USMENA LIRSKA PJESMA, BALADA I ROMANSAMunib Maglajlić

Institut za književnost/SvjetlostSarajevo 1991.

I. HISTORIJAT BILJEŽENJA I ZANIMANJA ZA LIRSKU PJESMU, BALADU I ROMANSU U BOSNI I HERCEGOVINI

- najranija vijest o lirskoj pjesmi u BiH potječe iz 16. stoljeća (1574.), a vezana je za povijest o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije iz porodice Vornić; splitski knez je opisao ljubavnu zgodu između Adila i Marije; prethodno je ukazao na još jednu zabranjenu vezu između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke, gdje se, nakon ispitivanja, pokazalo da je djevojka svojom voljom pošla sa mladićem; knežev izvještaj je preveo Luka Botić: Adel je dolazio na pazar i prodavao vosak, med i mirisne vode; jedanput dođu Vornići sa dvije kćerke; Adel se zagleda u mlađu Mariju (14 godina), a i ona u njega; ona je plakala a Adel je zapjevao pjesmu ("Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Lice joj je bjelije od mojega voska a ljepše od ruža, što sam ocijedio. Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Ja sam čuo gdje govori; usta su joj slađa no moj med. Vaša je golubica ljepšeg stasa i uzrasta no moj konj."); roditelji su je dali u samostan; Adel joj šalje pismo jer je bio spreman i vjeru promijeniti zbog nje; zabranjuju mu dolaziti u grad; djevojka vehne i umre;

Erlangenski rukopis - s početka 18. stoljeća ima nekoliko desetina pjesama iz BiH;

Viaggio in Dalmazia - iz 1774. Alberta Fortisa sadrži XALOSTNA PJESANZA PLEMENITE ASANAGHINIZE;

Ljetopis - Mula Mustafe Bašeskije iz druge polovine 18. stoljeća nalazi se svjedočanstvo o lirskoj pjesmi (kako je 17 mladih kadija priređivalo sijela na kojima se sviralo uz naj i pjevale turćije pjesme); Bašeskija je zabilježio četiri lirske pjesme i jednu romansu Zagleda se Ramo i Saliha;

Francuz Marc Rene Breure Desrivaux (oko 1770-1823), poznatiji kao Marko Breurović - sin francuskog konzula, sakupio je čitavu zbirku naših pisama, koja ni do danas nije objavljena;

Vuk Stefanović Karadžić - u Maloj prostonarodnoj slaveno-serbskoj pjesnarici 1814. godine imaju tri pjesme iz BiH: br. 80 Barjaktar djevojka, Žalostna pjesna plemenite Asan-aginice i br. 100 Na sramotu Begi i Mus-agi; u prvoj knjizi Srpskih narodnih pjesama one iz BiH su označene sa (T*); postoje i četiri verzije balade Smrt Omera i Merime;

Ivan Franjo Jukić - sakupio i objavio nekoliko lirskih pjesama u svom časopisu Bosanski prijatelj (1850, 1851, 1861);

Vuk Vrčević - radio u Trebinju kao austrijski konzul i sakupljao narodne pjesme; Bogoljub Petranović - 1867. objavljuje u Sarajevu prvu zbirku od 364 pjesme

Srpske narodne pjesme iz Bosne (ženske); Fra Antun Knežević - nastavljač djela I. F. Jukića; zabilježio oko 20 ljubavnih

pjesama; Kosta Hadži Ristić - etnograf i folklorist; Srpsko učeno društvo mu je objavilo

77 lirskih i lirsko-epskih pjesama; podijelio pjesme na Pjesme ljubavne manje, Pjesme ljubavne veće, Pjesme mitolođičke i Pjesme žeteočke;

Safvet-beg Bašagić - je zabilježio poznatu anegdotu sa pjesnikom Arifom Hikmetom u Istambulu, kada je slušao našu sevdalinku "Majka Fatu kroz tri gore viče" i uzviknuo: Moj je narod pjesnik najveći!

Vinko Vice Palunko - 70-te i 80-te godine; župnik u Popovu Polju; bilježi lirske i lirsko-epske pjesme;

Vid Vuletić - Vukasović - desetak godina nakon Palunka; sakuplja u okolini Stoca;

Nikola Tordinac - 1882. godine zabilježio četrdesetak pjesama pod naslovom Hrvatske narodne pjesme i pripoviedke; bio zanesen Bosnom;

Kamilo Blagajić - 1886. Hrvatske narodne pjesme i pripoviedke iz Bosne; Stevan N. Davidović - u Pančevu 1884. Srpske narodne pjesme iz Bosne; 244

pjesme;Petar Mirković - Pančevo, 1886. Srpske narodne pjesme (gerzovske i đevojačke)

iz Bosne; 212 pjesama; Dragutin Hofbauer, poznatiji kao Njegoslav Dvorović - 1888. Hrvatsko narodno

blago; Ivan Zovko - 1888. zbirka Hercegovke i Bosanke. Sto najradije pjevanih ženskih

pjesama; Marko S. Popović - 90-te Srpske narodne umotvorine. Srpske sevdalinke.Ludvik Kuba - najopsežnija zbirka lirskih i lirsko-epskih pjesama; boravi i

sakuplja 1893; objavljuje 1906-1910. u "Glasniku Zemaljskog muzeja"; Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine;

Ivan Zovko - u rukopisu zbirka oko 1000 pjesama;Osman Đikić - rukopisna zbirka oko 60 balada; Mehmed Dželaludin Kurt - 1902. 88 pjesama, od toga dvadesetak balada; ima

polemičan predgovor upućen protiv Vuka i njegova načina sakupljanja pjesama; on se zalaže za vjerno bilježenje bez redigiranja;

Sava Miladinović - Ženske muhamedanske pjesme;Jovan P. Mutić - Narodne ženske pjesme iz Hercegovine;Milan Bugarinović - Sarajke. Srpske narodne pjesme; Ivan J. Marunović - Narodne pjesme po Herceg-Bosni; sadrži najbolju varijantu

balade o Morićima; Časopisi: Bosanska vila (1886-914), Behar (1900-1911, 1927-1945), Biser;Hamid Dizdar - 1944. Sevdalinke. Izbor iz bosansko-hercegovačke narodne

lirike; Alija Nametak - 1970. Od bešike do motike; Alija Bejtić - u rukopisu; Vlado Milošević - Bosanske narodne pjesme, I-IV, 1954-1964;

II. USMENA LIRSKA PJESMA U BOSNI I HERCEGOVINI

Već po svojoj osnovnoj definiciji lirsku poeziju odlikuje odsustvo pripovjedne deskripcije, fokusiranost na čovjekova čuvstva i refleksije, s intencijom uspostavljanja “izravnog kontakta između subjektivnih misaonih ili emotivnih stanja i izvanjskih životnih manifestacija na način da individualno biva općim”.1 Subjektivno u usmenoj lirskoj pjesmi, međutim, nije isto što i subjektivno u pisanoj lirskoj pjesmi, ono je šire i obuhvatnije. ‘Lirsko ja’ ne podrazumijeva određeni subjekt već moguću ljudsku situaciju, “ono što je unutarnje i lično ostvaruje se, po pravilu, posredno, u drugom,

1 Josip Kekez, “Usmena književnost” u: Uvod u književnost, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1983., str. 233.

najčešće u slikama iz sveta prirode u najširem smislu, dovedenim u paralelan položaj”,2 čime se, zapravo, prokazuje kolektivna dimenzija usmene lirike. Naše se usmene lirske pjesme razlikuju i po odsustvu čistoga lirizma, zbog toga što su oblikovane oko jednog isječka događaja, oko jedne “sižejne situacije” (Prop) ili oko jedne zgode. Grade se oko nekog zbivanja, koje je kazano sažeto, bez razvijene radnje, a protkano osjećanjem ili propraćeno mišlju.

Iz činjenice da se u lirskim pjesmama uspostavlja izravan kontakt između subjektivnih misaonih ili emotivnih stanja i izvanjskih životnih manifestacija proizilazi neograničeni tematski raspon i višestruka raznovrsnost motiva. Za lirsku se pjesmu jednostavno kaže “da prati čovjeka od kolijevke (uspavanke) do groba (tužbalice), u veselju i u tuzi, uz obrede i običaje, uz svečane zgode, ali i uz mukotrpne poslove, u ratu i u miru, u ljubavi i u mržnji, u siromašnim nastambama i raskošnim palačama”.3 Najčešće su ih izvodile ili kazivale žene ili djevojke, mnogo manje muškarci, te se po tome izvedbenom momentu često nazivaju još i ženskim pjesmama, s razlogom, i zbog suštinske i sadržajne ‘ginocentričnosti’, odnosno, okrenutosti ka ličnom, pojedinačnom, konkretnom, individualnom, privatnom, osjećajnom i porodičnom.

Usmena lirska pjesma rijetko se, izuzev u svom tekstualno fiksiranom obliku, javljala samostalno, uglavnom uz neku melodiju (muzika), obrednu radnju ili igru, dakle, kao dio jednog sinkretiziranog oblika. To nadalje znači da je njeno izvođenje bilo vezano za konkretnu životnu situaciju, za, recimo, žetvu pšenice (Ječam žele Tuzlanke djevojke), za svadbu (Trepetljika trepetala), za uspavljivanje djeteta, za sevdisanje djevojke za mladićem ili obrnuto, što joj, možda neočekivano, daje jednu crtu realističnosti. Zato Alija Nametak kaže za ove pjesme da “obuhvataju čitav ljudski život od rođenja do smrti, počam od uspavanki preko 'pjesama' za zabavljanje djece i dječjih brojalica, šaljivih pjesama, ljubavnih (ašiklija), svadbenih, 'pjesama od kola', romanca i balada”.4 Nada Milošević-Đorđević posebnu pažnju skreće na porodične obredne pjesme koje “sa svoje strane, prate isti, sada čovečji životni krug - rođenja (uspavanke), sazrevanja (svadbene pesme) i smrti (tužbalice), a unutar toga kruga najrazličitija zbivanja koja su ga se doticala u svakodnevici uslovljenoj i istorijskim i društvenim događajima”.5 Slijedeći upravo ovu prigodničarsku uslovljenost, a s tim u vezi i njen tematski sadržaj, Munib Maglajlić nudi sljedeću klasifikaciju usmene lirike:

1. obredne i običajne pjesme2. posleničke pjesme i pjesme o radu3. uspavanke4. šaljive pjesme i 5. ljubavne pjesme

Svadbene običajne - jedne su date u punom sjaju gradske kulture a druge sasvim jednostavno oslikavaju seosku sredinu; jedna od najraspostranjenijih svadbenih je ona koja bilježi trenutak isprošene iz roditeljskog doma; pjesme s temom iskušavanja

2 Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd 1985., str. 471.3 Josip Kekez, navedeno djelo, str. 233.4 Alija Nametak, "Od bešike do motike", Srajevo 1970., str. 5.5 Nada Milošević-Đorđević,"Narodna književnost", http://www.rastko.org.yu/isk/isk_11.html. 23. 08. 2007.

nevjeste pitanjima da li žali za roditeljskim domom; pripreme svatova za odlazak po djevojku sa slikom razigranih konja, koji se "dobru putu nadaju"; nasuprot sjetnom ispraćaju nevjeste dolazi radost u mladoženjinoj kući, "trepetanje trepetljike pune bisera" i "zlatna žica od vedra neba";

a) Svadbene pjesme

- Neki ih svrstavaju u obredne, neki u običajne a neki u porodične usmene lirske pjesme, što samo potvrđuje činjenicu da istovremeno pjevaju i o svadbenim običajima, i o svadbenim obredima i o jednom važnom segmentu porodičnog života;

- Svadbene pjesme, zapravo, prate vrlo složen i cjelovit scenario svadbenih običaja: od prosidbe i prstenovanja, boravka u nevjestinoj kući, oproštaja s roditeljima i rodbinom, putovanja, svadbe, dolaska u mladoženjinu kuću itd.

- Posebnu vrijednost svadbenih pjesama čini dvojako osjećanje: radost zbog udaje, a sjeta i tjeskoba zbog rastanka s roditeljima i neizvjesnost budućeg života u ‘tuđoj kući’.

- Bošnjački svadbeni običaji se u nekim segmentima razlikuju od drugih, sastoje se od ašikovanja, prošnje, nićaha, svatova, dočeka svatova u djevojačkoj kući, prstenovanja, knivenja, odlaska svatova, đerdeka, prvog i drugog dana u muževljevoj kući.

- Ašikovanje, djevojački i momački razgovor, ne mora se prevashodno smatrati sastavnim dijelom svadbenih običaja, mada ga neki autori ipak posmatraju u nizu drugih svadbenih običaja i radnji;

- Da ašikovanje ne podrazumijeva samo ‘zagledanje’ ili koketiranje, da to nije tek prosti razgovor između dvoje mladih koji se vole, vidi se iz jednog napjeva Ludvika Kube:

Tiha noći, sjajna mjesečina,L'jepo ti bi ašikovat bilo,U koga je na blizu djevojka.U mene je, brate, na daleko,Dok joj dogjem, polunoći progje,Dok obljubim, pjevci zapjevaju,Saba zora: hajde dragi doma.Da zna zora, šta je milovanjeNe b' svanula za nedjelju dana,Ne b' svanula, ni sunce granulo.6

- U pjesmi se na suptilan način dozira i erotska dimenzija ašikovanja, opredmećena slatkim mukama mladog ašika, koje su uzrokovane prostornom udaljenošću između njega i drage- Prošnja dolazi nakon što se dvoje mladih zagledaju. Prosilac obično bude žena, a ako je ipak muško, onda mora biti u srodstvu sa djevojačkom familijom kako bi imao pristup djevojačkoj kući. Prosilica, žena koja je došla u prošnju, nakon neobaveznog razgovora, prelazi na stvar tako što opiše stanje i poštenje mladićeve porodice i završava sljedećim riječima:

6 Ludvik Kuba, navedeno djelo, napjev broj 533, str. 407.

I dođoh, da zaprosim ruku (ime djevojačko) za (ime momkovo), a molim gospodara Boga (đelle šanuhu), da ova ženidba, ako bila korisna (hairli), bila i suđena, a ako ne bila, neka ih oboje Halik sačuva od nje!7

Djevojačka mati odgovori da će se sporazumjeti sa mužem i poslati odgovor u zakazano vrijeme. Ako je odgovor negativan prosioci se više ne šalju, a ako je pozitivan onda se ponovo šalje ista žena s amanetom (zarukom), koji se sastoji od jednog prstena i nekoliko dukata. Poslije kahve, limunade i neobaveznog razgovora prosilica uručuje poklone a djevojka šalje svoje darove za mladoženju i članove njegove porodice. Narodni pjevač je opjevao i taj trenutak:

Curi šalje stotinu dukata,Ona njemu zlatne boščalukeI još k tome kitu bejturana.8

- Čin vjenčanja se odvija pred kadijom, sa po dva svjedoka sa obje strane, kadija po tri puta pita mladoženjine i nevjestine svjedoke za pristanak a zatim uči dovu. Tada se pravi ugovor za nićah, odnosno, za sumu novca koju mladoženja pristaje dati u slučaju razvoda. Po završetku vjenčanja muštulugdžija nosi radosnu vijest djevojačkoj pa momačkoj kući, za šta dobija određene darove.

- Uoči dana kada je zakazana svadba u mladoženjinoj kući biraju se djeverovi, jenđije (djeveruše), selam-aga i stari svat. Svatovi polaze iz mladoženjine kuće bez mladoženje a za njima šalje se i komora, koja se sastoji od dva kompleta odjeće za mladu,9 dva sepeta suhog grožđa, kna i jedan komad crvenog platna od svile. Broj zvanica i veličina svadbe u srazmjeru je sa bogatstvom i ugledom mladoženjine porodice, najugledniji i najimućniji ljudi prave nadaleko čuvene svadbe koje se dugo pamte. Tako je svadba Ibrahim-bega Kapetanovića, negdašnjeg načelnika grada Mostara, i nevjeste od čuvenih begova Firdusa iz Livna, brojala oko hiljadu konjanika.

- Pošto se svatovi namire jenđije zahtijevaju od djevojačke majke da se djevojka izvede riječima: “Daj nam, izvedite ono, po što smo se dovde zamučili, da vidimo, jesmo li se imali rašta zamučiti!”10 Majka reaguje tek nakon što se treći put ponovi zahtjev, namigne ženama zaduženim za izvođenje djevojke. Nakon što jenđija istrese na djevojčinu glavu fišek šećera i sitnog novca, tada i djeverovi zahtijevaju da vide mladu. Ovaj put dovode je njena braća ili neki drugi srodnici, pred djeverove, kako bi se obavilo prstenovanje. Prstenovanje obavlja glavni djever (đever-baša) tako što prstenom tri puta dotakne sve mladoženjine prste da bi ga na kraju stavio na djevojčin kažiprst. Jedan od djevojčinih pratilaca cijelo vrijeme nosi posudu (ćasu) sa vodom prekrivenu čevrmom, kako bi glavni djever za vrijem prstenovanja mogao prsten umakati u vodu. Po završetku prstenovanja djeverovi bacaju bakšiš u posudu, a mlada istresa vodu na prisutne djevojke, koje se otimaju za time da ih voda prije polije,

7 Osman Đikić, Svadbeni običaji Muhamedanaca u Hercegovini, Zora br. 10, Mostar 01. 10. 1898., god. III, str. 354.8 Kasim Gujić, navedeno djelo, str. 177.9 "Iz mladoženjine kuće šalje se komora koja nosi djevojci dvoje haljine: jedne su svilene, a sastoje se od kratke anterije, ječerme, dimija, prekrivača i žutih čizama. Druge su zlatne i sastoje se od druge anterije, ječerme, prekirvača i papuča. Za oboje haljine šalje se još i donja rubenina: gaće, košulja i dombak. Prve haljine služe za put, a gornje za opravu." – Đikić, navedeno djelo, str. 355.10 Đikić, navedeno djelo, str. 355.

vjerujući da će se prije i udati. Svatovi zatim ulaze u djevojačku kuću a djevojke se hvataju u kolo i pjevaju pjesmu u kojoj nabrajaju (pripijevaju) svatovske starješine: starog svata, selam-agu, đever-bašu i djeverove:

Stari svate i gospodičiću,Daruj nama kolo i đevojkeDukata ti ne gledamo,Grošu ti se priklanjamo,Zolota je, sramota je,Talijer je, taman nam je!

Kako kojeg svata spomenu u pjesmi on prilazi kolu i dariva ga novcem.

- Knivenje ili krnanje je obred stavljanja posebne crvene boje na ručne i nožne prste udavače, odvija se u društvu djevojaka i viđenijih žena. Za to vrijeme djevojke pjevaju pjesmu u kojoj pripijevaju imena mlade i mladoženje (na primjer: “Muhareme, uzvi brdu brke, / Tvojoj Hanki okrnaše ruke. / Ok’naše i noge i ruke, / Tvome srcu olakšaše muke.”11) Poslije ovoga čina svatovi u posebnom rasporedu odlaze mladoženjinoj kući, gdje ih dočekuju vesele skupine sa pjesmom:

Šta u dvoru žubor stoji,Što ono veli?

Hej, ono majka sina ženi,Pa se veseli.

Svak se tome veselio,Majka najviše

Hej, svak se tome veselioMajka najviše.

Šta u dvoru žubor stoji,Šta ono veli?

Haj, ono babo sina ženi12

- Poslije mladoženjine majke i oca nabrajaju se i ostali ukućani. U dva sata iza pola noći mladoženja ide u džamiju da klanja jaciju, a poslije toga, uz momačka zadirkivanja, ide sa mladom u svoju sobu (đerdek). Ujutro nejvesta daruje svoga muža boščalukom, odlazi svekru i svekrvi, ljubi ih u ruku, a oni je darivaju. Poslije podne je vrijeme stidnje, nevjesta se lijepo obuče, stane u ćošak sobe i šuti, dok je razni gosti dolaze vidjeti i ocijeniti je li dostojna mladoženje.

Pjesme uz rad - po nastanku mlađe od obrednih i običajnih; najčešće su žetelačke; npr. "Ječam žela Tuzlanka djevojka"

Ječam žele Tuzlanke djevojkeJečam žele, ječmu govorile:- Ječam žito, sjeme plemenito,Mi te žele, a mi te ne jele!Svatovski te konji pozobali,Ili moji, ili brata moga.

11 Faik Bahtić, Ženidbeni običaji kod mslimana na selu, Novi Behar broj 20-21, Sarajevo 1. maj 1939., str. 249.12 Osman Đikić, navedeno djelo, str. 357.

Prije moji nego brata moga!

Uspavanke - sedmerac Rabbum, Allah, ti mi daj; simetrični osmerac O bešiko, zlato moje; nesimetrični osmerac Uspavaj mi se, Jelkice; nesimetrični deseterac Lila, sine, u tankoj bešici;

- S obzirom na njihovu vezanost za praktične životne situacije i s obzirom na njihovu sinkretičku prirodu, uspavanke vode porijeklo iz vremena kada je nastajao ljudski govor. To ne znači da su sve uspavanke morale nastati u davnoj prošlosti, to samo znači da su se kao vrsta pojavile tada.

- Prema definiciji uspavanka je drevna pjesma lirskog karaktera sa jasno definiranom namjenom i funkcijom – namijenjena je djeci sa funkcijom uspavljivanja djece – i sa čitavim spektrom želja: da dijete uči, da obavlja namaz, da bude poslušno svojim roditeljima, da bude korisno drugima, da roditelji s njim smireni dočekaju starost i da ih, kad umru, pokopa, da im nakon smrti prouči hatmu. Ibrahim Kajan ukazuje upravo na “duhovnu intenciju uspavanke: da se utisne, uz Božju pomoć, majčina želja i molba u djetetovu svijest, one (uspavanke – N. O.) nagovaraju Sudbinu da se okrene u poželjnu budućnost djeteta”.13 Kajan dalje pojašnjava ovu lirsku vrstu:

Dijete je potpuno uronjeno u glas, u ton, u ritam oslobođen značenja – obavieno je oblakom majčine volje izgovorene na najljepši postojeći način – djetetova ćutila opipavaju prvi put vanjski svijet. Pitati se je: upija li poruke tog novog svijeta? Upija. Gotova gramatička struktura (najranijeg djetinjstva, što je i kao teorija potvrđena) prima prve poticaje na temelju kojih će tek kasnije biti osposobljena prihvatiti spoznaje racionalnog sloja u konstituiranju gramatike materinskog jezika, s njezinim dovršenjem u (‘Piagetovu’) stupnju operacionalizacije, apstraktnog mišljenja, u dobu prestanka poetskog lutanja između znaka i označenog.14

- Ovoj djelimice zapostavljenoj vrsti usmeni lirskih pjesama najviše se posvetio Alija Nametak, koji je 1970. godine u vlastitoj nakladi objavio značajnu i raznovrsnu zbirku lirskih pjesama – “Od bešike do motike: narodne lirske i pripovijedne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana”.

- Autor navodi i objašnjava još jedan naziv koji se koristi u Mostaru za pjevanje uspavanki a to je riječ illakanje;

- Iznimno je važno Nametkovo obrazloženje kada i u kojim prilikama se pjevaju pojedine uspavanke:

Kad se djetetu da sisa i ono se nasisa, onda mu se illače, t.j. pjeva uspavanka, dok ne zaspe. Kad zaspe, prekine se s illakanjem, pa gdje se slučajno dogodi u pjesmi. Ako je dijete «zlo», pa ne može za dugo da zaspe, onda se goni do kraja, pa kad se sve pjesme iscrpu, a ono još ne zaspe, onda se opet počinje iznova. Pjesme se ne pjevaju po nekom redu, nego kako koja kada na um pane.15

13 Ibrahim Kajan, "Pod beharom moje janje spava", Preporod, Zagreb 1996, str. 7.14 Isto, str. 7.15 Alija Nametak, "Mostarske muslimanske uspavanke", str. 235.

- Uspavanke najčešće počinju direktnim obraćanjem djetetu i zazivanjem sna “spavaj, sine” ili “zaspi, sine”, od jedanaest mostarskih uspavanki četiri počinju na ovaj način.

- Uz obraćanje i zazivanje sna obično se iskazuje radost zbog dječijeg prisustva u ovome svijetu, najprije radost roditelja koji su ga donijeli na svijet (“Milov’o te i ko te rodio / i ko ti je lipo ime dio”16) a potom i radost prirode koja ga okružuje (“Miluje te i gora i trava”17). Ta se radost ne mora iskazivati izravnim priznanjem nego razvijanjem posebnih poetskih slika, kao u sljedećoj uspavanci:

Spavaj, sine, lijep san usnio, Đe ti majka tanku košu kroji, Košu kroji, a godine broji.Jednu majka a drugu pomajka,Treću teta, materina seka,A četvrtu pupčenica baka,Koja ti je pupak urezalaI na bile ruke dočekala.18

- Eliptički sažetom formulacijom “Košu kroji, a godine broji” djetetu se upućuje želja za sretnim odrastanjem, a nabrajanjem bližih i daljih srodnika želi mu se iskazati neka vrsta dobrodošlice i uvesti ga u svijet odraslih.

- Snažna religijska postamentiranost vidi se u uspavankama koje u sebi sadrže illakanje, odnosno stihove na arapskom jeziku koji svjedoče postojanje Jednoga Boga i Poslanika Muhammeda, što je zapravo jedan od stubova islamskog vjerovanja.

b) Mitološke pjesme

- Religiozne pjesme bile bi posebnom vrstom usmene lirske poezije, a mitološke i vjerske – podvrstama religiozne usmene lirike.

- Teško je uočiti jasnu granicu između pojedinih lirskih vrsta, kao što je teško uočiti jasnu granicu između mitoloških i vjerskih pjesama, zbog toga što se u većini ovih pjesama stara paganska prepliću sa novijim monoteističkim vjerovanjima.

- Mekteb, kao vjerska obrazovna institucija, može poslužiti i kao mjesto gdje se odvija sevdisanje između dvoje mladih, kao u zanimljivoj sevdalinci

- “U Mostaru šećer-mejtef kažu”, koja pjeva o sevdisanju između hodže Omer-efendije i kalfe lijepe Emine.19 Čak i u trenutku potpune posvećenosti u učenju ezana mladi mujezin pokazuje slabost pred ljepotom Šahin Melve djevojke:

Gledajuć je ne umjede učiti,već on poče po munari pjevati:“Jah kakve su kara-krzli obrve,odnesoše moju pamet do mrve!”20

16 Navedeno djelo, str. 239.17 Navedeno djelo, str. 239.18 Navedeno djelo, str. 239.19 Hamid Dizdar, Sevdalinke, str. 196-197.20 Hamid Dizdar, navedeno djelo, str. 150.

- To samo potvrđuje činjenicu o neodvojivosti svjetovnog od religijskog i obrnuto, činjenicu o intregativnoj vrijednosti života po kojoj osnovno ljudsko osjećanje između djevojke i mladića manifestira se čak i tamo gdje mu prevashodno nije mjesto.

- Prema definiciji mitološke pjesme čine drevni sloj usmene književnosti nastao u doba paganskih vjerovanja, prisutan više možda u epskim negoli u obrednim lirskim pjesmama. Kao podvrsta usmene lirske poezije one pjevaju “o nebeskim telima, suncu, mesecu, zvezdama, kojima se pripisuju ljudska svojstva (dobrota, srditost, gordost) i ljudski način života; peva se i o natprirodnim bićima, vilama i zmajevima, koji takođe žive ljudskim životom, a svojim tajanstvenim moćima utiču na sudbine ljudi”.21

- Jedna od najpopularnijih i jedna od najizvođenijih mostarskih pjesama sa motivom vile je pjesma Kliknu vila sa vrha Porima, pjesma koja je imala i svoju muzičku verziju u interpretaciji još jednog Mostarca – Himze Polovine.22

Kliče vila sa b’jela Porima,Pa doziva mostarskog vezira:“Ču li mene, mostarski veziru,Čuvaj Stoca, pazi Počitelja,Ni Mostara ne ostavljaj sama,U Mostaru ljuta guja spava,Ljuta guja Dadić Alijaga.Ako bi se guja probudila,Sav bi Mostar ognjem zapalila.”

Šaljive pjesme - jedna od najrasprostranjenijih je Star se Ćurčić pomladio, a nalazi se još u "Erlangenskom rukopisu"; izvjestan broj šaljivih pjesama zasnovan je na "događanju nemogućeg"; Gunić, str. 416

Gange - dvostihovni deseterački oblici, rasprostranjeni kod hercegovačkih Hrvata;

Erotske, lascivne, bezobrazne pjesme:

21 Rečnik književnih termina, Nolit Beograd 1985., str. 645.22 Himzo Polovina je rođen u Mostaru 11. marta 1927. godine u Donjoj mahali – Podhumu. Bio je autentični sakupljač i kazivač mostarske i bosanskohercegovačke sevdalinke. Komponovao je mnoge pjesme nadahnute izvornim stvaralaštvom Bosne i Hercegovine. Snimio je veliki broj arhivskih snimaka za RTV Sarajevo te uradio serijale "Kubina vremena", "Izvori", "Priče starih vremena" i druge. Kao doktor medicine i neuropsihijatar uspješno je primjenjivao u svojoj ljekarskoj praksi socioterapiju i muzikoterapiju. Dobitnik je brojnih priznanja, nagrada, dijamantskih i zlatnih ploča. Umro je u Plavu (Crna Gora) od posljedica srčanog udara 05. avgusta 1986. godine.