list učenika pomorsko tehničke škole dubrovnik broj 8
TRANSCRIPT
List učenika Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik
BROJ 8 ŠKOLSKA GODINA 2011./2012.
2
Albatros - list Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik
Izdavač Novinari:
Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik Patricija Maria Tomić, 3.N
Za izdavača Pavo Lukačević, 4.Bs
Dip. ing.Tomislav Vitković Danijel Sentić, 3.Bs
Matko Skaramuca, 3.Bs
Uredništvo Tonko Blotkamp, 1.E
1. Maroje Jakovljević, 1.R Mario Cvjetković, 1.R
2. Mario Cvjetović, 1.R Marko Miletić, 4.E
3. Lukša Malohodžić, 1.R Mato Buconić, 3.N
4. Tonko Blotkamp, 1.E Antonio Karačić, 4.R (Naslovna slika)
Jure Lončarica, 4. Nb (Slike s Kraljice mora) Odgovorne urednice:
Ivana Jadrov, prof.
Romina Tomaš, prof. i dipl. bibliotekar
Lektor i korektor: prof. Ivana Jadrov
ISSN-1333-6878
Tisak: Tiskara Pavleković
160. godišnjica Pomorske škole………………………………….3
Jakov Kolak najbolji brodostrojar u Hrvatskoj…………………..4
Predavanje o obrani Dubrovnika 1991. u našoj školi……………5
Slava učenikova-slava je učiteljeva……………………………...6
Humanitarne akcije u našoj školi………………………………...9
Pet dana na kraljici noći……………………………………… 10
Božićna radionica u našoj školi…………………………………12
Kako postati Netko…………………………………………… 13
Mini intervju s našim profesorima………………………………14
Maturalna zabava………………………………………………..16
Utjecaj računalnih igrica……………………………………… 18
Odmor u Pomorskoj……………………………………………..19
Linđovo putovanje u Pariz……………………………………....20
Predstava Mamurluk odigrana u Pomorsko-tehničkoj školi….....23
Pomorci u Zagrebu……………………………………………....24
Anketa……………………………………………………………26
Školski sport……………………………………………………..28
Veliki odmor……………………………………………………..30
Vitamini za dušu…………………………………………………31
Još malo slika s Kraljice mora…………………………………...32
3
Grad Dubrovnik od davnina je
orijentiran na more. More je
pogodovalo da ovaj grad tijekom
svoje povijesti dosegne zadivljujući
uspjeh na svim područjima ljudske
djelatnosti. Ono je za stanovnike
Dubrovnika i njegove okolice od
davnina bilo izvor egzistencije.
Pomorac je bio sinonim za hrabrog,
časnog i poštenog čovjeka. S vremenom, uvjeti plovidbe postajali su
sve složeniji. Stoga se najprije otvaraju privatne škole za izobrazbu
pomorskih kapetana, a zatim se 16. ožujka 1852. godine otvorila
Nautička škola u Dubrovniku. Velika je njena uloga u razvitku ovoga
kraja.
„Nautika“ je oblikovala mnoštvo
novih naraštaja budućih kapetana
i časnika koji su iz nje izlazili
puni znanja, poticaja i želje da
sve svoje snage stave u službu
pomorstva. Bogata je i duga
tradicija pomorskog školstva u
Dubrovniku. Ove se godine
obilježava sto šezdeseta
obljetnica postojanja Pomorske škole. Odajući joj dužno priznanje,
želimo školi još puno, puno godina uspješnog rada i jednako tako
uspješnih, marljivih i poštenih generacija mladih stručnjaka koji će u
njoj stasati.
4
Na 12. Državnom natjecanju učenika
pomorskih škola zanimanja tehničar za
brodostrojarstvo koje je održano od 11. do 13. svibnja 2011.
u Zadru, učenik 4. BS razreda Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik Jakov
Kolak osvojo je je prvo mjesto. Okitio se zlatom, osvjetlao obraz škole i s
ponosom predstavio sve njene kvalitete. Sa svojim kolegom Antom Kitinom ekipno su zauzeli
drugo mjesto koje ih je od prvog dijelilo samo pola boda.
Novost je natjecanja u tome što se provodilo prvi put na školskom brodu “Kraljica mora”, na
kojem su učenici iz svih pomorskih škola Republike
Hrvatske: Split, Bakar, Mali Lošinj, Zadar, Korčula,
Šibenik i Dubrovnik, provjeravali svoja znanja iz
predmeta : tehnička mehanika, termodinamika,
elementi strojeva, brodski motori, pomoćni brodski
strojevi, engleski jezik, hidraulika i pneumatika,
osnove brodogradnje. Iskusili su svoja prva znanja iz
poznavanja rada na strojarskom simulatoru na kojem
su radili vježbu sinkronizacije generatora i rada
brodskih pumpi. Praktični dio sastojao se od mjerenja
istrošenosti i ovalnosti košuljice motora uz pomoć
mikrometra i komparatora te određivanje vrste vijaka,
i narezivanje navoja.
Ante Kitin i Jakov Kolak
Nakon odrađenog natjecateljskog dijela svi su se učenici zasluženo odmorili šetnjom po
gradu uz nezaboravan obilazak morskih orgulja, katedrale Sv. Stošije, Sv.Donata i ostalih
znamenitost lijepoga Zadra. Proglašenje pobjednika održalo se u Pomorskoj školi Zadar, gdje
su najboljima uručene pohvalnice, zahvalnice i medalje. Učenike su pripremali njihovi
mentori: Kuzma Gangai, Mato Bilić i Đuro Brboleža.
Bio jedan izvanredan brodostrojar, vrlo nadaren za rješavanje svih mehaničkih
problema. Stekao mirovinu i nastavio sretno živjeti. Nekoliko godina kasnije kompanija ga zove
da dođe pomoći riješiti veliki problem koji imaju s jednim strojem. Sve su pokušali ali nitko nije
uspio pokrenuti taj skupi stroj. On im je bio zadnja šansa, pa što košta - da košta! Stari strojar
prihvati izazov. Nakon cjelodnevnog proučavanja stroja napravio je kredom maleni križić na
određenom dijelu stroja izjavivši da u toj komponenti leži njihov problem. Taj dio je izmijenjen i
stroj je opet proradio. Za svoju uslugu strojar je tražio iznos od 50 tisuća dolara. U kompaniji su
bili iznenađeni visokom cijenom te su tražili detaljnu specifikaciju. Nato, na komadiću papira, on
napravi vrlo kratku specifikaciju koja je izgledala ovako: Jedna oznaka kredom $ 1,00
Znanje gdje tu oznaku staviti $ + 49.999,00
Ukupno $ = 50.000,00
Račun mu je odmah isplaćen, a on je sav sretan nastavio uživati svoj umirovljenički život.
5
Predavanje o obrani
Dubrovnika 1991.
održano u našoj školi
Uoči dvadesete godine od početka
agresije na naš Grad, u našoj je
školi održano predavanje o obrani
Dubrovnika 1991. godine, s
posebnim osvrtom na 6.prosinca
1991. O događajima iz tih dana
pričali su nam borci koji su od
prvog dana branili naš Grad, gospodin
Božo Burić i gospodin Vito Pavić.
Sama njihova pojava ulijevala je među nas mlade, prisutne na ovom predavanju,
poštovanje. U učionici je bio poseban mir i tišina. Premda sam i od svojih roditelja, koji su i
sami sudjelovali u obrani Grada, već slušala o napadima, s pozornošću sam, kao i ostali
učenici pratila govor naših predavača.
Moja mama i danas čuva orginale Dubrovačkih vjesnika objavljivanih za vrijeme rata. To su
bili obični bijeli papiri, poput onih za printanje, upola uvezani „heft“ mašinom. Slike su bile
crno-bijele. List je donosio korisne informacije kao i one o oštećenju grada te o poginulima.
Dosta sam informirana o svemu što se u to vrijeme događalo. Voljela bih da svi znaju istinu o
ovom Gradu, o patnji i boli, ljudima koji su ostali uz Grad, o hrabrosti i spremnosti na žrtvu,
ljudi koji su preko noći postali borci ovoga Grada, te o njihovoj jednostavnosti, zajedništvu i
međusobnoj podršci. Naša povijest uvijek će ostati naša povijest koja je možda s godinama
sve kraća u knjigama, sve bljeđa u mlađim naraštajima, ali dovoljno velika i jaka u našim
srcima.
Zbog svega toga, ovo sam
predavanje doživjela vrlo
emotivno, kao i 6. prosinca
2011. kada sam na Stradunu
prisustvovala postrojavanju svih
branitelja 1991. godine. Osobito
sam ponosna što su u toj masi
branitelja bili postrojeni moja
mama i moj tata.
Što reći svim tim ljudima i
borcima nego jedno veliko, jako
veliko, hvala za sve!
Patricia Maria Tomić, 3. N
6
Hommage kapetanu Milu Mariću
u povodu 160. obljetnice Pomorske škole u Dubrovniku
Slava učenikova - slava je učiteljeva
Gloria discipuli - gloria magistri
Piše: kap. Bruno Profaca, književnik i publicist
Vedra filozofija kapetana Mila Marića, malog čovjeka, ali profesúra i gospâra,
pobornika suvremene pomorske misli i vrsnog praktičara, ostavila je neizbrisiv
trag na nizu pokoljenja dubrovačkih nautikaša.
Dobri profesúr Milo Marić, kapetan gropa i konopa, kako smo ga od milja zvali,
zacijelo se ne bi složio s time da ovo bude tek zakašnjeli spomen na njega i na davno
prohujalo vrijeme našeg pomoračkog sazrijevanja. To nije ni u nakani pisca ovih
redaka, jednog od njegovih odanih učenika u posljednjoj generaciji stoljetne
dubrovačke nautike Anno Domini 1954.
Što nismo znali o kapetanu Milu?
Nismo znali da je stasao kao samohrani dječak s ribarskim ostima u nejakoj ruci u
potrazi za skromnim ribljim ulovom uz rubove Pîla i Porporele. Malo smo znali i o
tome da je kao samouki mali od kužine na teretnjaku obalne plovidbe "Mali narod"
prešao tegoban životni put do autoritativnog Barbe, koji je pobjegao vragu s
parangala, i nakon toga do sjajnog profesúra opće prakse u srednjoj pomorskoj školi
na Pilama.
U drevnoj dubrovačkoj nautici nosio je bez pogovora životno breme odgovornosti za
pravilan pomorski odgoj velikog broja budućih kapetana. Imao je ono očaravajuće
svojstvo da nam nenametljivo ulije što više osnovnog praktičnog znanja te da u nama
pobudi tradicionalnu ljubav prema moru i brodovima.
Šeherezada prije teve-Šeherezade
U njegovu neodoljivom kazivanju bilo je teško povući jasnu crtu između gotovo
nevjerojatnih mornarskih događaja i njegove još osebujnije mašte. Napustivši
naposljetku tijesne školske klupe, u riskantnoj plovidbi preko Sedam mora, bio sam
više puta u prilici da se i sam uvjerim u svu mudrost njegovih duhovitih zapažanja.
S vremenom sam mu u koječemu postao sličan, a da to sebi nisam nikad priznao.
Štoviše, njegov nenadmašni smisao za humor bio je onaj dragocjeni poticaj mojim
ranim spisateljskim nastojanjima, koja sam nakon toga desetljećima njegovao i
usavršavao.Tako je nastala jedna od mojih najljepših priča s mora (a ne «o moru»)
"Posljednji Odisej", koju i nadalje, koliko je to u mojoj moći, s istom ljubavlju,
stalno dopunjujem i oplemenjujem.
7
Bilo je dostatno samo jednom proći brodom kroz Bosporski tjesnac da se sjetim
jedne od nevjerojatnih mornarskih priča iz njegovih profesurskih dana.
Manevrirajući školskim brodom "Vila Velebita" u tom prometnom labirintu, kapetan
Milo nam je upečatljivo ispričao kako se navodno, iz puke nepažnje, pramcem svog
bajnog jedrenjaka zabio u najbližu sultanovu rezidenciju na obali.
Smjesta je naredio da se brodskim strojevima zavozi "svom snagom krmom!" Na taj
način je iz dobro čuvanog harema na obali na dugom pramčanom kosniku izvukao
mladu bulu u svilenim dimijama, još bunovnu od svima znane tisuću i jedne
probdjevene noći. Zbog toga je, inače ni kriv ni dužan, na sebe navukao bijes do
zubiju naoružanih eunuha ili askerâ,
svejedno.
Kapetan Milo nam je time pokušao
slikovito skrenuti pažnju na riskantnu
plovidbu naoko idiličnim unutrašnjim
vodama i kanalima u kojima na nas
vrebaju kojekakve pogibelji i smrtne
opasnosti.
Kako spriječiti prodor vode u
skladište
Na jednoj od onih prvih zadimljenih
vapora domoljubna imena "Mali narod"
prevozili su živu stoku s jedne na drugu
stranu Jadrana. U tijeku kratke, ali olujne
traversade jedna uznemirena mazga se u
mračnom potpalublju neočekivano snažno
ritnula stražnjom nogom, probivši oštrim
kopitom ruzinavu brodsku oplatu.
Kroz nastali otvor more je počelo
nadirati u slapovim u unutrašnjost skladišta iz kojega se odjednom začulo
zaprepašteno njakanje, revanje i meketanje. Kako bi nekako izbjegao ono najgore,
kapetan Milo je svojim spretnim mornarima naredio da siloviti prodor mora
zaustave na jedini mogući način: nastalo oštećenje na tankom lamarinu brže-bolje su
zacementirali s uzdignutom nogom sirote mazge u rupi na oplati.
Nezaboravna je bila i priča kapetana Mila o podivljaloj dizelskoj lokomotivi,
nedovoljno stručno pričvršćenoj u utrobi suvremenog heavy-lift transportera,
specijalnog broda za prijevoz teških tereta. Uslijed naglog valjanja i posrtanja broda
u zapjenjenim raljama Biskaja, lokomotiva se odjednom sama od sebe pokrenula iz
mrtve točke u živu točku, što je izazvalo užasnu lomljavu u potpalublju.
Prošla je, kao od šale, redom kroz sva skladišta i zatim kroz zakučasti kompleks
strojarnice dospjela u brodsku kuhinju. Naposljetku se jedva nekako zaustavila među
debelim konopcima na krmi broda noseći na sebi nasmrt prestrašenog kuhara.
8
Sve to nam je bilo dostatno za cijeli život i
poneku preranu, nesmiljenu smrt u valovima
Atlantika i Biskaja. To je ona Vojnovićeva
"tragika miljea" kojoj podliježe svaka
generacija profesionalnih moreplovaca, jer more
nije ružičasto, more je samo ponekad plavo.
Neodoljivi šarm profesije
Svaki naš đački ispad ili mladenačku
nepodopštinu u živahnom razredu znao je naglo
prekinuti onim svojim pokroviteljskim
prijekorom: "Eh, moj mladiću!..." Svaki put
iznova očitao bi nam ozbiljnu lekciju, koja nas je trebala navesti na razmišljanje,
ako je baš istog trenutka u svojoj kroničnoj neodgovornosti ne bismo listom
zaboravili.
Koje desetljeće poslije, kad smo ga kao neupitni zapovjednici trgovačkih brodova ili
ugledni pomorski stručnjaci u udobnim foteljama na suhom (hoboti i lupari)
povremeno susretali, bio je prema nama sve dostupniji i blaži.
Posljednji put vidio sam ga živa i zdrava u svibnju davne 1974. godine. U znatno
prorijeđenom generacijskom sastavu okupili smo se na proslavi jubilarne dvadesete
obljetnice mature onog nezaboravnog naraštaja iz 1954. godine, u ekskluzivnom
restoranu "Nautika" na istom mjestu na Pilama.
Iskazao mi je osobitu naklonost, s obzirom na sve one priče koje sam u
međuvremenu o njemu objavio u popularnoj emisiji za pomorce te u raznim
tiskovinama i knjigama dodavajući, sasvim razumljivo, i poneku svoju "istinitu
priču".
Dobri kapetan Milo me prijateljski uhvatio pod ruku i rekao:
-Moj Profaca, često me pitaju: „Kapetan' Milo, je li istina da ste se onomad naprđeli
na kita?!“ I znaš li što sam im odgovorio?! „Ne samo to, nego bismo koji put spustili
čamac i bacili omču kakvom mladom kitu oko repa i on bi nas poslušno vukao za
sobom. Bilo ga je dostatno tankim prutićem, malo s lijeve, malo s desne strane strane
usmjeravati da nas vuče ravno naprijed u istome pravcu!...“
Ono što možda izmiče pomorskom odgoju suvremenih moreplovaca jeste upravo taj
neodoljivi smisao za humor, kojim nas je daroviti kapetan Milo pripremao za jedno
od najtežih zanimanja. Naime, u otuđenosti naoko sigurne automatizirane plovidbe
na mamut-brodovima preko Sedam mora u nekim brodskim časnicima zacijelo
postupno gasne ona iskonska mornarska znatiželja, koja je odvažnog Odiseja
navodila da zaviri iza svakog vala.
S dobrim kapetanom Milom Marićem možda je zauvijek otplovio naš posljednji
Odisej, utemeljitelj dragocjenog privida o iznimnoj veličini svakog dubrovačkog
kapetana: navegat' po dubrovačku!
Slava učenikova - slava je učiteljeva (Gloria discipuli - gloria magistri).
9
U prvom polugodištu prikupili smo novac za školarinu dvoje djece u Africi.
Novac je uplaćen dubrovačkoj udruzi „Dijete“.
Tako su jedan dječak i jedna djevojčica postali naša školska kumčad.
Evo prilike da ih upoznate…
GASANA HIRWA ARMAND INGABIRE LIZANDRA
Rođen: 07.10.2000. Rođena 03.04.2005.
Nema roditelje. Oboje pokojni. Ima samo majku i mlađu sestru.
Za njega se brine tetka. Otac poginuo.
U siječnju 2012. započeo 5.r . U siječnju započela 2.r.
Druga akcija u kojoj smo sudjelovali bila je prikupljanje pomoći za liječenje našeg
mladog sugrađanina Damira Đurića koji je teško stradao u prometnoj nesreći.
Prikupljeno je i uplaćeno 2. 786,00 kuna.
10
Nakon dugog iščekivanja napokon je stigao i taj dan. U ponedjeljak 12.
12.2011. u 8 sati okupili smo se oko Kraljice mora koja je bila vezana ispred
pjace u Gružu. Svi smo komentirali izgled broda, ponajviše dva visoka jarbola.
Na brod smo se popeli sa zakašnjenjem od sat vremena.
Tamo nas je dočekao doručak. Bilo je svega, od šunke do jaja i jogurta. Čoki
i ja udarili smo po jajima te smo cijeli dan imali problema s vjetrovima. Kad
smo već kod vjetra, tog dana nije puhao jak vjetar te smo oko 10 i 30 isplovili za
otok Olipu. Dok smo plovili, naš dragi razrednik Mato Bilić objašnjavao nam je
brodske sustave. Jedan od mornara pokazao nam je kormilo i desalinizator.Ta
dva uređaja nalaze se u krmi broda dugoj 35 metara zajedno s rashladnim
sustavom. Mislim da se mornar zvao Diego Kezele kao neki lik iz latino-
američkih sapunica. Nakon objeda, kapo nam je pokazao strojarnicu. U njoj se
nalaze 2 glavna motora snage od 373 kw, svaki s po 6 cilindara. Vidjeli smo i 2
dizelska generatora, lučki generator i hidrauličnu pumpu.
U grad smo se vratili oko 3 sata. Prvim danom bio sam jako zadovoljan jer
sam vidio dosta stvari koje me zanimaju.
Sljedeći dan s nama je išla ikona
naše škole, profesor Zlatko
Mičić. Za doručak sam pretjerao
s kobasicama pa sam cijeli dan
imao želučane tegobe. Isplovili
smo oko 8 i krenuli na Elafite.
Profesor nam je pokazao
protupožarni sustav, pomoćne
uređaje i još neke sitnice. Nakon
što smo objedovali, pošao sam u
kuhinju prati pjate jer sam bio zadužen za čišćenje broda zajedno s Čagom i
Antom, kolegama iz nautike. Kad sam obavio svoju dužnost, pošao sam u
kabinu spavati jer je bilo dosadno. To je bio najveći problem nama strojarima,
nisu imali nikakvog posla za nas. Nautičari su držali straže na mostu, upisivali
kurs i pozicije dok mi nismo mogli ništa raditi, čak ni čistiti nešto. Tako sam
sljedeća dva dana prespavao.
Došao je četvrtak, dan kad smo spavali na brodu a ne doma. Dan nije ništa
obećavao dok nismo pristali u Slano. Nekoliko nas otišlo je u lokalnu kavanu
11
popiti jedno piće. Bog je želio da popijemo još koje pa je poslao pljusak da nas
zadrži u kavani. Vratili samo se na brod nakon kiše i počeli igrati playstation.
Većina nas sjedila je u brodskoj blagovaonici, a profesori (Levi i Krešo)
komentirali su videoigre. Oni koji nisu igrali gledali su film. Film nije bio
običan, zvao se Srpski film. U kabini dva sa dva naguralo se 7-8 ljudi. Bila je to
odlična noć. Sutra smo se uputili u grad. Oko 13 sati oprostili smo se od
kapetana i posade i krenuli svojim domovima.
Sve u svemu, ovo je bilo
jedno lijepo iskustvo, ali mislim
da je brod bolji za nautičare
nego za strojare. Dok su oni
cijelo vrijeme radili, mjerili
azimute, upisivali kurs, mi smo
sjedali jer spavat nam nisu dali.
Moj razred dao je brodu novi
nadimak, on glasi Kraljica noći.
Pavo Lukačević, 4.Bs
MORE
"i gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru"
JOSIP PUPAČIĆ
12
Krajem prvog polugodišta, prije
božićnih praznika, profesorica Fany
Bilić odabrala je nekoliko učenika 3.
Bs razreda koji su željeli sudjelovati
u božićnoj radionici. Bili su to
učenici: Matko Skaramuca, Ivan
Miličević, Nikša Grkeš i Danijel
Sentić. Radionica se održavala u
školskoj knjižnici.
Dočekao nas je miris čaja od jabuke
s cimetom koji nam je pripremila
knjižničarka.
Knjižnicom se širio miris čaja i prve
ture božićnih kolača koja je već bila
gotova.
Profesorica nam je objasnila
što ćemo raditi. Mogli smo
sudjelovati u izradi božićnih kolača s
knjižničarkom ili izradi čestitka i
jednog velikog aranžmana s
profesoricom Bilić.
Primili smo se posla. Pridružio nam se
i profesor Mato Bilić. Na radionici se
osjećao pravi božićni ugođaj.
Rezultat naše radionice bile su lijepe
božićne čestitke, ukusni kolači te
jedan veliki aranžman koji smo
postavili na stol u zbornici. Pokraj
aranžmana stavili smo božićne
čestitke i zdjelu s kolačima. Ovim
smo željeli iznenaditi našeg
ravnatelja i profesore. Radionicu smo
završili uz šalicu toplog čaja i netom
pečene božićne kolače. Svatko je od
nas dobio kolača za ponijeti kući, no
kolače smo usput pojeli.
Danijel Sentić, 3. Bs
U današnjem svijetu osoba se uglavnom ne određuje
kvalitetnim osobinama duha, već površnim dojmovima
vezanim uz uzvišeniji socijalni status ili često fizičkim
osobinama. Da bi osoba bila Netko, ne mora biti inteligentna ili kreativna,
odnosno, ako je netko inteligentan i kreativan, to mu neće garantirati uspjeh.
U vlastitoj koži se osjećamo dobro kada smo prihvaćeni u društvu, a društvo ne
dopušta neke velike razlike. Današnje društvo prosuđuje prema razlikama
osobina i što ih je manje, to bolje.
Osoba koja je inteligentna, kreativna
i čini dobra djela, vrlo lako bi mogla
u društvu biti neprihvaćena ako je to
društvo neinteligentno, a jedino
moguće društvo uokolo.
Neprihvaćena bi se osoba potom
osjećala usamljeno i bezvrijedno
što bi čak moglo dovesti i do
opadanja njezinih kvaliteta – iz
osobe koja doživljava samu sebe kao
Netko u osobu koja za sebe misli da je Nitko. Ako
osoba želi biti ugledna, mora se prilagoditi društvu, što istovremeno može
značiti ne izražavanje nekih svojih boljih kvaliteta, a pri tome i gubitak
individualnosti.
U savršenom značenju, Netko je osoba zadovoljna sama sobom, ima sretan i
ispunjen život, poštuje druge ali i sebe.To je osoba izgrađenog karaktera, puna
samopoštovanja i vjere u sebe. U isto vrijeme poštuje opći moral, tj. ne čini
zlodjela, nego nastoji činiti što više dobrih djela.
U stvarnom svijetu Netko je osoba koja prihvaća sve svoje mane i vrline,
priznaje ih i uspješno balansira. Ne pokušava se uklopiti pod svaku cijenu u bilo
kakvo društvo niti pak stoji sa strane već pristupa uvijek kao individua s
vlastitim iskustvom, karakterom i znanjem. To je osoba koja se sviđa sama sebi,
ali i nešto znači ostavljajući dojam na okolinu jer njeno mišljenje stvara razliku.
Tonko Blotkamp, 1.E
14
IME Silvija
PREZIME Pešek
ROĐENA 01.05.1984.
BROJ CIPELA 38
NAJDRAŽE JELO Janjetina
KUĆNI LJUBIMAC Nemam
HOBI Filatelija
NEOSTVARENO PUTOVANJE U Moskvu
OMILJEN SPORT Možda rukomet
NAJDRAŽA RAZONODA Provodite vrijeme s dragim ljudima uz dobru glazbu u
dobrom raspoloženju.
IDEALAN ODMOR Bilo gdje i bilo kad samo da sam sa svojim dragim.
RADO ČITAM Dobar roman (Klasici ruske književnosti su mi najdraži)
DOBRO KUHAM Sve
NE VOLIM Laž
SITNICA KOJA MI PUNO ZNAČI Jedna fotografija
VESELIM SE Popravnim ispitima, ma šalim se, veselim se ljetu i praznicima
NAJDRAŽA UZREČICA ILI MOTO „To be a rock, but not to roll“
KRATKA PORUKA NAŠIM UČENICIMA „Što reći…“
IME Nikolina
PREZIME Baletić
ROĐENA 27.06.1978.
BROJ CIPELA 39
NAJDRAŽE JELO Hobotnica na sve načine
KUĆNI LJUBIMAC Nemam ga
HOBI Sviranje klavira, pjevanje u zborovima
NEOSTVARENO PUTOVANJE Rusija
OMILJEN SPORT Za gledanje-gotovo sve; za treniranje-hodanje
NAJDRAŽA RAZONODA Dobar film, šetnja s djecom i mužem
IDEALAN ODMOR Putovanje u bilo koji grad koji nisam posjetila
RADO ČITAM Zanimljive i zabavne knjige svih žanrova te internetske portale
DOBRO KUHAM Sva jela koja ne uključuju pravljenje dizanog tijesta
NE VOLIM Laž, lošu glazbu, sapunice, usisavanje…
SITNICA KOJA MI PUNO ZNAČI Razumijevanje ostalih vozača za mene „početnika“ VESELIM SE Svakom ugodnom iznenađenju koje mi prirede moja djeca doma ili ova u školi.
NAJDRAŽA UZREČICA ILI MOTO Ništa nije bolje od dobre volje. KRATKA PORUKA NAŠIM UČENICIMA Ne tratite, vrijeme, radite ne sebi i budite ljudi!
15
IME Antonio
PREZIME Lučić
ROĐEN 18.06.1971.
BROJ CIPELA 46
NAJDRAŽE JEL Prstići na buzaru (Smijem li to odgovoriti?)
KUĆNI LJUBIM Tele, svinja, kozlin na sve načine
HOBI Skupljanje sličica ( Nekad sam, sada s djecom)
NEOSTVARENO PUTOVANJE Tour de jadranski otoci
OMILJEN SPORT Svi sportovi, možda malo više veslanje i nogomet
NAJDRAŽA RAZONODA Nogomet s ekipom pa poslije „jedna pivica“
IDEALAN ODMOR S obitelji, na snijegu, sunčan dan i bez signala za mobitel
RADO ČITAM Sportske novosti
DOBRO KUHAM Čaj i jaje „ u tvrdo“
NE VOLIM Zmije i žene zmije
SITNICA KOJA MI PUNO ZNAČI Hvala, molim, izvolite, dobar dan
VESELIM SE Svakoj pobjedi Hajduka ( u posljednje vrijeme rijetko)
NAJDRAŽA UZREČICA Bit će bolje ( slušam je već 20-ak godina i nikako da dočekam)
KRATKA PORUKA NAŠIM UČENICIMA Ne boj te se - bit će bolje!
IME Binko
PREZIME Levi
ROĐEN U najljepšem gradu 1950.
BROJ CIPELA Velik za Japance
NAJDRAŽE JELO Prstići na buzaru
KUĆNI LJUBIMAC Nemam ga
HOBI Šetnja
NEOSTVARENO PUTOVANJE Lastovo
OMILJEN SPORT Hajduk
NAJDRAŽA RAZONODA Opravdavanje sati
IDEALAN ODMOR Uz more
RADO ČITAM Ne baš
DOBRO KUHAM Ne baš
NE VOLIM Laž
SITNICA KOJA MI PUNO ZNAČI Pobjeda nad Dinamom
VESELIM SE Dobrom filmu, dobroj pjesmi
NAJDRAŽA UZREČICA ILI MOTO Svaki gust se plaća
KRATKA PORUKA NAŠIM UČENICIMA Imajte mjere u svemu pa i u učenju
16
4. Na s razrednicom Velimirom Bleko Krilanović
4. Nb s razrednikom Binkom Levijem
17
4. Bs s razrednikom Matom Bilićem
4.R s razrednikom Vladislavom Čučićem
4.E s razrednicom Ivankom Radelj i razrednikom Maksimilijanom Miloševićem
18
Obilježje svake dobre igre je njena atmosfera. Ta atmosfera je rezultat dobre priče.
Za razliku od prvih igrica koje nisu imale nikakvu priču niti element dubine, današnje
igre pokušavaju sve više i više poistovjetiti igrača s glavnim likom. Neke to rade
sistemom moralnih odluka, uglavnom između dobra ili zla. Dok u knjigama čitate
određenu priču i možete zamisliti okoliš i likove prema mašti pisca, ali je zato fabula
već određena, u igrici vi gledate maštu dizajnera igre. Zato nemate nikakav utjecaj na
izgled okoliša. U nekim igrama imate utjecaj na vlastiti izgled, a na fabulu utječete
spomenutim sistemom moralnih odluka.
Igre počinju sve više i više nalikovati
na stvarni svijet jer je grafika sve
realnija. Jednoga dana,
pretpostavljam da će biti moguće
simulirati stvarnost. Već sada
postoje igre u kojima igrač jako puno
komunicira s likovima iz igre. To sve
stvara realniji osjećaj igre, a time
ona postaje bolja. Naravno, što igra
postaje sličnija stvarnosti, to igrači
sve više miješaju ta dva pojma.
Nekoliko ljudi u Kini je čak umrlo od
predugog sjedenja za računalom,
igrajući igrice. Neki zaborave život
izvan igara. Danas sve više ljudi provodi previše vremena igrajući.
Tonko Blotkamp, 1.E
Pita razrednik Petra: - "Petre, zašto nisi bio u četvrtak
u školi?"
Kaže Petar: - "Pa, imao sam važnu utakmicu!"
Razrednik: - "Mogu li vidjeti ispričnicu?"
Petar: - "Samo ako će vam je moj
playstation napisat!"
19
Svaki dan, sa svojim prijateljima, idem kupiti marendu u obližnju pekaru.
Kad kupimo marendu, glavno je pitanje gdje ćemo sjesti, onako u
miru, da pojedemo, malo popričamo, riješimo koji zadatak ako
imamo test sljedeći sat. Upravo to je glavno pitanje Pomorske
škole!
Gdje sjesti preko odmora i pojesti marendu?
Nigdje ne možemo sjesti a da nekome ne smetamo. Ako sjednemo
s druge strane škole, opasno je jer prometuju automobili, ako
sjednemo poviše škole, stanari se bune da bacamo papire i folije od
marenda ispred njihovih vrata.
Mi učenici ne znamo gdje ćemo jer uvijek nekome smetamo!
Po mom mišljenju, Pomorska bi trebala urediti jednu parcelu za učenike
da možemo u miru jesti, sjediti, pričati, odmarati, bez straha da će
nas optužiti da onečišćujemo okoliš ili da će nas udariti auto.
Želio bih da moj prijedlog čuju odgovorni u školi i riješe naš
problem.
Mario Cvjetović, 1.
R
20
Na let za francusku prijestolnicu ukrcali smo se oko 11 sati ujutro u petak 16.12. prošle godine.
Let je trajao oko sat i petnaest minuta te smo uspješno sletjeli u parišku zračnu luku „Charles
de Gaulle“. Check-out i povlačenje kufera te putnih torbi do izlaza, trajalo je dobrih dvadeset
minuta. Francuzi jako vode računa o sigurnosti, pogotovo na međunarodnim letovima, a labirint
pokretnih traka, ljestava te tunela nije nam niti malo olakšao put. Kad smo se napokon dovukli
do izlaza, čekao nas je autobus kojim smo krenuli do hotela u kojem ćemo odsjesti. Hotel se
nalazi 12 kilometara od centra Pariza u okrugu Rueil de Malmaison koji je, nakon uspješno
odrađene smotre folklora te konferencije čelnika grada Dubrovnika i Rueila, postao turistički
partner našega lijepoga Grada. Jedina zapreka na koju smo naišli na putu za hotel, bila je naša
„oprema“, nošnje, instrumenti i ostale sitnice. Naime, svu tu opremu planirali smo smjestiti u
kamion koji nas je trebao čekati na izlazu iz zračne luke, ali njega nismo mogli pronaći. Tada
smo morali svu opremu, te naše
vlastite kufere ubaciti u jedan
autobus, u koji smo se i mi nekako
trebali smjestiti. Barem dva sata
izrazito neudobne vožnje kroz gužvu
pariškog prometa trebala su nam do
hotela. Vožnju nisu olakšali kuferi u
prolazu autobusa koji su dosezali i
visinu odraslog čovjeka u stajaćem
položaju. Po dolasku u hotel, svatko
je dobio svoju sobu te smo, napokon,
dočekali zasluženi odmor do sutra
ujutro.
Oko 9 sati sljedećeg dana, uputili smo
se u gradsku vijećnicu okruga Rueil.
Tamo smo dobili svlačionice kako
bismo se obukli u nošnje te smo se, uz
pratnju francuskih zabavljača na
štulama, zaputili prema centru grada
gdje se nalazila pozornica. Hladan
francuski zrak nije olakšao dolazak do
pozornice ni sam nastup, ali sve je na
21
kraju ipak ispalo kako je i bilo planirano.
Gradski čelnici su održali govore, podijelili poklone i mnogo puta se rukovali dok smo mi hladnih
nogu i lica trčali natrag u vijećnicu ne bili se što prije ugrijali. Tog istog dana u popodnevnim
satima uputili smo se prema najpoznatijoj francuskoj znamenitosti, Eiffelovom tornju. Na našu
žalost, kiša i vremenske neprilike dale su nam samo par minuta za slikavanje pa smo morali
trčati u autobus, ali dobili smo obećanje da sutra idemo i ako treba dva sata, ukoliko nas
posluži vrijeme. Na kraju napornog dana, opet zasluženi odmor.
U subotu 17.12. imali smo dva kratka
nastupa u staračkom domu, te općoj
bolnici okruga Rueil, a poslije toga je
uslijedilo slobodno popodne za
razgledanje Napoleonovog dvorca
nedaleko od našeg hotela i večer za
razgledanje Eiffela te najpoznatije
ulice Champs – Elysess. U samom
dvorcu razgledali smo prostorije u
kojima su živjeli i radili Napoleon,
njegova žena i ostali bliski suradnici.
Dvorac je doista lijep i veličanstven, a
interijer još zanimljiviji. Primjerice,
soba u kojoj su radili generali Napoleonove vojske bila je uređena poput zapovjedničkog šatora
kojeg bi mogli naći na bojišnici dok je soba za čitanje obojena umirujućim bojama te slikama
koje potiču na razmišljanja. Imali smo priliku vidjeti krevet na kojem je izdahnula Napoleonova
žena Josefina, kao i njegov vlastiti koji je bio doista malih dimenzija, ali ne zbog careve visine,
već zbog činjenice da su tada vladari imali običaj spavati sjedeći.
Po završetku razgledavanja, autobusom smo se
odvezli do Eiffelovog tornja. Uslijedila su
slikavanja i kupnja suvenira. Nažalost, nismo imali
dovoljno vremena za popeti se barem do prve
razine tornja jer se u redu čeka najmanje sat
vremena, a do samog vrha bi trebalo još više. Nakon
Eiffela imali smo organizirano razgledavanje Pariza
putujući brodom po rijeci Seini. Ploveći, vidjeli smo
sve upečatljive građevine starog dijela grada,
poznatijeg kao Zlatna četvrt. Zgrada parlamenta,
kompleks muzeja Louvre, bivša prijestolnica i
Notre Dame su samo neke od znamenitosti na koje
smo naišli. Oko sat vremena trajao je obilazak,
poslije kojeg smo se autobusom uputili prema
Chapms –
Elysessu. Na samom početku poznate ulice mogli
smo ugledati Arc de Triomphe, udaljen
22
barem dva kilometra. Za dva sata morali
smo se naći kraj Katarske ambasade
ispod Trijumfalne kapije ukoliko smo
željeli natrag u hotel, a oni koji su
željeli ostati dobili su plan pariškog
metroa od naše drage vodičke. Nije lako
prošetati cijelom ulicom. Na svakom
koraku štandovi sa svim vrstama
suvenira, poklona, hrane, pića te igara na
sreću. Naša grupa imala je oko 60
plesača i svirača a činili smo se
neprimjetni u gomili Francuza koji
dnevno tu prošetaju, pogotovo u
blagdanskom razdoblju. Nismo brojali,
ali po nekoj slobodnoj procjeni najmanje
sto tisuća ljudi šeta, sjedi, kupuje, fotografira itd. Unatoč gužvi i izrazitoj neljubaznosti
Francuza, to je i dalje bio veličanstven prizor. Božićni ukrasi, okićena drvca te mali milion
lampica duž cijele ulice, ne može se riječima opisati.
Nakon duge i iscrpljujuće šetnje, stižemo na cilj. Autobus čeka na stanici dok stampedo hladnih
nosova i obraza polako upada u topli autobus. Kratka vožnja do hotela i opet, zasluženi odmor.
U ponedjeljak 18.12 nismo imali zakazane ni nastupe ni obilaske tako da smo cijeli dan bili
slobodni raditi što nas je volja. Neki su pošli u grad, neki ostali u hotelu, neki su čak i pošli na
utakmicu prve Francuske nogometne lige na
Parku prinčeva, stadionu kluba Paris – Saint
Germaina. Zadnji dan našeg putovanja,
19.12, polazak iz hotela bio je u 9 ujutro.
Let je bio zakazan u 17 sati, što je značio
cjelodnevni obilazak ostalih dijelova grada
autobusom kako bi utrošili malo vremena.
Oko 15 sati stižemo u zračnu luku u kojoj
je check in ovaj put trajao znatno kraće.
Dva sata gubljenja vremena lutajući po
aerodromu te u 16:30 napokon ukrcavanje.
Presjedanje u Zagrebu, dolazak u Zračnu
luku Ćilipi oko 22 sata te kraj još jednog
jako zanimljivog putovanja Folklornog
ansambla Linđo.
Marko Miletić 4.E
23
Kazalište Marina Držića u suradnji s
Policijskom upravom dubrovačko-
neretvanskom organiziralo je
prikazivanje predstave „ Mamurluk“
kao jedan od načina preventivnog
djelovanja na smanjenje konzumiranja
alkohola među mladima.
Predstava je u našoj školi odigrana
07.11. 2011. u amfiteatru. Učenici su
bili oduševljeni te su sa zanimanjem
gledali predstavu.
Na kraju su s našim glumcima zdušno
zapjevali pjesmu „Cuga je tuga“ koje
dio i ovdje navodimo.
„…Stani kaže razum ali to ti nije
bitno, popij ti još jednu to je
ovdje hitno. Sitno sve se čini kad
se tako dobro cuga ali cuga je
tuga, CUGA JE TUGA!...“
MALO STATISTIKE…
o Alkohol godišnje ubije 2,5 milijuna
ljudi širom svijeta.
o Alkohol svake godine ubije 320.000
mladih.
o U Hrvatskoj je 240.000 osoba ovisno
o alkoholu, a prekomjerno ga
konzumira do 800.000 ljudi.
o Svaka četvrta obitelj ima člana koji
je alkoholičar.
o Svega 3% osoba liječi se od
ovisnosti o alkoholu.
A SAD MALO ŠALE…
Policajac zaustavlja pijanca i pita ga:
'Kamo ste krenuli u ovo doba noći?'
'Na predavanje', odgovara pijanac.
'Molim vas, pa tko sada drži
predavanje?'
'Moja žena.'
24
Zahvaljujući
dobroj volji profesorica
Mariele Marković i Ivone Medunić,moj
razred 3. nautike i 3. elektro, išli su na
trodnevni izlet u Zagreb.Po dogovoru, iz
Dubrovnika smo krenuli 10.studenog 2011.
godine u 7 sati,a vratili se u Dubrovnik
12.studenog u kasne večernje sate.
Na početku putovanja bilo je živo. Muzika
na sve strane,veselje i urlanje mladih
pomoraca sve do Zagreba. Kad smo došli u
Zagreb, smjestili smo se u omladinski hostel
u kojem su nas očekivali i srdačno primili.
Sobe su nam bile extra: kreveti na kat,
ogromni ormari a najbolje od svega – ekipa.
Prije dolaska u hostel, dogovorili smo se s
profesoricama da se na brzinu smjestimo te
dođemo ispred ulaza u hostel kako bismo
krenuli u obilazak Prirodoslovnog muzeja.
Isprva nam se ovaj muzej činio bez veze.
Tete koja nam ga je predstavljala toliko je
odužila priču da su svi kolutali očima i lutali
po muzeju gledajući doslovno svaku stvar. U
muzeju je bilo puuunooo zanimljivih stvari:
preparirane ptice, ribe, mnogo vrijednog
kamenja, razne makete itd.
Nakon razgledavanja muzeja, sastali smo se
ispred ulaza i laganini šetnjicom krenuli
prema Trgu bana Jelačića.
Uz priču i veselje došli smo do Trga gdje su
nam razrednice dopustile da dva sata
provedemo opuštajući se po Zagrebu. Neki
su išli po butigama, neki se grijali uz kavicu,
a nekima je to bilo naporno pa su pošli do
hostela odmarati se. Kad smo se opet sastali
na Trgu, uputili smo se prema hostelu.
Dogovorili smo se da ćemo se na brzinu
presvući za večeru, a kasnije izaći u grad. U
gradu smo smjeli ostati do ponoć jer ujutro
smo trebali rano ići u Zoološki vrt i na sajam
knjiga. Dogovor je bio da se ne razdvajamo
pa smo mi kao razred pošli u najbliži kafić
kojeg smo našli. Profesorice su nam
dopustile po osobi čak dva alkoholna pića.
Naravno, mi smo se toga i pridržavali!! Uz
pjesmu i ples došle su ure za povratak u
hostel.
25
Sutradan nas je čekao naporan dan pa smo
svi pošli ranije spavati. Ujutro smo išli u
Zoološki vrt.Vidjeli smo razne životinje, od
beštija do malih umiljatih životinjica. Scena
koja će nam ostati u pamćenju je: naša dva
Vlaha iz razreda ganjaju fazana po
zoološkom. Na sve načine su ga pokušavali
uhvatiti, ali džabe kad je fazan pametniji od
njih dvojice zajedno.
Poslije obilaska Zoološkog vrta autobusom
smo se uputili prema Interliberu. U ogromnu
prostoriju gdje su se prodavale knjige ušli
smo brzo, a još brže izašli jer nas knjige
nisu nimalo zanimale. Tisuće i tisuće knjiga
na sve strane. Prostorija prepuna ljudi,djece i
studenata. Jedina osoba koja je imala
hrabrosti i želju da pogleda i kupi koju
knjigu je bila naša razrednica Mariela. Cijeli
razred je krenuo prema centru Avenue Mall.
Imali smo slobodnog vremena za popiti
kavu, kupovati robu i razne sitnice. Kad smo
sve obavili, našli smo se na autobusnoj
stanici ispred Avenue Malla te krenuli u
hostel. U hostelu smo ostavili svoje stvari,
istuširali se, presvukli, malo odmorili i opet
krenuli u centar grada. Išli smo gledati
predstavu Shakespeare na exit u zanimljivo
kazalište Exit. Svi smo mislili kako će nam
ova predstava biti dosadna. Po glavi nam se
motalo: „ ´ko će je gledat, znamo mi sve o
Shakespeareu, bolje da smo išli do Trga
prošetat se i popit koje piće“, ali prevarili
smo se. Predstava je bila toliko smiješna da
smo i plakali od smijeha i sreće. Glumci koji
su glumili u toj predstavi privukli su pažnju
gledatelja za sekundu. Bili su toliko uigrani i
profesionalni. O čemu se radilo u predstavi?
O svim djelima Williama Shakespearea
sastavljenima u jednu cjelinu. Najsmješnija
scena bila je smrt Romea i Julije kad smo mi
iz publike imali priliku ubaciti pokoju riječ
pa predstava nikako nije mogla završiti.
Nakon molbe glumaca da se predstava
napokon završi, predstava je završila i svi
smo veseli izašli iz kazališta komentirajući .
Već prije dogovorili
smo se s profesoricama da ćemo imati puno
slobodnog vremena za izlazak nakon
predstave. Tramvajem smo pošli do Trga i
našli kafić kojeg su nam preporučili kao
jedan od najboljih u centru grada. Svi smo
bili opušteni, pili smo alkohol ali ne toliko
da bismo pravili probleme razrednici, pjevali
smo pjesme i veselili se jer je to, nažalost,
bila zadnja večer u Zagrebu. Naša zabava u
gradu trajala je po dogovoru do 2 sata ujutro
pa smo pošli u hostel gdje smo se zabavljali
do jutra.
Jutro je došlo prije nego što smo očekivali.
Teško se bilo ustati i spremiti stvari za
polazak. Umorni i bezvoljni došli smo
autobusom do Arena centra. Neki su bili
preumorni za obilazak centra pa su ostali u
kafićima, dok su ostali razgledavali i
kupovali po butigama. Brzo je prošlo naše
slobodno vrijeme i svi smo se okupili ispred
ulaza u Arena centar. Znali smo da treba
krenuti prema Dubrovniku. Iz Zagreba smo
krenuli oko 2 sata popodne. Uz pjesmu i
veselje te česta stajanja na autoputu, dolazak
u Dubrovnik bio je u kasnim večernjima
satima. Uz zahvalu profesoricama na
njihovom strpljenju, svi smo se oprostili i
krenuli kućama.
Mato Buconić, 3. N
Nerijetko viđamo naše učenike kako puše pred školom te bacaju opuške oko škole
pa čak i u samom predvorju. Zanimalo nas je kakvo je zapravo stanje s pušenjem
u našoj školi. Stoga je provedena anketa o pušenju. Anketa je provedena u svim
razredima. Obuhvaćeno je 339 učenika. Pogledajte rezultate ove zanimljive
ankete !
1. Pušiš li cigarete?
a) Ne, nisam ni probao - 67 učenika. Ukupno 19,8 %
b) Ne, probao sam ali mi se nije svidjelo - 110 učenika. Ukupno 32,4 %
c) Da, u posebnim prilikama - 32 učenika. Ukupno 9,4 %
d) Da, svakodnevno - 130 učenika. Ukupno 38,4 %
A ovako su dalje odgovarali oni koji su se izjasnili kao pušači, a njih je 162 !
2. Koliko dnevno pušiš?
a) Do 5 cigareta - 30 učenika. Ukupno 18,5 %
b) Od 5 do 10 cigareta - 36 učenika. Ukupno 22,2 %
c) Od 11 do 20 cigareta- 60 učenika. Ukupno 37,0 %
d) 20 i više cigareta - 36 učenika. Ukupno 22,2 %
3. Kako dolaziš do novaca za cigarete?
a) Daju mi roditelji - 38 učenika. Ukupno 23,5 %
b) Uzimam od marende bez znanja roditelja - 15 učenika. Ukupno 9,3 %
c) Od džeparca - 36 učenika. Ukupno 22,2 %
d) nešto drugo - 73 učenika. Ukupno 45,1 %
4. Znaju li tvoji roditelji da pušiš?
a) Da - 93 učenika. Ukupno 57,4 %
b) Ne - 25 učenika. Ukupno 15,4 %
c) Sumnjaju - 44 učenika. Ukupno 27,2 %
27
5. Kada si počeo pušiti?
a) Prije 7. r OŠ - 41 učenika. Ukupno 25,3 %
b) U 7. ili 8. r. OŠ - 65 učenika. Ukupno 40,1 %
c) U srednjoj školi - 56 učenika. Ukupno 34,6%
6. Želiš li prestati pušiti?
a) Da - 26 učenika. Ukupno 16,0 %
b) Ne - 51 učenika. Ukupno 31,5 %
c) Pokušavam - 22 učenika. Ukupno 13,6 %
d) Da, ali u budućnosti - 63 učenika. Ukupno 38,9 %
Anketa je pokazala kako barem jedna trećina naših učenika puši. Osobito
zabrinjava što ih stotinjak kaže kako puši oko kutiju cigareta dnevno. Većini
pušača roditelji znaju za njihovu ovisnost, a nekima roditelji čak i financiraju
cigarete. Najveći broj anketiranih učenika pušača počeo je pušiti već u osnovnoj
školi.
Svi znamo koliko je velika štetnost pušenja po ljudsko zdravlje, izgled i
raspoloženje. I pušači dobro znaju da je pušenje štetno te uglavnom žele prestati
s pušenjem, ali teško prestaju. Zašto?
Pušenje, a to je NIKOTIN, nije samo užitak ili stav slobodnog izbora – ono
izaziva OVISNOST.
Danas je dokazano i opisano 75 različitih bolesti koje se javljaju kao posljedica
uživanja nikotina i to ne samo u starijoj dobi, što je krivo uvjerenje. Sve više
stradavaju mladi ljudi.
Najvažnija je volja i ODLUKA pušača. Nikada nije kasno, a već nakon nekoliko
mjeseci prestanka, organizam se može oporaviti.
28
Natjecanje školskih športskih klubova srednjih škola u košarci za mladiće za
2011./2012. školsku godinu.
Poredak u skupini „A“
1. ŠŠK „Gimnazijalac“ Gimnazija Dubrovnik -plasman na županijsko
2. ŠŠK „Crvena Hrvatska“ Ekonomska i trgovačka škola Dbk
3. ŠŠK „Pomorac“ Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik
Za našu školu igrali su: Ivan Raguž, Maroje Miloglav, Josip Kristić, Marin
Mačinković, Matej Prlenda, Maro Franušić, Ante Arbanasin, Mario Mijalić, Mario
Sekondo, Leo Raguž, Alen Rapajić i Niko Kuliš.
Voditelj Jakup Selmanović
Županijsko prvenstvo školskih športskih klubova
srednjih škola u odbojci za mladiće održano je 10.
veljače 2012.g. u Športskoj dvorani u Dubrovniku. Postignuti su sljedeći
rezultati:
Polufinale: Gimnazija Dbk bk - Muški učenički dom Dbk 2 : 0
Muški učenički dom Dbk - Pomorsko-tehnička škola Dbk - 0 : 2
Gimnazija Dbk - Pomorsko-tehnička škola Dbk 2 : 0
Tablica poretka: 1. ŠŠK "Gimnazijalac" Gimnazije Dubrovnik
2. ŠŠK "Pomorac" Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik – Za nas su
igrali: Stjepan Mandić, Bruno Obradović, Maroje Franušić, Pero Miljas, Karlo Grbin,
Božo Džamarija, Zvonimir Kutija, Marin Žanetić, Ante Arbanasin i Ivan Michael Sutić.
Voditelj Antonio Lučić.
3. ŠŠK "Dom" Muškog učeničkog doma Dubrovnik
29
Grupa „A“ Sportska dvorana Dubrovnik – Gospino polje
06. 02. 2010.
Ekonomska i trgovačka škola - Gimnazija Dbk 17 : 10
Pomorsko-tehnička škola Dbk - Gimnazija Dbk 11 : 10
Pomorsko-tehnička škola Dbk - Ekonomska i trgovačka škola 15 : 19
Poredak: 1. ŠŠK „Crvena Hrvatska“ Ekonomska i trgovačka škola – plasman na
županijsko
2. ŠŠK „Pomorac“ Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik – plasman na županijsko
Za našu školu igrali su: Tomislav Radić, Ivan Bender, Mateo Braica, Joško Didović,
Krešimir Kolundžija, Maro Peručić, Nikola Violić, Pavo Slavić, Robert Čokljat, Nikola Mijalić,
Ante Smoljko, Petar Šunjić, Perica Bjelokosić, Ivo Šuperak
3. ŠŠK „Gimnazijalac“ Gimnazija Dubrovnik
Županijsko prvenstvo školskih športskih klubova srednjih
škola u atletici održano je 26. listopada 2011.g. na
Gradskom stadionu u Makarskoj. Na natjecanju su sudjelovale 4 ekipe školskih
športskih klubova u konkurenciji mladića, a postignuti su sljedeći rezultati:
Ukupni poredak
1. ŠŠK „Škoj“ Srednje škole Blato 81
2. ŠŠK „Gimnazijalac“ Gimnazije Dubrovnik 67
3. ŠŠK „Dupin“ Srednje škole Vela Luka 52
4. ŠŠK „Pomorac“ Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik 37
Na županijskom prvenstvu školskih športskih klubova
srednjih škola u krosu koje je održano 16. studenog 2011.
godine na Gradskom stadionu u Lapadu postignuti su sljedeći rezultati:
Poredak u konkurenciji mladića:
1. ŠŠK „Narona“ Srednja škola „Metković“ 82 boda.
2.ŠKK „Dupin“ Srednje škola „Vela Luka“ 73 boda
3. ŠŠK „Viktorija“ Turističke i ugostiteljske škole Dubrovnik 69 bodova
4. ŠŠK „Dom“ Muški đački dom Dubrovnik 51 bod
5. ŠŠK „Korčula“ Srednje škole „Korčula“ 42 boda
6. ŠŠK „Pomorac“ Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik 37 bodova
7. ŠŠK „Škoj“ Srednje škole „Blato“ 36 bodova
8. ŠŠK „Gimnazija“ Gimnazija Metković 33 boda
30
Š A L E, ZABAVA, ZANIMLJIVOSTI
Tko je važniji na brodu?
Kapo i barba na jednom se brodu stalno prepiru oko toga tko je od njih dvojice
važniji na brodu. Nisu se nikako oko toga mogli složiti, pa su se jednoga dana
dogovorili da zamijene pozicije.
Tako se kapo popeo na zapovjednički most , a barba se spustio u makinju.
Nakon nekoliko sati barba se sav šporak pojavi na špirajama. Bio je sav oznojen i
uspuhan, a u ruci je držao francuski ključ. Povikao je iz sveg glasa:
-Kapo, siđite odmah doli, makinja je fermala i ne mogu je više startat!
Kapo s mosta sav isprepadan odgovori:
-Ma nije ni čudo barba, nasukali smo se!
Tko je oprezan?
Onaj koji prije grmljavine
opere kosu šamponom od
koprive.
Pričaju dva štrebera:
-Čuj, starci su mi otputovali, imam praznu
kuću.
-Blago tebi, možeš učiti naglas !
Zakasnio Ivica u školu.
Učiteljica ga pita za razlog,a Ivica će na to:
-Učiteljice, vi ste nas učili da moramo
poštovati znakove.
-Pa da, ali kakve to veze ima?
-Na jednom je pisalo: uspori škola.
31
VITAMINI ZA DUŠU
OGLEDALCE
Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike: "Ima li pitanja?" ne
očekujući nikakvo pitanje. Stoga je bio silno iznenađen kada ga je jedan od učenika
upitao: "Profesore, koji je smisao života?"
Neki od učenika koji su već bili izlazili podsmjehnuli su se na pitanje svog kolege i
nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena promatrao učenika pitajući se je li pitanje bilo
ozbiljno ili samo neka šala. Shvatio je da je učenik ipak ozbiljno postavio pitanje
stoga reče: "Odgovorit ću ti." Posegne u džep i izvuče novčanik iz kojega izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započne svoju priču: "Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića
ogledala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih
komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u
neka mjesta i kutove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamne
prostorije na sjevernoj strani zgrada... Kada sam odrastao, shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što
bih mogao činiti u životu.
Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u cijelosti i svoj njegovoj
veličini. Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine,
razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda
promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo
tamo gdje ga nema.
Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer
mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put."
N.N.
32
33
34
35