lice crkve pred božjim licem - hilp.hr · pdf filebez lica čovjek ne bi bio biće...

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 8-2010

SLice Crkve pred Božjim licem

Simbolizam ljudskoga lica, premda se veže uz prepoznavanje i poz navanje osobe, pridružuje se otkrivanju i čitanju srca. Lice je ogledalo čovjekova srca i nutrine, njegovoga duhovnoga svijeta.

Sve što se zbiva u čovjeku, u njegovu tijelu i duši, izranja na površinu lica. Lice će teško skriti bol i radost, nakane i želje srca. Ako ih i skri-va, to nije njegova vlastitost, nego prisila nad njim. Prikrivanje pravo-ga lica, tj. istine o sebi, naziva se licemjerstvom, iskrivljenim licem ili ‘gub ljenjem obraza’. Zbog svega toga ne čudi da se iskustvo zajedniš-tva s transcendentnim izražava govorom lica. Grijeh izaziva skrivanje lica pred Bogom, a molitveni vapaj uzdiže lice k nebu, dok osjećaj stra-hopoštovanja zakriva lice velom.

Iskustvo vjere, kao zajedništvo s Bogom, jest zajedništvo čovjekova i Božjega lica. Istinska spoznaja Boga izražava se slikom »gledanja nje-gova lica«. Na tom su tragu starozavjetnici »prineseni kruh« na hram-skome žrtveniku nazivali »kruhom lica« ili »kruhom prisutnosti«, darom koji je stavljen pred Božje lice, pred njegovu prisutnost. Litur-gijski čini Crkve, kao najdublji oblik zajedništva s Kristom, događaju se »pred Božjim licem«. Oni, stoga, kao čini iskrenosti, očituju i sâmo lice Crkve, njezinu vjeru, duhovnost, iskrenost njezina prinosa i radost njezina zahvaljivanja. I to ne samo na simboličkoj razini. Obredni čini motrenja, slušanja, govora, okusa i mirisa – svi zastupljeni u kršćan-skoj obrednosti – imaju svoje »mjesto« i očitovanje na čovjekovu licu. Ta važnost lica nuka sudionike slavlja da obrednim dinamizmom uro-ne u Božje lice kako bi bili preobraženi njegovom slavom i tako iznova iskusili radost spasenjske s-ličnosti s njim. Spasenje se u biblijskoj vje-ri naziva s-ličnošću s Bogom, zajedništvom čovjekova i Božjega lica.

Liturgija, kako to izriču njezine molitve, »otire suze s naših očiju«, daje »gledanje Boga kakav jest«, vraća nas u iskonsku sličnost s njim, vedri naše lice njegovom dobrotom, rasvjetljava nam pogled vjere i usmjerava nam oči prema nebeskoj domovini. Svjesni dara Božjega li-ca, pred nama je uvijek nova zadaća čišćenja liturgijskoga lica Crkve od svake sjene koja priječi bistrinu gledanja Boga licem u lice.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Božje i ljudsko lice

AOd lica do obredaAntroploški obzor simbolizma lica u slikama obreda

Ivica Žižić

Ako je tijelo u pravome smislu izvor i područje simboličke djelatno-sti, lice je zacijelo prvi simbol u kojem se sabiru sva čovjekova sim-bolička stremljenja i naviru sva njegova događanja. Lice je čovje-

kov iskonski događaj jer je njegov izvorni i nezamjenjivi simbol. U njemu se zrcali najdublji identitet i jedinstveni obris čovjekova bića kojim cjelina zadobiva i kazuje otvorenost svijetu. Po licu je čovjek biće otvoreno svije-tu. Ta izvorna okrenutost svijetu pokazuje da lice nije »dio tijela« kao or-ganizma, već žarište kojim se osoba otvara, priopćava, spoznaje svijet i samoga sebe. Lice je gotovo istovjetno s jedinstvenim čovjekovim identi-tetom. Jer ono najdublje tko sam, oko čega se isprepliću dinamike čovje-kova identiteta, ucijepljeno je u crte lica, u njegov živi pokret i živu cjeli-nu. Slika se lica ne da, naime, svesti na puki objekt identifikacije. Lice je sam identitet kojim se isti spontano uzdiže, otkriva i kazuje. U licu prebi-va čovjekovo ja i licem ono prispjeva na točku svoje najdublje površine. Ideja je lica, dakle, ideja samog identiteta, jedinstvenoga postojanja i bi-vanja. Središnjost i istaknutost lica u cjelini čovjekove tjelesne i duhovne fizionomije, kao i njegova otvorenost, okrenutost i dinamičnost ukazuju da je ono simbol čovjekove cjelovite transcendencije. Time ne želimo sa-mo reći da je čovjek biće onostranosti i da se to svojstvo odražava u ovo-stranosti tijela i lica, nego da je biće koje spontano i neprestano pulsira između sabiranja u sebe i otvaranja drugome, između izlaženja-iz-sebe i povlačenja u nutrinu svojega jastva. U tom smislu lice nije samo mjesto gdje se čovjek daje vidjeti, nego i mjesto gledanja, preobrazbe i prožima-nja zbiljnosti, mjesto odnosa sa prvom istinom o sebi, koja biva trajno po-sredovana upravo putem tjelesne percepcije vlastitoga jastva. U stvarno-sti, bez lica bi svijet ostao bez slike, on bi postao nijem i gluh, izgubio bi okus i miris. Bez lica čovjek ne bi bio biće transcendencije, jer bi bio osu-đen da zauvijek ostane u sebi i da nikada ne doživi svijet, a tako i da nika-da ne prispije k sebi. Bez lica čovjek ne bi bio čovjek, a svijet ne bi bio svi-jet. Lice je doista čovjekovo »zrcalo«, ali povrh svega »prozor« njegova prebivanja u svijetu.

Život licaUpravo stoga jer je živa spona, lice se ne da sagledati »u sebi«, nego svag-da u redu odnosâ i u redu života. Bez odnosa, lice gubi svoj smisao, a po-staje objekt među drugim objektima, dio bez cjeline. U mrtvom licu su umrli ne samo tijelo, nego povrh svega odnosi i život koji je njime stru-jao. Mrtvo lice više nije subjekt nego objekt. Mrtvo lice je usnulo lice – ka-ko slikovito kaže eufemizam sna kojim se želi umanjiti predodžbu smrti. Ono je utonulo u dubinu bez doticaja, u distancu bez života; ono se više

Lice je čovjekov iskonski ‘događaj’ jer je njegov izvorni i nezamjenjivi

simbol. U njemu se zrcali najdublji identitet i jedin-

stveni obris čovjekova bića kojim cjelina zadobiva

i otkriva otvorenost svije-tu. Po licu je čovjek biće otvoreno svijetu. Upravo

stoga jer je živa spona, lice se ne da sagledati »u

sebi«, nego svagda u redu odnosâ i u redu života.

Bez odnosa, lice gubi svoj smisao. Zato je i u iskustvu vjere lice mjesto na kojem se usimboljuje čovjekova

transcendentnost,od nos s drugima

i s Drugim.

3

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820102010

ne prinosi svijetu niti svijet njemu, jer je usmr-ćena uzajamnost kojom je lice obznanjivalo se-be i prihvaćalo drugoga. Smrt, dakle, nije fizič-ka (za)danost, nego simbolički događaj kojim se lice ‘utrnulo’, ‘nestalo’ u svojem životnom iskre-nju i odnošenju. Nije slučajno da su mnoge tra-dicionalne kulture, pa i židovstvo, smatrale san svojevrsnom ‘smrću’, jer njime čovjek simbolič-ki ‘umire’ svijetu, tj. kuša stanje posvemašnje otrgnutosti. Slika smrtnoga sna sasvim sigurno vuče svoje korijene iz takvih uvjerenja. Imagina-rij sna tako biva prepun motiva smrti, ali i sim-boličkih motiva lica, posebno očiju. Istodobno, slika bdijenja može biti povlašteno mjesto raz-matranja ‘budnosti’, shvaćene kao ‘odupiranje smrti’, ‘iščekivanja’ i gledanja u zoru života.

Slično tomu možemo istaknuti primjer pri-kaza Kristova lica, barem u starijoj kršćanskoj umjetnosti, koja nikada nije prikazivala mrtvo-ga Krista (što će u kasnijim razdobljima postati obavezna tema, odnosno, poticaj pobožnosti), nego uvijek lice proslavljenoga Krista – Sve-vladara čije oči, ispunjene Očevim pogledom, ižaravaju vitalan odnos sa zajednicom vjerni-ka. Nalaziti se u Kristovom pogledu za vjerni-ke je značilo tražiti lice Božje (usp. Ps 27,8-9) u objavljenom Sinovljevu pogledu koji dominira slikom Crkve sabrane u bogoslužju, a upravlje-ne prema eshatonu – gledanju u slavi. U toj sli-ci lica, koja postaje paradigma čitavoga bogo-služja, zrcale se pogledi mnogih, kao i mnoga lica oživljena odnosom i prisutnošću proslav-ljenoga Krista – velikoga liturga.

Smrtni san kao ‘ekstremno’ stanje ljudskoga lica, ali i slika Kristova preobraženoga lica, pre-punoga gledanja, pokazuje od čega lice živi i što ono zapravo jest. A živo lice je svagda prisutnost i odnos. I upravo po svojoj relacijskoj naravi kao i po neprestanom dinamizmu u-prisutnjenja li-ce se zbiva kao izvorni čovjekov simbol. Ono u svakom pogledu pokazuje životnu dubinu čovje-kove površnosti kao i živu površnost njegove du-bine. Gdje se lice objavljuje iz odnosa, svagda je na djelu u-prisutnjenje. I gdje se prisutnost do-gađa uvijek je na djelu odnos. Nema prisutno-sti koja u sebi ne nosi pogled lica, niti postoji lice koje sa sobom ne nosi cjelinu prisutnosti.

U tom smislu lice je i prva gesta i prvi izraz. Latinski izraz facies upućuje na facio – na aktu-alizaciju, na čin. Mnogo prije od pokreta ruke, lice stavlja u pokret čitavo tijelo, u-sredotočuje se na dohvat, smješta tijelo u odnose, otvarajući prostora susretu. Narcisova drama traganja za vlastitom slikom, za potvrđivanjem slike o sebi, zaustavlja lice u zrcalnoj igri samoogledanja, dok je lice zapravo pozvano očitovati, djelovati, neprestano nadilaziti samo sebe, a ne utonuti u svoj vlastiti lik. Samo lice pokrenuto traganjem za drugim živi u svojoj iskonskoj određenosti da bude očitovanje. Jer živi od susretanja i objav-ljivanja, lice je uronjeno u uzajamnost s drugim licima. Lice se tako događa kao prisutnost i su-sret. Ono je zapravo simbolička sinteza svega čovjekova djelovanja i zamjećivanja.

Četvorstvo licaOči, usta i nos tvore vertikalno trojstvo lica. Uz to i uši čine dio te iste cjeline. Ovo četvor-stvo u kojem počivaju središnji čovjekovi osje-ti ujedno predstavlja podlogu čitave simboličke aktivnosti. Tako tzv. viši osjeti (vid i sluh) sve od samoga početka pokazuju svoju simboličku narav. Poznata je Lacanova teorija po kojoj di-

U licu prebiva čovjekovo »ja« i na licu doseže vrhunac svoga očitovanja.

NAŠA TEMA

4


jete razvija svoj identitet zahvaljujući slušanju i gledanju. Dok se putem slušanja i prepozna-vanja glasa razvija jezik, putem gledanja dije-te integrira stvari i osobe u svijet. Tako čovjek poprima lice, a oči zadobivaju pogled. Čovje-kova simbolička fizionomija počiva na nepo-srednom pristupu smislu utisnutom u njego-voj tjelesnosti, tj. prebiva u njegovom licu gdje se rađaju i razvijaju primarne duhovne aktiv-nosti. Čovjekovo gledanje i slušanje, mirisanje i kušanje, smješteni u simboličkoj dispoziciji li-ca, žive od sintezâ kojima osjeti jedni na dru-ge upućuju i tako jedni druge formiraju. Oni na ponajbolji način obznanjuju nesvedivost čovje-kovih osjeta na biološku ili instrumentalnu ra-zinu, a potvrđuju »drugu čovjekovu narav« - onu simboličku, koja ‘piše’ i ‘govori’ verbalnim i neverbalnim govorom simbola.

Od gledanja do mirisanjaGledanje je svakako jedinstveni, središnji ‘or-gan’ pristupa smislu, koji sve ostale prati i omo-gućuje. Gledanje je gotovo istovjetno s licem, jer je njegovo simboličko žarište u kojega utje-ču sva identitetska svojstva lica i iz kojega proi-zlaze svi pokreti ne samo lica nego i tijela. Iako je gledanje osjet distance, ono se događa po-sred predmeta motrenja pružajući iskustvo bli-zine. Njemu se uostalom pridaje kvaliteta zna-nja, jer vidjeti i znati gotovo koincidiraju. No, povrh svega, gledati znači pristupiti i pripustiti drugoga u prisutnost. Gledati znači odnositi se. No, gledati također znači postati prisutan. Ta-ko gledanje u sebi nosi najdublje sinteze lica: ono znači vidjeti, što u aktivnom smislu zna-či odnositi se, ali istodobno označava izlaganje pogledu drugoga, dopuštanje drugome da vidi. Svaki čin gledanja u sebi sadrži ove dvije sinte-ze, koje se izmjenjuju, nadopunjuju i uvjetuju jedna drugu. Oči kao prvotni organ percepci-je sveopći su simbol osjetne sinteze i spozna-je uopće. U njima se svijet prihvaća i nudi. Oči su prvi posrednik između tijela i svijeta. Očima je svijet u pravome smislu otvoren i pristupa-čan, a istodobno nikada podložan opisnom po-gledu. U zapadnjačkoj kulturi gledanje, tj. po-gled, igra odlučujuću ulogu. Osobito razvojem

vizualnih informacijskih sredstava, vizualnost je dobila privilegirani položaj tako da je goto-vo uklonila u drugi plan ‘duhovnost’ gledanja i slušanja i pretvorila se u ‘vizualno posjedova-nje’, u puku (tele)vizivnu registraciju podataka ili u površnu vizualnu konzumaciju slika, koja odražava žudnju za sveopćim gledanjem. No, različite kulturalne tradicije u očima su uvijek gledale žarište čovjekove duhovne naravi. Oči su, može se reći, »frontalno srce« iz kojega iža-rava čovjekovo jastvo i preko kojih čovjek upi-ja svijet. U renesansi će oči biti nazvane »pro-zorima duše«, bit će dakle istaknuta njihova sveza s ljepotom, skladom i duhom. No, u pri-jašnjim kulturalnim razdobljima oči su bile još više naglašene u svojem duhovnom izrazu. Po-sebno zato jer su bile shvaćene u svojem izvor-nom smislu kao odnos i čin, oči su bile vizualne geste. To je napose razvidno u slučaju obred-nog gledanja u kojem je na djelu izlaganje lica pred lice Božje, gledanje koje se ne iscrpljuje u ‘znanju’, nego preobražava u ‘divljenje’, štoviše, u dioništvo na Božjem pogledu.

Prikazi lica u ikonografiji i umjetnosti ističu čeono područje kao sjedište mudrosti i znanja. Zbog toga se, posebno kod ikona, likovi svetaca prikazuju sa širokim čelom. Slično je i s prika-zom nosa, koji pravilno razdjeljuje lice. Nos ta-ko ima tri funkcije – tvrdi S. Babolin – da hrani mudrost i iskustvo, da prevladava svaki duali-zam, dovodeći u jedinstveni red gledanja i slu-šanja, te da »spušta« na usta mudrost uma ta-ko da čovjek kazuje samo ono što je istinito i pravedno. Ovo slikovito ‘kruženje’ unutar če-tvorstva lica zapravo pokazuje koliko su poje-dina žarišta upućena jedno na drugo i koliko je zapravo svaki od njih sam po sebi nedostatan i neprestano potreban kružne integracije s osta-lima da bi se u potpunosti utjelovio u simbolič-ku relaciju cjeline.

To se posebno odnosi na nos, odnosno osjet njuha, koji u simboličkoj dispoziciji čovjekova lica igra posredničku ulogu. On se, naime, na-lazi između ‘duhovnih osjeta’ vida i sluha i onih ‘materijalnih’ – osjeta, opipa i okusa. Njegova intuitivna i emotivna narav, više vezana uz nu-tarnje slike duha kao daha (kao što je stvaranje

5


vijedanje događaja koji u svojoj značajnosti ute-meljuje, objedinjuje i upućuje), da je taj govor sposoban potvrditi savez u sadašnjosti i obe-ćati zalog budućnosti, kao što nije slučajno da sva slavlja sadrže gozbu, gozbu koja ne odgo-vara pukoj biološkoj potrebi (glad i žeđ), nego čovjekovoj simboličkoj upućenosti da blaguju-ći postane dio cjeline, da blagovanjem podije-li i obeća život, da ga ušima čuje, a ustima pri-mi i izusti.

Jer čovjekova riječ i dodir sa svijetom izra-nja iz onoga prvoga zaziva i onog prvog doticaja ustima i ušima, njegov će govor i okus uvijek u sebi nositi čuvstvo preporađanja i života. Tako se i usta i uši pokazuju sve od početka vjerujući organi u čijim se gestama riječ događa. A ona pokazuje da čovjek »ne živi samo o kruhu«, tj. da za život nije dovoljan samo kruh, nego i ri-ječ, koja je odnos s drugim, i Riječ koja je Život. Zato je blagovanje uvijek vezano uz riječ, a riječ uvijek traži gozbeno slavlje, jer samo se po nje-mu dade istinski shvatiti njezina vjerodostoj-nost. I slušanje u tom okviru ne izostaje. Ono je poput pogleda svagda prisutno u temeljima ri-ječi i poput mirisa u temeljima pripovijedanja. Kao što miris zahvalno spoznaje kakvoću hra-ne, a pogled ljepotu i sklad, tako je i sluh sposo-

čovjekove duše vezano uz udahnjivanje Božje-ga daha u čovjekove nosnice usp. Post 1,27), uz intimnost i dubinu, ali i uz spoznavanje ‘miri-som’ koji traži kušanje i stoga obuhvaća i treće vertikalno žarište lica – usta.

Od ustiju do govora i kušanjaUstima kao i ušima zasigurno pripada poseb-na uloga u tvorbi simboličkih govorâ, odnosâ i cjelinâ. Ustima je povjeren prvi kontakt sa svi-jetom, ali i iz usta se vinuo čovjekov prvi zaziv. Već i prije negoli će otvoriti oči i stati na svoje noge, dijete ustima spoznaje i prihvaća svijet. Ono jede, odnosno, pije, i time vrši prvi prije-laz i prvi doticaj sa svijetom smisla, istine, njež-nosti. Kao što će putem riječi prijeći u potpu-nu identifikaciju sebe, tako i hranom pristupa smislu i istini o sebi i o drugima. U simbolič-kom će čovjekovom govoru hrana i riječ, uvijek vezani uz usta, trajno artikulirati različite for-me obrednosti. Gdje zvuk riječi odzvanja u du-binama čovjekove pogođenosti smislom i isti-nom, gdje hrana postaje simboličko priznanje čovjekova življenja, svugdje gdje se čovjek pre-poznaje darovan po hrani i riječi u odnosima s drugim, na djelu je obredno slavlje. Nije slučaj-no da sva slavlja sadrže govor (odnosno pripo-

Oči i gledanje istovjetni su s licem, pa se na licu očituje sva čovjekova spoznaja.

NAŠA TEMA

6


ban prihvatiti »glas smisla« i prepoznati u nje-mu spone povjerenja.

Konačno, i gledanje i kušanje, mirisanje i slušanje, nisu zasebne funkcije nego simbo-lička žarišta ljudskoga lica, živi mozaik koji sažima ljudski lik u odnošenju i objavi, u pri-hvaćanju i vjerovanju. Oni stoje u korijenu cjelokupne ljudske kulture i obrednosti. Do-voljno je samo podsjetiti na tradicije pripovije-danja, koje svoj prvobitni životni prostor ima-ju u obredu. Ili na kulturu blagovanja koje se razvija putem ‘obrednog programa’. Slično i slušanje, kao i mirisanje, u obrednom kontek-stu pronalazi svoje prve kulturalne formacije i tradicije. Naposlijetku, gledanje u obredu tvori istinski čin u kojemu se susreću i prožimlju slu-šanje i riječ, mirisanje i kušanje na način da je jedan prisutan u drugome, tvoreći veliku sinte-zu obrednog osjećanja.

Iz rečenoga se dade zaključiti da čovjeko-vo lice nije jednostavno frontalna predodžbena forma, kojom se u najboljem slučaju osoba pre-poznaje, niti koncentracija pojedinih organa, nego živa cjelina koja definira cjelinu čovjekova

bića. Između ušiju i usta, između očiju i nosnica odvija se životna igra formi posred kojih se su-sreću sva velika pitanja čovjekove istine i smi-sla i preko kojih se isti odražavaju. Nije li uosta-lom životna biografija ispisana na licu pismom vremena, sjećanja i osjećanja? I nije li čovje-kov iskonski govor povjeren očima i ustima? Ne otvara li se čovjek životu preko slušanja i miri-sanja, mnogo prije negoli preko intelektualnoga mišljenja? Obred se obraća upravo tim iskustvi-ma i zahvaća ih počev od njihove biološke da-nosti pa sve do njihove transcendentne određe-nosti. Štoviše, obred upravo preko njih razvija svoju specifičnu objaviteljsku i relacijsku narav. Unoseći ljudsko lice u krajnju točku gledanja, slušanja, mirisanja i govorenja – u Božje lice – obred konačno objavljuje istinu ljudskoga lica.

Lice kao obredna gesta i preobrazbaSimbolički obzor čovjekova življenja i osjećanja neprestano se utjelovljuje u geste. Gestu daka-ko nije moguće shvatiti samo kao pokret ruku, nego kao odnos i kao prisutnost čitavoga tije-la. U gesti se odnos čini prisutnim, a prisutnost čini tjelesna. To lice i naličje geste prelama se i u ljudskome licu, u licu otvorenoga pogleda, upravljenoga slušanja, mirisanja i govorenja, blagovanja i slavljenja. U kulturi i povijesnom razvoju ljudske obrednosti, lice je bilo gotovo središnji simbolički ’subjekt’ i ‘objekt’. Bilo je subjekt jer je obredno djelovanje uvijek vezano uz vizivno simboličko otvaranje božanskomu. A bilo je i objekt jer su mnoge kulture poznava-le obrednu masku kao sredstvo prikrivanja lica, odnosno gubljenja svojega vlastitog identiteta i otkrivanja odnosa s božanskim. Maske su u svo-jem ludičkom karakteru ostale prisutne i danas kod karnevala, ali njihova je obredna i inicijacij-ska uloga nestala kao što je nestao vizualni eufe-mizam kojega su utjelovljivale, posebno kod po-grebnih obreda. No, lice koje zakriva drugo lice govori povrh svega o slojevitosti ljudske osobe, o igri identiteta koji nikada nije sačinjen samo od jednoga sloja. To uostalom potvrđuje i grč-ki izraz za osobu –prosopon, koji znači i lice ali i kazališnu masku. Zanemarujući obredno, a ta-ko i religiozno obilježje grčkog kazališta, pro-

Krist, objavitelj Božjega lica i darivatelj božanskoga sjaja ljudskome rodu. (Arnolfo di Cambio, 13. st., Museo dell’Opera del Duomo, Firenze)

7


sopon se negativno tumačio kao krinka ili ne-vjerodostojni lik, odnosno, kao ono što zakriva autentično lice. U stvarnosti, prosopon je ide-alno lice do kojega se dolazi putem činâ i liko-va koje isti utjelovljuje i objavljuje. Prosopon je radije lice koje je postiglo svoju najdublju isti-nu. I kod Rimljana, osobe (personae) su sim-bolične uloge. Tako se kazališna drama ili pak sudski proces događa po djelovanju osoba-ulo-ga. Kao što se dade primijetiti, osoba ovdje ni-je shvaćena kao »jedinstvena i nepodijeljena in-

ga što čovjek jest i onoga što će u punini postati. Lice je u liturgiji gesta, od-govor na gestu oči-tovanje lica Božjega u Kristu. Njegova se du-hovna narav susreće, usklađuje, štoviše, prima u svoje osjete Duha koji daje vidjeti, čuti, opi-pati Riječ Života (usp. 1Iv 1,1-4).

U liturgiji je, dakle, na djelu otkriće pravo-ga lica koje se zbiva preko »napuštanja staro-ga čovjeka« i »zaodijevanja novoga« (usp. Rim 13,14), počev od obnovljenoga načina gledanja i slušanja, mirisanja i govorenja, blagovanja i slavljenja. Jer biti krsno opran, odnosno, uro-njen u vode života, biti pomazan mirisom, zao-djeven bjelinom, biti prosvijetljen, dodirnut na usnama i ušima kako bi čuo i ispovijedao vjeru – sve geste koje redom govore o obnovljenom čovjekovom licu – već u krsnom činu preporo-đenja na život obznanjuju lice uneseno u otaj-stvenu gestu Božjeg sebedarivanja u Sinu. Vje-ra je ispisana, izgovorena, utisnuta u čovjekovo lice kao što, uostalom, potvrđuje i sama Euha-ristija, koja iznovice ocrtava vjerničko lice une-seno u Božji pogled. Tu je lice pozvano su-dje-lovati na onom pogledu koji je jednom u Sinu kazivao istinu Božje blizine, a koji po svojoj sa-kramentalnoj prisutnosti poziva ljudske osjete da iziđu iz tamnice neposrednosti i uđu u su-sret vjere. I slušanje i gledanje, mirisanje i ku-šanje u euharistiji su pozvani ući u milosni red razmjene da bi se zadobili u svojoj istinskoj cje-lini. Lice je u liturgiji pozvano biti gesta vjere, vjere koja već sada kuša obnovljeno stanje, ali još uvijek iščekuje svoj konačan lik. Znakovito je da u zagovornoj molitvi za pokojne, euhari-stijska molitva razvija neobično duboku teolo-giju lica: »kad otareš svaku suzu s naših oči-ju«; »gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek slični i tebe ćemo bez kraja sla-viti«. Dok s jedne strane govori o ranjenosti čovjekove naravi, koja se očituje u suzama li-ca, obećava brisanje suza i gledanje Boga ona-kvog kakav jest te zaključuje motivima obeća-nja sličnosti i slave. Liturgija zapravo već sada posreduje gledanje Boga i preobrazbu njego-vim pogledom. Ona izlaže čovjekovo lice Bož-jem pogledu i unosi u iščekivanje očitovanja li-ca Kristovim slavnim dolaskom.

dividua«, nego jednostavno kao lice, lice koje u svojoj raznolikosti, višeznačnosti i otvorenosti živi od jednog različitog načina bivanja, lice ko-je je sposobno izbivati iz sebe i kazivati drugo-ga. Drugim riječima, osoba je u tim kulturama shvaćana preko obredne preobrazbe lica. Tu je lice gesta i objekt preobražavanja. Kroz čin i ri-tam, igru i obrednu proceduru, preko skrivanja i otkrivanja, lik se preobražava i po svojem oči-tovanju nastaje. Lice tako koincidira s božan-skim i iz tog izvora pokazuje pravo lice čovjeko-ve humanosti. Lice je sveto jer je ono sveti izraz i jednoga i drugoga.

Ovih nam nekoliko elemenata daju nazrije-ti neke nosive značajke kršćanske obrednosti. Iako je lice ‘prešućena gesta’, ono je u liturgiji zacijelo simbol očitovanja i otkrivanja odnosa s Bogom koji se u Kristu nije ‘skrio’, nego otkrio u svojem božanstvu. Kristovo lice tako izraža-va bliskost Očevu, ali i distancu da bi se mo-gao dogoditi odnos. Liturgijsko su-djelovanje na tom Otajstvu sigurno ne podrazumijeva bi-lo kakvu vrstu »prikrivanja lica«. Liturgija ra-dije uranja čovjekovo lice u Otajstvo da bi se u tom činu otkrilo u svojoj pravoj slici – onoj sli-ci Božjoj koja je utisnuta u čovjekovo biće po stvaranju, a obnovljena u otkupljenju. Liturgija licu vraća gestu, jer je ono uzajamnost i očito-vanje, identitet i razlika, sveti izraz svega ono-

Čovjekovo lice nije tek frontalna predodžbena for-ma, kojom se osoba prepoznaje, niti koncentraci-ja pojedinih organa, nego živa cjelina koja definira cjelinu čovjekova bića. Na licu je ispisana sva bio-grafija pismom vremena, sjećanja i osjećanja.

NAŠA TEMA

8


LGledanje Boga, smješte-no u bogoslužnu zbilju, nije dohvaćanje Onoga koga se ne može vidjeti

i pritom ostati na životu, nego je milošću dano

dopuštenje da se bude u prisutnosti Onoga koji se

ušatorio među ljudima. Pronalaženje i gledanje

Lica ne može se pripisati psihološkim uvjetima; to

nije elevatio mentis ad Deum (uzdizanje duha

k Bogu), nego je potvrda darovanosti koja se živi u dijalogu te poziva na obraćenje pogleda i na produbljivanje nutarnje osjetljivosti koja se do-

pušta voditi Duhom.

Upoznavati lice Gospodina koji licem obasjavaLiturgijski govor pneumatološkim rječnikom

Ivan Šaško

Liturgijski jezik često govori o licu. Osjećajući da ima puno izražaj-nih potreba, pojmovlje je razgranato. U latinskim izvornicima li-turgijskih tekstova nailazimo na tri pojma koja su samo naizgled

istoznačnice: facies, vultus i conspectus. Na hrvatski jezik redovito ih pre-vodimo istom imenicom – lice, a ponegdje se kao prijevod pojavljuje i po-jam pogled. Odmah na početku ovoga priloga skrećem pozornost da se ta tri latinska pojma nalaze u specifičnome suodnosu koji se može teološki raščlanjivati i tumačiti kao tri stupnja: izvorište ili polazište, zatim djelo-vanje koje preobražava i dolazište koje za preobraženu zbilju postaje no-vost izvorišta.

Vultus i faciesZa ovo je razmišljanje osobito zanimljiv pojam vultus, jer u sebi nosi epi-kletsku dinamiku. Naime, lice o kojemu govori riječ facies izražava zbilju koja je shvaćena kao danost, kao pomalo statička veličina koja motri i ko-ju se može motriti. To je lice jamstvo prepoznavanja i prepoznatljivosti; izvorište kojemu se obraća. Kada govorimo o Bogu, facies označava otaj-stvo koje treba očitovati, koje je jamstvo komuniciranja, s mogućnošću preoblikovanja. Upravo u tome prostoru ‘komunikacijskoga dodira’ živi pojam lica koji se nalazi iza riječi vultus. Zbog toga se vultus u tekstovima liturgijskih molitava često nalazi obogaćen raznim pridjevima, stvarajući sintagme poput milostivo lice, sjajno lice i sl. Time se lice približava poj-movima kao što su lumen ili splendor (sjaj). Možemo stoga reći: ono što je lux u odnosu na lumen i splendor to je facies u odnosu na vultus. Na-kon rečenoga, vjerujem da će biti lakše osjetiti razliku između onoga što poznajemo kao lice i njegova sjaja. Vultus je komuniciranje sjaja ili lice koje zahvaća i koje preobražava.

Lice o kojemu ovdje govorimo nije ono što zovemo slikom lica, nego sta-nje lica (habitus vel status faciei) koje pokazuje čuvstva i očituje sebe dru-gima. Vultus je onaj pokazatelj u čovjeku koji na licu (facies) pokazuje gi-banje i pokrete duha. Moglo bi se reći da je to i slika lica, doživljaj koji za sobom ostavlja facies. Tako se vultus nikada ne promatra kao objektivna zbilja koja ne bi imala utjecaja. On je uvijek utjecaj na drugoga. Vultus po-kazuje motus animi. Gibanje duha u govoru o Bogu je slika gibanja tre-će božanske osobe – Duha Svetoga. Zbog toga možemo reći da je Sin oči-tovao Oca, ali je snaga toga očitovanja Duh Sveti. Bog se dakle po Duhu u Kristu očituje kao facies i kao vultus. Ako ih je nužno razlikovati, vultus će biti više poistovjećen s Božjim Duhom.

9


U blagoslovnoj molitvi koja se naziva ‘Aro-novim blagoslovom’ moli se: »Neka vas (Gospo-din) licem svojim obasja (illuminet vultum su-um), milostiv neka vam bude.« U molitvama je vultus u kombinaciji s glagolima pokazati; tra-žiti; okrenuti; obasjati. Ipak, valja uočiti da se to lice može i razmatrati (contemplare), k njemu se nekoga može pripustiti (admittere) i primiti (accipere). To lice može biti vedro i dobrostivo.

Evo nekoliko primjera liturgijskih molita-va. Na peti dan Božićne osmine u zbornoj se molitvi moli: »Pogledaj nas vedra lica« (sere-no vultu nos, quaesumus, intuere). U Četvrtoj euharistijskoj molitvi postoji i sljedeći izrijek o anđelima: »služe ti danju i noću i gledaju slavu lica tvoga« (vultus tui gloriam contemplantes). U molitvama za pokojne susrećemo i sljedeći zaziv: »Da sve koji su usnuli u nadi uskrsnuća, primi u svjetlo svoga lica, molimo Gospodina.«

Spomenute molitve, kao pokazatelj tipologi-je korištenja pojma vultus, pokazuju da nema stroge odijeljenosti u uporabi u odnosu na faci-es, pojam koji je češći u liturgijskim molitvama. Naime i facies se nalazi u sličnim sadržajnim kombinacijama. Ono što je ipak bitna razlika, a što pokazuje i narav shvaćanja, nalazi se u činje-nici da se vultus u molitvama odnosi samo na Boga, dok se facies koristi i u odnosu na Crkvu i na čovjeka. Ističem tu specifičnost jer bi se osta-lim vidicima uporabe moralo pristupiti s većom lingvističkom i kulturološkom osjetljivošću.

Pridržanost riječi vultus za primjenu na Bo-ga više je nego znakovita i zbog toga ju smijemo interpretirati u pneumatološkome ključu.

Očitovanje duhovnoga pečataPojmovno je bliska druga imenica – manifesta-tio, odnosno: očitovanje. Lice, dakle, znači obja-vu raspoloženja ili pak sâm duh subjekta. Duh Sveti je u tome smislu Božje lice. Inicijativa gle-danja pripada Ocu, a on to čini po Kristu, pri če-mu je Duh visio. Vultus je objavljivanje i objav-ljeno lice. U tome se terminološkome smislu ujedno vidi nerazdvojivost kristološkoga i pne-umatološkoga u odnosu na Boga.

Kada se zaziva Boga, moli ga se da se očitu-je, da bude prisutan, da uđe u našu povijest svo-

jim gledanjem. Bog je nevidljiv, a svako njego-vo objavljivanje pokazuje mu lice, ali njegovo lice nije takvo da ga čovjek može promatrati u odmaku. To nije objekt ljudskoga proučavanja, mjerenja, raščlambâ. To je uvijek susret, zahva-ćenost, razmjena. Sveti Ambrozije nema poteš-koća reći da se Duh sveti naziva »Dominici vul-tus, ignis, lumen« – Gospodinovo lice, oganj i sjaj (usp. De Spiritu Sancto, I, XIV). Kada na-vodi riječi psalma (4,7): »Obasjaj nas, Gospodi-ne, svjetlom lica svoga!«, tumači pojam lumen signatum, tj. svjetlo koje je upisano u nama, kao Duha Svetoga. To je za njega signaculum spiri-tale – duhovni pečat.

Tragom nutarnjega ustroja liturgijskih mo-litava smijemo zaključiti da se pojam Božjega li-ca proteže od Otajstva koje je objavljeno u Kri-stu i koje je posredovano vjernicima, tj. Crkvi, te živi u svakidašnjici blagoslovom koji upućuje na vječnost. Božje gledanje je povezano s njegovom samoobjavom u kojoj se stvara neprekinut po-gled, odnosno djelovanje u kojemu Božje lice – facies, nedohvatljivo i zemaljskim očima i umu neshvatljivo, postaje vultus, lice koje stvara, pre-obražava, ulazi u ljudske živote i daruje novi po-gled. Po Božjemu Duhu svako lice može posta-ti conspectus, treći pojam koji se koristi za lice, ono naime koje je u suodnosu i omogućuje za-

Oni koji povazdan gledaju »slavu Božjega lica« otkrivaju ljudima njegovu blizinu.

NAŠA TEMA

10


I etimološki su pojmovi ‘riječ’ i ‘svjetlo’ u in-doeuropskome kontekstu bliski. Naime puno se glagola vezanih uz govorenje mogu svesti na one korijenske jezgre koje znače ‘svjetlo’. Reći ne-što znači iznijeti nešto na svjetlo, učiniti jasnim, objasniti. Tako je grčki glagol phemi (reći) pove-zan s phaino (očitovati, pokazati) koji ima u ko-rijenu riječ phos (svjetlo). Latinski dicere vezan je uz grčki izraz deiknymi i s njemačkim zeigen, što opet znači ‘pokazati, očitovati’. Engleski jezik ima sličnu paralelu. To say (reći) je u suodno-su s glagolom to see (vidjeti). I naš hrvatski gla-gol kazati najuže je povezan s glagolom pokaza-ti. Čini se da sve niče iz sanskrtskoga korijena di koji znači: sjajan, svijetao. Ta jezična pojava ni-je ograničena samo na indoeuropske jezike, jer sličnosti postoje i u semitskim jezicima.

Vedrina i sjaj koje izriče sintagma serenus vultus slika su koja je u pozadini temeljne slike, a to je prozirnost i providnost. Riječ je o očito-vanju bez sjene. Kao potvrdu toga poimanja do-nosim tekst jedne stare molitve (iz Veronsko-ga sakramentara): »Svemogući Bože, ti si se utjelovljenjem svoga Jedinorođenca udostojao sa sobom pomiriti svijet; daj, molimo te, da se uklone oblaci grijeha od vedra srca (a corde se-

jedničko gledanje. To je zajedničko lice ili gleda-nje, vidokrug, dostupnost pogledu. Conspectus u molitvama uvijek ima u sebi označnicu vječ-nosti, bilo po naznaci završetka vremena ili pak života Božjega. Bog kojemu nitko nije vidio faci-em svojim licem – vultu – pohodi svijet, da bi-smo mogli doći pred njegovo lice (conspectus). Taj unutarpovijesni hod ujedno pokazuje način Božjega djelovanja u kršćanskome viđenju.

VedrinaBožansko je gledanje uvijek znak životvornosti i prihvaćanja, zahvat u korist nekoga. Zbog toga se uz vultus vežu pridjevi koji su svedivi na ono što obuhvaća serenus. U njemu se krije i mir i blagostanje i sreća. Sve to obilježeno je pojmom svjetla. Serenus je teško prevesti, a da se ne na-znači obilježje svjetla. Prevedemo li to s vedri-nom, zahvatit ćemo pojam svjetla; ako prevodi-mo koristeći pojam sjaja, opet ćemo se osloniti na sliku svjetla. To i nije iznenađenje, budući da se u liturgijskim molitvama uvijek misli na epi-faniju, na objavljivanje Božje prisutnosti do mje-re istoznačnice u pojmu splendor. Tako proma-trano, jasno je da je objavljivanje usko povezano sa svjetlošću, ali i s riječju.

11


reno) i da jačanjem svjetla uvijek čistom radošću budu slavljena otajstva Gospodinova rođenja.«

Čitanje toga teksta nudi ideju ozračja svjetla koje se širi i raspršuje oblake grijeha i koje omo-gućuje vedrinu srca, povezanu s radošću i čisto-ćom. U istome kontekstu možemo navesti psa-lamske riječi: »Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca, da im spomen zatre na zemlji.«

Pred nužnom kršćanskom napetošćuŽiveći u prostoru zemaljske ograničenosti osje-ćamo da je u suvremenome kulturološkom okvi-ru teško govoriti o Bogu. Zbog toga se poseže za govorom o religijskome fenomenu. I za filozo-fe kao da je ostalo samo područje povijesnosti, gdje se može raspravljati polazeći od povijesno-ga iskustva vjernika; od znakova i dokumenata, kao što su i liturgijski tekstovi, koji čuvaju sku-pljeno to iskustvo. Tumačeći smisao ljudskih iskustava poseže se za onim što svjedoči o njima, kao što je to primjer ljudskoga govora. Zbog toga su gornje naznake pokazateljice načina izravno-ga susretanja takvoga iskustva, na temelju ono-ga što donosi judeo-kršćanska predaja u Bibliji.

Čovjek je vođen čežnjom gledanja Božjega li-ca: »Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?« (Ps 41,3) No, s druge strane, vidjeti Boga, gledati ga, nadilazi ljudsku uvjetovanost i konačnost. Nalazimo se u napeto-sti između Boga koji je nevidljiv i duboke, egzi-stencijalne ljudske želje da ga gleda. Upravo se u toj napetosti objavljuje smisao i otajstvenost.

Uzimajući u obzir ime koje Bog objavljuje na brdu Sinaju – »Ja sam koji jesam« ili druk-čije rečeno: »Ja sam onaj koga će objaviti mo-je djelovanje« – razvidno je da se vultus smješta u to djelovanje koje ne vodi u predstavljanje Bo-ga, nego u čitanje njegovih djela, osobito u Sa-vezu koji je zadobio puninu u Kristovu vazmu. Isus stoga može reći: »Tko je vidio mene, vi-dio je Oca.« (Iv 14, 9) Božje lice je Krist, objav-ljen Duhom, na najizvrsniji način na križu, gdje se Bog objavljuje, ali i skriva. Slava uskrsnuća i prepoznavanje Uskrsnuloga povjerena je vjeri u Raspetoga; vjeri koja je ne-gledanje (Isus kaže apostolu Tomi: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeru-ju.«). Kao što je Kristovo bogočovještvo istinski

ključ čitanja kršćanskoga otajstva, tako je i ovdje napetost takve naravi da ju se ne smije razriješi-ti ili dokinuti, premda je bilo pokušaja tijekom povijesti Crkve da se to pokuša učiniti (učiniti vidljivim ono što ljudsko oko nije vidjelo: u pre-dodžbama raja, pakla, nebeskoga Jeruzalema, Posljednjega suda). To je svaki put napast koja iskrivljuje Božje lice u ideološkim odrednicama s etičkim i političkim posljedicama. Vidjeti ne-vidljivo na način koji ne uvažava Božju drukči-jost nužno vodi u ne-pobožnost ili bez-božnost.

Otkrivanje istine i susretPribližavanje Božjemu licu postoji u trenutci-ma mističkoga iskustva, odnosno u djelatnoj kr-šćanskoj ljubavi koja to lice traži u posvemašnjoj predanosti najmanjima, čuvajući napetost izme-đu prisutnosti i neprisutnosti. Božje lice u svoj neizrecivosti i neprispodobivosti živi otajstve-no prisutno u Crkvi ispunjenoj Duhom, vjernoj zapovijedi svoga Gospodina, koja se u ljudskoj povijesti nada i bori, ljubi i trpi. Prisutnost i od-sutnost koja živi u Duhu oživljuje zajednicu vjer-nika i dopušta joj da u liturgiji sudjeluje u gleda-nju nevidljivoga.

Slijedeći razmišljanja G. Strole možemo po-vući stanovite paralele. Poput govora u iskustvu ljudske ljubavi, i u vjerničkome ozračju na povr-šinu izbija čežnja za susretom, simboliziranim u gledanju Lica. Ono se dohvaća u simbolima da-rovane Prisutnosti. U zapadnoj je kulturi prisut-na temeljna ljudska težnja pronalaženja istine, shvaćane kao značenje. Tako bi konačno gleda-nje poprimilo vrijednost posvemašnjega razot-krivanja značenja. U istočnoj kulturi snažnije progovara težnja za susretom. No, i na Istoku i na Zapadu vidjeti izriče otkrivanje Drugoga oči-ma duha. Otkrivanje i susret poprimaju dimen-ziju očitosti, sigurnosti, jasnoće (svjetla), a baš su to odlike istine i zajedništva.

Gledanje uključuje primjećivanje objavi-teljskoga svjetla Drugoga, prihvaćajući njego-vo očitovanje u komadiću, u necjelovitosti. U taj prostor ulazi dimenzija prihvaćanja dara, smi-renosti u obdarenosti. U daru susreta s Bogom ono što se vidi nije beskonačna Božja transcen-dencija, nego znakovi milosti koji ga uprisutnju-

Liturgija posreduje udioništvo u slavi Kristova lica.(Kripta u opatiji S. Giovanni in Venere, Fossacesia, Abruzzo)

NAŠA TEMA

12


Bog postavio svoje prebivalište i gdje se s po-moću sakramentalnih znakova živi njego-

va prisutnost. Očitovanje lica u Bibliji i liturgiji opisuje spasenjski Božji zahvat, dobrostivost i Božju milost (usp. Ps 31,17; 44,4; 67,2), baš kao što i skriva-nje lica znači odbijanje suodnosa, neu-slišanje (usp. Ps 10,11; 13,2).

Suodnos koji uspostavlja molitva ne nalazi se samo u nutarnjemu dijalo-

gu pojedinca s Bogom, nego je velika važ-nost dana zajedničarskomu obredu i nje-

govoj institucionalizaciji u bogoslužju. Susret s nadnaravnim ne može se ostvariti na zemlji izvan ekonomije znakova. Zbog toga biblijski molitelj živi istinu da je prema njemu usmje-ren pogled, uho i Božje lice. U tome se susretu ne razmatra bit Božje transcendentnosti, nego se iskusuje njegova prisutnost, protegnuta pre-ma odnosima koje uspostavlja slavlje.

U Bibliji i liturgiji gledati nevidljivo (usp. Heb 11,27) nije podudarno s postignućem koje ljudski duh dosiže svojim snagama i koje bi u ko-načnosti – prema platonističkome učenju – do-velo do viđenja Ljepote u sebi, Apsolutnoga i do besmrtnosti. Biblijski i liturgijski pristup pretpo-stavlja poglavito etičku dimenziju – pravednost, čistoću srca, ono što nije moguće postići ljud-skim snagama. Taj je preduvjet dar Duha Sveto-ga u Novome zavjetu-savezu. Liturgijski jezik ne postavlja čovjeka pred nedohvatljivu tajnu, pred udaljenost i izgubljenost. Svjetlo i tama, objava i nedostupnost su povezani, jer Boga u njegovoj biti, u njemu samome čovjek ne može vidjeti, ali čovjek pristupa gledanju njegova lica.

U liturgiji je moguće iskusiti uzajamnu providnost s Ljubljenim, zahvaljujući njego-voj objavi čovjeku. U liturgiji molitelj doživlja-va prihvaćanje, uslišanost, oproštenje, spomen, sakramentalno posredništvo neizrecive prisut-nosti. U vjeri se čovjek raduje zajedništvu ko-je mu je dano po milosti. Obasjani Duhom, do-hvaćeni smo licem, vultu Dei, da bismo mogli dosegnuti puninu gledanja lica, faciem Dei. »Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječ-no.« (Ps 16,11).

ju koji otkrivaju istinu i daruju mir. I dalje osta-je otajstvo ono što je drugi u sebi i što treba biti nedodirljivo (otajstvo života kojemu čovjek nije gospodar) i nesvodivo na materijalnu stvarnost. U posredovanju tim znakovima i dalje je očuvan prostor vjeri, slobodi, izboru darivanja, upuću-jući na (konačnu) puninu.

Bogoslužje kao ozračje gledanja BogaBiblijsko gledanje Boga, često smješteno u bo-goslužnu zbilju, nije dohvaćanje Onoga koji se ne može vidjeti i ostati na životu (usp. Post 32,31; Izl 3,6; 19,21 i dr.), nego je milošću dano dopuštenje da se bude u prisutnosti onoga koji se ušatorio među ljudima, posred svoga naroda.

Opravdano je pitanje: Zašto i kako bogosluž-je dopušta življenje duhovnoga iskustva gleda-nja Božjega lica? Dobar put pronalaženja odgo-vora nalazi se u Pjesmi nad pjesmama. Vidjeti lice ljubljenoga/ljubljene čežnja je upaljena lju-bavlju. Upravo ona prožima tu biblijsku knjigu: pronaći lice, objavu otajstvenoga udivljenja, po-novno zadobiti život. Vidjeti Boga zadnja je že-lja duše, protegnuta prema vlastitome izvorištu. Lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne sakrivaj li-ca svoga od mene.

Pronalaženje i gledanje Lica ne može se pripi-sati psihološkim uvjetima; to nije elevatio mentis ad Deum (uzdizanje duha k Bogu), nego je po-tvrda darovanosti koja se živi u dijalogu te pozi-va na obraćenje pogleda i na produbljivanje nu-tarnje osjetljivosti koja se dopušta voditi Duhom. Susret s Bogom postaje iskustvom tamo gdje je

Bog postavio svoje prebivalište i gdje se s po-moću sakramentalnih znakova živi njego-

va prisutnost. Očitovanje lica u Bibliji i liturgiji opisuje spasenjski Božji zahvat,

ne nalazi se samo u nutarnjemu dijalo-gu pojedinca s Bogom, nego je velika važ-

nost dana zajedničarskomu obredu i nje-govoj institucionalizaciji u bogoslužju. Susret

s nadnaravnim ne može se ostvariti na zemlji

Krist – Riječ koja blagoslivlja.

(kapitularna dvorana uz

crkvu sv. Felicite, Firenze, 14. st.)

13


LKristovo objaviteljsko liceIkonografija Kristova lica kao ‘speculum fidei’

Ante Crnčević

Lice i oči – dva su dijela tijela koja najjasnije očituju ljudsku osobu. Osobu se ‘prepoznaje’ po licu koje vidimo, ali i po ono-mu što čitamo na njezinu licu i u njezinim očima. Lice, naime,

može biti urešeno ljepotom, ali ne može skriti osjećanja duše. Štovi-še, lice, izraženo imenicom vultus, ima »zadaću« otkriti čežnje čo-vjekova duha. Prema nekim istraživačima razvoja jezika vultus dola-zi od korijena gvol koji znači sjati, odsijevati (splendere), dok prema drugima izvorno značenje valja tražiti u korijenu val (željeti) ili gla-golu volle, htjeti, pa se značenje imenice vultus (lice) značenjski veže s imenicom voluptas ili voluntas (htijenje, stremljenje). Lice je, da-kle, ogledalo i odraz htijenja i ljudskih želja.

Poznavanje ‘po viđenju’ ili ‘iz viđenja’ nije dostatno da bi se mo-glo s nekim graditi zajedništvo. Poznavanje ide dalje od prepozna-vanja lica (facies) te zahvaća u prožetost onim što se ispisuje na licu duše (vultus). Tako poznavanje uvijek zadire u prožimanje, u zajed-ništvo ‘gledanja’ (conspectus). Na sličan način i oči: one gledaju, ali i objavljuju način gledanja. Istu stvarnost možemo jednako vidjeti, ali ne i na isti način ‘promatrati’ ili doživljavati. Kao što ‘poznavanje’ ide dalje od lica, tako i ‘promatranje’ nadilazi moć očiju i ide onkraj granica vidljivosti.

Razumijevajući na taj način »govor lica« lako je zamijetiti da iskonska čovjekova težnja za otkrivenim Božjim licem, postaje če-žnja za otkrivanjem Božje volje (i želje) za čovjekom. Spoznati Boga znači otkriti njegovu volju. Zato je otkriveno Božje lice »slika« pot-pune objave Boga i njegova nauma spram čovjeka. Apostol Pavao nedvojbeno naznačuje da je Krist »slika (eikon) Boga nevidljivoga« i »otisak (karakter) bića njegova«. Kanonska evanđelja, kao i apo-krifna, premda nastoje donijeti »istinito svjedočanstvo« o Kristu koji je objavitelj Oca, ne trude se opisati Isusov fizički izgled. Peri-kopa o Isusovu preobraženju govori o Isusovu »licu slave«, licu ko-je je »izmijenjeno« sjajem Očeve slave. Preobrazba lica iz toga do-gađaja oslikava preobrazbu ljudskoga načina postojanja u božanski, preobrazbu koja će se dogoditi po Isusovoj smrti i uskrsnuću.

Kršćanka ikonografija Božjega lica, objavljenoga u čovjeku Isu-su, pomno njeguje tu objaviteljsku istinu lica. Ni ona se ne zama-ra obrisima i crtama lica, nego nastoji otkriti i objaviti Božju osobu, Boga samoga, objavljenoga i utjelovljenoga u Isusu Kristu. Ikono-grafija, izrasla ponajprije iz liturgijskoga iskustva Božjega očitova-nja i blizine, postaje ispovijest vjere Crkve u Boga i očitovanje istine o njemu. Liturgijska ikonografija ne predstavlja, dakle, vjernički za-

Kao što u srednjovjekov-nim liturgijskim knjiga-ma minijature i inicijali nisu služili tek kao ilu-

striranje knjige, nego su potpomagali ‘drukčije’

čitanje ili moljenje rije-či koju su pratili, tako

i u »knjizi liturgijskoga prostora« likovni prikazi Krista ne zastaju na za-daći prostornoga uresa.

Likovnost se nastavlja na Riječ i molitvu

Crk ve. Likovnost (imago) u liturgijskome prostoru,

čuvajući nužnu mjeru likovne forme, otvara prostor 'imaginaciji', ali onoj koja izranja

iz Kristove objave.

NAŠA TEMA

14


mišljaj Božjega lica, nego »lice« koje je objavlje-no, vjerom ‘viđeno’ i doživljeno. Ono očituje vje-ru Crkve koja ga promatra i u njemu se ogleda.

Pratiti ikonografske oblike prikaza Kristo-va lica znači usporedno slijediti i međusobno in-terpretirati umijeće teološkoga izricanja vjere i umjetnost koja preriče i naviješta vjeru Crkve. Teologija Božjega lica u kristološkome čitanju počinje od Riječi i otajstva, a Crkvi ostavlja samo simbolički događaj (liturgijski čin) koji uvijek upućuje na drukčijost i onostranost, obasjavaju-ći ovu stvarnost »licem neba«. Zato se liturgij-ski simbolički govor o Kristovoj prisutnosti ni-je nikada dao zavesti idejom smještanja Kristova lika u obredni govor. Kristova prisutnost i nje-govo »otkriveno lice« u liturgiji se zrcale u Ri-ječi koja se naviješta, u sakramentalnim činima, u okupljenoj zajednici i njezinoj molitvi, u osobi svećenika, u euharistijskim ‘prilikama’... (SC 7). Liturgija poznaje mnoge ‘prilike’ Kristove pri-sutnosti, čuvajući se opasnosti ograničenjâ i jed-nostranostî koje likovni prikazi u sebi nose.

Liturgija otkriva Kristovo lice. Ona međutim nadilazi ikonografski prikaz. Ako je ikona gra-fijski trag doživljaja vjere i viđenja, liturgija je urgijska (događajna, iskustvena) objava, Božji spasenjski rez u život i ‘tkivo’ Crkve. Po liturgij-skome činu Crkva sâma postaje ikonom Krista. Iz takvoga shvaćanja (a ne samo iz naslonjenosti na starozavjetnu neikoničnost Boga) valja razu-mijevati bezinteresnost ranoga kršćanstva za li-kovnim prikazom ‘pravoga’ Kristova lica. Litur-gijska zbiljnost Krista ne naslanja se na ikone i druge likovne prikaze, nego na otajstveni doga-đaj koji otvara oči vjere. I upravo su takva isku-stva od najranijih vremena bila prvo mjesto na-dahnuća ikonografskim prikazima.

Lice – antologija kristološkoga govoraNajranija stoljeća kršćanstva ikonografski pred-stavljaju Krista na krajnje simbolički način. Ar-heološki nalazi svjedoče da su najčešći prikazi Krista u formi monograma (XP), križa, ribe, ja-njeta ili ‘dobrog pastira’. To su prvi vjerni načini prikaza ‘Kristova lica’, tj. Kristove objave Boga i njegova spasenja. U Kristovu križu, koji je mje-sto potpune objave Božjega spasenjskoga nau-

ma (voluntas), najjasnije je očitovano Božje li-ce (vultus). Sv. Justin (II. st.) naglašava kako se križ nazire u sveukupnoj zemaljskoj i ljudskoj stvarnosti: u lađi koja plovi morem zahvaljuju-ći jedrima, razapetima na jarbol koji je izrađen u formi križa; u plugu i ralu zemljoradnika; u alatu zanatlija i umjetnika; konačno, u samom obličju ljudskoga tijela jer čovjek, stojeći rašire-nih ruku, otkriva formu križa, a na njegovu se li-cu također razabire križ (odnos očiju i nosa kroz koji se udiše dah života). Tako sveukupna stvar-nost, kaže sv. Justin, treba vjernika podsjećati na Boga koji je svoje »lice ljubavi« otkrio u Kri-stovu križu.

Takva se logika ne gubi ni nakon četvrtoga stoljeća kad u novopodignutim bazilikama su-srećemo likovne prikaze Krista. Umjetnik toga doba nije zaokupljen izgledom (facies) Kristo-va lica nego otajstvom koje je u Kristu očitova-no, a u liturgiji Crkve aktualizirano. Nadahnaće za likovni prikaz ne traži se u helenskim ili rim-skim prikazima božanstava koji su idealizira-li ljudsko tijelo (npr. u skulpturama Apolona), nego u svetopisamskoj predaji. Zanimljivo je da su najstariji prikazi Krista naginjali ideji ‘defor-miranoga’ tijela koje ne privlači ljepotom, s ci-ljem da se naglasi istinitost i zbiljnost Kristove ljudske naravi, podložne trpljenju i umiranju. U takvome pristupu crkveni se oci rado prizivaju

U znamenju umnoženja kruha Krist otkriva otajstvo križa, u kojem je istinsko Božje lice.(Bazlika San Apollinare Nuovo, Ravenna, 6. st.)

15


na proročki Izaijin tekst: »Ne bijaše na njem lje-pote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljup-kosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odba-čen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja.« (Iz 53,2-3). No, zasigurno je da su najraniji prikazi Krista koji ne privla-či svojoj ljepotom bili zamišljeni kao govor pro-tiv doketista koji su tvrdili da je Isusovo tijelo, kao i njegovo trpljenje i smrt, bilo samo privid a ne zbilja.

Ipak, vrlo brzo će među likovnim prikazi-ma prevladati motiv Krista Pantokratora, ko-ji će odsijevati proslavljenošću, u čemu se čita ljepota božanskoga. Podupiratelji toga novo-ga smjera bili su Efrem Sirski, Grgur Nisenski, Ivan Zlatousti, Teodoret i drugi. U tim je moti-vima Kristovo lice uvijek u izravnome prikazu, sa široko otvorenim i naglašenim očima, s de-snicom koja blagoslivlja, a kanon boja na dije-lovima ruha govori o njegovu kraljevskom do-stojanstvu i proslavljenosti u nebu. Pa i sami, naizgled »narativni«, prikazi Isusovih zname-nja ne gube se u likovnom opisu događajâ, nego

prerastaju u misterijski govor. Osobit primjer za to je niz mozaičkih prikaza Kristova života u bazilici Sant’Apollinare Nuovo u Ravenni (VI. st.). U motivu čudesnoga umnoženja kruha, ka-ko zamjećuje T. Verdon, Isus stoji raširenih ru-ku i dijeli kruh, čime se naznačuje forma križa na kojemu je prinio sebe kao istinski kruh za ži-vot svijeta. Riječ je, dakle, o likovnosti otajstva. Umnoženje kruha tako biva čitano kao pred-znak Kristova darivanja sebe, kao što i euhari-stijsko slavlje Crkve izvire iz otajstva križa.

Za drugi ogledni primjer misterijskoga i mi-stičnoga govora Kristova lica, slijedeći studiju T. Verdona, odabrali smo minijaturu iz zbir-ke De laudibus sanctae Crucis Rabana Maura (početak IX. st.). Riječ je o zbirci od 28 krip-tiranih poema o Kristovu križu, oblikovanih kao carmina figurata. Na oslikanoj površi-ni ispisani se stihovi čitaju prateći trag ili de-talj slike. Tako u prikazu raspetoga Kristova tijela, oko njegova lica čitamo: Iste est rex iu-stitiae (Ovo je kralj pravde); na obrubu nimbu-sa stoji: Rex regum st Dominus dominorum. Potrebno je uistinu zagledati se u lik Raspeto-ga i u Riječ da bismo iščitali brojne kristološke naslove: Splendor gloriae, Emmanuel, Ima-go Patris... U samome Kristovu tijelu upisani su stihovi koji opisuju njegovo djelo spasenja. Tako uz Kristovu desnicu čitamo: Dextera Dei summi cuncta creavit Iesus. Uz kriptogram je autor zapisao: »Evo slike Spasitelja koji sta-vom svojih udova posvećuje za nas blagotvor-ni, preslatki i preljubljeni oblik križa, kako bi-smo, vjerujući u njegovo ime i slušajući njegove zapovijedi, po njegovoj muci postigli vječni ži-vot.« Rabanova sinteza poeme i likovnoga pri-kaza, koji se međusobno upućuju i interpretira-ju, pokazuje kako se iskustvo vjere ne naslanja tek na misao i znanje nego i na estetsko, tj. osje-tilno iskustvo koje čovjeku omogućuje da »isti-nu okuša čitavim svojim bićem – duhom, du-šom i tijelom« (Benedikt XVI.). Likovni prikaz Krista potpomaže vjeru; ima zadaću omogući-ti ‘čitanje’ i gledanje, proniknuti u iskustvo Ri-ječi i Otajstva. Želi se istaći da nijedna riječ iz Svetoga pisma nema smisla bez njezinoga čita-nja kroz otajstvo križa, kao što je i misterij križa

Kršćanska ikonografija ne živi u zasebnosti govora. Ona nadopunjava govor Riječi i molitve Crkve.(R. Maurus, De laudibus sanctae Crucis, oslikana poema raspetoga Krista, 9. st.)

NAŠA TEMA

16


nečitak i nerazumljiv bez mudrosti Pisma. Na jednak način i kršćanska umjetnost umije ko-municirati Krista tek ako je izrasla iz dinamike Riječi i otajstva, iz vjere koja se temelji na Pi-smu i djelovanju Duha u Crkvi.

Brojni su primjeri misterijsko-kristološko-ga oblikovanja umjetnosti, osobito likovnosti Kristova lica u prvome tisućljeću, protežući se sve do u razdoblje gotike. U nekim prikazima, bez dostatnoga poznavanja duhovne i teološke pozadine koja je oblikovala umjetnost, može se steći dojam da je umjetnički izraz skrenuo u de-skriptivnost. Tako bizantinski lik Krista Svevla-dara u apsidi katedrale u Cefalùu (Sicilija), kao i onaj u katedrali u Monrealeu, (oba iz XII. st.), pokazuju jasne i pomno dorađene crte Kristo-va lica, s bujnom kosom i pramenom koji pada niz čelo razdvajajući se na dva dijela. Taj detalj izriče vjeru definiranu na Trećemu carigradsko-me saboru (681.) o dvjema naravima u Kristu, koje su različite, nepodijeljene i nepomiješane. U takvome ‘čitanju’ Kristova lika pojedini deta-lji nemaju deskriptivnu nego epifanijsku zada-ću. Oni su »jasni« poput riječi Pisma i Predaje. Kristove oči u apsidalnim prikazima Pantokra-tora najčešće su širom otvorene, govore o Isti-ni koja sve zahvaća i čijemu pogledu ne promiče ništa (Panteroptos), a blagost pogleda objavlju-je Očevo milosrđe. Mirnoća lica očituje blagoga sudca koji će u milosrđu i ljubavi suditi svijet.

Jasne crte Kristova lica na apsidalnom svo-du čitaju se i interpretiraju iz liturgijskoga doga-đanja koje je pod apsidom »nadkriljeno« likom Krista. U bazilici sv. Apollinara u Ravenni smi-sao riječî euharistijske molitve (rimskoga kano-

na) iščitava se u dinamici mozaičkih motiva koji strukturiraju cijelu apsidalnu kompoziciju, a u vrh smještaju anđele koji donose prinos Crkve pred »nebeski žrtvenik«. Krist iz takvih prika-za je »liturgijski Krist«, proslavljeni, otajstveno prisutan i spasenjski djelatan u životu Crkve.

Mistično-kristološki pristup likovnim prika-zima Krista u umjetnosti je čuvan sve do najra-nije renesanse, kad likovnost počinje naginjati prikazima Isusova zemaljskoga života i zada-ći moralnoga poticanja za život kršćana. Do-ba je to kad je već oblikovana pobožnost koja je

usredištena na Kristov zemaljski život, osobito na njegovo trpljenje i smrt. Umjetnost se odva-ja od otajstvenoga govora liturgijskoga čina te počinje govoriti sama za sebe, oblikujući vlastiti »kanon«. Prateći usporedno povijest umjetno-sti i povijesni razvoj liturgije dade se zaključiti da umjetnost naginje deskriptivnosti i detalji-ziranju upravo u vrijeme kad liturgija, presta-jući biti »slavlje Crkve«, postaje čin svećenika. Prestajući sudjelovati u liturgiji, zajednica vjer-nika traži osjetni, ali neliturgijski dodir s Kri-stom. Umjetnost u liturgijskome prostoru po-staje sve više narativna, govori o Kristovoj boli, o njegovoj ljudskosti i blizini. Više ne sugerira susret s Kristom u liturgijskome otajstvu nego

Liturgijska likovnost omogućuje stanovitu transpa-rentnost, ne dopuštajući oku da se zaustavi na viđe-nomu, nego ga sili da pronikne u nevidljivo, u misterij Boga. Krista se ne pamti po viđenju nego po životnom susretu.

17


u životnom nasljedovanju, u trpljenju za njega.Imitatio Christi postaje najdublja točka dodir-nosti s Kristom. Primjer takvoga obrata očitu-je se u promjeni načina prikaza Krista na kri-žu. Dok je u doba gotike na križu proslavljeni Krist, odjeven u kraljevsku (ili svećeničku) odje-ću s kraljevskom krunom na glavi, renesansa i barok na križ smještaju Krista koji je u smrtnoj boli, izmučen, izranjen, ili je pak na križu njego-vo beživotno tijelo, zajedno sa znakovima muke (instrumenta passionis).

Otkriti Kristovo licePosljedice razdvajanja umjetnosti od govora li-turgije, osobito od govora Riječi i otajstvenoga čina, osjećaju se i danas. Čini se da još ni da-nas nema dostatne svijesti da ikonografski pro-gram u liturgijskome prostoru ima zadaću biti »liturgijski«, tj. biti utkan u slavlje (ili slavlja) Kristova otajstva, te širiti iskustvo vjere unu-tar samoga liturgijskoga čina. Neovisno koji na-slov pojedina crkva nosila, u njezinoj arhitek-tonskoj oblikovanosti i ikonografskoj razradi ne bi smjela izostati jasnoća o kristosredišnjo-sti svakoga liturgijskoga okupljanja. Zamije-timo li da je još i danas najmanje crkava koje nose neki kristološki naslov te pokušamo li kri-tički iščitavati njihov ikonografski program, ne-ćemo moći izbjeći pitanje jesu li naši liturgijski prostori oblikovani iz logike liturgijskoga sla-vlja ili iz logike pučke pobožnosti (koja nerijet-ko apsorbira i samo liturgijsko slavlje). Prisje-ćanje na liturgijsku umjetnost koja je u starim bazilikama vjerno služila zadaći da okupljena Crkva u liturgijskome događanju otkrije i spo-

zna lice Spasitelja, nuka nas na ozbiljno pro-mišljanje o tome kakvo se Kristovo lice otkri-va u posredovanju današnje, ne samo likovne, umjetnosti. Danas se arhitektonska, likovna i glazbena umjetnost, unesene u liturgiju, nera-do prepuštaju dijaloškoj prožetosti s liturgijom – koja govori po Riječi koja se naviješta, po mo-litvi Crkve i po obrednim činima – pa se neri-jetko događa komunikacijski raskorak unutar obrednoga događanja: liturgija i njezina umjet-nički oblikovana prostornost ne govore o »isto-me« Kristovu licu.

Danas su česti prigovori velikome odstupa-nju glazbe od duha i smisaonoga programa ne-koga liturgijskoga slavlja (pri čemu se, ipak, ne bi smjelo zaboraviti one koji se zdušno trude glazbu utkati u obredni govor otajstva koje se slavi). No, kao što je lako uvidjeti nepriličnost nekih glazbenih oblika za liturgijsko slavlje, po-trebno je zamijetiti i neprikladnost pojedinih arhitektonskih oblika, prostornih nedorečeno-sti i likovnih rješenja.

Izrijek Drugoga vatikanskoga sabora da Cr-kva nije nikada neki umjetnički stil preuzela i učinila ga »svojim« (SC 123), u praksi nerijetko doživljava ekstenzivno tumačenje u smislu da je u liturgijski prostor i u slavlje moguće unijeti bi-lo koji »stil«. Kad je riječ o liturgiji, Crkva ima »svoj« (proprium) stil, koji nije posudila ili po-svojila ni od kojega umjetničkoga pravca, a to je sama narav liturgije, koja je darovno očito-vanje Boga i njegova spasenja. Sve što se uno-si u liturgiju, neovisno pod kojim umjetničkim imenom ili oblikom, treba nužno slijediti taj li-turgijski stil, strogo pazeći da ga ne mijenja, ne

NAŠA TEMA

18


osiromašuje i ne zasjenjuje. Liturgija je već u se-bi »umjetničko djelo« jer je stvaralački čin ‘par excellence’. Liturgijska umjetnost služi izražaj-nosti liturgijskoga umjetničkog djela, bilo da ga omogućuje prostornom strukturom, bilo da ga glazbeno izriče ili da likovnošću mistagoški uvodi u njegovu otajstvenu zbiljnost. U takvo-me promišljanju moguće je zajedno s umjetno-šću otkriti autentično Kristovo lice – uvijek na nov umjetnički način.

Liturgijski 'imaginarij'Suvremeni »svijet slike« u mnogome je izmije-nio način doživljavanja slike i njezinoga odno-sa sa zbiljom na koju priziva. Slika (imago) je sve češće odraz imaginacije, a ne zbilje. »Kultu-ra vizualnog» dovela je do međusobne zamjene i izjednačavanju slike i vizualnoga (H. Belting). Umjesto imaginacije (u doslovnome smislu rije-či) nastupaju virtualnost i fikcija. Uz takva zna-

čenja koja se danas vežu uz sliku, doista nije jed-nostavno u liturgiji sačuvati iskonsko značenje slike i likovnosti, čija je zadaća upućivati na Kri-sta koji je jedina iskonska slika Boga. Kao što u srednjovjekovnim rukopisnim liturgijskim knji-gama ili 'kodeksima' Svetoga pisma minijature i inicijali nisu služili tek kao ilustriranje knjige, nego su potpomagali 'drukčije' čitanje ili molje-nje riječi koju su pratili, tako i u »knjizi liturgij-skoga prostora« likovni prikazi ne zastaju na za-daći prostornoga uresa. Likovnost se nastavlja na Riječ i molitvu Crkve. Stari su majstori, obli-kujući Kristovo lice u mozaičkome ili fresko izra-zu, umjeli uspostaviti pravu mjeru između likov-ne nužnosti i bogatstva istine koja se očituje u Kristovu licu. Time se postizalo da se Krista ne pamti po viđenju jer viđeno, suspregnuto na gra-nici likovne nužnosti, nije moglo biti dostatno da se u ljudskoj svijesti oformi potpuna slika Kri-sta. Likovnost je bila oblikovana u umjetničkoj 'nedorečenosti', otvorena »dopuni govora« ko-ji se rađa u navještaju Riječi, u molitvi, u smislu pojedinih blagdana tijekom liturgijske godine. Tako je jedan te isti lik omogućavao uvijek no-vu spoznaju, baš kao što i ista forma liturgijsko-ga slavlja omogućuje uvijek novo iskustvo Krista i njegova spasenja. Može se reći da je likovnost omogućavala stanovitu transparentnost, ne do-puštajući ljudskom oku da se zaustavi na viđe-nomu, nego da pronikne »u nevidljivo«. Tako sva liturgija biva doživljena u igri između vidlji-vosti i Nevidljivoga, između obredne zbilje i ne-dokučivosti Otajstva, između 'krute' zemaljske stvarnosti i preobraženosti Nebom. Samo u toj igri može se govoriti o anticipaciji Kraljevstva i eshatološkoj dimenziji liturgijskoga čina. Potvr-da takvome razumijevanju nalazi se u hermene-utskom principu pape Grgura Velikoga: Scriptu-ra cum legente crescit, koji otkriva da mudrost Pisma raste samim čitanjem. Jedna te ista riječ svakim čitanjem iznova otkriva sve veću dubinu Božjega otajstva. Ako je u liturgijskome prosto-ru slika Krista likovno artikulirana na način da ju se u potpunosti pamti i svaki put na jednak način doživljava, onda je ona postavila granicu otajstvenome iskustvu i time otvorila put neko-me obliku idolatrije.

U Kristovu licu preobražena je ljudska patnja, po pobjednoj ljubavi koja objavljuje Božju dobrotu. (G. Rouault, 1937., Cleveland Museum of Art)

19


22 N DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 23 P Svagdan; ili: Sv. Ruža Limska

2Sol 1,1-5.11b-12; Ps 96,1-5; Mt 23,13-22 24 U SV. BARTOL APOSTOL, blagdan

Otk 21,9b-14; Ps 145,10-13b.17-18; Iv 1,45-51 25 S Svagdan; ili: Sv. Ljudevit; Sv. Josip Kalasancijski

od dana: 2Sol 3,6-10.16-18; Ps 128,1-2.4-5; Mt 23,27-32 26 Č Svagdan: 1Kor 1,1-9; Ps 145,2-7; Mt 24,42-51 27 P Sv. Monika, spomendan

1Kor 1,17-25; Ps 33,1-2.4-5.10ab-11; Mt 25,1-13 28 S Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

1Kor 1,26-31; Ps 33,12-13.18-21; Mt 25,14-30 29 N DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 30 P Svagdan: 1Kor 2,1-5; Ps 119,97-102; Lk 4,16-30 31 U Svagdan: 1Kor 2,10b-16; Ps 145,8-14; Lk 4,31-37

RUJAN 1 S Svagdan: 1Kor 3,1-9; Ps 33,12-15.20-21; Lk 4,38-44 2 Č Svagdan:1Kor 3,18-23; Ps 24,1b-6; Lk 5,1-11 3 P Sv. Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendan

1Kor 4,1-5; Ps 37,3-6.27-28.39-40; Lk 5,33-39 4 S Svagdan: 1Kor 4,6-15; Ps 145,17-21; Lk 6,1-5 5 N DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 6 P Svagdan: 1Kor 5,1-8; Ps 5, 4b-7.12; Lk 6,6-11 7 U Sv. Marko Križevčanin, prezbiter i mučenik, spomendan

1Kor 6,1-11; Ps 149,1-6a.9b; Lk 6,12-19

Liturgijski kalendarKOLOVOZ 8 N DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 9 P SV. TEREZA BENEDIKTA, djevica i mučenica, blagdan

vl.: Hoš 2,16b.17b.21-22; Ps 45; Mt 25,1-13 10 U SV. LOVRO, đakon i mučenik, blagdan

vl.: 2Kor 9,6-10; Ps 112,1-2.5-9; Iv 12,24-26 11 S Sv. Klara Asiška, djevica, spomendan

od dana. Ez 9,1-7; 10,18-22; Ps 113,1-6; Mt 18,15-20 12 Č Svagdan; ili: Sv. Ivana Franciska de Chantal

Ez 12,1-12; Ps 78,56-62; Mt 18,21 – 19,1 13 P Svagdan; ili: sv. Poncijan, papa, i Hipolit, prezb. i muč.

Ez 16,1-15.60.63; Otpj. pj.: Iz 12,2-4bcd.5-6; Mt 19,3-12 14 S Sv. Maksimilijan Marija Kolbe, prezbiter i mučenik,

spomendan: Ez 18,1-10.13b.30-32; Ps 51,12-15.18-19; Mt 19,13-15

15 N UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, svetkovina 16 P Svagdan; ili: Sv. Stjepan Ugarski; Sv. Rok

Ez 24,15-24; Otpj. pj.: Pnz 32,18-21; Mt 19,16-22 17 U Svagdan: Ez 28,1-10; Otpj. pj.: Pnz 32,26-27-

28.30.35c-36; Mt 19,23-30 18 S Svagdan: Ez 34,1-11; Ps 23,1-6; Mt 20,1-16a 19 Č Svagdan; ili: Sv. Ivan Eudes, prezbiter

Ez 36,23-28; Ps 51,12-15.18-19; Mt 22,1-14 20 P Sv. Bernard, opat i crkveni naučitelj, spomendan

Ez 37,1-14; Ps 107,2-9; Mt 22,34-40 21 S Sv. Pijo X., papa, spomendan

Ez 43,1-7a; Ps 85,9-14; Mt 23,1-12

Drevni pristup u mozaičkoj i fresko umjet-nosti može poslužiti kao model svakome umjet-ničkom oblikovanju koji se susreće u liturgi-ji. Ako glazba zaustavlja pozornost vjernika na glasu pjevačâ, izazivajući divljenje (do mjere da ih se podari pljeskom), a ne uzdiže duh prema otajstvu koje se izriče ljepotom riječi – jer pjeva-nje je svečano ruho riječi sa zadaćom da otkrije svu ljepotu njezina značenja – onda se nalazimo pred novim oblikom idolatrije.

U govoru o slikovnom oblikovanju liturgij-skoga prostora nerijetko se čuju polemike o ne-prihvatljivosti apstraktnoga umjetničkoga izri-čaja, pri čemu se »konkretno« identificira s figurativnim, a apstraktno s imaginarnim. No,

budući da je Krist objavitelj Boga i njegova vjer-na slika, za kršćane imaginacija nije nestvar-nost. Likovnost (imago) u liturgijskome prosto-ru, čuvajući nužnu mjeru likovne forme, otvara prostor imaginaciji, ali onoj na tragu Kristove objave. Kao što liturgija, kao simbolički čin, pu-ninu iskustva nalazi unutar obredne forme, ali snagom aktualizacije otajstva, tako i likovnost, interpretirana liturgijskim simbolizmom, otva-ra prostor »liturgijskoj imaginaciji«. Isti Duh Božji je virtus liturgijske umjetnosti i obredne forme slavljenja. Zato sveukupna liturgija – i načinom sla vljenja, kao i umjetničkom formom – postaje istinsko speculum fidei, ogledalo u ko-jem se zrcali Božje lice – Crkvi na dar.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Prijedlozi za pjevanje

8. kolovoza 2010.

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Ulazna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod (ili ŽV 7/2006.)Otpjevni ps.: Blago narodu (ŽV 8/2007.) Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 601 Marijo, o nado ljudi

Ulazna pjesmaPogledaj, Gospodine, na Savez svoj, i život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek. Ustani, Bože, zauzmi se za svoju parnicu,ne zaboravi vike onih koji te zazivaju.

Ps 74,20.19. 22-23

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, smijemo te zvati svojim Ocem. Daj da nam u srcu poraste duh sinovstvate uđemo u obećanu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti darove koje si nam ti udijelio. Molimo te, primi ih iz ruku svoje Crkve i snagom Duha pretvori u otajstvo spasenja.Po Kristu.

Prvo čitanje Mudr 18,6-9Čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas pozvavši nas k sebi.

Čitanje Knjige MudrostiNoć oslobođenja bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja. Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi. Tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33,1.12.18-20.22

Pripjev: Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!

Pravednici, Gospodinu kličite!Hvaliti ga pristoji se čestitima.Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,narodu koji on odabra sebi za baštinu!

Evo, oko je Gospodnjenad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdajuu milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine,bude nad namakao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanje Heb 11,1-2.8-19Iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to oba-mrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su

21

Braćo i sestre, ispunjeni nadom u Kristov ponovni dolazak, zajedničkom se molitvom utecimo nebeskome Ocu da nam bude svjetlo u svim tamama života:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika:

da budnošću života i poslušnošću riječi evanđelja, bude živa riječ o tvojoj prisutnosti u svijetu, molimo te.

2. Za sve koji ravnaju našim društvom i kojima je povjerena odgovornost za pravedne zakone:pomozi im spoznati i promicati trajne vrjednotekako bi svi mogli iskusiti radost življenja, molimo te.

3. Za mir i sigurnost turista i putnika u našoj domovini: pobudi odgovornost svih sudionika u prometu da svi koji na put kreću sretno se domu vrate, molimo te.

4. Za nas, sabrane na gozbi tvoje ljubavi:rasvijetli nas svjetlom svoje milosti da uzmognemo uvijek živjeti pripravni za susret s Kristom koji dolazi, molimo te.

5. Za braću i sestre koji po smrti napustiše ovaj svijet: po svom preblagom milosrđu podari im radost vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, po riječi svoga Sinapozvao si nas da ovdje na zemlji živimo životom dostojnim vječnosti.Prodahni nas svojim Duhom da naš život bude jasna slika nebeskoga života.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma Kruh koji ću ja dati tijelo je moje,za život svijeta, govori Gospodin.

Iv 6,52

Popričesna molitvaGospodine, pričestilismo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Ta pričest neka nas spasi i utvrdi u svjetlu tvoje istine. Po Kristu.

mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno:Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 24,42a.44

Bdijte i budite pripravni jer u časkad i ne mislite Sin Čovječji dolazi!

Evanđelje Lk 12,35-40 (kraća verzija)I vi budite pripravni!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.Blago onim slugama koje gospodar,kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće.I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaMolitva vjernika

Pripravni budite jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.

(reljef iz katedrale u Burgosu, 12. st).


22

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

čili poniznosti«. Drugi dio rečenice dobro nam je poznat iz iskustva. Kad moramo od nekoga prositi, moliti ga, tada se nerijetko osjećamo ne samo poniznima nego i poniženima. I idealnim nam se čini tako uređen život u kojemu više ne ćemo morati nikoga ništa moliti i ni za što pro-siti. No, takav je stav pogrješan. Dakako, važna je neovisnost i sloboda, ali htjeti apsolutnu ne-ovisnost bez molbe i prošnje znači isključiti se i od odnosa s drugim ljudima. Znači htjeti živje-ti na određen način bez drugoga, a time i pro-tiv drugoga. Posebice se to odnosi na one situ-acije gdje smo pozvani pomoći drugima, a sami ne možemo. Tada se od nas zahtijeva da moli-mo i prosimo za drugoga, da se izložimo poni-ženju ovisnosti o drugomu. Time pokazujemo da nam je stalo do drugih, da nismo ravnoduš-ni spram patnje drugoga. Stoga je jako važno ne izgubiti dimenziju prosidbe ne samo kod Boga, nego i kod ljudi. To je pokazatelj naše ponizno-sti ili naše oholosti.

A još važnije davati milostinjuNo, vratimo se ipak našoj temi. Bonaventura tvrdi da milostinjom primamo zasluge. O ka-kvim se to pak zaslugama radi? Davanjem mi-lostinje za razne potrebe u Crkvi, vjernik se po-najprije distancira od moći novca. Novac, kao idol, vlada i bogatima i siromašnima. Bogati imaju puno novaca i žele još više, jer sve mje-re novcima, a i siromašni žude za novcem, jer je i za njih novac jedina mjera vrijednosti oso-be. Tako i jedni i drugi robuju novcu, jednima i drugima novac je jedini kriterij vjerodostojno-sti čovjekova života. Nadalje, novac uglavnom služi kao zadovoljenje potreba i interesa nas sa-mih, naše obitelji ili zajednice. Kad kažemo no-vac, onda kao da na njemu piše »Moji interesi«. Milostinja prekida robovanje novcu i interesnu logiku novca. Dajući novac nekomu tko nema ili za određene potrebe, svjesno se izdižemo iznad novca, prestajemo mu robovati. U središtu više nije novac, nego druga osoba, njezino dostojan-stvo. Mnome tako ne diktira više novac, nego

Prodajte što god imate i dajte za milosti-nju. Riječ milostinja gotovo da je iščezla iz kršćanskoga života. Zadržala se još sa-

mo u euharistiji gdje se u većini župskih crkava tijekom priprave i donošenja darova i dalje sku-plja milostinja za razne potrebe Crkve. Izvan li-turgije nitko više ne govori o važnosti milosti-nje, a i rijetki su oni koji svjesno daju nešto za milostinju. Stoga se ovo kratko razmatranje shvaća kao poticaj da ponovno otkrijemo važ-nost milostinje i da je ostvarujemo u svojemu kršćanskom životu.

Važno je i prositiU tome nam mogu pripomoći promišljanja sve-tog Bonaventure. Bonaventura je u mnogim svojim promišljanjima pokušao teološki oprav-dati i obraniti »prosjačke redove«, odnosno nji-hovu praksu prosjačenja. Tako na jednom mje-stu on piše da fratri prose »kako bi oni koji daju primili zasluge, a oni koji prose, da bi se nau-

Jesmo li zaboravili davati milostinju?

Davanje milostinje oslobođa nas spona posjedovanja.

23


Odjeci RiječiVjera je temelj sigurnosti života uz: Heb 11,1-2.8-19Poslanica Hebrejima pisana je četrdeset godina nakon Isusove smrti, kada je Jeruzalem razoren, zajedno s veličanstvenim hra-mom, a narod iznova raspršen izvan domovine. Nastaju, dakle, ži-votna pitanja: Zašto opet zlo?, Zašto progonstva?, Je li nas Bog zaboravio? Apostol u Poslanici pruža odgovor predstavljajući vje-ru kao temelj obnovljene nade i sigurnosti života. Zato za uspo-redbu daje primjer Abrahamove beznadne situacije: u poodmakloj dobi morao je napustiti svoj zavičaj da bi bio ocem Božjega naro-da. Njegova je vjera kušana, do mjere da se traži da žrtvuje sina Izaka. No, pobijeđena kušnja i pouzdanje u Boga rađaju sigurno-šću. Kao što Abraham i patrijarsi nisu dočekali obećanja, nego su u vjeri gledali ono što Bog obećava – uspostavu Božjega kraljev-stva – tako su i kršćani pozvani u vjeri gledati onkraj svijeta, ne dopuštajući da kušnje i zlo ugase snagu vjere i pouzdanja u Boga.

A. Crnčević

Zrnj

e

Opasani bokovi i upaljene svjetiljke slika su kršćaninove ‘budnosti’. Krist ne dolazi samo na koncu

vremenâ, nego trajno. I kao što je potrebna trajna budnost da bi se

kuću obranilo od kradljivaca, tako je potrebna budnost da bi se dočekalo

Gospodina u svakome njegovu pohodu. On dolazi u svakoj prigodi koja nam nudi da činimo dobro. To

su neponovljivi Dolasci za koje je potrebna trajna budnost. (A. C.)

druga osoba. Na taj način u novac biva utisnuta jedna druga logika, logika darivanja, sebedarja, a ne više logika potreba i interesa. Novac posta-je izričaj dinamike dobra, a to je dinamika izli-jevanja vlastite osobnosti prema drugomu (bo-num diffusivum sui). Čovjek počinje živjeti ne samo od svojih vlastitih interesa, potreba, tj. prestaje se vrtjeti oko samoga sebe, a otvara se drugomu.

Sada uviđamo koliko je milostinja tijekom liturgije važna, kako ona, koliko god izgledala pomalo materijalistički i naizgled suprotna li-turgijskomu duhovnom događanju, jest u skla-du s liturgijskim događanjem Božjega sebedarja ljudima i izriče ga. Prinoseći milostinju u litur-giji, donoseći je pred oltar, novac napušta sferu moći i interesa te dobiva euharistijsku dimenzi-ju ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Osim liturgije, skromno bismo predložili da barem svaki mjesec izdvojimo jednu svotu novca za milostinju, dakako u granicama svojih moguć-nosti. Time ćemo još snažnije posvjedočiti gdje

nam je istinsko blago, odnosno gdje nam je na-še srce, a to je neraspadljivo blago: Bog i njego-vo kraljevstvo ljubavi i pravednosti. I to su one »zasluge« milostinje o kojima govori sveti Bo-naventura.

Naposljetku, treba također reći da i milosti-nja nije lišena svojih opasnosti, kao i sve ljud-sko. To je ponajprije slučaj tamo gdje se milo-stinja pruža kako bi se primila pohvala, jer sami znamo da ima puno »dobročinitelja« koji to ne pristaju biti ako pritom nema kamera oko njih. A Krist jasno kazuje: »Neka ti ne zna ljevica što čini desnica.« (Mt 6,3) Isto tako, milostinja ne smije biti sredstvo podjarmljivanja drugoga, stvaranje ovisnosti o drugom. Zato je jako važ-no prakticirati milostinju na anoniman način, skrovito: »Da tvoja milostinja bude u skrovi-tosti.« (Mt 6,3) Jednom riječju, milostinja mo-ra krenuti iznutra, a ne izvana, i tada će i ona izvanjska milostinja biti istinita i iskrena: »Daj-te za milostinju ono iznutra i gle – sve vam je či-sto.« (Lk 11,46)

Ivica Raguž


24

15. kolovoza 2010.

Uznesenje blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaZnamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama,a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.

Otk 12,1

Zborna molitvaSvemogući vjekovječni Bože!Ti si Bezgrješnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave. Po Gospodinu.

Darovna molitvaUzašao k tebi, Gospodine,naš odani prinos! Po zagovoru blažene Djevice Marije na nebo uznesene rasplamti nam srce ognjem ljubavi da uvijek težimo k tebi. Po Kristu.

Prvo čitanje Otk 11,19a; 12,1-6a.10abŽena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama.

Čitanje Knjige Otkrivenjasvetoga Ivana ApostolaOtvori se hram Božji na nebu, i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu.I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna, viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj veliki, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi, da joj, čim rodi, proždere Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 45,10b-12b.16

Pripjev: Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći. Zdesna je kraljica u zlatnoj odjeći,mnoštvom okružena.

»Slušaj, kćeri, poslušaj, prisluhni:zaboravi svoj narod i dom oca svog!«

»Zaželi li kralj ljepotu tvoju,smjerno se pokloni njemu.«

S veseljem je vode i s klicanjem,u kraljeve dvore ulazi.

Drugo čitanje 1Kor 15,20-27aPrvina Krist, a zatim oni koji su Kristovi.

Čitanje Prve poslanicesvetog Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvi, prvina usnulih. Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje, dok ne podloži sve neprijatelje pod svoje noge. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt, jer sve podloži nogama njegovim.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaUznesena je Marija na nebo;raduje se vojska anđela.

Ulazna: 568 Na nebu se pokaza ili: 768 O divna djeviceOtpjevni ps.: 570 Zdesna ti je kraljicaPrinosna: 585 Majku Boga velikoga ili: 587 Zrakama sunca (ŽV 8/2006.)Pričesna: 160 VeličaZavršna: 767 Lijepa si, lijepa


25


Slaveći svetkovinu preslavne Djevice na nebo uznesene, svoje molitve uputimo Ocu nebeskom da nam dade iskusiti radost nebeske slave:1. Crkvu, Zaručnicu Kristovu, pozvao si da bude

slika tvoga kraljevstva: okrijepi je vedrinom svoga Duha da propovijedanjem i evanđeoskim nastojanjem bude svima ozračje tvoje blizine, molimo te.

2. Sve krštenike ti Gospodine, pozivaš da te slavevjerodostojnim življenjem krsne milosti: obdari ih snagom Marijina predanja da budu ustrajni graditelji novog neba i nove zemlje, molimo te.

3. Naše obitelji, Gospodine, ranjene su brigom za vremenito i prolazno: probudi u njima radost obiteljske molitve kako bi mogli prepoznavati i živjeti vrjednote koje ne prolaze, molimo te.

4. Lik nebeske Majke okuplja danas mnoštvo vjernika koji se utječu tvojoj dobroti: obdari ih milošću koja im je po tvojoj volji potrebna i nadahni ih za istinski život evanđelja, molimo te.

5. Spominjemo se, Gospodine, braće koja u vjeri usnuše: primi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Svemogući Bože, u Majci svoga Sina, blaženoj djevici Mariji, ostavio si nam najsjajniji primjer predanja tvojoj volji. Prodahni nas, molimo te, snagom njezine vjere da i mi uzmognemo vjerno živjeti tvoju riječ te tako zavrijedimo biti dionici nebeske slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaSvi naraštaji zvatće me blaženom jer mi velika djela učini Svesilni.

Lk 1,48-49

Popričesna molitvaPrimili smo, Gospodine, spasonosna otajstva:daj nam, molimo te, na zagovor blažene Djevice Marije na nebo uznesene, prispjeti k slavi uskrsnuća. Po Kristu.

Evanđelje Lk 1,39-56Velika mi djela učini Svesilni: uzvisi neznatne.

Čitanje svetoga Evandelja po LukiU one dane usta Marija i pohiti u Gorje,u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kućui pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi.I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje!Ta otkuda meni da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečenood Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu,mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbacis prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«Marija osta s Elizabetom tri mjeseca,a onda se vrati kući.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Marija pridružena slavi Proslavljenoga.(samostan Sacro Speco, Subiaco, 14. st.)


26

Na nebo uznesena

Zdravo! Ti puna radosti. Ljudi-ma jednom

stajat ćeš pred oči-ma, ko mira znak, ko izvor utjehe. Imat ćeš mjesec pod nogama. Mlado sunce će tebi sijati u naručju. A ju-tarnje će zv’jezde nad tvojom glavom pje-vati. I bit ćeš vez, što zemlje dno i neba vrh u jedno spaja. I bit ćeš most, od molita-

va tkan, od suza mit, i u luk svit, nad jazima i crnim vodama, što čovjeka će d’jeliti od Boga.

Vladimir Nazor samo je jedan u nizu hrvat-skih pjesnika i pisaca koji su umijeće svoga pera i svojeg nutarnjeg nadahnuća posvetili Mariji, koja je od samih početaka navještaja Radosne vijesti ispunjala misli i osjećaje, živote i dje-la onih koji su pokušali zaviriti iza zastora štu-rih, a opet neizmjerno dragocjenih i bogatih re-daka o Onoj koju je koncil u Efezu 431. godine nazvao Theotokos, Bogorodica. Već su biblijski redci, koji na različite načine rišu lik djevojke koja u poniznoj šutnji izgovara svoj »Neka mi bude«, bili i jesu dovoljni da čovjek vjere – kao i svaki onaj koji u dubini svog srca nosi zapreta-nu čežnju za susretom s Ocem, darovateljem ži-vota i Kristom, našim Spasiteljem – prepozna u Marijinoj osobi lik žene tražiteljice, one koja žu-di za blizinom Onoga u kojemu živimo i jesmo, da prepozna u njoj lik one koja odgovara na po-ziv i time oblikuje povijest svoga i našega spase-nja, darujući svoje krilo, svoj život, svoje radosti i patnje svom Sinu. U njoj Crkva ne prepozna-je mitsku ženu i majku koja štiti i oslobađa sna-gom svoga nadljudskog bitka. Ona je bila i osta-la ljudsko stvorenje, žena koji je vjerovala da njezin život ima darovani smisao i tako je, pri-hvaćajući dar, i sâma postala ona koja se daruje, koja nas zagovara i prati na našim životnim pu-

Uznesenje bl. Djevice Marije

tovima, ne pokazujući i ne ukazujući nikada na sebe i na svoju veličini nego upirući pogled uvi-jek u svoga sina, na križu raspetoga, radujući se sa cijelom Crkvom njegovu uskrsnuću i ponizno primajući Duha na dan Pedesetnice.

Usnuće, a ne smrtGovoreći o Marijinoj smrti Crkva je uvijek govo-rila o usnuću, koristeći pavlovski izraz koji u sebi nosi biblijsko uvjerenje da fizičkom smrću ljud-ska osoba nije potpuno ugašena. Postoji okrnje-na. O svršetku svijeta ta će okrnjenost prestati jer će se tjelesno opet sastati s duhovnim. A po-čelo toga obnovljenog života jest Isus Krist ko-ji je svojom smrću i uskrsnućem podložio sebi sve neprijatelje, a zadnja će biti, kako veli Pavao, podložena smrt. I tako će Bog sve oživjeti sna-gom Kristove uskrsne proslavljenosti. On je tom snagom učinio da Marijino tijelo ne trune u ze-mlji do svršetka svijeta, nego ju je već tada uzeo u nebesku slavu. Ova povezanost Marijina uzne-senja i naše buduće potpune spašenosti izražena je u zbornoj molitvi današnje liturgije: »Svemo-gući Bože! Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Maj-ku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave.«

Marija na nebo uznesena je početak i slika konačnog savršenstva Crkve te putokaz nade i utjehe putničkom narodu Božjem. Hodočaste-ći kroz povijest, Crkva evangelizira svijet i slavi spasenje dostupno u Kristu. Marija joj je puto-kaz, jer je ona već stigla na cilj životnog puta.

Povijesni korijen ove svetkovine nalazi se u posveti crkve u čast Majci Isusovoj u Jeruzale-mu koja se još od sredine V. stoljeća slavila na dan 15. kolovoza. Bizantski car Mauricije (582.-602.) protegnuo je taj blagdan kao obvezatan u cijelome svome carstvu, a kršćani Istoka nazva-li su ga »Usnuće Blažene Djevice Marije« (Koi-mesis), u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Kršćani Rima slavili su »Rođendan svete Marije« (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine VII. stoljeća. U Grgurov-

27


Odjeci Riječi

Zrnj

e

»Velika mi djela učini Svesilni.«Marijin hvalospjev stoji na početku velikih spasenjskih djela. Marija još

ne poznaje veličinu dara koji će se po njoj zbiti. No, za nju je »veliko dje-lo« to što ju je Bog izabrao za svoju

»službenicu«. Čeznemo li za »velikim djelima« i »velikim stvarima«? No,

nije li veliko to što smo, unatoč grješ-nosti, od Boga izabrani? Evanđeoska veličina je u prepoznavanju ‘velikoga’

u neznatnomu i svakidašnjemu.

Krist – prvina usnulih uz: 1Kor 15,20-27aKršćani u Korintu u vjeri prihvaćaju Isusovo uskrsnuće, ali ne mogu prihvatiti da će jednako tako uskrsnuti svi ljudi. Apostol, liječeći nji-hove sumnje, govori da Krist nije izuzetak u uskrsnuću, nego »prvina usnulih«. Kao što je smrt nastupila po čovjeku Adamu i njegovu grije-hu, tako će po Čovjeku Isusu i njegovoj pravednosti nastupiti život u uskrsnuću. Negiranje uskrsnuća od mrtvih jest negiranje samoga Kri-sta: »Ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo.« (15,3). Vjera u vlastito uskrsnuće jest mjera i ogledalo prihvaćanja Krista i njegova uskrsnuća. Pavao potom podsjeća na spasenjski red: uskrsnut će »svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim svi koji su Kristovi (...), a kao posljednji neprijatelj bit će pobijeđena Smrt«. Krist nije uklonio smrt, nego ju je pobijedio, pokazujući nad njom, neumoljivom silom koja svakoga sustiže, svoju moć i pobjedu. Zato je i naša smrt mjesto potpunoga očitovanja Božje pobjede i proslave u našemu životu.

Ante Crnčević

skom sakramentaru pape Hadrijana I. (772.-795.) ovaj se blagdan zove »Uznesenje svete Marije«, a u misnoj molitvi istaknuta je vjera da je Isusova majka završila tijek zemaljskog živo-ta, ali da smrt nad njom nema onakvu moć ka-kvu ima nad tijelom ostalih smrtnika.

Ispitavši tu vjeru Crkve kroz stoljeća, papa Pio XII. proglasio je 1. studenoga 1950. dogmu o »Marijinu uznesenju na nebo tijelom i du-šom«, uz molbu katoličkim teolozima, katehe-tama i propovjednicima da tu dogmu pri tuma-čenju povezuju s dogmom o uskrsnuću tijela i pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu.

Početak i slika konačnog savršenstvaDrugi vatikanski sabor donio je u dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« poglav-lje o Mariji u otajstvu Krista i Crkve. Glavne mi-sli iz tog poglavlja preuzete su u novo predslovlje Uznesenja: »Jer danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršen-stva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu. Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Si-na tvoga, začetnika svakog života.«

Kao što je Kristovo uzašašće na nebo Božja potvrda ljudskog dostojanstva, tako je i Marijino uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu znak da je svaki čovjek pozvan da dušom i tijelom bu-de u vječnosti s Bogom.

A Marija nije sama uzašla na nebo poput njenog sina. Ona je »uznesena« jer je povjero-vala i jer je svojim životom tkala trajni »Veliča«. Taj je hvalospjev potekao iz kruga Jahvinih si-romaha u starozavjetnoj zajednici. Takvi siro-masi nisu samo oni koji nemaju dovoljno mate-rijalnih sredstava za doličan ljudski život nego su oni koji uviđaju i prihvaćaju svoju krhkost, pa spasenje i život ne očekuju od vlastitog zala-ganja nego od Boga. Suprotno takvim siromasi-ma, nisu tek društveno bogati nego i oholi oni koji misle da im Bog nije potreban; smatraju da su sami sebi dostatni. Marija je prihvatila svo-ju ljudskost i izabranje te i nama po Duhu svo-ga Sina poručuje da uvidimo svoju krhkost, vje-rujući da Gospodin može položiti svoje blago i »u glinene posude« naših života kako bismo i mi poput nje trajno izgovarali »Neka mi bude po riječi tvojoj«, a za sve što nam je darovano trajno iskazivali hvalu njezinim riječima: »Veli-ča duša moja Gospodina«.

Željko Tanjić


28

22. kolovoza 2010.

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Ulazna: 143 Pristupit ćuOtpjevni ps.: Pođite po svem svijetu (ŽV 8/2007.)Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 248 Zdravo tijeloZavršna: 794 O mila Majko (1. i 3. kitica)

Ulazna pjesmaPrigni uho svoje, Gospodine i usliši me, spasi slugu svoga koji se uzda u te! Smiluj mi se, Gospode, jer povazdan vapijem k tebi.

Ps 86,1-3

Zborna molitvaBože, ti ujedinjuješ srca vjernih da isto hoće i za istim teže. Daj narodu svome da ljubi što ti zapovijedaš i želi što ti obećavaš te u nestalnosti zemaljskog života onamo smjera naše srce gdje su prave radosti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, jedinom žrtvom svoga Sina stekao si novi narod. Molimo te, daruj svojoj Crkvi jedinstvo i mir. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 66,18-21Dovest će svu vašu braću između svih naroda.

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin:»Ja dobro poznajem njihova djelai namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš,Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i Javan –– k dalekim otocima koji nisu čuli glasao meni ni vidjeli moje slave – i oni će navješćivati slavu moju narodima.I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Gospodinu – na konjima, na bojnim kolima i nosilima, na mazgama i jednogrbim devama – na svetu goru svoju u Jeruzalemu« – govori Gospodin – »kao što sinovi Izraelovi prinose prinos u čistim posudama u domu Gospodnjem.I uzet ću sebi između njih svećenike,levite« – govori Gospodin.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 117,1-2

Pripjev: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje!

Hvalite Gospodina, svi puci,slavite ga, svi narodi!

Silna je prema nama ljubav njegovai vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!

Drugo čitanje Heb 12,5-7.11-13Koga ljubi Gospodin, onoga i stegom odgaja.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Zar ste zaboravili opomenukoja vam je kao sinovima upravljena:Sine moj, ne omalovažavaj stegeGospodnje i ne kloni kad te on ukori.Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.Poradi vašega odgajanja trpite.Bog s vama postupa kao sa sinovima:a ima li koji sin kojega otac stegomne odgaja? Isprva se doduše činida nijedno odgajanje nije radost,nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonulei koljena klecava, poravnite stazeza noge svoje da se hromo ne iščaši,nego, štoviše, da ozdravi.Riječ Gospodnja.


29


Braćo i sestre, zajedno s Kristom koji nas okuplja i koji nam zbori svoju riječ spasenja, pouzdanom se molitvom obratimo nebeskome Ocu:1. Za Crkvu, kojoj si dao zadaću da svijetu

naviješta tvoje spasenje: nadahni je svjetlom Duha Svetoga da vjerodostojno živi riječ evanđelja te bude zajednica istinske ljubavi prema svim ljudima, molimo te.

2. Za tvoje vjernike, suočene s izazovima ovoga svijeta: ne dopusti da ih osvoji zamamnost svijeta i osnaži ih da uvijek tragaju za istinom evanđelja, molimo te.

3. Za mlade koji se nalaze na raskrižju života:rasvijetli ih mudrošću Duha Svetoga da umiju odabrati uski put spasenjai na njemu pronaći radost življenja,molimo te.

4. Za nas okupljene na ovaj susret s tobom:učvrsti nas u vjeri i očuvaj u vjernostida jednom budemo dostojni stati pred tvoje lice, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre:udijeli im nagradu vječnoga života, molimo te.

Bože, ljubitelju ljudi, ti si nam u svome Sinu darovao put spasenja. Daj da, spoznajući snagu njegova križa, s radošću prihvatimo put njegove ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma Zemlja se nasićuje plodom ruku tvojih, Gospodine, da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje.

Ps 104,13-15

Popričesna molitvaGospodine, izliječi nas potpuno svojim milosnim djelovanjem. Stvori nam novo srce da uvijek činimo što je tebi milo.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iv 14,6

Ja sam put i istina i život, govori Gospodin: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

Evanđelje Lk 13,22-30Doći će s istoka i zapada i sjesti za stolu kraljevstvu Božjem.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Isus je prolazio i naučavao gradovimai selima. Reče mu tada netko:»Gospodine, je li malo onihkoji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Mnogi će tražiti da uđu, ali ne će ući…(Codex aureus iz Echternacha, 11. st.)


30

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Možda će netko govor o ši-rokim i uskim vratima smatrati tek crno-bije-

lom tehnikom, ali ta slika – koju je rano kršćanstvo uzelo i kao temelj za moralni život – sažimlje ideju o

životu kao borbi za uska vrata. I dok se neki trude naše vrijeme opisati kao

ulazak u novo doba, ovaj zalaz postmo-dernizma nije uspio dokinuti osjećaj be-

smisla koji prijeti našoj zapadnoj kulturi već nekoliko stoljeća.

I dok su prošlo stoljeće neki opisiva-li riječju mučnina, ovo se započeto pretapa

u čudno obilježje dosade i nezainteresirano-sti. Dosada rađa umor, a umor i umiranje blizi su u svojim značenjima. Oduševljenost se i u hr-vatskome društvu pretapa u izabrani korak pre-ma mnoštvu izbora kojima je jedina utjeha to da čovjek na to ima pravo. Sloboda nasukana na sprudove izabrane bezznakovitosti. U mnoš-tvu prava kao da se i mladi sve češće odlučuju za pravo na besmisao. A smisao je dar, baš kao i vjera; dar za koji valja moliti. Tennessee Willi-ams u svome romanu Camino Real odgovara triptihom pesimizma. Čovjek je u životu ponaj-prije neispunjen – kaže on – zatim osamljen i na kraju, nalazi se na mjestu za koje ne zna kako je na njega dospio. Je li to životna zbilja? Je li to uistinu camino real – zbiljski put? Vjerujem da ima puno ljudi koji se tako osjećaju, ali jao kršća-nima ako se ljudi oko njih tako osjećaju; ako ima onih kojima se ruši krov nad glavom pored su-mještana koji ispovijedaju vjeru u Isusa Krista; jao nama ako oko nas ljudi nepravedno gladu-ju; jao društvu u kojemu nema čovjeka da pridi-gne drugoga čovjeka; ako se gradi sustav privida i obmane u kojemu je velikodušnost suvišna i u kojemu je kršćanska ljubav nepoželjna.

Radosna neudobnost i opasnostSviđa mi se slika uskih vrata. Ako ulazite nose-ći drugoga čovjeka, vrata mogu izgledati uska i do njih je korak sporiji. Ta ista vrata mogu po-

Odgovornost za privlačnost uskih vrata

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

ožda će netko govor o ši-rokim i uskim vratima smatrati tek crno-bije-




smisla koji prijeti našoj zapadnoj kulturi


u čudno obilježje dosade i nezainteresirano-sti. Dosada rađa umor, a umor i umiranje blizi su u svojim značenjima. Oduševljenost se i u hr-vatskome društvu pretapa u izabrani korak pre-ma mnoštvu izbora kojima je jedina utjeha to

. Sloboda nasukana na sprudove izabrane bezznakovitosti. U mnoš-tvu prava kao da se i mladi sve češće odlučuju za pravo na besmisao. A smisao je dar, baš kao i vjera; dar za koji valja moliti. Tennessee Willi-

Camino Real triptihom pesimizma. Čovjek je u životu ponaj-

– kaže on – zatim mjestu za koje ne zna kako je

. Je li to životna zbilja? Je li to uistinu camino real – zbiljski put?ima puno ljudi koji se tako osjećaju, ali jao kršća-nima ako se ljudi oko njih tako osjećaju; ako ima


Dvadeset i prva nedjelja kroz godinuOTAJSTVO I ZBILJA Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Možda će netko govor o ši-rokim i uskim vratima smatrati tek crno-bije-




smisla koji prijeti našoj zapadnoj kulturi već nekoliko stoljeća.


u čudno obilježje dosade i nezainteresirano-sti. Dosada rađa umor, a umor i umiranje blizi su u svojim značenjima. Oduševljenost se i u hr-vatskome društvu pretapa u izabrani korak pre-ma mnoštvu izbora kojima je jedina utjeha to da čovjek na to ima pravo. Sloboda nasukana na sprudove izabrane bezznakovitosti. U mnoš-tvu prava kao da se i mladi sve češće odlučuju za pravo na besmisao. A smisao je dar, baš kao i vjera; dar za koji valja moliti. Tennessee Willi-ams u svome romanu Camino Real triptihom pesimizma. Čovjek je u životu ponaj-prije neispunjen – kaže on – zatim kraju, nalazi se na mjestu za koje ne zna kako je na njega dospio. Je li to životna zbilja? Je li to uistinu camino real – zbiljski put?


stati široka, ako ostavite bližnjega i ulazite sami – tada su vrata prostrana, ali ne vode u ispunje-nje, ne vode u prepoznavanje.

Isus na pitanje je li malo onih koji se spa-savaju ne odgovara brojkom, niti pak potvrđu-je naslućivanja govoreći Da, malo ih je ili Ne, puno ih je. Njegov odgovor odgovara na pita-nje kako: Kako se ljudi spašavaju? Štoviše, po-kazuje što nije dovoljno za ulazak u kraljevstvo Božje. Nije dovoljno biti članom nečega, nije dovoljno pripadati klanu, kasti, skupini, stran-ci; nije dovoljno biti dionikom tradicije ili naro-da, nije dovoljno reći: Gospodine, pa mi smo s tobom jeli i pili – bili smo bliski. To za Isusa nije presudno. U prilikama u kojima se razlike grade na temelju poznanstava, po pripadnostima i in-teresu Isus odgovara: Ne znam odakle ste.

Jedan od temeljnih kriterija autentičnosti kršćanskoga života zadan je – osim radošću ko-ja se rađa iz susreta s Radosnom viješću – ve-ličinom poteškoća ili, ako je to jasnije, inten-zitetom neudobnosti. Drugi kriterij je svakako opasnost. Ta su dva kriterija u uskoj međuo-visnosti. Opasnost za mir lažnih sigurnosti, za ravnodušnost, za samodostatnost.

Ne bi trebale zabrinjavati krize u Crkvi niti govor o njima; ne zabrinjavaju crne prognoze o padu duhovnih zvanja… Ono što više zabrinja-va jest kršćanski način življenja koji ne govo-ri evanđeljem, koji zapravo nema što reći. Sve dok kršćanstvo pobuđuje pitanja, dok se pre-poznajemo kao različiti od drugih, pa i onda ka-da se drugi osjeća ugroženim našom dobrotom i žrtvom, ono živi. U suprotnome ono posta-je sredstvom za tuđi nepravedni mir. Ne bojim se šutljivih manjina ni većina, bojim se duhovno pretihih kršćana kojima je dovoljan tek izgovor kako se nikamo ne smiju miješati i kako je vjera tek privatna stvar. Ne zaboravimo uska vrata, jer ispred privatne vjere nalaze se široka vrata, a iza njih kompromisi i dogovori, slomljenost kršćan-skoga oduševljenja… Tu ne pomažu nikakve sta-tistike. Izazovno je samo pitanje: Kamo je nesta-la radosna kršćanska neudobnost i opasnost?

31


Isusova logika »uskih vrata« potiče na mudrost malenosti. Kroz uska vra-

ta mogu proći samo ‘maleni’, oni ko-ji su svjesni svoje nedostojnosti, ali se

trude biti sluge Božje riječi. Kroz uska vrata ne prolaze ‘veliki’ koji se diče

velikim djelima, pravednošću, ugle-dom... Isus potiče da u svakoj životnoj situaciji, pa i u vršenju ‘velikih djela’, sačuvamo malenost kako bismo spa-

senje mogli primiti kao dar, a ne kao svoju zaslugu. (A. C.)

Zrnj

e Odjeci RiječiTeret Božje ljubavi uz: Heb 12,5-7.11-13Bog ispravlja i nastavlja »oštro napadati« onoga koga ljubi i prihva-ća ga kao dijete. Na taj ga način želi odgojiti da razumije kako ovdje u vremenu i prostoru nema stalni boravak, nego je na putu prema pravom i nebeskom boravištu. Bog se obraća svim ljudima. To je univerzalni eshatološki obzor. On je protkan iščekivanjem Kristova povratka i konačnoga ispunjenja spasenja (usp. Heb 9,28; 10,37). U svojim patnjama ne trebaju zaboraviti opomenu Božju i ne smiju biti potišteni i razočarani. Ta opomena dolazi od Božje ljubavi prema njegovoj djeci. Budući da su nasljedovatelji Isusa Krista, postali su, kao on, ljubljena Božja djeca. Nasljedovanje im obećava puninu ži-vota, puninu zajedništva s Bogom, koje je obećano onima koji čeka-ju u vjeri i strpljivosti slavni Kristov dolazak. Tako, naime, čitamo u Heb 10,38: »Pravednik će moj od vjere živjeti, ako li pak otpadne, ne mili se on duši mojoj.«

Mario Cifrak

Ljepota uskih vrataPrva kršćanska zajednica dobro je od svoga Učitelja naučila o toj opasnosti. Ljudi su i ne-kada pred Pilatom govorili da imaju dokaz ka-ko zavodi narod (usp. Lk 23,2). Uistinu, po-četne stranice Djela apostolskih prepune su svjedočanstva o ljudima koje su zatvarali, vo-dili pred sudove, prijetili im, samo zato što se nisu povinuli pod naletom struje koja nosi. I dalje su nastavili ‘remetiti’ nepravedni druš-tveni mir, ponajprije svojom ljubavlju prema bližnjima. Za svakoga tko se približi kršćanima i uđe u naš krug, život bi morao postati druk-čijim, jer je kršćanski život ‘zarazan’ za druge. A toliko se puta pitam ne izgovara li Bog nad našom vjerom i nad našim kucanjem da nam otvori tek britke riječi: Ne znam odakle ste. Ne poznajem vas…

Samo tražeći uska vrata Crkva može izi-ći preobražena i sposobna preobražavati. Ne može se pouzdati u jednostavnosti, dogovo-re, isprazna prijateljevanja, dvoznačnosti i igre ravnoteže koje skrivaju prazninu. Ne vjerujem u uljepšavanje pročelja koja privlače slučajne prolaznike. Puno je vjerojatnije da se uska vra-ta trebaju još više suziti, kao bi se ljudi približi-li i jasnije vidjeli širinu iza njih.

Pukotina za svjetlo znakovitostiNikomu nije dopušteno proširiti uska vrata kr-šćanske ljubavi i žrtve; nitko ne posjeduje si-gurnu ulaznicu, doli oni koji su svom ozbiljno-šću preuzeli evanđeoski poziv. Jer uska vrata ne znače zatvorenost, već neudobnost.

U evanđelju Bog gotovo da po Isusu ponav-lja riječi proroka Izaije iz vremena nakon trage-dije babilonskoga sužanjstva: »Dolazim da sa-berem sve puke i jezike…«; »I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljev-stvu Božjem.« Oni pak koji se osjećaju sigurni-ma, koji se smatraju kod kuće, mogu začuti ri-ječi: Ne poznajem vas.

Svima nam je jasno da bi bilo tako malo po-trebno odstraniti tjeskobe mnoštva ljudi, jer uska vrata su dovoljno odškrinuta da se kroz njih provuče ruka koja želi pomoći, noga za-korači do osamljenih i tužnih, da se drugome stisne ruka u znak zahvalnosti, da se suzama pokaže žaljenje, da se izgovori molba za opro-štenje ako smo nekoga uvrijedili, ili da se za-pjeva pjesma s onima koji se raduju. Niti jedna pukotina nije tako uska da se ne bi probila zra-ka svjetla; da ne bi mogla kapnuti suza sućuti ili radosti – znakovita kap.

Ivan Šaško


32

29. kolovoza 2010.

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

Ulazna: 83 Smiluj mi se, Gospode ili: 219 Gospode BožeOtpjevni ps.: 127 Hvalite GospodinaPrinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 257 Naš dobri BožeZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

Ulazna pjesma Smiluj mi se, Gospodine, jer povazdan vapijemk tebi. Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš,pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.

Ps 86,3.5

Zborna molitvaSilni Bože, što god je dobro,od tebe je. Usadi nam u srce ljubav prema tebi, umnoži nam vjeru, odgoji u nama što je dobro i budnim okom čuvajšto si odgojio. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Sir 3,17-18.20.28-29Ponizi se i naći ćeš milost u Gospodina.

Čitanje Knjige SirahoveSine moj, budi krotak u poslu svojem,i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli.Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina.Iako je velika moć u Gospodina, on prima počast poniznih.Nema lijeka bolesti oholnikâ,jer se opačina u njima ukorijenila.Srce razborita čovjeka razmišlja o izrekama,i pažljivo uho želja je mudračeva.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 68,4-5ac.6-7ab.10-11

Pripjev: U dobroti, Bože,ti si pripravio dom siromahu.

Pravedni neka se raduju,neka klikću pred Bogom,neka kliču od radosti.Pjevajte Bogu, slavite mu ime!Ime mu je Gospodin!

Otac sirota, branitelj udovica,Bog je u svom svetom prebivalištu.Napuštene Bog će okućiti,sužnje izvesti na sretnu slobodu.

Dažd obilan pustio si, Bože,na baštinu svoju, okrijepio je umornu.Stado se tvoje nastani u njoj,u dobroti, Bože, ti je pripravi siromahu.

Drugo čitanje Hebr 12,18-19.22-24aPristupili ste gori Sionu i gradu Boga živoga.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo:Niste pristupili opipljivoj gorii usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječî. – Koji su je slušali, zamoliše da im se više ne govori. – Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i posredniku novog Saveza – Isusu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 11,29ab

Uzmite jaram moj na sebe, govori Gospodin, i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.


Darovna molitvaGospodine, nek nam ova žrtva uvijek donosi blagoslov. Što nam vanjski znakovi kažu, nek ostvari snaga tvoga Duha. Po Kristu.

33


Evanđelje Lk 14,1.7-14Koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiJedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma O kako je velika, Gospode, tvojadobrota, koju čuvašza one koji te se boje.

Ps 31,20

Popričesna molitvaGospodine, blagovali smo kruh s nebeskog stola. Molimo te, po ovoj gozbi ljubavi potakni nam srce da ti služimo u svojoj braći. Po Kristu.

Braćo i sestre, okupljeni na gozbi Kristove ljubavi, molitvom se utecimo Ocu nebeskom da nas okrijepi kristovskom ljubavlju prema svim ljudima.1. Za Crkvu u svijetu: udijeli joj evanđeoske

mudrosti da se ne da zavesti zamkom moći i gospodarenja nego da uvijek bude istinski primjer Kristova služenja, molimo te.

2. Za sve kršćane u našoj domovini:nadahni ih da življenjem evanđeljabudu kvasac istinskoga zajedništvai graditelji novoga i pravednijeg društva, molimo te.

3. Za sve koji se u našem društvu skrbe za siromašne i potrebne: njihova djela ispuni radošću služenjada tvoja Crkva bude prepoznatljiva svugdje gdje su siromasi i napušteni, molimo te.

4. Za ovu župnu zajednicu: udioništvo na gozbi Kristove riječi i njegova tijela neka nas okrijepi za novi život vjere, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre:obdari ih trajnim dioništvom za nebeskim stolom, molimo te.

Bože, po poslušnosti svoga Sina pozvao si nas na istinsko predanje tebi i radosno služenje braći ljudima. Usliši nam smjerne molbe i daj nam spoznati da je put evanđelja put služenja. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe koji ti nemaju čime uzvratiti…

(F. Vignazia, 2010.)


34

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

tvu koje se ravna prvim mjestima, ali on sâm ni-je u tome vrtlogu. On nije redoviti gost u fari-zejskim društvima, ali mu ne izmiču motivi koji pokreću ljude oko njega.

Prispodoba ima dva dijela, dvije perspekti-ve o istim odnosima. Govori o mjestima za obje-dom iz perspektive gostiju i o istim mjestima iz perspektive domaćina. Oba dijela završavaju po-ukom koja se izriče jednostavnom rečenicom.

Birati zadnja, a ne prva mjestaNe birati prva mjesta! Razlog kojim Isus pojaš-njava pouku ne biranja prvih, nego baš zadnjih mjesta, je moguće poniženje. Bolje je birati za-dnja mjesta kako bi se onda svaki pomak mogao doživjeti kao počast, negoli birati prva mjesta pa da se onda svaki pomak doživi kao poniženje. Mi smo ovom slikom uvedeni u međuljudske odnose. I ovdje se naslućuje kako je osjećaj po-niženja pripremljen stavom i položajem kojega netko bira u društvu. Poniženje se ne može do-goditi nekome tko sjedi na zadnjem mjestu. Za-dnja su mjesta zaštićena od poniženja. Pa ipak, nameće nam se sasvim jednostavno pitanje. Ka-ko to da Isusovi učenici u svojim odnosima pa-daju u istu klopku traženja prvih mjesta? Kako to da im Isusove riječi i znače i ne znače? Vjeru-ju im, ponavljaju ih, a svejedno se ponašaju pro-tivno njihovome smislu. Ne pokazuje li to koli-ko je ljudska potreba i sklonost prvim mjestima žilava i kako se evanđeoska riječ jedva probija do čovjeka te dočim se probije odmah opet pad-ne u zaborav? I ako je to tako s Isusovim učeni-cima, koji su neprestano u dodiru s njegovom riječi, kako li će tek teško biti s onima koji su da-leko od njega i njegove riječi?

Pouka s kraja ovog dijela je jasna. Tko sam sebe stavi na mjesto koje ljudi smatraju poniža-vajućim, taj će biti uzvišen. I obratno. Tko sebe uzvisuje, bit će ponižen. Nema ničega tako ne-stalnog i varljivog kao što su čast, ugled i prva mjesta koji dolaze od ljudi.

Davati ni za štoS druge strane, Isus poučava i domaćine. Ne po-zivati one koji bi im mogli uzvratiti, nego one koji to nikako ne mogu. Spomenuta se društva

Subota je. Dan posvećen Gospodinu. Isus je na objedu kod nekoga neimenovanog fa-rizeja. Uvijek iznova iznenađuje kako Isus

prihvaća farizejske pozive na objed. I podjedna-ko iznenađuje kako ga farizeji uvijek iznova po-zivaju k sebi i istodobno vrlo pozorno vrebaju što govori i što čini. Između njih postoji jasno nesla-ganje i odmak a ujedno se stalno susreću. Fari-zeji ga pozivaju u svoje kuće, dolaze slušati ga, postavljaju mu pitanja, ulaze s njim u rasprave. Odnos je, doduše, pun napetosti, ali postoji kao odnos. Isus ga ne izbjegava. Ipak, postoji razli-ka između Isusova stava prema farizejima i fari-zejskog stava prema Isusu. On ne govori o njima bez njih. Kada govori njima, kaže im sve što mi-sli. U svojim prispodobama uvijek ima mjesta za njih. Oni pak, veoma često mrmljaju protiv nje-ga, misle drukčije nego li što pokazuju na vani.

Isus je u kući i promatra. Ono što vidi uno-si u odnos s Bogom. Njegove prispodobe nasta-ju iz promatranja svijeta u kojem živi. Nekada ih uzima iz prirode, nekada smišlja priče na li-cu mjesta, a nekada se oslanja na veoma obično, konkretno iskustvo svijeta.

Uzvanici biraju prva mjesta. Naravno, nisu samo farizeji takvi. Ljudi su takvi. Ova je pris-podoba nastala u farizejevoj kući, ali je mogla nastati i u bilo kojoj drugoj kući. Slika je ista, od obiteljskih objeda, preko državničkih prima-nja sve do ‘crkvenih ručkova’. Posvuda se opa-

ža isto ljudsko nagnuće za prvim mjestima. Samo po-jedinci, koji slučajno upad-nu u takva društva, ne vide nutarnju nevidljivu podje-lu po ulogama, položajima i častima. Što smo u druš-tveno višim slojevima, to su uloge jasnije podijelje-ne i to je korak izvan zada-nih okvira uočljiviji i manje podnošljiv. Važno je opazi-ti kako Isus vidi što se oko njega događa. On je u druš-

Gozba bez naplate

Mudrost i čast zadnjega mjesta za stolom.

35


Odjeci Riječi

Zrnj

e

»Kada budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto.« Važan je naglasak na pozvanosti (glagol se spominje čak

pet puta u odlomku). Pozvanima bi pripadalo prvo mjesto, ili najbliže

prvomu, a nepozvanima posljednje. No, Isus nudi logiku koja je oprečna

logici svijeta. Kršćani su pozvani biti »posljednji«, poput Krista koji je

odabrao ulogu sluge. Biti ‘sluga’ i biti ‘posljednji’, pripada bîti

kršćanskoga ‘biti’. (A. C.)

Novost bogoslužja uz: Heb 12,18-19.22-24aNalazimo se u završnoj sceni gdje se suprotstavljaju brdo Sinaj (rr. 18-21) i brdo Sion (rr. 22-24). Tu nalazimo dva Saveza, dva kulta, dva posrednika, dva svećeništva. Radi se o dvije opcije. Na Sina-ju vlada strah koji ne vodi k teofaniji, »strašan prizor«. Strah se vidi i na Mojsiju koji kaže: »Strah me je i dršćem!«, a to naglašava i upo-zorenje da se ne približava (usp. Izl 3,5). Naglašena je velika uda-ljenost između molitelja i Boga. Iskustvo Sinaja pokazuje udaljenog Boga, u tami, u oluji, gdje se samo čuje njegov glas, Boga koji pla-ši. Nasuprot tomu je Savez i novo bogoslužje koji se temelje na pri-bližavanju »Bogu živomu« (Heb 12,22): u nasljedovanju Sina i u pu-nom zajedništvu s Bogom. Zajednica se vjerojatno umorila od zbilje tako malo opipljive u kršćanskom bogoslužju i postala je nostalgič-nom za starim »opipljivim« bogoslužjem, pa je pozvana da imapovjerenje u ono što ne vidi (usp. Heb 12,1).

Mario Cifrak

okupljaju često. Uvijek iznova na drugim mje-stima. Društvo ostaje gotovo isto, a gozbu pri-ređuje netko drugi, na nekom drugom mjestu. I tako se stvaraju čvrsti, nepromjenjivi odno-si. Veleposlanici, biskupi, svećenici, nastavnici, poduzetnici i tako redom. U svim takvim druš-tvima postoje podjele mjestâ, teme za raspra-vu, tipična ogovaranja i podmetanja. Tko god je ikada pripadao nekom takvom društvu, odmah razumije na što Isus misli. Pa ipak, i Isusovi učenici stvaraju takva društva i ponašaju se po istoj logici koju Isus odbacuje. No, što on zapra-vo hoće? Hoće da njegovi iziđu iz kruga logike davanja i primanja. Ona je neumoljiva i posvu-da prisutna. Od financijskog sustava do među-ljudskih odnosa. Sve ima svoju cijenu i ona sve određuje. Sve što netko daje, naplaćuje se. Na ovaj ili na onaj način. No, Isus misli da je mo-guće izići iz kruga davanja, primanja i naplaći-vanja u drukčije odnose. U besplatnost. U dava-nje bez očekivanja uzvraćanja. U davanje zbog davanja samoga. Besplatno može postojati sa-mo ako postoji Bog. Bog dolazi na mjesto na ko-jem je izostalo uzvraćanje. Bog se pojavljuje ta-mo gdje dajem i ništa ne dobivam zauzvrat.

Isus opaža kako ljudi stvaraju sustav u koje-mu svatko daje i svatko prima, a sve ima svoju cijenu. Što je u tom loše? Ništa, osim što nema

mjesta besplatnosti. A ona je Božje obilježje. Da-je iz čiste ljubavi davanja. Daruje, a ne naplaću-je. Daruje i povlači se u skrovitost iza darovano-ga. Darovanost ni za što. Što je drugo euharistija doli darovanost ni za što! Otvorenost svima koji ni na koji način ne mogu uzvratiti primljeno! Da-rivanje koje se ne da uvući u logiku cijene.

Izvan kruga davanja i primanja postoji svi-jet besplatnoga. I u njega spada ono najvažnije od čega čovjek živi. Ova Isusova usporedba ne tumači ljudski svijet. Ona ga hoće proširiti. Isus jasno vidi što se događa među ljudima i kako je tijesno u ljudskim odnosima koji se bore za pr-va mjesta. On otvara prostor. Širi ga iznad bor-bi za prva mjesta, dalje od uzvraćanja i naplate. Taj prostor postoji samo zahvaljujući Bogu koji daje i daje sebe ni za što.

Euharistija je takav prostor u svijetu. Pro-stor oslobođen borbe za prva mjesta. Gdje po-stoji borba za prva mjesta, euharistija pati. Ona je slobodni pristup svima koji nemaju ništa. Gdje njega nema, euharistija pati. Ona je mje-sto davanja bez očekivanja ičega zauzvrat. Gdje u euharistiji počne naplata, ona gubi svoje srce.

Lako je upasti u borbe za prva mjesta. Izni-mno teško je naći put u širinu i slobodu. Euha-ristija je, kada je življena u Isusovu duhu, otvo-reni put u slobodu i besplatnost.

Ante Vučković


36


5. rujna 2010.

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu

Ulazna: 239 Danas IsusOtpjevni ps.: Gospodine, ti nam bijaše okrilje (ŽV 9/2007.)Prinosna: 233 Punina kad dođe vremenaPričesna: 154 Žeđa duša mojaZavršna: 175 O srce Sina Božjega

Ulazna pjesma Pravedan si, Gospodine,i pravi su sudovi tvoji: učini sluzi svompo svojoj dobroti.

Ps 119,137.124

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenjei posinjenje. Pogledaj svoje sinovei kćeri koji u Krista vjeruju.Udijeli im pravu slobodui vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, izvore pobožnosti i mira. Molimo te da ovom žrtvom tebe iskreno štujemo, a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobnu vjernost i jedinstvo. Po Kristu.

Prvo čitanje Mudr 9,13-18bTko će se domisliti što hoće Gospodin?

Čitanje Knjige MudrostiTko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima. Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga? Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 90,3-6.12-14.17

Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okriljeod koljena do koljena.

Smrtnike u prah vraćaši veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«Jer je tisuću godina u očima tvojimko jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,kao trava su što se zeleni:jutrom cvate i sva se zeleni,a uvečer već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojitida steknemo mudro srce.Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojimda kličemo i da se veselimo u sve dane!Dobrota Gospodina, Boga našega,nek bude nad nama!Daj da nam uspije djelo naših ruku,djelo ruku naših nek uspije!

Drugo čitanje Flm 9b-10.12-17Primi ga, ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilemonuPredragi: Ja, Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa, molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga – njega, srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima evanđelja. Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni,a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu. Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene.Riječ Gospodnja.

37

Braćo i sestre, potaknuti riječju evanđelja koje nas poziva na prihvaćanje mudrosti križa, molitvom se utecimo nebeskome Ocu za dar njegove trajne blizine. Molimo zajedno:Rasvijetli nam, Gospodine, put života.1. Za Crkvu, zajednicu krštenika: obdari je smjelo-

šću da i u današnjem svijetu naviješta i živi pri-mjer Kristove poniznosti i ljubavi kao put do novog zajedništva među ljudima, molimo te.

2. Za pastire Crkve kojima si povjerio brigu za svoj narod: okrijepi ih svetošću života i vjernošću tvojoj riječi da tvoj narod vode putem spasenja, molimo te.

3. Za djecu i mlade koji započinju novu školsku i katehetsku godinu: ti im budi svjetlo u traženju novih spoznaja i prihvaćanjuživotnih vrjednota, molimo te.

4. Za one koji odgajaju djecu i mladež:rasvijetli ih mudrošću života da mladim naraštajima usađuju vrjednote koje su trajnije od dobara koja posjedujemo, molimo te.

5. Za ovdje sabranu zajednicu vjernika:pomozi nam da ne robujemo ovome svijetunego da prihvatimo put Kristova predanja tvojoj volji, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše usrdne prošnje.Nadahni nas da slijedimo stope tvoga Sinakako bismo zavrijedili njegov dar spasenja.Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaKao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moje čezne za tobom; žedna mi je duša Boga,Boga živoga.

Ps 42,2-3

Popričesna molitvaGospodine, svojom riječjui svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom. Koji živi.

Pjesma prije evanđelja Ps 119,135

Licem svojim obasjaj slugu svogai nauči me pravilima svojim.

Evanđelje Lk 14,25-33Tko se ne odrekne svega što posjeduje,ne može biti moj učenik.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:S Isusom je putovalo silno mnoštvo.On se okrene i reče im:»Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«Riječ Gospodnja.

Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoj život,ne može biti moj učenik.


38

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu

Odbaciti sporedno

ćuje. Uređeni obiteljski odnosi i materijalna si-gurnost čine čovjeka zadovoljnim. Dobri zako-ni omogućuju skladan život. Dakle, sve što je na prvi pogled dovedeno u pitanje, ima za cilj sret-nu i zadovoljnu osobu. Ali, jednako tako najčešći uzroci nesrećâ i nezadovoljstava nalaze se upra-vo na ovim područjima. Zato je potrebno otkriti bitno, a odbaciti sporedno.

Istinska mudrostKnjiga Mudrosti nastala je u Aleksandriji, inte-lektualnom središtu staroga svijeta. Još uvijek se s divljenjem sjećamo njezinih čuvenih učite-lja i veličanstvene knjižnice. Tu se čovjek i nje-gov um zasigurno nisu prezirali, ali ga se mudro upozoravalo da spozna svoje granice. »Mi jed-va nagađamo što je na zemlji i s mukom spo-znajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti?« Tu konstataciju tre-bamo čitati u duhu već spomenutoga biblijskog gledanja po kojemu mudar čovjek ima sretan život, a onaj tko nema mudrosti nije ni sretan. Prepoznavanje vlastitih granica, unatoč svoj bo-li koja je s tim povezana, čini čovjeka sretnim. Bitno je znati što je u tvojoj moći te to htjeti i či-niti. Ako su tvoje želje daleko iznad mogućno-sti, bit ćeš nesretan. Ako su tvoje obveze iznad ili ispod onoga što možeš, opet nećeš biti sre-tan. Traženje odgovorâ ondje gdje ih je nemo-guće naći najčešće uzrokuje čovjekovu nesreću i nemir. Upravo zato nam Knjiga Mudrosti poru-čuje da jedino živjeti u skladu sa sobom čini čo-vjeka sretnim. To je prava mudrost, pa makar u današnjem svijetu izgledala i ludošću.

Prava ljubavTako dolazimo do prirodne – po svojoj nara-vi dobre – ljubavi prema roditeljima, bračnim drugovima, prijateljima i djeci. Isus ne poziva na mržnju, nego ne pravu mjeru ljubavi. Naime, vr-lo često naša prividna ljubav u sebi skriva egoi-zam i sebičnost. Druge volimo radi sebe. Fizički ili psihički su nam potrebni – barem radi toga da bismo imali kome iskazivati ljubav i dobročin-

Današnja biblijska čitanja na prvi pogled izgledaju kao negacija svega što je dobro i vrijedno. Najprije je dovedena u pitanje

ljudska mudrost. »Plašljive su misli smrtnika i nestalne naše namisli.« Evanđelje nam zasigur-no nije lako slušati. Traži neprihvatljivo: »mr-žnju« prema ocu i majci, bračnom drugu i djeci, sestrama i braći, prema svemu imanju, pa i sa-mom životu. Najteže nam pada Isusova isključi-vost prema kojoj svatko tko drukčije postupa »ne može biti (njegov) učenik«. U drugome čitanju relativiziran je ljudski zakon. Međutim, isprav-nim čitanjem ovih odlomaka Svetog pisma lako ćemo uočiti da tu nije riječ ni o kakvoj negaciji, nego, naprotiv, o afirmaciji istinskih vrijednosti i uspostavi njihova pravog poretka. Naime, potra-ga za mudrošću u Svetom pismu je umijeće živ-ljenja, življenja u kojemu se čini ono što je dobro i što čini sretnim, a izbjegava zlo i sve što unesre-

Obucite se u pravednost Božju i odbacite sve što vam ne priliči.

39


Briga za prijatelja uz: Flm 9b-10.12-17Pavlove poslanice, u usporedbi s pismima na papirusu iz onoga vremena, pokazuju se kao pisma velikog misionara i dušobriž-nika koji je znao prepoznati situaciju konkretne zajednice i tako adekvatno navijestiti evanđelje Isusa Krista, odnosno predložiti ona rješenja koja je držao da vode k cilju u zajednici za koju je pi-sao. Na papirusu sačuvani ugovori, brojna pisma, sudski protokoli između ostaloga izvješćuju kako su ljudi u antici živjeli i razmišlja-li. Tako postaje razumljivo, o čemu se radi kod Pavla, kad piše o ro-bovima, supružnicima ili vojnicima ili o slavljima s kultnim žrtvo-vanjem. Upravo u ovoj kratkoj Poslanici Filemonu doznajemo da Pavao predlaže za Onezima da pnovno bude koinonos, tj. Filemo-nov poslovni partner: »Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene« (Flm 17). Time bi mu gospodar vratio izgubljeni statusi povjerenje koje je kao rob prije kod njega imao.

Mario Cifrak

Odjeci Riječi

Zrnj

e

»Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku...« Glagol ‘mrziti’

u Isusovu govoru ne može biti ‘ublažen’ značenjem ‘manje ljubiti’.

Mrziti ovdje znači imati hrabrosti napraviti rez u ljubavi, odreći se

svega što nas priječi u zajedništvu s Bogom. To je ‘mržnja’ koja izrasta

iz ‘veće ljubavi’. Život vjere ne može ovisiti o stavu bližnjih, o mišljenju javnosti, o društvu i politici. Vjera traži zahtjevni ‘rez ljubavi’. (A. C.)

stva te se onda dobro osjećali. Takva, nazovi lju-bav, nužno dovodi do sukoba, nerazumijevanja, međusobnog povrjeđivanja i osobnog nezado-voljstva. Redovito jedna strana misli da joj dru-ga nije pružila sve ono što je trebala ili da nije sa zahvalnošću odgovorila na sve ono što joj je da-rovano. Tako biva sve više nesretnih te naruše-nih odnosa u najužem obiteljskom krugu. Volje-ti drugu osobu radi nje same, a ne radi onoga što ti može dati, u čemu ti može biti korisna te u če-mu će se tebi prilagođavati, prava je ljubav koja usrećuje, premda traži i žrtve i odricanja.

Ni previše ni premaloIsus relativizira i posjedovanje onoga što nazi-vamo materijalnim dobrima. Zasigurno je po-trebno i na tome polju imati stanovitu sigurnost. Neozbiljno bi bilo potpuno zanemariti brigu za svakodnevni život. Bio bi čak i grijeh iskušava-ti Boga očekujući da se On pobrine za ono za što je nas osposobio da sami možemo učiniti. Me-đutim, upravo ovo područje vrlo često postaje uzrokom nezadovoljstva i nesreće. Neimaština potiče ljude da se grčevito bore kako bi nešto stekli ili pak samo preživjeli. U takvoj se borbi lako može pretjerati te pogaziti i svoje i tuđe do-stojanstvo. S druge strane, niti posjedovanje ne

jamči sigurnost, pogotovo ako je stečeno na upi-tan način. Svjedoci smo da oni koji najviše ima-ju još više moraju ulagati u svoje osiguranje pa se ne usude sami prošetati ulicom. Zar i jedno i drugo čovjeka čini sretnim?! Upravo zato sveto-pisamski molitelj vapi Bogu da mu ne da ni pre-više ni premalo, jer bi ga mogao ili proklinjati ili prezirati. I tu je potrebno znati pravu mjeru, ko-ja nije nužno za svakoga jednaka, ali za sve mo-ra biti isti princip ljudskosti.

Zakon ili osobaPitanje zakona postavljeno je u drugom čitanju. Sveti Pavao štiti roba Onezima koji je pobjegao od svoga gospodara. Po zakonu je zaslužio naj-strožu kaznu, a Pavao piše Filemonu ne samo da ga ne kazni, nego da ga primi s ljubavlju i po-štovanjem. Pružajući potporu odbjeglom robu Apostol svjedoči da se nekad može biti u pra-vu u skladu sa zakonom, ali ne i u skladu s du-hom evanđelja. Tako potvrđuje Isusovo učenje da nije čovjek radi zakona, nego zakon radi čo-vjeka. Stoga kršćanin nikad ne treba pristati na zakone i uz zakonodavce koji se ne obaziru na čovjeka, gaze ljudsko dostojanstvo i čine ljude nesretnima. Za nas ne smije biti zakona koji je iznad čovjeka!

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Način sudjelovanja svećenika u euhari-stijskoj koncelebraciji izaziva niz rasprava, a pi-tanje načina govora samo je pokazatelj da su u koncelebraciji ostale teološki nedorečene neke druge, važnije teme. Rasprava o načinu izgova-ranja onih dijelova koje u slavlju izgovaraju svi koncelebranti zajedno polazi od obnovljenoga poslijesaborskoga modela koncelebracije. Taj je model u liturgijsku tradiciju unio novost, a ona se odnosi baš na takav ‘govorni’ oblik sudjelova-nja u euharistijskoj molitvi. Pogled u liturgijsku povijest otkriva da se koncelebracija nije nikada temeljila i defi nirala na zajedničkom izgovaranju središnje molitve, nego na zajedništvu mjesne Crkve te na sakramentalnom jedinstvu predsje-datelja (biskupa) i svećenikâ. Svećenici su kon-celebranti ne samo po izgovaranju posvetnih ri-ječi, nego i po udioništvu u cjelokupnome slavlju. Međutim, dugostoljetna tradicija ‘pojedinačnih’ misa i zaborav koncelebracije bitno su utjecali i na novi odnos prema koncelebraciji. Koncele-briranom slavlju nerijetko se pristupa kao skupu pojedinačnih misa svakoga pojedinog svećeni-ka. Takav je stav potkrijepljen i praksom zasebne »misne nakane« svakoga svećenika, čime se do-datno potiče misao o »vlastitoj misi« unutar za-jedničkoga slavlja.

Koncelebracija, međutim, uvijek ostaje jedno jedinstveno slavlje u kojemu svi prisutni sudjelu-ju na način vlastit svakoj pojedinoj službi. Da bi se naglasila jednost slavlja, potrebno je da sveće-nici koncelebranti predviđene dijelove izgovara-ju »tišim glasom (submissa voce), tako da se ja-sno čuje glas glavnoga slavitelja« (OURM 218). Razlog takvome glasovnom usklađivanju pred-sjedatelja i koncelebranata nije tek u želji da se izgovorene riječi jasnije čuju i razumiju, nego prije svega u nastojanju da se očituje zajedništvo Crkve i jednost slavlja. Kon-celebracija u svim sudionicima budi svijest su-dioništva u slavlju.

Glas i geste koncelebranataPoštovano Uredništvo, zahvaljujući na člancima o euharistijskoj koncele-braciji u zadnjemu broju Živog vrela, molim za jasnije pojašnjenje o na-čina govora svećenika koncelebranata. Uvijek se, naime, napominjalo da koncelebranti dijelove euharistijske molitve izgovaraju tiho, ‘podglas’. Raz-nolikost prakse traži da to bude iznova naglašeno i pojašnjeno. (J. M.)

Premda je riječ o »potpunosti slavljenja« kon-celebranti se glasom i obrednim gestama pri-družuju glasu i gestama predsjedatelja, pazeći da ne bude brisana potrebna obredna razlika iz-među službe predsjedanja i načina sudjelovanja u slavlju. Glasnim izgovaranjem riječî euharistij-ske molitve od strane koncelebranata (katkada i u nadglasavanju predsjedatelja) zatamnjuje se smisao koncelebracije.

No, potrebno je istaknuti i jednu obrednu ge-stu kojom koncelebranti nerijetko zadiru u služ-bu predsjedanja. Nakon lomljenja kruha kon-celebranti pristupaju oltaru te se, uzevši Tijelo Kristovo, vrate na svoja mjesta. (U slavljima s ve-ćim brojem koncelebranata ustalila se praksa da đakon ili jedan od koncelebranata donose pliticu do svećenikâ.) Vraćajući se na svoja mjesta kon-celebranti nose hostiju desnom, a podmetnuvši lijevu ruku. To je gesta koja priliči dostojnomu nošenju i prikladnomu držanju hostije za vrije-me hoda, ali ne i za vrijeme dok predsjedatelj po-kazuje hostiju narodu. Glavni slavitelj potom uz-me hostiju te, držeći je nad pliticom ili kaležom, izgovara riječi »Evo Jaganjca Božjega…« (OURM 242). Koncelebranti su u tome trenutku samo pri-česnici. Nije, stoga, potrebno da i oni, zajedno sa predsjedateljem, pokazuju hostiju narodu, ili da je drže nad dlanom na način kao da je pokazu-ju. Budući da ne izgovaraju riječi »Evo Jaganjca Božjega«, nije potrebno ni da identičnom gestom prate predsjedatelja. Svi, naime, blagujemo istoga Krista, od jednoga kruha, pa logika obreda zahti-jeva da Tijelo Kristovo pokazuje samo predsjeda-telj slavlja. Budući da su hostiju uzeli radi pričesti, koncelebranti u tom trenutku vrše pričesnu ge-stu, a vlastitost je pričesne geste hostija položena na lijevi dlan s podloženom desnom rukom. Kao što se u euharistijskoj molitvi su-djelovanje iska-zuje kroz »tiši glas«, ovdje se ono analogno poka-zuje kroz jednostavnost pričesne geste.

lice crkve pred božjim licem - hilp.hr · pdf filebez lica čovjek ne bi bio biće...

Documents