U nadi da će bog milostivo primiti moje pokajanje i poniženje i da će mi oprostiti, pišem slijedeće straniceEmma Lvonna, udova Hamilton

Rf)etrnaestog januara godine 1815, oko pet sati poslije podne, neki je svećenik, pred kojim je išla starica koja mu je očito služila kao vodič, gazio snijeg što je napadao oko seoceta Vimillea. To je seoce u neposrednoj blizini male luke Amleteuse (Amltez), između Boulogne-sur-mera i Calaisa (Kale), luke u kojoj se iskrcao Jakov II kad je godine 1688. bio izagnan iz Engleske. Svećenik je hodao brzo — očit znak da ga je netko nestrpljivo očekivao. Dobro se ovio ogrtačem, jer je duvao žestok, hladan vjetar s engleske obale. Podizala se plima i čula se mukla tutnjava valova što su se odbijali od žala. Kad su odmakli kojih pola milje putem između kržljavih brestova, starica skrenu udesno, puteljkom što se jedva razaznavao u snijegu a vodio je prema kolibi podignutoj na brežuljku što se tu izdizao. Jedna svijetla tačka — vjerojatno svijeća ili svjetiljka koje je svjetlo dopiralo kroz prozor — odavala je prisustvo te kućice što bi inače, u mraku, ostala posve neprimijećena. Nakon deset minuta hoda oboje putnika stigoše na prag kolibe. Starica ispruži ruku prema vratima, ali se ona u isti čas otvoriše i začu se blag, mladenački glas s engleskim naglaskom:— Uđite, velečasni! Moja vas majka nestrpljivo očekuje.Starica propusti svećenika i uđe za njim u kolibu. Djevojka tada ponovo zatvori vrata i krene u drugu prostoriju, koja jedinas mukom uspravila nabijaše osvijetljena. Tamo se neka žena krevetu.— Je li došao? — upita bolesnica slabim glasom, na engleskom jeziku.— Jest, majko, došao je — odgovori djevojka, također engleski.— Izvolite, uđite — tada će bolesnica francuski i pade natrag na krevet.Svećenik uđe u sobu i priđe krevetu. Bolesnica kao da je bila iscrpljena od napora. Ne podižući glavu s jastuka, ona umornim pokretom dade znak svećeniku da primakne stolicu krevetu i da sjedne. Nekoliko je trenutaka vladala šutnja. Ćulo se teško disanje žene na samrti i jecanje što ga je djevojka uzalud pokušavala savladati.Za to vrijeme svećenik se ogleda oko sebe. Unutrašnjost ove kolibe pokazivala je neobičnu mješavinu bijede i raskoši. Namještaj i zidovi bijahu doista kao u pravoj kolibi, ali je posteljina na bolesničinu krevetu bila od najfinijeg holandskog lanenog platna; ženina spavaćica od prekrasnog batista, a marama što joj je skrivala divnu kestenjastosmeđu kosu obrubljena skupocjenom engleskom čipkom. Iznad kreveta, sa svake strane prozora zastrtog jeftinom pamučnom tkaninom, padala su u oči ljepotom svojih boja dva portreta koje mora da je načinio znamenit slikar. Jedan je portret prikazivao ženu, a drugi muškarca, i oboje bijahu prikazani veoma vjerno. Muški je portret prikazivao višeg oficira engleske mornarice; na lijevoj strani plave oficirske bluze imao je orden podvezice, najviše englesko odlikovanje, koje se dobiva samo za najveće zasluge, i još tri slična ukrasa. Poznavalac je mogao prepoznati napuljski orden za zasluge svetog Ferdinanda, orden svetog Ivana što ga je ustanovio i dodjeljivao ruski car Pavle I, te turski polumjesec s dijamantima ubilježenim inicijalom Selima III. Ali najupadljivije na slici bila je ona čuvena ozljeda nanesena čovjeku što ga je slika prikazivala: široki ožiljak preko čela, a ispod njega crni povez što je skrivao izbijeno oko. Po praznom se rukavu bluze, prikopčanom o dugme uniforme, moglo vidjeti da je taj čovjek ostao i bez ruke iznad lakta. Bio je to plavokos muškarac, prije niska no visoka rasta, a ono jedino oko sijevalo mu je poput oka kakvog genija; orlovski nos i vrlo snažna donja vilica svjedočili su o hrabrosti i odlučnosti, dvjema karakterističnim crtama svakog ratnog junaka.žena je, naprotiv, bila savršen tip ljupkosti i ljepote. Kestenja-stosmeđa kosa, bez ikakva ukrasa, spuštala se u prekrasnim uvoj-cima niz leđa i grudi. Imala je snježnobijelu kožu, crne oči i obrve. Nos joj bijaše pravilan a napola otvorena usta, kao u djeteta, ličila su na ružu u proljetno jutro i dopuštala da se vide biserno bijeli zubi. Bila je odjevena u tuniku grčkog kroja, preko desnog ramenaprebacila je purpurni ogrtač. Oko struka imala je baršunasti zlatom optočeni pojas na kome je kao kopča služila kameja na kojoj bijaše urezan profil nekog starca. Očito, taj je prekrasan portret bio slika bolesnice, u čijim su se crtama još i sada, mada joj je bilo već pedeset godina i mada joj je lice opustošila teška bolest, mogli naslutiti tragovi izvanredne ljepote što ju je slikar uspio ovjekovječiti na platnu.Dok je svećenik razgledavao okolinu, bolesnica je polako otvorila oči i uplašeno ga pogledala. Kao da je na njegovu licu tražila neki znak po kome bi mogla pogoditi može li se nadati samilosti ili treba da se boji kazne.

— Oče — progovori ona naposljetku — pročitala sam u životopisima svetaca da je božje milosrđe neizmjerno. Ali pozvala sam vas kako bih to čula i iz usta božjeg sluge. Moji grijesi, moji prijestupi, moji zločini — doda ona snizivši glas — tako su veliki da moram, kako ne bih umrla u očajanju, čuti utješne riječi iz usta kao što su vaša.Svećenik iznenađeno pogleda bolesnicu koja je govorila tako blago i gledala ga tako slobodno i otvoreno usprkos groznici od koje su joj blistale oči. Vidio je pred sobom ženu gotovo anđeoskog lica, koja je tvrdila da je zločinka.— Kćeri moja — odgovori joj on — strah pred smrću vas je zbunio. 2ena je slabo stvorenje, izloženo zbog svog položaja u društvu i prijestupima i grijesima; ali, ako sam vas dobro razumio, vi ne optužujete sebe samo sa prijestupa i grijeha nego čak i zbog zločina.— O da, zbog zločina, tako je, zbog zločina, oče. Znam dobro da onda kad me jedan junak nazivao ljubovcom a jedna kraljica prijateljicom, da u zanosu svoje mladosti i sreće nisam tako sudila0 svojim djelima. Ali otkako je on mrtav, otkako je i ona mrtva,1 otkad sam zapala u bijedu, počela sam razmišljati, pa tek sada jasno vidim, oče, što u stvari jesam, tek sada razabirem pečat raz-vrata na svome tijelu, krvave mrlje na svojim rukama!— Božje je milosrđe neizmjerno, kćeri moja — odgovori joj svećenik — i Isus je u ime svog oca oprostio i Magdaleni i preljubnici.Na to bolesnica stavi ruku na svećenikovo rame, uspravi se kako bi mu se što više približila, te reče:— A je li oprostio i Herodijadi? Svećenik se zaprepašteno trgne.— Pa tko ste vi? — zapita.— Jest, u pravu ste, oče, što me to pitate — na to će bolesnica. — Treba da vam kažem svoje ime, ono će vam sve reći. — I onda doda: — Oh, nemojte me napustiti kad vam ga budem rekla.— Kćeri moja — odgovori joj svećenik — ja bih i ocoubojicu otpratio s riječima utjehe na stratište.— Oh, stratište, to bi bilo ispaštanje! — klikne bolesnica. — Kad bih umrla na stratištu umjesto na krevetu, onda ne bih sumnjala.— Jeste li ubili nekoga? — užasnuto upita starac.— Nisam, oče, ali sam dopuštala ubojstva.— A jeste li bili svjesni onoga što činite?— Ne, ne, mislila sam da služim kralju, vjerovala sam da služim bogu, a služila sam samo svojoj osveti. Kako da mi bog oprosti, kad ne mogu oprostiti ni sama sebi?Svećenik je pogleda.— Vi ste Engleskinja? — upita je.— Jesam.— I protestantkinja?— Da.— Pa zašto onda niste pozvali svećenika vaše vjeroispovijesti? Ima jedan u Boulognu (Bulonj).— Znam... — bolesnica će odmahnuvši glavom i uzdahnuvši.— Dakle? — upita svećenik.— Naši su svećenici odviše strogi, naša je vjera odveć kruta, i nisam imala dovoljno hrabrosti da to učinim.— To je velika pohvala za nas. No, zašto se niste utekli u krilo naše crkve, kad već tako o njoj mislite?— A da su odbili da me prime, oče?— Nikoga mi ne odbijamo. Kćeri moja, kajete li se zbog svojih djela?— Oh — izusti bolesnica ispruživši obje ruke uvis. — Kajem se iskreno i od srca, kunem vam se.— Kajete li se zato što se bojite smrti?— Ne, ne, oče, kajem se zato što mi je tek sada postalo jasno kakva sam. Kajem se zato što su mi se otvorile oči, što sam progledala i vidjela sebe u pravom svjetlu, kao što se desilo svetom Pavlu na putu iz Damaska.— Kao što znate, bog je ne samo oprostio svetom Pavlu već ga je učinio svojim apostolom; a ipak je sveti Pavao držao ogrtač ljudima koji su kamenovali svetog Stjepana mučenika.— Kako ste dobri, oče, što me ovako hrabrite i tješite!— To mi je dužnost. Ako se neka ovca izgubi od stada, pastirova je dužnost da je stavi na rame i donese natrag stadu. Ali još je s većom radosti dočeka ako se sama vrati. Govorite! Ispovjedite mi svoje grijehe, spreman sam da vas saslušam, i ako vaši grijesi ne prelaze ovlasti jednog običnog svećenika, podijelit ću vam odre-šenje u ime nebeskog oca.— To bi predugo trajalo i bilo bi beskorisno. Bit će dovoljno da vam kažem svoje ime. Kad budete znali moje ime, znat ćete sve.Svećenik je ponovo iznenađeno pogleda.8— Dobro, recite mi onda svoje ime.

Umiruća žena nagne se prema njemu i šapne dvije riječi:— Lady Hamilton.— To mi ime ništa ne kazuje, kćeri moja — odvrati svećenik — ono mi je nepoznato, prvi put ga čujem.__Oh, gospode — klikne bolesnica gotovo veselo — dakle ipakpostoji netko tko me ne poznaje, postoje usta koja ne proklinju moje ime!I ona ponovo klone na krevet mrmljajući riječi zahvalnosti. Ali odjednom joj se na licu pojavi izraz zaprepaštenja. *— Onda sam ipak izgubljena, oče — izgovori — jer nemam više ni vremena ni snage da vam sve ispričam. A ako ne mogu da vam ispričam i svoje patnje u bijedi i primamljivost novca i zavodljivost strasti, ako vam kažem samo svoje grijehe a ne i iskušenja, onda mi nećete oprostiti. Oh, kad biste bar mogli čitati...— Što?— Moju biografiju... Sama sam je napisala, i to vrlo opširno, gotovo kao početak svog ispaštanja, a prije svega kao upozorenje svojoj kćeri da jednom kasnije ne krene istim putem kojim sam ja išla, da ne počini iste pogreške koje sam ja počinila.— Pa zašto ne bih mogao pročitati tu biografiju što ste je sami napisali?— Napisala sam je na engleskom.— Ja sam bio pet godina u Engleskoj, od 1790. do 1795, i govorim engleski isto tako dobro kao i francuski.— Oče, oče moj — poviče tada žena na samrti uhvativši svećenika za ruku — sam bog mi vas je poslao, i sada počinjem vjerovati da će mi biti oprošteno. — I ona u grozničavoj žurbi nastavi: — Evo, tu je ključ — reče izvukavši ispod jastuka maramicu u kojoj je bio zavezan ključ — otvorite ladicu ovog ormarića i u njoj ćete naći rukopis s natpisom »Moj život«. Uzmite ga, pročitajte i dođite što prije ovamo, ukoliko mi budete mogli dati oprošten je. A treba li da budem prokleta, onda mi samo pošaljite rukopis. Bit će mi jasno šta to znači.Svećenik ustane, otvori ladicu i izvadi rukopis.— Kćeri moja — obrati se tada bolesnici — mene čekaju moje dužnosti. Prema tome, vidjet ćete me tek sutra u ovo isto vrijeme.— Možda će me bog još dotle ostaviti na životu — odvrati bolesnica; — a on će to učiniti ako... — ona zastane oklijevajući, dok ju je svećenik gledao pogledom punim hrabrenja. — Ako me blagoslovite — dovrši naposljetku.— Blagosiljem vas, jadna ženo, odvrati svećenik — i neka vas bog blagoslovi kao što to i ja činim.I svećenik iziđe. U prednjoj sobi naiđe na staricu i djevojku, koje su klečale.— Zbogom, dijete moje — reče djevojci stavivši joj desnu ruku na glavu.Bolesnica je gledala za njim dok ga je mogla vidjeti. Pošto je svećenik izašao, djevojka se pojavi na vratima bolesničine sobe:— Majko, kako se osjećaš?— Bolje, Horacijo, bolje. Još jedna takva posjeta, i ovaj će me pobožni čovjek osloboditi moje prošlosti.Sutradan u isto vrijeme svećenik je ponovo došao. S njime dođoše i dva dječaka iz crkvenog zbora: jedan je nosio škropionicu a drugi raspelo. Bolesnica je bila mirnija ali i slabija no dan ranije. Bilo je očito da je održava u životu samo još jedna nada.Svećenik priđe krevetu s izražajem milosrđa na licu. Djevojka i starica — te dvije čuvarice od kojih je jedna bila na početku a druga na kraju životu i koje kao da su simbolizirale i mladost i starost — podupirale su samrtnicu i pomogle joj da se uspravi. Svećenik je stajao na dva koraka od nje. Ona je čekala prekriženih ruku, očiju upravljenih u nebo.— Vjerujete li u sedam sakramenata? — upita je svećenik.— Vjerujem.— Vjerujete li u vrhovnu vlast rimskog pape i u njegovu nepogrešivost u pitanjima vjere?— Vjerujem.— Vjerujete li u sve ono što uči apostolska crkva, koja jedina donosi spasenje?— Vjerujem.Na to svećenik zahvati malo vode iz škropionice i poškropi bo-lesničino čelo.— Krstim te u ime oca, sina i duha svetoga; neka voda krštenja spere s tebe sve grijehe pa čak i zločine.Umiruća žena, kao da joj se odjednom vratila snaga, radosno klikne, uhvati još vlažnu svećenikovu ruku, prinese je ustima i poljubi.

10

lJ Prva sjećanja dopiru unatrag sve do godine 1767; tada su mi bile tri ili četiri godine. Tačan datum mog rođenja nikad nisam doznala. Kao u magli, vidim sebe kako stojim s majkom na velikoj cesti između bregova. Ona me je čas nosila na ramenima a čas sam hodala kraj nje i držala je za ruku ili za haljinu. Povremeno su nam potoci presijecali put; tada bi me majka uzela u naručje, pregazila vodu i na suprotnoj me strani ponovo spustila na tle. Mora da je to bilo zimi ili krajem jeseni. Neprekidno mi je bilo hladno, a bila sam ponekad i gladna. Kad smo prolazile kroz neki gradić ili selo, majka bi zastala pred dućanom pekara i preklinjala ga neka nam da malo kruha, koji bi gotovo uvijek i dobila. Rijetko kad smo provele noć u gradu ili selu — najčešće na nekom osamljenom seoskom imanju. Majka bi upitala smije li spavati na sjeniku ili u staji, a noći što smo ih provele u staji bile su za mene prava svečanost. Tamo je uvijek bilo toplo, a većinom bi mi služavka, prije no što bismo otišle, dala šalicu topla mlijeka. Za mene je to bila prava poslastica. Nikad kasnije nije mi ništa bolje prijalo. Naše je putovanje trajalo gotovo tjedan dana, a mora da smo dnevno prešle oko pet milja. Napokon smo stigle u grad Hawarden, što nam je bio cilj.Moj je otac, John Lyons, bio mrtav, a majka je napustila grad u kome ga je izgubila i htjela je potražiti zaštitu za mene i za sebe kod rođaka koji su živjeli u Hawardenu. Sve što se tu odigralo u roku od nekoliko mjeseci nije ostavilo nikakva traga u mom sjećanju. I onda ponovo vidim sebe kao čuvaricu malog stada ovaca na seoskom imanju gdje mi se majka zaposlila kao služavka. Tamo sam se osjećala sretnom. Nastupilo je proljeće, a s njime toplina i svježe zelenilo. Padina brežuljka na koju sam vodila svoje stado na pašu bila je prostrani ćilim od majčine dušice i vrijeska što su ga moje ovce s užitkom pasle, a ja sam pak od tog cvijeća plela vjenčiće. Uveče sam se vraćala na imanje i spavala s ovcama u staji. Komadić kruha, malo maslaca ili sira, ponekad tvrdo kuhano jaje — više mi za cijeli dan nije bilo potrebno. Podijelila sam kruh sa svojim psom, a on kao da je bio zadovoljan kao i ja. Kad smo se najeli, pili smo iz izvora čija se kristalno čista voda skupljala u prirodni vrč prije no što bi se poput srebrne niti spustila niz padinu. Tako su prošle tri ili četiri godine. Nikakav događaj nije prekinuo ugodnu jednoličnost takvog života.13Jednog sam dana, kao i obično, pila iz izvora i nagnula se nad vodu. Okitila sam se vjenoićem od šipkova cvijeta i krasuljka. Tada sam po prvi put ustuknula prije nego su mi usne dotakle vodu, postala sam svjesna kako sam lijepa. Ali ne, krivo sam se izrazila. Još nikad nisam pred sobom imala ogledalo u kome bih se mogla vidjeti, ali lice što sam ga ugledala u vodi dopadalo mi se. Nasmiješila sam mu se i prinijela usne vodi, ali ne zato da pijem već da poljubim to lice. Od tog je dana izvor bio takoreći moj budoar u kome sam popravljala i prepravljala svoje cvjetne krune sve dok s tim ukrasom ne bih bila potpuno zadovoljna, a kad sam to postigla, onda sam poljubila svoj odraz u vodi. Jednog dana umalo

me nije upropastila ta nježnost što sam je gajila sama prema sebi; ruke su mi se okliznule o travu, pala sam u izvor i bila bih se utopila da me pas nije izvukao potežući zubima moju haljinu. Tako sam malo imala pojma o dobru i zlu da sam se, kako bi mi se osušila odjeća, svukla do gola. U tom sam trenutku čula kako me netko zove. Bila je to majka, tražila me je. Potrčala sam joj u susret. Oštro me je prekorila — ali nisam razumjela zašto.Naš se položaj popravio. Majka je dobila od grofa Halifaxa malu svotu novca što je bila namijenjena djelomice njoj a djelomice meni. Moj je dio trebalo da bude utrošen za moj odgoj. Nikad nisam pravo shvatila zašto nam je grof Halifax pružio takvu pomoć, a majka mi to nije htjela objasniti. Međutim, na posjedu se pričalo kako u mojim žilama očito teče plemenitija krv od krvi Johna Lyonsa. Sačuvaj bože da bih optuživala majku! Ali, ako je to tačno, onda postaje razumljiva moja neprekidna težnja prema staležu u kome sam se našla, ali za koji sigurno nisam bila određena. Majka mi je tog dana objasnila kako više neću čuvati ovce već ću otići u djevojački internat. Već sam nekoliko puta vidjela mlade dame kako su.se prošetale kraj imanja. Moje su prve riječi bile:— Majko, hoću li i ja dobiti lijep slamnati šešir i plavu haljinu kao što imaju one?— Sigurno — odgovorila je majka — to je internatska odjeća.Skakala sam od veselja. Mislila sam da ću, tako odjevena, sigurno vrlo lijepo izgledati, a nikad nisam mogla ni sanjati da ću ikad tako nešto posjedovati. Ljubila sam svoje ovce jednu za drugom i onda ih predala mladom pastiru koji je došao da me zamijeni. Najduže sam se opraštala od svog psa. Jadna životinja, koja mi je spasila život, veoma me je voljela. Milovala sam ga i jedva sam se otkinula od njega da bih pošla s majkom.Istog dana odvela me majka u grad, nekih pola milje udaljen od posjeda. Platila je prvi iznos za moj boravak u internatu i naručila mi haljinu. Bilo je to u srijedu. Narednog ponedjeljka trebalo je da budem primljena u internat. Nadstojnica je obećala da će u nedjelju prošetati do posjeda kako bih mogla probati haljinu. To je bila velika svečanost za njene pitomice koje su trebale kod14aas dobiti za doručak mlijeko i svježa jaja. Bile su najavljene za devet sati, a majka je preuzela na se da se za sve to pobrine.Tada sam prvi put stekla pojam o moći novca. Moja majka,! još jučer služavka s kojom su svi neljubazno razgovarali kao s naj-f nižim slugom, odjednom se uzdigla, i to kao da je tako moralo^ biti. I sasvim mirno, i bez okolišanja, odjednom je nastupila kaoupraviteljica sveg ostalog služinskog osoblja. A sve to samo zato štose u njenoj ruci našla novčanica od stotinu livra koja ju je, ako juje zaista dobila zbog onoga što se govorilo, prije trebala da ponizinego da uzvisi.Uveče sam spavala s majkom u sobici na krevetu što je bio napravljen od stolica na koje su bili stavljeni pokrivači. Moj se vjerni pas ušuljao ispod njih. Kad me je ponovo ugledao, skakao je kao lud od radosti, kao da se uplašio da me je već zauvijek izgubio, četiri godine što su upravo završile nisu mi donosile nikakvih drugih promjena osim mijena godišnjih doba. Nisam imala ni pojma kako nam se jedan dan može učiniti mnogo dužim od nekog drugog dana; nikad nisam poželjela da vrijeme brže prolazi. Ujutro sam ustajala, uveče išla na počinak. Dijelila sam kruh sa svojim psom, a ostatak mrvila pticama; od cvijeća sam plela vijence, gledala svoje lice u izvoru — sanjala sam, a nisam znala o čemu — veče je nastupalo a da nikad nisam ni primijetila koliki ga vremenski razmak dijeli od jutra.Ali, sada više nije bilo tako. U mojoj se duši zbio ogroman preokret. Minute su se pretvorile u sate, sati su mi se činili dugi poput dana, dani kao da su postali godine, činilo mi se kao da nikad neće svanuti ta sretna nedjelja kad ću moći skinuti svoje prnje i obući divnu haljinu, za mene lijepu poput nebeskog plavetnila. Sanjala sam otvorenih očiju, najradije bih bila odletjela iznad onih brda što su nam zaklanjala vidik kako bih vidjela što se 'iza njih nalazi. 0 tome nisam ništa znala, ali sigurno mora da je tamo bilo mnogo, mnogo ljepše no što je sve što sam ovdje mogla vidjeti. Oh da, takva sam ostala za cijelog života! Uvijek sam se htjela uspeti na brda kako bih vidjela što leži iza njih — uvijek sam htjela prijeći granice horizonta što me okružavao.I napokon je došao taj tako željno iščekivani dan. Noć prije toga nisam mogla spavati; mnogo prije no što je svanulo već sam bila na nogama. Majka je gotovo isto tako rano ustala. Obukla je novu haljinu i neobično brižno se udešavala. Bila je odjevena u keltsku brdsku narodnu nošnju i prvi put sam primijetila da je nekoć morala biti vrlo lijepa, da, da je čak još uvijek bila lijepa. Kad je završila svoje odijevanje, pobrinula se za mene. Oprala mi je kosu — imala sam prekrasnu, prirodno kovrčavu kosu — a kad je primijetila kako imam na sebi samo košulju, htjela mi je obući moju staru haljinu. Tvrdoglavo sam se usprotivila i rekla joj kako sam je sinoć posljednji put odložila. Njena mi je odjeća bila

15vrlo lijepa i zamolila sam je neka i meni, kad jednom bude imala dovoljno novaca, pokloni isto takvu. Obećala mi je, ukoliko nakon mjesec dana upraviteljica internata bude sa mnom zadovoljna. Čvrsto sam odlučila da zaslužim taj poklon. Kako ne bih morala obuci staru haljinu, ponovo sam legla i čekala u svom krevetu. I napokon je veselo cvrkutanje, kao od jata vrabaca, navijestilo da su stigle moje buduće drugarice. Majka, znajući kako sam nestrpljiva, odmah je došla s jednom pomoćnom učiteljicom i donijela mi novu internatsku haljinu. Moja se oprema sastojala od dvije jednake haljine, samo što je ona nedjeljna bila od mnogo finije tkanine i ljepšeg kroja. Od svih ostalih predmeta — podsuknji, košulja, ovratnika i tako dalje — imala sam pola tuceta. Uopće nisam mogla vjerovati da sve to blago rasprostrto na krevetu pripada meni. Majka je upitala za cijenu i sve je platila. Na to je otišlo četiri stotine franaka. Tolik novac još nikad nisam vidjela. I onda su me počele odijevati. Sve mi je izvrsno pristajalo. Za deset minuta bila sam gotova. U komadiću ogledala — i opet nova raskoš u majčinoj sobici — mogla sam se pogledati. Radosno sam kliknula. Vidjela sam kako sam mnogo ljepša nego u izvoru; gotovo sam poludjela od sreće zbog mog velikog slamnatog šešira s lepršavim plavim vrpcama — i često sam se, od tog dana, čak i u vrijeme svoje najveće sreće i bogatstva — kad sam htjela biti naročito lijepa — počešljala i stavila šešir tačno onako kao male internatkinje iz Ha-vvardena (Hauarden).Nisam otrčala, izletjela sam dolje na dvorište, a iz dvorišta na livadu pred kućom. Cijeli je internat bio ovdje: šesnaest mladih djevojaka od osam do petnaest godina.— Ta mala seljanka uopće nije strašna — rekla je jedna odvelikih.— Da, ali djeluje prilično nezgrapno — primijetila je nekadruga.Srce mi se steglo. Pri ulasku u život bila sam dočekana prezirom i ruganjem. Stajala sam šutke i bespomoćno i osjećala kako mi od srama crveni čelo.— Mala — javila se treća — idi reci neka nam već jednomdonesu jaja i mlijeko.Sada se probudio moj ponos.— Gospođice — odgovorila sam — ja nisam služavka.— Ne — upala je ona koja je ranije govorila — ali tvoja je majka služavka ovdje na posjedu i vjerojatno će biti tako dobra da nas posluži, jer mi smo gladne.U tom je trenutku moja majka izašla iz kuće. Bacila sam joj se plačući u naručje, a ona me je upitala zašto plačem kad sam još maločas bila tako sretna. U dvije riječi sam joj sve objasnila. Vlasnica dobra je sve to čula i prišla internatkinjama.— Mlade dame — reče kn — moj posjed nije nikakva krčma. Prodajem jaja, maslac i mlijeko, ali na tržnici, a ne ovdje. Samozato što me je moja prijateljica, gospođa Lyons, zamolila, ponudila sam vam doručak. U gostoljubivost su uključene neke dužnosti, ali i prava, a jedno je od tih prava da čovjek ne dozvoljava da ga se vrijeđa. To pravo imam i ja i svi moji ljudi na posjedu. 1 — živjeli, dobra ženo! — na to će upraviteljica. — Zahvaljujemvam mnogo na pouci što ste je uputili mladim damama. Htjela f sam to sama učiniti, ali sigurno ne bih u tome tako dobro uspjela. j Djevojke koje se pokažu dostojne časti da ovdje doručkuju otići I će same po jelo i piće; onaj tko to meće učiniti odriče se doručka... / i s time smo završili. Ja vam se, u ime mojih pitomica i u svoje ime, najsrdačnije zahvaljujem. A sada, djevojke, tko me voli, za mnom!I tako je sama poslužila kao primjer svojim učenicama ušavši u kuću i vrativši se odmah zatim s tanjurom punim jaja i velikom šalicom u kojoj se pušilo mlijeko. Iza nje su se pojavile obje učiteljice. Moja majka i vlasnica posjeda iznijele su dva ogromna kruha. Sve su se učenice povele za svojom upraviteljicom, donijele su tanjure, šalice, noževe i viljuške i sjele na travu kraj gospođice Colman — tako se zvala upraviteljica — i obiju učiteljica. Samo tri djevojke koje su onako oholo sa mnom razgovarale stajale su po strani i predstavljale izdvojenu ponosnu grupu.— Gospođo Davidson, rekla sam posjednici — molim vas, stavite mi šest jaja u malu posudu i dajte mi tri šalice mlijeka.Ona je shvatila moju namjeru, poljubila me u čelo i dala mi što sam je zamolila. Prišla sam djevojčicama koje su se durile.— Gospođice — rekla sam — molim vas, nemojte se više ljutiti zato što sam vas ražalostila.I pružila sam im jaja i mlijeko.— Hvala — rekla je najviša od njih — nismo gladne.— Dođi, Erama — rekla je upraviteljica internata — poljubi me i sjedni kraj mene. Ti si dobro dijete.Stavila sam zdjelicu s jajima i tri šalice mlijeka kraj one tri tvrdoglavke i sjela kraj gospođice Colman.

Rekla je istinu — bila sam zaista dobro dijete. Da li je moja krivnja, ili je svijet kriv tome što sam postala pokvareno i zlo stvorenje koje sam sada?Nakon doručka krenule su sve pitomice pod vodstvom gospođice Colmain natrag u grad. U početku sam silno željela da istog dana stupim u internat, ali moje je oduševljenje malo splasnulo i zamolila sam majku da još jedan dan ostanem na posjedu. I tako je bilo dogovoreno da će me tek narednog dana odvesti u internat. Na odlasku je gospođica Colman primijetila kako više nisam onako silno oduševljena internatom i vjerojatno se uplašila da bi mogla2 Lady Hsunilton 17izgubiti novu učenicu. Zato me je prilično nametljivo stala milovati i pozvala nekoliko mlađih djevojčica neka sa mnom sklope prijateljstvo. Ali ja sam prozrela njene namjere a i suviše sam dobro osjećalr kako sam za te »damice« ipak samo mala »seljačka cura«, kćerka lužavke«. Možda te sitnice djeluju na prvi pogled malo djetkij. . :>, ali sam opširno govorila o njima zato što su bile od velikog utjecaja na moj kasniji život. Cvijeće ne zahvaljuje ljepotu i miris a voće prijatan okus samo većoj ili manjoj brizi vrtlara koji ih njeguje, već prije svega okolnostima u koje ih je slučaj smjestio. Moj je osnovni grijeh bio — bar u mojim vlastitim očima — ponos. Kad bi na nj dunuo vjetar, ne samo što se nije ugasio već se, naprotiv, još jače rasplamsao.Kad se gospođica Colman udaljila sa svojom grupom djevojčica, otputila sam se na brežuljak gdje sam tri ili četiri godine čuvala svoje stado. Taj je brežuljak nedjeljom uvijek bio cilj nekoliko izletnika koji bi ovamo došetali iz grada. Na posjedu su me svi vidjeli u mojoj novoj krasoti; čeznula sam za zadivljenim pogledima i pohvalnim riječima drugih ljudi. S velikim slamnatim šeširom na glavi, raspuštenim dugim uvojcima što su lepršali na vjetru, zarumenjenih obraza od mladosti i zdravlja, uspela sam se na brežuljak i prošla kraj više izletnika. Gledali su me, a nekolicina ih je kliknula:— Gle, kako lijepo dijete! A neka je dama upitala:— Nije li to mala pastirica gospođe Davidson?— Jasno da je to ona!Te riječi, u kojima nije bilo nikakve zlobe, zagorčile su mi svu radost zbog pohvala i udivljenih pogleda. Obuzele su me tužne misli i spuštena pogleda otišla sam dalje. Cvijeće što sam ga nabrala da načinim sebi još jednom vjenčić malo-pomalo mi je ispalo iz ruku. Odjednom sam začula veseli lavež. Black, moj pas koji me je iz daljine prepoznao, već je veselo skakao oko mene. Vjerna se životinja nije brinula zbog moje nove odjeće što sam je imala na sebi; mom sam Blacku bila još ona ista. Međutim, ja sam viknula »Gubi se, Black«, i udarila šibom njegovu neposlušnu šapu. Bolno je zalajao. To je bila jedina nagrada što sam je poklonila svom vjernom prijatelju zbog njegova burna pozdrava. A ipak mi je bio najstariji prijatelj i možda, pomislila sam, nikad neću naći vjernijeg. Oborena pogleda i uvučena repa, Black se povukao. Mali pastir, moj nasljednik, ustao je ugledavši me, ali tek kad sam prošla, prepoznao me. I onda je doviknuo za mnom: — Pa to si ti, Emma! — Oh, kako si postala lijepa! Poklonila sam mu smiješak, to je bil$ jedina neproraeunata nježnost što mu je bila poklonjena. Bila sam mu zahvalna. Vidjet će se kasnije kako su njegove riječi utjecale na moju sudbinu.18 .— Dobar dan, Dick — doviknuh mu. — Ti si dobar dečko! I ti bi bio lijep, kad bi se tako lijepo obukao.— Oh, ja — prekinuo me on — ja sam samo siromašno seljačko momče, a ti si, na kraju, možda i milostiva gospođicr,-Mislio je pri tom na glasine što su se širile o oćp »ju moje majke i grofa Halifaxa, od kojeg je dobila i stotinu fun*-A*ierlinga. Ništa mu nisam odgovorila, jer zapravo nisam ni shvatila na što misli. Pitala sam ga kako mu je sestra, djevojka moje dobi, koja je služila na susjednom dobru, a zvala se Arnv Strong.— Dobro joj je — odgovorio mi on. — Sigurno bi se radovala kad bi te i ona mogla takvu vidjeti. Voli te i nije zavidna onome tko ima više sreće.Stajala sam tik kraj izvora, ali se nisam željela, ogledati u njemu. Mogao mi je odraziti samo nepotpunu sliku, a ja sam već sanjarila o tome kako ću se uskoro vidjeti u velikom ogledalu s pozlaćenim okvirom. U elegantnoj sobi s turskim tapetama, kao nebo plavim zavjesama, bogato izrezbarenim namještajem. Sklopila sam oči kako ne bih vidjela ništa od stvarnosti štoi« mogla smetati mom snu. Oh, kako sam često snivala takve su^ve — proročka obmana budućnosti! Odakle rni vizije svih tih stvari što su mi još bile nepoznate? Možda su moji prvi pogledi počivali na takvoj raskoši — možda je u mom dječjem pamćenju drijemala još sjena, slabi odsjaj ranije okoline. Kad sam pričala majci o tim nejasnim sjećanjima, odgovorila mi je samo da je kraj moje kolijevke morala sjediti neka vila koja me je noću vodila da obilazimo palače.— Zbogom, Dick — doviknula sam malom pastiru. — Sutra odlazim u internat gospođice Colman; ali četvrtkom i nedjeljom ću dolaziti na posjed i ponekad ću doći ovamo gore k tebi.

I onda sam otišla. Na mog vjernog Blacka nisam se uopće oba-zirala. Jadna se životinja neko vrijeme šuljala za mnom, a onda je stala — i vratila se. Ja sam bacila još jedan pogled na raj svoje mladosti. Vidim ga još i danas pred sobom s njegovim grmićima, šip^ kovima i zapjenjenim izvorom što se u malim vodopadima spuštao u dolinu. Dick je ležao na zemlji, oko njega su se raštrkale ovce. Black je bio između njih i mene. Nisam ni pomislila da ga pozovem i utješim. Jadna mi je životinja htjela dokazati kako me još uvijek voli — ali mi ona nije mogla, poput Dicka, reći kako sam lijepa. To je bila moja prva nezahvalnost. Nasuprot tome, bila sam vrlo zahvalna — pa čak, kao što će se vidjeti — i suviše zahvalna Dicku.Prema dogovoru, sutradan me je majka odvela gospođici Colman. Bila sam tamo primljena kao i svaka učenica koja prvi put dolazi u neki zavod, kao i svaka opatica koja se priprema za redovničko zvanje. Učiteljice su bile upozorene neka prvih dana imaju štO više obzira^ prema meni, a gospođica je Colman sama odvela majku u spavaonicu i pokazala joj bijeli krevet što je bio namješten za mene, kao j sve toaletne potrepštine što su mi ih priredili.

Zbog svih tih novih predmeta — što su za mene bili miljokt^ na putu rasipništva — zaboravila sam prezirne poglede mojih ^idućih drugarica i bez ijedne suze oprostila se s majkom, kojoj »t teško palo što se morala odvojiti od mene.Ispitivali su me o mome znanju. Ispit nije dugo trajao, 5 .r ja jednostavno nisam ništa znala, osim jutarnje i večernje molitve. 0 čitanju i pisanju nisam imala ni pojma, čak nisam poznavala ni abecedu. Kao devetogodišnja djevojčica ušla sam u razred ,. djecom od pet ili šest godina. Bilo je to za mene užasno poni/; ijđ, ali ovaj put mi je pomogao moj inače zlokobni ponos. Bilo ir_ je stid što sam u najnižem razredu i zato sam se nevjerojatno trudila kako bih što prije dospjela u viši. Nakon četvrt godine mogla s . donekle dobro čitati i počela sam pisati, i onda sam pošla u ' *-red gdje sam učila računati. Tu sam ostala osam mjeseci. I onaa sam bila premještena u takozvani razred velikih. Tu smo učili geografiju, historiju, muziku i crtanje.Već sam i u ovim posljednjim umjetnostima postigla stanovit napredak, kad mi je majka jednog dana, sva u suzama, saopćila da je moj zaštitnik, grof Halifax, iznenada umro. Pao je s konja i umro, a nama nije ništa ostavio. Moj je internat bio plaćen još svega za mjesec dana, a po isteku toga roka morala me je majka uzeti k sebi, jer više nije bila u mogućnosti plaćati troškove. Vijest da će seljačka curica — čiji je brzi napredak u učenju često ponižavao lijepe gospođice — opet morati da bude pastirica, izazvala je u razredu velikih sveopću radost. Naročito su moje tri neprijateljice, koje su očuvale tvrdokornu englesku mržnju prema meni, upravo likovale. U nižim razredima, gdje sam stekla nekoliko prijateljica, bilo je manje strašno. Tamo su čak osjećali i malo sažaljenja prema meni. Gospođica Colman se na oproštaju ponašala kao da će svaki trenutak briznuti u plač; htjela je svojim učenicama poslužiti kao primjer. Ali usprkos tome nije ni pomišljala na to da me i dalje besplatno odgaja, iako je više puta izjavila kako ću uskoro postati ponos njene ustanove.Napustila sam internat. Jedina mi je utjeha bila što sam smjela ponijeti sav svoj toaletni pribor i posve novu haljinu. Provela sam tamo osamnaest mjeseci i naučila nešto iz svakog područja, ali ni jedno nisam potpuno proučila. Ništa od svega što sam tamo učila nije mi sada moglo biti ni od kakve koristi. Moja je majka ponovo postala siromašna udovica bez ikakvih sredstava, kao onda kad je došla ovamo, i ponovo je morala uzeti svoje prvobitno mjesto služavke na posjedu. Međutim, ja sam zbog započetog obrazovanja već napola postala mala dama od koje nije moglo biti nikakve koristi. Kako više nisam mogla čuvati ovce, tražili su mi neko zaposlenje. Jednog mi je jutra Dickova sestra, Amy Strong, rekla da je njena majka pronašla nešto za mene. Mogla bih ići kao dadilja gospodinu Thomasu Hawardenu, koji se, ne znam odakle i zašto, zvao20

isto kao i grad u kome je živio. Bio je zet posljednjeg načelnika, koji se zvao Bovdel, i otac slavnog liječnika iz Leicester Squarea. Mjesto što mi je bilo ponuđeno nije odgovaralo mojim častolju-bivim snovima, ali moralo se živjeti, a ja nisam sebi mogla priuštiti da budem izbirljiva. Od onoga što mi je ostalo iz internata bila mi je priređena oprema. Moja je plava haljina pretvorena u haljinu za svaki dan,

a što se tiče ostalog, morala sam sa svojom plaćom od dvanaest šilinga mjesečno sama nadopuniti svoju nepotpunu garderobu. Bilo je to za mene veliko poniženje što sam se morala vratiti u Havvarden kao neka vrst služavke, ali čini se da je to bio hir slučaja koji kao da se igrao sa mnom naizmjence me uzdižući i ponizujući.

!lff\,1 '\II

• a dan 20. septembra 1776. nastupila sam mjesto kod go-^spodina Havvardena. Tada mi je moglo biti dvanaest ili trinaest godina. Gospodin Havvarden je bio puritanac starog kova, ozbiljan i u svemu vrlo pravedan. Žena mu bijaše hladna i stroga. Djeca koju sam morala čuvati bila su djeca njihove jedine kćeri, koja je umrla na jednom putovanju u Ameriku od plućne bolesti. Bilo ih je troje, dvoje najstarijih imali su pet i četiri godina, a najmlađe je još bilo u naručju dojilje.

Veliki zidni sat kao da je bio božanstvo koje je upravljalo svime u kući. Svake subote se navijao — dužnost što je gospodin Havvarden nikad nije propustio — o onda je išao cijeli tjedan. U godinu dana, koliko sam kod njih provela, nikad nisam vidjela g. Havvardena da je učinio ijedan korak brže nego obično, nikad ga nisam čula izgovoriti neku glasniju riječ, nikad nisam primijetila da se smiješi ili ljuti, nikad nisam vidjela da je propustio priliku da učini neko dobro, ali nikad nije učinio ni neku nepravdu. Gospođa Havvarden bila je doslovno sjena svog supruga. Ličila mi je na one ženice što se pojavljuju iz kućice što predskazuju vrijeme kako bi najavile sunce ili kišu — pojavljuju se iza čovječuljka i odlaze oponašajući svaki njegov pokret, otvaraju kišobran kad on to čini kako bi predskazao nevrijeme, ili ga zatvaraju kao što on čini da bi prorekao lijepo vrijeme.Mora da je g. Hawarden bio bogat iako za sve vrijeme što sam ga provela u kući nikad nisam vidjela drugo zlato kako blista osim onih dvanaest šilinga što sam ih svakog prvog u mjesecu u deset sati primala, s uobičajenom tačnošću, iz suhih, bijelih ruku gospođe Hawarden. Obitelj je zauzimala cijelu kuću; pročelje joj je gledalo na glavnu gradsku ulicu, a druga joj je strana bila okrenuta prema vrtu čiji su puteljci bili posuti morskim šljunkom. Travnjak je bio omeđen šimširovom živicom, a tise su bile potkrssane u obliku piramida. Za vrt se brinuo vrtlar i nikad nisam tamo vidjela ni jedan uveo list niti pogaženi cvijet. Djeca su šetala po vrtu, ali su znala da se tamo ne smiju igrati ni dirati cvijeće ili voće. Ljeti smo ustajali u šest sati, zimi u sedam. U osam sati odlazili su svi stanovnici kuće, gospoda i posluga, pa sve do dojenčeta, u neku vrst dvorane za molitvu u kojoj je bila biblija pričvršćena za stalak. G. Hawarden je otvorio tu bibliju, pročitao molitvu, a njegova je žena na kraju izgovorila za njim amen. Nakon toga je

sklopio bibliju i onda smo odlazili u blagovaonicu gdje je bio priređen doručak što se sastojao od mliječnog kruha, maslaca i jaja. Veliki lonac sa čajem iz kojeg je svatko smio dva put uliti sadržavao je dvanaest šalica. Bilo nas je petero za stolom: g. Hawarden i njegova žena, dvoje djece i ja, jer sam kao dadilja imala pravo, na kojem mi, uostalom, nitko od posluge nije zaviđao, da jedem za istim stolom kao i gospodari kuće. Kad se iz sata čuo šum što je prethodio otkucajima, svi su ustali, tako da smo vrlo rijetko još sjedili kod stola kad je sat otkucao pola devet. Tačno u dvanaest sati bio je ručak. Samo je u subotu kasnio jednu minutu, jer je tog dana g. Hawarden navijao sat. Ručak nikad nije bio raskošan, ali je svatko dobio čašu bordoa, a djeca pola čaše. Ručak je trajao jedan sat. U pet je sati bila južina. Tada smo dobili ječmeni kruh s maslacem ili kakav kolač i ponovo se pojavio jutarnji lonac sa čajem. Za južinu, kao ni za doručak, nije bilo nikakvih pića pa je i ovaj obrok također trajao pola sata. U osam je sati bila večera. To je bilo gotovo ponavljanje ručka, samo što pri tom nisu sudjelovala djeca; oni su već u pola osam dobili kruh s maslacem ili medom — što su više voljeli — a u osam sati bili su smješteni u krevet. Nisam ih ni jednom čula kako plaču, osim ako bi koje palo i jako se udarilo.

U četvrtak bio je upregnut konj u kočiju, djeca, ja i dojilja ušle smo u nju i kočijaš nas je odvezao na livadu u okolici Havvardena. To je za sve nas bila svečanost. Teret kojim nas je morila ledena atmosfera kuće nestao je kao da se pod sunčevim zrakama pretvorio u paru; jedino ono najmanje dijete kao da se nije osjećalo ništa bolje na slobodi nego u gradu. Dojilja je hodala amo--tamo, djeca su sa mnom trčala po livadi, brala cvijeće i lovila leptire. Djeca su me voljela, jer sam i sama bila još uvijek dijete kao i oni. Subotom, poslije južine, sjela je cijela obitelj u kočiju, osim vrtlara, koji je ostajao u kući kao čuvar — f odvezla se na selo, i to u veliki ljetnikovac što je bio udaljen dvije i po milje od Havvardena, između Chestera (Cester) i Flinta, smješten na obali rijeke Dee (Di), samo četvrt kilometra od mjesta gdje je rijeka utjecala u Irsko more. Vožnja je trajala dva sata i deset minuta — nikad duže i nikad kraće.Prvi pogled na more ostavio je na mene nezaboravan dojam. Iako je zaljev u koji je utjecala Dee bio prilično uzak, ipak se s vrha brežuljka mogla vidjeti pučina. Strastveno sam širila ruke prema tom beskraju. U ladanjskoj smo kući provodili ljeti nedjelju u vršenju pobožnosti i šetnji. Zgrada je bila smještena na desnoj obali, između rijeke i zaljeva, pa sam mogla s djecom čas hodati po morskoj obali i skupljati školjke a čas na obali rijeke brati cvijeće. Cijeli prostor između rijeke i mora, što je mogao biti dug otprilike tri četvrtine milje, služio nam je za duge šetnje. Tamo smo, dakle, imali još više slobode nego četvrtkom na livadi kraj Havvardena.2322Ukratko, bila su to dva sunčana dana pored pet tmurnih. Moj život nije uvijek bio tako prijatno podijeljen.Bilo je to jedne nedjelje prvog tjedna maja godine 1777. oko dva sata poslije podne — već smo po drugi put izišli na šetnju — kad ugledasmo na morskoj obali lijepu barku s tri katarke i pet veslača. Stražnja su sjedala bila obložena ćilimom i baršunastim jastucima. Nekoliko koraka dalje sjedio je neki slikar na stolici za preklapanje i slikao keltsku seljanku koja je držala u naručju dijete. Neka je mlada žena stajala kraj slikara i gledala mu preko ramena kako radi. Muškarac i žena bili su odjeveni onako kako se ljudi obično odjenu za selo, ali se, po njihovu otmjenu držanju, na prvi pogled moglo vidjeti da su to ljudi iz Londona koji su zalutali ovamo. Djeca, tjerana znatiželjom, prišla su toj grupi. Pozvala sam ih da se vrate, ali su ona, koliko su god u kući bila poslušna, na slobodi bila svojeglava. Nisu poslušala, već su trčala sve dok nisu stigla do gospodina i gospođe, koji se oboje okrenuše.— Lijepo dijete! — reče slikar stavivši ruku na dječakovu glavu kako bi ga bolje vidio. — Kako se zoveš, mali moj prijatelju?— Edward — odgovori dječak.— A ti, mlada gospođice?— Šarah — odvrati mala.— Nije li to neobično, Arabella? — na to će slikar. — Tako se zove i moje dvoje djece. — I on, uzdahnuvši, doda: — Toliko su bili stari kad sam ih posljednji put vidio.Utonuo je u misli i zaboravio da nastavi rad. U međuvremenu je gospođa primijetila i mene, a njene oči kao da su se prikovale o moje lice.— Zaista, — promrmljala je — prekrasna djevojka! Pogledaj samo, Romnev!Umjetnik me pogleda i iznenađeno se trgne.— Dođite bliže, gospođice — reče mi dama — rado bismo vas malo bolje pogledali. Tako ste lijepi da je doista užitak gledati vas.Pocrvenjela sam od -stida, ali mi je srce zakucalo od veselja. Sada mi to nije mali pastir rekao da sam lijepa, to nisu bile inter-natske guščice koje su me smatrale lijepom, već gospodin i dama koji su mi se iskreno i bez ikakve prisile divili. I nehotice sam prišla bliže.— A kako bi lijepe ruke mogla imati, iako ih sada nema! Pogledaj, Arabella! — reče slikar.— Vjeruj mi, gledam je s istim zadovoljstvom kao i ti, Romnev. Nisam ljubomorna, na sreću. Smijem li vas upitati kako se zovete, gospođice?— Zovem se Emma — odgovorih.— A koliko vam je godina? — upita me slikar.— Mora da mi je blizu četrnaest, gospodine.— Kako to... mora da vam je četrnaest?— Majka mi nije nikad tačno rekla koliko mi je godina.24— Ona je kćerka vojvotkinje — primijeti Romnev.— Ne, gospodine — upadoh mu u riječ — ja sam samo kćerka obične seljanke.— Jesu li vam ovo brat i sestra? — upita me dama.— Ne, gospođo, ja sam zaposlena kod njihova oca, a dužnost mi je da na njih pazim i da ih učim čitati i pisati.

— Zamisli samo, Romnev — šapne gospođa nagnuvši se slikaru — kakav bi imutak mogla steći u Londonu s takvim licem!— Ti bi je, vjerojatno, gurnula u propast, zavodnice! — odvrati on, a onda se obrati meni: — Hoćete li mi učiniti veliku uslugu, gospođice Emma?— Vrlo rado, gospodine.— Onda, molim vas, stojte ovdje pet minuta da vas mogu skicirati.— To će mi biti zadovoljstvo, gospodine.— Molim vas, ostanite stajati kao što stojite sada.Ja sam ga poslušala, i za manje od deset minuta napravio je akvarel. Sa silnim sam zanimanjem pratila poteze njegove kičice. Kad je završio pokazao mi je sliku.— Prepoznajete li se?— Oh — rekla sam pocrvenjevši — ja nisam tako lijepa.— Još ste tisuću puta ljepši. Ali, znaš li, Arabella, za ovu toplu boju obraza, za taj vlažnoblistavi sjaj očiju, za to svileno zlato njene kose neophodne su mi uljene boje. Dođite u London, gospođice, kad vam dojadi živjeti u provinciji, i ja ću vam za svaki sat što ćete mi sjediti kao model davati onoliko koliko ovdje dobivate za cijelu godinu odgajajući djecu.— Samo me još jednom nazovi zavodnicom, Romnev!— Hajde, stavi joj i ti svoje prijedloge, ja ti ne branim.— A ja ću vas, gospođice, dođete li u London, namjestiti kao družbenicu i plaćat ću vam deset livra mjesečno. Uvijek ću se smatrati sretnom budem li vas mogla primiti k sebi... Daj mi komadić papira i olovku, Romnev, htjela bih ovom lijepom djetetu napisati svoju adresu.— čemu? — reče Romnev slegnuvši ramenima.— Tko zna? — odvrati Arabella.— I ti bi Arabella, bila tako luda i hrabra te bi dopustila da takva ljepotica živi u tvojoj kući?— Zašto ne? — odgovori ona oholo. — Ja spadam među one koji izazivaju usporedbe umjesto da bježe od njih. — Na to se obrati meni: — Ovo je moja adresa, gospođice, a sve ostalo ovisi o vama.— Na ceduljici što mi ju je pružila pisalo je: »Miss Arabella, Oxford Street 23.«Uzela sam adresu i ne znajući što ću s njome učiniti, isto onako kao što je Eva uzela jabuku a da je nije namjeravala pojesti.V25Uto je mlada žena povukla slikara prema barci.— Hajde, Romnev — opomenula ga je. — Za jedan sat nas očekuju u Park-Gateu, a moramo prijeći cijeli kanal.Slikar ustane, dobaci seljanki koja mu je pozirala zlatnik i prođe tik pored mene.— Dobro je doći u London, gospođice — dobaci mi — ali je još bolje ne doći... Međutim, zbogom — mahne mi — zbogom ili doviđenja!— Doviđenja — dovikne mi i Arabella ulazeći u barku. I vitki se čamac brzo udalji pod snažnim zaveslajima jakih veslača. A ja sam, duboko zamišljena, odvela djecu natrag u kuću.Ako se sjetimo kakav su dojam ostavile na mene Dickove riječi divljenja, nije teško zamisliti kakvi su me luđački snovi progonili nakon razgovora sa slikarom i njegovom lijepom pratilicom. Polovicu onoga što su među sobom izmijenili nisam pravo razumjela, ali sam ipak shvatila da mi je slikar za svako poziranje nudio pet livra, a gospođica Arabella htjela plaćati mjesečno deset livra ako pristanem da joj budem družbenica. Dakle, odem li u London, tamo me čeka bogatstvo. U svakom slučaju, biti družbenica dame čiji mi se položaj činio sumnjiv, nije značilo zauzimati naročito dobro mjesto, ali za mene, siromašnu služavku, ipak bi bila velika sreća da zarađujem godišnje stotinu livra umjesto sadašnjih osam. I onda London! Meni je to ime čarobno zvučalo. Sav je svijet o njemu govorio — svi su htjeli onamo! Zar nije mnogo značilo već i samo to da čovjek jednom dođe u London, u grad s pola milijuna stanovnika, umjesto da živi u gnijezdu poput Flitshirea (Flintsajr) između keltskih brda na pustoj, usamljenoj obali Irskog mora!Kad sam se u ponedjeljak vratila u kuću g. Hawardena, učinila mi se ta kuća tužnijom i jednoličnijom no ikad ranije! Još je jedna okolnost uvećala moju tugu. Kao i obično, išla sam i ovog četvrtka s djecom na livadu; pustila sam ih neka se sami zabavljaju, nisam učestvovala u igri, već sam sjedeći na oborenu drvetu razmišljala o velikom gradu za kojim sam čeznula. Odjednom začuh neku buku — nečiji su se koraci i glasovi približavali. Pogledam: bile su to moje bivše drugarice. Dosad me još nikad slučaj nije, doveo u vezu s nekim iz internata. Zato se danas našlo ovdje cijelo društvo.Ustala sam da pozdravim gospođicu Golman. Kao da rne jedva prepoznala. Na moj pozdrav odgovorila je jedva primjetnim pokretom glave i uopće me nije nagovorila. Ali su mi prišle moje tri neprijateljice. Najviša — zvala se Clarissa Damby (Dembi) — stala je pred mene i rekla svojoj prijateljici Clari Sutton:

26— Pogledaj! Naša bivša kolegica Emma Lvonna. čini se da kao dadilja zarađuje isto tako malo kao pastirica; još uvijek nosi istu internatsku haljinu.Prasnule su u smijeh. Nekoliko mlađih djevojčica me je prepoznalo, jedna jedina je istupila iz reda i pružila mi ruku. Bila je to Fanny Campbell, kćerka pomorskog oficira. Dvadeset godina kasnije spasio je taj stisak ruke život njenom bratu! Ali ovaj prijateljski gest nije mogao izbrisati uvredu što sam je maločas pretrpjela. Istina, još uvijek sam nosila onu haljinu iz internata. Brižljivo sam je čuvala tako da je bila još dobra, a svoju sam zaradu od dvanaest šilinga mogla stavljati na stranu. Na taj sam način, otkako sam bila kod g. Hawardena, uštedjela šest livra. Tih sam šest zlatnika spremila u ladicu mog ormarića čiji sam ključ neprekidno nosila uza se iako je to u kući gospođe Hawarden bila sasvim nepotrebna mjera opreza. Tamo je mogao bilo gdje ležati dijamant Veliki Mogul — sigurno ne bi nestao! Kao što rekoh, imala sam još uvijek istu haljinu, Clarissa Damby je dobro vidjela. Ali, ako odem u London, ako postanem družbenica gospođice Arabelle, ako kao model gospodina Romnevja zaradim za svako poziranje pet livra, onda mogu svaki mjesec, čak svaki tjedan, kupiti novu haljinu. Nikad nije jače iskušenje obuzelo žensko srce. Izvukla sam komadić papira što sam ga nosila na prsima i sigurno sam deset puta pročitala: »Miss Arabella, Oxford Street 23«. Uostalom, čak da sam i izgubila ceduljicu, tako sam dobro zapamtila adresu da je nikad ne bih mogla zaboraviti.Kad sam se vratila u kuću gospodina Havvardena, našla sam tamo gosta. Bio je to njegov sin James Hawarden, slavni kirurg koji je stanovao u Londonu na Leicester Squareu. Trebalo je da ostane osam dana kod svog oca. Osam dana ću moći slušati kako se priča o Londonu! Moje je lice na njega ostavilo isti dojam kao i na sve ostale. Pitao me za moje roditelje, raspitivao se o meni, htio je znati što bih željela postati i zašto ne idem u London. Rekao mi je da će mi naći odgovarajuće mjesto. Srce mi je lupalo od čežnje i nade, i pošto me je nekoliko trenutaka promatrao s velikim zanimanjem, odjednom je odlučno rekao: — Ipak ne, bolje je da ne idete tamo.Gotovo sam umrla od želje da ga ispitam ali se nisam usudila pred g. Hawardenom. I onda se slučajno desilo da je starac izišao. Jedva što je za sobom zatvorio vrata već sam upitala:— Poznajete li g. Romneyja?— Kojeg Romneyja?— Slikara.— A tko ga ne bi poznao, to je najslavniji suvremeni slikar portreta — odgovori on, i onda, slegnuvši ramenima, doda: — Vječna šteta!Ali nije dovršio rečenicu. Gledala sam ga i pitala očima, jer se nisam usudila progovoriti.27— Da — nastavio je — šteta što je takva genijalnost spojena s takvom nemoralnošću! Imao je prekrasnu, divljenja vrijednu ženu i dvoje dražesne djece. Napustio ih je da bi živio s glumicama i kurtizanama koje ga fizički i materijalno upropaštavaju. Istina, on to sebi može dozvoliti. Romnev bi novom modelu koji bi mu ponudio novu ljepotu platio i dvadeset pet funti sterlinga. Ali, odakle ga poznajete?— Ne poznajem ga — odgovorili pocrvenjevši. — U internatu, gdje sam ranije bila, upoznala sam neke njegove rođake.G. Hawarden se vratio i ja sam zašutjela. Strogi puritanac sigurno ne bi dozvolio da s njegovim sinom razgovaram o takvim stvarima. Nikad kasnije nisam ponovo otpočela takav razgovor. Uostalom, saznala sam sve što sam željela znati! G. Hawarden mi je sam rekao da je g. Romney u stanju platiti dvadeset pet funti sterlinga naročito lijepom modelu. Ni o gospođici Arabelli nisam mu ništa pričala. Nisam uopće željela znati tko je ona. Sumnja mi je bila draža od sigurnosti, jer dok još ništa tačnije o njoj nisam znala, mogla sam prihvatiti njen prijedlog.Zar me nisu, uostalom svi, čim su me malo bolje pogledali, pitali zašto ne idem u London. Dakako, kasnije bi svatko opozvao taj svoj savjet. Zar u Londonu ima nešto tako strašno? Između pola milijuna stanovnika moralo je tamo živjeti najmanje dvije do tri tisuće mladih djevojaka moje dobi. Zar su sve bile izgubljene i pokvarene zato što stanuju u Londonu?Nakon osam dana g. Havvarden mlađi je otputovao. Njegovo je zanimanje za mene u međuvremenu još poraslo i kad nas je napuštao, rekao mi je da, ako ikada odem u London, što mi on uostalom ne želi, neka ga ne zaboravim. Toga se nije morao bojati! Jer, pored Arabelline, dobro sam zapamtila i njegovu adresu! Nekoliko se dana kasnije slučajno dogodilo — djeca su bila kod nekih rođaka i ja sam išla po njih —da sam prolazila kraj dućana u kome su se prodavala ogledala. Zadrhtala sam ugledavši u jednom od izloženih ogledala cijelu svoju pojavu. Zastala sam kao opčinjena vlastitom slikom. U tom mi je trenutku netko dotakao rame. Okrenula sam se i ugledala Amy Strong, koju nisam vidjela gotovo godinu dana. Iako nije bila elegantna, bila je ipak bolje odjevena nego što je odgovaralo njenom položaju. I zato sam je s udivljenjem gledala. Kad je vidjela da je želim ispitivati, preduhitrila me je.— Što radiš ovdje? — upitala me. Počela sam se smijati.— Pa to si i sama vidjela — odgovorih.

— Da, promatrala si svoju sliku u ogledalu, mislila si kako si lijepa, i u pravu si. Voljela bih da sam lijepa kao ti, onda bih znala što bih učinila.— A što bi učinila?— Ne bih ostala dugo u Walesu.— A kamo bi otišla?28

— U London. Svi kažu kako se u Londonu s lijepim licem može zaraditi imutak. Idi tamo, i kad se obogatiš, uzmi me za sobaricu.— Ne nedostaje mi želja za tim — odgovorih joj uzdahnuvši.— A što te onda sprečava?— Kako ću u svojoj dobi sama putovati u London?— Ako ti nedostaje jedino suputnica, onda je možeš imati umeni.Pogledala sam je.— Govoriš li ozbiljno?— Najozbiljnije.— Ali za putovanje u London valja imati mnogo novaca.' — Oh, pa to uopće nije tako skupo. Putovanje stoji jednu livru. Raspitala sam se u Chesteru. Za livru dobiješ čak mjesto unutra u kolima. Za dvije livre možemo obje otputovati i za tridana smo tamo.— A tvoja majka?— Moja majka? — upita Amy dureći se. — Otkako sam otišlas posjeda, nisam s njome u dobrim odnosima.— Što, zar nisi više kod gđe Rivers?Tako se naime zvala seljanka kod koje je Amy služila.— Ne, nisam. Uostalom, mislim da ti mirno mogu sve ispričati. Zamisli, njen sin Charles__on je u mornarici... bio joj je u posjeti. I onda mi je udvarao. Ali majka to nije htjela i pokazala mi je vrata. Charles je smatrao da mi mora ponuditi odštetu zbog izgubljenog mjesta i prije nego se vratio na brod poklonio mi je petnaest livra. Pet livra sam potrošila na haljine što su mi zaista bile nužno potrebne. Deset livra još uvijek imam. Hoćeš li otputovati sa mnom u London? Onda ću tebi dati pet livra. Oh, već ćeš mi ih vratiti, za to se ne bojim.— Hvala ti, Amy — odgovorila sam — ali ja sam isto tako bogata kao i ti; imam sedam livra.— Ti imaš sedam, ja deset, znači da imamo zajedno sedamnaest! S tim novcem možemo putovati oko svijeta, a da i ne spominjem da je moj Charles na admiralskom brodu.— Oh — rekoh joj — kad bih sigurno znala da je dama koja mi je dala adresu ponovo u Londonu.— Neka dama ti je dala adresu? Dama iz Londona? A zašto?— Mogla bih ostati kod nje kao družbenica, ponudila mi jedeset livra mjesečno.— I ti još uvijek oklijevaš?— Vidjela sam je prije četrnaest dana u blizini kuće Hawarde-novih na obali.— A gdje stanuje?

— čula sam je kako spominje Park Gate. Bila je s nekim slikarom koji mi je također obećao da će mi dati svaki put pet livra

29ako mu budem sjedila kao model — a poziranje trajalo bi svega jedan sat.— Neka dama ti nudi deset livra mjesečno ako joj hoćeš biti družbenica, a slikar ti obećava pet livra za svaki sat što bi sjedila kao model? I to si sve ti propustila? Hajde, otputujmo, Erama! Najprije ćeš se ti usrećiti, a onda ćeš se pobrinuti i za mene!— Kad bismo samo znali jesu li još u Park Gateu ili su već u Londonu.— To je bar lako saznati!— Kako?— Pa imamo Dicka; i on bi, naime, htio u London, a sada ga možemo povesti, jer smo bogate. Koji dan ideš sa svojim gospodarima u ladanjsku kuću?— Svake nedjelje.— Reci mi kako se zovu slikar i gospođa?— Slikar se zove Romnev, a dama Arabella.— Romney, Arabella — valja se raspitati u Park Gateu jesu li još tamo. Budi bez brige, ništa neću zaboraviti. U subotu idem s Dickom u Chester, u nedjelju u deset sati šetat ćemo morskom obalom. Tamo ćemo se sastati i onda ću te o svemu obavijestiti.— Ali Dick će onda izgubiti svoje mjesto pastira.— Oh, on već odavno ne čuva ničije ovce.— Pa šta onda radi?— Ne znam ni sama tačno. Vjerojatno se pomalo bavi krijumčarenjem.— Oh, gospode, pa krijumčare šalju na galije!— Da, ako ih uhvate. Ali Dick je lukav i ne da se uhvatiti. A i on bi radije živio u velikom gradu nego na selu. Dakle, vidimo se u nedjelju.— U nedjelju, ali ništa ti ne obećajem.— A tko traži da nešto obećaš? Kad budemo dotle stigli, već ćemo vidjeti. Za svaki slučaj, ne zaboravi svoj kovčeg i novac.Udaljila se lakim koracima, potpuno bezbrižno. Bilo je očito da ni o čemu više nije morala razmišljati. Ja sam još neko vrijeme, utonula u misli, nepomično stajala. Bacila sam posljednji pogled u ogledalo i krenula. Ogledalo mi je savjetovalo isto što i Amy Strong!Naredne smo se subote odvezli na ladanje. Nisam zaboravila što mi je Amy preporučila i nosila sam sa sobom svojih sedam livra, uvećanih za dvanaest šilinga što sam ih prošle večeri primila od Thomasa Hawardena. Kovčeg mi za moju prtljagu nije bio ni potreban. Bila mi je dovoljna maramica zavezana na četiri ćoška. Nije lako opisati što sam osjećala ušavši u kuću u kojoj, možda, posljednji put boravim, gdje ću, možda, provesti posljednju noć,301da bih se slijedeće potajno odšuljala i ne znajući kamo idem i u kakav ću svijet, pod zaštitom prevrtljive boginje što je zovu slučaj, i dospjeti. Znala sam kakve ću zapreke morati svladati ukoliko se« doista odlučim na to da pobjegnem. Na žalost, one ipak nisu bile takve vrsti da bi zadržale budalu kakva sam bila. Dječja soba, u kojoj sam spavala, bila je u prizemlju, a prozor je gledao u vrt. Vrtna su vrata bila na strani obale, a na žalu su me mogli čekati Amy i Dick bez ikakve opasnosti da ih netko primijeti.Narednog dana pošla sam s djecom prema morskoj obali. Dick i Amy su me čekali na istom mjestu gdje sam mjesec dana ranije upoznala Romneyja i Arabellu. Oni su već prije tri tjedna napustili Park Gate. Nitko nije znao reći kamo su otišli, ali vjerojatno ipak u London, jer su se najprije odvezli u Chester.Amy je čvrsto odlučila da otputujemo. Isto tako i Dick, kome kao da se još više nego njegovoj sestri žurilo da napusti irsku obalu. Dakle od tri glasa dva su bila za putovanje, a većina pobjeđuje. Poštanska

kola za London kretala su u šest sati ujutro, a Amy je bila toliko oprezna da je za mene i za sebe uzela mjesta u kolima, a za Dicka vanjsko mjesto. U pola noći — ranije nisam mogla izaći — čekat će me Amy i Dick pred vrtnim vratima, čamcem ćemo se prevesti u Chester, kamo ćemo stići sat prije odlaska poštanske kočije.Pošto smo sve dogovorili, brat i sestra odoše. Dan je prošao kao i obično. Već sam rekla kako ništa ne prolazi brže od dana što prolaze uobičajenim tokom. Ili, bolje rečeno, kad jednom prođu, čini se kao da ništa nije moglo brže proći, jer nisu bili prekinuti nikakvim uzbudljivim događajima, a ostavili su za sobom samo nejasno sjećanje što se utapa u sivoj jednoličnosti^ bezbolnog doduše ali isto tako i nimalo radosnog života.Došlo je i veče. Djecu smo spremili u krevet. Večerala sam s bračnim parom i tačno u deset sati otišla u svoju sobu. Uzela sam sa sobom tintu, pero i papir, jer sam morala napisati dva pisma. Jedno je bilo namijenjeno g. Hawardenu, a drugo majci. Prvom sam zahvalila za iskazanu dobrotu i uvjeravala ga kako me želja, jača od volje, privlači gradu snova što se zove London. Zamolila sam ga neka se pomoli za mene, jer sam se osjećala poput mornara koji se u trošnom čamcu usuđuje krenuti nepoznatim morem. Majci sam napisala da sam našla odlično mjesto kod neke bogate dame u Londonu, a imat ću plaću od deset livra mjesečno. Nikakve druge pojedinosti nisam joj navodila. Ako to mjesto bude odgovaralo mojim očekivanjima, onda ću joj se moći zahvaliti za svu brigu što mi ju je posvetila. I naposljetku sam joj rekla da joj o svemu tome nisam htjela ranije pričati — a ni osobno se s njome oprostiti — jer sam tačno znala da, ako bih se jednom našla u njenom naručju, ne bih više imala hrabrosti otputovati. Stavila sam pisma u omotnice, napisala adrese, i onda sam se malo smirila.31U nekoj bih se drugoj kući morala bojati da će gospoda otići kasnije no inače na spavanje, ili da bih mogla sresti koga u vrtu. Ali u kući Hawardenovih sve se odvijalo tako pravilno da mi se ništa slično nije moglo desiti. Čula sam kako otkucava jedanaest sati, zatim pola dvanaest — jer g. Hawarden je isto tako redovito navijao sat u ladanjskoj kući kao i onaj u gradu, čekala sam da prođe još deset minuta i onda sam poljubila djecu, koja su mirno spavala u svojim krevetima, otvorila sam prozor i spustila se u vrt. Nisam mogla ponovo zatvoriti prozor već sam samo prislonila okna najbolje što sam mogla. Dolje ikod kuće, morala sam na trenutak zastati. Iako se ničega nisam morala bojati, srce mi je divlje lupalo. Osim toga, noć je bila mračna — a u Hawardenu sam se naučila bojati — bio je to osjećaj koji mi je na posjedu i u planinama bio posve nepoznat. Nakon nekoliko trenutaka nadvladala sam tu tjeskobu što je nastala više kao posljedica onog što sam činila nego zbog okolnosti pod kojima se odvijao moj bijeg. Oči su mi se privikle na tamu. Puteljak posut bijelim šljunkom nisam mogla previdjeti. Vodio me do vrtnih vrata što su vodila prema morskoj obali. Potrčala sam. Kad sam stigla do cilja, zastadoh. Učinilo rni se da čujem neki razgovor. To ne bi bilo nimalo neobično, jer su me Amy i Dick trebali čekati kraj zida.Gotovo bez daha sam prošaputala:— Jesi li to ti, Amy.Amyn glas mi potvrdi. Osim toga, čula sam isti glas kako kaže Dicku:— Stigla je.Očito, brat i sestra su se, usprkos dogovoru, bojali da neću održati riječ. Otvorila sam vrata, imala sam ključ. U stvari, nikad se ni jedan bijeg što će imati tako neobične posljedice nije odvijao na tako malo romantičan način. Iza vrata stajali su Dick i Amy. Primijetila sam da Dick ima pušku i dva pištolja. Postao je visok osamnaestogodišnji momak, jak i vjerojatno hrabar i odlučan.Dick uze ključ i ponovo zaključa vrata. Zatim ga baci preko zida. Nekoliko koraka dalje čekao nas je na morskoj obali čamac. Amy i ja uđosmo. Dick ga gume od žala i uđe tek kad je bio u vodi. Zatim dohvati vesla i poče snažno veslati.Sjećam se da je to bila lijepa noć godine 1777, i to noć između 15. i 16. jula. Napustila sam mirnu kuću koju nikad više neću vidjeti i ostavila sam za sobom sve uspomene mladosti i nevinosti što mi ih je samo san mogao ponovo pokloniti. Od te je noći prošlo trideset sedam godina. Kad sklopim oči i razmišljam o prošlosti, čini mi se kao da je to bilo jučer. Ponovo vidim pred sobom sve što rne je tada zaokupljalo. Nebo bijaše crno, ali samo zato što nije bilo mjesečine, jer na tamnom su plavetnilu blistali milijuni zvijezda što su se odražavale u još tamnijem plavetnilu vode. Kuća g. Hawar-dena, kraj koje smo polagano plovili, ocrtavala se poput tamne32mene. Kasnije sam vidjela da je Leicester Square bio sasvim blizu, otprilike na pola puta od Oxford Streeta do Temze, koju smo mogli vidjeti kroz prozor našeg konačišta.Nakon pola sata netko je tri puta pokucao na vrata; bio je to gospodin, koji se vratio i na taj se način najavio. Ušao je u sobu gdje sam ga čekala, iako se već smračilo — noć više nije bila daleko — odmah me je prepoznao.— Gle, to ste vi, lijepo moje dijete — reče on sa smiješkom u kome je bilo i malo tuge. — Kad sam napustio Hawarden, slutio sam da ću vas uskoro vidjeti ovdje.

— Treba li to da bude prijekor, gospodine?— Ne, mladost voli pustolovine. A ljepota mora izvući svoju srećku... dobru ili lošu... to se ne može izbjeći. Hoćete li ući u moju sobu? Tamo možemo bolje razgovarati, a vjerujem da miimate štošta reći.— Ako budete tako dobri da me saslušate.— Dođite, dijete moje.On uze svijećnjak i krene ispred mene. Ušli smo u radnu sobu, jednostavnu i istovremeno otmjenu. Sjeli smo.— Dakle, vi ste ovdje — reče on. — Što kanite poduzeti?— Gospodine, kad ste me pitali odakle poznajem g. Romneyja, rekla sam da je neka njegova rođaka bila u internatu gospođice Golman. Lagala sam.G. Hawarden se čudno nasmiješi.— Varate se, gospodine — nastavih pocrvenjevši. — Samo sam jednom vidjela g. Romneyja. I to na morskoj obali — zajedno s damom koja se zvala Miss Arabella.— Da, čuo sam da su zajedno putovali.— Dozvolite mi sada da vam ispričam svu istinu.I ja mu opširno ispričam kako sam ih susrela i kako mi je gospođica Arabella dala adresu i kakve su mi ponude oboje predložili. Ispričala sam mu također, a da mu ništa nisam zatajila, na koji sam način napustila kuću njegova oca, kako sam stigla u London i kako sam uzalud išla u Oxforđ Street.Pustio me je da sve ispričam. Zato me je uporno gledao, uzeo obje moje ruke u svoje i blago ali i nekako svečano rekao:— Dijete moje, s vašom ljepotom i u vašoj dobi postoje u životu samo dva puta: jedan je ravan i jednostavan, preko tihe, mirne poljane vodi kroz brak i majčinstvo do časne i poštovane starosti. Drugi vodi uvis i omogućuje pogled na prekrasan vidokrug; ali uskoro se ponovo spušta i prolazi kroz smrtonosnu močvaru. Onaj tko njime krene prolazi tri etape do kraja života: prva se zove ponos, druga imutak, treća sramota. Vi stojite na raskršću tih dvaju putova. Razmislite dobro kojim ćete krenuti.— Oh, gospodine, možete li to, uopće, pitati?— Da, dijete moje, mogu i moram vas to pitati. Jer ja nisam nikakav propovjednik morala nego filozof. Ne vjerujem da je35čovjek, kako to smatraju neki slobodni mislioci, potpuni gospodar samog sebe i da sam odlučuje o svojoj sudbini. Vjerujem u neodoljivu vlast rnaterije nad dušoin Jjoja je jača od vjasti duše nad materijom. Učinit ćete dobro ako odaberete ravni, jednostavni put. Ako vas zavede tamna noć ili opijenost čula, onda će vam dobri savjeti ili valjani vođe moći ukazati pravi put. Rado ću vam biti taj vođa, ako vam to odgovara. Ali, jasno, u nekim dušama postoje sklonosti protiv kojih ne koriste ni dobri savjeti, a ni dobri primjeri. Takve nesretnike društvo odbacuje, zakon ih kažnjava, ali nauka ih žali pa čak ih često oslobađa. Vi još uvijek možete krenuti dobrim putem, jer vam je proviđenje bilo sklono onemogućivši vam da nađete onu ženu. Hoćete li mi obećati da nećete ići ni k njoj ni k Romnevju? U tom ću se slučaju ozbiljno zauzeti za vas. Ja sam šutjela.— Oklijevate li? — upita me on.— Ne, gospodine, ali snivala sam zlatne, predivne snove. Rekli su mi da mogu, ako dođen u London, naći sreću. Ona će doći sama od sebe, ne moram ništa poduzeti. I zato sam došla. A sada mi vi uništavate te snove; zar je mnogo ako vas zamolim rok od pet minuta da se priviknem na to razočaranje?— Jadno dijete — promrmlja doktor.Razmišljala sam, osjećajući na sebi njegov čvrst pogled. Bilo mi je kao da mi taj pogled prodire u dušu i daje mi dosad nepoznatu čvrstinu volje.— Gospodine — rekla sam za nekoliko trenutaka — obećaj em vam da neću ništa pokušati kako bih ponovo vidjela gospođicu Arabellu ili gospodina Romnevja, obećajem da neću ići k njima... ali... ali, ako njih dvoje dođu k meni... ako ih slučajno sretnem ... onda ne mogu obećati da ću imati snage odoljeti iskušenju.— Onda si učinila ono što je u tvojoj moći, a više se od Evine kćeri ne može zahtijevati.U tom je trenutku netko dva put pokucao na vrata. Dva udarca uvijek su značila da kuca podređena osoba. Zadrhtala sam. —■ što vam je? — upita doktor.— Gospodine — odgovorili — to je vjerojatno Dick, Amyn brat. Došao je po mene. Ako želite da slijedim vaše dobre savjete, onda mi nemojte dozvoliti da se vratim svojoj prijateljici. Ona me je navela da dođem u London a ako treba da propadnem, onda će mi se to desiti, tako mi kaže neki unutarnji glas ... zbog moje prijateljice.• Dobro, recite da večeras ostajete ovdje kod mene, zadržat cu vas, jer sam to obećao, a sutra ću vam naći zaposlenje.

Sluga koji me je uveo otvorio je vrata i javio gospodinu da je stigao mladić koji je doveo gospođicu ovamo i sada je došao po nju.Neka uđe — reče gospodin Hawarden. 36 .iZatim je otvorio vrata što su vodila u salon. Tamo je sjedila mlada, otprilike dvadeset trogodišnja žena, a do njenih nogu dijete koje je listalo slikovnicu.__Draga moja — obrati joj se on — ovdje je mlada djevojkao kojoj sam ti pričao kad sam se vratio iz Hawardena. Došla je iz očeve kuće. Budi tako dobra i smjesti je danas kod nas. Nadam se da ću joj sutra naći odgovarajuće namještenje.Mlada je žena ustala i prišla mi.U tom se trenutku pojavio na vratima Dick.— Dick — rekoh mu — ispričaj me kod Amy. Gospodin i gospođa Hawarden zadržat će me ovdje. Ako se ispune nade mog zaštitnika, odmah ću vam pisati.— Eto, vidite, gospođice — nato će Dick — čovjek nikad ne smije očajavati. U Londonu ima za svakog mjesta. U svakom slučaju, može vam biti drago, gospodine Havvarden, što ste pomogli djevojci koja je još jučer bila najljepša u provinciji a danas je vjerojatno najljepša djevojka u cijelom Londonu. Doviđenja, Emma! Gospodine, gospođo, bog vam platio!I Dick ode zadovoljan srećom koja me je zadesila.Ta sreća zapravo nije bila ono što sam očekivala da ću tu naći. Srećom sam smatrala upravo onaj bučni, neobuzdani život u kome se smjenjuju dobro i zlo, iznenadne katastrofe i neočekivani obrati. Sigurno, ta mlada žena ikoja je poljubila svog supruga, kao što bi poljubila oca i mirno se vratila djetetu da bi ponovo, rukom koja vjerojatno nikad nije zadrhtala od strasti, nastavila da veze... ta je žena bila sretna. Ali, kao što je učeni doktor rekao, postoje temperamenti koje takva tiha sreća ne može zadovoljiti. A kakve sam ja imala izglede da ću ikad postići ono što je posjedovala ova žena? Jesam li bila bogata i pripadala uglednom staležu da bih sa osamnaest godina mogla dobiti za supruga učenjaka koji bi me odveo u topli, elegantni salon? Ne, bila sam siromašna seljačka djevojka; ako bi me netko upitao za majku, stidjela sam se odgovoriti, a ako bi me pitao za oca, nisam uopće ništa mogla reći. Bila sam lijepa... ali to je zaista bilo sve. Morala sam, dakle, od svoje ljepote zahtijevati ono što su drugi smjeli očekivati zahvaljujući odgoju, imutku ili porijeklu. Priroda mi je poklonila ljepotu, vjerojatno zato da omi nadoknadi sve ono ostalo što mi je nedostajalo. Moja će ljepota odlučiti što će od mene biti, a ne ja što treba da bude od moje ljepote.Tako sam razmišljala gledajući ovaj prizor mirnog obiteljskog života, dok je suprug čitao, supruga vezla, a dijete listalo slikovnicu. Očito, bila je to drugačija vrst one iste sreće što sam je upoznala kod starih Hawarđenovih. Odavde pa do nadmena, ponosna i odlučna ponašanja gospođice Arabelle, do vatrenog oduševljenja umjetničke slave i slobodna života g. Romneyja, bilo je vrlo daleko. Žena i djeca koje je Romney napustio sigurno su bili poput ovih37što sam ih gledala pred sobom. Zaista, ako je to bilo tako, onda nisam imala hrabrosti da mu to uračunam u zločin! Oh, lude li mladosti! Oh, mladenačke li ludosti! Sada, pošto sam dospjela do kraja života i, kajući se, kad promatram ono što sam onda gledala očima bezumnosti, sada više ne bih htjela biti blistava Emma Lyon-na utučena vlastitim grijesima, ne bih više htjela biti bogata, moćna Lady Hamilton. Ne, sve bih dala za to da budem ovakva blaga, mlada supruga, koja bi cijeli život provela uz ručni rad, pored takva supruga, s takvim djetetom kraj nogu.U sedam sati gospođa je priredila čaj, u devet sati bila je večera. Između načina života Hawardena sina i Hawardena oca postojala je, čini se, samo jedna razlika, a ta je bila u tome što je u ovoj kući i dijete prisustvovalo večeri. U deset sati odveli su me u moju sobu. Dick je donio ovamo moj mali zavežljaj; ono malo stvari i pet livra što sam ih još imala bio je sav moj imutak.Ujutro se nisam usudila sama sići dolje i čekala sam da mi dođu reći što treba da radim. Javili su mi da je doručak priređen te sam sišla. Gospodin Hawarden je upravo stigao kući. Radosno mi je prišao.— Uspjelo mi je — reče on — i sada ovisi samo o vama hoćete li ići putem o kome sam vam jučer govorio. Jedan od mojih pacijenata, gospodin Plovvden, jedan od prvih draguljara u Londonu, treba prodavačicu u svojoj radnji. Jasno, vaše će oči zasjeniti njegove dijamante, vaši zubi baciti u sjenu njegove bisere, ali to nije važno! Dobit ćete početnu plaću u iznosu od pet livra mjesečno. Sve ostalo će se već urediti. Sutra treba da nastupite — najprije na pokus. Odvest ću vas tamo. Međutim — nastavi on mjereći me od glave do pete — nemate li neku novu, moderniju haljinu?Odmahnula sam glavom.— Lijepi ste, prema tome to je najmanje važno. Bili biste lijepi čak i u prnjama, ali ipak, onaj tko radi u pomodnoj trgovini, mora i sam voditi računa o modi. Kad bismo samo imali vremena ... ali od danas do sutra ...U tom trenutku uđe kućna pomoćnica gospođe Hawarden.— Milostiva gospođa nije ovdje? — upita ona.

— Ne, što biste htjeli? , ;— Gospođica Cecily pita za nju.— Krojačica! Upravo kao naručeno! — tada će gospodin Ha-warden. — Neka gospođica Cecily pričeka, a moja supruga neka dođe ovamo.Djevojka izađe, a pet minuta kasnije uđe gospođa Hawarden. čekala sam silno uzbuđena.— Zamolio sam te da dođeš, mila moja — obrati joj se muž — da te upitam može li gospođica Cecily od danas do sutra sašiti haljinu.38

__Mislim da to baš nije tako jednostavno, ali pričekaj malo.— I gospođa Havvarden stade me pažljivo promatrati uspoređujući našu visinu, te naposljetku reče: — Mislim da sam našla rješenje. Cicily mi je donijela jednu jednostavnu ali elegantnu haljinu. Gospođica je visoka kao i ja, možda malo nježnija; ako se slažeš, gospođica može dobiti moju haljinu. Ja ću pričekati i Cecily će mi sašiti drugu.Njen je suprug poljubi u čelo.— Baš si pravi anđeo — reče on, a onda se okrene meni: — Tako bismo mogli učiniti. Hoćete li uzeti haljinu što je bila namijenjena mojoj supruzi?— Bila bih sretna i ponosna. Gospodin Hawarden pozvoni.— Neka dođe gospođica Cecily. Krojačica uđe.— Ja sada idem — reče gospodin Havvarden — a sve ostalo mogu riješiti dame.I on izađe.Sutradan, u deset sati ujutro, bila sam predstavljena gospodinu Plowdenu, vlasniku najljepšeg dućana na Strandu, a gospodin Hawarden me je toplo preporučio kao da sam mu vlastito dijete.Od onda sam imala mnogo haljina, ali me ni jedna nije učinila tako lijepom, u nijednoj nisam bila bolje

odjevena no što sam bila u haljini gospođe Hawarden.III

po je gospodin James Hawarden vjerovao da će mi ukloniti iskušenje ispred očiju ili me držati daleko od iskušenja time što me je smjestio među dijamante, smaragde i biserje gospodina Plovvdena, onda se grdno prevario. Taj učeni anatom koji je morao prepoznati u prsima i utrobi svojih bolesnika tjelesne greške, nije u mom srcu primijetio moralnu manu što ga je izjedala. U svakom sam trenutku mogla dotaći te stotine dragocjenih ukrasa svih vrsta, tih nužnih — da, za ženu, ako je zaista žena — čak prijeko potrebnih suvišnih stvarčica. A ja sam ih morala ženama koje su bile mnogo manje lijepe od mene prikap-čati oko vrata, držati na ušima, stavljati na prste — ženama koje je u ovaj izvor blještavila doveo muž ili ljubavnik, i onda bi odnijele sa sobom te dragocjenosti da bi se ukrasile u kazalištu ili na plesu. A pri svemu tome sam se osjećala poput nekog tko se igra s vatrom.Deset ili dvanaest dana nakon mog dolaska došao je gospodin Hawarden i raspitao se o meni. Rekli su mu o meni sve najbolje. Gospodin Plovvden je bio sa mnom oduševljen: tvrdio je kako većina gospode koja dolaze kupiti svojim ženama ili ljubavnicama nakit koriste to samo kao izliku da bi vidjeli mene i, samo kad bi mogli, radije bi te dragocjenosti poklonili meni nego svojim manje ili više ružnim ženama. U tome je bilo mnogo istine, i ja sam već sama primijetila da sam postala privlačna sila za dućan. Gospodin Hawarden se vrlo obradovao i zamolio mog poslodavca za dozvolu da smijem nedjelju provesti kod njih, jer mi je priredio iznenađenje, a u ponedjeljak će me pravovremeno dovesti natrag. U Havvardenovoj kući, kako sam to već prije ukratko spomenula, nije baš bilo veselo, ali pošto sam provela četrnaest dana u trgovini poslužujući kupce, znala sam cijeniti onih dvadeset četiri sata što ću ih ondje moći u miru provesti.A u ovom je slučaju gospodin Hawarden govorio o iznenađenju, i ja sam, razumije se, bila vrlo radoznala. I tako sam u nedjelju doručkovala u Leicester Squareu. Gospođa Havvarden me je primila s uobičajenom blagošću i dobrotom. Bio je prekrasan dan u augustu. Gospodin je dao zapregnuti konje te

smo se odvezli u šetnju po Hyde Parku. Dosad sam od Londona poznavala jedino Villiers Street i Orford Street, Leicester Square i Strand. Prema tome, ova je šetnja predstavljala za mene ulazak u novi svijet.

Grupice muškaraca u onim elegantnim odijelima što su se tada nosila, lijepo odjevene amazonke s lepršavim velima, ta šarena slika najotmjenijeg života i najnovije mode u kojoj je učestvovalo najviše društvo Engleske, silno me je oduševila.Dala bih pola života da sam mogla sama upravljati jednom od onih lakih kočija što su projurile kraj nas poput vihora ili pak da sam mogla sjediti na jednom od onih konja koji su poigravali na stazi za jahanje. Gospodin Havvarden, u želji da me izliječi od častohleplja i ponosa, odabrao je način kojim je postizao baš suprotno. Vratili smo se kući preko Green Parka kroz koji smo, da djetetu priredimo naročitu radost, prošli pješice, i za južinu smo bili kod kuće. Upitala sam gospodina Havvardena je li to bilo ono iznenađenje što mi ga je želio prirediti.— Ne — odgovori mi on. — Čini mi se da ste se dobro zabavljali, ali sam vam priredio još i nešto bolje. Vidjet ćete Garricka.Nisam imala pojma što je time mislio reći. Garrick? Što to znači? Pa kako se nisam stidjela priznati svoje neznanje, jednostavno ga upitah tko je to.— Oh, tačno — na to će on. — Dakle, Garrick je možda najveći glumac koji je ikad postojao.Začuđeno sam ga pogledala.— Večeras vjerojatno glumi posljednji put, dok naprotiv prvi put nastupa jedna mlada umjetnica. Kažu da mnogo obećava. Zove se Siddons. Sheridan mi je — ja sam mu liječnik i prijatelj — poslao ulaznice za ložu; već mi ih je ranije obećao. I sada ćete i vi s nama.— Kako? — Iznenadila sam se. — Ići ću s vama u kazalište? Vidjet ću komediju?— Ne, tragediju. *Radosno sam kliknula i zapljeskala poput djeteta. — Oh, kako ste dobri, gospodine Hawarden! Gledat ću tragediju! Kraljeve i kraljice na pozornici?— Ne, u današnjem komadu nema kraljeva i kraljica, već ljubavni par, a to je još mnogo vrednije.— A kako se zove tragedija što ćemo je gledati?— »Romeo i Julija«, dijete moje. To je jedno od četiri najveća Shakespeareova djela.— I to ću ja gledati? — viknula sam i stala skakutati od radosti. — Oh, kako sam sretna!— Zaista — reče gospodin Havvarden — pravi je užitak vama prirediti veselje.Bila sam zaista izvan sebe od radosti. Već sam često slušala kako se govori o kazalištu, ali nisam imala pojma što je to. Nekoliko pitomica iz internata gospođice Colman jednom su u Chesteru prisustvovale kazališnoj predstavi; tamo je nastupala neka pro-4041vincijska družina i one su se oduševljene vratile kući. A što će tek biti u Londonu.— U koliko sati počinje? — upitala sam gospodina Hawardena.— Tačno u pola osam.— A kad završava?— Oko jedanaest.—■ Znači, traje tri i po sata.— Da, ali morate odbiti pauze između činova — primijeti gospodin Hawarden smiješeći se.— A mi ćemo biti tamo čim će početi?— Kad se bude podizala zavjesa, bit ćemo u našoj loži.— Oh, gospodine, tek je pet sati.— Za pet minuta. Ali vrijeme će brzo proći. A do onda ima još mnogo posla. Najprije moramo popiti čaj, evo, upravo ga donose. Hajde, uživajte malo u ovom pudingu. A morate se i spremiti za kazalište.— Spremiti? Pa vi znate, gospodine Hawarden, da nemam ništa drugo osim ove haljine koju mi je poklonila milostiva gospođa... osim ako ne smatrate da bih trebala ponovo obući plavu haljinu ...— Plava vam boja također vrlo dobro pristaje.— Da, ali ne i ona haljina. I vi ste bili istog mišljenja.— No, nadam se da će sve biti kako valja.Moje su oči gotovo neprekidno pratile pomicanje kazaljke na satu.— Ne kasni li ovaj sat? — upitala sam napokon.

— U kući jednog Hawardena — odgovori mi doktor smijući se — satovi niti kasne niti idu naprijed, već su na minutu tačni. Kad popijemo čaj, svatko će otići u svoju sobu, jer će onda biti pola sedam, a odavde do Đrury Lanea potrebno naii je svega deset minuta.Nakon čaja otišla sam u svoju sobu — onu istu u kojoj saro spavala prve noći. Nisam znala kako bih utukla onih četrdeset minuta što su me dijelile od polaska u kazalište, kadli odjednom ugledam na krevetu dražesnu plavu haljinu; istovremeno u sobu uđe i sobarica.— Hoćete li dozvoliti, gospođice, da vam pomognem pri odijevanju? — upita.I podigla je haljinu. Tek sada sam shvatila ono što mi je dosad bilo nejasno u riječima gospodina Hawardena. Iznenađenje se nije sastojalo samo u odlasku u kazalište već i u ovom poklonu, prekrasnoj plavoj haljini. Navrle su mi suze na oči, osjećala sam potrebu da otrčim k njemu i da mu zahvalim.— Gdje je gospodin Hawarden? — upitala sam.— Pomaže milostivoj gospođi kako bih ja mogla pomagati vama da sve bude na vrijeme.42Zbog tolike sam se dobrote osjećala gotovo nesretnom, jer sam se smatrala nesposobnom da se ikad odužim. Nisam više bila čak ni nestrpljiva, već su me mučile čudne misli. Razmišljala sam o tom čovjeku koji je uživao svjetski glas, bio jedan od prvih liječnika u Londonu, izvrstan anatom i učenjak, a sad je pomagao ženi pri odijevanju zato da bih ja, dijete jedne seljanke, bivša dadilja u kući njegova oca, Plowdenova prodavačica, stigla na vrijeme u kazalište i da ne bih propustila ni trenutak one sreće koju mi je obećao. Genij osjeća često samilost i dobar je prema malenima, blagonaklon je slabima.U sedam i četvrt taj je veliki čovjek sam pokucao na vrata.— Dakle — upita — dokle smo stigli?Požurila sam napolje, uhvatila mu ruku i poljubila je prije no što je mogao naslutiti moju namjeru. Pogledao me je, mora da sam bila vrlo lijepa, jer se obratio svojoj ženi koja je upravo izlazila iz svoje sobe i rekao glasom u kome se osjećala tuga:— Priznaj, zaista bi bilo vrlo tužno da ovo majstorsko djelo prirode bude uprljano! — A onda, kao da je zamjerao samom sebi što je tim riječima dao hrane mom ponosu, doda: — A sada, hajdemo u kočiju! Obećao sam ovom djetetu da ćemo biti tamo kad se bude podizala zavjesa.U stvari, sjeli smo na naša mjesta u loži kad je počela uvertira. Imala sam upravo toliko vremena da bacim pogled na blistavi polukrug. Sheridan, direktor kazališta, dao je najboljem londonskom dekorateru da nanovo uredi kuću. Čovjek se osjećao kao u vilinskoj palači. Bar sam ja bila zabliještena svjetlom, očarana zlatom, cvijećem, dijamantima, ganuta muzikom. Nisam mogla progovoriti ni riječi. Da, jedva sam shvaćala gdje sam. Podigla se zavjesa i ja ugledah ni više ni manje nego trg u Veroni.Onaj tko me je pratio kroz mračno doba mog djetinjstva može zamisliti kakav je dojam na mene ostavila ova predstava. Romeo i Juli ja koje su glumili najveći traged i najveća tragetkinja što ih je Engleska u to doba imala! Moj mozak, koji je bio još slobodan poput listova neispisane knjige, upijao je sve ono poetično, lijepo i užasno što je sadržano u tom prekrasnom djelu, a duša mi se' uzbudila i oduševila. Bila sam jednaka stara kao i Julija. Bila sam lijepa i strastvena kao i ona; shvatila sam tu ogromnu, prekomjernu ljubav što ju je osjećala prema mladom Montecchiju (Monteki).Gospodin Hawarden, učeni psiholog, pratio je na mom licu sve što sam proživljavala. Njemu je to proučavanje pričinjavalo to veće zadovoljstvo što mi je taj užitak baš on priuštio. I zaista, bila sam silno sretna i zadovoljna. Kad su se odigravale scene na43balkonu, prva tako poetična a druga puna strasti, pritisla sam ruke na grudi koje su mi se nadimale od uzbuđenja, zadržala sam dah, i bila bih najradije zajedno s Julijom zadržala ali i odgurnula ljubljenog čovjeka. A kako sam bila užasnuta kad je Julija uzela napitak za spavanje, i pomislila kako će se probuditi posve sama u grobnici svojih predaka među mrtvacima. A onda je došla katastrofa, koja je djelovala to snažnije što je bila nova ne samo za mene nego i svim ostalim gledaocima. Kao što je poznato, u Shakespeareovu originalu Romeo umire kraj Julijina mrtvačkog kovčega a da i ne sluti da ona samo spava, dok se Julija budi tek nakon Romeove smrti. Genijalnošću velikog dramatičara, Garrick je spoznao kakvu je uzbudljivu scenu propustio* Shakespeare. Julija se probudila u onom trenutku kad se Romeo, vjerujući da je ona mrtva, ubio. Garrick nije dozvolio ljubavnom paru da umru svaki za sebe, oni su se istovremeno borili sa smrću koju je izazvao otrov odnosno bodež. Na taj je način scenu boli podigao do očajanja i postigao najuzvišenije djelovanje. U trenutku kad se Julija' ubila, srušila sam se u nesvijest, dok je cijelo kazalište zahvaljivalo Garrioku za njegovu genijalnu novinu i zasulo ga pljeskom u znak zahvalnosti za glumačko ostvarenje.Moja nesvjestica nije bila ništa ozbiljno. Gutljaj svježe vode sasvim me je izliječio. Mogla sam jedino primiti ruku gospodina Hawardena i stisnuti mu je u znak zahvalnosti, a onda sam se, ne misleći na pristojnost ili nepristojnost, bacila u naručje njegove supruge i poljubila je. Vratili smo se kući. Tamo nas je čekala večera. Razumije se, nisam uopće marila za jelo. Oči su mi još bile pune blještavila, glava poezije, a srce ljubavi. Zamolila sam gospodina Hawardena da mi dopusti da odem u svoju sobu. On mi je to dozvolio, prišao polici s knjigama, izvadio jedan svezak i pružio mi ga.

— Znam da želite razmišljati o komadu koji ste vidjeli. Evo, uzmite ovo.Bio je to jedan svezak Shakespeareovih djela i u njemu »Romeo i Julija«. Radosno sam kliknula. Gospodin Hawarden je pogodio moju najveću želju i ispunio je.Požurila sam u svoju sobicu, sjela i pročitala tragediju od prvog do posljednjeg retka. Razumije se da nisam mogla ocijeniti svu pjesničku i dramatsku draž tog majstorskog djela, ali moje je srce, ispunjeno mladošću, nadom i ljubavi nadoknadilo ono što mi je nedostajalo od obrazovanja. Uostalom, nisam zaboravila ni najsitniju promjenu izraza lica glumaca. A kakvi su to glumci bili! David Garrick i Šarah Siddons!Legla sam u tri sata ujutro, zažarenih obraza i uzbuđena srca, ali ipak iscrpljena. Jasno, sanjala sam da sam Julija i da pritištem na srce Romea. I umrla sam zbog svoje ljubavi, ali ta je smrt bila divna.44Ne moram ni reći u kakvom sam se raspoloženju vratila u dućan. Zamolila sam g. Hawardena da smijem sa sobom ponijeti tu čarobnu knjižicu. U kočiji, kojom me je tamo odveo, pritisla sam je na srce kao da sam se bojala da bi se poezija koju je sadržavala mogla vinuti u visine i nestati. Mali trikovi što sam ih morala koristiti u saobraćaju s kupcima, sitna laskanja, udivljenje prema predmetima što su ih kupovali — sve me je to sada samo smetalo i ranjavalo moj ponos. Ta bila sam isto tako lijepa kao i Julija — srce mi je bilo isto tako puno ljubavi i poezije — a morala sam se cjenkati oko nakita, pa makar i u najvećoj londonskoj radnji, umjesto da sam na plesu, odjevena u brokatnu haljinu, ili da izmjenjujem na balkonu ljubavne riječi s kavalirom; ne, to je bilo suviše tužno! Kakva razlika između poezije i stvarnosti — između sna i zbilje!Danju se nisam usudila čitati; a nisam ni imala vremena. Radnja gospodina Plowdena bila je dobro posjećena i jedva da je i načas bila prazna. Zato sam bila neprekidno zaposlena. Nestrpljivo sam iščekivala trenutak zatvaranja dućana — deset sati uveče. Odmah nakon toga požurila sam u svoju sobicu. Tamo se nisam ograničavala samo na čitanje. Za jednu sam noć naučila cijelu dramu napamet. Naročito sam dobro, riječ po riječ, znala scene u kojima je nastupala Julija, i ne samo da sam naučila tekst već i pokrete i izražaj lica kao što sam vidjela da to radi Šarah Siddons. Smatrala sam čak da je ona morala u svoje pokrete unijeti više nježnosti, više blagosti u glas. U stvari, kasnije sam zaista mogla ocijeniti kako je ta glumica bila nezaboravna u ulogama poput Lady Mackbeth ili kao Gertruda u »Hamletu«, ali je u ulogama poput Julije ili Desdemone mogla biti i bolja. A tu nježnost i takav glas zamišljala sam da je priroda poklonila meni. Moja nježna ali ipak visoka i skladna pojava mogla je zahvaljujući prirodnoj gipkosti poprimiti onaj savršeni izraz čežnje i sjete što ga Talijani označuju neprevodivom riječi »morbidezza«. Činilo mi se da istovremeno posjedujem — a to se ne dešava baš često — blag ali ipak tragičan glas. Moje lice, to danas zaista mogu reći, imalo je neobičnu sposobnost pretvaranja i mogla sam postići da se moja izvještačena tuga doima poput najiskrenije melankolije, izvještačena radost poput silnog veselja. Moje je tijelo dosad ostalo čisto, iako je na mojoj duši već bilo nekoliko mrlja; napokon, moja je ljepota imala onu baršunastu mekoću neosporne nevinosti kojom, iako stoji potpuno gola pred nama, medicejska Venera izaziva naše divljenje. Jednom riječi, iz mene je već vrcala vatra, ali se još nitko njome nije opržio.Jedan dio noći provela sam pred malim ogledalom što je odražavalo jedva petinu moje spodobe i tu sam deklamirala i gestikulirala. Ujutro me je gospođa Plowden upitala, ne bih mogla reći je li to bilo u naivnom podrugljivom smislu, običavam li glasno45sanjati. Moji susjedi u tavanskom stanu žalili su se kako nisu mogli spavati. I zato me je zamolila da malo snizim glas. I tako sam se morala odreći jedine istinske radosti što sam je dosad upoznala na svijetu. Nastavila sam noćno učenje, ali tišim glasom. Maštala sam samo o tome kako bih se upoznala s nekim direktorom kazališta koji bi me angažirao, čak sam razmišljala o tome kako bi me netko preporučio gospodinu Sheridanu. Dobro sam mu zapamtila ime, ali tada nisam još ništa znala o slavi koju je uživao. Ali, kako bih mogla s takvim zahtjevom stupiti pred gospodina Hawardena? Kako bih mu mogla reći da više ne želim raditi u dućanu? To je značilo napustiti ravni put što mi ga je otvorio i krenuti onim neravnim kojeg me je htio očuvati. Oh, dobro sam osjećala da za to nisam sposobna.što sam, onda, mogla učiniti? Nadati se jednom od onih čudnih slučajeva što ponekad sasvim neočekivano islcrsnu i promijene cijeli život. Tako je prošlo četrnaest dana. Ti dani spadaju među najtužnije što sam ih ikad proživjela. Bila sam nešto duže od mjesec dana kod gospodina Plowdena i već sam četrnaest dana osjećala jade što sam ih nagovijestila, kad se jednog dana pred dućanom zaustavila elegantna kočija. Kočijaš u livreji otvorio je vrata da bi iz nje izišla prekrasno odjevena dama. Ugledavši je, umalo da nisam kriknula.Bila je to Miss Arabella. Ušla je u radnju svojim ponosnim, sigurnim koracima: poput boginje mode i bogatstva, da, poput same Fortune. Odmah me je ugledala, pogledi su nam se sreli, ali ni jedna crta njenog lica nije odala da me je prepoznala. Silno sam se iznenadila. Bez sumnje su joj zaboravili spomenuti moje ime, mislila je da sam još u Walesu i mora da ju je iznenadila jedino velika sličnost te prodavačice u Plowdenovoj radnji i one djevojke na morskoj obali. Ali, čak joj se ni to iznenađenje nije

odražavalo na licu. Zamolila me je da joj pokažem nakit, pa iako sam to učinila nije mi uputila ni jedne riječi. Napokon se odlučila za smaragdni nakit optočen dijamantima. Cijena mu je bila 3000 funti sterlinga.— Pošaljite mi nakit s izmirenim računom, u pet sati, u moj stan — reče ona. — Ili, mogla bi mi ga donijeti ova gospođica— doda.Zadrhtala sam od pete do glave. Gospodin Plowden je odgovorio da će joj želja biti ispunjena i učtivo ju je otpratio do vrata.— Ova gospođica ovdje, nitko drugi, čujete li, gospodine Plowden — ponovila je prije nego je ušla u kočiju. — Inače neću platiti nakit, poslat ću ga natrag i nikad više neću kod vas kupovati!— Vaša milost može biti mirna — odgovori gospodin Plowden.— Učinit ću onako kako ste zaželjeli.Gospođica Arabella mu mahne i kočija se u kasu udalji.46Stajala sam kao skamenjena. Neočekivani događaj za koji sam bila sigurna da će se desiti, a da nisam uopće znala kakve bi vrste morao biti — da, sad se napokon zbio. A ja nisam tražila Miss Arabellu, ona je našla mene. Bez obzira na posljedice tog susreta, nisam prekršila riječ što sam je zadala dru Havvardenu. U pet sati naručio je gospodin Plowden kočiju; nije smatrao uputnim da me s tako vrijednim predmetima pusti da hodam londonskim ulicama. To je bio odlučujući sat. U meni se odigravala žestoka borba. Umalo da nisam zamolila gospodina Plowdena neka me ne izvrgava tom iskušenju. Ali iskušenje u mom srcu bilo je jače i ono je pobijedilo.Kočija se zaustavila u Oxford Streetu broj 23. Prepoznala sam kuću, vratara i vrt. Vratar je pozvonio s onim važnim izražajem lica bez kojeg, čini se, nikad nije mogao biti. Pojavila se sobarica. Rekla sam da dolazim od gospodina Plowdena. Pozvala me da uđem. Miss Arabella je bila u malom bijelo-zlatnom salonu čiji su zidovi bili obloženi svijetloplavom svilom. Bila je odjevena u prekrasan turski kostim. Na glavi je imala ukras od zlatnika i zlatom izvezeni jarkocrveni baršunasti prsluk koji je dopuštao da se vidi dio grudi. Na nogama je imala crvene istočnjačke papučice. Ležala je na divanu, dala znak sobarici neka zatvori vrata, i onda je napokon ostala sama sa mnom.— Gospođo — rekoh joj drhtavim glasom, ne usuđujući se da je pogledam — ovdje je nakit što ste ga izabrali kod gospodina Plowdena i, prema vašoj želji, račun. Gospodin Plowden je poručio da ga ne bi priložio da vi to niste izričito zahtijevali...Ona me prekine.— Dakle, tu ste, mala nezahvalnice — reče. — Dođite ovamo. Ljepota je na mene uvijek snažno djelovala, a Miss Arabellaje zaista bila prekrasna. Prišla sam i klekla pred nju kao što bih to učinila pred Venerom da sam bila kćerka antike.— Oh, gospođo — rekoh potpuno očarana njenom ljepotom— krivo me ocjenjujete. Cim sam stigla u London, odmah sam vas posjetila da vam ponudim svoje usluge. Obećali su mi da će vam reći moje ime. Ali sigurno ste ga zaboravili.— Dođite ovamo — reče na to ona i privuče me k sebi. — Naprotiv, ne samo što vas nisam zaboravila već sam tragala za vama sve do radnje tog odvratnog Plowdena. Ali, zašto niste još jednom svratili ovamo?Oborila sam pogled, jer mi je laž već bila na jeziku.— Bojala sam se da se još niste vratili — promrmljah.— A zašto ste onda zabranili gospodinu Hawardenu da mi da vašu adresu?— Oh, to nisam nikom zabranila — uzviknula sam uzbuđeno.— U svakom slučaju, gospodin Hawarden...Ona me prekine.47— Htio je spasiti vašu krepost, jer dakako smatra da je u mojoj blizini ugrožena.Pocrvenjela sam i oborila pogled.— Dakle, lagati još niste naučili — reče ona. — Upravo je onako kao što sam pretpostavljala.Ona pozvoni. Ponovo je ušla gospođa Northon.— Odnesi te ovo gospodinu Plowdenu — reče pružajući joj svežanj novčanica koji kao da je već ranije pripremila. — Recite mu da ću zadržati nakit, a i osobu koja mi ga je donijela.— Oh, gospođo — viknula sam — vi želite__— Zar biste me htjeli uvjeravati da žalite za radnjom gospodina Plowdena i mjestom prodavačice? Ta idite! To bi bilo u suprotnosti s mojim poznavanjem ljudi i fizionomija. Ovdje, draga moja — nastavi ona smiješeći se — možete do mile volje deklamirati. Nitko se neće žaliti ako budete glasno sanjali...— Kako? Vi znate? — začudih se.

— Ja sam vrlo radoznala, a radoznalost je, kako znate, porok svih lijepih žena. Kažem, dakle, možete koliko vam god srce želi deklamirati. I, osim toga, možete ići u kazalište kad vam se god prohtije.— Zaista, gospođo?— Imam preko cijele godine ložu što ostaje gotovo uvijek prazna. Možete je u svako doba koristiti.Zatim, obraćajući se gospođi Northon, reče:— No, što radite ovdje, draga moja?— Htjela sam vas podsjetiti, vaša milosti, da između pet i šest sati očekujete posjetu, i ako ja odem gospodinu Plowdenu, a posjeta može baš u to vrijeme stići, neće biti ovdje nikog tko bi je mogao uvesti k vama.— Imate pravo. Pošaljite Toma. Ako dođe posjeta, zamolite neka malo pričeka u salonu, a onda me obavijestite. Možete ići.Gospođa Northon izađe.— Dajte da vidimo dijamante — reče gospođica Arabella ravnodušnim glasom.Ja joj pružim nakit.— Zaista su prekrasni — primijetih.— Oh, imam ih već toliko. Ali jučer mi je Georg rekao da mu je smaragd najdraži kamen. Da, a ponekad se mora nešto učiniti za onog tko... oh, umalo što nisam izgovorila ružnu riječ... htjela sam reći: za onog tko nas izdržava. Ali mislila sam: za onog tko nas voli.Pogledala sam je. Neka vrst hladnog znoja izbila mi je na čelu. Počela sam vjerovati da je gospodin Havvarden u pravu. Ali bilo je prekasno.Pomozite mi da stavim nakit — reče mi gospođica Arabella, te nagne prema meni vrat, zatim oba uha i onda ruke.48Jesam li se popela za stepenicu više ili sam se spustila naniže kad sam napustila dućan gospodina Plowdena i došla u Oxford Street? To je bilo teško reći. U dućanu sam bila sluškinja kupaca, u Oxord Streetu bila sam sobarica gospođice Arabelle. Upravo sam zakopčala obje narukvice, kad se pojavila gospođa Northon.— Stigao je — reče ona.— Gdje je?— U salonu.— Odvedite gospođicu u krilo zgrade što gleda u vrt. Pobrinite se da joj ništa ne nedostaje i zadužite Šarah da nabavi sve što gospođica zaželi.Gospođa Northon je otvorila vrata skrivena tapetama i pozvala me da pođem za njom, a gospođica Arabella je ustala, načinila nekoliko koraka prema salonu i onda nježnim glasom rekla:— Molim vas da uđete, dragi moj prinče.

IV

podijelili su mi tri lijepe sobe s izgledom u vrt; bile su u visini takozvanog visokog prizemlja. Srednja je imala balkon što se produžavao u neku vrst terase natkriljene gustim zelenilom, a sva je bila obrasla bršljanom i divljom lozom. Ugledavši taj balkon, srce mi je radosno zakucalo. On me je podsjećao na dekoraciju drugog čina »Romea i Julije«. Mogla sam u ponoć, na mjesečini, u bijeloj košulji, doći na taj balkon i ni od koga ometana smatrati sebe Julijom; nedostajat će mi jedino Romeo.Čim sam ostala sama, počela sam razmišljati o promjenama što su se sa mnom zbile. Kamo će me odvesti? I kakva se to sila poigravala sa mnom. Bilo je očito da neka sila jača od mene upravlja mojim životom i oduzima mi snagu da se odupirem. Najprije je to bila neočekivana pomoć grofa Halifaxa koja me podigla iz skromnih prilika, a kojoj sam bila dužna bolji ali u stvari štetniji odgoj. A onda sam ostala bez te pomoći. Slučaj me je odveo u blagonaklonu puritansku obitelj gdje sam neko vrijeme bila zaštićena, sve do susreta s Amy Strong, koja me je odmamila na sasvim nov put. Uzalud sam se pokušavala odrvati iskušenju. London me je privlačio i morala sam se odazvati pozivu posve nepoznate žene. Ali sudbina je još jednom uklonila Miss Arabellu iz moje blizine. Umjesto k njoj, odvela me onom plemenitom čovjeku koji će mi postati prijatelj i naći zaposlenje. No tu me i opet našla ona sud-bina kojoj sam izbjegla i gurnula me, prije no što sam stigla da se osvijestim, na onaj skliski put što mi ga je gospodin Hawarden prikazao u crnim bojama.Što da učinim? Još sam imala vremena da otrčim gospodinu Hawardenu, da pobjegnem iz ove zlokobne kuće, da mu sve kažem, čak da mu povjerim svoju želju da postanem glumica, da mu ništa ne zatajim već da se potpuno stavim pod njegovu zaštitu i da mu kažem: »Evo me! Spasite me!« A to sve da učinim još noćas, jer kad prođe noć, bit ću izgubljena! Ili da ostanem? U tom slučaju prepuštam čamac bez katarke i kormila neka ga tjera struja preko slapova i brzaca — u more — u nepoznato — možda u neki prekrasan raj, a možda na ledene poljane Sjevernog pola.A kakve li razlike između života te žene koja je imala prekrasne konje, divnu kočiju, livrirane lakeje, bezbroj dijamanata, a svom je ljubavniku govorila »Uđite, dragi moj prinče« i života50isiromašne prodavačice koja je od jutra do mraka stajala u dućanu, a kod kuće nije smjela čak ni deklamirati Shakespearea! Oh, jedino bi se sveci mogli suprotstaviti toj struji, ali može se oprostiti i onima koji podlegnu zakonima okolnosti i društva i dozvole da ih struja ponese sa sobom. A ovima posljednjima pripadala sam i ja. Prošlo je veče, spustila se noć i ja nisam našla hrabrosti da učinim odlučan korak. Mogla sam bar pisati gospodinu Hawardenu, ali nisam učinila ni to, već sam, što više, počela nastojati da uopće ne mislim na njega, jer sam se kajala čim bih ga se sjetila i prisiljavala sam se da ga potpuno zaboravim. Da, sada sam bila po drugi put nezahvalna.A kako je došlo do svega toga? Najprije sam mu htjela pisati i otišla sam u pokrajnju sobu, u kojoj sam vidjela pisaći stol. Nadala sam se da ću tamo naći pero, tintu i papir. Ali našla sam samo jednu knjigu. Ništa ne misleći otvorila sam je i pročitala naslov: »Clarissa Harlowe«. Nisam znala što je to roman, kao što, došavši u London, nisam još znala što je kazališni komad. Otvorila sam knjigu, i time otvorila vrata u fantastični, nepoznati svijet. Taj roman koji, kako se tvrdi, ima moralni cilj, na mene je djelovao upravo suprotno. Nisam smatrala Lovelacea odvratnim zavodnikom već sjajnim kavalirom, bila sam zavidna Clarissi na njenoj nesreći — ta. s njom je, napokon, zadobila i ljubavnu sreću. Osjećala sam se spremnom da se odmah izvrgnem istim opasnostima s kojima se sukobila i ona.Kad mi je ta knjiga pala u ruke, kad sam je otvorila, nije više moglo biti govora o tome da pišem gospodinu Havvardenu ili da se vratim gospodinu Plowdenu. I opet me je vila dotakla svojini čarobnim štapićem — više nisam pripadala samoj sebi.Došla je gospođa Northon i pitala me hoću li sići da zajedno popijemo čaj. Ja sam je, međutim, upitala, da li to ona sama dolazi po mene ili ju je poslala Miss Arabella. Kad mi je odgovorila da Miss Arabella ima posjetu i vjerojatno više i ne misli na mene, zamolila sam je neka mi pošalje čaj gore kako ne bih morala napustiti svoju knjigu. Minutu kasnije donio mi je sobar što sam tražila. Jedva sam podigla pogled s knjige. Čim je otišao, nastavila sam čitati. Posve sam zaboravila i na čaj i na gospođu Northon, čak i na gospođicu Arabellu — zaboravila sam na cio svijet i postala Clarissa, isto onako ko što sam se bila pretvorila i u Juliju.Ali nakon što sam provela tri sata čitajući, obuzeo me je užasan nemir, krv mi se tako uzburkala da sam osjetila neodoljivu potrebu za svježim zrakom. Otvorila sam prozor i sjela na kamenu klupu na balkonu. Bila je divna ljetna noć, jedna od onih što ih je Sha-kespeare tako rado ispunjavao svojim snovima. Mjesec je bacao sjenu stabala na srebrni travnjak, vodoskok je blistao, a iz jednog džbuna

odzvanjao pjev Julijina slavuja. Bila je to jedina od onih noći u kojima, brže nego pod najjačim suncem, sazrijeva ljubav51u srcu mlade djevojke. Kroz svilene zavjese vidjeli su se jarko osvijetljeni prozori Arabelline sobe. Ćuli su se zvuči harfe i napola prigušen ženski glas. U tim jedva čujnim zvucima bilo je nešto neopisivo slatko; umjetnost i priroda zajednički su mi priredili koncert; Clarissina harfa i Julijin slavuj istovremeno su mi dovikivali: Svi se vole! Mi smo voljeli, voli i ti!Odjednom se otvori jedan prozor i u vrt prodre slap svjetlosti. Ali ja sam bila u sjeni i mogla sam sve vidjeti a da mene nitko ne primijeti. Najprije sam se htjela povući, ali kad sam postala svjesna svog odličnog položaja, nisam se micala. Tada začuh kako je neki glas upitao:— Gdje ste, Arabella? Gdje ste?— Evo me, Vaša Visosti! — odgovorila je Arabella.— Što radite na prozoru, draga moja kraljice?— Bilo mi je užasno vruće, htjela sam se malo rashladiti. Neki lijep mladić, gotovo još dijete, pojavio se iza nje i lakto-vima se naslonio na prozor. Njihove su dvije glave bile tako blizu da je Arabellina raspuštena kosa djelomično sakrivala mladićevo lice. Njeni su se crni uvojci pomiješali s njegovom plavom kosom. Taj mladić nije bio nitko drugi nego princ od Walesa, kasniji kralj Georg IV. Objema rukama uzeo je njenu kosu i strastveno je poljubio. Pokušala sam čuti što govore, ali su pričali suviše tiho. Čula sam šum poljupca. A onda je mladić povukao Miss Arabellu natrag u sobu. Prozor se za njima zatvorio, preko njega se spustila zavjesa. Poetska pojava puna ljubavi nestala je, a ja sam ostala sama, postala sam plijenom neke nepoznate čežnje. Slavuj je još uvijek pjevao, ali harfa je ušutjela.Sjetila sam se druge ljubavne scene, one između Romea i Julije, i osjećala sam, jače no ikad, ono isto raspoloženje što me je obuzelo u kazalištu. Bojala sam se ljudskim glasom omesti tu skladnu tihu noć. Ali i nehotice izmakle su mi one prve riječi:Zar već odlaziš. Ta dan je još tako daleko.A onda sam se, dršćući, ogledala oko sebe. Ohrabrila sam se i malo sam glasnije nastavila:/ nije bila ševa, nego slavuj, Što probio, je tjeskobno ti uho. U onom šipku pjeva svaku noć — Da, vjeruj, dragi, slavuj to je bio.Zastala sam osluškujući. Učinilo mi se da čujem kako se otvara neki prozor. Pogledala sam na onu stranu odakle je dopirao šum. Ali ništa nisam mogla raspoznati, sve je bilo mirno. Uživala sam slušajući zvuk vlastitog glasa. Nastavila sam deklamirati, odgovarajući sama umjesto odsutnog Romea. Brzo sam se oslobodila52 fbojažljivosti. Uživala sam u blagozvučnosti vlastitog glasa i sa svom izražajnošću što sam je mogla u nj unijeti izgovorila sam sve do kraja, a Romeove sam riječi cijelo vrijeme sama govorila. I tako sam došla do mjesta kad je Julija uvidjela svoju zabunu, kad je primijetila da će svanuti dan i počela se bojati za svog ljubljenog. Tada je Šarah Siddons bila naročito lijepa, a ja sam oponašajući njen glas što je drhtao od strana kliknula:0 jeste, dan je — odlazi što prije. To ševino je grlo promuklo,Što hrapavo i neskladno se glasi,1 laž je da je sladak ševin glas, Kad nam javlja gorki rastanak.Tek što sam izgovorila posljednje stihove netko je povikao: bravo; glas je dolazio s one strane odakle sam maločas mislila da čujem otvaranje prozora. Preplašeno sam uzviknula, vratila se u svoju sobu, zatvorila prozor i dršćući klonula na divan. Smatrala sam da sam posve sama, a netko me je slušao. Tko je bio taj slu-šalac? U svakom slučaju neki mladić. Tako mu je bar zvučao glas. Pljesak je odjekivao još uvijek, iako sam zatvorila prozor. Bilo je to kao u kazalištu kad gledaoci neprekidno plješću kako bi još jednom izazvali glumce. Ovaj put je pljesak bio namijenjen neobičnom debiju. I tako, iako sam bila zaprepaštena, ipak je u toj zaprepaštenosti bilo i zadovoljstva. Zapravo sam se radovala.Sve će se te sitnice čitaocu učiniti gotovo djetinjastima. Ali, kako ću zadobiti oprošten je ako ne prikazem koliko je strma bila padina niz koju sam se okliznula?Noću me još uvijek mučilo sve što se danju odigralo, činilo mi se kako i za mene počinje roman. Dvije su me stvari progonile još i u snu: ljubavni prizor Miss Arabelle i princa kao i nevidljivi slušalac koji me je vjerojatno vrlo pažljivo promatrao. I tako se sve urotilo da me upropasti: događaji po danu, snovi u noći. Miss Arabella se drugog jutra javila tek vrlo kasno i dala me pozvati k sebi. Našla sam je u istoj spavaćoj sobi u kojoj, je bila i jučer.— Draga moja mala — reče mi tonom kraljice — napuštam na nekoliko dana London. Rado bih vas povela sa sobom, ali to je nemoguće. Dakle, ostat ćete za vrijeme mog odsustva ovdje. Znam da volite kazalište, moja vam je loža na raspolaganju. Možete ići kad god zaželite; međutim, još ste mladi i vjerojatno poduzetni pa je prema tome bolje da povedete sa sobom gospođu Northon. Ona će rado ići s

vama. Stavljam vam samo jedno na srce: nemojte ovdje primati ni živu dušu. Budete li nakon mog povratka još53uvijek oduševljeni kazalištem, razgovarat ću sa Sheridanom i moći ćete nastupiti. Ako biste, slučajno, sreli Romneva, nastojte da vas ne prepozna. Ni u kom slučaju nemojte mu odgovoriti ako bi vas nagovorio. Nemojte mu reći gdje ste. Nas smo se dvoje, naime, smrtno zavadili.Obećala sam gospođici Arabelli da ću se ponašati kako mi je savjetovala.— A sada — reče nakon toga — hoćete li mi pomoći pri odijevanju? Hoćete li biti tako dobri?— Učinit ću sve što mi naredite — odgovorila sam. — Ta nisam li zbog toga kod vas?— Da, dotle dok ne budeš drugima naređivala, što ćeš uskoro postići s tim tvojim lišćem. — I ona me dohvati za bradu. — U svakom slučaju — nastavi — Romnev je bio u pravu, bila sam zaista uobražena kad sam htjela takvu ljepotu dovesti u svoju blizinu. Reci — zastade i rukom dodirne moje uvojke — smatraš li me uistinu lijepom ili si mi to rekla samo da bi mi polaskala?Sjela je pred ogledalo i približila moje lice svome kao da ih hoće usporediti.— Lijepi ste, zaista ste vrlo lijepi! — kliknula sam najiskrenije.— Da, samo što bih kraj ovakve glavice — odvrati ona blago me odgurnuvši — zaista mnogo radije bila lijep, zaista lijep muškarac. Za tebe bih, kunem ti se, počinila i najveće ludosti! Uostalom, time sam počela, iako nisam muškarac — nadoda brzo — jer pričajući s tobom zaboravljam princa koji me čeka.Poljubila me je u čelo i pozvonila. Ušla je sobarica.— Zar moja odjeća još nije ovdje? — upita Arabella. — Krojač je obećao da će je poslati u tri sata.— Već je cijeli sat ovdje, gospođo.— Onda mi je donesite.Sobarica izađe i začas se vrati s elegantnim muškim odijelom.— Kako? — uzviknuh. — Zar ćete se obući kao muškarac?— Da, to je jedan od prinčevih hirova. Odlazimo na osam dana s prijateljima na ladanje — u neki dvorac, u lov, ne znam ni sama kamo. Jučer mi je to saopćio i onda sam za danas, za tri sata, naručila muško odijelo. Kao što vidiš, krojač je održao riječ. No — obrati se ona sobarici — što radite ovdje?— Čekam na vaše zapovijedi — odgovori sobarica. — Treba li da vam pomognem pri odijevanju?— Ne, to će učiniti Emma. Možete ići i naručite poštanske konje. Za pola sata moram krenuti.I sobarica izađe.Arabella je pregledala razne odjevne predmete, sve je bilo vrlo ukusno i dostojno osobe koja će ih nositi. Kaput je bio od gra-54natnocrvenog baršuna, opšiven zlatnim trakama. Prsluk od bijele izvezene svile, a hlače od svijetloplavog baršuna dopirale su samo do ispod koljena. Listovi na nozi ostali su slobodni. Arabella je bila oduševljena.— Misliš li da će mi pristajati? — upita me.— Sigurna sam da ćete biti vrlo dražesni.— Laskavice! — dobaci mi ona i odloži jutarnju haljinu. — Vidjet ćemo. Pomozi mi.Uzela je iz ormara košulju od batista ukrašenu oko vrata i na rukavima prekrasnom engleskom čipkom i dodala mi je da joj je navučem. Već ranije je dala načiniti frizuru i muški način češljanja odlično je pristajao njenom lijepom licu koje je zbog ponosa i samosvjesna izražaja imalo u sebi nešto muško. I onda je s gornjeg dijela tijela skinula sve ženske odjevne predmete. Arabella se po građi tijela sigurno mogla upoređivati s antičkim kipovima, pa čak i onima iz srednjeg vijeka. Zadivljeno sam promatrala te savršene oblike i mislila u sebi kako bi u drevno doba ljudi gledali na takvo tijelo kao na božanstvo.— Dakle — prekinula je Arabella moje misli — o čemu razmišlja moja rastresena ljepotica?— Gledam vas — odvratila sam — i mislim kako je princsretnik.Ona se nasmiješila, lagano slegla ramenima i sagnula se kako bih joj mogla navući košulju preko glave. Ipak ima nešto čudno u ženskoj prirodi. Žena najviše uživa kad se može nečim ponositi, a najviše od svega voli ljubazne riječi, što sam ja bila gospođici Arabelli? Nešto više od sobarice. Ali, željela je čuti laskave riječi iz mojih usta isto kao i prinčeve ljubavne riječi. Završila je odijevanje koketnom sporošću. Sigurno ovo nije bilo prvi put da se to vjetropirasto stvorenje preodjelo u muškarca. Kad je bila potpuno odjevena, čovjek bi pomislio da gleda pred sobom šesnaest ili sedamnaestgodišnjeg mladića, dok je u običnoj odjeći djelovala kao dvadeset petgodišnja žena, iako vjerojatno više nije bila u prvom cvatu mladosti.U trenutku kad je, koreći me zbog nespretnosti, sama vezala kravatu, tako spretno da se vidjelo kako je dobro upoznata s tim muškim rekvizitom, vratila se sobarica i javila da je poštanska kočija stigla. Miss Arabella promatrala je pažljivo svoju sliku u ogledalu, a onda je još jednom pogledala mene. Očito, u

njenoj se unutrašnjosti odigravala borba koju uopće nisam mogla shvatiti. Nagnula se i prošaputala mi u uho:— Ne znaš na što mislim, zar ne? Mnogo bih radije bila muškarac, odnijela te dolje u kočiju i ©dvezla se s tobom... mnogo radije nego što sam žena koja odlazi na sastanak s engleskim prijestolonasljednikom. — Na to uzme jahaći bič ukrašen prekra-55snim smaragdom. — Zbogom — reče mi. — Vratit ću se što budem prije mogla. Budi sasvim mirna. Ostavljam te kao gospodaricu ove kuće,I ona izađe pucketajući bičem.Prozor je gledao na ulicu. Potrčala sam da pogledam za njom. Elegantno je ušla u kočiju u koju su bila upregnuta četiri konja i dobacila mi rukom poljubac. Kočijaši su ošinuli konje i kočija je odjurila. Ostala sam sama u toploj, prijatnim mirisima ispunjenoj sobi u kojoj je bilo nemoguće razmišljati o nečem drugom osim o bogatstvu, raskoši i ljubavi. Tu sam ostala cijeli sat da se nadišem te odmarajuće atmosfere. Kako je to bilo daleko od smirene atmosfere na Leicester Squareu ili poslovne, malograđanske atmosfere u Plowdenovoj radnji. A tek kako daleko od puritanske atmosfere što je vladala u kući Havvardena oca!»Ostavljam te ovdje kao gospodaricu kuće«, rekla je Miss Arabella. Zašto to? Kakvo sam ja pravo imala ovdje? čime sam zaslužila takvu naklonost? Ali, ona mi je bila poklonjena, bez obzira zbog čega. To sam mogla primijetiti i po načinu na koji me je sobarica upitala želim li nešto zapovjediti. Zapovjediti? Pa dosad su uvijek samo drugi meni zapovijedali. Moram reći da sam uvijek bila svjesna svog niskog položaja. U nekim sam trenucima opoje-nosti možda zaboravila odakle potječem, ali kad bih se ponovo našla sama i počela razmišljati, bila sam više sklona da korim Fortunu, jer čini se da me je samo zato tako visoko podigla da bih mogla što dublje pasti. I osjećala sam kao da se sudbina pre-varila u ličnosti i meni dodijelila nešto namijenjeno osobi višeg staleža.Odgovorila sam da bih bila zahvalna gospođi Northon ako bi sa mnom ručala a onda me otpratila u kazalište. To je odlično odgovaralo« dobroj ženi. Odlazak u kazalište predstavljao je za nju veliko zadovoljstvo. Davala se »Lady Mackbeth«, u kojoj je Šarah Siddons ostvarila jednu od svojih najboljih uloga. Te su večeri moji dojmovi bili posve drugačiji od onih kad sam prvi put bila u kazalištu. Učestvovala sam u svim fazama užasa. Dražest i blagost što su nedostajale Siddonsovoj u ulozi Julije bile su ovdje nadomještene suprotnim osobinama: jačinom glasa. Nepokretnim izražajem lica savršeno je odigrala tu častoljubivu osobu. Nezaboravan je bio prizor kad je svog muža nagovarala na zločin, pa onaj kad je smirivala muža koji se uplašio Banquosova duha, i napokon onaj kad je u noćnoj košulji, otvorenih očiju a da pri tom nije ništa vidjela, muklim glasom prikazala sve strahote što ih proživljava ubojica koga u snovima progone duhovi. U toj je ulozi bila tako blistava da je ni jedna glumica kasnije nije mogla nadmašiti.Vratila sam se kući još uzbuđenija ali manje ganuta nego prvi put. Divila sam se, ali nisam plakala. Imala sam osjećaj da sam prisustvovala samo predstavi, umjetničkoj tvorevini. A nakon »Ro-56mea i Julije« osjećala sam da sam gledala dio prirode. Drhtala sam još i kad sam došla u svoju sobicu, i kao i prvi put pokušala sam ponoviti sve što sam vidjela. Međutim, ubrzo sam uvidjela da ni moje lice ni glas ne mogu odražavati te užasne dojmove. Glas mi je bio suviše blag, lice prenježno. I nehotice sam počela ponovo deklamirati ljupke Julijine stihove, a njihovu je milozvučju odgovaralo i moje lice. Osjećala sam da ne bih bila u stanju da se uz jednog Mackbetha popnem na prijesto, dok je valjalo samo da se nasmiješim kako bih prikovala nekog Romea uza se i pobudila u njemu ljubav vjernu preko groba.I još jednom sam gledala u duhu cijeli prizor na plesu za vrijeme kojeg su se mladi ljudi zavoljeli a da gotovo i nisu razgovarali jedno s drugim. A kad je Romeo odlazio, ponio je sa sobom Julijino srce, jer je ona otrčala dojilji i rekla:Idi, pitaj ga za ime,Ako ženu ima već,Moj krevet bračni grob će biti mračni.Ponavljala sam te riječi duboko ih proživljavajući, a onda mi se učinilo kao da napolju, ispod balkona, čujem glas koji me je zvao po imenu. Ali me nije zvao Emma, kako sam se zaista zvala, već Julija. Jesu li me varala čula? Prišla sam prozoru i otvorila ga i onda je taj glas, blag poput daška vjetra, ponovio: »Julija, Julija!«Našla sam svog Romea. Stajao je ispod balkona. Ali tko je to bio?

V

'ada, kad sam znala da je tamo bio neki neznanac, morala ■'sam zatvoriti prozor, spustiti zavjesu i zaključati se. To bih, vjerojatno, u svakom drugom raspoloženju i učinila, ali činilo mi se kao da je to biće, čije ime ne valja ni izgovoriti, a hodalo je tamo u mraku, upravo mene odabralo kao plijen, zaklelo se da me neće više ispustiti nego će me povući sa sobom u dubinu svog pakla. Umjesto da zatvorim prozor i da pobjegnem, prislonila sam uho na poluotvorena vrata i prisluškivala. Na moje najveće iznenađenje izgovarao je sada neznanac blagim glasom, kao da ga je izazvala nevidljiva publika, ili čak kao da sam ja bila prava Juli ja a on pravi Romeo, ove stihove što sam ih slušala isprekidano dišući:AV tiho! Kakva svjetlost prodire Kroz onaj prozor tamo? To je istok, A Julija je sunce. — Sunašce, Izađi sada i udavi mjesec, Što zavidan je, smućen već i blijed Od bijesa, što si ljepša ti od njega, A služiš njemu.Tko ne zna za čarobnu moć što je antika pripisuje pjevu sirena, tom čarobnom pjevu zbog kojeg je Odisej svojim mornarima stavio vosak u uši a sebe dao zavezati na jarbol? Oh, ja nisam ničim bila vezana, moje su uši bile otvorene svim slatkim zvucima ljubavi! Glas me je neodoljivo privlačio. Došla sam silno uzbuđena, drhtavih usana na balkon, a neznanac je, kao da poznaje tajnu moga srca, nastavio:Gle, sad zbori, al ne veli ništa!Što zato? Njeno oko govori :/ njemu ja ću odgovoriti.O, drzak sam! Ne govori to meni —Dvije ponajljepše zvijezde na nebu ■U nekom poslu sad odilazeI mole oči njene, neka sjajuNa njinoj stazi, dok se ne vrate. \58Počela sam u sebi nastavljati svoju ulogu, sjetila sam se Siddonsove i poduprla glavu rukom. Moj Romeo kao da je čekao trenutak kad ću mu pokretom dati znak da nastavi:Gle, na ruku sad lice naslanja — Ah, da sam joj rukavica na ruci I da joj diram lice.Nisam mogla učiniti ništa bolje nego da mu odvratim riječima pjesnika:Ah!Tako sam uzdahnula. Glas je nastavio tako strastveno da me duboko potresao.Sad zbori!Govori jošte, svijetli anđele, Jer tako sjaješ noći nada mnom Ko krilati nebeski glasnici Što zadivljenom sjaju smrtniku, Te on izvrnuv oči prema gore I nauznak se baciv promatra, Po tromim kada jašu oblacima I kad na zračnim jedre grudima.Sada je bio red na meni da govorim. Pritisla sam obje ruke na srce i tonom od kojega bolji moj partner nije mogao ni poželjeti odgovorila sam mu:Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo, zatajio oca svog, Odbaci ime to — U ako nećeš, prisegni da me ljubiš, pa ću ja, Poreći, da se zovem Capuletti! Romeo moj, odbaci svoje ime, Jer ono nije dio bića tvog, I umjesto njega uzmi mene svu.

Priznajem, željno sam očekivala njegov odgovor. Odmah je odgovorio, a nježnost glasa nije nimalo zaostajala za mojim./ meni samom to je ime mrsko, Jer dušmansko je tebi, svetice, I da ga imam gdjegod napisano, Pocijepao bih ga.59Neka čitalac predoči sebi nas dvoje. Ja na balkonu, Romeo skriven u sjeni — ali dijelio nas je tako mali prostor da smo morali samo ispružiti ruke pa da se dotaknemo. Tko ne bi mogao zamisliti ushićenje petnaestogodišnje djevojke koja je na taj način slavila dvostruki debi: u Shakespeareovoj poeziji i tajanstvenoj ljubavi! Nastavila sam:Al kako si došo ovamo i zašto? ROMEO:Na ljubavničkim lakim krilima Preletio sam zid — jer pregrade Od kamena ne ustavljaju ljubav, što ljubav može, to i kušat smije I zato rod tvoj zapreka mi nije.JA:Na licu mi je krinka noći, znaš,Jer inače bi djevičanska rumenObojila mi obraze za onoŠto čuo si večeras od mene.Po pravilima htjela bih se vladatI što sam rekla, htjela bih zanijekat —Da, htjela bih, al zbogom, pravila!Ah, ljubiš li me? Znadem što ćeš reći,I vjerujem ti, al se nemoj kleti,Jer mogo bi iznevjerit, a vele —Kad ljubavnik se lažljivo zakune,Da Jupiter se smije. Mili mojRomeo, ako ljubiš iskreno,Izreci to — il ako misliš da jePredobiti me lako, pa me stanešSalijetat, ja ću namrgoditi seI hladno reći: »ne!« — al inačeMa ni za čitav svijet. Montecchi dragi,Uistinu sam odveć djetinjastaI držat ćeš me za prevrtljivicu,Al vjeruj mi da vjernija ću bitiOd onih koje vješto hine stid.I ja bih bila, znaj, stiđljivija,Da nisi čuo — prije no te spazih —Svu čežnju moga srca iskrenog.Oprosti zato i ne traži razlogMom pristanku — što tamna ti je noć gaProkazala — u lakoj ljubavi.60ROMEO:Božanskim ti se kunem mjesecom, Što srebri drške ovih voćaka —JA:Ne zaklinji se lunom nestalnom, što svaki mjesec krug svoj promijeni, Van ako ima tvoja ljubav biti Promjenljiva ko ona.ROMEO:Čime da se zakunem? JA:Nemoj nikako se kleti.Ili ako hoćeš, svojim dragim bićem.Zakuni se, jer ono moj je idol — i vjerovat ću.Ne, ne kuni se.Koliko god se tebi radujem,Večerašnjoj se vjeridbi ne moguVeselit pravo, jer je prenagla,Nepromišljena, odveć nenadanaKo munja, koje prije nestaneNo rekneš: »sijeva!« Laku noć, moj mili —A ljubavni će ovaj pupoljakOd ljetnoga se daška plodnoga

Rascvjetati u cvijetak prekrasniDo prvog našeg sastanka. Sad lakuNoć, laku noć — i blag ti sanak budiI spokojan, ko moje što su grudi.ROMEO:Zar moram tako nezadovoljen da odem? JA:Kakvo možeš zadovoljstvo Večeras dobit?ROMEO:Tvoju zakletvu,Da ljubiš me ko i ja tebe vjerno.61JA:Pa dala sam je prije nego si je Zahtijevao — a ipak, htjela bih, Da još je imam.ROMEO:Htjela bi je uzet? A zašto draga?JA:Podašna bih htjela Da budem i da nanovo je dam. A ipak želim nešto što već imam, Jer podašnost je moja beskrajna Ko more, a i ljubav mi je tako Duboka — i što više dajem, više Imadem — tako bezmjerne su obje.Tu nam je nedostajao treći glumac; jer taj prizor zahtijeva da na ovom mjestu dojilja pozove Juliju; ali kao da se slučaj zakleo da će tu igru pretvoriti u zbilju, u istom trenutku kad je Julija trebala da čuje poziv začuo se uzvik »Emma!« iz moje sobe. Imala sam tek toliko vremena da se okrenem Romeu i da mu kažem:Iznutra čujem buku. Mili moj, Sad zbogom. — Odmah, draga dojko. Montecchi, vjeran budi. Počekaj, Za časak ću se vratiti.MiliZa časak ću se vratiti.Ušla sam u svoju sobu i našla se pred Amy Strong, koju nisam vidjela otkako smo stigli u London, jer nikad nisam otišla u ko-načište u Villiers Streetu. Jadna je djevojka bila sva u suzama. Nije mi baš stigla u pravi čas, ali sam joj se oduševljeno bacila u naručje, onako kao što to odgovara prepunom srcu koje u trenutku kad se želi povjeriti ponovo nađe prijateljicu. Već iz prvih rijeci moje suputnice razabrala sam da mi želi ispričati dugu priču, a budući da je došla tako kasno, sigurno me prije slijedećeg dana nije namjeravala napustiti. Dakle, morala sam se oprostiti sa svojim Romeom. Ostavila sam Amy u spavaćoj sobi, brzo izišla još jednom na balkon i nagnuvši se nad ogradu ispružila sam ruke. Dvije ruke su ih dohvatile i spustile vreli poljubac na moje ruke, a naša su oba glasa istovremeno prošaputala: »Do sutra!« Vratila sam se u sobu, srce mi je uzbuđeno lupalo, bila sam sva smućena novim i nepoznatim osjećajem.62Mojoj prijateljici Amy Strong nije bilo teško primijetiti da se u mom životu odigralo nešto neobično. Ali je ona bila tako obuzeta vlastitim brigama da se činilo kao da nije ništa vidjela. Njen je brat Dick protiv volje bio uzet u mornaricu i uvršten u posadu admirala Johna Pavnea. I sada je valjalo izmoliti da ga oslobode služenja u mornarici. Amy Strang je čula kako je admiral vrlo ljubazan kavalir i da lijepoj djevojci ništa ne može odbiti. I onda se sjetila mene. Ja sam morala pokušati da pridobijem njegovu naklonost. Najprije se raspitala za mene kod Thomasa Hawardena. On ju je poslao gospodinu Plowdenu. Gospodin Plowden joj je dao adresu gospođice Arabelle i ispričao mu kako sam ga iznevjerila. U nadi da će me naći u Arabellinoj kući, Amy Strong je već dvaput bila ovdje; rekli su joj da nisam kod kuće. U stvari, ja sam bila u kazalištu. Kako je čvrsto odlučila da me nađe, bez obzira u koje vrijeme, sada je napokon i po treći put došla i nije se dala otpraviti iako je već bilo blizu ponoći.Našla me je dobro raspoloženu, što je nakon malopređašnjeg prizora na balkonu sasvim lako zamisliti. Osjećala sam se kao da cijeli svijet mora sa mnom podijeliti moju sreću i zato sam joj obećala da ćemo sutrašnji dan posvetiti pokušaju da oslobodimo Dicka. Kako se u to doba nije mogla vratiti u konačište, priredili smo joj ležaj i ona je prespavala kod mene. Namjeravale smo sutradan izjutra zajedno krenuti na posao. Prema svemu što je Amy doznala, sir John Payne bio je na svom brodu »Tezeju« usidrenom između Greenwicha i Londona.Amy je primijetila da sam, za razliku od nje, veoma radosna i sretna. Pošto mi je ispričala svoje jade, stala sam ja pričati njoj, ne o svojoj sreći, jer još nisam imala nikakva razloga da se osjećam sretnom — ali sam imala dovoljno mašte te sam joj u najljepšim bojama opisala svoju pustolovinu što je tako mnogo obećavala. Jasno, razgovarali smo gotovo samo o mom Romeu. I kad sam napokon zaspala, samo sam o njemu razmišljala i pritisla usne na ruku koju je on poljubio. Cijele noći sam neprekidno sanjala.

Kad sam narednog jutra otvorila vrata svoje sobe, ugledala sam na podu pismo. Bilo je, bez sumnje, protureno kroz uski otvor između parketa i vrata što su vodila na balkon. Na njemu je bila adresa: »Julija«. Otvorila sam ga i odmah potražila potpis; ime je moglo biti isto tako i prezime: bilo je potpisano: Harry. I onda; sam ga pročitala ili bolje rečeno progutala. Otprilike sam pogodila istinu. Romeo — Harry bio mi je susjed; vidio me one večeri na balkonu kad sam slušajući slavujev pjev mislila da sam sama, i kad sam izgovorivši ulogu Julije začula pljesak. Onda mu je pala na um pomisao da naredne večeri siđe u vrt i da se posluži Romeo-vim riječima kako bi me domamio na prozor.O sebi je vrlo malo rekao. Studira na sveučilištu u Cambridgu ali ga neodoljivo privlači kazalište, pa kako je i mene, kao što to63-sad zna, obuzela ista strast, predlaže mi da zajedno s njim okušam sreću na pozornici. Zamolio me da se naredne noći pojavim na balkonu i da mu odgovorim. O tom odgovoru, uvjeravao me je, ovisi njegova životna sreća. Ovo pismo, nimalo podesno da smiri nemir u mom srcu, očito je bilo napisano neposredno nakon prekinutog prizora. Harry se zatim popeo na moj balkon i kad je vidio da nisam sama oprezno je ubacio pismo unutra. To je u svakom slučaju ukazivalo na to da u ovoj kući nisam baš vrlo sigurna ukoliko je moj susjed ludo hrabar mladić i da bih mogla poput prave Julije uskoro prijeći od prizora u vrtu na prizor na balkonu.Bila sam tada zaista u opasnosti da se prepustim ovome što mi se nudilo. Ako je Julija, kći jedne od najodličnijih obitelji Ve-rone, odgojena prema svim osnovnim načelima vrline i svim društvenim zahtjevima, u mladenačkom poletu što zaboravlja na sve obzire žrtvovala svom ljubljenom vrlinu, dobar glas i čast, kako sam mogla ja, siromašna, napuštena, bezimena djevojka koju je u neku ruku odgojila milosrdna javnost, ja koja nisam poznavala oca, dok majka nije bdjela nada mnom — kako sam mogla i pomišljati na otpor kome ni Julija nije bila dorasla?Uostalom, na to nisam čak ni pomišljala. Razmišljala sam o sreći što je predstavljala ponovno viđenje s mojim nepoznatim Romeom, odnosno prvo viđenje, jer u mraku nisam mogla raspoz-nati njegovo lice. Jedino prema zvuku njegova glasa prepoznala sam mladića, prema stilu pisma osjetlia sam otmjeno obrazovanje. A bila sam uvjerena da je lijep — to mi se pri takvoj romantičnoj pustolovini činilo razumljivo samo po sebi. Poljubila sam pismo i spremila ga na grudi.U međuvremenu se Amy obukla.Imale smo prijeći otprilike milju i pol do mjesta gdje je engleska flota bila usidrena na Temzi, ali se nismo smjele pojaviti pred admiralom prije podneva. Prema tome, imale smo vremena da kod kuće doručkujemo i mogle smo krenuti tek nakon doručka. Pozvonila sam i upitala mogu li dobiti doručak u svojoj sobi. Sluga mi je odgovorio da je Miss Arabella na odlasku naredila da svi treba da me slušaju kao i nju. Za vrijeme doručka upitali su me želim li kočiju i konje. Budući da nisam željela da se dozna kamo idem, odbila sam i samo sam rekla da ću se vjerojatno tek uvečer vratiti.Krenuli smo oko podneva. Amy, koja je bolje poznavala londonske običaje nego ja, pozvala je kočiju, ugovorila s kočijašem cijenu i on nas je odvezao prema Temzi. Potpuno sam se prepustila Amvnom rukovodstvu; bila sam sva zaokupljena sinoćnjim događajima. Svakog bih trenutka stavljala ruku na srce kako bih se uvjerila da nisam izgubila Harrvjevo pismo. Jedino što je bacalo sjenu na ovaj slatki san moga srca bila je okolnost da sam se namjerila na običnog studenta, na umjetnika koji još nije bio ništa i nudio mi je da s njime pod ruku krenem trnovitim putem. Mnogo64bi mi bio draži neki otmjeni gospodin koji bi me u četvoropregu odveo prema slavi jedne Šarah Siddons ili sreći kakvu je uživala Miss Arabella. Međutim, zbog toga još nije bilo sve izgubljeno. U kazalištu se ljepota cijeni koliko i talent, a ja sam znala da samjj-gpg__Već su mi to i prečesto kazali. Nadala sam se da talentaimam, i prema tome sve je bilo samo pitanje vremena, a ja sam mogla čekati.Kao što se vidi, dosljedno se pridržavam onoga što sam obećala, jer opisujući svoj život omogućujem, onima koji su me, možda, prestrogo osuđivali, da upoznaju i moje naj skroviti je misli. Kad bih pisala roman, mogla bih događaje prikazati drugačijima, uljepšati svoje greške, ali ja sam na ovu knjigu napisala »Moj život« i sada više nemam nikakva prava da bilo što mijenjam; moram pustiti događaje neka se odvijaju onako kako su se zbivali i ni iz kakvih obzira ne smijem biti neiskrena. Ovime prilazem samo jedan list velikoj knjizi čovječanstva što je piše željezno pero sudbine. A sudbina mi je sama dozvolila da se poput sudbonosnog meteora krećem kroz svoje stoljeće i vršim kobni utjecaj na suvremenike. Moram sve ispričati, pa i moje zle misli, moram sve otkriti, čak i moje loše postupke; jer zle misli dovele su do loših postupaka. Moje je jedino opravdanje što ništa nisam htjela, ništa nisam pripremila, ništa postigla lukavstvom, sve se dogodilo neovisno o mojoj volji, sve se zbilo pod utjecajem neke sile što je bila jača od mene.Bila sam toliko zadubljena u misli da nisam obraćala pažnju na put kojim smo se vozili, niti na vrijeme koje nam je za to bilo potrebno. Kočija se odjednom zaustavila i mi smo pred sobom ugledali prekrasan ratni brod. Zar su nas očekivali? Ne znam. Ali, pala mi je na um pomisao da je sve ovo već bilo

dogovoreno između Amy i admirala. Tek što smo stupili nogom na tlo krenula je od »Tezeja« barka sa šest veslača i prišla nam. Za mene je sve to bilo tako novo i toliko je novih dojmova djelovalo na mene da mi ni ta čudna podudarnost u tom trenutku nije upala u oči. Tek kasnije sam o tome razmišljala.Za tren oka bili smo na ratnom brodu. Prvo što sam ugledala pošto sam se uspela ljestvicama bio je jadni Dick u mornarskoj uniformi. Približio mi se i plačljivim glasom rekao:— Oh, gospođice Emma, smilujte mi se. Moja je sudbina u vašoj ruci.Nisam mogla pravo shvatiti odakle bih mogla posjedovati takvu moć, ali nesretnik je bio tako tužan da sam mu obećala da ću učiniti sve što je u mojoj moći. Neki ga je podoficir grubo odgurnuo, a nas su odveli u kabinu Sira Johna Pavnea.Ta je kabina bila jedna od najelegantnijih spavaćih soba što sam ih ikad vidjela čak i u ono doba mog života što sam ga provodila u spavaćim sobama jedne kraljice. Pod je bio prekriven pre-5 Lady Hamilton65krasnim tigrovim krznima, a zidovi obloženi skupocjenim kašmirima iz Indije. Kad bi se odmaknule te zavjese, vidjelo bi se oružje iz najbogatijih istočnjačkih bazara. Admiral je ležao na divanu što je bio izvezen zlatnim cvijetovima. Taj je pak ležaj bio smješten na dva brončana topa. Obično su topovi bili potpuno skriveni ispod rasprostrtih tkanina, ali za vrijeme borbe maknuli bi i tkanine i jastuke, tako da »u topovi bili sasvim otkriveni. Koketna bi se spavaća soba jedne ljubavnice pretvorila u arsenal engleskog admirala.Kad smo mi ušle, Sir Payne, odjeven u kućni ogrtač od kineske svile, upravo je čitao neku knjigu. Okrenuo se prema nama posve ravnodušno, kao čovjek koji je dobio neočekivani posjet, ali kad je vidio da dolaze dvije žene, ustao je. Bacila sam letimičan pogled na njega, ali ne toliko letimičan da ne bih mogla sve vidjeti. Sir John Payne bio je lijep trideset do trideset petogodišnji oficir koji je čin što ga je postigao tako mlad sigurno više zahvaljivao svom porijeklu i imutku negoli junačkim djelima. Sve na njemu kao i oko njega ukazivalo je na sklonost prema raskoši. Nož kojim je razrezivao knjigu bio je od srebra; prsti su mu bili puni dragog kamenja, a sat što je ležao kraj njega imao je kazalo ukrašeno dijamantima.Amy, sva u suzama — u nje je bilo divljenja vrijedno tajno oružje da je mogla u svakom trenutku izmamiti suze na oči — bacila mu se pred noge, ili je bar to htjela učiniti; ali on ju je u tome spriječio i pitao što je dovodi k njemu. Ona, kao da od plača ne može govoriti, gurnu me naprijed i dade mi znak neka govorim umjesto nje. činilo se da me je admiral tek sada zamijetio. Pogledao me kao da je očaran mojom ljepotom i pozvao me da sjednem kraj njega. Amy je ostala stajati, prekrila lice maramicom i šapnula mi:— Govori ti, Njegova će milost radije saslušati tebe nego mene.I ja sam bila vrlo uzbuđena i drhtavim sam glasom izložila admiralu cilj naše posjete i uvjeravala ga kako će imati vječno pravo na moju zahvalnost ako oslobodi jadnog Dicka. Bilo da je to admiral zaista povjerovao, bilo zato što mi je htio polaskati, upitao me je kakve razloge može imati djevojka mojih prilika da se tako toplo zauzima za ovakvog nikogovića. Odgovorila sam mu s ponosnom poniznošću da to činim samo zato što mi je Dick zemljak, zajedno sam s njime služila na istom seljačkom posjedu. Uzeo mi je ruku, pogledao je i sumnjičavo odmahnuo glavom. U stvari, s velikom sam koketerijom, razumljivom s obzirom na moje godine, obraćala najveću pažnju mojim rukama, a one su zaista bile vrlo lijepe.66__ Takve ruke — reče on smiješeći se — nema ni jedna seljačka sluškinja.Uvjeravala sam ga da se ipak vara.__Onda — tada će on i skine sa svog malog prsta dijamantniprsten te ga stavi na prst moje ruke — onda vam nedostaje samo taj kamenčić da od nje napravi ruku vojvotkinje.Osjećala sam kako sam pocrvenjela, ali više zbog radosti nego zbog stida. Pa ipak, iako je moja ruka s prstenom bila mnogo ljepša, željela sam ga vratiti admiralu, ali on mi je držao ruku u svojoj i rekao da će, ostanem li pri svojoj volji, i on postupiti isto tako. Pogledala sam Amy. Ona me je gledala tako molećivo da više nisam mogla odoljeti. Zadržala sam prsten. To kao da je Amy dalo novu hrabrost.— A moj jadni Dick? — upita ona?— Slušajte — odgovori admiral — o toj stvari ne odlučujem samo ja. Ja mogu dati prijedlog za oslobođenje, ali admiralitet ga mora potvrditi.— Da — rekla sam i uhvatila ruku Johna Paynea — ali ako vi to zatražite, to će biti odobreno, zar ne?— Nadam se.— Recite da ste sigurni.— Učinit ću sve kako bih vam ugodio — odvrati admiral učtivo se naklonivši.— Oh — kliknuh — ako u tome uspijete, bit ću vam vječno zahvalna!

— Zaista? — upita on i čvrsto me pogleda pogledom u kome je bilo ako već ne ljubavi a ono svakako želje.Pocrvenjela sam i oborila glavu. Učinilo mi se kao: da je u tom trenutku izmijenio pogled s Amy, ali i Amyn je pogled mogao, kao i moj, odražavati samo molbu.— Slušajte me — nastavi on — želim vam pružiti dokaz svoje dobre volje. Još danas idem u London i poduzet ću sve što je potrebno.— Oh, kako ste dobri! — kliknuh.— A kad ćemo doznati rezultat? — upita Amy.— To je vrlo jednostavno — odgovori admiral. — Pričekajte ga.— Ovdje? — upitam ja kolebajući se, jer sam mislila na svoj večerašnji sastanak.— Ne, u mojoj kući u Londonu. Upitno sam pogledala Amy.. _— Čekat ću gdje vaša milost zapovjedi — rekla sam — ukoliko smijem očekivati povoljno rješenje. Ali...— što? — upita admiral.— U deset sati navečer moram biti kod kuće.67— Moći ćete otići kući kad god zaželite. Ali kako ću i ja možda morati dugo čekati na rezultat, popit ćete bar šalicu čaja i uzeti malo kolača. Nakon toga ćemo se oprostiti. To sigurno ne bih tako brzo učinio kad se ne bi radilo o tome da vama učinim uslugu.On udari o gong i na vratima se pojavi mornar.— Caj! — naredi admiral.Caj je, bez sumnje, već unaprijed bio pripremljen, jer se mornar začas vratio noseći pladanj pun kolača koji je postavio na stol.— A sada, lijepa moliteljice — obrati mi se admiral — učinite nam čast i poslužite nas.Na te riječi malo sam pocrvenjela, ali sam ga poslušala i ulila šalicu čaja te mu je dodala. Drugom sam mu rukom dodala šećer, a pri tom sam malo savila nogu u koljenu, kao što su nas to učili u internatu.— Zaista — reče Sir John — nisu pretjerivali. Vi ste vrijedni obožavanja!Dobacila sam Amy prijekoran pogled. Posljednje, malo nepromišljene admiralove riječi bile su dokaz da je bio pripremljen na moj dolazak.— Zar se ljutite na nju što mi je rekla da joj je prijateljica najljepša djevojka na svijetu, zar mi zamjerate što sam vas želio vidjeti? To bi bilo strašno, jer da niste došli, jadni bi Dick ostao mornar, a za to, čini mi se, nije rođen. U tom slučaju ne bih imao prilike da se nazovem vašim slugom, što mi se odsad čim mojim životnim pozivom.Nisam znala što da odgovorim na ove pomalo lakomislene laskave riječi. On mi je dodao svoju šalicu i zamolio me malo mlijeka. Primijetio je kako mi dršće ruka.— Oh, u istoj su osobi sjedinjene vrlina, osjećajnost i stid, a da i ne govorimo o ljepoti i mladosti — promrmlja.Iznenađeno sam ga gledala.— Jeste li već gledali »Hamleta«.— Ne — odgovorila sam.— Htio sam vam reći što je rekao Hamlet Ofeliji potresen njenom ljepotom, ljupkošću i čednošću.Odmahnula sam glavom.— Istina — nastavi on — ni Ofelija nije vjerovala u ljubav danskog princa i zato on kaže:Ti sumnjaj da zvijezda treperi, Ti sumnjaj da sunašce sja Ti sumnjaj o istini, vjeri, Ali ne da ljubim te ja.— A što Ofelija odgovara ona to — upitala sam.68__ Hamlet joj ne daje vremena za odgovor — reče on i ustane.__Qn popušta srou ljubljene djevojke da govori njemu u prilogi odlazi.__Zar nas napuštate? — upitala sam.__ Inače više neću naći lordove admiraliteta, a htio bih svakako održati obećanje i donijeti vam danas odgovor, bio povoljanili ne.— A mi? — upita Amy.__Vi ćete biti tako dobri — nastavi on — da me čekate kodmoje kuće, kamo će vas otpratiti moj sluga.__ Hoćete li u međuvremenu dati jadnom Dicku dopust oddvadeset i četiri sata?— Da — odgovori on smijući se — ako mi gospođica Emma jamči da momak neće dezertirati... u kojem bi slučaju gospođica Emma odgovarala dušom i tijelom za njega.

— Razumiješ li, Emma? — upita Amy. Pružila sam ruku Sir Johnu.— Dajem vam časnu riječ, mvlorde — rekoh.— A sada — na to će admiral — želim još jedino da taj momak bestraga pobjegne. Pođite sa mnom.Sir John je po drugi put udario o gong i ponovo se pojavio isti sluga.— Barku! — naredi admiral.— Spremna je, mvlorde.— Ići ćeš sa mnom na kopno i otpratiti ove dame u Picadilly (Pikadili). Zelini večeru za sedam sati.Htjela sam reći nekoliko riječi u vezi s tom večerom u sedam sati, ali mi Sir John nije dao vremena za to. Pružio mi je ruku i odveo me do stepenica. Svi su oficiri stajali u dvoredu od vrata kabine do pomičnih stepenica.Nisam spustila samo glavu nego i pogled; pogledi sve te gospode počivali su na meni i ja sam se osjećala kao da me pritišće neki teret. Nisam ni znala kako sam se našla u barci. Čula sam kako je Sir John naredio Dicku neka nas otprati, a onda se barka lagano udaljila od ratnog broda i odvezla nas prema kopnu.Tamo nas je čekala kočija Sir Johna. Kraj nje je stajao naš skromni fijaker.— Pa nećete se valjda u ovome ovdje voziti u London? — upita Sir John.— A čime bismo se inače mogli odvesti — odgovorila sam.— Picadilly mi je usput. Ja ću vas tamo iskrcati.I on dade znak sluzi, koji je na to platio kočiju. Sir John nam je sam otvorio vrata, pustio najprije mene da uđem, dok je u međuvremenu Amy izmijenila nekoliko riječi s Dickom kako bi mu saopćila gdje će doznati rezultat. Dick, manje ponosan od nas, unajmio je kočiju i radosno raspoložen odvezao se u London.69Sir John je sjeo na prednje sjedište, dok je nama prepustio stražnji dio kočije, sluga se popeo kraj kočijaša, i kola su krenula. Snovi s kojima sam došla ovamo iščezli su. Obuzele su me sasvim drugačije misli. Život mi je sada ličio na kotač što se okreće. Ali na koju se stranu okretao za mene, hoće li me povući prema dolje ili podići uvis? To me je pitanje toliko zaokupljalo da uopće nisam primijetila kako mi je Sir John primio ruku koju sam mu nehotice prepustila. Nakon pola sata kočija se zaustavila. Stigli smo na Picadillv. Vrata se otvoriše. Sir John prvi izađe napolje kako bi nam pružio ruku. Silno me veselilo što taj otmjeni čovjek postupa s nama kao s vojvotkinjama i nehotice sam mu stisnula ruku koju mi je pružio.— Hvala — prošapuće on na to.Brzo sam izvukla ruku, na što me on iznenađeno pogledao, ali je iz mog smiješka mogao vidjeti, da u tome nije bilo ničeg što bi ga moglo uvrijediti.Bilo je nešto iza tri sata. Nije smio gubiti ni trenutka ako je htio da još pravovremeno stigne u admiralitet. On se ponovo popeo u kočiju, dok je nas sluga odveo u kuću. Ta kuća, otprilike na pola puta između Londona i mjesta gdje je bio usidren admiralov brod, bila je vrlo lijepo namještena mala palača. Aristokratski Dickov zaštitnik stanovao je u njoj posve sam. Lakej, koji je preuzeo brigu0 nama, odveo je svaku od nas u za nju određenu sobu. Kad sam ušla u svoju, iznenađeno sam zastala i tražila u svom sjećanju gdje sam već jednom mogla vidjeti ovu prostoriju. Ta je slika iz snova graničila s realnošću koja je već bila blizu s nevjerojatnim. Još nikad u životu nisam došla ni u blizinu Picadillvja, ta bila sam prvi put u životu u Londonu. Stajala sam pred velikim ogledalom sa zlatnim okvirom, u elegantnoj sobi sa svijetloplavim zavjesama1 prekrasnim namještajem. Ormar je bio od ružina drveta. Pod nogama mi je bio turski sag, a na zidovima svilene tapete ... Pa ipak, sasvim sigurno, ovu sam sobu već jednom vidjela!Sjela sam u naslonjač presvučen plavom svilom, a ta me je boja podsjetila na moju internatsku haljinu. Ponovo sam vidjela sebe kako u plavoj haljini sjedim kraj izvora, kraj mene su bile ovce, a Diok mi je ponovo govorio: »Kako ste lijepi, gospođice Emma!« Kad sam tragom svojih uspomena stigla tako daleko, svega sam se sjetila. Tu sobu, to ogledalo, ove plave svilene zavjese, sve sam to vidjela u svojim snovima u djetinjstvu, a sada sam, nakon nekoliko godina, gledala to isto u stvarnosti. Zlokobno uvjerenje da mi sudbina ne ovisi o vlastitoj volji, da je određuje neka jača sila i da bih se uzalud borila protiv nje još je jače učvrstio ovaj neobičan stjecaj okolnosti.Amy Strong je nakon pola sata došla k meni i našla me kako još uvijek sjedim. Kao da ju je zabrinulo što me je našla ovako zamišljenu. Pokušala mi je navesti misli na nešto drugo. Pričala je700 Sir Johnu, njegovoj dobroti prema Dicku, njegovoj ljubaznosti prema nama. Ništa nisam odgovorila, samo sam se smiješila. Shvatila sam kamo je bila usmjerena ta ljubaznost i znala sam da će moja čast biti cijena za Dickovu slobodu. Na nesreću, Sir John je bio mlad, lijep i bogat, a pri tom učtiv i vjerojatno dobra srca. Sve se urotilo protiv mene, sve do mog osjetljivog srca zbog kojeg sam željela spasiti Dicka i utješiti Amy.

U pet sati zaustavila se pred vratima kočija. Zadrhtala sam. Amy je otrčala na prozor i uzviknula. Nisam morala ići da pogledam, znala sam da se to vratio Sir John. Odmah nakon toga otvorila su se vrata i on je, dobro raspoložen, ušao u sobu.— što ćete mi dati, gospođice Emma, ako vam donosim dobre vijesti za vašeg štićenika?— što vam mogu više dati, mvlorde — odgovorila sam pružajući mu obje ruke — od svoje vječne zahvalnosti?— Dobro — na to će on — zasad primam zahvalnost, a kasnije ćemo obračunati ostalo.— Znači, uspjeli ste — upita Amy.— Bar sam na najboljem putu. Vaš brat je večeras na dopustu. Ako želite, sada ćemo večerati, a u međuvremenu će stići njegova dozvola za dopust. Mora da ste već mrtve od gladi, jedva da ste pojele komadić kolača. A i ja sam, moram priznati, ogladnio.Htjela sam reći da se moram vratiti u Oxford Street, ali je već ušao sluga i rekao da je večera pripremljena. Sir John Payne me je uzeo pod ruku i odveo u blagovaonicu.— Za stol, za stol, moje dame — pozvao nas je.Dan se bližio Jcraju i iz polutame ove sobe, koja je bila još jača zbog gustih zavjesa, ušli smo u blistavo rasvijetljenu blagovaonicu, čovjek bi mogao pomisliti da su Oberonove i Titanijine vile pripremile sve ovo za svoje gospodare. Zrak je bio ugodan, ispunjen istovremeno oštrim i slatkim mirisom koji kao da je prodirao kroz sve pore. Pri pogledu na sve te divote odjednom mi se zamaglilo. Noge su mi zadrhtale, glava se spustila na ramena, gotovo sam se onesvijestila. Sir Payne je osjetio kako sam mu se teško objesila o ruku, pa kako je iz umornog pogleda mojih očiju1 mlitava držanja osjetio što se u meni zbiva, reče:— Vrlo ste osjetljivi. U isto ste vrijeme i cvijet i žena. Blago onome tko će mirisati cvijet a iz ženskih usta slušati ljubavne riječi.Uzdah je bio moj jedini odgovor.Sir John me je odveo do stolice i sjeo kraj mene.čar bogatstva na mene je vazda djelovao kao i strah od bijede. Zar je u mojim žilama zaista tekla aristokratska krv i zar su svi moji napori bili usmjereni samo na to da se ponovo nađem na višoj društvenoj ljestvici od one što mi je izmakla jedino zbog nezakonita rođenja? Tu sam po prvi put sjela za raskošno postavljen stol, po711prvi put su preda mnom blistale kristalne čaše poput dijamanata, prvi put sam pila pjenušavo francusko vino. Dakako, sve me to nije moglo dovesti svijesti, smiriti mi krv, ugasiti vatru u mom srcu. Sjedeći za stolom, bila sam potpuno opijena svjetlom i ugodnim mirisima.Kad smo završili večeru, ušao je sluga i predao gospodaru brzojav. Sir John ga pročita, reče nam da je Dick oslobođen služenja u mornarici i preda dokument Arny. Na to ona ustade, izjavi da odmah mora javiti bratu radosnu vijest i požuri napolje. Sir John je nije zadržavao, već je naprotiv hvalio revnost dobre sestre.Shvatila -sam da moj cijeli budući život ovisi o narednih pet minuta. Kad je Amy ustala, podigla sam se i ja. Sir John nije učinio ni najmanji pokret da me zadrži, ali sam morala otići u svoju sobu da uzmem ogrtač i šešir. I to sam učinila čvrsto odlučivši da se oduprem iskušenju. Ušla sam u sobu, osvijetljenu svjetiljkom od alabastra. Čovjek ne može sebi predočiti ništa ljepše od te prostorije, s tim svjetlom što je bilo poput mjesečine u lijepoj ljetnoj noći. Ostala sam stajati nijema, nepokretna i neodlučna. Treba li da ostanem ili da odem zajedno s Amy? Osjećala sam da moram naći neko uporište izvan same sebe, stavila sam ruku na srce i tamo našla Harrvjevo pismo. Odahnula sam i htjela sam požuriti iz sobe, ali vrata iza mene su se zatvorila, a kako su bila skrivena tapetama, nisam ih mogla naći. Bilo je to kao da je u moj život ušao neki čarobnjak i ostavio me u vilinskom dvorcu.Okrenula sam se da pozvonim. Između mene i kamina stajao je Sir John. Raširio je ruke i tiho rekao:— Nezahvalna?Na zvuk tog glasa ponovo me obuzela opojnost, na oči mi se navukao oblak i klonula sam u naručje Sir Johna. Gospode, zahvaljujem ti što si mi dozvolio da prvi put sagriješim zbog požrtvov-nosti i dobrote srca a ne zbog lakomosti i strasti!VI

) ila sam ljubavnica Sir Johna Pavnea. Tu počinje niz najtužnijih ali ipak ne najgrešnijih događaja mog života. Obećala sam da ću sve iskreno priznati, a to ću i učiniti, da do-kažem kako se zaista ozbiljno kajem. Kad bi jad zbog pogrešnog koraka obuzeo srce tek nakon neprilika ili osuda što ih povlači za sobom, onda se ne bih žalila zbog ove — neću reći prve ljubavi, jer istinski sam voljela svega jednom u

životu — već zbog tog odnosa. Sir John je bio plemenit, velikodušan, učtiv, dobar i za vrijeme tih šest mjeseci koliko je trajala ova veza nisam imala razloga da se na nj potužim.Mala palača u Piccadillvju potpuno mi je pripadala, a kad je došao — što se događalo čim bi imao nekoliko sati slobodnog vremena — činilo se kao da dolazi u moju kuću, a ne u svoju. Posluga i kočija stajali su mi na raspolaganju, a iz poštovanja s kojim se posluga odnosila prema meni mogla sam zaključiti kako me je njihov gospodar cijenio. Pregledala sam namještaj svoje sobe s onom radoznalošću što je osjećaju sve žene kad uđu u novo mjesto boravka. U novčarci sam našla pet ili šest stotina funti sterlinga, a u jednoj kutiji nakit od tirkiza i dijamanata. Od trenutka kad sam saznala da taj novac pripada meni podijelila sam ga u dvije jednake polovice, jednu za sebe, drugu za majku. Poslala sam majci novac,, ali joj nisam rekla ni gdje sam, ni odakle on potječe. Danas, kad mi prijeti tužna, nesretna starost, mogu se tješiti bar time što sara se na vrhuncu svoje sreće, ili bolje reći na dnu svoje sramote uvijek brinula za materijalno blagostanje siromašne žene kojoj zahvaljujem svoj istovremeno i divan i bolan život.Uostalom, bila bih potpuno sretna da me nisu mučile dvije stvari; kao prvo, morala sam misliti na svog nepoznatog Romea koji me je uveče uzalud čekao na balkonu; a onda sam mislila i na Arabellu. što će pomisliti kad se vrati a mene neće zateći u svojo] kući? Bio je to jedan od mojih uobičajenih čudnih postupaka. Iz~ nevjeravala sam ljude koji su mi željeli dobro, i oni sigurno nisu stekli najbolje mišljenje o meni.Nekoliko dana zbog neke vrsti stida nisam izlazila iz kuće u Piccadillvju. Sutradan su me posjetili Amy i Dick. Bili su tako dobro odjeveni da mi je odmah bilo jasno da su i oni dobili svoj dio od admiralove velikodušnosti. Naposljetku me je Sir John Payne-uspio nagovoriti da izađemo. Kazalište je još uvijek bila moja naj-73veća strast. Kupio je mjesta u loži za predstavu u Drury Laneu. Odabrao je »Harnleta« i ja sam sa stanovitim ganućem slušala stihove što ih je on citirao na palubi »Tezeja«, i isto onako kao što sam povezala svoju sudbinu s Ofelijinom, svim sam srcem osjećala s Polonijevom kćerkom.Obje scene ludila djelovale su na mene isto kao i scene u vrtu i na balkonu u »Romeu i Juliji«. Na povratku kući govorila sam jedino o Ofeliji. Cijele sam noći sanjala o njoj i izgovarala dijelove stihova što sam ih zapamtila. U maloj biblioteci u Piccadillvju nije bilo ni jednog Shakespeareova djela, ali ih je Sir John imao na »Tezeju« i obećao mi je da će ih poslati po posilnom. I sada sam čekala tu knjigu isto onako nestrpljivo kao što su nestrpljive žene kojima je obećan neki nakit. Kad je došao sluga, istrgla sam mu knjižicu iz ruke, zaključala se u svoju sobu i utonula u taj ocean poezije. Još sam iste večeri znala obje scene ludila napamet, pa kako sam zapamtila djelomice tužni a djelomice veseli ton kojim je Ofelija dočekala svog ljubljenog na dan svetog Valentina i prosipala cvijeće na grob svoga oca, mogla sam zahvaljujući svom mimičkom talentu tačno oponašati ne samo izražaj lica i kretnje, nego i govor, kako sam to dan prije čula i vidjela. Nedostajalo mi je samo jedno: kostim. Ali kako je Ofelija nosila dugu odjeću, ni to nije bilo teško naći. Odlučila sam da priuštim sebi to zadovoljstvo.Kod večere sam zamolila Sir Johna da mi dozvoli da se sutradan izvezem. Iznenađeno me je pogledao.— Vi molite za dozvolu? — rekao je. — Zar zaista smatrate da je to potrebno?— Ne — odvratih — ali ipak nisam htjela izaći a da vam to ne kažem.— Budući da ste tako ljubazni, iskažite mi potpuno svoje povjerenje i recite mi zbog čega želite izaći.— Htjela bih kupiti neku tkaninu — odgovorila sam.— A zašto ne pozovete svoju krojačicu?— Zato što bih htjela sama načiniti sebi haljinu.— Onda neka vam bar krojačka kaže adrese najboljih radnji.— Nije potrebno. Ono što tražim naći ću u bilo kojem dućanu. Mogla bih čak poslati sobaricu, a to ću i učiniti ako pristanete da se sa mnom nekamo izvezete.— Kamo me god poveli, draga Emma, svuda ću se s vama osjećati kao u raju. Morao bih biti budala pa da kažem ne.— U redu. Nakon doručka poslat ću sobaricu u grad.— A mi, kamo ćemo mi otići?— U prirodu. Čini mi se da će sutra biti prekrasno vrijeme za izlet.— A u koje vrijeme.— Također nakon doručka, ako to vama odgovara.74Sutradan izjutra rekla sam sobarici neka mi kupi komad naj-bolieg bijelog lanenog platna i veliki veo od crnog tila. Nakon doručka sjeli smo u kočiju i ja sam rekla kočijašu neka nas odveze najbliže livade. Ali kako su i te najbliže livade prilično udaljene od Londona, bilo nam je potrebno preko sat vremena da pronađem ono što sam tražila. I na kraju sam rekla kočijašu neka zaustavi kočiju, te mi izađosmo..— Smijem li vas pratiti? — upita Sir John.— Dakako — odgovorih. — Smijete mi čak i pomoći.

— Kako?— To ćete odmah vidjeti.Otišla sam na livadu i potražila različak, ivančice i divlju zob. Sir John se poveo za mojim primjerom. Kad je svaki od nas imao stručak poljskog cvijeća, ponovo sam se popela u kočiju.— čudnovata ideja — reče Sir John. — U londonskim cvjećar-nicama mogli ste kupiti najljepše cvijeće, umjesto da nosite ovaj svežanj sijena.— Nisam li vam rekla da sam seljačka djevojka? Poljsko mi je cvijeće milije od onog najljepšeg u trgovini.— Žalite li možda što više niste nimfa na seljačkim livadama već božica u Londonu?— Nipošto, mada bi se o mom dostojanstvu boginje moglo razgovarati, jer dosad imam svega jednog obožavatelja.— Oh, potrebno je samo da dozvolite da vas vide i vaš će kult postati općenit. Kad je Veneri palo na um da vlada svijetom, podigla se iz mora, i pobjeda je bila njena.— Savjetujete li mi možda — upitala sam ga smijući se — da se ubuduće pojavljujem u Afroditinom kostimu?— Ne, ne, taj je pokus tako loše ispao za kralja Kandaulla1 da ga ja ne bih želio ponoviti.U tri sata vratili smo se natrag u Piccadillv. Sir John me je iskrcao pred vratima, a sam se vratio u admiralitet gdje je imao posla. U međuvremenu se vratila i sobarica. Rekla sam joj neka mi dovede i krojačicu, tako da me je i ona već čekala. Tačno sam se sjećala kroja haljine što ju je nosila Ofelija. Ono što mi se manje dopadalo napravila sam drugačije, i to vrlo spretno, jer sam bila pravi majstor, neću reći za odijevanje, već za kostimiranje. Sama sam skrojila tuniku i obećala krojačici i sobarici dvije livre nagrade ako haljina bude do večeri gotova. Potaknute nadom na nagradu, obje su se žene žustro bacile na posao. U međuvremenu sam izabrala najljepše cvijeće i stavila ga u vodu kako bi uvečer bilo svježe. sU šest sati uvečer vratio se Sir John. Bio je vrlo dobro raspoložen jer je zatražio dopust od dva mjeseca i dobio ga. Ta je dva mjeseca želio posvetiti isključivo meni. Nisam voljela Sir Johna1 Kandaul, indijski kralj iz dinastije Sandonida.75u onom smislu koji se pridaje riječi ljubav, ali sam mu bila sklona i vrlo zahvalna, i to ne zbog raskoši kojom me je okružio već zbog poštovanja s kojim se prema meni odnosio. Moj aristokratski po-nos više je cijenio forme u koje je dobročinstvo bilo zaodjeto nego samo dobročinstvo. Sir John me je zamolio da ga tek slijedećeg jutra pošaljem natrag na njegov brod, i ja sam to, kao što možete zamisliti, i učinila, čak sam mu i rekla da mu želim prirediti jedno iznenađenje, kako bih ga nagradila, ili kako je to on htio shvatiti, kako bih ga kaznila zbog njegove pretjerane nadutosti.U devet sati zamolila sam Sir Johna da smijem na nekoliko minuta otići u svoju sobu. Smijući se upitao me je li to već u vezi s obećanim iznenađenjem. Nisam mu htjela objasniti. Haljina mi je bila priređena. Raspustila sam svoje duge uvojke, stavila na glavu krunu kakvu sam često nosila dok sam još bila dijete i promatrala se u svom izvoru, navukla sam svoju dugu haljinu koja je dopuštala da se vidi dio mojih grudi i ruke, u mislima sam još jednom po-novila svoju ulogu i otvorila vrata salona.Htjela sam da po prvi put sama prosudim kako djeluje moja ljepota potpomognuta istovremeno umjetnostima mimike i poezije. Istina, muškarac koji je u tom trenutku predstavljao za mene muški svijet bio je vrlo pristran prema meni i prema tome nije mogao biti mjerodavan za ostale pripadnike svog spola. Pa ipak, nisam se usudila izići čak ni pred njega a da još jednom ne bacim dugi pogled u veliko ogledalo. Kompliment što mi ga je ono reklo bio je tako velik da se nisam duže kolebala već sam drsko ušla.Sir John je sjedio kraj kamina okrenut licem prema vratima. Kad me je ugledao, uzviknuo je od iznenađenja i čuđenja. Već sam moj nastup odlučio je o mom uspjehu. Odmah sam počela pjevuckati napola veselu napola tužnu pjesmu, kojom započinje scena ludila:Kako tvog ću dragog ja Da prepoznam sad? Štap i kostrijet nosi on, Pokornik je mlad.Sir John je pružio ruke prema meni, ali ja sam se pravila kao da ga ne vidim, uperila sam oči u prazninu i nastavila još tužnijim glasom.On je, gospo, mrtav sat, On je mrtav, znam — čelo glave zelen bus, A do nogu kam.Sir John je zapljeskao. Žalostivo sam uzviknula, onako kao što sam to čula kod glumice koja je predstavljala Ofeliju, i nastavila sam glasom koji je podrhtavao od jecanja.761Pokrov bijeli mu kao snijeg — Cvijećem obasut, Kiša suza prati njeg Na taj vječni put.Sir John je zakoračio prema meni. Pravila sam se kao da sam ga tek sada ugledala i izgovorila riječi što ih u tragediji Ofelija upućuje kralju.Dobro, bog vam naplatio! Vele da je sova bilaPekarova kći. Gospodaru, mi znamo što jesmo, ali ne znamo

što možemo biti. Bog... vam blagoslovio jelo.A tada sam iz najdublje melankolije prešla u najveselije raspoloženje i počela pjevati:Da, sutra j'sveti Valentin —U rane zore sat,Na prozor tvoj ću doći jaI ljubav svu ti dat.A kad je djevu pustioOd sebe momak mlad,Njen djevičanski bješe cvijet,Vvenuo već tad.Pogledom sam odrazila prazninu ludila i nastavila:Nadam se da će sve biti dobro. Moramo biti strpljivi ali ja mogu samo plakati, kad pomislim da su ga položili u hladnu zemlju. Moj brat mora to da dozna i ja vam zahvaljujem na vašem dobrom nauku. — Moja kola amo! — Laku noć, gospode, laku noć! Laku noć!I pjevuckajući sam se povukla.— Vi ste čarobnica, povikao je — zbog takvog bi ludila i sam car Salamon izgubio razum.Međutim, ja sam, kao da ga uopće nisam čula, nastavila:Na golom odru njega nose —Hej, nina, ninani, nena,A gorke suze grob mu rose.— Emma — povikao je Sir John — molim te, odgovori mi!— Rekla sam nastavljajući ulogu.Zbogom, moj golube.77Sir John me je htio prekinuti, ali mu ja nisam dala vremena za to. Dobacila sam mu cvijeće i nasmijano nastavila:Evo za vas kopra i kandilke —Htjela sam vam dati ljubica,Ali sve su povenute kad mi je otac umro.Vele da je dobro svršio.Nakon tih riječi pala sam na koljena i gledala u nebo. Sada se Sir John više nije mogao svladati. Zagrlio me je i privinuo na prsa.— Dosta, dosta — povikao je — inače ću ja poludjeti!Njegove su oči zaista odražavale nešto poput užasa, a glas mu je bio vrlo uzbuđen. Onda sam se glasno nasmijala.— Što, zar je i ovo ludost? — povikao je. — Nastavljate li svoju ulogu. Tako vam svega, odgovorite mi sada ozbiljno!— Moja je uloga da se vama dopadam, moj dragi gospodine. Ofelija je pala u potok i utopila se. Ali Emma Lyonna živi i voli vas.Razdragano sam mu se bacila oko vrata. Nisam mogla sumnjati u svoj uspjeh; nadmašio je sve moje nade. A ipak sam u dubini srca mislila na svog siromašnog, nepoznatog Romea čiji je slatki glas ispod drveća u vrtu Miss Arabelle tako lijepo odgovarao Juliji.

VII

tjela bih brzo prijeći preko ovog dijela svog života za 1 koji će moralisti možda smatrati da zaslužuje najoštriji prijekor, a ipak se zbog tog razdoblja najmanje kajem. Bila sam još od najranijeg djetinjstva siromašna, napuštena djevojka koja nikome nije morala polagati računa o svom ponašanju, jer čak i za moju majku bilo je upravo moje rođenje tako reći odgovor na pred-bacivanja što bi mi ih mogla uputiti. Ovisila sam jedino o samoj sebi i jedino od same sebe mogla sam sve očekivati... Na nesreću, bila sam ljepotica, a neodoljivo su me privlačile sve radosti što ih za sobom povlači mladost, sva iskušenja što ih donosi raskoš i bogatstvo. Na kakvu bih moralnu ili fizičku podršku naišla čak i da sam se namjeravala suprotstaviti? Ali kako nisam razlikovala dobro od zla, nisam čak ni imala takve namjere, pa sam se pustila da klizim niz strminu, što mi se činila da je blaga i sva posuta cvijećem; na život sam gledala kao na lijepog mladića okrunjena cvjetnim vijencem. Uzela sam pod ruku tog lažnog zaštitnika i poduprla se o nj a da uopće nisam znala prema kojem cilju idemo i u kakvom ću se prljavom zakutku, u kakvoj ću se bezvodnoj pustinji na kraju naći.A moram reći i to da je jedna od najsretnijih ili pak najne-sretnijih mojih osobina bilo to što sam uvijek živjela u sadašnjosti. Ta sadašnjost, uspoređena s prošlošću, bio je u vrijeme o kome sada govorim život blagostanja, neusporedivo bogatiji od onih šesnaest godina što sam ih dotad proživjela. Svijet me nije poznavao i zato me nije korio, a ni ja nisam sebi ništa predbacivala. Sve me je navodilo na to da zaboravim prošlost i da bez ikakvih briga gledam na budućnost. Činilo mi se da se sve dok bude trajala moja ljepota neću morati bojati nestalnosti sreće, a kad sam se promatrala u ogledalu i razmišljala o svojoj starosti, vjerovala sam kako,, srećom, imam pred sobom još mnogo godina ljepote.Kao što sam već rekla, Sir John Payne je zatražio dvomjesečni dopust, a to je vrijeme želio posvetiti isključivo meni. Pitao me je gdje bih htjela s njime provesti taj dopust. Prepustila sam njemu neka to odredi, jer nisam poznavala ništa drugo osim kruga u kome sam dosad živjela. Nisam imala nikakvih želja, jedino sam neodoljivo čeznula za svim nepoznatim. Sir John se odlučio za Francusku.. Zapljeskala sam od veselja. Već sam čula mnogo toga pričati o Francuskoj, ali se nisam usudila čak ni sanjati da ću ikad vidjeti79'tu zemlju. Nisam znala francuski, ali je Sir John dobro govorio francuski i moći će mi sve objasniti.Krenuli smo. čežnja za nepoznatim što je ovladala mnome bila je bolest tog vremena, pa je i moje sićušno biće bilo njome povučeno u vihor. Postoje trenuci kad nacije, koje su dosadile same sebi ili su se pak umorile sadašnjošću, pribjegavaju snovima i teže ne za onim čega nema već za onim što ne može biti. Iako sam bila velika neznalica, ta težnja cijele Francuske za nemogućim neobično me se dojmila. Bijeda je tamo bila užasna, ali je raskoš bila još veća. Kneževi i plemići tako su se žustro i bezbrižno upropaštavali kao da su poznavali ponor kome se bespovratno izgubljeno društvo približavalo. A koliko su marili za to? Kardinal Rohan (Roan) je tražio kamen mudrosti, Cagliostro (Kaljostro) je, pričalo se, otkrio eliksir vječne mladosti; Mesmer je pronašao način liječenja svih bolesti pomoću magnetizma, Franklin je pobijedio grom i odveo ga duž žice u dubinu zemlje, i napokon, Montgolfier (Mongolfje) je obećavao nove mogućnosti putovanja u beskrajne zračne prostore. Stari je svijet mirno mogao nestati u ponoru — nastajao je novi.Ta su dva mjeseca predstavljala za mene neprekidno zadovoljstvo. Sir John je imao najljepše konje, najljepše kočije, najbolja mjesta u ložama svih kazališta. Gledala sam slavna djela onog •doba i slušala najbolje opere tadašnjih kompozitora. Portretirao me je Greuze (Grez), slikar nevinosti. Svuda gdje god bih se pojavila dočekivao me je udivljeni žagor iz kojeg sam mogla razabrati kako sam lijepa. Bila sam toliko sretna da je Sir John odlučio da zatraži da mu se produži dopust. Odobrili su mu još mjesec dana, ali s primjedbom da se nakon isteka stavi na raspolaganje vladi. Rat s Amerikom postajao je sve žešći, Francuska je prijetila da će se uplesti u nj, a Engleska se morala pripremati za žestoku bitku s onu stranu oceana.Sir John mi je saopćio da mu je dopust produžen, ali mi nije rekao što je dodano tom odobrenju, nije htio da bilo kakva sjenka zamrači moju sreću. Ostali smo još mjesec dana, a onda smo se morali vratiti u Englesku. To mi je putovanje ostalo u sjećanju poput vilinske bajke. Dva puta sam vidjela kraljicu: jednom u operi, drugi put u Comedie Francaise. Ona me je primijetila i raspitala se tko sam. Tako me je dobro upamtila da me je, kad je tri godine kasnije došla u London gospođa Lebrun, slikarica Marije Antoanete, zamolila u kraljičino ime da me smije portretirati. Bila je to prevelika čast a da bih je mogla odbiti, čula sam da je taj portret u galeriji u Louvreu.Kad smo se vratili u London, učinila mi se moja kućica u Pic-cadillvju nekako tužnom. I zato me je Sir John, naslućujući da mi je dosadno, uskoro zamolio za dozvolu da mi predstavi nekoliko svojih prijatelja i odonda smo imali najprije jednom, pa onda,

dvaput, zatim triput na tjedan, i na kraju svakog dana društvo. Sir Joh, kome nisam zatajila svoje nisko porijeklo, sumnjao je u početku da bih mogla preuzeti ulogu gospodarice kuće. Ali se već prvog dana, što se toga tiče, potpuno umirio. Bio je to jedan od najčudnijih darova što rni ih je priroda poklonila: stvorila me je za veliku damu, poklonila mi sve što je za to bilo potrebno, nitko cne nije morao najprije učiti, sve sam to, mogla bih reći, znala već od malih nogu.Jedne me je večeri admiral podsjetio na prizor Ofelije što ga se tako duboko dojmio na početku našeg poznanstva. Upitao me je ne bih li htjela izvesti pred njegovih prijateljima ono što sam izvela samo za njega.— Zašto ne — odgovorila sam.I tako smo se sutradan izvezli, ali ne na livade koje su sada bile prekrivene snijegom, već u radnju gdje smo kupili umjetno cvijeće. Ne znam zašto, ali obuzela me je tuga kad sam od tog umjetnog cvijeća morala isplesti vijenac. I Sir John kao da je bio tužan, često sam ga zatekla kako me ozbiljno promatra, a kad bi nam se pogledi sreli, pokušavao se smiješiti. Već je cijeli tjedan svakog dana odlazio u admiralitet, a kad je bio na »Tezeju« neprekidno su odlazile poruke na sve strane. Svakog je dana tihim glasom, kako ništa ne bih razumjela, izdavao tajne naloge i vršio pripreme što ih je krio od mene.Došlo je veće, a s njime i prijatelji pred kojima je trebalo da nastupim kao Ofelija. Svi su vrlo radoznalo iščekivali iznenađenje što im ga je Sir John gotovo svečano obećao. Dok su pili čaj, otišla sam u svoju spavaću sobu i tamo sam se za nekoliko minuta presvukla u Ofeliju. U trenutku kad su najmanje očekivali da će me ponovo vidjeti, otvorila sam vrata. Jednoglasni uzvik bio mi je dokaz da sam, kako se to u kazalištu kaže, nastupila s uspjehom. Moj je uspjeh doista bio velik. Sada sam po prvi put nastupila pred gledaocima, dosad sam deklamirala samo za sebe ili pred svega jednom osobom i samo mi je jednom jedan nevidljivi gledalac plje-skao. Što se tiče Sir Johna, on mi je više nego odobravao, a dojam što sam ga na nj ovog puta ostavila bio je čak snažniji nego kad sam prvi put glumila.Svi su bili oduševljeni. Klicali su: Dacapo! Molili su admirala neka me nagovori da ponovim izvedbu, ali sam odlučno odbila. Bila sam uvjerena da će gledaoci, budem li još jednom glumila, primijetiti nedostatke što su im prvi put promakli.— Ali ako netko od gospode hoće da mi bude partner — rekla sam — spremna sam da izvedem još dva prizora na balkonu iz »Romea i Julije«.Na žalost, Sir Johnovi prijatelji bili su više kavaliri nego literati te su odviše slabo poznavali Shakespearea a da bi netko od njih mogao nastupiti kao moj partner. I onda sam se s tugom u Lađy Hamilton81srcu morala sjetiti svog siromašnog Harrvja iz Arabellina vrta, koji je bio tako poetičan Romeo. Sjećala sam se one čarobne noći u kojoj mu nisam mogla raspoznati lice, a taj me je tajanstveni susret i sada još činio sretnom.— šteta — reče Sir John — što moj prijatelj, Lord Feather-son (Fičerson), nije u Londonu. On zna cijelog Shakespearea napamet, baš kao i Garrick. Kad budem opet vidio Sheridana, moram ga pitati gdje je Featherson.— Ali on je ovdje — reče jedan od gostiju.— Jeste li u to sigurni, Sir George? — upita admiral.— Upravo sam jučer s njime razgovarao.— Da li bi se moglo doznati gdje stanuje?— Ništa lakše od toga. Raspitat ću se kod njegova ujaka.Ne znam zašto sam s najvećom pažnjom slušala taj razgovor, čak mi je i srce življe zakucalo za vrijeme tog prividno sasvim nevažna razgovora.— Ako uspijemo naći Feathersona — obratio mi se admiral — hoćete li nam onda s njime izvesti oba prizora iz »Romea i Julije«?— Dakako — odgovorila sam. — Ali zašto ne biste vi naučili te stihove i recitirali sa mnom?— To mi baš ne bi bilo lako — odgovori Sir John uzdišući. — Harry će to mnogo bolje izvesti.— Harry? — gotovo sam viknula. — Tko je taj Harry?— Lord Featherson se zove Harry, draga Emma. Zar ste poznavali nekog Harrvja? — upita me pomalo radoznalo Sir John.— Ćula sam jednom spominjati to ime — odgovorili — ali to nije bilo ime plemenitog lorda već siromašnog umjetnika, i sigurno je da moj Harry — dodah smiješeći se — nema ništa zajedničko s Lordom Feathersonom.Bilo je dogovoreno da Sir George potraži Sir Harrvja kako bismo, ukoliko ga nađe, zajedno izveli dva prizora iz »Romea i Julije«.Sir George nije se prevario. Lord Featherson se vratio s putovanja po kontinentu koje je trajalo šest mjeseci. Sir George je doznao adresu od Sir Harrvjeva ujaka: stanovao je prekrasnoj kući u Brooks Streetu. A ipak ga Sir George nije tamo našao. Stoga mu je jednostavno ostavio poruku da je sutra

uveče pozvan k Sir Joh-nu. Živo me je zanimalo — a da nisam ni znala zašto — sve što se pričalo o tom neznancu. Nestrpljivo sam očekivala slijedeće veče. Posvetila sam više pažnje no obično svojoj toaleti i osjećala sam* — također ne znam zašto — da bih bila silno nesretna ako se ne bih dopala Sir Harrvju.82Naši su se prvi gosti pojavili između devet i deset sati. Svaki put kad bi se vrata otvorila brzo sam se okrenula, ali tek u pola jedanaest najavio je sluga Sir Harrvja Feathersona. Moj nemir nije izbjegao Sir Johnu. I on je primijetio kako sam svaki put kad je netko ušao pogledala prema vratima. Kad je bio najavljen Sir Harry Featherson, osjećala sam Sir Johnov pogled na sebi i znala sam da prati svaki moj pokret. Sir Harry je ušao: lijep, otprilike dvadeset četvorogodišnji mladić modrih očiju, prekrasnih zubi i nježne kože lica gotovo poput žene. Za šest mjeseci što ih je proveo u Francuskoj navikao se na francusku neusiljenost i kao da je posve zaboravio kruti britanski način ponašanja. Najprije je potražio pogledom Sir Johna. Uputio se ravno prema njemu, ali usput mu je pao pogled na mene i on je, iznenađen i kao okamenjen, zastao.Pocrvenjela sam, a nisam uopće znala zašto. Sir John je vidio Harrvjevo čuđenje, a i moje crvenilo. Njegov je pogled prelazio s jednog na drugog. Ali to sam samo ja primijetila. Pošto je prijatelju stisnuo ruku, doveo ga je k meni da mi ga predstavi. Sir Harry mi je uzbuđenim glasom izgovorio nekoliko komplimenata, a ja sam mu prilično zbunjeno odgovorila. Glas što sam ga začula silno me je uzbudio, jer je neobično ličio na glas mladog, nepoznatog umjetoika što se u Arabellinu vrtu pojavio kao moj Romeo. Pošto se pozdravio sa mnom, Sir Harry je otišao da stisne ruku i ostalim prijateljima. Kraj mene je ostao samo admiral.— Poznajete Sir Harrvja? — upita me glasom u kome se osjećao blagi prijekor.— Kunem vam se — odgovorila sam — da sam ga danas prvi put u životu vidjela.— Vi znate, Emma, da vam vjerujem sve što mi kažete.— Dajem vam časnu riječ, dragi prijatelju. Nježno me je promatrao.— Takve oči i takva usta ne mogu lagati — rekao je tiho kao da govori sam sa sobom. — Naročito ako čovjek nema zašto da laže.Bila sam tako čvrsto uvjerena da govorim istinu, da je sve na meni, i glas i pogled, bilo iskreno. Sir John se potpuno smirio. A onda je Sir George naveo razgovor na cilj zbog kojeg smo se okupili i upitao Lorda Feathersona da li ga još uvijek privlači kazalište i zna li i sada još napamet Shakespearea. Lord Featherson se nasmiješio kao da se sjeća neke drage uspomene.— Mnogo toga sam zaboravio za ovo pola godine — odgovori — ili, bolje rečeno, pokušao sam zaboraviti, ali ponešto još sasvim dobro znam.— Znate li oba ljubavna prizora između Romea i Julije? — upita ga Sir John Payne.Lord Featherson se tužno nasmiješi.83— Ta dva prizora — reče — spadaju u ono što sam htio ali nikad nisam mogao zaboraviti.Upitno sam ga gledala; ali njegovo lice nije ništa odavalo.— Onda, Emma — obrati mi se Sir John — objasnite našem prijatelju što želimo. On će sigurno radije ispuniti molbu mladoj dami nego nama.— O čemu se radi? — upita Sir Harry.— Osjećam veliku naklonost — rekoh tada — ne prema kazalištu, jer vjerojatno nikad neću nastupati, već prema deklamiranju. Nedavno sam gospodi izvela Ofelijinu ulogu iz četvrtog čina »Hamleta« i obećala da ću odigrati dvije Julijine scene ako se nađe netko tko bi mi mogao biti partner. Nitko od gospode nije to znao napamet i onda je netko spomenuo vaše ime. Svi su žalili što niste prisutni, ali su znali da ste se vratili s putovanja. Sir Georg je preuzeo na se da vam prenese poziv na čaj, a svi mi ostali smo odlučili da, ako dođete, ne dozvolimo da nas napustite prije nego pristanete da bar jedne večeri budete moj Romeo. Čuli ste što je rekao Sir John Payne i što očekuje od mene. Nadam se da ćete biti tako ljubazni i da ćete ispuniti želju svih nas.Vjerojatno im se dopao način na koji sam iznijela svoju molbu, jer su sva gospoda zapljeskala kao nakon održane zdravice. Bilo bi zaista neobično da sam nakon ovakvog uspjeha što sam ga postigla kod svih drugih doživjela poraz kod Sir Harryja. On se naklonio i odgovorio da mi stoji na usluzi. Svi su mi prišli, čestitali i veselili se kako će čuti dva obećana prizora. Sada se radilo samo o tome da se Sir Harryju pribavi odgovarajući kostim. Ja sam imala svoj kostim Julije. Međutim, Sir Harry je rekao da će, kad već svi očekuju toliko zadovoljstva od te improvizirane priredbe, nabaviti kostim, i to već za sutra uveče, i tada će preuzeti ulogu Romea. U kući se nalazio veliki zimski vrt. Odmah narednog jutra pozvao je Sir John jednog stolara sa šest pomoćnika koji su napravili balkon. Okružili su ga tropskim biljkama i ispunili cvijećem. U dva sata po podne sve je bilo završeno.U tom je trenutku stigao kurir iz admiraliteta s vrlo hitnim pismima. Sir John ih je čitao; problijedio je i onda rekao promijenjenim glasom:

— Recite Lordovima da ću na vrijeme izvršiti naloge. Primijetila sam njegovo uzbuđenje, prišla sam mu i primilaga pod ruku. Upitala sam ga je li primio loše vijesti.— Vrlo loše — odgovori mi on sileći se na smiješak. — Lordovi admiraliteta zakazali su noćnu sjednicu i mole me da joj prisustvujem.— Onda ćemo večeras otkazati našim gostima i pozvati ih za neko drugo veče — rekla sam.— Ne — odgovori on — naprotiv. Ako večeras ne održimo našu malu svečanost, tko zna kad ćemo ponovo imati mogućnost da84se svi nađemo na okupu. Tek u ponoć moram otići od kuće. Imamo, dakle, dovoljno vremena za oba prizora. A do onda, dođite i posvetite mi nekoliko minuta, bit ću vam vrlo zahvalan.Zabrinuto sam ga pogledala. Zašto bi mi Sir John, kome sam, naposljetku, potpuno pripadala, bio zahvalan ako mu posvetim nekoliko minuta? Nisam ga se usudila ništa pitati već sam se prepustila njegovu zagrljaju. Došlo je i veče. Kako je prolazilo vrijeme, Sir John je postajao sve tužniji, a ja sam osjećala, ne znam ni sama zašto, neku neobjašnjivu jezu. Srce mi se grčilo, a ipak je u tim bolnim osjećajima bilo i neke draži. Osjećala sam kao da se istovremeno bojim nečega nepoznatog i da to želim.Zamišljala sam Sir Harrvja u kostimu. Romeova odjeća sigurno će odlično pristajati njegovoj aristokratskoj pojavi. Taj je kostim već poslao ovamo, te su ga odnijeli u vrtlarevu kućicu kraj zimskog vrta. Iz te je kućice Sir Harry imao izaći i doći pod moj balkon.Pojavio se u devet sati. Blistao je od radosti, a ta mu je radost obasjavala lice poput aureole. Nisam mogla a da ne primijetim kako je lijep. Kao i prošle večeri, zadrhtala sam začuvši zvuk njegova glasa. Prišao mi je i poljubio mi ruku s riječima: »Dobar večer, draga Julija!« U pola deset otišli smo oboje da se pripremimo za nastup. Ja sam uvijek vrlo brzo gotova i s najkompliciranijom toaletom, jer nikad nisam, osim za svečane dvorske plesove, prašila kosu. Gospoda su otišla u zimski vrt koji je bio znalački osvijetljen. Nakon oba prizora trebalo je da bude serviran čaj. Kad sam bila gotova, Sir Harry je bio zvoncem obaviješten da može nastupiti. Gledala sam ga i vidjela da se nisam prevarila. Srednjovjekovni mu je kostim odlično pristajao i bio je u njemu zaista prekrasan. Približio se mom balkonu s izrazom lica i pokretima savršenog umjetnika ili zaista zaljubljenog čovjeka i progovorio prve riječi.Zadrhtala sam. Bio je to isti glas, isti ton glasa što sam ga čula u Arabellinu vrtu. Ili se radilo o neobičnoj sličnosti ili sam ponovo našla svog Harrvja, za kojeg sam mislila da sam ga zauvijek izgu-bila. Ali s druge strane, činilo mi se nemoguće da je plemeniti Lord Featherson bio identičan sa siromašnim umjetnikom koga sam srela na tako romantičan i tajanstven način. Zaista neobičan stjecaj okolnosti. U svakom slučaju, bila sam očarana draži tog glasa, i kad sam se pojavila na balkonu, vjerojatno je izražaj mog lica odgovarao duhu uloge, jer su svi gledaoci koje je okupio Sir John burno zapljeskali. čitalac već poznaje prizor koji je ovog puta za mene bio stvarnost. Nisam bila više Emma Lvonna niti je moj partner bio Sir Harry. On je bio Romeo, a ja sam bila Julija. To je jamačno osjetio i Sir John Payne, jer kad sam, zbog pljeska, bacila pogled prema gledaocima, vidjela sam da admiral ima suze u očima.Te su me suze pogodile ravno u srce. Srećom je to bilo upravo u trenutku kad je dojilja trebalo da pozove Juliju i kad ona, oda-85zivajući se pozivu, napušta balkon. Za svega nekoliko sekundi postalo mi je jasno da moj život odsad ima novi cilj. I nehotice sam nekoliko puta ponovila: »Sir Harry! Sir Harry!« isto kao što sam maločas šaputala: »Romeo! Romeo«. Zamagljena pogleda, opijenih čula, dršćući cijelim tijelom, ponovo sam izišla na balkon. Pružila sam ruke prema ljubljenom — me kao prema slici iz snova, ne kao prema sjeni — ne, pružila sam ruke poput prave Psihe kad privlači k sebi svog Amora. Kad sam se vratila u svoju sobu, dok je Romeo još izgovarao posljednje riječi. Sir John se našao preda mnom. Zadrhtala sam. Ali on mi je privukao glavu na prsa i rekao:— Oh, sirota Julija, koliko voliš svog Romea!Osjetila sam blagi prijekor što su ga sadržavale te riječi, shvatila sam da ipak sumnja u ono što sam mu rekla o Sir Harrvju.— Saslušajte me, Sir John — rekla sam mu. — Još nikad nisam lagala i nikad ne bih mogla lagati vama koji ste uvijek bili tako dobri prema meni. Sve ću vam reći.— Oh ne, ne — rekao je pokušavajući da se nasmiješi.— Ali ja to hoću — uporno sam nastavila i u nekoliko mu riječi objasnila što se dogodilo u Arabellinu vrtu.Ispričala sam mu i o pismu što sam ga dobila istog dana kad me je Amy nagovorila da joj pomognem osloboditi Dicka i rekla sam mu kako od tog dana nikad više nisam vidjela navodnog studenta iz Cambridgea. Istina, vjerovala sam, čim sam čula prve riječi što ih je Sif Harry izgovorio kad je ušao u

salon, da sam mu prepoznala glas, a nakon prvih stihova njegove uloge bila sam u to potpuno sigurna. Međutim, kad sam ga uvjeravala kako nikad u životu nisam vidjela Sir Harrvja, govorila sam zaista istinu.— Što se tu može učiniti, prijatelju? — upitala sam ga na kraju. — Kad to ne bi značilo preveliku uobraženost tako neznatnog bića, rekla bih da mi je život podvrgnut sudbini protiv koje ne mogu ništa učiniti.Sir John nije odgovorio. Samo je uzdahnuo. U tom sam trenutku čula kako me gledaoci zovu, onako kao što se to dešava u kazalištu kad pozivaju omiljelog glumca. »Emma! Emma« vikali su. Osjetila sam kako mi je krv navrla u obraze.— Dođite, drago dijete — reče mi Sir John — primite pohvalu koja vam pripada.I on me povede u zimski vrt. Tamo su me opkolili gospoda i čestitala mi. Jedino je Sir Harry ostao po strani, ali njegove su mi oči govorile mnogo više no glasne i bučne pohvale ostalih gostiju.VIII

redstava još nije bila završena. Nakon prizora na balkonu valjalo je izvesti prizor na prozoru; pošto smo prikazali želju, morali smo prikazati i sreću. Bojala sam se tog drugog dijela i molila Sir Johna i njegove prijatelje neka me poštede. Izgovarala sam se umorom, ali podrhtavanje što me je obuzelo, blistavi pogled i grozničavi sjaj očiju odavali su upravo suprotno, to jest da mi je novi napor potrebniji od mira. I zato su ustrajno zahtijevali da nastavimo igru. A i moje je srce čeznulo da budem što duže u blizini mog Romea, pa se zato nisam ozbiljno usprotivila. Ovaj put smo se oboje morali istovremeno pojaviti na balkonu. Sir Harry morao je da me zagrli, a moje su se oči morale utopiti u njegovima, oba srca trebalo je da zadršću od ljubavi. Sir Harry je načas ostao sam sa mnom iza improviziranih kulisa. Prišao mi je, stavio mi ruku oko pasa i privukao me k sebi.— Napokon — rekao je tiho.Ostala sam kao gromom ošinuta. Sklopila sam oči, ogrlila ga oko vrata i tiho kliknula, a onda mi se učinilo kao da mi je neki plamen opržio usne. Nije to bio prvi poljubac što ga je Julija primila, ali je bio prvi što joj ga je dao Romeo. Umalo da se nisam onesvijestila.Sir Harry me je povukao prema prozoru. Sabrala sam se i ubrzo ponovo potpuno gospodarila sama sobom. Dočekao nas je sveopći pljesak. Na meni je bilo da počnem. Nikakvo učenje ne bi moglo učiniti Julijin glas tako istinskim kao što je bio moj, koji mi je dolazio iz srca. Kad me je Romeo za vrijeme predstave uhvatio za ruke, osjećala sam se kao da ću ispustiti dušu i pala sam na koljena. Gledaoci su tu tjelesnu slabost smatrali za inspiraciju srca. Preostali dio prizora odigrala sam nagnuvši gornji dio tijela preko balkona, a rukama sam se držala za ogradu. A kad je Romeo odlazio, dobacujući mi posljednji pozdrav, tako sam bolno kriknula da se moglo pomisliti kako zaista dolazi iz tijela koje će duša napustiti. Ostala sam na balkonu napola onesviještena. Sir John mi je prišao i više me je nosio nego vodio do svojih prijatelja. Uzeo je moje grozničave, vrele ruke u svoju hladnu, vlažnu ruku i rekao:— Da su se Romeo i Julija tako voljeli, smrt, koliko je god neumoljiva, ne bi imala hrabrosti da ih razdvoji.87Začuđeno sam ga pogledala i povukla ruku koju je brzo još jednom čvrsto stisnuo. Popili smo čaj, a zatim je Sir John izvukao sat.— Gospodo — rekao je — u ponoć vas moram napustiti, imam noćnu sjednicu u admiralitetu. Možemo ostati još četvrt sata zajedno. — Zatim me je poveo u stranu. — Neću ti reći zbogom, draga Emma, — nastavio je — možda će sjednica tako brzo završiti da ću još pravovremeno stići kući i provesti noć kod tebe. Ali ipak me nemoj čekati, idi u krevet i spavaj. Imam ključ, prema tome ne moraš se brinuti za mene.Ne znam zašto, ali na te sam riječi zadrhtala.— Zar se ne biste mogli osloboditi te sjednice? — upitala sam, iako nisam ni sama znala da li mi je uopće stalo do toga da ostane.— Nemoguće! — odgovori on i vrati se stolu oko kojeg su mu sjedili prijatelji i razgovarali.Bilo je očito da teško savladava uzbuđenje i da glumi bezbrižnu veselost.Prošlo je četvrt sata. Čulo se kako otkucava ponoć. Sir John je još jednom pogledao na džepni sat i usporedio vrijeme s onim na zidu. Gospoda su shvatila da je vrijeme da se oproste. Zajedno s njima i Harry mi je rekao zbogom, ali mu je pogled odražavao veliku tugu. A onda mi je prišao Sir John, poljubio me u oči i nagovorio me Romeovim riječima: »Nek na oči ti padne sanak blagi, a na srce ti legne pokoj dragi.«

Mogla sam mu odgovoriti samo uzdahom. Dobacio mi je još posljednji pogled, uzeo Sir Harrvja pod ruku i zajedno s njime otišao. Kad su se za njima zatvorila vrata, bila sam sama i potištena kao da se nalazim u grobnici obitelji Capuletti. čudila sam se kako se sudbina neobično poigravala sa mnom, kako je tvrdoglavo-šću, što je ulijevala čak strah, povezivala različite epizode mog života, a da pri tom moja vlastita volja uopće nije imala nikakva udjela. Ja sam, u stvari, tog nepoznatog umjetnika, iščezlog Harrvja, koji se poput sjene pojavio u mom životu, već gotovo zaboravila. Sir Johnu je palo na um da nekolicini prijatelja pokaže moje glumačke sposobnosti; zamolili su me da to isto ponovo izvedem, a ja sam umjesto toga predložila prizor iz »Romea i Julije«, ukoliko će netko od gospode preuzeti ulogu Romea. Pošto je nitko nije znao napamet, bio je pozvan Lord Featherson, poznat kao oduševljeni obožavalac Shakespearea i kao ljubitelj kazališne umjetnosti. Bio je šest mjeseci na putu i slučajno se upravo sada vratio kući. A Lord Featherson i student Harry su jedna te ista osoba. Što sam od svega toga mogla predbacivati samoj sebi? Ništa osim osjećaja što su me obuzeli kad sam ga ugledala, čula mu glas i osjetila dodir. A što će biti posljedica ovog novog susreta? Oh, odlučila sam da u tom pogledu ne preuzmem na se nikakvu odgovornost. Sve sam ispričala Sir Johnu. Još sam mu htjela reći, kad se budevratio, što sam osjećala u Harrvjevu prisustvu. Htjela sam njemu prepustiti da odluči što će biti sa mnom. Hoće li me udaljiti iz Londona ili me ostaviti ovdje i time me izložiti mogućnosti da ponova vidim Sir Harrvja.To sam sebi čvrsto preduzela. Ono što sam osjećala prema Sir Johnu Pavneu nije bila prava ljubav, ali sam poštovala njegov karakter i bila sam svjesna da je vrlo plemenit čovjek. Osjećala sam da bih se morala vječno kajati ako bih bila neiskrena prema njemu. Kad sam napokon donijela tu odluku, malo sam se smirila. Johnova će me ruka voditi, u to sam bila sigurna, poput prave prijateljske ruke i bez ikakva obzira prema samome sebi odabrat će za mene onaj1 put na kome ću morati pretrpjeti najmanje boli. Napustila sam zimski vrt, otišla u svoju sobu, svukla se i legla. Budući da mi je rekao da će doći ako bude mogao, čekala sam ga, uvjerena da će održati riječ. Ali, smatrala sam da za priznanje što ga moram iznijeti nije dovoljno mračno, pa sam ugasila sva svjetla. Prošlo je dosta vremena prije nego je posluga legla, čula sam kako otkucava jedan sat, zatim dva sata, a još uvijek nisam mogla zaspati. Otkucalo je pola tri i onda mi se učinilo da čujem korake. Odmah nakon toga otvorila su se posve tiho vrata salona pored moje spavaće sobe i onda je ponovo nastala tišina. Bila sam sigurna da se Sir John vratio kući. Imao je ključeve i već me je više puta na taj način iznenadio.U jednom trenutku već umalo što nisam odustala od odluke što sam je noćas donijela. U istom trenutku otvorila su se vrata moje spavaće sobe. Budući da je unutra bilo sasvim mračno, pozvala sam ga, kako bi po zvuku mog glasa mogao doći do kreveta. Uzeo me je u naručje, ali sam ga blago odgurnula i rekla da mu moram nešto priznati. I sad sam mu ispričala sve ono što sam večeras i još jučer — od trenutka kad je prvi put spomenuo Sir Harrvjevo ime — osjećala. Rekla sam mu kako me je obuzela ljubav i strast kad sam uvidjela da su Sir Harry i moj .nepoznati student iz Arabellina vrta jedna te ista osoba. Nisam mu zatajila ništa od onog što sam osjećala kad me moj Romeo zagrlio i poljubio u usta. Da, čak sam mu priznala kako u ovom trenutku kad je pored mene, kako u njegovu naručju, na njegovu srcu, mogu misliti jedino na Harrvja, i kako sam u mašti neprekidno u Harrvjevoj blizini.Na moje najveće iznenađenje, radosni je krik bio odgovor na moje priznanje. Onaj kome sam sve to ispričala nije bio Sir John Payne već Harry Featherson! Prepoznala sam ga po tom uzviku, po radosti kojom je tisuću puta promucao moje ime, po glasu što me je dirao u srce. Nakon mog priznanja nisam više mogla ni pomisliti da ga odgurnem od sebe. I zato sam se prepustila sudbini koja se tako hirovito sa mnom poigravala. S nekoliko riječi Sir Harry mi je sve objasnio. Došao je trenutak kad je admiral sa svo-89jom flotom, kojom je zapovijedao, trebalo da krene prema Americi, i u tom mu je istom trenutku postalo jasno kako se nas dvoje, Sir Harry i ja volimo. Otišao je zajedno s Harrvjem. Bez sumnje je od njega htio čuti jesam li mu govorila svu istinu. Oba su ušli u njegovu kočiju i Sir John je iskrenim riječima počeo razgovor: »Emma te voli, a ti voliš nju«. I onda mu je Harry isto tako iskreno odgovorio. Sir John je na trenutak razmišljao, a nakon toga dao je Sir Harrvju ključ s riječima: »Usreći je«. I onda se s njime oprostio. Kad mi je to Sir Harry pričao, admiral je već bio na pučini i punim je jedrima plovio prema Americi.

IXtako je i opet sudbina raspolagala sa mnom a da mi nije iS352^ prepustila Sa odaberem između dobra i zla. Kuću u kojoj sam stanovala unajmio je Sir John na godinu dana na moje ime. Dakle, sve što je bilo u njoj pripadalo je meni. Ali nisam mogla stanovati u toj kući s nekim drugim, jer me je sve u njoj podsjećalo na Sir Johna Pavnea. To je bilo prvo što sam rekla Lordu Feathersonu. Shvatio me je i već sam sutradan poslala ključ od kuće Sir Johnovu intendantu. Ponijela sam sa sobom samo dijamantni prsten što mi ga je prvog dana našeg poznanstva stavio na prst, kao i ono nekoliko gvineja što sam ih imala u novčarci. I onda smo nas dvoje otišli u kuću u Brooks Streetu u kojoj je Sir Harrysam stanovao.Sir Harrvju su bile jedva dvadeset tri godine, bio je dakle sasvim mlad i kako nije morao imati obzira, kao Sir John, kome je to branio njegov visok položaj, povukao me je sa sobom u veseli, prekrasan vrtlog bogataškog, plemićkog mondenog života, onakvog kakav je Sir John mogao sa mnom provoditi samo u Parizu, jer se jedino u Parizu mogao osjećati potpuno slobodno. Budući da dosad nije imao nikoga u kući tko bi mogao dočekivati goste, Sir Harry nije priređivao nikakve zabave. Ali pošto sam ja došla, triput tjedno okupljalo je prijatelje i znance. Tih se večeri mnogo igralo i gubile su se i dobivale ogromne svote, i tada me je obuzela strast za igru, opasna navika koje se nikad nisam mogla sasvim osloboditi. Došlo je proljeće, a s njime i konjske trke. Trke u Epsomu bile su tada novost i zato naročito zanimljive. Nisam morala moliti Sir Harrvja da me odvede tamo. Njemu je bila dobrodošla svaka prilika kad je mogao trošiti novac. Kupio je kočiju, prekrasne konje i na određene dane vozili smo se kroz užasnu gužvu što je vladala naročito u dane kad su se održavale trke. Neću ni pokušavati da ©pišem to hodočašće dvjesta tisuća ljudi koji su se tamo vozili u svim mogućim vrstama kola i kočija. Za one koji su to i sami vidjeli nije potrebno da to opisujem. Onaj tko je makar samo i jednom vidio tu sliku, nikad je neće zaboraviti, a oni pak koji to nikad nisu vidjeli ne bi mogli ni iz opisa dobiti pravu predodžbu. Elegancija njegove kočije, kočijaševa livreja, njegovo ime, koje se izgovaralo čim bi on stigao, sve je to osiguravalo Lordu Feathersonu mjesto u prvim rezerviranim redovima. Naša je kočija skrenula pored jednih ne manje elegantnih kola. U njoj su sjedili ili,91bolje rečeno, stajale, kao što je bio običaj, na stražnjim sjedalima,, dvije dame. Letimično sam ih pogledala i istog sam trenutka nehotice zadrhtala. Bile su to dvije pitomice iz internata gospođice Col-man koje su me dvaput uvrijedile. Jednom na seljačkom posjedu, gdje je trebalo da doručkuju mlijeko i jaja, a drugi put na livadi na kojoj sam bila s djecom Thomasa Hawardena. Na prvi sam pogled prepoznala obje djevojke, bile su to Clarissa Damby i Clara Sutton. Neki vrlo elegantan gospodin, vjerojatno suprug jedne od njih, stajao je na kočijaševu sjedalu.U istom trenutku kad sam ja njih prepoznala prepoznale su i one mene. Izmijenile su nekoliko riječi i onda se Clara Sutton nagnula muškarcu i nešto mu rekla na uho. On se okrenuo prema meni, pažljivo me pogledao i naredio koči jašu da ih izveze iz reda i potraži neko drugo mjesto. Kočijaš je odmah

poslušao, kočija se udaljila i ostavila za sobom prazan prostor. Sir Harry nije od svega toga ništa primijetio. Svu je pažnju posvetio konjima koji su se sada pojavili. Kad se okrenuo prema meni, ugledao je krupne suze u mojim očima. Bilo je to prvi put, nakon dugog vremena, da sam plakala. Gotovo sam i zaboravila plakati.Harry me je zaista volio. Uporno je htio doznati uzrok mog jada, a ja sam tajila sve dok sam mogla. Ali sam napokon morala popustiti njegovim molbama i onda sam mu pokazala prazno mjesto. Nije shvatio, i morala sam mu objasniti što se dogodilo. Htio je znati tko su te osobe koje su me uvrijedile i ja sam mu ispričala da su mi bile suučenice i da su me sad prepoznale. Budući da im je bilo jasno u kakvom sam se svojstvu našla u kočiji Lorda Fe-athersona, stidjele su se ostati u mojoj blizini.— Pa, to nije moguće — na to će Sir Harry problijedjevši.— Oh, na žalost, to je baš tako — odgovorila sam.— Odmah ćemo se uvjeriti.I on se popne na kočijaševu klupu, uzme uzde u ruke i ponovo-smjesti kočiju do one u kojoj su bile dvije dame. Ali tek što smo-se tamo zaustavili, kočija je na gospodinovu zapovijed krenula i njeno je mjesto ponovo ostalo prazno.Sir Harry je problijedio poput krpe, izvukao svoj notes, istrgao komadić papira, olovkom napisao nekoliko riječi i pozvao jednog od svojih slugu.— Odnesite to Lordu Cambervvellu — naredi mu.Bilo mi je jasno da je to bila opomena zbog ponašanja, i ja sam zamolila Sir Harrvja da ne šalje tu ceduljicu.— Draga moja Emma — odgovori mi on — budi tako dobra i nemoj se upletati u ovo. Nisu uvrijedili tebe, nego mene.Tako je odlučno izgovorio te riječi da mi je postalo jasno da ga ne mogu navesti da promijeni odluku. Pet minuta kasnije sluga je donio odgovor.92A'), — Vrlo dobro — rekao je Sir Harry spremivši ceduljicu u džep.Zamolila sam ga da me odveze kući.— Nakon prve tri trke, draga moja Emma — odvrati on. — Kladio sam se s Lordom Greenwillom (Grenvil) u dvije tisuće gvi-neja i rado bih znao jesam li izgubio ili dobio.Slutila sam da to nije pravi razlog zašto mi je Sir Harry odbio molbu. Prošeta je trkalištem odmah nakon prve trke, a to je učinio samo zato da bi našao dvojicu prijatelja od kojih je jedan bio Sir Georg. Nekoliko je trenutaka s njima razgovarao, a onda se, blijed ali nasmiješen, vratio k meni.— Prvi put sam pobijedio, ti mi donosiš sreću, Emma. I ponovo je zauzeo mjesto kraj mene.U drugoj je trci izgubio, ali je u trećoj ponovo dobio. Između druge i treće dolazili su mu prijatelji da s njime razgovaraju; brzo je s njim izmijenio nekoliko riječi, sve je začas bilo uređeno i nakon završetka treće trke naredio je kočijašu neka nas odveze natrag u London. Sada, kad su i druge kočije kretale, ponovo smo se susreli s kočijom u kojoj je bio Lord Cambenvell; oba su se muškarca, smiješeći se, naročito učtivo pozdravila. Zabrinuta srca vratila sam se u London.Uvečer su Sir Harrvja posjetila oba njegova sekundanta; trojica ljudi su se zaključala u sobu i tamo su neko vrijeme razgovarali. Kad su otišli, htjela sam doznati neke pojedinosti, ali Sir Har-ry nije želio o tome sa mnom razgovarati.Oko devet sati poslao mu je Lord Greenwill novac koji je izgubio na okladi. Bile su to dvije tisuće gvineja, kako mi je Sir Harry rekao.— Gle, to sam stavio na tvoje ime — rekao mi je. — Taj novac, prema tome, pripada tebi.Stavio ga je u ladicu mog ormara. Jedva da sam tome i obratila pažnju, toliko sam bila zaokupljena slučajem Lorda Camber-wella.U jedan sat otišao je Sir Harry u svoju sobu, a mene ostavio samu u mojoj. Shvatila sam da mu je potrebna samoća, pa možda i san, jer je sutra morao urediti pitanje časti. Znala sam da neću moći zaspati. Sir Harry je zatvorio vrata što su spajala naše dvije sobe. Ustala sam i pokušala proviriti kroz ključanicu. Vidjela sam ga kako sjedi za pisaćim stolom i piše. Bio je malo blijed, ali inače kao da je bio posve miran. Vratila sam se u svoj krevet. I onda sam slušala kako otkucava sat za satom. Napokon sam, potpuno iscrpljena, oko šest sati ujutro zaspala.Kad sam se probudila, bio je bijeli dan. Spavala sam vrlo nemirno, ali moj je san ipak trajao tri sata. Skočila sam i otvorila vrata Sir Harrvjeve sobe. Bila je prazna. Prebacila sam na se93jutarnju haljinu i pozvonila. Došao je sobar i upitala sam ga za Sir Harrvja.— Gospodin je — odgovori mi sluga — sinoć naredio da kočija bude spremna za sedam sati, i tačno u to vrijeme stigla su dva gospodina i onda su se sva trojica zajedno odvezli.

Dakle, ipak je došlo do dvoboja. Provela sam dva sata u užasnom strahu. Oko jedanaest sati čula sam kako je neka kočija zavezla u dvorište i pojurila sam na prozor. Iz nje je izišao Sir Harry s oba svoja prijatelja. Povikala sam od radosti i potrčala niz stepenice.Bio je to dvoboj s pištoljima; njegov je protivnik dobio metak u stegno; Sir Harry se vratio neozlijeđen. Dvoboj je u otmjenim krugovima Londona uzvitlao silnu prašinu. Ali događaji su bili prikazani u za me vrlo nepovoljnom svjetlu. Pričalo se da sam prisilila Sir Harrvja da krene za kočijom koja nas je izbjegavala, dok sam ja, sluteći da se ponavljanjem uvrede htio uvjeriti, poduzimala sve kako bih ga u tome spriječila. Sve vrijeme dok je Lord Cambervell ležao slao je Sir Harry svakog dana nekoga da se raspita o njegovu zdravlju.Stiglo je ljeto. Sir Harry Featherson je posjedovao prekrasan posjed u Up Parku u grofoviji Susseks. Odveo me je tamo i podijelio mi položaj gospodarice kuće. Naslov Mylady, koji su mi dali gosti u dvorcu i paraziti što su iskorištavali njegovo bogatstvo, zadovoljavao je moj ponos, ali mi je pripadao samo u tom uskom krugu. Izvan zidina postala je Mylady Featherson ponovo samo Emma Lyonna, pustolovka, to jest izdržavana djevojka, možda i ljepotica, ali zbog toga ništa više vrijedna poštovanja od drugih iste vrste, što je mene pogađalo ravno u srce. Istina, u malom krugu u koji me je smjestio Sir Harry vladala sam kao neosporna kraljica. Za ono nekoliko sedmica što smo ih proveli u Up Parku naučila sam elegantno i sigurno jahati. Uveče sam vježbala deklamiranje i prikazivala sam žive slike najslavnijih žena prošlosti. Zahvaljujući izražajnosti mog lica i prekrasnim haljinama što sam ih dala izraditi prema najboljim opisima što su se mogli naći o slavnim ličnostima, uspijevala sam tako dobro prikazati žive slike da često nisam morala ni reći koja junakinja potječe iz Grčke, Rima ili Judeje, jer su to gledaoci i sami pogodili. Bilo bi teško reći koliko su iznosili dnevni troškovi za vrijeme tog rasipničkog boravka na ladanju.Više puta je Lord Featherson i sam odjahao u London da nabavi novac potreban da se podmire troškovi tog luksuznog načina života. Upravitelj, koji mu je u početku slao koliko mu je bilo potrebno, naposljetku mu je napisao da je za dvije godine unaprijed94iscrpio svoje prihode. S te se strasne, dakle, Lord Featherson nije mogao ničemu nadati, sve dok ne bude punoljetan i ne bude mogao sam upravljati svojim imutkom, koji mora da je u to vrijeme zaista bio ogroman. Krajem jula bio je u tako teškom položaju da je od mene morao uzeti novac za put u London, kamo je kao obično išao da podigne zajam. Njegovi prijatelji, koji su vidjeli kako se približuje neizbježan slom, počeli su ga malo-pomalo napuštati. Jedino ja nisam ništa vidjela, ništa slutila i vjerovala sam da je Sir Harrvjeva kesa isto onako neiscrpna kao i Fortunina.čekala sam tri dana i nisam se naročito uznemiravala. Prošla su još dva dana bez ikakvih vijesti. Tek šestog dana nakon njegova odlaska iz Up Parka primila sam pismo od Harryja. To pismo, što me je pogodilo kao udarac groma, glasilo je: »Sirota moja Emma, potpuno sam upropašten, bar trenutačno. Dužan sam nešto više od 50 000 funti sterlinga. Moja će me porodica osloboditi iz ruku lihvara jedino pod uvjetom da potpuno promijenim način života. A najvažnija tačka uvjeta s kojima se moram pomiriti jest rastanak s tobom. I još nešto: kako bi bili posve sigurni da ću se do punoljetnosti, a to znači još dvije godine, razborito ponašati, šalju me u progonstvo u Indiju. Tamo mi je moja obitelj kupila trgovačko društvo. Sve sam to saznao tek jutros rano ujutro, a već večeras će me otpratiti na brod. Kad budeš dobila ovo pismo, bit ću, dakle, već na pučini. Ostaj zbogom, draga moja Emma! Poklonila si mi osam mjeseci sreće kakvu još nikad nisam upoznao. Oprosti mi što ti tako loše uzvraćam. Ljubio sam te, još uvijek te ljubim i vječno ću te ljubiti. — Harry.«Istog su dana došli službenici suda da popisu sve stvari što ih je Lord Harry Featherson ostavio u Up Parku. Odmah sam napustila dvorac i ponijela samo ono što je bilo moje vlasništvo kao i svotu od nekih 250 funti.

X

vaj je udarac bio jedan od najtežih što sam ih u životu doživjela. Dosad sam se uzdizala iz siromaštva u raskoš, iz nesreće u sreću. Odjednom je nešto u mom životu bilo razoreno i ja sam prestala vjerovati u svoju neranjivost. Voljela sam Har-ryja od sveg srca, a kad mi je ta ljubav bila oteta, slomilo se pri tom i srce. Ta je ljubav bila duboko ukorijenjena u mom biću, a sada nijedan dio mog bića nije ostao nepovrijeđen. Bio je to u prvom redu moralni udarac, a zatim je došao na red i materijalni. Čim sam se oporavila od udarca, morala sam razmišljati kako ću proživjeti, na koji ću način zaraditi ono najnužnije, a to je težak zadatak za ucviljeno biće. Kamo da idem, što će biti od mene, pod čijim ću krovom naći zaštitu, gdje ću položiti glavu da se odmorim? Sve to nisam znala, sva sam ta pitanja postavljala sama sebi sjedeći ispod drveta u aleji kojom sam se još prije osam dana provezla u elegantnoj kočiji. U susjednom sam gradiću unajmila kočiju, spremila u nju svojih nekoliko kovčega i sjela. Kad me je kočijaš upitao: »Kamo da vas odvezem gospođo?« nisam znala što da mu odgovorim.— Vozite cestom — odgovorila sam — do prvog grada.— To je Nutlev.— Onda do Nutlevja.Iznenađeni je kočijaš krenuo. Nakon tri sata zaustavio se na velikom trgu. Mjesto je bilo vrlo lijepo, smješteno na podnožju brežuljka.— Stigli smo u Nutlev — rekao je.— Raspitajte se postoji li ovdje neka mala kuća za iznajmljivanje u kojoj bi mogla stanovati samostalna žena sa služavkom.Kočijaš je bacio uzde za vrat svoga konja i krenuo da se raspita, a ja sam ostala sjediti u kočiji, nijema i nepokretna. Ne znam koliko minuta ili sati, potpuno sam izgubila pojam o vremenu.Napokon se kočijaš vratio. Na drugom kraju grada našao je kućicu koja bi mi, po njegovu mišljenju, odgovarala.— Odvezite me tamo.Konji su se zaustavili pred kućicom okruženom sjenovitim drvećem i cvijećem. Bila je okružena vrtom. U nju se ulazilo kroz zeleno oličena vrata. Kapci na prozorima bili su iste takve boje. Vlasnica je ostavila kućicu na čuvanje nekoj starici koja je trebalo96da je iznajmi čim se n;fđe netko kome bi odgovarala. Ta vlasnica nije posjedovala ništa drugo osim te kućice i rente od pedeset funti, a pozvao ju je k sebi njen brat, umirovljeni general, koji je izgubio jedinicu kćerku. Kućica je ostala onakva kakvu je ostavila, to znači skromno namještena, ali čista.Bilo je dovoljno da bacim samo jedan pogled na kuću da mi odmah postane jasno kako izvrsno odgovara i mojim prilikama i mojim novčanim mogućnostima. Bila je na tako osamljenom položaju da je moje srce tu moglo naći tako potreban mir, a uz to je bila i tako jeftina da sam s mojim oskudnim sredstvima mogla pričekati sve dok ne donesem odluku o svom budućem životu. Stanarina je iznosila 30 funti godišnje, platila sam za šest mjeseci unaprijed, ali sam se dogovorila da mogu za vrijeme tih pola godine u svako doba napustiti kućicu a da ne moram ništa više platiti. Sada sam posjedovala još svega 230 funti. Mogla sam, dakle, otprilike tri godine biti mirna ukoliko sam željela živjeti daleko od svijeta u toj kućici.Nakon dva sata već sam se smjestila i kad sam to skromno ali ipak udobno utočište usporedila s prekrasnom kućom iz koje sam došla, mogla sam sebi reći bar to da sam se u svom padu zaustavila na pola puta. Za jednu funtu mjesečno i hranu starica je bila spremna da ostane kod mene i da preuzme brigu oko mog malog kućanstva. Najprije sam se pobrinula da dam sebi sašiti nekoliko haljina koje će bolje odgovarati mom sadašnjem načinu života. Dala sam ih napraviti od crne svile i na sva sam pitanja odgovarala da se zovem gospođa Hearte, da sam udovica i da želim u osami i povučeno proživjeti prve mjesece nakon muževe smrti. Bila sam još odviše mlada da bih bila udovica, i svatko je o tome mogao misliti što je htio, što mi je, uostalom, bilo potpuno svejedno, jer ionako nisam nikoga poznavala.Prvih osam dana tog povučenog načina života bila sam potpuno sama s fizičkom i moralnom boli što je uvijek popratna pojava potresnih događaja. A onda mi se postepeno stao vraćati mir; pa ako mi se već nije smirilo srce, a ono mi se bar duša smirila, te sam mogla razmišljati o svom položaju. Izgubila sam ljubljenog čovjeka, ali da li je taj čovjek zasluživao sav taj jad što sam ga zbog njega proživjela? Da li

se on ponašao prema meni kao džentlmen? Da li se brinuo za mene kad je vidio kako mu nestaje imutak? Je li učinio nešto za moju budućnost ili se makar samo upitao što će biti od mene? Je li pokušao da mi uštedi sramotu što očekuje nesretne žene koje su se žrtvovale zbog ljubavi? Na sva ta pitanja morala sam odgovoriti negativno. Kakva razlika između njegova ponašanja i ponašanja Sir Johna Pavnea!U trenutku kad sam mogla nepristrano suditi o Sir Harrvju i ocijeniti njegovu pravu vrijednost gotovo sam se već utješila zbog njegova gubitka. Svakako, on je bio lijep i otmjen čovjek, ali7 Lady Hamilton97sjećam se da sam među Sir Jormovim prijateljima vidjela otprilike šest isto tako lijepih i otmjenih mladića. Da nije na tako romantičan način stupio u moj život, da taj susret nije u meni ostavio tako neizbrisiv trag, vjerojatno bih mu poklonila isto tako malo pažnje kao i bilo kome drugom. Ostao bi nezapažen.Što se pak tiče položaja u kome sam se našla, još je uvijek bio bolji od onog kad sam stigla u London. Budem li živjela povučeno, imat ću pred sobom još dugi niz mirnih dana. Ako sam htjela da se ponovo nađem u Londonu, imala sam sredstava da nekoliko mjeseci živim raskošnim životom i blistam pred svima onima kojima sam već jednom pripadala, a uvijek sam se tamo mogla vratiti. Nakon tih razmišljanja pogledala sam se u ogledalo. Bila sam ljepša, mlađa, svježija no ikada, pa iako su prolivene suze ostavile lake tragove na mom licu, sada su već i oni iščezavali. Nakon tog bučnog života, nakon svečanosti, noći ispunjenih plesom i igrom što sam ih proživjela, osjećala sam potrebu da se nekoliko tjedana odmorim. Vedrina mog srca bila je pomućena poput površine jezera nakon bure. Valjalo mu je ostaviti vremena da se razbistri. I zato prvi dani samoće što sam ih provela u toj kućici u Nutlevu nisu bili bez stanovite melankolične draži za kojom sam čak i u doba svoje najveće sreće ponekad čeznula. Pitala sam se nije li taj tihi, smireni život, u kome su svi dani nalik jedan na drugi, ipak ono za što me je priroda stvorila. Ali moram reći, neki mi je unutrašnji glas na to pitanje odgovarao da ne pripadam onima kojima je dovoljan mir osrednjosti i čar samoće. Naprotiv, ja pripadam onim ekstremnim karakterima kojima je borba, a s njome pobjeda ili poniženje, istinska potreba. Na kojoj će se pozornici odigrati ta borba moje budućnosti sa sudbinom? To nisam znala. Ali osjećala sam da je za mene, akro-batkinju raskoši, hirova, svega što je nepoznato, mir kome sam se sada prepustila samo trenutačna tišina pred oluju.Ostala sam dva mjeseca u Nutleyju, a za to vrijeme jedva da sam i izišla iz svog vrta. Za to su vrijeme od osam tjedana svi snovi moje mladosti ponovo iskrsli u meni. Rana na mom srcu polako se zatvarala, jer sam mogla sama sebi reći da naš rastanak nije bio posljedica hlađenja ljubavi već prisile kojoj smo se morali pokoriti. A kod takve vrsti rastanaka — zašto ne bih odala tu malu žensku tajnu — naše je samoljublje mnogo jače pogođeno od naše ljubavi, i žena koja može reći: »Moj ljubljeni me morao na-pustiti, ali on me još uvijek voli«, mnogo će se lakše utješiti od one koja kaže: »Moj ljubljeni me je napustio jer me više ne voli.«U drugom mjesecu progonstva osjetila sam ponovo kako me neodoljivo privlači onakav buran život kakav sam vodila godinu dana. Odlučila sam da se vratim u London i ponovo okušam sreću. Dosad mi je bila vjerna i mogla sam se nadati da me neće već na početku mog puta ostaviti na cjedilu. Kad sam dobro promislila,98sjetila sam se jedine pomoći koja mi je, možda, još preostala. Napustila sam malu kuću u Piecadillyju navrat-nanos i otišla sa Sir Harrvjesrn a da nisam uopće ni pomislila kako mi je Sir John poklonio onaj prekrasan namještaj. Sada sam vruće željela ponovo vidjeti tu malu kuću, svjedoka moje prve sreće, mojih prvih lijepih dana, jer — a to je bila moja propast — za mene se sreća sastojala samo u zadovoljavanju mog ponosa, mnogo mi je manje bilo stalo do ljubavi. Sjećala sam se da je Sir John platio godinu dana unaprijed stanarinu i da je cijeli namještaj pripadao meni. Međutim, nije postojala nikakva darovnica, šta više, koliko sam se sjećala, Sir John je sklopio ugovor o unajmljivanju na nečije drugo a ne na moje ime; prema tome, ako je upravitelj Johna Paynea bio nepošten, onda su dakako sve moje lijepe nade propale.Neizvjesnost mi je postala nepodnošljiva te sam odlučila da se što prije riješim sumnji. Svakog dana je kroz Nutley prolazila poštanska kočija koja je prevozila putnike iz Londona za Lewes i natrag. Svojoj domaćici nisam ni rekla hoću li se vratiti ili neću, a to je uostalom bilo i nepotrebno jer je stanarina bila plaćena tri mjeseca unaprijed. Dala sam joj ključeve, sjela u poštansku kočiju i narednog sam se jutra našla u Londonu. Tamo sam ponovo iznajmila kočiju, dala u nju staviti svoj prtljag i rekla kočijašu neka me odveze na Piccadilly. Kad se kočija zaustavila pred pročeljem kuće koju sam tako dobro poznavala i u kojoj je sada trebalo da se odluči tako važno pitanje, gotovo me izdala snaga: kolebala sam se da li da pokucam na vrata. Ali vrata su se već otvorila i na njima se ukazalo lice jedne žene, a ja sam kliknula od radosti. Ta je žena bila Amy Strong. I opet ju je sudbina dovela na moj put. Istovremeno smo se prepoznale i pale jedna drugoj ti naručje. Iza nje je stajao vratar s kapom u ruci.

Kad me je prepoznao, širom je otvorio vrtna vrata da bi kočija mogla ući. Kočija se dovezla do stepenica i moj je prtljag bio izvađen.— Gospođa je dugo vremena bila odsutna — rekao je vratar — ali naći će sve onako kao što je ostavila.Predao mi je ključ prvog sprata u kome sam nekad stanovala. Na prvi pogled sam se uvjerila da se ništa nije promijenilo i da sve što je bilo u toj kući pripada meni.Ušla sam u svoj dom, kako sam ga sada smjela zvati, neobično zadovoljna. Očiju punih suza zahvalnica mislila sam na Sir Johna i otišla sam u dražesnu plavu sobu gdje sam proživjela tako lijepe časove. Jadna Amy nije bila sretna. Bila sam uvijek njen anđeo čuvar; nekih šest puta je dolazila da nešto dozna o meni i da me zamoli za pomoć, ali uvijek su joj rekli da sam odsutna, da ne znaju gdje sam. Upravo je učinila posljednji, isto tako bezuspješni99pokušaj, i baš u času kad je htjela otići ugledala me je pred vratima. U svojoj napuštenosti smatrala sam taj susret dobročinstvom sudbine. Predložila sam joj neka ostane kod mene, a ona je to odmah prihvatila, čak me nije ni pitala kakav će položaj zauzimati u mojoj kući.Ocijenivši svoj položaj, spoznala sam da postoje dvije mogućnosti. Pripadao mi je namještaj, budući da mi ga je Sir John poklonio. Ako ga prodam, možda bih mogla dobiti za nj dvije do dvije i po hiljade funti. Tako bih, s onim što sam još imala, mogla dobivati godišnju rentu od 100 do 120 funti sterlinga. Ako bih bila voljna da se odreknem raskoši i elegantnog života, ako bih se vratila u Nutley i tamo živjela u svojoj skromnoj kućici, ne bih se više uopće morala brinuti za budućnost. Život mi je bio osi-guran. Naprotiv, ako sam htjela i dalje nastaviti putem kojim sam jednom išla, onim pustolovnim, hirovitim, onda sam morala zadržati namještaj, pozivati društvo i ponovo okušati ljubavnu sreću. A moj me karakter navodio na ovo posljednje.Amv, koja je bila kraj mene, igrala je ulogu koju je šest hiljada godina ranije zmija odigrala kod Eve. Podupirala me u toj odluci.Nadam se da nije potrebno da se opširno ispovijedam što se sve dogodilo za vrijeme te, devetnaeste, godine mog života. Prošla sam kroz sva razdoblja bolnog života žene koja živi od svoje ljepote, upoznala sam sve jade i sve vrsti sramote. Ako ne pišem o svim tim pojedinostima, to nije zato što sam ih zaboravila već zato što mi nedostaje snage da taj put ponovo prijeđem, makar samo i u sjećanju. Reći ću samo jedno: tačno na dan kad je prošla godina dana otkako sam se vratila u malu kuću u Picadillvju, napustila sam je. Namještaj, nakit, čipke, sve je bilo prodano, a ja sam iz nje izišla još mnogo siromašnija i napuštenija nego onda iz Up Parka. Od ostataka svog bivšeg sjaja sačuvala sam jedino svilenu haljinu što sam je imala na sebi.Kako sam zapala tako duboko u bijedu da me je čak i Amy, taj prvi uzrok moga pada, da me je čak i ona napustila? Na to bi pitanje mogla odgovoriti samo sudbina koja me je survala sve do posljednje stepenice ljestvice, kako bih se nanovo morala uspeti Svaki pojedini događaj tog užasnog dana i sada vidim pred svojim očima. Bio je petak, 26. oktobra 1782, jedanaest sati prije podne. Bilo je hladno maglovito vrijeme kao što se to dešava samo u Londonu. Za doručak sam imala komadić kruha i čašu vode, a nisam znala hoću li isto toliko moći pojesti i u podne. Napustila sam kuću i išla duž Piccadillvja do Old Bond Streeta. Nisam znala kamo idem, besciljno sam lunjala, poput slijepca. Uskoro sam se našla u Oxford Streetu. Slučaj me je doveo ovamo.Tu sam se osvijestila. Zastala sam pred kućom Miss Arabelle. U tom je trenutku izišla iz dvorišta kočija, u nju je ušla dama odjevena u prekrasan svileni ogrtač obrubljen čipkom, u pratnji100elegantnog kavalira. Kočija se provezla kraj mene i poprskala me blatom. Žena je bila Miss Arabella, a gospodin, bez sumnje novi obožavatelj, bio mi je nepoznat. Kočija je nestala u High Streetu. Zašto je ta žena, koja sigurno nije bila boljeg porijekla od moga, a sigurno nije bila lijepa poput mene — zašto je ona bila bogata i sretna, dok sam ja, nakon što sam bila isto tako bogata i sretna, sada stajala siromašna i bijedna na ulici i dozvolila da me njena kola uprskaju? To sam smatrala neobjašnjivom okrutnošću sudbine.Vjerojatno sam stajala nekih pola sata nepomično na istom mjestu i bez sumnje bih još tamo ostala da se oko mene nisu okupili ljudi, što je primijetio neki policajac i upitao me zašto sam tu nijema i nepomična.— Vidjela sam kako iz te kuće izlazi dama koju poznajem — odgovorila sam — pa čekam da se vrati.■■— Idite svojim putem — grubo će policajac. — Sad nije vrijeme kad žene poput vas smiju stajati na ulici.Te su me riječi pogodile poput groma. Otišla sam i požurila kroz Dean Street prema Strandu. Začas sam se našla pred dućanom gospodina Plowdena. Tamo sam živjela lijepo i sretno, a i mirno. Na mom nekadašnjem mjestu stajala je sada neka druga mlada djevojka mojih godina. Iz smirenih crta njenog lica moglo se vidjeti da je, vjerojatno, stigla do cilja svojih želja i da po svoj prilici neće u životu više ništa postići.

Sjetila sam se policajčevih grubih riječi pa se nisam pravo usudila da zastanem. Vratila sam se natrag na Strand i prošla kroz ulicu Kraljice Wilhemine do Leicester Squarea, kao da sam se htjela prisjetiti svega što sam ranije proživjela, i našla sam se ponovo pred kućom doktora Hawardena, u kojoj sam svojevremeno naišla na tako gostoljubiv prijem. Sada je lijevala kiša, ali postala sam već tako neosjetljiva da nisam gotovo ni primijetila kako mi je vlaga postepeno prodirala sve do kože.Mala je kuća još uvijek djelovala dostojanstveno. Sjela sam na stepenice kioska postavljenog usred trga. Tačno nasuprot meni bila su vrata Hawardenove kuće. Tu sam ostala gotovo dva sata i već sam osjetila glad, ali mi ponos nije dopuštao da odem u tu gostoljubivu kuću i zamolim komadić kruha.Na žalost izjalovile su mi se one dvije pomoći s kojima sam u svojoj nevolji računala. Sheridan, čije sam ime tako često slušala, nije mi mogao pomoći jer je kazalište Drury Lane, čiji je direktor bio, izgorjelo. Romney mi nikad nije dao svoju adresu. Mislila sam da stanuje negdje blizu Cavendisha, ali to je bilo nedovoljno da bih mogla krenuti u potragu za njegovom kućom.Morala sam brzo donijeti nekakvu odluku, jer sam bila gladna a nisam znala gdje bih se mogla najesti. Približavala se noć, a nisam znala gdje ću spavati.101U tom trenutku provezla se kraj mene jedna kočija; zastala je malo podalje, na njoj se otvore vrata i izađe neka žena četrdesetih godina ogrnuta prekrasnim kašmirskim šalom te mi priđe ne obazirući se na kišu što je neprekidno lijevala. Crte lica te žene odavale su podlost i cinizam koji nisu bili u skladu s njenom elegantnom odjećom. Budući da nisam mogla pretpostavljati da nešto želi od mene, sakrila sam lice obim rukama. Dotakla mi je rame. Pogledala sam je. Stajala je preda mnom, oštro me promatrala i mrmljala: »Pa ova je prekrasna!«Začuđeno sam je pogledala, što ta žena hoće od mene?— Zašto sjedite ovdje na kiši? — upitala me.— Zato što ne znam kamo da odem.— Oh, ako netko ima takvo lice, nikad ne može biti u neprilici da nađe utočište.— A ja ga ipak nemam — odgovorila sam.— Zašto ste tako blijedi?— Zato što mi je hladno i što sam gladna.— Pa niste valjda bolesni?— Ne, ali ću se razboljeti budem li morala provesti noć na ulici.— Tko vas na to sili?— Pa rekla sam vam da ne znam kamo bih mogla otići.— Pođite sa mnom. Ponovo sam je pogledala.— Tko ste vi? — upitala sam.— Netko tko vam nudi ono što nemate: hranu, stan, haljine i novac.— A za kakvu protuuslugu?— To ćete već doznati. Samo se požurite. Ne bih htjela da mi kiša upropasti moj kašmirski šal.Oklijevala sam.— Pa onda, laku noć, lijepo dijete! I ona pođe prema svojoj kočiji.— Gospođo, gospođo! — viknuh za njom.— Dakle, jeste li se odlučili?— Ako mi sutra ne bude odgovaralo ono što sa mnom namjeravate, mogu li vas napustiti?— Sigurno, čim mi namirite troškove što ću ih zbog vas imati.— U tom slučaju idem s vama, gospođo. Ustala sam, bila sam mokra do kože.— Sjednite sprijeda — reče mi gospođa — i nastojte da se što više stisnete.Poslušala sam je. Neznanka zatrese glavom.— U bijednom ste stanju. Recite, niste li imali kakvih neprilika s policijom.102— Zašto bih imala neprilika s policijom? Tek sam jutros napustila svoj stan.— A gdje ste stanovali?— U Piccadillvju.__Ali tamo nema nijedna od naših kuća.__Od vaših kuća? Ne razumijem vas.Ona me pogleda i razvuče usta.— Da, i to je moguće — promrmlja. — Djeluje sasvim pristojno, ali možda se samo pretvara da je takva.— Gospođo — rekoh joj gotovo užasnuta njezinim načinom razgovora — ako žalite zbog svoje ponude, onda mi, molim vas, dozvolite da izađem.— Ne, ne, samo ostanite.Deset minuta kasnije kočija je zastala pred nekom žutom zgradom. Svi su prozori bili zatvoreni — to je bilo prvo što mi je upalo u oči.

Bilo mi je vrlo hladno, ali kad su se za mnom zatvorila vrata te kuće, bilo mi je još hladnije. Kao da sam ušla u grob. A to je zaista bio grob, grob kreposti i stida koji čovjek ne može napustiti a da sa sobom ne ponese tragove moralne smrti, koja je još užasnija od fizičke.

XI

! ajnužnije od svega, čak i potrebnije od jela, bilo mi je se presvučeni i okupam. Gospođa Love (Lav)1 — da li je to bio nadimak što su joj ga dale mušterije njene kuće ili hir slučaja — shvatila je ovu dvostruku potrebu, čim smo došle, odmah je naredila da mi prirede kupku i donesu rublje i kućnu haljinu. Kad sam ušla u sobu što mi je bila dodijeljena, spustila sam se bez ikakve snage, iznemogla i promrzla, na stolicu i jedva da sam i primijetila što se oko mene događa. Gospođa Love je neobično oštro nadzirala sve pripreme i nije ni na trenutak skidala oka s mene. Kad je kupelj bila priređena, htjela je da mi sama pomogne kao sobarica. Pri tom je pokazivala neku nestrpljivost što je nisam mogla objasniti, a to me je, usprkos iscrpljenosti, prilično uznemiravalo. Haljina mi je bila na ramenima, kao što je to tada bilo u modi, usko priljubljena. Ona ju je poderala, a vezice steznika prerezala je škarama. Začas sam stajala posve gola. Iako sam bila sa ženom, ipak sam osjetila stid i u obraze mi je navalila krv. Skočila sam u kadu, ali čista je voda bila veo koji me slabo sakrivao. Kad sam ušla u mlaku vodu, obuzeo me neki prijatan osjećaj, grudi su mi se stale nadimati a disanje mi je ubrzo postalo lako i pravilno.— Oh, gospođo — rekla sam ne pitajući za razloge koji su moju neobičnu domaćicu ponukali da me primi u svoju kuću. — Silno sam vam zahvalna.— U redu, u redu, već ćemo se pobrinuti za vas, mala moja. Budite bez brige. Zaista ste lijepi.Zatim je pozvonila i glasno naručila juhu, a onda je dodala tihim glasom nešto što nisam razumjela.U toj je kući vladala neobična mješavina raskoši i prljavštine. Neka je služavka donijela šalicu izvrsne juhe, ali u običnoj šalici od poluporculana. S gadljivošću sam je prinijela ustima. Unatrag godinu dana privikla sam se na svu moguću raskoš. Ja, bivša seoska djevojka, jedva da sam mogla jesti iz tanjura koji nisu bili srebrni, piti iz nečega drugog osim iz kristala ili pravog porculana. Kad sam pojela juhu, gospođa Love je sjela na rub kade, uzela češalj, raspustila moju kosu i sama je češljala, i sa spretnošću koja bi služila na čast svakom frizeru načinila mi frizuru koja mi je, kako1 Love, engleski znači: ljubav.104sam to kasnije u ogledalu otkrila, izvrsno pristajala. Kad je završila, ušla je služavka i šapnula joj nekoliko riječi u uho, a ona kao da je tom porukom bila vrlo zadovoljna.__ Vrijeme je, mala moja, da izađete iz kade. Predugo zadržavanje u toploj vodi ne škodi samo zdravlju nego i ljepoti. Izađite, ja ću vas otrti.Brzo sam se navikla na to da mi kod toalete pomaže sobarica, pa se dakle nisam protivila prijedlogu gospođe Love. Mala prostorija bila je dobro naložena i kad sam izišla iz kade nisam imala čak ni ono što je imala Afrodita, dugu kosu koja joj je služila kao koprena. Gospođa Love mi priđe s ogrtačem za kupanje ali se odjednom obrati služavci.— što znači ovo grubo laneno platno? — upita je. — Zar smatrate gospođicu uličnom djevojkom? Uzmite ovu krpetinu i donesite košulje i ogrtač za kupanje od batista.Služavka je otišla, ja sam začuđeno stajala i pokušala, poput antičkog kipa, obim rukama sakriti svoju golotinju. Gospođa Love se počela smijati.

— Oh, oh! — reče mi. — Da ne dolazite možda iz nekog djevojačkog internata? To ste mi morali odmah reći, mala moja. U tom bih slučaju navukla rukavice prije nego bih vas dodirnula. Stanite ravno i podignite ruke uvis da vam krv prostruji tijelom.— Ali, gospođo ...— Zar vam je hladno?— Nije.— Pa što vam je onda? Dopustite da vas promatram, jer ste zaista vrlo lijepi.Te su me pohvale počele uznemiravati, mada zasad još nisam imala nikakva razloga da se zabrinjujem.— Molim vas, gospođo — rekoh — htjela bih se ponovo obući.— Najprije morate dobiti odgovarajuće rublje. Uostalom, nemojte se preda mnom prenemagati. Sigurno ste se već mnogo puta u ovom kostimu promatrali u ogledalu ..., jer, inače ne biste uopće bili žena. Ali eto vašeg rublja. Sada se možete obući. Samo, dopustite mi da vam još jedno kažem: ako niste glupa guska, onda držite sreću u svojim rukama, čujete li me?— Da, gospođo, čujem, ali vas ne razumijem.— U redu, u redu. Poslat ću vam nekog tko će vam sve to objasniti. Mirno se obucite, a ako vam bude nešto potrebno, pozvonite. Nećete morati čekati. Do viđenja, mala, budite razumni i sve će biti u redu.Gospođa Love je izišla, a za njom i služavka. Ostavši sama, stajala sam nekoliko trenutaka zamišljeno i nepomično. Nisam više mislila o tome da sam gola, ili bolje rečeno mislila sam na to, ali samo zato da bih promatrala samu sebe u ogledalu. Činilo mi se da mi gospođa Love nije pretjerano laskala. Zaista, mogla sam105izdržati usporedbu s najljepšim antičkim mramornim statuama. Polako sam se odijevala i želja za raskoši ponovo se probudila u meni. Riječi gospođe Love: »Ako niste guska, držite sreću u rukama« još su mi zvučale u ušima. Ispružila sam ruke prema toj obećanoj sreći i promrmljala:— Oh, kad bi barem došla. Ja ću je već zadržati.Mora da sam ipak slabo biće, neotporno prema iskušenjima, jer napokon sam ipak shvatila na kakvom sam se mjestu našla. Pogodila sam kojim se sramnim zanatom bavi moja besramna ku-ćedomaćica. Njeno divljenje prema meni bilo je isto kao kod trgovca konja koji želi prodati ili kupiti konja. A pogledavši svoju osvježenu ljepotu, dotičući ovo fino rublje, ponovo sam osjetila nadu i želju za životom. Kad sam se ovila kućnim ogrtačem i na noge stavila svilene papučice, otvorila su se vrata i unutra su unijeli stol na kome je bilo postavljeno za dvije osobe. Taj je stol odisao komforom pa čak i bogatstvom. Posuđe je bilo od srebra i kineskog porculana. Stolnjak i ubrusi od najfinijeg lanenog platna, ukratko ništa nije nedostajalo. Ali, kao što sam već rekla, stol nije bio postavljen samo za mene.Drugi je pribor značio da će doći nepoznati gost. Sreća, koja me je opet trebala potražiti, ovila se, kao obično, tajanstvenošću. Ali, činilo mi se kao da ovaj put želi ipak donekle viteški postupati prema jadnoj Emmi. Istina, bila sam u tako jadnom položaju da nitko nije morao imati obzira prema meni. Kad je stol bio stavljen kraj kamina, još jednom su se otvorila vrata i ušao je čovjek od kojih četrdeset godina. Bio je vrlo elegantno odjeven, mada se njegova elegancija sastojala više u kroju nego u kvaliteti tkanine. Imao je frak od siva baršuna, vezeni prsluk od bijele svile, hlače od satena i crne svilene čarape. Bijela kravata, košulja s prekrasnim ukrasom od engleske čipke, cipele ukrašene dijamantima nadopunjavale su njegovu pojavu. Zlatne eaočari davale su mu izgled kakvog suca ili naučenjaka.Ugledavši ga, ustala sam. Bila sam zbunjena nemirna. Ali, odmah sam shvatila da mi kuća i moj položaj u njoj ne daju nikakvo pravo da se, kao što je rekla gospođa Love, prenemažem, te sam, sva dršćući, ponovo sjela u naslonjač.Neznanac je opazio kako čas blijedim čas crvenim i shvatio je nemir koji me je obuzeo. Prišao mi je neobično učtivo.— Oprostite, gospođice — rekao je — što se nisam dao najaviti prije no što sam ušao. Silno mi se žurilo da doznam jeste li isto tako dobri kao što ste lijepi.Promucala sam nekoliko nerazumljivih riječi. Kako sam god bila duboko pala u svojoj nesreći, ipak se nisam htjela predati u vlasništvo prvom došljaku koji naiđe. Oči su mi se ispunile suzama.— Oh, ta bijednica! — povikala sam — veoma je brza.106Neznanac me je začuđeno promatrao kao da se hoće uvjeriti -jesu li prave te suze što ih prolijevam.— Gospođice — reče napokon — razumijem se vrlo dobro u fizionomije te vidim na prvi pogled da ste osoba boljeg porijekla, koja je zbog nesretnih okolnosti, o kojima nemam pravo da vas pitam, dospjela u ovaj nepovoljan položaj. I zbog toga mi je stalo da vas što prije umirim. Nisam došao ovamo da razgovaram s vama0 ljubavi, iako bi, s obzirom na vašu ljepotu, valjalo isključiti svaku drugu temu razgovora.■— Oh, gospodine — uzdahnula sam — ljepota je ponekad velika nesreća.Neznanac se nasmiješi.

— Ali nesreća — odvrati — za koju žene brzo nalaze utjehu. Ljepota je, gospođice, božanstvo koje hoda po svijetu. Dozvolite zato apostolu sveopćeg kulta ljepote da vam izrazi svoje divljenje.Nasmiješila sam se uprkos emfatičnom tonu kojim je izgovorioposljednje riječi.— Oprostite, gospodine — rekla sam — upravo ste mi obećali da nećete govoriti o ljubavi.— Pa to i ne činim. Ili je divljenje izjavljivanje ljubavi? Međutim, sudeći po onome što mi je kazala vaša gospodarica, mora da ste raspoloženi za jelo. Sjednimo dakle zajedno za stol. Imat ću čast da vas poslužim.To nisam mogla odbiti, a osim toga bila sam užasno gladna i sjela sam za stol. Neznanac uzme stolicu, stavi je nasuprot meni1 sjedne.— Gospođice — reče on uzevši viljuškom hladno pile da bi ga sa zadivljujućom spretnošću razrezao. — Rimski pjesnik Hora-cije kaže: Poslovi se najbolje sklapaju kod stola. Jer vino je za poslove ono što je voda za biljke. Od nje će procvasti i sazoriti. Dakle, prije svega jedite i pijte, time se postiže prava ravnoteža duha. A onda ćemo pričati o poslu koji me vodi ovamo, o poslu koji bi mogar za vas i za mene biti pravi zlatni rudnik.Govoreći lako, stavio mi je na tanjur pileće krilo i ulio mi čašu izvrsnog vina.Neumoljivi zahtjevi fizičkih potreba silno ponižavaju nas jadne ljude. Uvijek nam nanovo ukazuju na naše slabosti i nesamostalnost. Već sam rekla kako je na mene djelovala topla kupelj. Izvrsna večera što mi ju je moj neznanac servirao tako učtivo da se s više poštovanja ne bi mogao odnositi ni prema nekoj vojvotkinji, gotovo da me je potpuno raspoložila i razvedrila, ukoliko je to uopće bilo moguće u mom nezgodnom položaju. Međutim, ono najvažnije tek je trebalo da doznam, naime kakve je vrsti posao što mi ga107kani predložiti. Ali sva pitanja nisu ništa koristila. Završili smo s večerom a da mi o tome nije rekao ni riječi, iako je sve vrijeme bio vrlo učtiv. Govorio je kao naobražen čovjek sklon pedanteriji, što je osobina liječnika, advokata i naučenjaka. Pošto smo završili s jelom, neznanac me zamolio da mu pružim ruku. Pružila sam mu je, a on ju je obuhvatio svojima i opipao mi puls.— Čini mi se, gospođice, da je u vašem raspoloženju sada nastupila ravnoteža — započe on — bilo vam otkucava pravilno šezdeset osam otkucaja u minuti. Želudac, zahvaljujući mirnoj i lakoj probavi, daje cijelom tijelu prijatnu toplinu, i prema tome mozak vam je u najpovoljnijim okolnostima da donese važnu odluku. Dakle, sad vam mogu reći tko sam i što me je dovelo ovamo.Otvorila sam oči i napregla uši.— Ja sam doktor Graham — reče on — prijatelj Mesmera i Cagliostra. Otkrio sam nauku što se zove megalantropogeneza,' U Londonu sam vrlo slavan, a moj mi je veliki uspjeh otvorio put prema bogatstvu i sreći.— Oh, doktore — rekla sam smiješeći se — oduševljena sam što sam upoznala tako izvanrednog čovjeka. Jedan od mojih prijatelja, čije vam ime ne bih mogla reći, ali koji pripada vašim obožavateljima, često mi je obećavao da će me odvesti na jednu od priredbi što ih održavate u Old Bailevju. Tamo je vaša ustanova, zar ne?— Jest, gospođice. Vidim da se nisam prevario kad sam vas na prvi pogled ocijenio kao osobu koja posjeduje i duh i ljepotu. Moram li vam objasniti kakve je vrsti naučni rad kojem sam se posvetio?— Učinili biste mi time veliko zadovoljstvo, doktore. Poznato mi je da se taj naučni rad sastoji u demonstriranju voštane figure, prirodne veličine, na kojoj pokazujete najtajanstvenije zagonetke prirode, krvotok i tjelesnu građu. Ta figura, što ste je nazvali božicom Hvgieom, leži na krevetu što ste ga prozvali Apolonovim krevetom. Zar ne da je tako, doktore?— Sasvim taono, gospođice. Dakle, ako moje demonstracije privlače već sada, kad ih prikazujem na voštanoj figuri, mnoge posjetioce, zamislite kakva bi tek navala bila kad bih ih prikazivao na živoj osobi koja bi bila tako savršeno lijepa kao što ste vi.— Ali doktore — odgovorila sam. — Vi, za kojeg priroda nema nikakvih tajni, vi biste morali znati da ljepota lica ne jamči uvijek i za ljepotu tijela i da je samo malen broj modela prikladan za ono što nazivamo cijelim aktom. Koliko je meni poznato, Kleomen je morao kopirati pojedine dijelove pedeset lijepih Grkinja da bi sastavio svoju Medičejsku Veneru.— To je upravo ono zbog čega sam neprekidno tražio model, a sve do prije dva sata sumnjao sam hoću li ga ikada naći. A sad sam ga, napokon, otkrio u vama.108__ U meni, doktore? Ali dozvolite... vi me poznate samo policu, a možda je moje tijelo daleko od one savršenosti što je tražite.__Varate se, gospođice — nastavi doktor sasvim mimo —samo zato što tačno znam da je u vama sjedinjena sva ljepota nudim vam da se udružimo i da se u tom poslu oboje obogatimo.

— Kako? Vi znate? — upitam sve više iznenađena. — Pa tkovam je rekao?__ Rekao? Nitko, gospođice, vidio sam.— Vidjeli ste? Gdje i kako?__ Gospođa Love već dugo traži za mene savršenu ljepotu.Obavijestila me je o vašem dolasku i ja sam požurio ovamo. Bio sam u pokrajnoj sobi kad ste izlazili iz kade, vidio sam vas kroz otvor u zidu, a bili ste dovoljno dugo goli da sam se mogao uvjeriti u savršenost vašeg tijela. Nisam uspio pronaći ni jedne jedine greške.Užasnuto sam kriknula.— Pa to je ogavno, što ste učinili, doktore!— Gospođice — odgovori on nimalo se ne zbunivši. — Da sam vas prije dva sata poznavao s te strane s koje vas poznajem sada, ne bih pristao na ovakvu prijevaru. Ali jer sam vas našao u kući gospođe Love, a bilo mi je poznato u kakvom vas je stanju našla na Leicester Squareu, nisam mogao pretpostavljati da ću naći dijamant tamo gdje sam mislio da ću naći običan svjetlucavi kamenčić.Prekrila sam rukama lice. Doktor je čekao da ponovo podignem pogled, a onda me uhvati za ruke.— Slušajte me — reče — slučaj vam pruža priliku kakvu nikad više nećete naći. Na vama je da odaberete između dugotrajne bijede, vječne sramote i brze, sigurne sreće koju, uostalom, možete prekinuti čim budete zaželjeli. Lijepi ste, mladi i elegantni. Nakon jednogodišnjeg boravka u ovoj sramotnoj kući nestat će vaše mladosti, ljepota će uvenuti, elegancija iščeznuti. Kod mene treba da se kroz jedan sat prepustite javnom divljenju i za to ćete dobiti svotu koja će vam već za tri mjeseca osigurati neovisnost za cijeli život. Ovdje biste za smiješno malu svotu prodavali svoje noći i dane, morali biste pripadati svakoj pijanici koja dođe ovamo, bili biste igračka svakog mornara koji može potrošiti jednu gvineju, ropkinja podle vlasnice javne kuće. Kod doktora Granama ste božica Hvgiea, kod gospođe Love bezimena djevojčura. Ovdje vam ne pripada ništa, čak ni košulja na tijelu. Kod mene možete ponovo zadobiti svoju nekadašnju otmjenost od koje vam, očito, nije preostalo ništa osim prstena što ga nosite na prstu. Užasavate se pri pomisli da ćete se pred gledaocima pojaviti gola? To bih shvatio kad ne biste bili tako prekrasni. Stid je, kaže neki filozof, inače moj prijatelj, samo svijest o nesavršenosti! Ali, sjetite se plesačica109Du kazalištu! Zar one nisu ispod svoje suknjice od tila isto tako gole kao i vi prekriveni velom iza ograde što sprečava gledaocima da vam se približe? Vjerujte mi, u istinskoj ljepoti ima istinskog veličanstva, a divljenje što dovodi do oduševljenja isključuje požudu. Moj vam primjer najbolje može poslužiti! Vidio sam vas kako izlazite iz kade, zar ne? Nalazite se u kući gdje je požuda uvijek prisutna, a što sam učinio pošto sam vas vidio? Jesam li vam rekao: vi ste po mom ukusu. Morate mi se predati. Ne, s mnogo poštovanja sam s vama razgovarao, sagnuo sam pred vama koljena i rekao: kraljice ljepote, treba li da vam načinim oltar? Želim vas sačuvati od vječne sramote i staviti vam krunu na glavu. Što je gore: jednom dnevno pokazati se gola pred dvije stotine ljudi ili deset puta dnevno pred svakim tko naiđe? Dakle, ostavljam vam vremena da razmislite. Znam da možete dobro promisliti i da ste osjećajni. Ostavljam vam honorar za prvih petnaest večeri — svaka po 25 funti sterlinga — ovdje na stolu. To je ukupno 375 gvineja. Ukoliko odbijete moj prijedlog, poslat ćete mi novac natrag. Ukoliko ga ne dobijem do sutra u podne, poslat ću vam svoju kočiju. Zamislite, radi se o 25 gvineja dnevno preko cijele godine. Ako učestvujete samo tri mjeseca, to je već 2.250 gvineja, gotovo cijeli imutak. I mislite na to da za tu ogromnu svotu što vam je nudim morate samo sat dnevno posvetiti meni, a za vrijeme tog sata ne morate uopće ništa raditi, ni riječi izgovoriti, možete sklopiti oči i praviti se kao da spavate, mogu vas čak umjetno uspavati, ako to želite. Da, možete čak staviti preko lica sasvim gust veo tako da nitko tko vas sretne na ulici ne može reći: to je ona prekrasna osoba koju sam jučer vidio golu. A sada bih vas molio, gospođice, ruku, želio bih je poljubiti. Odlazim i nadam se.Ostavio je na stolu četiri omota od kojih su tri sadržavala po stotinu gvineja, a jedan sedamdeset pet. S poštovanjem mi je poljubio vrške prstiju i izišao. Ostala sam stajati nijema, gotovo nepomična. Moj je jedini pokret bio da gledam za njim sve dok nije za sobom zatvorio vrata. Na sve ovo što mi je rekao nisam mogla odgovoriti, u mojoj se unutrašnjosti odigravala žestoka borba. Krov nad glavom što sam ga u svojoj bijedi morala prihvatiti bio je prljav i odvratan. Ako ostanem ovdje još tri dana i izložim se posljedicama što ih on sa sobom donosi, nosit ću cijelog života žig sramote i neću dobiti odštetu koja bi odgovarala cijeni žrtve. Naprotiv, kod doktora, prema njegovim riječima, golotinja statue bila bi prekrivena velom bogatstva. Igrala sam ulogu Danaje pod zlatnom kišom, a zlato ponovo čisti mnoge stvari na koje padne.Pružila sam ruku, uzela četiri smotka, otvorila ih jedan za drugim i puštala da mi gvineje padnu u krilo. Uronila sam ruke u to zlato što sam ga propuštala kroz prste. Rekla sam sama sebi kako jedino o meni ovisi hoću li imati deset, da, stotinu puta110

toliko. Bude li moje lice prekriveno, neću morati nikad pocrvenjeti ako me netko na ulici pogleda. Naposljetku sam rekla samoj sebi sve ono što ponos i nužda izmučenog srca može šaputati ljudskom biću kome je priroda podijelila nagone protiv kojih se društvo bori svojim zakonima. Rezultat svih ovih razmišljanja bio je da neću poslati doktoru Grahamu 375 funti sterlinga. Sutradan je došao, kao što je obećao, sa svojom kočijom po mene. I još iste večeri ležala sam, lica prekrivena gustim velom, tijela ovijena prozirnom koprenom, utonula u hipnotički san kojem sam se utekla da savladam stid, na Apolonovu krevetu, služeći doktoru Grahamu kao živi model za njegova prikazivanja o megalantropogenezi.

XII

alja zamisliti London, predočiti sebi onu mješavinu tobožnjeg stida i stvarne bestidnosti da bi čovjek mogao shvatiti kakvu je senzaciju izazvalo prikazivanje gole žene. Bilo je to nešto protiv čega bi u svim civiliziranim zemljama intervenirala policija. Iako je ulaznina iznosila funtu sterlinga, ljudi su se otimali da bi je dobili, a dvorana u kojoj je doktor Granani održavao svoju demonstraciju bila je svake večeri puna. čim bi publika otišla, doktor Graham bi me probudio, ja bih se obukla pa bismo zajedno večerali, i onda bismo otišli svaki u svoju sobu. Moram reći da za ta tri mjeseca što sam ih provela kod njega doktor nikada nije bio nepristojan prema meni.Međutim, svako veče, vjerojatno da bi me oduševio za moje nastupe, pričao mi je s koliko su oduševljenja hvalili moju ljepotu ljudi koji su me promatrali kako ležim na krevetu. U svom hipno-tičkom snu, ja od svih tih pohvala nisam čula ni riječi, a posljedica je bila da sam zaželjela da ih i ja jednom čujem. Vjerovala sam da će mi to pričinjavati zadovoljstvo. Poput svake želje što bi me obuzela i ova je uskoro postala tako jaka da joj nisam mogla odoljeti. A bilo mi je lako da je ostvarim, pa čak i bez doktorova znanja.Četiri dana kasnije pravila sam se, već nakon prvih doktorovih hipnotičkih pokušaja, da spavam. Mislio je da me je uspavao, jer sam sklopila oči, ali sam to jače naćulila uši i bila sam spremna da saslušam burne pohvale što će ih izazvati moja ljepota. Zaista, doktor nije pretjeravao. Bila sam opijena pohvalama upućenim božici Hvgiei, kao što su me tu zvali, i gotovo sam mogla pomisliti kako su svi zadivljeni gledaoci bili uvjereni da se samo pravim da spavam, pa su me pretjerano hvalili u nadi da ću im se zahvaliti.Pila sam slatki otrov do posljednje kapi. Od tog sam časa odlučila da uvijek ostanem budna. Divljenje mi je bilo još vrednija nagrada od novca. Doktor je kod tog posla toliko zarađivao da mi je, a da to uopće nisam zahtijevala, udvostručio honorar. I tako sam svako veče umjesto 25 funti dobivala 50 funti.Tako je prošlo pet ili šest večeri, a onda sam čula iz kruga gledalaca nešto što me je pogodilo poput bodeža u srce.— šteta — rekao je netko — što je na tako divnom tijelu ružno lice.112__Po čemu pretpostavljate da ovo prekrasno tijelo ima ružnolice?__U protivnom slučaju — ponovo će isti glas — ne bi bilotako brižno pokriveno.Osoba kojoj je to bilo rečeno smatrala je vjerojatno taj zaključak tačnim, jer nije na to ništa odgovorila. I narednih dana čula sam iste primjedbe. Zbog njih je moje samoljublje silno trp-jelo. Doktor Graham je po mojoj razdražljivosti primijetio da se zbog nečeg ljutim, ali mu nisam htjela priznati o čemu se radi. Raspitivao se s uobičajenom učtivošću, ali mu nisam dala nikakvo objašnjenje.Po Londonu su se stale širiti različite glasine o mom licu. Nitko nije htio vjerovati u pravi razlog zbog kojeg sam krila lice. Neki su tvrdili da su doznali iz pouzdanog izvora da sam unaka-žena boginjama, drugi pak da na obrazu imam veliki ružni madež. Slušala sam sve te primjedbe i svaki put bi me obuzeo strahovit bijes. Čeznula sam za trenutkom kad će mi ta prikazivanja donijeti dovoljno novca da

mogu s njima završiti. Ali kad se jedne večeri ponovio sličan razgovor, nisam se više mogla savladati. Otpuhnula sam veo što mi je prekrivao lice i moja je glava ostala nezastrta, zatvorenih očiju ali s prezirnim smiješkom na usnama.Začuo se usklik oduševljenja. Načas sam pomislila da će gledaoci u svom oduševljenju provaliti preko ograde. Doktor Graham je skočio između njih i mene. Način na koji sam otkrila svoje lice naveo je prisutne da to smatraju slučajnošću, a to je privuklo još veći broj gledalaca. Vijest da mi je lice isto tako lijepo kao i tijelo proširila se za tren oka. Sutradan su o tome pisale sve novine. Čak je i doktor Graham smatrao da mi je veo slučajno kliznuo niz lice, ali taj je slučaj njemu donio toliki dobitak da me je zamolio neka odsad nastupam otkrivena lica. Poslušala sam ga, tobože iz obzira prema njemu, a u stvari sam samo udovoljavala svojoj koketeriji.Moj je uspjeh bivao sve veći, doktorovi su se prihodi udesetoro-stručili. Krajem mjeseca imao je otprilike 30.000 funti sterlinga.I onda sam jedne večeri čula glas čiji mi se metalni zvuk činio poznat.— Da, to je ona! — reče taj glas, i odmah doda: — Još je ljepša nego što sam mislio!Nisam se usuđivala otvoriti oči, jer tada bi svi primijetili da ne spavam. Spušteni očni kapci bili su posljednji veo iza kojeg se skrivao moj osjećaj stida.Vjerojatno je to bio netko tko me je poznavao, netko koga sam već jednom srela. Ali, iako sam dozvala u sjećanje sve muškarce s kojima sam dolazila u dodir, nisam mogla ni jednom od njih pripisati taj glas koji mi ipak nije bio stran, bar nikome od prijatelja Lorda Feathersona ili Johna Pavnea. Morala sam se vratiti još dalje u prošlost.3 Lady Hamilton113Kad je priredba bila završena, jedna je osoba zaostala i po glasu sam u njoj prepoznala onoga koga sam uzalud nastojala dozvati u sjećanje.— Dragi moj Grahame — reče taj glas — svakako morate nagovoriti Emmu Lvonnu da pristane na ono što je molim.— Ponajprije — odvrati doktor — ta se osoba ne zove Emma Lvonna već gospođica Hearte.— Možda je vama, dragi doktore, rekla da se tako zove, ali za mene je ona Emma Lvonna. Molim vas da me predstavite, jer sam siguran da me nije sasvim zaboravila.— Večeras? To je nemoguće.— Nisam rekao da to mora biti baš danas, može biti i sutra.— Onda sutra.— U redu.— Ukoliko gospođica ne bude imala ništa protiv toga.— Razumije se, ali ja se nadam da neće. Zbogom, dragi moj Grahame.— Zbogom, Romnev! Dakle, to je bio Romnev.Kad se doktor vratio, bila sam već odjevena. Nisam smjela početi razgovor o Romnevju, jer onda bi doktor znao da sam sve • čula, dakle da nisam spavala. Za vrijeme večere upitao me poznajem li slikara Romnevja. Odgovorila sam mu posve ravnodušno da sam otprilike prije četiri godine na obali rijeke Dee srela slikara koji se tako zvao, i da me je skicirao i obećao mi pet gvineja za svako poziranje ako mu hoću biti model.— Biste li ga htjeli ponovo vidjeti? — upita me doktor. — Bio je večeras među gledaocima, prepoznao vas je i silno želi da vam bude predstavljen. Ako bi vas Romnev portretirao, bila bi vam osi-gurana slava i kod budućih generacija.Odgovorila sam mu da će mi biti zadovoljstvo da ga ponovo vidim, ali jer ga želim zamoliti da šuti o stanovitim činjenicama iz moje prošlosti, htjela bih ga primiti u četiri oka.Graham se pokloni.— Vi znate — reče — da ste gospodar same sebe i da imate pravo raditi što vas je volja. Samo mi obećajte da se nećete dati nagovoriti od Romnevja, bez obzira na to koliko bi mogao utjecati na vas, da prekinete svoju djelatnost, bar ne još dva mjeseca. Za to ću vrijeme steći imutak, a imat ću i zadovoljstvo da znam da ste do kraja života osigurani od svake bijede.Obećala sam mu to stiskom ruke. On se prema meni pokazao tako lojalan da sam bila dužna da to učinim. Kad sam sutradan, kao obično, zajedno s doktorom večerala, našla sam ispod svog ubrusa dvije dijamantne naušnice od kojih je svaka mogla vrijediti 500 funti. Upravo sam ih htjela staviti na uši, da vidim kako mi pristaju, kad začuh šest udaraca o kućna vrata, što u Londonu114obično znači posjet nekog otmjenog gospodina. Bila sam posve sigurna da je to Romnev. Zaista, nakon nekoliko minuta preda mnom je stajao moj stari znanac s obale rijeke Dee.Pred Romnevem, to sam shvatila, moglo mi je samo slobodno ponašanje omogućiti da prikrijem svoj čudnovati položaj. Bilo bi glupo da se suzdržavam ili prenemažem, nakon što me je vidio na

Apolonovu krevetu. I zato sam ustala, pošla mu u susret i pružila mu ruku. Sa smiješkom stare znanice poželjela sam mu dobrodošlicu.— Boga mi, draga Emma — obrati mi se on — vi me iznenađujete! Tri puta sam vas vidio, dva puta sam vjerovao da ćete slijedeći put biti manje lijepi, ali svaki puta sam se uvjerio u protivno. Vjerojatno će se isto tako dešavati i u budućnosti.— Treba li to da bude izjavljivanje ljubavi? — upitala sam. — U tom slučaju, molim vas da kleknete. Ali ako razgovarate sa mnom kao stari prijatelj, onda vas molim da sjednete.— Kad ste već tako postavili stvari — odgovori Romnev — moram vam reći da ne želim zauzeti mjesto prijatelja dok ne izgubim svaku nadu na neki poželjniji položaj. Spuštam se, dakle, pred vama na koljena, draga Emma, i kažem vam da ste ono najljepše što sam dosad vidio na svijetu, a od onog dana mog života kad ću vam smjeti reći: »Emma, dozvolite mi da vas volim« bit će sretniji jedino dan kad ćete mi reći »Romnev, ja vas volim«.— Možete me voljeti, Romnev, nemam ništa protiv toga. Ali, dođite i hajde da pričamo, jer moram od vas čuti hoćete li me još smatrati dostojnom da vas volim kad budete doznali što se sve dogodilo od dana otkako se nismo vidjeli.— Dobro — reče on — kao što vidim, ne samo da ste lijepi već se umijete i ponašati, a i duhoviti ste. Želite, dakle, da do kraja poludim?— Sto ne toga tiče, treba da se pobrinem samo za polovicu, jer za pivu se polovicu već pobrinula Miss Arabella.— Jeste li je ponovo vidjeli?— Rekla sam vam da vam se moram ispovjediti. Dakle, slušajte.Napola ozbiljno, napola žalosno, ali uvijek koketno, jer mi je bilo stalo da mu se dopadnem, ispričala sam Romnevju sve što se odigralo u mom životu od onog dana kad smo se prvi put vidjeli. Romnev je pak čuo kako se o meni mnogo govori a da nije ni slutio tko je ta osoba o kojoj je bila riječ. U umjetničkim se krugovima mnogo pričalo o mom deklamiranju iz »Hamleta« i »Romea i Julije«, a slikar je izrazio želju da me upozna. Međutim, njegov ga je život,115sav posvećen umjetnosti i užitku, odveo na neku drugu stranu i tako se nikad nismo sreli.— A sad ste — reče mi Romnev — tako bogati da vam više ne mogu ponuditi 5 gvineja za poziranje, što više, sada ja moram vas moliti za milostinju. Je li vaše srce slobodno?— Slobodno je poput zraka.— A doktor Granam?— On mi je impresario, ništa više. No za mene je stvar časti da i dalje ostanem kod njega. On me je izvukao iz bijede, da, čak iz nečeg još goreg, iz sramote. I zato sam dužna da doprinesem njegovoj sreći.— Lijepo — na to će Romnev — sve se to može udesiti. Učinit ćete Granama sretnim, a nakon toga mene slavnim. U trenucima milosrđa razmišljajte o tome ne biste li mogli i mene usrećiti; pri tom mislim na svoje srce a ne na novčarku.Dogovorili smo se da ću već od narednog dana provoditi svakog popodneva jedan sat u Romnevjevu ateljeu na Trgu Cavendisb. Htio je napraviti nekoliko studija za koje ću mu pozirati. Rastali smo se kao dva nježna prijatelja koji treba da učine samo jedan korak pa da postanu ljubavnici. Moje je jadno srce bilo tako dugo bez hrane, a prema Romnevju sam oduvijek osjećala veliku simpatiju. Iako mu je bilo 45 godina, imao je mnoge vrline, bio je snažan kao mladić, elegantan i slavan; vjerovala sam da volim Romnevja ili bolje rečeno da bih ga mogla zavoljeti.Sutradan u ugovoreno vrijeme došla sam k njemu. Izvršio je sve one pripreme kojima se dočekuje željena žena. Cvijeće, mirisi, meki ćilimi, sve je to bilo ovdje. Pred jednim divanom ležalo je prekrasno tigrovo krzno slično onome na kome sam ležala za vrijeme priredbi doktora Grahama. Kruna od lozina lišća očito je očekivala jednu bahanticu. Budući da sam otišla Romnevju sasvim svojevoljno, bilo bi smiješno da mu uskraćujem ono što je od mene očekivao. Već je prvog dana napravio prekrasnu skicu. U Engleskoj ima malo slikara, ali ona nekolicina koju imamo zaista su pravi umjetnici boja. Među njima, Romnev je zauzimao prvo mjesto.Kad sam se vratila, našla sam jadnog doktora Grahama prilično uzrujanog. Od dana kad me je oslobodio iz kuće gospođe Love bilo je to prvi put da sam izišla. Smirila sam ga u pogledu onog što ga je najviše zanimalo, to jest da ću održati zadanu riječ, a nisam mu zatajila u kakav sam odnos stupila s Romnevjem. Tako su prošla tri mjeseca. Mjesec dana više nego što sam doktoru obećala. Za ta je tri mjeseca Romnev načinio cijeli niz mojih portreta i studija i naslikao me kao bahanticu, kao Veneru, Kalipsu, Kirku, Helenu i Juditu. Sredinom četvrtog mjeseca doktor je najavio kraj svojih predavanja. Zaradio je na njima gotovo 100 hiljada funti sterlinga. Posljednjih večeri navala je publike bila upravo strahovita.116

Ja sam pri tome zaradila nekih 10 hiljada funti sterlinga. Gra-ham mi je ponudio polovicu prihoda ako pristanem da i dalje učestvujem. Odbila sam, bilo mi je toga već previše, i htjela sam ponovo živjeti bezbrižnim životom. Još nikad nisam bila tako bogata i zamišljala sam kako taj novac uopće nikad neću moći potrošiti. Romnev mi je ponudio da kod njega stanujem, i ja sam to prihvatila.Proživjeli smo tako tri mjeseca u najljepšem skladu. Romnev je primao kod sebe svu »zlatnu mladež«. Među njegove najotmjenije goste spadao je i Lord Greenville, koji je bio, kako se pričalo, potomak slavne kuće Warwick. Bio je to onaj isti Lord Greenville od kojeg je Lord Featherson na trkama u Epsomu zaradio na okladi 2000 funti. Spadao je među moje najvatrenije obožavatelje, ali moram reći da se i odnosio prema meni s najviše poštovanja. Kao strastveni obožavalac lijepih linija, Romney me je crtao u svim mogućim klasičnim položajima. Lord Greenville provodio je svakog dana gotovo dva sata pred tim slikama. Dva mjeseca odavala se njegova ljubav samo divljenju tim crtežima i pljeskanju originalu kad bih prikazivala neku historijsku ličnost ili deklamirala nešto iz Shakespearea.Jedne večeri, kad sam ponovo recitirala Julijin monolog, prišao mi je i iskoristivši trenutak kad nas nitko nije mogao vidjeti i čuti rekao mi je:— Morate postati moji, Emma, inače ću poludjeti! Nasmijala sam se.— časna riječ, govorim vam ozbiljno.— Onda dođite kad budem sama, razgovarat ćemo o tome — odgovorila sam.— A u koje ste vrijeme sami?— To se mene ne tiče, treba da sami pripazite kad Romnev odlazi.— U redu — rekao je — ne tražim ništa više.Dva dana kasnije najavio se tek što je Romnev izišao.— Evo me — rekao je uzbuđeno i bacio se preda mnom na koljena.— Ali, Mvlorde, ne možete na koljenima razgovarati sa mnom o tako ozbiljnoj stvari... bar za mene tako ozbiljnoj stvari. Sjednite i hajde da pričamo.Lord Greenville me je začuđeno pogledao.— Oh, gospođice Emma — reče — očekivao sam manje hladan prijem.— A zašto bih vas drugačije primila? — odgovorila sam. — Volim Romnevja, a vas ine volim, bar ne u tom smislu u kojem biste vi to željeli.— I nikad me nećete voljeti?— To ne kažem, Mvlorde. Ljubav se sastoji od dva elementa, ili, bolje rečeno, postoje dvije vrsti ljubavi: ljubav što na prvi po-117gled obuzme ženu, poput iskre, i ljubav koja polagano prodire u žensko srce kao posljedica mudrog, ljubaznog ponašanja. Bez obzira na moju mladost, Mylorde, voljela sam već na oba načina, a i oni koje sam voljela na ovaj drugi način nisu imali razloga da se žale. Da sam vas morala voljeti na prvi način, to bi se već dogodilo, a ja bih vam to i priznala i odmah napustila Romnevja, jer već i sama želja žene za nekim drugim čovjekom znači nevjeru. Ali, vi ste mladi, lijepi, bogati, iz najotmjenije obitelji, dakle mogu vas zavoljeti. Istina, ne onako kao što sam voljela Sir Harrvja Feather-sona, već onako kako sam voljela Sir Johna Pavnea i Romnevja.— Mislim — na to će Sir Charles Greenville — da postoji jedna francuska poslovica koja glasi: »Od lošeg dužnika valja uzeti ono što se može dobiti«. Postupam prema toj poslovici.— Na to bih imala samo jednu primjedbu, Sir Charles, — od-govorih — to jest da dužnik duguje, a ja vama nisam ništa dužna.— Razumni ste, gospođice Emma, a na žalost razum je uvijek na štetu srca.— Ne znam jesam li razumna. Bar mi to još nikad nitko nije rekao, ali imam srce, a to srce ima svoj jezik. I zbog toga sam se dosad morala braniti više od srca nego od razuma. Dozvolite mi da ovaj put srce prepusti razumu da riješi taj slučaj.— Poslušat ću vas, gospođice Emma, ali vam moram reći da se ježim zbog tih riječi.— Imate još vremena, postupajte poput Odiseja kad je prolazio kraj sirena. Stavite vosak u uši.— Radije slušam pjev sirena, bez obzira na to što će se dogoditi.— Dobro. I vi, Mvlorde, imate duha, i zato ćemo se sporazumjeti. Slušajte me dakle do kraja.— Slušam vas — reče Lord Greenville.— Uskoro će mi biti dvadeset godina. Rođena sam na selu i prerasla sam svoje porijeklo. Nisam imala gotovo nikakav odgoj, ali zahvaljujući svojoj inteligenciji, čitanju, i dobrom pamćenju, donekle sam nadoknadila nedovoljno obrazovanje. Padala sam, ali sam se uvijek ponovo podigla, zapadala sam u bijedu, podnosila glad i žeđ, bila sam bez zaklona protiv kiše, vjetra i mraza, ali sam hodala u svili i stanovala u dvorcima. Sada doduše nisam bogata, ali ako ograničim svoje izdatke na sto funti mjesečno, bit ću cijeli život osigurana od bijede. Da sam samo još tri mjeseca pomagala doktoru Grahamu, postala bih milijunašica, ali to nisam htjela. Romnev mi se dopao, pa sam se radije posvetila njemu.

— Jeste li me pozvali da dođem k vama kad budete sami zato da mi kažete kako je Romnev imao sreću da ga zavolite?— Sasvim točno, jer kako se radi o ozbiljnim stvarima o kojima ovisi vaša ili moja budućnost, moram s vama iskreno razgovarati.118Sir Charles uzdahne.__ Hi vam je milije, kao što ste rekli, da poludite.__ Ne razumijem vas.__Zar mi niste rekli da moram postati vaša ili da ćete izgubiti razum?— To je tačno.— No dakle! Budući da samo pod sasvim tačno određenim uvjetima mogu postati vaša, moram vam, dakle, sve to tačno izložiti.— Dakle, recite mi, molim vas.— Ponavljam vam da je moj položaj ovakav: uzela sam Romnevja bez neke naročite ljubavi, kako ne bih više bila sama i zato što je on vrlo ljubazan čovjek. A Romnev me ljubi i mi sasvim lijepo živimo. Nemam nikakva razloga da ovo ovdje napustim ukoliko ne mogu postići ne novčano već društveno bolji položaj. Ako me tako silno volite da biste zbog te ljubavi mogli izgubiti razum, onda je ta ljubav valjda dovoljna da se oženite mnome.Sir Charles skoči.— Da vas učinim svojom ženom? — uzvikne. Ustala sam i poklonila mu se.— Mvlorde — rekla sam — tek kad budete na taj prijedlog imali drugačiji odgovor a ne da skačete od čuđenja, nastavit ćemo0 tome razgovor. A do onda odreći ću se zadovoljstva što mi ga pruža vaše društvo.Na to sam ga pozdravila kimnuvši glavom, otišla u svoju sobu1 ostavila ga samog u ateljeu. Tri ili četiri dana nisam vidjela Sir Charlesa.Međutim, ja sam i dalje ostala s Romnevjem. Zadovoljavala sam njegovo samoljublje kao ljubavnica i njegove umjetničke težnje kao model; sigurno je da su Romnevjeva najbolja umjetnička ostvarenja nastala za vrijeme našeg zajedničkog života. U to je vrijeme bio istaknut pomodni slikar i usprkos rasipničkom životu uspijevao je svakog dana stavljati na stranu 25 gvineja. A pri tom je imao četiri konja, dvije kočije, a posluga mu se sastojala od četiri osobe. Tri puta tjedno primali smo goste, ostale smo dane posjećivali prijatelje ili išli u kazalište. Naš je odnos sadržavao svu ljepotu simpatije, a nisu ga kvarile nagle promjene raspoloženja, popratne pojave ljubavi.Prošla su četiri dana nakon mog razgovora sa Sir Charlesom, i onda je ponovo došao. Primila sam ga kao da se među nama nije ništa desilo, nisam osjećala da me nešto k njemu privlači, a niti me je odbijao. Postavila sam mu uvjete, a hoće li ih prihvatiti ili neće, to mi je bilo svejedno. Učinila sam to više zato da bih mu119rekla što o njemu mislim nego zato što bi mi zaista bilo stalo da postanem Lady Greenville. Više puta mi je prišao i tiho sa mnom razgovarao; ali kako se nije doticao tog pitanja, nisam ni ja spominjala ni riječi. Romnev je imao potpuno povjerenje u mene, jer budući da sam ostala kod njega a da nisam ništa zahtijevala, da, gotovo niti bilo što dobila, mora da naš odnos ni za jedno od nas nije smatrao obavezom i sigurno je mislio da će završiti u onom trenutku kad nam oboma više ne bude prijatno; ukratko, nije se uopće uznemiravao ako mi je netko makar i napadno udvarao.Namjeravala sam mu saopćiti ono što mi je Lord Greenville rekao, čim donese odluku koja bi mi odgovarala. Samo sam jedno stavila sebi u dužnost, kako ne bih kasnije imala razloga da nešto sebi predbacujem: prema Lordu Greenvillu nisam se uopće služila koketerijom. Zahvaljujući ženskom instinktu, osjećala sam da ću kod njega postići najveći uspjeh ako ne budem pokazivala nikakve želje. Slijedećeg je dana Romnev otišao Lady Crawen, kasnijoj grofici Anspach, da je portretira. I onda je sobar najavio Lorda Charlesa Greenvillea. Odgovorila sam da ću ga primiti. Ušao je blijed i silno uzrujan. Smiješeći se, ponudila sam mu da sjedne.— Draga Emma — reče on — ne mogu više izdržati u tom stanju neizvjesnosti.— Ja sa svoje strane nikad nisam bila u neizvjesnosti, već sam vam sasvim jasno rekla kako stvari stoje.— To je istina, a i ja se ni na trenutak ne bih kolebao, da sam svoj vlastiti gospodar. Ali radi se o ovome: imam vrlo bogatog ujaka, njegova žena u prvom braku bila je sestra moje majke. Po rođenju je Škot, brat po mlijeku Georga IV, inače je učenjak, arheolog ili geolog, ne znam ni sam pravo, a zove se Sir William Hamilton. Trebalo bi da naslijedim cijeli njegov imutak, jer od roditelja nemam ništa, ili gotovo ništa.— Hej, Mvlorde, pa kako onda možete voditi tako rasipnički život.— To mi omogućava moja plaća atašeja ministarstva. Ali ako se promijeni ministarski kabinet, ako Fox, moj prijatelj iz školskih dana, ne bude više ministar, onda ću izgubiti 1500 funti sterlittga što mi ih

donosi taj položaj i bit ću upućen jedino na ujaka. I eto, draga Emma, ujak mi je upravo pisao. Nudi mi u svom pismu mjesto prvog sekretara poslanstva u Napulju. Misli da bih u tom slučaju, nakon njegove smrti, mogao doći na njegovo mjesto i onda naslijediti i cijeli njegov imutak. Na trenutak sam se kolebao treba li to da prihvatim ili odbijem. Ali onda sam osjetio da ne bih mogao živjeti daleko od vas i odbio sam.— I pogriješili ste. Kad ste odbili ponudu, učinili ste prvu glupost, a kad se oženite mnome — jer budući da zbog mene ostajete ovdje, to ćete sigurno učiniti — počinit ćete i drugu glupost.__To baš nije prijatno, što mi govorite, Emma.— Ali je istinito. Čujte me, Sir Charles. Ako još niste poslali pismo ujaku, poderite ga. Ako ste ga poslali, onda ga brzo opozovite drugim pismom. Ako bismo se oženili, oboje bismo loše prošli. Ja bih se popela malo više, a vi biste se spustili mnogo niže.— Znači da povlačite obećanje i oduzimate mi svaku nadu?— Nisam rekla ni riječi u tom smislu, Mvlorde. Dala sam vam riječ i ja ću je održati.•— Oh — klikne Sir Charles — ne mogu učiniti čak ni ono što nazivate glupošću. Otac mi prije moje punoljetnosti nikad ne bi dozvolio da se oženim nekom drugom ženom osim one koju bi mi on odabrao. Pa čak i kad postanem punoljetan, morat ću se s njime boriti i zvati zakon u pomoć.— Koliko vam je godina?— Dvadeset dvije i po godine.— Dakle, Mvlorde — odgovorila sam smijući se — smatram da je to, naprotiv, prava sreća. Za dvije i po godine što vas dijele od punoljetnosti imate vremena da se uvjerite da li me volite iznad svega i kad taj rok prođe, vidjet ćemo.— Kako? Gledate me kako patim i još mi se rugate?— Ne vidim da patite, samo slušam što govorite, to je sve.— A ne vjerujete u ono što govorim?— Sjetite se onoga što Hamlet kaže Poloniju: »Riječi, riječi, i samo riječi.«— Vjerujete li u moju čast, gospođice Emma? — upita Lord Greenville vrlo ozbiljno.— Više nego u vašu ljubav, Sir Charles.— Hoćete li vjerovati mojoj plemićkoj riječi?— Toliko dugo vremena koliko je potrebno da se zakletva pretvori u ništa.— Dakle, vi u ništa ne vjerujete.—■ Kako ne, vjerujem u nepostojanost svih ljudi.— A ako se obavežem da ću vas uzeti za ženu čim postanem punoljetan.— Time bi stvar postala jedino kritičnija, ali ne i sigurnija.— Zašto?— Zato što žena mog položaja neće kasnije nikad zahtijevati da se netko oženi njome.— Ali, ako vam to obećanje dam pismeno i u takvom obliku da ću biti potpuno lišen časti ako ga ne održim?— U tom slučaju moglo bi se o tome razmišljati.— Hoćete li razmisliti?— Ako bih imala takvo pismeno obećanje, možda bih...— U redu. Večeras ćete ga imati.— Ali nemojte se igrati sa mnom, Mvlorde.120121— Gospođice Emma, ljubim vas iznad svega i ako možete postati moji samo nakon sklapanja braka, onda ću vas učiniti svojom suprugom.— A ja ću još nešto učiniti, Mvlorde. Danas i sutra neću otvarati pisma koja mi stignu, kako bih vam ostavila vremena do prekosutra da možete povući svoju izjavu. Ako sam čekala dva mjeseca, mogu čekati još dvadeset četiri sata.On mi poljubi ruku i ode.što se mene tiče, osjećala sam da nisam postupila tako ni iz proračunatosti ni iz taštine. U neku ruku sam se pokoravala jedino onoj neobjašnjivoj, nepoznatoj sili što mi je određivala sudbinu i tjerala me naprijed kako bih se gotovo sa svakim korakom popela stepenicu više na društvenoj ljestvici. Istina, jednom sam pala, ali sam se brzo ponovo podigla. Bila sam Frina i postala sam Laida, preostalo mi je još samo da se uzdignem do Aspazije. Aspazija, Sokratova i Alkibijadova prijateljica, Periklova supruga, svojom je snažnom riječi utjecala na grčku historiju, na Peloponeske ratove: Aspazija je bila više od obične kurtizane. A neki mi je unutarnji glas govorio da za mene nije dovoljno da budem Laida, da mogu postati Aspazija.Romnev se vratio. Bio mi je tako dobar prijatelj da mu nisam htjela zatajiti što se dogodilo.— Dragi moj Romnev — rekla sam mu — što biste savjetovali ženi mog položaja ako bi joj se pružila prilika da se uda za budućeg engleskog vojvodu i postane Mylady?

— Hm — odvrati Romney — dakle, Sir Charles Greenville se napokon izjasnio?— Zar ste primijetili da me voli?— I te kako!— A niste o tome sa mnom razgovarali.— Bio sam siguran da ćete vi sa mnom o tome razgovarati kad bude došlo vrijeme.— Dragi moj Romney, vi ste zaista drag čovjek i mislim da nikad neću prežaliti rastanak s vama.— Nikad se nećemo rastati, u to možete biti uvjereni.— Ali ako se udam za Sir Charlesa?— Duše će nam ipak ostati zajedno. Ako ćete se još uvijek rado sjećati mene, ako ću neprekidno s radošću misliti na vas, onda će to još uvijek biti kao da smo jedno kraj drugoga. Ostat će najljepša duševna harmonija. I tako nećemo nikad napustiti jedno drugo pa makar nas dijelile tisuće milja.— Vi ste filozof, Romney. Dakle, savjetujete mi...— Moje je mišljenje, Emma, da ne možete izbjeći svojoj sudbini.— I vi vjerujete da ću jednog dana biti vojvotkinja?122__To ne znam. Ali, ako bih otišao na četiri godine iz Londonai kad bi mi po povratku rekli da ste postali kraljica triju ujedinjenih kraljevstava, ne bih se uopće iznenadio. Ne bih mogao biti Romney, prvi engleski slikar, ako ne bih vjerovao u svemoć ljepote.— čudno je ovo što mi govorite, Romney, ali to mi je isto već govorio i neki unutarnji glas. Priznajem vam, Romney, i čak se toga bojim, ali vjerujem u svoj udes.— U tom slučaju morate se pokoravati tom udesu.Uveče sam dobila pismo od Lorda Greemvillea. Ali, kao što sam mu rekla, nisam ga otvorila. Međutim, on je bio suviše nestrpljiv I uveče je i sam došao. Pokazala sam mu netaknuto pismo.— Kad ću dobiti odgovor? — upitao je.— Sutra prije podne.— Nadam se da će biti u skladu s mojim željama. Narednog jutra otvorila sam njegovo pismo. U njemu je pisaloslijedeće:»Obavezujem se čašću da ću se čim budem punoljetan, oženiti gospođicom Emmom Lyonnom i bit ću čovjek bez vjere i časti ako nč održim to obećanje. 1. maja 1780. Lord Greenville.«Saopćila sam Romneyju sadržaj pisma.— U tom slučaju ne valja ni minute oklijevati — rekao je. — U tim je recima vaša sreća. Ukoliko Sir Charles ne bi održao svoje obećanje, ja ću se pobrinuti da bude obeščašćen.— Onda mi čuvajte to pismo — rekla sam Romnevju. — U vašim je rukama sigurnije nego u mojim.— Od ovog smo trenutka, draga Emma — na to će Romney zaključavši pismo u ormarić u kome je čuvao najdragocjenije predmete — odsad smo brat i sestra. Pobrinut ću se da ovo pismo dospije u vaše ruke ukoliko bi mi se desila neka nesreća. U najgorem slučaju, moći ćete ga zahtijevati, jer je adresirano na vas.Otišla sam u svoju sobu, uzela pero i napisala Lordu Charlesu Greenvilleu:»Zatražite od ministra osam dana dopusta, dođite večeras s kočijom po mene i odvedite me k sebi ili kamo god želite. Emma Lyonna.«Sat kasnije primila sam ovu poruku:»Stojim vam na raspolaganju. Međutim, u vašem ste pismu nešto zaboravili; trebalo je da dodate uz ,Emma Lyonna' još i ovo: ,Lady Greenville.' Učinili ste me najsretnijim čovjekom na svijetu. C. G.«Uveče nas je poštanski četvoropreg odvezao u pravcu Edin-burgha, dok je Romney svim prijateljima saopćio da će me za dvije godine ponovo vidjeti s titulom Lady Greenville.123XIII

jerojatno sam dovoljno opisala osjećaj što me je vezao uz Sir Charlesa. Bila je to u prvom redu svijest da me zaista voli, sigurnost da je pošten čovjek, a naposljetku možda najviše moje častohleplje i čežnja za položajem i dostojanstvom. Sir Charlesu je majka ostavila mali dvorac u škotskoj, između Mus-selbourgha i Preston-Pansa, stotinu milja daleko od Edinburgha. Otputili smo se tamo. Zatražio je od g. Foxa mjesec dana dopusta, ali mu vjerojatno nije rekao zašto mu je taj dopust potreban.O tom odnosu, koji je trajao gotovo tri godine i koji je odlučio0 mojoj sudbini, nemam mnogo što da kažem.Pošto mi je dao svoje obećanje, kojim se osjećao neopozivo vezanim, Sir Charles je postupao sa mnom kao sa svojom suprugom. Ja sam pak u njemu gledala budućeg supruga te sam se tako

1 ponašala prema njemu. Međutim, nisam se zavaravala u pogledu položaja u koji me je stavio, kao ni prema onome što sam ga prije toga zauzimala. Bilo mi je sasvim jasno kakvu je žrtvu svojim obe-ćanjem prihvatio. I zato sam ga, prije svega, željela učiniti tako sretnim da u godinama što će proteći do naše zakonite veze ne mora ni na trenutak požaliti zbog zadanog obećanja.Ostali smo u dvorcu Sir Charlesa samo tako dugo dok se nismo odmorili od vožnje. A onda smo krenuli u škotsku, čak da sam bila princeza kraljevske krvi ne bi mi Sir Charles mogao ukazivati više pažnje i ljubavi. Moje putovanje s njime bilo je tako reći historijsko hodočašće, jer sam upoznala balade o Wallaceu i Robertu Bru-cea, Montroseu i Karlu Eduardu; vidjela sam sobu u kojoj je bio umoren Rizzio (Rico) kao i dvorac u kome je bila zatočena Marija Stuart.Mjesec dana začas je prošlo i mi smo se vratili natrag u London. Za našeg odsustva unajmio je Sir Charlesov intendant jednu kuću u Green Parku i tamo smo nas dvoje, Sir Charles i ja, imali svaki svoje zasebne odaje. Sa svojom plaćom i privatnim imutkom imao je Sir Charles gotovo 2000 funti godišnje. To je bilo malo s obzirom na raskošan život što smo ga vodili, ali ministar mu je obećao unapređenje, ukoliko bude ostao na vlasti.Sir Charles je pisao svom ujaku Lordu Hamiltonu da će ostati u Londonu budući da uživa veliku naklonost vodećeg državnika. Saopćio mu je što mu je Fox obećao, pa kako se odlučio da ta124prihvati, valja mu ovdje sačekati. Odgovor Sir Hamiltona sastajao se u mjenici od tisuću funti sterlinga što ju je poslao njegovu bankaru.S mnogo takta, Lord Greenville me upitao hoću li uzeti učitelje koji bi mi pomogli da upotpunim svoje obrazovanje. Shvatila sam da znanje koje je bilo dovoljno Emmi Lyonni nije ono što mora znati Lady Greenville i zamolila sam Sir Charlesa da sam napravi plan učenja. Od tog sam trenutka imala učitelja francuskog i učitelja talijanskog, a uzimala sam i satove pjevanja, crtanja i plesa. Vrlo sam lako učila i bila sam obdarena izvrsnim pamćenjem. Iako sam sve ovo radila istovremeno, na svakom sam od tih područja postizala znatan napredak. I tako sam vodila sasvim drugačiji život od onog kojim živi neka lijepa žena. Umjesto da uživam u tisuću raznih zadovoljstava, mnogo sam vremena posvetila učenju. Da, čak sam postala i kućanica. Nakon godinu i po rodila sam djevojčicu, tako da je naša veza poprimila karakter pravog braka.Ali dva mjeseca prije toga našu je sreću zadesio teški udarac. Dogodilo se ono što je Sir William Hamilton predvidio: Foxova je vlada pala. Sir Charles je izgubio svoje mjesto. Sada je imao samo još prihode od svog privatnog imutka, a oni nisu iznosili više od 150 do 300 funti sterlinga. Kao i obično, zatražio je pomoć od ujaka i napisao mu da će Fox vjerojatno za kratko vrijeme ponovo postati ministar i onda će i njegov položaj biti bolji no ikad ranije. Sir William je i ovaj put poslao mjenicu od tisuću funti njegovu bankaru. S tim bismo novcem, privatnim imutkom Sir Charlesa i kamatima od mog novca mogli izlaziti da smo donekle ograničili troškove. Pokušala sam svim silama da Sir Charlesa pridobijem za to, ali on, bilo da je zaista vjerovao da će Fox uskoro ponovo postati ministar, bilo da mu je rasipnički način života postao druga priroda, nastavio je živjeti kao i ranije. I tako se desilo da smo ubrzo ostali bez ičega.U tim okolnostima nije mi preostalo ništa drugo nego da svoj mali imutak stavim na raspolaganje čovjeku čije ću ime uskoro nositi. Za osamnaest mjeseci potrošili smo i moj novac. Sir Charles je treći put pisao ujaku. Ovog puta ujak je odbio njegovu molbu, ali je ponovio svom nećaku poziv da dođe k njemu pod uvjetima koje mu je ranije predložio. To bi putovanje značilo za nas da se zauvijek rastanemo, i Sir Charles dakako nije ni pomišljao da na to pristane. Naša se obitelj u međuvremenu povećala za još jedno dijete, prema tome bili smo još jače vezani i postojale su veće zapreke za ostva-renje Sir Williamove želje.Još su preostala tri mjeseca do roka kad će Sir Charles postati punoljetan, i bila sam uvjerena da će tog istog dana ispuniti svoje obećanje. Ali pošto on izvrši obećanje, ja ću biti samo Lady Greenville — i ništa više. Time se naše prilike ne bi nimalo promijenile, a najmanje naš materijalni položaj. Pred nama je stajalo siroma-125štvo i bijeda. Ne bih htjela opisivati taj položaj u kome su se ponos, navike i instinkti morali svakodnevno boriti s oskudicom.Ali moram odati priznanje Sir Charlesu. Zbog ljubavi prema meni podnosio je sve nevolje. Vidjela sam koliko je trpio, kako je bio tužan i obeshrabren, čak je i po četvrti put pisao ujaku, iako mu je to bilo vrlo neprijatno. Odgovor Lorda Hamiltona bio je za nas težak udarac. Pisao je da se raspitao o Sir Charlesu i doznao da je za njegovu nesreću kriva jedino nedostojna ljubav. Najavio je da će uskoro doći u London i onda će prema onome što bude vidio vlastitim očima stvoriti sud i donijeti odluku. Međutim, u post skriptumu je ponovo napisao da Charles, ako želi prihvatiti ranije prijedloge, može bez oklijevanja krenuti u Napulj. Jasno, ono nevaljalo stvorenje treba da ostane u Londonu. A i za nju će se, napokon, pobrinuti.

Sir Charlesa je to pismo silno naljutilo i on uopće nije odgovorio ujaku. Ali svi ti plemeniti osjećaji nisu mogli nimalo izmijeniti naš položaj. Ne samo da smo se sada morali odricati svega nepotrebnog već nam je nedostajalo i ono najnužnije. Prodali smo i posljednji nakit, a bili smo dužni stanarinu za cijelu godinu. Kuće-vlasnik nas je tužio i mogao nas je svakog trenutka baciti na ulicu.A onda smo iznenada saznali da je Lord Hamilton već osam dana u Londonu, u svojoj kući u Fleet Streetu. Bez sumnje je iskoristio to vrijeme da se što bolje obavijesti o nama; u svakom slučaju, nad našim je glavama lebdjela teška nesreća. Doznavši za njegov dolazak, Sir Charles se brzo odlučio.— Draga moja Emma — rekao mi je — naša nesreća ne može postati još teža, osim u slučaju da budemo razdvojeni. Naša je sudbina u tvojoj ruci.Začuđeno sam ga gledala.— čuj — nastavi on — ja poznajem svog ujaka. On je arheolog i najviše od svega voli plastičnu ljepotu. Proveo je život među najljepšim mramornim kipovima stare Grčke, a ja znam da se ni jedan Praksitelov ili Lizipov kip ne bi mogao takmičiti s tvojom ljepotom. Otiđi mom ujaku, baci mu se pred noge, zastupaj našu stvar i mi ćemo ga pridobiti.Iznenađena tim prijedlogom, zbunjeno sam gledala Sir Charlesa.— Ali on se baš najviše ljuti na mene — odvratila sam. — I sad treba da ja ...— On se ljuti na tebe zato što ne zna koga ja volim, draga moja Emma. Čim te bude vidio, on će shvatiti i oprostiti.Odmahnula sam. Taj mi je korak bilo vrlo teško poduzeti.— Ako nećeš, moramo se pomiriti sa svojom sudbinom__rečena to Sir Charles. — Ja ne bih ništa postigao kod ujaka, i zato nema nikakva smisla da idem k njemu.126__ Ostavi mi do sutra vremena, kako bih se pomirila s tim poniženjem, kad mi drugo i onako ne preostaje — odgovorila sam.__Kako želiš, Emma. Ali, vrijeme je dragocjeno i ne bismosmjeli gubiti ni časa. Lord Hamilton nas ni u kojem slučaju ne smije preteći. Obuci svoju najjednostavniju haljinu, jer u najjednostavnijoj si odjeći uvijek bila najljepša. Budi hrabra pred njim, govori mu od srca, govori u svoje ime, u moje, u ime naše djece!Sir Charles je govorio tako uvjerljivo da se više nisam mogla protiviti njegovu prijedlogu. Otišla sam u svoju sobu i brzinom kakvu daju očajničke odluke obukla sam najjednostavniju haljinu, kosu sam povezala vrpcom i stavila posve jednostavan slamnati šeširić, a preko ramena prebacila ogrtač. Tako sam se pokazala Sir Charlesu. On je radosno kliknuo:— Nikad nisi bila ljepša! Spašeni smo, draga moja Emma!Da bih svom pothvatu dala što skromniji vid, nisam uzela kočiju nego sam se pješice otputila u Fleet Street. Bilo je potrebno jedino da prvog prolaznika upitam za kuću Lorda Hamiltona. Na vratima te kuće osjećala sam se kao da će mi noge otkazati službu. Naslonila sam se na zid i pokušala da se malo saberem. Lord je bio kod kuće. Lakej me je upitao za ime, ali sam se bojala da me neće primiti ako kažem svoje pravo ime.— Recite samo Lordu Hamiltonu da jedna dama želi s njime razgovarati — odgovorila sam mu.Mada su mi već bile dvadeset četiri godine, izgledala sam još tako mlada da me lakej nije najavio kao »mladu damu« već kao »mladu djevojku«.— Neka uđe! — čula sam odgovor Sir Williama.Stavila sam ruku na srce, koje mi je burno kucalo, te sam osjećala kao da ću se ugušiti. Lakej se vratio, otvorio vrata i pustio me u sobu. Sir William je sjedio za stolom i čitao korekture svog djela »Studije o Veneri«. Ostala sam stajati na pragu i čekala da podigne pogled.Kad me je primijetio, trenutak me je netremice promatrao, a onda je ustao i prišao mi:— što želite, lijepo dijete? — to su bile prve njegove riječi. Nisam mogla izustiti ni riječi, samo sam mu krenula u susret,ali sam se na pola puta onesvijestila i srušila. Pozvonio je i došao je lakej.— Djevojka je bolesna — reče Sir William — pomozite mi! Odnijeli su me na divan. Pri tome mi je pao šešir i kosa mi seraspustila. Da sam to učinila iz koketerije, ne bih mogla ništa bolje izmisliti, jer sam imala najljepšu kosu što se može zamisliti.127— Mirisavu sol, mirisavu sol! — naredio je Sir William. Lakej je donio bočicu, lord je sjeo kraj mene, naslonio mi glavuna svoje rame i dao mi da udišem mirisavu sol. Otvorila sam oči.— Ah, kako ste lijepi!Pala sam do njegovih nogu. Promatrao me je sa sve većim čuđenjem.— Mora da me želite zamoliti nešto nemoguće, gospođice — rekao je — jer bi inače vaše ponašanje bilo neshvatljivo.

Prekrila sam lice rukama i briznula u plač.— Tko ste vi? — upita me Sir William.— Osoba koju najviše mrzite!— Nikoga ja ne mrzim, gospođice — odgovori Lord Hamilton.— Onda ona koju najviše prezirete.On uzme moju glavu među ruke i uspravi je.— Ja sam Emma Lvonna — promucala sam.— Nemoguće! — izusti on ustuknuvši. — Nemoguće! Takvo lice ne može imati jedna pala djevojka.— Mvlorde, plemenito srce kakvo je u vašeg nećaka, ne bi moglo pripadati paloj djevojci — odgovorila sam.— Da li je ono što sam čuo istina ili su to lažne izmišljotine?— Što ste čuli, Mvlorde? Spremna sam da vam na sva pitanja najiskrenije odgovorim. U mom je položaju iskrenost prva od svih vrlina.— Rekli su mi da vam je majka bila služavka, a i da ste vi čuvali ovce__— To je istina.— Nakon toga ste bili dadilja u malom provincijskom gradu.— I to je istina.— Zatim ste došli u London, obratili ste se dru Hawardenu i on vas je smjestio kao prodavačicu u nekoj draguljarni, ali vi ste to skromno zaposlenje vrlo brzo napustili...— Sve je to još uvijek istina.— Onda, sigurno, odsad započinju laži. Navodno ste bili ljubavnica Sir Johna Pavnea i Lorda Feathersona ...Samo sam potvrdno kimnula.— A onda ste još dublje pali i postali pomoćnica šarlatana Grahama, Romnevjeva ljubavnica i na kraju ljubavnica mog nećaka. Podali ste mu se, tako su mi rekli, samo pod uvjetom da vas uzme za ženu. To vam je obećanje dao pismeno i tako je usprkos mojim upozorenjima postao vaš rob.— Molim vašu milost samo deset minuta, kako bih se mogla opravdati — odgovorila sam i požurila napolje.— Kamo ćete? — poviče Sir William.— Odmah ću se vratiti, Mvlorde.Sjurila sam niz stepenice, skočila u kočiju i odvezla se Romne-yju. Srećom, našla sam ga kod kuće.128 mi ženidbeno obećanje Lorda Greenvillea, dragi Rom-ney__ rekla sam mu.__Ali što se događa, Emma? Sasvim ste izvan sebe.__ Ništa, ništa! Samo mi brzo dajte ženidbeno obećanje.Otišao je do svog pisaćeg stola, potražio dokument i predaomi ga. v. . . . ,. __Ne biste li se o tome sto namjeravate učiniti savjetovalisa mnom, Emma?— U tako delikatnim stvarima čovjek se savjetuje samo sa svojom savješću, Romnev.Požurila sam napolje, odjurila u Fleet Street, uspela se stepenicama i začas sam ponovo stajala pred Sir Williamom, koji je duboko zamišljeno hodao gore-dolje po sobi. Nisam mu ostavila vremena da me bilo što zapita već sam mu pružila Sir Charlesovo ženidbeno obećanje. On ga pročita.— Što će mi to? — upita me. — Znao sam da postoji takvo obećanje.— Varate se, Mvlorde — odgovorili mu. — Više ne postoji. I ja ga bacim u kamin gdje je brzo iščezlo u plamenu.— Vašeg nećaka više ništa ne veže, Mvlorde — nastavila sam. — Sada samo treba da mu naredite neka me napusti,I ne obazirući se na njega, izišla sam napolje i vratila se kući. Sir Charles je nestrpljivo čekao moj povratak.— Dakle? — upita me ugledavši kako sam ušla rumena lica od uzrujavanja i trčanja. — što se dogodilo?Opširno sam mu ispričala kako je protekao susret s ujakom.— I tako si spalila moje obećanje? — upita me.— Da, Charles, i ti si slobodan.— To znači, draga Emma, da se pismena obaveza pretvorila u časnu obavezu — u tome je jedina razlika.— Čuj me, Charles, razmisli dobro! Dospio si do krajnje granice, sada je u pitanju cijeli tvoj život. Ako me napustiš, ne samo da će ti cijeli svijet odobravati, već će od ovog trenutka biti osigurana tvoja

sudbina i tvoja sreća. Ali ako si, naprotiv, utuvio sebi u glavu da ostaneš sa mnom, društvo će te osuditi, a ujak razbaštiniti. što se tiče materijalne strane, ti ne možeš više sa mnom živjeti, ali ja se mogu, što se toga tiče, i bez tebe snaći. Budeš li jednom bogat, vratit ćeš mi mojih deset tisuća funti što smo ih zajedno potrošili, nagovorit ćeš ujaka da se pobrine za djecu i onda ćemo i djeca i ja moći živjeti. Ali ako ostaneš siromašan, ostat ćemo i djeca i ja siromašni. Možda će doći i dan kad ćeš požaliti što si mi ostao vjeran, a i djeca će ti predbacivati zbog nesreće u koju su zapala.— Dosta, Emma, dosta! — vikne Sir Charles zagrlivši me. — Neka se desi što se mora desiti! Ali nikakva me sila neće rastaviti od tebe!9 Lady Hamilton129U tom je trenutku kriknuo od iznenađenja. Vrata su ostala otvorena, njegov je ujak došao gore i zabranio slugi da ga najavi. Stajao je na pragu a da ga mi nismo vidjeli i slušao sve što smo nas dvoje razgovarali.— Moj ujak! — uzvikne Sir Charles.— Vidite, Mvlorde — rekoh Sir Williamu. — Učinila sam sve što sam mogla.— Ostavi me nasamo s tom mladom ženom — reče Sir William nećaku.Sir Charles se nakloni i izađe iz sobe. Sir William mi priđe i pruži mi ruku.— Zadovoljan sam s vama, gospođice — reče mi — i nadam se da nećete skrenuti s puta kojim ste pošli.— Oprostite, gospodine — primijetim ja — kao što vidite, vaši mi savjeti nisu potrebni. Savjest mi kaže sve što treba da radim.— Vrlo dobro. Ali vi, kao što ste rekli ovoj mladoj budali, imate i djecu.— To je nešto drugo, i moja je materinska dužnost da ih preporučim vašoj dobroti.— Prema onome što sam čuo, moj vam nećak duguje deset tisuća funti sterlinga.— Možda, Mvlorde, ali to je nešto što se tiče samo vašeg nećaka i mene.— Ako moj nećak pristane da vas napusti, utrostručit ću tu svotu.— Ne posuđujem ni svoj novac ni svoje srce uz lihvarske kamate.— Ali, što ćete moći učiniti s dvije ili tri stotine funti kamata?— Pokušat ću iskoristiti svoj talent. Možda ću moći davati satove iz francuskog i talijanskog.— Govorite li ta dva jezika?— Da.Sir William poče govoriti sa mnom francuski, zatim talijanski. Odgovarala sam tako korektno da je bio zadovoljan.— čini se da se bavite i muzikom — primijeti. — Tu imate pianino i harfu.— Sviram oba instrumenta.— Da li bih vas mogao čuti.— Imate pravo to zahtijevati.— Umjesto da zahtijevam, ja vas molim.— Dozvolite mi da vam otpjevam pjesmu koja odgovara mom sadašnjem raspoloženju.— Pjevajte što želite, sa zadovoljstvom ću vas slušati. Priznajem da se u tom trenutku u meni probudilo malo koke-terije. Nisam mogla slutiti zbog čega mi Sir William postavlja sva ta pitanja i shvatila sam ih kao neku vrst cinizma i bezosjećajnosti.130f'nilo mi se strašnim što je u mom sadašnjem raspoloženju zahti-ievao od mene da pjevam. Ali bila sam prisiljena da ga poslušam kako bih pokušala pomoći Charlesu i sebi. Pozvala sam u pomoć sav svoj glumački talent što mi ga je priroda poklonila, pustila sam da mi se uvojci prospu po ramenima i počela pjevati neku tužnu baladu koju sam često izvodila na večernjim zabavama kod Rom-nevia. Kod treće sam kitice prestala, jer sam mislila da sam Sir Williamu pružila dovoljno za pokus.__ Oh, nastavite, molim vas, nastavite!Pjevala sam do kraja i nakon posljednjih akorda harfe što su zvučali poput uzdaha zastala sam bez daha, glava mi se spustila na ramena i čekala sam njegovu osudu ili izbavljenje.— Gospođo — reče Sir William — sada shvaćam da vas moj nećak obožava. Recite mu da ga molim neka sutra dođe k meni na razgovor.S poštovanjem me je pozdravio i izišao.Charles je iz spavaće sobe slušao sve što se odigravalo. Potrčao je k meni, zagrlio me i veselo kliknuo:— Spasila si nas, Emma, znao sam da ćeš nas spasiti!Za mene je to bio vrlo uzbudljiv dan. Sir Charles je gajio nadu koju, ni sama nisam znala zašto, nisam s njime mogla dijeliti, činilo mi se kao da se iza tobožnjeg Sir Williamova pristanka krije nešto nepoznato. Na sve što mi je Lord Greenville govorio, na sve njegove planove odgovarala sam samo ovo:

— Pričekajmo! Vidjet ćemo!Svanuo je i naredni dan. Budući da Sir William nije odredio vrijeme posjete, Sir Charles je već u devet sati ujutro krenuo k njemu. Ostala sam kod kuće i čekala jedan sat, sat koji kao da je trajao cijelo stoljeće. I naposljetku se Charles vratio. Već sam na prvi pogled shvatila da se njegove nade nisu ispunile. Bio je blijed i utučen.— Dakle? — upitah ga dršćući. On izvuče pismo iz džepa.— Nepokolebljiv je — reče. — Zahtijeva da se odmah rastanemo.— Zar ti nisam rekla?— Ako pristanemo — nastavi Sir Charles — prepisat će svakom našem djetetu 500 funti sterlinga godišnje... ako jedno umre, taj će iznos pripasti preživjelom. Meni bi davao godišnju rentu od. 1500 funti, a tebi bi vratio 10 000 funti što smo ih zajedno potrošili.— A što si odgovorio?— Odbio sam.— Kakvo je to pismo?131— Upućeno je tebi.— Od tvog ujaka?— Da.— Hajde da ga pročitamo.— Namijenjeno je samo tebi, obećao sam mu da ću ti dati da ga nasamo pročitaš.— Daj mi ga.— Da ti nešto kažem! — nastavi Sir Charles tužno me gledajući. — Moj je ujak u tebe zaljubljen.Zadrhtala sam.— Poludio si, Charles.— Ne, to je tako.Oborila sam glavu. Bilo je to poput udarca groma. Sjetila sam se jučerašnjega prizora, zadivljenih pogleda, gotovo nježna Sir Wil-liamova glasa. Prišla sam kaminu i htjela baciti nepročitano pismo u vatru, ali me je Sir Charles spriječio.— Emma — rekao mi je odlučno — jučer si ti zahtijevala od mene da budem muškarac, a ja sam se bunio protiv svega što si govorila u interesu naše djece i u mom interesu. Danas opominjem ja tebe. Ovo je odlučan trenutak, i ako sam se još jučer osjećao pozvanim da odlučujem o tvojoj sudbini i sudbini naše djece, danas ne osjećam da imam pravo donositi odluke o tvojoj sudbini niti stajati na putu tvojoj sreći.Iznenađeno sam ga gledala. Ali budući da sam poznavala njegovo plemenito srce, nisam ni na trenutak sumnjala u motive njegovih riječi.— Obećao sam ujaku — nastavi Charles — da ću ti omogućiti da sasvim nesmetano i bez ikakva utjecaja pročitaš to pismo, čitaj ga, draga moja Emma, ono sigurno sadrži Sir Williamov ultimatum, i onda odluči o našoj sudbini. Zagrlio me je očiju punih suza, otišao u svoju spavaću sobu i ostavio me samu.Nekoliko trenutaka sam stajala dršćući cijelim tijelom. Čelo mi je probio znoj, klonula sam u naslonjač. Shvaćala sam da je sudbina sviju nas u mojim rukama. Otvorila sam pismo. U početku nisam uopće mogla čitati. Kao da mi je pred očima bio oblak. Malo--pomalo počela sam raspoznavati slova, pogled mi se razbistrio i stala sam čitati:»Gospođice!Jučer sam mimo i hladnokrvno razmišljao, ukoliko čovjek, čak i u mojim godinama, može biti miran i hladnokrvan nakon susreta s vama. Uzevši u obzir vaše sposobnosti, vaše osobine, a prije svega draž vaše ličnosti, shvaćam strast što je obuzela mog nećaka. Ne samo da shvaćam da vas voli nego mi je jasno i da će vas vječno voljeti. Međutim, postoji u životu udes protiv kojeg je uzaludno boriti se a pobijediti ga nemoguće je.132Razmislite malo i recite mi da li je moguće da postanete supru-T rda Greenvillea u istom gradu u kome ste bili ljubavnica Sir T^h a Pavnea i Lorda Feathersona, pomoćnica doktora Grahama ' R mnevjev model. Hodajući londonskim ulicama, na svakom biste koraku naišli na nešto što bi vas podsjećalo na prošlost, na nešto v-+o nikakvo kajanje ne bi moglo izbrisati. Vaša udaja za mog nećaka čak ako bih i dao svoj pristanak i osigurao mu sredstva za život' samo bi značila nesreću za vas i za vašu djecu.Vama je dvadeset pet godina — sami ste mi kazali koliko ste stari, jer bih vas prema izgledu ocijenio na osamnaest — mom su nećaku tek dvadeset i četiri, prema tome, godinu je dana mlađi od vas. On tek sada stupa u pravu muškaračku dob. Koliko ste god sada lijepi, zavodljivi i savršeni, zar nije moguće da jednog dana bude drugačije, i da on jednog dana izusti riječ žaljenja zbog velike žrtve koju vam je pridonio? Dakako, danas, ako biste se udali za nj kao za propalog čovjeka bez budućnosti, vi biste bili ona koja se žrtvuje, to znam i priznajem, ali u očima svijeta on će ipak uvijek biti žrtva.

I zato vam predlažem slijedeće: postanite mi kćerka, a ne nećakinja. Udovac sam, nemam djece, sam sam na svijetu. Moj mi je nećak, u stvari, i kao dijete bio stranac. Volim ga zato što je sin moje sestre, ali njemu je stalo do mene onoliko koliko mu novca dajem. Ako pristanete da postanete moja usvojena kćerka, nestat će sve ono što vam onemogućava da mirno živite u Engleskoj samo od sebe isto tako kao što nestaje zapjenjeni trag broda kad zaplovi iz jednog u drugo more. Povest ću vas sa sobom u Napulj gdje vas još nitko nikad nije vidio. Tamo se više nećete zvati Emma Lyonna ni gospođica Hearte, neće vas poznati kao Pavneovu ni Featherso-novu ljubavnicu, Grahamovu pomoćnicu i Romnevjev model. Tamo ćete uzeti novo ime, bit ćete moje usvojeno dijete, moja nadasve voljena kćerka.Neću vam govoriti o svom imutku. Mogu potrošiti 8000 funti sterlinga godišnje rente a da ne računam plaću izaslanika koja iznosi 5000 funti godišnje; taj ću imutak podijeliti na tri dijela, jedan za vas, drugi za mog nećaka i treći za vašu djecu. Ne, govorit ću samo o uslugama što mi ih možete učiniti. Meni je pedeset osam godina, osjećam potrebu za njegom i prijateljstvom jer mi nedostaje ljubav, čeznem za tim da me netko voli onako kako se može voljeti jednog starca. Koliko mi još ostaje vremena da živim? Šest, osam, možda deset godina. Pomislite samo kako u vašim godinama vrijeme brzo prolazi. Za deset godina vama će biti trideset pet godina, bit ćete, dakle, još na vrhuncu snage i ljepote, a bit ćete i slobodni, bogati i, dozvolite mi da kažem i ovo, ne želim vas uvrijediti — prečišćeni žrtvom.Dozvolite mi da vam napomenem i to da živim u Napulju, jednom od najljepših gradova na svijetu, i nadam se da ću moći tamo135ostati sve do smrti. U prijateljskim sam odnosima s kraljem i kra-, ljicom, krećem se u društvu u kome ćete i vi, zahvaljujući vašoj ljepoti, odigrati svoju ulogu — a to se društvo sastoji od aristokracije po duhu i rođenju. Ukratko, dok biste ovdje bili ropkinja prošlosti, tamo ćete biti kraljica budućnosti.Dakle, sad ste sve pročitali. Razmislite. Očekujem vaš odgovor nestrpljivije od zaljubljenog mladića, naime nestrpljivo kao egoistični starac. Bez obzira kakav bio vaš odgovor, on neće ni u kom slučaju promijeniti moje osjećaje prema vama, a to su u prvom redu poštovanje i uvažavanje.VVilliam Hamilton«Ganulo me je ovo tako jednostavno, plemenito i dostojanstveno pismo. Oborila sam glavu i počela sanjariti. Kad sam je podigla, preda mnom je stajao Sir Charles. Njegov mi je tužan smiješak pokazivao da mu je jasno što se u meni zbiva. Pružila sam mu pismo.— čitaj — rekoh mu, ali je on stigao samo da pogleda pismo i ja sam ga predusrela: — Ne, ne preda mnom. Čitaj ga nasamo, kao što sam ga i ja čitala. U svakom slučaju, tvoj ujak ima plemenito srce.Sir Charles ode u svoju sobu, a ja sam ostala sama u salonu. Sama? Oh, ne! Sir Williamovo pismo ispunilo je sobu pravim mnoštvom nepoznatih pojava. I opet jednom kao da je udes, slučaj, sudbina, providnost — bez obzira kako to nazvali — ne obazirući se na moje vlastite želje, htio sa mnom raspolagati i ne dozvoliti mi čak da stvorim vlastiti sud. Morala sam priznati da su razlozi što ih Sir VVilliam navodi taoni i istiniti. Sve što je rekao protiv moje ženidbe s njegovim nećakom rekla sam već više no jednom i ja samoj sebi. Sa druge strane, Sir VVilliam mi je otvarao horizonte obasjane vatrom južnjačkog sunca. Oduvijek sam imala jaku maštu, i ona me i sad odvela u bezgranične fantastične zemlje, a pred očima su mi se nizali blistavi prizori. Ponovo ću postati kraljica društva, ono što sam prestala biti nakon odlaska Sir Johna, Featherso-nova nevjerstva i sloma Sir Charlesa — da, ponovo ću zadobiti krunu, i to još blistaviju pored učenjaka i diplomata Hamiltona. Iako izaslanik nije kralj, ipak je predstavnik kraljevstva i prema tome taština i naj slavoljubivi je žene može biti zadovoljena titulom poslanikove supruge. Jasno, ako odem sa Sir VVilliamom Hamiltonom, neću biti poslanikova supruga već samo poslanikova usvojena kćerka. A kad jednog dana dojadim čangrizavom starcu, on će svakog trenutka moći ponovo vratiti svoju usvojenu kćerku na stepenicu na kojoj se nalazila Emma Lvonna. Dakle, mora mi ponuditi da mu budem žena, a ne pokćerka!Pri toj pomisli kao da me je zablještilo sunce. Ali, zapravo, zašto? Zar Lord Greenville nije bio isto tako plemenita porijekla134i Lord Hamilton? Ako je jedan Greenville, potomak Warwicha,f? spreman da me učini svojom ženom, zašto to ne bi mogaočiniti i jedan Hamilton? A još sam uvijek mogla birati. Ili LadyGreenville ili Lady Hamilton — u svakom slučaju, htjela sam postatiLady.Tako sam razmišljala gotovo čitav sat, i tek kad sam čula otkucaje sata, trgla sam se iz sanjarenja. Ustala sam i potražila Sir Charlesa. Imao je dovoljno vremena da pročita pismo svog ujaka. Zašto nije došao natrag k meni da razgovaramo? Budući da nije sam došao, ustala sam da odem k njemu. Ušla sam u njegovu spavaću sobu. Bila je prazna. Zar je Sir Charles otišao? I to je bilo moguće. Ste-penicama za poslugu moglo se iz te sobe izaći na ulicu. Ogledala sam se tražeći rješenje te zagonetke, a onda sam na pisaćem stolu ugledala Hamiltonovo pismo, a pored njega ove retke lorda Greenvillea:

»Nisam se prevario, moj ujak je zaljubljen u tebe, Emma. Ne bih želio ni u kom slučaju utjecati na tvoju odluku. Tek za osam dana vratit ću se u ovu sobu. Vjerojatno te tada više neću ovdje naći. Ali nemoj pristati, s obzirom na budućnost naše djece i čast nas oboje, da postaneš nešto manje od Lady Hamilton! — Charles Greenville.«Dakle, i on je vidio put što se pružo preda mnom. I on je vjerovao da bih mogla postići cilj što me je zasljepljivao svojim sjajem, na koji su se moje oči privikavale kao što i soko gleda u sunce a da ne obori oči. Uzela sam pero i napisala:»Mvlorde! Dala sam Lordu Greenvilleu pismo kojim ste mi ukazali čast. On je istog trenutka napustio kuću objasnivši mi da ne želi utjecati na mene, kako bih posve sama mogla odlučiti o svojoj i njegovoj sudbini kao i o sudbini naše djece. Vratit će se tek za osam dana. Prema tome, na meni je da vam odgovorim, a ja ću to učiniti isto onako iskreno kao što sam to i dosad činila.Ako nisam dostojna da postanem nećakinja Sir VVilliama Hamiltona, kako onda mogu biti dostojna da mu budem usvojena kćerka? Ne, Mvlorde, postoji nešto mnogo jednostavnije od toga neću vam biti ni nećakinja ni usvojena kćerka, već ću ostati Emma Lyonna. Napuštam London. Prošle su dvije godine otkako sam provela tri mjeseca, najsretnije mjesece mog života, u jednom malom ljupkom gradiću, i vraćam se tamo. Obećajem vam da neću ponovo vidjeti Sir Charlesa i dajem mu potpunu slobodu. Prepuštam mu neka odluči hoću li u Nutleyju živjeti sama ili ću se posvetiti odgoju naše djece. Preporučila sam vam tu djecu, Mylorde, i prema tome ne moram se više zabrinjavati. Prevarila sam se, My-135lorde, misleći da bih mogla biti časna supruga i dobra majka i da bih mogla usrećiti plemića, prevarila sam se, a vi ste mi to dokazali. Ali, i vi se varate ako smatrate da bih mogla, gubeći jedan lažan položaj, pristati na drugi još lažniji. Imala sam položaj ljubavnice Lorda Greenvillea i mogla sam ga zadržati. Tko kaže da bih mogla u Napulju zadržati položaj vaše usvojene kćeri? Ne, Mvlorđe! Takve časti nisam dostojna. Rođena sam u mraku i u mrak ću se vratiti. Oni dani mog života koje je obasjavalo najblistavije sunce nisu bili moji najsretniji dami. Budite sretni, Mvlorde. Potražite svom nećaku plemenitu i čednu suprugu, i posvojite nju, a siromašnu Emmu prepustite njenoj bijedi i nečasnosti. Emma Lvonna.«Odmah sam poslala ovo pismo Sir Williamu Hamiltonu i počela sam se spremati za put. Ili će Sir William doći k meni već prije nego spremim prvi kovčeg ili će me Sir Charles potražiti u Nutle-yju. U prvom slučaju to bi značilo da sam učinila korak naprijed, a u drugom da je situacija ostala ista.Čim je Sir William primio pismo, došao je k meni. Našao me je kako se pripremam za put.— Dakle, vi ozbiljno mislite ono što ste mi napisali?— Sigurno, Mvlorde — odgovorila sam.— Pa ne možete valjda pretpostavljati da bih se šalila s vama.— A da me vaše pismo nije našlo kod kuće? Da nisam mogao odmah doći, nego tek za nekoliko sati?— Onda me više ne biste našli ovdje.— Zar ste mi na taj način mislili pobjeći?— Pobjeći, Mvlorde? Ne razumijem vas. Ne bježim ni od Sir Charlesa ni od bilo kog drugog. Samo se svima mičem s puta.— A ja bih stigao sat iza vas u Nutlev, a možda čak i sat prije vas.— Zbog čega biste išli u Nutlev, Sire?— Da vam kažem da više ne mogu biti bez vas i da vas molim da ostanete kod mene bez obzira pod kojim imenom ili naslovom želite?Zadrhtala sam od ponosa.— Mvlorde, vi znate i sami da bih od ujaka mogla prihvatiti jedino onaj isti naslov što ga nisam htjela prihvatiti od nećaka.— Emma, govori li iz vas taština?— Ne, Mvlorde, nego ženska čast.— Je li vam netko savjetovao da mi stavite ovakav prijedlog.— Jest, Mvlorde.— A tko?— Netko bez čijeg dopuštenja ne smijem ništa učiniti.— Dakle, moj nećak.— Otiđite u drugu sobu, Mvlorde, i uzmite pismo što mi ga je ostavio ina pisaćem stolu. Pročitajte ga.1361Sir William se začas vrati s pismom u ruci. Jedva da ga je i pročitao, toliko se žurio.— Gospođice Emma — rekao je — hoćete li učiniti čast čovjeku koji vam nikada ne bi mogao biti otac, da ga uzmete za supruga?

Bojala sam se da će mi noge otkazati poslušnost i klonula sam na stolicu, čelo mi se orosilo hladnim znojem. Da li ja to sanjam? Ponosni Lord Hamilton, koji je doputovao iz Napulja samo zato da bi spriječio brak između mene i svog upropaštenog nećaka, nudi mi sada svoje ime, položaj, imutak!— Mvlorde — rekoh — možda ćete kasnije i sami smatrati tu velikodušnu ponudu neshvatljivom. Ponovite je sutra i odgovorit ću vam.— Pristajem, uz uvjet da mi odgovorite u kapeli i da još iste večeri krenete sa mnom u Napulj.— Očekujem sutra vaše naloge, Mvlorde.— Dopuštate li mi da kao prijatelj provedem s vama današnje veče?— Odbila bih vam to jedino zato da negdje drugdje prijatnije provedete to vrijeme.— Zar mislite da ću se dosađivati?— Bojim se da će izaslanik kraljevskog dvora, naučenjak i aristokrat imati vrlo malo zadovoljstva razgovarajući sa siromašnom pastiricom iz Walesa.— Vi ste poput princeza iz naših narodnih bajki, Emma. Kraj vaše je kolijevke stajala neka vila, a iz vašeg je imena otpalo nekim neobičnim slučajem jedno slovo: morali biste se zvati Gemma, a ne Emma. !— Mvlorde, Mvlorde, navikli ste razgovarati s jednom kraljicom. Sjetite se da ste sad u Londonu, a ne u Napulju!— Kraljica će vam postati prijateljica, a vi ćete je zasjeniti.— Samo joj to nikad ne smijete reći, jer vam inače neće više nikada dozvoliti da joj poljubite ruku.— Samo kad bi meni moja kraljica pružila usne na poljubac — odvrati on.Prepustila sam mu ruku, a on mi je poljubi s istim poštovanjem kao da je to ruka kraljice Marije Karoline.— Za planove koji sutra treba da budu ostvareni — reče zatim, poklonivši se — potrebno je izvršiti još prilično priprema. Dozvolite mi da se oprostim i budite, kao što ste obećali, večeras slobodni za mene.I ja sam osjećala potrebu da budem sama, da objasnim sebi te burne osjećaje što su mi uznemirili srce. Poklonila sam se Sir VVilliamu najljepše što sam umjela i rekla mu da ću ga u osam sati uveče čekati. Kad je otišao, objema sam rukama stisnula glavu; imala sam osjećaj da će se rasprsnuti.137Treba li da još govorim o neobičnoj situaciji u kojoj sam se našla? Ne. Kao što je Lord Greenville pogodio, Lord Hamilton je bio ludo zaljubljen u mene. Napustio me je, zaslijepljen i opijen od silne radosti i nade.Sir William je narednog dana dobio dozvolu za vjenčanje. Vjenčao nas je jedan protestantski svećenik u kućnoj kapelici. Ceremonija je bila sasvim jednostavna, bez ikakve raskoši, a prisustvovala su joj samo dva zakonom propisana svjedoka. Nakon obavljenog obreda dao je svećenik svakome od nas prijepis vjenčanog lista, kao dokaz pravovaljanosti braka. Dakle, ovaj put to nije bilo samo pusto bračno obećanje kao u slučaju Lorda Greenvillea već prava ženidba, tajna doduše ali zakonita.Još iste večeri sredio je Sir William kneževskom darežljivošću prilike Sir Charlesa i naše djece, a nakon toga smo napustili London i krenuli na put za Napulj.

XIV

utovali smo preko Francuske, Belgije i Njemačke. Došli smo u Beč, gdje je Sir William još stigao na vrijeme da bi se mogao pokloniti caru Josipu II. Bio je predstavljen caru još prije četiri godine, kad je Njegovo Veličanstvo stiglo inkognito i bez pratnje u Napulj. Nakon toga smo putovali preko Venecije, Ferare, Boiogne i Rima. U Rimu ine je Sir William uveo prvi put u talijansko društvo. Dolazio je već više puta, zbog svojih arheoloških istraživanja, u grad Cezara, i tu je poznavao najuglednije porodice. Stigli smo u Rim u proljeće 1788.Na Petrovoj je stolici već trinaest godina sjedio papa Pio VI. Imao je tada sedamdeset jednu godinu. Lijepi Angelo Braschi, koji se kao nasljednik Klementa XIV želio prozvati Formosus II, bio je oduvijek zaljubljen u svoj nježni gotovo ženski ten i u svoju lijepu plavu kosu; obožavao je svoju vlastitu ljepotu te su se pričale najsmješnije zgode u vezi s tim kultom samog sebe. Kad smo stigli u Rim, pružila mi se prilika da vidim Njegovu Svetost. Ako bi neka otmjena strana ili rimska dama zaželjela vidjeti papu, onda joj je obično, kao odgovor na njenu molbu za audijenciju, bilo saopćeno da će Njegova Svetost određenog dana u to i to vrijeme šetati — ako je bilo ljeto — u Kvirinalskom vrtu, a ako je bila zima — u Vatikanskom vrtu. Dama bi se onda našla na njegovu putu i pri prolasku dobila blagoslov. No ja, kao protestantkinja, nisam mogla računati na tu čast, ali sam do nje došla na još mnogo jednostavniji način. Upravi kolegija Propagande uspjelo je da Njegova Svetost pristane da prisustvuje jednoj od njihovih akademskih rasprava. Sir Williamu nije bilo nimalo teško da dobije mjesto za nas dvoje. Kako su mjesta bila rezervirana, nismo morali doći ranije, već smo se pojavili tačno u određeno vrijeme.Tek što smo sjeli, sveopći je nemir najavio papin dolazak. Očekivala sam ga s velikim nestrpljenjem. Zaista, teško je bilo zamisliti ljepšeg starca od pape Pia VI. Njegovi su plavi uvojci postali bijeli, ali su ostali kovrčavi. Lice inu je bilo vrlo svježe, mada se vidjelo da su tome pridonijela i umjetna pomagala; zubi lijepi, a oči napadno živahne. Možda su baš tog dana bile naročito živahne, jer se Njegova Svetost rasrdila i sada je i opet jednom bio u onakvom bijesnom raspoloženju koje je, iako izazvano kakvim nevažnim doga-đjem, predstavljalo pravi užas za njegovu okolinu. Ovaj put je139Pio VI naručio od svog krojača novo ruho, ali je neki nabor pokvario savršenost oblika na koje je bio toliko ponosan. Žestoko je izgrdio jadnog krivca, ovaj se pokušao ispričati, ali se papa tada tako razbjesnio da je krojač pao u nesvijest i došao je k svijesti tek kad su mu pustili krv.Dvije trećine priredbe prošle su u redu. A onda je, u namjeri da se papi priredi naročito zadovoljstvo, bio doveden mladi crnac iz Konga, kako bi vidio dokle se proteže vlast Svete stolice. Mladić je otpočeo govor koji je meni bio vrlo lijep i zanimljiv, ali ga je papa prekinuo, ustao i napustio dvoranu, očito vrlo nezadovoljan. Ubrzo zatim doznali smo uzrok njegova nezadovoljstva. Papa Pio VI nije se obazirao ni na ljepotu govora ni na to što je taj vjernik došao iz takve daljine, samo zato što je tog mladića smatrao ružnim, te je naredio da mu nikad više ne dovedu pred oči nekog tko vrijeđa njegov smisao za ljepotu.Nekoliko mjeseci ranije, 6. oktobra 1787, papa Pio VI doživio je veliku radost. Princeza-vojvotkinja, signora Konstanza Onesti, rodila je dječaka. U Rimu dobiva naziv princeza-vojvotkinja supruga onog papinog nećaka kojeg on imenuje princem-vojvodom. Ostali su nećaci obično kardinali. Princeza-vojvotkinja Onesti Braschi bila mu je, kao što se pričalo, iz više razloga naročito draga: ponajprije kao nećaka i zato što je njegova nećaka uzela za supruga; zatim kao kćerka ljubavnice kardinala Rezzondca, lijepe Julije Fal-conieri u koju je bio zaljubljen i lijepi papa; i na kraju zato što je princeza-vojvotkinja bila bliža papi no što se činilo da i sam vjeruje, jer se žestoko opirao da je smatra vlastitom kćerkom. Kad bi je smatrao kćerkom, ne bi smio pomišljati na nju kao na ženu, dok bi s nećakovom ženom preljub u krajnjem slučaju ipak bio dozvoljen.I sad su se u povodu tog rođenja održavale u Rimu raskošne svečanosti i svi kardinali i prelati iskazivali su Njegovoj Svetosti svoju radost i odanost obasipajući princezu-vojvotkinju poklonima. Muž joj je bio lijep, građen poput atlete i savršena neznalica. Kad se za nekog muškarca u Rimu htjelo reći da je na granici gluposti, onda bi rekli za nj da je glup kao princ-vojvoda. Njegov je ujak Angelo Braschi potjecao iz siromašne porodice iz Cesene. Sestra mu se udala za nekog građanina koji se bavio trgovinom i ostao sitni trgovac, a zvao se Onesti. Kad je papa njegova sina imenovao za princa-vojvodu, moralo se za Onestija pronaći porijeklo dostojno njegova položaja. I onda je srećom neki genealog pronašo u »životu svetog Romualda« (pisanog na latinskom jeziku) ove riječi: »Ro-mualđus, ex honestis parentibus natus«. Naučenjak je iskoristio priliku, objasnio pridjev honestis kao svečevo porodično prezime i objavio djelo u kome je dokazao kako je taj sveti Romualdo bio po rođenju Onesti, a papin nećak potječe u izravnoj liniji od njega.140

Na temelju te genealogije, koju, razumije se, nitko nije opovrgavao dobio je prvorođeni sin princeze-vojvotkinje, čije je ro-đenie 6.' oktobra 1787. izazvalo takvu radost na papinskom dvoru, od svog ujaka na krštenju ime Romualdo.Rimljanke su sigurno lijepe, ali ljepotica ima više u narodu nego u visokim krugovima. Među seljankama iz okolice Rima mogu se naći tipovi koji podsjećaju na Rafaelove madone, ali među plem-stvom takve su ljepotice rijetke. Zbog toga je moja pojava izazvala u rimskim salonima veliko uzbuđenje. Među kardinalima i prelatima gotovo je došlo do revolucije. Na rimskim večernjim zaba-vama sve se odvija umjereno i dostojanstveno, svećenstvo im daje svoj pečat. Svi su usiljeni i povučeni, veselo raspoloženje ne dolazi do izražaja čak ni među mladim ljudima. Svi se boje, svačije oči odražavaju nepovjerenje. Umjesto da uživaju u društvu kao u Francuskoj ili Engleskoj, oni se među sobom promatraju, špijuniraju i šute iz straha da se ne bi kompromitirali. Stranci nisu tako bojažljivi, ali ledeno ponašanje domaćih djeluje i na njih. Cijelo se društvo ponaša poput ogromnog sata čiji je mehanizam stao i od vremena na vrijeme počne raditi, ali samo zato da bi se odmah ponovo zaustavio. Srećom, tu se mnogo igralo, i to o visoke svote, ali iako sam gotovo strastveno rado igrala, ovdje sam radije samo promatrala. Mogla sam uzeti karte u ruke čim bi mi se prohtjelo. Ako gospodarica kuće ne bi kartala, onda bi zarobila nekog kardinala ili ministra i cijelo bi veče s njime razgovarala. Ostali su postupali isto tako, i onda bi sjedili dvoje po dvoje, što je dovodilo do izdvojenosti, do stvaranja šutljivih pojedinačnih grupica, tako da se čak i u društvu u kome je bilo pedesetak osoba moglo čuti kako leti muha.Ako bi na večernjem prijemu sudjelovala tri ili četiri kardinala, ostalim je gostima bilo još neprijatnije. Eminencije su hodale amo-tamo, svatko bi morao ustati i duboko se pokloniti pri njihovu prolazu i paziti da ne stane na dugi skut njihove odjeće. Jednostavni su ih prelati slijedili licemjerno pogrbljeni i odobravali svaku riječ što bi je izvoljela izgovoriti sveta usta.Kao što sam već rekla, moj je dolazak u Rim i ulazak u društvo izazvao pravi preokret. Eminencije su se odrekle svojih navika da lunjaju amo-tamo i stale su okupljati oko mene. Budući da sam vrlo dobro govorila talijanski — uzgred rečeno, nijedan od njih nije znao ni francuski ni engleski — bili su oduševljeni što mi mogu izražavati svoje istovremeno dosadne i pretjerane hvale na svom materinjem jeziku.Jedan od onih koji su mi najupornije udvarali bio je Lord Hervev, derrvjski biskup. Budući da je sa mnom razgovarao samo141engleski, a bio je ipak originalan u razgovoru ako i nije imao duha, srdačno smo se smijali na račun svega o čemu smo pričali. Razumije se da su eminencije i ostale veličine koje su nas okružavale bile vrlo ljubomorne.Najugodnije su mi bile društvene večeri kod markize Santa Croce. U njenom su se salonu — u koji sam, dakako, imala pristup zahvaljujući položaju Sir Hamiltona — okupljali samo najviši krugovi i diplomati. Silno sam željela biti predstavljena markizi de Santa Croce, jer sam znala da k njoj dolazi i kardinal de Bernis (Berni). Htjela sam upoznati tog šarmantnog starca čije sam pjesme — što ih je nazvao »Mladenački grijesi« — čitala i neobično su mi se dopale.Kardinalu de Bemisu bile su sedamdeset tri godine, ali nije izgubio ništa od svog duha, hoću reći od svoje mladosti. U Rimu su ga zvali zaštitnikom Francuske. Najprije je odigrao ulogu u evropskoj diplomaciji, a zatim je prešao u svećenike. Postao je opat, došao u Pariz i tu objavio svoje galantne stihove. Dopao se Pompa-durki, s dvadeset devet godina ušao je u Akademiju, nakon smrti kardinala Fleurvja (Fleri) postao je izaslanik u Veneciji i onda kardinal. Kao ministar vanjskih poslova potpisao je savez s Austrijom i za vrijeme Sedmogodišnjeg rata pao u nemilost, jer je protiv Pompadurkina mišljenja savjetovao da se sklopi mir. Ali, nakon Pompadurkine smrti postao je nadbiskup, a pet godina kasnije bio je imenovan za poslanika u Rimu. Prvih je godina odigrao ovdje blistavu ulogu. Iako je Španija sebi ovdje osigurala vodeći utjecaj, kardinal de Bernis je svojim ličnim osobinama uspio osigurati stanovite pozicije i Francuskoj.Čim smo bili predstavljeni kardinalu, pozvao nas je na večeru. Eminencija je bila vrlo gostoljubiva. Tko mu je jednom bio predstavljen, mogao se svakog dana pojaviti kod njegova stola. Ta je navika dovela do takvog rasipništva da se njegova financijska propast činila neizbježnom, to više što su njegovi rođaci, koji su u Francuskoj upravljali kardinalovim dobrima, nalazili sve moguće izgovore, izmišljajući čas sušu, čas poplavu, kako bi mu uskratili prihode. Nadao se, kako je već bio u poodmakloj dobi, da će izdržati do kraja, ali je u revoluciji ostao bez svega. I tako bi taj čovjek, koji je dotad imao godišnju rentu od 100 000 talira, spao na prosjački štap, da mu njegov prijatelj Azara nije osigurao pomoć od španjolskog dvora. I tog smo Španjolca, čija je čestitost i učtivost bila poznata i priznata u cijelom Rimu, upoznali kod kardinala de Bernisa.Budući da sam upravo obožavala kazalište, razumije se da sam, čim smo došli u Rim, zamolila Sir Williama da me odvede na neku142

predstavu. Bila sam vrlo radoznala, jer sam čula kako je u Rimu običaj da u ženskim ulogama nastupaju dječaci. Ne znam mogu li se ta amfibijska bića, koja uzimaju kao nadomjestak za žene, na-zvati mladićima. Grci, obožavatelji ljepote, izmislili su pojam her-mafrodita za jedinstvo svega onog što predstavlja ljepotu obaju spolova. Rimljani su pak izmislili naročito biće koje ne pripada ni jednom ni drugom spolu. Zbog tih čudnih bića počinjavali su kardinali i prelati isto onakve ludosti kakve čine gospoda u Londonu i Parizu zbog balerina.Sir VVilliam me je odveo u kazalište Valle. Davala se Gluckova »Armida«, a naslovnu je ulogu pjevao mladi pjevač koji je baš u to vrijeme osvojio naklonost svih rimskih prelata. Kad je nastupio— moram priznati da bih ga, prema izgledu, sigurno smatrala ženom, i to lijepom ženom — bio je već prije no što je počeo pjevati pozdravljen burnim pljeskom. Ozbiljni prelati i stari kardinali, čije je ukočeno dostojanstveno držanje moralo svakome pasti u oči, kao da su bili van sebe od uzbuđenja kad je... taj,... taj, zaista ne znam kako da se izrazim, kad se ta osoba pojavila na pozornici.U našoj je loži sjedio kardinal Braschi Onesti, mlađi brat prin-ca-vojvode, koji se upravo oporavljao od teške bolesti, ali nije mogao izdržati da ne ode u kazalište kako bi vidio svog obožavanog pjevača. On nam je upravo s ponosom pričao kako se razbolio zbog potpunog iscrpljenja koje je bilo posljedica jedne orgije na kojoj se, za okladu, takmičio s pet najvećih pijanica i pet najljepših venecijanskih kurtizana. Umalo što pri tom nije umro, ali je okladu dobio. Kardinal Braschi Onesti spadao je među najvatrenije obožavatelje tog razmaženog pomodnog čuda i predložio je Lordu Hamil-tonu da ga odvede u garderobu neobične Armide, gdje može prisustvovati presvlačenju između prvog i drugog čina. Upitala sam mogu li ići i dame. Odgovorio mi je da to nije uobičajeno, ali da će mene, jer sam strankinja, signor Velutti — tako se zvao pjevač— sigurno primiti, naročito ako mu učinim nekoliko komplimenata. Signor Velutti je obožavao mlade žene.Kardinal nas je vodio, a kad smo ušli u hodnik ispred garderobe, ugledali smo tamo već dugi red gospode. Ugledavši kardinala--nećaka, razmakli su se, napravili mjesta i propustili nas. Ušli smo u sobu svu obloženu svijetloplavim satenom, koja se po svojoj eleganciji mogla usporediti sa spavaćom sobom neke ljubavnice. »Idol« je stajao pred oltarom, to jest, pred ogledalom, i primio je kardinala sa slatkim smiješkom i pitanjem kako se usudio doći bez cvijeća ili bonbonjere. Kardinal je skinuo s prsta briljantni prsten — mora da je vrijedio tisuću rimskih talira — i stavio ga pred signora Velutti ja s molbom da primi taj prsten umjesto cvijeća. Kako je imao čast da doprati u kazalište engleskog poslanika143i njegovu suprugu, nije znao hoće li danas imati mogućnosti da lično izrazi pjevaču svoje divljenje. Međutim, Sir William Hamil-ton i Lady Hamilton su željeli upoznati velikog umjetnika koji im se silno dopao i tako je kardinal iskoristio priliku da zahvali svom ljubimcu za užitak što mu ga je pružio u prvom činu »Armide«.Zatim nas je kardinal predstavio pjevaču, koji je Sir Williamu graciozno pružio ruku misleći da će mu je Englez poljubiti isto onako kako su to činili Talijani. Meni je ljubazno ponudio da sjednem. Ne znam da li je to bilo zato što smo bili stranci ili mu je pak laskalo da ga je posjetio poslanik jedne velesile, ali signor Velutti je bio vrlo susretljiv, učinio mi je nekoliko komplimenata i rekao nam da je spreman uzvratiti nam posjet čim mu to budemo dozvolili. Razumije se, nismo mogli odbiti tako veliku naklonost. Nakon toga mi je posvetio veliku pažnju i zamolio me da mu kažem koja kozmetička sredstva koristim za mazanje usana i čime njegujem zube. Smiješeći se, odgovorila sam mu da nikad nisam prala zube ničim drugim do čistom vodom, a usne mi uvijek imaju prirodnu boju. Signor Velutti je smatrao da je takvo čudo nemoguće, pa me je zamolio da se smije izbliza o tome uvjeriti, i onda je rekao da sam jedna od najljepših žena koje je ikad vidio.A tada, smatrajući očito da nam je tim laskanjima iskazao dovoljno gostoprimstva, počeo se ponovo baviti svojom toaletom. Pri tom je koketirao sa svojim obožavateljima, rukom im dobacivao poljupce, što je njih, čini se, isilno oduševljavalo. Bilo je zaista smiješno promatrati kako su se ti obožavatelji, koji su gotovo svi bili na najvišim crkvenim položajima, silno radovali kad bi ih zapao smiješak, ljubazan pogled ili neka riječ te lažne Armide. Jedan mu je dodavao vijenac od ruža, drugi ličilo, treći triko koji je trebalo da istakne a ne da pokrije njegove draži, četvrti ogrtač i tako dalje. Promatrala sam sve to, slušala, i činilo mi se kao da sanjam. Morala sam se smijati gledajući te ljude koje je puk sma-trao dostojnim poštovanja kako se ponižavaju pred tim pjevačem, i od tog časa gledala sam te crkvene velikodostojnike sasvim drugim očima.Predstava je trebala da se nastavi. Zvono režisera pozivalo je većinu glumaca. Međutim, po signora ili signoru Velutti došao je sam direktor i s učtivošću kakva se ukazuje jednoj kraljici zamolio Armidu neka iziđe na pozornicu. Lijepa je Armida zamolila da je ispričamo što mora otići, dotakla me čarobnim štapićem koji pripada njenoj ulozi i rekla mi:— Ne mogu vas učiniti još ljepšom nego što jeste, ali mogu svojom umjetnošću ovjekovječiti vašu ljepotu.

Pjevač je dodao još nekoliko riječi što su trebale da budu čarobnjačka formula, i odskakutao na pozornicu. Odmah zatim počeo je pjevati, a pjevao je, moram priznati, zaista divno.144Zanijemjela sam od čuđenja i vratila se u svoju ložu. Bila je tako blizu pozornice da me je signor Velutti mogao vidjeti i prepoznati. Bio je toliko ljubazan da mi je cijele večeri iskazivao pažnju, i to tako što je najteže kolorature upućivao meni i pri tom me gledao ubojitim pogledom.Narednog dana posjetio me je grof Bristol. Ispričala sam mu nevjerojatne događaje prošlog dana. On se nasmijao i rekao mi da u Rimu, među visokim svećenstvom, vlada osmi smrtni grijeh, takozvani »plemeniti zločin«. Iako su se kardinali ponašali vrlo suzdržano prema grofu Bristolu, Englezu i protestantskom biskupu, ipak mi je mogao ispričati nekoliko neobičnih zgoda iz historije morala rimskog klera. Ma kako da sam bila radoznala da ponovo vidim signora Veluttija, ipak sam ga dala otpraviti s vrata pod izlikom da moram obaviti neki važan posao zbog kojeg ne mogu nikoga primiti.Ne mogu napustiti Rim a da sad ne unesem nekoliko primjedbi o ljudima i o životu u tom gradu. Ono što mi je prije svega, odmah nakon dolaska, palo u oči, bila je razlika u cijenama gotovo svih stvari prema Francuskoj ili Engleskoj. Fijaker stoji u Londonu za cijeli dan jednu gvineju, u Parizu osamnaest livra, a u Rimu samo šest do osam livra. Isti je odnos i sa cijenama hotela. U Londonu stoji pristojna soba jednu gvineju dnevno, u Parizu petnaest livra, u Rimu jedva deset livra. Rim ne čine skupim ni vožnje kočijom, ni hrana — uostalom, tamo se užasno jede — već »buona mano«, što će reći napojnica. Ako odete u posjetu nekom kardinalu ili svećeniku, već sutradan pojavit će se kod vas sva njegova posluga da dobije napojnicu.Sir Williamov je bankar bio tako neobičan čovjek da moram reći nekoliko riječi i o njemu. Thomas Jenkins je po rođenju bio Amerikanac i najprije je htio postati slikar. Ali onda mu je postalo jasno da će uvijek ostati samo osrednji umjetnik pa se posvetio bankarstvu i zadovoljio se time da postane izvrstan poznavalac umjetnosti. Slike, crteži i starine bili su mu specijalnost. Nitko nije umio bolje i tačnije od njega procijeniti vrijednost nekog bareli-jefa, kipa, poprsja — ma koliko bilo oštećeno zubom vremena ili oruđem radnika koji su ga iskopali. Njegov su savjet tražile slavne ličnosti kao kardinal Albani i Winkelmann, autor knjige »Historija umjetnosti starog vijeka«, te odličan slikar Raphael Mengs. Zahvaljujući toj dvostrukoj djelatnosti poslovnog čovjeka i stručnjaka, uspio je Jenkins postati jedan od najbogatijih kapitalista Rima. Onaj tko je želio kupiti od Jenkinsa neki umjetnički predmet morao je najprije saslušati hvalospjev o njemu. Jenkins je silno10 Lady Hamilton145hvalio njegovu rijetkost i ljepotu, a zatim je zahtijevao vrlo visoku cijenu. Ako bi kupac, protiv Jenkinsova očekivanja, platio, počeo bi uzdisati, prolijevati suze, a na kraju bi čak i glasno zaplakao. Otac kome jedinicu kćer odvodi ljubljeni na drugi kraj svijeta iiije mogao osjećati težu bol. Bila sam prisutna kad je Sir VVilliam kupio nekoliko dragih kamena i bila sam ganuta do suza. Jenkins je mnogo puta opozvao prodaju i vratio novac što ga je dobio do posljednje pare ili, ako se radilo o nekom njemu naročito dragom predmetu, čak bi dao i nešto više.U Rimu smo, iako površno, upoznali prelata koji će kasnije odigrati veliku ulogu na napuljskom dvoru. I zato moram već sada predstaviti tu ličnost čitaocu. Mislim na Velikog rizničara Njegove Svetosti Fabrizija Ruffa. Bio je nećak kardinala Ruffa, onog istog koji je zahvalio lijepom Angelu Braschiju na prijateljstvu posta-Tivši ga za prelata. A sada se papa zahvalio nećaku čovjeka koji je njemu samom prokrčio put i dao mu ono mjesto što ga je nekoć, kao Angelo Braschi, dobio na zauzimanje lijepe Julije Falconieri. Imenovao je, dakle, mladog Fabrizija za Velikog rizničara, a taj je položaj bio stepenica na putu do kardinalskog šešira. Monsinjor Ruffo je u Rimu važio kao vrlo mudar čovjek kome ni strategija nije bila strana. Navodno je čak rekao kako bi, da je živio u Riche-lieuovo (Rišlje) vrijeme, mnogo češće nosio oklop nego grimizni ogrtač. Bio je veliki obožavatelj lijepog spola i nimalo nije krio prezir prema pjevačima koji su nastupali u ženskim ulogama. Budući da isto tako nije krio svoja ljubakanja s damama, to je potaklo nekog pamfletista da napiše satiričnu pjesmu, zbog koje je bio osuđen na kaznu zatvora.Na dan uoči odlaska vratili smo se iz kazališta Valle prije no što je predstava završila i otišli kardinalu de Bernisu da se s njime oprostimo. Tamo smo našli grofa Bristola, derrvjskog biskupa, koji je došao s istom namjerom.— Zar Eminencija napušta Rim? — upitala sam tog neobičnog prelata, koji me zbog svoje originalnosti vrlo zanimao. — Smije li se pitati, a da ne budemo indiskretni, kamo putujete?— To ćete sutra doznati.Sutradan se pojavio kod nas poslije doručka i zamolio Sir Williama za razgovor. Obojica su ušli u Hamiltonov kabinet. Pet minuta kasnije izišao je Sir William smijući se iz kabineta držeći Eminenciju za ruku.— Draga Emma — reče mi — Lord Hervev tvrdi da je tako silno zaljubljen u tebe da se ne može rastati s tobom a da ne umre od tuge. Zato moli za dozvolu da nas prati u Napulj. Pretpostavljam da ne

želiš smrt jednom od naših najvećih crkvenih dostojanstvenika pa sam mu već na vlastitu odgovornost ispunio molbu.146Eminencija želi jedino još tvoj pristanak pa da bude najponosniji muškarac i najsretniji biskup.Budući da grofa Bristola, s obzirom na njegove sedamdeset dvije godine, nisam više smatrala opasnim, mislila sam da ne mogu a da ne pristanem na Sir Williamov prijedlog. Pružila sam grofu Bristolu ruku, koju je on, silno radostan, poljubio. Utanačeno je da će on odsad biti član engleskog poslanstva kao cavaliere ser-viente.

XV

tputovali smo iz Rima s dvije poštanske kočije i jednim kolima s hranom. Dakako, postojala je opasnost da putem budemo opljačkam, ali smo ipak imali priličnu zaštitu, jer su s nama putovala šestorica slugu grofa Bristola i naša dvojica, a svi su bili snažni i hrabri Englezi, vjerojatno sposobni da nas obrane. Kako sam uvijek čeznula za tim da proširim svoje obrazovanje, putovanje sa Sir Williamom je značilo za mene naročito zadovoljstvo. Odlično je poznavao arheologiju i od njega sam mogla zaista mnogo naučiti. Napustili smo Rim preko Via Appie, nalijevo smo ostavili za sobom Karakalin cirkus i grob Cecelija Metela, a na desnoj su strani ostale katakombe svetog Sebastijana i spomenici Aurelija.Sir VVilliam je naredio kočijašu da zaustavi kočiju pred nadgrobnim spomenikom kćerke Metela Krećanina. Tu su počivali ostaci mlade, inteligentne žene koja je živjela u blistavo doba Rima, poznavala Cezara, Pompeja, Cicerona, Lukula i Katona i možda ih je jednog dana okupila ispod svog krova prije no što ih je razdvojila mržnja u toku građanskog rata. Kad smo stigli u Aqua Feren-tinu, pokazao nam je Sir VVilliam mjesto na kome je gladijator Mil smrtno ranio Klodija.U Genzanu smo na kratko vrijeme napustili kočiju i pošli u pratnji četvorice naših ljudi, oboružanih puškama, do jezera Nemi, jednog od najljupkijih jezera rimske Campagne. Uspinjali smo se gotovo sat vremena. Zatim smo se vozili prilično strmom padinom prema Pontinskim močvarama, koje je počeo isušivati papa Pio VI, ali ne u korist naroda niti da bi se poboljšale zdravstvene prilike u Rimu, već zato da bi uvećao posjed svog nećaka princa--vojvode.Na pola uspona sreli smo neka kola koja smo već iz daljine prepoznali kao vlasništvo nekog crkvenog velikodostojnika. Kad smo se provezli kraj njih, ugledali smo u njima monsinjora Ruffa.

Zamolio nas je da se zaustavimo i upitao imamo li čašu vode za jednog jadnika kojeg je napala užasna groznica, a on ga je svojom kočijom prevozio u Rim. Našao ga je kako leži ispod drveta, uzeo na leđa-i'odvukao ga do svojih kola, a u Rimu će ga pokušati izliječiti,148U svojstvu vrhovnog rizničara, Ruffo je često odlazio da nadzire radove što ih je dao izvoditi Pio VI, a isplaćivao je i plaćeradnicima.Na jednom od tih obilazaka ukazala mu se eto prilika da izvrši dobro djelo, kojega smo mi bili svjedoci. Slijepa mržnja građanskog rata pretvorila je kasnije sve nas — Hamiltona, Nelsona i mene — u najžešće Ruffove protivnike, ali dok ovo pišem te je mržnje nestalo, i htjela bih istaći kako je Ruffo često dokazao da je sposoban za djela poput ovog i kako usprkos osvetoljubivosti svojih neprijatelja nije zaboravio na humanost.Dali smo mu vode za čovjeka bolesna od groznice, jer smo u našim kolima za prtljagu vozili sa sobom cijelu kantinu. Vrhovni rizničar nas je napustio uvjeravajući nas kako ćemo se, vjerojatno, ponovo sresti u Napulju.Kardinal je, naime, bio rođen u Napulju, a potjecao je iz velike porodice koja se bila naselila u San Lucidu u Kalabriji. Njegovo je plemstvo bilo poslovično. U Italiji se, naime, kaže kad se govori0 starom, neospornom plemstvu: »Evangelisti u Veneciji, Bourboni u Francuskoj, Colonna u Rimu, Sanseverini u Napulju, Ruffi u Kalabriji«.Nastavili smo naš put u Napulj, a on je krenuo u Rim.Nema ničeg slikovitijeg od te ceste kroz Pontinske močvare. Papini su radnici kopali kanal, a vidjeli smo samo blijeda, bole-žljiva lica. Svi su ti nesretnici bolovali od malarije. Svakih su ih četrnaest dana morali zamjenjivati novim radnicima, dok su stari bili otpremani u brda kako bi tamo na planinskom zraku ozdravili.Krajolik je bio naročito čaroban u noći. Mjesec što se provlačio kroz guste, crne oblake, djelomično je osvjetljavao močvare, a djelomično ih ostavljao u tami. Zbog topota naših konja i fijuka kočijaševih bičeva dizala su se čitava jata čaplji i bukavaca iz gustih šipraga i šumaraka. Usred lokava ležali su bivoli koji su podizali svoje odvratne glave. U mraku su izgledali još ogromniji1 opasniji. Tada sam prvi put vidjela ta čudovišta na slobodi, i moram priznati da sam ih se bojala.Ali i na stanicama je sve što nas je okružavalo djelovalo tako < da to nikad u životu neću moći zaboraviti. U Pontinskim močvarama nema ni jednog jedinog gradića, samo poštanske stanice koje se sastoje od drvenih koliba. Tamo stanuju nesretni poštari i njihove porodice.Konje, male, mršave, čupave životinje ne zatvaraju preko noći u staje već ih puštaju da slobodno pasu. Kad su naši vodiči zapuc-ketali bičem, ugledali smo pet ili šest ljudi, nalik na sjene, kako su se pojavili s dugim motkama, skočili goli golcati na prvog konja kojeg su sreli, opkolili one koji su sjn'g^ seiK?s^ * potjerali ih kasom, glasno vičući, prema kolibanj £asn engleske tiil drugi muškarci. Zgrabili su konje za grivu i/* . stavili na149njih trošni ham i onda ih upregli u našu kočiju. Glasno ržući, skačući i topoćući, te napola divlje životinje borile su se protiv sile pod koju su potpale.Kad su troja kola bila upregnuta, pustili su konje koji su dosad bili zauzdani, i oni su u divljem kasu odjurili, a s lijeve i desne strane pratila su ih dva jahača kako bi ih zadržala na sredini ceste kojom je krenula i poštanska kočija i zaprega. Ali, to više nisu bile poštanske kočije — to je bio vihor što je jurio od jedne poštanske stanice do druge.U tri sata ujutro stigli smo u Terracinu. Tu smo odspavali dva sata na stolicama, jer vidjevši rublje sumnjive čistoće dobrovoljno smo se odrekli kreveta. Oko šest sati nastavili smo put. Zaustavili smo se kod Mole de Gaeta. Dok je posluga grofa Bristola pripremala doručak, otišli smo do ruševina Ciceronove vile. Tamo nam je Sir William, s Plutarhom u ruci, opisao smrt velikog govornika, od časa kad je stigao ovamo, okružen gavranovima, tim zlokobnim prorocima bliske smrti, sve do trenutka kad je iz svoje vile pobjegao prema moru i iza sebe čuo korake ubojica koji su ga progonili. Dao je zaustaviti nosila i nakon što je, tako reći, cijeli život proveo u pandžama smrti, umro je mirno poput mučenika i ravnodušno poput junaka.Nakon sat vremena vratili smo se natrag u Mole de Gaetu gdje smo doručkovali. Nakon toga nastavili smo put u Napulj, kamo smo stigli oko deset sati uveče Via Capuom. Jednako nezaboravan dojam kao i Pontinske močvare ostavio je na mene pogled na Vezuv što se u lijepoj bistroj noći pušio, a iznad njegova kratera kao da se, poput kakve crvene kugle, njihao sjajni mjesec usred oblaka od pare.Prošli smo kroz Porta Capuana, pored starog dvorca, preko Strade della Marinella i Strade del Piliero, ostavili smo ulijevo Castel Nuovo, a Stradu Medinu desno, prošli pored jezera San Fernando, vozili se duž Strade de Chiaia i zaustavili se kod okuke rječice Chiaiae pred palačom Calabrita Capella Vecchia, sjedištem engleskog poslanstva.

Ovu je prvu noć grof Bristol proveo u poslanstvu, ali kako je srećom jedan kat iznad stana Sir Williama, koji je stanovao u prvom i drugom katu, stajao potpuno neiskorišten, monsinjor se tu smjestio i ostao kod nas.I tako sam, napokon, stigla u Napulj i tamo zauzela mjesto o kakvom ni u najsmjelijim snovima nisam smjela ni snivati. Emma Lvonna ili gospođica Hearte nisu više postojale. Sva je ta nečista prošlost ostala u londonskoj prašini. Postojala je još samo Lady Hamilton, supruga engleskog poslanika. Bila mi je dužnost da to nikad ne zaboravim, ^-»n^^odvukao ga dc150

Budući da ću morati opisati u prvom redu društvene krugove u kojima se kretao Sir William u Napulju, želim prije nego opišem političke događaje u koje ću tu biti upletena početi time što ću potanje opisati ličnost koju je čitalac već letimice upoznao, a to je Lord Harvev, grof od Bristola, derrvjski biskup.Bio je najmlađi od dvadesetero djece i budući da je bio jedini koji je ostao u životu naslijedio je posjed, naslove i časti cijele porodice. Lord Bristol nikad nije imao stalno mjesto stanovanja, ništa na njemu, ni odijelo, ni način izražavanja, nije podsjećalo na to da pripada crkvi. Obično je imao bijeli šešir i odjeću bilo koje boje, nekad vrlo svijetlu, nekad vrlo šarenu, rijetko crnu. Ponašao se i govorio neobično slobodno. Kao prvo, nakon našeg dolaska u Napulj, iznajmio je u kazalištima San Carlo i San Carlino lože. Nije uopće ni u što vjerovao te nije priznavao ni najslobodnije crkvene dogme, kojima se čak često izrugivao. O besmrtnosti duše je govorio s ravnodušnošću što je čak graničila sa sumnjom, a naj-radije je vodio svjetovne razgovore, u kojima je često slušao ili čak sam pričao skandalozne anegdote.Na jednom od prvih kružnih putovanja po Francuskoj posjetio je dolinu Rhone, Grenoble i Dauphine (Dofine), obišao »Grande Chartreuse« i popeo se do samostana svetog Brana. Kad je stigao, bratstvo je upravo bilo kod jela. Pokucao je na vrata. Bila su zaključana, a vratar mu je rekao da je ulaz zabranjen sve dok braća sjede za stolom. Ali je on izvukao iz džepa posjetnicu, na kojoj je bio njegov grb, ime i sve titule, i poslao je opatu. Kad je opat pročitao na njoj riječi »derrvjski biskup«, povjerovao je da ima posla s katoličkim biskupom. Primio ga je na koljenima, a klečala su i sva braća, i zamolio ga za blagoslov, što mu ga je Lord Harvev bez okolišanja udijelio.To je bila jedna njegova uspomena koja ga je uvijek nanovo udobrovoljavala. Uživao je sjećajući se kako su katolički fratri pobožno klečali dok ih je protestantski biskup blagosiljao.Bio je toliko oduševljen izvedbom opere »Matrimonio segreto« da je sutradan poslao svojih šest slugu u kazalište i preporučio im neka s najvećom pažnjom slušaju Cimarosinu muziku. Kad su se vratili kući, pozvao ih je u svoju sobu i pitao jesu li tačno izvršili njegov nalog. Odgovorili su potvrdno i onda im je naredio da ubuduće odgovaraju samo recitativima iz opere na naredbe što će im ih on izdavati ili kad mu budu dolazili reći da je jelo na stolu ili da najave neku posjetu.Sluge su se iznenađeno gledale, pomislivši vjerojatno da je monsinjor poludio. Ali kad je on ponovio svoju želju, zamolili su za dozvolu da se među sobom posavjetuju. Narednog su mu dana poslali deputaciju, koju su izabrali između sebe i poručili gospodinu grofu da smatraju nedostojnim časti engleske posluge da govori pjevajući poput glumaca.151Lord Bristol im je odgovorio da će im, ukoliko udovolje njegovoj želji, udvostručiti plaću i dao im je još dvadeset četiri sata vremena za razmišljanje.Nakon dvadeset četiri sata vratila se ista delegacija i izjavila da uza sve povlastice što im ih milostivi gospodin nudi, na žalost, moraju odbiti. Lord im je dao plaću za pol godine unaprijed i sve ih zajedno poslao u Englesku. Kad su otišli, pozvao je pola tuceta Napolitanaca i stavio im svoj prijedlog. Oni treba da se u saobraćaju s milostivim gospodinom služe samo melodijama iz opere: »Matrimonio segreto«, a riječi moraju prilagoditi prilikama. Za ovu će naročitu službu, koja zahtijeva nešto veću inteligenciju, dobivati mjesečno četrdeset pet dukata, a to je značilo četiri puta više no što je dobivala najbolje plaćena posluga u Napulju. Jedini je uvjet bio da će tih šest virtuoza predsoblja prvih šest mjeseci dobivati samo hranu i odjeću i ništa drugo; a plaća će im za tih pola godine biti isplaćena nakon prvih šest mjeseci. Napusti li koji od slugu prije tog vremena službu, neće imati nikakva prava na odštetu.Napuljski su sluge prihvatili te uvjete, pozvali »advokata« da sastavi i sklopi ugovor i grofa Bristola je šest mjeseci posluživala odlična muzikalna trupa.što se tiče Sir VVilliama, on se, dakako, po službenoj dužnosti kretao u diplomatskim krugovima, a u privatnom životu družio se u prvom redu s naučenjacima i istaknutim umjetnicima.Najstariji inozemni ministar u Napulju bio je grof de Spa, portugalski poslanik. U trideset je godina svega jednom otišao u Lisa-bon pa i onda se što je prije mogao vratio natrag u Napulj. Jednom je proživio užasan strah. Govorilo se o tome kako je portugalsko poslanstvo u Napulju samo nepotreban

trošak, i da bi ga valjalo zatvoriti a poslove prenijeti na poslanika u Rimu. Srećom, kratko vrijeme nakon toga Josip II je umro, a njegova je kćerka Marija odlučila da poslanstvo ostane u Napulju. Grof de Spa je odahnuo.Uostalom, bilo je malo diplomata kojih je služba bila takva sinekura kao služba ovog čovjeka koji nije imao nikakva drugog posla osim da tekuće vijesti što ih je skupljao sekretar šalje svom dvoru. Jedini posao što ga je obavljao bile su šetnje. Mnogo se pričalo o grofovu haremu, koji se sastojao od plesačica iz kazališta San Carlo. Grof gotovo nikad nije govorio, jer portugalski je gotovo zaboravio a nikad nije uspio dobro naučiti ni talijanski ni francuski. Bio je visok, plećat, imao je snažnu šiju i široka ramena pa čak i fizionomiju kakvog bika.O njegovim sposobnostima ili njegovu talentu ne mogu ništa reći. Sretala sam ga sedam ili osam godina tri put tjedno, ali ništa od toga nisam mogla otkriti.Najvažniji je ministar bio grof Lemberg. Bio je isto toliko zanimljiv koliko je grof de Spa bio beznačajan. Općenito su ga152smatrali ponosnim. Međutim, ili je taj prigovor bio neopravdan ili grof Lemberg nije htio pokazati tu slabost pred poslanikom Velike Britanije — nama to nikad nije palo u oči. Postao je slavan u Napulju po jednoj svojoj inače rijetkoj osobini: nije naime podnosio kurtizane, od kojih je sve vrvjelo na napuljskom dvoru.Već prvo veče kad sam ga upoznala primijetila sam kako i o najvišim ličnostima s dvora slobodno iznosi svoje mišljenje, baš kao da govori o najobičnijim odrpancima. U razgovoru je netko spomenuo Sir Actona, poslanika Toscane, i pohvalio ga. Ali grof Lemberg prezirno odvrati:— Taj bi čovjek — reče — možda mogao biti dobar gusar, ali ništa drugo. Za to ima dara, a vjerojatno je za to i odgajan.Pričalo se da je kraljici — također u vezi sa Sir Actonom, rekao:— Neću govoriti ni za ni protiv skrivenih talenata tog ministra, znam samo da njegovi talenti ne odgovaraju položaju na koje ga je Vaše Veličanstvo postavilo.Položaj grofa Lemberga na napuljskom dvoru nije bio zavidan. Kao vrhovni maršal dvora i meštar ceremonijala bio je upleten u sve intrige što su se odvijale na dvoru. Između kralja i kraljice je često dolazilo do nesuglasica — nekima sam i ja prisustvovala, a o njima ću kasnije pisati — i tada je vrhovni maršal dvora morao posredovati, izmiriti ih, ukratko igrati ulogu mirovnog suca.I zato jadni Lemberg nikad nije bio siguran neće li ga pozvati sa šetnje ili od stola da umiri ne baš miroljubivi bračni par. Nekoliko dana nakon našeg dolaska priredio je svečanu večeru. Usred večere, pričao nam je neki učesnik, došao je kraljevski kurir, grof se morao odmah odvesti na dvor i ostaviti svoje goste da sami večeraju.Završit ću ovu reviju državnika s nekoliko riječi o jednoj neznatnoj diplomatskoj ličnosti, signoru Bonnechiju (Boneki), kraljevskom konzulu i trgovačkom otpravniku poslova Toscane. Bio je niska rasta, prastar, brbljav, neprekidno je bio u lovu za tračevima i novostima, uvijek je imao otvorene oči i naćuljene uši kako bi mogao poslati što više vijesti caru Leopoldu, kojem je slao svakog tjedna izvještaj o skandaloznim pričama u dvoru i u gradu. Ako bi mu koji put ponestalo anegdota, nimalo se nije ustručavao da ih izmisli. Najprije je imao stalni dohodak. Međutim, kako mu je pri takvom načinu plaćanja nedostajao nužni poticaj njegovoj prirodi, te je loše obavljao svoju službu, car je smatrao da će biti bolje bude li mu davao plaću svakog tjedna. Unatrag godinu dana dobivao je signor Bonnechi dva francuska zlatnika za svaku anegdotu što se caru učinila »zanimljivom«. Na taj je način zarađivao mjesečno dvadeset zlatnika.Taj je čovjek imao naročit dar da osigura sebi pristup u svaku kuću. Prisustvovao je gotovo svim večerama i svečanostima. Svi su vrlo dobro znali zašto dolazi, ali budući da se pojavljivao u kraljevo153ime, pa čak, kako su neki tvrdili, i u ime kraljice Karoline, koja je svoju privatnu špijunažu povjerila bratovu špijunu, nitko mu se nije usudio zatvoriti vrata ili ga neljubazno primiti.Kad bi se vratio kući, napisao bi sve što je čuo, izvukao zaključke, nadopunio, ispuštao i mijenjao sve dok nije načinio kroniku na račun najviših ličnosti, i onda je to poslao svom caru.Ako još spomenemo liječnike, učenjake i pisce s kojima je Sir William privatno saobraćao, završili smo s okolinom koja me je okružavala u mom novom životu u kojem su se odigrali dramatski, dijelom nevjerojatni doživljaji o kojima ću pisati.Kratko vrijeme prije svog posljednjeg putovanja u London izgubio je Sir William dva prijatelja koji su provodili mnogo vremena u njegovoj kući. Najprije je, u trideset osmoj godini, umro slavni Gaetano Filangieri (Filanđeri), prema čijoj sam ženi često bila nepravedna, a zatim opat Galiani, starac već u svojoj dvadeset i četvrtoj godini, koga su smatrali za jednog od najduhovitijih ljudi Napulja. Budući da su obojica umrla prije nego sam ih mogla upoznati, ne moram se više njima baviti. U to su vrijeme među naše redovite goste spadali liječnik Cotugno (Kotunjo) i njegov kolega signor Gatti, dva napuljska osobenjaka.

Doktor Cotugno, osim što je slovio kao izvrstan liječnik, bio je, prema mišljenju Sir VVilliama, jedan od najboljih poznavalaca klasične starine. Nikad nisam mogla shvatiti kako se usprkos velikom broju pacijenata mogao baviti svojim proučavanjima, a ostajalo mu je i vremena da zaista mnogo čita. Nikad nije uzimao ništa od onih pacijenata koji su mu dolazili u kuću, ali je svaku kućnu posjetu zaračunavao tri pijastra. Godišnje je zarađivao oko tri tisuće funti sterlinga. Od te cijene, utvrđene za svaku kućnu posjetu, nije odstupio čak ni u slučajevima kad je liječio osobe najvišeg položaja. Njegov kolega, doktor Gatti, u tom je pogledu bio posve drugačiji. Bio je isto toliko škrt koliko Cotugno nekoristoljubiv. Kao jedan od najgorljivijih pristaša cijepljenja protiv malih boginja .zaradio je u Parizu ogromne svote novca.Prijateljstvo doktora Gattija zahvaljivao je Sir VVilliam svom stolu, koji je doktor smatrao izvrsnim, i kočiji što ju je mogao koristiti kad je god zaželio. Suprotno od Cotugna, koji se rado posvećivao siromašnim ljudima, Gatti je oholo objašnjavao da se on ne bavi čak ni ljudima druge klase. I kao da se zakleo da će u svemu biti sušta suprotnost Cotugnu, nikad nije otvorio ni jednu knjigu, a čitao je samo novine i pamflete. Umjesto da poput svog slavnog kolege nastoji sačuvati nezavisnost u odnosu na velmože, <Jatti bijaše ulizica i vazda je žudio za naklonošću dvora. Tvrdio154je da su dvije najsretnije nacije na svijetu napuljska i španjolska, zato što su oba kralja, Ferdinand i Karlo III, tako strastveni lovci da nemaju vremena da se bave svojim narodom. A po njegovu mišljenju, narod za koji se njegov gospodar uopće ne brine bio je na najboljem putu da bude savršeno sretan.Mislim da se Sir William, što se toga tiče, potpuno slagao s doktorom Gattijem, jer je on svoju omiljelost kod kralja Ferdinanda zahvaljivao u prvom redu tome što je bio strastven lovac i spretan strijelac. Onog dana kad smo stigli, kralj mu je vlastoručno napisao:»Dođite brzo, dragi Hamiltone, ići ćemo zajedno u Casertu (Kezerta) u lov. Otkako ste otputovali, nisam imao više sreće, odnijeli ste je sa sobom i vjerojatno ste je donijeli natrag. Vaš Ferdinand.«Treći »stalni gost« naše kuće izvan diplomatskog kora bio je markiz del Basto koji je bio izravni potomak onog del Basta kome je Franjo I predao svoj mač jer ga nije htio dati burbonskom glavnom zapovjedniku. Imao je sto hiljada dukata rente ili pet stotina hiljada livra u francuskom novcu. Ti veliki imuci što su u Engleskoj prilično česti u Italiji predstavljaju rijetkost. Pričalo se da je mač Franje I bio spremljen u riznici kuće del Basto.Isto tako često dolazio je vojvoda Termoli, potomak genoveške obitelji koja je već dugo živjela u Napulju. Vojvoda Termoli je bio kraljev konjušar i sin vojvode od San Nicandra. Taj je vojvoda bio imenovan za kraljevog odgojitelja i tako je loše obavio svoj posao da je kralj, koji se kasnije često zbog toga ljutio, još i tada znao reći vojvodi od Termolija: »Tvoj otac je kriv mojoj nesreći i nesreći mog naroda, ali ja sam suviše pravedan da bih se tebi osvećivao zato što je tvoj otac od mene učinio magarca.«Kraljica se sramila neznanja svog muža, ali je iz toga ipak izvlačila korist, i to tako što ga je držala daleko od svih poslova i pokušavala svu vlast držati u svojoj ruci. Ona mi je često govorila da tome nije nipošto kriv San Nicandro, već ministar Tanucci (Tan-uči), koji je odabrao San Nicandra upravo zbog njegove poznate nesposobnosti i preporučio mu da mladog princa ničemu ne nauči, kako jednom kad postane kralj ne bi mogao sam vladati već bi sve morao prepustiti svom ministru.U tome je bilo mnogo istine. Ali kraljici se nije smjelo baš vjerovati kad je govorila o starom ministru kojeg nije mogla podnositi. Tanucci je bio odan Karlu III, kome je zahvaljivao svoj imutak i koji je bio sklon španjolskom utjecaju, dok je ona, sestra austrijskog cara, htjela ojačati utjecaj Austrije.Mnogo se pričalo o Karolininoj mržnji protiv svega španjolskog i francuskog. Ta se mržnja protezala čak na njenog muža i mušku djecu, a isto je tako bilo poznato kako voli sve što je austrijsko. Pričalo se čak da je zasnovala komplot protiv vlastite časti,155materinske dužnosti i protiv svog naroda kako bi Kraljevstvo Obiju Sicilija potpalo pod Austriju kojoj je već prema ugovoru u Utre-chtu pripadalo, ali ga je Karlo III u velikom ratu Francuske protiv Austrije godine 1731. privukao k sebi.Nikad nisam mogla sebi objasniti kraljičinu antipatiju prema vlastitoj muškoj djeci, dok je naprotiv prema kćerima pokazivala pravu majmunsku ljubav. Tobože zbog odgoja, oštro je kažnjavala svoje sinove. I zbog toga su se oni silno bojali majke. Nikad nisam vidjela da bi se ti nesretni mali prinčevi smijali u majčinu prisustvu; zadrhtali bi pri najmanjem šumu, a čim je odjeknuo kraljičin glas instinktivno bi bježali u očev naručaj.Najstariji sin umro je u dobi od otprilike osam godina, oko 1778, nakon dugotrajne bolesti koju su Karolinini neprijatelji pripisivali lošem postupku što ga je morao podnositi. Kad je ležao smrtno bolestan, razgovarala je kraljica s liječnicima o vrsti i uzroku bolesti. Njen je muž, koji se nikad nfje pokušavao izdići iznad svog neznanja, što ga je uostalom naivno i priznavao, samo plakao. I kad je princ, napokon, umro, kraljeve su se suze udvostručile. A Karolina je, tako se bar pričalo, samo ponavljala riječi one spartanske majke: »Kad sam ga rodila, znala sam da jednog dana mora umrijeti.«

Dok sam bila na napuljskom dvoru, bila sam svjedok smrti infanta Don Alberta. Umro je tako reći u mom naručju i na mojim koljenima, jer je bio moj ljubimac među malim prinčevima. 0 toj ću smrti pričati kad za to dođe vrijeme, ali ovdje bih htjela navesti da je ta smrt kraljičinu mržnju protiv Francuza i Španjolaca samo pojačala umjesto da se u njenom srcu napokon pojavi trag ljubavi što je inače kod majki izazovu suze prolivene na grobovima njihove djece.čini se da je majka voljela jedino princa od Salerna, rođenog 1790, ako se ne varam. Njega je kraljica držala u naručju kad je Albert umro. Za njega bi žrtvovala sve druge. Kasnije, oko 1812, kad se činilo da se princ u Palermu priklonio engleskoj stranci — ja sam tada bila daleko od kraljice i nikad nisam mogla povjerovati da bi počinila takvu strahotu — navodno ga je pokušala otrovati šalicom čokolade. Kako se pričalo, od te ga je smrti spasio sobar Carlomagno Viglia (Karlomanjo Vilja) i odatle potječe ona nevjerojatna naklonost što ju je taj čovjek uživao kod princa, naklonost kakvom se ni jedan drugi član porodice, ni jedan ministar, ni jedan prijatelj nije mogao pohvaliti.Javno je mnjenje tvrdilo da Karolina više voli brata Josipa II nego svoju djecu i da interese austrijske monarhije stavlja iznad interesa Kraljevstva Obiju Sicilija. Uostalom, ispričat ću što sam sama vidjela. Čitalac će tada na temelju događaja koje ću ispripo-vjediti, moći donijeti vlastite zaključke.156XVI

^ad smo stigli u Napulj, kuća Sir Williama nije bila pri-<^»^ v- ' premljena da u njoj boravi žena. Bio je to muzej nau-čenjaka koji se posvetio samo geologiji, numizmatici i kiparstvu. I sada je trebalo usred tog mrtvog blaga prošlosti napraviti mjesto za živo blago sadašnjosti.Moram biti pravedna prema Sir Williamu i objasniti da nije imao nikakvih obzira prema svom blagu kad se radilo o meni. Mogla sam u prvom katu velike palače u kojoj je bilo englesko poslanstvo izabrati tri sobe kao privatni stan, a lava s Vezuva, novci iz Cezarova vremena, komadići Apolonovih ili Venerinih kipova morali su biti maknuti kako bih ja imala mjesta za sebe.Uostalom, moja je instinktivna koketerija bila tako velika da sam se marljivo posvetila tim antikvitetima pa sam već nakon mjesec dana mogla bez priručnika sama stavljati natpise na dvadeset pet različitih vrsta lava s Vezuva, a mogla sam na prvi pogled prepoznati novac iz Cesarova vremena ili razlikovati onaj iz doba Hadrijanova.Vidjevši kako se snalazim u njegovoj struci, Sir William je bio oduševljen. Lord Grennville, jedan od najotmjenijih plemića Engleske, naučio me je kako se dočekuju gosti i tako nisam morala ništa učiti kako bih salon Sir Williama podigla na isti stupanj s onim najelegantnijim napuljskim salonima. Napulj je, naime, što se toga tiče, bio znatno ispod Londona.Kako bih još pojačala oduševljenje svojih obožavatelja, odlučila sam da im pokažem svoje talente. Kako su naši gosti bili većinom Talijani, nisam smatrala da bi za njih bilo uputno izvoditi prizore iz Shakespeareovih djela jer njihov nježni želudac ne bi podnosio tu krepku hranu. Zato sam se zadovoljavala izvođenjem živih slika, i samo u toku jedne večeri promijenila sam turski turban, azijski dijadem, grčku tuniku i pokazivala im se kao Judita, Aspazija, Roksana i Helena. Te večeri sam se usudila izvesti i prve korake plesa s velima koji mi je kasnije ne samo u Napulju već i u Parizu, Londonu, Beču i Petrogradu donio veličanstven uspjeh.Uskoro je cijeli glavni grad Obiju Sicilija pričao samo o prekrasnom biću koje je Lord Hamilton doveo sa sobom. Svi istaknuti ljudi koji su živjeli u Napulju, pa čak i više žena, zatražili su čast da budu primljeni u engleskom poslanstvu, ali na moje veliko157razočaranje i na čuđenje Sir VVilliama, iz dvora nije stigla ni jedna pozivnica upućena nama.Sir VVilliam je uvijek bio kraljev pratilac u lovu i pri pecanju, i uvijek kad su bili zajedno govorio je o meni i hvalio me. Kralj mu je čestitao na tako dobroj, lijepoj, uglednoj ženi, ali to je bilo sve što je uradilo kraljevsko veličanstvo.Znala sam da su već više puta o meni pričali kraljici Mariji Karolini, ali ona bi uvijek prekinula taj razgovor ili ga svjesno skrenula drugim pravcem. Savjetovali su mi neka se jednom, kao slučajno, postavim kraljici na put. To nije bilo teško izvesti. Često je išla šetati sa princezama, svojim kćerkama, u vrtove Caserte, koji, istina, nisu bili otvoreni za javnost, ali su ipak ljudi na položaju a i oni koji su htjeli predati pismene molbe imali u njih pristup. Zamolila sam Lorda Hamiltona neka me, čim bude imao posla u Caserti, povede sa sobom, jer sam tobože silno željela jednom vidjeti te vrtove za koje su mi pričali kako su naročito lijepi.Sir William je vjerojatno prozro moje namjere, a kako je po svoj prilici još više od mene trpio zbog tog prezira što su ga prema meni iskazivali, želio je na bilo koji način tu stvar objasniti. Jednog dana imao je neke brzojave za kralja te smo se otputili u Casertu. Sir VVilliam je tamo imao sobu u kojoj se

mogao zadržavati koliko god je htio, a posluživali su ga ljudi Njegova Veličanstva. Prije svog putovanja često je koristio tu priliku, ali otkako sam živjela s njime u Napulju, iako je često odlazio u Casertu, nikad nije ostao tamo preko noći.Kad je Sir VVilliam predao brzojave, kralj ga je pozvao neka ostane na dvoru kako bi sutra mogao ići s njime u veliki lov. Sir ' VVilliam je primijetio da sam s njime došla i ja, ali je kralj odgovorio:— Pa vi imate ovdje sobu. Ako Lady Hamilton nešto želi, potrebno je samo da naredi, moja će je posluga poslužiti kao da je i njena.Ali to je bilo sve.Međutim, pošto je duži boravak u Caserti odgovarao mojim planovima. Sir VVilliam je prihvatio poziv u svoje i u moje ime i samo je upitao kralja neće li biti nezgodno ako ja budem šetala u vrtu. Kralj je slegnuo ramenima, što je trebalo da znači da to pitanje smatra suvišnim. Sir VVilliam mi je objasnio sve što se dogodilo. Kod stola nam je lakej servirao vino i smatrao je potrebnim da primijeti: »Iz kraljeva podruma«. Kad nam je pružao pečenog fazana, dodao je: »Iz kraljevskog lovišta«. Očito, Sir VVilliam je uživao posebnu pažnju Njegova Veličanstva, ali ona se, isto tako, očito nije protezala i na mene.Uvečer je Sir VVilliam bio pozvan na kartanje kod kralja, ali kako u pozivnici ja uopće nisam bila spomenuta, otkazao je poslu-živši se prvom izlikom što mu je pala na pamet. Međutim, kao da158su tu izliku smatrali uvjerljivom. Sutradan, već u zoru, netko je pokucao na vrata Sir VVilliama. Njegovo je Veličanstvo uvijek vrlo rano ustajalo i nije voljelo da čeka, kao i njegov predak Ljudevit XIV.Sir VVilliam se silno ljutio zbog toga što su se prema njemu i dalje odnosili kao prema neženji. Rekao mi je da ga ništa neće zadržati u Napulju ako ja u susretu s kraljicom ne budem zadovoljna njenim ponašanjem — ni navike dvadesetogodišnjeg boravka, ni ljubav prema starinama, ni klima koja je tako dobra za njegovo zdravlje. Zamolit će kralja Georga aa ga opozove u Londora ili da ga premjesti na neki drugi dvor što ću ga ja odrediti.Obukla sam se vrlo jednostavno i nastojala da ne istaknem nijednu od svojih prednosti. Kraljica koja je ljubomorna na svoju ljepotu nikad ne gleda rado drugu ljepoticu. Moj mi je ponos već često šanuo da se kraljica, koja više nije bila u prvom cvatu mladosti, možda boji moje blizine.Prozori sobe u kojoj je stanovao Lord Hamilton gledali su u vrt. Prema tome, odavde sam mogla vidjeti kad bi kraljica ušla us vrt. Znala sam da nakon doručka, između deset i jedanaest sati,, izlazi na šetnju s princezama. Četvrt prije jedanaest ugledala sam je u pratnji njenih triju kćeri, princeze Marije Terezije, kojoj je tada bilo sedamnaest godina i koja će dvije godine kasnije postati austrijska kraljica, princeze Marije Lujze, koja će za nekoliko-godina postati velika vojvotkinja od Toscane, i princeze Marije Amalije, kojoj je bilo tek šest godina.Osim tih triju princeza imala je još ove kćeri: devetogodišnju princezu Mariju Kristinu, kasniju kraljicu Sardinije, četiri i po godišnju princezu Mariju Antoanetu, kasniju princezu od Austrije^ dvogodišnju princezu Mariju Klotildu, koja će godine 1792. umrijeti, i Mariju Henrijetu, koja je još ležala u kolijevci a svoju je stariju sestru preživjela svega za nekoliko mjeseci.Došlo je vrijeme da izvedem svoj plan. Kad sam ugledala kraljicu i princeze u vrtu — obje starije išle su pored majke, najmlađa, Marija Amalija, trčala je naprijed, brala cvijeće i pokušavala uloviti leptire — uzela sam knjigu i izašla napolje. Pravila sam se da čitam, a to mi je omogućilo da neupadno promatram što se zbiva.Krenula sam zaobilaznim putem, tako da sam kraljevsku porodicu mogla sresti tek na drugom kraju vrta. Htjela sam da kraljica povjeruje kako me je jedino slučaj doveo na njen put, a budući da sam taj susret istovremeno željela i bojala ga se, bilo mi je drago da dobijem nekoliko minuta vremena i da se za nj priredim. Išla sam duž aleje na kojoj je susret bio neizbježiv. Zurila sam u svoju knjigu, ali bilo bi mi nemoguće navesti čak i naslov te knjige, vidjela sam slova ali nisam mogla shvatiti nikakav smisao, duh mi je bio obuzet nečim sasvim drugim159=

Srce mi je divlje lupalo. Odjednom sam se, iza okuke, našla na trideset koraka nasuprot kraljici. Mala Amalija, koja je još uvijek trčala ispred majke, bila je udaljena od mene svega deset koraka. Ja sam se pravila da ništa ne vidim, kao da sam zadubljena u čitanje. Još uvijek sam imala dovoljno vremena da podignem pogled i da s mnogo poštovanja odigram ulogu iznenađene osobe. Poznato je moje umijeće da hinim sve osjećaje i da najnježnija raspoloženja izrazim mimikom. Ali nepredviđena me je upadica prisilila da podignem pogled s knjige prije no što sam namjeravala.Princeza Amalija mi je prišla, izvukla cvijet iz svog stručka i pružila mi ga. To je bio dobar predznak. Podigla sam glavu i pravila se kao da sam tek sada ugledala djevojčicu, njene sestre i kraljicu. Duboko

se poklonivši, htjela sam uzeti cvijet što mi je bio ponuđen. Međutim, u tom istom trenutku povikala je kraljica kreštavim glasom, kao da ju je uvrijedila moja pojava: »Amalija, Amalija!« Dijete je iz majčina glasa osjetilo zapovjednički ton što ga je znala tako odlično izraziti i drhteći je potrčalo natrag kraljici, prije no što sam uspjela uzeti cvijet iz njene ruke. Marija Karolina zgrabila je malu za ruku i brzo skrenula s njom i ostalom djecom pokrajnjim putem.To me je pogodilo ravno u srce. Iz očiju su mi potekle suze, otrčala sam u svoju sobu, naručila kočiju i odvezla se u Napulj. Sir Williamu sam ostavila pisamce s ovim recima: »Ne brini za moje zdravlje, otputovala sam zbog drugih razloga. Nisam mogla ostati u Caserti. Kad ti budem ispričala što se dogodilo, složit ćeš se sa mnom. Tvoja Emma.«Dva sata kasnije bila sam u poslanstvu, dala sam promijeniti konje i poslala kočiju natrag Sir Williamu.U sedam sati uveče vratio se Sir William kući. Vrativši se iz lova, nije me našao u sobi pa se, iako ga je kralj pozvao na večeru, odvezao pošto je poručio kralju da se zbog nekog nepredviđenog događaja mora vratiti u Napulj. Sir William je slutio što se dogodilo. Morala sam mu još samo ispričati pojedinosti. Moram mu odati priznanje — ta ga je uvreda pogodila još jače nego mene. Još iste večeri predložio mi je da bez oproštaja napustimo Napulj. Ali to bi značilo povući se, maknuti se s bojnog bolja, priznati poraz.A to ja nisam htjela učiniti, htjela sam pobijediti. Htjela sam da budem predstavljena, htjela sam da budem primana na kraljevskom dvoru, kako mi je to kao supruzi engleskog poslanika dolikovalo. Htjela sam i tu uživati u uspjesima što sam ih svuda postizala, gdje mi se god prohtjelo. Naposljetku, htjela sam se osvetiti toj besramnoj kraljici koja je trebala da od svoje neposredne okoline čuje koliko sam ljepša od nje. Uporno sam zahtijevala da Sir160\■VVilliam zatraži od kralja objašnjenje zbog tog uvredljivog kraljičina ponašanja. Kad danas mislim o tome kako sam bila silno ponosna u svojoj neočekivanoj sreći, moram se čuditi samoj sebi zbog tolike srčanosti.Sir William nije ni načas oklijevao da ispuni moje želje. Tako mi se bezgranično divio da je bio iznenađen kao i ja zbog ponašanja Njenog Veličanstva prema meni. Otputovao je u Casertu i potražio kralja. Odmah je počeo s njime razgovarati o tome i uopće nije krio da njegov budući boravak u Napulju ovisi o stavu što će ga zauzeti prema meni.Kralj je bio vrlo sklon Sir VVilliamu, ne zbog Sir VVilliama, već zbog samog sebe. Jer taj je kralj bio pravi egoist. Lord Hamil-ton je bio dobar pješak, izvrstan lovac, sladokusac, i veoma prijatan i duhovit drug. Zbog svih tih osobina kralj je već godinama bio naviknut na njegovo društvo i on mu je postao neophodan. Osim toga, počeo se smračivati politički horizont na Zapadu. Ma kako se malo napuljski kralj bavio vladarskim poslovima, ipak je shvatio da bi mu Sir Hamilton kao brat po mlijeku engleskog kralja u slučaju vjerojatnog sukoba s Francuskom mogao značiti snažnu podršku kod engleske vlade. I zato je dobroćudno saslušao Sir Willia-movo saopćenje, s onom dobroćudnošću što je ponekad bila pri-rodna, ponekad glumljena, a u ovom slučaju tako dobro odglum-ljena da je bilo nemoguće prepoznati glumu.— Dragi moj lorde — rekao je Sir Williamu — znate li što se ovdje priča?— Ne, ali se nadam da će mi Vaše Veličanstvo iskazati milost i upoznati me s time.— Govorka se da uopće niste oženjeni.— Sir William je nešto slično očekivao. Izvadio je iz džepa vjenčani list i pokazao ga kralju.— Evo mog odgovora, Veličanstvo — odvratio je.Kralj je pročitao dokumenat i, očito zbunjen, vrtio ga među prstima.— Vjerojatno vam neću reći ništa novo, zar ne, ako vam saopćim kako u Napulju ima mnogo zlobnih ljudi. Ako biste ovaj vjenčani list dali izvjesiti na uglove svih ulica u gradu i kad bih ja naredio da u nj vjeruju, ljudi bi još uvijek sumnjali. Međutim, da ste objavili svoju ženidbu na engleskom dvoru, da ste predstavili Lady Hamilton kralju Georgu III, tada ne bi bilo ništa lakše nego je i ovdje uvesti, tada ne bi nitko ni u našem gradu bilo što sumnjao. Zar vam ta pomisao još nije pala na um?Sir William je uporno promatrao kralja, ali iz izraza njegova lica bilo je nemoguće nešto više pročitati. Ferdinandovo je lice imalo neki dobroćudni izražaj, pa je taj najpodliji kralj što se uopće može zamisliti izgledao kao najveća naivčina. Lady Hamilton161

— U redu, Veličanstvo — nato će Sir William. — Dat ćete mi mjesec dana dopusta, zar ne?

__ Vrlo nerado, jer ne bih volio ni na jedan dan izgubiti čovjeka tako prijatna za društvo. Ali, razumije se, ako me molite, a radi se o tako važnoj stvari kao što je priznanje vašeg braka, to vam dakako ne mogu odbiti.— Prema tome, moram samo javiti u London, kako moj dolazak ne bi izazvao iznenađenje.— čekajte, mogu vam uštedjeti to odgađanje.— Vaše će me Veličanstvo obavezati na zahvalnost.— Dakle, pisma što sam ih primio od svojih šurjaka, cara Austrije i kralja Francuske, mogu smatrati dovoljno važnima da budu predana gospodinu Pittu... kažem gospodinu Pittu, jer kod vas, gotovo kao i u našoj zemlji, kralj nije ništa, ministar predsjednik je sve. Inače bih rekao Georgu III. Prema tome, dat ću vam originale tih pisama i napisat ću pismo za svog brata, kralja Velike Britanije. I tako ćete izvršiti moj zadatak i istovremeno obaviti svoj privatni posao.Nešto bolje Sir William nije mogao ni poželjeti. Dobio je pisma za engleskog kralja i još isto veče otputovali smo lađom kraljevske mornarice, što nam je stajala na raspolaganju, u Livorno. Sir VVilliam je na prolazu imao da preda u Firenci pismo velikom vojvodi Ferdinandu; iz Firence smo kanili putovati poštanskom kočijom dok je lađa kraljevske mornarice trebalo da nas sačeka u Livornu.Kao da je vrijeme bilo u skladu s našom nestrpljivošću. Neprekidno smo imali dobar vjetar i vožnja je trajala svega tri dana. Sir VVilliam je obavio zadatak kod velikog vojvode Karla. Našao ga je silno uznemirena zbog događaja u Francuskoj. Tamo se naglo približavala revolucija i prvi događaji 1789, do koje smo sada stigli, ukazivali su na to da bi revolucija mogla zauzeti opasne razmjere i protresti cijeli svijet.I zato je veliki vojvoda mogao samo zaželjeti uspjeh Sir VVilliamovu putu u London, odnosno njegovoj tobožnjoj svrsi. Bio je zabrinut i zbog zdravstvenog stanja svog brata, Josipa II, njemačkog cara.— Vidjet ćemo — rekao je — kako će se naš šurjak Ferdinand IV izvući iz te afere. Kažu da je toliko sretan da nema ni jednog filozofa u državi. U svakom slučaju, smatrao je da austrijski car, napuljski kralj, Sveti Otac i svi talijanski vojvode treba da osnuju ligu za zaštitu i otpor i obrambenu granicu kako revolucionarne ideje ne bi prešle talijansku granicu.Napustili smo Firencu i putovali preko Svetog Gottharda i Švicarske prema Holandiji, gdje ćemo se ukrcati na brod za Englesku. Stigli smo tamo tačno deset mjeseci nakon odlaska iz Londona i odsjeli smo u kući u Fleet Streetu. Još istog dana kralj je primio162Sir VVilliama. Prilično sam nemirno čekala njegov povratak. Ovdje u Londonu osjećala sam se donekle kao da sam se vratila u prošlost i ponovo sam se suočila s nesrećom i sramotom mojih prvih godina. Kralj se mogao protiviti, i ako bi odbio Sir VVilliamu da me primi, onda bih kao Lady Hamilton još dublje pala nego što sam nekoć sama stajala.Sir VVilliam se vratio blistajući od sreće: slijedećeg ću ponedjeljka biti javno predstavljena. Kralj nije pravio nikakve teškoće i bio je ljubazniji no ikad prema svom prijatelju Hamiltonu. Istog je dana Sir VVilliam izrazio želju da ponesemo u Napulj moj portret koji bi načinio Romney. Sir VVilliam je sasvim sigurno znao za moj raniji odnos prema Romnevju, ali on mi je bio tako malo suprug da sam shvatila kako nije mogao biti ljubomoran na velikog slikara, koji je još uvijek bio u modi. Dogovorili smo se da ćemo ga slijedećeg prijepodneva zajedno iznenaditi na Cavendishu. Bila sam sigurna u Romnevjevu učtivost i nisam mu morala najprije napisati pismo i reći neka odsad u meni gleda samo Lady Hamilton. Budući da sam isto tako bila sigurna u vlast nad Sir VVilliamom, mogla sam sebi priuštiti šalu i veseliti se Romneyjevu iznenađenju zbog moje neočekivane pojave.Sir VVilliam je želio da me Romney portretira kao odalisku. Obukla sam svoj prekrasni turski kostim, ušli smo u zatvorenu kočiju što nas je odvezla na Cavendish. Poznala sam kuću, uostalom, to smijem reći, vezale su me na nju neke od mojih najdražih uspomena. Iako nisam nikad voljela Romneyja u pravom smislu te riječi, ipak mi je bio vrlo drag i uvijek sam sa smiješkom na usnama mislila na njega. Kod njega je bio još isti sobar koji je i mene posluživao. Prepoznao me je. Pogledom sam mu dala znak da mi je čovjek koji me je dopratio suprug. Vidjela sam da me je shvatio, jer je upitao da li na najavi Sir VVilliama i Lady Hamilton. Odgovorila sam mu da dolazimo njegovom gospodaru u prijateljski posjet i zato bismo se željeli najaviti sami bez ceremonija. Odstupio je i propustio me naprijed.Ušli smo u Romnevjev atelje. Taj je hram umjetnosti bio ukrašen predmetima skupljenim na sve četiri strane svijeta. Oružje primitivnih plemena, skupocjene tkanine iz Indije, tigrove kože iz Bengala, lavlja krzna sa Atlasa, medvjeđa krzna iz Sibira bila su prebačena preko namještaja ili su visila na zidovima prekrivenim divnim majstorovim skicama. Nije postojao ni jedan kut u sobi u kojoj ne bi pogled pao na neki predmet velike materijalne ili umjetničke vrijednosti. Romney je upravo pravio posljednje poteze kičicom na slici Erigone koja se na ćilimu od cvijeća bori s tigrom. Erigona je posjedovala daleku sličnost s izvjesnom Emmom Lyonnom — dobar znak da umjetnik tu djevojku još nije sasvim zaboravio. Kad su se vrata otvorila, nije se ni okrenuo. Pomislio je, vjerojatno, da je sluga nešto donio.

163Dotakla sam mu rame. Okrenuo se, prepoznao me, uzviknuo, a onda je ugledavši mog supruga ustao i poklonio se.— Još ljepša nego prije — rekao mi je. — Ne bih to smatrao mogućim. Zatim, obrativši se Sir VViliiamu, doda: — Klanjam se, Mvlorde. Recite mi, molim vas, mogu li vam u nečemu biti na usluzi?I svojim izvanrednim smislom za takt pokazao nam je sve u svom ateljeu baš kao da sam prvi put došla ovamo. Sir VVilliam mu je izrazio svoju želju: moj portret u kostimu što sam ga imala na sebi. Romney je, obradovan, odmah postavio veliko platno i počeo da slika.Dogovorili smo se da ću mu svakog dana dolaziti sjediti. Rom-ney je obećao da će za osam dana završiti sliku. Sutradan me je Sir VVilliam ponovo odveo na Cavendish Square, ali kako je morao obaviti još neke poslove, ponovo je ušao u kočiju i obećao da će se za dva sata vratiti natrag.Za ta dva sata, Romnev je imao toliko dobrog ukusa da nije progovorio ni riječi, a niti učinio bilo kakvu primjedbu koja bi mogla podsjećati na našu nekadašnju bliskost. Razgovarao je sa mnom o Rimu i Napulju, pustio me da pričam i obećao je da će nas posjetiti ukoliko bi opet jednom tamo došao. Gotovo me je naljutila takva taktičnost. Shvaćala sam ga, ali me je srce ipak malo boljelo. 2ena, jasno, može zaboraviti, ali neće da bude zaboravljena.Sir VVilliam je došao kasnije nego što je obećao, tako da je portret prilično uznapredovao. Razgovarao je s gospodinom Pittom, pokazao mu pisma Marije Antoanete i Josipa II i dugo su raspravljali o političkoj situaciji na kontinentu. Stvari su u Francuskoj stajale vrlo loše. Vladala je zima i glad. Pričali su o zasjedanju staleža 4. aprila. Gospodin Pitt je računao da je od tog dana počela revolucija.Lord Hamilton je dobio neograničene ovlasti da u Napulju zastupa engleske interese onako kako to bude smatrao najsvrsisho-dnijim, dakako čuvajući čast i interese Velike Britanije. O svemu tome nije mi ništa rekao pred Romnevjem, već mi je to pričao kad smo bili sami kod kuće.

XVII

(Ijtearednog ponedjeljka trebalo je da budem predstavljena '^^na dvoru i zbog toga tog dana nisam otišla Romnevju. Cijeli sam dan posvetila pripremama za tu važnu ceremoniju, a posebnu sam brigu, razumije se, posvetila toaleti. Nakon predstavljanja bio je zakazan veliki ples. Kad me je kralj ugledao, prišao mi je s ljupkom galantnošću, pružio mi ruku i odveo me na moje mjesto. Prekidao je razgovor sa mnom jedino zato da bi se obratio Sir Williamu. Tek što me je napustilo Njegovo Veličanstvo, prišao mi je princ od VVallesa. Nehotice sam se sjetila večeri na terasi gospođice Arabelle kad je primila princa od VVallesa. Ponovo sam ih vidjela oboje na prozoru, osvijetljene, i samu sebe u oskudnoj odjeći kako stojim u sjeni.Ne znam što mi je princ rekao, ne znam što sam mu odgovorila — uspomene su me odvele iz sadašnjosti u prošlost. Mora da sam se princu učinila prilično glupom. To je veče za mene bilo istovre-meno veče ponosa i bola: ponosa zato što sam postigla svoj cilj bila službeno primljena na dvor kao supruga Sir VVilliama, te mi sad ni jedan dvor nije mogao uskratiti tu čast pa sam bila kao supruga engleskog poslanika na istoj stepenici kao i neka princeza po rođenju; boli pak zato što sam svaki smiješak, svaki pogled, svaku riječ što bi je netko nekome prišapnuo smatrala potajnom uvredom koja će postati glasna čim okrenem leđa. Sir VVilliam je bio vrlo zadovoljan. Da sam mu postala žena tek što sam izašla iz samostana, ne bi se mogao više ponositi mnome. Ali meni je veče prolazilo sporo pa iako smo već jedan sat iza ponoći krenuli kući, vratila sam se sva slomljena.Sutradan izjutra nikako nisam htjela propustiti poziranje kod Romnevja. Imala sam potrebu da vidim lice prijatelja, osjećala sam se kao da sam prošlog dana gledala samo krabulje i krinke. Romnev je morao izići zbog nekog neodgodivog posla, ali mi je poručio neka ga ispričam i pričekam. Sir William, koji je tog dana bio zauzet, vratio se u kočiju i ostavio me kod Romnevja. Čekala sam ga vrlo nestrpljivo, kao da mi je on trebao da saopći neke novosti, a u stvari sam ja njemu željela pričati.

Kad sam čula njegove korake, a iz susjedne sobe prepoznala glas i otvorila vrata, skočila sam mu u susret.— Dakle? — upitala sam.165Mora da mi je lice odražavalo unutarnji nemir, jer iako je moje pitanje bilo vrlo nejasno, odmah je odgovorio na moje misli.— Dakle? — rekao je. — Sinoć ste imali mnogo uspjeha. Jutros sam hodao po gradu i prikupljao obavještenja o vama. Svuda sam nailazio na srdite žene. Mora da ste bili upravo nevjerojatno lijepi. Priča se da su se tri vojvotkinje razboljele od ljubomore. Druge, koje su ugledale kako vas kralj vodi do vašeg naslonjača i kako princ od VVallesa s vama razgovara, izgrizle su prste i na najboljem su putu da izgube razum. Upravo sam načinio skicu za portret Lady Craven — Engleskinju starog kova, koja se tek nedavno, nakon četrnaestogodišnjeg braka, uspjela rastati s lordom Crave-nom —dakle, i ona je bila tamo i od srca se smijala minama što su vam ih htjeli postaviti. Rekao sam joj kako se nadam da ću vas naći ovdje i zamolila me da vam izručim njene komplimente. Rekla je da ste najljepša žena koju je ikad vidjela.Primila sam Romnevjevu ruku i čvrsto je stisnula. Najradije bih mu bila pala oko vrata. Ulio mi je u dubinu srca božanski osjećaj potpune osvete. Narednog su dana sve novine pisale o dvorskom plesu; neke su bile vrlo bezobzirne prema meni, ali zar je to sada važno? Pobijedila sam napuljsku kraljicu. Sedmog je dana moj portret bio završen. Međutim, kako je to zbog orijentalne okoline kojom me je Romnev okružio bila više slika nego portret, zamolio ga je Sir VVilliam, koga je inače oduševila savršena izvedba, da načini prema ovom još jedan jednostavan portret. Romnev ništa bolje nije mogao poželjeti. Rekao je da mu je najveće zadovoljstvo da slika Lady Hamilton. Istog dana kad je završio prvi portret, počeo je drugi, na kome me prikazao bosu, s glavom malo nagnutom na desno rame, s raspuštenom kosom što mi je padala na prsa napola prekrivena tunikom od muslina. Preko ramena mi je prebačen ogrtač od crvena (kašmira, a jedini mi je nakit bio zlatni pas sa kamejom na kojoj je bila slika Sir VVilliama. Taj je drugi portret, po mom mišljenju još bolji od prvog, bio završen za pet dana. To je onaj što ga je Sir VVilliam poklonio lordu Nel-sonu, a on ga je objesio u kabini »Redoubtabla«. Nakon njegove smrti ponovo je pripao meni i sada visi u siromašnoj kolibi u kojoj pišem svoje memoare. U danima bijede nudili su mi i dvadeset tisuća franaka za te dvije slike. Nisam se htjela s njima rastati; neka ostanu u nasljedstvo mojoj kćeri Horaciji.Za vrijeme mog boravka u Londonu, Sir VVilliam je više puta priredio prijeme na koje je bila pozvana sva aristokracija glavnog grada. Nekoliko je dama smatralo da treba da igraju ulogu krepo-snica i nisu nas počastile svojom posjetom. Ali, to su bile samo one »postarije«; od mladih i lijepih nije manjkala ni jedna. Sir VVilliam me je zamolio da izvedem svoje omiljele deklamacije. Prve sam večeri bila Julija, druge Nina.16620. aprila napustili smo London. Sir William je, iz radoznalosti, odabrao put preko Pariza. Engleska, koja će za kratko vrijeme voditi strašan rat protiv Francuske, u to je vrijeme bila s njom još u miru, prema tome ništa nije sprečavalo Sir VVilliama da ispuni svoj hir. Stigli smo 26, još uvijek na vrijeme da prisustvujemo pobuni što je bjesnila u predgrađu Saint-Antoine. Sir VVilliam je požurio putovanje, jer je htio prisustvovati početku zasjedanja staleža, koje je trebalo da otpočne 27. aprila. Kad smo stigli, doznao je da je zasjedanje odgođeno za 4. maja.Umjesto početka zasjedanja staleža vidjeli smo kako su bila opljačkana i spaljena Reveillonova (Revejon) skladišta.Sir VVilliam je nabavio propusnicu za posjet Bastilji. Što smo se više približavali državnom zatvoru, masa svijeta je bila sve to gušća. Mislili smo da nikad nećemo stići s našom kočijom do ulaza. To nam je ipak uspjelo, iako smo putem čuli mnogo pogrdnih riječi. Činilo mi se da se francuski narod, otkako sam ga posljednji put vidjela, silno izmijenio.Gospodin de Launav (Lone) bio je obaviješten da engleski poslanik i njegova supruga žele pogledati Bastilju i on nas je čekao kako bi nas sam proveo kroz tamnicu. Bio je prema nama silno učtiv i ja sam se pitala kako je čovjek tako dobra ponašanja mogao biti onako neumoljiv, ili bolje rečeno gramziv u odnosu prema zatvorenicima. Pričale su se gotovo nevjerojatne stvari u vezi s njegovom lakomošću. Lihvarski je trgovao sa svime što je spadalo u njegovu nadležnost. Plaća mu je iznosila 60 000 livra, a stvarni su mu prihodi bili još jednom toliki. Tako je, na primjer, jedan bastion pretvorio u vrt u kome su zatvorenici smjeli šetati ako su platili ulazninu. Na taj je način zarađivao godišnje 100 franaka.Odveo nas je do kule odakle se pružao prekrasan vidik. Na jednoj smo strani vidjeli sve do bulevara du Temple, na drugoj strani do kraljevskih vrtova, na zapadu do Vincennesa (Vensan), na istoku do Doma Invalida. Tek iz one visine mogli smo vidjeti svu onu masu ljudi kroz koju smo se provezli. Svi su se ti ljudi žurili prema Saint-Antoinu. Činilo se da su bili silno uzrujani, a neki su u prolazu pesnicama prijetili Bastilji. Gospodin de Launav se tome smijao. Rekao je da pariški puk — pijana i po prirodi zla rulja — tvrdi kako umire od gladi. Trgovac papira Reveillon, jedan od trgovačkih aristokrata —

najgorih od svih aristokrata — navodno je rekao da radnik još uvijek previše zarađuje i da bi mu se nadnica morala sniziti na petnaest sua. On je, inače, nedavno dobio odlikovanje Svetog Mihajla.I sada se masa ljudi otputila prema njegovim skladištima. »Dolje s papirnatim Krezom«, odjekivalo je sve do nas. Imao je sreću, nije bio kod kuće. I onda je masa načinila slamnatu lutku kojoj su navukli neki stari kaput. Natakli su je na kolac i tako je nosili pariškim ulicama. Povorka je na povratku ponovo prošla kraj Ba-167stilje. Htjeli su spaliti lutku pred gradskom vijećnicom. Ćuli smo da će sutradan ponovo ići do Reveillonove kuće i zapaliti je.— Ako želite to vidjeti — rekao nam je upravnik Bastilje — dođite ponovo sutra, u isto vrijeme. Mislim da će biti zanimljivo.— Ali ljudi govore glasno što namjeravaju poduzeti, zar ih policija neće spriječiti?— Oh, vi mislite da ste još uvijek u Engleskoj, Mylady — odgovori mi smijući se gospodin de Launav. — Tamo je potrebno da policija samo takne svojim štapićem vođu neke grupe, i to je već dovoljno da se tisućuglava masa raziđe. Varate se, Mylady, mi smo u Francuskoj, i kad puk jednom krene, onda se ne može zadržati. Ukažite mi čast, budite mi sutra gosti na doručku. Postavit ću na kulu stražara tako da nas obavijesti čim se nešto dogodi. Obećajem vam dramatski prizor kakav se ne vidi svakog dana.Pogledala sam Sir VVilliama. On mi je pročitao u očima želju da ne propustim tu predstavu, a kako mi je uvijek ispunjavao sve želje, prihvatio je de Launavjev poziv.— Pod jednim uvjetom — brzo sam dodala. Gospodin de Launay se nakloni.— Uživat ću dvostruku sreću — reče — budući da će mi istovremeno biti gosti jedan od najvećih svjetskih naučenjaka i vjerojatno najljepša žena na svijetu. A što se tiče uvjeta — doda — samo vas molim da ih navedete, već su unaprijed ispunjeni, čak i da zahtijevate da vam predam svoje ključeve.Bila sam ugodno iznenađena ovim tipično francuskim udvaranjem, što je tako reći cvalo poput prirodnog cvijeta usred tamni-čkih zidina.— Postavljam uvjet — rekla sam — da nam sutra ponudite običnu zatvoreničku hranu, kako bi nas bar nešto podsjećalo na mjesto na kome se nalazimo.— To vam rado obećajem, Mylady.— Na časnu riječ?— Tako mi plemićke časti. Pružila sam de Launayju ruku.— Znam — rekla sam mu — kad Francuz to kaže, onda će radije dati da ga ustrijele nego da ne održi riječ. Doviđenja do sutra, gospodine.I onda smo se oprostili s upraviteljem Bastilje.Sir VVilliam je htio znati gdje bih željela provesti veče, i ja sam, sasvim razumljivo, odgovorila:— U Comedie Francaise.Kazalište mi je još uvijek bila najveća strast, i da u vrijeme moje bijede nije izgorjelo kazalište Drury Lane, vjerojatno bih168nastupila i postala suparnica Siddonsove umjesto što sam postala Aspazija, a to bi za moj duševni mir i savjest sigurno bilo mnogo-bolje. Sir VVilliam je htio kupiti mjesta u loži, ali je doznao da je kuća rasprodana. U predvečerje revolucije, dok je izgladnjeli narod već vršio pljačke po gradu, u kazalištu više nije bilo slobodnih mjesta u ložama! Bilo je to nevjerojatno. Ali, budući da se davala Racineova »Berenice«, nisam se htjela odreći odlaska u kazalište. Raspitali smo se zašto je takva navala i doznali da nastupa mladi traged koji je prije dvije godine tek stupio na kazališne daske i već je postigao najveći umjetnički uspjeh, a te je večeri prvi put igrao Tita Flavija. Taj je umjetnik bio Talma.Sir William je pisao svom pariškom kolegi, engleskom poslaniku u Parizu, i pitao ga nema li slobodnih mjesta za večerašnju predstavu. Ali čini se da taj poslanik nije bio poklonik lijepih umjetnosti, jer nam je odgovorio da, na žalost, nema lože u kazalištu. Nismo više znali što da poduzmemo i pitali smo gostioničara, a on nam je savjetovao neka pišemo gospodinu Talmi lično.— On je dobro odgojen mladić — rekao je — kreće se u najboljem pariškom društvu. Ako mu Vaša milost navede svoje ime„ on će učiniti sve da vam ispuni želju.Sir VVilliam se nije mogao odmah odlučiti, ali kad sam ga zamolila da posluša gostioničarev savjet, nije se više kolebao i poslao je Talmi molbu da mu osigura dva mjesta za večerašnju predstavu, i tu je molbu potpisao punim imenom. Gostioničar je obećao da će se sam pobrinuti da pismo bude uručeno, i već za pola sata se vratio s odgovorom.— Jeste li dobili ložu? — doviknula sam čim sam ga ugledala..— Razumije se — odgovorio je gostioničar — ulaznice su ovdje!I on mi preda posjetnicu na kojoj je pisalo: »Propusnica za moju privatnu ložu. Talma.« Gostioničar nam je istovremeno donio i Talmin pismeni odgovor.

»Građanin Talma«, pisalo je, »zaista žali što Lordu Hamiltonu i Lady Hamilton može staviti na raspolaganje samo svoju ložu, ali to čini sa zadovoljstvom, jer se smatra sretnim što ste mislili na. njega, 27. aprila 1789.«Tačno u pola osam bili smo u kazalištu. Umjetnikova je loža bila tik kraj pozornice preko koje smo morali prijeći da bismo stigli u nju. Odveo nas je vratar. Na prvi smo pogled vidjeli da je vlasnik lože iskoristio samodopadnost umjetnika da bi je ukrasio. Na zidu je visilo ogromno ogledalo, namještaj je bio prekriven turskom tkaninom. Prostorija kao da je bila minijaturni Romne-yjev atelje. Bila sam oduševljena što sam baš ovdje, to mi je činilo deset puta veće zadovoljstvo nego da sam bila u prostoru za gledaoce ili čak i u kraljevskoj loži.169*Nestrpljivo sam očekivala početak predstave. Ali dotle sam ^uživala u predstavi koja je možda bila još zanimljivija od Racine-ove tragedije: vidjela sam jednom drugu stranu kulisa. Svi su umjetnici razgovarali jedino o svom kolegi Talmi i pitali se kakvu će pretjeranost u pogledu kostima danas sebi dozvoliti. Naučno proučavanje kojim se bavio Talma kako bi kazališni kostimi bili što vjerniji tada su još nazivali »pretjeranošću«. Napokon su odjeknula tri udarca, režiser je napustio pozornicu, podigla se zavjesa. Kad je u prvom prizoru drugog čina nastupio Talma, jedva sam •suzdržala usklik divljenja. Mislila sam da pred sobom gledam oživljeni rimski kip. Prije svega, glava mu je bila prekrasna; kratka, prema antičkoj modi začešljana kosa, na njoj lovorova kruna, grimizni ogrtač nemarno prebačen preko ramena; sve je to sačinjavalo živu, vjerodostojnu pojavu koja nas je vraćala sedamnaest ■stoljeća unazad. Upoređeni s njime, svi su ostali glumci djelovali poput maski.Berenicu je igrala mlada glumica koja se, ako se dobro sjećam, zvala gospođa Vestris. Bila je odjevena u antikni kostim, ali je ispod njega imala široku suknju, a kosa joj je bila naprašena. Sjećam se još kao danas kako je između stihova kojima je oslovila Tita Flavija promatrala od glave do pete svog partnera i šapnula ,mu:— Gospode, Talma, ta vi nemate ni vlasulje, ni trikoa, ni hlača! Talma joj odgovori:— Rimljani sve to nisu nosili, draga moja prijateljice. Naslonila sam se na naslon i stala se glasno smijati, a Sir Wil-'liam se nije mogao svladati da ne povikne:— Bravo, mladiću. U pravu je, liči na kip iskopan u Pompejima. Glumac se lako pokloni prema nama.— Kakvi su to ljudi u tvojoj loži? — razdraženo ga upita gospođa Vestris.— Engleski umjetnici — odgovori on nasmiješivši se.— Da, umjetnici, gospodine Talma — rekoh na to glasno i za-pljeskah. — Pravi umjetnici, u pravu ste!Kad se nakon drugog čina spustila zavjesa, u gledalištu se čulo dugotrajno odobravanje. Ljudi iz loža vikali su »bravo«. Mi nismo mogli ništa vidjeti, ali nekoliko je glumaca probušilo rupe u zavjesi i gledali su što se dešava pred zavjesom.— što se zbiva? — pitali su se.— Dakle, samo je još to nedostajalo — glasio je odgovor.— Ludi Talma daje primjer.— Kako? Zar i u gledalištu sjede ljudi bez hlača?— To ne, ali neki je mladić upravo dao odrezati kosu, pa sada ima frizuru kao naš Tito Flavije i zato ljudi tako glasno kliču »bravo.«170Između drugog i trećeg čina još se nekoliko mladića ugledalo u taj primjer te se dalo ošišati. Kod posljednjeg je čina Talma imao već dvadesetak sljedbenika. Od te je večeri počela moda takozvane glave Tita Flavija.Na kraju komada poslao je Sir William građaninu Talmi poruku kojom ga je pitao smijemo li mu lično izraziti našu zahvalnost.Odgovorio nam je da nije očekivao takvu čast, ali će je, ako mu je želimo ukazati, sa zadovoljstvom primiti.Dali smo se odvesti u njegovu garderobu. On nas je očekivao na vratima i bili smo iznenađeni kad nas je nagovorio perfektnim engleskim jezikom. Upitao je želi li Lord Hamilton ostati inkognito ili ne. Sir William mu odgovori da nema nikakva razloga da krije kako mu je veliki umjetnik ukazao čast time što mu je omogućio da mu se lično zahvali i da bi rado bio predstavljen gospodi koja su se nalazila u loži, a bez sumnje su bili najugledniji predstavnici pariške inteligencije. U tome se nije prevario. Talma nam je, naime, predstavio pjesnika Cheniera, (Šenje), čijeg će Karla X kasnije glumiti, pjesnike Ducisa Arnaulta (Arno) i La Harpea, (La Arp), slikara Davida, koji je pravio nacrte za njegove kostime, i još nekolicinu istaknutih ličnosti onog doba. Sir William se upustio s njima u raspravu o klasičnim kostimima, u kojoj su Talma i David živo učestvovali dok su se ostali okupili oko mene i hvalili moju ljepotu.

Sutradan smo se u pola deset ujutro odvezli kočijom u Bastilju. Međutim, kad smo došli na bulevar Temple, bilo je već toliko svjetine da nismo mogli nastaviti put. Morali smo krenuti zaobilaznim putem kroz ulicu Temple, stigli smo na kej i vratili se preko Arsenala. Na toj je strani put bio slobodan, jer svjetina nije prolazila kraj Bastilje, već je krenula ulijevo, prema predgrađu Saint-Anto-ine. Upravitelj de Launav nas je očekivao, stol je bio raskošno postavljen. Pozvao nas je da odmah doručkujemo, jer će pobuna oko podne vjerojatno doseći vrhunac. Odmah nakon prvog jela bili smo iznenađeni ukusnošću jela i izvrsnim vinom i prigovorili smo de Launavju što nije održao obećanje u pogledu zatvoreničke hrane.— Mylady — odgovorio mi je — ostavili ste mi potpunu slobodu u pogledu postavljenog uvjeta. U Bastilji postoje zatvorenici raznih vrsta, od visokorođenih prinčeva pa do običnih pisaca pamfleta. Za ishranu princa po rođenju odobreno je 50 livra dnevno, za francuske maršale 30 livra, za generale i komandante brigada 24 livre, za savjetnike 15 livra, za obične suce 10 livra, za svećenike 6 livra i, napokon, za obične pamfletiste 5 franaka. A vas sam ugostio kao prinčeve po rođenju. Dobili ste doručak kao princ Conde. On je, naime, sada ovdje. Živjeli Mvlord i Mylady! Neka živi Tower (Tauer) u Londonu! I neka isto tako oslobodi engleskog kralja njegovih neprijatelja kao što Bastilja oslobađa kralja Francuske!171Uvjeravam vaše milosti da vojvoda Clarence (Klarans) nije bio utopljen u nimalo boljem vinu od ovoga što sam vam ga ponudio. Tek što smo ispraznili čaše, javili su nam da ne smijemo gubiti ni trenutak vremena ako želimo vidjeti pobunu. De Launav nas je htio zadržati riječima da ćemo još uvijek stići na vrijeme, ali mi smo bili suviše radoznali i odmah smo se uspeli na kulu s koje se najbolje vidjelo predgrađe Saint-Antoine. Kad smo došli na tu visinu, odakle nam ništa nije moglo izmaći, ugledali smo cijeli prizor u svoj njegovoj strahoti.— Grom i pakao! — odjednom poviče de Launav — mogu vam pokazati ne samo pljačku Reveillonovih skladišta već možete kod mene vidjeti i samog Reveillona. Potpuno sam zaboravio da vam to još jučer saopćim. Zatražio je zaštitu kod mene i, razumije se, primio sam ga. Pogledajte onog čovjeka niska rasta prijeko, onog raščupane kose, stisnutih pesnica, izobličena lica — naginje se kroz prozor tako da bi čovjek mogao pomisliti da bi se htio baciti napolje.— To je on?— Hej, gospodine Reveillon — poviče de Launav — što mislite0 ovome što se događa tamo prijeko?Reveillon zadrhta.— Što mislim, gospodine upravitelju — odgovori. — Kad dvoru ne bi bila potrebna pobuna kako bi dobio na vremenu zbog zasjedanja staleža, brzo bi se moglo izaći na kraj s tim čoporom palikuća. To je moje mišljenje! Zar to nije prava sramota? Ima ih, možda, dvije tisuće, opljačkat će mi kuću i vjerojatno je zapaliti. A koliko je svojih ljudi poslao gospodin ministar policije? Brojite ih sami! 10, 15, 25, 30—50 ljudi protiv 2000! A pri tom, uopće, ne računam onih 100.000 gledalaca, koji uživaju u tome i podbadaju ostale!— Budite oprezni, Reveillone, čuvajte se — reče mu de Launav. — čini mi se da ne govorite s poštovanjem o vladi Njegova Veličanstva. To ne smijete činiti tako dugo dok ste u Bastilji.— Oh — uzvikne Reveillon, koji je bio izvan sebe od bijesa gledajući kako mu svjetina razbija namještaj — sasvim sam miran, Bastilja nije za ovakve poput mene, ona je za veliku gospodu, vidite1 sami...On zastade.— Što je? — upita guverner.— Potrebno je da kažete samo jednu riječ i mogli biste me spasiti. Jer sutra ću biti izložen bijedi.— Koja bi to riječ bila?— Pali! To je sve što bi trebalo da kažete; valja ispaliti samo jedan top na tu rulju i trg će se isprazniti.— Čini mi se — reče Sir William obraćajući se de Launavju — da taj jadnik baš nema sasvim krivo.1721.— Naprotiv — odgovori de Launav — ima on posve pravo. Ali ja zapovijedam jednim kraljevskim dvorcem i ne smijem opaliti ni jedan top, čak ni ispaliti slijepi hitac bez izričita kraljeva naređenja.U međuvremenu se pljačkanje nastavilo. Nakon toga svjetina je podmetnula požar. Vatra je izbijala kroz prozore. Sada je došlo nekoliko četa francuske garde i počelo pucati. Nekoliko se pobunjenika srušilo. Ali ostali su kamenjem prisilili vojnike da se povuku. Pogledom sam potražila Reveillona. Nije ga više bilo. Bez sumnje nije više mogao gledati to uništavanje i mora da se povukao u neku ćeliju. Nakon dva ili tri sata došla je švicarska garda. Pobunjenici su ih pokušali otjerati kao i francusku gardu, ali Švicarci nisu znali za šalu i počeli su ozbiljno pucati, pobili su dvadesetak ljudi i rastjerali ne samo

revolucionare nego i gledaoce. Zatim su prodrli u goruću kuću, izvukli iz nje nekoliko ljudi za koje smo mi mislili da su mrtvi, ali su bili, u stvari, samo pijani: našli su ih, naime, u vinskom podrumu.Ja sam se, u svakom slučaju, uvjerila da pobuna puka nije nikakva šala. Ova je ovdje počela sa slamnatom lutkom, a završila požarom i pogibijom više ljudi. Zahvalili smo de Launavju na go-stoprimstvu i doručku, ali smo mu priznali da smo zbog prizora što smo ga gledali izgubili svaku želju za jelom. I zato smo ostavili hranu princa po rođenju gotovo netaknutu. Pri povratku u hotel nismo imali nikakvih teškoća. Kad smo četiri mjeseca kasnije čuli u Napulju o zauzimanju Bastilje i de Launavjevoj smrti, ta je vijest na nas još jače djelovala upravo zato što smo prije kratkog vremena bili u dvorcu i upoznali njegova upravitelja.Međutim, svakom tko je vidio visinu kule, debljinu zidova, težinu vrata, teško je zamisliti kako je slabo naoružani puk bez vođa, bez topova i oružja za opsadu uspio osvojiti tvrđavu poput Bastilje.Za dva dana, 30. aprila, dobili smo iz engleskog poslanstva ulaznice za otvaranje početka zasjedanja staleža u Versaillesu. Odlučili smo da krenemo iz Pariza dan nakon te ceremonije, 5. maja. Ako bi zasjedanje staleža bilo ponovo odgođeno, onda bismo nastavili put a da mu i ne prisustvujemo, jer Sir William nije više želio produžavati naš boravak u Parizu. 3. maja uveče odvezli smo se u Versailles, gdje smo htjeli prenoćiti. Engleski poslanik nam je stavio na raspolaganje dvije sobe u kući koju je iznajmio na pola godine. Bila je smještena baš na putu kojim je trebalo da ide povorka. Ujutro smo izišli napolje i smjestili se na putu kojim će povorka proći. Široke ulice Versaillesa, na kojima su s obje strane stajali francuski i švicarski gardisti, nisu mogle primiti svu tu svjetinu. Cijeli je Pariz bio u Versaillesu. Vrata, prozori, krovovi pa čak i drveće bilo je prepuno gledalaca. Prekrasnim tkaninama ukrašeni balkoni služili su damama nakićenim perjem i cvijećem kao tri-173

bine. Po svemu se vidjelo da se radi o događaju od dalekosežnog značenja. A što će od toga nastati? To se onda još nije znalo.Najprije smo na kraju ulice ugledali kako se pojavila crna masa: to je bio treći stalež. 550 zastupnika, među njima 300 advokata, sudaca — svi nepoznatih imena, osim jednog jedinog koji je postao poznat zbog svog sablažnjiva života. Treba li da budem iskrena kao uvijek? Došla sam ovamo baš zato da vidim tog čovjeka. Bio je to Honore Requetti Mirabeau (Mirabo). U Francuskoj i u ostalim zemljama odjekivalo je njegovo ime: njegova ljubakanja, otmice, brakolomstva predstavljala su zanimljiv roman, užasniji i potre-sniji no što bi ga mogla izmisliti piščeva mašta. I zato me je zanimalo samo jedno: gdje je Mirabeau? Pokazali su mi ga. Već iz daljine sam ugledala tu snažnu glavu, glavu gospodara koja se isticala svojom poslovičnom ružnoćom, okružena grivom poput lavlje glave. U tom je jednom čovjeku bilo sjedinjeno cijelo društvo tog razdoblja. Gledala sam za njim sve dok sam ga mogla vidjeti. Njegova pojava, odnosno, tačnije, pojava trećeg staleža, izazvala je burni pljesak što se utišao čim se pojavilo plemstvo. Sasvim suprotno od predstavnika trećeg staleža, koji su upadali u oči po jednostavnosti i jednoobraznosti odjeće, plemstvo je stiglo u baršunu i svili i zato je predstavljalo neobično šarenu sliku. Nabrojili su mi nekih dvadeset imena te plemenite gospode: ni jedno mi ime nije bilo poznato. A onda su mi pokazali Lafavettea, junaka iz Amerike. Očekivala sam da ću ugledati snažnog čovjeka kojeg je priroda odredila da glasom, perom ili mačem brani vječne principe, ali sam ugledala mladog, blijedog i mršavog, ili, bolje rečeno, plavokosog i ružičastog čovjeka po čijoj se vanjštini uopće nije mogla naslutiti uloga koju je odigrao u prošlosti kao ni ona što će je odigrati u budućnosti.Prošlo je i plemstvo. Gledaoci su s odobravanjem pozdravili jedino vojvodu od Orleansa, znali su kako su mogli ojaditi kraljicu, a svi su se urotili da će se žestoko osvetiti. Vojvoda od Orleansa, naime, i kraljica Marija Antoaneta već su odavno bili na ratnoj nozi. To se neprijateljstvo pripisivalo najrazličitijim uzrocima. Trajalo je osam godina i ugasit će se tek na stratištu na koje će oboje stići, vojvoda dvadeset dva dana nakon kraljice. Iza plemstva stiglo je svećenstvo, a dočekala ga je ista šutnja. U njemu kao da su se stopile obje klase koje smo maločas vidjeli kako koračaju odvojeno: plemstvo i treći stalež. Naprijed je, naime, išlo tridesetak prelata u ljubičastim baršunastim kaputima. Zatim je došla vojna muzika, a iza njih kojih dvjesta župnika u crnom svećeničkom ruhu.Kralj je bio pozdravljen slabim pljeskom, a ne onakvim kao Mirabeau i vojvoda od Orleansa. I onda je došla kraljica. Od mog prvog boravka u Parizu silno se promijenila, blagog izražaja njenog lica je nestalo, sada je mračno gledala preda se. Začuli su se povici: — Živio Orleanski vojvoda! A između njih zvižduci. Kra-174ljica je problijedjela, samo što nije pala u nesvijest. Ali se ipak uspjela savladati, skupila je svu svoju hrabrost, podigla glavu, bacila preziran pogled pun mržnje, a zatim joj se opet pojavio na licu uobičajeni polu oholi polu izmučeni izraz.

Kad je prošla kraljica, nije više bilo ničeg zanimljivog da se vidi. Postigli smo svoj cilj i vratili smo se u Pariz. Usput mi je Sir William objasnio situaciju. Došlo je do prave borbe između nižeg-svećenstva i trećeg staleža s jedne i plemstva potpomognutog kraljem i prelatima s druge strane. No sve su to bili tako ozbiljni događaji, da se moj duh nije dugo bavio njima. Moja me je zla kob-uplela kasnije u politiku jedne druge zemlje, ali do toga je došlo iz dva razloga: zbog mog velikog prijateljstva prema kraljici Mariji Karolini i moje neodoljive ljubavi prema Nelsonu. Znam da me oba-, ta osjećaja neće moći opravdati pred posljednjim sudom, ali budući da moram položiti tako strašan račun, radije ću kao razloge navesti požrtvovanje i ljubav nego lični interes.Narednog dana, 5. maja 1789, napustili smo Pariz. Putovali smo-preko Belgije i Švicarske, odvezli se preko Svetog Gottharda dolje na Lago Maggiore (Lago Mađore), poštanskom kočijom stigli u Livorno, našli tamo našu lađu i 20. maja stigli u Immacolatellu. Kad je Sir William došao u poslanstvo, našao je tamo slijedeću, kraljevu poruku:»Dan nakon vašeg dolaska, dragi moj Sir William, očekujem^ vas na obiteljskom ručku u Caserti. Ali kako kraljica želi sklopiti intimnije prijateljstvo s vašom dražesnom suprugom nego što bi to bilo moguće prilikom službenog pradstavljanja, ona je očekuje između jedanaest i dvanaest sati prije podne. Dakle, možete se do četiri sata posvetiti vašim poslovima, ali vašu nam suprugu pošaljite tako reći kao golubicu iz arke što ste je doveli na kopno.. Vaš odaniFerdinand B.« Sir William je odgovorio:»Veličanstvo! Golubica će u određeno vrijeme biti kod vas. Ali ne očekujte da Vam donese palmovu grančicu. Slutim da se u Francuskoj neko vrijeme neće uzgajati ta biljka. I ja ću doći isto-' tako u navedeno vrijeme kako bih zahvalio Vašem Veličanstvu za svu iskazanu dobrotu. Imam čast da budem Vašem Veličanstvu, poslušan i odani slugaV. Kamillon«.ijXVIII

z Pariza sam donijela mnogo haljina, ali se nikako nisam 'mogla odlučiti u kojoj bih se pojavila pred kraljicom. Naposljetku sam se odlučila za najjednostavniju. Haljina od plavog satena, bijelo pero u kosi, svijetloplavi kašmir preko leđa, i to je bilo sve. U deset sati odvezla sam se u Casertu, u jedanaest sati stala sam na vanjske stepenice. U prvom katu su mi otvorili vrata što su vodila na hodnik, kraljica me je očekivala u svojim odajama. Nije ni potrebno da kažem kako mi je srce žestoko lupalo. Bila sam blijeda, kao da mi se krv sledila. Nakon što je bilo otvoreno nekoliko vrata, bila su napokon otvorena i posljednja, i čula sam, kao kroz maglu, kako me lakej koji je išao preda mnom najavljuje: »Lady Hamilton«.Ušla sam a da ništa nisam vidjela. Htjela sam se nakloniti, u glavi mi se zavrtjelo i morala sam se pridržati za stolicu da ne bih pala. Osjetila sam kako me netko uhvatio oko pasa i pridržao.— Što vam je, Mylady — upitao me neki ugodan glas.— Oprostite, Veličanstvo, promucala sam — uzrujana sam zbog časti što sam je tako dugo priželjkivala.— Oh, zar sam ja osoba koja ulijeva takav strah?— Vi ste kraljica, Veličanstvo.— Varate se, ja sam prije svega žena, i to žena koja traži prijateljicu. Ako ste vi ta prijateljica, poklonit ćete mi više nego što vam ikad mogu naplatiti. A sada sjednite i dajte mi da vas u miru pogledam.Htjela sam rukama sakriti lice.— Dopustite radije da gledam to lijepo lice, jer dosad sam ga mogla promatrati samo potajno.Nisam uspjela svladati lagani krik i rasplakala sam se.— Oh, oh, ipak vas nisam smatrala tako budalastom — na to ■će kraljica. — Treba li da vam se ispričam?— Oh, Veličanstvo — promrmljala sam.— Baš ste koketni — reče ona. — Suprotno od svih drugih žena, koje postanu ružne kad plaču, ona zna da je suze čine još ljepšom. Hajde, hajde, ovdje je samo jedna žena. Dajte mi da vam obrišem oči i onda ćemo razgovarati.Kraljica mi je zaista htjela obrisati suze, ali ja sam joj se bacila do nogu i poljubila joj ruke.176__ jo je vec- bolje — reče ona — i ako ja vas poljubim u obaobraza onda smo namirene. — I ona me poljubi. — Tako, a sada je dosta s djetinjarijama. Sjednite kraj mene i hajde da budemo dobri prijatelji, to jest ako želite, ako pak ne, onda je to moja

krivnja.__ Nisam znala što da na to odgovorim, samo sam se zahvalnonasmiješila.__ Znate — nastavi ona igrajući se mojim uvojcima — nevolim jutra što počinju s kišom.— Oh, gospođo — promrmljala sam — nisam se usuđivala ni u snu zamišljati da bi uzvišena kraljica kao što je kćerka Marije Terezi je ...— Tiho, tiho, uostalom, vjerojatno ste vidjeli moju sestru u Versaillesu. U svom mi je posljednjem pismu javila da je u Francuskoj situacija vrlo loša, ona mnogo trpi i mnogo se promijenila. Što je od svega toga tačno?— Oh, Veličanstvo, nisam vidjela francusku kraljicu već osam godina i moram reći da mi se čini kako je za to vrijeme izgubila svu ljepotu i svu sreću.— A ja je nisam vidjela devetnaest godina, i tko zna hoću li je ikad više vidjeti? Jadna Antoaneta!— A tek su joj trideset tri godine — na to ću ja — u toj je dobi žena još mlada.— Nije, ako je kraljica — odvrati Karolina naboravši čelo. — Uostalom, ako se situacija pogorša, morat ćemo pomoći. A sad mi dajte da pogledam vašu haljinu. Ne znam da li vi pristajete vašoj haljini ili haljina vama dobro pristaje. U svakom slučaju, sigurno je da imate izvanredan ukus. Dat ću načiniti sebi isto takvu haljinu. Imam plavi kašmir, baš poput vašeg, i onda ćemo izgledati kao dvije sestre.— Oh, Veličanstvo.— Jasno, vi kao mlađa sestra. Koliko vam je godina? Dvadeset tri?— Nešto preko dvadeset šest, Veličanstvo.— Vaše lice ima jednu dragocjenu grešku, draga moja: laže u vašu korist. Kod mene je bilo obratno, uvijek sam izgledala starija no što sam bila. Nećete mi praviti komplimente, zar ne? Sutra ćete mi poslati svoju haljinu, to smo se dogovorili, i dat ću sebi načiniti isto takvu... No, a što vas sad opet zabrinjuje? Ah, dolazi kralj, prepoznajem ga po koraku.— Kralj Veličanstvo? — uzviknuh podižući se. — Ja sam, kao što ste vidjeli, slabo upućena u etiketu. Što treba da učinim?— Jednostavno ostanite gdje jeste. Njegovo Veličanstvo ne ostaje nikad dugo kod mene.U tom su se trenutku otvorila vrata i kralj je bučno ušao.12 Lady Hamilton177Uostalom, bilo je dobro što mi je Marija Karolina ranije rekla kako prepoznaje kralja po koraku, jer ja ne bih vjerojatno nikada ni pomislila da je ta seljačka pojava koju sam sada ugledala pred sobom kralj. Možete zamisliti još mlada, dobro građena čovjeka, iako s nešto prevelikim rukama i nogama, u kaputu od jelenje kože, baršunastim hlačama i visokim čizmama, opaljena lica, izbočene brade i čela, s ogromnim nosom, tako da je izgledao poput orla ili, bolje rečeno, papagaja, s ušima kao u psa i bradom kao u jarca, nezgrapnih pokreta, prostačka govora. Da, to je bio kralj Ferdinand IX. Držao je za noge tri purana, koji su se žestoko batrgali i ćurlikali.— Bože moj — progovori kraljica — što vam pada na pamet? — Naviknuta sam da vas vidim kako se vraćate iz lova, ali danas čini se da se još ljepše ponašate i da ste došli ravno iz kokošinjca!— Ah, mila moja učiteljice — odgovori joj Ferdinand (tako ju je zvao kad je bio dobro raspoložen, a doista je i bila, jer ga je ona naučila čitati i pisati) — uvijek mi kažete da kad ne bih bio kralj ne bih bio u stanju da zaslužim svoj svakidašnji kruh, a evo sada vam dokazujem upravo suprotno! Pogledajte samo ova tri prekrasna purana!— Gledam ih.— Opipajte ih, molim vas.— Eto, učinila sam to.— I vi također, Mylady — obrati se meni i stavi ih preda me. Nisam znala što da učinim te sam oklijevala.— Opipajte ih, opipajte ih — reče on. — I vi ćete ih jesti, prema tome neće biti naodmet da se uvjerite jesu li debeli. Nadam se da će i Sir William doći na večeru?— Bit će mu čast da se odazove pozivu Vašeg Veličanstva — odgovorila sam.— Tako i valja. Imat ćemo za večeru purane koje sam sam zaradio.— A sada nas ostavite na miru s tim jadnim pticama! — reče kraljica.— To ne ide tako brzo — odgovori joj kralj. — Moram vam ispričati odakle mi purani. Jučer sam šetao po vrtu, i onda me je nagovorila neka siromašna seljanka. »Rekli su mi neka se ovdje postavim, jer ovuda prolazi kralj. Možete li mi reći hoće li uskoro doći?« — »Možda, dobra ženo«, odgovorio sam. — »Kako je odjeven, kako bih ga mogla prepoznati?« — Već sam joj htio opisati D'Ascolija, ali mi tada pade na um bolja pomisao. — »Kralj ne šeće svakog dana ovuda«, rekao sam, »i tako možete sve do noći stajati ovdje a da ga ne sretnete. Ako imate pismenu molbu da mu je predate, bolje je da je

date meni, ja ću to učiniti umjesto vas.« — »Bila bih vam vrlo zahvalna«, odgovorila je žena. »Ja sam siromašna udovica i mogu pokloniti samo tri purana. Ali oni će biti vaši178ako održite riječ.« — »Jesu li debeli?« upitao sam. — »Poput gusaka«. __»Dobro, ali neću kupiti mačka u vreći«, rekao sam. »Međutim, ako su debeli, posao je sklopljen. Donesite sutra svoja tri purana, a ja ću se pobrinuti za vašu molbu. Dajte mi je. Sutra ćemo se sastati u ovo isto vrijeme.« Jasno, bio sam pravovremeno tamo, dobio sam svoja tri purana, a seljanki sam predao potvrdu o prim-ljenoj molbi što sam je vlastoručno potpisao. Jadna žena! Bojim se da je napravila loš posao, jer vlast ne mari mnogo za moje preporuke. Ali ovaj put sam čvrsto odlučio da pomognem sirotoj udovici da ostvari svoja prava, razumije se ukoliko purani budu zaista ukusni.Na to on, glasno se smijući, ode u kuhinju da tamo vlastoručno preda purane.Kraljica je s beskrajnim prezirom gledala za njim. A onda je pogledala mene.— Vidjeli ste ga — reče mi — ne moram vam više ništa pričati.Sada sam se usudila da je bolje promotrim. Bilo joj je, kao što sam već rekla, trideset sedam godina, i već se od mlade žene pomalo pretvarala u matronu. Imala je bijelu kožu žena sa sjevera, prekrasnu plavu kosu, oči koje su mogle odražavati sve osjećaje od najnježnije ljubavi do najogorčenije mržnje. Kad bi gledala s mržnjom, njeno bi lice poprimilo gotovo nevjerojatno hladan i tvrd izraz. Nos joj je bio ravan i lijepo oblikovan, a usta, koja su u stvari bila lijepa, imala su zbog neobično produžene donje usnice, karak-terestične za sve tri princeze iz austrijske kuće, nešto odbojno. Ramena i ruke bili su joj prekrasni. Ali navika da nastupa kao veličanstvo podavala joj je neku ukočenost zbog koje je izgubila mnogo od svoje ženstvenosti.Dok sam je promatrala, promatrala je i ona mene i činilo mi se kao da me podvrgla istom ispitivanju kao i ja nju. Istovremeno smo obje postale toga svjesne i nasmijale smo se. Zagrlila me je, privukla k sebi i burno poljubila, gotovo poput ljubavnika. Uplašila sam se, jer me je to podsjetilo na moje prijateljstvo s gospođicom Arabellom.Za večeru smo jeli naše purane, koji su doduše bili masni, ali i tvrdi, jer se kralj nije sjetio da ih ostavi da vise zaklani nekoliko dana. Kao što je pretpostavljao, vlast nije marila za njegovu preporuku, tako da se nakon četrnaest dana udovica ponovo pojavila. Prigovorila mu je da ju je prevario, on ju je tješio, ponovo joj obećao da će se zauzeti za njenu stvar i rekao da će joj on, ukoliko za četrnaest dana njena molba ne bude riješena, platiti stotinu dukata za svakog njenog purana.I sada je kralj zaprijetio činovnicima koji su trebali da riješe taj slučaj da tako dugo neće dobiti mjesečnu plaću dok god povolj-179no ne riješe molbu za koju se on zalagao. Tako je za četrnaest dana mogao saopćiti udovici da je dobila parnicu. Osim toga, dao joj je i obećanih tri stotine dukata i otkrio joj tko je.Budući da sam provela deset godina života na napuljskom dvoru, htjela bih čitaoce, da bi bolje razumjeli slijedeće događaje, tačnije upoznati s dvije ličnosti koje će pri tom odigrati glavne uloge. To su kralj Ferdinand i kraljica Marija Karolina. Vjerojatno nije potrebno da najprije ispričam na koji se način Karlo III, pradjed Bourbona iz Napulja, drugi sin Filipa V i prvi sin Elizabete Farnese, i godine 1733. domogao prijestolja kraljevstva Obiju Sicilija i 1745. bio priznat za kralja. Kad je njegov stariji brat umro bez djece, bio je pozvan na španjolsko prijestolje i morao je sam odrediti nasljednika. Pravo primogeniture nije u tom slučaju moglo vrijediti, jer je princ Filip, zbog lošeg postupka svoje majke, tako se bar pričalo, poludio. Ostavio ga je u Napulju, gdje je umro od neke neizlječive bolesti, a uzeo je sa sobom sina Karla, princa od Asturije, koji je postao nakon njegove smrti, mislim kao Karlo IV, kralj španije. Za nasljednika na prijestolju Kraljevstva Obiju Sicilija odredio je svog trećeg, tada sedmogodišnjeg sina. Majka je za odgajatelja tom dječaku odabrala kneza San Nicandra, koji za tu dužnost nije bio sposoban ni u kom slučaju. Karlo III nije se o tome više brinio, bilo mu je stalo jedino do toga da mu sin bude isto tako dobar lovac kao što je bio i sam. Lov mu je bio iznad svega, čak važniji od sreće njegova naroda.Evo jedne anegdote koja to dokazuje. Odredio je da otok Procida bude neka vrst rezervata za fazane i izdao naređenje da tamo moraju biti uništene sve mačke. Svakog onog tko se ne bi pridržavao ovog naloga zadesila bi osjetljiva kazna. Međutim se neki stanovnik usudio prekršiti kraljev zakon i zadržao je svoje mačke. Netko ga je prijavio i on je došao pred sud. Bio je osuđen na bičevanje i vodili su ga sa car pusom delicti, to jest s mačkom oko vrata po otoku, a na kraju ga poslali na galiju. Posljedica tog sveopćeg uništavanja mačaka bila je naglo množenje štakora i miševa koji su se pretvorili u strašnu opasnost. Nesretnim stanovnicima otoka nije preostalo ništa drugo već da se isele, jer nisu više mogli podnositi taj nepravedni jaram, i Karlo III je bio prisiljen da opozove svoju naredbu.Međutim, vratimo se sada mladom kralju Ferdinandu. Nisam upoznala kneza od San Nicandra, njegova odgojitelja, jer je već bio mrtav kad sam stigla u Napulj, ali su svi govorili, kao što sam već rekla, da je bio nedostojan časti što ga je zapala. Činjenica je da je i sam Nicandro bio poslovična neznalica, tako da svog učenika nije ni mogao baš ništa naučiti. Kad se Ferdinand oženio,

180iedva da je znao čitati i pisati, govorio je jedino lošim napuljskim narječjem. Tanucci, koji je kao ministar Karla III, dvadeset i četiri godine vodio državne poslove, bio je time neobično zadovoljan. Želio je najviše od svega kralja neznalicu koji bi mu i dalje prepustio da upravlja državom. I zato je pustio neka se sve odvija kao što se odvijalo i uopće nije vodio računa o Ferdinandovu odgoju.San Nicandra zabrinjavalo je samo jedno, a to je bilo predobro mladićevo srce, i nastojao je da tu osobinu, inače tako rijetku kod kraljeva, potisne. Princ od Asturije, kome se nije moglo predbaciti da ima meko srce, naročito je volio derati kožu živim zečevima. Nicandro je preporučio i svom pitomcu tu razbibrigu, ali je Ferdinandu tako što bilo odvratno. Međutim, ipak mu je uspjelo da Ferdinand s vremenom nađe zadovoljstvo u tome da na razapetom platnu baca uvis zečeve, pse, mačke, pa čak i djecu i seljake. Karlo III, koga su izvijestili o toj razonodi njegova sina, smatrao je to sasvim zgodnim načinom zabave i jedino je zahtijevao da se iz igre isključe psi, jer su to plemenita bića koja služe u lovu. Mladi je princ i dalje nastavio da na rastegnutom platnu baca uvis zečeve, mačke, djecu, seljake i radnike. Ovi posljednji nisu bili smatrani plemenitim bićima. Zabavljajući se tako, kralj je odrastao, postao neustrašiv lovac, izvrstan jahač, odličan borac, ali ništa više od toga. Zašao je u osamnaestu godinu, postao je sposoban za ženidbu a da nije imao ni pojma o državničkim poslovima.Već prije dugo vremena bila mu je odabrana za suprugu Marija Jozefa, mlada austrijska nadvojvotkinja, kći cara Franje I. Ali, na putu za Napulj zaručnica se razboljela i umrla. Sada je izbor pao na mlađu sestru, Mariju Karolinu, koja je u aprilu 1768. napustila Beč. Carski je cvijet u proljeće stigao u svoje kraljevstvo. Rođena godine 1752, ona je tada bila u šesnaestoj godini. Sa sobom je donijela tajne austrijskog dvora i trebalo je da u Napulju vodi takvu politiku kakvu će odrediti njena majka Marija Terezija. Majka, čija je ljubimica bila, mogla se u nju pouzdati. Karolina je za svoje godine imala natprosječno razvijen duh, bila je obrazovana, načitana i nadarena. Bila je u pravom smislu riječi ljepotica, a ako je htjela, mogla je biti ljupka i dražesna.Govorila je i pisala četiri jezika: njemački, francuski, španjolski i talijanski. Jedino kad bi se veoma uzrujala, počela bi zamuckivati, ali ma kako da joj je tada jezik bio težak, oči su joj blistale i sijevale, a zbog brzine njenog reagiranja svi su zaboravljali taj sitni nedostatak. Došla je na vrući jug sa svim snovima sjevernjačke poezije i našla tamo kralja kojeg sam pokušala opisati: čovjeka nespretnih ruku i nogu, s velikim nosom i prostačkim govorom kakvog napuljskog protuhe. ,Jedan član kraljičinog ženidbenog ugovora, koji Tannucci nije zapazio, potpuno je promijenio politiku Kraljevstva Obiju Sicilija. Taj je član glasio: »Ako kraljica pokloni Napulju prijestolonasljed-181nika, imat će pravo sudjelovanja u državnom savjetu.« Prošlo je doduše šest godina prije nego je rodila tog nasljednika, ali kad su joj bile dvadeset i dvije godine, mogla je služiti majčinim željama.U početku kraljica je vjerovala da može nadoknaditi ono što je bilo propušteno u odgoju njenog supruga. U prvo je vrijeme Ferdinand rado slušao sve njene pouke i pod njenim vodstvom naučio je dobro čitati i pisati. Na tu je obuku mislio kad ju je nazvao »svojom dragom učiteljicom«. Ali ga nikad nije uspjela naviknuti na elegantno ponašanje uobičajeno na sjevernim i južnim dvorovima, na ličnu higijenu, što je u toplim zemljama još potrebnija nego bilo gdje drugdje, na živahan i duhovit razgovor koji je, kad je riječ o ljubavi, djelomično sastavljen od mirisa cvijeća, djelomično od ptičjeg pjeva.Karolinina je nadmoćnost značila stalno poniženje za Ferdinanda, Ferdinandova grubost neprekidno poniženje za Karolinu. Vidjet ćemo dokle će dovesti ta nejednakost karaktera.Imamo dakle pred sobom obje ličnosti: lijepu, ponosnu, vedru, duhovitu, nježnu, pomalo pedantnu kraljicu koja se lako uzruja, ali isto tako i smiri, ali prezire svog supruga zbog njegova grubog načina izražavanja i nedostatka svake duhovitosti. Na drugoj je strani kralj, veseo, neobrazovan, slobodan čak do nepristojnosti, potpuno ravnodušan prema svojoj vanjštini, netaktična ponašanja, u svemu više nalik na kakvog lazarona1 nego na vladara, princa, ili bar kavalira. Jedan od razloga koji je kraljicu naposljetku doveo dotle da uopće više nije posjećivala kazalište bio je način na koji se kralj tamo ponašao i na koji je za vrijeme velike pauze zadobivao naklonost puka. Između opere i baleta donijeli bi mu u ložu večeru, a uz nju je uvijek spadao tanjur pun makarona. Kralj ga je stavio na rub lože i dok je parter bumo odobravao, kralj je s pokretima napuljskog komedijaša stao gutati makarone, pri čemu se umjesto viljuškom služio prstima.Kraljica je isprva ipak precijenila svoju nadmoć nad kraljem. Jednog se dana naljutila na vojvodu od Altavilla, kraljeva ljubimca, izgrdila ga i predbacila mu da se služi sredstvima nedostojnim plemića, kako bi se umilio kralju. Uvrijeđeni se vojvoda požalio kralju i zamolio ga za dozvolu da se vrati na svoj posjed. Kralj je pozvao svoju suprugu na red i žestoko je izgrdio. Ali umjesto da ga smiri, ona ga je svojim odgovorima još jače razljutila, i to se završilo time što joj je opalio žestoku ćušku koje su se tragovi još tri dana1 Lazzarone, tal. odrpanac, ljenčina; u Napulju su lazaronina nazivali pripadnike najnižeg staleža.182

vidjeli na licu. Ona se sasvim povukla, ali je kralj bio tvrdoglav, i na kraju se ona morala poniziti i zamoliti vojvodu od Altavilla da ostane na dvoru. Upravo u to vrijeme car Josip je putovao po Italiji i preuzeo je na se da izmiri bračni par.Kao strastveni lovac, Ferdinand nije propuštao gotovo ni jednog dana a da ne ode u lov. U svim je svojim lovištima dao načiniti velike kolibe u kojima se odmarao ili se gostio. Osim toga, uvijek ga je u kolibi očekivala neka vesela seljanka u dražesnoj odjeći napuljskih seljaka. Svi su se trudili da to bude izvedeno s najvećim oprezom, kako kraljica ne bi ništa doznala o tim lovačkim pustolovinama.— Vrlo važno — rekao je jednog dana neki sobar — čemu sva ta tajanstvenost? Kraljica čini to isto, možda još i gore.Budući da želim reći svu istinu, moram priznati da je taj sobar bio u pravu. Prvi je kraljičin ljubavnik bio knez Caramanico, drugi Acton, a u isto vrijeme — Acton se za to brinuo isto tako malo kao i Potemkin za ljubakanja carice Katarine II — još i vojvoda della Regina i Pic d'Anceni. Kao Katarina Velika, htjela je da nagradi svoje ljubavnike, ali kako nije bila tako bogata kao ruska carica, pri tom se upropaštavala i zbog toga je uvijek bila bez novaca.Kad sam već rekla da je kralj, što se lova tiče, bio pravi Nimrod, ne smijem zaboraviti spomenuti da je bio isto tako strastven ribič. Ali nije se zadovoljavao time da se iz ribolova vrati kući, već je sam nosio svoje ribe na tržnicu. Tu sam neobičnu trgovinu bar deset puta gledala vlastitim očima. Dešavalo se to ovako: kralj je većinom lovio u udaljenim predjelima oko Posilipa. Tamo je na obali imao malu kuću. Kad je nalovio dovoljno ribe, odvezao se na kopno, dao donijeti ulov na »Marinu«, pozvao kupce i počeo se s njima cjenkati. Ako bi mu se ponuđena cijena učinila preniskom, ponio bi svoje ribe sa sobom kući i dao ih prirediti za sebe.Toj kraljevoj trgovini mogao je prisustvovati tko je god htio, kupac se smio čak s njime i svađati, a toga se njegovi prijatelji lazaroni nipošto nisu žacali. Pri tom ga čak nisu ni zvali »Veličanstvo« već ukratko »Nosonja«, zbog njegova velika nosa. U toj trgovini bilo je prilično komike. Kralj je nastojao da svoju robu proda po mogućnosti što skuplje, te ju je silno hvalio, dizao svoje ribe da pokaže kako su sasvim svježe. Kupci su mu često odgovarali pogrdnim riječima, naročito kad je zahtijevao pretjeranu cijenu, i postupali su s njime kao s bilo kojom piljaricom. A on se smijao iz sveg glasa. Kad je trgovina bila završena, vratio se sav promočen od morske vode, mirišući po ribama, a da se prije nije oprao ili presvukao, kraljici i smijući se pričao joj svoje pustolovine. Ako je bila dobro raspoložena, strpljivo ga je slušala, a u protivnom bi mu pokazala vrata i stala mu spočitavati te neprilične šale što su štetile njegovu kraljevskom ugledu. S druge strane ipak joj ne bi183bilo drago da se odrekao tih zadovoljstava i posvetio se ozbiljnim poslovima, jer dok je kralj bio takav, ona je mogla vladati kako je željela.Kraljica me je, kao što sam već spomenula, zamolila da joj posudim svoju haljinu kako bi dala sebi načiniti istu takvu i ja sam joj je još iste večeri poslala. Tri dana kasnije došao mi je sobar i obavijestio me da je Njeno Veličanstvo u kraljevskoj palači i poziva me da dođem. Molila me neka ponesem svoj kašmirski šal. Stigla je tek prije deset minuta u Casertu i kako me ne bi morala čekati šalje mi svoju kraljevsku kočiju. Ostavila sam Sir Williamu poruku da moram izaći i odmah sam se uputila kraljici.Odaje Marije Karoline bile su smještene u krilu palače okrenutom moru. Pred njima se nalazila terasa sva prekrivena stablima naranača i limunova. Našla sam Njeno Veličanstvo u novoj haljini koja je bila načinjena tačno po uzoru na moju. U kosi je imala jedno jedino bijelo pero. Na naslonjaču je ležao njen plavi kašmirski šal. Htjela sam je pozdraviti s uobičajenim ceremonijalom, ali me ona privukla k sebi i poljubila me.— Brzo, brzo! obucite se — reče mi.Najprije je nisam shvatila što hoće time reći, ali tada ugledam svoju haljinu gdje leži na jednoj stolici i shvatim da kraljica želi sebi priuštiti zadovoljstvo da nas vidi obje jednako odjevene.Upitala sam je samo može li mi reći gdje bih se mogla presvući, na što je ona samo slegnula ramenima.— Zar su među nama potrebne takve ceremonije? — upitala me i, videći da sam sada još više zbunjena, dodala: — Samo me pustite, ja ću vam biti sobarica i vidjet ćete da se u to razumijem isto tako dobro kao i svaka druga.Bila sam toliko zbunjena da nisam znala što radim. Drhtala sam i zamuckivala, ubola se na iglu i pokušavala izmaći njenim rukama.— Ona je posve luda! — reče kraljica. — Hoćete li mi dopustiti da radim svoj posao? Ja vam to zapovijedam!I da bi mi dokazala kako je i ta naredba, izrečena zapovjednim tonom, bila samo znak naklonosti, istovremeno me poljubila u rame. Prošla me jeza. Nikad ne bih očekivala takvu povjerljivost od jedne kraljice koju su smatrali najponosnijom ženom u zemlji, pa mi se činilo kao da sanjam. Pitala sam se je li ona doista kći carice Marije Terezije a ja kći jedne siromašne seljanke.

Htjela-nehtjela, morala sam joj učiniti po volji. Kraljica mi je pomogla da skinem haljinu što sam je imala na sebi, a onda mi je navukla onu od plavog satena; stavila mi u kosu bijelo pero, priljubila glavu uz moju i tako smo se zajedno promatrale u ogledalu.184— Vjere mi — rekla je napola žalosno — kraj vas ne izgledam baš dobro. Lady Hamilton, ipak ste ljepši od mene.Bila sam sva zbunjena, pocrvenjela sam do ušiju i nisam znala kamo da se djenem.— Vaše će mi Veličanstvo dopustiti da se ne složim s vašim mišljenjem — odgovorila sam. — Ja sam možda zgodna, ali vi, oh, vi ste lijepi.— Mislite li doista tako ili mi samo laskate?— Oh, kunem vam se — povikala sam, a te su mi riječi zaista dolazile iz srca.— Dakle — reče ona i baci pogled na svoja prekrasna ramena — kad biste bili muškarac, Mylady, biste li se zaljubili u mene?— Još i više, obožavala bih vas na koljenima. Odmahnula je i sjetno se nasmiješila.— Biti voljen, to je nešto što se rijetko dešava — reče ona — a jedna kraljica to gotovo nikad ne doživi. Ali ne smijemo zahtijevati nešto nemoguće. Pa ipak!Ona zastane i uzdahne.Gledala sam je s razumijevanjem, koje nije mogla krivo protumačiti.— Pa ipak? — ponovila sam njene riječi.Na to me ona jednom rukom zagrli i povuče na divan.— Koliko ste već puta bili nečija dragana? — upitala me.— Pita li me Vaše Veličanstvo koliko sam puta voljela ili koliko sam puta bila voljena?— Imate pravo, tu postoji razlika. Pitam vas koliko ste puta bili voljeni.— Jednom iz prijateljstva, a jednom iz duboke ljubavi.— A koji vas je od ta dva osjećaja učinio sretnom?— Iskreno prijateljstvo, mislim.— A kojeg ste od svojih obožavatelja vi najviše voljeli? Nasmiješila sam se.— Smijem li vam iskreno odgovoriti? — upitam je.— Prema meni morate uvijek biti iskreni.— Onog trećeg, koji mene uopće nije volio. Kraljica zatrese glavom i uzdahne.— Pa ipak je to tako — reče. — Takve smo mi žene. I ja sam također, draga moja Emma, žrtvovala pravu ljubav lažnoj, koja je bila samo taština. Imam muža koga ne volim i, da li da vam priznam? kojeg ne mogu voljeti, a imam ljubavnika kojeg prezirem. Čudite se što vam to tako otvoreno kažem? Pa što onda? Instinktivno me privlačite. Osim toga, to znaju svi napuljski vrapci, prema tome ne znači to nikakvo veliko povjerenje. Vjerojatno i sami već odavno znate ovo što vam sada govorim.— Duboko me dira to što mi kaže Vaše Veličanstvo.185— S mojim veličanstvom stoji prilično tužno, bar što se sreće tiče; jer čim sam stupila na napuljsko tlo i ugledala čovjeka kome sam bila određena, odmah sam znala da sam prokleta.— Zaista, Veličanstvo, kakve li razlike između vas i kralja! — kliknula sam.— Eto, ovim si riječima iznijela moju jedinu ispriku, draga Emma. Ti, nježna, plemenita, iznimna priroda, možeš li sebi predstaviti moje razočaranje? Bila sam mlada, imala sam jedva petnaest godina! Rekli su mi da ću vladati u zemlji u kojoj je umro Vergilije, živio Tasso, da ću postati supruga osamnaestogodišnjeg princa, unuka Ljudevita XIV, potomka Henrika IV... Došla sam, tako reći, držeći u jednoj ruci »Eneidu« a u drugoj »Oslobođeni Jeruzalem«, stigla sam sa svim nadama djevojačkog srca i duha koji se hranio baladama naše stare Njemačke. A ugledala sam — uostalom, ti ga poznaješ, nije potrebno da ti ga opisujem — neku vrst neobrazovana seljaka koji govori jedino svojim napuljskim narječjem, lučkog lazarona, ribara iz Mergelline, Nimroda bez smisla za poeziju, ženskaroša koji trči za svakom seljankom, seljačkog sultana, koji je sebi načinio harem od pastirica. Oh, iluzija nije dugo trajala. Jednog sam dana povjerovala da bih još mogla biti sretna. Srela sam na svom putu čovjeka koji je imao sva svojstva što su nedostajala kralju. Bio je mlad, lijep, elegantan, duhovit, kneževskog porijekla__— Knez Caramanico? — upitala sam a da uopće nisam bila svjesna koliko je to moje pitanje neumjesno.— Ti si čula za njega? — upita me kraljica. Oblilo me crvenilo.— Oh, čemu se crveniš — na to će ona. — Knez me je, kraljica to smije priznati, zaista volio, ne kao drugi... zato što sam bila kraljica ... i znam da me još uvijek ljubi.— Pa što onda sprečava Vaše Veličanstvo da ga opet vidite?— Uspjeli su da ga udalje od mene.— Pa onda neka se vrati, pozovite ga ponovo ovamo! Ah kad bih ja bila kraljica i prezirala svog supruga, ništa me na ovom svijetu ne bi moglo spriječiti da moj voljeni ne bude kraj mene.

— Osim straha da će ga zadesiti smrt ako ga dozoveš nastrag, zar ne? — odvrati mi kraljica mračno.Zadrhtala sam.— Pa tko bi mogao počiniti takav zločin?— Čovjek koji je zauzeo njegovo mjesto i boji se da bi mu ga morao opet prepustiti.— Vaše je Veličanstvo u to uvjereno, a ipak još uvijek podnosi tog čovjeka kraj sebe?— U okolini u kojoj živimo ima političkih zamki; ako čovjek jednom u njih upadne, ne može se lako osloboditi. Vikati je zabranjeno, čuje te cijeli narod i smijući se kaže: »Tako i valja«.186požaliti se, to je veliko olakšanje, ali da bih se mogla požaliti, morala bih imati prijateljicu. A kao što vidiš, već se žalim mada još i ne znam imam li prijateljicu.— Oh, imate, Veličanstvo, i ona će vas voljeti, i to ne zato što ste kraljica — kliknula sam i gotovo sam je zagrlila, kao sebi ravnu. No ipak sam se svladala.— Ali koja će se ipak držati podalje od mene, zato što sam kraljica — reče Karolina žalosno se osmjehnuvši. — Ah, Emma, okolina prijestolja je poput zemlje u Alpama, koja je na stanovitoj visini posve neplodna. Tu ništa ne raste, ni prijateljstvo ni ljubav.— Vidite, Veličanstvo, u tome se varate, jer taj vas je čovjek ipak volio. Maločas ste rekli da vas još uvijek voli, a ja...— A ti?— Ohrabrena ovim što ste mi rekli, usuđujem vam se priznati, i ja vas volim.— Oh, kako sam često sanjala o tome da imam prijateljicu! Ali dosad sam nailazila samo na laskavice i moliteljice, kao što su, na primjer, gospođe San Marco i San Clemente. Neprekidno su imale nekakve molbe, jednom za sebe, drugi put za svoje ljubavnike, a ponekad i za muževe. A zar su to prijateljice?— Oh, Veličanstvo, ja vas ne kanim ništa moliti — povikala sam — ni za sebe, ni za svog muža, a nemam ni ljubavnika; bojim se čak da ga nikad i neću imati.— Pa upravo zato što me nemaš ni za što moliti, ni za sebe, ni za druge — nastavi kraljica s gorkim smiješkom — nećeš se potruditi da mi budeš prijateljica.— Oh, hoću, hoću — povikala sam i kako nisam mogla svladati nagon što me je k njoj privlačio, ovaj put sam joj ovila ruke oko vrata. — Kunem vam se!— To me zaista veseli — nastavi Karolina. — A sada ti želim zahvaliti, i to tako što ću ti pokazati nešto što još nikom nisam pokazala: njegovu sliku. — Načas je zastala, a onda doda: — Kasnije, za deset godina, znat ćeš kako u životu svake žene, bila ona kraljica ili pralja, jedna jedina ljubav ostavlja uvijek dublje tragove od svih ostalih. To je ponajčešće prva ljubav. Ispred svakog čovjeka, koji u stvarnosti ili u uspomenama, prolazi ispred onog ogledala što ga zovemo srcem, žalosno odmahujemo glavom i kažemo: »To nije onaj pravi«. I onda se ogledalo postepeno zamućuje, ne odražava ničiju sliku, a ipak, ako pogledamo iza magle što prekriva površinu, uvijek vidimo samo njega, samo se on tamo nalazi.Oborila sam glavu. Jedini čovjek kojeg sam voljela, ili vjerovala da ga volim, bio je Sir Harry, te sam osjećala da ni jedan od onih koje sam poznavala nije ostavio u mom srcu onaj duboki trag o kome je kraljica govorila.— Kraljica priđe svom majstorski izrezbarenom pisaćem stolu, prekrasnom radu u stilu Ljudevita XVI, otvori tajnu ladicu i187vrati se k meni sa škrinjicom u ruci. U toj se škrinjici nalazio jedan medaljon, paketić pisama i nekoliko osušenih listova i cvijetova.Nasmiješila sam se. To je dakle bila uzvišena, moćna gospodarica, ponosna žena o kojoj se pričalo da ima srce od kamena ili da ga uopće nema. Kao kakva obična žena, kao kakva internatkinja koja se plačući sjeća svojih posljednjih praznika, pokazala mi je sada cvijeće i lišće, pisma i sliku. Žezlo može osušiti ruku, kruna učiniti čelo tvrdim, ali ipak postoji još jedno mjesto u srcu gdje žena uvijek ostaje žena. Nasmiješila sam se zbog tog novog dokaza naše moći ili naše slabosti, kako tko hoće da shvati.— Ti se smiješ — reče mi kraljica — i misliš kako sam budalasta. Da, smij se još jače, ako želiš. Dio mog srca je tamo gdje jest, a drugi je u ovim pismima i cvijeću, u ovoj slici, često se, pošto sam cijeli dan podnosila muža kojeg mrzim ili ljubavnika kojeg prezirem, zaključam u svoju sobu, izvučem svoju dragocjenu škri-njicu, otvorim je i pričam samoj sebi: Ovaj smo lovorov list ubrali jednog dana na Vergilijevu grobu. Blistavi je mjesec izišao iznad planina San Angelo, bacao sjenu na Posilipo, nas smo se dvoje povukli u tamni kut i kao da smo bili odijeljeni od svijeta što je bučio oko nas. U samostanu San Antonio otkucalo je jedanaest sati. On mi je ležao na koljenima, poput Teokritova pastira, i obasipao me usrdnim molbama. Priznali smo jedno drugome svoju ljubav, ali mu još ništa nisam dopustila ... Kad je, u jedanaest sati, izbio posljednji otkucaj, ubrala sam ovaj list, stavila ga na svoje usne i spustila glavu do njegove; njegove su usne dotakle drugu stranu lista, a onda sam ga naglo povukla i naše su se usne našle. Kriknuo je kao da mu je u srce prodrlo užareno željezo, vidjela sam kako je problijedio, zatvorio oči i klonuo unazad. Čvrsto sam ga držala u svom naručju i privila ga na

srce. Bilo je to jedne lijepe majske večeri, more je blistalo poput rastopljena srebra, Jupiter se izdigao iznad Vezuva, crven kao da je izišao iz kratera. Oh jadni, uveli liste. Bio si ubran prije četrnaest godina i eto, vidiš, ništa još nisam zaboravila. Svaka ta biljčica ili cvjetić je uspomena naše ljubavi i ima svoju priču poput lovorova lista. Pomoću njih mogla bih još i danas ispričati cijelu pjesmu svoje sreće i svoje ljubavi. Ovu grančicu "fcrijeska stavila sam na se u jednoj ludoj noći. Kralj je imao svoju tjelesnu gardu, svoje takozvane Lipariote, jer se uglavnom sastSjala od ljudi sa Liparskih otoka. Giuseppe bijaše kapetan u tom puku. U to me je vrijeme nadzirao stari Tanucci, kojeg sam prezirala, a on je mene mrzio. Nismo se dakle mogli viđati a da se ne izlažemo tisućama opasnosti. I onda sam nagovorila kralja neka priredi svečanost za svoju gardu. Dogovorili smo se da ćemo se prerušiti, on u gostioničara, ja u gostioničarku, i tako ćemo ugostiti oficire. Bila su razapeta dva ogromna šatora. U jednom je upravljao kralj s bijelom kapom, kuhinjskom pregačom oko pasa, a sluge su mu bile prva gospoda dvorca. Ja sam imala odjeću žena iz Procide,188crvenu maramu na glavi, zlatom izvezeni prs uk, kratku jarko-crvenu suknju ispod koje su se vidjele noge. Služavke su mi bile dvanaest najuglednijih dvorskih dama. Caramamco je sjeo za jedan od mojih stolova i mogla sam s njime razgovarati kao i sa svima ostalima. Bila samo silno sretna što ga mogu posluživati. Kad sam prolazila kraj njega, moja je suknja dotakla njegova koljena, moji rukavi njegova ramena, neprekidno sam prolazila kraj njega i uvijek sam imala nekog posla u tom uskom prolazu, koji sam učinila najužim što je bilo moguće. Muzika je dala znak za ples. Kao jedan od prvih oficira, on je imao pravo da me pozove, tri put smo zajedno plesali. Vidio je stručak cvijeća što sam ga zadjela za pojas, iskoristio je trenutak kad nije plesao i ubrao isto takav. Onda ga je dao meni, a ja sam njemu dala svoj. Tu je njegov: vrijes okružen karamfilima. želiš li vidjeti pismo što mi ga je napisao sutradan? Čitaj!Uzela sam pismo i pročitala:»Ljubljena moja Karolina, ponovo sam se vratio iz neba u pustinju što je zovu zemljom, a ti više nisi kraj mene! Da li je to san ili je stvarnost? Jedna božica, Heba ili Venera, ne znam koja, obje su plavokose, obje su mlade i lijepe, ulijevala mi je nektar i ambroziju. Oh, prepoznao sam božansko piće, pio sam ga one posljednje noći kad smo bili zajedno, pio sam ga sa tvojih usana, a bilo je još opojnije nego ono što si mi ga sinoć ulijevala... Misli samo na jedno, Karolina, ali misli na to svom dušom i cijelim srcem, svim onim što posjeduješ, misli na to kako bi mi priuštila još jednu noć, jednu od onih lijepih noći u kojima su zvijezde poljupci! Oh, zašto si kraljica? Zašto nisi jednostavno kći onog grčkog otoka čiju si nošnju sinoć imala na sebi? Tada za me ne bi postojala nikakva palača okružena stražarima, hodnici što ih nadziru dvorske dame, soba što je nadzire kralj! Čamac na jezeru, iznad nas nebo, šume naranača u kojima bismo se sastajali u kasne sate, to bi onda bila pjesma naše sreće. Oh, život s tobom, sloboda s tobom, nesreća s tobom, samo ništa bez tebe, čak ni slava i sreća, pa čak ni mjesto s desne strane boga! Tvoj Giuseppe.« Uzdišući, spustila sam pismo.— Misliš li da me je ljubio? — upita kraljica uzevši pismo i prinoseći ga usnama.Nisam odgovorila.— Da, razumijem — reče ona. — Pitaš samu sebe ... jer mene se to ne usuđuješ pitati... kako sam, kao ljubavnica takvog čovjeka, mogla dopustiti da bude prognan, kako mogu, budući da sa^n ga voljela, voljeti drugog. Ja i nisam nikog drugog voljela, samo sam postala ljubovca drugog čovjeka, to je sve. A što ima u tome? Kleopatra je bila ljubovca božanskog Cezara, pa ipak je poslije postala ljubovcom pijanice Antonija. Ali nećemo više o tome razgovarati... to je moja sramota. Hoćeš li vidjeti njegovu sliku?189uNaglim, gotovo ljutitim pokretom otvorila je škrinjicu i pokazala mi dražesnu minijaturnu sličicu. Prikazivala je muškarca od dvadeset osam do trideset godina, prije strogih no nježnih crta lica, lijepe crne kose, lijepih crnih očiju i lijepe blijede boje lica. Bio je odjeven u uniformu Lipariota.U tom je trenutku netko pokucao na vrata.— Tko je? — brzo upita kraljica i sakrije, kao da se boji da bi nečiji pogled mogao oskvrnuti njeno blago, cvijeće, pismo i portret natrag u škrinjicu.— Ja, gospođo — odgovori neki muški glas.Kraljica nabra čelo, a njeno lice zadobi nevjerojatno hladan izražaj.— Ta rekla sam da me nema ni za koga — odgovorila je.— Ni za mene? — upita glas.— Ako kažem ni za koga — nastavi ona grubo — onda nema nikakve iznimke.— Moram Vašem Veličanstvu saopćiti važne političke vijesti.— Javite Njegovom Veličanstvu kralju. Predajem mu za danas sve svoje ovlasti.— Kad bi Vaše Veličanstvo znalo...— Danas ne želim ništa znati — odvrati kraljica i nestrpljivo lupi nogom.

— Vaše je Veličanstvo u društvu Lady Hamilton?— Kao da me preslušavate?— Ne, Vaše Veličanstvo, ali Sir William poručuje Mylady da je primio iste vijesti kao i ja i da zbog toga odlazi u Casertu.— Zna li on da je Mylady ovdje?— Jest, Vaše Veličanstvo.— Onda dobro, neka ide u Casertu.— I ja idem s njime.— Pa idite.Nato se začuše koraci koji su se udaljavali.— Htio mi je pokvariti dan — reče kraljica.— Ali ako su vijesti što ih je donio zaista tako važne, kao što se čini... usudih se da primijetim.— Danas držim u jednoj ruci njegovu sliku, a drugom pritiš-tem prijateljicu na srce — odlučno odvrati Karolina — i nimalo me se ne tiče što se vani događa.

XIX

,jubavnik o kome smo Karolina i ja pričale bio je knez : Giuseppe Caramanico. Bio je tada vicekralj Sicilije i ministar. U namjeri da u Napulju osnuje mornaricu, dao je pozvati iz Toscane engleskog kapetana Johna Actona. Zašto je vrijedni, razboriti knez Caramanico odabrao upravo tog gotovo nepoznata čovjeka bez ikakve naročite sposobnosti? Sve na ovom svijetu ovisi o slučaju. Rođen u Besanconu kao dijete irskih roditelja, Acton je stupio u francusku mornaricu, gdje su ga toliko ponizivali da je napustio Francusku s mržnjom u srcu, što se kasnije pretvorilo u smrtno neprijateljstvo.Tu je mržnju ucijepio i kraljici Karolini još mnogo prije no što je imala opravdanih razloga da se ljuti na Francusku zbog smrti Ljudevita XVI i Marije Antoanete. Iz jedne jedine činjenice vidjet ćemo kakva je bila ta Actonova mržnja prema Francuskoj. Za vrijeme velike gladi otpremio je natrag brod pun žita što ga je Ljudevit XVI poklonio Napulju, samo zato što je stigao iz Francuske. Za vrijeme kaznenog pohoda protiv Berbera, kad je zapovijedao fregatom, bio je jedini koji je pokazivao izvjesnu razboritost ostavši na obali i osiguravajući ljude kod iskrcavanja i kasnije za vrijeme ponovnog ukrcavanja. Za taj je slučaj doznao knez Caramanico. Misleći na slavu prijestolja na kome je sjedila obožavana žena predložio je kralju tog čovjeka, a kraljica je, kimnuvši glavom, prihvatila njegov izbor.Pa kako je taj obični irski oficir, brutalan, prosječan i nimalo lijep, koji uz to nije više bio ni mlad, mogao istisnuti plemenitog i odanog kneza? Kako je taj čovjek došao na njegovo mjesto? To je jedna od onih tajni koje nastaju iz ljubavi ili hira, a razum ih ne može objasniti.A ipak se dogodilo ono što se činilo nemogućim. John Acton je postao nasljednik kneza Caramanica, koji je bio poslan, odnosno bolje rečeno prognan, u svojstvu poslanika u London, i nakon tri godine vratio se kao vicekralj Sicilije. U trenutku kad mi se kraljica povjerila bio je u Palermu.Očito je dakle da je signor Acton loše odabrao vrijeme poku-cavši u tom trenutku na kraljičina vrata. Ali, kao da je ta upadica bila dovoljna da kraljicu navede na druge misli. Karolina je ponovo191zatvorila svoju škrinjicu, odnijela je u ladicu, podigla pločicu što je zatvarala pretinac, stala pred ogledalo i namještajući kosu izgovorila ravnodušnim glasom:— Idemo u šetnju.Pozvonila je, ali je istog trenutka netko pokucao na vrata.__ Naprijed — doviknula je kraljica prebacujući kašmirski šalpreko ramena.— Vaše je Veličanstvo zaboravilo da je iznutra zaključalo vrata.— Ah, istina... — otvori, Emma. Otključala sam vrata.Kraljica se okrenula da vidi tko je došao.— Oh, to si ti, draga moja San Marco. Onda ćemo danas same ručati. Ti, San Clemente, Emma i ja. Reci neka osvijetle mali salon i ružičastu sobu. Obavijestite naše ljubimce: Rocca-Romana, starog

Gattija, Maliterna, Pignatellija, ali nikog od onih dosadnih gnjavatora, ni jednog diplomatu. Samo bi Termoli dobro došao.— Da ga pozovemo?— Ne, osim ukoliko bi sam došao.Ona se okrene prema meni te mi objasni:— To je naime sin San Nicandra, onog praznoglavca koji je bio kraljev odgajatelj. Toliko se srami svog oca da je uzeo ime po jednom svom posjedu i sada se naziva samo Termoli. To je duhovit čovjek. Zato sam odlučila da ne ispašta pogrešku svog oca. Oprostila sam mu. Ali Lemberg ni u kom slučaju ne smije doći, ne želim nikakve naučenjake! Naučenjaci su, draga moja, na čitavom svijetu najdosadniji svijet. A u Italiji su upravo ubitačni ... Je si li me razumjela, San Marco? Ukratko, najviše dvanaest osoba, i to samo od onih najintimnijih.Na to me je odvela do vanjskih stepenica.— Ovdje postoje intimni za mene i intimni za kralja. U svakom slučaju onih kraljevih ima zaista malo.Spustili smo se stepenicama. U dvorištu nas je čekala jedna kočija koja nije imala nikakvih drugih oznaka osim slovo »F« i »V« s kraljevskom krunom. Kočijaš nije bio u livreji.Kraljica i ja bile smo potpuno jednako odjevene. Haljina od plavog satena, bijelo pero u kosi i plavi šal, to je bilo sve. Jedina je razlika bila u tome što je kraljica imala zlatnoplavu, a ja keste-njastosmeđu kosu. Napustile smo palaču i povezle se niz padinu Gigante i Santa Lucia te pored male palače Chiatamone, kraljevog ljetnog dvorca. Zatim smo se vozili uz rijeku Chiaiju preko Merge-linske ravnice, do ruševine koju narod, sklon da zauvijek pamti velike grijehe ili zločine, naziva palačom zloglasne kraljice Ivane. Zatim smo prošli kraj jedne vrlo čiste kućice bez broja — uostalom, u Napulju su sve kuće dobile brojeve tek pet godina kasnije — i kraljica je ispružila ruku.192__Vidiš li onu kuću tamo — reče mi. — To je ribarskakućica mog uzvišenog supruga. Ondje on uvijek prodaje svoj ulov, a r>ri tom se služi jezikom, koji se nimalo ne razlikuje od jezika njegovih dobrih prijatelja lazarona. Nisi još nikad prisustvovala toj lijepoj predstavi?__Ne, Veličanstvo, a i ne zehm to vidjeti.__ Griješiš, jer bi dobila sasvim drugačiju sliku o kraljevskomveličanstvu.Naslonila se na sjedalo, a na licu joj se odražavala netrpeljivost i prezir što ga je uvijek iskazivala kad je govorila o svom suprugu.Bilo je to uobičajeno vrijeme za šetnju i mnogobrojne su kočije izišle na takozvani »corso« što se protezao duž Chiaije sve do crkve svetog Ferdinanda, a zatim preko Toledske ulice do Merca-tella. Sve su uvijek išle istim putem, jer je u Napulju postojalo samo to jedno šetalište. Svi su ostali putovi bili prašni i izloženi suncu, bez hladovine. Za sve vrijeme vožnje kraljevska je kočija izazivala opću radoznalost. Bila sam još slabo poznata u Napulju i svi su se čudili kako je takva čast ukazana jednoj sasvim nepoznatoj osobi. Nekoliko dvorskih dama uspravilo se u svojim kočijama kao da ih je ošinula munja uzviknuvši začuđeno: »Lady Hamilton!« Ili: »žena engleskog poslanika!« Nekoliko ih je kratko izgovorilo: »Emma Lyonna!« a to mi je, na žalost, bio dokaz da sam poznata i pod tim imenom.Susreli smo i mog starog obožavatelja grofa Bristola. Kad me je ugledao u kraljičinim kolima, lice mu se razvedrilo, ali kao da nije bio iznenađen. Pa čak da me je ugledao kraj Junone i Mi-nerve, ne bi pomislio da je to mjesto odviše dobro za mene. A kraljica se na sve te povike i iznenađene poglede samo ponosno smješkala, kao da hoće reći: »Pa zašto ne, ako se to meni dopada?« ' Uveče smo se vratili natrag.Pored blagovaonice što je bila osvijetljena kao u po bijela dana i u kojoj je stol za naše malo društvo bio priređen kao da će se održati najsvečanija večera bio je budoar što ga je spomenula kraljica.Ta je tajanstvena prostorija bila osvijetljena samo svjetiljkom od alabastra koja je bacala svoje mliječno svjetlo na sav namještaj i ćilime. Prozori su bili okrenuti prema terasi, a kroz krošnje naranača vidjelo se kako blista more pod posljednjim zrakama sunca na zalasku. Marija Karolina prošla je sa mnom kroz blagovaonicu i odvela me u taj budoar. Sumnjam da je kneginja slado-strasti, sama Venera, bilo to na Knidu ili na Faru ili na Kiteri u vrijeme kad je bila Adonisova ljubavnica, a obožavali su je Periklo i Alkibijad, mogla izmisliti nešto slađe, nešto prozračnije od ovog golubinjeg gnijezda do kojeg je dopirao zrak s mora tek nakon što je prošao kroz rascvjetale krošnje naranača. Očito, u tom budoaru koji kao da je bio načinjen samo od sedefa i ražinih13 Lady Hamilton193listića, mogle su odjekivati samo nježne ljubavne riječi. Bilo je potrebno jedino udisati taj zrak i čovjeka bi obuzelo sladostrašce. Tek što sam ušla, osjetila sam neobično uzbuđenje, kao da je u meni ponovo oživjela neka zaboravljena pjesma. Bila je to čarolija poput one što me obuzela one noći kad je Sir Harry prišao mom krevetu da zauzme mjesto svog prijatelja Sir Johna. Svi osjećaji tajanstvene

čežnje što su od moje udaje sa Sir Williamom bili zapretani, da, čak i oni koje sam smatrala mrtvima, počeli su se ovdje ponovo buditi. Usne su mi se osušile kao od vrućine, oči pune čežnje napola se zaklopile, a grudi mi se uzbuđeno nadimale; klonula sam na jastuke.— Ah, tko ovdje ne bi ljubio! — promrmljala sam.— A tko te u tome sprečava? — upitala me kraljica. — Zar si već u godinama kad se više ne ljubi?— Ne — odgovorila sam — ali koga da ljubim?Da, istina, to je pitanje — nastavi kraljica. — Koga ljubiti? To je pitala i Sapfo prije no što je ugledala Faona. Ugledala je Faona i životom je platila pogled što ga je prikovala na lijepog Lezbijca. Jadna Emma, ti si u pravu. Koga ljubiti? Ljubav prema muškarcima je smrtna, a pravo prijateljstvo, vjeruj mi, to je prijateljstvo između žena.Ustala sam i iznenađeno je pogledala.— Zamisli moju jadnu sestru Mariju Antoanetu — nastavi ona. — Bila je sedam godina supruga svog muža a da mu nije postala žena. Istina, ona je imala sreću da nađe dvije prijateljice, onakve kakvu bih ja bar jednu željela naći: princezu de Lamballe i gospođu de Polignac (Polinjak). Pokazat ću ti pisma što mi ih je svojevremeno pisala. Osjeća se da joj nijedan oblak nije naoblačio srce. Tek su Dillon, Coignv (Koanji) i Fersen u njoj izazvali buru. Lamballeova i Polignacova, to je bilo divno vrijeme, modro nebo, sunce. Hoćeš li ti biti za mene, Emma — reče kraljica zagr-livši me — ono što su te dvije nježne prijateljice bile mojoj sestri Mariji Antoaneti.— Da! — kliknula sam sa svom svojom naivnošću. — Da, hoću, od sveg srca!— Hvala ti! — odvrati kraljica i burno pritisne svoje usne o moje. — Oh, osjećam da ćeš me ljubiti bolje no što sam ikad bila ljubljena!Meni se ote uzvik. Nisam bila spremna na ovo gotovo muška-račko milovanje. Osjećala sam se kao da me napušta sva snaga, kao da mi oblak zamračuje vid, kao da ću se onesvijestiti. S mukom sam se podigla i blago odgurnula kraljicu.— Oh — promrmljala sam — što je to sa mnom? Osjećam se kao da ću se ugušiti.— To nije nimalo čudno — reče kraljica te također ustane i podupre me. — Na toj vrućini, a još u satenskim haljinama i u194stezniku Vjeruj mi, prijateljice, to ti je zbog toga. Imamo vre-do večere, hajde da skinemo te teške haljine i navučemo lake^kućne haljine. Večeras ćemo primiti samo prijateljice, a tebi, mala ljepotice, uopće nije potrebno da se udešavaš da bi bila liiepa Uostalom, to ti i ne moram govoriti, to znaš i sama. U jedan sat ujutro, kad sve ostale budu otišle, bit će za nas priređena kupelj i vratit ćeš se kući svježa poput Venere.Kod tih riječi kraljica mi je sama svukla haljinu i brzo razve-zala uzice steznika. Haljina i steznik padoše na pod. S olakšanjem sam odahnula.__ Zaista — reče kraljica — ako je netko građen poput tebe,draga Emma, čini zločin noseći drugačiji kostim od Aspazijinog. Pričekaj, obući ćemo ti tuniku, moja lijepa Grkinjo! Nemoj bar večeras očijukati s Rocca-Romanom. Bit ću smrtno ljubomorna na tebe.— Ima li netko od te gospode — upitala sam sa smiješkom — sreću da ga Vaše Veličanstvo promatra sa zanimanjem?— Nisam uopće rekla da bih bila ljubomorna zbog tog gospodina, budalice — odvrati kraljica. — Samo zbog tebe. Pogledaj, tamo leži moje spavaće ruho, tamo kraj mog kreveta... — i ona otvori vrata što su vodila u spavaću sobu... — Uzmi ga, pozvoni i neka meni donesu drugo.— Isto takvo?— Sigurno. Dogovorili smo se da smo sestre, pa čak i više, prijateljice. Ona je pozvonila.Ušla sam u spavaću sobu. Dok je budoar, kao što sam već rekla, bio osvijetljen svjetiljkom od alabastra, spavaću je sobu osvjetljavala mala svjetiljka od ružičastog češkog stakla. Sva je prostorija bila obložena plavim taftom, a svjetlo je bacalo ružičasti odsjaj na tkaninu. Jedna su vrata vodila u kabinet za toaletu, a druga u kupaonicu, koja je u stvari bila jedna ogromna kada od bijelog mramora. U svim su kutovima ležali svileni jastuci. Ta je prostorija bila oslikana, a na zidovima su bile prikazane slavne plesačice sa Caprija. Sve me je to podsjećalo na Armidinu čarobnu palaču što ju je opjevao Tasso.Prije sat vremena ušla sam u jedan čarobni svijet.Kraljičina noćna odjeća sastojala se od neke vrsti tunike ukrašene oko vratnog izreza i na rukavima najfinijom čipkom. Pojas od ružičaste svile i par ružičastih papučica nadopunjavali su njenu eleganciju. Trenutak me je promatrala, a onda mi je rekla, ljupko se nasmiješivši:— Rado bih da te uvedem u čast kojom je moja sestra nagradila malu princezu de Lamballe. U čast dame od kreveta. U tom slučaju ne bismo se rastajale ni preko dana ni preko noći. Ali, mislim da bih se zbog toga morala posvaditi sa Sir Williamom.Nasmijala sam se.

195— Ne znam da li bi se Vaše Veličanstvo moglo s njime posvaditi __■ odgovorila sam. — Mogu reći samo to da počasno mjestodame od kreveta što ga Vaše Veličanstvo želi ovdje uspostaviti ne postoji u engleskom poslanstvu, ili pak postoji u tako neznatnoj mjeri da čak nije ni spomena vrijedno.— Dakle, s te strane mogu biti mirna, ali bojim se nekog drugog.— A koga, pobogu? — upitam.—. Ako kralj vidi kako si lijepa, zaljubit će se u tebe.— Ali, šta to govori Vaše Veličanstvo?— Dozvoljavaš li da te štitim pred njim?— Čak vas to molim, Vaše Veličanstvo. Ali, vjerujem da ću biti u stanju da se i sama zaštitim.— Da ti kažem jedno dobro sredstvo? Namiriši se uvijek kad dolaziš u dvor mojim najdražim mirisom. Kralj, kao i njegov djed Henrik IV, mrzi sve parfeme; uostalom, to je i jedina sličnost između njih. Ja, naprotiv, volim parfeme. A sada, pogledaj me, Emma. Zaista si dražesna, deset puta ljepša nego u svečanoj haljini! Samo dopusti da ti stavim malo ukrasa u kosu.Kraljica otvori kovčežić što se nalazio na njenom toaletnom stoliću, izvuče iz njega bisernu ogrlicu što je istovremeno mogla služiti i kao ukras za glavu. Između bisera bili su dijamanti. Taj mi je ukras stavila na kosu.Karolina, kao da se odricala svake osobne koketerije, i bilo joj je stalo jedino do toga da mene što ljepše ukrasi. Nije to bilo kao kad jedna žena ukrašava drugu, više je ličilo na ljubavnika kad uljepšava ljubavnicu.— Oh — reče ona pošto me je tako dotjerala — gospođe San Marco i San Clemente će se rasprsnuti od ljubomore. Najavili su nam Engleskinju, a mi smo očekivali osobu slamnatožute kose, svijetloplavih očiju i dugih zubi, a ugledali smo pred sobom neku vrst Kleopatre s kestenjastosmeđom kosom, s očima ne znam ni sama koje boje i tenom...! Čime li to njeguješ svoju kožu, lijepa prijateljice? Oh, ljutim se sama na se zašto sam pozvala sve te ljude. Bilo bi bolje da smo ostale same, otišle bismo u kadu i tamo bismo sebi dale poslužiti večeru. Najradije ne bih uopće nikog primila. Ali ne, ipak ću ih primiti, ti si koketna, poput mačke, zar ne? čula sam da si izvanredna glumica i sjajna plesačica?Na te riječi ja sam pocrvenjela, ali ona nastavi:— To kaže Sir William. Recitirat ćeš nam stihove, pjevati i učiniti sve što možeš kako bi ih osupnula. Moraju biti zapanjeni, a od sutra se mora cijeli Napulj baviti samo tobom, pa kad budu meni pričali o Lady Hamilton, ja ću im reći: »Jest, ona mi je prijateljica. Moja Emma, ona pripada samo meni i nikom drugom!« I svi će muškarci biti na mene ljubomorni, a žene će me još196više mrziti, ali ja ću im se dobro osvetiti, svim tim Napulj kama. Ponašaju se u ljubavi poput prostitutki, a u kupaonicu ih se mora tjerati bičem. Kad bih morala jednu od njih zagrliti, tražila bih da mi promijene kaznu i radije bih išla u zatvor ili u samostan, dok bih tebe, oh tebe, tebe bih živu pojela.Razgolitila mi je rame i zarila svoje zubiće u moje meso.U tom su se trenutku otvorila vrata i začusmo riječi:— Veličanstvo, večera je na stolu.— Dođi — reče mi kraljica i mi uđemo u blagovaonicu.

XX

^raljičine dame, koje su svi smatrali njenim prijatelji-'cama, mada su u stvari bile samo njene povjerljive osobe, markiza San Marco i barunica San Clemente bile su u svečanim dvorskim haljinama. I zato su predstavljale neobičnu suprotnost u odnosu na nas. Bile su naprašene, u kosi su imale cvijeće, narumenjene usne, madeže na obrazima i tijela čvrsto stegnuta čeličnim steznicima. Po prvi put sam uvidjela kako su smiješne te »svečane haljine«. Jadne su žene ličile na dvije kra-bulje. A ipak su obje bile lijepe, naročito markiza San Marco, ali to je bila ljepota bez gipkosti, umiljatosti i draži. Međutim, kraljica je, usprkos svojih trideset šest godina, bila još uvijek dražesna. Čovjek bi mogao pomisliti da je sluteći nove neugodne, još nepoznate vijesti — a slijedećeg ih je dana morala doznati — htjela žurno ugrabiti još nekoliko sati sreće. Bila je ljubazna prema svojim damama, ali prema meni još ljubaznija, sjedila sam kraj nje i sama me je posluživala cijelo veče. Bila sam naviknuta da pijem vodu ili pak da je pocrvenim s nekoliko kapi francuskog vina, a sada sam, da bih ugodila kraljici, morala kušati opojno vino sa Sicilije i iz Madžarske. Ta vina kao da su mi pretvorila krv u vatru.Prije završetka večere javili su nam da je stiglo ono nekoliko gospode koju je kraljica pozvala u društvo i da čekaju u salonu. Kraljica je dala otvoriti vrata, uzela me pod ruku i ušla k njima. Kao što sam već rekla, te je večeri bila ljepša nego inače, činilo se da je bila sretna, čelo joj je bilo smireno, na usnama, koje su obično imale preziran izraz, lebdio joj je smiješak. Kad se pojavila, čuo se zadivljeni žamor koji se odmah zatim pretvorio u buran pljesak.Pružila je Rocca-Romanu i Maliterni ruku na poljubac. Roca--Romana, koji je tek nedavno ušao u pustolovni život u kome će postati napuljski Richelieu, bio je još mladić, gotovo dijete. Zasluživao je glas lijepog i elegantnog muškarca, jer je doista bio i jedno i drugo. Na prvi se pogled vidjelo da je potomak prave aristokracije, da je predodređen za dvorskog čovjeka.Maliterno je bio stariji i nije bio tako lijep, lice mu je bilo strože i muškije. Kasnije je, godine 1796, zadobio u Tirolu udarac sabljom preko lica zbog kojeg je ostao bez oka, a lice mu je poprimilo još mračniji izražaj.1980 doktoru Gattiju već sam govorila. Bio je to dvoranin vrlo savitljive kičme, koji je zahvaljujući svom liječničkom pozivu imao pristup svuda, ali ne da liječi već da donosi nesreću. Kraljica mu nije bila naklonjena, a ipak je dozvolila da na nju vrši velik utjecaj.Knez Pignatelli, koji se kasnije proslavio kao namjesnik kad je kraljevska porodica napustila Napulj i pobjegla na Siciliju, imao je tada otprilike trideset četiri godine i nije se odlikovao ničim osobitim ni po izgledu ni u karakteru. Bio je jedan od onih uslužnih ministara koji ne pružaju nikakav otpor i koje zao

duh u dane revolucije postavlja kraj kraljeva te oni onda i suviše tačno ispunjavaju naloge svojih gospodara.Kad su ugledali kraljicu ovako raspoloženu, svi su gosti uskladili lica s njenim. Kraljica mi je redom predstavila sedam ili osam prisnih prijatelja dvora koji su se odazvali njenom pozivu, a većinu od njih već sam opisala.Poput svih Nijemaca, Karolina je voljela muziku. U salonu je bilo svih vrsta instrumenata, a prije svega bio je tu klavir i harfa. Kraljica me upitala sviram li koji od tih instrumenata. Svirala sam oba. Ovaj put sam posegla za harfom. Nekoliko mjeseci prije toga u Herculanumu je pronađen rukopis sa stihovima grčke pjesnikinje Sapfo. Markiz Cargallo ih je preveo na talijanski, a Cimarosa uglazbio.Raspustila sam kosu i zabacila je na leđa. Bila je vrlo duga i bujna, pa kako je nikad nisam prašila, bila je vrlo meka i fina. Spuštala mi se u uvojcima sve do pasa. Pokušala sam dati svom licu — kako je poznato, posjedovala sam mnogo smisla za mimiku — izražaj poetske inspiracije, i nakon predigre, koja je bila popraćena pljeskom, pjevala sam, prateći se na harfi, ove stihove:S tronom zlatnim besmrtna Afrodtto, Mudro čedo Zeusovo, preklinjem te: Nemoj, o vladarice, plačnom tugom slomit mi srce!Sjećaš li se, nekoć si, kad bi čula Izdaleka molbu mi, napustivši Zlatne dvore očeve, došla k meni s kolima zlatnim.Ta su kola prekrasni vranci vukli brzo ponad zemljice crne. Dok su s neba tebe vozili, sitnim krilom ljupko su tukli.199Ti su brzo stigli, a ti bi, vječna, blagim osm'jehom besmrtna lica svoga rekla: »Kakve boli te muče sada da opet zoveš?što to želi mameno srce tvoje, za kim Čežnja zanosi bolnu dušu, pa ti veneš, jadnice! Reci, tko te, Sapfo, žalosti?Ako neće, svladat će Ljubav srce, ako dar ne prima baš, tražit će ga, ako tebe ne ljubi, odmah ću mu svladati srce!«Siđi i sad, boginjo, te iz teškog jada mene izbavi, što mi duša želi, ti mi ispuni pa i sama obrana budi!1Treba li da podsjetim čitaoce kakvo sam savršenstvo uspjela postići s tom vrsti umjetničkog izražavanja — pola pjevanja, pola mimike? Nakon prvog stiha potpuno sam se uživjela u ličnost koju sam prikazivala i zbog toga sam opčinila sve slušaoce. Nisu me prekidali pljeskom nakon svakog stiha samo zato što nisu htjeli izgubiti ni jedan ton mog glasa, ni jedan zvuk instrumenta. Ali kad sam otpjevala posljednje riječi, nastalo je burno odobravanje. Ostavila sam sasvim nov dojam. Postigla sam neočekivani uspjeh. Kraljica je ustala, privila me na grudi i poljubila.— Oh, još jednom, Emma, još jednom, molim te. Ali ja sam odmahnula glavom.— Veličanstvo, svoj uspjeh zahvaljujem iznenađenju — rekla sam. — Kad ne bi bilo iznenađenja, ne bih imala ni uspjeha. I zato nemojte nikad od mene zahtijevati da bilo što ponovim. Ali rado ću pokušati nešto drugo.— Sve što želiš, samo brzo, brzo! Jeste li već ikad vidjeli ovako nešto, Rocca-Romana?Odgovor je bio jednoglasan i svi su pridružili svoje molbe kraljičinoj. Bila sam sigurna da mogu uspjeti u prizoru Ofelijinog ludila, te sam zamolila kraljicu veo i stručak cvijeća.— Dođi u moju sobu — reče mi — tamo možeš odabrati što ti je potrebno. Cvijeća ima dovoljno na terasi.Otišle smo u spavaću sobu. Uzela sam jednostavni veo od tila, zatim smo zajedno izišle na terasu i kraljica mi je pomagala da odaberem cvijeće.Pjesma »Afroditi«; prijevod Tona Smerdela.__ Hoćeš li ove geranije? Želiš li ovaj lovor?Ali sve to nije bilo ono što je meni trebalo; ovo cvijeće civiliza-"e i aristokracije bilo je u suprotnosti s Ofelijinom boli. Shakes-pearov je tekst zahtijevao krasuljak, različak, ružmarin, i ne znam Sto sve još ne. Cvijeće što mi ga je nudila odgovaralo je kraljici, kćerki Marije Terezije, ali ne Polonijevoj kćeri. Ali u ovom slučaju nisam mogla biti izbirljiva, već sam morala uzeti što sam našla. Kraljica je htjela ostati i pomoći mi pri odijevanju, ali htjela sam baš na nju ostaviti naročit dojam. I zato se nisam dala namoliti, već sam je poslala njenim gostima. Zahvaljujući mojoj spretnosti, kod ovakvih preobražaja bila sam tako brzo gotova da se Karolina jedva vratila u dvoranu i ponovo sjela na svoje mjesto a vrata spavaće sobe već su se otvorila i ja sam se pojavila na pragu, blijeda, izgubljena pogleda i luđački iskrivljenih usta.Mada su potomci Atenjana, moji su slušaoci slabo poznavali muzu s Lezbosa a dakako da im je bio još manje poznat pjev avonskog labuda. Osim toga, nitko od njih nije govorio engleski. Zato je to za njih bila samo pantomima. Ali što se to mene ticalo? Ta nisam li upravo u pantomimi bila neusporediva? Moram reći da još nikada nisam, čak ni u trenucima najjačeg nadahnuća, dosegla ono savršenstvo što sam ga postigla te večeri. Oh, zaista sam bila Hamletova Valentina, nesretna Polonijeva kći, luda Laertova sestra. Na moje riječi doduše nitko nije odgovarao, ali sam ja sve to nadoknadila, uvjerena da

nitko neće primijetiti da nešto nedostaje. Toliko sam se ohrabrila da sam čak improvizirala na svršetku pojedinih stihova. Čak i sam Shakespeare — u to sam bila duboko uvjerena — bio bi zadovoljan sa mnom.Neću ni pokušati da opišem iznenađenje gledalaca; to je sigurno bilo prvi put da se pred ovom djecom sunca pojavila poezija sjevera, blijeda, raspuštene kose, s mračnom tužaljkom. Jedino je kraljica upoznala nešto slično u poeziji svoje zemlje. Kad sam izišla napolje, svima se oteo iz grudi prigušeni krik, i šum jecanja pomiješao se s pljeskom odobravanja. Kraljica je požurila za mnom i zagrlila me. A onda se čulo približavanje koraka.— Tko je? — poviče ona.Nepoželjna se osoba, vjerojatno markiza San Marco ili barunica San Clemente, vratila u salon. Kraljica kao da je na trenutak razmišljala.— Ostani ovdje — reče mi naposljetku — i nemoj se vraćati u salon.To sam i sama željela, jer sam bila vrlo iscrpljena. Spustila sam se na stolicu. Kraljica se udalji i čas zatim čula sam gdje kaže:— Naša je Engleskinja, u čast svog pjesnika i zbog našeg užitka, suviše ozbiljno shvatila glumu. Zbog toga je sva iscrpljena od napora. Molim vas u njeno ime da je ispričate. Laku noć, gospodo!I200201— Je li bar dozvoljeno da joj plješćemo? — upita Rocca-Ro-mana.— što se toga tiče, koliko god želite, i nikad neće biti dovoljno — odvrati kraljica. — Morate priznati, zaista je bilo predivno!Još je jednom odjeknuo jednodušni pljesak, a onda su i glasovi i odobravanje pomalo zamrli.Kraljica se zahvalila dvorskim damama koje su joj ponudile svoje usluge i zaključala je vrata za njima. Kad se okrenula, ugledala me je kako podižem svilene zavjese na vratima salona.— Oh, dođi, sireno! Dođi, Kirko! Dođi, Armido! — uzviknula je. Zagrlila me je oko vrata i povukla na divan. Spustile smo sezagrljene blizu harfe.— Oh — reče kraljica — pjevala si Sapfine stihove koji počinju riječima: »0 krunom ovjenčana, božanska Kiterko!« To nisu stihovi koje bih ja morala pjevati. Moja bi pjesma morala poči-njati riječima: »Neka je svet, draga, dan koji mi te dao!«— Ove stihove ne znam pjevati, Veličanstvo — rekla sam — ne znam ih napamet.— Ali ja ih znam, i ja ću ti ih otpjevati — odgovori ona.Na to se spusti na koljena i tako klečeći na sagu promatrala me je sva zažarena, a zatim je uz zvukove harfe prekrasnim altom zapjevala:»Neka je svet, draga, dan koji mi te dao!«U trenutku kad su odzvanjale posljednje riječi pjesme i drhtavi zvuči harfe, netko je tiho pokucao na vrata.— Tko je? — upita kraljica i nestrpljivo ustane.— Kočija Lady Hamilton je spremna — odgovori neki glas.— Neka se vrati u palaču poslanstva — zapovjedi kraljica. — Nije joj potrebna. Lady Hamilton ostat će ovdje.Zatim me zagrlila i gotovo odnijela u kupaonicu.— Dođi — reče mi — dođi! ... Sir William je u Caserti i tek će se sutra vratiti.

XXI

ijest što je već čitav dan poput Damaklova mača lebdjela nad kraljičinom glavom bila je vijest o zauzimanju Ba-stilje. Karolina se sigurno ne bi jače zapanjila na vijest da su Napuljci opljačkali Castello Saint'Elmo. Vijest o padu Bastilje — iako ju je donio iz Francuske tajni glasnik koga su zadržali u dvorcu — ipak se proširila po cijelom Napulju i izazvala silno uzbuđenje. Otkako su prije nekoliko godina slobodni zidari u Francuskoj, prosvjetitelji u Njemačkoj, pristaše Swedenborga u Švedskoj, stali osnivati tajna udruženja, pojavilo se i u Italiji, naročito na jugu, slobodno zidarstvo. Bilo je to nekako u isto vrijeme kad je počela kraljičina ljubavna veza s knezom Carama-nicom, i kraljica, koja je htjela iskoristiti svaku priliku da se nađe sa svojim ljubljenim, nagovorila ga je neka postane član udruženja, što je on bez oklijevanja i učinio. Ona je pak iskoristila osnivanje ženskih loža da se dade imenovati za počasnog člana jedne takve lože kojoj je pripadalo više napuljskih dama. Kralj se nikad nije htio pridružiti, jer se bojao da ne bi mogao izdržati neke fizičke i moralne kušnje. Kad je nakon smrti ministra Tannucija kraljica stekla više slobode pa su se ljubavnici mogli vidjeti kad su htjeli, napustili su zidarske lože. Tada se u njima stala kovati nečuvena zavjera protiv prijestolja.U ono su se doba u Italiji pojavile različite značajne ličnosti i okupljale pristaše. Bili su to nasljednici Vicoa, Genovesija, Becca-rija, Filangierija, Pagana, Cirilla, Confortija i svih onih duhova koji su željeli po cijelom svijetu proširiti onu filozofiju što se u Francuskoj pretvorila u požar. I svi oni koji su u južnoj Italiji imali oči uperene u Francusku, znajući unaprijed da će odande početi pokret, zadrhtali su od radosti doznavši za pad Bastilje.Da, Bastilja je bila zauzeta, i to bez opsade, u jednom danu, za svega tri sata, a to je učinio još jučer nenaoružani narod koji je danas posjedovao trideset tisuća pušaka. Bijela se kokarda, to znamenje monarhije ljiljana, pretvorila u trobojnu kokardu, znamenje revolucije. Ljudevit XVI je prihvatio tu kokardu i zatakao je za šešir. Sve su to bile nevjerojatne, nečuvene stvari koje su zaprepastile i gotovo ošainutile napuljski dvor. Zbog mržnje ministra Actona prema Francuskoj i njegova utjecaja na državni savjet bile su političke veze između ta dva kraljevstva veoma hladne i usiljene, ali porodične su veze između Marije Karoline i njene203sestre ostale usrdne kao i ranije, i rijetko bi prošle dvije sedmice a da nisu izmijenile pisma u kojima je nadvojvotkinja pisala o svojim radostima i patnjama, a naročito o razočaranjima u braku. Bilo da je ministar Acton instinktivnom mržnjom predvidio događaje što će se zbiti u Francuskoj, bilo pak da je htio dati oduška mržnji koje mu je srce bilo prepuno, on je još pojačavao Ferdi-nandovo zaprepaštenje, umjesto da ga smiruje, i čak ga je pripremao za slučaj intervencije ili oružanog sukoba u kome bi Napulj tobože trebalo da odigra neku ulogu ili ispuni zadatak, što se toga tiče, našao je moćnog saveznika u Sir Hamiltonu, čija se ljubav prema njegovom bratu po mlijeku Georgu i domovini Engleskoj pretvorila u fanatizam.što se mene osobno tiče, ja nisam imala ni pojma o politici i malo sam znala o međunarodnom pravu i kraljevskoj vlasti. Istina, morala sam popuštati utjecajima i povoditi se za onim što mi je govorio čovjek poput Lorda Hamiltona, kojeg sam smatrala vrlo mudrim, i žene poput Marije Karoline, koja me je od prvog dana kad sam je ugledala privlačila svojom velikom draži. Dakle, od tog sam trenutka učestvovala u mržnji i simpatijama osoba koje su me okružavale a da uopće nisam razmišljala o razlozima mržnje ili simpatije. Bili su to za mene instinktivni osjećaji koji nisu bili podložni nikakvim pravilima i proračunu.Ali vijest o padu Bastilje nije bila posljednja vijest što je stigla iz Francuske; uskoro zatim doznali smo da je 5. i 6. oktobra bio zauzet kraljevski dvorac u Versaillesu, a kralj i kraljica silom odvedeni u Pariz. Zbog ove je posljednje vijesti kraljica Marija Karolina bila naročito tužna. Pokazala mi je pismo svoje sestre Marije Antoanete, u kome joj je javljala da namjerava pobjeći iz Francuske ili pokušati da se ponovo dočepa vlasti što ju je kraljevska kuća izgubila u julu. Taj je plan išao za tim da cijela Evropa ustane na oružje i silno je oduševio Mariju Karolinu, koja je osjećala duboku želju da se bori protiv revolucije.Mogu iznijeti čitav taj plan, i već će se iz nekoliko redaka koje mu kanim posvetiti vidjeti da je on zapravo predstavljao prvu zamisao o bijegu u Varennes. U Versaillesu je trebalo skupiti 9000 ljudi iz takozvanog »kraljevskog kućanstva«. Dvije trećine tih ljudi pripadalo je plemstvu, te su prema tome bili pouzdani ljudi. Trebalo je da ti ljudi osvoje grad Montargis, udaljen dvadesetak milja od Pariza. Komandant Montargisa bio je barun Viomesnil koji se borio zajedno s Lafavetteom u Americi, ali se sada, iz zavisti prema Lafavetteu, koji je bio za ustavnost, izjasnio protiv revolucije. Osamnaest pukova karabinijera i konjanika — dva roda vojske koji su još važili kao potpuno vjerni kralju, trebalo je da zauzmu ceste i zadrže svaki transport živežnih namirnica koji bi išao za Francusku. Kralj i kraljica su odlučili da se povuku u Montargis i da tamo donesu daljnje odluke. Vjerojatno bi bila204nesena odluka da se Pariz izgladni, jer u slučaju gladi njegovi t novnici ne bi mogli dugo pružati otpor. Novca im neće nedo-Staiati. Osim blaga što bi ga kralj mogao ponijeti iz Pariza, računali su na dobrovoljne priloge; samo je jedan jedini predstavnik benediktinaca ponudio 10000 talira. Marija

Karolina je pisala: »Dat ću jedan milijun pa makar morala prodati svoje dijamante«. Pored te kraljevske ponude ja sam u svoje i Sir Williamovo ime stavila na raspolaganje 50000 franaka, koji su također bili prihvaćeni. Ali događaji od 5. i 6. oktobra osujetili su izvođenje tih planova.Sve su se te vijesti duboko dojmile napuljske kraljice. Kao da je predosjećala da će i ona jednom, kao njena sestra sada, biti prisiljena ili da bježi ili da se podvrgne volji naroda. Vjerovala je da je sada došao trenutak da se bolje učvrste rodbinske veze s Austrijom i da na temelju takvog saveza njena sestra Marija Antoaneta, koja je u Francuskoj postajala sve ozloglašenija, dobije bar neki oslonac koji bi joj bio podrška protiv svog naroda: moć svoje porodice.Kraljica je imala toliko povjerenja u mene da mi je ne samo pričala sve što se događalo — uostalom, to bih doznala i od Sir IVilliama — već me je također i u svemu pitala za savjet. Dvije njene kćeri dosegle su dob za udaju. Između napuljskog i austrijskog dvora bilo je dogovoreno da će se udati za nadvojvodu Franju Ferdinanda, dok će napuljski prijestolonasljednik, Franjo, vojvoda od Kalabrije, kome je tada bilo svega trinaest godina, čim doraste za ženidbu, uzeti malu nadvojvotkkiju Mariju Klementinu, koja je bila dvije godine mlađa od njega.Marija Antoaneta se, posredstvom svojih savjetnika, koji su, na žalost, svi bili Austrijanci, revno dopisivala i sa bratom Josipom II. Ti su savjetnici bili opat Vermond i grof Breteuil. Austrijski poslanik u Parizu, grof Mercy-Argenteau, primao je pisma iz Beča i slao ona iz Pariza. 20. februara 1790. umro je rimsko-nje-maoki car Josip II i već za nekoliko dana kraljica je doznala za njegovu smrt, koja se, uostalom, već dugo mogla očekivati. Car je umro od tuberkuloze, kojoj je još pripomoglo što se neprestano izjedao što ne može dostići u slavi svoju majku Mariju Tereziju. Na smrtnoj je postelji predvidio opasnosti koje prijete njegovoj porodici.Na prijesto je stupio veliki vojvoda od Toskane Leopold, koji je uživao glas velikog filozofa i reformatora. Kraljica Marija Karolina se bojala da će filozofija njenog brata ići tako daleko da će dozvoliti da događaji u Francuskoj idu svojim putem i da neće ništa poduzeti. Taj ju je strah natjerao da otputuje s mužem u Beč. Tobožnja svrha tog putovanja bila je da se s novim carem, koji je sestru Mariju Karolinu vrlo volio, u obiteljskom krugu dogovori o ženidbenim pripremama, a prava je svrha bila dogovor2050 mjerama što ih valja poduzeti za spas Marije Antoanete. Morala je biti donesena odluka hoće li joj pomoći da pobjegne ili će uz pomoć ostalih sila pribjeći oružanoj intervenciji ili izazvati kontra-revoluciju. Kraljica se nije mogla odlučiti da me napusti. Bila sam jedina osoba, tako mi je rekla, koju ne ostavlja rado u Napulju. Zahtijevala je od mene obećanje da ću joj pisati tri put tjedno. Ponudila sam joj da je pratim i ona je to sa zahvalnošću prihvatila. Međutim, Sir VVilliam je smatrao da bi moje prisustvo na bečkom dvoru, budući da sam supruga engleskog poslanika, moglo dovesti do nezgodnih zaključaka u pogledu koalicije protiv Francuske. On je to objasnio i kraljici. Marija Karolina, uvidjevši da je Lord Hamilton u pravu, reče mi neka ostanem. Bilo joj je zaista teško da me napusti, a naročito zato što je bila još uvijek pod dojmom nedavne bratove smrti. Tražila je da joj se zakunem da za vrijeme njenog odsustva neću primati nikog drugog osim mog starog obožavatelja grofa Bristola, kome me je čak povjerila rekavši mu, neka joj čuva njenu draganu. Dala je načiniti moj portret, poklonila mi svoju sliku i zamolila me u znak najdubljeg povjerenja1 prijateljstva neka joj čuvam njenu škrinjicu. I onda je, naposljetku, otputovala.Gdje bi god putem stala, nalazila je mogućnosti da mi piše. Za sve vrijeme njenog boravka u Beču primala sam svakog tjedna od nje pismo. Pisala mi je o krunidbenirn svečanostima kojima je prisustvovala i u Beču i u Pešti, jer je car, kao kralj Mađarske, morao osim carske krune u Beču primiti i kraljevsku krunu u Mađarskoj. Što se pak tiče političkih pitanja, to jest mjera za spas Marije Antoanete ili evropski savez protiv Francuske, o tome je govorio post skriptum što je sadržavao svega četiri riječi: »Sve ide kako valja«.Na tom je putu Marija Karolina, zajedno s bratom, pripremala bijeg u Varennes. Bilo je zaključeno da jedna armija bude spremna da zaštiti francuskog kralja i kraljicu čim budu prešli granicu. Kralj Ferdinand je trebalo da nakon povratka u Napulj osposobi svoju vojsku da bude spremna da djeluje zajedno s austrijskom. Prvih dana aprila primila sam, napokon, kraljičino pismo u kome mi je najavila povratak u domovinu. Morala je jedino na proputo-vanju kroz Rim urediti s papom Piom VI neka politička pitanja i zato će se tamo zadržati tjedan dana. Pisala mi je čim je stigla u Rim. Između napuljskog dvora i Vatikana vladali su već nekoliko godina zategnuti odnosi. Razlog je bio to što kralj Ferdinand ili taonije stari Tanucci, bivši ministar, nije htio plaćati neki danak. Ali, pred općom opasnošću, ta je nesuglasica pala u zaborav. Oba su se vladara dogovorila da će plaćanje danka biti odgođeno, ali će zato novookrunjeni napuljski kralj u znak vjernosti apostolima Petru i Pavlu izručiti svetom ocu veću svotu novca.206U pismu kojim mi je javila da odlazi iz Rima saopćila mi je i kad će stići u Casertu i zamolila me neka je tamo pričekam kako bismo se što prije vidjele i mogle nesmetano razgovarati. Jedino sam ja znala za

njen povratak, čak su i njena djeca tek narednog dana smjela doći k njoj. Kralj je imao odmah nastaviti put za Napulj te se — dok bi se kraljica odmarala u Caserti — posavjeto-vati s ministrom Actonom i Sir Williamom pred kojima napuljski dvor nije imao nikakvih tajni. Kako bih joj sa svoje strane poka-zala s kakvomnestrpljivošću očekujem njen povratak, stigla sam već prije kraljice na mjesto i kad sam ugledala kočiju na Via Capuani, mogla sam je iz daljine pozdraviti mahanjem maramice. Kraljica me primijetila i odmahnula mi. Kraljevska kočija je sada udvostručila brzinu i tek što sam se uspjela spustiti niz vanjske stepenice već mi je kraljica pohitala u naručje. Kralj je, kao što je bilo dogovoreno, produžio put, a kraljica i ja ostale smo same u Caserti.Zahvaljujući opreznosti Njenog Veličanstva puna dvadeset četiri sata nitko nas nije smetao. Marija Karolina je blistala od sreće. Ne uzimajući u obzir sreću što me je ponovo našla, vratila se kući zadovoljna jer joj je Leopold obećao da će biti stvorena koalicija — u koju su se nadali da će ući i Prusija — protiv Francuske, koju je tako silno mrzila. Za vrijeme boravka u Beču posjećivali su je emigranti koji su joj svi govorili kako se Francuska raspala na deset stranaka te joj je nužno potrebna pomoć inozemstva. Prema mišljenju tih ljudi, put od granice do Pariza bila je sasvim neopasna šetnja. Bijeg Ljudevita XVI i Marije Antoanete je pripremljen, 12. juna treba da napuste Pariz i preko Chalonsa, Verduna i Montmedvja stignu do granice, gdje bi ih očekivao švedski kralj Gustav, koji će odmah stati na čelo vojske i odvesti ih u Pariz. Kraljičin je zadatak bio da nagovori sve male talijanske kneževe i španjolskog kralja da pristupe koaliciji. Nadala se da će ovog posljednjeg, budući da je bio brat kralja Ferdinanda, lako nagovoriti. Marija Karolina nije sumnjala u uspjeh tog dvostrukog političkog pothvata i unaprijed se veselila dvostrukom zadovoljstvu — zadovoljstvu osvećenog ponosa i zadovoljenju mržnje.Ne znam je li kraljica uživala isto tako u tome da se spusti do mene kao što je meni bilo zadovoljstvo da se uzdignem do nje. Sumnjam. U tim kraljevskim prijateljstvima koja ponekad ne mare za dostojanstvo prijestolja postoji naročita draž, jer se ne obraćaju samo srcu već i ponosu. Ja ne bih ni prema kojoj ženi na svijetu osjetila onako duboku ljubav i odanost kao prema kraljici — i to samo zato što je bila kraljica, što se zvala Marija Karolina i bila kćerka Marije Terezije. A ja, što sam ja bila pored nje? čak ako207Jbih i zaboravila da sam bila Bmma Lvonna, ipak sam bila samo Lady Hamilton. I zato nije nikakvo čudo što sam zbog te kraljevske naklonosti činila greške, gotovo bih rekla i zločine. Oh, ja sam kćerka ponosa!Dok smo kraljica i ja boravile u Caserti, sazvao je kralj državni savjet i dan nakon njegova dolaska bilo je zaključeno ne samo da valja izvršiti sve pripreme za rat protiv Francuske već i da valja strogo nadzirati onaj revolucionarni duh što kao da se širio u Napulju te bi bio mogao izazvati iste zaplete kao i u Francuskoj. Odluka da se povede rat protiv Francuske bila je vrlo ozbiljna i opasna iz dva razloga: napuljski kralj nije bio nikakav vojskovođa, a Napuljci nikakvi vojnici. Kraljeve su se ratničke sklonosti dosad ograničavale samo na lov kojim se strastveno bavio, a kad je nanišanio na neki drugi cilj osim jelena ili divlje svinje, bio je to neki jadni seljak kome bi, za dokaz da je sposoban strijelac, pucao u kapu. Međutim, kad je pri ovakvom jednom pokusu pogodio jednog seljaka u glavu umjesto u kapu, i on se srušio mrtav, odustao je od te razonode.Napuljski je puk, ne uzimajući u obzir nekoliko pobuna, od kojih je Masaniellova trajala najduže, to jest dva tjedna, usprkos svoj hrabrosti koju je pokazivao u ličnim razmiricama, slabo mario za ratovanje u stroju. Sedam milijuna ljudi od kojih se tada sastojao nisu uopće bili obučeni oružju; a od bitaka kod Bitonta i Belletrija, u kojima Napuljci nisu učestvovali, jer su se vodile između Španjolaca i Austrijanaca, Napulj uopće nije čuo tutnjavu topova. Posljednja bitka, ona u Belletriju, bila je prije četrdeset osam godina, pa je već dakle utihnula i posljednja jeka pucnjave, a sadašnja se generacija sastojala od unuka onih koji se ni sami nisu borili već su samo promatrali borbu. A sada se kraljica bojala da bi novi principi proklamirani u Francuskoj mogli naići na odjek i u Napulju. Sav srednji stalež, koji se ponajviše sastojao od advokata, liječnika i umjetnika, bio je prožet tim principima. A sva mladež, koja je obožavala Voltairea, Rousseaua i enciklopediste, pitala se sada zašto bi ostala uvijek u mraku kad je susjedni narod iz njega izišao. U svakom slučaju, ta je liberalna i prosvijećena manjina imala protutežu u plemstvu, koje je bilo potpora kraljevskoj kući jer je težilo samo za položajima na dvoru i kraljevom naklonošću. Podršku dvoru je pružao i korumpirani kler koji je u pobjedi francuskih principa vidio slom svoje moći i gubitak imanja, a, napokon, i puk, kome je bilo stalo do kralja ne samo zato što je bio kralj po nasljednom pravu već zato što se svojim ponašanjem, načinom govora i instinktima stavio na istu razinu s lučkim lazaronima.Mora se priznati da je kralj poduzeo sve mjere na koje su ga nagovorili Acton, Sir William i kraljica, ali nije imao nikakvih iluzija o pobjedama što bi ih mogla izvojevati vojska koju je208

nizirao. Međutim, nije više mogao odstupiti, jer se obavezao da će odigrati veliku ulogu u borbi što se pripremala, a zasad mu ie tek jedno bilo posve jasno, to jest da ne smije biti nerazuman i staviti vlastiti život na kocku.U međuvremenu je došao i 12. juna, dan određen za bijeg francuskog kralja. Kraljica je svakog dana razgovarala sa mnom0 očajničkom pokušaju svoje sestre i šurjaka. Bilo joj je sasvim jasno da su oni u toj igri stavili sve na jednu jedinu kartu. 12. juna je Marija Karolina naredila da se u svim crkvama čitaju molitve, ali nije rekla zašto. Ta je, naime, neobična priroda sjedi-njavala u sebi obje krajnosti: bila je istovremeno i praznovjerna1 slobodni mislilac, a pobožnost se borila s filozofskim odgojem.Gotovo cijeli dan 12. juna provela je na koljenina u dvorskoj kapelici, čak je ni ja nisam smjela tamo pratiti. Bojala se, naime, da bih joj ja mogla donijeti nesreću, jer sam bila protestantkinja. Ali uveče me je pozvala i na karti pratila bijeg što ju je silno zaokupljao. — U ovaj sat — govorila je — moraju napustiti Tuile-rije... U taj sat moraju biti u Bondyju, sada u Meauxu... a sada već u Montmirailu.Išla je spavati tek u pet sati i spavala je do osam. Uveče je dpšao kurir iz Francuske i donio pismo od Marije Antoanete. Bila sam kod kraljice kad je primila pismo, nisam je smjela cijeli dan napustiti. Ruke su joj drhtale dok je otvarala omotnicu i odmah, nakon prvog retka, povikala je:— Shvaćaš li ti to, Emma? Nisu uopće otputovali u vrijeme koje je bilo određeno.Izvukla je maramicu i obrisala čelo. Zatim je nastavila glasno čitati:»Gospođa de Rochereul, ljubavnica nekog poručnika pod Lafayetteovom komandom, u službi je sve do 13. uveče kod prijestolonasljednika, i bojimo se da bi mogla sve izdati...«— To je bilo mudro — promrmlja — ali bilo bi bolje da su o tome ranije razmišljali.Pročitala je još nekoliko redaka. — Odlazak je odgođen na 18. — reče mi napokon. — Još osam dana strepnje!Zgužvala je pismo, ali umjesto da ga baci, spremila ga je ispod haljine na prsa.— Koji je glasnik donio to pismo? — upita.— Onaj isti kojeg je Vaše Veličanstvo prije tri dana poslalo francuskoj kraljici.— Ferrari? — poviče ona. — Neka dođe gore. Sigurno mi ima još nešto lično da kaže.— U svakom slučaju, zamolio je da se njegovo ime spomene Vašem Veličanstvu.Trenutak kasnije ušao je Ferrari. Bio je to čovjek od trideset godina, koji je već osam godina bio u kraljevskoj službi, odličan14 Lady Hamilton209jahač, koji je mogao bez odmora proći dvjesta milja. Prilikom kraljičina povratka iz Beča jahao je ispred kraljevske kočije i uvijek se brinuo za izmjenu konja. Marija Karolina ga je preporučila sestri kao čovjeka u koga može imati potpuno povjerenje. I zato je Marija Antoaneta, koliko su je god Lafavette i njegov štab nadzirali, našla sredstva i načina da primi Ferrari ja u Tuile-rijama, a on je umio prevariti budnost generala narodne garde.Da bismo mogli prosuditi sve teškoće oko tog bijega, moramo znati kako je kraljevska porodica bila čuvana. Lafavette, koji je svojom glavom morao jamčiti pred Narodnom skupštinom za kralja i kraljicu, poduzeo je sve mjere opreza. Šest stotina pripadnika narodne garde, izabranih iz naj razlici ti jih desetina, čuvalo je dan i noć stražu. Na svim su vrtnim vratima stajali stražari, a na terasama sa strane rijeke bio je pravi lanac vojnika koji su stajali udaljeni jedan od drugoga svega stotinu koraka. I u unutrašnjosti dvorca također se strogo pazilo. Čak su i hodnici što su vodili u kraljeve i kraljičine sobe bili pod nadzorom, a naročito mračni prolaz ispod krova koji je vodio u tajni hodnik kojim se služila kraljevska obitelj. Kad su kralj i kraljica, koji više nisu imali tjelesne čuvare, htjeli izići, pratila su ih dva ili tri oficira narodne garde.Usred svih tih teškoća smislili su kralj i kraljica slijedeće: prva će prijestolonasljednikova dama, u koju nisu imali povjerenja, biti smijenjena 12, kako je to Marija Antoaneta u svom pismu javila. Tada bi mala soba u kojoj je ona u Tuilerijama stanovala ostala prazna. Ta je mala soba vodila u prostoriju što je također već. pola godine stajala prazna. Pripadala je gospodinu de Ville-quieru, koji je pobjegao u inozemstvo. Ta je prizemna soba imala dva izlaza, jedan u kneževsko dvorište a drugi u Kraljevsku ulicu. Kraljica je namjeravala reći da se osjeća suviše skučenom i želi za kćerku zadržati sobu gospođe de Rochereul, koja je prazna otkako ona nije u službi. Kao spretan bravar, kralj je trebalo da napravi ključ kojim bi mogli otvoriti vrata Villequierove sobe. Mada su postavljene brojne straže, ipak se zaboravilo postaviti nekoga na vrata te sobe. Stražari su bili naviknuti da, kad otkuca jedanaest sati, mnogo ljudi napušta dvorac, jer je u to vrijeme mnogima završavala služba. Prema tome, postojali su izgledi da neprimijećeno napuste dvorac. Kad bi ga jednom napustili, za sve bi se ostalo pobrinuo Fersen, Šveđanin odan kraljici. On bi, preodjeven, čekao bjegunce na uglu ulice l'Echelle i odvezao bi ih do gradskih vrata u Clichvju (Kliši) gdje je stajala spremna putna kočija.

Kralj bi izašao preodjeven u činovnika, u sivom kaputu, svilenom prsluku, sivim čarapama i cipelama sa kopčama. Jedan od kraljevih sobara, po imenu Hue, koji je bio iste veličine kao Ljudevit XVI i čiji je hod i ponašanje kralj dobro upamtio, odlazio210Iie već više dana, uvijek u isto vrijeme napolje, kako bi se stražari pr'ivikli da vide čovjeka odjevena u sivo. Prijestolonasljednik je trebalo da bude preodjeven u djevojčicu. Kraljica i njene obje kćerke izašle bi s ženskim osobljem i nadale su se da u tom mnoštvu nikome neće pasti u oči. Međutim, svi su morali imati putnice. Fersen je preuzeo na se zadatak da ih nabavi. Jedna od njegovih prijateljica, gospođa de Korff, željela je napustiti Pariz i imala je putnice za sebe, svoje dvoje djece, slugu i dvije sobarice. Dala je te putnice Fersenu, a on ih je poslao kraljici.Dakle, na taj su se način nadali izaći iz Pariza. Gospodin de Bouille (Buje), pametan i energičan čovjek na koga je kralj mogao računati, zapovijedao je svim trupama iz Lorene, Elzasa i Cham-pagne. Njegova je dužnost bila da osigura put preko Chalonsa i Varennesa do Montmedvja. De Bouille je dobio milijun franaka u asignatima kako bi mogao podmiriti sve troškove.Tako su stajale stvari kad je 13. uveče Ferrari stigao u Napulj. Za to putovanje bilo mu je potrebno devet dana, te je dakle 4. krenuo iz Pariza. Kraljica Marija Karolina dala mu je dvije stotine dukata i rekla mu neka se odmori, kako bi narednog dana, za svaki slučaj, bio spreman. Ferrari je odgovorio Njenom Veličanstvu da su mu dvadeset četiri sata dovoljna, štoviše, da može s njime raspolagati i prije isteka tog vremena.

XXII

, a vrijeme svih tih nemirnih dana nakon kurirova dolaska f kraljica je zahtijevala da neprekidno budem u njenoj blizini. Prema svima je bila nestrpljiva, gruba, surova. Samo je prema meni bila blaga i dobra i govorila mi o svojim strahovanjima i nadama. Kurir izaslanstva je dolazio svakog tjedna. 16. je trebalo ponovo da dođe. Dok je kraljica šetala sa mnom u starom parku u Caserti, najavili su joj sekretara ministra vanjskih poslova. Već izdaleka je kraljica primijetila da čovjek drži u ruci pismo. Ustala je s klupe na koju smo sjele i brzo mu pošla u susret. Otvorila je pismo što joj ga je čovjek predao duboko se poklonivši, pročitala ga, napravila nestrpljiv pokret i dodala mi ga.— Ima li Vaše Veličanstvo nekih naloga? — upita je mladić.— Ne, zahvaljujem vam.Mladić se pokloni upitavši može li mu vratar dati potvrdu da je predao pismo lično kraljici.Vrataru bude naređeno da to učini, i tada se mladić s njime udalji.Kraljica me ogrlila i stala čitati preko mog ramena.— Razumiješ li? — upita me.— Da, potpuno — odgovorila sam. I stala sam glasno čitati:»Lov je odgođen na 21. Kreće se u ponoć, kako bismo u svitanje stigli na mjesto sastanka. Do ovog je odgađanja došlo zbog kreditnog pisma što će stići tek 20. rano ujutro.«

Pismo uopće nije bilo potpisano, ali je Marija Karolina prepoznala sestrin rukopis.— Dakle, umjesto 18, kane krenuti tek 21. u ponoć, jer će kralju biti 20. ujutro isplaćena četvrtgodišnja rata za lične troškove.— A koliko iznosi ta četvrtgodišnja rata?— šest milijuna.— Onda se odgađanje isplati! — rekla sam smijući se.— Da — odvrati kraljica — ali to su još dva dana čekanja. Tko zna što se sve za ta dva dana može dogoditi! — I ona odmahne glavom. — Oh, Emma, imam crne slutnje.No kraljica je te svoje bojazni zadržala za se i, osim mene, nije o tome rekla ni riječi ni kralju ni ministrima.Dani su prolazili. Karolina nije odlazila u Napulj, nije napuštala Casertu, a ja se nisam micala od nje. Sir William, pred kojim212nismo imale nikakve tajne i koji je znao za brige što su mučile Njeno Veličanstvo, čak je zahtijevao od mene da budem s njom. 20. nije mogla nigdje dugo izdržati, ni na trenutak nije bila mirna. Kao da se htjela tjelesnim naporima osloboditi mučnih misli. Oko ponoći, njen je nemir dosegao vrhunac. Neko je vrijeme htjela poslati Ferrarija natrag u Pariz, ali joj je bilo jasno da bi, čak kad bi čitav put prevalio u najbržem kasu, stigao u najboljem slučaju tek dan nakon odlaska kraljevske porodice. I zato je Fe-rarri ostao kako bi mogao poslužiti ako se ukaže neka druga hitna potreba. Marija Karolina se nadala da će joj kralj ili kraljica odmah nakon uspješnog bijega poslati kurira. Taj je kurir trebalo da stigne 29. juna.A ipak je prošao i 29. i 30. bez ikakvih vijesti. 1. jula pojavio se u jedanaest sati Sir William lično i poslao po mene. Sir William me očekivao u malom salonu u prizemlju. Već sam na prvi pogled vidjela da donosi loše vijesti.— Što je? — upitala sam ga engleski.— Kralj i kraljica su uhapšeni u Varennesu i sada mora da su ih već otpremili natrag u Pariz.Okrenula sam se. Kraljica, kako je bila nestrpljiva i slutila neku nesreću, sišla je i sada je stajala na pragu. Čula je Sir Williama, pa iako nije razumjela što je rekao, bilo joj je po njegovu tonu jasno da ne donosi dobre vijesti.Upitala ga je francuski o čemu se radi.— Veličanstvo — odgovori joj Sir William — saopćio sam Mylady veliku nesreću.— Moja je sestra ubijena? — poviče kraljica.— Ne, Veličanstvo, vaša sestra živi, ali je uhapšena na bijegu i kao zatvorenica otpremljena natrag u Pariz.— Moja sestra zatvorenica? Usudili su se uhapsiti kraljevsku ličnost?— Mislili ste najprije, Veličanstvo, da je ubijena.— Mogu shvatiti da se jedna kraljica može ubiti, za to je potreban samo neki fanatik ili luđak, ali da bi je uhapsili, mora doći do otvorene pobune, do ustanka, ukratko, do revolucije.— Pa kako bi Vaše Veličanstvo nazvalo ono što se dešava u Francuskoj ako ne revolucijom?— Nadam se barem da je kraljica zatočena u svojoj palači.— Ne znamo još ništa više osim da su Veličanstva uhapšena četrdeset ili pedeset milja daleko od Pariza, u gradiću Varennesu. Englesko mi je poslanstvo poslalo kurira s vijesti što sadrži samo ovo što sam vam saopćio. Kad je kurir krenuo, kraljevski se par već nalazio u Chalonsu i tri narodna predstavnika išla su im u susret kako bi ih putem štitili.213— štitili? __poviče Marija Karolina. — Tri advokata, vjerojatno! I oni da štite francuskog kralja i kraljicu! Zar to nije neobično? Mogu li vidjeti kurira?— Doveo sam ga sa sobom, jer sam pretpostavljao da će Vaše Veličanstvo željeti da ga nešto pita.— Hvala, neka dođe. A ti ćeš mi, Emma, molim te, biti tumač.— Mislim da zna francuski — odgovori Sir William.— To bolje — odvrati kraljica.Pet minuta kasnije kurir je stajao pred njom. Ali nije znao ništa više osim onoga što se pričalo na ulicama, čuo je da su htjeli ubiti Lafavettea kad se doznalo za bijeg kraljevske porodice, jer su ga odmah optužili da im je omogućio bijeg. Iz onoga što je vidio bilo mu je jasno da su Parižani strahovito bijesni i bio je uvjeren da kralju prijeti užasna opasnost ukoliko ne budu poduzete najveće mjere opreza u pogledu njegove sigurnosti.— I kraljevi mirno gledaju kako se postupa s njihovim bratom — poviče Marija Karolina ogorčeno — i ne podižu se na oružje da pojure u Francusku i da u onom prokletom gradu ne ostave ni kamen na kamenu? Oh, kraljevi, sve su to kukavice! Sir Wil-liame, odlazite li odmah natrag u Napulj?— Ako to Vaše Veličanstvo želi?— želim, a mogli biste i meni prepustiti jedno mjesto.— To će mi biti velika čast, Vaše Veličanstvo.

— Ne, bit će bolje da vi krenete odmah, a mi ćemo poći za četvrt sata za vama. Otiđite u palaču i recite, molim vas, u moje ime kralju, neka sazove državni savjet. Želim govoriti sa svim tim ljudima. Ne vidim da se spremamo za rat, a ipak smo se obavezali našem bratu Leopoldu. Bila bi sramota da on bude spreman, a mi nespremni. Požurite, Sir Williame, i pokušajte doznati možemo li računati na Englesku.Kad bi kraljica ovako govorila, njene su riječi imale takvu snagu, pokreti su joj bili tako dostojanstveni, ličnost tako jaka, da je onaj tko ju je slušao mislio samo o tome kako da je posluša. I zato se Sir VVilliam naklonio, ušao u kočiju i naredio kočijašu:—■ U kraljevsku palaču, najbrže što je moguće.Kao što je kraljica rekla, četvrt sata kasnije ušle smo u kočiju i krenule za njim.214uhvatili na bijegu, pa je i on smatrao tu stvar toliko važnom da bi je trebalo saopćiti državnom vijeću.Ja nisam išla zajedno s kraljicom nego sam se, kad je ona pred palačom izašla, odvezla do zgrade engleskog poslanstva. Zbog toga mi je samo po pripovijedanju poznato1 ono što se dogodilo. Kralj je na zasjedanje vijeća došao vrlo zlovoljan i već je u početku izjavio da ima mnogo važnijih stvari od onih kojima se bavi državno vijeće i da ne namjerava ostati do kraja. Kad je vidio da dolazi kraljica, odmah je pomislio da joj prepusti predsjedništvo; zbog toga joj je iskazivao sve moguće ljubaznosti i nazivao je svojom dragom učiteljicom, a to je isticao samo onda kad je bio u najboljem raspoloženju. Kad je već dogovaranje bilo u punom toku, najednom je netko na naročit način pokucao navrata.Kraljica nestrpljivo upita tko se to usuđuje tako kucati za vrijeme zasjedanja državnog vijeća, ali kralj joj pogledom dadeznak:— Draga učiteljice — reče kralj — nemoj se uzrujavati. Tokucanje se tiče mene, ja znam tko je to.I on izađe iz dvorane. Kraljica je malo ispružila glavu i uspjela vidjeti kroz pritvorena vrata glasnika koji čeka kralja. Malo nakon toga vrata se opet otvore.— Ne mogu više ostati ovdje, imam važnog posla — reče Ferdinand. — Zastupaj me, Karolino. Sve što budeš učinila, bit, će dobro, kao i uvijek.Kralj na to pozdravi rukom kraljicu i ministre, zatvori za sobom vrata, i još se čulo kako brzo odlazi.Kraljica je bila naviknuta na takve kraljeve postupke, pa se više i nije naročito ljutila. No ovog je puta smatrala da je položaj ipak toliko ozbiljan da bi kralj, usprkos svojoj nesklonosti prema državnim poslovima, ipak morao ostati do kraja sjednice, jer se stvar na kraju krajeva ticala zapravo i njega samoga.Za vrijeme vijećanja predano je kraljici pismo koje je upravo došlo iz Beča. Bilo je to pismo od njezinog brata Leopolda a sadržavalo je vrlo važne vijesti. Car joj je javljao da ima oko dvadesetog augusta sastanak s pruskim kraljem Fridrihom Vilimom u Pill-nitzu. Po svemu se čini da će rezultat toga sastanka biti objavljivanje rata Francuskoj. Car moli svog šurjaka Ferdinanda neka bude spreman da mu za taj slučaj stavi na raspolaganje jedan kontingent trupa kako su to bili dogovorili za vrijeme njegova boravka u Beču. Car nije ništa znao o događajima u Varrenesu, ili je u najboljem slučaju morao za njih doznati upravo u to vrijeme, jer su vijesti između Pariza i Beča stizale brže nego između Pariza i Napulja; no njegovo je pismo, datirano 23. juna, bilo napisano tri ili četiri dana prije no što je mogla stići ova žalosna vijest. Bila je to samo sreća za kraljicu što joj je njezin muž odstupio215predsjedništvo, jer kralj ne bi ni u kom slučaju mogao izdržati na sjednici koja je trajala od jedan i pol do šest sati poslije podne. Karolina je na svoje zadovoljstvo doznala od ministra Actona da prema vijestima kojima raspolaže neprijateljstva protiv Francuske doduše još nis.u započela, ali da su dovršene sve pripreme da se prijeđe na francuski teritorij. 35 hiljada Nijemaca napreduje prema Fiandriji; 15000 Nijemaca napreduje prema Elzasu; 15000 švicaraca spremno je da krene u pravcu Lyona; jedna piemontska armija ugrožava pokrajinu Dauphine, a 20000 Španjolaca stoji spremno na granici. General Acton je kao ministar rata i mornarice dobio naređenja da potrebni ratni materijal ukrca na brodove, a topove i municiju da stavi u stanje najveće pripravnosti. On je obećao kraljici da će urediti tvornice oružja i municije; pisao je knezovima kneževina Hessen-Philippstatt, Wurttemberg i Sachsen da im ponudi zapovjedništvo nad trupama.To se sve ticalo vanjskih poslova. Što se tiče unutarnjih poslova, kraljica je naredila da se mora strogo paziti na to kako bi se svaki revolucionarni pokret mogao ugušiti već u začetku. Neki mladi čovjek, kojeg je general Acton preporučio kraljici kao poduzetnog i slavoljubivog čovjeka, imenovan je za tu svrhu da vrši funkciju koja je već davno bila ukinuta. Bila je to funkcija državnog kancelara, a mladi čovjek koji ju je dobio bio je Ludovico de Medici, koji će tu funkciju, kad ju je jednom preuzeo, stalno zadržati.

Kraljica se nije mogla potužiti, jer je na toj jednoj sjednici obavljeno više nego inače na deset. Kad je vijećanje završeno, htjelo je Njeno Veličanstvo znati koja je to bila tako hitna stvar zbog koje je Ferdinand tako iznenada napustio vijećanje i zašto je kraljev lovac tako drsko lupao na vrata. Taj je lovac javio kralju da se nad Capodimonte spustilo prekrasno jato prepelica, a budući da su se upravo u to vrijeme ove ptice običavale tu zadržavati, bio je kralj svojem lovcu naredio da ga o tome smjesta obavijesti. I zbog takve jedne stvari nije Ferdinand imao vremena da sudjeluje u vijećanju o tome kako da se spase njegovi rođaci, Ljudevit XVI i Marija Antoaneta.Kraljica me je naručila da dođem u palaču u šest sati, i dok je ona došla sa sjednice, čekala sam je već pola sata. Ona mi je sliježući ramenima pripovijedala tu dogodovštinu s kraljem; no, ta joj je ravnodušnost njezinog supruga pribavila dvostruku punomoć, pa se ovoga puta zbog toga i nije odviše ljutila. Ušle smo opet u kočiju i odvezle se natrag u Casertu. Putem smo srele jedna putnička kola koja su sva bila prekrivena prašinom, pa se činilo da su sigurno prevalila dugi put. Jedna gospođa koja je prepoznala kraljevsku livreju našeg kočijaša pogleda napolje i dade zaustaviti kola. Bilo je očito da svakako želi do kraljice. Kraljica je dala216zaustaviti našu kočiju i počekala. Putnica brzo izađe iz kola i u tren oka bila je kod nas.— Dolazim od Marije Antoanete — reče ona. — Vaše Veličanstvo sigurno pozna kraljičino tajno pismo.— Savršeno ga poznajem. Neka vaša kola pođu za našom kočijom, a vi uđite k meni. Kako se zovete?— Veličanstvo, moje vam je ime nepoznato, ali mislim, ako vam kažem da sam Inglesma...— Ah da, vi ste bili dodijeljeni u službu kod princeze Lambelle. Uđite!Mlada je gospođa rekla nekoliko riječi na izvrsnom talijanskom svome kočijašu, zatim je sjela na prednje sjedalo u našoj kočiji, i njena su kola krenula za nama.— Brzo, brzo! Recite mi kako stoje stvari? Kad ste otišli iz Francuske?— Veličanstvo, 26. juna, dan nakon kraljičinog povratka.— Moja se sestra dobro osjeća?— Jest, Veličanstvo, koliko je to moguće nakon uzrujavanja i napora od tog strahovitog puta.— A u kakvom je položaju sada?— Ona je zarobljenica, Veličanstvo, to je očito. I bit će zarobljenica tako dugo dok se kralj ne zakune na Ustav.— Pa neka se zakune, tako će barem dobiti na vremenu, dok mu mi ne stignemo u pomoć.. — Ah, Veličanstvo, radi toga i dolazim ovamo da vas u kraljičino ime zamolim za pomoć.— Mi već marljivo radimo na tome, budite mirni.Za to je vrijeme kraljica otvorila sestrino pismo, ali je uzalud pokušavala da shvati smisao pisma.— Ipak ga ne mogu pročitati bez ključa tog tajnog pisma — reče ona nestrpljivo. — Evo, ovdje dolazi riječ Ljudevit, a onda tri puta slovo D. Morat ću pismo u miru pročitati u Caserti. Recite mi tko vas šalje. Pričajte mi sve o svome putovanju i o tome što se u Parizu govorilo u vrijeme vašeg odlaska.— Usprkos opasnosti da će me zgnječiti, htjela sam se uvjeriti je li Njezino Veličanstvo zaista stiglo u palaču, pa sam stajala u vrtu Tuilerija. Odmah nakon njezinog povratka morala >sam obavijestiti princezu Lambelle, koja je bila kod svog oca, vojvode od Penthievrea (Pantievr). Moram priznati Vašem Veličanstvu da je puk počeo opasno ugrožavati kraljevsku obitelj. Vidjela sam već izdaleka kako dolaze kraljevska kola. Oko mene su stajali grenadiri od čijih su se zataknutih bajuneta jedva mogla vidjeti vrata kočije. Na stepenici prednjeg dijela kočije bila su postavljena dva grenadira koji su pazili na tri vojnika tjelesne straže što su ostali vjerni217kralju i pratili ga na njegovu bijegu. U Meauxu potajno su im poručili neka nestanu, ali oni su htjeli do kraja dijeliti sudbinu sa svojim kraljem.— Znate li imena tih vjernih ljudi?— De Moustier, de Malden i de Valori.Kraljica je zapisala imena te trojice vojnika u svoju bilježnicu.— Lafavette — pripovijedala je dama dalje — čekao je kola sa štabom pred vratima Tuilerija. Kad ga je kraljica opazila, dovi-knula mu }e: »Gospodine Lafavette, spasite ovu trojicu vojnika. Oni nisu skrivili ništa drugo osim što su služili kralju.« No, ova se vjernost smatrala zločinom. Dvored narodnih gardista protezao se od mosta Tourant do stepenica palače. Pred tim stepenicama morali su visoki putnici izaći. Tu je bila najveća opasnost. Narodna skupština poslala je dvanaest narodnih poslanika. Lafavette je skočio s konja i naredio da se od terase do ulaza u vrt postavi pravi lanac od pušaka i bajuneta narodne garde. Oboje djece, djevojčica i prijestolonasljednik izašlo je najprije iz kočije i bez prepreke stiglo u palaču. Sad je došao red na tri gardista. Svjetina se zaklela da ih neće pustiti žive u dvor. Naime, pročulo se da su ta trojica bili oni koji su 2. oktobra prošle godine nogama zgazili trobojnicu. čim su sišli sa sjedala, odmah se razvila strahovita borba. Svjetina je podigla sablje i koplja protiv bajuneta narodne garde. De Valori i de Malden bili su ranjeni.

Kraljica Karolina počela je brisati znoj sa čela.— Oh — reče ona — kad samo pomislim da nas možda čekaju te iste strahote! Ali ne, ne, ne! — nastavi ona čvrsto stišćući zube — prije ću ih sve uništiti!Prihvatila sam je za ruku.— To se nikada neće dogoditi, nikada! — rekoh joj. — Budite posve mirni.— Kad bi ti samo znala koliko me Napuljci mrze! Možda me mrze više nego Parižani moju sestru, ali ona ... ona... kako je stigla u palaču?— Unijeli su je zapravo nekako u palaču, i to dvojica njenih najvećih neprijatelja: de Noailles (Noaj) i d'Aiguillon (Egijon). Kad je ona opazila da se nalazi u rukama te dvojice, pomislila je već da je izgubljena. Ali se prevarila. Oni su došli da je spase a ne da je upropaste.— A kralj ?— Kralj je izišao iz kola posljednji. Činilo se da je posve miran i išao je svojim uobičajenim korakom između Barnavea i Petiona.— A šta ste onda učinili?— Vratila sam se u palaču vojvode od Penthievrea da javim dobru vijest princezi Lambelle da je kraljica sretno stigla u palaču. Naveče je došla gospođa Campan. Ona je donijela ovo kraljičino pismo koje sam sada predala Vašem Veličanstvu. U ime Marije218Antoanete moram zamoliti Vaše Veličanstvo da pošalje kopiju toga pisma caru Leopoldu, kojem ona više nije mogla pisati. Ona je to pismo napisala već u Meauxu, gdje je provela noć od 23. na 24.— Ah, jadna moja Marija, jadna moja Marija! — kliknula je kraljica. — Ah, kad bih mogla nju umjesto tog pisma privinuti na svoje grudi! Samo da se ona spasi, da pobjegne, da dođe k meni! U Caserti i u Napulju bit će sto puta sretnija nego u Parizu i Versail-lesu!— Kad bi mogla — odgovori Inglesina — ona bi već bila ovdje. Ušle smo u palaču u Caserti.— Ti se pobrini za našu dragu Inglesinu — reče mi kraljica. — Ne smije joj ništa nedostajati. Hoću pročitati to pismo svoje jadne sestre i učiniti sve što me moli.Pola sata kasnije poslan je u Napulj kurir da obavijesti generala Actona neka dođe u Casertu, a kurir cara Leopolda da ne smije otići iz Napulja prije no što primi kraljičine depeše.

^

^\

XXIII

ovijest naše Inglesine — ja ću je i dalje zvati tim ime-_. _ nom, jer nam je sama preporučila da ne spominjemo njeno pravo ime — može se ispripovjediti u nekoliko riječi. Kao jedini potomak plemićke obitelji našla je utočište kod vojvode od Norfolka i Lady Duncan, koji su poznavali njezine roditelje, i

na njihov je nagovor došla u irski samostan u Rue du Bac gdje ju je podučavao Sacchini, kraljičin učitelj glazbe. Začuđen napredovanjem svoje učenice, učitelj, kompozitor »Edipa u Kolonu«, hvalio je mladu djevojku, koju je osim toga čuo kako govori i najčistijim talijanskim jezikom, pa je naposljetku Marija Antoaneta zaželjela da je upozna. Princeza Lambelle predložila je kraljici da će poći inkognito u samostan, i to upravo u vrijeme kad Sacchini bude imao satove. Princeza je doista i otišla, i kad se vratila u Tuilerije, stala je uvjeravati Mariju Antoanetu da čuveni kompozitor nije nimalo pretjeravao kad je hvalio djevojku. Sutradan primila je kraljica Inglesinu i u namjeri da pridobije za sebe osobu koja govori i engleski i talijanski i koja će joj dobro doći u ovim kritičnim vremenima i biti od velike koristi, Marija Antoaneta je vezala uza se mladu djevojku više prijaznim riječima nego obećavanjem kakve nagrade, jer u to vrijeme nije više mogla mnogo obećati; naime, nije znala hoće li obećanje moći izvršiti.Inglesina nam je pripovijedala da joj je kraljica dala zadatak koji je sada u Napulju i izvršila. Ona je otputovala iz Pariza s dva pisma: jedno je bilo naslovljeno na Mariju Karolinu, a drugo na vojvotkinju od Parme. Kako se Parma nalazi na putu između Pariza i Napulja, to je ona, posve razumljivo, najprije predala pismo vojvotkinji. Kad je Inglesina došla u Parmu, saznala je da se vojvotkinja nalazi na svom imanju u Colornu. Ona je odmah krenula tamo i stigla upravo u času kad se vojvotkinja popela na konja i htjela izjahati. Inglesina je pozvala jednog slugu i zamolila ga da obavijesti vojvotkinju o njenom dolasku. Sluga je otišao do vojvotkinje i rekao joj da s njom želi razgovarati neka mlada dama koja je upravo došla iz Pariza i da joj donosi pismo koje želi predati osobno Njenoj Visosti. Vojvotkinja se prestrašila na te riječi sluge, vidljivo je uzdrhtala i odmah došla do kola. Inglesina je ponovila ono što je već rekla slugi, ali tako da je nisu razumjeli ni Talijani ni Francuzi koji su stajali oko vojvotkinje. Vojvotkinja je sišla s konja i rekla Inglesini da izađe iz kočije, a onda su zajedno pošle u palaču,220gdje je Njena Visost pročitala pismo, dok je Inglesina nešto založila. Tek što je vojvotkinja pročitala prve retke, ona uzviknu:— Bože moj! Bože moj! Sve je izgubljeno! Prekasno je! Čitajući pismo dalje, opet usklikne:— Sve je uzalud! Posve uzalud! Oni su izgubljeni! Tu nema višenikakve nade!Onda se okrene Inglesini i doda:— Zao mi je što vam neće biti moguće da dulje ostanete ovdje i da malo otpočinete. Kad opet jednom dođete u Parmu, bit će mi milo da vas vidim. — Onda izvuče rupčić, otare jednu suzu i reče: — Danas su prilike takve da bi bilo opasno za mene, moju sestru i za vas kad bih pisala odgovor na ovo pismo.Onda se oprosti s Inglesinom, zaželi joj sretan put, uspne se na konja i trkom odjaše.Inglesina, ponešto razočarana što je vojvotkinja od Parme tako hladno primila vijest o opasnosti u kojoj se nalazi njezina sestra, otputovala je dalje bez imalo odmora. Bilo joj je stalo da po mogućnosti što prije stigne u Napulj. Nakon razočaranja stigla ju je i nesreća. Kako sam već rekla, Inglesina je putovala poštanskim kolima s jednim slugom na stražnjem sjedalu. Taj je sluga imao pod nogama kazetu u kojoj je Inglesina imala svoj novac i ostale vrijedne stvari. Htjela je još za dana stići u Rim pa je svog slugu poslala naprijed kao kurira da naruči odmorene konje. Tako nije bilo nikoga tko bi pazio na kazetu; između Aqua Pendente i Monte Rosa netko je kazetu ukrao. Kad je jadna djevojka stigla u Rim, primijetila je da ima doduše još dosta novaca da plati vožnju, ali nije imala više niti sua da nastavi put do Napulja. Sva sreća što je imala preporučeno pismo za vojvotkinju de Paoli, koja je stanovala na Fontana Trevi. Sutradan otišla je do vojvotkinje, predala joj pismo i ispričala što joj se na putu dogodilo. Vojvotkinja joj je posudila 100 dukata i s tim novcem je Inglesina krenula na put znajući dobro da joj, kad jednom stigne u Napulj, neće ništa nedostajati. Ujedno joj je vojvotkinja dala preporučeno pismo... za koga? Za Sir Williama. Inglesina nije znala tko sam ja pa me je zapitala poznajem li engleskog poslanika, je li on ljubazan gospodin i mogu li je njemu preporučiti. Umjesto odgovora otvorila sam, na veliko Inglesinino iznenađenje, pismo naslovljeno na Sir Williama. Vojvotkinja de Paoli molila je Sir Williama da pokuša učiniti sve što je moguće kako bi jadna Inglesina opet dobila svoju kazetu. Budući da nisam znala hoću li vidjeti Sir Williama prije odlaska careva kurira, koji se vraćao preko Rima, a bio je naručen za sutradan ujutro, uzela sam pero i napisala pismo engleskom konzulu u Rimu u kojem sam ga zamolila da isposluje kod papinskih vlasti da se poduzmu potrebni koraci, i to energično, a prije svega da se uhapse oba postiljona za koje su Inglesini na putu rekli da su profesionalni kradljivci. Kad sam završila pismo, dala sam ga Ingle-221sini da ga pročita. Vidjevši potpis »Lady Hamilton«, shvatila je tajnu moje indiskrecije.Kad se kraljica vratila, jasno se vidjelo da je više zainteresirana za ono što se događa u Francuskoj nego njezina sestra, vojvotkinja od Parme. No kad je opazila da jadna Inglesina unatoč svemu poštovanju stojeći pred kraljicom gotovo spava, rekla joj je neka pođe na počinak. Na samim vratima gotovo se

sudarila s generalom Actonom, koji je bio naručen tek za sutradan. On je bio doznao da je stigla neka glasnica iz Francuske pa se požurio da dokaže svoju brigu i da zapita ima li kraljica kakve zapovijedi.— Oprostite, Veličanstvo — reče Acton — upravo sam se htio dati najaviti, kadli je gospođica otvorila vrata i ja sam se nenadano našao pred vašim Veličanstvom.— Dođite brzo, generale — reče kraljica. — U ovakvim se časovima nikada ne pazi na etiketu. Vi znate što se događa. Vi znate da moju sestru i njezinog supruga drže kao zatvorenike u Tuilerijama. Ljudevit XVI je u istom položaju kao i Karlo I Engleski. I jednom i drugom će odrubiti glavu.— Veličanstvo, ljudi pretjeruju — povika general.— Inglesino, dođite još jednom ovamo! — zovne kraljica — i recite mu kako stvari stoje.— Kada ste napustili Pariz? — upita general.— Pripovijedajte mu sve — reče kraljica i s uzdahom pade na stolicu — pa kad bude saznao što ja već znam, onda će mi sigurno reći: Sve je izgubljeno!Dok je Inglesina pripovijedala, kraljica bi od vremena na vrijeme zatresla glavom i kliknula:— No, dakle? No, dakle?Kad je glasnica dovršila, kraljica reče:— Primila sam pismo od svog brata, cara. Piše mi da 27. augusta ima sastanak s kraljem Fridrihom Vilimom u Pillnitzu. Javite mu u kraljevo ime da mi već unaprijed pristajemo na sve i da ćemo u svemu sudjelovati. S naše strane može računati na 25000 ljudina 25 milijuna u novcu. General se smješkao.— Što se tiče broja vojnika, to bi moglo biti u redu — reče on — ali teže će biti naći toliki novac. Vi i sami znate da su nam blagajne prazne.— Dobro, napunit ćemo ih, pa makar morali i krunske dijamante pretvoriti u novac. Ako mu to nećete javiti u Ferdinandovo ime, onda ću mu pisati ja sama, što više, ja sam mu to već napisala. Evo, tu je pismo.— Vaše Veličanstvo zna — reče general Acton naklonivši se — da sam uvijek dijelio vaše mišljenje. Ali moram upozoriti Vaše Veličanstvo da gospođica — kod toga pokaže na Inglesinu — izgleda kao da je bolesna, toliko joj je ponestalo snage.222— Manje od puta a više od brige — reče Inglesina. — Kad pomislim na nesreću koja je zadesila visoke osobe koje sam nedavnonapustila...— Pođite u svoju sobu — reče kraljica. — Ležite i spavajte dvadeset četiri sata, ako možete.I zaista je jadna Inglesina bila bolesnija no što je i sama mislila. U noći ju je spopala vrućica, i ona je morala ostati u krevetu osam dana.Za tih tjedan dana kraljica ju je posjećivala svaki dan i pitala je za zdravlje. Razumije se, usprkos svim izvidima što su ih na traženje Sir Williama poduzeli, njezinu kazetu nisu pronašli. Inglesina je nakon osam dana ozdravila i otputovala natrag u Francusku.Sa sobom je ponijela jedno šifrirano pismo napuljske kraljice za Mariju Antoanetu.27. augusta sastao se car Leopold s pruskim kraljem Fridrihom u Pillnitzu. Tom sastanku prisustvovala su samo dva svjedoka i oni su jedini mogli znati koju svrhu ima taj sastanak. Jedan od te dvojice bio je gospodin de Bouille, koji je u studenom dokazao francuskom kralju svoju vjernost kad je do posljednjeg časa pokušavao oteti kralja iz ruku svjetine. Drugi je bio gospodin de Narbonne, onaj veseli ministar rata i čovjek prazne glave za koga se govorilo da se rodio iz incesta između Ljudevita XV i njegove kćeri Adela-ide koja je tada boravila u Rimu.Iz Francuske su dolazile povoljnije vijesti. Narodna skupština donijela je zaključke koji su kasnije bili objavljeni pod imenom Ustava od 1791. 14. septembra zakleo se kralj na Ustav i obavezao da će ga se pridržavati. Narednog dana primio je punomoć da može izdavati sve zapovijedi za koje smatra da su potrebne za njegovu sigurnost i čast; izgledalo je kao da se narod opet pomirio sa svojim kraljem. Usprkos tom prividnom poboljšanju, tri su vladara, pruski, austrijski i napuljski, nastavili podjednako intenzivno svoje ratne pripreme, sve dok u Napulj nisu stigle tri posve neočekivane vijesti. 1. marta umro je car Leopold, a 16. marta ubijen je švedski kralj Gustav III, a car Franjo I, češki i mađarski kralj, navijestio je rat Francuskoj. »Ne znam je li napuljska kraljica zbog tadašnjih prilika žalila smrt svog brata Leopolda. Govorilo se da je usprkos sporazumu u Pillnitzu i usprkos svim ratnim pripremama sklopljen i sporazum između francuskog ministra Delmarea i bečkog dvora o tome da se sačuva mir. Car Leopold, koji je bio filozof, nije volio rat, a uostalom nije ni bio ozbiljno spreman za ratovanje. Naprotiv, car Franjo, kraljičin nećak, koji je na prijestolju nasljedio svog oca bio je uvijek spreman za proturevoluciju, pa je zbog toga uživao posebnu Karolininu naklonost. On je bio Nijemac rođen u Firenci, pa prema tome niti je bio pravi Talijan niti pravi Nijemac, već neka mješavina jednoga i drugoga. Napuljska je kraljica mislila da će

223moći utjecati na njegov ograničen duh i nagli ali slabi karakter. Kad sam ga poslije deset godina vidjela, bio je još uvijek mlad čovjek, ako ga se uopće moglo smatrati čovjekom, jer je više nalikovao kakvom kipu. Imao je ukočen hod a kretnje su mu bile kao kretnje kakve automatske lutke. Lice mu je bilo svježe i ružičasto, pogled zastrašujuće ukočen. Dakle proturevolucionarna struja je Leopoldovom smrću samo dobila, jer je nakon cara filozofa došao na prijestolje jako pobožan i reakcionaran car; na zadovoljstvo Marije Karoline ubrzo smo primili dokaz da je to tako. U Beču su francuskog poslanika, gospodina de Noaillesa držali gotovo kao zarobljenika. Jednako je tako bilo sigurno da će i Pruska stupiti u akciju. Na jednom javnom skupu Fridrih Vilim okrenuo je leđa francuskom poslaniku u Berlinu, gospodinu de Seguru, i glasno zapitao jednog emigranta, koji je pod njegovom zaštitom, kako se osjeća grof d'Artois. Rat Austriji navijestilo je žirondističko ministarstvo, a ne kralj, i to na osnovu ultimatuma cara Franje, koji Francuska nije mogla priznati. S ovom objavom rata bile su ispunjene sve kraljičine želje. Ona je zbog toga srdačno pozdravila tu vijest. Dvostruka žalost koja je uvedena na napuljskom dvoru, zbog smrti austrijskog cara i zbog umorstva švedskog kralja, bila je dakle samo službena žalost na dvoru i nije imala nikakva odjeka u kraljičinu srcu.

XXIV

^ad sam godine 1801, putovala iz Beča kroz Njemačku u wi^ v_^ društvu Sir Williama i Lorda Nelsona, vidjela sam u progonstvu čovjeka koji je godine 1792. prisilio kralja da pristane na objavu rata Austriji. Taj čovjek, Charles Francois Dumouriez, spasio je na našu nesreću Francusku kod Valmvja i Jemappesa (Žemap). Kad dođem do toga u svom pripovijedanju, ja ću opisati dojam što ga je na mene ostavio taj čovjek. Nakon što se francuski kralj, kako sam već spomenula, zakleo na Ustav, nastupila je između Narodne skupštine, koja je predstavljala narod, i kralja, koji je predstavljao božansko pravo, neka vrst primirja, ali to je primirje prekršeno čim se za to ukazala prva prilika. Ta prilika bila je ostavka onih ministara koji su se zauzeli za objavu rata. Krajem mjeseca juna saznali smo iz jednog pisma Marije Antoanete da su stanovnici Saint-Antoinea i Saint-Marceaua jurišali na Tuilerije. To je pismo bio pretposljednji krik bola Marije Antoanete. Posljednji njezin krik, onaj augusta, nismo više čuli. Od 1. jula 1792. dobivala je Marija Karolina vijesti od svoje sestre samo posrednim putem, i mi smo gledali ono što se događa u Francuskoj kao kroz neku maglu. Kralj, kojem su jakobinci, a ponajviše sam Robespiere, predbacivali da je želio taj rat, u stvari ga je najmanje želio, jer u tom ratu nije mogao ništa dobiti, ali je mogao sve izgubiti. Lafavet-teova pobjeda ili pobjeda kojeg drugog generala nije više mogla vratiti prijestolju prijašnji položaj, ali je zato svaki poraz mogao natjerati u bijes protiv kralja čitav Pariz, jer je navodno kralj bio začetnik tog rata. Kraljica se trebala bojati još gorih stvari. Ona u Francuskoj nije imala više nijednog prijatelja, a sad je izgubila i one malobrojne u inozemstvu, i prema tome mogla se još jedva nadati kakvoj pomoći.Rat je bio objavljen 20. aprila, a 28. aprila prvi put su se sukobile dvije neprijateljske vojske. Francuzi su bili potučeni i masakrirali su generala Theobalda Dillona, (Dijon) brata lijepog Arthura Dillona, koji je po pričanju bio prvi ljubavnik Marije Antoanete. Mržnja protiv kraljice bila je tolika da su vojnici zamijenili Theobalda s Arthurom i ubili ga na najzvjerskiji način. Arthurova je nesreća bila kasnije još i veća; on je umro pod giljotinom. Na žalost, Prusi nisu znali iskoristiti svoje prve pobjede. Bili su toliko samouvjereni da je vojvoda od Braunschvveiga, kojemu je Karolina preporučila svoju sestru i šurjaka, odgovorio: »Veličanstvo može biti mirno.15 Lady Hsunilton225Mi ovdje ne vodimo rat nego vojničku šetnju. 15. septembra bit ćemo u Parizu«. — I zaista, već 23. augusta zauzeo je general Cler-fayt (Klerfe), nakon kratkog bombardiranja topovima, Longwy, (Lonvi) a pruski kralj zaposjeo je Verdun i započeo marš na Pariz. No, nakon ovih vijesti, koje su nas bile malo umirile, primile smo najednom vijest o strašnoj nesreći. 10. augusta na juriš su zauzete Tuilerije, a 13. augusta kraljevska je obitelj zatvorena u Temple. Nakon toga stigla je vijest o krvoproliću u tamnicama, a zatim vijest da će kralja izvesti pred sud. Nakon toga došla je vijest da je u Vandeji izbio

ustanak. Revolucionari su se, dakle, našli između dvije vatre. S jedne strane bili su ugroženi iz inozemstva, a s druge strane pritisla ih je i kraljevska stranka. Istodobno smo primili vijest o pobjedi kod Valmvja i o proglašenju Republike; čuli smo da je kralj optužen i da se svakog časa može očekivati mir s Prusijom. Vojnička šetnja Fridriha Vilima nije išla dalje od Argonske šume. Sada je Marija Karolina odlučila da pokrene akciju napuljske vlade. Prvi je znak neprijateljstva između Ferdinanda i Republike bio taj što Ferdinand nije htio priznati Republiku u osobi njezinog poslanika građanina Mackaua (Mako) i kraljevo nastojanje da ni u Carigradu ne bude priznat poslanik Francuske Republike građanin Semonville. Nadalje je kraljica pismeno zatražila od venecijanske i sardinske vlade da se priključe zajedničkoj akciji protiv Francuske. Ona se nadala da će se ovim trima velikim silama, ako se slože, priključiti i papinska država i druge manje državice. One će tada sve zajedno biti dovoljno jake da brane Italiju i da zauzmu važno mjesto u evropskom vijeću. Sardinija je već prihvatila prijedlog, a očekivao se još odgovor Venecije. 16. decembra, kad su ministri zajedno sa Sir Williamom bili na vijećanju, kraljica je sjedila sa mnom kod zajutarka. Ustala je i pošla do prozora. Najednom krik-ne, pozove me k prozoru i pokaže na more. Čitava površina mora između otoka Posilipa i Caprija bila je prekrivena brodovima.— Što to znači? — upita ona.Znala sam isto toliko koliko i ona. No, kad se brodovlje približilo Napulju i kad su na brodovima podignute zastave, vidjelo se da su to trikolore, u Napulju toliko omražene boje Francuske. Tog trenutka čule smo brze korake u pokrajnoj'sobi. Vrata su se najednom otvorila, a u sobu je stupio kralj, blijed i strahovito uzrujan. On se bacio u stolac i pokazao rukom na brodovlje, koje se pod punim jedrima približavalo.— Eto, gospođo, — poviče kralj. — To je vaše djelo! Kraljica problijedi, ali ne od straha, već od srdžbe. Njena sedonja usnica prezrivo razvuče, ona namršti obrve i zagleda se svom suprugu u lice.— Izjasnite se tačnije — reče ona. — Ja vas ne razumijem.— Dovraga, to bar nije teško razumjeti — vikne on. — Vi ste me, zaboga, savjetovali da ne priznam toga gospodina Magoha...226mislim da se tako nekako zove. Vi ste mi savjetovali da pišem sultanu, mom dobrom prijatelju, kojega još nikada nisam vidio i čiji podanici, begovi iz Tunisa, Maroka i Tripolisa, hvataju moje podanike i odvode ih na svoje galije. Kako sam već rekao, vi ste me nagovorili da zatražim od sultana neka ne prizna Francusku Republiku. Vi ste se stavili na čelo konfederacije talijanskih knezova, od kojih će mi se polovica iznevjeriti u prvoj opasnosti i boriti se na strani Francuske. Francuska je sada ogorčena i šalje vjerojatno svoju flotu da bombardira Napulj.— To je zaista moguće — odvrati kraljica — ali, zar ćete dopustiti da Francuzi dođu ovamo? Zar nećete ispaliti ni jedan hitac iz topova?— što nam preostaje? Barut koji se pravi u Napulju ne vrijedi ništa. Da idem u lov s našim barutom, ne bih ustrijelio ni trećinu divljači koju obično ustrijelim. Zbog toga nabavljam municiju za lov iz Engleske. Mi ovdje imamo previše ugljena a premalo salitre. Zbog svega toga odlučio sam da pošaljem poslanstvo na francuski admiralski brod. Treba te momke podsjetiti na jedan ugovor iz prijašnjih vremena, po kojem više od šest francuskih ratnih brodova ne smije ući u napuljsku luku. Ujedno želim, prije nego ijedan njihov oficir stupi na kopno, da se raspitam na dvoru čemu imam zahvaliti što me počašćuju svojim posjetom. Gledajte — doda on — tamo se u kraljevskoj barci vozi kapetan Caracciolo da izvrši moje naređenje.— Vama se čovjek mora diviti — reče kraljica posprdnim tonom i žestoko udari nogom po ćilimu. — Vi šaljete tim republikancima jednog princa?— Gospođo, uvjeren sam da mi francuska republika šalje najbolje ljude, pa i ja njoj šaljem najboljeg svog čovjeka. Ti momci, ti se ne boje ničega, to su jakobinci. Eto, admiralski brod baca sidro na domet topova s Castello d'Ovo. Oni sasvim sigurno znaju da mi nemamo dobrog baruta, inače se ne bi izvrgavali opasnosti da ih unište i smlave topovske salve.— O ne — promrmlja kraljica — to oni ne znaju. Ali sigurno znaju nešto drugo.— Da sam ja nesposoban da iskoristim tu njihovu ludost? — vikne kralj onim tonom po kojem se nikada nije moglo znati da . li se šali ili govori ozbiljno. — To imaju pravo, ti dragi sankiloti! Pazi, pazi, čitava se flota svrstava u bojni red, gledaj samo kako divno manevrira. Pa kad samo pomislim da me moj ministar mornarice, gospodin general Acton, već osam godina stoji godišnje oko 10 milijuna i da mi neprekidno obećava flotu koju nikako da vidim! Za taj novac mogao sam već imati flotu koja bi bila tri puta veća od ove! Idite, gospođo, u državno vijeće i kažite to gospodinu Acto-nu. To će možda imati više efekta nego da mu to ja kažem. Kad227bismo imali takvu flotu, razumijete li, onda bismo se mogli braniti. S ovih naših nekoliko jadnih kutija to je sasvim nemoguće.

Kraljica je shvatila skrivenu misao koja se krila u kraljevim riječima i ugrizla se za usne. »Ti imaš supruga, zar ne, koji je budala, i ljubavnika koji je kradljivac.« To je bio smisao kraljevih riječi.__ Imate pravo — odgovori ona — sama ću otići u državnovijeće i govoriti tamo u tom smislu.— Nije tako hitno — odvrati kralj. — Tamo se penje na palubu Caracciolo. Samo gledajte kako to zanima naš dobri narod, čitav je Napulj na kejovima. Kad bi sada započela pucnjava, ah, kako bi se razbježali!— Kojeg li cinika! — mrmljala je kraljica. — Čuješ li, Emma? Mislim da bi sam sebe psovao kad ne bi imao kome da se naruga.— Dovraga! Pregovaranje nije bilo dugo — poviče kralj. — Eno, Caracciolo opet silazi. Za deset minuta bit će ovdje. Gospođo, hoćete li nam iskazati čast da prisustvujete sjednici državnog vijeća? Znate da imate pravo na to otkako ste narodu dali nasljednika prijestolja. Tim ste se pravom već i poslužili te istisnuli Tannuccija. On je, što se politike tiče, bio na strani Francuske. Vi držite s Au-strijom. Da, kad bismo sada imali Tannuccija, on bi nam mogao dati dobar savjet!I kralj izađe klimajući glavom.Moram priznati da sam se skamenila. Znala sam da kralj često zaboravlja na svoju čast, ali nikad ne bih bila povjerovala da će tako daleko dotjerati. Pogledala sam kraljicu.— Hoćete li poći, gospođo? — zapitah kraljicu.— Razumije se — odgovori ona — a ti ćeš poći sa mnom.— Ja, gospođo? S kojim pravom?— Poći ćeš sa mnom — reče kraljica nestrpljivo. — Želim da možeš reći Sir Williamu što se bude dogodilo i tko je muškarac, kralj ili kraljica.Na to se nije moglo ništa odgovoriti, jer to nije bio običan poziv, već zapovijed. Pošla sam za kraljicom i nakon pet minuta ušle smo u državno vijeće. U tom su vijeću bili: general Acton, Carlo de Marco, Ferdinando Corradini, Saverio Simonetti i Ludo-vico de Medici. Kralj je predsjedao vijeću, ali već znamo kako; naime, on je čas dolazio a čas odlazio. Ferdinand je prilično tačno izračunao vrijeme koje će biti potrebno da se Caracciolo vrati s francuskog admiralskog broda. Tek što je kraljica zauzela mjesto nasuprot kralju, a ja se smjestila u jednom kutu, bio je najavljen glasnik.Prvi put sam vidjela čovjeka kod čije ću smrti sedam godina kasnije imati grozan udio. Caracciolo je u to vrijeme bio čovjek228četrdesetih godina, crnomanjast, s vrlo izražajnim crtama lica. Imao je na sebi nešto resko, zapovjednieko, što je odavalo čistokrvnog patricija; ta on je porijeklom iz kneževske kuće koja je za vrijeme građanskog rata igrala u Napulju važnu ulogu. Jedan od njegovih predaka, Sergiani, ljubavnik kraljice Ivane II, bio je ubijen u Castello Capuano, i to iz osvete zbog jedne zaušnice koju se on u trenutku srdžbe usudio priljepiti svojoj kraljevskoj ljubavnici. Caracciolo je ušao, pogledao unaokolo, sa čuđenjem bacio pogled na dvije dame, od kojih mu je jedna bila posve nepoznata, doboko se poklonio i onda se zaustavio.— Dakle? — zapita nestrpljivo Ferdinand.— Da li mi Veličanstvo zapovijeda da govorim? — upita Caracciolo.— Zar je tu potrebna nekakva zapovijed?— Vaše Veličanstvo je bilo samo kad me je odaslalo...— Da — reče kraljica — a sada kralj nije više sam. No, vi vjerojatno poznajete osobe pred kojima se nalazite.— Poznajem Vaša Veličanstva i ekscelencije — odgovori Caracciolo čvrstim glasom — ali ne poznajem onu damu tamo.— To je moja intimna prijateljica — reče kraljica.— To je naslov koji treba respektirati — odgovori knez naklo-nivši se — ali ovdje se sada radi o važnim državnim poslovima__— Generale Actone, hoćete li zapovjediti kapetanu Caracciolu da govori? — viknu nestrpljivo kraljica. — Možda će vaša zapovijed djelovati više nego želja kralja i kraljice.— Dakle, govori već jednom — vikne kralj.— Veličanstvo — poče Caracciolo — zapovjednik francuske flote je admiral de Latouche-Treville (Latuš-Trevij), jedan od najboljih mornara francuske mornarice. On se godine 1781. branio punih pet sati sa svoja dva broda protiv četiri engleske fregate i dvije korvete i na kraju časno izašao iz tog boja u kojem nije bilopobjednika.— Pa što on hoće ovdje?— Ustručavao se da mi to saopći. No, rekao mi je da će za dva sata poslati svog opunomoćenika koji će vam dati opširno

objašnjenje.— Dakle, moja gospodo — reče kralj — sada treba najprije počekati što će nam gospodin ... pardon! građanin Latouche-Treville reći.— Bojim se — prihvati riječ general Acton — da nam predstoji slična scena kao onda na početku vladanja vašeg uzvišenog oca, kad je admiral Martin došao u ime Engleske i Austrije i prisilio vašeg oca da ostane neutralan u ratu protiv Italije.— Da — reče Ferdinand — i taj je admiral bio osim toga veoma bezobrazan: izvadio je sat i dao kralju rok od dva sata da potpiše ugovor o neutralnosti.229— A što je učinio vaš otac? — upita kraljica.— Dovraga! — odgovori Ferdinand — učinio je ono što je zahtijevala Engleska.— On je to učinio — klikne Caracciolo i ne misleći na to da ga nitko nije ništa pitao — jer u to vrijeme grad nije imao nikakvih obrambenih sredstava, nije imao opkopa, garnizona, nikakvih zaliha, dvor nije bio ratnički raspoložen, a ministri su bili mlitavi ljudi. No danas ...—... danas ti je dužnost da šutiš — prekine ga kralj — jer te nitko nije pitao za tvoje mišljenje.— Naprotiv, govorite! — viknu kraljica. — Želimo sve to znati. Vi dozvoljavate da govori — obrati se ona kralju.— Razumijete se, sve dozvoljavam, ta vi to znate — odgovori Ferdinand — ali ja to neću slušati.Kralj ustane i izađe.— Rekli ste — obrati se kraljica Caracciolu — da danas...— No danas — nastavi Caracciolo — grad je dobro opskrbljen topovima, posadom, oružjem i municijom. Dobrom vatrom sa Ca-stello d'Ovo i Castello Nuovo vrlo je lako potjerati francusku flotu.— Kralj tvrdi da nam barut ne vrijedi ništa — reče kraljica.— Veličanstvo, onda možemo pokušati i drugačije — odgovori Caracciolo. — Dopustite mi da u luci ukrcam mornare na tri stotine barki i da napadnem admiralski brod.U tom se trenutku vrati kralj i čuvši posljednje Caracciolove riječi slegne ramenima.— Oprostite, Veličanstvo — reče Caracciolo — ali Malajci se uopće ne bore drugačije nego tako.— Zaboga — doviknu kraljica svome suprugu — čujte što kaže knez. Radi se napokon o časti vaše krune.— Osim toga treba voditi računa i o tome — obrati se Caracciolo kraljici kad je vidio da ona pristaje uz njegovo mišljenje — da se sada nalazimo u godišnjem doba kad se ne može zauzeti na-puljska luka. Poznajem veoma dobro našu klimu i mogu jamčiti da će najkasnije za dvadeset i četiri sata doći žestoka bura i prisiliti francusku flotu da se vrati na pučinu. Njegova je ekscelencija ministar rata pomorac, i on će to potvrditi.— Svakako, ima mnogo istine u tome što govori gospodin Caracciolo — odvrati Acton — ali u ovom smo slučaju iznenada napadnuti.— Ne, generale — odvrati kapetan. — Kad sam ugledao prva jedra, odredio sam sve što je bilo potrebno. Na palubi moje korvete svi su spremni. Duboko sam uvjeren da su to isto učinili i svi moji drugovi u luci.— Dakle, Sire — okrenu se kraljica Ferdinandu, koji je mirno sjedio prebacivši nogu preko noge — što kažete na to?— Kao što vidite, ništa.230— A što kanite učiniti?— Počekati.Kad je kralj izgovorio tu riječ, začuo se prvi topovski hitac, a odmah iza njega i drugi i treći.— Ah — kliknu kraljica i požuri do prozora — čini mi se da Castello d'Ovo otvara vatru.— Da, ali ne opasnu — odvrati Caracciolo. — Tvrđava pozdravlja Latouche-Trevillea, a Castello Nuovo se povodi za njim.I zaista, hici su slijedili jedan za drugim u određenim razmacima i moglo ih se nabrojiti dvadeset i jedan, tačno kako je bio običaj pozdravljati predstavnike prijateljske zemlje.— Da li mi Vaše Veličanstvo dopušta da odem? — obrati se Caracciolo kraljici. — Ovdje više nemam što raditi.— Ni ja — reče kraljica. — Zbog toga i ja odlazim. Dođi,Emma!Kraljica mi dade znak da pođem za njom. Carcciolo se makne u stranu da možemo proći. Pred kraljicom se duboko naklonio, ali kad sam ja prolazila mimo njega, uspravio se i dobacio mi tako preziran pogled da sam se zacrvenjela od stida. To je bila druga uvreda koju mi je nanio toga dana.Kraljica je brzo izašla a da se nije ni osvrnula na me; požurila je u svoju sobu, bacila se u naslonjač i zarila ruke u kosu.

— Dakle, jesi li vidjela? — kliknu ona. — Moj šurjak Ljudevit XVI pravi je lav prema tom čovjeku. Oh, koliko ćemo sramote morati da progutamo, jadna moja Emma, ako nam ne pomognetvoja vlada.— Gospođo — odgovorila sam — ja sam samo jadna žena koja se nimalo ne razumije u politiku, ali meni se čini da su u ovom slučaju ministri isto toliko krivi koliko i kralj.— No, jasno! Svi ti ljudi nisu nikakvi ministri, već dvorski lakeji! Ah, jadni Giuseppe! Da si ti ovdje, ti ne bi dozvolio da se vrijeđa kraljica. Slušaj, opet se čuju salve. Republika ulazi u posjed napuljske zemlje. Zaista je taj Caracciolo energičan čovjek.— Veličanstvo, dozvolit ćete mi da mu se, što se mene tiče, divim, ali ne mogu imati za njega nikakve simpatije. On je prema meni bio odviše neuljudan.— Takvi su ovi napuljski plemići. Caracciole tvrde da su potomci grčkih careva i, razumije se, zbog toga dižu visoko nos. No, oni su hrabri. Trebalo mu je samo izdati zapovijed da napadne admiralski brod... To bi bila za nj prava svečanost. Meni su takvi ljudi mnogo draži nego one trstike koje se uvijek savijaju prema vjetru.Kraljica priđe prozoru i nastavi:— Zar ne bi bilo krasno gledati odavde divnu bitku? Gledaj samo kako su drsko istakli revolucionarnu zastavu. »Proći će čitavim svijetom«, rekao je Lafavette, no ja se nadam da Engleska231neće dopustiti da se ispuni to bahato proročanstvo. A na drugom kraju te palače nalazi se jedan Francuz da nam propisuje zakone u ime svoje vlade, koja drži u zatvoru moju sestru i hoće odrubiti glavu mom bratu. Kad pomislim na sve to, dođe mi da poludim.U tom trenutku netko pokuca na vrata. Najavili su dolazak engleskog poslanika.__Naprijed, naprijed! — vikne kraljica. Pružila je ruku SirWilliamu. — Ah, vi dolazite kao naručeni. Sigurno vam je poznato što se dogodilo?— Znana što se pripovijeda, ali ništa više. No, Vaše Veličanstvo će mi dozvoliti da vas najprije upitam za vaše zdravlje.— To sada zaista nije važno! Jedina mi je briga kraljevina. Bolesni smo, dragi moj Hamiltone, pa ako nam ne pomogne gospodin Pitt, onda će nam, kao i mom šurjaku Ljudevitu XVI, navući preko ušiju crvenu kapu.— Veličanstvo — odgovori Sir William — gospodin Pitt će nam pomoći. Ali nemojte zaboraviti da je Pitt bio whigovac i da je postao torijevac. On hoće da se Francuska sama po sebi pokori moćnoj zapovijedi naroda.— Da, to znači, umjesto da spasi Ljudevita XVI, što bi učinio kad bi pristupio koaliciji, on ga želi osvetiti ako ga Francuzi ubiju. Pa razumije se, što ja uopće očekujem od jednog naroda koji je pogubio Karla I; da se taj narod uzrujava zbog toga što susjedni narod želi to isto učiniti sa svojim kraljem. Ah, kad bi on barem tako mrzio Francuze kao ja!— Mogu uvjeriti Vaše Veličanstvo da ih on mrzi više nego vi. Vjerujte mi, jer ja sam poznavao njegova oca, Lorda Chathama, a sina poznajem od djetinjstva. Njegova prirođena mržnja protiv Francuske graniči s nečim bolesnim. On želi propast revolucije, samo čeka da dođe njegov trenutak. Veličanstvo, gospodin Pitt se smijao dvaput u životu: prvi put kad je doznao da su se pobunili crnci u San Domingu i sve poubijali i popalili. Tada se nasmijao i rekao: »Sad mogu Francuzi piti napitak od ječma mjesto kave«. Drugi put se smijao prije četrnaest dana kad su mu Fox i She-ridan, koje sam ja na to nagovorio, objašnjavali da bi Francuzi mogli u svom bezumlju, ako se pravovremeno ne intervenira, poći tako daleko da ubiju svog kralja. On se nasmijao i rekao: »U tom će slučaju nastati jedna bijela mrlja na karti Evrope.«— Taj je vaš gospodin Pitt nekakvo strašilo! — povikne kraljica.— Ja nemam svog mišljenja o gospodinu Pittu — odgovori Sir VVilliam — jer imam čast da sam njegov poslanik. Znam samo to da mu je uspjelo izazvati divljenje čitave Engleske. Nekada se govorilo: »Pitt je heroj!« Danas se govori: »Pitt je bog!« Kako je232došlo do toga? Kad je Francuska išla u susret svom slomu, Pitt je znao podići vrijednost novcu do nevjerojatne visine i udvostručiti kamatnu stopu. Vama je poznato, gospođo, da Indijci obožavaju kravu, Sijamci bijelog slona, Tibetanci dalaj lamu. U Engleskoj se obožava zlatno tele. No, taj je kult veoma raširen i drugdje.U tom su se času začuli opet topovski hici kojima je javljen dolazak francuskog opunomoćenika. U isto vrijeme došao je jedan sluga i javio Sir Williamu da kralj želi s njime govoriti.

XXV

rema zaključcima kralja i državnog vijeća mogao je svatko misliti da opunomoćenik francuskog admirala nije naišao na velike poteškoće. Kralj je bio spreman da pristane na sve što će zahtijevati Francuska i odlučio je da će jednostavno prekršiti svoju riječ ukoliko se Engleska bude umiješala u tu stvar. Prema tome, kralj je na sjednici koja je održana nakon dolaska francuskog opunomoćenika dao usmenu i pismenu izjavu da je spreman primiti građanina Mackaua (Mako) i da ga smatra poslanikom prijateljske zemlje. Kralj se obavezao da će zadržati potpunu neutralnost u ratovima koje bi vodila Francuska s ostalom Evropom i pristao je da će opozvati svog poslanika u Carigradu, jer je taj bio uzrok što sultan nije primio francuskog poslanika građanina Semonvillea (Semonvij). Ukratko, kralj je pristao na sve. Još iste večeri otplovila je francuska flota. Prije odlaska iskrcao je admiral Latouche-Treville francuskog poslanika kod napulj-skog dvora, građanina Mackaua, i poslanika za Rim, građanina Basevillea (Bazevij).Kako je kralj bio rekao, ogromna masa svijeta koja je promatrala manevriranje francuske flote, nagrnula je na ono mjesto gdje se iskrcao admiralov opunomoćenik. Trikolora koja se vijala na admiralskom čamcu kad je stigla u blizinu napuljske obale pobudila je kod puka različite osjećaje; lazaroni su je promatrali bez razumijevanja i puni mržnje, ali sva inteligentnija napuljska mladež osjećala je mnogo simpatije za taj simbol revolucije.Sve je to dojavljeno kraljici, a saopćeno joj je i to da nekoliko mladih ljudi, među njima i neki Emmanuele de Deo, nije mogao obuzdati svoje oduševljenje nego je počeo klicati: »Živjela Fran-cuska!«Kad sam se navečer vraćala u englesko poslanstvo, koje se nalazi na uglu Ulice Chiaia, vidjela sam u Ulici Chiatamone veliku skupinu ljudi. Oni su tamo promatrali trikoloru koja se vijala pred stanom građanina Mackaua. Sutradan zbilo se ono što je bio prorekao Caracciolo. S jugozapada stali su udarati vjetrovi i nastala je strahovita bura. Da se Napulj bio odupirao samo dvadeset četiri sata, Francuska bi flota bila prisiljena da isplovi dalje na more, dakle da bježi ukoliko se ne bi htjeli izvrgnuti opasnosti da svi brodovi do posljednjeg budu uništeni.234Kad je kraljica vidjela da je hrabri kapetan imao pravo, nije se mogla suzdržati a da kralju ne predbaci da je kukavica, ali kralj Ferdinand nije tome pridavao nikakvo značenje. Bura koja bi bila sasvim sigurno posve uništila neprijateljsku flotu da se ova nije povukla na more, ljutila ga je samo zbog toga što mu je pokvarila lov. No, on je ipak nekako umirio kraljicu rekavši joj da se takvim ugovorom nitko ne mora smatrati naročito obaveznim. I zaista, on se uskoro obavezao Sir Williamu da će smjesta

okrenuti leđa Francuskoj čim Engleska pristupi koaliciji. Gospodin Pitt treba samo dati znak i on će Engleskoj staviti na raspolaganje svu svoju posadu i brodove.20. decembra, to jest četiri dana nakon odlaska francuske flote, najednom me probudila velika vika; masa svijeta hrlila je urlajući preko mosta Chiaia i razlijegala se po vrtovima vile. Kad sam upitala što se događa, odgovorili su mi da se francuska flota vratila u luku. Ustala sam i brzo se obukla: tek što sam dovršila svoju toaletu, primila sam kraljičino pismo u kojem mi javlja da odmah dođem na dvor. Gotovo istog trenutka došao je k meni Sir William. On je dobio isto takav poziv od kralja pa mi je predložio da se možemo povesti zajedno. Ušli smo u kočiju i rekli kočijašu da vozi preko keja Santa Lucia. Tek što smo stigli na kej ugledali smo kako u luku ulazi velika flota, ali ne više u onom prekrasnom stanju kao prije nekoliko dana; sada je izgledala više kao jato operušanih, prestrašenih morskih ptica koje traže zaklonište. Stigli smo u dvor. Na brzinu je sazvano državno vijeće, pa smo na ulazu sreli onog istog Caracciola, koji je bio pozvan da kaže svoje mišljenje, iako je prvi put govorio protiv kraljeve volje. Sir William dopratio me do kraljičinih vrata a onda otišao u dvoranu za vijećanje. Kad sam ušla u kraljičinu odaju, rekla sam joj koga smo upravo bili sreli, i ona je odmah pozvonila.— Zamolite kapetana Caracciola da dođe k meni prije nego pođe u vijeće, jer moram s njime govoriti — reče kraljica.Tada me ona privuče k sebi.— Shvaćaš li što sve to znači? Mislili smo da smo se riješili francuske flote, što admiral želi od nas? Zar namjerava ovdje propagirati revoluciju? Mi smo oprezni i naoružani. S nama se ne može tako olako poigravati kao s Ljudevitom i Marijom Antoanetom. Ja osobno ne bih imala nikakve samilosti.Nisam imala vremena da joj odgovorim, jer su se otvorila vrata i najavili su kapetana Francesca Caracciola.— Dođite, dođite, moj gospodine! — kliknu kraljica — Vi ste jedini koji je nedavno bio istog mišljenja kao i ja.Caracciolo se nakloni.— I to je za mene bila velika sreća — reče on — jer je Vaše Veličanstvo nedavno govorilo u ime časti Napulja. Ono što sam prorekao, to se i dogodilo. Bura je francusku flotu razbila i rastepla.235Da smo izdržali samo dvadeset četiri sata, sada bismo bili gospodari situacije.— A zar to ne možemo opet postati?— A kako, gospođo?— Po vašem mišljenju, francuska se flota vratila u Napulj jer je prisiljena na to?__Koliko ja mogu stvar prosuditi — odvrati Caracciolo gledajući ma more — svi su brodovi oštećeni.— A što mislite, da se danas pokuša ono što ste nedavno predlagali a što se nitko nije usudio? Ili, zar sada više niste spremni da sa svojom korvetom napadnete admiralski brod?— Gospođo, to nije moguće. Nedavno sam predlagao da napa-dnemo neprijatelja, no danas je taj naš neprijatelj naš saveznik.— Naš saveznik?— O tome nema nikakve sumnje. Zadana je časna riječ, potpisan je ugovor. Još jučer, admiral Latouche-Treville nametnuo je jednoj neprijateljskoj zemlji svoje uvjete, a danas on moli prijateljsku zemlju za pomoć. Još jučer, borba bi bila naša dužnost, a danas bi napadaj bio izdaja.— A da usprkos svemu tome dobijete od svog kralja zapovijed da napadnete?— U tom bih slučaju odmah zatražio da budem otpušten.— Čuješ li, Emma — reče kraljica okrenuvši se prema meni — prosuđuj po njemu ostale. To je njihova odanost. — Onda se okrene prema Caracciolu. — Dobro je, gospodine, znam što sam htjela znati. Možete ići.Knez se nakloni i izađe.— Sad mi je sve jasno — reče kraljica — flota je nastradala i sada treba obaviti u Napulju najnužnije popravke. Pa zašto i ne bi? Kako je rekao novi građanin Caracciolo... — ona posprdno naglasi riječ građanin — Napulj je sada saveznik Francuske Republike koja je navijestila rat kraljevima i hoće pogubiti mog šurjaka.Na to joj nisam ništa odgovorila.— što, ti mi ništa ne odgovaraš? — upita kraljica. — Nemaš mi ništa reći?— Bojim se da ću vas povrijediti ako vam otvoreno kažem što mislim.— Mene povrijediti? Jesi li poludjela? Zašto da me povrijediš?— A ako se složim s Caracciolovim mišljenjem?— Zar ti misliš da Francuzi imaju pravo da nam nogom stanu na glavu?— Ne, ali je učinjena pogreška kad se s njima sklopio ugovor.— A mi moramo sada, kad je taj ugovor sklopljen, preuzeti sve posljedice koje proizlaze iz zadane riječi. Možda imaš pravo. Pitat ćemo Sir VVilliama.236

U međuvremenu je francuska flota doplovila u luku i tu spustila sidra kao na prijateljskom području.Sat kasnije saznali smo da se doista sve dogodilo onako kako je to bio predvidio Caracciolo. Žestoka bura iznenadila je Francuze na otvorenom rnoru, sedam od jedanaest brodova bilo je jako oštećeno i admiral Latouche-Treville zamolio je na osnovu sklopljenog ugovora s Napulj em da se u luci poprave oštećeni brodovi, da mu se popuni zaliha pitke vode i da s Napuljem sklopi ugovor o opskrbi. No, dogodilo se još i više od toga. Kako su se htjeli što je moguće prije riješiti tih opasnih gostiju, stavljena im je na raspolaganje i radna snaga i materijal. Kraljica je otišla u Casertu, samo da ne mora neprestano gledati te omražene uniforme i zastave, mada je vrijeme bilo vrlo hladno; bio je naime januar. Ja sam je morala pratiti.Za vrijeme našeg boravka u Caserti dogodilo se ono što je kraljica predvidjela. Možda na temelju tajne instrukcije koja je glasila da treba sve narode s kojima je Francuska došla u dodir podsticati na revoluciju, francuski je admiral iskoristio svoj boravak u glavnom gradu Kraljevine Obiju Sicilija i nagovorio napuljske rodoljube da osnuju jedno tajno udruženje i da u južnoj Italiji pripreme teren za pobjedu onih principa koji su u to vrijeme vladali u Francuskoj. Njegovi su oficiri svaki dan izlazili na kopno, saobraćali s pukom i tražili pristaše za ideje prevrata. Bilo je to djelovanje koje će nakon nekoliko godina dovesti do strahovitog krvoprolića. Onog dana kad je odlazila francuska flota napuljska je »mladež« priredila oficirima svečani ručak, pjevale su se revolucionarne pjesme, a najviše nedavno ispjevana i uglazbljena Marseljeza. Mnogi su stavljali na glavu crvene kape i hvalili se da će i u Napulju uvesti trobojnu kokardu umjesto bijele burbonske. Svi su se kratko podšišali i odbacili perčine, perike i puder. Činilo se da se sve to vrijeme kraljica bavi nekim tajnim poslovima jer mi nije ništa više povjeravala. Često, kad smo bile zajedno, dolazio bi netko i govorio s njom tiho ili bi joj rekao da je traže. Ona bi tada odlazila, ostajala negdje po pola sata i više, a onda se vraćala, žestoko mi stiskala ruku i mrmljala: »Sve je u redu.«Jednog dana pošla je na jedan takav tajni sastanak. Ja sam tada izašla u vrt i ondje ugledala nekog nepoznatog u crno odjevenog čovjeka. U to vrijeme još nisam znala da će taj čovjek kasnije postati slavan. Bio je prilično visok, glavu je oborio na prsa, a pogled mu bijaše mrk i oštar. Prošao je mimo mene, ali se činilo da me nije opazio, već je govorio sam sa sobom. Čula sam riječi koje je promrsio kroz zube: »Tortura! Tortura nedostaje! Što ću bez toga započeti? Bez torture neće nikada priznati.«237Preplašila sam se toga čovjeka. Neprestano sam ga pratila očima. Pozvali su ga do kraljice. Ja sam sjela na klupu, a koljena su mi drhtala.Uskoro nakon toga opazila sam kraljicu na vrtnim vratima. Ona se ogledavala tražeći me. Ustala sam i pošla prema njoj.— Za boga! — kliknula sam. — Draga kraljice, tko je taj čovjek što sam ga vidjela u vrtu i koji je promrsio kroz zube one tako strašne riječi.— Ah — reče kraljica smiješeći se — zar si ga vidjela? To je moje njuškalo. Ja volim lov kao i kralj, a jakobinci su opasna divljač...— Kako, Veličanstvo? Zar je taj čovjek krvnik?— Krvnik nije, ali je on čovjek koji će dovesti krvniku žrtve ... tako se barem nadam.Tada ispruži ruku prema Francuskoj i nastavi:— Oh, moja sestra, moja jadna sestra — vikala je — Oni je drže u zatvoru. Ali, i ja imam svojih zatvorenika, pa budući da su svi ljudi braća, možeš biti bez brige, napuljska će braća okajati grijehe svoje pariške braće.Ostala sam bez riječi. Shvaćala sam kraljičinu mržnju protiv revolucije, ali me prestrašila ta toliko divlja energija u liku jedne žene. No, razumije se, ta je žena bila kći Marije Terezije. Koračala sam šutke primivši se za kraljičinu ruku, a ta mi je ruka tog časa izgledala čvrsta i tvrda kao ruka kakvog muškarca.— Da, da, jadna moja Emma — reče mi Karolina pošto je učinila nekoliko čvrstih i brzih koraka — ti se moraš odlučiti. Ti si mislila da dolaziš u zemlju radosti i da ćeš ovdje živjeti kao u raju hodajući po cvijeću. Međutim, ovdje kod nas u blizini je vulkan koji može svakog časa početi strahovito da riga. A to su ti zaboravili reći. Stojimo na početku strahovite borbe u kojoj možemo biti pobijeđeni iako su nam šanse devedeset prema sto da ćemo pobijediti. Ali moramo se boriti, a ta će borba biti okrutna i strašna. Kćerko svježih, zelenih livada, osjećaš li se odviše slabom da bi se uspela sa mnom na bojna kola? Ako je tako, ostavi svoju kraljicu i vrati se u VVales.— On, ne, ne! — kliknula sam obujmivši je oko vrata. — Ja vas ljubim i ne mogu vas napustiti u času opasnosti. Ja sam slaba, ali vi imate snage za nas obje. Vi ćete me pridržati kad budem posrnula. Još se nisam dovoljno uputila u tajne politike a da bih znala tko ima pravo u toj velikoj borbi naroda protiv kraljeva. Ali, draga kraljice, makar vi imali i krivo, ili ako Vezuv ili revolucija preplave Napulj, ja želim poginuti kraj vas u toj gorućoj lavi.Kraljica me privine na svoje grudi.

— Već sam pomislila da sam ostala bez tebe — reče ona. — Ali sad te opet nalazim. Već sam bila tako žalosna osjećajući da sam ostala sama. Sada više neću ništa tajiti pred tobom. Bavim se ta-238janstvenim poslovima. Poput Eumenida uzgajam u tami zmije. Ovdje se za novac i naslove radi sve što čovjek samo zaželi. Čovjek kojeg si vidjela i kojeg si se prepala jedna je od mojih zmija. Zove se Vanni. Druga su dvojica Guidobaldi i Castelcicala (Kastelčikala). Taj je Castelcicala knez i bio je naš poslanik u Londonu. Ja sam mu predložila da se vrati natrag i da postane šef mojih špijuna, a on je to prihvatio. Oh, ja ću denuncijante tako dobro nagraditi da će denunciranje postati častan ili barem poželjan posao.— Sada mi je postalo jasno — odgovorila sam — što je taj Vanni govorio o torturi i o tome kako oni bez torture neće nikada priznati.— Da, tortura mu je glavna stvar, a on sa svog stanovišta ima i pravo. Taj je čovjek častohlepan. Ima mnogo denunciranih i uhvaćenih, ali nam nedostaju krivci. Naime, za neke ljude krivi su samo oni koji priznaju svoju krivnju, a ovdje to nitko ne čini. Dakle, Vanni tvrdi da zna sredstva kojima bi on, samo kad bi mu se dozvolilo da ih upotrijebi, prisilio i kamenje da govori. Rekla sam mu da nemam ništa protiv toga, a naposljetku, istina je tako dragocjena da je dobro svako sredstvo kojim se može do nje doći. Jedina je poteškoća što se čini da to nije dozvoljeno. U zakonima još ništa ne stoji o jakobincima, a jakobinstvo je zločin i o tom zločinu nema još nikakvog paragrafa. Treba se dakle služiti nezakonitim sredstvima. Ti znaš da ja nisam pravno obrazovana i zbog toga to ne bih tako tačno znala da mi to nije rekao Vanni, moja zmija. On je vrlo pametan. Učinit ću ga markizom i vitezom reda Sv. Jurja.Začuđeno sam pogledala kraljicu. Gotovo me spopao užas. Ona je to primijetila.— Da, da — reče ona — ti sada u sebi misliš da je sadašnja Karolina drugačija nego ona koju si upoznala u početku. Tada se njezin duh zadovoljavao time da se kiti jednako kao i ti, da poznaje bol ali ne i mržnju. Zajedno s tobom sjećala se prošlosti i govorila: »Kraljica sam, ali ipak imam srce«. Danas ona nema vremena misliti na prošlost. Danas se mora boriti za budućnost. Što je ljubavnik, prognan na Siciliju, prema sestri i prema šurjaku za koje su već podigli stratište? Ne radi se više o sreći, poeziji i ljubavi, već o životu! Ubiti one koji hoće nas ubiti, to nije nikakav zločin, već samo obrana. Ako i kod nas bude Vergniauda (Vernjio) i Robespierrea, mi nećemo čekati da nam prirede dvadeseti juni, već ćemo mi njima upriličiti Bartolomejsku noć. Kuća Valois podučila je Burbone da je bolje pucati iz Louvrea na ulicu nego dopustiti da se s ulice puca u Louvre. Neka me ovdje prozovu Madame Deficit i Madame Veto, kako su u Francuskoj nazivali moju sestru, ali me neće prozvati Ivanom Gray ili Marijom Stuart.— Neka nas bog očuva takve nesreće! — reče neki glas pokrajnas.239Kraljica i ja brzo smo se okrenule i ugledale čovjeka čija je odjeća odavala da je crkveni dostojanstvenik. Na kraljičinu sam pogledu vidjela da joj je taj čovjek nepoznat; zato se može reći da je bio dvostruko smion: prvo što nas je iznenadio i drugo što se umiješao u naš razgovor. No, ja sam ga prepoznala i uskliknula:— Monsinjor Fabrizio Ruffo!__Budući da mi Lady Hamilton iskazuje čast time što me prepoznaje, to će mi, nadam se, iskazati i čast da me predstavi i kraljici, kojoj me, uostalom, šalje sam kralj — reče Ruffo.Kad je kraljica čula ime ljubimca pape Pija VI, s kojim je na-puljski dvor imao najbolje odnose, njeno se lice razvedri i ja sam bez ikakvih poteškoća mogla ispuniti prelatovu želju pa sam kraljici predstavila rizničara Njegove Svetosti.— Veličanstvo — reče prelat poklonivši se — da ispravim dvije male pogreške koje je počinila Lady Hamilton: ja više nisam rizničar, ali sam zato kardinal.— Čestitam, Eminencijo — reče kraljica. — No, vi ste rekli da vas kralj šalje k meni?— Da. Njegovo bi Veličanstvo došlo u Casertu sa mnom da nije ugovoren lov koji se nikako nije mogao odgoditi.— Po tome poznajem svoga uzvišenog supruga — reče kraljica smiješeći se. — No, vi ste jednako tako dobro došli, naročito ako mi donosite kakvu dobru vijest.— U svakom slučaju donosim važnu vijest koja može imati teških posljedica. U jednoj pobuni ubijen je u Rimu poslanik Francuske Republike, građanin Baseville.Kraljica uzdrhta.— Svakako je to neobično važna vijest! Pa kako se to dogodilo?— Vijest o dolasku francuskog poslanika u Rim brzo se raširila po gradu i po Campagni. Ne moram vam, Veličanstvo, spomenuti u kakvom su svjetlu naši časni svećenici predstavili Francusku Republiku svojim vjernicima po selima. Sklopiti s Francuskom mir znači za njih isto kao i sklopiti ugovor s đavlom. Na tu se vijest skupio rimski puk, travesterski barbari, sabinski divljaci, pastiri iz močvara, i svi su sjurili divlje poput njihovih volova na cestu kojom je imao doći francuski poslanik. Čekali su ga

tri dana. Svećenici su u crkvama svake večeri ponavljali kako taj poslanik dolazi da nad svetim gradom istakne zastavu Sotone. Žene su palile svijeće, molile se i naricale, a muževi su škrgutali zubima i laćali se noževa.— Hrabrog li naroda! — usklikne kraljica.— Prekjučer, 13. januara, užasna je galama navijestila dolazak kočije. Sva je svjetina pohrlila onamo. Poslanik je bio u republikanskom svečanom ruhu, modrom kaputu, s trobojnicom i s trougla-stim šeširom na kome je bila trobojna kokarda. Njegova dva prijatelja, obučeni gotovo jednako kao i on, sjedila su pokraj njega u kočiji. Kad ih je svjetina ugledala, stala je bučiti. Tri putnika kao240da bijahu gluhi i posve ravnodušni; mimo su se vozili dalje. Njihova su kola bila kao brod koji plovi kroz valove svjetine. Tako su nekako stigli do palače kardinala Zelade, ušli k njemu i zahtijevali da se priznaju njihove punomoći. Kardinal, koji je primio tačne upute od Njegove Svetosti, rekao im je da za rimski dvor Francuska Republika ne postoji i da nikada neće postojati. Poslanik se naklonio kardinalu i opet ušao u svoja kola. Da istakne čast Francuske, ili možda da apelira na talijanske rodoljube, poslanik je dao postaviti pokraj kočijaša francusku trikoloru. Kad je svjetina ugledala tu zastavu, njezin se bijes udvostručio pa je na poslanika i njegove prijatelje sasula pravu kišu kamenja. Prestrašeni je kočijaš potjerao trkom svoje konje i zakrenuo u dvorište nekog francuskog bankara. Na nesreću ili na sreću, već prema tome s kojeg se stanovišta promatraju ti događaji, nije bilo vremena da se iza kola zatvore dvorišna vrata, pa je svjetina provalila unutra i tu je britvom rasporen trbuh građaninu Basevillu; ne zna se tačno kako se to dogodilo.— A zna li se tko je ubojica? — upita živahno kraljica.— I da i ne — reče kardinal Ruffo. — Njegova ga Svetost poznaje, ali vlada njegove Svetosti ga neće poznati. Papa je već kompromitiran ratom u Vandeji, koji su podsticali njegovi poslanici. On može koliko god hoće prati svoje ruke i tvrditi da s time nema veze, ipak će uvijek ostati nešto Basevillove krvi na njegovim prstima. Dolazim u ime Njegove Svetosti da upitam kralja Ferdinanda je li kadar poduprijeti Njegovu Svetost. Ja ću se onda s moje strane ovdje, i to uvijek u ime Njegove Svetosti, boriti za stvar crkve svom silom i snagom koju su mi dali narav i odgoj.Kraljica se smješkala.— Eminencija, dakle, pripada grčkoj crkvi?— Vjerujte, Veličanstvo, ja pripadam soju ljudi kakvi su bili La Valette i Richelieu. U srednjem vijeku nosio bih mač i oklop i borio se protiv Turaka ili hugenota. Danas sam spreman da se borim protiv Francuza, jer su oni još mnogo gori pogani.— Dobro, dakle, gospodine kardinale — reče kraljica — pokušat ćemo da vam nađemo posla. Na nesreću, u tome ne odlučujem ja sama.— To znam — odgovori Ruffo. — Ali — doda on pogledavši mene — ako se gospođa hoće umiješati...— Ja? —kliknula sam. — Bože moj, što bih ja kod toga mogla učiniti?— Gospođo, kad je Periklo počeo rat protiv otoka Samosa, bio je pod utjecajem Aspazije. Aspazija ipak nije bila ljepša nego vi. Periklo nije imao u Grčkoj veću riječ nego Sir William, brat po mlijeku engleskog kralja, u Engleskoj. Engleska treba samo navijestiti rat Francuskoj i mi smo spašeni.16 Lađy Hamilton241__ Dobro, poštovana moja kraljice — odgovorila sam — učinitću sve što mogu. Uostalom, evo, upravo dolazi naš Periklo.I doista, približavao nam se Sir William. Budući da je bilo vri-ieme ručku,'svi smo pošli u dvor. Njeno je Veličanstvo pozvalo Sir Williama k stolu i zadržalo na ručku kardinala. Za vrijeme ručka 1-ovali smo ratne planove. Kad danas pomislim da moja riječ kod toga nije vagala više nego zrno pijeska i da je to zrno pijeska prevagnulo na vagi rata, i to rata koji je trajao dvadeset godina i koji možda još danas nije posve utrnuo, tad me spopadne strah od odgovornosti koju čak i zrno pijeska može imati pred bogom.

XXVI

^ardinal je imao pravo. Umorstvo poslanika Basevilla ! odjeknulo je u čitavoj Francuskoj. Konvent je zaključio da će strahovito osvetiti to umorstvo, a Francuska je kao domovina adoptirala poslanikova sina. No, to se uzbuđenje uskoro stišalo zbog jednog drugog još strasnijeg uzbuđenja. 27. januara saznalo se u Napulju da je Ljudevit XVI osuđen na smrt, a 1. februara doznali smo da je i pogubljen. Kad je ta vijest stigla u London, saopćio je Pitt francuskom poslaniku da u roku od dvadeset i četiri sata napusti Englesku. Po mom nagovoru — moram spomenuti da taj nagovor nije bio ni potreban — pisao je Sir William četiri pisma izravno kralju Georgu, a kralj je odgovorio vlastoručnim malim pismom u kojem je naveo da će Engleska onog časa prekinuti diplomatske odnose s Francuskom kad Francuska dade smaknuti svoga zakonitog kralja. Oba pisma, i ono u kojem je javljeno da je skinut francuski kralj, i ono u kojem nam je saopćena izjava francuskog poslanika u Londonu, primili smo istovremeno. Premda je kraljica očekivala Ljudevitovu smrt, ipak ju je to strašno pogodilo. Posla-nikovo je pismo bilo napisano na papiru obrubljenom crnim okvirom i stavljeno u isto takvu omotnicu. Kad je ugledala to pismo, sve je već znala. Viknula je i prostenjala: »Ubili su ga!« Istog dana izdana je zapovijed da se zabranjuju sve karnevalske zabave, proglašena je žalost za kraljevski dvor i za sva nadleštva, a u svim crkvama čitane su mise zadušnice.Castelcicala, Guidobaldi i Vanni znali su da sad mogu početi s radom na koji su bili pozvani. Stalo se hapsiti i tek kad je broj uhapšenih jakobinaca iznosio tri stotine, vidjelo se da se kraljica opet smiješi. Međutim, Napulj je ostao i nadalje saveznik Francuske, ali je vlada radila kao i prije sklopljenog sporazuma. Brojno stanje vojske iznosilo je trideset i šest tisuća ljudi, a mornarica je brojila sto i dva broda svih veličina i vrsta. Nesumnjivo je da je kardinal Ruffo htio prisvojiti za sebe nekakvu političku i vojničku ulogu, na koje je imao pravo ne samo na osnovu papine preporuke već prije svega zbog svojih studija iz područja artiljerije, studija koji su se po mom mišljenju sastojali u tome da se pronađe nov način ispaljivanja topovskih taneta.Kraljica se neko vrijeme držala rezervirano prema kardinalu i tako ometala kraljeve dobre namjere; kralj je naime protežirao kardinala. Prošla su tri mjeseca, a tek tada je kardinal Ruffo dobio>24$nekakvo mjesto na dvoru. Marija Karolina nije ni slutila kakve će joj usluge kao vojnik učiniti taj kardinal šest godina kasnije. Kralj je bio vrlo sklon Eminenciji pa je htio da kardinalu Ruffu pruži i dokaz svoje naklonosti. Stoga mu je dodijelio mjesto koje nije baš pristajalo jednom crkvenom dostojanstveniku. Postavio ga je za inspektora svoje kolonije San Leucio. San Leucio je bio kraljev ladanjski harem gdje je on bio isto tako sultan kao turski vladar u svom haremu. Bila je to mala naseobina koja se nalazila između šuma i vinograda oko kraljeva paviljona, u kojem se kralj kod sva-kog izleta običavao pozabaviti s jednom ili više seljakinja. Stanovništvo te kolonije redovito se množilo, jer je tu bio zdrav ladanjski zrak, a živjeli su mirnim životom; barem je kralj tako govorio. U toj koloniji je podignuta crkva i škola. Muška djeca, koliko je bilo potrebno, dobivala su službu kod kralja. Uostalom, za tu su malu koloniju vrijedili i neki posebni zakoni koji su joj osiguravali velike prednosti i podsjećali na zakone koje je bog Saturn dao svojim narodima u ono zlatno doba. Kad bi se koja mlada djevojka htjela udati, bila bi pozvana kralju, od kojeg je trebalo da dobije miraz. Obično je Veličanstvo mladoj ljepotici održalo predavanje o bračnim dužnostima i onda bi joj prema svom raspoloženju dodijelilo miraz. Za stanovnike San Leucia nisu postojali ni suci ni zatvori. Ako bi se

među njima pojavile kakve razmirice, rješavali bi ih tri starca ikoje je izabralo stanovništvo i oni bi izgladili spor. Da se spriječe bilo kakve ludosti na koje raskoš navodi čak i seljake i se-Ijakinje, sve su djevojke u koloniji nosile jednake, jednostavne, ali ipak dražesne kostime, a model za te kostime dao je kralj naslikati jednom slikaru.Budući da kralj Ferdinand nije znao što da počne s kardinalom Ruffom, on ga je stavio na čelo te male neobične općine. Doduše, to baš nije bilo mjesto za kardinala Ruffa, ali, napokon, čovjek se snađe svagdje, a Ruffo je bio neobično duhovita glava. Kraljica, koja je isto tako bila duhovita, s velikim je zadovoljstvom promatrala kako lijepo napreduje općina San Leucio. Ako se već kralj ugledao na kralja Salamuna, to se kraljica ugledala u gospođu Pom-padour i vladala je dok se kralj zabavljao. No, vladanje godine 1793. nije bilo ugodan posao.Izgon francuskog poslanika iz Londona bila je uvreda koiu Francuska u svom ponosu nije mogla podnijeti. Baš kao što je prije navijestila rat Austriji, navijestila je nakon devet dana rat Engeskoj ,! Holandiji, i to zbog protjerivanja njezinih poslanika. Engleska je samo čekala na taj trenutak, čula sam kako su Sir Wilhami kraljica nabrajali oružane snage obiju država i s radošću ustanovili da je Engleska daleko jača nego Francuska. Francuska244je bila bez novaca, bez oružja, gotovo bez vojske. Čitava njezina pomorska snaga sastojala se od sedamnaest linijskih brodova te devedeset sedam fregata ili korveta. Engleska je pod Pittovom mudrom upravom ekonomski veoma ojačala, a njezina je mornarica bila tri puta jača od francuske. Ako se k tome pribroji još oko 100 ratnih brodova koje je imala Holandija, ova su dva saveznika mogla suprotstaviti Francuskoj 503 ratna broda. Nakon što se to kojih deset puta izračunato pred kraljem Ferdinandom, on je smogao toliko hrabrosti da se pridruži Engleskoj. 20. jula 1793. sklopljen je tajni pakt s Engleskom a da Francuskoj nije javljeno da se s njom prekida sklopljeni ugovor. Na temelju pakta s Engleskom morao je napuljski kralj poslati engleskoj mornarici 12 brodova s posadom od 6000 ljudi. Dio engleske flote zajedno s ovim napuljskim brodovima trebalo je da blokira Sredozemno more. Budući da je kralj predsjedništvo u državnom vijeću gotovo posve prepustio svojoj supruzi, ona je nastojala da se naoružanje izvrši što je moguće brže, pa su već za dva mjeseca bili spremni i brodovi i momčad i priključili se djelomično englesko-španjolskoj floti koja je krstarila ispred Toulona. U Toulonu su se borile za vlast tri stranke: jakobinci, kon-stitucionalni rojalisti i čisti rojalisti. Ove posljednje dvije stranke, pritisnute od jakobinaca, radile su zajednički i stajale na stanovištu da grad treba predati Englezima.10. septembra javljeno je da dolazi jedan engleski brod koji je, po svemu sudeći, plovio od francuske obale prema napuljskoj luci. Već nekoliko tjedana nismo napuštali grad neprestano očekujući nove vijesti. Kraljici je bilo javljeno da se približava engleski brod, a ona je to javila Sir Williamu i meni. U tim prilikama bio je dolazak engleskog broda značajan događaj. Požurili smo u kraljevsku palaču. Kraljica je stajala na terasi i kroz dalekozor promatrala brod koji se lagano približavao luci. Prema signalima se već moglo razabrati da je to brod »Agamemnon«, linijski brod Njegovog Britanskog Veličanstva, koji dolazi od Toulona.Kralj i Sir William, nestrpljivi da doznaju kakve im vijesti donosi taj brod, ukrcali su se u jedan čamac kraljevske mornarice i odvezli se prema brodu. Tek što stigoše onamo, kadli s broda odjeknu počasna salva i »Agamemnon« nestane u oblaku dima. Pola sata kasnije vratili su se kralj i Sir VVilliam na kopno. Hamilton je odmah otišao u poslanstvo i poručio mi da ga tamo potražim, jer mu je potrebna moja pomoć;) mora naime prirediti doček neočekivanom gostu. Prepustila sam Njegovom Veličanstvu da prenese kraljici vijesti koje je tako željno očekivala, a ja sam se zadovoljila mišlju da Sir William zna jednako tako kao i kralj što se dogodilo, jer je on prisustvovao razgovoru na palubi »Agamemnona« kao tumač. Popela sam se u kočiju i naredila da me odvezu u poslanstvo.Sir William me je već čekao.245— Draga moja Emma — reče on — predstavit ću ti jednog malog čovjeka koji se ne može pohvaliti svojom ljepotom, ali će po mom mišljenju jednog dana postati jedan od najvećih vojskovođa.Nasmijala sam se tom oduševljenju Sir Williama.— Na temelju čega to misliš? — upitala sam.— Na temelju ono nekoliko riječi koje smo izmijenili. Uvjeren sam da će se tom čovjeku jednom diviti čitav svijet. Ti znaš da nisam nikada htio imati za goste engleske oficire, ali tog čovjeka moraš primiti meni za ljubav. Uredi sve, neka se spremi jedna soba i pobrini se da mu ništa ne nedostaje.— A kada će doći taj tvoj budući veliki čovjek?— Može stići svakog časa. Jest ćemo zajedno kod kralja, a sutrašnji dan provest ćemo svi zajedno u Portici.— Hoćeš li mi bar reći kako se zove taj tvoj junak.— Horacije Nelson, draga prijateljice, dobro upamti to ime, jer će ono jednog dana biti slavno.

Zgrada poslanstva nije baš bila velika. Prije stanovitog vremena stigla je vijest da će u Napulj doći princ od Walesa, onaj isti kojeg sam jedne večeri vidjela na prozoru Miss Arabelle. Sir William dao je prirediti za nj jednu sobu. Princ nije došao, ali od tog vremena soba je ostala uređena onako kako je bila pripremljena za jednog princa. Odredila sam da se u tu sobu smjesti kapetan Nelson, jer sam smatrala da za budućeg Sir Williamova velikog čovjeka možda ipak neće biti ni previše dobra ni previše lijepa. Slučaj je htio da se u toj sobi nalazio jedan od najljepših mojih portreta koji je naslikao Romney. Kad sam se vratila u salon, Sir William nije više bio sam. Kod njega se nalazio jedan oficir u engleskoj mornaričkoj uniformi. Kad su me ugledali, obojica se digoše i pođoše mi u susret, a Sir Wiliiam predstavi me kapetanu Nelsonu.Ako čovjek smije vjerovati u predosjećaje, to ću ovdje primijetiti da nisam mogla u sebi zatomiti neki nemir kad sam odzdravila kapetanu Nelsonu, ne znam da li pod dojmom neke nehotične privlačnosti ili pod dojmom onoga što mi je Sir William upravo bio rekao. Nelson je bio, kako je to rekao Sir William, sve prije nego lijep čovjek. Od tog je časa prošlo osamnaest godina, no ja ga još i danas tačno vidim pred sobom, kako mi je bio predstavljen tada kad mu rat još nije nanio rane koje su ga kasnije unakazile. Nelsonu je bilo trideset pet godina, bio je niskog rasta, blijeda lica, modrih očiju i orlovskog nosa po kojem se prepoznaje profil ratnika. Njegova je jako naglašena brada dala naslutiti ustrajnost. Kosa i brada bile su mu tamnožute, kosa rijetka, a brada slaba.On mi je nespretno, a ipak galantno poljubio ruku. Nije bilo teško u njemu prepoznati pomorca u pravom smislu te riječi. Naprotiv, teško bi u njemu bilo prepoznati onakvog engleskog plemića kakvih sam se sjećala iz mojih prvih poznanstava. Vijest koju nam je donio Nelson bila je od dalekosežnih posljedica za Francusku.246prva francuska ratna luka bila je predana Englezima. Rojalistička stranka u Toulonu čekala je samo na zgodnu priliku da prihvati borbu sa svojim protivnicima jakobincima. Ta je prilika brzo došla. Ustav od godine 1793. proglašen je zakonom, a jakobinci su ga sa slavljem proglasili i u Toulonu. U gradu su tada izbili nemiri, i kon-trarevolucionari su odlučili da ne prihvate Ustav. Rojalistima je uspjelo zavladati gradom, jakobinski je klub rastjeran, a vođe ja-kobinaca poslane su na giljotinu ili u zatvor. Giljotina, koja je do tada postojala samo za rojaliste, počela je sa svom svojom strahotom sj ;ći i glave republikanaca. Konvent je proglasio opsadno stanje u gradu. Na neki čudnovat način Toulon je usprkos ustanku zadržao republikanski izgled i još uvijek se u gradu vijorila triko-lora. Rojalisti su mislili da još nisu učinili dovoljno. Gledali su na more i vidjeli tamo englesko-španjolsko-napuljsku flotu koja je blo-kirala luku i zaključili da Toulon izruče Englezima i tako izbjegnu bijes Konventa. Započeli su pregovori s admiralom Hoodom (Hud), koji se nije mogao odlučiti sve dok nije bi siguran da će na to pristati mjesni zapovjednik Mandes i zapovjednik flote Trogof.Naposljetku su obojicu pridobili za tu stvar, ali je velike poteškoće pravio zajedljivi jakobinac kontraadmiral Saint-Julien (Sen Žilijen). Kad je kontraadmiral saznao za taj plan, okupio je svoju momčad, održao vatreni govor i dao da se oficiri i mornari zakunu da nikada neće pustiti u luku neprijateljsku flotu.Saint-Julien iskoristio je priliku kad je njegov pretpostavljeni bio na kopnu, da održi taj republikanski govor. Kad je vidio da mu povlađuje ne samo posada njegova broda nego i posada ostalih brodova, preuzeo je zapovjedništvo nad čitavom flotom i potpuno zatvorio ulaz u luku i brodogradilište. Rojalisti su se morali odlučiti da primijene silu ako nisu htjeli da sve propadne. Vojska generala Carteauxa (Karto) zauzela je Marseille i napredovala prema Toulonu. Rojalistima nije ostala nikakva mogućnost bijega između te kopnene vojske i Saint-Julienovih brodova. Stoga rojalisti upotrijebe silu, i to im uspije. Onda sklope ugovor s Englezima, prema kojem je Englezima dozvoljen ulazak u Toulon pod uvjetom da zaposjednu grad u ime i kao saveznici Njegovog Veličanstva kralja Ljudevita XVI. Na to su republikance proglasili izdajicama i nahuškali na njih narod. Na sva mjesta na kojima su bili republikanski oficiri odmah su postavljeni rojalistički oficiri, a u prvom redu na veliki toranj, odakle je odmah otvorena topovska paljba na republikanske brodove, i to upravo u času kad je admiral Hood silom pokušao uploviti u luku. Uto su i neki brodovi napustili Saint-Ju-liena, pa mu je ostalo svega sedam brodova, s kojima je odlučio da se probije kroz englesku flotu, što mu je doista i uspjelo. Tako je Toulon ostao bez branitelja, i rojalisti su postali gospodari i pustili Engleze da uđu u grad.247Mada se možda čini da izvještaj o tim događajima ne spada u memoare jedne žene, ipak smatram da je potrebno da o tome govorim, i to iz dva razloga. Prvo zato što su ti događaji imali velikog utjecaja na druge događaje u kojima sam kasnije i sama sudjelovala, a drugo pak zato što mi je moje prijateljstvo s napuljskom kraljicom omogućilo da doznam pojedinosti koje su dosada bile nepoznate i piscima povijesti koji su se bavili tim razdobljem.

XXVII

' eko vrijeme prije dolaska kapetana Nelsona u Napulj, ijednom sam prilikom došla kraljici možda nešto ranije no što je to bilo uobičajeno. Na moje veliko iznenađenje, rečeno mi je da se kraljica zaključala i da je izričito zabranila da bez njezine naročite dozvole nikoga ne puštaju k njoj. Budući da se dosada takva naređenja mene nisu ticala, veoma sam se začudila što se ta zapovijed toga dana najednom primijenila i na mene. Još sam tako neodlučno stajala, kad iz kraljičine sobe odjekne zvonce. Sluga je potrčao, otvorio vrata i zapitao što zapovijeda Njezino Veličanstvo.— Pozovite mi Louisa Custodea! — reče kraljica.Kako sam htjela doznati zašto sam kao i svi ostali zadržana ispred njezinih vrata, viknula sam:— Veličanstvo, ja sam ovdje!— Emma? — upita ona i širom otvori vrata. — Vidim da si ti ovdje — reče ona smiješeći se. — A zašto stojiš ovdje?— Jer je Vaše Veličanstvo zabranilo da itko uđe unutra, ma tko to bio.— Emma, ti si jednom zauvijek izuzeta od takvih naređenja -— odgovori ona. — Ti si moja prijateljica i jedina žena pred kojom nemam nikakvih tajni. Dođi, dakle, unutra!Poslušala sam. U njezinoj spavaćoj sobi bilo je na jednom širokom divanu mnogo novina.— Bože moj! —uskliknuli. — Veličanstvo jamačno nije osuđeno na to da mora sve to pročitati.— To ne, ali sam ih pročitala iako nisam bila osuđena na to.— Onda me ne čudi što Veličanstvo danas izgleda blijedo i bolećivo.— To je jasno, jer nisam imala vremena za spavanje.— A zašto je Vaše Veličanstvo sve to čitalo?— Pogledaj na koga su naslovljeni ovi papiri? — i ona mi pokaže jednu omotnicu. — Na građanina Mackaua, poslanika Francuske Republike u Napulju.Pogledala sam kraljicu.— Kako? — upitah začuđeno, ali u istom trenutku začu se glas:— Stigao je čovjek koga je pozvalo Vaše Veličanstvo.249Karolina sama potegnu zasun kojim su bila zatvorena vrata i otvori ih. U sobu uđe čovjek koji je izgledao kao da pripada služin-čadi. On se do zemlje pokloni pred kraljicom.— Je li sigurno da su ovdje svi papiri francuskog poslanstva? — upita Karolina.— Svi do jednoga, Veličanstvo, osim onih koje poslanik ima u ladici svog pisaćeg stola.— Ne lažeš li?__Veličanstvo će to vidjeti prema buci koju će podići francuskiposlanik kad primijeti da je okraden.— Ja sam ti za tu krađu obećala dvije hiljade dukata.— Jest, Veličanstvo, i ja sam od toga već primio hiljadu.— Mada ti papiri nisu onakvi kakve sam očekivala, evo ti još dvije hiljade.

— Hvala, Veličanstvo, ali to još nije sve što mi je obećano.— Što ti je još obećano?— Pošto sam samo ja imao pristup u poslanikov kabinet, to će sumnja pasti najprije na mene i ja ću vrlo vjerojatno biti uhapšen.— Pa što onda? Važno je da te neće osuditi.— No ja ću ipak odsjediti nekoliko mjeseci u istražnom zatvoru.— Ni to nije ništa. Za svaki mjesec koji budeš sjedio u zatvoru, dobit ćeš sto dukata.— No, to je svakako poštena odšteta. Bilo kako bilo, ja se po-uzdajem u dobrotu Vašeg Veličanstva.— Pusti neka te uhapse. Nemoj ništa priznati. Bude li se i našlo nekakvog dokaznog materijala protiv tebe, nemoj nas kompromitirati i budi miran.Kradljivac — jer taj je čovjek to doista i bio — stavi kesicu sa zlatom u džep, još se jednom duboko naklonio do zemlje i izađe.— Je li ti sada sve jasno? —obrati se kraljica meni.— Ne, jer ne mogu vjerovati u to da je Vaše Veličanstvo dalo sebi pribaviti te papire po jednom takvom čovjeku!— No, to je ipak istina.Bila sam zaprepaštena. Moje je duboko uvjerenje bilo da krađa, makar izvršena i po nalogu kraljice, ipak ostaje krađa. Karolina je pogodila moje misli.— Mislila sam da ću u tim papirima naći dokaza za tijesnu vezu između napuljskih jakobinaca i onih u Parizu — reče ona. — Prevarila sam se, ali ima u tim papirima nešto drugo što je jednako tako zanimljivo. Ali tiho! čini mi se da dolazi kralj. Da, to je on. Što želi u ovo vrijeme kod mene?U tom trenutku netko je prilično jako pokucao na vratima.— Nisam li ti rekla? — šapne kraljica i sjedne tako da je papire sakrila pod sobom i ispod nabora svoje haljine.250Vrata se otvoriše, i kralj uđe u sobu. Na njemu se vidjelo da jevrlo uznemiren.__ Bože moj! — uzvikne kraljica smiješeći se. — što vam je?Zašto ste tako uzbuđeni?__ Dakle, vi ne znate što se noćas dogodilo?.__ Ne, ali vi ćete mi to reći, pa ću onda znati.__Dopustite mi najprije da kao galantni kavalir poljubimruku ovoj dami. Kako je Sir Williarn?Pružila sam mu ruku, koju je, kako je i rekao, galantno poljubio.— Sir William je dobro i bit će veoma sretan kad dozna da je Vaše Veličanstvo pitalo za njegovo zdravlje.—■ Sada ste izvršili svoju kavalirsku dužnost pa mi možete reći što se to tako strašno dogodilo noćas — reče kraljica.— Noćas su u francuskom poslanstvu pokradeni svi papiri. Jutros je tajnik građanina Mackaua podnio prijavu i potužio se kod generala Actona. Prema tekstu prijave moglo bi se zaključiti da sumnja pada na neku osobu s napuljskog dvora.— Onda je taj Mackau zaista pametniji nego što sam mislila.— Što hoćete time reći?— Da ni vaš najbolji pas ne bi pravilnije slijedio trag.— Kako, gospođo? Vi znate za tu krađu? Možda znate i gdje se nalaze ti papiri?— A želite i vi to znati? — reče kraljica. — Evo ih.I ona ustane, a pred kraljevim očima ukazu se papiri koje je dotada skrivala pod naborima svoje haljine.— Gospode bože! — viknu kralj izbezumljen od iznenađenja.— Emma, Emma! — reče kraljica smijući se — donesi brzo Njegovom Veličanstvu stolicu. Zar ne vidiš da mu je pozlilo?Došlo mi je da prasnem u smijeh, no donijela sam kralju stolicu na koju je on odmah sjeo.— Ali, gospođo — reče on — saznat će se da smo mi ukrali te papire, a to će onda dovesti do rata s Francuskom.— Sire, u prvom redu — odgovori kraljica — mi nismo ukrali te papire, nego ja; drugo, nikad se neće saznati da sam to ja učinila, a na kraju krajeva, rat s Francuskom imali bismo i bez toga. Dakle, krađa tih papira ni u kom slučaju ne mijenja ništa na stvari.— A zašto bismo mi uopće ratovali s Francuskom?— Iz jednostavnog razloga što građanin Mackau ima oči, što on vidi naše naoružanje, što je izbrojio našu momčad i brodove koje smo poslali na Toulon. Ovog časa Francuska već zna da mi u Toulonu imamo 400 vojnika i četiri broda.

— Svakako! Mi ne možemo francuskom poslaniku uskratiti zadovoljštinu koju on zahtijeva.— A kakvu to on zadovoljštinu traži?— Da se kradljivac, ako bi to bio Napuljac, progna i kazni.— No dobro, pa dajte mu tu zadovoljštinu.251— Ali ako kradljivac prizna?— To on neće učiniti.— Ali ako usprkos tome bude osuđen?— To se neće dogoditi, jer njemu će suditi napuljski suci.— Oh, gospođo, u to se ne možemo pouzdati — reče kralj — jer duh vremena zahtijeva nezavisnost sudaca.— Sire, upravo taj duh kanim uništiti — reče kraljica namrš-tivši čelo — i ako bude potrebno, imenovat ću novi tribunal.— Tako? To kanite učiniti? Pa dobro. Neka bude što bude, ja zahtijevam jedino to da mi ostanu moje šume za lov i moj zaljev za ribarenje.— I San Leucio, da ondje možete otpočinuti, zar ne? — doda kraljica s posprdnim smiješkom.— Zar se Vašem Veličanstvu nešto ne sviđa u San Leuciu? — upita kralj.— Zašto? Pa na čelu tog zanimljivog naselja stoji sada vrlo zaslužan čovjek, kardinal Ruffo. Da je on rizničar a ne inspektor, onda možda ne bih bila tako mirna.— Vi baš niste skloni tom jadnom kardinalu. No ja vas ipak uvjeravam da nam je taj čovjek vjeran.— Htjeli ste reći da je vama veoma vjeran.— Bože moj, gospođo! — na to će kralj smiješeći se — pa zar mi nismo jedno?— O ne, Sire! To sebi ne uobražavam.— Danas vrlo loše postupate sa mnom, gospođo. Što će o tome misliti Lady Hamilton?— Mišljenje Lady Hamilton uvijek je u skladu s mojim.— To znači — odvrati kralj kroz smijeh — da mi Lady Hamilton ukazuje čast da me jednako tako omalovažava kao i vi. Ali ja nisam došao ovamo da se s vama prepirem, nego da vas pozdravim i da vam javim jutrošnje novosti.— U redu, a zauzvrat saopćit ću i ja vama današnje novosti. Mi smo zaključili, Acton i ja, da za pojačanje englesko-španjolske flote pošaljemo dva broda i 3000 ljudi. Zapovjedništvo će preuzeti general de Gamba i Pignatelli. Htjeli bih vama prepustiti čast da budete inicijator, ako želite da to danas predložite državnom vijeću. Treba se požuriti. Kapetan Nelson hitno zahtijeva to pojačanje.— Hoćete li onda biti opet milostivi prema meni?— Sire, vi još nikada niste kod mene pali u nemilost — reče kraljica napola graciozno a napola posprdno.Kralj joj poljubi ruku a ona ga pogleda s nekim izrazom koji je teško opisati.— Gospođo, vi ste, dakle, čvrsto odlučili da uđemo u rat?— Čvrsto. Na to sam se utoliko lakše odlučila što nam ništa drugo nije preostalo.252_ U redu! Dakle, rat. Vidjet ćete da ću, kad to bude trebalo, isto tako lako isukati mač iz korica kao i svi drugi..__ No to vam neće biti tako teško, jer kad je vaš otac, KarloIII, napustio Napulj, ostavio vam je mač kojim je Filip III osvojio španiju a on sam Napuljsko kraljevstvo. Samo, taj mač nije nikada poslije bitke kod Belletrija izvučen iz korica, a u te četrdeset i tri godine moglo se mnogo toga dogoditi između mača i korica.— Vjere mi, cijenjena moja učiteljice — reče kralj — vi imate za mene previše duha, i ja se povlačim.On nam se nakloni i izađe.— Eto, sad će vjerojatno moj cijenjeni suprug postati kakav Aleksandar Veliki ili Cezar — reče kraljica. — A sada ćemo spaliti one papire koji nam nisu potrebni a spremiti one koji nešto vrijede.Odmah smo se dale na posao, i ja sam joj pomagala bez ikakvog razmišljanja. Taj njezin odlučni karakter posve me je osvojio.Sve ovo dogodilo se kojih osam dana prije dolaska kapetana Nelsona, o kome ću govoriti na narednim stranicama.Senat republike Venecije pitao je Dezdemonu kako se mogla, tako lijepa, mlada i plemenita, zaljubiti u čovjeka koji nije bio ni plemenit ni lijep ni mlad, a ona je odgovorila: »On mi je pripovijedao o svojim putovanjima, o svojim opasnostima, o bojevima što ih je proživio, i moja je duša sate i sate visila na njegovim usnama.« Gotovo taj isti osjećaj simpatije imala sam i ja već od prvog časa za kapetana Nelsona. On je bio stari i okorjeli pomorac, pravi John Buli, tipični izdanak engleskog naroda. Želim ispričati njegovu povijest onako kako ju je on kraljici i meni ispripovjedio jedne večeri.Nelson se rodio 29. septembra 1758. u jednom selu grofovije Norfolk. Bilo mu je, dakle, trideset pet godina kad sam ga upoznala; bilo je to prije opsjedanja Teneriffe i korzikanskog rata, dakle prije no što

je izgubio desnu ruku i lijevo oko. Bio je sin priprostog pastora. Njegovo rodno mjesto zvalo se Burnham Thorpe. Majka mu je umrla vrlo rano i ostavila siromašnog seoskog propovjednika samog s jedanaestero djece, ali njihov je otac poduzeo sve da ih što bolje odgoji. Obitelj je po majci bila u rodu s pomorskim kapeta-, nom Sucklingom.Jednog je dana mali Horacije čitao u novinama da je njegov ujak postao zapovjednik broda »Resonable« koji je bio naoružan sa 64 topa. Odmah je zamolio oca za dozvolu da može poći na uja-kov brod. »Mora da mladić osjeća u sebi poziv za to zvanje«, mislio je otac. »Možda će ondje postići štogod.« Stoga se složio s izborom svoga sina, a i ujak Suckling nije imao ništa protiv toga. Tako je mladić stupio u službu na brodu »Resonable«. Na tom je brodu proživio dva rata, a treći rat doživio je na brodu »Triumph«. Kad253je i taj brod povučen iz službe, prešao je na jedan trgovački brod. Vrativši se u London, javio se dobrovoljno da sudjeluje u jednoj ekspediciji na Sjeverni pol. Bilo mu je tada tek 16 godina, a bio je tako slabašan da je izgledalo kao da mu je tek 12. Ali od napora na tom putovanju prilično je ojačao. Nakon povratka pošao je s jednim drugim brodom u Indiju, no kako nije mogo podnijeti tamošnju klimu, vratio se u Englesku, posve slab i iznemogao. Nakon šest mjeseci opet se oporavio. Taj odmor upotrijebio je da s odličnim položi poručnički ispit. Nakon toga sudjelovao je u američkom ratu, branio je Jamaicu protiv admirala Estainga (Esten) a onda se odvezao u Južnu Ameriku da istražuje obale Perua. Za vrijeme jednog izleta u šumu zaspao je pod drvetom. Pod ogrtač mu se uvukla zmija, i kad se u snu okrenuo, ona ga je ugrizla. Bila je to vrlo opasna otrovnica. Urođenici su mu odmah dali protuotrov, i tako je mladi pomorac spašen od smrti, ali se vratio u Englesku bolestan. Od toga nikada nije potpuno ozdravio, i čitavog je života osjećao posljedice tog otrovanja.Tri mjeseca nakon što se vratio dobio je na preporuku lorda Cornevallisa zapovjedništvo na nekom ratnom brodu sa 26 topova, s kojim je krstario po Sjevernom moru i proučavao dansku obalu. U proljeće je poslan u Ameriku, gdje je naišao na četiri francuske fregate, koje su ga opkolile, ali je on izbjegao (neprijatelju tako što se probio između neprijateljskih brodova. Stigao je u Kanadu, gdje se prvi put zaljubio, a po žestini te prve ljubavi moglo se vidjeti kako će veliku ulogu imati ljubav u čitavom njegovom životu. Da se ne bi morao rastati od žene koju je ljubio, htio je predati ostavku, s time da se brod vrati kući bez njega. Njegovi oficiri, koji su ga obožavali, hinili su kao da su s time sporazumni, no u noći su napali kuću gdje se on bio smjestio, provalili u njegovu sobu, svezali mu ruke i noge, odnijeli ga na brod, digli sidro i nisu ga oslobodili tako dugo dok nisu stigli na široko more.Iza ove prve strasti ubrzo je došla druga. Kad se vratio u Englesku, zaljubio se u gospođu Nisbett, mladu udovicu od devetnaest godina, kojom se i oženio. Doveo je svoju mladu suprugu i dražesnog dječačića Josua, kojeg je imala njegova supruga iz prvog braka, u kuću svog oca. Otac je bio na umoru, i već se mislilo da je Nelson izgubljen za mornaricu. I zaista, istom kad je Francuska navijestila Engleskoj rat, izašao je Nelson iz svog skrovišta. Admiralitet mu je povjerio zapovjedništvo nad »Agamemnonom«, s kojim se morao priključiti brodovlju admirala Hooda u Sredozemnom moru. Nelson je još stigao na vrijeme da sudjeluje u zauzimanju Toulona, a onda je, kao što znamo, poslan u Napulj da dovede pojačanje. Kako su ga primili kralj i kraljica, to sam već ispripovjedila.Kad se Ferdinand već jednom odlučio za rat, nije mogao poželjeti boljih vijesti od onih što mu ih je donio Nelson. Sukob s Francuskom bio je otvoren i potpun. Na tužbu francuskog poslanika,254građanina Mackaua, bio je uhapšen čovjek koji je okrao francusko poslanstvo i stavljen pod optužbu, ali je oslobođen mada su ga neke činjenice očito teretile. Kraljica je iz Mackauovih papira vidjela da je on progledao nevjernost napuljskog dvora; vidio je, naime, kako je flota otišla i kako je došao Nelson. Nelsonov prijem kod kralja i kraljice također nije ostao tajna za francuskog poslanika, pa je jednog dana i sam Mackau primio naređenje svoje vlade da napusti Napulj. Otputovao je povevši sa sobom udovicu i kćer građanina Basevillea, koji je umoren u Rimu.Nelson bijaše oduševljen dočekom na napuljskom dvoru. Za vrijeme svog boravka u Napulju bio je gost engleskog poslanstva. Spomenula sam kakav je dojam ostavio na mene, a kasnije mi je više puta rekao da sam ga uvijek očaravala kad god bi me pogledao. No, za vrijeme njegova prvog boravka u Napulju govorili su samo njegovi pogledi, a i ti su govorili nekako neodređeno, tako da nakon njegova odlaska ni sama nisam znala da li me ljubi ili mi je samo privržen kao brat. što se mene tiče, ja sam u to vrijeme osjećala prema njemu samo prijateljstvo. Zapravo, više od samog Nelsona sviđao mi se sin njegove žene gospođe Nisbett, kojemu je tada bilo 14 godina, a nosio je uniformu pomorskog kadeta. Kad bih ležeći na divanu i obujmivši ruku oko Josuina vrata slušala Nelsonovo pripovijedanje, običavao me je Sir William, koji je obožavao klasiku, uspoređivati s vladaricom Kartage koja je, milujući Askanija, slušala Enejino pričanje.

javilo ostalih šest brodova, koji kao da su bili malo oštećeni te su plovili polako. Nakon deset minuta ponovo začusmo korake. Vrata su se otvorila, a general Acton najavi kapetana Caracciola. Kapetan se duboko pokloni očekujući da mu kraljica postavipitanje.__ Dobri bože — reče Karolina — što sam to morala čuti! Ovisu bezočni jakobinci opet osvojili Toulon. Je li to istina?— To je zaista istina, Veličanstvo — odgovori knez žalosno se osmjehnuvši — jer inače ne bih ja bio ovdje.— I pustili su da Toulon padne bez borbe?— Bilo je borbe, Veličanstvo, jer je palo dvjesta naših ljudi, a četiri stotine ih je zarobljeno.— Objasnite mi ovaj poraz, gospodine, jer se zaista radi o porazu, nije li tako?— I to u pravom smislu riječi, Veličanstvo.— A tko je mogao tu stvar iz temelja izmijeniti u ovih nekoliko dana?— Jedan izvanredan čovjek, gospođo.— Zar onaj Bonaparte?— Jest, taj Bonaparte. On je otkrio jedinu tačku na kojoj se Toulon mogao načeti, i tu je tačku dao osvojiti bajunetama, a onda je s te tačke sasuo vatru na grad.— Pričajte dalje, gospodine! Vidite da vas pažljivo slušam.— A onda, Veličanstvo, kad su granate zapalile grad i kad su kugle fijukale po ulicama, pa kad je pala utvrda Gibraltar te utvrde Eguillete (Egijet) i Belagnier (Belanje), onda je nastao razdor među Englezima, Španjolcima i Napuljcima. Englezi su odlučili da isprazne grad a da o tome nisu obavijestili nas Na-puljce. Zapalili su arsenal, mornarička skladišta i one francuske brodove koje nisu mogli povesti sa sobom. Pod vatrom francuskih topova počeli su se ukrcavati i tako nasamarili one koji su zbog njih izdali Francusku. Nakon toga nastala je velika zbrka i bezglavo bježanje. Englezi su dopustili da se puca na rojaliste koji su se bili sklonili za bokove njihovih brodova kako bi izbjegli osvetu svojih sunarodnjaka. Ja se nisam poveo za njima. Uzeo sam na svoj brod oko dvadeset rojalista, među njima i grofa Mandesa, guvernera grada. Te sam nesretnike dovezao sa sobom. Neka radije ovdje umru od gladi, ako im se kralj ne smiluje, nego da ondje poginu pod giljotinom.— Učinili ste dobro djelo — reče kraljica. — Rojalisti neće umrijeti od gladi, za to vam jamčim. Ako im kralj ne bude htio dati kruha, onda ću ja za njih prodati svoje dijamante.Caracciolo se nakloni.— Ne znam, gospodine — tada će kraljica — hoće li biti dovoljan moj utjecaj da postignem da budete imenovani za admirala. No, svakako ću moliti kralja i generala Actona da to učine.258Rnez se duboko nakloni i izađe.__ gt0 velite na ovo, generale? — upita tada kraljica Actona.__ Velim da knez Caracciolo ne voli Engleze.__ jo Znači da se nećete složiti sa mnom kad se u državnomr'eću bude raspravljalo o ovoj stvari koju sam obećala Cara-__, Vaše Veličanstvo zna — odgovori Acton naklonivši se —da sam uvijek dijelio vaše mišljenje. Ne drži li Vaše Veličanstvo međutim opravdanim da se izdaju zapovijedi kako bi se vlada zauzela za brodove i posadu koja se vratila?__ Pođite, generale, i neka se ranjenima i bolesnima pruži

njega, a oni koji su se hrabro borili neka se nagrade. Mi nismo tako velik narod da bismo smjeli biti nezahvalni onima koji se bore za našu stvar.Na te kraljičine riječi i Acton izađe.Naveče se kralj vratio iz lova. Oko 11 sati u noći raspitala se kraljica o tome što je rekao i što je učinio. On je u miru pove-čerao, a poslije večere dao je da mu podnesu izvještaj o događajima. Onda je otišao na spavanje a da nije izustio ni jedne jedine riječi. U ponoć me zamolila kraljica da je pratim. Začuđeno sam gledala kako je uzela bodež i komadić crne krede, pa kad sam je zapitala što namjerava, odgovorila mi je:— Pođi sa mnom i vidjet ćeš.Pratila sam je preko praznog hodnika kojim se služio kralj kad je dolazio k njoj. Tim hodnikom došle smo u malu odaju koja se nalazila pred kraljevom odajom. Tu je zastala i prisluškivala ne čuje li se kakvo micanje. No, u sobi je vladao najveći mir, kralj je mirno spavao, a bilo je sve tiho i u sobi komomika. Kraljica je prišla vratima, zabola bodež u drvo i dala mi crnu kredu.— Tvoj rukopis ne pozna — rekla je. — Napiši: »Tutte le mode vengono di Francia!«1Napisala sam što je tražila od mene.— A sada pođimo — reče ona. — Vidjet ćemo hoće li ujutro isto tako mimo doručkovati kao što je danas večerao.Narednog je jutra kralj došao brzim korakom u spavaćem odijelu do kraljice, sav blijed od straha, pokazao joj, dršćući, bodež i cvokoćući zubima rekao što je nepoznata ruka napisala na njegovim vratima. Karolina je izgledala kao da se uopće ne čudi.— To dokazuje — reče ona — da mi čak i u palači imamo jakobinaca.— Što da se radi? — kliknu kralj zdvojno.— Protivno od onoga što su učinili Karlo I engleski i Ljudevit XVI francuski — odvrati kraljica. — Treba ih predusresti, ubiti Prije no što oni ubiju nas.1 Sve novotarije dolaze iz Francuske.259— Ubijati? Drugo ništa i neću... ali koga?— Jakobince!__Treba da se razumijemo — odvrati kralj, koji u svojojdobroćudnosti nije ni shvatio što je mislila kraljica. — U Francuskoj su, kako mi se čini, jakobinci sankiloti koji nose crvenu kapu. Kod nas su oni inteligentni, obrazovani ljudi. U Francuskoj se oni zovu Santerre, Collot, Hebert itd. Kod nas su to Cirillo, Conforti..., a to znači da su to ljudi koji pripadaju plemstvu, staležu liječnika, pravnika itd. U tome je razlika.— Svakako, i to u tom smislu da su jakobinci kod nas mnogo opasniji upravo zato što su obrazovaniji. U Francuskoj je puk zao, a obrazovani stalež je dobar. Kod nas je obratno, puk je dobar, a obrazovani stalež zao.— Tako! Danas je, eto, puk dobar? A zašto mi onda toliko zamjerate što mi puk plješće kad jedem makarone?— Zato što ga dosada nisam poznavala. Sada ga poznajem i hoću da prema njemu budem pravedna. Dakle, to nije bio čovjek iz puka koji je prodro u palaču te žabo bodež u vaša vrata. Riječi koje je napisao nisu iz napuljskog dijalekta, već su napisane pravilnim talijanskim jezikom.— Sada mi je sve jasno. Htio sam već dati uhapsiti jadnog Riarija Sforzu, koji je noćas bio kod mene u službi, ali kad je on spazio bodež, preplašio se još više od mene.— Pogledajte ovamo — reče kraljica otvorivši prozor i pokazavši rukom na brodove koji su, oštećeni, jedan za drugim ulazili u luku. — To je za svakog Napuljca jezovit pogled, a za vladu to je sramota. Naši su vojnici poubijani ili zarobljeni, a brodovi onesposobljeni za bilo kakvu akciju. To je narodna nesreća. Gledajte, čitav je Napulj na obali i gleda taj tužni prizor. Presvucite se, umiješajte se među svijet tako da vas nitko ne prepozna. Vidjet ćete kako se svi, učenjaci, bogataši, patriciji, raduju našoj nesreći. Ali vidjet ćete isto tako kako, naprotiv, oni siromašni, polugoli i priprosti plaču zbog toga i proklinju Francusku. Francuzi treba da dođu ovamo, pa će im se pridružiti svi plemići, učenjaci, prav-nici i liječnici. A tko će ih suzbiti? Puk. Tko će dati svoj život za kralja? Lazaroni!— Hm! — reče kralj napravivši grimasu kako je to samo on znao. — Tako glupi nisu ni lazaroni. Da se daju ubiti? Još nešto! A tako je lijepo ležati na suncu i pridići se samo jednom da se pogleda kako se igra polišinela! A kako da dođu Francuzi? Jedino kopnenim putem, jer na moru su gospodari Englezi, a Francuska je izgubila dvadeset brodova kod Toulona, dok im je petnaest brodova zarobljeno. Iako je i Toulon ponovo osvojen, nisu još osvojeni Mavence i Valenciennes (Valansjen). Osim toga i Vandeja zadaje Konventu prilično glavobolje. Republikanska je vojska dobila bitku kod Watiquiesa, ali on leži na putu prema Flandriji, a ne prema260nulju. I, koliko sam čuo, naši su saveznici Englezi zauzeli San__ Pa ja i ne velim da se bojim francuskih jakobinaca — od-

ti kraljica. — Mene zabrinjavaju napuljski jakobinci.__ Cijenjena učiteljice, za njih imate Ludovica de Medici ja.Neka ih on pohapsi. Imate Vannija, Guidobaldija i Castelcicalu, jjoii vam ih mogu izručiti. Prepuštam vam da učinite s njima što hoćete, a za sebe bih htio zadržati samo Cottugna, jer je dobar liječnik i jer pozna moju prirodu, a za sve ostale... za sve te plemiće, učenjake i pravnike ne dam ni mrvicu duhana što mi ga šalje moj brat iz španjolske. Uostalom, znate li jednu novost? U posljednjih mjesec dana ustrijelio sam za jednu trećinu više divljači od svoga brata.— Svaka čast — reče kraljica slegnuvši prezirno ramenima. __Za ove prilike u kojima se nalazimo svakako je to vrlo zanimljivo biti u lovu od jutra do mraka. No, pođite sada samo za svojim poslom. Poslužit ću se ovom dozvolom i uposlit ću Medicija, Vannija, Guidobaldija i Castelcicalu. Sire, ne zaboravite na svoj bodež i mislite na riječi koje su uz njega bile napisane. Onda će sigurno Vaše Veličanstvo doći na spasonosne misli. Idete li danas u lov?— Ne, gospođo, danas idem u ribolov.— No, izabrali ste dobro vrijeme. Samo ribarite! Kad se vratite, pripovijedat ćete mi štogod i o našim brodovima.Kralj zastane kod vrata.— čini mi se — reče on zamišljeno — da će biti bolje ako danas ne pođem u ribolov. Zadovoljit ću se time da pođem u lov na fazane u Capodimonte.I on izađe.Karolina dade pozvati generala Actona s kojim je zaključila slijedeće: u korist državne blagajne ima se prodati velik dio crkvenih dobara, i to još danas. Napulj se ima oporezovati izvanrednim porezom od sto tisuća dukata, a plemstvo još posebno porezom od sto dvadeset tisuća dukata. Crkve, samostani i kapele moraju dati iz svojih blagajni sve što im nije prijeko potrebno, a građani pak treba da prodaju svoje dragulje i dragocjenosti i dobiveni novac daju državi, a u zamjenu će dobiti državne obveznice koje će se iskupiti nakon određenog roka. Napokon, vlada treba da preuzme sve javne banke bez obzira na viku koja bi zbog toga mogla nastati.Rezultat te državne pljačke bila je svota od 250 milijuna. Osim toga dobio je naročiti državni sud od kraljice naređenje da stupi u djelovanje, i to odmah, i taj je smjesta uhapsio stotinu osoba koje je označila Marija Karolina.261xxix

■ tjela bih ovdje reći nekoliko riječi o prvom zločincu Pili zapravo o prvom nevinom čovjeku koji je od mnogobrojnih žrtava prvi pošao na stratište odnosno na vješala. Kraljica je prisustvovala uskršnjim svečanostima godine 1794. u crkvi de Carmine. Kad je svećenik podigao hostiju, odjeknule su u crkvi strašne^ bogohulne riječi, a jedan mladi čovjek, sav raskuštran, prašan i oznojen, s pjenom u ustima, progurao se kroz svjetinu, dotrčao do oltara, udario svećenika u lice, istrgnuo mu hostiju iz ruke i bacio je na pod.U srednjem vijeku sasvim bi sigurno rekli da je taj čovjek opsjednut, pa bi iz njega počeli istjerivati đavla. Ali u osamnaestom stoljeću proglasili su ga huliteljem na boga, koji je htio time propagirati grešne ideje Francuske revolucije. Čovjek je uhapšen i izveden pred sud. Proces nije trajao dugo. Optuženi je sve priznao, nije molio za oproštenje, već je i pred sucima nijekao postojanje boga, Krista i Majke božje. Zvao se Tommaso Ammato, porijeklom iz Messine, star sedamnaest godina i nepoznata boravišta. Kler je iskoristio taj slučaj. Svećenici su izjavljivali da taj čovjek zapravo predstavlja bezbožnost sadašnjeg doba i da je živi simbol pokva-renosti do koje će revolucionarni principi dovesti ljudsko društvo. Suci nisu znali kako da dovoljno izraze svoju odvratnost prema takvom zločinu. Oni su zločinca osudili na smrt vješanjem. Tri dana održavane su javne -molitve u svim crkvama da bog oprosti taj zločin. Samo su dva suca, i to predsjednik Potenza i prisjednik Cito, bili protiv smrtne kazne i zahtijevali da se Tommaso Ammato stavi u ludnicu.Smaknuće je određeno za 17. maja. Osuđenika su vodili kroz sve napuljske ulice osim onih koje su bile u blizini kraljevske palače; naime, tu bi se moglo dogoditi da sretnu kralja, koji bi možda u posljednji čas pomilovao nesretnika. Kler je htio pokazati čitavom Napulju kako se kažnjava svetogrđe. Na kraju je osuđenik odveden na sajmište, gdje je trebalo da bude izvršena smrtna kazna. Usprkos dugom i napornom putu, osuđenik je upravo poletio prema vješalima. Pošto je obješen, stavili su njegov leš na lomaču i spalili ga. Pepeo su bacili da ga raznese vjetar na sve četiri strane svijeta.Uveče istog dana, kad je čitav Napulj bio još pun groze zbog tog strašnog prizora smaknuća, stiglo je pismo od guvernera Mes-262

generala Danera, u kojem je ovaj zahtijevao da se vrati u inu jadni luđak Tommaso Ammato koji je pobjegao iz mesin-v 1 dnice. Iako se to pismo strogo čuvalo, ipak se vijest o tome s , »irila po čitavom gradu i jakobinci su, dakako, iskoristili činje-P*° ^a je sud osudio kao bezbožnika jednog luđaka. Umjesto da ie°ova vijest zakočila revnost suda, ta pogreška kao da ju je samo ioš pojačala. Bilo je zaključeno da se neprekidno održavaju ra-snrave i da se prekinu samo onda kad je trebalo nešto pojesti iliotići na spavanje.U to je vrijeme Engleska odlučila da se osveti za svoj neuspjeh kod Toulona i da povede ekspediciju protiv Korzike. Već dulje vremena pregovarao je kabinet iz St. Jamesa1 s Paolijem i znao je da se može pouzdati u tog čovjeka kojega su njegovi zemljaci u to vrijeme smatrali najvećim Korzikancem. Za taj je projekt doznala kraljica preko Sir Williama, ili bolje reći preko mene. Radilo se zapravo o tome da je se nagovori, a to i nije bilo tako teško, da prema zaključenom ugovoru između Velike Britanije i Kraljevine Obiju Sicilija stavi Engleskoj na raspolaganje svoje čete. Kralj je pustio glasinu da je za tu ekspediciju darovao iz svojih privatnih sredstava deset milijuna, a kraljica se pokazivala na šetalištu i u kazalištu s patvorenim dijamantima. Tvrdila je da je prave dijamante žrtvovala za državu.Nelsonu je povjeren zadatak da opkoli Calvi. Jedno topovsko tane udarilo je nekoliko koraka ispred njega i razmrskalo kamen; komad kamena uletio mu je u lijevo oko, koje je tako izgubio. Da se vidi kakvo je srce bilo u tog pomorca kojeg su francuski topovi sve više unakazivali dok ga na kraju nisu usmrtili kod Trafalgara, gdje je uništio dvije francuske flote, treba pročitati pismo što ga je pisao admiralu Hoodu onog dana kad je izgubio lijevo oko.»Dragi moj lorde! U izvještaju, što ste ga primili o bici ništa nije spomenuto o jednoj maloj nezgodi. Radi se o lakoj ozljedi koju sam dobio. Da je ta ozljeda laka, možete vidjeti po tome što me ne sprečava da vam još večeras pišem. Vaš odani i vjerni Horacije Nelson.«Sir William i ja smo također čuli o toj lakoj ozljedi i, dakako, nismo ni slutili da je Nelson izgubio jedno oko. Kraljica, koja još nije mogla ni slutiti kakve će joj usluge učiniti Nelson nekoliko1 godina kasnije, vrlo se zainteresirala za taj slučaj. Kad je kralj saznao da je Nelson izgubio jedno oko, upitao je:— A koje?— Lijevo — odgovorili su mu.— No, onda — reče kralj — može još uvijek ići u lov.1 Palača St. James u Londonu služila je od 1697. do vremena Georga IV kao engleski kraljevski dvor.263Sve vrijeme svog boravka u Napulju željela sam da vidim erupciju Vezuva i smijući se molila sam Sir Williama da izmoli od Vulkana, s kojim je u dobrim odnosima, mali potres. Moja se želja naposljetku ispunila: 12. juna navečer vratio se Sir William u jedanaest sati, pa budući da sam još uvijek bila kod kraljice, došao je po mene.— Gospođo — reče mi pošto je pozdravio kraljicu — dolazim s opservatorija. Vi ste željeli doživjeti erupciju Vezuva i potres, pa ako se čovjek može pouzdati u aparate, onda ćete vidjeti ono što ste željeli.— To me zaista veseli — reče kralj. — To nam je upravo još nedostajalo.— Sire — reče kraljica — ima trenutaka kad i priroda sudjeluje u ljudskom radu i miješa se u njegove poslove.— To mi baš nije ugodno — odvrati kralj. — Bojim se potresa kao i svake druge opasnosti kojoj ne shvaćam uzrok. Vi sigurno dobro znate koliko me stajao potres godine 1783.— Nadam se da ovog puta nećete praviti onakvih gluposti. Sada nam je naš novac potreban za preče stvari, a ne da gradimo kolibe ljudima u Kalabriji.— No, mislim da je bio bolje upotrijebljen negoli u ijednom ratu protiv Francuske. Tamo prijeko radi još gori Vulkan, gospođo, koji ne razara samo kolibe nego i palače.— Zar se vi ne bojite da bi nam pariški jakobinci mogli uzeti Portici i Casertu.— Da, bojim se pariških jakobinaca, ali ne napuljskih. Poznam ja svoj Napulj, rodio sam se u njemu i sa tri F mogu učiniti sve što hoću.— Kakva su to tri F? — upitala sam, smijući se, kralja.— Kako, draga moja? — odgovori mi kraljica. — Zar vi ne znate omiljelu kraljevu rečenicu? Sa tri F, govori on uvijek, vlada se Napuljem, a ta su tri F: Forza, Fešta, Farina.1— Gospođo, mislite li i vi isto tako? — upitala sam.— Po mom mišljenju, dvije su stvari previše. Sila je i sama dovoljna.— Dakle, po vašem mišljenju, Sir VVilliame, imat ćemo potres •— reče kralj.— Po svemu sudeći hoćemo.Na to kralj pozvoni, i uđe jedan lakej.— Dajte upregnuti konje — naredi kralj.— Kamo ćete? — upita Karolina.— U Casertu. A vi?

— Ostajem ovdje.— A vi, gospođo — upita me kralj.Sila, svečanost, brašno.264_ Gdje ostaje kraljica, tu ću ostati i ja — odgovorila sam.__ A vi, Sir William?__Veličanstvo, želio bih te prirodne pojave pogledati iz blizine.__ Onda ih samo promatrajte, dragi prijatelju. Na sreću, nisteni debeli ni astmationi kao onaj rimski učenjak koji se ugušio u Stabiji. Kako li se ono zvao?__, Plinije, Veličanstvo.__ Jest, Plinije, imate pravo. A sada još samo recite, gospođo,da se ne razumijem u klasičnu starinu.— Tko bi vam to mogao reći? Tko je imao za profesora San Nisandra, taj zna sve.— Eh, gospođo, već i onaj zna mnogo tko zna da ništa ne zna. Dobru zabavu, moje dame. Dobru zabavu, Sir Williame.Kad je lakej javio da su kola spremna, kralj se požurio. Trenutak kasnije čuli smo kotrljanje kola u kojima je kralj napuštao Napulj.Marija Karolina bila je po prirodi hrabra i smiona. No, naročitu joj je radost pričinjalo kad je mogla svoju srčanost dokazati u onakvim prilikama u kojima se kralj pokazao kukavicom. Iako je zrak bio težak a s mora duvao vlažni južni vjetar, koji svaki Napuljac smatra svojim ličnim neprijateljem, predložila je ona meni i Sir Williamu da uđemo svi zajedno u kola i da na neki način pođemo u susret opasnosti. Naumila je poći do Ponte della Maddalena. Sir VVilliam odlikovao se hrabrošću pravog engleskog plemića, a kad se radilo o nauci, ta se hrabrost pretvarala u luđačku smionost. Rado je pristao na to. Morala sam im se priključiti. Dakako, radije bih bila ostala kod kuće, ali sam se stidjela da to priznam; naime, nisam posjedovala onog naučenjačkog oduševljenja svojeg supruga niti kapricioznu želju za avanturama kraljice, ali budući da su njih dvoje htjeli možda poći u susret toj opasnosti, nisam mogla a da ne pođem s njima. Oko ponoći sjeli smo u kola.— Prema Ponte della Maddalena! — zapovjedila je kraljica.Kočijaš je poslušao i za nekoliko minuta bili smo na molu. Afrički se vjetar smirio. Zrak je bio pun daha sumpora, a čula se podzemna tutnjava koja je uvijek naviještala velike vulkanske katastrofe i čitavoj prirodi objavljivala na neki neodređeni način da dolazi nekakva opasnost. More je bilo nemirno, ali nije bacalo na obalu velike valove kao za vrijeme bure, nego je kuhalo kao lonac na vatri. U tom ključanju i nemirnom moru izgledao je svjetlucavi zaljev, čija je površina fosforescirala, kao more užarene lave. Mjesec je plovio kao u kakvoj prozračnoj pari. U jedanaest sati265izašao je s one strane vulkana, a sada je stajao iznad kratera kao ogromna bomba koju je kakav golemi top izbacio u zrak.Sve jadno pučanstvo »basso porta« zavuklo se u svoja duplja; samo se nekoliko pasa natjeravalo po tamnim uskim ulicama koje -vode prema keju. Njihali su se na svoje četiri noge kao da već osjećaju da se tlo ispod njih ziba i muklo zavijali na mjesec. Uhvatila sam kraljicu za ruku.__ gto vam je? — upitala je ona. — Prsti su vam hladni kaoled.— Bojim se — odgovorila sam.— Mvlorde, ohrabrite svoju suprugu, jer će inače pasti u nesvijest.Tog trenutka zastane jedan čovjek koji je usprkos velikoj vrućim bio zaogrnut u ogrtač i začuđeno promatrao kola koja su prošla mimo njega. Iako je s nama bio Sir William, ipak nije bio običaj da se žene u to vrijeme izvoze u šetnju, pogotovu ne u taj dio grada.— Kraljice Karolino — reče taj čovjek — vi iskušavate boga. I on nestane u jednoj od malih uličica, takozvanoj »Via deisospiri del abisso«,1 nazvanoj tako zato što su kroz nju vodili osuđene na smrt, i tu bi oni prvi put ugledali stratište.— Bože moj, gospođo, što to znači? — upitah ja.— To je sigurno nekakav jakobinac kojega Vanni još nije zapazio — promrmlja kraljica. — On mi prijeti jer ne zna ništa bolje.— Gospođo, gospođo! — viknula sam uhvativši kraljicu za ruku. — Onaj čovjek nije bio nikakav neprijatelj, već zapravo prijatelj. Ne idimo dalje! Nemojmo iskušavati boga!— Gaetano, što je s tvojim konjima? — upita kraljica.— Ne znam, neće da prođu pokraj svečeva kipa.— Da nije na cesti nešto ili netko čega se plaše?— Veličanstvo, ne vidim ništa. Ali životinje često vide ono što ljudi ne primjećuju.— čujete li što brblja ova budala? — okrenu se kraljica Sir Williamu.

— Vaš kočijaš govori, mada to ni sam ne zna, o jednom prirodnom fenomenu — odgovori Sir William. — Životinje zaista instinktivno naslućuju potrese, ciklone i slične katastrofe, i to prije nego čovjek. Nesumnjivo, Vezuv će sada progovoriti.Činilo se da je Vezuv čekao upravo taj trenutak da glasno iskali svoj bijes. Odjednom se začu snažna grmljavina, a žestoki potres gurne kola unatrag. Konji zarzaše od straha i stadoše na mjestu kao ukopani; čitavo im je tijelo oblio znoj.Ulica smrtnih uzdisaja.266_ Veličanstvo! — viknu kočijaš — zar nisam rekao da konji ide nešto što mi ne primjećujemo! Gledajte onamo! — I on bičem pokaza na vrh brijega.Iz kratera se dizao crn, gust dim, i to ravno poput kakvog ogromnog stupa. Munje su sijevale, eksplozije odjekivale jedna za drugom kao da stotinu topova puca odjedanput. Kraljica me prihvati za ruku i stane je stiskati. I to srce od mjedi osjetilo je tog trenutka strah. Ja pak umalo da nisam pala u nesvijest. Sir Wil-liam bijaše oduševljen.— Ako Veličanstvo želi svakako ostati ovdje — reče Gaetano drhtavim glasom — onda vas usrdno molim da izađete iz kola, jer ja više ne mogu držati konje.U taj čas odjeknu strahovita tutnjava, strasnija nego bilo koja do sada; nešto kao da nas je žestoko udarilo i činilo se kao da se sve oko nas okreće.— Gospođo! — viknula sam. — Natrag, za ime božje!Ali nije bilo potrebno da kraljica izda zapovijed, jer su se konji sami okrenuli i strelovitom brzinom poletjeli prema Ulici Marinella.— Gospođo, gospođo! — vikao je kočijaš — ja više nisam gospodar svojih konja.— Neka nam onda bog pomogne! — reče kraljica. Odjeknula je nova eksplozija, još strahovitija i jača od ostalih.Jeza mi je prošla čitavim tijelom i od straha sam izgubila svijest. Kad sam opet otvorila oči, kola su stajala. Pokraj konja stajao je Gaetano, a mi smo se nalazili na uglu ulice »Via dei sospiri del abisso«. U onom trenutku kad je prijetila opasnost da će se kola razbiti na uglu keja priskočio je do konja onaj isti čovjek koji je doviknuo kraljici neka ne iskušava boga, prihvatio konje za uzde izlažući se opasnosti da ga pregaze i smrve, i zaustavio ih s nadljudskom snagom. Konji su tako naglo stali da je Gaetano pao s boka, ali se brzo podigao te je sad i on pograbio konje za vojke. Kad je neznanac vidio da je Gaetano opet gospodar svojih konja, udalji se i začas ga nestade. Ali ja od svega toga nisam ništa vidjela. Probudila sam se kao iz sna.— Hvala bogu! — viknula sam. — Vašem se Veličanstvu nije dogodila nikakva nesreća.Bacila sam se kraljici u naručaj i stala je cjelivati sa suzama u očima. Bilo je neobično, ali kraljica je imala takvu snagu nada mnom kao što je hipnotizer ima nad svojim medijem. Kad sam bila kraj nje, imala sam uvijek osjećaj da moja duša teži za tim da napusti moje tijelo i da se sjedini s njezinom dušom.Gaetano se opet popeo na kola, konji su se smirili kao opčarani kakvom čarolijom i mi smo bez ikakvih novih nezgoda stigli do palače. Osjećala sam se kao da sam sva isprebijana, pa mi je kraljica naredila da smjesta pođem u svoju sobu, koja se nalazila267pokraj njezine, i da legnem u krevet. Sir William je molio za dozvolu da smije izaći na terasu palače kako bi odande mogao bolje promatrati vulkanske pojave. Mislim da bi on bio kadar, samo da riješi kakav geološki problem, skočiti u sam krater poput Empedokla. Poslije ga više nisam vidjela, a ono što se nakon toga dogodilo, pričali su mi kasnije.Gibanje tla dolazilo je brzo jedno za drugim, a išlo je od sjevera prema jugu, dakle od Portiri prema Torre Annunciata. Napulj je ostao, kao i uvijek, pošteđen. Oko tri sata ujutro bila je cesta koja vodi duž podnožja Vezuva puna bjegunaca, koji su napustili svoje kuće i bježali prema Napulju. Oni su tražili utočište iza zida koji je tvorio Ponte Maddalena ili iza statue svetoga Januari ja, koji je s najvišeg mjesta tog mosta štitio grad. Sunce je osvanulo na čistom i vedrom nebu, ali se dim i pepeo, što se dizao iz Vezuva, doskora raširio preko čitavog obzorja, a more i obzorje bili su smeđe boje, dok se danje svjetlo malo-pomalo gasilo, kao za vrijeme pomrčine. Ustala sam oko deset sati prije podne, a činilo mi se kao da je osam sati uveče.Od tog časa pa do prekosutra, to jest od 13. do 15. juna, sunce se više nije pokazalo. Podzemna tutnjava bivala je jača a tmina sve gušća. Da 14. juna nisu satovi pokazivali vrijeme, bilo bi nemoguće reći je li jutro, veče ili noć. Kardinal-nadbiskup u pratnji čitavog klera išao je gradom, a u procesiji je bilo čitavo plemstvo i puk. Uz molitve i himne zaustavila se procesija na Ponte Maddalena i tu je svečano zamoljen za pomoć zaštitnik grada, sveti Januarije. Kraljica je prisustvovala toj misi prije procesije, ali kako sam ja bila protestantkinja, nisam je mogla pratiti. Da je, naime, puk u crkvi vidio protestantkinju, možda bi mi pripisao krivicu za tu nesreću i rastrgao me na komade. Nadbiskup, plemstvo i puk ostali su na mostu moleći od dva sata poslije podne sve do noći.

U noći od 15. na 16. juna nastala je tutnjava kao da je skladište baruta odletjelo u zrak. Dakako, čitav je Napulj bio na nogama. Oni koji su se najviše bojali legli su na zemlju okrenuvši joj lice, oni manje strašljivi su klečali, ali na svim se licima vidjela strava i zaprepaštenje. Iz kratera je sukljao strašan dim prema nebu, a vatrena kiša stala je padati s vrhunca brijega. Lava se počela razlijevati daleko po okolici. Trista tisuća ljudi, muškaraca, žena i djece, promatralo je ukočena pogleda tu strašnu užarenu bujicu. Jedan dio lave tekao je prema Resini, drugi prema Torre del Greco. Čitava nizina između Vezuva i Resine sa svim seoskim kućama bila je pokrivena lavom, ali, kao da je neka nadzemaljska sila naredila, ta se strašna poplava zaustavila pred ulazom u Resinu. To, na žalost, nije bio slučaj i kod Torre del Greco. Jedan val lave uništio je polovicu naselja i najednom se popeo na jednu uzvisinu od stotinu metara, koja je od prvih navala lave bila po-268"teđena. Na toj uzvisini nalazio se novi dio grada. Ovog puta je ? tai dio grada uništen. Preko te uzvisine prodrla je lava u stari dio grada s druge strane, i tu je lava dosegla visinu tornja crkve. Razvaline jednog i drugog dijela grada ponijela je goruća bujica prema moru i stvorila tamo neku vrst mola iza kojeg su se mogli skloniti brodovi.Sve se to dogodilo u noći između 15. i 16. juna. No 16. juna ujutro osvanulo je sunce, koje se već tri dana nije vidjelo, na bistrom i čistom nebu. Dio Vezuva nestao je u vulkanu: najviši vrhunac brda survao se u krater, i taj pad sa visine od tisuću metara tvorio je onaj veličanstveni vatromet vatre koji je osvijetlio more na daljinu od deset milja i izazvao onu bujicu lave koja je preplavila Campagnu. Dotad najniži vrh postao je sada najviši.Za vrijeme tih sati žalosti i užasa u Napulju je obustavljen svaki posao, osim mračnog državnog suda, koji je neprestano zasjedao. Više naređenja tog suda nosi datum tih triju dana erupcije. Božji gnjev nije ušutkao gnjev kralja. Kraljica je poduzela sve da se pronađe čovjek koji joj je spasio život time što je uspio zaustaviti pobješnjele konje, ali iako je policija poslala u potragu svoje najspretnije agente, ipak nije uspjela otkriti neznanca. Petnaestog juna pisao je kralj da će sedamnaestog, jer je opet nastalo lijepo vrijeme, poći u lov i da će se zbog toga vratiti u Napulj tek osamnaestog juna. Ali ni jednom jedinom riječi nije zapitao što se dogodilo u Napulju i u okolici. Njemu se nije dogodilo ništa, a to je za nj bilo najvažnije.

XXX

je otišao admiral Latouche-Treville, pohapšeni su na-_gy vodni jakobinci. Više osoba nalazilo se, dakle, već četiri godine u zatvoru. Bilo ih je oko pedeset. Kad su ta hapšenja počela, izjavio je državni tužilac Basilio Palmieri da ima u rukama dokaze protiv dvadeset hiljada osoba. Zasad je tražio smrt na vje-šalima, nakon što se izvrgnu torturi, za trideset ljudi, ali se sud zadovoljio time da je samo trojicu osudio na smrt a trojicu poslao na galije. Tridesetorica su bila osuđena na manje kazne, a neki oslobođeni svake krivnje.Vođa urotnika bio je neki Pietro di Falco. On je sve priznao i otkrio plan urotnika. To priznanje nije nikada objavljeno, a denuncijant je poslan na otok Tremiti a da ga nikad nitko nije suočio s njegovim suoptuženima.

Trojica na smrt osuđenih bili su još mladi ljudi, gotovo djeca, a pripadali su aristokraciji i bili gotovo u školskoj dobi. Jedva da su nešto znali o društvu u koje još nisu ni stupili, a poznavali su ih samo njihovi školski drugovi među kojima su se bili istakli. Njihove godine ukupno nisu iznosile koliko godine jednog starca. Najstariji se zvao Vicenzo Vitagliano i bile su mu 22 godine, drugi je bio Emmanuele de Deo, koji još nije navršio 20 godina, a treći Vicenzo Gagliani, kome je bilo 19 godina. Čitav grad obuzeo je osjećaj saučešća kad se saznalo za presudu državnog suda. Bilo je poznato da ta tri mladića nisu počinila nikakav drugi zločin osim, kako o tome piše suvremeni historičar, »što su brbljali o stvarima o kojima bi bilo bolje šutjeti«. Najveća njihova krivnja bila je u tome što su se, ugledavši se u Talmu, dali ošišati poput Tita Flavija.Kada sam čula za tu vijest i kad su mi rekli koje su dobi osuđenici, tko su i da je nemoguće da bi oni mogli biti urotnici koje bi se moglo ozbiljno shvatiti, obuzelo me duboko saučešće prema tim mladim biljkama koje je trebalo istrgnuti iz korijena prije no što donesu plodove.Požurila sam do kraljice, koja me primila stroga lica i namrštena čela.— Dolaziš li i ti da se zauzmeš za te ljude? — upitala me čim sam ušla.— Pa, ako bih to htjela učiniti, zar me ne biste saslušali?270— Ne, jer sam odlučila da pravdi mora biti udovoljeno. Tvoja bi molba mogla biti uzaludna._- Oh, gospođo! — kliknula sam. — Ta oni su tako mladi i nosve bezazleni!__ Vidiš, ima časova kad se pitam jesu li ti jadni suci izabrali to troje djece iz gluposti ili iz izdajstva... ali priznajem da sam sklonija tome da vjerujem kako su to učinili iz izdajstva.Začuđeno sam je gledala._— Zar ne shvaćaš? Ako pomilujem tu trojicu, onda moram kasnije pomilovati sve, jer se svi smatraju jednako nedužnima kao i ovi. Ako ih dadem pogubiti, svi će vikati zbog okrutnosti i barbarstva, svi će me očevi mrziti, sve će me majke proklinjati. Svaka majka koja ima dvadesetogodišnjeg sina privinut će ga na grudi i govoriti: »Bog te očuvao strane kraljice, Austrijanke«.— Ah, gospođo, vidite li kako ste neodlučni — rekla sam. — Ako ste neodlučni, onda ni suci nisu u pravu.— Sud je uvijek u pravu, pravdi mora biti udovoljeno. Duboko sam uzdahnula i spustila glavu na grudi izgovorivšitiho nekoliko riječi.— Što to šapućeš? — upita me Karolina.— Zahvaljujem bogu što nisam kraljica — odgovorila sam. Nakon nekoliko trenutaka šutnje Karolina reče:— Osuda je pala danas prije podne, dakle imamo još tri dana vremena da se odlučimo. Ti ćeš noćas ostati kod mene; možda ćemo preko noći stvoriti nekakvu odluku.Tog časa ušao je kralj. On me pozdravio i sjeo do svoje supruge.— Cijenjena moja učiteljice — reče on — ja ću biti odsutan tri do četiri dana.— A kamo ćete?— U lov u Persano.— Zar ste doznali da će biti novih potresa?— Ne, jer u tom slučaju ne bih pošao u blizinu Salerna, nego bih se odlučio za onu stranu prema Capui. Ne, ovog puta se ne bojim potresa.— Nego čega?— Ah, pa vi to dobro naslućujete.— Zar niste čvrsto uvjereni u ispravnost svoga aksioma kad Prije? Zar sumnjate u čvrstoću jednog od vaših triju F?— Ne sumnjam u čvrstoću, već uopće u oportunost.— Pa budući da u to sumnjate ...— • • • ja ću se izgubiti. Neću da budem prisutan kod ovoga sto će se dogoditi u najskorije vrijeme. Neću ni da se posumnja aa sam ma koliko sudjelovao u tome. Jesam li ja sazvao državniud. Jesam li ja pozvao Castelcicala iz Londona? Jesam li ja dao urediti crni kabinet o kojem se toliko govori? Ja na sreću uopće271ne znam u kojem se dijelu palače taj kabinet nalazi. Sve je to vaša stvar. Vi nosite žezlo, vi ste Katarina II. Jednog će vas dana prozvati Semiramidom juga. To će tada biti slava za vas, ali i za mene. No, kad od toga uživate sve prednosti, onda je u redu da snositei teret.— To, dakle, znači da vi nećete preuzeti pred Napuljem i Evropom odgovornost za smrt ove trojice mladih ljudi.__ O kojoj to trojici mladih ljudi govorite?__ O onima koje je danas prije podne sud osudio na smrt.

__ Zar je sud osudio tri mlada čovjeka? To još nisam doznao.Ja kod vlade igram tako podređenu ulogu da se sa mnom i ne govori o državnim poslovima.— Sire, dosta je šale o toj stvari koja je vrlo ozbiljna. Ili govorimo ozbiljno ili uopće nemojmo govoriti.— Nemojmo govoriti, ništa drugo i ne želim. Ta vi znate da se ja ne brinem za stvari koje me se uopće ne tiču. Došao sam vam reći da odlazim u Persano, da sam naumio ostati ondje nekoliko dana kako ne biste bili zabrinuti ne znajući što je sa mnom. To bi vas onda moglo ... što svakako želim spriječiti... odvratiti od visokih političkih misli, a nema nikakva smisla da se suviše bavite mojom neznatnom osobom. Dakle, tri su momka osuđena na smrt? Jadnici! To mi je žao... Ali sami su sebi krivi, jer su se urotili protiv vas.Na to sam se i ja uplela u razgovor.— To i jest ono što muči plemenito srce Njenog Veličanstva — rekoh. — Kraljica je uvjerena da ti mladi ljudi ne zaslužuju smrt, što više, ona se boji da su posve nevini.— Dovraga! U tom ih slučaju, lijepa moja lady, kraljica ne smije dati pogubiti. Smrt onog luđaka koji je nedavno obješen već je stvorila vrlo loš dojam. Još bi bilo opasnije da poginu tri nevina čovjeka. Promislite o tome, gospođo, promislite dobro.— Ali, Sire — odgovori kraljica — zar ja imam pravo da ih pomilujem, kad bih to i htjela? Ta ja nisam kralj.— Kako? Zar vi niste kralj?— Ne, ja sam samo kraljica.— Eh, i to vi kažete meni! Zaboga, vi ste ipak kralj! Jer, tko je kralj? Kralj je onaj koji predsjeda državnom vijeću, koji izdaje naloge ministrima, koji objavljuje rat ili sklapa mir. A otkada se ja bavim takvim stvarima? Gospođo, sve to vi radite. Dakle, u stvari ste vi kralj.— Kralj je onaj koji potpisuje.— Vi znate, gospođo, da sam ja uvijek nastojao da sebi pri-štedim i taj trud pa sam dao napraviti žig.— A taj se žig čuva u jednoj kazeti od koje se ključ nalazi kod vas.272__ Upravo mi je to palo na pamet, pa sam, jer odlazim u o pomislio, kad je već i onako sve u vašim rukama, da biao biti i taj ključ. Evo, ja sam vam ga donio. B__qj1j dajte ga ovamo, Sire! — kliknula sam. Gotovo sam gaistrala iz kraljevih ruku.___ Gospođo — reče Ferdinand kraljici — upozoravam vas na to da se kraljevski potpis nalazi u rukama Lady Hamilton, a opasno je da ostane u njezinim rukama.On se nakloni i izađe iz sobe s posprdnim izrazom na licu.__ Da, da — reče kraljica gledajući za njim — pereš ruke dabi dokazao svoju nevinost. Tako je učinio i Pilat, ali ga ipak već osamnaest stoljeća ljudi spominju kao ubojicu. Daj mi ključ, Emma. Vidjet ćemo što ćemo s njime učiniti.Pružila sam joj ključ i kleknula pred nju.Tog trenutka javili su da državni tužilac Basilio Palmieri, onaj isti koji je izjavio da raspolaže dokazima protiv dvadeset tisuća ljudi i koji je za trideset ljudi predložio smrtnu kaznu, moli za čast da ga primi Njeno Veličanstvo.— To je baš zgodno — reče Karolina. — Da nije sam došao, dala bih ga pozvati. — Zatim se okrene prema meni i upita: — Hoćeš li da vidiš jednom lice pravog lopova?— Spremna sam da ostanem ili da odem, kako god naredi Vaše Veličanstvo.— Ne, ostavljam to tebi na volju.— Onda, Veličanstvo, zanima me sve što se god tiče onih triju nesretnika.— Dakle, ostani!I ona se okrene prema vratima te reče:— Neka uđe državni tužilac Basilio Palmieri.Ako se ikada na licu jednog čovjeka moglo vidjeti da je izraziti lopov, onda se to vidjelo na licu Basilia Palmierija. Ušao je i naklonio se do zemlje. Da je na koljenima mogao dopuzati do • Jjce> Qn bi i to bio učinio. Državni tužilac se nastojao najprije ispričati što je tako malo postigao kod suda; on je tražio trideset glava, ali nije njegova krivica što su mu dali samo tri. On je tražio torturu, i nije njegova krivica što nije bila dopuštena.~ Dobro, gospodine — odgovori hladno Karolina. — Drugi Put ćete imati više sreće... ~~ Podastirem pred noge Vašem Veličanstvu svoju najponiz-Jju odanost, ukoliko vam bilo kako mogu biti od koristi. ,.~~ .9osP°dme> možete li mi učiniti jednu uslugu. Možete li mi 01 koji od triju osuđenika stanuje najbliže kraljevskoj palači?

18 Lađy Hamilton £73— Gospođo, to je mladi Emmanuele de Deo — odgovori državni tužilac ne shvaćajući zapravo to pitanje.— Ima li on oca i majku?— Samo još oca.— Imate li njegovu adresu.— Imam, Veličanstvo.— Onda mi je dajte.— Giuseppe de Deo, Ulica Sv. Brigite, negdje u sredini ulice, kod trgovca žitom.— Hvala, gospodine. Emma, zapisi tu adresu.Uzela sam iz džepa malu pločicu od slonove kosti i brzo zapisala adresu koju je rekao državni tužilac. Kraljica je kod toga gledala u mene, kao da želi što manje gledati čovjeka koji je stajao pred njom. Naposljetku se ipak obratila njemu:— Recite mi još gdje se osuđenici nalaze u zatvoru?— Veličanstvo, oni su u državnom zatvoru.— Tu je tinta, pero i papir. Pišite, gospodine! I ona stane diktirati državnom tužiocu:»Nadzornik zatvora kod zemaljske uprave ima slijepo slušati naloge koje mu bude dao donosilac ovog pisma.«— To sam napisao, Veličanstvo.— Dobro, napišite datum, potpišite i javite vašem nadzorniku zatvora da ste za njega preuzeli jednu obavezu.— Hoću li mu kazati koja uzvišena osoba...?— Ne smijete mu reći ništa, jer vi ne znate moje namjere, a želim i da ne pokušate da ih saznate.— Ima li Vaše Veličanstvo još kakve zapovijedi?— Nikakve više.— Onda imam čast oprostiti se od Vašeg Veličanstva i izraziti vam svoje najponiznije poštovanje.Kraljica nehajno kinine glavom, a državni tužilac ode duboko se klanjajući. Vrata su se iza njega zatvorila.— Gospođo, što da učinim s tom adresom?— Spremi je. Kad nam bude ustrebala, ja ću ti već reći. Nalog što ga je izdiktirala državnom tužiocu za nadglednikazatvora pažljivo je pročitala, provjeravajući da li su njezine riječi doista tačno napisane. Kad se uvjerila da je sve u redu, brižno ga je savila i stavila u svoju lisnicu koju je obično nosila sa sobom. Svaku njezinu kretnju pratila sam pogledom i nastojala sam odgonetnuti njezine misli.— Gospođo, veoma me raduje što vidim da Njegovo Veličanstvo kralj sigurno nije odredio nikakve mjere, budući da vam je povjerio kraljevski potpis.— Još se nisam odlučila. Sve zavisi o samim osuđenicima —-odgovori kraljica. — U svakom slučaju, u čitavoj toj stvari i tebi je namijenjena jedna uloga. Budi spremna da je preuzmeš.274__ A kako da se za to pripremim?__ Da u osam sati navečer budeš ovdje odjevena u crnu ha-liinu i crni ogrtač.*J __ oh, gospođo, u crno? To ne predskazuje ništa dobro.__ Budi mirna, to je samo zato da nas u noći ne mogu pre-P __ Dakle, noćas ćemo zajedno izaći — upitala sam.__Možda zajedno, a možda ćeš ti izaći sama.__ što ću morati učiniti?Kraljica ne odgovori, već stavi prst na usta i reče:__ Sve u svoje vrijeme, draga Emma, pred tobom neću imatinikakve tajne. Strpi se, dakle, do navečer.__Onda vas, gospođo, napuštam, jer ne bih mogla ostati kodvas a da vas dalje ne ispitujem.— Ako je tako, zaista je najbolje da odeš, jer bi uzalud pitala.— Danas ste zbilja okrutni.— Možda je dobro da svoju okrutnost iskalim na tebi: zahvaljujući tome, možda će tvoji štićenici biti pošteđeni.— Oh, pod tim uvjetom rado se izlažem vašoj okrutnosti. Evo moje ruke, ugrizite me do krvi.Ona prihvati moju ruku kao da će me zbilja ugristi, ali ju je jedva dotakla usnama.— Vjere mi, ne! — reče ona zadovoljivši se poljupcem. — Bila bi šteta da ovdje zagrizem. Osim toga, ne zna se je li to meso ili mramor. Bojim se da ne slomim zube. Idi! Ne zaboravi da večeras tačno u osam sati budeš ovdje.

— Budite sigurni, gospođo, da ću biti tačna.Tačno u osam sati ušla sam u kraljičinu sobu odjevena u crninu. Ona je već čekala u isto takvoj odjeći.— Oh — reče ona kad me je ugledala — prvi put te vidim u crnini. Znaš li da ti divno pristaje. U njoj si prekrasna!— A i vi, gospođo. No, ja vas ipak radije vidim u kakvoj drugoj boji. Izgledamo kao dvije udovice.— Ni to ne bi bila najveća nesreća koja bi nas mogla zadesiti. Za mene bi bila, jer ja volim Sir Williama. No, ja očekujemzapovijedi Vašeg Veličanstva.— Imaš li adresu koju ti je dao Basilio?— Da je i nemam, znala bih je. U Ulici sv. Brigite, pokraj trgovca žitom, negdje u sredini ulice.— A ime onog čovjeka?— Giuseppe de Deo.— Dobro, sjest ćeš u kočiju koju sam dala zapregnuti i odvest ćeš se do Giuseppea de Dea.— Kako, gospođo? — povikah. — Vi želite govoriti s ocem tog nesretnog mladića?— Jest, želim.275— Ali onda je on spašen?— Još nije!— A moj je zadatak da njegova oca dovedem ovamo?— Ako pristaješ da to učiniš.— Kako bih mogla odbiti da budem anđeo spasitelj jednog nesretnog osuđenika.— Dakle, ako ti taj zadatak smatraš dobročinstvom, onda se požuri da ga izvedeš. #— Evo, već se žurim, gospođo! — rekoh, te prebacih ogrtač preko ramena i požurih niz stepenice.— Golubica mira! — povikala je kraljica za mnom.— Ulica sv. Brigite! — dobacih kočijašu i skočih u kola.Bio je to kratak put i brzo sam stigla na cilj. Budući da je bilo tek osam sati, dućan trgovca žitom bio je još otvoren i tu sam mogla upitati za stan Giuseppea de Dea. Trgovac, koji je nabavljao robu za kraljevsku kuću, prepoznao je kočijaša koji ga je pitao za adresu, a jer je u kolima vidio i jednu damu, pritrčao je do mene. Sigurno je naslućivao o čemu se radi i da dolazim u ime kralja i kraljice. Kako su me često vidjeli da se vozim s kraljicom u njezinim kolima, on me je odmah prepoznao.— Oh, Mylady — reče on — čovjek za kojeg pitate neutješiv je ovog časa. Danas prije podne sud je osudio njegova sina na smrt.— To znam — odgovorila sam — i upravo zbog toga dolazim da razgovaram s njim, a kako ste vi njegov susjed, sigurno znate u kojoj kući stanuje i na kojem katu.— Mylady, on stanuje u ovoj kući — reče trgovac i pokaže rukom susjednu kuću — na trećem katu.— Pokucajte na vrata — rekla sam kočijašu.— Ali, gospođo — reče trgovac — mislim da ga nećete naći kod kuće.— A gdje je?— Vidio sam ga da je izašao.— A kada? Sigurno je otišao da pita za savjet kojeg suca?— Ah, gospođo, sada mu više ne može pomoći ni jedan sudac. Sada nitko ne može pomoći ni jadnom ocu ni nesretnom djetetu.— A kamo je otišao? Trgovac me pogleda.— Želite li da ga svakako vidite? — upita on.— Svakako, i to odmah!— Je li to za njegovo dobro? Oprostite, ali jadni je otac u tolikoj žalosti da mu ne treba mnogo pa da podlegne svojoj boli.— Ne mogu vam ništa obećati, ali dolazim iz samilosti.276__ Onda izađite, gospođo, a ja ću vas odvesti tamo gdje se on alazi. Bog neka vam oprosti ako me varate.Izašla sam iz kola.__Moramo li ići daleko? — upitala sam.__. Deset koraka.Trgovac pođe naprijed, a ja za njim. I doista, nakon desetak koraka on stane pokraj malih vrata crkve sv. Brigite.__Ah__šapnula sam — sad shvaćam zašto nije kod kuće.__ Trgovac pokuca na mala vrata, i ona se odmah otvore.Crkvenjak nas uvede unutra. Crkva je bila posve tamna, samo je iedna mala kapela bila osvijetljena. Ušli smo unutra. Trgovac pokaže rukom na starog čovjeka koji je pred oltarom ležao na podu raširenih ruku.

__To je čovjek kojega tražite — reče on.Zahvalila sam mu, a on ode pustivši me samu. No iz radoznalosti zastane sa crkvenjakom na vratima da vidi što će se dogoditi. Tiho sam se približila tom starom čovjeku. On je molio, pa kako nije čuo da sam došla, taknula sam ga po ramenu. On se pridigne na jedno koljeno a rukom se podupre na stepenicu oltara.— Tko ste i što hoćete od mene? — upita on. — Jeste li anđeo koga sam zazivao?— Nisam nikakav anđeo — odgovorim — ali ipak dolazim u ime božje.— Gospođo, što hoćete time reći? Znate li tko sam ja i za koga se molim?— Vi ste Giuseppe de Deo i molite se za svog sina Emmanuela de Dea.— Da, da, da.— Onda pođite sa mnom.— Kamo?— Do kraljice. Njegovo se lice namršti.— Do kraljice? — upita on pola u strahu a pola u nadi.— što mi kraljica može reći? Znate li da se pripovijeda kako upravo ona želi da moj sin bude pogubljen? Ako je to istina, onda neka je štiti bog! Da je i deset puta kraljica, ne bih ni u kom slučaju htio biti u njezinoj koži.— Pođite! — ponovila sam. — Nadam se da ćete, kad budete vidjeli Njeno Veličanstvo, imati bolje mišljenje o njoj.— Ono ne može biti gore nego što jest. Idem s vama, gospođo, Poljubivši mramorne stepenice oltara, starac se digne. Pošlasam naprijed. Kad smo stigli do vrata, on pođe naprijed, umoči prste u svetu vodu i pruži mi kotlić u kojem se ona nalazila. Kad je vidio da neću umočiti prste u vodu, začuđeno me je pogledao.— Ja sam protestantkinja — rekla sam.277Sada se pričinilo da je izgubio i onaj tračak nade koja mu se bila odražavala na čelu. Mehanički se prekrižio, uzdahnuo, spustio glavu na grudi i pošao za mnom. Ušli smo u kola.— Do kraljevske palače! — viknula sam kočijašu, i nakon pet minuta kola su se zaustavila pred stepenicama koje su vodile do kraljičinih odaja.Starac, umjesto da bude veseo, kako sam se bila nadala, bio je mrk, zdvojan i smrtno blijed. Prije no što je stupio u sobu gdje se nalazilo Njeno Veličanstvo, uhvatio me za ruku i naslonio se na vratnice. Umalo da se nije onesvijestio.— Milost! — šapnuo je. — Samo jedan trenutak!U mom srcu zamro je svaki tračak radosti. Dakle, takvo mišljenje vlada o kraljici. Presuda koju su izrekli suci bila je njena presuda, krvnikova je ruka ubijala po njenom nalogu! činilo se da je Giuseppe opet pribrao svoje snage. Dala sam znak lakeju i on otvori vrata. Kraljica je već bila čula naše korake i, radoznala što radimo u pokrajnjoj sobi, ustala je i htjela nam poći u susret. Njeno je lice bilo mrko, gotovo Ijutito, jer je naslućivala što se dogodilo. Gurnula sam Giuseppea do njenih nogu šapnuvši mu:— To je ona koja treba odlučiti o životu i smrti vašeg sina. Molite je za milost kao što biste molili Blaženu Djevicu, i molba će vam biti uslišana.Jadni je starac pao na koljena, sklopio ruke i rekao umjesto svake druge molbe:— Veličanstvo, je li to istina?— što? — upita strogo i Ijutito kraljica.— Da ćete uslišati moju molbu ako zamolim milost za svoga sina?— Ja se ipak nadam da nitko nije davao nikakva obećanja u moje ime? — na to će kraljica promatrajući me nekim neugodnim pogledom.— Ne, gospođo, ja sam ovome ocu, koji je pred oltarom Blažene Djevice molio za život svoga sina, rekla: »Dođite, odvest ću vas do kraljice, koja je lijepa i milostiva kao Madona.«— Veličanstvo! — reče Giuseppe, koji se počeo pomalo snalaziti kad je vidio da mu želim pomoći — vi možete sve, vi ste kraljica, čak još i više, vi ste kralj. Smilujte se, Veličanstvo! Milost za moje dijete! Prije tri dana moj sin je navršio dvadeset godina. Veličanstvo, to je moj jedinac! Treba da mi bude potpora u starosti. Nikad nisam mislio da ću ga preživjeti. Gospođo, zaklinjem vas vašom ljubljenom djecom, kraljice, molim vas. Veličanstvo, molim vas, imajte milosrđa prema mom sinu!— Gospođo, gospođo! — rekla sam pridruživši se starčevoj molbi i poljubila joj ruku.— Ako ja učinim nešto za vašeg sina — reče kraljica — hoće li se on ustručavati da učini nešto za mene?278

— Za vas, gospođo, za vas, koji ste tako bogati, lijepi, svemoćni? Bože moj, a što da učini? Recite! Uložit ću, kao otac, sve što ■& u mojoj moći, da bi vas on poštovao, obožavao, služio vam na koljenima od dana svog oslobođenja pa sve do smrti.

__Gospodine, vaš sin je jakobinac — reče kraljica._- Giuseppe je prekine:__Gospođo, moj sin jakobinac? Da li on uopće zna što toznači? Znate li da jadnik već tri godine čami u zatvoru? Bilo mu ie sedamnaest godina, gospođo, a može li dijete u tim godinama već imati neko svoje mišljenje? Dao je odrezati kosu, to je sav njegov zločin. No, u ove tri godine što ih je proveo u zatvoru kosa mu je sigurno već odavno narasla.— Svejedno, on je upućen u urotu koja nas okružuje i koja nam prijeti. Ako nam otkrije sve što zna, onda sam spremna da oprostim njemu i dvojici njegovih drugova.— što da otkrije? — klikne jadni otac. — Zar on može nešto otkriti? Zar on uopće nešto zna? Kad bi i htio govoriti, zar može, kad ništa ne zna o uroti o kojoj govori Vaše Veličanstvo, o uroti koja, kako se u narodu govori, postoji samo u glavama sudaca? A tko da mu dojavi vaše uvjete? Tko će ga moći nagovoriti da bez predomišljanja udovolji tom vašem zahtjevu? Tko će ga zaklinjati da tom cijenom iskupi svoj život? Ah, to bih mogao samo ja...— Gospodine, na vas i računam. Vi ćete govoriti sa svojim sinom.— Ja ću vidjeti svoga sina, svog Emmanuela! — klikne otac uhvativši se rukama za glavu kao da se boji da će poludjeti. — Što mi govorite, Veličanstvo?— Tu je zapovijed za državnog tužioca Basilija Palmierija. Zapovijedam mu da vam dozvoli da govorite sa svojim sinom.— Kada, Veličanstvo, kada? Pomislite da ga tri godine nisam vidio!— Noćas između deset i jedanaest sati.— A ako Palmierija ne nađem kod kuće?— Onda ćete svog sina vidjeti sutra umjesto danas.— Ali, Veličanstvo, već je devet sati. Ne smijem gubiti ni jednog trenutka.— Ne zadržavam vas, možete ići.— Ah, osjećam se kao da ću poludjeti od sreće.— što tražite?— Vašu ruku, Veličanstvo, vašu ruku da je mogu poljubiti. Kraljica mu pruži ruku. Bila je zaista duboko ganuta, i da jejadni otac, koliko sam mogla pročitati iz njezina srca, ustrajao u svojoj usrdnoj molbi, ona bi bez ikakvih uvjeta pomilovala njegova sina. No, na žalost, on nije mislio na to, već je požurio napolje.— Sin moj, sine moj, Emmanuele — vikao je starac, a njegovi su koraci odjekivali hodnikom.279Kraljica i ja ostadosmo same. Marija Karolkia bila je uzrujana, ali se ipak vidjelo da su potrebna posve druga uzbuđenja da bi se umekšalo njeno čelično srce.— Sada je na nama red — reče ona.Još nisam bila odložila svoj ogrtač, a ona je sada prebacila preko ramena svoj, uhvatila me za ruku i povukla do stepenica. Kraljica je ušla u kola a ja za njom.— Do državnog zatvora! — zapovjedi ona kočijašu.Kola su brzo odmicala kroz Toledsku ulicu, a onda skrenuše u male uličice što su vodile do stare palače Capuano. Već sam više puta prošla pokraj njenih zidina i sa stravom sam pogledavala gore gdje su ćelije u kojima se nalaze okovani zatočenici. No, ovog puta pošla sam i u unutrašnjost te strašne zgrade i imala sam osjećaj da ću prisustvovati jednoj posve novoj, nečuvenoj i neugodnoj sceni. Dršćući privinula sam se uz kraljicu i osjetila da je hladna poput kamena. Bez sumnje, već su nas očekivali, jer su se na štro-pot naših kola otvorila vrata i mi smo bile uvedene u dvorište. Na lijevoj strani stepenica stajao je jedan čovjek sa svjetiljkom u ruci. Kraljica je odmah pošla prema njemu. Ja sam se, teturajući, žurila za njom.— Vi ste nadzornik zatvora? — upita kraljica zapovjedničkim tonom koji joj bijaše svojstven.— Jesam, gospođo.— I očekivali ste me?— Očekivao sam osobu koja mi ima predati zapovijed državnog tužioca.— Evo te zapovijedi.— Dopuštate li da je pročitam?— To vam je dužnost.Nadzornik zatvora pročita zapovijed, savije papir i stavi ga u džep.— Gospođo — reče — na vama je da zapovijedate, a na meni da slušam, što želite?— Otac osuđenog Emmanuela de Dea dobio je dozvolu od državnog tužioca da jedan sat razgovara sa svojim sinom. Htjela bih prisustvovati tom sastanku i slušati njihov razgovor a da me oni ne vide.— Gospođo, ništa lakše od toga. Ona tri osuđenika nalaze se u ćeliji osuđenih na smrt. Tako se zove ćelija u kojoj posljednja tri dana prije izvršenja smrtne kazne borave na smrt osuđeni. Na jednoj strani te ćelije nalazi se kapela, a na drugoj komora za oblačenje »bijele braće«, koja u toj komori oblače svoje duge bijele haljine kad prate osuđenike do vješala. U toj prostoriji, u koju se može doći tajnim

stepenicama a da čovjek ne mora proći ni kroz kapelu ni kroz ćeliju osuđenika, postoje nevidljivi otvori kroz koje mogu suci neopaženo promatrati osuđenike. Tu je moguće prislu-280škivati njihovim razgovorima i često ih se tako može uhvatiti u niihovim tajnim zavjerama. Odatle ćete moći i vidjeti i čuti sve što se zbiva u ćeliji osuđenih na smrt.__U redu, onda pođimo!Nadzornik je otvorio rešetke na koje se bio naslonio. Kraljica ie prošla kroz otvor i stala se brzo uspinjati tamnim stepenicama. Žurila sam se koliko sam mogla, pipajući po mraku iza nje. Nad-zornikova svjetiljka slabo nam je obasjavala put. Na prvom katu ispriječile su se pred nama rešetke što su upoprijeko zatvarale stepenice. Nadzornik je otvorio i te rešetke, a onda ih zatvorio iza nas. Ušle smo u uski, vlažni hodnik, u kojem je bilo nekoliko rešetkama zaštićenih prozora. Bili su to prozori ćelija zatvorenika. Kad je u to neobično vrijeme prošlo svjetlo preko tih prozora, mogli su se jasno vidjeti uhapšenici kako se dižu sa svojih ležaja i čulo se kako šuška slama. Obuzeo me neki strah i nelagodnost, onaj osjećaj koji uvijek zavlada čovjekom kad se nađe na nekom nepoznatom strašnom mjestu. S vremena na vrijeme opet su se otvarale i zatvarale nekakve rešetke, a u meni se sve to jače budio osjećaj kao da silazim sve dalje i dalje u pakao. Da sam kojim slučajem bila sama s našim vodičem, bila bih pala u nesvijest, a da sam bila posve sama, sigurno bih umrla od straha.Stigli smo do kraja hodnika. Ovdje su završavale uske stepenice zatvorene dvostrukim željeznim rešetkama, na kojima su šipke bile tako guste da ne bih mogla svoju ruku, ma kako da je bila mala, provući između njih.— Treba otvoriti još samo ove rešetke i onda sići niz stepenice— reče nadzornik — i već smo na cilju.— Onda ih otvorite — reče kraljica glasom u kojem nije bilo nimalo uzbuđenja.Nadzornik je poslušao, ali je sve to radio tako oprezno da se vidjelo da se približavamo cilju, pa nije htio da išta čuju ljudi kojima je bio namije&j^n naš posjet. Tihim koracima stigli smo u veliku komoru za odijevanje. Kraljica je odlučno stupila unutra, a ja sam ostala stajati na pragu. Po zidovima su sablasno visile mantije bijele braće, koje su imale samo dva mala otvora za oči. Kraljica je vidjela kako sam se prestrašila a i naslućivala je razlog mom strahu. Bez riječi pograbila je jednu mantiju i stresla je da mi pokaže kako pod njom nije ništa skriveno i da to nije nikakav fantom. Onda mi je rukom dala znak neka uđem. Nadzornik joj pokaže otvore koji su se nalazili između drvenih greda kroz koje se moglo gledati u ćeliju na smrt osuđenih.— Čekajte dolje kod posljednje stepenice dok se mi ne vratimo— zapovjedi mu kraljica.Nadzornik se udalji ostavivši nam svoju svjetiljku, ali je kraljica brzo podigne, pozove nadzornika nazad i dade mu svjetiljku da je odnese. Ostale smo dakle u tami. No, kako je komora osuđenih281fia smrt bila jarko osvijetljena, rupice u zidu jasno su se isticale. Kroz rupice smo vidjele kako u jednoj omanjoj četvorokutnoj ćeliji, koja je imala samo jedna vrata što su vodila u kapelicu, leže na podu tri strunjače a na njima trojica osuđenih na smrt: Emma-nuele de Deo, Gagliani i Vitagliano. Željeznim lancima bile su im okovane ruke i noge. Strunjače su bile postavljene uza zid, jedna u dnu, upravo nasuprot nama, a druge dvije s desne odnosno s lijeve strane. Na desnoj strani, gdje je ležao mladi Emmanuele de Deo, nalazila se na stijeni slika koja je predstavljala Krista na križu, •a ispod njega Djevicu Mariju. Osuđenik je sjedio na svojoj strunjači; lijep mladić s grčkim profilom, blijed, užarenih očiju i duge ruvojite kose koja mu se spuštala na ramena. Njegov je otac imao pravo: kosa mu je u ove tri godine zaista opet narasla.Kraljicom je ovladao osjećaj samilosti i divljenja kad je ugledala tog dječaka, što se mene tiče, ja nisam mogla otkinuti pogleda s njega. Slikar bi doista mogao, da je ugledao tog mladog čovjeka okružena blagoslovljenim svijećama, kako leži na bijednoj strunjači, obučen samo u crne hlače i košulju, razgaljenih grudi, napraviti krasnu sliku, sliku proroka koji pred smrt svojim supatnicima proriče bolju budućnost.

XXXI

•nog trenutka kad smo ušlć, čule smo melodiozan glas i začas sam shvatila da mladi Napulj ac recitira Danteove stihove. Budući da smo ušle sasvim tiho, a uhapšenici nisu ni slutili da bi ih netko mogao čuti ili vidjeti, mladi je čovjek i dalje deklamirao. Sasvim sigurno bijaše uvjeren da je njegovim

drugovima potrebno ohrabrenje, jer im je deklamirao stihove iz 14. pjevanja »Raja«, u kojima se Dante, vođen od Beatrice, uspinje do Marsovog neba i nalazi ondje duše onih koji su se borili za pravu vjeru pa sada u obliku plamenih jezika opkoljavaju križ i osvjetljavaju ga.Za tog mladog zanesenjaka prava je vjera bila sloboda, sloboda za koju je on bio spreman i umrijeti, uvjeren da će u vječnosti sjati kao kakav plameni jezik.Kad sam mogla jasno razabrati glas, Emmanuele je već, pogleda upravljenog u daljinu, izrecitirao tri četvrtine toga pjevanja. Njegovi su ga prijatelji slušali otvorenih usta i nasmijani, kao da žele reći: »Pjevaj nam svoju posljednju pjesmu, lijepi labuđe slobode!«On je došao do stiha:Tu pamćenje mi svlada duh ...A možda on sada uopće i nije više mislio na svoje prijatelje nego je bio zanesen i očaran kao Dante prizorom koji se pružao pred njegovim duhovnim očima. Nastavio je:... jer gorena krizu vidjev u svem sjaju Krista,ne nađoh slika što dostojno zbore:al' tko god uzme križ svoj slijedeć Krista,oprostit će mi te propuste mojeugleda V svjetlom obasjana Krista.Od roga k rogu tu se luči rojei s vrha do dna, iskreći se živo, kad jedna prođe mimo druge koje.ko što se vidi, gdje pravo i krivo, brzo i sporo, promjenljiva vida, dugo i kratko sitnih tijela tkivo283u zraci struji, što katkad prekidasjenu za koju svijet se, da se brani mudro i vješto, brine kada zida.I ko što s mnogo žica uigranih glas gusala i harfe slatko zvuči i kome nisu ti napjevi znani,tako od onih dopiraše lučisa križa napjev dižuć dušu moju, iako riječi himne ne razlučih.Razabrah da visoku hvalu poju,jer čuh »uskrsni« i »pobjedi« kao tko sluša pjesmu ne znajući koju.1Kad je osuđenik izgovorio posljednji stih, bio je tako lijep, tako pun oduševljenja i uvjerenja, da su mu oba njegova druga stala pljeskati kao da su slušali glumca na pozornici. Njihovi su lanci zvučali jezivo. Povlađivanje i pljeskanje odjednom zamuknu kad je iz kapelice, koja se nalazila pokraj ćelije smrti, odjeknuo krik.— Sine moj! — začu se očajnički glas. — Gdje je on? Gdje se nalazi moj sin?Emmanuele je prepoznao taj glas.— Oče moj! Oče moj! — kliknuo je. — Tu sam! Zaboravio je da je u lancima, pa je htio da poleti u susretsvom ocu. No lanac na desnici žestoko ga trgnu natrag. Tog trenutka pojavi se na pragu stari Giuseppe de Deo i baci se svome sinu u naručaj.— Emmanuele! — usklikne. — Dragi Emmanuele!Otac i sin ostadoše trenutak u zagrljaju, a crna sinova kosa pomiješa se sa starčevom. Načas je vladao u ćeliji dubok muk; čulo se samo očevo jecanje i činilo se da će mu u tom zagrljaju puknuti srce. Napokon reče starac, okrenuvši se prema dvojici stražara koji su ga dopratili:— Vi znate da imam dozvolu da ostanem nasamo s njime. Stražari su znali da je jadnom starcu dana ta povlastica, jer suoslobodili lanaca drugu dvojicu osuđenika i izveli ih napolje. Otac i sin ostadoše sami.— Oh, gospođo — šapnula sam kraljici u uho — zar nećete narediti da se i njemu skinu okovi? Nije potrebno da se u ovom trenutku sreće osjeća kao osuđenik.— Ako to zamoli, bit će mu dozvoljeno — reče kraljica.') Prijevod Mihovila Kombola284Uzničari kao da su sami osjetili neko čovjekoljublje, pa su se vratili natrag i skinuli lance s Emmanuelovih nogu i desne ruke. On se pridiže, zatrese glavom kao mladi lav koji se opet dočepao slobode i olakšano uzdahne:— Ah, dragi moj oče! — klikne kao da je nestalo svake pogibelji — tako me raduje što te opet vidim! Kakvom čudu treba da zahvalim taj tvoj posjet ovdje u zatvoru i ovih nekoliko trenutaka slobode?— To je doista čudo, dragi Emmanuele, i ja jedva vjerujem da je to istina — odgovori starac. — Bio sam u crkvi svete Brigite i molio se bogu za tebe, i tada mi je prišla jedna dama i rekla da dolazi u kraljičino ime.— U kraljičino ime? — poviče Emmanuele pogledavši začuđeno oca, dok mu se čelo vidljivo namrštilo. Zatim ponovi: — U kraljičino ime? — pa to je nemoguće!

— U prvi mah sam i ja pomislio da je to nemoguće, ali sam se uskoro uvjerio da je istina. Pošao sam za tom damom, ona me uzela u svoju kočiju i odvela ravno u kraljevsku palaču.— A poznaješ li tu damu? — upita mladić radoznalo.— Ne poznajem — odgovori starac. — Ali mislim — doda, pošto je koji trenutak oklijevao, kao da se boji da će njegovo priznanje loše djelovati — da je to bila supruga engleskog poslanika.— Supruga engleskog poslanika! — vikne ogorčeno mladić. — Lady Hamilton! Emma Lyonna! A tko je toj propaloj kreaturi dao pravo da se miješa u naše stvari?— Sinko moj! — kliknu starac. — Nemoj tako govoriti o njoj! Zakleo bih se na to da je ona molila kraljicu da te pomiluje.— Ona da je molila kraljicu da me pomiluje?— Pa ipak, ja ti donosim njezino pomilovanje.— Pomilovanje?— Da, ali pod jednim uvjetom.— Ah! — klikne Emmanuele, a usne mu posprdno zadrhtaše. — Da čujem taj uvjet!I mladić sjede na nisku klupicu. Otac mu stavi ruku na rame.— Sinko moj — reče on — najprije moraš pomisliti kako je velika moja ljubav prema tebi i u kakvu će me žalost i osamu baciti tvoja smrt...— Oče, reci mi odmah kakav je to uvjet, jer ću inače morati vjerovati... što uostalom već naslućujem ... da je taj uvjet neprihvatljiv.— Dijete moje, mi ćemo napustiti Italiju, što više, napustit ćemo i Evropu, ako to mora biti. Samo da bih mogao biti uz tebe, neću pitati u kojem ću se kutu zemlje nastaniti.285— Priznaj, oče — reče mladić osmjehnuvši se gorko — da se od mene zahtijeva nekakav lopovluk ili kukavičluk od kojeg se i ti sam plašiš.— Pomisli na sramotu koja će pasti na našu kuću zbog javnog smaknuća! Pomisli da si osuđen na nečasnu smrt!— Oče, milija mi je takva smrt nego sramotan život. No, kakav je to uvjet pod kojim me hoće ostaviti na životu?— Imaj na umu, dijete moje, da ne spašavaš samo svoj život ako učiniš ono što traži kraljica, već da spašavaš i život svojih drugova.— Ali, oče, kaži mi napokon što traži kraljica? — viknu Emma-nuele i nestrpljivo udari nogom o pod.— Emmanuele, osudili su te u prvom redu zato — odvrati starac — što si bio tvrdoglav te pred sucima nisi htio ništa priznati i ništa otkriti.— Da, oče, pa zar se oni nadaju da ću to učiniti pred strati-štem. Jesu li izabrali mog oca za to da mi stavi takav prijedlog? Poslužili su se njime da bude glasnik sramote!Giuseppe pade na koljena pred svojim sinom i sakri lice u njegove grudi.— Dijete moje, moje drago dijete! — uzvikne otac i stane jecati. — Ja te ljubim iznad svega. Ti ne znaš što je očinska ljubav i što sve otac može počiniti iz ljubavi.— Ne, to nisam znao, ali sada znam, pošto vidim da se nisi ustručavao da mi staviš taj prijedlog. Ah da, mora da me strahovito voliš ako si spreman da osramotiš i mene, i sebe, i čitavu našu obitelj, samo da bi spasio moj jadni život.— Dijete moje! — viknu starac privinuvši ga na grudi a da ga nije ni pogledao — smiluj mi se! Zar ne vidiš u kakvom sam staraju?— Ustani, oče — reče mladić ljubeći mu ruku — i stojeći saslušaj što ti imam reći.Starac posluša, jer u ovom trenutku on je molio a sin zapovijedao.— Po svemu sudeći — nastavi Emmanuele de Deo — tiraniji u čije ime dolaziš nije dosta krv rodoljuba, ona hoće i čast, i u zamjenu za taj jadni život što mi ga ostavlja koliko hoće glava? Oče, ti to znaš, zar ne? Ali morali su ti navesti broj. Ta ja sam s pravom već unaprijed rekao da od te žene ne može doći ništa dobra. Kad si mi je spomenuo, kad si mi spomenuo njezinu nedostojnu prijateljicu, osjetio sam da me napušta svaka nada. Ne, oče, pusti me da umrem. Ja znam da će Napulj skupo platiti slobodu i da će za nju proteći mnogo krvi. Ali jesi li razmislio o tome kakav mi sramotan život predlažeš. Bijeg! U nepoznatu zemlju! Ah, gdje bismo mi mogli, na kojem dijelu zemaljske kugle, sakriti svoju sramotu? Ne, svladaj svoju bol, neka te utješi uvjerenje da umirem nevin. Daj da obojica hrabro podnesemo to naše mučeništvo. Doći će dan kad286

će se moje ime kao slavno spominjati u povijesti naše zemlje i kadi ćeš s ponosom moći reći: »Moj je sin među prvima umro za domovinu.« . . , j , • ■ • j--__ Imaš pravo, jasno mi je da se pod takvim uvjetima radijeodričeš svog života, ali pusti me da opet pođem do kraljice i da je zamolim neka ti pokloni život a da se ne moraš crvenjeti zbog njezine milosti. Siguran sam da me neće odbiti ako me vidi pred svojim nogama i čuje moju molbu.— Oče, nemoj to činiti. Ne čini to ni pod koju cijenu! Zar ne vidiš da ta žena ide putem zloće i da je nemoguće da je bilo koje-dobro djelo dovede na put spasa. Tiraniji je kucnuo posljednji čas.. Marija Karolina je izdajica svoje zemlje kao i njezina sestra Marija Antoaneta, a i preljubnica je. Nisu joj više dovoljna sramotna ljubakanja već se podala i protuprirodnoj ljubavi! Nakon kneza Cara-manica, tog poštenog oficira, došao je prevrtljivi Irac, sumnjivog porijekla, koji je ne znam zbog kakvog sramotnog zločina protjeran; iz francuske mornarice i sad se kao ministar jedne okrunjene me-trese želi obogatiti napuljskim novcem. Nakon toga Actona došla je u milost Marije Karoline jedna kurtizana najgore vrste, bludnica iz Londona, koja odvlači karljicu u ono blato iz kojeg se sama digla.. Ne, ne, oče! Od ta tri bezdušna stvorenja neću ništa moliti! Do sada smo živjeli čisto, pusti da i umremo onako kako smo živjeli!— Da — mrmljala je kraljica — ti ćeš, jadnice, umrijeti. Sad te više ništa ne može spasiti. Pa da i sam bog s neba siđe da zamoli za milost, ne bih te pomilovala. Dođi, Emma, idemo! Cimi mi se da. smo dovoljno čule. Velim ti to zato što si i ti dobila svoje.I ona me uhvati za ruku i brzo me povede napolje. Te sam. večeri prvi put čula kako me proklinju.čitavim putem kraljica nije progovorila ni riječi. Čvrsto je držala moju ruku u svojoj, a ja sam osjećala po grčevitom stezanju, njenih prstiju kako je obuzeta divljim gnjevom. Kad se vratila u palaču, bacila se na jednu stolicu, još uvijek gotovo izbezumljena. Naposljetku promrsi:— Kako li me samo mrze ti odvratni Napuljci. Jesi li čula?' Iz tog mladog čovjeka govori čitava jedna generacija. Ah, veselim, se što sam vlastitim očima vidjela i vlastitim ušima čula ono što sam vidjela i čula! U jednom me trenutku spopala samilost, htjela sam biti milosrdna. Neka samo još netko dođe da me moli za milost! Sada znam kako ću svima odgovoriti: »Čisto ste živjeli, pa i umrite čisto!« Da, neka umru, a s njima i svi oni koji neće da pri-gnu glavu i koljeno.Rekavši to, načas zašuti, a onda, kao da se sabrala, nastavi:287— Državni sud ne vrijedi ništa. Imenovat ću druge suce. Tražilo se trideset glava, a taj je sud izabrao upravo najmlađe, one čija će smrt uzvitlati najviše prašine. No, ti osuđenici neće imati čast da im odsijeku glavu. Doći će na vješala kao najobičniji zločinci. Oh, imam ja svoje ljude i sastavit ću za te jakobince sud koji ih neće štedjeti. Vanni, Castelcicala, Guidobaldo, to su ljudi na koje se mogu osloniti. Castelcicala je knez i ne mogu mu podijeliti nikakav viši naslov, ali Vannija ću učiniti markizom, a Guidobaldija grofom. Njihovu ću pohlepu za zlatom utažiti istom mjerom kojom će oni utažiti moju žeđ za krvlju.I kraljica se, poput kakve Nemeze, digne i bijesno kriknuvši baci se na svoju postelju.Pošla sam za njom i klekla pred nju.— Ne uzrujavajte se, Veličanstvo — molila sam je.— Ah, kad ništa ne mogu poduzeti protiv njih. Ubiti ih... to je sve što mogu učiniti. Zar nisi vidjela kako prkose smrti, kako je priželjkuju, kako se poigravaju slavom mučenika? Ali ja mogu još promijeniti način na koji će umrijeti.— Gospođo, zar se ne bojite pobune?— Oh, to bi mi baš dobro došlo. Kad bi izbila pobuna, bar bih imala razloga da dam zapaliti Napulj i pobiti dvije tisuće njegovih stanovnika. Ovdje je samo narod dobar, samo su lazaroni vjerni. Sve što nosi naboranu odjeću, sve je to zaraženo revolucionarnim idejama. Sreća je za tog Emmanuela de Dea što nije vrijeđao jadnog Caramanica. Da je za njega rekao ono što je rekao za Actona, dala bih mu užarenim kliještima trgati meso.Iskoristila sam tu priliku da je odvratim od njenih crnih misli.— Vjerojatno već dugo niste primili od njega nikakve vijesti? — upitala sam.— Vijesti? Od koga?

— Od kneza Caramanica.— On mi već odavno ne piše. Ja sam mu pisala posredstvom njegove supruge, koja je ostala u Napulju i slala mu pisma misleći da se radi o državnim poslovima. No, kasnije sam mu javila da mi ne piše, jer ja se ovdje ne mogu pouzdati ni u koga. Jedino se još pouzdajem u tebe. Kad bi se saznalo da se on još dopisuje sa mnom, odmah bi se pomislilo da želi postati ministar i tko zna što bi se onda moglo dogoditi. Emma, dobro si učinila što si počela govoriti o njemu. To me malo umiruje. Oh, kad bi on sada bio ovdje!I ona, jecajući, pritisne jastuk na svoje grudi.— Da vam pomognem poći u krevet i da stavim pokraj vas škrinjicu s pismima i s cvijećem?— Oh, ti si moja utjeha — reče ona — ti poznaješ jedino sredstvo koje može vratiti mir mome srcu. A oni preziru i tebe!— Nemojte misliti na mene, gospođo, što se mene tiče, oni na žalost imaju pravo, jer mi predbacuju samo ono što je istinito,288a raduje me što ne pretjeruju. Nemojte misliti na me, mislite samo na nj! Možda i on ovog časa misli na vas.__ Oh, pa ti si luda. On tamo dolje ima lijepih Sicilijanki. Jasam danas, sa svojih trideset sedam godina, već stara žena, a on je sa svojih četrdeset godina još mlad čovjek. Nama se nakon tridesete godine broje godine dvostruko. Jednog dana i ti ćeš to spoznati.— Tiho, gospođo — odvratim joj smijući se — to već znam. Ne znam tačno kada sam rođena, ali u svakom slučaju mora da već imam trideset dvije ili barem trideset jednu godinu.— Tebi je — reče ona — dvadeset godina, i ja sam, neka mi bog oprosti, duboko uvjerena da nikada nećeš postati starija.— Hoće li mi Vaše Veličanstvo dati ključeve od pisaćeg stola?— Ne, nije potrebno. Leći ću u krevet, sva sam kao isprebijana. Sjest ćeš kraj mene. Govorit ćemo o njemu. Neobično je kako me već sama pomisao na nj smiruje. Ja i ne znam zašto se žalim, jer sam dvije-tri godine bila doista sretna. A koja se žena, naročito ako je kraljica, može pohvaliti da je imala toliko godina sreće?Pošto ju je prošao bijes, bila je uzrujana, a sada ju je nakon uzrujavanj a obuzela melakolija.Pomogla sam joj da se svuče, i ona legne u krevet, a ja pri-vukoh stolicu do njezina uzglavlja i uhvatih je za ruku.— A sada — rekoh — pripovijedajte mi o njemu.I tada se otvorilo to prepuno srce, tražeći olakšanje, čitav sat pripovijedala je o različitim pojedinostima iz tog razdoblja od tri godine. Nije joj izmakla ni najmanja sitnica, i ona odjednom kao da je zaboravila na sve, pa i na strahovitu uvredu koju je čula. Eto kako veliku moć imaju nad ženskim srcem uspomene na prvu ljubav.Onda je njezin glas postajao sve tiši i nerazgovjetniji, njena je ruka klonula, oči joj se sklopile, a s njenih se usana vinu uzdah kao u djeteta, s tih usana koje su se još nedavno pjenile od bijesa.Spavala je.Bila sam uvjerena da će njezin san, nakon tako burnog dana, dugo potrajati. Stoga sam naredila u predsoblju da puste kraljicu na miru čitavo prijepodne, sve dok se sama ne probudi, a vrata sam ostavila otvorena.Sutradan, ili zapravo još tog istog dana — bilo je to 3. oktobra 1794. — probudila se kraljica tek u deset sati prije podne i odmah me pozvala k sebi. Ja sam se probudila svega kojih pet minuta prije nje i odmah sam požurila do njene postelje.— Doista — reče ona — ti si moćna čarobnica. Spavala sam sedam sati poput kakvog djeteta. Zar ne, ti me nećeš nikada ostaviti? Ti si moj dobri anđeo čuvar.19 Lady Hamilton289I ona ispruži ruke prema meni. Nagnula sam se nad nju i poljubila je u čelo.— Pitaj je li tkogod htio k meni — reče ona.Shvatila sam na što misli. Nadala se da će onaj otac, u svom očaju, usprkos sinovim riječima, još jednom pokušati da kod nje izmoli milost za svoga sina. Sama sam pošla u predsoblje i pitala ne samo počasne dame već i vratare. Međutim, rekoše mi da nitko nije dolazio.Vratila sam se Karolini i rekla joj da je nitko nije tražio. Ona namršti čelo.— Kad oni tako hoće — šapnula je — onda ni ja nemam što da sebi predbacujem.Tada se okrene k meni:— Dajem ti dopust čitav dan. Moram napisati nekoliko pisama, moram razgovarati s više ljudi, a moram i izdati mnoge naloge. U šest sati budi ovdje. Večeras ćemo se odvesti u Casertu.— A ako dođe otac onog osuđenika? — upitam je molećivim glasom. i

— Onda ćemo vidjeti — reče ona — ali budi bez brige! On više neće doći.Kad sam napustila palaču i vozila se pored crkve svetog Bernarda da dođem u Ulicu Chiaia, vidjela sam kako se pred Castellom skupilo mnogo svijeta. Zapovjedila sam lakeju da se raspita što se to zbiva. On priđe jednoj skupini i brzo se vrati. Imala sam dojam da me ljudi iz te skupine promatraju s prijetećim izrazom na licu.— što je ? — upitala sam lakeja.— Mylady — odgovori on — jamačno će sutra pred Castellom biti javno smaknuće, jer se tu podiže stratište.— Kući! Kući! — viknula sam sakrivši lice rukama. Požurila sam se do Sir VVilliama.— Znaš li što se događa? — upitah ga.— Znam — odgovori mi on. — Mislim da je sud osudio tri jakobinča i da će sutra biti obješeni.— Kraljica se boji da bi to smaknuće moglo izazvati nemire pa nas poziva da provedemo dan u Caserti.— Ti pođi sa njom. Ja ne mogu napustiti Napulj. Sutra moram vladi poslati tačan izvještaj o svemu što će se dogoditi, pa ako odem u Casertu, ne mogu jamčiti za tačnost svog izvještaja.— No, vi ipak nećete prisustvovati izvršenju smrtne kazne.— Ne znam. Engleski bankar Leigh (Li) ponudio mi je jedno mjesto na svojim prozorima, a kako on stanuje ispred Castella, možda ću prihvatiti njegovu ponudu. Svakako ću doći sutra, ili najkasnije prekosutra ujutro k vama i tačno vas obavijestiti o svemu što se dogodilo.Već unaprijed sam uzdrhtala od same pomisli na taj izvještaj. Sir William nije imao pojma o onome što se dogodilo prošle noći,290pa zbog toga nije ni slutio kako sam uzrujana. Ali kako nije običavao da me ispituje, nije o tome više progovorio ni jedne jedine riječi.U određeni sat bila sam kod kraljice. Zapovijedila sam koči-jašu neka vozi preko Chiatamone i Santa Lucije, tako da nisam došla ni u blizinu Castella. Ali vozeći se u Casertu, morali smo proći tuda, pa sam, kako smo bile u zatvorenoj kočiji, povukla zastor preko prozora.Budući da smo uzele kola bez grba, a lakeji nam nisu imali livreje, neopazice smo prošle kroz svjetinu koje uvijek ima mnogo na Toledskom trgu. No tek kad smo bile izvan grada, tek tada sam se počela osjećati sigurnom, jer sam mogla spustiti prozor na kočiji i udahnuti svježeg zraka. Nisam ni trebala pitati kraljicu je li tkogod došao k njoj. Odmah sam vidjela da nije dolazio nitko i da nije morala ništa ni da odobrava ni da odbije.U Casertu stigosmo u osam sati navečer. Kad sam stupila u to čvrsto, mračno zdanje, činilo mi se kao da sam se našla u grobnici. Ta nam je večer objema bila veoma žalosna: očito nas je obje mučila jedna te ista misao, pa ipak ni jedna nije htjela spomenuti ni jednu riječi o onome što nas je neprestano zaokupljalo. Meni su svejednako bila pred očima ona tri mlada čovjeka, a osobito onaj koji je igrao glavnu ulogu u toj strašnoj tragediji.Kraljica je uzela neku knjigu i pretvarala se kao da čita, ali kako je zaboravila okretati stranice, bilo je očito da ne čita. Oko dva sata donijeli su nam da nešto pojedemo. Uzele smo samo svaka po šalicu čaja. U nekoliko navrata pokušavale smo o nečem razgovarati, ali nam je svaka riječ izgledala kao kamen koji nečujnopada u bezdan. Sat na zidu otkucavao je deset__jedanaest...dvanaest sati. Kad je odjeknuo dvanaesti udarac, nastupio je 4. oktobra, dan smaknućavKraljica je ustala, pošla do kamina gdje se nalazio sat i zaustavila njihalo na satu. Tako je htjela spriječiti da sat ne otkuca četiri sata, jer je za četiri sata bilo određeno smaknuće. Ja to nisam znala, ali kako smo obje mislile na jedno te isto, zadrhtala sam čitavim tijelom kad se sat zaustavio i istog časa shvatila njenu namjeru.

XXXII

e znam kako je kraljica spavala. Mene su mučili stra-*šni sni. Tek pred jutro nestalo je sablasti što su ispunjavale moj mozak te sam se malo smirila. Kad sam se probudila, pogled mi je najprije pao na kraljicu, koja je stajala kraj mog prozora, čim je čula da ustajem, brzo se okrenula.— Kako je dosadno! — reče ona. — Bila sam poranila, nadajući se da ćemo poći na šetnju, a sada eto pada kiša... sitna kiša koja će sigurno padati čitav dan.— Kako je dugo Vaše Veličanstvo ovdje? — upitala sam.— Moje je veličanstvo ovdje već jedan sat; ono je, uostalom, vrlo loše spavalo. Ustani... hajde da vidimo možemo li štogod započeti.Ustala sam.— Ah — reče kraljica — danas bar imam to zadovoljstvo da te jednom vidim manje lijepu no što si inače. Danas si blijeda a oči su ti crvene.— Gospođo — odgovorila sam — bojim se da ću večeras biti još bljeđa i da će mi oči biti još crvenije.Kraljica kao da je prečula te moje riječi.— Williama nisi pozvala da dođe u Casertu.— Jesam, gospođo. Ali on ima posla u poslanstvu i doći će ovamo tek večeras ili možda čak sutra ujutro.— To je još i bolje — reče kraljica trudeći se da ostane mirna — bar će nas moći o svemu obavijestiti.Razgovor je opet zapeo. Karolina je pošla u svoju sobu, a ja sam se stala oblačiti.Oko dva sata prestala je padati kiša. Kako je kraljica bila naredila da se upregne kočija čim se malo razvedri, sada su nam javili da je kočija spremna.Provezle smo se kroz park.Što je vrijeme dalje odmicalo, kraljica je postajala sve nervoznija. Navraćala je razgovor na zatvor, boli i smrt svoje sestre Marije Antoanete, pa kako sam izvrsno čitala njene misli, bilo mi je jasno da traži nešto čime bi nekako umirila savjest.A onda se nebo opet naoblačilo, pa je kočijaš upitao da li da krene natrag. Kako kraljica nije odgovorila ni riječi, kola su uskoro stala pred velikim ulazom.Sada je pokušala da zapodjene drugi razgovor. 292__ Ovo je stubište zaista vrlo lijepo — reče ona — i kad uCaserti ne bi bilo ničeg drugog do tog stubišta, to bi bilo dovoljno da Vanvitellija učini slavnim.Na to me stade upozoravati na naročite ljepote ove građevine. Tako smo stigle u sobu. Karolina je proživljavala jedno od onih svojih uzbuđenja koja su obično svršavala živčanom krizom. Hodala je brzo amo-tamo, pa se činilo da svoje pokrete nastoji prilagoditi svom duševnom raspoloženju. Najednom je zastala u sobi i ukočena pogleda zagledala se na sat.Sat je pokazivao četiri sata. Istog trenutka odbila su četiri udarca, a figura na satu jednolično je izvodila svoje pokrete, tj. četiri puta je zamahnula kosom. Mjera opreza, koju je kraljica bila poduzela, nije uspjela, i kao nekim čudom, sat je opet počeo ići upravo kad se kraljica vratila u sobu i tako je podsjetio na onaj kobni sat. Stvar se razjasnila ovako: kad smo izašle iz kočije, jedan je lakej ušao u sobu, primijetio da sat stoji pa ga je navio. No, prije nego je to javljeno kraljici, taj ju je slučaj tako potresao da bi bila pala na pod da je nisam pridržala. Htjela sam pozvoniti, ali me ona u tome spriječila.— Ne — reče ona — mogu biti slaba, ali to ne treba nitko znati. Nevjerojatno je da je bog zbog tih jadnih mladića učinio čudo. Stoga hoću da znam kako se to dogodilo sa satom. Raspitaj se.Povela sam kraljicu do kreveta, a sama sam izašla i našla lakeja koji je navio sat jer je smatrao da mu je to dužnost. Bila sam vesela što to mogu javiti kraljici, i njeno se lice doista odmah razvedrilo. Obrisala je znoj sa svog čela i pokušala da se nasmiješi. No činilo se da su se mišići na njezinu licu ukočili i da njeno lice nije više moglo poprimiti blagi izraz.— Napokon je sve prošlo — reče ona pogledavši na sat. — Napulj ci su dobili jedan prekrasan primjer koji im je toliko potreban.šutjela sam.— Zar ne misliš i ti tako? — upita ona.— Ah, gospođo — odgovorila sam — dopustite mi da u ovom teškom pitanju, kad se radi o životu i smrti, nemam svog mišljenja. Rođena sam daleko od onih kojima je bog stavio u dužnost da odlučuju o životu i smrti drugih. Ja sam samo žena, i kao žena po naravi svojoj sklona sam samilosti i slabosti. Bilo bi mi milije da sam čula kako je sat otkucao pomilovanje, a ne smaknuće.— Ali, ako je sat otkucao smaknuće — reče živahno Karolina — onda su oni sami tome krivi. Zar nismo nas dvije učinile sve da ih spasimo? Nisam li ja još jučer, nakon što su me tako strahovito uvrijedili, čekala čitav dan da dođe netko od njegovih, majka, sestra, otac ili brat, da me zamole za milost? Uzalud sam čekala do osam sati navečer. Oni su prezreli moju milost, sretni su što mogu umri-jeti za svetu stvar slobode, vjeruju da će im Napulj jednog dana293podići spomenike, i u tom su uvjerenju išli na stratište kao mučenici. Spomenici u Napulju!

Ona prasne u neki reski smijeh, a zatim zašuti. Nisam se usudila prekinuti tu šutnju. Odjednom se vani začuje kotrljanje kočije.Kad je začula to kotrljanje, Karolina se digne.— Što je to? — upita.— Sigurno dolazi Sir William Hamilton — odvrati. — Dolazi kako je obećao.— Ako je to on, onda neka uđe — reče kraljica. — Htjela bih što prije doznati što se tamo dogodilo.Bio je to zaista Sir William. Donio je vijesti, i to tako neočekivane, da je najvećom brzinom pošao da nas obavijesti. Zahvaljujući svojim izvrsnim konjima uspjelo mu je da prevali put za sat i četvrt. U Napulju je s prozora bankara Leigha vidio slijedeće:Kao i obično, bijela braća su pošla u tamnicu državnog zatvora da povedu osuđenike, koji su išli pješice u pratnji dviju četa pješaka i jednog odreda konjice. Povorka je prvi put zastala kod katedrale, a onda nastavila put Toledskom ulicom, u koju je skrenula na uglu Palazzo Maddalone. Ulica je bila prepuna svijeta, pa su vojnici morali prokrčiti put toj neobičnoj povorci. Pokraj svakog mladog osuđenika koračala su dva ispovjednika, ali mladići se nisu htjeli osloniti na njih kako je to inače bio običaj. Ispred svakog osuđenika išao je po jedan svećenik koji bi se od vremena do vremena okretao i davao osuđenicima raspelo da ga poljube, što su ovi izvršavali s najvećom pobožnošću.Osuđenici su išli čvrstim korakom i pozdravljali svoje znance koje su vidjeli među svjetinom ili na prozorima kuća. Znanci su im odzdravljali mašući maramicama i kličući: Zbogom! Zbogom!«U tričetvrt četiri pojavila se povorka na uglu kod crkve sv. Ferdinanda, prošla pokraj kazališta San Carlo i došla na dvorski trg, gdje je bilo podignuto stratište s vješalima. Prvi je išao Vitagli-ano, kao najstariji od trojice osuđenika, i uzviknuo: »Prijatelji! Ovdje je instrument mučenja!« — »Dobro nam došao!« — odvratio je Emmanuele de Deo. — »Mučeništvo vodi do boga.« — »A smrt do slobode!« — dodao je Gagliani, najmlađi među njima. Te su riječi odmah prošle svjetinom od usta do usta. A mnoštvo je bilo tako ogromno da su č«tiri stotine pješaka jedva našle mjesta i tek teškom mukom uspjeie zatvoriti četvorokut oko stratišta. Na zapovijed oficira tih je četiri stotine momaka nabilo puške. I artiljerija na dvoru okrenula je topovske cijevi na dvorski trg, a artiljerci su stajali iza topova sa zapaljenim luntama, spremni na paljbu ako bi svjetina pokušala spasiti osuđenike. Ovim četama treba pribrojiti i one što su pratile osuđenike. Tako je stratište okruživalo oko osam stotina vojnika.Kad su osuđenici ušli u taj strahoviti krug, u taj željezni zid koji ih je dijelio od života, oko dvanaest bubnjara stalo je udarati294Iu bubnjeve naviještajući početak drame. Gaglianiju, najmlađem od trojice osuđenika, bilo je, kako isam već spomenula, jedva devetnaest godina; on se prvi popeo na stratište. Kad se ta mladenačka glava, izručena smrti, pojavila gore, svi su se prisutni zgrozili a nekoliko je glasova viknulo: »Milost!« — »Zar milost za nas?« — viknuo je Gagliani povišenim glasom. — »Ponuđena nam je milost uz cijenu naše časti, ali smo je mi odbili.«Krvnik je već sjedio gore na vješalima, a njegovi pomoćnici gurnuli su Gaglianija do ljestava. On se lagano uspeo po ljestvama, a uzica mu je stavljena oko vrata. Još mu je uspjelo viknuti: »živjela sloboda!«Odmah zatim odbacio je krvnikov pomoćnik nogom ljestve, tijelo se zanjihalo u zraku, krvnik se spustio dolje na osuđenikova leđa, a pomoćnik mu se objesio za noge. Tijelo se trzalo u smrtnoj borbi. Onda je krvnik skočio na zemlju, za njim i njegov pomoćnik, a mrtvo tijelo prvog mučenika ostalo je slomljene kičme nepomično visiti na vješalima.Nakon toga došao je red na Emmanuela de Dea. On se brzo uspeo na stratište i činilo se kao da pogledom nekoga traži. Onda je usred strahovite tišine odjeknuo bolni glas: »Mene tražiš, dijete moje, tu sam!« — Među ljudima pojavila se glava mladićeva oca. On se podigao na vršcima prstiju i stao mahati rupčićem, a po njegovu ukočenom pogledu moglo se zaključiti da se tog časa zakleo na nešto strašno. »Ostaj mi zdravo, oče moj!« viknuo je mladić. »Umirem za svoju domovinu. Neka domovina zaboravi moju smrt i neka me osveti!« Na to se stao uspinjati na ljestve, ispružio vrat, i čas zatim započeo je drugi čin strahovite drame.Ali kad se krvnik spustio na Emmanuelova ramena a njegov pomoćnik objesio za noge, starac je strahovito kriknuo zazivajući ime svoga sina, kriknuo je zdvojno i bolno, a istog trenutka svjetina se uskomeša i začu se strahovita vika.Čas zatim odjeknula je zapovijed: »Spremi oružje!« — i zveket oružja navijestio je da su vojnici izvršili zapovijed. Na galeriji jednog tornja ukazao se bijeli dim popraćen praskom slijepog topovskog hica. »Bježi! Bježi!« prolomi se iz tisuću grla. I u času su bili probijeni redovi vojnika, ali ne od ljudi koji su navaljivali, već od ljudi koji su bježali. Krvnik, pobojavši se da će mu u toj gužvi netko oteti trećeg osuđenika, u kojem bi slučaju on izgubio deset dukata što ih je dobivao za svako smaknuće, bacio se na Vitaglia-nija i zario mu nož u prsa. Smrtno ranjen, mladić padne na tlo.

Prestrašena svjetina bježala je kroz mnogobrojne ulice koje su s trga vodile u grad, a krvnik i njegovi pomoćnici nosili su umirućeg Vitaglianija na stratište. Nije im preostalo ništa drugo nego da na treća vješala objese mrtvaca.295LTako se odigrala drama tog 4. oktobra, i tako nam ju je s ta-čnošću diplomate ispričao Sir William, koji je čitav prizor promatrao svojim vlastitim očima.Marija Karolina saslušala je taj izvještaj ne pokazavši ni najmanjeg znaka uzbuđenja. Samo je, kad je Sir William završio, zatražila čašu vode. Kad sam joj donijela vodu i pružila joj čašu, prsti su joj drhtali, i dok je pila, čula sam kako joj zubi udaraju o staklo.— Gospođo, vi ste bolesni? — upitala sam.— Mislim da imam malu groznicu — odvrati ona. Na to mi stisne ruku i, kao da se boji, doda:— Zar nećeš moći noćas ostati sa mnom?— Gospođo, bože sačuvaj da vas i na trenutak napustim. No, bilo bi dobro da pozovemo liječnika.— Zašto?— Bojim se da vam je pozlilo, a neko sredstvo za umirenje možda bi moglo spriječiti kakvu težu bolest.Kraljica je časak razmišljala i malo se pridigla, no istog trenutka glava joj pade na jastuk.— Zaista se ne osjećam dobro — reče ona. — šumi mi u ušima i vidim crvene kolutove. Pošalji kurira u Napulj i poruči Domenicu Cirillu neka sutra što ranije dođe k meni.— Dopušta li mi Vaše Veličanstvo da vam opipam bilo? — upita Sir William. — Ja se pomalo razumijem i u medicinu.Karolina mu pruži ruku. Sir William skine rukavicu, uzme u jednu ruku sat s drugom prihvati kraljičinu ruku. Nabrojio je osamdeset i dva otkucaja u minuti.— Liječnik ne smije doći tek sutra ujutro, gospođo, treba da dođe još noćas. Kako se ja zbog sutrašnje konferencije odmah sada vraćam u Napulj, poći ću i kao vaš kurir. Ako Cirillo ne bude kod kuće, poslat ću vam Cottugna.— Pošaljite mi koga god hoćete, Mvlorde, samo ne engleskog liječnika. Engleski liječnici uvijek propisuju samo kalomel, kao da je to jedino sredstvo protiv svih bolesti.Sir William se oprosti od nas i ode savjetovavši kraljici da se ne obraća nikakvom nadriliječniku, ako joj se stanje pogorša, već da odmah pozove liječnika iz grada.Groznica se brzo pojačavala. Dva sata kasnije kraljica je bila u deliriju. Pričinjalo joj se da prisustvuje smaknuću trojice mladića, te je stala ponavljati sve što je pripovijedao Sir William. Oko ponoći došla je jedna kočija. Kako je posluga bila obaviještena o tome da se očekuje liječnik iz Napulja, kočiju su smjesta propustili.Pohitala sam na stepenice. Bio je to doktor Cottugno. S njim je došao i Sir Williamov sekretar, koji mi je predao pismo od mog supruga. Domenico Cirillo, pisao mi je suprug, nije pristao da dođe, jer je u pet sati podnio ostavku na službi dvorskog liječnika. Kako je predao ostavku sat makom smaknuća, bilo je očito zašto je to učinio i nije bilo nikakve sumnje koji su ga razlozi ma to naveli. Sir William, koji je poznavao Cirillovo rodoljublje, mije se tome čudio, već se smjesta obratio Cottugnu.Kad sam liječnika dovela do kraljice, njezino je lice bilo grimizno crveno, pogled grozničav, a disanje isprekidano. Bilo joj je tuklo još brže, i liječnik je nabrojio devedeset otkucaja u minuti. Cottugnu je bilo dovoljno samo da pogleda bolesnicu, i već je znao što joj je.— Fizička joj je snaga žestoko uzdrmana duševnim uzbuđenjem reče on — pa moramo nastojati da fizička snaga ponovo prevlada.On izvadi svoje instrumente i okrene se k meni:— Hoćete li mi, gospođo, pomoći da Njenom Veličanstvu pustim krv, ili možda da pozovem koju od dvorskih dama.— Samo ako vam mogu biti od pomoći — odgovorila sam. — Je li to teško... to što treba da učinim?— Ne, zaboga! Samo ne smijete pasti u nesvijest. Možete li mi to sa sigurnošću obećati?— Mogu, gospodine doktore. Bit ću hrabra.— Vi ćete samo držati zdjelu. A sada nemojmo više gubiti vrijeme.Liječnik zategne zavoj oko kraljičine ruke i pusti da iz žile kucavice obilno poteče krv. To je bilo prvi put što sam vidjela kako teče krv, a bila je to krv moje okrunjene prijateljice. To me se silno dojmilo. Klečala sam pred kraljičinim krevetom, držala zdjelu, a krv je toliko tekla da sam bila posve prestrašena. Tada još nisam znala, što mi je kasnije objasnio Sir William, da čovjek ima devet do deset funti krvi. što je više krvi teklo, to mi se više mračilo pred očima, a čelo mi je oblio hladan znoj. Ipak sam hrabro izdržala dok mi liječnik nije rekao:— Gospođo, možete odložiti zdjelu. Gotovo je.Kao da sam zaista iscrpila svu svoju snagu pomažući liječniku. Čim sam odložila zdjelu na pod, srušila sam se na kraljičin krevet.

— Ta rekao sam vam — reče Cottugno.— Nije ništa, doktore — odgovorila sam — no vi ste joj pustili toliko krvi.— Pet do šest unca, ništa više. Treba spriječiti upalu mozga. Važno je da se u tijelu uspostavi ravnoteža. Ako groznica potraje i dalje, i njeno crvenilo, a prije svega to stanje delirija, onda Njeno Veličanstvo mora staviti noge u vruću vodu, i to toliko vruću koliko može izdržati. Stavite joj u vodu smljevene gorušice, a ako ni to ne296297bude pomoglo, stavite joj oko listova obloge od smljevene gorušice. U svakom slučaju, sva krv koja odlazi prema mozgu mora biti dovedena u udove.— Doktore, napišite mi to — na to ću ja. — Ali najbolje bi bilo kad biste ostali ovdje.— A tko bi vršio službu u mojim bolnicama? Nemoguće je to, lijepa gospođo, nemoguće! U dva sata poslije podne bit ću opet ovdje. Recite Njenom Veličanstvu kraljici da bude strpljiva. Delirija će uskoro nestati, a naša će uzvišena bolesnica uskoro početi da se oporavlja. Gledajte, već mirno spava.Tog trenutka zakuca sat. Kraljica je smjesta otvorila oči i činilo se da prestrašeno sluša. I ja sam sa strahom gledala, jer sam naslućivala zašto ona tako tjeskobno prati sat. Odbilo je tri sata.— Dobro — reče Karolima — još jedan sat. I glava joj pade na jastuke.— Sat treba zaustaviti — reče liječnik. — Nipošto ne smije otkucati naredni sat.Cottugno je izgovorio te riječi tako da se nije moglo razabrati imaju li one kakvo dublje značenje ili je on samo htio da sat ne otkucava. Pošla sam do kamina i zaustavila njihalicu.Cottugno opipa kraljičin puls i utvrdi da joj bilo udara za kojih desetak otkucaja polaganije.— Sve je u redu — reče on. — Ako se ne dogodi nešto novo, Njeno će Veličanstvo za tri dana ozdraviti.On brižljivo očisti svoju lancetu, stavi je u etui i turne u džep, a onda se nakloni i, prije no što će izaći, preporuči mi da se malo odmorim.Uostalom, odmor mi je doista i bio potreban. Već tri noći ili uopće nisam spavala ili sam spavala vrlo malo. Kraljica se samo koji put trgnula u snu, no inače je spavala mirno. Namjestila sam stolicu do njezinog kreveta, prihvatila njezinu ruku kako bih se odmah probudila ako se ona pomakne, i tako sam zaspala. Ne mogu reći kako sam dugo spavala, ali kad sam otvorila oči, probudivši se od buke u pokrajnoj sobi, bio je već bijeli dan. Tu buku stvarala je neka osoba koja je nestrpljivo vikala:— Moram vidjeti kraljicu! Kažem vam da bezuvjetno moram govoriti s kraljicom!Skočila sam i potrčala u pokrajinu sobu. Tu sam našla jednu otmjenu gospođu od kojih trideset i pet godina, čije je lice bilo izobličeno od boli.— Oh, gospođo — uzvikne ona pošto me ugledala — omogućite mi, molim vas, da razgovaram s kraljicom. Zaklinjem vas, učinite mi to!I ona me pograbi za ruke i sagne se kao da će kleknuti.298— To je nemoguće, gospođo — odgovorih joj. — Kraljica je teško bolesna. Noćas joj je puštena krv, i liječnik je strogo zabranio da bilo koga puštamo k njoj.— Ali ja, ja — vikala je dama — ja nisam bilo tko ... ja sam... ja sam ... kraljičina prijateljica.— Oprostite, gospođo, ali ja vas još nikada nisam vidjela na dvoru.— A pošto bih i dolazila? Nisam imala nikakvog posla. Ali čekajte, vi poznajete kraljičin rukopis ...I ona izvuče iz džepa nekoliko listova.— Vidite li, gospođo ... vidite li, poštovana kneginjo, da je to njezin rukopis ...— Jest, a tko ste vi, — upitah je začuđeno.— Ja sam kneginja Caramanico.— Supruga čovjeka... ? — Zastala sam.— Da — odgovori ona — čovjeka kojeg je ona toliko ljubila. Dolazim joj reći da ne smije dopustiti da umre onaj kojeg je toliko ljubila.— Da umre? — začu se iza nas jedan glas.Kneginja i ja okrenusmo se i obje u isti glas kriknusmo od zaprepaštenja. Kraljica, koju je također probudila vika, čula je kako razgovaram s nekom ženom te je ustala. Bosonoga, duge kose spuštene na ramena, sva zamrljana krvlju, stajala je na pragu svoje sobe. Prepoznala je kneginju Caramanico, kriknula, potrčala do nje, zgrabila je za ruku i odvukla u svoju sobu.— Dođi, Emma, dođi! — pozvala me.Pošla sam za njima i zatvorila za sobom vrata.

XXXIII

kraljica nas je gledala odsutnim pogledom, prešla rukom preko čela kao da se nastoji nečega prisjetiti, a onda joj se pogled zaustavio na kneginji.— Bit ću da sam krivo čula — reče. — Zar ne, vi niste rekli: »Kraljica ne može dopustiti da on umre?«— Veličanstvo, niste krivo čuli — reče kneginja. — To sam rekla i ponavljam to. Ne, ne, ne, kraljica ne može dopustiti da on umre.— A koga to kraljica ne može pustiti da umre? — upita Karo-lina.— Onoga koga je toliko ljubila, kneza Caramanica!— Zar je njegov život u opasnosti?— Čitajte, Veličanstvo, čitajte!I kneginja, spustivši se na koljena, pruži kraljici jedno pismo. Kraljica je čitala muklim glasom, svejednako cvokoćući zubima:»Draga prijateljice ...«Ona omjeri kneginju brzim, oštrim pogledom, a onda nastavi:»Ne znam što se sa mnom zbiva. Već prije dva tjedna moja je kosa jako posijedila i ispadaju mi zubi. Spopala me smrtonosna pospanost i bojim se da neću proživjeti više od nekoliko dana. Ne mogu ti reći što mislim, ali ti to možeš odgonetnuti. Ne reci joj ništa i trpi sama. Na žalost, nema nikakvog spasa. Otac je bio liječnik, a sin je bio kemičar. — Giuseppe.«Kraljica krikne; činilo -se da će joj oči iskočiti iz svojih šupljina.— To znači — viknu ona — da je otrovan. Ali zašto, kad ga ja ionako više ne ljubim, ili bar nitko ne zna da ga još ljubim!— Veličanstvo, vi znate kako je bio omiljen — reče kneginja. — Govorilo se o njegovu povratku u Napulj; pričalo se... — na kneginji se vidjelo da joj je teško izgovoriti jedno ime — ... da Acton više ne uživa toliku naklonost kod vas. Napokon, govorilo se da ste nakanili, ako dođu crni dani... a oni su blizu, ukoliko već nisu došli... uzeti za ministra rođenog Napuljca. Stranci, koliko god inače bili vješti, nisu odviše pouzdani u danima revolucije. Vjerojatno je netko čuo te glasine, i to mu je donijelo smrt.— Oh, kad bih ta morala vjerovati! — promrmlja kraljica škripeći zubima.— Vjerujte, Veličanstvo, da je tako, vjerujte! To je istina, strahovita, neumoljiva istina. Giuseppe, naš Giuseppe umire otrovan!300__ Kad ste primili to pismo?— Jutros.__ Prije koliko dana je napisano?__ Prije četiri dana.— Dakle prvog oktobra, onog istog dana kad je izrečena smrtna osuda. Oh! — viknu Karolina zalomivši rukama — to je kazna božja.Pri tom je učinila tako naglu kretnju da joj se pomakao zavoj na ruci, a slabo zacijeljena žila opet se otvorila i niz ruku joj je potekla krv te stala probijati kroz platno košulje.— Vidite li, kneginjo — viknula sam — vi je ubijate!I doista je kraljica, iscrpljena od uzbuđenja i gubitka krvi, postala blijeda kao mrtvac, duboko uzdahnula i zaglavinjala kao da će pasti. Prihvatila sam je u naručaj i vidjela da se onesvijestila.Kneginja i ja ponijele smo je na krevet. Ja sam joj zavezala ranu kako sam vidjela da to radi liječnik te mi je uspjelo da zaustavim krvarenje. Onda sam sklopila ruke.— Vidite u kakvom se stanju nalazi kraljica — rekla sam kneginji — na nesreću, ona sada ne može ništa učiniti za kneza. Sada to možete učiniti jedino vi, gospođo.— Bože moj, a što bih ja mogla učiniti?— Možete ne gubeći ni časa otputovati u Palermo i povesti sa sobom najboljeg liječnika koji postoji u Napulju. Pomoću nauke možete spriječiti zločin koji bi nas sve zavio u crno.— Ah, a ja sam sve nade polagala u kraljicu — reče jadna kneginja. — Bože moj! Bože moj!— Kraljica vam ne može biti ni od kakve koristi... u najboljem slučaju može kazniti krivca... ali vi sami znate da su krivac ili krivci na tako visokom položaju da ih kazna nikada neće stići. A ovdje se u prvom redu radi o kneževu životu, a ne o kažnjavanju njegovih ubojica. Mislite sada na knežev život, a što se kazne tiče, budite spokojni: ako joj bude moguće da kazni zločince, ona će ih kazniti.— O, mislite li da će ih kazniti?— Svakako da će ih kazniti, ali za to joj je potrebna sva njezina snaga i razum, sva njezina moć. Pustite neka je najprije mine' ovaj delirij, neka je prođe groznica, a vi pođite onamo kamo vas ne zove

samo ljubav nego i dužnost, spasite kneza, ako još nije prekasno, ili budite uza nj do posljednjeg časa ako je prekasno; po-mozite mu, ako se već bori sa smrću! Recite mu... jer on neće imati nikog drugog da ga tješi osim vas, i zato mu to baš vi morate reći... da ga je kraljica ljubila, da je istinski ljubila samo njega. Vaša je dužnost da iskažete toliko milosti ovim srcima koja su toliko trpjela.301— Dobro je! — reče kneginja. — Učinit ću, gospođo, što mi savjetujete. Ako ga još može spasiti umijeće jednog čovjeka i požr-tvovnost jedne žene, onda će biti spašen! Hvala vam! Ako on umre, onda recite kraljici da njoj prepuštam da nas obje osveti.I ona klekne pored kreveta, poljubi kraljici ruku, posljednji put mi kimne na pozdrav i brzo izađe.Providnost je dobro učinila što je kraljica pala u nesvijest, jer bi inače možda u tadanjem svom stanju poludjela, ili bi je udarila kap.Izašla sam iza kneginje napolje, opomenula sluge da ne spominju ni riječi o njezinu posjetu, makar ih kraljica i sama pitala za nju. Zatim sam se vratila i dala se na to da Karolinu prizovem svijesti. Stala sam joj svježom vodom trti sljepoočice i dala mirisati mirisavu vodu. Nakon nekoliko trenutaka otvorila je oči, ali je gledala tako ukočeno da mi je odmah bilo jasno da je opet pala u delirij. Tog časa bila je to još i sreća. U groznici je nekoliko puta spomenula ime Giuseppe, a jednom i kneza Caramanica, ali je uz to izgovarala i tako nesuvisle riječi da sam se ponadala da će se, kad se povrati k svijesti, sjećati svega što se zbilo samo kao u snu.Pozvonila sam dvorskim damama, i trenutak kasnije dvije su ušle u sobu. Kao što je liječnik propisao, najprije smo stavile u vodu kraljičine noge, a onda joj oko listova stavile obloge. To nije bilo teško, jer me Karolina još uvijek nije prepoznavala i dopustila je da se sve uredi onako kako sam naredila.Oko jedan sat zapala je u dubok sam. U dva sata začulo se kako dolaze neka kola. Cottugno je održao riječ. Prepustila sam kraljicu dvorskim damama i potrčala u susret liječniku, kojeg sam susrela već na stepenicama. U deset riječi opisala sam mu što se dogodilo; naime, nisam imala pravo da mu saopćim kraljičinu tajnu, nego sam mu rekla da se njegova bolesnica veoma uzrujala, da je opet došlo do krvarenja i da je napokon pala u nesvijest. Dodala sam da smo se tačno pridržavali njegovih uputa i pripremila sam ga na to u kakvom će stanju naći kraljicu.On je najprije pogledao krv, odmah prepoznao znakove žestoke upale i onda pošao u sobu. Karolina je ležala bez svijesti, zatvorenih očiju. Liječnik joj je opipao bilo, osluhnuo disanje i upitao je kako se osjeća. No bolesnica nije otvorila oči i šutjela je.— Dajte ovamo zdjelu — reče liječnik jednoj dvorskoj dami. — Njeno Veličanstvo nije još izgubilo dovoljno krvi, pa ću joj morati pustiti još oko dvije unce.Kraljica je privukla ruku k sebi — znak da je čula što je rekao Cottugno. No činilo se da on tu kretnju nije opazio nego je uhvatio njenu ruku.— Oh — reče bolesnica — već sam tako slaba, nemojte da još više oslabim.302__ U ovom stanju u kome se nalazi Vaše Veličanstvo — odgovorio je Cottugno — ne smijete uopće ni na što misliti.Kraljica uzdahnu. Nije imala snage da se odupre. Liječnik je ponovo otvorio malu ranu i kraljica je po drugi put izgubila punu zdjelicu krvi. Bilo je to više no što je njezina snaga mogla podnijeti, i ona padne u nesvijest. Cottugno odmah zaustavi krvarenje. '__ Tako — reče on — dame će otići u ljekarnu ili poslati nekoga onamo i dati prirediti lijek koji budem propisao. U međuvremenu, mi ćemo malo čavrljati.On propiše lijek, dade ceduljicu sobarici i otpremi je iz sobe. Onda se vrati kraljici, koja je još uvijek bila bez svijesti, i prihvati njezinu ruku.— Liječniku treba otvoreno govoriti — obrati mi se — inače stavljamo na kocku da se on prevari, a kad se liječnik prevari, krivo će liječiti bolesnika, a može ga čak i usmrtiti.— Bože moj! — povikah. — Zar postoji opasnost od smrti?— Između kreveta i liječnika uvijek prijeti smrt. No ovdje je, čini mi se, bolesnija duša nego tijelo.— I ja tako mislim, doktore, i divim se vašoj pronicavosti. Cottugno slegne ramenima.— Zbog toga ne smijemo biti umišljeni — reče. — što znači pronicavost? Pa to je jasno kao dan. želim vam reći što se dogodilo. Ako se varam, molim vas da me prekinete; pogađam li istinu, dopustite da je izgovorim do kraja.— Ali ako vas čuje kraljica?— Nema te opasnosti. Držim ruku na njezinom bilu. Kad dođe vrijeme da se osvijesti, ja ću to znati već jednu minutu prije. Zar ne, jučerašnje smaknuće uzrok je ovom njenom stanju?— Kako ste mogli to pogoditi?— Oh, vi lijepa zlobnice! To je smaknuće izbezumilo i sasvim druge ljude. Kod nje se tome treba najmanje čuditi, jer je ona mogla spriječiti smaknuće, a ipak to nije učinila.— Doktore, Njezino je Veličanstvo ponudilo osuđenicima pomilovanje, ali su ga oni odbili.

— Da, čuo sam da se pripovijeda nešto takvo. Ali to se mene ne tiče. Ja sam ovdje liječnik i ništa drugo. Smaknuće je bilo jučer u četiri sata, a upravo jučer u četiri sata kraljica je oboljela.— Tko vam je to rekao?— Sir William Hamilton. Vidite, ne želim da me smatrate za čarobnjaka. No, on mi to i nije trebao reći. Jučer je, naime, kraljica drhtala preda mnom kad je čula kako sat otkucava tri sata i rekla: »Dobro, još jedan sat.« A je li danas ujutro, molim da mi to kažete, proživjela strahovito uzbuđenje?— Jest, vrlo jako. On me pogleda.303— Sigurno je doznala da knez Caramanico mora umrijeti od otrova.— šutite — povikah — šutite!— Pa velim vam da inas ona ne može čuti.— Ali kako možete znati...?— Vrlo jednostavno. Kneginja je bila kod mene prije dva sata. Pitala me mogu li se s njom odvesti u Palermo. Odgovorio sam joj da mi je to nemoguće, jer ne mogu ostaviti kraljicu u ovakvom stanju bez nadzora liječnika. Poslao sam je k Cirillu, kojemu sam zapravo bio dužnik, jer je on jučer poslao k meni vašeg supruga. Kneginja i on su sada sigurno na putu, pa ako je kneza još moguće spasiti, Cirillo će ga spasiti. On je vrlo spreman čovjek. Dok sam tako razgovarao s kneginjom, njezin je sluga čavrljao s mojim slugom, pa kako nije bilo nikakva razloga da to drži u tajnosti, rekao je da njegova gospodarica upravo dolazi iz Caserte. Uzbuđenje koje je potreslo Njezino Veličanstvo treba svakako dovesti u vezu s viješću o trovanju Caramanica. Mogao sam vas ostaviti u uvjerenju da sam sve ovo pogodio, ali ja nisam šarlatan; to prepuštam doktoru Gattiju. Hvala bogu! A je li potrebno da vam kažem kakvu sam ratnu osnovu stvorio da pomognem kraljici u njezinoj borbi s bolešću. Osnova je vrlo jednostavna. Ona će vjerovati da je samo sanjala o tome kako je otrovan Caramanico. Ona ne zna sasvim pouzdano je li samo sanjala da je vidjela kneginju ili ju je uistinu vidjela. A sada, te dvije misli ne može dovesti nikako u sklad, a zapravo i ne smije. Radi toga sam je i oslabio kad se tužila na slabost. Dosta sam jak da se borim protiv posljedica onog smaknuća ili one nesretne vijesti od danas, ali to dvoje treba da ostane odvojeno, svako za sebe. Ako se to dvoje spoji, onda će se Cottugno naći između dvije vatre, kao nespretan vojskovođa, i bit će pobijeđen. Cottugno mora činiti ono isto što je radio ranjeni Horacije. Mora pobijediti Kurijacije1 jednoga za drugim. Da li me sada razumijete?Moj prvi Kurijacije je jučerašnje smaknuće, drugi vijest o trovanju, a treći pak sama bolest; taj je uostalom najmanje opasan.— Zaista, gospodine — rekoh pogledavši liječnika — vi ste čudnovat čovjek.— Ne, ja nisam ništa čudnovatiji od drugih ljudi. Imam iskustva i izvježbano oko, i to je sve. A sada slušajte što ću vam reći! Sav se moj posao sastoji u tome da spriječim kraljicu da se sjeća. Ako mi to uspije u tri dana, onda se ne moramo ničega više bojati. Što joj propisujem, to je samo sredstvo za umirenje, ali to se sredstvo mora davati s najvećim oprezom i najvećom pažnjom. Bude li naime doza prejaka, mogla bi je previše umiriti.1 Kurijaciji, albansko pleme, od kojega su se g. 666. pr. n. e. trojci borili sa tri Horacija Rimljana.304— Bože moj, pa što joj kanite dati? __ Jednostavno beladonu.— Ali ja mislim da je beladona otrovna.__ j iest_ No u količini u kojoj će je uzimati kraljica, djelujekao sredstvo protiv grčeva i sredstvo za umirenje. Vi ćete joj davati svaki sat po jednu žlicu... Ah, sada kraljica dolazi k svijesti. Ne zaboravite da je smaknuće onih mladih ljudi bilo prije četrnaest dana, a kneževo je trovanje samo priča... Ali tiho!Tog je trenutka kraljica otvorila oči i stala se ogledavati okosebe.— Tako! — reče Cottugno. dižući se. — Sada je sve u redu. Vašem je Veličanstvu ddbro. Ne zaboravite, Mylady, dati Njezinom Veličanstvu svaki sat po jednu žlicu lijeka što sam ga propisao, i to počnite odmah čim lijek donesu. Uostalom, gospođe se upravo vraćaju. Dajte mi jednu malu žlicu! Njeno će ini Veličanstvo iskazati čast da prvu dozu uzme iz mojih ruku.I Cottugno, prije no što je kraljica mogla da se sabere, stavi joj žlicu na usnice i dade da proguta lijek.— Doći ću sutra u ovo isto vrijeme — reče pošto je to obavio. Deset minuta nakon njegova odlaska Karolina je čvrsto zaspala.Sve se odvijalo onako kako je doktor bio prorekao. Puna tri dana kraljica je bila gotovo bez svijesti, u nekom stanju u kojem niti je spavala niti bila budna. Pomalo joj se vraćala svijest i počela se prisjećati svega što se dogodilo, ali nekako nejasno i neodređeno. Ni na trenutak nisam je puštala samu. Prošla su tri do četiri dana a da nije spomenula ni jedne riječi o kneginji. Jednog me jutra upitala:— Nije li me za vrijeme moje bolesti posjetila kneginja Caramanico?

— Dakako da jest, gospođo — odgovorila sam. — Saznala je da je njezin suprug nešto bolestan, pa kako je odlučila otputovati u Palermo, došla je da upita Vaše Veličanstvo imate li štogod javiti potkralju.Kraljica me uhvati za ruku i snažno je stisne gledajući mi ravno u oči.— Emma — upita me — zar se kneginja još uvijek nije vratila?— Nije, gospođo.— I nije još ništa pisala?— Nije, gospođo.— Naredi da kneginju odmah puste k meni čim se vrati i zaželi govoriti sa mnom.20 Hamilton305— Ali ako donese loše vijesti, misli li Vaše Veličanstvo da će biti dovoljno jako da ih sasluša.— Bit ću dovoljno jaka, budi bez brige. S mirom opet mi se vratila snaga. Učini mi samo jednu uslugu! _— Veličanstvo treba samo da zapovjedi.— Ovdje je ključ od mog pisaćeg stola... ti znaš tajnu. Donesi mi moju malu kazetu, osjećam želju da bude uza me. Vrati se brzo. Ako slučajno vidiš kralja, a on te upita za me, reci mu da mi je dobro ali da još moram nekoliko dana ostati u miru i samoći. Ne bi mi bilo ništa tako neugodno kao njegovo prisustvo ovog trenutka.— Dobro, gospođo. Sada je devet sat?. U podne ću se vratiti.— Hvala ti! Ne znam što bi bilo sa mnom da nema tebe. Uhvatila sam je za ruke i poljubila.— Ne zaboravi narediti što sam ti rekla u pogledu kneginje.— Vaše Veličanstvo može biti posve mirno.— I reci također da mogu opet naviti sat. Moji su živci sada dovoljno jaki, i sada već mogu slušati otkucaje. Čak i kad bude otkucalo četiri sata.Ostavila sam kraljicu, uredila sve kako mi je rekla, dala da se zapregnu kola i odvezla se u Napulj. U Maddalonu sam susrela crna kola, kočijaš i lakeji bili su u crnini. Zadrhtala sam; naslućivala sam da se u kolima nalazi neka udovica. Stigla sam u Napulj. U zgradi poslanstva zadržala sam se tek toliko da kažem nekoliko riječi Sir VVilliamu, a onda sam pošla u palaču. Na sreću, kralj nije bio tamo. Da se mogu što brže vratiti natrag, naredila sam da se upregnu svježi konji. Nekoliko minuta prije dvanaest sati stigla sam u Ca-sertu. U trijemu palače stajala je crna kočija koju sam putem bila srela. Kad sam se počela uspinjati stepenicama,-vidjela sam kako su se otvorila vrata kraljičine sobe.Iz odaje je izašla jedna žena zavita u crnu koprenu; pred očima je držala rupčić i jecala. Stala sam na stranu, a ona je prošla pokraj mene a da me nije primijetila. Opet se uspela u kočiju i odvezla. Kad je tuklo podne, ušla sam kraljici.— Emma, održala si riječ — reče ona. — Dođi ovamo! Prišla sam bliže, začuđena što se tako malo promijenio njezinglas. Očekivala sam da ću je vidjeti u suzama, ali sam se prevarila. Bila je posve mirna, gotovo neugodno spokojna. Mirno je uzela kazetu i otvorila je ključićem koji je već bila pripremila i izvadila uvojak kose što ga je čuvala na prsima.— To je sve što je ostalo od njega — reče ona privinuvši uvojak na usne, a onda ga stavi u kazetu pokraj ostalih relikvija svoje ljubavi. Zatim zaključa kazetu i stavi je pod jastuk. Naslonila je na nj glavu, sklopila oči i šaputala riječi koje sam već jednom čula iz njezinih usta:— To je kazna božja!306XXXIV

-a nesreću, vanjski su događaji doskora opet doveli tu sr-^- ~—4>inače energičnu dušu, koja nije mogla živjeti bez strasti a razdirala ju je unutarnja potreba za ljubavlju ili mržnjom, u tmjevno raspoloženje koje je na kratko vrijeme potisnulo lične boli. Termidorska je reakcija srušila ljude koji su najviše pridonijeli tome da su Ljudevit XVI i kraljica Marija Antoaneta bili smaknuti, i tako dala Mariji Karolini zadovoljštinu i pribavila joj neobičnu radost. No, ta reakcija bila je istovremeno i signal revo-lucionarnim armijama da udvostruče svoju snagu. Na mojim pločicama od slonove kosti stoje još i danas ispisani pobjednički dani republikanskih generala, koje sam bila sebi zapisala kad su te vijesti stigle k nama na dvor. Tome smo se tada svi divili jer smo mislili da će Francusku, koja je sa svih strana bila opkoljena neprijateljima, vrlo lako upokoriti. Ali Austrijanci, koji su bili prodrli u Francusku, dopustili su vrlo lako da ih potisnu s osvojenog područja, a carska vojska nije više imala u

svojim rukama ni jednog čvrstog uporišta. Ništa bolje nije bilo ni na španjolskoj granici. I tamo su Francuzi postizali uspjeh za uspjehom. General Jourdan, zapovjednik armije na rijeci Sambre i Maas, borio se s mnogo sreće, osvojio Aix-la-Chapelle (Eks-la-Šapel), pobijedio u bici kod Aldenhovena, zauzeo Juilliers (Žilijer), zatim Koblenz, Maastricht, Koln, a istovremeno je general Pichegru (Pišegri) zauzeo Amsterdam i domogao se holandske flote koja je kod Texela zapala u led. Napokon je 9. februara sklopljen mirovni ugovor između Francuske i Toskane, a time je Francuska Republika prvi put stupila na pozornicu evropske politike. Kraljica je naredila generalu Actonu da joj dostavi spisak francuske vojne snage početkom godine 1795. Rezultat je bio taj da je Francuska 1. marta imala na različitim ratištima osam armija: sjevernu armiju pod zapovjedništvom generala Moreaua (Moro); armiju na rijeci Sambre i Maas pod zapovjedništvom generala Jourdana; armiju na Rajni i Moseli pod zapovjedništvom generala Pichegrua; alpsku i talijansku armiju pod zapovjedništvom generala Kellermanna; armiju na istočnim Pire-nejima pod zapovjedništvom generala Scherera; armiju na zapadnim Pirenejima pod zapovjedništvom generala Monceva; armiju na zapadnim obalama pod zapovjedništvom generala Canclauxa (Kan-klo) te armiju kod Bresta i Cherbourga (Šerbur) pod zapovjedništvom generala Hochea (Hoš). Ta je ogromna snaga imala velikog307utjecaja na španjolski dvor, daleko veći nego na napuljski. Kralj Karlo IV, Ferdinandov brat, odlučio je da povede pregovore s Francuskom, i 22. jula 1795. potpisan je mir. Sir William je doznao za taj separatni mir mjesec dana ranije, i to preko kraljice, i obavijestio o tome englesku vladu da bi ona smjesta mogla poduzeti potrebne mjere u budućim neprijateljstvima.Nenadano je stigla vijest o događajima 13. vandemiera — upotrebljavam ove revolucionarne nazive mjeseci jer su priznati u povijesti __i po drugi put smo čuli ime Bonapartea, koji je od zapovjednika bataljona avanzirao za generala. Bonaparte je spasio Kon-vent, jer je pobijedio pobunjenike, a za nagradu ga je Barras (Bara) imenovao za vrhovnog zapovjednika talijanske armije. Bečki dvor je smatrao da je Francuska poludjela, jer svoju sudbinu stavlja u ruke mladića od 26 godina, koji je bio poznat samo po tome što je izvojevao dvije pobjede, i to obje nad Francuzima. Kraljica je od svog nećaka primila pismo u kojem joj je javljao da se svi austrijski generali rugaju tom djetetu koje su postavili na čelo armija što stoje protiv njih, starih i iskusnih stratega. I doista, što je značilo ime generala Bonapartea prema imenima jednog Beaulieua (Bolje), Wormsera, Alvinzija i princa Karla! Nestrpljivo smo očekivali početak vojne. Austrija je skupila pet armija, ukupno sto četrdeset tisuća ljudi. Bonaparte je napredovao sa trideset i šest hiljada ljudi protiv Beaulieua, koji mu se suprotstavljao s pedeset hiljada ljudi. U isto vrijeme dobili smo vijesti o bitkama kod Montenotta, Millesima i Degoa. Naše je čuđenje bilo ogromno. U sve tri bitke Beaulieu je bio poražen. Imao je šest tisuća mrtvih, zarobljeno je osam hiljada ljudi, a izgubio je dvanaest topova. No, došlo je i gore. Sardini jska vojska, odvojena od austrijske, poražena je kod Mon-dovija; Austrijanci, njih deset hiljada, poraženi su kod Lodijskog mosta od dvije hiljade Francuza pod zapovjedništvom generala Bonapartea. General Massena prodro je u Milano, i došlo je do sklapanja mira između Francuske Republike i kralja Sardinije. Po tom miru Sardinija je odstupila Francuskoj Republici Savoju, Niču i Tende, a osim toga morala je dopustiti francuskim trupama slobodan prolaz kroz svoj teritorij, predati joj svoja utvrđenja i pristati da će isprazniti i sva utvrđenja koja su gospodarila alpskim prijelazima.Razumljivo je da mi nije namjera potanko opisivati sve te bitke. Želim samo navesti činjenice, da se može shvatiti kako su one djelovale na nas. Wormser, Beaulieuov nasljednik, poražen je kod Castiglionea, Rovereda i Bassana, i naposljetku je morao dopustiti da ga zatvore u Mantovu. U pomoć mu je poslan Alvinzi, koji je pretrpio teške poraze kod Arcola i Rivolija. Na kraju je iza ove dvojice došao nadvojvoda Karlo, koji je također pobijeđen gdje je god došlo do bitke. Sve se to dogodilo u toku jedne godine. Toskana i Sardinija već su sklopile mir sa Francuskom, a sada su pregova-308ali vojvoda od Modene i papa. Venecija, koja je već vidjela Fran-sku pred svojim vratima, zapovjedila je Gospodinu, kraljevom h atu koji je nakon Dauphinove smrti uzeo naslov Ljudevit da napusti Veronu i čitavo područje Venecijanske Republike. Od tog časa sve se odvijalo strahovito brzim tempom. Massena je osvojio Klagenfurt, glavni grad štajerske, Bernadotte je zauzeo Ljubljanu, glavni grad Kranjske, Augerau (Ožero) je ušao u Veneciju, srušio staru vladu i postavio na njeno mjesto demokratsko gradsko viječe.Za nas je položaj postao — kažem za nas, jer sam se toliko osjećala jedno s kraljicom, a i Hamilton i kralj bili su tako reći jedna osoba — za nas je položaj postao utoliko ozbiljniji što je napuljski dvor, šaljući pomoćne čete Austriji, razbjesnio pobjedonosnu Francusku, a osim toga izdavao je prijeteće manifeste protiv Republike. U izdavanju tih manifesta kralj je sudjelovao samo utoliko što su ti manifesti imali njegov potpis. Uvijek su ih sastavljali kraljica, general Acton i knez Castelcicale, a kako je kraljica imala prilično ružan rukopis, to sam ih gotovo uvijek pisala ja. Spremila sam nekoliko tih manifesta pa ću ovdje iz jednog od njih navesti nekoliko mjesta da pokažem kako su bili sastavljeni.

Na osnovu toga moći će se prosuditi opasnost položaja u kojem se prema Francuskoj nalazila Kraljevina obiju Sicilija.»Ništa nas neće navesti da osjetimo milost prema tim Francuzima. Oni su ubili svoga kralja, opustošili hramove, poklali svoje najbolje građane, oborili sve zakone društva i pravde, nisu im dovoljni samo njihovi vlastiti zločini već i druge podstrekavaju na isto takve sramotne čine, u prvom redu pobijeđene narode, a jednako i one koji su toliko lakovjerni da ih smatraju prijateljima. Ali narodi, kojima je to već dodijalo, ustali su da ih unište, i mi treba da se ugledamo u te hrabre, srčane branitelje! Pouzdajmo se u božju pomoć i našu vojnu snagu! U svim crkvama neka se mole molitve za našu pobjedu i za uništenje Francuske! Napuljci, poslušajte što govore vaši svećenici i radite ono što vam oni savjetuju! U svim općinama izložene su liste dobrovoljaca, i neka se u njih upiše svaki koji je sposoban, jer radi se o obrani domovine, o obrani prijestolja, što više o obrani slobode i trostruko svete kršćanske vjere. Još i više, radi se o vašem vlastitom životu, o zaštiti vaših žena i djece, vašeg dobra i imanja, vaših djedovskih običaja i zakona! Ja, kralj, molit ću se i boriti sa svima vama!«Ti su manifesti bili objavljivani po svim ulicama i lijepljeni po svim uglovima, čitali su se za vrijeme mise u svim crkvama. Određene su i održavane četrdesetsatne molitve u čitavoj kraljevini, a prve takve molitve započele su u crkvi sv. Januarija u glavnom gradu. Svećenici su, bilo iz uvjerenja bilo iz fanatizma, najspremnije poduprli kraljicu, predstavljali Napuljcima Francuze kao lopove, ubojice, razbojnike i djecu pakla, prema kojima ne treba držati309riječ nego ih klati, ubijati i trovati kao bijesne pse, bez bojazni da bi to mogao biti smrtni grijeh.Strast me je toliko obuzela da sam i ja zamrzila taj narod, koji sam kasnije morala moliti za utočište i koji me je primio kad mi je Engleska, za koju sam sve učinila, uskratila i koru kruha.Ipak je u Napulju postojala klasa ljudi kod koje nije bilo mržnje protiv Francuske i koja nije sudjelovala u javnim molitvama. To je bila slobodna, naobražena i nezavisna klasa »mezzo četo«, pravnici, medicinari, filozofi i pjesnici. Stoga je kraljica brzo odbacila ono kratko pokajanje koje ju je spopalo nakon smrti prvih triju žrtava, a pogotovu nakon Caramanicove smrti, pa je opet organizirala državni sud. Opet su poslana u lov ona tri čovjeka koje su nazivali kraljičinim žbirima: Vanni, Guidobaldi i Castelcicala. Opet su se napunile i tamnice, no ovog puta su na popisu uhapšenika bila najuglednija imena Napulja.Usred ovih priprema za obrambeni rat prestrašila nas je vijest o primirju u Bresciji (Breša), koje je prethodilo Tolentinskom ugovoru. U tom ugovoru, što ga je papa Pio VI sklopio s Francuskom, odstupio je Sveti Otac Francuskoj Bolognu, Ferraru i* Ro-magnu, a odstupljene su provincije dobile pravo da se konstituiraju kao republike, što su one odmah i učinile čim je ta dozvola izdana. Tako se opasnost sve više približavala. Francuzi su, doduše, otišli, ali su revolucionarne čete prodirale sve dalje, a ideja, uvijek jača od ljudi, hvatala je korijena u svim mjestima koja su Francuzi napustili. General Acton i kraljica znali su da ne smiju gubiti vrijeme. Znali su da je Direktorij zatražio od Napoleona da se osveti Kraljevini obiju Sicilija i da je Napoleon odgovorio: »Danas još nismo dovoljno jaki da se osvetimo onako kako treba. Ali doći će dan kad ćemo naplatiti Napulju izdaju, a kralj Ferdinand i kraljica Karolina neka budu uvjereni da čekajući neće ništa izgubiti.«Taj je odgovor na napuljskom dvoru bio poznat. Kralj se tako bojao tog Damoklovog mača nad svojom glavom da je Bonaparteu poslao kneza Belmontea sa zadatkom da pod svaku cijenu sklopi mir. Jasno, taj je mir za Napulj bio u najvećoj mjeri ponižavajući, i Napulj se, osim ostalih teških uvjeta, morao obavezati da plati ratnu odštetu od osam milijuna franka i da će uvijek ostati neutralan.XXXV

toku jedne godine sve se potpuno izmijenilo. Mali gene-—f-.-r ral Bonaparte, kojemu se u početku rugao čitav svijet, bio je pobjednik u ratu i njegova su se djela mogla uspoređivati s junačkim djelima Aleksandra Velikog, Hanibala ili Cezara. Direktorij mu je podijelio naslov »čovjek providnosti«, a Francuska mu je poklonila zastavu na kojoj su bile zlatom izvezene riječi: »General Bonaparte je uništio pet armija, pobijedio u osamnaest bitaka i šezdeset sedam okršaja, zarobio sto šezdeset hiljada neprijateljskih vojnika, poslao u Francusku sto šezdeset neprijateljskih zastava da budu ukras naših vojničkih zgrada i hiljadu sto osamdeset topova da povećaju naš vojni arsenal, povećao našu državnu blagajnu za dvjesta milijuna, a mornaricu za pedeset i jedan ratni brod. Naše galerije i muzeji zahvaljuju njemu bezbrojna umjetnička djela, naše javne biblioteke dragocjene rukopise. I napokon, on je oslobodio osamnaest naroda.«Lako je shvatiti koliko su sve te počasti iskazane našem neprijatelju ogorčile napuljski dvor, Sir Williama i mene. Kraljicu je onog dana kad je vlada Kraljevine Obiju Sicilija bila prisiljena da prizna Cisalpinsku republiku spopalo takvo bjesnilo kakvo još nikada nisam vidjela. Mir između Francuske i

Austrije, sklopljen u Campo Formiju, bio je od najvećeg značenja. Francuska je. na jednoj strani proširila svoje granice sve do Alpa, a na drugoj do Rajne. Austrija je izgubila na teritoriju, ali je dobila po broju podanika, jer je uspostavljena Cisalpinska republika, a republika Venecija prešla je u posjed austrijskog cara. Činilo se da je time mir općenito uspostavljen, ali Sir William se diplomatski smijao kad bi ga pitali što misli o trajnosti toga mira.— Tako dugo dok Engleska ratuje — reče on — neće svijet, a u prvom Francuska, imati mira.Činilo se da ni kraljica ne smatra taj mir ozbiljnim, pa je iskoristila to vrijeme da se proslavi svadba prijestolonasljednika s nad-vojvotkinjom Klementinom. O tom princu ne treba mnogo reći, jer je on na napuljskom dvoru, dok je bio tamo, uvijek igrao neku podređenu ulogu. Bila mu je tada 21 godina, bio je velik i debeo, ali i naobražen, mada je najradije šutio. Vrlo je pažljivo pratio sve pojedinosti te velike historijske drame koja se tada odigravala u Evropi, ali se činilo da usprkos tome ništa ne vidi. Iako je bio dovoljno star da može kazati svoje mišljenje, ipak ga nikad nitko nije ni za311što pitao i nije se usudio istupiti bojeći se srdžbe svoje majke. Ostala su mu strana sva pitanja koja su bila vanredno važna za prijestolje Kraljevine Obiju Sicilija, a time i za njega samoga kao nasljednika toga prijestolja. On je studirao pa se, kao što se i kralj više brinuo za lov nego za uspostavljanje ili pad koje republike, i on više zanimao za Mesmerova, Montgolfierova i Lavoisierova otkrića nego za primirje u Bresciji ili za mir u Tolentinu. Njegova ga majka nije baš voljela, pa je u užem krugu znala govoriti da je on isto tako glup kao i njegov otac. Ljubimac sin Marije Karoline bio je princ Leopold, kojemu je tada bilo 9 godina. Bijaše lijep kao slika, pun duha, ali i zlobe. Treći princ, Albert, bio je star šest godina. Bio je vrlo slabašan dječak, i ja sam proživjela tu bol —0 tome ću još pripovijedati — da je umro na mojim rukama.Zaručnica prijestolonasljednika, koja je svečano dopraćena u Foggiju (Fođa), gdje je priređena svadba, izgledala je prilično slabo, bila je neobično blijeda i imala je izraz neke duboke melankolije. Odakle joj ta bljedoća i melankolija? To svijet nije nikada saznao. Mnogo važniji od te svadbe, preko koje mogu olako prijeći jer je ostala bez ikakva značenja kako za napuljski javni život tako1 za privatni život princa Ferdinanda, bio je jedan drugi događaj koji se zbio u to vrijeme: umorstvo francuskog generala Duphota(Difo). Zbog tog umorstva Francuzi su zaposjeli Rim, a zbog toga je i proglašena Rimska Republika. Danas, kad sam tako daleko od tih događaja, a prije svega daleko od mržnje koju sam tada osjećala, nadam se da ću u svom prikazu moći biti objektivna, objektivna ne kao sudac već kao historičar. Razumljivo je da su stanovnici Romagne, kad su dobili pravo da uspostave republiku, osnovali u Rimu i republikansku stranku. Uglavnom se ta stranka sastojala od francuskih umjetnika koji su se nastanili u Rimu i koji su smatrali svojom rodoljubnom dužnošću da reprezentiraju svoju domovinu i nastupaju u njezino ime. U Rimu je bio poslanik brat Napoleona Bonapartea, Joseph Bonaparte. U to vrijeme nismo u njemu ni naslućivali budućeg uzurpatora napuljskog prijestolja. On je neko vrijeme poduzimao sve da suzdrži republikance objašnjavajući im da još nije došao njihov čas. 26. decembra 1796. sa-općeno mu je da će usprkos njegovu nastojanju doći do velike republikanske demonstracije. To se 28. decembra i dogodilo, ali su republikanci, obasuti vatrom pješadije i rastjerani od draguna, pobjegli pod portal palače Corsini gdje je stanovao francuski poslanik. Kako se taj događaj prikazuje na različite načine, to slijedeći opis donosim po službenom izvještaju Josepha Bonapartea, čiji nam je prijepis dostavljen. Kao autentičan dokument, mislim da taj izvještaj sigurno neće biti nezanimljiv.»Neki francuski umjetnik« — počinjem svoj izvještaj na onom mjestu gdje sam ga bila prekinula. — »izvjestio nas je da će se skupiti brojna svjetina. On je među masom primijetio vladine312špijune koji su glasnije od svih ostalih vikali: .Živio rimski puk! Živjela republika!' Punim se rukama razbacivao novac, pa se kroz ulice nije moglo prolaziti. Izdao sam mu zapovijed neka odmah pođe onamo i neka javi moju želju demonstrantima. Francuski vojnici, koji su bili oko mene, zahtijevali su od mene zapovijed da silom rastjeraju demonstrante; bio je to dokaz njihove vjernosti. Uzeo sam svoje službene insignije i pozvao generale da pođu za mnom. Htio sam da sam govorim s vođama demonstranata. Kad sam izašao iz svog kabineta, čuli smo neprekidnu paljbu. Odred konjanika prodro je na moje područje a da o tome nisam bio obaviješten te je iz triju dvorana palače otvorio vatru. Svjetina je pobjegla na stubište i u dvorišta. Kad sam pošao dalje, naišao sam na umiruće, bjegunce i smione demonstrante, ali i na ljude koji su bili najmljeni da podstrekavaju puk a onda da one koji su spremni na pobunu denunciraju. Iza konjice slijedila je četa pješaka koja je napredovala prema vestibulu. Kad su me ugledali, stali su. Očima samo potražio njihova zapovjednika. Ali on je bio skriven u redovima pa ga nisam mogao vidjeti. Upitao sam tu četu s kojim je pravom prodrla na francuski teritorij i zahtijevao da se smjesta povuče, našto su se oni povukli nekoliko koraka. Zatim sam se okrenuo demonstrantima koji su pobjegli u unutrašnjost dvorišta. Nekoliko njih pokušalo je poći naprijed kad su opazili da vojnici uzmiču. Odlučno sam im izjavio da će prvi koji se usudi prijeći preko sredine dvorišta imati posla sa mnom, a general Duphot, Scherlack, dva druga oficira i ja izvukli

smo u isti čas mačeve da zadržimo nenaoružanu masu kod koje sam vidio tek nekoliko pištolja i bo-deža. Ali dok smo mi bili zabavljeni time, nenadano su pješaci, koji su se povukli samo toliko da budu izvan dometa pištolja, otvorili vatru na čitavoj liniji. U prvim redovima svjetine palo je nekoliko ljudi smrtno ranjeno. Mi, koji smo stajali u sredini, bili smo pošteđeni. Na to je četa opet pošla natrag da ponovo napuni puške. Iskoristio sam taj trenutak da s generalom Duphotom i Scherlackom pristupim k vođama zahtijevajući da napuste palaču i da obustave vatru. Objasnio sam im da će biti okrivljeni zbog upada na francuski teritorij i da ću se ja kao poslanik pobrinuti da demonstranti budu kažnjeni. Odviše srčani Duphot, naviknut da uvijek pobjeđuje, pošao je među vojnike da ih pokori. Za njim je pošao i general Scherlack. Duphot je, povučen masom, dospio do gradskih vrata koja se zovu Settimiana i ondje mu je jedan vojnik prislonio na grudi pušku i ustrijelio ga. On je pao, ali se još podupro na svoj mač. Počeo sam ga zvati — on je htio doći do mene — ali ga je drugi hitac sravnio sa zemljom. Scherlack nije bio ranjen, iako je odmah nakon toga bilo ispaljeno na nas oko 50 hitaca. Uspio sam pobjeći u vrtove gdje smo bili sigurni od pušaka Duphotovih ubojica. U međuvremenu je došla druga četa vojnika i stala pucati s druge strane ceste. Dva oficira, Beauharnais (Boame) i Arrighi,313koje sam ostavio da s mačevima u ruci zadrže demonstrante, pobjegli su pred tom drugom četom i došli do nas. Morali smo pogledati oči u oči toj novoj opasnosti. Druga je četa mogla nesmetano pro-drijeti u palaču, odakle su moju suprugu i sestru, koja se sutradan imala vjenčati s hrabrim Duphotom, spasili moj sekretar i dvojica mladih umjetnika. Kroz vrt smo došli u palaču. Dvorišta su bila puna kukavica i zločinaca koji su prouzročili ovu strašnu scenu. Oko dvadeset njih kao i više miroljubivih građana ostavilo je tu svoje živote. Napokon nam je uspjelo probiti se kroz jedna vrata što su vodila na ulicu. Jadikovanje Duphotove zaručnice, zaručnice generala koji je pobjedonosno vojevao u pirenejskom i talijanskom ratu i koji je uvijek bio u prvim redovima, a sad je ubijen od kukavnog razbojnika, pa pucnjava koja se još neprestano čula na ulicama i bila usmjerena prema vratima palače, zatim unutrašnjost palače puna ljudi kojih su namjere bile nepoznate, sve te okolnosti, a i mnoge druge, ostavile su na nas strašan dojam. Dao sam dozvati svoje sluge. Trojica od njih su nestala, a jedan je bio ranjen. Mladi su oficiri smatrali svojom dužnošću da mrtvo tijelo otmu Rimljanima, mrtvo tijelo svog nesretnog generala, i to im je uspjelo uz pomoć mojih vjernih slugu usprkos žestokoj vatri koju je usmjerila na njih kukavička rimska milicija. Leš nekad tako hrabrog junaka našli su napola gol, prorešetan mecima, sav krvav, prekriven nabacanim kamenjem. Četrnaest sati nakon Duphotova umor-stva još uvijek nije k meni došao ni jedan Rimljanin da se po nalogu svoje vlade raspita o stanju stvari. Odlučio sam da smjesta napustim ilirn, nakon što sam odveo na sigurno mjesto ono nekoliko Francuza koji su ostali u gradu. Signoru Angiolaniju izdan je nalog da tim Francuzima pribavi putnice za Toskanu, gdje će me naći s oficirima i slugama koji su od prvog časa opasnosti bili uza me. Ja ću, čim mi to dozvole poslovi koje još moram posvršavati, smjesta otići u Pariz i ministru podnijeti tačan izvještaj. Rimska vlada, koja je dala umoriti prvog poslanika kojeg smo se udostojili da joj pošaljemo, dala je sada mučke ubiti jednog od naših najhrabrijih vojnika; ta vlada kleči sada ponovo pred ministrom d'Azarom i zaklinje ga da odmah otputuje k meni u Firencu i da me nagovori neka se vratim u Rim. To mi piše taj plemeniti prijatelj Francuza koji je bio dostojan da bude u zemlji gdje bi se bolje cijenile njegove kreposti i pravednost.Firenca, 30. decembra 1797. — Joseph Bonaparte.« 76. poglavljeTaj je izvještaj poslanika Josepha Bonapartea izazvao u Parizu dubok dojam. Njegov je brat Napoleon bio u to vrijeme bog. Tko bi se ogriješio o jednoga od njegove braće, počinio bi uvredu Veličanstva, što više, bio bi to zločin protiv božanstva. Direktorij je314tražio da se ubojice kazne, ali nijedan nije došao pred sud, bilo zbog nemarnosti bilo namjerno.Znalo se da je kolovođa ubojica bio neki Amadeo, koji je prisvojio mač ustrijeljenoga, da je svećenik iz obližnje župe prisvojio sebi sat, a drugi podijelili među sobom novac i odjeću. Direktorij je zapovijedio generalu Berthieru, koji je bio zapovjednik u Italiji mjesto Napoleona, da krene prema Rimu. Berthier je u to vrijeme bio u Milanu i čim je primio zapovijed počeo je napredovati sa svojom vojskom. 10. februara stajao je pod zidinama glavnog grada, a jedno odjeljenje njegove vojske zauzelo je Anđeosku tvrđavu koju papinske čete nisu ni pokušale braniti. Berthier je spriječio daljnje napredovanje; jedino je vođama revolucionarne stranke obećao da mogu računati na njegovu pomoć. 16. februara, na dvadeset treću godišnjicu vladanja pape Pije VI, skupila se pobunjenička masa na starom trgu »Forum Romanum« i odande pošla prema Vatikanu, gdje je ispod papinskih prozora vikala: »Živjela Republika!« Iz poštovanja, ne prema papi, kako su govorili, već prema starcu, nisu jurišali na Vatikan, ali su osvojili čitav grad i-izdali ukaz koji je objavljivao vladu naroda koji otklanja od sebe svako sudjelovanje i odgovornost za smrt Bassevillea i Duphota, zbacuje papinsku vlast i proklamira nezavisnu republikansku vladu. Vođe pokreta požurile su se da pošalju generalu Berthieru poslanstvo koje ga je o svemu obavijestilo. General je smjesta kroz Porta del Popolo ušao u grad i zaposjeo Capitol. Papa Pio VI primio je potpuno mirno vijest da mu je oduzeta vlast, a kad su tražili da prizna

novu republiku, rekao je: »Meni je dana vlast od boga i nemam pravo da je bilo kome predam. Star sam 80 godina. Za mene, dakle, život ne znači mnogo. Ne bojim se zlostavljanja ni boli.« Kako je prisutnost pape u Rimu bila nespojiva s novom vladom, zatražili su da napusti grad. I on je 20 februara pošao u Toskanu.Dakako da su nas sve te vijesti veoma uznemirile. Revolucija je bila udaljena od nas samo još trideset milja. Vlada Kraljevine Obiju Sicilija smatrala je za potrebno da se poduzmu mjere opreza protiv neprijatelja. Ne obazirući se na ugovor koji je prije 14 mjeseci bio sklopljen s Francuskom, Ferdinand je 19. maja 1798. sklopio ugovor sa svojim nećakom carem, a taj je novi ugovor poništavao ugovor s Francuskom. Prema tom ugovoru trebalo je da car drži' u Tirolu 60 hiljada vojnika, a Ferdinand na napuljskoj granici 30 hiljada, čudnim slučajem bilo je to 19. maja 1798, dakle na dan kad je francuska flota pošla iz Toulona u pravcu Egipta. Zapovjednik engleske flote Sir John Jervis nije htio priznati napuljske pripreme kao plan za pomorsku bitku. Zadovoljio se samo time da zatvori Gibraltar i blokira španjolsku flotu u luci Cadiz. Još uvijek zauzet tim svojim planom, poslao je Nelsona, koji je služio pod njegovim zapovjedništvom, sa tri linijska broda, četiri fregate i jednom kor-315vetom da stražari pred tulonskom lukom. Obećao mu je da će mu poslati pojačanje čim to bude zatražio.Devetog maja napustio je Nelson Cadiz. No to je već bilo prekasno. Kad je došao u Lionski zaljev, raspršila mu je bura brodovlje i slomila jarbol na njegovu brodu. Da popravi pretrpljenu štetu, uvezao se u luku Saint-Pierre. Tu je doznao da je francuska flota isplovila iz Toulona. Poslao je jedan brod svom zapovjedniku Sir Jervisu tražeći obećano pojačanje. To je pojačanje dobio 8. juna, dakle tri tjedna nakon odlaska Francuza. Pojačanje se sastojalo od deset brodova, svaki brod je imao 74 topa, a jedan brod 50 topova. Na čelo flote stavio se Nelson i zaplovio u potjeru za francuskom flotom. Na južnoj obali Korzike doznao je da su vidjeli flotu između Capcorsea i Italije, te je pomislio da flota plovi prema Napulju. Zaplovio je punim jedrima prema Napulju. 15. juna bio je kod otoka Ponca, odakle je poslao svog prijatelja, kapetana Trou-bridgea (Trubrajdž), da se dogovori s ministrom Actonom i Sir Williamom. Troubridge je imao također nalog da meni preda jedno pismo. Meni nije izmaklo da sam na Nelsona ostavila dubok dojam. Zato sam se začudila što je propustio priliku da sam dođe u Napulj kako bi me opet vidio, mo sve mi je objasnilo njegovo pismo. On je pisao:»Mylady! Kad bih došao u Napulj, kad bih se iskrcao na kopno i opet vidio vas, izvrgao bi se opasnosti da zaboravim na sve svoje dužnosti, a te mi dužnosti sada nalažu da bez i najmanjeg gubitka vremena progonim francusku flotu. Ovo pismo će vam donijeti Troubridge i ono će vam objasniti moju prividnu ravnodušnost. Ujedno će vam to biti posebni dokaz mojeg velikog zanimanja za vas. Čim se Troubridge vrati, otplovit ću dalje. Budu li Francuzi makar i na drugom kraju svijeta, ja ću ih pronaći i onda se vratiti ili kao pobjednik i vaš štovalac, Mylady, ili rne nikada više nećete vidjeti. Hiljadu puta vaš — Horatio Nelson.«To pismo nije govorilo ništa mome srcu, ali je silno godilo inom ponosu. U ovih pet godina što su protekle otkako sam ga prvi put vidjela, Nelson se borio doista junački. Kako mi je sam kasnije rekao, upravo je prkosio smrti. Već sam ispripovijedila da je kod Calvija izgubio jedno oko, ali to nije bilo sve: kod Teneriffe izgubio je jednu ruku. Ipak je obećao da će se ili vratiti dostojan mene ili se uopće neće vratiti, i ja sam bila uvjerena da će održati riječ. Nelson nije bio čovjek koji bi govorio prazne riječi. S terase palače vidjela sam veličanstven prizor kako ispred Napulja plovi flota. Pomoću dalekozora prepoznala sam i brod na kojem se vijorila admiralska zastava. Ono što se događalo na palubi nisam mogla vidjeti, ali sam bila uvjerena da su Nelsonovi pogledi upravljeni prema kraljevskoj palači baš kao i moji prema admiralskom brodu. Ispred klisura Caprija flota se polagano podijelila, jedna polovica pošla je ulijevo, a druga polovica udesno. Prošla su tri dana dok je316brodova posve nestalo, jer je more bilo mirno i bez vjetra. Zbog toga je Nelson tek 25. juna stigao do tvrđave Messine. Tamo je doznao da je Bonaparte osvojio Maltu, ostavio u njoj garnizon od četiri tisuće ljudi i otplovio dalje prema istoku. Nelson nam je poslao pismo u kojem nam je sve to javio. I ovog puta priložjp je posebno pismo za mene, a ja ću ovdje navesti svoj odgovor na topismo:»Dragi gospodine! Koristim ponudu kapetana Hopea da vam se javim s nekoliko redaka i da vam zahvalim za vaše ljubazno pismo koje sam primila. Kraljica se veoma radovala kad sam joj prevela riječi pohvale što ste ih napisali o njoj. Ona vam zahvaljuje i uvjerava.,da se moli za vas. Isto tako se pouzdano nadam da će pobjeda biti na vašoj strani. Sada imamo francuskog poslanika koji se svaki dan prijeti, i ja jasno vidim da će napuljski dvor biti prisiljen da objavi rat ako želi spasiti zemlju. Usput vam napominjem da je onih 300 jakobinaca koji su gotovo četiri godine bili u tamnici proglašeno nevinima i pušteno na slobodu. Kad bih vjerovala sve što se govori oko mene, onda bi barem polovica njih zaslužila da budu obješeni. Francuski poslanik i napuljski ministar Gatto, koji je uostalom kraljev ljubimac, a prema tome neprijatelj kraljice i Actona, inače slabić i beskarakteran čovjek, uspjeli su da

se ta časna gospoda poštede. Ukratko, u velikoj sam brizi i smatram da je ovdje sve izgubljeno. To me duboko ožalošćuje zbog naše drage i dražesne kraljice, koja je zaista zaslužila bolju sudbinu. Nadam se da nećete napustiti Sredozemno more a da i nas ne povedete sa sobom. Mi smo uzele dopust i sve pripremile da otputujemo čim nas o tome obavijestite. Do onda se pak molim bogu neka vam pomogne da uništite tu francusku neman. Vladavina takvih ljudi ne može dugo trajati. Kad vam se pruži prilika, pišite mi. Ne možete ni zamisliti kakav su balzam za nas vaša pisma. Neka vas bog blagoslovi, dragi gospodine! Vaša iskrena i odana prijateljica — Emma Hamilton.«U stvari, Nelson je izgubio svaki trag Bonapartea i njegovih 350 brodova, koliko ih je Napoleon vodio sa sobom. Južni vjetar, zadržao ga je više dana u Messini, a onda je iskoristio promjenu vjetra i ubrzo se našao na otvorenom moru prošavši pokraj Reggia. Sada je bio uvjeren da je Napoleonov cilj Egipat pa je stao ploviti ravno prema Aleksandriji. Stigao je tamo prije francuske flote, jer je admiral Brueys, sigurno zato da zavede svoje progonitelje, pristao na obalu Krete. Guverner Aleksandrije nije baš lijepo primio Nelsona i zaprijetio mu da će na nj otvoriti vatru ako pokuša ući u luku. Ne znajući u kom su pravcu otišli Francuzi, koje nije našao kod Aleksandrije, Nelson je otplovio brodovljem duž obale317i1Karamana i Moreje da tamo sazna gdje se nalaze. Pošto je pretražio čitav arhipelag, morao se zbog nestašice živežnih namirnica i vode vratiti na Siciliju. Kasnije mi je rekao da mu u ono vrijeme, tj. od 30. juna, kad se odvezao iz Messine, pa do 21. jula, kad je ušao u sirakušku luku, nije mnogo trebalo da izgubi pamet. Položaj je zaista bio ozbiljan, i u Engleskoj se spremala prava bura protiv njega. Znalo se da je pustio Francuze da pobjegnu iz Toulona i da ih je mjesec dana uzalud tražio. Postavljalo se čak i pitanje nije li Nelson izdajica kojeg bi trebalo staviti pred sud i ne bi li trebalo pozvati na red admirala Jervisa što je za kontraadmirala predložio čovjeka koji nije dostojan toga položaja. Nelson je svu nadu polagao u nas, zapravo u mene. Morala sam isposlovati od kraljice da on usprkos svim ugovorima sklopljenim s Francuskom dobije u lukama na Siciliji svaku potrebnu pomoć, jer da se vlada doslovce pridržavala ugovora, Nelson bi bio prisiljen da se povuče u Gibraltar, a onda bi s njim bilo svršeno.Spasiti ga je mogla samo još neka sjajna pobjeda. 26. jula krenuo je iz Sirakuze u pravcu Grčke, a 28. jula uplovio je u zaljev Coron i raspitao se kod turskog guvernera za francusku flotu. Tu je saznao da su Francuzi u Aleksandriji. On je u Aleksandriju stigao u podne 1. augusta, ali su Francuzi već bili napustili Aleksandriju i otplovili prema istoku. Pošao je za njima i u dva sata i tri-četvrt javio je brod »Zealous«, koji je plovio na čelu, da se na vidiku pojavilo 60 usidrenih linijskih brodova. U tri sata dao je Nelson znak da se sve pripremi za borbu.Nije moja stvar da pripovijedam o toj strahovitoj bici kod Abu-kira, koja je trajala tri dana i kakve do onda nije vidjelo more. Francuski brod »Orient« odletio je u zrak, dvije su fregate potopljene, 9 je brodova zarobljeno, ali od tih 9 brodova 3 su bila u takvom stanju da ih je pobjednik narednog dana morao dati spaliti.Na nesreću je Nelson bio teško ranjen. Komad jarbola što ga je razmrskalo neprijateljsko tane pao mu je na čelo upravo u času kad je pogledao uvis. Drvo mu je zderalo kožu od čela do usta. Nelson je mislio da je smrtno ranjen, tako je snažan bio taj udarac. Pozvao je kapelana da mu saopći svoju posljednju želju, ali je s kapelanom došao i liječnik koji je ranu pogledao i ustanovio da mu nisu polomljene kosti, što nije bilo teško vidjeti jer su kosti bile posve gole. Liječnik je navukao natrag kožu i stavio mu povoj. Kad je Nelson došao k svijesti i vidio da je na životu, opet se uspravio s nadljudskim naporom, ponovo preuzeo zapovjedništvo nad »Van-guardom«, i uz svoju poslovičnu prisutnost duha i hladnokrvnost zapovijedao je brodovima tako dugo dok nisu potpuno uništili francusku flotu. Ranjen i posve iscrpljen od napora strahovite bitke, ipak je prihvatio pero i napisao Sir VVilliamu i meni ove retke:»Dobri moji prijatelji« — Potpuna pobjeda! Uništena je francuska flota. Ovo će vam pismo donijeti kapetan Capel (Kejpl) i318a •cnriooviediti pojedinosti. Ja sam lakše ranjen. Nemojte seUie tora uznemiravati. Uvijek vaš vjerni Horatio Nelson. - Javite■ d o s mojim dubokim poštovanjem ove dobre vijesti našojljUbTCapetan Capel stigao je u Napulj 4. septembra i javio nam da - Nelson stići za nekoliko dana i da je odredio da se u napuljskoj l°uci skupi čitava njegova flota. Capel je Nelsona o uspjehu ove svoje misije izvijestio riječima:»Admirale! Ne mogu opisati radost i oduševljenje s kojim smo bili dočekani. Kraljica i Lady Hamilton gotovo su se onesvijestile od veselja. Ovdje nas svi nazivaju oslobodiocima Evrope. Sutra odlazi jedan kurir u Beč. Ja bih trebao otputovati s njim. Svi inozemni ministri požurili su se da ovu slavnu vijest pošalju svojim dvorovima. S poštovanjem, itd. — Capel.«

Ja sam u tom prvom oduševljenju pisala Nelsonu jedno neobično odano pismo. Ne mogu ga ovdje navesti, jer nemam njegova prepisa, ali Nelson ga je djelomično citirao u ovom pismu što ga je pisao svojoj supruzi:»Na moru, 16. rujna 1798.Kraljevina Obiju Sicilija gotovo je poludjela od radosti, počev od kralja pa sve do posljednjeg seljaka. Prema onome što mi je rekla Lady Hamilton, položaj je ondje bio više nego kritičan. Doslovce ponavljam što mi je pisala Lady Hamilton: ,Kako da opišem kraljičino oduševljenje? To je nemoguće. Ona plače, viče, leti kroz sobe kao luđakinja, grli sve koji joj dođu pod ruku i u isti čas plače i smije se. Oh, hrabri Nelsone, kliče ona. Bog neka blagoslovi našeg oslobodioca! Oh, Nelsone, Nelsone, što ti sve ne dugujemo! Oh, ti pobjednice i spasitelju Italije! Zašto ne mogu da ti zahvalim osobno? Draga Fanny, sve ostalo možeš sebi lako predstaviti. Ostaj. mi zbogom! Zbog moje glave ne mogu ti pisati toliko koliko bih želio. Umalo pa bi sve moje nastojanje bilo uzaludno, ali bog me je štitio! — tvoj H. Nelson.«Treba znati s kakvim je počastima i darovima dočekan i obasipan Nelson od svih evropskih suverena, pa da čovjek dobije pojam o mržnji, a možda i o strahu, kojim je Francuska ispunila Evropu. Jednog smo dana zajedno s Nelsonom napravili popis koji obuhvaća razdoblje od listopada 1798. do listopada 1799.Engleski kralj i kraljica podijelili su mu čast pera i zlatnu medalju. Od Predstavničkog doma dobio je po nalogu kralja 22. novembra 1798. za sebe i za svoja dva najbliža nasljednika naslov »baruna od Nila i od Burham-Thorpea« te rentu od 2000 funti ster-linga počev od 1. augusta 1798, tj. od dana bitke kod Abukira. Engleski parlament dao je njemu i njegovim najbližim nasljednicima daljnju rentu od 2000 funti sterlinga. Irski parlament dodijelio mu je rentu od 100 funti sterlinga. Istočnoindijska kompanija poklonilamu je 10.000 funti sterlinga. Turska kompanija poklonila mu je zlatni stolni servis. Grad London poklonio mu je mač i balčak optočen dijamantima. Sultan mu je darovao dijamantnu kopču s pobjedničkim per,om. Bio je to nakit kojega se vrijednost cijenila na 2000 funti sterlinga. Sultanova majka Valideh darovala mu je dozu optočenu dijamantima vrijednu 1000 funti sterlinga. Kralj Obiju Sicilija darovao mu je mač dijamantima optočena balčaka vrijedan 5000 funti sterlinga. Od vlade otoka Zante primio je mač s zlatnim balčakom i štap sa zlatnom jabukom. Grad Palermo darovao mu je zlatnu dozu i zlatni danac. Ali, naj originalni j i i pravi engleski dar, kome se upravo zbog toga Nelson i najviše razveselio, bio je dar njegovog prijatelja, kapetana Benjamina Hallowella, zapovjednika broda »Swiftsure«. Francuski brod »Orient« poletio je u zrak i njegovi su ostaci plovili morem u krugu od nekoliko milja. Među tim ostacima opazio je kapetan Hallowell glavni jarbol, koji je bio čitav. Dao je spustiti u more sve čamce i, ne obazirući se na Francuze koji su se među razvalinama čas pojavljivali čas opet tonuli, naredio je da se spasi samo taj glavni jarbol. Nakon prilično muka napokon su ga sretno izvukli na brod. Kapetan Hallowell dozvao je tesare i bravare i dao iz najdebljeg dijela jarbola napraviti lijes i okovati ga željezom. Taj je lijes poslao Nelsonu sa slijedećim pismom:»Mvlorde! Šaljem vam ovaj lijes koji je sav napravljen iz glavnog jarbola neprijateljskog broda, .Orient'. Kad napustite ovaj svijet, moći ćete počivati u jednom od svojih trofeja. Želju da taj dan bude još vrlo daleko gaji sa mnom čitava Engleska. Vaš odani sluga Ben Hallowell. — Na brodu ,Swiftsure', 23. maja 1799.«Nelson se zaista najviše radovao tom daru i dao ga postaviti u svoju kabinu. Kad je napustio brod »Vanguard«, uzeo je lijes sa sobom na brod »Redoubtable«. Kad je umro, doista su ga stavili u taj lijes. Dok pišem ove riječi, ruka mi dršće i suze mi naviru na oči, ali ta činjenica pripada slavi i veličini mog junaka i nemani pravo da šutke prijeđem preko toga.XXXVI

. evetnaestog smo primili vijest da se Nelson nalazi kod ■vj^^i^^g^ - otoka Stromboli. Vjerovalo se da će za kratko vrijeme doći u Napulj, pa su se stale pripremati sjajne svečanosti a da se nitko nije brinuo za to što će misliti, reći ili učiniti francuski poslanik. Tri dana prije stigli su brodovi »Alexander« i »Culloden«, koji su bili manje oštećeni od broda »Vanguard«, pa su i pet dana prije od njega isplovili. Na rt Campanela i na najviši vrh tvrđave Caprija postavljene su straže koje su signalima trebale najaviti dolazak Nelsonove flote. Zatim je divno iskićena jedna prekrasna barka, na njoj je podignut šator od grimiza, a ukrašena je grbovima Engleske i Kraljevine obiju Sicilija te engleskim i napuljskim zastavama. Priređeno je petnaest čamaca koji je trebalo da prate kapetanovu barku, a izdana je i zapovijed da čitav dvor bude spreman kako bi na prvi znak izašao Nelsonu u susret. U to vrijeme udvostručila je kraljica svoju nježnost prema aneni i saopćavala mi svoje najskrovitije misli. Marija Karolina nije mi tajila da je Francuska bila slaba zbog gubitka cijele svoje flote i trideset tisuća ljudi, koji su se s Napoleonom nalazili u Egiptu, ipak je to bio neprijatelj kojeg se trebalo bojati, ili barem neprijatelj s kojim je u najmanju ruku trebalo postupati diplomatski. Stoga je na-puljski dvor morao sebi pod svaku cijenu osigurati Nelsonovu podršku, a preko njega i podršku Engleske. Da uzmogne pridobiti Nelsona za sebe, kraljica je računala na mene.Ponosna Marija Karolina zaklinjala je suprugu engleskog poslanika kao što je nekoć jadna Amy Strong zaklinjala skromnu Emmu. Zar da manje učinim za kraljicu nego što sam onda učinila za malu seljačku djevojku? Moj je život počeo zavođenjem admirala Johna Paynea a morao je završiti zavođenjem admirala Ho-racija Nelsona.Obožavala sam Nelsona ali ga još nisam ljubila; moja se ljubav, prema njemu razvila tek pod utjecajem njegove velike ljubavi prema meni. Osjećaji koji postanu veoma duboki uvijek djeluju zarazno. Obećala sam kraljici da ću učiniti sve što je u mojoj moći, ali sam je upozorila i na Sir Williama. Karolina se počela smijati.— Dobro — reče ona. -— Sir William je odviše dobro odgojen Englez a da ne bi i sam nagradio pobjednika sa Nila. Uostalom, u toj stvari njega ne treba ništa pitati. Kad bi Nelson mene ljubio, Ja se uopće ne bih trudila da pitam kralja što da činim.21 Lađy Hamilton321— Veličanstvo — odgovorila sam — kralj Ferdinand bio je princ, a vi ste bili austrijska nadvojvotkinja; vi ste njemu donijeli isto toliko, a možda i više, koliko on vama. Između mene i Sir Williama nije bilo tako. što sam ja bila kad se on oženio mnome? Ljubavnica njegova nećaka. A što sam bila prije nego sam i to postala? Gospođo, on je to zaboravio, i ja ga nikako ne bih željela podsjetiti na to.Kraljica mi stavi ruku na usta.— Sve ćemo mi to urediti — reče ona — i to na opće zadovoljstvo. Tko bi god htio nešto drugo do tvoje sreće, bio bi moj najveći neprijatelj. Dakle, kako bih onda mogla bilo čime prouzrokovati tvoju nesreću?Ostala sam duboko zamišljena i osjećala svim svojim bićem da se približava čas koji će biti odlučan za čitav moj život.22. septembra u šest sati ujutro bili smo obaviješteni da postavljene straže javljaju da su na pomolu dva do tri velika broda i da se na jednom od njih vijori viceadmiralska zastava. U očekivanju tog velikog dana, kralj već tjedan dana nije išao u lov. Zbog toga je mnogo uzdisao, ali se kraljica na to uopće nije oba-zirala. Odmah je izdana zapovijed da svi zauzmu svoja mjesta. Obaviješteni su propovjednici u

svim crkvama da topovi budu spremni za paljbu. Sve je bilo pripremljeno da se Nelson dočeka isto tako svečano i pompozno kao kakav kralj.Admiralu Caracciolu je povjereno zapovjedništvo male flotile koja je imala poći u susret Nelsonu. On je, razumije se, zapovijedao kapetanskom galijom na kojoj je trebalo da se vozi kraljevski par. Da bude danju i noću spreman, ostao je Caracciolo od dolaska »Alexandra« i »Cullodena« neprestano na svom brodu. Kraljica je Sir Williamu Hamiltonu, kao engleskom poslaniku, a možda još i iz kojeg drugog razloga koji nije spomenula, prepustila čast da Nelson bude njegov gost, a naročito na dan svog dolaska trebalo je da potpuno pripada nama. Sir William izvršio je velike pripreme, a ja sam s velikom radošću, gotovo bih rekla s velikim ponosom, brižljivo nadzirala sve te pripreme, jer su za sve te pripreme ipak bili potrebni ženska oštroumnost i takt.Kao i uvijek, provela sam noć u kraljevskoj palači. Rijetko kada pustila me kraljica da se vratim u englesko poslanstvo. Jedino je Sir William imao pravo da se potuži na to, ali on to nije činio. U to vrijeme bilo je Sir Williamu 67 godina. Kraljica je željela da tog dana budem ljepša nego ikada, pa je pravila velike planove za moju toaletu. No, moja je odluka bila čvrsta: nisam htjela obući nikakvu drugu toaletu osim one u kojoj me slikao Romnev kad smo se Sir William i ja vratili u London da isposlujemo na dvoru priznanje našeg braka. Ta se toaleta sastojala od dugačke bijele haljine od kašmirske svile, skrojene poput grčke tunike, sa zlatom izvezanim pojasom od marokena oko struka. Moja kosa, kojoj322nida niie pristajao nikakav ukras, padala je slobodno na ramena, i evo ramena prebacila sam crveni indijski šal izvezen zlatnim tovima. Taj sam šal često imala na plesovima kod kraljice ili intimnim večerama koje sam priređivala kod sebe; imala sam lesu s velom koji sam ja uvela a koji su kasnije intimnim večerama koje sam prire ;°a na onom plesu s velom, koji sam ja uvela, a koji su kasnije oponašale sve plesačice.Kraljica je dala napraviti pravu kraljevsku toaletu i sva se ukrasila dijamantima. I kralj je htio da osvane u punoj paradi, sav iskićen ordenima. U osam sati ujutro bili su svi spremni. Pošli smo do vojničke luke. Očekivala nas je kapetanska galija. Fran-cesco Caracciolo u svečanoj uniformi napuljskog admirala bio je na svom mjestu. Tek što su se kralj i kraljica popeli na brod, odjeknuli su na svim obalama topovski hici ispaljeni sa tvrđava i stala su iz sveg glasa zvoniti zvona sa trista napuljskih crkava.Kad su tako svi tornjevi tvrđava bili okrunjeni oblacima dima i kad je sijevala topovska vatra, grad je pružao veličanstven izgled. Kapetanski brod je krenuo. Bio je građen po uzoru na stare rimske galije. Nacrt za taj brod napravio je Sir William i tvrdio je da taj model potpuno odgovara galiji na kojoj je Kleopatra odvela Anto-nija. Kraljica je, smijući se, izjavila da engleski poslanik time cilja na nešto i da sigurno neće imati ništa protiv toga ako kakva nova Kleopatra u svojoj ljubavi prema novom Antoniju još jednom potvrdi tu sličnost s egipatskom kraljicom i njezinom galijom.Čitava je flotila plovila na čelu s galijom s četrdeset vesala. U tom zaljevu, gdje se morsko plavetnilo natječe s nebeskim, pružala je ta flotila na lijepom sunčanom septembarskom jutru veličanstvenu sliku. Uz topovsku paljbu i zvonjavu zvona, uz klicanje mnoštva na obali, flotila je lagano odmicala. Na keju se skupilo gotovo čitavo stanovništvo Napulja, domahivalo rupčićima, bacalo šešire u zrak, a na sve strane orili su se oduševljeni povici: »Živio kralj! živio Nelson! Dolje Francuzi!«Kraljica se uz smiješak mržnje ugrizla za usne, jer se u tom oduševljenom klicanju ni jednom nije začuo uzvik: »Živjela kraljica!« Uskoro smo bili tako daleko od grada da se više nije mogla čuti vika mnoštva; do nas je dopirao samo još zvuk zvona i tutanj topova. Kako su obje flotile vozile brzo, udaljenost se između njih brzo smanjivala. Prvi brod koji nam je dolazio u susret imao je na glavnom jarbolu kontraadmiralsku zastavu, a osim toga prepoznao je admiral Caracciolo svojim nepogrešivim mornarskim okom brod »Vanguard«.Bez sumnje je i Nelson, usprkos udaljenosti, prepoznao flo-tilu. Pogađajući da mu ta flotila dolazi u susret kako bi mu iskazala počast, dao je ispaliti topovski hitac kojega smo dim vidjeli već mnogo prije no što smo začuli tutanj. Dao je istaći englesku zastavu. Mi nismo mogli odgovoriti na taj pucanj, jer na brodu nismo imali topa. Ali je zato tog trenutka sva naša glazba, kojom,323;je dirigirao Domenico Cimarosa, stala radosno svirati. Priznajem da je za sve nas takav doček Nelsona bio mnogo ljepši nego pozdrav brutalnim topovskim hicem.Što smo se više približavali junaku, bila sam sve više uzrujana; znala sam, naime, da je on do ludila zaljubljen u mene. Meni još nije bilo jasno kakav osjećaj gajim za Nelsona. Nisam znala ni što ću osjetiti kad ga ugledam, no ipak sam drhtala čitavim tijelom, a lice mi se čas rumenjelo a čas blijedjelo. Sve je to bio znak da sam bila sve prije nego ravnodušna.Brod »Vanguard« prošao je mimo rta Campanela, a mi smo prešli Torre del Greco. Između nas bio je razmak jedva oko tri morske milje; još četvrt sata, najviše dvadeset minuta, i kapetanska će galija biti

pored »Vanguarda«. Kraljica je vidjela da sam uzrujana i, budući da sam kao i obično sjedila do njezinih nogu, nagnula se do mog uha.— Samo hrabro, mala moja ludo! Sjeti se Amy Strong, admirala Pavnea, mornara Dicka! Sad to više nije samo Amy Strong koja te moli, već napuljska kraljica. Nije to više admiral Payne, već Horatio Nelson, a ne radi se više o spasu jednog mornara već o tome da se spasi bogato kraljevstvo!— Ah, gospođo — rekla sam — upravo me to i plaši. Kad cilj ne bi bio tako visok, bila bi i moja bojazan manja. No, da će mi jednog dana reći da spas jednog kraljevstva ovisi o meni, to ne bih bila nikada ni u snu pomislila, a sada, kad treba da obavim tu tešku misiju, oklijevam i ne osjećam se dovoljno jakom da je izvršim.Kraljica me uhvatila za ruku i stisnula kao da na neki način želi na me prenijeti dio svoje snage. I zaista, dok je držala moju ruku, osjećala sam se jačom.Tako smo se vozili dalje i naposljetku se našli pored »Vanguarda«. Više nisam ništa vidjela. Bila sam u stanju sličnom onom u kojem me je uspavljivao dr Graham za vrijeme svojih prvih predavanja. Shvatila sam da mi je kraljica rekla neka ustanem i da me je gurnula prema ljestvama. Mehanički, a da nisam ni primijetila da se prva uspinjem, što je bilo protiv svih pravila etikete, uhvatila sam se za ogradu i požurila na palubu. Gore na stepenicama čekao je Nelson sa šeširom u ruci.Tu sam se opet probudila u život. Gledala sam kako stojim nasuprot čovjeku kojeg nisam više vidjela od njegovog puta iz Toulona u Napulj. Odonda je izgubio jedno oko i jednu ruku, a crni povoj kojim je sakrio posljednju ranu prekrivao mu je čelo. Gledala sam sva ta osakaćenja i obuzela me neizreciva samilost. Nisam mislila ni na što drugo do na dostojnu nagradu za junaka koji je stajao preda mnom. Raširila sam ruke i pala na njegove grudi uz uzvik:— Oh, bože moj, je li to moguće? Dragi, veliki Nelsone! 324

Nisam bila daleko od toga da se onesvijestim. Na sreću, navi- su mi suze na oči, a glasno jecanje olakšalo je moje srce.

i se možda bila ugušila. Od tog sam trenutka potpunooripadala Nelsonu, kao da me je posjedovao čitavog mog života. Bilo je to više nego rezignacija, više nego naklonost, više nego ljubav; bila je to sudbina.Kralj i kraljica došli su gore iza mene; našli su me u stanju koje sam upravo opisala — gotovo onesviještenu na Nelsonovim grudima, a on me privinuo na svoje grudi onom rukom koju je ioš imao. šešir mu je pao na tlo, i u svojoj neopisivoj sreći uzdigao je glavu i gledao u nebo. Osvijestio se tek kad je posada stala gromko klicati »Hura«. Tada je spustio pogled i vidio što se zbiva. Oko njega su stajali kralj i kraljica, ministri, dvorske dame i svi koji su iskazivali počast junaku od Abukira. Kralj je držao u rukama prekrasan mač optočen dijamantima, vrijedan pet hiljada funti, ali čija je historijska vrijednost bila neprocjenjiva, jer je to bio mač što ga je Ljudevit XIV dao Filipu V, a kasnije Filip V svome sinu kad je ovaj odlazio u Napulj. Dajući ga Don Carlosu, kralj Filip V je rekao: »Taj mač pripada osvajaču Napuljskog kraljevstva«, a Don Carlos ga je ostavio svome sinu s riječima: »Taj mač pripada branitelju kraljevstva koje sam ja osvojio.«Ferdinand je u Nelsonu gledao spasitelja kraljevstva, i zato mu je darovao taj prekrasan mač Ljudevita XIV, koji mu je ostavljen u nasljeđe od djeda i oca. Što se pak kraljice tiče, ona je podijelila slavnom pobjedniku naslov vojvode od Bronta — prilično laskav naslov, jer je Bronte bio jedan od onih triju kiklopa koji su kovali strijele; nazvala ga je dakle zapravo vojvodom od Groma. Taj je vojvodski naslov donosio penziju od tri hiljade funti sterlinga. Osim toga, kralj je obavijestio Nelsona da namje-rava osnovati orden za vojničke zasluge, orden sv. Ferdinanda, i obećao mu da će upravo njega prvog odlikovati tim ordenom.Da bi se odlični gosti mogli što lakše uspeti na brod »Vanguard«, brod je bio stao. Mislim da se Nelson najviše obradovao kad sam ga zamolila da nam pokaže koliko je njegov brod oštećen u borbi; naime, brod je bio isto toliko iznakažen koliko i sanl Nelson. Kad smo počeli pregledavati brod, Nelson nam je morao pripovijedati o bici, a time indirektno i o samom sebi. Dakako, pošli smo u admiralovu kabinu. Tek što smo stupili na vrata, kadli kroz prozor uleti u kabinu neka ptica i sjedne Nelsonu na rame. Začudila me ta povjerljivost novog gosta, ali prije no što sam stigla da zapitam Nelsona za objašnjenje, on je radosno uzviknuo:— O, dobro mi došla, danas još više nego obično, moja dražesna pratilice.325

I on uze ptičicu u ruke, poljubi je, pruži je meni da je i ja poljubim, a onda je opet stavi na rame, gdje je ostala mimo sjediti nimalo se ne obazirući na našu prisutnost.Ove Nelsonove riječi pobudile su u meni radoznalost; htjela sam nešto više čuti o tom sićušnom stvorenju za koje se činilo da je također došlo da pozdravi pobjednika od Abukira. Tu istu radoznalost čitala sam na očima kraljice, kralja i svih prisutnih.— Slušajte dakle — započe Nelson — i nemojte to smatrati pukom pričom. Ta je mala ptica moj dobri anđeo čuvar.— Kako to, Mvlorde? — upitala sam.— U stara vremena, barem prema onome što se pripovijeda, nikada se nije polazilo u rat a da se prije toga nisu pitali auguri da kažu što predskazuju znamenja; tako ni ja nikad više neću poći u boj a da prije toga ne upitam za savjet svoju malu ptičicu. Ona je moj augur.— Ah, Mvlorde, pričajte nam o tome! — reče kraljica.— Zaista ne znam pravo ima li smisla pripovijedati takve djetinjarije Vašem Veličanstvu — odgovori Nelson.— Oh, pričajte, pričajte! — odvratismo kraljica i ja u isti glas.— Onda dobro, gospođo, onda dobro, Mylady. U kojoj god se zemlji nalazim, svaki put kad mi se približava sreća ili pobjeda, onda mi ptica te vrsti — ne bih se usudio reći da je uvijek jedna te ista — sjedne na rame. Naprotiv, ako me čeka nesreća, ptica se ne pojavljuje. Prvi put sam je vidio u Kanadi, u Sjevernoj Americi. Progonjen od četiri francuske fregate, nisam imao nikakva drugog izlaza do jednog morskog tjesnaca koji su smatrali neplovnim. Tada je jedna takva ptica sjela na moje rame. Usmjerio sam svoj T)rod kroz klisure i sretno sam prošao. Kad sam se opet našao na slobodnom moru, ptica je odletjela. Isplovivši prije pet godina iz Toulona za Napulj, vozio sam se kroz kanal Ischia. Stajao sam na zapovjedničkom mostu, kadli ptica sjedne na moje rame. I sutradan se Njegovo Veličanstvo kralj udostojalo da me primi kao svog prijatelja, a Sir William kao sina. Kraljica mi je pružila ruku na poljubac, a vi ste mi, Mylady, rekli: »Ova kuća pripada vama«, i ponudili mi stan u kraljevskoj palači. Kod opsjedanja Calvija, gdje sam izgubio jedno oko, kod opsjedanja Teneriffe, gdje sam izgubio ruku, nisam vidio tog dobrog anđela čuvara. Prije bitke kod Abukira sjeo mi je na rame, a sad je opet tu! Dolazi istovremeno s vama u moju kabinu. Dakle, mogu s punim pravom reći da je ta ptica moj dobri augur. Uoči kakve nove bitke, ako je ne budem ugledao, napisat ću svoju oporuku, jer će mi naredni dan sigurnoi posljednji. Ali, oprostite što vas zabavljam takvim glupo-bitistima. Vi znate, gospođo, da su pomorci praznovjerni. Eto, tako ja vjerujem u svoju malu pticu, a ubuduće vjerovat ću u nju još više nego dosada.326— A nije li ta ptica nikada — upitah Nelsona — sjela na rame kome drugome?__ Nikada._ i nikad nije dopustila da je tko drugi primi u ruku?__ Nikada. Ali, da vi pokušate ...Ispružila sam ruku i ptica je dopustila da je uhvatim. Ne znam zašto sam bila sva izvan sebe od radosti što imam nešto zajedničko s tim junakom. Ispustila sam pticu, a ona je opet sjela na Nel-sonovo rame.__ Gospođo — rekoh kraljici — a sada pokušajte i vi!Kraljica ispruži ruku, ali ptica prestrašeno cikne, poleti prema prozoru i nestane. Nelson me prihvati za ruku i stisne je. Nisam mogla a da mu ne uzvratim taj stisak.Taj događaj, na koji sam od tog vremena često mislila, odvratio nas je malo od razgledavanja broda. Sada smo nastavili da pomno razgledamo brod. Oči su stale brojiti rupe što su ih izbušila topovska taneta na oplati broda »Vanguard«. Pravo je čudo što brod nije potonuo i što nije bila pobijena sva posada do posljednjeg čovjeka. Bio je jedan sat; dakle, prije dva i po sata nismo se mogli vratiti u Napulj, a onda smo još morali saslušati Te Deum. Sir William, koji je naredio da se pripremi luksuzna gozba, pobojao se da će se jela, zadržimo li se odviše dugo, pokvariti, pa je saopćio kralju da je krajnji čas da odemo sa »Vanguarda« ukoliko ne želimo jesti posve hladna ili pregorjela jela. Kralj je imao mnogo razumijevanja za takve razloge. Izmijenio je nekoliko riječi s kraljicom, a ona je na to pozvala Nelsona da s nama pođe na kapetansku galiju.

Sada je bio red na admiralu Caracciolu da na galiji upriliči svečani doček. On se postavio ispod ljestava koje su vodile sa »Vanguarda«, najprije je primio kralja, kraljicu i mene, zatim prijestolonasljednika i njegovu sestru, pred kojima su meni uvijek, ne znam da li hotimice ili ne, davali prednost. Zatim je primio ministre, poslanike, generale i sve druge koji su došli s one galije, a na kraju i Nelsona. Oba su se admirala pozdravila prilično hladno i kratko. Osim toga, Caracciolo nije znao engleski, a Nelson nije znao talijanski. Napuljac je izrekao svom kolegi nekoliko riječi pohvale za bitku kod Abukira. Nelson nije mogao odgovoriti nego se nasmiješio i uzvratio pozdrav.Zaplovili smo prema Napulju. Caracciolo je otišao na svoje mjesto, a kraljica je smjestila Nelsona između sebe i mene. Kad su na tvrđavicama opazili da se flotila otisnula od »Vanguarda« \ počela se približavati Napulju, opet su zagrmjeli topovi i opet je sa svih crkvenih tornjeva odjeknula vesela zvonjava. U trenutku kad je Nelson došao na galiju, glazba je na znak Cimarose intonirala himnu »God save the King«, prekrasnu melodiju koju je, kao što je poznato, po nalogu Ljudevita XIV svirao Sully u čast327Jakova II, kad je ovaj bio prognan u Saint-Germain-en-Laye. Nelson, jednostavni sin pastora iz Burnham Thorpea, koji nikad nije bio na kraljevskom dvoru, a vjerojatno nikad nije ni razgovarao s kraljem, kraljicom ili bar s kakvim princom, bio je kao pijan, gotovo izvan sebe. Moji pogledi — jer ja više nisam mogla zatajiti osjećaje što ih je on pobudio u meni — kao da su ga još više zbunjivali.Ovaj povratak u Napulj bio je posve nalik na antičke trijumfalne povratke. Tako nekako mora da je izgledao pobjedonosni povratak u Atenu Miltijada ili Temistokla. Kad smo se približili kopnu, slavlje je postalo još veće. Ugledavši molo, kejove, balkone na tornjevima i terase na kućama pune radosnih ljudi i mnoštvo koje je veselo klicalo i pozdravljalo, dok se paljba topova udvostručila, a zvonjava crkava pojačala, vidjevši da čitav Napulj, taj i inače uvijek tako bučan grad čijih petsto tisuća stanovnika bukom izražava i svoju radost i svoju srdžbu — vidjevši dakle da se ta buka utrostručila, učetvorostručila, upetorostručila, Nelson kao da više nije mogao izdržati. Kako se još nije posve oporavio od svoje posljednje rane, odjednom je vidljivo problijedio i činilo se kao da će mu pozliti.Prije nego smo se iskrcali sa galije, pozvala sam, po kraljičinoj želji, admirala Caracciolu da dođe na svečanost što je bila priređena u čast njegova engleskog kolege, admirala Nelsona. Ali napuljski knez, bilo da nije smatrao naše društvo dovoljno otmjenim bilo da je ispričavši se doista govorio istinu, odgovori mi vrlo uljudno da se noćas sprema nevrijeme, pa kako napuljska luka nije baš odviše sigurna, a engleski su brodovi vrlo oštećeni, morat će on sam voditi brigu o sigurnosti engleske flote.Primila sam tu ispriku i nisam uopće razmišljala je li to istina ili nije; no kako su i njegova sestra i njegova nećakinja Cecilija bile pozvane na ples koji je trebalo da se održi nakon gozbe, izrazila sam mu svoju nadu da ću vidjeti bar te dame. Admiral mi je na to odgovorio, isto tako uljudno, ali i isto tako hladno, da je njegova sestra već nekoliko dana bolesna pa ne može izaći iz sobe, te da, prema tome, ni ona, na svoju veliku žalost, nije u mogućnosti da prihvati moj poziv. Prvu sam ispriku primila hladnokrvno i sa smiješkom na usnama, ali kod druge nisam mogla a da ne pokažem svoju nervozu. Kraljica je to primijetila i prišla k nama.— Knez Caracciolo je odviše velik kavalir — reče ona — a da bi vam dao neuljudan odgovor, draga Emmo. A ipak, sudeći po izgledu vašeg lica, čini se da biste imali razloga da se potužite na nj.Umjesto da on sam odgovori i da se ispriča, admiral je pustio da ja odgovorim.— Ne, gospođo —rekla sam — ne mogu se potužiti na admirala, već na nesretne okolnosti.328__ Emma, vi znate da ne volim zagonetke. Molim vas, obja-nite mi to — reče kraljica onim tonom koji je kod nje uvijek nagoviještao srdžbu.__ gez sumnje, gospođo — rekoh — nesretne okolnosti hoćenam oduzeti zadovoljstvo da primimo admirala, jer vrijeme, koje ie sada upravo prekrasno, prijeti da se još noćas pogorša. Jednako ie tako nesretna okolnost što je admiralova sestra oboljela onog istog dana kad je primila naš poziv i prema tome ne može iz kuće. Razumije se da zbog toga dražesna Cecilija, koja je tako draga djevojčica, mora ostati uz nju. Dvostruka je nesreća da se naša svečanost u počast admirala, i to admirala koji je pobijedio Francusku, mora održati bez ijednog člana ugledne obitelji Caracciolo i da sam admiral Caracciolo neće u ime napuljske mornarice održati zdravicu u čast engleske mornarice.Na te moje riječi kraljica neobično problijedi i namršti čelo.— Pazite se, admirale — reče ona. — Oni koji se dobro ili loše ispričavaju samo da ne moraju prisustvovati svečanosti koju priređuje supruga engleskog poslanika neće biti pozvani ni na svečanost koju će prirediti napuljska kraljica.— Gospođo — odgovori mirno Caracciolo — bolest moje sestre tako je neugodna da ona neće moći sudjelovati na svečanostima sve da potraju i mjesec dana.Kralj je postao nestrpljiv, jer nije znao o čemu mi tako dugo razgovaramo s admiralom, a Nelson je primijetio da sam se ja zacrvenjela od stida a kraljica problijedjela od bijesa, pa nam se sav uznemiren

približio. Kraljica nije htjela da se bilo šta objašnjava Nelsonu, pogotovu što bi ga to moglo povrijediti, nego me povuče za sobom:— Dođi, Emma — promrsi — dođi! Zdravstveno stanje kneževe sestre toliko nas zanima da ćemo se svakog dana raspitivati za nj, dok god ne saznamo da joj je bolje.— Gospođo, ta će pažnja biti utoliko dragocjenija — odgovori knez — što ona uopće ne zna čime je zaslužuje. Stoga ću u toj pažnji gledati posebnu naklonost. Vašeg Veličanstva.Admiral je ove posljednje riječi izgovorio s toliko strahopoštovanja i uljudnosti da kraljica — koja nije imala običaj da protivniku, pa bio on tko mu drago, dopusti da njegova bude zadnja — nije znala što da odgovori već se brzo udaljila povukavši me za sobom. Išla sam za njom sa suzama u očima i razjarena srca. Kao i onim rimskim trijumfatorima, koji su za vrijeme trijumfa morali slušati povike robova da su i oni smrtni, tako je i meni u ovom trijumfu dovikivao jedan glas: »Kraljičina ljubimica! Suprugo engleskog poslanika! Mylady Hamilton! Sjećaš li se božice Higieae i kaldrme na londonskom sajmištu?«Čekalo se još samo na kraljicu, da se svi iskrcamo sa galije. Premda sam se oslanjala na njezinu ruku, umjesto da se ona329oslanja na moju, što je bio znak najveće naklonosti, prolazila sam pognute glave kroz redove dvorjanika koji su mi zavidjeli, na usnama mi je bio smiješak, a u srcu smrt. Još nikada nisam mrzila, još nikada nisam željela da se kome osvetim, ali tog sam trenutka osjećala kako se u moje srce uvlači dvostruka zmija: mržnja i osveta.Napokon smo izašli na kopno. Kraljevska kola i kola engleskog poslanstva čekala su kod arsenala. U prva kola ušli smo admiral Nelson, kralj, kraljica i ja; u druga kola ušli su prijestolonasljednik, prijestolonasljednica i Sir William. Ostali su se smjestili po volji u ostale kočije, no i tamo je došlo do nekih nesuglasica zbog etikete. Kočijaši su dobili zapovijed da voze do crkve svete Klare, gdje je napuljski kardinal, monsinjor Capece Zurio (Kapeče Curio) trebalo da odsluži Te Deum uz asistenciju kardinala Fabrizija Ruffa, o kojem sam već govorila i koji u tom trenutku nije još ni slutio da će doskora odigrati veliku političku ulogu.Ali tu zapovijed da se vozi do crkve svete Klare, koliko ju je god bilo lako izdati, kočijaši nisu mogli samo tako izvršiti, jer su ulice bile tako pune svijeta da su se kočije jedva probijale. Koliko je naime god kraljica bila u narodu omražena, toliko je kralj bio omiljen. Kad bi se on izvezao, nikad se između njega i puka nije postavljala straža, čak niti jedan stražar. I posljednji lazaron mogao je doći do njega, dodirnuti ga, razgovarati s njim, pitati ga kamo ide, kad će opet kod Margelline prodavati ribu ili u kazalištu San Carlo jesti makarone. Razumije se, ta je nametljiva bagra koliko je više mogla iskorištavala tu kraljevu dobroćudnost, pa su gotovo uvijek kod kakve svečanosti na boku kraljevih kola sjedila tri do četiri lazarona, a isto toliko i na sjedalu za lakeje, pa čak i na mjestu za paževe.To je bio uzrok da se Nelson počeo uznemiravati. Kako je bio naviknut na majestetično dostojanstvo suverena Velike Britanije i na mirno, hladno oduševljenje londonskog puka, hvatala ga je omaglica od te bučne južnjačke radosti. Uostalom, tog su trenutka u njegovoj duši a u prvom redu u njegovom srcu kralj i kraljica igrali sporednu ulogu. On je sjedio nasuprot kraljici, dok sam ja sjedila nasuprot kralju, te je prihvatio moju desnu ruku i stiskao je tako grozničavo da nisam mogla sumnjati u njegovu uzbuđenost. Uvjerena sam da nam je bilo potrebno više od jednog sata da stignemo od keja do crkve svete Klare. Te Deum je trajao pola sata, a povratak u palaču oko tričetvrt sata. Napokon smo stigli do palače engleskog poslanstva. Bilo je već krajnje vrijeme, bila sam sva slomljena a još više uzrujana zbog Caracciolove uvrede. Ogromni portal palače Calabrito bio je pretvoren u slavoluk pobjede. Sa svake strane dizali su se stjegovi s ogromnim zastavama na kojima je bilo ispisano Nelsonovo ime. Stepenice do prvog kata bile su pune lovora i cvijeća. U galeriji slika bio je prostrt33080 osoba. Poslije jela sviralo je 120 glazbenika iz orkestra v lista San Carlo melodiju »God save the king«, a jedan pre-vrasan glas pjevao strofe same pjesme. Posljednja je strofa bila posebno ispjevana u čast Nelsona. Ta je strofa glasila:Join we great Nelson's name First on the rolls oj jame,Him let us sing. Spread we his jame around, Honour of British ground, Who made Nile's shore resounđ. God save the king!1Razumljivo je da su svi prisutni primili tu strofu s velikim oduševljenjem; kralj, kraljica, prijestolonasljednik i svi ostali gosti saslušali su je stojeći, a poklici »Živio Nelson! Živio pobjednik s Nila! Živio spasilac Italije!« odjeknuli su najprije iz kraljevih usta, da bi ih za njim ponavljali svi gosti.Kako da ne budem opijena od sve te slave i časti? Izjavljujem pred cijelim svijetom da u ovim okolnostima, podsticana od kraljice, osjećajući da me Sir William gotovo ovlašćuje na to umjesto da mi priskoči u pomoć, nisam mogla izbjeći novi pad. Ni jedna žena na mom mjestu ne bi imala snage da se odupre. Tvrdilo se da sam mu se podala već prvog dana, gotovo na prvi pogled. To je kleveta, kao i sve one koje su se kasnije proširile o meni. Na nesreću, moja prošlost nije bila takva da bi me mogla

zaštititi od zlobnika. U stvari, Nelsonu sam tek pola godine nakon našeg prvog susreta dala u jednom pismu, i to između redaka, na znanje da bih možda mogla uzvratiti njegovu ljubav.Kao dokaz za ovu moju tvrdnju navodim ovdje ovo Nelsonovo pismo napisano 24. oktobra 1798, dakle mjesec dana nakon Nel-sonova dolaska u Napulj, što dokazuje da u to vrijeme još nije bilo došlo ni do čega između nas.»Na brodu Vanguard, kod Malte.Draga Madame! — Nakon duge plovidbe napokon smo stigli u Maltu. Sve je onako kako sam slutio. Napuljski ministri nemaju ni pojma o položaju u kojem se nalazi ovaj otok. Ni jedna kuća i ni jedna utvrda na Malti nije još u rukama stanovnika, a markiz od Niče mi je rekao da oskudijevaju u oružju, municiji i živežnim namirnicama te im je hitno potrebna pomoć. On nema pojma o tome da bi se na otoku nalazili napuljski oficiri, pa iako ja imam spisak njihovih imena, oni još nisu došli. Markiz od Niče me1 Dodajmo veliko Nelsonovo ime / kao prvo na listi slave / pjevajmo njemu / razglasimo unaokolo njegovu slavu / na čast britanske zemlje / z°°g njega odjekuju obale Nila / bog neka štiti kralja!331uvjerava, a u to sam se uostalom i sam uvjerio, da guverneri Sira-kuze i Messine nisu poslali nikakvu pomoć. Ali ja hoću sve znati. Čim sutra ujutro markiz ode, ja ću se dati raspitati o svemu. On mi veli da od sveg srca želi služiti pod mojim zapovjedništvom. U to ću se uvjeriti onog časa kad se pokori našoj disciplini. Nakon mog odlaska Bali će preuzeti zapovjedništvo i vođenje blokade. Velim: nakon mog odlaska, jer mislim da će početkom novembra biti potrebna moja prisutnost na napuljskom dvoru. Jest, nadam se da će se to moje predviđanje ostvariti. Razumije se da usprkos svemu tome osjećam da me moja dužnost zove na Istok. Iako je kod Abukira uništena francuska flota, ipak mislim da će francuskoj vojsci uspjeti da se vrati u Evropu. Moj cilj je ipak da služim Kraljevini Obiju Sicilija i da je spasim. Dođem li u Napulj a zemlja bude u ratu, učinit ću ono što će od mene zahtijevati Njihova Veličanstva, pa bilo to i protiv mog osobnog uvjerenja. Računam na to da ću se o toj stvari dogovoriti s generalom Actonorn i da će nam uspjeti da riješimo sva pitanja. Uvjeren sam da ćete biti pravedni prema meni i da kraljica neće ni posumnjati da imam bilo kakve druge želje nego da zaslužim njezinu pohvalu. Bog neka čuva vas i Sir Williama. Vjerujte mi da uvijek ostajem s iskrenim poštovanjem vaš odani i vjerni prijatelj. Horatiio Nelson.«Nadam se da se iz svake riječi tog pisma vidi da ga je pisao prijatelj, nježan, odan prijatelj, ali prijatelj koji je jedino i isključivo prijatelj. Sasvim sam sigurno znala, a znala je dakako i kraljica, kako stoji s tom velikom Nelsonovom žrtvom za kraljevski par. Ako bi se on vratio u Napulj, došao bi samo zato da vidi mene. Na Istok, kamo ga je zvala njegova dužnost, nije otišao jedino zbog toga što se nije htio udaljiti od mene. U pogledu Istoka njegovo je mišljenje bilo posve ispravno. Da nije ostao u Napulju, možda bi bio mogao spriječiti, kad se general Bonaparte 22. augusta 1799. ukrcao u Egiptu, Napoleonov povratak u Francusku i tako bi se u Evropi možda sve drugačije odvijalo. Ali 22. augusta 1799. bio je Nelson kod mene u Palermu, i ja mislim da se on, sve da je i sasvim sigurno znao da će zarobiti Bonaparta, ne bi bio rastao od mene ni na jedan jedini dan.

XXXVII«3||i-™jai)7 ekoliko dana nakon kraljevskog dočeka što je bio pri-(Jgj(-2>^eSvc ređen Nelsonu napustio je građanin Garat Napulj pod izlikom da je imenovan za člana Vijeća pet stotine. S njime je otputovalo i sve osoblje francuskog poslanstva. No, na veliko iznenađenje sviju, Francuska je progutala tu uvredu, umjesto da iskoristi tu priliku i navijesti Napulju rat. Ona je, što više, na mjesto građanina Garata poslala građanina Lacombe-Saint-Michela. Ta je glumljena ravnodušnost bila dokaz da Francuska nije u stanju započeti borbu, i to je udvostručilo kraljičinu smionost. Nakon svih mogućih žrtava ikpjelo je Kraljevini Obiju Sicilija da sastavi vojsku od 65 hiljada ljudi, a svi su izvještaji jednodušno govorili da Francuska u Rimu nema više od 10 hiljada ljudi i da tim ljudima nedostaje kruha, odjeće i obuće, te da već tri mjeseca nisu primili nikakve plaće, da im se čitava artiljerija sastoji od 9 topova bez municije i da imaju ukupno 180 hiljada patrona.Kralj i kraljica bili su jednodušni u svojoj mržnji protiv Francuske, samo je kralj, prije no što će napasti, htio pričekati da napadne car, a car opet nije htio započeti rat bez četrdeset hiljada Rusa koje mu je obećao car Pavao. Kraljica je, naprotiv, htjela napasti Francuze ne čekajući više ni jednog

trenutka. Bila je uvjerena da će sa svojim šezdeset pet hiljada ljudi ponovo osvojiti rimsku državu, a kad jednom opet dobije Rim, onda će sve talijanske državice, koje su po njezinu mišljenju teško podnosile francuski jaram, ustati i protjerati neprijatelja sa poluotoka.U tim okolnostima kraljica mi je, tajno, stavila u zadatak da nešto postignem kod Nelsona. On je naime kao i kraljica bio za to da se smjesta započne rat, pa ga je trebalo nagovoriti da napiše meni ili Sir Williamu povjerljivo pismo koje bi se onda pokazalo kralju. Nelson, koliko je god bio hrabar vojnik, nije bio velik političar niti je bio vješt peru. Onih 40 do 50 pisama što ih je napisao u svom životu odlikuje se više iskrenošću negoli stilom. Nelson je pristao da napiše takvo povjerljivo pismo, ali pod uvjetom da mu se ono sastavi, a on će ga onda samo prepisati. To je upravo i bilo ono što je kraljica htjela od njega ali se nije usudila zatražiti. O tom su pismu raspravljali i sastavili ga general Acton, kraljica i Sir William. Ja sam tekst pisma donijela Nelsonu i sutradan primila sam pismo koje je bilo naslovljeno na mene. To333pismo nije bilo ništa drugo nego prijepis teksta što ga je sastavio trijumvirat koji je tada vladao Napuljem.»Napulj, 3. oktobra 1798.Draga "ospođo! — Interes što ste ga vi i Sir William uvijek pokazivali za Kraljevinu Obiju Sicilija i za kraljevsku porodicu koja je u njoj na prijestolju poznat mi je već pet godina pa mogu iskreno reći da sam i ja u svim prilikama koje su mi se pružile, a te su bile prilično mnogobrojne, nastojao pokazati svoju ljubav za dobrobit te zemlje. Zbog toga ne mogu biti ravnodušan prema onome što se zbivalo i što se još zbiva u Kraljevini Obiju Sicilija. Iako nisam političar, ipak nazirem nesreću koja prijeti kraljevini. No, tome će biti kriva jedino politika čekanja, a to je najgora politika koja postoji. Otkada sam u ovim morima, uvidio sam da su Sicilijanci vjerni i odani svome vladaru i da gaje vrlo veliku mržnju protiv Francuske i protiv principa koji sada vladaju u Francuskoj. Otkako sam u Napulju, iz svih izvještaja koji mi stižu i iz mojih osobnih zapažanja, nedvojbeno zaključujem da napuljski narod zahtijeva rat protiv Francuske, koja je, kako je to svima poznato, naoružala vojsku lopova koja treba pokrasti zemlje i uništiti monarhiju. To je moje uvjerenje, a kako znam da Njegovo Veličanstvo ima armiju spremnu za bitku, i to u zemlji koja neće da čeka dok je netko drugi uplete u rat, nego koja bi najradije započela sama taj rat i prenijela ga u koju udaljenu zemlju, veoma me čudi što ta vojska još nije na putu prema Rimu. Mislim da će dolazak generala Macha potaknuti vladu da ne propusti jedan od najpogodnijih trenutaka, jer bude li čekala da zaposjednu kraljevinu umjesto da sama zaposjedne rimsku državu, onda čovjek ne mora biti prorok da bi prorekao da će ta kraljevina biti svladana a monarhija uništena. Ostane ali kralj i nadalje kod tog nesretnog principa čekanja i odgađanja, preporučam vam da budete spremni da se na prvu lošu vijest ukrcate sa svim svojim dragocjenostima. U tom će slučaju moja dužnost biti da se pobrinem za vašu sigurnost, dakako i za sigurnost naše ljubazne kraljice i njene obitelji. Dotle, dopustite mi da ostanem, Lady, vaš najodaniji i najvjerniji sluga. — Horatio Nelson.«Jedna rečenica iz toga pisma sigurno je mojom pogreškom nerazumljiva čitaocu. Naime, zaboravila sam spomenuti da je kraljica zamolila svog nećaka, austrijskog cara, da joj za zpovjednika njezine vojske pošalje generala Macha i da je car dao svoj pristanak. To se pismo Ferdinanda dojmilo kako je kraljica željela. Ali je on ipak, prema svom običaju, u jednoj tačci ostao postojan: poći će u rat samo istovremeno s carem. Zbog toga je bilo zaključeno da kralj svom nećaku pošalje pismo u kojem će ga pozvati da već jednom počne ozbiljno raditi. To pismo, koje je kralj na-334rnsao svojom rukom, odaslano je po kuriru Ferrariju, u kojemu • naročito naglašeno da ga ima predati caru u ruke i smjesta donijeti odgovor kralju Ferdinandu. Prije svog odlaska primio je F rrari od kraljice tisuću dukata zato da kod povratka najprije svrati u Casertu i da carev odgovor ne preda kralju već kraljici. Kad izruči odgovor, Ferrari je imao dobiti još dvije tisuće dukata, a osim toga se kraljica obavezala da će odgovor samo pročitati i staviti ga natrag u mapu. To je bila vrlo velika nagrada za jednu relativno malu izdaju, pa Ferrari nije dugo oklijevao da pristane na kraljičinu želju. Uostalom, i on je znao da zapravo kraljica vlada u ime supruga i to ga je umirivalo kod pomisli na opasnost u slučaju da se otkrije ta izdaja.Ferrari je otputovao. Tačno je bilo izračunato vrijeme koje mu je bilo potrebno da obavi svoju misiju. Ako austrijski car odmah odgovori, odgovor bi morao stići za 11 do 12 dana.General Mack stigao je 8. oktobra u Casertu i odmah po dolasku bio pozvan da ruča s kraljem i kraljicom. Tog smo dana Sir William i ja dobili službeni poziv. Veličanstva su primila generala s najvećim poštovanjem, a kraljica je izjavila predstavljajući Nelsona: »General Mack je na kopnu ono što je moj heroj Nelson na moru«. Taj kompliment nije bio laskav za Nelsona i bio je posve nepravedan. Kod Toulona, Salvi ja i Teneriffe Nelson doduše nije dobio odlučne bitke, ali se uvijek držao hrabro; kod Abukira je pokazao ne samo hrabrost već i genijalnost. Naprotiv, Mack je bio

poražen svagdje gdje se god ogledao s Francuzima, a ipak je u Evropi, nikada se nije doznalo zašto, uživao glas najvećeg stratega svoga vremena.Ma kako visoko mišljenje imali drugi o Mačku, mišljenje koje je on imao o samom sebi bilo je još više. Nikada kasnije u svom životu nisam vidjela čovjeka koji bi bio tako bezgranično uobražen. On nije ni jednog trenutka dopustio da se izrazi i pretpostavka da bi on mogao biti pobijeđen, nije čak dopuštao ni pretpostavku da bi mu Francuzi mogli pružiti bilo kakav otpor. Priznajem da mi je već od prve riječi koju sam imala čast s njime progovoriti taj slavni general bio odvratan.Vrijeme je prolazilo, a Ferrari je jurio u kasu. Desetog dana nakon njegova odlaska predložio je Sir William kralju da pođu u lov u Persano, i dok su njih dvojica tri dana bili odsutni, pošli smo kraljica, general Acton i ja u Casertu. Sutradan oko sedam sati uvečer došao je Ferrari. Donio je pismo austrijskog cara. Acton je prema pečatu jednog pisma Franje II dao napraviti carski pečat koji mu je bio izvanredno sličan; dakle, u tom pogledu nije se trebalo uznemiravati. Naumili su da otpečate omot, izvade pismo, pa ako je onakvo kako su željeli, onda će ga ponovo staviti u omot 1 opet zapečatiti. Ukoliko pak pismo ne bi odgovaralo željama kraljice, onda će se vidjeti što treba učiniti.335Car je javljao svom ujaku da on neće pokrenuti svoju vojsku tako dugo dok mu ne dođe Suvorov sa svojih četrdeset hiljada Rusa, a smatra da to ne bi moglo biti prije aprila 1799. Stoga je tražio od Ferdinanda da obuzda svoj nemir i da se povede za njim, to jest da počeka. Budu li Francuzi napadnuti istovremeno od sto-pedeset tisuća Austrijanaca, četrdeset hiljada Rusa i šezdeset pet hiljada Napuljaca, onda je jasno kao na dlanu da će morati napustiti Italiju, a tko bi mogao reći gdje će — budući da je Bona-parte sa svojih trideset hiljada ljudi u Egiptu — završiti pobjedonosni pohod austrijsko-ruske armije. Vrlo vjerojatno ne prije Pariza!No, kraljica je bila previše strastvena igračica a da bi mogla pričekati dok joj vrijeme stavi u ruke tako dobre karte, pa je plan što ga je bila izradila s generalom Actonom bio izveden. Acton je kao sin irskog liječnika, kako sam već bila spomenula, bio vrlo spretan kemičar. Jednom unaprijed pripremljenom tekućinom izbrisao je tekst pisma a ostavio samo potpis. Na mjestu gdje je bila careva poruka u kojoj je izrijekom odbio da već sada nastupi protiv Francuske, napisao je formalni pristanak da će odmah za-početi vojnu čim Ferdinand prijeđe granicu Rimske republike.Onda su ponovo stavili pismo u omot i omot zapečatili, dali ga Ferrariju koji ga je odnio u Persano i predao kralju uvjeravajući ga da mu ga predaje izravno iz ruku uzvišenog cara. Kralj je sjedio za stolom sa Sir Williamom, otvorio pismo, pročitao ga i pružio ga s vidljivim zadovoljstvom Sir Williamu. Moj suprug je, kao što je poznato, znao za tu podvalu. Stoga se nije nimalo začudio zbog tog povoljnog odgovora. Čestitao je kralju Ferdinandu ovim riječima: »Vidite, Veličanstvo, da car misli isto što i Nelson. Ne treba gubiti vrijeme.« I zaista, bilo je zaključeno da general Mack, čim budu gotove sve pripreme za vojsku, ne gubeći ni časa, zaposjedne Rimsku republiku.To je bilo početkom novembra.Premda je Ferdinand odobrio rat, ipak je trebalo postići još nešto što je bilo isto tako teško i važno. Valjalo ga je naime pridobiti na to da se stavi na čelo svoje vojske i da on lično vodi taj rat. Kralj je bio, kao što sam već rekla, sve prije nego hrabar, i premda sam ja, što se tiče kraljice, bila dugo vremena slijepa, ipak sam kralja bila progledala, a za to se pobrinula Karolina, te sam ga već u samom početku vidjela u pravom svjetlu. Pregovori su bili mučni, ali kraljica i Sir VVilliam objasnili su Ferdinandu da se ne radi samo o tome da se pobijede Francuzi i da se održi legitimitet nego i o tome da on kao oslobodilac Rimske države dobije kod njezine podjele lavovski dio. Kralj je naposljetku pristao.336

još se samo na to čekalo. Sada je vojska bila odmah podije-. na tri korpusa: 22 hiljade ljudi poslane su u San Germano, 16 hiljada ljudi u Abruzze, 8 hiljada ljudi u Gaetu, a nekoliko transportnih brodova bilo je spremno da u pratnji Nelsonove flote prebaci u Toskanu deset hiljada ljudi. Tih deset hiljada ljudi trebalo je da Francuzima odsiječe odstupnicu čim ih general Mack bude potukao. Tri armijska korpusa bila su stavljena — čudnog li slučaja — pod zapovjedništvo trojice stranaca: Mack je bio vrhovni zapovjednik, a druga dvojica podzapovjednika bili su Francuzi: Micheroux (Mišeru) i Damas. Dakle, 51 hiljada ljudi bila je spremna da umaršira u Rimsku državu.Nelson je smatrao da je izabran povoljan trenutak za napad protiv Francuza. Direktorij, obaviješten od građanina Garata o neprijateljskim namjerama napuljskog dvora, nastojao je svim sredstvima da se suprotstavi tom napadu; naredio je da se od armije u Cisalpinskoj republici uzme toliko ljudi koliko je moguće i da ih se pošalje u Rim te stavi pod zapovjedništvo Championneta (Šampione). Championnet je dotada obavljao samo neke podređene dužnosti, pa je zbog toga bio slabo cijenjen i poznat. Njegovo zapovjedništvo u Rimu, i njegovo osvajanje Napulja učinili su ga slavnim.Kad je odlazio iz Francuske, povjereno mu je ovo zapovjedništvo kao nagrada za njegove prijašnje zasluge, i priča se da mu je član Direktorija Barras tom prilikom stavio ruku na rame i rekao: »Generale, idi u Italiju, a ja ti dajem svoju riječ da ćeš primiti zapovijed da skineš sa prijestolja prvog kralja koji razgnjevi Republiku.« S tom nadom otišao je Championnet iz Pariza i došao u Rim. No, u Rimu je našao francusku armiju u stanju koje sam već opisala, bez kruha, bez cipela, bez novaca, samo sa devet topova i 180 hiljada patrona. S pojačanjem koje je dobio od cisalpinske vojske raspolagao je sada sa četrnaest do petnaest hiljada ljudi.22. decembra izdao je kralj poznati proglas koji je potpisao knez Pignatelli-Belmonte a bio je upućen vitezu Priorki, ministru kralja Karla Emanuela u Piemontu. Kao i svi akti koje je izdavao kralj, i ovaj su dokumenat sastavili kraljica, general Acton i Sir VVilliam. Danas, kad je već otada prošlo deset godina, kad je nestalo predrasuda i kad je splasnula mržnja, vidim taj dokumenat u njegovu pravom svjetlu, to jest vidim ga kao poziv na ubijanje. No, ipak sam ga, kao i svi drugi, hvalila kad sam ga 20. novembra 1798. pročitala u Caserti. Cim je taj dokumenat što je pozivao na uzbunu bio izdan, nije više preostajalo ništa drugo nego započeti vojnu.Kraljica je dala napraviti prekrasnu generalsku uniformu za svog supruga, i mi smo stali obilaziti vojničke logore kod Sesse i San Germana da pokažemo vojnicima njihovog kralja. Ove voj-22 Lady Hamilton337ničke šetnje i neprestana vika: »Živio kralj! Smrt Francuzima!« na kraju su udarile Ferdinandu u glavu i on je otputovao davši kraljici svakakva ratna obećanja. Istini za volju moram priznati da je

kraljica usprkos tim obećanjima bila vrlo skeptična. Ma kako loše mišljenje imala o svom suprugu, ipak nije ni naslućivala ono strašno razočaranje što će joj ga donijeti budućnost.Vratile smo se u Casertu, a kralj je na čelu svoje vojske otišao u pravcu rimske granice. 24. novembra vojska je na tri mjesta prešla na područje papinske države. Desno krilo bilo je raspoređeno do obale Jadranskog mora, prešlo je Tronte i istjeralo jednu slabu francusku predstražu iz Ascolija, a onda prodiralo dalje prema Ponte di Fermo. Srednja armija spustila se kod Aquile sa Apenina i približavala se Rietiju. Lijevo krilo, na kojem su bili general Mack i kralj, prešlo je sa tri kolone Garigliano, kod Isole, kod Crepana i kod Sant'Agate, i napredovalo je preko Pontinskih močvara ravno prema Rimu.Istog dana kad je napuljska vojska prešla granicu Rimske države dobio je general Championnet od Direktorija zapovijed da odvoji tri hiljade ljudi i pošalje ih kao pojačanje na otoku Krfu. Dakle, Championnetu je preostalo svega dvanaest hiljada ljudi. No, u isto vrijeme dao je on sa Anđeoske tvrđave ispaliti topovske hice u znak uzbune i brzo poduzeo sve potrebne mjere da se suprotstavi opasnosti koja je nadirala prema njemu brzinom lavine.Od kralja smo primali vijesti svakog dana. Te su nas vijesti informirale o svemu što se zbivalo na njegovom pobjedonosnom pohodu. 30. novembra u noći saznali smo da je kralj dan ranije ušao u Rim uz oduševljeno klicanje naroda. Narod mu je ispregnuo konje i ponio ga na ramenima do palače Farnese. U pismu nam je kralj javljao da je general Championnet napustio Rim. U Anđeoskoj tvrđavi ostavio je petsto ljudi. General je zabranio oficiru koji je zapovijedao tim ljudima da se preda dogodilo se što mu drago, i obećao mu na časnu riječ da će se najkasnije za dvadeset dana vratiti u Rim. Razumije se da su se kralj, a naročito general Mack, rugali tom obećanju. U tom pismu kralj je još dopisao kao post skripturn da narod ubija »patriote« i da im pali kuće. On je sam dao da prijeki sud osudi i strijelja dva Napuljca, braću Corona. Jedan od braće bio je ministar bivše Rimske republike.Dakle, sve je išlo da ne može bolje. Kraljica je stoga odredila da se u svim napuljskim crkvama odsluži Te Deum, da se u znak pobjede ispale topovske salve i da se čitav grad iluminira. Te odredbe su Napuljci primili i izvršili s oduševljenjem, pa ih zbog toga moram pohvaliti.Koliko se sjećam, jedan odred od oko deset hiljada ljudi pod zapovjedništvom generala Nasellija trebalo je da se preveze transportnim brodovima u Livorno. I doista, 22. novembra napustio je taj odred napuljsku luku i otplovio u pratnji »Vanguarda«, na338. bio Nelson, »Cullodena«, »Minotaura«, »Alliance«, »Flore« KUJt'"t isalske flote. Ratni i transportni brodovi stigli su 28. no-i portug slije p0(jne u Livorno. Engleski i napuljski ministar vernor p sjetjii admirala. Naselli je zauzeo grad, no Nelson je ostao na svom brodu.Međutim, Nelson je bio i odviše zaljubljen a da bi dugo ostao , ko od mene. Zato je 30. novembra otplovio iz Livorna i već Tdecembra bio u Napulju. 6. decembra ujutro napisao je generalu Actonu pismo u kojem je bio i ovaj odlomak, koji nam je ministar odmah pročitao. Nelson je vidio događaje u manje ružičastom svjetlu nego napuljski kralj.»Hoću vam u nekoliko riječi opisati stanje zemlje i opći položaj«, pisao je on. »Kraljeva je vojska u Rimu. Civita Vecchia je zauzeta, ali je u Anđeoskoj tvrđavi ostalo petsto Francuza. General Championnet nalazi se na čelu trinaest hiljada ljudi i čeka Na-puljce na dobro utvrđenom položaju kod Civita Castellana. General Mack kreće prema njemu sa dvadeset hiljada ljudi. Ishod je po mom mišljenju neizvjestan, i jednim udarcem bit će odlučena sudbina Napulja. Bude li general Mack poražen, za dvadeset dana je zemlja izgubljena. Car nije poslao u pomoć ni jednog jedinog vojnika, a bez careve pomoći ova zemlja nije u stanju da se odupre Francuzima. Kralj je natjeran nuždom a ne po svojoj volji krenuo iz svog kraljevstva samo da ne čeka da Francuzi skupe svoje oružane snage i da ga za tjedan dana protjeraju iz Napulja.«Istovremeno primili smo vijesti i iz Rima. Međutim kralj nam je javljao da je general Mack krenuo protiv položaja kod Civita Castellana ne sa dvadeset hiljada nego sa četrdeset hiljada ljudi, pa nam se činilo nevjerojatno da uz tako veliku brojčanu nadmoć pobjeda ne bi bila sigurna. Kralj je bio toliko uvjeren u uspjeh da nas je njegov mir opet učinio spokojnima. U svojem je pismu opisivao opširno sve svečanosti koje su mu priređene. Kad bi izašao na rimske ulice, hodao bi po sagu i bio bi obasipan cvijećem. U kazalištu Apolo priređena je svečana predstava. Pismo u kojem su nam javljene te pojedinosti bilo je pisano 6. decembra. Pokazali smo ga Lordu Nelsonu i upozorili ga da Mack nastupa protiv neprijatelja ne sa dvadeset hiljada nego sa četrdeset hiljada ljudi. Međutim, to ga nije moglo umiriti, jer je već na prvi pogled stekao prilično nepovoljno mišljenje o generalu Mačku. Oko pet sati navečer otišao je od nas, a ja i kraljica ostale smo same sa nekoliko dama koje su nam obično pravile društvo.Između sedam i osam sati — upravo smo pile čaj — čule smo kako se pod trijemovima palače kotrljaju kola, a zatim sluge kako su uz veliku buku pohitale niz stepenice. Kraljica je jako probli-jedjela. Upitno sam je pogledala.— Ah! — reče ona. — Slutim nešto. To je kralj.

339— Kralj? To je nemoguće, gospođo! Pa danas prije podne dobili smo od njega pismo.Vrata se otvore, a vratar najavi.— Njegova ekscelencija vojvoda od Ascolija.Ušao je vojvoda od Ascolija, a kraljica i ja pozdravile smo ga s uzvikom čuđenja. Imao je na sebi kraljevo odijelo, a kako je bio istog rasta i iste dobi kao i kralj, to smo ga kraljica i ja na prvi pogled smatrale za kralja. No, kraljica je odmah uvidjela zabludu i njen instinkt supruge odmah je naslutio da u tom presvlačenju ima nečeg sramotnog.Ona ustane i strogo upita:— Vojvodo, što znači ta komedija?— Ah, gospođo, ništa veselo! — odgovori vojvoda. — No, ona je barem dokaz da sam svakog časa spreman dati svoj život za kralja.— Za kralja? A gdje je kralj?— Tu je, gospođo.— Kraljica me pogleda.— Tu? Gdje? — upita ona.— U svojoj sobi.— Ah, ah, meni se, dakle, čini da se on ne usuđuje pojaviti preda mnom. — Zatim, nakon kratke stanke, doda: — Napulj ci su potučeni, zar ne?Kako je vojvoda oklijevao s odgovorom, ona ga potakne riječima:— Ako je kralj žena, ja sam muškarac. Recite mi sve.— Jest, gospođo, potučeni... razbijeni.— Nelson je dakle bio u pravu — reče ona okrenuvši se k meni. — Vidiš, njega nije prevario njegov instinkt. Ali onda je taj Mack, kako smo i naslućivali, doista idiot? — obrati se vojvodi.— Ja mogu Vašem Veličanstvu reći jedino to da su Napuljci potpuno poraženi.— Znate li to iz sigurnog izvora.— čuo sam iz usta samog Mačka.— Samog Mačka!Kraljica me uhvati za ruku i stane je grčevito stiskati.— Pisano je da moram do kraja ispiti vrč sramote — reče ona.— A ne možete li nam dati podrobniji izvještaj? — upitala sam dok je kraljica zubima derala svoju maramicu.— Mogu Njenom Veličanstvu reći samo ono što znam.— Onda recite barem to! — viknu kraljica. — I požurite se! Velim vam, moram znati zašto imate na sebi kraljevo odijelo i oko vrata njegov križ.— Hoće li Vaše Milostivo Veličanstvo imati strpljivosti da me izvoli saslušati — reče vojvoda od Ascolija, maklonivši se. — U pro-340

• nom morao bih se vratiti kralju i reći mu da me niste htjelisaslušati.__ Vi apelirate na moju strpljivost. Dobro, gospodine, obeća-iem vam da ću biti mirna. Govorite!__U redu, gospođo. Jučer smo bili u kraljevskoj loži u kazalištu Apolo, kad se oko devet sati uveče najednom otvoriše vrata i j ugiedasmo kako je u ložu uletio general Mack, sav blatan. »Sire«, viknuo je, »vidite me kako sam zdvojan što vam moram javiti takvu vijest. Mi smo potučeni na čitavom frontu, razbijeni smo i povlačimo se, ili bolje reći bježimo. Vaše se Veličanstvo može spasiti jedino ako odmah krene u Napulj. Kad se oslobodim brige za vaš život, pokušat ću skupiti vojsku i nastojati da se osvetim.«— Jadni hvalisavac! — promrmlja kraljica.— Gospođo, vi shvaćate — nastavi vojvoda — kako se kralj na tu vijest prestrašio. Gledao je zaprepašteno Mačka i nije znao što da odgovori. Zatim je Njegovo Veličanstvo najednom ustalo sa svog stolca i potrčalo iz lože. Na sreću, to nije nikome palo u oči; svi su naime mislili da je Veličanstvo otišlo samo u sobu koja se nalazila pokraj lože. Nitko nije smio primijetiti da kralj bježi. Rimski jakobinci, koji su se htjeli osvetiti kralju zbog toga što je naredio ona smaknuća, budno su pazili na nj i

mogli bi, da se proširila vijest o Mackovu porazu, podići bunu protiv Njegovog Veličanstva. No, prije no što su ljudi primijetili našu odsutnost i prije no što se proširila vijest o porazu, mi smo već bili u palači Farnese. Tamo je kralj sjeo na konja i s dvanaestak oficira i nekoliko najvjernijih slugu, među koje je Veličanstvo ubrojilo i mene, odjahao. Izašli smo iz Rima kroz Porta del Popolo i jahali smo oko gradskih zidina do Porta San Giovanni. Kad smo stigli tamo, kralj je sa sedam ili osam ljudi pojurio u kasu i oko 11 sati navečer stigli smo u Albano. U poštanskoj stanici kralj se raspitao imaju li koja kola, ali je tu bio samo nekakav kabriolet. Dok su uprezali konje, odvelo me Njegovo Veličanstvo na stranu i ponudilo mi da promijenim s njime odjeću. To sam odmah učinio.— A zašto to? Zašto je kralj zamijenio s vama odjeću? — upitakraljica.— To ne znam — odgovori vojvoda. — Ali kako je za mene svaka molba Njegova Veličanstva ujedno i zapovijed, ja sam sepokorio.— Zapovijed, zapovijed — ponavljala je kraljica — ali i zapovijed mora imati nekakvu svrhu.Vojvoda se šutke nakloni.— Ah, ja bih rado znala — reče kraljica nestrpljivo lupkajući nogom — čemu je kralju bila potrebna ta maskarada?— Vi biste htjeli znati čemu je bila potrebna, gospođo? — upita kralj koji je upravo tog trenutka ušao i bacio se na stolicu341kao da je došao s kakvog lova. — Nadao sam se da će jakobinci, ukoliko nas napadnu, zarobiti Ascolija a mene pustiti.— Pa...? — upita kraljica.— Pa dok bi njega vezali, ja bih već pobjegao.Kraljica podigne ruke prema nebu a onda ih stavi pred lice.— Oh, oh! — mrmljala je.— Jasno — reče kralj ne shvaćajući zapravo kraljičin uzvik— jakobinci bi to učinili, barem su tako govorili.— I vi biste pustili da zarobe mjesto vas vašeg prijatelja? — poviče Karolina.— Mislim da bih, i to radije dvaput nego jedanput.— I vi biste dopustili da vas zarobe mjesto kralja? — upita Karolina te se digne i pođe prema vojvodi.— Dužnost je podanika da žrtvuje svoj život za gospodara — odgovori jednostavno vojvoda.— Moj gospodine — reče kraljica okrenuvši se svom suprugu— možete se smatrati sretnim što imate takvog prijatelja! Dobro ga čuvajte! Ako ga izgubite, drugog sasvim sigurno više nećete naći.— Zatim se okrene prema meni. — Uostalom, ni ja nemam razloga da se potužim — reče. — Uvjerena sam da bi i Emma u slučaju nužde učinila za mene isto što je vojvoda bio spreman učiniti za vas.I ona me ogrli jednom rukom i doda:— Dođi, Emma, dođi! Prava je radost vidjeti takvog dvorjanina, ali je prava žalost gledati takvog kralja.Kad se vratila u svoju sobu, kraljica je naručila kola. Ja sam je pogledala, i to mi je bilo dovoljno da odgonetnem njezine misli.— Sigurno shvaćaš da ne bih htjela tom egoistu — reče mi ona — koji bi dopustio da njegov najbolji prijatelj umre mjesto njega, prepustiti brigu o našoj sigurnosti. On bi bio kadar da sa svojom lovačkom puškom i svojim psima pobjegne na Siciliju a da se uopće više ne brine za nas.— Kako? Pobjeći na Siciliju? Zar Veličanstvo misli da se kralj bavi mišlju da napusti Napulj?— A što da radi? Za dva tjedna Francuzi će biti ovdje. Na sreću, preostaje nam još Nelson. Kako si ti daleko s njime? Nadam se da mu nisi oduzela sve nade.— Nelson će učiniti sve što zaželimo — odgovorih uz smiješak.— Dobro! Već je prekasno da ga još večeras pozovemo na kopno, ali sutra ujutro moramo se s njime posavjetovati.— Zašto bi večeras bilo prekasno? Dovoljne su dvije moje riječi, i on će u svako doba noći pohitati ovamo. Sada je osam sati, a u devet i po možemo biti u Napulju. U deset sati on će primiti moju poruku, a pola sata nakon toga bit će u palači.342__ Neka bude tako! Ti ćeš ga primiti i obavijestiti ga o svemu dogodilo. U međuvremenu ja ću razgovarati s Actonom. Ti št° s v ja nam Nelson mora biti odan dušom i tijelom. Sada se radi1 o životu i smrti._ Oh, gospođo!__jakobinci u Parizu nisu imali mnogo obzira s mojom

strom. Misliš li ti da bi ovi ovdje postupali s nama u rukavicama? Osim toga, mogao bi i Nelson primiti naređenje od admirala Jervisa da nas napusti. U tom slučaju trebalo bi da on jednostavno ne posluša Jervisovo naređenje, pa čak ni naređenje Admiraliteta, ukoliko bi i Admiralitet izdao takvo naređenje.__Ako do toga dođe — odgovorih smiješeći se — Vaše će miVeličanstvo reći što treba da radim kako bih ga navela da se ogluši o naređenja. Ja ću to učiniti, i on neće poslušati naređenje.Uto javiše da je kočija upregnuta.— Dođi! — reče Karolina.— Zar Vaše Veličanstvo neće obavijestiti kralja?— čemu?— A ako on pozove k sebi Njegovu ekscelenciju Actona?— Acton će doći tek pošto bude prije govorio sa mnom.Pođimo!Brzo smo sišle, ne obavijestivši nikoga o svom odlasku. Kraljica se umotala u kašmirski šal jer je kišilo kao iz kabla, a bilo je i hladno. Požurile smo se u kočiju i zatvorile prozore. Kočijaš je potjerao konje i oni pojuriše kasom. Karolina se, zamišljena, naslonila u dnu kola; da se nije s vremena na vrijeme nervozno trzala, čovjek bi bio mogao pomisliti da spava. A onda bi promrmljala koju riječ, kao na primjer »glupan«, što se odnosilo na Mačka, ili »kukavica«, čime je mislila svoga muža. Zatim najednom glasnouzvikne:— 0 Nelson, hrabri Nelson, on je naša jedina nada! Na to joj stisnuh ruku i rekoh:— Budite mirni, gospođo, ja jamčim za njega kao što jamčim za samu sebe.Sat i pol nakon našeg odlaska iz Caserte bile smo već u kraljevskoj palači. Prije nego smo izašle iz kočije, upitala je kraljica je li ministar predsjednik Acton u palači. Na sreću, bio je ovdje.— Recite mu da ga odmah očekujem u svojoj sobi — reče Karolina i mi se uspesmo stepenicama.Svima koji su nam došli ususret da nam ponude svoje usluge, "ili to muškarci ili žene, odgovarala je sasvim kratko:— Hvala!Zatim smo ušle u njezinu sobu. Službujući kornornik postavio Je svijećnjak i upitao što zapovijeda Njezino Veličanstvo.— Ne puštajte ovamo nikoga osim ministra predsjednika Actona, Sir Williama Hamiltona i Lorda Nelsona — odgovori ona343oštro i odrešito, što je kod inje uvijek bio znak da je veoma uzbuđena. Zatim postavi na jedan stol pero, papir i tintu.— Piši mu! — reče ona.Uzeh pero i u brzini bacih na papir slijedeće riječi: »Dođite! Čekamo vas u kraljevskoj palači, kraljica i ja. Radi se o važnim stvarima. Emma. «— Što si mu napisala? — upita kraljica.— Neka dođe, ništa više.— Kako? Ništa više?— Ništa više nije potrebno.— Emma, Emma! — usklikne kraljica — ti ćeš ga pustiti da ti pobjegne.— Nisam li ja vaš kormilar?— Svakako, ali...— Onda se nemojte upletati u upravljenje brodom, nego me pustite...— U redu! — odvrati ona, ali je pri tom slegla ramenima, kao da će reći da bi ona na mom mjestu postupila drugačije.Nisam se nimalo obazirala na to, već je upitah:— Po kome želi Vaše Veličanstvo da se pošalje ovo pismo?— To je Actonova stvar. Kroz vojnu luku može se stići na palubu »Vanguarda« za deset minuta.Tog trenutka uđe Acton.— Nesreća, zar ne, gospođo — upita on i priđe kraljici s izrazom lica koji je odavao nemir.— Jest — reče Karolina — i to velika nesreća. General Mack je potučen, a kralj je prije dva sata stigao u Casertu, nakon što je izveo čitavo čudo junačkih djela.Pri tom se nervozno, resko nasmiješila, smiješkom koji joj je bio svojstven u časovima kad ju je obuzimao najveći bijes. Budući da ju je Acton začuđeno promatrao, ona nastavi:— Odmah ćete sve saznati, ali najprije pošaljite ovo pismo Nelsonu. Mora biti bez ikakvih zapreka odaslano kroz vojničku luku.— Otići ću u luku da sam pošaljem čamac kojim će se Mvlord moći dovesti ovamo — odgovori general. — Lično ću dati potrebna uputstva oficiru.

— I general ode.— On ima barem tu dobru stranu da sluša — reče kraljica i pogleda za njim.— A zašto mu ne iskažete tu čast, gospođo, da ga nazovete vjernim i odanim?— Zato što ta riječ u rječniku dvorjana ne postoji.— U redu! A vojvoda od Ascolija?344__ On nije kraljev dvorjanin nego prijatelj. Kad se kralj osjećasretnim, Ascoli mu kaže i najokrutniju istinu. On nije kao ti, la-skavko, koja mi nikada ne kažeš istinu.— Moja je krivica jedino u tome što i najokrutnija istina koia bi se mogla reći Vašem Veličanstvu ispadne kao hvalospjev.Kraljica me poljubi u čelo i poče hodati gore-dolje po sobi. S vremena na vrijeme otišla bi na terasu d gledala kroz tamu prema engleskoj floti koje su se brodovi mogli nazrijeti po signalnim svjetlima. Svako malo bi promrmljala:— Oh, Nelsone! U tebe polažemo sve svoje nade! U jednom trenutku okrene se prema meni i reče:— Shvaćaš li ti to? Pedeset dvije hiljade ljudi, posve opremljenih, dobro plaćenih, dalo se hametice potući od deset ili dvadeset hiljada polugolih Francuza, koji su bez novaca, bez kruha, bez obuće i municije. Sada su najednom svime opskrbljeni, osim cipelama, ukoliko naši vojnici nisu pobacali čizme da bi mogli brže bježati. Oh, kad bih bila muškarac, kako bih se postavila među te mumije, kako bi svim tim oficirima strgnula epolete. Oni su dobri jedino za to da se pokazuju na svečanostima u svojim zlatom i srebrom iskićenim uniformama i da mogu pokazati kako im leprša perje na kacigama. Na časnu riječ, ima trenutaka kad me spopadne želja na uzjašem konja kao moja majka Marija Terezija i da postidim tu ništariju od kralja! Ali, na žalost, nemam posla s Mađarima nego s Napulj cima!Acton se vratio.— Evo me, gospođo — reče on. — Pismo sam otpremio, a ako vam Nelson služi isto tako revno kao i ja, bit će tu za četvrt sata. A sada mi recite, Veličanstvo, o čemu se radi.Karolina ga povede u susjednu sobu. Htjela me je ostaviti na-samu s Nelsonom. A možda je i namjeravala izdati neke strašne zapovijedi o kojima sam ja nešto doznala tek onda kad su bile izvršene.Kasnije sam doznala da je kraljica razgovarala s Actonom o Ferrariju, kuriru kome je predano ono pismo austrijskog cara što su ga Sir William i Acton napisali umjesto pravog. Bojali su se da Ferrari ne otkrije prijevaru i da Ferdinand tako ne sazna da mu je njegov nećak, umjesto da ga potakne na rat, preporučio da pričeka do dolaska Rusa, to jest do aprila ili maja. Dok sam ostala sama čekajući na Nelsona, sigurno je bilo zaključeno da se Ferrari ubije. Kasnije ću pripovijedati o smrti tog nesretnika i o užasnim okolnostima u kojima je do nje došlo.Bila sam jedva četvrt sata sama, kad je komornik najavio Lorda Nelsona. Ugledala sam ga na pragu sobe. Bio je zadihan, jer Se brzo uspinjao stepenicama, a njegovo prestrašeno lice odavalo Je nemir. Ali prije no što je stigao otvoriti usta, ja sam ga zagrlila 1 uskliknula:345— Dragi Nelsone, vi ste naša jedina nada.On me pri vinuo na svoje grudi tako da sam kroz uniformu osjetila kako mu lupa srce, pritisnuo je drhtave usne na moje oči, zatim me odgurnuo od sebe da bi me mogao što bolje vidjeti i onda me upitao glasom koji je odavao sve njegove osjećaje:__ Dakle, što se dogodilo? Govorite s čovjekom koji je spremanza vas i za kraljicu žrtvovati svoj život i... — tu načas zastane, a onda nastavi — ... i svoju čast.— Oh, dragi Nelsone! — rekoh uhvativši ga za ruku i htijući je poljubiti.On pokuša da istrgne svoju ruku, pa kako je pri tom sagnuo glavu a ja sam podigla svoju, naše se usne sastadoše.— Ah! — usklikne Nelson i ustukne nekoliko koraka — učinili ste me posve ludim!Pružila sam mu ruku.■— što zato? — odgovorih. — A ako vas opet izliječim? On se ogleda oko sebe da bi se uvjerio jesmo li sami. Shvatila sam taj pogled i rekla mu sa smiješkom na usnama:— Kraljica i ministar predsjednik su ovdje.— Pri tom pokazah rukom na susjednu sobu.On uzdahne, pristupi k meni, ovije mi ruku oko struka i privuče me, spustivši se na stolicu, k sebi.— Pisali ste mi da biste htjeli zatražiti od mene jednu uslugu — reče on. — Doista je sebično od mene što vas nisam odmah upitao u čemu bih vam mogao biti od koristi. Ispravljam svoju pogrešku. Kasnije ćemo govoriti o mojoj ludosti.— Kad god hoćete — odgovorila sam s pogledom punim obećanja — a budete li previše oklijevali — onda ću ja prva početi o tome govoriti.— Čuvajte se — reče mi on. — Vi ste sirena, ali ja nisam Odisej. — Na to se trgne i doda: — Ostavimo to! Mack je potučen, zar ne? Vojska je raspršena. Je li došao kraljev kurir.

— Ne samo kurir! Došao je sam kralj, prije tri sata, u Casertu. Sve je propalo. Za dva tjedna Francuzi će biti ovdje. Kraljica pomišlja ma to da pobjegne na Siciliju, a uzda se u to da ćete je vi odvesti onamo.— Hoćete li i vi poći? — upita Nelson.— Ja neću napustiti kraljicu.— No, ni ja neću napustiti vas.— A ako primite nalog?— Hoćete li da poderem svoja pisma a da ih i ne otvorim?— Nelsone! — uskliknuli i raširih ruke. On mi se baci na grudi.— Smilujte mi se! — reče on.— Nelsone — odgovorila sam — kažem vam, i to ne iz milosrđa, već iz zahvalnosti, iz... iz ljubavi, da vas ljubim!346potpuno svladan baci se preda mnom na koljena ljubeći mi ruke uz prigušene uzvike koji su više nalikovali na uzvike bolanego radosti.Tog trenutka kraljica je odškrinula vrata. Kad je vidjela Nelsona do mojih nogu, napravila je kretnju kao da će se povući.— Oh, uđite, gospođo — rekoh joj. — Nemam šta skrivati niti pred vama niti pred svijetom. Nelson mi je upravo rekao da je on naš, a ja sam rekla njemu da sam njegova. Neka Vaše Veličanstvo izvoli pružiti našem spasiocu svoju ruku na poljubac.

XXXVIII

; utradan održana je sjednica državnog vijeća. Kralj je objasnio položaj i otvoreno prikazao svu nesreću; što više, bio bi je čak i uvećao da mu je to bilo moguće. Admiral Caracciolo prisustvovao je toj sjednici u svojstvu zapovjednika pomorskih snaga. Budući da se na moru nije trebalo ničega bojati tako dugo dok su Englezi štitili luku, on je molio za dozvolu da može od mornara sastaviti korpus od tisuću do tisuću dvjesta ljudi, staviti se na čelo tog korpusa i poći protiv Francuza. Kad bi se uspio do-moći klanaca u Abruzzima, mogao bi spriječiti daljnji bijeg i silom prikupiti bjegunce. Ma koliko mnogo vojnika palo u borbama s Francuzima, napuljska je vojska morala još uvijek biti brojčano barem četiri puta jača od one pred kojom je bježala.Kralj je odbio taj prijedlog. On je sumnjao u vjernost Carac-ciola i mislio da on želi prikupiti te čete samo zato da bi se pridružio rodoljubima. Caracciolo, uvrijeđen zbog tog nezasluženog nepovjerenja, napustio je vijeće prije završetka sjednice rekavši da odlazi na svoj brod i da će tamo čekati kraljeve zapovijedi. Ali prije no što je pošao na brod, Caracciolo se najavi kod kraljice. I kod kraljice održavalo se vijećanje, ali u tom vijeću bili smo kraljica, Nelson, Sir Hamilton i ja. Već dan prije raspravljala je

kraljica s prvim ministrom kako bi pobjegla sa svojom djecom. Oklijevala je da primi Caracciola, ali ju je Sir William nagovorio da ga primi.Kraljica me uzela za ruku jer je željela da i ja budem prisutna kod razgovora s Caracciolom, bez sumnje zbog toga da mu dade na znanje da je naše prijateljstvo postalo jače a ne slabije uprkos svim izravnim i neizravnim napadima koji su bili usmjereni protiv tog prijateljstva. Uzalud sam molila Njeno Veličanstvo da me poštedi jedne nove uvrede od strane tog napuljskog kneza. Ona mi je rekla da ona tako želi i da će knezu kod i najmanje dvosmislene izjave, koju bi on sebi eventualno dozvolio, oduzeti riječ. Međutim, ovog puta moglo se već unaprijed vidjeti da je suvišan neki strah da bi me Caracciolo uvrijedio. Nikad se nije vidio izraz dubljeg poštovanja na jednom plemenitom licu kao na licu kneza.— Gospođo — reče on naklonivši se — kralj nam je upravo saopćio nesreću koja je zadesila našu kopnenu vojsku. No, na sreću, vaša vjerna mornarica još nije potučena. Nisam pozvan da dijelim savjete Vašem Veličanstvu, ali ako mi Vaše Veličanstvo hoće iskazati čast i pitati me za savjet, reći ću Vašem Veličanstvu svoje348'šlienje__dakako, pošto budu poduzete sve mjere da se osvetimo— i savjetovati vam da napustite kontinentalni dio države i da potražite utočište na Siciliji.__ Xo je i naša namjera, gospodine — reče kraljica.__ Onda bih — nastavi Caracciolo po drugi put se naklonivši__Vaše Veličanstvo molio da izabere za prijevoz brod »Minervu«.»Minerva« je najbolji jedrenjak čitave napuljske flote, a zbog oštećenja koja je engleska flota pretrpjela u bici kod Abukira, sada se »Minerva« može mjeriti s brodom Lorda Nelsona. Trenutačno je loše vrijeme za plovidbu, a ja poznam naše more i znam unaprijed kad će doći do oluje. Prema tome nitko ne može bolje od mene jamčiti za sigurnost i zdravlje Vašeg Veličanstva i vaše uzvišene porodice. Za nekoliko dana mogla bi fregata već biti u takvom stanju da bude dostojna da primi Vaše Veličanstvo.Kraljica kimne glavom u znak zahvalnosti.— Razumije se — nastavi Caracciolo — budu li Sir William i Lady Hamilton smatrali za zgodno da i oni prihvate tu ponudu, bit će mi velika čast da ih primim na svom brodu. No, najvećom čašću smatrao bih da istodobno mogu primiti na svoj brod Vaše Veličanstvo.Sve je to bilo rečeno u tako dostojanstvenom, tako poštenom i plemenitom tonu da kraljica nije mogla ostati ravnodušna; pružila je admiralu ruku.— Gospodine — reče mu ona — onog dana kad vas budem trebala, sjetit ću se vaše ponude. Zasad vam zahvaljujem u svoje ime i u ime Lady Hamilton. Imate li mi još štogod reći ili možda želite nešto?— Čast mi je još zamoliti Vaše Veličanstvo da me smatra svojim najodanijim slugom i želim staviti pred noge Vašeg Veličanstva svoje najsmjernije poštovanje.I on se opet pokloni kraljici i meni, a onda pođe natraške prema vratima sa najvećim taktom i poštovanjem koje je njegova poštovana osoba bila dužna Veličanstvu. Sve je to bilo u skladu.Kraljica se ogledala za njim.—r. Taj dokaz vjernosti i poštovanja dira me još više zbog tebe nego zbog mene —> reče ona. — Ali bilo bi mi milije da mi admiral taj dokaz nije dao.Vratile smo se ponovo u sobu gdje su bili Sir William i Lord Nelson. Bilo je očito da je Nelson zlovoljan, pa budući da kraljica nije spomenula ni jedne riječi o svom razgovoru s Caracciolom, a on nije htio da je pita, obratio joj se ovim riječima:— Nadam se da Veličanstvo neće zaboraviti da je najprije pitalo mene i da sam vam se ja prvi stavio na raspolaganje.— Dragi moj admirale, budite potpuno mirni — odgovori kraljica.349— Dakle, imam riječ Vašeg Veličanstva da ni jedan drugi brod osim mojega neće imati čast da vozi Vaše Veličanstvo na Siciliju?— To obećanje imate — reče kraljica — ali ta moja riječ vrijedi samo za mene, Sir Williama i Lady Hamilton. što se tiče kralja, ne znam njegove namjere a niti se bavim mišlju da u bilo kojem pogledu utječem na nj.Nelson se nakloni.— Vaše mi Veličanstvo, dakle, dozvoljava da poduzmem u vezi s time sve potrebne mjere? — upita Nelson.— Učinite to. Uvjereni smo da će isve što budete poduzeli biti za naše dobro.— Zamolit ću kraljicu za dozvolu da smijem napisati dva ili tri pisma, a vi ćete imati dobrotu da ih pročitate.Stavila sam sa strane na jedan pisaći stol pribor za pisanje i dala Mvlordu znak da je sve pripremljeno. Nelson je sjeo za stol i dao mi kretnjom znak da mogu preko njegova ramena čitati. On je pisao:

»Strogo povjerljivo. Napulj, 10. decembra 1798. — Dragi Troubridge! Stvari su ovdje vrlo kritične pa želim da budete što prije kod mene. Ostavite 'Terpsichoru' u Livornu kao transportni brod za velikog vojvodu. Ta je mjera neophodno potrebna. Vjerojatno ću vam u vrlo kratkom roku poslati komandanta Campbella. On to može urediti. Kralj je opet ovdje, i sve je tako loše da ne može biti gore. Za miloga boga, požurite se. Približite se Napulju s najvećom opreznošću, a ja ću vjerojatno biti u Messini. U svakom slučaju raspitajte se, kad budete prolazili pokraj Liparskih otoka, da saznate nisam li možda u Palermu. Obavijestite Gagesa da radi što je moguće više u tajnosti. Neka piše Wyndhamu i neka pošalje potrebne istrukcije u pogledu našeg položaja da i on bude na najvećem oprezu. Svi koji su ovdje šalju vam svoje pozdrave po vašem vjernom prijatelju. Horatio Nelson.«Drugo je pismo bilo upućeno kapetanu Ballu i nosilo je na početku istu napomenu: »Strogo povjerljivo«.»Dragi moj Balle! — Molim vas pošaljite mi smjesta 'Goliatha' i izdajte Foleyu naređenje da krstari ispred svjetionika kod Messine dok ne dobije druge instrukcije. Vjerojatno će me vidjeti tamo: mene i druge. Položaj ove zemlje je nadasve žalostan. Tu ima samo izdajica i kukavica. Neka vas bog blagoslovi! Držite ovo u tajnosti! Obavijestite Foleya da se Napulju može približiti samo s najvećim oprezom. Iz Engleske nisam ništa nrimio. Ovdje sam sa 'Alkmene-som' i s Portugalcima. Cijela kuća šalje vam zajedno s vašim vjernim prijateljima srdačne pozdrave. Horatio Nelson.«»Post skriptum: Brod 'Flora' je izgubljen pa vam ne mogu ništa poslati. Možete li mi poslati brod 'Incendiarv'? Ali nemojte mi slati nikakvih napuljskih brodova! Mornarica se ovdje sastoji od samih izdajica. Jednom riječju: korupcija vlada na sve strane.«350Ovdie se može između redaka pročitati mržnja engleske mor-arice prema napuljskoj i prepoznati prvi znakovi Nelsonove ljubomore prema Caracciolu, koja će za Caracciola postati sudbonosna. Nelson mi pruži oba pisma, a ja ih predam Sir Williamu da on prevede kraljici ona mjesta koja bi joj mogla biti nerazumljiva. Nelson je obično pisao u tako lakonskoj formi da su pojedini stavci bili katkada nejasni čak i njegovim zemljacima, a pogotovu će biti nerazumljivi strancima. Dok je kraljica uz pomoć Sir Williama čitala ova pisma, Nelson je sjedio zamišljeno, igrao se perom i izgledao nekako neodlučno da li da napiše i treće pismo. Napokon se odlučio.»Lordu Spenceru! — Dragi Lorde! Dozvolite mi da vas u nekoliko riječi obavijestim o posljednjim događajima. Francuzi su potpuno porazili napuljsku vojsku i sada pobjednici tjeraju bjegunce prema Napulju. Zbog ovih tužnih događaja obećao sam kraljici da je neću napustiti dok opet ne dođu bolja vremena. Prošle noći stigao je kralj kao glasnik svoje vlastite nesreće. Čini se da su ga žestoko progonili, jer je sa svojim komornikom promijenio odijelo. Vidite da je morala postojati ozbiljna opasnost, jer inače se to ne bi dogodilo. Nadam se, dakle, da Admiralitet neće imati ništa protiv toga da ostanem u blizini kraljice. Kako sam vam već rekao, dao sam svoju časnu riječ. Pomognite mi svojim velikim utjecajem da je mogu održati, pa makar i nije bilo razborito što sam je dao. Cim primim podrobnije vijesti, odmah ću vam ih javiti. Primite uvjeravanja o mom dubokom poštovanju od svog vjernog sluge. — Horatio Nelson.«Ovim trima pismima bilo je sve uređeno. Kraljica se zahvalila Nelsonu, pa pošto su učinjeni prvi koraci, čekalo se na daljnji tok događaja s većim mirom.Kraljevo državno vijeće nije donijelo nikakve odluke. To je za vijeće i bilo prilično teško, jer se nije znalo ništa više od onoga što je znao sam kralj, to jest da je napuljska vojska potučena i da se nalazi u bijegu. Ipak je sastavljena dvosmislena proklamacija koja je vrlo loše prikrivala stvarno stanje stvari. Dali su tu proklamaciju smjesta pribiti na sve zidove. Kako su dotad u Napulj stigle samo vrlo neodređene vijesti o porazu, ova je vijest pogodila grad poput groma.Ono što je rekao general Mack bila je istina: napuljska vojska nije više postojala. Gubici što ih je pretrpjela na bojnom polju i nisu bili tako veliki; izgubila je kojih hiljadu ljudi. No, kako se ta vojska sastojala od potpuno heterogenih elemenata, kod prvog naleta bila je rastepena i rasplinula se kao oblak dima. Ništa više nije sprečavalo nerazborito izazvanog neprijatelja, neprijatelja koga se nazivalo bezbožnim i okrutnim, koji je prezirao vjeru i njene zastupnike, da zaposjedne kraljevstvo i da prodre do Napulja. Kralj je to vrlo dobro znao; on je odustao od toga da se brani zemaljskim351oružjem već je svoju stvar položio u ruke božje. Naredio je da se u svim crkvama održavaju molitve da se ublaži božji gnjev, a tražio je da najčuveniji svećenici i redovnici sa svom svojom govorljivošću sa propovjedaonica kao i govorima po ulicama podignu narod na obranu glavnog grada.Lako je shvatiti kako su kraljeva proklamacija i propovijedi svećenika djelovali na stanovnike pokrajine i glavnog grada. Pišući0 hapšenju jakobinaca i smaknuću trojice mladića, Emmanuela de Dea, Gaglianija i Vitaglianija, spomenula sam već kakav je duh vladao kod prosvijećenog srednjeg staleža u Napulju. No klasa lazarona, to jest ona najbrojnija, kojoj je pripadalo možda sto tisuća ljudi, bila je za kralja i smatrala je Francuze bezbožnicima, krivovjernicima i raskolnicima. Kraljeva proklamacija nije bila ništa drugo

već poziv na hajdučiju, a hajdučija je u Abruzzima i u Terra di Lavoro neka vrst nacionalizma. Svi stanovnici pograbiše puške i noževe i pođoše u borbu, a jedini cilj tih banda bio je da razaraju i pljačkaju. One su pomagale svojem vođi a da ga nisu slušale, slijedile su njegov primjer ali nisu slušale njegove zapovijedi. Sređene čete pobjegle su pred Francuzima; pojedinačno su ljudi išli protiv njih; vojska je bila uništena, ali se iz zemlje dizao narod.U gradu je sve bilo u nekom metežu koji se jedva može zamisliti, čitava jedna društvena klasa, klasa »mezzo četo«, to jest oni koji su sebe nazivali »patriotima« a koje su drugi nazivali jakobinčima, ostala je zatvorena kod kuće nastojeći da izmakne bijesu razularene gomile, koju je mogao do krajnosti razdražiti već i sam pogled na kakve duge hlače ili kratko podšišanu kosu. Ta bi se svjetina ogromnim skupinama sjatila na sve trgove, na Piazza Castello, na Piazza Trinita, na Piazza Vecchia, na Largo della Pigne, na Mercatello, u jednu riječ posvuda su bile podignute tribine a sa tih tribina bi onda kakav redovnik s križem u ruci propovijedao.Lazaroni su se stavili na čelo tih skupina, postali su vođe masa1 obilazili svim ulicama, te vikali: »živio kralj! Smrt jakobincima! Smrt Francuzima!« Pred njima su se zatvarali svi prozori, sva vrata, svi dućani. Navečer — bilo je to u decembru, a to je vrijeme kad je i u Napulju hladno i kišovito vrijeme — palili su ogromne vatre i svjetina bi oko njih provodila noć psujući, pjevajući i bučeći.Kraljica je često kroz prozor gledala te prizore i nehotice bi se prestrašila zbog svega čemu ona nije dala povod. Postojala je bojazan da će se uslijed tih bura srušiti i samo prijestolje. Kralju su naprotiv sva ta uzbuna i vijesti što ih je primio iz provincije opet vratili malo srčanosti. Bio je gotovo spreman da organizira otpor352• d tako dočeka Francuze. Puk je i dalje pravio čudesa od fanatična, a oficiri čudesa od nesposobnosti.Tschudv (Čudi), stari švicarski pukovnik, koji je bio zapovjed-ik u Gaeti, otvorio je gradska vrata, premda se to mjesto smatralo neosvojivim. Civitella del Tronto, tvrđava koja se nalazila na vrhu nepristupačnog brda, bila je dobro branjena, obranom je rukovodio neki Španjolac čijeg se imena više ne sjećam. Nakon šestsatnog opsjedanja on se ipak predao sa čitavim svojim garnizonom. Guverner tvrđave Pescara nije ni čekao opsadu, već se predao čim je stigao neprijatelj. No seljaci su, kao da se žele osvetiti za sve to, pljačkali i masakrirali sve što bi im došlo pod ruku. Masa dobrovoljaca prebjegla je iz Terra di Lavoro, razišla se po čitavom Gariglianu te razorila mostove, zaposjela ceste, ubijala glasnike i ljude koji su išli pojedinačno, čak je napadala i manje skupine vojnika.Dok su se Gaeta, Civitella del Tronto i Pescara predale, Capua se odupirala i Macdonald je pod njenim zidinama doživio poraz. Pred Capuu je došao Duchesne s dvije rane koje su još krvarile; generalu Mathieuu topovsko je tane otkinulo ruku; pukovnik Arnaud bio je zarobljen; general Boisregard (Boaregard) je poginuo; na kraju je bez daha došao Championnet iz Terra di Lavoro izgovarajući još tada nepoznato ime Fra Diavola, koje je kasnije steklo tako žalosnu slavu.Nimbusa je nestalo. Iako su Francuzi bili uvijek nepobjedivi, ipak nisu bili neranjivi. Stoga se pripovijedalo da se francuska vojska skupila oko Capue, ali ne u namjeri da zauzme Capuu već da se pripremi za časni uzmak kroz pobunjenu zemlju. Sve te vijesti ulijevale su Napuljcima nove nade. Ferdinand je bio isto toliko omiljen koliko su Acton i kraljica bili omraženi, pa zato puk zbog njegove popularnosti na ovo dvoje nije ni mislio. Kraljev bijeg navrat-nanos, zbog kojega se obrukao kod svih hrabrih ljudi, učinio ga je kod lazarona još popularnijim. Oni su među sobom govorili da je Ferdinanda izdala njegova vojska i da je zato potražio utočište kod njih.Ono malo prijatelja kraljevine među intelektualcima — kojih doduše nije bilo mnogo, ali ipak priličan broj — govorilo je da Mack i Damas imaju još uvijek pod svojim zapovjedništvom preko četrdeset hiljada ljudi, a naoružane bande, koje su se digle na kraljev poziv i preplavile zemlju, brojile su najmanje petnaest hiljada ljudi. Sve te snage, kad bi se ujedinile, predstavljale bi šezdeset pet hiljada ljudi, a osim toga imale bi kao uporište grad od 500 hiljada stanovnika i tri flote: englesku, portugalsku i na-puljsku. Potpuno je jasno da bi se u tom moru ljudi moralo utopiti i nestati onih deset do dvanaest hiljada Francuza. Međutim, sve to nije moglo Karolinu uvjeriti u pobjedu. Ona je po svojoj vlastitoj odvratnosti što ju je osjećala prema Napuljcima znala kako je23 Lady Hamttton353Napuljci mrze. I Acton je to isto osjećao. S druge strane, od prvog je časa spopao strah državne inkvizitore Castelcicalu, Vannija i Guidobaldija, koji su znali da im neprekidno prijeti osveta, pa su se dali u bijeg.Nelson je preuzeo na sebe odgovornost za Siciliju, ali u Napulju nije više mogao jamčiti ni za što. Ako, dakle, kralj ostane u Napulju, onda se nitko više neće usuditi da napusti grad, i zato je trebalo nekom strašnom stvari kralja natjerati na odluku i gotovo ga istjerati iz Napulja. Ima li događaj o kojem ću sada govoriti u sebi i nešto zločina — meni to nije sasvim jasno — onda je taj zločin zasnovala i izvela kraljica uz pomoć Actona. Već sam spomenula da je kraljici i Actonu smetao Ferrari, koji je kralju

predao krivotvoreno pismo. Kad bi kralj kojim slučajem doznao da je bio prevaren, njegov bi bijes mogao izazvati kakvu strašnu katastrofu. Uveče 19. decembra stiglo je iz Beča pismo, a kraljica, koja je budno pazila na sve što je dolazilo odande, uhvatila je i to pismo. Da je to pismo stiglo kralju, bilo bi mu sve jasno.Car je, naime, pisao svom ujaku da je on svojom naglom akcijom počinio izdajstvo u zajedničkoj stvari Evrope i da zaslužuje da bude prepušten svojoj sudbini. Ako je Ferrari već prije bio osuđen, to je sada pala konačna odluka, a njegova smrt trebalo je da zastraši kralja. Ponavljam da o tom događaju pripovijedam onako kako sam i sama čula. Da se nisam hvalila svojim priznanjem i obećala da ću sve priznati, prešutjela bih ovaj događaj, jer za njegovu istinitost mogu jamčiti samo utoliko koliko sam sama u njemu sudjelovala.Mislim da sam već govorila o nekom Pasqualeu de Simoneu koji je bio u kraljičinoj službi i kojeg su zbog toga nazivali kraljičinim zbirom. On je, kako se pripovijedalo, primio pet hiljada dukata s napomenom da dio toga novca podijeli među narod, naročito mornarima i lučkim radnicima. Radilo se o tome da se makne čovjek kojega će Pasquale označiti kao jakobinca i izručiti ga tako bijesu razularene svjetine. 20. decembra oko deset sati prije podne otišao je Ferrari s jednim pismom za Lorda Nelsona iz palače ministra predsjednika. Pasquale de Simone čekao ga je u Strada del Peliero, to jest na uglu keja nasuprot mola. Migom je obavijestio mornare da je to onaj'čovjek o kojem se radi. Mornari su mu ugovorenim znakom odgovorili da su razumjeli.Ferrari je, ništa ne sluteći, skočio u barku i zapovjedio dvojici mornara da ga odvezu do Nelsonova broda. Mornari su tražili od njega da im najprije plati. Ferrari im je dao četiri karlina; to je bilo pristojno plaćeno, ali su mornari zahtijevali jedan pijastar.— Čuvajte se! — reče Ferrari. — Ja sam kurir Njegova veličanstva.— Ti! — reče jedan od mornara obodren Pasqualeovim migom. — Mi te poznamo kao jakobinca.354T k što je izgovorena ta riječ, kadli bijesnu noževi, a Ferrari, smrtno ranjen, padne na tlo.Dan prije toga održana je velika manifestacija koja je još više Uvrstila kralja u njegoTOJ odluci da ostane u Napulju. Ogromna masa svijeta sakupila se na trgu pred dvorom i vikala: »Smrt jako-bincima!« Svjetina je zahtijevala da se jakobinci uhapse kako bi se svi mogli pobiti, jer treba najprije uništiti neprijatelja u kući, a onda će lako biti uništiti vanjskog neprijatelja. Izazvan divljom vikom svjetine, pokazao se kralj na balkonu, zahvalio narodu gestama i riječima i poslao kneza Pignatellija među svijet s nalogom da saopći vođama kako kraljev odlazak, o kojem se počelo govoriti, nije ni u kom slučaju gotova stvar; kralj će vrlo vjerojatno, bude li siguran u pomoć naroda, ostati u Napulju.Svjetina je na to stala vikati:— Za boga i za kralja spremni smo dati svoj život svi do posljednjeg čovjeka!Te su demonstracije veoma zbunile kraljicu i sve one koji su bili za bijeg. Sutradan, nekako u isto vrijeme, začuo je kralj isto takvu muklu viku i galamu, koju su s vremena na vrijeme prekidali glasni povici, onu viku mase koja u svakoj zemlji, a pogotovu u Napulju, uvijek ima prizvuk prijetnje. Kralj, vjerujući da su to neprijateljske demonstracije, stupi na balkon da čuje što narod od njega želi. Svjetina je ovog puta dolazila od kazališta San Carlo i vodila sa sobom neku izobličenu masu, koju kralj nije mogao nikako raspoznati. čuli su se samo strašni povici:— Smrt jakobktcima!Kralj je shvatio da bi ta izobličena, krvava i po blatu vučena masa mogla biti tijelo nekog čovjeka. Ali taj čovjek, sukoliko je to još uopće bio čovjek, mogao je biti samo kakav neprijatelj, i Ferdinand je pomislio ono isto što je rekao Karlo IX kad je ugledao mrtvo tijelo admirala Coligvja (Kolinji):»Uvijek je ugodno vidjeti mrtvo tijelo svog neprijatelja.« I zato je, smiješeći se kao i obično, pozdravi0*svjetktu. Ali kad su kao odgovor na taj smiješak ljudi uspravili tu lešinu na noge i kad je kralj u tom izobličenom tijelu prepoznao svog kurira Ferrarija, zaprepašteno je kriknuo, pobjegao u svoju sobu i bacio se na stolac zaklonivši lice rukama. Upravo na tajt trenutak čekala je kraljica. Ušla je u sobu, prišla kralju, primila ga za ruku i gotovo silom odvukla do prozora.— Vidite li — reče ona — s našim se slugama počinje, a s nama ce se završiti. To je sudbina koja čeka vas, mene i našu djecu.— Izdaj nalog da otputujemo! — krikne na to Ferdinand, zatvori prozor i pobjegne u najudaljeniju odaju.Kraljica je dobila igru.355XXXIX

\im je pala kraljeva odluka, kraljica je napisala Nelsoonu ? pismo, a on je, kao i obično, vrlo brzo došao u palaču. Ona mu je službeno izjavila da predstoji odlazak na Siciliju, mada taca« dan još nije bio utvrđen. Kad kažem »dan«, to nije tačno, jer je zapravo bilo predviđeno da se putuje noću. Kraljevska je obitelj namjeravala otputovati iz Napulja a da nikoga ne obavijesti o svom bijegu. Kraljica se obratila Nelsonu a ne Caracciolu, i to iz dva razloga: prvi je razlog bila možda antipatija koju je gajila prema napuljskom knezu, iako je morala priznati da ne može ništa prigovoriti čestitosti njegova karaktera; no drugi i glavni razlog bio je možda taj što Karolina nije htjela dati na znanje ni jednom Na-puljcu koje će dragocjenosti povesti sa sobom, bojeći se da bi se to moglo pročuti po gradu.Budući da je dragocjenosti trebalo prebaciti na brod još iste večeri, poslao je Nelson smjesta kapetanu Hopeu, zapovjedniku broda »Alkmenesa«, ovu zapovijed:»Tri čamca i mala krstarica ,Alkmenes' neka budu tačno u pol osam sati kod Keja pobjede. Na kej neka pristane jedan jedini čamac. Prije sedam sati neka se čamci skupe oko ,Alkmenesa', a zapovjedništvo nad njima neka preuzme komandant Hope. Svi ostali čamci ,Vanguarda' i ,Alkemenesa', dobro naoružani velikim noževima, neka se skupe oko ,Vanguarda' pod zapovjedništvom kapetana Hardvja, koji će u pola devet sati lagano krenuti prema molu Siglio. Na svakom čamcu neka bude četiri do šest vojnika. Bude li potrebna pomoć, ona će se zatražiti svjetlosnim signalima. — Horatio Nelson.«Kao mjesto sastanka izabran je Kej pobjede prvenstveno zato što se nalazio tačno nasuprot zgrade engleskog poslanstva i što su se tamo, a da to nikome ne padne u oči, mogle otpremiti kraljevske dragocjenosti, koje mi je u toku dana imala poslati Karolina u tri velike kutije. Budući da je postojala namjera i želja da se otpreme i umjetnička djela, kipovi i slike, koliko ih se moglo skupiti, trebalo je pronaći još jedan drugi put. Prema staroj tradiciji, u prizemlju palače postojao je podzemni hodnik koji je vodio do mora. Trebalo ga je pronaći. Tradicija je govorila da dotično prizemlje palače nije otvarano od vremena španjolskog gospodstva. Kraljica je pozvala k sebi najstarijeg slugu palače, čovjeka od 84 godine, koji356ođen 1714- te mu je bila dvadeset i jedna godina kad je Karlo 71<ao napuljski kralj. On je u ono vrijeme bio dvorski ključar, II* P, ig bio umirovljen. Njegov sin, star 58 godina, preuzeo je a.sa posao i obavljao ga još u vrijeme kad se ovo zbivalo. Starac "^kouao po sjećanjima i obećao da će uz pomoć svojeg sina, za if 'ega on jamči, pronaći hodnik. »Ukoliko me ne vara sjećanje«, kao ie on, »taj bi hodnik morao biti širok jedan lakat a visok 8 ' , 9 stopa«. Kipovi i slike mogle bi se dakle otpremiti tim putem.Starac je dobio zapovijed da odmah počne tražiti podzemni hodnik i da obavijesti kraljicu čim ga nađe. Pola sata kasnije vratio se gore. Pronašao je unutarnja vrata; njegov sin je čekao zapovijed kraljice da ih otvori, jer, razumije se, nije znao gdje se nalazi ključ. Kraljica nije htjela nikome povjeriti da istražuje prizemlje, i budući da bi njezina prisutnost mogla pobuditi sumnju, to je tu stvar povjerila meni. Zapalili smo baklje, i ja sam pošla pod starčevim vodstvom u prizemlje. Podzemni hodnik bio je u vezi s dvorskim podrumom, ali su vrata bila sakrivena čitavim nizom praznih ba-čava koje su se raspale u prah čim smo ih dotakli; naime, stajale su tamo možda 75 godina.Zapovjedila sam ključaru da otvori vrata. Bilo je to vrlo teško, jer je ključanica zarđala, no na kraju je ipak popustila. Kad sam htjela ući u ovaj tamni hodnik, pun otrovnih plinova, ponestalo mi je hrabrosti. Učinilo mi se da ću na vlažnom tlu nagaziti na sve moguće zmije otrovnice. Nakon kratkog oklijevanja ipak sam se s ključarevim sinom uputila u tu vratolomiju, dok je starac ostao vani da čuva vrata. Podzemni je hodnik imao mnogo zavoja, zbog čega mi se učinio dvostruko duži. Zrak je bio vlažan, a sa svoda je kapala hladna voda. Da se ipak približavamo suprotnom kraju hodnika, vidjela sam po tome što je proletjelo mimo nas nekoliko šišmiša koji su se uplašili i izašli iz svog skloništa te tako uzbunili stotine drugih. Te su životinjice danju nalazile utočište u ovom tamnom hodniku, a navečer bi izlazile kroz rešetke na vratima, koja su se nalazila na izlazu u vojničku luku. Usprkos jezi koju mi je ulijevalo ovo neugodno jato šišmiša, ipak sam išla naprijed i uskoro sam ugledala danje svjetlo.Kao što je bilo i rečeno, ovaj hodnik vodio je k moru, a 12 ili 15 stopa široki kej omogućavao je da se bez poteškoće mogu transportirati svi predmeti koje je trebalo ukrcati na pristaništu. Dakle, još iste večeri moglo se početi s poslom i prenijeti sanduke u hodnik. Vratila sam se s dobrom vijesti kraljici koja je rekla da bi °na na mom mjestu umrla od straha jer joj se strahovito gade šišmiši. Upravo zbog gađenja prema tim životinjama kraljevska obitelj nije se služila ovim putem koji sam ja opet pronašla, iako ga nisam otkrila.čitav dan pravili su se sanduci u koje se zatvaralo sve zlato nabavljeno iz banke, iz Monte Pieta i drugih javnih ustanova. U357Četvrtak 19. decembra bilo je naređeno mornarima da na brodu »Vaoguard« preurede kabine za kralja, kraljicu i kraljevsku porodicu. U noći od četvrtka na petak dopremljeni su na brod prvi sanduci. Taj je posao bio povjeren grofu Thurnu, jer kraljica nije htjela da ga povjeri ni jednom Napuljcu, iz razloga koji sam već spomenula. Petak je prošao u istom poslu, koji se obavljao u najvećoj tajnosti. Još

uvijek su se okupljale gomile naroda, a pred palačom su lazaroni svaki čas vikali: »Živio Kralj! Smrt jakobin-cima! Smrt Francuzima!« Ta vika nije prestajala gotovo cijeli dan. Odlazak je bio određen za noć od 21. na 22. decembra. Kralj se nije htio ukrcati na brod u petak, ali se kraljica bojala da bi se mogao predomisliti pa ga je stala ismijavati zbog njegova praznovjerja i tako provela svoju namjeru da se ipak ukrcao na brod u petak navečer. Admiral Caracciolo dobio je 20. decembra zapovijed da odredi pratnju »Vanguardu«, što je u njemu učvrstilo uvjerenje da ćemo se kraljica, njezina djeca, Sir William i ja voziti na »Vanguardu«, dok će se kralj voziti na »Minervi«. Time bi bilo sve uređeno i ne bismo sebi od napuljskog admirala napravili neprijatelja. 21. decembra oko podne obaviješten je Nelson da ćemo putovati te iste večeri, i on je sa svoje strane dao potrebna naređenja grofu Thurnu. Osim toga napisao je pismo markizu od Niče i kapetanu Hopeu, u kojima im je naredio da zapale one napuljske brodove koji padnu u ruke Francuza ili pobunjenika i tako postanu neprijateljski brodovi. Potpuno je shvatljivo da je tog nesretnog petka vladala u kraljevskoj palači najveća zbrka; kraljica je bila jedina koja je željela taj odlazak i požurivala ga svim svojim snagama, a sada je plakala od bijesa i već je htjela izdati zapovijed da se ne putuje.Knez Pignatelli imenovan je za kraljevskog namjesnika. Od generala Mačka došlo je pismo u kojem javlja da želi prijeći u Napulj i pripremiti grad za obranu. Njemu je ostavljeno imenovanje za feldmaršala. Knez Pignatelli je pitao kako daleko seže njegova punomoć. Vaše su ovlasti neograničene, ako morate, možete čak i zapaliti grad!« rekla je kraljica. »Imate vlast nad životom i smrću srednjeg staleža i plemstva, jer jedino puk nešto vrijedi.« Navečer u deset sati skupila se cijela kraljevska obitelj u kraljičinoj sobi. Osim kraljevske obitelji bili smo tu još Sir VVilliam, ja i austrijski poslanik sa svojom obitelji. Kralj je izrazio želju da i kardinal Ruffo pođe s nama, ali se kraljica, kojoj je taj prelat bio odvratan, tome usprotivila. Kardinal Ruffo je stoga pošao na brod »Minervu«. Admiral Caracciolo je tek od Njegove Eminencije doznao da mu nije iskazana čast da kralj putuje na njegovom brodu. Ta je vijest teško pogodila njegov kneževski ponos i njegov patriotizam. Htio je smjesta kralju predati ostavku, ali ga je kardinal Ruffo nagovorio da najprije dokraja izvrši svoju dužnost i da prije dolaska u Palermo ne predaje ostavku.358Viiest o kraljevu odlasku, mada se sve to radilo u najvećoj taj-H ipak se proširila po gradu. Samo netko tko poznaje Napulj n<ože' sebi predočiti onaj metež koji je cijeli dan vladao oko kraljeve palače. U Napulju su vika kojom se izražava ljubav i vika koiom se izražava mržnja tako slične da bi se moglo pomisliti, kako se taj narod, koji se bojao da ne izgubi svoga kralja, skupio tamo da ga ubije. U jedanaest i po naredio je grof Thurn da barke pristanu na podnožje stepenica, koje su poznate pod imenom »Scala di Caraco«, a onda dođe gore da bi otvorio vrata gornjih stepenica koje su vodile u kraljevske odaje. Kod toga se slomio ključ u bravi, pa su morali razvaliti vrata.Kralj je sada stao na čelo povorke držeći svijeću u raci. Kad je stigao do polovice stuba, začuo je neki šum koji je dolazio od Strade del Gigante te je ugasio svijeću, jer se bojao da ga tko ne vidi i ne prepozna. Našli smo se u strahovitoj tmini i morali smo pipajući tražiti put. Tako smo stigli do mola Siglio, ali je more bilo veoma nemirno, pa se nismo usudili kaci iz luke. Čekali smo u čamcima umotani u ogrtače i velike marame, a kako su zaboravili malim princezama dati večeru, one su tražile jelo, jer su bile vrlo gladne. Jedan je mornar imao kod sebe nešto pečena mesa, i to su princeze pojele bez kruha, a onda se napile loše, odstajale vode. Naposljetku se more ipak umirilo, i mi smo krenuli prema »Vanguardu«. Nešto prije pola noći bili smo na palubi.Mada je Nelson dao da se na brodu sve preuredi, ipak se kraljevska obitelj osjećala na njemu vrlo nekomotno. Deset osoba bilo je smješteno u admiralskoj i oficirskoj kabini, i to ne računajući Sir Williama, mene i austrijskog poslanika s njegovom obitelji. Tih deset osoba bijahu: kralj, kraljica, prijestolonasljednik, njegova supruga, mala princeza koja se tek nedavno rodila, mali princ Leopold, princ Albert, Marija Kristina, Marija Amalija i Marija Antoaneta.Kad je kralj vidio kako je skučen i stiješnjen, htio je održati riječ koju je dao admiralu Caracciolu i poći k njemu na brod, ali se kraljica energično usprotivila tome da on napusti svoju obitelj. Kad se počelo daniti, stao je, na nesreću, puhati hladan suprotni vjetar. Na »Vanguardu« čula se vika iz grada kao mumljanje ogromnog medvjeda. Puk je doznao da ga je Ferdinand usprkos svom obećanju napustio, a oglasi po svim ulicama, trgovima i javnim zgradama objavljivali su da je knez Pignatelli imenovan za kraljevskog namjesnika s neograničenom punomoći, da je Mack postao feldmaršal razbijene vojske, da je ministar Simonetti dao ostavku, a financije da su povjerene bankaru Curlu. Sva ta imenovanja obja-vljena su proglasom na kojem se nalazio jučerašnji datum i koji je kralj vlastoručno potpisao. Pripovijedalo se i to da je kraljica knezu Pignatteliju, na pitanje dokle seže njegova punomoć, odgo-vorila:359»Vaše su vlasti neograničene, i ako morate, možete čak i zapaliti grad!

Na kejovima je sve vrvjelo od ljudi, ali more je bilo tako nemirno da se ni jedan čamac nije usudio isploviti iz luke. S broda su se mogle razlikovati pojedine skupine koje su sasvim sigurno bile izaslanstva, ali te su skupine ostajale na obali vrlo kratko a onda jedna za drugom nestajale, jer su se lađari ustručavali da ih odvezu do admiralskog broda, na čijem se jarbolu vijorila kraljevska zastava. Kroz noć vjetar je popustio, ali je još uvijek dolazio iz protivnog smjera, čim je svanulo, svjetina se vratila ona obalu. Narod je glasnom vikom pozdravio englesku flotu i nadao se da će kralj promijeniti svoju odluku. Kad je more postalo mirnije, odmah su se pojavila izaslanstva koja su dan prije uzalud lutala obalom. Ona su se ukrcala u čamce i približila se »Vanguardu«. Bila su u svemu tri izaslanstva. Jedno se sastojalo od svećenika na čelu s nadbiskupom Capeceom Zurlom; drugo se sastojalo od baruna kraljevstva; u trećem su bili vladini i kraljevski činovnici. Svi su htjeli zamoliti kralja da ne otputuje i zadati mu časnu riječ da će braniti grad do posljednjeg daha.Kralj je pristao da primi jedino napuljskog kardinala-nadbi-skupa. Pustio je da čamci plove oko »Vanguarda«, a u njima su ljudi uzalud dizali ruke prema nebu. Monsinjor Capece Zurio nudio je sve samo da zadrži kralja, ali kralj je bio nepopustljiv.— Eminencijo — reče kralj — zemlja me je izdala; vidjet ću hoće li mi more biti vjernije.Nadbiskup je napustio »Vanguard« i rastužen izjavio da ne može proreci što će se u Napulju, prepuštenu samome sebi, dogoditi.— Oh — mrmljala je kraljica — ako ti ne znaš što će biti od Napulja, ja tačno znam što ću od njega napraviti kad se ponovo vratim.Oko pet sati okrenuo je vjetar. Brodovi su se spremili za plovidbu, a u sedam sati digli su sidro. »Vanguard« je zaplovio, a pratila ga je fregata »Minerva« i deset ili dvanaest trgovačkih i transportnih brodova. Tek što smo prošli Capri, kadli nas iznenadi žestoka oluja. Čovjek bi mogao pomisliti da se i more, jednako kao i kopno, iznevjerilo i htjelo izdati kralja. Cijeli ponedjeljak proveli smo u teškoj borbi s tim orkanom. Noć je bila strašna. Tri gornje okrižice i jarbol bijahu razbijeni. Dvadeset puta smo pomislili da će se brod raspasti, tako je strahovito sve škripalo i pucalo.Nije lako zamisliti u kakvom se stanju nalazila kraljevska obitelj. Kralj, potpuno utučen zbog straha za svoj život molio se svim svecima, a naročito svetom Franji Paulskom, u kojega je u360m teškom položaju imao sasvim izuzetno povjerenje. Obećao oVO -Q a]io ga spasi, da će mu podići crkvu koja će biti isto tako iMepa'kao i crkva svetog Petra u Rimu. U svojim molitvama nije uopće spominjao svoju obitelj; bez sumnje se to podrazumijevalo samo po sebi, iako je nije izričito spominjao. Male princeze dobile su morsku bolest i bile posve iscrpljene. Prijestolonasljednik bijaše utučen kao i njegov otac, princeza Klementina, držeći na rukama svoju kćerkicu, gledala je melankolično se smiješeći prema nebu. Kraljica je bila mrka; posve je utonula u svoje misli.S vremena na vrijeme dolazio je Nelson, koji je sve vrijeme provodio na zapovjedničkom mostu, da se pobrine za sigurnost svojih putnika i da nam kaže koju riječ ohrabrenja. Tada bih mu jedino odgovorila kretnjom ruke ili pogledom. Njemu je to bilo dosta, a onda bi opet otišao na svoje mjesto. Pred jutro se vrijeme razvedrilo. Nelson nam je rekao da će sada dva sata biti posve mirno i da bismo se svi bolje osjećali kad bismo načas izišli na palubu. Osim toga, to bi se vrijeme iskoristilo da se u kabinama napravi malo reda. Kralj, koji je čitavu noć proveo na koljenima i u molitvi, duboko je udahnuo, prihvatio Nelsonovu ruku i s njim se popeo na palubu. Kraljica je pošla za njim. Kad se sama i tetu-rajući počela uspinjati stepenicama, požurila sam se do nje da joj pomognem. Nelson se vratio dolje s kapetanom Hardvjem da pomognu prijestolonasljedniku, njegovoj ženi i malim princezama da se uspnu na palubu. Prijestolonasljednik je bio bespomoćniji i utuče-niji no itko drugi. Najmanji kraljičin sin ostao je dolje na visećem krevetu; nije se mogao ni pomaknuti.Na palubi »Vanguarda« vladao je metež koji nije bio ništa manji od onoga u našim kabinama. Kralj je, oiaslonivši se na ogradu broda promatrao čeznutljivim pogledom fregatu admirala Caracciola, koja je izgledala kao začarani dvorac. Ovaj metež na palubi povećavali su mornari koji su iskoristili predah oluje da poprave slomljene okrižice i jarbol. Zurili su se da završe posao prije no što se vrijeme opet pogorša. Gledajući sve to, kralj je požalio što se ne nalazi na fregati »Minerva«. Na njoj nije bio poderan ni komadić jedra, nije bio odbijen ni komadić kakvog drva, a činilo se da je otpornija prema velikim valovima nego »Vanguard«. Dok se »Vanguard« naginjao i zastajkivao, »Minerva« je glatko išla naprijed kao konj kojim majstorski upravlja ruka jahača.— Pogledajte samo, gospođo! — reče kralj Karolini pokazavši joj fregatu.— Pa što onda? — upita kraljica.— Ta vi ste krivi što sam ovdje na ovom brodu a ne na onom.— Sreća je — odgovorila je kraljica — što admiral ne razumije talijanski.— Zašto?361— Dovoljno je, po mom mišljenju, da ima na svom brodu -kralja kukavicu — odvrati ona. — Nije potrebno da zna da je taj kralj još i nezahvalan.

I ona mu okrene leđa.— Nezahvalan! Vrlo važno! — reče kralj ne obazirući se uopće na prvu kraljičinu rečenicu. — Usprkos svemu, radije bih bio na fregati admirala Caracoiola.Javili su mi da je malom princu Albertu dolje vrlo zlo. Požurila sam se do njega, jer je on tražio da dođem. Princu Albertu bilo je šest godina. Kraljica je pokazivala pravu ljubav samo za svog drugog sina, devet godina starog Leopolda, i nije se mnogo brinula za Alberta. Zbog toga je mali Albert, koji je tu nebrigu osjećao, zavolio mene i nazivao me svojom malom majkom; kad bi se bojao kakve kazne ili bi se nečemu veselio, uvijek bi tražio utočište u mom krilu. Jadno dijete osjećalo se sada malo bolje i molio je da ga iznesu na palubu. Iako se brod žestoko ljuljao, uzela sam Alberta u ruke i iznijela ga na palubu.Prošao je jedan sat, a nebo se opet naoblačilo, vjetar je okrenuo prema jugozapadu, a »Vanguard« je zbog jakog vjetra vrlo teško plovio. »Minerva« kao da je lako klizila kroz valove, kao da joj je čak i suprotni vjetar davao krila. Nije bilo teško pogoditi da nam predstoji nova oluja. Tamnosivi oblaci spustili su se nisko i činilo se kao da dodiruju vrhove jarbola. Topli naleti vjetra donosili su sa sobom neprijatan miris; bio je to libijski vjetar, najneugodniji što ga mornari poznaju na Sredozemnom moru. Nelson nam je rekao da je predah što nam ga je priuštila oluja pri kraju. Morali smo se vratiti u kabine, a on se morao ponovo uhvatiti ukoštac s neprijateljem. Bacila sam posljednji pogled na napuljsku fregatu i premda sam bila vrlo sklona Nelsonu, morala sam ipak priznati da je »Minerva« bolja za plovidbu. Mi smo plovili donjim jedrima, koja su uz to bila potrgana, a »Minerva« je plovila s potpuno razapetim jedrima i kao da se rugala oluji. Kako je bila vitkija, bolje je rezala valove i nije se tako teško kretala naprijed kao »Vangu-ard«; sebična kraljeva želja bila je posve opravdana. Deset minuta nakon što nam je Nelson savjetovao da se spustimo s palube bili smo ponovo u kabinama, a oluja se opet sručila na nas. Tako smo na moru proveli utorak i srijedu. U četvrtak dogodila se nesreća.Oko četiri sata poslije podne dobio je moj ljubimac, princ Albert, strahovite grčeve koji su postajali sve jači. Pozvali smo brodskog liječnika, ali sve što je on pokušao bilo je uzaludno. Držala sam dijete na rukama, privinula ga na svoje grudi i osjećala kako mu se koče svi udovi. Dva puta htjela ga je uzeti kraljica, ali se dijete grčevito uhvatilo za mene i nije me htjelo pustiti. Oluja je bjesnjela još jače nego prije, valovi su zapljuskivali palubu, brod je drhtao od vrha jarbola do dna, ali ja nisam čula ništa osim je-362•a jadnog djeteta, nisam osjećala ništa osim njegova grčevitogdrhtanja.Navečer, oko sedam sati, dijete ispusti krik koji nam je parao srce ukoči se, još jednom pokuša da me poljubi i zajaukne. Bio je to njegov posljednji jauk.__Gospođo, gospođo! — povikah gotovo izbezumljena. — Princje umro!Kraljica dođe do nas, pogleda svog sina, dotakne ga rukom ireče:— Jadno dijete, ti ideš tako malo ispred nas da se uopće ne isplati oplakivati te.Zatim ispruži ruku gestom koja je više nalikovala gesti jedne Mede je nego Niobe i doda:— Budi miran! Kad se vratimo, bit ćeš osvećen!Moglo bi se pomisliti da je oluja tražila tu žrtvu, jer je vjetar popustio čim je dijete izdahnulo, i nebo se uskoro počelo razvedra-vati. Činilo se kao da je tek ovo poboljšanje vremena osvijestilo kraljevsku porodicu: tek sada su postali svjesni da su izgubili jednog svog člana. Princeza Marija Klementina kao da je najiskrenije tugovala. Nije vikala i nije pokazivala nikakvog znaka boli, ali kad sam kriknula: »Princ je mrtav!« stisnula je svoju kćerku na grudi, a velike suze stale su joj se kotrljati niz obraze. Odnijela sam malog mrtvog princa u svoju kabinu i provela noć kraj njega. U dva sata ujutro začula sam jaku buku: to su mornari spuštali sidro. Bili smo, dakle, na cilju. Trenutak nakon toga brod se zaustavio. Nakon pet dana strašne plovidbe osvanuo je petak 26. decembra.U pet sati bili smo svi spremni da se iskrcamo, no ja sam izjavila da ću ostati uz malog princa da mu obučem mrtvačko ruho. Kralj, kraljica, braća i sestre mrtvog princa rado su mi prepustili tu brigu. Obećali su da će u toku dana doći po mrtvo tijelo i prenijeti ga na odar u dvorsku kapelu, a Nelson se pobrinuo da brodski stolar napravi lijes. Kraljevska obitelj, Acton, Sir VVilliam, ministri Castelcicala, Belmonte i Fortinguerra ukrcali su se na čamce i odvezli prema »Marini«, kako se u čitavoj Italiji naziva ulica odnosno šetalište koje se proteže duž morske obale. Posada »Vanguarda« sjedila je na križevima jarbola i dovikivala im »hura« za rastanak. Nisu ispaljene topovske salve, jer se brod nalazio unutar molova.Nelson je ostao na brodu. Kraj mrtvog tijela djeteta, kojemu sam ovdje nadomještala majku, izjavljivao mi je svoju ljubav koju je dosada na svakom koraku dokazivao. U dva sata poslije podne položeno je mrtvo tijelo djeteta u lijes, a glasnik je javio da su mrtvačka kola na keju. Mornari su spustili lijes u

admiralski čamac, Nelson i ja smjestili smo se kraj lijesa, što bi bili morali učiniti otac i majka, i čamcem smo stigli na kopno. Tamo su lijes stavili u kola, dvorska kočija stajala je pripremljena za nas, mi smo se popeli na kočiju i vozili lagano iza mrtvačkih kola. Povorka363se kretala kroz čitav Palermo, koji u obliku križa presijecaju dvije glavine ulice, Via di Toledo i Via Marqueda. Stigli smo u kraljevski dvorac, staru palaču kralja Rogera. Tamo je lijes postavljen u bi-zantinsku kapelu i ostao ondje tri dana. Istom tada sam otišla do kraljice.Nelson se u međuvremenu najavio kralju. Našao ga je zaokupljenog dubokim mislima, ali on nije mislio na poraz svoje vojske niti na uspjehe revolucije. Nije mislio ni na to kad će se Francuzi pojaviti u Napulju. Zaokupljale su ga dvije druge jednako tako važne misli: ima li u Ficuzzi (Fikuca) divljači i koja bi gospoda mogla dobiti čast da navečer igraju s njim reversi? On je poveo sa sobom svoje kartaške drugove, vojvodu od Ascolija, kneza Castelci-calu i kneza Belmontea, ali bi volio da od vremena na vrijeme vidi i koje novo lice. Ruffo nije kartao, a osim toga bila je kraljičina antipatija prema njemu tako jaka da je kralj odustao od toga da ga uvuče u uži krug kraljevske obitelji. Kad je trebalo da s njime govori o politici ili ga pita za savjet o kakvom državničkom pitanju, onda mu je pisao i dao ga pozvati u svoje privatne odaje. No postojao je u Palermu jedan čovjek koji je bio veliki kartaš i lovac i koji je kralju Ferdinandu mogao pribaviti dvije stvari koje su za njega bile tako važne: veličanstveni lov na svojem imanju Ulica i neumornog partnera kod igranja bostona ili reversija. Taj čovjek bio je predsjednik Cardillo.Kad je, dakle, Cardillo stavio kralju na raspolaganje svoje šume, fazane, srne i lovačke pse, kralj je to prihvatio s najvećom radošću i istovremeno ga pozvao da dođe navečer k njemu. Ali, na žalost, Njegovo je Veličanstvo upozoreno u toku dana da je predsjednik najlošiji igrač u cijeloj Siciliji. Kralj se smijao.— A ja sam uvijek mislio da sam ja najlošiji igrač u čitavoj svojoj kraljevini — reče on. — Dakle, ipak sam našao nekoga koji mi u svemu pristaje.Dakako, predsjedniku su savjetovali da nikada ne smije zaboraviti s kim igra i da kod kartanja mora biti uvijek sabran. On je obećao da će učiniti sve što bude mogao, i doista, prvu večer bio je tako suzdržljiv da su se njegovi suigrači začudili, jer su im bili toliko napričali kako je on razdražljiv.Omakla mu se jedna jedina riječ koja mu je kod kralja pribavila još samo bolji položaj. Ferdinand, kojemu se toliko toga napričalo kako će se moći zabavljati na račun govorljivosti i žučlji-vosti predsjednika Cardilla, bio je razočaran što se ništa takvo nije dogodilo, pa je stao podbadati jadnog Cardilla i kod toga nije pazio na igru; počinio je veliku grešku.— Dovraga! — viknuo je. — Baš sam veliki magarac. Sada sam mogao uzeti asa, a nisam to učinio.— Da odvrati predsjednik nastojeći da bude pristojan i ne pazeći zbog toga na igru — ja sam još veći magarac od Vašeg Veli-364čanstva, jer je trebalo da igram herčeva dečka, a zadržao sam gau ruci. _ _ , . ,Kralj se glasno nasmijao. Taj ga je odgovor podsjećao na otvorenost njegovih dobrih lazarona, i zbog toga mu je od tog časa predsjednik Cardillo postao simpatičan, a lov u Ulici pridonio je tome da je novi miljenik uživao svu kraljevu naklonost. Kako je igra reversi bila za mnoge članove dvora odviše mirna i neuzbudlji-va, organizirali smo banku i počeli kartati »trente-et-quarante«. Ja sam uvijek strastveno voljela kartanje, a kako sam sada mogla pustiti uzde svim svojim strastima, sasvim sam se podala toj igri. Nelson nije nikada kartao, ali on je uvijek stajao iza mene, držao ruku na naslonu moga stolca i tiho mi šaptao o svojoj ljubavi. Zbog toga je igra bila za mene dvostruko uzbudljiva. Ah! Danas, kad često ne znam gdje ću smoći novac koji mi je potreban da se prehranim do kraja tjedna, sjećam se sa grižnjom savjesti onog vremena kad sam šakama bacala zlato na stol.što se tiče gospodina koji je držao banku — bio je to knez od S ... — moram ovdje dodati jednu okolnost bez koje moja ispovijed ne bi bila potpuna. Knez S. bijaše neka vrst Casanove, potomak jedne vrlo ugledne sicilijanske obitelji. Mnogo je putovao po kopnu i zadržavao se dulje vremena u svim glavnim gradovima tako da je bio poznat u čitavoj Evropi, a naročito po svojim dvobojima za koje je uvijek davao povoda svojom vrlo sumnjivom srećom u igri. No, sada se ne radi o tome. Ne znam da li je gospodin S. kao čuvar banke najbrižljivije ispitivao uglove svoje 52 karte ili novi dijamantni prsten na ruci. Bila sam žena, pa me je taj dijamant zavodio. Molila sam ga da mi ga pokaže, stavila sam ga na prst ili ga držala na dlanu. Molila sam kneza da mi prepusti taj prsten; on mi ga je i sam katkada ponudio jer je bio siguran da ću ga odbiti. Tu svoju molbu uvijek sam izrekla tako da su je čuli kraljica, Sir William ili Nelson. Narednog dana uvijek bih našla na svom toaletnom stoliću onaj dragi kamen koji sam dan prijebila poželjela.Tko mi je to poklanjao? Za to se uopće nisam raspitivala. U tom lakomislenom životu, kad smo plivali u zlatu i malo se brinuli za to odakle zlato dolazi i kamo odlazi, tih dvjesta lujdora nije igralo gotovo

nikakvu ulogu. Ipak sam kasnije doznala da su sve te dragocjenosti, na kojima je još bilo tragova znoja, a možda čak i krvi, bile silom oduzete narodu. U jedno sam ipak sigurna, naime, da je knez S. napravio dobar posao kad je meni za volju otpuštao komad po komad svojih dragocjenosti.XL

ako je prošao mjesec januar. Iz Napulja su dolazile neugodne vijesti. Najprije je kraljevski namjesnik, knez Pignatelli, sklopio s Francuzima primirje, ali kad su to primirje lazaroni prekršili, a i sam se kraljevski namjesnik nije u svim pojedinostima pridržavao toga primirja, Francuzi su krenuli protiv Napulja i nakon ogorčene bitke, koja je trajala tri dana, prodrli u grad 22. januara proglašena je Partenopejska republika. Sveti Januarije je napravio čudo — kod toga ga je malo potmogao i Cham-pionnet — pa kao da je i Vezuv, izbacivši malo lave, i sam stavio na glavu crvenu kapu, kako su običavali govoriti francuski vojnici.Naklonost kralja Ferdinanda prema svetom Januariju već je i prije prilično popustila. Sada, kad se sveti Januarije usudio da učini uslugu Francuzima a ustručavao se da učini čudo u njegovu korist, te naklonosti je posve nestalo. Međutim, pripovijedalo se da je Championnet upotrijebio neka sigurna sredstva da sveca navede na to čudo. Ferdinand je svetom Januariju oduzeo čast državnog zaštitnika, čast koju je četrnaest dana u svečevo ime nosio general Mack, i oduzeo mu prihode koji su proizlazili iz te časti.Ali to nije bilo sve. Jakobinci su preko svojih mnogobrojnih veza uspješno radili na demokratizaciji Abruzza, Terre di Lavoro i Kalabrije. Znali su da će revolucija, ako im uspije pridobiti za nju Kalabriju, biti odijeljena od Sicilije samo još uskim morskim tjesnacem. Na Siciliji je već i onako bio priličan broj jakobinaca, koji su se nadali da će odmah nakon odlaska engleske flote podići u Palermu revoluciju, kao što je to bilo i u Napulju.Kad je 22. januara 1799. u Napulju proglašena republika, kralj je u Palermu sazvao veliko državno vijeće u namjeri da se pronađu sredstva i način kako da se suzbije revolucija, koja je vrlo brzo napredovala. Već se dva sata vijećalo a da nije donesen nikakav zaključak; uto uđe lakej i javi da kardinal Ruffo moli za dozvolu da može prisustvovati sjednici vijeća. Kardinal je jednostavno podnio kralju prijedlog da ga postavi na čelo reakcionarne stranke u Kala-briji, a on da će onda s tom strankom poći protiv Napulja. Ruffo je izjavio da se, kad je došao na Siciliju, zatvorio u ćeliju samostana De la Grancia i da je ondje dugo razmišljao o svom planu. Bilo mu je stalo i do toga da se osveti što mu je bio uskraćen vojnički položaj, a osim toga je htio dokazati da je hrabriji i sposobniji nego366 nerali koji su pobjegli s kraljem i sad ga prate u lov ili igraju jini reversi.Takav prijedlog zavrijedio je da se razmotri, mada je u prvi ah uzbudio sve duhove. Ali Ruffo, koji je održavao živu korespondenciju sa svim rođacima i koji je poslao u Kalabriju šest glasnika, dokazivao je da pokrajina čeka samo na njegov dolazak pa da se digne i da kralj još na ovom zasjedanju treba da usvoji njegov prijedlog. Kralj je smatrao da taj plan treba bez odgađanja provesti u djelo i obećao je Njegovoj Eminenciji da će mu za tri dana dostaviti imenovanje za kraljevskog namjesnika. Ruffo je pak zahtijevao da mu se odmah izda dekret, jer da državno vijeće zasjeda u punom broju pa može donijeti punopravnu odluku; ali kralj je uporno ostajao pri tome da želi sam sastaviti dokument.Dok je kralj tako govorio, svi su znali što to znači. Taj je problem trebalo pretresti u intimnom vijeću, to jest trebalo ga je raspraviti s kraljicom, ministrom Actonom i Sir Williamom. Kralj se ponosan i radostan vratio sa zasjedanja. Njegov prijatelj, kardinal, kojega kraljica toliko prezire, koga smatra nedostojnim da bude makar samo šef jednog ureda u ministarstvu rata, taj kardinal mu je podnio prijedlog koji bi zapravo trebalo da je podnio prijestolonasljednik, a kojemu to nije uopće palo na pamet. Pozvao je k sebi kraljicu, Sir VVilliama, Lorda Nelsona i generala Actona i saopćio im Ruffov prijedlog. Svi su se složili u tome da taj prijedlog treba prihvatiti, jedino ga kraljica nije odobrila, ali se nije ni glasno izjasnila protiv njega: jednostavno je šutjela. Bilo je zaključeno da se sutradan ujutro pozove Ruffo u palaču i da se pred vijećem i u njegovoj prisutnosti ispostavi dokument kojim mu se podjeljuje naslov i ovlaštenje kraljevskog namjesnika.Te iste večeri zatražio je admiral Francesco Caracciolo audijenciju kod kralja. Ferdinand, kojemu je bilo neugodno sastati se s admiralom, poručio mu je da je zaokupljen važnim stvarima pa ga moli neka mu pismeno podnese svoje želje. Caracciolo je predao-molbu kojom traži da ga kralj riješi dužnosti admirala. Ujedno je molio za dozvolu da se može vratiti u Napulj. Kralj, osjetljiv kao i svi koji počine kakvu nepravdu, iskoristio je tu zgodu da se riješi admirala, pa je na molbu napisao: »Si accordi; ma sappio U cava-Uere Caracciolo che Neapoli e in potere del nemico?1)Admiral Caracciolo nije pazio na formu kako mu je prihvaćena ostavka. On je vidio u tome samo mogućnost da može napustiti Palermo, pa se već narednog jutra sav ogorčen vratio na svoj brod. Kad je

otputovao, intimno se kraljevo vijeće u palači upravo složilo u pogledu Ruffova prijedloga, i Ruffo je od kralja primio manifest za stanovništvo Kalabrije. U tom dokumentu nalazili su se i reci u kojima je kardinalu podijeljen naslov kraljevskog namje-*) Latinski: U tom ćeš znaku pobijediti367snika i punomoć da radi u ime Njegovog Veličanstva. Kardinalu je saopćeno da mu se ne može dati više od tri tisuće dukata, iako je kralj ponio sa sobom iz Napulja šezdeset pet do sedamdeset milijuna. To znači da je kardinalu stavljeno na raspolaganje oko dvanaest tisuća franaka s kojima je on mislio pokriti sve troškove ponovnog uspostavljanja kraljevstva. Kad stigne u Kalabriju, morat će tamo sebi pribaviti novac dobrovoljnim prilozima ili nametima ili na bilo koji drugi način.Prije nego što se oprostio od kralja, vjerovalo se da je pronađen izvor novaca. Knez Luzzi saopćio je kardinalu u kraljevo ime da je markiz Francesco Taccone, generalni sekretar riznice u Napulju, odnio sa sobom u Messinu svotu od 500 hiljada dukata, odnosno preko dva milijuna franaka, svotu koju je on u Napulju zamijenio za bankovne papire. Budući da je taj novac pripadao državnoj riznici kraljevstva, pristao je kralj da se to dodijeli kardinalu kao dodatak za troškove njegove ekspedicije. Ovdje moram odmah dodati — što neće čuditi nikoga tko zna kako se novac u Napulju čvrsto lijepio za ruke onih koji su ga jednom zahvatili — da ni Ruffo ni kralj ni bilo tko drugi nije nikada vidio ni pare od tih dvaju milijuna.Kardinal nije gubio ni časa. 26. januara otputovao je u Messinu nakon što je uzalud pokušao da tamo podigne svojih 500 hiljada dukata, uputio se u Kalabriju kamo je stigao 8. februara 1799, iskr-cavši se na obalu kod Cotrone. Čim je stupio na kopno, izvjesio je na balkon kuće svoga brata, vojvode od Rocca-Bella, kraljevsku zastavu, koja je na jednoj strani imala grb Kraljevine Obiju Sicilija a na drugoj križ sa natpisom što ga je prije hiljadu i petsto godina ispisao na svoju zastavu Konstantin veliki: »In hoc signo vinces!«1)Nekoliko dana kasnije doznali smo da je kardinal uspio skupiti kojih hiljadu ljudi i da je s njima pošao prema Monteleonu. Ta je vijest kraljici opet vratila zdravlje te je prekrila grob jadnog malog princa drugim mrtvačkim velom, velom zaborava. Već sam prije opisala kako smo provodili večeri; Ferdinand bi odlazio da podbada predsjednika Cardilla, a Cardillo bi svladavao svoj bijes; vojvoda S. držao je banku i pokazivao preda mnom svoje igle i •drago kamenje; ja sam izražavala želju da ih dobijem, a Nelson ili Sir VVilliam su mi ih kupovali. Kraljica, koja nije kartala, sjedila bi s malim princezama u jednom kutu i vezla zastavu namijenjenu Kalabrijcima, koju će poslati kardinalu Ruffu.Dani, naročito kad je granulo prvo proljeće sa cvijećem i toplim sunčanim zrakama, nisu ni u čemu zaostajali za našim večerima. Februar i početak marta su u Palermu predivni. Dva ili tri puta tjedno poduzimali smo vožnje po luci; na palubi jednog broda bismo doručkovali, a na drugom ručali. Karolina nije sudjelovala') Odobreno; no zar vitez Caracciolo ne zna da je Napulj u rukama neprijatelja?368. zabavama. Nakon poraza napuljske vojske, nakon sramnog U vratka svoga supruga, nakon bijega iz Napulja postala je mrka • ve se više i više uvlačila u svoju mržnju, iz koje bi je od vreme-1 a do vremena izvukli napadi bjesnila, strašni za njenu okolinu, za vrijeme kojih sam jedino ja mogla do nje. Na tim sam svečanostima zapravo ja bila kraljica.Na tim vožnjama po moru, u kojima je sudjelovalo 50 do 60 čamaca iskićenih zastavicama, a u njima dvorske dame i gospoda, Nelson i ja sjedili smo uvijek u čamcu sa dvanaest vesela na čelu te povorke, dok se kralj vozio u čamcu sa osam vesala. Ferdinand je i onako, čim smo se našli na moru, obično otplovio u svom pravcu, i umjesto da sluša glazbu i pjevanje otišao bi u lov na galebove, morske lastavice ili rance. Mi ostali bismo se vozili neko vrijeme po moru a onda proboravili malo na palubi »Cullodena« ili »Mino-taurusa«. Nakon doručka sišli bismo u čamac i vozili se dalje uz glazbu i pjevanje. Često bih zatvorila oči i sanjarila o davnim prošlim vremenima; uobražavala sam kako to nije prvi put što moja duša boravi na ovom svijetu i kako mora da sam već prije živjela kao Kleopatra a Nelson kao Antonije. U tim trenucima pali bi mi na pamet kakvi lijepi Shakespeareovi stihovi koje bih onda recitirala u blagi vjetar što je dolazilo sa palma i donosio nam miris nara-nača. Kad bi pak posljednji traci sunca crveno obojili vrhunac Monte Pellegrina, vraćali bismo se na »Vanguard«, koji je bio jarko osvijetljen. Velik stol bio je postavljen od jednog do drugog kraja palube. Topove su maknuli a na njihovo mjesto su bili postavljeni stolovi puni srebrnog posuđa, cvijeća i pečenja. Sjedalo bi se za stol, a ja, kao da sam doista bila kraljica, sjela bih nasuprot kralju između Nelsona i kapetana Troubridgea ili zapovjednika Thomasa Louisa. Gozba bi trajala do kasno u noć, a kod svake zdravice koju bismo nazdravili zagrmjeli bi topovi a artiljerija sa tvrđave uzvratila bi svojim salvama.Nelson je često bio zabrinut i rastresen; osjećala sam da ga peče savjest zbog toga što ništa ne radi te mu govori da bi zapravo morao biti negdje drugdje. U takvim bi časovima on ustao od stola pod izgovorom da mora izdati kakvu zapovijed, a u stvari bi se udaljio da bude sam sa svojim mislima. Jednog dana pošla sam za njim i prišla mu a da me nije primijetio. Čula sam kako mrmlja:, »Jadnice, ti

si poludio! Tvoj brod naliči zapravo više na slastičarnu nego na ratni brod modre flote!« Obujmila sam ga rukama oko vrata i odvela natrag na njegovo mjesto. Bio je turoban i postiđen što sam čula njegove riječi.Približavalo se vrijeme karnevala, a kako su od kardinala Ruffa neprestano dolazile umirujuće vijesti, priređeno je na dvoru više maskiranih plesova. Nelson se očito trudio da zavara sam sebe pa je tom prilikom došao na pomisao da sa mnom maskiran prođe gradskim ulicama. Tu smo šalu izveli više puta, ali jedan slučaj,i24 Lađy Hamilton369koji je mogao imati ozbiljnih posljedica, odvratio nas je od te vrsti zabave. Jedne noći, preobučeni, lutali smo Palermom, a Nelson, koji je, kao i svi Englezi, poslije večere previše popio, odveo me u jednu sumnjivu kuću u koju su svraćali oficiri s njegovih brodova. Nitko nas nije prepoznao, ali dvojici mornara koji su pili u jednom kutu bili smo nekako sumnjivi. Kad je Nelson sa mnom izlazio, pošli su za nama i vidjeli da smo ušli u englesko poslanstvo. Nekako istog trenutka izašao je kralj, i kad je opazio dvije osobe koje su izgledale tako pitomo i dobre volje, htio je znati šta tu rade. Jedan mornar je nešto natucao talijanski i ispričao kralju cijelu pustolovinu; to je kralja, razumije se, neobično zabavljalo. Ferdinand je obećao da će ga se sjetiti i pitao ga što najviše želi. Mornar je smijući se odgovorio da od svog rođenja najviše želi orden viteškog reda.— Dobro — reče mu kralj — dobit ćeš ga, budi u to siguran. Kako se zoveš i na kojem si brodu?Mornar odgovori da se zove John Baring i da pripada posadi broda »Vanguard«, a podsjetio je kralja i na više manjih usluga koje mu je imao čast iskazati u vrijeme vožnje iz Napulja u Paler-mo.— U redu, sada se sjećam!— Dobro — nastavi mornar — ja sam mislio da je Vaše Veličanstvo zaboravilo na to.— A zašto si to mislio? — upita Ferdinand.— Jer ni ja ni bilo tko od posade — odgovori mornar, koga je osokolilo kraljevo dobro raspoloženje — nije nikada imao zadovoljstvo da pije u zdravlje Vašeg Veličanstva ni za kakav drugi novac već smo za novac koji nosi lik kralja Georga III.Ferdinand se ugrize za usne.— U redu — reče on — sutra ćeš popiti svoju čašu za novac na kojem će biti moj lik, a kad onda budeš nazdravio u moje zdravlje, morat će te tvoji drugovi osloviti s »gospodine viteže«!Kralj, kako je već bio brbljav, ispričao je to odmah kraljici i iste večeri izdao nalog kojim je kneza Luzzija ovlastio da posadi broda »Vanguarda« isplati 13 hiljada unca zlata. Knez Luzzi trebalo je da o toj kraljevoj milosti obavijesti admirala Nelsona i da mu tom prilikom javi da je mornar John Baring kao nagradu za iskazane usluge kralju za vrijeme vožnje iz Napulja u Palermo imenovan za viteza reda Sv. Georga. Na žalost je kralj, kako smo već rekli, sve to ispripovijedio svojoj ženi, a Karolina je to dalje ispričala meni i opomenula me da bolje pazim na to da ne budem prepoznata i da me nitko ne slijedi. Cim sam prvi put razgovarala s Nelsonom, saopćila sam mu što se dogodilo. U prvom naletu bijesa htio je Nelson Johna Baringa jednostavno dati objesiti. Ne znam da li je imao pravo na to, ali on je vjerovao da je neograničeni gospodar na svom brodu i bio bi sasvim sigurno i izvršio svoju prijetnju da370• m tako dugo molila dok se napokon nije zadovoljio time da ga niša t ustj -1Z službe. Na moju veliku žalost nisam uspjela ^°"f rnje<ra isposlujem potpuno pomilovanje.U to vrijeme tekli su događaji u Kalabriji sasvim dobro. Naj-.. smo saznali, a to sam već i prije spomenula, da je kardinal * u Monteleone, a zatim u Catanzaro i Cotronu. Vijesti iz Na-US?ia bile su također povoljne za kraljevu stvar. Chainpionnet se usprotivio odlukama Direktorija i pao u nemilost, pa je vrhovno zapovjedništvo mjesto njega preuzeo Macdonald. Tek što je primio to zapovjedništvo, bio je zbog poraza koje je francuska vojska pretrpjela u gornjoj Italiji prisiljen da preda ostavku. Stigao je Suvo-rov sa 50 hiljada Rusa, a i austrijski car se napokon odlučio na borbu. Francuzi, bez svojih najboljih vojnika, koji su ostali u Egiptu, i bez svog najboljeg generala, doživjeli su poraz kod Magnana i morali su napustiti Mincio, dok je Suvorov postao vrhovni zapovjednik austrijsko-ruske vojske to je ušao u Veronu i zauzeo Bre-sciju.Macdonald je dobio naređenje da se sa svojim snagama priključi francuskoj vojsci koja je na svim linijama uzmicala. 3. maja napustio je Napulj; u tvrđavici Sant'Elmo ostavio je posadu od 500 ljudi. Vijest o odlasku Francuza iz Napulja stigla je u Palermo 9. maja. Kad smo se već htjeli radovati zbog te vijesti, stigla je i druga vijest koja je pomutila tu našu radost. 12. maja saznali smo da je francuskoj floti u Brestu uspjelo zaobići blokadu. Ta je flota zapažena u Oportu kako plovi prema Gibraltaru, vjerojatno u namjeri da se spoji sa španjolskom flotom i da onda pokuša ugroziti Minorku i Siciliju. Zbog tih događaja bilo je potrebno pojačati englesku flotu, pa je admiral naredio da se u Palermu okupe svi njegovi brodovi. Nelson se ipak nadao da će moći ostati u Palermu. Bio je gotovo bolestan od

uzbuđenja već kod same pomisli da bi se morao rastati od mene, pa bilo to makar i na nekoliko dana. Plakao je kao dijete.Od 13. do 17. maja, dakle šest dana, bio je neodlučan što da učini, a ipak je osjećao da je njegovo mjesto na širokoj pučini a ne u luci Palerma. Svi brodovi koje je pozvao došli su jedan za drugim. Napokon, 18. maja, on se trgnuo i oprostio od mene s većim bolom u srcu nego Antonije, s kojim sam ga tako često uspoređivala, kad je napuštao Kleopatru da bi se oženio Oktavijom. Ako je Nelson i jedan jedini put u svom životu osjećao strah pred smrću, mislim da je to bilo u tom trenutku, jer mu je život, otkako je mene ljubio, postao tako drag. Jedna nepredviđena okolnost ipak ga je malo zadržala: nije bilo vjetra; međutim, u noći od 18. na 19. maja dunuo je vjetar i flota je isplovila.Nelson se popeo na palubu »Vanguarda«. Sir William i ja otpratismo ga do luke. Kad smo stigli tamo, skočio je u barku koja ga je čekala već dva sata, izdao zapovijed da se vesla prema371admiralskom brodu, podbočio glavu rukama i otišao a da se ni jednom nije okrenuo prema meni. Mi smo otišli iz luke tek kad nam je nestao sa vidika među brodovima kojima je vrvjela luka. No tek što je »Vanguard« prešao jednu milju, vjetar se stišao. Nelson je iskoristio tu priliku da mi napiše ovo pismo, koje mi je poslao po poručniku Swinayju:»Draga moja Lady Hamilton! Kako da vam opišem svoje raspoloženje? Sve mi je mračno i pusto na ,Vanguardu'. Nakon boravka u društvu ljubaznih ljudi, sada se nalazim u tamnoj ćeliji. Strašan je to osjećaj. Sada sam u pravom smislu riječi slavan čovjek koji nema uza se ni jednu jedinu prijateljsku dušu. Ah, tako želim iz svega svog srca da opet postanem običan čovjek. Bez vas i dobrog Sir IVilliama nema za mene nigdje na svijetu nikakve radosti. Moja se ljubav prema vama proteže na sve što je s vama u vezi i vi ne možete sebi predstaviti što osjećam kad se u mislima prenesem u vašu okolinu. Ne zaboravite svog vjernog Nelsona.«Odlazak engleske flote natjerao je kraljevski dvor u Palermu u veliki strah. Naročito je bila očajna kraljica, koja je dobro znala kako se malo može pouzdati u svog supruga i kako ne može mnogo držati do Actonove genijalnosti. Poduzimale su se sve mjere da se zemlja pripremi za obranu u slučaju da Francuzi pokušaju iskrcati svoje čete na Siciliju. Od 25. do 28. maja bili smo u neprekidnom strahu. 29. maja nastalo je veliko uzbuđenje. Straže su primijetile kako iz Maršale plovi velika flota za koju se u početku smatralo da je združeno francusko-španjolsko brodovlje, ali je doskora postalo jasno da je to Nelson, koji se vraća sa svojim brodovljem. Brzo smo dali upregnuti kočije, pa smo se kraljica, Sir William i ja odvezli prema Marini.Nelson nije gubio ni trenutka. Cim je »Vanguard« bacio sidro, on je ušao u svoj čamac i došao na kopno. Po žurbi kojom je kraljica pošla prema njemu i stisnula mu ruku spoznala sam da je strah isto tako jak kao i ljubav. Nelson je sjeo k nama u kočiju i svi smo se odvezli u palaču. Tih osam do deset dana, koliko je krstario morem, nije vidio ni jednog jedinog francuskog broda. Po njegovu mišljenju, flota je otišla u Toulon da tamo dobije pojačanje. Izjavio je da se vratio samo zato da umiri kraljicu, no stisak njegove ruke govorio mi je da se zapravo vratio radi mene. Pitao je imamo li kakvih vijesti iz Napulja. Mi nismo znali ništa određeno. On je doznao da Ruffo nastavlja svoj pobjednički marš kroz Kalabriju. Napuljci su pokušali s jednom flotilom pod vodstvom Caracciola, koji je stupio u službu republike, iskoristiti Nelsonovu odsutnost i ponovo zauzeti otoke.6. juna pojačana je Nelsonova flota dolaskom broda »Redoub-table«, sa 80 topova, koji je mjesto »Vanguarda« trebao postati admiralski brod. »Redoubtable« je stigao u Palermo u pratnji372• thana« koji je na jarbolu nosio zastavu vice-admirala Duok-^^ha zatim »Majestica« i »Northumberlanda«, koje je poslala fl°ta Lorda Jervisa. 8. juna bio je blagdan. Nelson je prenio svoju tavu sa »Vanguarda« na »Redoubtable«, uzeo na brod kapetana H^rdvia pet poručnika, svećenika, mnogo mornara i kadeta. Još 'stog dana bilo je zaključeno da Nelson opet isplovi na more i pokuša ekspediciju protiv Napulja. Prijestolonasljednik, posramljen što još nije ništa učinio da ponovo osvoji svoju baštinu, odlučio se napokon da pođe s Nelsonom. Nelson je izjavio da je spreman otploviti s prvim povoljnim vjetrom.Kralj, kraljica i Sir Wilnam radili su cijelu noć na instrukcijama koje su namjeravali dati Nelsonu. On je dobio potpunu i neograničenu vlast, a kraljica Karolina ga je osim toga pismeno molila neka se ne upušta ni u kakve pregovore s pobunjenicima. Meni je povjerila da mu na engleski prevedem slijedeće mjesto iz jednog pisma što ga je pisala o tom problemu kardinalu Ruffu: »Živo želim čuti da ste zauzeli Napulj i postavili svoje zahtjeve francuskom komandantu u tvrđavi Sant'Elma. No, molim vas da se ne dogovarate s vazalima koji su se ogriješili o interese naše kraljevine. Ni u kom slučaju ne smije se kapitulirati ni pregovarati s takvim pobunjenicima koji bi i dalje činili zla, kad bi samo mogli, a sada se osjećaju kao štakori u stupici. Ja se slažem s time da se pomiluju ako to traži interes zemlje, ali nikada se više ne smije sklapati nikakav ugovor s tim jadnicima. Među ovima se nalazi i jedan kome ni pod koju cijenu ne smijemo dopustiti da pobjegne u Francusku. To je nedostojni Caracciolo, trostruko ne-

zahvalan čovjek, koji pozna sva skrovita mjesta na obalama Napulja i Sicilije. Ako on izmakne našoj pravdi, može nam još prirediti mnogo neprilika i ugroziti sigurnost kralja.«Ovakve su instrukcije ostavile Nelsonu slobodne ruke da ih ili tačno izvrši, ako ih usvoji, ili da ih odmah odbije s motivacijom da je ekspedicija imala dvostruku svrhu: ponovo osvojiti Napulj i osvetiti kraljevstvo. Nelson je bio neodlučan. U tom času pribjegla je Karolina svom uobičajenom lukavstvu i izdiktirala mi slijedeće pismo za Nelsona:»Večer sam provela kod kraljice. Ona je sva zdvojna. Kaže da bi u Napulju, premda je narod općenito uzevši na strani svog legitimnog kralja, mogao biti ponovo uspostavljen red samo onda kad bi Nelson sa svojom flotom došao u Napulj. Zato vas kraljica moli i preklinje, dragi Lorde, da više ne oklijevate, nego da odmah otplovite prema Napulju. Zaboga, promislite, razmislite i radite! Ako želite, mi ćemo poći s vama; Sir William je bolestan, ja sam bolesna, ali to će nas ozdraviti. Uvijek i u svako vrijeme vaša iskreno vam odana Emma Hamilton.«373Meni nije Nelson mogao ništa odbiti. Ovo ga je pismo navelo na odluku, i on mi je iste večeri odgovorio da prijestolonasljednik može narednog jutra doći na brod.I zaista, prijestolonasljednik je ujutro pošao na »Redoubtable«. Svi smo ga pratili: kraljica, kralj, više članova kraljevske porodice, Sir William i ja. Istog trenutka izvješena je kraljevska zastava i ispaljen 21 hitac iz topova. Oko podne napustili smo »Redoubtable«, a prijestolonasljednik je sa svojom pratnjom ostao na brodu. Cim smo mi otišli, Nelson je zapovjedio da se dignu jedra, i flota je zaplovila.Sutradan oko četiri sata ujutro sastao se s britanskim kraljevskim brodovima »Powerful« i »Bellerophon«. Primio je i vijest od Lorda Keitha da se francuska flota sastoji od 22 broda i da su je opazili uz talijansku obalu. Nelson je držao za zgodno da ne izvrgne prijestolonasljednika opasnosti pomorske bitke koja bi povećala njegovu odgovornost za sigurnost princa, jer je imao samo 16 drugorazrednih brodova i veoma malo posade. Zbog toga se odmah vratio u Palermo gdje je još istog dana ujutro u osam sati iskrcao prijestolonasljednika i njegovu pratnju. Onda je opet isplovio na more prema Maritimu u nadi da će mu se pridružiti brodovi »Goliath« i »Alexander«, koji su prema zapovijedi od prije osam dana imali poslužiti za blokadu Malte.18. juna bio je Nelson već pred Maritimom i još uvijek mislio da je bitka s francuskom flotom neizbježna. Naime, kad mu je kapetan Foot javio da se približavaju Rusi i kardinal Ruffo i da će vjerojatno zauzeti Napulj, odgovorio mu je da se odmah nakon zauzeća Napulja vrati k njemu s brodovima »Seahorse«, »Mutinv« i »Perseus«, a za čuvanje otoka i napuljskog zaljeva da ostavi na-puljske brodove sa »Bulldoggom« i »St. Leonom«. Osim toga je dodao da kapetan Foot ima potpunu slobodu djelovanja prema svom nahođenju. Istog dana, to jest 18. juna, pridružili su mu se brodovi »Goliath« i »Alexander«. Dva dana kasnije primio je Nelson depešu od Lorda Keitha koji je tražio da se Nelson vrati u Palermo, da tamo primi kraljevu zapovijed i da povede flotu u napuljski zaljev, jer po njegovu mišljenju francuska flota plovi prema Napulju.Za tih posljednjih dana dogovorile smo se kraljica i ja da se na brod »Redoubtable« uputi ne samo prijestolonasljednik nego i Sir William i ja, i to zato da podržimo Nelsonovo oduševljenje. Oko devet sati najavljen je povratak flote. Oko podne flota je već ulazila u Palermski tjesnac, ali nije bacila sidro. Nelson je stupio na kopno onog trenutka kad smo kraljica. Sir William i ja došli na Marinu. Ušao je k nama u kola, i svi smo se odvezli u palaču. Tamo je Nelson tri sata pregovarao s kraljem. Kad je izišao od kralja, susreo je mog supruga i mene spremne za put. Kleknuo je pred kraljicu i zakleo joj se da će doslovce ispuniti njezinu želju.374Njegova radost zbog toga što ću biti na brodu vidjela se po odu-"evljenju za kraljičinu stvar, jer mi pred Sir Williamom nije mogao drugačije izraziti te svoje osjećaje. Njegov mi je pogled govorio da to klečanje i taj poljubac ruke zapravo namijenjeni meni. Oprostili smo se od kraljice, koja me je čvrsto pritisla na svoje grudi i dugo me držala tako zagrljenu. Njezina posljednja riječ bila je ona ista koju je izgovorio i Karlo I: »Ne zaboravi me!«Kad smo došli na palubu »Redoubtabla«, doznao je Mvlord iz pisma Sir Allana Gardinera, koji je sa 16 brodova krstario Sredozemnim morem, da su francusku flotu koju progoni Lord Keith vidjeli u zaljevu Spezije. Nelson je zapovjedio da se zaplovi na pučinu, a onda smo sve troje pošli na ručak na palubu »Seraphisa«, kojim je zapovijedao kapetan Duncan. Iste smo se noći vratili na »Redoubtable«, brod je digao sidro i mi smo zaplovili.Slijedeći dan je prošao a da nismo opazili ni jedno jedro. Vrijeme je bilo prekrasno, vjetar vrlo povoljan, mi smo plovili uz otok i susreli u ponedjeljak, 24. juna, jednu napuljsku brodicu koja nas je zamolila za vodu. Sat kasnije zapazili smo jedrenjak koji je plovio prema nama. Nelson je odmah prepoznao da je to »Mutinv«. Dao mu je znak da se približi. Sa jedrenjaka je spušten čamac i kapetan Hoste došao je na palubu »Redoubtabla« te nam predao ugovor sklopljen između kardinala Ruffa, generala turskih četa, kapetana Foota, Francuza u tvrđavi Sant'Elmo i pobunjenika u tvrđavama Castello Nuovo i Castello dell'Ovo.

Kad je Nelson saznao da je ugovor sklopljen i s pobunjenicima, što se izričito protivilo primljenim zapovijedima kralja i kraljice, poslao je u Palermo mali brod koji je trebalo da odnese tamo taj ugovor. Osim toga je pisao kralju neka se ništa ne uzrujava jer taj ugovor, koji on smatra aktom izdaje, neće biti izvršen. Kad je Nelson primio od kapetana Hostea izvještaj o svim pojedinostima tog događaja, koje su bile poznate kapetanu, zapovjedio mu je da se vrati na »Mutinv« i da krene prema Napulju. Nelson je sa Sir Williamom otišao u svoju kabinu i tu je Sir William napisao kardinalu Ruffu slijedeće pismo i to na francuskom, jer je kardinal dobro razumio francuski:»Na brodu ,Redoubtable', 25. juna 1790.— Eminencijo! Mvlord Nelson me moli neka javim Vašoj Eminenciji da je od kapetana Foota, komandanta fregate ,Sea-horse' primio prijepis kapitulacije, koju je Vaša Eminencija sklopila sa zapovjednicima tvrđava Castello Sant'Elmo, Castello Nuovo i Castello dell'Ovo. On nikako ne odobrava tu kapitulaciju i čvrsto je odlučio da neće poštovati neutralnost sa snagama kojima zapo-375vijeda. Mylord je Vašoj Eminenciji poslao kapetane Troubridgea i Balla, zapovjednike brodova Njegovog britanskog Veličanstva .Cullodena' i ,Alexandra'. Ovi su kapetani potpuno upoznati s na-mjerama Lorda Nelsona i oni će imati čast da o tome obavijeste Vašu Eminenciju. Mylord se nada da će se kardinal Ruffo složiti s njime, tako da Mvlord i Njegova Eminencija mogu već sutra poduzeti zajedničke korake. Čast mi je da Vašoj Eminenciji izrazim poštovanje najodanijeg i najposlušnijeg sluge. — W. Hamilton.«Dok je Sir VVilliam pisao to pismo, brod je plovio dalje, tako da je bio udaljen od zaljeva još samo tri milje. Nelson je zbog toga izašao na palubu i opazio da se na utvrdama koje su držali u svojim rukama pobunjenici i Francuzi, kao i na engleskom brodu u luci, viju zastave za pregovaranje. To je još više povećalo njegov bijes. Odmah je dao dozvati »Cullodena« i »Alexandra«, pozvao k sebi na brod kapetane Troubridgea i Balla, predao im Sir Wil-liamovo pismo i zapovjedio im da uđu u čamac i da se odvezu u luku Della Maddalena da predaju poruku kardinalu Ruffu.Dvanaest veslača veslalo je punom snagom, pa su dvojica oficira uskoro pristali uz obalu u zaljevu Della Maddalena. Kardinal Ruffo već ih je čekao. Njegova je Eminencija dalekozorom budno motrila sve manevre »Redoubtabla« i opazila kad je od broda krenuo čamac. Oficiri su predali poruku. Ruffo je tu poruku uzeo na znanje i mislio da Nelson ne odobrava kapitulaciju iz jednog jedinog razloga, i to zato što je napadnut Napulj a da se nije čekalo na dolazak engleske flote, na kojoj se nalazio i prijestolonasljednik, koji bi preuzeo rukovođenje tim napadom. Stoga je smatrao da će se nesporazum izgladiti ako sam dođe na »Redoubtable« da admiralu objasni što ga je sve potaklo da sam napadne Napulj. Ukrcao se u čamac kapetana Troubridgea i Balla i stigao na »Redoubtable« gdje su njegov dolazak pozdravili s trinaest topovskih pucnjeva.Nelson je čekao kardinala na ljestvama u društvu sa Sir Wil-liamom, koji je jednako dobro govorio i francuski i talijanski, pozdravio ga i odveo u kabinu, gdje sam ja ostala. Kad me je kardinal opazio, nehotice se trgnuo: znao je da mu kraljica (nije sklona i da ja dijelim sve kraljičine osjećaje, bili oni povoljni ili nepovoljni po nekoga. Primila sam ga hladno. Izmijenili smo nekoliko uobičajenih riječi pozdrava, a kardinal je stao na izvrsnom francuskom pripovijedati o događajima od 13. i 14. juna, koji su doveli do kapitulacije.Nelson je izjavio da on u sklopljenom ugovoru gleda samo trenutačno primirje, ali ga je Ruffo izvijestio o svim pojedinačnim primirjima koja su u međuvremenu sklopljena, i dokazao da se ovdje radi o pravom ugovoru, a ne samo o primirju, i da se taj ugovor ne smije prekinuti ni dolaskom francuske ni dolaskom376leske flote. Rodoljubi su na prvi pogled smatrali englesku ttotu za francusko-španjolsku mornaricu i pitali se hoće li dolazak te pomoći izmijeniti uvjete kapitulacije. Onda su se gotovo jednoglasno odlučili da su potpisi valjani i da se ugovor mora poštovati. Sir VVilliam prevodio je Ruffovo objašnjavanje, a Nelson je nestrpljivo slušao. Kad mu je rečeno da se časno zaključena kapitulacija mora i časno izvršiti, viknuo je na engleskom:__ Gospodine moj, suvereni ne prave nikakvih ugovora sasvojim podanicima!__ Istina je, Mylorde — odgovori kardinal — bolje je za njihda ne kapituliraju; ali od onog časa kad su to učinili, dužni su da se drže ugovora. — Zatim se okrene Sir Williamu: — Mylorde, ne mislite li i vi tako? — upita ga.Kad je Sir VVilliam odgovorio da se on slaže s Nelsonovim mišljenjem, uvidio je kardinal da je stvar mnogo ozbiljnija no što je isprva mislio.On ustane i izjavi da su kod toga ugovora sudjelovali Rusi i Turci, pa stoga on ne može sam odgovoriti na Nelsonove primjedbe. Zatim se oprosti i odveze na kopno.Čim je kardinal Ruffo stigao u svoju palaču, pozvao je k sebi ministra Micherouxa, zapovjednika Bailliea i kapetana Foota. Za Foota se pobrinuo Nelson da ne bude tamo, time što ga je poslao u

Procidu. Ovo vijeće što ga je kardinal sazvao zaključi da se ugovora treba ne samo pridržavati već da, u slučaju da Nelson ostane kod toga da ga treba prekršiti, treba spasiti pobunjenike. Ta večer, noć i prijepodne narednog dana, tj. 24. juna, prošli su u neprestanom dolaženju i odlaženju iz kardinalove palače i broda »Redoubtable«, ali se to pitanje nije pomaklo ni koraka naprijed, jer su jedan i drugi ostali na svom stanovištu. Ujutro 25. juna objavio je Nelson ovaj proglas jakobincima koji su se nalazili u tvrđavama Castello Nuovo i Castello deli'Ovo: »Kontraadmiral Nelson, lord i baronet, zapovjednik flote Njegova Veličanstva kralja Velike Britanije, saopćuje zatvorenim pobunjenim podanicima Njegovog Veličanstva kralja Obiju Sicilija, koji se nalaze u Castello Nuovo i Castello deH'Ovo, da im dozvoljava da napuste svoja boravišta ili da pođu na brod. Oni se imaju podvrći milosti Njegovog Veličanstva kralja Obiju Sicilija.«Da bi objavio tu odluku, jedan se čamac približio tvrđavi Castello dell'Ovo i jedan ju je glasnik tamo glasno pročitao. Zapovjednik tvrđave uspeo se na zidine i glasno doviknuo poslaniku Lorda Nelsona:— Udalji se, i to što je moguće brže, jer ću inače narediti da se puca! Postoji ugovor, a mi ćemo se već pobrinuti za to da se on i održi.Kad je za tu Nelsonovu poruku republikancima saznao kardinal Ruffo, odlučio je da zauzme vrlo energičan stav. Odmah je377poslao admiralu slijedeće pismo: »Ako Lord Nelson neće priznati kapitulaciju napuljskih tvrđava, koju je među ostalim potpisao i jedan engleski oficir kao zastupnik Velike Britanije, onda će kardinal svaku odgovornost u pogledu daljnjeg razvoja događaja prebaciti na njega i smatrat će se prisiljenim da stavi neprijatelja u ono stanje u kojem se nalazio prije potpisivanja ugovora, tj. čete Njegove Eminencije napustit će svoje sadašnje položaje i povući se u jedan udaljeni logor. Onda neka se Englezi sami i svojim vlastitim snagama bore s republikancima.«Kad je Nelson pročitao ovo pismo, koje mu je potpuno razjasnilo to pitanje, povukao se sa Sir Williamom u svoju kabinu, a onda izašao sa slijedećom obavijesti koju je primio kardinalov glasnik istovremeno u originalu i u prijevodu Sir VVilliama:»Kontraadmiral Nelson stigao je 24. juna u napuljski zaljev i doznao da je bio sklopljen ugovor s pobunjenicima. On smatra da se ovakav ugovor ne može sklopiti bez pristanka i odobrenja Njegovog Veličanstva kralja Obiju Sicilija!«Kardinal je odgovorio da će izvršiti svoju prijetnju i povući čitavu svoju vojsku ako već sutra ne bude dopušteno da se ukrcaju patrioti, odnosno pobunjenici, kako ih je volio nazivati Nelson. Ta je prijetnja bila vrlo ozbiljna; Ruffo je, naime, bio čovjek koji je bio u stanju to i izvršiti, jer je bio duboko povrijeđen Nelso-novim stavom. Nelson bi se pak u tom slučaju morao odlučiti da bombardira Napulj, jer nije imao na kopnu svojih četa. Zbog toga je Sir William odgovorio: »Eminencijo! Lord Nelson me moli da uvjerim Vašu Eminenciju kako je odlučio da ne učini ništa što bi moglo prekinuti primirje u tvrđavama Napulja, koje je sklopila Vaša Eminencija, čast mi je, itd. itd... W. Hamilton.«To su pismo predali kardinalu Ruffu kapetan Troubridge i Bali, koji su već prije nosili kardinalu admiralov protest. Budući da odgovor Sir VVilliama nije sadržavao nikakav određeni pristanak, kardinal je pitao ovu dvojicu oficira za objašnjenje; oni su mu pismo objasnili i rekli kako Lord Nelson nema ništa protiv toga da se republikanci ukrcaju na brodove. Kardinal ih je zatim zapitao jesu li oni ovlašteni da i pismeno potvrde ono što su rekli usmeno, naime da Nelson obećaje da neće ništa poduzimati protiv ukrcavanja republikanaca. Dvojica oficira se posavjetovaše i nakon kraćeg vremena odgovoriše da mogu dati takvo pismeno obećanje. Troubridge uzme komad papira i vlastoručno napiše: »I capitani Troubridge e Bali hanno autoritd per la parte di Mylord Nelson di dichiarar a la Sua Eminenza che Mylord non si oppoza a Vim-barco dei ribelli della gente che compone la guarnigione dei castelli Nuovo e dell'Ovo.«i1 Kapetani Troubridge i Bali imaju punomoć od strane Mvlorda Nelsona da objasne Vašoj Eminenciji da se Mvlord ne protivi ukrcavanju onih pobunjenika koji sačinjavaju posadu u Cas Castello Dell'Ovo.378Castello Nuovo iTo su pismeno objašnjenje kapetani predali kardinalu.__A sada, moja gospodo — reče kardinal — budite tako dobrii potpišite.— Oprostite, Eminencijo — odgovori Troubridge — mi smo opunomoćeni za vojničke stvari, a ne za diplomatske. Iako nota nije potpisana, ipak je napisana našim rukopisom. Možete se, dakle, na nju pozvati i osloniti.Ruffo nije više insistirao na tome, bilo zato što je bio zadovoljan da se tako izvukao iz spora, bilo zato što se bojao da ne uvrijedi ova dva oficira. Troubridge i Bali vratili su se na brod i izvijestili što su učinili, a Nelson i Sir William su ih pohvalili.

XLI

))udući da je Lord Nelson u pogledu Caracciola primio sasvim naročite zapovijedi od kralja i kraljice i obavezao se da će ga uhvatiti živa ili mrtva, dao je da se u gradu skupe informacije o njemu i doznao da je Caracciolo u noći od 23. na 24. juna pobjegao i da je već sigurno prešao granicu. Ta je vijest strahovito razbjesnila Nelsona. Njegova se srdžba očitovala u psovkama, od kojih ga nije mogla odvratiti ni moja prisutnost. Oko pola dvanaest u noći začuli smo buku straže, sličnu buci koja se čuje kad se brodu približava kakav čamac. Nelson, kao da je slutio da će mu s tim čamcem doći neke važne vijesti, brzo odloži na stol šalicu s čajem i ode iz kabine. Vani je susreo zapovjednika straže.— Nekakav seljak želi da razgovara u četiri oka s Vašim lordstvom — reče oficir.— Nekakav seljak? Što želi od mene?— Veli da ima vijest o Caracciolu.— 0 Caracciolu! Dovraga! To moram čuti. Pustite tog čovjeka do mene.Taj je seljak bio zakupnik Francesca Caracciola, koji se kod njega sklonio. Došao je da proda svoga gospodara, ali je za to tražio vrlo visoku nagradu. Nelson mu je obećao četiri hiljada dukata i odmah mu dao na račun hiljadu. Tražio je da se ta stvar održi u najvećoj tajnosti pred kardinalom, kojega je okrivio da je pomogao Caracciola kod bijega. Bilo je dogovoreno da kardinal0 tome ništa ne dozna. Seljak je tražio četiri čovjeka koji će mu pomoći kod tog pothvata. No upravo su tu nastale poteškoće. Nelson bi bio rado dao četiri engleska mornara, ali ovi bi bili sumnjivi; doduše, oni bi se mogli preobući, ali nisu znali talijanski, pa je Nelson upitao izdajicu zna li možda on četiri čovjeka u koje bi se mogao pouzdati. Seljak je odgovorio da zna za takve ljude1 da se zlatom može sve postići: treba svakome dati najmanje pedeset dukata. Dakle, trebalo je već ugovorenoj svoti dodati još dvjesta dukata. Nelson se odlučio i na to.Zakupnik je rekao svoje ime i svoju adresu. Zvao se Luigi Martino, a stanovao je u selu Calvezzano. Dogovoreno je da sutradan uveče jedan engleski čamac čeka kod Granatella i da će u taj čamac ukrcati uhvaćenog admirala i dovesti ga na brod »Redoub-table«.380Xo je bila velika novost, ali isprva se nismo baš mnogo nadali da bi se mogla ostvariti. Sir VVilliam je o tim događajima napisao 27 iuna ujutro generalu Actonu ovo pismo, u kojem je dao i tačan opis tadašnjeg položaja Napulja:

»Vaša je Ekscelencija sigurno vidjela iz mog posljednjeg pisma da se kardinal i Lord Nelson nisu složili. Nakon zrelog promišljanja odlučili smo se na malu ratnu varku, a jučer me Lord Nelson ovla-stio da pišem Njegovoj Eminenciji da neće poduzeti ništa protiv ukrcavanja pobunjenika i da je spreman u svakom pogledu kardinalu pomoći vojskom koja se nalazi pod njegovim zapovjedništvom. To je učinilo najbolji dojam. Stanovnici Napulja bili su veoma ogorčeni zbog toga što je Nelson htio prekinuti primirje. Danas je sve mirno, a kardinal je dao odslužiti Te Deum u znak zahval-nositi što se Gospod zauzeo za svoje drage patriote. Složio se s Ballom i Troubridgeom da se pobunjenici koji se nalaze u Castello Nuovo i Castello dell'Ovo mogu danas uvečer ukrcati, a 500 engleskih mornara iskrccat će se na kopno da zamijene posadu u tim tvrđavama, na kojima će se onda vijoriti zastava Njegovog Veličanstva. Bili smo u čamcu Lorda Nelsona kad su mornari pošli na kopno. Veselje je u narodu bilo neopisivo. Na svim su se prozorima vidjele napuljske i engleske zastave, a kad su mornari ušli u tvrđave, rasplamsale su se oko Napulja vatre u znak veselja. Ukratko, nadam se da će dolazak Lorda Nelsona povećati slavu i biti od koristi interesima Njegovog Veličanstva. Morao sam nastupiti kao posrednik između kardinala i Lorda Nelsona, jer bi inače već prvog dana sve propalo. Drvo revolucije je palo, ono drvo koje je bilo podignuto pred kraljevskom palačom, a s glave ogromnog kipa skinuta je crvena kapa. Kapetan Troubridge preuzeo je nadzor nad ukrcavanjem pobunjenika, a čim jednom budu u čamcima, neće moći učiniti ni koraka bez odobrenja Lorda Nelsona. Bilo je dogovoreno samo to, da se Lord Nelson ne protivi njihovom ukrcavanju, a što će se s njima dogoditi kad jednom budu na brodicama, o tome, dakako, nije bilo dogovoreno ništa. — W. Hamilton.«I doista, uveče 27. juna pošli su svi pobunjenici na brodice u uvjerenju da će zaploviti prema Toulonu. No, u tom su se svojem čvrstom uvjerenju gorko prevarili, jer čim su se ukrcali, brodice su se odmah našle na dometu topova engleske flote koji su ih mogli za nekoliko trenutaka potopiti.29. juna, kad je počelo svanjivati, probudila me velika vika na brodu. Brzo sam obukla svoju jutarnju haljinu i pošla na palubu. Svi su gledali na jedan čamac koji je bio udaljen od broda •gotovo jednu milju, ali se već mogao pokraj čovjeka svezanih ruku i nogu prepoznati onaj seljak koji je preksinoć bio kod nas i obećao da će izdati Caracciola. On je održao svoje obećanje, izdao je svoga gospodara i sad se vraćao po ostatak novca. Ja sam, nemajući svog određenog stava, sve to gledala očima svog prijatelja i ljubavnika381i moram priznati da sam po svemu onome što mi je on pričao smatrala Caracciola izdajnikom i teškim zločincem, pa sam se radovala što je dolijao. Pustila sam Nelsona i Sir Williama da se raduju svojoj pobjedi, a ja sam pošla u svoju kabinu. Znala sam što Nelson misli o svom napuljskom kolegi, jer sam dan prije čitala pismo svog supruga što ga je on pisao generalu Actonu, pa nisam ni časa sumnjala u to kakva će biti sudbina zarobljenika.U jednom drugom pismu Actonu opisuje Sir William u kakvom je stanju admiral Caracciolo dopremljen na palubu »Redoubtabla«. Navest ću ovdje samo ono mjesto koje se odnosi na napuljskog generala: »Ugledali smo pred sobom Caracciola blijeda, s dugačkom bradom, napola mrtva, spuštenih očiju. Na brodu su ga zatvorili s ostalim sramotnim izdajicama. Mislim da će krivci biti svakako osuđeni. Velika je prednost što te kolovođe imamo u rukama upravo sada kad treba napasti Sant'Elmo. Možemo za svaku kuglu, koju će Francuzi ispaliti na nas, smaknuti jednog buntovnika.«Navodim ovaj odlomak pisma iz dva razloga: prvo, jer sadrži pojedinosti o transportiranju ovog nesretnog napuljskog admirala na engleski brod; drugo, jer taj odlomak dokazuje do koje su mjere inače tako nježne i dobroćudne duše bile raspaljene strašnom vatrom mržnje građanskog rata. Sir William, kabinetski čovjek, kultiviran, čovjekoljubivi duh, naučenjak koji se posve posvetio kultu antike, čovjek koji je u svojoj duši obožavao sve što je lijepo kao kakav grčki kipar, mora da je podlegao nekoj čudnoj zbrci pojmova kad je mogao napisati takvo pismo. Nesreća je svih onih koji su igrali bilo kakovu ulogu u tim burnim revolucionarnim danima, kad je bjesnio strahovit vihor strančarstva, da su im sudili ljudi koji su živjeli mirnim životom u normalnim prilikama. Taj sudbonosni 29. juni 1799. ostavio je krvavu mrlju na naša tri imena. Ipak su Nelson i Sir William vjerovali, u to sam sasvim sigurna, da čine svoju dužnost; a ja, po prirodi slaba, gledala sam svaki zločin očima kraljice i propustila sam, što bih inače sigurno po svom srcu bila učinila, da spasim život tog plemenitog čovjeka. Neka mi se oprosti ova napomena. Caracciolina smrt, koju svim svojim molbama, ma kako veliku moć imala nad Nelsonom, vjerojatno ne bih bila mogla spriječiti, krvava je rana koja čitavog mog života nije zacijeljela. Do tog me dana svijet možda s nepravom prezirao; od tog me dana s pravom mrzio.Usprkos tome ja ću nastaviti da pripovijedam o događajima što su se zbili tog strašnog dana, i to u svim pojedinostima, ma kako to pripovijedanje razdiralo moje srce. Tek što je Caracciolo dopremljen na »Redoubtable«, izdao je Nelson zapovijed da mu se sudi. U čitavoj toj stvari Nelson je pokazivao neku grozničavu žurbu, što bi nam bilo nerazumljivo kad ne bismo znali da svi oni koji svoj vlastiti život svaki dan, svaki sat, što više svaki čas stavljaju na kocku, tako malo cijene živote drugih. Govorilo se382

I i- navodno je Nelson zavidio Caracciolu što je ovaj uživao rkTugled i bio mu opasan takmac. Ta je optužba smiješna. NI on ie u ono vrijeme čak i u francuskoj floti uživao neosporiv led- bitka kod Abukira izdigla ga je iznad svih pomorskih ju-U\a XVIII stoljeća. Od vremena kad je pronađen barut nije ni "e^dan čovjek postigao slavu koja bi se mogla mjeriti sa slavom nobiednika kod Abukira. I što je, naposljetku, bio Caracciolo nrema junaku i pobjedniku kod Calvija, Toulona, Teneriffe i Abukira? Kao pomorac nije predstavljao gotovo ništa. Je li Nelson bio možda Caracciolu zavidan na njegovu porijeklu, koje je bilo plemenitije od Nelsonova? To ne vjerujem. Kao i svi pametni ljudi koji su se iz skromnog porijekla uspjeli probiti na viši položaj, i Nelson je bio čak ponosan na to svoje neugledno porijeklo.Mislim da ću ispravno ocijeniti Nelsona budem li ga sudila prema samoj sebi. Nelson je bio istog porijekla kao i ja, ali se uzdigao svojom srčanošću, a ja sam se izdigla svojom ljepotom. On se nakon bitke kod Abukira, a ja nakon udaje za Sir Williama, našao kao i ja u otmjenom svijetu. Utjecaj tog visokog društva na ženu i na junaka bio je isti, iako smo nas dvoje došli do tog cilja različitim putovima. Zablješten svojim trijumfom, zaslijepljen novom srećom, opijen pohvalama i darovima što ih je primao od svih kraljeva, a posebno omamljen laskanjima kralja Ferdinanda i kraljice Karoline, pazio je Nelson samo još na interese i prava suverena, i prema tome branio je stvar kraljeva protiv naroda sa svim svojim oduševljenjem. Tko bi se usudio dirnuti u ta prava bio je u njegovim očima pobunjenik; tko bi se usudio napasti ta prava, morao je to, po njegovu mišljenju, platiti svojom glavom. On je vjerovao da je, kao i arhanđeo Mihael, primio iz božjih ruku plameni mač i tim je mačem nemilosrdno nasrtao na Sotonu i pobunjene anđele. Pred užasnim smaknućem Caracciola, pred ništa manje strašnim osudama izrečenim nad napuljskim republikancima, on nije ni jednog trenutka ustuknuo. Nakon izvršene smrtne kazne nije osjećao nikakvu grižnju savjesti, već bi se, što više, začudio ako bi tko pretpostavio da bi ga ona mogla mučiti. Kralj i kraljica stavili su mu na srce da uhvati Caracciola živa ili mrtva, a ako ga uhvati živa, da nema s njim nikakve milosti. Njemu je to bilo dovoljno. To uputstvo dalo mu je vlast suca, a u slučaju potrebe i vlast krvnika.Lako će se shvatiti da me u toj stvari nije pitao za mišljenje. Kao što sam spomenula, zatvorila sam se u svoju kabinu samo da ne moram sresti nesretnog admirala. Nelson i Sir William nisu me smetali. Oni su predobro znali da bi moje žensko srce, kad bih od svega toga nešto čula ili vidjela, omekšalo, a oni bi se onda morali boriti s mojim osjećajima, kao što je to bilo kasnije kad sam molila kraljicu za Cirilla i kad je kraljica tu moju molbu uzalud podastirala svom suprugu. Zbog toga nisam izlazila iz svoje383kabine, ali sam kasnije čula ovo: Kad je Caracciolo dopremljen na brod, skinuli su mu konopce kojima je bio vezan i stavili ga pod pasku dvaju vojnika. Oko podne sastalo se ratno vijeće koje se sastojalo od pet oficira napuljske mornarice. Imena tih oficira nikad nisam saznala. Predsjednik vijeća bio je grof Thurn. Preslušavanje je trajalo jedan sat. Caracciolo je odgovarao dostojanstveno i plemenito, ali nije imao branitelja i nije mu bilo dopušteno da sam pripremi svoju obranu, koja je, uostalom, bila vrlo teška, jer se javno borio protiv svoga kralja. Jednoglasno je proglašen krivim, i kad je osuda predana Nelsonu, on je napisao slijedeći neumoljivi dodatak:»Kapetanu grofu Thurnu,Nakon što je ratno vijeće, koje se sastojalo od oficira u službi Njegova Veličanstva kralja Obiju Sicilija, sazvano da sudi Fran-cescu Caracciolu zbog izdaje koju je počinio prema svom suverenu, i nakon što je to ratno vijeće proglasilo Caracciola krivim zbog veleizdaje i osudilo ga na smrt, pozivate se da gore spomenutu osudu nad spomenutim Caracciolom izvršite i da ga objesite na glavnom jarbolu »Minerve«, fregate Njegova Veličanstva kralja Obiju Sicilija, koja je nekada bila pod njegovim zapovjedništvom. Navedena osuda ima se izvršiti danas u pet sati. Caracciolovo mrtvo tijelo treba visiti na užetu do zalaska sunca, onda se uže ima prerezati, a leš baciti u more. Horacije Nelson. — Na palubi 'Redaubtabla', Napulj, 29. juna 1799.«Caracciolo je sigurno računao na to da će biti osuđen na smrt, ali je mislio da će kao knez biti pogubljen mačem ili barem strijeljan. Kad mu je pročitana smrtna osuda, kojom se osuđuje na smrt vješanjem, protestirao je protiv toga i zamolio jednog oficira da zatraži od Nelsona milost da bude strijeljan. Nelson je osorno odbio tu molbu i izjavio da je Caracciolo osuđen od ratnog suda koji su sačinjavali oficiri njegove zemlje, pa on prema tome ne može na toj osudi ništa izmijeniti. Caracciolo je ustrajao u svojoj molbi. Onaj oficir je još jednom došao k Nelsonu, a ovaj mu je grubo doviknuo:— Brinite se za svoje stvari a ne za stvari koje vas se ne tiču!Oficir se vratio na palubu. Pripovjedali su mi da ga je tada Caracciolo zamolio da se obrati lično meni i da ponovi njegovu molbu. No, oficir se sigurno nije usudio doći do mene nakon što ga je Nelson tako grubo odbio. Caracciolu je nakon kratkog vremena odgovorio da me nije našao. Ja se mogu zakleti bogom da mi nitko nije na vrijeme saopćio njegovu molbu za pomilovanje niti molbu za izvršenje smrtne kazne.

Caracciolo je otpremljen s »Redaubtabla« na brod »Minervu« a da ja o tome nisam ništa znala. Kratko vrijeme nakon toga došao je k meni Sir William i saopćio mi da je Caracciolo osuđen i da384

brodu. Iskoristila sam tu priliku i izašla na palubu, od sedam sati ujutro nisam bila na svježem zraku. Vrijeme ^bilo oblačno i tmurno iako je bio 29. juni. Prizor koji mi se Je žao pred očima potpuno je odgovarao takvom vremenu: Sve te h odice, na koje su se ukrcali pobunjenici, pa čak i sam »Redoub-ble« koji je preuzeo jedan dio tih zarobljenika, pružale su vrlo žalosnu sliku. Među tim nesretnicima kao da je zavladala velika uzbuđenost, i ja sam tek tada saznala od viteza Micherouxa, koji ie došao na brod, da je pobunjenicima dozvoljeno da se ukrcaju na brodice, da su utvrde zaposjeli engleski mornari, ukratko da se iskoristila kapitulacija, ali da se nije održala riječ zadana pobunjenicima, nego da se s njima postupa kao sa zarobljenicima.Vitez Micheroux, kardinal Ruffo i zapovjednik Baillie, sra trojica primili su od zarobljenika slijedeći protest: »čitava posada utvrda, koja se ukrcala na brodice da može otputovati u Toulon, nalazi se u najvećem uzbuđenju. Ljudi su se pouzdali u sklopljeni ugovor, iako se kod naglog iseljavanja iz utvrda nisu poštovali svi članovi potpisane kapitulacije. Već dva dana vrijeme je povoljno, vjetar dobar, a mi još uvijek stojimo ovdje i ne vidimo da se vrše bilo kakve pripreme za naš odlazak. Naprotiv, radi se nešto drugo, jer su sinoć između nas na našu najveću žalost odvedeni generali Monthonnat, Massa i Basset, nadalje predsjednik egzekutivne komisije Hercule d'Agnese, predsjednik zakonodavne komisije Do-minico Cirillo, zatim Emmanuele Borga, Piatti i drugi. Sri su oni otpremljeni na brod engleskog zapovjednika gdje su ostali čitavu noć i nisu se sve do sada vratili k nama. Čitava posada očekuje objašnjenje povodom tih događaja i moli vašu vjernost i pravednost da se pobrine za tačno pridržavanje uvjeta kapitulacije. — U napuljskoj luci, 29. juna 1799. — Albanese.«Nelson je primio to pismo, mimo ga pročitao i pokazao vitezu Micherouxu jedno tijelo, koje su pomoću užeta za zastavu digli uvis na glavnom jarbolu »Minerve« i koje je ostalo gore njišući se na vjetru.— To je moj odgovor pobunjenicima — reče on. — Odgovor koji možete prenijeti i njima i kardinalu Ruffu.— Ali — upita Micheroux — tko je taj čovjek i što to rade s njim?— Taj je čovjek — odgovori Nelson — izdajnik Caracciolo, kojega vješaju po mojoj zapovijedi. Tako će se dogoditi svakom pobunjeniku koji bude digao oružje protiv Njegova Veličanstva.Kad sam čula te riječi, kriknula sam. I ja sam vidjela što se događa ali nisam mogla shvatiti što to zapravo vidim. Micheroux, užasnut Nelsonovim odgovorom, spustio se u čamac kojim se bio dovezao, podbočio glavu rukama i vratio se na kopno. Još istog25 Lady Hamilton• 385dana dao je Ruffo, kad je vidio da nije mogao spasiti Caracciola niti isposlovati da se poštuje ugovor, svoju ostavku u Palermu.Kralj je 2. jula primio u Palermu pisma od Nelsona i Sir Wil-liama, koji su mu javljali da je Caracciolo smaknut i molili ga da se što prije vrati u Napulj. On je odlučio da se odveze u Napulj, odnosno u zaljev Napulja. Otputovao je 3. jula, ali ne na engleskom brodu »Seahorse«, koji mu je poslao Nelson, nego na napuljskoj fregati »Sirena«. Kralj se sigurno bojao da će mu se otuđiti njegova flota, koju je već tako i tako povrijedio time što je u svim prilikama davao prednost Nelsonu, a pogotovu ju je uzbunio osudom i smaknućem Caracciola. Koliko god je prva vožnja bila loša, toliko je druga bila prekrasna. Jedna lađa poslana Nelsonu stigla je 6. jula i donijela vijest da se kralj već nalazi na putu i da će vjerojatno stići 7. ili 8. jula. Nelson je odlučio da još više pojača opsadu tvrđave Sant'Elmo, kako bi kralj, kad stigne, mogao na sve utvrde izvjesiti svoju zastavu. Tvrđavu Sant'Elmo nije bilo teško zauzeti, jer je zapovjednik Majean (Mežan) vrlo loše organizirao obranu. Istog dana kad su započele pripreme za napad Majean je, misleći da je kardinal još uvijek saveznik Engleza i da on zapovijeda snagama koje opsjedaju utvrdu, poslao glasnika s viješću da je francuska posada spremna na kapitulaciju pod uvjetom da mu se isplati jedan milijun. Taj je svoj prijedlog popratio prijetnjom da će, ne isplate li mu u roku od 48 sati taj milijun, bombardirati Napulj.Kardinal mu je odgovorio da se hrabri vojnici bore željezom a ne zlatom; u svim civiliziranim zemljama, javljao je kardinal dalje, zabranjuju ratni zakoni da se puca na kuće koje se nalaze izvan opsega iz kojeg se može izvršiti napad. Baterije koje treba da bombardiraju Sant'Elmo vjerojatno će biti smještene na protivnoj strani od grada, pa prema tome Mejean ne smije usmjeriti vatru svojih topova na grad nego na onu stranu gdje se nalaze baterije. K tome je kardinal dodao da mu pukovnik Majean, bude li ispaljen i jedan hitac u onom pravcu odakle ne dolazi napad, jamči svojom glavom za svaku nesreću i štetu koja bi kao posljedica toga mogla nastati.1. jula pošao je Troubridge na kopno sa 1500 Engleza, na kopnu mu se pridružilo 500 Rusa, i on je s tim snagama odmah počeo vršiti pripreme za opsadu. U noći od 8. na 9. jula stigao je kralj u Procidu.

Pratili su ga general Acton i knez Castelcicala. Cijeli dan 9. jula ostao je u Procidi da se uvjeri vrše li suci specijalnih sudova svoju dužnost. Tek je 10. jula stigao na palubu »Redoubtabla«, gdje su njegov dolazak pozdravili 21 topovskim pucnjem. U Napulju se već proširio glas da je kralj u Procidi.386a sajva s broda »Redaubtable« i na glavnom jarbolu izvje-^raj-eva zastavica navijestila je da se kralj nalazi na admiral- brodu. Narod je stao trčati prema Santa Luciji, prema molu f^ma Marinelli, ogroman broj čamaca, ukrašenih zastavicama, 1 glazbenicima, počeo je izlaziti iz luke i približavati se engleskoj floti da pozdravi kralja.Čim je Ferdinand stigao na admiralski brod, zatražio je dalekozor, popeo se na zapovjednički most i upravio dalekozor prema Sant'Elmu. Upravo tog trenutka jedna je ruska kugla pogodila iarbol francuske zastave i oborila ga. Bila je to igra slučaja, a kralj, praznovjeran kakav je bio, uzvikne:— Dragi Nelsone! to je dobar znak!I zaista, pukovnik Mejean kao da se dogovorio s Troubridgeom da iznenadi kralja: na mjesto trobojnice izvješena je bijela zastava. Ta se zastava svih duboko dojmila. Narod je počeo radosno klicati, a topovi čitave flote odgovarali su topovima admiralskog broda »Redoub table«.Kad je kardinal Ruffo po tim salvama zaključio da se kralj nalazi u luci, naredio je da ga odvedu do admiralskog broda. Zarobljenici na malim brodićima, videći kako se kardinal vozi pokraj njih, ponadali su se da će sve dobro svršiti, jer su znali da je kardinal njihov branitelj i da će se za njih zauzeti. I zaista, čim je kardinal stupio pred kralja, odmah je načeo pitanje sklopljenog ugovora i nedvosmisleno izjavio da je nepoštovanje ugovora javni skandal koji će odjeknuti u svim evropskim prijestolnicama. Kralj mu je odgovorio da će se posavjetovati s Nelsonom i Sir Williamom i da će mu onda reći svoje mišljenje.Kralj je dao pozvati Nelsona i Sir Williama, i tu se opet ponavljalo prijašnje razlaganje. Sir William je ostao kod diplomatskog principa da vladajući knezovi i kraljevi ne mogu sklapati nikakve ugovore sa svojim pobunjenim podanicima i izjavio da je taj ugovor, polazeći sa tog stanovišta, bezvrijedan. Nelson je pokazao svoju nepomirljivu mržnju prema francuskim revolucionarima i izjavio da to zlo treba energično iskorijeniti ako se hoće spriječiti nesreća. Kardinal je odlučno branio svoj princip tvrdeći da je kapitulacija precizirana ugovorom i da se prema tome taj ugovor mora poštovati. Svi njegovi argumenti bili su uzaludni protiv Nelsonovih i Sir Williamovih razloga, jer su se ti razloži potpuno poklapali s kraljevim intimnim mišljenjem. Zarobljenici su i dalje ostali zarobljenici, i kad su vidjeli ikako se kardinal vraća pognute glave, bilo im je jasno da im je propala i posljednja nada. Kad se Ruffo vratio u svoju palaču, ponovo je predao ostavku.Zarobljenici su sa »Redoubtabla« i brodica istog dana otpremljeni na kopno, vezani dva po dva i strpani u državni zatvor, a kako ovaj nije bio dovoljno velik za sve — u jednom se kraljevom387pismu spominje da ih je bilo osam hiljada — jedan je dio zarobljenika otpremljen u palaču Granelli, koja je u tu svrhu pretvorena u zatvor. Kad su to vidjeli lazaroni, s pravom su smatrali da su sada gospodari situacije pa su 8. i 9. jula počinili čitav niz okrutnosti i divljaštva, a Sir William i Nelson su ta zlodjela čak i odobravali. I sam kralj se tome smješkao.Mnogo se pripovijedalo o strahovitim zlodjelima nekog svećenika Rinaldija, koji je bio uvjeren da ga treba posebno odlikovati zbog djela što ih je počinio tih dana. On je podnio kralju molbu da ga imenuje za zapovjednika Capue. Svoju je molbu potkrijepio činjenicama da je pojeo na laganoj vatri ispečenu ruku jednog jakobinca, drugoj dvojici da je razrezao trbuh, a šest jakobinaca da je sasjekao na komadiće. Kralj ga je nagradio zlatom i nekom časti, ali ne znam više kakve je prirode ta čast bila. što se mene tiče, mislila sam da sanjam i da me pritište neka strašna mora. Izgledala sam sama sebi kao kakva srednjovjekovna žena koja se izgubila u šumi i oko pola noći dospjela u kolo vještica. Od nje se traži da sudjeluje u tom bezbožnom plesu, a ona se užasnuta odupire; naposljetku bude silom odvučena u tu paklensku družinu i malo-pomalo omame je baklje, galama, pjesma i dodir grozničavo vrućih ruku. Narednog dana probudi se slomljena, skršena, uprljana đavolskom orgijom koju uzalud pokušava potisnuti u carstvo snova i koje će užasnu stvarnost sve do svoje smrti teško moći potisnuti iz svoje svijesti.Kad se tvrđava Sant'Elmo predala i kralj opet postao gospodar Napulja, odmah je raspušten državni sud što ga je imenovao kardinal, jer je navodno bio previše obazriv i blag. Ostala su samo dva člana tog suda, i to oni najagilniji, Antonio della Rocca i Angelo di Fiore. Novi državni sud, koji je imenovan još na admi-ralskom brodu »Redoubtable«, dobio je zadatak da sudi i kažnjava različite kategorije krivaca, a sam kralj je preuzeo na sebe da te krivce kategorizira. Lista krivaca bila je dugačka, tako dugačka da je netko izrazio mišljenje kako će krvnik, koji za izvršenje svake smrtne osude ima dobiti deset dukata, daju li mu istu plaću, ubrzo steći veliki imutak. Državni odvjetnik, barun Guidobaldi, pozvao je krvnika k sebi i prisilio ga da prihvati mjesečnu plaću od sto dukata umjesto da za svako smaknuće dobije po deset dukata.

Moram još govoriti o jednom strašnom i nevjerojatno užasnom događaju, koji me još i danas, nakon gotovo četrnaest godina, kad pomislim na nj, ispunja jezom. Kralj je već tjedan dana bio na »Redoubtablu«. Nije htio ni jedan jedini put poći na kopno i nije primao nikoga osim izvršitelja svoje osvete. No, tad je jednog jutra došao neki ribar, koji je prekonoć lovio ribu u zaljevu i donio ulovljenu ribu na prodaju, te je javio da je vidio kako je more izbacilo na površinu leš admirala Caracciola i kako valovi nose leš prema Napulju. Oficiri su to ispričali Nelsonu i on je388 želju da razgovara s ribarom. Ribar je Nelsonu ponovio što ^^ć rekao drugima i zakleo se da govori istinu. Mornari, koliko Je V^ ^ače hrabri, uvijek su i praznovjerni. Tako se i Nelson, SU da nije ribaru vjerovao ni jedne jedine riječi, ipak htio uvjeriti i^a U štogod istine u tom pripovijedanju.Kako je vrijeme bilo lijepo, Nelson je predložio kralju da se malo provezu zaljevom. Kralj, kojemu je na »Redoubtablu« bilo premalo zabavno, prihvatio je taj prijedlog, a Nelson je krenuo svojim brodom prema mjestu koje je označio ribar. Tek što su prošli pola milje, kadli oficir na straži javi da je opazio leš koji valovi nose prema brodu. Odmah je pozvan kapetan Hardy, koji je u tom lesu prepoznao iznakaženog Caracciola.Na palubi smo se nalazili kralj, Nelson, Sir William i ja. Kapetan Hardy prišao je k nama i šapnuo nešto Nelsonu, a admiral je odmah odjurio prema provi i također prepoznao Caracciolov leš. Zapovjedio je da se leš pokupi. Trebalo je tu neobičnu vijest javiti kralju. Taj je zadatak preuzeo na sebe Sir William. Kralj najprije nije htio vjerovati, ali je vidljivo problijedio i uputio se prema provi. I ja sam htjela poći s drugima, ali su me izdale noge. Spustila sam glavu među ruke i sklopila oči, samo da ništa ne vidim. Kad je Ferdinand ugledao taj strahovit prizor, uzmakao je nekoliko koraka.— Što to znači? — upitao je mog supruga.— Sire, to je Caracciolo. Devetnaest dana bio je pod vodom, a danas je isplivao na površinu da zamoli Vaše Veličanstvo za oproštenje zbog zločina koje je počinio protiv vas.Kapetan, koji je bio prisutan, usudio se dodati:— Možda moli i kršćanski pogreb.— Pa neka mu bude! — vikne kralj i pobjegne u Nelsonovu kabinu.Zbog te kraljeve izjave Nelson je zapovjedio da se leš odmah izvuče iz vode, stavi u barku i otpremi u crkvu sv. Lucije. Kad su se mornari spremili da izvrše taj Nelsonov nalog, i ja sam se povukla u svoju kabinu. Bilo je dovoljno što sam nesretnog Caracciola vidjela kako visi na jarbolu »Minerve«, nisam htjela da još vidim njegov leš nakon što je devetnaest dana bio pod vodom. Ma koliko da mi je bio strašan taj pogled, ipak se nisam mogla suzdržati a da u prolazu ne bacim pogled na to jadno mrtvo tijelo: Vidjela sam opet onu raščupanu kosu i razbarušenu bradu što su me prestravili kad sam ugledala Caracciola pošto su ga doveli na »Redoubtable«; jedino je njegovo lice sada bilo zeleno, a očiju kao da nije bilo. Sigurno su ih rakovi izjeli. Shvatila sam kako je to strašno djelovalo na kralja Ferdinanda, na čiji je nalog taj čovjek bio ubijen. Mislila sam da ću poludjeti, iako sam za smrt tog čovjeka bila kriva samo utoliko što sam dopustila da se izvrši smaknuće a da nisam pokušala to spriječiti.38?Kasnije sam doznala od Sir Williama, koji je sve pojedinosti tog događaja promatrao sa svojom uobičajenom ležernošću, da je leš imao na nogama dvije topovske kugle koje su ga trebale odvući na morsko dno. Međutim, one su bile otkinute, a remenje kojim su bile privezane otkinulo je i komad mesa sa noge; i zato je kapetan Hardy usprkos ogromnoj težini kojom je leš bio opterećen ■— kugle su težile 250 funti — mogao utvrditi da je leš isplivao na površinu.Napuljski admiral pokopan je u maloj crkvi sv. Lucije. Kad se »Redoubtable« opet vratio u luku, uspela sam se na palubu. Tada sam saznala da je jedan mornar osuđen na smrt jer je u pijanom stanju isprebijao svog pretpostavljenog. Upravo sam bila u nekom blagom raspoloženju punom samilosti. Činilo mi se da će mi biti lakše i da će mi bog oprostiti grijeh što nisam pokušala spriječiti Caracciolovu smrt ako spasim život jednom čovjeku koji ga je proigrao svojom krivnjom. Raspitala sam se za ime osuđenog vojnika. Rekli su mi da se zove Thomas Campbell. Čuvši to ime, lecnula sam se. Palo mi je na pamet da sam ga već negdje čula i u duhu sam se prenijela u ono vrijeme kad sam još čuvala djecu u Hawardenu. Tamo sam jednog dana vodila mališane na šetnju, kad mi se približiše moje bivše kolegice iz internata gospođice Colman. One su mi se počele rugati kad su me ugledale da sam postala sluškinja, a samo jedna od njih odvojila se, prišla k meni i poljubila me. Dobro sam se sjećala da se ta djevojka zvala Fanny Campbell.Ne znam zašto mi je to palo na pamet, ali čim sam čula to ime, u Engleskoj uostalom prilično rašireno, pomislila sam da osuđeni vojnik mora biti neki rođak te djevojke koja mi je iskazala svoje prijateljstvo u vrijeme kad su me drugi prezirali. Pozvala sam k sebi kapetana Hardvja, s kojim sam najviše dolazila u dodir jer je od svih oficira bio najbolji Nelsonov prijatelj, i zamolila ga da mi nešto podrobnije kaže o tom Thomasu Campbellu, a posebno da dozna odakle je. Hardy nije ništa pobliže znao o tom nesret-niku, ali je poslao po zapisnik o presudi iz kojeg sam vidjela da je Campbell zbilja rodom iz Havvardena. Sad više nisam sumnjala da je Thomas brat one Fanny, pa sam zamolila Hardvja da me

odvede do osuđenika i da o tome ne kaže nikome ni riječi. Hardy se najprije ustručavao, ali sam ga tako dugo molila dok nije popustio. Odveo me u unutrašnjost broda gdje se nalazio taj jadnik okovan u lance.Razumije se da je osuđenik bio veoma začuđen kad me je ugledao. Svi su me mornari poznavali, a i znali su za moj odnos s Nelsonom, pa je moj dolazak za nesretnika bio kao sunčana zraka za dušu osuđenu na vječnu tamu. U početku je bio tako zapanjen da nije razumio što ga pitam i nije odgovarao. Pitala sam ga je li zaista iz Hawardena, a on mi je to potvrdio. Onda sam390l dalje ima li sestru, a on je i to potvrdio. Na kraju sam mu *"ida da sam poznavala njegovu sestru. Zatresao je glavom. r __ Kako? — odvratio je. — Tako odlična dama kao što ste• oa da poznaje sestru jednog mornara Thomasa Campbella. vl ^__ Dobro sam je poznavala; zvala se Fanny, zar ne?On je zadrhtao.__To je tačno — reče on. — Budući da ste poznavali mojusestru — doda on uhvativši se rukama za srce — i budući da mi vaš posjet dokazuje da se zanimate za sudbinu jednog osuđenika, nešto bih vas zamolio.__ Samo zamolite, prijatelju.— Moja se sestra udala za pastora u jednom malom mjestu između Hawardena i Northopa.— Možda u You Lawu?— Tako je! — reče Thomas Campbell. — Odakle to znate?— To nije važno. Vidite da znam.— Dakle, gospođo, ne zaboravite me, pa kad budem mrtav, pišite mojoj sestri, jer ja ne znam pisati, pišite joj da sam mrtav, ali nemojte spomenuti da sam obješen! Zamolite je da se moli za me, a ona će to i učiniti, jer je vrlo pobožna.— Prijatelju, je li to sve što tražite od mene? — upitala sam.— To je sve, gospođo. Ja sam s pravom osuđen, jer sam zaista napao svog pretpostavljenog__Pa ipak nisam kriv za to.— A tko je onda kriv, ako ne vi?— Prokleto vino sa Vezuva. Pio sam ga kao da je pivo. Nisam mislio na vatru koju to vino ima u sebi. Posve sam izgubio pamet i nisam više prepoznao svog pretpostavljenog. Nisam ništa vidio, i u tom stanju počinio sam zločin. No, ja se nadam da će dragi bog pogledati u brodsku knjigu i vidjeti da sam za deset godina što služim na brodovima Njegova Veličanstva britanskog kralja bio samo tri puta kažnjen. Ova treća kazna doista je temeljita.— Dragi moj Hardy, znam sve što sam htjela znati — rekoh okrenuvši se kapetanu. — Moramo tog jadnog momka prepustiti njegovu kajanju — dodah tiho — jer se nadam da će mu to biti jedina kazna.Hardy me pogledao i zakimao glavom. Popela sam se natrag na palubu i potražila Nelsona.— Dragi moj Horatio — rekla sam — moram vam ispričati jednu pripovijest. Kad je moja majka bila služavka na seoskom imanju, dobila sam od svog bivšeg gospodara izvjesnu svotu novaca. Time je majka bila u mogućnosti da me pošalje u djevojački internat gdje sam u godinu dana naučila čitati, pisati, ponešto svirati i risati. Nakon godine dana više nije bilo novaca, pa sam morala napustiti internat i poći u službu kao čuvarica djece. Jednog sam dana povela djecu u šetnju na jednu livadu. Tuda su prolazile moje nekadašnje drugarice, a kako su sve bile iz višeg391staleža, počele su mi se rugati zbog mog namještenja i mog bijednog ruha.— Jadna, draga Emma! — reče Nelson stisnuvši mi ruku.— Jedna jedina djevojka odvojila se od svojih drugarica, potrčala do mene, i kad je vidjela da plačem, otrla mi je suze svojom maramicom, poljubila me i rekla: »Oh, Emma, nisam ja takva kao ova gadna stvorenja. Ja te još uvijek volim.« Zaplakala je, poljubila me još jednom, a onda se vratila svojim drugaricama koje su je dočekale s posprdnim smiješkom na usnama.— To je bilo dobro djevojče — reče Nelson — i rado bih doznao njezino ime i adresu. Poslat ću joj nekakav dar kad se bude udavala.— Noj je sada trideset godina i već je sretna u braku, ali ona ima brata koji se nalazi u vrlo teškom položaju. Ne bi li bilo potrebno da se iz zahvalnosti prema njegovoj sestri zauzmem za njega?— Draga Emma — reče Nelson — bilo bi doista nezahvalno od tebe da mu ne pomogneš.— Hoćete li mi vi pomoći da se odužim Fanny?— Svakako, ako je to u mojoj moći.— Dajete mi svoju riječ?— Dajem, i to riječ jednog Nelsona.— Onda dobro, dragi moj Horatio — rekla sam zagrlivši ga oko vrata i poljubivši mu brazgotinu na čelu. — Ta dobra djevojka, kojoj dugujem zahvalnost, zove se Fanny Campbell i sestra je onog

Thomasa Campbella kojeg je danas ratni sud osudio na smrt zbog tvornog napada na svog pretpostavljenog.— Ah! — reče Nelson namrštivši čelo. — Ema, onda je to mnogo ozbiljnije no što sam mislio.— Kako? Vi odbijate moju molbu?— To nisam rekao. Tražim samo načina da udovoljim obim stranama.— Kako? Da udovoljite obim stranama? Pa to mi se čini vrlo teško. Zar ga želite objesiti a da ne bude obješen?— To, razumije se, ne bi išlo, ali mogu ga pustiti do posljednjeg časa u uvjerenju da će biti obješen. U posljednjem trenutku vi ćete se pojaviti i spasiti ga.Ta mi se uloga nije sviđala, jer bi se time muke tog nesretnika produljile za osamnaest sati, ali Nelson nije htio pristati ni na što drugo. Stoga sam morala prihvatiti milost koju mi je ponudio. Sutradan odigrala se ta stvar kako je Mvlord odredio. Rano ujutro sazvani su na okup vojnici i mornari, krivac je izveden na palubu, bubnjevi su udarali, uže je bilo prikopčano na jarbol i osuđeniku je stavljena omča oko vrata; tada sam se, kako je bilo dogovoreno, pojavila ja i zamolila milost. Moja je molba bila uslišana.392Jadnik je bio hrabar tako dugo dok je trebalo umrijeti. Kad, da je pomilovan, pao je u nesvijest. Stali su ga polijevatij^f j tako ga vratili svijesti. Onda su ga ponovo odveli u zatvorv,. e okovan odležao još osam dana. Kad je pušten na slobodu,H šao ie k meni da se zahvali, a onda je nastupio svoju službu.__No — upitala sam ga — hoćeš li još piti vino sa Vezuva?__ Gospođo, nikada više neću okusiti ni vina ni piva! — odgovorio je. — Zakleo sam se da ću do smrti piti isključivo vodu.Saznala sam da je do godine 1801, kad je pao kod Kopenhagena, vjerno držao svoju riječ.Kralj je u Napulju učinio sve što je namjeravao. Sastavio je svoj sud i nadzirao njegov rad. Od 6. jula do 3. augusta nije prošao gotovo ni jedan dan a da netko nije bio obješen. Tada je Ferdinand zaželio da se vrati u Palermo. 6. augusta smo pošli, a 8. augusta prispjeli smo već u glavni grad Sicilije. Kraljica je prema meni bila tako dobrostiva i ljubazna kao nikada prije. Od nje sam saznala da je u roku od osam dana primila od kardinala Ruffa dvije ostavke, ali da ih je odbila, jer joj je taj, kako je sama rekla, neobično popularan čovjek bio još neko vrijeme potreban.

XLII

• eko vrijeme nakon našeg dolaska u Palermo sporazumio *se kralj sa Sir Williamom o darovima koje je nakanio dati onim ličnostima koje su u vojni toga proljeća odigrale kakvu značajniju ulogu. Nelsona su već dosada toliko obasipali darovima da mu se nije moglo više ništa dati. Svi kapetani u njegovoj službi dobili su dijamantom ukrašene tabakere, a Troubridgeova tabakera bila je još ukrašena kraljevim portretom. Osim toga darovalo je Njegovo Veličanstvo kapetanu Troubridgeu lijepu dijamantnu iglu koja je vrijedila najmanje 2000 dukata. U to vrijeme navršio je Nelson 40 godina, a 20. rujna, u povodu njegova rođendana, napisala mu je kraljica Karolina vlastoručno pismo i potpisala ga svojim krsnim imenom Charlotte — kojim se služila samo u privatnoj prepisci.»Palermo, 20. septembra 1799.Dostojni i cijenjeni Lorde Nelsone! Primite za svoj rođendan moje najiskrenije želje. Iz nebrojeno mnogo razloga treba da vas volimo i da smo vam uvijek nakloni. Mi vam dugujemo sve, i vjerujte nam da će nam to uvijek biti na pameti. Mi, kralj i čitava naša obitelj uvjeravamo vas u našu duboku zahvalnost i svi molimo nebo da vas obdari srećom i dugim životom! Vama iskreno odana... Charlotte.«Taj mjesec septembar, u kojemu je Nelson stupio u svoju 41. godinu i u kojem je jedan čovjek, na kojega nitko nije ni mislio jer se smatralo da je u Egiptu, plovio u Francusku, obilovao je u Palermu čudnovatim scenama. Turska flota nalazila se zajedno s engleskom flotom u luci Palerma, no iako su Turci i Englezi bili saveznici u zajedničkoj stvari, postojala je ipak velika razlika u načinu kako su na oficire i vojnike tih dvaju naroda gledali u Palermu. Engleski vojnici i oficiri bili su još i nešto drugo — bili su bezvjerci. Engleski oficiri imali su pristup u društvo i s njima su, to se mora priznati, sicilijanske dame sasvim dobro postupale. I vojnici su imali veza u gradu i bili su, kako se po svemu činilo, sasvim zadovoljni kako su s njima postupali. Ali neprijateljstvo muškaraca a prije svega žena prema štovateljima Proroka bilo je tako veliko da ni jedna prosjakinja u dronjcima ne bi dopustila da joj se približi koji Turčin sve da je bio obučen u zlato i da ju je želio učiniti kraljicom. Posljedica takvog držanja stanovništva394• ta da su muslimani odlučili da sebi silom pribave žene pa Jenapadali kako na osamljenim tako i na javnim mjestima. SU u bile same, pokušavali su ih silovati i čak odvlačiti na svoje dove To je išlo tako daleko da su žene bile napadane na uli-° a i trgovima usred grada. Ako bi se našla koja žena sama u dvorenom dućanu, morala se bojati i najgorega u slučaju da su krai dućana prošla dva turska vojnika. Tako je danomice dolazilo do sukoba u kojima su se Turci služili svojim kuburama a Sicili-ianci noževima i bodežima. Kad bi se koji vojnik ili oficir turske flote našao na kakvom zabačenom mjestu, sasvim bi ga sigurno sutradan našli mrtva izbodena bodežima. Mržnja između Turaka i Sicilijanaca postala je tolika da je bilo dovoljno Sicilijancu nešto reći o Turčinu, i on bi se sav zacrvenio od bijesa i mašio se rukom bodeža.Htjela bih ispripovjediti još jedan događaj koji je izazvao u kraljevskoj palači veliko uzbuđenje. Među naše vjerne dvorjane spadala su dva vrlo elegantna i vrlo lijepa mladića od kojih dvadeset dvije do dvadeset četiri godine. To su bili knez Sciarra i vitez Palmieri di Micciche. Jednog su dana Turci mislili da je knez Sciarra muškarac preodjeven u ženu pa su ga napali i stali vući za sobom. Na sreću, Micciche je priskočio u pomoć svom prijatelju, ali sigurno bi obojica pali kao žrtve tog napada da im nije pomoglo šest ljudi koji su se slučajno ondje našli. U tom su okršaju ranjena dva Sicilijanca, a jedan je Turčin poginuo. 8. septembra oko podne ušla su dva Turčina u radionicu jednog postolara, i dok je jedan od njih vukao ženu, drugi je svojom sabljom napadao radnike. Radnici su potegli svoje noževe, navalili na napadače i stali ih progoniti glasno vičući. Nakon kratkog vremena čitav je Palermo sudjelovao u tom divljem lovu. Sa svih strana grada odjekivali su povici »Smrt Turcima! Smrt nevjernicima.« Ljudi su napadali svakog Turčina kojeg bi u gradu našli. Zatvorena su sva gradska vrata, tako da nisu mogli pobjeći iz grada. S balkona i prozora bacali su na njih stolove, stolice i lonce s cvijećem. Gradom su odjekivali pucnjevi, kletve, bijesna i bolna vika, te smrtni uzvici. Ta je hajka trajala dva sata. Ubijeno je 200 do 300 Turaka, gotovo svi što su se u to vrijeme nalazili u gradu, a spasilo ih se svega oko 50, i to oni koji su se jednostavno bacili u more i sretno doplivali do svojih čamaca.Turski se admiral nalazio na svom brodu. Kad je čuo što se dogodilo, uperio je topove svojih brodova prema gradu. Nelson, kojemu su neprestano pristizale tužbe o sramotnim napadajima Turaka, dao je nalog da se njegova flota postavi u bojni red i poručio svom turskom kolegi da će ga kod prvog pucnja na grad uništiti vatrom iz svojih topova. To je turskom admiralu bilo dovoljno, i on se ubrzo smirio.395Ja sam već spomenula jednog čovjeka koji je u to vrijeme, a da to nitko živ nije ni slutio, napustio Egipat, neopaženo se provukao između Malte i rta Bon i plovio prema Francuskoj. Njegov će povratak u Francusku za kratko vrijeme izmijeniti lice Evrope. Taj je čovjek bio Bonaparte, koji je sa svoje dvije pobjede, kod brda Tabora i kod Abukira, izbacio na neko vrijeme iz stroja Visoku Portu. Nakon toga potajno se ukrcao na brod »Muiron«, te mu je uspjelo izmaknuti engleskim krstaricama koje su budno

pazile na njega. 8. oktobra došao je u Frejus, 16. oktobra bio je u. Parizu, gdje je izvršio poznati državni udar od 18. brumairea. Potpuno je razumljivo da su te vijesti kraljevski dvor u Palermu stra-hovito uzbudile, ali uskoro su se zbili događaji koji su se ticali nas osobno i prisilili nas da odvratimo pažnju od javnih zbivanja i da se malo pozabavimo sobom.Preokret što se zbio u Francuskoj i potreba da se energično provede blokada Malte prisilili su Nelsona da nas napusti i da poduzme inspekcijsko krstarenje duž zapadnih obala Italije sve do Lionskog zaljeva. Za vrijeme te vožnje najednom je primia vijest da je Lord Keith preuzeo vrhovno zapovjedništvo nad sredozemnom flotom, dužnost koju je Nelson obavljao već dvije godine. Istovremeno stigla je vijest da je Sir Arthur Paget imenovan na mjesto Sir VVilliama Hamiltona za engleskog poslanika kod vlade Kraljevine Obiju Sicilija. To je značilo ne samo neslaganje sa svime što su Lord Nelson i Sir William učinili u Napulju nego i okrutnu, nezahvalnost. Mogu zaista reći da je taj grom iz vedra neba pogodio kraljevski dvor jednako tako teško kao i nas. Nelson se osjećao strahovito povrijeđen, jer je bio pogođen ne samo u svojoj' taštini nego i u svojoj ljubavi prema meni. Sir William bijaše gotovo izvan sebe od bijesa; moglo bi se pomisliti da mu je bilo još; teže nego meni odvojiti se od Nelsona. 3. februara 1800. pisao nam je Mvlord, odnosno pisao je meni:»Draga Lady Hamilton! Sada imam zapovjednika pa ne mogu, do vas prije nego što njega pozdravim. Vremena su se promijenila, ali ja vam izjavljujem, da ga neću ni čekati, ako ne stigne ravna ovamo. Uostalom, šaljem vam AUana da se raspita za vaše zdravlje. Odgovorite mi s nekoliko riječi. Moje je srce veoma zabrinuta za vas! Draga Lady, neka vas bog čuva! Budite uvjereni da ću uvijek ostati vaš odani i vjerni... Nelson.«Uzela sam pero i papir i odgovorila mu na brzinu, jer sam. znala koliko trpi i kako će mu nekoliko mojih riječi olakšati srce. Zajedno su pošli u Palermo, admiral Keith na brodu »Queen Char-lotte« a Nelson na svom »Redoubtablu«. U Palermo su stigli 6. februara, a Nelson se odmah požurio k nama da se sporazumijemo. Dogovoreno je da će on predati ostavku onog trenutka kad ja i Sir VVilliam napustimo napuljski dvor, ili će barem zatražiti dopust. U jutro 9. februara kralj je posjetio Lorda Keitha na brodu »Queen396rlotte«, a slijedećeg dana posjetio je nas na brodu »Redoub-hi »Redoubtable« je ukrcao sicilijanske trupe, i kad se Nelsonama oprostio, otišao je ponovo na krstarenje, a s njim je pošla? " ueen charlote«, na kojoj se vijorila zastava admirala Keitha.18 februara ujutro engleski su brodovi susreli malu francu-ku flotilu kojom je zapovijedao kontraadmiral Perree na brodu SGenereux«, koji je imao 74 topa. Ta je flotila prevozila iz Toulona trupe na Maltu. Nelson je odmah napao flotilu i nakon strašne bitke Perree je smrtno ranjen a njegov brod zarobljen. Francuski admiral umro je narednog dana i pokopan sa svim vojničkim počastima. Nekoliko dana kasnije, tačnije 24. februara, izdao je Lord Keith Nelsonu zapovijed da se priključi blokadi Malte i da »ondje koristi domovini«, a zapravo se radilo o tome da Nelsona rastavi od mene. Ta je zapovijed sadržavala naročite upute za slučaj da se preda La Valetta. Admiral je još dodao, i u tome se jasno vidjela namjera da nas rastavi, kako je Palermo previše daleko, pa stoga treba Nelson odrediti kao bazu za svoje brodove Sirakuzu, Messinu ili Augustu.Ta je zapovijed strahovito ogorčila Nelsona. To je, dakle, bila nagrada za to što je izgubio oko, ruku, nagrada za razbijeno čelo, za Abukir, za devet neprijateljskih brodova koje je spalio ili potopio. Nagrada za sve to bilo je odvratno proganjanje koje zasijeca čak i u njegov privatni život i ranjava ga duboko u srce. Stoga je još istog dana odgovorio admiralu Keithu:»Mvlorde! — Moje zdravstveno stanje je takvo da mi je nemoguće dulje ostati ovdje. To bi značilo za mene smrt. Stoga vas molim da mi dozvolite kratak posjet Palermu. Zapovjedništvo odstupam kapetanu Troubridgeu. Samo apsolutna nužda sili me da vam pišem ovo pismo. Ostajem s najvećim poštovanjem, itd. itd... Nelson.«Usprkos tom pismu Nelson je ostao kod blokade Malte, ali se 10. marta uputio u Palermo a da nije dočekao ni predaju La Valette ni Keithovu dozvolu. Stigao je baš u pravi čas, jer se upravo slavila čudna svečanost: vjenčanje 67-godišnjeg generala Actona s njegovom četrnaestogodišnjom nećakinjom. Iz tog se braka kasnije rodilo troje djece. Intimni odnosi između generala Actona i kraljice već su odavno bili prekinuti. Ako bi trebalo da navedem tačno vrijeme kad su ti odnosi prestali, navela bih da je to bilo nekako u vrijeme smrti kneza Caramanica.Lord Nelson se vrlo obradovao kad nas je opet ugledao. Moram reći, bez obzira na njegovo traženje da bude u našoj blizini, da je zaista bio bolestan. Nova nemilost koja je mene pogodila i koju je Nelson smatrao uvredom nanesenom i njemu samome još je više povećala tu njegovu bolest i njegovo ogorčenje na engleski dvor. Otkako su Francuzi zauzeli otok Maltu, bio je ukinut malteški red, ali ruski car Pavao I, koji je nastojao da stekne ugled

397viteškog cara, proglasio se velikim meštrom toga reda i počeo dijeliti odlikovanja. Na Nelsonov prijedlog poslao je veliki križ s poveljom kontura kapetanu Ballu. Kad je Sir Charles Whitewort (Vajt-vort) o tome obavijestio Lorda Nelsona, istodobno mu je saopćio da sam ja imenovana za viteza malog križa malteškog reda. Sir William poslao je pismo Sir Whiteworta i diplomu kancelaru u London i zamolio ga za dozvolu da mogu nositi taj križ. Kancelar na to uopće nije odgovorio. Kasnije je i sam Nelson pisao, ali je i njegovo pismo ostalo bez odgovora.Nelson je sada stvorio odluku. On je htio da uzme dopust, ukoliko mu ne uvaže ostavku, jer je htio živjeti s nama u Londonu. U međuvremenu je došao Sir Arthur Paget, nasljednik Sir Williama. Sir William mu je predao mjesto poslanika i zgradu s arhivom i sa svime što se u njoj nalazilo, ali ga nije izvijestio o političkim prilikama u Napulju. Mi smo sada odlučili da se oprostimo s Paler-mom i da najprije provedemo dva mjeseca u Napulju. Nakon ta dva mjeseca namjeravali smo se vratiti u Palermo i s kraljicom otputovati u Beč. Tamo bismo ostali kod nje dok ona ne odluči da se vrati u Napulj, a mi bismo onda otputovali dalje u London. Sir William i ja oprostili smo se prvih dana mjeseca travnja s kraljevskom obitelji i uputili se na »Redoubtable«. Bilo nam je suđeno da se vratimo mnogo prije no što smo namjeravali.Kao što sam rekla, Napoleonov povratak u Francusku trebao je ubrzo promijeniti lice Evrope; i zaista, u Francuskoj su već počele promjene. Direktorij je raspušten, a Bonaparte je imenovan za prvog konzula. Odmah nakon toga on je obratio svoju pažnju na Italiju, koju su Melas i Suvorov ponovo zauzeli. Melas je ostao sam u Italiji, jer je Suvorov, pošto ga je Massena porazio kod Ziiricha, otputovao u Rusiju da podnese izvještaj caru Pavlu I o svom porazu. Krajem maja doznalo se da je Bonaparte s vojskom od četrdeset hiljada ljudi prešao Alpe. Kraljica je to smatrala pogodnim časom da posjeti svog nećaka. Napoleona bi mogla poslužiti sreća i na rijeci Padu kao što ga je poslužila na Nilu i tko zna šta bi jedna takva pobjeda Francuza mogla značiti za Italiju.Nelson je stavio kraljici na raspolaganje »Redoubtable«. Kraljičin odlazak određen je za 8. juna, no to se ipak zavuklo još za dva dana. Napokon smo 10. juna bili na palubi Nelsonova broda. Kraljica, tri princeze, pinc Leopold, Sir William i ja bijasmo putnici. Plovili smo u pratnji dvaju engleskih i jednog napuljskog bojnog broda prema Livornu. Vožnja je bila prekrasna i zahvaljujući pogodnom vjetru stigli smo 14. juna u Livorno, dakle istog dana kad je Napoleon pobijedio u bici kod Marenga. Do 16. juna ostali smo na brodu, jer se nismo mogli iskrcati zbog žestokog vjetra i velikih valova. Tek 16. juna u 9 sati prije podne mogli smo se ukrcati u Nelsonov čamac i zaploviti prema kopnu. Sretno smo došli i iskrcali se na obali Finochetti. Dolazak kraljice privukao je398masu svijeta. Kad je kraljica stupila nogom na kopno, ogromnu^ barun Fenzel, guverner Livorna, i vojvoda Strozzi.pozdravi j toskanskog velikog vojvodu odredio za stalnog kralj i-y°Jvoa*aJtioca i vodiča, dok je vitez Sir Gardi, upravnik krunskih ^"h* ra dobio naređenje da plati sve troškove koji će nastati u vezi k aliičinim boravkom u Toskani. Kočije su nas čekale i mi smo S dvezli u katedralu gdje je otpjevan Te Deum u znak zahvalnosti SC sretnu vožnju napuljske kraljice. U palači smo našli vojvotkinju ZH Atrija, koja je došla iz Firence samo zato da može dočekati i pozdraviti kraljicu. Navečer smo svi bili u kazalištu gdje nas je publika bučno pozdravila. Još se nije znalo što se odigralo pod zidinama Alesandrije.

XLIII

?ad se iskrcala, prva je kraljičina briga bila da se raspita ^za talijansku vojsku, i to iz dva razloga: prvo zbog toga što bi Napoleonova pobjeda ili poraz imali velikog utjecaja na sudbinu Kraljevine Obiju Sicilija, a drugo zbog sigurnosti svog daljnjeg putovanja u Beč. Na nesreću, nitko od onih na koje se kraljica obratila nije znao ništa više nego ona sama. Zbog toga je poslala jednog od gospode koji su joj dodijeljeni na službu, i to baruna Rosenheima, k austrijskim generalima, i dodijelila mu dva kurira koje će odmah poslati natrag čim dobije vijesti o vojsci. Uveče 17. juna stigao je gospodin Sommariva iz Firence. Od njega smo doznali da Bonaparte sam zapovijeda francuskom vojskom, što se do sada nije sasvim pouzdano znalo. Nadalje smo doznali da su Francuzi vrlo jaki, da imaju konjicu i da se njihove trupe nalaze između Alesandrije i Tortone. U svakom slučaju, kako je uvjeravao Sommariva, kraljica je u Livornu potpuno sigurna. Usprkos tome primijetili smo da je on, mada ju je uvjeravao da se nema čega bojati, sam bio u velikom strahu te je još iste noći otputovao u Firencu.Sutradan se proširila vijest da Francuzi uzmiču na svim linijama. Kako ljudi rado vjeruju u ono što žele, kraljica nam je veselo saopćila tu vijest. No, u noći od 18. na 19. juna primio je Lord Nelson jednog engleskog oficira, kojeg mu je poslao Lord Keith, i on mu je predao pismo u kojem Keith javlja Nelsonu da je između Francuske i Austrije potpisano primirje i da su se Austrijanci obavezali da će na području Genove isprazniti sva utvrđena mjesta. Nadalje je Lord Keith naredio Nelsonu da odmah skupi sve brodove koji stoje pod njegovim zapovjedništvom i da s njima otplovi u zaljev Spezije te da tamo sa svih tvrđavica, a naročito s tvrđave Santa Mana, pokupi ili uništi sve topove tako da ih kasnije ne mogu upotrijebiti Francuzi.Te su nas vijesti zaprepastile. Bilo je svima jasno da se takvo primirje moglo sklopiti samo nakon jedne bitke, i to nakon bitke koja se sasvim sigurno nije svršila povoljno po Austrijance. Oso-"bito nas je ražalostila vijest da nas Nelson mora napustiti i otploviti u Speziju. Kraljica je s punim pravom gledala u Nelsonu jedinu svoju potporu pa se bez njega smatrala posve izgubljenom. Nelson nas ipak nije pustio dugo u toj zabrinutosti. Izjavio je da ni pod kojim uvjetom neće pustiti kraljicu u ovakvom položaju. Stoga400opciju poslao brodove »Alexander« i »Dorothea« da izvršeje .jj-ovo naređenje, a sam je s »Redoubtablom«, portugalskim

ndom »Vasco da Gama«, te sa sicilijanskim fregatama i korve-bf a ostao u Livornu. Ta nas je Nelsonova odluka zasad oslobodilabrige za kraljičinu sigurnost.Ali se skoro vratio barun Rosenheim i javio nam da je u Ge-vi raZgovarao s austrijskim generalom Hohenzollernom i da mu . on dao da pročita ugovor sklopljen između generala Berthiera i generala Melasa. Austrijanci su opet morali prepustiti Francuzima sva utvrđena mjesta što su ih držali, tj. Genovu, Savonu, Coni, Alesandriju, Mondovu, utvrde u Milanu i Torinu i Urbino. Mogli su zadržati samo Mantovu, Ferraru, Peschieru, Veronu i Anconu. Kao razlog što je sklopljeno to za Austrijance nepovoljno primirje spominjala se bitka kod Marenga, mjestanca između Bor-mide i Scrivije, u kojoj je Melas, iako je u početku bio nadmoćan, na kraju bio hametice poražen.Dakako da se ta vijest teško dojmila cijele kraljevske obitelji. Kraljica je dobila živčani napad koji ju je potpuno slomio i ona je zapala u delirij. No, došlo je još i gore, kad je Nelson slijedećeg dana pokazao Sir Williamu pismo od Lorda Keitha, koje se nije usudio pročitati ni meni ni kraljici:»Genova, 21. juna 1800.Razgovarao sam s jednim čovjekom koji dolazi od Bonapartea. Taj Bonaparte javno izjavljuje da neće mirovati tako dugo dok ne kazni Italiju. Stoga neka kraljica otputuje u Beč, i to po mogućnosti što prije. Ako francuska flota jednog dana stigne do Sicilije prije nas, Sicilija je izgubljena. — Keith.«Pismo je bilo tako važno da smo odlučili da ga saopćimo kraljici usprkos njezinoj bolesti. Obrazovali smo u njezinoj bolesničkoj sobi neku vrst ratnog vijeća na kojem je svaki od učesnika mogao iznijeti svoje prijedloge za koje je smatrao da bi mogli biti korisni u toj situaciji. Karolina, kojoj je ta nova opasnost vratila snagu, bila je za to da se smjesta otputuje, kako je savjetovao Lord Keith. Sir William i Lord Nelson naginjali su više tome da ostane u Livornu, gdje joj svakog trenutka stoje na raspolaganju engleski brodovi, i da otputuje tek nakon dolaska glasnika iz Beča, koji će joj javiti kako stoje stvari na dvoru njezinog nećaka. I knez Castelcicala složio se s njima, pa kako je većina bila za taj prijedlog, donesen je i takav zaključak.Tek krajem mjeseca juna odlučila se kraljica, koja je u međuvremenu potpuno ozdravila, da nastavi putovanje u Beč. Nelson je javio Lordu Keithu svoju namjeru da se vrati u Englesku, a Lord Keith mu je u tu svrhu prepustio jedan brod iz svoje flote. Budući da sam ja htjela putovati preko Beča, da ne moram napu-26 Lady Hamilton401stati kraljicu, odlučio je Nelson da putuje sa mnom. Karolina je stoga pisala komandantu Ancone pitajući ga ima li u luci kakav brod kojim bismo se mogli odvesti do Rijetke a odanle u Veneciju. Dok smo se pripremali za odlazak, primila je kraljica pismo od svoje nećakinje carice. Ona je molila Mariju Karolinu da ni u kom slučaju ne odustane od namjeravanog putovanja u Beč, okrenule se stvari na dobro ili na zlo. Ona smatra da je to putovanje ne samo korisno nego upravo potrebno i traži od kraljice da pošalje kurira generalu Melasu u Milano koji će mu označiti put kojim se može sigurno putovati. Na kraju pisma carica se nadugačko žalila zbog posljednjih događaja u Italiji, no ipak se složila s time da generalu Melasu nakon poraza kod Marenga nije preostalo ništa drugo nego da potpiše primirje. Osim toga ona se ne nada ničem dobrom ni od nastavka borbi i, što se nje lično tiče, sklona je tome da se sklopi častan i solidan mir.U međuvremenu smo doznali da je jedan odred Francuza, u svemu 326 ljudi, prodro u Luccu, i ta je vijest potakla kraljicu da smjesta kopnenim putem otputuje u Anconu. Budući da je povela sa sobom tri male princeze i malog princa, zbog čega u njezinim kolima nije bilo više mjesta ni za koga, a ona se nije htjela odvojiti ni od jednoga svog djeteta, bilo je dogovoreno da će najprije otputovati ona, a mi da ćemo doći za njom. Uostalom, njoj se tako žurilo da se skloni od Francuza i ne čekajući druga kola i da dobije vijest da je put siguran otišla u Firencu. Lord Nelson, Sir William i ja krenuli smo na put dan kasnije, tj. 11. juna.Bez obzira na opasnost u kojoj smo se nalazili, bilo nam je jasno da je taj put i inače veoma naporan. Bili smo naviknuti da putujemo morem, koje je uostalom u mjesecu junu obično vrlo pogodno za plovidbu, i u dobrim kabinama, sa svim udobnostima koje su na brodu moguće, dok je sada trebalo putovati po lošim putovima i u lošim kolima, i pošto budemo prevalili stotinu milja, čekalo nas je još i to da se na brodici kakvog dalmatinskog lađara prebacimo u Trst. Stoga je Nelson sve do posljednjeg trenutka bio protiv takvog putovanja. Kao pravi pomorac smatrao je da bi bilo daleko ugodnije ploviti brodom »Alexander« i oko Kalabrije uploviti u Jadransko more. Sto se mene tiče, moram priznati da mi se više sviđalo putovanje kopnom. Sir VVilliam je bio tako bolestan da je izjavio kako sasvim sigurno neće živ stići u Aconu, ali za svoju kraljicu spreman je žrtvovati sve pa čak i svoj život.Naposljetku smo ipak krenuli. Budući da smo zbog položaja francuske vojske morali ići veoma zaobilaznim putem, naš je put od Livorna do Firence trajao punih dvadeset šest sati. Kod tvrđave San Giovanni prevrnula su nam se kola. Sir VVilliam je ozlijedio koljeno a ja sam iščašila ruku. Neki

seoski liječnik namjestio mi je ruku, dok je seoski kovač popravio slomljeni kotač, no taj se kotač kod Arezza ponovo slomio. Budući da su Francuzi neprestano402

dovali, a za temeljit popravak kola bila su potrebna najmanjedana, odlučili smo da uzmemo druga kola. Naša se posluga y. bOjala Francuza, jer oni nisu bili nikakve važne ličnosti. Stoga "mo ih otpustili i zaključili da dođu za nama čim se oštećena kola osposobe za put.Tako smo nastavili putovanje u nekim strašnim kolima i prolazili kroz predjele u kojima je stanovništvo živjelo u užasnoj bijedi. Kad je kraljica stigla u Anconu, čekala ju je tamo austrijska fre-gata »Bellona«. Kako joj je jedina misao bila da što je moguće prije napusti kopno, još se istog dana ukrcala na brod; ali kad je jednom bila na brodu, nikako se nije mogla odlučiti da li da putuje, pa kad smo tri dana kasnije stigli mi ostali, još je uvijek oklijevala. Govorila je da bi imala volju zatražiti gostoprimstvo na ruskom brodovlju, koje se sastojalo od tri fregate i jednog brika. Nelson, koji nije imao povjerenja u austrijsku mornaricu, podržavao ju je u tom prijedlogu. Austrijska je fregata, da bi dostojno mogla primiti kraljevsku obitelj i njezinu pratnju, smanjila broj topova na 24, a kako su Francuzi bili gospodari dalmatinske obale, bila je dovoljna mala flotila ratnih čamaca da potopi »Bellonu«. Na nesreću, fregata ruske mornarice, na koju se htjela ukrcati Karolina, nije bila spremna da primi tako visoke goste nego je komandant mogao kraljevskoj obitelji staviti na raspolaganje jedino svoju vlastitu kabinu, tako da smo se mi ostali morali smjestiti na jedan drugi brod.Sir \ViHiam je bio tako bolestan da su svi liječnici digli od njega ruke. Ni najoptimističniji među njima nisu vjerovali da bi mogao živ stići do Trsta, a kamoli do Beča. Međutim, usprkos tim očekivanjima, njegovo se stanje ipak popravilo kad smo zaplovili prema Trstu. Ta plovidba bila je posve ugodna. Zahvaljujući intimnom prijateljstvu što ga je kraljica gajila prema meni, priređen mi je u Beču prekrasan doček na kojem je sudjelovala carica, njezine kćerke i čitava carska obitelj. Bolest Sir Williama trajala je šest tjedana i zadržala nas u austrijskom glavnom gradu dulje no što smo mislili. Ja sam se tamo mogla potpuno posvetiti zabavama i svečanostima priređenima nama u čast, jer je Sir William tražio da se ja i Sir Nelson pokazujemo u društvu isto toliko kao da je i on s nama.Zaista je bilo vrijeme da Karolina dođe u Beč i da tamo brani svoje interese, na koje u njezinoj odsutnosti nitko nije mislio. To je navelo kraljicu da stvori veliku odluku. Kad je doznala da je car Franjo u svojim ugovorima s Francuskom mislio jedino na svoje interese a potpuno zanemario njezine, i kad je doznala da će Englezi doduše braniti Siciliju, jer su im potrebne njezine luke, ali da će napustiti Napulj, jer grad za njih ne predstavlja nikakvu vrijednost, najednom se odlučila da otputuje u Petrograd da zamoli za pomoć cara Pavla I. Taj njezin korak bio je uspješan. Pavle403I, po prirodi veoma prevrtljiv, bio je trenutačno u najboljim odnosima s Bonaparteom, pa je bilo očito da je bio spreman zbog tako moćnog prijateljstva učiniti sve što bi car od njega zatražio. Pavle I pisao je prvom konzulu vrlo prijateljsko pismo, ali je tražio od Karoline svečanu izjavu da će strogo poštovati sporazum koji bi uz njegovo posredovanje mogao biti sklopljen između Francuske i Napulja. General Lavašev, glavni nadglednik lova cara Pavla, poslan je Bonaparteu s ovim carevim pismom i kraljičinim svečanim obećanjem. U međuvremenu je 6. februara 1801. sklopljeno primirje kod Foligna između Micherouxa i generala Murata, na što je uskoro potpisan i mirovni ugovor. Jedna odredba tog mirovnog ugovora govorila je o tome da se svi podanici napuljskog kralja, koji su zbog svog političkog uvjerenja bili prognani, zatvoreni ili bili morali emigrirati, smiju vratiti u svoju domovinu i da im se ima vratiti njihova imovina. Na žalost, taj ugovor došao je za mnoge od njih prekasno. Sud je bio strahovito okrutan, pa je u toku godine 1799. i početkom 1800. izrekao mnogo smrtnih kazni. Među ostalima pogubljen je i Dominico Cirillo, nesretni liječnik koji nije htio, kako sam već spomenula, liječiti kraljicu kad se ona bolesna vratila u kraljevsku palaču iz državnog zatvora, kamo je bila otišla da posjeti onu trojicu mladića zatvorenih zbog svojih revolucionarnih ideja. Mi ga nismo mogli zaštiti pred Ferdinan-dovim bijesom, mada je kraljica, pošto sam je ja nagovorila, na koljenima molila za njega milost od svog supruga.Za vrijeme našeg boravka u Beču, kako sam već spomenula, neprekidno su priređivane svečanosti. Dvorska je kapela priredila nama u čast koncert kojim je dirigirao Haydn, kome je tada bilo već 69 godina. Dirigirao je svoj čuveni oratorij »Stvaranje«. Nakon povratka iz Petrograda molila me kraljica da se s njom vratim u Italiju jer ne može biti bez mene. Sve je opet bilo mirno, kralj se nalazio u Napulju, između Kraljevine Obiju Sicilija i Francuske sklopljen je mir, pa mi je kraljica obećavala da ćemo proživljavati opet onako lijepe dane kao u vrijeme mog dolaska i za prvih dana našeg prijateljstva. To bi značilo ostaviti Nelsona; bila bi to s moje strane velika nezahvalnost prema čovjeku koji je zbog mene sve izgubio te je čak bio spreman žrtvovati za ljubav prema meni i svoju karijeru. Stoga sam ostala nepokolebljiva u svojoj odluci. Kad je kraljica vidjela da sam čvrsto odlučila otputovati u Englesku, zamolila me da kao spomen na njezinu kraljevsku milost prihvatim doživotnu

rentu od tisuću funti sterlinga godišnje, čim sam samo natuknula o tome Sir VVilliamu, on je uzbuđeno odgovorio:— Mi smo dovoljno bogati, a engleska bi vlada ^rlo sumnjičavim okom gledala na takav dar.Došao je čas rastanka, a taj je bio težak i gorak; prolile smo mnogo suza. Posljednju noć spavale smo zajedno i sjetile se svih404v.. gj-etnih i nesretnih dana i obećale jedna drugoj da se nikada naS, o zaboraviti. Ja sam sa suzama u očima nježno zagrlila sve n^Cprinceze jednu za drugom. Naposljetku smo se rastale i na tfstanku morala sam kraljici još jednom svečano obećati da ću r vratiti k njoj ako me zadesi kakva nesreća. Sir William je bio boležljiv i srvan posljednjim događajima, pa mi je kraljica rekla da ću, postanem li udovica a Nelson bude na moru, biti osamljena. U tom slučaju mogla bih doći k njoj.Međutim, mene je nešto neumoljivo tjeralo u Englesku, a to je bilo stanje u kojem sam se nalazila: bila sam naime trudna. Sir VVilliam je sigurno znao za moj intimni odnos s Nelsonom, ali kako su naši bračni odnosi bili uvijek kao odnos brata i sestre, on nikada nije pokazivao nikakve ljubomore. Ipak sam osjećala da moram pred svima sakriti svoje stanje i skloniti se nekamo u osamu. Bila sam duboko zahvalna Sir VVilliamu što se ponašao kao da ništa ne vidi, pa zbog toga nisam smjela dopustiti da ga zlobni jezici prisile da to mora zapaziti.Otputovali smo u Prag, kamo nas je pozvao nadvojvoda Karlo. Tu nam je priređen svečan doček. Iz Praga smo otputovali preko Dresdena u Hamburg. U Hamburgu nam se dogodilo nešto neobično što smatram vrijednim da se ispriča. Tek što smo odsjeli u hotelu, javljeno nam je da neki vrlo otmjeno odjeven gospodin želi razgovarati sa mnom. Naredila sam da ga upitaju što želi, a on mi je poručio da će to saopćiti jedino meni osobno. Na kraju sam rekla neka uđe. Kad je ušao, ugledala sam pred sobom niskog starca od kojih 70 godina, koji je, držeći šešir u rukama, na vrlo lošem engleskom jeziku zbunjeno mucao da u svom podrumu ima rajnskog vina iz godine 1626. To 175 godina staro vino nalazi se već 50 godina u posjedu njegove obitelji koja ga čuva samo za izvanredne zgode. Nenadano se eto sada pružila takva zgoda. Starac me zamolio da se zauzmem kod Lorda Nelsona i nagovorim ga da uzme na dar 50 boca toga vina.Nelson je u prvi mah odbio taj dar, ali kako je dobričina starac bio uporan, naposljetku je pristao da primi šest boca, i to pod uvjetom da darovatelj sutradan ruča zajedno s nama. Starac je ipak poslao dvanaest boca, a Nelson je odlučio da se šest boca ispije odmah, a drugih šest će spremiti i nakon svake buduće pobjede ispiti jednu. I zaista, Nelson je nakon povratka iz Kopenhagena na svečanom ručku popio jednu od šest boca i nazdravio čovjeku koji mu ih je darovao. Poslije pobjede kod Trafalgara, mada je to bila velika pobjeda, boca namijenjena proslavi ostala je nedirnuta: pobjednik je naime poginuo za vrijeme same bitke.Druga uspomena na moj boravak u Hamburgu je posjet, Dumo-urieza (Dimurje). Nelson je predstavio meni i Sir VVillamu čuvenog pobjednika kod Valmvja i Jemappesa, koji je svojom pobjedom spasio Francusku od neprijateljske invazije, a kasnije je, kao405što je poznato, prešao Austrijancima s mladim vojvodom od Orle-ansa, s kojim sam se oprostila u Beču. Neobično sam željela da upoznam tog slavnog čovjeka o kome sam tako mnogo čula. Dumo-uriezu je tada bilo 66 ili 68 godina, bio je srednjeg rasta, još uvijek vrlo svjež, te se činilo da nema više od 50 godina. Lice mu je bilo živo, a pogled vatren. Lice mu je imalo onu crvenu boju koju dobivaju vojnici od klime u dalekim zemljama. Od udarca mačem ostala mu je brazgotina na čelu. Bio je ministar rata za vrijeme Ljudevita XVI, i to u vrijeme kad je Francuska navijestila rat Austriji. Sada je živio u progonstvu i činilo se da s filozofskim mirom gleda na stvari koje ise zbivaju u Francuskoj. Uvjerena sam da je njegov oštar pogled, u kojem nije bilo ničeg orlovskog, već nešto od sokola, tačno vidio zbivanja u budućnosti. O generalu Bonaparteu govorio je s vatrenim oduševljenjem i prorekao mu veliku sreću, koja će biti bezgranična. Tom susretu dugujemo zapravo najzanimljivije dane našeg putovanja.U Hamburgu smo ostali tri dana. Tada smo se ukrcali na brod i 6. novembra stigli u Yarmouth. Poslije bitke na Nilu Nelson još nije bio u Engleskoj, pa je sada bio oduševljeno dočekan. Vijest0 njegovu dolasku brzo se proširila, i mnoštvo se naroda skupilo1 vikalo: »Živio Nelson«. Ljudi su mu ispregnuli konje i sami ga uz gromke poklike odvezli do hotela. Pred njegovim je prozorom defilirala gradska pješadija i svirala vojnička glazba. Gradski načelnik i gradski zastupnici odveli su ga u crkvu gdje su čitane molitve zahvalnice. Kad smo napuštali grad, bio mu je dodijeljen kao pratnja odred konjice. Svi su brodovi u zaljevu bili iskićeni zastavama kao da je kakva kraljevska svečanost. U Londonu je bilo još luđe. Tu je Nelson doživio takav trijumf kakav se u Londonu ne pamti. Svi su ga brodovi na Temzi pozdravili zastavicama i topovskim salvama. Sve su mu korporacije poklanjale oružje ili počasne diplome. Engleski je narod, taj krvni neprijatelj Francuske, priredio pobjedniku nad francuskom flotom burne ovacije. Nelsonova je slava, zahvaljujući pričanjima mornara, postala neka vrst narodne legende. Svaki je Englez bio ne samo ponosan što je zemljak

jednog od najvećih pomoraca svih vijekova nego je duboko vjerovao da Nelsonu ima zahvaliti i sreću u svom obiteljskom domu, mirni posjed svojih dobara i mir u zemlji.Nelson je stigao u London 8. novembra i odsjeo u hotelu Nerot u St. James Streetu. Tačno se sjećam da je bila subota. Tu me čekao strahovit udarac. Već dugo sam se pitala kako će se on držati kad se nađe između mene i svoje supruge, čije je besprijekorno držanje hvalio čitav svijet. Nikada ga ništa o tome nisam pitala. S nekim čudnim strahom približavala sam se Londonu osjećajući na sebi neku krivnju; ujedno sam osjećala i to da mrzim Lady Nelson. Nije teško zamisliti kako sam bila uzbuđena kad sam ušla u sobu određenu za Nelsona i tamo ugledala njegova časnog406starca od 80 godina, u društvu s nekom damom, u kojoj sam °dmah prepoznala Lady Nelson, iako je nikada prije nisam vidjela, problijedjela sam i stisnula zube. Nelson je bio okrutan. Pošao . do svog oca, srdačno ga poljubio, a svoju je suprugu pozdravio tako hladno kao da je neka strana osoba. Sada je ona problijedjela ]sao mrtvac, dobacila mi pogled koji me još više razdražio, jer sam u tom pogledu osjetila više samilosti nego srdžbe, oslonila se na ruku svoga tasta da sakrije svoju bol iza starčevih sjedina. Ja sam napustila sobu i otišla u odaju što je bila određena za me i SirWilliama.Nelson je pošao odmah za mnom, pao preda me na koljena i zakleo mi se da će se prema supruzi odnositi jedino kao prema sestri. Vidio je da me to obećanje nije moglo smiriti. Onda se zakleo — bog neka mu oprosti tu zakletvu, a i meni koja sam mu dopustila da se zaklinje — da nikad više neće biti sa svojom suprugom osim u mojem prisustvu.Sutradan je bila nedjelja. Gradonačelnik Londona, koji je htio prirediti svečanost u čast Nelsona, morao je tu svečanost odgoditi za ponedjeljak, jer u Engleskoj u nedjelju nisu dopuštene nikakve javne priredbe. U ponedjeljak je Nelson pošao u City, ali kod Lud-gate Hilla narod je ispregao konje i vozio ga uz burno klicanje do Guild Halla. Nakon uobičajenih zdravica Nelsonu je predan počasni mač koji mu je poklonio grad. Kod tog ceremonijala morao je Nelson stupiti pod jedan slavoluk što bijaše podignut njemu u čast. Čuvar gradske riznice održao mu je pozdravni govor, a Nelson je na taj govor odgovorio riječima:»Sire! S velikim ponosom i usrdnom zahvalnošću primam od grada ovaj dokaz priznanja za moje držanje; nadam se da ću s ovim mačem — kod toga je Nelson visoko digao mač — posve svladati našeg krvnog neprijatelja jer dokle god on ne bude potpuno svladan, naša domovina ne može uživati trajan i častan mir.« Kao što se vidi, Nelson je ovim riječima obećao da njegovo mirovanje, zbog kojega se upravo vratio u London, neće dugo trajati.Još istog dana, dakle 8. novembra, posjetio je Nelson Admira-litet i tamo Lordu Spenceru, svom prijatelju i zaštitniku, izrazib želt daTapusti službu. Kao razlog za svo u ostavku naveo je, Sko se to u većini takvih slučajeva i čini, svoje vrlo narušeno zdravlje Lord Spencer se samo smješkao i zaželio mu da se što prqe onoravfi doživi drugi Abukir. 1. januara 1801. unaprijeđen je Nel-s^ za v ceadmirala modre flote, a to nije bilo samo unapređenje rSo tnSada. Izmiren tako « morem i sa životom punim opasno-Si? švrljalo njegovoj prirodi, stavio je Nelson svoju viceadmi-407ralsku zastavu na brod »St. Joseph«, koji je bio usidren u Plymo-uthu.Ja sam već osjećala da se približava dan kada ću roditi dijete. Još u toku februara trebalo je da dođe na svijet dijete koje sam tako brižno i s toliko boli krila pred svijetom. Na bečkom dvoru, kod princa Karla i u Hamburgu, uvijek sam se morala pojavljivati u širokoj toaleti, stisnuta u tijesni steznik, i tako sam sve vrijeme svoje trudnoće patila od žestokih grčeva i neprestano me spopadala mučnina. Sve je to jako uznemiravalo Sir Williama, no on ipak nije ništa naslućivao, jer mi je Nelson jednog dana pokazao pismo u kojem mu Sir VVilliam javlja da me boli želudac i da bih morala uzeti neki lijek protiv povraćanja. U Londonu sam morala biti isto tako oprezna kao i u Beču, Dresdenu i Hamburgu, jer je tu bila čitava Neisonova obitelj, njegov otac, brat i njegova supruga. Stoga sam zamolila Sir Williama da se preselimo u kuću njegova nećaka Lorda Greenvillea, koja se nalazila na kraju Piccadilvja. Iako me Nelson nerado napuštao u tom mom stanju, ipak je 13. januara morao otputovati u Plvmouth. Tamo je stigao 17. januara i odmah se smjestio na svom brodu »St. Joseph«. 19. januara pisao mi je:»Sve ovo vrijeme duboko sam nesretan, draga moja Lady Ha-milton, jer nisam dobio nikakve vijesti od vas. Bojim se da ću još neko vrijeme morati čekati na tu utjehu. Danas sam primio zapovijed da krenem na more, da se stavim pod zapovjedništvo Lorda Jervisa, ali kako još nisam dobio naređenje da isplovim, vjerojatno ću tek u petak ili u subotu ujutro zaploviti prema Forbaisu. Moje je oko zaista bolesno. Brodski me je liječnik pregledao i izričito mi zabranio da pišem, no usprkos tome moram još danas pisati Lordu Spenceru, Lordu Jervisu i Davisonu. No, budite uvjereni da ste vi jedina žena kojoj pišem. Liječnik mi je također preporučio da jedem samo nezačinjena jela i da ne pijem ni vino ni pivo. Osim toga, moram boraviti u tamnoj sobi i pred okom imati zeleno sjenilo. Hoćete li mi, draga prijateljice, načiniti jedan ili dva takva sjenila? Ne bih htio da mi ih načini bilo tko drugi. Nema sumnje da se stanje mog oka tako pogoršalo zato što sam mnogo pisao. Ali eto, već sam se i odviše raspisao o

svojoj bolesti, no kako sam daleko od vas, to na nesreću imam dovoljno vremena da se time bavim. Draga Lady, ostajem vaš uvijek vjerni i pun ljubavi... H. Nelson.«Tri tjedna kasnije primila sam ovo pismo:»Draga moja Lady! Gospodin Davison moli za dopuštenje da vam smije predati moj odgovor na vaše ljubazno pismo, a ja sam čvrsto uvjeren da će on tačno i zdušno izvršiti svoj zadatak. Da domovini nije potrebna moja služba i sve moje umne sposobnosti, ništa me ne bi spriječilo da vam sam donesem ovo pismo, ali, draga prijateljice, znam da ste vi prava, domovini odana Engle-408skinja i da mrzite sve one koji nisu spremni da brane kralja, zakone i sve ono što nam je drago i sveto. Lijepi spol je ono zbog čega mi zapravo postajemo junaci, pa kad padnemo na polju časti, umiremo u slatkom uvjerenju da ćemo i dalje živjeti u srcima žena koje su nas ljubile. A vi, draga i obožavana prijateljice, vi ste, vjerujte mi, prava i najbolja predstavnica svoga spola. Ja sam oplovio čitav svijet, ali nigdje nisam vidio žene koja bi se mogla usporediti s vama. Vi znate cijeniti srčanost, čast i krepost i nikad ne pitate je li čovjek što se odlikuje tim vrlinama knez, vojvoda, lord ili seljak ... H. Nelson.«Takva pisma od čovjeka kojim se bavila čitava Engleska, kojeg su kraljevi nazivali svojim zaštitnikom i kojega su posvuda, gdje se god pojavio, dočekivali s kneževskim počastima, učinila su da sam gotovo poludjela od ponosa. Uvijek se činilo da ja vladam Nelsonom, dok je, naprotiv, on potpuno vladao mnome. Mogao mi je narediti da izvedem i nešto nemoguće, i ja bih pokušala da to učinim. Njemu za volju bila sam spremna počiniti i zločin. Da me je ljubio čak i kakav kralj, ne bih bila tako ponosna kao na Nelso-novu ljubav. Stoga su me i boli koje mi je prouzrokovalo moje stanje ispunjavale nekim blaženstvom. Ta zar nije on bio uzrok tih boli? Dijete koje sam nosila pod svojim srcem bilo je njegovo. Često smo o tome razgovarali i pravili fantastične planove o odgoju djeteta, posebno ako bude dječak, a posebno ako bude djevojčica.Još sam se uvijek nadala da će se Nelson vratiti u London čim bude sklopljen Sjeverni savez. Vlada je odlučila da pošalje u Baltičko more jaku flotu kojom će zapovijedati admiral Parker kao prvi, a Nelson kao drugi zapovjednik. Stoga je 17. februara 1801. Admiralitet poslao Nelsonu ovo pismo:»Lord Nelson neka se stavi pod zapovjedništvo Sir Hydea Parkera, koji će mu dodijeliti izvanredno teške zadatke.«Primivši tu zapovijed, otplovio je Nelson 18. februara na brodu »St. Georg« u Spithead, gdje je trebalo da čeka daljnje instrukcije.U međuvremenu, došlo je vrijeme da rodim. 15. februara osjetila sam strahovite boli. Sir William je upravo otputovao u grofoviju Surrey da pregleda ljetnikovac Merton Place, udaljen osam milja od Londona, koji sam željela kupiti. Bila sam, dakle, tog časa sama, a to mi je bilo samo drago. Na sreću, u toj se kući nalazila neka žena koja je imala više djece te je bila upućena u porađanje. Ona je već više puta u nuždi zamjenjivala babicu. Poslala sam po nju i nakon četvrt sata žestokih boli rodila sam sitnu plavokosu djevojčicu, tako slabašnu da se isprva mislilo kako neće preživjeti. Razumije se, to je bila posljedica svih onih mjera opreza koje sam morala poduzimati da sakrijem svoju trudnoću: gotovo uvijek imala sam na sebi vrlo uski steznik. žena je dijete odnijela u najudaljeniju sobu gdje smo ga na bočicu hranile tri dana: bilo je naime odviše slabo a da bismo ga mogli odmah odni-409jeti dojilji, s kojom sam se već unaprijed pogodila i koja je stanovala u Tichfield Streetu.Istog sam dana pisala Nelsonu, ali bojeći se da će na ovu vijest smjesta pohrliti u London ili se zabrinuti zbog toga što je dijete tako slabo, javila sam mu da odgodi svoj put za deset dana jer ne želim da posjeti Horaciju bez mene. Narednog dana vratio se kući iz grofovije Surrev Sir William. Nije se nimalo začudio što me je našao u krevetu. Rekli su mu da sam pala u nesvijest i da sam imala žestok napadaj žuči. On je to povjerovao i pisao Nelsonu: »Emma je bila vrlo bolesna. Sada joj je nešto bolje, ali mislim da će biti potrebno još mnogo njege i mnogo lijekova da joj se pročisti krv i da se oporavi.«Zahvaljujući izvrsnoj kondiciji, mogla sam već nakon četiri dana ustati iz kreveta, a nakon osam dana bila sam već toliko jaka da sam mogla izaći. Otišla sam do žene kojoj sam povjerila Horaciju. Dijete je već bilo malo živahnije, ali još uvijek tako slabašno i maleno da sam ga morala staviti u naročite povoje u kojima se ono sasvim udobno osjećalo. Dadilja je bila žena iz nižeg staleža, a zvala se Thomson; bila je lijepa, svježa i neobično zdrava. Izabrao ju je Nelson uz pomoć svoga liječnika, ali joj nije rečeno čije će dijete dojiti. Rekla sam joj da ću joj povisiti nagradu bude li šutljiva i povjerljiva. Za prvi mjesec dala sam joj pet gvineja. Sutradan, nenadano je stigao Nelson. Pod izlikom da ima obaviti neke važne poslove dobio je dopust od tri dana i hitao doputovao u London. Mada je Nelson stigao u vrijeme doručka, nije ništa založio, tako mu se žurilo da vidi dijete. Rekao je da mora obaviti neki posjet u vezi s domaćinstvom, pa bi želio da i ja pođem s njime. Tako smo se odvezli zajedno u Tichfield Street. Bila sam zaista sretna kad sam vidjela radost čovjeka koji mi je bio najmiliji na svijetu. On se smijao i plakao, uzeo je dijete na ruke, ljuljao ga, htio ga je svakako nasmijati i neprestano tvrdio da se zaista smije, nazivao ga svojim jedinim najdražim djetetom i naredio dadilji da ga već slijedećeg dana donese u kuću Sir Willia-ma. Dobro joj je utuvio u glavu što mora tamo reći.

I doista, sutradan je došla dadilja s djetetom. Prva osoba koju je srela bio je Sir William. On ju je upitao tko je i pošto dolazi. Dadilja je odgovorila da se zove Thomson i da ima brata koji služi na brodu Lorda Nelsona. Po njezinim riječima, admiral je obećao da će kumovati djetetu, pa ona sada želi da Nelson vidi to dijete. Sir William nije sumnjao u istinitost te priče, uzeo je dijete u svoj naručaj i zaželio mu svako dobro.Nelson je ostao kod nas dan i po, a onda je morao opet otputovati. Ovaj drugi rastanak bio je još bolniji nego prvi. Hoćemo li se još ikada vidjeti? Obećali smo jedno drugome da ćemo pisati pisma tako sastavljena da ih samo mi možemo razumjeti, kako ne bi došlo ni do kakvih neugodnosti u slučaju da pisma dospiju u410tuđe ruke. Ali uz ta tajna pisma, primala sam od njega isto toliko i onih, da tako kažem, službenih pisama. Tako je na primjer pisao 2. marta kad je sa brodom »St. George« isplovio iz Portsmo-utha slijedeće pismo:»Draga moja Emma! Moj pretpostavljeni mi je ukazao čast i postavio me za zapovjednika flote koja će sudjelovati u bici, pa ću tako biti prvi u borbi. Ja bih ti nešto više o tome pisao kad se ne bih bojao da ću te time uznemiriti, jer znam koliko si zabrinuta ze mene. »St. George« će donijeti Engleskoj novu slavu ako ostanem živ i ako me svemoćna providnost, koja me je uvijek do sada štitila, ovog puta ne napusti. Sjećajte me se, i vi i neobično dragi Sir William. Moja posljednja misao bit će upućena vama dvoma, koji me toliko volite i cijenite. Vaše srce prosuđujem po svome. Neka vas veliki bog blagoslovi i štiti! To je najusrdnija molitva vašeg vjernog prijatelja... Nelsona.«Neka mi bude dopušteno da navedem ovdje i nekoliko tajnih pisama iz kojih će se vidjeti kako me je usrdno volio taj veliki čovjek, što je dublja ta ljubav, to mi se više čini da u njoj nalazim svoje opravdanje. Pisao mi je sa obala Boulogna, i to posredstvom jednog pouzdanog prijatelja:»Nemojte se bojati ni jedne žene na ovom svijetu, draga Emma, jer sam prema svim ženama potpuno ravnodušan. Ja poznam samo još jedno jedino žensko biće koje će jednog dana nalikovati vama. Duboko sam uvjeren da nikada nećete učiniti nešto što bi moglo umanjiti tu moju ljubav prema vama. A što se mene tiče, ja bih radije umro u najvećim mukama nego da vama nane-sem i najmanju bol. Poljubite hiljadu puta malu Horaciju u moje ime. Jučer se ovdje govorilo o cijepljenju, Neki gospodin je tvrdio da je njegovo dijete cijepljeno, pa se, iako je kasnije bilo u društvu s djetetom koje je imalo kozice, nije zarazilo. Ako je to doista istina, bila bi to velika pobjeda cijepljenja. No, učinite kako sma-trate da je najbolje.«Pripovijedala sam doktoru Rowlayju o tom pismu i o medicinskom čudu o kojem se govori u tom pismu. Ali sam se, na žalost, ovog puta namjerila na žestokog protivnika takvog cijepljenja. On se protivio tome da se mala Horacija cijepi cjepivom pripremljenim od kravljih kozica, pa se poslužio cjepivom pripremljenim od ljudskih kozica. To je cijepljenje ipak uspjelo i naikon tri tjedna Horacija je potpuno ozdravila. Za tu priliku iznajmila sam za gospođu Thomson namještenu kuću u Stone Streetu, i tako je sve dobro svršilo.Sir William se na svom putovanju u Surrev nije mogao pogoditi za onu ladanjsku kuću. što je bivao stariji, to je postajao škr-tiji; nikako se nije -mogao odlučiti da plati više od 200 do 300 funti sterlinga. Kad je Nelson došao u London, pripovijedala sam mu o namjeravanoj kupnji i o prekrasnom položaju Merton Placea.411On se sjetio te moje želje i kad je doznao da Sir VVilHam nije kupio taj posjed, pisao mu je i zamolio ga da kupi to ladanjsko dobro uz bilo koju cijenu. Pisao je da je uvijek htio živjeti u krugu svojih prijatelja na selu, a Merton Place mogao bi poslužiti kao stan za sve nas troje. Tamo bismo onda mogli u miru, daleko od gradske buke i političkih intriga, provesti svoju starost. Nato je Sir VVilliam otišao do gradskog bilježnika i kupio Merton Plaše na Nelsonovo ime uz cijenu koju on sam nije htio platiti. Budući da sam znala da je Nelson kupio to imanje samo zato da ga može meni pokloniti, pisala sam mu da se imanje meni doista sviđa, ali da to još uvijek ne znači da će se sviđati i njemu. Nelson se požurio da mi odgovori:»Nemojte se zbog toga ništa uzrujavati. Vjerujem da će mi se Merton Place i te kako sviđati; ja imam neobično dobro mišljenje o vašem ukusu i vašem sudu.«Poznata je ona strašna vojna Engleske protiv Danske u kojoj je sada sudjelovao Nelson. Nelson je primio zapovijed da topovima bombardira Kopenhagen, no otišao je tako daleko da se admiral Parker pobojao da će se engleski brodovi nasukati na pijesak i tako se onesposobiti za borbu, pa im je pomoću signala zapovjedio da se povuku. Kad je kapetan Hardy obavijestio Nelsona o tim signalima, stavio je Nelson na bolesno oko dalekozor i odgovorio:— Ja ne vidim ništa.I produžio je borbu.Jedino zbog čega se Nelson žalostio i za čim je nadasve čeznuo, bilo je da me ponovo vidi, mene i svoju dragu Horaciju, na koju je bio ljubomoran kao kakva majka. Kad je smatrao da je taj-vojni pohod

već pri kraju, zatražio je dopust. Admiralitet mu je to odobrio znajući da će on, čim izbiju nova neprijateljstva, opet biti na svom mjestu. Ja sam se pak nadala kako će sada neko vrijeme biti mir. Pittova je vlada, a s njom i stranka koja je bila sklona ratu, pala, na vlast je došao Addington, koji je bio sklon miru. Zbog toga je Nelson 18. juna isplovio sa svojini brodovima iz Baltičkog mora i 1. jula bio već u Yarmouthu. Iznenadio nas je onda kad smo ga najmanje očekivali, jer je njegov brik za svega deset dana stigao iz zaljeva Kivege u Yarmouth.Moja je radost bila ogromna. Na sreću, mogli smo kao prijatelji čak i u prisustvu Sir VVilliama reći jedan drugome mnogo toga. Uostalom, četvrt sata nakon Nelsonova dolaska stigao je i knez Castelcicala, poslanik kralja Obiju Sicilija, da preda Sir Wil-liamu neke depeše; njih dvojica su nato otišli u salon i ostavili nas nasamo. Prvo Nelsonovo pitanje odnosilo se na Horaciju, a zatim mi je jedno za drugim postavio toliko pitanja da gotovo nisam stigla na sva odgovoriti. Otišla sam u salon i tiho rekla Sir412Williamu da bi Nelson rado vidio svoje kumče i da me je zamolio da ga otpratim do dadilje. Moj suprug je kimnuo glavom i rekao:__Neobično nježan i nestrpljiv kum! No pođi, dijete moje!Ostavila sam dva diplomata u njihovu poslu u koji se, hvala bogu, nisam miješala, i mi smo se odvezli do djeteta. Putem sam zapitala Nelsona za pticu.— Kakva ptica? — upitao je on.— Ona od Abukira koja ti je sjela na rame kad sam te posjetila na »Vanguardu«.— Ah, ta! — kliknu on radosno. — Opet sam je vidio ujutro prije bombardiranja Kopenhagena. Duboko sam uvjeren da je ta ptica moj dobri duh.Kad je Nelson ugledao svoju malu Horaciju, bio je još sretniji nego prvi put. Dijete se u ova četiri mjeseca lijepo razvilo. Bilo je to vanredno dražesno dijete. Gotovo lud od radosti, vratio se Nelson na Piccadillv. Za vrijeme večere nije govorio ni o čemu drugom nego o svom kumčetu.Nova vlada je započela pregovore s Francuskom, ali Engleska je bila voljna sklopiti mir samo pod uvjetom da joj ostane Malta i da joj Francuska ustupi Trinidad. Bonaparte je energično odbio oba ova »drska zahtjeva« i objavio da će kod Boulogna skupiti flotu i prebaciti trupe na englesku obalu. I zaista, više topovnjača napustilo je luke Calvadosa i krenulo prema Boulognu. Engleska nije htjela zaostati, već je skupila značajne snage da bi već u začetku spriječila eventualnu invaziju. Nelson je primio zapovijed da pazi na francuske pripreme. Morali smo se, dakle, ponovo rastati, ali ovog puta smo se nadali da će se on brzo vratiti. Ovo odašiljanje flote bilo je više demonstracija nego početak novih neprijateljstava. Nelson je primio zapovijed 25. jula 1801, a 27. jula već je izvjesio admiralsku zastavu na brod »Unity«, koji se nalazio u luci Sheerness.

XLIV

»rstarenje morem trajalo je tri mjeseca, i tek je tada v_„_ _ napokon sklopljen mir. Bilo je već krajnje vrijeme. Nelson je bio zaista bolestan. 17. oktobra pisao mi je:»Moja nadasve draga prijateljice! Iako moja bolest ne krije u sebi nikakvih opasnosti, ipak ona nekako prkosi svim lijekovima koje mi propisuju, i ja moram priznati da me se ovog puta prilično ozbiljno uhvatila. Osjećam se kao da mi je nekakva prehlada prodrla u čitavu utrobu. Želio bih da gospoda u Admiralitetu trpe isto takve boli kao i ja, ali čini mi se da i opet želim nešto uzalud. Loše sam proveo noć, ali vaša draga pisma i pisma Sir Williama nekako su me pridigla. Sada sam čvrsto odlučio da ću prilikom slijedećeg povratka u London izvesti stvar načistac i da se neću više dati mučiti. Imam još jednu jedinu želju, a ta je da s vama, moji dragi prijatelji, potpuno povučeno živim negdje na ladanju.«23. oktobra došao je Nelson u Merton Place. Molila sam Sir Williama da dopusti gospođi Thomson da se s malom Horacijom smjesti u jednom krilu kuće, a Sir William, kojemu je bilo poznato koliko Nelson voli to dijete, odmah je to dopustio; uostalom, kuća je bila Nelsonovo a ne njegovo vlasništvo. Bila je to dobra zamisao, jer tek što nas je Nelson pozdravio, već se stao raspitivati za svoje kuniće i

smjesta zatražio da ga odvedu do navodne djetetove majke. Prava majka djeteta bila je tu, ali ona to nije pokazala ni jednom riječju, ni jednom gestom, ni jednim pogledom. Nelsonova radost bila je neopisiva. 29. oktobra zauzeo je Nelson svoje mjesto u Gornjem domu. On je tu ceremoniju, koju je smatrao vrlo dosadnom, odgađao što je više mogao.Proveli smo vrlo ugodno zimu, djelomično u Merton Placeu, čija se osama Nelsonu sviđala, djelomično na Piccaddilvju, gdje su se održavali plesovi, društvene večere i različite svečanosti. Sir William je držao veliko kućanstvo, a kako je kod nas stanovao i Lord Nelson, uvijek je netko od njegove obitelji bio naš gost. Moram reći da su ti gosti, njegovi rođaci, koji nakon Nelsonove smrti nisu više dolazili, što više nisu sa mnom ni razgovarali, za njegova života bili vrlo pažljivi i susretljivi prema meni. U ljetu godine 1803. poduzeli smo Lord Nelson, njegov brat, Sir William i ja putovanje u grofoviju Walles. Za vrijeme tog putovanja doživjelo je u Blenheimu moje samoljublje vrlo težak udarac zbog prezira kojim su me primili plemeniti stanovnici tog dvorca. Nelson je414dao na znanje da je duboko povrijeđen tim pomanjkanjem poštovanja prema meni. Nije htio čak ni okrepu koju su mu ponudili, a ja sam rekla tako glasno da su me svi mogli čuti:__ Da sam ja kraljica, bila bih nakon bitke kod Abukira poklonila Nelsonu kneževsko imanje, i to tako lijepo da bi Blenheim u usporedbi s njim izgledao kao povrtnjak.Na svečanostima koje su mom junaku priređivale pojedine općine i različita društva sudjelovala sam uvijek kao pjevačica ili tragetkinja, a to je tim priredbama davalo neki naročiti šarm. Ne samo slušači nego su i novine uvijek hvalile moj neosporni uspjeh. Početkom rujna vratili smo se u Merton Place gdje smo proveli gotovo čitavu zimu.Kao što sam rekla, Sir William je već dugo vremena pobolijevao, ali negdje u martu 1803. njegovo se zdravstveno stanje toliko pogoršalo da je postao zaista težak bolesnik. Prenijeli smo ga u London gdje je imao svu pažnju i njegu, no nauka nije mogla učiniti ništa protiv njegove 72 godine; svaki dan je sve više slabio, i 6. aprila klečali smo Nelson i ja pokraj njegova kreveta čekajući samrtni hropac. Sir William je umro kao dobar čovjek koji nije imao sebi što predbaciti, a još nekoliko minuta prije svoje smrti stisnuo je Nelsonu ruku i rekao slabim, ali razumljivim glasom:— Hrabri, veliki Nelsone! Naše je prijateljstvo staro, no ipak ga nismo ničim pomutili. Umirem ponosan na svog prijatelja kojeg mi je bog dao. Nadam se da će Emma uz vašu pomoć naći pravednost kod vlasti, jer vi najbolje znate kolike mi je ona usluge iskazala i što je sve učinila za našu domovinu. Štitite moju dragu suprugu, a bog neka štiti vas i neka vam uvijek daje pobjedu.Onda se okrenuo prema meni i rekao mi:— Draga moja Emma, nikad me nisi ražalostila. Hvala ti od sveg srca za dokaze tvoje ljubavi i odanosti što sam ih primio za ovih deset godina našeg sretnog braka.Iskreno sam plakala za Sir Williamom, jer sam uz njega dobila visok položaj na dvoru i onu ulogu koju sam tamo igrala. Sir Wil-liam nije sumnjao niti da ću nakon njegove smrti, zahvaljujući Nelsonovu utjecaju, primati njegovu mirovinu od 1500 funti. Znao je da je Nelson kupio Merton Place za mene pa je mislio da me ostavlja u bogatstvu ostavivši mi rentu od 750 funti. No, vrlo brzo sam morala napustiti svaku nadu da ću uživati ministarsku penziju. Unatoč svim nastojanjima, nikada nisam dobila ni odgovor na svoje molbe. Nelson nije bio čovjek koji bi pustio da se i dalje izlažem takvom poniženju, pa je Merton Place prenio na mene i osigurao mi rentu od 1200 funti. Tako sam, u svemu, imala godišnji prihod od kojih 60 hiljada franaka.Tjedan dana prije svoje smrti ostavio je Sir William oporučno svom starom prijatelju Nelsonu moju sliku naslikanu na porculanu. Bila je to lijepa minijatura; ja sam mu još poklonila zlatni415lanac, pa je Nelson odsad uvijek nosio oko vrata taj lanac s mojom slikom. Jedna stvar me ipak uznemiravala i čak duboko vrijeđala: držanje lorda Greenvillea, Sir Williamova nećaka. Taj je čovjek, koji me nekoć toliko ljubio, koji umalo da nije poludio kad je vidio da me je izgubio, postao moj najogorčeniji neprijatelj. Mjesec dana nakon smrti svog ujaka prisilio me da napustim kuću, koja je sada postala njegovo vlasništvo. Kad je Nelson vidio da sam ostala bez krova nad glavom, unajmio je za sebe posebnu kuću, što je s njegove strane bila velika žrtva; on je to morao učiniti zbog mog ugleda pred svijetom. Razumije se da mu srce nije dopuštalo da to odvajanje od mene provede i na našem ladanjskom posjedu. Ja sam najmila jednu kuću u Clerge Streetu. Na moju veliku žalost opazila sam već nekoliko tjedana nakon preseljenja da sam ostala bez društva i pomoći svog plemenitog prijatelja koji je morao prihvatiti zapovjedništvo nad sredozemnom flotom. Bila je to za mene u isto vrijeme velika čast i velika bol. Posljednjih osamnaest mjeseci nismo se uopće rastajali, i ja sam se navikla na to da bude uvijek uz mene, a sada je, eto, tome došao kraj. Bio je na pomolu žešći rat nego ikada prije. Nestalo je svake nade za mir; Engleska i Francuska opet su se digle jedna protiv druge. Nelsonov očaj bio je to veći što sam ja bila po drugi put trudna. Prije no što smo se rastali, obećali smo jedno drugome da nas ništa neće rastaviti. On mi je poklonio zlatni prsten koji sam stavila na mjesto gdje sam dosad nosila Sir VVilliamov. Posljednjih dana mjeseca jula primila sam od Nelsona ovo pismo:

»Draga moja Emma! Već sam ti pisao sa različitih strana, i to samo toliko da znaš gdje se nalazim, jer nisam imao vremena da ti više pišem. Na žalost, neću ti morskim putem moći slati pisma, a i ovakve kratke obavijesti morat ću jako ograničiti, jer imam za to na raspolaganju samo male brodove. Naša vožnja od Gibraltara do Malte bila je strahovito duga, a trajala je ni više ni manje nego jedanaest dana. 26. jula stigli smo pred Capri. šaljem ti prijepis pisama kralja i kraljice. Strahovito me boli što oni u tim pismima ni jednom jedinom riječju ne spominju tebe. Uostalom, to su politička pisma. Ja sam kraljici pisao slijedeće: 'Rastao sam se s Lady Hamilton 18. maja. Ona toliko voli Vaše Veličanstvo da bi i svoj život dala kad bi Vas time mogla spasiti. Vjerniju i iskreniju prijateljicu od drage Emme nije Vaše Veličanstvo nikada imalo. Sigurno će vas ražalostiti kad čujete da je Sir William nije ostavio u naročito povoljnim prilikama, mada je to s obzirom na svoj imutak mogao. On je sve svoje bogatstvo razdijelio među svoje rođake, no Lady Hamilton zbog toga ništa manje ne cijeni uspomenu na njega.' — Nadam se, draga Emma, da ti je kraljica izravno pisala; kad bi bila tako nezahvalna da te je posve zaboravila, molio bih boga da i on nju zaboravi, ali ti i sama znaš da ona to nije u stanju, zar ne? Sada joj se pruža prilika da ti dokaže416• liubav Kraljeva i kraljičina pisma pokaži samo našim Mntimuiiim prijateljima. Kralj je žalostan i još uvijek živi na SedSu Naš novi poslanik, gospodin Elliot, otkako je došao, iie ioš vidio ni kralja ni kraljicu. Duboko sam uvjeren da onaj iadni Korzikanac namjerava zauzeti Napulj. Zbog toga sam savjetovao generalu Actonu da kraljevsku obitelj ne izlaže više opasnosti da bude jednog dana napadnuta. Žurim se da se priključim floti pred Toulonom ...«»Juli, 1803.Plovim prema Toulonu s namjerom da razbijem Francuze. Imamo sedam linijskih brodova, pet fregata i šest korveta spremnih za borbu. Za tjedan dana dobit ćemo još tri do četiri broda. Možeš sebi jedva i zamisliti, draga Emma, kako sam svaki put sretan kad primim koje tvoje drago i dugačko pismo. Zahvaljujem bogu što mi je omogućio da te zaštitim od svake nevolje. Možeš biti sigurna, dok god budem imao makar šest penija, pet će biti tvojih. Nadam se da će ministar ipak nešto učiniti za tebe. Ukoliko i ne učini ništa, izdržat ćemo i bez toga. Biti neovisan, pravi je blagoslov. Iako još nisam učinio nikakvo veliko djelo, morao bih "biti vrlo nesretan kad mi ne bi uspjelo u toku ove vojne toliko uštedjeti da poplatim sve svoje dugove, a to bi onda bila za nas velika utjeha. S Actonom još nisam govorio o renti koja mi pripada kao vojvodi od Bronta, ali kad budem vidio da je Napulj čvrsto u rukama kralja Ferdinanda, potaknut ću to pitanje. Da budem iskren, u tom pogledu baš i ne očekujem mnogo. Po svemu što se čuje, napuljski je kralj tako utučen da bi rado abdicirao u korist svoga sina i povukao se na Siciliju. Ti znaš da je Sir William uvijek govorio da će kralj Ferdinand jednog dana tako završiti.«Umjesto da govorim o samoj sebi, navodim ovdje Nelsonova pisma, jer smatram mnogo zanimljivijim ono što je taj čovjek, koji je imao tako velikog utjecaja na prilike u Italiji, doživio našavši se ponovo na mjestima gdje su se odvijali svi ti događaji; smatram to čak interesantnijim nego da govorim o sebi i o svojoj maloj Horaciji, koja je već prohodala i igrala se na tratini u Merton Placeu. Nastavljam sa svojim pripovijedanjem, ali ću dati više prilike Nelsonu da govori. Navodim opet jedno njegovo pismo:»Na palubi broda 'Victory', pred Toulonom, 1. augusta 1803.Draga moja Emma! Tvoje pismo primio sam tek prije dva dana, a stiglo je brodom 'Phoebe'. Možeš li zamisliti koliko sam jnu se obradovao. Slažem se s tvojim planovima i s izborom društva u kojem ćeš provesti zimu i naredno proljeće. Nadam se da ću postati dovoljno bogat i moći izvršiti sve potrebno da uljepšam naš dragi Merton Place. Sada sam na brodu 'Victorv', gdje sam sve uredio. Ovog trenutka Hardy pribija na zid tvoju sliku i sliku27 Lady Hamilton417naše drage Horacije; to će biti jedini ukras u mojoj kabini. Tako ću vas svaki dan moći vidjeti, a više ništa i ne tražim. Za vrijeme rata nemoj očekivati mnogo vijesti od mene. Ne nadamo se ničemu dobrom. Uvijek sam u strahu da će Napulj i Sicilija pasti u ruke Francuza. Poduzeo sam sve mjere tako da me nitko ne može ni zbog čega okriviti ukoliko do toga dođe. Kraljica mi je posredstvom Castelcicale poslala pismo u kojem mi srdačno zahvaljuje za brigu što je posvećujem dobrobiti njezinog kraljevstva. Kralj još uvijek živi vrlo povučeno. On se ustručavao da primi francuskog generala Gouviona Saint-Cyra, koji je došao u Napulj zbog reguliranja ratne odštete. Mislim da je spreman odmah napustiti Napulj i otputovati na Siciliju ukoliko bi mu to Francuzi dozvolili. Srdačno pozdravi sve u Merton Placeu. Tvoj vjerni i odani Nelson.«»Na palubi broda 'Victorv', pred Toulonom, 26. augusta, Draga moja Emma! Treba li da ti kažem kako dan i noć mislim na tebe? To bi bio tek slabi izraz moje ljubavi prema tebi. Ma kako daleko bio od tebe, ja pripadam samo tebi! No, domovina me je pozvala, i tom sam se pozivu morao odazvati. Da to nisam učinio, ti bi me se morala, trijezno razmišljajući, stidjeti, jer ne bi mogla reći: on je spasilac Engleske. On je uvijek prvi kad treba krenuti u borbu, a posljednji kad se treba vratiti kući. Sve počasti

koje mi iskazuju pripadaju i tebi. Jednog dana svijet će reći: što sve nije žrtvovao za domovinu! Što više, napustio je i najljepšu i najsavršeniju ženu na svijetu. Moraš me razumjeti isto onoliko koliko me ljubiš. Jedina moja, moje srce pripada tebi. Bude li božja volja, vratit ću se kao pobjednik, a ako ne, onda ću barem ostaviti iza sebe neokaljano ime. Ništa od onoga što sam učinio nisam učinio iz slavohleplja i težnje za bogatstvom. Slavohleplje i gramzljivost ne bi me mogli odvojiti od svega onog što je mom srcu tako drago. Ne, ja sam izabrao zvanje da se borim za slavu Engleske, i to sam zvanje odabrao zato što mi ga je bog dao. Uvijek, tvoj... Nelson.«

XLV

ahvaljujući Nelsonovoj obitelji, koja je bila u dobrim ^3}^5'odnosima sa mnom dok je plemeniti admiral živio, nisam u njegovu odsustvu bila potpuno osamljena. Kod mene je živjela rJegova nećakinja i ja sam je podučavala u francuskom, talijanskom, crtanju i glazbi, i moram reći da mi je nakon pola godine uspjelo da od te male seoske djevojčice učinim »djevojku iz boljeg društva«. Bilo je to za mene zapravo ponižavanje, ali Nelsonova obitelj smatrala je to znakom pažnje koju mi je iskazala. Doktor Nelson, admiralov brat i otac ove djevojčice, postao je kanonik katedrale u Canterburvju, a kako se u to vrijeme vrlo ljubazno odnosio prema meni, provela sam i jedan dio ljeta kod njega. Kod mene je stanovala i neka gospođica \Vellington, vrlo lijepa i vrlo nadarena žena, koja je nekoć bila glumica. Stanovnici Canterburvja bili su, moram priznati, vrlo iznenađeni zbog dolaska takvih gostiju njihovu poštovanom kanoniku, i gotovo su se izbezumili od srdžbe kad smo se jednog dana gospođica Wellington i ja ponudile da ćemo otpjevati jedan nabožni duet. Naš je prijedlog bio glatko odbijen, što više, poštovana gospoda građani predavali su prigodom dolaska kanoniku uvijek posjetnice na kojima je pisalo: »Tiče se doktora Nelsona, a ne Lady Hamilton«.Kratko vrijeme nakon Nelsonova odlaska rodila sam drugu djevojčicu, kojoj sam dala ime Emma. To je jadno stvorenje živjelo samo godinu dana, a onda je umrlo od grčeva. U to je vrijeme, ponavljam, čitava Nelsonova obitelj bila prema meni veoma pažljiva i držala se povučeno od jadne Nelsonove žene. Nelson je svim svojim rođacima rekao glasno i jasno da za njega postoje samo oni koji su prema meni ljubazni. Nakon smrti Sir Williama Nelson je posve zaboravio da postoji još i gospođa Nisbet — tako je naime tvrdoglavo nazivao svoju suprugu — i smatrao je mene svojom jedinom i pravom suprugom. Iz pisama koja sam navela jasno se vidi da je njegova ljubav prema meni postala prije jača nego slabija. Jedan jedini puta, i to kad sam mu, umorna zbog njegova dugog odsustva i zbog prezira tog smiješnog malograđanskog mentaliteta, pisala da bi moja najveća želja bila da dođem k njemu i da stanujem s njim na brodu kako bih mogla dijeliti s njim sve opasnosti koje mu prijete, odgovorio mi je tako odrešito kako to od njega nisam mogla očekivati:419J»Ti znaš, draga Emma, da se uvijek na moru osjećam nekako slabo. Krstariti ispred Toulona nije šala, jer čak i u ljetu imamo ovdje najmanje jedanput tjedno oluju a dvaput tjedno strašno uzburkano more. Siguran sam da biste vas dvije, ti i Horacija, ovdje oboljele. Jadno dijete, kako bismo ga mogli smjestiti na brodu? Uostalom, uvijek sam branio da se na moj brod dovode žene, a sada bih ja bio taj koji je prvi prekršio tu zabranu. Bože sačuvaj!«Raskošni život postao je u tolikoj mjeri dio mog bića r^. mi sredstva, iako su, kako rekoh, iznosila blizu šezdeset hiljadi? franaka godišnje, nisu dostajala. Neprestano sam požurivala Nelšona da se zauzme kod ministra Addingtona radi penzije koju je trebalo da dobijem po Sir Williamu, ali Nelson nije shvaćao kako sam mogla dospjeti u materijalne poteškoće kraj ovakvih prihoda pa mi je odgovorio: »Ako ti Addington sam od sebe dodijeli penzijtt, u redu, ali bez ikakve molbe i ikakvog prosjačenja. Merton Place je potpuno isplaćen a i inače nemaš nikakvih dugova. Za svoju dragu Horaciju sam se već pobrinuo, a nadam se da ćeš ti jednog dana postati moja vojvotkinja od Bronta. Tada me se više čitav svijet neće ticati ni koliko je crno pod noktom«.Jednom drugom zgodom opomenuo me u vrlo nježnom tonu da štedim. Kod njega se uvijek moglo zapaziti da je čovjek koji je dugo živio u bijedi pa se neprestano boji da opet ne dođe u oskudicu. Ja sam zbog toga uvijek sama sebe silila da što je moguće više živim u Merton Placeu, gdje je život bio mnogo jeftiniji nego u Londonu. Da je Nelson bio sa mnom, nikad mi ne bi ni palo na pamet da se ne pridržavam njegovih savjeta, ali on je bio daleko, a besposlica na koju sam bila osuđena nakon tako burnog i zanimljivog života što sam ga dosad provodila, bila mi je strašna. Odlazila bih iz Merton

Placea u London gdje su društvene zabave, svečanosti i igre gutale vrlo mnogo novaca. Običavala sam dio ljeta provesti u kupalištu i tamo su se moji izdaci penjali do nevjerojatnih svota. Nelson se zbog toga uznemiravao, ali ja sam mu govorila da mi je liječnik preporučio kupalište i tako nije tome mogao dalje prigovarati. No, gotovo u svakom pismu, ma kako nježan bio njegov sadržaj, dodao bi kao post skriptum bilješku ovog sadržaja: »Draga Emma, potrebno je da što je moguće više štediš. Samo tako moći ćemo poljepšati naš Merton Place, a to je ipak najvažnije. Moraš priznati da je u ratno vrijeme sve strahovito skupo. Mi imamo prijatelja koji trebaju našu pomoć i kojima moramo pomoći. Sigurno će za tebe predstavljati veću radost da ispuniš tu dužnost nego da hraniš hrpu gotovana koji ne osjećaju za nas nikakvog prijateljstva.«Svaki put kad bih primila takvo pismo, odlučila sam da 6e popravim, no onda sam opet počela beskorisno i glupo razbacivati novac. Na kraju je Nelson uvidio da moja glupost ugrožava Hora-420

... budućnost i da joj na svaki način mora osigurati nekakav" itak koji neću moći potrošiti, kako ne bi dijete kasnije moralou-adati zbog mojih ludosti. O tome mi je pisao u martu 1804.:Kad se vratim, deponirat ću za Horaciju 4 hiljade funti sterlinga,•er ne bih htio da ona jednog dana, kad je budemo morali napustiti,ostane bez sredstava za život«.Zna1' ■ - i na koji sam uvijek mogla Nelsona pridobiti za ono š*o sam htjela. Bilo je dovoljno da mu kažem kako me neki plemić zaprosio. To je doduše bila često istina: među ostalima prosi' me stari vojvoda od Queensberryja, i to tako uporno i na-Uvo kao da mu je bilo dvadeset pet godina.Kao što sam već spomenula, Nelson je primio pismo od na-puljske kraljice i strahovito se naljutio što me u tom pismu nije ni jednom jedinom riječju spomenula. Kad je njegova plovidba po Sredozemnom moru završila, a Marija Karolina i dalje uporno šutjela o <r "Moi osobi, mor?'. ;" ' ipak na kraju spoznati ono što sam ja već *£l!^mia> l'reza" "ae da je moja uvažena prijateljica usprkos svojim obećanjima .^aie zahvalnosti postala ravnodušna prema onome što sara žrtvovala i učinila za nju. Stoga je Nelson sada zaključio da joj opširno piše o mom materijalnom stanju i da joj razloži kako mi je potrebna njezina pomoć, no kraljica je odgovorila vrlo hladno i spomenula svoje nimalo povoljne financijske prilike. Nelson mi je sada pisao što on misli o vladanju i karakteru kraljice, a ja se više nL im smatrala obaveznom ni na kakve obzire prema svojoj ne-*'«- • ' prijateljici pa sam joj se osvetila tako što sam o njezinom životu i njezinim skandaloznim ljubavnicima, koliko sam znala, pripovijedala i prikazala je upola kao Sapfu a upola kao Mesalinu. Nisam kod toga mislila na to da dio sramote koju sam bacala na nju pada i na mene.U to vrijeme imala sam mučnu i žestoku svađu s Lordom Greenvilleom zbog Sir Williamove oporuke. Lord Greenville se nadao da ću se žacati javnog skandala, ali kad je vidio da sam spremna čitavu stvar iznijeti pred sud, predložio je nagodbu, na koju me prisilio Nelson, iako sam kod toga bila oštećena. Tom nagodbom izgubila sam oko 4 tisuće franaka godišnje rente, ali morala sam. se s time pomiriti.Nelson više nije krstario ispred Toulona nego je progonio francusku flotu koja mu je izmakla gotovo kroz prste. Francuska je flota pod zapovjedništvom admirala Villeneuvea isplovila iz Toulona da sudjeluje u grandioznom Napoleonovom planu; naime,. Bonaparte se sada nazivao Napoleon, jer je prijašnji prvi konzul postao carem. Taj je plan propao pukim slučajem, i to slučajem protiv kojeg je čovječja volja nemoćna. Napoleon nije odustao od svoje namjere da iskrca trupe u Engleskoj, pa je stoga odlučio da sve francuske brodove izvuče iz luka gdje na njih pazi engleska flota, da ih uputi u pravcu zapada kako bi zavarao Engleze da će421napasti Antile, a onda se iznenada vratiti sa svim brodovima zajedno, tako da bude daleko jači od svih engleskih brodova koji su se nalazili u francuskim teritorijalnim vodama. Otok Martinique određen je za sastajalište francuskih brodova. 11. januara, za vrijeme jedne strašne oluje, isplovio je admiral Missiessv iz Roche-forta i prošao kroz tjesnace a da ga Englezi nisu ni zapazili. On je vodio pet brodova i četiri fregate. Admiral Villeneuve trebalo je da kod prvog pogodnog vjetra isplovi i nastoji da pod svaku cijenu izmakne Nelsonu. U Cadizu su mu se imali priključiti španjolski brodovi pod zapovjedništvom admirala Gravine i s njima zaploviti prema Martiniqueu gdje će se sastati s admiralom Missiessvjem i gdje će svi zajedno sačekati admirala Gantheaumea (Gantom). Admiral Gantheaume trebao je za prve proljetne oluje, kad Englezi budu prisiljeni da se udalje od obale, napustiti Brest i s 21 brodom zaploviti prema Faru, gdje će mu se priključiti jedna druga grupa francusko-španjolskih brodova pod zapovjedništvom admirala Gourdona. Na taj način trebalo je da"°,fe ^Ar"r\,""%* -birala i šest flota sa pedeset do šezdeset brodova, a to je ^b'fla strahovita snaga i takva koncentracija brodova kakve još nikada nije bilo ni na jednom moru.

Kao što sam već spomenula, admiralu Villeneuveu je uspjelo da isplovi iz Toulona u noći između 30. i 31. marta sli brodova i 6 fregata. Jedan dubrovački brod ga je obavijestio gdje se nalazi Nelson, i admiral je zaplovio prema Kartageni te je već 9. aprila prošao kroz tjesnac. Iste večeri stigao je već pred Cadiz, gdje mu se priključio admiral Gravina. Oko dva sata ujutro nastavile su ove dvije flote plovidbu i 11. aprila bile su već na širokom moru sretno izbjegavši englesku flotu. Nelson je za ove pojedinosti doznao tek 16. aprila; upravo toga dana stali su duvati jaki zapadni vjetrovi, i on nije mogao isploviti iz Sredozemnog mora sve do 30. aprila. Tek 11. maja, dakle punih mjesec dana nakon Ville-neuvea, isplovio je Nelson na ocean. Tri mjeseca uzalud je plovio unaokolo i, što je potpuno razumljivo, svakog ga je dana obuzimao sve veći bijes. 14. augusta odredio je da oni njegovi brodovi koji su još sposobni za plovidbu krstare ispred Cornvvalisa, a s ostalim brodovima otplovio je za Portsmouth radi nužnih popravaka. 18. augusta bacio je sidro u luci Portsmoutha.Ja sam se u to vrijeme s gospođicom VVellington i Horacijom nalazila u Southendu. čim sam čula da je Nelson stigao u luku, požurila sam se u Merton Place da ga dočekam. Svi njegovi prijatelji našli su se na okupu. Svakog dana bila je nekakva svečanost, a kuća ni jednog dana nije bila prazna. Kod stola je bilo uvijek najmanje 20 do 25 osoba. Na svečanostima i kod svečanih večera bila sam na čelu stola; ni Nelson ni ja nismo više ni pomišljali na to da prikrivamo naše odnose. Naprotiv, oboje smo se time ponosili, a Mvlord me predstavljao svojim gostima kao da sam422nieaova žena. Sutradan nakon njegova dolaska dodao je zaista jji^ smislu one namjere koju je izrazio u pismu što samNelso nuja __ svojoj oporuci dodatak u korist Horacije: »Go-ga đica Horacija Nelson-Thomson, krštena 13. maja prošle godine, kmu priznajem kao svoje adoptirano dijete, primit će svotu od 4 h'liade funti sterlinga, isplativu šest mjeseci nakon moje smrti, a svoju dragu prijateljicu Emmu Lvonnu, udovicu Hamilton, posta-vliam za skrbnika gore spomenute Horacije Nelson-Thomson. Dok Horacija ne navrši dob od 18 godina, kamati spomenute svote od 4 hiljade funti sterlinga isplaćivat će se Lady Hamilton za pokriće troškova odgoja i uzdržavanja moje adoptirane kćerke. Moja je želja da moju kćerku odgaja jedino Lady Hamilton, jer sam uvjeren da će je ona odgojiti u skladu s osnovnim principima morala i religije i usaditi joj sve svoje osobine, tako da će od nje jednog dana postati savršena žena.«Ovog puta Nelson nije imao ozbiljnu namjeru da ponovo isplovi. Umoran od trijumfa, prezasićen slave, prenatrpan različitim počastima, tjelesno oronuo, čeznuo je još jedino za tim da živi povučeno i u miru. U toj nadi dao je prenijeti u Merton Place sve dragocjenosti što ih je posjedovao; ja sam zbog toga više nego ikada vjerovala u mirnu budućnost, ali se naš slatki san najednom raspao u paramparčad, kao da je u nj udario grom.2. septembra, dakle dvanaest dana nakon Nelsonova povratka, oko pet sati ujutro pokuca netko na našim vratima. Nelson je naslućivao da bi to mogao biti glasnik iz Admiraliteta, pa je skočio iz kreveta i primio tog ranog gosta. I doista, bio je to kapetan Henry Blackvvood (Blekvud), i doista je dolazio iz Admiraliteta, i to s viješću da su ujedinjene flote Francuske i Španjolske, koje je Nelson uzalud toliko tražio, ušle u luku Cadiza. Admiralitet je sada očekivao od Nelsona da pođe tamo te ih uništi. Tog trenutka raspli-nuli su se svi lijepi Nelsonovi snovi. Sva njegova pažnja bila je usredotočena na taj kut zemlje ili bolje reći mora gdje su se nalazile neprijateljske flote. Sav radostan rekao je Blackvvoodu vrlo uvjerljivim tonom:— Budite uvjereni da ću tim Francuzima i Španjolcima dati lekciju koju neće nikada zaboraviti.Namjeravao je najprije otputovati u London a da mi ništa ne kaže o svom novom zadatku i da tamo izvrši sve potrebne pripreme. No kako sam ustala u isto vrijeme kad i on i kako mi je pala u oči njegova rastresenost nakon razgovora s Blackvvoodom, povela sam ga u vrt na njegovo najmilije mjesto i upitala ga:— Što ti je, prijatelju? Nešto te muči, nešto što mi nećeš reći. On se usiljeno nasmiješio.— Ja sam najsretniji čovjek na svijetu — odgovorio mi je. — Jer, što bih još mogao poželjeti? Ne bih se mijenjao ni s kraljem.Ja sam mu upala u riječ:423— Nelsone, poznajem te dobro, i uzalud pokušavaš preda mnom nešto zatajiti. Ti znaš gdje se nalazi ujedinjena flota i već je unaprijed smatraš svojim plijenom. Ti bi bio najnesretniji čovjek na svijetu kad bi tu flotu, umjesto tebe, uništio netko drugi.Nelson me upitno pogleda.— Hajde, prijatelju moj, idi i uništi ih — nastavila sam. — Završi posao koji si tako dobro započeo. Ta će mi pobjeda biti nagrada za dvije mukotrpne godine.Nelson me svejednako promatrao. Međutim, mada je šutio, na njegovu se licu odražavala neizreciva zahvalnost. Nastavila sam:

— Koliko god velika bila moja bol što ću se rastati od tebe, stavi se kao i toliko puta dosada u službu domovine i otputuj smjesta za Cadiz. Svi će to primiti s velikim zadovoljstvom, a tvom srcu vratit će se mir. Požnjet ćeš posljednju, veličanstvenu pobjedu, pa ćeš onda to mirnije moći uživati u doista zasluženom miru.Nelson me ponovo pogledao, promatrao me šutke još koji trenutak i naposljetku odgovorio suznih očiju:— Hrabra Emma, dobra moja Emma! Da, ti si u mom srcu pročitala moje želje, ti si odgonetnula moje misli. Kad ne bi bilo Emme, ne bi više bilo ni Nelsona. Tebi zahvaljujem što sam ono što jesam. Još danas ću otputovati u London.Dva sata kasnije sjedili smo već u kočiji zajedno s njegovim sestrama na putu za London. Nelson me ostavio u mojoj kući u Clerge Streetu, a sam je otišao u Admiralitet. Brod »Victorv«, do-zvan pomoću svjetlosnih signala, uplovio je još iste večeri u Temzu, a sutradan izjutra izvršene su sve pripreme za put. Međutim, ostali smo zajedno još deset dana, no posljednjih pet dana proveo je Nelson gotovo sve vrijeme u Admiralitetu. 11. oktobra posljednji put smo posjetili naš Merton Place. Uza sve nastojanje, nikako mi nije uspijevalo da suzdržim plač čim bih jedan trenutak ostala sama. Ostali smo gotovo cijeli dan 12. oktobra u Merton Placeu pa smo tamo i prenoćili. Jedan sat prije izlaska sunca Nelson je ustao i otišao u sobu svoje kćerke, nagnuo se nad njezin krevet i šutke molio, ali neobično usrdno i sa suzama u očima. On je, naime, bio veoma pobožan.U sedam sati ujutro oprostio se sa mnom. Otpratila sam ga do kočije; tamo me privinuo na grudi i dugo me tako držao zagrljenu. Jako sam plakala, no usred plača pokušavala sam se nasmiješiti i rekla mu:— Bori se samo ako budeš vidio kraj sebe malu pticu!To su bile posljednje riječi koje sam mu uputila. Kočija je krenula i kad je zaokrenula iza ugla, Nelson mi je posljednji put mahnuo. Nisam ga nikada više vidjela. Sutradan u šest sati ujutro došao je u Porthsmouth, a 15. septembra je otplovio. Vrijeme je bilo tako loše da se brod »Victorv«, ma kako brz da je bio, još424puna dva dana mogao vidjeti s engleske obale. Ta okolnost omogućila je Nelsonu da mi pošalje dva pisma, koja su odisala najusrd-nijom ljubavlju prema meni i prema njegovoj kćerki. U tim pismima nazirale su se već neke mračne slutnje.Napokon je naišao povoljan vjetar i brod je mogao isploviti iz kanala. 20. septembra, nakon vožnje punim jedrima, stigao je do flote kod Cadiza. Ta se flota sastojala od 23 broda, a bila je pod zapovjedništvom viceadmirala Collingwooda. Upravo tog dana navršio je Nelson 46 godina. 1. oktobra obavijestio me jednim pismom da se sastao s admiralom Collingvvoodom i da je doživio živčani napad. Ovi napadi, koji su se od vremena do vremena javljali, bili su tako žestoki da su gotovo nalikovali epileptičkim napadima. To njegovo pismo od 1. oktobra glasi: »Na palubi broda 'Victorv', 1. oktobra 1805. Moja draga Emma! Uzeti pero u ruke i napisati ti nekoliko redaka predstavlja za mene pravo olakšanje, jer sam danas ujutro oko četiri sata opet pretrpio jedan bolan napad koji me je potpuno srvao. Mislim da će jedan takav napad jednog dana biti moja smrt. No, sada je sve prošlo, jedina posljedica koju osjećam je velika slabost. Jučer sam morao sedam sati pisati, a takvi napadi uvijek su posljedica velikih napora. Prilično kasno navečer 20. septembra stigao sam do flote i tek narednog dana izjutra mogao sam s njom uspostaviti vezu. Mislim da su se oficiri i mornari podjednako veselili mom dolasku. Kad sam zapovjednicima razložio svoj plan bitke, bili su svi izvan sebe od oduševljenja. Nekima su se čak pojavile suze u očima. Bilo je to nešto sasvim novo, nešto posebno, a ipak tako jednostavno. Kad bi se taj plan predao francuskoj floti, ona bi isto tako bila sigurna da će pobijediti. Da, većina podređenih oficira je ponosna na to što sam im ja zapovjednik. Upravo sam primio pismo od kralja i od kraljice iz Napulja kao odgovor na moje pismo od 18. juna i 12. jula. Ni riječi za tebe! Zaista, ovaj kraljevski par morao bi se stidjeti zbog svoje nezahvalnosti. U prilogu ti šaljem prijepis tih pisama. Ovo moje pismo stići će prvom prilikom u Englesku i reći će ti koliko te ljubim. Male ptice još nisam vidio, ali vrijeme se ne smije gubiti. Moje jadno tijelo je ovdje, ali čitavo moje srce i duša su kod tebe. Horatio Nelson.«Istog dana kad se Nelson sastao sa flotom viceadmirala Col-lingwooda, to jest 20. septembra, primio je admiral Villeneuye od svoje vlade nalog da isplovi, da prođe tjesnacima i da iskrca trupe na obali kod Napulja, da očisti Sredozemno more od engleskih brodova i da se onda vrati u Toulon. Ujedinjena flota sastojala se od 33 linijska broda, od čega je 18 bilo francuskih a 15 španjolskih. U subotu 19. oktobra, u 7 sati ujutro, duvao je lagani vjetar. U daljini mogla se primijetiti neprijateljska flota. Poslije podne tog istog dana činilo se da je početak bitke sasvim blizu. Tada je Nelson napisao pismo meni i svom jadnom djetetu, a ta su pisma425poslije njegove smrti nađena u njegovoj ladici. Predao mi ih je kapetan Hardy. Ta pisma glase:»Moja ljubljena Emma. Primio sam vijest da je neprijateljska flota napustila luku. Vjetar je vrlo slab, pa mislim da se nećemo sukobiti prije jutra. Neka mi bog da pobjedu, koja bi okrunila moj napor!

Pobijedio ja ili umro, duboko sam uvjeren da će moje ime tebi i dragoj Horaciji biti uvijek drago. Volim vas obje više nego svoj život. Moli se za svog prijatelja ... Nelsona.«»Na palubi broda 'Victorv', 19. oktobra 1805.Dragi moj anđele! Tvoje pisamce učinilo me najsretnijim čovjekom na svijetu. Primio sam ga 19. septembra. Veoma me veseli da si dobro dijete i da voliš moju dragu Lady Hamilton, jer i ona tebe voli više od svega na svijetu. Poljubi je u moje ime. Ujedinjena neprijateljska flota napušta, kako sam upravo doznao, luku Cadiza. Zbog toga se žurim da ti na to pismo odgovorim, draga Horacija, i da ti kažem kako uvijek mislim na tebe. Siguran sam da se moliš bogu za moje zdravlje, za moju slavu i za moj skori povratak u Merton Place. Primi, drago moje dijete, blagoslov svog oca...Nelson.«Slijedećih dana pripisao je na pismu što ga je napisao meni još slijedeći post skriptum:»20. oktobra ujutro. Nalazimo se pred ulazom u tjesnace. Javljaju mi da se u daljini vidi 40 jedara. Naslućujem da su to 33 linijska broda i 7 fregata, ali kako je vjetar neobično hladan a more nemirno, mislim da će se prije večeri vratiti u luku.«Onog trenutka kad se napokon neprijateljska flota nalazila pred njim, zapisao je Nelson u svoj privatni dnevnik:»Veliki bože, pred kojim moleći padam ničice, podaj Engleskoj veliku i slavnu pobjedu, za sreću dosad od Francuske ugrožene Evrope. U tvoje ruke predajem svoj život, koji sam, uostalom, od tebe i dobio. Blagoslovi moja nastojanja da vjerno služim domovini. Tebi posvećujem ovu svetu stvar koju branim po tvom pozivu. Amen! Amen!«Nakon te molitve, u kojoj se osjeća neka mješavina misticizma i oduševljenja, koji su tako česta pojava kod inače naoko tako .grubih pomoraca, napisao je svoju posljednju želju:»24. oktobra 1805. Licem u lice s ujedinjenom flotom Francuske i španjolske, od koje nas dijeli još kojih deset milja... s obzirom na izvanredne zasluge što ih je Emma Lyonna, udovica Sir Williama Hamiltona, stekla svojim radom i držanjem za kralja i za narod, zasluge za koje nije ni od kralja ni od naroda primila nikakvu nagradu, upozoravam ovdje izričito na slijedeće: 1) Godine 1799. doznala je Lady Hamilton iz jednog pisma kralja Španjolske, ito ga je ovaj pisao svom bratu, napuljskom kralju, o njegovoj namjeri da navijesti rat Engleskoj. Kad je za tu vijest doznao426sleski ministar Sir John Jervis, mogao je izdati nalog da se kod £rvog povoda napadnu španjolski arsenali i španjolska flota. Što ?e ni jedno ni drugo nije dogodilo, za to ne snosi nikakvu krivicu Ladv Hamilton. 2) Engleska flota pod mojim zapovjedništvom ne bi se bila mogla drugi put vratiti u Egipat da nije Lady Hamilton upotrijebila svoj veliki utjecaj što ga je imala na napuljsku kraljicu. Tako je guverner Sirakuze dobio iz Napulja nalog da dopusti engleskoj floti da se opskrbi u lukama Sicilije. Dakle, Lady Hamilton moram zahvaliti što sam na Siciliji dobio sve što sam trebao i što sam onda, tako opskrbljen, mogao uništiti francusku flotu. Zbog toga stavljam u ruke svog kralja i svoje domovine brigu da se ove zasluge Lady Hamilton nagrade i da se osigura njezina egzistencija. Jednako tako povjeravam dobronamjernosti naroda svoju posvojenu kćerku Horaciju Nelson-Thomson i želim da ona nosi moje ime. To su jedine pogodnosti koje molim od kralja i od Engleske, i to onog trenutka kad za njih stavljam na kocku svoj život. Bog neka blagoslovi mog kralja, moju domovinu i sve koji su mi dragi... Nelson.«Mjere koje je poduzeo da bi osigurao moju budućnost dokazuju da je naslućivao smrt. Da bi ova pisma učinio posve vjerodostojnima, pozvao je kapetane Hardyja i Blackvvooda s broda »Eurvalosa«, onog istog koji je došao po njega u Merton Place, i dao im da kao svjedoci potpišu njegovu posljednju volju. Njihovi potpisi stoje pored Nelsonova potpisa u njegovom dnevniku.

XLVI

eđutim, obje flote približavale su se sve više jedna drugoj. U tom svečanom trenutku, pred jednim od najstrašnijih sukoba što ga je more ikada vidjelo, oba zapovjednika javila su signalima svoju dnevnu zapovijed. Francuski je admiral zapovjedio svojim kapetanima:»Ne treba čekati na admiralove signale, koji se u borbenom metežu često ne mogu vidjeti. Svaki neka samo sluša glas svoje časti i neka hrli tamo gdje je opasnost najveća. Za svakog kapetana vrijedi geslo: njegovo je mjesto usred vatre.«

Kod Engleza bili su svi pogledi upereni na admiralski brod, odakle je trebalo da dobiju dnevnu zapovijed. I doista, na glavnom jarbolu broda »Victorv« pojavio se natpis u kojem se nalazila ova lakonska napomena:»England expects every tnan will do his duty!«rDobri Nelsonov genij, ptičica, nije se još pojavila. A sada, neka mi bog dade snage da sve ispričam do kraja! Bilo je jedan sat poslije podne, a flote su se nalazile u visini Trafalgara, kad je počela vatra. Nelson je imao na sebi plavi kaput a na prsima odlikovanja: Orden podvezice, Orden za zasluge svetog Ferdinanda, Orden Malteškog reda i Orden turskog polumjeseca. Naravno, ta bogato ukrašena prsa bijahu meta za sve metke, pa ga je kapetan Hardy molio da obuče drugi kaput.— Prekasno — odgovori Nelson. — Neprijatelj me je već vidio u ovom.Bitka je bila strašna. Četiri broda gotovo su se sukobila: »Victorv«, »Formidable«, »Bucentaure« i »Temeraire«. Prvi čovjek koji je poginuo na palubi broda »Victorv« bio je Nelsonov sekretar. Tane ga je prepolovilo upravo u času dok je razgovarao s kapetanom Hardvjem. Kako je Nelson tog mladića veoma volio, naredio je Hardy da se njegovo mrtvo tijelo odmah odstrani kako se admiral ne bi rastužio kad ga opazi. Tog trenutka dva taneta oboriše ujedanput osam ljudi.— Oh, oh — reče Nelson — ta paljba je prežestoka a da bi se mogla dugo održati.Tek što je to izgovorio, kadli mu struja zraka koju je prouzrokovala topovska kugla što je prozujila tik kraj njegovih usta odu- ' Engleska očekuje od svakog pojedinog čovjeka da će izvršiti svoju dužnost.428dah. Gotovo onesviješten naslonio se na ruku jednog poruč-zt®e pOSrnuo jedan trenutak a onda se opet osovio.1_ Nije ništa — reče on — nije ništa.Ta paljba je trajala dvadeset minuta, kadli odjednom Nelson nade na palubi kao da ga je grom ošinuo. Bilo je tačno jedan sat i četvrt poslije podne.Pogodila ga je kugla s broda »Formidable«, i to odozgo prema dolje, prodrla kroz lijevo rame tako da nije dodimula epoletu, što bi umanjilo njezinu snagu, i pogodila hrptenjaču. Nelson je tog trenutka stajao na istom mjestu gdje je pao njegov sekretar i pao je licem u krvavu mrlju koja je ostala od njegova sekretara. Pokušao se lijevom rukom pridići na jedno koljeno. Hardy, koji je stajao dva koraka od njega, požurio se i pridigao ga uz pomoć dva mornara i oficira Seekera na noge.— Nadam se, Mylorde — reče on — da niste teško ranjeni. Nelson je odgovorio:— Ovog puta dali su mi sve što sam im dugovao.— Oh, ne vjerujem! — poviče kapetan.— Ipak jesu — reče Nelson. — čitavo tijelo se potreslo i po tome sam primijetio da mi je pogođena hrptenjača.Hardy je odmah naredio da se admiral prenese u brodsku bolnicu. Dok su ga mornari nosili, primijetio je Nelson da su taneta rastrgla konopce pomoću kojih se upravlja kormilom. Upozorio je na to kapetana Hardyja i zapovjedio jednom mornaru da pokidane konopce zamijeni novima. Kad je izdao tu zapovijed, izvadio je maramicu i njome pokrio lice i odlikovanja da posada ne prepozna Nelsona i da ne sazna tko je ranjen. Kad su ga donijeli u brodsku bolnicu, požurio se gospodin Beatty, brodski liječnik, da mu pruži pomoć.— Oh, moj dragi Beatty — reče Nelson — sa svom svojom naukom više mi ne možete pomoći. Smrskana mi je hrptenjača.— Nadam se da rana cnije tako teška kao što mislite — reče liječnik.Tog trenutka pristupio je Nelsonu gospodin Scott, brodski kapelan; Nelson ga je prepoznao i glasom slomljenim od bola, no još uvijek prilično snažnim, doviknuo:— Velečasni, mislite na Lady Hamilton, mislite na Horaciju, mislite na sve moje drage! Recite im da sam napisao oporuku i da Lady Hamilton i svoju kćerku Horaciju povjeravam brizi domovine. Zapamtite dobro što vam ovog trenutka govorim i ne zaboravite to nikada!Odnijeli su ga na njegov krevet. Teškom mukom sikinuli su mu kaput i pokrili ga plahtom. U međuvremenu govorio je Nelson brodskom kapelanu:— Gotovo je. Ja sam mrtav čovjek.429Gospodin Beattv pregledao je ranu i uvjeravao Nelsona da bi je mogao sondirati a da mu kod toga ne nanese veliku bol. I zaista, on je sondirao ranu i konstatirao da je metak prošao kroz prsa i z.abio se u hrptenjaču.— Uvjeren sam — rekao je Nelson za vrijeme operacije — da je moje tijelo sasvim slomljeno.Liječnik je pregledao leđa i utvrdio da su ostala neozlijeđena.— Varate se, Mvlorde — reče on. — Pokušajte mi opisati što osjećate.

— Imam osjećaj — odgovorio je ranjenik — kao da mi kod svakog udisanja navire krv prema vratu. Donji dio tijela je kao mrtav. Disanje mi je otežano i tvrdim da mi je prostrijeljena kičma, iako vi tvrdite suprotno.Po ovim simptomima zaključio je liječnik da tu više nema nikakve nade. Uza sve to tajili su pred svima osim pred liječnikom, kapetanom Hardvjem, brodskim kapelanom i dvojicom bolničara, kako je teška Nelsonova rana.Ne mogu više pisati jer su mi oči pune suza. U ovih devet godina koje su prošle nakon tog događaja već sam toliko puta u svim pojedinostima ispripovjedila tu junačku smrt, no ovdje sada prvi put pišem o tom događaju.Nastavit ću čim se budem osjećala dovoljno jakom.Pokušat ću ispripovjediti sve do kraja. Posada broda »Victorv« klicala je »hura« svaki put kad je bio pogođen koji neprijateljski brod, a Nelson je, čuvši tu viku, uvijek tjeskobno upitao:— Što se događa?Kad je čuo odgovor, svaki put bi se veoma razveselio. Bio je strahovito žedan, često je tražio vode i molio da ga pomoću lepeze malo rashlade. Budući da je kapetana Hardvja veoma volio, bio je do posljednjeg trenutka zabrinut za život tog oficira. Brodski kapelan Scott i liječnik Beattv umirivali su ga, odnosno pokušavali su da ga umire; odnosili su kapetanu Hardvju jednu za drugom admiralove poruke da ga želi vidjeti, a kako kapetan usprkos tome nije dolazio, admiral nestrpljivo poviče:— On je već sasvim sigurno mrtav!Prošao je već jedan sat otkako je Nelson bio ranjen, i tek je tada došao Hardy u unutrašnjost broda. Kad ga je ugledao, admiral je uzviknuo od radosti i stisnuo mu srdačno ruku.— Dakle, Hardy — upita ga on — kako se odvija bitka. Kako će ovaj dan svršiti za nas?— Dobro, što više, vrlo dobro, Mylorde — odgovori kapetan-— Već smo zarobili 12 brodova.— Nadam se da nijedan naš brod nije potopljen?430Niiedan, Mvlorde! r„ko umiren, Nelson je počeo opet govorit! o sebi.Ja sam mrtav čovjek, Hardy — reče on jecajući. — Vidim krai brzo približava. Uskoro će sve biti gotovo. Dođite sasvim S/u k meni, dragi prijatelju.Nakon kratke stanke Nelsom nastavi tihim glasom:__ Hardy, molim vas za jednu stvar. Kad umrem, odrežite mikosu i predajte je mojoj dragoj Lady Hamilton. Ujedno joj predajtesve moje stvari... ,...., ,. „ __ Upravo sam razgovarao s liječnikom... — prekine ga Har-^y__on se nada da će vam svakako spasiti život.__ Ne, ne, Hardy — nastavi Nelson — nemojte pokušavati dame varate. Hrptenjača mi je smrskana.Hardyja je dužnost opet zvala na palubu i on je otišao. Nelsonje još jednom pozvao liječnika koji je imao posla s poručnikom\Villiamom Riversom, kojemu je tane otkinulo nogu. Usprkos tomepritrčao je liječnik, a kod poručnika je ostavio svoje pomoćnikeda dovrše posao.— Htio sam se raspitati za moje nesretne drugove — reče Nelson. — što se mene tiče, ja vas više ne trebam, dragi doktore. Rekao sam vam da donji dio tijela uopće više ne osjećam, a što to znači, to vi predobro znate. Tu više nema dugog života.Liječnik je razumio na što Nelson cilja ovim riječima. Prije nekoliko mjeseci imao je neki mornar na brodu »Victory« sličnu ozljedu kao sada Nelson, i Nelson je promatrao smrtnu borbu tog nesretnika kao da je slutio da je i njemu suđena isto takva smrt.— Dopustite mi, Mylorde, da vas još pregledam — rekao je liječnik i ispitao njegove udove. Ustanovio je da su posve neosjetljivi.— Oh, ja znam što govorim — nastavio je Nelson. — Scott i Burke su me već pregledavali i već onda nisam donjim dijelom tijela osjećao ništa, kao ni sada. Umirem, Beatty, umirem.— Mylorde — odgovorio je liječnik — više ne mogu za vas ništa učiniti.I on se okrene u stranu da sakrije suze.— Znao sam to — reče Nelson. — Imam osjećaj kao da mi nešto diže prsa. Hvala bogu! —doda on sasvim tiho — izvršio sam svoju dužnost.Budući da liječnik nije mogao pomoći admiralu, posvetio se drugim ranjenicima. Gotovo istog trenutka sišao je dolje kapetan Hardy, koji je u međuvremenu poslao admiralu Collingwoodu poručnika Hilla da mu javi žalosnu vijest. Hardy je čestitao Nelsonu, što je, makar na samrtnoj postelji, postigao potpunu i odlučnu pobjedu, jer koliko se do sada može prosuditi, Englezi su već. zarobili 15 neprijateljskih brodova.

431IJ-sSt.š

p-CP

</> 0-03 *5 <£. o . «imp - op

• Hrt °tn acn iI O .f- t-J C/l L" >W C H* > tr- ^ *-* *-V|.f"S|iilll£lfPSvS3V^-3gl^- Q P"'sa«'°B S 1CPP52-p o p3 o'zP^ !t—i.d o1o o f?l/l3O <^-P- PP o; P;iif

cn f-i pII!ft Ota r* rzgradu. Već napolju mi je bilo jasno da je to istina: svi su već znali za pobjedu i za cijenu kojom je ona plaćena. 4. decembra stigao je brod »Victorv« u Saint Helens i izvjesio Nelsonovu zastavu na pol jarbola. Javne molitve zahvalnice za pobjedu bile su određene za 5. decembra. Istog dana poslao je kapetan Hardy, dobri i vjerni izvršilac posljednje Nelsonove želje, po kuriru pisma što ih je Nelson napisao za mene i za Horaciju. Hardy mi je u posebnom pismu javio da mi mora mnogo toga pripovijedati i predati mnoge vrijedne stvari, ali da još neko vrijeme ne može napustiti brod. Stoga me moli da dođem u Saint Helens gdje bi mogao sa mnom razgovarati.Istog sam časa otputovala i 5. decembra ujutro stigla u Saint Helens. Taj je divni prijatelj došao na kopno i proveo sa mnom čitav dan. Kad sam izrazila želju da razgovaram s brodskim kapelanom gospodinom Scottom i liječnikom Beattvjem, dao ih je pozvati, i oni su mi opširno opisali Nelsonovu smrt. Slušajući njihovo pripovijedanje, bila sam gotovo omamljena svojom boli. Sutradan mi je kapetan Hardy savjetovao da sve Nelsonove stvari koje je on ostavio meni pohranim na sigurno mjesto kako ih ne bi zatražila njegova obitelj, a to bi onda moglo dovesti do skandaloznog procesa. Ja sam poslušala taj savjet i unajmila u Spitheadu malu sobu, dala u nju prenijeti sve stvari koje su pripadale pokojnom junaku. Tri dana imala sam s time posla i to mi je dobro došlo; naime, kad god sam pogledala koji novi dokaz velike Nelsonove ljubavi prema meni, potekle su mi suze, koje bi inače ostale nepro-livene, i u tome sam našla jedino olakšanje koje sam sama sebi mogla pružiti.U subotu 15. decembra stavljeno je Nelsonovo mrtvo tijelo u lijes koji mu je poklonio kapetan Ben Hallowel, a koji je, kao što se sjećamo, bio napravljen od jarbola francuskog broda »Orient«. Lijes su stavili pod baldahin napravljen od zastava. Gospodin Tyson, nekadašnji admiralov sekretar, gospoda Nayler, York He-rald i Whilby došli su u ime Admiraliteta da dočekaju Nelsonove posmrtne ostatke koji su sa broda »Victory« na jednoj jahti bili preneseni u Greenwich.Pogrebna svečanost određena je za 6. januara. Bilo je odlučeno da se Nelson sahrani u katedrali svetog Pavla u kojoj su pokapani junaci i državnici. Ta je crkva postala engleski Panteon. Neću se dulje zadržavati na mojoj nesreći. Mislila sam najprije da će moja bol biti vječna. Dala sam sašiti crne haljine i obećala sama sebi da nikada više neću nositi nikakve druge boje. Dala sam prenijeti u jednu posebnu sobu u Merton Placeu sve relikvije koje sam dobila zahvaljujući kapetanu Hardyju i njegovoj vjernosti dragom pokojniku. Tako sam živjela godinu dana, sama sa svojom Hora-cijom, daleko od svijeta. Nisam računala na ljudsku slabost, a pogotovu nisam računala na žensku nepostojanost.434

Ostatak mog života nije ništa drugo nego niz pogr^UArt T bluda koje su me na kraju dovele do toga što sam danas. Kad vi§^ nisam bila supruga Sir VVilliama, ni ljubavnica admirala Nelsona, ni prijateljica kraljice Karoline, postala sam jednostavno opet Emma Lyonna, tj. bogata kurtizana, koja bi možda još bila našla poštovanje zbog svog bogatstva da je to svoje bogatstvo znala sačuvati. Ono po čemu sam odmah spoznala da sam ponižena, bila je činjenica da su mi Engleska i kralj uskratili izvršenje Nelsonove oporuke. On me je preporučio kralju i narodu, ali želja čovjeka koji je za njih dao svoj život nije bila ispunjena. Da su se samo malo pobrinuli za jadnu Horaciju, bila bih kao majka djeteta koje poštuju u čitavoj zemlji smatrala svojom obavezom da i sama ostanem dostojna poštovanja. Naime, iako je Horacija imala nesreću što sam joj ja bila majka, ipak je to, čini mi se, bilo nadoknađeno time što joj je otac bio Nelson, najveći pomorski junak ne samo svog stoljeća nego možda i čitave povijesti. Ali nije se dogodilo ništa. Mene i moje dijete okružili su prezirom, i kad sam vidjela da me tako sa svih strana potcjenjuju, odala sam se opet onakvom životu kojim sam na kraju taj prezir i zaslužila. Ali kad sam pred kraj svoga života ponovo zapala u sve gluposti, pogreške, rasipanje i lagodan život, pogreške što su bile tako karakteristične za moje biće već u najranijem djetinjstvu, ipak sam uvijek pazila na to da nijedna od mojih pogrešaka ne pogodi Horaciju. Na sigurno mjesto uložila sam onih 4000 funti sterlinga što joj ih je oporučno ostavio otac, i rentu od 500 funti, namijenjenu za njezin odgoj i uzdržavanje.Pojedini događaji koji su me od luksuza doveli do siromaštva bili bi duga i nadasve nezanimljiva priča. Već sam opisala večeri što sam ih provodila u Palermu i strast s kojom sam tamo kartala. Ta je strast još samo porasla, pa kad sam se jednom privikla na rasipan život, nisam više znala granice svojih izdataka, nisam znala urediti svoj život tako da živim od kamata svog imutka, pa sam dvije godine nakon Nelsonove smrti bila prisiljena da napustim Merton Place, koji je prodan na dražbi. Na sreću, imala sam prijatelja u osobi starog vojvode od Queensberryja, o kojem sam već govorila. On me primio u jednu namještenu kuću u Richmondu i dao mi kočiju i konje. S njegovim novcem mogla sam prekrasno . Živjeti i zabavljati se tako dugo dok on nije godine 1810. umro. Njegova dobrota prema meni protegla se i nakon njegove smrti, jer mi J"- °Poručno ostavio svotu od 1000 funti sterlinga i godišnju rentu od x>o^fUnti Na žalost( Njegova je svjetlost vjerovala da je bogatija s o je bila, pa su odredbe njegova testamenta daleko prelazlle. ^o^re ^rnutak. Sud je zbog toga poništio njegovu oporuku i tako ^ zočarai^-rrMere mog starog prijatelja nisu bile ni od kakve koristi- .ec|stvo j uJe zamene bilo to veće što sam čvrsto računala na to oaS Pustiia se u izdatke za koje sada nisam

mogla

' vdje završava ispovijed Emme Lvonne. Naši čitaoci već znaju što se kasnije dogodilo. Vidjeli su na početku ove pripovijesti kako dolazi svećenik, vidjeli su kako svećenik polijeva blijedo čelo grešnice svetom vodom krštenja. Vidjeli su kako je to čelo, olakšano pokajanjem i ©proštenjem, ponovo klonulo na jastuke. I pet minuta kasnije Lady Hamilton je zauvijek zaspala. A sada ćemo u nekoliko riječi ispripovijediti što se dogodilo nakon njezine smrti. Supruga engleskog poslanika, Nelsonova ljubavnica, prijateljica napuljske kraljice, položena u siromašni lijes, bila bi 16. januara 1815. pokopana u zajedničkom sirotinjskom grobu da nije neki engleski trgovac, nastanjen u Calaisu, vidio u tome sramotu za svoje zemljake koji se, nakon što su odbili da bilo što učine za tu ženu za njezina života, nisu ni sada htjeli pobrinuti za njezino mrtvo tijelo. On je kupio komadić zemlje u najotmje-nijem dijelu groblja i u pratnji pedeset Engleza položio pokojnicu u grob, koji je prekrio kamenom na kojem je bio natpis:»Tko je između vas bez grijeha, taj neka prvi baci kamen na nju!«Mala Horacija, kojoj je tada bilo 14 godina, požrtvovno je njegovala svoju majku, a nakon njezine smrti vratila se u Englesku. Dvije godine ostala je u obitelji gospodina Matchama, a onda kod gospodina Boltona, Nelsonova šurjaka. Godine 1822. udala se za velečasnog Philippa Barda, vikara u Teuterdenu, i iz tog sretnog braka poteklo je osmoro djece.