Obuhvaća tri kratke priče, (1987.). Njih je autorica zasebno napisala, ali ovdje su sve te tri pricjelinu kroz zasebnu priču u kojoj Miles, na bolnipodnosi svoj izvještaj Simonu Illyanu, šefu CarSiga. Okvirna priračuna – kako financijskih tako i politiprethodnim aktivnostima.

1

a tri kratke priče, Planine korote (1989.), Labirint (1989.) i (1987.). Njih je autorica zasebno napisala, ali ovdje su sve te tri priče povezane u jednu

u u kojoj Miles, na bolničkoj postelji nakon liječničkog zahvata, podnosi svoj izvještaj Simonu Illyanu, šefu CarSiga. Okvirna priča vezana

kako financijskih tako i političkih – koje je imao CarSig, a povezane su sa Milesovim

Granice vječnosti e povezane u jednu

ničkog zahvata, je uz kontroliranje

koje je imao CarSig, a povezane su sa Milesovim

2

LOIS McMASTER BUJOLD

GRANICE VJEČNOSTI Borders of lnfinity

JEDAN

Za Johna

"Poručniče Vorkosigan, imate posjetioca." Inače staloženo lice vojnog bolničara ukočilo se od panike. Zakoračio je u stranu ne bi li u Milesovu bolničku sobu propustio čovjeka kojeg je dopratio. Miles krajičkom oka spazi kako se bolničar žurno udaljava, iako se vrata za posjetiocem još nisu ni zatvorila.

Prćast nos, sjajne oči i otvoren, blag izraz davali su čovjeku lažan mladenački izgled, premda je njegova smeđa kosa na sljepoočnicama već počela sijedjeti. Bio je vitka stasa, odjeven u civilnu odjeću i nije zračio aurom prijetnje bez obzira na bolničarevu reakciju. U stvari, jedva da je imao bilo kakvu auru. Posao tajnog agenta u mladim danima podario je Simonu Illyanu, šefu Carske službe sigurnosti, doživotnu naviku da djeluje neupadljivo.

"Zdravo, šefe," reče Miles.

"Izgledaš grozno", Illyan pristojno primijeti. "Ne zamaraj se salutiranjem."

Miles se otpuhnuvši nasmije, što je zaboljelo. Činilo se da ga boli sve osim ruku, zamotanih i imobiliziranih od ramena do vrhova prstiju, koji su još bili obamrli od kirurških ošamuta. Migoljio je svoje tijelo, odjeveno u bolnički haljetak, sve dublje pod pokrivače, bezuspješno tražeći udobniji položaj.

"Kako je prošla tvoja operacija zamjene kostiju?" upita Illyan.

"Otprilike onako kako sam i očekivao, kao i s nogama koje su mi udesili već ranije. Najgori je dio bio otvoriti desnu ruku i šaku pa pokupiti sve komadićke kostiju. Prava gnjavaža. S lijevom je išlo puno brže, komadi su bili veći. Sada moram pričekati neko vrijeme da se vidi hoće li transplantanti koštane srži prihvatiti sintetičku matricu. Neko ću vrijeme biti malko anemičan."

"Nadam se da ti neće prijeći u naviku vraćati se sa zadataka na nosilima."

"No, no, ovo je tek drugi put. Uostalom, doći će i taj trenutak kad više neću imati što zamijeniti. Do tridesete bih mogao biti potpuno plastičan." Zlovoljno, Miles stane razmišljati i o toj mogućnosti. Ako više od polovice njegova tijela bude sastavljeno od rezervnih dijelova,

3

hoće li ga se moći proglasiti zakonski mrtvim? Hoće li jednom ušetati u tvornicu za proizvodnju protetike i uzviknuti: "Majko!"? Jesu li ga ovi sedativi malo otkačili...?

"Glede tvojih zadataka", reče ozbiljno Illyan.

Ah. Znači ovaj posjet nije samo izraz osobne brige, ako se Illyan ikad osobno zabrinuo. Katkad je to teško reći. "Imaš moje izvještaje", umorno će Miles.

"Tvoji su izvještaji, kao i obično, remek-djela nedorečenosti i nepotpunosti", reče Illyan. Zvučao je jako ozbiljno.

"Pa... svatko bi ih mogao pročitati. Nikad se ne zna."

"Teško baš 'svatko'", reče Illyan. "Ali dobro." "No, u čemu je onda problem?" "U novcu. Točnije, u izbrojivosti novca."

Možda je stvar bila u drogi kojom su ga nafilali, ali Miles nije mogao uhvatiti smisao. "Ne sviđa ti se moj rad?" upita pomalo molećivo.

"Osim ozljeda, rezultati tvoje posljednje misije savršeno su zadovoljavajući", započeo je Illyan.

"Bogami, i bolje im je da jesu", promrmlja mrko Miles.

"—a što se tiče tvoje, eh, avanture na Zemlji, netom prije ove, to još pripada potpuno povjerljivim podacima. Ali o tome ćemo raspravljati kasnije."

"Prvo moram izvijestiti nekoliko viših dužnosnika", žurno doda Miles.

Illyan na ovo odmahne rukom. "To se razumije. Ne. Ove se optužbe odnose na vrijeme do Dagoola afere i prije."

"Optužbe?" promucao je Miles u nevjerici.

Illyan ga je zamišljeno proučavao. "Smatram da je ono što car troši na održavanje tvoje veze s Dendariijskim slobodnim plaćenicima vrijedno samo sa stajališta unutrašnje sigurnosti. Da tebe, recimo, za stalno premjeste u Carski vrhovni stožer ovdje u glavnome gradu, bio bi prokleti magnet za urote cijelo vijeme. I to ne samo za one koji traže nekakvu uslugu ili položaj, nego za svakog tko preko tebe poželi doprijeti do tvog oca. Kao sada."

Miles zaškilji, kao da će mu fokusiranje pogleda fokusirati i misli. "Hm?"

"Ukratko, neke stranke unutar Carskog računovodstva mikroskopom pregledavaju tvoje izvještaje o tajnim operacijama plaćeničke flote. Željeli bi doznati detalje o tome gdje su nestale veće svote gotovine. Neke tvoje potvrde o zamjeni opreme sasvim su besramne. I to više puta. Čak i s mog stajališta. Oni bi jako željeli da mogu dokazati kako postoji obrazac pronevjere. Optužbe vojnog suda kako si udebljao svoje džepove carskim novcem za troškove bile bi sada veličanstveno sramotne za tvog oca i čitavu njegovu centrističku koaliciju."

Miles zapanjeno izdahne. "Zar je otišlo tako daleko?"

4

"Još ne. Namjeravam sve sasjeći još u korijenu. Ali da bih to mogao, potrebno mi je više podataka. Pa da ne bih ostao zatečen, kao što mi se to znalo događati kad su u pitanju bile tvoje zamršenije afere — ja se još uvijek sjećam, iako si ti možda zaboravio, onih mjesec dana koje sam zbog tebe proveo u vlastitom zatvoru..." Illyan se prisjetio mučne prošlosti.

"To je bio dio zavjere protiv tate", prosvjedovao je Miles.

"I ovo je, ako sam ispravno pohvatao početne signale. Ali, grof Vorvolk iz Računovodstva, njihov čelni čovjek, depresivno je odan, osim što ima i carevu osobnu, ovaj, podršku. Nedodirljiv. No, bojim se, podložan manipulaciji. Netko ga je potaknuo. Sada misli da je pas čuvar. Što mu se pruža više izmotavanja, to će on postati uporniji. S njime se mora postupati vrlo oprezno, bilo da je u krivu ili nije."

"Nije...?" dahne Miles. Sada mu je bio potpuno jasan razlog Illyanova odabira vremena za ovaj posjet. To naposljetku ipak nije bila zabrinutost za ozlijeđenog podčinjenog. Želio je svoja pitanja postaviti post operativnom Milesu, kada je Miles slab, u bolovima, drogiran, možda zbunjen... "Zašto me jednostavno ne izbrzopentaš pa da završimo s tim?" zareži Miles.

"Zato što imam izvještaj o tvojoj osebujnoj reakciji na droge istine", odgovori mirno Illyan.

"Nažalost."

"Možeš mi uvrnuti ruku." U Milesovim je ustima bio gorak okus.

Illyanov je izraz bio hladan i ozbiljan. "Razmišljao sam o tome. Onda sam odlučio prepustiti kirurzima da to učine umjesto mene."

"Simon, znaš li da ima dana kad možeš biti pravi kučkin sin?"

"Znam." Illyan je sjedio neuznemireno i nepomično. Čekajući. Promatrajući. "Tvoj si otac ovog mjeseca ne može dopustiti skandal u svojoj stranci. Ne dok traju ove rasprave o prisvajanju imovine. Ova se urota mora ugušiti bez obzira na istinu. Ono što je rečeno u ovoj sobi, ostat će — mora ostati — samo između tebe i mene. Ali ja moram znati."

"Nudiš li mi amnestiju?" Milesov je glas bio tih, opasan. Osjećao je kako mu srce počinje lupati.

"Ako je potrebno." Illyanov je glas bio savršeno bezizražajan.

Miles nije mogao stisnuti, čak ni osjetiti šake, ali nožni su mu se prsti zgrčili. Našao se kako hvata zrak u pulsirajućim valovima bijesa; soba stane titrati. "Ti... podlo... kopilel Ti me se usuđuješ nazvati lopovom..." Poskočio je u krevetu, zbacivši zgužvane sputavajuće pokrivače. Njegov bolnički monitor počne ispuštati alarmirajuće bipove. Ruke su mu bile nekorisna težina koja je visjela s ramena, lepećući onako bez osjetila. "Kao da bih ja ukrao od Barrayara. Kao da bih ukrao od svojih poginulih... " Zamahnuo je nogama pa se uspravio naglim trzajem trbušnih mišića. S vrtoglavicom i već napola u nesvijesti posrne strmoglavo prema naprijed, onako bez ruku kojima bi se prihvatio za nešto.

5

Illyan skoči kako bi ga uhvatio prije no što udari licem o madrac. "Dečko, što dovraga izvodiš?" Miles nije ni sam bio siguran.

"Što radite mojem pacijentu?" ulazeći poviče vojni liječnik problijedjela lica. "Ovaj je čovjek upravo prošao tešku operaciju!"

Liječnik je bio uplašen i ljutit; bolničar na dežurstvu bio je samo preplašen. Pokušao je spriječiti svog nadređenog, zgrabivši ga za ruku. Prosikće: "Gospodine, ovo je šef Sigurnosti Illyan!"

"Znam ja tko je on. Ne zanima me ni da je duh cara Dorce. Ne želim da ovdje obavlja svoje...poslove." Liječnik se bijesno i hrabro zagleda u Illyana. "Vaše ispitivanje ili što god to radili, obavljajte u svojem vražjem stožeru. Ne želim da se išta takvog odvija u mojoj bolnici. Ovaj pacijent zasad nije dostupan nikome!"

Illyan je u prvi čas djelovao zbunjeno, a potom uvrijeđeno. "Ja nisam..."

Miles je nakratko pomislio kako bi bilo da se umjetnički uhvati za određene živčane ogranke u svome tijelu i zavrišti, samo u ovom trenutku nije bio sposoban uhvatiti se za bilo što. "Izgled može tako prevariti", zaprede Illyanu na uho i potone u njegovo naručje. Zlobno se naceri kroz stisnute zube. Tijelo mu se strese u šoku, a sjaj hladnog znoja na njegovu čelu bio je sasvim stvaran.

Illyan mu se namršti, ali ga ipak vrlo pažljivo položi natrag u krevet.

"U redu je", Miles zahriplje liječniku. "U redu je. Bio sam samo... samo..." Uznemiren baš i nije bio najprikladniji izraz; na trenutak se osjećao kao da mu je eksplodirao sam vrh glave, "... ma, nema veze." Osjetio se užasno nesigurno. Illyan, kojeg poznaje cijeli život, za kojeg je smatrao da mu bezuvjetno vjeruje, jer zašto bi ga slao na tolike, tako udaljene i samostalne zadatke...

Bio je ponosan na povjerenje koje je imao još kao mladi časnik, s tako malo izravnog nadzora prilikom svojih tajnih operacija... Je li njegova dosadašnja karijera uopće bila očajnički potrebna služba carstvu, ili je to bio samo trik kojim bi se opasno i nespretno Vor mladunče prestalo plesti tamo gdje mu nije mjesto? Vojnici igračke... ne, to nije imalo smisla. Pronevjeritelj. Ružne li riječi. Tako temeljit udarac njegovoj časti i domišljatosti; kao da on nije znao otkud potječu carski fondovi ili po kojoj cijeni.

Mračni se bijes pretopio u mračnu depresiju. Boljelo ga je srce. Osjećao se uprljano. Je li Illyan mogao — IIlyan! — stvarno pomisliti, čak i u jednom hipotetičkom trenutku...

Da, Illyan je mogao. Illyan ne bi bio ovdje, ne bi ovo činio da nije bio istinski zabrinut kako se optužbe mogu pokazati ispravnim. U očaju, Miles se uhvati kako tiho plače. Proklete droge.

Illyan je buljio u njega s priličnim nemirom. "Na ovaj ili onaj način, Miles, ja sutra moram braniti tvoje troškove — jer to su troškovi mojeg odjela." "Radije bih na vojni sud."

Illyanove se usne stanje. "Vratit ću se kasnije. Kada se naspavaš. Možda ćeš tada biti pribraniji."

6

Liječnik se oko njega uzvrti, uvali mu još jednu vražju drogu, pa ode. Bezvoljno, Miles okrene lice prema zidu; ne da bi spavao, već da bi se prisjećao.

PLANINE KOROTE

''The Mountains of Mourning'' 1989.

Miles je čuo ženu kako jeca dok se uspinjao uz brežuljak dolazeći s dugog jezera. Nije

se bio obrisao nakon plivanja, jer jutro je već obećavalo treperavu vrućinu. Jezerska mu je

hladna voda kapala s kose niz gola prsa i leđa, i — što ga je malo više živciralo — ispod

izlizanih kupaćih gaćica po nogama. Proteze na nogama greble su mu vlažnu kožu dok je

žurio uz jedva vidljiv puteljak vojnički ubrzanim korakom. Stopala su mu šljapkala u

starim mokrim cipelama. Kad je postao svjestan glasova, on znatiželjno uspori.

Glas stražara na prednjem ulazu bijaše uzrujan i pun nelagode. "Nisam ja nikakav

gospar. Hajde, ustaj, ženo. Idi natrag u selo i prijavi to okružnome sudu."

"Kažem vam, upravo dolazim odande!" Žena je i dalje klečala kad je Miles izišao iz

grmlja i zastao, pogledom obuhvativši zaravan s druge strane asfaltirane ceste. "Sudac se

neće vratiti još tjednima i tjednima. Četiri sam dana hodala da bih došla ovamo. Imam

samo malo novaca..." U njenu se glasu izdigne očajnička nada, a kralježnica joj se savije

pa izravna dok je posizala u džep suknje, a potom pružila skupljene dlanove prema

stražaru. "Marka i dvadeset penija, to je sve što imam, ali—"

Pogled ozlojeđenog stražara padne na Milesa i on se naglo uspravi, kao da se bojao

da bi Miles mogao posumnjati da ga je tako mizerna svota dovela u iskušenje.

"Nestani, ženo!" obrecne se on.

Miles podigne jednu obrvu i odšepa preko ceste do glavnog ulaza. "O čemu se radi,

kaplaru?" upita on ležerno.

Stražarski kaplar bio je dio posuđenih snaga Carske službe sigurnosti, odjeven u

zelenu odoru visoka ovratnika, oznaku Barrayaranske Službe. Bilo mu je neudobno i

znojio se pod jarkim jutarnjim svjetlom ovog južnog okruga, ali Miles je bio siguran da bi

se kaplar prije živ skuhao nego otkopčao ovratnik na dužnosti. Naglasak mu nije bio

lokalni, bijaše to gradski tip iz glavnoga grada gdje se više-manje učinkovita birokracija

bavila problemima poput ovoga što je sad klečao pred njim.

7

Žena pak bijaše lokalna i više nego lokalna — na njoj kao da je pisalo da je iz neke

zabiti. Bila je mlađa no što je njen izmučeni glas isprva sugerirao. Visoka, grozničavo

zajapurena od plača, s oštrom plavom kosom što joj je visjela preko lasičje uskog lica i

izbuljenih sivih očiju. Okupana, nahranjena, odmorna, sretna i samouvjerena možda bi

bila gotovo privlačna, ali sad je bila daleko od toga, unatoč svojoj nevjerojatnoj figuri.

Vitka ali bujnih grudi — ne, ispravi se Miles kad je prešao cestu i približio se ulazu.

Gornji dio njena korzeta bijaše sav umrljan osušenim mlijekom, premda nigdje nije bilo

bebe. Samo privremeno bujnih grudi. Njena iznošena haljina bijaše od tvornički tkanog

platna ali ručno sašivena, gruba i jednostavna. Stopala joj bijahu bosa, s debelim

žuljevima, raspucana i bolna.

"Nema problema," uvjeravao je stražar Milesa. "Odlazi," prosikće on ženi. Ona skoči

s koljena i ukočeno sjedne.

"Pozvat ću svog narednika," stražar ju je oprezno promatrao, "i narediti neka je

maknu."

"Pričekaj malo," reče Miles.

Sjedeći prekriženih nogu, ona podigne pogled prema Milesu, očito nesigurna

predstavlja li on tračak nade ili ne. Njegova odjeća, ono malo što je imao na sebi, nije joj

davalo nikakvu predodžbu tko bi on mogao biti. Ostatak njega se savršeno dobro vidio.

On prkosno digne bradu i blijedo se nasmiješi. Prevelika glava, prekratak vrat, leđa

zadebljana iskrivljenom kralježnicom, iskrivljene noge s kostima koje su previše put bile

slomljene, a čije su sjajne kromirane proteze privlačile poglede. On s dosadom pričeka da

njena ruka opiše znak za zaštitu od zlih mutacija, ali samo se trznula i stisnula prste u

šaku.

"Moram vidjeti gospara Grofa," reče ona, obraćajući se točki negdje između Milesa i

stražara. "To je moje pravo. Moj tata, on je umro u službi. To je moje pravo."

"Premijer Grof Vorkosigan," reče stražar ukočeno, "odmara se na svom imanju. Da

nije na odmoru bio bi u Vorbarr Sultani." Stražar je izgledao kao da bi on najradije bio u

Vorbarr Sultani.

Žena iskoristi stanku. "Vi ste samo gradski čovjek. On je moj grof. Moje pravo."

"Zašto želite vidjeti Grofa Vorkosigana?" upita Miles strpljivo.

"Umorstvo," zareži djevojka/žena. Stražar se lagano zgrči. "Želim prijaviti

umorstvo."

"Ne biste li ga prvo trebali prijaviti svom seoskom zastupniku?" upita Miles, uz

pokret rukom koji je trebao primiriti stražara.

8

"Jesam. Neće učiniti ništa." Gnjev i frustracija učine joj glas raspuklim. "On kaže da

je sve gotovo. Ne želi zapisati moje optužbe, kaže da su to gluposti. Kaže da bi to samo

donijelo neprilike svima nama. Nije me briga! Želim pravicu!"

Miles se zamišljeno namršti, odmjeravajući ženu. Detalji su se slagali, podržavali

priču o njenom identitetu, slagali se u čvrst premda nepotpun osjećaj autentične istine

koji je možda promakao profesionalno paranoičnom stražaru. "Istina, kaplaru," reče

Miles. "Ona ima pravo tužbe, prvo okružnome sudu a potom grofu. A okružni se sudac

neće vratiti još dva tjedna."

Ovaj dio rodnog okruga Grofa Vorkosigana imao je samo jednog prezaposlenog

okružnog suca, čiji je krug djelovanja obuhvaćao i Vorkosigan Surleau, ali samo jedan

dan u mjesecu. S obzirom da je u doba kad je njegovo gospodstvo bilo kod kuće područje

Premijerova imanja vrvilo pripadnicima Carske službe osiguranja, a bilo je pomno

nadgledano čak i kad njega nije bilo na imanju, izazivači nevolja sa svojim su nevoljama

odlazili negdje drugdje.

"Skeniraj je i pusti je unutra," reče Miles. "Na moju odgovornost."

Stražar bijaše jedan od najboljih iz Službe, izučen da traži asasine i u vlastitoj sjenci.

Sad je izgledao sablaznuto; on se obrati Milesu tihim glasom:

"Gospodine, kad bih svakome seoskome luđaku dopustio da lunja po imanju koliko

mu volja-"

"Ja ću je povesti. Idem tim putem."

Stražar bespomoćno slegne ramenima, ali ne odgovori salutiranjem — Miles

definitivno nije bio u uniformi. Stražar izvuče skener iz korica za pojasom i počne

skenirati ženu, izvodeći pravu predstavu od toga. Miles se zapita ne bi li mu palo na

pamet da je svuče i pomno pretraži rukama da nema prepreke u obliku Milesove

nazočnosti. Kad je stražar završio s demonstracijom svoje budnosti, savjesnosti i

lojalnosti, on pritisne dlan o bravu na ulazu, ubaci podatke — uključujući sken mrežnice

ženina oka — u kompjuterski monitor, pa se odmakne u stranu i zauzme pozu

naglašenog paradnog stava 'voljno'. Miles se naceri na neizrečeni komentar, pa uhvati

izmučenu ženu za lakat i povede je kroz kapiju i uz vijugavi prilaz.

Ona se izmakne njegovu dodiru čim joj se ukazala prilika, ali još uvijek se uspijevala

suzdržati od praznovjernih gesti, svejedno ga pogledavajući s čudnom i gladnom

znatiželjom. Nekoć bi takva otvorena gadljiva fasciniranost neobičnošću njegova tijela

natjerala Milesa da zaškrguće zubima: sad je bio u stanju podnijeti je, čak se pritom i

malo zabavljajući — ali taj je osjećaj još uvijek bio trunčicu obojen gorčinom. Naučit će,

svi oni. Naučit će.

9

"Služiš li Grofu Vorkosiganu, mali čovječe?" upita ona oprezno.

Miles razmisli o tome na trenutak. "Da," odgovori joj napokon. Na koncu konca,

njegov odgovor bijaše istinit na svim razinama značenja osim na onoj na koju je ona

mislila. On se odupre iskušenju da joj kaže da je dvorska luda. Sudeći po njezinu izgledu,

njene su muke ipak bile veće od njegovih.

Bilo je očito da ona sama nije baš posve vjerovala u svoje pravo, unatoč njenoj

tvrdoglavoj odlučnosti pred stražarem, jer kako su se uspinjali bliže njenom cilju

otvorena joj je panika činila lice još izmučenijim i blijeđim, gotovo bolesnim. "Kako—

kako se razgovara s njim?" gotovo se gušila riječima. "Trebam li se nakloniti...?" Ona baci

brz pogled na svoju haljinu, kao da je tek sad po prvi put svjesna svoje prljavštine i znoja i

bijede.

Miles se suzdrži od Klekni i kucni triput čelom o pod prije no što progovoriš, tako

postupa svo osoblje, i umjesto toga reče: "Samo stoj uspravno i govori istinu. Pokušaj biti

jasna. On će preuzeti dalje. Nije baš," Milesova se usta trznuše, "da nema u tome

iskustva."

Ona proguta slinu.

Prije stotinu godina je ljetno imanje Vorkosiganovih bilo sklop stražarskih baraka,

dio tvrđave oko velikog zamka na brežuljku iznad Vorkosigan Surleaua. Zamak sad

bijaše izgorjela ruševina, a barake već odavno pretvorene u udobno nisko kameno zdanje,

modernizirano i re-modernizirano, s umjetnički uređenim okolišem prepunim šarenog

cvijeća. Uski su streličarski otvori prošireni u velike ostakljene prozore s pogledom na

jezero, a s krova se uzdizala antena kom-veze. Nova stražarska baraka bijaše skrivena

među drvećem niže niz padinu, ali ova nije imala streličarske otvore.

Kako su se Miles i nepoznata žena približili vratima, tako iz kuće iziđe muškarac u

smeđe-i-srebrnoj odori Grofovih osobnih slugu. Bijaše to onaj novi čovjek, kako li se

zove? Pym, tako je.

"Gdje je gospar Grof?" upita ga Miles.

"U gornjem paviljonu, doručkuje s gospom." Pym baci brz pogled prema ženi,

ostajući i dalje u stavu uljudnog i upitnog čekanja.

"Ah. Pa, ova je žena hodala četiri dana kako bi pristupila sa svojom molbom pred

okružni sud. Sud nije ovdje, ali Grof jest, pa bi ona sad željela preskočiti posrednika i

produžiti ravno do vrha. Sviđa mi se njen stil. Odvedite je gore, hoćete li?"

"Za vrijeme doručka?" reče Pym.

10

Miles nakrivi glavu i pogleda ženu. "Jesi li doručkovala?"

Ona nijemo odmahne glavom.

"Tako sam i mislio." Miles okrene ruke s dlanovima prema gore, prebacujući ženu —-

simbolički — na slugina leđa. "Sad, da."

"Moj tata, on je poginuo u službi," ponovi žena jedva čujno. "To je moje pravo." Činilo

se da je ta fraza trebala u jednakoj mjeri uvjeriti i nju samu, a ne samo ostale.

Premda nije bio rođen ovdje na brežuljku, Pym ipak bijaše čovjek iz okruga. "Jest,

doista," uzdahne on i bez daljnjeg otezanja pokaže joj neka ga slijedi. Njene se oči raširiše

i ona krene za njim, dobacivši nervozan pogled preko ramena prema Milesu. "Mali

čovječe...?"

"Samo stoj uspravno," dovikne joj on.

Gledao je kako zamiče za ugao kuće, a onda se naceri i odskakuće prema glavnim

vratima, preskačući dvije stube odjednom.

Nakon brijanja i hladnog tuša Miles se odijevao u svojoj sobi koja je gledala na

jezero. Odijevao se s pomnom pažnjom, jednako pomno kao što je to bio učinio na

ceremonijalu Akademije i Carskoj inspekciji prije dva dana. Čisto rublje, krem košulja

dugih rukava, tamno zelene hlače s crtom na vanjskoj strani nogavice. Zelena tunika

visokog ovratnika krojena njemu po mjeri. Novi svijetloplavi plastični pot-poručnički

pravokutnici precizno pričvršćeni na ovratnik, koji su ga tako neudobno bockali u bradu.

On otkopča proteze s nogu i navuče savršeno ulaštene visoke čizme, pa s donjim dijelom

pidžame, koji je prije odlaska na plivanje bio tako nehajno odbacio na pod, obriše

trunčice prašine s njih.

Ispravi se i provjeri svoj odraz u zrcalu. Njegova se tamna kosa još nije ni počela

oporavljati od onog zadnjeg šišanja prije promocije. Blijedo lice oštrih crta, ne previše

podočnjaka pod sivim očima koje ne bijahu previše podbule i zakrvavljene — nažalost,

radi ograničenja svog tijela morao je prestati slaviti prije no što si nanese previše štete.

U njegovoj su glavi još uvijek stiha vrili odjeci kasnoga slavlja, izvijajući mu krajeve

usana u osmijeh. Sad je napokon krenuo naprijed, ruka mu je bila čvrsto stisnuta oko

najniže prečke najviših ljestava na Barrayaru, same Carske službe. U Službi se nikome

nije gledalo kroz prste, čak ni sinovima starih Vora. Tamo dobiješ što si zaslužio.

Njegova su braća po službi to znala, premda bi neki civili možda posumnjali. Napokon se

našao u položaju gdje se mogao dokazati pred svim nevjernicima. Gore i naprijed i ne

gledaj dolje, ne gledaj preko ramena.

Samo još jedan posljednji pogled unatrag.

11

Jednako pomno kao što se bio odijevao, tako je sad prikupljao sve predmete potrebne

za ono što je naumio. Bijele platnene pravokutnike koji su označavali njegov bivši rang

kadeta Akademije. Rukom pisana — i kupljena posebno za ovu prigodu — preslika

njegova imenovanja na dužnost u Barrayaranskoj Carskoj Službi. Kopija njegovog

školskog dosjea u kojoj bijahu upisane sve njegove ocjene, pohvale (i ukori) tijekom

trogodišnjeg školovanja na Akademiji. Nema smisla biti išta drugo no posve iskren u

onome što je naumio. U ormariću u prizemlju pronašao je bakreni kotlić s tronožnim

stalkom i plastičnu vrećicu punu vrlo suhe kore od borovnice. Kemijske štapiće za

potpalu.

Pa kroz vrata i niz brežuljak. Puteljak se račvao, desni je odvojak vodio prema

paviljonu, a lijevi prema području ograđenom niskim zidićem. Miles uđe kroz kapiju u

ograđeni dio.

"Dobro jutro, ludi preci," dovikne, a onda suspregne svoj smisao za humor. Možda i

jesu bili ludi, ali toj je izjavi nedostajalo poštovanje koje se priliči ovakvoj prigodi.

Prolazio je između grobova i oko njih sve dok nije došao do onoga kojega je tražio, a

onda klekne i postavi bakreni kotlić na tronožni stalak, cijelo vrijeme pjevušeći bez riječi.

Spomenik bijaše jednostavan: General Grof Piotr Pierre Vorkosigan, plus datumi. Da su

pokušali nabrojiti sva njegova dostignuća i sve počasti koje je dobio, morali bi sve to

urezati mikro-pismom.

On ubaci u kotlić koru, vrlo skupe papire, odrezani uvojak svoje kose (od zadnjeg

šišanja). I sve to zapali, pa sjedne na pete, gledajući kako gori, ljuljajući se naprijed

natrag. U svojoj je glavi tijekom godina bio odigrao tisuću verzija ovog trenutka, verzija

koje su išle od sumornih javnih govora s glazbom u pozadini do toga kako pleše gol na

starčevu grobu. Na koncu se ipak odlučio za privatnu i tradicionalnu ceremoniju. Samo

između njih dvojice. "Pa, Djede," zaprede na koncu. "I tako, eto nas ipak ovdje.

Zadovoljan?"

Sav kaos protekle promocije, svi ludi napori u zadnje tri godine, sva bol, sve je to

kulminiralo u ovome trenutku; ali grob nije progovorio, nije rekao: Bravo, sad možeš

prestati. Pepeo u kotliću nije sročio nikakvu poruku, nije bilo vizija u dimu što je lelujao.

Izgorjelo je prebrzo. Vjerojatno nije bilo dovoljno stvari u kotliću.

On ustane, otre prašinu s koljena, u tišini, pod svjetlom sunca. Što je bio očekivao?

Pljesak? Zašto je uopće bio ovdje, radi konačne analize? Je li plesao onako kako je mrtvi

starac svirao — koga je njegova Služba zapravo služila? Djeda? Sebe? Blijedog Cara

Gregora? Koga briga? "Pa, starče," prošapće, a onda zaurla: "JESI LI NAPOKON

ZADOVOLJAN?" Zvuk je odjekivao s kamena.

12

Iza njega netko pročisti grlo, a Miles se okrene poput mačke uhvaćene na djelu, dok

mu je srce nabijalo u grudima.

"Uh... gosparu?" reče Pym oprezno. "Ispričavam se, nisam mislio prekinuti... ništa.

Ali vaš otac Grof traži da mu se pridružite u gornjem paviljonu."

Pymovo je lice bilo savršeno bezizražajno. Miles proguta slinu, čekajući da mu se s

lica povuče grimizna vrućina koju je osjećao. "Baš," slegne ramenima. "Vatra se ionako

gotovo ugasila. Počistit ću kasnije. Nemoj... dopustiti da to itko drugi takne."

On protutnji pored Pyma, ne okrenuvši se.

Paviljon bijaše jednostavna struktura od obrađenog srebrnog drveta, otvorena na sve

četiri strane kako bi bolje uhvatila povjetarac, koji se jutros sastojao od tek nekoliko

slabih napuha sa zapada. Možda će poslijepodne biti dobro za jedrenje po jezeru. Još

samo deset dana dragocjenog dopusta a toliko toga što je Miles želio učiniti, uključujući

odlazak u Vorbarr Sultanu sa svojim rođakom Ivanom po novi laki letač. A onda dolazi

vrijeme za prvu dužnost — služba na brodu, molio se Miles. Morao se oduprijeti

golemom iskušenju da zamoli oca da se pobrine da to doista i bude služba na brodu, ali

odlučio je prihvatiti karte koje mu dodijeli sudbina, jer to je prvo pravilo igre, a onda

pobijediti s tim kartama.

Nakon vanjskog bljeska i vrućine, unutrašnjost paviljona bijaše sjenovita i ugodna.

Bile su tu udobne stare stolice i stolovi, a na jednom od njih ležali su ostaci otmjenog

doručka — Miles si mentalno rezervira dva preostala kolača koji su djelovali tako

usamljeno na pladnju prepunom mrvica. Milesova se majka, još držeći šalicu u ruci,

nasmiješi prema njemu.

Milesov je otac, ležerno odjeven u kratke hlače i košulju raskopčanu oko vrata, sjedio

u starom naslonjaču. Aral Vorkosigan bijaše krupan, sjedokos muškarac, široke čeljusti,

gustih obrva, s ožiljcima na licu. Licu koje je posudilo svoj izraz okrutnoj karikaturi koja

je prikazivala neprijatelje Barrayara — Miles ih je vidio nekoliko u glasilima Oporbe. Bilo

je dovoljno nacrtati samo jednu liniju i te oštre prodorne oči učiniti tupima da bi se

dobila parodija militantnog diktatora.

A koliko njega proganja Djedov duh? zapita se Miles. Nije pokazivao previše. Ali, s

druge strane, on ni ne mora. Admiral Aral Vorkosigan, vrhunski strateg, osvajač

Komarra, heroj Escobara, čovjek koji je šesnaest godina bio Carski Regent i — po svemu

osim po službenoj tituli — najveća moć na Barrayaru. A onda je stavio točku na 'i',

zapanjio povjesničare i sve samouvjerene svjedoke i zaradio čast i slavu, još veću od svega

što je dotad bio postigao, time što je dobrovoljno otišao sa svog položaja i glatko

prebacio zapovjedništvo Caru Gregoru čim je ovaj postao punoljetan. Daleko od toga da

13

položaj Premijera nije bila vraški dobra mirovina nakon regentstva — a zasad nije

pokazivao nikakve znake da namjerava napustiti taj položaj.

I tako su životne karte Admirala Arala nadjačale one u ruci Generala Piotra, a gdje

to ostavlja potporučnika Milesa? S dva para i jokerom. Izgleda da mu preostaje samo

jedno: ili priznati poraz ili početi luđački blefirati...

Brđanka je sjedila na jastuku, s napol pojedenim kolačem u ruci, buljeći otvorenih

usta u Milesa u njegovoj ušminkanoj i moćnoj odori. Kad je uhvatio njen pogled i

uzvratio ga, njene se usne stisnuše a oči zasjaše. Na licu joj bljesne čudan izraz —

Ljutnja? Nelagoda? Radost? Neka bizarna mješavina svega toga? A što si mislila da sam,

ženo?

Budući da je na sebi imao uniformu (da se pravio važan u njoj?), Miles stane u stavu

mirno pred oca. "Gospodine?"

Grof Vorkosigan se obrati ženi: "Ovo je moj sin. Ako pošaljem njega kao moj Glas,

hoće li vas to zadovoljiti?"

"Oh," dahne ona, a njena se široka usta izviše u čudan, žestok osmijeh, nešto

najizražajnije što je Miles dosad bio vidio na njenu licu, "da, moj gospodaru."

"Vrlo dobro, tako će i biti."

Što će tako biti? upita se Miles s oprezom. Grof se zavalio unatrag u naslonjač,

izgledajući zadovoljno, ali opasna je napetost oko njegovih očiju odavala da je nešto bilo

izazvalo stvaran gnjev u njemu. Nije to bio bijes prema ženi, niti — Miles brzo napravi

inventuru svoje savjesti — prema Milesu. On blago pročisti grlo, nakrivi glavu i ogoli

zube u upitnom smiješku.

Grof protegne ruke i napokon se obrati Milesu. "Vrlo zanimljiv slučaj. Vidim zašto si

je poslao ovamo gore."

"Ah..." reče Miles. U što se upetljao? Slijedeći neki don kihotovski impuls, samo je

ženi olakšao prolaz kroz stražu, za ime Boga, i omogućio joj da gnjavi oca za doručkom,

"...ah?" nastavi on neodređeno.

Grof Vorkosigan izvije obrve. "Zar nisi znao?"

"Rekla je nešto o umorstvu i nedostatku suradnje od strane lokalnih vlasti. Pa sam

mislio da ćeš joj ti omogućiti odlazak okružnome sucu."

Grof se zavali još dublje u naslonjač i zamišljeno protrlja bradu punu ožiljaka.

"Posrijedi je slučaj čedomorstva."

14

Milesu se sledi utroba. Ne želim imati nikakve veze s tim. Pa, to objašnjava zašto

nema bebe na tim prsima. "Neobično... da se takvo nešto prijavi."

"Već više od dvadeset godina se borimo protiv tih običaja," reče Grof. "Proglasi,

propaganda... U gradovima smo postigli napredak."

"U gradovima," promrmlja Grofica," ljudima su dostupne alternative."

"Ali u zabiti — pa — malo se toga promijenilo. Svi mi znamo što se događa, ali bez

pritužbe, bez prijave — i uz obitelji koje se uvijek drže na okupu da bi zaštitile svog člana

— teško je išta postići."

"Kakva," Miles pročisti grlo i kimne prema ženi, "kakva je bila mutacija tvoje bebe?"

"Mačja usna," žena kucne po svojoj gornjoj usni kako bi bolje pokazala. "Imala je i

rupu unutar usta i slabo je vukla mlijeko, gušila se i plakala, ali dobivala je dovoljno, bila

je..."

"Zečja usna," promrmlja Grofova izvanplanetna žena, prevodeći barrayaranski

termin na galaktički stanadard, "i rascijepljeno nepce, sudeći po opisu. Harra, to čak ni

nije mutacija. Toga je bilo još na Staroj Zemlji. To je... to je normalan porođajni defekt,

ako taj izraz nije kontradiktoran. Nije kazna za hodočašće tvojih Barrayaranskih

predaka kroz Vatru. Jednostavna operacija bi ispravila—" Grofica Vorkosigan se prekine.

Brđanka je izgledala shrvano očajem.

"Čula sam," reče žena. "Moj gospodar je izgradio bolnicu u Hassadaru. Mislila sam je

odvesti tamo kad malo ojačam, premda nemam novaca. Noge i ruke su joj bile normalne,

glava lijepo oblikovana, svi su to mogli vidjeti — sigurno bi se moglo-" njene su se ruke

grčile, glas joj je podrhtavao, "ali Lem ju je ubio."

Sedam dana hoda, izračuna Miles, iz dubina Dendariijskih Planina do nizinskog

grada Hassadara. Zvučalo je razumno da žena koja je tek rodila odgodi taj put za

nekoliko dana. Samo jedan sat leta...

"I tako je napokon jedan slučaj prijavljen kao umorstvo," reče Grof Vorkosigan, "a

upravo tako ćemo to i tretirati. Ovo je prilika da pošaljemo poruku i u najudaljenije kutke

okruga. Ti ćeš, Miles, biti moj Glas koji će se čuti tamo gdje ga još nisu čuli. Izvršit ćeš

Grofovu pravdu nad tim čovjekom — i to nimalo tiho. Vrijeme je da se stane na kraj

stvarima koje su nas u galaktičkim očima ožigosale kao barbare."

Miles teško proguta. "Ne bi li okružni sudac bio bolje kvalificiran zato...?"

Grof se blago osmjehne. "Ne vidim nikoga tko bi za ovaj slučaj bio kvalificiraniji od

tebe."

15

Poruka i njen nositelj u jednome; vremena su se promijenila. Doista. Miles poželi da

je negdje drugdje, bilo gdje — makar i da opet pušta krvavi znoj nad testovima na

Akademiji, na primjer. On zatomi nevrijedan vapaj: moj dopust...!

Miles protrlja stražnju stranu vrata. "Tko, ah... tko je taj čovjek koji je ubio tvoju

malu djevojčicu?" Što je značilo: tko je taj kojega očekujete da izvučem iz rupe, pritisnem

uza zid i ustrijelim?

"Moj suprug," reče ona bezbojnim glasom, gledajući prema — kroz — ulaštene

podne daske.

Znao sam da će biti prljavo...

"Plakala je i plakala," nastavi žena, "i nije htjela zaspati, nije se dobro najela — on je

zavikao na mene neka je ušutkam-"

"I?" potakne je Miles, osjećajući mučninu u želucu.

"Psovao je i otišao spavati kod majke. Rekao je da se barem tamo radni čovjek može

naspavati. Ni ja nisam spavala..."

Tip zvuči kao Bogom dan. U Milesovu se umu istog trena stvori slika — bik od

čovjeka s bikovskim ponašanjem — svejedno, nešto je nedostajalo u klimaksu ženine

priče.

I Grof je to primijetio. Slušao je s potpunom pažnjom, sa svojim strateškim izrazom

na licu, stisnutih očiju i zamišljen — izraz koji bi se lako mogao krivo protumačiti kao

pospanost. Bila bi to gadna pogreška. "Jeste li vi bili očevidac?" upita on varljivo blagim

tonom koji u Milesu izazove potpunu budnost. "Jeste li ga vidjeli kako je ubija?"

"Našla sam je mrtvu sredinom jutra, gospodaru."

"Otišli ste u sobu—" potakne je Grof Vorkosigan.

"Imamo samo jednu sobu." Ona mu dobaci pogled kao da je po prvi put posumnjala u

njegovo sveznanje. "Bila je zaspala, napokon je zaspala. Otišla sam van nabrati kupina,

gore uz klanac. A kad sam se vratila natrag... Trebala sam je povesti sa sobom, ali bila

sam tako sretna što je napokon zaspala da nisam željela riskirati da je probudim-" iz

njenih čvrsto sklopljenih očiju krenuše suze. "Pustila sam je neka dalje spava i nakon što

sam se vratila, bila sam sretna što se i ja mogu najesti i malo se odmoriti, ali počela sam

se puniti," ruka joj dotakne nabrekle grudi, "pa sam je otišla probuditi..."

"Što, zar nije bilo nikakvih tragova na njoj? Prerezan vrat?" upita Grof. To je bila

uobičajena metoda za čedomorstvo tamo u zabiti; brzo i čisto u usporedbi s, recimo,

ostavljanjem djeteta na stijeni.

16

Žena odmahne glavom. "Ugušena, mislim, gospodaru. Bilo je to okrutno, doista

okrutno. Seoski je zastupnik rekao da sam je sigurno pritisnula svojim tijelom tijekom

spavanja i nije htio ni čuti moju optužbu protiv Lema. Nisam, nisam je pritisnula!

Spavala je u svojoj kolijevci. Lem ju je sam bio napravio još dok je bila u trbuhu..." Žena je

bila blizu sloma.

Grof razmijeni pogled sa svojom ženom i gotovo neprimjetno kimne. Grofica

Vorkosigan ustane. "Dođi, Harra, dolje u kuću. Moraš se oprati i odmoriti prije no što te

Miles povede kući."

Brđanka je djelovala zabezeknuto. "Oh, ne u vašoj kući, gospo!"

"Žao mi je, ali to je jedina koju imam pri ruci. Osim stražarskih baraka. Stražari su

dobri dečki, ali osjećali bi se nelagodno..." Grofica je izvede iz paviljona.

"Jasno je," reče Grof Vorkosigan čim su žene odmakle dovoljno daleko da ga ne mogu

čuti, "da ćeš morati provjeriti medicinske činjenice prije no što, ovaj, budeš djelovao.

Vjerujem da si i ti primijetio mali problem oko sigurne identifikacije optuženika. Ovo bi

mogao biti idealan slučaj za javno demonstriranje naše poruke, ali ne ako postoji imalo

dvojbe. Nikakvih krvavih misterija."

"Ja nisam sudski vještak," istakne Miles odmah. Kad bi se uspio osloboditi lanca...

"Bogme. Povest ćeš dr. Deu sa sobom."

Poručnik Dea bijaše pomoćnik Premijerova liječnika. Miles ga je bio viđao kako se

mota naokolo — ambiciozni mladi vojni liječnik, u konstantnom stanju duboke

frustracije jer mu njegov nadređeni nikad ne dopušta niti da prstom takne njegovog

najvažnijeg pacijenta — oh, bit će oduševljen ovim zadatkom, pomisli Miles sumorno.

"Može sa sobom ponijeti osteo-opremu," nastavi Grof, malo vedrije, "za slučaj da

doživiš kakvu nezgodu."

"Kako praktično," reče Miles, obrčući očima. "Čuj, uh — pretpostavimo da se njena

priča potvrdi i da uhvatimo tog tipa. Moram li ga, osobno...?"

"Jedan od pripadnika službe osiguranja bit će ti tjelohranitelj. I — ako se priča

pokaže istinitom — krvnik."

To bijaše tek mrvicu bolje. "Ne bismo li mogli pričekati okružnog suca?"

"Svaku presudu koju okružni sudac donese, donosi je u moje ime. Svaka kazna koju

odredi izvršava se u moje ime. Jednog će se dana izvršavati u tvoje ime. Vrijeme je da

stekneš jasno i potpuno razumijevanje tog procesa. Kroz povijest su Vorovi možda i bili

vojna kasta, ali dužnosti jednog gospara Vora nikad nisu bile samo vojne."

17

Nema bijega. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo.

Miles uzdahne. "Je. Pa... mogli bismo uzeti letjelicu, pretpostavljam, i biti tamo za

par sati. Ostaviti si malo vremena da pronađemo pravu rupu. Stuštiti se s neba na njih,

prenijeti im poruku jasno i glasno... vratiti se natrag na vrijeme za počinak." Svršiti s tim

na brzinu.

Grof opet poprimi taj izraz polu-sklopljenih očiju. "Ne..." reče polako, "ne letjelicom,

ne mislim..."

"Nema cesta za površinsko vozilo, ne tamo. Samo staze." I doda nelagodno — ne

može biti da otac misli na — "Mislim da ih se ne bih dojmio kao vrlo impresivna figura

središnje Carske vlasti da dođem pješice, gospodine."

Njegov otac prijeđe pogledom po svježe opeglanoj paradnoj uniformi i nasmiješi se.

"Oh, nisi baš tako loš."

"Da, ali zamisli ovu odoru nakon tri ili četiri dana provlačenja kroz grmlje," pobuni

se Miles. "Nisi nas vidio na treninzima. Niti osjetio zadah."

"I ja sam to prošao," reče Admiral suho. "ali ne, posve si u pravu. Ne pješice. Imam

bolju ideju."

Moja vlastita konjica, pomisli Miles ironično, okrećući se u sedlu, baš poput Djeda.

Zapravo, bio je uvjeren da bi starac već bio pronašao kakvu jetku primjedbu glede jahača

što su kaskali za Milesom, ali tek nakon što bi završio s valjanjem po podu od smijeha pri

pogledu na cijeli prizor. Otkad starca nema; štale Vorkosiganovih su se žalosno smanjile,

konji za polo odavno su već prodani, nekoliko prastarih i mrgodnih bivših konjičkih grla

pušteno je da dane provodi na pašnjacima. Zadržana je tek šačica jahaćih živina, a i to

samo radi njihova dobra držanja i sigurnih nogu, a ne radi egzotična podrijetla; grupica

seoskih djevojaka održavala ih je dobro uvježbanima i blagima za dobrobit povremenih

gostiju.

Miles povuče uzde, napne list jedne noge i pomakne težinu na stranu, na što Debeli

Ninny uzvrati glatkim polu-okretom i dva precizna koraka unatrag. Tu krupnu živinu ni

najveća gradska neznalica ne bi smatrala za opakog ždrijebca, ali Miles ga je obožavao,

radi njegova tamnog i vlažnog oka, širokog baršunastog nosa, radi njegove

flegmatičnosti koja je ostajala jednako neuznemirenom kako šumom vodopada tako i

vrištećim letjelicama, ali najviše od svega radi njegovih istančanih izdresiranih,

uvježbanih reakcija. Mozak vrijedniji od ljepote. Milesa je smirivala sama njegova

nazočnost, živina bijaše prigušivač emocija, poput mačke koja prede. "Ako itko pita,"

promrmlja Miles, "reći ću im da se zoveš Gazda." Debeli Ninny zamahne jednim dlakavim

uhom i ispusti šišteći uzdah iz bačvastih prsiju.

18

Djed je imao mnogo veze s ovom paradom koju je Miles sad predvodio. Veliki gerilski

general istočio je svoju mladost u ovim planinama, boreći se protiv cetagandanskih

osvajača, sve do rezultata neriješeno, a onda i prevagnuo rezultat u korist svoje strane.

Protu-letjelička ne-laserska tražila/izbacivači projektila prošvercani uz krvavu cijenu iz

izvanplanetnih izvora imali su mnogo više udjela u konačnoj pobjedi no konjica, koja je

— po Djedovu pričanju — bila spasila njegove snage i izvukla ih kroz najgoru zimu toga

rata samim time što je bila jestiva. Ali kroz retroaktivne balade, konji su postali simbol te

bitke.

Miles je smatrao da je njegov otac preveliki optimist ako misli da će na ovaj način

Miles uspjeti prenijeti na sebe malo svjetla Djedove slave. Gerilska skloništa i logori

bijahu bezoblične hrpe rđe i drveća, prokletstvo, a ne više samo korov i kamenje —

njegova je grupa ranije toga dana prošla pored nekoliko njih — ljudi koji su se borili u

tom ratu već su odavno pod zemljom, baš kao i Djed. Što on radi ovdje, pitao se Miles.

Želio je dužnost na brodu-skakaču, brodu koji bi ga odnio visoko, dalje od svega ovoga.

Njegova je sudbina u budućnosti a ne u prošlosti.

Milesovu meditaciju prekine Dein konj koji je, naišavši na granu palu nasred puta,

zakopao sve četiri u tlo i naglo stao, glasno frkčući. Dr. Dea tresne s konja uz tih jauk.

"Ne puštajte uzde," dovikne Miles i natjera Debelog Ninnyja natrag niz stazu.

Dr. Dea je postajao sve bolji u padovima, ovaj se put dočekao više-manje na noge. On

se baci za uzdama, ali njegova se kobila izmakne. Dr. Dea odskoči unatrag kad je kobila

zamahnula kopitima, a onda — shvativši da je slobodna — otkasala niz stazu, mašući

repom, konjski ekvivalent izjave: Na, na, na, na, ne možeš me uhvatiti! Dr. Dea, crven u

licu i bijesan, potrči za njom, psujući. Ona krene u lagani galop.

"Ne, ne, nemojte trčati za njom!" dovikne mu Miles.

"Kako da je, do vraga, uhvatim ako ne potrčim za njom?" zareži dr. Dea. Svemirski

kirurg nije bio sretan čovjek. "Moja med-oprema je na toj prokletoj zvijeri!"

"A kako je mislite uhvatiti trčeći za njom?" upita Miles. "Ona može trčati mnogo

brže od vas.

Na kraju male kolone, Pym okrene svog konja postrance, blokirajući kobili put.

"Čekaj, Harra," reče Miles brđanki dok je prolazio pored nje. "Drži konja mirnim. Nema

ničega što bi bolje natjeralo konja na trk nego drugi trčeći konj."

Druga dva jahača snalazila su se malo bolje. Harra Csurik sjedila je na svom konju

vrlo oprezno, ali barem je znala balansirati, za razliku od nesretnog Dee koji se držao za

19

uzde kao za ručke. Pym, jašući na začelju, bijaše kompetentan, premda se ne bi moglo

reći da mu je bilo udobno.

Miles uspori Debelog Ninnyja do laganog hoda, olabavljenih uzdi, i krene polako za

kobilom, isijavajući mirnu opuštenost. Tko, ja? Ma na, ne želim te ja uhvatiti. Mi samo

razgledavamo krajolik. Tako je, stani i gricni malo trave. Kobila zastane i obrsti malo

korova, ali i dalje promatrajući Milesov dolazak s oprezom.

Na razdaljini taman na granici toga da opet natjera kobilu u trk, Miles sklizne iz

sedla. Nije krenuo prema kobili, već je ostao stajati i napravio pravu predstavu od

prekapanja po džepovima. Debeli Ninny počne željno gurkati Milesa njuškom, a Miles

mu da kocku šećera, tepajući mu usput. Debeli Ninny oblizne usta i nastavi gurkati,

tražeći još. Kobila se prikrala ne bi li i ona dobila svoj dio. Ona lizne šećer s Milesova

dlana, a on sklizne ruku kroz njene uzde.

"Evo, doktore Dea. Jedan konj. Koji ne trči."

"Nije fer," proškripi Dea, prilazeći. "Imali ste šećer u džepovima."

"Naravno da sam imao šećer u džepovima. To se zove planiranje i gledanje unaprijed.

Trik postupanja s konjima ne znači da čovjek mora trčati brže od živine, ili da mora biti

jači. Bit je u tome da bude pametniji. Što znači da treba uporabiti svoju jaku stranu protiv

njegove slabe."

Dr. Dea prihvati uzde. "Cereka mi se," reče on sumnjičavo.

"To je tiho njištanje, a ne cerekanje," naceri se Miles. On lupne Ninnyja po stražnjoj

strani prednje lijeve noge, a konj poslušno klekne na jedno koljeno. Miles se spremno

uspne u spušteno sedlo.

"Može li i moj to?" upita dr. Dea, opčinjeno promatrajući.

"Žao mi je, ne."

Dr. Dea uputi mračan pogled svojoj kobili. "Ova živina je idiot. Mislim da ću neko

vrijeme hodati."

Dok se Debeli Ninny uzdizao na sve četiri, Miles suspregne znalačko-jahački

komentar iz Djedove škole: Budite pametniji od konja, Dea. Premda je dr. Dea tijekom

ove istrage bio dodijeljen gosparu Vorkosiganu, Svemirski Kirurg Poručnik Dea ipak je

imao viši čin od Potporučnika Vorkosigana. Zapovijedanje starijim ljudima koji imaju viši

čin od tebe ipak zahtijeva određenu količinu takta.

Utabani se put sad već malo širio, pa Miles uspori kako bi mogao jahati usporedno s

Harrom. Što su se više približavali njezinu domu, to se više činilo da njena jučerašnja

20

odlučnost i ustrajnost pred ulazom polako blijedi. Ili je sve to možda bila posljedica

nakupljenog umora. Cijelog tog jutra jedva da je progovorila koju riječ, a sad je već cijelo

poslijepodne jahala šutke. Ako je dovukla Milesa ovamo gore Bogu iza leđa a sad misli

ustuknuti...

"U kojem, ah, odjelu Službe je bio tvoj otac, Harra?" počne Miles razgovornim

tonom.

Ona provuče prste kroz kosu pokretom koji je više odavao nervozu nego taštinu.

Njene su ga oči gledale kroz šiške boje slame poput uplašenih stvorenja iza zaštite

ograde.

"U okružnoj policiji, gospodaru. Ne sjećam ga se, umro je kad sam još bila sasvim

mala."

"U borbi?"

Ona kimne. "U bitkama oko Vorbarr Sultane, tijekom Vordarianova pokušaja da

preotme prijestolje."

Miles se suzdrži od pitanja na čijoj je strani bio — većina pješadinaca ionako nije

imala previše izbora, a amnestija je obuhvatila i mrtve a ne samo žive.

"Ah... imaš li braće i sestara?"

"Ne, gosparu. Ostale smo samo ja i majka."

Napetost iščekivanja u Milesovu vratu malo popusti. Ako se ovaj slučaj zaista

nastavi sve do smaknuća, samo jedan krivi korak mogao bi izazvati krvnu osvetu rođaka.

A to nije ostavština pravde koju je Grof očekivao da Miles ostavi za sobom. Dakle, što

manje rođaka, to bolje. "A što je s obitelji tvog muža?"

"Njih je osmero. Još četiri brata i tri sestre."

"Hm." Milesu bljesne mentalna slika cijele ekipe ogromnih, prijetećih brđana. On

dobaci pogled Pymu, osjećajući se pomalo nedoraslim tom zadatku. Bio je to istaknuo i

Grofu kad su prošle noći planirali misiju.

"Seoski Zastupnik i njegovi pomoćnici bit će ti podrška i zaleđe," rekao je Grof, "baš

kao što su i okružnome sucu."

"A što ako neće htjeti surađivati?" upitao je Miles nervozno. "Časnik koji očekuje da

će jednom zapovijedati Carskim snagama," podsmjehnuo se Grof, "trebao bi biti

sposoban iznuditi suradnju od čelnika nekakve zabiti."

21

Drugim riječima, njegov je otac ovo zamišljao kao test i nije mu namjeravao dati

nikakve natuknice. Hvala, Tata.

"Ni vi nemate braće, gosparu?" upita Harra, vrativši ga natrag u sadašnjost.

"Ne. Ali to se zacijelo zna, čak i tamo u zabiti." "Tamo kažu mnoge stvari o vama,"

Harra slegne ramenima. Miles zagrize morbidno pitanje u svojim ustima poput kriške

sirovog limuna. Neće je pitati, neće... nije si mogao pomoći. "Na primjer?" probiju se riječi

pored njegovih ukočenih usana.

"Svi znaju da je Grofov sin mutant." Njene se oči raširiše. "Neki kažu da je to došlo od

izvanplanetarke koju je oženio. Neki da je posljedica zračenja iz rata, ili neke bolesti

dobivene, ovaj, kroz korumpirane običaje koje je u mladosti dijelio sa svojim

sučasnicima-"

Ovo zadnje bijaše novost za Milesa. Obrve mu se upitno izviše. " ali većina kaže da su

ga otrovali neprijatelji." "Sretan sam što većina ipak misli točno. Bio je to pokušaj

asasinacije pomoću plina soltoksina, dok je moja maka bila trudna sa mnom. Ali nije—"

mutacija, štucne njegova misao kroz već izlizane kanale — koliko je već puta ovo isto

objašnjavao? — stvar je teratogena, a ne genetska, ja nisam mutant, nisam... Što, do

vraga, fine nijanse biokemije znače ovoj neukoj, očajnoj ženi? Koliko se nje tiče, mogao bi

biti i mutant. "-važno," završi on.

Gledala ga je iskosa, blago se ljuljajući u ritmu konjskih koraka. "Neki kažu da ste

rođeni bez nogu, da cijelo vrijeme živite u lebdećoj stolici u kući Vorkosiganovih. Neki

kažu da ste rođeni bez kostiju—" "—i da me drže u tegli u podrumu, nema sumnje,"

promrmlja Miles. "Ali Karal je rekao da vas je vidio s Djedom na sajmu u Hassadaru i ste

samo boležljivi i malo zaostali u rastu. Neki kažu da vas je vaš otac ugurao u Službu, ali

drugi kažu da nije tako, da ste otišli s planeta na majčin svijet i da su vam tamo mozak

priključili na kompjuter i da vas hrane na cjevčice, da plutate u tekućini-"

"Znao sam da će se prije ili kasnije u priči pojaviti staklenka s tekućinom," Miles

iskrivi lice. Znao si da će ti biti žao što si pitao, ali svejedno si to učinio. Dobacivala mu je

udice, shvati on iznenada. Kako se usuđuje... ali u njoj nije bilo ni trunke humora, samo

oštra budnost.

Preuzela je veliki rizik, otišla daleko, kad je prijavila umorstvo, usprotivila se obitelji i

lokalnim vlastima, usprotivila se uvriježenom običaju. A što joj je njen Grof dao kao štit i

podršku da se može vratiti natrag i suočiti se s gnjevom svojih najbližih i najdražih?

Milesa. A je li on dorastao tome? Zacijelo se i ona pita. Ili će pognuti glavu, podviti rep i

pobjeći, ostavljajući je da se sama suoči s vrtlogom bijesa i osvete?

On poželi da ju je ostavio uplakanu na kapiji.

22

Šuma, plod mnogo generacija teraformiranja i pošumljavanja, iznenada se otvori u

udolinu punu smeđeg lokalnog raslinja. Niz njenu sredinu, nekom kemijskom

slučajnošću pri obradi tla, protezao se pojas širok petstotinjak metara, pojas zelenog i

roza — divljih ruža, shvati Miles zapanjeno kad su se približili. Zemaljske ruže. Staza je

ulazila ravno u mirišljavu masu i nestajala.

On i Pym su naizmjence prosijecali put svojim mačetama. Ruže bijahu čvrste i

debelih trnova, i elastično su se vraćale natrag udarajući opakom snagom. Debeli Ninny

odradivao je svoj dio tako da je mahao glavom lijevo-desno i veselo jeo pupoljke. Miles

nije bio siguran koliko pupoljaka da mu dopusti — to što ova biljka nije podrijetlom s

Barrayara nije značilo da nije otrovna za barrayaranske živine. Miles je cuclao

ogrebotine, razmišljajući o Barrayarovoj razbijenoj ekološkoj povijesti.

Pedeset tisuća Prvodošlica sa Zemlje trebali su biti samo prethodnica kolonizacije

Barrayara. A onda se, kao posljedica gravitacijske anomalije, crvotočina crne rupe kroz

koju su kolonisti bili došli iznenada zatvorila, nepovratno i bez upozorenja. Započeto

teraformiranje, tako pažljivo i kontrolirano u početku, kolabiralo je zajedno sa svim

drugim. Uvezene zemaljske biljne i životinjske vrste pobjegle su u divljinu dok je pažnja

svih ljudi bila usmjerena na najhitniju stvar — opstanak. Biolozi još uvijek oplakuju

masovno izumiranje lokalnih vrsta koje je uslijedilo, erozije i suše i poplave, ali doista,

pomisli Miles, kroz stoljeća Doba Izolacije najbolji primjerci obaju svjetova izborili su se

za opstanak i novu ravnotežu. Ako je živo i prekriva tlo, koga je briga odakle dolazi?

Svi smo mi ovdje slučajno. Kao i ruže.

Te su se noći ulogorili visoko u brdima, a ujutro slijedećeg dana nastavili su prema

padinama pravih planina. Sad su već bili izišli iz područja koje je Miles poznavao još iz

djetinjstva, pa je često provjeravao Harrine upute na svom zemljovidu. Zaustavili su se

tek u zalazak sunca drugoga dana, udaljeni samo nekoliko sati od svog odredišta. Harra

je uporno tvrdila da ih ona i u polumraku može sigurno dovesti do svog sela, ali Miles nije

želio stići nenajavljen u strano mjesto, ne znajući kako će ga tamo dočekati.

Slijedećeg se jutra okupao u riječici, te otpakirao i pažljivo odjenuo svoju novu zelenu

odoru Carskog časnika. Pym je na sebi imao smeđe-srebrnu odoru Vorkosiganovih; on

izvuče iz bisaga Grofovu zastavu na sklopivu aluminijskom stijegu i pričvrsti je za lijevi

stremen. Odjeveni za ubijanje, pomisli Miles neveselo. Lice Dra Dee imalo je uobičajen

smrknut izraz, izgledao je kao da se ne osjeća ugodno. Ako bi njih trojica trebali

izgledom prenijeti nekakvu poruku, Miles nije imao blage veze kakva je to poruka bila.

Sredinom slijedećeg jutra zaustavili su konje ispred dvosobne kolibe na rubu

ogromne javorove šume, umjetno posađene prije tko zna koliko stoljeća a koja se sad u

neravnoj liniji širila prema dolini. Planinski zrak bijaše hladan i čist i jasan. Nekoliko je

23

pilića trčkaralo među korovom. Iz drvene cijevi poluzačepljene algama što je dovodila

vodu iz šume kapala je voda u korito i iz njega se prelijevala u mali zeleni potočić i

odlazila dalje.

Harra sklizne iz sedla, poravna suknju i uspne se uz trijem. "Karale?" pozove. Miles je

čekao visoko u sedlu. Nikad se ne odreci psihološke prednosti.

"Harra? Jesi li to ti?" dopre muški glas iznutra. On otvori vrata i izjuri van. "Gdje si

bila, djevojko? Pretražili smo cijelu šumu! Mislili smo da si negdje pala i slomila vrat-" on

zastane ugledavši tri muškarca na konjima.

"Nisi želio zapisati moju optužnicu, Karale," reče Harra pomalo bez daha. Šake su joj

gnječile suknju. "Pa sam otpješačila do okružnog suca u Vorkosigan Surleauu da mu se

sama obratim."

"Oh, djevojko," dahne Karal sa žaljenjem, "to je bilo glupo od tebe ..." On pogne glavu

i nakrivi je, gledajući jahače s nelagodom. Bijaše to proćelav muškarac koji se bližio

šezdesetima, izboran i poharan godinama, a lijeva mu je ruka završavala batrljkom. Još

jedan veteran.

"Zastupnik Serg Karal?" počne Miles strogo. "Ja sam Glas Grofa Vorkosigana.

Povjerena mi je istraga zločina prijavljenog od strane Harre Csurik pred Grofovim

sudom, točnije ubojstva njene bebe Raine. Od vas kao Zastupnika za dolinu Silvy traži se

da mi pomognete u svemu što bi doprinijelo izvršenju Grofove pravde."

I s time je Miles iscrpio propisane riječi, ostavši prepušten vlastitima. Čekao je.

Debeli Ninny je šmrcao. Srebrno-smeđa tkanina zastave napravi nekoliko pucketavih

zvukova kad ju je podigao zalutali povjetarac.

"Okružnog suca nije bilo," ubaci Harra, "ali Grof jest bio tamo."

Karalovo je lice posivjelo; buljio je u njih. S naporom se pribrao, stao u neku vrst

stava mirno i izveo škripav polu-naklon. "Tko — tko ste vi, gospodine?"

"Gospar Miles Vorkosigan."

Karalove su se usne nijemo pomicale. Miles nije znao čitati s usana, ali bio je prilično

siguran da su oblikovale varijantu riječi o, sranje. "Ovo su narednik Pym i medicinski

stručnjak poručnik Dea, iz Carske Službe."

"Vi ste sin gospara Grofa?" proškripi Karal.

"Glavom i bradom." Milesu odjednom pozli od sveg tog umjetnog ponašanja. Pa,

valjda je bilo dosta tog 'ostavljanja dobrog dojma'. On skoči s Ninnyja, skočivši lako na

prste. Karalov ga je pogled slijedio. Je, nizak sam, pa? Ali čekaj samo da vidiš kako

24

plešem. "Smijemo li napojiti konje u vašem koritu?" Miles provuče ruku kroz Ninnyjeve

uzde i povede ga prema pojilu.

"Uh, to je za ljude, gosparu," reče Karal. "Samo trenutak, donijet ću kabao." On

podigne svoje široke hlače i žurno odgega nekud iza kolibe. Minuta nelagodne tišine, a

onda do njih dopre slab Karalov glas. "Kamo si stavio onaj kabao za jarce, Zede?"

Drugi glas, lagan i mlad: "Iza drva, tata." Glasovi prijeđoše u nerazumljiv polušapat.

Karal se vratio s izubijanim aluminijskim kablom, kojega spusti pored korita, pa izvuče

drveni čep iz otvora sa strane korita puštajući blistav mlaz. Debeli Ninny trzne ušima i

protrlja svoju veliku glavu o Milesa, gotovo ga prevrnuvši. Karal podigne pogled i

nasmiješi se konju, premda mu osmijeh spuzne s lica kad mu se oči zaustaviše na

konjevu vlasniku. Dok je Debeli Ninny pio, Miles uspije na trenutak ugledati vlasnika

drugog glasa, dječaka od nekih dvanaestak godina, kako odlazi prema šumi iza kuće.

Karal je pomogao Milesu, Harri i Pymu da privežu konje. Miles ostavi Pyma neka

skine sedla i nahrani živine, pa krene za Karalom u kuću. Harra se prilijepila uz Milesa

poput ljepila, a dr. Dea — raspakiravši svoju medicinsku opremu — krene za njima.

Milesove su čizme odzvanjale glasno i neujednačeno po drvenom podu.

"Moja žena, vratit će se oko podneva," reče Karal, krećući se nesigurno po prostoriji.

Miles i Dea su sjeli na klupu, a Harra na pod pored kamenog ognjišta, obgrlivši koljena

rukama. "Ja... pristavit ću čaj, gosparu." On šmugne kroz vrata napuniti čajnik u koritu

prije no što je Miles stigao reći Ne, hvala. Ne, neka si čovjek smiri živce radeći nešto

obično. Onda će Miles možda moći početi razlučivati koliko je od toga bilo društvena

nervoza a koliko — možda — grižnja savjesti.

Kad je Karal završio s pristavljanjem čaja već se bio malo pribrao, pa Miles počne.

"Radije bih odmah krenuo s istragom, Zastupniče. Ne treba trajati dugo."

"Ne treba... ni započeti, gosparu. Dijete je umrlo prirodnom smrću — nije bilo

nikakvih tragova na njoj. Bila je slaba, imala je mačju usnu, tko zna što još nije valjalo s

njom? Umrla je u snu, ili nekim nesretnim slučajem."

"Nevjerojatno je," reče Miles suho, "kako se često događaju takvi nesretni slučajevi u

ovome okrugu. I sam je Grof, moj otac... to napomenuo."

"Nije bilo potrebe da vas se dovuče ovamo," Karal pogleda Harru s očajem na licu.

Ona je šutke sjedila, nimalo dirnuta.

"Nije to bio nikakav problem," reče Miles glatko.

"Doista, gospodaru," Karal spusti glas, "vjerujem da je moguće da je legla na dijete u

snu. Nije čudo da je njen um, u očaju, odbio prihvatiti tako nešto. Lem Csurik, on je

25

dobar dečko, dobro se brine za svoju obitelj. Ona doista ne želi ovo činiti, samo joj je

razum privremeno pomućen nevoljama."

Harrine oči ispod krova od šiški bijahu otrovno hladne.

"Počinjem shvaćati," Milesov glas bijaše blag i ohrabrujuć.

Karalovo se lice mrvicu razvedri. "Još uvijek bi sve moglo ispasti dobro. Samo ako

bude strpljiva. Kad preboli. Nek' porazgovara s jadnim Lemom. Siguran sam da on nije

ubio bebu. Nema smisla srljati u nešto što će kasnije zažaliti."

"Počinjem shvaćati," Miles dopusti da mu glas postane leden, "zašto je Harra Csurik

smatrala potrebnim da četiri dana pješači da bi je netko objektivno saslušao. 'Vi mislite'.

'Vi vjerujete'. 'Tko zna što?' Vi ne, čini se. Čujem nagađanja — insinuacije — prikrivene

optužbe — tvrdnje. A došao sam po činjenice, Zastupniče Karale. Grofova pravda ne

oslanja se na nagađanja. Ne mora se oslanjati. Ovo nije Doba Izolacije. Čak niti ovdje

nije Bogu iza leđa. Moja istraga počinje sad. Neću žuriti s donošenjem nikakve presude

prije nego što se prikupe sve činjenice. Potvrda krivnje ili nevinosti Lema Csurika doći će

iz njegovih usta, pod brzodjelujućom pentom koju će mu dati dr. Dea pred dva svjedoka

— vama i jednim zamjenikom po vašem izboru. Jednostavno, čisto i brzo." I možda se

uspijem maknuti iz ove proklete rupe prije zalaska sunca. "Od vas, Zastupniče, tražim da

mi sad dovedete Lema Csurika radi ispitivanja. Pomoći će vam narednik Pym."

Karal je ubio još jedan trenutak lijevajući kipuću vodu u veliki čajnik prije no što je

progovorio. "Ja sam čovjek koji je mnogo putovao, gosparu. Dvadeset godina u Službi. Ali

većina ovdašnjih ljudi nije nikad nogom kročila izvan ove doline. Kemijska sredstva za

ispitivanje za njih su isto što i magija. Za priznanje dobiveno na taj način mogli bi reći da

je lažno."

"Onda im vi i vaš zamjenik možete reći da nije tako. Pa nisu ovu dobra stara vremena

kad su se priznanja iznuđivala mučenjem, Karale. Povrh toga, ako je čovjek nedužan

kako vi nagađate — skinut će sve sumnje sa sebe, ne?"

Neodlučno, Karal ode u drugu sobu. Vratio se navlačeći na sebe izblijedjelu jaknu

uniforme Carske službe s potporučničkim oznakama na ovratniku, čija se puceta više

nisu mogla sresti s rupicama s druge strane njegova trbuha. Jaknu koju je očito čuvao za

ovakve službene dužnosti. Kao što bijaše običaj na Barrayaru da se salutira uniformi a ne

čovjeku koji je nosi, tako bi valjda i gnjev naroda radi izvršavanja nepopularne dužnosti

trebao pasti na službu a ne osobu koja ju je obavljala. Miles je poštovao takvo

nijansiranje stvari.

Karal zastane na vratima. Harra je još uvijek šutke sjedila pored ognjišta, blago se

ljuljajući naprijed-natrag.

26

"Gospodaru," reče Karal. "Već šesnaest godina sam zastupnik doline Silvy. Za cijelog

tog perioda nitko nikad nije trebao ići do okružnog suca da bi ostvario svoja prava, bilo

to pravo na vodu ili tužba za ukradenu stoku, čak niti onda kad je Neva optužio Borsa za

prisvajanje njegovih javorova. Cijelo to vrijeme nismo imli niti jedan slučaj krvne osvete."

"Nemam ni najmanje namjere započeti krvnu osvetu, Karale. Samo želim činjenice."

"U tome jest stvar, gosparu. Nisam više tako zaljubljen u činjenice kao što sam nekoć

bio. One ponekad grizu." Karalov pogled poprimi dozu hitnosti.

Doista, čovjek je pokušavao sve — osim stoja na glavi i žongliranja mačaka jednom

rukom — samo da odvrati Milesa od njegove namjere. Koliko daleko će ići ovo ometanje

pravde?

"Dolini Silvy ne može se dopustiti njeno vlastito Doba Izolacije," reče Miles

upozoravajućim tonom. "Grofova pravda sad obuhvaća sve. Čak i ako su mali. I slabi.

Čak i ako s njima nešto nije u redu. Čak i ako ne mogu sami sebe zastupati —

Zastupniče."

Karal se lecne, bijel oko usana, očito shvativši poruku. Pa krene niz puteljak; Pym ga

je budno pratio, jednom rukom olabavljujući omamljivač u koricama.

Pili su čaj i čekali, a Miles je tumarao po prostoriji, gledajući ali ne dirajući. Ognjište

bijaše jedini izvor topline a ujedno i jedina vatra za kuhanje i zagrijavanje vode za pranje.

Uza zid je stajao ulubljen metalni sudoper koji se punio vodom iz kabla, a praznio kroz

odvod koji je vodio do potočića. Susjedna soba bijaše spavaća, s bračnim krevetom i

sanducima za odjeću. U potkrovlju bijahu još tri madraca; dječak je očito imao braću.

Prostor bijaše skučen, ali čist i pospremljen, sa svakom stvari na svom mjestu.

Na stoliću je stajao audio prijemnik, a pored njega još jedan stariji vojni model s

otvorenim poklopcem, očito u fazi popravka i ugrađivanja jačeg izvora napajanja. Daljnje

istraživanje otkrije mu i ladicu punu starih dijelova — ništa složenije od jednostavnih

audio jedinica, nažalost. Zastupnik Karal očito bijaše i lokalni kom-specijalist doline

Silvy. Kako zgodno. Zacijelo primaju signal postaje u Hassadaru, možda čak i vladine

kanale iz glavnoga grada.

Nije bilo drugih izvora elektriciteta, naravno. Receptori satelitskih odašiljača energije

bijahu skupi komadi precizne tehnologije. S vremenom će doći i ovamo; neke su ih male

razvijenije zajednice već imale. Dolina Silvy očito nije bila jedna od njih, morat će čekati

dok ih već ne bude toliko da im se može dodijeliti višak, ako ga prije ne ugrabi netko

drugi. Samo da Cetagandanci nisu atomskim oružjem s lica zemlje zbrisali grad

Vorkosigan Vashnoi, cijeli bi okrug bio privredno mnogo napredniji...

27

Miles iziđe van na trijem i nasloni se na ogradu. Karalov se sin već bio vratio iz šume.

Dolje na dnu dvorišta Debeli je Ninny stajao raširenih nogu, spuštenih ušiju, gunđajući

od zadovoljstva dok ga je nasmiješeni dječak češkao ispod sedla. Dječak podigne glavu i

uhvati Milesov pogled i bojažljivo otrči niz padinu. "Ha," promrmlja Miles.

Pridruži mu se dr. Dea. "Dugo ih već nema. Je li vrijeme da izvadim pentu?"

"Ne, nego opremu za autopsiju, rekao bih. Mislim da je to slijedeće što ćemo učiniti."

Dr. Dea ga oštro pogleda. "Mislio sam da ste poslali Pyma da izvrši uhićenje."

"Ne možete uhititi čovjeka kojega nema. Jeste li skloni okladama, doktore? Kladim se

u marku da se neće vratiti s Csurikom. Ne, čekajte — možda imam krivo. Nadam se da je

tako. Evo, dolaze trojica..."

Puteljkom su se približavali Karal, Pym i još jedan čovjek. Taj treći bijaše krupan

mladić, velikih šaka, gustih obrva, debela vrata, namršten. "Harra," pozove Miles, "Je li to

tvoj suprug?" Izgledao je tako, za Boga, baš kako ga je Miles bio zamišljao. I još četiri

brata posve nalik njemu — samo, nedvojbeno, još veća...

Harra proviri preko Milesova ramena i ispusti dah. "Ne, gosparu. To je Alex,

Zastupnikov zamjenik."

"Oh." Milesove se usne stisnuše u tihoj frustraciji. Pa, morao sam stvarima dati

priliku da budu jednostavne.

Karal se zaustavi ispod trijema i počne dugo objašnjavanje svog praznorukog stanja.

Miles ga prekine podigavši obrve. "Pyme?"

"Zbrisao je, gosparu," reče Pym lakonski. "Gotovo sigurno upozoren."

"Slažem se." On se namršti dolje na Karala, koji je prkosno stajao, šutke. Prvo

činjenice. Potom odluke, kao naprimjer: s koliko smrtonosne sile krenuti u potjeru za

bjeguncem. "Harra. Koliko ima odavde do groblja?"

"Dolje je pored riječice, na dnu doline. Oko dva kilometra."

"Uzmite opremu, doktore, idemo u šetnju. Karale, uzmite lopatu."

"Gosparu, zacijelo nije neophodno da se remeti mir mrtvih," počne Karal.

"Posve je neophodno. Na formularu okružnoga suda ima ostavljeno mjesto za

izviješće o autopsiji. Istog onoga suda kojega ću ja o svemu izvijestiti kad se vratimo u

Vorkosigan Surleau. Imam dopuštenje od najbližeg srodnika — zar ne, Harra?"

Ona tupo kimne.

28

"Imam i dva potrebna svjedoka, vas i vašega," gorilu, "zamjenika, imamo liječnika i

danje svjetlo — ako se ne nastavite buniti do sumraka. Treba nam još samo lopata. Osim

ako se dragovoljno ne javljate za kopanje golim rukama, Karale." Milesov glas bijaše

ravan i oštar i s opasnim prizvukom.

Karalova se proćelava glava spusti u očaju. "Otac... otac je zakonski najbliži srodnik,

dok god je živ, a vi nemate njegovo-"

"Karale," reče Miles.

"Gosparu?"

"Pazi da grob koji kopaš ne bude tvoj. Jednom si nogom već u njemu."

Karalove se šake očajnički otvoriše. "Ja... idem po lopatu, gosparu."

Poslijepodne bijaše toplo, zrak zlatan i ljetno-pospan. Lopata je zagrizala zemlju s

ravnomjernim šššhhh šššhhh u rukama Karalova zamjenika. Malo niže, bistra je riječica

brborila oko čistog okruglog kamenja. Harra je promatrala, tiha i smrknuta.

Kad je veliki Alex izvukao mali lijes — tako malen! — narednik Pym se uputi u

nadgledanje obližnje šumice. Miles mu nije zamjerao. Nadao se da je zemlja tamo ispod

bila hladna ovih proteklih osam dana. Alex otvori lijes, a dr. Dea mu mahne neka se

odmakne. I zamjenik je otišao pogledati nešto važno na drugi kraj groblja.

Dr Dea je pažljivo pregledao zamotuljak umotan u tkaninu, a onda ga položi na

podlogu koju je bio prostro na tlu, na jarkom suncu.

Na plastičnom podlošku ležali su uredno poredani njegovi instrumenti. On odmota

šarenu tkaninu, a Harra se tiho približi i uzme je, pa je uredno presavije i jednako se tiho

odmakne.

Milesovi su se prsti poigravali maramicom u džepu, spremni da je izvade i pritisnu

preko usta i nosa. On se približi kako bi mogao gledati dr. Dei preko ramena. Gadno, ali

ne previše. Vidio je i omirisao i gore od toga. Dr. Dea, s maskom preko lica, počne

izgovarati proceduru u svoj rekorder koji je lebdio u zraku iznad njegova ramena. Prvo je

pregledao mali leš okom, pa rukama u rukavicama, a na koncu i skenerom.

"Ovdje, gosparu," reče dr. Dea i pozove pokretom Milesa bliže. "Gotovo sigurno

uzrok smrti, premda ću još obaviti i testove na otrov. Vrat joj je bio slomljen. Vidite ovdje

na skenu, tu joj je prekinuta kičmena moždina, a potom su kralješci opet namješteni na

mjesto."

"Karale, Alex," pozove ih Miles kao svjedoke; prišli su nevoljko.

29

"Bi li to mogla biti posljedica nesretnog slučaja?" upita Miles.

"Postoji mogućnost. Ali ponovno namještanje kralježaka definitivno je namjerno."

"Bi li trajalo dugo?"

"Nekoliko sekundi. Smrt je bila trenutačna."

"Koliko je tjelesne snage trebalo za to? Krupan čovjek ili..."

"Oh, ne mnogo. Bilo koja odrasla osoba izvela bi to s lakoćom."

"Bilo koja osoba s odgovarajućim motivom." Milesov se želudac zgrči na mentalnu

sliku koju su prizvale Deine riječi. Mala glava pokrivena paperjastom kosicom s lakoćom

bi stala u muški dlan. Okret, pucketanje kralježaka — ako je postojalo nešto što je Miles

dobro poznavao, onda to definitivno bijaše krckanje puknute kosti, oh da.

"Motivacija," reče dr. Dea, "nije moje područje rada." On zastane. "Ako smijem

primijetiti, svaki pažljivi vanjski pregled tijela trebao je to s lakoćom ustanoviti. Kao što

sam i ja. Iskusnom laiku—" njegov pogled padne na Karala, "koji obraća pažnju na ono

što radi nije to smjelo promaknuti."

I Miles se zagleda u Karala, čekajući.

"Pritisla je u snu," prosikće Harra. Glas joj bijaše hrapav optužbom.

"Gospodaru," reče Karal oprezno, "istina je da sam sumnjao da postoji mogućnost—"

Sumnjao, vraga. Znao si.

"Ali mislio sam, i još uvijek mislim," u pogledu mu bljesne umoran prkos, "da će sva

ta podignuta prašina izazvati samo još više boli. U tom trenutku više nisam nikako

mogao pomoći bebi. Moje su obveze prema živima."

"I moje, Zastupniče Karal. Kao, na primjer, moja obveza da zaštitim slijedećeg malog

carskog podanika od onih koji bi mu trebali, biti zaštitnici, podanika čiji je jedini grijeh to

što je," Miles bljesne iskrivljenim osmijehom, "fizički različit. U očima Grofa Vorkosigana

ovo nije samo još jedan slučaj. Ovo je test, presedan tisućama slučajeva. Podignuta

prašina..." prosikće Miles, "tek ćete vidjeti koliko se prašine može podići."

Karal se zguri, kao da je ispuhan.

Uslijedilo je šezdesetak prilično gadnih minuta koje su rezultirale pretežno

negativnim podacima: nije bilo drugih slomljenih kostiju, pluća su bila čista, u utrobi i

krvožilju nije bilo drugih otrova osim onih nastalih pri prirodnom raspadanju tijela. U

mozgu nije bilo tumora. Porođajni defekt nije zahvaćao jednjak i grkljan, izvijestio je

30

Dea. Jednostavna plastična operacija doista bi bila ispravila zečju usnu. Miles se upita

kakva je to utjeha Harri; mala, u najboljem slučaju.

Dr. Dea je opet sastavio svoju slagalicu, i Harra opet umota malo tijelo u tkaninu,

ponovivši zamršene nabore pune značenja. Dr. Dea očisti svoje instrumente i vrati ih u

torbu, pa dobro opere lice i ruke u riječici — pranje je trajalo malo duže no što su

higijenski razlozi zahtijevali, mislio je Miles — a potom je gorila opet zakopao mali lijes.

Harra načini malo udubljenje u zemlji na grobu i napuni ga suhim grančicama i

korom, pa odreže nožem pramen svoje kose.

Miles, zatečen, prekopa po džepovima. "Nemam kod sebe ništa što bi gorjelo, ništa

što bih mogao prinijeti kao žrtvu," reče, ispričavajući se.

Harra podigne pogled, iznenađena impliciranom ponudom. "Nema veze, gospodaru."

Njena mala hrpica nakratko plane i brzo se ugasi, poput života male Raine.

Ali jest važno, pomisli Miles.

Mir s tobom, mala damo, nakon našeg grubog ometanja. Prinijet ću ti bolju žrtvu,

kunem ti se riječju Vorkosigana. A dim te žrtve podići će se tako visoko da će ga vidjeti na

oba kraja ovih planina.

Miles je Karalu i Alexu zapovijedio neka privedu Lema Csurika, a onda povede Harru

kući, posjevši je iza sebe na Debelog Ninnyja. Pym pođe s njima.

Putem su prošli pored nekoliko koliba. Pred jednom se igralo nekoliko musave dječice

koji odmah stanu trčkarati konjima uz bok, smijući se i izvodeći pokrete kojima se tjeraju

uroci pri pogledu na Milesa, sve dok ih nije primijetila majka i potjerala ih u kuću, doba-

civši jahačima preplašen pogled preko ramena. Na neki čudan način, to gotovo da je

djelovalo opuštajuće na Milesa, bijaše to dobrodošlica kakvu je bio očekivao, a ne ono

Karalovo i Alexovo napeto, umjetno, oprezno pretvaranje da ne primijećuju. Rainin život

ne bi bio lak.

Harrina se koliba nalazila na vrhu širokog puta, taman prije no što se počeo suzivati

u uski klanac. Činila se vrlo tihom i izoliranom, onako u sjeni.

"Jesi li sigurna da ne bi radije ostala s majkom?" upita je Miles sumnjičavo.

Harra odmahne glavom. Ona sklizne iz sedla, a Miles i Pym sjahaše i krenuše za

njom u kuću.

Koliba bijaše standardnog izgleda, jedna soba s kamenim ognjištem i širokim

natkrovljenim trijemom. Vodu su očito donosili iz klanca. Pym podigne dlan i uđe prije

31

Milesa, a druga mu ruka bijaše na omamljivaču. Ako je Lem pobjegao, je li moguće da bi

došao kući? Pym je cijelim putem ovamo bio skenirao grmlje posve nevina izgleda.

Koliba bijaše prazna, premda očito sve donedavno nije bilo tako. Naime, nije bilo

prašnjave ustajale tišine kakvu bi čovjek očekivao nakon osam dana žalobnog izbivanja.

Na sudoperu bijahu ostaci nekoliko jela pripremljenih na brzinu. Krevet bijaše

raspremljen, posteljina zgužvana. Naokolo je ležalo nekoliko muških odjevnih predmeta.

Harra automatski počne pospremati, kao da time potvrđuje svoju nazočnost, svoje

postojanje, svoju vrijednost. Ako već ne može kontrolirati događaje u svom životu, može

barem ovu malu sobu.

Jedini netaknuti predmet bijaše kolijevka što je stajala pored kreveta, i u njoj uredno

složeni pokrivači. Harra se bila zaputila u Vorkosigan Surleau samo nekoliko sati nakon

sprovoda.

Miles obiđe sobu, provjeravajući kamo gledaju prozori. "Hoćeš li mi pokazati kamo si

išla po kupine, Harra?"

Ona ih povede uz klanac; Miles je mjerio vrijeme. Pymova je pažnja bila podijeljena

između grmlja i Milesa, budno je osluškivao svaki zvuk krckanja kostiju. Triput se

izvukavši iz zaštitničkog stiska Pymovih ruku, Miles je bio na rubu toga da mu kaže neka

se nosi... na drvo. Ipak, u toj je njegovoj pažnji bilo i samo-interesa: ako Miles slomi

nogu, Pym će biti taj koji će ga morati nositi.

Grmovi kupina nalazili su se gotovo kilometar od kuće. Miles ubere nekoliko crvenih

bobica i rastreseno ih pojede, ogledavajući se oko sebe, dok su ga Harra i Pym

promatrali. Poslijepodnevno sunce sjalo je ukoso kroz zeleno i smeđe lišće, ali dno klanca

već je bilo sjenovito i prohladno u preranom sumraku.

"Da te netko pozove iz kolibe ne bi ga ovdje mogla čuti, zar ne?" upita Miles.

"Ne, gosparu."

"Koliko si vremena, otprilike, provela berući kupine?"

"Otprilike," slegne Harra ramenima, "sve dok nisam napunila košaru."

Žena nije imala krono. "Recimo, sat vremena. I dvadeset minuta u dolasku i odlasku.

Znači, period od otprilike dva sata. Koliba nije bila zaključana?"

"Samo zasunom, gospodaru."

"Hm."

32

Metoda, motiv i prilika, naglašavao je Obrednik okružnog suda. Prokletstvo. Metodu

su otkrili, metodu koju je mogao primijeniti bilo tko. Priliku su, činilo se, također imali

gotovo svi — bilo tko je mogao prići kolibi, počiniti zločin i otići neprimijećen. A sad već

bijaše prekasno da se uporabi detektor aura koji bi pratio sjajne duhove pokreta ulaska i

izlaska iz sobe, a Miles ga ionako nije ponio sa sobom.

Činjenice, ha. Sve se vraćalo natrag na motiv, mračne kutke ljudskoga uma.

Miles se, kao što je sugerirao Obrednik, bio trudio zadržati objektivnost prema

optuženiku, ali postajalo mu je sve teže i teže oduprijeti se nagonu da stane na Harrinu

stranu. Potvrdilo se gotovo sve što je bila rekla.

Ostavili su Harru u njezinu malom domu; pospremala je i čistila kao da će joj te

normalne životne rutine nekako, nekom utješnom magijom, vratiti normalni život.

"Jesi li sigurna da ćeš biti dobro?" upita je Miles, uspinjući se u sedlo. "Ako je tvoj

muž negdje u blizini, mogao bi se pojaviti. Kažeš da ništa ne nedostaje, pa nije baš

vjerojatno da je stigao išta uzeti prije našeg dolaska. Hoćeš li da netko ostane s tobom?"

"Ne, gosparu." Ona čvršće stisne metlu, stojeći na trijemu. "Ja... željela bih neko

vrijeme biti sama."

"Pa... dobro. Poslat ću ti poruku ako se išta važno dogodi."

"Hvala vam, gosparu." Njen glas bijaše tih; doista je željela neko vrijeme biti sama.

Miles je poštovao njenu želju.

Čak i na širokome dijelu klanca Miles i Pym jahali su jedan uz drugoga. Pym je još

uvijek bio bolno budan pazeći na grmlje.

"Gospodaru, smijem li sugerirati da vaš slijedeći logičan potez bude da sve sposobne

ljude iz zajednice pošaljete u potragu za Csurikom? Sad više nema nikakve sumnje da je

ovaj infanticid bio ubojstvo."

Zanimljiv izbor riječi, pomisli Miles suho. Čak ni Pymu nije svejedno. Oh, jadni moj

Barrayar. "To se na prvi pogled čini razumnim, naredniče Pym, ali je li vam palo na

pamet da su polovica sposobnih ljudi u ovoj zajednici vjerojatno Lemovi rođaci?"

"To bi moglo imati psihološki efekt. Uzdići dovoljno prašine da možda netko ipak

odluči prijaviti ga, ako ništa drugo onda zato da se sve što prije završi."

"Hm, moguće. Pod pretpostavkom da već nije otišao iz ovog područja. Dosad bi već

mogao biti na pola puta do obale."

"Samo ako ima nekakvu vrst prijevoza." Pym baci pogled na prazno nebo,

33

"Možda je netko od njegovih rođaka imao staru letjelicu negdje u šupi. Ali... on nikad

prije nije bio nigdje izvan doline. Nisam siguran da bi znao kamo da bježi. Pa, ako je

pobjegao iz okruga, onda to postaje brigom Carske Civilne Službe, što znači da više nije

moja stvar." Sretna misao. "Ali — jedna od stvari koje me grizu, i to jako, jest ne-

konzistentnost u slici optuženika koju dobijam. Jeste li primijetili?"

"Ne mogu reći da jesam, gosparu."

"Hm. Usput, kamo te Karal poveo kad ste išli uhititi tog tipa?"

"U neku divljinu gdje je pola tuceta ljudi tragalo za Harrom. Taman su bili opozvali

potragu i vraćali se natrag kad smo naišli na njih. Po čemu sam zaključio da ih naš

dolazak nije iznenadio."

"Je li Csurik bio tamo pa je pobjegao, ili vas je Karal vodio u krug?"

"Mislim da je bio tamo, gosparu. Ljudi su tvrdili da nije, ali kao što ste i samo rekli, to

su mu rođaci, a povrh toga — nisu baš dobri lažljivci. Bili su napeti. Karalova suradnja

možda jest nevoljka, ali nikad se ne bi usudio oglušiti se na vašu zapovijed. Ipak je

dvadeset godina proveo u Službi."

Kao i Pym, pomisli Miles. Osobna straža Grofa Vorkosigana bijaše službeno

ograničena na ceremonijalnih dvadeset ljudi, ali s obzirom na njegov politički položaj ti

su ljudi doista bili vrlo stvarno osiguranje. Pym bijaše njihov tipični predstavnik,

odlikovani veteran Carske Službe koji je umjesto u mirovinu otišao u ovu elitnu privatnu

jedinicu. Nije njegova krivnja što je morao uskočiti na mjesto koje je prije njega pripadalo

pokojnom naredniku Bothariju. Je li ikome u cijelom svemiru osim Milesa uopće

nedostajao teški i opasni Bothari?

"Želio bih Karala ispitati pod pentom," reče Miles sumorno. "On pokazuje sve

znakove čovjeka koji zna gdje je zakopan leš."

"Zašto to ne učinite?" upita Pym logično.

"Možda će doći do toga. Ali u ispitivanju pod djelovanjem pente ima, nažalost,

nezaobilazne degradacije. Ako nam je taj čovjek lojalan možda nam nije u dugoročnom

interesu da ga javno ponizimo."

"Ne bi to bilo javno."

"Ne, ali on bi se sjećao da smo ga pretvorili u slinavog idiota. Treba nam... još

informacija.

Pym se osvrne preko ramena. "Mislio sam da ste dosad već prikupili sve informacije."

34

"Imam činjenice. Tvrde činjenice. Veliku hrpu besmislenih, beskorisnih činjenica."

Miles se smrkne. "Ako moram svakog seljaka iz doline podvrgnuti ispitivanju pod pentom

da bih došao do rezultata, to ću i učiniti. Ali to nije baš elegantno rješenje."

"Nije ovo ni elegantan problem, gosparu," reče Pym suho.

Kad su se vratili do Karalove kolibe, njegova je žena već bila stigla kući. Trčkarala je

naokolo, rezuckajući, miješajući, mijeseći, kuhajući, jureći u potkrovlje promijeniti

posteljinu, naganjajući svoja tri sina kao pomoćnike. Dr. Dea je hodao za njom

pokušavajući je usporiti, objašnjavajući joj da su sa sobom donijeli svoj šator i svoju

hranu, hvala lijepa, te da njeno gostoprimstvo neće biti potrebno.

"Sin moga gospodara dođe mi u kuću a ja da ga pustim neka spava vani sa svojim

konjem! Bilo bi me sram!" I vratila se svom poslu.

"Čini se prilično uznemirenom," reče Dea, gledajući preko ramena.

Miles ga uhvati za lakat i povede ga van na trijem. "Samo joj se maknite s puta, Dea.

Osuđeni smo na prihvaćanje njenog gostoprimstva. To nam je obostrana obveza.

Uljudnost nalaže da se pretvaramo da nismo ovdje sve dok ona ne bude spremna za nas."

Dr. Dea spusti glas. "U svjetlu ovih okolnosti možda bi bilo bolje da jedemo samo

hranu koju smo donijeli sa sobom."

Kroz otvoren prozor do njih dopre zvuk sjeckanja i zamaman miris začina i luka.

"Oh, mislim da nema bojazni ako jedemo ono što i oni, ne mislite li?" reče Miles. "Ako vas

išta potakne na brigu, možete to provjeriti — ali diskretno, ha? Ne bismo željeli nikoga

uvrijediti."

Smjestiše se u drvene naslonjače domaće izrade, gdje im dječak od otprilike deset

godina, očito Karalov najmlađi, opet donese čaj. Očigledno je već bio dobio upute kako se

valja ponašati, jer jedina njegova reakcija na Milesove deformitete bijaše isti onaj pogled

ništa-ne-primijećujem kakav su imali i odrasli, premda ga je izvodio s malo manje

uvjerljivosti.

"Hoćete li spavati u mojem krevetu, gospodaru?" upita. "Mama kaže da moramo

spavati vani na trijemu."

"Pa, ako tvoja majka tako kaže," reče Miles. "Ali... voliš li spavati na trijemu?"

"Ne. Prošli put me Zed gurnuo pa sam se otkotrljao dolje u tamu."

"Oh. Pa, možda bi onda mogao spavati u našem šatoru, kao neka vrst razmjene."

Dječakove se oči raširiše. "Stvarno?"

35

"Svakako. Zašto ne?"

"Čekajte samo da kažem Zedu!" On otpleše niza stube i otrči iza kuće. "Zede, hej

Zede...!"

"Pa, pretpostavljam," reče dr. Dea, "da ga poslije možemo dezinficirati..."

Milesove se usne trznuše. "Nisu ništa prljaviji no vi kad ste bili u njihovim godinama.

Ili ja. Kad mi je to bilo dopušteno." Kasno poslijepodne bijaše toplo. Miles svuče svoju

zelenu jaknu i objesi je na naslon stolice, pa otkopča okrugli ovratnik svoje krem košulje.

Dea uzdigne obrve. "Znači li to da smo za danas gotovi s istragom, gosparu?"

"Ne baš." Miles je zamišljeno pijuckao čaj, gledajući preko dvorišta.

"Ubojica je još uvijek na slobodi, tamo negdje vani," istakne Dea.

"Zvučite poput Pyma." Pym, primijeti Miles, se već pobrinuo za konje i sad je polazio

u još jednu šetnju sa svojim skenerom. "Čekam."

"Što?"

"Nisam siguran. Informaciju koja će svemu ovome dati neki smisao. Gledajte, postoje

samo dvije mogućnosti. Csurik ili je kriv ili je nedužan. Ako je kriv, neće se sam predati.

Skrivat će se negdje. Kad god hoću mogu pozvati pojačanje kom-vezom iz Hassadara.

Dvadeset ljudi plus oprema, koji bi bili ovdje za par sati. Napraviti pravi cirkus. Brutalan,

gadan, uzbuđujuć — moglo bi biti prilično popularno. Lov na čovjeka, s krvavim

završetkom.

"Naravno, postoji i mogućnost da je Csurik nedužan, ali uplašen. U tom slučaju..."

"Da?"

"U tom slučaju ubojica je svejedno tamo negdje vani." Miles popije još malo čaja.

"Samo pokušavam reći ovo: ako želite nešto uhvatiti, trčanje za tim nečim možda i nije

najbolji način."

Dr. Dea pročisti grlo i otpije malo svog čaja.

"U međuvremenu, imam još jednu dužnost koju moram obaviti. Ovdje sam da budem

viđen. Ako vaša znanstvenička duša želi nečim prikratiti vrijeme, pokušajte prebrojiti sve

Vor-gledatelje koji će se večeras pojaviti."

Parada koju je Miles predvidio otpočela je gotovo odmah. Bile su to većinom žene,

donoseći darove, kao na sprovodu. S obzirom da ovdje nije bilo kom-veze, Miles se pitao

kojom su to telepatijom uspjeli javiti jedni drugima, ali žene su donosile pokrivene

36

posude s jelima, cvijeće, posteljinu, i nudile pomoć. Sve su bile predstavljene Milesu, sve

su se nervozno naklonile, ali rijetko bi ostajale porazgovarati; jedan je pogled, očigledno,

bio dovoljan da zadovolji znatiželju. Mama Karal bila je uljudna, ali je jasno dala do

znanja da drži situaciju pod kontrolom, te je njihove kulinarske darove stavljala na

stranu.

Neke su od žena došle s djecom. Većina je djece bila poslana neka se igra u šumi iza

kuće, ali mala se grupica šaputavih dječaka prikrala do ugla kolibe kako bi mogli vidjeti

Milesa. Miles je poslušno ostao na trijemu s Deom, rekavši da se s trijema bolje vidi — ali

nije rekao što. Nekoliko se minuta pretvarao da ne vidi svoju publiku, dajući Pymu signal

rukom neka ih ne otjera. Da, dobro pogledajte, nagledajte se dosita, pomisli Miles. Što

vidite, to ćete i dobiti, do kraja života — barem mog. Naviknite se... A onda do njega

dopre šapat Zeda Karala, samozvanog turističkog vodiča male grupice: "Onaj veliki je taj

koji je došao ubiti Lema Csurika!"

"Zede," reče Miles. Istog trena zavlada grobna tišina. Čak su se i životinje prestale

glasati.

"Dođi ovamo," reče Miles.

Uz prigušenu zvučnu kulisu od šaptave nevjerice i nervoznog hihotanja, Karalov se

srednji sin pokunjeno dovuče na trijem.

"Vas trojica—" Milesov kažiprst uhvati ih u pol pokušaja bijega, "čekajte tamo." Pym

doda svoj smrknut izraz i Zedovi se prijatelji ukipiše, razrogačenih očiju.

"Što si to upravo rekao svojim prijateljima, Zede?" upita Miles tiho. "Ponovi."

Zed oblizne usne. "Samo sam rekao da ste došli ubiti Lema Csurika, gosparu." Zed se

sad očito pitao uključuju li Milesove ubojite namjere i bezobrazne dječake koji ne

iskazuju dovoljno poštovanja.

"To nije istina, Zede. To je opasna laž."

Zed je izgledao zapanjeno. "Ali Tata je rekao..."

"Istina je da sam došao uhititi čovjeka koji je ubio bebu Lema Csurika. Možda je to

bio Lem. Ali možda nije. Razumiješ li razliku?"

"Ali Harra je rekla da je Lem to učinio, a ona valjda zna — pa on joj je muž."

"Netko je djevojčici slomio vrat. Harra misli da je to bio Lem, ali ona nije bila

nazočna kad se to dogodilo. Ti i tvoji prijatelji morate znati da ja neću počiniti pogrešku.

Ne mogu osuditi krivu osobu. Droge istine mi to neće dopustiti. Dovoljno je da Lem

Csurik dođe ovamo i da spere ljagu sa svoga imena ako je nedužan.

37

"Ali pretpostavimo da nije. Što bih trebao učiniti s čovjekom koji je u stanju ubiti

malo dijete, Zede?"

Zed premjesti težinu s noge na nogu. "Pa, ona je bila samo mutant..." a onda zatvori

usta i pocrveni, ne gledajući Milesa.

Možda je bilo previše od dvanaestorogodišnjaka tražiti da se zanima za bilo koju

bebu, a kamoli za mutanta... ne, prokletstvo. Nije previše. Ali kako baciti pravu udicu? A

ako nije u stanju uvjeriti jednog dvanaestorogodišnjaka, kojom će magijom onda uvjeriti

okrug odraslih? Val očaja gotovo ga nagna da pobijesni. Ovi ljudi bijahu tako prokleto

nemogući. Onda se pribere.

"Tvoj otac je dvadeset godina bio u službi, Zede. Jesi li ponosan što je služio Caru?"

"Da, gospodaru." Zedove su oči tragale za bijegom iz zamke u koju su ga uhvatili ovi

užasni odrasli.

Miles nastavi dalje. "Pa, to ubijanje — mutanata — sramoti Cara kad zastupa

Barrayar u očima galaktike. Bio sam tamo. Znam. Nazivaju nas divljacima, sve nas, radi

zločina koje čini nekolicina. Ta ubijanja sramote i Grofa pred njemu ravnima, sramote i

dolinu Silvy pred cijelim okrugom. Vojnik dobija odlikovanja za ubijanje neprijatelja, a ne

djece. Ovaj slučaj dira u moju čast jednog Vorkosigana, Zede. Povrh toga," Milesove se

usne izviše u neveseo osmijeh dok se naginjao naprijed u svojoj stolici — Zed uzmakne

koliko se daleko usudio — "bit ćete zapanjeni, svi vi, stvarima koje jedan 'samo mutant'

može učiniti. Prisegao sam to na djedovu grobu."

Zed je izgledao više sputano nego prosvijećeno, stojeći sad već posve pognute glave.

Miles se zavali natrag u stolicu i otpusti ga umornim pokretom ruke. "Idi se igrati,

dječače."

Zedu nije trebalo dvaput reći. On i njegovi prijatelji otrčaše iza kuće kao da ih svi

vrazi gone.

Miles je bubnjao prstima po rukohvatu, smrknut, u tišini koju se ni Dea niti Pym

nisu usudili narušiti.

"Ti brđani su neuki, gosparu," reče Pym nakon nekoliko trenutaka.

"Ti brđani su moji, Pyme. "Njihova je neukost... sramota moje kuće." Miles se zamisli.

Kako je cijela ta zbrka postala njegovom stvari? On je zasigurno nije stvorio. Tek je

stigao ovamo. "Barem njihova daljnja neukost," doda on. Još uvijek je to bio teret veličine

planine. "Je li poruka tako složena? Tako teška? 'Ne morate više ubijati svoju djecu.' Pa ne

38

tražimo od njih da nauče svemirsko-navigacijsku matematiku!" Koja je bila Milesova

najveća gnjavaža tijekom zadnjeg semestra na Akademiji.

"Nije to lako," slegne dr. Dea ramenima. "Lako je centralnim vlastima donijeti zakon,

ali ovi ljudi žive s njegovim posljedicama. Imaju tako malo, a nova pravila nalažu im da

daju mjesta marginalnim osobama koje to ne mogu ničim vratiti. Stari su načini bili

mudri, u stara vremena. Čak se i sad čovjek mora zapitati koliko si preuranjenih reformi

možemo priuštiti u pokušajima da se približimo galaktici."

A koja je vaša definicija marginalne osobe, dr. Dea? "Ali margine se šire," reče Miles

naglas. "Mjesta poput ovog ne moraju se više svake zime suočavati s glađu. Nisu izolirani

u svojoj nesreći, okruzi si međusobno pomažu, pod Carskom paskom... svi smo povezani

više nego prije. Povrh toga," Miles zastane i doda, prilično neuvjerljivo, "možda ih

potcjenjujete."

Dea ironično izvije obrve. Pym je koračao gore-dolje po trijemu, opet skenirajući

okolno grmlje. Okrećući se da bi dohvatio svoju šalicu, Miles krajičkom oka uhvati

pokret, pogled, iza prozora — Mama Karal, stojeći ukočeno, slušajući njihov razgovor.

Koliko dugo? Otkad je bio pozvao njenog sina Zeda na razgovor, pretpostavljao je Miles.

Kad su im se pogledi sreli, ona digne bradu, šmrcne i istrese krpu koju je držala u ruci.

Njih dvoje kimnuše jedno drugome. Okrenula se i nestala prije no što ju je Dea primijetio.

Karal i Alex vratili su se u vrijeme večere.

"Poslao sam šestoricu u potragu," izvijesti Karal Milesa koji je još sjedio na trijemu;

to mu je, očito, sad već postao stožer. Vidjelo se da je i sam Karal bio sudjelovao u

potrazi, jer lice mu bijaše rumeno i znojno, pokazujući kako fizički tako i emocionalni

umor. "Ali mislim da je Lem pobjegao u šipražje. Pokušaj istjerivanja dimom mogao bi

trajati danima. Postoje stotine mjesta gdje bi se dugo mogao skrivati."

A Karal valjda zna. "Mislite da nije otišao do nekoga od svojih rođaka?" upita Miles.

"Ako se namjerava skrivati duže vrijeme potrebno mu je neko mjesto gdje može doći do

hrane i informacija. Hoće li ga oni prijaviti ako se pojavi?"

"Teško je reći." Karal podigne ruke s dlanovima prema gore. "To je... težak je to

problem za njih, gosparu."

"Hm." Koliko dugo će se Lem Csurik skrivati? Cijeli je njegov život — preostali

komadići njegova razbijenog života — bio ovdje u dolini Silvy. Miles je razmišljao o

kontrastu. Prije nekoliko tjedana Csurik je bio mladi muškarac koji je imao sve: dom,

ženu, obitelj, sreću; udobnost i sigurnost po standardima doline Silvy. Milesu nije

promaklo da je Lemova koliba, premda jednostavna, bila održavana s ljubavlju i

energijom, time izbjegavajući potencijalno sivilo svojega siromaštva. Nešto sumornija

39

zimi, sigurno. Sad — Csurik bijaše progonjeni bjegunac, a sve što je imao bilo mu je

oduzeto u trenutku ne dužem od treptaja oka. Ništa ga više nije držalo ovdje — hoće li

nastaviti bježati? Ili će se, nemajući kamo pobjeći, držati u blizini ruševina svog života?

Policijske snage u Hassadaru, dostupne u roku nekoliko sati, dovodile su Milesa u

iskušenje. Nije li vrijeme da ih pozove? Ali... da je Grof htio ovaj problem riješiti silom, bio

bi ga poslao ovamo letjelicom a ne na konju. Miles mu je zamjerao to dvo-i-pol-dnevno

jahanje. Usporilo ga je na brzinu hoda kojom se sve odvijalo u ovoj dolini, ostavilo mu

vremena da se u njemu probude sumnje. Je li to Grof bio predvidio? Prokletstvo, pa ne

mora mu ovaj test činiti još težim podmečući mu i umjetne prepreke, kao da i bez toga

nije dovoljno težak. Želi da budem mudar, pomisli Miles smrknuto. Još gore, želi da svi

ovdje vide koliko sam pametan i mudar. Očajnički se molio da umjesto toga ne ispadne

spektakularno glupim.

"Dobro, Zastupniče Karal. Učinili ste sve što ste mogli. Za danas. Opozovite svoje

ljude. Nije baš vjerojatno da će išta pronaći u mraku."

Pym podigne svoj skener, očito spreman da dobrovoljno ponudi pomoć, ali Miles ga

spriječi pokretom ruke. Pymove se obrve izviše u nijemom komentaru. Miles lagano

odmahne glavom.

Karalu nije trebalo dodatnog uvjeravanja. On reče Alexu neka opozove noćnu

potragu s bakljama. I dalje je bio na oprezu pred Milesom. Možda ga je Miles zbunjivao

koliko i on Milesa? Smrknut, Miles se ponada da je tako.

Miles nije bio siguran u kojem se trenutku duga ljetnja večer pretvorila u zabavu.

Nakon večere počeli su pristizati ljudi, Karalove starine, starci doline Silvy. Neki su od

njih očito bili redoviti gosti koji su svake večeri dolazili slušati vladine objave na Karalovu

prijemniku. Toliko imena, a Miles se nije usudio zaboraviti niti jedno od njih. Stigla je i

grupa glazbenika, pomalo bez daha, s instrumentima domaće izrade, očito bend koji je

svirao na svim svadbama i sprovodima u dolini Silvy. Milesu je ovo svake minute sve više

sličilo na sprovod.

Glazbenici su stali na sredinu dvorišta i zasvirali. Milesov trijem-stožer time je

postao aristokratska loža. Nije mu bilo lako udubiti se u glazbu kad su ga svi tako pomno

promatrali. Neke su od pjesama bile ozbiljne, neke — isprva vrlo oprezno odsvirane —

smiješne. Milesovu je spontanost često usred smijeha prekidao tihi uzdah olakšanja iz

ostatka publike oko njega; također, kad bi se ponašao okočeno, oni bi se smrzli na

mjestima.

Ali jedna pjesma bijaše toliko lijepa — tužaljka za izgubljenom ljubavi — da ga je

dirnula u srce. Elena... U tom trenutku se stara bol pretvorila u melankoliju, slatku i

daleku; neku vrst cijeljenja rane, ili barem spoznaju da je rana počela zacjeljivati. Gotovo

40

je zatražio od glazbenika neka prestanu svirati, sad kad su dostigli savršenstvo, ali bojao

se da bi ga krivo shvatili, da bi mislili da je nezadovoljan njihovom svirkom. Ostao je tih i

povučen još neko vrijeme nakon toga i jedva da je čuo njihovu slijedeću pjesmu u

sumraku koji se polako spuštao.

Barem sva ona hrana koja je bila pristizala cijeli dan nije bila uzalud. Miles se bio

bojao da je Mama Karal očekivala da on sam potamani cijelo to kulinarsko brdo.

U jednom se trenu Miles naslonio na ogradu i pogledao prema štali: Debeli je Ninny

uživao. Oko njega je bilo cijelo jato djevojčica: češkale su ga, četkale, uplitale mu cvijeće

u grivu, hranile ga, ili samo naslanjale obraze na njegovu svilenkastu kožu. Ninnyjeve oči

bijahu polusklopljene od zadovoljstva.

Bože, pomisli Miles ljubomorno, da ja imam samo pola seksualne privlačnosti koju

ima taj konj, imao bih više cura nego moj rođak Ivan. Miles nakratko razmotri sve za i

protiv toga da se ogrebe oko neke djevojke. Gospari u stara vremena i tako to... ne.

Postoje razine gluposti koje mu nisu trebale, a to definitivno bijaše jedna od njih.

Obećanje koje je dao jednoj maloj dami iz doline Silvy zacijelo je dovoljno velik zalogaj;

sad je već osjećao svu njegovu težinu, poput opasna pritiska u kostima.

On se okrene taman kad mu je Zastupnik Karal predstavljao neku ženu koja bijaše

daleko od djevojačke dobi; oko pedesetak godina, sitna i vižljasta, žena koja se naradila u

svom životu. Pažljivo odjevena u prastaru najbolju haljinu, sijeda kosa počešljana od lica

i skupljena na potiljku. Nervozno je grickala usnu i obraze.

"Ovo je Mama Csurik, gospodaru. Lemova majka." Zastupnik Karal spusti glavu i

odmakne se, ostavljajući Milesa samog — Vrati se, ti kukavico!

"Gospođo," reče Miles. Grlo mu bijaše suho. Karal mu je namjestio, prokletstvo,

javnu predstavu — ne i ostali gosti su se odmicali, većina njih.

"Gosparu," reče Mama Csurik. Uspjela je izvesti nervozan naklon.

"Uh... sjednite." Nemilosrdnim trzajem brade Miles izbaci dr. Deu iz njegova stolca i

pokaže ženi neka sjedne, pa okrene svoju stolicu prema njenoj.

Pym je stajao iza njih, tih poput kipa, napet poput žice. Zar je mislio da će starica

odjednom izvuči iglenjak ispod suknje? Ne — Pymov je posao da zamišlja takve stvari,

tako da Miles može svu svoju pažnju posvetiti problemu pred sobom. Pym bijaše pod

povećalom gotovo koliko i Miles. Mudro se držao po strani, što će nesumnjivo nastaviti i

kad ova prljava igra bude završena.

"Gosparu," reče Mama Csurik opet, pa ponovno utone u tišinu.

41

Miles se nadao da se ona neće raspasti i rasplakati mu se na koljenima ili tako nešto.

Ovo bijaše nepodnošljivo. Ostani jaka, ženo, molio je u sebi.

"Lem, on..." ona proguta slinu, "sigurna sam da nije ubio malu. U našoj obitelji nikad

nije bilo takvih stvari, kunem se! On kaže da to nije učinio i ja mu vjerujem."

"Dobro," reče Miles prijateljskim tonom. "Neka dođe i ponovi to pod djelovanjem

pente, pa ću mu vjerovati i ja."

"Dođi, Mama," reče vitak mladić koji je bio došao s njom, a koji je sad čekao na dnu

stuba, kao da je spreman šmugnuti u tamu na najmanji zvuk. "Nema koristi od ovoga,

zar ne vidiš?" Sijevao je pogledom prema Milesu.

Ona mu dobaci namršten pogled —je li to jedan od njenih petorice sinova? — i opet

se okrene Milesu, tragajući za riječima. "Moj Lem. Tek mu je dvadeset, gospodaru."

"I meni je tek dvadeset, gospođo Csurik," Miles se osjeti ponukanim da to istakne.

Nastane još jedna kratka tišina.

"Gledajte, reći ću to još jednom," provali Miles nestrpljivo. "I opet, i opet, sve dok se

poruka ne probije do onoga kome je namijenjena. Ja ne mogu osuditi nedužnu osobu.

Serum istine mi to ne dopušta. Lem može sprati ljagu sa svog imena. Mora se samo

pojaviti. Recite mu, hoćete li? Molim vas?"

Ona se skameni. "Nisam ga vidjela, gospodaru."

"Ali možda hoćete."

Ona zamahne glavom. "Pa? Možda neću." Oči joj skrenuše na Pyma, a onda joj

pogled ode dalje kao da se opekao na Pymu. Srebrni amblem Vorkosiganovih, izvezen na

Pymovu ovratniku, svjetlucao je u sumraku poput životinjskih očiju, mičući se s njegovim

disanjem. Karal je donosio lampaše na trijem, ali još uvijek se držao podalje od Milesa.

"Gospođo," reče Miles napetim glasom. "Moj otac Grof zapovijedio mi je neka

istražim umorstvo vaše unuke. Ako vam vaš sin znači tako mnogo, kako vam njegovo

dijete može značiti toliko malo? Je li ona bila... vaše prvo unuče?"

Njeno lice bijaše ozbiljno. "Ne, gosparu. Lemova starija sestra ima dvoje djece. Oni su

zdravi," naglasi ona.

Miles uzdahne. "Ako doista vjerujete da je vaš sin nedužan, morate mi pomoći da

dokažem njegovu nedužnost. Ili možda ipak sumnjate?"

Ona se nelagodno promeškolji. U njenom pogledu bljesne sumnja — nije znala,

prokletstvo.Penta ne bi bila od nikakve koristi na njoj. Kao Milesova čudesna droga na

42

koju se toliko oslanjao, činilo se da je brzodjelujuća penta zasad od nevjerojatno male

koristi u ovom slučaju.

"Dođi, Mama," ponovi mladić. Mutantski gospar došao je ovamo ubiti. Treba im

jedno smaknuće. Jedna predstava."

Prokleto točno, pomisli Miles gorko. Ima dobru moć zapažanja, taj momak.

Mama Csurik dopusti da je njezin srditi sin odvuče, ali zastane na jednoj od stuba i

dobaci gorko preko ramena: "Vama je je sve to tako lako, zar ne?"

Boli me glava, pomisli Miles.

Ali čekalo ga je nešto još gore prije kraja večeri.

Glas ove žene bijaše hrapav, dubok i srdit. "Nemoj me odgovarati, Serge Karale.

Imam pravo na jedan dobar pogled na ovog mutantskog gospara."

Žena bijaše visoka i žilava i snažna. Poput njene kćeri, pomisli Miles. Nije se bila

posebno uredila. Oko nje se osjećao blagi vonj ljetnog znoja. Koliko je prepješačila? Njena

je sijeda kosa visjela spletena u pletenicu. Ako je gorčina Mame Csurik bila paklenska bol

iza očiju, bijes ove žene bijaše poput užarenog grča u utrobi.

Ona odgurne Karala i dotutnji do Milesa. "Dakle."

"Uh... ovo je Mama Mattulich, gosparu," predstavi je Miles. "Harrina majka."

Miles ustane, izvede kratki formalni naklon. "Drago mi je, gospođo." Bio je bolno

svjestan činjenice da je za glavu niži od nje. Nekoć je zacijelo bila visoka poput Harre,

procijeni Miles, ali njene su je stare kosti počele vući prema dolje.

Ona je jednostavno zurila u njega. Sudeću po blijedim crnkastim mrljama oko usta

žena je žvakala duhan. Njena je čeljust sad mljela neki zaostali komadić. Otvoreno ga je

proučavala, bez imalo isprike u pogledu koji je prelazio po njegovoj glavi, vratu, leđima,

kratkim neravnim nogama. Milesa uhvati nelagodan osjećaj da ona vidi ravno kroz sva

zacijeljena mjesta na njegovim krhkim kostima. Brada mu se dvaput trzne u nervozno-

nevoljkom tiku, koji ga je u njenim očima zacijelo obilježio kao spastičara, prije no što se

uspio obuzdati.

"Okej," reče Karal grubo, "vidjela si. Sad dođi, za ime Boga, Mara." Njegova se ruka

ispričavajuće okrene s dlanom prema gore. "Mara, prilično ju je pogodilo sve ovo,

gospodaru. Oprostite joj."

43

"Vaša jedina unuka," reče joj Miles, u pokušaju da bude ljubazan, premda je njena

vrst očaja odbijala od sebe svaku ljubaznost kao da je kužna. "Shvaćam vašu bol,

gospođo. Ali mala Raina će dobiti pravicu. Zakleo sam se."

"Kako sad uopće može biti pravice?" bijesnjela je ona. "Prekasno je — cijeli jedan

svijet prekasno — za pravicu, mutantni gosparčiću. Od kakve mi je koristi vaša prokleta

pravda sad?"

"Dosta, Mara!" inzistirao je Karal. Obrve mu se skupiše a usne stisnuše i on je uhvati

za lakat i prisili niza stube.

Preostali se gosti razmaknuše kao s nekim milosrdnim poštovanjem dok je prolazila,

osim dvojice vitkih tinejdžera koji uzmakoše kao da je otrovna. Miles je bio prisiljen

ponovno razmotriti svoju viziju braće Csurik. Ako su ova dvojica predstavljala još jedan

primjer, tada ipak, izgleda, neće biti ekipe prijetećih brdskih mrga. Bijaše to grupica

mršavih prijetećih brdskih žilavaca. Nije to bilo baš neko poboljšanje, jer izgledali su kao

da bi mogli biti brzi poput lasica. Milesove se usne frustrirano izviše.

Večer je napokon završila, hvala Bogu, negdje oko ponoći. Karalovi posljednji gosti

odmarširali su prema šumi s lampašima u rukama. Srećom, bila je to zrela i trijezna

gomila, nije bilo pijanih razmirica i sličnog. Pym je smjestio Karalove sinove u šator,

otišao u posljednji obilazak toga dana, pa se potom pridružio Milesu i Dei u potkrovlju.

Slamnati su madraci bili dopunjeni svježim lokalnim biljem, za koje se Miles nadao da

mu neće izazvati alergiju. Mama Karal je željela ustupiti vlastitu spavaonicu za Milesove

gosparske potrebe, ali srećom Pym ju je uspio uvjeriti da je, što se sigurnosti tiče, bolje da

Miles spava između njega i Deae u potkrovlju.

Dea i Pym su uskoro zahrkali, ali Miles nije mogao spavati. Prevrtao se na madracu

razmišljajući o proteklim događajima. Je li bio prespor, preoprezan, previše

konzervativan? To se ne bi moglo nazvati dobrom taktikom napada, trebao ih je

iznenaditi superiornom silom.

S druge strane, ne bi bilo od nikave koristi da je pojurio u močvare za Lemom — kao

što je to nedavno tako lijepo demonstrirao njegov rođak Ivan Vorpatril. Bile su potrebne

lebdjelice i dizalica da se šestorica krupnih, snažnih, zdravih mladića iz Ivanove patrole

izvuku iz ljepljivog crnog blata što im je sezalo do prsa. Doduše, Ivan je dobio svoju

zadovoljštinu kad je mladi 'snajperist' kojega su bili lovili pao s drveta i slomio ruku,

nakon što se histerično smijao promatrajući ih kako polako tonu u mulj. Mulj po kojem

je sitni kržljavko mogao plivati poput žapca, noseći pušku iznad glave. Sudac je proglasio

neriješeni rezultat. Miles protrlja čelo i nasmiješi se kad se toga sjetio, a onda napokon

utone u san.

***

44

Probudio se naglo usred noći, obuzet osjećajem da nešto nije u redu. U plavoj tmini

potkrovlja svjetlucao je prigušen narančasti sjaj. Tiho, da ne probudi ostale, on se

pridigne na madracu i proviri preko ruba u glavnu prostoriju. Sjaj je dopirao kroz prozor.

Miles se polako spusti bosonog niza ljestve i krene prema vratima. "Pyme," pozove

tiho.

Pym skoči. "Gosparu?" reče, uznemiren.

"Dođi dolje. Tiho. Ponesi omamljivač."

Pym bijaše pored njega u roku nekoliko sekundi. Bio je spavao u hlačama, s

omamljivačem i čizmama uredno složenim pored kreveta. "Što, do vraga?—" promrmlja

on, gledajući van.

Sjaj je dolazio od plamena baklje bačene na vrh Milesova šatora u dvorištu, baklje

koja je polako gorjela. Pym se baci prema vratima, a onda se pribere, shvativši isto što i

Miles. Njihov šator bijaše vojni, načinjen od umjetne tkanine koja ne gori, niti se može

rastaliti.

Miles se zapita je li bacač baklje to znao? Je li ovo samo upozorenje, ili je to ipak

trebao biti napad? Da je šator bio od obične tkanine, te da je Miles bio u njemu, ovo ne bi

bila trivijalna stvar. Još gore, s obzirom da su unutra spavali Karalovi dječaci — užarena

buktinja — Miles se sav strese.

Pym izvadi omamljivač i stane pored vrata. "Koliko dugo?"

"Nisam siguran. Moglo je gorjeti i desetak minuta prije no što sam se probudio."

Pym odmahne glavom, udahne, podigne skener i otrči u tamu.

"Nevolje, gosparu?" dopre Karalov glas iz njegove spavaonice.

"Možda. Čekajte—" Miles ga zaustavi kad se čovjek bacio prema vratima. "Pym je

vani sa skenerom i omamljivačem. Pričekajte dok ne javi je li sigurno. Vaši su dječaci

sigurniji u šatoru no vani."

Karal priđe prozoru, opsuje.

Pym se vratio za nekoliko minuta. "Sad više nema nikoga u krugu od jednog

kilometra," izvijesti on. Potom je pomogao Karalu napuniti kabao s vodom i ugasiti

baklju. Dječaci koji su prespavali vatru probudiše se na zvuk njena gašenja.

"Mislim da možda i nije bilo pametno pustiti ih da spavaju u našem šatoru," reče

Miles s trijema. "Strašno mi je žao, Zastupniče Karal. Nisam razmišljao."

45

"Ovo se nikad nije trebalo..." Karal je zamuckivao od bijesa i zakašnjela straha, "ovo

se nikad nije smjelo dogoditi, gosparu. Ispričavam se u ime... u ime doline Silvy." On se

bespomoćno okrene, škiljeći u tamu. Noćno nebo, osuto zvijezdama, prije predivno, sad je

izgledalo prijeteće.

Dječaci su — jednom kad su se činjenice probile kroz pospanost — smatrali da je sve

to baš zgodno, te su se željeli vratiti natrag u šator i čekati slijedećeg asasina. Mama

Karal ih je odlučno potjerala u kuću i napravila im ležaje u prednjoj sobi. Prošao je cijeli

sat prije no što su se prestali buniti i napokon pozaspali.

Miles, napet gotovo do ruba živaca, nije uopće spavao. Ukočeno je ležao na svom

madracu, slušajući Deino teško disanje u snu i Pymov gotovo nečujni dah dok se

pretvarao da spava.

Miles se taman spremao predložiti Pymu da iziđu na trijem kad je tišinu razbilo

visoko skvičanje, užasno glasno, obojeno boli, koje je dopiralo izvana.

"Konji!" Miles skoči na noge, dok mu je srce tuklo, pretekavši Pyma i stigavši do

ljestava prije njega. Pym skoči preko ruba i elastično se dočeka u čučanj, pa skoči prema

vratima. Tamo ga njegovi tjelohraniteljski refleksi natjeraše da pokuša gurnuti Milesa

natrag unutra. Miles ga je gotovo ugrizao. "Idite, prokletstva mu! Imam oružje!"

Pym, frustriranih dobrih namjera, istrči iz kolibe s Milesom za petama. Napol

dvorišta njih se dvojica razdvojiše kad nešto ogromno izjuri iz tame prema njima, gotovo

ih prevrnuvši; kobila se opet oslobodila. S mjesta gdje bijahu privezani konji dopre još

jedno njištavo skvičanje.

"Ninny?" pozove Miles, uspaničen. Glas koji je proizvodio te zvukove bijaše Ninnyjev

— zvukove kakve Miles nije čuo sve od one noći kad je izgorjela štala s konjima u njoj.

"Ninny!"

Još jedan skvičav zvuk, potom udarac kao kad netko raspolovi lubenicu. Pym

zatetura unatrag, teško dišući, ispusti nekoliko dubokih rezonantnih zvukova iz grla a

onda padne na tlo i ostane ležati sklupčan. Očigledno ne mrtav, jer je uspijevao između

svaka dva kratka udaha ubaciti sočnu psovku. Miles klekne pored njega i opipa mu

lubanju — ne, Bogu hvala, Ninnyjevo je kopito udarilo Pyma u prsa a ne u glavu. Izbio

mu je dah iz pluća, možda mu je i napuklo koje rebro. Miles potrči prema konju. "Ninny!"

Debeli Ninny je trzao konopac glavom, spremajući se opet se propesti. Konj zanjišti,

a oči su mu sjajile u tami. Miles priđe. "Ninny, dečko! Što je?" Lijevom rukom dohvati

ormu, a desnom počne umirujućim pokretima gladiti konja po ramenu. Ninny se lecne,

ali prestane se propinjati i ostane stajati, žestoko drhteći, pa zatrese glavom. Milesovo

lice i prsa odjednom poprska nešto vruće i tamno i ljepljivo.

46

"Dea!" zaviče Miles. "Dea!"

Nitko nije mogao prečuti tu galamu. Niz trijem se spuštalo šestoro ljudi, a nijedno se

od njih nije sjetilo ponijeti lampu... ne, iz Deinih ruku bljesne jarko hladno svjetlo, a

Mama Karal se trudila zapaliti lampaš. "Dea, donesite to prokleto svjetlo ovamo!" poviče

Miles, pa zastane trudeći se da spusti glas za oktavu, do onog uobičajenog školovanog i

dubljeg.

Dea pritrči i gurne svjetlo prema Milesu, a onda zaustavi dah i problijedi. "Gosparu!

Jeste li ozlijeđeni?" Pod jarkim svjetlom tamna tekućina koja je natapala Milesovu

košulju poprimi grimiznu boju.

"Ne ja," reče Miles, gledajući mrlje s užasom. Bljesak sjećanja zgrči mu želudac i on

se sledi na viziju jedne druge krvave smrti — one pokojnog Narednika Botharija kojega je

Pym zamijenio. Kojega nikad neće zamijeniti.

Dea se okrene. "Pym?"

"On je dobro," reče Miles. S trave, nekoliko metara dalje, dopre dugi šištavi udah, a

potom i izdah naglašen prostotama. "Ali ritnuo ga je konj. Donesite med-opremu!" Miles

oguli Deine prste s hladnog svjetla i Dea potrči prema kolibi.

Miles podigne svjetlo prema Ninnyju i tiho opsuje. Na Ninnyjevu je vratu zjapio rez

dugačak tridesetak centimetara i dubok tko zna koliko. Krv je natapala dlaku i slijevala

se u potočićima prema nozi. Milesovi prsti dotakoše ranu sa strahom; pokušao ju je

stisnuti dlanovima, ali konjska koža bijaše elastična i opet se razvukla, izazivajući još

jače krvarenje dok je Ninny mahao glavom od boli. Miles ga uhvati za nos. "Budi miran,

dečko!" Netko je pokušao prerezati Ninnyjevu vratnu arteriju. I gotovo uspio; Ninny se —

pitom, prijateljski raspoložen prema svima, Ninny pun povjerenja — nije maknuo od

dodira sve dok se nož nije zario duboko u vrat.

Karal je pomagao Pymu da ustane na noge. Miles pričeka da Dea pregleda Pyma, a

onda ga pozove. "Ovamo, Dea!"

Zed je, užasnut gotovo koliko i Miles, pomagao držati Ninnyjevu glavu dok je Dea

pregledavao ranu. "Prošao sam ispite," žalio se Dea ispod glasa dok je radio. "Pobijedio

dvadeset drugih kandidata, sve radi časti da budem Premijerov osobni liječnik. Uvježbao

sam procedure sedamdeset različitih medicinskih hitnih slučajeva, od koronarne

tromboze do pokušaja asasinacije. Nitko —nitko — mi nije rekao da će se u moje

dužnosti ubrajati i šivanje prokletog konjskog vrata usred noći usred zabiti Bogu iza

leđa..." Ali nastavio je raditi, pa mu Miles nije prigovorio, već je nastavio blago milovati

Ninnyjeva leđa. Ninny se napokon dovoljno opustio da osloni svoju slinavu bradu Milesu

na rame.

47

"Daju li se konjima anestetici?" upita Dea, držeći medicinski omamljivač kao da nije

siguran što bi s njim.

"Ovome se daju," reče Miles odlučno. "Tretirajte ga kao osobu, dr. Dea. Ovo je

posljednja životinja koju je obučio moj djed. On ga je i imenovao. Ja sam bio nazočan kad

se oždrijebio. Obučavali smo ga zajedno. Djed mi je rekao neka ga od prvog dana

uzimam u naručje i držim, sve dok ne postane preveliki da ga dignem. Konji su stvorenja

navike, govorio je Djed, i prvi su im dojmovi jako važni. Ninny još uvijek misli da sam ja

veći od njega."

Dea uzdahne i počne prčkati s anesteticima, tekućinom za sterilizaciju,

antibioticima, sredstvom za opuštanje mišića i biotičkim ljepilom. Sigurnim pokretima

kirurga on obrije rubove rane i stisne je. Zed je držao svjetlo, a na licu mu bijaše zabrinut

izraz.

"Rana je čista," reče dr. Dea, "ali na mjestu je koje je stalno u pokretu. Pretpostavljam

da mu ne bismo mogli imobilizirati glavu u ovom položaju? Ne, teško. Ovo bi trebalo biti

dobro. Da se radi o ljudskom biću, sad bih mu rekao neka se odmara."

"Odmarat će se," obeća Miles odlučno. "Hoće li sad biti okej?"

"Pretpostavljam da hoće. Kako dovraga da ja to znam?" Dea je izgledao jako

uzrujano, ali ruka mu se i nehotice iskrade još jednom provjeriti obavljeni posao.

"General Piotr bi," uvjeravao ga je Miles, "bio vrlo zadovoljan vašim radom." Miles

gotovo da je mogao čuti njegov glas u mislima: Prokleti tehnokrati. Liječnici, sve su ti to

obični veterinari, samo što imaju skuplje igračkice. Djed bi bio sretan tim dokazom da je

imao pravo. "Vi, ah... nikad niste upoznali mog djeda, zar ne?"

"To je bilo prije mog vremena, gosparu," reče dr. Dea. "Proučavao sam njegov život i

kampanje, naravno."

"Naravno."

Pym je šepesao naokolo oslanjajući se na Karala, pregledavajući teren. Karalov

najstariji sin već je uhvatio odbjeglu kobilu i ponovno je privezao. Njen konopac je očito

bio pukao, nije bio prerezan; je li misteriozni napadač svoju žrtvu izabrao slučajno ili

namjerno?Ako jest, koliko namjerno? Je li Ninny bio napadnut kao simbol svoga gazde,

ili je ta osoba znala koliko je Milesu stalo do te životinje? Je li to bio vandalizam,

politička izjava ili čin precizno usmjerene suptilne okrutnosti?

Što sam ti ikad učinio? zaurla Milesova misao u tamu oko njega.

48

"Pobjegao je, tkogod to bio," izvijesti Pym. "Izvan dometa skenera prije no što sam

uspio opet doći do daha. Ispričavam se, gospodaru. Čini se da nije ostavio ni traga za

sobom na tlu."

Pa, morao je imati barem nož. Nož — na čijoj bi se dršci pokrivenoj krvlju jasno

vidjeli otisci prstiju — dobro bi im došao. Miles uzdahne.

Prišla im je Mama Karal, mjerkajući Deu dok je on spremao svoju opremu. "Sve to,"

promrmlja ona, "za konja..."

Miles se jedva suzdržao da ne skoči u gorljivu obranu konjske vrijednosti. Koliko je

ljudi iz doline Mama Karal vidjela kako umiru radi pukog nedostatka opreme kakvu je dr.

Dea upravo pakirao?

Čuvajući svog konja Miles je bio na trijemu kad se zora počela šuljati pejzažem. Bio

je presvukao košulju i oprao se. Pym je bio unutra, dr. Dea mu je povezivao rebra. Miles

je sjedio leđima oslonjen o zid, s omamljivačem na krilu, dok je noćna izmaglica polako

prelazila u jutarnju maglicu. Dolina bijaše poput sive mutne mrlje, planine samo

udaljene tamno sive sjenke. Iznad njega sivilo se stanjivalo u blijedoplavo. Dan će biti

lijep i vruć čim se povuče magla.

Sad je već zacijelo došlo vrijeme da pozove trupe iz Hassadara. Cijela je ova stvar

postajala sve čudnijom. Njegov tjelohranitelj bijaše jednom nogom izvan igre — istina,

onesposobio ga je Milesov konj, a ne tajnoviti napadač. Ali samo zato što ti misteriozni

napadi nisu bili fatalni, ne znači da nisu trebali biti. Možda će treći pokušaj biti

uspješniji. Treći put Bog pomaže.

Miles je osjećao napetost nervoznog umora. Kako je dopustio da mu emocije toliko

ovise o jednom konju? Loše je to, gotovo neuravnoteženo — ipak, Ninny bijaše jedna od

najnevinijih duša koje je Miles ikad upoznao. I u tom se trenutku Miles sjeti druge nevine

duše u ovome slučaju i zadrhti. Bilo je to okrutno, gospodaru, okrutno... Pym je imao

pravo, Csurikovih bi asasina moglo biti iza svakoga grma.

K vragu, u grmlju ima nekoga — tamo, pokret, grančica koja se elastično vraća

natrag od — čega? Milesovo srce zabubnja u grudima. On podesi svoj omamljivač na

najjaču snagu, nečujno sklizne s trijema i krene naprijed, gotovo čučeći. Miles se ukoči

poput mačke grabljivice kad iz magle izroni oblik.

Vitak mladić, ne previše visok, odjeven u široke hlače kakve su ovdje očito bile

standardni model. Stao je umorno, gledajući prema Karalovoj kabini.

Stajao je tako, posve nepomično, pune dvije minute. Miles ga je držao na nišanu. Ako

samo krene prema Ninnyju...

49

Mladić nesigurno zakorači naprijed, pa natrag, pa čučne, još uvijek gledajući preko

dvorišta. Izvuče nešto iz džepa svoje komotne jakne — Milesov se prst priljepi za okidač

— pa to stavi u usta i zagrize. Jabuka. Hrskanje se jasno čulo u vlažnom zraku, a osjetio

se i slab miris njenih sokova. Pojeo je otprilike polovicu, zastao, kao da ima problema s

gutanjem. Miles provjeri nož za pasom, olabavi ga u koricama.

Ninny raširi nosnice i tiho zanjišti, privukavši mladićevu pažnju. On ustane i krene

prema konju.

Krv je nabijala u Milesovim ušima, glasnija od bilo kojeg drugog zvuka. Dlan u kojem

je držao omamljivač bijaše vlažan, a zglobovi prstiju pobijeljeli od stiska. Mladić pruži

jabuku Ninnyju. Konj je halapljivo proguta, pa se nagne na jednu stranu, protrese zadnju

lijevu nogu i duboko uzdahne. Da ga nije bio vidio kako jede tu istu jabuku, Miles bi

možda bio pucao u mladića, misleći da želi otrovati Ninnyja... Mladić je milovao konja po

vratu, a onda trgne ruku kad je naišao na Deinu zaštitnu mrežicu preko rane. Ninny

nelagodno zatrese glavom. Miles polako ustane, čekajući. Mladić počne češkati

Ninnyjeve uši, a onda pogleda prema kolibi, duboko udahne, zakorači naprijed, ugleda

Milesa i ukoči se.

"Lem Csurik?" reče Miles.

Pauza, ukočeno kimanje. "Gospar Vorkosigan?" reče mladić. Miles kimne. Csurik

proguta slinu. "Vor-gosparu," reče drhtavo, "hoćete li održati svoju riječ?"

Kakav bizaran početak. Milesove se obrve uzdigoše. "Da. Predaješ li se?"

"Da i ne, gospodaru."

"Koje od toga?"

"Nagodba, gosparu. Moram tražiti nagodbu i vaše obećanje."

"Ako si ubio Rainu..."

"Ne, gospodaru. Kunem se. Nisam."

"Onda se nemaš čega bojati."

Lemove se usne stisnuše u crtu. Koju vražju ironiju ovaj brđanin vidi — kako se

usuđuje naći išta ironično u Milesovoj zbunjenosti? Ironiju, ali ne i zabavu.

"Oh, gosparu," dahne Csurik. "Kad bi barem bilo tako. Ali moram to dokazati Harri.

Harra mi mora vjerovati — morate je natjerati da mi vjeruje, gosparu!"

"Prvo ti moraš natjerati mene da ti vjerujem. Srećom, to nije teško. Dođi unutra i daj

izjavu pod djelovanjem pente i proglasit ću te službeno nedužnim."

50

Csurik je odmahivao glavom.

"Zašto ne?" upita Miles strpljivo. Sama činjenica da se Csurik pojavio govorila je u

prilog njegovoj nedužnosti. Osim ako se nije nadao da može na neki način pobijediti

serum istine. Miles će biti strpljiv, o — barem dvije ili tri sekunde. A onda će ga, tako mu

svega, omamiti i dovući unutra, zavezati ga i pričekati da dođe k sebi, pa završiti sa svim

ovim prije doručka.

"Droga istine — kažu da ne možeš zatajiti ništa."

"Bila bi prilično nekorisna kad bi bilo drugačije."

Csurik je na trenutak stajao u potpunoj tišini.

"Pokušavaš li zatajiti neki manji zločin? Je li to nagodba koju želiš? Amnestija? To...

bi moglo biti moguće. Ako se ne radi o ubojstvu, naravno."

"Ne, gosparu. Nikad nisam nikoga ubio."

"Onda se možda i možemo nagoditi. Jer ako si nedužan, moram to znati što prije. Jer

to bi značilo da je moj posao ovdje završen."

"U tome... u tome i jest stvar, gosparu." Csurik premjesti težinu s noge na nogu, a

onda kao da je negdje duboko u sebi donio neku odluku, on se prkosno uspravi. "Riskirat

ću vaš serum istine. I odgovorit ću na sve što me budete pitali. Ali morate mi obećati —

zakleti se! — da me nećete pitati o... ičemu drugome. Ikome drugome."

"Znaš li tko je ubio tvoju kćer?"

"Ne zasigurno." Lem Csurik zabaci glavu. "Nisam bio nazočan. Nagađam."

"I ja nagađam."

"To je u redu, gosparu. Samo da ne dođe iz mojih usta.. To je sve što tražim."

Miles vrati omamljivač u korice i protrlja bradu. "Hm." Lagani osmijeh izvije jedan

ugao njegovih usana prema gore. "Priznajem, bilo bi — elegantnije — riješiti ovaj slučaj

razumom a ne silom. Čak i tako nježnom silom kao što je penta."

Csurik spusti glavu. "Ne znam ništa o eleganciji, gosparu. Ali ne želim da to dođe iz

mojih usta."

Odluka je bubrila u Milesu, izravnavajući mu kralježnicu. Da. Sad je znao. Mora

samo ići redom, korak po bolni korak. Baš poput navigacijske matematike. "Dobro.

Prisižem ti riječju Vorkosiganovih da ću se ograničiti samo na događaje kojima si bio

nazočan. Eto, hoće li to biti dovoljno?"

51

Csurik se ugrize za usnu. "Hoće, gosparu. Ako održite riječ."

"Iskušaj me," ponudi Miles. Usne mu se povukoše sa zubi u vučjem smješku,

apsorbirajući impliciranu uvredu bez komentara.

Csurik se uspinjao stubama kao da ide na smaknuće. Njihov je ulazak izazvao opću

zapanjenost, posebice u Karala i njegove obitelji, koji bijahu okupljeni oko stola gdje je

dr. Dea previjao Pyma. Dr. Dea i Pym izgledali su manje zbunjeni, sve dok Miles nije

predstavio pridošlicu i rekao Dei neka izvadi pentu. "Lem Csurik je došao porazgovarati s

nama."

Miles povede Lema prema stolici. Brđanin sjedne stisnutih šaka. Pym, prsiju

omotanih bijelom trakom ispod i iznad koje su se vidjeli rubovi crveno-ljubičaste

modrice, uzme omamljivač i stane iza stolice.

Dr. Dea izvadi hiposprej i promrmlja: "Kako ste to uspjeli?"

Milesova ruka okrzne džep. On izvuče kocku šećera i podigne je, pa se naceri. Dea

smrkne, ali napući usne u nevoljkoj gesti štovanja.

Lem se lecne kad je hiposprej zašištao na njegovoj nadlaktici, kao da se bojao da će

ga to zaboljeti.

"Brojite unatrag od deset," reče mu dr. Dea. Do vremena kad je Lem došao do tri već

je bio posve opušten; na nula je već hihotao.

"Karale, gospođo Karal, Pyme, priđite," reče Miles. "Vi ste moji svjedoci. Dječaci,

ostanite otraga i budite tiho. Bez prekida i upadica, prosim."

Miles obavi preliminarno ispitivanje, to jest pola tuceta pitanja koja su trebala dati

ritam i ubiti vrijeme dok penta ne dosegne maksimalnu učinkovitost. Lem Csurik se

budalasto cerekao, ljuljajući se na stolici, dobrodušno odgovarajući na sva pitanja.

Ispitivanje pod pentom bilo je dijelom Milesova tečaja vojne obavještajne procedure na

Akademiji. Čudno, ali činilo mu se da droga djeluje točno onako kako su je reklamirali.

"Jesi li se tog jutra vratio natrag u svoju kolibu, nakon noći provedene kod roditelja?"

"Jesam, gosparu," nasmiješi se Lem.

"U koje vrijeme?"

"Sredinom jutra."

Ovdje nitko nije nosio kronometar, pa to vjerojatno bijaše najprecizniji odgovor koji

je mogao dobiti. "Što si učinio kad si došao tamo?"

52

"Pozvao Harru. Nije je bilo. To me prestrašilo. Mislio sam da me možda ostavila."

Lem štucne. "Želim svoju Harru."

"Kasnije. Je li beba spavala?"

"Jest. Probudila se kad sam zazvao Harru. Počela je plakati. To može čovjeku ići na

živce."

"Što si tada učinio?"

Lemove se oči raširiše. "Ja nemam mlijeka. Željela je Harru. Nisam joj mogao nikako

pomoći."

"Jesi li je podigao iz kolijevke?"

"Ne, gospodaru, ostavio sam je neka leži. Nisam mogao ništa učiniti za nju. Harra,

ona mi je jedva dopuštala da je i dodirnem, tako je bila nervozna kad se radilo o maloj.

Rekla mi je da će mi pasti iz ruku, tako nešto."

"Nisi je prodrmao da bi prestala plakati?"

"Ne, gosparu, ostavio sam je. Otišao sam potražiti Harru."

"Kamo si tada pošao?"

Lem trepne. "Do sestre. Bio sam joj obećao dovesti drvenu građu za novu kolibu.

Bella, moja druga sestra, ona se udaje, znate, i —"

Počinjao je lutati mislima, što bijaše tipično za pentu. "Stani," reče Miles. Lem

poslušno zašuti, ljuljajući se lagano. Približavao se granici. "Jesi li ikoga sreo na putu?

Odgovori da ili ne."

"Da."

Dr. Dea se počeo uzbuđivati. "Koga? Pitajte ga koga!"

Miles podigne dlan. "Dajte mu protusredstvo, dr. Dea."

"Zar ga nećete pitati? To bi moglo biti od vitalne važnosti!"

"Ne mogu. Dao sam mu riječ. Dajte mu protusredstvo, doktore!"

Srećom, konfuzija nastala raspravom dvojice ispitivača spriječila je Lema da

poslušno odgovori na Deino pitanje. Dea, zbunjen i zapanjen, pritisne hiposprej uz

Lemovu nadlakticu. Lemove oči, napol sklopljene, otvoriše se u roku nekoliko sekundi.

On se uspravi na stolici i protrlja prvo nadlakticu, a potom i lice.

53

"Koga ste sreli na putu?" upita ga dr. Dea izravno.

Lemove se usne stisnuše; on pogledom potraži Milesovu pomoć.

Dr. Dea je slijedio njegov pogled. "Zašto ga nećete pitati?"

"Zato što ne trebam," reče Miles. "Znam točno koga je sreo na putu i zašto je

nastavio dalje i zašto se nije vratio kući. Sreo je Raininog ubojicu. Što ću uskoro i

dokazati. A ta informacija — Karale, Mama Karal, vi ste svjedoci — nije došla iz

Lemovih usta. Potvrdite!"

Karal kimne. "Shvaćam, gosparu. To je... bilo vrlo pošteno od vas."

Miles mu se zagleda ravno u oči, usana razvučenih u napet osmijeh. "A kad misterija

uopće nije misterija?"

Karal pocrveni, ne odgovorivši odmah. Potom reče: "Možete nastaviti kako ste

započeli, gosparu. Pretpostavljam da vas se sad više ni ne može zaustaviti."

"Ne."

Miles je poslao po svjedoke — Mamu Karal u jednome smjeru, Zeda u drugom,

Karala i najstarijeg sina u trećem. Rekao je Lemu neka čeka s njim, Pymom i Deom.

Mama Karal, koja je imala najkraći put, vratila se prva — s Mamom Csurik i dvojicom

njenih sinova.

Mama Csurik se baci na Lema, grleći ga, a onda bojažljivo pogledavajući Milesa

preko ramena. Braća su ostala postrani, ali Pym se već postavio između njih i vrata.

"Dobro je, Mama," potapša je Lem po leđima. "Ili, barem sam ja dobro. Čist sam.

Gospar Vorkosigan mi vjeruje."

Ona ošine Milesa pogledom, još uvijek držeći Lema za ruku. "Nisi dao mutantskom

gosparu da ti ubrizga onaj otrov?"

"Nije otrov," zaniječe Miles. "Zapravo, ta mu je droga vjerojatno spasila život. Što je

čini gotovo prokletim lijekom, rekao bih. Svejedno," on se okrene prema Lemovoj braći i

prekriži ruke na prsima, "želio bih znati koji je od vas dvojice bacio zapaljenu zublju na

moj šator?"

Mlađi brat pobijeli; stariji je primijetio bratov izraz i zašutio u pol riječi. "Nisi valjda!"

prosikće u užasu.

"Nitko," reče blijedi. "Nitko nije."

54

Miles uzdigne obrve. Uslijedila je kratka, napeta tišina.

"Pa, nitko se može ispričati Mami Karal i zastupniku Karalu," reče Miles, "jer njihova

su djeca prošle noći spavala u šatoru. Ja i moji ljudi bili smo u potkrovlju."

Dječakova se usna otvoriše u šoku. Najmlađi je Karal gledao u blijedog Csurika, a

onda važno prošapće: "Ti, Dono! Ti, idiote, zar nisi znao da šator neće gorjeti? Pa to je

šator prave Carske Službe!"

Miles zakvači prste iza leđa i zagleda se u Csurikove hladnim pogledom. "Pokušaj

asasinacije nasljednika vašega Grofa povlači za sobom istu kaznu kao i pokušaj ubojstva

samoga Grofa. Ili možda Dono nije bio svjestan toga?"

Dono bijaše posve skrhan. Ovdje nije bilo potrebe za pentom, klinac bijaše loš

lažljivac. Mama Csurik sad je držala i Donovu ruku, još uvijek ne puštajući Lemovu;

izgledala je poput kvočke s previše pilića koje valja zaštititi pred olujom.

"Nisam vas pokušao ubiti, gosparu!" zavapi Dono.

"A što si pokušavao?"

"Došli ste ubiti Lema. Želio sam... vas otjerati. Uplašiti. Nisam mislio nikoga

ozlijediti — samo šator!"

"Nisi nikad vidio požar, pretpostavljam. A vi, Mama Csurik?"

Lemova majka kimne, stisnutih usana, očito rastrgana između želje da zaštiti sina i

želje da ga namlati radi gluposti koju je počinio.

"Pa, malo je nedostajalo pa da ne ubiješ ili stravično ne ozlijediš trojicu svojih

prijatelja. Razmisli o tome, molim te. U međuvremenu, s obzirom na tvoju mladost i...ah,

očiti manjak pameti, suzdržat ću se od optužbe za izdaju. Zauzvrat, Zastupnik Karal i

tvoji roditelji bit će odgovorni za tvoje daljnje ponašanje, te im prepuštam neka odluče o

primjerenoj kazni."

Mama Csurik se rastopila od olakšanja i zahvalnosti. Dono je izgledao kao da bi

radije bio strijeljan. Brat ga podbode pod rebra i prošapće: "Manjak pameti!" Mama

Csurik pljusne šaljivdžiju po glavi, učinkovito ga ušutkavši.

"Što je s vašim konjem, gosparu?" upita Pym.

"Ja... mislim da oni nisu imali nikakve veze s tim," odvrati Miles polako. "Pokušaj da

se zapali šator bio je plod čiste gluposti. Ovo drugo je bilo... nešto posve drugačije."

55

Zed, kojemu su bili dopustili da uzme Pymova konja, vratio se s Harrom. Harra je

ušla u Karalovu kolibu, ugledala Lema i zastala na mjestu, uputivši mu bijesan pogled.

Lem ustane raširenih ruku, ranjenog pogleda u očima.

"Znači, gosparu," reče Harra, "uhvatili ste ga." Čeljust joj bijaše stisnuta u neveselom

trijumfu.

"Ne baš," reče Miles. "Došao je i predao se. Dao je izjavu pod pentom i oslobodio se

optužbe. Lem nije ubio Rainu."

Harra pogleda lijevo, pa desno. "Ali vidjela sam da je bio tamo! Ostavio je jaknu i

uzeo pilu i blanjalicu sa sobom. Znam da je bio kod kuće dok me nije bilo! Nešto ne valja s

vašom drogom!"

Miles odmahne glavom. "Serum je djelovao. Tvoji zaključci su djelomično točni —

Lem jest bio u kolibi dok si ti bila vani. Ali kad je otišao Raina je bila živa, plakala je. Nije

to bio Lem."

Ona se zaljulja. "A tko onda?"

"Mislim da znaš. Mislim da si se jako trudila zaijekati to što znaš, stoga si se tako

očajnički držala Lemove krivice. Sve dok si vjerovala da je to bio Lem nisi morala

razmišljati o ostalim mogućnostima."

"Ali kome bi bilo stalo?" poviče Harra. "Tko drugi bi to učinio?"

"Tko, doista?" uzdahne Miles. On ode do prozora i baci pogled preko dvorišta. Magla

se povlačila pred jarkim svjetlom jutra. Konji su se nervozno kretali. "Dr. Dea, hoćete li

pripremiti slijedeću dozu pente?" Miles se okrene, ode do ognjišta gdje je još uvijek bilo

nešto žara. Blaga toplina godila mu je leđima.

Dr. Dea se ogledavao oko sebe držeći hiposprej u ruci, očigledno se pitajući kome da

ubrizga drogu. "Gosparu?" upita, namrštenih obrvi, tražeći objašnjenje.

"Nije li očito, doktore?" upita Miles.

"Ne, gosparu." Ton njegova glasa bijaše pomalo prkosan.

"Ni vama, Pyme?"

"Ne... posve, gosparu." Pymov pogled i nišan njegova omamljivača nesigurno se

okrenuše prema Harri.

"Pretpostavljam da je to zato što niti jedan od vas dvojice nije poznavao mog djeda,"

zaključi Miles. "Umro je otprilike godinu dana prije no što ste došli u službu mog oca,

Pyme. On se rodio na samome kraju Doba Izolacije, a živio je kroz sve velike promjene

56

koje je ovo stoljeće donijelo Barrayaru. Nazivali su ga posljednjim od starih Vorova, a

zapravo je bio prvi od Novih. Mijenjao se u skladu s vremenima, od taktika konjice do

letećih odreda, od mačeva do atomskog oružja, i mijenjao se uspješno. Naša sadašnja

sloboda od cetagandanske okupacije mjera je koja pokazuje uspješnost njegovih

promjena. Pri kraju svog života nazivali su ga konzervativcem samo zato što je toliko

mnogo od Barrayara prošlo pored njega — u smjeru u kojemu ga je on poveo, gurnuo,

usmjeravao cijelog svog života.

"Mijenjao se i prilagođavao a povremeno i povijao pod naletima vjetra. A onda, u

njegovoj dobi —jer moj otac je bio njegov najmlađi i jedini preživjeli sin, koji se ni sam

nije oženio sve do srednje dobi — u njegovoj dobi dogodio sam mu se ja. I opet se morao

promijeniti. A nije mogao.

"Molio je moju majku neka abortira — nakon što su više-manje znali kakva će biti

oštećenja na fetusu. Pet godina nakon mog rođenja nije imao kontakata s mojim

roditeljima. Nisu se viđali, razgovarali, niti komunicirali na bilo koji način. Kad je Otac

postao Regentom svi su mislili da smo se preselili u Carsku Rezidenciju zato što je

priželjkivao prijestolje, a zapravo je bilo zato što nam je moj djed Grof uskratio

gostoprimstvo Kuće Vorkosiganovih. Nisu li obiteljske razmirice zabavne? Krvavi čirevi

su nasljedna stvar u mojoj obitelji, izazivamo ih jedni u drugima." Miles opet ode do

prozora. Ah, da. Dolazi.

"Pomirenje je išlo postepeno — kad je postalo jasno da drugih sinova neće biti,"

nastavi Miles. "Ništa dramatično. Pomoglo je kad su me medicinari osposobili za

hodanje. Bilo je važno da budem dobar u svemu. A najvažnije od svega, nikad nisam

dopustio da me vidi kako odustajem."

Nitko se nije usudio prekinuti ovaj gosparski monolog, ali sudeći po izrazima na

nekoliko lica nije im bilo previše jasno kamo vodi. S obzirom da je polovica razloga za taj

monolog ionako bila ubijanje vremena, Miles se nije previše uzbuđivao oko toga. Na

trijemu odjeknuše koraci. Pym se tiho postavi uz vrata.

"Dr. Dea," reče Miles, gledajući kroz prozor, "biste li bili tako ljubazni da ubrizgate

pentu prvoj osobi koja prođe kroz vrata, čim uđe?"

"Nećete čekati dobrovoljca, gosparu?"

"Ne ovaj put."

Vrata se otvoriše i dr. Dea zakorači naprijed, podigne ruku. Hiposprej zašišti. Mama

Mattulich se okrene prema Dei, a haljina zašušti oko njenih potkoljenica prošaranih

venama. Ona sikne: "Usuđujete se...!" Ruka joj se podigne kao da će ga udariti, ali se

57

zaustavi na pola pokreta, a dr. Dea se izmakne. Izgubila je ravnotežu; ona posrne.

Zastupnik Karal je uhvati za ruku i pridrži.

"Usuđujete se!" zaurla opet, pa se okrene prema Dei i ostalim svjedocima: Mami

Csurik, Mami Karal, Lemu, Harri, Pymu. Ramena joj se opustiše, a onda je droga počela

djelovati i ona ostane stajati s budalastim smiješkom koji se borio s očajem za prevlast

na njenu licu.

Osmijeh gotovo da je izazvao mučninu u Milesovu želucu, ali bijaše to osmijeh koji

mu je trebao. "Posjednite je, Dr Dea, Zastupniče Karal."

Oni je povedoše do stolice na kojoj je maloprije bio sjedio Lem. Očajnički se borila

protiv djelovanja droge; bljeskovi otpora pretapali su se u letargično prepuštanje.

Postepeno je popuštanje prevladalo i ona sjedne u stolicu, bespomoćno se cerekajući.

Miles kradomice pogleda Harru. Stajala je blijeda i tiha, posve zatvorena u sebe.

Još nekoliko godina nakon pomirenja Milesa nikad nisu ostavljali samoga s Djedom

bez tjelohranitelja. Narednik Bothari je nosio Grofovu livreju, ali bio je lojalan samo

Milesu; jedini čovjek dovoljno opasan — neki su govorili dovoljno lud — da se suprotstavi

samom velikom Generalu. Nije potrebno naglašavati koji je ometeni incident natjerao

Milesove roditelje da narednika Botharija smatraju potrebnom mjerom opreza. Neka

Generalova neokaljana reputacija sad posluži — Milesu. Neka bude onako kako njemu

odgovara. Milesove su oči sjale.

Lem spusti glavu. "Da sam znao — da sam pretpostavljao — ne bih je bio ostavio

samu, gosparu. Mislio sam — Harrina će se majka pobrinuti za nju. Nisam mogao znati

— nisam mislio—"

Harra nije gledala u njega. Harra nije gledala ni u šta.

"Da završimo s ovim," uzdahne Miles. Još jednom, on zatraži službene svjedoke od

okupljenih, te upozori ostale neka ne prekidaju ispitivanje, jer prekidi zbunjuju ispitanike.

On ovlaži usne i okrene se Mami Mattulich.

Opet, počne sa standardnim neutralnim pitanjima, ime, datum rođenja, imena

roditelja, činjenicama koje je lako provjeriti. Mama Mattulich bijaše tvrđi orah no Lem, a

njeni odgovori nevoljki i tihi. Miles se s teškoćom suzdržavao. Unatoč varljivom dojmu

lakoće, ispitivanje pod pentom zahtijeva vještinu i stručnost, a pogotovu strpljenje.

Došao je predaleko da bi sad sve stavio na kocku. Postepeno je temu pitanja dovodio do

prvih kritičnih točaka.

"Jeste li bili nazočni pri Raininu rođenju?"

58

Njen glas bijaše dubok i lelujav, snen. "Rodila se u noći. Lem, on je otišao po babicu

Jean. Njen je sin trebao doći po mene ali opet je zaspao. Stigla sam tek ujutro a onda je

već bilo prekasno. Svi su već vidjeli."

"Vidjeli što?"

"Mačju usnu, prljavu mutaciju. Čudovišta u nama. Treba ih iskorijeniti. Ružne

čovječuljke." Ovo posljednje, shvati Miles, bijaše namijenjeno njemu. Njena se pažnja

hipnotički zalijepila za njega. "Mutanti rađaju mutante, razmnožavaju se brže,

prevladaju... vidjela sam vas kako gledate djevojke. Želite čistim djevijkama napraviti

mutantske bebe, sve nas zagaditi..."

Vrijeme da je se skrene na glavnu temu. "Jeste li ikad poslije bili sami s djetetom?"

"Ne, Jean se nije micala. Jean me zna, znala je što sam željela. To se nje ne tiče. I

Harra je uvijek bila tamo. Harra ne smije znati. Harra ne smije... zašto bi se ona trebala

tako lako izvući? Otrov mora da je u njoj. Morao je doći od njenog oca, spavala sam

samo s njenim ocem i sve su bili krive osim jedne."

Miles trepne. "Što je bilo krivo?" On vidje kako se Karalove usne stisnuše u crtu.

Zastupnik uhvati Milesov pogled i zagleda se u stopala. Lem, usana razdvojenih u

pomnom slušanju, i ostatak publike slušali su s nemirom. Harra se nije ni pomakla.

"Sve moje bebe," reče Mama Mattulich.

Harrine se oči raširiše a pogled postane oštar.

"Zar Harra nije vaše jedino dijete?" upita Miles. Morao se truditi da mu glas zvuči

hladnokrvno, smireno; želio je urlati. Želio je otići odavde...

"Ne, naravno da nije. Ona je moje jedino čisto dijete, tako sam mislila, ali otrov mora

da je bio skriven u njoj. Kad se rodila čista, klekla sam i zahvalila Bogu, napokon jedno

čisto, nakon toliko mnogo njih, nakon toliko mnogo boli... mislila sam da je mojoj kazni

napokon došao kraj. Bila je tako lijepa beba, mislila sam da je napokon kraj. Ali mora da

je ipak bila mutantica, prikrivena, pokvarena, podla..."

"Koliko," Miles se gotovo gušio riječima, "ste djece imali?"

"Četiri, prije Harre."

"I ubili ste sve njih?" Zastupnik Karal, primijeti Miles, kimne svojim stopalima.

"Ne!" reče Mama Mattulich. "Dvoje je bilo mrtvorođeno, prvo i ono deformirano. Ono

s previše prstiju i ono s kvrgavom glavom, njih sam maknula. Maknula. Moja majka,

59

stajala je nada mnom da vidi hoću li to dobro napraviti. Harra, ja sam Harru toga

poštedjela. Učinila sam to umjesto nje."

"Znači niste ubili samo jedno novorođenče, već troje njih?" reče Miles ukočeno.

Mlađi svjedoci u sobi, Karalovi sinovi u Lemova braća, izgledali su užasnuto. Oni stariji,

vršnjaci Mame Mattulich, koji su zacijelo prolazili kroz sve te događaje s njom, izgledali

su ukočeni od straha, dijeleći njenu sramotu. Da, svi su oni znali.

"Ubila?" reče Mama Mattulich. "Ne! Maknula sam ih. Morala sam. Morala sam

učiniti što je pravo." Njena se brada ponosno uzdigne, a onda padne. "Ubila sam svoje

bebe, da bih zadovoljila... da bih zadovoljila... ne znam koga. A sad me nazivate

ubojicom? Prokleti bili! Od kakve mi je koristi vaša pravda sad? Trebala mi je tad — gdje

ste bili tad?" Iznenada, ona zaplače, ali već slijedećeg trena nastavi bijesnjeti. "Ako su

moji morali umrijeti, moraju i njeni! Zašto bi ona bila toga pošteđena? Razmazila sam

je... učinila sam najbolje što sam mogla, najbolje, nije pošteno..."

Penta se nije mogla nositi s ovim... ne, ipak djeluje, zaključi Miles, ali njene emocije

bijahu prejake. Povećanje doze moglo bi iznivelirati njene osjećaje, uz rizik respiratornih

smetnji, ali ne bi rezultiralo ništa potpunijim priznanjem. Milesova je utroba drhtala;

nadao se da je to uspio sakriti pred drugima. Sad mora završiti.

"Zašto ste Raini slomili vrat umjesto da joj prerežete grkljan, kao što je uobičajeno?"

"Harra, ona ne smije znati," reče Mama Mattulich. "Jadno dijete. Mora izgledati kao

da je umrla u snu..."

Miles pogleda Lema, Zastupnika Karala. "Čini se da je priličan broj ostalih dijelio

vaše mišljenje da Harra ne smije znati."

"Ja nisam želio da optužba dođe iz mojih usta," ponovi Lem odlučno.

"Želio sam je poštedjeti duple boli, gospodaru," reče Karal. "Prošla je već tako

mnogo..."

Miles pogleda Harru. "Mislim da je svi vi potcjenjujete. Vaša pretjerana blagost

vrijeđa njenu inteligenciju i njenu volju. Ona dolazi iz čvrste loze."

Harra udahne, susprežući drhtanje. Kratko kimne Milesu, kao da želi reći Hvala ti,

mali čovječe. On joj uzvrati jednakim pokretom glave, Da, razumijem.

"Nisam siguran gdje leži pravda u ovome slučaju," reče Miles, "ali zaklinjem vam se,

dani prikrivanja zločina su završeni. Dosta je tajnih zločina u noći. Svanulo je. A kad smo

već kod zločina u noći," on se opet okrene Mami Mattulich, "jeste li vi prošle noći

pokušali prerezati vrat mome konju?"

60

"Jesam pokušala," reče Mama Mattulich, sad nešto smirenija, "ali stalno se

propinjao."

"Zašto konja?" Miles nije mogao skriti nerazumijevanje u glasu.

"Nisam mogla do vas," reče Mama Mattulich jednostavno.

Miles protrlja čelo. "Retroaktivni infanticid?" promrmlja on.

"Vi," reče Mama Mattulich, a gađenje koje je osjećala probilo se čak i kroz umjetnu

blagost pente, "vi ste najgori. Sve što sam prošla, sav taj jad i patnju, a na koncu se

pojavljujete vi. Mutant koji gospodari svima nama, sva pravila promijenjena, svi mi

izdani slabošću izvanplanetarke. Vi... sve to što sam prošla činite uzaludnim. Mrzim vas.

Prljavi mutante..."

Miles duboko udahne i ogleda se po sobi. Tišina i nepomičnost. "Vjerujem," reče on,

"da ovime završava moja istraga u ovome slučaju."

Tajna Rainine smrti bijaše riješena.

Nažalost, problem pravde i dalje ga je čekao.

Miles odluči otići u šetnju.

Na jutarnjem svjetlu groblje — premda tek malo više od obične čistine u šumi —

bijaše mirno i prekrasno. Riječica je neumorno žuborila zelenim sjenkama i

zasljepljujućim odbljescima. Blagi povjetarac što je raznio zadnje ostatke noćne magle

šaputao je u krošnjama, a sićušna stvorenja kratkog životnog vijeka, koja su svi na

Barrayaru osim biologa nazivali zrikavcima, pjevala su i zrikala u mjestimičnom

lokalnom grmlju.

"Pa, Raina," uzdahne Miles, "što ću sad?" Pym je ostao na rubu čistine, dajući Milesu

malo privatnosti. "U redu je," uvjeravao je Miles mali grob, "Pym me već jednom uhvatio

kako pričam s mrtvima. Možda i misli da sam lud, ali predobro je odgojen da bi to rekao."

Zapravo, Pym nije djelovao nimalo sretno, niti dobro. Miles se osjeti pomalo krivim

što ga je dovukao ovamo umjesto da ga pusti da se malo odmori, ali tako mu je očajnički

trebalo malo vremena daleko od svih. Pyma nisu mučile samo posljedice Ninnyjeva

udarca. Šutio je sve otkad je Miles dobio priznanje Mame Mattulich. Miles nije bio

iznenađen takvim njegovim držanjem. Pym je bio određen za krvnika njihovom

imaginarnom brđaninu — sad, očigledno da ga je žrtva u obliku lude bake natjerala da se

zamisli. Ali poslušat će svaku zapovijed koju dobije, Miles nije sumnjao u to.

Hodajući čistinom razmišljao je o neobičnostima Barrayaranskog zakona, gledajući

riječicu i svjetlo, povremeno preokrenuvši kakav kamen vrhom čizme. Osnovni princip

61

bijaše jasan; procjena situacije važnija od pisanog slova, istina od tehnikalija. U

slučajevima bez presedana presude se donose po nahođenju službene osobe. A ta

službena osoba bijaše on sam. Nije se mogao skriti iza pisanih pravila, iza riječi zakon

kaže kao da je zakon živo biće sa stvarnim Glasom. Jedini glas bijaše njegov vlastiti.

A tko bi išta dobio smrću te napola lude žene? Harra?

Već je sam ovaj slučaj zadao smrtnu ranu odnosu majke i kćeri, Miles im je to vidio u

očima, ali Harra definitivno nije imala želje za matricidom. Milesu bijaše drago da je

tako — bilo bi prilično gadno da sad još ona krene zahtijavati krvavu osvetu. Očita

pravda bila bi jadno mala nagrada za Harrinu hrabrost i prijavljivanje zločina. Raina?

Ah. To bijaše još teže.

"Najradije bih ti tu staru vješticu položio pred noge, mala damo," promrmlja joj

Miles. "Je li to tvoja želja? Je li to tvoja volja? Što bi željela?"

Koja bi presuda odjekivala uzduž i poprijeko Dendariijskih planina? Bi li zaista

trebao žrtvovati ove ljude u svrhu neke više političke izjave, bez obzira na sve? Ili se ne bi

trebao zamarati nikakvim višim ciljevima, već jednostavno donijeti presudu koja bi

služila samo onima koji su izravno uključeni u ovo? On podigne kamen i svom ga

snagom zavitla u riječicu.

Kad se okrenuo ugleda Zastupnika Karala na rubu groblja. Karal kimne u znak

pozdrava i oprezno mu priđe.

"Dakle, gospodaru," reče Karal.

"Da," reče Miles.

"Jeste li donijeli kakvu odluku?"

"Ne baš." Milesov pogled lutao je naokolo. "Bilo što manje od smrtne kazne čini se...

neadekvatnim, a ipak... ne vidim kome bi njezina smrt donijela išta dobra."

"Ni ja. Zato i jesam već na samome početku zauzeo onakav stav."

"Ne..." reče Miles polako, "ne, bili ste u krivu. Kao prvo, time ste gotovo osudili Lema

Csurika na smrt. U jednom sam trenutku bio vrlo blizu da za njim pošaljem naoružanu

potjeru. Drugo, sve ovo gotovo je uništilo brak njega i Harre. Istina je bolja. Malo bolja.

Barem nije fatalna pogreška. Mora postojati nešto što mogu učiniti s tom istinom."

"Isprva nisam znao što da očekujem od vas," prizna Karal.

Miles odmahne glavom. "Namjeravao sam mijenjati stvari. Sad... više ne znam."

Karalovo se čelo nabora. "Ali — mijenjamo se."

62

"Ne dovoljno. Ne dovoljno brzo."

"Vi ste još mladi, zato ne vidite koliko i kako brzo. Pogledajte razliku između Harre i

njene majke. Bože — pogledajte razliku između Mame Mattulich i njezine majke. Ono je

bila žena-čudovište." Zastupnik Karal se strese. "Sjećam je se. A ipak, u svoje vrijeme nije

bila ništa neobično. Mislim da ne biste mogli zaustaviti promjene čak i da to želite.

Istoga trena kad dobijemo satelitsku kom-vezu prošlosti je odzvonilo. Čim klinci vide

budućnost — svoju budućnost — poludjet će za njom. Već i sad je jaz između njih i

starijih poput Mame Mattulich ogroman. I stari to znaju, nemojte misliti da ne znaju.

Što mislite zašto dosad nismo nabavili makar malu satelitsku jedinicu? Nije stvar samo u

troškovima — starci se očajnički bore protiv te ideje, Nazivaju to korupcijom planeta, a

zapravo se boje budućnosti."

"Još uvijek ima toliko toga što valja učiniti."

"Oh, da. Mi smo očajni ljudi, istina. Ali imamo nadu. Mislim da ne shvaćate koliko

mnogo ste učinili ovdje samo svojim dolaskom."

"Nisam učinio ništa," reče Miles gorko. "Većinom sam sjedio radeći ništa. A sad,

kunem se, završit ću radeći još više toga ništa. A onda ću otići kući. Prokletstvo!"

Zastupnik Karal napući usne, pogleda u svoja stopala, pa prema planinama. "Svake

sekunde radite nešto za nas, gospodaru. Zar mislite da ste nevidljivi?"

Miles se nasmiješi vučjim osmijehom. "Oh, Karale, ja sam cijela zabavljačka trupa u

jednom čovjeku, o da. Ja sam cijela parada."

"Baš tako. Običnim ljudima trebaju neobični primjeri. Zato da bi si mogli reći: pa,

ako on može to, onda ja zasigurno mogu ovo. Bez izlika."

"Je, znam tu igru. Igram je cijeli svoj život."

"Ja mislim," reče Karal, "da vas Barrayar treba. Treba vas da nastavite biti ono što

jeste."

"Barrayar će me progutati ako mu uspije."

"Da," reče Karal, pogleda uperenog negdje prema obzorju, "hoće. Ali na kraju

proguta sve nas, zar ne? Vi ćete nadživjeti ove starce."

"Ili nas proguta već na početku," Miles pokaže na grob. "Nemojte meni govoriti koga

ću nadživjeti. Recite Raini."

Karalova se ramena objesiše. "Istina. Istina je. Donesite svoju presudu, gospodaru. Ja

ću vas podržati."

63

Miles ih je sve okupio u Karalovu dvorištu, a trijem mu sad bijaše govornica.

Unutrašnjost kolibe bila bi previše skučena i prevruća za sve ove ljude, zagušljiva do

ekstrema uz popodnevo sunce, premda su ovdje vani morali žmirkati pod jarkim

svjetlom. Svi su već bili ovdje, svi koje je uspio skupiti: Karal, njegova žena i sinovi, svi

Csurikovi, većina staraca s prošlovečernjeg okupljanja, muškarci, žene, djeca. Harra je

sjela po strani. Lem je stalno pokušavao zadržati njenu ruku u svojoj, premda bijaše očito

da ona ne želi taj dodir — lecnula se svaki put kad bi je dotaknuo. Mama Mattulich

sjedila je pored Milesa, tiha i namrštena, a pored njene stolice stajali su Pym i zamjenik

Alex, koji je izgledao kao da se osjeća strašno nelagodno u svemu ovome i kao da

očajnićki želi biti negdje drugdje.

Miles podigne bradu, oslonivši glavu na uštirkani ovratnik svoje odore. Uniforme

Carske Službe koju je zaslužio. Znaju li ovi ljudi da ju je zaslužio, ili svi misle da je to dar

koji je dobio od svog oca Grofa, nepotizam na djelu? Koga je briga što misle! On je znao.

On ustane pred svojim ljudima i čvrsto se uhvati za ogradu.

"Završio sam istragu slučaja koji je Grofovu Okružnom Sudu prijavila Harra Csurik

— umorstvo njene kćeri Raine. Uzimajući u obzir činjenice, svjedoke i priznanje,

proglašavam Maru Mattulich krivom za umorstvo. Ne samo da je slomila djetetu vrat,

već je nakon toga pokušala zamaskirati to nedjelo i prikazati smrt kao prirodnu, čime je

svog zeta, Lema Csurika, dovela u smrtnu opasnost stavivši ga u položaj prvooptuženika.

S obzirom na bespomoćnost žrtve, okrutnost metode i kukavičke sebičnosti pokušaja

prikrivanja izvršenog zlodjela i prebacivanja optužbe na drugu odobu, ne mogu naći

nikakve olakotne okolnosti.

"Dodatno, Mara Mattulich je priznala i dva prijašnja infanticida, izvršena prije

dvadesetak godina — umorstvo dvoje svoje djece. Te će podatke Zastupnik Karal

službeno objaviti u svakome kutku doline Silvy, sve dok ne budu poznate svakom njenom

stanovniku."

Mogao je osjetiti kako mu pogled Mame Mattulich svrdla leđa. Da, nastavi me

mrziti, starice. Još ću te ja pokopati, a ti to dobro znaš. On proguta slinu i nastavi, s

formalnošću jezika kao nekom vrsti štita pred sobom.

"Za ovaj stravičan zločin jedina primjerena kazna jest smrt. Pa takvu kaznu i

dosuđujem Mami Mattulich. Ali — s obzirom na njenu dob i blisko srodstvo s drugom

najteže oštećenom strankom u ovome slučaju, Harrom Csurik, uzimam pravo da

odgodim izvršavanje smrtne kazne. Na neodređeno vrijeme." Krajičkom oka Miles vidje

kako Pym ispušta uzdah olakšanja, vrlo pažljivo i kradomice. Harra je prolazila prstima

kroz svoje šiške boje slame i napeto slušala.

64

"Ali pred zakonom će biti kao da je mrtva. Sva njena imovina, čak i odjeća koju ima

na sebi, sad pripada njenoj kćeri Harri, kojoj dajem pravo da s tom imovinom raspolaže

kako želi. Mama Mattulich ne smije posjedovati nikakva dobra, ne smije sklapati

poslovne dogovore, žaliti se sudu ili pisati ikakve oporuke. Ne smije napustiti dolinu Silvy

bez Harrina dopuštenja. Harri dajem vlast nad njom kakvu ima roditelj nad djetetom. U

Harrinoj nenazočnosti ta se moć predaje Zastupniku Karalu kao njenom zamjeniku.

Mara Mattulich bit će pod stalnim nadzorom kako ne bi ozlijedila još neko dijete.

"Nadalje, umrijet će bez obreda, bez prinošenja žrtve. Nitko, ni Harra niti itko drugi,

ne smije prinijeti nikakvu žrtvu kad osuđena napokon umre. Kao što je on ubila svoju

budućnost, tako će njena budućnost njezinoj duši donijeti samo smrt. Umrijet će onako

kako umiru oni koji nemaju djece — ne ostavivši za sobom nikakva sjećanja."

Kroz gomilu pred Milesom prođe tih uzdah. Po prvi put i Mara Mattulich pogne

glavu.

Neki će, Miles je to znao, sve ovo smatrati samo spiritualno simboličkim. Drugi će to

držati doslovno smrtonosnim, ovisno o snazi njihove vjere — oni koji mutaciju drže

grijehom koji treba nasilno iskorijeniti. Ali čak su i oni manje praznovjerni shvatili bit

kazne.

Tako.

Miles se okrene Mami Mattulich i spusti glas. "Odsad nadalje svaki dah koji udahneš

dan ti je mojom milošću. Svaki zalogaj koji pojedeš, Harrino je dobročinstvo. Milost i

dobročinstvo — koje ti nisi znala pokazati — omogućit će ti život. Mrtva ženo."

"I to mi je neka milost. Mutantni gosparčiću." Njeno režanje bijaše tiho, umorno,

potučeno.

"Shvaćaš bit," reče on kroza zube, a onda joj se duboko nakloni, ironično, pa joj

okrene leđa. "Ja sam Glas Grofa Vorkosigana. Ovime završava moj Govor."

Kasnije, Miles se sastao s Harrom i Lemom u Karalovoj kolibi.

"Imam prijedlog za vas." Miles prekine svoje nervozno koračanje po prostoriji i stane

pred njih. "Osjećajte se slobodnim da je odbijete, ili razmislite malo. Znam da ste oboje

jako umorni." Kao i svi mi. Je li doista u dolini bio tek dan i pol? Činilo mu se kao cijelo

stoljeće. Glava ga je boljela od umora. I Harrine oči bijahu crvene. "Prvo, znaš li čitati i

pisati?"

"Malo," prizna Harra. "Učio nas je Zastupnik Karal i Mama Lannier."

65

"Pa, dovoljno. Ne bi, znači, počinjala posve slijepa. Ovako — prije nekoliko godina u

Hassadaru je osnovana učiteljska škola. Još uvijek nije jako velika, ali i to je početak.

Postoje stipendije. Mogu ti srediti jednu, Harra, ako pristaneš živjeti u Hassadaru

tijekom tri godine intenzivnog studija."

"Ja!" reče Harra. "Ne mogu ja u školu! Ja jedva da znam... išta!"

"Znanje je ono s čim odlaziš iz škole, a ne s čim dolaziš. Gledaj, oni znaju kakvo je

stanje u ovome okrugu. Ima mnogo tečajeva. Istina, morala bi raditi mnogo napornije od

ostalih da nadoknadiš zaostatke i sustigneš gradske učenike. Ali znam da imaš hrabrosti

i znam da imaš volju. Ostatak je jednostavan — zaletavaš se glavom u zid opet i opet i

opet sve dok ne padne. Okej, završiš s krvavim čelom, pa što? Ti to možeš, kunem ti se da

možeš."

Lem je sjedio pored nje, izgledajući zabrinuto. Opet je uhvati za ruku. "Tri godine?"

reče on slabašnim glasom. "Da je nema tri godine?"

"Stipendija nije velika," reče Miles. "Ali, kako razumijem, ti se, Leme, razumiješ u

drvodjeljstvo. Trenutno je pola Hassadara u fazi izgradnje. Mislim da će Hassadar biti

slijedeći Vorkosigan Vashnoi. Siguran sam da bi mogao pronaći posao. S tvojom plaćom i

stipendijom mogli biste preživjeti."

Lemovo se lice prvo opusti od olakšanja, a onda opet poprimi zabrinut izraz. "Ali oni

tamo koriste moderna oruđa — kompjutere — robote..."

"Da. Ali nisu se svi oni rodili sa znanjem kako se ta oruđa koriste. Ako oni mogu

naučiti, možeš i ti. Povrh toga, bogataši skupo plaćaju ručnu izradu, unikatne primjerke,

ako su dobre kvalitete. Već vidim kako bi mogao početi, a to je najteže. Kasnije ćeš s

lakoćom naučiti sve."

"Otići iz doline Silvy..." reče Harra glasom punim nevjerice.

"Samo zato da bi se jednog dana vratila ovamo. Mogu poslati ovamo jednu satelitsku

jedinicu s portabl-napajanjem koje bi trajalo godinu dana. Netko bi morao jednom

godišnje doći iz Vorkosigan Surleaua i zamijeniti prazno punim, ali to nije problem.

Cijela ta stvar ne bi koštala više od, recimo, novog lakoletača." Poput onog sjajnog

crvenog u izlogu izložbenog salona u Vorbarr Sultani, kojega je Miles priželjkivao kao

dar za diplomu, što je napomenuo i roditeljima. Kreditni bon — dar — već leži u gornjoj

ladici komode u njegovoj sobi. "Nije to veliki projekt — kao što bi bilo postavljanje

satelitske veze za cijelu dolinu. Holovid bi primao edukativne satelitske emisije iz

glavnoga grada — postavimo to u neku veliku prostoriju, dodamo nekoliko tuceta

portabl-terminala za klince i eto ti instant-škole. Školovanje bi bilo obvezno za svu djecu,

za to bi se pobrinuo Zastupnik Karal — premda sam siguran da bi ih jedva uspijevali

66

maknuti iz škole jednom kad stigne holovid. Mislio sam...ah..." Miles pročisti grlo, "mislio

sam da bi je mogli nazvati Osnovnom Školom Raine Csurik."

"Oh," reče Harra i po prvi put tog strašnog dana zaplače. Lem je nespretno potapše

po ruci a ona mu napokon uzvrati stiskom.

"Mogu ovamo poslati i nekog nizinca kao učitelja," reče Miles. "Na određeno vrijeme,

dok se ti ne vratiš. Ali on ili ona neće shvaćati dolinu Silvy ovako kao ti. Ne bi razumjeli

zašto. Ti — ti već znaš. Ti već znaš ono što se ne može naučiti u školama u nizini."

Harra obriše oči i podigne pogled — ne daleko — prema njemu. "Vi ste išli na Carsku

Akademiju."

"Jesam." Brada mu se uzdigne.

"Onda ja," reče ona drhtavim glasom, "mogu svladati... Hassadarsku Visoku

Učiteljsku Školu." Riječi su joj isprva izišle nespretno. Isprva. "U svakom slučaju —

pokušat ću, gosparu."

"Kladim se na tebe," reče Miles. "Na vas oboje. Samo... ah," osmijeh mu preleti preko

usana i brzo nestane, "stoj uspravno i govori istinu, ha?"

Harra trepne, shvativši. U odgovor, i njenim licem bljesne polu-osmijeh i jednako se

brzo izgubi. "Hoću. Mali čovječe."

Slijedećeg je jutra Ninny odletio kući, zajedno s Pymom, u teretnoj letjelici, kao i dr.

Dea i njegova nemeza od kobile. Miles i novi privremeni tjelohranitelj, koji je bio doletio

istom tom teretnom letjelicom iz Vorkosigan Surleaua, krenuli su natrag na konjima. Pa,

pomisli Miles, ionako je bio planirao otići na logorovanje u planine s rođakom Ivanom

tijekom dopusta. Njegov livrejirani pratitelj bijaše lakonski veteran Esterhazy, koga je

Miles poznavao gotovo cijeli svoj život; izvrsno društvo za nekoga tko nije raspoložen za

razgovor — Miles je gotovo mogao zaboraviti da je tjelohranitelj uopće s njim. Miles se

zapita je li Esterhazy bio slučajan izbor, ili je u pitanju ipak Grofova milost. Esterhazy je

znao s konjima.

Noć su proveli ulogoreni pored rijeke ruža. Miles je odšetao uz dolinu obasjanu

večernjim svjetlom, tragajući za krajem ružičnjaka; doista, nekoliko kilometara dalje

grmovi su postajali rijeđi i manje neprohodni. Miles otrgne jedan pupoljak, provjeri da ga

Esterhazy kojim slučajem ne gleda, a onda znatiželjno zagrize. Očito, on i njegov konj

imaju različite ukuse. Otrgnuti pupoljci vjerojatno ne bi preživjeli put do doma — Ninny

će se morati zadovoljiti zrnjem zobi.

Miles je gledao kako se večernje sjenke uzdižu uz stražnju stranu paninskog lanca,

visokog i ogromnog u daljini. Kako su male te planine izgledale iz svemira! Mali nabori

67

na licu kugle koju je mogao pokriti rukom. Koje je od toga iluzija: daljina ili blizina?

Daljina, odluči Miles. Daljina je prokleta laž. Zna li to njegov otac? Miles je dvojio da zna.

On razmotri svoj nagon da sav svoj novac — čak i onaj kreditni bon za lakoletač —

baci na te planine, da napusti sve i ode učiti djecu, da otvori besplatnu kliniku, da postavi

satelitske kom-veze, ili sve to odjednom. Ali dolina Silvy bijaše samo jedna u gomili

takvih zajednica zakopanih duboko u ovim planinama, jedna od nekoliko tisuća

raštrkanih po cijelom Barrayaru. Porezi iscijeđeni iz ovoga okruga pomagali su održavati

baš onu elitnu vojnu školu u kojoj je potrošio... koliko njihovog novca? Koliko bi im sad

trebao dati da im se oduži? I on sam sad bijaše jedan od slugu ovoga planeta.

Što ti je Bog namijenio, tvrdila je Milesova majka, može se zaključiti po talentima

koje ti je dao. Akademske je počasti Miles zaradio čistim napornim radom. Ali ratne igre,

nadmudrivanje protivnika, biti uvijek jedan korak ispred — što je bilo neophodno, istina,

jer on si nije mogao priuštiti pogreške — ratne igre bile su nečastiva radost. Ovdje, ne

tako davno, rat nije bio igra. Možda će jednom opet biti tako. Ono što si učinio najbolje je

upravo ono što se od tebe tražilo. Činilo se da se Bog i Car slažu barem u tome, ako već u

ničem drugom.

Miles je dao svoju časničku prisegu Caru prije manje od dva tjedna, napuhan od

ponosa na svoja dostignuća. U tajnome kutku svoga uma zamišljao je sebe kako se drži

te prisege kroz paklene bitke, kroz mučenja, što već ne, čak i onda kad se s Ivanom

cinički šalio na račun arhaičnih mačeva i vrste ljudi koji su inzistirali na njihoovu

nošenju.

Ali u tami suptilnijih iskušenja, onih koja bole bez herojstva kao utjehe, Car više neće

biti simbol Barrayara u njegovu srcu.

Mir s tobom, mala damo, uputi on svoje misli Raini. Pridobila si ovog jadnog

izobličenog modernog viteza, koji sad nosi tvoje boje na rukavu. Ali i ovaj svijet u kojem

smo rođeni je jadan i izobličen, svijet koji nas odbacuje bez milosti i bez pitanja. Ali

barem neću samo jurišati na vjetrenjače u tvoje ime — ne, poslat ću projektile na te

vrteće prokletinje i raznijeti ih do neba...

Sad je znao koga služi. I zašto ne može odustati. I zašto ne smije biti neuspjeha.

68

DVA

"Osjećaš li se bolje?" oprezno upita Illyan. "Ponešto", odgovori Miles pažljivo, pa pričeka. O da, sada je u čekanju mogao nadmašiti Illyana. Šef sigurnosti primakne stolac i smjesti se uz Milesov ležaj, promotri ga i napući usne. "Moje... isprike, barune Vorkosigan, što sam posumnjao u vaše riječi." "Duguješ mi bar to", složi se Miles. "Da. Ali bez obzira", Illyan se namršti s neodobravanjem. "Pitam se, Miles, jesi li ikada shvatio u kolikoj je mjeri, u ulozi sina svog oca, nužno ne samo biti pošten, nego se takvim i doimati." "Kao sinu mog oca — ne", reče glatko Miles. Illyan nehotice puhne. "Ha. Možda i ne." Zabubnja prstima. "Bilo kako bilo, grof Vorvolk je iskopao dvije nedosljednosti u izvještaju tvojih tajnih plaćeničkih operacija. Suluda prekoračenja troškova pojavljuju se vezana za najjednostavnije zadatke kao što je prijevoz osoblja. Ja shvaćam da te Dagoola sredila, ali što je bilo prvi put?"

"Što prvi put?"

"Ponovno proučavaju što si to pokupio u Jacksonovu Skrovištu. Njihova je teorija da su te tvoja početna, uspješno zatajena muljanja navela da zagrizeš veći zalogaj na Dagooli."

"Ali to je bilo prije gotovo dvije godine!" prosvjedovao je Miles.

"Oni kopaju", složi se Illyan. "Analiziraju u detalje. Žele te javno prikucati na zid, ako je to ikako moguće. A ja, kao i prije, pokušavam konfiscirati njihov čekić. Prokletstvo." Doda uzrujano: "Nemoj me tako gledati. U ovom svemu nema ničeg osobnog. Da si sin bilo koga drugoga, slučaja uopće ne bi ni bilo, to znaju i oni. Revizija financijskih previda nedodirljivih Vor gnjavatora nije moja ideja o dobroj zabavi. Moja je jedina nada da ću ga izmoriti i tako natjerati da se povuče. Zato slušam."

Miles uzdahne. "Gospodine, vama sam na raspolaganju kao i uvijek. Što želite znati?"

"Objasni račun za opremu koju ste pokupili u Jacksonovu Skrovištu."

"Mislio sam da je sve obuhvaćeno u mojem izvještaju koji sam tada predao." Miles se pokušao prisjetiti. "Obuhvaćeno da. Ali objašnjeno, ne." "Ostavili smo pola tovara vrhunskog naoružanja na doku Fell Stanice. Da to nismo učinili, ti bi sad bio kraći za jednog znanstvenika, jedan brod i svog podređenog."

"Da?" reče Illyan. Prekriživši prste zavalio se u stolac. "A zašto?"

"Ah...to je duga priča. Komplicirana, znate." Nenamjerno, Miles se nasmiješi prisjećajući se. "Može li to još uvijek ostati samo između vas i mene?" Illyan nakrivi glavu. "U redu..."

69

LABIRINT

"Labyrinth", 1989

Zamišljeno promatrajući sliku kugle što je sjajila iznad vid-ploče, Miles prekriži ruke

na prsima i zatomi gađenje. Planet Jacksonova Cjelina, svjetlucav, bogat, korumpiran ...

Jacksonijanci su tvrdili da je njihova korumpiranost u potpunosti uvezena — kad bi

galaktika bila spremna za vrline platiti koliko za mane, to bi mjesto bilo hodočasničko

svetište. Milesu se to činilo poput rasprave o tome što je superiorno: crvi ili trulo meso

kojim se hrane. Ipak, da Jacksonova Cjelina ne postoji, galaktika bi je vjerojatno morala

izumiti. Njeni susjedi mogu hiniti užas, ali sigurno ne bi dopustili da takvo mjesto postoji

kad im ne bi predstavljala potajno korisno preplitanje sa sub-privredom.

Svejedno, planet je odisao određenom živošću. Ne onakvom kao prije stoljeće ili dva,

zasigurno, u vremenima kad je bio baza otmičara, ali njegove su nemilosrdne kriminalne

bande sazrele u monopole sindikata, strukturirane i ozbiljne gotovo poput malih vlada.

Neka vrst aristokracije. Naravno. Miles se pitao koliko dugo će se glavne Kuće još moći

odupirati polako nadolazećoj plimi integriteta.

Kuća Dyne, detergentno bankarstvo — operite svoj novac na Jacksonovoj Cjelini.

Kuća Fell, trgovina oružjem bez postavljanja pitanja. Kuća Bharaputra, ilegalna

genetika. Još gore, Kuća Ryoval, čiji je moto "Utjelovljeni snovi", nedvojbeno najprokletiji

— Miles je taj pridjev uporabio u doslovnom značenju — svodnici u povijesti. Kuća

Hargrayes, galaktički preprodavači ukradene robe, izvještačeno uglađeni posrednici pri

raznim transakcijama — mora im se priznati jedno: taoci razmijenjeni putem njihovih

ureda većinom su se vraćali živi. I tucet sličnih sindikata, povezanih na razne i

promjenjive načine.

Čak i nama ste korisni. Miles takne kontrole i slike nestane. Usna mu se iskrivi u

potisnutom gađenju i on pozove na zaslon prikaz inventara oružja kako bi još jednom

provjerio svoj popis za nabavu. Suptilna promjena vibracija broda govorila mu je da

usklađuju orbite — brza krstarica Ariel pristat će u Postaju Fell za manje od sat

vremena.

Njegova je konzola baš izbacivala disk s podacima o narudžbama oružja kad se

oglasio zvučni signal s vrata kajite, a potom i kontraalt preko komunikatora: "Admirale

Naismith?"

"Uđi." On izvadi disk i zavali se unatrag.

70

Kapetan Thorne ušeta unutra uz prijateljsko salutiranje. "Pristajemo za otprilike

trideset minuta, gospodine."

"Hvala ti, Bel."

Bel Thorne, zapovjednik Ariela, bijaše betanski hermafrodit, muškarac/žena

potomak davnog genetsko-socijalnog eksperimenta, po Milesovu mišljenju jednako

bizarnog kao i bilo što drugo što — prema pričanjima — za novac rade kirurzi Kuće

Ryoval oslobođeni svake etike. Hermafroditizam, propali betanski ekstremni pokušaj

postizanja ravnopravnosti, nije se ukorijenio, a nesretni potomci njegovih idejnih

začetnika ostali su manjina na hiper-tolerantnoj Koloniji Beta. Osim nekoliko lutalaca

poput Bela. Kao plaćenički časnik Thorne bijaše savjestan, lojalan i agresivan, i Milesu se

sviđao/sviđala/sviđalo — Betanci su za hermafrodite uvelike koristili zamjenicu srednjeg

roda. Ipak...

Miles je odavde mogao namirisati Belov cvjetni parfem. Bel je danas naglašavao

žensku stranu, kao i zadnjih pet dana ovoga putovanja. Obično bi se držao neutralne

sredine ili čak više muške strane; meka smeđa kosa i golobrado, kao isklesano lice u

kontrastu sa sivo-bijelom dendarijskom vojnom odorom, sigurne kretnje i opaki smisao

za humor. Milesa je sve više brinulo što se Bel u njegovoj prisutnosti smekšava.

Okrećući se holovidnoj ploči svoje kompjuterske konzole Miles opet pozove prikaz

planeta kojemu su se približavali. Izdaleka je Jacksonova Cjelina izgledala dovoljno

skromno; bregovita, prilično hladna — naseljeno područje oko ekvatora ima tek

umjerenu klimu — na holo-vidnom prikazu obrubljena čipkastom shematskom mrežom

raznobojnih satelitskih putanji, orbitalnih transfer-postaja i službeno dopuštenih

prilaznih vektora.

"Jesi li ikad prije bio ovdje, Bel?"

"Jednom, kao poručnik u floti Admirala Osera," reče plaćenik. "Kuća Fell je otada

dobila novog baruna. Njihovo oružje još uvijek ima dobru reputaciju, sve dok znaš što

kupuješ. Drži se dalje od rasprodaje neutronskih ručnih granata."

"Ha. Za ljude s jakim izbačajem. Ne boj se, neutronske ručne granate nisu na

popisu." On pruži disk s podacima Belu.

Bel se nagne nad naslon Milesove stolice kako bi mogao uzeti disk. "Da dam posadi

slobodno dok čekamo da barunove sluge utovare teret? A što je s tobom? Pored dokova je

nekad bio hostel s bazenom, saunom, dobrom hranom..." Bel spusti glas. "Mogao bih

rezervirati sobu za dvoje."

"Mislio sam podijeliti jednodnevne propusnice." Miles pročisti grlo.

71

"Ja jesam žena, znaš," istakne Bel šaptom.

"Između ostaloga."

"Tako si beznadno monoseksualan, Miles."

"Žao mi je." On nespretno potapša ruku koja se nekako našla na njegovu ramenu.

Bel uzdahne i uspravi se. "Mnogima je žao."

I Miles uzdahne. Možda bi svoje odbijanje mogao učiniti više empatskim — ovo je

tek otprilike sedmi put da se potakla ova tema između njega i Bel. Dosad je to već postala

neka vrst rutine, gotovo — ali ne posve — šale. Betancu se mora priznati da ima mnogo

optimizma — ili tuposti... ili, doda Miles pošteno, iskrenih osjećaja. Kad bi se sad

okrenuo, znao je, vjerojatno bi u hermafroditovim očima zatekao duboku osamljenost,

onu koja mu se nikad ne očituje na usnama. Nije se okrenuo.

A tko je on da sudi drugome, sumorno pomisli Miles, on kome vlastito tijelo donosi

tako malo radosti? Što je Bela, zdravog, normalne visine i držanja, pa makar i s

neobičnim rasporedom genitalija, tako privlačilo malom polu-izludjelom polu-bogalju?

On spusti pogled na sivu odoru dendarijskih časnika koju je imao na sebi. Uniformu koju

je zaradio. Ako već ne možeš biti visok dva metra, budi pametan dva metra. Doduše,

njegov mu razum dosad nije uspio dati rješenje problema s Thorneom.

"Jesi li ikad razmišljao o tome da se vratiš na Betu i potražiš nekog od svojih?" upita

Miles ozbiljno.

Thorne slegne ramenima. "Predosadno. Zato sam i otišao. Tamo je tako sigurno,

tako usko..."

"Ali je krasno mjesto za podizanje djece." Jedan se kut Milesovih usana izvio prema

gore.

Thorne se naceri. "Ti kužiš. Ti si gotovo savršeni Betanac, znaš? Gotovo. Imaš

naglasak, interne fore..."

Miles se mrvicu ukoči. "Gdje sam pogriješio?"

Thorne dotakne Milesov obraz; Miles se lecne.

"Refleksi," reče Thorne.

"Ah."

"Neću te odati."

72

"Znam."

Bel se opet nagne prema njemu. "Mogao bih ti izgladiti tu jedinu preostalu

neravninu..."

"Pusti sad to," reče Miles, pomalo zajapuren. "Čeka nas misija."

"Nabava," reče Thorne prijekorno.

"To nije misija," reče Miles. "To je samo krinka."

"Ha!" Thorne se ispravi. "Napokon."

"Napokon?"

"Ne treba biti genij. Došli smo kupiti oružje, ali umjesto da uzmeš brod s najvećim

prostorom za teret ti si odabrao Ariel — najbrži u floti. Nema ubitačnije i dosadnije

rutine od nabave, ali umjesto da pošalješ savršeno kompetentnog lučkog kapetana ti

osobno nadgledaš cijelu stvar."

"Doista želim stupiti u kontakt s novim Barunom Fellom," reče Miles blago. "Kuća

Fell je najveći dobavljač oružja s ove strane Kolonije Beta, a mnogo je manje izbirljiva kad

se radi o kupcima. Ako mi se svidi kvaliteta početne kupovine, oni bi mogli postati stalni

dobavljači."

"Četvrtina Fellovih oružja je betanske proizvodnje, samo s nabijenom maržom," reče

Thorne. "I opet — ha!"

"A dok smo ovdje," nastavi Miles, "predstavit će nam se određeni sredovječni čovjek i

pristupiti Dendarijskim Plaćenicima kao medicinski tehničar. U tom se trenutku

poništavaju propusnice i dopuštenja za izlazak, završavamo s utovarom tereta što je brže

moguće i odlazimo."

Thorne se zadovoljno naceri. "Pokupit ćemo nekoga. Vrlo dobro. Pretpostavljam da

ćemo za to biti jako dobro plaćeni?"

"Jako. Ako na odredište stigne živ. Čovjek je vrhunski istraživač genetičar iz

laboratorija Kuće Bharaputra. Planetarna mu je vlada ponudila azil i zaštitu pred dugim

rukama moćnog Baruna Luigija Bharaputre. Očekuje se da će njegov uskoro bivši

poslodavac biti vrlo uzrujan nakon otkaza bez najave. Plaćeni smo da ga novim

gospodarima izručimo živog i... ah, bez nasilnog izvlačenja tajni njegova poslovanja.

"S obzirom na činjenicu da bi Kuća Bharaputra vjerojatno mogla dvaput kupiti i

prodati Dendarijske Plaćenike samo novcem iz kasice-prasice, radije bih da ne moramo

imati posla s uvjerivačima Baruna Luigija. Pa ćemo glumiti nevine papke. Pa, mi nismo

73

učinili ništa drugo nego unajmili prokletog medicinskog tehničara, gospodine. I bit ćemo

strašno uzrujani kad on dezertira ubrzo nakon susreta s ostatkom flote na Escobaru."

"Zvuči mi dobro," prizna Thorne. "Jednostavno."

"Mislim da jest," uzdahne Miles s nadom. Na koncu konca, zašto se bar jednom

stvari ne bi odvijale po planu?

Trgovački uredi i izložbeni prostor za smrtonosnu robu Kuće Fell bili su smješteni

nedaleko dokova i većina manjih mušterija Kuće Fell nikad nije ulazila dublje u Postaju

Fell. Ali nedugo nakon što su Miles i Thorne predali svoju narudžbu — otprilike toliko

koliko je trebalo da se provjeri njihova kreditna sposobnost — pojavio se puzavac u

zelenoj svili Kuće Fell i u ruku Admirala Naismitha ugurao pozivnicu na prijem u

Barunovim osobnim odajama.

Četiri sata kasnije, pružajući propusnicu Barunovom majordomu na zatvorenom

ulazu u postajni privatni sektor, Miles je pogledom provjeravao svoj i Thorneov izgled.

Dendarijska svečana uniforma sastojala se od sive baršunaste tunike sa srebrnim

pucetima na ramenima i bijelim obrubom, odgovarajućih sivih hlača s bijelom crtom sa

strane i sivih čizama od sintet-antilopa — možda mrvicu otrcano? Pa, nije je on

dizajnirao, on ju je samo naslijedio.

Interfejs privatnog sektora bijaše vrlo zanimljiv. Milesov je pogled obuhvatio sve

detalje dok ih je majordomo skenirao za slučaj da su došli naoružani. Sustav za

održavanje života — zapravo svi sustavi — radili su nezavisno od ostatka postaje. Cijelo

to područje moglo se ne samo hermetički zatvoriti, već i posve odvojiti. Gotovo kao da se

radi o brodu a ne o postaji — motori i naoružanje tu su negdje u blizini, Miles bijaše

siguran u to, premda bi krenuti u potragu za njima vjerojatno bilo opasno po život.

Majordomo ih uvede unutra, zastavši tek toliko da ih najavi putem svog ručnog

komunikatora:

"Admiral Miles Naismith, zapovjednik, Dendarijska Slobodna Plaćenička Flota.

Kapetan Bel Thorne, zapovjednik brze krstarice Ariel, Dendarijska Slobodna Plaćenička

Flota."

Miles se pitao tko sluša na drugoj strani komunikatora.

Odaja za prijem bijaše velika i graciozno uređena, sa svjetlucavim lebdećim

stubištima i podijima koji su stvarali odvojene privatne oaze a da pritom nisu uništavali

dojam otvorenog prostora. Na svakom izlazu (a Miles ih je nabrojio šest) stajao je

krupan stražar odjeven u zeleno koji je svim silama pokušavao izgledati poput sluge, ali

bez mnogo uspjeha. Cijeli jedan zid bijaše proziran, s pogledom (koji je izazivao

74

vrtoglavicu) na užurbane dokove Postaje Fell i blistavi rub Jacksonove Cjeline koji je

presijecao zvjezdano obzorje. Grupa elegantnih žena odjevenih u zelene svilene sarije tiho

se kretala među gostima nudeći hranu i piće.

Sivi baršun, zaključi Miles nakon samo jednog pogleda na ostale goste, definitivno

nije najsretniji izbor odjeće. On i Bel dobro su se uklapali u boju zidova. Malobrojni ostali

privilegirani kupci bijahu odjeveni u raznovrsnu odjeću u skladu s modom njihovih

planeta. Oprezna rulja, razbijena u male grupice koje su se čvrsto držale zajedno, bez

ikakvog kontakta s ostalima. Činilo se da gerilci ne razgovaraju s plaćenicima, niti

šverceri s revolucionarima; Gnostički Sveci, naravno, razgovaraju samo s Jedinim Pravim

Bogom... i možda s Barunom Fellom.

"Tulum i pol," reče Bel. "Jednom sam otišao na izložbu kućnih ljubimaca koja je

imala jednaku ovakvu atmosferu. Vrhunac uzbuđenja bilo je kad se nečiji taucetanski

gušter oslobodio i pojeo pobjednika iz pseće skupine."

"Pst," Miles se naceri krajičkom usana. "Ovo je posao."

Žena u zelenom sariju tiho se nakloni pred njima i ponudi ih hranom s pladnja.

Thorne upitno podigne obrvu — hoćemo li...?

"Zašto ne?" promrmlja Miles. "Ionako ćemo na koncu sve to platiti. Sumnjam da

barun truje svoje mušterije, to nije dobro za posao. A ovdje posao caruje. Laissezfaire

kapitalizam koji je prešao sve granice." Izabrao je ružičasti zalogaj u obliku lotusa i

misteriozno zamagljeno piće. Thorne učini isto. Pokazalo se da je ružičasti lotus zapravo

neka vrst sirove ribe. Meso mu je škripalo pod zubima. Miles ga svejedno proguta. Piće

bijaše jako i alkoholno i nakon prvog gutljaja kojim je stjerao lotus niz grlo Miles ga sa

žaljenjem ostavi na prvoj ravnoj površini na koju je naišao. Njegovo sitno tijelo odbijalo je

baviti se alkoholom, a on nije imao nimalo želje s Barunom se suočiti polu-komatozan ili

nekontrolirano hihotav. Metabolički sretniji Thorne svoju je čašu zadržao.

Odnekud počne dopirati čudesna glazba, bogata zamršenost harmonija. Miles nije

mogao odrediti o kojem se instrumentu — instrumentima, zacijelo — radi. On i Thorne

razmijeniše poglede, pa se uputiše prema izvoru zvuka. Glazbenicu su pronašli pored

spiralnog stubišta, pred pozadinom od postaje, planeta i zvijezda. Milesove se oči

raširiše. Kirurzi Kuće Ryoval ovaj put su zasigurno otišli predaleko...

Sitne dekorativne obojene iskrice definirale su kuglasto polje velikog mjehura s

bestežinskim stanjem. U njemu je lebdjela žena. Dok je svirala njene su ruke boje

bjelokosti blistale u kontrastu sa zelenom svilom njene odjeće. Sve četiri njene ruke... Na

sebi je imala lepršavu jaknu nalik kimonu stegnutu pojasom i odgovarajuće kratke

hlačice iz kojih je provirivao drugi par ruku tamo gdje bi joj trebale biti noge. Kosa joj

75

bijaše kratka i meka i crna poput ebanovine. Oči zatvorene, a na njenu je licu lebdio izraz

kakav imaju anđeli, visok i udaljen i zastrašujuć.

Njen je čudan instrument bio fiksiran ispred nje: plosnati okvir od uglačanog drveta

sa zapanjujućom zbrkom razapetih žica. Žena je nevjerojatnom brzinom udarala po

žicama s četiri mala batića presvučena pustom, a pritom joj se gornji par ruku kretao u

kontri s donjim. Glazba se razlijevala poput slapa.

"Blagi Bože," reče Thorne, "pa to je kvadri."

"To je što?"

"Kvadri. Daleko je od kuće."

"Ona nije — nije lokalni proizvod?"

"Ni slučajno."

"Sad mi je lakše. Bar mislim. Odakle dovraga onda dolazi?"

"Prije nekih dvjesto godina — otprilike u vrijeme kad su izmislili hermafrodite,"

Thorneovim licem preleti čudan izraz, "došlo je do pravog procvata genetskih

eksperimenata na ljudima, kao posljedica razvoja praktičnog materničnog replikatora.

Ubrzo nakon toga doneseni su zakoni koji to zabranjuju, ali u međuvremenu je nekome

palo na um kako bi mogli stvoriti rasu stvorenja koja bi obitavala u bestežinskom stanju.

Onda se pojavila umjetna gravitacija i posao je propao. Kvadriji su pobjegli — njihovi su

potomci završili negdje Bogu iza leđa, daleko iza Zemlje — gledano s naše strane

neksusa. Priča se da se uglavnom drže po strani. Vrlo je neobično vidjeti jednu od njih s

ove strane Zemlje."

Nimalo neobičnije no što je naći betanskog hermafrodita u floti slobodnih plaćenika,

pomisli Miles. Ali glazba je zaslužila nepodijeljenu pažnju, premda se činilo da je

primijećuje tek mali dio ove paranoidne rulje. Šteta. Miles nije bio glazbenik, ali čak je i

on mogao osjetiti jačinu strasti izvedbe koja je išla dalje od puke nadarenosti,

približavajući se genijalnosti. Genij koji iščezava, zvuči protkani vremenom koji su —

poput vremena — zauvijek izvan dohvata ruke, sačuvani samo u sjećanju.

Glazba se spusti do proganjajućeg odjeka, a potom tišina. Otvoriše se plave oči

četveroruke glazbenice, a lice izgubi eteričan izraz i postane samo ljudsko, napeto i

tužno.

"Ah," uzdahne Thorne, gurne praznu čašu ispod pazuha, zaplješče pa zastane ne

želeći se isticati.

76

Što je Milesu u potpunosti odgovaralo. "Možda bi mogao porazgovarati s njom,"

predloži on.

"Misliš?" Razvedrivši se, Thorne zakorači naprijed, spusti čašu na pod i pritisne

dlanove na blistavi mjehur. Na hermafroditovu licu bljesne zanesen, umilan osmijeh.

"Ovaj..." Thornova su se prsa podizala i spuštala.

Bože dragi, Bel bez riječi? Nisam mislio da ću to doživjeti. "Pitaj je kako se zove taj

instrument na kojemu svira," ponuka ga Miles.

Četveroruka žena znatiželjno nagne glavu i graciozno dolebdi do barijere ispred

Thornea. "Da?"

"Kako se zove taj čudesan instrument?" upita Thorne.

"Dvostrani cimbal, gospo—gospodine..." njen sluga-se-obraća-gostu -glas zadrhti na

trenutak, očito ga ne želeći uvrijediti, "...časniče."

"Kapetan Bel Thorne," brzo reče Bel, osjećajući kako mu se vraća prijašnja sigurnost.

"Zapovjednik dendarijske brze krstarice Ariel. Na usluzi. Kako si dospjela ovamo?"

"Stigla sam sve do Zemlje u potrazi za poslom i Barun Fell me unajmio." Ona zabaci

glavu, kao da odbacuje neizrečenu kritiku, premda je Bel nije ni uputio.

"Ti si pravi kvadri?"

"Čuli ste za moj narod?" Njene se tamne obrve iznenađeno podigoše. "Većina ljudi na

koje ovdje naletim misli da sam proizvedena nakaza." U glasu joj se osjećao tračak

sarkazma i gorčine.

Thorne pročisti grlo. "Ja sam Betanac. U osobnom mi je interesu bilo da proučim

povijest rane genetske eksplozije." Thorne opet pročisti grlo. "Ja sam betanski

hermafrodit," reče čekajući reakciju.

K vragu. Bel nikad nije čekao reakciju, Bel je uvijek nastavljao naprijed ne dajući da

ga išta omete. Ne bih se u ovo miješao za sve blago svijeta. Miles uzmakne korak natrag,

trljajući usta kako bi prikrio cerek, dok su sve Thorneove muške karakteristike izbijale na

površinu, od glave do pete prema eteru.

Njena se glava sa zainteresirano nagne. Jedna gornja ruka dotakne barijeru nedaleko

Belova dlana. "Jeste li? Znači i vi ste genetik."

"O da. Reci mi kako ti je ime?"

"Nicol."

77

"Nicol. To je sve? Hoću reći prekrasno je."

"Moj narod ne koristi prezimena."

"Ah. I, ovaj, što radiš nakon prijema?"

U tom tenutku, nažalost, bijahu prekinuti. "Glavu gore, Kapetane," promrmlja Miles.

Thorne se istog trena uspravi, hladnokrvan i služben, prateći svojim pogledom Milesov.

Prilazio im je čovjek. Kvadri se odmakne od barijere i pogne glavu iznad sve četiri

sklopljene ruke čiji su se vršci prstiju dodirivali. I Miles poprimi neku vrst službena

uglađenog držanja.

Georish Stauber, Barun Fell, bijaše iznenađujuće star čovjek — obzirom na činjenicu

da je na ovaj položaj došao tako nedavno, pomisli Miles. Uživo je izgledao starije nego na

holovidu koji su Milesu pokazali na pripremama za ovu misiju. Barun bijaše debeo i

zovijalan, sjajne ćele obrubljene sijedim pramenovima. Izgledao je poput nečijeg djeda.

Doduše, ne Milesovog; Milesov je djed bio vitak i nalik grabežljivcu čak i u najstarijoj

dobi. A titula staroga Grofa bila je onoliko stvarna koliko takve stvari jesu, a ne samo

kurtoazna titula Sindikalnog preživjelog. Imao on vesele rumene obraze ili ne, podsjeti se

Miles, Barun Fell se do ovoga položaja uspeo preko hrpe mrtvih tjelesa.

"Admirale Naismith. Kapetane Thorne. Dobrodošli na Postaju Fell," zarogobori

Barun smiješeći se.

Miles mu uputi aristokratski naklon. Thorne učini isto, premda pomalo nespretno.

Ah. Slijedeći put mora kopirati tu nespretnost. Takvi sitni detalji daju vjerodostojnost

lažnim identitetima. Ili ih čine prozirnima.

"Jesu li se moji ljudi pobrinuli za vaše potrebe?"

"Da, hvala vam." Zasad pravi poslovan čovjek.

"Tako mi je drago da sam vas napokon upoznao," nastavi Barun. "O vama smo

mnogo čuli."

"Jeste li," reče Miles ohrabrujuće. Barunove oči bijahu na čudan način pohlepne.

Prilično srdačan prijem za malog olovnog plaćenika, ha? Ovo bijaše ipak malo

presrdačno no što bi bilo normalno čak i da se radi o velikom kupcu. Svejedno, u

Milesovu osmijehu nije se nazirala ni trunka opreza koji je osjećao. Strpljenja. Pusti neka

izazov iziđe na površinu, ne srljaj u ono što još ne možeš vidjeti. "Samo dobre stvari,

nadam se."

"Izuzetno dobre. Brzina vašeg uspjeha jednaka je tajnovitosti vašeg podrijetla."

78

Pakao, pakao, kakav je ovo mamac? Je li mu Barun želio dati do znanja da zapravo

zna pravi identitet 'Admirala Naismitha'? To bi moglo značiti iznenadne i ozbiljne

nevolje. Ne — strah je pretekao svoj uzrok. Čekaj. Zaboravi da je u ovome tijelu ikad

postojala osoba poput Poručnika Gospara Vorkosigana iz Barrayaranske Carske Službe

Sigurnosti. Ionako nije dovoljno veliko za nas obojicu, dečko. A ipak, zašto se ovaj debeli

morski pas tako dodvorno smiješi? Miles nakrivi glavu, ne odajući ništa.

"Priča o uspjehu vaše flote kod Vervaina doprla je čak i do nas ovdje. Šteta je to za

bivšeg zapovjednika."

Miles se ukoči. "Žalim smrt Admirala Osera."

Barun filozofski slegne ramenima. "Takve se stvari događaju u ovom poslu. Samo

jedan može biti zapovjednikom."

"On je mogao biti izuzetno dobar podređeni."

"Ponos je tako opasna stvar," nasmiješi se barun.

Doista. Miles se ugrize za jezik. Znači on misli da sam se ja 'pobrinuo' za Oserovu

smrt. Neka i ostane tako. Morao bi to biti tup sindikalni barun koji ne bi pronašao

nekakav profit u saznanju da je u ovoj prostoriji jedan plaćenik manje no što se to činilo,

te da su kroz Milesa Dendarijanci postali produženom rukom Barrayaranske Carske

Službe, tako tajnom da ni većina njih samih nije bila toga svjesna. Miles uzvrati

osmijehom, ne dodavši ništa.

"Strašno me zanimate," nastavi barun. "Na primjer, tu je zagonetka vaših godina. I

prethodne vojne karijere."

Da je Miles još uvijek u ruci imao piće sad bi ga bio strusio u jednom gutljaju.

Umjesto toga on grčevito ispreplete ruke za leđima. Dovraga, linije bola nisu mu dovoljno

postarale lice. Ako barun doista vidi ravno kroz kvazi-plaćenika do dvadeset-trogodišnjeg

poručnika Službe Sigurnosti... a ipak, obično mu je uspijevalo zavarati…

Barun spusti glas. "Jesu li jednako istinite i glasine o vašim betanskim tretmanima za

pomlađivanje?"

Dakle o tome se radi. Milesu se zavrti u glavi od olakšanja. "Zašto biste se vi zanimali

za takvo nešto, gosparu?" odbrblja on. "Mislio sam da je Jacksonova Cjelina kolijevka

gotovo-besmrtnosti. Kažu da ovdje ima nekih koji su već u trećem kloniranom tijelu."

"Ja nisam jedan od tih," reče barun s priličnim žaljenjem.

Miles izvije obrve u iskrenom iznenađenju. "Neka nesretna medicinska zapreka?"

upita, ubacivši uljudnu suosjećajnost u svoj glas. "Moje iskreno žaljenje, gospodine."

79

"Moglo bi se reći." Barunov smiješak imao je oštar rub. "Sama operacija

transplantacije mozga ubija određeni postotak pacijenata—"

Je, pomisli Miles, počevši sa 100% klonova čiji mozgovi odlaze u odvod da bi napravili

mjesta za...

"... drugi pak pretrpe razne vrsti trajnih oštećenja. To su rizici koje čovjek mora

preuzeti želi li nagradu."

"Ali nagrada je tako velika."

"Ali tu je i određen broj pacijenata koji se po ničemu ne razlikuju od prve grupe, a koji

na operacijskom stolu ne umru slučajno. Ako njihovi neprijatelji imaju dovoljno

suptilnosti i hrabrosti da se za to pobrinu. A ja imam brojne neprijatelje, Admirale

Naismith."

Miles napravi gestu tipa ma-nemojte-mi-reći, pa se nastavi pretvarati kao da ga sve

to strašno zanima.

"Procijenjujem da su moje sadašnje šanse da preživim transplantaciju mozga prilično

lošije od prosječnih," nastavi barun. "Pa me zanimaju alternative." On zastane,

iščekujući. „

"Oh,"reče Miles. Oh, stvarno. On se zagleda u svoje nokte, brzo razmišljajući. "Istina

je, jednom sam sudjelovao u... neovlašćenom eksperimentu. Preuranjenom, kako se

kasnije pokazalo, s kojim su prebrzo prešli s životinja na ljudske zamorce. Nije bio

uspješan."

"Ne?" reče barun. "Činite mi se dobroga zdravlja."

Miles slegne ramenima.

"Da, bilo je nekih pozitivnih učinaka na mišiće, ten, kosu. Ali moje su kosti kosti

starca, krhke." Istina. "Podložne akutnim upalama. Ima dana kad nisam u stanju hodati

bez lijekova." Opet istina, prokletstvo. "Ne očekuje se da ću dugo živjeti." Na primjer, ako

određene ovdje prisutne stranke ikad saznaju tko je 'Admiral Naismith', moj bi se

očekivani životni vijek mogao svesti na petnaestak minuta. "Pa, bojim se da vam ne mogu

preporučiti da se podvrgnete toj proceduri — osim ako niste veliki pobornik boli koji bi

uživao biti bogaljem."

Barun ga odmjeri od glave do pete. Razočaranje mu objesi uglove usana.

"Razumijem."

80

Bel Thorne, koji je dobro znao da navodni 'betanski tretman pomlađivanja' niti ne

postoji, slušao je s dobro skrivenim uživanjem i zavidno je dobro uspijevao suspregnuti

posprdni osmijeh. Blagoslovljeno budi njegovo malo crno srce.

"Ipak," reče barun, "možda je vaš... poznanik znanstvenik proteklih godina

napredovao."

"Bojim se da nije," reče Miles. "Umro je." On bespomoćno raširi ruke. "Od starosti."

"Oh." Barunova se ramena mrvicu objese.

"Ah, tu si, Fell," do njih dopre novi glas. Barun se ispravi i okrene.

Čovjek koji ga je zazvao bijaše odjeven u jednako konzervativnu odjeću, praćen tihim

slugom po kojem se jasno vidjelo da je tjelohranitelj. Sluga je na sebi imao uniformu,

crvenu svilenu tuniku visoka ovratnika i komotne crne hlače, i nije nosio oružje. Na

Postaji Fell jedino su Fellovi ljudi bili naoružani; ovo je mjesto imalo najstrožije propise o

nošenju oružja na koje je Miles ikada naišao. Ali splet žuljeva na šakama žilavog

tjelohranitelja implicirao je da mu oružje možda ni ne treba. Oči su mu svjetlucale a ruke

tek neznatno podrhtavale, odajući hiper-budnost izazvanu umjetnim pomagalima — ako

mu se tako zapovijedi mogao bi napasti i udariti zasljepljujućom brzinom i snagom

adrenalinskog ludila. Ali također će i mlad u mirovinu, metabolički obogaljen do kraja

svog kratkog života.

Čovjek kojega je čuvao također bijaše mlad —je li sin nekog velikog gospara, pitao se

Miles. Imao je dugu sjajnu crnu kosu spletenu na zamršen način, glatku

tamnomaslinastu kožu i orlovski nos. Nije mogao biti stariji od Milesove stvarne dobi, a

ipak se kretao sa zrelim samopouzdanjem.

"Ryovale," Barun Fell kimne uzvraćajući pozdrav, onako kako čovjek pozdravlja sebi

ravnoga. Još uvijek glumeći srdačnog domaćina, Fell doda: "Gospodo časnici, dopustite

mi da vam predstavim Baruna Ryovala iz Kuće Ryoval. Admiral Naismith, Kapetan

Thorne. Oni pripadaju onoj plaćeničkoj brzoj krstarici illyrikanske proizvodnje na

pristaništu, Ry, koju si jamačno primijetio."

"Bojim se da nemam tvoje oko za željezariju, Georish." Barun Ryoval im kimne na

način čovjeka koji se trudi biti uljudan prema onima koji su na društvenoj ljestvici niže od

njega. Miles mu uzvrati nespretnim naklonom.

Skrenuvši pažnju s Milesa na gotovo opipljiv način, Ryoval zakorači korak natrag s

rukama na bokovima promatrajući stanovnicu mjehura s nultom gravitacijom. "Moj

agent nije pretjerao opisujući njen šarm."

81

Fell se kiselo nasmiješi. Nicol se bila povukla — ustuknula — kad im se Ryoval

približio, i sad je lebdjela iza svog instrumenta, ugađajući ga. Pretvarajući se da ga

ugađa. Njene su oči s oprezom pogledavale Ryovala, pa se vratile cimbalu kao da ono

može postaviti nekakvu magičnu barijeru između njih.

"Možeš li joj zapovijediti neka zasvira—" počne Ryoval, ali bi prekinut signalom s

komunikatora oko zapešća. "Ispričaj me, Georish." Izgledajući pomalo uzrujano on se

napola okrene od njih i progovori u komunikator. "Ryoval. Nadam se da je ovo nešto

važno."

"Da, gosparu," odvrati tanak glasić. "Ovdje Upravnik Deem iz Prodajno-

Demonstrativnog. Imamo problem. Ono stvorenje koje nam je prodala Kuća Bharaputra

napalo je jednog kupca."

Ryovalove se usne nalik onima grčkoga kipa iskriviše u nečujnom režanju. "Rekao

sam vam da ga privežete lancima od duraluminija."

"I jesmo, gosparu. Lanci su izdržali, ali stvorenje je jednostavno iščupalo njihove

držače iz zida."

"Omamite ga."

"Jesmo."

"Onda ga primjereno kaznite kad se probudi. Dovoljno dug period bez hrane trebao

bi otupiti agresivnost tog stvorenja — ima nevjerojatan metabolizam."

"A što da radimo s kupcem?"

"Dajte mu štogod zatraži. Na račun Kuće."

"Ja... ovaj... ne znam hoće li biti u stanju išta zatražiti, i to prilično dugo. U bolnici je.

Još uvijek bez svijesti."

Ryoval zasikće. "Neka se moj osobni liječnik pobrine za njega, a ja ću se pobrinuti za

ostalo kad se vratim dolje, za nekih šest sati. Gotovo." On prekine vezu. "Imbecili," zareži.

Duboko udahne, kontrolirano, meditativno, pa se sjeti svoje društvene poze kao da je

vadi iz neke pohranjene memorije. "Ispričavam se za ovaj prekid, Georish."

Fell odmahne rukom u gesti razumijevanja, kao da želi reći: ah, posao.

"Kao što sam počeo — možeš li joj reći neka nešto odsvira?"

Fell sklopi ruke iza leđa, dok su mu oči svjetlucale lažnim dobrodušnim osmijehom.

"Sviraj nešto, Nicol."

82

Ona kimne, postavi se u odgovarajući položaj i sklopi oči. Zabrinutost koja joj je

činila lice napetim postepeno je prelazila u unutarnji mir i ona počne svirati polaganu,

slatku melodiju koja se ustalila, prevrtala, počinjala ubrzavati.

"Dosta!" Ryoval podigne ruku. "Točno je onakva kako su mi je opisali."

Nicol nespretno zastane usred melodije. Udisala je kroz raširene nosnice, vidljivo

uznemirena time što ne može djelo privesti kraju; frustracija artističke nedovršenosti.

Divljim je pokretima gurnula batiće u njihove držače sa strane instrumenta i prekrižila

oba para ruku. Thorneova se usta stisnuše i on također prekriži ruke u nesvjesnom

odjeku njenih pokreta. Miles se s nelagodom ugrize za usnu.

"Moj je agent govorio istinu," nastavi Ryoval.

"Tada ti je možda izrazio i moje žaljenje," reče Fell suho.

"Jest. Ali on nije ovlašćen da ponudi više od uobičajenog maksimuma. Kad se radi o

nečem ovako jedinstvenom, nema zamjene za izravan kontakt."

"Ja uživam u njenim vještinama takvima kakve jesu," reče Fell. " U mojim je

godinama mnogo teže doći do užitka nego do novca."

"Istina, istina. Svejedno, užici se mogu nadomjestiti drugim užicima. Mogao bih se

pobrinuti za nešto doista posebno. Nešto što nije u katalogu."

"Mislio sam na njene glazbene vještine, Ryovale. Koje su više nego posebne. One su

jedinstvene. Prave. Ne umjetno potencirane na bilo koji način. Ne od one vrsti koje se

mogu duplicirati u tvojim laboratorijima."

"U mojim se laboratorijima može duplicirati sve, gospodine." Ryoval se nasmiješi na

implicirani izazov.

"Osim originalnosti. Po definiciji."

Ryoval raširi ruke u uljudnom priznavanju filozofske tvrdnje. Fell, shvati Miles, nije

uživao samo u kvadrinom glazbenom daru, već i u činjenici da posjeduje nešto što njegov

suparnik tako žarko želi kupiti a što on nema ni najmanju potrebu prodati. To je moćan

užitak. Čini se da čak i čuveni Ryoval ima poteškoća naći nešto veće od toga — a ipak,

ako Ryoval uspije pogoditi Fellovu cijenu, koja bi sila na Jacksonovoj Cjelini uspjela

spasiti Nicol? Miles iznenada shvati da zna koja bi mogla biti Fellova cijena. Hoće li to

shvatiti i Ryoval?

Ryoval napući usne. "Porazgovarajmo onda o uzorku tkiva. Njoj to ne bi nanijelo

nikakvu štetu, a ti bi mogao i dalje nesmetano uživati u njenim uslugama."

83

"Ali štetilo bi njenoj jedinstvenosti. Prodaja kopija ili falsifikata uvijek snizuje

vrijednost originala, i sam to znaš, Ry," naceri se Barun Fell.

"Ne odmah, ne još neko vrijeme," istakne Ryoval. "Vrijeme potrebno za razvoj zrelog

klona je najmanje deset godina — ah, ali ti to znaš." On pocrveni i nakloni se kao da se

ispričava, kao da je shvatio da je upravo povukao nedopušten potez.

Sudeći po tome kako su se Fellove usne stisle, očito i jest. "Doista," reče Fell hladno.

U tom ih trenutku, prateći međuigru, s užasom prekine Bel Thorne. "Ne možete

prodati uzorke njenog tkiva! Nisu Vaše vlasništvo. Ona nije nekakva tvorevina s

Jacksonove Cjeline, ona je slobodna građanka galaktike!"

Oba se baruna okrenuše prema Belu, kao da se radi o komadu namještaja koji je

iznenada progovorio. Krivi potez. Miles se lecne.

"Može prodati njen ugovor," reče Ryoval, uspijevajući pokazati tolerantnost, premda

krhku. "O čemu se i radi u ovoj diskusiji. Privatnoj diskusiji."

Bel se nije obazirao na aluziju. "Ima li, ovdje na Jacksonovoj Cjelini, ikakve razlike

nazovete li to ugovorom ili mesom, tkivom?"

Ryoval se osmjehne hladnokrvnim osmijehom. "Baš nikakve. Vlasništvo je ovdje

znatno više od devet točaka zakona."

"To je posve ilegalno!"

"Legalno, dragi moj — ah — vi ste Betanac, zar ne? To objašnjava sve," reče Ryoval.

"Ilegalno je ono što planet na kojem jeste takvim proglasi i što je sposoban takvim

službeno učiniti. Ne vidim ovdje nikakve betanske snage koje bi nam mogle nametnuti

svoju određenu verziju moralnosti. Vidiš li ti, Fell?"

Fell je slušao uzdignutih obrva, uhvaćen između uzrujanosti i zabavljanja tim

razgovorom.

Bel se trgne. "Znači kad bih ja sad potegao oružje i raznio vam glavu to bi bilo posve

legalno?"

Tjelohranitelj se napne, a tijelo mu se postavi u položaj za napad.

"Prestani, Bel," promrmlja Miles ispod glasa.

Ali Ryoval je počeo uživati u poigravanju s Betancem koji ga je prekinuo. "Nemate

oružje. Ali legalnost na stranu, moji podređeni imaju upute da osvete moju smrt. To je,

kako bi se reklo, prirodan ili virtualan zakon. Otkrili biste da bi se takav nesretno izabran

potez smatrao itekako ilegalnim."

84

Barun Fell uhvati Milesov pogled i jedva vidljivo nakrivi glavu. Vrijeme je za

intervenciju. "Vrijeme je da krenemo dalje, Kapetane," reče Miles. "Nismo jedini barunovi

gosti."

"Probajte vrući buffet," predloži Fell ljubazno.

Ryoval naglašeno skrene pažnju s Thornea i okrene se Milesu. "Svakako svratite do

mene ako budete išli dolje, Admirale. Čak bi i Betanac mogao podnijeti širenje horizonata

svojih iskustava. Siguran sam da bi moje osoblje pronašlo nešto što bi vas zanimalo, a što

si možete priuštiti."

"Ne više," reče Miles. "Naše su kreditne kartice kod Baruna Fella."

"Ah, šteta. Na slijedećem dolasku, možda." Ryoval se okrene, s lakoćom ih se

rješavajući. Ali Bel se nije lako predavao. "Ne možete ni tamo dolje prodavati građanina

galaktike," reče, pokazujući trzavim pokretom na planet iza zaslona. Na licu kvadri

Nicol, koja ga je promatrala iza svog cimbala, nije bilo nikakva izraza, ali njene su

izražajne plave oči plamtjele.

Ryoval se okrene natrag, hineći tek otkriveno iznenađenje. "Oh, Kapetane, sad sam

tek shvatio. Betanac — vi ste zacijelo pravi genetički hermafrodit. I vi sami ste raritet

koji ima tržišnu vrijednost. Mogu vam ponuditi posao s prosvjetiteljskim iskustvom i uz

plaću dvaput veću od sadašnje. A čak se na vas ni ne bi trebalo pucati. Jamčim vam da

biste bili strašno popularni. Po grupnim cijenama."

Miles bi se mogao zakleti da je vidio kako Thorneu tlak skače do nebesa kad mu je

značenje Ryovalovih riječi doprlo do svijesti. Hermafroditovo se lice smrači i on duboko

udahne. Miles ga zgrabi za rame, jako. Bel je zadržavao dah.

"Ne?" reče Ryoval, nagnuvši glavu. "Što se može. Ali ozbiljno, masno bih vam platio

za uzorak tkiva za svoju arhivu."

Belov dah izleti poput eksplozije. "Moji klonovi da budu — da budu — neka vrst

seksualnih robova slijedećeg stoljeća! Preko mene mrtvog — ili vas — vi, vi-"

Bel bijaše toliko bijesan da je mucao, fenomen koji Miles nikad prije nije vidio u ovih

sedam godina poznanstva, čak ni u bitkama.

"Tako betanski," posprdno smrkne Ryoval.

"Prestani, Ry," zareži Fell.

Ryoval uzdahne. "Oh, dobro. Ali tako je lako."

85

"Ne možemo pobijediti, Bel," prosikće Miles. "Vrijeme je da se povučemo."

Tjelohranitelj je podrhtavao.

Fell kimne Milesu s odobravanjem.

"Hvala vam na gostoprimstvu, Barune Fell," reče Miles službeno. "Ugodan dan,

Barune Ryoval."

"Ugodan dan, Admirale," reče Ryoval, sa žaljenjem odustajući od najboljeg sporta

toga dana. "Vi mi se činite kozmopolitanskom vrstom za Betanca. Možda biste nas mogli

jednom posjetiti bez svog moralnog prijatelja."

Rat riječi pobjeđuje se riječima. "Ne bih rekao," promrmlja Miles, očajnički

prekopavajući po svom umu u potrazi za nekom zapanjujućom uvredom.

"Kakva šteta," reče Ryoval. "Imamo predstavu s psom i patuljkom za koju sam

siguran da bi vas fascinirala."

Nastao je trenutak posvemašnje tišine.

"Spržimo ih iz orbite," predloži Bel ukočeno.

Miles se naceri kroz stisnute zube, nakloni se, pa se udalji čvrsto držeći Belov rukav.

U roku nekoliko sekundi već se pored njih stvorio Fellov majordomo. "Ovim putem do

izlaza, prosim lijepo, gospodo časnici," smiješio se. Miles nikad prije nije bio niotkud

izbačen s toliko istančane uljudnosti.

Natrag na Arielu, Thorne je koračao gore-dolje po časničkoj blagovaonici, dok je

Miles sjedio i pijuckao kavu, vruću i crnu poput njegovih vlastitih misli.

"Žao mi je što sam prasnuo na tog balavca Ryovala," ispričavao se Bel nevoljko.

"Balavac, vraga," reče Miles. "Mozak u tom tijelu mora biti star najmanje stotinu

godina. Svirao te kao violinu. Ne. Ne možemo očekivati da ćemo njega zateći nespremna.

Priznajem, bilo bi lijepo da si imao dovoljno pameti da začepiš." On uvuče zrak kako bi

ohladio opečeni jezik.

Bel učini uznemiren pokret koji je Milesu davao za pravo, pa nastavi koračati gore-

dolje. "A ta jadna djevojka, zarobljena u onom mjehuru — imao sam jednu jedinu šansu

razgovarati s njom i prokockao sam je — ja sam trkeljao..."

Djevojka je doista izvukla ono muško iz Thornea, pomisli Miles uz grimasu. "Događa

se to i najboljima od nas," promrmlja on. Nasmiješi se u svoju šalicu kave, pa se namršti.

Ne. Bolje da ipak ne ohrabruje Thorneovo zanimanje za kvadri-djevojku. Ona je očito

mnogo više od samo jedne od Fellovih slugu. Njih dvojica imaju samo jedan brod s

86

dvadeset članova posade; čak i da imaju cijelu dendarijsku flotu za leđima dvaput bi

razmislio o tome da na bilo koji način uvrijedi Baruna Fella na njegovu vlastitom

teritoriju. Njih su dvojica na misiji. Kad smo već kod toga, gdje je taj prokleti čovjek

kojega trebaju pokupiti? Zašto ih nije već kontaktirao, kao što je bilo dogovoreno?

Oglasi se zidni interkom.

Thorne mu priđe. "Ovdje Thorne."

"Kaplar Nout, na ulazu s lučne strane. Ovdje je... jedna žena koja vas želi vidjeti."

Thorne i Miles izmijeniše poglede, obojica s podignutim obrvama. "Kako se zove?"

Prigušeno mrmljanje, a onda: "Nicol, kaže."

Thorne iznenađeno zagunđa. "U redu. Neka je netko doprati do časničke

blagovaonice."

"Da, Kapetane." Kaplar je zaboravio isključiti interkom prije no što se okrenuo i

njegov glas dopre do njih: "...ostani ovdje dovoljno dugo i vidjet ćeš bar jedan primjerak

od svačega."

Na dovratku se pojavi Nicol u lebdećoj stolici nalik cjevastoj šalici koja traga za

svojim tanjurićem, emajliranoj plavom bojom koja je u potpunosti odgovarala boji njenih

očiju. Kliznula je kroz vrata s jednakom lakoćom kao što bi to učinila žena njišući

bokovima i zaustavila se pored Milesova stola, te podesila visinu stolice na visinu osobe

koja sjedi. Stolicom je upravljala donjim parom ruku, što joj je gornje ostavljalo

slobodnima. Sjedalo je zacijelo bilo izrađeno po mjeri. Miles je to njeno manevriranje

promatrao s velikim zanimanjem. Dosad nije čak ni bio siguran može li ona uopće živjeti

izvan svog bestežinskog mjehura. Bio bi očekivao da će biti slaba. Nije mu se činila

slabom. Izgledala je odlučno. Ona pogleda Thornea.

Thorne je izgledao vrlo raspoloženo. "Nicol. Doista mi je drago da te opet vidim."

Ona kratko kimne. "Kapetane Thorne. Admirale Naismith." Pogled joj je prelazio s

jednoga na drugog, pa se zaustavio na Thorneu. Miles pomisli kako shvaća zašto.

Pijuckao je svoju kavu i čekao razvoj situacije.

"Kapetane Thorne. Vi ste plaćenik, zar ne?"

"Da..."

"I... oprostite mi ako sam krivo shvatila, ali činilo mi se da posjedujete izvjesnu...

empatiju za osobu u mom položaju."

Thorne joj uputi pomalo idiotski naklon. "Razumijem da visiš nad ponorom."

87

Njene se usne stisnuše i ona nijemo kimne.

"Sama se tamo dovela," istakne Miles.

Njena se brada podigne. "I namjeravam se od tamo sama i izvući."

Miles podigne ruku otvorena dlana i potegne još jedan gutljaj.

Ona počne nanovo podešavati visinu svoje stolice, nervoznim pokretom koji je

završio na istoj visini na kojoj je i počeo.

"Meni se čini," reče Miles, "da je Barun Fell moćan zaštitnik. Nisam siguran trebaš li

se ičega bojati radi Ryovalova...ovaj... tjelesnog zanimanja za tebe sve dok je Fell na

vlasti."

"Barun Fell umire." Ona zabaci glavu. "Ili bar on sam tako misli."

"Primijetio sam. Zašto ne plati da mu naprave klona?"

"Učinio je to. Sve je bilo dogovoreno s Kućom Bharaputra. Klon je već imao četrnaest

godina, posve zreo. A onda je prije nekoliko mjeseci netko ubio klona. Barun još uvijek

nije uspio otkriti tko je to učinio, premda ima malu listu sumnjivaca. Na čijem je vrhu

njegov vlastiti polubrat."

"I tako je zatočen u tijelu koje svakim danom sve više stari. Kakav... fascinantan

taktički potez," razmišljao je Miles naglas. "Pitam se što će slijedeće učiniti taj nepoznati

neprijatelj? Jednostavno čekati?"

"Ne znam," reče Nicol. "Barun je već naručio drugoga klona, ali taj još nije ni izvađen

iz replikatora. Čak i uz akceleratore rasta trebat će godine prije no što bude dovoljno

zreo za transplantaciju. I... palo mi je na um da između sada i tog vremena postoji cijeli

niz načina na koje bi barun mogao umrijeti, a koji nemaju veze s lošim zdravljem."

"Nestabilna situacija," složi se Miles.

"Želim van. Želim kupiti izlaz."

"Zašto onda," upita Miles suho, "jednostavno ne odeš dolje u ured jedne od tri

galaktičke komercijalne putničke agencije i ne kupiš si kartu?"

"Problem je u mom ugovoru," reče Nicol. "Potpisala sam ga dok sam još bila na

Zemlji i tada nisam znala što će taj ugovor značiti jednom kad dođem na Jacksonovu

Cjelinu. Ne mogu ga čak ni otkupiti, osim u slučaju da mi barun to odluči dopustiti. A

nekako... čini se da živjeti ovdje postaje sve skuplje i skuplje. Izračunala sam da će postati

još mnogo gore prije no što mi ugovor istekne."

88

"Koliko još?" upita Thorne.

"Pet godina."

"Ajoj," reče Thorne suosjećajno.

"Znači ti, ah, želiš da ti mi pomognemo da se prijevremeno izvučeš iz Sindikalnog

ugovora," reče Miles, ostavljajući male mokre prstenove na stolu s dnom svoje šalice. "Da

te potajno prošvercamo van, pretpostavljam."

"Mogu vam platiti. Sad mogu platiti više no što ću moći za godinu dana. Ovo nije

ono što sam očekivala kad sam došla ovamo. Tada su govorili o snimanju vid-demo

snimke... što se nije dogodilo, a mislim da nikad ni neće. Moram nekako doprijeti do šire

publike ako želim skupiti dovoljno novaca za povratak kući. Natrag svome narodu.

Želim... van odavde prije no što padnem u taj gravitacijiski bunar." Ona pokaže palcem u

smjeru planeta u čijoj se orbiti nalazio njihov brod. "Mnogi ljudi koji odu tamo dolje više

se nikad ne vrate." Ona zastane. "Zar se vi bojite Baruna Fella?"

"Ne!" reče Thorne uglas s Milesovim: "Da." Njih dvojica izmijeniše ironične poglede.

"Bolje bi nam bilo da budemo na oprezu kad je riječ o Barunu Fellu," predloži Miles.

Thorne slegne ramenima.

Ona se namršti i odmanevrira do stola. Izvuče snop raznih planetarnih valuta iz

svoje zelene svilene jakne, pa ih položi na stol ispred Milesa. "Bi li vam ovo dalo poticaja?"

Thorne opipa snop, pregleda novčanice. Snop vrijednosti najmanje nekoliko tisuća

betanskih dolara, procijenjeno odoka, najvećim dijelom u novčanicama srednjih

vrijednosti, premda je na vrhu snopa bila betanska novčanica od jednog dolara koja je

skrivala vrijednost snopa od očiju letimičnog promatrača. "Pa," reče Thorne

pogledavajući Milesa, "što mi plaćenici mislimo o tome?"

Miles se zamišljeno zavali unatrag. Čuvanje tajne Milesovog identiteta nije bila

jedina usluga koju je dugovao Thorneu. Miles se sjećao dana kad mu je Thorne pomogao

zarobiti asteroidnu rudarsku postaju i bojni brod Triumph sa samo šesnaestoricom

vojnika u punoj bojnoj opremi i hrpom hrabrosti. "Ja podupirem kreativne financijske

pothvate svojih podređenih," reče napokon. "Samo ti pregovaraj, Kapetane."

Thorne se nasmiješi, pa izvuče betansku novčanicu od jednog dolara iz snopa. "Ideja

je dobra," reče Thorne glazbenici, "ali iznos ne odgovara."

Njena ruka nesigurno krene prema jakni, pa zastane kad je Thorne gurnuo ostatak

snopa natrag prema njoj. "Što?"

89

Thorne podigne izvučenu novčanicu i nekoliko je puta istegne tako da je zapucketala.

"Ovo je odgovarajući iznos. Što naš dogovor čini službenim ugovorom." Bel joj pruži

ruku; nakon nekoliko trenutaka sveopće zapanjenosti ona je prihvati. "Dogovoreno," reče

Thorne veselo.

"Heroju," reče Miles podigavši prst u gesti upozorenja, "pazi se, stavit ću veto na taj

dogovor ako ga ne uspiješ provesti u apsolutnoj tajnosti. To je moja cijena."

"Da, gospodine," reče Thorne.

***

Nekoliko sati kasnije, u njegovoj kajiti na Arielu, Milesa iznenada probudi zvuk

komkonzole koji je imao prizvuk hitnosti. Štogod to bilo o čemu je sanjao istog je trena

nestalo, premda mu je ostao osjećaj da se radilo o nečem neugodnom. Biološkom i

neugodnom. "Naismith ovdje."

"Ovdje dežurni časnik u Nav - Kom-u, gospodine. Imate poziv s površinske

komercijalne komunikacijske mreže. Osoba kaže da se zove Vaughn."

Vaughn bijaše dogovoreno kodno ime čovjeka kojega su trebali pokupiti. Njegovo

pravo ime bilo je Dr. Canaba. Miles zgrabi jaknu svoje uniforme i navuče je preko crne

majice kratkih rukava, napravi par uzaludnih pokreta rukom kroz kosu, pa sklizne u

sjedalo za svojom konzolom. "Spoji ga."

Iznad Milesove vid-ploče pojavi se lice čovjeka koji je duboko zagazio u sredovječne

godine. Suncem opaljene, rasno nedefinirane crte lica, kratka valovita kosa na

sljepoočnicama prošarana sijedima; najistaknutija značajka bijaše inteligencija koja je

prožimala to lice i pogledu njegovih smeđih očiju davala žustrinu. Je, to je moj čovjek,

pomisli Miles zadovoljno. Krećemo. Ali Canaba je izgledao više nego napeto. Izgledao je

kao da je izvan sebe.

"Admiral Naismith?"

"Da. Vaughn?"

Canaba kimne.

"Gdje ste?" upita Miles.

"Dolje na površini."

"Trebali ste se s nama sresti ovdje gore."

"Znam. Nešto je iskrslo. Problem."

90

"Kakav problem? Ah —je li ovaj kanal siguran?"

Canaba se gorko nasmije. "Na ovome planetu ništa nije sigurno. Ali mislim da me ne

prisluškuju. Ne mogu doći gore, ne još. Potrebna mi je... pomoć."

"Vaughn, ne možemo se suprotstavljati superiornim silama — ako ste postali

zatvorenikom —"

On odmahne glavom. "Ne, nije to. Ja... izgubio sam nešto. Potrebna mi je pomoć da

to vratim."

"Koliko sam ja shvatio vi ste trebali ostaviti sve za sobom. Kasnije će vam to biti

kompenzirano."

"Ne radi se o nikakavoj osobnoj imovini. U pitanju je nešto što vaš poslodavac jako

želi imati. Oduzeti su mi izvjesni... uzorci. Neće me htjeti primiti bez njih."

Dr. Canaba očito je Milesa držao za sitnog plaćenika Barrayarske Službe Osiguranja

s nevelikim pristupom povjerljivim informacijama. Znači tako. "Meni je naređeno da

prebacim samo vas i vaše umijeće."

"Očito vam nisu rekli sve."

Vraga nisu. Barrayar bi te uzeo golog golcatog i bio sretan do besvijesti. Što je ovo?

Canaba je Milesovo mrštenje dočekao usana stisnutih u tanku crtu. "Neću otići

odavde bez njih. U tom slučaju dogovor otpada. A vi se možete pozdraviti s plaćom,

plaćeniče."

On to ozbiljno misli. Prokletstvo. Milesove se oči suziše. "Sve je ovo pomalo

tajnovito."

Canaba slegne ramenima. "Žao mi je. Ali moram... Sastanite se sa mnom pa ću vam

reći ostatak. Ili idite odavde, meni je svejedno. Ali nešto mora biti učinjeno, mora biti...

okajano." On uzrujano ušuti.

Miles duboko udahne. "U redu. Ali svaka dodatna komplikacija povećava vaš rizik. I

moj. Nadam se da je ovo vrijedno toga."

"Oh, Admirale," dahne Canaba tužno, "Meni jest. Meni jest."

Snježne su pahuljice prhutavo padale po malome parku u kojem su se trebali sastati

s Canabom, što bi Milesu dalo novi predmet kletvi da mu pogrda nije ponestalo već

satima prije. Drhturio je od hladnoće čak i pod dendarijskom parkom kad je Canaba

napokon prošao ispred kioska pred kojim su stajali Miles i Bel. Bez riječi su krenuli za

njim.

91

Glavni uredi bharaputranskih laboratorija bili su smješteni u gradu, što je Milesa

iskreno brinulo; dobro čuvano uzletište, čuvane Sindikalne zgrade, stambeni kompleksi

pod stražom, a između njih luda zbrka napuštenih starih zdanja koje, činilo se, nitko nije

čuvao, a u kojima su stanovali ljudi koji gmižu. To natjera Milesa da se zapita jesu li

dvojica dendarijaca koje je bio zadužio da prate njega i Bela dovoljna zaštita. Ali

gmizavci su ih obilazili u širokom luku; očito su razumijeli značenje stražara. Barem za

danjeg svjetla.

Canaba ih je odveo do jedne obližnje zgrade. Njene uzlazno/silazne cijevi bijahu u

kvaru, hodnici bez grijanja. Neka možda-ženska osoba odjevena u tamnu odjeću šmugne

pred njima u sjenke, natjeravši Milesa da se s nelagodom prisjeti štakora. Sumnjičavo su

slijedili Canabea uz sigurnosne ljestve postavljene na jednoj strani mračne uzlazno/

silazne cijevi, pa niz drugi hodnik i kroz vrata s razbijenom bravom u praznu prljavu

prostoriju osvijetljenu nepolariziranim ali cijelim prozorom. Pa, barem više nisu vani na

onom vjetru.

"Mislim da ovdje možemo slobodno razgovarati," reče Canabe, okrećući se i skidajući

rukavice.

"Bel?" reče Miles.

Thorne izvuče hrpu detektora ispod svoje parke, skenirajući okolinu dok su dva

dendarijska stražara kružila naokolo. Jedan se postavio u hodniku, a drugi blizu prozora.

"Čisto je," reče Bel napokon, kao da oklijeva vjerovati svojim instrumentima. "Zasad."

Namjerno naglašenih pokreta Bel priđe Canabi pa provjeri i njega. Canaba je čekao

spuštene glave, kao da je osjećao da bolji tretman ni ne zaslužuje. Bel postavi sonični

prigušivač.

Miles strese kapuljaču s glave i otkopča parku kako bi u slučaju opasnosti mogao što

brže do oružja. Canaba mu bijaše nevjerojatno nedokučiv. Koje su uopće njegovi porivi?

Nema sumnje da se Kuća Bharaputra pobrinula da mu bude ugodno — sudeći po njegovu

kaputu, raskošnoj odjeći ispod njega — i premda njegov standard neće pasti kad

prebjegne u barrayaranski Carski Znanstveni Institut, zacijelo neće imati mogućnosti

zgrtanja bogatstva kakve ima ovdje. Znači da sve ovo nije radi novca. Miles je to mogao

shvatiti. Ali ako se ne radi o gramzivosti zašto je onda uopće i počeo raditi za nekoga kao

što je Kuća Bharaputra ?

"Zbunjujete me, Dr. Canaba," reče Miles. "Zašto ova promjena kad je pred vama

ovakva karijera? Znam podosta o vašim budućim poslodavcima i — iskreno govoreći —

ne vidim kako bi vam oni mogli ponuditi išta više no što vam pruža Kuća Bharaputra."

Eto, rekao je to na pravi plaćenički način.

92

"Ponudili su mi zaštitu od Kuće Bharaputra. Doduše, ako ste vi jedan od njih..." on

sumnjičavo pogleda Milesa.

Ha. I prokletstvo. Čovjek je doista spreman odustati od svega. Ostavljajući Milesa da

osobno objasni neuspjeh misije Šefu Carske Službe Osiguranja Illyanu. "Oni su kupili

naše usluge," reče Miles, "pa prema tome vi zapovijedate. Žele vas sretnog i na sigurnom.

Ali mi ne možemo ni početi sa zaštitom ako se vi udaljite od plana smišljenog da vam

osigura najveću moguću razinu zaštite, ako ubacite dodatne čimbenike i od nas tražite

da tapkamo u mraku. Ako očekujete da preuzmem potpunu odgovornost za ishod ove

misije, moram znati što se događa."

"Nitko od vas ne traži da preuzmete odgovornost."

"Oni traže."

"Oh," reče Canaba. "Shvaćam." On odšeta do prozora, pa natrag. "Ali hoćete li učiniti

što od vas želim?"

"Učinit ću što mogu."

"Dovoljno," smrkne Canaba. "Bože..." on umorno zatrese glavom, pa odlučno

udahne. "Nisam došao ovamo zbog novaca. Došao sam zato što sam ovdje mogao

obavljati istraživanja koja nisam mogao nigdje drugdje. Ovdje nisam bio sputavan

zastarjelim legalnim restrikcijama. Sanjao sam o znanstvenom proboju... ali moj se san

pretvorio u noćnu moru. Sloboda je postala ropstvo. Stvari koje su željeli da činim...!

Konstantno prekidajući stvari koje sam ja želio činiti. Oh, uvijek možete naći ljude koji će

za novac učiniti štogod želite, ali to su drugorazredni stručnjaci. One najbolje se ne može

kupiti. Postigao sam stvari, jedinstvene stvari, koje Kuća Bharaputra ne želi dalje

razvijati jer joj ne bi donijele dovoljnu dobit, ne obazirući se na broj ljudi kojima bi te

stvari pomogle — a ja ne dobivam priznanja za svoj rad; godinu za godinom u stručnoj

literaturi čitam o tome kako galaktičke nagrade za dostignuća u mome polju odlaze

lošijima od mene samo zato što ja ne mogu objaviti svoje rezultate..." On zastane,

spuštene glave. "Nedvojbeno vam zvučim poput megalomanijaka."

"Ah..." reče Miles, "zvučite prilično frustrirano."

"Frustracija," reče Canaba, "me probudila iz duboka sna. Ranjeni ego — radilo se

samo o ranjenom egu. Ali u svome ponosu ponovno sam otkrio stid. A njegova me težina

zapanjila, sledila na mjestu. Razumijete li me? Je li uopće važno razumijete li me ili ne?"

On ode natrag do zida i ostane licem okrenut prema njemu, ukočenih leđa.

93

"Uh," Miles se zamišljeno počeška po potiljku, "da. Rado bih mnoge sate proveo

opčinjeno slušajući kako mi sve to objašnjavate — na mome brodu. Dok juri što dalje od

ovog planeta."

Canaba se okrene s iskrivljenim osmijehom na licu. "Vi ste praktičan čovjek, vidim.

Vojnik. Pa, Bog mi je svjedokom koliko mi u ovom trenutku treba vojnik."

"Stvari su tako zeznute, ha?"

"To... dogodilo se iznenada. Mislio sam da sve držim pod kontrolom."

"Nastavite," uzdahne Miles.

"Postojalo je sedam sintetiziranih genetskih kompleta. Jedan od njih je lijek za

određeni opskurni encimski poremećaj. Drugi bi podvadesetorostručio količinu kisika

koju proizvode alge na svemirskim postajama. Jedan od njih je došao odnekud izvan

bharaputranskih laboratorija — donio ga je čovjek za kojega nikad nismo saznali tko je,

čovjek praćen smrću. U samo jednoj noći ubijena je nekolicina mojih kolega koji su radili

na tome projektu, ubili su ih komandosi koji su ga slijedili. Njihovi zapisi bili su uništeni,

a ja nikad nikome nisam rekao da sam neovlašteno bio posudio uzorak tkiva kako bih ga

mogao proučiti. Još nisam posve završio, ali mogu vam već sad reći da se radi o nečem

apsolutno jedinstvenom."

Miles se gotovo zagrcne shvativši o čemu se radi, sjetivši se bizarnog spleta okolnosti

kojima je jedan takav uzorak tkiva dospio u ruke dendarijske službe sigurnosti prije

godinu dana. Telepatski genetski komplet Terencea Seeja — i osnovni razlog zašto je

Njegovoj Carskoj Visosti odjednom trebao vrhunski genetičar. Doktora Canabu čeka

malo iznenađenje kad stigne u barrayaranski laboratorij. Ali ako je ostalih šest genetskih

kompleta vrijedno barem djelić onoga koliko vrijedi ovaj koji im je poznat, Šef Illyan će

Milesa odrati tupim nožem ako dopusti da mu skliznu kroz prste. Miles odjednom počne

dvostruko pažljivije slušati Canabea. Ova misija možda neće biti tako trivijalna kako se

bio pribojavao.

"Tih sedam genetskih kompleta zajedno predstavljaju desetke tisuća radnih sati,

većinom mojih, uz malu pomoć drugih — moje životno djelo. Smjestio sam ih u viralni

umetak i ugradio ih, molekularno vezane i neaktivne, u živi..." Canaba se na trenutak

smete, "organizam, uskladištio ih tamo. U organizam za koji sam mislio da nikome neće

pasti napamet da u njemu potraži takvo nešto."

"Zašto ih niste uskladištili u svoje tkivo?" upita Miles uzrujano. "Onda ih ne biste

izgubili."

94

Canabina se usta otvoriše. "Ja... nikad mi to nije palo na pamet. Zašto se ja toga

nisam sjetio?" Njegova rukla u čudu dotakne čelo, kao da provjerava u čemu je greška.

Usne mu se opet stisnu u crtu. "Ali to ne bi ništa promijenilo. Još uvijek bih morao..." On

zašuti. "Stvar je u tom organizmu," reče napokon. "Tom... stvoru." Još jedna duga tišina.

"Od svih stvari koje sam učinio," nastavi Canaba tiho, "od svih stvari koje mi je

nametnula ova ogavna sredina, jednu ne mogu prežaliti. Shvatite, to se zbilo davno. Bio

sam mlad, tada sam još mislio da me ovdje čeka budućnost. I nisam to učinio sam —

krivica je grupna. Dobra izlika, ha? Rasprši krivnju, reci da je njegova, da je to njeno

maslo... pa sad je moja."

Misliš reći da je sad moja, pomisli Miles tmurno. "Doktore, što više vremena

provedemo ovdje, to je veća šansa da ćemo kompromitirati ovu operaciju. Molim vas,

prijeđite na stvar."

"Da... da. Pa, prije dosta godina Kuća Bharaputra preuzela ugovor za proizvodnju...

nove rase."

"Mislio sam da je Kuća Ryoval ta koja je čuvena po stvaranju ljudi, ili čega već, po

narudžbi," reče Miles.

"Oni proizvode robove, pojedinačno. Vrlo su specijalizirani. I mali — njihova je

klijentela iznenađujuće malobrojna. Ima mnogo bogatih ljudi, a pretpostavljam da ih ima

i mnogo izopačenih, ali mušterija Kuće Ryoval mora biti i jedno i drugo — a takvih ipak

nema toliko koliko mislite. Kako bilo da bilo, taj bi nam ugovor omogućio da započnemo

s masovnom produkcijom, nečim što uvelike nadmašuje mogućnosti Kuće Ryoval.

Izvjesna sub-planetarna vlada, pritisnuta susjedima, željela je da im stvorimo rasu super-

vojnika."

"Što, zar opet?" reče Miles. "Mislio sam da su to već i prije pokušavali. Više no

jednom."

"Ovaj put smo mislili da je to moguće. Ili, bolje rečeno, bharaputranska hijerarhija

bila je spremna uzeti ponuđeni novac. Ali projekt je već od samog početka patio od

prevelikog priliva ideja o tome kakvi bi super-vojnici trebali biti. Klijent, naši vlastiti

odličnici, članovi genetičkog projekta, svi su imali ideje koje su zdušno zagovarali.

Kunem vam se da je projekt bio osuđen na propast čak i prije no što ga je odobrio

dizajnerski komitet."

"Super-vojnik. Kojega je dizajnirao komitet. O bogovi. Da se čovjeku zavrti u glavi."

Milesove su se oči raširile. "I što se onda dogodilo?"

95

"Nekolicini nas se činilo da su već dosegnute granice ljudskih mogućnosti. Jednom

kad, recimo, mišićni sustav dovedete do savršenog zdravlja, stimulirate ga s

maksimumom hormona, izvježbate ga do krajnjih granica, dalje od toga ne možete. Pa

smo se okrenuli drugim vrstama radi željenih posebnih poboljšanja. Ja, na primjer,

postao sam opčinjen aerobičnim i anaerobičnim metabolizmom u mišićima čistokrvnih

konja—"

"Što?" upita Thorne, šokiran.

"Bilo je tu i drugih ideja. Previše. Kunem se da nisu sve bile moje."

"Miješali ste ljudske i životinjske gene?" dahne Miles.

"A zašto ne? Još na samome početku ljudske smo gene ubacivali životinjama — to

gotovo da je bila prva stvar koju su genetičari učinili. Dobivali ljudski inzulin iz bakterija

i tome slično. Ali dosad se nitko nije usudio učiniti obratnu stvar. Ja sam probio barijeru,

razbio kodove... Isprva je izgledalo dobro. Tek kad su prvi primjerci dosegli pubertet sve

su greške postale očite. Pa, bio je to tek početak. Željeli smo da budu opasni. Ali ispali su

monstruozni."

"Recite mi," protisne Miles, "je li u tom vašem dizajnerskom komitetu bilo ijednog

vojnika koji je imao ikakvih iskustava u borbi?"

"Pretpostavljam da ih je bilo na strani klijenta. Oni su nam dali parametre," reče

Canaba.

"Shvaćam," reče Thorne prigušenim glasom. "Pokušali su ponovno izumiti

dragovoljce."

Miles ga ošine pogledom, pa kucne po svom kronometru. "Ne dajte se smetati,

doktore."

Nastane kratka tišina. Canaba opet progovori. "Napravili smo deset prototipova.

Onda je klijent... propao. Izgubili su svoj rat—"

"Zašto me to ne iznenađuje?" promrmlja Miles ispod glasa.

"—sredstva za financiranje projekta bila su povučena, a sam projekt napušten prije

no što smo mogli u praksi primijeniti sve ono što smo naučili iz vlastitih grešaka. Od

deset prototipova devet ih je umrlo. Ostalo je jedno stvorenje. Držali smo ga u

laboratoriju... radi nekih poteškoća koje bismo imali da smo ga pokušali smjestiti negdje

vani. Svoj sam genetski kompleks uskladištio u to stvorenje Još uvijek je tamo. Zadnja

stvar koju sam namjeravao učiniti prije odlaska bilo je ubiti stvora. Milosrđe...

odgovornost. Moje okajanje grijeha, ako hoćete."

96

"A onda?" ponuka ga Miles.

"Prije nekoliko dana iznenada su ga prodali Kući Ryoval. Kao veliku novost, očito.

Barun Ryoval skuplja čudnovatosti svih vrsta za svoje banke uzoraka tkiva—"

Miles i Bel razmijeniše poglede.

"Nisam imao pojma da ga namjeravaju prodati. Ujutro sam došao na posao i otkrio

da stvorenja nema. Mislim da Ryoval nema pojma o njegovoj pravoj vrijednosti. Koliko

znam, još uvijek je tamo u Ryovalovim postrojenjima."

Miles zaključi da ga hvata sinusna glavobolja. Nedvojbeno radi hladnoće. "A što

biste, prosim lijepo, željeli da mi vojnici sad učinimo?"

"Da nekako uđete tamo. Da ga ubijete. Uzmete uzorak tkiva. Samo u tom ću slučaju

poći s vama."

Ne samo glavobolja, već i želučani grčevi. "Što — oba uha i rep?"

Canaba ga hladno pogleda. "Mišić lista lijeve noge. Tamo sam injektirao genetski

kompleks. Ti pohranjeni virusi nisu virulentni, nisu mogli daleko migrirati. Najveća

koncentracija bi još uvijek trebala biti tamo."

"Tako." Sklopivši oči Miles je trljao sljepoočnice. "Dobro. Pobrinut ćemo se za to.

Ovaj je naš osobni dogovor vrlo opasan i radije ga ne bih ponavljao. Planirajte biti na

mome brodu za četrdeset i osam sati. Hoćemo li imati kakvih teškoća u prepoznavanju

vašeg čudovišta?"

"Ne bih rekao. Taj je primjerak narasao do visine od oko dva i pol metra. Ja... želim

da znate da produženi vampiroliki očnjaci nisu bili moja ideja."

"Ah... shvaćam."

"Može se kretati vrlo brzo — ako je još uvijek dobra zdravlja. Mogu li vam ikako

pomoći? Imam pristupa bezbolnim otrovima..."

"Učinili ste dovoljno, hvala. Ostatak prepustite nama profesionalcima, ha?"

"Bilo bi najbolje da tijelo tog stvorenja bude posve uništeno. Da ne ostane niti jedna

stanica. Ako je to moguće."

"Zato i jesu izmislili plazmene lukove. Bolje da sad krenete."

"Da." Canaba je oklijevao. "Admirale Naismith?"

"Da..."

97

"Ja... možda bi bilo najbolje da moji budući poslodavci ne saznaju za ovo. Njihovi su

interesi vrlo militantne prirode. Ovakvo nešto moglo bi ih nepotrebno uzbuditi."

"Oh," reče Miles/Admiral Naismith/Poručnik Gospar Vorkosigan iz Barrayaranske

Carske Službe, "mislim da o tome ne morate brinuti."

"Hoće li četrdeset i osam sati biti dovoljno za vašu akciju?" brinuo se Canaba. "Vi

shvaćate da ću se u slučaju da se vratite bez uzoraka ja vratiti natrag ovamo. Neću ostati

zatvorenikom na vašem brodu."

"Učinit ćemo vas sretnim. Tako piše u našem ugovoru," reče Miles. "A sad bi bilo

bolje da krenete."

"Moram se osloniti na vas, gospodine." Canaba kimne u potisnutoj strepnji, pa se

povuče.

Još su nekoliko minuta čekali u hladnoj prostoriji kako bi između Canabe i sebe

postavili malo razdaljine. Zdanje je škripalo pod udarima vjetra; iz jednog gornjeg

hodnika dopre čudan vrisak, a malo kasnije smijeh koji se naglo prekine. Uto se pojavi

stražar koji je slijedio Canabea. "Sigurno je stigao do svog vozila, gospodine."

"Pa," reče Thorne, "pretpostavljam da ćemo se morati domoći plana Ryovalovih

postrojenja—"

"Mislim da nećemo," reče Miles.

"Ako namjeravamo u akciju—"

"Akciju, vraga. Ne mislim riskirati svoje ljude na nešto tako idiotsko. Rekao sam mu

da ću ubiti njegov grijeh. Nisam rekao kako."

Komercijalna komkonzola na površinskoj luci dobro im je došla. Miles sklizne u

kabinu i ubaci svoju kreditnu karticu u stroj, dok su Thorne i dvojica dendarijaca ostali

vani, na granici njegova vidnog polja, stražareći. On utipka kod.

Za tren se na vid-ploči stvori slika recepcionerke slatka lica s jamicama na obrazima

i bijelom krznenom krestom namjesto kose. "Kuća Ryoval, Služba usluge. Kako vam

mogu pomoći, gospodine?"

"Želio bih razgovarati s Upravnikom Deemom iz Prodajno/Demonstrativnog," reče

Miles glatko, "o mogućoj kupovini uime moje organizacije."

"Vaše ime, prosim?"

"Admiral Naismith, Dendarijska Slobodna Plaćenička Flota."

98

"Samo trenutak, gospodine."

"Doista misliš da će nam jednostavno prodati to stvorenje?" promrmlja Bel sa strane,

baš kad je s ploče nestalo djevojčino lice, nadomješteno gibajućim obojenim svjetlima i

nekakvom sirupastom glazbom.

"Sjećaš li se što smo jučer slučajno načuli?" upita Miles. "Kladim se da je stvorenje na

prodaju. I to jeftino." Mora se potruditi da ne izgleda suviše zainteresirano.

Za pohvalno kratko vrijeme obojene ljige nestane, a umjesto nje pojavi se lice

zapanjujuće lijepog mladića, plavookog albina u crvenoj svilenoj košulji. Najednom

bijelom obrazu imao je ogromnu podlivenu masnicu. "Ovdje Upravnik Deem. Mogu li

vam biti od pomoći, Admirale?"

Miles pažljivo pročisti grlo. "Do mene su doprle glasine da je Kuća Ryoval nedavno od

Kuće Bharaputra nabavila robu koja me profesionalno zanima. Navodno se radi o

prototipu za neku vrst novog vojnika. Znate li išta o tome?"

Deemova ruka nesvjesno dotakne masnicu i blago je pritisne, a onda se naglo makne.

"Doista, gospodine, imamo takvo nešto."

"Je li na prodaju?"

"Oh, nar— hoću reći, mislim da je prodaja već ugovorena. Ali možda bi još uvijek bilo

moguće da ubacite svoju ponudu."

"Bi li bilo moguće da prije toga pogledam to stvorenje?"

"Naravno," reče Deem sa suspregnutom žustrinom. "Kad bi vam odgovaralo?"

Uto zapucketa statika, a vid-slika se rascijepi; Deemovo je lice sad zauzimalo samo

pola zaslona. Lice na drugoj polovici bijaše im dobro poznato. Bel prosikće ispod glasa.

"Ja ću preuzeti ovaj poziv, Deem," reće Barun Ryoval.

"Da, gosparu." Deemove su se oči raširile od iznenađenja. On prekine vezu.

Ryovalovo se lice proširi na cijelu ploču.

"Dakle, Betanče," nasmiješi se Ryoval, "izgleda da ipak imam nešto što vas zanima."

Miles slegne ramenima. "Možda," reče neutralnim glasom. "Ako je u okviru mojih

financijskih mogućnosti."

"Mislio sam da ste sav svoj novac dali Fellu."

99

Miles raširi ruke. "Dobar zapovjednik uvijek ima skrivene rezerve. Kako bilo da bilo,

stvarna vrijednost robe ionako još nije utvrđena. Zapravo, nije utvrđeno niti da postoji."

"Oh, postoji, postoji. I impresivna je. Dodati je mojoj zbirci za me je predstavljalo

jedinstveni užitak. Mrsko mi je rastati se od nje. Ali za vas," Ryovalov se osmijeh proširi,

"možda bi bilo moguće malo srezati cijenu." On zahihoće na neku tajnu igru riječima

koja je Milesu promakla.

Srezati mi grlo, prije bih rekao. "Oh?"

"Predlažem jednostavnu razmjenu," reče Ryoval. "Meso za meso."

"Možda ste precijenili moj interes, Barune."

Ryovalove se oči zacakliše. "Mislim da nisam."

Zna da ga ne bih taknuo štapom da se ne radi o nečemu što mi je jako važno. Znači

tako. "Iznesite svoj prijedlog."

"Poštena razmjena: Bharaputrino čudovište — ah, trebali biste ga vidjeti, Admirale!

— za tri uzorka tkiva. Tri uzorka tkiva koja vas, ako ste pametni, neće koštati ništa."

Ryoval podigne jedan prst. "Jedan od vašeg betanskog hermafrodita," drugi prst, "jedan

od vas," treći prst, "a jedan od Fellove kvadri glazbenice."

Činilo se da Bel, stojeći sa strane, suspreže napad bijesa. U tišini, srećom.

"Taj bi se treći mogao pokazati izuzetno teškim za nabaviti," reče Miles kupujući

vrijeme za razmišljanje.

"Manje teškim za vas nego za mene," reče Ryoval. "Fell poznaje moje agente. Na

oprezu je. Vi predstavljate jedinstvenu priliku da se provučemo pored tog njegovog

opreza. Uz odgovajuću motivaciju, siguran sam da biste bili voljni to učiniti, plaćeniče."

"Uz odgovarajuću motivaciju ima jako malo toga što ja ne bih bio voljan učiniti,

Barune," reče Miles polunasumično.

"Eto. Očekivat ću vijesti od vas za — recimo — dvadeset i četiri sata. Po isteku tog

roka moja ponuda prestaje vrijediti." Ryoval veselo kimne. "Ugodan vam dan, Admirale."

Vid-zaslon se zamrači.

"Eto," ponovi Miles poput odjeka.

"Eto što?" upita Thorne sumnjičavo. "Nemoj mi reći da ozbiljno razmišljaš o tome da

prihvatiš tu — gnjusnu ponudu?"

"Za ime Boga, zašto želi uzorak mog tkiva?" čudio se Miles naglas.

100

"Nedvojbeno za točku s patuljkom i psom," reče Thorne opako.

"He-hej. Bojim se da bi Ryoval bio vrlo razočaran kad bi otkrio da je moj klon visok

dva metra." Miles pročisti grlo. "To zapravo nikoga ne bi boljelo, pretpostavljam. Mislim

na uzimanje malog uzorka tkiva. Dok, recimo, prepad riskira ljudske živote."

Bel se nasloni leđima na zid i prekriži ruke na prsima. "Nije istina. Morao bi se tući sa

mnom da dobiješ uzorak mog tkiva. I njenog."

Miles se kiselo naceri. "Pa..."

"Pa što?"

"Pa, hajdemo naći tlocrt Ryovalove jame s mesom. Čini se da ipak idemo u lov."

Glavno biološko postrojenje Kuće Ryoval nije bilo baš prava utvrda, već sklop zdanja

pod stražom. Prilično prokleto velikih zdanja. Miles je stajao na krovu letjelice i

proučavao teren kroz noćne okulare. Na kosi su mu se stvarale sitne kapljice od magle.

Hladni vlažni vjetar tragao je za rupama u njegovoj jakni, baš kao što je on tragao za

rupama u Ryovalovom osiguranju.

Bijeli se kompleks isticao na pozadini planina obraslih tamnim šumama; njegovo se

prednje dvorište, osvijetljeno reflektorima, doimalo vilinskim pod maglom i mrazom.

Pomoćni ulazi sa strane obećavali su više. Miles polako kimne sam za sebe, pa se spusti s

unajmljenog vozila, pomno namještenog tako da izgleda kao da se pokvarilo na uskom

planinskom puteljku s kojega je pucao pogled na Ryovalovo zemljište. On uđe u stražnji

dio vozila, dalje od tog ledenog vjetra.

"Okej, ljudi, slušajte." Njegova jedinica zbila se u grupu oko holovidne karte koju je

Miles postavio u sredini. Obojena svjetla displeja obasjavala su im lica: visoki

potporučnik Murka, Thorneov prvi podređeni, i dva krupna vojnika. Narednica Laureen

Anderson bijaše vozačica, vanjska podrška zajedno s vojnikom Sandyjem Hereldom i

Kapetanom Thorneom. Miles je u sebi skrivao barrayaransku predrasudu protiv toga da

povede ženu u Ryovalov brlog, i nadao se da se to ne vidi. Isto je vrijedilo i za Bela

Thornea, samo u dvostrukoj mjeri. Ne da bi nečiji spol nužno značio razliku u

avanturama koje bi mogle uslijediti u slučaju da budu zarobljeni, čak i da je istinita samo

desetina glasina koje je čuo. Svejedno... Laureen je tvrdila da može upravljati bilo kojom

letjelicom čovjekove izradbe i proletjeti njome kroz ušicu igle, premda je Miles sumnjao

da je ikad u životu učinila išta tako 'domaćinski' kao što je uvesti konac u iglu. Ona se

neće buniti protiv zapovijedi.

"Naš glavni problem i dalje je to što još uvijek ne znamo gdje drže Bharaputrino

stvorenje. Pa ćemo prvo probiti ogradu, vanjsko dvorište, pa glavnu zgradu, ovdje i

101

ovdje." Na Milesov dodir po kontrolnoj ploči crvena svijetleća linija označi njihovu

planiranu rutu. "Potom ćemo tiho pokupiti jednog od zaposlenika i nafilati ga

brzodjelujućim pentonalom. Od te točke nadalje utrkujemo se s vremenom, jer moramo

pretpostaviti da će njegov nestanak biti vrlo brzo primijećen.

"Ključna riječ je tiho. Nismo došli ovamo ubijati, niti smo u ratu s Ryovalovim

zaposlenicima. Uzmite omamljivače a te plazmene lukove i ostale igračkice ne potežite

dok ne nađemo to stvorenje. Tada ga se riješavamo brzo i tiho, a ja uzimam uzorak,"

ruka mu dotakne jaknu ispod koje je imao spremnik za uzorak tkiva koji će stanice

održavati živima dok se ne vrate na Ariel. "A potom bježimo. Ako išta krene krivo prije no

što se ja dočepam tog izuzetno skupog komadića mesa, nećemo ni pokušati probiti se

van na nasilan način. Nije vrijedno toga. Ovdje imaju prilično čudne načine kad se radi o

osumnjičenima za umorstvo, a ne vidim razloga zašto bi i jedan od nas morao završiti

kao gomila rezervnih dijelova u Ryovalovim bankama tkiva. Čekat ćemo da se Kapetan

Thorne pobrine za otkupninu, a onda pokušati nešto drugo. Imamo mi jednu ili dvije

stvari kojima možemo pritisnuti Ryovala u slučaju opasnosti."

"Smrtne opasnosti," promrmlja Bel.

"Ako išta krene po zlu nakon što ja obavim svoj mesarski zahvat, postupit ćemo po

borbenim pravilima. Taj će uzorak biti nenadomjestiv i mora stići do Kapetana Thornea

po svaku cijenu. Laureen, znaš lokaciju na kojoj ćeš nas pokupiti u slučaju nužde?"

"Da, gospodine." Ona pokaže na vid-displej.

"Jesu li svi ostali vidjeli? Ima li pitanja? Sugestija? Primjedbi u zadnji čas? OK,

provjeri komunikacijske kanale, Kapetane Thorne."

Činilo se da su svi ručni komunikatori ispravni. Potporučnik Murka naprti na leđa

ruksak s oružjem. Miles pažljivo spremi u džep malu holo-kocku s nacrtima zgrada, koju

je za sramotno mnogo novaca nabavio od određene građevinske firme prije nekoliko sati.

Četiri člana upadne grupe skliznuše iz teretne letjelice stapajući se s mrazovitom tamom.

Polako su napredovali kroz šumu. Smrznuti, hrskavi gornji sloj biljnog detritusa

pucao im je pod koracima, otkrivajući sloj skliskog mulja. Murka je otkrio špijunsko oko

prije no što je ono otkrilo njih i oslijepio ga kratkim rafalom mikrovalne statike dok su

ostali promicali pored njega. Krupnim dečkima nije trebalo dugo da Milesa prebace preko

zida. On je pokušavao ne misliti o pradavnom gostioničkom sportu: nabacivanju

patuljkom. Unutrašnje dvorište bijaše prazno i strogo funkcionalno; dokovi za utovar s

velikim zaključanim vratima, kontejneri za odlaganje smeća i tek nekoliko parkiranih

vozila.

102

Odjekne zvuk koraka; oni se spustiše u rupu za odlaganje smeća. Pored nje prođe

stražar u crvenoj odori, polako mašući infracrvenim skenerom. Čučnuli su i sakrili lica

pod svoje pončoe nevidljive pod infracrvenim zrakama, nesumnjivo izgledajući poput

ostalih vreća sa smećem. Onda su se na prstima prikrali utovarnim dokovima.

Provodne cijevi. Ključem ulaza u Ryovalova postrojenja pokazale su se provodne

cijevi za grijanje, za pristup optičkim kabelima, za komunikacijski sustav. Uski provodni

kanali. Neprohodni za krupnog čovjeka. Miles skine svoj pončo i pruži ga jednom vojniku

da ga složi i spakira.

Balansirajući na Murkinim ramenima, Miles proreže rešetku na prvoj provodnoj

cijevi na zidu visoko iznad vrata utovarnog doka. Tiho pruži rešetku dolje, pa se nakon

brze vizualne provjere ima li eventualnih neželjenih kompanjona provuče unutra. Prolaz

bijaše uzak čak i za njegovo tijelo. Miles se polako spusti na betonski pod; našavši

kontrolnu kutiju vrata on napravi kratki spoj na alarmnom uređaju, pa podigne vrata za

otprilike metar. Njegov se tim provuče unutra, a on spusti vrata na mjesto što je tiše

mogao. Zasad dobro; dosad nisu morali razmijeniti ni riječi.

Uspjeli su stići do zaklona na udaljenoj strani prihvatne rampe tren prije no što se

pojavio radnik u električnom vozilu natovarenom robotima-čistačima. Murka dotakne

Milesov rukav i pogledom ga upita: Ovoga? Miles odmahne glavom. Ne još. Činilo mu se

manje vjerojatnim da bi za lokaciju njihove lovine znao čovjek iz održavanja nego netko

od zaposlenih u unutrašnjosti zgrade, a nisu si ni mogli priuštiti da za sobom ostavljaju

lanac onesviještenih tijela.

Tunel koji je vodio prema glavnoj zgradi pronašli su tamo gdje je i bio označen na

trodimenzionalnom nacrtu. Vrata na kraju bijahu zaključana, kao što su i očekivali.

Opet je na red došlo penjanje na Murkina ramena. Brzo zujanje Milesovih rezača

otvorilo je rešetku na plafonu i on se provuče unutra — krhki potporni okviri prolaza

sigurno ne bi izdržali pod težinom krupnijeg čovjeka — i začas je pronašao energetske

kabele koji su vodili do brave na vratima. Baš je pokušavao sagledati problem kad je

Murkina ruka podigla ruksak s oružjem i gurnula ga u cijev pored Milesa i polako

povukla rešetku natrag na mjesto. Miles se baci na trbuh i proviri kroz tanku pukotinu u

trenutku kad je s dna hodnika netko zaurlao: "Stanite na mjestu!"

Psovke su mu vrištale u glavi i Miles čvrsto stisne usne. Gledao je dolje na glave

svojih vojnika. U tren oka su ih okružila šestorica naoružanih stražara u crveno-crnim

uniformama. "Što radite ovdje?" zareži narednik straže.

"O, sranje!" zavapi Murka. "Molim vas, gospodine, nemojte reći našem zapovjedniku

da ste nas uhvatili ovdje. Degradirat će me u pješadinca!"

103

"Ha?" reče narednik, pa gurne Murku svojim oružjem, smrtonosnim nervnim

disruptorom. "Ruke gore! Tko ste vi?"

"Zovem se Murka. Došli smo plaćeničkim brodom na Postaju Fell, ali kapetan nam

nije htio dati izlazne propusnice. Zamislite — došli smo sve do Jacksonove Cjeline a taj

nas kurvin sin nije htio pustiti dolje! Prokleti drkadžija nas nije pustio da odemo kod

Ryovala!"

Stražari u crvenim tunikama brzo su ih pretraživali, nimalo nježno, našavši samo

omamljivače i dio naprava za onesposobljavanje alarmnih uređaja koje su još ostale kod

Murke.

"Kladio sam se da ćemo ući čak i ako nas ne puste na glavni ulaz." Murkina se usta

obeshrabreno objesiše. "Čini se da sam izgubio okladu."

"I meni se čini," zareži narednik straže, odmaknuvši se korak.

Jedan od njegovih ljudi podigne skup naprava koje su skinuli s Dendarijaca. "Nisu

opremljeni za asasinaciju," reče.

Murka se uspravi izgledajući nevjerojatno uvrijeđeno. "Nismo!"

Narednik je razgledavao jedan omamljivač. "Nedopušteni izlazak, ha?"

"Ne ako se uspijemo vratiti prije ponoći," Murkin ton postane molećiv. "Čujte, moj

zapovjednik je pravo kopile. Postoji li ikakav način da ovo sredite tako da on nikad ne

sazna?" Jedna od Murkinih ruku sugestivno okrzne džep s lisnicom.

Narednik ga odmjeri od glave do pete, smijuljeći se. "Možda."

Miles je slušao očaran, otvorenih ustiju. Murka, ako ti ovo upali unaprijedit ću te...

Murka zastane. "Ima li ikakve šanse da prije toga vidimo unutrašnjost? Čak nam ne

morate ni pokazati djevojke, samo unutrašnjost zgrade? Tako da mogu reći da sam bio

unutra."

"Ovo nije kurveraj, vojniče!" obrecne se narednik.

Murka ga zabezeknuto pogleda. "Što?" '

"Ovo su biološka postrojenja."

"Oh," reče Murka.

"Ti idiote," ubaci se jedan od Milesovih vojnika. Miles ga u sebi blagoslovi. Nijedan od

trojice nije ni na trenutak svrnuo pogled prema stropu.

104

"Ali onaj čovjek u gradu mi je rekao-" počne Murka.

"Koji čovjek?" upita stražarski narednik.

"Čovjek kojemu sam dao novac," reče Murka.

Dvojica stražara u crvenim tunikama počeše se ceriti. Narednik opet gurne Murku

svojim nervnim disruptorom. "Put pod noge, vojničiću. Natrag onuda. Danas ti je sretan

dan."

"Znači pustit ćete nas da vidimo unutrašnjost?" reče Murka glasom punim nade.

"Ne," odvrati narednik. "Znači da vam nećemo polomiti noge prije no što vas

izbacimo van." Zastane pa doda malo ljubaznije. "U gradu ima jedan kurveraj." On izvuče

Murkinu lisnicu, provjeri ime na kreditnoj kartici pa je vrati natrag na mjesto, i izvadi sav

novac. Stražari učiniše isto s lisnicama ostale dvojice, pa krenu dijeliti novac među

sobom. "Primaju kreditne kartice, a još vam je ostalo vremena do ponoći. A sad brišite!"

I tako su Milesov tim potjerali osramoćen ali neozlijeđen, niz tunel. Miles pričeka

dok se nisu dovoljno udaljili i tek onda uključi svoj ručni kom. "Bel?"

"Da?" odgovor stigne istoga trena.

"Problemi. Murku i ostale upravo je pokupila Ryovalova straža. Mislim da ih je taj

genijalac uspio zmuljati i navesti da ih izbace na stražnji izlaz umjesto da ih

rastrančiraju u rezervne dijelove. Ja ću za njima čim uspijem, a onda ćemo se

pregrupirati za drugi pokušaj." Miles zastane. Ovo je bilo potpuni neuspjeh, sad su u

gorem položaju no što su bili na samome početku. Ryovalove straže bit će na oprezu

ostatak duge jacksonijanske noći. On doda u kom: "Idem vidjeti mogu li bar locirati to

zubato čudovište prije no što se povučem. To bi nam trebalo povećati šanse pri slijedećem

pokušaju."

Bel prokune onako iz dubine srca. "Budi oprezan."

"Možeš se kladiti u to. Čekaj Murku i dečke. Naismith gotov."

Jednom kad je pronašao prave kabele otvoriti vrata bijaše čas posla. Potom je

uslijedilo zanimljivo držanje vršcima prstiju za rub dok je, viseći kroz otvor, uglavljivao

stropnu rešetku natrag na mjesto prije no što je istegnut do krajnjih granica skočio na

pod, bojeći se za svoje kosti. Ništa se nije slomilo. Kliznuo je preko praga do glavne

zgrade i uvukao se u provodne cijevi čim je to bilo moguće, jer hodnici su se pokazali

opasnima. Ležao je na leđima u uskoj cijevi, balansirajući holo-kocku s nacrtima na svom

trbuhu, birajući novu rutu koja ne mora odgovarati krupnijim vojnicima. A gdje da čovjek

traži čudovište? U ormaru?

105

Na otprilike trećem skretanju, dok se pomicao kroz sustav centimetar po centimetar

vukući ruksak s oružjem za sobom, postao je svjestan činjenice da teritorij više ne

odgovara nacrtima. Grom i pakao. Jesu li ove promjene nastale nakon završetka

izgradnje ili se radi o suptilno sabotiranoj holo-kocki s nacrtima? Pa, svejedno, nije se

stvarno izgubio, još uvijek se može vratiti putem kojim je i došao.

Puzao je nekih tridesetak minuta, otkrivši i onesposobivši dva alarmna senzora prije

no što su ga otkrili. Vremenski faktor počeo ga je ozbiljno pritiskati. Uskoro će morati —

ah, eto ga! On proviri kroz rešetku u polumračnu prostoriju s holovidom i

komunikacijskom opremom.

Sitni popravci, pisalo je na nacrtu. Nije mu izgledalo poput radionice za popravak.

Još jedna promjena otkako se Ryoval uselio ovamo? Ali unutra je sjedio čovjek okrenut

leđima prema Milesovu zidu. Savršeno, predobro da bi to propustio.

Dišući tiho, polaganih pokreta, Miles izvadi pištolj sa strelicama iz ruksaka, pa

provjeri je li ga napunio odgovarajućim punjenjem — brzo-djelujućim pentonalom

nabijenim paralizirajućim sredstvom, krasnim koktelom koji je za tu priliku smućkao

meditehničar s Ariela. On zaškilji kroz rešetku, nacilja s napetom preciznošću i ispali

strelicu. U sridu. Čovjek se pljesne po stražnjoj strani vrata, ukoči se, a ruka mu

beživotno klone. Miles se kratko naceri, proreže rešetku i spusti se na pod.

Čovjek bijaše odjeven u dobro skrojenu odjeću civilnog tipa — možda jedan od

znanstvenika? Ljuljao se u stolcu dok mu je na usnama titrao početak osmijeha,

gledajući Milesa s nealarmantnim zanimanjem. Počinjao je padati.

Miles ga uhvati i opet ga uspravi na stolcu. "Sjedni ravno, tako, ne možeš pričati s

nosom u tepihu, zar ne?"

"Neee..." Čovjek kimne i nasmiješi se, kao da se slaže s Milesovom tvrdnjom.

"Znaš li išta o genetički konstruiranom monstruoznom stvorenju, nedavno

kupljenom od Kuće Bharaputra i dovedenom ovamo?"

Čovjek trepne i nasmiješi se. "Znam."

Ljudi pod utjecajem brzodjelujućeg pentonala imaju običaj biti doslovni, podsjeti se

Miles. "Gdje ga drže?"

"Dolje."

"Gdje dolje?"

"Ispod podruma. U skučenom prostoru oko temelja. Nadali smo se da će poloviti

štakore, znaš." Čovjek zahihoće. "Jedu li mačke štakore? Jedu li štakori mačke...?"

106

Miles provjeri na holo-kocki. Da. To izgleda dobro, njegova će ekipa lako ući unutra i

izići van, premda se svejedno radilo o velikom području koje će trebati pretražiti, pravom

labirintu koji presijecaju strukturalni elementi zabijeni u kameno tlo i posebno

postavljeni nisko-vibracijski potpornji koji vode u laboratorije. Na nižem rubu, tamo gdje

se tlo spuštalo, stropovi bijahu visoki i vrlo blizu površini, moguća izlazna točka. Prostor

se dalje sužavao do jedva prolazne širine, a potom prelazio u kamenito tlo tamo gdje je

zgrada bila praktički usječena u obronak planine. Okej. Miles otvori spremište sa

strelicama, tražeći nešto što bi njegovu žrtvu onesvijestilo i onesposobilo da odgovara na

pitanja ostatak noći. Čovjek zamaše rukama prema njemu, a rukav mu se povuče —

otkrivajući ručni kom gotovo jednako debeo i složen kao i Milesov. Na njemu je treptalo

svjetlo.

Miles pogleda napravu, odjednom osjećajući nelagodu. Ova prostorija... "Usput, tko

si ti?"

"Moglia, šef osiguranja Ryovalovih bioloških postrojenja," odrecitira čovjek veselo.

"Vama na usluzi, gospodine."

"Oh, Bogme jesi." Milesovi odjednom debeli prsti počnu brže kopati po kutiji sa

strelicama. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo.

Vrata se s treskom otvoriše. "Ne miči se!"

Miles udari po pucetu za auto-uništenje na svom komunikatoru, pa podigne ruke u

zrak i istovremeno odbaci komunikator sa zapešća. Ne slučajno, jer Moglia je sjedio

između Milesa i vrata, što je umanjilo stražarev nagon da istog trena zapuca. Kom se

istopio opisujući luk kroz zrak — nema šanse da će Ryovalovo osiguranje pomoću njega

otkriti ostatak ekipe, a Bel će bar znati da je nešto pošlo po zlu.

Šef osiguranja zahihoće, privremeno opčinjen brojenjem vlastitih prstiju. U

prostoriju koja je očito bila — to bi sad već i slijepcu bilo jasno — operativni centar

službe osiguranja, uleti narednik praćen ostatkom svojih stražara odjevenih u crvene

tunike, gurne grubo Milesa licem prema zidu, pa ga počne pretresati s opakom

učinkovitošću. Začas je Milesa olakšao za zveckavu hrpu inkriminirajuće opreme, jaknu,

čizme i remen.

Miles se grčevito držao za zid, bolno drhteći od nekoliko stručno primjenjenih uboda

prstom u živce i činjenice da ga je sreća tako nenadano izdala.

Kad je napokon prestalo djelovanje pentonala, šef osiguranja nije bio nimalo

zadovoljan narednikovim priznanjem kako je ranije te večeri pustio trojicu uniformiranih

ljudi da odu nekažnjeni. Cijelu je smjenu stavio u stanje uzbune i poslao naoružanu

jedinicu u potragu za odbjeglim Dendarijcima. A potom je s izrazom lica na kojem su se

107

miješale strepnja i gorko zadovoljstvo, uvelike nalik onome na licu narednika kad je

prestravljen izricao svoje priznanje — odmjeravajući Milesa i boreći se protiv mučnine

izazvane drogama — uputio poziv preko vid-koma.

"Gosparu?" reče šef osiguranja oprezno.

"Što je, Moglia?" Lice Baruna Ryovala bijaše pospano i uzrujano.

"Oprostite što vam smetam, gospodine, ali mislio sam da biste željeli znati o uljezu

kojega smo maloprije uhvatili. Nije običan lupež, sudeći po odjeći i opremi. Tip čudnog

izgleda, neka vrst visokog patuljka. Uvukao se kroz provodne kanale." Moglia podigne

opremu za uzimanje uzoraka tkiva, oruđe za onesposobljivanje alarmnih uređaja i

Milesovo oružje kao dokaze. Narednik gurne Milesa u domet vid-koma. "Postavljao je

mnoga pitanja o Bharaputrinom čudovištu."

Ryovalove se usne razdvojiše. A onda mu se oči zacakliše, a on zabaci glavu i nasmije

se. "Trebao sam pogoditi. Kradete ono što biste trebali kupiti, Admirale?" reče on kroz

smijeh. "Oh, jako dobro, Moglia!"

Šef osiguranja sad je izgledao mrvicu manje nervozan. "Poznajete li ovog malog

mutanta, gosparu?"

"O, da. Zove se Miles Naismith. Plaćenik — predstavlja se kao admiral. Samo-

unaprijeđen, nedvojbeno. Izvrsno obavljen posao, Moglia. Zadržite ga a ja ću se osobno

pobrinuti za njega ujutro."

"Kako da ga zadržimo, gospodine?"

Ryoval slegne ramenima. "Zabavite se. Slobodno."

Kad je Ryovalova slika izblijedila Miles se našao prikovan između dva sumnjičava

pogleda šefa osiguranja i narednika straže.

Tek toliko da se ispušu, krupnije stražar držao Milesa dok ga je šef osiguranja

udarao u trbuh. Ali Moglia se još uvijek nije osjećao dovoljno dobro da bi u tome uživao

onako kako bi trebalo. "Došao si vidjeti Bharaputrinog olovnog vojnika, ha?" prostenje

masirajući si želudac.

Narednik uhvati pogled svog pretpostavljenog. "Znate, mislim da bismo mu trebali

ispuniti tu želju."

Šef osiguranja potisne nagon za podrigivanjem, pa se nasmiješi na tu blaženu viziju.

"Da..."

108

Moleći se u sebi da mu ne slome ruke, Miles se našao u rukama krupnog stražara

koji ga je pred sobom tjerao niz kompleks hodnika i silaznih cijevi, dok su za njima išli šef

osiguranja i narednik straže. Posljednja silazna cijev odvela ih je do samog dna,

prašnjavog podruma pretrpanog pohranjenim i odbačenim potrepštinama i opremom.

Odvukli su ga do zaključanih podnih vrata, koja se otvoriše otkrivajući metalne ljestve

koje se spuštaju u tamu.

"Zadnja stvar koju smo dolje bacili bio je štakor," izvijesti ga narednik srdačno.

"Devetka mu je odgrizla glavu. Devetka prilično ogladni. Ima metabolizan poput peći za

taljenje rudače."

Stražar prisili Milesa na ljestve i niz njih jednostavnim udarcima palicom po

njegovim prstima koji su grčevito grabili prečke. Miles je visio tik izvan dometa palice,

pogledavajući prigušeno osvijetljen kameni zid. Ostatak bijahu potpornji i sjenke i hladna

vlaga.

"Devetko!" zazove stražar u tminu punu odjeka. "Devetko! Večera! Dođi je uhvatiti!"

Šef osiguranja se podrugljivo nasmije, pa se odmah uhvati za glavu i tiho prostenje.

Ryoval je rekao da će se ujutro sam pobrinuti za Milesa — stražari su valjda shvatili

da njihov gazda želi zatvorenika živog. Jesu li? A on? "Je li to tamnica?" Miles ispljune krv

i ogleda se oko sebe.

"Ne, ne, samo podrum," uvjeravao ga je narednik veselo. "Tamnica je za mušterije

koje plaćaju. He, he, he."

Još uvijek se smijuljeći vlastitoj šali on nogom zatvori poklopac. Mehanizam za

zaključavanje škljocne, potom tišina.

Miles je osjećao hladnoću prečki i kroz čarape. On se zakvači jednom rukom za

gornju prečku kako bi bar na trenutak zagrijao drugu, gurnuvši je ispod pazuha svoje

crne majice. Iz njegovih sivih hlača ispraznili su sve osim hranjive pločice, maramice i

njegovih nogu.

Dugo je tako visio na ljestvama. Krenuti gore bilo bi uzaludno; krenuti dolje nije ga

nimalo privlačilo. Napokon je zapanjujuća bol u živcima počela jenjavati, a drhtavica

fizičkog šoka popuštati. Ali još uvijek se držao. Hladno.

Moglo je biti i gore, razmišljao je Miles. Narednik i njegovi ljudi mogli su odlučiti da

se žele igrati Lawrencea od Arabije i šestorice Turaka. Komodor Tung, Milesov

dendarijski šef osoblja i službeno priznat luđak opsjednut poviješću, u zadnje ga je

vrijeme tupio sa serijom klasičnih vojnih memoara. Kako se general Lawrence izvukao iz

109

sličnog škripca? Ah, da, pravio se glupim i nagovorio svoje tamničare da ga bace van u

blato. Izgleda da je tu knjigu Tung utuvio i Murki u glavu.

Tama, otkrio je Miles kad su mu se oči prilagodile, bijaše relativna. Blijede

fluorescentne ploče postavljene tu i tamo po stropu davale su bolesno žuto prigušeno

svjetlo. On se spusti preostala dva metra i skoči na kameno tlo.

Mogao si je zamisliti fax koji će stići kući na Barrayar — Tijelo carskog časnika

pronađeno u Palači Snova Kralja Prostitucije. Smrt od iscrpljenosti? Prokletstvo, ovo nije

slavonosna žrtva u službi Cara koju je bio spreman podnijeti kad je davao prisegu, ovo je

sramota. Možda Bharaputrino stvorenje pojede dokaze.

S tom mrzovoljnom utjehom na umu, on počne šepesati od potpornja do potpornja,

zastajkujući, osluškujući, ogledavajući se oko sebe. Možda su tu negdje još kakve ljestve.

Možda su tu negdje vrata koja su zaboravili zaključati. Možda još uvijek ima nade.

Možda se nešto miče tamo u sjenkama iza onog potpornja...

Milesov se dah smrzne, a onda se opet nastavi kad je shvatio da se radi o debelom

albino štakoru veličine pasanca. Štakor ustukne kad ga je ugledao, pa brzo šmugne u

tamu dok su mu pandže odzvanjale po kamenu. Samo odbjegli laboratorijski štakor.

Prokleto veliki štakor, ali ipak samo štakor.

Odjednom se nevjerojatnom brzinom odnekud pojavi ogromna sjenka. Uhvati

štakora za rep i udari njime o potporanj, prosuvši mu mozak jednim udarcem. Bljesak

debelog pandžastog nokta i bijelo štakorovo tijelo bi razrezano od glave do repa. Prsti su

luđački derali kožu sa štakorova tijela dok je krv prštala na sve strane. Miles je prvo vidio

očnjake kako se zarivaju i trgaju i ukopavaju u štakorovo meso.

Bili su to funkcionalni a ne samo dekorativni očnjaci, usađeni u izbočenu čeljust s

dugim usnama i širokim ustima; ipak, ukupni dojam bijaše prije vukoliki nego

majmunoliki. Plosnat nos, izražene obrve, visoke jagodične kosti. Tamna zamršena masa

kose. I, da, punih dva i pol metra gipkog tijela napetih mišića.

Nema svrhe uspinjati se gore uza ljestve, jer stvorenje bi ga s lakoćom dohvatilo i

zavrtjelo njime kao i štakorom. Odlevitirati gore uz potporanj? Oh, da su mu prianjajući

završeci na prstima ruku i nogu, nešto što je nekako promaklo bioinžinjerskom komitetu.

Ukočiti se i praviti se nevidljivim? Miles se odluči za ovo zadnje jer drugog izbora nije ni

imao — naime, stajao je paraliziran od užasa.

Velika stopala, bosa na hladnom kamenu, imala su pandžaste nokte na nožnim

prstima. Ali stvorenje bijaše odjeveno u odjeću izrađenu od zelene laboratorijske tkanine,

neku vrst kimona stegnutog u pasu i komotne hlače. I još nešto—

110

Nisu mi rekli da je ženskoga spola.

Gotovo je već završila sa štakorom kad je podigla pogled i primijetila Milesa.

Okrvavljena lica, okrvavljenih ruku, ukočila se jednako kao i on.

Grčevitim pokretom Miles izvuče zgnječenu hranjivu pločicu iz džepa na bedru i

pruži je prema njoj. "Desert?" nasmiješi se histerično.

Ispuštajući štakorov oglodani kostur ona istrgne pločicu iz njegove ruke, rastrga

omot i proždere je u četiri zalogaja. Onda zakorači prema njemu, zgrabi ga za ruku i

crnu majicu pa ga podigne i prinese svom licu. Njeni su mu se pandžasti prsti zabijali u

kožu, a noge mu mlatarale po zraku. Njen dah bijaše otprilike onakav kakvog je očekivao.

Oči joj bijahu zacrvenjene i užarene. "Vode!" proškripi ona.

Nisu mi rekli da zna govoriti.

"Uhm, uhm — voda," zacvili Miles. "Baš. Mora ovdje negdje biti vode — vidi sve ove

cijevi na stropu. Ako me, ovaj, spustiš dolje, tako, dobra curica, pokušat ću ti naći cijev s

vodom ili tako nešto..."

Ona ga polako spusti na noge i makne ruku. On se oprezno udalji držeći ruke

raširenima. Pročisti grlo, pokušavajući glasu dati umirujuć ton. "Pokušajmo tamo. Strop

se spušta, ili bolje rečeno — tlo se uzdiže... tamo pored one svijetleće ploče, tamo, ona

tanka plastična cijev — bijelo obično označava vodovodne cijevi. Ne želimo sive, to je

kanalizacija, ili crvene jer to su optička vlakna..." Ne znajući koliko razumije, oslanjao se

na ton glasa; to pali kod tih stvorenja. "Ako bi me, ovaj, mogla podići na ramena kao

potporučnik Murka, mogao bih pokušati olabaviti ovaj spoj..." Pomagao se

pantomimičkim gestama, jer nije mogao biti siguran dopire li išta od ovoga do

inteligencije, kakva god bila, koja se krije iza tih užasnih očiju.

Krvave ga ruke, dvaput veće od njegovih, zgrabe za bokove i podignu gore. On se

uhvati za bijelu cijev, povlačeći se centimetar po centimetar do spoja. Njena su se široka

ramena pod njim pomicala u skladu s njegovim pokretima. I njeni su mišići podrhtavali,

nije drhtao samo on. Ventil na spoju cijevi bijaše zavrnut do kraja — trebalo bi mu kakvo

oruđe — on okrene svom snagom, unatoč opasnosti da slomi krhke kosti u svojim

prstima. Odjednom ventil popusti a cijevi se na spoju odmaknuše. Spoj popusti i voda

počne curiti između Milesovih prstiju. Još jedan okret i cijevi se razdvojiše, a voda se

počne u luku slijevati na kameno tlo.

Gotovo ga je ispustila u žurbi. Postavila je širom otvorena usta pod mlaz, puštajući

da joj voda pljušti u njih i po cijelome licu, kašljući i gutajući mahnitije nego kad je

žderala štakora. Pustila je da joj voda teče po rukama, licu i glavi, ispirući krv, a onda

nastavila piti. Miles se već pobojao da nikad neće prestati, ali ona se napokon odmakne,

111

mičući mokru kosu s očiju, pa se zagleda u nj. Buljila je u njega cijelu minutu, bar mu se

tako činilo, a onda odjednom zagrmila: "Hladno!"

Miles poskoči. "Ah... hladno... da. I meni je hladno, čarape su mi mokre. Toplina,

želiš toplinu. Da vidimo. Uh, probajmo natrag tamo gdje je strop niži. Nema smisla

ostati ovdje jer topli se zrak diže gore izvan dohvata, to nije dobro..." Ona ga je slijedila

poput mačke koja se šulja za... pa... štakorom, dok je zamicao za potpornje prema dijelu

gdje se prostor snižavao na visinu od metar i nešto, tek dovoljno da se može tuda puzati.

Eto, tamo, to bijaše najniža cijev koju je pronašao. "Ako ovu uspijemo otvoriti," on

pokaže na cijev širine njegova struka, "puna je toplog zraka upumpavanog pod pritiskom.

Ali ovaj put nažalost nema ventila i spojeva." Zurio je u svoju zagonetku, pokušavajući

razmišljati. Plastika od koje je napravljena cijev izuzetno je čvrsta.

Ona se skvrči i povuče cijev, pa legne na leđa i ritne je, a onda ga prilično tužno

pogleda.

"Pokušaj ovako." Nervozno, on je uzme za ruku i prinese je cijevi i njenim oštrim

pandžama počne opisivati krug oko cijevi. Grebla je i grebla, a potom ga opet pogledala

kao da želi reći: Ne ide.

"Sad opet pokušaj vući i ritati," predloži on.

Mora da je težila stotinu i četrdeset kilograma i sve do zadnjega je uložila u slijedeći

pokušaj, prvo ritajući pa povlačeći cijev svom snagom dok se stopalim odupirala o strop.

Cijev prsne duž ogrebotina. Pala je na pod zajedno s cijevi iz koje počne šištati topli zrak.

Ona približi ruke, lice otvoru cijevi, gotovo se omota oko nje, pa sjedne na pete puštajući

da zrak puše preko nje. Miles čučne, skine čarape i objesi ih na toplu cijev da se osuše.

Sad bi bila dobra prilika za bijeg, samo kad bi imao kamo pobjeći. Ali oklijevao je ispustiti

svoju lovinu iz vida. Svoju lovinu? Razmatrao je neprocjenjivu vrijednost mišica na listu

njene lijeve noge dok je sjedila na kamenu lica zarivenog među koljenima.

Nisu mi rekli da može plakati.

On izvuče maramicu iz džepa, taj arhaični četverokut platna. Nikad nije shvaćao

njenu namjenu, osim ako su možda pretpostavljali da će tamo kamo pošalju vojnike biti

suza. On joj je pruži. "Evo. Obriši oči."

Ona je uzme i ispuše svoj veliki plosnati nos u nju, pa mu je pruži natrag.

"Zadrži je," reče Miles. "Uh... kako te zovu, pitam se?"

"Devetka," zareži ona. Ne neprijateljski; njen je napeti glas takav izlazio iz tog

velikog grla. "...a kako tebe zovu?"

112

Blagi Bože, potpuna rečenica. Miles trepne. "Admiral Miles Naismith." On sjedne

prekriženih nogu.

Ona podigne pogled, zatečena. "Vojnik? Pravi časnik ?" A potom s mnogo više

sumnje, kao da ga sad vidi po prvi put: "Ti?"

Miles odlučno pročisti grlo. "Posve pravi. Doduše, trenutno me sreća baš ne služi,"

prizna on.

"Ni mene," reče ona mračno i šmrcne. "Ne znam koliko sam već dugo u ovome

podrumu, ali ova je voda bila moje prvo piće."

"Tri dana, mislim," reče Miles. "Zar ti nisu dali ni, ah, hrane?"

"Ne." Ona se namršti; s obzirom na očnjake dojam bijaše prilično opak. "Ovo je gore

od ičega što su mi učinili u laboratorijima, a to je bilo gadno."

Neće te povrijediti ono što ne znaš, kaže stara izreka, već ono što znaš. Miles pomisli

na svoju holo-kocku; Miles pogleda Devetku. Miles zamisli sebe kako uzima cijeli pažljivo

izrađen strateški plan ove misije između palca i kažiprsta i baca ga u otpadni otvor.

Sustav provodnih cijevi na stropu golicao mu je maštu. Devetka se nikad ne bi uspjela

provući kroza nj...

Ona odmakne divlju kosu s lica i zagleda se u njega s obnovljenim žarom. Njene oči

čudne boje svijetlog lješnjaka pojačavale su vukoliki dojam. "A što zapravo radiš ovdje? Je

li ovo samo još jedan test?"

"Ne, ovo je za ozbiljno." Milesove se usne zgrče. "Ja, ovaj, pogriješio sam."

"I ja, rekla bih," reče ona spuštajući glavu.

Miles je čupkao usnicu, promatrajući je kroz sužene oči. "Pitam se kakav si život

imala?" razmišljao je naglas, napola govoreći samome sebi.

Njen odgovor bijaše doslovan. "Živjela sam s unajmljenim starateljima do svoje osme

godine. Poput klonova. Onda sam počela rasti i postala nespretna, lomila stvari — nakon

toga su me doveli da živim u laboratoriju. Nije bilo loše, bilo mi je toplo i imala sam

dovoljno hrane."

"Ako su te namjeravali učiniti vojnikom zacijelo te nisu previše pojednostavili. Pitam

se koliko ti je kvocijent inteligencije?" reče on zamišljeno.

"Sto trideset i pet."

Miles uspješno prikrije paralizirajuću zapanjenost. "Ah... tako. Jesi li ikada dobila

ikakvu... obuku?"

113

Ona slegne ramenima. "Prošla sam mnoge testove. Bili su... okej. Izuzevši testiranja

agresivnosti. Nisu mi se svidjeli električni šokovi." Na trenutak je šutjela, namrštena. "Ne

volim ni eksperimentalne psihologe. Često lažu." Ramena joj se spuste. "Svejedno, nisam

prošla. Nitko od nas nije zadovoljio."

"Kako su mogli biti sigurni da ne zadovoljavate ako niste imali nikakvu obuku?" reče

Miles prijekorno. "Vojnikovanje uključuje najkompleksnije, kooperativno naučeno

ponašanje ikad izmišljeno — ja sam godinama učio strategiju i taktiku a još uvijek ne

znam ni polovicu. Sve je to ovdje." On pritisne oba dlana o glavu.

Ona ga oštro pogleda. "Ako je tako," ona okrene svoje velike pandžaste šake i zagleda

se u njih, "zašto su mi onda ovo učinili?"

Miles bi zatečen. Usta su mu bila čudno suha. Pa, i admirali lažu. Ponekad čak i sebi

samima. Nakon nelagodne stanke on upita: "Zar nikad nisi ni pomislila na to da nasilno

otvoriš vodovodnu cijev?"

"Uništavanje stvari za sobom povlači kaznu. Za mene. Možda to za tebe ne vrijedi, ti

si čovjek."

"Jesi li ikad razmišljala o bijegu? Vojnikova je dužnost da pobjegne ako padne

neprijatelju u ruke. Dužnost mu je da preživi, pobjegne, sabotira, tim redom."

"Neprijatelju?" Ona pogleda gore na cijelu težinu Kuće Ryoval iznad sebe. "A tko su

mi prijatelji?"

"Ah. Da. Tu imaš... pravo." A kamo bi pobjegao dvo-i-pol-metarski genetički koktel s

vampirskim očnjacima? On duboko udahne. Jasno je koji je njegov slijedeći potez.

Dužnost, ekspeditivnost, opstanak, sve je ukazivalo na to. "Tvoji su prijatelji bliže no što

misliš. Što misliš zašto sam došao ovamo. Doista, zašto?

Ona mu uputi tih, zbunjen i namršten pogled.

"Došao sam po tebe. Čuo sam za tebe. Ja... novačim te. S tom sam namjerom došao.

Stvari su pošle po zlu, i sad moram pokušati pobjeći. Ali ako pođeš sa mnom mogla bi se

pridružiti Dendarijskim Plaćenicima. Elitna grupa koja uvijek traga za nekolicinom

dobrih ljudi, ili što već. Moj zapovjednik... treba novaka poput tebe." Istina. Narednik

Dyeb bio je na zlu glasu radi svoga stava prema ženskim vojnicima; tvrdio je da su

premekane. Svaka žena-vojnik koja je preživjela njegovu obuku završila je s izuzetno

razvijenom agresivnošću. Miles si pokuša predočiti sliku Dyeba obješenog o nožne prste s

visine od otprilike dva metra... On obuzda odbjeglu maštu i pokuša se usredotočiti na

trenutnu krizu. Devetka je izgledala... pa, ne previše impresionirano.

114

"Jako smiješno," reče ona hladno, tjerajući Milesa da se zapita nisu li joj usadili i gene

za telepatiju — ne, stvorena je prije toga — "ali ja čak nisam ni ljudsko biće. Ili nisi

primijetio?"

Miles oprezno slegne ramenima. "Čovjeka ne čini izgled, već djela." On se prisili da

ispruži ruku i dotakne njen mokar obraz. "Životinje ne plaču, Devetko."

On se trgne, kao od električnog šoka. "Životinje ne lažu. Ljudi lažu. Cijelo vrijeme."

"Ne baš cijelo vrijeme." Nadao se da je svjetla premalo da bi mogla vidjeti crvenilo

njegovih obraza. Pomno mu je promatrala lice.

"Dokaži." Sjedeći prekriženih nogu ona nagne glavu na stranu.. Njene su se

blijedozlatne oči odjednom zažarile, postale spekulativne.

"Uh... sigurno. Kako?"

"Svuci odjeću."

"...što?"

"Razodjeni se i lezi sa mnom onako kako to ljudi čine. Muškarci i žene." Njena ruka

dotakne mu grlo.

Pandže su ostavljale male udubine na njegovoj koži. "Blrp?" zagrcne se Miles. Imao je

osjećaj da su mu oči velike poput tanjurića za kavu. Malo jači pritisak i iz tih će udubina

krenuti crvene fontane. Smrt mi je blizu...

Piljila mu je u lice s čudnom, zastrašujućom, bezdanom glađu. On skoči na noge i

opali glavom u nizak strop, pa se opet spusti dolje, a zvijezde koje je vidio nisu imale

nikakve veze s ljubavlju na prvi pogled.

Njene se usne povuku sa zubi u stenjanju punom očaja. "Ružna," zavapi Njeni

pandžasti nokti grebli su joj obraze, ostavljajući crvene brazde. "Previše ružna...

životinja... ne smatraš me čovjekom—" Činilo se da se sva nadima od nekakve

destruktivne odluke.

"Ne, ne, ne!" blebetao je Miles, skočivši na koljena, hvatajući je za ruke i vukući ih

prema dolje. "Nije to. Nego... uh, koliko ti je godina?"

"Šesnaest."

Šesnaest. Bože. Miles se sjećao sebe sa šesnaest godina. Opsjednut seksom i umirući

iznutra svake minute. Užasna dob za nekoga tko je zarobljen u izobličenom, krhkom,

abnormalnom tijelu. Sam Bog zna kako je uspio preživjeti tadašnju samo-mržnju. Ne —

115

sjećao se kako. Spasila ga je osoba koja ga je voljela. "Nisi li malo premlada za to?"

pokuša pun nade.

"Koliko je tebi bilo godina?"

"Petnaest," prizna on prije no što se sjetio lagati. "Ali... bilo je to traumatično

iskustvo. Nije se isplatilo."

Njene se pandže opet okrenu prema licu.

"Ne čini to!" zavapi on, držeći joj ruke. Sve ovo ga je previše podsjećalo na epizodu s

narednikom Botharijem i nožem. Narednik je Milesu oduzeo nož upotrijebivši zakon

jačega. Što Miles ovdje nije mogao primijeniti. "Hoćeš li se smiriti?" zaurla on na nju.

Oklijevala je.

"Stvar je u tome da se, uh, časnik i gospodin ne može jednostavno baciti na damu na

golome podu. Prvo... prvo sjednu. Pa se udobnije namjeste. Malo popričaju, popiju čašu

vina, poslušaju kakvu glazbu... uspore. Ti jedva da si se malo ugrijala. Evo, sjedni ovdje

gdje je najtoplije." On je postavi bliže slomljenoj cijevi, pa klekne iza nje i počne joj

masirati vrat i ramena. Mišići joj bijahu napeti, tvrdi poput kamena ispod njegovih

prstiju. Bilo kakav pokušaj s njegove strane da je zadavi bio bi posve uzaludan.

Ne vjerujem ovo. Zarobljen u Ryovalovu podrumu s ženskim vukodlakom u pubertetu

gladnom seksa. Ni u jednom priručniku na Carskoj Akademiji nije bilo ni riječi o ovome...

On se sjeti svoje misije, koja se sastojala od toga da na Ariel donese mišić lista njene

lijeve noge. Doktore Canaba, ako preživim ovo, nas dvojicu čeka mali razgovor...

Glas joj bijaše prigušen od boli i čudnog oblika njenih usta. "Misliš da sam

previsoka."

"Ni slučajno." Sad se već malo pribrao, lagao je brže. "Obožavam visoke žene, pitaj

bilo koga tko me zna. Povrh toga, već odavno sam otkrio sretnu činjenicu da je visina

važna samo kad stojimo. U ležećem položaju ona, ah, ne predstavlja takav problem..."

Brzi mentalni pregled svega što je, metodom pokušaja i promašaja — većinom

promašaja, ikad naučio o ženama sad mu je nepozvan prolazio kroz um. Boljelo je. Što

žene zapravo žele?

On se premjesti ispred nje i uhvati je za ruku, gorljivo. Ona mu uzvrati pogled,

jednako gorljivo, čekajući... upute. U tom trenutku Milesa preplavi val shvaćanja da pred

sobom ima svoju prvu djevicu. Nekoliko sekundi joj se samo smiješio, potpuno

paraliziran. "Devetko... nikad to prije nisi radila, zar ne?"

116

"Gledala sam video snimke." Ona se namršti, prisjećajući se. "Obično počinju s

poljupcima, ali..." jedva primjetan pokret rukom prema njenim izobličenim ustima,

"možda ti to ne želiš."

Miles je pokušavao ne razmišljati o pokojnom štakoru. Na koncu konca, sistematski

su je izgladnjivali. "Vid-snimke mogu ti dati krivu predodžbu. Za žene — posebice prvi

put — treba vremena, vremena da naučiš odgovore vlastita tijela, tako kažu moje

prijateljice. Bojim se da bih te mogao povrijediti." A onda ćeš mi izvaditi utrobu.

Ona se zagleda u njegove oči. "Nema veze. Imam vrlo visok prag tolerancije prema

boli."

Ali ja nemam.

Ovo je ludilo. Ona je luda. On je lud. A ipak, osjećao je rastuću opčinjenost tim —

prijedlogom — kako mu se penje iz trbuha prema mozgu poput samrtne magle. Ona je

nedvojbeno najviše žensko stvorenje koje će ikada upoznati. Nije ga samo jedna od

njegovih prijateljica optužila da ga zanima planinarenje. Sad ima priliku izbaciti to iz

svog sistema jednom zauvijek...

Prokletstvo, vjerujem da ne bi bila loša. Nije bila bez određenog... ne, šarm nije prava

riječ... određene ljepote koja se očitovala u tom snažnom, brzom, vitkom, atletskom, tako

funkcionalnom tijelu. Jednom kad se čovjek privikne na njegovu veličinu. Isijavala je

toplinu koju je i odavde mogao osjetiti — životinjski magnetizam? ponudi potlačeni

promatrač iz podsvijesti. Moć? Što god to bilo, sigurno bi bilo zapanjujuće. Kroz glavu

mu proleti jedan od omiljenih aforizama njegove majke. Sve što se isplati raditi, uvijek je

govorila, isplati se raditi dobro.

Osjećajući se ošamućeno poput pijanca, on odbaci štake logike i posegne za krilima

inspiracije. "Pa, doktore," začuje sam sebe kako luđački mrmlja, "krenimo

eksperimentirati."

Ljubiti ženu s vampirskim očnjacima bijaše doista novo iskustvo. A kad ti ona počne

uzvraćati poljupce — očito je brzo učila — to je nešto još novije. Njene su ga ruke u

ekstazi obujmile i od tog je trenutka nekako izgubio kontrolu nad situacijom. Premda je

neko vrijeme kasnije, uzmajući zraka, uspio podići pogled i upitati: "Devetko, jesi li ikad

čula za pauka crnu udovicu?"

"Ne... što je to?"

"Nema veze," reče on eterično.

Sve je to bilo vrlo nespretno i čudno, ali iskreno, a kad je bilo gotovo suze u njegovim

očima bijahu od radosti a ne boli. Činilo se da je u njemu pronašla veliko (a kakvo

117

drugo?) zadovoljstvo. Osjećao se toliko opušteno da je zaspao na nekoliko minuta, ležeći

na njenom tijelu.

Probudio se smijući se.

"Doista imaš najelegantnije jagodične kosti," reče joj, prateći njihov oblik prstom.

Predavala se njegovom dodiru, ugnijezdivši se između njega i cijevi s toplim zrakom. "Na

mome brodu ima jedna žena koja nosi kosu spletenu u pletenicu na leđima — tebi bi to

dobro stajalo. Možda bi te mogla naučiti kako se to radi."

Ona povuče pramen svoje kose naprijed i zagleda se ukriž u nj, kao da pokušava

pogledom prodrijeti kroz zamršene dlake i prljavštinu. Sad ona njemu dotakne lice. "Vrlo

si privlačan, Admirale."

"Ha? Ja?" On prijeđe rukom po jednodnevnoj bradi, oštrim crtama lica, starim

borama od boli... zacijelo je zaslijepljena mojim činom, ha?

"Lice ti je vrlo... živo. A tvoje oči vide ono što gledaju."

"Devetko..." on pročisti grlo, zastane. "Prokletstvo, to nije ime, to je broj. Što se

dogodilo s Desetkom?"

"Umro je." Možda ću i ja, dodale su njene čudnobojne oči prije no što su ih prekrili

kapci.

"Jesu li te ikad nazivali ikako drugačije osim Devetka?"

"Moj puni naziv je dugački biokompjuterski kod."

"Pa, svi mi imamo serijski broj." Kad bolje razmisli, on sam je imao dva. "Ali ovo je

apsurdno. Ne mogu te zvati Devetkom, kao da si neki robot. Trebaš pravo ime, ime koje

bi ti odgovaralo." On se zavali unatrag na njeno toplo golo rame — bila je poput peći,

imali su pravo što se tiče njenog metabolizma — a usne mu se razvuku u polagani

osmijeh. "Taura."

"Taura?" Njena dugačka usta dala su tom imenu naheren, pjevni naglasak. "... to je

previše lijepo za mene."

"Taura," ponovi on odlučno. "Prekrasno a snažno. Puno prikrivenih značenja.

Savršeno. Ah, kad smo već kod prikrivenih stvari..." Je li sad bilo pravo vrijeme da joj kaže

što je Dr. Canaba uštrcao u njenu potkoljenicu? Ili bi se osjećala povrijeđenom, poput

žene kojoj se netko udvara radi njena novca — ili muškarcu radi titule — oklijevao je.

"Sad kad smo se bolje upoznali, mislim da je vrijeme da nas dvoje zbrišemo odavde."

Ona se ogleda oko sebe, u sumorni polumrak. "Kako?"

118

"Pa, to moramo smisliti, ha? Priznajem da mi prvo na pamet padaju provodne cijevi."

Naravno, ne cijev s toplim zrakom. I on bi morao mjesecima biti anoreksičan da bi se

uspio provući unutra, a povrh toga bi se i skuhao. On izravna svoju majicu, pa je navuče

— hlače je obukao čim se probudio, jer ovaj je kameni pod mogao za sekundu izvuči svu

toplinu iz tijela koje bi se na nj spustilo — i škripavo se uspravi. Bože. Već sad je prestar

za ovakve stvari. Šesnaestorogodišnjakinjino tijelo očito se oporavljalo brzinom

primjerenom kakvoj manjoj božici. U što se ono on bio uvalio kad mu je bilo šesnaest

godina? Ah, da, pijesak. On se lecne sjetivši se učinka tog pijeska na određene osjetljive

pregibe i rupice na tijelu. Kameni podovi možda ipak nisu tako loša stvar.

Ona izvuče svoj svijetlozeleni kimono i hlače ispod sebe, odjene se, pa krene za njim

pognuta sve dok nisu došli do dijela gdje se mogla uspraviti.

Nekoliko su puta prošli cijeli podrum. Našli su četvore ljestve koje vode do stropnih

vrata, zaključanih. Na dijelu gdje se pod spuštao bijaše zaključan kolni izlaz na obronak s

druge strane. Možda bi se tu bilo najjednostavnije probiti van, ali ako ne uspije istog

trena stupiti u kontakt s Thorneom to bi značilo dvadeset i sedam kilometara šetnje do

najbližeg grada. Po snijegu, on u čarapama, ona bosa. A čak i da stignu do tamo ne bi

mogao uporabiti vid-kom jer njegova je kartica još uvijek bila zaključana tamo gore u

operativnom centru šefa osiguranja. Tražiti milostinju u Ryovalovu gradu bila je stvar

sumnjive prirode. Pa, probiti se van i žaliti kasnije, ili ostati još neko vrijeme

pokušavajući se bolje pripremiti i riskirati da ih opet uhvate — i zažaliti prije? Taktičke

odluke su tako zabavne.

Pobijedili su provodni prolazi. Miles upre prstom u najveći od njih. "Misliš li da bi

mogla otvoriti ovu cijev i ubaciti me unutra?" upita on.

Ona prouči pokazanu cijev, polako kimne, a lice joj postane bezizražajno. Istegne se i

krene duž cijevi do mekog spoja prevučenog metalom, sklizne tvrde pandže ispod metalne

trake i naglo je povuče. Zatim zabije prste u izloženi mekani dio, pa se objesi kao da

vježba podizanje na rukama. Cijev se otvori pod njenom težinom. "Eto ti," reče ona.

Podigla ga je lako kao da podiže dijete, i on uspuže u cijev. Ova bijaše prilično tijesna,

premda najveća od svih koje su im bile dostupne. Vukao se kroz nju na leđima. Dvaput je

morao zastati da bi potisnuo histerični napad smijeha. Cijev se izvijala prema gore i on

sklizne u zakrivljeni dio, samo da bi tren kasnije otkrio da se cijev malo dalje račva u

obliku slova Y u dva uža dijela. On opsuje i počne se vraćati natrag.

Taura je gledala gore prema njemu; neobična perspektiva.

"Ne možemo tim smjerom," prodahće on, okrećući se za 180 stupnjeva na otvoru, i

krene u drugom smjeru. I tu se cijev izvijala prema gore, ali ubrzo je naišao na rešetku.

Dobro uglavljena, koju ne može pomaknuti, ni strgati, niti je golim rukama izrezati.

119

Taura bi je možda mogla istrgnuti iz zida, ali Taura se ne bi mogla ni uvući u ovu cijev.

Nekoliko je trenutaka razmišljao. "Je," promrmlja i opet se zaputi natrag.

"Toliko za cijevi," reče Tauri. "Uh... možeš li mi pomoći da siđem?" Ona ga spusti na

pod, a on počne uzaludno otirati prašinu s odjeće. "Hajdemo još malo razgledati."

Ona krene za njim dovoljno spremno, premda je nešto u izrazu njenog lica

nagoviještalo da možda počinje gubiti vjeru u njegovo admiralstvo. Njegov pogled zapne

za detalj na jednom potpornju i on ode pogledati izbliza u ovom prigušenom svjetlu.

Bijaše to jedan od nisko-vibracijskih potpornih stupova. Dva metra u promjeru,

postavljen duboko u kamenito tlo u tanku s vodom, nesumnjivo je išao ravno do jednog

od laboratorija, predstavljajući ultra-stabilne temelje za određene vrste procesa stvaranja

kristala i tome slične. Miles zabubnja prstima po stupu. Odzvanjao je šuplje. Ah,

naravno, logično je, beton ne pluta baš dobro, ha? Udubina sa strane ocrtava... pristupni

otvor? On prijeđe prstima preko udubine, pipajući. Tu je skriveno... nešto. On istegne

ruke i pronađe isto to i na suprotnoj strani. Obje su točke polako popuštale pod jakim

pritiskom njegovih palčeva. Odjednom se začuje plop i šištanje, i cijela se ploča odvoji.

Miles zatetura i jedva je uspije zadržati da mu ne padne u rupu. Okrene je postrance i

izvuče je van.

"Vidi, vidi," naceri se Miles. On provuče glavu kroz otvor, pogleda gore pa dolje.

Mračno k'o u rogu. Prilično nevoljko, on istegne ruku i počne pipati. Napipao je ljestve uz

vlažnu unutrašnju stijenku, očito za lakši pristup i eventualne popravke; izgleda da se

cijeli taj potporni stup može napuniti tekućinom bilo koje potrebne gustoće. Napunjen

bio bi hermetički zatvoren i bilo bi ga nemoguće otvoriti. On oprezno provjeri unutrašnji

rub otvora. Hvala Bogu, otvara se s obje strane. "Hajdemo vidjeti ima li još ovakvih

otvora tamo gore."

Bio je to spor uspon dok su u mraku napipavali prečke. Miles je pokušavao ne

razmišljati o padu koji će uslijediti ako se posklizne na ljigavim prečkama... Taurino

duboko disanje ispod njega bilo je zapravo umirujuće. Uspeli su se možda tri kata kad su

Milesovi promrzli i već pomalo obamrli prsti napipali još jednu udubinu. Skoro da mu je

promakla, jer nalazila se na suprotnoj strani ljestava u odnosu na prvu. Tad je otkrio, na

onaj teži način, da njegove ruke nisu dovoljno dugačke da bi se jednom mogao držati za

ljestve, a drugom pritisnuti obje otpusne kopče istovremeno. Nakon užasavajućeg

trenutka kad se okliznuo, pokušavajući to izvesti, grčevito je zgrabio ljestve čekajući da

mu srce prestane tako luđački nabijati. "Taura?" reče promuklo. "Pomaknut ću se gore,

pa pokušaj ti." Gore više nije ostalo mnogo mjesta, potporni stup je završavao otprilike

metar iznad njegove glave.

120

Njene dugačke ruke bile su sve što je trebalo — uz protestno cviljenje šarke popustiše

pod njenim velikim šakama.

"Što vidiš?" prošapće Miles.

"Veliku mračnu prostoriju. Možda laboratorij."

"Moguće. Spusti se natrag dolje i vrati onu prvu ploču na mjesto, nema smisla

razglasiti kamo smo otišli."

Miles se provuče kroz otvor u zamračeni laboratorij dok je Taura obavljala dani joj

zadatak. Nije se usuđivao upaliti svjetlo premda prostorija nije imala prozora, ali displeji

na nekoliko instrumenata davali su dovoljno avetinjskog svjetla za njegove oči već

priviknute na tamu, tako da se bar nije spoticao o ništa. Jedna su staklena vrata vodila u

hodnik. Stojeći s nosom pritisnutim na staklo Miles ugleda crveni oblik kako promiče

hodnikom; straža. Što čuvaju?

Taura izmigolji kroz otvor stupa — s teškoćom — pa se teško spusti na pod i zarije

glavu u ruke. Zabrinut, Miles joj se približi hodajući na prstima. "Jesi li dobro?"

Ona odmahne glavom. "Ne. Gladna sam."

"Što, zar već? To je bila energetska pločica dovoljna za dvadeset i četiri sata." Da ni

ne spominje dvije ili tri kile štakorskog mesa koje je imala za predjelo.

"Za tebe, možda," procvili ona. Drhtala je.

Miles je počinjao uviđati zašto je Canaba svoj projekt nazvao neuspjehom. Zamislite

kako bi bilo pokušati nahraniti čitavu vojsku s ovakvim apetitom. I Napoleon bi klonuo

duhom. Možda mala još raste. Uznemirujuća pomisao.

U stražnjem dijelu laboratorija stajao je frižider. Poznajući laboratorijske tehničare...

a-ha. Doista, između epruveta ležao je paketić s pola sendviča i velika, premda malo

nagnječena kruška. On to pruži Tauri. Izgledala je kao da je se to užasno dojmilo, gotovo

kao da je sve te stvari magijom izvukao iz rukava, a onda se bacila na hranu i začas joj

lice više nije bilo tako blijedo.

Miles je i dalje kopao po frižideru, ali nažalost jedino organsko što je još pronašao

bile su male pokrivene posudice sa želatinoznom tvari u kojima su rasle nekakve

neugodne mnogobojne pahuljice. Ali u laboratoriju su bila još tri velika ledenika od one

vrste u koju se ulazi. Miles proviri kroz stakleno okno na jednim debelim vratima i odvaži

se riskirati paljenje svjetla unutar ledenika. Unutra ugleda red do reda do reda označenih

ladica punih prozirnih plastičnih pladnjeva. Smrznuti uzorci neke vrste. Tisuće — Miles

pogleda još jednom, pa izračuna pažljivije — stotine tisuća. Baci pogled na osvijetljenu

121

kontrolnu ploču pored jedne od ladica. Unutra je vladala temperatura tekućeg dušika. Tri

ledenika... Milijuni... Miles naglo sjedne na pod. "Taura, znaš li gdje smo?" prošapće

napeto.

"Žao mi je, ne znam," odgovori ona šaptom, pužući prema njemu.

"To je bilo retoričko pitanje. Znam gdje smo."

"Gdje?"

"U Ryovalovoj riznici."

"Što?"

"To je," Miles pokaže palcem na ledenike, "barunova stoljetna zbirka uzoraka tkiva.

Moj Bože. Njena je vrijednost gotovo neprocjenjiva. Svaki jedinstveni, nenadomjestivi,

mutirani bizarni komadić tkiva koji je užicao, kupio, posudio ili ukrao u posljednjih tri

četvrt stoljeća; svi posloženi u uredne redove, čekajući da ih se odmrzne i da se od njih

skuha neki jadni novi rob. Ovo je živuće srce cijelog njegovog biološkog projekta." Miles

skoči na noge i počne pohlepno gutati informacije s kontrolne ploče. Srce mu je divljački

lupalo a disao je otvorenih usta, tiho se smijući, osjećajući se gotovo kao da će se svakog

trena onesvijestiti. "O, sranje. O, Bože." On zastane, proguta slinu. Bi li se to moglo

izvesti?

Tri ledenika moraju imati alarmni sistem, sigurno i monitore spojene sa operativnim

centrom Osiguranja, u najmanju ruku. Da, tu je kompleksna naprava za otvaranje vrata

— to je okej, nije ni želio otvoriti vrata. Ostavi je nedirnutom. Njega su zanimala

sistemska očitanja. Kad bi mogao zeznuti makar samo jedan senzor... Odašilja li ta stvar

podatke i je li spojena na više monitora na vanjskim lokacijama, ili optički kabel vodi do

samo jednoga? Na polici je našao malu ručnu svjetiljku, a u ladicama razne alate i

opremu. Taura ga je zbunjeno promatrala dok je trčkarao ovamo, pa onamo,

razgledavajući inventar.

Monitor na ledeniku ipak jest odašiljao podatke, nije ga mogao onesposobiti; možda

bi mogao pokušati na dijelu za primanje podataka? On otkvači dimno-tamni plastični

poklopac što je tiše mogao. Tamo, tamo, optičko vlakno izlazilo je iz zida, kontinuirano

pumpajući informacije o unutrašnjosti ledenika. Ulazilo je u jednostavnu standardnu

prihvatnu utičnicu na crnoj kutiji čiji ga je izgled obeshrabrivao mnogo više od one koja

je kontrolirala alarm na vratima. Jedna od ladica bijaše puna raznovrsnih optičkih

vlakana s različitim završecima i Y-adaptorima... Iz te špagetolike zbrke on izvuče što

mu je trebalo, pa odbaci nekoliko vlakana sa slomljenim završecima ili nekim drugim

oštećenjima. U ladici su bila tri optička rekordera podataka. Dva nisu radila. Treći jest.

122

Brzo preplitanje optičkih vlakana, još brže odspajanje i prispajanje, i začas je jedan

ledenik razgovarao s dvije kontrolne kutije. Slobodno je vlakno spojio na uređaj za

snimanje podataka. Jednostavno je morao riskirati pojavljivanje točkice na radarskom

ekranu. Ako bilo tko krene provjeriti, izgledat će kao da je sve u redu. Čučeći u potpunoj

tišini, ugasivši čak i sićušnu svjetiljku, on pričeka nekoliko minuta da uređaj za snimanje

podataka razvije lijepu kontinuiranu petlju. Taura je sve to promatrala sa strpljenjem

grabežljivca, ne proizvodeći ni zvuka.

Jedan, dva, tri, i on spoji uređaj na sve tri kontrolne kutije. Ona prava optička vlakna

otužno su visjela posve odspojena. Hoće li uspijeti? Nije se oglasio nikakav alarm,

nikakva grmljavina koraka uzrujanih stražara...

"Taura, dođi ovamo."

Ona se nadvije nad njega, posve zbunjena.

"Jesi li ikad srela Baruna Ryovala?" upita je Miles.

"Jesam, jednom... kad me došao kupiti."

"Je li ti se svidio?"

Ona mu uputi pogled tipa jesi-li-sišao-s-uma?

"Je, ni mene nije previše oduševio." Zapravo, bio se jedva suzdržavao da ne počini

ubojstvo. Sad bijaše zahvalan što se uspio obuzdati. "Kad bi imala priliku, bi li mu htjela

iščupati pluća?"

Njene se pandžaste šake stisnu. "Iskušaj me!"

"Fino!" On se veselo nasmiješi. "Sad ću ti dati prvu lekciju u taktici." On pokaže.

"Vidiš one kontrole? Temperaturu u ta tri ledenika moguće je podići na 200 stupnjeva

Celzija, za potrebe toplotne strerilizacije prilikom čišćenja. Daj mi prst. Jedan prst.

Nježno. Još nježnije." Vodio joj je ruku. "Najmanji mogući pritisak na birač, a da ga ipak

okrećeš... Sad slijedeći," on je gurne do slijedećeg kontrolnog panela, "pa još ovaj

posljednji." On izdahne, još uvijek ne vjerujući.

"A lekcija je," dahne on, "ova: nije stvar u tome koliko sile uporabiš, nego gdje je

primjeniš."

Miles se odupre nagonu da na jedan od ledenika flomasterom načrčka nešto poput:

Patuljak uzvraća udarac. Što će duže barunu trebati da u svome smrtnom gnjevu shvati

koga treba ganjati, to bolje. Trebat će nekoliko sati da se svu tu masu uzoraka unutra s

temperature tekućeg dušika dovede do stanja reš pečeno, ali ako nitko ne dođe

provjeravati prije dolaska jutarnje smjene razaranje će biti potpuno.

123

Miles baci pogled na digitalni sat na zidu. Blagi Bože, dugo je vremena proveo u

onom podrumu. Ugodno, doduše, ali ipak... "Sad," reče on Tauri koja je još uvijek sjajnih

očiju promatrala birač temperature i svoju ruku, "moramo odavde. Sad doista moramo

odavde." Da njena druga lekcija ne bi bila: ne postavljaj bombu pod most na kojem stojiš,

pomisli Miles nervozno.

Pomnije pogledavši mehanizam brave na vratima, plus ono što je ležalo iza njih a što

se vidjelo kroz okno — između ostaloga u hodniku su bili i zidni monitori koji se

aktiviraju na zvuk, opremljeni automatskom laserskom paljbom — Miles se gotovo

vratio do ledenika i vratio temperaturu na normalu. I njegov dendarijski alat koji sad

bijaše zaključan u sobi šefa osiguranja jedva da bi se mogao nositi s kontrolnom kutijom

na vratima. Ali naravno, do svog alata ne može doći bez svog alata... krasan paradoks.

Nije ga previše iznenadila činjenica da je Barun Ryoval najsloženiji alarmni sistem

rezervirao baš za jedina vrata ovog laboratorija. Što je ovu prostoriju učinilo mnogo

gorim zatvorom čak i od podruma.

On krene u još jedno razgledavanje laboratorija, oboružan svjetiljkom, pretražujući

ladice. Nikakvih kompjuteriziranih ključeva, ali jest našao velika gruba kliješta za rezanje

u ladici punoj prstenova i štipaljki, što ga podsjeti na rešetku koja ga je nedavno

obeshrabrila u jednoj od cijevi. Znači tako. Dolazak u laboratorij nije bio ništa više nego

obična iluzija napredovanja prema bijegu.

"Nije sramota strateški se povući na bolji položaj," šapne on Tauri kad je ustuknula

pred ulazom u tamni otvor potpornog stupa. "Ovo ovdje je mrtva točka. Možda

doslovno." Sumnja u njenim očima bijaše na čudan način uznemirujuća, poput težine na

srcu. Još uvijek mi ne vjeruješ, ha? Pa, možda oni koji su pretrpjeli veliku bol trebaju veće

dokaze. "Drži se uz mene, mala," promrmlja on tiho, uvlačeći se u cijev. "Idemo naprijed."

Njeni su spušteni kapci tek privremeno skrili sumnju, ali ona ipak krene za njim,

zatvarajući poklopac za sobom.

Sad kad su imali svjetiljku silazak nije bio tako gadan kao prijašnji uspon u

nepoznato. Nisu našli više ni jedan izlaz, i ubrzo su stajali na istom mjestu s kojega su i

krenuli. Miles je provjeravao njihovu stropnu fontanu dok je Taura opet pila. Voda se u

tankom mlazu spuštala prema nižem dijelu podruma, ali s obzirom na veličinu prostora

trebat će nekoliko dana prije no što im bazen koji se polako stvarao uz niži zid otvori

ikakve strateške mogućnosti — premda ostaje bar nada da će malo oslabiti temelje.

Taura ga podigne natrag u cijev. "Poželi mi sreću," promrmlja on preko ramena;

riječi bijahu prigušene tim uskim prostorom.

"Zbogom," reče ona. Nije mogao vidjeti izraz njenog lica, a u glasu joj nije bilo

ničega.

124

"Vidimo se kasnije," ispravi je on odlučno.

Nakon nekoliko minuta žestokog puzanja on se nađe pred rešetkom. Otvarala se u

mračnu prostoriju punu naslaganih stvari, tihu i u kojoj nije bilo nikoga. Škljocanje

njegovih kliješta dok je rezao rešetku činilo mu se dovoljno glasnim da privuče pažnju

cijele Ryovalove straže, ali nije se pojavio nitko. Možda se šef osiguranja pokušavao

spavanjem otresti mamurluka izazvanog drogama. Kroz cijev odjekne zvuk grebanja,

koje nije poteklo od njega, i Miles se ukoči. Posvijetli niz jedan od odvojaka. Otud bijesnu

dva crvena dragulja, oči ogromnog štakora. Nakratko je razmišljao o tome da ga pokuša

uhvatiti i baciti ga Tauri. Ne. Kad stignu na Ariel dat će joj veliki biftek. Dva bifteka.

Štakor se spasio; okrenuo se i otrčkarao natrag u tamu.

Rešetka napokon popusti i on se provuče u skladište. Koliko je uopće sati? Kasno,

vrlo kasno. Prostorija se otvarala na hodnik na čijem je kraju mutno sjao jedan od podnih

ulaza. Milesovo srce poskoči s nadom. Kad izvuče Tauru prvo moraju naći nekakvo

vozilo...

I ovaj se ulaz, kao i onaj prvi, otvarao ručno, bez ikakvih složenih elektronskih

sklopova koje bi trebalo onesposobiti. Ali automatski se zaključavao pri zatvaranju.

Miles uglavi kliješta pod poklopac prije no što se počeo spuštati niz ljestve. Posvijetli

naokolo. "Taura!" pozove je šaptom. "Gdje si?"

Nije odmah dobio odgovor; nije vidio sjajne zlatne oči kako sijevaju iza jednog od

stupova. Ne želeći vikati, on se brzo spusti niz prečke i počne brzo pretraživati prostor,

dok je hladan kameni pod izvlačio toplinu kroz njegove čarape, tjerajući ga da čezne za

izgubljenim čizmama.

Našao ju je kako u tišini sjedi u podnožju stupa, obraza oslonjenog na koljena. Lice

joj bijaše sjetno, tužno. Doista, nije mu trebalo dugo da nauči čitati osjećaje s njenog

vukolikog lica.

"Vrijeme je za pokret, vojničice," reče Miles.

Glava joj se podigne. "Vratio si se!"

"A što si mislila? Naravno da sam se vratio. Ti si moj regrut, nisi li?"

Ona otare lice svojom velikom šapom — šakom, ispravi se Miles — pa se počne

dizati gore, i gore, i gore. "Valjda jesam," njene se usne podignu u početku osmijeha. Da

nije znao što taj izraz znači, Miles bi bio prilično uzbunjen.

"Otvorio sam podni ulaz. Moramo pokušati izići iz ove zgrade, natrag do prihvatnih

dokova. Tamo sam ranije vidio nekoliko parkiranih vozila. Na koncu konca, što je jedna

mala krađa nakon-—"

125

Uz iznenadno cviljenje počnu se podizati vrata na kolnom ulazu s njihove desne

strane. Kroz vlagu sune nalet hladnog zraka, a uski trak žutog svjetla zore oboji sjenke u

plavo. Oboje podignu ruke pokušavajući zaštititi oči od nenadanog bljeska. Iz jarkog

svjetla pojavi se pola tuceta stražara u crvenim uniformama, s oružjem u rukama.

Taurina ruka čvrsto stisne Milesovu. Trči, gotovo je povikao, suzdržavši se u zadnji

tren; nema načina da pobjegnu zrakama iz nervnog disruptora, a najmanje dvojica

stražara u rukama su držala baš to oružje. Milesov dah šišteći iziđe kroz stisnute zube.

Bio je previše bijesan čak i da bi psovao. Bili su tako blizu...

Priđe im šef osiguranja, Moglia. "Što, još si u jednom komadu, Naismithe?" naceri se

ružno. "Mora da je Devetka napokon shvatila da je već vrijeme da počne surađivati, ha,

Devetko?"

Miles joj stisne ruku, nadajući se da će taj pokret protumačiti na ispravan način:

Čekaj.

Ona podigne bradu. "Valjda," reče hladno.

"Već je bilo vrijeme," reče Moglia, "Budi dobra pa ćemo te odvesti gore i dati ti obilan

doručak nakon ovoga."

Dobro, signalizirala je Milesova ruka. Sad je već napeto očekivala njegove 'upute'.

Moglia podbode Milesa svojom palicom. "Pokret, patuljče. Tvoji prijatelji su platili

otkupninu. Na moje iznenađenje."

I na Milesovo. On krene prema izlazu, još uvijek držeći Taurinu ruku. Nije je gledao;

pokušavao je privući što manje pažnje na njihovo, hm, zajedništvo, a ipak ga održati.

Čim je osjetio da je krenula za njim on pusti njenu ruku.

Što dovraga... ? pomisli Miles kad su izišli van u blještavilo zore, pa uz rampu i na

asfaltirani krug klizav od svjetlucavog inja. Tamo je stajao izuzetno čudan skup.

Bel Thorne i jedan dendarijski vojnik, naoružani omamljivačima, nelagodno se

premještajući s noge na nogu — ne zatvorenici? Pola tuceta naoružanih ljudi u zelenim

uniformama Kuće Fell stajali su spremni za napad. Teretna lebdjelica s Fellovim znakom

bijaše parkirana uz rub asfaltnog kruga. A pred uperenim omamljivačem stražara u

zelenoj uniformi lebdjela je kvadri Nicol u svojoj stolici, umotana u bijelo krzno. Svjetlost

bijaše siva i zlatna i ledena dok je sunce, uzdižući se iznad tamnih planina, probijalo

oblake.

"Je li to čovjek kojega želite?" upita zapovjednik straže u zelenoj odori, obraćajući se

Thorneu.

126

"To je on." Thorneovo lice bijaše blijedo, s čudnom mješavinom olakšanja i očaja.

"Admirale, jeste li dobro?" upita Thorne napeto. Kad je ugledao Milesovu visoku pratilju

oči mu se raširiše. "Što je dovraga to?"

"Ona je novi regrut Taura," reče Miles odlučno, nadajući se 1) da će Bel shvatiti

nekoliko značenja prikrivenih u toj rečenici i 2) da Ryovalova straža neće. Bel je izgledao

ošamućeno, što je značilo da je shvatio barem jedan dio onoga što mu je Miles pokušao

reći. Šef osiguranja Moglia izgledao je sumnjičavo, ali zbunjeno. Svejedno, očito je Milesa

smatrao problemom kojega će se uskoro riješiti, pa odbaci zbunjenost i okrene se mnogo

važnijoj osobi — zapovjedniku Fellove straže.

"Što je ovo?" prosikće Miles na Bela, primičući mu se bliže sve dok jedan od stražara

u crvenom nije podigao nervni disruptor i odmahnuo glavom. Moglia i Fellov zapovjednik

izmjenjivali su elektronske podatke na izvještajnim panelima, očito se baveći službenom

'papirologijom'.

"Kad smo te prošle noći izgubili bio sam u panici," reče Bel tiho Milesu. "Frontalni

napad nije dolazio u obzir. Pa sam otrčao Barunu Fellu po pomoć. Ali pomoć koju sam

dobio nije pomoć koju sam očekivao. Fell i Ryoval su između sebe skuhali pogodbu da

zamijene Nicol za tebe. Kunem se da do prije sat vremena nisam za to znao!" pobuni se

Bel pod Nicolinim bijesnim pogledom.

"Razumijem," Miles zastane. "Hoćemo li joj sad vratiti njen dolar?"

"Gospodine," Belov glas bijaše očajnički, "nisam imao pojma što ti unutra rade.

Očekivali smo da Ryoval svaki čas počne s lepezom opscenih i maštovitih mučenja s

tobom u glavnoj ulozi. Kao što kaže Komodor Tung, kad te opkole, igraj na prijevaru."

Miles je prepoznao jedan od Tungovih omiljenih Sun Tzuovih aforizama. U lošim

danima Tung je imao običaj citirati već 4000 godina pokojnog generala na originalnom

kineskom; kad je bio u boljem raspoloženju dobili bi i prijevod. Miles se ogleda oko sebe,

zbrajajući oružje, ljude, opremu. Većina zelenih stražara imali su omamljivače u rukama.

Trinaest prema... tri? Četiri? On pogleda Nicol. Možda petoro? Kad si u očajničkoj

situaciji, savjetovao je Sun Tzu, bori se. Može li biti očajnije no što jest?

"Ah..." reče Miles. "A kojega šmo vraga mi ponudili Fellu zauzvrat za ovo izuzetno

dobročinstvo? Ili on to radi zato što je tako dobra srca?"

Bel ga ošine ozlojeđenim pogledom, pa pročisti grlo. "Obećao sam mu da ćeš mu reći

istinu o betanskim tretmanima pomlađivanja."

"Bel..."

127

Thorne nesretno slegne ramenima. "Računao sam da ćemo već nešto smisliti jednom

kad te dobijemo natrag. Ali ni u snu nisam pomišljao da bi on mogao Ryovalu ponuditi

Nicol u zamjenu za tebe, kunem se!"

Miles je mogao vidjeti točkicu kako se miče po mono-šini dolje u dolini. Jutarnja

smjena bioinžinjera i tehničara, domara i službenika i kuhara, uskoro će biti ovdje. Miles

baci pogled na bijelu zgradu koja se uzdizala nad njima, zamišljajući scenu u laboratoriju

na trećem katu kad stražari deaktiviraju alarm i puste tehničare unutra, kad prvi koji uđe

naškubi nos i zapita: "kakav je to zadah?"

"Je li se 'meditehničar Vaughn' prijavio na Ariel?" upita Miles.

"Trebao bi u slijedećih sat vremena."

"Okej. Pa... čini se da ipak nećemo morati odrezati njegovu utovljenu koljenicu.

Dobit ćemo je s ostatkom," Miles kimne prema Tauri.

Bel spusti glas još tiše. "To ide s nama?"

"Možeš se kladiti da ide. Vaughn nam nije rekao sve. Blago rečeno. Objasnit ću ti

kasnije," doda Miles kad su dva zapovjednika straža napokon prekinula svoje čavrljanje.

Moglia zamahne palicom i zaputi se prema Milesu. "U međuvremenu, malo si se

prevario. Ovo nije opkoljen položaj, ovo je očajnički položaj. Nicol, želiim da znaš da

Dendarijci ne vraćaju novac."

Nicol se namršti, zbunjena. Belove se oči raširiše dok je odvagivao njihove izglede —

trinaest prema tri.

"Zbilja?" reče Bel. Suptilni signal rukom opuštenom uz bok istog trena privuče pažnju

dendarijskog vojnika, koji stane u položaj za napad.

"Zbilja očajnički," ponovi Miles. Duboko udahne. "Sad! Taura, napad!"

Miles se baci prema Mogliji, ne toliko u nadi da će mu istrgnuti palicu iz ruku, koliko

se nadajući da će uspjeti postaviti njegovo tijelo između sebe i nervnih disruptora. Vojnik

Dendarijac, koji je srećom obraćao pažnju na detalje, već prvim pogotkom skine jednog

od stražara s nervnim disruptorom, pa se brzo otkotrlja izvan dometa onog drugog. Bel

skine drugog vlasnika disruptora i skoči u stranu. Dva crvena stražara koji su ciljali

omamljivačima prema hermafroditu iznenada se nađoše iznad tla. Taura im tresne

glavom o glavu, neznanstveno ali snažno; obojica su pala na ruke i koljena, slijepo

pipajući za svojim izgubljenim oružjem.

Fellovi stražari su oklijevali, nesigurni u koga da pucaju, sve dok Nicol anđeoskog

lica nije iznenada poletjela uvis na svojoj stolici pa se jednakom brzinom zajedno s njom

128

spustila na glavu svog stražara kojem je borba skrenula pažnju s nje. Srušio se poput

klade. Nicol skrene u stranu kad je drugi stražar uperio omamljivač u nju, zaklanjajući se

pred njegovim bljeskom, pa upet sune uvis.

Taura podigne jednog crvenog stražara i baci ga na zelenog, što je rezultiralo

zbrkom ruku i nogu na podu.

Dendarijski se vojnik baci iza zelenog stražara kako bi se zaklonio pred

omamljivačem, ali zapovjednik Fellove straže nije se dao smesti — nemilosrdno je opalio

i omamio obojicu, mudar taktički potez uzevši u obzir da je brojnost bila na njegovoj

strani. Moglia je pritisnuo svoju palicu na Milesovo grlo, istovremeno vičući u svoj

komunikator, pozivajući pojačanje. Jedan stražar u zelenom zavrišti kad mu je Taura

iščašila ruku, zavrtjela ga u zraku pa ga bacila na drugoga koji je ciljao u nju.

Raznobojne točkice plesale su Milesu pred očima. Fellov zapovjednik, fokusirajući se

na Tauru kao najveću prijetnju, skrene omamljivač s Thornea baš kad se Nicol zaletjela

stolicom u leđa jedinom preostalom zelenom stražaru koji je još bio na nogama.

"Teretnjak!" zaškripi Miles. "Idite u teretnjak!" Bel mu dobaci očajan pogled i potrči

prema vozilu. Miles se otimao poput jegulje sve dok Moglia nije iz čizme izvukao oštar

nož tankog sječiva i stavio mu ga pod bradu.

"Miruj!" zareži Moglia. "Tako je već bolje..." On se ispravi u naglo nastaloj tišini,

shvativši da je katastrofu upravo preokrenuo u nadmoć. "Da se nitko nije ni pomaknuo!"

Bel se ukoči s rukom na vratima terene lebdjelice. Nekolicina stražara rasprostrtih po

afaltu počne stenjati i trzati se.

"Sad se makni od—gib," reče Moglia.

Taurin šapat okrzne Moglijino uho; tiho, tiho režanje. "Baci nož. Ili ću ti golim

rukama iščupati grkljan."

Milesove oči skrenu u stranu, pokušavajući vidjeti što se zbiva iza njegove glave, dok

mu je oštro sječivo sve jače pritiskalo vrat.

"Ubit ću ga prije no što ti ubiješ mene," proštenje Moglia.

"Čovječuljak je moj," zaprede Taura. "Sam si mi ga dao. On se vratio po mene. Ako

mu samo dlaka usfali, otkinut ću ti glavu a onda se napiti tvoje krvi."

Miles osjeti kako se Moglijino tijelo uzdiže u zrak. Nož zazveči po asfaltu. Miles

odskoči, teturajući. Taura je držala Mogliju za vrat, zabijajući pandže duboko u kožu.

"Još uvijek mu želim otkinuti glavu," zareži ona sa žaljenjem, dok joj je sjećanje na

mučenje blistalo u očima.

129

"Pusti ga," prodahće Miles. "Vjeruj mi, za par sati čeka ga tortura i kazna mnogo

maštovitija od ičega što bismo mi mogli smisliti."

Bel dotrči do njih kako bi mogao omamiti šefa osiguranja dok ga je Taura držala

poput pokisle mačke. Miles joj reče neka prebaci onesviješćenog Dendarijca preko

ramena dok on otrči otvoriti stražnja vrata teretne lebdjelice kako bi Nicol mogla ući

unutra. Uletjeli su unutra, Bel za upravljač, odmah dižući letjelicu u zrak. Negdje iz

unutrašnjosti Ryovalovih postrojenja počne zavijati sirena.

"Ručni kom, ručni kom," blebetao je Miles skidajući napravu s ruke besvijesnog

Dendarijca. "Bel, gdje nam je parkirana letjelica?"

"Na malom komercijalnom uzletištu tik izvan Ryovalova grada, nekih četrdesetak

kilometara odavde."

"Je li itko ostao u njoj?"

"Andersonova i Nout."

"Koji je njihov kodirani kom-kanal?"

"Dvadeset i treći."

Miles sklizne u sjedalo pored Bela i otvori kom-kanal. Prošla je mala vječnost prije no

što se začuo odgovor Narednice Anderson, punih trideset ili četrdeset sekundi dok je

teretnjak jurio iznad vrhova drveća i obližnjeg brijega.

"Laureen, želim da digneš letjelicu. Trebamo nekoga da nas hitno pokupi, što je prije

moguće. Mi smo u teretnoj lebdjelici Kuće Fell, krećemo se u smjeru—" Miles gurne ruku

s komunikatorom Belu pod nos.

"—sjeverno od Ryovalovih bioloških postrojenja," izrecitira Bel. "Brzinom otprilike

dvjestošezdeset kilometara na sat, jer ova kanta ne može brže."

"Zalijepi se za naš signal," Miles uključi signal za slučaj opasnosti na svom komu.

"Ne čekaj dopuštenje za uzlijetanje iz Ryovalove kontrole leta, jer ga nećeš dobiti. Neka

Nout spoji moj kom s Arielom."

"Odmah, gospodine." Laureenin tanak glas veselo odjekne kroz njegov komunikator.

Statički šum i još nekoliko izluđujućih sekundi čekanja. A onda uzbuđen glas: "Ovdje

Murka. Mislio sam da ćete noćas izići odmah za nama! Jeste li dobro, gospodine?"

"Privremeno. Je li se 'tehničar Vaughn' ukrcao?"

"Jest, gospodine."

130

"Dobro. Ne puštaj ga van. Uvjeri ga da imam uzorak tkiva sa sobom."

"Zaista? Kako ste—?"

"Pusti sad to. Ukrcajte kompletnu posadu, napustite postaju i ostanite u orbiti.

Planirajte u letu pokupiti našu letjelicu. Reci pilotu neka ubaci kurs za skok kroz

escobarsku crvotočinu pri maksimalnoj akceleraciji čim nas pokupite. Ne čekajte

dopuštenje."

"Još uvijek utovarujemo teret..."

"Ostavite sve što još nije utovareno."

"Jesmo li u ozbiljnim govnima, gospodine?"

"U smrtnim, Murka."

"Razumijem, gospodine. Gotovo."

"Mislio sam da smo ovdje na Jacksonovoj Cjelini svi trebali biti tihi poput miševa,"

pobuni se Bel. "Nije li sve ovo pomalo prenapuhano?"

"Situacija se promijenila. Nakon onoga što smo učinili prošle noći neće više biti

pregovora s Ryovalom oko Nicol ili Taure. Tamo sam povukao potez uime istine i

pravice, i možda ću poživjeti dovoljno da radi toga zažalim, nakratko. Ispričat ću ti

kasnije. Zar stvarno želiš biti u blizini dok ja budem Barunu Fellu objašnjavao istinu o

betanskim tretmanim pomlađivanja?"

"Oh," Thorneove oči zasjaše dok se koncentrirao na let. "Za tako nešto bih bio

spreman platiti ulaznicu, gospodine."

"Ha. Ne. U jednom su trenutku svi konci bili u našim rukama. Bar potencijalno."

Miles počne proučavati očitanja na jednostavnom kontrolnom panelu lebdjelice. "Nikad

više ne bismo imali priliku u kojoj smo svi na okupu. Čovjek manevrira do krajnjih

granica, ali zlatni trenutak zahtijeva akciju. Ako ga propustiš, bogovi će te zauvijek

prokleti. I obratno... Kad sam već kod akcije, jesi li vidio kako je Taura sredila sedmoricu

stražara?" Miles se zasmijulji prisjećajući se. "Kakva će tek biti nakon završene obuke!"

Bel baci nelagodan pogled preko ramena prema stražnjem dijelu vozila gdje je sjedila

Nicol u svojoj stolici i Taura pognuta pored onesviještenog Dendarijca. "Bio sam

prezauzet da bih stigao brojiti."

Miles se izvuče iz svog sjedala i ode u stražnji dio provjeriti stanje dragocjenog živog

tereta.

131

"Nicol, bila si strašna," reče joj. "Borila si se poput jastreba. Možda ću ti morati

odobriti popust na onaj betanski dolar."

Nicol je još uvijek bila bez daha, njeni obrazi boje bjelokosti bijahu zajapureni. Jedna

gornja ruka odmakne pramen crne kose s blistavih očiju. "Bojala sam se da će mi slomiti

cimbal." Donja je ruka gladila veliki kockasti kofer naguran u podnožje stolice. "Onda

sam se bojala da će slomiti Bela..."

Taura je sjedila oslonjena na stijenku vozila, pomalo zelena.

Miles klekne pored nje. "Taura, jesi li dobro?" On nježno podigne jednu pandžastu

šaku kako bi joj provjerio puls, koji bijaše ubrzan. Nicol mu uputi prilično čudan pogled,

začuđena njegovom nježnošću; njena je lebdeća stolica bila odmaknuta na najveću

moguću udaljenost od Taure.

"Gladna," prodahće Taura.

"Opet? Ali naravno, sva ta utrošena energija. Ima li tko štogod za jelo?" Brza

provjera urodi tek malo nagriženom hranjivom pločicom iz džepa onesviještenog vojnika,

za koju ga Miles istog trena olakša. On se dobroćudno nasmiješi Tauri dok je gutala

hranu; ona mu uzvrati najboljim osmijehom koji je mogla izvesti punih usta. Poslije

ovoga nema više štakora za tebe, obeća joj Miles u sebi. Tri bifteka kad se vratimo na

Ariel i par čokoladnih torti za desert...

Teretnjak poskoči. Taura, ponešto osvježena, ispruži noge kako bi zadržala Nicolinu

stolicu uza zid, sprečavajući je da se ne odskliže. "Hvala ti," reče Nicol oprezno. Taura

kimne.

"Imamo društvo," objavi Bel preko ramena. Miles požuri u prednji dio vozila.

Straga su im se brzo približavale dvije letjelice. Nedvojbeno nabrijane malo jače od

ovog prosječnog vozila civilne policije — da. Bel opet naglo skrene da bi izbjegao

plazmenu kuglu koja bljesne pored njih, ostavljajući jarko zelene pruge na Milesovim

mrežnicama. Kvazi-militaristički i ozbiljno uzrujani, ti njihovi progonitelji.

"Ovo je jedan od Fellovih teretnjaka; valjda imamo nešto čime bismo im mogli

uzvratiti." Na kontrolnoj ploči ispred Milesa nije bilo ničega što bi makar podsjećalo na

nekakve paljbene upravljačke jedinice.

Jedan whooomp!, Nicolin vrisak, i teretnjak se zatrese u zraku, pa se opet izravna

pod Belovim rukama. Grmljavina zraka i vibracija — Miles se luđački ogledavao oko sebe

— jednog gornjeg ugla teretnog prostora više nije bilo. Polovica stražnjih vrata se čvrsto

držala, dok je druga klepetala. Taura je još uvijek stopalima držala Nicolinu stolicu.

Nicoline su se gornje ruke omotale oko Taurinih gležnjeva.

132

"Ah," reče Thorne. "Nemamo oklop."

"Pa zar su mislili da će ovo biti mirovna misija?" Miles provjeri svoj ručni kom.

"Laureen, jeste li u zraku?"

"Dolazimo, gospodine."

"Pa, ako si ikad željela isprobati krajnje granice mogućnosti te letjelice, sad imaš

priliku. Ovaj put ti nitko neće kvocati o zlouporabi opreme."

"Hvala vam, gospodine," odvrati ona sretno.

Počeli su gubiti brzinu i visinu. "Držite se!" zaurla Bel preko ramena i naglo okrene

smjer potiska. Progonitelji prozujaše pored njih, ali se gotovo odmah počnu okretati. Bel

opet ubrza; još jedan vrisak iz stražnjeg dijela kad se njihov živi teret odsklizao još bliže

stražnjim vratima.

Dendarijski ručni omamljivači sad im nisu bili od nikakve koristi. Miles se opet

odvuče u teretni dio, tražeći neku vrst spremišta za prtljagu, spremišta za oružje, bilo što

— pa nisu se valjda Fellovi ljudi oslanjali samo na gadnu reputaciju svoje Kuće...

Tapecirane klupe postavljene duž stijenki teretnog dijela, na kojima su vjerojatno

prilikom leta sjedili Fellovi stražari, podizale su se otkrivajući spremišta. Prvo bijaše

prazno, u drugom osobna prtljaga — u Milesovu umu nakratko bljesne vizija sebe kako

davi neprijatelja donjim dijelom nečije pidžame, kako gura nečije gaće u otvore

pogonskih raketa — i treće spremište bilo je prazno. Četvrto bijaše zaključano.

Teretnjak se zanjiše pod još jednim udarom, dio krova odleti u vjetar, a Miles zgrabi

Tauru dok se letjelica sunovraćivala. Milesu se činilo kao da je njegov želudac zajedno s

ostatkom tijela krenuo prema gore. A onda su opet svi bili pritisnuti uz pod kad je Bel

počeo zaustavljati teretnjak. Letjelica je podrhtavala i poskakivala, a svi — Miles i Taura,

onesviješteni vojnik, Nicol u svojoj stolici — poletješe naprijed u zbrci ruku i nogu kad se

teretnjak s treskom zaustavio u pocrnjeloj šikari prekrivenoj mrazom.

Bel, okrvavljena lica, poviče prema njima: "Van, van, van!" Miles ispruži ruku prema

novonastalom otvoru na krovu, pa je naglo trgne natrag na dodir vrućeg metala i

spaljene plastike. Taura ustane i gurne glavu kroz otvor, a onda se sagne i podigne

Milesa kroz otvor. On se gmižući spusti na tlo, ogledavajući se oko sebe. Nalazili su se u

nenaseljenoj dolini obrasloj lokalnom vegetacijom, okruženoj grebenastim brežuljcima.

Prema njima su letjela dva progonitelja, približavajući se, usporavajući — spremajući se

zarobiti plijen ili možda samo pokušavajući bolje naciljati?

Iznenada preko grebena dogrmi Arielov šatl, spuštajući se poput Božje ruke.

Progoniteljske su letjelice odjednom izgledale mnogo manjima. Jedna od njih opiše luk i

133

udalji se, a druga se razbije o tlo — ne pod udarom plazme, već pod brzim udarcem

šatlove vučne zrake. Ni tračka dima na mjestu gdje je pala. Dendarijski se šatl spusti

pokraj njih uz zaglušujuće zaravnjavanje grmlja. Njegova se vrata otvore u nekoj vrsti

ljubaznog, samozadovoljnog salutiranja.

"Pravi se važna" promrmlja Miles. On podupre ošamućenog Thornea, Taura je nosila

onesviještenog vojnika, Nicolina se stolica trzavo gibala kroz zrak, i oni počnu zahvalno

teturati prema spasilačkoj letjelici.

Kad je Miles zakoračio u Arielov hangar odasvud iz broda oko njega izvirali su

suptilni zvuci protesta. Želudac mu se mučno zgrči pod gravitacijom ne baš usklađenom

s preopterećenim motorima. Brod je već izlazio iz orbite. Miles je želio što prije do Nav &

Koma, premda se činilo da Murka posve kompetentno drži sve pod nadzorom.

Andersonova i Nout podupirali su onesviještenog vojnika, koji je sad već polako dolazio k

sebi, stenjući, pa ga predali meditehničaru koji je čekao s lebdećim nosilima. Thorne, koji

je već dobio privremeni flaster na posjekotinu na čelu, poslao je Nicol u njenoj oštećenoj

stolici za nosilima, a sam se žurno uputio prema Nav & Komu. Miles se okrene i nađe se

licem u lice sa zadnjim čovjekom kojega je u ovom trenu želio vidjeti. Dr. Canaba napeto

je čekao u hodniku, njegovo osunčano lice izgledalo je izmučeno.

"Vi," obrati se Miles Canabi glasom mračnim od gnjeva. Canaba nehotice ustukne

korak unatrag. Miles ga poželi uhvatiti za vrat i pribiti uza zid, ali za to je nažalost bio

prenizak, a potom sa žaljenjem odbaci i dobru ideju da zapovijedi Noutu da to učini u

njegovo ime. "Vi hladnokrvni, prevarantski kurvin sine. Namjestili ste mi ubojstvo šes-

naesterogodišnje djevojke!"

Canaba podigne ruke u znak protesta. "Ne razumijete-"

Taura uđe u hodnik. Njene se zlatne oči raširiše od iznenađenja, u nešto manjoj mjeri

od Canabeovih. "O, doktore Canaba! Što vi ovdje radite?"

Miles upre prstom u Canabu. "Vi ostanite tu," naredi mu muklim glasom. Susprežući

bijes koji je osjećao, on se okrene pilotu. "Laureen?"

"Da, gospodine?"

Miles uzme Tauru za ruku i povede je do Andersonove. "Laureen, želim da odvedeš

odavde regruta Tauru, te da joj nabaviš lavovsku porciju hrane. Koliko god može pojesti,

doslovno. Onda je odvedi da se okupa, nađi joj uniformu i pokaži joj gdje je što na brodu."

Andersonova je sumnjičavo pogledavala visoku Tauru. "Ahm... da, gospodine."

"Prošla je kroz gadne stvari," Miles se osjeti ponukanim da joj objasni, a onda

zastane i doda: "Učini me ponosnim. Važno je."

134

"Da, gospodine," reče Andersonova čvrstim glasom i krene, a Taura za njom bacivši

nesiguran pogled preko ramena prema Milesu i Canabi.

Miles protrlja oštre kratke dlačice na bradi, svjestan svoje prljavštine i zadaha,

osjećajući kako mu strahom gonjeni umor napinje živce do krajnjih granica. Okrene se

zabezeknutom genetičaru. "Okej, doktore," zareži, "natjerajte me da shvatim. Dajte sve

od sebe."

"Nisam je mogao ostaviti u Ryovalovim rukama!" reče Canaba uzrujano. "Da bude

žrtvom, ili još gore — da postane igračkom u njegovim... njegovim izopačenostima..."

"Zar vam nikad nije palo na pamet da od nas zatražite da je spasimo?"

"Ali," reče Canaba zbunjeno, "zašto biste vi to učinili? To nije u vašem ugovoru —

plaćenici-"

"Doktore, predugo ste živjeli na Jacksonovoj Cjelini."

"To sam i sam shvatio kad sam počeo povraćati svakog jutra prije odlaska na posao."

Canaba se dostojanstveno uspravi do pune visine. "Ali Admirale, vi ne razumijete." On

baci pogled niz hodnik, u smjeru u kojem je otišla Tuara. "Nisam je mogao ostaviti u

Ryovalovim rukama.

Ali također je ne mogu ni povesti sa sobom na Barrayar. Tamo ubijaju mutante!"

"Pa..." reče Miles nakon stanke. "Pokušavaju reformirati te predrasude. Tako sam bar

shvatio. Ali imate pravo. Barrayar nije mjesto za nju."

"Kad ste se vi pojavili ponadao sam se da to neću morati obaviti sam, da je neću

morati ja ubiti. Nije to laka zadaća. Poznajem je... predugo. Ali ostaviti je tamo dolje živu

bila bi najokrutnija kazna..."

"Istina. Pa, sad više nije tamo. Kao ni vi." Ako uspijemo nastaviti tako... Miles je

jedva čekao da ode do Nav & Kom-a i otkrije što se događa. Je li Ryoval već poslao

potjeru? Je li Fell? Hoće li postaja koja čuva udaljen izlaz iz crvotočine crne rupe dobiti

zapovijed da im blokira odstupnicu?

"Nisam je želio jednostavno napustiti," Canaba se tresao poput šibe na vodi, "a nisam

je mogao povesti sa sobom!"

"Sva sreća. Niste se ni sposobni za nju brinuti. Nagovorit ću je da pristupi

Dendarijskim Plaćenicima. Čini se da joj je to ionako genetski suđeno. Osim ako ne znate

za neki razlog zašto to ne bi učinila?"

"Ali ona će umrijeti!"

135

Miles stane na mjestu. "A vi i ja nećemo?" reče tiho nakon trenutka tišine, pa doda

glasnije: "Zašto? Kad?"

"Radi svog metabolizma. Još jedna pogreška ili splet pogrešaka. Ne znam točno kad.

Mogla bi izdržati još godinu, ili dvije, ili pet. Ili deset."

"Ili petnaest?"

"Ili petnaest, da, premda nije vjerojatno. Ali u svakom slučaju umrijet će rano."

"A ipak, htjeli ste joj oduzeti i to malo vremena što joj je ostalo? Zašto?"

"Da je poštedim. Konačno propadanje je brzo, ali vrlo bolno, sudeći po tome što su

prošli ostali... prototipovi. Ženke su bile složenije od muških, nisam siguran... Ali to je

grozna smrt. Još gora u Ryovalovu ropstvu." *

"Ne sjećam se da sam ikada naišao na lijepu smrt. A vidio sam razne. Što se tiče

trajanja, kažem vam da bismo vrlo lako svi mogli biti mrtvi za petnaestak minuta, a gdje

je onda vaše nježno milosrđe?" Morao je otići u Nav & Kom. "Proglašavam vaše

zanimanje za nju završenim, doktore. U međuvremenu, pustite je da iz ostatka života

izvuče što se izvući da."

"Ali ona je bila moj projekt — ja odgovaram za nju-"

"Ne. Sad je slobodna žena. Odgovorna sama za sebe."

"Koliko slobodnom ikad može biti u tom tijelu, s takvim metabolizmom, s tim licem

— voditi život nakaze — bolje je bezbolno umrijeti nego toliko patiti—"

Miles progovori kroz stisnute zube. Naglašavajući svaku riječ. "Ne. Nije." Canaba se

zagleda u njega, napokon prekinuvši začarani krug svog nesretnog uvjeravanja.

Točno, doktore, Bljesne misao u Milesovu umu. Izvuci glavu iz guzice i dobro me

pogledaj. Napokon.

"A zašto je to vama... važno?" upita Canaba.

"Taura mi se sviđa. Mnogo više nego vi, mogao bih dodati." Miles zastane, proganjan

pomisli na to da će Tauri morati objasniti sve o genetskom kompleksu implantiranom u

mišić njenog lista. Koji mora biti izvađen prije ili kasnije. Osim ako je ne uspije uvjeriti da

je biopsija jedna od standardnih medicinskih procedura kod pristupanja Dendarijskim

Plaćenicima — ne. Ona zaslužuje iskrenost.

Milesa je uzrujalo to što je Canaba postavio tu laž između njega i Taure a ipak — bi

li on doista pokušao sve da je spasi da se nije radilo o usađenom genetskom kompletu? Bi

li produžio i riskirao svoju misiju samo zato da pokaže da ima dobro srce? Odanost

136

dužnosti ili pragmatička nemilosrdnost, koje je koje? Nikad neće znati. Njegov se gnjev

povlačio, oslobađajući put iscrpljenosti, poznatoj post-misijskoj depresiji — prerano,

misija je još daleko od završetka, podsjeti se Miles sumorno. Duboko udahne. "Ne možete

je spasiti od života, Dr. Canaba. Prekasno je. Pustite je. Pustite je."

Canabina usta se nesretno stisnu, ali — pognuvši glavu — on podigne ruke s

dlanovima okrenutim prema van.

"Signalizirajte Admiralu," začuje se Thorneov glas baš kad je Miles ulazio u Nav &

Kom, a onda: "Poništi to," kad su se sve glave okrenule na zvuk otvaranja vrata i kad su

svi ugledali Milesa. "Dobar osjećaj za vrijeme, gospodine."

"Što ima?" Miles sklizne u stolac na koji je Thorne pokazao. Potporučnik Murka je

provjeravao brodske štitove i naoružanje, dok je skok-pilot sjedio spreman pod čudnom

krunom svoje kacige s kemijskim kateterima i žicama. Izraz lica pilota Padgeta bijaše

kontroliran i meditativan, okrenut prema unutra; njegova se svijest posve preplela, čak

stopila s Arielom. Dobar čovjek.

"Barun Ryoval na komu, za tebe," reče Thorne. "Osobno."

"Pitam se je li već provjerio svoje ledenike?" Miles se smjesti ispred vid-koma. "Koliko

dugo već čeka?"

"Manje od minute," reče kom-tehničar.

"Hm. Nek' onda još malo čeka. Kakva je potjera dosad?"

"Nikakva, zasad," izvijesti ga Murka.

Miles podigne obrve na tu neočekivanu vijest. On iskoristi taj trenutak da se pribere,

žaleći što nije imao vremena okupati se, obrijati i odjenuti čistu uniformu prije razgovora

s Ryovalom, radi psihološkog efekta. Počeška se po bradi, razgibavajući nožne prste u

mokrim čarapama koje su jedva dosizale pod. Onda malo snizi stolicu, istegne hrp-

tenjaču koliko je mogao i pokuša ustaliti disanje. "Okej, spojite ga."

Zamagljena pozadina licu koje se pojavilo na vid-ploči bijaše mu nekako poznata —

ah, da, operativni centar službe osiguranja u Ryovalovim biološkim postrojenjima. Barun

Ryoval je osobno došao tamo, kao što je bio obećao Milesu. Dovoljan je bio samo jedan

letimičan pogled na sumoran, izobličen izraz na Ryovalovu mladolikom licu da se dobije

ostatak priče. Miles prekriži ruke na prsima i nevino se nasmiješi. "Dobro jutro, Barune.

Što mogu učiniti za vas?"

"Možeš crknuti, ti mali mutantu!" ispljune Ryoval. "Ti! Nema dovoljno dubokog

bunkera u koji bi se mogao zavući. Za tvoju ću glavu ponuditi takvu cijenu da će se svaki

137

lovac na ucijenjene glave za tebe zalijepiti poput druge kože — nećeš ni jesti ni spavati —

imat ću te —"

Je, Barun je vidio svoje ledenike. Nedavno. Ni traga bahatom prezirnom ponašanju

kao prilikom njihovog prvog susreta. Ipak, Miles bijaše zbunjen smjerom u kojem su išle

barunove prijetnje. Činilo se da barun očekuje da će oni uspjeti pobjeći iz lokalnog

jacksonijanskog svemira. Istina, Kuća Ryoval nema svemirsku flotu, ali zašto ne bi od

Baruna Fella unajmili kakav veliki bojni brod i napali ih sad? To je ono što je Miles

očekivao i čega se pribojavao: da će se Ryoval i Fell, možda čak i Bharaputra, ujediniti

protiv njega dok pokušava pobjeći s njihovom svojinom.

"Možete li si sad uopće priuštiti najam lovaca na ucijenjene glave?" upita Miles

blago. "Mislio sam da su vam sredstva ponešto smanjena. Premda pretpostavljam da još

uvijek imate svoje kirurške stručnjake."

Dišući duboko, Ryoval otare slinu s usana. "Je li te moj dragi mali brat nagovorio na

ovo?"

"Tko?" upita Miles, iskreno zatečen. Još jedan igrač u igri...?

"Barun Fell."

"Nisam... bio svjestan činjenice da ste u rodu," reče miles. "Mali brat?"

"Loše lažeš," zareži Ryoval. "Znao sam da on mora biti iza toga."

"Morat ćete ga upitati," ispali Miles nasumce; u glavi mu se vrtjelo dok su novi

podaci rearanžirali njegove procjene. Proklete pripreme za misiju, tamo mu nijednom

nisu spomenuli ovu vezu, detaljno obradivši samo Kuću Bharaputra. Vjerojatno su samo

polu-braća — da, nije li Nicol spomenula nešto o 'Fellovom polu-bratu'?

"Skinut ću ti glavu za ovo," pjenio se Ryoval. "Poslat će mi je smrznutu u kutiji. Dat

ću da je zaliju prozirnom plastikom i objesiti je iznad svog — ne, još bolje: podvostručit

ću nagradu čovjeku koji te dovede živoga. Umrijet ćeš polako, nakon beskonačnih

poniženja-"

Sve u svemu, Miles bijaše sretan što se razdaljina između njih brzo povećavala.

Ryoval prekine vlastitu tiradu, a tamne mu se obrve skupiše u iznenadnoj sumnji. "Ili

te Bharaputra unajmio? Pokušavajući me spriječiti da napokon ukinem njegov monopol

nad biološkim istraživanjima, ne želeći spajanje koje je obećao?"

"Pa," otegne Miles, "zašto bi Bharaputra kovao urotu protiv čelnika druge Kuće?

Imate li dokaza da se takve stvari doista rade? Ili možda znate tko je ubio klona vašeg

brata?" Kockice su konačno padale na mjesto. O bogovi. Čini se da su Miles i njegova

138

misija uletjeli ravno u središte bizantinski zamršene borbe za prevlast u punom jeku.

Nicol je rekla da Fell nikad nije uhvatio ubojicu svoga klona... "Da pogađam?"

"Znaš ti prokleto dobro," odbrusi Ryoval. "Ali koji te je od njih dvojice unajmio? Fell

ili Bharaputra? Koji?"

Ryoval, shvati Miles, zasad još ne zna ništa o pravom razlogu dendarijske misije

uperene protiv Kuće Bharaputra. A sudeći po tome kakav atmosfera vlada među Kućama,

moglo bi proći dosta vremena prije no što njih trojica krenu uspoređivati bilješke. Što

duže to bolje, s Milesova stanovišta. On prvo suspregne, a potom si dopusti mali osmijeh.

"Što, zar ne možete vjerovati da se radilo o mom osobnom udaru na trgovinu genetičkim

robljem? O pothvatu u čast moje dame?"

Ta aluzija na Tauru posve je promakla Ryovalu; on je sad imao svoju fiksnu ideju čiji

su ogranci zajedno s njegovim bijesom učinkovito blokirali primanje novih informacija.

Zaista, ne bi trebalo biti teško čovjeka koji vječno kuje zavjere protiv svojih rivala uvjeriti

da i oni kuju zavjere protiv njega.

"Fell ili Bharaputra?" ponovi Ryoval srdito. "Jesi li mislio krađu u Bharaputrino ime

prikriti tim divljim razaranjem?"

Krađu? Miles se začudi u sebi. Ne misli na Tauru, sigurno — možda cilja na neke

uzorke tkiva koje je Bharaputra prodavao? Oho-ho...

"Nije li to očito?" reče Miles slatko. "Svome ste bratu dali motiv sabotiranjem

njegovih planova da si produži život. A od Bharaputre ste tražili previše, pa se on

pobrinuo za metodu — smjestivši svog super-vojnika unutar vaših postrojenja, gdje sam

se ja lako mogao sastati s njom. Čak vas je natjerao da platite za privilegiju da vam zezne

sistem osiguranja! Sami ste uletjeli u našu zamku. Taj majstorski plan, naravno," Miles

zabubnja prstima po majici, "bio je moje djelo."

Miles pogleda gore kroz trepavice. Činilo se da Ryoval ima poteškoća s disanjem.

Naglim udarcem drhtave ruke Barun prekine vezu. Crnilo.

Zamišljeno pjevušeći, Miles se ode istuširati.

***

Već se bio vratio u Nav & Kom odjeven u čistu sivo-bijelu uniformu, pun salicilata da

umiri bolove i nagnječenja, i sa šalicom vruće crne kave kao oružjem protiv zacrvenjelih

polu-zatvorenih očiju, kad je stigao drugi poziv.

Za razliku od tirade svog polu-brata, Barun Fell je na trenutak šutke sjedio pred vid-

pločom buljeći u Milesa. Miles je, goreći pod njegovim pogledom, bio izuzetno sretan što

139

je imao prilike dovesti se u red prije razgovora. Pa, je li Barun napokon primijetio da

nema njegove kvadri? Je li mu Ryoval već stigao reći barem dio paranoidnih miskon-

cepcija koje je Miles tako nedavno potpirio? Iz postaje Fell još nije krenula nikakva

potjera — krenut će uskoro ili neće uopće, jer bilo koji brod koji bi se mogao nositi s

Arielovom brzinom ne bi se mogao nositi s njegovim naoružanjem. Osim ako Fell nije

namjeravao zatražiti uslugu od konzorcija Kuća koje su vodile Odskočnu Postaju... Još

jedna minuta te teške tišine, osjećao je Miles, i on će prasnuti u nekontrolirano

blebetanje. Srećom, Fell napokon odluči progovoriti.

"Admirale Naismith, čini se da vi," zagrmi Barun Fell, "slučajno ili namjerno odnosite

nešto što vam ne pripada."

Priličan broj tih nešto, pomisli Miles, ali ako je dobro shvatio Fell je mislio samo na

Nicol. "Bili smo prisiljeni otići u priličnoj žurbi," reče on tonom punim isprike.

"Čuo sam." Fell ironično nagne glavu. Zacijelo je već čuo izviješće jadnog

zapovjednika svoje straže. "Ali još si možete uštedjeti muke. Dogovorili smo se za cijenu

moje glazbenice. Meni je svejedno dam li je vama ili Ryovalu — ako mi se ta cijena plati."

Kapetan Thorne, sjedeći za Arielovim monitorima, lecne se pod Milesovim pogledom.

"Cijena na koju aludirate je, pretpostavljam, tajna betanskih tretmana

pomlađivanja," reče Miles.

"Točno."

"Ah... hram." Miles ovlaži usnice. "Barune, ne mogu."

Fell okrene glavu. "Zapovjedniče, lansirajte potjerne brodove—"

"Čekajte!" zavapi Miles.

Fell podigne obrve. "Predomislili ste se? Dobro."

"Nije stvar u tome da vam ne želim reći," reče Miles očajnički, "već u tome da vam

istina ne bi bila ni od kakve koristi. Svejedno, slažem se da imate pravo na nekakvu

kompenzaciju. Imam još jednu informaciju koju vam mogu ponuditi u zamjenu, jednu

koja u ovome trenutku ima veću vrijednost."

"Oh?" reče Fell. Glas mu bijaše neutralan, ali lice mu se smrklo.

"Sumnjali ste da je vaš polu-brat Ryoval naručio ubojstvo vašega klona, ali niste

mogli naći nikakve dokaze, jesam li u pravu?"

Fell je izgledao malo više zainteresiran. "Ni moji ni Bharaputrini agenti nisu mogli

pronaći nikakvu vezu. Pokušali smo."

140

"Ne čudi me. Jer Bharaputrini ljudi su ti koji su to obavili." Pa, to je moguće.

Fellove se oči suziše. "Ubili su svoj vlastiti proizvod?" upita polako.

"Vjerujem da se Ryoval nagodio s Kućom Bharaputra da vas izda," reče Miles brzo.

"Mislim da je u sve to bila uključena trgovina nekim jedinstvenim uzorcima tkiva koji su

bili u Ryovalovu posjedu; mislim da novac ne bi bio vrijedan rizika. Pogodba je sklopljena

na najvišim razinama, očito. Ne znam kako su namjeravali podijeliti dobra Kuće Fell

nakon vaše smrti — možda ih nisu ni namjeravali dijeliti. Čini se da imaju nekakve

planove o ujedinjenju svojih operacija s ciljem još jačeg monopola nad biološkim

dostignućima na Jacksonovoj Cjelini. Neku vrst korporacijskog spajanja." Miles zastane

kako bi omogućio da Fell upije sve što je rekao. "Smijem li vam predložiti da svoje snage

sačuvate za, ahm, intimnije i bliže neprijatelje od mene? Povrh toga, vi ste dobili sav naš

novac, a mi samo pola tereta. Jesmo li izravnali račune?"

Fell je sijevao pogledom punu minutu; lice čovjeka koji razmišlja u tri pravca

istovremeno. Milesu taj osjećaj bijaše poznat. Potom barun okrene glavu i protisne

krajučkom usana: "Zaustavite potjeru."

Miles opet počne disati.

"Zahvalan sam vam za ovu informaciju, Admirale," reče Fell hladno, "ali ne previše.

Neću ometati vaš žuran odlazak. Ali ako se vi ili bilo koji od vaših brodova ikad opet

pojavite u jacksonijanskom dijelu svemira—"

"Oh, Barune," reče Miles iskreno, "biti i ostati što dalje odavde brzo postaje mojom

najvećom ambicijom."

"Mudri ste," zareži Fell i krene prekinuti vezu.

"Barune Fell," doda Miles slijedeći unutrašnji impuls. Fell zastane. "Još jedna

informacija —je li ovaj kanal siguran?"

"Da."

"Prava tajna o betanskim tehnikama pomlađivanja jest to da ti tretmani ni ne

postoje. Ne dajte se opet prevariti. Ja izgledam kao da sam ove dobi zato što jesam ove

dobi. Mislite što hoćete."

Fell ne reče apsolutno ništa. Nakon par trenutaka blijedi mu osmijeh pokrene usne.

On odmahne glavom i prekine vezu.

Za svaki slučaj Miles je ipak ostao u Nav & Komu, u stanju blage ošamućenosti, sve

dok dežurni časnik za komunikacije nije potvrdio da su dobili konačno dopuštenje za

skok od kontrole leta s Odskočne Postaje. Po Milesovim procjenama Kuće Ryoval, Fell i

141

Bharaputra imat će previše posla i brige jedni s drugima da bi stigli razmišljati o njemu,

bar još neko vrijeme. Njegova nedavna razdioba informacija, istinitih I lažnih, među

zaraćenim stranama — svakoj ono što je ide — činila mu se poput dobacivanja jedne

kosti trima izgladnjelim, bijesnim psima. Gotovo da mu je bilo žao što ne može ostati u

blizini kako bi mogao vidjeti rezultate. Gotovo.

Nekoliko sati nakon Skoka probudio se u svojoj kajiti potpuno odjeven ali bez

čizama, koje bijahu uredno složene pored kreveta, a da nije imao blage veze kako je tamo

dospio. Miles pretpostavi da ga je Murka dopratio. Da je zaspao hodajući sam vjerojatno

bi bio ostavio čizme na nogama.

Miles je prvo kod dežurnog časnika provjerio položaj i status Ariela. Osvježavajuće

dosadna rutina. Upravo su prolazili kroz sustav plave zvijezde između dvije odskočne

točke na putu prema Escobaru, nenaseljen, s tek ponešto rutinskog komercijalnog

prometa. Nitko nije dolazio za njima iz pravca Jacksonove Cjeline. Miles je pojeo lagan

obrok, ne mogavši sa sigurnošću reći je li se radilo o doručku, ručku ili večeri; bioritam

mu je bio totalno poremećen privikavajući se na brodsko vrijeme nakon avantura na

površini planeta. Potom je potražio Thornea i Nicol. Našao ih je u Strojarnici gdje je

jedan tehničar baš izravnavao i posljednje ulubljenje na Nicolinoj lebdećoj stolici.

Nicol je, sad odjevena u bijelu tuniku i kratke hlačice obrubljene rozim, ležala na

trbuhu na klupi, promatrajući popravke. Čudno je vidjeti je izvan njena sjedala, pomisli

Miles, kao da gledaš raka pustinjaka izvan njegove školjke, ili tuljana na obali izvan vode.

Pod gravitacijom od 1G izgledala je tako začuđujuće ranjivo — dok je u bestežinskom

stanju bila tako sigurna, tako očito opuštena — da je vrlo brzo prestao primijećivati

njene dvije dodatne ruke. Thorne je pomagao tehničaru namjestiti plavu školjku preko

popravljenog i nanovo podešenog anti-grav mehanizma. On se okrene da bi pozdravio

Milesa dok je tehničar nastavio učvršćivati školjku.

Miles sjedne na klupu ispred Nicol. "Kako stvari stoje," reče joj, "čini se da se ne

moraš bojati potjere Baruna Fella. On i njegov polu-brat neko će vrijeme imati pune ruke

posla osvećujući se jedan drugome. Hvala Bogu da sam jedinac."

"Hm," reče ona zamišljeno.

"Sad si na sigurnom," ponudi Thorne ohrabrujućim glasom.

"Oh, ne, nije to," reče Nicol. "Samo sam razmišljala o svojim sestrama. Nekoć nisam

mogla dočekati da se maknem od njih. A sad jedva čekam da ih opet vidim."

"Kakvi su ti planovi?" upita Miles.

142

"Prvo ću zastati na Escobaru," odgovori ona. "To je dobra točka za prelazak neksusa,

jer otamo ću vjerojatno moći zaraditi put do Zemlje.

A sa Zemlje mogu doći do Orijenta IV, a sigurna sam da odatle mogu stići do kuće."

"Je li ti to cilj — vratiti se kući?"

"U ovom smjeru leži još dobar komad galaktike koji se isplati vidjeti," istakne Thorne.

"Nisam siguran bi li se lista posade dendarijskih brodova dala rastegnuti tako da

obuhvaća i glazbenicu, ali —"

Ona je odmahivala glavom. "Kući," reče odlučno. "Umorna sam od konstantne borbe

s gravitacijom. Počinjem imati noćne more o tome kako mi izrastaju noge."

Thorne tiho uzdahne.

"Imamo malu koloniju površinaca koji žive s nama," doda ona sugestivno, obraćajući

se Thorneu. "Njihov asteroid ima umjetnu gravitaciju — posve jednaku pravoj stvari,

samo malo blažu."

Miles osjeti blagu zabrinutost — izgubiti brodskog zapovjednika dokazane

lojalnosti…

"Ah," reče Thorne zamišljenim tonom koji je odgovarao Nicolinom. "Daleko od mojeg

doma, taj tvoj asteroidni pojas."

"Znači li to da ćeš se jednoga dana vratiti na Koloniju Beta? upita ona. "Ili su tvoj

dom i obitelj Dendarijski Plaćenici?"

"Nisam baš tako vezan za njih," reče Thorne. "Glavni razlog tome što sam još ovdje

pripiši mojoj znatiželji da vidim što će se slijedeće dogoditi." Thorne uputi Milesu pomalo

čudan osmijeh.

Bel pomogne Nicol da se smjesti natrag u svoju plavu stolicu. Nakon kratke provjere

sistema ona je ubrzo opet lebdjela, jednako pokretna — čak pokretljivija — od svojih

nogatih pratilaca. Ona se nagne i veselo pogleda Thornea.

"Još samo tri dana do escobarske orbite," reče Thorne s priličnim žaljenjem. "Još

sedamdeset i dva sata. 4320 minuta. Koliko čovjek može učiniti u 4320 minuta?"

Ili koliko puta to možeš učiniti, pomisli Miles suho. Pogotovo ako ne spavaš. Premda

se, koliko je Miles mogao reći, Belu po glavi ni nije motalo spavanje. Sretno — oboma.

"U međuvremenu," Thorne usmjeri Nicolinu stolicu u hodnik, "dopusti da ti pokažem

svoj brod. Illyricanske je izradbe — to je prilično daleko od tvoje kuće. Ima prilično

143

zgodna priča o tome kako je Ariel pao u ruke Dendarijcima — tada smo još bili Oserovi

Plaćenici-"

Nicol ga je ohrabrivala da nastavi. Miles potisne zavidan smiješak, pa se okrene i

nastavi u drugom smjeru kako bi potražio Dr. Canabu i pripremio sve za završetak te

posljednje neugodne obveze.

Smeten, Miles odloži hiposprej s kojim se bio poigravao kad se vrata bolničkog odjela

s uzdahom otvoriše. On se okrene zajedno sa stolicom I podigne pogled baš kad su

ulazile Taura i Narednica Anderson. "Opa," promrmlja.

Andersonova mu salutira. "Javljam se po zapovijedi, gospodine." Taura trzne rukom,

nesigurna bi li pokušala oponašati taj vojnički pozdrav ili ne. Miles podigne pogled prema

njoj i usne mu se razvuku s veseljem. Taurina transformacija bila je sve ono o čemu je

sanjao i još više od toga.

Nije znao kako je Andersonova uvjerila skladišni kompjuter da u tolikoj mjeri

premaši uobičajene parametre, ali nekako ga je natjerala da ispljune potpunu dendarijsku

uniformu Taurine veličine: uštirkanu sivo-bijelu jaknu s džepovima, sive hlače, ulaštene

gležnjače. Taurino lice i kosa bijahu dovoljno čisti da su gotovo nadmašivali sjaj čizama.

Njena je tamna kosa sad bila spletena u debelu, urednu i pomalo tajnovitu pletenicu

skopčanu na potiljku — Miles nije mogao otkriti gdje počinje a gdje završava — i blistala

je neočekivanim pramenovima boje mahagonija.

Izgledala je ako već ne dobro uhranjenom onda barem manje neishranjeno; pogleda

jasnog i zainteresiranog, ni traga progonjenim žutim iskricama u košćatim dupljama

koje je imala kad ju je prvi put vidio. Čak i s ove udaljenosti mogao je osjetiti da su re-

hidracija i prilika da opere zube i očnjake izliječili zadah izazvan višednevnim boravkom

u Ryovalovu podrumu na dijeti od sirovih štakora. Nestala je hrapava, prljava koža s

njenih ruku, a njeni pandžasti nokti bili su ne otupljeni već uređeni i naoštreni, a potom

premazani prozirnim lakom biserne boje koji se slagao sa sivo-bijelom odorom poput

nakita. Zacijelo je taj lak potekao iz osobne naredničine zalihe.

"Izuzetno, Andersonova," reče Miles s divljenjem.

Andersonova ponosno frkne nosom. "To ste imali na umu, gospodine?"

"O, da." Taurino je lice odražavalo njegovu radost. "Kako ti se činio tvoj prvi skok

kroz crvotočinu?" upita je.

Njene se duge usne namreškaše, što je očito predstavljalo njen pokušaj da ih naškubi,

nagađao je Miles. "Odjednom mi se tako zavrtjelo da sam se pobojala da me hvata neka

bolest, sve dok mi Narednica Anderson nije objasnila o čemu se radilo."

144

"Nikakvih halucinacija ili čudnih vrijeme-rastežućih efekata?"

"Ne, ali nije bilo... pa, kratko je trajalo."

"Hm. Ne zvuči mi kao da si jedna od onih sretnika — ili nesretnika — koji dolaze u

obzir za skok-pilote. Sudeći po talentu koji si pokazala jučer na Ryovalovoj sletnoj

platformi Taktički ne bi bio sretan da te mora ustupiti Nav & Komu." Miles zastane.

"Hvala ti, Laureen. Što je prekinuo moj poziv?"

"Rutinsku sistemsku provjeru šatlova. Povela sam Tauru da mi gleda preko ramena

dok radim."

"Okej, nastavi. Poslat ću ti Tauru natrag kad završim."

Andersonova nevoljko iziđe, vidljivo znatiželjna. Miles pričeka da se vrata zatvore za

njom i tek onda progovori. "Sjedni, Taura. Znači, tvoja su prva dvadeset i četiri sata s

Dendarijcima prošla zadovoljavajuće?"

Ona se naceri, oprezno se spuštajući u stolicu koja zaškripi pod njenom težinom.

"Posve."

"Ah." Oklijevao je. "Shvaćaš da jednom kad stignemo na Escobar imaš opciju

nastaviti svojim putem. Nisi obavezna pridružiti nam se. Mogao bih ti pomoći da se

smjestiš tamo dolje."

"Što?" Njene se oči obeshrabreno raširiše. "Ne! Hoću reći... zar jedem previše?"

"Ne, ni slučajno! Boriš se za četvoricu, pa valjda si možemo priuštiti da te hranimo

za trojicu. Ali... moramo raščistiti neke stvari prije no što daš prisegu." On pročisti grlo.

"Nisam došao kod Ryovala da bih te unovačio. Sjećaš li se, nekoliko tjedana prije no što te

Bharaputra prodao, Dr. Canaba je ušpricao nešto u tvoju nogu? Iglom, ne hiposprejem."

"Oh, da." Ona nesvjesno protrlja mišić lista. "Nastao je čvor."

"Što ti je, ah, rekao da je to bilo?"

"Imunizacija."

Imala je pravo, pomisli Miles, kad je rekla da ljudi često lažu. "Pa, nije to bila

imunizacija. Canaba te je upotrijebio kao živo skladište za neki umjetno proizveden

biološki materijal. Molekularno vezan, neaktivan materijal," doda brzo kad se ona

sagnula i pogledala svoju nogu s očitim nemirom u duši. "Ne može se spontano aktivirati,

uvjerava me Dr, Canaba. Moja originalna misija zahtijevala je samo da pokupim Dr.

Canabu. Ali on nije htio otići bez svog genetskog kompleksa."

145

"Planirao je povesti me sa sobom?" upita ona u uzbuđenom iznenađenju. "Znači

njemu bih trebala zahvaliti što te poslao k meni!"

Miles poželi vidjeti izraz na Canabinu licu ako mu ona ode zahvaliti. "Da i ne. Da

preciziram, ne." On brzo nastavi prije no što izgubi petlju. "Nemaš mu za što zahvaliti, a

ni meni. Namjeravao je sa sobom ponijeti samo uzorak tvog tkiva, a mene je poslao da

mu ga donesem."

"Bi li me radije bio ostavio u —jesi li zato spomenuo Escobar—"još uvijek je bila

zbunjena i začuđena.

"Imala si sreće," nastavi Miles, "što sam bio sam i nenaoružan kad smo se napokon

sreli. Canaba je i meni lagao. Moram dodati u njegovu obranu da je imao nekakvu ispriku

da te želio poštediti brutalnog života Ryovalovog roba. Poslao me da te ubijem, Taura.

Poslao me da ubijem zvijer umjesto da me preklinje da odem spasiti kamufliranu

ljepoticu. Nisam previše zadovoljan Dr. Canabom. Ni samim sobom. Dolje u Ryovalovu

podrumu lagao sam ti uzduž i poprijeko, jer sam mislio da tako moram ako želim

preživjeti i pobijediti."

Njeno lice bijaše zbunjeno, sleđeno, dok je sjaj u njenim očima blijedio. "Znači nisi

stvarno mislio... da sam ljudsko biće-"

"Baš naprotiv. Tvoj izbor testa bio je izvrstan. Mnogo je teže lagati tijelom nego li

ustima. Kad sam, ovaj, demonstrirao svoju vjeru, to je moralo biti stvarno." Gledajući je,

još uvijek je osjećao tračak luđačke sreće, somatskog ostatka te avanture tijela.

Pretpostavljao je da će uvijek osjećati nešto — nesumnjivo uvjetovano njegovom

muškošću. "Hoćeš li da to opet demonstriram?" upita napola s nadom, pa se ugrize za

jezik. "Ne," odgovori sam sebi. "Ako ću ti biti zapovjednik — imamo pravila koja to

zabranjuju. Uglavnom stoga da bi zaštitili one nižeg ranga od eksploatacije, premda to

može biti i obr-ahm!" Doista je skrenuo s teme. On podigne hiposprej, počne se nervozno

poigravati s njim, pa ga opet spusti.

"Svejedno, Dr. Canaba je opet tražio da ti lažem. Želio je da ti se prikradem s općim

anestetikom kako bi se on mogao dočepati svog uzorka. On je kukavica, možda si i sama

primijetila. Sad čeka tamo vani, dok mu se gaće tresu od straha da ćeš ti saznati kakvu ti

je budućnost bio namijenio. Mislim da će lokalna anestezija biti dovoljna. Znam da bih ja

želio biti pri svijesti dok on prčka po meni." On prezirno kvrcne prstom po hipospreju.

Sjedila je u tišini, a na njenom se vukolikom licu — premda se Miles već počeo

navikavati na nj — nije moglo pročitati ništa. "Želiš da mu dopustim... da mi zareže

nogu?" reče napokon.

"Da."

146

"A potom?"

"Potom ništa. To će biti zadnji put da vidiš Dr. Canabu ili Jacksonovu Cjelinu i sve

ostalo. To ti obećajem. Premda ću shvatiti ako odlučiš ne povjerovati mojim obećanjima."

"Zadnji put..." dahne ona. Lice joj se spusti, pa podigne, a ramena joj se ispraviše.

"Hajde da onda što prije završimo s tim." Na njenim dugim usnama sad nije bilo

smiješka.

Kao što je Miles i očekivao, Canaba nije bio sretan što ima pacijenta pri svijesti.

Milesu nije bilo ni najmanje stalo do Canabine sreće, a nakon jednog pogleda na njegovo

hladno lice Canaba se nije bunio. Bez riječi je uzeo svoj uzorak, pažljivo ga zapakirao u

biokontejner i pobjegao natrag u sigurnost i osamu svoje sobe što je prije mogao.

Miles je ostao sjediti s Taurom u bolničkom odjelu sve dok anestetik nije popustio

dovoljno da ona može hodati bez posrtanja. Dugo je sjedila bez riječi. On je promatrao

njene nepomične crte lica, svim srcem priželjkujući da zna kako vratiti sjaj u te zlatne

oči.

"Kad sam te prvi put vidjela," reče ona tiho, "bilo je to kao pravo čudo. Nešto

magično. Sve što sam željela, za čime sam čeznula. Hrana. Voda. Toplina. Osveta. Bijeg."

Ona spusti pogled na svoje nalakirane pandže. "Prijateljstvo..." pa podigne pogled prema

njemu, "... dodir."

"Što bi još željela, Taura?" upita Miles iskreno.

"Željela bih biti normalna."

I Miles je neko vrijeme šutio. "Ne mogu ti dati ono što ni sam nemam," reče napokon.

Činilo mu se da riječi leže poput neadekvatnih kvrga između njih. On pokuša bolje. "Ne.

Nemoj to željeti. Imam bolju ideju. Želi da budeš ti. Do krajnjih granica. Saznaj u čemu si

najbolja i razvijaj to. Premosti svoje slabosti. Nema vremena za njih. Pogledaj Nicol-"

"Tako je lijepa," uzdahne Taura.

"Ili pogledaj Kapetana Thornea i reci mi što je 'normalno' i zašto bi me za to trebalo

biti briga. Pogledaj mene ako hoćeš. Zar bih se trebao ubiti pokušavajući nadvladati ljude

dvaput teže od mene i gurati se u oružane bitke, ili je bolje preseliti se u polje gdje njihovi

nabildani mišići nisu ni od kakve koristi jer ih ni ne stignu primijeniti? Nemam vremena

za gubljenje, a nemaš ga ni ti."

"Znaš li kako malo vremena?" upita Taura iznenada.

"Ah..." reče Miles oprezno, "znaš li ti?"

147

"Ja sam posljednji preživjeli od moje vrste. Kako ne bih znala?" Brada joj se prkosno

podigne.

"Onda nemoj željeti da budeš normalna," reče Miles strastveno, ustajući i počevši

koračati gore-dolje. "Samo ćeš uludo potrošiti dragocjeno vrijeme u jalovoj frustraciji.

Želi da budeš nešto bolje! Za to barem imaš šanse. Da budeš izvrsna u bilo čemu što jesi.

Izvrstan vojnik, izvrstan časnik. Izvrstan lučki kapetan, za ime Boga, ako je to ono gdje

se najbolje osjećaš. Velika glazbenica poput Nicol — zamisli kako bi užasno bilo da je

ona svoj dar potrošila na pokušaje da bude normalnom." Miles zastane u svom bodrenju,

misleći: lakše je propovijedati, nego to primjeniti...

Taura je proučavala svoje nalakirane pandže, a onda uzdahnula. "Pretpostavljam da

je uzaludno priželjkivati da budem lijepa, poput Narednice Anderson."

"Uzaludno je da pokušaš biti lijepom poput ikog drugog osim sebe same," reče Miles.

"Biti prelijepom kao Taura, ah, to možeš biti. I to jako lako." On je uhvati za ruke i prijeđe

jednim prstom preko svjetlucave pandže. "Premda se čini da je Laureen shvatila princip,

možda bi se mogla osloniti na njen ukus kao vodilju."

"Admirale," reče Taura polako, ne puštajući mu ruku, "jesi li mi već službeno postao

zapovjednikom? Narednica Anderson je spominjala nekakvu orijentaciju, testiranja,

prisegu..."

"Da, sve to te čeka kad se sretnemo s našom flotom. Dotada si, u tehničkom smislu,

naš gost."

U njene se oči počne vraćati malo sjaja. "Onda znači — dotad — nećemo prekršiti

nikakva dendarijska pravila ako mi ti opet pokažeš da sam zaista ljudsko biće? Još samo

jednom?"

Ovo mora biti, pomisli Miles, nešto nalik nagonu koji je tjerao ljude da se penju uza

strme litice bez anti-grav pojasa, ili da skaču iz pradavnih zrakoplova s komadom svilene

krpe kao jedinim garancijom da se neće čuti šljop kad prizemlje. On osjeti kako u njemu

raste opčinjenost, smijeh smrti u lice. "Polako?" upita on promuklo. "Da ovaj put to

učinimo kako treba? Da prvo malo popričamo, popijemo malo vina, poslušamo malo

glazbe? Bez Ryovalovih stražara nad glavom ili ledeno hladnog kamena pod mojim..."

Njene oči bijahu ogromne i zlatne i rastaljene. "Pa, rekao si da voliš vježvati ono u

čemu si tako dobar."

Miles dotad nije znao koliko je zapravo slab na laskanje visokih žena. Slabost koje se

valja čuvati. U budućnosti.

148

Povukli su se u njegovu kajitu i marljivo vježbali sve do napol puta do Escobara.

TRI

"Što se uopće dogodilo s djevojkom vučicom?" upita fascinirani Illyan nakon podužeg muka.

"Ah. Drago mi je što mogu reći da je dobro. Nedavno je postala narednicom. Kirurg moje Dendarijske flote drži je pod nekakvim lijekovima kako bi joj usporio metabolizam. Nešto eksperimentalno."

"Hoće li joj tako produžiti životni vijek?"

Miles slegne ramenima. "Volio bih da to znamo. Možda. Nadamo se."

"Dobro." Illyan se promeškolji. "Preostaje nam još Dagoola, o kojoj, moram te podsjetiti, imam samo jedan jedini tvoj izvještaj ispunjen na Mahata Solarisu, prije no što su slučaj preuzeli drugi operativci, a koji je, eh, jezgrovit preko svake mjere."

To je trebao biti samo preliminarni izvještaj. Mislio sam da ću se puno ranije javiti kući na raport."

To nije problem — ili u svakom slučaju to nije problem za Vorvolka. Dagoola, Miles. Ispljuni što imaš,a onda se možeš naspavati."

Miles se umorno namršti. "Počelo je tako jednostavno. Gotovo jednostavno kao posao na Jacksonovu Skrovištu. A onda su stvari krenule naopako. Krenule su vrlo naopako..."

"No, kreni od početka."

"Početak. Bože. Pa..."

149

GRANICE VJEČNOSTI

"The Borders of Infinity",1989.

Kako sam mogao umrijeti i stići u pakao ne primijetivši promjenu?

Svjetlucava energetska zaštitna kupola pokrivala je nestvaran i stran krajolik,

zaustavljen u trenutku Milesovom izgubljenošću i očajem. Kupola je opisivala savršenu

kružnicu promjera pola kilometra. Miles je stajao tik uz unutrašnji rub, na mjestu gdje je

svijetleća konkavna površina uranjala u sabitu prašinu i nestajala. U mašti je slijedio luk

zakopan pod svojim nogama, do druge strane gdje je ponovno izranjao tvoreći kuglu. Kao

da je zatočen u ljusci jajeta. U neprobojnoj ljusci jajeta.

Prizor unutra bio je sličan onom iz drevnog Čistilišta. Malodušni muškarci i žene

sjedili su, stajali, ili najčešće ležali, pojedinačno ili u nepravilnim grupama cijelom

širinom arene. Milesovo je oko revno tragalo za nekim znakom vojne ili policijske

postrojbe, no činilo se da su stanovnici, poput tekućine, nasumce poškropljeni po tlu.

Možda je ubijen upravo sada, upravo kad je ulazio u ovaj logor. Možda su ga njegovi

neprijatelji otjerali u smrt, poput starih zemaljskih vojnika koji su vabili svoje žrtve pod

otrovne tuševe poput ovaca, odvraćajući i umirujući njihove bojazni kamenim sapunom

sve dok konačna spoznaja nije šiknula na njih u gušećem oblaku. Možda se uništenje

njegova tijela zbilo tako brzo da neuroni nisu imali vremena prenijeti informacije do

mozga. Zašto bi se inače tako mnogo antičkih mitova slagalo u tome da je pakao

kružnog oblika?

Dagoola IV, zatvorenički logor najveće sigurnosti broj 3. To je to? Ovaj goli...

pladanj? Nejasno, Miles je bio zamišljao vojarne, stupajuće čuvare, dnevno prebrojavanje

osoba, tajne tunele, odbore za bijeg.

Kupola je ono što čini sve tako jednostavnim, shvatio je. Čemu vojarne da bi štitile

zatvorenike od vanjskih nepogoda? To je činila kupola. Čemu stražari? Kupola je

stvorena izvana. Ništa iznutra ne može prodrijeti kroz nju. Nema potrebe za stražom ili

prebrojavanjem osoba. Tuneli su uzaludni, odbori za bijeg apsurdni. Kupola je vodila

računa o svemu.

Jedine konstrukcije bile su nešto što je izgledalo poput velikih plastičnih sivih gljiva,

ravnomjerno raspoređenih duž obodnice kupole. Ono malo događanja činilo se

okupljenim oko njih. Sanitarije, uoči Miles.

150

Miles i još tri zatvorenika bili su ušli kroz privremena vrata koja su se za njima

zatvorila prije no što im je kratkotrajna izbočina kupole s prolazom u sebi nestala pred

očima. Najbliži stanovnik kupole, muškarac, ležao je nekoliko metara udaljen, na

prostirci za spavanje identičnoj onoj koju je Miles sada držao. Okrenuo je glavu da bi se

zagledao u malu grupicu pridošlica, kiselo se nasmiješio i obrnuo se na svoju stranu

okrenuvši im leđa. Nitko se drugi nije potrudio čak ni pogledati ih.

"Prokletstvo," promrmlja jedan od Milesovih drugova. On i njegova dva prijatelja

stisnu se instinktivno jedan uz drugoga. Njih trojica bili su nekad u istoj postrojbi, rekli

su. Miles ih je sreo nekoliko minuta ranije, u posljednjoj fazi obrade, kada su im svima

izdali kompletnu zalihu zemaljskih dobara potrebnih za život u Dagooli broj 3.

Jedan jedini par širokih sivih hlača. Sivu tuniku kratkih rukava što ide uz hlače.

Pravokutnu prostirku za spavanje, smotanu. Plastičnu šalicu. To je bilo sve.

To, i novi brojevi upisani pod kožu. Milesa je jako'smetalo to što su im brojevi bili

smješteni na sredini leđa gdje ih oni sami nisu mogli vidjeti. Odupirao se jalovoj potrebi

da iskreće i izvija vrat, iako mu se ruka neprestano uspinjala po leđima kako bi počešala

svrbež koji se javljao iz isključivo psihosomatskih razloga. Broj se nije mogao ni opipati.

U prizoru se nešto pomakne. Približavala se grupa od četvoro, petoro ljudi. Napokon

odbor za doček? Miles je očajnički žudio za informacijama. Gdje medu ovim bezbrojnim

muškarcima i ženama — ne, ne bezbrojnim, rekao je sebi čvrsto. O svakom se od njih

ovdje vodilo računa.

O desetkovanim ostacima Treće i Četvrte oklopne izviđačke bojne. O domišljatim i

žilavim braniteljima tranzitne stanice Garson. Winowehov Drugi bataljun zarobljen je

gotovo čitav. I Četrnaesta bojna komandosa, preživjeli iz high-tech tvrđave u Fallow

Coreu. Pogotovo preživjeli iz Fallow Corea. Sve zajedno, točno deset tisuća, dvjestačetr-

naest. Najbolji s planete Marilac. Deset tisuća, dvjestapetnaest ako računa i sebe. Bi li

trebao računati i sebe?

Odbor za doček zbio se u nepravilnu grupu i zaustavio na udaljenosti od nekoliko

metara. Bili su čvrsti, visoki i mišićavi i ne naročito prijateljski raspoloženi. Tupe, mrke

oči pune neopisive dosade koju čak ni njihova sadašnja namjera nije narušila.

Dvije grupe, petorica i trojica, odmjere se. Trojica se okrenu i počnu brzo i oprezno

odlaziti. Miles sa zakašnjenjem ustanovi da je tako, budući da nije pripadao nijednoj

grupi, ostao sam.

Sam i jako, jako upadljiv. Smetenost, svijest o svom tijelu, o kojem obično nije

razmišljao jednostavno zato što nije imao vremena — sve mu se to odjednom vratilo. Bio

je prenizak, previše neobičnog izgleda — noge su mu sada, nakon zadnje operacije, bile

151

jednake dužine, ali nipošto nisu bile dovoljno duge da pobjegnu ovoj petorici. A i gdje se

ovdje može pobjeći? Odbacio je bijeg kao opciju.

Borba? Uozbilji se.

Ovo neće ići, tužno je shvatio čim je krenuo prema njima. No bilo je u tome više

dostojanstva nego da s istim rezultatom bude uhvaćen u pokušaju bijega.

Trudio se da mu osmijeh bude ozbiljan prije nego glup. Ne treba ni govoriti je li mu

uspijevalo. "Bok. Možete li mi reći gdje da nađem Četrnaestu bojnu komandosa

pukovnika Guya Tremonta?" Jedan od petorice podrugljivo otpuhne. Dvojica se rasporede

iza Milesa.

Otpuhivanje je gotovo odgovor. Izražaj barem. Početak, uporište. Miles se usredotoči

na njega. "Kako se zoveš i koji ti je čin i postrojba, vojniče?"

"Ovdje nema činova, mutante. Ni postrojbi. Ni vojnika. Ni ničega."

Miles se ogleda oko sebe. Opkoljen je, naravno. Normalno. "Ipak imaš neke

prijatelje."

Sugovornik se gotovo nasmiješi. "Ti nemaš."

Miles se zapita nije li možda požurio s odlukom da odbaci mogućnost bijega. "Ne bih

računao na to da sam na tvo-uh!" Udarac u bubrege odozada presiječe ga — prokleto je

malo nedostajalo da si pregrize jezik — pao je ispustivši prostirku i šalicu i sklupčao se

na tlu. Udarac bosom nogom, ovaj put bez vojničkih čizama, hvala Bogu — po zakonima

Newtonove fizike napadačevo bi stopalo trebalo boljeti koliko i njegova leđa. Odlično.

Genijalno. Možda natuku zglobove mlateći ga.

Jedan iz bande sakupi bivše Milesovo bogatstvo, šalicu i prostirku. "Hoćeš njegovu

odjeću? Meni je premala."

"Ne."

"Da," reče onaj koji je razgovarao s Milesom. "Uzmi mu je. Možda podmitimo koju

od žena."

Strgnuli su mu tuniku preko glave, hlače s nogu. Miles je bio previše zaokupljen

pokušajima da zaštiti glavu od nasumičnih udaraca a da bi se pretjerano borio za odjeću,

neupadljivo nastojeći primiti što je moguće više udaraca u trbuh i rebra, a ne u ruke, noge

ili čeljust. Slomljeno je rebro bila najozbiljnija ozljeda koju si je sada, ovdje, na početku

mogao priuštiti. Slomljena čeljust bila bi gora.

152

Napadači su zastali samo na trenutak prije no što su otkrili skrivenu krhkost

njegovih kostiju.

"Evo kako je ovdje, mutante," rekao je razgovorljivi, lagano prignut.

"Rodio sam se gol," prošapće Miles iz prašine. "To me nije zaustavilo."

"Drsko malo govno," reče razgovorljivi.

"Sporo uči," primijeti netko.

Druge su batine bile gore od prvih. Najmanje dva slomljena rebra — jedva je sačuvao

čeljust od toga da bude smrskana, na račun lijevog zgloba koji je postavio kao štit, a u

kojem sad nešto bolno nije bilo u redu. Ovog se puta Miles odupro porivu da doda još

koju završnu riječ.

Ležao je na zemlji želeći da se može onesvijestiti.

Dugo je ležao uljuljan u bol. Nije bio siguran koliko dugo. Osvjetljenje s kupole bilo je

uravnoteženo, bez sjena, nepromjenjivo. Bezvremensko, poput vječnosti. Pakao je vječan,

nije li? Ovo se mjesto u prokleto mnogo stvari podudaralo s paklom, to je bilo sigurno.

A stigao je još jedan demon... Miles je trepćući izoštravao nadolazeću pojavu.

Muškarac, gol i u modricama poput samog Milesa, mršavih rebara, izgladnio, klečao je u

prašini udaljen nekoliko metara. Lice mu je bilo koščato, ostarjelo od stresa — moglo mu

je biti četrdeset ili pedeset — ili dvadeset i pet.

Oči su mu neprirodno dolazile do izražaja zahvaljujući mršavosti njegova tijela.

Činilo se da mu bjeloočnice grozničavo svjetlucaju na pozadini od prašine koja mu je

zatamnjivala kožu. Bila je to prašina, a ne neobrijana brada — svi su zatvorenici ovdje,

muškarci i žene, bili ošišani na kratko, a korijeni su im kose bili umrtvljeni kako bi se

spriječio njihov ponovni rast. Trajno svježe obrijani i svježe ošišani. Miles je bio

podvrgnut istom postupku prije samo nekoliko sati. No tko god da je obrađivao ovog

momka mora da je bio u žurbi. Izostavio je jedan potez na obrazu tako da je nekoliko

desetaka dlaka tamo raslo poput pruge na loše pokošenom travnjaku. Kako su visjele s

muškarčeve čeljusti, Miles je vidio da su duge nekoliko centimetara iako su se kovrčale.

Da zna kojom brzinom rastu dlake mogao bi izračunati koliko je ovaj momak već ovdje.

Predugo, bez obzira na brojke, pomisli Miles uz skriveni uzdah.

Muškarac je bio odlomio donji dio plastične šalice koju je oprezno gurnuo prema

Milesu. Dah mu je nepravilno pištao kroz žućkaste zube zbog uzbuđenja ili zbog bolesti

— vjerojatno ne zbog bolesti, ovdje su svi bili dobro imunizirani. Bijeg, čak i u smrt, nije

153

bio tako jednostavan. Miles se obrne i ukočeno osloni na lakat promatrajući posjetioca

kroz sve rjeđu izmaglicu bolova.

Čovjek se neznatno povuče, nervozno se nasmiješi. Klimne prema šalici. "Voda. Bolje

popij. Šalica je napukla i sve iscuri ako predugo čekaš."

"Hvala," promrmlja Miles. Prije tri dana, ili u prošlom životu, ovisi kako se računa

vrijeme, Miles je tratio vrijeme na izbor vina, nezadovoljan ovom ili onom nijansom

okusa. Usnice mu popucaju dok ih je razvlačio u osmijeh, prisjećajući se. Popio je. Bila je

to savršeno obična voda, mlačna, s blagim mirisom klora i sumpora.

Gustoća je fina, no buke je malčice prenaglašen!

Čovjek je čučao, pazeći da ostane ljubazan, dok Miles nije završio s pićem, a onda se

nagnuo naprijed oslonivši se na šake, suzdržavajući nestrpljenje. "Jesi li ti Onaj?"

Miles trepne. "Jesam li ja što?"

"Onaj. U stvari, Onaj drugi. Sveti spisi kažu da moraju biti dvojica."

"Uh," Miles je oprezno oklijevao, "što točno kažu sveti spisi?"

Muškarac desnom rukom obuhvati kvrgavi zglob lijeve oko kojeg je bila svezana krpa

smotana u nešto nalik konopcu. Zatvori oči, usne mu se na trenutak pomaknu, a onda

počne glasno recitirati, "... no hodočasnici se lako uspeše na brežuljak jer su imali ova

dva čovjeka da ih vode za ruke, a odjeću su ostavili iza sebe jer iako su ušli s njom izašli

su bez nje." Oči mu se ponovno otvore kako bi se s nadom zagledale u Milesa.

I tako, počinjemo uviđati zašto je ovaj momak sam samcat... "Jesi li ti slučajno Onaj

drugi?" ispali Miles na sreću.

Muškarac sramežljivo klimne.

"Tako. Hm..." Kako to da se na njega uvijek lijepe luđaci? Oblizao je posljednje kapi

vode s usana. Tipu je možda nedostajalo par dasaka u glavi, no zasigurno je predstavljao

poboljšanje u odnosu na prošlu grupu, pod pretpostavkom, naravno, da u sebi nije imao

skrivenu ličnost ili dvije, tipa manijakalnog ubojice. Ne, u tom bi se slučaju predstavio

kao Izabrana Dvojica, ne bi tražio pomoć izvana. "Hm... kako se zoveš?"

"Suegar."

"Suegar. Dobro, u redu. Usput, ja se zovem Miles."

"Hm." Suegarovo lice poprimi nekako zadovoljno ironičan izraz.

"Ime ti znači "vojnik", jesi li to znao?"

154

"Hm, da, tako su mi rekli."

"Ali ti nisi vojnik...?"

Nije imao na raspolaganju nikakav fini, skupi trik — kroj odjeće ili stil uniforme —

iza kojeg bi sakrio, ako ni od koga drugog, ono od sebe samoga, osebujnosti svog tijela.

Miles pocrveni. "Uzimali su bilo što pred kraj. Uzeli su me kao regrutnog činovnika.

Nikada nisam uspio opaliti iz svog oružja. Slušaj, Suegar — kako si otkrio da si Onaj ili

barem jedan od Onih? Je li to nešto što si oduvijek znao?"

"Došlo mi je postepeno," prizna Suegar premještajući se kako bi sjeo prekriženih

nogu. "Vidiš, ja sam ovdje jedini s riječima." Ponovno je pomilovao svoj krpeni konopac.

"Tragao sam logorom uzduž i poprijeko, no samo su me ismijavali. Bilo je to nešto poput

postupka eliminacije, vidiš, sve dok nisu odustali svi osim mene."

"Ah." I Miles je sjeo, samo što je malo dahtao od boli. Ova će ga rebra ubijati

slijedećih nekoliko dana. Klimnuo je prema narukvici od konopca. "Ovdje držiš svete

spise? Mogu li ih vidjeti?" I kako je, dovraga, Suegar ovdje uopće došao do komadića

tanke plastike ili do lista papira ili bilo čega?

Suegar zaštitnički prekriži ruke na prsima i odmahne glavom. Već mi ih mjesecima,

vidiš, pokušavaju oduzeti. Ne mogu biti dovoljno oprezan. Dok ne dokažeš da si Onaj.

Vrag može citirati svete spise, znaš."

Da, to je baš ono što sam htio... Tko zna kakve mogućnosti sadržavaju Suegarovi

sveti spisi? Pa, možda kasnije. Za sada, nastavi plesati. "Postoje li još kakvi znakovi?"

upita Miles. "Vidiš, ja ne znam jesam li taj tvoj Onaj, no s druge strane, ne znam ni da

nisam. Napokon, tek sam stigao."

Suegar ponovno odmahne glavom. "To je samo pet ili šest rečenica. Mnogo moraš

ubacivati."

Kladim, se. Miles nije glasno izrekao komentar. "Kako si nabasao na njih? I unio ih

ovamo?"

"Bilo je to u Port Lismi, vidiš, malo prije nego što su nas zarobili," reče Suegar.

"Ulične borbe. Jedna se od potpetica na mojim čizmama olabavila i škljocala je dok sam

hodao. Čudno kako ti se, uza svu tu rafalnu paljbu što ti zvoni u ušima, jedna tako mala

stvar može zavući pod kožu. Tamo je bila ta vitrina s knjigama, staklenih vrata, zaista

starinske knjige načinjene od papira — smrskao sam staklo kundakom, istrgnuo komad

stranice iz jedne od njih i presavio ga kako bih ga ugurao u potpeticu čizme, vidiš, i

zaustavio škljocanje. Nisam pogledao knjigu. Nisam ni znao da su to sveti spisi sve do

kasnije. Barem mislim da su sveti spisi. Zvuče poput svetih spisa. Mora da su sveti spisi."

155

Suegar nervozno namota dlake iz brade oko prsta. "Dok smo čekali da budemo obrađeni

izvukao sam papir iz čizme, onako — nehajno, znaš. Imao sam ga u ruci — stražar ga je

vidio, ali mi ga jednostavno nije oduzeo. Vjerojatno je mislio da je to samo beznačajan

komad papira. Nije znao da se radi o svetim spisima. Još sam ga imao u ruci kad su nas

gurnuli ovamo. Znaš da je to jedini napisani odlomak u čitavom logoru?" doda prilično

ponosno. "Mora da su sveti spisi."

"Onda... pazi dobro na njih," posavjetuje ga Miles ljubazno. "Ako si ih sačuvao do

sada, sigurno si pozvan da ih čuvaš."

"Aha..." Suegar trepne. Suze? "Ja sam ovdje jedini sa zadatkom, zar nisam? Prema

tome, ja moram biti jedan od Onih."

"Meni zvuči dobro," složi se Miles. "Reci..." baci pogled na široku, bezizražajnu

kupolu, "kako se snalaziš ovdje?"

Mjestu je nedvojbeno nedostajalo orijentira. Milesa nije podsjećalo ni na što tako

snažno kao na naselje pingvina. Osim što su pingvini u stanju pronaći svoja kamena

gnijezda. Morat će početi razmišljati poput pingvina — ili pronaći pingvina da ga uputi.

Promatrao je svog ptičjeg vodiča koji je odlutao duhom črčkajući po prašini. Krugove,

naravno.

"Gdje je blagovaonica?" upita Miles glasnije. "Gdje si dobio vode?"

"Slavine s vodom su s vanjske strane sanitarija," reče Suegar, "ali rade samo dio

vremena. Nema blagovaonice. Dobivamo samo štakorske porcije. Ponekad."

"Ponekad?" reče Miles ljutito. Mogao je izbrojati Suegarova rebra. "K'vragu,

Cetagandanci se hvale kako tretiraju svoje ratne zarobljenike po pravilima

Međuzvjezdane Sudske Komisije. Toliko i toliko kvadratnih metara prostora po glavi,

3000 kalorija dnevno, najmanje 50 grama bjelančevina, dvije litre pitke vode — trebao bi

dobivati barem dvije standardne MSK porcije dnevno. Zar te izgladnjuju?"

"Nakon nekog vremena," uzdahne Suegar, "nije te naročito briga dobiješ li svoje ili

ne." Činilo se da je Suegarova živahnost izazvana njegovim zanimanjem za Milesa —

novog i nadobudnog člana njegova svijeta — počela opadati. Disanje mu je postalo

sporije, držanje mu je klonulo. Izgledao je kao da se sprema leći u prašinu. Miles se pitao

je li Suegarova prostirka pretrpjela istu sudbinu kao i njegova. Prije dosta vremena, bit

će.

"Gledaj, Suegar — mislim da bih mogao imati rođaka u ovom logoru. Majčina

bratića. Misliš da bi mi mogao pomoći da ga nađem?"

156

"To bi bilo dobro za tebe, da imaš rođaka," složi se Suegar. "Ovdje nije dobro biti

sam."

"Da, otkrio sam to. Ali može li se ovdje ikoga naći? Ne izgleda baš organizirano."

"Oh, ima grupa i grupa. Nakon nekog vremena svi više-manje ostaju tamo gdje jesu."

"On je bio u Četrnaestoj bojni komandosa. Gdje su oni?"

"Nijedna od starih grupa nije baš ostala."

"On je pukovnik Tremont. Pukovnik Guy Tremont."

"Oh, časnik." Suegarovo se čelo zabrinuto nabora. "To otežava stvar. Ti nisi bio

časnik, zar ne? Bolje se nemoj izbrbljati ako si bio—"

"Bio sam činovnik," ponovi Miles.

"—jer ovdje postoje grupe koje ne vole časnike. Činovnik. Onda si vjerojatno u redu."

"Jesi li ti bio časnik, Suegar?" upita Miles znatiželjno.

Suegar se namršti, zakovrča dlake na bradi. "Marilacove vojske više nema. Ako nema

vojske ona ne može imati ni časnike, zar ne?"

Miles se nakratko upita ne bi li brže napredovao kad bi samo otišao od Suegara i

započeo razgovor s prvim slijedećim zatvorenikom na kojeg slučajno naiđe. Ima grupa i

grupa. I vjerojatno grupa poput one petorice mrzovoljnih snagatora. Odluči držati se

Suegara još neko vrijeme. Ako ništa drugo, neće se osjećati tako gol ako ne bude

istovremeno i gol i sam.

Možeš li me odvesti do bilo koga tko je bio u Četrnaestoj?" ponovno zapita Suegara.

"Bilo koga tko bi mogao prepoznati Tremonta?"

"Ti ga ne poznaš?"

"Nikad se nismo osobno upoznali. Vidio sam njegove holovide. No bojim se da mu se

izgled... promijenio do sada."

Suegar zamišljeno dotakne vlastito lice. "Da, vjerojatno."

Miles se s mukom uspravi. Pod kupolom je bez odjeće bilo tek malo svježe. Ruke mu

se naježe od nečujnog propuha. Da može dobiti natrag samo jedan dio odjeće, bi li radije

uzeo hlače, da pokrije genitalije, ili košulju da sakrije grbava leđa? Zajebi to. Nema

vremena. Ispruži ruku da pomogne Suegaru ustati. "Dođi."

157

Suegar ga pogleda. "Uvijek možeš prepoznati pridošlicu. Još uvijek ti se žuri. Ovdje se

čovjek uspori. Mozak ti se ulijeni..."

"Imaju li tvoji sveti spisi nešto za reći i o tome?" upita on nestrpljivo.

"... zato su se uspeli ovamo, okretno i brzo, kroz temelje grada." Dvije se okomite

bore pojave između Suegarovih obrva dok se zamišljeno mrštio na Milesa.

Hvala, pomisli Miles. Imat ću to na umu. On povuče Suegara na noge. "Hajde, dođi."

Ne okretan, ni brz, ali bio je to napredak. Suegar ga je poveo o gegavu šetnju

četvrtinom logora; prolazili su ravno kroz neke grupice dok su neke zaobilazili u širokom

luku. U daljini Miles je ponovno spazio mrzovoljnu petoricu kako sjede na svojoj kolekciji

prostirki. Svoju procjenu o veličini plemena Miles podigne s pet na oko petnaest. Neki su

ljudi sjedili po dvoje, troje ili šestoro, neki su sjedili sami, što je moguće više udaljeni od

svih ostalih, a to i nije bila neka udaljenost.

Daleko najveća grupa sastojala se samo od žena. Miles ih stane promatrati s

gorućim zanimanjem čim je odredio veličinu njihove neoznačene granice. Bilo ih je

najmanje nekoliko stotina. Nijedna nije bila bez prostirke iako su neke dijelile istu.

Njihovu kružnu granicu čuvale su grupice od po šest žena koje su polako šetale u krug.

Očito su čuvale dva sanitarna čvora samo za svoju upotrebu.

"Pričaj mi o djevojkama, Suegar," potakne Miles svog pratioca klimnuvši prema

grupi.

"Zaboravi djevojke." Bilo je nečeg zaista podrugljivog u Suegarovu osmijehu. "Ne daju

se."

"Što, uopće ne? Nijedna? Mislim, evo nas tu i nemamo što raditi osim zabavljati jedni

druge. Pomislio bih da će barem neke biti zainteresirane."

Milesov je um, uronjen u nelagodu, pretekao Suegarov odgovor. Koliko je neugodno

ovdje moglo postati?

Kao odgovor, Suegar pokaže prema gore, na kupolu. "Znaš, ovdje smo svi

promatrani. Mogu vidjeti sve, pokupiti svaku riječ ako žele. To jest, ako vani još uvijek

ima nekoga. Možda su već svi otišli nekud i jednostavno zaboravili isključiti kupolu.

Ponekad sanjam o tome. Sanjam da sam ovdje, pod ovom kupolom zauvijek. Onda se

probudim i ovdje sam, pod kupolom... Ponekad nisam siguran sanjam li ili sam budan.

Osim što hrana još stiže i svako toliko — više ne baš često — netko novi, poput tebe.

Hrana bi, međutim, mogla biti automatizirana. Ti bi mogao biti snoviđenje..."

"Još su tamo vani," reče Miles mrko.

158

Suegar uzdahne. "Znaš, na neki način mi je gotovo drago."

Promatrani, pa da. Miles je znao sve o promatranju. Suzbio je poriv da mahne i

uzvikne Zdravo, mama!. Mora da je promatranje jalov posao za te glupane vani. Nadao

se da se nasmrt dosađuju. "Ali kakve to veze ima s djevojkama, Suegar?"

"Pa, u početku su svi bili prilično sputani zbog toga —" ponovno pokaže prema nebu.

"Onda smo, nakon nekog vremena ustanovili da se oni uopće ne miješaju ni u što što mi

radimo. Uopće. Bilo je nekoliko silovanja... Otada su se stvari — pogoršale."

"Hm. Onda pretpostavljam da je ideja o pobuni i prodoru kupole u trenutku kad

pošalju trupe da uspostave red i mir prilično nemoguća?"

"To se jednom pokušalo, davno. Ne znam koliko davno." Suegar zakovrča dlake. "Ne

moraju ući unutra da bi ugušili pobunu. Mogu smanjiti polumjer kupole — onda su ga

bili smanjili na oko stotinu metara. Ništa ih ne može spriječiti da ga smanje na metar

ako im se svidi, sa svima nama još uvijek unutra. U svakom slučaju, to je ugušilo pobunu.

Ili mogu smanjiti zrakopropusnost kupole na nulu i pustiti nas da se dišući

uljuljkamo dok ne popadamo u komu. To se dogodilo dva puta."

"Shvaćam," reče Miles. Vrat mu se naježio.

Jedva nekih stotinjak metara od njih kupola se počne uvlačiti prema unutra, onako

kako se širi krvna žila. Miles dodirne Suegarovu ruku. "Što se događa tamo? Dolaze novi

zatvorenici?"

Suegar se ogleda oko sebe. "Uh, oh. Ovdje nismo baš u dobroj poziciji." Oklijevao je

trenutak, nesiguran da li da krene naprijed ili natrag.

Logorom od izbočine nadalje zažamori val kretanja od ljudi što su se dizali na noge.

Lica su se magnetski okretala prema stijenci kupole. Skupile su se male grupice ljudi,

nekoliko je sprintera počelo trčati. Neki se ljudi uopće nisu digli. Miles pogleda unazad

prema grupi žena. Oko polovica njih munjevito je formirala nešto poput falange.

"Tako smo blizu — kvragu, možda imamo šanse," reče Suegar. "Dođi!" Krenuo je

prema izbočini najbrže što je mogao, dakle trčkarajući. Miles je i sam morao trčkarati,

nastojeći što manje uzdrmati rebra. No ubrzo se presavio, a brzo mu je disanje

uzrokovalo bolne ubode u torzu.

"Što radimo?" počeo je dahtati Suegaru prije no što se rastuća izbočina rastvorila uz

blijedo treperenje, te je shvatio što rade, shvatio je sve.

Ispred blistave barijere kupole sada se nalazila smeđa gomila, otprilike metar visoka,

dva metra duboka, tri metra široka. Standardne MSK porcije, spozna Miles. Štakorske

159

porcije, lažno nazvane po njihovom navodno glavnom sastojku. 1500 kalorija svaka. 25

grama bjelančevina, 50 % ljudskog MDR-a zbog vitamina A, B, C i ostatka abecede —

imale su oblik rebra čokolade, okus po crijepu posipanom šećerom i mogle su održavati

na životu zauvijek ili barem sve dok je čovjek mogao podnositi da ih jede.

Hoćemo li se natjecati, djeco, da pogodimo koliko štakorskih porcija ima u toj hrpi?

pomisli Miles. Nema veze. Ne moram čak ni izmjeriti visinu i podijeliti je s tri centimetra.

Mora ih biti točno 10215. Kako domišljato.

Cetagandski korpus za Psihičke operacije mora da je posjedovao izuzetne umove.

Ako mu ikad dopadnu šaka, zapita se Miles, bi li ih regrutirao ili istrijebio? Ovu kratku

maštariju nadjača stvarna nužda da se održi na nogama, s obzirom da je oko 10000 ljudi,

izuzmemo li one potpuno očajne i one preslabe za kretanje, pokušavalo stići na istih šest

kvadratnih metara logora u isto vrijeme.

Prvi su sprinteri stigli do gomile, natrpali pune ruke štakorskih porcija i počeli trčati

natrag. Neki, koje su štitili prijatelji, podijelili su plijen i počeli se odmicati od središta

rastućeg ljudskog vrtloga. Drugi nisu uspjeli izbjeći grupe mahera poput mrzovoljne

petorke, te im je plijen bio nasilno oduzet. Sprinteri drugog vala, koji se nisu izgubili na

vrijeme, bili su nadolazećim tijelima prilijepljeni uz stijenku kupole.

Miles i Suegar bili su, nažalost, u ovoj drugoj kategoriji. Milesov je pogled bio

ograničen na znojnu, uzburkanu, smrdljivu masu laktova, prsiju i leđa.

"Jedi, jedi!" požurivao ga je Suegar kroz puna usta dok ih je rulja razdvajala. No

porcija što ju je Miles bio ugrabio bi mu oteta iz ruku prije nego što se dovoljno sabrao da

bi poslušao Suegarov savjet. Ionako mu je glad bila ništavna u usporedbi sa strahom od

mogućnosti da bude smrskan ili, još gore, da padne na tlo. I sam je gazio po nečem

mekanom, ali nije bio u stajnju odgurnuti se unatrag s dovoljno snage da pruži tom

nekome — muškarcu, ženi, tko zna — priliku da se opet uspravi.

S vremenom je stisak oslabio, a Miles pronašao rub mase te se ponovno oslobodio.

Oteturao je malo dalje i pao u prašinu da sjedne, potresen i drhtav, blijed i hladan. Dah

mu je neujednačeno strugao po grlu. Dugo mu je trebalo da se ponovno sabere.

Sasvim slučajno, ovo je pogodilo njegov najbolniji živac, njegove najcrnje strahove,

zaprijetilo je njegovoj najopasnijoj slabosti. Mogao bih umrijeti ovdje, shvatio je, a da

uopće ne vidim neprijateljeva lice. No činilo se da nema novih slomljenih kostiju, osim

možda lijevog stopala. Nije baš bio siguran. Slon koji je nagazio na njega dobio je zacijelo

više od svog pravednog dijela štakorskih porcija.

U redu, pomisli Miles napokon. Dosta je bilo odmora. Na noge, vojniče. Bilo je

vrijeme da pronađe pukovnika Tremonta.

160

Guy Tremont. Pravi junak u opsadi Fallow Corea. Onaj prkosan, onaj što se držao i

držao i držao, nakon što je bojnik Xian pobjegao, nakon što je Baneri poginuo.

Xian se bio zakleo da će se vratiti, no Xian je naletio na onaj stroj za mljevenje mesa

kod stanice Vassily. Stožer je bio obećao novu opskrbu, no stožer i njegovu vitalnu

postaju letjelica zauzeli su Cetagandanci.

Do tada su već Tremont i njegove trupe bili izgubili sve veze, pa su se držali, nadali se

i čekali. Na kraju su se zalihe svele na nadu i kamenje. Kamenje je bilo višenamjensko,

moglo se ili kuhati za juhu ili bacati na neprijatelja. Napokon je Fallow Core zauzet. Ne

predan. Zauzet.

Guy Tremont. Miles je žarko želio upoznati Guya Tremonta.

Ponovno uspravljen i obazirući se oko sebe, Miles zamijeti u daljini gegavo, otrcano

strašilo koje je grupa ljudi gađala grudama od zemlje. Suegar zastane izvan domašaja

njihovih projektila, još uvijek pokazujući krpu na svom zglobu i nešto govoreći. Trojica ili

četvorica onih koje je nastojao pridobiti okrenu mu leđa dajući mu tako do znanja što

misle.

Miles uzdahne i stane klipsati prema njemu. "Hej, Suegar!" uzvikne i mahne mil kad

se približio.

"O, tu si." Suegar se okrene i veselo mu se pridruži. "Bio sam te izgubio." Zgulio je

zemlju s obrva. "Nitko ne želi slušati, znaš?"

"Da, pa... do sada te većina barem jednom čula, zar ne?"

"Vjerojatnije dvadeset puta. Ali stalno mislim da sam možda nekog previdio, vidiš.

Možda baš Onog, Onog drugog."

"Čuj, ja bih te rado slušao, ali stvarno moram prvo naći pukovnika Tremonta. Rekao

si da znaš nekoga..."

"U redu. Ovuda." Suegar ga ponovno povede.

"Hvala. Reci, izgleda li svaki obrok kao ovaj posljednji?"

"Otprilike."

"Što sprečava neku —grupu — da jednostavno zauzme taj dio kupole?"

"Hrana se nikad ne dostavlja dva puta na isto mjesto. Pomiču je skroz uokolo.

Jednom se mnogo raspravljalo o strategiji — je li bolje biti na centru, tako da nisi nikad

udaljen više od polumjera, ili uz rub, tako da si među prvima barem svako toliko. Neki su

momci čak sve matematički izračunali, vjerojatnosti i to sve."

161

"Za što ti glasaš?"

"O, ja nemam neko mjesto, muvam se okolo i hvatam prilike." Desnom je rukom

dotakao krpu. "To ionako nije najhitnije. Ipak, prijalo mi je jesti — danas. Koji god dan

bio."

"Danas je 2. studenog, '97, Zajednička Zemaljska Era."

"O, to je sve?" Suegar povuče pramen iz brade i iskrene oči pokušavajući ga pogledati

preko obraza. "Mislio sam da sam ovdje duže od toga. Koliko, nema ni tri godine. Uh."

Zatim doda opravdavajući se, "Ovdje unutra je stalno danas."

"Mhm,"reče Miles. "Znači, štakorske se porcije uvijek dostavljaju ovako, u gomili, a?"

"Aha."

"Prokleto domišljato."

"Da," uzdahne Suegar. U tom uzdahu, u grču Suegarovih ruku , nazirao se jedva

zamijetan bijes. Tako znači, moj luđak i nije tako bedast...

"Evo nas," doda Suegar. Zastali su ispred grupe omeđene sa šest prostirki poredanih

u nepravilan krug. Jedan čovjek podigne glavu i mrko ih pogleda.

"Nosi se, Suegar. Nisam raspoložen za propovjedi."

"Jel' to pukovnik?" prošapće Miles.

"Nee, ime mu je Oliver. Poznavao sam ga — davno. Ali bio je kod Fallow Corea,"

odvrati Suegar šaptom. "Može te odvesti do njega."

Suegar gurne Milesa naprijed. "Ovo je Miles. Novi je. Želi razgovarati s tobom." Sam

se Suegar povukao. To će pomoći, pomisli Miles. Činilo se da je Suegar svjestan svoje

nepopularnosti.

Miles je promatrao slijedeću kariku u svom lancu. Oliver je uspio očuvati svoju sivu

pidžamu, prostirku za spavanje i šalicu nedirnutima, što je Milesa ponovno podsjetilo na

vlastitu golotinju. S druge strane, činilo se da Oliver ne posjeduje nikakve nepošteno

stečene zalihe.

Oliver je možda bio jednako krupan kao i mrzovoljna petorka, no nisu imali drugih

sličnosti. To je dobro. Nije, doduše, da se Miles u svom sadašnjem stanju morao bojati

lopovluka.

Oliver je buljio u Milesa baz naklonosti, a onda kao da se smekšao. "Što hoćeš?"

zareži.

162

Miles raširi ruke. "Tražim pukovnika Guya Tremonta."

"Ovdje nema pukovnika, momak."

"On je rođak moje majke. Nitko od obitelji — nitko u vanjskom svijetu — nije o

njemu ništa čuo od pada Fallow Corea. Ja nisam ni iz jedne postrojbe ili dijela postrojbe

što su tu unutra. Pukovnik Tremont je jedina osoba o kojoj nešto znam." Miles sklopi

ruke nastojeći izgledati izgubljeno. Odjednom ga potrese iskrena bojazan nabravši mu

obrve. "Je li uopće još živ?"

Oliver se namršti. "Rođak, a?" Protrlja nos debelim prstom. "Pretpostavljam da imaš

neko pravo. Ali to ti neće pomoći, momak, ako to misliš."

"Ja... " Miles odmahne glavom. "Sada trenutno samo želim znati."

"Onda dođi." Oliver se gunđajući podigne na noge i krene ne osvrćući se.

Miles stane šepesati njegovim stopama. "Vodiš li me k njemu?"

Oliver ne odgovori sve dok nisu stigli na kraj putovanja od samo par desetaka

metara, među prostirke za spavanje. Jedan čovjek opsuje, jedan pljune; većina ih je

ignorirala.

Jedan je muškarac ležao na samom rubu grupe, dovoljno udaljen od svih da bi

izgledalo da je sam. Ležao je sklupčan na boku, njima okrenut leđima. Oliver je stajao

bez riječi, velikih šaka položenih na bokovima i promatrao ga.

"To je pukovnik?" revno prošapće Miles.

"Ne, momak." Oliver zagrize donju usnicu. "Njegovi ostaci."

Uznemiren, Miles klekne. Oliver se izrazio metaforom, ustanovi s olakšanjem.

Čovjek je disao. "Pukovniče Tremont? Gospodine?"

Milesove nade potonu kad je shvatio da je disanje sve što je Tremont činio. Ležao je

nepomično, očiju otvorenih, ali zagledanih u prazno. Nije ga čak ni ošinuo pogledom i

otjerao s prezirom. Bio je mršav, čak mršaviji od Suegara. Miles je slijedio kut čeljusti,

oblik uha, poznat iz holovida što ih je prostudirao. Ostaci lika, poput uništene tvrđave

Fallow Core. Gotovo da je bio potreban arheolog da prepozna veze između prošlosti i

sadašnjosti.

Bio je odjeven, kraj glave mu je uspravno stajala šalica, no zemlja oko prostirke bila

je zapjenjena u jetko, smrdljivo blato. Od urina, shvati Miles. Tremontovi laktovi bili su

svi u ranama, početak dekubitusa od ležanja. Vlažna mrlja na sivom platnu njegovih

hlača, što se protezala preko koščatih kukova, ukazivala je na još strašnije rane.

163

Ipak, netko mora da se brine o njemu, pomisli Miles, inače ne bi izgledao ni ovoliko

dobro.

Oliver klekne pored Milesa, a bosi mu nožni prsti zaglibe u blato, i izvuče dobar

komad štakorske porcije iz pojasa hlača. Debelim prstima smrvi komadić i ugura ga

među Tremontove usne. "Jedi," prošapće. Usne se gotovo pomaknu; mrvice se iscijede na

prostirku. Oliver pokuša ponovno, a onda, kao da je postao svjestan Milesova pogleda na

sebi, zatakne ostatak porcije natrag u hlače uz nerazumljivo mrmljanje.

"Je li, prošapće, je li ranjen kad je Fallow Core pregažen?" upita Miles. "Ozljeda

glave?"

Oliver odmahne glavom. "Fallow Core nije pregažen, momak."

"Ali pao je 6. listopada, tako je javljeno i — "

"Pao je 5. listopada. Fallow Core je izdan." Oliver se okrene i ode prije no što je

njegovo ukočeno lice odalo bilo kakav osjećaj.

Miles klekne u blato i dopusti da mu dah malo pomalo iscuri.

Tako. I tako.

Je li to bio kraj njegove potrage?

Želio je prošetati i razmisliti, no hodanje je još uvijek bilo previše bolno. Odhramao je

malo dalje, nastojeći da pri tom ne povrijedi teritorij neke poveće grupe, i sjeo, a zatim se

ispružio u prašini s rukama ispod glave, zagledan u biserni sjaj kupole zapečaćene iznad

svih njih poput poklopca.

Razmatrao je mogućnosti, jednu, dvije, tri. Pozorno ih je razmatrao. Nije trajalo

dugo.

Mislio sam da ne vjeruješ u dobre i loše momke? Mislio je da je, došavši ovamo,

isključio osjećaje kako bi zaštitio samog sebe, ali sada je osjećao kako ga njegova

brižljivo njegovana nepristranost polako izdaje. Počinjao je mrziti ovu kupolu na zaista

intiman, osoban način. Estetski gledano elegantna, oblik i svrha ujedinjeni savršeno kao

u ljuske jajeta, čudo fizike — izopačeno u sredstvo za mučenje.

Fino mučenje... Miles u mislima ponovno razmotri pravila Međuzvjezdane Sudske

Komisije za postupanje s ratnim zarobljenicima, kojih je Cetaganda bila potpisnica.

Toliko i toliko kvadratnih metara po osobi, da, to su zasigurno imali. Nijedan zatvorenik

ne smije biti zatočen u samici više od 24 sata — točno, ovdje nije bilo samoće osim

povlačenja u ludilo. Bez perioda tame dužih od 12 sati, to je lako, uopće nema tamnih

perioda, umjesto toga — neprekidno podnevno blještavilo. Bez premlaćivanja — zaista,

164

čuvari bi iskreno mogli reći da nikada nisu ni takli zatvorenike. Umjesto toga samo su

gledali dok su se zatvorenici međusobno tukli. Sa silovanjima, još strože zabranjenim,

nesumnjivo su izlazili na kraj na isti način.

Miles se već uvjerio u to što su mogli učiniti s isporukom one dvije standardne MSK

porcije dnevno. Nered sa štakorskim porcijama bio je posebno vješt potez, pomisli Miles.

Svi su učestvovali (protrlja želudac koji je kruljio). Možda je neprijatelj započeo tako što

je poslao premalu hrpu. A možda i ne — prva osoba koja je zgrabila dvije umjesto jedne

ostavila je nekog drugog gladnim. Drugi put je možda taj drugi ščepao tri ne bi li

nadoknadio onu jednu i tako je to na brzinu raslo poput lavine. Ubijajući svaku nadu za

nekakvim redom, dovodeći u sukob grupu s grupom, osobu s osobom u otimajućoj, psećoj

borbi, bio im je to dva puta dnevno podsjetnik na vlastitu nemoć i poniženje. Nitko si nije

mogao priuštiti da zadugo ostane po strani, osim ako nije htio polako umirati od gladi.

Bez prisilnog rada — ha, pazi ovo. To bi zahtijevalo nametnuti red. Obavezno moguć

pristup medicinskom osoblju — pa da, medicinari različitih postrojbi mora da su tu

negdje, izmiješani. U glavi je ponovno pročitao tekst tog članka — zaboga, pa i piše

osoblju, zar ne? Ne lijekovima, samo medicinskom osoblju. Samo golim doktorima i

tehničarima praznih ruku. Iskrivi usne u neveseo osmijeh. Ažurirani spisak zatvorenika

bio je dakako razaslan na vrijeme.

No nikakva druga komunikacija...

Komunikacija. Ovaj nedostatak veze s vanjskim svijetom ubrzo bi i njega samog

mogao izluditi. Bilo je to poput molitve, govoriti Bogu koji nikad ne odgovara. Nije ni

čudo da su svi ovdje izgledali zaraženi nekom vrstom solipsične šizofrenije. Njihove su ga

bojazni zarazile. Ima li još uvijek koga tamo vani? Može li ga netko čuti i razumijeti?

Ah, pusta nada. Tračak nade! Stisnuo je desnu ruku kao da lomi ljusku jajeta. "Ovo,"

izgovori glasno, "zahtijeva poglavitu promjenu planova."

Podigao se na noge i krenuo ponovno tražiti Suegara.

Našao ga je u blizini kako čuči i črčka po prašini.

Suegar podigne pogled kratko se nasmiješivši. "Jel' te Oliver odveo do... do tvog

rođaka?"

"Jest, ali sam stigao prekasno. On umire."

"Da... Bojao sam se da bi mogli tako ispasti. Žao mi je."

"I meni." Miles je na trenutak iz čiste znatiželje skrenuo pažnju s onoga zbog čega je

došao. "Suegar, što ovdje rade s mrtvim tijelima?"

165

"Postoji neka vrsta hrpe za smeće, uz jedan dio stijenke kupole. Kupola se svako

toliko omota oko nje i istisne je, isto kao kad dolazi hrana ili novi zatvorenici. Obično

netko odvuče tijelo do tamo kad se napuhne i počne zaudarati. Nekad ih ja odvučem."

"Pretpostavljam da je nemoguće da se netko provuče van u toj hrpi?"

"Spaljuju hrpu mikro-valovima prije no što se vrata otvore."

"Ah," Miles uzdahne duboko i ispali. "Suegar, došlo mi je. Ja jesam Onaj drugi."

Suegar vedro klimne, bez iznenađenja. "To sam već shvatio."

Miles zastane, smeten. To je bio odgovor...? Očekivao je nešto energičnije, pro ili

kontra. "Imao sam viziju," ustvrdi dramatično i dalje se držeći svog scenarija.

"Da?." Suegarovo se zanimanje sa zadovoljstvom izoštri. "Ja nisam nikada imao

viziju," doda sa zavišću. "Sve sam morao zaključiti, znaš, iz konteksta. Kako to izgleda?

Kao trans?"

Kvragu, a ja sam mislio da on priča s vilenjacima i anđelima... Miles se lagano

povuče. "Ne, to ti je poput misli, samo snažnije. Razori ti volju — gori poput pohote,

samo je nije tako lako zadovoljiti. Nije kao trans jer te vuče prema van, a ne prema

unutra." Nespokojno je oklijevao jer je rekao više istine nego što je namjeravao.

Suegar je izgledao više nego ohrabren. "O, dobro. Na trenutak sam se pobojao da si

jedan od onih koji pričaju s ljudima koje nitko drugi ne vidi."

Miles nehotice pogleda prema gore, pa se zagleda ravno u Suegara.

"—znači, to je vizija. U biti, tako sam se i ja osjećao." Činilo se da mu oči izoštravaju

i pojačavaju sliku.

"Nisi li to prepoznao u sebi?" upita Miles mirno.

"Ne doslovno... nije to ugodno — biti tako izabran. Dugo sam to pokušavao izbjeći,

no Bog nađe načina da izađe na kraj s onima koji pokušavaju izbjeći."

"Tako si skroman, Suegar. Vjeruješ u svoje spise, ali ne i u sebe. Zar ne znaš da ti je

dodijeljen zadatak, da ti je dana i moć da ga izvršiš?"

Suegar samozadovoljno uzdahne. "Znao sam da je to posao za dvojicu. Točno tako

piše i u svetim spisima."

"Točno. Dakle, sada smo dvojica. Ali mora nas biti više. Mislim da je najbolje početi s

tvojim prijateljima."

166

"Za to nam neće trebati puno vremena," reče Suegar kiselo. "Nadam se da si

isplanirao i drugi korak."

"Onda ćemo početi s tvojim neprijateljima. Ili s poznanicima. Počet, ćemo s prvim

iscrpljenim tijelom koje nam se nađe na putu. Nema veze gdje počnemo jer ih na kraju

ionako namjeravam imati sve. Sve do jednoga." Jedan naročito prigodan citat bljesne mu

u pamćenju i on odlučno izrecitira, 'Oni koji imaju uši, neka čuju. Svi!' S ovim zadnjim

Miles je poslao istinsku molitvu iz dubine svog srca.

"Dobro," Miles povuče Suegara na noge, "Hajdemo propovijedati neobraćenima."

Suegar se iznenada stane smijati. "Jednom sam imao časnika koji je znao govoriti

Ajmo im isprašiti turove!' baš tim tonom."

"I to isto," nasmiješi se Miles. Razumiješ da sveopće učlanjenje u ovu kongregaciju

neće uvijek biti dobrovoljno. Ali regrutiranje ostavi meni, čuješ?"

Suegar pogladi dlake na bradi i pogleda Milesa podignutih obrva. "Činovnik, a?"

"Točno."

"Razumijem!"

Počeli su s Oliverom.

Miles učini gestu. "Možemo li ući u vašu kancelariju?"

Oliver obriše nos podlakticom i otpuhne. "Dopusti da ti dam savjet, momak. Ovdje

nećeš opstati ako budeš htio biti hodajuća duhovitost. Sve šaljive primjedbe koje su se

ovdje uopće mogle izgovoriti zakopane su u zemlju. Čak i one proste."

"U redu." Miles sjedne prekriženih nogu, u blizini, ali ipak ne preblizu Oliverove

prostirke. Suegar se stisne iza Milesovih ramena, ne sasvim blizu tla, kao da je bio

spreman potrčati unatrag zatreba li. "Onda ću ti odmah sve izložiti. Ne sviđa mi se način

na koji se ovdje upravlja."

Oliverova se usta podrugljivo iskrive; nije komentirao na glas. Nije ni morao.

"Promijenit ću to," doda Miles.

"Sranje," reče Oliver i obrne se na drugu stranu.

"Počinjem sada i ovdje."

Nakon trenutka šutnje Oliver doda, "Nosi se ili ću te lupiti."

Suegar se počne dizati, ali Miles mu nervozno pokaže neka sjedne natrag.

167

"Bio je komando," prošapće Suegar zabrinuto. "Može te prepoloviti."

"Devet desetina ljudi u ovom logoru mogu me prepoloviti, uključujući i djevojke,"

odgovori šaptom Miles. "To nije ono što je bitno."

Miles se nagne naprijed, zgrabi Oliverovu bradu i okrene mu lice opet prema sebi.

Suegar uz zvižduk uvuče zrak kroz zube vidjevši ovu opasnu taktiku.

"Reći ću ti nešto o cinizmu, naredniče. To je najtromiji moralni stav čitavog svemira.

Stvarno je zahvalan. Ako se ništa ne može učiniti, onda ti nisi neko govno zato što to nisi

učinio i možeš se izvaliti u miru dok se ne usmrdiš."

Oliver strese Milesovu ruku, ali se ne okrene ponovno na drugu stranu. U očima mu

je plamsao bijes. "Suegar ti je rekao da sam bio narednik?" prosikće.

"Ne, piše ti na čelu i to užarenim slovima. Slušaj sad, Olivere—"

Oliver se otkotura i pridigne položivši šake na prostirku i tako pridržavajući gornji

dio tijela. Suegar se lecne, ali ne pobjegne.

"Ti slušaj, mutante," zareži. "Sve smo mi to već učinili. Probali smo vježbu, igre, čisti

život, rekreaciju i hladne tuševe, osim što ovdje nema hladnih tuševa. Probali smo grupna

pjevanja i predstave. Učinili smo to po brojevima, po pravilima. Učinili smo to silom i

dobro se zaratili međusobno. Nakon toga smo zgriješili i seksom i sadizmom sve dok

nam se nije počelo povraćati. Sve smo to učinili već deset puta. Misliš li da si ti prvi

reformator koji je ovuda prošao?"

"Ne, Olivere," Miles mu se unese u lice, a pogled mu je prodirao duboko u Oliverove

goruće oči, nespržen. Glas mu se pretvori u šapat. "Ja mislim da sam posljednji."

Za trenutak Oliver ne reče ništa, a onda prasne u grohotan smijeh. "Zaboga, pa

Suegar je napokon pronašao srodnu dušu. Dva luđaka zajedno, baš kako kažu sveti

spisi."

Miles zastane zamišljeno i sjedne uspravno koliko god mu je to kralježnica

dopuštala. "Pročitaj mi ponovno svoje spise, Suegar. Čitav tekst." Zatvorio je oči kako bi

se potpuno skoncentrirao a i kako bi spriječio Oliverove upadice.

Suegar je šuškao i šuškao, a onda je nervozno pročistio grlo. "Za one koji će biti

baštinici spasenja," započne. "I tako krenuše prema vratima. Sad, morate znati da je grad

stajao na strmom brežuljku, no hodočasnici se lako uspeše na brežuljak jer su imali ova

dva čovjeka da ih vode za ruke, a smrtnu su odjeću ostavili iza sebe u rijeci jer, iako se

ušli s njom, izašli su bez nje. Zato se uspeše ovamo okretno i brzo, kroz temelje na kojima

168

je grad bio izgrađen, viši od oblaka. Zato prođoše kroz slojeve zraka...' Ovdje se prekida,"

doda opravdavajući se. "Tu sam otrgnuo stranicu. Nisam siguran koji je značaj toga."

"Vjerojatno znači da nakon toga moraš sam improvizirati," primijeti Miles otvorivši

oči. To je, znači, sirovi materijal na kojem namjerava graditi.

Morao je priznati da ga je zadnja rečenica poprilično prestrašila; osjetio je studen

kao da mu je trbuh pun hladnih crva. Neka tako bude. Naprijed.

"Evo, Oliver. To je ono što nudim. Jedinu nadu radi koje vrijedi disati. Spasenje."

"Baš podiže moral," naceri se Oliver.

"Ja namjeravam podići vas, a ne vaš moral. Moraš razumijeti jednu stvar, Olivere, ja

sam fundamentalist. Svoje svete spise shvaćam vrlo doslovno."

Oliver otvori usta, a onda ih zatvori uz škljocaj. Miles je imao svu njegovu pažnju.

Napokon komunikacija, dahne Miles u sebi. Uspostavili smo kontakt.

"Trebalo bi čudo," reče napokon Oliver, "da se podigne cijeli ovaj prostor."

"Moja metoda nije propovijedati izabranima. Namjeravam propovijedati masama.

Čak," nesumnjivo je ulazio u cijelu ovu stvar, "i grešnicima. Raj je za svakoga.

"No čuda, po samoj svojoj prirodi, moraju prodrijeti izvana. Mi ih ne nosimo u

džepovima—"

"Ti sigurno ne," promrmlja Oliver bacivši pogled na Milesovu 'odjeću'.

"— možemo se samo moliti i pripremati za bolji svijet. Ali čuda dolaze samo onima

koji su spremni. Jesi li ti spreman, Olivere?" Miles se nagne prema naprijed, a glas mu

zatitra od prigušenog uzbuđenja.

"K'vra... " Oliverov glas zamre. Potvrđuje pogledom zatražio, začudo, od Suegara.

"Jel' ovaj misli ozbiljno?"

"On misli da se pretvara," reče Suegar mirno, "ali ne pretvara se. On je Onaj, glavom i

bradom."

Hladni se crvi ponovno jave. Imati posla sa Suegarom sličilo je mačevanju u dvorani

s ogledalima. Meta, iako stvarna, nikad nije baš tamo gdje se čini da bi trebala biti.

Oliver uzdahne. Nada i strah, vjera i sumnja izmjenjivale su mu se na licu. "Kako

ćemo biti spašeni, velečasni?"

169

"Ah — zovi me Brat Miles, recimo. Da. Reci mi — koliko obraćenika možeš izručiti

zahvaljujući samo svom golom autoritetu?"

Oliver se doimao jako zamišljenim. "Daj im samo da vide to svjetlo i slijedit će ga

svuda."

"Pa... pa... spasenje je za sve, to je sigurno, no privremeno održavanje svećeničke

službe moglo bi imati svojih praktičnih prednosti. Mislim, blaženi su oni koji ne vide, a

ipak vjeruju."

"Istina je, doduše," složi se Oliver, "da će, ako tvoja religija zakaže pri isporuci tog

čuda, zasigurno uslijediti određena ljudska žrtva."

"Ah... točno," Miles proguta slinu. "Ti si izuzetno pronicav čovjek."

"Nije to pronicavost," reče Oliver. "To je privatno obećanje."

"Da, pa... da se vratimo mom pitanju. Koliko sljedbenika možeš sakupiti? Govorim o

tijelima, ne o dušama."

Oliver se namršti, još uvijek oprezan. "Možda dvadeset."

"Može li koji od njih dovesti i ostale? Razgranati se, upecati ih više?"

"Možda."

"Neka to onda budu tvoji kaplari. Mislim da je bolje da preskočimo niže činove.

Nazovi to, hm, Vojskom Preporođenih. Ne. Reformacijskom Vojskom. Bolje zvuči. Bit

ćemo reformirani, preoblikovani. Tijelo se poput gusjenice u svojoj kukuljici razbilo u

gadnu zelenu masu, ali mi ćemo biti preoblikovani u leptire i odletjeti."

Oliver ponovno otpuhne. "Kakve točno reforme imaš u planu?"

"Samo jednu, čini mi se. Hrana."

Oliver ga pogleda s nevjericom. "Jesi li siguran da to nije samo trik kako bi sebi

pribavio besplatan obrok?"

"Istina jest da sam ogladnio... " Miles odustane od šale budući da je Oliver ostao

ledeno nezainteresiran. "Ali isti je slučaj i s mnogim drugim ljudima. Do sutra nam svi

mogu jesti iz ruke."

"Kad želiš ovih dvadeset?"

"Do slijedećeg obroka." Odlično, prenerazio je čovjeka.

"Tako brzo?"

170

"Shvati, Oliver, uvjerenje da imaš svo vrijeme ovog svijeta samo je namjerno

nametnuta iluzija ovog mjesta. Odupri joj se."

"Stvarno ti se žuri."

"Pa? Imaš zakazano kod zubara? Ne vjerujem. Osim toga, ja sam duplo manji od

tebe. Moram djelovati dvostruko brže samo da održim korak. Dvadesetorica, dakle. Do

slijedećeg obroka."

"Što, dovraga, misliš da ćeš biti u stanju postići s dvadeset ljudi?"

"Zauzet ćemo gomilu s hranom."

Oliver s gađenjem stisne usne. "Ne, s dvadeset ljudi nećeš. Ne može. Osim toga, to je

već isprobano. Rekao sam ti da bismo izazvali pravi rat ovdje unutra. Bio bi to munjevit

masakr."

"— a onda, nakon što je zauzmemo — podijelimo hranu. Pravedno i po pravilu, po

jednu štakorsku porciju svakoj mušteriji, sve pod kontrolom. Grešnicima i svima. Do

drugog obroka svatko tko je ikada bio zakinut pridružit će nam se. A onda ćemo biti u

poziciji da se uhvatimo u koštac s težim slučajevima."

"Ti si lud. Ne možeš to izvesti. Ne s dvadeset ljudi."

"Jesam li ja rekao da ćemo imati samo dvadesetoricu? Suegar, jesam li ja to rekao?"

Suegar, slušajući s ushićenjem, odmahne glavom.

"Ja se neću izlagati opasnosti da budem pretučen ako ti ne izmisliš neka opipljiva

sredstva podrške," reče Oliver. "Mogli bismo poginuti zbog ovoga."

"Može," obeća Miles lakoumno.

Trebalo je od nekud početi; morat će se poslužiti svojim vlastitim sredstvima. "Do

slijedećeg obroka ja ću svetoj stvari podariti petsto vojnika."

"Ako ti to uspije, ja ću obići obodnicu ovog logora na rukama i to gol," odgovori

Oliver.

Miles se nasmiješi. "Mogao bih te držati za riječ, naredniče. Dvadesetorica. Do

obroka." Miles ustane. "Dođi, Suegar."

Oliver im uzrujano mahne. Povukli su se mirno. Kad se Miles osvrnuo iza sebe,

Oliver je već bio ustao i hodao je prema grupi zauzetih prostirki poredanih kraj njegove

vlastite, mašući, kako se činilo, nekom poznaniku.

171

"Onda, kako ćemo nabaviti 500 vojnika do slijedećeg obroka?" upita Suegar. "Moram

te upozoriti, Oliver je bio najbolje što sam imao. S ostalima će zasigurno biti teže."

"Što," reče Miles, "zar ti je vjera već poljuljana?"

"Ja vjerujem," reče Suegar, "samo ne vidim. Možda sam zato blažen, ne znam."

"Iznenađuješ me. Mislio sam da je sve prilično očito. Eno." Miles upre prstom preko

logora prema neoznačenoj granici grupe žena.

"Oh," Suegar zastane. "Oh, oh. Ne bih baš rekao, Miles."

"Da. Hajdemo."

"Ovamo nećeš ući bez operacije za promjenu spola."

"Što, vođen Bogom kao što jesi, zar njima nisi pokušao propovijedati svoje svete

spise?"

"Pokušao sam. Izmlatile me. Poslije sam pokušavao drugdje."

Miles zastane i napući usne promatrajući Suegara. "Nije to bio poraz, inače se ne bi

održao dovoljno dugo da sretneš mene. Je li ti odlučnost presahla zbog srama? Imaš

nekih nesređenih računa u tom dijelu?"

Suegar odmahne glavom. "Ne osobno. Osim možda nekih manjih grijeha.

Jednostavno ih više nisam imao srca gnjaviti s tim."

"Čitavo ovo mjesto pati od manjeg grijeha." Bilo je to ipak olakšanje; to da Suegar

nije neka vrsta silovatelja po vlastitom priznanju. Miles preleti pogledom po prizoru,

nastojeći iz ograničenih informacija zaključiti na neki sistem o razmještanju, grupiranju,

aktivnostima. "Da... pritisak grabežljivaca rezultira ponašanjem stada. S obzirom da je

društvena podjela takva kakva jest, pritisak mora da je prilično velik kad drži na okupu

grupu ove veličine. Ali otkad sam došao nisam primijetio nikakavih izgreda... "

"To dođe i prođe," reče Suegar. "Mjesečeve mijene ili takvo što."

Točno, mjesečeve mijene. U srcu, Miles pošalje molitvu zahvale bogovima, kakvi god

bili, što su Cetagandanci usadili neki samooslobađajući mjesečni kontraceptiv u sve

ženske zatvorenike, zajedno s ostalim imunizatorima. Blagoslovljen bio zaboravljeni

pojedinac koji je u MSK pravila uvrstio i tu klauzulu, natjeravši tako Cetagandance na

neke finije oblike legalnog mučenja. A opet, bi li prisutnost trudnoća, novorođenčadi i

djece među zatvorenicima bila još jedna destabilizirajuća komponenta — ili učvršćujuća

snaga, dublja i jača od svih ostalih koje su Cetagandanci, činilo se, tako uspješno skršili?

S čisto logističkog stajališta, Miles je bio sretan što je pitanje samo teoretske prirode.

172

"Onda... " Miles udahne duboko i navuče svoj nepostojeći šešir duboko na oči pod

napadnim kutom. "Ja sam ovdje novi i samim tim privremeno mi nije neugodno. Neka

onaj koji je bez grijeha baci prvi mamac. Osim toga, ja sam u prednosti što se tiče ove

vrste pregovora. Očito je da ne predstavljam prijetnju." Zaputi se prema naprijed.

"Ja ću te ovdje čekati," dovikne mu Suegar i čučne na mjestu.

Miles je podesio korak tako da presretne ophodnju od šest žena koje su šetale uz

granicu. Zastane pred njima i skine svoj zamišljeni šešir te ga strateški zadrži na mjestu

gdje su mu se noge odvajale od tijela. "Dobar dan, dame. Dozvolite da se ispričam zbog

svog pon-" Uvodna rečenica bi mu prekinuta kad mu se usta naglo napune zemljom,

budući da su mu četiri žene što su ga zaobišle gurnule istovremeno noge unazad, a

ramena naprijed, svalivši ga tako uredno na tlo licem prema dolje. Nije uspio ni ispljunuti

zemlju, već se našao u zraku, podignut i vrtoglavo zavitlan rukama što su ga držale za

udove. Nijemo odbrojavanje do tri i Miles se vine u zrak da bi nakon kratkog, jadnog leta

aterirao nedaleko Suegara. Žene u ophodnji nastave šetnju bez riječi.

"Vidiš što mislim?" reče Suegar.

Miles okrene glavu i pogleda ga. "Izračunao si ovu putanju u centimetar, zar ne?"

reče mrgodno.

"Otprilike," prizna Suegar. "Pretpostavio sam da će te baciti nešto dalje nego obično,

zbog tvog stasa."

Miles se podigne u sjedeći položaj, još uvijek pokušavajući uhvatiti dah. Prokleta

rebra, bila su postala gotovo podnošljiva, no sada su mu svakim udisajem pritiskala prsa

u bolnoj agoniji. Za nekoliko minuta ustane i otrese sa sebe prašinu. Malo razmisli, a

zatim podigne i svoj nevidljivi šešir. Još uvijek nestabilan, na trenutak se morao rukama

osloniti na koljena.

"U redu," promrmlja," idemo natrag."

"Miles— "

"Suegar, to se mora učiniti. Nema izbora. U svakom slučaju, ne mogu odustati sad

kad sam započeo. Rekli su mi da sam patološki uporan. Ne mogu odustati."

Suegar otvori usta da se suprotstavi, a zatim proguta primjedbu. "Dobro," reče.

Sjedne ponovno prekriženih nogu, nesvjesno milujući svoje krpeno štivo. "Čekat ću dok

me ne pozoveš." Činilo se da je zapao u sanjarenje ili meditiranje — ili možda u lagani

san.

173

Milesov drugi pohod završio je poput prvog, osim što mu je putanja bila možda nešto

duža i nešto viša. Treći je pokušaj imao sličan kraj, no let je bio mnogo kraći.

"Super," promrmlja za sebe. "Mora da ih ovo umara."

Ovoga je puta poskakivao usporedno s ophodnjom, izvan domašaja, ali tako da ga

mogu čuti. "Slušajte," prodahće, "ne morate ovo raditi malo pomalo. Dozvolite da vam

olakšam stvar. Ja imam ovaj teratogenetski poremećaj kostiju — razumijete, ja nisam

mutant, geni su mi normalni, samo im se izražaj izobličio jer je moja majka bila izložena

određenom otrovu dok je bila trudna — to je jednokratno, neće se odraziti na djeci koju

bih ja mogao imati — uvijek sam mislio da je lakše komunicirati kad se to zna, nisam

mutant — u svakom slučaju, kosti su mi krhke, u stvari, bilo koja od vas mogla bi mi

vjerojatno polomiti sve do jedne. Možda se pitate zašto vam sve ovo govorim — u stvari,

obično to ne volim razglašavati na sva usta — morate stati i saslušati me. Ja nisam

prijetnja — zar izgledam tako? — izazov možda, ne prijetnja, zar ćete me tjerati da trčim

za vama po cijelom logoru? Usporite, zaboga —" Ovim tempom vrlo će brzo ostati bez

daha, a time i bez verbalne municije.

Skakutao je pred njima, a onda stao raširenih ruku. "— pa ako mi namjeravate

polomiti sve kosti u tijelu, molim vas, učinite to sada i svršite s tim, jer ja ću se vraćati

ovamo sve dok to ne napravite."

Na kratak znak vođe, ophodnja zastane pred njim.

"Držite ga za riječ," predloži visoka crvenokosa. Njena kratka bakreno-crvena kosa

očaravala je Milesa do ludila; zamišljao je njen ostatak kako u pramenovima pada na tlo

pod škarama bezobzirnih cetagandskih stražara. "Ja ću mu slomiti lijevu ruku ako mu ti

slomiš desnu, Conr," nastavi ona.

"Ako je to jedini način da vas natjeram da stanete na pet minuta i poslušate me, neka

vam bude," odgovori Miles ne povlačeći se. Crvenokosa istupi, napne se obuhvativši mu

lijevi lakat rukom, po sistemu poluge, i stane pritiskati.

"Pet minuta, može?" doda Miles očajno, kako se pritisak pojačavao. Njen mu je

pogled palio obraz. Polizao je usne, zatvorio oči, zadržao dah i čekao. Pritisak je postao

kritičan... podigao se na prste...

Pustila ga je tako naglo da je zateturao. "Muškarci," primijeti ona s gnušanjem, "

uvijek morate od svega napraviti natjecanje u pišanju."

"Biologija je Sudbina," protisne Miles podižući očne kapke.

"— ili si neki perverzan tip — svršavaš li kad te pretuku žene?"

174

Bože, ne valjda. Donji dijelovi tijela umalo su ga izdali kojim nekontroliranim

pozdravom, ali ipak nisu. Ako se namjerava puno motati oko te crvenokose, nesumnjivo

mora nekako nabaviti hlače. "Ako kažem DA, bi li se suzdržala samo da me kazniš?"

ponudio je.

"Kvragu, ne."

"Samo sam pomislio —"

"Dosta je bilo sranja, Beatrice," reče vođa ophodnje. Na njen znak glavom crvenokosa

se vrati u formaciju. "U redu, kržljavče, imaš pet minuta. Možda."

"Hvala, gospođo." Miles udahne i sredi se kako je najbolje mogao budući da nije imao

uniforme koju bi poravnao. "Prvo, dopustite mi da se ispričam što sam narušio vašu

privatnost ovako gol. Praktično prve osobe koje sam sreo došavši u ovaj zatvor bile su

organizirane u grupu za pomoć sebi samima — oteli su mi, između ostalog, odjeću.

"Vidjela sam to," potvrdi neočekivano crvenokosa Beatrice. "Pittova banda."

Miles skine šešir i nakloni joj se. "Da, hvala."

"Kad to radiš ljudima iza sebe pokazuješ tur," prokomentira ona hladnokrvno.

"To je njihov pogled na svijet," odgovori on. "Htio bih razgovarati s vašim vođom ili

vođama. Imam ozbiljan plan za poboljšanje atmosphere ovdje unutra, želio bih pozvati

vašu grupu na suradnju. Ukratko, vi ste ovdje najveći ostatak civilizacije, da ne kažem

vojnog reda. Volio bih da proširite granice."

"Sve što imamo koristimo da očuvamo svoje granice, sinko," odgovori vođa. "Nema

šanse. Dakle, tornjaj se."

"I izdrkaj se također," predloži Beatrice. "Ovdje nećeš ništa dobiti."

Miles uzdahne i stane okretati šešir u rukama. Zavrti ga na trenutak na jednom

prstu i prikuje pogled za oči crvenokose. "Vidiš moj šešir. To je jedini komad odjeće koji

sam uspio sačuvati od mrzovoljne petorke — Pittove bande, kažeš."

Ona otpuhne na sadržaj rečenice. "Ti kreteni... Zašto samo šešir? Zašto ne hlače?

Zašto ne kompletnu uniformu, kad smo već kod toga?" doda sarkastično.

"Šešir je najkorisniji dio za komuniciranje. Možeš njime raditi široke pokrete," on

učini tako, "ostaviti dojam iskrenosti," podigne ga i zadrži ispred srca, "pokazati

nelagodu," ispred genitalija uz pokunjen čučanj, "ili bijes —" baci ga na tlo kao da bi ga

mogao zabiti u zemlju, a onda ga podigne i pažljivo otrese, "ili odlučnost —" nabije ga na

175

glavu i trgne obod duboko na oči, "ili se možeš nakloniti." Ponovno ga skine da bi joj

iskazao to poštovanje. "Vidiš li taj šešir?"

Počela se zabavljati. "Da... "

"Vidiš li perje na njemu?"

"Da... "

"Opiši ga."

"Oh — ukrasna pera."

"Koliko ih je?"

"Dva. Skupljena zajedno."

"Vidiš li boju perja?"

Povukla se, odjednom ponovno svjesna situacije i pogledom prešla preko svojih

kolegica. "Ne."

"Kad budeš mogla vidjeti boju tog perja," reče Miles nježno, "moći ćeš shvatiti i kako

proširiti ove granice u beskraj."

Ona ne reče ništa, a lice joj ostane bezizražajno. No vođa ophodnje promrmlja,

"Možda bi bilo bolje da ovaj mali kržljavac porazgovara s Tris. Samo ovaj put."

Žena na najvišem položaju očito je nekad bila borac na prvoj liniji, a ne u logistici

poput većine žena. Mišiće što su joj se pod kožom izvijali poput isprepletenih kožnatih

niti zacijelo nije razvila čučeći cijelo vrijeme ispred holovidskog ekrana u nekoj

pozadinskoj postaji. Nosila je pravo oružje što je sijalo pravu smrt, a ponekad zakazivalo;

probijala se do samih granica onoga što se može učiniti od mesa, kostiju i metala, i taj je

pritisak ostavio traga na njoj. Iluzija u njoj dogorjela je poput infekcije ostavljajući

spaljeni ožiljak. Bijes je neprestano plamtio u njenim očima, kao vatra u ugljenokopu,

skrivena i neugasiva. Moglo joj je biti 35 ili 40 godina.

Bože, zaljubio sam se, pomisli Miles. Brat Miles želi TEBE za Reformacijsku vojsku...

onda sabere misli. Ovdje i sada bila je kritična točka za ostvarenje njegova plana, i svo

zadirkivanje, rječitost, šarm i sranje koje može iscijediti iz sebe neće biti dovoljni, čak ni

omotani velikom, plavom mašnom.

Ranjeni žele vlast i ništa drugo; misle da će im vlast pomoći da ne budu ponovno

povrijeđeni. Ova ovdje neće biti zainteresirana za Suegarovu poruku — barem ne još...

176

Miles udahne duboko. "Gospođo, ovdje sam da vam ponudim kontrolu nad čitavim

logorom."

Gledala je u njega kao da je on nešto što je našla na zidu u mračnom kutku prostorije

za nuždu. Oči su joj strugale preko njegove golotinje; Miles je mogao osjetiti ožiljke od

pandži kako ga pale od brade do nožnih prstiju.

"Koju ti bez sumnje čuvaš u svojoj vunenoj vreći," zareži ona. "Kontrola nad ovim

logorom ne postoji, mutante. Dakle, nije na tebi da je nudiš. Dostavi ga na našu granicu

u komadima, Beatrice."

Izbjegao je crvenokosu. Ispravljanjem onog o mutantu pozabavit će se kasnije. "Na

meni je da je stvorim," izjavi. "Pazite, ovo što ja nudim je moć, ne osveta. Osveta je

preskup luksuz. Zapovjednici si je ne mogu priuštiti."

Tris se podigne sa svoje prostirke i uspravi se u punoj visini, a onda se sagne u

koljenima kako bi mu se unijela u lice i prosikće, "Šteta, govno malo. Gotovo da si me

zaintrigirao. Jer ja želim osvetu. Nad svakim muškarcem u ovom logoru."

"U tom su slučaju Cetagandanci uspjeli; zaboravila se tko ti je pravi neprijatelj."

"Reci radije da sam otkrila tko mi je pravi neprijatelj. Želiš li znati što su nam sve

učinili — naši vlastiti momci - "

"Cetagandanci žele da vjeruješ da je ovo," on pokaže rukom preko čitavog logora,

"nešto što radite jedni drugima. Tako, boreći se jedni s drugima, postajete njihove

marionete. Oni vas promatraju cijelo vrijeme, znaš, voajeri vašeg poniženja."

Ona baci pogled prema gore, skoro neprimjetno; dobro je. Gotovo bolest ovih ljudi

bilo je to što su radije gledali u bilo kojem drugom smjeru nego prema gore, prema

kupoli.

"Moć je bolja od osvete," predloži Miles ne ustuknuvši pred njenim mirnim licem,

hladnim poput zmijskoga, ni pred njenim vrućim očima. "Moć je živa stvar kojom možeš

dohvatiti budućnost. Osveta je mrtva, ona poseže iz prošlosti da dohvati tebe."

"— a ti si umjetnik sranja," prekine ga ona, "koji poseže za svime što tone. Sad te

imam! Ovo je moć." Obavila mu je ruku ispod nosa, stežući i opuštajući mišiće. "Ovo je

jedina moć koja ovdje postoji. Ti je nemaš i želiš je kupiti da ti čuva dupe. No došao si na

pogrešno mjesto."

"Ne," opovrgne Miles i potapše se po čelu. "Ovo je moć. I ja sam vlasnik trgovine. Ovo

kontrolira ovo," lupi šakom u dlan druge ruke. "Ljudi mogu pokretati planine, ali ideje

pokreću ljude. Preko tijela može se doći do uma — čemu inače sve ovo," pokaže na logor,

177

"nego da se kroz vaša tijela dopre do vaših glava. No ta moć ide u oba smjera, a povratni

je val jači.

"U trenutku kad si dozvolila Cetagandancima da tvoju moć svedu samo na ovo,"

stisne joj biceps zbog uvjerljivosti — kao da je stisnuo stijenu presvučenu baršunom, a

ona se napne, ljuta zbog slobode koju si je dozvolio, "dozvolila si im da te svedu na tvoju

najslabiju komponentu. I pobjeda je njihova."

"Pobjeda je njihova kako god okreneš," uzvikne ona, odgurnuvši ga. Miles osjeti

olakšanje što nije odlučila da mu slomi ruku. "Što god činili, mi smo i dalje zatvorenici.

Mogu nam uskratiti hranu ili prokleti zrak ili nas stiještiti u kašu. A vrijeme je na

njihovoj strani. Čak i ako ispišamo krv uspostavljajući red — ako je to ono što pokušavaš

napraviti — sve što moraju učiniti jest čekati da on opet pukne. Ovdje smo zauvijek. I

bolje se počni navikavati na tu pomisao."

"Tu sam priču već čuo," reče Miles. "Promisli glavom. Da vas misle zadržati ovdje

zauvijek mogli su vas spaliti odmah na početku i uštedjeti si popriličan trošak za

održavanje ovog logora. Ne. Ovdje ste zato što ste bili najbolje što je Marilac imao,

najbolji borci, najsnažniji, najopakiji, najopasniji. Oni koje bi svi što se mogu oduprijeti

okupaciji izabrali za svoje vođe. Plan je Cetagandanaca da vas slome, a onda vas vrate u

vaš svijet kao neškodljivu zarazu, da savjetujete predaju vašim ljudima."

"Kad ubiju ovo," dotakne joj čelo, oh, tako nježno, "Cetagandanci se više ne moraju

bojati ovoga," položi jedan prst na njen mišić, "i svi ćete moći slobodno otići. U svijet čiji

će vas horizont opkoliti poput ove kupole, iz kojeg jednako tako nećete moći pobjeći. Rat

nije gotov. Ovdje ste jer Cetagandanci još uvijek čekaju predaju Fallow Corea."

Na trenutak je pomislio da bi ga mogla ubiti, zadaviti ga na licu mjesta. Sigurno bi

ga radije rasporila nadvoje nego dozvolila mu da je vidi kako plače.

Povratila je svoju obrambenu, ogorčenu napetost trzajem glave ili udisajem zraka.

"Ako je to točno, onda bismo se, slijedeći te, udaljili od slobode umjesto da joj se

približimo."

Prokletstvo, još je i logična. Nije ga morala tući, mogla ga je raščlanjivati do smrti

ako se ne izvuče. Izvukao se. "Tu je sitna razlika između zatvorenika i roba. Ja nijednog

ni drugog ne smatram slobodnim. A ni ti."

Nije ništa rekla; gledala ga je suženih očiju, nesvjesno grickajući donju usnicu.

"Čudan si ti," reče napokon. "Zašto govoriš 'Vi', a ne 'Mi'?"

Miles nehajno slegne ramenima. K'vragu — zamisli se malo nad svojim govorom —

bila je u pravu, govorio je 'Vi'. Tu smo malo preblizu rubu. Ipak, još uvijek može od

178

pogreške napraviti prednost. "Izgledam li ja kao cvijet Marilacove vojne moći? Ja ne

spadam ovamo, uhvaćen sam u svijetu koji nisam stvorio. Putnik — hodočasnik — u

prolazu. Pitaj Suegara."

Ona otpuhne. "Tog luđaka."

Nije upala u klopku. Štakori, rekla bi Elli. Nedostajala mu je Elli. Pokušaj ponovno

kasnije. "Nemoj otpisati Suegara. On ima poruku za vas. Ja nalazim da je neobično

zanimljiva."

"Čula sam je. Mislim da je iritantna... Onda, što ti želiš izvući iz svega ovoga? I

nemoj mi reći 'ništa' jer ti neću povjerovati. Osobno mislim da želiš kontrolu nad ovim

logorom za sebe, a ne želim se ponuditi da budem sredstvo za postizanje tog cilja."

Sada je brzo razmišljala, i konstruktivno, slijedeći i neke druge misli pored one da ga

dostavi na granicu u komadima. Bio je sve bliže...

"Želim biti duhovni savjetnik. Ne želim kontrolu — u biti, što bih s njom? — samo

savjetnik."

Mora da je riječ 'savjetnik' bila ona što je upalila, bilo je to neko njeno staro sjećanje.

Odjednom je sasvim otvorila oči. Bio je dovoljno blizu da vidi kako joj se zjenice šire.

Nagnula se naprijedi prešla kažiprstom preko jedva vidljivih utora na njegovu licu

izazvanih određenim zaštitnim remenjem na kacigi svemirskog oklopa. Ponovno se

uspravila i pomilovala s prva dva prsta dublje utore što su trajno obrubljivali njen vlastiti

nos. "Što si rekao da si bio prije?"

"Činovnik. Regrutni ured," odvrati Miles ustrajno.

"A... shvaćam."

Ako je shvatila apsurdnost toga da je netko tko tvrdi da je bio činovnik u pozadini

nosio bojni oklop dovoljno dugo da mu od njega ostanu ožiljci, bio je na konju. Možda.

Spustila se ponovno na svoju prostirku za spavanje i pokazala na njen drugi dio.

"Sjedni, kapelane. I nastavi pričati."

Suegar je zaista spavao kad ga je Miles ponovno pronašao kako sjedi prekriženih

nogu i hrče. Miles ga potapše po ramenu.

"Probudi, se Suegar, stigli smo."

Stresao se. "Bože, nedostaje mi kava. Uh?" Trepnuo je pogledavši Milesa. Još si u

jednom komadu?"

179

"Jedva. Slušaj, ovo s odjećom u rijeci — sad kad smo se našli, moramo li i dalje biti

goli?" Ili je proročanstvo ispunjeno u dovoljnoj mjeri?"

"Ha?"

"Možemo li se sada obući?" ponovi Miles strpljivo.

"Pa... ne znam. Da je zamišljeno da imamo odjeću pretpostavljam da bi nam bila

dana..."

Miles ga gurne laktom i pokaže. "Eno. Dana nam je."

Nekoliko metara dalje, oslonjena na kuk, stajala je Beatrice u pozi koja je odavala

razdraženu dosadu, s gomilom sive odjeće pod rukom. "Vas dva luđaka, hoćete ovu

odjeću ili ne? Ja idem natrag."

"Nagovorio si ih da ti da ju odjeću?" prošapće Suegar u nevjerici.

"Nama, Suegar, nama." Miles da znak Beatrici. "Mislim da će biti u redu."

Ona im dobaci hrpu odjeće, otpuhne i udalji se velikim koracima.

"Hvala," dovikne Miles. Istrese tkaninu. Dva kompleta sivih pidžama, jedan mali,

jedan veliki. Miles je rubove nogavica morao presaviti samo jednom da ne bi gazio po

njima. Pidžame su bile zaprljane i krute od prašine i ustajalog znoja i vjerojatno su bile

skinute s leševa, pomisli Miles. Suegar se uvukao u svoj komplet i stajao je opipavajući u

čudu sivi materijal.

"Dale su nam odjeću. Dale su nam je," promrmlja. "Kako si to izveo?"

"Dale su nam sve, Suegar. Dođi, moram ponovno razgovarati s Oliverom" Miles

odlučno odvuče Suegara. "Pitam se koliko točno vremena imamo do slijedećeg obroka.

Dva su u svaka dvadeset i četiri sata, to je sigurno, no ne bi me iznenadilo da su razmaci

nepravilni, kako bi još više pomutili vaš osjećaj za vrijeme — napokon, to je ovdje jedini

sat..."

Milesovu pažnju privuče pokret, čovjek je trčao. Nije to bio povremen trk nekoga tko

bježi pred neprijateljskom grupom; ovaj je samo trčao iz petnih žila, pognute glave, dok

su mu bose noge udarale po zemlji u divljem ritmu. U načelu je slijedio kružnicu, osim

što je zaobilazio granicu ženske grupe. Dok je trčao, plakao je.

"Što je ovo?" upita Miles Suegara pokazujući glavom na pojavu što im se približavala.

Suegar slegne ramenima. "Ponekad te uhvati tako. Kad više ne možeš podnijeti

sjedenje ovdje. Vidio sam jednom nekog tipa koji je trčao dok nije umro. U krug i u

krug..."

180

"Dobro," odluči Miles, "ovaj trči prema nama."

"Za sekundu će trčati od nas..."

"Onda mi pomozi da ga uhvatim."

Miles ga uhvati za noge, a Suegar za tijelo. Suegar mu sjedne na prsa. Miles mu

sjedne na desnu ruku, prepolavljajući tako njegov učinkovit otpor. Mora da je bio vrlo

mlad vojnik kad su ga zarobili — možda je lagao o dobi kad je pristupio — jer je čak i

sada imao dječačko lice, poharano suzama i njegovom osobnom vječnošću unutar ovog

šupljeg bisera. Udisao je uz jecaje, a izdisao uz psovke. Nakon nekog se vremena smirio.

Miles mu se unese u lice i kojotski se nasmiješi. "Voliš li ti zabave, dečko?"

"Da..." njegove bijelim obrubljene oči kolutale su lijevo i desno, ali spas nije bio na

vidiku.

"Što je s tvojim prijateljima? I oni vole zabave?"

"Strašno," izjavi dječak, vjerojatno potajno potresen sumnjom da je pao u ruke

nekome tko je luđi čak i od njega. "Bolje se makni s mene, mutante, ili će te raščetvoriti."

"Htio bih pozvati tebe i tvoje prijatelje na ludu zabavu," izrecitira Miles. "Večeras

imamo zabavu koja će biti PO-VI-JES-NI događaj. Znaš gdje se može naći poručnik

Oliver iz nekadašnje Četrnaeste komandosa?"

"Da..." prizna dječak oprezno.

"Onda povedi prijatelje i javite mu se. Bolje ti je da si osiguraš mjesto na ovom vozilu

sad, jer ako nisi na njemu bit ćeš pod njim. Reformacijska Vojska ide van. Razumiješ?"

"Razumijem," odvrati dječak bez daha jer mu je Suegar radi uvjerljivosti utisnuo šaku

u pleksus.

"Reci mu da te je poslao Brat Miles," dovikne mu Miles dok je dječak teturajući

odlazio, osvrćući se nervozno preko ramena. "Ovdje se ne možeš skriti. Ako se ne pojaviš

poslat ću Svemirske Komandose da te pronađu."

Suegar rastrese zgrčene mišiće i svoju novu polovnu odjeću. "Misliš li da će doći?"

Miles se osmjehne. "Borba ili bijeg. Taj će biti u redu." Protegne se i ponovno se

skoncentrira na svoju prvobitnu namjeru. "Oliver."

Na kraju ih nisu imali dvadeset nego dvjesto. Oliver je skupio četrdesetpetoricu.

Dječak što je trčao doveo je osamnaestoricu. Znakovi reda i aktivnosti privukli su

znatiželjne — skitnica na rubu neke grupe trebao je samo upitati, "Što se događa?" da bi

181

bio uveden i promaknut u kaplara na licu mjesta. Zanimanje među promatračima

doseglo je razinu groznice kad su se Oliverove trupe zaputile prema ženskoj granici — i

bile puštene unutra. Istog im se trena pridružilo još sedamdeset i pet dobrovoljaca.

"Znaš li što se događa?" upita Miles jednog takvog dok ih je podvrgavao kratkoj

inspekciji i raspoređivao u jednu od četrnaest komandnih grupa što ih je bio oformio.

"Ne," prizna čovjek. Zamahne rukom žustro prema središtu ženske grupe. "Ali hoću

ići tamo kamo idu one..."

Nakon dvjestotog čovjeka Miles je zabranio prilaz kako bi umirio sve veću Trisinu

nervozu izazvanu ovom povredom njenih granica i tu je ljubaznost odmah iskoristio kao

adut u svojim rukama u njihovoj raspravi oko strategije, koja je još uvijek trajala. Tris je

svoju grupu htjela podijeliti na uobičajen način; pola u napad, pola ostaje u bazi i čuva

granice. Miles je zahtijevao da svi idu u napad.

"Ako pobijedimo više ti neće trebati straže."

"A što ako izgubimo?"

Miles stiša glas. "Mi se ne usuđujemo izgubiti. Ovo je jedini trenutak kad imamo

iznenađenje na svojoj strani. Da, možemo se povući — pregrupirati — pokušati ponovo

—ja sam prvi spreman — ne, odlučan — da pokušavam do smrti. No nakon ovoga, ono

što pokušavamo napraviti bit će posve očito svakoj suparničkoj grupi i imat će vremena

isplanirati svoje vlastite strategije. Ja osobno imam posebnu averziju prema pat-

pozicijama. Više volim dobivati ratove nego produžavati ih."

Ona uzdahne, odjednom iscrpljena, umorna, stara. "Dugo sam bila u ratu, znaš?

Nakon nekog vremena čak i izgubiti rat čini se boljim nego produžiti ga."

Mogao je osjetiti kako ga odlučnost napušta, uvučena u vrtlog te iste crne slutnje.

Upre prstom prema gore, pretvarajući glas u hrapavi šapat. "Ali zasigurno ne od ovih

gadova."

Ona baci pogled prema gore. Ramena joj se usprave. "Ne. Ne od tih..." Duboko

udahne. "U redu kapelane. Svi idu u napad. Samo ovaj put..."

Oliver se vratio iz kruga komandnih grupa i čučnuo kraj njih. Dobili su naređenja. S

koliko ih Tris sudjeluje u svakoj grupi?"

"Zapovjednik Tris," ispravi ga Miles brzo umjesto nje kad su joj se obrve nabrale. "Bit

će to napad svih odjednom. Dobit ćeš odavde sve što hoda."

182

Oliver napravi brzi račun u prašini koristeći se prstom umjesto štapića. "To znači

oko pedeset u svaku grupu — trebalo bi biti dovoljno... u stvari, što kažeš na to da

oformimo dvadeset grupa? To će ubrzati raspodjelu kad složimo redove. To bi mogao biti

presudan faktor uspjeha."

"Ne," presiječe ga Miles na brzinu kad je Tris počela s odobravanjem klimati glavom.

"Mora ih biti četrnaest. Četrnaest borbenih grupa znači četrnaest redova za četrnaest

gomila s hranom. Četrnaest je — je teološki značajan broj," doda kad su ga počeli

sumnjičavo promatrati.

"Zašto?" upita Tris.

"Zbog četrnaest apostola," reče Miles, sklapajući pobožno ruke.

Tris slegne ramenima. Suegar se počeše po čelu i zausti da nešto kaže — Miles ga

ošine pogubnim pogledom i on zastane.

Oliver ga odmjeri. "Uh." No nije se dalje prepirao.

Uslijedilo je čekanje. Miles je prestao brinuti o svojoj najvećoj bojazni — da će

slijedeća gomila hrane stići prerano, prije nego planovi budu iskovani — i počeo brinuti o

drugoj najvećoj bojazni, da će hrana biti isporučena tako kasno da će izgubiti kontrolu

nad trupama i da će ljudi malo pomalo odlutati, obeshrabreni i umorni od čekanja.

Skupljajući ih Miles se osjećao poput čovjeka koji nateže kozu na konopcu od vode.

Bestjelesna priroda ideje nikad mu se nije činila očitijom.

Oliver ga potapše po ramenu i pokaže prstom. "Počinje..."

Stijenka kupole počela se izobličavati prema unutra na mjestu otprilike trećinu

kružnice udaljenom od njih.

Izbor trenutka bio je savršen. Trupe su bile na vrhuncu spremnosti. Previše savršen...

Cetagandanci su promatrali sve ovo, sigurno ne bi propustili priliku da zagorčaju život

zatvorenicima. Ako gomila hrane nije došla prerano, morala je doći prekasno, Ili...

Miles skoči na noge urlajući, "Čekajte! Čekajte! Čekajte moju zapovijed!"

Grupe za trk su oklijevale, privučene predviđenim ciljem. Ali Oliver je dobro odabrao

zapovjednike — držali su svoje grupe i držali i gledali Olivera. Nekad su ipak bili vojnici.

Oliver je gledao Tris, u društvu njenog poručnika Beatrice, a Tris je ljutito gledala u

Milesa.

"Što je sad? Izgubit ćemo prednost..." započne, dok je sveopći stampedo krenuo

prema izbočini.

183

"Ako griješim," zastenje Miles, "ubit ću se — čekajte, dovraga! Na moju zapovijed. Ne

vidim — Suegar, podigni me..." Popeo se na Suegarova mršava ramena i zagledao se u

izbočinu. Stijenka se samo napola izobličila kad su prvi razočarani uzdasi doprli do

Milesovih napetih ušiju. Miles je divlje okretao glavu. Koliko zamršenih okolnosti — ako

Cetagandanici znaju i on zna da znaju i oni znaju da on zna da znaju i... Prekine

unutrašnje blebetanje u trenutku kad se druga izbočina pojavila na suprotnoj strani

kupole.

Miles ispruži ruku upirući u drugu izbočinu kao da baca kocke. "Tamo! Tamo!

Idemo, idemo, idemo!"

Tris je tek sada shvatila i uz zvižduk mu dobacila pogled pun zapanjenog poštovanja,

a onda se okrenula i odjurila da sustigne glavninu svojih vojnika iza grupa za trk. Miles

spuzne sa Suegarovih ramena i stane šepati za njom.

Bacio je pogled preko ramena na kotrljajuću sivu masu ljudstva što se sudarila sa

suprotnom stranom kupole i zatim se okrenula. Odjednom se osjeti poput čovjeka koji

pokušava pobjeći plimnom valu. Dozvoli sebi kratak jauk i ubrza korak.

Još uvijek može biti da je smrtno pogriješio — ne. Njegove grupe sprintera stigle su

do hrpe i ona je zaista bila tamo. Već su je počeli komadati. Trupe za podršku okružile su

ih živim zidom dok su sprinteri raspoređivali hranu uzduž obodnice kupole.

Cetagandanci su nadmudrili sami sebe. Ovaj put.

Milesovo se vidno polje suzilo od onog orlovskog na žablje kad ga je plimni val

sustigao. Netko ga je gurnuo odozada i lice mu se našlo u prašini. Učinilo mu se da je

prepoznao leđa mrzovoljnog Pitta koji ga je prekoračio, ali nije bio siguran — Pitt bi

jamačno zakoračio na nj, a ne preko njega. Suegar ga podigne na noge povukavši ga za

lijevu ruku, a Miles proguta uzvik bola. Ionako je bilo dosta urlanja.

Miles prepozna dječaka koji je bio trčao kako se sukobljava s nekim snagatorom.

Progura se kraj njega podsjećajući ga iz sveg glasa, "Moraš vikati Stani u red!, a NE Jebi

se!... U borbi svaki signal postane besmislen," promrmlja sebi u bradu, "Uvijek..."

Beatrice se nađe kraj njega. Miles se istog trena uhvati za nju. Beatrice je svoj osobni

prostor čuvala, čak i sada pred Milesovim očima, ponekim usputnim udarcem laktom u

nečiju čeljust, uz prilično gadno pucketanje. Da sam pokuša tako nešto, pomisli Miles

zavidno, ne samo da bi smrskao vlastiti lakat, nego bi i suparnikova bradavica vjerojatno

ostala manje ili više nepovrijedena. Kad smo već kod bradavica, našao se licem u—pa, ne

baš u lice — suočen s crvenokosom. Odhrvao se porivu da uz zadovoljan osmijeh zaroni

u meku sivu tkaninu što joj je pokrivala grudi, iz jednostavnog razloga što bi to sigurno

značilo zaraditi obje slomljene ruke. Zakoluta očima i podigne pogled prema njenom licu.

184

'"Ajde," reče ona i odvuče ga kroz rulju. Da li se to buka stišava? Živi zid njegovih

vlastitih postrojbi razmakne se taman toliko da su se mogli progurati kroz njega.

Bili su blizu točke gdje je počinjao red za jelo. Uspjelo je, Bože mili, stvar je hodala.

Četrnaest komandnih grupa još uvijek nagomilanih prilično blizu jedna drugoj uzduž

stijenke kupole — no to se može ispraviti u slijedećoj rundi — propuštale su gladne

kandidate jednog po jednog. Ljudi zaduženi za ubrzavanje postupka brinuli su se za to da

se redovi kreću što je moguće brže i usmjeravali su one već opskrbljene hranom duž

obodnice iza živog zida u neprekidnom nizu, kako bi opet izišli u veći dio logora, izvan

ruba ljudske gomile. Oliver je na izlaze postavio svoje najopasnije ljude, da u parovima

nadgledaju odlazak i paze da ničija štakorska porcija ne bude na silu oteta.

Prošlo je mnogo vremena otkada je bilo tko ovdje imao priliku biti heroj. Ne mali broj

svježe imenovanih redara prilazio je poslu s velikim entuzijazmom — možda su ovdje

rješavali neke osobne nesuglasice — Miles prepozna jednog iz mrzovoljne petorke ispod

para redara kako, jednog za drugim, prima udarce u lice. Prisjećajući se svog zadatka

Miles pokuša ne prepoznati muziku u tim udarcima šaka u meso.

Miles, Beatrice i Suegar odgurivali su one zatvorenike koji su pokušavali dohvatiti

štakorske porcije natrag prema gomilama za raspodjelu. Uz lagani uzdah žaljenja, Miles

potraži Olivera i pošalje ga na izlaz da uspostavi red među svojim ljudima.

Tris je strogo kontrolirala gomile za raspodjelu i svoj živi zid. Miles čestita sam sebi

što je odabrao žene da dijele hranu. Time je svakako uspostavio duboku emocionalnu

rezonancu. Prilično mnogo zatvorenika čak je promrmljalo i pospano 'hvala' kad su im

njihove porcije gurnute u ruke, a isto su učinili i oni iza njih kad je došao njihov red.

Evo vam! pomisli Miles pogledavši gore prema mirnoj, tihoj kupoli. Nemate više

monopol nad psihološkim ratom, gadovi. Preokrenut ćemo vam smjer probave i nadam

se da ćete izrigati crijeva.

Prepirka kod jedne od gomila za raspodjelu prekine mu tijek misli. On nezadovoljno

iskrivi usne ugledavši Pitta u sredini. Užurbano odšepa do tamo. Pitt je, činilo se, na

svoju štakorsku porciju uzvratio ne zahvalom, već posprdnim pogledom, porugom i

vulgarnom primjedbom. Najmanje tri žene koje su ga čule nastojale su ga raščetvoriti, ali

bez uspjeha; bio je velik i snažan i nesputano je uzvraćao udarce. Jednu je od žena, ne

mnogo višu od Milesa, udario tako da je pala na leđa i nije više ustala. U međuvremenu,

red se zgusnuo i fino, civilizirano izdavanje nazovi-večera bilo je potpuno prekinuto.

Miles opsuje ispod glasa.

"Ti, ti, ti i ti," Miles potapše nekoliko ramena, "zgrabite ga. Izvucite ga odavde —

natrag do drugog kraja kupole."

185

Milesovi izabranici nisu bili oduševljeni zadatkom, ali sad su već pritrčale Tris i

Beatrice i povele napad nešto organiziranije. Pitta su zgrabili i odvukli iza živog zida.

Miles se pobrinuo da hrpa za raspodjelu štakorskih porcija ponovno proradi prije no što

je poklonio pažnju divljem, nepristojnom Pittu. Sada su mu se već pridružili Oliver i

Suegar.

"Otkinut ću jaja ovom gadu," govorila je Tris. "Naređujem—"

"Izdaješ vojnu zapovijed," prekine je Miles. "Ako je ovaj ovdje okrivljen za neposluh

trebala bi ga poslati na vojni sud."

"On je silovatelj i ubojica," odgovori ona ledeno. "Pogubljenje je predobro za njega.

Mora umirati polako."

Miles povuče Suegara u stranu. "U iskušenju sam, ali osjećam neki unutarnji nemir

na pomisao da joj ga sad predam. A opet... stvarno nisam siguran. Što misliš zašto?"

Suegar ga pogleda s poštovanjem. "Mislim da si u pravu. Vidiš — previše ih je krivih."

Pitt, sad već u zapjenjenom bijesu, ugleda Milesa. "Ti! Ti mali pizdolišče — misliš da

te one mogu zaštititi?" Pokaže glavom na Tris i Beatrice. "Nemaju one te mišiće. Pregazili

smo ih jednom, pregazit ćemo ih opet. Ne bismo bili izgubili rat da smo imali prave

vojnike — poput Barrayaraca. Oni svoju vojsku nisu napunili pičkama i pizdoliscima. I

otjerali su Cetagandance sa svoga planeta—"

"Nekako sumnjam," zareži Miles izazvan," da si neki stručnjak za barrayarsku

obranu ili za njihov svijet u Prvom cetagandskom ratu. Inače bi bio nešto naučio..."

"Zar te Tris imenovala dvorskom damom, mutante?" dobaci mu Pitt za uzvrat. "Ne

treba ti mnogo—"

Zašto stojim ovdje izmjenjujući riječi s ovim prostim luđakom? zapita se Miles dok je

Pitt i dalje bijesnio. Nema vremena. Svršimo s tim.

Miles zakorači unatrag i prekriži ruke. "Je li ikome od vas palo na pamet da je ovaj

čovjek cetagandski špijun?"

Čak je i Pitt bio toliko šokiran da je zašutio.

"Dokazi su jasni," nastavi Miles odlučno, podižući glas tako da ga mogu čuti svi koji

su stajali uokrug. "On je kolovođa vaše dezorganizacije. Svojim primjerom i

lukavštinama zaveo je poštene vojnike oko sebe i suprotstavio ih jedne drugima. Bili ste

najbolje što je Marilac imao. Cetagandanci nisu mogli računati na vaš pad. Zato su

posijali sjeme zla među vas. Da se osiguraju. I pošlo im je za rukom... i to jako dobro,

Nikada niste posumnjali—"

186

Oliver zgrabi Milesovo uho i promrmlja, "Brate Miles — ja poznajem ovog tipa. Nije

cetagandsi špijun. On je samo hrpa—"

"Olivere," prosikće Miles kroz stisnute zube, "začepi." I nastavi, "Naravno da je

cetagandski špijun. Krtica. A čitavo ste vrijeme mislili da je ovo nešto što radite samo

sebi."

A tamo gdje đavo ne postoji, pomisli Miles u sebi, može biti korisno izmisliti ga.

Želudac mu se uskomeša, no na licu mu ostane izraz pravednog bijesa. Baci pogled na

lica oko sebe. Dosta ih je bilo blijedih poput njegova, iako ne iz istih razloga. Među njima

zavlada lagani žamor, dijelom zaprepašten, dijelom zloslutan.

"Skinite mu košulju," naredi Miles, "i polegnite ga na trbuh. Suegar, daj mi svoju

šalicu."

Suegarova je plastična šalica imala oštar vrh na puknutom rubu. Miles sjedne na

Pittove butine i tim vrhom ureže riječi

CETA

ŠPIJUN

preko njegovih leđa. Zarezao je duboko i potekla je krv. Pitt je vrištao i psovao i

otimao se.

Miles se uspravi, drhtav i bez daha i to ne samo zbog fizičkog napora.

"A sada," naredi, "dajte mu njegovu štakorsku porciju i otpratite ga do izlaza."

Tris otvori usta da prosvjeduje i opet ih zatvori. Pogledom je palila Pittova leđa dok

su ga odvlačili. Oči joj se s prilično nevjerice vrate na Milesa, kraj kojeg je sjedne strane

stajala ona, a s druge Oliver.

"Zar zaista misliš da je Cetagandanac?" upita tiho.

"Nema šanse," reče Oliver podrugljivo. "U čemu je, dovraga, bio smisao ove šarade,

Brate Miles?"

"Ne sumnjam u Trisine optužbe za ostale njegove zločine," reče Miles kruto. "Sigurno

znaš. Ali ne može biti kažnjen zbog njih, a da cijeli logor ne bude podijeljen, a time i

Trisin autoritet potkopan. Ovako su ona i ostale žene dobile svoju osvetu a da im se nije

suprotstavila polovica muškaraca u logoru. Zapovjednikove su ruke čiste, a zločinca je

ipak stigla pravda. Nadalje, svima njemu srodnim dušama upućeno je upozorenje koje ne

mogu ignorirati. Dakle, funkcionira na svim razinama."

187

Oliverovo je lice postalo bezizražajno. Nakon kratke pauze primijeti, "Boriš se

prljavo, Brate Miles."

"Ne smijem si dozvoliti da izgubim." Miles mu uputi mračan pogled ispod spuštenih

obrva. "Smiješ li ti?"

Oliver stisne usne. "Ne."

Tris nije komentirala.

Miles je osobno nadgledao dostavu štakorskih porcija svim zatvorenicima koji su bili

previše bolesni, slabi ili pretučeni da bi pokušali stati u red za hranu.

Pukovnik Tremont je i dalje mirno ležao na svojoj prostirci, sklupčan, buljeći u

prazno. Oliver klekne i sklopi njegove suhe, ukočene oči. Pukovnik je umro negdje u

zadnjih par sati.

"Žao mi je," reče Miles iskreno, "žao mi je što sam došao tako kasno."

"Pa...," reče Oliver, "pa..." Stajao je, grizući usnicu, a onda odmahne glavom i ne reče

više ništa. Miles i Suegar, Tris i Beatrice pomogli su mu da odnese tijelo, prostirku,

odjeću i šalicu do hrpe za smeće. Oliver gurne štakorsku porciju što ju je bio sačuvao, pod

mrtvačevu ruku. Nitko nije ni pokušao svući leš nakon što su mu okrenuli leđa, iako je

drugo ukočeno tijelo na hrpi bilo već opljačkano, golo i prevrnuto.

Malo nakon toga spotakli su se o Pittovo tijelo. Uzrok smrti bilo je vjerojatno

gušenje, no lice mu je bilo tako izudarano da njegova crvena boja nije bila siguran dokaz

o tome.

Tris, čučnuvši pored leša, pogleda Milesa polako ga procjenjujući. "Mislim da si

možda ipak u pravu što se tiče moći, mali čovječe."

"A osvete?"

"Mislila sam da je se nikad neću moći nauživati," uzdahne ona promatrajući tijelo

kraj sebe. "Da... i što se tiče osvete."

"Hvala." Miles ubode tijelo nožnim prstom. "Nemoj se zavaravati, ovo je gubitak u

našim redovima."

Miles i Suegar pustili su da ga netko drugi odvuče do hrpe za smeće.

Odmah nakon Operacije Ručak Miles je održao ratni savjet. Oni koji su nosili

Tremontovo tijelo, a o kojima je Miles počeo razmišljati kao o svom glavnom osoblju, i

četrnaest vođa komandnih grupa sakupili su se oko njega na mjestu u blizini granica

ženske grupe. Miles je koračao naprijed natrag pred njima energično gestikulirajući.

188

"Odajem priznanje vođama grupa za izvrsno obavljen posao i poručniku Oliveru za

njihov odabir. Uspjehom ove operacije pribavili smo si ne samo privrženost većeg dijela

logora, već i vrijeme. Svaki obrok nakon ovoga trebao bi ići sve lakše, sve jednostavnije,

trebao bi postati manevarska vježba za slijedeći.

"Imajte na umu, ovo je vojna vježba. Ponovno smo u ratu. Već smo namamili

Cetagandance da prekinu svoju pažljivo sračunatu rutinu i povuku svoj potez. Mi smo

djelovali. Oni su reagirali. Koliko god vam se to činilo čudnim, mi imamo ofenzivnu

prednost.

"Sad počinjemo planirati daljnju strategiju. Želim vaše mišljenje o tome koji će biti

slijedeći izazov Cetagandanaca." U biti, želim da mislite, točka. "Toliko o propovijedi —

zapovjedniče Tris, preuzmite riječ." Miles se natjera da sjedne prekriženih nogu,

prepuštajući prostor svojoj izabranici, htjela ona to ili ne. Podsjetio se da je Tris bila

časnik na bojnom polju, a ne za stolom; trebalo joj je više prakse nego njemu.

"Naravno, opet mogu poslati premale gomile, kao što su to činili ranije," započne ona

nakon što je pročistila grlo. "Drži se da je na taj način sav ovaj nered i počeo." Pogled joj

se sretne s Milesovim i on joj klimne ohrabrujući je. "To znači da ćemo morati početi s

prebrojavanjem osoba u logoru i izrađivanjem strogih rotacijskih rasporeda ljudi koji će

dijeliti svoje porcije s onima koji budu zakinuti. Svaki vođa grupe mora izabrati

intendanta i nekolicinu računovođa koji će provjeravati njegove račune."

"Jednako prepreden potez koji bi Cetagandanci mogli pokušati," morao se umiješati

Miles, "je da nam pošalju previše porcija, stvarajući nam tako zanimljiv problem: kako

ravnomjerno podijeliti viškove. Da sam na tvome mjestu pobrinuo bih se i za to." Uputi

Trisi blag osmijeh.

Ona podigne obrvu i nastavi. "Mogli bi isto tako razdijeliti gomilu s hranom ne bi li

nam otežali zauzimanje i strogu kontrolu ponovne raspodjele porcija. Ima li još koji

prljavi trik koji bismo mogli očekivati?" Nije se mogla suzdržati a da ne pogleda Milesa.

Jedan od vođa grupa s oklijevanjem podigne ruku. "Gospođo — oni slušaju sve ovo.

Ne čini li vam se da mi mislimo za njih?"

Miles ustane da odgovori na to pitanje jasno i glasno. "Naravno da slušaju.

Nesumnjivo su nam poklonili svu svoju ustreptalu pažnju." Učini prost pokret prema

kupoli. "Neka. Svaki njihov potez je poruka izvana, sjenka što nam ukazuje na njihov

oblik, podatak o njima. Mi ćemo ga prihvatiti."

"Recimo," reče drugi vođa s još više oklijevanja, "da nam ponovno prekinu dovod

zraka? Zauvijek?"

189

"Onda," reče Miles meko, "gube svoj teško stečeni položaj u MSK, za koji su se jako

namučili. U posljednje vrijeme igraju na promidžbu, posebno otkad naša strana, s

obzirom da su se stvari odvijale tako kako jesu, nije bila u stanju održavati ni vlastite

trupe kako treba, a kamoli zarobljene Cetagandance. Cetagandanci, čiji je javni stav da

dijele Imperijalnu vlast s nama iz kulturne darežljivosti, hvale se ovim logorom kao

iskazom svoje izvanredne civilizacije i kulture..."

Nekoliko poruga i zvižduka pokaže mišljenje zatvorenika o ovoj izjavi, pa se Miles

nasmiješi i nastavi. "Stopa smrtnosti u ovom logoru je tako velika da je privukla pažnju

MSK. Cetagandanci su je do sada, kroz tri odvojene MSK komisije, uspijevali opravdati,

no 100% bi čak i za njih bilo malo previše." Drhtaj odobravanja, suzdržanog bijesa prođe

kroz njegove ushićene slušaoce.

Miles ponovno sjedne. Oliver se nagne prema njemu i prošapće, "Kako si, dovraga,

doznao sve te podatke?"

Miles se osmjehne. "Zvučalo je uvjerljivo? Odlično."

Oliver sjedne natrag, nervozan. "Ne prezaš ni pred čim, zar ne?"

"Ne u ratu.

Tris i njene vođe grupa prevele su slijedeća dva sata izvodeći planove za moguće

postupke Cetagandanaca pri novom obroku i vlastite odgovore na svaku od mogućnosti.

Razdvojile su se kako bi ih vođe mogle proslijediti svojim podređenima, a Oliver svojim

dodatnim redarstvenim postrojbama.

Tris zastane pred Milesom koji je bio podlegao gravitaciji negdje tijekom drugog sata

i sada je ležao na zemlji zureći nekako spokojno u kupolu, trepćući očima u nastojanju

da ih održi otvorenima. Nije bio spavao dan i pol prije no što je uopće došao ovamo. Nije

bio siguran koliko je vremena prošlo od tada.

"Sjetila sam se još jedne mogućnosti," primijeti Tris. "Što ako ne učine ništa? Ako ne

učine ništa i ne promijene ništa?"

On se pospano nasmiješi. "To se čini najvjerojatnijim. Onaj pokušaj da nas prijeđu

kod prošlog obroka bio je, mislim, greška s njihove strane."

"No, u odsustvu neprijatelja koliko se dugo možemo pretvarati da smo vojska?" bila

je uporna. "Ostrugao si nas s dna za ovo. A kad se istrošimo, što onda?"

Miles se sklupča na boku, tonući u čudne i neuhvatljive misli, zaveden naznakom

erotskog sna o visokoj, agresivnoj, crvenokosoj ženi. Zijevne. "Onda se molimo za čudo.

Podsjeti me da porazgovorim s vama o čudima... kasnije..."

190

Napola se probudio kad je netko protresao prostirku pod njim. Uputi pospani

osmijeh Beatrici.

"Ludi mutante," zareži ona na njega i grubo ga otkotrlja na jastuk. "Nemoj misliti da

je ovo bila moja ideja."

"Bogami, Suegar," promrmlja Miles, "mislim da joj se sviđam." Ponovno se stisne uz

Beatrice iz sna, privremeno spokojan.

Na Milesovu prikrivenu žalost, njegov se zaključak pokazao točnim. Cetagandanci

su se vratili u uobičajenu rutinu obroka, ponovno bez odgovora na unutrašnja previranja

svojih zarobljenika. Miles nije bio siguran da mu se to sviđa. Istina, to mu je pružilo

mnogo mogućnosti da doradi svoj plan raspodjele štakorskih porcija. No nekakvo uzne-

miravanje od strane kupole odvuklo bi pažnju zatvorenika prema van, ponovno bi im

dalo neprijatelja i, iznad svega, razbilo paralizirajuću dosadu njihovih života. Dugoročno

gledano, zasigurno će se pokazati da je Tris bila u pravu.

"Mrzim neprijatelja koji ne griješi," promrmlja Miles razdraženo i usmjeri snage na

događaje koje je mogao kontrolirati.

Pronašao je jednog flegmatičnog zatvorenika s pravilnim otkucajima srca i postavio

ga da leži na zemlji i mjeri vlastiti puls, pa je počeo mjeriti vrijeme raspodjele, a zatim ga

je pokušao skratiti.

"To je duhovna vježba," objavio je kad je postigao da njegovih četrnaest intendanata

izdaje dvjesto štakorskih porcija odjednom, s pauzom od trideset minuta između grupa.

"To je promjena ritma," objasnio je Trisi u povjerenju. "Ako već ne možemo natjerati

Cetagandance da unesu malo raznolikosti, onda to jednostavno moramo učiniti sami."

Također je napokon dobio točan popis preživjelih zatvorenika. Miles je bio svugdje,

poticao je, stimulirao, gurao, obuzdavao.

"Ako zaista želiš da ide brže, raspodijeli hranu na više gomila," pobunio se Oliver.

"Ne bogohuli," odgovorio je Miles i dao se na posao potičući svoje grupe da prenesu

štakorske porcije do gomila za raspodjelu što su bile ravnomjerno raspoređene duž

kružnice.

Na kraju devetnaestog obroka otkad je došao u logor Miles je svoj sistem raspodjele

ocijenio potpunim i teološki ispravnim. Ako svaka dva obroka nazove 'jednim danom', bio

je ovdje devet dana.

"Ja sam spreman," progunđao je, "a prerano je."

"Plačeš jer više nema svjetova za osvajanje?" upitala je Tris uz sarkastičan osmijeh.

191

Do trideset i drugog obroka sistem je još uvijek funkcionirao glatko, no Miles je

postajao sve napetiji.

"Dobrodošao u dugoročnu perspektivu," rekla je Beatrice suho. "Bolje uhvati ritam,

Brate Miles. Ako je točno ono što kaže Tris, zbog tebe ćemo ovdje biti duže. Moram se

sjetiti da ti jednom za to propisno zahvalim." Poklonila mu je prijeteći osmijeh i Miles se

mudro dosjetio nekog posla na suprotnom kraju logora.

U pravu je, mislio je Miles potišten. Većina zatvorenika brojala je svoje

zarobljeništvo ne u danima i tjednima, već u mjesecima i godinama. I on sam već je

počinjao ludjeti u periodu kojeg bi većina njih nazvala trenutkom. Zlovoljno se pitao na

koji će se način ispoljiti njegovo ludilo, hoće li biti manijakalan, inspiriran blistavom

idejom da je — na primjer — Osvajač Komarra? Ili depresivan, poput Tremonta,

zatvarajući se u sebe sve dok ne postane nitko, vrsta ljudske crne rupe?

Čuda. Kroz cijelu je povijest bilo vojskovođa koji su pogrešno tempirali ratove, vodeći

svoja stada na vrh planine da čekaju božanstvo koje nikad nije došlo. O njihovim se

kasnijim životima obično vrlo malo znalo; često su imali problem alkoholizma. Ovdje se

nema što piti.

A Miles je upravo sada želio oko šest duplih.

Sada. Sada. Sada.

Miles je nakon svakog obroka počeo obilaziti kružnicu logora, dijelom da obavi ili da

se barem pretvara da obavlja kontrolu, dijelom da potroši nešto nervozne energije što se

neugodno nagomilavala u njemu. Spavati je bilo sve teže i teže. Nakon što su obroci

uspješno regulirani nad logor se spustio period tišine, kao da je organiziranje jela bio

kristal uronjen u prezasićenu otopinu. No u zadnjih nekoliko dana porastao je broj

tučnjava koje su redari morali smirivati. A i oni sami sve su lakše posezali za nasiljem,

usvajajući potencijalno opasan, hvalisavi stav. Mjesečeve mijene. Tko može prestići

mjesec?

"Uspori, Miles," žalio se Suegar hodajući pored njega.

"Oprosti." Miles uspori korak i trgne se iz razmišljanja kako bi pogledao uokolo.

Svjetlucava se kupola dizala s njegove lijeve strane i činilo se kao da pulsira u nemirnom

šumu tek malo izvan dosega njegova sluha. S njegove desne strane protezala se tišina i

grupe ljudi uglavnom u sjedećem položaju. Nije bilo neke vidljive promjene u odnosu na

njegov prvi dan ovdje.Možda malo manje napetosti, možda se malo više organizirane

brige vodilo o ranjenima i bolesnima. Mjesečeve mijene. Stresao je svoju tjeskobu i veselo

se nasmiješio Suegaru.

192

"Nailaziš li na nešto pozitivnije odgovore na svoje propovijedi ovih dana?" upita

Miles.

"Pa — nitko me više ne pokušava istući," reče Suegar. "A opet, nisam ni propovijedao

tako često, budući da sam zauzet obrocima i svim tim. A opet, sad imamo redare. Teško

je reći."

"I dalje ćeš pokušavati?"

"O, da." Suegar zastane. "Znaš, vidio sam i gora mjesta od ovog. Jednom sam bio u

rudarskom kampu, bio sam još klinac. Nalazište vatrenih dragulja. Za promjenu, umjesto

da iz njega dobit izvlače jedna velika tvrtka ili vlada, nalazište je bilo podijeljeno na

stotine i stotine malih parcela, obično od oko dva kvadratne metra. Dečki su kopali

rukama, lopaticama i laganim četkama — veliki vatreni dragulji su fini, znaš, rasprsli bi

se od neopreznog udarca — kopali su pod užarenim suncem, dan za danom. Mnogi su na

sebi imali manje odjeće nego mi sad. Mnogi od njih nisu jeli tako dobro ili tako redovito.

Radili su do besvijesti. Više nesreća, više bolesti nego ovdje. Bilo je i tučnjava, i to mnogo.

"No živjeli su za budućnost. Izvodili se najnevjerojatnije pothvate fizičke izdržljivosti,

sve radi nade, sve dobrovoljno. Bili su opsjednuti. Bili su... uglavnom, ti me jako podsjećaš

na njih. Ne bi odustali ni za što. Pretvorili su planinu u provaliju za godinu dana, ručnim

lopaticama. Bilo je to ludilo. Jako mi se dopalo.

"Od ovoga mjesta," Suegar pogleda uokolo, "samo se usereš od straha." Desnom je

rukom dotakao narukvicu od konopca. "Ono će ti isisati budućnost, progutati te —

nakon toga smrt izgleda kao formalnost. Grad zombija, samoubojica. Onoga dana kad

prestanem pokušavati ovo će me mjesto pojesti."

"Mhm," složi se Miles. Približavali su se mjestu za koje je Miles mislio da je

najudaljenije na njihovom putu obilaska, nasuprot ženske grupe na čijim su, sada

propusnim granicama Miles i Suegar držali svoje prostirke za spavanje.

Dvojici ljudi što su hodali obodnicom iz suprotnog smjera pridružila su se još dvojica

u sivim pidžamama. Sve kao neobavezno i spontano, još se trojica podignu sa svojih

prostirki s Milesove desne strane. Nije mogao biti siguran bez da okrene glavu, no učinilo

mu se da je krajem oka uhvatio još udaljeniji pokret iza sebe.

Četvorica što su se približavala stanu na nekoliko metara ispred njih. Miles i Suegar

zastanu oklijevajući. Muškarci u sivom, svi više ili manje veći od Milesa — tko nije bio?

— namršteni, puni žestoke napetosti što je prelazila na Milesa i natezala mu živce. Miles

je prepoznao samo jednog, jednog iz bivše Pittove mrzovoljne petorke. Nije se potrudio da

skine pogled s Pittova poručnika kako bi se ogledao za redarima. Štoviše, bio je

poprilično siguran da je jedan od onih što su im se približavali i bio redar.

193

A najgore je od svega bilo to što je satjeran u kut — ako se to ovdje uopće može tako

reći — svojom vlastitom pogreškom, jer je dozvolio da mu kretanje padne u predvidivu

rutinu. Glupa, osnovna, početnička greška; neoprostiva.

Pittov je poručnik zakoračio naprijed, grizući usnicu, buljeći u Milesa praznih očiju.

Psihički se priprema, shvati Miles. Kad bi sve što želi bilo samo da me premlati, to bi

mogao i u snu. Muškarac propusti kroz prste brižljivo spleten konopac iz prostirke za

spavanje. Konopac za davljenje... ne, neće to biti samo još jedne batine. Ovoga puta bit će

to ubojstvo s predumišljajem.

"Ti," reče Pittov poručnik promuklo. "U početku te nisam mogao prokužiti. Ti nisi

jedan od nas. Nikada nisi ni mogao biti jedan od nas. Mutant... Sam si mi se otkrio. Nije

Pitt bio cetagandski špijun. Ti si!" I navali prema naprijed.

Miles se instinktivno izmakne. Kvragu, znao je da postoji dobar razlog zašto je imao

osjećaj da je onakvo ponižavanje Pitta ipak bilo pogrešno, usprkos svojoj djelotvornosti.

Lažna je optužba bila mač s dvije oštrice, jednako opasan za mačevaoca kao i za žrtvu —

Pittov je poručnik mogao čak vjerovati u svoju optužbu — Miles je bio započeo lov na

vještice. Poetska je pravda bila u tome što je on sam njegova prva žrtva, no kamo to vodi?

Nije ni čudo da se u posljednje vrijeme Cetagandanci nisu uplitali. Njihovi nečujni

promatrači mora da su upravo sada padali sa stolica od smijeha... greške su se

nagomilavale jedna za drugom i dosegle vrhunac ovdje gdje će umrijeti glupom smrću

gamadi, u rukama gamadi, u ovoj odvratnoj rupi...

Ruke su ga dograbile; iskrivio se u grču koprcajući se, no samo je napola oslabio

stisak. Pored njega Suegar je jurcao, tukao se, napadao, urlao s nekom demonskom

energijom. Imao je domet, nedostajala mu je težina. Milesu je nedostajalo oboje. Ipak je

Suegar uspio na trenutak slomiti stisak oko Milesa.

Suegarovu su lijevu ruku uhvatili i blokirali dok se spremao na udarac nadlanicom.

Miles se lecne očekujući sa suosjećanjem poznati zatomljeni zvuk lomljenja kostiju, no

umjesto toga čovjek strgne narukvicu sa Suegarova zgloba.

"Hej, Suegar!" poviče podrugljivo, poskakujući unazad. "Vidi što imam!"

Suegar okrene glavu, a pažnja mu bi odvučena s njegove odlučne namjere da brani

Milesa. Muškarac izvuče izgužvani, pohabani komad papira iz platnene futrolice i mahne

njime po zraku. Suegar krikne u u očaju i krene da se sunovrati na njega, no nađe se

blokiran između dva druga tijela. Čojvek podere papir na pola, a onda zastane, kao da se

nakratko premišljao nakoji način da ga se otarasi — a onda, uz iznenađen osmijeh, strpa

komade u usta i počne žvakati. Suegar stane vrištati.

194

"Prokletstvo," vikne Miles bijesno, "mene ste htjeli! Nisi to morao učiniti." Zabio je

šaku svom snagom u idiotski nasmiješeno lice najbližeg napadača, čiju je pažnju

privremeno bila odvukla Suegarova predstava.

Osjetio je kako su mu se kosti uzdrmale sve do ručnog zgloba. Bio je tako prokleto

umoran od kostiju, od toga da mu nanose bol opet i opet.

Suegar je vrištao i jecao i pokušavao doprijeti do žvakača koji je stajao i dalje žvakao

kroz podrugljiv smiješak. Suegar je u svom napadu izgubio svaku organiziranost, mlateći

rukama poput vjetrenjače. Miles je vidio kako je pao, a onda mu je svu pažnju zaokupio

stisak konopca za davljenje što mu se omotao oko vrata. Uspio je ugurati ruku između

konopca i vlastita grla, no bila je to slomljena ruka. Trnci bola prođu mu, rovareći ispod

kože, sve do ramena. Pritisak u glavi popeo se do granice raspuknuća, magleći mu

pogled. Tamnocrvani i žuti oblaci gorjeli su mu u očima poput vršaka munje.

Zasljepljujuća vizija crvene kose zacvrči u tamnom tunelu njegova pogleda...

Zatim se našao na zemlji dok je krv, čudesna krv, kolala nazad u njegova kisika

gladan mozak. Boljelo je dobro, vruće i pulsirajuće.

Ležao je, ne mareći na trenutak ni za što drugo. Bilo bi tako lijepo kad se ne bi morao

ponovno uspraviti.

Prokleta kupola, hladna, bijela i bezizražajna izazivala ga je dok mu se vraćao vid.

Miles se podigne na koljena, divlje gledajući uokolo. Beatrice, nekoliko redara i nekoliko

Oliverovih komandosa ganjali su Milesove nesuđene ubojice. Miles se vjerojatno bio

onesvijestio samo na nekoliko sekundi. Suegar je ležao na tlu par metara od njega.

Miles dopuže do njega. Mršav je čovjek ležao sklupčan, lica vlažnog i blijedozelenog,

dok su mu nesvjesni trzaji potresali tijelo. Loše. U šoku. Utopli pacijenta i daj mu

sinergin. Nema sinergina. Miles se nespretno izvuče iz svoje tunike i prebaci je preko

Suegara. "Suegar? Jesi li dobro? Beatrice je otjerala barbare..."

Suegar podigne pogled i kratko se nasmiješi, no osmijeh mu gotovo istog časa

zamijeni izraz boli.

Beatrice se napokon vratila, zamrljana i teško dišući. "Vi, kreteni," pozdravi ih

hladno. "Ne treba vam tjelohranitelj, već dadilja." Spustila se na koljena kraj Milesa kako

bi pogledala Suegara. Usne su joj se svele na bijeli prorez. Pogleda Milesa zatamnjenih

očiju dok su joj se utori na čelu produbljivali.

Predomislio sam se, pomisli Miles. Nemoj da ti budem drag, Beatrice, nemoj da ti

itko bude drag, samo će te povrijediti. Opet i opet i opet...

"Bolje se vratite u moju grupu," reče Beatrice.

195

"Mislim da Suegar ne može hodati."

Ona napne koji mišić i mršavi je čovjek bio umotan u prostirku za spavanje i

prenesen, za Milesov ukus malo previše poput leša pukovnika Tremonta, natrag do

njihova, sada uobičajena mjesta za spavanje.

"Pronađite mu doktora," zatraži Miles.

Beatrice se vratila vodeći za ruku srditu stariju ženu.

"Vjerojatno mu je ozlijeđen trbuh," zareži doktorica. "Da imam dijagnostički ekran

mogla bih vam reći što je točno ozlijeđeno. Imate li dijagnostički ekran? Treba mu

sinergin i plazma. Imate li toga? Mogla bih ga prerezati, slijepiti ga nazad i ubrzati

ozdravljnje elektro-stimulacijom, kad bih samo imala operacionu salu. Imate li

operacionu salu? I mislila sam da nemate? Prestanite me tako gledati. Nekad sam mislila

da sam iscjelitelj. Trebalo mi je da dođem ovamo da shvatim da nisam ništa više od

posrednika između tehnologije i pacijenta. Sad kad nema tehnologije ja sam jednostavno

ništa."

"Ali što možemo učiniti?" upita Miles.

"Pokrijte ga. Za nekoliko će mu dana ili biti bolje ili će umrijeti, ovisno o tome što je

povrijeđeno. To je sve." Zastala je, stojeći prekriženih ruku,gledajući Suegara s mržnjom

kao da ozljedu smatra osobnom uvredom. Za nju je to i bila: još jedna gomila tuge i

neuspjeha što melje u prah njen teško stečeni ponos iscjelitelja.

"Mislim da će umrijeti," doda.

"I ja," reče Miles.

"Zašto ste me onda trebali?" Odmarširala je. Kasnije se vratila s prostirkom za

spavanje i još nekoliko krpa i pomogla da ih postave oko Suegara i preko njega kao

dodatni izolator, a zatim je opet odmarširala.

Tris je podnijela izviješće Milesu. "Opkolili smo one tipove koji su te pokušali ubiti.

Što da učinimo s njima:

"Pustite ih," reče Miles sumorno. "Oni nisu neprijatelji."

"Vraga nisu!"

"U svakom slučaju nisu moji neprijatelji. Radilo se samo o slučaju zamjene

identiteta. Ja sam samo nesretan putnik, prolaznik."

"Probudi se, mali čovječe. Ja slučajno ne dijelim Oliverovu vjeru u tvoje čudo. Ovdje

nisi prolaznik. Ovo je zadnja postaja."

196

Miles uzdahne. "Počinjem misliti da si u pravu." Bacio je pogled na Suegara koji je

disao plitko i prebrzo. "Ovog si puta gotovo sigurno u pravu. Svejedno — pusti ih."

"Zašto?" zavapila je u bijesu.

"Jer ja tako kažem. Jer te molim. Ili želiš da te preklinjem zbog njih?"

"Aaarh! Ne. U redu!" Okrenula se i udaljila provlačeći ruke kroz kratku kosu i

mrmljajući ispod glasa.

Prošla je čitava vječnost. Suegar je ležao na boku no govoreći ništa iako su mu se oči

tu i tamo otvarale i zurile u prazno. Miles mu je u pravilnim razmacima vlažio usne

vodom. Obrok je došao i prošao bez incidenata i bez Milesova sudjelovanja; Beatrice je u

prolazu ostavila kraj njih dvije štakorske porcije, dobacila im pogled općeg neslaganja i

ponosno se udaljila.

Miles je drugom rukom pridržavao onu povrijeđenu i sjedio prekriženih nogu

pregledavjući u glavi katalog pogrešaka što su ga dovele u ovaj škripac. Razmišljao je o

svom očiglednom daru da izlaže pogibelji svoje prijatelje. Imao je gadan predosjećaj da će

Suegarova smrt biti gotovo jednako ružna kao što je prije šest godina bila smrt poručnika

Botharija, a Suegara je poznavao tek nekoliko tjedana, a ne nekoliko godina. Imao je

razloga vjerovati da se zbog ponovljene boli čovjek sve više, a ne sve manje boji toga da

bude povrijeđen; strah prelazi u sve veću stravu od koje se grči želudac.

Ne opet, nikada više...

Legao je natrag i buljio u kupolu, u bijelo nepokretno oko mrtvog boga. Je li mu u

ovoj megalomanskoj ludoriji već poginulo više prijatelja nego što je znao? Bilo bi to baš

nalik Cetagandancima, da ga ostave tu unutra u potpunom neznanju i puste da ga

postepeno izlude rastuća bojazan i strah.

Da ga na brzinu izlude —jer božje je oko trepnulo.

I Miles nervozno namigne nervnim refleksom, a onda razrogači oči i zagleda se u

kupolu kao da može pogledom prodrijeti kroz nju. Je li zatreperila? Ili je drhtaj bio

umišljen? Je li gubio razum?

Ponovno je zatreperila. Miles skoči na noge, udišući, udišući, udišući.

Kupola se otvorila. Na časak su unutra nahrupili planetarna noć, magla, slaba kiša i

poljubac hladnog, vlažnog vjetra.

Nepročišćen zrak ove planete zaudarao je na pokvarena jaja. Neuobičajena je tama

zasljepljivala.

197

"OBROK!" vrisne Miles iz petnih žila.

A onda se pakao pretvorio u kaos uz blještav plamsaj bombe što je eksplodirala pod

nakupinom zgrada. Crvena je svjetlost plamtjela na dnu ogromnog vibrirajućeg oblaka

krhotina što su se dizale u zrak. Urnebesan lanac sličnih eksplozija okružio je logor,

zaglušio nezaštićene. Miles je još uvijek vrištao, ali nije više čuo vlastiti glas. Uzvratna

paljba sa zemlje parala je oblake linijama obojene svjetlosti.

Tris projuri kraj njega preneraženih očiju. Miles je svojom zdravom rukom dohvati

za njenu i zakopa pete u zemlju ne bi li je zaustavio, povlačeći je prema dolje kako bi joj

mogao vrištati na uho.

"To je to! Organiziraj četrnaest voda grupa, reci im neka natjeraju prve skupine od

po dvjesto ljudi u red uzduž čitave kružnice. Pronađi Olivera, moramo natjerati redare da

paze da ostali čekaju svoj red pod kontrolom. Ako ovo prođe točno onako kako smo

vježbali, svi ćemo se izvući." Nadam se. "No ako jurnu na letjelice u gomili kao što su

prije pljačkali gomilu sa štakorskim porcijama nitko neće uspijeti. Razumiješ?"

"Nikad nisam vjerovala — nisam mislila — letjelice?"

"Ne moraš misliti. Vježbali smo ovo pedeset puta. Samo slijedi vježbu s obrocima.

Vježbu!"

"Ti podli mali kurvin sine!" Pozdravni pokret njene ruke dok je odlazila bio je vrlo

nalik salutiranju.

Lanac bljeskova buknuo je na nebu iznad logora, kao da se stalno iznova pojavljivala

bijela iskra munje i bacala zagasito osvjetljenje na prizor pod sobom. Logor je kipio poput

prevrnutog mravinjaka. Muškarci i žene trčali su svaki na svoju stranu u zaglušujućoj

zbrci. Nije to bio baš organizirani prizor kakvog je Miles zamišljao — zašto su, na

primjer, njegovi ljudi izabrali noćni umjesto dnevnog napada — kasnije će očitati bukvicu

svom osoblju zbog toga, nakon što im izljubi stopala...

"Beatrice!" Miles joj mahne. "Počni širiti vijest! Radimo isto što i s obrocima. Samo

što umjesto štakorske porcije svatko dobiva sjedište u letjelici. Objasni im to — ne daj da

itko odluta u noć jer će propustiti svoj let. Onda se vrati i ostani kraj Suegara. Ne želim

da se izgubi ili da ga pregaze. Čuvaj ga, razumiješ?"

"Nisam ti ja prokleti pas. Kakve letjelice—"

Zvuk koji su se Milesove uši naprezale čuti napokon se probio kroz buku — visok,

višetonski fijuk što je postajao sve glasniji i glasniji. Ispadale su iz proključalih, grimizno

obrubljenih oblaka poput monstruoznih kukaca, oklopljene i krilate. Potpuno oklopljene

198

borbene letjelice, dvije , tri, šest,... sedam, osam... Milesove su se usne pokretale dok ih je

brojao. Trinaest, četrnaest. Tako mi Boga. Uspjeli su dovršiti B-7 na vrijeme.

Miles pokaže prstom. "Moje letjelice."

Beatrice je stajala otvorenih usta, pogleda upravljenog prema gore. "Bože moj.

Prekrasne su." Gotovo da je mogao vidjeti kako su joj se zupčanici u glavi pokrenuli. "Ali

nisu naše. Ni cetagandske. Čije dovraga..."

Miles se nakloni. "Ovo je plaćeno političko spašavanje."

"Plaćenici?"

"Mi nismo nešto s previše nogu što si našla da ti se migolji u vreći za spavanje.

Ispravan ton glasa je 'Plaćenici! '— sa zadovoljnim uzvikom."

"Ali — ali — ali —"

"Kreni, dovraga! Svađaj se kasnije."

Zamahnula je rukama i otrčala.

Miles se pozabavio svakom osobom u blizini prenoseći naredbu dana. Uhvatio je

jednog od Oliverovih visokih komandosa i zatražio da ga podigne na ramena. Kratak

pogled uokolo otkrio mu je četrnaest zgrušanih čvorova ljudi u gomilama, razbacanih

duž obodnice na gotovo ispravnim mjestima. Letjelice su lebdjele, motori urlali, a onda su

jedna po jedna dodirnule zemlju svuda po logoru.

"To će morati biti dovoljno," promrmlja Miles za sebe. Potapše komandosovo rame.

"Dolje."

Probio se do najbliže letjelice jer je navala na njih bila baš onakva za kakvu je, da bi je

izbjegao, žrtvovao i krv i kosti i ponos u ova zadnja tri, četiri?... tjedna.

Četiri potpuno naoružane i napola oklopljene trupe prve su izišle iz letjelice,

zauzimajući obrambeni stav. Izvrsno. Čak su i oružje imali upereno u pravom smjeru,

prema zarobljenicima koje su došli izbaviti. Uslijedila je veća, potpuno oklopljena patrola

koja je proširila područje koje su pokrivali u mrak, skroz do cetagandskih položaja što su

okruživali kupolu. Teško je bilo procijeniti koji smjer skriva najviše opasnosti — iz

neprestanih vatrometa dalo se zaključiti da su njegove borbene letjelice izvana dovoljno

odvraćale pažnju Cetagandanaca.

Napokon je izišao čovjek kojeg je Miles najviše želio vidjeti, zapovjednik letjelice.

"Poručniče, uh," spojio je lice i ime, "Murka! Ovamo!"

199

Murka ga spazi. Počne uzbuđeno petljati po opremi, a onda vikne u svoj mikrofon,

"Komodore Tung! Ovdje je, imam ga!"

Miles bezobzirno strgne komunikacijski set s poručnikove glave, a ovaj se sagne kako

bi mu olakšao tu krađu, i nagura ga sebi na glavu lijevom rukom na vrijeme da začuje

Tungov glas kako odgovara, "Zaboga, Murka, nemoj ga ponovno izgubiti. Sjedni na njega

ako treba."

"Hoću svoje osoblje," reče Miles u mikrofon. "Jesi li već pronašao Elli i Elenu? Koliko

vremena imamo za sve ovo?"

"Da, gospodine, ne, gospodine, i oko dva sata — ako budemo imali sreće," Tungov

glas odjekne natrag. "Lijepo te imati ponovno na brodu, admirale Naismith."

"Ti to kažeš meni... Pronađi Elenu i Elli. Prvi prioritet."

"Radim na tome. Tung odjavljuje."

Miles se okrene i uoči da je vođa grupe u ovom dijelu zaista uspio rasporediti svoju

prvu skupinu od dvjesto ljudi i bio zauzet natjeravajući ostalih dvjesto da sjednu i mirno

čekaju svoj red. Sjajno. Zatvorenici su se uspinjali u letjelicu jedan po jedan kroz čudan

špalir. Jedan je plaćenik razrezivao poleđinu svake sive tunike brzim potezom vibro-noža.

Drugi je svakog zatvorenika potapšao po leđima medicinskim omamljivačem. Treći je

prelazio kirurškim ručnim izvlakačem preko leđa zatvorenika, grubo isisavajući

cetagandske serijske brojeve upisane ispod kože. Nije se trudio da ranu nakon toga

previje. "Idite naprijed i sjednite po petoro u red, idite naprijed i sjednite po petoro u red,

idite naprijed..." recitirao je.

Milesov nekadašnji pomoćnik, kapetan Thorne, pojavi se žureći iz plamsaja i crnih

sjena u društvu liječnice s jednog od brodova iz flote i — hvala Bogu — nakog vojnika

koji je nosio nešto Milesove odjeće i njegove čizme. Miles posegne za čizmama, no nađe

se u rukama liječnice.

Ona prijeđe medicinskim omamljivačem između njegovih nejednakih lopatica i zatim

to isto ponovi s ručnim izvlakačem.

"Au!" uzvikne Miles. "Nisi li mogla pričekati jednu ušljivu sekudnu da anestezija

počne djelovati?" Bol ubrzo prijeđe u umrtvljenost dok je Milesova lijeva ruka opipavala

štetu. "Što znači sve ovo?"

"Oprostite, gospodine," reče doktorica neiskreno. "Prestanite s tim, prsti su vam

prljavi." Stavila mu je plastičan zavoj. Čin je ipak imao svoje prednosti. "Kapetan Bothari-

Jesek i zapovjednik Quinn saznale su nešto od ljudi koji su promatrali slične cetagandske

zatvore, nešto što nismo znali prije no što ste ušli ovamo. Ovi su brojevi prožeti

200

kuglicama s otrovom čije se lipidne opne drže zajedno zbog slabog magnetskog polja što

su Cetagandanci održavali u kupoli. Jedan sat izvan kupole i opne počinju pucati

oslobađajući otrov. Otprilike četiri sata kasnije čovjek umire —jako neugodnom smrću.

Malo osiguranje protiv bijega, pretpostavljam."

Miles se strese i slabašno reče, "Razumijem." Pročisti grlo i doda glasnije, "Kapetane

Thorne, zabilježite pohvalu — s najvišim počastima — zapovjedniku Elli Quinn i

kapetanu Eleni Bothari-Jesek. Špijunska služba našeg poslodavca nije imala taj podatak.

U stvari, podaci kojima je raspolagala bili su uistinu vrlo nepotpuni. Morat ću

porazgovarati s njima, oštro, kad im odnesem račun za ovu proširenu operaciju. Prije

nego to skloniš, doktorice, molim te umrtvi mi ruku." Miles ispruži ruku kako bi je

doktorica pregledala.

"Ponovno ste to učinili, zar ne?" promrmlja ona. "Mislila sam da ćete naučiti..." Jedan

prijelaz medicinskim omamljivačem i Milesova je natečena ruka potpuno nestala iz

njegovih osjetila, ništa nije ostalo od zgloba prema dolje. Samo se očima mogao uvjeriti

da se šaka još uvijek drži ostatka ruke.

"Da, no hoće li platiti proširenu operaciju?" upita kapetan Thorne zabrinuto. "Ovo je

započelo kao jednokratni udar da bi se izvukao jedan čovjek, baš ono u čemu su male

jedinice poput nas najbolje — sad se to proteglo na čitavu dendarijsku flotu. Ovih

prokletih zatvorenika ima dva puta više nego nas. Toga nije bilo u prvobitnom ugovoru.

Što ako nas naš višegodišnji zagonetni poslodavac odluči zeznuti?"

"Neće," reče Miles. "Imaš moju riječ. No... nema sumnje da ću morati osobno izručiti

račun."

"Neka im onda Bog pomogne," promrmlja doktorica i zatim ode kako bi nastavila

izvlačiti otrovne brojeve iz zatvorenika koji su čekali. Komodor Ky Tung, zdepasti

Euroazijat sredjih godina u polu-oklopu i s komunikacijskim setom na glavi okrene se za

Milesovim laktom kako su prve letjelice pune zatvorenika zaključale brave i odvrištale u

crnu maglu. Odletjele su bez reda, bez čekanja. Poznavajući Tungovu strast za čvrstim

formacijama Miles je procijenio kako vrijeme mora da im je najopasniji ograničavajući

čimbenik.

"Gdje iskrcavamo ove ljude, tamo gore?" upita Miles Tunga.

"Izvadili smo utrobu iz dva polovna teretnjaka. U svaki od njih možemo strpati oko

pet tisuća ljudi. Vožnja će biti brza i gadna. Svi će morati polijegati i disati što je manje

moguće."

"Što imaju Cetagandanci čime nas mogu loviti?"

201

"Trenutno jedva nešto više od par policijskih letjelica. Veći dio njihova lokalnog

svemirskog kontingenta ovog se časa slučajno nalazi na suprotnoj strani njihova sunca,

zbog čega smo mi slučajno izabrali baš ovaj trenutak da svratimo... Ponovno smo morali

čekati njihove manevre, ako si se pitao što nas sprečava da dođemo. Drugim riječima,

ista priča kao i kod izvornog plana za izvlačenje pukovnika Tremonta."

"Samo proširena s deset tisuća ljudi. I moramo ukrcati — koliko, četiri runde?

umjesto jedne," reče Miles.

"Da, ali pazi ovo," osmjehne se Tung. "Smjestili su logore na ovaj jadni udaljeni

planet tako da ne bi morali trošiti ljude i opremu na njihovo čuvanje — računali su da će

udaljenost Marilaca i zaokupljenost ratom ondje obeshrabriti pokušaje spašavanja. No u

periodu otkad si ti ušao, polovica čuvara premještena je na druge točke. Polovica!"

"Uzdali su se u kupolu." Miles ga pogleda. "A loše vijesti?" promrmlja.

Tungov osmijeh postane kiseo. "Ovoga puta svo vrijeme koje imamo svodi se na dva

sata."

"Joj. Polovica njihove lokalne svemirske flote još uvijek je previše. I vratit će se za dva

sata?"

"Sad već za sat i četrdeset minuta." Kratak trzaj Tungovih očiju otkrio je položaj

njegova sata koji mu je komunikacijski set na glavi holovidom projicirao u zrak u samom

kutu njegov vidnog polja.

Miles napravi račun u glavi i spusti glas. "Hoćemo li biti u stanju podignuti zadnju

turu?"

"Ovisi o tome koliko brzo uspijemo podići prve tri,"reče Tung. Njegovo uobičajeno

stoičko lice bilo je bezizražajnije nego ikad, ne odajući ni nadu ni strah.

Što opet ovisi o tome koliko sam dobro uvježbao sve njih... Što je učinjeno, učinjeno

je; što dolazi, još se nije zbilo. Miles usmjeri pažnju na neposredne stvari. "Jesi li

pronašao Elli i Elenu?"

"Imam tri patrole u potrazi za njima."

Još ih nije pronašao. Milesu se stegne želudac.

"Ne bih bio ni pokušao proširiti operaciju kad je već bila u tijeku da nisam znao da

me promatraju i da mogu prevesti sve one skrivene znakove u naredbe."

"Jesu li ih dobro shvatile?" upita Tung. "Raspravljali smo o nekim njihovim

tumačenjima tvog dvosmislenog govora."

202

Miles se osvrne oko sebe. "Dobro su ih shvatile... imaš ovo sve snimljeno?" Zapanjen

pokret Milesove ruke obuhvati čitav logor.

"Imam tebe, u svakom slučaju. Ravno s cetagandskih ekrana. Slale su holovide svaki

dan. Vrlo je. ..hm... zabavno," doda Tung meko.

Ima ljudi koji bi pronašli zabavu u tome da gledaju nekoga kako guta puževe golaće,

pomisli Miles. "Vrlo opasno, ... kad si zadnji puta komunicirao s njima?"

"Jučer." Tung stisne Milesovu ruku sprečavajući njegov nekontrolirani skok. "Ne

možeš učiniti ništa više od moje tri patrole, a više nemam nijednu da traži tebe."

"Da, da." Miles frustrirano zabije svoju desnu šaku u lijevi dlan prije no što se sjetio

da to nije baš dobra ideja. Njegove dvije suradnice, njegova vitalna veza između kupole i

Dendarijaca, nestale su. Cetagandanci su ubijali špijune s deprimirajućom dosljednošću.

I to obično nakon serije ispitivanja koja bi smrt učinila dobrodošlim spasom... Pokušao se

ohrabriti logikom. Da su raskrinkane njihove uloge cetagandskih monitorskih tehničara i

da su ispitivane Tung bi ovdje naletio na stroj za mljevenje mesa. A nije, ergo, nisu ni one.

Mogle su, naravno, biti ubijene i od prijateljske vatre, sad maloprije... Prijatelji. Imao je

previše prijatelja da bi ostao zdravog razuma u ovom ludom poslu.

"Ti," Miles preuzme odjeću od vojnika koji je i dalje čekao, "Idi tamo," pokazao je

prstom, "i pronađi crvenokosu ženu po imenu Beatrice i ranjenog čovjeka po imenu

Suegar. Dovedi ih ovamo. Njega prenesi oprezno, ima unutarnje ozljede."

Vojnik salutira i ode. Ah, kakvo je zadovoljstvo biti u stanju izdavati zapovijedi a da

ih ne treba poduprijeti adekvatnim teološkim argumentom. Miles uzdahne. Iscrpljenost

je čekala da ga proguta, vrebajući na rubu njegova mjehurića hipersvjesnosti održavanog

adrenalinom. U njegovoj glavi svi su se čimbenici — letjelice, vrijeme, neprijatelj koji se

približavao, udaljenost od točke za spasonosni svemirski skok — uobličavali i

preobličavali u svim mogućim permutacijama. Pogotovo su male izmjene u tempiranju

prerastale u sve veće nevolje. Ali i na početku je znao da će biti ovako. Zasada su imali

čudo. Ne — bacio je pogled na Tunga, na Thornea — ne čudo, već izvanrednu

poduzetnost i odanost njegovih ljudi. Dobar posao, oh, dobar posao...

Thorne mu je pomagao dok se nespretno oblačio jednom rukom. "Gdje je, dovraga,

moj komunikacijski set?" upita Miles.

"Rekli su nam da ste ranjeni, gospodine, i potpuno iscrpljeni. Trebali smo vas odmah

evakuirati."

"Nečija prokleta pretpostavka..." Miles potisne gnjev.

203

Uz ovakav raspored nije bilo mjesta za obavljanje poslova navrat-nanos. Osim toga,

da je imao svoj set došao bi u napast da izdaje zapovijedi, a nije još bio dovoljno

informiran o unutarnjoj složenosti operacije sa stajališta dendarijske flote. Miles se

pomiri sa svojim statusom promatrača bez daljnjeg komentara. To mu je ostavljalo

prostora da nadgleda pozadinu.

Milesov se vojnik ponovno pojavi s Beatrice i četiri pokupljena zatvorenika koji su

nosili Suegara na njegovoj prostirci i spustili ga kraj Milesovih nogu.

"Dovedite moju liječnicu," reče Miles. Vojnik poslušno odmaršira i pronađe je.

Ona klekne kraj Suegara koji je bio u polusvijesti i izvuče broj s njegovih leđa. Čvor

napetosti u Milesovu grlu raspetlja se od ohrabrujućeg siktanja potkožnog spreja

sinergina.

"Koliko je loše?" zapita Miles.

"Nije dobro," prizna doktorica, gledajući u svoj dijagnostički ekran. "Slezena

ozlijeđena i krv otječe u želudac — bolje da ga odmah odnesu na kirurgiju komandnog

broda. Medicinski tehničaru..." dala je znak jednom Dendarijcu što je sa stražom čekao

povratak letjelice i izdiktirala mu kratke upute. Tehničar omota Suegara u tanak

toplinski ogrtač od folije.

"Pobrinut ću se da stigne do tamo," obeća Miles. Zadršće zavideći malo Suegaru na

toplinskom ogrtaču, jer mu se sitna kisela magla skupljala u kosi i uvlačila u kosti.

Tungov izraz lica kao i njegovu pažnju odjednom zaokupi poruka iz njegovog

komunikacijskog seta. Miles, koji je poručniku Murki vratio njegov set kako bi ovaj

mogao nastaviti izvršavati svoje dužnosti, poskakivao je s noge na nogu žudeći za

novostima. Elena, Elli, ako sam vas ubio...

Tung progovori u svoj mikrofon. "Izvrsno. Bravo. Javite se na mjesto A7." Trzajem

brade promijeni kanal. "Sim, Nout, vratite se sa svojim patrolama na mjesto slijetanja

vaših letjelica. Pronašli su ih."

Miles se našao nagnut preko ruke, oslonjen na drhtava koljena, čekajući da mu se u

glavi razbistri dok mu je srce glasno lupalo. "Elli i Elena? Jesu li dobro?"

"Nisu tražile medicinskog tehničara... jesi li siguran da ne trebaš jednog za sebe?

Zelen si."

"Dobro sam." Otkucaji srca su se ustalili i Miles se uspravi da bi se susreo s

Beatricinim ispitivačkim pogledom. "Beatrice, molim te, dovedi mi Tris i Olivera, hoćeš li?

Moram razgovarati s njima prije no što uzleti slijedeća smjena letjelica."

204

Ona bespomoćno zatrese glavom i odjuri. Nije mu salutirala. A opet, nije se ni

pobunila. Milesa je to nevjerojatno razveselilo.

Eksplozivna galama oko rubova kupole svela se na povremene fijuke vatre iz malog

oružja, ljudske povike ili nejasne pojačane glasove. U daljini su gorjele vatre —

narančastocrveni plamsaji u magli. Nije to bila kirurški čista operacija... Cetagandanci će

biti jako nabrušeni kad izbroje žrtve i štetu, ocijenio je Miles. Vrijeme je za odlazak i

dugu odsutnost. Trudio se da misli na otrovne zarobljeničke brojeve kako bi lakše podnio

prizor cetagandskih činovnika i tehničara zatrpanih u ostacima svojih gorućih zgrada,

no činilo se da se obje more samo pojačavaju umjesto da izbrišu jedna drugu.

Stigli su Tris i Oliver, oboje pomalo divljih pogleda. Beatrice je zauzela položaj kraj

Trisina desnog ramena.

"Čestitam," započne Miles prije no što su uspjeli progovoriti. Imao im je mnogo toga

za reći, a ostalo mu je malo vremena. "Stvorili ste vojsku."

Pokretom ruke pokaže na uredne redove zatvorenika — bivših zatvorenika —

raspoređene po logoru u grupe za ukrcaj u letjelice. Čekali su u miru, većinom sjedeći na

tlu. Ili su to Cetagandanci usadili u njih takvo strpljenje? Svejedno.

"Privremeno," reče Tris. "Ovo je zatišje, mislim. Ako se stvari zagriju, ako izgubiš

jednu ili više letjelica, ako nekoga uhvati panika pa se to proširi..'."

"Možeš reći svakome tko naginje panici da se može ukrcati sa mnom, ako se tako

osjeća sigurnije. A — bolje im spomeni i to da ja idem u zadnjoj smjeni," reče Miles.

Tung, dijeleći pažnju između njihova razgovora i svog komunikacijskog seta, na ove

riječi iskrivi lice u ljutitu grimasu.

"To će ih smiriti," osmjehne se Oliver.

"Dat će im nešto o čemu da misle, ako ništa drugo," složi se Tris.

"Sad ću ja vama dati nešto o čemu da mislite. Novi Marilacov pokret otpora. To ste

vi," reče Miles. "Moj me poslodavac prvobitno angažirao da spasim pukovnika Tremonta

kako bi ovaj mogao oformiti novu vojsku i nastaviti borbu, Kad sam ga pronašao... kako

jesam, umirućeg, morao sam odlučiti da li da slijedim ugovor i dostavim leš ili da slijedim

svoj duh — i dostavim vojsku. Izabrao sam ovo drugo i izabrao sam vas dvoje. Vi morate

nastaviti rad pukovnika Tremonta."

"Ja sam bila samo poručnik na terenu," započne Tris prestravljena, zajedno s

Oliverovim: "Ja sam fizikalac, a ne časnik. Pukovnik Tremont bio je genij—"

205

"Sada ste vi njegovi nasljednici. Ja tako kažem. Pogledajte oko sebe. Griješim li pri

izboru svojih podređenih?"

Nakon trenutka tišine Tris promuca, "Očito ne."

"Sakupite si osoblje. Pronađite si genijalne taktičare, tehničare-čarobnjake i dajte im

da rade za vas, ali pogon, odluke i zapovijedi moraju biti vaši, iskovani u ovom paklu. Vas

dvoje ćete se sjećati ovog mjesta i zato nikad ne zaboravite što radite i zašto to radite."

Oliver tiho progovori, "A kad da odstupimo iz te vojske, Brate Miles? Moje je vrijeme

isteklo za vrijeme opsade Fallow Corea. Da sam bio bilo gdje drugdje bio bih mogao otići

kući."

"Pa bi bio kod kuće sve dok se cetagandska vojska ne bi prošetala tvojom ulicom."

"Čak i tada. Šanse nisu najbolje."

"Svojedobno su šanse za Barrayar bile i gore, a otjerali su Cetagandanci. Trebalo im

je dvadeset godina i više krvi nego što ste vas dvoje ikada vidjeli, ali uspjeli su," ustvrdi

Miles.

Oliver se činio pod većim dojmom ovog povijesnog presedana nego Tris, koja reče

sumnjičavo, "Barrayar je imao one lude Vor-ratnike, luđake što su srljali u bitku, koji su

voljeli umirati. Marilac jednostavno nema tu vrstu kulturne tradicije. Mi smo civilizirani

— ili smo barem bili, nekad..."

"Da ti kažem nešto o barrayarskim Vorima," upadne joj u riječ Miles. "Idioti koji su

tražili slavnu smrt u borbi vrlo su je brzo i našli. Tako je lanac zapovjedništva jako rano

ostao bez nagomilanih budala. Oni što su preživjeli naučili su se boriti prljavo i živjeti i

boriti se još jedan dan i pobijediti, pobijediti, pobijediti i njima nije ni utjeha, ni sigurnost,

ni obitelj, ni prijatelji, ni njihove besmrtne duše, ni ništa bilo važnije od pobjede. Mrtvaci

su gubitnici po definiciji. Opstanak i pobjeda. Nisu oni bili supermeni, niti su bili otporni

na bol. Znojili su se u kaosu i tami. I s manje od pola fizičkih snaga no što ih Marilac

posjeduje čak i sada, pobijedili su. Kad si Vor," Miles malo uspori, "nema odstupanja."

Nakon nekog vremena Tris reče, "Čak i dobrovoljna domoljubna vojska mora jesti. A

Cetagandance nećemo pobijediti tako da pljujemo na njih."

"Stizat će vam financijska pomoć kroz tajni kanal, pored moje. Samo ako bude

postojalo Zapovjedništvo pokreta otpora kojem ćemo tu pomoć moći isporučiti."

Tris odmjeri Olivera pogledom. Vatra u njoj plamtjela je bliže površini no što je to

Miles ikada vidio, jureći kroz napete mišiće. Zvižduk prvih letjelica što su se vraćale

206

zapara maglu. Progovorila je prilično nježno. "A ja sam mislila da sam ja ateist,

poručniče, a ti vjernik. Ideš li sa mnom ili odstupaš?"

Oliverova se ramena spuste. Od težine povijesti, uvidje Miles, a ne poraza, jer je plam

u njegovim očima bio jednak Trisinom. "Idem," reče.

Miles uhvati Tungov pogled. "Kako nam ide?"

Tung odmahne glavom i podigne prste u zrak. "Kasnimo s iskrcajem oko šest

minuta, tamo gore."

"Dobro." Miles ponovno pogleda Tris i Olivera. "Hoću da se oboje ukrcate u ovoj

smjeni, u različite letjelice. Kad stignete počnite ubrzavati iskrcavanje vaših ljudi.

Poručnik Murka dat će vam zadatke u letjelici—" pozvao je rukom Murku i otpravio ih.

Beatrice je ostala. "Ja naginjem panici," izvijesti Milesa odsutnim tonom. Bosim je

prstom crtala spirale u vlažnoj prašini.

"Više mi ne treba tijelobranitelj," reče Miles. Nasmiješi se. "Dadilja možda..." Osmijeh

se zacakli u njenim očima, no ne stigne do usana. Kasnije, obeća Miles sam sebi. Kasnije,

nasmijat će i te usne.

Drugi se val letjelica počeo dizati još dok su se ostaci prvog vraćali. Miles se molio da

senzori svih letjelica rade besprijekorno, dok se mimoilaze u ovoj magli. Tempiranje je od

sada pa nadalje moglo biti samo sve gore i gore. Magla se počela zgušnjavati u hladnu

kišu, u srebrne pljušteće igle.

Žarište se operacije naglo sužavalo, sve je više ovisilo o strojevima, brojkama i

minutama, sve manje o odanosti, dušama i zastrašujućim obavezama. Emocionalno

poremećen um lišen ljubavi i straha mogao bi sve ovo nazvati zabavom, pomisli Miles.

Počne bilježiti rezultate u prašini, lijevom rukom; broj onih gore, onih ovdje, onih u

tranzitu, no prašina se pretvarala u ljepljivo crno blato i nije zadržavala otiske.

"Sranje," iznenada prosikće Tung kroz zube.

Zrak pred njegovim licem titrao je od holovidom projiciranih nadolazećih

informacija, dok su mu oči prebirale po njima izvježbanim brzinom. Desnu je ruku

podizao i spuštao kao da je u iskušenju da strgne sa sebe svoj komunikacijski set i baci ga

u blato zbog frustracije i gađenja. "Ovo će nas dokrajčiti. Upravo smo izgubili dvije

letjelice iz drugog vala."

Koje dvije? vrištao je Milesov um. Oliver, Tris... Natjerao se da mu pitanje bude,

"Kako?" Kunem se, ako su se sudarile jedna s drugom idem pronaći zid i lupati glavom o

njega dok ne crknem...

207

"Cetagandski se lovac probio kroz naš kordon. Išao je na teretnjake, ali smo ga na

vrijeme sredili. Gotovo na vrijeme."

"Imaš li informacije o kojim se letjelicama radi? I jesu li bile pune ili su se vraćale ?"

Tungove se usne pokrenu. "A4, dupkom puna. B7, vraćala se prazna. Šteta totalna,

nema preživjelih. Lovac 5 s Triumpha onesposobljen neprijateljskom vatrom; potraga za

pilotom u tijeku."

Nije izgubio svoje zapovjednike. Njegovi odabrani nasljednici pukovnika Tremonta

bili su na sigurnom. Miles otvori oči koje je do sada držao čvrsto zatvorenima i ugleda

Beatrice, kojoj identifikacija letjelica nije značila ništa, kako nestrpljivo očekuje

objašnjenje.

"Dvjesto mrtvih?" prošapće.

"Dvjesto i šest," ispravi je Miles. Lica, imena i glasovi šestorice poznatih Dendarijaca

prolete mu kroz glavu. I ovih dvjesto brojki mora da su imale lica. Izbacio ih je iz misli

kao pretežak teret.

"Takve se stvari događaju," promrmlja Beatrice odsutno.

"Jesi li dobro?"

"Naravno da sam dobro. Takve se stvari događaju. Neizbježno. Nisam ja nikakva

plačljivica koju sve može slomiti." Iznenada trepne, podižući bradu. "Daj mi... nešto da

radim. Bilo što."

Brzo, doda Miles umjesto nje. Dobro. Upre prstom prema drugoj strani logora. "Idi

do Pela i Lianta. Podijeli ostatak njihovih grupa u skupine od po trideset i tri i dodaj ih

svakoj od preostalih grupa za letjelice trećeg vala. Treću ćemo turu poslati pretrpanu.

Onda mi se opet javi. Požuri, ostale će se letjelice vratiti za nekoliko minuta."

"Da, gospodine," salutirala je. Zbog sebe same, ne zbog njega; zbog reda, strukture,

racionalnosti, života. Ozbiljno je odgovorio salutiranjem.

"Već su bile pretrpane," progovori Tung čim ga Beatrice više nije mogla čuti. "Letjet

će poput cigala s dvjesto trideset i tri čovjeka nagurana unutra. I duže će im trebati za

ukrcaj ovdje i iskrcaj gore."

"Da. Bože." Miles je odustao od pisanja brojeva u beskorisnom blatu. "Provuci brojke

kroz računar umjesto mene, Ky. Momentalno ne vjerujem da bih dobro zbrojio dva i dva.

Koliko ćemo biti u zaostatku kad većina Cetagandanaca stigne na udaljenost dometa?

Budi što točniji, bez kompliciranja, molim te."

208

Tung promrmlja nešto u svoj set i počne redati brojeve, razlike, vremena. Miles je

pratio svaku sitnicu s grabežljivom napetošću. Tung bezobzirno zaključi. "Na kraju

zadnje smjene pet letjelica još uvijek će čekati na iskrcaj kad Cetagandanci počnu pucati

po nama."

Tisuću muškaraca i žena...

"Smijem li sugerirati, gospodine, uz svo dužno poštovanje, da je došlo vrijeme da

počnemo svoditi gubitke na najmanju mjeru?" doda Tung.

"Smiješ, komodore."

"Opcija jedan, maksimalno efikasna; spustiti samo sedam letjelica u zadnjoj turi.

Ostaviti zatvorenike posljednjih pet letjelica na zemlji. Bit će ponovno zarobljeni, ali će

barem ostati živi." U zadnjoj je rečenici Tungov glas postao nagovarački.

"Ima samo jedan problem, Ky. Ja ne bih želio ostati ovdje."

"Još uvijek možeš biti u zadnjoj letjelici koja uzleti, baš kao što si rekao. Usput

rečeno, gospodine, jesam li već izrazio, gospodine, što mislim o tom zaista usranom

dijelu ekshibicije?"

"Jesi, elokventno, obrvama, maloprije. A premda sam sklon složiti se s tobom, jesi li

primijetio kako mo pozorno promatraju preostali zatvorenici? Jesi li ikada gledao kako se

mačka šulja prema kanarincu?"

Tung se neugodno promeškolji, zamišljajući fenomen koji je Miles upravo opisao. "Ne

sviđa mi se pomisao da poubijamo zadnju tisuću kako bismo mogli podići moju letjelicu."

"Zbrkani kakvi jesmo, možda neće ni shvatiti da više neće doći nijedna letjelica prije

no što ti već budeš u zraku."

"Pa ćemo ih samo ostaviti da stoje i čekaju nas?" Ovce gledaju prema gore, ali nisu

nahranjene...

"Točno."

"Sviđa ti se to rješenje, Ky?"

"Povraća mi se od njega, ali — misli na devet tisuća ostalih. I dendarijsku flotu.

Pomisao na to da ih sve pošaljemo dovraga u nemogućem pokušaju da ih ukrcamo sve —

sve tvoje jadne grešnike, tjera me na povraćanje još više. Devet desetina je mnogo bolje

nego ništa."

"Shvatio sam bit. Prijeđimo, molim te, na opciju dva. Bijeg iz orbite računat je na

brzini najsporijeg svemirskog broda, a to je...?"

209

"Teretnjaci."

"A Triumph je i dalje najbrži?"

"Moš' se kladit'." Tung je nekad pilotirao Triumphom.

"I najbolje oklopljen."

"Da, pa?" Tung je savršeno dobro shvaćao kamo ga sve ovo vodi. Njegovo

nerazumijevanje bilo je samo način prikrivenog opiranja.

"Evo. Prvih se sedam letjelica koje uzlete u zadnjem valu zakvače za teretnjake i

nestaju na vrijeme. Pozovemo natrag pet pilota Triumphovih lovaca, pa odbacimo i

uništimo njihove brodove. Jedan je već uništen, točno? Posljednjih pet od naših letjelica

pričvrste se za Triumph umjesto njih, zaštićene od sada već prisutne vatre cetagandskih

brodova Triumphovim punim oklopom. Utrpamo zatvorenike u hodnike Triumpha,

zaključamo sva vrata i nestajemo u vidu magle."

"Dodana masa od tisuću ljudi..."

"Je manja od mase dviju letjelica. Odbaci i raznesi i njih ako moraš, da uspostaviš

dobar odnos mase i akceleracije."

"... bi preopteretila zalihe kisika—"

"Zalihe za slučaj nužde održat će nas do Skoka u crvotoču. Nakon toga možemo

rasporediti zatvorenike po ostalim brodovima bez žurbe."

Tungov glas postane tjeskoban. "Te borbene desantne letjelice su potpuno nove. I

moji lovci — njih pet — razumiješ li kako će teško biti obnoviti fondove kojima bismo ih

nadoknadili? Svota se penje do—"

"Zamolio sam te da izračunaš vrijeme, Ky, ne cijene," procijedi Miles kroz zube. Tiše

doda, "Pripisat ću ih računu za naše usluge."

"'Si ikad čuo izraz TROŠKOVI PREKORAČENI, mali? Ti ćeš..." Tung ponovno

usmjeri pozornost na svoj komunikacijski set koji je i sam bio produžetak komandne

prostorije na Triumphu. Bilo je računanja, nove su naredbe izdane i izvršene.

"Može," uzdahne Tung. "Daje nam vražje skupih petnaest minuta. Ako sve drugo

bude teklo po planu..." Odvukao se mrmljajući frustrirano, nestrpljiv poput Milesa koji

uza svu želju nije mogao biti na tri mjesta u isto vrijeme.

"Vraća se moja letjelica," primijeti Tung glasno. Bacio je pogled na Milesa, jednako

nećkav da prepusti svog admirala samog sebi kao što je bio nestrpljiv da se makne iz

mraka, blata i kisele kiše i bude bliže srcu operacije.

210

"Kreni," reče Miles. "Ionako se ne možeš voziti sa mnom, to je protiv pravila."

"Pravila, a?" reče Tung mračno.

Nakon uzlijetanja treće ture, na tlu je ostalo nekih dvije tisuće zatvorenika. Stvari su

se sređivale i kraj se nazirao; oklopljene borbene jedinice vraćale su se iz svog proboja u

cetagandske položaje, natrag na ugovorene pozicije slijetanja njihovih letjelica. Situacija

bi se opasno promijenila kad bi neki preživjeli cetagandski časnik uspostavio dovoljno

kontrole da ugrozi njihovo povlačenje.

"Vidimo se na Triumphu," naglasi Tung. Zastao je da kaže nešto poručniku Murki,

no Miles nije mogao čuti što. Nasmiješi se suosjećajno zbog prezaposlenog poručnika, ne

sumnjajući u naredbe koje mu je Tung izdavao. Ako se Murka ne vrati vodeći sa sobom

Milesa, pametnije mu je da se uopće ne vraća.

Ostalo je samo zadnje kratko čekanje. Požuri i čekaj. Čekanje je, shvati Miles, vrlo

loše za njega. Dopuštalo je njegovom samoproizvedenom adrenalinu da ishlapi, a njemu

da osjeti koliko je zaista umoran i ozlijeđen. Svijetleći plamenovi pretvarali su se u crveni

odsjaj.

Prošlo je stvarno vrlo malo vremena između zamiranja tutnjave proizvedene

uzlijetanjem zadnje letjelice iz trećeg vala i urlajućeg fijuka prve letjelice iz četvrte

smjene koja se spuštala na tlo. To je, nažalost, imalo više veze s neorganiziranošću nego

s brzinom. Marilacanci su i dalje čekali u svojim grupama, disciplina se još uvijek držala.

Naravno, nitko ih nije obavijestio o sitnom problemu nedostatka vremena s kojim su se

suočavali. No, nervozne dendarijske patrole, požurujući ih na prilazima letjelica,

održavale su tempo po Milesovu ukusu. Dužnost čuvanja zaleđa nije nikad predstavljala

omiljenu poziciju, čak ni među luđacima-ekstremistima koji su obilježavali svoje oružje

zarezima i smijuljili se među sobom smišljajući novije i grotesknije metode razaranja

neprijatelja.

Miles je vidio kako u letjelicu prvog unose polusvjesnog Suegara. Ovim izravnim

letom Suegar će, u biti, brže stići do stacionara na Triumphu, pomisli Miles; brže nego da

je bio poslan na jedan od teretnjaka letjelicom iz nekog prijašnjeg vala i morao čekati

siguran trenutak da ga prebace. Arena koju su napuštali postala je tiha i mračna, vlažna

i tužna, sablasna. Provalit ću vrata pakla i povratiti mrtve... Nešto nije bilo baš posve u

redu s tim napola upamćenim citatom. Nema veze.

Oklopljena jedinica ove posljednje letjelice povukla se iz magle i tame. Elektronski ju

je, poput stada ovčarskih pasa, uvukao unutra njihov gazda Murka, stojeći na dnu

prilaznog mosta kao veza između patrole na tlu i pilota letjelice koji je svoje nestrpljenje

za uzlijetanjem izražavao kratkim zavijajućim okretima motora.

211

A onda iz mraka — rafal plazme; cvrčala je kroz kišom namočen, zasićen zrak. Neki

cetagandski heroj — časnik, vojnik, tehničar, tko zna? — iskobeljao se iz ruševina i

pronašao oružje — i neprijatelja na kojeg da pripuca. Nepovezane slike, crvene i zelene",

zaplešu pred Milesovim očima. Iz mraka se dokotrlja dendarijski vojnik; preko leđa

njegova oklopa pušila se i iskrila svijetleća crta sve dok se nije ugasila u crnome blatu.

Oklopljene je noge podigao u zrak i ležao je, divlje se bacakajući, poput ribe, nastojeći se

izvući iz oklopa. Novi rafal plazme, loše ciljan, ugasi se sam,,pretvarajući nekoliko

kilometara magle i kiše u pregrijanu paru, na svojoj ravnoj putanji u nepoznati beskraj.

Baš im je to trebalo, da ih prikliješte snajperskom vatrom sada... Dvojica

dendarijskih vojnika potrče nazad u maglu. Uzbuđeni zatvorenik — bio je to ponovno

Pittov poručnik — dograbi oružje vojnika paraliziranog oklopom i krene da im se

pridruži.

"Ne! Vrati se kasnije i bori se kad dođe vrijeme, ti kretenu!" Miles jurne prema Murki.

"Povuci se, ukrcaj i diži se u zrak! Ne zaustavljaj se radi borbe! Nema vremena!" Neki su

se od posljednjih zatvorenika bacili na zemlju, ukopavajući se poput krtica; sasvim

razuman reflex u svakoj drugoj situaciji. Miles se zaleti među njih lupajući ih po

stražnjicama. "Ukrcavaj se, diži dupe, idemo, idemo!" Beatrice skoči iz blata i nasmiješi

mu se drhtavo gurajući ostale ispred sebe.

Miles se kližući zaustavi pored oborenog Dendarijca i lijevom mu rukom otpusti

kopče na oklopu. Vojnik se iskobelja iz svoje pogubne ljušture, osovi se na noge i odšepa

u sigurnost letjelice. Miles potrči za njim.

Murka i jedan vojnik čekali su na dnu prilaznog mosta.

"Spremi se da digneš most i uzletiš na moj znak," započne Murka obraćajući se

pilotu letjelice. "P—" riječ mu se izgubi u eksplozivnom prasku kad mu struja plazme

lizne mimo vrata. Miles je mogao osjetiti užarenu toplinu kako mu prolazi nekoliko

centimetara iznad glave dok je stajao tik uz poručnika. Murkino se tijelo sruši.

Miles se baci u stranu zastajući kako bi strgnuo komunikacijski set s mrtvačeve

glave. Strgnuo je i glavu. Morao ju je zadržati umrtvljenom rukom kako bi skinuo set.

Težina glave, njena gustoća i okruglost prodru mu u osjetila. Jasno sjećanje na tu glavu

zasigurno ga neće napustiti dok je živ. Pustio ju je da padne kraj Murkina tijela.

Teturajući, uspne se prilaznim mostom dok ga je posljednji oklopljeni vojnik povlačio

za ruku. Osjetio je kako se most čudno ugiba pod njihovim nogama; spusti pogled i

ugleda napola otopljen uzdužni var na mjestu gdje je prošao rafal plazme nakon što je

ubio Murku.

212

Pao je kroz otvor na podu stišćući komunikacijski set i urlajući u njega, "Diži, diži!

Znak, sad! Kreći!"

"Tko je to?" odvrati mu pilotov glas.

"Naismith."

"Da, gospodine."

Letjelica se urlajućih motora odvoji od tla prije no što se most potpuno podigao.

Mehanizam za podizanje se mučio, metal i plastika su se bunili — a onda se zaglavio

zbog iskrivljenja na rastaljenom dijelu.

"Začepite taj otvor tamo!" zaori glas pilota u komunikacijskom setu.

"Most se zaglavio," zaurla Miles natrag. "Odbaci ga!"

Mehanizam mosta pištao je i vrištao okrećući se. Most se zatrese i ponovno se

zaglavi. Zatvorenici ispruže ruke i stanu lupati po njemu. "Tako nikada nećete uspjeti!"

oštro vikne Beatrice preko puta Milesa, s druge strane otvora. Zatim se izvije kako bi

udarala po mostu bosim nogama. Vjetar izazvan letom urlao je kroz otvore drmajući i

tresući letjelicu poput orijaša što puše preko ruba prazne boce. Praćena vikom, lupanjem

i psovkama, letjelica se naglo trzne u stranu. Muškarci, žene i nepričvršćena oprema

skotrljaju se preko nakrivljene palube. Beatrice je očajnički nabijala po posljednjem

zaglavljenom zasunu. Most napokon popusti. Kližući se, Beatrice padne zajedno s njim.

Miles zaroni za njom, viseći napola kroz otvor na podu. Ako su se i dodirnuli, nije

znao jer mu je desna ruka bila samo bezosjetna gvalja.

Vidio joj je lice samo kao bijelu mrlju dok je nestajala u crnilu.

U glavi mu je bilo nešto poput tišine, mrtve tišine. Iako su se huka vjetra i motora,

vrištanje, psovanje i vikanje nastavili kao i prije, gubili su se negdje između Milesovih

ušiju i mozga i prolazili nezapaženi. Vidio je samo bijelu mrlju kako se gubi u tami, svaki

put iznova, opet i opet, kao na pokvarenom holovidu.

Našao se skvrčen na rukama i koljenima dok ga je ubrzanje letjelice priljubljivalo uz

pod. Uspjeli su zatvoriti otvor. Običan ljudski žamor unutra činio se prigušen i dalek,

sada kad su utihli promukli glasovi bogova. Pogledao je prema gore, u blijedo lice Pittova

poručnika koji je čučao kraj njega još uvijek ne ispuštajući iz ruku oružje dendarijskog

vojnika što ga je bio ugrabio u onom prošlom životu.

"Bolje poubijaj jako puno Cetagandanaca za Marilac, dečko," režanjem mu se

napokon obrati Miles. "Bolje donesi nekome nešto dobro, jer ja sam jamačno za tebe

platio previše."

213

Marilacanac zgrči lice u nedoumici, previše uplašen da bi i pokušao izgledati

pokajnički. Miles se zapita kako li izgleda njegovo vlastito lice. Sudeći po odrazu u tom

ogledalu, čudno, vrlo čudno.

Miles počne puzati prema naprijed tražeći nešto, nekoga... Bezoblični bljeskovi tvorili

su mu žute pruge u kutovima vidnog polja. Oklopljena Dendarijka skinute kacige

podigne ga na noge.

"Gospodine? Ne bi li bilo bolje da dođete u pilotovu kabinu?"

"Da, u redu..."

Obuhvatila ga je rukom ispod njegove, tako da se nije ponovno srušio. Probijali su se

kroz prekrcanu letjelicu, kroz izmiješane Marilacance i Dendarijce. Lica su se okretala

prema njemu, primjećivala ga sa strahom, ali nitko se nije usudio bilo što reći. Milesu

zapne za oko srebrna kukuljica, kad su se već približili prednjem dijelu. "Čekaj..."

Pao je na koljena pored Suegara. Tračak nade. "Suegare, hej, Suegare!"

Suegar jedva podigne kapke na pola oka. Nije se moglo reći koliko je primao od svega

ovog, uz bol i šok i lijekove.

"Sad si na putu. Uspjeli smo, uspjeli smo sve na vrijeme. Bez problema. Okretno i

brzo. Gore kroz slojeve zraka, više od oblaka. Dobro si protumačio svoje svete spise, jesi!"

Suegarove se usne pomaknu. Miles prigne glavu bliže. "... nisu bili pravi sveti spisi,"

prošapće Suegar. "Znao sam to... i ti si znao... ne zajebavaj me..."

Miles zastane okamenjen. Tada se ponovno sagne. "Ne, brate," prošapće. "Jer premda

smo ušli odjeveni, bez sumnje smo izašli goli."

Suegarove se usne napuhnu u suhom smijehu.

Miles nije zaplakao sve dok nisu izveli skok u crvotoču crne rupe.

ČETIRI

Illyan je sjedio u tišini.

Miles se naslonio blijed i iscrpljen, a glupava drhtavica pritajena u njegovu želucu učinila mu je glas nesigurnim. "Oprosti. Mislio sam da sam to prevladao. Od tada se dogodilo toliko suludih stvari, nisam imao vremena razmisliti, probaviti..."

"Borbeni zamor", sugerirao je Illyan.

214

"Borba je trajala samo nekoliko sati."

"Ah? Tom tvojom računicom prije bih rekao šest tjedana."

"Kako bilo. Ukoliko se tvoj grof Vorvolk želi prepirati jesam li trebao zamijeniti živote za opremu, pa... imao sam, pod neprijateljskom paljbom, otprilike pet minuta za donošenje odluke. Da sam imao mjesec dana za razmatranje, opet bih došao do istog zaključka. I borit ću se za to sada, na vojnom sudu ili u kojoj god on prokletoj areni želi."

"Smiri se", savjetovao ga je Illyan. "Ja ću se pozabaviti Vorvolkom i njegovim savjetnicima iz sjene. I mislim... ne, ja jamčim da njihove spletke više neće ometati tvoj oporavak, naredniče Vorkosigan." Oči mu zasjaše. Illyan je služio trideset godina u Carskoj sigurnosti, podsjetio se Miles. Pas čuvar Arala Vorkosigana još je imao zube.

"Žao mi je što je moja... neopreznost poljuljala vaše povjerenje u mene, gospodine", reče Miles. Čudna je bila ta rana koju mu je zadala sumnja; Miles ju je i sada osjećao, nevidljiva bol u njegovim prsima sporo je zarastala. Znači, povjerenje ima mnogo veću povratnu petlju nego što je to ikada shvaćao. Je li Illyan u pravu? Bi li trebao posvećivati više pažnje dojmu koji ostavlja? "Ubuduće ću pokušati biti inteligentniji."

Illyan mu stisnutih usana i neobično zacrvenjena vrata uputi neodgonetljiv pogled. "Kao i ja, naredniče."

Siktaj vrata, sušanj suknji. Grofica Vorkosigan bijaše visoka žena, prošarane crvene kose i duga koraka koji nikada nije bio u skladu s barrayarskom ženskom modom. Nosila je duge, bogate suknje Vorske matrone s veseljem djeteta koje uživa u igri preoblačenja i otprilike s istim stilom i uvjerljivošću.

"Moja gospo", Illyan kimne ustajući. "Zdravo, Simon. Zbogom, Simon", ona će nasmiješivši se. "Onaj liječnik kojeg si prestrašio, preklinjao me da iskoristim svoju superiornu moć kako bih te izbacila. Znam da vi časnici i gospoda imate posla, ali vrijeme je da završite. Ili tako barem indiciraju ovi medicinski monitori." Baci pogled na Milesa. Na njezinu mirnom licu zabljesne prijekor, nagovještaj čelične volje.

Illyan ga također uhvati pa se pokloni. "Upravo smo završili, moja gospo. Nema problema."

"Nadam se", uzdignute ga je brade promatrala kako izlazi.

OCR by corry