Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Klasični modeli političke filozofije (Politička i pravna filozofija)

Nina Letilović

Anđela Vidović

Povijesna i problemska dimenzija Berlinovog

poimanja slobode

seminarski rad

Mentor: prof. dr. sc. Josip Talanga

Zagreb, rujan 2010.

Sadržaj

I. Uvod

II. Utjecaj povijesti kroz perspektivu Političkih ideja u dvadesetom stoljeću i Povijesne

neminovnosti

A. Političke ideje

B. Povijesna neminovnost

III. Berlinovo poimanje slobode kao odgovora na pitanja

A. Postoji li razlika između pozitivne i negativne slobode?

B. Koliko smijemo proširiti pojam slobode?

C. Zašto nam je sloboda vrijedna?

IV. Zaključak

Literatura

2

I. Uvod

Berlin spada među najznačajnije predstavnike i zagovornike liberalne misli XX.

stoljeća, te upravo njegovo već spomenuto djelo, smatra se jednim od najvažnijih uradaka

koje razmatra pitanje slobode.1 Na njegovo je stvaralaštvo snažno utjecala njegova akademska

karijera na sveučilištu Oxford, diplomatske misije u SAD-u za vrijeme Drugog svjetskog rata,

te u Rusiji poslije rata, predsjedavanje Britanskom akademijom, te poznanstva s vodećim

umjetnicima, znanstvenicima i državnicima XX. stoljeća.

U ovom radu ponajviše ćemo se usmjeriti na pojam slobode i povijesno-geografski

utjecaj na razvoj sustava mišljenja. Kroz Berlinova četiri najvažnija eseja pokušat ćemo

dotaknuti osnovne probleme vezane uz njegova razmatranja u okviru političke filozofije i

političke teorije. Nit vodilja jest sloboda koja je u Političkim idejama dvadesetog stoljeća

obilježena ideološkim borbama, u Povijesnoj neminovnosti ispitana povijesno i sociološki, u

Dvama poimanja slobode podijeljena, a u J. S. Mill i ciljevi života prikazana kao ideal svakog

pojedinca i kao nešto najdragocjenije.

Rad je osmišljen u duhu proučavanih eseja. Kako se prva dva tiču povijesnoga prikaza,

ona su tako i obrađena. Kako treći razrađuje problematiku i iznošenje autorove teze, njemu se

pristupilo problemski. Četvrti esej zbog svoje specifičnosti, odnosno iznošenja Berlinova

stava o Millovom pogledu na svijet i slobodu, zauzima gotovo neprimjetno mjesto u radu.

Nadalje, kako bi se što bolje moglo razumjeti Isaiaha Berlina potrebno je izdvojiti

nekoliko njegovih misli koje nam mogu pomoći kao smjernica: "Temeljni smisao slobode jest

sloboda od lanca, od zatvora, od robovanja drugim ljudima. Sve ostalo je proširenje tog

značenja ili metafora. Težiti tome da se bude slobodan znači težiti uklanjanju prepreka; boriti

se za osobnu slobodu znači težiti tome da se ograniči uplitanje, izrabljivanje, porobljavanje od

strane ljudi čiji ciljevi pripadaju njima, a ne onome tko se nalazi pod njihovim utjecajem."2

1 I. Berlin, Četiri eseja o slobodi (Split: Feral Tribune, 2000), 339.2 Isto, 62 – 63.

3

II. Utjecaj povijesti kroz perspektivu Političkih ideja u dvadesetom stoljeću i Povijesne

neminovnosti

A. Političke ideje

Berlin već u prvom eseju formulira dvije temeljne pretpostavke koje će biti okosnicom i u

ostala tri eseja. Prva pretpostavka kaže da su percepcija svijeta, vrijednosti i istine određene

geografski i povijesno, a ne neupitnim metafizičkim principom; dok druga pretpostavka

određuje pluralizam (različitosti mišljenja, načina života itd.) kao temeljnu vrijednost

slobodne zajednice3. Polazeći tako od prve, Berlin kritizira povjesničare tako što kaže kako su

pristrani, vode se nekim obrascima u onome što rade.4 Optužuje povjesničare zbog

pretjerivanja, neznanja ili napuštanja činjenica onda kada je rezultat suviše iskrivljen.

Potrebno je naglasiti kako je i sama povijesna znanost proživjela različite pristupe, primjerice

za pisanje povijesti u devetnaestom stoljeću bile su relevantne biologija i glazba, dok su

nakon Prvog svjetskog rata bile relevantne sociologija i psihologija. Teško se oduprijeti

utjecaju okoline, tj. utjecaju doba u kojem autor djeluje, te utjecaju vlastitog mišljenja, no

ipak se možemo složiti s Berlinom u tvrdnji da ukoliko se želimo baviti nečim što bi trebalo

biti objektivno, utoliko moramo biti spremni odbaciti sve ono subjektivno. Takvo stajalište

možemo povezati s Francis Baconom koji kaže kako moramo zaboraviti sve prethodne

pretpostavke, te pokušati na takav način doći do objektivne istine. S druge strane, postavlja se

pitanje možemo li uopće odbaciti subjektivnost. Je li moguće ispuniti kriterije koje je Berlin

nametnuo?

Nadalje, on uspoređuje političke ideje devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Za liberalizam,

socijalizam, anarhizam i konzervativizam kaže da iako su se međusobno razdvajale, one su

imale nešto zajedničko "vjerovali su da se problemi pojedinaca i društava mogu razriješiti

samo ako se može postići da snage inteligencije i vrline prevladavaju nad neznanjem i zlom"5.

Svako biće koje raspolaže s moralnim i intelektualnim resursima može dati odgovor na jasno

postavljeno pitanje. Napominje Berlin kako su razne škole davale također razne odgovore, ali

naglasak je na tome da je racionalnost uvijek bila u prvom planu. Upravo ta snaga

3 E. Kulenović, Isaiah Berlin. Četiri eseja o slobodi u: Croatian Political Science Review, Vol. 38 No. 1 March 2001, 1.4 I. Berlin, Četiri eseja o slobodi (Split: Feral Tribune, 2000), 73.5 Berlin, 78.

4

inteligencije i vrline karakteristična za devetnaesto stoljeće blijedi u dvadesetom stoljeću kada

nastupaju fašizam, komunizam i nacizam. Autor ovu promjenu predočava svojim čitateljima

kroz primjer promjene marksizma u lenjinizam: "Marksizam je doktrina koja, koliko god jako

mogla isticati klasno uvjetovanu prirodu djelovanja i mišljenja, unatoč tome u teoriji nastavlja

apelirati na razum..."6 Međutim sam je lenjinizam zamjenio slobodu i racionalnu

argumentaciju s vojnom disciplinom, dok je argumentacija postala nepotrebna. Lenjin je

djelovao na takav način iz kojega se da naslutiti njegovo uvjerenje kako je uzaludno

raspravljati s ljudima kojima njihov klasni interes ne dopušta razumijevanje istine marksizma.

On je uvidio postojanje dviju mogućnosti. S jedne strane obrazovanje ljudi, a s druge

pretvaranje istih u poslušnu silu koju na okupu drži vojna disciplina.7 Ako želimo potčiniti

mase, onda im se ne smije dopustiti samostalno razmišljanje. Kuvačić (2004) tako drži kako

je komunizam, čije su partije u dvadesetom stoljeću zauzimale čelno mjesto revolucionarnih

pokreta diljem Europe, Azije, Afrike i Amerike rušile staro društveno uređenje i uspostavljale

novo, orijentirajući svoju unutarnju politiku prema postupnoj likvidaciji klasa i njihovoj

preobrazbi u mase, što je nužan preduvjet za represivno homogeniziranje cjelokupnog

stanovništva, kojemu se oduzima pravo bilo kakvog djelovanja izvan neposredne državne

kontrole. Težnja je bila svesti ljudske skupine na statističke parametre koje se može zbrajati,

međusobno suprotstavljati, planirati i njima manipulirati.8 Tako je mislio i djelovao Lenjin

čija se promišljanja daju interpretirati kako su ljudi svugdje divlji i glupi, te da je potrebna

skupina organizatora za njihovu kontrolu.

Berlin se ne libi kritizirati i Zapad, točnije "politiku velikih filantropskih zaklada na

Zapadu"9 koje umjesto da podupiru traženje istine i kreativnu djelatnost kao takvu, traže

rješenja kratkoročnih drušvenih i ekonomskih problema, fizičkog blagostanja i dr. Toj politici

prigovara "negiranje racionalne i produktivne prirode svih, ili bar većine, ljudi"10. Nadalje,

političke karakteristike dvadesetog stoljeća objašnjava metaforom autoritarnih institucija,

gdje bi svaki iracionalistički pokret bio angažiran oko "umjetnog stišavanja sumnji, pokušaja

da se ili diskreditiraju neugodna pitanja ili da se ljudi obrazuju tako da ih ne postavljaju"11, pa

zašto je onda potrebno dvadeseto stoljeće posebno optuživati. Međutim, nastavlja Berlin,

postoje dvije temeljne razlike koje odvajaju dvadeseto stoljeće od njegovih izvora iz prošlosti.

Prva je u tome što reakcionari ili romantičari ranijeg perioda nisu minimalizirali važnost

6 Isto, 917 Isto, 94 – 95.8 I. Kuvačić, Uvod u sociologiju (Zagreb: Golden Marketing, 2004), 188.9 Berlin, 113.10 Isto, 114.11 Isto, 115.

5

pitanja na koja je trebalo dati odgovore, ma koliko god da su zagovarali nadmoćnu mudrost

institucionalnog autoriteta ili riječi objave pred individualnim razumom.12 Druga razlika se

sastoji u tome da su prošli pokušaji zatamnjivanja prirode problema bili najčešće povezani s

priznatim neprijateljima razuma i individualne slobode.13

Autor smatra neprijateljem samom razvoju čovjeka sve što "guši" mogućnost izbora

pojednica, njegovo samostalno usmjeravanje, te kreativno djelovanje. Teško se ne složiti s

konceptom različitosti mišljenja, samostalnog razmišljanja i djelovanja svakog pojedinca,

odnosno lakim nam se čini prihvatiti takvo poimanje slobode. Svako drugačije razmišljanje bi

možda bilo iracionalno, barem zasad.

B. Povijesna neminovnost

Povijesna neminovnost posvećena je Augusteu Comteu. On mu pripisuje ulogu oca

sociologije koji ni u kojem slučaju nije bio tako nemoguća osoba kako ga se često prikazuje.

Nadalje, kaže kako je ulogu prirodne znanosti i prave razloge njenog ugleda razumio mnogo

bolje od većine suvremenih mislilaca.14

Ne libi se tu kritizirati determinističke i relativističke teorije. Determinizam bi bio učenje

prema kojem je sve što postoji podvrgnuto "zakonu uzročnosti, predodređeno, neslobodno"15,

dok je relativizam učenje prema kojem je apsolutna istina nedostižna, a objektivna spoznaja

ograničena i uvjetovana nizom čimbenika.16 Berlin se opredjeljuje za kulturno relativistički

način promatranja neke kulture sa stajališta iste.

On ne želi priznati postojanje jedne i sveobuhvatne piramide znanstvene spoznaje,

postojanje jedne metode, jedne istine.17 Kaže da je moguće diferencirati tri deterministička

pristupa: znanstveni, metafizički i teološki. Znanstveni pristup privlači one koji su fascinirani

uspjehom prirodnih znanosti ponajprije u predviđanju, te je upravo zbog toga cilj doći do

obrazaca ili pravilnosti u toku povijesnih događaja 18 Drugi je metafizički za kojeg kaže:

"Uvjerenje da povijest sluša zakone, bilo prirodne ili natprirodne, da je svaki događaj u

ljudskom životu samo dio nužnog obrasca, ima duboke metafizičke izvore..."19, dok je treći

teološki s naglasakom na tome da ljudi i sva ostala živa stvorenja, a možda i neživa, ne samo

12 Isto, 116.13 Isto.14 Isto, 124.15 Više u: http://hjp.srce.hr/index.php?show=search, preuzeto 15. rujna 2010.16 Isto.17 Berlin, 125.18 Isto, 126.19 Isto, 135.

6

da jesu onakvi kakvi jesu, nego i imaju funkcije, te slijede neke ciljeve. Ti su ciljevi nametnuti

od stvoritelja, s obzirom na pristup, lako je za pretpostaviti da se radi o nekom božanstvu, koji

je svakoj osobi namjenio određenu svrhu.20 Sam Auguste Comte u svom djelu Kurs pozitivne

filozofije govori o tri različita teorijska stanja: pozitivnom, metafizičkom i teološkom stanju,

te se još jednom osjeća njegov "dašak" u Berlinovu tekstu.

Ono što je zajedničko oboma, već spomenutim pristupima, jest shvaćanje da objasniti

znači podvesti pod opću formulu, prikazati kao primjer zakona koji pokriva beskonačan broj

slučajeva. Zajednička im je implikacija kako je sloboda izbora pojedinca samo iluzija,

shvaćanje kako ljudska bića mogu birati drugačije nego što biraju, samo je nepoznavanje

činjenica. U ovim pristupima dokida se pojedinačna odgovornost, slobodna volja, izbor ljudi.

Ljudi se ovdje mogu sramiti svojih djela ili stanja, kao što se grbavac može sramiti svoje

grbavosti, ali ne mogu osjećati grižnju savjesti jer ona pretpostavlja uvjerenje gdje su mogli

ne samo djelovati drugačije, već i slobodno izabrati da tako postupe. S obzirom na to da se

ovdje govori o nečemu što nije i ne može biti nikako drugačije nego što jest, sasvim je jasno

da ni moralno vrednovanje nije moguće, jer kako je moguće suditi nešto što je jednostavno

takvo i nikako drugačije.

Međutim, kao što u determinizmu postoji problem gdje se ne može ni hvaliti ni suditi jer

se zna previše, tako postoji dijametralno suprotna strana prema kojoj se ne može hvaliti ni

suditi jer se zna premalo. Radi se, naime, o nekolicini povjesničara, kako kaže Berlin, koji

upozoravaju druge povjesničare da ne proglašavaju vlastite vrijednosti općevažećima jer se

one ipak odnose na maleni krug ljudi u kratkom vremenu.21 Treba se izbjegavati optuživanje i

kontraoptuživanje, znanje nikada nije toliko opširno da bi se imalo za pravo pozivati na

odgovornost. Ne može se, primjerice zbog pristranosti optuživati one povjesničare koji su si

dali za pravo hvaliti ili kuditi ,jer bi onda ti koji optužuju bili jednaki kao ti povjesničari, a

nijedan se standard ne može smatrati superiornim nad drugim.22 Sasvim je očito kako se ovdje

radi o relativizmu, te tu dolazi do izražaja autorov reductio ad apsurdum koji najbolje

odražava njegovo stajalište. Budući da su svi standardi proglašeni relativnima, ispada da

osuđivanje pristranosti ili moralizma u povijesti i njihova obrana, sami izražavaju stavove.

No, kako nijedan standard nije superioran, odnosno ne postoji superstandard, ni ta osuda ili

obrana se ne mogu racionalno braniti.23 Granica između činjenica i vrednovanja je neodređena

i ponekad se samim biranjem činjenica ukazuje na osobni stav, ali granica ipak postoji i mora

20 Isto, 136.21 Isto, 172.22 Isto, 179.23 Isto.

7

postojati. Takvo razlikovanje između činjenica i teorije jest jedna od osnovnih kategorija koja

povezuje različite kulture.24

Ljudi su ti koji žele jedinstveni obrazac u kojeg se uklapaju sve činjenice, no ovakvo

stajalište ne može prihvatiti ni jedan ozbiljan povjesničar koji želi utvrditi istinu, koji koristi

standarde koji prihvaćaju njegovi najprosvjećenji kolege, što će potvrditi sam Berlin. Iste se

činjenice mogu urediti uz pomoć više obrazaca, može ih se videjti iz više perspektiva,

prikazati u raznim svjetlima, i sve to može biti valjano, iako će možda neki obrasci biti bolji u

jednom području, nego li u drugom.25 Ako se slučajno dogodi da neki od takvih povjesničara

možda nesvjesno postane opsjednut nekim obrascem, tu su drugi autori koji bi trebali

primjetiti da je učinjeno "nasilje nad činjenicama"26 .

III. Berlinovo poimanje slobode kao odgovora na pitanja

24 Isto, 194.25 Isto, 205.26 Isto, 206.

8

Tri pitanja koja su otvorila raspravu i mjesto za kritiku, onoga područja političke

teorije i političke filozofije koja se bave poljem osobne slobode, činit će okosnicu

problemskog dijela rada. Pokušaj odgovora na njih neće uvijek biti jednostavan, no uz

pozivanje na autoritete i slobodu promišljanja koju nam politička teorija kao takva u

integraciji s filozofijom dopušta, pokušat ćemo razjasniti osnovne Berlinove postavke o

slobodi i njihove manjkavosti.

A. Postoji li razlika između pozitivne i negativne slobode?

Sam autor probleme svoga promišljanja slobode, odnosno oštre podjele na pozitivnu i

negativnu slobodu, shvaća kao polazišnu točku za kritiziranje, tako se pita je li ta razlika koju

je povukao između spomenuta dva shvaćanja slobode samo prividna ili je uistinu tako oštra27.

Kako bismo odgovorili na prvo postavljeno pitanje potrebno je objasniti što on uopće

podrazumijeva pod tom podjelom. U eseju Dva poimanja sloboda najveći dio posvećuje

kompleksnom objašnjenju pozitivne slobode koja je nastala u okviru velikih filozofa sistema,

njemačkoga klasičnog idealizma, Kanta, Fichtea i Hegela; dok sasvim mali i prilično jasni

dio posvećuje objašnjenju negativnog poimanja slobode koji su obilježili britanski empiristi

Hobbes, Locke, Hume i najveći zagovaratelj Mill. Ideja razlikovanja slobode ne potječe od

samog Berlina, nego još od Kanta, on samo podjelu aktualizira i produbljuje.

Što uopće znači biti pozitivno slobodan? Odgovor seže daleko u prošlost i potječe od

Platona koji je držao kako je osoba slobodna tek kada se svi dijelovi njezine duše

ravnomjerno odnose jedan prema drugome, s tim da racionalni dio duše upravlja svim

ostalima28. Suvremenijim rječnikom, to znači imati kontrolu nad vlastitim životom, želju za

nečim, primjerice samoostvarenjem, tradicijom, običajima, jednim životnim ciljem. Upravo je

u potonjem najveći problem za Berlina. On ne vjeruje u jedan jedinstveni cilj i stalno ga

proganja pitanje o mogućnosti imanja jednoga cilja jer drži kako se već dvoje ljudi ne može

složiti oko najvažnijih pitanja, a kamoli svi pojedinci u društvu. Problem za njega leži u

graditeljima filozofskih sistema, prvenstveno metafizičara koji svoje principe žele

aktualizirati u stvarnosti. Podjela pojedinca na biće koje je s jedne strane razumno, a s druge

rob želja i strasti za njega je nezamisliva jer upravo tom podjelom takvo promišljanje može

sebi dopustiti da pojedinac ne zna što je za njega dobro, te će ga nekakav prosvijećeni vladar

27 I. Berlin, Uvod u: Četiri eseja o slobodi (Split: Feral Tribune, 2000), 40.28 R. Audi (uredio), Cambridge Dictionary of Philosophy (Cambridge: Cambridge University Press, 1999), 723.

9

uputiti i štoviše prisiliti na nešto što je protiv njegove volje, jer takav vladar zna što je najbolje

za njega.

Kako bismo lakše razumjeli kompleksnost promišljanja, Berlin dijeli shvaćanje

pozitivne slobode na dvije razine: nezavisnost koja je bliska pojmu autonomije i

samoostvarivanje ili "potpunu samoindetifikaciju sa specifičnim principom"29, što bi značilo

poistovjećivanje pojedinca u društvu s ciljem kolektiva, odnosno s ciljem racionalnog vladara

koji nipošto ne može biti nesposoban za taj položaj. Ovakva samoidentifikacija, po Berlinovu

zapažanju, vodi do stvaranja totalitarnih režima, do ispiranja mozga pojedincima i oduzimanja

njihove osobne slobode. Njega najviše muči što se nijedan graditelj takvih filozofskih sistema

ne brine za posljedice jer one "ne mogu biti važne jer nisu pod mojom kontrolom"30, ne slaže

se sa stajalištem kako je bitan motiv djelovanja, a ne sama posljedica. No, ono što ovaj slučaj

čini zanimljivim jest interpretacija dijela filozofije njemačkog klasičnoga idealizma gdje

Cherniss i Hardy (2010)31 bez ikakvih argumenata Fichteu daju etiketu intelektualnog praoca

fašizma i nacizma. Ostaje potpuno nejasno jesu li autori upoznati s Fichteovom filozofijom ili

samo preuzimaju negdje pročitani podatak kao gotovu činjenicu.

Zbog zanemarivanja posljedica otvaraju se problemi za pozitivno poimanje slobode u

okviru političke teorije. Može li ona kao takva uopće biti politički koncept? Može li se uopće

postići kroz političko djelovanje? Je li uopće za državu poželjno ovakvo poimanje slobode,

ako se ona ne sjedinjuje s praksom?32 Iako nam se vrlo lako može činiti kako su promišljanja

vezana uz samoostvarenje i principe autonomije više vezana uz psihologiju ili moral

pojedinca, pomalo je nezahvalno reći da se pozitivna sloboda ne može uklopiti u okvire

političke teorije jer je to područje dosta slobodno i ovisno o poljima kojima se teoretičari

bave. S obzirom na širinu političke teorije, nikako ne možemo isključiti pozitivnu slobodu iz

opsega njenog proučavanja. No, odgovori ipak ostaju podijeljeni.

Nakon ocrtanih pojmova koji pripadaju pozitivnom shvaćanju slobode, trebali bismo

razložiti negativno poimanje. U najkraćim crtama, reći kako je neka osoba slobodna u

negativnom smislu, možemo tako što je ona slobodna od prepreka svome djelovanju. Termin

potječe još od Benthama koji je slobodu definirao kao odsutnost prinude. Pojam je ponajviše

vezan uz liberalnu tradiciju Engleske i Francuske između 17. i 19. stoljeća. Očito je da Berlin

29 I. Berlin, Dva poimanja slobode u: Četiri eseja o slobodi (Split: Feral Tribune, 2000), 239.30 Isto, 245.31 Više o tome u: Cherniss, Joshua, Hardy, Henry, "Isaiah Berlin", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2010 Edition), Edward N. Zalta (ed.), forthcoming URL = http://plato.stanford.edu/archives/fall2010/entries/berlin/, preuzeto 13. rujna 2010.32 Ovakva pitanja ističe Ian Carter u: Carter, Ian, "Positive and Negative Liberty", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2008 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = http://plato.stanford.edu/archives/fall2008/entries/liberty-positive-negative/, preuzeto 13. rujna 2010.

10

zastupa ovakvo viđenje slobode, no to ga ne priječi da ga kritizira, posebice Millovo

shvaćanje slobode koji prisilu uvijek označava kao glavnu prijetnju slobodi, makar ona

omogućavala spas života pojedinca. Ono što mi trebamo činiti jest nagovarati, razgovarati,

raspravljati, no ni pod koju cijenu prisiljavati. Berlin se s tim neće složiti i izrazit će veliko

žaljenje što u svojim djelima nije kritizirao kapitalizam kao prijetnju temeljnoj slobodi, kao

prijetnju jednakosti; iako jest argumentirao kako svi ljudi bez obzira na financijsku moć i

nepravedno podijeljene karte bivaju jednaki pred zakonom i imaju kao pojedinci jednako

polje osobne slobode.

Sloboda u ovakvom shvaćanju, dakako, ima ograničenja. Ona su postavljena tako da

smo slobodni sve dok svojim djelovanjem ne ugrožavamo drugoga. Takvo je shvaćanje

podložno kritici jer ne mora li upravo naša univerzalizacija osobne slobode kao najvećeg

dobra biti najveće gušenje nečije druge slobode. Naše osuđivanje položaja žena u Iranu

možda uopće nema temelja. Tako Christman (1991) ističe kako je žena muslimanske

vjeroispovijesti slobodna samo ako je upoznata s ostalim formama života i od svih tih

ponuđenih alternativa prihvaća onaj koji je ukorijenjen u njenu tradiciju33. Time zagovornike

negativne slobode stavlja pred izazov, jednako kao i zagovornike pozitivne jer argument

sadržava obje pozicije. Muslimankom jednako upravlja razum, kao i njena želja da odabere

način života koji ona sama želi.

Drugi prigovor negativnom shvaćanju može se izreći Millu i von Humboldtu, koji u

negativnu slobodu uključuju elemente pozitivne, time što podrazumijevaju da je svakom

pojedincu, kao i biljci potreban prostor za osobni rast34. Odgovor na to bi mogao biti kako su

se tokom vremena, zbog povijesnih i geografskih razlika, pogledi na slobodu razišli, no ne

toliko da jedan drugoga isključuju. Moguće je da u svakom od njih ima elemenata onog

drugog, no ti elementi ne prevladavaju u tolikoj mjeri da bi nosili okosnicu uvjerenja. Danas

postoje, uvjetno rečeno, razne verzije negativnog shvaćanja slobode, primjerice republikansko

shvaćanje slobode koje kaže kako ona nije dominacija, neoromansko shvaćanje slobode i dr.35

Spomenute su samo zato da nam ukažu kako se Berlino shvaćanje razvilo u brojne podvrste

koje mogu i ne moraju nužno imati veze s njegovim shvaćanjem.

Kako bi autor naglasio dihotomiju slobode poslužio se metaforom vrata. Pred nama je

izbor hoćemo li pred sobom imati neograničen broj otvorenih vrata ili ćemo prolaziti kroz

točno određena vrata zbog određenog i pravog razloga. Prvi izbor bio bi negativan, drugi

pozitivan. Uočavamo suprotnost u samom izboru, hoćemo li birati između mnoštva ili već

33 Isto.34 Isto.35 Isto.

11

imamo određeno jedno. Ovakav životni izbor ne može se, za Berlina, nikako svesti pod

zajednički nazivnik. Sama pitanja koja si postavljamo u vidu onoga koja su nam vrata

ostavljena na izbor ili onoga kroz koja moramo proći, odnosno koja su predviđena za prolaz,

u temelju su različita, tako i ova dihotomija stoji. MacCallum (1967) to ne priznaje i

prigovara kako ona niječe mnoštvo postojećih definicija slobode. Uvodi trijadu u koju su

uključeni subjekt, njegovi ograničavajući uvjeti i ono što on čini ili postaje svojim

djelovanjem (subjekt postaje slobodan ili neslobodan)36. Njegova analiza je s

metateoretičarske pozicije i zbog toga ne možemo znati kako bi ona bila primjenjiva u praksi,

jer se odnosi samo na mogućnost, a ne na djelovanje. S druge strane, ne možemo biti uvjereni

ni u Berlinovu podjelu jer se ona odnosi samo na zapadno-europski civilizacijski krug.

Koncept koji on zagovara duboko je ukorijenjen u angloameričku tradiciju, a onaj s kojim se

ne slaže u srednjoeuropski koncept mišljenja.

No, ono što on želi uvijek istaći su upravo suprotnosti: individualizam nasuprot

kolektivizmu, empirizam nasuprot racionalnoj metafizici, pluralizam nasuprot monizmu. Te

su suprotnosti toliko duboke da on nikako ne može prihvatiti da imaju jednak cilj. Iako nigdje

neće eksplicitno reći da mu se poimanje negativne slobode čini mnogo prihvatljivijim, kroz

dugu i sadržajnu kritiku spočitnut će što sve kod Rousseaua i njemačkih idealista nije valjalo.

S tim se možemo slagati i ne slagati, argumentirati za i protiv, no ovdje ne bismo željeli

zauzeti bilo koju od tih pozicija. Ne bismo se usudili toliko poopćavati poput Berlina ili tvrditi

kako je samo ideja dovoljna za nastanak svih društvenih katastrofa našeg i prošlih stoljeća.

Možda bi iz partikularističke pozicije, pojam negativne i pozitivne slobode ,dobio posve

drugu dimenziju. Partikularistička pozicija ne bi dozvolila podjele.

B. Koliko smijemo proširiti pojam slobode?

36 Isto.

12

Drugo pitanje na koje želimo dobiti odgovor jest: "Koliko nam je dopušteno proširenje

pojma sloboda?"37 Berlin nije blagonaklon prema proširenjima pojma, za njega "sloboda je

sloboda, a ne jednakost, korektnost, pravednost, kultura, ljudska sreća ili mirna savjest" 38 On

naravno ne drži kako je njegovo shvaćanje slobode po sebi apsolutno nepovredivo jer postoje

situacije kada nam naše pravo na osobnu slobodu, do koje on najviše drži, ne znače ništa.

Kakvo je značenje imala takva sloboda za roba ili za stanovnika kolonija? Nadalje, oni koji

žele svesti slobodu pod samoostvarenje i pod jedan zajednički cilj ne bore se za slobodu, nego

za samoostvarenje. Sloboda jest vrijedna po sebi i ona kao takva, bila shvaćana pozitivno ili

negativno, jest cilj po sebi. Takvo nas mišljenje opet navodi na Milla koji će osobnoj slobodi

pridati toliku širinu da će pojedinac sa strane društva biti prepušten vlastitom samouništenju

jer time neće ugrožavati slobode drugih, već samo svoj vlastiti život.

No, ono što nam Berlinov pojam slobode u smislu proširenja dopušta jest "minimum

onoga što sam zvao negativnom"39, dopušta osobnu slobodu svakoga pojedinca. Ovakvo

poimanje Mill i Constant ne bi prihvatili. Oni sebi dopuštaju maksimalno proširenje pojma

dopuštajući subjektu minimalno podilaženje društvenom životu, te maksimalnu sigurnost od

uplitanja u vlastiti život. Takvo smo viđenje već ranije kritizirali.

C. Zašto nam je sloboda vrijedna?

Posljednje pitanje je vrijednosne naravi. Pitamo se zašto je uopće sloboda vrijedna40.

Berlin će tako u Dva poimanja slobode istaći važnost definicije čovjeka, pojma koji je

nerazdruživo vezan uz slobodu. Ako različito shvaćamo čovjeka, onda različito shvaćamo

slobodu. Mogućom manipulacijom definicije čovjeka, otvara se prostor manipulacije slobode.

No, to nas opet vodi pred novi zid. Kako možemo znati da je naša interpretacija čovjeka

univerzalna? Može li sloboda kao takva biti univerzalna vrijednost svakoga čovjeka bez

obzira na kulturu u kojoj se nalazio? Možda naš koncept neslobode, drugome može biti

upravo suprotno. No, ako s druge strane prihvatimo Berlinov pojam slobode kao vrijednosti

po sebi, onda sužavamo polje promišljanja i usmjeravamo našu kritiku na najveći neprijatelje

takve negativne slobode, graditelje metafizičkih sistema koji za njega ne priznaju osobnu

slobodu pojedinca i pluralizam ciljeva kao ono što određuje slobodu kao vrijednost po sebi.

37 Berlin, 40.38 Isto, 227.39 Isto, 273.40 Isto, 40.

13

Vrijednost slobode i pluralizma mišljenja kakvu Berlin zagovara nije dakako njegova

originalna ideja, potječe još od Milla jer "čovječanstvo više dobiva ako jedni dopuštaju

drugima da žive onako kako se njima čini da je dobro"41, dok čvrsto mišljenje i što veću

raznolikost među njima drži najvrjednijim pokazateljem te slobode. Nikakvo se mišljenje ne

može gušiti niti zabranjivati. No, takvo načelo koje dopušta apsolutnu slobodu govora i

mišljenja vrlo lako može imati štetne posljedice. Dovoljno se osvrnuti na prosječni slučaj u

SAD-u. Kako svaki građanin ima slobodu govora i mišljenja, njemu kao takvom dopušteno je

iznositi rasističke i antisemitske primjedbe, štoviše ako se udruga neonacista odluči okupiti na

bilo kojem trgu, njima je zagarantirana policijska zaštita ukoliko ih neistomišljenici krenu

verbalno, ali i fizički napadati. Je li dopušteno u takvom slučaju ograničiti slobodu? Mnogi

zagovornici negativne slobode rekli bi svakako ne. No, onda se doista možemo zapitati na što

smo sve spremni kako bismo održali slobodu govora. Označava li sloboda govora nekad i

slobodu mržnje? Teško je odgovoriti jer se lako može reći da su ovakve izjave iznimni

slučajevi, no ipak nam ostaje dovoljno prostora za otvorenu kritiku negativne slobode, koja se

u svojim ekstremnim slučajevima počinje ponašati jednako poput pozitivne. Zar se njihove

posljedice ne mogu svesti pod isti nazivnik usporedimo li povijest Engleske i Njemačke?

Nijedan sustav nije imun na kritiku i sasvim je pogrešno reći kako vrijednost slobode ima

univerzalno značenje. Na kraju, sloboda je stvar interpretacije.

IV. Zaključak

41 Isto, 313.

14

Osnovne Berlinove ideje poput otpora determinizmu, jednoumlju, otvorenosti ka

novome i neistraženom, neprekidno zalaganje za slobodu svakoga pojedinca, takve su prirode

da se teško možemo ne složiti s njima. No, one, kao i sve ideje imaju pozadinu. Ona se može

naći u tragovima britanskoga empirizma, kao i u cjelokupnoj tradiciji engleskoga koncepta

prava. Zaštita pojedinca i njegove osobne slobode temelj su ustava mnogih zemalja. Kao što

smo pokazali, to ne mora uvijek biti sretno rješenje. Takva će pitanja uvijek ostati otvorenima

za raspravu.

Kao poznavatelj povijesti, odnosno vremena u kojem jest i koje je iza njega,

predstavio je osnovnu povijest mišljenja 19. i 20. stoljeća, te njihove interpretacije slobode.

Time je ostao zatvorenim za sva ostala područja koja je mogao istražiti. Njegova kronika

vremena i podjela slobode ostaju temeljima za daljnju raspravu koja će se, ipak više voditi u

anglo-američkom putu mišljenja.

Literatura:

15

Primarna:

Berlin, Isaiah. Četiri eseja o slobodi. Split: Feral Tribune, 2000.

Sekundarna:

Audi, Robert (uredio). The Cambridge Dictionary of Philosophy. Cambridge: Cambridge

University Press, 1999..

Kulenović, Enes. Isaiah Berlin. Četiri eseja o slobodi u: Croatian Political Science Review,

Vol. 38 No. 1 March 2001.

Kuvačić, Ivan. Uvod u sociologiju. Zagreb: Golden Marketing, 2004.

Izvori:

Carter, Ian. "Positive and Negative Liberty", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall

2008 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL =

http://plato.stanford.edu/archives/fall2008/entries/liberty-positive-negative/, preuzeto 13.

rujna 2010.

Cherniss, Joshua, Hardy, Henry. "Isaiah Berlin", The Stanford Encyclopedia of Philosophy

(Fall 2010 Edition), Edward N. Zalta (ed.), forthcoming URL =

http://plato.stanford.edu/archives/fall2010/entries/berlin/, preuzeto 13. rujna 2010.

Hrvatski jezični portal. http://hjp.srce.hr/index.php?show=search, preuzeto 15. rujna 2010.

16