U svakoj porodici autoritet je neophodan. Međutim niti je lako uspostaviti autoritet niti je

lako pronaći pravu mjeru između poželjnih i nepoželjnih načina stvaranja autoriteta. Ima

roditelja koji autoritet organizuju na laćnim osnovama. Oni teže da ih djeca slušaju, to je

njihov cilj, a u stvari to je pogreška. Autoritet i poslušnost ne mogu biti cilj. Cilj može

biti samo jedan, a to je pravilan odgoj. Autoritet izgrađen na lažnim osnovama pomaže

samo za vrlo kratko vrijeme, ubrzo se sve završi i od autoriteta i poslušnosti ne ostaje

ništa. Događa se da roditelji i postignu poslušnost, ali su zato svi zahtjevi odgoja

zanemareni, djeca postaju poslušna, ali slabi ljudi (Dervišbegović, 1997: 114). Ima

mnogo vrsta lažnog autoriteta, mi ćemo razmotriti nekoliko:

Autoritet ugnjetavanja – ovo je jedan od najstrašnijih vrsta autoriteta, i ako ne najštetnija.

Njega češće primjenjuje otac. Tipično ponašanje oca je ljutnja, vika, opomene i fizičko

kažnjavanje. On drži u strahu čitavu porodicu, ne samo djecu nego i majku. Ovaj autoritet

ništa ne odgaja, nego samo utiče na djecu da se udaljuju od oca, on izaziva dječiju laž i

plašljivost i istovremeno kod djece odgaja surovost. Ovakav autoritet ne doprinosi

pozitivnom odgoju, nego naprotiv formira slabiće, nesigurne osobe, na jednoj strani ili

tirane na drugoj strani, ali i jedne i druge sklone lažima i prevarama (Pašalić-Kreso, 2004:

216). Ovakva vrsta autoriteta, susreće se samo kod primitivnih roditelja.

Autoritet rastojanja – za ovakav tip roditeljskog autoriteta karakteristično je da roditelji,

najčešće intelektualci, zaokupljeni svojim poslovima i obavezama, a u cilju očuvanja

autoriteta, nastoje da što manje kontaktiraju i razgovaraju sa djecom. Djecom se

ponajvoše bave babe i djedovi, ili čak posebno angažovana osoba za to. Ovakav autoritet

ne donosi nikakve radosti i ovakva porodica nije razumno organizovana.

Autoritet uobtaženosti – ovim se određuje posebna vrsta autoriteta rastojanja. Naime,

roditelji koji uživaju određeni društveni ugled hvalisanjem to prenose i na svoju djecu, ali

na način kojim se oni prvo distanciraju od svoje djece, a potom traže od njih da se

distanciraju od druge djece. Ovakva djeca mogu da zadrže trajno oholo ponašanje i kada

ono više nema osnova.

Autoritet pedantizma – roditelji ovog tipa odnose se prema djeci na birokratski način.

Roditeljska riječ i uopće upravljanje djetetom je neprikosnoveno. Čak i kada se uvjere u

suprotno takvi roditelji ne odstupaju od svog prvobitnog stava. Oni stalno nameću nove

zakone, pravila i naredbe. Život djeteta, njegovi interesi i njegov razvitak prolaze pored

ovakvih roditelja neprimjećeni, oni ništa ne vide od svog pogrešnog postupanja.

Autoritet rezonerstva – ovakav autoritet zasniva se svakodnevnim pridikama i poukama

koji bukvalno zagorčavaju dječiji život. To su oni roditelji koji sebe smatraju

nepogrješivim i koji djecu tretiraju kao odrasle osobe koje mogu rezonovati na isti način

kao i oni. I pored silnog truda da prenesu na svoju djecu odgovarajuću pedagošku

mudrost oni ne uspjevaju da izgrade nikakav autoritet (Pašalić-Kreso, 2004: 216). U

ovakvim porodicama je uvijek malo radosti i smijeha.

Autoritet ljubavi – ovoje veoma česta vrsta lažnog autoriteta. Djete se uči da sve što radi

treba da radi iz ljubavi prema roditeljima, bez obzira da li to njemu samom odgovara ili

ne. Roditelji stalno provjeravaju da djete u svom ponašanju ne manifestuje pomankanje

ljubavi prema roditeljima. Takva djeca se također nalaze pod svojevrsnim pritiskom i

nauče vrlo rano kako da se dodvoravaju drugima, često bez ikakve ljubavi i sa hladnom i

ciničnom računicom. Ovakva vrsta autoriteta stvara neiskrene i ljažljive egoiste i često

baš roditelji postaju žrtve takvog egoizma.

Autoritet dobrote – u ovom slučaju radi se o najnerazumljivijoj vrsti autoriteta. Ovakvi

roditelji u pravilu su popustljivi roditelji i djeci dozvoljavaju sve. Oni ne vole sukobe u

porodici i spretmni su da žrtvuju sve samo da bude mir u kući. U ovakvim porodicama

djeca uskoro počinju da komanduju roditeljima. Ukoliko roditelji pokušaju da se ovome

suprostave, može nastati pravi pakao u porodici, jer djeca nisu na vrijeme navikavana na

određena uskraćivanja i zabrane.

Autoritet prijateljstva – smatra se da nije samo po sebi loše ukoliko roditelji žele da

uspostave sa svojom djecom prijateljski odnos. Međutim, ovdje se mogu kriti mnoge

opasnosti. Kada prijateljstvo dostigne određeni nivo, često ne samo da prestaje odgoj,

nego se on nerjetko pretvara u svoju suprotnost, u situaciju u kojoj djeca odgajaju

roditelje. Takva se djeca vrlo rano počinju ponašati prema roditeljima kao ravnima sebi, a

tu već i nema autoriteta a i sam prijateljski odnos dolazi u opasnost. Nema ni prijateljstva

bez uzajamnog ponašanja i uvažavanja.

Autoritet podmićivanja – ovo je najgora i najštetnija vrsta autoriteta. Ova vrsta autoriteta

zasniva se na „kupovanju“ dječije poslušnosti darovima i obećanjima. Tipično za ovo

ponašnje je: „Ako budeš dobar – kupiću ti to i to ...“ Djecu naravno treba nagrđivati za

dobro ponašanje, za školski uspjeh, za neki dobro obavljeni zadatak, ali nagrađivanje ne

bi smjelo biti zamjenjeno podmićivanjem ili ucjenama. Ako roditelji jednog dana ostanu

bez mogućnosti podmićivanja i kupovanja dječije poslušnosti, sigurno će dobiti

bezosjećajno djete a možda čak i buntovnika (Pašalić-Kreso, 2004: 216).