Ljubeta Labović

NEĆU DA SE BUDIM

Riječi mogu biti kao male doze arsena;one se neprimijetno progutaju

i čini se da ne mogu imati djejstvo, ali poslije izvjesnog vremena otrov počinje da djeluje...

V. K.

Neću da se budim

7

1.

Neću da se budim u ovom snu je možda spasenjeneću u dubokoj tami sa očiju da skidam trepavicesad kad se spustim u utrobu svoga brodaispod meke tamne tišine u žudnji ću ostatiu toj dubokoj pećini čitaću sjenke svojih vatrineću da se budim jer su se misli umirile u tom stanju izbjegnutog dana i nemirnog jutrai moje živo tijelo koje želi omotače i nježnostihoću da ostane čisto u tom prostoru bez buđenjagdje postoji sve što znam i ne moram objašnjavati

2.

Neću da se budim biće mi strašna mučninajedva i pišem sada ovo da neću više da se budim pratiću sjenke izgubljenog traga kao Arijadninu nitneću u ta vidljiva stanja nek mi prekrije oči morehoću da budem ispod vlage koja svjetlucau tom prostoru koji postoji za koji niko ne znahoću da zadržim sve dodire koje sam volio sva lica noći i jutra u preostalim sjećanjima

3.

O bože ni ti me nećeš probuditi sa prokletog plafonau julskom jutru tihom iz sjemena i ništavilaNeću da se budim hoću da zapamtim jedan stihostaću u tom stanju gdje ničega nema osim snovai osjećaš da si tu iako si uspavan kao da ne postojišu sopstvenom rastanku u svakom srcu i zori

8

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

9

4.

Neću da se budim između sunca i tamnogneba gdje nedostajanje je uvijek veće nego ikada dan dat od bogova za gradske utvare i žedne lovce neću da se budim u groznici što kao talas oblivai trese do iznemoglosti i onda sada noćprvo sumrak pa noćni grad i barovi i kurveneću da se budim iz čistote skrovite kao smrttu nema glasova koji otvaraju male i velike ranei nijedna riječ ne boli dok sam u toj tišinidok vidim široke prozore Rajnerovog zamkasa licima anđela što svijetle u vječnoj noći neću da se budim neće biti ništa što želimsve će biti postojeće i mučiću se u buđenjutom bez jezera i procvalih krošnji bez glasa Bogakoji može biti budan ali čovjek samo na krajučku ljepotena početku sna u kom se sve voljeti može kao prvi koraci u tragovima započetog puta

5.

neću da se budim u kišoviti dan u modro jutroda gledam sa sprata otvorene hodajuće lobanje neću da se budim jer ljubav me zaboli u tom stanjuu zoru što rasklapa svijet na mnogostruke sjenevidim smrtonosni posao cvjetanja u proljećuneću da se budim hoću da ostanem čisti list za koji ne zna niko dok ga osvaja vječni sanneću da se budim ostaću ovdje zauvijek

Ožiljcina kraju nepregledne sobe leži naš mrtvi Otackoji nikad nije otišao ni po nebu ni po zemlji

u ovom malenom uglu iza svih vidikavadim iz dlanova zarđale čavlekao posljednje riječizagledam se u vjekovne probode

ne mogu da dodirnem nikad najdublje mjesto unutrakao najvažniji razlog postojanjajedan je bol razliven u svim dobimakao da je beskonačna strijela zarivena u nedohvatnu tišinu srca

ponekad je dobro jer želim biti položenzamišljam kao utjehu ležeće stanjekad nijesam zakačen prometejski na visini

sve druge su davno odnijeli i prija mi samoćas brda gledam dolinu maslinjake i moreonda dođe Ona sa vodom i mirisnim uljimanamaže mi kosu oči napuni lijepim likom ispod trepavica koje su narasle do zemlje

10

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

11

eseNtia aNima(apstrakcija)

Često se sjetim tvog tajanstvenog plačadok si stajala u sjenci zidina drevnog grada.Nikad nemadoh hrabrosti da otkrijem tu tajnu,jer više ne bi bila lijepa kao Ti na vreloj plaži.

I još sam kao avanturist prepušten toj misterijinadajući se da je to nešto krasno za mene –Misleći da je neka moja ljepota uzrok tomeu žudnji tijela, vrelog pijeska, sunca i morskih valova.

Onda sam kroz sva lutanja dospio u tvoj gradhodali smo kroz kamene svodove i ulicekoraci su tonuli u vrijeme i tišinuriječi se tiho izgovarale u otvoreno srce.Čekao sam da otkriješ to tajanstveno daleko stanje.

Ali i tada, kao nekad, bijaše lijepo tvoje ćutanje,nijesi htjela da kvariš staru zapamćenu sliku,Riječima koje bi srušile tu udaljenu ljepotu.

10. jula 2006.

saNKad u jeziku ostanu samo najdraže riječi u sakrivenom i zaštićenom snuko će znati povijest svakog trenašto neizbježno i zauvijek nestaje.

Što će ostati od slika u sklopljenim očima,sve je nekad, a preliva se uvijek u svemu —što je najdalje, najljepše je u svim vizijama.

Sva su proljeća posve uzburkana san je o ljubavi pao na dno srca.Vidi se svjetlost u preostalom prozoruplavičasti trag zore pada na škure,Još gori omiljena zvijezda.

2007.

12

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

13

ČitaNje Na talasimaUvuci me očima u tvoju svjetlostlizni moj jezik kao morsku vodu i solili večernje vino na doku pod zvijezdama.

Moje riječi neka te prožmu na talasimaupletenim prstima što drhte u tom snupo čežnjivoj koži između sunca i mora.

Neka se spletu slova s mislima i slastipod velikim suncem što dan zvoni u tijelima vrelim i virovitoj vodi.

Nek te zagrli Ulix daleko od svake Itakekrilo galeba kad vidiš iznad Kastelaosjeti pjenu i tijelo do kraja mojih ruku.

Uvuci me očima u tvoju svjetlostlizni moj jezik kao morsku vodu i solili večernje vino na doku pod zvijezdama.

Jun, 2011.

Daleki dOdiri

...A div lji ke sten pa da bez i naj man jeg ve tra, sam od se be, kao što pa da ju zve zde – vr to gla vo.

D. Kiš

Još uvijek imam u duhovnom i sobnom neredu taj zatureni, smežurani plod, kozmos u čijem skladu su sti-snuti tišina i vrijeme, sva ljubav i mir svijeta. Kao da sam ga skinuo sa mistične krošnje što sjenku i hlad daje isku-šenicima, ili ga je u moje rasute stvari umetnuo kakvi rimski hodočasnik s početka Narcisa i Zlatoustog.

Plodovi divljeg kestena nosili su se kao amuleti u džepovima, ušiveni u postavama, skriveni od mno-gobrojnih uroka i zloća svijeta. Jednu sam veliku ljubav pohranio u njemu. Sjećanja koja nijesam uspio zapisati skupila su se i stvrdnula ispod osušene kore. Kao da je nijedan drugi do onaj iz okoline Sant Alfia iz crne šume Carpineto, među sicilijanskim kršima i pelinom.

Pojavljivao mi se još davno u groznicama ranih delirija, kao živopisno čudo, utočište i prepoznato bo-žanstvo. Uzimao sam s vlažne trave, ili zemlje, zasjale plodove s krugovima zapisa, u bojama nastalim spojevi-ma vode, zemlje i sunca. Neki su tek izvirivali iz raspu-kle koružbine kao usnulo biće što lagano otvara oko. U njima su se prvi put mogli vidjeti detalji ovozemaljskog svijeta, ili u tajanstvenom povratku davno zaboravljeni i napušteni prizori, koji se iznova ukazuju začuđenim očima.

na sjajnim plodovima divljih kestenovaispod zelene kore

vidi se u septembru

14

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

15

crni trag duša mrtvihto je nešto najnevinije

izašlo ponovo vani —kroz uticaje zemlje i korijenja

lišća i suncasve drugo ostaje zauvijek u zemlji

Kad sam nešto iznimno želio mogao sam naći u tek ispalim plodovima divljih kestenova. Stajao sam če-sto ispod ogromnih lisnatih stabala, gledao kako sunce iskri u lišću i arabeskama granja. Čekao sam da se pod uticajem prirodne sile otkači i strmoglavi ka zemlji baš meni namijenjen okrugli čisti plod. Bilo je to kao prizi-vanje duha, prepoznavanje najdraže duše skrivene u dalekim dodirima, koja je jedino tako bila dostižna kroz razvijanje i otvaranje zelenih ljuštura. Onda, kad padne uzimao sam plod i nježno ga držao na dlanu, gledao u boje i tamne šare kao da prepoznajem nečije lice, neki lik, izraz ili poruku koja je stizala iz krugova svjetlosti i sjen-ki i davala ponovo znakove nečijeg glasa, ili postojanja.

Nikad nijesam dirao plodove koji su pali sjedinje-ni u paru, u simbiozi davnog spoja koji nije moglo raz-dvojiti ništa, ni vrijeme ni nesreće nekih udaljenih slu-čaja. To me ispunjavalo osjećanjem neke idealne ljubavi koja je prošla blaženstvo postojanja i sav pakao nesreće i nestajanja. Ali je ostala jaka i spojena sve do novog oba-sjanja u zametku tečnosti i žila, u putevima prirode, ili boga koji su održali to spojeno stanje i iznijeli ga ponovo na svjetlost sunca. U njima je bila slivena ljepota boja i krajolika iz raznih vremena, postojanost života i ljubavi, kao u nekoj vječnosti, gdje su u nježnim bojama, riječima i glasovima, obitavale zaturene duše.

NepOzNatO drvO Dragici Mugoši i Kolji Mićeviću

Uhvatilo se žilama za sudbinsku zemljukao riječi u mislima tako čvrsto i duboko,Muzikom lišća u vazduhu se hranii treperi kao muza Ulhre dok čitanepoznati jezik u Unutrašnjoj sobi.

U našem stablu kljuje vječno opaka pticadok u mraku grane streme prema svijetu,Naše duše bljeskaju u kamenu i moru Setaprimajući u sebi svu snagu opake ptice leta— Valerijevo ogledalo traže lica pjesnika —

U spoju palme i granja čuje se šišarka zvučna do kamena u valovima dolje – do Morskog grobljau burnim akvarelima setskih barki i kanala,Prelazimo zauvijek naše mostove do druge obale tamolikove svoje tražeći u beskraju nebeskom i morskom...

Set – Francuska, Restoran «Le Nautic» 1. VIII 2010.

16

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

17

KAMIJEVSKO PROLJEĆE došlo je proljeće sunčano i cvjetnoali u zraku se osjeća jedna smrtneobična proljećna smrt

u dvorištima su rascvale mrtve voćke čuju se glasovi o putovanjima i ljetua ovdje u karceru je tišina sve je kao u jeseni zimi ili bilo kojem dobu sa srca se otkidaju krajevi i cvjetanjaplodovi nadiru kroz otežalu zemljuput ostaje iza zatvorenih prozora vidi se svjetlost ali ne ulazi u tamne komore staje sve proljećno na krovu i zidovimau tom krugu su ostale male kretnje naši usamljeni svjetovi u tišini čak su i pisma došla sa teškim slovimacrnim od proteklih vječnih zimasa sjenkama predaleke ljubavineka zalutala ptica glasne se u mojoj blizini

Mart, 2009.

valerijev autOpOrtretMeđu rukama na čudesnom stoluključ je za kraljevstva Parki —u stihovima posljednjeg vremena položenog pera na ispisanim riječimalice je uzburkanih akvarela,Oči sa sjajem i bojamaod sunca do središta zjenice.

I valovi setskog mora zanose svijetlo lice Narcisa utisnuto u tirkiznoj vodi do kamenjacrnog kao đenovske noći.

Usred albuma starih stihovajedrenjaci su doplovili sa obala Korzikesve do sidrišta Morskog groblja do Venere i Orfeusa vječnog.

Tim valovima se predavalo licena kom spavaše ludi vjetar u spokojuneprolazna sjeta skrivene ljubaviukras sna kojem kraja nema.

Nica – Monpelje, 2010.

18

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

19

NeizgOvOreNa riječbilo je tiho u bolničkom podrumugdje su mrtvačnice i onkologijagdje bacaju bolesne organe i neki životjoš je tamo šef odjela gospodin G. Bena bio je pupoljak pripremana prva riječiza limova i mutnog staklašto se tek počelo hraniti i voljetipadne među ogriske kore i peteljke slije se po bijeloj keramici slijepo i mrtvokao važne riječi koje dodirneš srcemkao život ili bol ostrugan iz dubineniklovanim čelikom ti crveni grozdovilako skliznu dolje sa hladnih metalabiće sa tek postavljenim centrom za jezikodlazi iz betonskih holova u anđele i sirenebaš kao crvena živa slova kad progutašnekog imena koje još nije dato nikome

dOlazakvidio sam iznova u zori taj zrak suncašto je sijao s tvog lica iza prozoraotvorenog prema mojim očima

sve si moguće baš ti dosanjalai sadržaj tijela kao lijepi stihkao zvijezda zaptivena u grudimavoda i vrijeme iz tvojih ibrikajoš ljube moje skrivene ožiljke

nemoj proći ovuda kao Španskim trgomkoracima koji nose zaigrane sjenkene puštam te u zoru u maglu u daljinu ostani uz mene u svom lijepom likuželim da slušam vibracije tvog glasa vazduh što drhti oko tvojih usta da vidim tvoje boje i lice kako se mijenjasjaj tugu i vedrinu u tvojim očima ne puštam te u crne i blijede daljine

zvijezde su tu i danju u magli samo se ne vide

20

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

21

mala NOćNa muzikaNeprekidno sanjam dru ga či ji ži vot u kvar tu ha o ti čnog

gra da. Zagledam se u tamno nebo iz nad dvo riš ta pu nog ogrom nih kroš nji div ljeg dr ve ća. No ću se iz dal ji ne ču ju cviljen ja lu ta li ca i vri ska pi ja nih kur vi i klo ša ra.

Usred vre li ne lje ta ču jem gla so ve zri ka va ca, ko ji od je kuju, kao sim fo ni je u zvje zda noj no ći. Vi dim sjen ke tam nog drve ća i vo de nog bil ja pod pro zo ri ma. Uči ni mi se da tu da te če blat nja va ri je ka, sve dok se ne nag nem i pre ko li me nog sim sa vi dim za ga đe nu tra vu grad skog par ka pre kri ve nu ra znim đubre tom, pra znim tu ba ma ka lo don ta, pla sti čnim šta pi ći ma za uši, kon do mi ma i otr ca nim tranjama.

To ši blje i sje no vi tost pod pro zo ri ma si mu li ra ju ri je ku. Ne ku ti hu rav ni čar sku vo du, mut nu i ta jan stve nu u ko joj ži ve usam lje ne ri be i drugi vo de ni or ga ni zmi iz pra dav nih vreme na. Mož da je za i sta nekada tuda pro ti ca la ne ka vo da, pa kad je pre su ši la, osta lo je iz ro va no ko ri to i sve što po sto ji po oba la ma usa hlih ri je ka.

onda nježnost i strepnja u prozorukoraci Persefone i Eurys izdaleka

davno sam učinio taj okret i sve je nestalokroz pukotinu zida odlaska trag

zvuci laute uzaludni i daleki...

I ne pre kid ni san usred još jed nog lje ta, zov zri ka va ca i za re zan trag ne mi ra u sr cu. Ili je to bor ba san ja lač ka pu na mut nih sje ćan ja i stal nih če žnji. I ti zri kav ci iz grad skog zele ni la i ži vi ca, po red tro to a ra i u za tu re nim dvo riš ti ma ima ju svo je rit mo ve. Di so nant ni su za vi sno od ve li či ne i oblika rastinja u kom su na stan je ni. Od ras po re da be to na, tra ve i liš ća za vi si nji hov hor ski pjev. Kad jed ni po dig nu to no ve dru gi spuš ta ju, ili kad jed na gru pa ci ja daje svoj ri tam, sljedeća se jav lja po sve dru ga či jim rit mom, gu be ći sasvim mo guć no sti za nekakav ton ski sklad.

To su zri kav ci—klo ša ri opi je ni teš kim grad skim va zduhom. Osje ća ju noć, sli čnu ne koj pr vot noj nji ho voj no ći iz na sta jan ja, pa se tim čud nim di ti ram bi ma, kao čo vjek po e zijom, po ku ša va ju do dir nu ti sa svo jim da le kim ar he ti pom. To su nji ho vi ko lek tiv ni or ga zmi, škri pa vi gla so vi žen ki i muž jaka u sit nim ko i tu si ma, raz li va ju se gra dom kao zvu ci ne ka kve oso bi te sek su al ne re vo lu ci je. Ta bi ća grad ska, či ji gla so vi od je ku ju, na oba li ne po sto je će ri je ke, pod mo jim pro zo ri ma, jav lja ju se kroz ja sna sje ćan ja iz du bi ne dje tinjstva, na krševitim pa di na ma Mon te ne gra. Gledali smo na ob ron ci ma gra da svje tlu can je zvi je zda i san ja li da le ke ne po zna te gra do ve pu ni če žnje za lju bav lju i do la ze ćim ilu zi ja ma…

i samo sjećanja kao Vitmenove vlati razrastaju se po mojoj unutrašnjoj sobi

i koloriti boja u očima i krajolicima crvena i zelena u kojima su sve duše vječne

Ti da le ki, ma li sta nov ni ci no ći, is puš ta li su iz du bi ne bića stra stan me di te ran ski zov. Či ste svo je rap so di je pro sti ra li su pre ko noć nih br da i ka me nih uva la kao ko smo go nij sku pje smu. Pu ni su bi li kr vi i sun ca nji ho vi noć ni ho ro vi. To su bi la nji ho va ko la mon te ne grin ska usred ka men ja i fan gi ča, pod du bo kim zvje zda nim me di te ran skim ne bom. U tom zo vu osje ća la se sna ga južnog sun ca čija toplota je noću isparavala iz zemlje i punila tijela strašću i nemirima.

A ovi grad ski su bez ma lo kao iz ne mo gli bo e mi, ili pre vazi đe ni sti li sti u sta roj grad skoj če tvr ti. Pa ipak, ja upo re đu jem i san jam te gla so ve u no ći — sve mi se to u sa mo ći so be či ni dru ga či jim. I tak to vi ko je sa da ču jem i tak to vi iz udal je ne proš lo sti ko ji se pre li va ju iz prepoznatih sje ćan ja. I šu mo vi dav no pre su še ne ri je ke što usred koš mar nog sna si mu li ra dubo ke za to ne Ze te i Mo ra če, noć ni sa ti ko ji su oso be ni svu gdje kao što su po seb ne pojedinačne ljud ske sud bi ne. Kao rijeke što traže mora.

22

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

izOstavljeNi djelOvi Crno mlijeko zore pijemo te noću

P. Celan

otvorim oči osjetim strah kao plijen u pustinji čega ću se prvo sjetiti šta ću danasi sjetim se u takvom jutru Tebepokušam napraviti razliku između toga i smrti

osjećam u tijelu krvi i pogledu odvojenost i samoćuu sobi i po svijetu širi se moje buđenje u tišinii tijelo u prostoru između kreveta i plafona dvije ugaone svjetlosti u prozorima tek neki životu svjetlosti zadrhti proljeće prema to malo sunca i zamislim te onda u tom probuđenom haosu

da postojiš i onda znam da nijesam sasvim mrtavmožda se neću sjetiti svega ali zar nije svejednou tankoj svjetlosti koja je još u očima i sve je odvojeno od mene neki udaljeni predjeli i ulica prazna iza zida kao da nije završen san...

da se ne smije pogledati jer svijet je skroz odvojenkao sada taj otisak gdje je bilo tvoje tijelo izmeđuunutra oko mojih ruku kao izvučen odlivak iz bronzekao izvađen organ ispod ušivene rane —a osjeti se da je bio tu po toj nepomičnostikoja se skuplja s nadom oko praznog mjesta.

daN kad se sve tO dOgOdilO

25

izgubljeNa mjestaPonekad obiđem stara voljena mjesta koja sam pažljivo i sjetno godinama izbjegavaopokušavam nazreti nedovršene događaje tragove nevidljive skrovite i živepored židovskog groblja ispod bagremovarascvalih ruža gdje nekad bijaše kamenjarvraćao se kao da dovršavam započeto pismoispred stacionara gdje sam čekao jednu ljubavbijahu razbacane stare nepotrebne stvarii tamo odakle je posve drugačije trebalo doći ljubavnici su se gubili u žudnjama i sjenkamalisnate grane drveća prekrivahu vidik

Tražio sam nešto zauvijek izgubljeno i potpuno kasno obilazio mjesta gdje je postojao davni živototiske i moguća nepomjerena stanjaneki znak da sve ne prolazi sasvim i lakosa željom da se izgubljeno ponoviti može

Ulazio sam žurno i brižljivo u to stanje krajolika koji je zacijelo promijenjen a još svi događajikoji su tu nekada bili važne predstave životažele stati i vratiti se kao odjeci starih stihovaili prekinute melodije na polomljenim pločama Tražio sam neko davno izgubljeno mjesto u tom kraju koji me obuzima kao da je sve sada

Želio sam nježnost nekog starog stanja poruku skrivenu za sadašnji trag otiske voljenih dodira boje otišlih očiju i lica kroz vjetar i lišće davno izgovorene riječiTražio sam izgubljeno bez povratka što ni sad nemam

26

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

27

jutarNji ritualprimala je tu vodu s mog prsta na čelokao što pustinja upija kap na suncuu očima je imala nešto umjetničkokao mudra ptica taj sjaj prema oltaruu raznim bojama što zadivljujuili na surovoj zemlji plijen mame

jezero se viđelo kroz lučna vratatrske valovi i čamac plovili su pred očimakao komadić slike u koji se u Tunelu zaljubila zagonetna gospođa Iribarne

Onda se lebdeća slika zaustavila ispred neobične Okrugle crkve u njenoj zemljikoju smo u trenu pretvorili u svetilištegdje su ispod kupole i vitražaosjetljivi anđeli pratili dešavanja ljudska i ostala stanja komična

i dok sam pravio taj pokret preko njenog čela i dvije strane grudimislio sam na nesigurnost tog činai kako već dok se dešava prolazi mimo čiste i bezazlene oblasti životai da baš to razlikuje ljubav i zakletvunesklad odlučnosti i vjerovanje u vječnosti pomislio sam tadakad ovo bude padaloneće biti nikakvo iznenađenjejer već sada u trenu ovom zanesenomto smo duboko u sebi ne govoreći jedno drugomoboje rušili usred rituala pred pogledima skrivenih anđela i demona

daN kad se sve tO dOgOdilO (Opna)

De l’inconvenient d’etre ne

E. Cioran

Tek otvorenim očima prvi put je vidio svijet, siluete ljudi i začudio se izgledom svega okolo, svjetlosti, boja i pokreta u tom prostoru. Skidao je dlanom koprenu sa očiju da bolje vidi mali prozor u sobi, svjetlost i horizont. Kao da je zalazilo sunce, ili je svitala zora. Osjećao je isto-vremeno nelagodu i slast tog novog buđenja i nejasnu želju za iskonskim tragom koji će pratiti kao spoznaju i krugove odakle je krenuo u novo prostranstvo i daljinu.

Ugledao je prvi put sadržaje tog dolazećeg niza slika koje su se otvorile rođenjem. Osjećao je svu zanimljivost i komičnost tog svog dolaska, svih pređenih slojeva, iz niza životnih procesa koji su se saželi u njemu, u njego-vom malom tijelu. Nazirao je prva sjećanja kao davne zapise u novom umu. To je bio on, sa osobenostima i odlikama koje su mu dale neku ulogu koju je trebalo da obavi u novom, prvi put viđenom prostoru. Kao u nekoj predstavi, za koju je scena bio čitavi jedan svijet. Poku-šavao je dosegnuti barem neke slike, jedan trag na putu kojim je prošao, sjetiti se nekog znaka, boje, ili poruke iz gustih slojeva prethodnih života i oblika. Znao je za-sigurno da sve to postoji sažeto i koncetrisano u njemu dok izlazi pred sunce, pred veliku vječitu zvijezdu. Kao pred lice boga.

Slike su bile čudesne u mozaiku nove stvarnosti. Ali, osjetio je da je i nešto važno za njega ostalo tamo u tim neznano pređenim nizovima stanja i svjetova. Kao da se dogodilo prerano napuštanje utrobe u kojoj se iz česti-ca, boja i emocija nanovo oblikovao kao biće koje sada

28

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

29

leži u opni rođenja. I to je jedini zaštitni sloj u novootvo-renom svijetu koji je nepregledan i uzbudljiv. I ostao je tako neizmjerno začuđen, kao u trenu ostvarenja nekoga proročanstva, spojen po prvi put sa svojstvima ovakvo-ga svijeta, sa licem i pogledom na izljuštene i mirišljave boje zida.

Spasonosna opna još je bila tu, omotač kojim se želi provjeriti posljednje stanje tijela pred konačni izlazak na svjetlost dana. Kao da nije bio još sasvim rođen, čudo tog trenutka mu se davalo postepeno. Bio je još embrio koji se dovršava u neponovljivoj i spektakularnoj akciji prirode.

Nije bilo ni prvog tajanstvenog plača, čije su funkcije i uzroci u povijesti rađanja još ostale neshvatljive. Svijest o tom trenu, u kom se osjećao golo i nezaštićeno poči-njala je da se razvija iz udaljene tačke iz koje je krenuo i nastavio se sada neprekidni život. Smetalo mu je pona-šanje okoline i njihovo neznanje, odnos kao prema uo-bičajenom postupku ponavljanja i dosadnom obavljanju sitnih primitivnih rituala.

Jedina utjeha i varljiva nada u tom igrajućem i oz-biljnom procesu bio je pupak, umbilicus, taj ožiljak na trbuhu. Izgledao je kao na Da Vinčijevom Vitruvijanskom čovjeku, opisivao je srazmjere njegovog tijela, nalazio se u središtu kruga koji ga je opisivao kao biće raširenih ruku, kao na raspeću. Preko te vrpce tog kanala kojim se hranilo njegovo nastajanje u utrobi osjećao je još vezu i mogućnost da se tim tokom, ako poželi nekad može može vratiti u sve pređašnje.

Ali, u tom trenu nade u spasenje i drugačiji tok koje mu je davala ta vrpca, što ga je vezivala za jedan od hi-potetičkih prvotnih svjetova, jedna je žena sa nježnim ali odlučnim licem uzela ogromne škare i jednim jezivim pokretom otkinula tu posljednju spasonosnu moguc-nost. Uzela je vitkim prstima taj iskonski ljudski organ,

prikupila ga, kao da sabira karike na nekoj ogrlici i jed-nim odsjekom tih makaza uništila u njemu posljednju realnu mogućnost promjene, ili povratka. To je bilo kao oznaka konačnosti sudbine, definitivnost postojanja.

Shvatio je tada prvi put da je već u tom času počet-ka ostao zauvijek u novoj stvarnosti i osjećao se tjeskob-no i zatvoreno. Bilo je to kao odstranjivanje osjećanja za ljubav, ili za suštinski karakter života i njegove buduće tokove. Kao da se taj ožiljak počeo širiti unutra i ispu-njavati biće nedostajanjima nečega važnog što postoji i u ovom i u drugim svjetovima.

A nije mogao ništa da kaže nije imao još otvorene sopstvene riječi i jezik, a njegove izraze na licu, naravno da su svi shvatali kao uobičajen, jednostavan i površan fizički osjećaj. U tom trenutku već je nastao prvi veliki nesporazum i neshvatanje njegove tišine. Ta nemoguć-nost razumijevanja mu je bila najteža, kao u nekoj velikoj fatalnoj ljubavi u kojoj se nije do kraja razvilo spajanje i koja se raspala i završila nerazumnim posljedicama.

30

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

31

mOstarski fraktal(fragment)

…Ukazao mi se kameni most presječen po polovinia izlomljene strane prekinutog luka bolno težejedna ka drugoj…

Andrić

Mladići su sanjali đevojke i let s Mostabila je tišina među bliskim obalama koje su ljudi svladavali kao veliku daljinu.

Neretva, boginja koja tečelizala je rane grada,nanosila boju od struganog krša i sunca.Jedna poetesa je rekla iz lože spram mosta,pred konobicom «Mlinica»ovo treba dugo gledati —vitku protezu mosta i zarastanje obalakao preko slomljene kosti.

Grad je privijao vjekovne melemena ožiljke i bolna mjesta,Oživljavao svoje bilo oko Mosta i rijeke.Jedan pisac, održao je govorpred spomenikom A. B. Šimića,u još jednom stupnju Preobraženja gradabili smo gosti franjevačkog samostana i knjižnicesa lijepim riječima i opojnim vinom.

Onda smo u jednom kafićuulivali vodku direktno u krv i srce.Na ušću ispod mosta probali smo Neretvuimala je ukus Morače ispod Vezirovog mostau Podgorici.

Sarajevski dani poezijeMostar, maja, 2008.

32

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

33

pustiNjskaRaskošne igre izvodili su Amorovi demoniu završnim satima kao na kraju života pijani i zaneseni legli smo ali je strast došlakao plima u skrovite zalive i bol je dolazio iz špilja prošlosti i prožimao noćni transu zoru crvenu od sunca i buđenjabilo je još vlage koja je držala krv i život neobične vlage u beskrajnoj pustinji

Kada smo sprali sve to u kupaonici znao sam da je gotovo da je kupanje Venerinoskrivanje iza otoka noćnih u koje se pretvarala sobai riječi koje smo rekli kao igle pod noktima

A smrt je svejedno drhtala u srcuulazila unutra igrala se otkucajima i tijeloje treperilo između dvije nježne kože pripijala sesmrt i izgledalo je da tako može doći vječnost kao u snovima što udaljavaju trenutkei bojazan da će ostati unutraprolazila je kroz opne plazmu i membraneonda sam se nadao da neće — da ću izdržatisvim srcem te nalete bolne što navaljuju kao jesenjski vjetar preko povijene trave

Soba se pretvarala u crvenu zvjezdastu kutijuostalo je cvijeće u središtu tih događajaobgrljeno sitnim gorskim krunicamarozim kao pluća puna tuberkuloze jedan lijepi krug usred sjenke uvelosti

ŠOpeNOv pOvratak

For Ewa Sonnenberg

Kad su Rusi okupirali Poljsku jedan je soldat u domu Šopenovih bezumno smrskao tipke na porodičnom klaviru.

U tom stravičnom nokturnuzaplakala je i Konstanca Glatkovska dok su Frederikove note rušile se kao crne stepenice nad Varšavom.

Poetese znaju biti skandaloznesemantiku natopiti suzamariječi učiniti čistim i bezgrješnim,kao ime od sunca iza planinana licu obrisi drevnih toposa

Baltik/Polonia/Montenegro.

A on je u baldahinu Aurorinomsanjao Warzawu i Kleeov stan za pticena dnu jezera Switezkišne kapi i hrizanteme...

A madam je rekla: Ovdje na Pere Lachaise sve je od pjesnika klavira osim srca, srce je u Poljskoj.

Vratili su ga s peharom zemljeu optočenoj kutiji za nakitTu najveću dragocjenost koja je ikad u istorijiprešla granicu Poljske.

34

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

35

A sve balade, preludije i nokturnakomponovao je kapima krvi,koje su padale kao jesenske ružeu slikama rasutog lišćapo varšavskim ulicama —

Ima takvog lišća i u Šleskoj, te uzajamnosti u krvi i prstima,Ogledalo okačeno odmahiznad zemlje Magični prag.

Warszawa, 2008

kaNalzanosna bijahu ta ljetnja kupanjaduboka tonuća u vodi začinjenoj drezgomalge i sve je bilo provincijski mirno tijela među cvjetovima lokvanjati i voda bile ste dražesne ljubavniceimala si pogled zaluđene ribeu arhetipskom vodenom spojukao u začecima prvog života plivali smo ka drugoj obali do topolakroz zelene alge žabe i bjelouškemoj ludi flamingo ružičast u tamnoj vodivolio te nježnim prodorima među vodene zametke klizila si anđeoski niz njegov vratu vodenim travama si bila najnježnijapopušila si među cvjetovima i mirisimaprekrila si mi plivača kosom i vodenim lišćemigrala se plutajući na vodiukrašavala flaminga zelenim ogrlicama onda si ga pljuskala vodom i napajala jezikomdok su vrbe padale kao zastori u ložnicii topole su treperile iznad nas a ti si se uvijalakroz tu čorbastu vodu i srećno plesala prepuštala se i prelivala kao sirenaispod svodova drveća i lišća koje je treperilo na vjetru

Sombor, 2008.

36

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

37

sjećaNjeRiječi su ljudi u izmaštanim vizijamavezanje znakova sjećanja i vremena,Sjenke za kompletiranje svjetovakao u sjetnim starim filmovima.

I vidi se, još malo, prije izlaska iz igre,( neko drago lice preko horizonta, jedan pogled koji se predaje daljini i vraća se…dok postoje oči ).

putOvaNje u sutOmOre Adamu Zagajevskom

Htjela je da postane pjevačica,slušali smo je za Prvi maj u Omladinskom domupjevala je hitove Silvane Armenulić.

Tada smo išli kupaćim vozovima u Sutomoreuspravljeni na vrelom vjetru na krovovima vagonasa dlanovima crnim od kolomasti.

Gađali su nas kamenjem kontrolori s crvenim kapicama,kao u filmu Roberta Aldricha — bili smo Lee Marvin and Ernest Borgnine.

Stajali smo uspravljeni sa licem prema vjetru,lećeli zetskom ravnicom kroz topole i brezekao stepski vukovi sa tek izraslim zubima.

Maštali smo da jednom tako, na Puškinuodemo u Lenjingrad, Budimpeštu, Lavov...

Tuda je jednom prošao i Titov Plavi voz,uklizio je u stanicu kao Galeb u Emirate,pionirke u suknjicama boje vozamahale su crvenim zastavicama i vrištale.

Kroz Sozinu smo ležali potrbuške na vagonskim lastrama,

zakačeni za šrafove i krovne ventilacije,urlalo je kao u paklu kroz zemlju i dim od dizelke.

38

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

39

Onda smo sjurivali ka plaži u spasonosno morepoput letećih trkača iz zamka Šaolin, bačali se u talase i plivali prema Italiji.

Plaža je bila galerija tijela,raznobojnih gaćica i malenih grudnjakanamazanih maslinovim uljem i medom.Turisti su jeli po plaži pilad i lubenice,mi smo tražili Čehinje, Mađarice i Vojvođanke,jeli uljane krofne sa šećerom u prahu.

Onda sam se plivajući sudario s njompjevačicom iz Omladinskog doma,

Činilo mi se da je gola u kupaćem boje morabila je kao Marseova riba u zlatnim gaćicama,Otplivali smo daleko u paru kao delfini,onda je tražila da je gnjuram duboko do dna i algitijela su nam dražili dodiri, voda i sunce...Hvatao sam je za sise i snažno gurao kroz valove,voda nas je zanosila i štitila od pogleda —Željeli smo da je kopno daleko, da nema kopna,tako se igrali danima sve do kraja dalekog ljeta.

I kad se gradić pretvarao u tihi zatonsunce se još žarilo po tijelu i koži,Ulazili smo u kupe, među zadahe i sagorele turiste,gledali se i pretvarali da nije bilo ništa, kao u Čehovljevoj Šali.

prvi dOlazak Lj.V.

našli smo tišinu u kojoj se može čuti dahgdje lišće topole tako treperavo razgovaraplovili su raskošni cvjetovi lokvanjabiljke su donosile podvodni jezikdok tri Karmelićanina danonoćno ćutei opatice žudnju nose pod lanenim odoramai jednonogi Hrist obojen srebro — nitratomu gradskom parku među starim stablimagdje tanane skulpture dječaka od bronzegledaju ženu koja na klupi ulazi čovjeku u ustakao kad mladi vrapci raširena kljuna očekuju hranujezik njen ulazio je u žile njegova stablaa oble kore platana neprimjetno padajui od sokova koje uzima sunce boje njezine očii od vatrenih ruža koje žive samo u zemljidolaze opojne nijanse za dušu i očipred starom ljepotom što drhti na uglovima skverovajer djevojke se vratiše svojim faunimanjihovi svjedoci su samo slikari bez boja i paletaovdje ima božanstvenih grla s večerisamo su usta spremna da uzimaju i dajuopojnost i slast usana vina i sumrakau mramornoj posudi se sveta vodica smežura

Budapest, 2008.

40

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

41

Nula Cijelu noć sam igrao NuluKrupije nauljane kose Tajsonbacao je jezivo snažne spinovekuglica je padala stalno u orfaneleZehuze uzvikivao je grbavi Jevrejinsa štekama keša ispred sebe

Kurva preko puta grlila je upravnika gradskog pozorištajedna ciganka kraj mene govorila je neprekidnosad će zero—špil a ja sam kao babuška Antonidatrpao sve na Nulu

NULA je moj broj

smjenjivali su se dileri žene i muskarcii sfere su se vrćele jedna oko drugekao kozmosi bačeni na kockarski stolsve je bilo zeleno i blistavosa pozlaćenim cilindrimai klikerom od slonovačekoji je podsjećao na djetinjstvo i neki san

Onda je došao jedan mladi dilerDi Kaprio iz Titanika, ili Rembobaš kad su mi nestali žetoni i kad nijesam odigraopala je — Nulapopio sam chivas za šankom i izašao napolju je sunce već okretalo cijeli svijetskupim autima vozili su se mafijaši i gradski ocia ja neprekidno mislim na tu prokletu Nulu

balkaNska zimasve je okovano snijegom i ledominje već prekriva trepavice oči se uvlače u koštana kućišta

po duši ledenice kao u kraškim pećinamaosjetljivi strepe iza kamenih blokovasive se zore spuštaju uskim horizontomna uglovima prodaju dunje i heroin

jedino su kurve sve nježnije i boljenjihovi glasovi su tako topli u ponoćima

velika je nestašica krvi u klinikamapolitičari apeluju da se da što više krvipredsjednik je dao krv pred kamerama

led će ponovo snjegovi i zimau gluhim noćima neko plače u susjedstvu

jedino su kurve sve bolje i nježnijeo kako vas volim drage moje kurve —studen sve prožima golo je granje drveća...možda je posljednja zima...

Zid / sOba

45

rasipaNjeuskoro napuštam i posljednju kućuu kojoj je postojala željena ljubavzvijezde nad krovom treperile su i ljuljale četiri srca

onda je sve nestalo kao Egziperijev avionu sjećanjima i sudbinskoj bliziniskupio sam sitnice koje čuvam kao tajnu kao male mitove u istoriji jedne sobe — i grob mrtve mačke je pripao meni

pokupio sam simbole po policama zarivene u dušu kao drače sad imam kuću od kartona sa dva prozorai vratima kroz koja se ne ulazibijelu kuću koja lebdi kao zmaj

šta će mi tvoje sunce Bože i te stare adrese pored kojih prođemulazim unutra i puno toga je staroga razbacanood čega se dobija rak na srcu i plućimaništa nije bačeno kao zemlja u grobsve je tu a opet nije ništa...

Jun, 2010.

46

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

47

rekvijem NizaŠtODok svijet obliva jesenska noć što su ove riječiu nizovima svjetiljki i planetameđu svima što misle da su živi.

Samo i jedino ti u pramenovimamistične magle, sobnog pejsaža,izlomljeno lice gledaš kroz mokre zjenice,dok otvoreno srce za sve postojeće stvarihodi svijetom u zalutale ljubavi.

I samo tvoji udaljeni pogledikroz nekakve akvarele,( i buđenje je san, zar ne? ) ………………………………………..

U ponoćnim satima pusti gradski parku kom si možda plakala jednom u dalekom gradu i čekala povratak,Sve to prođe kroz misli i jeste neštonerečeno i neuzeto što se vraćai svejedno zauvijek prolazi...

11.03.2005.

Odlasci Dokle će trajati ova kuća sa prozorima što gledaju u zidove,tačka usred tamne vječnosti,U kojoj vrijeme tiho promičekao prvi sumraci.

U sobi punoj simbola prošlih životamoglo bi se vidjeti uveličano stanje srcaprimjereno skladnim čitačima jezikai bdjenja u tamnim grafikonima noći.

Lagano se sve vraća sa tanke iviceu doba nesigurnog disanja,( da riječ promijeni za šapat što će se čutiu nekoj maloj poruci iz daleke budućnosti... )

Dok alveole gore u dimu cigareteudaljava se iščekivano jutroi svjetlost biva lijepo iznenađenje,Jezik oživljava skrivena stanja,iznenadne daleke odlaske.

48

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

49

pOslije ljubaviostanu usamljene riječii neki krajolik u posljednjim pogledimaizbriše se jedan svijet sa živim detaljimai znakovima neke sanjane vječnosti

poslije ljubavi ostanu najtiše riječi dodiri u otiscima izvađenih slikautrne svjetlost što je sjajila nutrinuljepota detalja po stazama i raznim sobamaulasci u duše i tečnosti kao igre u pijesku na nekoj plaži i tragovi kao znak da je sve zaista bilo

prva slikanestala je posljednja ruža u jesenikroz jednu zvijezdu prizivam tvoj dolazakanđele lijepi i strašnividim ti oči i crno licei korake bliske preko prvih pustinja

san nema vrijemesve je zaustavljeno u prvoj slicikao spasiteljski duhoči kad se otvore sjajem sunčeva zraka putevi se nazru i pejsaži iskonskih daljina koje preliva voda Ulixovahridine i obale do nekog svjetionikana čijem vrhu zimska pticanad iskonskim valovimakljun otvara

50

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

51

jediNstveNa zemljaizmeđu tebe i mene jednom će biti zemljasa žilicama što mirišu na tijela izvor će žuboriti iznadbiće sunčano neboneće biti odvajanja u mirisnoj travi

ostaće slike lica u rosi i bojama biljki u toj odvojenosti zemlja će sve spajatibačena sa dlana na posljednji danzemlja sa bojama za postojeće cvjetove izrasle iz vode krvi i minerala

neće se čuti nijedan tihi plač iz drugog svijeta kroz zemlju između mene i tebe sa dahom božjim

Šifra za NOćNi zapisvraćaju se misli u prošlost duboko ka tebipo zidovima padaju boje davnih danasvi su otišli kao da je apokalipsapogledam u prozor u jesenski vjetaršto zanjiše drveće i neki listonda pokušam da se zakačimza dan koji osvane za svjetlost ili maglu za stare nijanse i sobne tragovešto uzimaju svjetlost svakom jutrudaleko su oni što znaju za to moje izvorište

ničega nema osim rečenica koje trepere kao vazduhu znakovima noćne tišine onda odem do parka iz tih prizorada vidim lice jednog veselog i lijepog psa

Оktobar, 2010.

52

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

53

sOba/zidČu ju se pr ve pti ce u sva koj zo ri, ima ju šo pe nov ski zvuk,

prefinjen osje ćaj za do la žen je prve zore. Po nji hovim malim simfonijama znam da se u kozmičkim procesima počinje uobličavati dan. Divim se njihovim čulima, moći da prije svih bića na zemlji osjete svjetlost. To je urođeni dar, da pjesmom najavljuju buđenje svijeta.

...odakle ove ptice što pjevajurekvijem za jutarnji pogled preko terase

došle su baš tu u svojim beskrajnim selidbamaglasnici svanulog dana što počinje

tragom svjetlosti između knjiga i zida možda su duhovi što lutaju svijetom

na kraju svakog sna dolaze iznenada pticesa svojom hermetičnom i začudnom pjesmom

U sobi je ekstremni nered, knji ge i ča so pi si, gar de ro ba i sit ne po treb ne i ne po treb ne stva ri.To je sve do bi lo ne ki čud ni po re dak nor mal no sti. Na vi kao sam na ma le slo bod ne pro store u neredu. Kad usta jem la ko na la zim sa mo naj po treb ni je stva ri i gar de ro bu ko ju sva ko dnev no no sim. Sve osta lo je zavu če no duboko u ormare, mo je li je pe ne ka daš nje ko šul je i sa koi, či ste po stel ji ne ko je ne upo tre blja vam, sve to sto ji na te že do stup nim mje sti ma, kao osta ci ne kog dru gog vre me na.

On da se raz vi ja mag ma sje ćan ja, ogre bli ne po du ši. Zagle dam se u li ce Go spe od Škr pje la ko ju imam na zi du. Donio sam jed nu re pro duk ci ju kad sam bio na to ma gi čno ostrv ce. Li ce je to plo i nje žno gra tia ple na ... Ima na se bi pa stel no pla vu do lakti cu ukra še nu sr me nim per vaj zom, is pod je ci nober ko šul ja od fi ne svi le sa jed nim tan kim ka i šem i zla ta stim pu ca di ma, kao oš vi ca ma. Osli ka na je do po čet ka ko tu le či ji se tam ni rub tek na zi re, ili je to oko li jer fu toa, ta man ko li ko se gu bi i ne sta je u ru bu osli ka no ga. Na ra me ni ma ima dvi je

nje žno za ka če ne osmo kra ke zvi je zde, a pod gr lom joj se prepli ću tan ke krag ni ce i je dva vi dljiv, od kon či ća uple ten krug, či ji je dan kraj utan ja u krag nu ko šul ji ce. Li ce joj je do i sta bo žan sko. Pre ko če la joj je za teg nu ta žen ska ka pi ca što se po sli je spuš ta u li je pi krat ki vel, a na sve je na sa đen ma li ne u pa dlji vi ore ol, ko ji je u ovoj ver zi ji kao dio nje ne odežde, a ne bo žan ski sim bol. Iza po lu o tvo ri nih tre pa vi ca su oči zagledane u ma le no ga Kri sta ko ji u li je voj ru ci dr ži svi je ću, a na de snoj dva spo je na pr sta dig nu ta k njoj, kao da je mo li, ili joj že li neš to reć.

Da li si kršten, ako si raspet?

A tu, od mah po red, na zi du je ve li ki pla kat Da dov, sa jed ne od nje go vih po ton jih iz lož bi. Da do, fi lo zof, bi fo no vac, po sve će nič ki dr ži tan ku gra fit nu olov ku oslon jen lak to vi ma na cr te že u na sta jan ju, a sve pre ko ma le no ga bi je lo ga ta vu lina. Zagledan je visoko u svjetiljku na plafonu, ili u nekakvo sobno božanstvo, u neki embrio, polustvorenje iz odbačene civilizacije. Iza, na zidu je slika zida, zid iza zi da. I moja soba je kao nekakva instalacija, spokoj nad beznađem,kao jedna od ogromnih odaja sa kostima, sulundarima i polomljenim kavezima u Šamon an Veksan.

Onda u svemu tome, kao znak ne mi nov nih osta ta ka navi ka i ilu zi ja s na po rom po di žem gla vu i vi dim pro zor, svjetlost po ostacima hra ne i sob nih pred me ta. Iz su sjed nog sta na u zgra di, iza zida, ču je se zvuk mik se ra, ma le eli se uda ra ju u ne ku po su du kao po ko sti ma lo ban je. Dijagonalno ispod plafona je dugotrajno pletena, razvučena pa u či na, kao draperija, s udalje nim pa rom pa u ko va, ko ji se, s dva kra ja mre že, pletu ći je u sa vr še noj ti ši ni udal ja va ju, ili bli že. I ta ko iz ne na da, na toj mreži, svakoga dana osva ne po jed na no va nit. Kao neizbježna vremenska nakupina što se sa padom sva kog zrnca u klep si dri, taloži i po jav lju je na čo vje ku.

54

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

55

ljubavNicina jednom kraju paučine iznad prozoravide se sitne kretnje bića koje ide po pletivučeka svoj ulov i strepi u mirnoći i mrežiciu drugom uglu sobe je njegova daleka ljubavnit koju sami pletu iz utroba veže njihove kućekao dva kraja svijeta preko ljudske sobe

jednom će sastaviti svoje mreže ti mali ljubavnicikrajeve i okca spojiti u zajedničkoj kućipreći će ogromnu daljinu iznad stola i prozora

zeleNi autO i slikaUvijek kad je dolazio s nekog putovanja,ili se vraćao iz besmislenog dana u tu sobugledao je na polici tri relikvije preostalih želja.Iza je bila Maska crvene smrti Poovakao simbolika spajanja malog života sa strahovima raskošnih balova u zaraženom zamku.To mu je bio posljednji prizor preostalih snova,mali zeleni auto, kliker i zastavica Montenegra,potonja slika, instalacija skupnog života;Čuvao je te simbole kao trojstvo sjećanja,palu zastavicu pridizao na krov auta( kliker je bio mali kao golubije oko ).Kad bi upao u noćne delirije primicao se tomekao do nekog molitvenika...To je bila najdraža postavka u muzeju uspomena,njegov posljednji pristojni imetaku maloj garaži među iskošenim ostacima rasutih knjiga.Nadao se da će se tu ponovo sliti ljubav,da je to stvarno kao neki njegov građanski status,zelena plastična kola sa crnim točkovima.I kad je odlazio zauvijek odatle brižljivo je mislio na to:pospremio u najsigurniji dio prtljaga, na dnu kutije gdje su bile ostale dragocjenosti,kamenčići s mora, otkinuta ogrlica i suhi bokor s Lovćenaubran jednom kad je dan nalikovao sreći.Sad je to zagubljeno u novim neredima,auto je sigurno na dnu ispod besmislenih spisa,zastavica kraj vinskih boca uz osušenog žohara,kliker se otkotrljao u litice uglova sobe kao izgubljeni mali planet čami u svom svemiru,Trebalo bi ga naći i sačuvati kao nekad u malom džepu.

56

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

57

OdlOmakU mislima neprekidno lebdi slika te kućeokupljanja za velikim stolom kraj prozoratu smo bili mi i jedna daleka veza u namaodakle smo došli kao Irci u Amerikutaj spoj se pravio susretima izdalekaiz našeg kamenja starih dana i rijekavrijeme svake posebnosti se sjedinilo kao da je i ono bilo naše u ranijim dobimajer smo postojali i znali da davno treperi susretdok smo nepoznati prolazili zajedno u staroj školina stolu su bili smokve i narovii dva nevina sna u osunčanim sobama i govor se čuo i igre su bile i živa buđenjai šetnje do delfina koji se kupao u zelenoj fontaniblizina je bila velika u sjaju sunca i vode o gdje je to iskrvarilo kao ranjena srnanemoćno pala u šuškoru planinske zore

karcertako je bliska i daleka ta logorska sobakao prostor za dugo čekanje pismaniko ne dolazi skinuta je sa spiska dežurnihsamo anđeli čuvari tihih prostora samoćeispod niskog oljuštenog plafonai kamen se rastavlja u napuklinama zida

prostor je osmislio lično Franc Kafkai ugao visokog prozora prema očimai pravac kratkotrajne svjetlosti što raskriva kapke kao krila sobne bube

otvaraju se i zatvaraju vrata i vide se uzaludjer ovo je sasvim unutra i niko ne može ućiOsim njega koji tuda neprekidno prolazitako lagano da ne primjećuje taj hodKao da postoji samo sjenka unutra a sve drugo obilazioko spoljašnjosti koja izgleda sasvim običnokao svi drugi prostori na svijetu

PSALMI ZA TOMAZEA

Marini i Vladimiru

61

spaseNje Ti i ja smo tek jedno Mag

Dok prolaziš kroz snove čuvajući se od smrti čuješ uzdrhtalu dušu otkucaje sopstvenog srcaanđele izdaleka kroz noćne signale ispisane u znakovima zvijezda što nosile su u energiji prah naš svjetlost i ljudski tekst

U slavu tebi čuju se glasovi najtišikao šumovi u dubinama okeanau sumracima megapolisau kojima te sretoh jednog popodnevaslijepog za ljudski život i spasih te usred gradske pustinjedok su te kanili raspeti na krstu divljeg jorgovanapod oknima unajmljene garsonjere

A tek si stigao iz usamljenih vrtovagdje mahniti uzgajaju začeća u staklenim kadamaza nove dileme što se razvlačekroz krstove i raspećaza nove dane i godineza nove nesreće i ljubavi

Gdje si sad u sveprisutnom svijetuu muzejima i obavještajnim biroimadok su u kupaonici još tvoji predmetiinstrumenti i skice za svakodnevna spasenja

6. 05. 2005.

62

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

63

psalam (Lj) Mansarda je imala jedan visoki prozorpo krovu mahovina i maslačaki slivanje kiše u buđenjima i sjenkama noćnim Kad se zagledam u ljudske očišto se preslikavaju na putu ka posljednjem izrazu o kojem ne znaju punoneće se dugo zaustaviti nijedan pogledkoji ostaje vraćen svakome oku

Njihova lica su trenu mnogobrojnim izrazimau tišini noći među zvijezdama nalik su ljepoti koja se ne može uhvatitini radostima ni sjećanjima

tOmazeOva kuća stane noću i gleda u prozore te kućegdje su ostali tragovi davnih spajanjasve mu je poznato ali zamišlja detaljeunutra i nekog ko tamo ima svoje vrijemevidi se malo svijetla u jednom prozorukao da treperi posljednje sjećanje na toj straniiza zidova spava neko i mijenja stvarikoje su još po bogovima ostale tutu se rodio lijepi Telemah prije lutanja i mora

onda tiho obiđe zgradu sa druge straneu sjenci kanadskog javora stane i gleda drugi ugaoneko diše u njegovoj sobi ispod prozorakao u mjestu sjećanja i progonstvata kuća je njegova Itaka za sve odlaske i povratke

64

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

65

* * *Ti ćeš biti posljednjistanovnik te kućegdje još se čuju kapi kišei tišina u snu pjesnika

Čuje se još tvoje srceu jutarnjoj svirci iz komšilukana kiši i grmljavini kraj gradskog stadiona

Tvoje oko iza svjetlosti u ziduostalo je zauvijek otvoreno

tOmazeOva smrtSve teže prolazim tom ulicomgdje je iza mutnog staklana prostranom limenom stoluumro Tomazeo

Te noći Sin je prvi put vidio smrt

Soba je mirisala na povidon i jodjoš je bilo toplo oko njega,dok se izdaleka bližila tišina

Ostao je iza metalnih vitrinau prvom hladnjaku velike samoćeu tami pustog hodnika

Svugdje po našim svjetovimaostali su njegovi zapisi dnevnici rasuti po listovimapo mjestima zajedničkih boravakanedorečene želje i događaji posljednjeg života.

2007.

66

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

67

grOb tOmazeOvBila je to ljubavjer pogodili smo prvu njegovu željuposlije smrti Nosili smo ašove i ćebadjoš su odjekivale naše ponoćne molitvebio je veliki razlaz klošara

i gradskih kurvi I prvo drvo olistalo tog proljeća

nad njegovim očimaprirodni je njegov znak

NOćNi psalamNijedan više kao ti

samo ti si imao riječi po licuizraze što davali su samoći skladne boje

samo ti imao si magiju stvaranja najljepših iluzija u mojoj azilantskoj sobi

i snagu strpljenja u rastrojstvu noćiJoš se čuje tvoja tišina

u gluhoj noći izdalekapreko releja kiše i pustih trgova

I otkucaji samotnog srcau šumi kraj ragbi stadionapostojao je samo tvoj sanoči uvijek okrenute u ljudskom smjerudobri kralju naše kultne kućeoko tebe se skupljala posljednja ljubav

14.V 2007.

68

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

69

padtišina prati dodir ruke po ziduprozor je Maljevičev kvadratkretnje i dani kao da je sve u redui sjećanja o starim urušenim kućamanježne vlati trave što obuzimaju temeljei kamen u njima se zna rastrestipod zemljanom tišinom i vlagom Kad bih još jednom mogaoda vidim Euridikušto se okreta kobnog plaši ali hodi i živiili da mogu da se vratim u te stare temelje davno postojećih kuća da vidim jednu vidrukroz šipurake i drače da znam da postojemoja ljubav i moja zemlja

osjećam dodir tog kamenja uraslog u korov i travui miris starih dvorišta

2010.

tOmazeOvO iskupljeNjeBoraveći u tišini samostanskih zidinaTomazeo je osjećao čudan strah od iskupljenja,Zbog velike žudnje za jednom opaticomprovodio je tihe iskušeničke dane.

Niše su bile napunjene jevanđeljima,zidovi ukrašeni freskamavelikih svetitelja i Madonne.

Onda se jednoga jutra u njemu probudi nada,misleći da se bliži željenom snuza liniju svjetlosti kroz malu ključaonicuučini mu se da je izlaz prema vrtu –otvoren put ka izbavljenju i konačnoj slobodi.

Tada se iznenada pojavi Otac Papini,u crnom plaštu i reče:Zar sad, Tomazeo, kad je spasenje blizu.

ars magNa

73

ONaj kOji jesiKad bih mogao da sve postojećeočistim jednom pjesmomsav besmisao što se sliva i trne kroz kapilaresve nakupine u katranski natopljenom srcuu nastojanjima da se nešto uradi što se ne može ponovitida sve bude drugačije kako osjećami da jeste u vrhu želje da zasija kao zvijezdatek otkrivena i nova koju niko ne vidi od njene svjetlostikad bih mogao sve do rođenja da očistim da sija novim životomsve nesporazume u ljubavi i smrtda očistim i isperem kao grumenje zlata u rijecikako jesam u svemu da riječi moje istine provučem kao otopinu u sve dušeda pokrenem novu čistu krvovom pjesmom da vratim sve ljubavi koje su pale grješkomda svjetlošću i sjenkama učinim vidljivim tog sebezatvorenog zidovima i pustinjskim pijeskomkad bih mogao vjekovne postavke da skinem s krstada ostanem čist u morima i daljinama

74

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

75

vavilONske riječi Učini da otvore se vrata, dušo...

Vitmen

1

među svim zlatnim i platinastim ciglamakoje smo zidali kao vile i vilenjaciostaje jedno mjesto prostor nadeu kom su zauvijek postavljene tvoje rukei reći ćeš pokazujući taj prostor pijano prstima davala sam ti svoju nit umotavala u pokrovei tu postojala u krvi tvojoj u crnoj veni kao Šamanka čitala tvoje lice na tom putu nadam se da ćeš doći u taj beskrajni nizda ćeš svoje lijepo lice uvući u moje ruke i trava će nanovo krenuti iz naših tragova

2.

Ali ti si to duboko zakopala u zemljuprekrila kamenjem u pustinji to je jedan od tvojih grobova koje obilazišneđeljom i lako te dodirne sjećanjesve si uzela što je bilo živo u nekoj ljepotidodiri pogledi i riječi su pali doljenapravila si od toga jednu sahranu na suncu

U povratku ispod nekih zvijezdajednom ćemo proći tuda kroz mahovinu i stare jorgovanetražićemo znakove naše daleke prošlostipo starim zatravljenim stazama

brižljivo ćemo izdvojiti sačuvane riječidodirnućemo travu što niče iz duša sopstvenihvjerujući da smo to mi

76

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

77

čitač tOre Filipu Davidu

Kad je iznenada otkucao gradski satkao preostali znak vidljivog svijetačitao je tišinu u drevnim knjigamaslova što se kao pečati utiskujuu zacrtani trag sudbine.

Sanjao je još u vremenu predviđenom za povratakiz boja i ljepote začaranog tigra...Ali opijenost dosegnutog svijetabijaše jača od buđenja.

Za tražene riječi bilo je kasnou završenoj magijskoj igriu znakovima nadljudskog jezika.

Iznova je otvorio drevnu knjigutražeći spasenje u tragovimamudraca i bogova.

izlazakSabiraš sjećanja što ne pripadaju smrti,

( ideš ka fontani sa dječjim brodovimakao ka moru za sunčeva zalaska )

tišinu nosiš u davnim čežnjama u svim stanjima želiš zadržati sve voljene riječi, misli i likove.

Ljepota je vratiti sjaj zamagljenim očimasjaćenja na ljubavi što završavaju u snovima koje svi drugi zaboravljaju,prepoznati iznova sve to skupljeno u sebi.

To iz čega izlaziš ide za tobom kao nezasita zvijer savijena u sopstvenom trbuhu, utopljena u sopstvenom moru.

2005.

78

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

79

stazasuza se osuši pred nekim slikamaiz raznih krajeva koje se listaju i slažuzadrhtim često kao da me neko zove s one stranei sve je daleko u meni rastureno onda pogledam u brojčanik sata koji se presijava u sunčevom izlaskui lagano i dugo otvaram očikoje skupljaju tišinu u kojoj zaboravljam na sebeonda stajem na malu stazu u sobikrenem uskom putanjom kao preko svijetapo rasutim ostacima prošlosti i nadam se da će jedan stih otkriti sve

tebi govorim jel čujes mrtvi božeto je moja staza još kao posljednja riječkao da neko plače unutra ko zna kounutra u nekoj daljini kao u rođenju

umbra vitae Čitavog života letim koso i asimetričnosa jednim do kraja razvučenim krilomdrugo je otopljeno stalnim traženjem suncasa jednim krilom odlazim na omiljena mjestagdje samo moje oko vidi usamljenostI to jedno krilo vučem po Zemljikao Bodlerov albatros po palubi

Tako često izbjegnem neželjenu stranu ulicekad su gradovi puni klovnova koji mlatarajukad nije bura i kad su mora mirnaTrudim se da niko ne primijeti moj kosi letiako mi prazna polovina remeti ravnotežuu vjetrovitim ponoćima između oblakaprepuštam se kroz uzbudljive struje

Kad sam ljubio bilo je jednim krilomdok je drugo izdaleka čeznulo i tražilo neispunjenu polovinu —Ponekad mi se slučajni prijatelj divizbog skrivanja ravne strane i ožiljka koji je urastao duboko unutranavikao sam na tu ravnu stranu i prazninu

Dok izvodim nemirne plesove flamingosadjelujem čudno — moja igra je kao ritual oko vatredok su ostali gracilni i zadivljuju jata ženkisvojim igrama i zavođenjem pored jezeraja skakućem sa krilom kao na jednoj nozia drugu praznu stranu okrećem prema šumi

80

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

81

Često se otisnem iznad litica i kanjonaiznad morskih valova gledajući pjenu što se razbija o mirne i strpljive hridine spuštam se nespretno i padam tražeći oslonac u praznini

arieskoplje iz nježne ruke padalo je sa tvrdog pancirapo njegovom dragom kamenju po njegovoj kući

u sumracima i zorama kad je bio sasvim u svoje vječno unutra sve je drhtalo na Ariesove strastne zamahe

koplja su padala okolo sve dolje do zalivado jezerskih perivoja i vodene muzike koja oblivaslašću i harmonijom rasklasane Tagorske trske

iza slojeva i strukova srce srasta sa tim slojevimaoči odaju nutrinu preko usijane pustinje

Aries je gađao sjenke njegovih slika u prozorui strijele su ranjavale svako srce u sumrakukao odsjaje zlatnih ibrika u vodi koji su daleko

nosila je čarobni tobolac Artemidinpokušala ući skrivenom stranom ispod gibljive opne — taj čudesni Tirezijin Aries pokušao je ući

sa lukovima zapetim i tijelom gipkimlicem od sunca da tamu vidi kroz oči njegove

a plovio je Argo do blizu Kolhide do zlatnog srcasrca njenog koje Juna posveti sazvežđima sjajnim

onda je prosula mirišljava ulja i mudrosti Ateneda sraslo srce pomaže kao Hristove noge

ulivala je glas i tišinu kao mitska zaljubljena riba i tijelo privila Venerino uz Anhisove mirise

82

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

83

kći Orfejeva htjela je roditi lijepog vladara Trojanaca tih noći u unutrašnjoj sobi i drhtaj jedan se izviou razliveni gejzir po njenoj božanskoj putenostisve do srca koje je ostalo unutra nerođeno i crveno.

glasdođi jednom u zoru da čuješ kako mi srce zvučisliće se negdje u jednom trenu sva krv od koje živi materijai duša će se sklopiti od tačkica božijeg rasterakoja je nekad bila jedinstvena a sad je svugdje po svijetu

pašće po ružama i travipipcima nekim što nježnost voleili jeziku koji kao vitao cirkulira svijetomjezik je najbolje sredstvo za autopsijuskener za Rak za sjenke i za sve slike dođi da čuješ to je moj glas koji zovena kraju svake noći iz usamljene sobei vraća se unutra u promukle žile u tihe usne

84

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

85

isprekidaNi tragOviNikako da uklonim te stare stvarišto me kao utvare prate u svim dobima;zabilješke, vrijeme urezano u licu,simbole smrti i nestajanja po raznim mojim kućama. Svuda su razbacani ornamenti prošlosti,minulo vrijeme i ostaci raznih snovakoji naviru i ulaze u čula kao crni prah.Nikako da zatvorim sve složeno i rasutou nekom sigurnom i skrovitom uglu,na dnu ormara i sarkofaga — da odložimte fragmente i slike nekog života.

Uvijek se pojavi neki zaturen zapis,ili akvarel nekih dalekih sutona,suvenir iz hotela kao simbol nečega što nedostaje...što nedostaje...stvarno je! I kad odlučim da sve predano i strpljivo uklonim,sve isprekidane tragove ljudi, predmeta i krajolika,kad sve skupim na jednom mjestu,u staroj knjizi javi se neka posveta ili imei otvori zaboravljeni davnašnji grob koji zatrpavam novim stvarima i rečenicamai živim te pritajene neuništive poruke...

Uvijek se usred novih dešavanja pojavi nešto od starinskog i zaboravljenog,neki stari nanos ispod novog slojasve poništi i vrati u nekadašnje stanjeneke druge biti koja prožme sve dolazeće.

I onda moram da se se prepustimtim ludim svetinjama.

2007.

86

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

87

treNutak istiNeU zamagljenom ogledaluu licu poznaješ dušu očišćenu od grijehabeskonačnu sjenu

I crtež i sliku i linije odrazakao kip oblikovan u glinisopstvenu budućnost i prošlostkoja po pravu pripada smrtii najduži sumrak — ne jednoga danakroz koji se provlačeneosjetni duhovi samoće

ključ Tamo, gdje ponekad prođem s večeri kriomice,iz srca mi noću raste jedan dječak,lijepu vitkost njegovu sanjam da još vidim;Raste mi u zoru jedna djevojčica na grudima,prohodava po mojim dlanovima. Rastu zajedno i upliću mi se u pogledepune sjećanja i male svjetlosti u zjenicama.

Tada sam, među omiljenim knjigama, ispod tomova Kafke i Nabokovanašao ključeve stare urušene Kuće, dva ključa za velika vrata i pisma.

Čuvam ih za najveća blaženstva i tajne,ako se nekad neko vrati...

88

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

89

ars magNa / fascinacijaČovjek je nešto što mora biti prevladano

F. Niče

U sobi u kojoj je tek bilo napisano nekoliko fragmenata jedne kratke priče do šao je neki pi s ac, ob u čen kao sta ti sta, u odi je lu ko je je pod sje ća lo na kar ne val sku ma sku. Mi slim da je bio V. A. de L.. jer smo u raz go vo ru spo min ja li zr ca lo ko je iz mi če. Ili Flo ber sa svo jim na či nom da bu de ne vi dljiv u svo jim knji ga ma. Ili jed na od mno go broj nih vi zi ja Bor hesa ili Na bo ko va, ko ji se po ja ve kao ča rob nja ci u ljud skim prostorima i uz ne mi re spi sa teljs ke i eg zi sten ci jal ne sen za ci je ži vih pi sa ca. Soba je bila stilizovana kao dis ko te ka, kao neki fa u stov ski po drum, ili jav na ku ća, sa kur va ma sklon je nim iza cr ve nih za sto ra.

Pisac je počeo govoriti o svo jim knji ga ma, uza lud no sti nji ho vog pi san ja i oživljavanja predstava ljudskih svjetova u raznim formama pisma. Ci ti rao je Se li na i Bar ta, go vo rio o emo ci ja ma kao an ti pa ti čnim na sla da ma, o ne mi ri ma ko ji su že sto ki i ras tu ći, na preg nu ti i fa lič ki. Po ku ša vao je osta vi ti sna žne uti ske go vo re ći o to me ko li ko se um no ža va ju na še sa mo će na svi je tu. Bez ob zi ra na razne strasti, ljubav, že ne, letjenje, kocku, sex i druge stvarne i iro nij ske fra ze o raznim kul to vi ma i bo go vi ma.

Fa sci ni rao me po zna van jem detalja i slika iz mo jih svjeto va ko je sam u nagonima strasti za pisanjem pokušavao stvoriti u svojim knjigama. Go vo rio je da su je van đel ja i dale ki ži vot s po če la daleka, kro nov ska predstava i imaginacija, da je Hrist već odavno dan ce ma ca bre, o če mu se da mi sli ti kao o svitanju zore, ili o su mra ku ko ji za si gur no do la zi s krajem da na.

Spo me nuo je to ta li tet, kao naj vi ši stu panj po e zi je, sli karstva, mu zi ke…taj sta dij kad bi bi lo mo gu će bi ti be smr tan, ne

putevima umjet no sti, romanima, filmovima i poezijom, već u po sto je ćem stanju ka ko sa da iz gle da mo tje le sno i du hov no. Za ni mao ga je taj to ta li tet u naj bol jim mo gu ćim pro mje na ma i de kon struk ci ja ma. Jer sva ki tekst do vo di na sce nu di fe ren cijal no i ne iz bje žno uvi jek ne ku no vu fi gu ru, ne ku sa svim no vu pri ču, ne ki no vi san ko ji no si i omo gu ća va da iskažemo sve što nam je da to, ali i sve što nam ne do sta je.

On da je iz ma log ko fe ra ko ji je pod se ćao na ku ti ju za nakit iz va dio jed nu knji gu. Že lio mi je po klo ni ti. Knji ga je bi la po ha ba na, ko ri ce i li a sto vi su se ras pa da li, vi še je to bio ne ki ra su ti, sta rin ski ru ko pis ne go uko ri če na i za vr še na knjiga. Uzeo je pen ka lo i cr nom tin tom na žvrl jao mi po sve tu. Me đu tim, ni je sam mo gao da pro či tam tekst, izgledalo je da je to bi la ne ka ši fra, kao o kre tan ju du ha i ma te ri je, ne ki ta janstve ni znak On da se ru ko pis izoš tra vao i na li stu se po čeo pojav lji va ti sa dr žaj, kao da je pi sa no slo vi ma ko ja se tek tre baju po ja vi ti u ne kim bu du ćim vre me ni ma. On da sam na zreo: Ni če, da bio je to Ni če: Sa mo se iz ha o sa ra đa ju zvi je zde. I ka ko bih pod nio bi ti čo vjek, kad čo vjek ne bi bio i pje snik od go ne tač i iz ba vi telj slu ča ja…Čo vjek je neš to što mo ra bi ti pre vla da no…

sjećanja su slatka i bolna bitu svitanju zore ima najviše sjećanja

i njena prikrivena svjetlost vrata odlaskapreplavljuje svijet ispunjen bestidnim zbivanjima

strahovima i ponovljenim buđenjima

i preostali uzdah u uglu među zidovimai svijet iz kojeg neko neprekidno odlazi

puni su sjećanja skrivenog jezika i tišine

zašto i ti vjeruješ da tu ima nečegaživog – u sjećanjima preostalim zauvijek

kad sve što prolazi podjednako je stvarno i daleko

90

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

91

On da se dogodio dramatičan tre nu tak. Za tra žio je da mu po klo nim ne ku od mo jih knji ga, ali ja ni je sam imao kod se be ni je dan pri mje rak…Onda je on sam, na mo je za pre paš ćen je iz va dio iz one iste ku ti je je dan pri mje rak mog Ne do sta janja. Knji ga ni je uop šte iz gle da la kao iz dan je ko je sam ob ja vio i ko je po sto ji u objek tiv noj stvar no sti. Osim što gra fič ki nije bi la ista, ni stra ni ce unu tra se ni je su po du da ra le, ni je bi lo slo va, ni je bi lo tek sta…Kad sam htio da pi tam, zaš to ne ma tek sta, šta se do go di lo, on je či ta ju ći mi mi sli re kao, da je to “ne do sta jan je”, to je sa mo ozna če na vri jed nost, to je lu dost ozna či tel ja. Jer je pod uti ca jem na slo va, ide ja i se man tič kih dis kur sa po e zi je u knji zi sve ne sta lo. Re kao je da bi se to mo glo na ći sa mo u pr vom iz danju, u ar he ti pu…Mo glo bi se sa zna ti pri je sve ga što se do go di lo u toj pr voj sen za ci ji, kao što po sto je ne kad pa ra lel ne po e ti ke, do go di li su se i po klopi li ži vot i ne do sta jan je, kao dva pla to nov ska spo la. On da me šo ki rao, tra žio je da mu na pr voj bi je loj stra ni ci na pi šem po sve tu, ko ja za me ne ni je ima la smi sla, ako se u knji zi doga đa ta kav ac tio, ako se zbi va ju ta kve ne vi dlji ve in to na ci je i in flek si je, če mu on da bi lo ka kve je zič ke, ili tek stu al ne ar ti kula ci je na pra znoj stra ni ci. Kad će, iona ko, sve to ne sta ti kao osnov ni tekst, ili kao što sve ne sta je i po nav lja se u dru ga či joj hi fo lo gi ji, u dru ga či jem “tkan ju i pa u či ni”.

riječima iznova obuhvati sve završetkeiz biblijske daljine u ovaj san

kroz iskonsku tamu neka vidi tvoje oko kao sunce u sjenovitoj šumi

spoji daljinu i misli u svemiruizreci sve što postoji u zvijezdama

jednim stihom

Tada sam, vo đen tim snom, kao u ne koj Froj dov skoj sean si, zna ju ći da će se ne iz bje žno pro mi je ni ti for ma po sve te, čak iako bi bi la na pi sa na he ra kli tov skim afo ri zmom, od u stao

od tek sta i na ko ri ci Ne do sta jan ja, na ko joj ni je su po sto ja la slo va na cr tao sa mo je dan ne sa svim si me tri čan krug… Drhta vim po kre ti ma ru ke uspio sam za tvo ri ti li ni ju kru ga i on se ucr tao na stra ni ci kao ne ki pe čat.

Niko nikad neće napisati najbolju pjesmuživot izdiže sve svojim stanjima i slikama

prostor je beskonačan između stiha i životau svim vremenima i svim stanjima svijeta

još niko nije napisao najbolju pjesmujezik još niko nije složio tako kao život

u majstorstvu riječi najvećih pjesnikapotapana su stanja iz kojih sjaje značenjau dahu i zemlji u svjetlosti i tamninama

gdje traje sve ljudsko kao pijesak pustinjskipjesma sklizne u jezik koji je dio svemogućeg

i samo zasija kao san u najbliže dobau kome stih izliven iz samoće i tišine

javi se kao anđeo u snevnim trenucima

Kad smo se ras ta li, ja sam dr žao u ru ka ma ras pad nu te trine jed ne od nje go vih knji ga ko ju mi je osta vio kao uto pij ski eks pe ri ment, kao de fi ni tiv ni pre kid u kon struk ci ji je zi ka: bi lo je to za i sta kao pra va lo gič ka sit ni na u pro sto ru. Po ku ša vao sam uza lud da sre dim knji gu, da pro na đem i po sta vim ne ki red u li sto vi ma i stra ni ca ma, ali je sve kao Bor he sov pi je sak pro pa da lo i pre li va lo se u ra znim va ri jan ta ma ko je ni je su ni bi le cjeloviti dje lo vi mo jih po ku ša ja. To mi je u jed nom trenut ku bi lo ta ko za no sno i za nim lji vo, da sam se bi već ugra dio op se si ju da ću či ta vog ži vo ta sa mo to ra di ti i o to me mi sli ti. Da ću tu iz ne na da do bi je nu i je din stve nu knji gu u dje li ći ma, sre đi va ti, kao da i ona me ne že li, sve dok ne dosegnem smisao i za vo dlji vost ko je je taj ve li ki pi sac že lio po sti ći na tom imaginarnom ru ko pi su.

93

Li di ja Vuk če vić

Polifonija značenja, ili snoviti homage proteklim vremeni-ma, u knji zi “Ne ću da se bu dim” Lju be te La bo vi ća

I no vom nam svo jom knji gom po e zi je Lju be ta La bović osvje do ču je, da pa ra fra zi ra mo mi sao Ala i na Bosquta, ka ko pje sniš tvo ni je po treb no, ne go neo p hod no.

Uvod ni ci klus od pet pje sa ma ko ji je isto i men s naslo vom, pro ži ma du bo ko in ti mi sti čna me lan ko li ja — san je o lju ba vi pao na na dno sr ca. I tek je je dan od sti ho va ko ji uka zu je na me ta fi zič ki, oni rič ki spoj i je din stvo erotskog i spi ri tu al nog. I jest ova zbir ka ne ka vrst La bo viće vog opi ta, is ku ša van ja for me. Lir ski ci klu si pje sa ma iz mjen ju ju se s lir skom dra mom ko ja je pak ob li ko va na pro zom. Ta kvoj for mi go to vo u pra vi lu, iz mi če su bjekt pri ka zi van ja — ne za to što ga autor ne bi bio svje stan, ne go sto ga što ga na mjer no uklan ja ne bi li uve ćao odmak pre ma lir skoj ma te ri ji. U la bo vi ćev skim li ri zi ra nim kra jo li ci ma unu tarn jih ili vanjskih so ba, ote tim sli ka ma ur ba nog pej za ža i onog idi li čnog za vi čaj nog, us po stav lja se jed na pre po zna tlji vo autor ska unu tarn ja ar hi tek tu ra vla sti tih sno va. U nji ma se iz mjen ju ju ar ti fi ci jel nost goto vo re i stič ki kon ci pi ra nog mi kro ko zmo sa s po tre bom da se iska že sep stvo iz dra go cje ne in fan til ne per spek ti ve gle danja. Sto ga ni je ču do što je naj češ ći do jam ko ji ostavlja La bo vi će va li ri ka sno vi ti hom ma ge pro te klim vre meni ma, ti ši na na to plje na sno vi ma. Na pri mjer u Da le kim do di ri ma, ko je po sve ću je ki šev skom ti pu po e ti ke, La bović upi su je u me lan ko li čni lir ski esej ke sten je dje tinjstva, ali i ume će fragment lir ske pje sme, nje no ot krh nu to središ te, ne bi li na čas po re me tio uvri je že ne raz li ke iz me đu po e zi je i pro ze.

La bi vi će vu po e zi ju da nas pro ma tra mo i kao je dan odjek nad re a li stič ke poetike. Po seb no je to raz vid no u

94

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

95

na činu osli ka van ja ur ba nih kra jo li ka. Isto dob no, ona alu di ra na ap surd no sli kar stvo eg zi sten ci je G.de Chi rica u ko jem su mo de li bez li ca po stav lje ni u ar he tip ski pro stor he le ni zma: ni su li slut nje la bo vi ćev skih drh ta ja upra vo za ziv jed nog dav nog, doc le an skog vre me na?

Čin je ni cu da je ne ke svo je pje sme po sve tio dru gim pje sni ci ma i auto ri ma, ili pak na veo ci ta te iz nji ho vih ostva ren ja shva ća mo i kao dis kret nu autor sku upu tu kako či ta ti, pod ko jim svje tlom nje go vu vla sti tu pje smu.

Me đu ta kvim hom ma ge i ma je i pje sma Ka mi jev sko prolje će ko ja je jed na vrst him no dij ske la men ta ci je nad vla sti tim bi o graf skim tre nut kom. Za nim lji vo je ka ko iz ta kvih pje sa ma iz bi ja i bo dle rov ska tam ni na i strast vitme nov ske vi tal no sti. Re kli bi smo la bo vi ćev skim je zi kom: va žne ri je či dir nu te sr cem ima ju po tre bu da bu du iz nese ne na svje tlo, da se is ka žu. No, ujed no iza ove du bo ko osje ćaj ne sti hov no sti če sto sto je vr lo za čud ne sli ke neofu tu ri stic ke in kan ta ci je: ni klo va ni če lik tih cr ve nih gro zdova jed na je od naj u pe ča tlji vi jih eks pre si ja, ko je ne ri jet ko bi va ju her me ti čne sa isklju či van jem kon tek sta po et skog fak ta. Val ja na po me nu ti ka ko su ne ke La bo vi će ve pjesme ove zbir ke la ko ra za zna tlji ve, pro ni čne, pri jem či ve.

Dru ge pak, svje sno ob li ko va nim se man tič kim za sićenji ma iz ra za, bi va ju na iz gled ne pro pu sne i pod sje ća ju na simbo li stič ka za si ćen ja tam ni nom svo ga zna ka, nalik ne koj vr sti lir sko po et skih pi sa ma oda sla nih u bespre gledno vri je me i pro stor: je zik nji ho vih one o bi čen ja otkri va jak udio im pe tu ma ne svje snog, nad re al nog, kod ovog auto ra.Či ni nam se da je pje snik sam na mjer no izmi je šao, kao u špi lu ka ra ta, svo di vo sa ne svo di vim, lirski esej i in ti mi stič ku dra mu, na ra tiv no i vi so ku li ri za ciju, stvar no i ne stvar no.

Za to i ni je ne mo gu će da se iza idi li čno ga na slo va Mala noć na mu zi ka kri je pro za na to plje na ka o som vele-da, što za zi va vi šak ma te ri je u od su stvu du hov no ga.

No mo ra mo bi ti opre zni s La bo vi će vom sklo noš ću ka amal ga mi za ci ji pre dme ta pje van ja. In kan ta ci ja tva ri same po sta je po tra ga za či stom ma te ri jom i ne ri jet ko prela zi u ap strak ci ju, u naj boljem smi slu zna čen ja ali i s pu nom od go vor noš ću i svi ješ ću pje sni ka. U dal jnjem čitan ju zbir ke po no vo bi va mo iz lo že ni oni rič kom na če lu, poseb no raz vid nom u pje sma ma Va vi lon ske ri je či i Um bra vi tae, gdje se sno vi to smjen ju je s me ta fi zič kim ozrač jem zna čen ja u spe ci fi čno la bo vi ćev sku po tra gu za onim što iz mi če. Sje no vi to i skro vi to za tom lje no ili za kri ve no ti šinom i zr ca li ma že li po sta ti vi dlji vo kroz ale go rij ske sadr ža je i neo sim bo li stič ka na dah nu ća (Šo pe nov po vra tak) a ne ri jet ko se in kan ti ra ju gla zbe ni to no vi i li ni je u za si će ne po et ske sli ke, na pr:

Kom po no vao je ka pi ma kr vi /ko je su pa da le kao je sen ske ru že.Ovaj dvo stih mož da bol je ne go iko ji dru gi iz ra ža va

su bli mat la bo vi ćev ske po e ti ke. Re kli bi smo čak da iz ravno go vo ri o estet skom i eg zi sten ci jal nom en ti te tu pjesniš tva, do rav ni lir ske for mu le, jed nad žbe ko ja pri kri va i ot kri va taj nu Pje sme.

Ipak je Lju be ta umet nuo u ovu zbir ku i pje sme ko je su na iz gled razgo vor nog dic tu sa. Ta kva je Pu to van je u Su to mo re. U njoj je in fan til no sje ćan je kom po ni ra no od ne ko li ko na ra tiv nih ka dro va, za čin je no erot skim nag nućem, pa je da nas ra zu mi je va mo kao ma lu lju bav nu poe mu. Ina če je su vre me na kri ti ka ovog auto ra de fi ni ra la kao pje sni ka lju ba vi i smr ti (Bo žo Ko pri vi ca, po vo dom zbir ke Ne do sta jan je) pa je ti me eo ip so usre diš ten u medi te ran sku tra di ci ju pje van ja ko ja se kre će iz me đu ovih dva ju ve li kih te ma ta. Ipak, re ci mo i to, ako su u prethod-nim knjigama ovog autora, Ne do sta jan ju i Unu traš noj so bi stil sko i te mat sko u rav no ve sju, neš to no vo do mi ni ra u ovoj naj no vi joj zbir ci: esen ci ja je iz mi je ša na s egzi stenci jom pa se če sto ova kav amal gam oti ma u me ta fi zič ke

96

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

97

sen za ci je. Sto ga i jest ova no va zbirka žan rovski, stil ski i je zič ki po li fo na, što je još jed na nje na vri jed nost. Ci klu si Ars mag na ili Psal mi za To ma zea, svo jom mi sti kom srca i ide al ne auto bi o graf ske pro jek ci je od u da ra ju od du boko in ti mi stič kih to no va pje sme Iz la zak, ko ja pak, kao da po sve za tom lju je be su bjekt nim iz ra zom sva ko mo gu će Jastvo. Ne mo ra mo na gla ša va ti ko li ko su da le ko od katranski na to plje nog sr ca re li gi o znomi sti čni to no vi Pr vog do la ska ko ji po sve sa kral no shva ća po žu du uz no se ći je do sur re al nih sli ka smjen ji va nih kon tra punk ti ma lir skih va tre nih ru ža ili sta rom lje po tom što drh ti na uglo vi ma skvero va.

Spoj mo der nog i no ve tra di ci je mož da je naj va žnija od red ni ca La bo vi će ve po e zi je: sjen ke iza za ma glje nih zr ca la na zna ču ju ni sku kon tra punk tal no po stav lje nih lir skih pro ce du ra, teh ni ka, ob li ka, is ka za. Ne ka bu de reče no u tom kon tek stu i ovo: jed na od La bo vi će vih, po na šem su du naj ljep ših lju bav nih pje sa ma su vre me nog cr no gor skog pje sni štva Glas is pi sa na je me ta fi zič kim drh ta ji ma i ka zu je neo bi čnim je zi kom oču đen ja svo je me lan ko li čne vi zi je. Vrlo je srod na s eks pre si o ni stičkim vizijama A. B. Ši mi ća, ne sa mo u pje snič kim iz bo ri ma već i u po tre bi da se pje smom iz ra ze naj ta na ni ja čuv stva mi sti ke sr ca i ta jan stva tva ri. S dru ge stra ne, La bo vi će vo nas pje sniš tvo svo jom po e ti kom sje ne i ar hi tek tu rom sna pod sje ća na li ri ku jed nog sa mo znal ci ma zna nog pje snika ka snog ta li jan skog No ve cen ta, San dra Pen nu, ko jeg ta li jan ska kri ti ka sma tra Le o par di jem XX. stol je ća. Upravo rim ska me lan ko li ja u to nu Pen ne bi va na stav lje na i pro du že na u lir skoj kon fe si ji la bo vi ćev ske ga me. Ti me cr no gor ski pje snik bri žno ču va i ši ri luk me di te ran stva, str plji vo nje gu ju ći svoj pjev od ba la di čnog ili šan son jerskog (Bal kanska zi ma) do fra gil no sti po et skog ima gi na ri ja ko ji upo zo ra va na po ro znost, ra si pan je i ras ta kan je našeg svi je ta.

Ovaj strah od iš če za van ja vred no ta svijeta La bović is ka zu je na iz nim no preg na nan tan lir ski na čin, a dekonstruk cij ski se man tič ki niz po sta je još jed na konstan ta Lju be ti nog pje van ja. Se man te mi ja kih zna čenjskih od je ka, alu di ra ju i vi so ke to no ve oni rič kome ta fi zič kog i po et ske sli ke bli ske sen zi bi li te tu ne is ka za nog roc ke ra. Ostav lja mo sto ga či ta telju ova bdjen ja u tam nim gra fi ko nima no ći da pro su di s ko li ko je istin ske sna ge sud bi nom stran ca me đu svo ji ma i svo ga me đu stran ci ma, sud binom unu traš njeg di si den ta—što ni je niš ta dru go ne go defi ni ci ja sva kog istin skog pje sni ka — Lju be ta La bo vić najno vi jom zbri kom uspio sve sti svo je sim bo le ku će, so be, zi do ve, dr ve ća, lju ba vi, od la ske i po vra tke, na či nom ko ji neo dol ji vo pod sje ća na sjaj nu Lar ki no vu Po e zi ju od la za ka, na uni ver zal ne zna ko ve iz gu blje nih za vi ča ja. Sma tra mo da je La bo vi će vo odi sej sko lu tan je pred je li ma pje sniš tva do ni je lo dra go cje no svje do čan stvo u vi du epi sto lar nog ima gi na ri ja ovom naj no vi jom zbir kom.

99

Sadržaj:

NEĆU DA SE BUDIM

Neću da se budim ...................................................................7Ožiljci ........................................................................................9Esentia anima .........................................................................10San ...........................................................................................11Čitanje na talasima ................................................................12Daleki dodiri ..........................................................................13Nepoznato drvo ....................................................................15Kamijevsko proljeće ..............................................................16Valerijev autoportret .............................................................17Neizgovorena riječ ................................................................18Dolazak ...................................................................................19Mala noćna muzika ...............................................................20Izostavljeni djelovi ................................................................22

DAN KAD SE SVE TO DOGODILO

Izgubljena mjesta ...................................................................25Jutarnji ritual ..........................................................................26Dan kad se sve to dogodilo .................................................27Mostarski fraktal ...................................................................30Pustinjska ...............................................................................32Šopenov povratak .................................................................33Kanal .......................................................................................35Sjećanje ....................................................................................36Putovanje u Sutomore ..........................................................37Prvi dolazak ...........................................................................39Nula .........................................................................................40Balkanska zima ......................................................................41

100

Ljub

eta

Labo

vić *

N

eću

da s

e bu

dim

101

ZID/SOBA

Rasipanje ................................................................................45Rekvijem nizašto ...................................................................46Odlasci ....................................................................................47Poslije ljubavi .........................................................................48Prva slika ................................................................................49Jedinstvena zemlja ................................................................50Šifra za noćni zapis ...............................................................51Soba/zid .................................................................................52Ljubavnici ...............................................................................54Zeleni auto i slika ..................................................................55Odlomak .................................................................................56Karcer ......................................................................................57

PSALMI ZA TOMAZEA

Spasenje ..................................................................................61Psalam (Lj) ..............................................................................62Tomazeova kuća ....................................................................63Ti ćeš biti posljednji ..............................................................64Tomazeova smrt ....................................................................65Grob Tomazeov .....................................................................66Noćni psalam .........................................................................67Pad ...........................................................................................68Tomazeovo iskupljenje .........................................................69

ARS MAGNA

Onaj koji jesi ...........................................................................73Vavilonske riječi ....................................................................74Čitač Tore ...............................................................................76Izlazak .....................................................................................77Staza ........................................................................................78Umbra vitae ...........................................................................79

Aries ........................................................................................81Glas ..........................................................................................83Isprekidani tragovi ................................................................84Trenutak istine .......................................................................86Ključ ........................................................................................87Ars magna/fascinacija .........................................................88

POGOVOR .............................................................................93

IzdavačOtvoreni kulturni forum – Cetinje

*Za izdavača

Milorad POPOVIĆ

*Urednik

Pavle GORANOVIĆ

*Recenzenti

Mladen LOMPARPavle GORANOVIĆ

*Pogovor

Lidija VUKČEVIĆ

*Na korici

Joan MIRÓ: Femme et oiseaux dans la nuit

*

Tiraž

500

Grafičko oblikovanjeDraslar partner

*Komjuterska obrada i štampa

Draslar partner Beograd, 2011.

draslarpartner@gmail.com

CIP – Каталогизација у публикацијиЦентрална народна библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 9788685747366COBISS.CGID 18455824