1

Leslie Ford:

TKO JE OTEOJUDY?

TRAGbiblioteka kriminalističko-ljubavnihromana

2

Leslie Ford: TKO JE OTEO JUDY?Recenzija: Ana Poldo-Hrastović, profesor Prijevod: Željko Solar Redaktura: ivan Brajdić Urednik: Borivoj Jurković

TRAG, biblioteka kriminalističko-ijubavnib romana — Izdavač: OOUR izdavačke djelatnosti »Vjesnik«, Zagreb, Ljubice Gerovac — Glavni i odgovorni urednik: Borivoj Jurković — Tisak: OOUR novinsko, revijalna štamparija i OOUR TMG, »Vjesnik«, Zagreb, Ljubiee Gerovac 1 — Zagreb 1974.

Copyright (sva prava za Jugoslaviju): Vjesnikova Press-agencija, VPA Zagreb

3

1Zazvoni telefon. Ispružih ruku, pritisnuh dugme i podignuh

slušalicu.— Policijska centrala u Yarnyouthu. Na telefonu narednik

Scott — rekoh.S druge strane žice javi se žena Joa Palastre. Odgovorih joj da

je Jo u službi. Reče mi što da mu poručim i ja to zapisan.Šest sati poslije podne, 11. lipnja. U uredu sam. Upravo sam

zamijenio narednika Ellisa koji je otišao na večeru. Policijski radio trenutak je šutio. Tako i teleprinter vezan s glavnom policijskom stanicom u Bostonu kao i s ostalim područnim stanicama. To se češće događalo u kasnim poslijepodnevnim satima. Upravo sam čitao izvještaj o dnevnim događajima kad začuh da netko ulazi.

Podignuh glavu i ugledah Stana Fostera, šefa policije u Laucestonu. Stajao je na pragu, a kad pokraj njega ugledah i Larryja Stonea znao sam da su neprilike na vidiku.

Larry Stone bio je uvaženi odvjetnik iz Laucestona. Prema jutarnjem izvještaju, Stoneova kćerka nije stigla u školu. Iako se to ticalo policije u Laucestonu, surađivali smo s njima na taj način što smo uputili radio-poruku gospođi Stone koja nije znala da joj je kćerka nestala.

— Žao mi je što sam svojim problemima opteretio policijsku centralu — reče Stan Foster.

— Ah — odgovori Stone — prestanite se ispričavati. Znate i sami da vaše »policijske snage« mogu računati samo na jednog čovjeka. Priđe ogradi koja je dijelila moj stol od ostalog dijela ureda i reče: — Ovaj čovjek gubi vrijeme! Shvatite, moja kćerka može dotle umrijeti.

Duga plava kosa, inače uredno počešljana, padala mu je na čelo. Cipele su mu bile blatnjave.

4

— Molim vas, gospodine Stone — rekoh — ne uzrujavajte se. Jutros sam telefonirao vašoj ženi i nije mi se činilo da je odviše zabrinuta...

— Ah — prekine me Stone — zar nema nikoga da mi pomogne? Shvaćam da ovi detektivići žele potratiti vrijeme, ali sam očekivao da će bar policijska centrala...

Stan Foster ga mrko pogleda, pa se okrenu meni i slegne ramenima.

— Bilo bi bolje da pozoveš narednika — reče. Dok sam pružao ruku prema zvoncu doda: — Vjerujem da se

djevojčici nije dalo ići u školu. Mnogi me roditelji nazivaju jer im djeca nestaju, a onda tu djecu pronalazimo na plaži ili u kinu.

— Nisam te htio opterećivati, ali ovo je drugačiji slučaj...Svi smo poznavali Stana Fostera. Bio je dobar i pouzdan u

poslu. Njegova dužnost kao šefa policije u Laucestonu nije bila suviše teška. Lauceston je gradić između Ostervillea i Cotuita. U Yarmouthu sam već tri godine i najteži slučaj što ga je u tom razdoblju riješila policija u Laucestonu bila je presuda dvojici mladića koji su noću remetili javni red i mir. Preko ljeta, kad bi se broj stanovnika utrostručio, valjalo je kontrolirati nedisciplinirane vozače, ali u mrtvoj sezoni, osobito u ožujku, policijski je ured mirovao.

— To ne može biti težak slučaj — nastavi Stan Foster odlučnim glasom, premještajući svoje golemo tijelo s noge na nogu. — Možda je malo čudan, ali ne može bisti težak. Pretpostavljam da se Judy Stone već vratila kući. Tko bi mogao nanijeti zlo tako maloj djevojčici?

— Mnogi od njih — reče Stone razdražljivo. — Jeste li ikad čuli o seksualnim manijacima, sadistima? — Njegov zabrinuti pogled dotakne mene. — Slušajte, Scott, gubimo vrijeme. Već je šest sati. Za jedan sat past će mrak. Moja je djevojčica vani, tko zna gdje. Netko ju je odveo. Morate je naći. Jessica će poludjeti.

— Za nekoliko minuta svi moji ljudi krenut će na zadatak — odgovorih.

5

U taj trenutak vrati se narednik Duffy i prijazno mi mahne rukom.

— Što se događa? — upita.Stone se okrene k njemu.— Moja je kćerka nestala, naredniče! Izašla je oko pola devet

i krenula u školu. Prije nego što je zašla za ugao mahnula mi je. Od tog trenutka više je nitko nije vidio... Foster je učinio sve što je mogao. Siguran sam da moja kći više nije u Laucestonu. Potrebno je organizirati potjeru. To je stvar federalne policije, Duffy, i ja tražim vašu podršku.

Duffy je bio već dvadeset i dvije godine u službi. Imao je četrdeset i dvije godine, ali je izgledao mlađi. Bio je visok i jak, pun snage, ulijevao je povjerenje. Blago položi ruku na Stoneovo rame.

— Naravno da ćemo vam po moći — reče. — Popijte šalicu kave dok me Foster upozna sa pojedinostima. Zatim ćemo vidjeti što možemo učiniti.

Dade mi glavom znak da Stonea otpratim u kafeteriju. Kad sam se vratio, Foster je govorio:

— Ima nečeg čudnog u toj priči, Pat. Prije svega. Judy su poslali u školu cijeli sat ranije. Njena je majka htjela otići frizeru i mislila je da se Judy može igrati pred školom dok ne počne nastava. Kad se na prozivci djevojčica nije odazvala, njena učiteljica, gospođica Hope, nastojala je stupiti u vezu s gospođom Stone.

Napeh uši. Hope Newcomb, učiteljica osnovne škole u Laucestonu, bila mi je neobično simpatična. S njom sam jednom izašao i nadao sam se da to nije bilo posljednji put.

Nitko nije odgovorio na telefonski poziv — nastavi Foster. — Gospođica Newcomb je dva-tri puta pokušala i oko pola deset odgovorila joj je služavka da je gospođa kod frizera. Onda me nazvala direktorica škole. Poslao sam čovjeka da malo razgleda i da se raspita. Nešto prije jedanaest došao je u moj ured Larry i od tog trenutka ne ostavlja me samoga. On je inaće posve pristojan

6

čovjek, ali ova ga je priča izbacila iz ravnoteže. Ponašao se kao luđak cijelo popodne.

Stone je poznat u Laucestonu. Ugledan je i predsjednik je dobrotvornog društva. Učinit ću sve da mu pronađem kćerku. Ne smijem se posvaditi sa Stoneom.

— Što si učinio da doznaš kuda se djevojčica kretala?— Moji su ljudi pretražili sve ulice do škole kuda mala obično

prolazi. Otprilike kilometar. Nitko je nije vidio.— Jesi li i sam pošao?Ostao sam u uredu da odgovaram na telefonske pozive i

upravljam akcijom. Zatim sam pozvao u službu čovjeka koji je bio u noćnoj smjeni i s Larryjem smo pretražili sve plaže i jarkove.

Kada si razgovarao s gospođom Stone?Oko podneva. Obavijestili smo sve policijske stanice i uputili

radio-obavijest. Naš Scott — reče pokazujući na mene — pronašao je gospođu Stone kad se zaputila u Mashpee Circle. Otpratio ju je do najbliže telefonske govornice.

Vidio sam Jessicu Stone kako ludo vozi svoj »cadilac« — rekoh. — Obično voza veoma brzo. Prije tri tjedna naplatio sam joj kaznu jer je vozila sto na sat.

Mrzim ljude koji bezglavo jure automobilima. Moj je otac poginuo na cesti.

— Zar je Jessica Stone bila sama u automobilu? — upita Stan.— Ne — odgovorih. S njom je bio neki Dexter Chase iz West

Falmoutha. To je upravo...— O tome ćemo poslije — prekine me Duffy. — Možda Larry

Stone zna manje o svojoj ženi od nas.— Neprekidno je u društvu muškaraca — nastavi Stan — i

ludo vozi. Svi policajci u Cape Codu znaju registarski broj njenog automobila. Kakav je tip taj Chase?

— Plavokos mladić s plavim očima, izgleda kao profesionalni boksač. Prešao je dvadeset šestu.

7

— Jessica Stone je prešla tridesetu — reče Stan. — Veoma je lijepa, crnokosa, a tijelo ima kao filmska zvijezda. Zna napamet telefonske brojeve svih naočitijih mladića u Cape Codu.

Možda je Stan pretjeravao, ali nije bio daleko od istine.— Kažu da ne žali novaca za one koji joj se sviđaju — nastavi

Stan.— Tko se upušta s udanom ženom mora računati na sve.

Prošle zime neki je mladić dobio dobrih batina od Larryja u mjesnom klubu. Pričali su da to nije bila lijepa predstava.

— Tko je bio taj čovjek, Stan? Duffyjev glas nestrpljivo nas prekine.

— Prestanite. Razgovarajmo o Judy Stone, a ne o njenoj majci. Želim točan opis djevojčice i popis njenih prijateljica. Osim toga želim znati gdje se obično igrala. Jeste li razumjeli?

— Da, naredniče.— U redu. Krenite!

* * *

Stoneovi su stanovali u kući na uglu Oak Streeta i Road Countryja. Tamo sam stigao oko šest sati i četrdeset pet minuta. Automobil sam ostavio u Oalk Streetu. Prešao sam preko male tratine pred kućom. Pas je počeo lajati kad sam pozvonio, čuo sam Jessicin glas: zvala je životinju i naredila joj da ode u kuhinju. Zatim otvori vrata i odmah mi se nasmije, prepoznala me.

— Uđite, gospodine Scott — reče. — Nadam se da imate dobrih vijesti o Judy. Larry mi je telefonirao da se obratio federalnoj policiji.

— Počeli smo tragati, gospođo Stone. Potrebne su mi obavijesti o Judy. Možete li mi reći kojim putem ide do škole.

— Prolazi Oak Streetom, a zatim Pine Streetom. Autobus prolazi onuda, ali oni koji stanuju na pola puta idu pješice. Kad pada kiša, ja je odvezem automobilom.

— Odlazi li na igranje u drugi dio grada?

8

— Dosad još to nije učinila. Uvijek se igra s djevojčicama iz najbližeg susjedstva. Ali nikad se dugo ne zadrži. Judy je dobra djevojčica i uvijek mi kaže kamo ide, a vraća se u točno dogovoreno vrijeme.

— Imate li razloga posumnjati da bi joj netko htio nanijeti zlo?

— Oh, ne! Zašto?— Vaš muž sumnja da ju je oteo manijak.— Je li vam rekao i zbog čega bi mu to palo na pamet?— Nije. A zašto?Nervozno prijeđe preko sobe i s jednog stola uzme fotografiju.— Ovo je Judy. Možete sliku ponijeti.— Dražesna je — rekoh.— Možda je prerano sazrela.Iz njezina glasa izbijalo je zadovoljstvo.— Da počnemo od početka — predložih. — Kad je Judy

ustala?Jessica Stone otpuhne dim.— Pa — poče nakon kraćeg razmišljanja — kao obično,

probudila sam je u sedam sati i pripazila na nju dok se umivala. Oko pola osam popila je bijelu kavu i nešto poslije osam je izašla. S njom je izašao i njen otac. Vidjela sam kako se pozdravljaju. Upravo sam stavljala šalice u sudoper.

— Pretpostavljam da je moglo biti osam sati i deset minuta.— Da.— A onda?— Mislila sam da je Judy otišla u školu i da mogu otići

frizeru. Užasno me boljela glava, pa sam se nadala da će mi pomoći dobra masaža.

— I tako ste otišli frizeru?— Da.— U Lauceston?— Ne, otišla sam Heleni u Falmouth.— Jeste li izašli odmah nakon svog muža i Judy?

9

— Ne, tek nakon desetak minuta. U podrumu imamo novu električnu peć za spaljivanje smeća. Ne radi dobro i otpaci što ih je Larry sinoć bacio užasno su zaudarali. Zato sam sišla u podrum da otvorim prozore. Onda sam gospođi Lawrence napisala nekoliko riječi da zna što danas treba da uradi. Izašla sam oko osam i dvadeset.

— I odmah ste otišli u Falmouth?Jessica Stone ugasi cigaretu i dobaci mo pogled.— Zaputila sam se tamo, a onda sam se predomislila.

Vjerovala sam da će mi šetnja automobilom duž auto-ceste Kid Cape otjerati glavobolju.

— I je li bilo tako?— Gotovo da je bilo.— Dokle ste išli?— Do mosta, onda sam se vratila.— Vozili ste svoj »cadilac«? Namršti se.— Da. Vraćajući se preko mosta, vozila sam cestom broj

dvadeset osam do Falmoutha.— Gospođo Stone — rekoh — doznao sam da se vaš muž

prije šest mjeseci potukao s nekim čovjekom. Tko je bio taj muškarac?

— Tko vam daje pravo da se uplićete u moj privatni život? — odvrati ljutito, ali se smiri i samo nevoljko strese ramenima. — Ionako biste to otkrili, pa će biti bolje da vam ispričam svoju verziju događaja. Nema tu mnogo da se priča, ali ljudi uvijek dodaju. Prošle zime neki se tip napio u klubu i uputio nekoliko nezgodnih riječi na moj račun. Larry ga je udario i oborio na zemlju. Bilo je to prilično neugodno. Taj mi čovjek ništa nije značio, ni ja njemu. — Zabaci glavu i nasmije se. — Mogao bi mi biti otac. Kako je Larry uopće mogao pomisliti!

— Tko je bio taj muškarac? — ponovih.— Član kluba, nismo ga dobro poznavali, živi u Woods Holeu.— Kako se zove?— Franklin Judd — odgovori prigušeno.

10

Poznavao sam ga po pričanju. Poznati režiser. Novine su o njemu često pisale.

— Kod kuće ste se nastavili svađati? Je li vas Judy mogla čuti?

— Svađamo se, ali to nitko ne čuje.— Ostavimo po strani taj nezgodan slučaj. Je li vaš obiteljski

život miran i skladan?— Da.— Mislite li da bi Franklin Judd na bilo koji način mogao

imati veze s nestankom Judy?— Franklin ne bi ni muhu ubio.— Možete li mi reći još nešto što bi mi pomoglo da uđem u

trag vašoj kćeri?— Sada ne bih.— Molim vas, ako se nečega sjetite odmah me nazovite —

rekoh.Zahvalih se, uzeh fotografiju i izađoh.

2Započeh posao koji svaka policajac smatra dosadnim i

beskorisnim: strpljivo sam išao od vrata do vrata, tražeći obavijesti. Nisam doznao ništa važno.

U tom dijelu Oak Streeta tog jutra nitko nije vidio Judy. No, moram spomenuti čudnu stvar: iako su Stoneovi u Laucestonu stanovali osam godina, a posvuda uokolo bilo je Judynih vršnjakinja, nijedna od njih nije se igrala s Judy. Kad sam roditelje upitao zašto je tako, samo bi slijegali ramenima. Najvjerojatnije nisu htjeli razgovarati o Stoneovima.

11

Jedna mi je majka čak rekla da se ne bi začudila da je Judy pobjegla.

— To je dijete gotovo uvijek samo — dodala je. — Ima tako malo prijatelja. Njena majka ne dopušta da joj prijateljice dolaze u kuću.

— Rekli ste mi da je djevojčica imala malo prijatelja — nastavih. — Tko su ti njeni prijatelji?

— Pa, na uglu stanuje dječak koji katkad ide s njom u školu.— Kako se zove?— Jimmy Geier.

* * *

Oko sedam sat: došao sam u kuću Geierovih. Kad sam upitao gospođu Geier mogu li razgovarati s njenim sinom, uplašeno me pogleda.

— Zašto? Jimmy nije ništa loše učinio.— Radi se o Judy Stone — rekoh. — Nestala je.Žena odmahne glavom i ode u kuhinju. Vrati se u pratnji

mršava dječaka.— Koliko ti je godina. Jimmy — upitah ga.— Devet — nasmije se i zbaci sa ćela pramen plave kose.— Poznaješ li Judy Stone?— Naravno. Ponekad dođe k meni.— Jesi li je jutros vidio.— Jesam.— U koliko satd? Okrene se majci:— Koliko je bilo sati kad si me poslala po mlijeko, mama?— Moglo je biti osam i četvrt. Jesi li je vidio?— Jesam. Sreo sam je na ulici dok sam izlazilo. Pitao sam je

zašto tako rano ide u školu.— I što ti je odgovorila? — zapitah.— Baš ništa. U tom trenutku došao je auto i zaustavio se. Neki

je čovjek ispružio ruku u kojoj je držao majicu. »Jesi li ti Judy

12

Stone?« upitao je. »Tvoja mi je mama rekla da ti dam ovo.« Judy se primakla autu da uzme majicu, ali je čovjek povukao ruku. Baš kao na televiziji: Otvorio je vrata i ponovno ispružio ruku. Kad je Judy htjela uzeti majicu, čovjek ju je zgrabio i povukao u automobil.

— Kakav je bio taj čovjek?— Velk i debeo. Imao je svijetli kaput, kakav ima i moj tata.— Jesi li vidio kakve mu je boje kosa?— Plava kao Judyna. Nešto vam moram reci.— Što?— Motor tog »forda« bio je jak.— Odakle znaš?— Po tome što je kroz zavoj prešao na dva kotača.— Na dva kotača?— Možda nije jako jurio, ali je jaka mašina. Volio bih imati

takav auto kad odrastem.— Možeš li se sjetiti još nečega?Pa, bio je crveno-crn, čini mi se.— Je li izvana imao ogledala? Jimmy nabere ćelo razmišljajući.— Da. Na obje strane. Imao je straga i dvije antene.Pažljivo si promatrao auto, zar ne, Jimmy?— Jimmy je lud za automobilma — objasni mi njegova

majka. — Ništa drugo ga ne zanima.— Jimmy — nastavih — sada dobro pazi. Jesi li vidio tablicu?Jimmy polako potvrdi.— Sjećaš li se i broja?— Tri posljednje brojke bile su jednake brojkama kuće u ko

joj stanujemo.Pogledah gospođu Geier.— Naša je adresa: Oak Street 491 — rekla je.— Hvala. A sada još nešto, Jimmy. Sjećaš li se kakve je boje

bila majica?— Žuta. To nije bila muška majica. Imala je dugmeta.

13

— Izvrsno, Jimmy! Jesi li još nešto zamijetio na tom čovjeku, osim da ima plavu kosu?

Dok je šutio, Jimmy je namještao opasač.— Nije imao šešir, a kosa mu je bila kovrčava kao u djevojči

ce. Mogao bi biti star kao moj ujak.— Upitno pogledah gospođu Geier.— Dvadeset i šest godina — prošapće.— Oprostite — rekoh — mogu li se poslužiti vašim

telefonom?Gospođa Geier odvede me prema kuhinji. Pošto sam Duffyju

ispričao sve što mi je rekao dječak, vratih se u salon.— Ali, mama — govorio je Jimmy dok sam ulazio —

vjerujem da će taj gospodin dovesti Judy kući. Pa Judyna mama mu je dala majicu, zar ne?

— Judy ide s tobom u isti razred, Jimmy? — upitah. — Ima samo osam godina. Je li gospođica Newcomb vaša učiteljica?

— Da, najbolja! — reče s ponosom.Još desetak minuta ispitivao sam Jimmyja da bih ustvrdio do

koje mjere radi njegova mašta. No, mališan je točno ponavljao opis vozača, boju automobila i majice. Čini se da Judy nije poznavala toga plavokosog muškarca.

— Hvala, Jimmy — rekoh ustajući. — Mnogo si mi pomogao. A i vama hvala, gospođo Geier.

Kuću Geierovih napustio sam oko devetnaest sati i petnaest minuta. Stanov automobil bio je pokraj mojega.

— Bio sam u komesarijatu zajedno sa Stoneom kad si nazvao — reče. — Pomislih da bi bilo dobro da dođem ovamo i da ti pomognem.

— Gdje je Stone?— Otrčao je kao lud čim mu je Pat Murphy saopćio novosti.

Vjerujem da je otrčao k ženi da je umiri. Nego, kamo ćeš sada, Scott?

— Potražit ću Hope Newcomb. Zanima me je li Jimmy uistinu toliko bistar.

14

Otišao sam do automobila i dohvatio toki-voki.— Ovdje W-2 — rekoh.— Primamo, W-2, govorite.

— Potvrđujem prijašnji izvještaj. Kontrolirat ću izjave raspitujući se kod učiteljice u Locus Streetu. Mislim da znam tko je čovjek kojega tražimo. Raspitajte se kome pripada broj registarske tablice...

— Dosta! — zaviče poručnik. — Zar ne znate pravila?Dabome, nli policijski odašiljači nisu posve sigurni.— Primljeno — rekoh. — Prekidam.— Što misliš, Scott — upita me Stan. — Odgovara la opis

toga čovjeka kome iz Laucestona? — Budući da nisam odgovorio, on nastavi: — Što se tiče tablice, pregledao sam svoj podsjetnik. Postoje samo dvije u Laucestonu koje završavaju sa 491. Pogledaj! Jedna je na vučnom automobilu automehaničarske radionice Wally, a druga na »cadillacu« Jessice Stone. Već sam izvijestio poručnika. Zar nije čudno da je Judy oteta automobilom koji ima isti broj kao i automobil njene majke.

— Samo tri posljednje brojke — podsjetili ga.Odmah pomislih nisu li kojim slučajem tablice ukradene.— Hvala na obavijesti — rekoh.— Mogu li pomoći? — upita Stan.— Ne, hvala. Već si mi dosta pomogao.— Onda se vraćam u ured.

3Prije nego što sam otišao do kuće Hope Newcomb zaustavio

sam se kraj garaže Wally i prebrojio dizalice. Tablica nije bila ukradena, pa sam bio siguran da je i ona na Jessicinu »cadillacu«

15

bila na svome mjestu. Nisam mogao zamisliti da bi Jessica Stone bila upletena u otmicu vlastite kćeri. Ali opis što mi ga je dao Jimmy Geier izvrsno je odgovarao Dexteru Chaseu. A Dexter Chase, po javnom pričanju bio je prijatelj Jessice Stone.

Razmišljajući o Hope Newcomb, došao sam u Locust Street. Slučajno sam je sreo jedne večeri kad je pokušala promijeniti gumu na automobilu. Naravno, pomogao sam joj. Naš susret nije trajao dulje od pet minuta, ali me njen šarm odmah osvojio. Neprekidno sam mislio na nju. Posve je prirodno što sam se raspitao o njoj i nastojao se s njom sastati. Prva je stvar bila jednostavna, no druga nije!

Poznavali su je gotovo svi. Došla je u Lauceston prije dvije godine i smjestila se kao podstanar kod gospođe James u Locust Streetu u blizini škole u kojoj je bila učiteljica. Nije imala mladića, rijetko je izlazila navečer, a svakog petka popodne odlazila bi automobilom u Boston da ostatak tjedna provede sa svojim ocem, profesorom u penziji. Imala je dvadeset i sedam godina.

Uvijek kad bih službeno odlazio u Lauceston pronašao bih neki razlog da ostavim svoj auto pokraj škole nadajući se da ću vidjeti Hope Newcomb. No, sreća nije bila na mojoj strani.

Prošlog ljeta konačno sam je posve slučajno sreo na plaži i pozvao je na večeru.

Bila je to večer kao i mnoge druge. Plesali smo, čak sam je malo i pomilovao dok smo se vraćali kući. Uvjeravao sam samoga sebe kako je Hope Newcomb baš onakav tip žene o kakvom sam uvijek sanjao: lijepa, inteligentna, elegantna, s mnogo smisla za humor, sa živom željom da život učini što ugodnijim.

No, kad se u jesen vratila u Lauceston u školu, nisam uspio s njom dogovoriti sastanak. Vjerovao sam da ima posebnog razloga što me izbjegava, ali ipak nisam ni pomišljao da bih joj bio antipatičan.

* * *

16

Kad sam oko osam sati stigao pred kuću. Hope je bila u svojoj sobi. Sjeo sam u naslonjač i čekao je.

Nakon nekoliko minuta Hope je sišla. Bila je blijeda, a oči su joj bile crvene.

— Istražujem okolnosti pod kojima je nestala Judy Stone — rekoh. — No, prije svega želio bih nekoliko obavijesti o Jimmyju Geieru.

Hope se nasmije.— Što želite znati o Jimmvju?— Mogu li mu vjerovati? Govori li istinu?— Naravno. Veoma je dobar dječak i veliki je prijatelj sa

svojim drugovima. A zašto vas to zanima?— Jutros je vidio čovjeka koji je oteo Judy.Hope se spusti na stolicu.— Jeste li sigurni? — prošapće. — Jesam, ako je rekao istinu. — Sjeo sam kraj nje. —

Nemojte biti zabrinuti. Pronaći ćemo je. Vi ste prvi zamijetili da je Judy nestala. Ispričajte mi sve od početka.

— Sigurna sam da ćete pomisliti da sam luda — reče nakon nekoliko trenutaka — ali Judy i ja bile smo prave prijateljice. Dala sam joj posebnu, zadaću do kraja tjedna i dogovorile smo se da ćemo o tome razgovarati prije nastave. Htjela sam joj pomoći ako nešto ne bude shvatila. Kad je u devet zazvonilo zvonce, a Judy još nije bila stigla, počela sam se brinuti. Judy je uvijek bila točna. Dvaput sam nazivala njenu majku, ali se nitko nije javljao. Na svašta sam već pomišljala. Znate kako je to kad počnete razmišljati o najgorem. Onda sam nazvala gospodina Stonea, ali njegova mi je sekretarica odgovorila da je on na sudu. Ponovno sam nazvala gospođu Stone, ali još uvijek nije bila kod kuće!

— Koliko je bilo sati?— Oko pola deset. — Hope položi ruku na moju. — Zašto je

ta žena tako rano poslala Judy u školu? Da je Judy izašla u uobičajeno vrijeme ništa se ne bi dogodilo.

17

— Zar se ne događa da djeca izostanu iz škole? Zbog čega ste bili toliko zabrinuti?

— Ravnateljica je upozorila sve roditelje da obavijeste školu ako će im dijete izostati. Ako to ne učine, a djeteta nema, mora mo odmah provjeriti.

— Jeste li ponovno nazvali?— Da. Poslije pet minuta odgovorila mi je gospođa Lawrence,

žena koja radi kod Stoneovih. Rekla mi je da je gospoda Stone izašla. Onda sam se obratila ravnateljici i upitala je za savjet. Ona je nazvala policiju.

— Što ste zatim učinili?— Za vrijeme odmora, oko podneva, ponovno sam nazvala

gospođu Stone. Rekla mi je da ju je ovdašnja policija obavijestila o nestanku Judy.

— Jeste li po njezinu glasu mogli zaključiti da je zabrinuta?— Ne. Bila je više nego mirna. Suviše sabrana. Da se meni to

dogodilo, ja bih izgubila glavu. Možda nije bila pri sebi. Judy je znala pričati kako se njena majka često osjeća loše

— Kao i neki drugi?— Slušajte, Scott — reče ona suho — mislite na svoj posao.

Razgovaram s vama kao s prijateljem. Zabrinuta sam. Obično ne donosim olako mišljenje o drugima. Događa se svakome da učini nešto čega se poslije stidi. Budimo pravedni. Ako se Jessica Stone čudno vlada, to je njen problem.

— Zašto je toliko mrzite? — upitah. — Jeste li se s njom svađali?

— Ne — odgovori Hope mirnim glasom — nikad se nismo posvadile. Zapravo, jedva je i poznajem. Vidjela sam je nekoliko puta na roditeljskim sastancima. No, čula sam o njoj neke stvari. Govori se da mnogo pije i trči za muškarcima. Zabrinuta sam zbog utjecaja na Judy koja je tako osjećajna i inteligentna.

— Jeste li o tome razgovarali s djevojčicom?— Nisam! Kako to uopće možete i pomisliti?— Poznajete li Dextera Chasea?

18

— Ne, nikad nisam čula to ime.Odjednom joj suze potekoše niz obraze.— Morate je naći, Scott. Mora te je vratiti kući!Pođoh u kuhinju do gospode James i zamolih je da otprati

Hope do njene sobe. Preporučih joj da joj dade nešto za umirenje. Zatim izađoh.

— Kamo ćete, naredniče? — upita me sjedokosi čovjek koji je u ruci držao torbu. — Kakva je to uzbuna u gradu?

— Policijska posla — odvratih. Naglo se udaljih i uđoh u auto mobil.

* * *

Vratih se oko devet sati u policijsku stanicu. Parkiralište je bilo puno automobila. Duffy je pozvao sve ljude na posao. Zapazih automobil bez policijske tablice i odmah mi postade jasno da je tu i Justin Pasett.

Duffy je upravo telefonirao. Teleprinteri su otkucavali. Radio-prijemnici su radili.

Čim Duffy spusti slušalicu, obavijestih ga o razgovoru s Hope Newcomb. Pažljivo me sasluša i nešto zabilježi u svoj notes.

— Jesi li prepoznao novinara i foto-reportera ispred kuće gospođe James? — upita.

— Nisam.— Nadam se da su odavle. Stan Foster je već obavijestio

novine o Judynu nestanku, ali kad sam povjerovao da se radi o otmici, zamolio sam njega i Stonea da ništa ne govore. — Pokaže rukom nekoliko novinara koji su sjedili na klupama. — Zamolio sam ovu gospodu da ništa ne pišu o slučaju do novih vijesti. Ali ako neko njuškalo iz Bostona... — Zabrinuto odmahne glavom. — Otiđi i podnesi Bassettu izvještaj — nastavi Duffy. — Pojedi nešto i čekaj na nove upute. Preuzet ćeš taj slučaj, iako to ne bi smio učiniti s obzirom na to što si preko radija htio izbrbljati ime sumnjiva čovjeka. Međutim, prvi si se počeo baviti slučajem i red

19

je da i nastaviš. — Zašuti i pogleda me u oči. — Zbog čega je učiteljica bila tako uzbuđena?

— To nisam uspio otkriti. Mogao bih vam reći, po onome što sam čuo, da je Judy njena ljubimica.

— Pokušaj otkriti što se krije iza toga. A sada idi i podnesi izvještaj. Ne gubi vrijeme. Noćas će biti posla.

* * *

Sjedeći za stolom u restoranu, Justin Bassett i Stan Foster ugodno su čavrljali. Uzeh pecivo i kavu te sjedoh kraj njih.

— Larry Stone je rođen i odrastao u Chathamu, baš kao i ja — govorio je Stan. — Bio je siromašan, ali je ipak napravio karijeru. Uvijek se dobro vladao i uvijek je bio prvi u razredu. Ljeti bi pomagao ribarima ili upravljao kamionom prevozeći jastoge u Boston. Svašta je radio samo da zaradi. Otac mu se jednoga dana utopio u oluji. Postali su još veća bijeda. Majka je radila kao sobarica po hotelima. Bila je poštena žena.

— Bila?— Umrla je od raka. Nakon završene gimnazije Larry se

upisao na fakultet u Massachusettu. Poslije dvije godine ostao je bez dinara i otišao u mornaricu. Zatim je otišao u Boston. Studi rao je pravo. Završio je studije i oženio Jessicu, kćerku bogata industrijalca Knoxa koji je te godine ljetovao u Worcesteru. Stari Knox stanuje u Wiannu. Kuću u Laucestonu poklonio je mladencima. Larry je otvorio kancelariju u Hyannisu, no u početku posao nije baš cvjetao. Za posljednjih pet godina pročuo se. Ljudi ga hvale. Kažu da je jedan od najboljih odvjetnika.

— Nekoliko puta sreo sam ga u Barnstabeu — reče Bassett. — I te kako zna svoj posao. Prošle godine stvorio je sjajan alibi za onoga Fowlera. Nismo ga mogli osuditi, a jasno je da je bio kriv... A gospođa Stone?

20

— Pravi demon. Scott ti to može potvrditi. Uvijek prelazi granicu dopuštene brzine. Ljudi govore da mnogo pije, ali ja je nikada nisam vidio pijanu. Čini se da ne mrzi muškarce.

Poručnik se okrene prema meni.— Šef kaže da je gospođa Stone bila u društvu muškarca kad

ste je zaustavili. Tko je to bio?— Dexter Chase iz West Falmoutha. Jedan od onih tipova koji

je uvijek mrk, a drugima se podsmjehuje.— Misliš li da ćeš mu moći doskočiti?Dobacih mu pogled. Bassett je bio dobar prijatelj mojega oca i

znao je da je starac učinio sve da mi mišice ojačaju.— Da, moći ću — rekoh.— To sam i pretpostavljao — odvrati uz osmijeh, a onda se

obrati Stanu: — Hvala na pomoći, šefe. Nego, jesi li čuo da gospođa ili gospodin Stone loše postupaju s djevojčicom?

— Koliko ja znam, ne. Inače sam u toku svih događaja u Laucestonu. Oni djevojčicu neobično vole. Da si vidio Larryja kad je došao ovamo, ne bi mogao posumnjati u njegove osjećaje.

— Justin kimne glavom.— Nisi li rekao da su se Stoneovi vjenčali prije osam godina?

Djevojčici je već osam godina, znači da je vjenčanje uslijedilo nešto kasnije, zar ne?

— Ne. Oni su posvojili Judy kad je imala tri godine.— Gdje?— Ne znam. Vjerojatno u Bostonu. Mogu doznati.— Izvrsno. Još jednom hvala. Stan ustane.— Bit ćemo i dalje s vama u vezi — reče i brzo se udaljd.Justin Bassett me zamoli da mu ispričam sve što sam saznao.

Kad sam završio, upita me:— Misliš li da je Chase otmičar?— Opis što mi ga je dao mali Jimmy Geier savršeno odgovara

Chaseu.— Po čem si zaključio da se Hope Newcomb uzbudila kad si

joj spomenuo Chasea?

21

— Ne znam. Obično je mirna.— Poznaješ je?— Da.— Jeste li dobri prijatelji? Slegnuti ramenima.— Jednom sam je pozvao na večeru i ništa više.— Dobro. Sada idi i budi građanin. Ja ću u međuvremenu

napisati izvještaj za Raya Speara. Po pravilima bi trebalo pričekati dvadeset i četiri sata prije nego što obavijestimo FBI, ali znam da bi Ray dignuo viku kad ga ne bismo odmah obavijestili. Smjesta ćemo početi tragati za Chaseom. — Ustane. — Ti i ja mogli bismo posjetiti gospođu Stone. Mislim da će to biti dobra polazna točka.

Odoh da se presvučem, ali kad se ponovno pojavih, posjet gospođi Stone bio je odgođen.

— Nazvala je policija iz Penzancea — reče mi Bassett — Pro našli su Crveno-crni »Ford« u šumi kod jezera Kensington. Poznaješ li to mjesto?

Potvrdih.— Onda idemo tamo — reče. — Čekaju nas.

* * *

Malo jezero Kennington smjestilo se sa sjeverne strane Cape Coda. Za ljetnih mjeseci sve kućice na obali zauzete su. No, kroz veći dio godine mjesto je pusto, moglo bi se reći čak zaboravljeno.

Oko deset sati, dok smo vozili duž Ridge Roada, jednom od cesta što su vodile prema jezeru, vidio sam dvoja policijska kola iz Penzancea. Njihovi reflektori bili su usmjereni prema šumi s lijeve strane ceste. Narednik Daviš i agent Ames zaputiše se prema nama.

— Pronašli smo »ford« koji odgovara opisu što smo ga primili preko radija — reče Daviš. Gurnuli su ga u šumu što su dublje mogli. Ames je ovuda posve slučajno prošao i opazio tragove guma.

— Da pogledamo — reče Bassett.

22

Crno-crveni »ford« sjajio se pod snopom reflektora. Na svakom blatobranu bilo je po jedno ogledalo i dvije antene na stražnjim blatobranima.a

— Baš tako ga je opisao Jimmy — rekoh. — To je lijep uspjeh, zaine? Pronaći automobil četiri sata nakon početka potrage!

Herb Simmons, stručnjak u svom poslu, sa svih je strana slikao napuštena kola. Sve što je moglo poslužiti da se otkrije vlasnik auta bilo je uklonjeno: tablica, ključevi, vozačka dozvola. Otisci prstiju bili su brižljivo obrisani.

— Pogledajte oko ogledala — savjetovah.Kod prvoga ogledala ništa nije pronađeno, ali je na drugome

otkriven trag. Herb uze instrumente i pripremi se da fotografira.Počeh pretraživati unutrašnjost automobila. Samo nekoliko

opušaka u pepeljari i jedna ženska čarapa koju sam izvukao ispod stražnjeg sjedala. Pokušah otvoriti prtljažnik. Bio je zaključan.

U međuvremenu je Herb pažljivo istraživao teren oko automobila.

— Donesi mi sve što je potrebno da napravim otisak — reče odjednom. — Našao sam tragove nečije noge.

* * *

— Onaj tko je odveo automobil u tu šumu zacijelo je metodičan i vješt — rekoh Bassettu dok smo se vozili prema policijskoj stanici.

— Da, pokušao je biti lukav, ali to mu nije sasvim uspjelo. Nije promijenio broj motora, pa smo doznali da automobil pripada Dexteru Chaseu. Govorio sam s Duffyjem preiko radija i već je sve provjerio kod prometne policije... Prospavaj nekoliko sati, a u zoru se vrati do jezera i pažljivo pretraži okolicu. Sve mi se čini da se iza te otmice kriju još i druge stvari. Potvrdno kimnuh glavom.

— Onaj tko je doveo ovamo automobil dobro poznaje okolicu. Možda je lovac ili u ovom kraju ima vikendicu. Mjesto je brižljivo

23

odabrano. I još jedna stvar: hladnjak je bio hladan. Ne vjerujem da je auto dugo tamo, prije bih rekao da je prešao kratak put. I ne zaboravi na staru poslovicu: ubojica se uvijek vraća na mjesto zločina.

— Ako postoji ubojica — rekoh kad smo stigli na parkiralište.

* * *

U stanici više nije bilo takve vreve. Phil Ellis je otišao na spavanje, a na klupi je sjedio samo jedan novinar.

— Jeste li pronašli Chasea? — upita Bassett narednika DuFfyja.

— Ne, ali smo o njemu doznali neke stvari. Više ne živi u West Falmouthu sa svojom majkom. Odselio se prije nekoliko mjeseci. Radi kao auto-mehaničar u Waqnoitu. Traže ga dva naša čovjeka, a i policija u Falmouthu će nam pomoći.

— Ništa drugo? Narednik protrlja bradu.— Blokirali smo sve ceste. Prometna policija budno pazi da

im ne promaknu kakva sumnjiva kola. Gotovo svi naši ljudi otišli su na spavanje, da bi se svježi okupili u šest sati. U Hredu nas čeka Franklin Judd.

— Dobro. Pitajte me. Nemam li gospođu Stone?

4— Ali, kako ste mogli povjerovati da sam upleten u otmicu

male Judy?Poručnik uhvati naslon stolice i pogleda Franklina Judda

mirnim pogledom.— Nešto slično nisam ni pomislio — reče. — Ali morate

priznati da je svađa sa Stoneom mogla imati posljedica.

24

— Kako? — upita Judd negodujući.

— Hoćemo li razgovarati kao odrasli ljudi ili više volite pola sata zaobilaznih razgovora?

— Dobro. Pitajte me. Nemam što skrivati.— Recite mi kako je došlo do tučnjave s Judynim ocem?— Kakve to veze ima s nestankom djevojčice?— Obično otimaju dijete zato da bi za njega dobili novaca.

No, ponekad se to može učiniti i iz osvete, da bi roditelji trpjeli.— Ah, shvaćam! — Judd zamišljeno prijeđe rukom preko

čelu.— Možda će biti bolje da vam sve ispričam... Te večeri bio

sam u klubu. Jessica mi se pridružila i ja sam je ponudio pićem. Prihvatila je. Nešto kasni je stigao je i njen muž i pozvao je da zapleše. Rekla mu je da joj je čaša puna. I još je doda la: »Vrati se kasnije. Noć je duga i imamo još vremena za ples. Želim malo brbljati s Fran-klinom«. Stone je otišao, a ja sam ponovno naručio piće.

— Koliko ste čašica popili?— Tri. Stone je dvaput navraćao i nagovarao Jessicu da

zaplešu. No, onda je njegovom strpljenju došao kraj. Zgrabio je svoju ženu za ramena i počeo ju je drmati: »Priznaj«, vikao je i, »znam sve o vama. Ljudi vas promatraju. Želim da se ponašaš kao udata žena«. Bio je prilično grub s njom, a ja sam popio čašicu više. Rekao sam mu neka ostavi na miru svoju ženu. Odgurnuo je Jessicu i udario me šakom u bradu. Udarac nije bio baš jak, ali ja sam izgubio ravnotežu i pao. Prije nego što su ga drugi uspjeli zaustaviti udario me nogom. Evo, tu je ožiljak — reče pokazujući brazgotinu na nosu. — Prilično neugodna stvar. Tamo je bio slučajno i doktor Javne, pa mi je pružio pomoć.

Promatrao sam ga dok je govorio. Izgledao je miran, ali kretnje kojima bi s vremena na vrijeme pogladio kosu navele su me na sumnju da je ta mirnoća samo prividna. Očito, pripadao je

25

onima koji uobražavaju da imaju uspjeha kod žena bez obzira na svoje godine.

— Jeste li oženjeni? — upita Bassett.— Da. Imam dvije odrasle kćerke. Gadno sam se namučio dok

sam objasnio ženi odakle mi ta ogrebotina na nosu.— Dobro poznajete Jessicu Stone?— U posljednjih šest mjeseci igrali smo zajedno golf.— Dublja veza?— Na to pitanje ne želim odgovoriti.— Teško je držati u tajnosti intimnu vezu, gospodine Judd. Na

svijetu ima mnogoo znatiželjnika.— Onda pitajte njih.— Kad ste posljednji put vidjeli gospođu Stone?— One večeri u baru.— I prekinuli ste vezu s njom?— Ne sjećam se da sam rekao da postoji veza.— Zašto je Larry Stone izjavio da zna sve o vama i Jessici?

Kako to da vas je optužio? Je li moguće da ste se u šest mjeseci sastajali na igralištu i igrali golf?

— To recite vi.Bassett ustane i hladno odmjeri Judda.— Učen ste čovjek, obrazovan, pedeset vam je godina, već

biste morali imati određeno iskustvo. Želim činjenice. Jeste li se sa Jessicom Stone sastajali potajno ili niste?

Judd je neko vrijeme šutio, a onda umorno opusti ramena i nehajno mahne rukom.

— Da. Ona ima vikendicu na Silver Beachu. Ali, poručnice, to je nevažna stvar. Gospođa Stone je lijepa i temperamentna žena, a ja nisam prvi čovjek koji u svojim godinama dopušta sebi takav izlet.

— Gdje se nalazi vikendica?— Na Bay Driveu, između Willowa i Maple Streeta. Nema

broja. To je smeđe obojena kućica, jednokatnica, napola uvučena u vrt.

26

Pokušao sam zamisliti kućicu, ali nije mi uspjelo. Bay Drive je puna takvih vikendica. U mnogima od njih ljeti stanuju vlasnici, a ostale se iznajmljuju na mjesec ili više, prema okolnostima.

— Što će Jessici Stone kuća u Silver Beachu? — upita Bassett. — Zar je iznajmljuje preko ljeta?

— Ne znam. Možda. Dražesna je to kućica i u rukama, dobra agenta donijela bi lijepe novce.

— Je li još vlasništvo Jessiee Stone?— Ne znam. Već sam vam rekao da je dugo nisam vidio.— Jeste li pomislili na osvetu zbog razbijena nosa?— Nisam.— Ne ljutite se na Stonea zbog incidenta?— Ne. Došao sam do zaključka da sam dobio što sam

zaslužio.Bassett se nasmije i pruži ruku koju Judd srdačno prihvati.— Bili ste ljubazni što ste došli u ovo doba — reče Bassett. —

Zahvaljujem vam.Bit će mi drago ako vam naš susret bude koristio — uzvrati i

uzme šešir — Nadam se da će moja izjava ostati u tajnosti.Naravno, gospodine Judd. Otpratit ću vas. — Okrene se prema

meni: — Idi na spavanje. Znaš da u lipnju sunce izlazi rano!

* * *

U tri sata ujutro probudi me Phil Ellis.— Diži se, prijatelju! Zamalo će izaći sunce. Dogodile su se

neke stvari otkako si otišao na spavanje! Ustani da ti ispričam.Za četvrt sata bio sam obučen i obrijan. Zaželio sam jaku crnu

kavu.Za stolom u restoranu sjedili su Ellis i Bassett. Pred nima je

bila hrpa pisama.— Eto jedno od prijateljice iz Hatchvillea — govorio je Ellis.

— Poslušaj. »Ljubavi moja, tako sam sretna što si me sinoć nazvao. Počela sam vjerovati da si zaboravio na mene. Sada kad

27

znam da ćemo se vidjeti u subotu tu odmah se bolje osjećam. Rekao si mi da ne voliš onu ženu i da dopuštaš da se s tobom poigrava samo zato što prema njoj imaš neke obveze. Walter mi je pričao da se i dalje sastaje s onim starčićem kojega si udario. Vidio ih je zajedno u Golf-klubu. Nije dobro, ljubavi moja. Nadam se da ćeš otvoriti oči. Budi oprezan, stari bi te drugi put mogao ubiti. Što bi se onda sa mnom dogodilo? Da ostanem udovica u mojim godinama?

— Što misliš?— Datum?— Devetnaesti ožujka — reče Phil. — No tko je ta Marga

Rawlin?— Vjerojatno kćerka Dicka Rawlina iz Haitchvillea. Još ide u

gimnaziju. — Bassett pogleda mene. — To su pisma koja smo pronašli u prtljažniku Chaseova automobila. Kako se čini, namjeavao je otići iz grada. Ponio je sve sa sobom, čak i radno odijelo. — Gurne komad papira prema meni. — To je potvrda o kupnji automobila. Čudno je što je prodavač zabilježio broj čeka i ime banke. Što misliš?

Proučavam sam potvrdu koju je ispisao prekupac rabljenih automobila iz Brocktona prije četiri tjedna.

— Malo čudno! Nije potpisana ista osoba koja je izdala potvrdu. Jeste li našli Chasea?

— Nismo. Palastra i White traže ga cijelu noć. Oni iz Falmoutha imaju ga u kartoteci. Otimačina i nedokazana krađa. Rekli su Palastri da je u ožujku bio umiješan u tučnjavu. Marge Rawlin govori o tome u svom pismu što ga je Phil maloprije pročitao. Te večeri oko jedanaest sati policijski auto prolazio je kroz jednu ulicu Silver Beacha. Začuli su strašnu galamu. Zaustavili su se i upali u tučnjavu koja se odigravala u vikendici nekog J. Knoxa. U toj vili bili su Chase, Franklin Judd i žena Larrya Stonea. Judd je imao plavo oko, a nekoliko zuba bilo mu je polomljeno. Po svemu se čini da su bili pijani. U svakom kutu bilo je razbijenih boca i tanjura. Jessica Stone pokušala je razdvojiti

28

muškarce. Kad su ih policajci uspjeli umiriti, Chase je izjavio da je udario Judda zato što mu je ovaj prijetio pištoljem. Ali Judd i gospođa Stone su se zaklinjali da u kući nemaju pištolja. Chase ih je nazvao lažljivcima. Govorio je da je Judd donio pištolj iz spavaće sobe i prijetio mu da će ga ubiti. Policajci su pretražila sobe, ali ništa nisu našli. Opomenuti su Chasea i zapisali njihova imena i adrese.

— J. Knox je zapravo Jessica Knox Stone — rekoh.Bassett se nasmije.— A Judd je rekao da Jessacu nije vidio već šest mjeseci —

nasmije se i udobnije zavali u naslonjač. — Palastra i White sinoć su otišli gdje živi Chase i iz kreveta izvukli gazdaricu. Ona ne zna gdje je sada Chase. Kaže da je lijep mladić, da se dobro odijeva i da ne štedi novac kad ga ima. Čini se da je staroj simpatičan. U posljednja četiri mjeseca izbacila je tri žene iz njegove sobe, ali ipak joj je žao što odlazi. Rekao joj je da ide u Kaliforniju.

— Možda se sklonio kod jedne od svojih djevojaka — reče Phil. — Možda osjeća da mu nije sigurno tlo pod nogama zbog Judy Stone, pa je odlučio da ode nakon toga što je sakrio automobil.

Bassett odmahne glavom.— Čovjek poput njega ne bi u automobilu ostavio svoja

najbolja odijela i ček na sedamsto pedeset dolara. Chase je sigurno mrtav, a bojim se da je i Judy Stone mrtva. Jutros u dva sata vratio se Stan Fdster i ispričao mi štošta o Stoneovima. Jessica je voljela živjeti na svježem zraku: igrala je golf, odlazila u lov, planinarila. Godinu dana prije udaje slomila je nogu na skijanju i sva se natukla. Liječnik joj je rekao da neće moći imati djece. Eto, zato su posvojili Judy. U početku, tek što su se doselili u Lauceston, Stoneovi su svima bili simpatični, odlazili bi u posjete i sami priređivali večere. Poslije se nešto dogodilo, ali nitko ne zna što. Rijetko bi kada odlazili u društvo, osim kad nisu mogli naći nikakav izgovor. Susjedi pričaju da Larry Stone svakog jutra oko osam odlazi u kancelariju, a kući se vraća nešto prije nego što

29

Judy odlazi na spavanje. Prema tome, priča o sretnoj obitelji nije istinita. — Bassett pogleda na ručni sat. — Bilo bi dobro da odeš na jezero Kennington. Već je pola četiri.

Dok sam ispijao kavu, Phil mi je spremio nekoliko sendviča i termosicu čaja.

— Uzmi automobil 802 — reče mi. — Potpuno je ispravan.

* * *

Na jezero sam stigao u četiri sata kad su prve sunčeve zrake već milovale vrhove drveća. Radio-vezom javio sam Eldsu svoj položaj, a onda sam, počevši od mjesta gdje je bio ostavljen Chaseov automobil, stao pažljivo obilaziti sve kuće uz obalu.

Do šest sati obišao sam ih devet. Baš sam se približavao desetoj kad sam začuo ženski krik koji je proparao jutarnju idiličnu tišinu.

Potrčao sam nastojeći odrediti odakle je krik došao. Voda jezera bila je nepomična pod laganom koprenom magle. Nakon nekoliko časaka čuo sam stenjanje s druge strane obale gdje su četiri kuće podignute na malom rtu. Strme stepenice spuštale su se na plažu. Dobro sam poznavao te vile. Jedna od njih pripadala je advokatu iz Worcestera, druga liječniku iz Bostona, treća udovici iz Brocktona a četvrta trgovcu iz Lowella.

Dok sam se naprezao da što bolje vidim kroz maglu, na vrhu stepenica pojaviše se muškarac i žena. Po njihovim kretnjama moglo se zaključiti da su veoma prisni.

Tada učinih prvu pogrešku — viknuh:— Hej, vi tamo!Nitko ne odgovori. Muškarac i žena nestadoše iza kuće.

Odmah zatim začuh šum automobilskog motora; auto se udaljavao punom brzinom.

Trebalo mi je samo nekoliko sekundi da se vratim do svog automobila. Obišao sam jezero u punoj brzini. Ali, onome

30

automobila ni traga. Vratih se na obalu i napeto osluhnuh. Nije se čuo ni cvrkut ptica. Uključih radio-vezu i poslah poruku!

»Ovdje 802, svim policijskim automobilima. Automobil u kojem su žena i muškarac punom je brzinom napustio jezero Kennington. Zaustavite ih i ispitajte.

Ponovih poruku dva puta. Znao sam da će za nekoliko sekundi početi potjera. A meni je preostalo da čekam.

Pet minuta radio je tvrdoglavo šutio, pa uspostavih vezu sa 204 i 205. Obojica su bili u neposrednoj blizini. O ženi i muškarcu ni traga. Činilo se da su se izvukli.

Sjetih se Bassettovih riječi:Ubojica se uvijek vraća na mjesto zločina. Onaj tko je ovdje

sakrio automobil, dobro poznaje okolicu...Uputih se stazom što je vodila do one četiri kućice na uzvisini.

Na polovici puta zamijetih jasne tragove guma, a kad stigoh pred prostor na kojem su bile vile, nije bilo teško ustanoviti da tragovi završavaju pred trećom vilom.

Pod nogama mi zapucketa suha grana. Približiih se vili. Kroz kuhinjski prozor pogledah unutra. Na stolu nekoliko konzervi, dvije vrećice mlijeka i komad kruha. Odmaknuh se od prozora i pokucah na vrata. Nitko ne odgovori. Pritisnuh kvaku i vrata se otvoriše. Oprezno uđoh u predsoblje, zatim u kuhinju.

Dva prljava tanjura i jedna čaša na sudoperu. Na polici pokraj hladnjaka dvije prazne boce votke. Na stolu u sredini sobe još nekoliko čaša, revija, dječji zabavnik i pepeljara puna opušaka. Još jedan dječji zabavnik na podu.

Otišao sam u spavaću sobu. Jedan od dvaju kreveta bio je upotrebljavan. Komad užeta visio je kraj uzglavlja.

U kupaonici, na stalku, zamijetih kutiju s veoma tankim papirom, te kutiju s puderom kraj brijaćeg aparata i sapuna. Tu su bile još ženska haljina i žuta dječja majica.

I u drugoj spavaćoj sobi jedan je krevet bio raspremljen. Budilica na stolici pokazivala je šest sati i četrdeset minuta.

31

Izađoh. Na udaljenosti od šest metara blistala je površina jezera pod jutarnjim sunčevim zrakama. Moj pogled spuštao se niz strme stepenice do malog pristaništa.

Na dnu stepenica ležalo je tijelo muškarca. Spustih se do njega. Uhvatih ga za ruku, ali se puls nije osjećao. Tijelo je bilo hladno. Pažljivo sam promatrao leš. Čovjek je ubijen s tri metka: jednim u grlo, drugim u prsni koš, a trećim u desni obraz. Na njegovom čelu bila su tri crvena križa. Jedan i na bradi. Napravljeni su šminkom za usta koja je ležala pokraj tijela na pristaništu.

Popeo sam se do automobila i radio-vezom javio centrali.

5— Gotovo sam siguran da je to leš Dextera Chasea — govorio

sam Bassettu kad je oko sedam sati stigao na mjesto zločina.— Jedno je sigurno — reče. — Tkogod bio, ovdje nije umro.

Pogledaj kako je plav. Leš je bio licem okrenut prema dolje najmanje četiri ili pet sati, možda i više. — Možda je jučer ubijen pa su ga ono dvoje dovukli ovamo.

Osjetih kako mi krv nadire u obraze. Bila je to moja greška što su pobjegli.

Bassett se ponovno nagne nad leš koji je Simmons fotografirao iz svih pozicija.

— Ove križeve na licu nije napravila žena — primijeti Bas sett. — Nijedna žena ne bi ovdje ostavila svoj ruž. To je netko učinio da zavara istragu!

— Možda je to učinila kakva luđakinja — rekoh.

32

— To nije učinila histerična osoba. Zločin je učinjen hladno i promišljeno. Pođimo u vilu. Možda pronađemo mjesta na kojima su se zaustavili meci.

Pri vrhu stepenica zapazili smo nekoliko tragova koji su vodili iza kuće.

— Onaj tko je prenosio leš bio je sam — ustvrdi Bassett. — Vidiš li? Svi tragovi su jednaki. Osoba nije baš jaka, dosta se mučila da bi leš odnijela pod stepenice. Da bar imamo psa. Odmah bih otkrio gdje je leš dodirnuo zemlju.

Odjednom zašuti. Njegov se pogled zaustavi na stručku trave koji je bio umrljan krvlju.

— Recite Herbu da odmah dođe ovamo kad dovrši onaj posao — naredi policajcu.

Bilo je sedam sati i četrdeset minuta. Automobil glavne polici iske stanice zaustavi se pred vilom.

— Sve ceste oko jezera su blokirane — izvjesti narednik izlazeći iz automobila. — Imate li novih zapovijedi?

— Da — odvrati Bassett. — Pažtjivo pretražite okolicu i šumu. Svoj automobil vratite na cestu. Ove livade u nedjelju postaju javna odmorišta.

— Da, gospodine — odvrati policajac. — Moram vam prenijeti poruku narednika Dufiyja. Policija iz Brocktona izvijestila je da je vlasnik ovu vilu prije pet dana iznajmio nekom Dexteru Chaseu na tri mjeseca. Ugovor je potpisala Jassica K. Stone.

— Ništa drugo? — upita Bassett.— Policija iz Barnstablea javlja da je neka gospođica Hope

Newcomb prije jednog sata na cesti 28 dožiivjela prometnu nesreću. Njen »chraisler« je udario u stup. Ženu su prenijeli u bolnicu.

Problijedih. Otvorih usta kako bih duboko uzdahnuo. Stisnuh vilice da bih se savladao.

Poručnik pogleda na sat.

33

— Prije jednog sata? Znači između pola sedam i sedam i četvrt? — Njegov pogled odluta uprazno, onda me upita: — Jesi li našao nešto zanimljivo u kući?

Otpratih ga u kuhinju. Ispitivali smo naljepnice na živežnim namirnicama.

— Trgovina »Stop i Shop« — reče Bassett. — Ima ih bar pet u okolici. — Uze jednu kutiju i stade je prevrtati u ruci. — Sušene školjke. Školjke i votka. Gurmanski izbor!

Nagne se nad opuške cigareta koji su bili u pepeljari. Pokazah mu dječju majicu napomenuvši da bi odgovarala onoj koju je opisao Jimmy Geier. Šuteći kimne i nastavi razgledavati.

— Uzalud sam tražio drugu cipelu koja bi pripadala ovoj ovdje — rekoh pokazujući na nosače ručnika.

Na izlazu naiđosmo na doktora Taylora koji je upravo izlaio iz automobila.

— Oprostite zbog zakašnjavanja — reče — zadržao sam se u bolnici.

Pokazali smo mu leš. Pažljivo pregleda povrede, pokuša pomaknuti ukočenu ruku, a onda reče pogledavši na sat:

— Sada je osam sati i dvije minute. Službeno mogu potvrditi da je ovaj čovjek mrtav. Sada ćemo ustanoviti kako je umro.

Okrene leš i nagne se da bi mogao pažljivije pogledati ranu na zatiljku.

— Čini se da je udaren metalnom šipkom obojenom bijelom bojom. Vidite li ove ljuskaste namaze u blizini uha? Vjerojatno se kotrljao stepenicama. Nema modrica, po čemu zaključujem da je već bio mrtav. Pogledajte da li se na rukohvatu nalazi kakav čavao koji viri ili nešto slično. — Ponovno okrene tijelo. — Rekao bih da je mrtav najmanje osam, a najviše sedamnaest sati, ali morao bih izmjeriti temperaturu da bih bio potpuno si guran. Autopsija će otkriti i druge stvari. Čini mi se da su zločin izvršile dvije osobe, muškarac i žena.

Basseitt ga iznenađeno pogleda.— Zašto?

34

— Udarac u zatiljak bio je snažan, a tijelo je preteško da bi ga žena mogla ponijeti. Pogledajte ovo — prstom pokaže krvavu mrlju na sakou; vidio sam i trag cipele. — To je sigurno od ženske cipele.

Bassett izvadi iz džepa metar i izmjeri trag.— Broj trideset i šest. Broj cipele pripada niskoj ženi. Da

pretražimo džepove? Vjerojatno su sve izvadili, ali... nikad se ne zna. — Gurne ruke u džepove, ali odmahne glavom. — Ništa.

— U redu — nastavi doktor Tajrlor. — Zasad više ništa ne mogu učiniti.

— Je li vam potrebna pomoć našeg liječnika? — upita Bassett— Ako je moguće, bilo bi dobro. Slučaj je zamršen. Recite

svome liječniku da bude u mrtvačnici Hyannis u pola tri poslije podne.

Basset potvrdi, a onda pozove dva čovjeka koji stave leš na nosiljku.

— Dosta su se namučili dok su ga dovle dovukli — rekoh.— Da — odvrati Bassett — bilo bi mnogo lakše da su ga

dovle koturali... — Naglo se prekine. — Idemo, Scott. Moramo još porazgovarati s nekim osobama.

* * *

U pola devet stigli smo u radionicu Waquoit. Lenny Dalton, vlasnik, teško ustane sa stolice iza stola i pruži ruku.

— Što mogu učiniti za vas? — upita.— Želimo obavijesti o Dexteru Chaseu — reče Bassett i

pokaže značku. — Ovdje radi, zar ne?— Radio je, poručnice. U subotu je otišao. Rekao je da odlazi

u Kaliforniju. No, nadam se da će se predomisliti i da će se sutra vratiti. Potreban mi je. On je moj najbolji mehaničar.

— Kako je dugo bio kod vas?— Od prvog veljače, gotovo četiri mjeseca.

35

— Je li se slagao s ostalima?— Rekao bih da jeste. Ljutio bi se katkada ako bi netko

kritizirao njegov posao ili upotrebljavao njegov alat. Bio je prilično uvredljiv.

— Je li se rado tukao!— Nekoliko puta, ali mislim da su ga dobro povukli za kosu.

Uistinu se nadam da će se vratiti. Moji automobili čekaju njegovu ruku.

— Tko su vlasnici »cadillaca«?— Trojica stanuju u Falmouthu, jedan u Laucestonu, jedan u

Hyannisu. Do đavola, u cijelom kraju ima ih jedva dvadesetak.— Tko je u Laucestonu? Larry Stone?Dalton se nasmije.— Ne baš on, već njegova žena.— Često dolazi ovamo?— Dolazila je često do prije tri tjedna. Otada je više nisam

vidio. Ne znam što se dogodilo. Pitao sam Chasea. Ni on nije znao. Bilo mi je žao što sam je izgubio jer bi ostavljala mjesečno više od sto dolara.

— Lijepa svotica. Zar je njen automobil bio tako loš?— Ne, uvijek je željela nekakve preglede. Usluge su danas

skupe. Osim toga, njoj se uvijek žurilo. Dexter je morao pomagati ostalima. — Nabere čelo. — Znate kako je kad žena uđe u mehaničku radionicu. A pogotovu ako je i lijepa.

— Nikad nisam radio u mehaničkoj radionici.Dalton nas odvede prema vratima iza kojih je radilo nekoliko

mehaničara.— Vidite li ih? — upita. — Rade svoj posao. Ali kad bi ovamo

došla gospođa Stone, pronalazili bi tisuću izgovora da prestanu raditi.

— Koliko je dugo gospođa vaša mušterija?— Otprilike tri mjeseca. — Vrati se do stola i pogleda u

kartoteku. — Prvi posao bio je obavljen sedamnaestog veljače, posljednji dvadeset sedmog svibnja. Tri mjeseca i jedanaest dana.

36

— A vaši mehaničari gutali su je očima.— Prvi se za nju počeo zanimati Dexter. — Namršti se. —

Shvaćate što sam htio reći? Neprilike su počele prvog travnja kad je Dexter opalio šamar Joeu, najmlađem radniku. Poslije mi je objasnio da se Joe nepristojno ponašao prema gospođi Stone. A mušterije treba poštovati. Joe se branio govoreći da ga je gospođa Stone izazivala. Ostali su potvrdili njegove riječi.

— Je li se Larry Stone ikad zanimao za novac što ga je njegova žena ovdje ostavljala? Nije li vas došao pitati zbog čega toliki popravci?

— Bio je ovdje, ali ne zbog troškova. Gospođa je sama plaćala svoje račune. Jednog petka, čini mi se da je to bilo prije mjesec dana, baš sam se vratio iz banke i stavljao novac u isplatne vrećice, začuo sam buku iz radionice. Pohitao sam da vidim što se događa. Dexter je stajao na pragu, a Stone je vikao! »Prste k sebi od moje žene, jesi li razumio, ili će te pogoditi u lice nešto jače od pesnice.« Dexter se njihao na nogama, a u ruci je držao francuski ključ. Charlie ga je zaustavio prije nego što se bacio na Stonea. »Ubit ću te«, urlao je Dexter, »i nemoj misliti da se šalim.« Morali su ih razdvojiti. Izveo sam Stonea i ispričao mu se. Bojao sam se da će pozvati policiju. Policija nikad nije dobrodošlu, eh!

— I što je Stone rekao?— Rekao je da je on svemu kriv i da nije smio doći ovamo.

Molio me da se o tom događaju što manje priča, nije želio da se pročuju njegove obiteljske nevolje. Rekao sam to momcima. Dobri su to mladići i ne vjerujem da su brbljali.

— Je li još netko dolazio da razgovara sa Chaseom?— Jedanput je došla njegova majka. Otišli su tamo, van. —

Pokaže na prozor. — Nisam htio prisluškivati, ali prozor je bio otvoren. Majka mu je predbacivala da je nepromišljen, da ima dosta brige s drugim bolesnim sinom. »Zašto održavaš vezu sa ženom koja je starija od tebe?« pitala ga je. »Zašto ne nađeš dobru djevojku s kojom bi se oženio?« — »To sam već učinio«, odgovorio joj je. »Upoznao sam djevojku i mislim da ću se s njom

37

oženiti. Upoznat ću te s njom za koji dan. Evo, uzmi ovaj novac i vrati se kući. Gazda ne voli da za vrijeme rada pričamo.« Kad se vratio u radionicu, njegovo je lice bilo zabrinuto.

— Poznajete li djevojku o kojoj je govorio majci?— Ne, ako se ne radi o onoj koja je ovdje bila prošlog tjedna.

Neobično je dražesna. Dexter ju je doslovce otjerao govoreći joj da će se poslije sastati i da mehanička radionica nije mjesto za nju. Nadam se da Dexter nije u nevolja? Jeste li ga možda uhapsili?

— Ne, nismo ga uhapsili. Je li vam rekao zašto ide u Kaliforniju?

— Nije, ali možda znaju ostali momci. Možete ih pitati.— Nije potrebno — reče Bassett pogledavši me — Hvala vam

i oprostite što smo vam smetali.

* * *

U devet sati i petnaest minuta stigla smo pred kuću gospođe Lawrence. Upravo je izlazila. Vidjevši nas, ustukne za korak, vjerojatno zbog naših plavih uniforma. Bila je to mršava žena s naočalima na nosu.

— Mogu li ući? — uljudno upita poručnik.— Zašto? Ništa nisam učinila.— Pa razumije se da niste ništa učinili. Htjeli bismo vam

postaviti nekoliko pitanja.Žena dodirne plastičnu ogrlicu što joj je visjela oko vrata.— Onda uđite — reče — Ali nemam mnogo vremena. Za

deset minuta moram do gospođe Stone.Slijedili smo je do sobe.— Radite kod gospođe Stone? — upita Bassett sjedajući na

staru stolicu.— Pet dana u tjednu, i to samo ujutro. Popodne idem gospođi

Tate.— Jeste li jučer ujutro bili kod gospođe Stone?— Da. kao obično. Oko pola deset.

38

— Jeste li odgovarali na telefonske pozive?— Da. Zvala je gospođica Newcomb, Judyna učiteljica. Htjela

je razgovarati s gospođom Stone, ali ja sam joj rekla da je nema. To je bio jedini razgovor.

— Jeste li u kući osjetili poseban miris?— Poseban miris? Oh, ne! To je čista kuća. Svakog je dana

redim od vrha do dna.— I podrum?— Ne čistim ga svakog dana, ali često pogledam je li sve u

redu.— Jeste li jučer pogledali?— Jesam.— I niste osetili nikakav neobičan miris?— Nisam.— Jesu li vrata i prozori bili otvoreni?— Čini mi se da su prozori bili otvoreni.— Dugo poznajete obitelj Stone?— Gospodina jos dok je bio dječak. Radila sam s njegovom

majkom u hotelu »Regent« 1942. i 1943. godine. Bile smo sobarice. Bila je to dobra žena. No, gospođu Stone poznajem tek tri godine.

— A djevojčicu?— I nju tri godine. Vidim je samo za praznike. Kad ja dođem,

ona je već u školi, a odem prije nego što se vrati. Draga djevojčica!

— Je li sretna?— Čini se da jeste. Gospodin je mnogo voli.— A gospođa?Prošlog je ljeta i ona bila mnogo vezana uz djevojčicu. Sada...

ne znam. Kao što sam već rekla, Judy vidim samo...— Jeste li zamijetili promjenu u ponašanju gospođe Stone

prema djevojčici? Gospođa Lawrence na trenutak zašuti, a onda ispruži ruke s

gestom obeshrabrenja.

39

— Ovog proljeća počela je opet piti. Eto, to sam zamijetila. Kako se može baviti djetetom kad je uvijek pijana?

— Djevojčica se žali?— Nikada. Suviše je pametna za svoje godine. Sve drži u sebi,

kao što to čine posvojena djeca. Izgrade svoj svijet u mislima i žive u njemu.

— Jesu li Stoneovi sretni? Gospođa Lawrence se naljuti.— Dobro me slušajte, poručnice, ako mislite da ću ogovarati

ljude kod kojih radim, grdno ste se prevarili. Oni se prema meni pristojno ponašaju i ne želim o njima vaše govoriti.

— To i ne tražim. Jeste li čuli da se svađaju?Bassett je pogodio u metu. Gospođa Lawrence poče pričati:— Već sam vam rekla da gospođa pije. Zbog toga su se

svađali. Svađali su se i zbog prijatelja. Jednom sam čula da joj je rekao neka prestane piti i neka se kloni muškaraca. Gospođa mu je odgovorila da i on ima ljubavnicu, čak je rekla i njeno ime, ali nisam ga dobro čula. Gospodin se zaklinjao da je nije poznavao sve dok se nije ovamo doselila, a gospođa ga je nazvala lašcem.

— Pije li gospođa mnogo?— Nikad je nisam vidjela kako pije. Od vremena do vremena

pronađem praznu bocu i bacim je. To se mene ne tiče. Gospođa je uvijek ljubazna sa mnom i od nje sam primila mnogo lijepih darova. — Nestrpljivo pogleda na sat. — Ja bih morala otići.

— Samo još jedno pitanje, gospođo Lawrence. Kad ste jučer ujutro došli u kuću Stoneovih, jeste li našli kakva uputstva?

— Da. Na ceduljioi je pisalo da očistim srebrninu. Gospođa je još napisala da je otišla frizeru u Falmouth.

— Je li se vratila prije nego što ste otišli?— Da, nešto prije jedanaest sati. Zatim je došao gospodin.

Bila su užasno zabrinuti zbog nestanka male Judy. Gospođa je veoma plakala kad joj je gospodin prigovorio zašto je djevojčicu tako rano poslala u školu. Sada zaista moram otići.

40

Ponudili smo joj da ćemo je odvesti automobilom, ali je odbila.

— Ako me vide u policijskom autu neće me više nitko pozvati da kod njega radim — rekla je.

— Vratimo se u stanicu — reče Bassett nasmijavši se. — Moramo nešto pojesti.

6Upravo smo ispijali drugu šalicu kave kad nam pristupi

policajac i rečenda vani čeka neka žena; želi razgovarati s onima koji rade na slučaju Stone.

— Kako se zove? — upita Bassett.— Wilma Evans. Svira orgulje u crkvi u Wiannu.Bassett skupi obrve.— Do đavola, što od nas hoće ta orguljašica? Dođi, Scott! Da

čujemo zbog čega je gospođica Evans iz Wianna došla ovamo.U čekaonici pokraj prozora sjedila je gospođica Evans. Ustala

je kad nas je ugledala.— Gospođica Evans? — upita Bassett.Ona povrdi.— Ja sam područnik Bassett. Hoćete li poći sa mnom, molim

vas.Ušli smo u kancelariju i sjeli oko dugačkog stola narednika

Duffyja.— Rekla bih vam nešto što bi vas moglo zanimati — poče

Wilma Evans, otvori torbicu, izvadi izrezak iz bostonskih novina i pruži ga Bassettu.

Na fotografiji je bila žena raščupane kose, dok su joj suze tekle niz obraze. Kronika je objavila: »Jadna učiteljica oplakuje

41

svoju nestalu ljubimicu.« Ime djevojčice nije spomenuto, ali je žena na fotografiji bila Hope Newcomb. U Duffyjevim očima nešto zaiskri.

— Vjenčanje Stoneovih obavljeno je u Wiannu — nastavi gospođica Evans. — Tada nisam svirala orgulje, već sam sjedila pokraj vrata. Svećenik je izgovorio: »Ako netko zna da postoje zapreke za ovaj brak, neka kaže sada ili neka šuti zauvijek.« Na trenutak je zašutio, to čine svi, a onda htio nastaviti, ali je nečiji glas povikao: »Ja nešto znam.« Tada je ova žena s fotografije u novinama izjurila iz crkve prije nego što su je mogli zaustaviti. Bilo je svakakvih primjedbi. Svećenik je obavijestio da se ceremonija prekida na trenutak, pa se s Jessieom i Larryjem zatvorio u sakristiju. Jessioini su roditelji pokušali ući, ali im nisu dopustili. Nakon pet minuta vratili su se u crkvu i caremonija se nastavila.

— Kad se to dogodilo? — upita poručnik.— Prije osam godina, dvanaestog kolovoza u pet sati poslije

podne. Prelistala sam svoj dnevnik prije nego što sam došla ovamo.

Pitao sam se: je li cilj gospođice Evans bio da ostvari svoju dugo priželjkivanu malu osvetu? Možda je i Bassett to mislio jer grubo upita:

— Jeste li sigurni da je žena koju ste opisali gospođica Newcomb?

— Više nego sigurna. Nikad neću zaboraviti lice te žene koja je pokraj mene protrčala. Nijedna žena ne bi je mogla zaboraviti.

— Jeste li već nekome govorili o tom događaju?— Ne, nisam ja lajavica. — Nabere čelo. — Ne poznam

gospođicu Newcomb. U novinama piše da stanuje u Laucestonu. Ja sam od nje udaljena osam kilometara. Nemam ništa protiv nje, ali sam mislila... mislila sam da bi vas to moglo zanimati.

— Naravno da me zanima, gospođice Evans — reče Bassett. — No, katkada sličnost može biti posve slučajna. Toplo bih vas zamolio da nikome ne ponovite ono što ste nama ispričali. Ako ste

42

se zabunili, to bi naškodilo ugledu gospođice Newcomb, pa bi vas mogla tužiti sudu.

— Shvaćam — odgovori gospođica Evans zatvarajući torbicu. — Sada se moram vratiti u Wianno. Ah, već je pola jedanaest!

Ispratio sam je. Kad sam se vratio u kancelariju, Bassett je otišao na gornji kat ponijevši sa sobom izrezak iz novina.

Sjeo sam na stolicu pokraj narednika.— Što misliš? — upitah ga, ali me glas vjerojatno izdao jer

me Duffy sa zanimanjem pogleda.— Poznaješ li gospođicu Newcomb? — upita.Potvrdno kimnuh glavom:— Nekoliko sam je puta vidio.— Dobro je poznaješ?— Prilično. Zbog toga i mislim da se gospođica Evans

prevarila.— Možda — reče Duffy. — U svakom slučaju, poručnik ju je

dobro uplašio. No, da malo porazgovaramo. Kažeš da poznaješ učiteljicu? Pokušaj mi objasniti što ju je natjeralo da u pola sedam ujutro juri automobilom kao luda? Policija iz Barnstablea je javila da je vozila devedeset na sat kad je udarila u stup.

— A što je ona rekla? — upitah. — Ili se još nije osvijestila?— Dobro joj je. Nekoliko masnica i iščašeni zglob, ništa

ozbiljnije. Prije jednog sata izašla je iz bolnice. Po njezinu pričanju, bila je neobično zabrinuta, mislila je da će joj jutarnja vožnja automobilom pomoći. Još je rekla da je vjerojatno zaspala za volanom.

— To je dobra djevojka, naredniče — rekoh. — Ne može biti upletena u taj slučaj.

Duffy udari šaikom po stolu.— A zašto se u petak navečer sastala s Dexterom Chaseom na

plaži u Laucestonu?Zaprepašteno ga pogledah.— Slušaj, mladiću — nastavi Duffy — oslobodi se ružičastih

snova. Dobre djevojke, baš kao i one ostale, mrze i ljube. Možda

43

znaju vještije zatomiti svoje osjećaje, ali bitne razlike nema. Otkako si mi rekao na koji je način reagirala na nestanak djevojčice, postala mi je sumnjiva. A kad su mi javili za njenu jutrošnju nezgodu, počeo sam ispitivati na svoju ruku. Stan Foster je već doznao neke stvari, uskoro ću dobiti izvještaj.

— Kakve stvari?Nekoliko trenutaka neodlučno me gledao. Onda reče:— Čuj me, Scott! Već sam mnogo godina u ovoj službi, pa

nemam iluzija. — Prijateljskaime potapša po ramenu i nastavi: — Posve mi je shvatljivo što je braniš. Prije dvadesetak godina i ja sam zaštićivao svoje prijatelje, ali sam malo-pomalo naučio da svim ljudskim bićima upravljaju njihovi osjećaji, strasti. Sada me više ne može zavesti nečije lijepo lice ili uglađene kretnje. Uzmimo slučaj te učiteljice. Foster mi reče da su je prošlog ljeta vidjeli s Franklinom Juddom u Golf-klubu.

— Ali, naredniče! — pobunih se. — Činjenica što su je vidjeli u društvu s nekim ne znači da je učinila zlo.

— Tako je! Ali, Judd je bio Jessicin ljubavnik. Isto tako i Dexter Chase. Sada je Jessicina kćerka nestala, a Dexter je mrtav. Jučer si mi i sam rekao da Hope Newcomb mrzi Jessicu. Na policiji u Barnsableu je rekla da ne može spavati. Zašto? Kako to da joj je lijevi blatobran automobila sav udubljen? Tko ju je udario i odbacio prema rubu ceste? Tko ju je htio ubiti?

— Ne znam — umorno odgovorili.— Ni ja ne znam, ali ću saznati. Ostavi se te djevojke. Ti si

policajac, a ne dadilja.U tom trenutku začu se glas iz odašiljača:— 212 zove W2.Duffy dohvati mikrofon.— W2 odgovara 212 — reče. — Slušam.— Nalazim se na jezeru Greait East. Provjerite je li netko

prijavio nestanak novčanika u kojem je dvadeset i tri dolara i legitimacija Dextera Chasea. Prona šao sam ga na cesti.

Skočih na noge.

44

— Recite Mastersu da se ne miče — viknuh.Narednik potvrdi. Požurih da obavijestim Bassetta.— Pogledaj da nisu nešto baci li u jezero — reče mi poručnik.

— Povedi sa sobom fotografa i provjeri je li tragovi automobilskih guma odgovaraju onima s jezera Kennington.

Moj pratilac u podvodnom plivanju još je spavao. Izvukoh Palastru iz kreveta; dok se on oblačio, pomagao sam Simmonsu da u automobil smjesti sve što je potrebno za fotografiranje.

* * *

Za deset minuta bili smo na jezeru. To jezero još nikada nismo Palastra i ja istraživali, zato smo odlučili da metodički istražimo dno podijelivši zonu s plovcima koje smo postavili u obliku mreže.

Dno je bilo prekriveno muljem i gustom podvodnom vegetacijom. Morao sam se oprezno kretati jer je voda bila neprozirna. Poslije pola sata pronašli smo samo prazne boce i zarđale limnke. Ali odjednom zamijetih bijelo obojenu šipku. U isto vrijeme Jo se sagne da nešto pokupi.

Isplivasmo na površinu. Jo je držao u ruci automatski pištolj. Skinusmo maske i zajedno zaplivasmo prema obali.

— Nije loše, s obzirom na to što smo tražili samo pola sata — reče Jo.

Oko dvanaest sati vratismo se u policijsku stanicu. Požurismo do Duffyja.

— Poručnik još spava — reče. — U pola tri ide u Hyannis. Ima novosti. Glavna policijska stanica javlja da pištolj što ste ga pronašli pripada Franklinu Juddu.

U mislima se vratih na Juddov iskaz što ga je dao jučer. Jessica Stone javila se u dvadeset jedan sat i četrdeset minuta. Duffy ju je pronašao u njenoj kući u dvadeset dva sata i četrdeset pet minuta. Razgovarali smo s njom od dvadeset tri sata i četrdeset

45

minuta do ponoći. Prema mišljenju službenog liječnika, zločin je izvršen između pet poslije podne i ponoći.

— Bilo bi dobro pozvati poručnika — rekoh — možda želi razgovarati s Juddom prije nego što ode u Hyannis. Jesu li još živi oni iz balističkog odjela?

— Poslali su Lynna. U kantini je.Dok smo Bassett i ja bili u mehaničkoj radionici Waquoit,

agent Ben Lynn, ekspert za vatrena oružja, Cole Hardenbrook, kemičar, te Mark Cost i Jeff Metzell, dva specijalna agenta, bili su na jezeru Kennington.

Dao sam šipku Hardenbrooku, a Palastra povjeri Lynnu pištolj. Potpisali smo potvrdu i naveli točan sat kad smo im predali predmete. Došao je i Bassett.

— Jesu li ti već rekli da pištolj pripada Juddu? — upitah ga.— Da — odgovori.— Iz ovog oružja ispaljena su tri metka — reče Lynn

pregledavajući oružje — ali ne mogu otkriti gdje su završile čahure. Pažljivo sam pretražio cijelu zonu oko jezera Kennington. Tamo ih nema. Dok iz leša ne izvade metke, morat ću se zadovoljiti pretpostavkom da je oružje kojim je počinjen zločin bio revolver za punjenje.

— A ako je netko pobrao čahure?— Vidjet ćemo — reče Lynn nasmiješivši se.Bassett se okrene Palastri:— Policija iz Falmoutha javlja da su jednom uhapsili Chasea

pod sumnjom da je izvršio krađu. Vjerojatno su mu tada uzeli otiske prstiju. Usporedite ih s onima na lešu. Gotovo smo posve sigurni da se radi o Chaseu, ali će biti dobro da imamo dokaze. Pozvat ćemo i njegovu majku. Neka netko ode po nju i dovede je u tri sata u mrtvačnicu. — Okrene se Simmonsu: — Jeste li snimili tragove guma oko vila na jezeru Kennington?

— Naravno. Postoje tri različita traga. Sada ih ispituju. Uskoro ćemo doznati kojim automobilima pripadaju.

— Što ćemo s Franklinom Juddom? — Zapita Duffy.

46

Bassett razmisli.— Judd može čekati — reče. — Pustite ga neka plovi u

svojim iluzijama. Neće se udaljiti jer na njega pazi policija u Falmouthu. — Okrene se prema topografskoj karti koja je pokrivala zid. — Kad je sinoć napustio jezero Kennington, naš se čovjek zaputio prema Provincetownu. Vjerojatno je znao da je auto-cesta pod nadzorom, a isto tako i dva mosta iznad kanala Cape Coda. Zbog toga je otišao sporednom cestom i završio negdje oko jezera Great Easta. — Ponovno se okrene prema nama. — Možda u okolici ima lovačkih kolibica. Ili možda neka napuštena kuća u kojoj bi mogla biti sakrivena Judy Stone?

Prvi progovori John Masters.— Tamo su tri lovačke kućice, od kojih je jedna prazna, te

jedan sjenik. Već sam ih sve pretražio. Nikakva znaka da je netko prošao.

— Ali postoje i druge kuće na putu što ga je prešao ubojica — reče Duffy. — Da i to istražimo?

— Da, i zamolite lokalnu policiju da vam pomogne — odvrati Bassett. — Želim pronaći djevojčicu prije nego što padne noć. — Pogleda me. — Nešto pojedi i nestani. Želim razgovarati s onom djevojkom. Zove se Rawlin, ako se ne varam.

7Pred gimnaziju smo stigla prije popodnevne nastave. Dječaci

su razgovarali u grupama, a djevojke su šetale puteljcima. Zaustavih dvije djevojke i zapitah ih gdje bih mogao naći Marjorie Rawlin. Malo me sumnjičavo pogledaju, a onda mi pokažu djevojku koja je potpuno sama pod drvetom čitala knjigu.

— Gospođice Rawlin — rekoh — poručnik Bassett i ja željeli bismo razgovarati s vama.

47

— Policajci? Valjda nisam ništa ružno učinila?— Ne — odvratih uvjerljivim glasom. — Želimo vam

postaviti nekoliko pitanja.— U vezi...— U vezi vaših pisama što ste ih uputili Dexteru Chaseu.

Možda bi vam bilo draže da o tome ne razgovaramo u prisutnosti vaših roditelja?

Djevojka problijedi.— Gdje je vaš automobil?— Tamo...Lenny Dalton je točno opisao djevojku: visoka, vitka, lijepe

kestenjave kose, pravilna nosa a divnih tamnih očiju. Na sebi je imati suknju i bijelu bluzu.

Dok smo se približavali automobilu, iz odašiljača se čuo glas: »Otisci iz Falmoutha odgovaraju našima.«

— Hvala — odvrati Bassett, a kad nas ugleda, izađe iz automobila i nasmije se.

— Vi ste kćerka Dicka Rawlina? — upita, a djevojka potvrdno kimne glavom. — Odavno poznam vašeg oca — nastavi Bassett i pozove je da sjedne po kraj njega.

Ja sam sjeo za volan.— Marjorie — poče Bassett mirnim glasom — našli smo vaša

pisma. Nema u tome ničega lošeg. To su pisma žene koja voli i mi ih ne bismo pročitali da nas na to nisu prisilile okolnosti.

— Kakve okolnosti? — upita ona šapćući.— To ću vam poslije reći. Sada bih htio doznati kako dugo

poznajete Dextera Chasea?— Otprilike četiri mjeseca. Sreli smo se u Clan Shacku u West

Falmouthu. Tamo sam bila s nekoliko prijatelja i prijateljica. Mladić koji me dopratio popio je nekoliko čašica više, a onda je ubacio novčić u automat zahtijevajući da s njim plešem. Nije mi se plesalo, a on me uhvatio za ramena i počeo drmati. Zamolila sam ostale da mi pomognu, ali svi su se počeli smijati. Dexter je

48

sjedio za šankom. Naglo je ustao, uhvatio mladića za ruku i naredio mu da me ostavi na miru.

Je li mladić poslušao?— Nije. Još me jače počeo drmati. Onda su i ostali priskočili,

ali Dexter mu je već zavrnuo ruku. Zatim je dohvatio onu dvojicu koji mi nisu htjeli pomoći i udarao ih njihovim glavama. Oni su pobjegli, a Dexter mi je predložio da će me otpratiti kući i ja sam pristala.

— Jeste li se često sastajali?— Upočetku nismo. Ponovno smo se sreli nakon tri tjedna u

Falmouthu. Slučajno smo se sreli, pa me pozvao na piće. Od toga dana sastajali smo se svakog tjedna.

— U jednom vašem pismu govori se o čovjeku koji ga namjerava ubiti — reče Bassett. — Što se to dogodilo?

Marjorie lagano zadrhti.— Dexter me smatrao djevojčicom. Uvijek me želio zaštititi.

Nije htio priznati da sam žena i da se sama znam brinuti o sebi. Zna da ga volim. To sam mu to liko puta ponovila. I on je u mene zaljubljen, ali... — mahne glavom i nasmije se — ... govorio mi je da je to sa mnom posve drugačije...

— Kako je to mislio? Stidljivo obori oči.— Pa, znale što se događa kad se dvoje zaljubljenih ljube. Ali

Dexter bi se uvijek odmicao i govorio: »To ćemo tek onda kad budem sposoban da te oženim. Postoje još i druge žene.«

— Je li vam govorio o tim ženama?— Da. No, to me se ne tiče. Stvari će se ionako srediti kad se

vjenčamo.— A tko su te žene?— Pa, sve su starije od dvadeset osam godina. Jedna bi mi čak

mogla biti majkom. Neka iz Laucestona kupila mu je odijelo i pomogla mu da kupi automobil. On se prema njoj osjeća obavezan, ali ona ne vrijedi mnogo.

— Zašto tako govorite?

49

— Nije zaljubljena u Dextera kao ja. Nastoji nešto otkriti. Dexter kaže da zna jednu tajnu, a ta je žena želi doznati, ali mora potrošiti lijepu sumu novca prije nego što je dozna.

— Kakvu tajnu?— Dexter mi nije htio reći. Ta ga žena neprekidno uvaljuje u

neprilike. Već se dva puta zbog nje potukao. Jedne se večeri napio u njenoj vili na Silver Beachu. Onda je ušao neki starac i ponašao se kao da je on gazda te kuće. Počeli su se svađati i stari ga je udario. Dexter je skočio, a stari je povukao pištolj i htio ga ubiti.

— A što je Dexter učinio? Marjorie se nasmije.— Istrgnuo mu je pištolj iz ruke i bacio ga kroz prozor, a

potom je izbacio i starca.— S kim se drugi put potukao?— S avijatičarskim narednikom. Prije tri tjedna. Narednik i

ona žena počeli su se svađati u istoj kući, a Dexter ju je ponovno htio zaštititi. Razbio mu je arkadu i polomio zube. Rekao je da mu je svega dosta i da se ne želi zbog nje izlagati neprijatnostima. Ispitivala ga je vojna policija. Rekli su mu da će ga predati policiji u Falmouthu ako još jednom udari vojno lice. — Na trenutak zašuti, a onda zaključi: — To je jedna od onih žena od kojih mi se smuči.

— A druga?— Ona je učiteljica. — reče. — Dexter kaže da je nalik na

mene, ali je starija. Ima dvadeset osam.— A vi?— Još nemam devetnaest. Uskoro ću imati. Ove ću godine

maturirati. Dexter kaže da moram završiti školu prije nego što se vjenčamo.

— A učiteljica?— I ona želi nešto doznati od Dextera. Već ga od prošlog

ožujka hvata, naziva ga telefonom, traži da s njom izađe. Dexter je izbjegava. Jedne večeri, baš kad sam ja bila u njegovu stanu, došla je i ona. Dexter me sakrio u spavaću sobu i izašao da je otpremi.

— Jeste li sigurni da je to bila učiteljica?

50

— Dexter mi je rekao. Bio je ljutit. Bojao se da će mene vidjeti. Nije me htio osramotiti.

— Kad je to bilo?— Prošle subote oko deset sati navečer.— Znate li što je htjela učiteljica?— Dexter mi nije htio reći, ali vjerujem da je zanima isto što i

onu ženu koja pije.— Koliko ste puta bili u kući na jezeru Kennington?— Samo jedanput, i to prošle subote. Znala sam da u Dextera

mogu imati povjerenja i da mi se ništa neće dogoditi.— Što biste učinili da se Dexter ne može s vama oženiti?— Umrla bih — reče oborivši pogled. — Umrla bih —

ponovi.Poručnik pogleda kroz prozor.— Je li vaša majka kod kuće? — upita.— Da, a zašto?— Mislim da će biti najbolje da odete kući.Upalio sam motor.— Zašto? — ponovi djevojka. — Zar sam nešto krivo rekla?— Ali ne — odgovori Bassett dok je automobil polako

odmicao. — Žao mi je, gospođice Rawlin, ali to biste ionako doznali prije ili poslije. — Uze njene ruke i stisne ih. — Marjorie — nastavi — bojim se da je Dexter mrtav.

Pošto smo povjerili majci izbezumljenu Marjorie, Bassett se spusti na sjedalo u automobilu.

— Dobro — reče. — Sad znamo da Jessica Stone, osim Chasea i Judda, ima i trećeg ljubavnika. Što idemo dalje u istrazi, stvari se sve više kompliciraju.

— Misliš li na avijatičarskog narednika? — upitah.Bassett potvrdi.— Raspitaj se u bolnici baze u Otisu jesu li prije tri tjedna

jednom njihovu mladiću namjestili čeljust. Kad doznaš ime, upitaj njihovu policiju je li se taj voli tući. Raspitaj se ima li automobil i

51

kakve je marke. Želim da se tragovi onih guma ispitaju na svim automobilima koji bi mogli biti vezani uz ovaj slučaj.

Prije nego što smo otišli Bassett zabrinutim pogledom osmotri Rawlinovu kuću.

— Ponekad moraš raniti srca ljudi i uz to se ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Za sve ove godine što radim kao policajac još se nisam na to posve priviknuo. — Onda me lagano udari po ramenu. — Hajde, idemo. Pred nama je težak dan.

* * *

Popodne je, dva sata. Larry Stone upravo je parkirao svoj crni »valiant« ispred policijske stanice. Požurih prema izlazu da ga dočekam.

— Ima li novosti? — zabrinuto upita čim me ugleda. — Mi ništa ne znamo. Moja je žena očajna. Htio sam pozvati liječnika, ali ona je odbila. Boji se da bi joj dao sredstvo za umirivanje, a ona ne želi spavati kad budu telefonirali da je Judy živa i zdrava.

— Poručnik Bassett upoznat će vas sa svime što smo saznali — rekoh. — Bojim se da ćete biti razočarani.

Odveo sam ga u kancelariju gdje su Bassett i Duffy sjedili za stolom.

— Recite mi bar jednu utješnu riječ, poručnice — reče Stone. — Molim vas.

Bassett ga je jedno vrijeme promatrao, onda reče:— Mogu vam reći samo to da djevojčica više nije na onome

mjestu kamo su je najprije odveli.Stone se zanjiše.— Znači da ste ipak naišli na tragove. Gdje?— Na jezeru Kennington, blizu Penzancea.Stone se ugrize za usnu.— Više nije bila tamo?— Nije, ali mislimo da znamo tko ju je odveo.— Tko?

52

— Dexter Chase. Stone se zabezekne.— Poznajete li ga? — upita poručnik. — Bio je mehaničar u

radionici u koju je vaša žena dovozila automobil radi popravka.Stone na trenutak spusti oči, onda ih podigne i reče:— Čuo sam za njega. — Iz džepa izvadi prljavu omotnicu i

pruži je Bassettu. — Možda će vam ovo pomoći. Jutros u pola deset vozač kamiona dao ju je mojoj ženi. Rekao joj je da ga je neki čovjek zamolio da joj preda pismo. Moja se žena jedino sjeća da je čovjek bio jak i crnokos i da je vozio transportni kamion.

Poručnik mi pruži pismo, a Duffy se nagne preko mojeg ramena. Zajedno smo pročitali: »Želite li vidjeti živu svoju kćerku, platite dvadeset pet tisuća dolara. Ponovno ćemo vam se javiti za dvadeset i četiri sata.«

— Jessica me nazvala u ured — nastavi Stone — pa sam odmah otišao kući. Moja je žena bila izvan sebe. Trebalo mi je dosta dugo dok sam je umirio. — Prijeđe rukom preko čela. — Ja nemam dvadeset pet tisuća dolara — doda zabrinuto. — Moja žena ima, ali ja nemam. Na mojem je računu samo tri tisuće dolara. Jessica je vlasnik naše kuće čak i moje kancelarije. Spremna je platiti za Judy, ali... ali ona misli da se radi o varci. Ona želi biti sigurna da je Judy još živa i zbog toga je ovo napisala.

Uze drugu omotnicu i pruži je poručniku.Bassett je naglas čitao:— »Neka moja kćer na komadu papira napiše kako se zove

njen zečić, i to mi pošaljite«. — Pokazao sam vam to zato — reče Stone — da znam kako da reagiramo.

Bassett pogleda na zidni sat.— Zašto ste čekali četiri sata prije nego što ste nas obavijesti

li? — upita.Stone ga začuđeno pogleda.— Ali, vjerujte... — poče, ali zašuti i slegne ramenima. — Već

sam vam rekao da, mi je dugo trebalo dok sam uspio umiriti

53

Jessicu. Zatim smo razgovarali o tome treba li obavijestiti policiju ili ne. Jessica je htjela plati ti ne pitajući za savjet. Napokon sam je uvjerio da bi bilo bolje zatražiti vašu pomoć.

Bassett ga je pažljivo promatrao. Onda upita:— Možete li mi dati nešto detaljniji opis vozača kamiona?

Možda je na kamionu bilo napisano ime firme?— Ne znam — reče Stone — a ni Jessica se ne sjeća

pojedinosti, čovjek joj je samo predao pismo i brzo odjurio.— Hoće li vaša žena htjeti razgovarati sa mnom ako dođem u

Lauceston?— Mislim da hoće, ali bilo bi mi draže da to ne učinite.

Užasno je uzbuđena.— Kao i gospođica Newcomb? — grubo upita Basset.— Tko?— Hope Newcomb, Judyna učiteljica. Poznajete je, zar ne?— Pa naravno. Sretao sam je na sastancima nastavnika i

roditelja. Ali, zbog čega je ona uzbuđena?— Zar niste u današnjim novinama vidjeli njenu sliku?— Nisam imao vremena za novine. Imao sam posla u

kancelariji i s Jessicom.— Dobro, reći ću vam najnovije vijesti. Gospođica Newcomb

je jutros oko pola sedam na cesti 82 doživjela prometnu nesreću. I to veoma čudnu. Vozila je ispravno i oprezno, a njen se »chrvsler« odjednom našao na rubu ceste.

— Je li teško ranjena? — upita Stone zabrinutim glasom. — Ona je dobra učiteljica i neobično je simpatična. No što je u te jutarnje sate radila na auto-oesti?

— Tko to zna — reče Bassett, a onda naglo promijeni temu razgovora. — Volite li život u prirodi, gospodine Stone? Idete li u lov ili ribolov?

— Nekada je i toga bilo. Igrao sam tenis i imao sam jedrilicu. No, sada mi posao ne dopušta da se bavim sportom.

— Jeste li ikada išli u lov u Cape?— Jesam.

54

— U okolicu jezera Kennington?— Naravno. Tamo ima mnogo divljači. Idem u prosincu. To je

jedini sport koji nisam zapustio. Lov je dopušten samo jedan tjedan, tada uzimam slobodne dane.

— Gađate li dobro?— Pa, usudio bih se tako reći.— Kakvu pušku imate?— Karabinku i dvije lovačke puške,— Nemate manje oružje? Pištolj ili automatski pištolj?— Što bih s time?— Dobro. Možete ići, ali me obavijestite čim dobijete poruku

ucjenjivača.— Naravno — reče Stone ustajući.— I još nešto. Ima li netko u vašoj porodici običaj da jede

sušene školjke?— Pa naravno, svi ih jedemo. Judy je sladokusac. A zašto?Bassett slegne ramenima.— Tako, pitao sam vas to bez posebnog razloga.— Ne bih rekao — reče Stone stišćući mu ruku. — Nešto

skrivate, Bassett. Dobro poznajem policijske metode i znam da je vaše pitanje u vezi s nestankom moje kćerke.

Bassett se odmakne od Stonea.— Sada još ne mogu govoriti, Stone. Možda poslije. Onda

ćete i vi biti spremniji za suradnju.— Ništa nisam zatajio, poručnice — reče ljutito, okrene se i

brzo izađe.Bassett mi dobaci pogled.— Idemo — reče. — Čekaju nas u mrtvačnici.

55

8Mrtvačnica je bila prostrana i dobro osvijetljena. Na stolu

cilindrična oblika bilo je tijelo Dextera Chasea.— Oprostite što smo zakasnili — reče Bassett. — Što ste

pronašli?— Doktor Tavlor i ja — počne Sipe podigavši pogled —

potpuno se slažemo da su meci ispaljeni ovim redom: prvi u grudi, drugi u grlo, treći u obraz. Prvi je prošao tik uz srce, a drugi kroz vratnu arteriju i izazvao smrt. Krv je šikljala iz arterije i potpuno je nemoguće da su ruke i odjeća ubojice ostali čisti. Lubanja je razbijena čvrstim predmetom. Tamo su meci što smo ih izvadili iz tijela.

Lynn ih je pažljivo promatrao.— Čini se da su ispaljeni iz automata, a ne iz običnog pištolja.

Ali gdje su, do vraga, završile čahure?— Što je s ogrebotinom iza uha? — upita Bassett.— Vjerojatno udarac nogom, ali kad je već bio mrtav.— A tragovi na ovratniku? Sipe odvoji sako od ostalih stvari.— Teško je reći radi li se o drugom udarcu ili ne. U svakom

slučaju, udarac je dobio kad je već bio mrtav, jer na ramenu nema modrica, i to od žene koja baš nije jaka. Znam da su tragovi ruža na licu trebali da označe prisutnost žene na mjestu zločina, ali... — Sipe s nevjericom iskrivi usta. — Čini mi se da su ti tako izazovni tragovi ostavljeni samo zato da bi onemogućili istragu. Možda se i varam, ali pogledajte s kakvom su snagom učinjeni ti križevi. Obično se žene zgražaju pri pogledu na leš, a ako ga već i moraju dodirnuto, čine to veoma suzdržljivo...

— To su, uostalom, moje pretpostavke. Jeste li ustanovili kad je nastupila smrt?

Čekao sam da s vama razgovaram — reče Sipe okrenuvši se prema meni — jer znam da ste vi prvi otkrili leš. Kakvo je bilo vrijeme i temperatura zralka?

56

Izvukoh svoj notes.— Vrijeme mirno, sunce puno. Jutarnja temperatura oko

sedam sato između sedamnaest i devetnaest stupnjeva. Nazvao sam meteorološku stanicu i raspitao se. Sinoć oko šest sati bilo je dvadeset stupnjeva, oko devet sati osamnaest, a oko ponoći spustila se na petnaest stupnjeva. U pet ujutro....

— Bit će dosta — prekine me Sipe i počne izračunavati, a Petin reče: — Smrt je najvjerojatnije nastupila sinoć između sedam i devet sati. — Potom pogle da na sat i pokaže rukom na leš. — Sada je vaš — reče.

Bassett ode do telefona i okrene jedan broj.— Naredniče? — upita. — Javite centrali da odmah pošalje

stručnjaka za ispitivanje dokumenata.

* * *

Policajac Mike O'Keefe bio je novajlija — »cipela«, kako smo ga nazivali — pa smo se morali obratiti iskusnijoj osobi da dovede Hannah Chase u mrtvačnicu. No, Duffy nije imao nijednog slobodnog čovjeka, zato njega pošalje po Dexterovu majku.

U tri sata O'Keefe uđe u mrtvačnicu.— Vani čeka gospođa Chase — reče.— Kako je reagirala na vijest? — upita Bassett.— Rekao bih, prilično mirno. Bila je u bolnici gdje radi kao

bolničarka.— Je li plakala kad ste joj rekli da joj je sin mrtav?— Nije, gospodine. Savršeno se kontrolirala. Kad sam joj

prilazio na hodniku, promrmljala je nešto o Judy Stone. Ili mi se možda samo učinilo da je izgovorila to ime. Malo sam se zbunio, a onda sam joj rekao da se ne radi o djevojčici već o njezinu sinu. Upitao sam je možemo li negdje sjesti da u miru porazgovorimo. Odvela me u dno hodnika i pitala u kakve je neprilike upao njen sin. Rekao sam da nije ni u kakvoj neprilici, već da je ovdje, u mrtvačnici. Možda je to trebalo drugačije reći?

57

— Ali ne. Drugo se nije ni moglo reći. Je li bila zbunjena, nervozna?

— Ne bih znao reći. Za vrijeme vožnje pokušavao sam s njom razgovarati, ali mi je odgovarala samo kimanjem glave.

Bassett skupi obrve i glavom mi dade znak da ga slijedim. U čekaonici je bila gospođa Chase, nepočešljana, s rukama na krilu.

— Žao mi je što smo se morali upoznati u tako žalosnim okolnostima — reče poručnik. — Bojim se da je u pokrajnjoj sobi leš vašega sina. Tražim li mnogo od vas ako vas zamolim da ga identificirate?

— Ne — prošapće ona. — Kako je umro?— Ustrijelili su ga. Zatvori oči.— Jeste li uhvatili ubojicu?— Nismo. Možda biste nam vi mogli pomoći. Dexter je

nedavno kupio automobil »Ford« proizveden 1966. godine. Je li i prije imao automobil?

— Da »chevrolet«. Posudio ga je prijatelju koji ga je razbio prije mjesec dana. Osiguranje nije bilo dostatno da pokrije štetu. Ja sam mu htjela pomoći, ali u obitelji imam bolesnika i na njega trošim sav novac.

— Žao mi je. A gdje je nabavio novac za kupnju novog automobila?

— Imao je dobar posao. Pretpostavljam da ga je nabavio na zajam.

Bassett ispitivalački pogleda Hannah Chase.— Imamo potvrde za novi automobil — reče. — Pomogla mu

je neka žena da ga isplati.Gospođa Chase ustane i pogleda Basseta ravno u oči.— Znači da je to bila ta starija žena koja se vrtjela oko njega.— Koja?— Otkrijte sami — odgovori glasom u kojem je bilo mržnje.

58

— Naravno da ćemo je otkriti — odvrati Bassett. — Prošle godine Dexter je u Falmouthu imao nezgodnih stvari. Ako se ne varam, bio je upleten u krađu.

— Nisu mu je mogli dokazati. Ne kažem da je moj sin svetac, ali kradljivac nije bio. Ako se ne varam, zvali ste me ovamo da identificiram svoga sina, a ne da ga napadam. Hoćemo li poći?

— Svakako. Ovuda, molim vas.Otpratili smo je u mrtvačnicu. Nakon kratke šutnje gospođa

Chase izjavi:— Da, to je moj sin.Naglo se okrene i izađe Iz sobe. Bassett je sustigne u

predvorju.— Žao mi je što vam moram postavljati pitanja u takvom

trenutku — reče — ali mi tragamo za ubojicom vašeg sina, pa bih htio nekoliko minuta s vama porazgovarati.

— Rekla sam vam sve što sam mogla — uzdahne — iako nije bilo mnogo. Dexter nije živio kod mene posljednja četiri mjeseca.

— Žena o kojoj ste maloprije govorili je majka Judy Stone, zar ne?

Na trenutak ga iznenađeno pogleda, a potom njen pogled ponovno postade tvrd.

— Sve već znate o njoj? — upita.— Da. Znamo i to da poznate i nju i njeno dijete. Zašto nam

sve ne ispričate?— Morali bismo se vratiti u prošlost — reče Hannah Chase.

— Unatrag devet godina. Moj muž je bio bolestan, pa sam ga dovela ovamo u Cape Cod zajedno sa svoja dva sina. Došli smo iz Bostona gdje sam radila kao bolničarka u jednoj od najboljih bolnica. Tokom ljeta držala sam dvoje podstanara kako bih mogla više zaraditi. Bili su studenti. Jedan mladić i jedna djevojka.

— Mogu li vas prekinuti? Spomenuli ste dva sina. Imate još jednog?

— Da. Stariji je i živi u Cataumetu.— Od čega je bolovao vaš muž?

59

— Umro je od tuberkuloze.— Shvaćam, nastavite.— Mladić je radio za neku agenciju, a djevojka kao sobarica u

hotelu. Potkraj rujna vratili su se na sveučilište. Slijedeće godine djevojka je ponovno došla. Te iste godine, dvanaestog kolovoza, nakon osam mjeseci trudnoće poklonila je život djevojčici. To dijete imalo je veliki madež na lijevoj nozi. Znam to jer sam pomogla pri porodu i brinula se o djevojci dok se oporavila. Sredinom rujna otišla je zajedno s djetetom i odonda je nisam vidjela.

— Je li bila udata?— Ne. Nikad mi nije rekla tko je otac. Mogu li nastaviti?— Molim vas.— Prošle godine u srpnju Jesseica Stone doživjela je nesreću u

West Falmouthu. Udarila je u automobil, a mala Judy, koja je sjedila pokraj nje, ispala je iz kola. Neki ju je čovjek donio na kliniku na kojoj ja radim. Pregledala sam je da vidim kakve su ozljede, ali bila je samo izudarana i uplašena.

Pogledah poručnika. Bio je posve miran. Pretpostavljao je kakav će biti nastavak priče.

— Dok sam je pregledavala — nastavi gospođa Chase — ugledala sam veliki madež na lijevoj nozi i prepoznala djevojčicu kojoj sam pomogla da dođe na svijet. To sam rekla gospođi Stone i njena se znatiželja odmah probudila. Htjela je znati majčino ime. Nisam joj htjela reći. Nikad joj nisam rekla. Stalno me nagovarala da joj odam ime. Posljednji put ponudila mi je tisuću dolara.

— Hoćete li meni reći? — upita Bassett.— Ne — odvrati mirnim gla som. — Zašto bih vam morala

reći?— Mnogo bi nam pomoglo i vjerojatno razjasnilo mnoge

stvari. Brže bismo uhvatili ubojicu. Je li Dexter znao priču o rođenju djevojčice?

— Da. Imao je osamnaest godina i živjeli smo zajedno.— Vjerujete li da je o tome razgovarao s Jessicom?

60

— Možda. Bili su prijatelji.— Zapravo, vi ste sigurni da joj je sve rekao, zar ne? Prije dva

mjeseca, kad ste ga potražili u radionici, prekoravali ste ga.— Varate se — brzo odvrati. — Prekoravala sam ga da mnogo

brblja, to je istina, ali ne zato što bi izdao tajnu djevojčice.— Kakva bi to bila tajna?— To se vas ne tiče.— Imam još samo dva pitanja, gospođo Chase — reče Bassett.

— Kako to da se tako točno sjećate kojega se dana rodila djevojčica?

Nasmije se.— Policajci uvijek nastoje čovjeka dovesti u neugodne situaci

je, zar ne? Sjećam se tog datuma jer je toga dana bio moj rođendan.

— Rekli ste da je vaš sin John bolestan. Što mu je?— Tuberkuloza, kao i kod nje gova oca.— Žao mi je. Ima li obitelj? Hannah Chase umorno mahne rukom.— Imam tri unuka.— Ako vam možemo pomoći pri ukopu i u drugim stvarima,

recite nam.Žena šutke potvrdi. O'Keefe je uhvati ispod ruke i odvede

prema automobilu.

* * *

U policijskoj stanici čekao nas je narednik Duffy.— Dobio sam obavijest o avijatičkom naredniku — reče. —

Mladić se zove Beaupre. Ima »lincoln« proizveden šezdeset šeste. Primljen je u vojnoj bolnici baze Otis, petnaestog svibnja. Znate li tko ga je dopratio?

— Jessica Stone — reče Bassett.— Upravo ona — nasmije se Duffy. — Ta je žena pravi đavo.

61

— I to snažan — reče Bassett nasmijavši se. — Svi muškarci koje poznam dobiju zbog nje batina.

Duffy uzme sa stola dvije registarske tablice s brojevima 514-491. Bile su sa Chaseova automobila.

— Gdje ste ih nabavili? — upitah.— Neki dječak našao ih je na cesti pokraj Cummaquida i

odnio ih je u najbližu policijsku stanicu, a John ih je donio ovamo prije pola sata. Imam divan dar. — Dohvati kutiju i pruži je Bassettu. — Stigla je popodnevnom poštom. Otvorio sam je, ali nisam ništa dirao kad sam vidio što je u njoj.

Justin Bassett sjedne na stol. Najprije je pregledao papir u koji je bila umotana kutija. Na njemu je bio žig Hyannisa s današnjim datumom, a na poštu je bio predan u dvanaest sati.

Otvori malu kutiju. S papirića, koji je bio u kutiji, pročitali smo:

»Pronađeno na igralištu za golf u Montrose-klubu.«Ispod papirića bila je naslaga tankog ružičastog papira. Bassett

ga podigne i upitno me pogleda.Usred tih papirića vidjele su se tri čahure kalibra 38.— I što ti se čini? — plane Bassett. — Odmah pozovi

balističke stručnjake.Za nekoliko minuta Duffy ih je nazvao.— Lynn — reče poručnik — netko se želi sa mnom poigrati, a

to mi se ne sviđa.Pruži mi kutiju, a Lynn izvadi jednu čahuru da je pogleda.— Pa? — upita Bassett. — Jesu li to one što ih tražimo?— Sigurno su istog modela, ali sa sigurnošću ne mogu

potvrditi dok ih ne ispitam u laboratoriju.Poručnik pogladi kosu, pa se okrene Duffyju.— Zatraži od centrale u Bostonu da se raspitaju u kojoj je

bolnici radila Hannah Chase pri je devet godina. Pitaj i kada se rodila.

Čim je Duffy otišao, Bassett me upita:— Što misliš o Hannah Chase?

62

— Ima jaku volju i zna se dobro savladavati.— Nisi odgovorio na moje pitanje.— Laže — rekoh — ali ne znam zbog čega.Bassett me pažljivo pogleda.— U mrtvačnici je rekla nešto zbog čega ti se lice snuždilo.Oborih oči.— Radi se o Hope Newcomb. Ona je Judyna majka.— To sam i mislio.— Stvari za nju veoma loše stoje, ali mislim da ne treba

odmah svemu povjerovati.— Jesi li joj oprostio? — upita me.— Jesam.— Zašto onda ne odeš k njoj na razgovor?Zinuh od čuda. Bassett se poče smijati.— Ne odmah — reče. — Dolazi stručnjak za ispitivanje

dokumenata. Da čujemo što će nam reći.— Podigoh pogled. Raymond McMurchie stajao je na pragu.— Uđite — pozove ga Bassett — imamo za vas jedan posao.Iz džepa izvadi pismo što ga je donio Stone, kojim je Judy bila

ucijenjena.— Želio bih znati kakav je papir i kakav je pisaći stroj. Bilo bi

dobro da otkrijete otiske prstiju.— Pokušat ću. Sve što je potrebno donio sam sa sobom —

reče McMurchie udarivši rukom po svojoj torbi, a onda pogleda papir. — Novinski papir najlošije kvalitete. Vidite kako se lako cijepa?

— Koliko će vam biti potrebno da otkrijete kakav je stroj na kojem je napisano pismo?

— Najviše četvrt sata, poručnice.— Izvrsno. Otiske prstiju obradite poslije. Više me zanima

stroj.Pošao sam s McMurchijem u laboratorij.— Neke su mi stvari već potpuno jasne — govorio je radeći

— ali ipak želim biti posve siguran. Vidite li kako su krajevi

63

papira nazubljeni? Znači, pismo je pisano na portabl stroju. Slovo J je karakteristično za stroj marke »Smith«, još je manje od normalnih. Sad ću ga izmjeriti. — Uzme mjerilo i sagne se nad papir. — Možete odmah početi s istragom — nasmije se. — Pismo je napisano na stroju marke »Smith« čija su slova G i O nešto izvan linije.

Kad sam se vratio, Bassett mi pokaže poruku koja je došla teleprinterom. Bio je to opis guma raznih tipova automobila. Pažljivo sam čitao.

— Kako vidiš — reče Bassett — svi automobili osoba koje bi mogle imati veze s ovim slučajem nalaze se na popisu. Chase je imao »ford«, Stone »valiante«, njegova žena »cadilac«, Judd »oldsmobile«, Hope Newcomb »chryslera«, a narednik Beaupre »lincolna«. Već sam telefonirao u bazu i rekao da želimo razgovarati s Beaupreom. Bit ćemo tamo za pola sata.

9Avijatička baza Otis jedna je od najvećih u Sjedinjenim

Državama. Da bismo stigli do zgrade vojne policije morali smo proći pokraj dugih redova raketa, hangara, golemih aviona i helikoptera.

Bilo je otprilike pola šest poslije podne kad se major Sims pojavio u svojoj kancelariji.

Narednik Beaupre čeka vas u sobi za razgovor — reče. — Rekao sam mu da s njim želite razgovarati. Možda biste prije toga nešto željeli doznati o njemu.

— Bilo bi dobro — reče Bassett.— Beaupre ima trideset i dvije godine. Petnaest je godina u

avijaciji, a za pet godina steći će pravo na mirovinu. Čin narednika dobio je 1966. godine. Rastavljen je i ima dvoje djece, dječaka od

64

jedanaest i djevojčicu od devet godina. Njegovo ponašanje dosad je bilo besprijekorno. Dapače, dva puta je pohvaljen zbog tehničkih poboljšavanja u vojnoj industriji.

— Hvala — reče Bassett — Mnogo ste nam pomogli.Prešli smo preko dugog hodnika. Kroz zatvorena vrata

dopiralo je udaranje pisaćih strojeva. Na dnu je bila soba za razgovore.

Kad smo ušli pozdravio nas je vojnički visok i snažan čovjek.— Poručnik Bassett i agent Scott iz državne policije — pred

stavi nas major.Beaupre nas pogleda malo iznenađeno. Sjeli smo za stol.— Poznajete li ženu koja se zove Jessica Knox? — upita Bas

sett.— Da — odgovori.— Tako se predstavila liječnicima kad vas je dopratila u

bolnicu. Znate li njeno drugo ime?— Ne.— Poznajete li momka imenom Dexter Chase?— Da. On mi je razbio čeljust — brzo je odgovorio.— Kako ste se upoznali?— Sreo sam gospođicu Knox prošlog proljeća u golf-klubu.

Obično tamo igram golf. Bila je sama. A i ja sam bio sam. Počeli smo čavrljati, onda smo odigrali nekoliko partija.

— Odvela vas je u svoju vilu na Silver Beachu?Prvi put Beaupre postade znatiželjan.— Ne odmah — odgovori. — U njenu kuću prvi put sam

otišao nakon šest ili sedam tjedana.— Jeste li došli sami ili vas je pozvala?— Ponovno smo se sreli na igralištu. Rekla mi je da je

slijedim svojim automobilom. Imam staru olupinu koju sam kupio prošle godine.

— »Lincoln«?— Da.— I odonda ste češće navraćali u Silver Beach?

65

— Da.— Recite otvoreno, jeste li svake večeri s njom imali intimne

veze?— Ne.— Nego?— Od vremena do vremena.— Držite li civilno odijelo u njenoj kući?— Da, gospodine.— Što se dogodilo petnaestog svibnja, one večeri kad ste se

posvadili s Dexterom Chaseom? — upita Bassett.— Popio sam nekoliko čaša piva na igralištu, a onda i na West

Falmouthu. Sjećam se da sam se drugog dana ujutro našao u bolnici.

— Naredniče, poznato mi je sve što ste ispričali vojnoj policiji i liječnicima bolnice. Proučio sam vašu izjavu. Nijedan barmen u West Falmouthu nije vas vidio, a dežurni mi je liječnik rekao da vaš dah nije mirisao baš po alkoholu. Ne namjeravam vas prekoravati. Dapače, želim vam pomoći koliko je u mojoj moći. Ali želim istinu. Ne bojte se. Ja se tako lako ne mogu začuditi.

Beaupre ga je neko vrijeme ispitivački promatrao, onda slegne ramenima.

— U redu — reče. — Išao sam pravo u Silver Beach. Istuširao sam se i presvukao. Gospođica Knox je došla oko pola osam navečer i pripremila jelo. Onda je rekla da mora izaći. Nisam se bunio. Zapravo, ona mi nije morala polagati račune. Umoran sam od života u kasarni i bio sam sretan što sam našao mjestance gdje mogu provoditi večeri. Gledao sam televiziju. Oko deset sati postalo mi je jasno da se Jessica neće vratiti. Mislio sam da je otišla kući... — zašuti svjestan greške što ju je upravo bio učinio. — No, dobro — nastavi — znao sam da je žena Larryja Stonea. Govorila mi je da će tražiti razvod, ali da će se on sigurno protiviti. Rekla je da će u najgorem slučaju otići s djetetom u Reno da bi tamo dobila razvod.

— Nastavite — reče poručnik.

66

— Spremao sam se na spavanje. Tada je došla Jessica. Bila je raščupana, s masnicom ispod oka i modricama po licu. Rekla je da se posvadila s mužem i da će prespavati u Silver Beachu. Otišla je u kupaonicu da se dotjera. Upravo u tom trenutku čuo sam kako se zaustavlja automobil. Pomislio sam da bi to mogao biti Larry Stone i skočio sam do svoje odjeće. Baš sam bio navukao hlače kad su se vrata otvorila i pojavio se taj Dexter Chase. No, prije nego što sam bilo što učinio on je oborio Jessicu udarcem pesnice. Onda se okrenuo prema meni i zapitao me tko sam. Rekao sam mu. »Zauzeo si moje mjesto!« vikne. »Dopusti da ti ispričam nekoliko zgodica o tvojoj prijateljici.« Glas mu je bio grub. Rekao mi je da je Jessica spavala sa svim muškarcima iz bliže i dalje okolice.

— Je li bio pijan?— Rekao bih da nije. Bio je samo bijesan. Znao sam da smo u

gadnoj neprilici. Rekao sam mu da ćemo se Jessica i ja vjenčati. Prasnuo je u smijeh. U međuvremenu se Jessica podigia. Pružila je ruku prema boci da natoči piće. Chase joj je naredio da sjedne. Nekoliko sekunda ga je gledala, najmirnije što je mogla, a onda mu je bacila bocu u glavu. Potom je otrčala u kupaonicu i tamo se zaiključala. Chase je navalio na mene. Htio sam pobjeći kroz vrata, ali me udarcem pesnice oborio, podigao i ponovno udario. Došao sam k svijesti kad mi je Jessica ispirala lice hladnom vodom.

— Potom vas je odvela u bolnicu — zaključi Bassett.— Tamo sam ostao tri tjedna. Izašao sam petog ovog mjeseca..— Jeste li sreli Jessicu?— Pošao sam u Silver Beach po odjeću.— I obnovili ste vezu s njom? Beaupre potvrdi.— Recite mi — nastavi Bassett mirnim glasom — gdje ste bili

jučer između šest i osam sati navečer i danas, između pet i osam ujutro?

— Tu u bazi.Bassett pogleda majora.

67

— Narednik je izašao jučer u šest poslije podne i vratio se jutros u deset sati — odgovori Sims.

Bassett ponovno pogled« Beeuprea.— Bio sam u Silver Beachu — prizna narednik.— S Jessicom?— Ne, sinoć je nije balo. Pojavila se jutros nešto prije devet

sati i sat nakon toga opet je otišla. Tada sam se i ja vratio u bazu da preuzmem dužnost.

— Imate određenu satnicu — reče Bassett. — Od deset ujutro do pet poslije podne.

— Povjeren mi je nadzor jednog sektora. Kapetan mi je savjetovao da izaberem vrijeme koje mi odgovara kako bi sve bilo u redu. Ponekad radim i do dva sata ujutro.

— U redu — odvrati Bassett — i ja sam bio vojnik u drugom svjetskom ratu pa shvaćam. No, zbog čega ste jutros u šest sati otišli s Jessicom Stone na jezero Kennington?

Beaupre se trgne.— Ja?— Da, vi.— Uopće ne znam gdje je to jezero.— S one strane Penzancea, između auto-ceste Mid Cape i

ceste 28, otprilike pet kilometara od Sendwich Gatea. Niste bili tamo?

— Ne, nisam. Ili sam u Jessicinoj kući gledao televiziju, ili sam spavao. Nekoliko sam puta izašao na deset minuta i to prvi put po pivo, a drugi put da nešto kupim za jelo. To je sve.

— Zbog čega je Jessica Stone jutros došla u Silver Beach? Da vam pripremi doručak? Ili zato da bude s vama u krevetu prije nego što pođete na posao?

— Ne znam — odvrati Beaupre — nisam je očekivao. Slučajno je došla.

— Je li bila nervozna?— Malo. Činilo mi se kao da nekoga očekuje.

68

Nastade tišina. Major Sims nas upita imamo li još koje pitanje. Bassett me pogleda, a ja odmahnuh glavom.

— Ne — odgovori Bassett. — Zasad će biti dovoljno. Molim vas da narednik dvadeset i četiri sata ne napušta bazu. Ne sumnjičimo vas — nastavi Bassett okrenuvši se Beaupreu — ali svakog trenutka možete nam zatrebati.

— Bit ću ili u kancelariji ili u svojoj sobi — otresito reče Beaupre.

* * *

Nešto prije sedam sati napustili smo bazu Oatis i vratili se u Lauceston. Pred zgradom je srtajao Stan Foster. Odmah nam pođe ususret

— Kako ide? — upita.— Tako, tako — rekoh.— Ipak smo na dobrom tragu — ispravi me Bassett.— Dobro bi mi došlo nekoliko sati spavanja.— Mogu li vam pomoći? — upita Foster.— Da. Jučer si mi rekao da je Larry Stone kao mladić radio u

nekim novinama? Kojim?— Kako mi reče moj brat, u jednom tjedniku, »Harwichport

Sentinelu«. No to je obavijest sa strane. Mogu razgovarati sa Stoneom. Simpatičan je čovjek.

— Nećemo nikome to reći — odvrati Bassett. — Znaš kako smo diskretni!

Foster se nasmije i napravi šaljivu kretnju u znak pozdrava dok smo ulazili u automobil.

* * *

Poručnik je otišao prileći. Upravo sam bio nagnut nad stolom kad je ušao narednik Cost. Bilo je oko pet sati poslije podne.

69

— Baš je nazvao Metzell — reče. — Novinski papir potječe iz »Harwichport Sentinela«. Zna te li što je još Metzell otkrio? Da je Larry Stone u posljednje dvije godine za taj list pisao o najzanimljivijim pravnim slučajevima.

— Uistinu?— McMurtchie je donio rukopis jednog od tih članaka. Možda

smo na najboljem putu da pronađemo pisaći stroj na kojem je napisana... ucjena?

— Možda — rekoh. — Ali ne mogu zamisliti da bi Stone oteo vlastitu kćerku.

Cost se počeše po zatiljku.— Ni ja. Ali trag je trag. I još nešto. Sinoć oko pola deset

Flamarion i Hanvich vidjeli su mali automobil pokraj jezera Great East. Vraćali su se kući iz Bewstera. Iz automobila je iskočila djevojčica i potrčala prema cesti. Neki ju je čovjek slijedio, ulovio i ugurao u automobil.

— Odakle ti ta obavijest?— Telefonirao je Jo Palastra. Raspitivao se kod stanovnika

South Harwicha, a Flammarion je dala takav opis djevojčice koji bi u potpunosti odgovarao Judy Stone.

— Jesu li zapamtili u kojem je pravcu otišao automobil?— Prema Chathamu. Ustao sam, obukao sako.— Imaš li opis automobila?— Ne baš detaljan. Flammarion kaže da je auto bio malen, a

čovjek je imao tamni kaput. Lica se ne sjeća.— Jeste li obavijestili poručnika Bassetta?— Sada idem k njemu.— I ja — rekoh.Prije nego što sam probudio Bassetta nazvao sam policiju u

Chathamu i zamolio ih da paze na sve male i srednje automobile koji bi noću onuda prošli.

70

10Nešto prije šest poslije podne John Masters uvede u ured

odebljeg čovjeka crvene kose.— Ovo je Don Paterson — reče šofer kamiona. Njega tražimo.

Uhvatio sam ga u Orleansu. Gdje je poručnik?— Gore — odvrati Duffy. — Sjednite, gospodine Paterson.

Pomčnik Bassett sići će za nekoliko minuta. Vi ste predali ono pismo u Laucestonu, zar ne?

— Jesam.U tom trenutku uđe Justin Bassett.— Lijepo od vas što ste došli — reče Patersonu i sjedne kraj

njega.— Išao sam u Wareham — odgovori Paterson — tamo je naša

garaža.— Živite u blizini?— Između Oneseta i Warehama.— Dugačak je put između Warehama i Provincetowna,

osobito ako se cijeli dan vozi.— Da, baš tako. Na putu sam već od pola sedam ujutro.

Obično se vraćam oko pola šest navečer, kući stižem oko šest.Bassett pogleda na zidni sat.— Nećemo vas dugo zadržati. Hoćete li mi reći tko vam je

dao ono pismo što ste ga predali u Laucestonu.— Neki čovjek kojega sam sreo za ručkom. Kod Baya se

obično zaustavljam i popijem kavu. Taj je čovjek svoj automobil s tablicom druge države parkirao iza mog kamiona. Pitao me prolazim li kroz Lauceston. Naravno, rekoh mu. Onda mi je dao to pismo i deset dolara. Ako na pošten način mogu zaraditi novac, nikada neću reći ne. Imam ženu i dvoje djece. Strpao sam pismo i dolare u džep i otišao. U Laucestonu sam predao pismo gospođi čije je ime bilo napisano na omotnici. Zar sam učinio nešto loše?

— Da, to ću vam poslije objasniti. Opišite tog čovjeka.

71

Paterson se nagne na naslon stolice i prekriži ruke.— Bio je visok oko metar i sedamdeset, star oko trideset

godina, tamnih očiju. Drugo se ne sjećam.— Ništa osobito niste zapazili?— Ah da! Nos kao da mu je bio spljošten.— Na automobilu je bila tablica druge države? Koje?— Jersey ili New York, nisam siguran. — Malo razmisli, a

onda zaključi: — Eto, bila je crna sa žutim slovima. New York. »Chrysler imperial« iz New Yorka.

— Imate li još tih deset dolara? — upita Bassett.— Pa naravno. — Paterson zavuče ruku u džep i izvadi

novčanik. — Ovdje držim tuđe, a ovdje svoje novce. — Uzme jedinu novčanicu od deset dolara što se nalazila u prvom predjelu novčanika i pruži je Bassettu. — Evo je.

— Stara banknota — reče Bassett znalački.— Čini se da je dugo bila u opticaju — nasmije se Paterson

gurajući novčanicu u novčanik.Poručnik ga je pažljivo promatrao.— Kako dugo radite za svoju firmu? — upita.— Osam godina.— A prije toga?— Putovao sam posvuda vozeći kamione. Radio sam sve da

nešto zaradim.Bassettov pogled na nekoliko minuta odluta uprazno. Onda

ustane i gurne ruke u džepove.— Uvalili ste se u gadnu nepriliku, Paterson — reče. —

Možda niste znali, ali pismo što ste ga predali jeste ucjenjivačko.Paterson zakoluta očima.— Oh, do đavola! Ja ništa ne znam. Nikad se ne bih u nešto

takvo upuštao, valjda mi vjerujete?— Znamo, znamo — reče Bas sett. — No taj se čovjek može

ponovno sastati s vama. Znate li kakva je vaša dužnost u tom slučaju?

72

— Naravno, poručnice. Odmah ću vas obavijestiti i zapisati broj njegova automobila. Čak ću ga pokušati i zadržati, ako mi uspije.

— Izvrsno, tako govore ozbiljni ljudi. Jeste li ikada čuli o Lindbergovom zakonu? Veoma je strog.

— O, da.— Oženjen čovjek sa dvoje djece dvaput razmisli prije nego

što se suprotstavi zakonu. — Bassett mu se nasmije i pruži ruku. — Još vam jednom hvala što ste došli. Svakako nas obavijestite ako se onaj čovjek pojavi.

— Svakako, poručnice — reče Paterson nasmijavši se. — Mogu li otići?

— Samo izvolite, Paterson. I oprostite ako smo vam oduzeli nešto vašega dragocjenog vremena.

Duffy ga otprati do kamiona.Nekoliko minuta Bassett je gledao kroz prozor, a onda naglo

napusti sobu.

* * *

U sobu uđe Ellis noseći teleprintersku poruku.— Gdje je poručnik? — upita.— Ne znam — odgovorili — ali mislim da je sada najbolje da

ga pustimo na miru. Što ima novoga?Ellis mi pruži dvije poruke. Poslala ih je centrala.Na prvoj je pisalo: »Meci izvađeni iz leša i čahure što ste ih

primili poštom ispaljeni su iz pištolja pronađenog na dnu jezera Great East.

Druga je bila kratka i sažeta: »Hannah Chase rođena 27. travnja 1909. godine«.

Bassett se vratio. Pokazao sam mu poruke.U tom trenutku zazvoni telefon.Ellis podigne slušalicu i počne nešto bilježiti u notes.

73

Bassettovo lice bilo je umorno i namrgođeno. Upravo sam mu savjetovao da se istušira kad mu Ellis pruži papirić na koji je zapisao telefonsku poruku. Bassett se toliko raspali da šakom udari po stolu.

— Jesi li dao nalog policiji u Chathamu da pronađu crni »valiant«? — vikao je gledajući me.

— Jesam.— A zašto? — urlao je poručnik, dok se Ellis povlačio iz sobe

na prstima.Spustih glavu kao neposlušan đačić. Znao sam da pravila

zabranjuju poduzeti bilo što prije nego što se obavijeste pretpostavljeni.

— Mislio sam da bi crni »valiant« mogao biti automobil što ga tražimo.

— Mislio si, ha? Imaj na umu da ovdje ja mislim. Jesi li shvatio?

— Da.— Ja ću ti reći treba li ili ne treba zatražiti pomoć drugih.— Da.— I prestani mi odgovarati: da. Ponašaš se kao mornarički

regrut. Pročitaj poruku.Uzeh papir u ruke i počeh čitati:»Mali crni automobil viđen jučer navečer u pola deset na

glavnoj obali luke Chatham. Nismo sigurni radi li se o 'valiantu', no nitko od ribara ne posjeduje crni automobil. Sinoć su svi brodići bili u luci, osim jedrnog. Nosi ime 'Crna ruža'.«

— Znamo da je u ovaj slučaij upleten i mali crni automobil — rekoh. — Flammarion ga je sinoć vidjela na jezeru Great East. Nisam rekao onima u Chathamu da se radi o »valiantu«, već da je to samo moja pretpostavka.

— Dakle, stvari se mijenjaju — reče Bassett nešto blaže. — Sad mi reci što misliš o Patersonovoj priči.

— Ne vjerujem mu.

74

— Hoćeš reći da ne postoji nikakav automobil s tablicom New Yorka.

— Ne, ne postoji. U to sam siguran. Ne znam kako se Paterson upleo u tu stvar, ...ali... — Zašutio sam jer me Bassett više nije slušao.

— Naredniče! — poviče i Ellis proviri kroz vrata. — Nazovite Franklina Judda i recite mu da ću za pola sata biti u njegovu uredu. — Onda se obrati meni: — Potraži tu »Crnu ružu«. Osim toga doznaj gdje su kupljena dva paketa živežnih namirnica.

— Nazvao sam dva samoposluživanja i raspitao se prodaju li sušene školjke. Nisam imao sreće. Raspitat ću se i kod drugih.

Bassett pogleda moje ruke.— Moramo ispitati i jednu djevojku — nastavi. — Želim da

sve doznaš.Ellis uđe upravo u tom trenutku te na sebe privuče Bassettov

pogled. Zato nije vidio crvenilo na mojem licu.— Franklin Judd pita može li doći večeras u sedam.Bassett potvrdi kimanjem glave, a onda me pogleda.— Idem odmah — rekoh brzo.

* * *

— Jeste li prodali sušene školjke u kutijama? — upitah jednog prodavača.

— Ja nisam — odgovori odmahujući glavom. — Pitajte ostale prodavače.

Poslovođa se umiješa.— Da — reče. — Prije tri dana prodali smo nekoliko kutija.

Sjećam se dobro jer takve stvari rijetko kupuju. Mislim da ih više i nemamo.

— Je li to bila vaša dobra mušterija?— Ne, nikad je prije nisam vidio, ali se nadam da će opet doći

jer je bila ljubazna. Odnio sam joj stvari do automobila.— Kakvog?

75

— Crni...Osjetio sam kako me podilaze trnci.— »Chrvsler«?— Kako ste pogodili? — upita veselo.Pretvarao sam se da sam veseo iako mi je srce zamiralo od

strepnje.— Možda bih pogodio još mnogo toga — rekoh. — Vaša

mušterija mogla je imati oko dvadeset sedam ili dvadeset osam godina. Vitka, smeđokosa, s tamnim očima...

— Upravo tako! — poviče oduševljeno.— Zahvalih mu se i brzo se vratih do automobila.

* * *

Na glavnu obalu luke Chatham došao sam predvečer oko šest sati i deset minuta. Neki je ribar krpao mrežu.

— Tražim »Crnu ružu« — rekoh.— Na moru je.— Kada je isplovila?— Preksinoć. A što želite od Pinta i njegovih momaka?— U potrazi sam za neobičnim pričama. Rekli su mi da je

Charlie Pinto izvrstan ribar.— Novinar, ha? Onda bih vam savjetovao da odete do

Jimmyja Coxa. On bi vam mogao štošta ispričati.— Hvala — rekoh. — Gdje ga mogu naći?Pokaže mi na drugu stranu luke.— Tamo stanuje. Ali i on je isplovio svojim brodićem.— Kada je isplovio? Začuđeno me pogleda.— Vi niste novinar, zar ne? Što tražite?— Želim doznati koliko brodića sinoć nije bilo u luci. Vi ste se

kasno vratili?— Da, oko pola devet.— A ostali su, osim »Crne ruže«, svi bili u luci?

76

— Da.— Jeste li na obali vidjeli nepoznati automobil?— Nisam.— Kada ste jutros došli, jesu li svi brodići bili u luci?— Baš ste znatiželjni! Dugo sam spavao. Ujutro oko pola

osam ribari odlaze.— Žive li ljudi sa »Crne ruže« i »Skipjadka« ovdje?— Većina. No, Jimmyjev mašiniist Milt Dominquez živi u

Truni. Želite li još nešto saznati, mladiću?— Ne, hvala.— Odlično

* * *

Punom brzinom vratih se u Lauceston do Hope Newcomb.Gospođa James otvori mi vrata i po izrazu njezina lica shvatih

da je moja posjeta nije razveselila. Uspio sam je nekako udobrovoljiti. Mrmljajući odvede me do Hopine sobe.

To više nije bila ona lijepa djevojka na koju sam često pomišljao. Kosa joj je bila podignuta, lice puno modrica, jedna ruka povezana.

Čim me ugleda, u njenim se očima pojavi strah. Radio je svirao laganu glazbu. Ugasih ga.

— Žao mi je, Hope — rekoh. — Kako se to dogodilo?Na silu se nasmiješi.— To ni ja ne znam. Izašla sam na šetnju. Zaspala sam za

volanom i našla se u... u ovom stanju. — Pogleda me. — Ne vjerujete? — upita zabrinuto.

— Ne — odgovorih. — Iako bih vam htio vjerovati.— Mislila sam da ste moj prijatelj — reče polako. — I da

mogu u vas imati povjerenja.— Baš zato što sam vam prijatelj došao sam k vama. Zašto mi

još nešto ne kažete o nesreći?Kolebala je, a onda upite:

77

— Jeste li našli Judy?— Nisam. Eto razlog više da mi ispričate sve. Nalazimo se

nasuprot ljudima koji su sprem ni na sve.— Odakle znate?— Jedan je čovjek ubijen.— Tko?— Dexter Chase.— Tko je taj Chase? — upita mirnim glasom.— Hajde, Hope — rekoh nevoljko — već ste dosta lagali. I vi

i ja znamo da ste se prošlog tjedna sastali s Dexiterom Chaseom na plaži Lauoestona. U subotu navečer potražili ste ga u njegovoj kući na jezeru Kennington.

Hope sklopi oči i trgne se.— Dugo ga poznajete, zar ne? — nastavih. — od dana Judyna

rođenja.Ovlaži usne nastojeći prikriti uzbuđenje, ali to joj ne uspije.

Udari u plač.Pustio sam je da se smiri, onda sam nastavio:— Što ste noću radili s Dexterom na osamljenoj plaži? Znali

ste da nije na dobrom glasu.— Drugo mi nije preostalo. — odgovori okrenuvši se prema

meni. Oči su joj bile uplašene. — Ucjenjivao me.— Zašto?— Gadit će vam se.— Zbog Judy? Znam da se rodila u kući njegove majke. Znam

i to da se rodila noć nakon toga što ste napravili scenu na Larryjevu vjenčanju.

Hope sklopi oči.— Čime vam je prijetio Chase? Da će sve reći Jessici Stone?Hope potvrdi.— No, na kraju krajeva, što je u tome strašno? Ne živimo u

doba u kojem društvo odbacuje djevojku ako postane majlkom.— Ali moj posao — zastenje Hope. — Moj položaj u društvu.

Moj jadni otac. On ne zna za Judy.

78

— Što je htio Chase?— Da mu budem ljubavnica. Stisnuh čeljusti da bih se savladao.— Larry Stone je Judyn otac — promrmljao sam. — To ste mi

htjeli reći?Zaprepašteno me pogleda.— To me niste smjeli pitati — poviče. — Nije važno što znate

da sam počinila grešku, ali nemate prava znati ništa više.— Već znam. Osim toga, to ste rekli cijelom svijetu s onom

scenom u crkvi prije osam godina. — U mojem je glasu bilo gorčine. — Želim istinu, Hope, potpunu prokletu istinu, i to odmah!

Uspravi se. Oči su joj sijevale, ali plamena nestade ubrzo.— Počelo je prije devet godina u kući Hannah Chase. Larry i

ja pohađali smo Sveučilište u Bostonu. On je bio pred diplomom, a ja brucoškinja. U veljači sam otkrila da sam u drugom stanju. Kad sam mu rekla, odgovorio mi je da ćemo se vjenčati čim u lipnju diplomira. Već u travnju počeo me izbjegavati. Znala sam da je našoj vezi kraj, ali bila sam suviše ponosna da ga molim. U svibnju bi nestao za svakog vikenda, a u lipnju, kad je diplomirao, pozvao me na večeru i saopćio mi da je između nas sve svršeno. Rekao je da me ne može oženiti jer je upoznao bogatu djevojku čiji će mu novac omogućiti brzu karijeru. Još je rekao da će se u kolovozu vjenčati. Otišla sam, ali nisam plakala. Ionako ne bi pomoglo.

Zastade na trenutak, obriše suze, pa nastavi: — Nisam smjela ići u Wianno na njegovo vjenčanje, ali bila sam očajna. U onakvom stanju nisam se čak nti kući mogla vratiti. Zato sam ostala kod Hannah Chase sve do rođenja Priscille. To je bilo njeno ime prije nego što su je posvojili. No, jedanaestog kolovoza otišla sam na to vjenčanje. Znate što se tamo dogodilo. Te noći Hannah mi je pomogla pri porodu.

— Zna li Larry Stone da je Judy njegova kćerka?

79

— Naravno da zna. Prije šest godina sreli smo se u Bostonu. Dala sam Priscillu u dom za siromašnu djecu nadajući se da će je netko posvojiti. Željela sam da odraste u zdravoj porodici.

— Shvaćam.— Larry se raspitivao za nju. Rekla sam mu gdje je. Te iste

godine on ju je posvojio. Nikad ne bih prihvatila posao na školi u Laucestonu da sam znala da Stoneovi ovdje žive. A ipak sam upala u stupicu koju sam neprekidno izbjegavala. Mogla sam tražiti premještaj, ali... htjela sam biti blizu svog djeteta.

— Stone vam nikada nije govorio o djevojčici?— Ne. Nekoliko smo se puta sreli u školi, ali smo se pretvarali

kao da se nikada nismo sreli.— Kako dugo vas Dexter Chase ucjenjuje.— Prije tri tjedna me je nazvao. Pozvao me na sastanak, ali je

dodao da će Jessici Stone reći pravo ime Judyne majke ako se ne odazovem.

— I vi ste došli na jezero Kennington?— Nisam.— Ipak jeste. Lažete. Nešto hoćete prikriti. Bili ste tamo u

subotu navečer. U toj kući bila je još jedna žena.— Ona laže, a ne ja.— U redu, niste bili. Sada mi nešto recite o onome drugome.— Kojemu?— O Franklinu Juddu.— Nikad za njega nisam čula.— Kako? — raspalih se. — Večerali ste s njim u Montrose-

klubu. Hoćete li da vam kažem dan i sat?Njen se pogled izgubi u daljini.— Zar vi mislite da sam žena tipa Jessice Stone?— Nikad nisam bila u tom klubu.— A što je s jutrošnjom nesrećom?— Zaspala sam za volanom.— A lijevi oštećeni blatobran?

80

— Odaikle da znam? Automobil se dva ili tri put prevrnuo. Vjerojatno se prilikom prevrtanja oštetio. Sada idite i prestanite mi postavljati glupa pitanja.

11Ispričao sam Bassettu o samoposluživanju i o svemu što sam

doznao o »Crnoj ruži«.— Večeras ću se vratiti u luku — rekoh mu.Na trenutak se zamisli, onda upita:— Jesi li bio kod Hope Newcomb?— Jesam.— Po tvom licu moglo bi se zaključiti da te razgovor nije

usrećio.— Tako nekako. Pokušala me izigrati.Sve sam mu ispričao. Pažljivo me slušao. Onda me čak

pohvalio što sam bio tako dosjetljiv i prešutio ono o kupovini šoljki.

— Ostao nam je adut u rukama — reče. — Sutra će bita popustljivija, a ako ne, onda, znači, ne poznam žene. Pusti je neka dobro razmisli. Jedno je sigurno: Judy Stone nije u Hopinim rukama.

— A gdje je onda? — upitah. — Vrijeme brzo prolazi.— Znam. Maloprije sam razgovarao s Rayem Spearom i rekao

mu da bude strpljiv. — Slegne ramenima — Ali ako do sutra ne pronađemo djevojčicu, moramo mu prepustiti slučaj. — Zašuti i popravi kravatu. — Znamo da je Larry Stone mogao doći do novinskog papira. Ako nam uspije pronaći pisaći stroj u njegovoj kući ili u kancelariji, stvari će doći na pravo mjesto. — Iz džepa

81

izvadi papir. — Ovo je nalog za premetačinu Larryjeva stana i kancelarije. Idi i pronjuškaj. No prije pođi sa mnom, čeka nas Franklin Judd. Baš sam znatiželjan hoće li sada reći istinu.

* * *

Franklin Judd je bio nervozan.— Gdje ste tako dugo? — upita Bassetta čim smo ušli. — Već

vas dugo čekam.— Oprostite — suzdržijivo odvrati Bassett — uskrsnule su

neke nove stvari, pa nisam mogao doći.— A djevojčica?— Ništa ne znamo. Recite mi, molim vas, gdje ste bili jutros

oko jedanaest sati?Judd se iznenađeno trgne.— Išao sam prema golf-klubu. Stigao sam tamo oko pola dva

naest. Tamo sam i ručao. Oko dva sata vratio sam se u ured.— Postoje li svjedoci koji to mogu potvrditi?Judd se zagleda u zid.— Ne — odgovori nakon nekoli ko sekundi. — Zapravo,

danas i nisam bio u kancelariji. Rekao sam tajnici da kod kuće moram urediti neke stvari.

— I zaista ste se zadržali kod kuće?— Naravno. Do pola deset.— A između pola deset i pola jedanaest?— To se vas ne tiče.— U redu — reče Bassett. — Samo sam vam htio pomoći.

Imali ste vezu s jednom ženom. Sukobili ste se s jednim mlađim čovjekom čiji smo leš jutros pronašli. U njemu smo našli tri metka. Miriše na ubojstvo iz osvete. Takvo ubojstvo mogao bi počiniti ljubomoran ljubavnik. Shvaćate li šta želim reći?

— Ne mogu odgovoriti — polako reče Judd. — Ali vam se kunem da ono što sam jutros radio nema veze sa zločinom. To je bio posve privatan posao.

82

— S kime ste ručali? Judd se nasmije.— S Jessicom Stone... Slučajno je bila tamo. Nakon ručka

otišao sam u ured.— Ah! — uzdahne Bassett. — Znači, u klub ste došli u pola

dvanaest, igrali ste golf, onda ste ručali s Jessicom, otišli u...— ... u jedan sat i četrdeset pet minuta i vratio se u ured —

zaključi Judd. — Ne vidim što je lošega u tome.— Ako se ne varam, posjedujete kolt 38.— Judd nabere čelo, onda potvrdi. Izvadi iz džepa dozvolu za

nošenje oružja i pruži je poručniku.— Gdje vam je pištolj? Judd se uvali u naslonjač.— Ne znam.Bassett ga rukom lupne po ramenu.— Ipak biste morali znati. Sakrili ste ga, zar ne?— Nisam.— Držite ga u ladici u kancelariji?— Već ga nemam šest mjeseci.— Uistinu? Izgubili ste ga, a zaboravili ste obavijestiti

policiju? Hajde, Franklin, i ja sam muškarac. Svakome od nas dogodi se da ga lijepa žena povuče za nos. Pustimo to. Želimo znati što ste učinili s pištoljem?

— Kod Jessice je. Već mi šest mjeseci obećava da će mi ga vratiti.

— Uvaljujete se u laži, Franklin.— Ali to je istina. Ostavio sam pištolj u vili na Silver Beachu

prošle godine. Gađali smo prazne limenke u šumi. Jessica izvrsno gađa. Može pogoditi cilj na udaljenosti od pedeset koralka.

— Lažete, Judd, a vi to dobro znate! — poviče Bassett. — Ne mogu vas uhapsiti, ali nešto ću vam reći. Dobro znam kuda se krećete. Niste ručali s Jessicom Stone, znam kamo ste jutros odlazili, a Jessica se nije maknula iz svoje kuće u Laucestonu.

— No, pa dobro — reče Judd umornim glasom. — Lagao sam. Nisam igrao golf. Iz kuće sam izašao u pola deset i otišao u

83

jedan stan u Lauceston. Tamo sam ostao u krevetu do tri četvrt dva.

— S kime?— Sa ženom moga partnera. Pogledah Bassetta da vidim njegovu reakciju. Uspio je

zadržati ravnodušnost.— Čini se da vam se žene Laucestona veoma sviđaju.Franklin Judd se trgne.— Ne shvaćam što želite rećli.— Ne shvaćate? Ima ljudi koji su vas vidjeli u društvu Hope

Newcomb.— Newcomb? Tko je ona? Neka je potraže oni vaši iz ureda

za izgubljene »tvari!— To su i učinili — odgovon Bassett. — Zašto ne želite

surađivati? Znamo mnogo o vama. Jesu li vaši ukućani jutros bili kod kuće? Može li netko svjedočiti u vašu korist?

— Ne može — poviče Judd. — Svi su bili u New Yorku.Poručnikov glas postade napadno hladan.— Gadite mi se, Judd. Utvara te sebi da me možete vući za

nos jer ste glasoviti. Ali to vam neće uspjeti. U gadnoj ste neprilici, ne samo vi već i vaša obitelj. Znamo da ste u Jessicinoj kući na Silver Beachu pokušali ubiti Dextera Chasea navečer desetog ožujka. Zar mislite da smo mi baš tako glupi?

Judd pocrveni.— Nije istina — pobuni se. — To vam je ispričao on, ali ja...— Znači, poznajete Dextera Chasea?— Da — potvrdi spustivši glavu, a onda nakon kraće šutnje,

progovori: — Uvijek sam se prema ženama nastojao odnositi otmjeno. Uvijek sam nastojao zaštititi njihov ugled. Zar mislite da sam Don Juan? Jednim dijelom to je točno. Volim lijepe i živahne žene i toga se ne stidim. No, da ste u mojim godinama vi biste shvatili kako...

— Hajde, pustimo to — odbrusi Bassett.Judd podigne glavu i nastavi:

84

— Sinoć sam vam rekao da Jessicu Stone nisam vidio nakon one svađe s njenim mužem uoči Nove godine. To nije točno. Htio sam je zaštititi. Direktor laboratorija, u kojem radim nešto je sumnjao i ja sam se bojao da bi mi karijera mogla biti ugrožena. No, Jessica me nije puštala na miru. Svakog me dana nazivala. Govorila mi je da sam joj potreban. Izdržao sam petnaest dana, a onda sam počeo tri puta tjedno odlaziti u njenu vilu.

— U koje vrijeme? — upita Bassett.— Poslije podne između pet i šest.— Niste bili zabrinuti zbog Larryjeva reagiranja?— Jessica me umirila. Rekla je da je to već riješeno. Pričala je

da spavaju odvojeno i da gotovo ne razgovaraju. Bilo kako bilo, mi smo se i dalje sastajali. Te večeri, jedanaestog ožujka pošao sam kao i obično u njenu vilu u pet sati, ali Jessice nije bilo tamo. Vratio sam se kući, što je bila prava sreća jer me direktor nazvao i zamolio da u šest sati dođem na izvanredan sastanak. Kada sam oko pola jedanaest izašao pitao sam se kako to da se Jessica nije javljala. Vratio sam se u vilu da vidim čeka li me tamo. U kući je gorjelo svjetlo. Otvorio sam vrata i ušao. Iznenadio sam se ugledavši za stolom mladića sa čašom u ruci. Htio sam otići, ali Jessica me pozvala iz druge sobe: »Dođi, Franklin, dođi! Upoznat ću te s Dexterom Chaseom«. Chase je ustao i pružio mi ruku. Jessica mu je rekla da sam dugogodišnji prijatelj njenog oca. »A ima ključ od kuće!« rekao je Chase. »Misliš li da sam lud?« I šakom me udario u usta. Zaprepastio sam se, a on me ponovno udario. Jessica ga je pokušavala zaustaviti.

— A vi ste otišli po pištolj. Judd potvrdi.— Nešto sam morao učiniti. Dexter Chase se ponašao kao da

je sišao s uma. Ubio bi Jessicu da ga nisam spriječio. Otrčao sam u spavaću sobu i iz ladice uzeo pištolj. Vratio sam se i uperio ga u Chasea. Rekao sam mu da ću ga ubiti ako je ne ostavi na miru. Jessica se bacila između nas i istrgnula mi pištolj iz ruke. Rekao sam im da se smire. Onda sam otišao u kupaonicu i tamo sakrio pištolj. Vratio sam se praznih ruku.

85

Judd zašuti. Bio je blijed. Gledao je u Bassetta.— Onda su dva policajca nahrupila u sobu. Vi vjerojatno znate

ostalo. Kad su sve obavili vratio sam se kući. Odonda nisam vidio Jessicu, i to je sva istina.

— Kako ste objasnili direktoru odakle vam modrica ispod oka i...

— Pomogla mi je žena. Telefonirala je da se ne osjećam dobro. Onda je otišla k svojoj majci, tako da ni nju više nisam vidio.

— Da li biste se mogli zakleti?— Bih.— Možete otići — reče Bassett okrenuvši se prema meni, a

zatim ustane i reče Juddu prije nego što je izašao: — Uskoro ćemo se vidjeti. — Judd zausti da nešto kaže, ali glas ne izađe iz njegovih usta.

Otpratih ga do vrata, a onda skrenuh u kupaonicu. Hladnom vodom sam oprao lice. Preda mnom je bila duga noć.

* * *

Nazvao sam direktora golf-kluba i upitao ga koji od njegovih posjetilaca živi u Laucestonu. Između ostalih naveo mi je prezime obitelji Geier, roditelja malog Jimmyja.

Otišao sam k njima.— Gospođo Geier — rekoh kad mi je otvorila vrata — sinoć

ste bili ljubazni sa mnom. I dalje bi mi bila potrebna vaša pomoć.— Pa naravno — uljudno odvrati. — Samo uđite.Čim smo ušli u salon prešao sam na stvar.— Doznao sam da vi i vaš muž često odlazite u golf-klub.

Poznajete li Franklima Judda?— Da, već deset godina i njega i njegovu obitelj. No, u

posljednje vrijeme samo sam njega viđavala. Čini mi se da je njegova žena u New Yorku kod bolesne majke. Djevojke su se udale i stanuju u drugim gradovima.

86

— Je li u klub dovodio žene? — Od vremena do vremena. Obično je sam.— Kakve su vo bile žene? Gospođa Geljr uputi mi brz pogled.— Prepoznala sam samo jednu, Jummyjevu učiteljicu,

gospođicu Hope Newcomb.— Je li češće s njom dolazio u klub?— Ne, samo jedanput, i to prije tri mjeseca. Ali o Hope ne

smijete ružno misliti. Ona je divna djevojka. Bila sam iznenađena kad sam je vidjela u Franklinovu društvu. — Nabere čelo. — Svi znaju da su lijepe djevojke Franklinova slabost. — Onda se nasmije. — Pretpostavljam da je Hope bar jednom htjela dobro jesti, za promjenu. Kruže glasine da je gospođa James loša kuharica.

— Još jedno pitanje — rekoh. — Jeste li bili prisutni kad su se gospodin Judd i Larry Stone posvađali?

— Da, bio je to ružan prizor.— Što se zapravo dogodilo?— Počeli su se svađati zbog Jessice. Posve iznenada Larry je

udario Franklina. Ovaj je pao i ostao nepomično ležati, a Larry je to iskoristio i udario ga nogom u lice.

— Jeste li to vidjeli svojim očima?— Da. Moj muž i ja sjedili smo veoma blizu. Mnogi misle da

Larry više tamo ne bi smio dolaziti.Ustao sam i uputio se prema vratima.— Hvala vam, gospođo Geier. Mnogo ste mi pomogli.

87

12Nazvao sam Bassetta i rekao mu sve što sam doznao.— Odmah se vrati — reče mi. — Poslao sam Metzella u

Chatham. Ispripovijedao mi je da se »Crna ruža« vraća noćas oko jedanaest sati.

Vratio sam se u Yarmouth. Došao sam na parkiralište upravo u trenutku kad je Larry Stone izlazio iz svog »valianta«.

— Znam da ste zabrinuti, gospodine Stone — reče Bassett. — Čini se da je Juddy nestala s kugle zemaljske. Jesu li se ucjenjivači javljali?

Stone zgrabi rukama glavu.— Kad sam se prije jednog sata vratio kući, Jessica je bila

izvan sebe. Rekla mi je da su je nazivali.Bassett pogleda na sat. Bio je dvadeset jedan sat i dvadeset

minuta.— Nazvao je neki čovjek, govorio je engleski sa čudnim

naglaskom. Upitao je jesmo li primili pismo i što namjeravamo poduzeti. Jessica je odgovorila da želi dokaz da je Juđy živa i zdrava. Zato neka na komadić papira napiše ime svoga zečića i neka joj to pošalje.

— A što je čovjek rekao?— Ništa. Prekinuo je vezu. Jessica je nazvala centralu i

zamolila ih da doznaju odakle je došao poziv, ali s automatskim telefonom to je teško. Kimnuli smo u znak potvrde.

— Je li poziv uslijedio oko dvadeset sati?— Dvadeset i dvadeset minuta Nekoliko minuta prije nego što

sam se vratio kući.— Vaša je žena bila uzbuđena?— Zar je to čudno? Cijeli je dan provela u krevetu. Htio sam

ostati pokraj nje, ali sam imao hitne poslove?— Ako se ne varam, i sinoć ste bili u uredu?

88

— Da. Odavle sam otišao u ured. Neko sam vrijeme radio, a kući se vratio oko deset navečer. — Namršti se. — Moja je žena... poručnice, moramo joj oprostiti ... i ja bih se najradije opio.

— Vaša je žena bila pijana?— Toliko da nisam mogao s njom razgovarati. Spavala je.

Ništa nisam mogao učiniti, pa sam se vratio u ured. Tamo sam i zaspao. Jutros u devet probudila me tajnica. Malo zatim nazvala me Jessica i obavijestila da je onaj vozač kamiona predao pismo. Odmah sam otišao kući, a zatim sam došao ovamo.

Bassett se nasloni na naslon stolice.— Imate li oružje? — najednom upita.— Da, već sam vam rekao. Imam karabin i dvije lovačke

puške.— A vaša žena?— Što bi ona s oružjem?— Pa, samo sam pitao. Doznao sam da izvrsno gađa.— Da. Bila je u streljačkoj ekipi još kad je studirala. Ali sada?

Ne, ona ne posjeduje oružje.— Gdje ste ostavili automobil kada ste se sinoć u pola osam

vratili u ured?Stone posve neočekivano skoči sa stolice.— Razgovarajmo otvoreno, poručnice. Samo bi totalni idiot

bio toliko glup da ne shvati kaiko su vaša pitanja puna optužbi i sumnji! — Stavi ruku na čelo. — U redu — nastavi mirnijim glasom — odgovorit ću vam. Ostavio sam automobil kraj Cahoon Buildinga, gdje ga obično ostavljam, od sedam i četrdeset do devet i četrdeset pet, pa ponovno sinoć od deset i trideset do deset sati ujutro. Preuranili ste s posljednjim pitanjem. Sinoć nisam vidio druge automobile ili ljude. Parkiralište je zauzeto automobilima inženjera koji odlaze kućama oko šest a vraćaju se u ured u pola devet ujutro.

— Tko čisti prostorije?— Vratar. Između pet i šest sati. Ni njega nisam vidio.

89

— Mogu li i ja postaviti jedno pitanje? — rekoh pogledavši Baseetta koji potvrdno kimne glavom.

— Jučer navečer vidio sam vas oko šest sati — nastavih — i ponovno ste se ovamo vratili danas poslije podne oko dva. Sada je dvadeset jedan sat i dvadeset pet minuta. Prema ono me što ste rekli stalno ste bili na putu između kuće i ureda. Zar ne, gospodine Stone?

— Da.— A gdje je onda vaša odjeća koju ste jučer nosili? Plavi

pulover, žute čarape, cipele od meke kože?Poručnik se nakašlje i dobaci mi pogled.— Ovo je pitanje prilično izravno, gospodine Stone — reče

nasmijavši se. — Možete uskrati ti odgovor ako želite.— Ali ne — reče Stone. — Odjeća je u mojem ormaru,

tamo gdje je uvijek i držim. Građani imaju više od jednog odijela, gospodine, i češće se presvlače.

No Bassett posve neočekivano promijeni temu.— Recite mi, poznajete li Franklina Judda?— Da, imao sam osobitu čast da upoznam tog gospodina.— I Dextera Chasea?Stone se narnršti, a onda potvrdi.— Da. Siguran sam da znate kako smo se upoznali.Bassett ga lupne po ramenu kao da ga želi ohrabriti.— Znam i to da ste se s obojicom svađali.— Molio bih vas da o mojem privatnom životu ne

razgovaramo, ako je moguće.— Na žalost, ja sam policajac i istraga je u toku. Ne smijem

propustiti ni najsitniju pojedinost. Vi ste otac nestale djevojčice. Svađali ste se s tom dvojicom. Koliko znam, jednoga od njih udarili ste nogom dok je ležao na zemlji.

Stone se zaljulja.— Nije istina. Što vi o meni mislite? Zar ja da sam ubojica?Poručnik se okrene i otvori ormar. Izvadi paket i iz njega

istrese ženski odjevni predmet koji smo našli u kupaonici na jezeru Kennington.

90

— Poznajete li ovo? — upita.Stone razgleda predmet.— To je Jessicino. Gdje ste to našli?Bassett ne odgovori, već mu pokaže kutiju od pudera. Stone

iskolači oči i zabulji se u poklopac.— I to je od moje žene — reče. — Darovao sam joj kuriju za

prvu godišnjicu braka.— A ovo? — upita Bassett pokazujući mu ruž za usne što su

ga pronašli kraj Dexterova leša.Stone ga odvrne.— Mogao bi biti Jessicin — reče. — Tu boju često

upotrebljava. — Onda se njegovo lice izmijeni. — Kao njen muž imam pravo da saznam gdje ste našli te stvari.

— Samo trenutak.Bassett otvori drugi paket i iz njega izvadi Judynu majicu.— Je li ovo Judyno?Stone je neko vrijeme promatrao majicu, a onda odlučno

odgovorio.— Nije. Siguran sam da nije. Judy ima sličnu majicu, ali od

drugog proizvođača. Kupio sam je u New Yorku, a ova je kupljena u Falmouthu. Gdje ste je našli?

— Tamo gdje smo našli i ostale stvari, drugim riječima u kući gdje je bila sakrivena Judy. A sada bih, s vašim dopuštenjem, želio razgovarati s vašom ženom.

— Večeras nikako — pokuša Stone. — Neće moći odgovarati na vaša pitanja.

— Žao mi je, ali tako mora biti.— Onda dobro — reče malodušno. — No, ja ću biti njen

branitelj, pa želim prisustvovati razgovoru.— Slažem se, gospodine Stone, Došli ste automobilom, zar

ne? Scott i ja ćemo vas slijediti.Stone kimne glavom i brzo izađe.

* * *

91

Kad smo stigli u Laudeston, Stoneov automobil već je bio parkiran pred kućom. Prilično uzbuđen, pođe nam u susret.

— Moram prisustvovati razgovoru — ponovi — ali vam obećajem da za vrijeme ispitivanja neću postaviti nijedno pitanje.

Bassett samo kimne glavom dok smo išli prema ulazu. Svjetla su bila ugašena. Pas, privezan pred garažom, lajao je.

Larry Stone pođe pred nama u salon, ali se odjednom zaprepašteno počne ogledavati.

— Pa bila je ovdje! — reče po kazujući na divan. — Jessica! Jessica! Zlato!

Nitko ne odgovori.— Možda se odmara — rekoh. Otišli smo u pokrajnju sobu.

Jessica je nemoćno ležala na krevetu. Na stoliću je bila prazna boca votke.

Stone klekne kraj nje i nježno je dodirne.— Jessica — šapne. — Jessica. Netko želi s tobom

razgovarati.Jessica ne odgovori. Larry ustane i ukloni bocu kao da se stidi.Primakoh se krevetu i pažljivo se zagledah u ženu. Koža joj je

bila plava. Napipah puls.— Polagan je — rekoh Bassettu. — Veoma je slab.— Gdje je telefon? — poviče Bassett Stoneu. — Vašoj ženi je

loše. Moramo je odmah odvesti u bolnicu.Stone je stajao na pragu blijed poput mrtvaca. Rukom je

pokazivao prema hodniku. Bassett potrči prema telefonu, a ja iz kuće.

Malo zatim prenijeli smo Jessiku u automobil, a Larry Stone nas je šutke slijedio. Bassett pritisne akcelerator i počne govoriti u mikrofon.

— Govori poručnik Bassett policiji u Barnstableu. Iz Laucestona odlazimo u bolnicu Cape Coda. Želimo slobodan put na cesti 28. Hitno je!

92

Za nekoliko minuta pred nama iskrsne automobil prometne policije s upaljenim svjetlima i sirenom koja je zavijala. Promet je zaustavljen.

Kad je Larry Stone stigao oko dvadeset i trideset pet minuta, liječnici su već bili isprali Jessikin želudac i ona je mirno ležala u krevetu.

— Čudan slučaj — govorio je doktor Me Grail. — Postojala je sumnja da je uzela jalku dozu sredstva za spavanje. Zbog toga smo joj isprali želudac. No, iz analize krvi proizlazi da se otrovala alkoholom. Znate li možda koliko je popila?

— Ne bih znao točno, ali je u roku od jednog sata vjerojatno ispila bocu votke.

— Lijepa količina! Gdje je njen muž?— Vani. No prije nego što uđe htio bih vam postaviti nekoliko

pitanja.— Da čujemo.— Kako ćete dugo zadržati gospođu Stone?— Najmanje dvadeset i četiri sata. Možda i više. Morali bismo

napraviti još neke pretrage.— Dobro. Kad ćemo moći s njom razgovarati?Doktor Me Grail se zamisli.— Pa, ovisi o njoj. Ako je kronična alkoholičarka, a čini se da

jeste, po vašem pričanju, polaganije će se oporavljati. Možda za nekoliko sati. Ali moramo vas upozoriti da će biti veoma slaba.

Poručnik prijeđe rukom preko čela.— Znam. Obavijestite me čim bude moguće. Neobično je

važno da s njom što prije razgovaram. I, još nešto. Dopustite njenom mužu da ostane kraj nje. Neobično joj je privržen.

— U redu — odvrati doktor Me Grail.Vratili smo se u policijsku stanicu. Bassett je vozio, a ja sam

ispružio noge zadovoljno uzdahnuvši.— Stvara se polako raščišćavaju — rekoh. — Ako Stone

ostane cijelu noć kraj svoje žene, riješit ćemo ga se za neko vrijeme.

93

Bassett ne odgovori. No, kad je počeo govoriti, u njegovu glasu bilo je zadovoljstva.

— Morao bih ti zabraniti da tako radiš — poviče — Što ti je, do vraga, bilo da si Stonea uzbudio spominjući odjeću i cipele? Da te dobro ne poznam, posumnjao bih da si mu se htio osvetiti zbog onoga što je učinio tvojoj djevojci.

Zaprepastih se. Htio sam nešto reći, ali Bassett nastavi:— Tvoj je otac bio prema meni dobar, a ja želim da ti vratim

tu dobrotu. Ali, utuvi jednom sebi u glavu, mladiću: još jedna takva glupost, i između nas je svršeno!

Ipak ne znamo gdje je odjeća koju je sinoć imao na sebi — ostao sam uporan.

— Da, ali to mu nije trebalo reći. Ima mnogo važnijih stvari nego garderoba gospodina Stonea. Gdje je Judy Stone? Tko je drugi otmičar? Je li još uvijek s djevojčicom ili je pobjegao? Gdje je sakrio njen leš? Možda otmičar uopće nije muškarac. Možda je to Jessdca Stone. Već je blizu ponoć, a vrijeme tako brzo leti. Ja želim da moji ljudi nađu Judy Stone. Moramo je naći prije zore.

Glas mu postade tvrd. Bio sam utučen.— Čim stignemo u stanicu — reče — uzmi automobil koji

nema policijske oznake i otiđi u Chatham. Pronađi tog kapetana i razgovaraj s njim. Nastoj otkriti sve što zna i koliko je bio ne moru.

Glas mu postade normalan.— No, prije moram pronaći pisaći stroj — rekoh.— Tako je. Onda otiđi na spavanje. Na nogama si dvadeset i

četiri sata.— A ti? — upitah.U automobilu je bilo mračno, ali sam znao da se Bassett

smješka.— Ja sam ipak malo pridrijemao — odvrati dok smo ulazili na

parkiralište policijske stanice. — Ne brini ti o mojem zdravlju, ni ja previše ne brinem. A sada idi. Moram obaviti nekoliko

94

telefonskih razgovora. Možda ću riješiti ovaj slučaj prije nego što se vratiš.

13Oblak je prikrio mjesec kad sam oko jedanaest navečer stigao

u Chatham. Ugasih svjetla, izađoh iz automobila i pođoh duž osamljene glavne obale. S određene udaljenosti čulo se brujanje motora. Napregnuti vid. U početku ništa nisam vidio, no zatim ugledah poziciona svjetla koja su se približavala luci. Brzo se vratiti do automobila i uzeh džepnu svjetiljku.

Čim se brodić približio, uperih snop svjetla na krmu na kojoj je bilo ispisano ime »Crna ruža«.

— Dobacite mi uže! — povikoh. Trenutak zatim do mojih nogu pade omča. Prebacih je oko kamena za vezivanje brodova.

— Hvala!Glas muškarca jasno je odjekivao u tišini. Osvijetlili ga

svojom svjetiljkom. Na sebi je imao nepromočivi kaput, a ispod njega plavu košulju bez kravate.

— Uštedjeli ste mi jedan skok! — reče ljubazno.U tom trenutku zazvoni zvonce. Strojevi se zaustaviše. U

komandnoj kabini upališe se svjetla. Poklopac nad prostorijom gdje su bili strojevi otvori se i čovjek u kombinezonu masnom od ulja iskoči na most.

Tada ugledah Charlija Pinta. Ispružio je vrat iz komandne kabine.

— Pojačajte vezove! — naredi, a onda krene prema obali i upita me: — Tko ste vi?

95

— Scott Gregory. Mogu li se popeti?— Zašto?— Da razgovaram s vama.— Sići ću k vama — reče, dade još nekoliko naredba, a onda

mi se pridruži. — Što je? — upita.— Vi ste Charli Pinto, zar ne? — upitah ga. — Isplovili ste si

prošlu noć?— Htio bih znati kojim mi pravom postavljate toliko pitanja.Pokazah mu policijsku značku.— Dobro. Stvari se malo mijenjaju. Ako vas uistinu zanima, u

subotu sam bio u lovu kod Konjske potkove, ulov je bio dobar. Želite li vidjeti teret?

— Ne, hvala. Znam da je jedan ribarski brodić sinoć oko deset sati napustio luku, pa nastojim otkriti koji je to bio.

— Moj nije — reče Pinto. — A sad me poslušajte, gospodine policajce. Užasno sam umoran, kao i moji ljudi. — Okrene se prema dvojici koji su upravo silazili s broda. — Laku noć — pozdravili. — Vidjet ćemo se ujutro u šest. — Zatim se njegov pogled ponovno zaustavi na menii.

— Možete li požuriti? Htio bih na spavanje.— Što mislite koji je brodić sinoć oteo deset sati napustio

luku?— Odakle bih to znao? Nisam bio ovdje. Jutros oko šest sati

vidio sam na pučini »Skipjack«. No, ne bih znao reći je li Jimmy Cox tamo stigao ili je već dugo bio ondje.

— Još nešto mi recite, kapetane, a onda možete otići na spavanje. Čuo sam da je neki Larry Stone, sin ovdašnjeg ribara, jednom zgodom spasio život nekom drugom ribaru. Znate li tko je bio taj?

— Pa naravno. Bio je to Jimmy Cox. Mladić je neoprezno ispustio kormilo i Jiimmy je pao u vodu. Zapetljao se među mreže. Mali se bacio u vodu i uspio ga osloboditi.

— Jeste li ga katkada vidjeli ovdje?

96

— Koga? Larryja? Pa, dolazi povremeno. Posljednji put vidio sam ga prije dva tjedna. Otišao je ravno na Jimmyjev brod.

— U koje se vrijeme Jimmy Cox obično vraća?— Ovisi o mnogo čemu. Ponekad, ako je ulov dobar, vraća se

ubrzo, a kadšto ostane na moru do posljednje kapi benzina u motoru. Pretpostavljam da će se vratiti sutra uvečer. Nadam se da Jimmy nije ništa loše učinio.

— Ne znam — rekoh promatra jući ga. — Jimmy vam je simpatičan, zar ne?

— Da. Kad govori o ribama, užasno laže, ali inače je valjan momak. Možete mi vjerovati.

— Dobro. Sutra ću s njim razgovarati. Zahvaljujem na razgovoru.

— Nemate zašto. I do viđenja!

* * *

Poslije pet minuta ušao sam u kancelariju lučke kapetanije u Chathamu. Reigle je bio golem čovjek širokih ramena i srdačna osmijeha. Prevalio je četrdesetu.

— Nadam se da ćete mi oprostiti što vas uznemiravam tako kasno, kapetane — rekoh. — Ali muči me velika briga.

Reigle zakopča kaput.— Oprostite mi što nemam kravate — odvrati smiješeći se —

ali baš sam namjeravao leći. U čemu vam mogu pomoći?— Želio bih nekako uspostavili vezu s ribarskim brodićem

»Skipjack«.— A, s Jimmyjevim brodićem? Mogu odmah pokušati, ako

želite. O čemu se radi? O švercu?— Ne. Čak ništa slično — rekoh pokušavajući da budem što

kraći.— Ako vam je potrebna pomoć — uporno je nastavljao

kapetan — samo pitajte. »Skipjack« je premali brodić da bi daleko otišao. Brzo ćemo ga pronaći.

97

— Ne — rekoh. — Zapravo i nije tako važno. Ako se vrati u luku, odmah obavijestite poručnika Bassetta i mene.

— Svakako — odgovori Reigle. Pozdravio sam ga i žurno izašao iz kancelarije.

* * *

Dok sam se približavao uredu Larryja Stonea, pitao sam se hoću li moći ući a da me nitko ne zamijeti. Imao sam nalog za premetačinu, ali nije uvijek pametno dati drugima na znanje da se vrši premetačina. Na parkiralište sam stigao dvadeset pet minuta prije ponoći.

Kuća je izgledala napuštena. Popeo sam se stepenicama do drugog kata s pomoću džepne svjetiljke. Komadićem celuloida nasilu sam otvorio ključanici Stoneova ureda.

Bilo mi je potrebno svega pet minuta da pretražim sve ladice i ormare. Pronašao sam dvije kartonske kutije slične onima u kojima su bile čahure što smo ih dobili poštom. U ladici Stoneova stola našao sam i tanak papir u koji su bile umotane čahure. Ali pisaćeg stroja nije bilo.

Oprezno sam izašao i sjeo u automobil.Pitao sam se: ne slijedi li Bassett krivi trag? Možda Larry

Stone nije upleten u aferu onoliko koliko Bassett vjeruje. Istina, je, McMurtchie je otkrio da je Larry Stone pisao dva članka za tjednik na papiru i stroju koji je odgovarao prijetećem pismu, ali je i njegova žena miogla doći, do tog materijala. Sada kada su Stoneovi praktički bili zatvoreni u bolnici bio je najpogodniji, trenutak da se pretraži njihova kuća.

Uđoh u kuću.Svjetla su još bila upaljena, vrata napola zatvorena. Počeh

pretraživati veliki pisaći stol u salonu. Nije mi trebalo dugo da pronađem Jessicinu čekovnu knjižicu. Prelistavajući je, pronađoh kopiju čekova kojime je plaćen Dexterov automobil i najamnina kuće na jezeru Kennington.

98

Odoh u Jessicinu sobu. U kutu je bio još jedan pisaći stol. U ladici pronađoh nekoliko papira za pisaći stroj, a u najdonjoj ladici, u kutiji od umjetnog krzna, portabi pisaći stroj marke »Smith«.

A sada Stoneova odijela! Pregledah i ormare i ladice. Bilo je tu pet ili šest odijela, ali su manjkali plava majica i par sivih čarapa. Tražio sam ih posvuda, čak i u Judynoj sobi. Ništa. Zatim uzeh jednu Jessicinu cipelu, nekoliko araka papira i pisaći stroj te se vratih u salon.

Dok sam razmišljao što da radim, pas je počeo lajati. Zatim sam čuo kako se pred kućom zaustavlja automobil. Izjurih na stražnji izlaz i udaljih se.

* * *

— Ona udubljenja na braniku automobila Hope Newcomb dovode me do ludila — govorio je Duify poručniku Bassettu kad sam u ponoć ulazio u kancelariju policijske stanice. — Siguran sam da ju je udario drugi automobil, ali postoje samo tragovi crnog laka.

— Možda je bio Judd — odvrati Bassett. — Ili Stone. Obojica imaju crne automobile.

— I ja sam na to pomislio — nastavi Duffy — ali nedoumica ostaje. I još jedna stvar: alibi narednika Beauprea je valjan. Nazvala su nas prije nekoliko rainuta. Sinoć su Beauprea dva put vidjeli u Silver Beachu. Prvi put u šest sati u dućanu gdje je kupio bocu votke i nekoliko boca piva, drugi put u pola osam u dućanu živežnih namirnica u North Falmouthu gdje je kupio konzerve s grahom i kruh. Ne znam kako bi stigao do jezera Kennington da ubije Chasea.

— Ipak ne može dokazati što je radio prva tri sata pošto je napustio bazu u Otisu u tri sata poslije podne — reče Bassett i, podigavši glavu, spazi mene.

— Što je novo? — upita.

99

— Pisaći stroj i papir na čemu je napisano prijeteće pismo — odgovorih. — Mogao bih reći da sam gotovo potpuno siguran.

Poručnik pregleda ono što sam donio. Na njegovim se usnama pojavio tek primjetan osmijeh.

— Sada mi je jasnije — reče. — Vrijeme je da pođemo u potjeru s našim najboljim ljudima. — Pažljivo pregleda pisaći stroj i zaključi. — Bio si u pravu. Prijeteće pismo je napisano na tome.

Kad sam mu ispričao razgovor sa Charlijem Pintom, zažmiri. A nakon moje priče o Stoneovu odijelu, odlučio se da reče:

— Negdje je sakriveno. Naći ćemo i to. Bilo kako bilo, dobro je znati da je Stone napustio bolnicu. To znači da je dragoj Jessici bolje i da je možemo ispitati. — Okrene se Duffyju. — Nazovi bolnicu i raspitaj se može li gospođa Stone razgova rali. — Onda ustane i zaputi se prema restoranu. — Bilo bi dobro da nešto pojedemo.

* * *

Bio je jedan sat poslije ponoći kad smo Bassett i ja ušli u bolnicu. Dežurna bolničarka povede nas hodnikom. Jessicina soba bila je posljednja s desne strane. Bolničarka nam otvori vrata i ostavi nas same.

Mršava i blijeda. Jessica Stone izgledala je slomljeno i izgubljeno. Pokuša se nasmijati.

— Jeste li našli Judy? — upita.— Čini nam se da znamo gdje se nalazi, iako nismo posve

sigurni — odgovori Bassett. — Možda biste nam vi mogli pomoći.

— Kako?— Neke osobe imale su dobrih razloga da otmu Judy, a te iste

osobe imale su dobrih razloga i da ubiju čovjeka koji ju je oteo. — Zar je netko ubijen? — Njeno lice postade blijedo poput

voska. — Tko?

100

— Dexter Chase.Zašuti i stade nas promatrati.— Dexter Chase? Znala sam da je upleten u tu gadost. Znala

sam.— Kako?— Nazvao me u nedjelju navečer i rekao mi da me slijedećeg

jutra želi vidjeti u Silver Beaehu petnaest minuta prije devet. Rekao je da mi mora reći nešto veoma važno, pa neka Judy pošaljem prije u školu, kako bih mogla odmah doći na sastanak. Učinila sam tako, ali kad sam došla u Silver Beach, njega tamo nije bilo. Kad sam se vratila kući, narednik Scott mi je rako da je Judy nestala.

— Je li vam Chase nešto natuknuo o onome što vam ima reći?— Bilo bi najbolje početi iz početka. To je složena priča koja

će vas, poručnice, možda i zaprepastiti. I ja se skandaliziram kad na to pomislim. Ali moram je ispričati. — Na trenutak zašuti, onda tiho počne: — Bilo je to prije jedanaest mjeseci kad smo se Judy i ja vraćale iz Silver Beacha. Neoprezna sam vozila, pa sam se sudarila sa automobilom što je vozio ispred nas. Desna vrata su se otvorila i Judy je ispala. Odnijela, sam je u bolnicu. Nije bila teško povrijeđena. Dežurna bolničarka bila je Hannah Chase. — Jessica zašuti i stisne šake. — Gospoda Chase mi je rekla da je u Judy prepoznala djevojčicu pri čijem je porodu bila prisutna. Prije toga nije me mnogo zanimalo tko su pravi Judyni roditelji, ali izjava gospode Chase probudila je moju znatiželju. Pokušala, sam je nagovoriti da mi kaže tko je Judyna majka. Odbila je. Vrijeme je prolazilo, a znatiželja je postala moja opsesija. Davala sam joj novac da progovori, ali ona je odbijala. Onda sam u proljeće kupila nov auto mobil, a najbliža automehaničarska radionica bila je u Waquoitu. Otišla sam tamo i možete zamisliti kako sam se iznenadila vidjevši da je sin gospođe Chase glavni mehaničar. Odlučila sam da od njega doznam ono što me mučilo. Nije bilo lako. Kupovala sam mu darove: odijela, rabljeni automobil, a i davala novac. Iznajmila sam kućicu na jezeru Kennington da bi

101

mogao odlaziti na ribarenje. Napokon mi je rekao tko je Judyna majka.

— Tko?— Djevojka koja živi u Laucestonu, dobra djevojka, to moram

reći, koju je zaveo čovjek bez skrupula. Čini se da ima sve dobre kvalitete kakve bih i ja željela. Neko sam vrijeme bila zadovoljna. Zatim me znatiželja ponovno počela progoniti. Htjela sam doznati tko je Judyn otac. Nastavila sam ispitivati Dextera, ali on se ponašao kao da ništa ne zna. Znala sam da zna. Jedne smo se večeri posvađali. Narugala sam mu se, i on mi je opalio šamar. Uplašila sam se i automobilom pobjegla sve do Silver Beacha. Slijedio me, dalje me izazivao, udarao. Napola bez svijesti pala sam i odonda ga više nisam vidjela. U nedjelju navečer Dexter me nazvao da mi kaže ime Judyna oca. Moja je znatiželja bila tako jaka da sam uletjela u stupicu.

Bassett se namršti.— Zašto mi to odmah niste rekli? — upita je.— Stidjela sam se. Da sam vam rekla istinu, Larry bi to otkrio.

Nisam htjela da me sumnjiči kako imam, i protiv svoje volje, udjela u toj otmici. Neobično je volio to dijete i učinio bi sve da je pronađe.

— Kako ste reagirali kad ste primili pismo u kojem se traži novac?

— Isprva nisam znala što da mislim. Onda sam shvatila da Dexter Chase radi s još nekim. U protivnome to bi bila varka da od mene izmami novac. Eto zbog čega sam napisala pismo što vam ga je pokazao Larry. Zatim sam nazvala banku u Bostonu i zamolila ih da mi pošalju novac. Jučer poslije podne u pet sati novac je stigao. Sakrila sam ga u kući.

— A što je vaš muž mislio o tome?— Najprije nije htio platiti. Onda se složio s mojim

mišljenjem. Novac vrijedi samo onda kad je za nešto potreban. Njegova je bila misao da Judy na komadiću papira napiše ime

102

svog zečića. Tako bismo doznali je li živa. Sinoć, nešto prije osam, netko je telefonirao.

— Je li Chase, iste one večeri kad se s vama posvadio, napao i Beauprea?

Jessica pogleda u Bassetta, onda potvrdno klimne glavom.— Zašto ste se vojnoj policiji predstavili kao gospođica

Knox?— Jer nisam željela publicitet. Već sam s Dexterom

doživljavala neugodnosti.— Zbog Franklina Judda?— Da — odvrati umorno sklopivši oči.— Vi ste imali Juddov pištolj?— Da, automatski kolt. Posudio mi ga je jer sam se vježbala u

gađanju. Držim ga kod kuće u ladici.— Jeste li sigurni da ga niste dali Chaseu? Ili Beaupreu? Ili ste

ga vratili Juddu?— Ne, sigurna sam. Naći ćete ga u posljednjoj desnoj ladici

moga pisaćeg stola. Tamo je i kutija s municijom.— Pištolj kojim je ubijen Dexter Chase već je identificiran. To

je pištolj Franklina Judda. Sada je u našim rukama. Imamo i metke što su ih izvadili iz Dexterova leša. — Bassett podigne glas. — Možete li sa sigurnošću potvrditi da je taj pištolj bio u vašoj ladici. Ako niste vi pucali u Chasea, tko je onda?

— Ne znam! — poviče Jessica zadrhtavši. — Ne znam!— Tko je ružem za usne napravio tri križa na Chaseovu licu?— Ne znam! Ne znam! — poče drhtati. — Pozovite mog

muža. Potreban mi je.Poče vikati i udarati rukama.Potrčao sam po bolničarku.— Što ste joj učinili? — strogo upita.— Žao mi je — odgovori Bassett — ali morat ću poslati ženu

policajca. Gospođa Stone ne smije ni s kime razgovarati.

103

Izašli smo na hodnik. Bassett je hodao sagnute glave. Znao sam da je umoran i zlovoljan. Ušli smo u automobil i zaputili se prema auto-cesti.

14Bila su dva sata i četvrt poslije ponoći kad smo iz kreveta

izvukli kapetana Reiglea. Bassett nije stigao ni ispričati se.— Radi se o »Skipjacku«, zar ne? — upita Reigle.— Da — odgovori Bassett. — Moj kolega smatra da je na

brodu oteta djevojčica Judy Stone, a ja mislim da je u pravu. Hoćete li mi pomoći?

— Pa naravno — Reigle se nasmije.Dohvati interni telefon i izda kratku naredbu obalnom čuvaru,

a zatim je nekoliko minuta slušao odgovor s drugog kraja žice.— Jimmy Cox se nije vratio u Catham — reče — ali mi ćemo

ga pronaći. Dao sam zapovijed da vam se u Wychmer Portu stavi na raspolaganje brodić ako želite sudjelovati u potrazi.

— Hvala vam — odvrati Bassett. — Odmah ćemo krenuti.— Dobar lov — isprati nas kapetan. — Ako noćas ne

pronađemo »Skipjack« ujutro ćemo nastaviti helikopterima.

* * *

U pola tri noću približavali smo se brodom obalne policije kanalu Nantucket. Bassett i ja bili smo u komandnoj kabini promatrajući igru reflektora. S desne strane iza nas je ostao otočić Monomoy kraj kojega smo projurili brzinom od deset čvorova.

104

— Ne možemo brže? — upita Bassett. — Moram pronaći djevojčicu prije zore.

Kapetan Fisher se nasmije.— Tražimo maleni ribarski brodić — reče. — Budemo li brže

jurili, može nam se dogoditi da ga zbog tame ne opazimo.— U redu — odvrati Bassett. — Shvaćam. No neka svima oči

budu dobro otvorene.Turistička sezona u Cape Codu još nije počela, pa nijedna vila

uz morsku obalu nije bila osvijetljena.Plovili smo umjerenom brzinom. Živci su nam bili napeti.

Oko pola četiri ujutro približavali smo se rtu Gammonu. Odjednom u svom dvogledu spazih malu crnu točku.

— Tamo je neki brodić — viknuh. — Ribarski!Svjetlo reflektora odmah je upereno u tom pravcu, a Fisher

naredi da se pođe naprijed punom brzinom. Onda preko zvučnika naredi:

— Ugasite sva svjetla i zaustavite motore.Ljudi su poslušali. Uskoro su se bijela slova »Skipjacka« jasno

mogla pročitati na provi.Spretnim i brzim zaobilaskom, Fisherov brod primaknuo se

brodiću. Fisher prebaci uže, a Bassett i ja već smo bili na palubi brodića.

U susre t nam je došao J immy Cox. Bio je to šezdesetogodišnjak. Njegovi oči bijesno su sijevale.

— Mogu li znati zašto ste me tako iznenadno zaustavili kao da švercam rum? — upita. — Samo padaju i padaju naredbe... Što se, do vraga, događa?

— Je li na brodu djevojčica imenom Judy Stone? — upita Bassett.

— Da, zašto?— Odvedite me k njoj. Ja sam policijski inspektor.Cox zaprepašteno ustukne.— Policijski inspektor? Ali što je to? Nekakva šala? Otac

djevojčice zna da je ona ovdje. Kakve veze ima policija s time?

105

— Cox, djevojčicu su oteli — odgovori Bassett. — Gdje je?— Ispod palube, u kabini. Ovuda, kapetane.Prije nego što je pošao za Coxom, Bassett zamoli Fishera da

obavijesti lučku kapetaniju u Cathamu neka obustavi traganje. I neka pošalju automobil u luku Hyannis.

— U redu — poviče Fisher i obalni policijski brod udalji se od »Skipjacka«.

Spustili smo se stepenicama pod palubu. Judy Stone je mirno spavala u maloj kabini.

— Jeste li sigurni da je to Judy Stone? — upita Bassett.— Kad ju je doveo, Larry je rekao da je to njegova kćerka.

Nikad je prije nisam vidio, ali otac valjda poznaje svoje dijete.— Vratimo se na most — reče Bassett. — Da čujemo što se

dogodilo.— Popeli smo se. Kad smo ušli u komandnu kabinu, Bassett

reče:— Pođite prema luci Hyannis. Tamo nas čekaju.Dok smo plovili, Oox je ispričao što je znao:— Larry Stone bio je kod mene prije dva tjedna. Pitao me

mogu li uzeti njegovu djevojčicu tri dana na brod. Govorio je da mu se žena opija i da je želi time malo prestrašiti. Ako pomisli da je izgubila Judy, možda će doći k sebi. To mi se učinilo pametnim. Muž ima pravo da svojoj ženi dade lekciju. Ali priča o otmici posve mi je nova. Ja sam samo htio Larryju pomoći. Jednom mi je spasio život.

— Kad je doveo Judy na brod?— U ponedjeljak oko pola deset navečer.— Nije vam bilo čudno što je stigao navečer?— Istinu govoreći, jeste, ali Larry je uvijek bio čudak i slabo

razgovorljiv. Pomislio sam da će se njegova žena jače uplašiti ako slijedećeg jutra ne nađe djevojčicu. Loše je vrijeme za ribolov. Rekao sam svojim ljudima da mi njihova pomoć neće biti potrebna tri do četiri dana. Otišli su, a ja sam s djevojčicom isplovio na more.

106

— Moram vam reći da ste se uvalili u grdnu nepriliku — reče Bassett. — Ako ne budete mogli razjasniti svoj položaj, mogli biste biti optuženi bao sudionik u otmici.

— Ništa vam ne tajim — odvrati Cox. — Samo sam htio pomoći Larryju.

— Dobro. Počnimo od početka. Prije dva tjedna Stone je došao k vama i upitao vas hoćete li njegovu kćer povesti na mali izlet. Koliko vam je ponudio?

— Sto pedeset dolara. Pedeset na dan.— Do kada ste trebali zadržati Judy?— Do deset navečer u srijedu, na molu Cotinit.— Prilično osamljeno mjesto. Niste se začudili?— Zašto ne promijenite glazbu, poručnice? Već sam vam

objasnio da je Larry čudak. Ništa me nije iznenadilo.— Je li bio nervozan kad je doveo djevojčicu? Ili zabrinut?— Nije. Pokucao je na vrata. Ja sam gledao televiziju. Otvorio

sam vrata i pozvao ga da uđe. No on je ostao vani. Nije htio djevojčicu ostaviti samu u automobilu. Rekao je da je sve spremno i da me čeka na molu. Rekao sam mu da ću odmah doći.

— Što je rekla vaša žena?— Moja je žena već deset godina mrtva.— Oprostite. Kad ste stigli na molo jeste li Stoneu dobro

vidjeli lice?— Nisam. Svjetla na automobilu bila su ugašena. Doveo je

Judy i rekao: »Do viđenja u srijedu navečer.« Onda je sjeo u automobil i nestao.

— Možete li nam reći kako je bio odjeven?— Ne mogu.Pitao sam se: da li Jimmy Cox laže? No njegovi odgovori na

Bassettova pitanja bili su brzi i jasni, a njegovo ponašanje posve prirodno.

— Znači, ne biste se mogli zakleti da je taj čovjek bio Larry Stone, zar ne? — upita Bassett. — Niste vidjeli ni njegovo lice, ni

107

njegovo odijelo. Mogao je to biti i netko drugi. Jeste li tako ne što htjeli reći?

— Ne, siguran sam da je bio L.arry Stone. Njegov bih glas prepoznao u svakoj prilici.

— Ipak postoji sumnja.— Ne.— Što je radila Judy kad je došla na brod?— Malo se uplašila. No rekao sam joj neka se ne boji, rekao

sam joj da ćemo otići na ribolov i da ćemo se dobro zabavljati. Odveo sam je u kabinu i odmah je zaspala. Poslije je bila mirna.

— Zna li da ju je otac doveo na brod?— Rekao sam joj, ali nije mi htjela vjerovati.— Zašto?— Rekla je da on s njom nikad nije razgovarao. Rekla je

također da je čovjek koji ju je doveo imao na licu čarapu. Znate i sami kakva je dječja mašta.

— Jeste li zamijetili da je Stone na licu imao čarapu?— Nisam. Već sam vam rekao da je bilo mračno.Približavali smo se luci Hyannis. Bassett je probudio

djevojčicu i doveo je na most.— Čini se da se djevojčica smirila — reče Bassett Coxu. —

Rekla je da ste bili dobri i da znate dobro kuhati.— Nastojao sam biti što bolji — odvrati Cox.Bassettov glas se izmijeni.— Sada me dobro slušajte, Cox. Vi ste u ovom slučaju

neobično važan svjedok. Zasad vas neću odvesti na policiju, ali nikamo se ne udaljujte. — Pogleda na sat. — Sada su četiri i četvrt. Vratite se u Chatham i čekajte tamo sve dok s vama ne stupi u vezu netko iz policije. U redu?

— Učinit ću kako želite. Policijski automobil je već čekao. Bassett sjedne uz Palastru, a ja s Judy straga.

— Jadna mala — reče Bassett bacivši pogled na djevojčicu koja je opet zaspala. — Povjerit ćemo je ženi policajcu, a onda moramo obavijestiti Raya Speara da može otići na spavanje.

108

— Hoćemo li uhapsiti Stonea?— Još ne. Razumije se da je upleten u otmicu, ali prije

moramo otkriti tko je ubio Chasea i tko je bila žena koju si vidio na jezeru Kennđngton. Jedna od ovih triju: Jessica Stone, Hannah Chase ili...

— Hannah Chase? — upitah zaprepašteno.— Ili Hope Newcomb. Želim da je ispitaš i otkriješ je li lagala

u vezi s onom nesrećom. Da nije imala određeni razlog, ne bi tako rano izašla iz kuće... — Na časak zašuti, a onda zaključi: — Nemoj dopustiti da te suze dimu.

— Više neće — odvratih. Poručnik se nagne na naslon.— Čim Judy smjestimo u dobar krevet, ispitat ću Hannah

Chase. Dovedi je u pet sati u policijsku stanicu.Automobil se zaustavi pred kućom u kojoj je stanovala Hope

Newcomb. Izađoh i polako zatvorih vrata.

15Gospođa James nije bila oduševljena kad me ugledala.— Zar ste poludjeli da me budite u četiri sala ujutro? —

bijesno me upita otvorivši vrata.Na njoj je bio stari kućni kaput sa cvjetićima, a na glavi

uvijači.— Žao mi je — rekoh — ali radi se o važnoj stvari. Moram

odmah vidjeti gospođicu Hope.— Onda, pričekajte ovdje! — zagunđa.

109

Sjeo sam na stolicu u salonu. Razmišljao sam o svome posljednjem susretu s Hope, o tome kakva je bila kad sam je upoznao prije ove tragedije. Usprkos svemu nisam htio vjerovati da je Hope učinila nešto loše. Njeno ponašanje bilo je posve logično i spontano.

Začuvši buku podignuh pogled i ugledah Hope kako nesigurno silazi. Držala se za ogradu stubišta, da ne bi teturala. Njen je pogled bio pun mržnje.

— Što opet hoćete? — upita. Pomogoh joj da sjedne u naslonjač.

— Odmah ću vam reći, no, najprije se malo saberite.— Iznenađuje me tolika pristojnost.— Slušajte, gospođice Hope, ni meni nije ovo ugodno.— Dobro. Ako imate kakvih pitanja, požurite.— Koji broj cipela nosite?— Oh... ali...— Koji broj?— Trideset i šest. — Odgovara.— Što želite time reći?— Odgovara broju cipela koje su ostavile trag na lešu Dextera

Chasea.— Nisam vidjela Chasea od...— ... otkako ste kupili konzerve kod »Stopa i Shopa« i sve

odnijeli na jezero Kennington da bi Judy mogla jesti svoja omiljene sušene školjke.

— U toj trgovini nisam bila mjesecima.Iznenađeno odmahnuh glavom.— A što mi možete reći o žutoj majici koju ste kupili u

Falmouthu, o majici što smo je našli na jezeru Kennington o majici koja je Chaseu poslužila da namami Judy u automobil!

— Scott, nisam kupila nikakvu majicu. Kunem se. Zar vjerujete da bih mogla sudjelovati u otmici vlastite kćeri?

110

— Nisam htio vjerovati da poznate Dextera Chasea — rekoh. — Nisam htio vjerovati da ste izašli s Franklnom Judom samo radi dobre večere. Nisam htio vjerovati da ste kupili konzerve i majicu. Rekli ste mi da vam je Dexter Chase prijetio. Možda je to bio njegov način da zaštiti vaš ugled. Nije li tako?

Vidio sam kako joj se oči napuniše suzama. Pružih joj rupčić i sjedoh pred nju.

— Zašto mi ne ispričate istinu? — upitah.— Nikad mi ne biste povjerovali — šapne jecajući.— Pokušat ću.Hope prekriži ruke u krilu.— Odmah ću vam reći — poče mirnijim glasom — da mrzim

Jessicu Stone. Njena strast za muškarcima i alkoholom mene užasava. Za njene neprilike čula sam prije godinu dana. Htjela sam znati nešto više, pa sam počela ispitivati susjede. Doznala sam za mnoge neugodne stvari. Osim toga su mi rekla da mnogo ne mari za Judy. Ni Larry Stone nije mi bio simpatičan. Moji su se osjećaji ugasili onoga dana kada me ostavio. No, znala sam da se on ni s kime ne svađa ako za to nema opravdanih razloga. A sa svojom se ženom neprekidno svađao. I Judy mi je jednoga dana o tome govorila. Tada sam odlučila da ponovno uzmem svoje dijete...

Hope mi je sve ispričala. Otišla je odvjetniku u Boston da se raspita može li poništiti posvajanje djeteta. Odgovorio joj je da je potrebno dokazati da se Stoneovi ne drže svojih dužnosti prema djetetu. Hope se vratila u Lauceston i počela sakupljati dokaze protiv Jessice Stone.

Ćula je svašta, ali stvarnih dokaza nije imala. Jednog je dana slijedila automobilom Jessicu Stone do Silver Beacha. Vidjela je kako ulazi u jednu kuću.

Nešto kasnije stigao je drugi automobil iz kojeg je izašao neki čovjek i pokucao na vrata Jessicine kuće. Hope je zabilježila broj tablice automobila i doznala da automobil pripada Franklinu Juddu.

111

— Nije mi bilo lako doći do Judda — nastavi Kope. — nikoga nisam poznavala u Woods Holu, tamo gdje on živi. Nakon dva tjedna uzaludnih pokušaja otišla sam ravno njegovoj kući i od njega zatražila informaciju o nekome tko bi tobože trebao da stanuje u blizini. Nastojala sam privući njegovu pažnju. Rekla sam mu svoje ime i dala mu broj telefona.

Ali Judd se nije javljao i Hope ga je nekoliko puta nazivala, sve dok je jednog dana Judd nije pozvao na večeru u klub. Za vrijeme jela Hope je skrenula razgovor na Stoneove, ali Judd je bio oprezan.

Nakon dva tjedna Hope je ponovno nazvala Judda, i ovaj ju je pozvao svojoj kući. Shvatila je da se igra vatrom, ali je ipak otišla.

— Završilo je tako da je priznao kako je izašao s Jesicom, ali je odlučno poricao da između njih dvoje postoji intimna veza. Kad me dvadesetog ožujka pozvao u klub, rekao mi je da je prekinuo s Jessicom Stone jer ona ima novog prijatelja, nekog Dextera Chasea.

Hope je izbjegavala da mi kaže gdje je upoznala Dextera Chasea, ali ja sam bio uporan, pa je priznala da ga je upoznala još kao dječaka u kući njegove majke. Otkrila je da radi u automehaničarskoj radionici i otišla tamo kao da želi dati pregledati automobil. I Dextera, baš kao i Judda, ostavila je u uvjerenju da joj se sviđa.

Nakon kratkog vremena Chase joj je predložio da se sastanu. Otišli su u Falmouth da nešto pojedu i Hope se našla u neželjenoj situaciji. Nakon toga neko ga vrijeme nije vidjela.

— Jedne večeri prije tri tjedna — nastavi Hope — došao je ovamo oko sedam sati. Pitao me želim li se s njime provozati. Pristala sam. Odveo me u svoju kuću na jezeru Kennington. Malo smo popili. Počela sam ga ispitivati o njegovim odnosima s Jessicom Stone nastojeći da djelujem što ravnodušnije. Objasnila sam mu zbog čega me ona zanima. Pitala sam ga hoće li svjedočiti u moju korist na procesu gdje bi trebalo da se poništi Judyno posvajanje djeteta. Rekao mi je da je Jessica povela Judy sa

112

sobom u Reno gdje će zatražiti razvod braka kako bi se mogla udati za nekoga avijatičarskog narednika. Užasnula sam se pri pomisli pod kakvim je okolnostima Judy otišla u Reno.

Tako očajna. Hope je rekla Chaseu da namjerava oteti Judy i s njom pobjeći. Zapravo nije tako mislila, ali je u svom očajanju to spomenula. Chase je tražio od nje da ponovi što je rekla.

— Onda je — nastavi Hope — popio jedan gutljaj i čudno me pogledao. Rekao je da je to izvrsna ideja da dođem do djeteta, ali da od Jessice Stone treba izvući deset ili dvadeset tisuću dolara. Nasmijala sam mu se u lice. Ali Chase mi više nije dao mira. Objašnjavao mi je da bi tim novcem mogao otvoriti vlastitu radionicu, negdje u Philadelphiji ili u Baltimoru, te započeti nov život. Rekao je da bi se poslije s njom oženio. Počela sam se bojati. Kad je napomenuo da će Jessici reći tko je Judyn otac, shvatila sam da joj je već rekao kako sam ja Judyna majka. Htjela sam što prije da odem. Zaputila sam se prema vratima, ali Chase mi je prepriječio put nastojeći me uvjeriti kako je Judyna otmica jedino rješenje svih njegovih problema. Kad sam pokušaja pobjeći, zaprijetio mi je da će obavijestiti Larryja i policiju da im hoću oteti dijete. Pretvarala sam se da sam prihvatila njegov prijedlog. Nisam vjerovala da bi mogao učiniti nešto slično, ali sam mislila: ako to ipak učini, naći ću ga u Bostonu ili u nekom drugom gradu, odvesti Judy i pružiti joj nov život.

Naravno, Hope to nikada ne bi mogla učiniti. Bila je sudionik u otmici, ali je trenutno bila isuviše zbunjena i očajna da bi to mogla shvatiti.

— Prošlog petka — nastavi Hope — Dexter me nazvao. Rekao mi je da se moramo sastati, a kako nisam htjela da me s njim vide, zakazala sam mu sa stanak na plaži. Rekao mi je da je plan otmice pripremljen. Predviđeni dan bio je ponedjeljak. Telefonirao je Jessici i rekao joj da Judy ranije pošalje u školu. Zatim je uvukao djevojčicu u automobil da je odvede na jezero Kennington. Namjeravao ju je ondje držati. Poslije bi se vratio u grad da ucijeni Jessicu. Rekao je da mu je potrebno nekoliko

113

stvari: majica koju bi Judy prepoznala i namirnice za tjedan dana. Rekla sam mu da ne želim biti upletena u to, ušla u automobil i otišla.

— Pa ipak ste učinili onako kako je Chase predložio.— Da. Bila sam luda od straha, ne zbog sebe, već zbog Judy.

Bojala sam se da će Chase, onako brutalan kakav je bio, ako po svaku cijenu ostvari svoj gludi plan, učiniti djetetu neko zlo.

Naslonih se na naslon stolice. Bio sam iskreno dirnut. Hope se uvalila u gadnu nepriliku i tek je sada to shvatila. Naglo rekoh:

— Hope, ako niste rekli istinu, bit ćete optuženi kao sudionik u otmici. Govorite ozbiljno, molim vas.

Hope je kršila ruke. — Pokušajmo razgovarati kao prijatelji, Scott — šapne. — Bili smo prijatelji, vi to znate. Čak sam vjerovala da ste malo zaljubljeni u mene. Možda me više ne volite, ali ne možete me strpati u zatvor kao kriminalca. Istina je da sam upletena u tu priču, ali protiv svoje volje. Htjela sam samo poništiti posvajanje, ali ne i izvršiti otmicu. Nisam takva.

Na trenutak sam je promatrao. Onda sam rekao ono što sam morao:

— Uzmite svoje stvari, Hope. Najprije ćemo otići na policijsku stanicu, zatim u ženski zatvor.

— Moram otići u svoju sobu — odgovori jedva čujno.Gospođa James, koja je vjerojatno prisluškivala na vratima,

naglo uđe.— Ja ću vam pripremiti stvari — reče. — Slat ću vam u zatvor

sve što vam treba. — Glas joj je drhtao. — Dosta sam čula i jasno mi je da više neće obavljati svoj posao.

Pokušavao sam da ne čujem Hopin histeričan plač.

114

16Toga jutra u pet sati i dvadeset minuta zaputio sam se s

Bassettom u Lauceston. Sunce je već počelo izlaziti.— Telefonirao sam Stanu Fosteru — reče Bassett — i zamolio

ga da me čeka pred Stoneovom kućom.Bilo je onako kako smo očekivali. Sjedio je u svom

automobilu ispred kuće. Prošavši pokraj prozora ugledao sam Stonea u predsoblju. Glavu je pridržavao rukama. Stan zazvoni na vratima.

— Žao mi je što vas u ove rane jutarnje sate smetam — reče Stan dok je Stone otvarao vrata — ali oni iz policijske stanice žele pretresti vašu kuću. Ne, neću ja izvršiti premetačinu, već poručnik Bassett.

— Imam nalog — reče Bassett. Stone je bio bijesan.— Pokažite mi ga — vikne. Izvadih iz džepa nalog.— Sve je u redu, Larry — reče Stan.Stone letimice pogleda nalog, onda upita:— Što hoćete?— Želim pogledati odjeću što ste je imali na sebi u

ponedjeljak navečer — reče Bassett. — Par sivih cipela, plavu majicu, tamnoplavu košulju, tamnu kravatu i par čarapa plave boje.

Stone prasne u smijeh.— Kakvi ste vi, policajci! Izdajete nalog za premetačinu da

biste potražili nešto što ste mogli mene pitati.Slijedili smo ga do garderobe. Pobjedonosno otvori ormar i

usklikne:— Evo majice i čarapa... — naglo zašuti. — Ali, do vraga,

gdje su? — poviče.Nagne se prema polici.— Ni čarapa nema — promrmlja. — Vjerojatno ih je Jessica

nekamo stavila. — Snažno zalupi vratima ormara.

115

— Sjednite, Stone — reče Bassett. — Mi ćemo ih potražiti. — Okrene se prema meni. — U ponedjeljak navečer, kad si došao ovamo, Jessica Stone ti je rekla da u podrumu postoji peć za spaljivanje smeća. Pođi dolje i pogledaj, a ja ću pretražiti ormare.

Pritisnuh nožicu koja je izbacivala kutiju za pepeo. Zatim otvorih ložište: bilo je puno. Na vrhu je bila masa smeća. Pažljivo ga pregledah. Našao sam hrpu papira. Ugurah u nju štap što sam ga bio uzeo u praonici. Napipah nešto mekano. Pažljivo izvukoh štap na čijem se vrhu njihao komadić sivog flanela. Tada izvukoh komadić plave tkanine na kojoj je bilo jedno dugme. Vjerojatno manžeta košulje.

Na novine stavih sve što sam bio izvukao iz ložišta. Zatim ih brižljivo sklopih i počeh njuškati po ropotarnici. Nije mi trebalo dugo da pronađem par muških cipela, a pokraj njih i jednu žensku broj trideset i šest. Cipele su bile mokre, kao da su bile oprane i očetkane. Stavih ih na drugi papir i vratih se gore.

Dok sam se uspinjao stepenicama čuo sam Stana Fostera kako govori:

— Ne možete nikamo, Larry. Kapetan mi je naredio da pazim na vas. Neugodno mi je što vam to moram reći, ali vi ste zapravo uhapšeni dok se ne završi premetačina.

— Kako hoćete — odvrati Stone. — Ali ova gnjavaža je nepotrebna i dosadna. Čak bih mo gao reći da mi se ne sviđa.

Zatim me Stone ugleda kako se vraćam iz kuhinje.— Što to imate? — upita me pokazujući na paket koji sam

držao u ruci.— Vašu odjeću i vaše cipele, gospodine Stone — odgovorih.

— Našao sam ih u podrumu.— Ah, eto gdje su bili — reče mirno. — Kako su samo

dospjeli tamo? — Onda se okrene Stanu Fosteru. — Recite poručniku Bassettu da je Scott našao ono što traži.

— Tu sam — javi se Bassett ulazeći kroz vrata.

116

— Eto što je ostalo od čarapa, košulje i majice — rekoh otvarajući prvi paket. — A u ovom drugom su muške cipele i jedna ženska.

Bassett je neko vrijeme šutio. Pažljivo je promatrao sve stvari, a najipažljivije potplate cipela. Onda se okrene Stoneu.

— Zašto ste pokušali uništiti ove stvari?— Uništiti? Ali to nisam ja učinio. Možda služavka. Mogao je

to učiniti bilo tko. Ne znam kako su dospjele u podrum. Posljednji put sam ih vidio u ormaru.

— Hajde, Stone! — reče Bassett. — Suviše ste inteligentni da biste se tako glupo branili.

— Slušajte me, Bassett — nestrpljivo počne Stone — nema te dokaza protiv metne. To i sami znate. Završimo tu predstavu. Kad budu stvari jasnije, vi ćete nekoga uhapsiti, ali to neću biti ja.

— Zasad ću vas samo pritvoriti, gospodine Stone — reče Bassett. — I savjetovao bih vam da ne činite nikakvih gluposti.

* * *

U pola sedam ujutro Duffy je pribilježio privremeno Stoneovo hapšenje. Pitao je Stonea želi li telefonirati, ali je ovaj prešao preko toga svog zakonskog prava. Nakon toga Duffy ga je odveo u ćeliju, a Bassett i ja otišli smo na spavanje.

— Samo dva sata — reče Bassett Duffyju. — Probudi me u pola devet. Taj slučaj hoću što prije da riješim.

* * *

Upravo smo Bassett i ja doručkovali kad u restoran nahrupi Duffy.

— Poručnice! — poviče — Don Paterson je završio svoj uobičajeni put duž Cape Coda. Zaustavio se u osam sati kod Buzzardi Baya. Tamo su samo sobarica i kuhar. Popio je kavu i

117

pojeo jedno pecivo. U osam sati i deset minuta prešao je Bourne Bridge. Uputio se prema Falmouthu.

Bassett zažmiri.— Je li se s nekim sastao otkako je napustio Warehom?— Nije. Slijedila su ga dva policajca u civilnim odijelima.— Dovedite ga ovamo da ga ispitamo — naredi Bassett i po

gleda na sat.

17Otprilike tridesetak minuta nakon toga Paterson je već bio na

policijskoj stanici. Iako prilično nervozan, ipak se pokušavao nasmijati.

— Što sada želite, poručnice?— Cedulju — reče Bassett.— Kakvu cedulju?— Onu koju vam je dao čovjek u restoranu. Hajde, nemamo

vremena za igru. Naš agent vidio vas je kad ste je uzeli.Paterson je trenutak kolebao. Zatim gurne ruku u džep i izvadi

omotnicu. Bassett je otvori i iz nje istrese cedulju koju najprije sam pročita, a onda je pruži meni. Dječjim rukopisom bilo je napisano »Boodly«, a ispod toga je bila poruka ispisana strojem:

»To je ime Vašeg zečića. Napisala ga je Vaša kćerka. Dođite na obalu Cotuit večeras u deset sati. Donesite novac i vratit ću vam djevojčicu. Ne obavještavajte policiju. Ako ne učinite to što smo vam rekli, mala će umrijeti.«

Podigoh pogled. Bassett je bio zavaljen na naslon stolice.— Je li vam pismo dala ista osoba? — upita Bassett.— Da.

118

— I imala je isti automobil?— Ne. Ovog puta je imala stari »plymouth.«— Lažete — poviče Bassett pocrvenjevši. — Lagali ste od

samoga početka. Bio sam strpljiv s vama jer sam se na dao da će vam se savjest probu diti i da ćete mi reći istinu.

— Ali ja sam vam rekao istinu — bunio se Paterson. — Uvjeravam vas.

— Igrate se vatrom, Paterson. Bilo bi pametnije da počnete govoriti. Uopće nije postojao »chrysler«, zar ne? Baš kao ni »plymouth«! Uopće ne postoji nepoznati, zar ne? Tu igru igrate udvoje, vi i Larry Stone. To znate baš kao i ja. A sada pričajte.

— Larry Stone me nagovorio da predam ta pisma — promrmlja Paterson umornim glasom.

— Kada?— Prije dva tjedna. Poznam ga još dok je bio mladić. Zajedno

smo vozili kamione koji su prevozila jastoge na riblju tržnicu u Boston.

— Je li vam objasnio zašto treba dostaviti ta pisma?— Ispričao mi je neku priču o svojoj ženi. Rekao mi je da mi

se ništa ne može dogoditi jer čovjek ne može biti osuđen zbog otmice vlastite kćeri. Vjerovao sam mu.

— Kad vam je dao pisma?— Prije tjedan dana, u ponedjeljak. Sreli smo se u Hyannisu

kad mi je rekao da je sve pripremljeno za srijedu ovog tjedna. Dao mi je pisma i novac. Rekao mi je da ću o otmici čuti preko radija. A slijedećeg jutra njegovoj sam ženi predao prvo pismo. Drugo sam, međutim, trebao da predam sutradan. Ako njegova žena dođe i otvori vrata, trebalo je da joj predam pismo i u kamionu pričekam nekoliko minuta. Tada bi on došao i dao bi mi cedulju u vezi s Judynim zečićem. Rekao je još da to ništa ne znači da je mogu baciti.

— A otmica djevojčice bila je predviđena za danas?— Da. U ponedjeljak, za vrijeme ručka, čuo sam vijest preko

radija. Govorili su da je u Lauocestonu nestala jedna djevojčica.

119

Pomislio sam da je Larry izmijenio svoj plan. Tako sam prvo pismo predao jučer ujutro, a drugo sam htio predati danas.

Bassett se grohotom nasmije.— Dvadeset dolara. Za svako pismo po deset.— Dvadeset dolara za sudioništvo! — vikne Bassett, zatim

ustane i položi ruku na rame šoferu. — Paterson, gadno su vas udesili.

Onda se okrene prema meni:— Vodi ga u pritvor.Bassett mi je naredio da Stonea ispitujem u našoj dvorani za

odmor.Stenograf Joe baci šešir na stolicu i upita:— Čemu ta žurba? Trčao sam kao lud da bih stigao na

vrijeme.— Važan slučaj — rekoh. — Sjednite straga.Izvadi stroj iz torbe i stavi ga na stol.— Stigao je i kemičar Hardenbrook. Rekao sam mu da pričeka

u susjednoj sobi, kao i ostali. Budem li ih trebao, poslat ću po njih.Točno u deset sati Duffy dovede Stonea. Gledao me drsko.— Vidim da je tu sve što je potrebno za ispitivanje — reče

umornim glasom. — Namjerava te li me optužiti?— Sjednite, gospodine Stone — Bassett će prijazno. —

Pročitajte ovo. — Na stol položi papire. — Ovo su nalozi za hapšenje Donalda Patersona, Hannah Chase, Hope Newcomb i Lawrence Stonea. Svi su optuženi za otmicu. Postoji i drugi nalog za vaše hapšenje, gospodine Stone. Optužba glasi: »Ubojstvo Dextera Chasea i pokušaj ubojstva Hope Newcomb.«

Stone mahne rukom.— Blefirate, poručnice.— Bojim se da niste u pravu, gospodine Stone — reče Bassett.

— Ono što se dogodilo posve je jasno. Okolnosti koje su dovele do otmice počele su prije devet godina kad vam je Hope Newcomb rekla da je u drugom stanju. Odbili ste da se s njom vjenčate i ona vas je slijedila u Cape Cod da bi tamo napravila

120

scenu prilikom vašeg vjenčanja. Te iste noći rodila se vaša kćerka, a Hannah Chase prisustvovala je porodu. Tri godine nakon toga u vaš su se brak uvukli problemi. Jedan od tih bila je neplodnost vaše žene. Kad je liječnik izjavio da nećete moći imati djece, pomislili ste da posvojite jedno dijete. Razgovarali ste o tome s Jessicom i ona se time oduševila. Posve slučajno sreli ste Hope Newcomb u Bostonu. Rekla vam je da je dijete u domu kako bi mu tamo našli roditelje. Nije bilo teško otkriti ime doma. Nakon nekoliko dana tamo ste odveli svoju ženu. Niste joj rekli istinu i uspjeli ste je potaknuti da izabere baš Judy. Je li tako, odvjetnice?

Ston samo slegne ramenima.— A sada prijeđimo na ovu godinu — nastavi Bassctt. —

Djevojčica ima osam i pol godina. Vi ste joj neobično naklonjeni. Ide u školu, a čudnim stjecajem okolnosti njezina je učiteljica ujedno i njezina majka. Sretali ste se s Hope Newcomb na roditeljskim sastancima, ali ste se pretvarali da je ne poznajete. U međuvremenu vaš je brak stajao na staklenim nogama. Vaša žena je postala ljubavnicom sina one iste žene koja je prisustvovala Judynu rođenju. Sumnjali ste da Hannah Chase i Dexter Chase znaju istinu. Otišli ste do Dextera nadajući se da ćete ga uvjeriti u to kako vašu ženu treba da ostavi na miru. Uzalud. Prije tri tjedna Hannah Chase je poslala po vas i rekla da joj treba petnaest tisuća dolara kako bi se s obiteljd preselila u Arizonu gdje bi se njenom tuberkuloznom sinu mogao spasiti život. Najprije ste odbili. Ali Hannah Chase je tvrda žena. Kad je zaprijetila da će sve otkriti vašoj ženi, shvatili ste da morate popustiti.

I tako vam je na um pala misao da od vlastite supruge ucjenom dobijete tih petnaest tisuća dolara. No, trebalo je nešto i zaraditi, pa ste zaokružili na dvadeset. Tada ste pripremili svoj plan. Najprije ste se obratili Jimmyju Coxu koji vam je dugovao život i uvjerili ste ga da želite dati poduku svojoj ženi na taj način što ćete svoju kćerku tri dana povjeriti njemu na njegovu brodiću. Cox je pristao. Zatim ste stupili u vezu s drugim prijateljem, Donom Patersonom. Ispričali ste mu istu priču, pa je i on pristao.

121

Treba spomenuti i neke pojedinosti: Onako za igru, dali ste Judy da nekoliko puta napiše ime zečića na papir iz novinske redakcije vašeg prijatelja. Zatim ste napisali dva ucjenjivačka pisma na pisaćem stroju svoje žene. Sve ste povjerili Donu Patersonu i olakšano odahnuli. Plan se počeo ostvarivati, dan otmice bio je određen. Otmica je trebala da bude danas, zar ne, Stone?

— Možda, poručnice — odgovori Stone. — Možda.Bassett se nagne prema naprijed.— Nastavimo. U ponedjeljak ste bili izvrsno raspoloženi.

Obećali ste Hannah Chase da ćete joj novac predati slijedeće subote. Izašli ste, kao i obično, iz kuće, pozdravili ste Judy koja je išla prema školi i, dok ste pretresali slučaj u palači pravde tog ponedjeljka ujutro, doživjela ste najgori udarac u svom životu. Doznali ste da je netko drugi oteo vašu kćer. Najprije ste otišli Stanu Fosteru, a onda ste došli k nama. I baš kad ste došli ovamo, narednik Scott je nazvao i dao opis čovjeka koji je oteo Judy. Bio je to Dexter Chase, ljubavnik vaše žene. S njim ste se već svađali i mrzili ste ga. Požurili ste kući i uzeli pištolj, isti onaj što ste ga već bili zamijetili u ladici stola svoje žene. Tog ponedjeljka u pola osam navečer otišli ste na jezero Kennington i hladnokrvno ubili Chasea. Triput ste pucali u njega. A onda, da bi se uvjerili kako je mrtav, udarili ste ga ovim štapom po zatiljku.

— Nastavite — šapne Stone.— Sve ste skinuli sa Chasea da ga ne bismo mogli

identificirati, a to ste učinili i s njegovim automobilom. Zatim ste automobil ostavili u šumi pokraj jezera Kennington. Spuštala se noć, pa ste morali požuriti. Znali ste da će Stan Foster obavijestiti štampu o nestanku vaše kćeri, a bojali ste se da će istu vijest emitirati i radio i televizija. U tom će slučaju Don Paterson uručiti prvo ucjenjivačko pismo prekosutra ujutro. Trebalo je Judy odmah odvesti. Pošto ste sakrili automobil, vratili ste se u vilu na jezeru. Našli ste Judy privezanu za krevet. Duboko je spavala nakon pretrpljena straha i naporna dana. Prekrili ste lice čarapom svoje žene da vas djevojčica ne bi prepoznala. Zatim ste je unijeli u svoj

122

automobil i predali je Jimmyju Coxu. Negdje na putu bacili ste registarsku tablicu Chaseova automobila. Zaustavili ste se kraj jezera Great East da biste u vodu bacili pištolj i šipku. No, vaša se kćerka bojala, i dok ste vi bili na obali jezera, ona je izašla iz automobila i počela bježati. Stigli ste je, ali ste zaboravili baciti Chaseov novčanik u vodu. Zatim ste djevojčicu odveli u Chatham. Treba li da opisujem i ono što se dogodilo prije nego što je Cox napustio obalu Nantucketa, zajedno s Judy?

Stone ponovno slegne ramenima.— Dovle ste divno pričali. Prijeđite sada na drugi čin.— Prema mojim proračunima, kući ste stigli tog ponedjeljka

oko deset sati navečer. Vaša je žena već otišla na spavanje. Prošuljali ste se kućom i odjeću umrljanu krvlju stavili u peć. No, tu ste počinili fatalnu pogrešku. Niste pazili na to da je posuda za pepeo već bila puna. U međuvremenu ste oprali cipele i stavili ih u ormar. Zatim ste se presvukli i vratili u ured. Između jedanaest sati navečer i četiri sata ujutro uhvatila vas je panika zbog svega što ste učinili. Počeli ste razmišljati o tome kako biste se osvetili drugoj osobi i nju učinili sumnjivom za ubojstvo Dextera Chasea. Vratili ste se kući tokom noći. Uzeli ste cipelu svoje žene, pa ste po drugi put otišli na jezero Kennington. Znam da ste tamo stigli oko pet sati i pedeset minuta, kada ste prenijeli leš. No, prije toga utisnuli ste u vlažnu zemlju cipelu svoje žene, kako bi ostao njezin trag. Bili ste bijesni. To je bio leš čovjeka koji je spavao s vašom ženom, koji je oteo vašu kćerku, koji ju je privezao za krevet i plašio tko zna na koji način. Izgubili ste razboritost i udarili leš nogom iza desnog uha.

Stone uzdahne.— Kako ste mogli doći do takva zaključka?— Jer ste čudan čovjek, Stone. Pametni ste, oženjeni bogatom

ženom, imate dobro zanimanje. Imate lijepu kuću. No, niste se uspjeli osloboditi izvjesnih loših navika. Imali ste dva tajna računa u bankama Falmoutha i Bostona, gdje ste gomilali novac o kojemu vaša žena nije znala. Smanjili ste osoblje u kancelariji, a preostale

123

ste slabo plaćali. Pošto ste bacili leš uz obalu, pošli ste u potragu za čahurama. Iz kupaonice ste uzeli ruž svoje žene, posljednji put se vratili do lesa i ukrasili mu lice crvenim križevima. Taj gest učinjen je s namjerom, ali i iz osvete, da sumnja padne na drugu osobu. Već ste htjeli napustiti to mjesto kad ste s užasom zamijetili nečiji automobil pokraj svoga. Obuzela vas je panika. Postoji svjedok za vaš zločin! Našli ste ga u salonu vile. Bila je to Hope Newcomb. Osjetili ste olakšanje kad ste je spazili. Pokazali ste joj leš i zaprijetili joj da ćete i nju ubiti ako vas izda. U tom trenutku začuli ste nečiji glas s druge strane jezera. Ponovno uplašeni, rekli ste Hope kojom cestom mora pobjeći pred eventualnim goniocima. Oboje ste nestali velikom brzinom. No, umjesto da pođete suprotnim smjerovima, kao obično, vi ste slijedili Hopin automobil. U nju niste imati povjerenja. Odlučili ste je ubiti, pa ste je gurnuli sa ceste i ostavili u prevrnutom automobilu. Vratili ste se u ured i umotali čahure u fini papir. Zatim, još uvijek se nadajući da ćete svoju ženu učiniti sumnjivom, na stroju ste napisali: »Nađeni u klubu« i sve to poslali s pošte u Hyannisu. Zatim ste svoj automobil odvezli u garažu u Manomet gdje su vam popravili ulupani blatobran, a onda ste se vratili kući. Sišli ste u podrum da operete i sakrijete cipele svoje žene.

Bassett naglo zašuti i pogleda Stonea.— Zanimljiva priča — reče Stone. — Priča kakvu bi trebao da

ispriča privatni detektiv za kri mićkoji se dobro prodaje.Bassett se nasmije.— Za potpunu priču potrebni su detalji, gospodine Stone.Stone ga znatiželjno pogleda.— Cijeli vaš plan počeo je šepati jer niste bili kod kuće kad je

Paterson uručio prvo prijeteće pismo. Morali ste izmisliti primanje poruke u kojoj se traži ime zečića, ali nikako niste mogli doći u vezu s Patersonom. Znali ste da ga pratimo i zato ste pomislili da nazovete svoju ženu promijenivši glas kako bi pomislila da ste ucjenjivač. Od vas je zatražila da joj pošaljete cedulju na kojoj je Judy napisala ime zečića. Moram dodati da vam zaviđam na

124

hladnokrvnosti, Stone. Telefonom ste se obratili nikome drugome nego policiji u Laucestonu, ispričavajući se što tražite novosti o Judy. Zatim ste tražili dozvolu od narednika da privatno telefonirate. Na svoju sreću, niste znali da kontroliramo sve razgovore s vašom kućom.

Stone hladno pogleda Bassetta.— Teorija je lijepa stvar, poručnice, ali treba je i dokazati. Da

čujemo gdje su dokazi.— Priznajete li da bi mrlje od krvi mogle biti dostatan dokaz?— Kakve mrlje? Niste ih našli, vi to dobro znate.— Dosad ih nismo našli, gospodine Stone, ali možda ćemo ih

naći na vašim rukama.— Ludi ste!— Uistinu? Pristajete li da vidimo da li postoje tragovi krvi na

vašem licu ili na vašim rukama?Stone letimično pogleda ruke, onda se nasmije.— Zašto da ne? Pošao sam u susjednu sobu po Hardenbrooka. Ušao je noseći

svoju torbu. Na stol stavi bocu punu tekućine. — Ovo je specijalna kemijska supstancija — objasni Stoneu. — Ako postoje tragovi ljudske krvi na vašoj koži, ona će postati zelenoplava.

— Hajde požurite! — reče Stone. — Znam što namjeravate.Hardenbrook natopi vatu tekućinom i premaze Stoneove prste

i dlan ruke. Koža nije izmijenila boju.— Jeste li zadovoljni? — upita Stone.— Pokušajte između prstiju i oko nokata — reče Bassett.Hardenbrook nanovo namoči vatu i pogleda Stnea.— Hajde — reče Stone nestrpljivim glasom. — Da dovršimo!Nakon djelića sekunde pojaviše se zelenoplave mrlje.Stone problijedi. Sruši se na naslon stolice, s nevjericom

promatrajući vrhove svojih prstiju.— Što kažete, Larry? — upita Bassett.Stone ga je gledao kao da se tog trenutka trgnuo iz teškog sna.

125

— Kažem da ste pobijedili, poručnice — prosikće. — Potpisat ću izjavu.

Pogledao sam Bassetta koji je rupčićem brisao znojno čelo.— Odmah ćemo je napisati, Larry. Želite li nešto dodati ono

me što ste već rekli?— Ubio sam Dextera Chasea u samoobrani — odvrati Stone

ne obraćajući se nikome od nas. — To ću tvrditi do posljednjeg daha života. Ponio sam pištolj jer sam znao da bi on u mene pucao. Znao sam da ću se morati braniti. Kad sam stigao u vilu na jezeru Kennington i vidio njegov automobil, pozvao sam ga. Izašao je. Rekao sam mu da mi preda Judy, ali on je odmah počeo vikati da će me ubiti. Bio je mnogo jača od mene. Dohvatio sam šipku i udario ga po ruci. Nagnuo se da dohvati nekakav drveni štap i ja sam ga tada udario po zatiljku. Pao je, ali se odmah i podigao. Dok mi se približavao, izvukao sam pištolj. Nasmijavši se, i dalje se približavao. Ispalio sam prvi metak. Nastavio se približavati. Zatim sam drugi put zapucao. I dalje se približavao. Pao je kada sam ispalio treći metak.

Stoneov pogled prijeđe preko svih nas.— I još nešto — nastavi — što bi vas moglo zanimati: tri križa

na Dexterovu čelu značila su sjećanja na tri Jessicina ljubavnika. A onaj na bradi zbog Judy.

Bassett je gledao Stonea s divljenjem.— Ništa drugo, Larry?— Da — reče Stone — iako nije važno. Ne znam zbog čega je

Hope Newcomb došla na jezero Kennington. Vjerojatno je bila upletena u otmicu, a i vi ste je već preslušali. No, morate znati: kad sam je tamo našao i kad sam joj zaprijetio, ona se više bojala za Juđy nego za sebe. I Jessica je uključena u ovu priču. Znam da je na svoj način iskreno voljela Judy. Bila je spremna sve učiniti da spasi dijete. I vjerojatno se grize što se loše ponijela. No, to neće dugo potrajati. Znam iz iskustva. Zelja za novim muškarcima jača je od nje. Za tri mjeseca, najviše šest, počet će sve iz početka. I ja volim Judy, volim je više nego bilo koga na svijetu, alii

126

smatram da bi bilo najpravednije da je povjerite Hope. Hope gaji majčinske osjećaje prema Judy i vjerujem da će svaki sudac koji poništi moj brak s Jessicom poništiti dokument o posvajanju. A sada sam sve rekao — zaključi Stone podižući pogled prema Bassettu koji je stajao pokraj njega. — Možemo krenuti!

Patricia Highsmith:

Lovac na senzacije

A n d r e w F o r s t e r , 3 7 - g o d i š n j a k , o ž e n j e n , o t a c četrnaestogodišnje kćeri i uspješni zastupnik poznate marke usisavača prašine, navikao se na čudnovat hobi. Nazivao je žene, dijelio im laske preko telefona, ugovarao s njima sastanke, ponekad i s dvije ako ga prva ne bi pustila odmah u svoj stan, a onda bi im ukrao bilo kakav sitni predmet što se mogao sakriti u džep.

Ponekad to nrje bilo ništa više od srebrnog upaljača ili pak prstena osrednje vrijednosti što bi ga uzeo s toaletnog stolića. To bi ga zadovoljilo, a kad bi postigao cilj, ostavljao bi ženu. Koliko mu je bilo poznato, dosada još nitko nije posumnjao u njega. Uljudan, ozbiljan i pametan nastup uzdizao ga je iznad svake sumnje. Napokon, njegov posao je bio da nešto proda, a u svojstvu prodavača morao je najprije dospjeti u sobu za dnevni boravak

127

kako bi mogao pokazati usisavač prašine. Andrew Forster se razumio u svoj posao; znao je da najprije mora prodati sebe, pa tek onda svoju robu.

Naravno, pažljivo je izabirao svoje žrtve. Uvijek se radilo o ženama koje su uspjele u svome pozivu i koje nisu bile udate, iako to stvojstvo mije bilo važno. Jedna je bila glumica, druga novinarka, pa onda modna kreatorka. Uvijek se upoznavao s pojedinostima njihove karijere, tako da im se mogao dodvoriti već prilikom prvog telefonskog razgovora.

Modnoj kreatorki bi pričao o svojoj četrnaestogodišnjoj kćerki koja je, navodno, također htjela postati modnom kreatorkom. Rekao bi joj da mu je sasvim jasno da će njegova molba zvučati pomalo čudnovato, naprosto stoga što ga ona ne pozna, a onda ju je zamolio da mu odgovori na nekoliko pitanja o najboljoj izobrazbi za kreatorke.

Pogledao bi i posljednji komad u kojem je nastupite glumica i stoga je mogao uvjerljivo pohvaliti njeno tumačenje uloge.

Ustanovio bi kako je ovaj ili onaj članalk novinarke bio naročito zanimljiv, a onda bi joj u vezi s time postavio nekoliko laskavih pitanja.

I tako ga do sada još nijedna žena nije odbila. Kad bi pozvonio na vrata stana ili pak u nekom lokalu ustao s nesigurnim smiješkom, jer još nije znao nalazi li se pred njim prava dama, njegov je izgled bio još mirniji od glasa prilikom telefonskog razgovora. Bio je visok stotinu sedamdeset i pet, možda malo pretežak za tu visinu, ali nipošto debeo; odijevao se pomalo srtaromodno i na prvi pogled ozbiljno. Umio je pobuditi dojam da ga osoba koja je pred njim ispunjava strahopoštovanjem ili najdubljim respektom. Bio je čovjek s kojim se moglo pametno porazgovorti; Andy je mnogo čitao i uvijek je išao ukorak s najnovijim razvojem događaja.

Pred kućom bi uvijek ostavljao automobil; veliki, impresivni automobil svog poduzeća bez posebnog natpisa na njemu. Kad bi žene popile svoj čaj ili koktel, jer se ništa više nisu usudile popiti

128

u društvu stranca, on bi već uspio pobuditi toliko povjerenja kod njih da ih je smio odvesti kući. A krao je ponajviše prilikom drugog susreta. U dva slučaja ugovorio je čak i treći sastanak, kako bi izazvao sudbinu. Nestale sitnice nikada mu nitko niije spominjao.

— Odakle znate sve to? — zapitale bi ga žene kad bi im objasnio zbog čega bi prvi svjetski rat potrajao još godine i godine da se nije dogodilo to i to.

Andy bi na to odgovorio kako je prvotno htio postati profesorom povijesti, fizike, zemljopisa ili oceanografije, no žena ga je odvratila od te odluke. Kad mu je bilo dvadeset i pet godina, i kad se nalazio pred samom promocijom, žena je tobože ustvrdila kako nikada ne bi mogla biti sretna pokraj profesora na nekom koledžu, jer su oni tako slabo plaćeni.

Takve tužbalice, iznesene s muškim dostojanstvom i bez prizvuka zamjerki, pobudile bi suosjećajnost slušateljioa, tako da sa čak, optuživale sebičnost vlastitog spola. No, one su, naravno, osobno sasvim drugačije! Mogle su ravnopravno razgovarati s muškarcem, taj ih je muškarac čak slušao kad bi govorile, činilo se, dakle, da ih cijeni kao ljude, umjesto da u njima vidi samo žensko biće koje mora pošto-poto zavesti. Andy nije nikada bio nametljiv. Ograničavao se na to da im pomogne izići iz automobila ili da ih uhvati ispod ruke kad prelaze ulicu.

Rana što ju je Andy zadobio u ratu učinila ga je impotentnim; žene je odavna napustio čak i psihološki, počevši od svoje supruge Juliette koju je u Izvjesnom smislu napustio već deset godina prije toga. Supruga mu je svake večeri točno dolazila kući kako bi mu pripremila topao obrok, no nakon toga je većinom opet odlazila na rad u bolnicu: za novac ili dobrovoljno, to joj je bilo sasvim svejedno. Juliette je po zanimanju bila medicinska sestra, a rad je za nju značio sve. I kad bi kod kuće zbrinula muža i kćerku, jedva bi dočekala da se vrati k svome poslu.

Andy je bio dovoljno inteligentan da bi spoznao kako mrzi žene, iako je ta spoznaja potjecala iz doba nakon rata. Kad je bio

129

ranjen, postalo mu je jasno kako mrzi Juliettu već gotovo deset godina, a vjerojatno i sve ostale žene. Volio je Juliettu, no ona ga je jednom jadno ostavila na cjedilu. Uvijek je bila majka svoje kćeri Marthe, koju je on upravo obožavao.

Andy je svake večeri čitao do tri ujutro. Nije mu bilo potrebno mnogo sna. Kad bi ustao u sedam, ponekad je imao dojam kao da uopće nije spavao, već samo odmorio oči iza spuštenih vjeđa. Prije dvadeset godina kupio je Britansku enciklopediju i pročitao do sada približno osamdeset posto članaka. Većinom je čitao uvečer, u krevetu; legao bi potrbuške, a teški svezak naslonio na zid ispred sebe. Kad bi se Juliette naposljetku s druge strane zavukla u krevet, pokušavao bi je ignorirati.

Zaplijenjene predmete iz stanova drugih žena čuvao je najprije u staroj torbi za spise što je ležala sasvim straga u najdonjoj ladici pisaćeg stola. Kad mu je to skrovište postalo suviše nesigurno, premjestio je torbu u ladicu komode. Juliette nikada nije zavirivala tamo, jer se već godinama mije brinula za njegovo rublje, tako da su se u ladici nakupili svi mogući odjevni predmeti. Andy je sam prišivao dugmad, a ponekad bi okrpio i čarape kad mu se ne bi dalo nabavljati nove. U torbi je bio ručni sat glumice; prsten kiparice; srebrno ravnalo modne kreatorke: javanski etui za cigarete, vlasništvo novinarke; tanka zlatna ogrlica violinistice, lijepa srebrna olovka, čiju je vlasnicu zaboravio; plava bočica za parfem opletena srebrnom žicom; prsten s topazom iz kupaonice pripite barske pjevačice koja je i kod kuće rado pijuckala; statua od slonovače, što ju je uvio u rupčić i srebrna kutija za duhan za šmrkanje.

Andy je naumio dio tih predmeta pokloniti Marthi čim navrši dvadeset jednu godinu i završi studij na koledžu, ukoliiko se do tada ne uda. Te će poklone vremenski podijeliti na nekoliko godina, tako da Juliette neće imati nikakva razloga za nepovjerljivost. No ona se ionako jedva brinula za ono što on radi ili ne radi, pa nije mogao ni zamisliti da bi ti pokloni mogli pubuditi njeno nepovjerenje.

130

Jednog poslijepodneva sredinom svibnja Andy uđe u telefonsku govornicu na Bronxu kako bi nazvao antropologinju po imenu Rebecca Wooster, koju je prošle nedjelje otkrio na televiziji. Upravo se bila vratila iz Srednje Amerike, kamo je pošla na jedno istraživačko putovanje. Njen telefonski broj Andy je pronašao u imeniku. Odabere broj, dakle, začuje ženski glas i provjeri razgovara li doista s gospođicom Wooster.

A onda nastavi svojim uobičajenim stilom.— Zovem se Robert Garrett — reče nikada se ne predstavljaju

ći pravim imenom. — Nadam se da ćete mi oprostiti što sam vas nazvao, no prošle nedjelje zapazio sam vas na ekranu i vaše je izlaganje doista pobudilo moje zanimanje. I sam se amaterski bavim antropologijom i radim na jednoj teoriji što ne uzima u obzir rasne, već psihološke karakteristike. Rado bih vani postavio nekoliko pitanja, ukoliko biste pronašli pola sata vremena, i bio bih vam zahvalan kad biste pročitali moju skicu. Napisana je na svega tri stranice.

Ozbiljno je govorio još nekoliko minuta i pri tome joj pruži mogućnost da tu i tamo ubaci pokoju riječ, što mu dade do znanja da ga sluša pažljivo i sa zanimanjem. Kad ju je vidio na ekranu, zamjetio je kako je srdačna i prijazna; strpljivo je odgovorila na kraju emisije na sva pitanja što su djelomice bila izrazito glupa. Pošto je nekoliko minuta razgovarao s njome, uljudno se ispriča što ju je tako dugo zadržao, a onda je skromno zamoli za kratak razgovor.

— Da, to bi se moglo učiniti — uzvrati gospođica Wooster. — Kako bi bilo kad bismo se našli sutra? Oko pola šest?

— Izvrsno! — suglasi se Andy. — Osjećam se uistinu počašćenim, gospođice Wooster.

Najsrdačnije se oprosti. Sutradan poslijepodne Andy se pojavi točno u rečeno vrijeme;

sa sobom donese savijenu zemljopisnu kartu na kojoj su raznobojni krugovi označavali njegove »psihološki slične grupe«. Naravno, znao je kako su one posve besmislene, ali je krugove

131

ipak povukao kako je najbolje umio. Povrh toga, uza se je imao i »skicu« što je obuhvaćala tri stranice.

Gospođica Wooster je stanovala u raskošnoj stambenoj zgradi u Park Avenue, na četrnaestom katu. Pozdravila je Andyja u predvorju, kad je izišao iz dizala: potom ga uvede u veliku prostoriju što bi nalikovala na sobu za dnevni boravak kad u njoj ne bi bili golemi regali s knjigama.

— Jeste li vi po struci antropolog? — provjeri gospođica Wooster pošto je zauzela svoje mjesto.

— Nisam. Radim za jednog izdavača koji sastavlja priručnike za knjižnice... nije to baš prekomjerno zanimljiv posao. No tako barem imam prilike da mnogo čitam. — Promrmlja neku ispriku, ustane i pođe do obližnje police na kojoj je, osim knjiga, bilo i dvanaestak malih skulptura i umjetničkih djela primitivnih kultura. — Nadam se da nećete imati ništa protiv toga da razgledam malo vaše blago — reče pri tome. — Mislim da je doista zanimljivo; inače ga čovjek može vidjeti samo u muzeju, pod staklom.

Gospođica Wooster također ustane, blagim mu se smiješkom oduži za njegovo oduševljenje, a onda mu počne objašnjavati pojedine predmete. Posebno zanimanje Andy posveti jednom bro-šu iz kulture Maja. Sasvim će ga lako smjestiti u džep od hlača i sada je morao samo pričekati povoljni trenutak da ga uzme i sakrije. Možda će gospođicu Wooster netko nazvati telefonom? Andy je nerado molio za čašu vode, iako se ponekad služio i tom doskočicom. Na svu sreću, gospođica Wooster nije imala djevojku koja bi ga mogla poslužiti čašom vode, ustanovi Andy za slučaj da mora posegnuti za tim oružjem iz svog arsenala.

— Hoćete li mi pokazati skicu o kojoj ste govorili? — zapita ga gospođica Wooster zauzevši opet svoje mjesto. — Na žalost, u šest imam posjetu koju ne mogu od goditi.

Andy pogleda na sat, ustanovi da je 5.47 i reče: — Bit ću sasvim kratak.

132

Uzme svoju kartu svijeta i izvadi koncept iz torbe za spise. Potom duboko udahne i započne polagano izlagati, tako da ga gospođica Wooster nije mogla prekinuti. Na usnama joj se odrazi smiješak pun nevjerice.

— Možda vam se čini presmionim što se amater poput mene bavi takvim problemom, zar ne? — zaključi on pitanjem.

— Nipošto. Vaša je zamisao zanimljiva i divim se vašem maru. — Pogleda sastav — No u zabludi ste kad govorite o povezanosti između Kineza i Mongola...

Andy je pažljivo slušao i već se zapitao ne bi li bilo bolje pričekati s krađom ukrasnog predmeta do iduće posjete, ukoliko će je moći nagovoriti da ga još jednom primi.

Tada zazvoni izvana.— Oh, to je zacijelo moja posjeta — reče gospođica Wooster i

ustane. — Čak je nešto poranila. Oprostite, gospodine Garrette!Andy ustane sa smiješkom. Taj prekid sasvim dobro pristaje u

njegov plan. Gospođica Wooster napusti sobu kako bi iz foajea s nekim razgovarala preko kućnog telefona. Andy u međuvremenu sakrije zlatni ukrasni predmet, a ostale malo razmakne, tako da će krađa upasti u oči tek kad on bude daleko izvan kuće.

Kad se gospođica Wooster vratila, upravo je stavljao svoje papire u torbu za spise.

— Predugo sam vas gnjavio — reče on.— Nipošto, no sada vas moram zamoliti da me ispričate.

Dolazi jedna gospođa radi intervjua. — Sa smiješkom mu pruži ruku. — Drago mi je što sam vas upoznala. Nadam se da ćete nastavate radom, napisat ćete knjigu do kraja. Jeste li već napisali prvih sto stranica?

— Jesam.Andy krene prema predvorju.— Naiđete li na poteškoće, samo me nazovite. Raduje me

svaka prilika da razgovaram o svojoj najdražoj temi.— Mnogo vam hvala...

133

Vrata dizala se otvore. Visoka, vitka žena, otprilike od tridesetak godina, iziđe iz dizala i zbunjeno pogleda Andyja. Ovaj joj uzvrati ne manje iznenađenim pogledom, a onda mu odjednom padne na um da je to novinarka, kojoj je... ta što li joj je ono ukrao?

— Ah. gospodine... O'Neill, zar ne?— Ne — reče gospođica Wooster. — To je gospodin Garrett,

gospođice Holquist. Zar ste ga već upoznali?— Da — uzvrati gospođica Holquist.Andy spozna kako ovoga puta nema nikakvih izgleda.

Doduše, lice mu je bilo sasvim prosječno, no gospođica Holquist ga je prije manje od pola godine dva puta vidjela.

— Žao mi je — pokuša se ispri čati. — Zovem se Garrett. Doista ne znam zašto sam vam se predstavio kao ONeill... Pretpostavljam, iz želje za dogodovštinom, ili sam naprosto želio iskušati svoj pseudonim. Ima previše pisaca koji se zovu Garrett.

Myra Holquist rastreseno kimne, no pri tome je mislila na nešto drugo.

— Kako napredujete u novinarstvu? — upita Andyja. — Niste li imali namjere pisati o značenju praznih gradilišta u životu njujorške djece? Ili o nečem sličnom?

Sada ga i gospođica Wooster upitno pogleda.— Da, nešto u tom smislu — zbunjeno izusti Andy. — No

sada moram poći...Osjeti se poraženim, posramljenim i poniženim. Od

samouvjerenog nastupa nije preostalo upravo ništa. Pritisne na dugme, jer je dizalo u međuvremenu opet otišlo dolje.

— Trenutak... gospodine Garrette. Oprostite, gospođice Wooster. Tada sam se zapitala zašto ste tako brzo nestali — nastavi gospođica Holquist okrenuvši se k Andyju. — Nije li vaš nestanak možda slučajno povezan s mojim javanskim etuijom za cigarete?

— Ne znam na što mislite — prošapće Andy i pokuša zabrinuto naborati čelo.

134

Novinarka se podrugljivo nasmije.— Samosvijest u izrazu vašeg lica prije bi pobudila suprotni

dojam. Gospođice Wooster, poznate li već dulje tog čovjeka?— Ne — uzvrati gospođica Wooster. — Tek od danas

poslijepodne. On...— Možda bi bilo najbolje da malo pogledate po svome stanu

prije negoli on ode — predloži joj novinarka. — Provjerite ne manjka vam li štogod, možda neke sitnica.

Gospođica Wooster joj dobaci zaprepašteni pogled, a Andy stisne zube; očajnički poželi da dizalo naposljetku stigne. No taj prokleti mehanizam zujao je još negdje daleko dolje.

— Kažem vam to sasvim ozbiljno, gospođice Wooster — ponovi Myra Holquist.

Možda ostatak ponosa, a možda i neki novi plan, no nešto spriječi Andyja da otvori vrata kad se dizalo naposljetku pojavilo. Okrene se poput jadnog grešnika što ga vode na stratište i pođe za gospođicom Wooster u sobu za dnevni boravak.

Myra Holquist se nije odmicala od njega.— Oh, zlatni amulet Maja! — zaprepašteno poviče gospođica

Wooster. — Nestao je! — Užasnu to je zurila u Andyja. — Jeste li ga... jeste li ga vidjeli? — zapita ga.

— Vratite joj ga, gospodine O'Neille ili gospodine Garrette — zapovjedi mu gospođica Holquist pobjedničkim glasom.

Tada Andy zamahne svojom mišićavom desnicom i pogodi ženu šakom u sljepoočicu; Myra HoIquist stropošta se na tlo. Andy se baci na nju, uhvati je objema rukama za vrat i počne njenom glavom udarati po podu, ne osvrćući se pri tome na zaprepaštene krikove gospođi ce Wooster. Nije se osvrnuo na nju ni kad ga je pokušala otrgnuti od žrtve. U tim trenucima više nije mogao bistro misliti. Vidio je samo kako ga je žena, koju je napao, izdala i preduboko posramila. Njeno napadno namazano lice bilo je simbol svih onih osobina zbog kojih je zamrzio žene: emocionalna hladnoća, nesmiljenost, ravnodušnost, nabusitost.

135

— Ni da pisnete! — poviče Andy nam gospođicu Wooster kad se ponovno uspravio i zamijetio kako ona izmiče pred njim.

Odjednom ga obuzme strah. Ona više nije vrištala, no on se pobojao da bi se svakog

trenutka mogao pojaviti netko tko je čuo njene krikove. Uzmicala je pred njime, a on joj se sve više približavao. Tražio je nešto Čime bi je mogao svezati i začepiti joj usta.

— Gdje je spavaća soba? Pođite u spavaću sobu! — naredi joj. Ugleda spavaću sobu iza nje. U teškim vratima bio je ključ. — Hajde, uđite! — Šutke ga posluša. — Eto, ovo vam vraćam — reče Andy i izvuče ukrasni predmet iz džepa i stavi ga na komodu pokraj vrata. — Zao mi je... doista mi je žao!

Zbunjeno i posramljeno strese glavom, zatvori vrata, zaključa ih izvana i ostavi ključ u bravi.

Tada se vrati u sobu za dnevni boravak, uzme svoju torbu za spise i potraži kuhinju, jer se nije usudio poslužiti se dizalom... gospođica Holquist je još uvijek nepomično ležala. Točno je pretpostavio: tamo je bio ulaz za dobavljače kroz koji je dospio na stubište s teretnim dizalom.

Požuri niza stube i dospije u podrum što je bio sasvim u mraku, uz izuzetak jednog mjesta do kojega je kroz neka vrata dopiralo nešto danjeg svjetla. Prođe kroz ta vrata, popne se kratkim stubištem i nađe se u 78. ulici, na nepunih pet metara daleko od svog automobila. Polagano pođe ulicom i počne tražiti ključ automobila...

Živio je u ružnoj najamnoj zgradi, u jednoj od još ružnijih ulica Manhattana što je vodila prema mostu Georgea Washingtona. I barovi u okolici bili su nekako ružni, neprjazni. Andy uđe u jedan od njih i popije dva dvostruka viskija kako bi smirio živce prije nego što pode kući. Sasvim iznimno, ovoga puta upravo ga je radovalo što Juliette gotovo nije razgovarala s njime, niti mu otvoreno pogledala u lice. Martha je bila pozvana k jednoj prijateljici iz škole na večeru. Namjeravala je tamo provesti večer, kako bi radila za školu.

136

Tu noć Andy je proveo i ne stisnuvši oka. Neprekidno su mu odjekivali u ušima molećivi povici gospođice Wooster u pomoć iza vrata spavaće sobe. Nije li možda u spavaćoj sobi imala telefonski aparat? Koliko će vremena proći dok je netko ne oslobodi?

— Gospodine Garrette, gospodine O'Neille — dozivala je uvijek ponovo.

Mučen nesanicom, Andy se nemirno prevrtao u krevetu misleći neprekidno na ukradene predmete u ladici komode. Imao je osjećaj da još nikada prije nije trezveno razmislio o tom svojem hobiju. A pri tome je samoga sebe oduvijek držao inteligentnim.

Sutradan ujutro, kao i obično, na obližnjem kiosku kupi jutarnje novine. Ništa nije pronašao o onome što ga je sinoć mučilo, no nije znao jesu li novine pravodobno došle do priče da bi je mogli tiskati.

A onda se baci na svoj posao, nekoj postarijoj ženi proda usisavač prašine.

Tada kupi poslijepodnevno izdanje. I pročita kako je Myra Holquist, poznata novinarka, zadavljena u stanu poznate antropologinje Woosterove, kamo je došla s namjerom da intervjuira glasovitu znanstvenicu. Sve mu se učini fantastčnim i nestvarnim, unravo poput događaja jučerašnjeg poslijepodneva sve dok nije naišao na opis što ga je gospođica Wooster dala o Robertu Garrettu ili O'Neillu. Bio je na vlas točan! Portret njegova vlastitog »ja« nacrtan riječima!

On ubojica? A sasvim je sigurno da nije htio počiniti ubojstvo.Znao je što će policija učiniti: prvo će tražiti Roberta Garretta

ili O'Neilla koji se podudara s tim opisom i neće ga pronaći. Andy se barem tome nadao. A onda će za tim čovjekom tragati u svih izdavača priručnika. Naposljetku će svaki policajac dobit zadatak da pripazi na cesti, ulici, tko zna gdje...

A jednoga dana moglo bi se dogoditi da...Andy se poigra mišlju da se sam prijavi, no to je ubojstvo, po

njegovu vlastitom uvjerenju, bilo takva slučajnost, tako nesretan

137

slučaj da je uistinu zavrijedio nešto bolje od nesmiljena postupka prema pravu i zakonu. Stoga se pokuša pomiriti sa činjenicom da je neki drugi čovjek, jedna žena, promatrala zločin i izručit će ga policiji ukoliko se njih dvoje ikada susretnu.

Torbu za spise s ukradenim predmetima naprosto više nije mogao ni dotaknuti. Već sama pomisao na nju bila je dovoljna, toliko se uplašio da više nije mogao sakupiti ni toliko hrabrosti da je ukloni.

Prođe pola godine. Andy je malo smršavio; međutim, težinu je gubio toliko neprimjetno da ni Juliette ni njegove kolege u poduzeću to uopće nisu zamijetili. Ni jednome policajcu nije mogao pogledati u lice; isto se tako nije mogao oduprijeti navici da brzo pogleda sva lica koja su dolazila iz otvorenih vrata nekog dizala. Kad je jednom sa Juliettom pošao u kazalište (bila je to njena rođendanska željica), jedva se usudio za odmora podići glavu.

Jednoga dana Andy pročita u novinama kako je Rebecca Wooster, 49-godišnjakinja, prilikom jednog istraživačkog putovanja na Šri Lanku podlegla kljenuti srca. Tek nakon tri dana reagirao je na tu vijest. Četvrtog dana izvuče torbu za spise iz ladice i baci je u vodu s mosta.

Bolje se osjećao nakon toga; računao je i s time da će tako i nastaviti. Opet je spokojno spavao, ali samo izvjesno vrijeme: nakon toga opet je počeo patiti od nesanice. Vjeđe su mu neprekidno bile upaljene, tako da je djelovao barem desetak godina stariji.

I dok se opet jedne noći nemirno prevrtao u krevetu, odjednom spozna što ga tišti. Nije više imao nikakva određenog neprijatelja koji bi bio svjedok njegova zločina i koji bi ga mogao gurnuti u propast. Imao je samo svoju savjest.

Tjednima se borio protiv iskušenja da se dobrovoljno prijavi policiji, jer je znao što će to značiti za njegovu kćerku i Juliettu. No nije mogao potisnuti uvjerenje da je još odvratnije taj neokajani zločin zadržati za sebe, umjesto da prihvati pravednu

138

kaznu. Naposljetku, pripadnik je društva. A to vrijedi i za njegovu kćerku i ženu.

Jednoga hladnog poslijepodneva u veljači Andy se pojavi u policijskoj stanici u 52. ulici, da bi se prijavio. Ustvrdi kako je on Robert Garrett ili O'Neill koji je prošle godine u svibnju zadavio izvjesnu Myru Holquist u stanu nedavno preminule Woosterove.

Vjeđe su mu se nekontrolirano trzale kao i uvijek u posljednje vrijeme, bilo mu je jasno kako njegova priča ne zvuči baš najuvjerljivije. Nije se nadao da bi mogao naići na odbijanje s nevjericom što se sada pojavilo pred njim poput nepremostive prepreke. Policajac ga je ispitivao nekoliko minuta, potom je zatražio osobni opis od jedne druge policijske stanice, a nakon toga, po svemu sudeći. ništa ga više ne bi moglo uvjeriti u istinitost Andyjeve priče.

— Jeste li, možda, kada bili u bolnici za duševne i živčane bolesti? — zapita ga.

— Nisam — odgovori Andy.Policajac tada pozove nekog višeg činovnika, i Andy ponovi

svoje priznanje. Ovoga puta spomene i pojedinosti svojih krađa, no u tom pogledu pamćenje ga djelomice ostavi ne cjedilu. Mogao se sjetiti još jednog jedinog imena... Irene Cassidy, modne kreatorke. No što joj je ukrao? Neke od ukradenih predmeta mogao je opisati, ali ih nije mogao predočiti, jer ih je prije stanovitog vremena bacio, u vodu s mosta.

— Bit će najbolje da nazovemo Irenu Cassidy — odluči viši činovnik.

Gospođica Cassidy je radila u svome ateljeu i sama se javila. Činovnik joj iscrpno objasni situaciju... Kao da sasvim namjerno želi zbuniti svoju sugovornicu, pomisli Andy.

Andy zamijeti da je gospođica Cassidy sve zanijekala, pa stoga zamoli da sam porazgovara s njome. I tako mu slušalica dospije u ruku.

— Dobar dan, gospođice Cassidy — reče Andy. — Ne sjećam se više kako sam vam se predstavio onom zgodom, no zamolio

139

sam vas za kratak razgovor, jer imam četrnaestgođišnju kćerku koja bi htjela postati modnom kreatorkom. Sjećate li se toga? Bilo je to prije... prije više od jedne godino... mislim. Možda čak i prije dvije godine.

— Hm... možda bih se mogla prisjetiti toga kad bih vas ponovo vidjela — odgovori gospođica Cassidy — no često me posjećuju ljudi koji se zbog sebe ili zbog drugih žele raspitati kako se postaje modnim kreatorom.

— Nije li vam upalo u oči da vam nakon te posjete nešto nedostaje?

— Da mi nešto nedostaje? Što?— Neka sitnica iz vašeg ateljea... s vašeg crtaćeg stola... Ne

mogu se više sjetiti.— U glavi tog momka nešto nije u redu — promrmlja glas iza

Andyja.— Možete li, molim vas, doći u policijsku stanicu?. — zapita

Andy. — Molim vas!Gospođica Cassidy nije imala vremena, niti je to htjela učiniti.

Andy je zamoli da samo trenutak pričeka, a onda pruži slušalicu policijskom činovniku ne bi li je ovaj nagovorio da dođe. Policajac je imao više uspjeha.

Andy je morao pričekati trideset i pet minuta, i to je vrijeme proveo na klupi u hodniku. Mogao je neprimjetno ustati i izići na ulicu, no on je čvrsto odlučio da ustraje sve do žalosnog svršetka. Kad se gospođica Cassidy naposljetku pojavila, onako sitna, nježna i elegantno odjevena prema posljednjoj modi, dovedu je do Andyja i zapitaju pozna li toga čovjeka. Gospođica Cassidy ga upitno pogleda i zamišljeno strese glavom.

— Malo sam smršavio — objas ni joj Andy. — Ne mnogo, no ipak sam se izmijenio. Razgovarali smo o Yvesu St. Laurentu, sjećate li se? Svježi, mladenački talent?

Sasvim beznadno! Djelovao je otrcano, sasvim ishlapjelo; vaše nije bio onaj snažni, samouvjereni muškarac, s kojim je ona razgovarala prije godinu ili dvije.

140

Gospođica Cassidy još jednom strese glavom i pogleda policajca koji je čekao.

Nadam se da ne zaustavljam tokove pravde, no koliko se sjećam, tog čovjeka nisam nikada u životu vidjela. Pokušava li se on od nečega spasiti?

— Nipošto, pokušava priznati ubojstvo — objasni joj po rangu najviši policajac sa smiješkom. — Jedan od onih koji žive od senzacija. Često imamo posla s njima. On tvrdi kako je počinio barem tuce krađa u svim dijelovima grada.

Gospođica Cassidy zaprepašteno ga pogleda. Bila je užasnute, iako je netom čula kako on nije ubojica, za kakvoga se izdaje.

Žene, pomisli Andy. Zašto ga je zaboravila?— U međuvremenu smo se raspitali i u njegovu poduzeću —

nastavi činovnik. — Tamo radi već devet godina i ni jednog jedinog dana nije izostao s posla... Postoji li u vašem poduzeću možda koji psihijatar za namještenike? — zapita Andyja. — Bit će najbolje da se date temeljito pregledati, Forstere. Možda ste u posljednje vrijeme previše radili.

Nekoliko minuta poslije toga Andy Forster stajao je na cesti kao slobodan čovjek.

Spusti se u obližnju stanicu metroa i baci se na tračnice pred jureći vlak...

141

Roy Vickers:

Poklon za JiffyiaU većini civiliziranih zemalja krivično zakonodavstvo

predviđa da se mogu iznositi sve olakotne okolnosti koje govore u prilog optuženoga, kako bi ih sud mogao uzeti u obzir. Iako je pomalo bolno priznati tu činjenicu, no u Engleskoj to ne vrijedi za procese ubojicama.

Englesko pravosuđe poznaje samo dvije olakotne okolnosti: opravdana sumnja da optuženi nije počinio inkriminirano djelo, ili pak da je u vrijeme izvršenja bio uračunljiv, »tako da nije bio svjestan svoga čina«.

Douglas Baines znao je, naravno, da nije baš sasvim uputno staviti ruke na vrat jednoj ženi i na taj način pokušati iz nje izvući istinu. A nije nijekao ni to da je iz njezine ručne torbice uzeo dvadeset funti. I kada je trebalo da porotnici odluče o tome slučaju, sudac im se obratio s razumljivim ogorčenjem.

No bilo je to samo zato što sudac nije znao kako je i zašto Baines uhapšen — pet godina nakon izvršenja djela.

Baines je rođen kao sin imućnog arhitekta iz Yorka. Kad je imao dvije godine, majka je pobjegla s ljubavnikom. Otac je ipak uspio da mu tako dobro nadomjesti majku da dječak gotovo i nije osjetio taj gubitak. Godine 1944. Douglas je imao osamnaest godina i pozvan je u vojsku, prije nego što se uopće mogao prihvatiti nekog studija. Nerado je bio vojnik. No unatoč tome isticao se u Francuskoj i nekoliko je puta unaprijeđen. Radovao se tome samo zato što se i njegov otac tome radovao.

Pred kraj rata našao se u Londonu, gdje nije imao mnogo posla, no ipak nije mogao dobiti dopust. Prvu povoljnu priliku

142

iskoristio je da ode k ocu u York. Ta nije ga vidio već više od jedne godine!

Pošto se prva radost ponovnog viđenja malo slegla, otvoreno je priznao da je tih nekoliko dana dopusta odobrio on osobno — samome sebi! Otac je reagirao neobično strogo, a time je uništio sve što je postigao u proteklih devetnaest godina. Zapovjedio je sinu da se odmah vrati u svoju jedinicu ili će on sam obavijestiti vojnu policiju. Za mladića je to bio težak udarac. Douglas Baines je zamrzio svijet i sebe: uzeo je svoju građansku odjeću, olakšao svoj račun u banci za pedesetak funti, istodobno napustio rodnu kuću i vojsku i pobjegao u London.

Bjegunac, bez osobne karte i kartica za živežne namirnice, što su tada bile uvedene, bio je u sličnom položaju kao i odbjegli kažnjenik; samo što njegov bijeg nije bio svima poznat, za njime nisu tragali. Mogao je jesti dok je imao novca, ali se nije mogao prihvatiti nikakva posla, jer nije imao dokumenta.

Kad je pojeo približno polovicu svoga kapitala, upoznao se s Daisy Harker, konobaricom u nekoj jeftinoj kavani. Odmah je naslutila da je bjegunac, dala mu praktične savjete kako da namakne nešto novaca i — zaljubila se u njega ukoliko se Daisy Harker uopće mogla zaljubiti. Daisy je bila živahna, prema njemu se odnosila majčinski, a bila je i dosta zgodna.

Ostao je kod nje, prihvatio njeno prezime i provodio život sitnog lupeža. Iako je njegova djelatnost morala zazirati od dnevnoga svjetla, zapravo i nije bio prijestupnik. Živio je od poslova i poslića na uglu ulice, od provizija isplaćenih ispod ruke i od naloga što ih je izvršavao za druge, i to bez postavljanja suvišnih pitanja.

Strpljivo je to podnosio sve dok mu Daisy nije poklonila sinčića. Od toga dana Douglas Baines poznavao je još samo jedan cilj: povratak u građansku egzistenciju. Slijedeće četiri godine njegova bijednog postojanja sažete su u posljednjih pola sata življenja Daisy Harker; no ocrtane su jasno kao na slici!

143

* * *

Dogodilo se to u ranu večer jednoga maglovitog dana u studenom. Douglas Baines je bučno silazio stubama prema Daisynom podrumskom stanu u bijednoj četvrti grada kod kolodvora Euston. Već je to bučno silaženje bilo značajno... jer posljednjih se godina navikao, zapravo se morao naviknuti da se šulja poput mačke.

Pod rukom je nosio paket uvijen u šareni papir neke trgovine igračkama. Douglas Baines se ponašao poput čovjeka koji je došao do novaca kladeći se na konjskim trkama i sada se trudio da ne izgubi kontrolu nad samim sobom.

Podrumski je stan bio vlažan i otrcan, ali dovoljno prostran. Kuhinja što je služila i za dnevni boravak bila je velika poput dviju normalnih soba. U jednoj polovici kuhinje bio je štednjak, nad kojim se na užetu sušilo rublje. Za pokrivenim stolom nalazile su se tri stolice: dvije za odrasle i visoka stolica za dijete. Druga je polovica kuhinje služila za dnevni boravak; u njoj su bile dvije stare stolice i beršunasta sofa koja je očito jednoć znala i za bolje dane.

Zovnuo je Daisy, no nije dobio odgovora, pa nije više ni mislio na nju. Sjeo je za stol i polagano stao razmotavati paket. U kutiji je bila figura čovječuljka: klaun u šarolikoj, smiješnoj odjeći bio je opterećen tako da se iz svakog položaja ispravljao i stojeći stav. Baines ga je gurnuo: kad se klaun, ljuljajući se pri tome, vratio u svoj prvobitni položaj, Baines se nasmije.

Daisy je ušla iz spavaće sobe. Vratila se kući tek prije nekoliko minuta i još je imala torbicu pod rukom. Najprije je pogledala igračku; no tada joj pogled padne na šareni papir u koji je bila uvijena kutija.

— Zar si to možda kupio?— Dao sam za to pošten novac, upravo sam uživao. Bert je

jutros napokon platno svoje dugove i sada imamo razloga da proslavimo.

144

Da bi vidio jesu li vrata spavaće sobe zatvorena, tako da se dječak ne bti mogao neočekivano pojaviti, Douglas pogleda preko ramena.

— Jiffy ne zna da je prošloga četvrtka imao rođendan, ukoliko mu nisi rekla. Zbog toga će jednostavno imati rođendan tek sutra! Jasno? — reče joj Douglas i udari čovječuljka. — Nije li to veselo?

— Djeca se ne igraju takvim igračkama!— A Jiffy će se zacijelo igrati!— Douglas gurne figuru od sebe.— Čuj me, Daisy, imam dobru vijest.— Uvijek imaš dobrih vijesti!— Poslušaj! — reče Douglas i nasmije se. — Ovoga se puta

zaista radi o drugačijoj stvari, Daisy. To je doista prilika!— Vjerujem — uzvrati Daisy s omalovažava jućom kretnjom

ruke. — U gostionici si upoznao nekog čovjeka koji ima izvrsnu zamisao i dovoljno kapitala da je ostvari. Radi se o poštenom poslu... ili, u svakom slučaju, o gotovo poštenom poslu. A za četiri ili pet tjedana imat ćeš vlastiti ured i mi ćemo napokon dobiti pristojan stan... Tu dobru vijest vjerojatno ćeš cijeloga života donositi kući.

— Samo se ti ispucaj! — smijao se još uvijek Douglas. — No ovoga se puta varaš. Taj se čovjek bavi samo pristojnim poslovima.

— Je li on onako uzgred htio znati čime si se ti bavio posljed njih godina? Što si mu ispričao?

— Rekao sam mu da sam dezertirao i da sam još uvijek bjegunac. — Douglas zamijeti kako je Daisy iznenađena, pa stoga brzo nastavi: — Znaš li što je odgovorio? Rekao je: »Ni ja se nisam vratio s posljednjeg dopusta, no imao sam više sreće. Moja žena, tada još prijateljica, nagovorila me da se vratim. Sada imam automehaničarsku radionicu, a želio bih otvoriti i drugu, no za to mi je potreban poslovođa.« A time je mislio na mene!

145

Daisy je šutjela; još uvijek nije vjerovala. Douglas nije nikada pričao očite laži, izmišljotine, iako se dosad gotovo uvijek pokazalo da je stvarnost izgledala drugačijom.

— Zamisli, Daiisy! Naposljetku smo se riješili briga! Sada ćemo moći pogledati Jiffyju u lice, kad bude dovoljno velik da postavlja pitanja. To valja proslaviti! Donio sam i bocu viskija. Kada ćemo jesti? Već sam napola umro od gladi.

Douglas pođe prema vratima spavaće sobo.— Što ćeš tamo? — oštro zapita Daisy.— Dobro ... neću ga probuditi.— Jiffy nije u svom krevetu — reče mu ona.— Nisi ga smjela tako dugo ostaviti kod Dawsonove. No dok

ti kuhaš, otići ću po njega.— Ostani ovdje, Douglase! — Već boja njenog glasa bila je

dovoljna da se on naprosto skameni. — Jiffyja nema. Zahtijevala sam da ga usvoje. Poslije podne sam ga odvela k novim roditeljima.

— Što? Kaži to još jednom! — Douglas u nevjerici strese glavom.

— Odlučila sam se na to još prije nekoliko mjeseci. Jedan stari prijatelj, odvjetnik, uvjerio me je kako u tom slučaju mogu sama odlučiti, a ti mi ne možeš ništa prigovoriti. On je obavio i sve formalnosti. Bit će najbolje da se odmah pomiriš s time, Doug. Maloga više nećeš vidjeti!

Još je uvijek stajao na istom mjestu. Nije ju, gledao, već je potišteno zurio u tlo.

— To su pristojni ljudi, ukoliko te to zanima... uistinu pristojni i imućni ljudi. Kod njih će mališan imati barem nekih izgleda za budućnost. To je prvenstveno moje dijete, ne zaboravi to! Priznajem, učinio si za njega sve što si mogao, no to nije bilo dovoljno dobro. To bi mu moglo i naštetiti u daljnjem životu. Ukoliko mu ni u jednom trenutku nisam bila dobra majka, iako sam se uvijek trudila da to budem, onda sam to bila upravo danas.

146

Douglas polagano postavi važno pitanje, što mu se sada nametnulo:

— Koliko su ti dali?— Dvadeset funti, iako ne znam što te se to tiče. Vjerojatno

zahtijevaš svoj dio. Potrebno, ti je nekoliko novih košulju.— Vratit ćemo novac, još večeras... Prije nego što se ti ljudi

naviknu na Jiffyja.Daisy ga pokuša odgovoriti, objasni mu kako će usvojitelji

zvati policiju ako on načini scenu, a policija će postaviti i nekoliko pitanja na koja on neće moći odgovoriti. — Međutim, Douglas je mislio sada na nešto drugo.

— Jiffy zacijelo osjeća strah u stranoj okolini. Kladio bih se kako već plače za mnom. Dovest ću ga sada.

Daisy se više nije mogla savladati.— Uvijek misliš samo na mališana! — vrisne na Douglasa. —

Hoćeš li mu moći pogledati u lice kad bude dovoljno star? Zar ćeš mu ispričati i to kako te je uzdržavala njegova majka kad nisi mogao poći u bolnicu, jer su te još uvijek tražili zbog bijega iz vojske? Zar si možda vjerovao da sam svu gotovinu zaslužila kao konobarica! A pri tome imaš oči poput svakog normalnog čovjeka. Morao si zamijetiti odakle dolazi novac!

— Sada više nije važno što sam bio. Ubuduće će sve biti drugačije — reče Douglas i odlučno ustane. — Odjeni se i pokaži mi gdje oni ljudi stanuju... a ja ću te oženiti ukoliko to želiš i kada zaželiš. Radije idem na sigurno.

— Ti ćeš me oženiti! Ne znam ti ni pravo ime, jer mi ga nikada nisi rekao. A sada možeš sam popiti svoj viski, jer ću se još večeras odseliti!

— Što se mene tiče, možeš! Onda ću sam urediti stvar sa Jefyjem. Ti nećeš s time imati nikakve veze i nitko ti ništa ne može predbaciti. Daj mi adresu, ali pravu!

— Zar bi mu mogao upropastiti novi život prije nego što je u stvari započeo? Ne, to ne dolazi u obzir!

Kad je htjela proći pokraj njega, čvrsto je uhvati za ruku.

147

— Gdje stanuju oni ljudi?Daisy mu ne htjede dati adrese. U svom očaju Douglas joj

naposljetku stegne ruke oko vrata i stane polagano pritiskivati.— Slomit ćeš mi vrat, luđače! Još nije bila dovoljno ustrašena.Međutim, kad se pritisak pojačao, stala je vrištati. Vrisak se

odjednom prekine i on osjeti kako je nešto kvrcnulo pod njegovim rukama. Naglo je popusti, a onda polagano spusti na tlo.

— Dadsy... Daisy... osvijesti se već jednom! Donijet ću ti gutljaj viskija.

Znao je sasvim točno kako je smiješno nositi joj piće, no imao je osjećaj da će time moći vratiti kazaljku na satu... sve do trenutka u kojem je Daisy još živjela. Uzme čak i bocu iz džepa kaputa, a u stvarnost ga vrate tek posrtljivi koraci na stubama. Poznavao ih je.

Njegov novi život još nije započeo, a već mu je moglo zatrebati nešto što je naučio u starome. Objesi kaput preko visoke dječje stolice i pomakne je nešto u stranu, kako se s praga ne bi mogao zamijetiti leš. Tada izvikne kao da je bračna razmirica još u toku:

— To si već odavno zaslužila! Idi i umij lice!Tada otvori vrata i igleda pred sobom stanara iz prizemlja.— Oh gospodine Hendrickse! Žao mi je, no izgubio sam vlast

nad sobom i prilijepio joj jednu zaušnicu. Upravo se umiva. Želite li je vidjeti kako biste mogte reći svojoj ženi da je sve u redu? Hej, Daisy, došao je gospodin Hendrickse i htio je zapitati što se dogodilo. Uđite, gospodine Hendrickse, zacijelo neće dugo potrajati.

U skladu s očekivanjem, gospodin, Hendricks odbije poziv i nestane prema gore.

Baines tada razvije grozničavu djelatnost. Dovuče otrcani stari kovčeg, s kojim je napustio očevu kuću, te započne pakiranjem. Kad je već htio poći, zamijeti na podu Daisynu torbicu. Podigne je, stavi na stol i otvori je. U malom pretincu sa strane otkrije četiri novčanice.

148

Dvadeset funti!Gume novac u džep i pri tome laktom udari lutku čovječuljka.

Čovječuljak se zanjiše na stolu i u Douglasovoj glavi. Njegov osjećaj za vrijeme pomuti se... Imao je dojam da se čovječuljak nikada neće smiriti. Pruži ruku da bi ga zaustavio.

I tada mu nešto padne na um. Tih dvadeset funti bila je oijana za Jiffyja. Skoči i pođe k peći. Već je htio baciti novčanice u vatru, ali se trgne.

— Ne smijem izgubiti glavu — promrmlja. — Pa dobro, ipak neću!

I gurne novčanice u džep.Okrene se, pogleda čovječuljka i htjede ga uništiti. U idućem

trenutku već požali zbog te odluke. Strpa ga opet u kutiju, a ovu odmah stavi u kovčeg, iako je zbog toga morao izvaditi jedan par cipela.

* * *

Idućeg dana potpuna tišina u podrumu uznemiri staru gospođu Hendricks koja je odmah alarmirala pazikuću, a ovaj obavijestio policiju. Policija ustanovi gdje se traženi »Douglas Hapker« zadržavao prošloga poslijepodneva, nadalje kako je kupio bocu viskija što je još na stolu te čovječuljka (što se toga tiče, papir od pakiranja naveo je policiju na pravi trag). Iz činjenice što je igračku donio kući proizišao je zaključak kako u onom trenutku još nije znao da se njegov sin već nalazi u usvojitelja... a upravo to je mogao biti povod tragičnoj razmirici. Igračka je nestala, pa je valjalo pretpostaviti da se ubojica u bijegu opteretio teretom gotovo bez ikakve vrijednosti. Moguće, ali nevjerojatno... no za policijsku istragu jedva korisno.

I tako je započela potraga za Douglasom Harkerom, no ona nije dovela ni do kakvih rezultata, jer je traženi netragom nestao...

* * *

149

Idućih pet godina Douglasu Bainesu sve je polazilo za rukom. Ratom uvjetovana ograničenja u međuvremenu su ukinuta i nitko se više nije zanimao za njegov prijašnji život. Njegovo pravo ime i prezime više nije bilo opasno.

Prvih četvrt godine stavio je svoje sposobnosti na tvrdu kušnju u jednoj automehaničarskoj radionici. No budući da je njegov šef ipak imao povjerenja u njega i pomagao ga, Baines premosti taj teški početak i uskoro razvije samoinicijativu. Krug mušterija neprekidno se povećavao, jer je tvrtka preuzela i zastupstvo poznate marke automobila, a opći zamah privrede pridonese još boljem razvoju poslova. Baines je uskoro mogao unajmiti komforni stan u lijepoj stambenoj četvrti.

Bio je visok, dobro odjeven, a djelovao je nešto starije od trideset godina. Njegova ličnost podudarala se s izvanjskim ugledom. Imao je shvaćanja, ukus i navike obrazovana čovjeka; naposljetku, kao takav je i odrastao. Mnoge godine provedene u podrumskom stanu nisu na njemu ostavile nikakvih tragova, osim jedne posljedice.

Najpotpuniju sliku Bainesa pruža nam i ovoga puta opis njegova odnosa prema jednoj ženi... u ovom slučaju radi se o izvjesnoj Joan Mencefield. Bila je sekretarica i imala je vlastiti stan u četvrti Chelsea. Privlačnost je bila međusobna, a činjenica što se gospođici Mencefield učinilo da je uočila tamnu sjenu u Bainesovoj prošlosti najvjerojatnije je samo pojačala tu međusobnu privlačnost.

I dok su ispijali čaj u njegovu stanu, ponudi joj brak.— Naravno! — usklikne ona impulzivno. — Sto se mene tiče,

odmah u lipnju — doda nakon toga. — Neće to biti nikakvo veliko vjenčanje. Ti ćeš pozvati dvojicu prijatelja, a ja dvije prijateljice, i to će biti dovoljno. Ne misliš li tako? Doug, ta ti me uopće ne slušaš!

— Još prije nekoliko mjeseci htio sam ti ponuditi brak. No imao sam osjećaj da ti moram prije toga reći nešto o sebi. Odgađao sam to uvijek ponovo.

150

— Onda mi to ne moraš reći, jer već znam! — Značajno zastane. — Ne vjeruješ mi? To ti se pojavi na licu kad moraš zaustaviti automobil ispred pješačkog prijelaza, jer tamo prelaze ulicu dječaci između sedam i devet godina.

— Nisam znao da se to vidi na meni. — Bainesu lakne, jer je sada svoju tajnu dijelio s njome. — No ne mislim uvijek na njega... samo ponekad.

— Zar i njegova mjaka igra neku ulogu? — zapita ga Joan.— Nipošto! — zaniječe odmah. — Mrtva je i nema više

nikakve veze s time.Nije zaboravio da ju je ubio. Osjećao se krivim zbog toga, ali

onako kako se može osjećati krivim vozač automobila koji je prouzročio smrtnu nesreću. No osjećaja vlastite opasnosti odavna je nestalo.

— Moram znati samo nešto, Douglase. Je li dječak još živ?I to je naglo uništilo njegovo zadovoljstvo.— Ne znam. Ali zašto da ne bude živ, zašto da ne bude sretan?

Pokraj ljudi koji su uvijek prijazni s njime? Ta je vjerojatnost podjednako velika... kao i ona druga mogućnost.

Baines nasluti kako se nezgrapno izrazio. Sabere se i pokuša govoriti jasno.

Usvojili su ga. Majka ga je dala novim roditeljima iza mojih leđa. Kad sam se jedne večeri vratio kući, nije ga više bilo. Zauvijek. Nikada ga više nisam vidio. No tome je davno... na mene to više ne djeluje. Samo ponekad?

Zbog njene sućuti još se teže savladavao.— Bilo je to prije pet godina. Tada je imao tri godine. Kupio

sam mu igračku. A kad sam došao kući, više ga nije bilo. Ni sam mu mogao predati rođendanski poklon. Znaš li što to znači? Nikada nisam promatrao kako se njime igra.

Joan osjeti njegovo uzbuđenje, a pripremi se za daljnje izraze osjećajnosti.

— Još uvijek imam tu igračku — doda on. — Hoćeš li je vidjeti?

151

— Samo ako mi je želiš pokazati.Gotovo prije nego što je ona to izgovorila on povuče ladicu

svog pisaćeg stola. Kutija je u međuvremenu izblijedjela, no čovječuljak je bio podjednako šarenih i svježih boja kao i nekoć. Baines sjedne za stol i stane promatrati igračku.

Joan ga zabrinuto pogleda. Naslutila je da se on povukao u svijet snova. Smješkao se, no pri tome je mislio na čovječuljka. Kad je ponovo progovorio, upadne joj u oči promijenjena boja njegova glasa

— Pogledaj! Nije li to veselo? — Gurne klauna. — Eto... već je pao! Vidi, sada ustaje i još se malo njiše. Eto, Jiffy. Prevali ga, moj dječače! Tako valja!

Smijao se dok se igračka njihala. Bio je to smijeh čovjeka koji je povjerovao da se igra s djetetom.

Odjednom podigne glavu.— Sada je dovoljno — reče mirno. — Nisam znao da je već

tako kasno, inače ti ne bih ponudio brak. Spremit ću ga, Joan.— Umišljaš da sam se tome nadala ili to očekivala, no to nije

točno. — Joan ustane i ovije mu ruke oko vrata. — Igraš li se često time?

— Ne... ne mogu se točno prisjetiti. — Na trenutak zastane, pa nastavi: — Da, prilično često.

— Daj mi ga da bih ga ja čuvala. — Joan osjeti njegov otpor i brzo nastavi: — I sam znaš kako je to loše za tebe. Prepustiš li meni da ga čuvam, zaključat ću ga negdje. Obećajem ti da ćeš ga moći dobiti u svako vrijeme.

— U svako vrijeme — ponovi polagano. — A kako ćeš održati to obećanje? Možda te neće biti kod kuće. Ovog vikenda odvest ćeš se k svojoj majci, a vratit ćeš se tek u ponedjeljak.

* * *

Znala je kako sve ovisi o tome hoće li krenuti u akciju sada ili nikada.

152

Još je doručkovao kad ju je začuo kako zvoni na vratima, nabora čelo posavši k vratima. Polagano ustane i zbunjeno na-

Ona brzo prekorači preko njega, uhvati kvaku i zatvori za sobom vanjska vrata.

— Douglase! Ostavila sam te na cjedilu, iako to nije bila moja krivnja. Igračka...

Bojala se da će se on srušiti u nesvijest ili pak krdknuti, na začudo na njemu se ništa nije moglo zamijetiti.

— Doručkujem još — reče sasvim mirno. — Zacijelo se nećeš usprotiviti šalici čaja. Dođi!

Pomislila je kako je on nikada dobro ne razumije. Odbije čaj.— Zamisli što se dogodilo za moje odsutnosti! Provala u moj

stan. Kradljivci su odnijeli jedan sag, gotovo sve haljine i posteljinu. Ispraznili su sve ladice i ostavili otvoren prozor, tako da je kiša...

— Uistinu nesreća — prekine je. — No osigurana si i sve ćeš naplatiti. Imam dovoljno pokrivača i posteljine, pa ću ti moći posuditi.

— Ne... nisam to mislila. Pokušavam te samo polagano pripremiti... nestala je i igračka što si mi je povjerio.

— Nipošto! To nije točno. — Stane uz prozor i pogleda napolje. — Imam je ovdje.

— Znači li to da si je uzeo iz mojeg stana prije provale?— Da. Kad sam stigao, tamo je bilo sve u najboljem redu.— Oh, Douglase! Ne znam što da mislim o tebi! Manje od

jednog tjedna. A pri tome si se doista htio potruditi!— Htio sam... i još uvijek to želim. Za mene je to doista

mučno, Joan. Možda do toga ne bi došlo da si ostala ovdje. Pomislio sam na to tek kad mi je u subotu ujutro palo na um kako ćeš otputovati. Od tada pa nadalje... Eto, potreba za igračkom postajala je sve jačom. U subotu uvečer bila je već prilično jaka, no još sam se mogao savladati. U nedjelju je bilo još gore, a kad sam uvečer pošao u krevet, bilo je još gore i nisam to više mogao podnijeti. Ustao sam, odjenuo se i odvezao u Chelsea.

153

Joan odjednom obuzme sumnja, što je učini sretnom.— Ne mogu ti povjerovati. Nisi li mi sve to ispričao samo zato

da mene ne bi mučila grižnja savjesti? Pokaži mi čovječuljka... molim te, Douglase!

Kad je otvorio ladicu pisaćeg stola i pokazao joj čovječuljka, a onda ga opet stavilo u ladicu, Joanu napusti svaka nada.

— Zgražaš se nada mnom, zar ne? — zapita je sasvim polagano.

— To je krivi izraz. — Suosjećala je s njime, jer je bio toliko utučen. — Lako mi je osjećati se nadmoćnom jer nisam pretrpjela šok takve vrste. Možda ćemo opet jednom porazgovoriti o tome.

Htjela je upravo otići kadli netko pozvoni. Baines otvori vrata, a Joan prepozna narednika Jarmana koji je vodio istragu o provali u njen stan.

— Trebate li me, naredniče? — zapita ga ona.— Ne, gospođice. Nisam uopće znao da ste ovdje.— Gospođica Mencetield i ja smo zaručeni — ubaci Baines.— To objašnjava sve — reče Jarman smiješeći se. — Došao

sam zbog vašeg automobila, gospodine Baines. — Pročita registarsku oznaku iz svog notesa. — Dojavljeno nam je kako je to vozilo oko ponoći bilo parkirano u Graun Streetu... to jest u pokrajnjoj ulici iza najamne zgrade.

— Točno — suglasi se Baines — no tamo sam se zadržao samo nekoliko minuta i mogu dokaza ti da nemam nikakve veze s provalom. Kako vam je poznato, gospođica Mencefield je krajem tjedna otputovala i...

— Hvala, gospodine Bainese, to je dovoljno. Htio sam samo ustanoviti nisu li provalnici posudili vaš automobil za svoje potrebe. Radi se o družini koja krade automobile, a ponekad ih i vraća, jer je specijalizirana za provale. Obično ffo dvije na tje dan... manja dobit, brži obrtaj, moglo bi se reći. Žao mi je što sam vas morao gnjaviti zbog toga, gospodine.

I tako je, eto, došlo do prijaznog razgovora između policije i ubojice Daisy Harker, a Baines pri tome nije ni naslutio strah, a

154

kamoli ga osjotio. Bilo bi čak i besmisleno povezati ga s provalom. Nijedan iole pristojniji detektiv ne bi prema smještaju njegova automobila u kritično vrijeme zaključio da bi Baines mogao biti povezan sa slučajem Daisy Harker. Međutim, za takve čudnovate pojave postoji odjel za neriješene slučajeve.

Scotland Yard nisu pozvali. Provala je bila srazmjerno beznačajna i nije pokazivala nikakvih naročitih obilježja. No već sama činjenica što su prozori ostali otvoreni, za listove je vrijedila ravno pet redaka. Inspektor Rason pročita vijest u jednom večernjem listu.

— Boksač Smith! — usklikne Rason i odmah se zaputi u nadležnu policijsku stanicu.

Prije otprilike deset godina teško je ozlijeđen pazikuća jedne najamne zgrade prilikom slične provale. Zbog tog zločina još su uvijek tražili nekadašnjeg boksača Smitha, jer je on imao čudnovati običaj da prilikom provale otvori sve piozore.

Ipak, u većini slučajeva ponovo bi ih zatvorio prije nego što bi netragom nestao.

Na policijskoj stanici Rason je dobio nekoliko informacija koje mu nisu mnogo koristile, no ipak su ga ohrabrile. Policajcu koji je slučajno zabilježio registarsku oznaku Bainesova automobila nije u pustom Graun Streetu ništa neobično upalo u oči. Rason je ipak vjerovao da će mu vozač tog automobila možda pomoći prilikom daljnje istrage.

Pošto je razgledao najamnu zgradu, a naročito pažljivo pokrajnje ulice, Rason posjeti Douglasa Bainesa.

* * *Baines, koji je i očekivao daljnja pitanja od strane policije,

primi ga izvanredno prijazan.— Moram vam ipak napomenuti — reče Baines pošto je

Rasonu ponudio naslonjač u sobi za dnevni boravak — da sam već rekao sve što znam.

155

— To mi je sasvim jasno, gospodine Bainese, no ja obrađujem drugi slučaj, a ne onaj na kojem je radio narednik Jarman.

Rason se ogleda i kimne u znak priznanja; stan mu se dopao. I on bi ga tako namjestio da je imao dovoljno novaca. Opiše čovjeka koji je bio ozloglašen kao »boksač« Smdth.

— Rado bih vam pomogao, gospodine Rasone, no doista ne mogu. Ali zato bih vas rado ponudio viskijem.

Rason prihvati uz zahvalu. Opiše mu način rada tražene osobe i objasni što bi, po njegovu mišljenju, mogao zapaziti inteligentan čovjek poput gospodina Bainesa.

— No provalnici su došli tek pošto sam ja otišao. Nešto posli je pola jedan bio sam već kod kuće.

Rason žmirne.— Ovdašnja policija ne zna kada je izvršena provala.— Ni ja — ustanovi Badnes. — No mogu vani reći da stan još

nije bio provaljen kad sam ušao u njega, nešto poslije ponoći.— Zar ste vi bili u stanu? — Rason je trenutak oklijevao. —

Zacijelo mi nećete zamjeriti pitanja, gospodine Bainese... no kako ste ušli u stan? Koliko je meni poznato, gospođica Mencefield je otputovala preko vikenda.

— Točno — suglasi se Badnes. — No i ja imam ključ od stana.

Nipošto se ne bi moglo reći da je Rason postao nepovjerljiv, bio je samo zbunjen.

— No budući da ste znali da je gospođica Mencefield odsutna... mislio sam reći... čemu ste onda usred noći bili tamo?

— Ključ ne posjedujem u tu svrhu! — strogo mu reče Baines.— Gospođica Mencefield i ja smo zaručeni i namjeravamo se

uskoro vjenčati. I ona i ja često se zadržavamo u drugom stanu kako bismo donijeli ili odnijeli ovo ili ono. Danas je to sasvim uobičajeno.

Rason pokuša razmisliti. U stanu drugoga? Kako bi donio ovo ili odnio ono? Noću? Kad drugoga nema? Dan-danas uobičajeno?

156

— Naravno... tome se ne može ništa prigovoriti. — reče Rason i isprazni čašu. — Jeste li u kon kretnom slučaju nešto donijeli ili odnijeli?

Baines se naroguši.— Ne smatrajte me prgavim, ali kakve to veze ima s vašim

»boksačem« Smithom?— Rado ću vam to objasniti — reče Rason koji je upravo

uživao upućujući nestručnjake u tajne rada na policijskim istragama, iako se osobno gotovo nikada nije pridržavao poznatih pravila. — Obrađujemo sve moguće slučajeve, pa stoga moramo i nevinima postavljati neugodna pitanja. Jedno od najvažnijih pravila, što smo ga učili još od početka, propisuje nam da ne smijemo prihvatiti nijedan odgovor što ga nismo razumjeli... bez obzira na temu, bez obzira na ugled ličnosti.

— Doista nisam imao namjeru pretvoriti to u tajnu — uzvrati Baines u tonu isprike. — Uzeo sam nešto iz stana. Radi se o jednoj uspomeni i nadam se da ste zadovoljni tim odgovorom.

— I ta vam je stvar bila toliko važna da ste je morali uzeti u pola noći, umjesto da pričekate povratak gospođice Mencefield? Zar ste baš odmah morali imati tu stvar u rukama?

— Da... u izvjesnom smislu. No to nije protuzakonito ni nemoralno... ne pripada čak ni među intimne stvari. To je samo... eto, prokleto je smiješno!

— Kad me šef zapita zašto ste u pola noći bili u onom stanu, treba li da mu kažem kako ste odmah htjeli odnijeti neku prokleto smiješnu stvar?

Bainesovo oklijevanje nije bilo povezano sa činjenicom što je sjedio sučelice detektivu. U tom trenutku nije se sjećao čak ni Daisyna ubojstva. Kad bi se toga čak i sjetio, zacijelo ne bi došao na pomisao kako onaj čovječuljak predstavlja ključ do slučaja ubojstva počinjenog prije pet godina. Također nije mogao znati da je policija ustanovila kako je ubojica, po svemu sudeći, kupio tu igračku.

157

— Što se mene tiče — reče Baines koji je imao osjećaj da će morati odati važnu tajnu — radilo se o jednoj igrački... igrački za djecu.

Rason se nije nasmijao. Iznenadio ga je samo to što je onaj drugi toliko oklijevao prije nego što je rekao istinu... ukoliko se doista radilo o igrački.

— To bi, dakle, bilo u redu — reče Baines s laknućem. — Još jedan viski, inspektore?

Ne čekajući odgovora, dolije mu u čašu.— U vaše zdravlje, gospodine Bainese! — reče Rason, odloži

čašu i doda: — Pokažite mi, molim vas, tu igračku, kako bih se osvjedočio da je sve to istina.

Rasan je rekao doslovce ono što je mislio. Nipošto nije smjerao na to da uspostavi vezu između tog čestitog čovjeka, koji je živio u tako komfornom stanu, i onog sitnog lupeža koji je prije pet godina počinio ubojstvo. Pa ni igračka, sama po sebi, nije tvorila nikakvu vezu. U ovom slučaju ona nije igrala nikakvu bitnu ulogu; spomenuta je samo na kraju popisa stvari što su nedostajale... Predmeti što nedostaju: »Čovječuljak (oko 20 cm), kupio ga je Harker, no nije ga predao usvojiteljima dječaka«. Tada je slijedila adresa bračnoga para koji je usvojio Jiffyja.

Baines otvori ladicu pisaćeg stola, izvuče neku kutiju i postavi igračku na stol.

— Molim! To je moja tajna.Rason pogleda šarenog klauna i nehotice se nasmiješi.— Ah, poznata mi je ta igračka... moja se nećaka igrala

sličnom stvarčicom dok je još bila sasvim mala. — Gurne klauna. — Hm... zabavno, no ipak dosadno, zar ne? Kako se to zapravo zove?

— Ne znam pravu riječ za to — ustvrdi Baines i pogleda lutku. — Malo dijete svakako bi moglo klauna smatrati živim i sprijateljiti se s njime.

— Pripada vama, a vi ste ga posudili gospođici Mencefield. Zar zato da bi se mogla igrati?

158

— Nije baš sasvim tako. No ona će u svakom slučaju potvrditi da ga je čuvala za mene.

— Rason je imao još samo jedno pitanje.— Jesam li točno shvatio da ste noću odjednom osjetili

neodoljivu želju da se poigrate tom... tom stvarčicom?— Moglo bi se reći da je bilo tako — suglasi se Baines. —

Naravno, to je pomalo čudnovata želja za odrasla čovjeka. Sada zacijelo razumijete zašto nerado govorim o tome.

Baines vrati igračku u ladicu. Kad ju je zaključao, Rason odjednom usklikne:

— Čovječuljak! To je pravi naziv za to... čovječuljak — pono vi on. — To me podsjeća na ne što... na jedan slučaj u našoj arhivi. Trenutak samo... što li ja čovječuljak imao s time?

Baines prvi put nasluti opasnost No sama sumnja nije dovoljna.

— Ah, točno! Bilo je to neko ubojstvo. Počinilac se zvao Harker... bio je neki sitni lupež.

Bilo je to prebrzo. Baines se trgne i bio je svjestan toga. Međutim, Rason to nije zamijetio; još uvijek nije povezivao Bainesa s onim neriješenim slučajem.

— Harker je imao sina koji mu je, po svemu sudeći, mnogo značio. Lupeži poput njega često su dobri očevi, iako to čovjek ne bi povjerovao. Harker je zacijelo volio svog dječaka, pa mu je kupio čovječuljka. Kad je stigao kući, ustanovio je kako je njegova žena bez njegova znanja dala dijete usvojiteljima. Tada ju je ubio i nestao.

Baines uzdahne s laknućem. Nije mu, dakle, prijetila opasnost... barem ne veća od one što mu je prijetila u svakoj sekundi u posljednjih pet godina. Kad je zamijetio da i s policajcem može razgovarati o svome zločinu, a da pri tome ne pobudi nikakvu sumnju, njegova samouvjerenost poraste.

Rason je sasvim ravnodušnim tonom govorio dalje.

159

— Doista čudnovato! Čovječuljka nisu mogli pronaći u podrumskom stanu u kojem je stanovao Harker. Naši su ga uzalud tražili. Igračka je netragom nestala.

— To je barem lako pogoditi — ubaci Baines. — Harker ju je zacijelo poslao usvojiteljima.

— Nije — uzvrati Rason. — Pitali smo ih.— Kako zapravo izgledaju ti ljudi koji su usvojili dijete

lupeža? — zapita Baines.— Ne znam... nikada ih nisam vidio. Samo smo zabilježili

njihovu adresu za slučaj da Harkeru padne na um da posjeti svoga sina. No to nije učinio. — Rason ustane. — Eto, oduzeo sam vam mnogo vremena, gospodine Bainese. Sada doista moram poći.

Rason pogleda na sat. Izgubio je pola sata, no o »boksaču« nije ništa saznao.

— Samo još gutljaj — silio ga Baines.— Nipošto, hvala vam! Rado bih popio, ali moram dalje.— Malo vam neće naštetiti. — Baines opet napuni čaše. —

Danas više nećete moći mnogo uraditi, a jedna čaša neće vas dugo zadržati.

— Hvala, ali više neću sjesti.— Priča o usvojenom djetetu sitnog lupeža bila je uistinu

zanimljiva — ustanovi Baines. — Prije pet godina, zar ne? Mislim da znam kako je završila. Otprilike prije pet godina jedan od mojih bratića, koji živi u braku bez djece, usvojio je dječaka iz sličnih prilika. Moj se bratić zove Gramshaw, a živi u Brightonu. Njegovo se ime zacijelo nalazi u vašem spisu.

Rason se pogleda u zrcalu na zidu. Zašto je to njegovo lice uvijek ponovo navodilo amatere da bez ikakvih osnova umišljaju kako ga mogu bez po muke žedna prevesti preko vode?

Šutio je tako dugo dok ga Baines naposljetku ne zapita:— No, jesam li u pravu?— Jeste — jednostavno odgovori Rason.Ovoga puta pažljivije pogleda Bainesa i zamijeti kako je u

čudu razjapio usta. Rason se nasmije.

160

— Slijedeće važno pravilo, što ga mladi policajci moraju učiti odmah od početka, jeste primjena pitanja u svrhu hvatanja, koja se moraju kombinirati s naoko sasvim bezazlenim pitanjima.

Pitanje u cilju hvatanja pružilo je Rasonu bolju sliku čovjeka koji je u pola noći osjetio potrebu da se poigra čovječuljkom.

— Ni na tom području niste loši gospodine Bainese. »Kako zapravo izgledaju ljudi koji su usvojili dijete lupeža?« Trebalo je da padnem na tome... a budući da sam tako bezazlen i naivan, stvarno sam kazao da se u našem spisu nalazi prezime i adresa usvojitelja. No tada ste pretjerali s izmišljenim »bratićem Gramshawom«. A ja nisam odgovorio s drugim prezimenom i drugom adresom, kako ste očekivali. Kad sam umjesto toga jednostavno odgovorio »jeste«, gotovo ste se onesvijestili od užasa. Vi naprosto morate imati tu adresu, kao što morate imati čovječuljka kako biste se igrali njime... i to iz istog razloga.

Baines ravnodušno prihvati taj drugi udarac. Uspio se savladati; nepokolebljivo pogleda Rasona u lice.

I zar ćete vašem šefu ispričati tu fantastičnu priču? Što mislite, što će vam reći kad...

Ne bojte se — prekine ga Rason sa smiješkom. — Budite sasvim bez brige. Dovoljno dobro poznam svog šefa i znam kako će reagirati na to. U pravu ste: sve će odbaciti kao suštu pretpostavku... a onda će zahtijevati dokaze. Zbog toga za sada neću nikome reći ni riječi, sve dok ne usporedimo vaše otiske prstiju i predvedemo vas pred staroga Hendrioksa i sve ostale koji su s vama tamo stanovali. Gospode, zacijelo ste uistinu voljeli svog sina! Čemu ste, do vraga, ustrajali na tom posljednjem viskiju, upravo u trenutku kad sam već htio poći kući?

161

IDUĆI ROMAN

Don Hivera:

Kuća užasa

Dobro zapetljan i sretno raspetljan, ovaj krimić radi na dva naoko nepovezana kolosijeka: peripetije odbjeglog robijaša i otmica djeteta. Radnja se odigrava u San Franciscu, nabita je detaljima, scenama, epizodama, i valja odati priznanje autoru koji je sve to uspio sačuvati na okupu. Mehanizam radi bez greške pa čitalac nema prilike da uhvati pisca u nelogičnosti ili nepreglednosti. Neuvjerljivo? Možda, ali ne i nezanimljivo. Brutalno? Malo, ali ne bez duha. Tekst se čita pažljivo i ako ćemo pravo, to j« jedan od onih krimića koji ne mogu izazvati negodovanja č i talaca. Uostalom, Amerika je i smrt komercijalizirala: tamo se, koliko čujem, ljudi međusobno ne ubijaju badava.

Tražite kod vašeg prodavača novina TRAG 10

162