnoj upotrebi svetla i besprekornoj funkcional-
noj organizaciji. Uglavnom koristim ono što je poslednja reč
tehnike. Ne razumem moje kolege arhitekte koji se u svom
radu opredeljuju za trend koji se u poslednje vreme javlja
sve više, pogotovo na Vračaru, a koji oslikavajući tako neku
eklektičku arhitekturu sa kraja XIX veka sa stilizovanim
gipsanim aplikacijama, kovanim gvožđem daju pogrešnu
informaciju o vremenu projektovanja objekta. Kao da su
kuće projektovane pre stotinjak godina , a ne u drugoj
deceniji XXI veka..
MOJE SLEDEĆE PITANJE JE U VEZI SA MLADIH ARHITEK-
TAMA, ODNOSNO ONIMA KOJI SU TEK NA POČETKU NEKE
SVOJE KARIJERE. NAIME, IMALA SAM SKORO PRILIKU DA
PRIČAM SA LJUDIMA KOJI SU BILI NAGRAĐENI ZA NEKE
PROJEKTE KOJE SU RADILI, PA UPRKOS TOME VEĆINA
NJIH ŽELI DA ODE ODAVDE I DA RADI U INOSTRANSTVU.
KAKO VI TO DOŽIVLJAVATE?
U mom ateljeu radi mlada osoba, izuzetno talentovana, sa
diplomom arhitekte sa Milanske Politehnike.Impresivno
znanje italijanskog jezika, izuzetan kreativni potencijal ,
ogromna energija i radni elan su nešto što je karakteriše i
daje mi za pravo da mislim da je to saradnja koja ima sjajnu
perspektivu.. Ona se odlučno vraća u Beograd i radi sa
mnom sa velikim entuzijazmom. Verujem da to proizilazi iz
mogućnosti ostvarenja kreativnog potencijala koji je njoj bio
izuzetno važan. U zajedničkom radu na interesantnim i
inspirativnim projektima u mom ateljeu njene želje i planovi
bivaju ostvareni i sama ideja o takvom načinu bavljenja
arhitekturom je za nju potpuno ispunjenje sna. Ona ide sa
mnom na gradilišta gde svakodnevno sreće nove situacije i
teme . Uči i stvara…. Moram da priznam da je taj način blizak
i mom poimanju rada u struci. Kao mlađi sam imao prilike
da radim u Moskvi na velikom projektu. Nisam imao ideju da
ostanem ni trenutka više nego što je to bilo predviđeno
ugovorom, iako je to bio veoma težak period, neposredno
posle bombardovanja. Mislim da bi mladi arhitekti trebalo
da ostanu, iako sam svestan da je prostor na kome se to
dešava dosta komplikovan. Mladi ljudi, čak i ako odu da
nešto novo nauče, sa tim novim idejama iz sveta bi trebalo
da se vrate kako bi kvalitetnije i inovativnije pomogli u razvo-
ju našeg Beograda na pravi način.
NA KRAJU MORAM DA POMENEM I TO DA STE VI I SLIKAR I
TO, KOLIKO SAM IMALA PRILIKE DA VIDIM, SJAJAN
SLIKAR. KOLIKO STE BILI U MOGUĆNOSTI DA BIRATE
IZMEĐU ARHITEKTURE I SLIKARSTVA I DA LI JE
SLIKARTSVO KAO VAŠA VELIKA LJUBAV BILO
ZAPOSTAVLJENO ZBOG ARHITEKTURE?
Ja slikam i crtam kad god ne projektujem i uvek sam u neka-
kvom kreativnom procesu. U period tokom završetka studija
i u godinama neposredno po diplomiranju imao sam niz
izložbi. To je kraj osamdesetih i početak devedesetih godina.
Zatim se dešava period od skoro dvadeset godina bez ijedne
izložbe mojih slika. Od 2011 godine i moje samostalne
izlozbe slika i crteža “Svi smo iz iste igre” u galeriji SKC-a na
Novom beogradu opet sam ušao u period skoro redovnih
izložbi .Bilo ih je PET u poslednjih šest godina. Učestvujem i
na kolektivnim izložbama kako Slikarsko-grafičke sekcije
ULUPUDS-a tako i šire. Postigao sam to da ne odustajem ni
od jedne svoje ljubavi i da se paralelno bavim i jednim i
drugim.. U ovom trenutku, čak, imam materijala za dve
samostalne izložbe.
se efekat mračnih klanaca i tunela bez sunca .Zelenilo je
potpuno iskorenjeno u ovim ulicama. Nekada je ,recimo,Šu-
matovačka ulica bila jedna lepa, pitoma ulica, ali to je sada
prostor bez sunca i zelenila , preuska za visinu objekata koji
se prave i sa naročito izrazenim problemom parkiranja kako
stanara , tako i posetilaca ovog dela grada .
ŠTO SE TIČE OBJEKATA, OSIM VAŠE KUĆE KOJA JE ZAISTA
IMPRESIVNA I IZNUTRA I SPOLJA I NEKAKO JE DEO VAS I
ONOGA ŠTO VI RADITE, GDE BISTE ME JOŠ ODVELI DA MI
POKAŽETE NEKI OBJEKAT I KAŽETE OVDE JE MATERIJA-
LIZOVAN MOJ ARHITEKTONSKI KREDO?
Moram da priznam kada su objekti u pitanju imam nekoliko
takvih mesta koja čak i nisu sva u Beogradu. Što se Beogra-
da tiče, to je sigurno kuća u Neznanog junaka koja je odlična
ilustracija mog poimanja arhitekture u punom smislu te reci
. Takođe mislim da je funkcionalna azbuka arhitekture kuće,
kuća mog prijatelja na Medakoviću koja je zaista sadržajna,
ali nažalost lokacija i urbanizam devedesetih su učinili da je
taj objekat “dragulj u blatu”. Ona ima sjajan sadržaj, veliki
-
Moj put kao predstavnika redakcije časopisa Grenef do
ARHITEKTE JEDNOG GRADA nije bio dug. U srcu Beograda pose-
tila sam Dejana Babovića, kao reprezenta svog grada i vrsnog
umetnika koji živi svoj životni poziv u svakom aspektu života.
Biografije su uvek opšta mesta, mnogo podataka, a malo pravih
informacija koje govore o duhu čoveka. Zbog toga sam ovom
razgovoru sa Dejanom pristupila na malo drugaciji način, kroz
direktnu komunikaciju, kako bih dosegla do dubljih suštinskih
vrednosti koje ga opisuju jer bi bila šteta ne obuhvatiti u njemu
sve ono što on jeste. A on jeste arhitekta i umetnik, divna duša
koja oseća prostor i ljude koji u tom prostoru obitavaju.
Čim sam ušla u njegov dom, koji je ujedno i njegov radni prostor,
pokazao mi je svoju biblioteku u čijem centru je umetnička slika
slikara Aparina. Ona je poklon prijatelja ginekologa kao zalog za
prijateljstvo i saradnju ova dva čoveka. Dejan mi je pričao kako je
prethodno uredio enterijer stana svog prijatelja, bez želje da
naplati svoju uslugu, jer je pomenuti ginekolog doneo na svet
njegovo drugo dete, sa tolikom pažnjom da su on i njegova supru-
ga lako odlučili da prošire svoju porodicu za još jednog člana.
Čovek koji ovako doživljava ljude zaslužuje da bude angažovan
od strane svih onih koji pretenduju da im kuća bude dom i reprez-
ent njihove individualnosti i onoga što svaki njegov član u biti i
jeste, jedinka koja ne liči ni na jednu drugu.
časopis “grenef.” • jul 2018 • broj 02 • www.grenef.com34
POŠTO STE VI JEDAN OD PREDSTAVNIKA BEOGRADSKE
ARHITEKTURE, A NAŠE IDEJA KROZ OVU RUBRIKU JE DA
VI, IZ SVOG UGLA ARHITEKTE PREDSTAVITE SVOJ GRAD,
RECITE NAM ŠTA JE ONO ŠTO JE KARAKTERISTIČNO U
AKTUELNOJ ARHITEKTURI BEOGRADA?
Ja veoma volim Beograd i smatram ga svojim gradom, iako
sam u njega došao sa devetnaest godina, po završetku
srednje škole. Kada je arhitektura Beograda u pitanju, on je
grad pun kontroverzi. Ima mnogo primera i za dobru,
pismenu , kvalitetnu i inteligentnu arhitekturu, ali isto tako ,
na žalost još mnogo više, za lošu , nekvalitetnu i nepismenu
arhitekturu . To je pogubno na duge staze , jer sve što se
izgradi , bez obzira dobro ili loše ima izraženu dimenziju
trajanja i time , ono loše i ružno TRAJNO oštećuje urbani
milje grada. Bitna karakteristika toga što se dešava posled-
njih par decenija permanentno u urbanom procesu razvoja
Beograda je nešto što ja zovem “Kaluđerizacijom” Beogra-
da. To je na delu već duže vreme i prati proces tranzicije i
nažalost ostavlja dubok trag i u vremenu koje sledi. Na
veliku žalost svih pripadnika arhitektonske struke, neki
veliki projekti su nastali na bazi urbanizma koji nije korekt-
no, stručno i profesionalno određen, nego je “odozgo”
diktiran i inkorporiran u detaljne planove . Struka je tu u
drugom planu, ona više služi da realizuje neke političarske
ideje. Opet, sa druge strane , postoji veliki broj nekih drugih,
manjih projekata, gde se postigao jedan zavidan nivo
kvaliteta kako estetskog tako i funkcionalnog, kao i u smislu
materijalizacije. U poslednje vreme često je pominjan Blok A
i West 65 kao i ostali delovi grada koji su pripitomili Novi
Beograd ,dali mu neku drugu dimenziju i pokazali neko
drugo, humano lice. Novi Beograd je ,recimo, u blokovima uz
Savu , postao slika urbanog miljea grada u kakvom je lepo
živeti. Sada je dobio i nove sadržaje, objekti su izgrađeni na
međusobnoj pristojnoj udaljenosti, okruženi su zelenilom ,
pešačkim i biciklističkim stazama , dečijim igralištima , čuju
se ptičice, deca trčkaraju bez prevelike brige i straha roditel-
ja. Za razliku, recimo, od Vračara, koji je u poslednjih par
decenija urbanistički razoren i novom gradnjom je postignut
sasvim suprotan efekat od onog novobeogradskog. Podig-
nuta je spratnost objekata pa je ,na istoj (postojećoj) širini
ulica ukinuta mogućnost osunčanosti južnih fasada i dobio
Dakle, pokušaću da vam predstavim arhitekturu Beograda
kroz doživljaj Dejana Babovića, učesnika svih salona
arhitekture od 1992. do danas, člana Arhitektonske sekcije
ULUPUDS-a i dobitnika mnogobrojnih stručnih nagrada i
priznanja. Ne možemo razdvojiti njegova dva poziva,
slikarstvo i arhitekturu koliko god se trudili. On slika kada
odmara od projektovanja. On ne spava mnogo jer mu to
krade od kreativnog procesa. On smešta svoje slike u enteri-
jere koje radi i tako daje još duše prostoru iza čijeg nastanka
stoji. Prenosim vam samo deo priče sa ovim umetnikom jer
ono što sam saznala, slike koje sam videla, objekte koji su u
začetku, biofilna gradnja…sve to ostavlja prostora da kraj
ovog intervjua u suštini nije kraj, već samo nastavak…koji
sledi…
DEJANE, S OBZIROM DA STE UMETNIK, INTERESUJE ME
DA LI PRAVITE KOMPROMISE U NEKOM PROJEKTU NA
UŠTRB KREATIVNOSTI?
Nema kompromisa, iako je u građevinarstvu sve limitirano.
Ako ne postoje materijalna sredstva onda nema ni
mogućnosti da se nešto realizuje. Ali to u kreativnom delu ne
sme da bude ograničenje. Da bi nešto lepo izgledalo nije
neophodno da se kupuje najskuplja keramika ili da se kupi
najskuplji komad nameštaja. Ja pričam ljudima da, između
ostalog, uloga arhitekte u stvari jeste da od onog što je na
tržištu standardno i cenovno prosečno napravi najbolji
mogući rezultat. Kvalitet konačnog
rešenja razlikuje dobre i manje
dobre arhitekte , a ne upotreba
najskupljih materijala. To i jeste
razlika između arhitekata i
“arhitekata”. Tako da je moj odgovor
na vaše pitanje da kod mene lično
nema kompromisa sa strukom, čak i
po cenu da izađem iz projekta. Često
se javljaju problemi u fazi realizacije
projekta - izvođenju rado- va, zato je
neophodno da arhitekta bude
prisutan tokom celog procesa od
prve ideje do useljenja u objekat . Ja
volim da budem tu, veoma često čak i
samoinicijativno i ispratim projekat
do kraja njegove realizacije.
plac, divne travnjake, mnogobrojne i raznovrsne sadnice, ali
ono što je okružuje ne služi na čast ni urbanizmu ni arhitek-
turi .
Što se enterijera tiče, rado bih Vas odveo u Direktorat
civilnog vazduhoplovstva, to je enterijer dela objekta koji
sam realizovao u januaru ove godine i koji sam izložio na
ovogodišnjem Salonu Arhitekture, projekat koji pokazuje
visok nivo kvaliteta izvedenih zanatskih radova koji zadovol-
javaju moje kriterijume.
KADA RADITE NEKI PRIVATNI STAMBENI ENTERIJER ILI
NEKU KUĆU, DA LI PRVO UPOZNATE TE LJUDE ZA KOJE
RADITE I POKUŠAVATE DA IH DOŽIVITE KAO SPECIFIČNU
PORODICU ILI IDETE “NA SIGURNO”, ODNOSNO RADITE
ONAKO KAKO SE VAMA SVIĐA?
Uglavnom radim za nepoznate naručioce i u suštini mi je
veoma bitno da upoznam neke osnovne i bitne karakteris-
tike njihovog načina života .Pokušavam, u prvoj fazi , da
razumem kakva je ta porodica, kakvi su njihovi afiniteti ,
navike , potrebe jer projektujem kuću za njih. Oni su prvi
koji moraju da budu zadovoljni,a tek potom ja. U prvoj fazi
dogovora, kod formiranja tzv.”projektnog zadatka” od njih
tražim gomilu važnih informacija vezanih za funkcionalnu
organizaciju prostora , sve ono što im je bitno ulazi u jedan
kazan i sve postaje deo kase koja se kuva sa specificnom
aromom samo za tu porodicu .
Iako postoje opsti principi i pravila u organizovanju i obliko-
vanju prostora za stanovanje , svaki korisnik nosi svoje
osobenosti i svaki prostor to mora da ima u sebi. Kada sve to
obuhvatim i obradim ja tek onda izlazim sa idejnim rešenji-
ma . Ona se uglavnom rade u više varijanti koje se potom
prezentiraju budućim korisnicima, a korisnici imaju
mogućnosti odabira između ponuđenih rešenja. Bitno je da
rešenja nemaju elemente kiča, ne sme da ima neusklađeno-
sti između upotrebljenih materijala. Moram da priznam da
nemam u svom dugugodišnjem radu iskustva sa tim da na
kraju klijenti nisu zadovoljni ponuđenim rešenjima. Moji
enterijeri su karakteristični po savremenim i novim materi-
jalima , kreativnoj upotrebi svetla i besprekornoj funkcional-
noj organizaciji. Uglavnom koristim ono što je poslednja reč
tehnike. Ne razumem moje kolege arhitekte koji se u svom
radu opredeljuju za trend koji se u poslednje vreme javlja
sve više, pogotovo na Vračaru, a koji oslikavajući tako neku
eklektičku arhitekturu sa kraja XIX veka sa stilizovanim
gipsanim aplikacijama, kovanim gvožđem daju pogrešnu
informaciju o vremenu projektovanja objekta. Kao da su
kuće projektovane pre stotinjak godina , a ne u drugoj
deceniji XXI veka..
MOJE SLEDEĆE PITANJE JE U VEZI SA MLADIH ARHITEK-
TAMA, ODNOSNO ONIMA KOJI SU TEK NA POČETKU NEKE
SVOJE KARIJERE. NAIME, IMALA SAM SKORO PRILIKU DA
PRIČAM SA LJUDIMA KOJI SU BILI NAGRAĐENI ZA NEKE
PROJEKTE KOJE SU RADILI, PA UPRKOS TOME VEĆINA
NJIH ŽELI DA ODE ODAVDE I DA RADI U INOSTRANSTVU.
KAKO VI TO DOŽIVLJAVATE?
U mom ateljeu radi mlada osoba, izuzetno talentovana, sa
diplomom arhitekte sa Milanske Politehnike.Impresivno
znanje italijanskog jezika, izuzetan kreativni potencijal ,
ogromna energija i radni elan su nešto što je karakteriše i
daje mi za pravo da mislim da je to saradnja koja ima sjajnu
perspektivu.. Ona se odlučno vraća u Beograd i radi sa
mnom sa velikim entuzijazmom. Verujem da to proizilazi iz
mogućnosti ostvarenja kreativnog potencijala koji je njoj bio
izuzetno važan. U zajedničkom radu na interesantnim i
inspirativnim projektima u mom ateljeu njene želje i planovi
bivaju ostvareni i sama ideja o takvom načinu bavljenja
arhitekturom je za nju potpuno ispunjenje sna. Ona ide sa
mnom na gradilišta gde svakodnevno sreće nove situacije i
teme . Uči i stvara…. Moram da priznam da je taj način blizak
i mom poimanju rada u struci. Kao mlađi sam imao prilike
da radim u Moskvi na velikom projektu. Nisam imao ideju da
ostanem ni trenutka više nego što je to bilo predviđeno
ugovorom, iako je to bio veoma težak period, neposredno
posle bombardovanja. Mislim da bi mladi arhitekti trebalo
da ostanu, iako sam svestan da je prostor na kome se to
dešava dosta komplikovan. Mladi ljudi, čak i ako odu da
nešto novo nauče, sa tim novim idejama iz sveta bi trebalo
da se vrate kako bi kvalitetnije i inovativnije pomogli u razvo-
ju našeg Beograda na pravi način.
NA KRAJU MORAM DA POMENEM I TO DA STE VI I SLIKAR I
TO, KOLIKO SAM IMALA PRILIKE DA VIDIM, SJAJAN
SLIKAR. KOLIKO STE BILI U MOGUĆNOSTI DA BIRATE
IZMEĐU ARHITEKTURE I SLIKARSTVA I DA LI JE
SLIKARTSVO KAO VAŠA VELIKA LJUBAV BILO
ZAPOSTAVLJENO ZBOG ARHITEKTURE?
Ja slikam i crtam kad god ne projektujem i uvek sam u neka-
kvom kreativnom procesu. U period tokom završetka studija
i u godinama neposredno po diplomiranju imao sam niz
izložbi. To je kraj osamdesetih i početak devedesetih godina.
Zatim se dešava period od skoro dvadeset godina bez ijedne
izložbe mojih slika. Od 2011 godine i moje samostalne
izlozbe slika i crteža “Svi smo iz iste igre” u galeriji SKC-a na
Novom beogradu opet sam ušao u period skoro redovnih
izložbi .Bilo ih je PET u poslednjih šest godina. Učestvujem i
na kolektivnim izložbama kako Slikarsko-grafičke sekcije
ULUPUDS-a tako i šire. Postigao sam to da ne odustajem ni
od jedne svoje ljubavi i da se paralelno bavim i jednim i
drugim.. U ovom trenutku, čak, imam materijala za dve
samostalne izložbe.
se efekat mračnih klanaca i tunela bez sunca .Zelenilo je
potpuno iskorenjeno u ovim ulicama. Nekada je ,recimo,Šu-
matovačka ulica bila jedna lepa, pitoma ulica, ali to je sada
prostor bez sunca i zelenila , preuska za visinu objekata koji
se prave i sa naročito izrazenim problemom parkiranja kako
stanara , tako i posetilaca ovog dela grada .
ŠTO SE TIČE OBJEKATA, OSIM VAŠE KUĆE KOJA JE ZAISTA
IMPRESIVNA I IZNUTRA I SPOLJA I NEKAKO JE DEO VAS I
ONOGA ŠTO VI RADITE, GDE BISTE ME JOŠ ODVELI DA MI
POKAŽETE NEKI OBJEKAT I KAŽETE OVDE JE MATERIJA-
LIZOVAN MOJ ARHITEKTONSKI KREDO?
Moram da priznam kada su objekti u pitanju imam nekoliko
takvih mesta koja čak i nisu sva u Beogradu. Što se Beogra-
da tiče, to je sigurno kuća u Neznanog junaka koja je odlična
ilustracija mog poimanja arhitekture u punom smislu te reci
. Takođe mislim da je funkcionalna azbuka arhitekture kuće,
kuća mog prijatelja na Medakoviću koja je zaista sadržajna,
ali nažalost lokacija i urbanizam devedesetih su učinili da je
taj objekat “dragulj u blatu”. Ona ima sjajan sadržaj, veliki
-
Moj put kao predstavnika redakcije časopisa Grenef do
ARHITEKTE JEDNOG GRADA nije bio dug. U srcu Beograda pose-
tila sam Dejana Babovića, kao reprezenta svog grada i vrsnog
umetnika koji živi svoj životni poziv u svakom aspektu života.
Biografije su uvek opšta mesta, mnogo podataka, a malo pravih
informacija koje govore o duhu čoveka. Zbog toga sam ovom
razgovoru sa Dejanom pristupila na malo drugaciji način, kroz
direktnu komunikaciju, kako bih dosegla do dubljih suštinskih
vrednosti koje ga opisuju jer bi bila šteta ne obuhvatiti u njemu
sve ono što on jeste. A on jeste arhitekta i umetnik, divna duša
koja oseća prostor i ljude koji u tom prostoru obitavaju.
Čim sam ušla u njegov dom, koji je ujedno i njegov radni prostor,
pokazao mi je svoju biblioteku u čijem centru je umetnička slika
slikara Aparina. Ona je poklon prijatelja ginekologa kao zalog za
prijateljstvo i saradnju ova dva čoveka. Dejan mi je pričao kako je
prethodno uredio enterijer stana svog prijatelja, bez želje da
naplati svoju uslugu, jer je pomenuti ginekolog doneo na svet
njegovo drugo dete, sa tolikom pažnjom da su on i njegova supru-
ga lako odlučili da prošire svoju porodicu za još jednog člana.
Čovek koji ovako doživljava ljude zaslužuje da bude angažovan
od strane svih onih koji pretenduju da im kuća bude dom i reprez-
ent njihove individualnosti i onoga što svaki njegov član u biti i
jeste, jedinka koja ne liči ni na jednu drugu.
www.grenef.com • broj 02 • jul 2018 • časopis “grenef.” 35
POŠTO STE VI JEDAN OD PREDSTAVNIKA BEOGRADSKE
ARHITEKTURE, A NAŠE IDEJA KROZ OVU RUBRIKU JE DA
VI, IZ SVOG UGLA ARHITEKTE PREDSTAVITE SVOJ GRAD,
RECITE NAM ŠTA JE ONO ŠTO JE KARAKTERISTIČNO U
AKTUELNOJ ARHITEKTURI BEOGRADA?
Ja veoma volim Beograd i smatram ga svojim gradom, iako
sam u njega došao sa devetnaest godina, po završetku
srednje škole. Kada je arhitektura Beograda u pitanju, on je
grad pun kontroverzi. Ima mnogo primera i za dobru,
pismenu , kvalitetnu i inteligentnu arhitekturu, ali isto tako ,
na žalost još mnogo više, za lošu , nekvalitetnu i nepismenu
arhitekturu . To je pogubno na duge staze , jer sve što se
izgradi , bez obzira dobro ili loše ima izraženu dimenziju
trajanja i time , ono loše i ružno TRAJNO oštećuje urbani
milje grada. Bitna karakteristika toga što se dešava posled-
njih par decenija permanentno u urbanom procesu razvoja
Beograda je nešto što ja zovem “Kaluđerizacijom” Beogra-
da. To je na delu već duže vreme i prati proces tranzicije i
nažalost ostavlja dubok trag i u vremenu koje sledi. Na
veliku žalost svih pripadnika arhitektonske struke, neki
veliki projekti su nastali na bazi urbanizma koji nije korekt-
no, stručno i profesionalno određen, nego je “odozgo”
diktiran i inkorporiran u detaljne planove . Struka je tu u
drugom planu, ona više služi da realizuje neke političarske
ideje. Opet, sa druge strane , postoji veliki broj nekih drugih,
manjih projekata, gde se postigao jedan zavidan nivo
kvaliteta kako estetskog tako i funkcionalnog, kao i u smislu
materijalizacije. U poslednje vreme često je pominjan Blok A
i West 65 kao i ostali delovi grada koji su pripitomili Novi
Beograd ,dali mu neku drugu dimenziju i pokazali neko
drugo, humano lice. Novi Beograd je ,recimo, u blokovima uz
Savu , postao slika urbanog miljea grada u kakvom je lepo
živeti. Sada je dobio i nove sadržaje, objekti su izgrađeni na
međusobnoj pristojnoj udaljenosti, okruženi su zelenilom ,
pešačkim i biciklističkim stazama , dečijim igralištima , čuju
se ptičice, deca trčkaraju bez prevelike brige i straha roditel-
ja. Za razliku, recimo, od Vračara, koji je u poslednjih par
decenija urbanistički razoren i novom gradnjom je postignut
sasvim suprotan efekat od onog novobeogradskog. Podig-
nuta je spratnost objekata pa je ,na istoj (postojećoj) širini
ulica ukinuta mogućnost osunčanosti južnih fasada i dobio
Dakle, pokušaću da vam predstavim arhitekturu Beograda
kroz doživljaj Dejana Babovića, učesnika svih salona
arhitekture od 1992. do danas, člana Arhitektonske sekcije
ULUPUDS-a i dobitnika mnogobrojnih stručnih nagrada i
priznanja. Ne možemo razdvojiti njegova dva poziva,
slikarstvo i arhitekturu koliko god se trudili. On slika kada
odmara od projektovanja. On ne spava mnogo jer mu to
krade od kreativnog procesa. On smešta svoje slike u enteri-
jere koje radi i tako daje još duše prostoru iza čijeg nastanka
stoji. Prenosim vam samo deo priče sa ovim umetnikom jer
ono što sam saznala, slike koje sam videla, objekte koji su u
začetku, biofilna gradnja…sve to ostavlja prostora da kraj
ovog intervjua u suštini nije kraj, već samo nastavak…koji
sledi…
DEJANE, S OBZIROM DA STE UMETNIK, INTERESUJE ME
DA LI PRAVITE KOMPROMISE U NEKOM PROJEKTU NA
UŠTRB KREATIVNOSTI?
Nema kompromisa, iako je u građevinarstvu sve limitirano.
Ako ne postoje materijalna sredstva onda nema ni
mogućnosti da se nešto realizuje. Ali to u kreativnom delu ne
sme da bude ograničenje. Da bi nešto lepo izgledalo nije
neophodno da se kupuje najskuplja keramika ili da se kupi
najskuplji komad nameštaja. Ja pričam ljudima da, između
ostalog, uloga arhitekte u stvari jeste da od onog što je na
tržištu standardno i cenovno prosečno napravi najbolji
mogući rezultat. Kvalitet konačnog
rešenja razlikuje dobre i manje
dobre arhitekte , a ne upotreba
najskupljih materijala. To i jeste
razlika između arhitekata i
“arhitekata”. Tako da je moj odgovor
na vaše pitanje da kod mene lično
nema kompromisa sa strukom, čak i
po cenu da izađem iz projekta. Često
se javljaju problemi u fazi realizacije
projekta - izvođenju rado- va, zato je
neophodno da arhitekta bude
prisutan tokom celog procesa od
prve ideje do useljenja u objekat . Ja
volim da budem tu, veoma često čak i
samoinicijativno i ispratim projekat
do kraja njegove realizacije.
plac, divne travnjake, mnogobrojne i raznovrsne sadnice, ali
ono što je okružuje ne služi na čast ni urbanizmu ni arhitek-
turi .
Što se enterijera tiče, rado bih Vas odveo u Direktorat
civilnog vazduhoplovstva, to je enterijer dela objekta koji
sam realizovao u januaru ove godine i koji sam izložio na
ovogodišnjem Salonu Arhitekture, projekat koji pokazuje
visok nivo kvaliteta izvedenih zanatskih radova koji zadovol-
javaju moje kriterijume.
KADA RADITE NEKI PRIVATNI STAMBENI ENTERIJER ILI
NEKU KUĆU, DA LI PRVO UPOZNATE TE LJUDE ZA KOJE
RADITE I POKUŠAVATE DA IH DOŽIVITE KAO SPECIFIČNU
PORODICU ILI IDETE “NA SIGURNO”, ODNOSNO RADITE
ONAKO KAKO SE VAMA SVIĐA?
Uglavnom radim za nepoznate naručioce i u suštini mi je
veoma bitno da upoznam neke osnovne i bitne karakteris-
tike njihovog načina života .Pokušavam, u prvoj fazi , da
razumem kakva je ta porodica, kakvi su njihovi afiniteti ,
navike , potrebe jer projektujem kuću za njih. Oni su prvi
koji moraju da budu zadovoljni,a tek potom ja. U prvoj fazi
dogovora, kod formiranja tzv.”projektnog zadatka” od njih
tražim gomilu važnih informacija vezanih za funkcionalnu
organizaciju prostora , sve ono što im je bitno ulazi u jedan
kazan i sve postaje deo kase koja se kuva sa specificnom
aromom samo za tu porodicu .
Iako postoje opsti principi i pravila u organizovanju i obliko-
vanju prostora za stanovanje , svaki korisnik nosi svoje
osobenosti i svaki prostor to mora da ima u sebi. Kada sve to
obuhvatim i obradim ja tek onda izlazim sa idejnim rešenji-
ma . Ona se uglavnom rade u više varijanti koje se potom
prezentiraju budućim korisnicima, a korisnici imaju
mogućnosti odabira između ponuđenih rešenja. Bitno je da
rešenja nemaju elemente kiča, ne sme da ima neusklađeno-
sti između upotrebljenih materijala. Moram da priznam da
nemam u svom dugugodišnjem radu iskustva sa tim da na
kraju klijenti nisu zadovoljni ponuđenim rešenjima. Moji
enterijeri su karakteristični po savremenim i novim materi-
jalima , kreativnoj upotrebi svetla i besprekornoj funkcional-
noj organizaciji. Uglavnom koristim ono što je poslednja reč
tehnike. Ne razumem moje kolege arhitekte koji se u svom
radu opredeljuju za trend koji se u poslednje vreme javlja
sve više, pogotovo na Vračaru, a koji oslikavajući tako neku
eklektičku arhitekturu sa kraja XIX veka sa stilizovanim
gipsanim aplikacijama, kovanim gvožđem daju pogrešnu
informaciju o vremenu projektovanja objekta. Kao da su
kuće projektovane pre stotinjak godina , a ne u drugoj
deceniji XXI veka..
MOJE SLEDEĆE PITANJE JE U VEZI SA MLADIH ARHITEK-
TAMA, ODNOSNO ONIMA KOJI SU TEK NA POČETKU NEKE
SVOJE KARIJERE. NAIME, IMALA SAM SKORO PRILIKU DA
PRIČAM SA LJUDIMA KOJI SU BILI NAGRAĐENI ZA NEKE
PROJEKTE KOJE SU RADILI, PA UPRKOS TOME VEĆINA
NJIH ŽELI DA ODE ODAVDE I DA RADI U INOSTRANSTVU.
KAKO VI TO DOŽIVLJAVATE?
U mom ateljeu radi mlada osoba, izuzetno talentovana, sa
diplomom arhitekte sa Milanske Politehnike.Impresivno
znanje italijanskog jezika, izuzetan kreativni potencijal ,
ogromna energija i radni elan su nešto što je karakteriše i
daje mi za pravo da mislim da je to saradnja koja ima sjajnu
perspektivu.. Ona se odlučno vraća u Beograd i radi sa
mnom sa velikim entuzijazmom. Verujem da to proizilazi iz
mogućnosti ostvarenja kreativnog potencijala koji je njoj bio
izuzetno važan. U zajedničkom radu na interesantnim i
inspirativnim projektima u mom ateljeu njene želje i planovi
bivaju ostvareni i sama ideja o takvom načinu bavljenja
arhitekturom je za nju potpuno ispunjenje sna. Ona ide sa
mnom na gradilišta gde svakodnevno sreće nove situacije i
teme . Uči i stvara…. Moram da priznam da je taj način blizak
i mom poimanju rada u struci. Kao mlađi sam imao prilike
da radim u Moskvi na velikom projektu. Nisam imao ideju da
ostanem ni trenutka više nego što je to bilo predviđeno
ugovorom, iako je to bio veoma težak period, neposredno
posle bombardovanja. Mislim da bi mladi arhitekti trebalo
da ostanu, iako sam svestan da je prostor na kome se to
dešava dosta komplikovan. Mladi ljudi, čak i ako odu da
nešto novo nauče, sa tim novim idejama iz sveta bi trebalo
da se vrate kako bi kvalitetnije i inovativnije pomogli u razvo-
ju našeg Beograda na pravi način.
NA KRAJU MORAM DA POMENEM I TO DA STE VI I SLIKAR I
TO, KOLIKO SAM IMALA PRILIKE DA VIDIM, SJAJAN
SLIKAR. KOLIKO STE BILI U MOGUĆNOSTI DA BIRATE
IZMEĐU ARHITEKTURE I SLIKARSTVA I DA LI JE
SLIKARTSVO KAO VAŠA VELIKA LJUBAV BILO
ZAPOSTAVLJENO ZBOG ARHITEKTURE?
Ja slikam i crtam kad god ne projektujem i uvek sam u neka-
kvom kreativnom procesu. U period tokom završetka studija
i u godinama neposredno po diplomiranju imao sam niz
izložbi. To je kraj osamdesetih i početak devedesetih godina.
Zatim se dešava period od skoro dvadeset godina bez ijedne
izložbe mojih slika. Od 2011 godine i moje samostalne
izlozbe slika i crteža “Svi smo iz iste igre” u galeriji SKC-a na
Novom beogradu opet sam ušao u period skoro redovnih
izložbi .Bilo ih je PET u poslednjih šest godina. Učestvujem i
na kolektivnim izložbama kako Slikarsko-grafičke sekcije
ULUPUDS-a tako i šire. Postigao sam to da ne odustajem ni
od jedne svoje ljubavi i da se paralelno bavim i jednim i
drugim.. U ovom trenutku, čak, imam materijala za dve
samostalne izložbe.
se efekat mračnih klanaca i tunela bez sunca .Zelenilo je
potpuno iskorenjeno u ovim ulicama. Nekada je ,recimo,Šu-
matovačka ulica bila jedna lepa, pitoma ulica, ali to je sada
prostor bez sunca i zelenila , preuska za visinu objekata koji
se prave i sa naročito izrazenim problemom parkiranja kako
stanara , tako i posetilaca ovog dela grada .
ŠTO SE TIČE OBJEKATA, OSIM VAŠE KUĆE KOJA JE ZAISTA
IMPRESIVNA I IZNUTRA I SPOLJA I NEKAKO JE DEO VAS I
ONOGA ŠTO VI RADITE, GDE BISTE ME JOŠ ODVELI DA MI
POKAŽETE NEKI OBJEKAT I KAŽETE OVDE JE MATERIJA-
LIZOVAN MOJ ARHITEKTONSKI KREDO?
Moram da priznam kada su objekti u pitanju imam nekoliko
takvih mesta koja čak i nisu sva u Beogradu. Što se Beogra-
da tiče, to je sigurno kuća u Neznanog junaka koja je odlična
ilustracija mog poimanja arhitekture u punom smislu te reci
. Takođe mislim da je funkcionalna azbuka arhitekture kuće,
kuća mog prijatelja na Medakoviću koja je zaista sadržajna,
ali nažalost lokacija i urbanizam devedesetih su učinili da je
taj objekat “dragulj u blatu”. Ona ima sjajan sadržaj, veliki
-
Moj put kao predstavnika redakcije časopisa Grenef do
ARHITEKTE JEDNOG GRADA nije bio dug. U srcu Beograda pose-
tila sam Dejana Babovića, kao reprezenta svog grada i vrsnog
umetnika koji živi svoj životni poziv u svakom aspektu života.
Biografije su uvek opšta mesta, mnogo podataka, a malo pravih
informacija koje govore o duhu čoveka. Zbog toga sam ovom
razgovoru sa Dejanom pristupila na malo drugaciji način, kroz
direktnu komunikaciju, kako bih dosegla do dubljih suštinskih
vrednosti koje ga opisuju jer bi bila šteta ne obuhvatiti u njemu
sve ono što on jeste. A on jeste arhitekta i umetnik, divna duša
koja oseća prostor i ljude koji u tom prostoru obitavaju.
Čim sam ušla u njegov dom, koji je ujedno i njegov radni prostor,
pokazao mi je svoju biblioteku u čijem centru je umetnička slika
slikara Aparina. Ona je poklon prijatelja ginekologa kao zalog za
prijateljstvo i saradnju ova dva čoveka. Dejan mi je pričao kako je
prethodno uredio enterijer stana svog prijatelja, bez želje da
naplati svoju uslugu, jer je pomenuti ginekolog doneo na svet
njegovo drugo dete, sa tolikom pažnjom da su on i njegova supru-
ga lako odlučili da prošire svoju porodicu za još jednog člana.
Čovek koji ovako doživljava ljude zaslužuje da bude angažovan
od strane svih onih koji pretenduju da im kuća bude dom i reprez-
ent njihove individualnosti i onoga što svaki njegov član u biti i
jeste, jedinka koja ne liči ni na jednu drugu.
POŠTO STE VI JEDAN OD PREDSTAVNIKA BEOGRADSKE
ARHITEKTURE, A NAŠE IDEJA KROZ OVU RUBRIKU JE DA
VI, IZ SVOG UGLA ARHITEKTE PREDSTAVITE SVOJ GRAD,
RECITE NAM ŠTA JE ONO ŠTO JE KARAKTERISTIČNO U
AKTUELNOJ ARHITEKTURI BEOGRADA?
Ja veoma volim Beograd i smatram ga svojim gradom, iako
sam u njega došao sa devetnaest godina, po završetku
srednje škole. Kada je arhitektura Beograda u pitanju, on je
grad pun kontroverzi. Ima mnogo primera i za dobru,
pismenu , kvalitetnu i inteligentnu arhitekturu, ali isto tako ,
na žalost još mnogo više, za lošu , nekvalitetnu i nepismenu
arhitekturu . To je pogubno na duge staze , jer sve što se
izgradi , bez obzira dobro ili loše ima izraženu dimenziju
trajanja i time , ono loše i ružno TRAJNO oštećuje urbani
milje grada. Bitna karakteristika toga što se dešava posled-
njih par decenija permanentno u urbanom procesu razvoja
Beograda je nešto što ja zovem “Kaluđerizacijom” Beogra-
da. To je na delu već duže vreme i prati proces tranzicije i
nažalost ostavlja dubok trag i u vremenu koje sledi. Na
veliku žalost svih pripadnika arhitektonske struke, neki
veliki projekti su nastali na bazi urbanizma koji nije korekt-
no, stručno i profesionalno određen, nego je “odozgo”
diktiran i inkorporiran u detaljne planove . Struka je tu u
drugom planu, ona više služi da realizuje neke političarske
ideje. Opet, sa druge strane , postoji veliki broj nekih drugih,
manjih projekata, gde se postigao jedan zavidan nivo
kvaliteta kako estetskog tako i funkcionalnog, kao i u smislu
materijalizacije. U poslednje vreme često je pominjan Blok A
i West 65 kao i ostali delovi grada koji su pripitomili Novi
Beograd ,dali mu neku drugu dimenziju i pokazali neko
drugo, humano lice. Novi Beograd je ,recimo, u blokovima uz
Savu , postao slika urbanog miljea grada u kakvom je lepo
živeti. Sada je dobio i nove sadržaje, objekti su izgrađeni na
međusobnoj pristojnoj udaljenosti, okruženi su zelenilom ,
pešačkim i biciklističkim stazama , dečijim igralištima , čuju
se ptičice, deca trčkaraju bez prevelike brige i straha roditel-
ja. Za razliku, recimo, od Vračara, koji je u poslednjih par
decenija urbanistički razoren i novom gradnjom je postignut
sasvim suprotan efekat od onog novobeogradskog. Podig-
nuta je spratnost objekata pa je ,na istoj (postojećoj) širini
ulica ukinuta mogućnost osunčanosti južnih fasada i dobio
časopis “grenef.” • jul 2018 • broj 02 • www.grenef.com36
Dakle, pokušaću da vam predstavim arhitekturu Beograda
kroz doživljaj Dejana Babovića, učesnika svih salona
arhitekture od 1992. do danas, člana Arhitektonske sekcije
ULUPUDS-a i dobitnika mnogobrojnih stručnih nagrada i
priznanja. Ne možemo razdvojiti njegova dva poziva,
slikarstvo i arhitekturu koliko god se trudili. On slika kada
odmara od projektovanja. On ne spava mnogo jer mu to
krade od kreativnog procesa. On smešta svoje slike u enteri-
jere koje radi i tako daje još duše prostoru iza čijeg nastanka
stoji. Prenosim vam samo deo priče sa ovim umetnikom jer
ono što sam saznala, slike koje sam videla, objekte koji su u
začetku, biofilna gradnja…sve to ostavlja prostora da kraj
ovog intervjua u suštini nije kraj, već samo nastavak…koji
sledi…
DEJANE, S OBZIROM DA STE UMETNIK, INTERESUJE ME
DA LI PRAVITE KOMPROMISE U NEKOM PROJEKTU NA
UŠTRB KREATIVNOSTI?
Nema kompromisa, iako je u građevinarstvu sve limitirano.
Ako ne postoje materijalna sredstva onda nema ni
mogućnosti da se nešto realizuje. Ali to u kreativnom delu ne
sme da bude ograničenje. Da bi nešto lepo izgledalo nije
neophodno da se kupuje najskuplja keramika ili da se kupi
najskuplji komad nameštaja. Ja pričam ljudima da, između
ostalog, uloga arhitekte u stvari jeste da od onog što je na
tržištu standardno i cenovno prosečno napravi najbolji
mogući rezultat. Kvalitet konačnog
rešenja razlikuje dobre i manje
dobre arhitekte , a ne upotreba
najskupljih materijala. To i jeste
razlika između arhitekata i
“arhitekata”. Tako da je moj odgovor
na vaše pitanje da kod mene lično
nema kompromisa sa strukom, čak i
po cenu da izađem iz projekta. Često
se javljaju problemi u fazi realizacije
projekta - izvođenju rado- va, zato je
neophodno da arhitekta bude
prisutan tokom celog procesa od
prve ideje do useljenja u objekat . Ja
volim da budem tu, veoma često čak i
samoinicijativno i ispratim projekat
do kraja njegove realizacije.
plac, divne travnjake, mnogobrojne i raznovrsne sadnice, ali
ono što je okružuje ne služi na čast ni urbanizmu ni arhitek-
turi .
Što se enterijera tiče, rado bih Vas odveo u Direktorat
civilnog vazduhoplovstva, to je enterijer dela objekta koji
sam realizovao u januaru ove godine i koji sam izložio na
ovogodišnjem Salonu Arhitekture, projekat koji pokazuje
visok nivo kvaliteta izvedenih zanatskih radova koji zadovol-
javaju moje kriterijume.
KADA RADITE NEKI PRIVATNI STAMBENI ENTERIJER ILI
NEKU KUĆU, DA LI PRVO UPOZNATE TE LJUDE ZA KOJE
RADITE I POKUŠAVATE DA IH DOŽIVITE KAO SPECIFIČNU
PORODICU ILI IDETE “NA SIGURNO”, ODNOSNO RADITE
ONAKO KAKO SE VAMA SVIĐA?
Uglavnom radim za nepoznate naručioce i u suštini mi je
veoma bitno da upoznam neke osnovne i bitne karakteris-
tike njihovog načina života .Pokušavam, u prvoj fazi , da
razumem kakva je ta porodica, kakvi su njihovi afiniteti ,
navike , potrebe jer projektujem kuću za njih. Oni su prvi
koji moraju da budu zadovoljni,a tek potom ja. U prvoj fazi
dogovora, kod formiranja tzv.”projektnog zadatka” od njih
tražim gomilu važnih informacija vezanih za funkcionalnu
organizaciju prostora , sve ono što im je bitno ulazi u jedan
kazan i sve postaje deo kase koja se kuva sa specificnom
aromom samo za tu porodicu .
Iako postoje opsti principi i pravila u organizovanju i obliko-
vanju prostora za stanovanje , svaki korisnik nosi svoje
osobenosti i svaki prostor to mora da ima u sebi. Kada sve to
obuhvatim i obradim ja tek onda izlazim sa idejnim rešenji-
ma . Ona se uglavnom rade u više varijanti koje se potom
prezentiraju budućim korisnicima, a korisnici imaju
mogućnosti odabira između ponuđenih rešenja. Bitno je da
rešenja nemaju elemente kiča, ne sme da ima neusklađeno-
sti između upotrebljenih materijala. Moram da priznam da
nemam u svom dugugodišnjem radu iskustva sa tim da na
kraju klijenti nisu zadovoljni ponuđenim rešenjima. Moji
enterijeri su karakteristični po savremenim i novim materi-
jalima , kreativnoj upotrebi svetla i besprekornoj funkcional-
noj organizaciji. Uglavnom koristim ono što je poslednja reč
tehnike. Ne razumem moje kolege arhitekte koji se u svom
radu opredeljuju za trend koji se u poslednje vreme javlja
sve više, pogotovo na Vračaru, a koji oslikavajući tako neku
eklektičku arhitekturu sa kraja XIX veka sa stilizovanim
gipsanim aplikacijama, kovanim gvožđem daju pogrešnu
informaciju o vremenu projektovanja objekta. Kao da su
kuće projektovane pre stotinjak godina , a ne u drugoj
deceniji XXI veka..
MOJE SLEDEĆE PITANJE JE U VEZI SA MLADIH ARHITEK-
TAMA, ODNOSNO ONIMA KOJI SU TEK NA POČETKU NEKE
SVOJE KARIJERE. NAIME, IMALA SAM SKORO PRILIKU DA
PRIČAM SA LJUDIMA KOJI SU BILI NAGRAĐENI ZA NEKE
PROJEKTE KOJE SU RADILI, PA UPRKOS TOME VEĆINA
NJIH ŽELI DA ODE ODAVDE I DA RADI U INOSTRANSTVU.
KAKO VI TO DOŽIVLJAVATE?
U mom ateljeu radi mlada osoba, izuzetno talentovana, sa
diplomom arhitekte sa Milanske Politehnike.Impresivno
znanje italijanskog jezika, izuzetan kreativni potencijal ,
ogromna energija i radni elan su nešto što je karakteriše i
daje mi za pravo da mislim da je to saradnja koja ima sjajnu
perspektivu.. Ona se odlučno vraća u Beograd i radi sa
mnom sa velikim entuzijazmom. Verujem da to proizilazi iz
mogućnosti ostvarenja kreativnog potencijala koji je njoj bio
izuzetno važan. U zajedničkom radu na interesantnim i
inspirativnim projektima u mom ateljeu njene želje i planovi
bivaju ostvareni i sama ideja o takvom načinu bavljenja
arhitekturom je za nju potpuno ispunjenje sna. Ona ide sa
mnom na gradilišta gde svakodnevno sreće nove situacije i
teme . Uči i stvara…. Moram da priznam da je taj način blizak
i mom poimanju rada u struci. Kao mlađi sam imao prilike
da radim u Moskvi na velikom projektu. Nisam imao ideju da
ostanem ni trenutka više nego što je to bilo predviđeno
ugovorom, iako je to bio veoma težak period, neposredno
posle bombardovanja. Mislim da bi mladi arhitekti trebalo
da ostanu, iako sam svestan da je prostor na kome se to
dešava dosta komplikovan. Mladi ljudi, čak i ako odu da
nešto novo nauče, sa tim novim idejama iz sveta bi trebalo
da se vrate kako bi kvalitetnije i inovativnije pomogli u razvo-
ju našeg Beograda na pravi način.
NA KRAJU MORAM DA POMENEM I TO DA STE VI I SLIKAR I
TO, KOLIKO SAM IMALA PRILIKE DA VIDIM, SJAJAN
SLIKAR. KOLIKO STE BILI U MOGUĆNOSTI DA BIRATE
IZMEĐU ARHITEKTURE I SLIKARSTVA I DA LI JE
SLIKARTSVO KAO VAŠA VELIKA LJUBAV BILO
ZAPOSTAVLJENO ZBOG ARHITEKTURE?
Ja slikam i crtam kad god ne projektujem i uvek sam u neka-
kvom kreativnom procesu. U period tokom završetka studija
i u godinama neposredno po diplomiranju imao sam niz
izložbi. To je kraj osamdesetih i početak devedesetih godina.
Zatim se dešava period od skoro dvadeset godina bez ijedne
izložbe mojih slika. Od 2011 godine i moje samostalne
izlozbe slika i crteža “Svi smo iz iste igre” u galeriji SKC-a na
Novom beogradu opet sam ušao u period skoro redovnih
izložbi .Bilo ih je PET u poslednjih šest godina. Učestvujem i
na kolektivnim izložbama kako Slikarsko-grafičke sekcije
ULUPUDS-a tako i šire. Postigao sam to da ne odustajem ni
od jedne svoje ljubavi i da se paralelno bavim i jednim i
drugim.. U ovom trenutku, čak, imam materijala za dve
samostalne izložbe.
se efekat mračnih klanaca i tunela bez sunca .Zelenilo je
potpuno iskorenjeno u ovim ulicama. Nekada je ,recimo,Šu-
matovačka ulica bila jedna lepa, pitoma ulica, ali to je sada
prostor bez sunca i zelenila , preuska za visinu objekata koji
se prave i sa naročito izrazenim problemom parkiranja kako
stanara , tako i posetilaca ovog dela grada .
ŠTO SE TIČE OBJEKATA, OSIM VAŠE KUĆE KOJA JE ZAISTA
IMPRESIVNA I IZNUTRA I SPOLJA I NEKAKO JE DEO VAS I
ONOGA ŠTO VI RADITE, GDE BISTE ME JOŠ ODVELI DA MI
POKAŽETE NEKI OBJEKAT I KAŽETE OVDE JE MATERIJA-
LIZOVAN MOJ ARHITEKTONSKI KREDO?
Moram da priznam kada su objekti u pitanju imam nekoliko
takvih mesta koja čak i nisu sva u Beogradu. Što se Beogra-
da tiče, to je sigurno kuća u Neznanog junaka koja je odlična
ilustracija mog poimanja arhitekture u punom smislu te reci
. Takođe mislim da je funkcionalna azbuka arhitekture kuće,
kuća mog prijatelja na Medakoviću koja je zaista sadržajna,
ali nažalost lokacija i urbanizam devedesetih su učinili da je
taj objekat “dragulj u blatu”. Ona ima sjajan sadržaj, veliki
-
Moj put kao predstavnika redakcije časopisa Grenef do
ARHITEKTE JEDNOG GRADA nije bio dug. U srcu Beograda pose-
tila sam Dejana Babovića, kao reprezenta svog grada i vrsnog
umetnika koji živi svoj životni poziv u svakom aspektu života.
Biografije su uvek opšta mesta, mnogo podataka, a malo pravih
informacija koje govore o duhu čoveka. Zbog toga sam ovom
razgovoru sa Dejanom pristupila na malo drugaciji način, kroz
direktnu komunikaciju, kako bih dosegla do dubljih suštinskih
vrednosti koje ga opisuju jer bi bila šteta ne obuhvatiti u njemu
sve ono što on jeste. A on jeste arhitekta i umetnik, divna duša
koja oseća prostor i ljude koji u tom prostoru obitavaju.
Čim sam ušla u njegov dom, koji je ujedno i njegov radni prostor,
pokazao mi je svoju biblioteku u čijem centru je umetnička slika
slikara Aparina. Ona je poklon prijatelja ginekologa kao zalog za
prijateljstvo i saradnju ova dva čoveka. Dejan mi je pričao kako je
prethodno uredio enterijer stana svog prijatelja, bez želje da
naplati svoju uslugu, jer je pomenuti ginekolog doneo na svet
njegovo drugo dete, sa tolikom pažnjom da su on i njegova supru-
ga lako odlučili da prošire svoju porodicu za još jednog člana.
Čovek koji ovako doživljava ljude zaslužuje da bude angažovan
od strane svih onih koji pretenduju da im kuća bude dom i reprez-
ent njihove individualnosti i onoga što svaki njegov član u biti i
jeste, jedinka koja ne liči ni na jednu drugu.
POŠTO STE VI JEDAN OD PREDSTAVNIKA BEOGRADSKE
ARHITEKTURE, A NAŠE IDEJA KROZ OVU RUBRIKU JE DA
VI, IZ SVOG UGLA ARHITEKTE PREDSTAVITE SVOJ GRAD,
RECITE NAM ŠTA JE ONO ŠTO JE KARAKTERISTIČNO U
AKTUELNOJ ARHITEKTURI BEOGRADA?
Ja veoma volim Beograd i smatram ga svojim gradom, iako
sam u njega došao sa devetnaest godina, po završetku
srednje škole. Kada je arhitektura Beograda u pitanju, on je
grad pun kontroverzi. Ima mnogo primera i za dobru,
pismenu , kvalitetnu i inteligentnu arhitekturu, ali isto tako ,
na žalost još mnogo više, za lošu , nekvalitetnu i nepismenu
arhitekturu . To je pogubno na duge staze , jer sve što se
izgradi , bez obzira dobro ili loše ima izraženu dimenziju
trajanja i time , ono loše i ružno TRAJNO oštećuje urbani
milje grada. Bitna karakteristika toga što se dešava posled-
njih par decenija permanentno u urbanom procesu razvoja
Beograda je nešto što ja zovem “Kaluđerizacijom” Beogra-
da. To je na delu već duže vreme i prati proces tranzicije i
nažalost ostavlja dubok trag i u vremenu koje sledi. Na
veliku žalost svih pripadnika arhitektonske struke, neki
veliki projekti su nastali na bazi urbanizma koji nije korekt-
no, stručno i profesionalno određen, nego je “odozgo”
diktiran i inkorporiran u detaljne planove . Struka je tu u
drugom planu, ona više služi da realizuje neke političarske
ideje. Opet, sa druge strane , postoji veliki broj nekih drugih,
manjih projekata, gde se postigao jedan zavidan nivo
kvaliteta kako estetskog tako i funkcionalnog, kao i u smislu
materijalizacije. U poslednje vreme često je pominjan Blok A
i West 65 kao i ostali delovi grada koji su pripitomili Novi
Beograd ,dali mu neku drugu dimenziju i pokazali neko
drugo, humano lice. Novi Beograd je ,recimo, u blokovima uz
Savu , postao slika urbanog miljea grada u kakvom je lepo
živeti. Sada je dobio i nove sadržaje, objekti su izgrađeni na
međusobnoj pristojnoj udaljenosti, okruženi su zelenilom ,
pešačkim i biciklističkim stazama , dečijim igralištima , čuju
se ptičice, deca trčkaraju bez prevelike brige i straha roditel-
ja. Za razliku, recimo, od Vračara, koji je u poslednjih par
decenija urbanistički razoren i novom gradnjom je postignut
sasvim suprotan efekat od onog novobeogradskog. Podig-
nuta je spratnost objekata pa je ,na istoj (postojećoj) širini
ulica ukinuta mogućnost osunčanosti južnih fasada i dobio
www.grenef.com • broj 02 • jul 2018 • časopis “grenef.” 37
Dakle, pokušaću da vam predstavim arhitekturu Beograda
kroz doživljaj Dejana Babovića, učesnika svih salona
arhitekture od 1992. do danas, člana Arhitektonske sekcije
ULUPUDS-a i dobitnika mnogobrojnih stručnih nagrada i
priznanja. Ne možemo razdvojiti njegova dva poziva,
slikarstvo i arhitekturu koliko god se trudili. On slika kada
odmara od projektovanja. On ne spava mnogo jer mu to
krade od kreativnog procesa. On smešta svoje slike u enteri-
jere koje radi i tako daje još duše prostoru iza čijeg nastanka
stoji. Prenosim vam samo deo priče sa ovim umetnikom jer
ono što sam saznala, slike koje sam videla, objekte koji su u
začetku, biofilna gradnja…sve to ostavlja prostora da kraj
ovog intervjua u suštini nije kraj, već samo nastavak…koji
sledi…
DEJANE, S OBZIROM DA STE UMETNIK, INTERESUJE ME
DA LI PRAVITE KOMPROMISE U NEKOM PROJEKTU NA
UŠTRB KREATIVNOSTI?
Nema kompromisa, iako je u građevinarstvu sve limitirano.
Ako ne postoje materijalna sredstva onda nema ni
mogućnosti da se nešto realizuje. Ali to u kreativnom delu ne
sme da bude ograničenje. Da bi nešto lepo izgledalo nije
neophodno da se kupuje najskuplja keramika ili da se kupi
najskuplji komad nameštaja. Ja pričam ljudima da, između
ostalog, uloga arhitekte u stvari jeste da od onog što je na
tržištu standardno i cenovno prosečno napravi najbolji
mogući rezultat. Kvalitet konačnog
rešenja razlikuje dobre i manje
dobre arhitekte , a ne upotreba
najskupljih materijala. To i jeste
razlika između arhitekata i
“arhitekata”. Tako da je moj odgovor
na vaše pitanje da kod mene lično
nema kompromisa sa strukom, čak i
po cenu da izađem iz projekta. Često
se javljaju problemi u fazi realizacije
projekta - izvođenju rado- va, zato je
neophodno da arhitekta bude
prisutan tokom celog procesa od
prve ideje do useljenja u objekat . Ja
volim da budem tu, veoma često čak i
samoinicijativno i ispratim projekat
do kraja njegove realizacije.
plac, divne travnjake, mnogobrojne i raznovrsne sadnice, ali
ono što je okružuje ne služi na čast ni urbanizmu ni arhitek-
turi .
Što se enterijera tiče, rado bih Vas odveo u Direktorat
civilnog vazduhoplovstva, to je enterijer dela objekta koji
sam realizovao u januaru ove godine i koji sam izložio na
ovogodišnjem Salonu Arhitekture, projekat koji pokazuje
visok nivo kvaliteta izvedenih zanatskih radova koji zadovol-
javaju moje kriterijume.
KADA RADITE NEKI PRIVATNI STAMBENI ENTERIJER ILI
NEKU KUĆU, DA LI PRVO UPOZNATE TE LJUDE ZA KOJE
RADITE I POKUŠAVATE DA IH DOŽIVITE KAO SPECIFIČNU
PORODICU ILI IDETE “NA SIGURNO”, ODNOSNO RADITE
ONAKO KAKO SE VAMA SVIĐA?
Uglavnom radim za nepoznate naručioce i u suštini mi je
veoma bitno da upoznam neke osnovne i bitne karakteris-
tike njihovog načina života .Pokušavam, u prvoj fazi , da
razumem kakva je ta porodica, kakvi su njihovi afiniteti ,
navike , potrebe jer projektujem kuću za njih. Oni su prvi
koji moraju da budu zadovoljni,a tek potom ja. U prvoj fazi
dogovora, kod formiranja tzv.”projektnog zadatka” od njih
tražim gomilu važnih informacija vezanih za funkcionalnu
organizaciju prostora , sve ono što im je bitno ulazi u jedan
kazan i sve postaje deo kase koja se kuva sa specificnom
aromom samo za tu porodicu .
Iako postoje opsti principi i pravila u organizovanju i obliko-
vanju prostora za stanovanje , svaki korisnik nosi svoje
osobenosti i svaki prostor to mora da ima u sebi. Kada sve to
obuhvatim i obradim ja tek onda izlazim sa idejnim rešenji-
ma . Ona se uglavnom rade u više varijanti koje se potom
prezentiraju budućim korisnicima, a korisnici imaju
mogućnosti odabira između ponuđenih rešenja. Bitno je da
rešenja nemaju elemente kiča, ne sme da ima neusklađeno-
sti između upotrebljenih materijala. Moram da priznam da
nemam u svom dugugodišnjem radu iskustva sa tim da na
kraju klijenti nisu zadovoljni ponuđenim rešenjima. Moji
enterijeri su karakteristični po savremenim i novim materi-
jalima , kreativnoj upotrebi svetla i besprekornoj funkcional-
noj organizaciji. Uglavnom koristim ono što je poslednja reč
tehnike. Ne razumem moje kolege arhitekte koji se u svom
radu opredeljuju za trend koji se u poslednje vreme javlja
sve više, pogotovo na Vračaru, a koji oslikavajući tako neku
eklektičku arhitekturu sa kraja XIX veka sa stilizovanim
gipsanim aplikacijama, kovanim gvožđem daju pogrešnu
informaciju o vremenu projektovanja objekta. Kao da su
kuće projektovane pre stotinjak godina , a ne u drugoj
deceniji XXI veka..
MOJE SLEDEĆE PITANJE JE U VEZI SA MLADIH ARHITEK-
TAMA, ODNOSNO ONIMA KOJI SU TEK NA POČETKU NEKE
SVOJE KARIJERE. NAIME, IMALA SAM SKORO PRILIKU DA
PRIČAM SA LJUDIMA KOJI SU BILI NAGRAĐENI ZA NEKE
PROJEKTE KOJE SU RADILI, PA UPRKOS TOME VEĆINA
NJIH ŽELI DA ODE ODAVDE I DA RADI U INOSTRANSTVU.
KAKO VI TO DOŽIVLJAVATE?
U mom ateljeu radi mlada osoba, izuzetno talentovana, sa
diplomom arhitekte sa Milanske Politehnike.Impresivno
znanje italijanskog jezika, izuzetan kreativni potencijal ,
ogromna energija i radni elan su nešto što je karakteriše i
daje mi za pravo da mislim da je to saradnja koja ima sjajnu
perspektivu.. Ona se odlučno vraća u Beograd i radi sa
mnom sa velikim entuzijazmom. Verujem da to proizilazi iz
mogućnosti ostvarenja kreativnog potencijala koji je njoj bio
izuzetno važan. U zajedničkom radu na interesantnim i
inspirativnim projektima u mom ateljeu njene želje i planovi
bivaju ostvareni i sama ideja o takvom načinu bavljenja
arhitekturom je za nju potpuno ispunjenje sna. Ona ide sa
mnom na gradilišta gde svakodnevno sreće nove situacije i
teme . Uči i stvara…. Moram da priznam da je taj način blizak
i mom poimanju rada u struci. Kao mlađi sam imao prilike
da radim u Moskvi na velikom projektu. Nisam imao ideju da
ostanem ni trenutka više nego što je to bilo predviđeno
ugovorom, iako je to bio veoma težak period, neposredno
posle bombardovanja. Mislim da bi mladi arhitekti trebalo
da ostanu, iako sam svestan da je prostor na kome se to
dešava dosta komplikovan. Mladi ljudi, čak i ako odu da
nešto novo nauče, sa tim novim idejama iz sveta bi trebalo
da se vrate kako bi kvalitetnije i inovativnije pomogli u razvo-
ju našeg Beograda na pravi način.
NA KRAJU MORAM DA POMENEM I TO DA STE VI I SLIKAR I
TO, KOLIKO SAM IMALA PRILIKE DA VIDIM, SJAJAN
SLIKAR. KOLIKO STE BILI U MOGUĆNOSTI DA BIRATE
IZMEĐU ARHITEKTURE I SLIKARSTVA I DA LI JE
SLIKARTSVO KAO VAŠA VELIKA LJUBAV BILO
ZAPOSTAVLJENO ZBOG ARHITEKTURE?
Ja slikam i crtam kad god ne projektujem i uvek sam u neka-
kvom kreativnom procesu. U period tokom završetka studija
i u godinama neposredno po diplomiranju imao sam niz
izložbi. To je kraj osamdesetih i početak devedesetih godina.
Zatim se dešava period od skoro dvadeset godina bez ijedne
izložbe mojih slika. Od 2011 godine i moje samostalne
izlozbe slika i crteža “Svi smo iz iste igre” u galeriji SKC-a na
Novom beogradu opet sam ušao u period skoro redovnih
izložbi .Bilo ih je PET u poslednjih šest godina. Učestvujem i
na kolektivnim izložbama kako Slikarsko-grafičke sekcije
ULUPUDS-a tako i šire. Postigao sam to da ne odustajem ni
od jedne svoje ljubavi i da se paralelno bavim i jednim i
drugim.. U ovom trenutku, čak, imam materijala za dve
samostalne izložbe.
se efekat mračnih klanaca i tunela bez sunca .Zelenilo je
potpuno iskorenjeno u ovim ulicama. Nekada je ,recimo,Šu-
matovačka ulica bila jedna lepa, pitoma ulica, ali to je sada
prostor bez sunca i zelenila , preuska za visinu objekata koji
se prave i sa naročito izrazenim problemom parkiranja kako
stanara , tako i posetilaca ovog dela grada .
ŠTO SE TIČE OBJEKATA, OSIM VAŠE KUĆE KOJA JE ZAISTA
IMPRESIVNA I IZNUTRA I SPOLJA I NEKAKO JE DEO VAS I
ONOGA ŠTO VI RADITE, GDE BISTE ME JOŠ ODVELI DA MI
POKAŽETE NEKI OBJEKAT I KAŽETE OVDE JE MATERIJA-
LIZOVAN MOJ ARHITEKTONSKI KREDO?
Moram da priznam kada su objekti u pitanju imam nekoliko
takvih mesta koja čak i nisu sva u Beogradu. Što se Beogra-
da tiče, to je sigurno kuća u Neznanog junaka koja je odlična
ilustracija mog poimanja arhitekture u punom smislu te reci
. Takođe mislim da je funkcionalna azbuka arhitekture kuće,
kuća mog prijatelja na Medakoviću koja je zaista sadržajna,
ali nažalost lokacija i urbanizam devedesetih su učinili da je
taj objekat “dragulj u blatu”. Ona ima sjajan sadržaj, veliki