BONDINO KAZALIŠTE

LJUBAV NA PRIJEKOMU

IMBARAKi

Ernest Katic

Komad s pjevanjem iz dubrovačkog života u 2 čina od Lukše s Orsana.

KAZALIŠTE MARINA DRŽIĆA

DUBROVNIK

Sezona 2010./2011.

Premijera: 12. studeni 2010.

LJUBAV NA PRIJEKOMU

Lukša s Orsana (Ernest Katić ml.)

dva komada s pjevanjem iz dubrovačkog života

IMBARAK

Lukša s Orsana (Ernest Katić ml.)

Redatelj: Joško Juvančić

Dramaturška obrada: Hrvoje Ivanković

Scenograf: Marin Gozze

Kostimografkinja: Doris Kristić

Glazbena suradnica: Paola Dražić Zekić

Oblikovatelj svjetla: Silvio Giron

Slikar izvođač: Mišo Baričević

Asistentica scenografa: Ana Marija Obradović Asistentica kostimografkinje: Anja Vlahinić

L I C A :

Imbarak

Slika iz dubrovačkog pomorskog života

Kapetan Pasko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .Frane Perišin

Nikola, kuhar u kući kapetana Paska . . . . . . . . . . . . . .Branimir Vidić

Meštar Antun . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Edi Jertec

Ivo, mladi pomorski kapetan, nećak kapetana Paska . . Antonio Franić

Stijepo, pomorac i ribar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Hrvoje Sebastijan

Luko, pomorac i ribar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zdeslav Čotić

Pavo, poštijer . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ivica Barišić

Ljubav na Prijekomu

Komedija

Meštrinja Sante Barabica, švelja . . . . . . Milka Podrug Kokotović

Mare Kisica, mlada reduša u kući Meštrinje Kate . . .Mirej Stanić

Nane, mlada šveljica kod Meštrinje na radnji. . . . . Glorija Šoletić

Ančica, mlada šveljica kod Meštrinje na radnji . . Helena Kovačić

Marica, mlada šveljica kod Meštrinje na radnji . . Ivana Ljepotica

Dum Pero, postariji parok . . . . . . . . . . . . . . . . . . .Branimir Vidić

Paše, barbijer i kiruržik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Edi Jertec

Marko, Francuz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Emerson de Souza Cruz

Anica, vlasnica tovijerne na Prijekome . . . . . . . Izmira Brautović

Inspicijentica: Kaća CarevićŠaptačica: Ivana Ljepotica

Prolog. . . . . Davor Erceg

IMBARAK

LJUBAV NA PRIJEKOMUdva komada s pjevanjem iz dubrovačkog života

ERNEST KATIĆ - BIOGRAFSKA BILJEŠKADr. Ernest (Nesti) Katić mlađi

rođen je 6. veljače 1883. godi-

ne u građanskoj obitelji u

Dubrovniku gdje je završio

osnovno i srednje obrazova-

nje. U Grazu je studirao i 1907.

godine doktorirao pravo, a po-

tom se zaposlio u Zadru, u

Financijskom odjelu Namjesništva za Kraljevinu

Dalmaciju. Zadar je tada bio dalmatinski glavni grad i

važno kulturno središte u kojemu se Katić odmah uklju-

čio u bogati kulturni život, upoznavši mnogobrojne

Dubrovčane koji su tamo živjeli i radili, kao i tadašnju

zadarsku kulturnu elitu hrvatske orijentacije. Nakon

propasti Austro - Ugarske Monarhije, u jesen 1918, i

okupacije Zadra od strane talijanske vojske, Ernest

Katić se preko Splita vratio u Dubrovnik gdje je neko

vrijeme radio kao šef ispostave Financijskog odjela dal-

matinske pokrajinske vlade (u međuvremenu preselje-

ne iz Zadra u Split), a potom je, 1923, otvorio odvjet-

nički ured u svojoj kući na Gundulićevoj poljani. Ostatak

radnoga vijeka proveo je kao ugledni odvjetnik. Umro

je 10. lipnja 1955. i pokopan je u obiteljskoj grobnici na

Boninovu.

Odrastao u obitelji koja je bila potpuno prožeta kršćan-

skom vjerom i dubrovačkom tradicijom, te zahvaljujući

svome dundu Ernestu Katiću starijem (koji je bio dogra-

donačelnik Dubrovnika nakon pobjede hrvatskih snaga

na lokalnim izborima) okružen krugom dubrovačkih na-

rodnjaka i intelektualaca s kraja 19. stoljeća ili barem

živom uspomenom na njih, odmalena je upio iznimnu

ljubav za domaću riječ, dubrovačku povijest, narodne

običaje i život puka. Rođak njegovoga oca bio je dum

Đuro Pulić filozof, književnik i domoljub, kanonik

Zavoda sv. Jeronima u Rimu, na čijim se moralnim i do-

moljubnim zasadama – premda ga nije nikad osobno

upoznao – mladi Ernest Katić odgojio. Stoga nije ni

čudno da je cijeli njegov književni opus posvećen is-

ključivo temama iz dubrovačke povijesti ili iz svakod-

nevnoga života Grada i da mu svako djelo ima jasnu

moralnu poruku. Obitelj njegova oca, općinskog činov-

nika, naraštajima se bavila pomorstvom i obrtom, a

majčina obitelj bila je zanimljiva mješavina raznih me-

zalijansi, pa je Ernest Katić po tankoj krvi bio izravni po-

tomak vlasteoske obitelji Natali. Stoga bismo se usudi-

li reći kako je Katić imao više dubrovačke i više plave

krvi negoli „knez među pjesnicima“ Ivo Vojnović.

Premda se često isticalo kako je upravo Vojnovićev

utjecaj presudan na formiranje Katićeva stila i reperto-

ara tema kojima se bavio, čini se da se potpuna istina

ipak krije u kombinaciji njegova rodoslovlja i društve-

noga okruženja dubrovačke belle epoque u kojemu se

formirao. Kao čovjek velike radne energije, intelektual-

ne širine i gorljive angažiranosti u gradskom životu, bio

je jedan od članova uprave Zborne crkve Sv. Vlaha,

član uprave zaklade Blago djelo, Uresnog povjeren-

stva, Društva Anica Bošković i PEN kluba, te predsjed-

nik dubrovačkog odbora Matice hrvatske, a iz

Katićevog velikog i iskrenog prijateljstva s Ivanom

Meštrovićem rodila se zamisao o izradi spomenika

Ruđeru Boškoviću. Uz tadašnjeg konzervatora starina,

Marka Murata, Katić je bio i jedan od autora ugovora o

povratu nekretnina kojima je država 1921. vratila brojne

gradske nekretnine u vlasništvo gradske uprave i time

ispravila nepravdu koju je učinila još austrijska okupa-

cijska vojska, a glavni je autor sličnoga ugovora o po-

vratu oduzetih nekretnina u vlasništvo Biskupije.

Zauzeo se i u organizaciji povijesnog 11. kongresa PEN

- a koji se 1933. godine održao u Dubrovniku, a tom

prilikom su ga kao domaćina pohodila brojna slavna

imena iz književnoga svijeta, pa je njegov dom nesluž-

beno postao drugom dvoranom Kongresa.

Posljednjih desetak godina života Katić se osamio, te

je iz svoga stana - koji je s jedne strane gledao na trbuh

Grada s Gundulićevim kipom, a s druge na Gospu i

Dvor - kao iz nekog opservatorija pratio što se u

Dubrovniku događa (interes za gradska zbivanja nikada

ga nije napustio), baveći se vođenjem dnevnika i sređi-

vanjem svoje književne ostavštine koja se danas, za-

hvaljujući poklonu njegovih nasljednika, nalazi u

Državnome arhivu u Dubrovniku. Čini se da je bio vječ-

no podijeljen čovjek: po građansko - vlasteoskom po-

drijetlu, dramsko - poetskom naboju, konfl iktu starih i

novih vremena, te usko - zavičajne ljubavi s kozmopo-

litizmom; po nerazmjeru izvođenih drama i slave kojoj

se toliko nadao, te neujednačenosti bogatstva inspira-

cije koju je sa svima dijelio i introvertirane, melankolič-

ne osobnosti. Beskrajno, nesebično i bez ostatka vole-

ći Dubrovnik i svu njegovu povijest i tradicije nije miro-

vao niti jednog trenutka smatrajući da uvijek može dati

još neki novi doprinos njegovom očuvanju. Ne, Ernest

Katić defi nitivno nije bio čovjek prošlosti.

Ivan Viđen

DR. ERNEST KATIĆ – NAŠ DUNDO NESTIU prebiranju uspomena iz djetinjstva i rane mladosti,

posebno onih o obiteljskim okupljanjima i vizitama u

vrijeme raznih festa, posebna sjećanja vezana su na

posjete dundu Nesti (kako smo zvali dr. Ernesta Katića,

brata našega nona) u njegovoj kući na Gundulićevoj

poljani. Tad, u tim godinama, obavezno je bilo više

puta godišnje “obavljat” vizite pranoni, starim tetkama,

rodicama, noninim prijateljicama... U toj životnoj dobi

ta “obaveza” bila mi je pomalo naporna, ali neizostav-

na. Danas su mi sjećanja na te davne dane puna no-

stalgije i posebno dragocjena, jer sadrže uspomene na

jedan dubrovački svijet koji je iščeznuo, a bio je pun

topline, uzajamne bliskosti, održavanja tradicija.

Povremena putovanja kroz te uspomene svojevrsna su

“potraga za izgubljenim vremenom”.

Dundo Nesti je živio sam u svojoj kuci na Gundulićevoj

poljani, jednoj od onih koje su preživjele veliki potres iz

1667. Kuća je bila prepuna vrijednih slika, namještaja,

knjiga.

Pusta velika kuća ulijevala mi je strahopoštovanje, za

ne reći strah; bila je tako drukčija od naše kuće na

Bunićevoj poljani koja je bila puna djece, mojih rodica,

i tako živa. Još se sjećam dundove fi gure, ogrnute u

stari kaput, uvijek okružene hrpama novina i knjiga, ko-

jih je bilo posvuda, na stolovima, po podu. Iako sam

bila dijete znala sam da je velika privilegija ući u taj

svijet, doživjeti to posebno ozračje. I danas u sjećanju

na posjete dundu Nesti osjećam veliko poštovanje pre-

ma njegovom okruženju koje sam tada makar površno

dotaknula. Pamtim taj njegov svijet kao svijet skroman,

suzdržan, kulturan, građanski u pravom smislu te riječi.

Sasvim je nevažno, ali i pedeset godina poslije sjećam

se da se tijekom posjeta koji nikad nisu dugo trajali,

uvijek ponavljao isti obred: stara djevojka Ane (koja je

živjela na šufi tu i tamo usput držala i kokoši) ponudila

Zahvaljujemo se:

Ana's studio

bi mamu i mene s po dva beškotina petit beurre.

Razmijenilo bi se nekoliko novosti iz obiteljskog života,

čestitalo prigodne feste i to je bilo sve. A prije odlaska

dobila bih uvijek na poklon neku knjigu ili sličicu.

Posebno čuvam prekrasno rusko izdanje Priča iz dav-

nine Ivane Brlić Mažuranić, s ilustracijama Vladimira

Kirina, i s posvetom Nestiju od dr. Iva Brlića, njezinog

sina.

Puno godina poslije shvatila sam kakva je šteta što

sam bila premlada da bih znala s dundom Nesti zaista

razgovarat, pitat ga o njegovom bogatom, zanimljivom

životu punom susreta i kontakata sa značajnim ljudima

iz kulturnog i političkog života onog vremena. Doma

sam naravno listala njegove knjige, Cvijetu Zuzorić,

Jakobinku, slušala kako je bio domaćin izuzetno zna-

čajnog PEN kongresa koji se u Dubrovniku održao u

svibnju 1933. Otkrila sam u njegovom adresaru deset-

ke adresa sa svih strana Europe i Amerike, vizitke

Bernarda Shawa i drugih. A s posebnim uzbuđenjem

čitala sam u knjizi posjetioca njegovom domu tekstove

zahvale za gostoprimstvo koje su ispisali članovi PEN

- a, Herbert George Wells, Jules Romains, Herman

Adler, Alberto Cappa, Paul i Stefanie Hartmann... prili-

kom održavanja spomenutog kongresa u Gradu.

Dok sam kao student radila kao turistički vodič prilikom

šetnje gradom posebno zainteresirane goste odvela

bih u kuću dunda Nesti. Onda njega više nije bilo, a

moji dundovi Velimir i Herman naslijedili su kuću i ure-

dili je poput privatnog muzeja.To nije bio otvoreni mu-

zej, pokazivao se samo posebnim gostima. Prostor je

bio prava slika nekadašnjeg sjaja dubrovačkih domova

i salona, s tapetama iz početka 19. stoljeća, s veneci-

janskim namještajem i zrcalima, pa namještajem iz

doba Luja XVI. Bila sam neizmjerno ponosna da sam

gostima koji su to znali cijenit mogla pokazivat kako je

to nekad bilo u nas u Gradu i uvijek isticat s koliko lju-

bavi i poštovanja su Dubrovčani poput dr. Ernesta

Katića održavali svoje vrijedne kulturne tradicije i bili

ravnopravno uključeni u svijet.

Berta Dragičević

(tekst napisan za tematski broj časopisa Dubrovnik posvećen Ernestu Katiću)

Pregledi hrvatske dramske književnosti rijetko spomi-

nju ime Ernesta Katića, a kada to i čine ne posvećuju

mu više od dvije do tri rečenice, najčešće ga opisujući

kao sljedbenika Iva Vojnovića. Takvu opterećujuću ka-

rizmu Katić je stekao već sa svojim kazališnim prvijen-

cem, dramom Jakobinka, objavljenom 1914. u izdanju

Matice hrvatske, te iste godine praizvedenom u

Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u režiji Iva

Raića. Jakobinka je podijeljena je u četiri čina koja se

događaju u vremenskom rasponu od 1808. do 1817,

dakle od ukinuća Dubrovačke Republike do požara u

kojem je izgorjela zgrada Vijećnice. Slikajući atmosferu

i portretirajući tipične karaktere epohe u kojoj je Grad

polagano zapadao u apatiju i melankoliju, Katić je u

prvi plan izvukao melodramski intoniranu priču o neo-

stvarenoj ljubavi konzervativnog dubrovačkog vlasteli-

na Frana i „jakobinke“ Lukre, čiji je otac, Antun Sorgo,

bio prvi načelnik općinske uprave nakon dolaska

Francuza u Dubrovnik. Po pitanju stila, dramaturške

konstrukcije i tematsko - problemske usredotočenosti,

ZABORAVLJENI DRAMSKI OPUS ERNESTA KATIĆA

utjecaj Iva Vojnovića i njegove Trilogije na Jakobinku je

neosporan, baš kao što je neosporno i nadahnuće koje

je Katiću ponudilo djelo Pad Dubrovnika, Ivova brata

Luja, što su odmah po praizvedbi zamijetili i zagrebač-

ki kritičari koji su ipak pohvalili Katićev debi, prepozna-

jući u njemu talentiranog dramatičara sa „živom pje-

sničkom intuicijom“.

Punih 14 godina, sve do 1928, šira hrvatska kazališna

javnost nije, međutim, više čula za ime Ernesta Katića.

Tek te godine se Lukša s Orsana (Katićev književni

pseudonim) vratio na scenu: u časopisu Nova Evropa

objavljena mu je drama Vlastela u bjekstvu ili Antun

Sorgo, koja će pod nazivom Vlastela u progonstvu u

svibnju te godine biti praizvedena u zagrebačkom

HNK, i to zajedno s još dvije jednočinke, također

Katićevom Izvan ograda, te Konflanskim gusarima

Mirka Dečka. Podjela je i ovaj put bila reprezentativna,

no kritika je obje jednočinke, postavljene u režiji Ive

Šrepela, ocijenila kao kazališno anemične, knjiške dra-

me, koje u „melankoličnom lirskom umiranju nastoje

otkriti novu ljepotu“. Izvan ograda romantična je kon-

templacija o neostvarenoj ljubavi dubrovačkog vlaste-

lina Marinice i Marije Ane, žene njegovog prijatelja, li-

ječnika Nika, dok je Vlastela u progonstvu melodram-

ski intonirana aktovka o Marineli, nezakonitoj kćerki

Antuna Sorga, i nesuđenom joj zaručniku, Lukši

Gučetiću kojemu majka, zbog njenog podrijetla, priječi

ženidbu s Marinelom.

Puno složeniju priču razvio je Ernest Katić u tročinskoj

drami Cvijeta Zuzori, u kojoj glasovitu dubrovačku lje-

poticu prati kroz tri životna razdoblja, secirajući i divini-

zirajući njenu društvenu ulogu, s posebnim fokusom na

Cvijetine odnose s Nikolom Vitovim Gučetićem i Mihom

Pracatom. Prva verzija Cvijete Zuzori bila je napisana

već 1931, i od tada su trajali Katićevi napori da je do-

vede do pozornice, no u odgovorima koje je dobivao

uglavnom su mu zamjerali preveliki broj lica, razvuče-

nost radnje i opterećenost historijskom kulisom koja je

likovima uskratila punokrvni život. Katić je, međutim, u

više navrata dorađivao svoju Cvijetu, pa je 1934. za

njen prvi čin, izdvojen u samostalnu dramu pod naslo-

vom Prva ljubav Cvijete Zuzzori, dobio nagradu na na-

tječaju Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca za ra-

dio aktovku, izvedenu potom u programu Radio stani-

ce Zagreb. Tek 1941. Katić je tiskao završnu verziju

Cvijete Zuzori, a drama je iste godine bila uvrštena i na

repertoar splitskog HNK, gdje ju je trebao režirati

Marko Fotez. Praizvedba se najavljivala za kraj travnja

1941, no talijanska okupacija Splita otežala je, a usko-

ro i posve onemogućila rad splitskog kazališta, pa do

nje nikada nije došlo.

U međuvremenu, u drugoj polovici 1930 - ih, Katić je s

dubrovačkim maturantima i amaterima sam postavio

dvije svoje drame. Prva je na red došla Ljubav na Prijekomu, komedija koja je također 1934. dobila nagradu

Imbarak, program - Program za učeničku izvedbu Imbarka iz 1936.

Nagradu Josipa Freudenreicha što ju je MHKD dodje-

ljivala „najboljim pučkim glumama“. U obrazloženju

nagrade „porota“ MHKD - a je između ostalog zapisa-

la: „Eklekticistička gluma pisana po uzoru starih dubro-

vačkih komedija s naivnim šalama (presvlačenjima,

tobože bolesnima itd). Osobitu draž i posebnu slatkoću

daje toj glumi lokalni kolorit, potenciran originalnim du-

brovačkim dijalektom…“

Ljubav na Prijekomu istovremeno je komedija situacije

i atmosfere, u kojoj podjednako aktivnu ulogu imaju

sam ambijent (Meštrinjinog skladnog doma, ali i nevid-

ljivog Grada sa svojim modelima ponašanja) i prepo-

znatljivi komični tipovi kojima bi se s lakoćom mogle

pronaći inačice u dubrovačkim komedijama 17. i 18.

stoljeća. Jednostavni zaplet ovog Katićevog scherza,

prožetog stereotipnim komičkim elementima (skrivanja,

travestija, jezični nesporazumi, dvosmislenosti), vodi

prema shematiziranom kraju, s naznakom trostruke

vjeridbe, pri čemu središnje mjesto zauzima „spoj“

francuskog konzula Marka Bruerovića i „reduše“ Mare,

utemeljen na povijesnoj činjenici: druga žena tog du-

brovačkog Francuza i hrvatskog pjesnika, bila je Župka

Mare Kisić, pa otuda i puni naziv komedije Ljubav na

Prijekomu – ima li je gdje na svijetu ili Ženidba Marka

Bruerovića. U ovom slučaju Katić se, međutim, nije

previše zamarao povijesnim okolnostima, pa se kroz

replike njegovih likova probila i poneka, danas uglav-

nom maglovita aluzija na suvremenost i suvremenike.

Dubrovačko kazališno društvo prvi je put prikazalo

Ljubav na Prijekomu 2. veljače 1935, a nakon toga su

odigrane još dvije predstave u prepunom Bondinom

kazalištu. Unatoč suzdržanim kritičkim primjedbama

koje su se više odnosile na izvedbu negoli na tekst no-

vine su pisale o solidnom uspjehu, pa je tako zagre-

bački Jutarnji list izvijestio kako je publika „bila ushiće-

na sa komadom“, te da je autor „bio više puta aklami-

ran i obdaren sa lovor vijencem“. No zadovoljstvo

uspjehom Katiću je pomutio napad u lokalnom tjedniku

Narodna svijest, na čijoj se naslovnoj stranici pojavio

opsežan članak pod naslovom Skandal na Prijekome

– ima li ga gdje u skladnom Dubrovniku?, u kojem je

anonimni autor, potpisan kao Laicus, optužio Ernesta

Katića i Dubrovačko kazališno društvo da svojom

predstavom unose „zarazu nemorala u već zagušljivu

atmosferu naših dana“. U jednoj kasnijoj verziji strojo-

pisa Ljubavi na Prijekomu, Katić je sam apostrofi rao

rečenice koje su taj napad najvjerojatnije isprovocirale,

a riječ je o replikama tobožnje gatare koja iz karata čita

Dum Perovu prošlost: „Bila je lijepa. Imo si prijatelja,

hotio si poć s njim navegat, pa si ga najednom, ha,

evo, po savjetu ili prediki nekog popa? gvardijana?

ostavio. – On je pošo na more i utopio se, misleći na

tebe, a ona, jedna draga djevojčica, lila suze i udala se

za nedraga.“ Iz današnjeg rakursa sasvim nevine i be-

zazlene, te su rečenice tako izgledale i samom autoru,

ali i najvećem dijelu dubrovačke javnosti, pa je Katića

u zaštitu uzeo list Dubrava: „Neobičan ton pisanja kroz

čigove retke probija lična nesnošljivost izazvao je u

gradu razumljivu senzaciju. Publika se s pravom pitala

što je to u komediji gospara Nesti, što je moglo Laicusa

revoltirati u tolikoj mjeri da je zaboravio tradicionalnu

skladnost i uobičajeni način pisanja? Gdje se je gospar

Nesti tako grubo ogriješio o principe morala da se nad

njim nadvio mač kritike sa oštricom dosada u nas ne-

viđenom?...“ Kao aktivan vjernik, angažiran i u brojnim

crkvenim aktivnostima, Ernest Katić je poduzeo sve

kako bi se obranio od tog napada i doznao autora tek-

sta, te motive koji iza njega stoje, tim prije jer se radilo

o članku objavljenom u listu koji je bio organ „katoličke

akcije“. U tom je smislu bezuspješno tražio od dubro-

vačkog biskupa, mons. Josipa Carevića, da ga uzme u

zaštitu i otkrije ime autora, a na treću izvedbu predsta-

ve je, kako su izvijestile novine, pozvao i „nekoliko čla-

nova klera svjetovnog i redovničkog, koji bi imali dati

mišljenje da li je komedija zaista po svom sadržaju ne-

moralna i uvredljiva za kler“.

Puno tiše prošle su slijedeće Katićeve kazališne akcije.

Godine 1936. za maturante Pomorske trgovačke aka-

demije u Dubrovniku napisao je jednočinku Imbarak, s

podnaslovom „slika iz dubrovačkog pomorskog života

naših dana“, koja je iste godine i objavljena tiskom du-

brovačke „štamparije Jadran“. Ta poetična freska, po-

sve nerazvedene dramaturgije, događa se u kući sta-

rog kapetana Paska, „u okolici dubrovačkoj“, gdje se

kapetanov nećak Ivo i njegovi prijatelji bave ribolovom,

priželjkujući dan kada će im doći poziv za „imbarak“. A

kada se taj trenutak napokon dogodi, obilježit će ga

tipično dubrovački spoj tuge i veselja: Ivo je nesretan

jer mu valja ostaviti strogog, ali voljenog dunda i njego-

vog komičnog dispensijera Nikolu, a sretan jer će osim

boljeg života omogućiti sebi i vjeridbu s Maricom, kćer-

kom meštra Antuna, koju je kap. Pasko do tada bespo-

govorno odbijao. More, kao izvor života, ljubavi i osje-

ćanja, zapravo je glavni lik u ovom namjenski napisa-

nom dramoletu, čiji šarm leži u efektnom skiciranju

prepoznatljivih lokalnih tipova i njihovog mentaliteta, te

vjerno prenesenom jeziku onodobnih dubrovačkih riba-

ra i pomoraca.

Ernest Katić je s maturantima dubrovačke Nautike sam

režirao svoj Imabrak, a praizvedba je održana 15. velja-

če 1936. u sklopu Akademije s plesom, priređene u

Ofi cirskom domu. U istom prostoru, 19. veljače 1938,

druga je generacija maturanata dubrovačke Nautike

praizvela i Katićevu Petku, kratku poetsku fantaziju o

ženi starog svjetioničara iz lapadske uvale, koja u ne-

mirnoj noći ponovno susreće svog nesuđenog zaruč-

nika, kapetana Tonka. Režiju je ovaj put potpisao Antun

Borozan, a u naslovnoj ulozi kao gošća je nastupila

Keti Korotaj. Bio je to posljednji do danas izvedeni ko-

mad Ernesta Katića, no s Petkom se ipak ne iscrpljuje

popis njegovih drama. U Katićevoj ostavštini sačuvana

su, naime, i dva intrigantna komada iz suvremenog du-

brovačkog života, Svijet koji nestaje ili Na silu akro-bati (1927 - 1928), te Zadnji Parlabuć (1940), kao i

nekoliko drugih dramskih djela, bilo u manje - više do-

vršenim verzijama, bilo u fragmentima ili temeljito ra-

zrađenim skicama. Tek nam detaljno iščitavanje i kon-

tekstualiziranje te Katićeve dramske zaostavštine, za-

jedno s bogatom prepiskom koju je preko tri desetljeća

vodio s uglednim osobama iz hrvatskog kazališnog i

književnog života, te analizom recepcije njegovih dra-

ma, može dati meritoran sud o djelu tog zaboravljenog

dubrovačkog dramatičara.

Hrvoje Ivanković

Tradicionalne dalmatinske pjesme s novonapisanim tekstovima E. Katića za

izvedbu Imbarka

Nakon dugih desetljeća zaborava komedija Ernesta

Katića, Ljubav na Prijekomu, prošle je godine ponovno

ugledala svjetlo dana, zahvaljujući povjesničaru umjet-

nosti Ivanu Viđenu, koji ju je pronašao u dijelu Katićeve

ostavštine, tada pohranjene kod njegovih nasljednika u

Zagrebu, a potom prenesene u Državni arhiv u

Dubrovniku. U lipnju 2010. Ljubav na Prijekomu je u

režiji i radio - dramskoj prilagodbi Katje Šimunić, sni-

mljena u produkciji Dramskog programa Hrvatskoga

radija, te je emitirana na 1. programu HR - a.

Posredstvom glumice Mirej Stanić, koja je u toj radio

- drami igrala jednu od glavnih uloga, tekst je došao do

redatelja Joška Juvančića, a njemu se, pak, Katićevo

djelo učinilo zanimljivim za postavu u Kazalištu Marina

Držića, pa je u kontaktu sa mnom došao na ideju da

ga, s obzirom na nedovoljnu dužinu za cjelovečernju

izvedbu, uprizori zajedno s nekom od tada nam dostu-

pnih Katićevih jednočinki. Izbor je pao na Imbarak,

dramsku crticu iz dubrovačkog pomorskog života, pra-

izvedenu i tiskanu 1936, dakle godinu dana poslije pra-

izvedbe Ljubavi na Prijekomu.

Dva Katićeva djela okvirno smo spojili u jedinstvenu

dramaturšku cjelinu, pri čemu smo, kao lice „izvan ko-

mada“, uveli lik Prologa/konferansijea, te izbacili dva

epizodna lika iz Imbarka, a preostala dva „ribara i po-

morca“, Ivova prijatelja, spojili s likovima dubrovačkih

mladića iz Ljubavi na Prijekomu. Imbarak se iz istih ra-

zloga preselio iz „okolice dubrovačke“ u neposrednu

blizinu Grada, a Ljubav na Prijekomu iz godine 1804. u

1930 - te. To je, pak, iniciralo još jednu logičnu promje-

nu: „francuski konzul“ Marko Bruerović postao je u na-

šoj prilagodbi „tobožnji francuski konzul“ Marko, no

budući se naš autor Bruerovićevim likom poslužio više

dekorativno, negoli s namjerom da ide u povijesnu ili

biografsku rekonstrukciju, ova „zamjena identiteta“ nije

dovela do bilo kakvih poremećaja u dramaturgiji i fabu-

li Katićeve komedije. Uz uobičajena „tehnička“ kraće-

nja komada, i poneku nadopisanu repliku, povezanu s

novonastalom situacijom, nešto krupnije intervencije

IMBARAK / LJUBAV NA PRIJEKOMU – DRAMATURŠKA BILJEŠKA

Plakat praizvedbe Ljubavi na Prijekomu iz 1935.

napravili smo u Imbarku, gdje su neke scene značajno

proširene, a lik Nikole dispensijera je napravljen prisut-

nijim i govorljivijim, pri čemu smo pokušali potencirati

njegovu komičnu notu, u naznakama već prisutnu u

Katićevom djelu. Učinjeno je to kako bi se smanjio žan-

rovski kontrast između Imbarka i Ljubavi na Prijekomu,

a donekle i kvantitativna razlika između prvog i drugog

dijela predstave.

H.I.

adiritura (tal. a dirittura) – izravno, bez okolišanja

aparazion (tal. apparizione) – pojava, prikaza, priviđenje

aprezo (tal. apprezzare) – procijenio, ocijenio

bagulin (lat. baculum) – tanki štap

corte bandita (tal) – otvorena kuća; rastvoreni dvor

čiveta (tal. civetta) – dosl. sova, fi g. namiguša,

koketa, žena koja očijuka

difatti (tal) – doista, zbilja

dikjaracijon; učinio dikjaracijon (tal. dichiaràrsi) –

očitovanje; dao vjeru (ljubavnu izjavu)

distra (tal. distrare) – odaleči, rastrese, skrene pažnju

na drugu stranu

disturb; od disturba (tal. disturbo) – smetnja; od

smetnje

fanfarun (tal. fanfarone) – razmetljivac, hvalisavac

farabut (tal. farabutto) – varalica, hulja

funcion (tal. funzione) – funkcija; u dubrovačkom

govoru i misa, služba božja

fuštar – gusar, lero, zadirkivač

imparentat (tal. imparentarsi) – sroditi se (po ženidbi)

imposta (tal. imposta) – porez

invidioza (tal. invidioso) – zavidna, nenavidna, jalna

kalotin – kapa, kapica

kašpito (tal. caspita) – tako ti svega! boga ti! gle gle!

kavalkina – maskirani ples

konfermava (tal. confermare) – potvrđuje

konfi do (tal. confi dare) – povjeriti

koprčinka – dugi, uski prostirač kojim se u

dubrovačkim kućama pokrivao pod popločan kamenom

ili opekama; satkan je od raznobojnih ustrižaka

lorko (tal. orco) - strašilo

moštro (tal. mostro) – čudovište, neman

non esser tanto crudele (tal) – ne budi tako okrutan

ofrila (tal. offrire) – ponudila, dala

Orsat pod kanapom – bokarić pod kanapom; prema

Katićevom tumačenju Orsat se u prenesenom smislu

u starom Dubrovniku zvao noćni sud

providenca (lat. providentia) – briga, providnost

rakomandane (tal. raccomandata) – preporučena

(pošiljka)

remitur – bučno, neuredno odstupanje od obična,

pravilna života

retalji (tal. ritaglio) – odresci, ustrišci

rikončilijala (tal. riconciliare) – pomirila se, dobila

oprost, ispovjedila se

rikoverale (tal. ricoverare) – smjestiti, skloniti, primiti

pod krov

salas (tal. salasso) – puštanje krvi

solevajte se (od tal. sollevare) – skinite sa sebe

(odložite) kaput i šešir

spedita; nije od spedite – smrt; nije za umrijet, neće

umrijeti

superava (tal. superare) – savlađuje, nadmašuje

superbija (tal. superbia) – oholost, ponos

škufi ja (tal. scuffi a) – laka ženska kapa

šmigla – koketa, djevojka ili žena koja očijuka

tornalet – tanko bijelo platno kojim je bio okružen

donji dio kreveta

un scherzo ottico (tal) – optička varka

vižigante – oblog, melem

RJEČNIK MANJE POZNATIH RIJEČI I IZRAZA

Joško Juvančić - Jupa je rođen u Dubrovniku 1936.

godine. Osnovnu i srednju školu završava u rodnome

gradu, a književnost na Filozofskom fakultetu, te režiju

na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Odmah

po završenoj Akademiji postaje prvo Gavellin, a zatim i

Spaićev asistent, što će umnogome odrediti njegovu

budućnost kazališnog pedagoga. Kao profesor glume

od 1960. do danas Juvančić je presudno utjecao na

umjetnički razvoj mnogih danas poznatih i cijenjenih

hrvatskih glumaca. Prve važnije režije Joško Juvančić

ostvaruje u dubrovačkom kazalištu (“Dubrovački ske-

rac” Feđe Šehovića 1961., Moliereova “Škola za žene”

1962.), kojemu će se i kasnije redovito vraćati postav-

ljajući, pored ostalih, djela Držića, Schisgala, Bettija,

Obaldije, Euripida, Ostrovskog, De Filippa, Vojnovića,

Goldonija i Ivaneca. Široj hrvatskoj javnosti Juvančić se

nametnuo sredinom šezdesetih kada u zagrebačkim

kazalištima režira nekoliko višestruko važnih i poticaj-

nih predstava - od Schisgalovih “Daktilografa” i “Tigra”,

u Teatru &TD, preko Tollerova “Hinkemanna” i

Ghelderodeovih “Škole za lude” i “Escuriala” u Gavelli,

do Goldonijeva “Velikog smiješnog rata” u HNK. Od

tada će režirati iznimno veliki broj predstava u gotovo

svim hrvatskim kazalištima, podjednako uspješno se

noseći s klasicima domaće i svjetske dramske književ-

nosti (u tom kontekstu osobito su važne njegove po-

stave Držićeva “Plakira iliti Grižule” i “Dunda Maroja”,

Shakespeareova “Sna Ivanjske noći”, Vojnovićeve

“Dubrovačke trilogije”, Vetranovićeva “Kako bratja pro-

daše Jozefa”, te crkvenog prikazanja “Ecce homo” na

Dubrovačkom ljetnom festivalu) i suvremenim piscima

(Bakarić, Brešan, Ionesco, Simone, Cooney), pri čemu

su neka od tih uprizorenja - primjerice “Rosencrantz i

Guildenstern su mrtvi” Toma Stopparda u &TD - u

(1971) - postala amblematskom kazališnom oznakom

svog vremena.

Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava upotpu-

njuju i brojne režije predstava za djecu, kao i lutkarskih

predstava za djecu i odrasle (“Skup”, “Osman”, “San

Ivanjske noći”), a posebno poglavlje njegove profesio-

nalne biografi je vezano je uz Dubrovačke ljetne igre/

festival, u čijem je umjetničkom rukovodstvu naprekid-

no nazočan već dvadesetak godina, obnašajući od

1986. i ulogu umjetničkog direktora, odnosno umjetnič-

koga ravnatelja dramskog programa.

Za svoj umjetnički rad Joško Juvančić je dobio čitav niz

uglednih nagrada i priznanja, među kojima izdvajamo

Nazorovu nagradu, Nagradu Dubravko Dujšin, te neko-

liko godišnjih nagrada Hrvatskog društva dramskih

umjetnika kao i Nagradu Hrvatskog društva dramskih

umjetnika za životno djelo.

...Pa valja čuvat da nam tuđa čeljad ne iščupa,

kako gospar Lukša govori, „dušu, koju smo mi

na ovijem hridinama usadili bili“.

Joško Juvančić

Kapetan Pasko / Frane Perišin Nikola, kuhar u kući kapetana Paska / Branimir Vidić

Meštar Antun / Edi Jertec Ivo, mladi pomorski kapetan, nećak kapetana Paska / Antonio Franić

Stijepo, pomorac i ribar / Hrvoje Sebastijan

Luko, pomorac i ribar / Zdeslav Čotić Pavo, poštijer / Ivica Barišić Meštrinja Sante Barabica, švelja / Milka Podrug Kokotović

Mare Kisica, mlada reduša u kući Meštrinje Kate / Mirej Stanić

Nane, mlada šveljica kod Meštrinje na radnji / Glorija Šoletić

Ančica, mlada šveljica kod Meštrinje na radnji / Helena Kovačić

Marica, mlada šveljica kod Meštrinje na radnji / Ivana Ljepotica

Marko, Francuz /Emerson de Souza Cruz

Anica, vlasnica tovijerne na Prijekome / Izmira Brautović

Prolog / Davor Erceg

nakladnik

KAZALIŠTE MARINA DRŽIĆADubrovnik

za nakladnika

ravnateljica

Jasna Jukić

urednik knjižice

Hrvoje Ivanković

stručni suradnik

Ivan Viđen

grafi čko oblikovanje

Dražan Jurković

fotografi je

Željko Tutnjević

e-mail adresa:

kmd@du.htnet.hr

web stranice:

www.kazaliste-dubrovnik.hr

tisak:

ALFA-2 d.o.o.

naklada:

200 primjeraka

Tehničko osoblje:

voditelj stolarske radionice

Baldo Dužević

voditeljica krojačke radionice

Jelka Grljević

majstor tona

Mario Capursi

majstor rasvjete

Silvio Giron

majstor pozornice

Tomislav Glegj

frizerica / šminkerica

Ivana Pleša

rekvziter

Stela Đurović

fi nalizator dekora

Stijepo Prčan

garderobijerka

Maja Nagy

tehničar tona i rasvjete

Dragan Pantović

pomoćnik majstora pozornice

Asim Arslanagić

opsluživači pozornice

Krešimir FerizovićBorivoje Ljubojević

Kazalište Marina Držića