lois mcmaster bujold - prokletstvo chaliona

423

Upload: sava88

Post on 08-Apr-2016

266 views

Category:

Documents


58 download

DESCRIPTION

Prokletstvo Chaliona

TRANSCRIPT

Lois McMaster Bujold

Prokletstvo Chaliona

The Curse of Chalion 2001.( Hugo, Locus Fantasy, and World Fantasy Awards nominee;

Mythopoeic Award for Adult Literature )

2

Zahvale

Spisateljica bi se željela zahvaliti profesoru Williamu D. Phillipsu ml. za Povijest 3714, najkorisnijih četiri stotine dolara i deset tjedana koje sam ikad potrošila u školi; Pat „Ma daj, bit će zabavno” Wrede za igru uloga zahvaljujući kojoj je proto-Cazaril, trepćući i posrćući, po prvi puta izašao iz moje podsvijesti na svjetlo dana; te, pretpostavljam, komunalnim poduzećima iz Minneapolisa za onaj vrući tuš jedne hladne veljače, gdje su se te dvije stvari neočekivano sudarile u mojoj glavi, iz čega je nastao jedan novi svijet i svi ljudi u njemu.

1

Cazaril je začuo jahače na cesti prije nego što ih. je ugledao. Osvrnuo se preko ramena. Utabana je staza iza njega vijugala uokolo brežuljkaste uzvisine, koju se na ovdašnjim vjetrovitim visoravnima smatralo brdom, a potom opet ponirala prema kasnozimskom blatu kvrgavog tla Baocije. Pokraj njegovih je nogu zeleni potočić, premalen i isuviše isprekidan da bi zavrijedio podzemni prolaz ili most, tekao preko staze koja se spuštala od pašnjaka na kojima su pasle ovce. Mukli udarci kopita, zveket orme, cilik zvonaca, škripa opreme i nehajni odjeci glasova približavali su se prevelikom brzinom da bi bila riječ o nekom pažljivom poljodjelcu sa zapregom ili skromnim pokućarcima koji tjeraju svoje mazge. Povorka jahača, kojih desetak ljudi, u kasu je zaobišla uzvisinu jašući u parovima, pod punom opremom svoga reda. Nisu razbojnici – Cazaril odahne, a uznemireni mu se želudac iz grla spusti natrag na svoje mjesto. Daleko od toga da je imao išta ponuditi razbojnicima, osim razonode. Klipšući se skloni sa staze i okrene kako bi ih gledao dok prolaze. Konjanici su imali posrebrene verižnjače koje su blještale na vodenastom jutarnjem suncu, više za ukras nego za uporabu. Na njihovim modrim tunikama, svima gotovo iste nijanse, bili su izvezeni bijeli znameni Gospe Proljeća. Sivi su se ogrtači vijorili za njima poput zastava na povjetarcu koji su stvarali u prolazu, pričvršćeni na ramenima srebrnim, netom danas ulaštenim kopčama. Braća-vojnici skloniji ceremoniji nego ratu; nemaju oni namjeru zaprljati takvu odjeću Cazarilovom tvrdokornom krvlju. Na Cazarilovo iznenađenje, njihov zapovjednik podigne ruku kad su se približili. Kolona se naglo i nepravilno zaustavi, uz šljapkanje i proklizavanje kopita koje bi starog konjušara Cazarilovog oca natjeralo da zaurla žestoke i zabavne uvrede na račun jedne takve skupine mladića. No, kako god. „Ti tamo, staro momče”, zapovjednik zazva Cazarila naginjući se preko sedla svog stjegonoše. Cazaril, sam na cesti, jedva se sustegne da ne okrene glavu i pogleda kome se tako obraća. Sigurno su ga zamijenili za neko potucalo s okolnih farma koje se trucka na putu za tržnicu ili nekim drugim poslom, a pretpostavio je da tako i izgleda: iznošene, blatnjave čizme, debeli slojevi nabacane, loše sparene, poklonjene odjeće koja je sprječavala da mu oštri jugozapadni vjetar prodre do kostiju. Bio je zahvalan bogovima svih godišnjih doba za svaki prljavi komadić te odjeće, nego što. Dvotjedna ga je brada svrbjela. Baš pravi momak. Zapovjednik ga je bez uvrede mogao nazvati i nekim podrugljivijim imenom. Ali... star? Zapovjednik pokaže niz cestu prema mjestu na kojem se ukrštavala s jednom drugom stazom. „Je li to put za Valendu?” Nekoć je bio... Cazaril je morao zastati i prebrojiti u sebi godine, a broj ga je oneraspoložio. Sedamnaest je ljeta prošlo otkad je zadnji put jahao ovom cestom, odlazeći ne na ceremoniju, nego u pravi rat u pratnji provincijara Baocije. Iako ogorčen što sada jaše kljuse, a ne rasnijega ratnog konja, i on je nekoć bio jednako dotjeran, mlad, bahat i tašt zbog svoje odjeće, kao što su ove zgodne mlade zvjerke koje su ga prezirno promatrale sa svojih

3

konja. Trebao bih biti sretan što uopće imam magarca, iako moram saviti koljena kako mi se nožni prsti ne bi vukli po blatu. Cazaril se osmjehne braći-vojnicima, vrlo dobro svjestan koliko se opljačkanih novčanika i rasporenih utroba krije iza većine takvih raskošnih odora. Zurili su u njega mreškajući nosevima kao da ga mogu namirisati sa svojih položaja. On nije bio netko na koga su željeli ostaviti dojam, nikakav plemić ili plemkinja koji bi im mogli udijeliti milostinju kao što bi je oni mogli udijeliti njemu; ipak, poslužit će im da na njemu vježbaju svoje aristokratske manire. Pogrešno su protumačili pogled koji im je uputio kao divljenje, ili možda tek kao slaboumnost. Pregrizao je jezik u napasti da ih pogrešno uputi, gore negdje u kakvu staju za ovce ili kamo god da je ovo sumnjivo, naoko široko raskrižje vodilo. Nije dobro zbijati neslane šale s Kćerkinom vlastitom stražom netom uoči Kćerkina dana. Osim toga, oni koji su se priključivali svetim vojnim redovima bili su poznati po nedostatku smisla za šalu, a moglo bi se dogoditi da nanovo naiđe na ovu skupinu jer se i sam zaputio u isti grad. Cazaril pročisti grlo, koje od jučer nije koristio za razgovor. „Ne, zapovjedniče. Put za Valendu označen je kraljinovim miljokazom.” Ili je tako nekoć bilo. „Još nekoliko milja naprijed. Nemoguće ga je promašiti.” Izvuče ruku iz toplih nabora kaputa i mahne prema naprijed. Prsti mu se nisu potpuno ispružili pa se zatekao kako maše šakom nalik na kandžu. Hladni mu zrak ošine natečene zglobove pa žurno uvuče ruku natrag u brlog od tkanine. Zapovjednik kimne glavom prema stjegonoši, mladiću snažnih ramena, koji zatakne dršku zastave u pregib lakta i nespretno izvuče kesu s novcem. Prekapao je po njoj, bez sumnje tražeći novčić dovoljno male vrijednosti. Izvuče ih nekoliko i stade ih promatrati na svjetlu držeći ih među prstima, no uto mu se konj trgne. Novčić – kraljevski zlatnik, ne bakrena vaida – ispadne mu iz ruku i otkotrlja se u blato. Stjegonoša se zagleda za njim, zgranut, no ubrzo povrati nadzor nad izrazom lica. Neće sjahati pred svojim drugovima kako bi kopao po blatu tražeći novčić. Nije on poput seljaka kakvim je smatrao Cazarila: za utjehu podigne bradu i kiselo se nasmiješi, očekujući da će ga Cazaril zabaviti mahnitim posezanjem za ovakvim neočekivanim darom s neba. No Cazaril se nakloni i prozbori pjevnim glasom: „Mladi gospodine, neka ti Gospa Proljeća udijeli blagoslove s istom namjerom s kojom si ti udijelio milostinju skitnici pored ceste, i jednako rado.” Da je mladi brat-vojnik imao iole više pameti, mogao je shvatiti podrugljivost ovih riječi, a tobožnji seljak Cazaril zaraditi zasluženi udarac bičem po licu. No sudeći po bratovu telećem pogledu, to je bilo malo izgledno, iako su se zapovjednikova usta iskrivila od razdraženosti. Ali zapovjednik samo odmahne glavom i usmjeri kolonu prema naprijed. Ako je stjegonoša bio preponosan da čeprka po blatu, Cazaril je bio preumoran. Pričekao je dok nisu prošla njihova prtljažna kola sa skupinom bučnih sluga i mazga koji su jahali na začelju i tek se onda bolno sagnuo i podigao maleni sjajni predmet iz hladne vode koja je curila u otisak konjskog kopita. Tetive su mu se u leđima nemilosrdno zategnule. Bogovi. Zaista se krećem poput starca. Zadržao je dah i uspravio se, osjećajući se kao da mu je stotinu godina, osjećajući se poput blata s ceste na peti čizme Oca Zime koji napušta ovaj svijet. Uklonio je blato s novčića – dovoljno male vrijednosti iako je bila riječ o zlatniku – i izvadio vlastitu kesu. E, to je bio jedan prazan mjehur. Ispustio je tanki okrugli komad metala u otvor kožne vrećice i zagledao se u njegov samotni bljesak. Uzdahne i spremi kesu. Sada je mogao očekivati da će ga razbojnici ponovno opljačkati. Sada je imao razloga za strah. Razmišljao je o svom novom teretu, preteškom za njegovu stvarnu težinu, dok se ukočeno penjao cestom slijedeći stope braće-vojnika. Gotovo da nije vrijedno toga. Gotovo. Zlato. Iskušenje za slabe, opterećenje za mudre... što je zlato predstavljalo onom volu od vojnika s tupim pogledom kojeg je posramila vlastita nehotična širokogrudnost? Cazaril se zagleda u pusti krajolik oko sebe. Tek pokoje stablo ili šikara, osim u onom tamo dalekom koritu potoka čije su obale na mutnom svjetlu bile obrubljene ugljenosivim granama i grmljem. Jedino skrovište igdje na vidiku bila je napuštena vjetrenjača na uzvisini s njegove lijeve strane, čiji se krov urušio, a vjetrenice se slomile i trunule. Ipak... za svaki slučaj...

4

Cazaril skrene s ceste i stade se penjati uz brdo. Brdašce, u usporedbi s planinskim prijevojima preko kojih je prešao prije tjedan dana. No zbog uspona je ipak ostao bez daha; malo mu je nedostajalo da se okrene natrag. Ovdje gore naleti vjetra bijahu snažni, metući tlo pred sobom i vitlajući srebrnkasto-zlatnim čupercima suhe zimske trave. Žurno se skloni s oštrog zraka u sjenovitu tamu vjetrenjače i uspne nesigurnim klimavim stubištem koje se zavojito uspinjalo jednim dijelom unutrašnjeg zida. Proviri kroz prozor bez kapaka. Dolje je na cesti neki čovjek tjerao smeđeg konja natrag uzduž staze. Nikakav brat-vojnik: jedan od slugu, s uzdama u jednoj ruci i krupnom toljagom u drugoj. Da ga nije gospodar poslao da potajno pretrese skitnicu i oduzme mu slučajno ispušteni novčić? Odjahao je oko zavoja, a zatim, nakon nekoliko trenutaka, opet natrag. Zaustavio se pokraj blatnog potočića, okrećući se na sve strane u sedlu kako bi pogledom pretražio okolne obronke, zatresao glavom u znak gnušanja i zatim podbo konja kako bi se ponovno pridružio svojim drugovima. Cazaril se zatekne kako se smije. Osjećaj je bio čudan, nepoznat, ramena su mu zadrhtala, ali ne od hladnoće ili šoka ili straha od kojeg bi mu se grčila utroba. Bila je to čudna, šuplja odsutnost... čega? Zavisti koja bi ga izjedala? Žudnje od koje bi izgarao? Nije želio slijediti braću-vojnike, više ih čak i nije želio voditi. Nije želio biti jedan od njih. Nezainteresirano ih je promatrao kako paradiraju, poput čovjeka koji gleda predstavu pantomime na sajmištu. Bogovi. Mora da sam umoran. I gladan također. Valenda je bila udaljena još četvrt dana hoda, a tamo bi mogao pronaći pozajmljivača novca kod kojeg bi mogao zamijeniti kraljevski zlatnik za bakrene vaide od kojih bi imao više koristi. Večeras bi, uz blagoslov Gospe, mogao prespavati u svratištu, a ne u staji s kravama. Mogao bi si kupiti topli obrok. Mogao bi si priuštiti brijanje, kupku... Kad su mu se oči privikle na polusjenu u vjetrenjači, okrene se i uto spazi tijelo, iskrenuto na tlu po kojem je bilo rasuto razmrvljeno kamenje. Ukoči se od straha, no zatim ponovno udahne kad shvati da se tijelo nije pomaknulo. Nijedan čovjek ne bi mogao nepomično ležati u tako čudnom položaju, s tako savinutim leđima. Cazaril se nije bojao mrtvih ljudi. Ali onoga što ih je usmrtilo... Iako je truplo bilo nepomično, Cazaril je šakama zagrabio rasuti šljunak s poda prije nego što mu se približio. Debeljuškast čovjek srednjih godina, ako je suditi po sijedim dlakama u njegovoj uredno podrezanoj bradi. Lice je ispod te brade nateklo i poljubičastilo. Da nije zadavljen? Na vratu mu nije bilo nikakvih vidljivih tragova. Odjeća mu je bila neupadljiva, iako elegantna, i loše mu je pristajala jer je bila preuska i nespretno navučena. Smeđa vunena halja i crna pelerina bez rukava, obrubljena vrpcom izvezenom srebrnim koncem mogli bi biti ruho bogatog trgovca ili nižeg plemića strogog ukusa, ili pak nadobudnog učenjaka. U svakom slučaju, nije bio zemljoradnik ili zanatlija. Ni vojnik. Na rukama, također otečenim i prošaranim ljubičasto-žutim mrljama, nije bilo žuljeva, nije bilo – Cazaril baci pogled na svoju lijevu ruku na kojoj su nedostajali vršci dvaju prstiju, koji su svjedočili o tome koliko je neuputno natezati se s užetom čaklje – nije bilo oštećenja. Čovjek uopće nije nosio nakit, nikakav lančić ili prstenje ili pečatnjak koji bi bili u skladu s njegovim bogatim ruhom. Je li neki strvinar već bio ovdje prije Cazarila? Cazaril zaškrguće zubima i sagne se kako bi bolje pogledao, a tijelo ga za taj pokret kazni trzajima i bolovima. Čovjek nije bio loše građen ni debeo – tijelo mu je neprirodno nateklo, baš kao i lice i ruke. Ali moglo se očekivati da će netko tko je toliko dugo mrtav ispuniti ovo turobno skrovište svojim smradom, dovoljno jakim da uguši Cazarila kad se sagnuo i ušao kroz razbijena vrata. No ovdje se nije osjećao nikakav miris osim mošusa ili tamjana, loja i dima i hladnoga mrtvačkog znoja. Cazaril odbaci svoju prvotnu misao – da su sirotog čovjeka opljačkali i ubili na cesti, a zatim odvukli ovamo gdje ga nitko neće vidjeti – nakon što je pregledao zemljani pod oko trupla, po kojem su bili porazbacani ostaci pet svijeća koje su se rastopile u lokvice plave, crvene, zelene, crne i bijele boje, hrpice bilja i pepela rasute unaokolo te tamna i slomljena hrpa perja koju je u tami razaznao kao mrtvu vranu zavrnutog vrata. Već je sljedećeg trenutka, kao što je bilo za očekivati, pronašao mrtvog štakora, čiji je sićušni vrat bio prerezan. Štakor i Vrana, svetinje za Kopile, boga svih neuobičajenih katastrofa: orkana, potresa, suša, poplava,

5

pobačaja i ubojstava... Mislio si iznuditi nešto od bogova, je li? Ta je budala, kako se čini, pokušala izvesti čaroliju smrti i platila njezinu uobičajenu cijenu. No je li bio sam? Ništa ne dodirujući, Cazaril se teškom mukom osovi na noge te pretraži trošnu vjetrenjaču iznutra i izvana. Nikakvi svežnjevi, ogrtači ili drugi osobni predmeti nisu bili odloženi u uglu. Jedan ili nekoliko konja bilo je privezano preko puta ceste, i to nedavno, sudeći po svježini njihova izmeta, ali sada ih više nije bilo. Cazaril uzdahne. Ovo nije njegova briga, ali bilo bi bezbožno ostaviti mrtvog čovjeka nepokopanog, da trune bez pogrebnog obreda. Samo bogovi znaju koliko će vremena proći dok ga netko ne pronađe. Iako, očito je riječ o imućnom čovjeku kojega će netko tražiti. Nije on jedan od onih koji nestanu bez traga i koji nikome neće nedostajati, poput kakve skitnice u dronjcima. Cazaril se odupre iskušenju da klizne natrag niz cestu i nestane, pretvarajući se da čovjeka nikad nije vidio. Zaputi se niz stazu koja je vodila od stražnje strane vjetrenjače. Na kraju bi se staze morala nalaziti farma, ljudi, bilo što. Nakon svega nekoliko minuta hoda, susretne čovjeka koji je vodio magarca natovarenog velikom hrpom granja i drva kako se uspinje uz zavoj. Čovjek se zaustavi i sumnjičavo ga pogleda. „Neka ti Gospa Proljeća podari ugodan dan, gospodine”, reče Cazaril uljudno. Kakvog zla ima u tome da oslovi seljaka s gospodine! Ljubio je on ljuskava stopala ljudi na daleko nižem položaju tijekom bijednog, strahotnog služenja na galijama. Čovjek mu uputi procjenjivački pogled, a zatim mu napola uzvrati pozdrav i promrmlja: „Bla’slov’la te Gospa.” „Živiš li u blizini?” „Aha”, odgovori čovjek. Bio je srednjih godina, dobro uhranjen, a njegov ogrtač s kapuljačom, poput Cazarilovog, samo manje otrcan, bijaše jednostavan, ali uporabljiv. Kretao se kao da posjeduje zemlju po kojoj hoda, iako vjerojatno nije posjedovao mnogo više od toga. „Ja, ovaj...” Cazaril pokaza natrag niz stazu. „Na trenutak sam sišao s ceste kako bih se sklonio u onu tamo vjetrenjaču” – nema potrebe ulaziti u pojedinosti oko toga od čega se sklanjao – „i pronašao sam mrtvaca.” „Aha”, reče čovjek. Cazaril se stade kolebati, poželivši da nije ispustio onaj šljunak iz ruku. „Znaš za njega?” „Vidio sam mu konja privezanog tamo gore, jutros.” „A, tako.” Ipak je trebao nastaviti svojim putem, i nikome ništa. „Znaš li možda tko je bio taj siroti čovjek?” Seljak slegne ramenima i pljune. „Nije odavde, to je sve što mogu reći. Otišao sam probuditi svećenicu iz našeg Hrama čim sam shvatio kakve su se loše stvari sinoć tamo događale. Odnijela je sve njegove osobne predmete koji bi se mogli zagubiti kako bi ih pričuvala dok ih netko ne zatraži. Konj mu je u mojoj staji. Poštena razmjena, nego što, za drvo i ulje kojim ću ga otpraviti. Svećenica je rekla da ga se ni slučajno ne ostavi do noći.” Pokaza na veliku hrpu ogrjeva natovarenog na magarca, povuče ular i ponovno se zaputi uz stazu. Cazaril krene za njim. „Znaš li što je taj čovjek radio?” zapita Cazaril. „Poprilično je jasno što je radio.” Seljak prezirno otpuhne. „I dobio je što je zaslužio.” „Hmm... ili kome je to radio?” „Nemam pojma. To je stvar Hrama. Samo bih volio da to nije radio na mojoj zemlji. Posijao je svoju lošu sreću posvuda... da zauvijek progoni ovo mjesto. Raskužit ću ga vatrom i istodobno spaliti do temelja tu prokletu ruševinu od vjetrenjače, nego što. Nema koristi da je ostavim da stoji, preblizu je cesti. Privlači” – zagleda se u Cazarila – „nevolje.” Cazaril nastavi hodati za njim još nekoliko trenutaka. Naposljetku zapita: „Namjeravaš li ga spaliti u odjeći?” Seljak ga promotri postrance, primjećujući koliko mu je odjeća bijedna. „Ja neću ni taknuti išta njegovo. Ne bih bio uzeo ni konja, ali bilo bi nemilosrdno pustiti jadnu životinju da luta i umre od gladi.”

6

Cazaril zapita s još više oklijevanja: „Bi li ti onda smetalo da ja uzmem odjeću?” „Nisam ja taj kojeg trebaš pitati. Riješi to s njim. Ako se usuđuješ. Ja te neću sprječavati.” „Ovaj... pomoći ću ti da ga opremiš za odar.” Seljak trepne. „E, to bi mi dobro došlo.” Cazaril je shvatio da se seljak potajno nadao prepustiti njemu brigu oko trupla. Stoga ga je morao pustiti da naslaže veće klade za lomaču podignutu unutar vjetrenjače, iako mu je ponudio nekoliko nenametljivih savjeta kako da ih porazmjesti da bi najbolje iskoristio vjetar i bio siguran da će porušiti ono što je od građevine preostalo. Pomogao je unijeti lakše grane. Seljak je promatrao sa sigurne udaljenosti dok je Cazaril razodijevao truplo, povlačeći slojeve odjeće preko ukočenih udova. Čovjek se napuhnuo još i više nego što se isprva činilo, a trbuh mu je ispustio bestidan vjetar kad je Cazaril s njega konačno uspio strgnuti fino izvezenu potkošulju. Bilo je to poprilično zastrašujuće. Ali ipak, nije bilo straha od ikakve zaraze, s obzirom na ovo zagonetno odsustvo smrada. Cazaril se zapita što bi se dogodilo da se tijelo ne spali do sumraka, bi li se rasprsnulo ili raspuklo, i ako bi, što bi iz njega izašlo... ili u njega ušlo. Što je prije mogao, sakupio je odjeću, s tek pokojom mrljom, na hrpu. Cipele su mu bile premalene pa ih je ostavio. On i seljak zajedno položiše tijelo na lomaču. Kad je sve bilo spremno, Cazaril padne na koljena, sklopi oči i zapjeva molitvu za umrle. Ne znajući koji je od bogova preuzeo čovjekovu dušu, iako je mogao pronicavo naslutiti, obratio se svakom od pet članova Svete Obitelji pojedinačno, govoreći jasno i razgovijetno. Onaj koji prinosi žrtvu uvijek mora ponuditi sve što ima, čak i kada su sve što ima za prinijeti tek riječi. „Milost Oca i Majke, milost Sestre i Brata, milost Kopileta, pet puta vas, Uzvišeni, preklinjemo za milost.” Kakve god da je grijehe ovaj neznanac počinio, svakako je za njih platio. Milost, Uzvišeni. Ne pravdu, molim vas, ne pravdu. Bili bismo budale kad bismo molili za pravdu. Kad je završio, s mukom je ustao i ogledao se oko sebe. Pažljivo je podigao štakora i vranu, te i njihove malene leševe položio uz čovjekovo truplo, jednog pokraj glave, a drugog pokraj stopala. Činilo se da je to dan kad se Cazarilu osmjehnula sreća samih bogova. Zapita se kakvom će se ovoga puta ta sreća na kraju pokazati.  

Stup uljastog dima uzdizao se iz goruće vjetrenjače kad se Cazaril još jednom zaputio cestom prema Valendi, s mrtvačevom odjećom svezanom u čvrsti zavežljaj koji je nosio na leđima. Iako je ta odjeća bila manje prljava od one koju je nosio, razmišljao je kako treba pronaći pralju koja će mu je temeljito očistiti prije nego što je odjene. S tugom je računao kako će potrošiti svoje bakrene vaide, ali usluge pralje bit će itekako vrijedne toga. Prošlu je noć proveo u staji, drhtureći u sijenu, a jedini mu je obrok bilo pola pljesnivog hljeba. Druga mu je polovica poslužila za doručak. Nalazio se gotovo petsto kilometara od lučkog grada Zagosura na pitomoj obali Ibre i na pola puta od Baocije, pokrajine u samom središtu Chaliona. Za propješačiti tu udaljenost trebalo mu mnogo više vremena nego što je očekivao. U Zagosuru je hram Majčine milosti bio zadužen za pružanje pomoći ljudima u nuždi koji su, na sve moguće načine, stradali na moru. Kesa se s milostinjom koju su mu ministranti tamo poklonili poprilično stanjila, a zatim i potpuno iscrpila, prije nego što je dospio do cilja. Ali ipak tek netom prije. Još samo jedan dan, računao je, manje od dana. Kad bi barem bio u stanju povlačiti noge po putu još samo jedan dan, mogao bi stići do svog utočišta i zavući se u njega kao u jazbinu. Kad je krenuo iz Ibre, u glavi su mu se rojile zamisli kako da zamoli, u ime dobrih starih vremena, udovu provincijaricu za zaposlenje na njezinom dvoru. Posao poslužitelja za njezinim stolom. Nekakav posao, bilo kakav, samo da ne bude pretežak. Ambicije su mu kopnile dok se probijao prema istoku preko planinskih prijevoja do svježijih vrhova središnje visoravni. Možda će mu njezin dvorski upravitelj ili glavni konjušar dodijeliti mjesto u stajama, ili u kuhinji, pa se i neće trebati nepozvan pojaviti pred velikom damom. Kad bi barem uspio izmoliti da mu dodijele mjesto perača posuđa, ne bi trebao otkriti ni svoje pravo

7

ime. Vjerovao je da na njezinu dvoru više nema nikoga tko bi ga se sjećao iz onih divnih dana kad je bio u službi pokojnog provincijara Baocije kao paž. San o mirnom, skromnom mjestu uz kuhinjsku vatru i anonimnom životu u kojem bi najopasnije stvorenje koje bi na njega urlalo bio kuhar, a najstrašniji bi zadatak bilo donošenje vode ili drva, vukao ga je dalje prema naletima posljednjega zimskog vjetra. Maštanje o odmoru tjeralo ga je naprijed poput opsesije, zajedno sa spoznajom da je svakim korakom bio metar dalje od noćne more zvane more. Satima bi hodao samotnom cestom zadubljen u vlastite misli dok su mu kroz glavu prolazila nova imena prikladna njegovu novom identitetu bezimenog sluge. No, kako se čini, sad se ipak neće morati pojaviti pred zaprepaštenim provincijaričinim dvorjanima odjeven u dronjke siromašna čovjeka. Umjesto toga, Cazaril je izmolio od seljaka da mu prepusti mrtvačevu odjeću, i zahvalan je obojici za uslugu. Jest. Jest. Najskrušenije zahvalan. Najskrušenije.  

Grad Valenda strmoglavo se spuštao niz brežuljak na kojem je bio smješten poput bogatog pokrivača izvezenog crvenim i zlatnim koncem: crvenim boje crjepova na krovovima, zlatnim boje tamošnjeg kamena, a i jedan i drugi presijavali su se na suncu. Cazaril je zatreptao zaslijepljen blještavilom boja, poznatih tonova njegove domovine. U Ibri su sve zgrade bile okrečene u bijelo, bliješteći za vrijeme vrućih sjevernih popodneva. Oker boja ovdašnjeg pješčenjaka bila je savršena za kuće, za grad, za državu – melem za oči. Na vrhu brijega, poput zlatne krune, ponosno se uzdizao provincijaričin dvorac, a Cazarilu se učini da njegovi snažni bedemi podrhtavaju pred njegovim očima. Neko je vrijeme sa strahopoštovanjem zurio u građevinu, a zatim otklipsao naprijed. Koraci su mu, neobjašnjivo, postali brži nego ikad tijekom čitavoga ovog dugog putovanja, unatoč drhtavici, boli i umoru u nogama. U ovo doba dana tržnice su već bile zatvorene, pa su ulice bile tihe i mirne dok je krivudao njima prema glavnom trgu. Pred vratima hrama pristupio je postarijoj ženi koja nije izgledala kao da bi ga mogla pratiti i opljačkati te ju je zamolio da ga uputi pozajmljivaču novca. Pozajmljivač mu je u ruke istresao zadovoljavajuću težinu bakrenih vaida u zamjenu za njegov sićušni kraljevski zlatnik te ga usmjerio prema najbližoj pralji i javnom kupalištu. Na putu do tamo zastao je tek kako bi kupio uljnu pogaču od samotnoga uličnog prodavača i progutao je. Istresao je vaide na pult u praonici i upustio se u pregovore s praljom oko cijene iznajmljivanja para platnenih hlača s uzicom u struku i tunike te para slamnatih sandala u kojima bi se mogao prošetati niz ulicu do kupališta toga sad već blagog poslijepodneva. Pralja je odnijela svu njegovu groznu odjeću i prljave čizme na svojim sposobnim crvenim rukama. Brijač u kupalištu podšišao mu je kosu i bradu dok je mirno sjedio u pravom stolcu, koje li divote. Mladi mu je pomoćnik poslužio čaj. Potom se Cazaril uputio u samo dvorište kupališta gdje se, stojeći na kamenim pločama, temeljito oribao mirišljavim sapunom i čekao da ga mladi pomoćnik počne polijevati toplom vodom iz vjedra. U trenutku radosnog iščekivanja, Cazaril je pogledavao prema ogromnom drvenom spremniku za vodu s bakrenim dnom predviđenom za šest muškaraca, ili žena svaki drugi dan, no kojeg će, zahvaljujući dobro pogođenom trenutku, u ovo doba dana imati cijelog za sebe. Žeravnik ispod spremnika održavao je vodu vrelom. Moći će se namakati tamo cijelo popodne, dok mu pralja ne iskuha odjeću. Mladi se pomoćnik popeo na stolac i počeo ga polijevati po glavi dok se Cazaril okretao i pijuckao pod mlazom vode. Kad je otvorio oči, primijeti da mladić zuri u njega širom otvorenih usta. „Jesi li... jesi li ti vojni bjegunac?” mladić jedva protisne. Jao. Njegova leđa, ta čvornata crvena površina prepuna ožiljaka koji su se međusobno presijecali u toliko gustom rasporedu da između njih nije ostao ni komadić neoštećene kože, posljedica posljednjeg bičevanja kojem su ga podvrgnuli roknarski zapovjednici galija. U pokraljini Chalion vojni su bjegunci bili jedni od rijetkih zločinaca koji su kažnjavani na tako surov način. „Ne”, odvrati Cazaril strogo. „Nisam odbjegao.” Odbačen, svakako; izdan,

8

možda. No nikad nije napustio mjesto koje mu je bilo dodijeljeno, čak ni ona najstrašnija. Dječak brzo zatvori usta, spusti drveno vjedro uz glasan klepet i odbrza van. Cazaril duboko uzdahne i zaputi se prema spremniku s vodom. Netom je do brade uronio svoje bolno tijelo u božanstveno vruću vodu kadli u maleno popločano dvorište bijesno ušeta vlasnik kupališta. „Van!” zariče vlasnik. „Izlazi otamo, ti...!” Cazaril se prestravljeno trgne kad ga je čovjek zgrabio za kosu i izvukao koliko je dug i širok iz vode. „Što je?“ Čovjek baci na njega tuniku, hlače i sandale, sve u jednoj hrpi, te ga bijesno odvuče za ruku iz dvorišta i ispred vrata kupališta. „Hej, čekaj, što radiš? Ne mogu gol hodati ulicom!” Vlasnik kupališta odvuče ga natrag u dvorište i potom odmah pusti. „Odjeni se i gubi se. Ovo je pristojno mjesto! Nije za takve kao ti! Otiđi u javnu kuću. Ili još bolje, utopi se u rijeci!” Smeten i još uvijek mokar, Cazaril navuče tuniku preko glave, nategne hlače i pokuša zavući stopala natrag u slamnate sandale držeći uzicu hlača u ruci, dok ga je vlasnik kupališta ponovno gurao prema vratima. Zalupio mu ih je u lice upravo kad se Cazaril okrenuo, shvativši napokon o čemu je riječ. Drugi zločin koji se u pokraljini Chalion kažnjavao bičevanjem gotovo do smrti bilo je silovanje djevice ili dječaka. Lice mu se zažari. „Ali nije... ali nisam... prodali su me gusarima na roknar...” Stajao je drhteći. Bavio se mišlju da pokuca na vrata zahtijevajući od onih unutra da poslušaju njegova objašnjenja. O, jadna moja časti. Vlasnik kupališta zacijelo je otac mladog pomoćnika, pomisli Cazaril. Smijao se. I plakao. Teturajući na izlokanom rubu... nečega što ga je plašilo više od razbješnjelog vlasnika kupališta. Duboko udahne ostavši gotovo bez zraka. Nije imao dovoljno snage za prepirku, a čak i kad bi ih uspio prisiliti da ga saslušaju, zašto bi mu povjerovali? Protrlja oči mekanim platnom rukava. Odisao je onim svježim, ugodnim mirisom koji može ostaviti jedino vruće glačalo. Miris mu pobudi sjećanje na godine života u kućama, a ne u jarcima. Otada kao da je prošlo cijelo tisućljeće. Poražen, okrene se i odvuče natrag niz ulicu prema zeleno okrečenim vratima praonice. Zvonce iznad njih oglasi se kad ih je plašljivo zatvorio za sobom. „Postoji li kakav kutak gdje bih mogao sjesti, gospođo?” upita pralju kad se odjednom pojavila prizvana zvukom zvona. „Ovaj... završio sam ranije nego što sam...” glas mu utihne prigušen stidom. Ona slegne snažnim ramenima. „Da, postoji. Dođi sa mnom. Čekaj.” Sagne se ispod pulta, a zatim nanovo izroni držeći u ruci malenu knjigu veličine Cazarilova dlana i uvezanu u običnu neobojanu kožu. „Evo tvoje knjige. Sreća tvoja da sam ti provjerila džepove prije pranja, jer da nisam, od ovoga bi ostao samo umrljani nered, vjeruj ti meni.” Začuđen, Cazaril uzme knjigu. Zacijelo je bila skrivena ispod debele tkanine mrtvačeva vanjskog ogrtača; nije je napipao kad je onako u žurbi zgrabio odjeću tamo u vjetrenjači. Ovo je trebala uzeti ona svećenica iz Hrama, zajedno s ostalim mrtvačevim stvarima. E, pa ja se ne vraćam pješice tamo večeras, to je sigurno. Vratit će je čim uzmogne. Zasad se samo zahvali pralji i krene za njom u središnju prostoriju u kojoj se nalazio dubok zdenac, sličan spremniku za vodu u susjednom kupalištu, nad kojim je u velikom kotlu ključala voda, a četiri su djevojke ribale odjeću u koritima za pranje. Žena mu rukom pokaže prema klupi pokraj zida i on sjedne izvan dosega vode koja je prskala iz korita, promatrajući neko vrijeme taj mirni, radni prizor u stanju bestjelesnog blaženstva. Nekoć se ne bi udostojio promatrati skupinu seoskih djevojaka rumenih lica, pogledavajući samo otmjene dame. Kako to da nikad prije nije shvatio koliko su pralje lijepe? Snažne i nasmijane, krećući se kao da plešu, i ljubazne, tako ljubazne, tako ljubazne... Uto se trgne, a probuđena ga znatiželja natjera da otvori knjigu. Možda u njoj pronađe ime mrtvog vlasnika i tako riješi zagonetku. Započne je listati, otkrivajući stranice ispunjene gustim rukopisom s pokojim naškrabanim crtežom, sve potpuno šifrirano. Zatrepće te se prigne još bliže, a oči mu stadoše odgonetati tajno pismo gotovo protiv

9

njegove volje: načelo zrcalnog pisanja zajedno sa sustavom zamjene slova – to bi mogao biti zamoran posao. No zahvaljujući jednoj kratkoj riječi koja se triput ponovila na istoj stranici, Cazaril je odgonetnuo ključ za razbijanje šifre. Trgovac je odabrao najdjetinjastiju vrstu tajnog pisma, pomaknuvši svako slovo tek za jedno mjesto i ne trudeći se promijeniti uzorak u daljnjem tekstu. Osim što... jezik kojim je knjiga bila ispisana nije bio ibranski koji se rabio, u svojim različitim narječjima, u pokraljinama Ibre, Chaliona i Brajara. Bio je to darthacanski, jezik kojim se govorilo u najjužnijim pokrajinama Ibre i u velikoj Darthaci koja se nalazila iza planina. Trgovčev je rukopis bio užasan, pravopis još gori, a znanje gramatike darthacanskog naizgled gotovo nepostojeće. Ovo će biti teže nego što je Cazaril očekivao. Trebat će mu pero i papir, neko mirno mjesto, dovoljno vremena i dobro osvjetljenje, ako uopće namjerava pohvatati konce u ovom neredu. No dobro, moglo je biti i gore. Tekst je mogao biti šifriran na lošem roknarskom. No ono što je sigurno jest da je riječ o trgovčevim bilješkama o njegovim magijskim pokusima. Toliko je Cazaril uspio shvatiti. Dovoljno materijala da se vlasnika uhiti i objesi, da već nije bio mrtav. Kazne za izvođenje – ne, za pokušaj izvođenja – čarolije smrti bile su nemilosrdne. Kazna za uspješno izvedenu čaroliju općenito se smatrala nepotrebnom; Cazarilu nije bio poznat niti jedan slučaj ubojstva magijom koji nije stajao života osobu koja ga je izvršila. Kojim god da je sredstvima vršitelj čarolije uspio natjerati Kopile da pusti jednog od svojih demona u svijet, taj bi se demon uvijek vraćao ili s dvije duše ili s nijednom. S obzirom na to, nakon prošle noći još bi se jedno truplo trebalo nalaziti negdje u Baociji... Po samoj svojoj naravi, čarolija smrti nije bila baš omiljena. Njezina dvostruka oštrica nije ostavljala mjesta za dvojnike ili zamjenike. Ubiti je značilo biti ubijen. Nož, mač, otrov, toljaga, gotovo svako drugo sredstvo bilo je preporučljivije ako se osoba nadala preživjeti vlastite ubojite namjere. No ljudi su ipak s vremena na vrijeme, iz zablude ili očaja, pribjegavali magiji. Ovu će knjižicu svakako morati vratiti onoj seoskoj svećenici kako bi je mogla proslijediti nadređenom iz Hrama, koji će na kraju biti zadužen za istraživanje ovog slučaja u ime pokraljine. Cazaril se namršti i uspravi na sjedalici, zatvorivši nedokučivo štivo. Toplina pare, ritam rada žena i njihovih glasova te iscrpljenost naveli su Cazarila da legne na bok, sklupčan na klupi i s knjigom pod glavom umjesto jastuka. Zatvorit će oči samo na trenutak...  

Probudio se uz trzaj, ukočena vrata, osjećajući neočekivanu težinu vunenog pokrivača kojeg je jedna od pralja bacila preko njega. Iz grla mu se ote nesvjesni uzdah zahvalnosti za ovakvu nehajnu ljubaznost. Žurno se uspravi i provjeri položaj sunca. Dvorište je sad već bilo gotovo sasvim u sjeni. Čini se da je prespavao velik dio poslijepodneva. Zvuk koji ga je probudio bio je mukli udarac njegovih očišćenih i, koliko je to bilo moguće, ulaštenih čizama koje je pralja ispustila na pod pokraj njega. Cazarilovu odjeću, besprijekorno očišćenu i presloženu, položila je na klupu pokraj njega. Prisjetivši se reakcije mladog pomoćnika iz kupališta, Cazaril bojažljivo upita: „Postoji li neka prostorija gdje bih se mogao odjenuti, gospođo?” Nasamo. Ona srdačno kimne glavom i odvede ga do skromne spavaonice u stražnjem dijelu kuće, te se povuče. Kroz prozorčić je sa zapada dopiralo svjetlo. Cazaril odjene čisto donje rublje, pogledavajući s gađenjem prema otrcanoj odjeći koju je nosio tjednima. Baci pogled prema ovalnom zrcalu na komodi u uglu, najraskošnijem komadu pokućstva u sobi, i osokoli se. Oklijevajući, te uputivši još jednu molitvu zahvale duhu pokojnog čovjeka čiju je odjeću tako neočekivano naslijedio, Cazaril odjene čiste pamučne tajice, fino izvezenu košulju, smeđu vunenu halju – još toplu od glačanja, iako su šavovi još uvijek bili pomalo vlažni – i naposljetku crnu pelerinu koja mu je u bogatim naborima padala sve do gležnjeva, svjetlucajući se srebrnkastim sjajem. Mrtvačeva je odjeća bila dovoljno duga, iako pomalo preširoka na Cazarilovu omršavjelom tijelu. Sjedne na krevet i navuče čizme čije su pete bile iskrivljene, a potplati toliko izlizani da nisu bili mnogo deblji od lista pergamenta. Posljednji put kad se pogledao u zrcalu većem ili boljem od komada ulaštenog čelika bilo je prije... možda tri godine? Ovo je zrcalo bilo od stakla, položeno tako da se mogao vidjeti gotovo od

10

glave do pete. Iz zrcala je u njega zurio stranac. Tako mi svih pet bogova, kada je moja brada počela sijedjeti? Dodirnuo ju je, kratko podšišanu i urednu, drhtavom rukom. Barem mu je svježe ošišana kosa još uvijek pokrivala cijelo tjeme. Gotovo cijelo. Da je mogao birati podsjeća li više na trgovca, plemića ili učenjaka u ovom odijelu, Cazaril bi se zasigurno odlučio za učenjaka; jednog od onih izrazito revnosnih, upalih očiju i pomalo izbezumljenih. Odijelu su nedostajali srebrni i zlatni lanci, kopče, bogati pojas s ukrasima ili nakitom, debelo prstenje na kojem blješti drago kamenje, da bi izgledalo da je njegov vlasnik plemenitijeg roda. No ipak, pomisli, ove su mu mekane linije dobro pristajale. Malo se uspravi. U svakom slučaju, više nije bilo ni traga skitnici s ruba ceste. U svakom slučaju... ovo nije bio čovjek koji bi mogao moliti dvorskog kuhara za mjesto perača posuđa. Preostalim je vaidama namjeravao platiti noćenje u nekom svratištu te pred provincijaricu stupiti ujutro. Zabrinuto se pitao koliko se već daleko pročula priča vlasnika kupališta o njemu, i hoće li mu možda biti zabranjen ulaz u bilo koju sigurnu i pristojnu kuću... Već sad, večeras. Hajde. Popet će se do dvorca i saznati hoće li mu tamo pružiti utočište. Ne mogu podnijeti još jednu noć neizvjesnosti. Dok još ima svjetla. Dok još imam hrabrosti. Pospremio je knjižicu natrag u unutrašnji džep crne pelerine, gdje je, čini se, i prije bila skrivena. Ostavivši odjeću skitnice u hrpi na krevetu iza sebe, okrene se i dugim koracima izađe iz sobe.

2

Dok se uspinjao posljednjim obronkom prema glavnom ulazu dvorca, Cazaril požali što nije pronašao način da se oboruža mačem. Dvojica stražara u zeleno-crnim livrejama provincijara Baocije promatrala su nenaoružanog pridošlicu bez uzbune, ali također i bez trunke budnog zanimanja koje bi odavalo poštovanje. Cazaril uputi stražaru sa značkom narednika na kapi tek strogi, odmjereni pozdrav, kimnuvši kratko glavom. Pokornost koju je uvježbavao u mislima bila je primjerenija nekim stražnjim, sporednim vratima, a ne glavnom ulazu, i ne ako je namjeravao dospjeti imalo dalje od vrata. Barem je, zahvaljujući ljubaznoj pralji, raspolagao pravim imenima. „Dobra večer, naredniče. Želio bih vidjeti dvorskog upravitelja, gospara dy Ferreja. Moje ime je Lupe dy Cazaril.” Namjerno je pustio narednika da nagađa, po mogućnosti pogrešno, je li ga upravitelj osobno pozvao. „Kojim poslom, gospodine?” zapita narednik, uljudno, ali nezadivljeno. Cazaril se uspravi; nije znao iz kojeg je skrivenog, zaboravljenog kutka u dnu njegove duše izašao taj glas, ali kad je progovorio, zvučao je odsječno i zapovjedno: „Njegovim poslom, naredniče.” Narednik ga smjesta pozdravi: „Da, gospodine.” Kratko kimnuvši glavom kolegi je dao znak da ostane na oprezu, a rukom pokazao Cazarilu da ga slijedi kroz otvorena vrata. „Ovuda, gospodine. Vidjet ću hoće li vas upravitelj primiti.” Cazarilu se srce stegne u grudima dok je pogledom prelazio preko širokoga popločanog unutrašnjeg dvorišta dvorca. Koliko je samo kožnih cipela iznosio trčkarajući preko ovih ploča, obavljajući razne zadatke koje bi mu visoki dvor naredio! Glavni se paž neprestano žalio da se previše novca troši na obuću za paževe dok ga provincijarica, smijući se, nije upitala bi li mu zaista bilo draže da imaju lijene sluge kojima će se umjesto potplata izlizati stražnji dio hlača, jer ako bi, ona bi mu ih mogla pronaći nekoliko koji bi ga gnjavili. Kako se činilo, još je uvijek upravljala svojim dvorom čvrstom rukom i oštrim okom. Livreje koje su nosili stražari bile su u odličnom stanju, ploče u ovom dvorištu pažljivo pometene, a stabalca su u posudama koje su se nalazile uz vratnice cvjetala ljupkim bijelim cvatom, baš na vrijeme za sutrašnju proslavu Kćerkina dana. Stražar Cazarilu dade znak da pričeka na klupi uza zid koja je još uvijek bila božanstveno topla od sunca, te se uputi prema postraničnim vratima koja su vodila u radnu

11

sobu i obrati se dvorjaninu koji je tamo radio i koji bi mogao, ili možda ne, ispuniti molbu ovom strancu i pozvati upravitelja. Stražar nije stigao ni na pola puta natrag do svog mjesta kadli kroz vratnice proviri njegov kolega i dovikne: „Kraljinac se vraća!” Narednik se okrene prema prostorijama za sluge kako bi proslijedio vijest i uzvikne: „Kraljinac se vraća! Pripremite se, vi tamo!” i ubrza korak. Konjušari i sluge počeše užurbano izlaziti kroz vrata uokolo dvorišta, a izvan glavnog ulaza začu se topot kopita i glasni povici. Prve su kroz kamene lukove projahale dvije mlade žene na usoptalim konjima, čiji su trbusi bili poprskani blatom, stvarajući buku neprimjerenu damama i ispuštajući pobjedonosne poklike. „Mi smo pobijedile, Teideze!” uzvikne prva osvrćući se preko ramena. Nosila je jahačku jaknu od modrog baršuna i poderanu vunenu suknju iste boje. Kosa joj se u uvojcima rasula iz djevojačkog šeširića od čipke koji je stajao pomalo nahero, ni zlatna ni riđa, nego boje jantara koji plamti pod zrakom zalazećeg sunca. Usne su joj bile pune, put blijeda, a neobično teške vjeđe uokvirivale su oči stisnute od smijeha. Njezina nešto viša družica, zadihana smeđokosa djevojka odjevena u crveno, široko se osmjehivala i okretala u sedlu prema ostatku povorke jahača koji su ih slijedili. Odjeven u grimiznu jaknu ukrašenu likovima zvijeri izvezenih srebrnim koncem, za njima je ujahao još mlađi plemić na još veličanstvenijem konju sjajne crne dlake, čiji se svileni rep vijorio poput zastave. Sa svake mu je strane jahao po jedan sluga drvena lica, a iza njega jedan namršteni gospodin. Imao je – sestrinu? da, zacijelo sestrinu – kovrčavu kosu, za nijansu tamnije riđu, te široka, napućena usta. „Utrka je završila na dnu brijega, Iselle. Varala si.” Djevojka svojem kraljevskom bratu uzvrati podrugljivom grimasom. Prije nego što je užurbani sluga uopće uspio postaviti stolac za uzjahivanje ispod njezina konja, ona je već skliznula iz sedla, spretno se dočekavši na noge. Njezina je tamnokosa družica također preduhitrila svog konjušara te mu se obratila, pružajući mu uzde: „Prošetaj ove sirote životinje malo duže, Deni, dok se potpuno ne ohlade. Užasno smo se prema njima ponašale.” U potpunoj suprotnosti s onim što je upravo izrekla, poljubi konja usred bijele mrlje na čelu te, nakon što je životinja dobro uvježbanim pokretom lagano gurne glavom, izvadi iz džepa nekakvu poslasticu i krišom mu je dade. Posljednja je kroz vrata, s nekoliko minuta zakašnjenja, ušla nešto starija žena crvena lica. „Iselle, Betriz, usporite! Za ime Majke i Kćeri, djevojke, pa ne možete juriti preko pola zaleđa Valende poput dviju luđakinja!” „Pa usporile smo. Zapravo, zaustavile smo se”, tamnokosa djevojka zdravorazumski primijeti. „Koliko god da se trudile, ne možemo umaknuti tvom jeziku, mila naša, koji je brži čak i od najhitrijeg konja u Baociji.” Žena napravi uvrijeđenu i ogorčenu grimasu te pričeka da joj konjušar postavi stolac kako bi sjahala. „Baka vam je kupila onu divnu bijelu mulu, kraljinčice, zašto nikad nju ne jašete? To bi bilo mnogo doličnije.” „I taaako mnogo sporije”, uzvrati hitro djevojka kose boje jantara smijući se. „A osim toga, sirotu su Pahuljicu već oprali i otimarili te joj spleli pletenice za sutrašnju procesiju. Konjušarima bi prepuklo srce da sam je izvela i tjerala kroz blato. Namjeravaju je držati u svili i kadifi cijelu noć.” Sopćući, starija žena dopusti konjušaru da joj pomogne sjahati. Nogama opet čvrsto na zemlji, protrese ih ispod suknje i protegne očito bolna leđa. Mladi se plemić povuče okružen rojem revnih slugu, a dvije se mlade djevojke, ne obazirući se na svoju pratilju koja je neprekidno gunđala ispod glasa, stanu utrkivati do vrata glavne kule dvorca. Pratilja ih je slijedila negodujući. Kad su stigle do vrata, kroz njih izađe krupni sredovječni muškarac u strogoj crnoj vunenoj odori i dobaci im, bez trunke ljutnje, ali ipak savršeno odmjerenim glasom: „Betriz, budeš li još jednom tjerala konja kući uzbrdo ovakvom brzinom, oduzet ću ti ga. Pa ćeš moći potrošiti taj višak energije trčeći za kraljinčicom.” Ona mu se kratko nakloni i odgovori skrušenim šaptom: „Da, tata.” Djevojka kose boje jantara istog trena istupi. „Molim vas da oprostite Betriz, gosparu dy Ferrej. Ja sam kriva. Ona nema drugog izbora nego slijediti me kamo god ja krenula.”

12

Muškarac podigne obrvu te joj se kratko nakloni. „U tom biste slučaju, kraljinčice, mogli razmisliti o tome koliko se časnim može smatrati zapovjednik koji natjera svoje sljedbenike da skrenu s pravog puta, znajući da će njega samog mimoići kazna.” Djevojčina se široka usta iskrive na ove riječi. Nakon što ga je dugo promatrala odozdo kroz trepavice, i ona mu se također kratko nakloni, a zatim obje djevojke kliznu kroz vrata nastojeći izbjeći daljnje pokude. Čovjek u crnom duboko uzdahne. Pratilja, mučeći se da ih sustigne, kratko kimne u njegovu smjeru u znak zahvalnosti. Čak i bez drugih naznaka, Cazaril je mogao zaključiti da je ovaj čovjek dvorski upravitelj po zveckanju ključeva okačenih o njegov pojas sa srebrnim kopčama i po lancu koji mu je visio oko vrata i koji je označavao njegov položaj. Ustane istog trena kad se čovjek zaputio prema njemu i izvede prokleto nezgrapan naklon, jer su ga bolne tetive zaustavile u pol kretnje. „Gosparu dy Ferrej? Moje ime je Lupe dy Cazaril. Bio bih duboko zahvalan kad bi me udova provincijarica primila, ako... ako joj je to po volji.” Glas ga je izdao pod upraviteljevim mrkim pogledom. „Ja vas ne poznajem, gospodine”, reče upravitelj. „Provincijarica bi me se, milošću bogova, mogla sjetiti. Nekoć sam bio paž, ovdje,” poprilično neodređeno pokaže rukom uokolo, „na ovom dvoru. Dok je stari provincijar još bio živ.” Ovo je mjesto napustio, a bilo mu je najsličnije domu. Cazaril je bio neizrecivo umoran od toga da se svugdje osjeća kao stranac. Čovjekove se sijede obrve podigoše. „Upitat ću hoće li vas provincijarica primiti.” „To je sve što tražim.” Sve što se usuđuje tražiti. Kad se upravitelj uputio natrag prema glavnoj kuli ukočenog držanja, Cazaril ponovno utone u klupu i ispreplete prste. Nakon nekoliko trenutaka očajničke neizvjesnosti, tijekom kojih su ga sluge u prolazu postrance odmjeravale, Cazaril podigne pogled i spazi da se upravitelj vratio. Dy Ferrej ga je zamišljeno promatrao. „Njezina Milost provincijarica pristala je sastati se s vama. Dođite za mnom.” Cazarilovo se tijelo ukočilo od sjedenja na svježem zraku; ustavši kako bi slijedio upravitelja u unutrašnjost dvorca, malčice posrne te opsuje. Vodič mu gotovo uopće nije trebao. Sa svakim bi ga skretanjem zapljusnulo sjećanje na raspored prostorija dvorca. Kroz ovaj hodnik, preko onih pločica s modro-žutim uzorkom, uz ovo pa ono stubište, kroz bijelo okrečenu unutrašnju odaju i naposljetku u prostoriju na zapadnoj strani dvorca u kojoj je oduvijek najviše voljela sjediti u ovo doba dana i u kojoj je svjetlo bilo najpovoljnije za njezine vezilje, ili za čitanje. Morao je sagnuti glavu ulazeći kroz niska vrata, što prije nikad nije. To je, izgleda, bilo jedino što se promijenilo. Iako, nisu vrata ta koja su se promijenila. „Doveo sam gospodina kako ste zatražili, Vaša Milosti”, upravitelj najavi Cazarila bezlično, ne želeći ga osloviti imenom kojim mu se predstavio niti, pak, to ime otvoreno zanijekati. Udova provincijarica sjedila je na širokom drvenom stolcu prekrivenom jastucima, kako bi bio udobniji za njezine ostarjele kosti. Bila je odjevena u jednostavnu tamnozelenu haljinu primjerenu njezinu udovištvu i visokom položaju, no odbijala je nositi kapicu kakvu su obično nosile udovice, odlučivši umjesto toga splesti sve sjeđu kosu u dvije pletenice savijene u punđe i pričvršćene zelenim vrpcama i kopčama s draguljima. Njezina dvorska dama, gotovo jednako vremešna i isto tako udovica, sudeći po ruhu svjetovnjakinje zavjetovane Hramu, sjedila je pored nje. Provincijaričina pratilja stisne svoj vez i promotri Cazarila mršteći se nepovjerljivo. Moleći se da ga tijelo ne izda u tom trenutku te ga uhvati grč ili posrne, Cazaril pažljivo klekne pred provincijaričinim stolcem i pogne glavu u znak pozdrava i poštovanja. Odjeća joj je odisala lavandom i oporim mirisom starosti. On podigne pogled, tražeći na njezinu licu znak da ga je prepoznala. Ako ga se ne sjeti, i to brzo, nema nikakve nade da će od njega išta postati. Ona mu uzvrati pogled i zagrize usnu, začuđena. „Tako mi svih pet bogova”, promrmlja tiho. „To zaista jesi ti. Moj lorde dy Cazarile. Dobrodošao u moj dom.” Pruži mu ruku na poljubac. On teško proguta, ostavši gotovo bez daha, te prigne glavu k njezinoj ruci. Nekoć je

13

bila meka i bijela, sa savršeno njegovanim noktima bisernog sjaja. Sada su joj se nazirali kvrgavi članci prstiju, a koža joj je bila posuta smeđim pjegama, iako su joj nokti još uvijek bili jednako uredni kao i kad je bila vladarica u najboljim godinama. Ni najmanjim trzajem ruke nije dala naslutiti da je zamijetila nekoliko suza koje su mu nehotice skliznule na njezin dlan, no usta su joj se jedva primjetno iskrivila. Oslobađajući se njegova laganog stiska, rukom mu je dodirnula bradu prateći prstom jednu od sijedih šara. „Zaboga, Cazarile, zar sam toliko ostarjela?” On zatrepće i pogleda u nju. Neće, neće briznuti u plač poput premorenog djeteta... „Prošlo je jako mnogo vremena, Vaša Milosti.” „Jao...” Ona okrene dlan i potapša ga suhim prstima po obrazu. „To ti je bio znak da kažeš da se nisam nimalo promijenila. Zar te nisam naučila kako lagati damama? Kako sam mogla biti tako nemarna?” Savršeno odmjerenim pokretom povukla je ruku i kimnula svojoj pratilji. „Dopusti da te upoznam sa svojom rođakinjom, gospom dy Hueltar. Tessa, predstavljam ti dragog gospodina kaštelana dy Cazarila.” Krajičkom oka Cazaril primijeti da je upravitelj s olakšanjem odahnuo, opustio se, sklopio ruke u krilu i naslonio se na dovratak. Još uvijek klečeći, Cazaril se okrene prema zavjetnici i nespretno nakloni. „Iznimno ste ljubazni, Vaša Milosti, no s obzirom da ni Cazaril niti njegova utvrda, kao i nijedan od posjeda mog oca više ne pripadaju meni, odrekao sam se i tog naslova.” „Ne budi smiješan, kaštelane.” Njezin šaljivi glas imao je oštar prizvuk. „Ima već deset godina otkako je moj dragi provincijar umro, ali bih se svejedno osobno pobrinula da Kopiletovi demoni proždru prvog koji bi mi zanijekao titulu provincijarice. Svojim možemo smatrati ono što smo u stanju zadržati, drago momče. Ne smiješ nikada dopustiti da te vide kako se kolebaš ili uzmičeš.” Zavjetnica se pokraj nje ukoči, jasno dajući do znanja da tako izravne riječi odobrava još i manje od osjećaja koji su se iza njih skrivali. Cazaril zaključi kako ne bi bilo razborito istaknuti da naslov provincijarice sada po zakonu pripada njezinoj mladoj snahi. Njezin sin, sadašnji provincijar, i njegova supruga također su to smatrali nerazboritim. „Vaša Milosti, vi ćete za mene uvijek biti velika dama koju smo štovali izdaleka”, odgovori Cazaril. „Tako je već bolje”, uzvrati ona s odobravanjem. „Mnogo bolje. Volim kad je čovjek domišljat.” Mahne rukom svom upravitelju. „Dy Ferrej, privuci stolicu za kaštelana. I za sebe također; stojiš tu zlokobno poput vrane.” Upravitelj se nasmiješi, očigledno naviknut da mu se tako obraća, te promrmlja: „Svakako, Vaša Milosti.” Privuče Cazarilu stolac ukrašen rezbarijama zadovoljno promrmljavši: „Izvolite sjesti, gospodine”, a za sebe donese drugi iz susjedne sobe i postavi ga nešto podalje svoje gospodarice i njezina gosta. Cazaril nespretno ustane, a zatim se smjesti na božanstveno udobnom stolcu. Oklijevajući prozbori: „Čini mi se da sam vidio kraljinca i kraljinčicu kako se vraćaju s jahanja baš kad sam došao, Vaša Milosti. Da sam znao da imate takve goste, ne bih vas uznemiravao.” Ne bi se usudio. „Nisu tu u posjeti, kaštelane. Oni žive ovdje sa mnom, zasad. Valenda je miran, uredan grad, a... moja kći i nije baš najbolje. Prija joj ovdašnji povučeni život, nakon isuviše mahnitog dvora.” U očima joj zaiskri umoran izraz. Tako mi svih pet bogova, gospa Ista je također ovdje? Udova kraljinica Ista, Cazaril se brzo ispravi u sebi. Kad je tek počeo služiti provincijara od Baocije, kao tek nerazvijena ličinka kao i svi mladići sličnog položaja, provincijaričina najmlađa kći Ista već se tada doimala odraslom ženom, iako je bila svega nekoliko godina starija od njega. Srećom, čak i u toj lakoumnoj dobi, nije bio toliko lakouman da ikome povjeri kako je u nju beznadno zaljubljen. Kraljevski brak sa samim kraljinom Iasom – njezin prvi, njegov drugi – koji je uslijedio nedugo zatim činio se sudbinom prikladnom njezinoj ljepoti, unatoč razlici u godinama između kraljevskih supružnika. Cazaril je smatrao da se moglo očekivati da će Ista rano ostati udovicom, iako ne tako rano.

14

Provincijarica nestrpljivo odmahne rukom kao da želi otkloniti umor te nastavi razgovor upitavši ga: „A što se s tobom događalo? Posljednje što sam o tebi čula jest da si bio u službi provincijara Guaride kao glasnik-konjanik.” „Od toga je prošlo... već nekoliko godina, Vaša Milosti.” „Kako si došao ovamo?” Odmjerila ga je pogledom, mršteći se. „Gdje ti je mač?” „Ah, to.” Rukom ovlaš dodirne bok o kojem nije visio ni pojas niti mač. „Sve sam izgubio... Kad je stupnik dy Jironal poveo trupe kraljina Orica u zimski pohod prema sjevernoj obali prije neke... tri? da, prije tri godine, i postavio me za upravitelja tvrđave u Gotorgetu. Zatim je dy Jironal pretrpio onaj nesretan obrat... devet je mjeseci utvrda odolijevala roknarskim trupama. Znate već kako to ide. Tako mi časti, u Gotorgetu nije ostao niti jedan jedini štakor kojeg bi se dalo ispeći kad smo primili vijest da je dy Jironal još jednom sklopio primirje. Zatim nam je bilo zapovjeđeno da položimo oružje, napustimo tvrđavu i predamo je neprijatelju.” Kratko se i neveselo nasmiješi; lijevu ruku savine u krilu. „Za utjehu, primio sam obavijest da je naša utvrda roknarskog kraljevića stajala dodatnih tristo tisuća kraljevskih zlatnika koje je platio u šatoru za pregovore. Računajući uz to i znatne gubitke na ratnom polju tijekom tog devetomjesečja.” Slaba utjeha za živote kojima smo mi platili. „Roknarski je zapovjednik zahtijevao da mu predam očev mač. Rekao je da će ga objesiti u svom šatoru, u znak sjećanja na mene. To je bio posljednji put da sam vidio svoj mač. Nakon toga...” Cazarilov glas, osnaživši se tijekom prepričavanja ovih uspomena, sad opet zadrhti. On pročisti grlo i nastavi. „Došlo je do pogreške, nekakve zabune. Kad je sastavljen popis ljudi za koje će biti plaćena otkupnina i poslana škrinja sa zlatnicima, moje je ime iz nekog razloga bilo izostavljeno s njega. Roknarski se intendant kleo da nije riječ ni o kakvoj pogrešci jer je količina novca točno odgovarala broju ljudi, ali... nekakva se pogreška očito potkrala. Svi su moji časnici spašeni... Mene su zatvorili zajedno s ljudima za koje nije plaćena otkupnina i zatim odveli u Visping, gdje su nas prodali roknarskim gusarskim zapovjednicima kao galijote.” Provincijarica uzdahne. Upravitelj, koji se sve više naginjao naprijed za vrijeme Cazarilove pripovijesti, ispali: „Zacijelo ste prosvjedovali!” „O, da, tako mi svih pet bogova, prosvjedovao sam cijelim putem do Vispinga. I kad su me odvukli preko brodske daske i okovali me za veslo, još sam uvijek prosvjedovao. Nastavio sam prosvjedovati sve dok nismo isplovili, a onda sam... naučio da je pametnije šutjeti.” Ponovno se osmjehne, a lice mu se preobrazi u klaunsku masku. Nasreću, nitko nije zamijetio da se njemu potkrala ta sitna pogreška. „Na galijama sam proveo... jako mnogo vremena.” Devetnaest mjeseci i osam dana, kako je kasnije prebrajao, no u to vrijeme nije mogao razlikovati jučer od danas. „A onda mi se sreća osmjehnula na najnevjerojatniji način, kad je moga gusarskog gospodara presrela flota kraljina Ibre, ne ostavivši mu prostora za uzmak. Ibranci su imali veslače dobrovoljce koji su, vjerujte mi, veslali mnogo bolje od nas, te su nas uskoro sustigli.” Sve očajniji Roknarci pogubili su dvojicu galijota kojima su se namjerno – ili slučajno – ukrstila vesla. Jedan je od njih sjedio pored Cazarila i mjesecima s njim dijelio klupu. Kad je krv šiknula, dio mlaza dospio je i njemu u usta; još je uvijek mogao osjetiti njezin okus kad god bi načinio pogrešku i prisjetio se tog događaja. Kao, primjerice, sada. Nakon što su porazili gusarskog zapovjednika, Ibranci su privezali Roknarce, od kojih su neki bili još poluživi, za krmu uz pomoć užadi koju su napravili od njihovih vlastitih crijeva, da posluže kao hrana velikim ribama. Dio oslobođenih robova pomogao im je veslati, ovaj put dragovoljno. Cazaril nije bio u stanju. Posljednje bičevanje kojem je bio podvrgnut imalo je za posljedicu žive rane na leđima, te ga je samo nekoliko sati dijelilo od toga da ga roknarski zapovjednik galije gurne preko ograde jer je bio slomljen i neuporabljiv. Sjeo je na palubu dok su mu se mišići nekontrolirano grčili i plakao. „Dobri su me Ibranci iskrcali u Zagosuru, gdje sam nekoliko mjeseci proveo u bolnici. Znate kako je kad se čovjek najednom oslobodi dugotrajne rabote. Ljudi postanu... poprilično djetinjasti.” Osmjehne se kao da se ispričava svima prisutnima. U njegovu slučaju, djetinjasto se ponašanje ispoljilo kao nesvjestica i vrućica, dok mu leđa nisu djelomično zacijelila; zatim kao dizenterija, a potom i groznica. Praćene, cijelo to vrijeme, napadajima neutješnog plača.

15

Plakao je kad bi mu ministrant ponudio večeru. Kad bi sunce izlazilo. I kad bi sunce zalazilo. Kad bi ga prestrašila mačka. Kad su ga vodili u krevet. Ili u bilo kojem trenutku, bez ikakva razloga. „Primili su me u bolnici u hramu Majčine milosti. Kad mi je bilo malo bolje” – kad je plakanje gotovo sasvim prestalo i kad su ministranti zaključili da nije lud, nego samo slabih živaca – „dali su mi nešto novca, te sam se pješice uputio ovamo. Proveo sam tri tjedna na putu.” U sobi je zavladala grobna tišina. Cazaril podigne pogled i primijeti da su se provincijaričine usne stisnule od bijesa. Prazan mu se želudac zgrči od užasa. „Ovo je bilo jedino mjesto koje mi je palo na pamet!” žurno se ispriča. „Žao mi je. Žao mi je.” Upravitelj glasno izdahne i ponovno se nasloni zureći u Cazarila. Oči provincijaričine dvorske dame bile su širom razrogačene. Provincijarica izjavi drhtavim glasom: „Ti si kaštelan dy Cazaril. Trebali su ti dati konja. Trebali su ti dati pratnju.“ Cazaril počne uplašeno mahati rukama u znak nijekanja. „Ne, ne, gospo. To je bilo... to je bilo dovoljno.” Pa, gotovo dovoljno. U tom trenutku shvati da njezina ljutnja nije bila usmjerena na njega. Tako znači. Grlo mu se stisne, a prostorija mu se zamagli pred očima. Ne, ne opet, ne ovdje... Žurno nastavi: „Želio bih se staviti vama u službu, Visosti, ako vam ikako mogu biti od koristi. Priznajem da... da ne mogu mnogo toga raditi. Zasad.” Provincijarica se uspravi u stolcu oslonivši lagano bradu o dlan i stade ga proučavati. Nakon nekoliko trenutaka progovori: „Nekoć si vrlo lijepo svirao lutnju, dok si bio paž.” „Jao...” Cazaril na trenutak grčevito pokuša sakriti žuljave ruke jednu u drugu. Zatim se ponovno osmjehne u znak isprike i položi ih kratko na koljena. „Mislim da to sada više nisam u stanju, gospo.” Ona se nagne naprijed, a pogled joj se na trenutak zadrži na njegovoj napola obogaljenoj ljevici. „Razumijem.” Ponovno se nasloni napućivši usne. „Sjećam se da si onomad bio pročitao sve knjige iz knjižnice mog supruga. Glavni se paž uvijek žalio na tebe zbog toga. Rekla sam mu da te ostavi na miru. Želio si postati pjesnikom, ako se dobro sjećam?” Cazaril nije bio siguran da bi trenutačno bio u stanju držati pero u desnoj ruci. „Vjerujem da je zahvaljujući mom odlasku u rat Chalion pošteđen podosta loše poezije.” Ona slegne ramenima. „Hajde, hajde, kaštelane, gotovo da me strašiš svojom ponudom. Nisam sigurna da u skromnoj Valendi postoji dovoljno zaposlenja za tebe. Bio si dvorjanin, zapovjednik, dvorski upravitelj, glasnik...” „Posljednji sam put služio kao dvorjanin još prije nego što je kraljin Ias umro, moja gospo. Kao zapovjednik... pridonio sam porazu kod Dalusa.” I nakon toga proveo gotovo godinu dana trunući u tamnicama u pokraljini Brajar. „Kao upravitelj... pa, opsada je završila gubitkom tvrđave. A kao glasnika su me umalo objesili pod sumnjom da sam uhoda. Dvaput.” Zamisli se. I triput me podvrgli mučenju zbog nepoštovanja pregovora. „Ali... ali znam veslati. I poznato mi je pet načina pripremanja jela od štakora.” Zapravo, i sad bi mi godio jedan krepak obrok od štakorskog mesa. Nije znao što je pročitala na njegovu licu dok ga je njezin oštar pogled dugo probadao. Možda iscrpljenost, ili pak glad, toplo se nadao. Bio je poprilično siguran da je ipak riječ o gladi jer se provincijarica naposljetku nasmiješi samo jednim kutem usana. „U tom nam se slučaju pridruži za večerom, kaštelane, iako se bojim da ti moj kuhar neće servirati štakora. Nije im sezona, ovdje u mirnoj Valendi. Razmislit ću o tvojoj molbi.” Cazaril joj nijemo zahvali kimnuvši glavom, ne pouzdajući se u vlastiti glas.  

S obzirom na to da je još uvijek bila zima, glavni obrok u dvorcu jeo se u podne, službeno, u velikoj dvorani. Večernji je obrok bio laganiji i sastojao se od ostataka kruha i mesa od ručka, zbog provincijaričine štedljivosti, ali samo od najboljih komada, uz obilnu žrtvu ljevanicu u obliku najboljih vina, zbog njezina ponosa. Za vrijeme treperavih ljetnih vrućina na ovim visoravnima, postupak bi bio obratan; ručak bi bio lagan, dok bi se glavni obrok jeo nakon sumraka, kad bi se stanovnici Baocije svih staleža povukli u svoja prohladna

16

dvorišta gdje bi jeli uz svjetlost svjetiljaka. Za večerom ih je bilo tek osmero, u ugodnoj i mirnoj prostoriji u novom krilu dvorca u blizini kuhinja. Provincijarica je zauzela središnje mjesto za stolom, a Cazarila je kao uvaženoga gosta smjestila sebi s desna. Cazaril se obeshrabrio kad je shvatio da kraljinčica Iselle sjedi s njegove druge strane, a kraljinac Teidez nasuprot njoj. Srčanost mu se povratila tek kad je kraljinac odlučio prikratiti čekanje dok se svi ne smjeste gađajući svoju stariju sestru kuglicama od kruha, što je njegova baka strogo prekinula. Osvetnički je bljesak u Iselleinu oku osujetila, primijeti Cazaril, njezina družica Betriz koja je sjedila nasuprot njemu malo niže za stolom, pravodobno joj odvrativši pažnju nekom kretnjom. Gospa Betriz mu se nasmiješi preko stola s izrazom dobronamjerne znatiželje, a na licu joj se pojave jamice. Upravo kad mu se učinilo da će prozboriti, među njih stupi sluga noseći posudu za pranje ruku. Mlaka je voda mirisala na sporiš. Cazarilu su drhtale ruke dok ih je umakao u posudu i brisao finim platnenim ručnikom, a tu je slabost pokušao prikriti čim prije tako što ih je spustio u krilo. Stolac točno nasuprot njemu ostao je prazan. Cazaril kimne glavom prema stolcu i plaho zapita provincijaricu: „Hoće li nam se udova kraljinica pridružiti večeras, Vaša Milosti?” Njezine se usne stisnu. „Nažalost, Ista se ne osjeća dovoljno dobro večeras. Ona... najčešće jede u svojim odajama.” Cazaril šutke pretrpi trenutak nelagode i odluči se kasnije raspitati što točno muči majku kraljinca i kraljinčice. Iz provincijaričine reakcije dalo se zaključiti da je riječ o nekoj kroničnoj ili dugoj bolesti, ili o nečem prebolnom da bi se o tome razgovaralo. Kako je već dugo vremena bila udovica, Ista je bila pošteđena opasnosti daljnjih poroda, tog prokletstva mladih žena, no zato je bila podložna svim onim drugim zastrašujućim poremećajima koji znaju zadesiti žene njezine dobi... Ista je bila druga žena kraljina Iasa i udala se za njega kad je on bio čovjek u srednjim godinama, a njegov sin i nasljednik Orico već odrastao muškarac. Dok je, prije mnogo godina, kratko boravio na dvoru Chaliona, Cazaril ju je promatrao samo sa sigurne udaljenosti; doimala se sretnom, a kraljin ju je u početku njihova braka volio kao zjenicu svog oka. Ias je bio lud i za svojom kćerkicom Iselle koja je netom prohodala i sinom Teidezom koji je bio još dojenče na njedrima dojilje. Njihovu je sreću zasjenila tragična izdaja lorda dy Luteza i, prema mišljenju mnogih, upravo je to bio razlog zbog kojeg je vremešni kraljin prije vremena umro od tuge. Cazaril nije mogao a da se ne zapita nije li bolest, koja je očigledno natjerala kraljinicu Istu da se povuče s dvora svog posinka, uzrokovana nekim zlosretnim političkim razlozima. No prema svim saznanjima, novoustoličeni kraljin Orico odnosio se s poštovanjem prema pomajci i bio ljubazan prema polubratu i polusestri. Cazaril se zakašlje ne bi li prikrio kruljenje u želucu, a zatim mu pažnju privuče kraljinčev glavni učitelj, koji je sjedio na sasvim drugom kraju stola iza gospe Betriz. Provincijarica je, kimnuvši glavom s kraljevskom otmjenošću, zatražila od njega da izgovori molitvu Svetoj Obitelji i zatraži njihov blagoslov za obrok koji će uslijediti. Cazaril se nadao da će uslijediti uskoro. Zagonetka praznog stolca riješila se nedugo zatim, kad je dvorski upravitelj, gospar dy Ferrej, užurbano ušao i kratko se ispričao svima prisutnima zbog kašnjenja prije nego što je sjeo. „Zaustavio me svećenik iz reda Kopileta”, objasnio je dok su sluge posluživale kruh, meso i sušeno voće. Cazaril se teškom mukom suzdržavao da ne prione jelu pohlepno poput izgladnjela psa, ali iz pristojnosti najprije ispusti upitan zvuk pa tek onda uzme prvi zalogaj. „Uistinu razgovorljiv mladi čovjek”, nastavi dy Ferrej. „Što sad hoće?” zapita provincijarica. „Još priloga za bolnicu za nahočad? Ta prošli smo tjedan poslali jednu škrinju. Dvorske sluge naprosto odbijaju poklanjati još stare odjeće.” „Dojilje”, odvrati dy Ferrej žvačući. Provincijarica frkne nosom. „Ne s mojeg dvora!” „Ne, ali me zamolio da proširim glas da Hram traži pomoć. Nada se da bi netko mogao imati rođakinju sklonu pobožnom milosrđu. Prošlog su tjedna pronašli još jedno dojenče koje je netko ostavio ispred stražnjih vrata, a očekuje da će ih biti još. Navodno je

17

takvo doba godine.” Prema nauku reda Kopileta, neželjena su se djeca ubrajala u neuobičajene pojave i događaje koji su bili u nadležnosti tog boga, a uključivale su, naravno, kopilad i djecu koja su prerano ostala bez roditelja. Bolnice za nahočad i sirotišta Hrama bile su jedan od osnovnih zadataka ovog reda. Cazaril pomisli kako bogu koji navodno zapovijeda odredom demona ne bi trebalo biti tako teško iskamčiti priloge za dobra djela svog reda. Cazaril oprezno dolije vodu u svoje vino. Tako se odnositi prema ovoj berbi bio je zločin, ali s obzirom na njegov prazan želudac, vino bi mu zasigurno udarilo u glavu. Provincijarica mu kimne u znak odobravanja, no zatim se upusti u raspravu na istu temu sa svojom rođakinjom, iz koje je izašla kao djelomična pobjednica izborivši se za pola čaše nerazvodnjenog vina. Gospar dy Ferrej nastavi: „No svećenik mi je ispričao i jednu zanimljivu pripovijest. Pogodite tko je noćas umro?” „Tko, tata?” gospa Betriz ga ohrabri da nastavi. „Gospar dy Naoza, slavni duelant.” To ime Cazarilu nije bilo poznato, ali provincijarica frkne nosom. „Bilo je i vrijeme. Užasan čovjek. Ja ga nikad nisam primila, iako pretpostavljam da su neki bili dovoljno nerazboriti da to učine. Je li moguće da je napokon podcijenio žrtvu... mislim, suparnika?” „Upravo tu priča postaje najzanimljivija. Čini se da je ubijen čarolijom smrti.” Uto dy Ferrej, u maniri pravog pripovjedača, otpije dug gutljaj vina, dok se među prisutnima za stolom pronese zgranuti žamor. Cazaril zastane u pola zalogaja. „Hoće li Hram pokušati odgonetnuti tu zagonetku?” upita kraljinčica Iselle. „Nema tu nikakve zagonetke. Prije bih rekao da je riječ o tragediji. Prije otprilike godinu dana dy Naoza se na ulici sudario sa sinom jedincem ovdašnjeg trgovca vunom, što je, kao i obično, završilo dvobojem. Odnosno, dy Naoza je tvrdio da je bila riječ o dvoboju, iako su oni koji su pribivali događaju to nazvali okrutnim ubojstvom. No iz nepoznatog razloga, kad je mladićev otac pokušao izvesti dy Naozu pred lice pravde i zatražio od njih da svjedoče na sudu, od njih nije bilo niti traga ni glasa. A šuškalo se i da je sučeva čestitost upitna.” Provincijarica ispusti siktav zvuk u znak negodovanja. Cazaril se usudi progutati zalogaj i reći: „Nastavite, molim vas.” Ponukan njegovom molbom, dvorski upravitelj nastavi: „Trgovac je bio udovac, a mladić mu je bio ne samo sin jedinac nego i jedino dijete. A što je još gore, trebao se uskoro i vjenčati. Čarolija smrti je ružna stvar, bez daljnjega, ali ne mogu barem malo ne suosjećati sa sirotim trgovcem. Dobro, bogatim trgovcem, pretpostavljam, ali u svakom slučaju prestarim i nedovoljno vještim u mačevanju da bi pobijedio nekoga poput dy Naoze. I stoga je posegnuo za onim što mu se učinilo jedinim rješenjem. Kako sam čuo, napustio je posao i sljedeću godinu proveo proučavajući crnu magiju. Hram bi se trebao dobro zamisliti nad tim gdje je pronašao sve to štivo, kažem vam. I onda se sinoć povukao u nekakvu napuštenu vjetrenjaču udaljenu desetak kilometara od Valende i pokušao prizvati demona. I tako mi Kopileta, uspio je! Njegovo su tijelo jutros pronašli.” Otac Zime bio je bog svih nepreuranjenih smrti, i pravednih. No Kopile je, uza sve ostale nesreće koje su bile njegova zasluga, bio bog ubojica. Štoviše, i bog cijelog mnoštva drugih prljavih poslova. Čini se da je trgovac znao u čijoj će trgovini pronaći svoje čudotvorno rješenje. Cazarilu se najednom učini da bilježnica u njegovu prsluku teži nekoliko kilograma te da bi mogla progorjeti tkaninu i planuti. „E pa ja nimalo ne suosjećam s njim”, reče kraljinac Teidez. „To je bio kukavički čin!” „Jest, ali što možete očekivati od jednog trgovca?” primijeti njegov učitelj s dna stola. „Ljudi njegova staleža nisu odgajani prema istom kodeksu časti kao prava gospoda.” „Ali to je tako tužno”, pobuni se Iselle. „Mislim, to sa sinom koji se upravo trebao vjenčati.” Teidez prezirno dobaci: „Djevojke. Jedino na udaju mislite. Ali što je veći gubitak za kraljevinu? Nekakav vunar koji samo zgrće novac ili mačevalac? Svaki duelant s takvom vještinom zacijelo bi kraljinu dobro služio kao vojnik!” „Iz iskustva znam da to nije uvijek tako”, reče Cazaril oporo. „Kako to mislite?”

18

Teidez će na to izazovno. Cazaril skrušeno promrmlja: „Ispričavam se. Prekinuo sam vas.“ „U čemu je razlika?” Teidez je bio uporan. Provincijarica kucne prstom o stolnjak i uputi mu zagonetan pogled. „Molim te pojasni, kaštelane.” Cazaril slegne ramenima i gotovo se neprimjetno nakloni mladiću u znak isprike. „Razlika je, moj kraljinče, u tome da vješti vojnik ubija vaše neprijatelje dok vješti duelant ubija vaše saveznike. Vama prepuštam odluku o tome kojeg bi od te dvojice mudar zapovjednik više volio imati u svom taboru.” „Tako”, reče Teidez. Utihne i zamisli se. Čini se da trgovčevu bilježnicu neće morati odmah vratiti odgovornim vlastima, niti da će mu to biti tako teško. Cazaril bi sutra na miru mogao potražiti svećenika u hramu Svete Obitelji ovdje u Valendi i predati je kako bi je mogli proslijediti dalje. Tekst će trebati dešifrirati; nekima se takva zagonetka činila teškom ili zamornom, no Cazarila je to oduvijek zabavljalo. Pitao se bi li trebao, iz pristojnosti, ponuditi da je on pokuša odgonetnuti. Dotakne svoje mekano vuneno ruho i bude mu drago što se pomolio za čovjekovu dušu tijekom njegova žurnog pogreba. Namrštivši svoje tamne obrve, Betriz zapita: „Tko je bio sudac, tata?” Dy Ferrej je na trenutak oklijevao, a zatim slegne ramenima. „Časni sudac Vrese.” „Ah”, oglasi se provincijarica. „On.” Nos joj se namreška kao da je osjetila nekakav neugodan miris. „Dakle, duelant mu je zaprijetio?” upita kraljinčica Iselle. „Nije li trebao... nije li mogao zatražiti pomoć, ili dati uhititi dy Naozu?” „Mislim da čak ni dy Naoza nije toliko nesmotren da prijeti pravosudniku pokrajine”, odgovori dy Ferrej. „Ali je vjerojatno zastrašio svjedoke. Vresea su, hm, vjerojatno pridobili nekim manje nasilnim sredstvima.” Ubaci komadić kruha u usta te protrlja palac i prstenjak oponašajući čovjeka koji gladi novčić. „Da je sudac časno i hrabro obavio svoj posao, siroti trgovac ne bi bio prisiljen posegnuti za čarolijom smrti”, polako će Iselle. „Dvoje ljudi je mrtvo i prokleto, a mogao je biti samo jedan... a čak i da su ga osudili na smrt, dy Naoza bi se imao vremena pokajati za grijehe prije nego što stane pred bogove. Ako sve ovo nije tajna, zašto je taj čovjek još uvijek sudac? Bako, ne možeš li ti nešto učiniti po tom pitanju?” Provincijarica stisne usne. „Imenovanje pravosudnika pokrajine nije u mojoj nadležnosti, draga moja. Niti njihovo opozivanje. Da jest, ta bi služba imala mnogo urednije vodstvo, uvjeravam te.” Otpije gutljaj vina te nadoda, ponukana unukinim namrštenim pogledom: „Ja u Baociji imam velike povlastice, dijete, ali ne i velike ovlasti.” Iselle pogleda prvo prema Teidezu, a zatim prema Cazarilu, pa ozbiljnim glasom ponovi pitanje koje je njezin brat maločas postavio: „U čemu je razlika?” „Jedno znači imati pravo vladati – i dužnost zaštititi! Drugo znači imati pravo na zaštitu”, odgovori provincijarica. „Nažalost, razlika između provincijara i provincijarice nije u samo nekoliko slova.” Teidez se zasmijulji. „Misliš, poput razlike između kraljinca i kraljinčice?” Iselle se okrene prema njemu podignutih obrva. „Tako, dakle? A što ti predlažeš da se učini kako bi taj potkupljivi sudac bio smijenjen, dječače s povlasticama?” „Dosta, vas dvoje”, oglasi se provincijarica tobože strogim glasom, koji je svejedno odavao bakinu blagost. Cazaril se krišom osmjehne. Nema dvojbe, unutar ovih zidova vladala je ona, i to prema pravilima starijima od chalionskog zakona. Njezina je državica bila malena, ali dostatna. Razgovor je skrenuo u nešto mirnije vode kad su sluge iznijele kolače, sir i vino iz Brajara. Cazaril se prejeo, nadajući se da nitko nije primijetio. Ako uskoro ne prestane, pozlit će mu. Ali zlaćano desertno vino bilo je tako pitko da su mu umalo potekle suze; to je vino pio nerazvodnjeno, ali se uspio prisiliti da se zaustavi na jednoj čaši. Nakon obroka ponovno su uslijedile molitve, a zatim je kraljinca Teideza njegov učitelj odvukao na pouku. Provincijarica pošalje Iselle i Betriz u njihove odaje kako bi se

19

posvetile vezenju. Otišle su trkom, a dy Ferrej ih je slijedio nešto sporijim korakom. „Hoće li uistinu mirno sjediti za vezivom?” Cazaril upita provincijaricu promatrajući ih dok su odlazile u oblaku lepršavih šuštavih suknja. „Brbljaju i smijulje se dok to postane nepodnošljivo, ali da, vrlo su spretne vezilje”, odgovori provincijarica napućivši usne u znak negodovanja, kojem je protuslovila toplina u njezinim očima. „Vaša je unuka iznimno ljupka mlada dama.” „Muškarcu određene dobi, Cazarile, sve se mlade dame čine ljupkima. To je prvi simptom senilnosti.” „Istinu zborite, moja gospo.” Usne mu se razvuku u smiješak. „Već je dvije guvernante dovela do ruba živaca, a čini se da je naumila to isto napraviti i trećoj, ako je suditi po silnim pritužbama koje sirota žena ima na nju. A s druge strane...” provincijaričin se zajedljivi glas uspori, „bolje da je jaka. Jednog će je dana, to je neizbježno, poslati daleko od mene, i više neću biti u mogućnosti pomoći joj... zaštititi je...” Privlačna, neiskusna mlada kraljinčica bila je tek pijun, a ne lovac, u političkim igrama Chaliona. Cijena njezine ruke bit će visoka, ali politički i financijski povoljan brak ne mora se nužno pokazati dobrim izborom kad je riječ o intimnijim pitanjima. Udova provincijarica imala je sreće u izboru supružnika, ali je za svoga dugog života zacijelo imala prilike vidjeti svekolike bračne sudbine koje mogu zadesiti žene visoka roda. Hoće li Iselle poslati u daleku Darthacu? Ili je udati za nekog rođaka u kraljevini Brajar s kojim je veže prebliska krvna veza? Sačuvajte bogovi da bude prodana Roknarcima kao zalog nekoga privremenog mira i prognana na Arhipelag. Promatrala ga je postrance pri svjetlu bogatih svijećnjaka koje je oduvijek voljela. „Koliko ti je sada godina, kaštelane? Mislim da ti je bilo trinaestak kad te otac poslao ovamo da služiš mom dragom provincijaru.” „Otprilike toliko, da, Vaša Milosti. Sad mi je trideset i pet.” „Aha. Onda bi trebao obrijati to neuredno raslinje što ti je izraslo na licu. Zbog njega izgledaš petnaest godina stariji.” Cazaril razmotri treba li joj uzvratiti podrugljivom primjedbom o tome kako je preuranjena starost uobičajena posljedica služenja na roknarskim galijama, ali nije bio raspoložen za dosjetke. Umjesto toga reče: „Nadam se, gospo, da nisam ozlovoljio kraljinca svojim trabunjanjem.” „Vjerujem da si čak uspio natjerati mladog Teideza da zastane i porazmisli. A to se ne događa često. Voljela bih da njegovu učitelju to češće polazi za rukom.” Kratko zabubnja tankim prstima po stolnjaku i iskapi svoju čašicu vina. Položi je na stol i nadoda: „Ne znam u kakvom si svratištu punom buha namjeravao provesti noć, kaštelane, ali poslat ću paža po tvoje stvari. Večeras spavaš ovdje.“ „Zahvaljujem vam, vaša Milosti, i prihvaćam s dubokom zahvalnošću.” I spremnošću. Hvala budi bogovima, o, pet puta svakome od njih pet, da su ga konačno negdje primili, makar samo privremeno. Oklijevao je, posramljen. „Ali, ovaj... nema potrebe gnjaviti Vašeg paža.” Ona ga pogleda podignuvši obrvu. „Tome oni i služe. Kao što se vjerojatno sjećaš.” „Da, ali...” kratko se osmjehne i pokaže rukom na sebe, „ovo su sve moje stvari.” Pogleda ga bolno dirnuta, a on nastavi tihim glasom: „Imao sam i manje kad su me izbacili s ibranske galije u Zagosuru.” Na sebi je imao tek neopisivo prljav komad tkanine svezan oko bokova, i kraste. Ministranti su dronjke spalili prvom prigodom. „U tom će te slučaju moj paž”, reče provincijarica odmjerenim glasom, još uvijek ga netremice promatrajući, „otpratiti do tvojih odaja. Moj lorde kaštelane.” Ustajući sa stolca, nadoda, dok joj je rođakinja-dvorkinja pomagala da se uspravi: „Razgovarat ćemo opet sutra.”  

Njegova odaja, smještena u starom krilu dvorca, bila je namijenjena počasnim gostima – ne toliko zbog silne udobnosti koliko zbog činjenice da je u toj prostoriji spavalo nekoliko povijesno znamenitih vladara. Sam je Cazaril bezbroj puta posluživao goste koji su tu

20

boravili. Krevet je imao tri madraca, od slame, perja i paperja, i bio je prekriven najmekšim mogućim plahtama te pokrivačem koji su izvezle dvorkinje. Prije nego što ga je paž napustio, stigle su dvije služavke noseći vodu za pranje, vodu za piće, ručnike, sapun, čačkalicu te dugu izvezenu noćnu košulju, kapu i papuče. Cazaril je imao namjeru spavati u mrtvačevoj košulji. Najednom mu sve to postane previše. Sjedne na rub kreveta držeći košulju u rukama i brizne u plač, isprekidano jecajući. Gutajući suze, rukom dade znak uznemirenim slugama da ga ostave. „Što je njemu?“ čuo je služavkin glas dok su koraci zamirali na hodniku, a njemu niz nos klizile suze. Paž odgovori s gnušanjem: „Luđak, pretpostavljam.” Nakon kratke stanke do njega jedva čujno dopre služavkin glas: „E, pa, onda će se ovdje savršeno uklopiti, zar ne...”

3

U sivom praskozorju Cazarila probudi dozivanje u dvorištu i zveket lonaca u daljini – zvukovi dvora koji se budi. Otvorivši oči, na trenutak ga obuzme panika jer se nije mogao odmah sjetiti gdje se nalazi, no mekoća toplog kreveta i pokrivača od perja natjera ga da ponovno legne i nastavi drijemati. Ne spavati više na tvrdoj klupi. Ne ljuljati se više gore-dolje. Uopće se ne kretati, o bogovi, to je raj. Ležati mirno na čvornatim leđima. Svetkovina Kćerkina dana trajat će od jutra do mraka. Možda bi se mogao ostati izležavati u krevetu dok se ostali ukućani ne upute na procesiju i kasno ustati. Nečujno lunjati uokolo, izležavati se na suncu zajedno s dvorskim mačkama. A kad ogladni, prisjetit će se starih uspomena na dane kad je bio paž i na to kako je nekoć znao navesti kuharicu da mu udijeli kakav slastan zalogaj viška... Oštro ga kucanje na vratima prekine u ugodnom snatrenju. Cazaril se prene, a zatim se opusti začuvši glas gospe Betriz kako ga doziva: „Lorde Cazarile? Jeste li budni? Kaštelane?” „Trenutak, gospo”, dovikne Cazaril. Otkotrlja se do ruba kreveta i teškom mukom odvoji od obožavanog madraca. Pletena prostirka od rogoza na podu sprječavala je da mu hladni kamen nagriza bosa stopala. Protrese se kako bi mu bogata platnena košulja skliznula i pokrila noge te se odvuče do vrata i odškrine ih. „Izvolite?” Stajala je u hodniku držeći svijeću u lampionu od puhanog stakla u jednoj ruci, dok je drugom teškom mukom pridržavala odjeću složenu na hrpi, kožni remen i nešto što je zveketalo. Bila je potpuno odjevena za današnju svetkovinu, u modroj haljini i bijelom ogrtaču koji joj je od ramena sezao sve do gležnja. Tople su joj smeđe oči veselo blistale pri svjetlosti svijeće. Cazaril joj nije mogao ne uzvratiti smiješak. „Njezina vam Milost provincijarica želi blagoslovljen Kćerkin dan”, Betriz pozdravi Cazarila i snažno nogom gurne vrata prestrašivši ga tako da je odskočio prema natrag. Njišući bokovima uđe u sobu, preda mu svjetiljku uz molbu: „Pridržite mi ovo, molim Vas”, i odloži hrpu koju je nosila na rub njegova kreveta: komade modre i bijele tkanine te mač na opasaču. Cazaril položi svjetiljku na škrinju podno kreveta. „Šalje vam ovu odjeću i moli da se, ako vam je po volji, pridružite dvoru na jutarnjoj molitvi u dvorani predaka. Nakon toga ćemo doručkovati u prostoriji koju ćete, kako je rekla, zasigurno znati pronaći.” „Uistinu, gospo.” „Zapravo, tatu sam zamolila za mač. To je drugi najbolji kojeg ima. Rekao je da će mu biti čast posuditi vam ga.” Pogleda ga s izrazitim zanimanjem. „Je li istina da ste sudjelovali u nedavnom ratu?” „Mmm... kojem točno?” „Sudjelovali ste u više njih?” Ona razrogači oči, a zatim žmirne. U svakom od njih u posljednjih sedamnaest godina, čini mi se. Dobro, ne baš. Većinu nedavnoga neuspjelog ratnog pohoda na Ibru prosjedio je u tamnicama u Brajaru, a propustio je i onu nesmotrenu ekspediciju koju je kraljin poslao u znak podrške Darthaci jer je imao drugog posla: roknarski general s kojim se provincijar Guaride onako nevješto pokušavao nagoditi podvrgnuo ga je iznimno domišljatim oblicima mučenja. Osim ta dva, u posljednjih

21

deset godina nije bilo poraza kojem nije pribivao. „Tu i tamo, tijekom godina”, odgovori neodređeno. Odjednom ga užasne svijest o tome da njegovo nago tijelo od njezinog nevinog pogleda dijeli tek tanak sloj tkanine. Pogrbi se i prekriži ruke u krilu te se slabašno osmjehne. „O”, na to će ona, shvativši značenje njegova pokreta. „Zar vam je neugodno? Ali moj otac kaže da vojnici nemaju čednosti, zbog toga što mnogo njih dijeli isti životni prostor dok su na ratištu.” Podigne pogled prema njegovu licu koje se zažarilo. Cazaril uspije protisnuti: „Ja sam bio zabrinut za vašu čednost, gospo.” „Nema veze”, veselo će ona. Nije otišla. On kimne glavom prema hrpi odjeće. „Ne bih htio smetati obitelji tijekom svetkovine. Jeste li sigurni...?” Ona usrdno sklopi ruke, a pogled joj se produbi. „Ali morate doći na procesiju, i morate, morate, morate pribivati obredu darivanja povodom Kćerkina dana u hramu. Kraljinčica Iselle će ove godine preuzeti ulogu Gospe Proljeća.” Poskočila je na prstima, uporno ga salijećući. Cazaril se glupavo nasmiješi. „U redu, ako vam je toliko stalo.” Kako da odoli ovakvoj nestrpljivosti i oduševljenju? Kraljinčica Iselle uskoro bi mogla navršiti šesnaest ljeta; pitao se koliko je godina gospi Betriz? Premlada je za tebe, staro momče. Ali nema ništa loše u tome da je promatra s isključivo estetskim divljenjem i da zahvali božicama što su je obdarile mladošću, ljepotom i žarom. To su darovi koje su one rasipale po svijetu, kako bi ga uljepšavali poput cvijeća. „A osim toga”, gospa Betriz zaključi na kraju, „provincijarica vas je pozvala.” Cazaril iskoristi priliku i upali svoju svjetiljku uz pomoć njezine te joj vrati staklenu kuglu unutar koje je plamtjela svijeća, dajući joj na taj način do znanja da je vrijeme da ode i ostavi ga da se odjene. Pri dvostruko jačem svjetlu izgledala je još ljupkije, dok je on zasigurno izgledao još manje privlačno. Upravo kad se spremala otići, Cazaril se sjeti da bi od nje mogao saznati odgovor na pitanje koje je sinoć mudro prešutio. „Pričekajte, gospo...” Ona se okrene s izrazom budne znatiželje. „Nisam htio dosađivati provincijarici, a još manje postaviti to pitanje pred kraljincem i kraljinčicom, no znate li što muči kraljinicu Istu? Ne bih htio nešto reći ili učiniti iz neznanja...“ Sjaj u njezinim očima ugasne. Slegne ramenima. „Ona je... iscrpljena. I razdražljiva. To je sve. Nadamo se da će se početi bolje osjećati sada kad stižu toplija vremena. Ljeti joj je, čini se, uvijek bolje.” „Koliko već dugo živi ovdje sa svojom majkom?” „Ovo je šesta godina, gospodine.” Kratko mu se nakloni. „Sad moram ići, kraljinčica Iselle me treba. Nemojte kasniti, kaštelane!” Ponovno mu se osmjehne otkrivajući jamice, a zatim izjuri van. Nije mogao zamisliti da bi ta mlada dama igdje mogla zakasniti. Njezina je energija bila začuđujuća. Odmahujući glavom stao je pregledavati novu poklonjenu odjeću dok mu je osmijeh koji mu je dobacila na odlasku još uvijek igrao na usnama. U svakom slučaju, počeli su mu poklanjati sve kvalitetniju staru odjeću. Plava tunika od svile i brokata, modre platnene hlače i ogrtač od bijele vune koji mu je sezao do koljena bili su čisti, a sitne zakrpe i mrlje na njima gotovo neprimjetne. Vjerojatno je riječ o dy Ferrejovu svečanom ruhu koje mu je postalo pretijesno, ili možda čak o davno pospremljenoj odjeći pokojnog provincijara. U svakom slučaju, prijašnji je vlasnik bio krupniji muškarac, ako je suditi po tome što mu je odjeća bila pomalo preširoka. S mačem o lijevom boku, Cazaril žurno napusti kulu i uputi se preko sivog dvorišta prema dvorani predaka. Na dvorištu ga dočeka prohladan i vlažan zrak zbog kojeg su ploče po kojima je gazio u svojim čizmama s izlizanim potplatima bile skliske. Nekoliko je zvijezda još uvijek mutno sjalo na nebu. Cazaril gurne teške drvene vratnice dvorane i poviri unutra. Svijeće, obrisi ljudi; zar kasni? Klizne unutra, a oči mu se polako počnu privikavati na tamu.

22

Ne kasni nego je uranio. Na desetke voštanica dogorijevalo je ispred svakog reda malih obiteljskih spomen-ploča na suprotnoj strani prostorije. Dvije žene umotane u šalove sjedile su na klupi u prvom redu i budno promatrale treću. Udova kraljinica Ista ležala je ničice na podu ispred oltara u stavu najdublje pokornosti, širom raskrilivši ruke i grčeći prste. Nokti su joj bili izgriženi gotovo do krvi. Činilo se da leži u lokvi nagomilanih podsuknja i šalova. Kosa joj se u gustim kovrčama rasula oko nje poput lepeze, nekoć zlaćane boje, a sada potamnjela sjaja i pepeljasta. Cazaril se na trenutak zapita nije li možda zaspala tu na podu koliko je nepomično ležala. No uto Ista okrene glavu i priljubi svoj mekani bijeli obraz uz pod, a on spazi da su joj oči otvorene, sive i nepomične, prepune neisplakanih suza. Njezino lice, na kojem se ocrtavala beskrajna tuga, Cazarila podsjeti na neke ljude koje je upoznao, tijela i duha slomljena uslijed tamnovanja i užasa koje su doživjeli na galijama. Možda čak i na njega samog kad se onomad ogledao u loše uglačanom metalnom zrcalu u Majčinu domu u Ibri, nakon što su mu ministranti obrijali bezizražajno lice i nagovarali ga da se pogleda; eto, nije li tako bolje? Ipak, bio je sasvim siguran da kraljinica nikad u životu nije nogom kročila u tamnicu ni osjetila njezin smrad, niti je ikad osjetila ujed biča, te da na nju vjerojatno nikad nitko nije dignuo ruku u srdžbi. Što joj se onda dogodilo? Stajao je nepomično, razmaknutih usana, bojeći se prozboriti. Začuvši iza sebe škripanje vrata i komešanje, okrene se i spazi udovu provincijaricu kako ulazi u dvoranu dok ju je rođakinja pridržavala. U prolazu ga pozdravi podignuvši obrvu, a on joj odgovori naglim i kratkim naklonom. Dvorkinje iz kraljiničine pratnje prenuše se i ustadoše te se nakloniše izgledajući poput duhova. Provincijarica se dugim koracima zaputi kroz klupe prema oltaru i stane promatrati svoju kćer bezizražajna lica. „Jao meni. Koliko je dugo ovdje?” Jedna od dvorkinja ponovno se kratko nakloni. „Probudila se usred noći, Vaša Milosti. Smatrale smo da je pametnije dopustiti joj da dođe ovamo nego joj se suprotstavljati. Kako ste i naredili...” „U redu, u redu.” Provincijarica odmahne rukom na ovo usplahireno objašnjenje. „Je li išta odspavala?” „Možda sat ili dva, gospo.” Provincijarica uzdahne i spusti se na koljena pored svoje kćeri. Glas joj poprimi nježan ton, i sva gorčina iz njega iščezne. Po prvi put Cazaril u njemu začuje starost. „Ista, mila. Ustani i vrati se u krevet. Mi ćemo se ostali danas pobrinuti za molitve.” Žena koja je ležala ispružena na tlu dvaput otvori usta prije nego što kroz njih izađu riječi. „Ako bogovi uopće čuju. Ako čuju, onda ne govore. Odvratili su pogled od mene, majko.” Starica je gotovo nespretno pogladi po kosi. „Drugi će se danas moliti. Zapalit ćemo nove svijeće i pokušati iznova. Neka te tvoje dvorkinje odvedu natrag u krevet. Hajde, ustani sada.” Kraljinica zašmrca, zatrepće i oklijevajući ustane. Provincijarica kimne prema dvorskim damama koje požuriše naprijed kako bi izvele kraljinicu iz dvorane, skupljajući za njom šalove koji su joj klizili s ramena. Dok je prolazila pored njega, Cazaril joj polako i pomno promotri lice, no na njemu nije primijetio nikakav trag teške bolesti, nikakve mrlje po koži ili požutjele bjeloočnice, niti ispijenost. Činilo se da ona i ne zamjećuje Cazarila, bradatog stranca kojeg je pogledala bez naznake da ga je prepoznala. Zapravo i nije bilo razloga da se sjeti baš njega, tek jednog od desetak paževa koji su se tijekom godina izmijenili na dy Baocijinom dvoru. Provincijarica se osvrne kad su se vrata za njezinom kćerkom zatvorila. Cazaril joj je stajao dovoljno blizu da primijeti kako je tiho uzdahnula. Duboko joj se nakloni. „Zahvalan sam vam na ovom svečanom ruhu, Vaša Milosti. Ako...” na trenutak je oklijevao. „Ako išta mogu učiniti da olakšam teret vama ili kraljinici, imate samo zatražiti.” Ona se nasmiješi, uzme ga za ruku i potapša je pomalo odsutno, ali ne odgovori. Uputi se prema prozoru na istočnoj strani prostorije i otvori kapke kroz koje prodre svijetloružičasta zora. Gospa dy Hueltar pogasila je svijeće uokolo oltara i sakupila sve dogorjele voštanice u košaru koju je donijela s tom svrhom. Provincijarica i Cazaril priskočiše joj u pomoć,

23

zamijenivši otužne okrajke u svakom od svijećnjaka novim, svježe napravljenim svijećama od pčelinjeg voska. Kad su ispred svake spomen-ploče postavili desetke svijeća koje su stajale uspravno poput mladih vojnika, provincijarica napravi korak unatrag i zadovoljno kimne glavom. Uto počne pristizati i ostatak dvora, a Cazaril zauzme mjesto na klupi u posljednjem redu, gdje nikome nije smetao. Kuhari, sluge, paževi, konjušari, lovac i sokolar, majordom, dvorski upravitelj, svi odjeveni u svoja najraskošnija ruha, sa što je više moguće modrih i bijelih komada odjeće, počeli su jedan za drugim ulaziti i zauzimati svoja mjesta. Zatim je ušla gospa Betriz vodeći kraljinčicu Iselle, svečano odjevenu i pomalo ukočenu u raskošnom, višeslojnom i veličanstveno izvezenom ruhu Gospe Proljeća, čija joj je uloga danas dodijeljena. Pažljivo su sjele na klupu u prvom redu i trudile se da se ne zahihoću. Za njima je ušao svećenik reda Svete Obitelji iz gradskog hrama, koji se također preodjenuo iz jučerašnjeg crno-sivog ruha svojstvenog Ocu u Kćerkino modro-bijelo. Svećenik je pred okupljenima održao kratku molitvu za izmjenu godišnjih doba i pokoj mrtvima čije su obitelji izložile spomen-ploče te je, dok su prve sunčeve zrake prodirale kroz prozor na istoku, obredno ugasio posljednju svijeću koja je preostala gorjeti na cijelom dvoru. Zatim su se svi okupili kako bi doručkovali hladan narezak poslužen na stolovima u dvorištu. Hladan, ali ne i siromašan. Cazaril se morao podsjetiti da ne treba pokušati nadoknaditi tri godine oskudice u jednom danu i da ga uskoro čeka duga šetnja nizbrdo i uzbrdo. No ipak je bio ugodno sit kad su sluge uvele Iselleinu bijelu mulu. I ona je bila ukrašena modrim vrpcama i svježim cvijećem koje joj je bilo upleteno u grivu i rep. Veličanstveni samar bio je ukrašen izvezenim simbolima Gospe Proljeća. Iselle, odjevenu u hramsko ruho i s kosom počešljanom tako da joj se u kovrčama spuštala niz ramena poput jantarnog vodopada te ukrašenom krunom od lišća i cvijeća, sluge su pažljivo popele u sedlo i poravnale joj nabore na haljini. Ovoga se puta popela u sedlo uz pomoć stolca za uzjahivanje i dvojice krupnih mladih paževa. Svećenik prihvati modri svileni povodac te izvede životinju kroz vrata. Provincijarici su sluge pomogle uspeti se na mirnu kobilu dlake boje lješnjaka sa snježno bijelim nazuvcima i također ukrašenu vrpcama i cvijećem, koju je vodio dvorski upravitelj. Cazaril prigušeno podrigne, a kad mu dy Ferrej da znak da im se pridruži, zabrza do mjesta iza dama na konjima i ljubazno pruži ruku gospi dy Hueltar. Ostatak dvora, oni koji će sudjelovati u procesiji, zaputi se pješice za njima. Vesela se gomila vijugajući zaputi gradskim ulicama prema starim istočnim vratima, odakle je procesija službeno započinjala. Tamo je već čekalo nekoliko stotina ljudi, uključujući pedesetak konjanika iz redova Kćerkine straže koji su pristigli iz raznih mjesta u okolici Valende. Cazaril je prošetao točno ispred nosa kršnom vojniku koji mu je dan prije nehotice bacio novčić u blato, ali čovjek je gledao u njega očito ga ne prepoznajući. Uzvratio mu je tek uljudnim kimanjem glave, zbog svilenog ruha i mača koje je Cazaril nosio. I vjerojatno zbog čistog izgleda i uredno podšišane kose i brade, pomisli Cazaril. Kako nas samo zna zavarati vanjski izgled stvari. Bogovi su, po svoj prilici, mogli vidjeti mnogo dublje. Pitao se je li i njima to katkad bilo neugodno, kao što je njemu u posljednje vrijeme počelo biti. Otklonio je ove čudne misli kad su ljudi počeli zauzimati mjesta u procesiji. Svećenik preda Iselleine uzde starijem gospodinu kojemu je dodijeljena uloga Oca Zime. Da se procesija događala zimi, ulogu tog boga preuzeo bi novopečeni mladi otac, odjeven poput suca u tamno i skladno odijelo, a jahao bi na veličanstvenom crnom konju kojeg bi vodio odrpani Sin Jeseni na odlasku. Čovjek koji je danas preuzeo ulogu djeda bio je odjeven u hrpu sivih dronjaka, a brada, kosa i goli listovi bili su mu prošarani pepeljastosivim dlakama. U usporedbi s njim, Cazaril je u svom novom ruhu izgledao poput imućnoga građanina. Starac se nasmiješi i ispriča Iselle nekakvu šalu, na što se ona nasmije. Stražari su zauzeli položaje iza njih dvoje te se cijela parada uputi uokolo starih gradskih zidina, onoliko blizu koliko su im mogli prići zbog radova na novim građevinama koje su nicale svuda naokolo starih bedema. Nekoliko ministranata iz Hrama stupalo je između stražara i ostatka gomile, pjevajući i potičući ljude da izgovaraju ispravne riječi pjesama, a ne uvredljive inačice. Stanovnici Valende koji nisu sudjelovali u procesiji promatrali su povorku sa strane i obasipali je cvijećem i biljem. Na čelu povorke Cazaril je spazio nekoliko neudanih djevojaka

24

koje bi strelovito jurnule naprijed kako bi dotakle Kćerkine haljine za sreću u pronalaženju supruga ovog proljeća, a zatim bi se hitro povukle hihoćući se. Nakon poduže jutarnje šetnje – hvala nebesima na divnom, blagom vremenu; jednoga je nezaboravnog proljeća procesija bila po pljusku i susnježici – cijela raštrkana povorka još jednom zaokrene prema istočnim vratima te se započne kretati prema hramu u srcu grada. Hram je bio smješten na jednoj strani gradskog trga, okružen malenim vrtom i niskim kamenim zidom. Bio je uobičajenoga četverolisnog oblika, izgledom podsjećajući na djetelinu oko središnjeg dvorišta. Zidovi su mu bili od zlatnog stanca kamena, tako priraslog Cazarilovu srcu, i pokriveni ovdašnjim crvenim crijepom. U svakoj od apsida s kupolom nalazio se oltar posvećen bogu pojedinoga godišnjeg doba; Kopiletov zasebni okrugli toranj bio je smješten točno nasuprot stražnjem ulazu u Majčinu apsidu. Gospa dy Hueltar nemilosrdno odvuče Cazarila u prvi red, gdje su kraljinčici upravo pomagali da sjaše s mule te je poveli ispod trijema sa stupovima. Gospa Betriz zauzela je mjesto s njegove druge strane. Izvijala je vrat kako bi mogla pogledom slijediti Iselle. Cazaril osjeti svjež miris cvijeća i lišća spletenog u vijenac na njezinoj glavi, pomiješan s toplim dahom njezine kose, ugodnim poput daha samog proljeća. Gomila ih pogura naprijed kroz širom rastvorena vrata. Dok su kose sjene koje je jutarnje sunce bacalo na ploče još uvijek zamračivale polumračno glavno dvorište hrama, Otac Zime skupio je posljednje ostatke pepela s povišenog ognjišta na kojem je gorio središnji sveti plamen i posuo se njime. Ministranti su žurno pristupili kako bi prinijeli novo kresivo i ogrjev koje je svećenik blagoslovio. Zatim su sijedobradog starca posutog pepelom istjerali iz dvorane uz zvižduke i podrugljive povike, zveckajući štapićima na kojima su bila okačena zvonca i gađajući ga mekim vunenim kuglicama koje su predstavljale grude snijega. Ljudi su, a osobito osoba koja je utjelovljavala boga, vjerovali da godina neće biti dobra ako se gomila nabacivala pravim snježnim grudama. Zatim Gospa Proljeća u liku kraljinčice Iselle istupi naprijed kako bi zapalila novu vatru uz pomoć kresiva i metalne pločice. Klekne na jastuke te ljupko zagrize usnu, usredotočena na zadatak prikupljanja suhe piljevine i svetih biljaka na hrpicu. Svima je u prostoriji zastao dah, jer je za svaku smjenu godišnjih doba bilo svojstveno mnoštvo praznovjerja vezanih za to iz kojeg će pokušaja osoba koja utjelovljuje boga čija vladavina započinje uspjeti zapaliti novu vatru. Iselle triput kresne, rasprši se mnoštvo iskra, zapuhne dašak vjetra, i sićušni se plam zapali. Svećenik se žurno sagne kako bi pripalio prvu svijeću prije nego što nešto krene po zlu. Ništa se takvo nije dogodilo. Žamor olakšanja i odobravanja pronese se po prostoriji. Svećenik zatim prinese sićušni plamen svetom ognjištu, a Iselle, s izrazom samodopadnosti i blagog olakšanja na licu, ustane na noge. Sive su joj oči blistale i gorjele veselo poput upravo zapaljene vatre. Ministranti su je zatim otpratili do trona vladajućeg boga te je započeo nabitniji dio jutarnjeg obreda: skupljanje darova uz pomoć kojih će hram nastaviti s radom sljedeća tri mjeseca. Glava svake od obitelji stupila je naprijed, položila kesu s novcem ili nekim drugim prilogom kraljinčici u krilo, te zauzvrat primila njezin blagoslov, dok je tajnik hrama koji je sjedio za stolom s Iselleine desne strane bilježio svotu priloga. Ministranti bi zatim svakome zauzvrat predali svijeću zapaljenu na novoj vatri koju će ponijeti kući. Provincijaričin dvor bio je prvi na redu, prema visini položaja; kesa koju je dvorski upravitelj položio Iselle u krilo bila je prepuna zlatnika. Zatim stadoše istupati i drugi uglednici. Iselle se osmjehivala te primala priloge i dijelila blagoslove; glavni se svećenik osmjehivao te prenosio priloge i zahvaljivao; tajnik se osmjehivao te bilježio priloge i slagao ih na hrpu. Cazaril osjeti kako se Betriz ukočila od... uzbuđenja? Uto ona kratko stisne Cazarilovu lijevu ruku. „Sljedeći je onaj podli sudac, Vrese”, prošapće mu u uho. „Gledajte!” Čovjek u srednjim godinama, mrkog izraza lica i odjeven u bogato tamnoplavo baršunasto ruho sa zlatnim lancima, pristupi Gospinom tronu držeći kesu u ruci. Pruži ga Iselle uz kiseli smiješak. „Kuća Vrese prinosi svoj dar božici”, izgovori on kroz nos pjevnim glasom. „Blagoslovi nas u nadolazećem godišnjem dobu, gospo.” Iselle prekriži ruke u krilu. Uzdigne bradu, mrko pogleda Vresea ravno u oči te

25

prozbori jasnim glasom koji je odjeknuo po cijeloj prostoriji: „Kći Proljeća prihvaća darove onih čistog srca. Ne prima mito. Časni suče Vrese. Tvoje ti zlato znači više od ičega. Zadrži ga.” Vrese napravi pola koraka unatrag, a usta mu se razjape od čuđenja te ostanu tako otvorena. Zaprepaštena se tišina u valovima pronese sve do zadnjih redova te se vrati u obliku sve glasnijeg mumljanja „Što? Što je rekla? Nisam čuo... Što?“ Glavni svećenik problijedi. Tajnik-bilježnik podigne pogled sa začuđenim i užasnutim izrazom. Bogato odjeven čovjek koji je čekao na čelu reda prasne u oštar, radostan smijeh, dok mu se na licu očitavala ne toliko šaljivost koliko zahvalnost zbog kozmičke pravde. Gospa Betriz podigne se na prste i siktavo se nasmije kroz zube. Prigušeno smijuljenje praćeno šaptanjem i objašnjenjima zažubori među stanovnicima Valende poput proljetne bujice. Sudac usmjeri pogled prema glavnom svećeniku te načini naglu, nespretnu i uzaludnu kretnju rukom pruživši kesu s prilozima prema njemu umjesto prema Iselle. Svećenik rastvori ruke, a zatim ih pusti da mu padnu niz bedra stisnutih šaka, zureći molećivim pogledom u utjelovljenje božice koja je sjedila na tronu. „Gospo Iselle,” prošapće jednim krajem usana, ali ipak nedovoljno tiho, „ne možete... ne možemo... zar vam sama božica naređuje da se ovako ponašate?” Iselle odvrati ni približno tako tiho: „Naređuje to mome srcu. Zar tvome ne? A osim toga, tražila sam od nje da mi da znak kako odobrava moj postupak tako što će mi omogućiti da iz prve zapalim vatru, a to se i dogodilo.” Zatim se, savršeno pribrana, nagne sa strane nepomičnog suca, toplo se nasmiješi sugrađaninu koji je stajao sljedeći u redu te ga pozove: „Izvolite, gospodine?” Nemajući drugog izbora, sudac se pomakne sa strane, tim više što nacereni čovjek iza njega nije ni najmanje oklijevao pristupiti i progurati se pored njega. Jedan od ministranata, potaknut bijesnim pogledom svoga nadređenog, požuri naprijed kako bi zamolio suca da ga slijedi negdje gdje će moći porazgovarati o ovom neugodnom događaju. Kad je gotovo neprimjetno pružio ruku prema kesi s prilozima, kraljinčica se namršti i prostrijeli ga ledenim pogledom, na što on sklopi ruke iza leđa i klanjajući se izvede razbješnjelog suca iz hrama. Na drugoj se strani dvorišta provincijarica uštipne za nos palcem i kažiprstom, prekrije dlanom usta te se zagleda u unuku s ogorčenim izrazom. Iselle samo uzdigne bradu i nastavi spokojno dijeliti blagoslove Gospe Proljeća povodom početka novog tromjesečja u zamjenu za milodare sugrađana, kojima je obred naglo prestao biti dosadno i puko ispunjavanje dužnosti. Gradske su se obitelji redale jedna za drugom, a prilozi poput kokoši, jaja i teladi prikupljali su se izvan hrama, dok su oni koji su ih darovali ulazili u ograđeni prostor hrama kako bi primili blagoslov i novi plamen. Gospa dy Hueltar i Betriz pridružile su se provincijarici koja je sjedila na počasnoj klupi, a Cazaril zauzme mjesto iza nje zajedno s dvorskim upraviteljem koji svojoj smjernoj kćerki uputi sumnjičav pogled i roditeljski se namršti. Gomila se uglavnom razišla, ali kraljinčica je veselo nastavila obnašati svoju svetu dužnost sve do posljednjeg i najsiromašnijeg čovjeka u redu, zahvalivši skupljaču drva, ugljenaru i prosjaku – koji je umjesto dara otpjevao crkveni napjev – jednakim odmjerenim tonom glasa kojim je blagoslovila i prve ljude Valende.  

Oluja se na provincijaričinu licu razularila tek kad se cijela obitelj vratila u dvorac na poslijepodnevnu zakusku. Cazaril je vodio njezina konja jer je dvorski upravitelj dy Ferrej mudro prihvatio uzde Iselleine bijele mule, čvrsto ih držeći. Cazarilov naum da se tiho povuče osujetila je provincijarica koja, nakon što su joj sluge pomogle da sjaše sa svoje smeđe kobile, kratko zapovjedi: „Kaštelane, daj mi ruku.” Prihvati je drhtavim dlanom, ali čvrsto. Zatim nadoda kroz stisnute usne: „Iselle, Betriz, dy Ferrej, ovamo.” Oštro kimne glavom prema drvenim vratima dvorane predaka koja se nalazila odmah pokraj ulaza u unutrašnje dvorište. Iselle je ostavila svečano ruho u hramu nakon što je obred završio, pa je sad opet bila tek obična mlada žena u ljupkoj modro-bijeloj opravi. Ne, Cazaril se predomisli promatrajući je dok je još jednom prkosno uzdigla bradu – ponovno je bila tek kraljinčica. Unatoč zabrinutom izrazu lica isijavala je zastrašujućom odlučnošću. Cazaril je pridržao vrata dok svi

26

nisu ušli, uključujući i gospu dy Hueltar. Dok je bio mladi paž, pomisli Cazaril ojađeno, njegov bi ga instinkt za opasnost koja se spremala sručiti na njega natjerao da istog trenutka odjuri što dalje od ovog mjesta. Ali dy Ferrej je zastao pričekavši ga da se pridruži pa Cazaril krene za njim. Dvorana je sada bila tiha i potpuno prazna, a svuda naokolo oltara bili su zapaljeni redovi voštanica koje su ostavljene da gore cijeli dan dok sasvim ne dogore. Drvene su se klupe, koje je prethodno ulaštilo mnoštvo pobožnih – ili pak lijenih – građana koji su na njima sjedili, prigušeno presijavale pri svjetlosti svijeća. Provincijarica se zaustavi na prednjem dijelu prostorije te se okrene prema dvjema djevojkama koje su se šćućurile jedna uz drugu pod njezinim strogim pogledom. „Dakle, čija je ono zamisao bila?” Iselle istupi pola koraka naprijed i nakloni se gotovo neprimjetno. „Moja, bako”, odgovori glasom gotovo, iako ne sasvim, jednako jasnim kao onaj kojim je govorila u dvorištu hrama. Ali već sljedećeg trenutka, dok je provincijarica i dalje strogo u nju zurila, nadoda: „Iako se Betriz dosjetila da bih mogla zatražiti potvrdu u obliku prvog plamena.” Dy Ferrej se okrene prema svojoj kćerki. „Ti si znala da se ovo sprema? I nisi mi ništa rekla?” Betrizin naklon bio je potpuno istovjetan onom kojeg je Iselle maločas izvela, s jednako nepovijenim leđima. „Ja sam mislila da je moja dužnost ona Iselleine dvorske dame, tata. Ne ničije uhode. Nitko me nikad nije upozorio da odanost dugujem ikomu prije Iselle. Štiti njezinu čast vlastitim životom, sam si mi tako rekao.” Nakon nekoliko trenutaka malčice potkopa ovaj krasan govor, dometnuvši nešto opreznije: „A osim toga doista nisam mogla znati što će se dogoditi sve dok nije prvi put kresnula i zapalila prvi plamen.” Dy Ferrej okrene leđa mladoj sofistici i bespomoćno slegne ramenima prema provincijarici. „Betriz, ti si starija”, obrati joj se provincijarica. „Mislili smo da će tvoj utjecaj na Iselle biti smirujuć te da ćeš je poučiti dužnostima pobožne mlade dame.” Usne joj se razvukoše u kiseli osmijeh. „Kao kad lovac Beetim spoji mlađe lovačke pse sa starijima. Da sam barem njemu povjerila vaš odgoj, a ne ovim beskorisnim guvernantama.” Betriz zatrepće i nanovo se nakloni. „Da, gospo.” Provincijarica se zagleda u nju posumnjavši da joj se Betriz zapravo potajno podsmjehuje. Cazaril zagrize usnu. Iselle duboko udahne. „Mene svećenici nikad nisu podučavali tome da je pobožna mlada dama dužna trpjeti nepravdu i zatvarati oči pred činjenicom da su neki ljudi tragično i bespotrebno osuđeni na vječno prokletstvo!” „Naravno da ne”, odbrusi provincijarica. Po prvi put njezin strogi glas poprimi natruhu usrdnosti. „Ali, dušo, dijeljenje pravde nije tvoj zadatak.” „Čini se da su oni kojima to jest zadatak zanemarili svoju dužnost. Ja nisam mljekarica. Ako uživam veće povlastice u Chalionu, onda zasigurno imam i veće dužnosti prema Chalionu. I svećenik i draga zavjetnica su me tako učili!” Prkosnim pogledom ošine gospu dy Hueltar. „Ja sam govorila o tvojoj posvećenosti učenju, Iselle”, prosvjedovala je gospa dy Hueltar. „Kad su svećenici govorili o tvojim dužnostima prema bogovima, Iselle,” nadoda dy Ferrej, „nisu mislili... nisu mislili...” „Nisu mislili da bih ih trebala ozbiljno shvatiti?” zapita ona naizgled umilno. Dy Ferrej zamuca. Cazaril se sažali. Nevina djevojka s visokim moralnim načelima, jednako tako nesnalažljiva i nesvjesna opasnosti kao i ono štene s kojim ju je provincijarica maločas usporedila... Bio je duboko zahvalan što nije imao nikakve veze s ovom situacijom. Provincijaričine nosnice zadrhte od ljutnje. „Zasad se obje možete povući u svoje odaje i ostati tamo. Naredila bih vam objema da za pokoru čitate svete spise, ali...! Kasnije ću odlučiti hoću li vam dopustiti da se pridružite slavlju. Draga zavjetnice, pođi s njima i pobrini se da odu u svoje ložnice. Idite!” Zapovjedno podigne ruku. Kad je i Cazaril krenuo za njima, njezina se ispružena ruka zaustavi u zraku te pokaže odlučno prema dolje. „Kaštelane, dy

27

Ferrej, pričekajte trenutak.” Gospa Betriz osvrne se preko ramena i znatiželjno pogleda dok ju je zavjetnica vodila iz prostorije. Iselle je stupala visoko uzdignute glave i nije se osvrnula. „Pa”, umorno će dy Ferrej nakon nekoliko trenutaka, „jesmo se nadali da će se sprijateljiti?” Kad je bila sigurna da je djevojke više ne mogu vidjeti ni čuti, provincijarica si dopusti tugaljiv smiješak. „Avaj, jesmo.” „Koliko Betriz uopće ima godina?” upita Cazaril znatiželjno zureći u zatvorena vrata. „Devetnaest”, djevojčin otac odgovori i uzdahne. Čini se da i nije bio toliko stariji od nje, ali je zato svakako imao mnogo više iskustva. „Doista sam mislio da će Betriz imati dobar utjecaj na Iselle”, nastavi dy Ferrej. „Čini se da se dogodilo upravo suprotno.” „Optužujete li vi to moju unuku da je iskvarila vašu kćer?” zapita provincijarica zajedljivo. „Ja bih prije rekao da ju je nadahnula”, odgovori dy Ferrej slegnuvši zlovoljno ramenima. „Ovo je užas. Pitam se... Pitam se bismo li ih trebali razdvojiti?” „Uslijedilo bi jako mnogo zavijanja.” Umorna, provincijarica sjedne na klupu te muškarcima dade znak da učine isto dobacivši im: „Ne bih htjela ušinuti vrat.” Cazaril sklopi ruke među koljenima i sačeka da čuje što je provincijarica naumila. Morala je imati neki razlog zbog kojeg ga je dovukla ovamo. Ona se dugo i zamišljeno zagleda u njega. „Ti si nepristrani promatrač, Cazarile”, reče provincijarica naposljetku. „Imaš li kakav prijedlog?” Cazaril visoko podigne obrve. „Ja sam obučavao mlade vojnike, gospo. Nikad mlade dame. Po tom sam pitanju poput ribe na suhom.” Neko je vrijeme oklijevao, a zatim progovori gotovo protiv svoje volje: „Čini mi se da je sad već pomalo prekasno naučiti Iselle kako da bude kukavica. Ali biste joj mogli obratiti pozornost na to koliko je malo dokaza iz prve ruke imala prije nego što se odlučila upustiti u ovo. Kako je mogla biti tako uvjerena da je sudac doista toliko kriv kao što se govorkalo? Naklapanja, glasine? Katkad čak i nepobitni dokazi lažu.” Cazaril se s tugom prisjeti kako je vlasnik kupališta donio pogrešne pretpostavke nakon što je pomoćnik ugledao njegova leđa. „To neće biti od velike koristi kad je riječ o današnjoj zgodi, ali je može natjerati da ubuduće bude promišljenija.” A zatim dometne nešto oporijim glasom: „A i vi biste trebali biti pažljiviji u izboru tračeva koje ćete pred njom prepričavati.” Dy Ferrej se lecne. „Pred ijednom od njih dvije”, reče provincijarica. „Četiri uha, jedan um... ili jedna zavjera.” Napući usne i pogleda ga žmireći. „Cazarile... ti govoriš i pišeš darthacanski, nije li tako?” Ovo iznenadno skretanje tijeka razgovora natjera Cazarila da zatrepće. „Da, gospo...?” „A roknarski?” „Dvorski roknarski mi trenutačno, ovaj, i nije baš najbolji. Ali zato poprilično tečno govorim prosti roknarski, u to nema sumnje.” „A zemljopis? Poznaješ geografiju Chaliona, Ibre i roknarskih kneževina?” „Tako mi svih pet bogova, to da, moja gospo. One dijelove kroz koje nisam projahao, propješačio sam. Preko onih koje nisam propješačio, vukli su me. Ili preko njih ili po njima. Zemljopis mi je utisnut u kožu. A i veslajući sam prošao barem pola Arhipelaga.” „I znaš pisati slova i brojke, znaš računati, vodiš knjige; sastavljao si pisma, izvješća, ugovore o sporazumima, narudžbe za opskrbu...” „Ruka mi možda trenutačno malčice drhti, ali da, sve sam to radio”, prizna on, a oprez mu se tek sad počne sa zakašnjenjem buditi. Kamo je smjerala s ovim ispitivanjem? „Odlično, odlično!” Ona zaplješće rukama, a taj oštri zvuk natjera Cazarila da ustukne. „Bogovi su te očito položili meni na dlan. Zaslužujem da me odnesu Kopiletovi demoni ako ne budem imala dovoljno pameti da to iskoristim.” Cazaril se upitno i začuđeno nasmiješi. „Cazarile, rekao si mi da tražiš zaposlenje. Imam jedan posao za tebe.” Slavodobitno se uspravi u stolcu. „Mjesto učitelja-tajnika kraljinčice Iselle!”

28

Cazaril osjeti kako mu se vilica razjapila. Gledao je u nju glupavo trepćući. „Molim?” „Teidez već ima tajnika koji vodi brigu o knjigama njegovih odaja, piše mu pisma kad je potrebno... vrijeme je da i Iselle dobije vlastitog mentora, osobu koja će joj olakšati prijelaz iz njezina djevojačkog svijeta u onaj veći, s kojim će se uskoro morati suočiti. A osim toga, niti jedna od onih priglupih guvernanti nije bila u stanju nositi se s njom. Njoj treba muška ruka, upravo to. Ti imaš dovoljno visok čin i dovoljno iskustva...” Provincijarica se... naceri, jer jedino se tako mogao opisati taj užasavajuće radostan izraz na njezinu licu. „Što kažeš, moj lorde kaštelane?” Cazaril teško proguta. „Mislim... Mislim da biste nas sve poštedjeli silnih muka kad biste mi sada pružili britvu da si njome prerežem vrat. Preklinjem vas, Vaša Milosti.” Provincijarica frkne nosom. „Odlično, Cazarile, odlično. Jako mi je drago kad ljudi ne podcjenjuju svoj položaj.” Dy Ferrej, koji je isprva izgledao zabrinuto i uznemireno, sada stane promatrati Cazarila s novim zanimanjem. „Kladim se da ćeš ti biti u stanju natjerati je da se usredotoči na darthacanske deklinacije. Naposljetku, ti si bio tamo, za razliku od onih budalastih žena”, nastavi provincijarica sa sve većim zanosom. „I na roknarske također, iako se svi toplo nadamo da joj one nikad neće ustrebati. Čitaj joj brajarsku poeziju, sjećam se da si to volio. Pouči je doličnom vladanju... ta služio si na kraljinovu dvoru! Hajde, hajde, Cazarile, ne gledaj me poput izgubljenog teleta. To je lagan posao za tebe, dok se oporavljaš. Da, da, nemoj misliti da ne vidim koliko si bio bolestan”, odvrati ona na njegovo niječno odmahivanje glavom. „Nećeš trebati odgovarati na više od dva pisma tjedno. Čak i manje od toga. A bio si i glasnik-konjanik. Sada, kad ti budeš vodio djevojke na jahanje, više neću morati slušati te žene čija su bedra mlitava poput tijesta kako sopću i cmizdre da sedla žuljaju. A što se tiče vođenja knjiga njezinih odaja – pa, nakon što si vodio čitavu jednu tvrđavu, ovo bi ti trebala biti dječja igra. Što kažeš, dragi Cazarile?” Ta mu se slika učini istodobno primamljivom i užasavajućom. „A da mi radije date na brigu tvrđavu pod opsadom?” Šaljivi izraz iščezne s njezina lica. Nagne se naprijed i potapša ga po koljenu, a glas joj se pretvori u šapat kad je protisnula: „Ona će to uskoro i postati.” Zastane na trenutak i prouči njegovo lice. „Upitao si me postoji li način na koji mi možeš olakšati teret. U većini stvari odgovor je ne. Ne možeš me pomladiti, ne možeš... mnogo toga ne možeš popraviti.” Cazaril se nanovo zapita koliko ju je zapravo opterećivalo neobično osjetljivo zdravlje njezine kćeri. „Zar ćeš mi uskratiti i ovo malo da?” Preklinjala ga je. Ona je preklinjala njega. To je bilo potpuno pogrešno. „Stojim vam na raspolaganju, naravno, moja gospo, naravno. Samo... samo... jeste li sigurni?” „Ti nisi stranac na ovom dvoru, Cazarile. A meni očajnički treba čovjek kojemu mogu vjerovati.” Srce mu se rastopi na ove riječi. Ili možda razum. Pogne glavu i pokloni se. „Onda sam ja vaš čovjek.” „Isellein čovjek.” Klečeći na podu s laktovima oslonjenim o koljena, Cazaril podigne pogled prema njoj, zatim prema dy Ferreju koji se zamišljeno mrštio, te opet prema staričinom napetom licu. „Razumijem.” „Vjerujem da je tako. I upravo te zbog toga, Cazarile, želim za nju.”

4

Tako se dogodilo da je Cazarila sljedećeg jutra sama provincijarica uvela u učionicu mladih dama. Ta je mala osunčana odaja bila smještena u istočnom krilu dvorca na najvišem katu kojeg su zauzele kraljinčica Iselle, gospa Betriz, njihova dvorska dama i sobarica. Odaje kraljinca Teideza i njegove svite nalazile su se u novom krilu na suprotnoj strani dvorišta, a Cazaril je pretpostavljao da su prostranije te da imaju bolja ognjišta. Iselleina učionica bila je jednostavna, opremljena s tek dva mala stola, dvije stolice, polupraznom policom za knjige i

29

dvije škrinje. Uz Cazarila, koji se osjećao previsoko i nezgrapno dok je stajao pod niskim gredama stropa, i dvije mlade žene prostorija je bila prepuna. Sveprisutna je dvorska dama bila primorana preseliti se u susjednu prostoriju sa svojim vezivom, ali je zato ostavila vrata širom otvorena. Činilo se da će Cazaril morati podučavati razred, a ne samo jednu učenicu. Mlada dama Iselleina roda gotovo nikad nije smjela ostati sama, a kamoli još i s muškarcem, makar on bio preuranjeno ostarjeli sluga s njezina vlastitog dvora koji se oporavlja nakon duge bolesti. Cazaril nije znao što dvije djevojke misle o njegovu tajnom dogovoru s provincijaricom, no on je sam potajno osjećao olakšanje. Nikad mu prije njegova vlastita muškost nije bila toliko odbojna – osjećao se sirovo, nespretno i poniženo. No sve u svemu, ovo veselo žensko ozračje bilo je krajnja suprotnost galijotskoj klupi na roknarskoj galiji, zbog čega je Cazaril od ushićenja i radosti progutao knedlu kad se sagnuo ispod nadvratnika i zakoračio u prostoriju. Provincijarica ga kratko predstavi kao Iselleinog novog učitelja-tajnika, „poput onog što ga ima tvoj brat”. Iselle zatrepće iznenađena ovim očigledno neočekivanim poklonom, te ga prihvati bez trunke skromnosti. Sudeći po proračunatom izrazu na njezinu licu, godila joj je vijest da će je podučavati muškarac i veća važnost koju joj je to pridavalo. Cazarilu je laknulo kad je primijetio da ni gospa Betriz ne izgleda sumnjičavo i neprijateljski, već ga budno i sa zanimanjem promatra. Cazaril se nadao da u urednom smeđem ruhu trgovca vunom, pričvršćenom srebrom optočenim pojasom bez mača kojeg mu je poklonio dvorski upravitelj, izgleda dovoljno učeno da može uspješno zavarati mlade dame. Prije nego što je ušao u učionicu, dosjetio se da bi se mogao opskrbiti svim mogućim knjigama na darthacanskom koje uspije pronaći dok bude na brzinu pretraživao preostale knjige u knjižnici pokojnog provincijara, te je sada u naramku nosio desetak različitih naslova. Ispustio je knjige uz glasan tresak na jedan od stolića i uputio objema učenicama tobože zlokoban smiješak. U ovakvoj situaciji, kao i pri obučavanju mladih vojnika, ždrijebaca ili sokolića, trebalo je preuzeti vodstvo od samog početka i zadržati ga i nadalje. Bilo je bitno da bude nepopustljiv, čak i ako je zapravo bio glup kao stup. Provincijarica ih napusti jednako žustro kako je i ušla. Pretvarajući se da ima razrađen plan dok ga je još uvijek smišljao, Cazaril započne izravno provjeravati Iselleino znanje darthacanskog. Zatražio je od nje da pročita stranicu iz jedne od knjiga koju je slučajno otvorio, a igrom slučaja riječ je bila o nečemu što je Cazarilu bilo dobro poznato: miniranju i kopanju utvrđenih rovova za vrijeme opsade. Uz mnogo poticanja i nukanja Iselle se teškom mukom probila kroz tri opširna odlomka. Stala je zamuckivati i petljati jezikom kad joj je Cazaril postavio nekoliko pitanja tražeći od nje da objasni sadržaj onoga što je upravo pročitala. „Vaš je naglasak užasan”, rekao joj je iskreno. „Jedan Darthacanac vas gotovo uopće ne bi razumio.” Ona uzdigne glavu i bijesno ga pogleda. „Moja guvernanta misli da mi sasvim dobro ide. Rekla mi je da imam vrlo melodioznu intonaciju.” „Točno; govorite poput žene ribara iz Južne Ibre koja izvikuje robu. I one znaju zvučati vrlo melodiozno. Ali bi vam se zato svaki darthacanski gospodičić, a svi se oni iznimno ponose svojim jezivim jezikom, nasmijao u lice.” Barem se Cazarilu to jednom dogodilo. „Vaša vam je guvernanta laskala, kraljinčice.” Ona ga mrko pogleda. „Čini se da ti sebe ne smatraš laskavcem, kaštelane?” Ton njezina glasa i izbor riječi bili su nešto dvosmisleniji nego što je očekivao. Ironičan naklon kojeg je izveo zauzvrat, sjedeći na škrinji koju je privukao pored njezina stola, ispao je kraći i manje skrušen nego što je namjeravao, jer ga je još jednom prekinuo nagli trzaj u tetivama. „Vjerujem da nisam baš najobičnije potucalo. Ali ako želite čovjeka koji će vam govoriti utješne laži o vašim hrabrim podvizima i na taj način sputati vaš napredak prema istinskoj izvrsnosti, siguran sam da takvog možete pronaći na svakom uglu. Nisu svi zatvori napravljeni od željeznih šipaka. Ima ih koji su napravljeni i od perjanih madraca, kraljinčice.”

30

Iselleine nosnice zadrhte od gnjeva, a usne joj se stisnu. Cazaril sa zakašnjenjem shvati da je možda odabrao pogrešan pristup. Ona je bila nježno mlado stvorenje, tek nešto starija od djevojčice... možda bi trebao biti mekši... a ako se potuži na njega provincijarici, mogao bi izgubiti... Iselle okrene list. „Dakle”, reče ledenim glasom, „nastavimo.” Tako mu svih pet bogova, upravo ovaj izraz bespomoćnog bijesa viđao je i u očima mladića koji su se podizali s poda pljujući zemlju iz usta, a koji su kasnije postali njegovi najbolji poručnici. Možda ovo ipak neće biti tako teško. Uz silan trud zatomi osmijeh i ozbiljno se namršti, te joj poput pravog učitelja glavom dostojanstveno dade znak da nastavi. „Izvolite dalje.” Sat vremena prošlo je za tren u ovom laganom, ugodnom zadatku. Laganom za njega. Kad je primijetio da kraljinčica trlja sljepoočnice i da su joj se bore na čelu produbile, te da razlog tomu nikako nije tek puka uvrijeđenost, Cazaril zastane i oduzme joj knjigu. Gospa Betriz pratila je Iselleinu poduku bezglasno pomičući usnama. Cazaril zatraži od nje da ponovi vježbu. Išlo joj je nešto brže nakon što je Iselle već jednom pročitala taj odlomak, ali je, nažalost, i nju mučio onaj isti otegnuti južnoibranski naglasak koji je vjerojatno naučila od iste prethodne učiteljice iz Južne Ibre kao i kraljinčica. Iselle je pažljivo slušala dok je Cazaril Betriz nekoliko puta objašnjavao u čemu je pogriješila. Cazaril je smatrao da su dosad već svo troje zaslužili podnevni obrok, ali morao je obaviti još jedan zadatak koji mu je provincijarica strogo naredila. Smjestio se u stolcu dok su se djevojke spremale ustati i nakašljao se. „Jučerašnja je predstava u hramu bila poprilično dojmljiva, kraljinčice.” Njezine se pune usne razvuku u smiješak, a neobično se teški kapci stisnuše od užitka. „Hvala ti, kaštelane.” Cazarilov, pak, osmijeh iščezne. „Onako javno nanijeti uvredu čovjeku koji je prisiljen podnijeti je, a da na nju ne uzvrati. Barem ste silno zabavili dokonu gomilu, ako je bilo suditi po njihovu smijehu.” Ona napući usne s izrazom nelagode. „U Chalionu se događa mnogo loših stvari na koje nikako ne mogu utjecati. Učinila sam što je bilo u mojoj moći.” „Priznajem, ako je u tome bilo ičega dobrog, onda je to bila vaša izvedba”, složi se on naoko srdačno kimajući glavom. „No recite mi, kraljinčice, koje ste korake prethodno poduzeli kako biste se uvjerili da je čovjek zaista kriv?” Ona napravi kretnju kao da će podići bradu, no zastane upola pokreta. „Gospar dy Ferrej... je to rekao za njega. A pouzdano znam da on ne laže.” „Gospar dy Ferrej je rekao, a ja se podrobno sjećam njegovih riječi, jer on riječi podrobno bira, da je čuo kako se priča da je sudac prihvatio duelantovo mito. Nikad nije ustvrdio da ima saznanja iz prve ruke da je to istina. Jeste li poslije večere pokušali saznati kako je došao do tog saznanja?” „Nisam... Da sam ikome povjerila što namjeravam učiniti, bili bi mi zabranili.” „Da, ali ste se, eto, povjerili Betriz.” Cazaril kimne glavom prema tamnookoj djevojci. Ukočivši se, Betriz oprezno odgovori: „Zato sam i predložila da zatraži prvi plamen.” Cazaril slegne ramenima. „A, prvi plamen. Ali vi imate mladu, snažnu i sigurnu ruku, gospo Iselle. Jeste li sigurni da prvi plamen nije isključivo vaših ruku djelo?” Ona se još više smrkne. „Sugrađani su pljeskali...” „Istina. U prosjeku polovina okrivljenika koji stupe pred suca nužno odlazi ljuta i razočarana. Ali to ne znači da im je nepravda uistinu nanesena.” Ta je rečenica pogodila točno u metu, ako je bilo suditi po promjeni na njezinu licu. Prijelaz iz prkosnog u ganut izraz nije bio baš ugodan prizor. „Ali... ali...” Cazaril uzdahne. „Ne kažem da niste bili u pravu, kraljinčice. Ovaj put. Pokušavam vam reći da ste se zaletjeli s povezom na očima. A to što se niste zaletjeli ravno u neko drvo možete zahvaliti jedino božjoj milosti, ne i vlastitom oprezu.” „Oh.” „Možda ste oklevetali časnog čovjeka. A možda ste i zadali udarac nepravdi. Ne znam. Ono što je bitno jest,.. da ne znate ni vi.”

31

„O” koje je ovog puta ispustila bilo je toliko suspregnuto da je bilo gotovo nečujno. Onaj strahovito praktični dio Cazarilova uma koji ga je nebrojeno puta izvukao iz škripca nije mogao odoljeti, a da ne dometne: „I bez obzira na to jeste li bili u pravu ili ne, sad ste stvorili neprijatelja i ostavili ga živa za sobom. Vrlo milostivo od vas. I vrlo nepromišljeno.” Dovraga, takva se primjedba ne iznosi pred ovako nježnom mladom damom... Cazaril se teškom mukom suzdrži da ne prekrije dlanom usta. Taj mu pokret zasigurno ne bi ni najmanje pomogao u namjeri da učvrsti svoj položaj veleumnog i ozbiljnog učitelja. Iselleine se obrve podigoše i ovaj put ostanu tako neko vrijeme. Gospa Betriz napravi istu grimasu. Nakon uznemirujuće duge i zamišljene šutnje, Iselle tiho prozbori: „Zahvaljujem ti na mudrim savjetima, kaštelane.” On joj uzvrati odobravajućim kimanjem glave. Dobro. Ako se uspio izvući iz ove škakljive situacije, onda je već na pola puta da zaradi njezino potpuno poštovanje. A sada, neka je hvala bogovima, ravno za provincijaričin bogati stol... Iselle se nasloni u stolcu i sklopi ruke u krilu. „Osim učitelja, ti ćeš mi biti i tajnik, zar ne, Cazarile?” Cazaril utone natrag u stolac. „Da, moja gospo. Hoće li vam trebati pomoć oko sastavljanja nekog pisma?” Umalo je sugestivno dodao, nakon ručka? „Pomoć, da. Ali ne oko pisma. Gospar dy Ferrej je rekao da si nekoć bio glasnik, nije li tako?” „Nekoć sam jahao za provincijara Guaride, gospo. Kad sam bio mlađi.” „Glasnik je uhoda.” Izraz na njezinu licu postao je uznemirujuće zamišljen. „Ne nužno, iako mi je katkad bilo jako teško... uvjeriti neke ljude da to nije istina. Prije svega bili smo pismonoše od povjerenja. Ali daleko od toga da nam nije bila dužnost držati oči širom otvorene i izvještavati gospodare o onome što smo zapazili.” „To je sasvim dovoljno.” Iselle ponovno uzdigne bradu. „Stoga će ti, kao mom tajniku, prvi zadatak biti taj da zapažaš. Želim da ti saznaš jesam li pogriješila. Jer ja baš i ne mogu otići u grad kad mi se prohtije i raspitivati se uokolo. Ja moram ostati ovdje na vrhu ovog brežuljka na mom”, napravi grimasu, „krevetu od perja. Ali zato ti... ti već možeš.” Zagleda se u njega s izrazom duboko uznemirujućeg povjerenja. Cazaril najednom osjeti kako mu je želudac prazan poput bunara, ali to nije imalo nikakve veze s glađu. Čini se da je predstava koju je upravo izveo bila čak i predobra. „Ja... ja... odmah sad?” Ona se neudobno promeškolji na stolcu. „Nenametljivo. Kad ti se ukaže prilika.” Cazaril teško proguta. „Učinit ću što budem mogao, gospo.”  

Dok je silazio niz stube na putu do svoje odaje koja se nalazila kat niže, u mislima mu iskrsne slika iz dana kad je bio paž upravo na ovom dvoru. Umišljao si je da je veliki mačevalac, zbog toga što je bio za dlaku bolji od nekolicine drugih mladih zgubidana visokog roda s kojima je dijelio iste dužnosti i obuku na provincijarovu dvoru. Jednog se dana na dvoru pojavio novi mladi paž, oniži, osoran mladić, a provincijarov je učitelj mačevanja pozvao Cazarila da se okuša u dvoboju s njim tijekom sljedećeg sata vježbe. Cazaril je usavršio nekoliko zgodnih pokreta, uključujući vitlanje mačem kojim je, da je bila riječ o pravoj oštrici, lako mogao odsjeći uho većini svojih kolega. Isprobao je svoj jedinstveni udarac na novom dečku, sav sretan što se tupi vrh mača zaustavio tik uz glavu pridošlice... da bi trenutak kasnije spustio pogled i ugledao protivnikovu mekanu oštricu za vježbu gotovo napola presavijenu o njegov štitnik za trbuh. Cazaril je kasnije čuo da je taj paž postao učitelj mačevanja na dvoru kraljina Brajara. S vremenom je Cazaril pomalo izgubio zanimanje za mačevanje – oduvijek ga je zanimalo previše različitih stvari da bi ostao dovoljno posvećen samo jednoj od njih. Ali nikad nije zaboravio taj trenutak u kojem je u čudu promatrao vlastitu tobožnju smrt. Činjenica da je prvi sat poduke s nježnom Iselle probudio tu staru uspomenu navela ga

32

je na razmišljanje. Čudne male iskre žestine koje su na jednak način gorjele u različitim očima... kako bješe ime onome niskom pažu...? Kad je ušao u sobu, Cazaril na svom krevetu zamijeti još nekoliko tunika i hlača koje je netko donio dok njega nije bilo. Uspomene na upraviteljeve mlađe i vitkije dane, ako se ne vara. Pospremi ih u škrinju na dnu kreveta, te mu na pamet padne knjižica pokojnog trgovca vunom koja je bila omotana crnom pelerinom. Uzme je, razmišljajući o tome da se popodne prošeta do hrama, ali je zatim vrati natrag. Možda će negdje među tim zagonetnim stranicama pronaći kakav dokaz o opravdanosti njezina postupka koji je kraljinčica od njega zahtijevala – jer ju je on na to ponukao – nekakav jasan dokaz krivnje ili nevinosti osramoćenog suca. On će je prvo sam pregledati. Možda u njoj otkrije pokoju tajnu društvenog života Valende.  

Nakon ručka Cazaril se ispružio i kratko, ali slatko, odrijemao. Baš dok se s užitkom budio, gospar dy Ferrej mu zakuca na vrata kako bi mu predao knjige i spise vezane za Iselleine odaje. Malo zatim pokucala je i Betriz noseći kutiju pisama koja je trebalo posložiti. Cazaril je proveo ostatak poslijepodneva pokušavajući presložiti hrpu nasumično posloženih pisama i upoznavajući se s njihovim sadržajem. Financijske bilješke bile su poprilično jednostavne – kupnja ove ili one bezvrijedne sitnice ili komada tričavog nakita; popis primljenih i poklonjenih darova; ponešto podrobniji popis uistinu vrijednog nakita, predmeta koje je naslijedila ili dobila na dar. Odjeća. Isellein jahaći konj, mula Pahuljica, i njihovi različiti samari. Predmeti poput posteljine ili pokućstva najvjerojatnije su bili uključeni u provincijaričine račune, ali će Cazaril ubuduće i za njih biti zadužen. Dama visokog roda najčešće je u miraz donosila puna kola – ne brodove, Cazaril se toplo nadao – vrijednih dobara, a došlo je vrijeme da i Iselle započne prikupljati popudbinu za to buduće putovanje. Možda bi njega trebala navesti na prvom mjestu popisa stvari koje nosi u miraz? Zamišljao je tu zabilješku: Učitelj-tajnik, godinu dana. Poklonila baka. Starost: trideset i pet godina. Poprilično oštećen u prijevozu. Vrijednost... ? Vjenčana je povorka najčešće bila jednosmjerno putovanje, iako se Iselleina majka, udova kraljinica, s njega vratila... slomljena. Cazaril se trudio ne misliti o tome. Gospa Ista ga je zbunjivala i uznemiravala. Govorilo se da ludilo zna biti nasljedno u nekim plemićkim obiteljima. Ne i u Cazarilovoj – u njegovoj je obitelji nasljedna crta bila nevičnost po pitanju financija i nesretan izbor političkih saveznika, što se, dugoročno gledano, pokazalo jednako štetnim. Je li i Iselle prijetilo...? Sigurno ne. Iselleina je dopiska bila oskudna, ali zanimljiva. Nekoliko ranih, dobrohotnih pisamaca od njezine bake, još otprije nego što je obudovjela kraljinica napustila dvor i vratila se s djecom kući, koja su vrvjela uobičajenim savjetima, poput budi dobra, slušaj majku, redovito se moli, pomozi majci oko malenog brata. Pokoje pisamce od ujaka i ujna, druge provincijaričine djece. Iselle nije imala drugih rođaka s očeve strane jer je pokojni kraljin Ias bio jedino preživjelo dijete svoga zlosretnog oca. Uobičajeni niz čestitaka povodom rođendana i raznih svetkovina od njezina mnogo starijeg polubrata, sadašnjeg kraljina Orica. Ta su pisma bila napisana kraljinovom vlastitom rukom, primijeti Cazaril s odobravanjem. U svakom slučaju, kraljin barem nije povjerio pisanje tih pisama nekom tajniku s teško čitljivim, nezgrapnim rukopisom kao što je to bio njegov. Uglavnom su podsjećala na poslanice, prepuna usiljenih pokušaja odraslog čovjeka da bude ljubazan prema djetetu, osim u dijelovima u kojima bi se Orico razvezao opisujući svoju obožavanu menažeriju. Takvi su odlomci tekli prirodno i u njima se osjećao zanos, možda čak i vjerovanje da je barem to jedna stvar prema kojoj polubrat i polusestra gaje jednako zanimanje. Nešto kasnije toga poslijepodneva Cazarila u ovom ugodnom zadatku prekine paž noseći poruku kako se od njega traži da se pridruži kraljinčici i gospi Betriz na jahanju. Žurno opasavši posuđeni mač, zatekao je već osedlane konje kako čekaju u dvorištu. Prošle su gotovo tri godine otkako se posljednji put popeo na konja, te ga je paž iznenađeno i s nenaklonošću pogledao kad je Cazaril zatražio stolac kako bi se uz pomoć njega oprezno

33

namjestio u sedlu. Dodijelili su mu krotku životinju blage ćudi, istoga onog riđana kojeg je Iselleina dvorska dama jahala onoga dana kad je tek stigao na dvor. Dok su se spremali izjahati u koloni iz dvorišta, dvorska se dama nagnula kroz prozor na kuli i stala im mahati komadom tkanine u znak pozdrava i kako bi im poželjela sreću. Samo se jahanje pokazalo mnogo blažim i spokojnijim nego što je očekivao; bio je to tek kratak izlet dolje do rijeke i natrag. S obzirom na to da je uoči toga kratkog izleta najavio da se svi razgovori moraju voditi na darthacanskom, poslijepodne je prošlo uglavnom u tišini, što je još više doprinijelo spokojnom ozračju. Zatim je uslijedila večera, nakon čega se Cazaril povukao u svoje odaje gdje je besposličario isprobavajući svoju novu odjeću, ponovno je preslažući, te pokušavajući odgonetnuti prvih nekoliko stranica knjižice onoga sirotog, nesmotrenog, pokojnog trgovca vunom. No tijekom tog zadatka Cazarilovi su kapci postali teški, te je zaspao kao klada sve do jutra.  

Kako je počelo tako se i nastavilo. Jutra je provodio podučavajući dvije ljupke mlade dame darthacanskom, roknarskom, zemljopisu, aritmetici ili geometriji. Za satove je zemljopisa Cazaril krišom posudio kvalitetne karte od Teidezova učitelja te je zabavljao kraljinčicu opisima svojih najneobičnijih putovanja po Chalionu, Ibri, Brajaru, velikoj Darthaci ili pak po pet vječno nesložnih roknarskih kneževina smještenih uz sjevernu obalu, prikladno izostavljajući određene pojedinosti. Još je pažljiviji bio pri izboru pojedinosti vezanih za nedavno stečena iskustva o roknarskom Arhipelagu koja je doživio kao rob. Pokazalo se da je lijek protiv dosade koju su Iselle i Betriz otvoreno ispoljavale za vrijeme poduka iz dvorskoga roknarskog bio isti onaj kojeg je bio primijenio na dva mlada paža s dvora provincijara Guaride kad je dobio zadatak naučiti ih tom jeziku. Za svakih dvadeset riječi dvorskoga roknarskog, za koje su mu dokazale da su ih zapamtile, on bi im otkrio po jednu riječ prostoga roknarskog (doduše, ne i najprostijeg). Iako se vjerojatno nikad neće morati koristiti tim rječnikom, moglo bi im dobro doći da barem razumiju riječi koje netko izrekne u njihovoj prisutnosti. A osim toga, tako su se ljupko hihotale. Cazaril je počeo izvršavati prvi zadatak kojeg mu je kraljinčica zadala, potajno se i sa strepnjom raspitujući o sučevoj čestitosti. Neizravna pitanja koja je postavio provincijarici i dy Ferreju pomogla su mu da popuni praznine vezane za pozadinu događaja, ali mu nisu priskrbila nedvojbene odgovore, jer se ni jedno od njih dvoje nije susrelo s čovjekom na njegovu radnom mjestu, nego tek tijekom uobičajenih društvenih događaja. Nekoliko je puta odlazio u grad kako bi pronašao nekoga tko ga je poznavao prije sedamnaest godina i tko bi s njim bio voljan otvoreno razgovarati, no ti su izleti uglavnom prolazili bezuspješno, te ga je to pomalo obeshrabrilo. Na prvi ga je pogled prepoznao tek postariji pekar, koji je već dugo vremena vodio uspješan i unosan posao prodavajući slatkiše čitavom nizu dvorskih paževa, ali on je bio prijazan čovjek nesklon sudskim parnicama. Stranicu po stranicu Cazaril je počeo napredovati s bilježnicom trgovca vunom, kad su mu druge obveze to dopuštale. Pojedini uistinu gnjusni rani pokušaji prizivanja Kopiletovih demona pokazali su se potpuno neučinkovitima, na Cazarilovo olakšanje. Ime se ubijenog duelanta redovito pojavljivalo uz pojedine pogrdne pridjeve, a trgovac se katkad služio i samim pridjevima; ime živućeg suca nikad nije izrijekom spomenuto. Nije uspio razmrsiti ni pola klupka kad se učinilo da će mu knjiga biti oduzeta iz nestručnih ruku. Službeni je istražitelj s dvora provincijara Baocije stigao iz prometnog grada Taryoona, kojeg je sin udove provincijarice proglasio glavnim gradom nakon što je naslijedio očevu titulu. Cazaril je kasnije izračunao da je stigao za točno onoliko vremena koliko je bilo potrebno da provincijarica napiše pismo sinu i pošalje ga, da ga on pročita i proslijedi naredbu Baocijskom pravosudnom uredu, te da se službeni istražitelj i njegovo osoblje pripreme za put. Povlastice, itekako. Cazaril nije bio siguran koliko je provincijarici bilo stalo do pravnih postupaka, ali okladio bi se da ju je činjenica što su određeni neprijatelji zbog Iselleine nesmotrenosti ostali na slobodi pogodila u, hm, zaštitnički živac.

34

Sljedećeg se dana pokazalo da je sudac Vrese usred noći odjahao iz grada s dvojicom slugu i nekoliko na brzinu spakiranih kovčega i škrinja, ostavljajući iza sebe isprevrnuto imanje i ognjište prepuno pepela od spaljenih spisa. Cazaril je nastojao uvjeriti Iselle da to ne shvati kao dokaz, ali čak se i njemu, uza sav njegov oprez i promišljenost, to činilo neuvjerljivim. Drugo je rješenje – da je Iselle onoga dana doista pomilovala sama božica – bilo prezastrašujuće da bi o njemu razmišljao. Bogovi su, prema nauku učenih bogoznanaca Svete Obitelji, uvijek djelovali na nenametljiv i skrovit način, te u iznimno rijetkim prilikama: kroz svijet, ne i u njemu. Čak i kad je riječ o čudesnim, iznimnim slučajevima ozdravljenja – ili pak mračnim nesrećama i smrtnim slučajevima – čovjekova je slobodna volja jedino što dobru ili zlu može omogućiti da stupi na javu. Cazaril je svojedobno upoznao dvije ili tri osobe za koje je pomislio da ih je doista dotakla božja ruka, te nekolicinu njih koji su samo mislili da jest. Ni jedni ni drugi nisu bili ugodno društvo. Cazaril se usrdno nadao da je Kći Proljeća otišla zadovoljna poslom koji je Iselle obavila u njezino ime. Odnosno da je jednostavno otišla... Iselle nije imala mnogo doticaja s bratom i njegovim dvorjanima koji su živjeli na suprotnoj strani dvorišta, osim kad bi se susreli za vrijeme obroka ili u onim prilikama kad bi se okupili kako bi izjahali iz dvorca u prirodu. Cazaril je zamijetio da su brat i sestra bili bliskiji prije nego što su zašli u pubertet, nakon čega su se povukli u zasebne svjetove muškaraca i žena. Činilo se da se kraljinčev strogi učitelj-tajnik, gospar dy Sanda, bezrazložno osjeća ugroženim zbog Cazarilova beznačajnog naslova kaštelana, te je stoga polagao pravo na povlaštenije mjesto za stolom ili u procesiji od običnog učitelja djevojaka. Za vrijeme svakog obroka uputio bi mu neiskreno skrušen smiješak kojim je, tobože, htio otkloniti sa sebe pozornost, no zapravo ju je privlačio. Cazaril se bavio mišlju da pokuša tom čovjeku objasniti koliko mu je malo stalo do naslova, ali nije bio siguran da će uspjeti doprijeti do njega, te se stoga zadovoljio time da mu uzvrati smiješkom, što je dy Sandu silno zbunjivalo jer je neprestano u tome iščitavao nekakvu prikrivenu varku. Kad se dy Sanda jednog dana pojavio u Iselleinoj učionici zahtijevajući da mu Cazaril vrati karte, činilo se da je očekivao da će ih Cazaril braniti kao da je riječ o tajnim državnim spisima. Cazaril ih je smjesta donio, ljubazno se zahvalivši. Dy Sanda nije imao drugog izbora nego napustiti prostoriju, te se teškom mukom suzdržao da glasno i srdito ne uzdahne. Gospa Betriz stisne zube. „Taj tip! Ponaša se poput, poput...” „Poput jedne od dvorskih mačaka”, pripomogne joj Iselle, „kad se neka nepoznata mačka pojavi u blizini. Što si mu napravio da tako frkće na tebe, Cazarile?” „Kunem vam se, nisam mokrio pod njegovim prozorom!” Cazaril će usrdno. Betriz se zahihoće na ovu dosjetku tako da se umalo zagrcnula – tako, sad je bolje – te se osvrne s izrazom krivnje na licu kako bi se uvjerila da je dvorska dama dovoljno daleko da bi ih mogla čuti. Je li ovo bilo presirovo? Bio je siguran da još uvijek ne shvaća potpuno ove mlade dame, ali one se na njega nisu tužile, čak i unatoč darthacanskom. „Pretpostavljam da smatra kako bih ja radije bio na njegovu mjestu. Mislim da nije dobro promislio.” Ili možda jest, Cazaril najednom shvati. Kad se Teidez tek rodio, nije se moglo sa sigurnošću znati hoće li jednog dana postati prijestolonasljednikom svoga tek vjenčanog polubrata Orica. No kako su godine prolazile, a Oricova kraljinica nije uspijevala zanijeti, na dvoru Chaliona zacijelo je poraslo zanimanje – možda čak i nezdravo – za Teideza. Možda je to bio razlog zbog kojeg je Ista napustila glavni grad i odvela svoju djecu daleko od onoga mahnitog ozračja u ovaj mirni, uredni grad u unutrašnjosti. To je bez sumnje bio mudar potez. „O, ne, Cazarile”, Iselle će na to. „Ostani ovdje s nama. Mnogo je ugodnije ovdje gore.” „Uistinu jest”, potvrdi on. „Nije pošteno. Ti si dvostruko domišljatiji od dy Sande i deset si puta više putovao! Zašto ga trpiš tako, tako...” Činilo se da je Betriz ostala bez riječi. „Bez pogovora”, naposljetku dovrši rečenicu. Na trenutak odvrati pogled, kao da se bojala da bi mogao dokučiti kako je prešutjela nešto uvredljiviji izraz. Cazaril se osmjehne jednim krajem usana iznenađen ovakvom privrženošću. „Mislite

35

li da bi ga usrećilo kad bih se postavio kao meta za njegove budalaštine?” „Naravno da bi!” „Pa, eto, odgovorili ste na vlastito pitanje.” Ona otvori usta, a zatim ih zatvori. Iselle se nasmije tako da je umalo ostala bez daha. No Cazaril je osjetio nalet sućuti prema dy Sandi kad se ovaj jednog jutra pojavio lica tako beskrvnog da je bio gotovo zelenkast, s uznemirujućim vijestima da je njegov kraljevski štićenik nestao i da ga ne može pronaći ni u odajama, ni u kuhinji, ni u štenari, ni u stajama. Cazaril je opasao svoj mač i spremio se krenuti s ostalima u potragu, dok je u mislima već počeo pročešljavati grad i okolicu i odmjeravati mogućnosti: možda je ozlijeđen, ili su ga napali razbojnici, ili je završio u rijeci... ili pak u krčmi? Je li Teidez dovoljno star da padne u napast potražiti prostitutku? To se činilo kao dovoljno dobar razlog da se otarasi sluga koje su ga pratile poput sjene. Prije nego što je Cazaril uopće uspio navesti čitav niz mogućih odgovora dy Sandi, koji je bio čvrsto uvjeren da je riječ o razbojnicima, Teidez je glavom i bradom ujahao u dvorište, sav blatnjav i mokar, sa samostrelom koji mu je visio preko ramena, mladim konjušarom koji je jahao iza njega, te mrtvom lisicom koja mu je visjela preko sedla. Teidez se zagleda u poluokupljenu povorku jahača s užasnutim i mrzovoljnim izrazom. Cazaril je odustao od pokušaja da se popne u sedlo bez bolnog istezanja nekog dijela tijela, sjeo na svoj stolac za uzjahivanje držeći riđanove uzde u ruci te stao zatravljeno promatrati četiri odrasla muškarca kako napadaju dječaka postavljajući mu očita pitanja. Pitati Gdje si bio? bilo je suvišno, Zašto si to učinio? jednako tako, dok je Zašto nikome nisi rekao? svakog trenutka postajalo sve jasnije. Teidez je sve to istrpio stisnutih zubi, uglavnom. Kad je dy Sanda zastao da uhvati zraka, Teidez dobaci svoj beživotni, riđi plijen lovcu Beetimu. „Drži. Oderi mi ovo. Želim krzno.” „U ovo doba godine krzno ništa ne valja, mladi gospodaru”, odgovori Beetim odsječno. „Dlaka je potpuno tanka i linja se.” Pokaže prstom prema ženkinim tamnim sisama, prepunim mlijeka. „A osim toga, ubiti životinju koja ima mladunče za vrijeme vladavine Kćerke donosi nesreću. Morat ću joj spaliti brkove, jer će se inače njezin duh vraćati i buditi mi pse cijelu noć. I gdje su mladunci, a? Trebali ste i njih ubiti kad vam je već krenulo, jako je okrutno ostaviti ih da uginu od gladi. Ili ste ih vas dvoje nekamo sakrili, a?” Mrkim pogledom ošine mladog konjušara koji se sav snuždio. Teidez baci samostrel na popločani pod i razdraženo zareži: „Tražili smo jazbinu. Nismo je mogli pronaći.” „Da, a ti...!” dy Sanda se okomi na nesretnog konjušara. „Ti dobro znaš da si me trebao obavijestiti...!” Izgrdio je konjušara mnogo uvredljivijim izrazima od onih kojima se usudio iskaliti na kraljinca, te na kraju naredio: „Beetim, išibaj ovog dječaka zbog gluposti i drskosti!” „Sa zadovoljstvom, gospodaru”, odgovori Beetim surovo, te se bijesnim koracima uputi prema stajama, jednom rukom vukući za šiju lisicu, a drugom pogurenog konjušara. Dva su starija konjušara odvela konje natrag u njihove staje. Cazaril im rado prepusti svog riđana, a zatim mu padne na pamet doručak... koji će sada, čini se, biti odgođen na neodređeno vrijeme. Dy Sanda, čiji je gnjev sada nadvladao strah, zaplijenio je samostrel i odvukao namrgođenog Teideza unutar dvorca. Cazaril ih je mogao čuti kako se prepiru, a prije nego što su se vrata uz tresak zatvorila, do njega dopre kraljinčev glas: „Ali tako mi je dosadno...“ Cazaril se nasmije i otpuhne. Tako mu svih pet bogova, koje užasno doba za svakog dečka. U njima divljaju nagoni i pršte energijom, i nikako ne mogu razumjeti samovoljne odrasle koji im neprestano dosađuju sa svojim glupim zamislima koje ne uključuju preskakanje jutarnjih molitava zbog lova na lisice u divno proljetno jutro. Podigne pogled prema nebu koje je postajalo sve plavetnije kako se jutarnja magla rasplinjavala. Mirnoća provincijaričina dvora, iako melem za Cazarilovu dušu, zacijelo je trovala sirotoga sputanog Teideza. Kako su stvari trenutačno stajale, dy Sanda vjerojatno ne bi najbolje primio ikakav

36

dobronamjeran savjet od novozaposlenog Cazarila, kojemu se činilo da dy Sanda sve radi pogrešno te da na ovaj način neće uspjeti i ubuduće zadržati utjecaj na kraljinca, kad ovaj jednog dana naslijedi imanje i sve ovlasti i povlastice pravoga chalionskog velikaša – u najmanju ruku. Činilo se izglednijim da će ga Teidez odbaciti čim mu se pruži prva prilika. Ipak, Cazaril je morao priznati da je dy Sanda bio savjestan čovjek. Netko s manje časti i jednakom ambicijom vrlo bi lako mogao udovoljavati Teidezovim hirevima umjesto da ih pokuša obuzdati, te na taj način zadobiti ne odanost, nego ovisnost. Cazaril je poznavao nekoliko takvih mladih nasljednika koje su njihovi podanici na taj način naveli na krivi put... ali ne i na dy Baocijinu dvoru. Dokle god je provincijarica držala konce u svojim rukama, teško da će Teidez doći u dodir s takvim parazitima. S tom utješnom mišlju Cazaril odgurne stolac i ustane na noge.

5

Šesnaesti je rođendan kraljinčice Iselle padao točno na središnji dan proljeća, otprilike šest tjedana nakon što je Cazaril stigao u Valendu. Poklon koji joj je polubrat Orico ove godine poslao iz glavnog grada Cardegossa bila je krasna pjegava siva kobila, što se pokazalo izvrsnim izborom – bilo da je bila riječ o igri slučaja bilo pak o pažljivo isplaniranom postupku – jer je Iselle bila izvan sebe od oduševljenja zbog krasne životinje. Cazaril je morao priznati da je to bio uistinu kraljevski poklon. A osim toga, sad će još neko vrijeme moći izbjegavati pitanje svoga nečitkog rukopisa, jer je bez ikakve muke uspio uvjeriti Iselle da vlastoručno ispiše pismo zahvale kraljinu koje će poslati natrag po kraljevskom pismonoši. No sljedećih je nekoliko dana Cazaril bio podvrgnut iznimno pomnom i brižnom, pa čak i pomalo neugodnom, Iselleinu i Betrizinu ispitivanju o njegovu zdravstvenom stanju. Kad bi sjedili za stolom, slale su mu malene znakove pažnje u obliku najboljih komada voća ili biranih zalogaja kako bi mu potakle apetit; poticale su ga da rano ide na počinak i da popije malo vina, ali ne previše; i jedna i druga su ga svako malo pozivale na kratke šetnje u vrtu. Tek kad je načuo dy Ferreja kako provincijarici prepričava nekakvu usputnu dobronamjernu šalu, shvatio je da je Iselle i njezinoj pratilji naređeno da sporije jašu iz obzira prema navodno osjetljivom zdravlju njihova novog tajnika. Cazaril je teškom mukom uspio prikriti ogorčenost i prihvatiti šalu te je potvrdio ovu dobronamjernu izmišljotinu uvjerljivo i ozbiljna lica odglumivši ukočen hod. Iako je bilo bjelodano da djevojke iskazuju svoju brigu za njega iz isključivo osobnih razloga, bile su isuviše dražesne da bi ih zbog toga prezreo. A osim toga... nije da su se samo pretvarale da im je stalo. Sve bolje vrijeme i njegovo, ruku na srce, sve bolje zdravstveno stanje natjerali su ga da se udobrovolji. Ta ionako će uskoro opet zavladati ljetne vrućine i uslijedit će mirniji dani. Promatrajući djevojke kako se čvrsto drže u sedlu dok su preskakale preko trupaca i utrkivale se vijugavim stazama uz rijeku, koja se u polusjeni krošanja mladih stabala prelijevala zlatno i zeleno, njegova zabrinutost popusti. On je bio taj kojega je konj, izmaknuvši se postrance nakon što ga je prestrašila srna koja je istrčala iz guštare, silovito odbacio na hrpu kamenja i korijenja, istisnuvši mu zrak iz pluća i istegnuvši mu tetivu u leđima. Ostao je ležati hripljući, a pogled na krošnje stabala stade mu se magliti od suza koje su mu navrle na oči. Zatim na pozadini čipke od lišća i neba počne raspoznavati dva prestrašena ženska lica koja su se nadvila nad njim. Uz pomoć njih dvije i jednoga oborenog trupca uspio se ponovno popeti na svoga odbjeglog konja. Povratak uzbrdo do dvorca bio je smjeran i doličan damama, te prije svega ispunjen osjećajem krivnje, baš po volji guvernante. Kad su stigli do nadsvođenoga glavnog ulaza, više mu se nije vrtjelo u glavi niti mu je sijevalo pred očima, ali ga je zato rastrgana tetiva u obliku kvrge veličine jajeta pod tunikom bolno žarila. Masnica će mu vjerojatno pocrnjeti i potrajat će tjednima dok ne prođe. Kad su napokon sretno stigli u dvorište, na umu mu je bio jedino stolac za uzjahivanje, konjušar, te želja da živ sjaše s toga prokletog konja. Našavši se opet čvrsto na zemlji, zastane na trenutak oslonivši glavu o sedlo, a na licu mu se pojavi bolna grimasa. „Caze!”

37

Poznati mu glas zazvoni u ušima kao iz vedra neba. Cazaril podigne glavu i ogleda se oko sebe trepćući. Prema njemu je dugim koracima i s ispruženim rukama išao visoki, atletski građen muškarac tamne kose, odjeven u elegantnu tuniku od crvenog brokata i visoke jahaće čizme. „Tako mi svih pet bogova”, prošapće Cazaril, a zatim će: „Palli?“ „Caze, Caze! Ljubim ti ruke! Ljubim ti stopala!” Visoki ga čovjek dograbi gotovo ga oborivši te doslovno ispuni prvi dio svog pozdrava, a drugi zamijeni zagrljajem. „Caze, čovječe! Mislio sam da si mrtav!” „Ne, ne... Palli...” Zaboravivši gotovo sasvim na bol, Cazaril uhvati tamnokosog čovjeka za ruke te se okrene prema Iselle i Betriz koje su prepustile konje konjušarima i prišle dvojici muškaraca, promatrajući ih s izrazom neskrivene znatiželje. „Kraljinčice Iselle, gospo Betriz, dopustite mi da vam predstavim gospara dy Palliara. On mi je bio desna ruka u Gotorgetu... Tako mu svih pet bogova, Palli, pa što ti radiš ovdje?” „I ja bih tebe mogao pitati to isto, i to iz valjanijih razloga!” odgovori Palli te se nakloni damama koje su ga pogledavale sa sve većom sklonošću. Od Gotorgeta je prošlo više od dvije godine, i to je vrijeme uvelike doprinijelo njegovu ionako ugodnom izgledu, iako su nakon opsade svi izgledali odbojno poput strašila. „Kraljinčice, gospo, čast mi je... ali sada sam stupnik dy Palliar, Caze.” „O”, na to će Cazaril i smjesta sućutno kimne glavom. „Moja sućut zbog tvog gubitka. Kad se to dogodilo?” Palli mu uzvrati pognuvši glavu u znak razumijevanja. „Ima skoro dvije godine. Stari je doživio udar dok smo mi još bili zatvoreni u Gotorgetu, ali je uspio izdržati dok se nisam vratio kući, hvala budi Ocu Zime. Prepoznao me, uspio sam ga vidjeti u posljednjim trenucima, ispričati mu o pohodu... Posljednjim je dahom izmolio blagoslov za tebe, znaš, iako smo obojica mislili da se molimo za izgubljene duše pokojnika. Caze, čovječe, pa gdje si samo nestao?” „Ja... Za mene nisu platili otkupninu.” „Nisu platili otkupninu? Kako to, nisu platili otkupninu? Kako je moguće da za tebe nisu platili otkupninu?” „Došlo je do pogreške. Moje je ime izostavljeno s popisa.” „Dy Jironal je rekao da su Roknarci prijavili da si naglo umro od groznice.” Cazarilov osmijeh iščezne. „Ne. Prodali su me na galije.” Palli naglo zabaci glavu. „Bogme dobra pogreška! Ne, čekaj, to nema smisla...” Cazarilov izraz lica i ruka položena na grudima dlanom prema dolje zaustavili su Pallija da do kraja iskaže svoje negodovanje, ali nisu ublažili zaprepašteni pogled u njegovim očima. Palli je uvijek znao shvatiti mig, ako bi ga njime dovoljno snažno zviznuli po glavi. Iskrivio je usta kao da želi reći: U redu, ali izvući ću to iz tebe kasnije...! Lice mu se opet razvuklo u veseli smiješak kad se trenutak poslije okrenuo prema gosparu dy Ferreju, koji im je upravo prilazio znatiželjno promatrajući ovaj ponovni susret starih prijatelja. „Lord dy Palliar će se pridružiti provincijarici u vrtu uz čašicu vina”, objasni dvorski upravitelj. „Cazarile, biste li nam se pridružili?“ „Zahvaljujem.” Palli ga primi za ruku te krenuše za dy Ferrejem iz dvorišta i oko kule prema malenom travnjaku gdje je provincijaričin vrtlar uzgajao cvijeće. Kad je vrijeme bilo lijepo, najviše je voljela sjediti na svježem zraku pod sjenicom u tom vrtu. Već je nakon tri koraka Cazaril počeo zaostajati. Kad je posrnuo, Palli naglo skrati korak i pogleda ga postrance. Provincijarica ih je čekala da se vrate smiješeći se strpljivo, sjedeći u naslonjaču pod svodom od još neprocvalih ruža penjačica. Mahnula im je i pokazala prema stolcima koje su sluge iznijele. Cazaril se spusti na jastuk lecnuvši se od boli i nerazgovjetno progunđavši. „Tako mi Kopiletovih demona,” Palli mu se obrati ispod glasa, „zar su te Roknarci obogaljili?” „Samo napola. Gospa Iselle je... uf!... čini se, čvrsto odlučila dovršiti ono što su oni započeli.” Oprezno se namjesti u naslonjaču. „Ona i onaj glupi konj.” Provincijarica se namršti pogledavši prema dvjema djevojkama koje su ih, nepozvane, slijedile. „Iselle, zar si opet jurila na konju?” prijeteći je zapita.

38

Cazaril mahne rukom odvraćajući pozornost s kraljinčice. „Za sve je kriv moj vrli hat, gospo... mislio je da ga napada srna koja jede konje. Konj se dao u stranu, ja nisam. Hvala.” S dubokom zahvalnošću prihvati čašu vina koju mu je sluga pružio i žurno otpije gutljaj, trudeći se da je ne prolije. Neugodna drhtavica i slabost koje je osjećao u utrobi počele su polako prolaziti. Iselle mu uputi zahvalan pogled koji nije promaknuo njezinoj baki. Provincijarica sumnjičavo frkne nosom. Za kaznu reče: „Iselle, Betriz, otiđite se presvući iz te odjeće za jahanje u nešto prikladnije za večeru. To što živimo na selu ne znači da se moramo ponašati poput divljaka.” One se nevoljko povuku osvrnuvši se nekoliko puta za očaravajućim posjetiocem. „Što je tebe dovelo ovamo, Palli?” zapita Cazaril kad je dvostruki razlog rastresenosti u liku djevojaka zamaknuo iza ugla kule. Palli se također zagledao za njima, te se činilo da bi ga netko trebao protresti kako bi se ponovno pribrao. Zatvori usta, čovječe, promisli Cazaril podsmjehnuvši se. Ja svakako moram. „O! Jašem za Cardegoss, na dvoru se održava ples. Moj bi otac uvijek ovdje zastao da se odmori od putovanja, jer je bio jako blizak s pokojnim provincijarom... Kad smo bili blizu Valende, bio sam tako slobodan da pošaljem glasnika. A Njezina je Milost”, kimne prema provincijarici, „bila jako ljubazna i pozvala me da ostanem.” „Dala bih te uhititi da nisi izvršio svoju dužnost i došao me pozdraviti”, uzvrati provincijarica prijateljski, iako je njezina primjedba bila poprilično nelogična. „Ni tebe ni tvog oca nisam vidjela već dugi niz godina. Jako me rastužila vijest o njegovoj smrti.” Palli kimne glavom. Nastavi obrativši se Cazarilu: „Namjeravamo prespavati ovdje kako bi se konji odmorili, a zatim sutra nastaviti laganim kasom... vrijeme je isuviše lijepo da bismo žurili. Hodočasnika ima na putu za svako svetište i hram, a nažalost i onih koji na njih vrebaju... netko je prijavio da na brdskim prijevojima ima razbojnika, ali mi ih nismo pronašli.” „Vi ste ih tražili?" Cazaril će začuđeno. Ne naići na razbojnike bilo je sve čemu se nadao dok je sam bio na putu. „Hej! Samo da znaš, ja sam sada gospodar Palliara i zavjetnik reda Kćerke... baštinik svog oca. Imam određene dužnosti.” „Jašeš s braćom-vojnicima?” „Prije s prtljažnim kolima. Uglavnom se bavim vođenjem knjiga, prikupljanjem najamnina, trčanjem za prokletom opremom te logistikom. Povlastice vladajućeg položaja... ma znaš i sam. Ti si me tome i naučio. Jedna desetina slave naspram devet desetina zgrtanja gnoja.” Cazaril se naceri. „Tako dobar omjer? Ti si uistinu blagoslovljen.” Palli mu se zauzvrat također naceri te prihvati sir i kolače od sluge. „Moja je četa smještena dolje u gradu. Ali ti, Caze! Čim bih spomenuo Gotorget, svi bi me pitali poznajem li tebe... Možeš zamisliti kako sam ostao zatečen kad mi je Njezina Milost rekla da si se pojavio ovdje nakon što si pješačio – pješačio! – od Ibre, izgledajući poput nečega što je mačka iskašljala.” Provincijarica kratko i neskrušeno slegne ramenima kad joj Cazaril uputi blago prijekoran pogled. „Već im pola sata prepričavam ratne zgode”, nastavi Palli. „Kako tvoja ruka?” Cazaril je savine u krilu. „Mnogo bolje.” Žurno promijeni temu. „Kojim poslom ideš na dvor?” „Pa, otkako mi je otac preminuo nisam bio u prilici službeno prisegnuti na vjernost Oricu, a isto bih tako trebao pribivati svečanom ustoličenju kao predstavnik Kćerkina reda iz Palliara.“ „Ustoličenju?” Cazaril će začuđeno. „O, zar je Orico konačno odlučio kome će dodijeliti vrhovno vodstvo Kćerkinog reda?” upita dy Ferrej. „Čujem da, otkako je stari general preminuo, u Chalionu nema plemićke obitelji koja mu nije dosađivala zahtijevajući tu počast.” „Mogu zamisliti”, na to će provincijarica. „To je iznimno unosan i moćan položaj, iako ne toliko kao onaj generala reda Sina.”

39

„O, da”, odgovori Palli. „Još nije javno obznanjeno, ali već se zna da će to mjesto pripasti Dondu dy Jironalu, kancelarovu mlađem bratu.” Cazaril se ukoči te ispije gutljaj vina kako bi prikrio svoju ogorčenost. Nakon poprilično duge stanke provincijarica se oglasi: „Kako neobičan izbor. Očekivala bih da će general svetog vojnog reda biti... trezvenijeg vladanja.” „Ali, ali”, reče dy Ferrej, „kancelar Martou dy Jironal već nosi naslov generala reda Sina! Dva generala u jednoj obitelji? To je opasna koncentracija moći.” Provincijarica promrmlja: „Martou bi također uskoro trebao postati provincijar dy Jironal, ako su glasine istinite. Čim starom Ildaru konačno kucne čas.” „To nisam čuo”, odgovori Palli zvučeći zabrinuto. „Da”, provincijarica će oporo. „Obitelj Ildar nije baš presretna. Mislim da su se nadali da će naslov provincijara pripasti jednome od nećaka.” Palli slegne ramenima. „Braća dy Jironal bez sumnje uživaju brojne povlastice u Chalionu, jer su u Oricovoj milosti. Pretpostavljam da bih i ja trebao, da sam pametan, pronaći način da se uhvatim za rubove njihovih ogrtača i pustim da me vuku za sobom.” Cazaril se namršti sakrivši lice čašom i svim se silama potrudi promijeniti temu. „Kakve si još novosti čuo?” „Pa, ima već dva tjedna da je prijestolonasljednik Ibre – ponovno – podigao pobunu u Južnoj Ibri protiv starog Lisca, svog oca. Svi su mislili da će primirje sklopljeno prošlog ljeta potrajati, ali čini se da su se prošle jeseni opet potajno porječkali, te ga se kraljin odrekao. Ponovno.” „Prijestolonasljednik si”, reče provincijarica, „previše dopušta. Ibra ipak ima još jednog sina.” „Orico je prošli put podržao prijestolonasljednika”, primijeti Palli. „Na štetu Chaliona”, promrmlja Cazaril. „Meni se činilo da Orico razmišlja dugoročno. Na kraju će”, reče Palli, „prijestolonasljednik zasigurno pobijediti. Na ovaj ili onaj način.” „Bit će to nevesela pobjeda za starog kraljina ako mu sin izgubi”, reče dy Ferrej polako i zamišljeno. „Ne, mogu se okladiti da će opet žrtvovati nedužne živote prije nego što se nanovo pomire nad truplima.” „Žalosna priča”, reče provincijarica, a usne joj se stisnu. „Ništa dobro ne može iz toga proizaći. Ah, dy Palliare. Reci mi neke dobre vijesti. Reci mi da je Oricova kraljinica zanijela.” Palli potišteno odmahne glavom. „Koliko sam čuo, gospo, nije.” „E, pa hajdemo onda večerati i zaboravimo na politiku. Od nje me zaboli ova stara glava.” Cazarilovi su se mišići ukočili dok je sjedio, unatoč vinu, pa se umalo prevrnuo kad je pokušao ustati sa stolca. Palli ga prihvati za lakat i pomogne mu da se uspravi, a na čelu mu se ureže duboka bora od mrštenja. Cazaril zauzvrat gotovo neprimjetno odmahne glavom, te se otiđe umiti i preodjenuti. I nasamo pregledati modrice.

* * *

Večera se na kraju pretvorila u veseo obrok kojem je pribivala većina dvorjana. Dy Palliar, nešeprtljav za stolom bilo da je riječ o jelu ili razgovoru, svojim je pripovjetkama plijenio svačiju pozornost, počevši od kraljinca Teideza i gospe Iselle pa sve do najmlađeg paža. Unatoč vinu uspio je zadržati trijeznu glavu u ovom biranom društvu i prepričavao je samo vesele zgode, prikazujući sebe više kao pomoćnika-lakrdijaša nego kao glavnog junaka. Priča o tome kako je slijedio Cazarila u noćnom jurišu protiv roknarskih kopača rovova čije su napredovanje na taj način osujetili za sljedećih mjesec dana, natjerala je sve prisutne da i Cazarila i njega pogledaju širom razrogačenih očiju. Očito im nije bilo lako zamisliti Iselleina plahog, ljubaznog tajnika kako iskešenih zubi puzi kroz blato i čađu, provlačeći se kroz goruće ruševine s pijukom u ruci. Cazaril najednom shvati da mu se ne sviđaju ti pomni pogledi. Želio je biti... nevidljiv, ovdje. Dvaput mu je Palli pokušao dobaciti loptu i ponukati

40

ga da preuzme ulogu pripovjedača i zabavljača, a on ju je dvaput vratio natrag Palliju ili dy Ferreju. Nakon drugoga se neuspjelog pokušaja Palli suzdržao od nastojanja da iz njega izvuče riječi. Obrok se protegnuo do kasno u noć, ali naposljetku je stigao i taj trenutak kojeg je Cazaril jednako toliko priželjkivao koliko ga se i pribojavao: kad su se svi povukli na spavanje, Palli pokuca na vrata njegove odaje. Cazaril ga pozove da uđe, odgurne škrinju do zida, baci na nju jastuk za svog gosta, te sjedne na krevet. I on i krevet glasno zaškripiše. Palli sjedne i zagleda se u njega pri prigušenom svjetlu svijeća, te progovori s izravnošću koja je sasvim jasno otkrivala tijek njegovih misli. „Pogreška, Caze? Jesi li sigurno dobro razmislio o tome?” Cazaril uzdahne. „Imao sam devetnaest mjeseci da o tome razmislim, Palli. Svako se objašnjenje izlizalo poput starog novčića dok sam ga prevrtao u mislima. Razmišljao sam o tome dok mi se nije smučilo od razmišljanja, i zaključio da je gotovo. Gotovo je.” Ovoga puta Palli nije namjeravao odustati, te samo odlučno odmahne rukom. „Misliš li da su ti se Roknarci na taj način pokušali osvetiti, tako što su nam te zatajili i rekli nam da si umro?” „To je jedno objašnjenje.” Ako zanemarimo činjenicu da sam vidio popis. „Ili je netko namjerno izostavio tvoje ime s tog popisa?” Palli je bio ustrajan. Martou dy Jironal napisao je popis vlastitom rukom. „To je bio moj konačni zaključak.” Palli snažno otpuhne. „Podlost! Podla izdaja, nakon svega što smo pretrpjeli... dovraga, Caze! Kad stignem na dvor, obavijestit ću stupnika dy Jironala o ovome. Bogovi znaju da je on najmoćniji plemić u Chalionu. Kladim se da ćemo zajedno uspjeti saznati tko stoji iza...” „Ne!” Cazaril, prestravljen, zatetura naglo se podignuvši sa svojih jastuka. „Nemoj, Palli! Ni u kojem slučaju nemoj otkriti dy Jironalu da sam živ! Ne spominji to, ne spominji mene... ako svijet misli da sam mrtav, tim bolje. Da sam znao da će do ovoga doći, bio bih ostao u Ibri. Samo... pusti to.” Palli je zurio u njega. „Ali... Valenda nije na kraj svijeta. Naravno da će ljudi saznati da si još uvijek živ.” „Ovo je tiho, mirno mjesto. Ovdje nikome ne smetam.” Mnogi su drugi bili jednako hrabri, neki su ga nadmašivali u snazi, ali Pallijeva je oštroumnost bila razlog zbog kojeg ga je Cazaril smatrao svojim najdražim poručnikom u Gotorgetu. Bila je potrebna samo jedna nit da Palli počne razmotavati klupko... Zažmiri, a oči mu sjevnu pri mekanom svjetlu svijeća. „Dy Jironal? Glavom i bradom? Tako mu svih pet bogova, što li si samo njemu skrivio?” Cazaril se neudobno promeškolji. „Mislim da nije bilo ništa osobno. Mislim da je samo bila riječ o malenoj... usluzi, za nekoga drugog. Malenoj, laganoj usluzi.” „U tom slučaju dva čovjeka moraju znati istinu. Zaboga, Cazarile, koja dva?” Palli će početi njuškati... Cazaril bi mu trebao ili ne otkriti ništa – za što je već prekasno – ili dovoljno da ga zaustavi. U svakom slučaju polovična objašnjenja nisu dolazila u obzir, jer bi Pallijev um samo nastavio kopkati po toj zagonetci. To je već počeo činiti. „Tko bi te mogao toliko mrziti? Oduvijek si bio jedan od najprijaznijih ljudi koje poznajem... bio si gotovo slavan po tome što si odbijao dvoboje pokazujući svima kakvi su grubijani budale... po sklapanju mira, po tome što bi uvijek uspijevao mirnim putem isposlovati najnevjerojatnije uvjete predaje, po tome što si oduvijek izbjegavao zavade... Tako mi Kopiletova pakla, čak se nisi kladio na igrama na sreću! Malena, lagana usluga! Što bi, zaboga, moglo nekoga navesti da tebe tako bespoštedno i okrutno mrzi?” Cazaril se počeše po sljepoočnicama u kojima mu je počelo sijevati, i to ne od večerašnjeg vina. „Strah. Pretpostavljam.” Pallijeve se usne podigoše od zaprepaštenja. „A ako se sazna da i ti znaš nešto o tome, i tebe će se bojati. A nikako ne bih želio da te to zadesi, Palli. Želim da se kloniš toga.” „Ako je riječ o takvoj razini straha, sama činjenica što sam s tobom razgovarao čini me sumnjivim. Njihov strah, zajedno s mojim neznanjem... zaboga, Caze! Ne šalji me u bitku

41

s povezom preko očiju!” „Nikad više ne želim poslati nijednog čovjeka u bitku!” Žestina u njegovu glasu iznenadi i samog Cazarila. Palli razrogači oči. No u tom trenu Cazarilu padne na um da bi situaciju mogao razriješiti tako da Pallijevu nezasitnu znatiželju iskoristi protiv njega. „Ako ti kažem sve što znam, i kako sam to saznao, hoćeš li mi dati svoju riječ – svoju riječ! – da ćeš pustiti to? Da se više nećeš time baviti, da to više nećeš spominjati, da mene nećeš spominjati... da nećeš govoriti zakučasto, da nećeš obigravati oko tog pitanja...” „Misliš, kao što ti sada radiš?” odgovori Palli oporo. Cazaril zagunđa, napola zabrinuto, napola se podsmjehnuvši. „Upravo tako.” Palli se nasloni na zid i protrlja rukom usta. „Trgovče jedan,” odgovori podsmješljivo, „tjeraš me da kupim mačka u vreći, a da nikad životinju nisam vidio.” „Mijau”, oglasi se Cazaril. „Znaš, mene ionako samo zanima kako ćeš se glasati kad progovoriš. .. dovraga, u redu. Nikad nas nisi vodio preko blata u nepoznato, niti si nas ikad uveo u zasjedu. Vjerovat ću tvome sudu – u istoj mjeri u kojoj ćeš ti vjerovati u moju diskreciju. Dajem ti riječ za to.” Vrstan protunapad. Cazaril nije imao drugog izbora nego mu se diviti. Uzdahne. „No dobro.” Ostao je sjediti bez riječi nekoliko trenutaka nakon ovog – dobrodošlog – okončanja dvoboja, pokušavajući poredati misli. Odakle započeti? Pa dobro, nije baš da tu priču nije prevrtio iznova, i iznova, i iznova, u mislima. Prevrtao ju je toliko da se izlizala, iako mu nikad prije nije sišla s usana. „Priča nije osobito duga. Donda dy Jironala prvi sam put upoznao i razgovarao s njime prije četiri, ne, sad će već biti pet, prije pet godina. Bio sam u pratnji dy Guaride za vrijeme onoga kratkog pograničnog rata protiv suludoga roknarskog kraljevića Olusa... znaš ga, onaj koji je imao običaj zakopati svoje neprijatelje do pasa u izmetu i žive ih zapaliti... onaj kojeg su godinu dana poslije ubili vlastiti tjelohranitelji?” „O, da. Čuo sam za njega. Kažu da je skončao glavom dolje u izmetu.” „Nekoliko je inačica te priče. No u to je doba još uvijek bio na vlasti. Dy Guarida je stjerao Olusovu vojsku – dobro, rulju – u kut gore u brdima na samoj granici njegove pokraljine. Lorda Donda i mene poslali su kao izaslanike pod stijegom pregovora kako bi Olusu uručili ultimatum i dogovorili uvjete i cijenu otkupnine. Tijekom razgovora stvari su krenule... po krivu, i Olus je zaključio da mu je potreban samo jedan glasnik koji će vijeću plemića Chaliona prenijeti njegov prkosni odgovor. Tako nas je izigrao, Donda i mene, u svom šatoru gdje su nas okružila četvorica njegovih čudovišnih stražara naoružanih mačevima, i dao nam da biramo. Onome koji bude voljan odrubiti onome drugome glavu bit će dopušteno odjahati s njom natrag do naših redova. Ako obojica odbijemo, obojica ćemo umrijeti, a on će naše glave poslati natrag katapultom.” Palli razjapi usta, ali uspije protisnuti tek: „O.” Cazaril udahne. „Meni je prvom ponudio da biram. Odbio sam mač. Olus mi je došapnuo, onim svojim čudnim otegnutim glasom: ‘U ovoj igri ne možete dobiti, lorde Cazarile.’ Ja sam rekao: ‘Znam, m’hendi. Ali mogu utjecati na to da vi izgubite.’ On je na trenutak zašutio, a zatim se samo nasmijao. Zatim je dao priliku Dondu, koji je dotad već bio blijed poput leša...” Palli se premjesti u stolcu, ali ga ne prekine; nijemo dade Cazarilu znak da nastavi. „Jedan me od stražara oborio na koljena i povukao me za kosu priljubivši mi glavu uz stolac za noge. Dondo je... zamahnuo mačem.“ „Prema stražarevoj ruci?” upita Palli gorljivo. Cazaril je oklijevao. „Ne”, reče naposljetku. „Ali je Olus u posljednji čas zarinuo svoj mač između nas, a Dondova se oštrica ploštimice sudarila s njegovom i skliznula...” Cazaril je još uvijek mogao prizvati u sjećanje oštro struganje metala o metal. „Zaradio sam tamnu masnicu na zatiljku koja mjesec dana nije zacijelila. Druga su dva stražara otela Dondu mač. A zatim su nas obojicu stavili na konje i poslali natrag u dy Guaridin tabor. Dok su mi vezivali ruke za sedlo, Olus mi je prišao i ponovo mi došapnuo: ‘Sad ćemo vidjeti tko će izgubiti.’ Put natrag bio je iznimno tih. Dok nismo došli pred tabor. A onda se Dondo okrenuo i

42

pogledao me u oči prvi put toga dana, te rekao: ‘Ako ikad ikome ovo ispričaš, ubit ću te.’ A ja sam rekao: ‘Ne brinite se, lorde Dondo. Ja za stolom pričam samo zabavne priče.’ Trebao sam samo prisegnuti da ću šutjeti. Sada znam što mi je bilo činiti, iako... možda ni to ne bi bilo dovoljno.” „On ti duguje svoj život!” Cazaril odmahne glavom i odvrati pogled. „Vidio sam kakav je u srži. Sumnjam da će mi to ikad oprostiti. U svakom slučaju ja to više nisam spominjao, naravno, a i on je pustio da se sve slegne. Mislio sam da će ostati na tome. Ali onda je uslijedio Gotorget, a nakon toga... pa... ono što je uslijedilo nakon Gotorgeta. I sada sam dvostruko proklet. Ako Dondo ikad sazna, ako ikad shvati da ja znam zbog čega sam točno dospio na galiju kao galijot, što misliš, koliko će moj život vrijediti? Ali ako neću ništa govoriti, ništa činiti, ništa što bi ga moglo podsjetiti... možda je dosad već i zaboravio. Samo želim da me se ostavi na miru, na ovom mirnom mjestu. Siguran sam da trenutačno ima mnogo prečih briga i neprijatelja.” Ponovno se okrene prema Palliju i reče odrješito: „Nemoj nikad spomenuti moje ime pred i jednim od braće dy Jironal. Nikad. Nikad nisi čuo ovu priču. Gotovo me i ne poznaješ. Ako ti je ikad bilo stalo do mene, Palli, pusti to.“ Pallijeve su usne bile čvrsto stisnute; obećanje koje mu je dao će ih takvima i zadržati, pomisli Cazaril. No Palli ipak napravi kretnju koja je izražavala nezadovoljstvo. „Kako ti želiš, ali, ali... kvragu. Kvragu.” Dugo je zurio u Cazarila sa suprotnog kraja sobe, kao da s njegova lica pokušava iščitati tko zna što. „Nije riječ samo o tom jezivom čudu koje nazivaš bradom. Jako si se promijenio.” „Jesam li? E, pa...” „Koliko...” Palli odvrati pogled, a zatim ga ponovno pogleda. „Koliko je grozno bilo... zaista... na galijama?” Cazaril slegne ramenima. „Imao sam sreću u nesreći. Preživio sam. Neki nisu.” „Čuo sam svakakve užasne priče o tome kako robove muče ili... zlostavljaju...” Cazaril se počeše po bradi. Ionako je već odao previše podataka. „Te priče nisu toliko neistinite koliko iskrivljene, pretjerane... Nesvakidašnji događaji prepričani kao svakodnevica. Najbolji su se kapetani prema nama odnosili kao što se dobar seljak odnosi prema svojoj stoci, s nekom vrstom neosobne ljubaznosti. Davali su nam hranu i vodu... brinuli se da, hm... redovito vježbamo... i da nam bude čisto, tako da smo sigurni od bolesti i da ostanemo u dobroj formi. Ako čovjeka pretučeš na mrtvo ime, on nije sposoban veslati, znaš. U svakom slučaju, ta vrsta tjelesne... stege na koju misliš bila je potrebna jedino u luci. Na pučini, more bi se pobrinulo za sve.” „Ne razumijem.” Cazaril podigne obrve. „Čemu čovjeku ranjavati kožu ili mu lomiti kosti kad mu možeš slomiti srce jednostavno tako da ga objesiš preko palube i spustiš tako da nogama mlatara po vodi kao mamac za velike ribe? Roknarci nisu trebali dugo čekati da zaplivamo natrag moleći i kumeći i plačući da nas prime natrag kao robove.” „Oduvijek si bio dobar plivač. To ti je zacijelo pomoglo da takve stvari podneseš bolje nego ostali?” Pallijev je glas bio pun nade. „Upravo suprotno, bojim se. Oni koji bi potonuli poput kamenja bili su sretnici jer nisu umirali u mukama. Razmisli malo o tome, Palli. Ja jesam.” Još uvijek je o tome razmišljao kad bi se usred noći munjevito uspravio u krevetu, prenuvši se iz noćne more o vodi koja mu se sklapa nad glavom. Ili još gore... ne sklapa. Jednom se prigodom vjetar neočekivano podigao upravo dok se nadzornik veslača na taj način poigravao s nekim jogunastim Ibrancem, a kapetan se, silno želeći uploviti u neku luku prije oluje, odbio vratiti po njega. Ibrančevi su urlici odjekivali nad površinom vode dok se brod udaljavao, gubeći se u daljini... Kapetan je za kaznu zbog nepromišljenosti nadzorniku veslača odbio od plaće trošak zamjene roba, zbog čega je ovaj tjednima bio mrzovoljan. Nakon nekoliko trenutaka Palli se oglasi: „Jao.” Nego što nego jao. „Vjeruj mi, zbog ponosa sam – a i zbog jezika – zaradio batinanje kad sam prvi put stupio na brod, ali tad sam si još uvijek umišljao da sam chalionski plemić. Kasnije... su mi to izbili iz glave.”

43

„Ali... nisu te... nisi bio podvrgnut... ovaj, nisu te zlostavljali na sramotan... ovaj.” Svjetlost nije bila dovoljno jaka da bi mogao razaznati je li se Palli zacrvenio, ali Cazarilu naposljetku sine da ga je Palli na ovaj zabrinut i nespretan način pokušavao pitati jesu li ga obeščastili. Cazaril se sućutno osmjehne. „Mislim da si pomiješao roknarsku flotu s onom iz Darthace. Bojim se da su takve legende odraz nečijih pustih želja. Prema roknarskom četverobožnom krivovjerstvu, takva je neprirodna vrsta ljubavi, kojom ovdje upravlja Kopile, zločin. Roknarski bogoznanci tvrde da je Kopile demon, kao i njegov otac, a ne bog poput njegove svete majke, te nas stoga zovu štovateljima vraga, što je duboka uvreda Gospi Ljeta, rekao bih, kao i samom sirotom Kopiletu, jer on nije tražio da bude rođen. One koje zateknu u sodomiji muče i vješaju, a bolji je roknarski zapovjednici ne dopuštaju na brodu ni među posadom ni među robovima.” „Tako.” Palli s olakšanjem odahne. No, Palli k’o Palli, još se nečega dosjeti pa upita: „A lošiji roknarski zapovjednici?” „Takvo ih je ponašanje moglo stajati života. Meni se to nije dogodilo. .. vjerojatno zato što sam bio isuviše koštunjav... ali nekolicini mlađih muškaraca, nježnijih mladića... Mi robovi znali smo da oni ispaštaju zbog nas ostalih te smo nastojali biti ljubazni prema njima kad bi se vratili na svoje klupe. Neki su plakali. Neki su naučili iskoristiti svoju zlu sreću kako bi tražili protuusluge... rijetki su im od nas zavidjeli na dodatnim porcijama ili beznačajnim poslasticama koje su tako skupo platili. Bila je to opasna igra, jer su se Roknarci koji su potajno gajili sklonost prema njima svakog trena mogli okrenuti protiv njih i riješiti ih se kao da se na taj način mogu riješiti vlastitog grijeha.” „Zbog tebe mi se diže kosa na glavi. Mislio sam da znam ponešto o svijetu i životu, ali... uh. Ali barem si ti bio pošteđen onoga najgoreg.” „Ne znam što je najgore”, odgovori Cazaril zamišljeno. „Jednom sam im prigodom tijekom cijeloga jednog paklenog popodneva poslužio za podlu šalu, nakon čega se ono što se dogodilo nekim mladićima činilo kao prijateljski čin, a nijedan se Roknarac time nije izvrgnuo opasnosti da ga objese.” Cazaril shvati da nikad nikome nije ispričao taj događaj, ni ljubaznim ministrantima u hramskoj bolnici, a svakako ne nekome na provincijaričinu dvoru. Zapravo, dosad nije imao nikoga kome bi to i mogao ispričati. Nastavio je gotovo sa žarom. „Moj je gusar pogriješio tako što se okomio na glomazan trgovački brod iz Brajara, a da nije na vrijeme primijetio i galije iz njegove pratnje. Dok smo im pokušavali umaknuti, klonuo sam za veslom onesvijestivši se od vrućine. Kako bi unatoč svemu od mene imao nekakve koristi, nadzornik veslača izvukao me iz okova, svukao me, te me objesio preko krmene ograde sa šakama privezanim za gležnjeve, kako bi se narugao našim progoniteljima. Nisam siguran jesu li strijele koje su brajarski strijelci odapinjali iz samostrela i koje su se uz mukle udarce zabijale u ogradu i krmu bile dobro ili loše naciljane, ni milošću kojeg boga nisam skončao s nekoliko njih u stražnjici. Možda su mislili da sam Roknarac. Možda su mi pokušavali skratiti muke.” Primjetivši kako je Palli razrogačio oči, Cazaril preskoči neke grotesknije pojedinosti. „Znaš, u Gotorgetu smo mjesecima neprestano živjeli u strahu te smo se na kraju na njega navikli, osjećajući ga kao dosadnu bol u utrobi na koju smo se naučili ne obazirati, ali koja ipak nikad nije potpuno nestala.” Palli kimne glavom. „Ali sam otkrio da... ovo je čudno. Ne znam kako da to točno opišem.” Nikad prije nije bio u prilici pokušati to pretočiti u riječi, izbaciti to iz sebe tako da postane opipljivo. „Otkrio sam da postoji nešto onkraj straha. Stanje u kojem se tijelo i um više jednostavno ne mogu nositi s njim. Kad se svijet i vrijeme... preslože. Otkucaji srca su mi se usporili, prestao sam se znojiti i sliniti... bilo je to gotovo poput nekoga svetog zanosa. Kad me je Roknarac tek objesio, plakao sam od straha i srama, u očaju zbog gnusnosti cijele te situacije. Kad smo konačno umakli Brajarcima te me nadzornik veslača spustio, potpuno prekrivenog opeklinama od sunca... ja sam se smijao. Roknarac je mislio da sam sišao s pameti, kao i siroti galijoti s kojima sam dijelio klupu, ali meni se nije tako činilo. Čitav je svijet postao nekako... nov. Naravno, čitav je svijet bio dug svega nekoliko desetaka koraka i napravljen od drva, i ljuljao se na vodi... Vrijeme se mjerilo tek okretanjem pješčanog sata. Planove za svoj život

44

kovao sam iz sata u sat, i to ne dalje od jednog sata, s jednakom pomnošću s kakvom ljudi obično planiraju godinu. Svi su mi se ljudi činili ljubazni i prelijepi, svaki na svoj način, bilo Roknarci bilo robovi, plemićke krvi ili niska roda, a ja sam svima bio prijatelj, i samo sam se smiješio. Više me nije bilo strah. Iako sam se trudio da se nikad više ne onesvijestim za veslom.” Zamisli se, a glas mu se uspori. „I tako, kad mi se god strah ponovno uvuče u srce, to mi je draže od ičega, jer to shvaćam kao znak da ipak nisam sišao s uma. Ili da se možda u najmanju ruku oporavljam. Strah mi je prijatelj.” Podigne pogled te se kratko i pomirljivo nasmiješi. „Tako mi svih pet bogova, Palli, oprosti mi. Nisam te želio opteretiti svojom ispovijedi, natovariti ti je da je poput magarca otegliš što dalje od mene.” Ili možda ipak jest, jer Palli sutra odlazi. „Taj je cirkus pretežak za tvoja leđa. Žao mi je.” Palli odmahne rukom na ovu njegovu ispriku kao da tjera osu. Usne mu se razmaknu; teško proguta, te izusti: „Jesi li siguran da je riječ tek o sunčanici?” Cazaril se zasmijulji. „O, imao sam ja i sunčanicu, naravno. Ali ako te ne ubije, sunčanica prođe za dan-dva. Ovo je trajalo... mjesecima.” Sve do one posljednje zgode s jednim užasnutim prkosnim ibranskim mladićem zbog koje je Cazaril zaradio posljednje bičevanje. „Mi robovi...” „Prestani s tim!” povikne Palli provukavši ruku kroz kosu. „S čim da prestanem?” Cazaril zbunjeno upita.’ „Prestani to govoriti. Mi robovi. Ti si chalionski plemić!” Cazaril se osmjehne jednim kutom usana. Reče blago: „Dobro, onda, mi plemići za veslima? Mi oznojena, upišana, prosta, gunđava gospoda? Ne bih rekao, Palli. Na galijama nije postojala podjela na gospodu i obične ljude. Samo podjela na ljude i životinje, koja nije imala nikakve veze s podrijetlom ili rodom. Najveći čovjek kojeg sam ikad upoznao na tom brodu bio je kožar, i ovog bih mu trena od radosti poljubio stopala da znam da je poživio. Mi robovi, mi plemići, mi budale, mi muškarci i žene, mi smrtnici, mi igračke bogova – sve je to jedno te isto, Palli. Svi su mi oni sad jednaki.” Nakon što je dugo i duboko udahnuo, Palli naglo promijeni temu i započne govoriti o sitnicama vezanim za njegov posao zapovjednika pratnje Kćerkina svetoga vojnog reda. Cazaril je tako čuo korisne savjete za liječenje ozljeda od uzda i upala konjskih kopita. Nedugo se nakon toga Palli povukao – ili pobjegao – na počinak. Bilo je to primjereno povlačenje, ali je Cazaril ipak prepoznao što je doista bilo na stvari. Cazaril je legao na počinak sa svojim bolovima i uspomenama. Unatoč gozbi i vinu dugo mu je trebalo da utone u san. Strah mu je možda i bio prijatelj, osim ako ono maločas nije bilo puko razmetanje i predstava koju je izveo zbog Pallija, ali bilo je jasno da mu braća dy Jironal to nikako nisu. Roknarci su prijavili da si umro od groznice... Bila je to bezočna laž i, što je bilo vrlo lukavo, neprovjerljiva. Dosad. Bilo kako bilo, bio je siguran i zaštićen ovdje u mirnoj Valendi. Nadao se da je dovoljno jasno upozorio Pallija da oprezno kroči dvorom u Cardegossu kako ne bi neopazice ugazio u hrpu starog gnojiva. Cazaril se u mraku okrene na leđa i šapatom Gospi Proljeća uputi molitvu za Pallijevu sigurnost te svim bogovima, zajedno s Kopiletom, jednu za spas svih onih koji će se noćas zateći na moru.

6

Iselle nije bila pozvana da ponovi svoju ulogu gospe proljeća na svečanosti u Hramu kojom se slavio dolazak ljeta jer je ta uloga, prema ustaljenom običaju, bila namijenjena netom udanoj ženi. Vrlo stidljiva i smjerna mlada nevjesta ustupila je prijestolje vladajuće božice starijoj udanoj ženi u visokom stupnju trudnoće i jednako uzornog vladanja. Cazaril je krajičkom oka primijetio da je svećenik iz reda Svete Obitelji s olakšanjem odahnuo kad je obred završio, ovaj put bez ikakvih nadnaravnih iznenađenja. Život se usporio. Cazarilove su učenice uzdisale i zijevale u zagušljivoj učionici dok je popodnevno sunce pržilo kamenu kulu, a isto tako i njihov učitelj. U jednom se trenutku

45

odlučio predati te je otkazao sve satove koji su se trebali održavati nakon podnevne užine do kraja ljeta. Kao što je Betriz jednom rekla, činilo se da se kraljinica Ista doista bolje osjeća što su dani postajali duži i blaži. Počela se češće pridruživati obitelji za obrocima i gotovo bi svako poslijepodne sa svojim dvorkinjama sjedila u sjeni čvornatih voćaka na dnu provincijaričina cvijetnjaka. Ipak, njezine joj pratilje nisu dopuštale da se popne na vrtoglavo visoke, vjetrovite bedeme gdje su se Iselle i Betriz najradije sklanjale, kako od vrućine tako i od pokuda raznih postarijih osoba koje su se uglavnom izbjegavale penjati uza stube. Jednog iznimno vrućeg dana s izmaglicom, koja je uslijedila nakon neobično obilnoga noćnog pljuska, Cazaril odluči napustiti sparinu svoje odaje i zaputiti se u vrt, u nadi da će tamo pronaći ugodnije mjesto za odmor. Knjiga koju je nosio pod rukom bila je jedna od rijetkih iz oskudne dvorske knjižnice koju dotad nije pročitao, iako teško da je Ordolov Peterosmjerni put duše: Istinska načela peterobožnog vjerovanja bilo njegovo omiljeno štivo. Nadao se da će uz pomoć knjige, čije će stranice lepršati na vjetru ležeći mu u krilu kad zadrijema, zavarati prolaznike i ostaviti na njih učeniji dojam. Obišao je sjenicu od ruža penjačica te najednom zastao zatekavši kraljinicu i jednu od njezinih dvorkinja sa stalkom za goblen kako već sjede na klupi na kojoj se namjeravao smjestiti. Žene podigoše pogled upravo u trenutku kad se sagnuo pokušavajući izbjeći nekoliko podivljalih pčela. Cazaril se nakloni u znak isprike zbog nenamjernog ometanja. „Ostani, kaštelane dy... Cazaril, zar ne?” promrmlja Ista kad se okrenuo da će otići. „Kako mojoj kćerki ide pouka?” „Vrlo dobro, gospo”, odgovori Cazaril okrenuvši se prema njoj i pognuvši glavu. „Vrlo brzo usvaja aritmetiku i geometriju te je vrlo, hm, ustrajna u učenju darthacanskog.” „Odlično”, reče Ista. „To je odlično.” Zagleda se na trenutak u daljinu preko vrta izblijedjelog od sunca. Njezina se dvorska dama nagne preko stalka kako bi zauzlala nit. Kraljinica Ista nije vezla. Cazaril je načuo služavke kako šuškaju o tome da su Ista i njezine dvorkinje godinu i pol radile na raskošnom pokrivaču za oltar u Hramu. Kad su završile posljednji bod, kraljinica je iz čista mira ugrabila pokrivač i zapalila ga u ognjištu u svojoj odaji, kad su je dvorkinje na trenutak ostavile samu. Bila ta priča istinita ili ne, danas u ruci nije držala iglu, nego ružu. Cazaril joj se zagleda u lice pokušavajući na njemu iščitati znak dubljeg prepoznavanja. „Pitao sam se... Namjeravao sam vas upitati, gospo, sjećate li me se možda iz vremena kad sam služio na dvoru vašega plemenitog oca kao paž? Prošlo je otada mnogo godina, pa ne bi bilo čudno da ste me zaboravili.” Pokuša se nasmiješiti. „Tada nisam imao bradu.” Prekrije dlanom donji dio lica kako bi joj pomogao da se prisjeti. Ista mu uzvrati smiješak, ali joj se čelo nabora od očigledno neuspjelog pokušaja da ga prepozna. „Žao mi je. Moj je pokojni otac imao mnogo paževa tijekom godina.” „Zaista, bio je veliki vladar. No nema veze.” Cazaril stade premještati knjigu iz ruke u ruku kako bi prikrio razočaranje te se još skrušenije nasmiješi. Bojao se da to što ga se nije sjećala nije imalo nikakve veze s njezinim duševnim stanjem. Bilo je izglednije da jednostavno nikad nije ostavio iole snažniji dojam na nju, mladu ženu pogleda usmjerenog prema gore i naprijed, a ne dolje ili natrag. Kraljiničina je pratilja prekapala po košarici s koncima. Odjednom promrmlja: „Prokletstvo”, a zatim podigne pogled prema Cazarilu upitno ga promatrajući. „Gospodine dy Cazarile,” obrati mu se ljupko se smiješeći, „ako vam ne bi bilo teško, biste li ostali i na trenutak radili društvo mojoj gospodarici dok se ja ne zaletim do svoje sobe i pronađem tamnozeleni svileni konac?” „Naravno da ne bi, gospo”, odgovori Cazaril bez razmišljanja. „Odnosno... ovaj...” Pogleda prema Isti koja ga je gledala ravno u oči s uznemirujućom natruhom ironije. No dobro, i nije baš da su Istu obuzimali napadaji vrištanja i buncanja. Čak je i suze koje bi joj katkad navrle na oči lila u tišini. Kratko se nakloni kad je dvorkinja ustala, a ona ga primi za ruku i odvuče ga iza sjenice. Popela se na prste kako bi mu mogla došapnuti na uho. „Sve će biti u redu. Samo nemojte spominjati lorda dy Luteza. I ne ispuštajte je iz vida dok se ne vratim. A ako ona slučajno započne govoriti o starom dy Lutezu, samo... ostanite uz nju.” Izrekavši to, odbrza

46

prema dvorcu. Cazaril razmisli o opasnosti u koju se upustio. Veličanstveni lord dy Lutez trideset je godina bio najbliži savjetnik pokojnog kraljina Iasa: prijatelj iz djetinjstva, brat po oružju, drug s kojim se veselio. S vremenom mu je Ias dodijelio svaku moguću titulu koju je imao ovlast dodijeliti, proglasivši ga provincijarom dvaju pokrajina, kancelarom Chaliona, zapovjednikom dvorskih četa te generalom bogatoga vojnog reda Sina – sve to kako bi što bolje vladao drugima i prisilio ih na posluh, kako su ljudi među sobom šuškali. I neprijatelji su i obožavatelji potajno govorili da je dy Lutez zapravo kraljin u Chalionu, po svemu osim po tituli. A Ias njegova kraljinica... Cazaril se katkad pitao je li Ias bio slab ili mudar kad je dy Lutezu prepustio da obavlja njegove prljave poslove i nosi se s prigovorima najmoćnijih plemića, što je njegovu gospodaru i priskrbilo ime las Dobri. Iako, Cazaril primijeti, ne i las Snažni, ili las Mudri, a svakako ne las Sretni. Upravo je dy Lutez ugovorio Iasov drugi brak s gospom Istom, na taj način konačno opovrgnuvši glasinu koja je uporno kružila među plemstvom u Cardegossu o neprirodnoj ljubavi između kraljina i njegova dugogodišnjeg prijatelja. No ipak... Pet godina nakon vjenčanja dy Lutez se najednom našao u nemilosti kraljina Iasa i sve su mu počasti naglo i nepovratno oduzete. Optužen za izdaju, umro je tijekom mučenja u tamnicama Zangrea, velikoga kraljevskog zamka u Cardegossu. Izvan dvora Chaliona govorkalo se da se njegova izdaja sastojala u tome da se zaljubio u mladu kraljinicu Istu. U nešto užim krugovima kružila je znatno više zataškavana glasina da je Ista na kraju uspjela nagovoriti supruga da uništi njezina mrskog rivala. Na koji god da je način taj trokut bio posložen, na kraju se u razornoj geometriji smrti od tri vrha sveo na dva, a zatim, nakon što se Ias povukao od svijeta u svoje odaje i umro ni godinu dana nakon dy Luteza, na samo jedan. Ista je zatim povela svoju djecu i pobjegla iz Zangrea, ili je odande prognana. Dy Lutez. Ne spominji dy Luteza. Ne spominji, dakle, najveći dio povijesti Chaliona u proteklih generaciju i pol. U redu. Cazaril se vrati do Iste i oklijevajući sjedne na mjesto na kojem je maločas sjedila dvorkinja. Ista se posvetila trganju svoje ruže, ne sumanuto, nego vrlo nježno i sustavno, čupkajući latice i polažući ih pored sebe na klupu po uzoru na njihov izvorni oblik, krug unutar kruga koji su se u zavojima nizali prema unutra. „Izgubljeni su me pokojnici posjetili noćas u snovima”, nastavi Ista razgovorljivo. „Doduše, bili su to samo lažni snovi. Posjećuju li tvoji tebe ikad tako, Cazarile?” Cazaril zatrepće, te zaključi da je isuviše prisebna da bi bila riječ o ludilu, čak i unatoč tome što je govorila pomalo nepotpunim rečenicama. A osim toga, nije mu bilo ni najmanje teško shvatiti na što je mislila, što svakako ne bi bio slučaj da je bila luda. „Katkad sanjam oca i majku. Nekoliko trenutaka hodaju i govore kao što su to činili za života... pa mi bude žao probuditi se i nanovo ih izgubiti.” Ista zakima glavom. „Lažni snovi znaju biti tako tužni. Ali pravi su snovi okrutni. Neka te bogovi poštede toga da ikada sanjaš njihove prave snove, Cazarile.” Cazaril se namršti i zabaci glavu. „Svi su moji snovi tek zbunjujuća zbrka, i rasprše se poput dima i pare čim se probudim.” Ista sagne glavu prema ogoljeloj ruži; sada je nizala zlatne prašnike, tanke poput niti svilenog konca, u obliku sićušne lepeze unutar kruga od latica. „Pravi snovi nasjednu na srce i utrobu poput olova, i teže dovoljno da nam... utope dušu u očaju. Pravi se snovi pojavljuju u pol bijela dana. A ipak nas i unatoč tome mogu izdati, jednako kao što je svaki čovjek u stanju progutati obećanja koja je izlanuo ili pak pas polizati obrok koji je povratio. Ne vjeruj snovima, kaštelane. Niti ljudskim obećanjima.” Podigne pogled s nanizanih latica, a izraz joj u očima najednom postane pozoran. Cazaril se u neprilici nakašlje. „Ne, gospo, to bi bilo nesmotreno. Ali lijepo je da mogu s vremena na vrijeme vidjeti oca. Jer to je jedini način da ga ikad više sretnem.” Ona mu se čudnovato nasmiješi i nakrivi glavu. „Ne bojiš se svojih pokojnika?” „Ne, gospo. Ne u snovima.” „Možda tvoji pokojnici i nisu posebno zastrašujući.”

47

„Uglavnom ne, gospo”, složi se Cazaril. Visoko gore na kuli netko širom rastvori prozorsko krilo, i Istina se pratilja nagne preko prozora i zagleda prema dvorištu. Očigledno umirena prizorom svoje gospodarice koja je spokojno razgovarala s neuglednim dvorjaninom, mahne im te nanovo nestane. Cazaril se pitao kako Ista provodi vrijeme. Očito se nije bavila vezenjem, a nije se činilo ni da voli čitati, niti je imala vlastite glazbenike. Cazaril ju je povremeno viđao na molitvama, a katkad bi tjednima znala provoditi sate i sate u dvorani predaka ili za malenim prenosivim oltarom kojeg je postavila u svojim odajama. Iznimno bi je rijetko njezine dvorkinje ili dy Ferrej otpratili do gradskog hrama, iako nikad za vrijeme gužve. Drugih bi pak puta znali proći tjedni kad se činilo da ne obavlja nikakve vjerske obrede. „Nalazite li mnogo utjehe u molitvama, gospo?” zapita Cazaril znatiželjno. Ona podigne pogled, a osmijeh joj pomalo iščezne. „Ja? Ja nigdje ne pronalazim mnogo utjehe. Bogovi su se sa mnom doista dobrano našalili. Uzvratila bih im istom mjerom, ali su moje srce i dah robovi koji udovoljavaju njihovim hirevima. Moja su djeca uznici sreće. A sreća je sišla s uma, ovdje u Chalionu.” Nato će Cazaril oklijevajući: „Mislim da postoje i mnogo gori zatvori od ove osunčane kule, gospo.” Nato ona podigne obrve te se uspravi u stolcu. „O, da. Jesi li ikada bio u Zangreu, u Cardegossu?” „Jesam, kad sam bio mlađi. U posljednje vrijeme ne. Nekoć je to bio golem labirint. Većinu sam vremena potrošio gubeći se po njemu.“ „Čudno. I ja sam se u njemu osjećala izgubljeno... To je mjesto opsjednuto, znaš.” Cazaril razmisli o ovoj primjedbi koju je izrekla tako mrtva hladna. „To me ne čudi. Sudbina je svake velike tvrđave da u njoj umre onoliko ljudi koliko ju je izgradilo, osvajalo, gubilo... ljudi iz Chaliona, čuveni roknarski graditelji prije nas, prvi kraljevi i, vjerujem, ljudi prije njih koji su se nekoć davno, u osvit vremena, uvlačili u špilje ispod nje. To je jednostavno tako predodređeno.” Zangre je generacijama bio prijestolnica kraljina i plemića... niz za nizom muškaraca i žena na visokim položajima čiji su životi skončali u njemu, neki uz popriličnu predstavu... neki pak potajno. „Tvrđava Zangre starija je od samog Chaliona. Nema sumnje da... akumulira.” Ista stade nježno otkidati trnje s ružine stabljike i nizati ih poput zubaca na pili. „Da. Akumulira. Niste mogli naći bolju riječ. Prikuplja zlu kob poput spremnika u čijim se žlijebovima i olucima nakuplja kišnica. Toplo ti savjetujem da izbjegavaš Zangre, Cazarile.“ „Nemam ni najmanju želju boraviti na dvoru, gospo.” „Ja sam nekoć imala tu želju. Priželjkivala sam to svim srcem. Jesi li znao da nas najokrutnije kletve bogova stižu u obliku uslišanih molitava? Molitva je opasna stvar. Mislim da bi ih trebalo zabraniti zakonom.” Započne guliti stabljiku ruže povlačeći tanke zelene niti ispod kojih se nalazila mekana bijela srčika. Cazaril nije imao pojma što bi na ovo odgovorio, pa se samo oklijevajući nasmiješi. Ista stade razdvajati srčiku po dužini. „Postojalo je proročanstvo vezano za lorda dy Luteza, prema kojem se on mogao utopiti jedino na vrhu planine. Prema proročanstvu, on se također nikad nije trebao bojati plivanja, koliko god valovi bili siloviti, jer svi znaju da na vrhu planine nema rijeka, sve se slijevaju u doline.” Cazarila uhvati panika te se krišom ogleda oko sebe nadajući se da će se dvorkinja uskoro vratiti. Još uvijek je nije bilo na vidiku. Pričalo se da je lord dy Lutez umro tijekom mučenja utapljanjem u tamnicama Zangrea. U podrumima dvorca, no ipak dovoljno visoko iznad grada Cardegossa. Cazaril lizne usne gotovo obamrle od straha i protisne: „Znate, tu priču nisam nikad čuo za njegova života. Po mom mišljenju, neki ju je pripovjedač naknadno izmislio, kako bi izazivala jezu. Nakon smrti osobe ljudi često znaju prenapuhati... objašnjenja za tako izvanredan pad kao što je to bio njegov.” Njezine se usne razvuku u dosad najčudniji osmijeh. Odvojila je posljednje niti srčike, položila ih na koljena i pritisnula dlanom. „Siroti Cazarile! Kako si ti postao tako mudar?” Istina dvorkinja, koja se ponovno pojavila na vratima kule noseći u rukama povjesmo obojene svile, poštedjela je Cazarila smišljanja odgovora na ovo pitanje. On skoči na noge i

48

kimne glavom prema kraljinici. „Vaša se dobra dvorkinja vraća...” U prolazu se kratko nakloni dvorkinji koja mu žurno došapne: „Je li bila suvisla, gospodaru?” „Da, savršeno suvisla.” Na svoj način. „Ništa o dy Lutezu?” „Ništa... vrijedno spomena.” U svakom slučaju ništa što bi on želio spominjati. Dvorska dama s olakšanjem odahne i nastavi dalje, namještajući osmijeh na licu. Kad je započela brbljati o svim predmetima koje je morala prevrnuti i prekopati kako bi pronašla svoj zagubljeni konac, Ista je pogleda s izrazom ravnodušne snošljivosti. Cazaril pomisli kako ženi koja je provincijaričina kći i Iselleina majka nikako ne može nedostajati razbora. Ako se Ista i drugim, manje oštroumnim članovima svoje pratnje obraćala jednako ovako tajnovito i nepovezano, nije ni čudo da su kružile glasine o njezinu ludilu. S druge strane... povremena je nedokučivost njezinih riječi Cazarila podsjećala više na zagonetku nego na blebetanje. Na neshvatljivu i skrivenu dosljednost izričaja koju su mogli razumjeti samo oni koji su znali u nju proniknuti. A on, kako se činilo, nije. Iako se to moglo reći i za mnoge druge oblike ludila s kojima se dosad susreo... Cazaril čvrsto stisne svoju knjigu i krene pronaći neko mirnije mjesto u hladovini. Ljeto je sporo odmicalo, a taj je tempo imao blagotovoran učinak kako na Cazarilov um tako i na njegovo tijelo. Jedino je siroti Teidez teško podnosio ljenčarenje, jer se zbog vrućine, godišnjeg doba i svog učitelja morao odreći lova. Ujutro bi u izmaglici oko dvorca samostrelom lovio kuniće, na čemu bi mu redovito od srca čestitali svi dvorski vrtlari. Dječak je bio potpuno neprilagođen trenutačnom godišnjem dobu – Cazaril je smatrao da je bio kao stvoren za zavjetnika Sina Jeseni, boga lova, rata i svježijeg vremena. Cazaril je bio poprilično iznenađen kad su mu jednoga toplog podneva na putu za objed pristupili Teidez i njegov učitelj. Sudeći po njihovim zajapurenim licima, nalazili su se usred još jedne od njihovih bijesnih prepiraka. „Lorde Caze!” Teidez ga dozove, zadihan. „Nije li i učitelj mačevanja starog provincijara također vodio paževe u klaonicu kako bi ubijali mlade bikove... kako bi stekli hrabrost za pravu bitku, a ne za ovaj... ovaj... ples u areni za dvoboje!” „Pa, jest...” „Vidiš li, što sam ti rekao!” Teidez grakne na dy Sandu. „Ali smo vježbali i u areni”, Cazaril smjesta nadoda iz solidarnosti, za slučaj da dy Sandi bude potrebna podrška. Učitelj napravi grimasu. „Razjarivanje bikova stari je narodni običaj, kraljinče. Nije primjeren obuci onih visoka roda. Vi ste predodređeni da postanete velikaš – u najmanju ruku! – a ne mesarski pomoćnik.” U posljednje vrijeme provincijarica na dvoru nije imala učitelja mačevanja, pa se pobrinula da kraljinčev učitelj bude sposoban mačevalac. Cazaril je povremeno promatrao njegove satove s Teidezom, i divio se dy Sandinoj preciznosti. Dy Sanda je bio poprilično vješt mačevalac, iako ne i sjajan. Mačevao se pošteno. Časno. Ali ako je i poznavao očajničke i bezobzirne varke zahvaljujući kojima su ljudi preživljavali na bojnom polju, dy Sanda ih nije pokazao Teidezu. Cazaril se zajedljivo naceri. „Učitelj mačevanja nas nije obučavao da postanemo gospoda. Obučavao nas je da postanemo vojnici. Njegovom starom pristupu moram odati sljedeće priznanje: svako bojno polje na kojemu sam bio mnogo je više nalikovalo na krvnikovo dvorište nego na arenu za dvoboje. Bilo je gadno, ali smo naučili svoj posao. I nikako nije bilo uzaludno. Mislim da je na kraju krajeva bikovima sasvim svejedno hoće li umrijeti nakon što neka budala s mačem sat vremena trči za njima ili nakon što ih uvedu u pregradak u staji i jednostavno mlatnu drvenim batom po glavi.” Cazaril nikad nije volio otezati s tim zadatkom poput nekih mlađih muškaraca koji su s unezvjerenim životinjama igrali strašnu i opasnu igru. Uz malo vježbe naučio je usmrtiti životinju jednim udarcem mača jednako brzo kao što bi to i mesar učinio. „Vjerujte mi, na bojnom polju nikad nismo jeli ono što smo ubili, osim katkad konje.” Dy Sanda frkne nosom u znak negodovanja na ovu Cazarilovu dosjetku. Obrati se

49

pomirljivo Teidezu: „Sutra bismo ujutro mogli otići u lov sa sokolima, gospodaru, ako vrijeme ostane lijepo. I ako uspijete završiti zadatak iz kartografije.” „Zabava za djevojke... lov sa sokolima i golubovima... golubovima! Baš me briga za golubove!” Glasom prepunim čežnje Teidez nastavi: „Na kraljinovu dvoru u Cardegossu u jesen love divlje svinje u hrastovim šumama. To je prava zabava, zabava za muškarce. Kažu da te svinje znaju biti opasne!” „Istina”, reče Cazaril. „Ta su stvorenja s velikim kljovama u stanju rasporiti utrobu psu, ili konju. Ili čovjeku. Mnogo su brži nego što biste očekivali.” „Jesi li ti ikad bio u lovu u Cardegossu?” zapita ga Teidez gorljivo. „Nekoliko sam puta bio tamo u pratnji mog gospodara lorda dy Guaride.” „U Valendi nema divljih svinja.” Teidez uzdahne. „Ali zato imamo bikove! I to je barem nešto. Svakako bolje od golubova... ili zečeva!“ „O, lov je na kuniće također korisna vježba za vojnike”, Cazaril će utješno. „Za slučaj da ikada budete primorani loviti štakore za jelo. Potrebna je otprilike ista vještina.” Dy Sanda ga bijesno pogleda. Cazaril se nasmiješi i uz naklon se povuče iz prepirke, prepuštajući Teideza učiteljevu dosađivanju. Tijekom ručka Iselle je zapjevala sličnu pjesmu, ali autoritet na kojeg se ona okomila bila je njezina baka, a ne učitelj. „Bako, tako je vruće. Zašto ne bismo mogle otići na plivanje na rijeku poput Teideza?” Kako paklene ljetne vrućine nisu popuštale, kraljinac je popodnevno jahanje sa svojim učiteljem, slugama i paževima zamijenio popodnevnim plivanjem na zaštićenom i mirnom mjestu na rijeci uzvodno od Valende – istom onom na koje su stanovnici dvorca odlazili dok je Cazaril bio paž kako bi se obranili od strašnih vrućina. Dame, naravno, nisu sudjelovale u ovakvim izletima. Cazaril je ljubazno odbijao pozive da se pridruži skupini plivača pozivajući se na svoje dužnosti prema Iselle. Pravi je razlog njegova odbijanja bio da bi, svukavši se do gola kako bi zaplivao, morao izložiti sve one užasne stare ožiljke koji su mu bili urezani u kožu, a to je bila pripovijest koju nije želio objašnjavati. Dan-danas bi se smrtno zastidio svaki put kad bi se prisjetio nesporazuma s vlasnikom kupališta. „Ne dolazi u obzir!” odgovori provincijarica. „To bi bilo krajnje nedolično.” „Nisam mislila s njim”, reče Iselle. „Mislila sam da okupimo vlastitu, žensku, družinu.” Obrati se Cazarilu: „Rekao si da su dvorske dame odlazile na plivanje kad si ti bio paž!” „Služavke, Iselle”, na to će njezina baka umorno. „Žene beznačajnijeg podrijetla. To nije razbibriga prikladna za tebe.” Iselle klone u stolcu, crvena u licu i nadurena. Betriz, koja se nije nedolično zajapurila, pogne glavu, blijeda i razočarana. Uto bi poslužena juha. Svi su s odbojnošću pogledavali prema posudama iz kojih se pušilo. Kako bi se – kao i obično – pobrinula da se svi pridržavaju pravila, provincijarica odlučno proguta prvu žlicu. Cazaril najednom prozbori: „Ali gospa Iselle zna plivati, zar ne, Vaša Milosti? Mislim, pretpostavljam da su je naučili kad je bila mlađa?” „Naravno da ne”, reče provincijarica. „O”, nato će Cazaril. „Jao meni.” Ogleda se oko sebe. Kraljinica Ista ovaj put nije bila za stolom; laknulo mu je što se neće morati suzdržavati od spominjanja određene mučne teme, te se odvaži i nastavi. „To me podsjetilo na jednu užasnu tragediju.” Provincijarica žmirne; nije zagrizla mamac. Betriz pak jest. „Kakvu to?” „To se dogodilo dok sam jahao za provincijara Guaride, tijekom čarke s roknarskim kraljevićem Olusom. Olusove su čete u pljačkaškom pohodu provalile preko granice pod krinkom noći i oluje. Naređeno mi je da sklonim dame s dy Guaridina dvora prije nego što grad bude opkoljen. Pred zoru, nakon što smo pola noći jahali, naišli smo na duboku bujicu. Jedna od dvorskih dama njegove provincijarice ispala je iz sedla nakon što joj je konj posrnuo, a bujica je odnijela i nju i paža koji joj je skočio u pomoć. Nestali su iz vida prije nego što sam uspio zaokrenuti konja... Sljedeće smo jutro pronašli njihova tijela nizvodno. Voda nije bila toliko duboka, ali nju je obuzela panika jer nije znala plivati. Uz malo pouke,

50

ova se smrtonosna nesreća mogla završiti tek kao zastrašujući događaj, a tri su života mogla biti spašena.” „Tri života?” upita Iselle. „Dama, paž...” „Bila je u drugom stanju.” „A, tako.” Zavlada skrušena tišina. Provincijarica protrlja bradu i promotri Cazarila. „Je li ta priča istinita, kaštelane?” „Jest”, uzdahne Cazaril. Tijelo joj je bilo natučeno i prekriveno masnicama, hladno, pomodrjelo i beživotno pod njegovim prstima, a natopljena joj je odjeća bila teška. Isto je tako teška srca on obavio svoju dužnost. „Ja sam morao obavijestiti njezina supruga.” „Uh”, zagunđa dy Ferrej. Iako je među prisutnima za stolom on bio najvrsniji pripovjedač, ovu pripovijest nije pokušao nadmašiti. „Takvo iskustvo ne bih više nikad htio doživjeti”, dometne Cazaril. Provincijarica frkne nosom i odvrati pogled. Nakon nekoliko se trenutaka oglasi: „Moja se unuka ne može praćakati u rijeci gola poput jegulje.” Iselle se uspravi. „Ali ako bismo na sebi imale, recimo, platnene košulje?” „Istina, osoba prisiljena plivati u slučaju nužde bit će najvjerojatnije još uvijek odjevena”, Cazaril će spremno. Betriz nadoda čeznutljivo ispod glasa: „A i tako ćemo se moći dvaput osvježiti. Prvi put dok plivamo, a drugi put dok ćemo sjediti i sušiti se.” „Zar na dvoru nema ženske osobe koja bi ih mogla poučiti plivanju?” bio je uporan Cazaril. „Nijedna ne zna plivati”, odgovori provincijarica odrješito. Betriz zakima glavom u znak potvrde. „Znaju jedino gacati po plićaku.” Podigne pogled. „Biste li nas vi mogli poučiti, lorde Caze?” Iselle zaplješće. „O, da!” „Ja... ovaj...” promuca Cazaril. S druge strane... u takvom bi društvu mogao ostati u košulji a da ga nitko ništa ne zapitkuje. „Pretpostavljam da bih mogao... ako i vaše dvorkinje pođu s nama.” Pogleda prema provincijarici. „I ako mi vaša baka dopusti.” Nakon podulje šutnje provincijarica preko volje progunđa: „Pazite da se ne prehladite.” Iselle i Betriz su mudro zatomile pobjedonosne poklike, ali su zato Cazarilu uputile blistave poglede prepune zahvalnosti. Pitao se jesu li i one mislile da je izmislio priču o noćnom utapanju.  

Pouka je započela istog poslijepodneva dok je Cazaril stajao nasred rijeke pokušavajući uvjeriti dvije poprilično ukočene mlade dame da se neće utopiti istog trena ako smoče kosu. Bojao se da je možda pretjerao sa zastrašujućim upozorenjima, ali i taj je strah postupno iščeznuo kad su se djevojke polako počele opuštati i naučile održavati se na vodi. Po prirodi su lakše plutale od Cazarila, iako su mjeseci koje je proveo za provincijaričinim stolom poprilično ublažili vučji izraz na njegovu upalom bradatom licu. Strpljenje mu se na kraju isplatilo. Prije kraja ljeta praćakale su se i ronile poput vidra u potoku koji je napola presušio od vrućine. Cazaril je najčešće sjedio u plićaku do pojasa u vodi, te im je tek povremeno morao doviknuti pokoji savjet. Mjesto s kojeg ih je promatrao izabrao je samo dijelom zato što je bilo ugodno prohladno. Provincijarica je bila u pravu – u plivanju je doista bilo nečeg lascivnog. Umjesto da zaštite njihovu čednost, široke su platnene košulje, potpuno promočene i slijepljene za njihova vitka mlada tijela, više otkrivale nego što su skrivale. Pazio je da se ne izlane pred svojim dvjema bezbrižnim štićenicama o tom čarobnom učinku vode na tkaninu. No da bi stvar bila još gora, učinak je bio dvojak. Mokre platnene krpice koje su se prilijepile za njegove slabine odavale su stanje uma... ovaj, tijela... ovaj, poboljšanje zdravstvenog stanja..., a toplo se nadao da ga djevojke neće primijetiti. U svakom slučaju, činilo se da Iselle ne primjećuje. Za Betriz pak nije bio potpuno siguran. Njihovoj pak sredovječnoj guvernanti Nan dy Vrit, koja je odbijala pouku iz plivanja te je potpuno odjevena gacala po plićaku sa suknjama podignutim iznad gležnja, nije promakla ni najmanja pojedinost, ali se očigledno

51

čvrsto naumila suzdržati od smijuljenja. Srećom, činilo se da ne sumnja u njegove poštene namjere te mu se nije naglas smijala, niti ga je ogovarala pred provincijaricom. Barem se on tome nadao. Cazaril je postao neugodno svjestan činjenice da je njegovo zanimanje za Betriz iz dana u dan sve više raslo. Iako ne u tolikoj mjeri da padne u napast da joj ispod vrata neopazice gurne loše, nepotpisane stihove, bogovima hvala na posljednjim trunkama zdravog razuma. Više nije bio u stanju svirati lutnju pod njezinim prozorom, što je vjerojatno bila sretna okolnost. A opet... tijekom dugoga tihog ljeta u Valendi ponovno se usudio razmišljati o životu koji nije ograničen okretanjem pješčanog sata. Istina jest da mu se Betriz smiješila – to nije bila samoobmana. I bila je ljubazna. Ali jednako se tako smiješila i bila ljubazna prema svome konju. Njezina iskrena i prijateljska srdačnost prema njemu teško da je bila dovoljno čvrst temelj da bi na njemu mogao sagraditi kule u oblacima, a kamoli u njih unijeti krevet i posteljinu te se pokušati useliti. Ali ipak... jest da mu se smiješila. Neprestano je pokušavao potisnuti tu zamisao, ali ona mu je uvijek iznova iskrsavala – kao i neke druge stvari, nažalost, osobito tijekom pouke iz plivanja. Ali zakleo se sebi kako će zaboraviti na to – dovraga, pa više nije morao izigravati budalu. Uzbuđenje zbog kojeg se dovodio u neugodne situacije možda i je bio nagovještaj obnavljanja snage, ali kakve je koristi imao od toga? Nije imao ni novca ni zemlje, baš kao i u danima kad je bio paž, a usto je sada imao i mnogo manje nade. Bio bi lud kad bi se nastavio baviti maštarenjem kako o požudi tako i o ljubavi, a opet... Betrizin je otac bio čovjek bez zemlje, ali plemenita roda, koji je život proveo služeći. On zasigurno ne bi prezreo jednog sebi sličnog dvorjanina. Ne bi prezreo Cazarila, to nikako – dy Ferrej je bio isuviše razborit za takvo što. Ali je jednako tako bio dovoljno razborit da bude svjestan ljepote svoje kćerke i činjenice da joj je bliskost s kraljinčicom osiguravala miraz koji bi joj mogao pribaviti mnogo boljeg muža od Cazarila, boljeg čak i od ovdašnjih beznačajnih plemićkih sinova koji su trenutačno služili na provincijaričinu dvoru kao paževi. U svakom slučaju, bilo je bjelodano da Betriz te mladiće smatra tek dosadnim štencima. Ali neki su od njih imali stariju braću, nasljednike skromnih imanja... Tog je dana zaronio u vodu do brade i pretvarao se da kroz poluotvorene kapke ne promatra Betriz kako se vere uz stijenu dok joj se tijelo naziralo kroz košulju koja se cijedila, a crna joj se kosa slijepila preko uzbibanih njedara. Raširila je ruke prema suncu prije nego što je potrbuške pljusnula u vodu kako bi poprskala Iselle, koja se vrisnuvši izmaknula i uzvratila joj prskanjem. Dani su okraćali, noći su postale sve svježije, a jednako tako i poslijepodneva. Svečanost dolaska Sina Jeseni bila je nadomak ruke. Čitav je prošli tjedan bilo prehladno za plivanje – po svoj prilici preostalo je tek nekoliko dovoljno toplih dana za ovakve skrovite mokre izlete na rijeku. Jurcanje na konjima i odlasci u lov uskoro će natjerati njegove dame da se posvete manje mokrim užicima. A njegov će mu se zdrav razum vratiti poput odlutalog psa. Zar ne?  

Kose su zrake sunca i sve svježiji zrak naposljetku natjerali kupačice da nevoljko izađu iz vode kako bi se osušile na kamenitim obalama rijeke. Cazarila je obuzela neka blaga mirnoća tako da ih i nije pokušao natjerati da čavrljaju na darthacanskom ili roknarskom. Naposljetku navuče teške jahaće hlače i čizme – odlične nove čizme, provincijaričin poklon – te opaše pojas s mačem. Pritegne kolane konjima koji su pasli i odriješi konope kojima su im privezali prednje noge, te pomogne djevojkama da uzjašu. Oklijevajući, mala se povorka vijugavom stazom uputi natrag uz brdo prema dvorcu neprestano se osvrćući prema šumskom proplanku pokraj rijeke koji se postupno gubio iz vida. U trenutku nepromišljenosti, Cazaril podbode konja kako bi išao ukorak s Betrizinim. Ona načas pogleda prema njemu, a jamice joj se na trenutak ukažu na obrazima, da bi zatim opet nestale. Bilo zbog nedostatka hrabrosti, ili zbog nedostatka neke duhovite dosjetke, Cazarilu jezik odrveni kad pokuša progovoriti. I zbog jednog i zbog drugog, zaključi Cazaril. On i gospa Betriz svakodnevno su zajedno dvorili Iselle. Ako bi se slučajno njegov nezgrapni

52

pokušaj udvaranja pokazao nepoželjnim, bi li to moglo ugroziti dragocjenu opuštenost koja se rodila između njih? Ne... nešto mora, nešto će svakako reći... No ugledavši ulazna vrata dvorca, njezin se konj dade u kas i trenutak ode u nepovrat. Kad stupiše u dvorište, a struganje kopita njihovih konja stade šuplje odzvanjati po kamenim pločama, Teidez izleti kroz postranična vrata vičući: „Iselle, Iselle!” Prestravljen, Cazaril žurno dohvati balčak mača – mladićeve su tunika i hlače bile poprskane krvlju – a zatim pusti da mu ruka padne kad ugleda prašnjavog i blatnjavog dy Sandu kako klipše iza svog štićenika. Krv na Teidezovoj odjeći bila je posljedica poslijepodnevnog sata obuke u dvorištu gradskog mesara. Njegove uzbuđene povike nije uzrokovala užasnutost, već ushit. Okrene prema sestri okruglo lice koje je blistalo od radosti. „Iselle, nešto se prekrasno dogodilo! Pogodi što, pogodi što!” „Kako ću pogoditi...” započne Iselle smijući se. On nestrpljivo mahne rukom, a novosti mu navru na usta. „Upravo je stigao pismonoša kraljina Orica. Tebi i meni naređeno je da ove jeseni posjetimo njegov dvor u Cardegossu! A majka i baka nisu pozvane! Iselle, konačno ćemo pobjeći iz Valende!” „Idemo u Zangre?” Iselle ispusti radostan poklik i sklizne iz sedla te zgrabi brata za ruke koje su zaudarale, pa se stane vrtiti s njim po dvorištu. Betriz se nasloni na sedlo i stade ih promatrati, usta rastvorenih od uzbuđenja i oduševljenja. Njihova guvernanta napući usne s mnogo manje oduševljenja. Cazaril uhvati dy Sandin pogled. Čelo kraljinčeva učitelja bilo je naborano i namršteno. Kad je pohvatao sve konce i razmotrio sve posljedice, Cazarilu se okrene želudac. Kraljinčici Iselle naređeno je da dođe na dvor; prema tome i njezini će je dvorjani pratiti u Cardegoss. Uključujući gospu Betriz, njezinu dvorkinju od povjerenja. I njezinog tajnika.

7

Karavana kraljinca i kraljinčice približavala se Cardegossu južnom cestom. Nakon što su s mukom savladali uzvisinu, pred njima se rasprostrla ravnica koja je ležala između planina kao u kolijevci. Cazaril duboko udahne oštri vjetar. Prošle je noći studena kiša isprala zrak. Na istoku su se nagomilani, tusti i olovni oblaci rasplinjavali uzduž namreškanih modro-sivih gorskih lanaca koji su obgrlili obzor. Zraka svjetlosti sa zapada zarila se u ravnicu poput oštrice mača. Uzdižući se na golemoj stijeni koja je stršala iznad okuke na kojoj su se križala dva toka i nadvisujući i rijeke i ravnicu i planinske prijevoje, te privlačeći poglede svih promatrača, Zangre je, obasjan suncem, blještao poput topljenog zlata na pozadini od tustih, tamnih oblaka. Njegovi kameni tornjevi oker boje bijahu okrunjeni i natkriveni crijepom boje oblaka razgonjenih vjetrom, poput niza željeznih šljemova na glavama čete smionih vojnika. Naraštajima omiljeno sjedište kraljina Chaliona, Zangre je s ovog vidikovca mnogo više nalikovao na tvrđavu nego na palaču, posvećen ratovanju poput braće-vojnika zavjetovanih svetim vojnim redovima. Kraljinac Teidez potjera svog konja naprijed uz bok Cazarilovu i žudno se zagleda prema njihovu odredištu, dok mu je lice plamtjelo od strahopoštovanja i lakomosti. Cazaril je pretpostavljao da zacijelo žudi za uzbudljivijim životom u kojem neće biti brižljivih ograničenja koja su mu nametale majka i baka. No Teidez bi morao biti mnogo glupaviji nego što se doimao kad se ne bi pitao hoće li ovo blještavo čudo od kamena jednog dana pripasti njemu. Doista, zašto bi inače dječak bio pozvan na dvor ako ga Orico, konačno odustavši od nade da će ikad začeti baštinika, nije namjeravao proglasiti svojim nasljednikom? Iselle zauzda svoju pjegavu sivu kobilu i zagleda se u dvorac gotovo jednako žudno kao i Teidez. „Čudno. Iz nekog mi je razloga u sjećanju ostao kao mnogo veći.” „Pričekajte dok ne priđemo bliže”, Cazaril joj savjetova oporim glasom. Gospar dy Sanda, koji je jahao na čelu kolone, dade im znak da krenu naprijed, te se čitava povorka jahača i teglećih mazga ponovno zaputi niz blatnjavu cestu: kraljinac i kraljinčica, njihovi tajnici-skrbnici, gospa Betriz, sluge, konjušari, naoružana izvidnica u

53

zeleno-crnim livrejama Baocije, dodatni konji, Pahuljica – kojoj bi trenutačno mnogo bolje pristajao nadimak Musavica – i sva njihova pozamašna prtljaga. Cazaril, koji je već imao poprilično mnogo iskustva s povorkama u kojima su sudjelovale mlade dame i koje su ga znale natjerati da si čupa kosu od ozlojeđenosti, u čudu je promatrao napredak kolone. Od Valende im je trebalo svega pet dana jahanja. Točnije, četiri i pol. Kraljinčica Iselle je, uz spremnu podršku gospe Betriz, poletno i vješto vodila svoje dvorjane. Niti jedan od neizbježnih zastoja na putu nije se mogao pripisati njezinoj ženskoj hirovitosti. Zapravo su i Iselle i Teidez sumanuto tjerali svoju pratnju naprijed od trenutka kad su izjahali iz Valende i galopirajući pojurili kako bi umaknuli Istinim lelecima koji su dopirali do njih i izvan bedema dvorca slamajući im srca. Iselle je rukama prekrila uši i usmjeravala konja koljenima, te jahala tako sve dok nije umaknula jeci majčine neizmjerne tuge. Vijest da joj je djeci naređeno da je na neko vrijeme napuste otjerala je udovu kraljinicu ako ne u posvemašnje ludilo, onda u duboki nemir i očaj. Plakala je i molila i protivila se te na kraju utihnula, što se činilo nekom vrstom olakšanja. Dy Sanda se povjerio Cazarilu kako ga je zaskočila i pokušala ga potplatiti da pobjegne s Teidezom, ne otkrivši mu točno kamo i kako. Rekao je da je blebetala, vukla ga za rukav te da joj je umalo pjena izbila na usta. Zaskočila je i Cazarila u njegovoj odaji dok je spremao stvari u bisage noć prije polaska. Taj je razgovor prošao sasvim drukčije. Razgovor, ili što god to bilo; u svakom slučaju, on ga ne bi opisao kao blebetanje. Promatrala ga je dugo, u tišini, izazivajući mu nelagodu, prije nego što je najednom prozborila: „Bojiš li se, Cazarile?” Cazaril porazmisli što će joj odgovoriti te naposljetku odvrati jednostavno i iskreno: „Da, gospo.” „Dy Sanda je budala. Ti barem nisi.” Ne znajući što bi na to rekao, Cazaril učtivo pogne glavu. Ona udahne, a oči joj postanu goleme, te reče: „Štiti Iselle. Ako ti je ikad bilo stalo do mene ili do tvoje časti, štiti Iselle. Prisegni, Cazarile!” „Prisežem.” Promatrala ga je ispitivački, ali na njegovo veliko iznenađenje nije od njega zahtijevala da joj ponovi zakletvu kako bi otklonio njezine sumnje, niti je očekivala da će početi nadugo i naširoko prosvjedovati. „Od čega da je štitim?” upita Cazaril oprezno. „Čega se vi bojite, gospo Ista?” Stajala je bez riječi pri svjetlosti svijeća. Cazaril se prisjeti Pallijeva usrdnog zaklinjanja. „Gospo, molim vas, ne šaljite me u bitku s povezom preko očiju!” Ona dahne kao da ju je netko udario u trbuh, no zatim odmahne glavom u očaju, okrene se na peti te izjuri iz sobe. Njezina pratilja, pomalo izbezumljena od brige, glasno izdahne i ode za njom. Unatoč živom sjećanju na Istinu zaraznu uznemirenost, Cazarilovo se raspoloženje popravilo, a strepnja postupno iščezla zahvaljujući uzbuđenju njegovih mladih suputnika kad su stigli nadomak cilja. Cesta se spuštala do rijeke koja je tekla iz Cardegossa te je vijugala usporedo s njom prema šumi. Nešto je niže i druga rijeka Cardegossa utjecala u glavni tok. Prohladan je povjetarac strujao sjenovitom dolinom. Na obali rijeke nasuprot cesti izbijala je gotovo stotinu metara visoka litica, naizgled lebdeći u zraku. Tu i tamo pokoje se stabalce očajnički ukorijenilo u raspuklinama, a paprat se slijevala niz stijene. Iselle se zaustavi i zagleda prema gore. Cazaril zauzda svog konja kako bi se zaustavio pokraj njezinog. S ovog mjesta nije bilo moguće vidjeti niti početak obrambenih zidina koje su ljudi naknadno izgradili kako bi krasile vrh litice i koje su se doimale slabašnima u usporedbi s ovom prirodnom tvrđavom. „Jao”, oglasi se Iselle. „Meni”, dovrši Betriz te se pridruži Iselle i Cazarilu koji su izvili vratove gledajući prema gore. „Zangre”, reče Cazaril, „nijednom u povijesti nije bio osvojen na juriš.”

54

„Aha”, dahne Betriz. Nekoliko je žutih listova na površini vode, nagovještaj skorašnje jeseni, struja odnijela niz tamnu rijeku. Skupina podbode konje i krene naprijed, uputivši se uzbrdo kako bi izašli iz doline prema mjestu gdje je ogroman kameni luk, koji je vodio prema jednima od sedam gradskih dveri, premošćivao rijeku. Grad Cardegoss nalazio se na istoj visoravni preko koje su rijeke urezale svoj put kao i zamak. Gradske su se zidine protezale uzduž vrhova gudure u obliku broda na čijem je pramcu bio smješten Zangre, a zatim su zaokretale prema unutra tvoreći dugačak bedem koji je činio krmu. Pri jasnom svjetlu ovoga prohladnog poslijepodneva grad se činio svakakvim samo ne zlokobnim. Tržnice, koje bi se načas ukazale u sporednim uličicama, bile su šarene od hrane i cvijeća te su vrvjele ljudima. Pekari i bankari, tkalci i krojači, draguljari i sedlari, kao i oni trgovci i zanatlije kojima zbog prirode njihova posla nije trebala tekuća voda, pa njihove radnje nisu morale biti smještene uz obalu rijeke, nudili su svoju robu. Kraljevska je svita projahala preko Hramskog trga koji je imao pet strana, po jednu za svaki od područnih Domova svetih redova. Svećenici, ministranti i zavjetnici hodali su užurbano, više nalik na preopterećene činovnike nego na isposnike. Nasred širokoga popločanog trga nalazio se velebni hram Svete Obitelji poznatoga četverolisnog oblika s tornjem, primjetno dojmljiviji i prostraniji od malene domaće građevine u Valendi. Teidez nije uspio prikriti nestrpljenje kad je Iselle izrazila želju da se zaustave u hramu te poslala Cazarila da odbrza u pusto unutrašnje dvorište hrama i položi nekoliko novčića kao milodar na oltar Gospe Proljeća u znak zahvalnosti za sigurno putovanje. Jedna je od ministrantica sa zahvalnošću primila novac te se znatiželjno zagledala u Cazarila. Cazaril smeteno promrmlja kratku molitvu te žurno napusti hram i ponovno uzjaše. Penjući se dugim blagim obronkom prema Zangreu prošli su ulicama u kojima su jedna do druge bile nanizane visoke i četverokutne kuće plemića, izgrađene od uglačanog kamena, s bogato ukrašenim željeznim rešetkama koje su štitile prozore i ulazna vrata. Udova kraljinica živjela je nekoć u jednoj takvoj kući kad je tek obudovjela. Iselle je ushićeno prepoznala tri koje bi mogle biti njezin dom iz djetinjstva, no zatim je, potpuno smetena, obećala Cazarilu da će kasnije pokušati odrediti koja je od kuća doista bila njezina. Naposljetku su stigli i pred sama veličanstvena ulazna vrata Zangrea. Prirodni je ponor uzduž visoravni zjapio točno ispred njih, oštar i sjenovit, izazivajući strah više od ikakvog opkopa. U daljini su goleme kamene gromade činile najniži sloj stijene na kojoj se smjestio zamak; nepravilne, ali naslagane tako tijesno da između njih nije bilo moguće umetnuti oštricu noža. Povrh njih slijedili su kameni čipkasti ukrasi na prozorima, veličanstveni rad roknarskih graditelja, geometrijskih oblika i toliko sitno izrezbareni da se činilo kako su napravljeni od šećera, a ne od kamena. Poviše toga još oštrije klesani kamen koji se uzdizao sve više i više prema nebu, kao da se ljudska ruka htjela nadmetati s bogovima koji su podigli golemu stijenu na kojoj je stajala čitava građevina. Zangre je bio jedini zamak u kojem bi Cazarila uhvatila vrtoglavica dok bi stajao u podnožju i gledao prema gore. Negdje odozgo oglasi se rog, a vojnici ih u odorama kraljina Orica službeno pozdraviše dok su jahali preko podiznog mosta i kroz uski nadsvođeni prolaz u dvorište. Gospa Betriz čvrsto stisne uzde i ogleda se uokolo otvorenih usta. U dvorištu se isticala golema visoka pravokutna kula, najnovija i od najoštrije klesanog kamena, koja je izgrađena za vrijeme vladavine kraljina Iasa i lorda dy Luteza. Cazaril se oduvijek pitao je li ovakva golema građevina bila mjerilo ljudske snage... ili ljudskih strahova. Malo iza nje u jednom uglu središnjeg sklopa zgrada prijeteći se uzdizao okrugli toranj gotovo jednake visine. Njegov se krov od crijepa urušio, a visoki mu je vrh bio oštećen i ulegnut. „Mili bogovi,” reče Betriz zureći u ruševno zdanje, „što se ovdje dogodilo? Zašto ga ne obnove?” „Eh”, odvrati Cazaril pokroviteljski, više kako bi umirio sam sebe nego Betriz. „To je toranj kraljina Fonse Mudrog.” Koji je nakon smrti bio poznatiji pod imenom Fonsa Donekle Mudri. „Prema legendi, kraljin je noću običavao šetati po njemu pokušavajući iščitati volju bogova i sudbinu Chaliona iz zvijezda. One noći kad je pokušao baciti smrtonosne čini na Zlatnog Generala, krov je oštetila strahovita oluja i udari munje te je nastao požar koji se nije

55

ugasio sve do jutra unatoč ogromnom pljusku.” Kad su Roknarci prvi put napali s mora, u tom su silovitom naletu pregazili gotovo čitav Chalion, Ibru i Brajar te dospjeli čak i iza Cardegossa, sve do samog podnožja južnih planinskih lanaca. I sama se Darthaca našla na udaru njihovih izvidničkih četa. Ali iz pepela nemoćnih starih kraljevstava i surove kolijevke planina nikli su novi naraštaji koji su se stoljećima borili kako bi vratili ono što je bilo izgubljeno u tim ranim godinama. Tati-ratnici bogatstvo su stjecali pljačkanjem; plemićki naslovi i imanja nisu se nasljeđivali, nego otimali. Roknarska predodžba sakupljanja poreza sastojala se od čete vojnika koji su prijeteći mačevima poharali sve što im se našlo na zavojitom putu, poput najezde naoružanih skakavaca. Zahvaljujući potkupljivosti obiju strana, vojnici su potisnuti te je Chalion tako postao poprištem čudnovatog i neprekidnog plesa proračunatih vojska i naoružanih računovođa. No s vremenom su Roknarci otjerani natrag na sjever prema moru, ostavivši za sobom u nasljeđe dvorce i surovost. Naposljetku su zavojevači svedeni na pet vječno nesložnih kneževina smještenih uz samu sjevernu obalu. Zlatni General, Roknarski Lav, namjeravao je preusmjeriti tijek povijesti. Ratovima, prijevarama i brakovima u deset je plamenih godina uspio ujediniti svih pet kneževina po prvi put nakon što su se Roknarci iskrcali. Nije još bio napunio ni tridesetu kad je okupio golemu vojnu silu i spremao se još jednom pokositi jug, izjavljujući kako namjerava vatrom i mačem izbrisati peterobožne krivovjernike i štovatelje Kopileta s lica zemlje. Očajni i razjedinjeni, Chalion, Ibra i Brajar gubili su rat na svakoj bojišnici. Nakon što su uobičajeni načini umorstva redom podbacili, na zlatnog su genija više od desetak puta bačene smrtonosne čini, no bez ikakva uspjeha. Fonsa Mudri je, nakon temeljitog razmatranja, zaključio da je Zlatni General zacijelo jedan od miljenika bogova te da se s njegovom gromovitom sudbom može mjeriti jedino kraljevska žrtva. Fonsa je u ratovima na sjeveru izgubio petoricu sinova i nasljednika, jednog za drugim. Ias, njegov posljednji i najmlađi sin, uhvatio se ukoštac s Roknarcima u ljutoj bitci za očuvanje posljednjih planinskih prijevoja koji su sprječavali njihovu najezdu. Jedne olujne noći Fonsa se, zajedno sa svećenikom iz reda Kopileta u kojeg je imao povjerenja te odanim mladim pažem, uspeo na toranj i zaključao vrata za sobom... Sljedećeg su jutra iz krhotina kamenja dvorjani izvukli tri pougljenjena tijela, a tek su po njihovoj visini uspjeli razlučiti koje je pripadalo svećeniku, koje pažu, a koje kraljinu. Sablažnjen i prestravljen, dvor je drhteći od straha čekao da vidi kakva ga sudba čeka. Glasnik iz Cardegossa koji je jurio prema sjeveru noseći vijesti o kraljinovoj smrti i ožalošćenosti susreo se s glasnikom koji je jurio prema jugu s vijestima o Iasovoj pobjedi. Pogreb i krunidba slavili su se istodobno unutar zidina Zangrea. Cazaril se zagleda u te zidine. „Kad se kraljinac – odnosno kraljin – Ias vratio iz rata”, nastavio je obraćajući se Betriz, „naredio je da se prozori i vrata na nižim katovima tornja njegova pokojnog oca zazidaju te izdao proglas prema kojemu nitko nikad više ne smije kročiti u njega.” Tamna se krilata prilika obruši s vrha tornja, a Betriz zaciči i pogne glavu. „Otad se na tom mjestu gnijezde vrane”, primijeti Cazaril te zabaci glavu kako bi promatrao crnu siluetu kako kruži pod tamnoplavim svodom. „Mislim da je to ono isto jato svetih vrana koje svećenici reda Kopileta hrane u dvorištu hrama. Inteligentne ptice. Ministranti ih drže kao kućne ljubimce i uče ih govoriti.” Primaknuvši se bliže kad je čula Cazarila kako prepričava priču o sudbini njezinog kraljevskog djeda, Iselle zapita: „Što govore?” „Ne mnogo”, prizna Cazaril, te joj se načas široko osmjehne. „Nikad nisam naišao na vranu s rječnikom bogatijim od tri načina graktanja. Iako neki ministranti uporno tvrde kako su u stanju reći više od toga.” Dy Sanda je poslao naprijed jednog jahača kako bi ih najavio, pa je sad roj konjušara i slugu žurio napolje kako bi dočekali goste. Dvorski je upravitelj Zangrea vlastoručno postavio stolac za uzjahivanje za kraljinčicu Iselle. Pognuta ju je sijeda glava ovog gospodina, činilo se, nagnala da se prisjeti svoga visokog položaja i dostojanstva koje je taj položaj zahtijevao, pa se ovoga puta, za promjenu, poslužila stolcem i sjahala ljupko kao prava dama. Teidez je

56

dobacio svoje uzde naklonjenom konjušaru i ogledao se oko sebe blistavih očiju. Upravitelj se kratko posavjetovao s dy Sandom i Cazarilom oko mnoštva praktičnih pojedinosti, počevši od smještaja za konje i konjušare do – Cazaril se kratko naceri – smještaja za kraljinca i kraljinčicu. Upravitelj je otpratio kraljinca i kraljinčicu do njihovih odaja u lijevom krilu glavne kule, a slijedila ih je povorka slugu koji su teglili prtljagu. Teidezu i njegovoj sviti dodijeljeno je pola kata; Iselle i njezinim damama čitav kat iznad njih. Cazarila su smjestili u malenu odaju na katu za gospodu, ali na samom kraju hodnika. Pitao se očekuje li se od njega da stražari na stubištu. „Odmorite se i osvježite”, reče upravitelj. „Kraljin i kraljinica će vas primiti večeras na svečanoj gozbi kojoj će pribivati cijeli dvor.” Užurbani su sluge nosili vodu za pranje, čistu posteljinu, kruh, voće, kolače, sir i vino, pa su posjetioci iz Valende odahnuli kad su shvatili da ih neće ostaviti da gladuju do večere. „Gdje su moj kraljevski brat i šurjakinja?” Iselle zapita upravitelja. Upravitelj joj se kratko nakloni. „Kraljinica se odmara. Kraljin je u posjetu svojoj menažeriji, koja mu je silna utjeha.” „Voljela bih je vidjeti”, reče ona pomalo čeznutljivo. „Često mi je o njoj pisao.” „Recite mu to. Sigurno će vam je rado pokazati”, uvjeri je upravitelj te joj se osmjehne. Iselle i dame iz njezine pratnje uskoro su se u potpunosti posvetile mahnitom prevrtanju prtljage kako bi odabrale odjeću za večerašnju gozbu, a bilo je sasvim jasno da im pritom nije bila potrebna Cazarilova nestručna pomoć. Stoga on naredi slugi da odloži njegov kovčeg u njegovu usku sobicu i ostavi ga, a zatim baci bisage na krevet i stade prekapati po njima kako bi pronašao pismo za Orica, za koje mu je provincijarica izričito naredila da ga preda isključivo u kraljinove ruke, i to čim prije po dolasku u Cardegoss. Zastao je tek kako bi prljavštinu od puta oprao s ruku i na trenutak pogledao kroz prozor. Na ovoj se strani dvorca duboka gudura strmo obrušavala odmah ispod njegove prozorske daske. Duboko dolje ljeskao se potok, nazirući se kroz krošnje. Cazaril se samo jednom izgubio na putu do menažerije, dodatka stajama koji se nalazio izvan zidina i na drugoj strani vrtova. Ako ništa drugo, mogao ju je prepoznati po oštrom, reskom mirisu nekoga neobičnog gnojiva koje nije bilo ni ljudskog ni konjskog podrijetla. Cazaril se zagleda u nadsvođeni središnji prolaz u kamenoj građevini, a oči mu se počnu privikavati na hladnu sjenu, te oklijevajući stupi unutra. Nekoliko je nekadašnjih obora pretvoreno u kaveze za dva veličanstvena crna medvjeda sjajnog krzna. Jedan je od njih spavao na hrpi čiste zlatne slame, a drugi se zagledao u Cazarila dok je prolazio pored kaveza, podignuvši njušku i znatiželjno njuškajući. U pregradama na drugom kraju središnjeg prolaza bile su smještene neke jako neobične životinje koje Cazaril uopće nije znao imenovati, nalik na visoke dugonoge koze dugih izvijenih vratova, blagih i vodenastih očiju te gustog i mekanog krzna. S druge se strane prostorije desetak golemih, blistavih šarenih ptica na postoljima trijebilo kljunom i mrmorilo, dok su druge sitnije, ali jednako blistave, ptičice cvrkutale i lepršale u krletkama poredanima uzduž zida. Prošavši između dva stupa nasuprot ptičnjaku, Cazaril je konačno naišao na ljude: pristalog lovočuvara u kraljinovoj livreji i debelog čovjeka koji je sjedio na stolu prekriženih nogu, pridržavajući leoparda za ovratnik ukrašen dragim kamenjem. Cazaril glasno uzdahne i ostane na mjestu ukopan kad je čovjek naslonio glavu tik uz razjapljene ralje goleme mačke. Čovjek je srčano timario životinju. Oko njih se podigao oblak žutih i crnih dlaka dok se leopard izvijao na stolu izražavajući, Cazaril shvati nakon što je nekoliko puta trepnuo, zanos na mačji način. Cazaril nije mogao skinuti pogled s leoparda, te mu je stoga trebalo nekoliko trenutaka da u čovjeku koji je gladio mačku prepozna samog kraljina Orica. Vrijeme koje je prošlo otkad je Cazaril posljednji put vidio tog čovjeka, prije nekih desetak godina, nije mu bilo naklonjeno. Orico nikad nije bio naočit muškarac, čak ni u cvijetu mladosti, uzrastom nešto niži od prosječne visine. Kratak nos, kojeg je slomio još u ranoj mladosti pri nezgodi na jahanju, izgledao je poput zgnječene gljive posred njegova lica. Kosa mu je nekoć bila kestenjasta i kovrčava, a sada prošarana sjedinama i još uvijek kovrčava, iako mnogo tanja. Zapravo, kosa je bila jedino što je na njemu bilo tanje, jer mu se

57

ostatak tijela znatno proširio. Lice mu je bilo blijedo i podbuhlo, s kesicama ispod očiju. Nešto je cvrkutao svojoj pjegavoj mački koja je trljala glavu o njegovu tuniku ostavljajući po njoj tragove dlaka, a zatim stala predano lizati tkaninu jezikom veličine krpe za pranje posuđa, nepogrešivo ciljajući na golemu mrlju od umaka koji se cijedio niz kraljinov pozamašni trbuh. Kraljinovi su rukavi bili zavrnuti, a na podlakticama je imao nekoliko ogrebotina i porezotina koje su već počele zarastati. Golema ga mačka uhvati za golu ruku držeći je nekoliko trenutaka među žutim zubima, no ne stisne vilicu do kraja. Cazaril, koji je do tog trenutka grčevito stezao balčak svog mača, popusti stisak i nakašlje se. Kad se kraljin okrenuo, Cazaril padne na koljena. „Gospodaru, prenosim vam pozdrave pune poštovanja od udove provincijarice Baocije, i ovo njezino pismo.” Ispruži papir prema njemu i nadoda, za slučaj da kraljina nitko dosad nije obavijestio: „Kraljinac Teidez i kraljinčica Iselle su sigurno stigli, gospodaru.” „O, da.” Kraljin glavom dade znak postarijem lovočuvaru koji krene da će oduzeti Cazarilu pismo uz dostojanstven naklon. „Njezina Milost udova provincijarica naredila mi je da pismo predam isključivo u vaše ruke”, nadoda Cazaril oklijevajući. „U redu, u redu... samo trenutak...” Uz popriličan trud Orico se nagne preko svog trbuha kako bi još jednom na brzinu zagrlio mačku, a zatim prikači srebrni povodac o njezin ovratnik. Još joj je malo tepao, a zatim je lagano pogurne, te životinja spretno skoči sa stola. On se pak spusti s većim naporom te reče: „Uzmi, Umegate.” To je očito bilo lovočuvarevo ime, ne mačkino, jer čovjek stupi naprijed i prihvati srebrni povodac umjesto pisma. Odveo je životinju do njezina kaveza koji se nalazio nešto niže u središnjem prolazu, bez okolišanja je gurnuvši unutra koljenom u trticu kad je zastala kako bi se protrljala o rešetke. Cazaril odahne kad je sluga zaključao kavez. Orico slomi pečat, rasuvši vosak po čistom popločanom podu. Pomalo odsutno dade Cazarilu rukom znak da mu priđe te stane polako čitati provincijaričin izdužen, uglati rukopis, žmireći i s vremena na vrijeme prekidajući čitanje kako bi približio ili udaljio papir. Cazaril se s lakoćom prisjeti kako je bilo biti glasnikom, te prekriži ruke iza leđa strpljivo čekajući da mu Orico postavi pitanje ili ga otpusti. Cazaril je promatrao lovočuvara – glavnog lovočuvara? – dok je čekao da Orico završi s čitanjem. Čak i da nije čuo njegovo ime, nije bilo zabune da je čovjek bio roknarskog podrijetla. Umegat je bio poprilično visok čovjek, no sada već pomalo pogrbljen. Koža mu je, u mladosti zacijelo boje ulaštenog zlata, bila gruba, a put mu je izblijedjela do boje bjelokosti. Sitne su mu se bore urezale oko očiju i usta. Kovrčava brončana kosa, sada već pomalo prosijeda, bila je čvrsto spletena u dvije pletenice koje su mu se od sljepoočnica protezale preko tjemena, da bi se na zatiljku spojile u uredno spleten rep, po starom roknarskom običaju. Pridavala mu je izrazito roknarski izgled, iako je Chalion bio prepun mješanaca. I u obiteljskoj lozi samog kraljina Orica bilo je nekoliko roknarskih kraljevna, kako na chalionskoj tako i na brajarskoj strani, zbog čega su članovi njegove obitelji imali takvu kosu. Sluga je bio odjeven u službenu livreju Zangrea, kaputić i gamaše te tuniku na kojoj je bio izvezen simbol Chaliona, kraljevski leopard koji se propinje na stražnjim nogama nad stiliziranim dvorcem. Izgledom je bio mnogo uredniji i brižljivije dotjeran od svoga gospodara. Orico dovrši čitati pismo te uzdahne. „Kraljinica Ista bila je jako uzrujana, zar ne?” obrati se Cazarilu. „Prirodno je da ju je uznemirilo što će biti odvojena od svoje djece”, odgovori Cazaril oprezno. „Toga sam se i bojao. No tu nema pomoći. Neka samo bude uznemirena u Valendi, daleko od Cardegossa. Ne želim je ovdje, previše je... naporna.” Protrlja nos nadlanicom i šmrcne. „Reci Njezinoj Milosti provincijarici da joj uzvraćam duboko poštovanje i neka bude uvjerena da ću se osobno pobrinuti da njezini unuci budu sigurno zbrinuti. Mogu računati na bratovu zaštitu.” „Namjeravam joj pisati već večeras, gospodaru, kako bih je izvijestio da smo sretno i sigurno stigli. Prenijet ću joj vaše riječi.” Orico kratko kimne glavom, nanovo protrlja nos te pogleda Cazarila škiljeći.

58

„Poznajem li ja vas?” „Ja... ne bih rekao, gospodaru. Nedavno mi je udova provincijarica dodijelila mjesto tajnika kraljinčice Iselle. U mladosti sam služio pokojnom provincijaru kao paž”, nadoda u vidu preporuke. Nije spomenuo svoju službu u pratnji dy Guaride jer bi time mogao potaknuti kraljina da se prisjeti nekih skorašnjih događaja, iako je oduvijek bio tek jedan iz skupine dy Guaridinih ljudi. Nenamjerna krinka u obliku nedavno izrasle brade, prosijede kose i opće onemoćalosti mogla bi se pokazati jako korisnom – ako ga se Orico nije sjetio, postoji li mogućnost da ga i drugi ne prepoznaju? Pitao se koliko će dugo moći boraviti ovdje u Cardegossu, a da ne otkrije svoje ime. Nažalost, sad je već bilo prekasno da ga promijeni. Činilo se da će još neko vrijeme moći ostati bezimen, jer Orico, očigledno zadovoljan, zakima glavom i mahne rukom dajući mu znak da može ići. „Pridružit ćete nam se na gozbi, zar ne? Kažite mojoj ljupkoj sestri da se radujem što ću je večeras vidjeti.” Cazaril se poslušno nakloni i povuče. Na putu do ulaznih vrata Zangrea stade zabrinuto gristi donju usnicu. Ako će se čitav dvor okupiti na večerašnjoj gozbi u znak dobrodošlice, i kancelar stupnik dy Jironal, Oricov najhitniji oslonac i podrška, zasigurno će biti prisutan. A kamo god da je stupnik išao, njegov ga je brat, lord Dondo, obično slijedio. Možda me se ni oni neće sjetiti. Prošlo je već više od dvije godine od pada – sramotne prodaje – Gotorgeta, a još i više od one neugodne zgode u šatoru mahnitog kraljevića Olusa. Tako moćnim plemićima Cazaril je zacijelo bio tek beznačajna smetnja. Oni ne mogu znati da je on shvatio kako je čin njegove prodaje na galije bila proračunata izdaja, a ne nesretan slučaj. Ako ničim neće privlačiti pozornost, oni se neće prisjetiti događaja koje su zaboravili, i bit će siguran. Lažna nada. Cazarilova se ramena objese, a koraci mu se produže.  

Kad je stigao u svoju odaju, Cazaril čeznutljivo pogladi svoje jednostavno smeđe vuneno ruho i crnu pelerinu. No prisiljen poslušati naredbe koje mu je zadihana služavka prenijela s gornjeg kata, odjene mnogo kićenije ruho, tamnoplavu tuniku s tirkiznom košuljom od brokata i modre hlače koje su nekoć pripadale starom provincijaru i još uvijek odisale slabim mirisom začina umetnutih kao zaštita od moljaca. Čizme i mač upotpunili su odijelo dvorjanina, iako su mu nedostajali još i ukrasi poput prstenja i lanaca. Na Teidezovu je hitnu naredbu Cazaril odšepao na gornji kat kako bi provjerio jesu li njegove dame spremne, a kad ih je ugledao, shvatio je da je u toj odjeći činio dio kompleta. Iselle je bila odjevena u najfinije i njoj omiljene modro-bijele haljine i ogrtače, dok su Betriz i guvernanta bile odjevene u bogate slojeve tkanine, prva tirkizne, a druga ponoćnomodre boje. Netko je među njima očito zagovarao suzdržljivost, ukrasivši Iselle draguljima primjerenim mladoj dami: nosila je tek sićušne dijamantne naušnice, broš na izrezu, izvezeni pojas te dva prstena. Betriz se okitila dijelom preostalog nakita koji je dobila na posudbu. Cazaril se uspravi i postane mu manje žao zbog vlastitoga raskošnog ruha, te odluči odigrati svoju ulogu zbog Iselle. Nakon što su svega sedam ili osam puta odgodile izlazak kako bi u posljednji čas promijenile ili podesile odjeću ili nakit, Cazaril je sve žene potjerao niz stube kako bi se pridružile Teidezu i njegovoj malobrojnoj sviti koju su činili dy Sanda, zapovjednik straže iz Baocije koji ih je čuvao tijekom putovanja te njegov glavni narednik. Posljednja su dvojica bila odjevena u svoje najbolje livreje, a svi su nosili mačeve optočene dragim kamenjem. Uz šuštanje svile i zveckanje oružja krenuli su za kraljevskim pažem koji im je pokazao put do Oricove prijestolne dvorane. Nakratko su se zaustavili u predsoblju gdje su se poredali jedan iza drugoga prema uputama koje im je došaptavao dvorski upravitelj. Uto se vrata rastvoriše, oglasiše se milozvučni rogovi, a upravitelj ih stade gromoglasno i odsječno najavljivati: „Kraljinac Teidez od Chaliona! Kraljinčica Iselle od Chaliona! Gospar dy Sanda...” i tako redom prema strogoj podjeli na činove, završivši s „Gospa Betriz dy Ferrej, kaštelan Lupe dy Cazaril,

59

gosparica Nan dy Vrit!” Betriz postrance promotri Cazarila smeđim očima koje su veselo zaiskrile te promrmlja ispod glasa: „Lupe? Ime ti je Lupe?“ Cazaril je smatrao da ne treba ni pokušati odgovoriti na njezino pitanje zbog situacije u kojoj su se trenutačno nalazili. Još i bolje da je tako, jer bi odgovor bez sumnje zazvučao krajnje zbrkano. Čitava je prostorija blistala i šuštala te vrvjela dvorjanima i damama, a zrak je bio zagušljiv od parfema, tamjana i uzbuđenja. U ovakvom društvu, Cazaril shvati, njegova odjeća i jest bila skromna i neupadljiva – u onom strogom smeđem i crnom ruhu nalikovao bi na vranu među paunima. Čak su i zidovi bili zagrnuti grimiznim brokatom. U dnu prostorije na povišenom podiju natkrivenim baldahinom od grimiznog brokata obrubljenim zlatnim pletenicama, kraljin Orico i njegova kraljinica sjedili su jedno pored drugoga u pozlaćenim naslonjačima. Orico je večeras mnogo bolje izgledao, umiven i odjeven u čistu odjeću, a podbuhle mu je obraze oblio čak i tračak rumenila. Izgledao je gotovo kraljevski sa zlatnom krunom s dijademom izrađenom po uzoru na nezgrapnu srednjovjekovnu modu. Kraljinica Sara izgledala je jako otmjeno odjevena u grimizne haljine iste nijanse, a sjedila je vrlo uspravno, gotovo uštogljeno. Sad joj je bilo tridesetak te je njezina mladenačka ljepota polako počela blijediti i iščezavati. Izraz lica bio joj je pomalo drven, a Cazaril pomisli kako ovaj kraljevski prijam u njoj zacijelo pobuđuje oprečne osjećaje. Neplodna već dugi niz godina, Sara je podbacila u svojoj osnovnoj dužnosti prema Chalionu – ako je ona bila ta koja je podbacila. Čak i prije mnogo godina, dok je Cazaril bio na samom vanjskom rubu dvora, šuškalo se da Orico ne može začeti ni nezakonitog nasljednika, iako se tada izostanak izvanbračnog djeteta pripisivao njegovoj krajnjoj odanosti bračnoj ložnici. Teidezovo je ustoličenje stoga bilo i javno priznanje najdubljeg osobnog očaja kraljevskog para. Teidez i Iselle su jedan za drugim pristupili podiju. Razmijenili su bratske poljupce dobrodošlice s kraljinom i kraljinicom poljubivši im dlanove, jer se večeras od njih nije zahtijevalo da iskažu pokornost punim poljupcima u čelo, dlanove i stopala. Svakom članu njihove svite također je dodijeljena čast da kleknu i poljube kraljevske dlanove. Sarini su bili hladni poput voska kad je Cazaril, pun poštovanja, na njih položio usne. Cazaril je stajao iza Iselle poduprijevši leđa kako bi izdržao dok su se kraljinac i kraljinčica spremali pozdraviti dugi niz dvorjana, koji bi se duboko uvrijedili ako bi bili izostavljeni ili ako bi im se uskratio osobni pozdrav i dodir. Cazarilu zastane dah kad je prepoznao dvojicu muškaraca koji su stajali na čelu reda. Stupnik dy Jironal bio je odjeven u svečanu odoru generala svetoga vojnog reda Sina, koja se sastojala od slojeva smeđe, narančaste i žute boje. Dy Jironal se nije mnogo promijenio otkad ga je Cazaril posljednji put vidio prije tri godine, kad mu je stupnik u svom šatoru povjerio ključeve Gotorgeta i zapovjedništvo nad njim. Još uvijek je bio mršav, prosijed, trijeznog vladanja, pršteći od energije, i nesklon smijehu. Široki opasač s mačem kojeg je nosio preko prsa bio je bogato optočen i ukrašen draguljima u obliku simbola Sina – oružja, životinja i vinskih bačva. Oko vrata je nosio teški zlatni lanac, obilježje njegova položaja kancelara Chaliona. Tri golema pečatnjaka, jedan njegove vlastite obitelji, jedan Chaliona i jedan reda Sina, krasila su mu ruke. To je bilo jedino prstenje koje je nosio – dojam koji je ostavljalo to naizgled nemarno iskazivanje moći ne bi mogao nadmašiti ni bogatiji nakit. Lord Dondo dy Jironal bio je također odjeven poput generala svetog reda, u Kćerkinu modro-bijelu odoru. Zdepastiji od brata i s nezgodnom sklonošću prekomjernom znojenju, u četrdesetima je još uvijek zračio nasljednom energičnošću. Činilo se da se ni on nije promijenio, ako se izuzmu njegove novostečene počasti, niti da je ostario otkako ga je Cazaril posljednji put vidio u taboru njegova brata. Cazaril se potajno nadao da će Dondo barem postati sklon debljanju poput Orica, s obzirom na njegovu zloglasnu neumjerenost za stolom, u krevetu te u vezi sa svakim mogućim grešnim zadovoljstvom, no on je bio tek pomalo trbušast. Za razliku od njegovog brata, koji je prezirao razmetanje obiteljskim bogatstvom, Dondo je nosio sjajni nakit na prstima, u ušima, oko vrata i zapešća te čizme sa zlatnom petom i ostrugama.

60

Stariji dy Jironal pogledom preleti preko Cazarila bez zaustavljanja ili znaka prepoznavanja, no Dondove se tamne obrve namrštiše dok je čekao svoj red. Stane prijeko promatrati prazan, ali prijazan izraz na Cazarilovu licu, dok se njegov vlastiti izraz naglo smrkne. Dondo je odvratio ispitivački pogled s Cazarila tek kad je njegov brat rukom dao znak jednom od sluga da prinese darove koje je donio kraljincu Teidezu: srebrom optočeno sedlo i uzde, prekrasan lovački samostrel i koplje za lov na veprove od jasena, s vrškom od cizeliranog čelika koji je zlokobno blistao. Teidez se stade ushićeno zahvaljivati, a u njegovoj zahvalnosti nije bilo ničeg hinjenog. Nakon što je službeno najavljen, lord Dondo zapucketa prstima, a sluga koji je nosio kutijicu za dragocjenosti stupi naprijed i otvori je. Kretnjom dostojnom kazališne predstave Dondo iz nje izvuče nevjerojatno dugu nisku bisera te je podigne visoko kako bi je svi mogli vidjeti. „Kraljinčice, želim vam dobrodošlicu u Cardegoss u ime moga svetog reda, moje slavne obitelji te u svoje vlastito plemenito ime! Dopustite mi da vam poklonim ovu nisku bisera koja je dvaput dulja od vas” – počne se razmetati niskom koja je doista bila duga koliko je iznenađena Iselle bila visoka – „i da zahvalim bogovima što niste viši, jer bih inače bankrotirao!” Svi se dvorjani zasmijuljiše na ovu dosjetku. On joj se šarmantno nasmiješi i promrmlja: „Smijem li?” Ne pričekavši odgovor, nagne se naprijed i položi joj nisku oko vrata; Iselle se malčice lecne kad joj njegova ruka kratko dotakne obraz, ali prstima pogladi sjajne perle te mu se nasmiješi, začuđena. Ljupko mu zahvali, zamuckujući, a Dondo joj se nakloni – preduboko, pomisli Cazaril ozlojeđeno, jer mu se učini da je u toj kretnji bilo natruhe prepredene podrugljivosti. Uto Dondo došapne nešto bratu na uho. Cazaril nije mogao razabrati šapatom izgovorene riječi, ali mu se učini da su Dondova bradata usta oblikovala riječ Gotorget. Dy Jironal ošine Cazarila pogledom, začuđen i napet, no uto braća bijahu prisiljena propustiti plemića koji je stajao u redu iza njih. Kraljinca i kraljinčicu dvorjani su u znak dobrodošlice obasuli zastrašujućom količinom raskošnih ili domišljatih poklona. Cazaril je vodio brigu o Iselleinoj hrpi, bilježeći, uz Betrizinu pomoć, tko je što poklonio, kako bi kasnije i te poklone mogao pridodati popisu Iselleine imovine. Dvorjani su se lijepili na dvoje mladih, pomisli Cazaril jetko, poput pčela na med. Teidez je bio toliko ushićen da se neprestano hihotao, dok se dy Sanda držao pomalo ukočeno, istodobno počašćeno i nelagodno. Iselle se, iako također vidljivo ushićena, vladala primjereno i dostojanstveno. Samo se jednom usplahirila, kad su joj najavili roknarskog poslanika iz jedne od sjevernih kneževina, visokog čovjeka zlatne puti, čija je svijetlosmeđa kosa bila spletena u brižljivo dotjerane pletenice. Njegova kićena, izvezena lanena odjeća zalepršala je poput zastave kad joj se duboko naklonio. Uzvratila mu je kratkim naklonom, bez osmijeha, ali s uzdržanom učtivošću, te mu zahvalila na prekrasnom pojasu od izrezbarenih koralja, žada i zlatnih karika. Teidez je primio raznovrsnije poklone, iako je uglavnom bila riječ o oružju. Iselleini su se sastojali isključivo od nakita, uz iznimku od čak tri divne muzičke kutije. Naposljetku su svi pokloni koje kraljinac i kraljinčica nisu odmah stavili na sebe izloženi na stolu pod budnim okom dvojice paževa – izložba bogatstva, domišljatosti ili velikodušnosti darovatelja, iako, ruku na srce, većina tih predmeta nije ničemu služila – te se mnogobrojni pripadnici kreme društva Cardegossa polagano uputiše prema blagovaonici. Sluge su kraljinca i kraljinčicu otpratili do počasnog stola te ih posjeli uz bok Oricu i njegovoj kraljinici. Njima su se pak s boka smjestila braća dy Jironal; kancelar dy Jironal smiješio se pomalo kiselo četrnaestogodišnjem Teidezu, a Dondo se neskriveno trudio svidjeti Iselle, iako se moglo primijetiti da se sam smije svojim dosjetkama glasnije od nje. Cazarilovo je mjesto bilo za jednim od dugačkih stolova postavljenih okomito na kraljevsku trpezu i namijenjenih uglednim gostima, ne predaleko od njegove štićenice. Sredovječni čovjek koji mu je sjedio s desna bio je ibranski poslanik. „Ibranci su me lijepo primili tijekom moga posljednjeg boravka u vašoj domovini”, Cazaril uljudno započne razgovor nakon što su se predstavili jedan drugome, odlučivši izostaviti pojedinosti vezane za taj boravak. „Što vas dovodi u Cardegoss, gospodine?” Ibranac se prijateljski nasmiješi. „Vi ste kraljiničin čovjek, je li? Pa, osim neupitne

61

privlačnosti lova u Cardegossu u jesen, kraljin Ibre poslao me je da pokušam nagovoriti kraljina Orica da ne pruža podršku prijestolonasljedniku u njegovoj novoj pobuni u Južnoj Ibri. Prijestolonasljednik već prima potporu iz Darthace, no mislim da će s vremenom shvatiti kako bi se ti saveznici mogli okrenuti protiv njega.” „Pobuna Njegova Veličanstva prijestolonasljednika bolna je i nepovoljna za kraljina Ibre”, reče Cazaril iskreno, no hotimice nepristrano. Stari se Lisac iz Ibre u posljednjih trideset godina isuviše puta pokazao dvoličnim prevarantom te ga se s pravom moglo smatrati dvojbenim prijateljem i opasnim suparnikom Chaliona – iako, ako je ovaj mučni „kreni-stani” rat s njegovim sinom bio odmazda bogova zbog njegove prepredenosti, onda se bogova itekako trebalo pribojavati. „Ne bih znao što kraljin Orico namjerava, no čini mi se da prikloniti se na stranu mladosti, a ne starosti, znači igrati na sigurno. Moraju se ponovno pomiriti, ili će vrijeme presuditi. Ako stari Lisac porazi sina, zapravo će poraziti samog sebe.” „Ne i ovoga puta. Ibra ima još jednog sina.” Poslanik se ogleda oko sebe te se primakne bliže Cazarilu stišavši glas: „Prijestolonasljednik je itekako svjestan te činjenice. Kako bi učvrstio svoj položaj, prošle se jeseni okomio na svoga mlađeg brata. Podmukli napad iz sjene, iako sada tvrdi da to nije bila njegova naredba, nego djelo razuzdanih dodvorica koji su pogrešno protumačili neke njegove nesmotrene izjave. Ja bih pak rekao da su ih i predobro protumačili. Njihov je pokušaj da umaknu s mladim kraljincem Bergonom osujećen, hvala budi bogovima, a Bergon je spašen. No prijestolonasljednik je tim činom prevršio svaku mjeru i opasno se zamjerio ocu. Ovoga puta među njima neće biti sklopljeno primirje, osim ako Južna Ibra pokajnički ne položi oružje.” „Žalosna priča”, odgovori Cazaril. „Nadam se da će se svi uskoro prizvati pameti.” „Tako je”, složi se poslanik. Kiselo se nasmiješi, možda u znak zahvalnosti zbog vještog načina na koji je Cazaril izbjegao odabrati stranu, no ne osvrne se više ni riječju na vlastito, jasno izraženo uvjerenje. Hrana u Zangreu bila je čudesno ukusna, a Cazaril se toliko prejeo da mu je umalo pozlilo. Čitav se dvor preselio u prostoriju u kojoj se trebao održati ples, gdje je kraljin Orico uskoro utonuo u san na stolcu, na čemu mu je Cazaril pozavidio. Kao i obično, dvorski su glazbenici bili izvrsni. Kraljinica Sara također nije plesala, ali njezino se kameno lice smekšalo dok je vidljivo uživala u glazbi te rukom udarala takt o naslon za ruke. Cazaril se, s prepunim želucem, sklonio postrance, oslonio ramenima o zid, te stao promatrati mlađe, krepkije ili manje prejedene ljude kako se ljupko šepure, vrte i njišu uz milozvučan zvuk žica. Ni Iselle, ni Betriz, pa čak ni Nan dy Vrit nije nedostajalo plesnih partnera. Cazaril se namršti kad je Betriz zauzela mjesto za ples s trećim, ne, petim mladim plemićem. Kraljinica Ista nije bila jedini zabrinuti roditelj koji ga je zaskočio prije nego što su napustili Valendu; isto je to učinio i dy Ferrej. Čuvaj mi Betriz, zaklinjao ga je. Da je barem njezina majka s njom, ili neka druga starija žena s više iskustva, ali avaj... Dy Ferrej je bio rastrgan između straha od katastrofe i nade u povoljnu priliku. Pomozi joj da se kloni nečasnih ljudi, napasnika, prišipetlji bez zemlje, znaš već na kakve tipove mislim. Tipove poput njega? Cazaril nije mogao, a da se ne zapita. S druge strane, ako upozna nekoga čestitog, časnog, ja se ne bih protivio kad bi odabrala nekoga po srcu... znaš, nekoga prijaznog momka, poput, o, recimo, tvog prijatelja stupnika dy Palliara... Taj naizgled letimičan primjer Cazarilu se nije učinio baš sasvim nasumičnim. Je li Betriz već počela potajno gajiti kakvu sklonost? Palli, nažalost, večeras nije bio prisutan, jer se vratio u svoju pokrajinu nakon što je lord Dondo postavljen za generala svetog reda. Cazarila bi uistinu razveselilo kad bi u svom tom mnoštvu spazio prijateljsko i poznato lice. Iznenadni mu pokret privuče pozornost te svrne pogled postrance i ugleda poznato lice koje mu se hladno osmjehivalo, no ne i ono kojem bi se razveselio. Kancelar dy Jironal mu se kratko nakloni u znak pozdrava, a Cazaril se odgurne od zida i uzvrati na isti način. Svim se silama pokušao pribrati dok mu se pred očima maglilo od previše hrane i vina. „Dy Cazarile. To zaista jesi ti. Mislili smo da si mrtav.” Mogu se okladiti. „Ne, gospodine. Pobjegao sam.” „Neki tvoji prijatelji bojali su se da si dezertirao...” Nijedan moj prijatelj ne bi se toga bojao.

62

„Ali Roknarci su prijavili da si umro.” „To je podla laž, gospodine.” Cazaril nije smogao dovoljno smionosti izreći čija laž. „Prodali su me na galije zajedno s ljudima za koje nije plaćena otkupnina.” „Podlost!” „I ja bih rekao.” „Čudo je da ste preživjeli te muke.” „Jest. To je doista bilo čudo.” Cazaril zatrepće te se sladunjavo nasmiješi. „Jeste li makar uspjeli zadobiti natrag novac namijenjen za otkupninu, je li itko platio za tu laž? Ili ga je neki lopov spremio u džep? Tješim se mišlju da je netko na kraju platio zbog takve podle prijevare.” „Ne sjećam se. Za to je bio zadužen intendant.” „No, eto, bio je to jedan strašno nesretan slučaj, ali na kraju se sve dobro završilo.” „Uistinu. Rado bih čuo više o vašim pustolovinama, jednoga dana.” „Kad god budete željeli, gospodine.” Dy Jironal ozbiljno kimne glavom, nasmiješi se i krene dalje, očigledno umiren. Cazaril se također nasmiješi, zadovoljan vlastitom hladnokrvnošću – ili je bila riječ tek o bolesnom strahu? Bio je, čini se, u stanju smiješiti se i smiješiti, a da ne skoči za vrat toj lažljivoj hulji... Još će od mene i postati dvorjanin, a? Sad kad je odagnao svoje najdublje strahove, Cazaril odustane od ionako uzaludnog pokušaja pretvaranja da je nevidljiv i smogne hrabrosti upitati gospu Betriz za jedan ples. Bio je svjestan da je previsok i krakat te da mu nedostaje gracioznosti, ali barem nije bio toliko pijan da posrće, zbog čega je sad već imao prednost pred polovinom mladića u prostoriji. Prije svega nad Dondom dy Jironalom koji se, nakon što je neko vrijeme plesao s Iselle ne dopuštajući nikome da joj pristupi, povukao nekamo sa svojim bučnim, pijanim dodvoricama u potrazi za sirovijim užicima ili pak za nekim pustim hodnikom gdje će moći povraćati. Cazaril se nadao da je riječ o ovom potonjem. Betrizine su oči blistale od ushićenja dok se vrtjela s njim po plesnom podiju. Naposljetku se Orico probudio, glazbenici su klonuli, te se večer privela kraju. Cazaril je naredio paževima, gospi Betriz i gosparici dy Vrit da pomognu odnijeti Isellein plijen negdje na sigurno. Teidez, koji je prezirao ples, prepustio se uživanju u veličanstvenom izboru slatkiša više nego pijenju, iako će dy Sandi tijekom noći svejedno zadati brige siloviti napadaj muke i povraćanja koji će se pojaviti kao posljedica prejedanja. No bilo je sasvim jasno da je dječaka više opijala pažnja koju su mu poklanjali nego vino. „Lord Dondo rekao mi je da mi nikad ne bi dao samo osamnaest!” pohvalio se Iselle. Prošlog je ljeta naglo izrastao te prerastao stariju sestru, zbog čega je strašno likovao, na taj način izazivajući njezine prezirne primjedbe. Uputio se prema svojoj ložnici gotovo lebdeći. Dok su pospremali blistave dragulje u škrinje s bravama u Iselleinu predsoblju, Betriz ga, ruku punih nakita, upita: „Zašto ne koristite vaše puno ime, lorde Caze? Što nedostaje imenu Lupe? To je, na kraju krajeva, jedno, jedno snažno muško ime.” „Omrzlo mi je u djetinjstvu”, uzdahne on. „Moj stariji brat i njegovi prijatelji običavali su me mučiti štekćući i zavijajući sve dok me ne bi natjerali da se rasplačem od bijesa, što bi me onda još više razbjesnilo... nažalost, kad sam postao dovoljno visok i snažan da ga pretučem, on je već prerastao tu igru. To mi se činilo užasno nepošteno od njega.” Betriz se nasmije. „Razumijem.” Cazaril se povuče u tišinu svoje ložnice, i tek onda shvati da je zaboravio napisati pisamce koje je čvrsto obećao poslati provincijarici po sretnom dolasku. Rastrgan između pospanosti i osjećaja dužnosti, duboko uzdahne te izvadi svoja pera, listove papira i vosak. Namjeravao joj je napisati zabavni putopis, no uspio je sastaviti tek kratko izvješće koje se sastojalo od nekoliko šturih redaka koji su završavali rečenicom: Sve je dobro u Cardegossu. Zapečatio je pismo, pronašao pospanog paža koji će ga predati prvom glasniku koji ujutro krene iz Zangrea, te se srušio u krevet.

8

Nakon gozbe za dobrodošlicu koja je održana prve večeri po njihovu dolasku, već

63

sljedećeg su dana uslijedile nove svečanosti povodom doručka, ručka i večere, a ova potonja uključivala je i predstavu pod maskama. Raskošne su se večere redale i sljedećih dana te se Cazaril na kraju, umjesto da sažalijeva Orica koji se tako nesretno ugojio, stao čuditi kako kraljin uopće uspijeva stajati na nogama. No barem je početno obasipanje darovima jenjalo te je Cazaril uspio popisati svu Iselleinu imovinu i započeo razmišljati o tome kamo bi i kojom prilikom mogli proslijediti neke od ovih poklona. Od jedne se kraljinčice očekivalo da bude široke ruke. Četvrtog se jutra probudio iz zbunjujućeg sna u kojem je trčao po Zangreu s rukama prepunim nakita, kojeg nikako nije uspijevao predati u ruke pravim osobama u pravo vrijeme, a u tom se snu nekim čudom pojavljivao i ogroman štakor koji je mogao govoriti i koji mu je davao nemoguće smjernice. Protrljao je dlanovima oči kako bi s kapaka uklonio posljednje ostatke sna, razmišljajući da bi se trebao odreći ili Oricovih desertnih vina ili slatkiša koji su sadržavali previše kreme od badema, ali nikako se nije mogao odlučiti čega. Pitao se s kakvim će se jelima danas suočiti, a zatim se sam sebi naglas nasmijao kad se prisjetio porcija koje je dobivao za vrijeme opsade. Otkotrljao se do ruba kreveta i ustao i dalje se široko osmjehujući. Pretresao je tuniku koju je nosio jučer poslijepodne te odvezao vrpce na manšetama kako bi izvukao sad već suhu polovinu hljeba koju mu je Betriz dala, zamolivši ga da je spremi u široki rukav kad je kraljevski izlet na obalu rijeke iznenada prekinuo ne sasvim neočekivan, ali svakako nepoželjan popodnevni pljusak. Pitao se jesu li rukavi na odjeći dvorjana prvotno bili namijenjeni sakrivanju namirnica. Zgulio je sa sebe potkošulju, navukao hlače i zavezao vrpce na njima, te se krenuo umiti nad lavorom. Kroz otvoreni se prozor začuo uznemireni klepet krila. Preplašen zvukom, Cazaril se osvrne i ugleda jednu od dvorskih vrana kako slijeće na široki kameni prag. Ptica stade zabacivati glavu prema njemu, dvaput zagrakće, a zatim počne ispuštati nekakve neobične mrmljajuće zvukove. Cazaril obriše lice ručnikom te uzme komadić kruha i polako zakorači prema prozoru nastojeći ne preplašiti pticu, ako je slučajno bila riječ o jednoj od onih pitomih koje su ljudima jele iz ruke. Činilo se da je ptica opazila kruh u njegovoj ruci jer se nije sunovratila s prozora kad je krenuo prema njoj. Pruži joj komadić kruha. Sjajnopera ga ptica na trenutak pomno promotri, a zatim žustro kljucne mrvicu kruha koju je držao među prstima. Cazaril se suzdrži da se ne lecne kad mu je oštri crni kljun bocnuo, ali ne i probio, kožu. Ptica se uzvrpolji i rastvori krila te raširi rep na kojem su nedostajala dva pera. Još je malo mrmljala i zatim ponovno zagraktala, a prodorni, oštri zvuk prolomio se nevelikom odajom. „Ne bi se trebala glasati gra, gra”, obrati joj se Cazaril. „Trebala bi reći Caz, Caz!“ Nekoliko se minuta zabavljao pokušavajući poučiti pticu novom jeziku, zazvučavši gotovo poput nje kad je zakriještao Cazaril! Cazaril! uvjeren da joj se obraća ptičjim jezikom. Činilo se da i pticu to zabavlja, iako se opirala njegovim poukama više nego Iselle darthacanskom, unatoč obilnim komadima kruha kojima ju je pokušavao potkupiti. Pouku je prekinulo kucanje na vratima, pa Cazaril odsutno dovikne: „Da?” Vrata se otvore uz prasak, a ptica zaklepeće krilima te se sunovrati kroz prozor. Cazaril se nagne preko prozora kako bi je promatrao dok leti. Obrušila se, a zatim raširila krila uz glasan klepet i ponovno se uzvinula, klizeći u daljinu na nekom jutarnjem povjetarcu koji se podigao iz podnožja strme gudure. „Lorde dy Cazarile, kr...” Glas se najednom sledi. Cazaril se odgurne od prozorske daske i okrenuvši se zatekne preneraženog paža koji je stajao na pragu. Cazarila preplavi ledena nelagoda kad shvati da još uvijek nije odjenuo košulju. „Reci, dječače.” Posegne za tunikom naizgled bez žurbe, nanovo je protrese, te je navuče preko glave. „Što je?” Način na koji je postavio to pitanje jasno je davao do znanja da ne želi čuti primjedbe ni pitanja vezana za godinu dana stari užas na njegovim leđima. Paž teško proguta, a glas mu se povrati. „Lorde dy Cazarile, kraljinčica Iselle vas moli da joj se pridružite u predvorju odmah nakon doručka.” „Hvala”, odvrati Cazaril staloženo. Mrko kimne glavom dajući mu znak da je slobodan. Paž odbrza van. Pokazalo se da je jutarnji izlet na kojem je Iselle zahtijevala da joj se pridruži bio tek

64

obećani posjet Oricovoj menažeriji, kroz koju ju je trebao provesti sam kraljin. Stupivši u predvorje Cazaril ga je zatekao kako drijema u stolcu nakon doručka. Orico se probudi zabrektavši kroz nos te protrlja čelo kao da ima glavobolju. Ukloni ljepljive mrvice sa svoje široke tunike, podigne nekakav paket umotan u komad platna, te povede svoju sestru, Betriz i Cazarila kroz ulazna vrata dvorca i preko vrtova. U dvorištu ispred staja zatekoše Teideza i njegovu lovačku družinu kako se upravo okupljaju za jutarnji lov. Teidez je preklinjao da mu dopuste tu poslasticu od trenutka kad je stupio u Zangre. Lord Dondo se, kako se činilo, potrudio dječaku ispuniti želju, pa je sada predvodio skupinu koju je činilo još desetak dvorjana, konjušara i goniča, tri para lovačkih pasa i gospar dy Sanda. Teidez, visoko u sedlu na svom crnom konju, veselo pozdravi svoju sestru i kraljevskog brata. „Lord Dondo kaže da je vjerojatno prerano za divlje svinje”, obrati im se, „jer lišće još nije otpalo. Ali možda nam se posreći.” Teidezov konjušar koji je jahao iza njega na vlastitom konju, bio je natovaren pravim pravcatim arsenalom oružja, za svaki slučaj, uključujući novi samostrel i koplje za lov na veprove. Iselle, koja očito nije bila pozvana, promatrala ih je sa zavišću. Dy Sanda se osmjehne, šire nego ikad prije, očigledno odobravajući ovaj plemeniti sport, a lord Dondo povikne i oštrim kasom povede povorku jahača iz dvorišta. Cazaril ih je promatrao kako odlaze pokušavajući dokučiti što mu je točno u tom krasnom jesenskom prizoru izazivalo tjeskobu. Najednom shvati da niti jedan od muškaraca koji su okruživali Teideza nije bio mlađi od trideset. Ni jedan od njih nije išao za dječakom zbog prijateljstva, ili barem mogućnosti razvoja prijateljstva; svi su se tu nalazili isključivo zbog vlastitog probitka. Da je ijedan od tih dvorjana imao imalo pameti, zaključi Cazaril, bio bi doveo svog sina na dvor, pustio dječake s lanca i dopustio da se stvari prirodno odvijaju. Ta zamisao, doduše, nije bila sasvim nepogibeljna, ali... Orico se odgegao prema stražnjoj strani staja, a djevojke i Cazaril krenuše za njim. Glavni lovočuvar Umegat, koji je očito bio unaprijed obaviješten o njihovu dolasku, čekao ih je, kako se i pristoji, na vratima menažerije, širom rastvorenim kako bi kroz njih dopiralo jutarnje sunce i povjetarac. Umegat pogne svoju uredno spletenu glavu u znak pozdrava svom gospodaru i njegovim gostima. „To je Umegat”, obrati se Orico sestri predstavivši ga. „Zadužio sam ga da vodi brigu o mojim životinjama. Roknarac, ali svejedno dobar čovjek.” Iselle se vidljivo usplahiri, ali se ipak ne lecne, nego dražesno nakloni glavu. Obrati mu se osrednjim dvorskim roknarskim, oslovivši ga, doduše, pogrešnim gramatičkim oblikom kojim se gospodar obraća ratniku, a ne slugi: „Neka te na današnji dan prate blagoslovi Svetih, Umegate.” Umegat razrogači oči te se još dublje nakloni. Uzvrati joj na najistančanijem narječju Arhipelaga, učtivim gramatičkim oblikom kojim se rob obraća gospodaru: „Neka i vama Uzvišeni podare blagoslove, m’hendi.“ Cazarilove se obrve podigoše. Kako se činilo, Umegat ipak nije bio chalionski mješanac. Pitao se kakvim je čudnovatim spletom okolnosti dospio ovdje. Obrati mu se, pobuđene znatiželje: „Daleko si od kuće, Umegate”, obrativši mu se na način na koji se sluga obraća nižem slugi. Lovočuvarove se usne razvuku u kratak smiješak. „Imate dobar sluh, m’hendi. To je rijetkost u Chalionu...” „Lord dy Cazaril je moj učitelj”, dometne Iselle. „U tom slučaju, gospo, primate izvrsnu poduku. Ali”, okrenuvši se prema Cazarilu promijeni način oslovljavanja, obrativši mu se na način na koji rob oslovljava učenjaka, koji je bio još istančaniji i učtiviji od onoga kojim rob oslovljava gospodara, „Chalion je sada moj dom, Vaša Mudrosti.” „Pokažimo mojoj sestri moje životinje”, upadne im u riječ Orico kojega su ovi ugodni dvojezični razgovori očigledno zamarali. Podigne platneni ubrus i urotnički se naceri. „Tijekom doručka sa stola sam ukrao saće za moje medvjede, a med bi se uskoro mogao

65

početi cijediti ako ga se ne riješim.” Umegat mu se nasmiješi i povede ih u prohladnu kamenu građevinu. Menažerija je jutros bila besprijekorno čista, čak čišća nego prije nekoliko dana, i u svakom slučaju urednija od Oricove blagovaonice. Orico ih uz ispriku ostavi te žustro skrene prema kavezu u kojem se nalazio jedan od njegovih medvjeda. Medvjed se probudi i uspravi u čučanj; Orico se pak spusti u čučanj na sjajnoj slami te se njih dvoje stadoše međusobno promatrati. Orico je bio otprilike istog oblika kao i medvjed. Odmota ubrus i otkine komadić saća, a medvjed ga stade njuškati i lizati kraljinu prste dugim ružičastim jezikom. Iselle i Betriz uskliknuše kad su ugledale medvjedovo gusto i prekrasno krzno, no činilo se da nemaju namjeru pridružiti se kraljinu unutar kaveza. Umegat ih zatim povede ka biljojednim stvorenjima nalik na koze. Ovog su se puta djevojke usudile stupiti u njihove pregrade kako bi pogladile životinje, zavidno se diveći njihovim krupnim smeđim očima i dugačkim trepavicama. Umegat im objasni da se zovu velle i da su dovedene odnekud onkraj Arhipelaga te da vole mrkvu, pa su ih djevojke, hihoćući se bez prestanka, stale hraniti na obostrano zadovoljstvo. Iselle obriše ruku na kojoj su bili pomiješani posljednji komadići mrkve i slina vella o suknju te se svi zapute za Umegatom prema ptičnjaku. Orico, koji se nikako nije mogao odvojiti od svog medvjeda, tromo im mahne dajući im znak da krenu naprijed bez njega. Tamna se prilika iznenada obori sa sunčanog neba u nadsvođeni kameni prolaz te se uz klepet krila i neobične zvukove naglo zaustavi na Cazarilovu ramenu, na što on umalo iskoči iz kože od straha. Iskrivivši vrat zaključi da je riječ o vrani koja mu je tog jutra sletjela na prozor, sudeći po nedostatku pera na njezinu kuštravu repu. Prihvati se kandžama za njegovo rame i zagrakće: „Caz, Caz!” Cazaril prasne u smijeh. „Bilo je i vrijeme, budalasta ptico! Ali sad nećeš imati mnogo koristi od toga – potrošio sam sav kruh.” Slegne ramenom, ali ptica se i dalje čvrsto držala, a zatim mu još jednom glasno zagrakće „Caz, Caz!” ravno u uho. Betriz ih je promatrala otvorenih usta. „Tko je vaš prijatelj, lorde Caze?” „Jutros mi je sletjela na prozor pa sam je pokušao naučiti, ovaj, nekoliko riječi. Mislio sam da mi nije pošlo za rukom...” „Caz, Caz!” uporno je graktala vrana. „I vi biste trebali ovako pozorno pratiti pouku iz darthacanskog, gospo!” zaključi Cazaril. „Hajde, gosparu dy Ptico, odlazi. Nemam više kruha. Otiđi si pronaći kakvu ošamućenu ribu pod vodopadom, ili neku divnu smrdljivu mrtvu ovcu, ili bilo što... išš!” Spusti rame, ali ptica se i dalje tvrdoglavo držala. „Ove su dvorske vrane najpohlepnije ptice. Na selu vrane moraju letjeti naokolo i same pronalaziti hranu, a ova lijena stvorenja očekuju da im je staviš ravno u kljun.” „Uistinu,” složi se Umegat vragolasto se osmjehnuvši, „vrane u Zangreu ponašaju se baš poput dvorjana.” Cazaril ne uspije odoljeti da se grohotom ne nasmije te još jednom krišom pogleda besprijekorno odjevenog Roknarca – točnije, nekadašnjeg Roknarca. Ako je Umegat već dulje vrijeme služio na Oricovu dvoru, imao je priliku proučiti dvorjane. „Tvoje bi mi obožavanje mnogo više laskalo da si kakva slasnija ptica. Išš!” Odgurne rukom pticu s ramena, no ona samo zaklepeće krilima i smjesti mu se navrh glave zarivši mu kandže u tjeme. „Jao!” „Cazaril!” zakriješti vrana prodorno sa svojega novog postolja. „Vi ste zacijelo vrstan učitelj jezika, lorde dy Cazarile.” Umegat se široko osmjehne. „Čuo sam te”, stade uvjeravati vranu. „Ako biste bili voljni sagnuti glavu, gospodine, pokušat ću vas osloboditi ovog potucala.” Cazaril učini kako mu je rečeno. Mrmljajući nešto na roknarskom, Umegat uspije nagovoriti pticu da prijeđe na njegovu ruku, odnese je do vrata te snažno zamahne. Vrana zamahne krilima i odleti ispuštajući, na Cazarilovo olakšanje, uobičajenije zvukove. Nastavili su prema ptičnjaku gdje su blistave ptičice u krletkama bile jednako oduševljene Iselle kao što je Cazarilova kuštrava vrana bila njime: skakutale su joj po rukavu, a Umegat joj je pokazao kako da ih namami da uzmu sjemenke koje je držala među zubima. Zatim su uslijedile ptice na postoljima. Betriz stane zadivljeno promatrati jednu

66

golemu, jarkozelenu pticu sa žutim perjem na prsima i jarkocrvenim vratom, a ptica škljocne snažnim žutim kljunom, zatetura lijevo-desno, te isplazi uski crni jezik. „Ova je pristigla nedavno”, objasni im Umegat. „Mislim da je imala težak, skitalački život. Poprilično je pitoma, ali trebalo je jako mnogo vremena i strpljenja dok se nije umirila.” „Može li govoriti?” upita Betriz. „Da”, odgovori Umegat, „ali samo nepristojne riječi. Na roknarskom, srećom. Mislim da je nekoć pripadala kakvom mornaru. Stupnik dy Jironal ju je donio sa sjevera ovog proljeća, kao ratni plijen.” Izvješća i glasine o tom sumnjivom pohodu dospjela su i do Valende. Cazaril se zapita je li možda i Umegat bio ratni plijen – poput njega samog – i je li na taj način doveden u Chalion. Reče oporim glasom: „Lijepa ptica, no čini se bijednom naknadom za tri grada i nadzor nad planinskim prijevojem.” „Vjerujem da ovo nije jedina pokretna imovina koju je lord dy Jironal stekao”, odgovori Umegat. „Na povratku u Cardegoss njegovim je kolima s prtljagom trebalo više od sat vremena da prođu kroz ulazna vrata.” „I ja sam jednom imao posla s tako sporim mulama”, promrmlja Cazaril koga se to nije pretjerano dojmilo. „Chalion je izgubio mnogo više nego što je dy Jironal dobio na tom nepromišljenom pothvatu.” Iselleine se obrve podigoše. „Zar Chalion nije pobijedio u toj bitci?” „Prema čijoj definiciji? Mi i roknarske kneževine već se desetljećima natežemo oko tog pograničnog područja. Nekoć je to bila dobra zemlja... sad je pustopoljina. Voćnjaci, maslinici i vinogradi su spaljeni, farme napuštene, životinje puštene iz staja kako bi ili razdivljale ili uginule od gladi... Mir, ne rat, pogoduje blagostanju zemlje. U ratu tek vlasništvo nad ostacima ostataka prelazi iz ruku slabijih u ruke snažnijih. I još gore, ono što se platilo krvlju, prodaje se za zlatnike, da bi zatim nanovo bilo otuđeno.” Na trenutak se prepusti mračnim mislima, a zatim ogorčeno nadoda: „Vaš djed, kraljin Fonsa, platio je Gotorget životima svojih sinova, a stupnik dy Jironal ga je prodao za tristo tisuća kraljevskih zlatnika. Čudesna je to preobrazba, kad se krv jednog čovjeka pretvori u novac drugoga. Pretvaranje željeza u zlato sitnica je prema tome.” „Zar na sjeveru nikad neće zavladati mir?” zapita Betriz koju je uznemirila Cazarilova neuobičajena žestina. Cazaril slegne ramenima. „Ne, dokle god se u ratu može tako dobro zaraditi. Roknarski knezovi igraju istu igru. Riječ je o sveopćoj iskvarenosti.” „Rat bi se završio kad bi jednom zaista izvojevali pobjedu”, Iselle će nato zamišljeno. „E, to bi bilo divno”, uzdahne Cazaril. „Kad bi kraljinu pošlo za rukom zatajiti to od plemstva, da ne shvate kako bi mogli ostati bez sredstava za život. Ali ne. To jednostavno nije moguće. Sam Chalion nije u stanju poraziti svih pet kneževina, a čak i kad bi mu nekim čudom to i pošlo za rukom, nema dovoljno vještih moreplovaca, čije je znanje neophodno kako bi se nakon toga zadržala vlast na obalama. Kad bi se sve peterobožne pokraljine ujedinile i jedan naraštaj posvetile žestokim borbama, možda bi se neki beskrajno snažan i nepokolebljiv kraljin i uspio nametnuti kao vođa i ujediniti cijelu zemlju. Ali cijena koju bi morao platiti, a mislim na mnogobrojne živote, silan trud i goleme količine novca, bila bi isuviše visoka.” Iselle će nato polako: „Viša od one koju plaćamo na sjeveru gdje se neprestano prolijeva krv i trati krepost? Kad bi se to jednom okončalo – ali okončalo kako treba – bilo bi to za sva vremena.” „Ali ne postoji nitko tko bi bio u stanju to učiniti. Nijedan dovoljno odvažan i dalekovidan čovjek. Kraljin Brajara je stara pijanica koja se zabavlja sa svojim dvorkinjama, Lisca iz Ibre more unutarnji razdori, Chalion...” Cazaril zastane, shvativši kako bi ga njegovi uzburkani osjećaji mogli navesti na potpunu iskrenost, što ne bi bilo sasvim uputno. „Teidez”, započne Iselle, pa duboko udahne. „Možda će to biti Teidezova sudbina, kad jednom postane punoljetan.” To nije sudbina koju bi Cazaril ikome poželio, iako je u dječaku prepoznao naznake osobina vođe, koje bi se mogle razviti ako će ga se u sljedećih nekoliko godina pravilno usmjeravati i obrazovati na način koji će te osobine potaknuti i istaknuti.

67

„Postoji još jedan način na koji se narodi mogu ujediniti, a koji ne uključuje osvajanja”, istakne Betriz. „Putem brakova.” „Da, ali nitko se ne može vjenčati za tri kraljina i pet kneževa”, odgovori Iselle namreškavši nos. „Barem ne odjednom.” Zelena ptica, vidno uzrujana zbog gubitka pažnje publike, upravo u tom trenutku dade oduška svojoj uvrijeđenosti izrekavši iznimno lascivnu rečenicu na prostom roknarskom. Ta je ptica nekoć pripadala mornaru, nema sumnje – i to galijotu, zaključi Cazaril. Umegat se osmjehne kad je Cazaril nehotice frknuo nosom, ali malčice podigne obrve kad su Betriz i Iselle čvrsto stisnule usne dok im je blago rumenilo oblilo obraze, međusobno se pogledale te umalo prasnule u nedostojanstven smijeh. Lovočuvar odmjerenim pokretom posegne za kukuljicom koju ptici prebaci preko glave. „Laka ti noć, moj zeleni prijatelju”, obrati joj se. „Mislim da još nisi spreman za ovako birano društvo. Možda bi lord Cazaril mogao s vremena na vrijeme navratiti kako bi i tebe podučio dvorskom roknarskom, a?” Upravo kad je promislio kako se Umegat i sam činio sasvim sposobnim davati poduke iz dvorskoga roknarskog, misao mu prekinu nečiji iznenađujuće žustri koraci na ulazu u ptičnjak za koje se pokazalo da su Oricovi. Kraljin je brisao ruke prekrivene medvjeđom slinom o hlače i smiješio se. Cazaril se prisjeti primjedbe koju je dvorski upravitelj dometnuo onog dana kad su stigli u Cardegoss: menažerija je kraljinu uistinu bila velika utjeha. Pogled mu je bio bistar, a boja i svježina vratile su mu se u obraze te je izgledao znatno bolje u usporedbi s podbuhlom iscrpljenošću koja mu se očitovala na licu odmah nakon doručka. „Morate vidjeti moje mačke”, obrati se djevojkama. Svi krenuše za njim niz kameni prolaz, gdje im je stao ponosno pokazivati kaveze u kojima su se nalazile dvije prekrasne zlatnožute mačke s čupavim ušima, uhvaćene u planinama južnog Chaliona te iznimno rijetku plavooku albino planinsku mačku s upadljivim crnim čupavim ušima. Na kraju ovog prolaza nalazio se i kavez u kojemu su bile smještene dvije životinje koje je Umegat nazvao pustinjskim lisicama s Arhipelaga, a koje su izgledom podsjećale na omanje mršave vukove s golemim trokutastim ušima i podrugljivim izrazom. Načinivši kićenu kretnju, Orico se naposljetku uputi prema svom miljeniku, leopardu. Pušten iz kaveza na srebrnom povodcu, leopard se stade umiljavati oko kraljinovih nogu i ispuštati čudne zvukove nalik na režanje. Cazarilu je zastao dah kad je Iselle, na nagovor svog brata, kleknula kako bi pomilovala životinju i prislonila obraz tik uz njezine snažne vilice. Leopardove okrugle, prozirne jantarne oči nisu mu se činile nimalo umiljate, iako je životinja napola sklopila kapke očigledno uživajući, a široka joj se njuška boje cigle mreškala dok ju je Iselle snažno češkala ispod brade i raširenim joj dlanom prolazila kroz veličanstveno pjegavo krzno. No kad je Cazaril kleknuo, životinja zareži na način koji je njemu zazvučao iznimno neprijateljski, te ga pogleda nedokučivim jantarnim očima, dajući mu jasno do znanja da nema namjeru dopustiti takvo drsko ponašanje. Cazaril razborito povuče ruku. Kraljin se odlučio još malo zadržati kako bi porazgovarao sa svojim glavnim lovočuvarom. Cazaril je otpratio svoje štićenice natrag do Zangrea, a cijelim se putem natrag vodila srdačna rasprava oko toga koja je životinja iz menažerije najzanimljivija. „Koje je vama stvorenje bilo najosebujnije?” Betriz ga zaskoči pitanjem. Cazaril zastane na trenutak kako bi porazmislio te na kraju odluči odgovoriti iskreno: „Umegat.” Betriz otvori usta kako bi mu prigovorila zbog takve lakoumne primjedbe, no zatim ih ponovno zatvori kad ga Iselle pogleda s budnim zanimanjem. Zavlada zamišljena tišina koja je trajala sve do ulaznih vrata zamka.  

Stanovnici Zangrea nisu se smatrali prikraćenima zbog sve kraćih predjesenskih dana, jer se nedostatak dnevnog svjetla nadomještao jarkom svjetlošću voštanica, gozbama i svečanostima. Dvorjani su se međusobno nadmetali u zabavljanju društva, rasipajući novac i dosjetke šakom i kapom. Teidez i Iselle bili su opčarani svim tim blještavilom, iako Iselle, nasreću, ne u potpunosti; zahvaljujući primjedbama koje joj je Cazaril neprestano došaptavao, počela je iščitavati skrivena značenja i poruke, čuvati se prikrivenih namjera te odvagivati

68

uloge i očekivanja. Koliko je Cazaril mogao primijetiti, Teidez je sve to gutao bez žvakanja. Znakovi probavnih smetnja postajali su sve očitiji. Teidez i dy Sanda sve su se češće i sve otvorenije sukobljavali, a dy Sanda je vodio unaprijed izgubljenu bitku za očuvanje stege koju je dječaku nametnuo dok su bili pod provincijaričinim brižljivim krovom. Zaoštravanje trzavica između njezina brata i njegova učitelja počelo je zabrinjavati i samu Iselle, što je Cazaril pronicljivo shvatio nakon što ga je Betriz jednog jutra presrela na hodniku i, tobože usputno, zaustavila u prozorskoj niši s koje je pucao pogled na mjesto na kojem su dvije rijeke uvirale jedna u drugu te na čitavo zaleđe Cardegossa. Nakon nekoliko primjedaba o vremenu, koje je bilo prikladno godišnjem dobu, i lovu, koji je to također bio, ona najednom skrene razgovor na temu zbog koje mu je i prišla te ga upita snizivši glas: „Oko čega su se Teidez i siroti dy Sanda sinoć onako strašno posvađali u vašem hodniku? Čule smo galamu kroz prozor i kroz pod.“ „Ovaj...” Tako mu svih pet bogova, kako će se iz ovoga izvući? Ah, te djeve. Gotovo mu bi žao što Iselle nije poslala Nan dy Vrit. Toj pronicljivoj udovici zacijelo nije promaknuo ni jedan ženski razgovor koji se vodio na gornjem katu. No u svakom je slučaju bolje da govori bez uvijanja nego da ga se pogrešno shvati. A kudikamo je bolje da razgovara bez uvijanja s Betriz nego sa samom Iselle. Betriz više nije bila dijete i, što je još važnije, nije bila Teidezova jedina sestra, te je stoga mogla i bolje od samog Cazarila odlučiti što će prenijeti Iselle. „Dondo dy Jironal doveo je sinoć neku djevojčuru Teidezu u postelju. Dy Sanda ju je izbacio. Teidez je bio izvan sebe od bijesa.” Od bijesa, stida, a možda i skrivenog olakšanja, a kasnije tijekom večeri, od previše vina. Ah, taj divni život na dvoru. „Jao”, nato će Betriz. Vijest ju je pomalo zaprepastila, iako, na Cazarilovo olakšanje, ne i odviše. „Jao.” Nekoliko se trenutaka zamisli u tišini, zagledavši se kroz prozor prema ravnicama onkraj rijeke na kojima se njihalo zlatno klasje i prostranoj dolini kroz koju je tekla rijeka. Bližilo se vrijeme žetve. Ugrize se za donju usnu i pogleda ga zabrinuto, žmireći. „Nije... Zacijelo nije... Nije li neobično da se četrdesetogodišnji muškarac poput lorda Donda ne odvaja od četrnaestogodišnjeg dječaka?“ „Da se ne odvaja od dječaka – to jest neobično. Da se pak ne odvaja od kraljinca, svoga budućeg kraljina, osobe koja će mu u budućnosti dodijeljivati položaje, imetak, unaprjeđenja, više činove u vojsci... jasno vam je o čemu govorim. Vjerujte mi, da se Dondo makar na trenutak odvoji od Teideza, nova bi trojica zauzela njegovo mjesto. Ono što mene brine jest... njegov način.” Njezine se usne iskrive od gnušanja. „Uistinu. Dovesti mu djevojčuru, fuj. A lord Dondo... to je ono što se zove svodnik, zar ne?“ „Aha, a čuo sam i uvredljivijih naziva. Iako... istina jest da će Teidez ubrzo postati punoljetan, a svaki muškarac to mora naučiti prije ili kasnije...” „Nije im dovoljna prva bračna noć? Mi tada sve moramo naučiti.“ „Muškarci... obično kasnije stupaju u brak”, Cazaril stane vrludati, no zaključi kako bi mu bilo pametnije kloniti se ovakvih rasprava, tim više što ga je obuzela neugoda kad se prisjetio koliko se kasno on sam upustio u takve odnose. „Iako, muškarci obično imaju nekog prijatelja, ili starijeg brata, pa čak i oca ili ujaka koji ih upoznaju s, ovaj... Koji im objasne što im je činiti. S damama. Ali Dondo dy Jironal Teidezu nije ništa od toga.” Betriz se namršti. „Teidez nema nikoga takvog. No, dobro, nikoga osim... osim kraljina Orica koji mu je istodobno nešto poput oca i brata.” Pogledi im se susretnu, a Cazaril shvati da uopće ne mora naglas nadodati: Iako mu ni na jedan ni na drugi način nije od velike koristi. Nakon nekoliko trenutaka tijekom kojih se još dublje zamislila, Betriz dometne: „A ne mogu ni zamisliti gospara dy Sandu...” Cazaril prigušeno frkne nosom. „Jao, siroti Teidez. Ne mogu ni ja.” Na trenutak je oklijevao, a zatim nastavi: „To je škakljivo doba. Da je Teidez cijelo vrijeme boravio na dvoru, navikao bi se na ovakvo ozračje, ne bi bio toliko... opčinjen. Ili da su ga pozvali ovamo kad je malo odrastao, možda bi bio staloženijeg uma i postojanijeg karaktera. Ne kažem da osoba ne može biti opčarana dvorom bez obzira na dob, osobito ako se jednom nađe u središtu čitavoga tog vrtuljka. A opet, ako će Teidez jednog dana naslijediti

69

Orica, vrijeme je da se počne za to pripremati. Mora znati pronaći pravu mjeru između užitaka i obveza.” „Pripremaju li ga za to? Ja to ne primjećujem. Dy Sanda se očajnički trudi, ali...” „U manjini je”, Cazaril zlovoljno dovrši njezinu rečenicu. „To je izvor svih nevolja.” Čelo mu se nabora dok je o tome razmišljao. „U provincijaričinu je domu dy Sanda imao njezinu potporu, njezin je autoritet upotpunjavao njegov. Ovdje u Cardegossu tu je ulogu trebao preuzeti kraljin Orico, no njega to ne zanima. Dy Sanda je prisiljen boriti se sam samcat bez ikakvih izgleda za pobjedu.” „Postoji li na ovom dvoru...” Betriz se namršti, očigledno nastojeći uobličiti misli koje su joj se sad javljale po prvi put. „Postoji li na ovom dvoru središte?” Cazaril umorno izdahne. „Na svakom dobro ustrojenom dvoru postoji osoba koja predstavlja moralni autoritet. Ako ta osoba nije kraljin, onda je to možda njegova kraljinica, ili netko poput provincijarice, tko određuje pravila ponašanja i brine se da se ona poštuju. Orico se čini...” – nije mogao reći preslab, nije se usudio reći prebolestan – „nezainteresiran, a kraljinica Sara...” Kraljinica Sara je Cazarila podsjećala na duha, blijeda i kolebljiva i gotovo nevidljiva. „Jednako tako. To nas dovodi do kancelara dy Jironala, koji ima previše državnih briga na umu da bi se posvetio obuzdavanju svog brata.” Betriz žmirne. „Želite li reći da on huška Donda?” Cazaril prisloni prst na usne u znak upozorenja. „Sjećate li se Umegatove dosjetke o vranama u Zangreu koje se ponašaju poput dvorjana? Vrijedi i obratno. Jeste li ikad promatrali skupinu vrana koja se sprema opljačkati gnijezdo neke druge ptice? Jedna od njih roditeljima odvuče pažnju, druga se obruši na gnijezdo kako bi ukrala jaja ili mlade ptiće...” Glas mu postane opor. „Nasreću, većina dvorjana u Cardegossu ne surađuje lukavo poput vrana.” Betriz uzdahne. „Nisam sigurna da Teidez shvaća da sve to uopće nije zbog njega samoga.” „Bojim se da mu iz silne i opravdane brige dy Sanda to nije iznio na dovoljno izravan način. A vjerujte mi, morat će biti poprilično izravan ako namjerava prodrijeti kroz maglu laskanja kojom je Teidez trenutačno obavijen.” „Ali vi to neprestano radite s Iselle”, pobuni se Betriz. „Kažete joj da se čuva ovog ili onog čovjeka, da pazi koji će mu biti sljedeći potez i zašto ga je baš tako odigrao... Kad se nakon sedmog ili osmog puta pokaže da ste pogodili točno u sridu, ne preostaje nam ništa drugo nego da vas poslušamo... a iz desetog ili dvanaestog pokušaja i same to počnemo uviđati. Zar ne može dy Sanda tako s kraljincem Teidezom?” „Lakše je vidjeti trun u tuđem oku nego u svome. Pritisak koji ovo krdo dvorjana radi na Iselle nije ni približno toliko velik kao onaj kojeg vrše na Teideza. Hvala budi bogovima. Svi oni znaju da kraljinčica neće ostati na dvoru te da će po svoj prilici biti prodana čak i izvan Chaliona, te im stoga nije zanimljiv plijen. Teidez će pak postati izvor njihovih budućih prihoda.” Bili su prisiljeni privremeno prekinuti taj razgovor bez nekakvoga zadovoljavajućeg zaključka, ali Cazarilu je bilo drago znati da su Betriz i Iselle bile sve svjesnije skrivenih opasnosti života na dvoru. Zabave su bile opčaravajuće i zavodljive, prava gozba za oči, ali su im također mogle pomutiti um i zavrtjeti glavom jednako kao i tijelom. Za neke dvorjane i dvorkinje, pretpostavljao je Cazaril, to je uistinu bila tek vesela i nevina – iako skupa – razbibriga. Za neke pak druge bilo je to poigravanje i razmetanje, šifrirana poruka, napad i protunapad koji su bili gotovo jednako opasni, iako možda ne smjesta smrtonosni, kao dvoboj. Oni koji su željeli ostati na nogama morali su znati razlučiti između igrača i izigranih. Dondo dy Jironal bio je i sam vrstan igrač, a opet... ako njegov stariji brat nije upravljao svakim njegovim pokretom, onda bi se sa sigurnošću moglo reći da je odobravao svaki njegov pokret. Ne. Ne bi se moglo sa sigurnošću reći. Bilo bi tek ispravno pomisliti.  

Koliko god loše mišljenje imao o kreposti na dvoru, moram priznati da su Oricovi

70

glazbenici izvrsni, razmišljao je Cazaril sljedeće večeri za vrijeme plesa, žudno upijajući zvukove glazbe. Ako je i kraljinica Sara u nečemu pronalazila utjehu kao Orico u svojoj menažeriji, to su bez sumnje bili trubaduri i pjevači Zangrea. Iako nikad nije plesala i rijetko se kad smiješila, Sara nikad nije propuštala svečanosti na kojima je svirala glazba, te bi ili sjedila pokraj svoga pripitog i uspavanog supruga, ili se, ako bi Orico rano oteturao u krevet, vrzmala iza izrezbarenog zaslona sa svojim dvorskim damama na galeriji koja se nalazila nasuprot glazbenicima. Cazaril je razumio njezinu potrebu za ovakvom vrstom utjehe, i sam se naslonivši na zid, na sad već uobičajenom mjestu u dvorani, tapkajući stopalom i blagonaklono promatrajući svoje štićenice kako se hitro vrte po ulaštenom drvenom podu. Glazbenici i plesači na trenutak zastadoše kako bi došli do daha nakon jednoga žustrog ronda, a Cazaril se pridruži gromkom pljesku kojeg je povela kraljinica, skrivena iza svog zaslona. Najednom u neposrednoj blizini začuje sasvim neočekivan glas kako mu se obraća. „Dakle, kaštelane, ovo je već više nalik na tebe!” „Palli!” Cazaril se suzdrži da ne jurne naprijed te se umjesto toga duboko nakloni. Palli, odjeven u službeno ruho Kćerkina vojnog reda, modre hlače i tuniku te bijeli ogrtač, u ulaštenim čizmama i s blistavim mačem koji mu je visio o boku, od srca se nasmije i uzvrati mu jednako svečanim naklonom kojeg poprati čvrstim, iako kratkim, stiskom ruke. „Što te dovodi u Cardegoss?” upita Cazaril nestrpljivo. „Pravda, tako mi božice. Ima već godinu dana da sam se tome posvetio. Jašem u pratnji lorda zavjetnika provincijara dy Yarrina na njegovu malom svetom pohodu. Reći ću ti više, ovaj...” Palli se ogleda po prepunoj prostoriji dok su se plesači upravo spremali ponovno zaplesati, „... ali radije ne ovdje. Čini se da si preživio putovanje do dvora – pretpostavljam da si dosad već prebolio onaj mali živčani napadaj?” Cazarilove se usne razvuku u smiješak. „Zasad. Reći ću ti više, ali... radije ne ovdje.” Ogleda se oko sebe kako bi se uvjerio da ni lord Dondo niti njegov stariji brat trenutačno nisu u blizini, iako će ih desetak spodoba za koje je sigurno znao da su njihovi ljudi zasigurno obavijestiti o ovom susretu i pozdravu. Neka im bude. „Pronađimo onda neko mirnije mjesto.” Nehajno su išetali iz prostorije i uputili se u susjednu, a Cazaril povede Pallija do prozora u obliku puškarnice, s kojeg se pružao pogled na dvorište obasjano mjesečinom. Na drugoj su strani dvorišta neki muškarac i žena sjedili pripijeni jedno uz drugo, no Cazaril zaključi kako su predaleko i prezaposleni drugim stvarima da bi ih čuli. „Onda, što to sprema stari dy Yarrin da se opet našao u samom žarištu dvora?” zapita Cazaril znatiželjno. Provincijar dy Yarrin bio je jedini plemić u Chalionu na tako visokom položaju koji se svojevoljno zavjetovao svetom vojnom redu Kćerke. Većina mladih ljudi sklonih vojnoj službi zavjetovala bi se redu Sina koji je uživao velik ugled i bio slavan po dugogodišnjoj tradiciji ratovanja protiv roknarskih osvajača. Čak se i Cazaril u mladosti obvezao Sinu kao zavjetnik-svjetovnjak – te povukao prisegu kad... ma pusti sad to. Mnogo manji vojni red Kćerke bavio se unutarnjim poslovima, poput čuvanja hramova i ophodnje puteva koji su vodili prema hodočasničkim svetištima, što je u drugom redu uključivalo i suzbijanje razbojništva, hvatanje konjokradica te pomaganje pri uhićenju ubojica. Istina, vojnici posvećeni Kćerki manjak su pripadnika najčešće nadoknađivali romantičnom posvećenošću božici. Palli je tu bio poput ribe u vodi, pomisli Cazaril široko se osmjehnuvši, i činilo se da je konačno pronašao svoj pravi poziv. „Proljetno čišćenje.” Pallijev smiješak na trenutak podsjeti Cazarila na jednu od Umegatovih pustinjskih lisica. „Smrdljiva hrpica smeća unutar zidina hrama koja će se konačno isprati. Dy Yarrin već dulje vrijeme sumnja da, kako je stari general već dulje vrijeme bolestan i na umoru, revizor Kćerkina reda ovdje u Cardegossu prisvaja dio sredstava kojima Red raspolaže, zato što ona moraju proći preko njegovih ruku. I posprema ih u vlastitu kesu.” Palli rukom načini kretnju kojom zorno predoči značenje svojih riječi. Cazaril zagunđa. „Žalosno.” Palli ga pogleda podignuvši obrvu. „Tebe to ne iznenađuje?” Cazaril slegne ramenima. „Samo po sebi ne. Takve se stvari događaju s vremena na vrijeme, kad se ljudi polakome za onim što im ne pripada. Osobno pak nisam čuo nikakve

71

određene glasine o Kćerkinu revizoru, ne, osim uobičajenih kleveta kakve budale šire o svakom dužnosniku u Cardegossu, bio on pošten ili ne.” Palli kimne glavom. „Dy Yarrin već više od godinu dana potajno prikuplja dokaze i svjedoke. Prije otprilike dva sata zatekli smo revizora nespremnog – kao i njegove spise. Sada je pod ključem i pod nadzorom u samom podrumu Kćerkina Doma. Dy Yarrin će cijeli slučaj iznijeti vijeću Reda sutra ujutro. Do popodneva će revizor biti razriješen dužnosti i oduzet će mu se čin, a do večeri će biti izručen uredu kancelara Cardegossa kako bi mu bila izrečena kazna. Eto!” Stisne šake unaprijed likujući. „Bravo! Hoćeš li se ti zadržati i nakon toga?” „Nadam se da ću ostati tjedan ili dva, zbog lova.” „O, izvrsno!” Imat će vremena za razgovor, te oštroumnog i nadasve časnog sugovornika – to je dvostruki užitak. „Odsjeo sam u gradu u palači Yarrin, ali večeras se ne mogu dugo zadržati na dvoru. Samo sam dopratio dy Yarrina do Zangrea kako bi svečano pozdravio kraljina Orica i generala lorda Donda dy Jironala i predao im svoje izvješće.” Palli zastane. „Sudeći po tvom krepkom izgledu, brige koje su te morile oko braće dy Jironal pokazale su se neutemeljenima?” Cazaril utihne. Povjetarac koji je dopirao kroz puškarnicu postao je prohladan. Čak su se i ljubavnici koji su sjedili na suprotnoj strani dvorišta povukli unutra. Naposljetku reče: „Trudim se ne namjeriti ni na jednog od njih. Na bilo koji način.” Palli se namršti te se činilo da mu je nekakva primjedba navrh jezika. U tom trenu kroz predsoblje prođoše dvojica slugu gurajući kolica s ćupovima vrućega kuhanog vina, koje je mirisalo po začinima i šećeru, prema plesnoj dvorani iz koje izađe mlada dama hihoćući se, a za njom mladi dvorjanin glasno se smijući. Zatim oboje nestanu kroz vrata na drugoj strani, iako je njihov zajednički smijeh još odzvanjao prostorijom. Zvuk žica s galerije zapahne ih poput mirisa cvijeća. Pallijev namrgođen izraz začas nestane. „Je li i gospa Betriz dy Ferrej također stigla iz Valende u pratnji kraljinčice Iselle?” „Zar je nisi zapazio među plesačima?” „Ne... Prvo sam ugledao tebe, tako dugonjavog i suhonjavog, naslonjenog na zid. Kad sam čuo da je kraljinčica ovdje, došao sam nadajući se da ću i tebe zateći, premda nisam bio siguran u to, s obzirom na to kako si govorio kad sam te posljednji put vidio. Misliš li da bih joj mogao ukrasti jedan ples dok dy Yarrin još uvijek vijeća s Oricom u četiri oka?” „Ako smatraš da si dovoljno snažan da se probiješ kroz gomilu koja je okružuje, možda bi i mogao”, odgovori mu Cazaril jetko, odmahujući rukom. „Mene obično nadvladaju.” Palliju je to pošlo za rukom bez ikakvog posebnog truda, te je uskoro poletno i dojmljivo vodio iznenađenu i nasmijanu Betriz kroz plesne figure. Otplesao je jedan ples i s kraljinčicom Iselle. Obje su se dame činile presretne što ga ponovno vide. Pokušavajući doći do daha nakon plesa, pozdravio se s još četvoricom ili petoricom plemića koji su mu očito bili poznanici, a zatim mu je prišao paž dotaknuvši mu lakat i došapnuvši mu nešto u uho. Palli se nakloni i napusti dvoranu, po svoj prilici kako bi se pridružio svom kolegi lordu zavjetniku dy Yarrinu i otpratio ga natrag do njegove palače. Cazaril se nadao da će novi general svetog reda Kćerke, lord Dondo dy Jironal, biti zadovoljan i zahvalan na tome što će drugi sutra obaviti čišćenje njegova Doma. Tome se najusrdnije nadao.

9

Sljedeći je dan Cazaril proveo u radosnom očekivanju Pallijeva posjeta dvoru, za kojeg se nadao da će ga izbaciti iz kolotečine. Betriz i Iselle bile su također pune hvale za mladog stupnika, što je Cazarila natjeralo da se malčice zamisli. Palli će se zasigurno pokazati u najboljem svjetlu u ovako veličanstvenom okruženju. Pa što onda? Palli je posjedovao zemlju, novac, dobar izgled, šarm, te je obavljao

72

časnu dužnost. Kad bi se on i gospa Betriz svidjeli jedno drugome, oboje bi dobili što zaslužuju. Ipak, Cazaril se zatekao kako podsvjesno kuje planove za provod s Pallijem koji nekim slučajem nisu uključivali njegove štićenice. No na njegovo razočaranje, Palli se te večeri nije pojavio na dvoru – a isto tako ni provincijar dy Yarrin. Cazaril je pretpostavio da se današnje izlaganje dokaza pred tko zna kojim vijećem pravde koje se okupilo u Kćerkinu Domu zakompliciralo, te se oduljilo do iza večere. No ako će slučaj i trajati dulje nego što je Palli prvotno nadobudno predvidio, barem će se dulje zadržati u posjetu Cardegossu. Pallija je opet sreo tek sljedećeg jutra, kad se stupnik iznenada pojavio pred otvorenim vratima Cazarilova ureda, predsoblja koje je vodilo u čitav niz prostorija koje su zauzele kraljinčica Iselle i njezine dvorske dame. Cazaril iznenađeno podigne pogled sa svoga pisaćeg stola. Palli je svukao svoje dvorsko ruho i bio je odjeven za put, u iznošenim visokim čizmama, debelom ogrtaču i kratkoj jahaćoj pelerini. „Palli! Sjedni...” Cazaril pokaže rukom prema jednom od stolaca. Palli ga privuče sučelice Cazarilu te se spusti na njega umorno zagunđavši. „Samo na nekoliko trenutaka, stari prijatelju. Nisam mogao otići bez pozdrava. Meni, dy Yarrinu i našoj četi naređeno je da napustimo Cardegoss prije podneva pod prijetnjom izopćenja iz Kćerkina svetog reda.” Smiješak mu je bio napet poput nategnute cime. „Molim?! Što se dogodilo?” Cazaril odloži pero te odgurne knjigu u koju je zapisivao sve obimnije račune Iselleinih odaja. Palli provuče ruku kroz tamnu kosu te odmahne glavom u nevjerici. „Nisam siguran da sam u stanju pričati o tome, a da ne prsnem. Sinoć sam se teškom mukom suzdržao da na licu mjesta ne isučem mač i zarijem ga onom prepredenom kujinom sinu ravno u mlitav trbuh. Caze, odbacili su dy Yarrinov slučaj! Zaplijenili su mu sve dokaze, raspustili sve svjedoke – a nisu ih ni saslušali! – i oslobodili onoga lažljivog lopovskog crva iz ćelije...” „Tko je to učinio?” „Naš sveti general, Dondo dy Jironal, i njegove, njegove, njegove spodobe iz Kćerkina vijeća, njegova bijedna pseta... neka mi božica oduzme vid ako sam ikad prije naišao na takvu skupinu kukavičkih ulizničkih hulja... okaljali su njezine svete boje!” Palli udari šakom o koljeno, izvan sebe od gnjeva. „Svi smo znali da u Domu reda Kćerke u Cardegossu već neko vrijeme vlada popriličan nered. Čini se da smo trebali podnijeti molbu kraljinu i tražiti da staroga generala smijeni čim je postao toliko bolestan da više nije mogao držati konce u rukama, ali nitko mu nije imao srca tako zabiti nož u leđa... Svi smo mislili da će novi, mlađi i krepkiji čovjek sve preokrenuti i krenuti iz početka. Ali ovo, ovo, ovo je gore od nemara. Ovo je hotimični prekršaj! Caze, revizor je oslobođen svih optužaba, a dy Yarrin otpušten... nisu niti bacili pogled na njegova pisma i glavne knjige, mila božice, a donio je gotovo dva kovčega puna spisa... mogao bih se zakleti da je odluka donešena čak i prije nego što je sastanak sazvan!” Cazaril je posljednji put čuo Pallija da ovako zamuckuje od gnjeva kad je njihov izgladnjeli i ispaćeni garnizon primio vijest o prodaji Gotorgeta, koju je donio kraljinov zdepasti glasnik kojeg su propustili Roknarci. Uspravio se u naslonjaču i stao čupkati bradu. „Čini mi se – ne, duboko sam u sebi siguran – kako su lorda Donda potplatili da donese takvu odluku. Osim ako nije samo revizorov novi gospodar... a dva kovčega prepuna dokaza sada služe za potpaljivanje vatre na Gospinu oltaru... Caze, naš novi sveti general raspolaže sredstvima Kćerkina reda kao da je riječ o mlijeku njegove vlastite krave muzare. Jučer mi je jedan ministrant rekao – na stubištu, i čovjek je drhturio dok mi je to šapatom priznavao – da je prijestolonasljedniku Ibre poslao šest četa Kćerkinih ljudi u Južnu Ibru... kao najobičnije vojnike plaćenike. To nije njihov zadatak, naš se red ne bavi time... to je gore od otimanja novca, to je otimanje života!” Uto se začuje šuštanje i glasan uzdah, te oba muškarca usmjere poglede prema unutrašnjim vratima gdje je gospa Betriz stajala oslonjena o dovratak, a kraljinčica Iselle navirivala se preko njezina ramena. Obje su ih djevojke promatrale razrogačenih očiju. Palli zine, zatvori usta, teško proguta, a zatim skoči na noge i nakloni im se. „Kraljinčice. Gospo Betriz. Nažalost ću vas morati napustiti. Baš se jutros vraćam natrag u

73

Palliar.” „Bit će nam žao što nam više nećete praviti društvo, stupniče”, odgovori kraljinčica pomalo odsutno. Palli se okrene natrag prema Cazarilu. „Caze...” Kratko kimne glavom u znak isprike. „Žao mi je što ti nisam vjerovao na riječ o braći dy Jironal. Ipak nisi bio sumanut. Sve što si rekao bilo je točno.” Cazaril smeteno zatrepće. „Ja sam mislio da mi jesi povjerovao...“ „Stari dy Yarrin bio je jednako pronicljiv kao i ti. Od početka je sumnjao da bi mogle nastati poteškoće. Kad sam ga upitao zašto smatra da je potrebno povesti tako veliku četu kako bismo ušli u Cardegoss, promrmljao je ‘Ne, mladiću – ona nam je potrebna kako bismo napustili Cardegoss.’ Nisam shvaćao njegovu šalu. Dosad.” Palli se gorko nasmije. „Hoćete li... Zar se nećete vraćati ovamo?” zapita Betriz poprilično zadihana. Dlanom hitro prekrije usta. „Kunem vam se pred božicom...” Palli načini pobožnu kretnju dotaknuvši prstima čelo, usne, pupak i međunožje, i položivši naposljetku rašireni dlan na grudi, „u Cardegoss ću se vratiti jedino na pogreb Donda dy Jironala. Moje dame...” Uspravi se u stavu mirno te im se nakloni. „Caze...” Sagne se preko stola i uhvati Cazarilove dlanove kako bi ih poljubio, a Cazaril mu smjesta na isti način uzvrati na iskazanoj časti. „Zbogom.” Palli se okrene na peti i dugim koracima izađe iz prostorije. Činilo se da će se prostor kojeg je napustio urušiti nakon njegova odlaska, kao da je četvero ljudi upravo izašlo iz prostorije. Betriz i Iselle bile su opčinjene; Betriz se na vršcima prstiju odšuljala do ulaznih vrata i nagnula se kroz njih kako bi ga kradomice promatrala kako grabi niz hodnik. Cazaril ponovno uzme pero te stane uznemireno čupkati perca. „Što ste točno čule?” upita dame. Betriz se osvrne prema Iselle, a zatim odgovori: „Sve, rekla bih. Nije govorio ispod glasa.” Polako se uputi natrag preko predsoblja zabrinuta lica. Cazaril je s mukom pokušavao smisliti način na koji će dovoljno upečatljivo upozoriti djevojke da ne smiju ponoviti ni riječ od onoga što su upravo nehotice načule. „Riječ je o poslovima koji se tiču tajnog vijeća svetoga vojnog reda. Palli nije smio govoriti o tome izvan Kćerkina Doma.” Iselle će nato: „Zar on nije lord zavjetnik, član tog vijeća... i zar nema pravo – štoviše, dužnost! – govoriti o tome?” „Da, ali... u nastupu gnjeva iznio je ozbiljne optužbe protiv vlastitoga svetog generala, a nije... nije ih u stanju dokazati.” Iselle ga ošine pogledom. „Vjeruješ li mu?” „Moje povjerenje nije upitno.” „Ali... ako je sve to istina... riječ je o zločinu, ili čak i gore. O uvredljivom bezbožnom činu te o povredi povjerenja ne samo kraljina i božice na nebesima nego i svih onih koji su im se zakleli na vjernost.” Razmatra posljedice koje će to ostaviti na obje strane! Odlično! Ne, čekaj, ne. „Nama nitko nije predočio dokaze. Možda ih je vijeće s razlogom odlučilo odbaciti. To ne možemo znati.” „Ako nismo u prilici vidjeti dokaze vlastitim očima poput stupnika dy Palliara, zar ne bismo mogli donijeti zaključke na temelju onoga što znamo o tim ljudima?” „Ne”, odlučno će Cazaril. „Čak i osoba koja ima običaj lagati može s vremena na vrijeme reći istinu, isto kao što inače istinoljubiv čovjek može izreći neistinu iz određene izvanredne nužde.” Začuđena, Betriz upita: „Mislite li da je vaš prijatelj lagao?” „S obzirom na to da mi je prijatelj, ne, naravno da ne mislim, ali... ali možda je u zabludi.” „Sve je ovo previše mutno”, odlučno će Iselle. „Pomolit ću se božici za savjet.” Prisjetivši se posljednjeg puta kad je to učinila, Cazaril žurno odvrati: „Nema potrebe sezati tako visoko tražeći savjet, kraljinčice. Nehotice ste načuli povjerljiv razgovor. Vaša je jedina dužnost ne ponoviti ga. Ni riječju ni djelom.” „Ali ako je to istina, važno je. Itekako je važno, lorde Caze!“ „Kako god bilo, naklonost ili nenaklonost prema nekome nije ništa čvršći dokaz od

74

naklapanja.” Iselle se zamisli namrštivši se. „Istina je da mi je lord Dondo mrzak. Čudno miriše, a dlanovi su mu uvijek vrući i vlažni.” Betriz dometne uz grimasu koja je izražavala odbojnost: „Da, i uvijek me dotiče njima. Fuj!” Pero se u Cazarilovoj ruci prelomi i poprska mu rukav, ostavivši na njemu nekoliko kapi tinte. Odloži krhotine na stranu. „Da?” upita glasom za kojeg je vjerovao da ne odaje njegovu uzrujanost. „Kad se to dogodilo?” „Ma, neprestano. Tijekom plesa, za vrijeme večere, u dvoranama. Mislim, ovdje se mnoga gospoda udvaraju, neki čak i ugodno, ali lord Dondo... upire. Na dvoru je mnogo otmjenih dama njegove dobi. Nije mi jasno zašto se ne trudi osvojiti neku od njih.” Cazarilu je malo nedostajalo da je upita smatra li i tridesetpetogodišnjaka jednako prastarim kao i četrdesetogodišnjaka, ali pregrize jezik i umjesto toga reče: „On žudi za utjecajem nad kraljincem Teidezom, naravno, pa stoga žudi i za svakim mogućim oblikom naklonosti koju može zadobiti ili izravno preko Teidezove sestre ili preko njezinih dvorkinja.” Betriz odahne s olakšanjem. „Znači, mislite da je o tome riječ? Jer umalo mi je pozlilo kad sam pomislila da je možda zaista zaljubljen u mene. Ali ako mi laska samo zbog vlastite koristi, to je u redu.” Cazaril je i dalje nastojao dokučiti što je pod tim mislila kad se oglasi Iselle: „Ima sasvim pogrešnu predodžbu o meni ako misli da će zavodeći moje dvorkinje zadobiti moju naklonost! A mislim da ionako već ima isuviše snažan utjecaj na Teideza, ako je suditi prema onome što sam dosad vidjela. Mislim... da je riječ o pozitivnom utjecaju, zar ne bismo dosad već primijetili pozitivne promjene? Teidez bi se trebao marljivije posvetiti učenju i biti krepkijeg zdravlja te otvorenijeg uma, prijemljiviji za neka nova iskustva.” Cazaril prešuti primjedbu o tome da lord Dondo, na određeni način, ovo potonje Teidezu doista i pruža. Iselle nastavi sve strastvenije: „Ne bi li Teidez trebao početi izučavati umijeće vođenja države? Barem promatrati rad ureda kancelara, pribivati sjednicama vijeća, primati izaslanike? Ili, ako ne umijeće vođenja državnih poslova, onda barem umijeće pravog ratovanja? Nema ništa loše u lovu, ali zar ne bi trebao proći i pravu vojnu obuku s drugim vojnicima? Njegova se duhovna prehrana sastoji isključivo od slatkiša, ništa mesa. Za kakvog ga to kraljina obučavaju?” Po svoj prilici, za jednog baš poput Orica – vječito pripitog i boležljivog – koji se neće natjecati s kancelarom dy Jironalom za prevlast u Chalionu. No Cazaril naglas izrekne tek: „Ne znam, kraljinčice.“ „Kako bih ja to mogla znati? Kako bih ja išta mogla znati?” Ushodala se gore-dolje po prostoriji, kralježnice ukočene od bespomoćnog bijesa dok su joj svilene suknje šuštale. „Mama i baka željele bi da pazim na njega. Cazarile, možeš li barem saznati je li istina da su Kćerkine ljude prodali prijestolonasljedniku Ibre? To barem ne bi trebala biti povjerljiva tajna!” Bila je u pravu. Cazaril teško proguta. „Potrudit ću se, gospo. Ali... što onda?” Glas mu namjerno postane odrješit, kako bi ostavio posebno snažan dojam. „Dondo dy Jironal je moćnik prema kojem se morate odnositi isključivo s najstrožom učtivošću.” Iselle se okrene na peti i netremice se zagleda u njega. „Bez obzira na to koliko je iskvaren?” „Što iskvareniji, to opasniji.” Iselle uzdigne bradu. „Pa, kaštelane, reci mi... koliko je, po tvom sudu, opasan Dondo dy Jironal?” Ostao je zatečen, napola razjapljenih usta. No, izreci to... Dondo dy Jironal drugi je najopasniji čovjek u Chalionu, odmah nakon njegova brata. Umjesto toga Cazaril uzme novo pero iz glinenog vrča te mu stade oštriti vrh džepnim nožićem. Nakon nekoliko trenutaka uspije protisnuti: „Ni meni se ne sviđaju njegovi vlažni dlanovi.” Iselle frkne nosom. No zahvaljujući Nan dy Vrit, koja je upravo u tom trenutku pozvala djevojke natrag u njihove odaje zbog nekoga životno važnog zadatka koji je uključivao šalove i rasute perle, Cazaril je bio pošteđen daljnjega unakrsnog ispitivanja.  

75

Za prohladnih poslijepodneva kad bi lovačka družina, koja joj se više nije činila tako zanimljivom, izjahala iz zamka, kraljinčica Iselle davala je oduška svojoj neiscrpnoj energiji, okupljajući svoje malobrojne dvorjane kako bi otišli na jahanje u obližnju hrastovu šumu. Cazaril je, zajedno s gospom Betriz i dvojicom usoptalih konjušara, laganim kasom slijedio njezinu pjegavu kobilu niz zeleni obronak, dok je treperavo zlatno lišće padalo s grana. Najednom začuje grmljavinu svježe potkovanih kopita koja im se sve više približavala. Osvrne se preko ramena, a želudac mu se preokrene: stazom su prema njima jurili zamaskirani ljudi na konjima. Skupina jahača uskoro ih prestigne uz poklike. Već je napola isukao mač, no uto prepozna konje i kočiju koji su pripadali nekolicini mlađih dvorjana iz Zangrea. Bili su odjeveni u začudnu hrpu dronjaka, a gole su im ruke i noge bile premazane nečim što je podsjećalo na crno laštilo za čizme. Cazaril duboko udahne te se načas nagne preko sedla kako mu srce ne bi iskočilo iz grudi, dok je nasmijana skupina tobože otimala kraljinčicu i gospu Betriz i vezala svojim zarobljenicima, uključujući i Cazarila, ruke svilenim konopcima. Cazaril od sveg srca poželi da je netko barem njemu unaprijed najavio ovakvu psinu. Nasmijanog lorda dy Rinala je, iako on toga očito nije bio svjestan, tek djelić sekunde dijelio od toga da mu čitavom dužinom čelične oštrice prereže vrat. Njegov zdepasti paž, koji mu je brzim kasom prišao s boka, mogao je izgubiti glavu kad je Cazaril zamahnuo prema natrag, a potom bi se njegov mač, da je bila riječ o pravim razbojnicima, zario trećem čovjeku u trbuh prije nego što bi napadači uopće uspjeli zauzeti položaje. A sve bi se to dogodilo čak i prije nego što bi Cazaril uspio uobličiti prvu suvislu misao ili otvoriti usta kako bi vrisnuo u znak upozorenja. Svi su se od srca smijali prestravljenom i iznenađenom izrazu na njegovu licu, te ga stadoše zadirkivati zbog isukavanja mača. On se smeteno nasmiješi te odluči da im neće objasniti zbog čega je točno problijedio kao krpa. Odjahali su do njihova tobožnjega razbojničkog tabora, velike čistine u šumi gdje je nekolicina sluga iz Zangrea, također odjevenih u osebujne dronjke, pekla srne i sitniju divljač na ražnju iznad otvorenog plamena. Razbojnice, pastirice i neke poprilično otmjene prosjakinje klicanjem su otmičarima zaželjele dobrodošlicu. Iselle je, tobože preneražena, zacičala od smijeha kad je vođa razbojnika dy Rinal odsjekao uvojak njezine kovrčave kose i ponudio ga za otkupninu. No predstavi pod maskama još nije došao kraj jer je to bio znak na koji je četa „spasitelja”, odjevena u modro-bijela ruha i predvođena lordom Dondom dy Jironalom, ujahala u tabor. Uslijedila je žestoka imitacija borbe mačevima tijekom koje se odigralo nekoliko uznemirujućih i neurednih trenutaka koji su uključivali svinjske mjehure napunjene krvlju, da bi uskoro zatim svi razbojnici nastradali – neki su se od njih i dalje žalili zbog nepravednosti situacije – a Dondo spasio Isellein uvojak. Zatim je čovjek koji je oponašao svećenika iz reda Sina stao čudotvorno vraćati razbojnike u život uz pomoć mješine s vinom, te se na kraju čitavo društvo smjestilo na prostirke rasprostrte po zemlji i svojski prionulo jelu i piću. Cazaril se igrom slučaja zatekao na istoj prostirci na kojoj su sjedili Iselle, Betriz te lord Dondo. Sjeo je prekriženih nogu na sam rub prostirke grickajući meso i kruh te promatrajući i slušajući Donda kako zabavlja kraljinčicu dosjetkama koje su se njemu samom činile poprilično nedomišljatima. Dondo je preklinjao Iselle da mu pokloni odstriženi uvojak kao nagradu za smioni čin spašavanja te joj je, dozvavši pucketanjem prstiju svog paža koji se vrzmao uokolo, zauzvrat ponudio kožnu škrinjicu s utisnutim ornamentima u kojoj su se nalazila dva prekrasna češlja od kornjačevine. „Blago za blago i bit ćemo kvit”, reče joj Dondo te kićenom kretnjom pospremi uvojak kose u unutrašnji džep svoje pelerine, točno ponad srca. „Zar ne mislite da je okrutno ponuditi mi na poklon češljeve,” Iselle spremno odvrati, „a oduzeti mi kosu koju ću njima pričvrstiti?” Podigne češalj koji se presijavao i okrene ga prema suncu. „Ali možete ponovno pustiti kosu, kraljinčice.” „A možete li vi ponovno steći blago?” „Jednakom lakoćom kao što i vi možete pustiti kosu, uvjeravam vas.” Nalakti se

76

pokraj nje i široko joj se osmjehne umalo joj položivši glavu u krilo. Isellein veseli osmijeh iščezne. „Vaš je, dakle, novi položaj toliko unosan, sveti generale?” „Itekako.” „Tada su vam dodijelili pogrešnu ulogu. Možda ste vi danas trebali glumiti vođu razbojnika.” Dondov osmijeh izblijedi. „Da stvari ne stoje tako, ne bih nikada bio u stanju kupiti dovoljno bisera da zadovoljim tolike ljupke dame.” Iselleine obraze oblije rumenilo. Obori pogled, a Dondo se samozadovoljno osmjehne. Cazaril, čiji se jezik zavezao za zubima, posegne za srebrnom buteljom vina, spreman da je u slučaju nužde tobože slučajno izlije Iselle za vrat. Avaj, butelja je bila prazna. No na njegovo silno olakšanje, Iselle zatim uzme zalogaj kruha i mesa i stade ga pomno žvakati. Ipak, kad se sljedeći put premjestila na prostirci, neskriveno je povukla haljine što dalje od lorda Donda. Jesenja je večer postajala sve svježija, a sjene iz doline su se produljile, te se prejedena družina laganim kasom uputila natrag prema Zangreu nakon razbojničkog izleta. Iselle je zauzdala svoju pjegavu kobilu kako bi neko vrijeme kasala usporedo s Cazarilom. „Kaštelane. Jesi li uspio otkriti koliko je istinita bila ona glasina o četi ljudi iz Kćerkina reda koji su prodani kao plaćenici?” „Nekoliko mi je ljudi potkrijepilo tu priču, no ja to ne bih smatrao nesumnjivom potvrdom.” Istinitost te priče, zapravo, nije bila ni najmanje upitna, no Cazaril je ocijenio kako to u ovom trenutku ne bi bilo razborito priznati Iselle. Ona se bez riječi namršti, a zatim podbode konja naprijed kako bi ponovno sustigla gospu Betriz.  

Te je večeri gozba bila manje raskošna nego inače te se naglo okončala bez plesa, a umorni se dvorjani i dvorkinje uputiše na rani počinak ili u potragu za skrovitim užicima. U predsoblju Cazaril spazi Donda dy Jironala koji krene za njim. „Prošetaj malo sa mnom, kaštelane. Mislim da bismo trebali porazgovarati.” Cazaril poslušno slegne ramenima i krene za Dondom, pretvarajući se da nije opazio dva kršna mlada plaćenika, Dondove prijatelje grubijane, koji su klipsali nekoliko koraka iza njih. Napustiše kulu koja se nalazila na užem kraju zamka i stupiše u maleno dvorište nepravilnoga četverokutnog oblika, s kojeg se pružao pogled na sjecište rijeka. Dondo podigne ruku, a njegova se dva prijatelja zaustaviše pokraj vrata, naslonivši se na kameni zid poput umornih stražara koji se smrtno dosađuju. Cazaril procijeni izglede. Dondo mu je bio unutar dometa, a zahvaljujući mjesecima koje je proveo veslajući na galijama, njegove su žilave ruke bile mnogo snažnije nego što su se doimale, čak i unatoč bolesti koja je uslijedila nakon toga. Dondo je bez sumnje bio bolje uvježban. Njegovi su plaćenici bili mladi. Pripiti, ali mladi. U omjeru tri naprama jedan, do mačevanja možda i ne bi došlo. Neokretan se tajnik, koji je popio previše vina nakon večere, vrlo lako mogao poskliznuti u mraku tijekom šetnje po bedemima i survati se niz stotinjak metara visoku liticu u rijeku koja je dolje tekla; njegovo bi polomljeno tijelo pronašli sljedećeg jutra bez i jedne sumnjive ubodne rane. Nekoliko baklja u udubinama u zidu bacalo je treperavo narančasto svjetlo na popločani pod. Dondo napravi kretnju rukom, pozivajući ga da mu se pridruži na isklesanoj granitnoj klupi smještenoj uz vanjski zid bedema. Kad je sjeo, Cazaril osjeti zrnat i hladan kamen pod sobom te vlažni i studeni noćni povjetarac na zatiljku. Dondo također sjedne ispustivši gunđav zvuk te već urođenom kretnjom rastvori pelerinu kako bi oslobodio balčak svog mača. „Onda, Cazarile”, započne Dondo. „Vidim da ovih dana uživaš veliko povjerenje kraljinčice Iselle.” „Mjesto njezina tajnika podrazumijeva golemu odgovornost, a ono njezina učitelja još veću. Vrlo ozbiljno shvaćam taj zadatak.“ „To me nimalo ne čudi... ti si uvijek sve preozbiljno shvaćao. Od viška katkad boli

77

glava, znaš.” Cazaril slegne ramenima. Dondo se nasloni i ispruži noge, kao da se želi raskomotiti za razgovor s nekim bliskim prijateljem. „Na primjer” – rukom mahne prema tornju koji se uzdizao pred njima – „djevojka njezine dobi i ugleda upravo bi se trebala početi zagrijavati za muškarce, a meni se čini poprilično hladnom. Takva je kobila stvorena za parenje – ima snažne, široke bokove kojima može zibati muškarca.” Potapše se dvaput po bedrima kako bi pokazao na što misli. „Nadam se da je nju mimoišla ona nesretna krvna ljaga te da njezina nepristupačnost nije nagovještaj one vrste, ah, smetnji uma koje su zadesile njezinu sirotu majku.” Cazaril odluči da se na ovo neće osvrnuti. „Hm”, oglasi se. „Nadam se. A opet, ako nije riječ o tome, ne preostaje mi drugo nego zapitati se nije li neka... preozbiljna osoba naumila zatrovati joj um i nagnati je da me zamrzi.” „Ovaj dvor vrvi glasinama. I onima koji šire te glasine.” „Uistinu. Nego, ovaj... na koji joj ti način govoriš o meni, Cazarile?” „Oprezno.” Dondo se uspravi i sklopi ruke u krilu. „Odlično. To je odlično.” Nakratko zašuti. „No ipak mislim da bi mi bilo milije da o meni govoriš blagonaklono. Blagonaklono, to bi bilo mnogo bolje.” Cazaril oblizne usne. „Iselle je iznimno pronicljiva i tankoćutna djevojka. Siguran sam kako bi primijetila da joj lažem. Bolje da sve ostane po starom.” Dondo frkne nosom. „A, tu smo, dakle. I slutio sam da mi još uvijek zamjeraš zbog one opake igrice ludog Olusa.” Cazaril odmahne rukom. „Ne. To je zaboravljeno, moj gospodaru.” Dondova blizina, a stajao mu je gotovo jednako blizu kao i onomad u Olusovu šatoru, i njegov pomalo osebujan miris prizvali su mu u sjećanje svaku pojedinost vezanu za taj događaj; u glavi mu stade odjekivati očajničko soptanje, škripa metala o metal, snažan udarac... „Bilo je to jako davno.” „Ha. Volim kad čovjek ima sjećanje koje se da kovati po potrebi, a s druge strane... Čini mi se da tvoje još nije dovoljno usijano. Pretpostavljam da si još uvijek siromašan kao i onda. Neki se ljudi jednostavno nikad ne nauče snalaziti u životu.” Dondo rasklopi ruke i uz nešto truda skine prsten sa zdepastoga vlažnog prsta. Zlatni je obruč bio tanak, no na njemu je blistao golemi, koso brušeni, zeleni kamen. Pruži ga Cazarilu. „Neka mi ovo kupi blagonaklonost tvog srca. I jezika.” Cazaril je stajao nepomično. „Od kraljinčice dobivam sve što mi treba, gospodaru.” „Doista.” Dondove se crne obrve namršte, a tamne mu oči zablistaju pri svjetlosti baklja ispod polusklopljenih kapaka. „Pretpostavljam da si zahvaljujući svom položaju jako često u prilici napuniti džepove.” Cazaril stisne zube pokušavajući zatomiti drhtanje i gnjev koji su ga obuzeli. „Ako već sumnjate u moju čestitost, gospodaru, onda se barem prisjetite kakva budućnost očekuje kraljinčicu Iselle i vjerujte da još uvijek nisam izgubio razboritost koju su mi bogovi dodijelili. Danas ona upravlja tek nekolicinom dvorjana. Jednog bi se dana mogla naći na čelu pokraljine, ili kneževine.” „Zaista, vjeruješ u to?” Dondo se uspravi čudnovato se smiješeći, a zatim se naglas nasmije. „Jao, siroti Cazarile. Ako čovjek zanemari vrapca koji mu sjedi na dlanu zbog goluba kojeg je spazio na grani, veliki su izgledi da će na kraju ostati bez i jedne ptice. Je li to baš mudro?” Oklijevajući položi prsten na kamenu klupu između sebe i njega. Cazaril rastvori obje šake i ispruži ih dlanom prema gore u znak odricanja. Zatim ih ponovno položi čvrsto na koljena te reče s nehinjenom blagošću: „Sačuvajte svoje blago, gospodaru, kako biste si kupili čovjeka čija je cijena niža. Siguran sam da ćete takvoga lako pronaći.” Dondo dograbi svoj prsten i stane netremice promatrati Cazarila bijesno se mršteći. „Nisi se promijenio. Još uvijek si onaj isti uobraženi licemjer. Ti i ona budala dy Sanda jako ste slični. To me, zapravo, i ne bi trebalo čuditi s obzirom na onu staricu iz Valende koja vas je obojicu odabrala.” Ustane i zaputi se natrag u dvorac ponosno uzdignute glave, naguravši prsten natrag na prst. Dvojica muškaraca koji su čekali naslonjeni na zid znatiželjno se

78

zagledaju u Cazarila, a potom krenu za Dondom. Cazaril uzdahne te se zapita hoće li ovaj trenutak mahnitog zadovoljstva preskupo platiti. Možda bi bilo mudrije da je tobože prihvatio mito i na taj način umirio Donda, ostavivši ga u sretnom uvjerenju da je uspio potplatiti nekoga sličnog sebi, tko nije nedokučiv i kime je lako upravljati. Najednom ga svlada strahovit umor, pa se osovi na noge i krene natrag prema dvorcu kako bi se uspeo stubištem do svoje spavaonice. Baš kad je umetnuo ključ u ključanicu, dy Sanda prođe pokraj njega u hodniku zijevajući. Mrmljajući izmijeniše uljudne pozdrave. „Ostanite načas, dy Sanda.” Dy Sanda se osvrne preko ramena. „Kaštelane?” „Pazite li u posljednje vrijeme da su vam vrata uvijek zaključana, a ključ uvijek pri ruci?” Dy Sanda podigne obrve i okrene se. „Imam škrinju s dobrom, čvrstom bravom u kojoj čuvam sve što mi je vrijedno.” „To nije dovoljno. Trebali biste zabrtviti cijelu sobu.” „Kako mi nitko ne bi mogao ništa ukrasti? Ionako imam jako malo...” „Ne. Kako vam nitko ne bi mogao podmetnuti nešto ukradeno.” Dy Sandine se usne razmaknuše. Ostao je stajati nekoliko trenutaka dok mu ta rečenica nije sasvim sjela, a zatim podigne pogled i susretne se s Cazarilovim. „Tako”, reče naposljetku. Polako kimne glavom gotovo se naklonivši. „Hvala vam, kaštelane. Nisam se toga dosjetio.” Cazaril mu uzvrati kimanjem glave te uđe u sobu.

10

Cazaril je sjedio u svojoj ložnici okružen prekomjernim brojem voštanica i s klasikom Brajarske ljubavne poezije – Legendom o zelenom stablu – u ruci, uzdišući od zadovoljstva. Za vladavine Fonse Mudroga knjižnica u Zangreu bila je čuvena po svojem bogatstvu, no nakon njegove smrti potpuno je zapuštena. Ovaj naslov, ako je suditi po prašini na koricama, nitko nije uzeo s police još od kraja Fonsine vladavine. Mnoštvo voštanica zbog kojih mu kasnonoćno čitanje više nije predstavljalo napor, nego užitak, te Beharovo pjesničko umijeće razgalili su Cazarilovo srce. A osjećao je i malu grižnju savjesti zbog visoke cijene kvalitetnih voštanica koju će jednoga dana morati pridodati Iselleinim troškovima i koja bi mogla izgledati pomalo neobično. Navlažio je prst i okrenuo list dok su mu Beharove gromoglasne kadence odjekivale u glavi. Beharove strofe nisu bile jedino što je grmjelo i odzvanjalo oko njega. Podigne pogled prema stropu kroz koji su dopirali kratki mukli udarci i škripa te prigušeni smijeh i dovikivanje. Hvala budi bogovima da je Nan dy Vrit, a ne on, zadužena pobrinuti se da Iselle i njezini dvorjani idu na počinak u razumno vrijeme. Ponovno se posveti pjesnikovu vjerskom simbolizmu i otajstvima, odlučivši ne obraćati pozornost na buku, kad najednom začuje prodorno skvičanje svinje. Čak ni veliki Behar nije dorastao ovoj zagonetci. I dalje se široko osmjehujući, Cazaril odloži knjigu na pokrivač i još uvijek odjeven izvuče noge iz kreveta, pričvrsti tuniku, uvuče stopala u cipele te podigne svjetiljku sa staklenim cilindrom kako bi si osvijetlio put dok će se penjati stražnjim stubištem. Na putu gore nađe se licem u lice s Dondom dy Jironalom koji se spuštao niz stube. Dondo je bio odjeven u uobičajeno ruho dvorjanina, modru tuniku od brokata i hlače od platna i vune, a bijela mu je pelerina, zajedno s ukoričenim mačem i pojasom, visjela preko ruke. Izraz mu je bio mrk, a obrazi zajapureni. Cazaril otvori usta kako bi ga uljudno pozdravio, no riječi mu zamru na usnama kad ga Dondo ošine ubojitim, bijesnim pogledom. Dondo se bez riječi sjuri niz stube. Cazaril u zaletu stupi u hodnik na gornjem katu. Sve su zidne baklje gorjele, a nasred hodnika stajalo je neobjašnjivo mnogo ljudi. Ne samo Betriz, Iselle i Nan dy Vrit nego i lord dy Rinal, jedan njegov prijatelj i jedna dvorska dama te gospar dy Sanda – svi su oni stajali okupljeni i glasno se smijali. Sklonili su se s puta kad su Teidez i njegov paž projurili između njih trčeći za petama oribanom praščiću ukrašenom vrpcama koji je za sobom vukao šal. Paž

79

konačno dograbi životinju tik ispred Cazarilovih nogu, a Teidez ispusti slavodobitni poklič. „U torbu s njim, u torbu!” vikao je dy Sanda. On i gospa Betriz priđoše bliže dok su Teidez i paž zajedničkim snagama pokušavali natjerati skvičavo stvorenje u golemu platnenu vreću, u koju ono očigledno nije željelo ući. Betriz se sagne kako bi životinju koja se otimala načas počeškala iza klempavog uha. „Od srca ti hvala, gospo Prasice! Izvanredno si odigrala svoju ulogu. Ali sad je vrijeme da se vratiš svome domu.” Paž prebaci tešku vreću preko ramena, pozdravi okupljeno društvo i otetura široko se osmjehujući. „Što se ovdje događa?” zahtijevao je Cazaril objašnjenje, ne znajući bi li se smijao ili bio zabrinut. „O, kakva dobra šala!” usklikne Teidez. „Trebali ste vidjeti izraz na Dondovu licu!” Cazaril ga je upravo i vidio, no taj izraz nije u njemu pobuđivao nikakvo veselje. Želudac mu se preokrene. „Što ste učinili?” Iselle zabaci glavu. „Kako ni moji neizravni migovi niti otvorene riječi gospe Betriz nisu uspjeli obeshrabriti lorda Donda u njegovim udvaranjima i uvjeriti ga da su sasvim nepoželjna, urotili smo se kako bi mu priredili ljubavni sastanak za kojim je žudio. Tako ga je, umjesto djevice koju je bio uvjeren da će zateći kad se u mraku na prstima uspeo u Betrizin krevet, dočekala – gospa Prasica!” „O, vi klevećete gospu Prasicu, kraljinčice!” usklikne lord dy Rinal. „Na kraju krajeva, možda je i ona djevica!” „Sigurna sam da je bila, inače ne bi toliko skvičala”, kroz smijeh dobaci dvorska dama koja ga je držala ispod ruke. „Šteta je samo”, dy Sanda će otrovno, „da nije bila po Dondovu ukusu. Moram priznati da me to iznenadilo. Prema svim pričama koje sam o njemu čuo, bio bih se zakleo da će leći u postelju s bilo čim.” Hitro svrne pogled ustranu kako bi provjerio kakav su učinak njegove riječi ostavile na nacerenog Teideza. „I to još nakon što smo je uronile u moj najbolji darthacanski parfem”, Betriz duboko i glasno uzdahne. Njezine oči, iako vragolasto nasmiješene, sijevale su od gnjeva i trpkog zadovoljstva. „Trebali ste me obavijestiti...” započne Cazaril. Obavijestiti ga o čemu? O psini koju su spremali? Bilo je sasvim jasno da su znali kako bi je on pokušao spriječiti. O Dondovu neumornom upiranju? Koliko je točno bio napastan? Cazaril zarije nokte u dlan. I što bi on mogao učiniti u vezi s tim? Obratiti se Oricu, ili kraljinici Sari? Uzalud... Lord dy Rinal reče: „Bit će ovo psina tjedna u cijelom Cardegossu – i prase tjedna također, i to s kovrčavim repom. Lorda Donda već godinama nitko nije nasamario, i mislim da je stvarno već bilo krajnje vrijeme. Već čujem roktanje. Čovjek neće mjesecima biti u stanju pojesti svinjetinu, a da ne začuje taj zvuk. Kraljinčice, gospo Betriz,” duboko im se nakloni, „od sveg srca vam zahvaljujem.” Dvojica dvorjana i dvorkinja se povukoše, vjerojatno kako bi razglasili šalu svim svojim prijateljima koji su još uvijek bili budni. Cazaril, teškom mukom zatomivši prvih nekoliko primjedaba koje su mu navrle na usta, naposljetku uspije protisnuti tek: „Kraljinčice, to nije bilo pametno.” Iselle ga namrgođeno pogleda, ne obazirući se na pokudu. „Taj čovjek nosi odoru generala svetog reda Gospe Proljeća, i unatoč tome usuđuje se otuđivati djevojkama nevinost koja je božici svetinja jednako kao što otuđuje... no dobro, ti smatraš da nemamo dokaza da je još nešto otuđio. Ali tako mi božice, za ovo smo imali dovoljno dokaza! Ovo će ga barem naučiti koliko je nerazborito pokušavati nešto otuđiti iz mog doma. Zangre bi trebao biti kraljevski dvor, a ne kokošinjac!” „Razvedrite se, Cazarile”, savjetova mu dy Sanda. „Taj čovjek ipak ne može iskaliti svoj gnjev zbog povrijeđene taštine na jednom kraljincu i kraljinčici.” Ogleda se oko sebe; Teidez se uputio niz hodnik kako bi sakupio pogažene vrpce koje su spale s praščića dok je pokušavao pobjeći. Spusti glas pa nadoda: „Itekako je vrijedilo truda pokazati Teidezu njegovog, hm, heroja u malo manje laskavom svjetlu. Kad je lord Dondo u ljubavnom žaru

80

posrćući izletio iz Betrizine ložnice držeći vezice svojih hlača u ruci, dočekao ga je čitav niz svjedoka. Gospa Prasica ga je umalo oborila pokušavajući mu pobjeći između nogu. Izgledao je kao najveća budala. To je najbolja lekcija koju sam uspio održati u mjesec dana otkako smo ovdje. Možda ćemo nakon ovoga početi nadoknađivati izgubljeno, ha?” „Toplo se nadam da ste u pravu”, oprezno će Cazaril. Nije naglas izrazio koliko ga brine činjenica da su kraljinac i kraljinčica jedine osobe na kojima se Dondo ne može iskaliti. Kako bilo, sljedećih nekoliko dana nije bilo naznaka moguće odmazde. Lord Dondo je s osmijehom otrpio zadirkivanje dy Rinala i njegovih prijatelja. Doduše kiselim, ali ipak osmijehom. Cazaril je prigodom svakog obroka očekivao da će Iselleinu stolu, u najmanju ruku, biti posluženo određeno pečeno prase s vrpcama oko vrata, no takvo se jelo nije pojavilo. Betriz je isprva obuzela ista zabrinutost kao i Cazarila, no sad je već otklonila sumnje. Cazaril nije. Unatoč naprasitoj ćudi, Dondo je na njegovu vlastitom primjeru zorno pokazao da dugo može čekati na prigodan trenutak za osvetu, ne zaboravljajući vlastite uvrede. Na Cazarilovo olakšanje, roktanje po dvorskim hodnicima zamrlo je za manje od dva tjedna, a zamijenile su ga nove svečanosti, psine i glasine. Cazaril se počeo nadati da će lord Dondo progutati lijek koji su mu tako javno izlili niz grlo, a da ga ne ispljune. Možda je njegov stariji brat, koji je bio u stanju sagledati širu sliku od uskog kruga ljudi unutar zidina Zangrea, poduzeo potrebne korake zabranivši Dondu da uzvrati na neumjestan način. Vijesti koje su pristizale iz vanjskog svijeta bile su dovoljne da zaokupe pažnju zrelog čovjeka: zaoštravanje sukoba u Južnoj Ibri, razbojnički napadi u pokrajinama, vremenske neprilike zbog kojih su visoki planinski prijevoji neuobičajeno rano postali neprohodni. U svjetlu potonjih novosti, Cazaril je počeo razmišljati o tome kako prevesti Iselleine dvorjane i imovinu ako kraljin i njegovi dvorjani odluče ranije napustiti Zangre i prije Očeva dana preseliti se na imanje na kojem su običavali provoditi zimu. Sjedio je u svom uredu zbrajajući konje i mule kad se na vratima predsoblja pojavi jedan od Oricovih paževa. „Lorde dy Cazarile, kraljin vas poziva da mu se pridružite u Iasovoj kuli.” Cazaril podigne obrve, odloži pero i krene za mladićem pitajući se što bi to kraljin mogao tražiti od njega. Oricovi su iznenadni hirevi znali biti pomalo čudački. Dvaput je naredio Cazarilu da mu se pridruži u posjetu menažeriji, a kad bi tamo stigli, naredio bi mu da prihvati povodac jedne od životinja ili donese četke i hranu, što je jednako tako mogao učiniti paž ili konjušar. Zapravo, i ne baš – kraljin mu je također postavljao naizgled nesuvisla pitanja o vladanju svoje sestre Iselle, koja bi Cazarila redovito navodila na određene odgovore. Cazaril je iskoristio priliku da mu prenese koliko se Iselle grozi toga da je trampe na Arhipelag ili u neku drugu roknarsku kneževinu, a nadao se da ga je kraljin slušao pozornije nego što se činilo iz njegova pospanog držanja. Paž ga je otpratio do dugačke prostorije na drugom katu Iasove kule, koju je dy Jironal koristio kao svoj ured dok je dvor odsjedao u Zangreu. Zidovi su bili prekriveni policama prepunim knjigama, pergamentima i spisima te hrpom zapečaćenih bisaga kakve su koristili kraljevski glasnici. Dvojica stražara u livrejama, koji su stajali u stavu mirno ušla su za njima u prostoriju i zauzela položaje s unutrašnje strane vrata. Cazaril je mogao osjetiti kako ga prate pogledom. Kraljin Orico sjedio je s kancelarom za golemim stolom po kojem su bili razasuti razni papiri. Orico se doimao umorno. Dy Jironal se pak doimao usredotočeno, upala lica i odjeven u obično dvorsko ruho, ali s lancem oko vrata koji je označavao njegov položaj. Jedan od dvorjana, kojeg je Cazaril prepoznao kao gospara dy Maroca, koji se brinuo o kraljinovu oklopu i odijelima, stajao je za jednim krajem stola. Jedan od Oricovih paževa, koji se doimao iznimno zabrinutim, stajao je za drugim. Cazarilov ga vodič najavi: „Kaštelan dy Cazaril, gospodaru”, a zatim se, uputivši pogled svom kolegi pažu, povuče i uputi prema suprotnoj strani prostorije gdje se stopi sa zidom. Cazaril se nakloni. „Gospodaru, lorde kancelaru?” Dy Jironal pogladi svoju prosijedu bradu, pogleda prema Oricu koji slegne ramenima i tiho prozbori: „Kaštelane, budite tako ljubazni pa Njegovu Veličanstvu za volju svucite

81

tuniku i okrenite se.” Cazarila oblije hladan znoj i riječi mu zastanu u grlu. Stisne zube, samo jednom kimne glavom, te krene otkopčavati dugmad na tunici. Svuče i tuniku i pelerinu te ih uredno presloži preko ruke. Nepomična lica okrene im leđa vojničkom kretnjom te ostane mirno stajati. Iza leđa začuje prigušene uzdahe dvojice stražara te nečiji mladi glas kako zamuckuje: „Znači, zaista sam bio u pravu. Zaista sam to vidio.” O. Taj paž. Naravno. Netko se u prostoriji nakašlje. Cazaril sačeka da mu se zažarenost povuče s obraza, a zatim se nanovo okrene. Mirnim glasom reče: „Je li to sve, gospodaru?” Orico se uzvrpolji te reče: „Kaštelane, šuška se... optužen si... netko je iznio optužbu... da si u Ibri osuđen zbog silovanja te da su te privezali za stup srama i išibali.” „To je laž, gospodaru. Tko je to rekao?” Pogleda prema gosparu dy Marocu koji je pomalo problijedio kad mu je Cazaril okrenuo leđa. Dy Maroc nije bio izravno u službi braće dy Jironal, niti je, koliko je Cazarilu bilo poznato, bio jedan od Dondovih grubijana... Možda je potplaćen? Ili je bio nevin, ali lakovjeran? Uto se iz hodnika začuje zvonki glas: „O, primit će me brat, itekako, i to smjesta! To je moje pravo!” Oricovi stražari nasrnuše naprijed, a zatim se opet hitro povukoše kad u prostoriju provali kraljinčica Iselle i za njom iznimno blijeda gospa Betriz i gospar dy Sanda. Iselle načas promotri prisutne muškarce. Uzdigne bradu i podvikne: „Orico, što se ovdje događa? Dy Sanda mi kaže da si dao uhititi mog tajnika! Bez ikakvog upozorenja!” Sudeći po mrzovoljnom načinu na koji je napućio usta, kancelar dy Jironal nije očekivao ovakvo ometanje. Orico odmahne svojim tustim rukama. „Ne, ne, nije uhićen. Nitko nikoga nije uhitio. Okupili smo se kako bismo istražili određenu optužbu.” „Kakvu optužbu?” „Vrlo ozbiljnu, kraljinčice, i neprimjerenu vašim ušima”, reče dy Jironal. „Bilo bi dobro da se povučete.” Namjerno ne obraćajući pozornost na njega, Iselle privuče stolac i baci se u nj prekriživši ruke u krilu. „Ako je riječ o ozbiljnoj optužbi protiv jednog od mojih dvorjana u koje imam najviše povjerenja, to bih itekako trebala čuti. Cazarile, o čemu je riječ?” Cazaril joj se kratko nakloni. „Čini se da je osoba čije mi ime još nisu otkrili proširila klevetu da su ožiljci na mojim leđima posljedica kazne za određeni zločin.” „Počinjen prošle jeseni”, dometne dy Maroc plašljivo. „U Ibri.” Betriz je, ako je bilo suditi po načinu na koji je razrogačila oči i zadržala dah, pomno i izbliza promotrila njegove čvornate ožiljke kad mu je prišla s leđa slijedeći Iselle. I dy Sanda se lecnuo te napućio usne. „Mogu li ponovno odjenuti tuniku, gospodaru?” ukočeno dometne Cazaril. „Da, da.” Orico hitro mahne rukom u znak pristanka. „Priroda tog zločina, kraljinčice,” dometne prijetvorno dy Jironal, „takva je da smo primorani zapitati se smije li ovaj čovjek uopće biti dvorjanin od povjerenja ne samo na vašem dvoru nego i na dvoru bilo koje mlade dame.” „O čemu je riječ, o silovanju?” upita Iselle prezirno. „Cazaril? To je najveća besmislica i laž koju sam ikad čula.” „No ipak,” dy Jironal će nato, „vidite ožiljke od šibanja.” „To je bio dar”, protisne Cazaril kroz zube, „roknarskog nadzornika veslača koji sam dobio u zamjenu za određeni nesmotreni i prkosni čin. Istina, dogodilo se to prošle jeseni i pred obalom Ibre.“ „Naoko uvjerljivo, a opet... čudno”, odvrati dy Jironal sumnjičavim tonom. „Priče o okrutnosti na galijama su općepoznate, no sumnjam da bi ijedan vrstan nadzornik veslača nanio takve ozljede galijotu, nakon kojih ovaj više ne bi bio uporabljiv.” Cazaril se osmjehne jednim kutom usana. „Izazvao sam ga.” „Kako to, Cazarile?” upita Orico, naslonivši se ijednom se rukom hvatajući za podbradak. „Omotao sam mu lanac kojim sam bio okovan oko vrata i svim se silama trudio ugušiti ga. Umalo mi je i pošlo za rukom. No odvukli su me od njega trenutak prerano.” „Mili bogovi”, nato će kraljin. „Zar si pokušavao počiniti samoubojstvo?” „Ja... nisam sasvim siguran. Mislio sam da sam već odavno prešao sve granice bijesa,

82

ali... dobio sam novog susjeda s kojim sam dijelio klupu, nekog dječaka iz Ibre, bilo mu je možda petnaest godina. Rekao mi je da su ga oteli i ja sam mu vjerovao. Bilo je očito da potječe iz dobre obitelji, blag, biranih riječi, nenaviknut na grubosti... zaradio je užasne opekline od sunca, a dlanovi su mu prokrvarili od veslanja. Prestrašen, jogunast, posramljen... rekao mi je da se zove Danni, iako mi nikad nije spomenuo prezime. Nadzornik veslača namjeravao ga je iskoristiti na način koji je roknarcima zabranjen, pa je Danni nasrnuo na njega. Prije nego što sam ga uspio spriječiti. Bilo je to suludo i nesmotreno, ali dječak nije shvaćao... Mislio sam... doduše, nisam sasvim jasno razmišljao, ali sam mislio da ću, ako nasrnem silovitije, uspjeti odvratiti nadzornika od toga da se iskali na njemu.” „Tako što će se umjesto toga iskaliti na vama?” upita Betriz zaprepašteno. Cazaril slegne ramenima. Prije nego što je nadzorniku prebacio lanac oko vrata, snažno ga je udario koljenom u prepone kako bi bio siguran da sljedećih tjedan dana neće biti raspoložen za ljubovanje, no tjedan bi brzo prošao, i što onda? „Bio je to besmislen čin. Odnosno, bio bi besmislen da nas igrom slučaja sljedećeg jutra nije presrela ibranska flotila, ukrcala se na naš brod i sve nas oslobodila.” Dy Sanda će na to, bodreći ga: „Dakle, imate svjedoke. I to poprilično velik broj svjedoka, kako se čini. Taj dječak, ostali galijoti, ibranski mornari... Što se na kraju dogodilo s dječakom?” „Ne bih znao. Ležao sam u bolnici hrama Majčine milosti u Zagosuru... jako dugo, te su se svi razbježali i nestali prije nego što sam, ovaj, bio u stanju otići.” „Prava junačka pripovijest”, reče dy Jironal oporim glasom, čiji je ton bio brižno proračunat kako bi podsjetio slušatelje da je to što su čuli bila tek Cazarilova inačica priče. Sumnjičavo se namršti i promotri prisutne, zaustavivši na trenutak pogled na dy Sandi i ogorčenoj Iselle. „No ipak... Pretpostavljam da biste mogli zatražiti od kraljinčice da vam da mjesec dana dopusta kako biste odjahali do Ibre i pokušali ući u trag nekima od ovih, hm, prigodno nestalih svjedoka. Ako ste u stanju.” Da ostavi svoje štićenice nezaštićene na mjesec dana, i to ovdje? I bi li uopće preživio to putovanje? Ili bi ga pogubili i sahranili u nekom na brzinu iskopanom grobu, negdje u šumi udaljenoj dva sata jahanja od Cardegossa, i na taj način naveli dvor da donese pogrešne zaključke o njegovoj krivnji na temelju tobožnjeg bijega? Betriz je dlanom prekrila beskrvne usne, no pogledom je bijesno sijevala u dy Jironalovu smjeru. Konačno netko tko je vjerovao Cazarilu na riječ, a ne prizoru na njegovim leđima. To ga nagna da se malčice uspravi. „Ne”, naposljetku odgovori. „Ovo je kleveta. Nudim svoju časnu riječ protiv naklapanja. Ako nemate čvršći dokaz kojim možete potkrijepiti te tvrdnje, ja opovrgavam tu laž. Ili... gdje ste čuli tu pripovijetku? Jeste li istražili odakle je potekla? Tko me to optužuje... možda ti, dy Maroc?” Namršti se prema dvorjaninu. „Objasni, dy Maroc”, ponuka ga dy Jironal nehajno mahnuvši rukom. Dy Maroc duboko udahne. „Čuo sam to od trgovca svilom iz Ibre s kojim sam surađivao zbog kraljinova odijela... kako mi je rekao, prepoznao je kaštelana sa stupa srama u Zagosuru i jako se iznenadio što ga ovdje vidi. Rekao je da je bila riječ o iznimno gadnom slučaju... da je kaštelan silovao kćer čovjeka koji ga je primio u svoj dom i pružio mu utočište, a tog se slučaja tako dobro sjećao upravo zato što je bio tako gnjusan.” Cazaril se počeše po bradi. „Jeste li sigurni da me nije jednostavno zamijenio s nekim drugim?” Dy Maroc procijedi kroz zube: „Jesam, jer mi je rekao vaše ime.” Cazaril zažmiri. Nema sumnje – bila je to bezočna laž, koju je netko platio i kupio. Ali koga su potplatili? Dvorjanina ili trgovca? „Gdje je sada taj trgovac?” ubaci se dy Sanda. „Poveo je svoju karavanu natrag u Ibru, prije nego što padne prvi snijeg.” Cazaril zapita blagim glasom: „Kad ste točno čuli ovu priču?” Dy Maroc je oklijevao, očigledno se pokušavajući prisjetiti, jer su mu se prsti pomicali kao da broji. „Ima tri tjedna da je odjahao. Razgovarali smo netom prije nego što je otišao.” Sad znam tko laže. Cazarilove se usne razvukoše u kiseli smiješak. Nije bilo nikakve sumnje da je zaista postojao trgovac svilom koji je toga dana odjahao iz Cardegossa. No Ibranac je napustio Cardegoss mnogo prije zgode s Dondovim smaragdnim mitom, a Dondo

83

se ne bi mučio izmišljati zaobilazni način na koji će se riješiti Cazarila da mu je pošlo za rukom kupiti ga. Nažalost, ovakvo objašnjenje Cazaril nije mogao navesti u svoju obranu. „Trgovac svilom”, nadoda dy Maroc, „nije imao razloga lagati.” Ali ti imaš. Pitam se koji je to razlog? „Upoznati ste s ovom ozbiljnom optužbom već više od tri tjedna, a tek ste je sada iznijeli pred svoga gospodara? Jako neobično, dy Maroc.” Dy Maroc ga ošine bijesnim pogledom. „Ako je Ibranac otišao”, Orico će mrzovoljno, „nemoguće je otkriti tko govori istinu.” „Tada bi se lordu dy Cazarilu svakako trebalo vjerovati na riječ”, reče dy Sanda uspravivši se. „Vi ga možda ne poznajete, ali provincijarica Baocije, koja mu je poklonila svoje povjerenje, jako ga dobro zna; bio je u službi njezina pokojnog supruga nekih šest ili sedam godina.” „U mladosti”, odvrati dy Jironal. „Znate, ljudi se mijenjaju. Osobito uslijed ratnih strahota. Ako postoji ikakva sumnja u ovog čovjeka, ne bi mu se smjelo povjeriti jedan tako važan i, usudio bih se reći,” otvoreno pogleda prema Betriz, „primamljiv položaj.” Betriz duboko i bijesno udahne, no Iselle je, nasreću, pretekne poviknuvši: „Ma, gluposti! Usred najvećih ratnih strahota vi ste osobno ovom čovjeku povjerili ključeve tvrđave Gotorget koja je bila najvažnije uporište borbenih linija Chaliona na sjeveru. Tada ste očigledno u njega imali dovoljno povjerenja, stupniče! A on nije bio taj koji je to povjerenje iznevjerio.” Dy Jironal stisne zube i kiselo se nasmiješi. „Zaista, Chalion je postao jako ratoboran kad naše vlastite djeve smatraju da nas mogu pametnije savjetovati o našim strategijama.” „Teško da bi nas mogle lošije savjetovati”, zareži Orico ispod glasa. Dy Jironal pokaže da ga je čuo tek neprimjetno sjevnuvši pogledom prema njemu. Dy Sanda će na to nesigurnim glasom: „Da, a zašto za kaštelana nije plaćena otkupnina kao i za ostale časnike kad ste predali Gotorget, dy Jironale?” Cazaril čvrsto stisne zube. Umukni, dy Sanda. „Roknarci su prijavili da je umro”, odgovori kancelar kratko. „Kad sam saznao da je preživio, pretpostavio sam da su ga sakrili iz osvete. Iako, ako je istina ono što je trgovac svilom rekao, možda su ga sakrili i zbog sramote. Zacijelo im je uspio pobjeći te se neko vrijeme potucao po Ibri, sve do ovog, hm, nesretnog uhićenja.” Pogleda prema Cazarilu, a zatim odvrati pogled. Znaš da je to laž. Znaš da je laž. Ali dy Jironal nije mogao sa sigurnošću znati je li Cazaril svjestan da je to laž. To se i nije činilo velikom prednošću. Ovo je bio loš trenutak za protunapad. Ova je kleveta već znatno poljuljala njegovu vjerodostojnost, bez obzira na ishod Oricova ispitivanja. „E pa meni nije jasno kako je moguće da nije pokrenuta istraga o njegovu nestanku”, reče dy Sanda zureći netremice u dy Jironala. „Ipak je bio zapovjednik tvrđave.” Iselle zamišljeno nadoda: „Ako ste pretpostavili da je riječ o osveti, zacijelo ste procijenili kako je Roknarce morao stajati mnogo života za vrijeme bitke, kad su tako s njim postupili.” Grimasa koja se pojavila na dy Jironalovu licu bila je očit pokazatelj da mu se ne sviđa smjer kojim je krenula ova rasprava. Uspravi se u naslonjaču i rukom odmahne na ovo udaljavanje od biti. „Čini se da smo se našli u slijepoj ulici. Riječ jednog čovjeka protiv riječi drugoga, a nikakva dokaza koji bi mogao potkrijepiti ijednu od ove dvije priče. Gospodaru, najtoplije savjetujem oprez. Neka lordu dy Cazarilu bude dodijeljeno neko manje istaknuto mjesto ili ga pošaljite natrag udovi provincijarici Baocije.” Iselle umalo proključa od bijesa. „Pa da nitko ne opovrgne ovu klevetu? Ne! To neću dopustiti.” Orico protrlja čelo kao da ga muči glavobolja te stade postrance promatrati čas svoga hladnokrvnoga glavnog savjetnika, a čas svoju raspomamljenu polusestru. Tiho zastenje. „O, bogovi, kako mrzim ovakve stvari...” Izraz lica mu se promijeni te se ponovno uspravi. „Pa da! Naravno. Postoji pravo rješenje... pravo pravedno rješenje, he, he...” Rukom dade znak pažu kojeg je ranije poslao po Cazarila da mu priđe te mu šapne nešto u uho. Dy Jironal je namrgođeno promatrao što se događa, no činilo se kako ni on nije bio u stanju razabrati o

84

čemu govore. Paž odbrza van. „Koje je vaše rješenje, gospodaru?” upita dy Jironal zabrinuto. „Nije to moje rješenje, nego božje. Prepustit ćemo bogovima odluku o tome tko je nevin, a tko laže.” „Ne namjeravate valjda presuditi tko je pravednik na temelju dvoboja?” upita dy Jironal ne hineći užasnutost. Cazaril se jednako tako užasavao te mogućnosti – a isto tako i gospar dy Maroc, ako je bilo suditi po tome kako je problijedio. Orico nekoliko puta zatrepće. „Eto, vidiš, i to je dobra zamisao.” Pogleda dy Maroca pa Cazarila. „Čini se da su manje-više ravnopravni protivnici. Dy Maroc je, naravno, mlađi i jako je vješt na pijesku u mojoj areni za dvoboje, ali kaštelanovo iskustvo također nije zanemarivo.” Gospa Betriz pogleda prema dy Marocu te se smrkne, najednom zabrinuta. Isto to učini i Cazaril, i to iz suprotnog razloga. Dy Maroc je uistinu imao divno, gotovo plesno držanje u mačevalačkim dvobojima. No suočen sa surovošću bojnog polja izdržao bi, procijeni Cazaril, točno pet minuta. Dy Jironalov pogled susretne Cazarilov po prvi put otkako je započelo ovo ispitivanje, i Cazaril shvati da je i on računao na isti način. Cazarilov se želudac preokrene kad pomisli da bi mogao biti prisiljen unakaziti mladića, makar on i bio tek pijun i lažac. „Ja ne mogu znati je li Ibranac lagao”, dometne dy Maroc oprezno. „Samo govorim što sam čuo.” „Da, da.” Orico odmahne rukom na ovu primjedbu. „Mislim da je moja zamisao bolja.” Šmrcne, obriše nos rukavom i pričeka. Zavlada podulja napeta tišina. Šutnju prekine povratak paža koji najavi: „Umegat, gospodaru.” Dotjerani Roknarac stupi u prostoriju i s izrazom blagog čuđenja promotri sve prisutne, no odšeta ravno pred svoga gospodara i nakloni mu se. „Kako vam mogu biti na usluzi, gospodaru?” „Umegate”, obrati mu se Orico. „Želim da izađeš u dvorište i uhvatiš prvu svetu vranu koju ugledaš te je doneseš ovamo. Ti,” rukom pokaže prema pažu, „pođi s njim kao svjedok. Požurite sad, brzo, brzo.” Orico zaplješće rukama od nestrpljenja. Ne pokazavši ni najmanji znak iznenađenja ili dvojbe, Umegat se nanovo nakloni i napusti prostoriju. Cazaril spazi kako je dy Maroc uputio kancelaru ojađen pogled kao da ga pita Što ćemo sad?, na što se dy Jironal uopće ne osvrne, stisnuvši zube. „Dakle,” reče Orico, „kako ćemo ovo izvesti? Znam... Cazarile, otiđi na jednu stranu prostorije. Dy Maroc, ti stani nasuprot njemu.” Dy Jironal je s neizvjesnošću sijevao pogledom lijevo-desno po prostoriji, pokušavajući procijeniti koji je položaj povoljniji. Kratko kimne glavom prema dy Marocu dajući mu znak da zauzme mjesto na suprotnom kraju prostorije pored otvorenog prozora. Cazarila je pak dopala mračnija strana prostorije bez prozora. „Vi svi,” – Orico pokaže prema Iselle i njezinoj pratnji, „pomaknite se uz kraj kako biste svjedočili. Ti i ti i ti također”, obrati se stražarima i drugom pažu. Orico se osovi na noge i zaobiđe stol kako bi porazmjestio ljude tako da prizor bude njemu po volji. Dy Jironal je ostao sjediti na svom mjestu poigravajući se perom i dureći se. Umegat se vratio mnogo brže nego što je Cazaril očekivao, noseći pod pazuhom vranu koja se doimala čangrizavo, dok je uzbuđeni paž poskakivao oko njega. „Je li to prva vrana koju ste ugledali?” zapita Orico mladića. „Jest, gospodaru”, paž odgovori bez daha. „Zapravo, čitavo je jato kružilo oko Fonsina tornja, pa pretpostavljam da smo isprva primijetili šest ili osam njih. Onda se Umegat zaustavio nasred dvorišta, ispružio ruku i zatvorio oči, potpuno miran. Ova je krenula prema njemu i sletjela mu točno na rame!” Cazaril pokuša razabrati nedostaju li, možda, toj gunđavoj ptici dva pera na repu. „Izvrsno”, reče Orico zadovoljno. „A sada, Umegate, želim da staneš točno nasred prostorije i, kad ti dam znak, pustiš svetu vranu. Vidjet ćemo prema kojem će čovjeku odletjeti, i tako ćemo znati! Čekaj... svi bismo se prvo trebali u sebi pomoliti bogovima za

85

vodstvo.” Iselle se usredotoči, no Betriz podigne pogled. „Ali gospodaru. Što ćemo znati? Je li čovjek prema kojem vrana poleti lažac ili pravednik?” Zagleda se pažljivo u Umegata. „O”, oglasi se Orico. „Hm.” „I što ako bude samo letjela unaokolo”, reče dy Jironal, a u glasu mu se potkrade tračak razdraženosti. Tada ćemo znati da su i bogovi zbunjeni poput svih nas koji smo ovdje okupljeni, pomisli Cazaril, ali ne izreče to naglas. Umegat, koji je gladio pticu kako bi je umirio, kratko se nakloni. „S obzirom na to da je bogovima istina svetinja, neka vrana odleti prema poštenom čovjeku, gospodaru.” Nije pogledao prema Cazarilu. „Da, odlično. Izvoli, onda.” Kretnjama za koje se Cazarilu učini da odražavaju Roknarčev istančani smisao za kazalište, Umegat se smjesti točno između dvojice optuženika ispruživši ruku na kojoj je stajala ptica te stane polako odmicati drugu ruku kojom ju je pridržavao. Zastane na trenutak s izrazom pobožne mirnoće. Cazaril se zapita što su od kakofonije proturječnih molitava, koje su se tog trena nesumnjivo uzdizale iz prostorije, bogovi uspijevali razabrati. Umegat zatim odbaci vranu u zrak i pusti da mu ruke padnu niz tijelo. Ptica zakriješti i raširi krila te rastvori rep u obliku lepeze na kojem su nedostajala dva pera. Dy Maroc je stajao širom ispruženih ruku s nadobudnim izrazom na licu, a činilo se kao da se pita smije li dograbiti pticu kad mu je proletjela pored glave. Cazarila, koji se upravo spremao zagraktati Caz, Caz kako bi bio siguran da će se ptica uputiti prema njemu, najednom obuzme teološka znatiželja. On sam već je znao istinu... no što bi još ovaj pokus mogao iznijeti na vidjelo? Stajao je uspravno i nepomično, razmaknutih usana, promatrajući istodobno zabrinuto i zadivljeno vranu koja se nije ni osvrnula na otvoreni prozor, nego je klepećući krilima sletjela njemu ravno na rame. „Tako dakle”, obrati joj se tihim glasom kad mu je zarila kandže i stala se njihati lijevo-desno. „Tako dakle.” Ptica nakrivi crni kljun i stade ga promatrati bezizražajnim zrnastim očima. Iselle i Betriz stadoše kliktati i poskakivati gore-dolje, grleći jedna drugu i umalo prestrašivši pticu. Dy Sanda se mrko osmjehne. Dy Jironal zaškripa zubima, dok je dy Maroc izgledao blago zgranut. Orico pljesne zdepastim dlanovima. „Odlično. To je riješeno. A sada, tako mi bogova, želim večeru.”  

Iselle, Betriz i dy Sanda okružiše Cazarila poput počasne straže te ga stupajući povedu iz Iasove kule u dvorište. „Kako ste znali da mi trebate priteći u pomoć?” upita ih Cazaril. Kradomice podigne pogled prema nebu; ni jedna vrana nije kružila iznad njih, zasad. „Čuo sam od jednog paža da vas jutros namjeravaju uhititi”, odgovori dy Sanda, „i smjesta sam otišao do kraljinčice.” Cazaril se zapita je li i dy Sanda, kao i on sam, imao tajnu zalihu novca kojim je raznim uhodama u Zangreu plaćao da bude među prvima koji će saznati novosti. I zašto su njegovi vlastiti dogovori ovom prilikom zakazali. „Hvala vam što ste mi čuvali...” proguta riječ leđa – „što ste bili moje oči i uši. Da mi niste priskočili u pomoć, dosad bih već bio otpušten iz službe.” „Nema potrebe zahvaljivati”, odvrati dy Sanda. „Vjerujem da biste i vi to isto učinili za mene.” „Mome bratu treba potporanj”, reče Iselle pomalo ogorčeno. „Inače se povine svakom vjetru koji zapuhne dovoljno blizu.” Cazaril je istodobno poželi pohvaliti zbog pronicavosti i pokuditi zbog pretjerane izravnosti. Pogleda prema dy Sandi. „Koliko već dugo... znate... ova priča o meni kruži po dvoru?” Dy Sanda slegne ramenima. „Četiri ili pet dana, čini mi se.“

86

„Ovo je bio prvi put da smo mi išta o tome čule!” ogorčeno će Betriz. Dy Sanda slegne ramenima u znak isprike. „Ta se priča činila presirovom za vaše osjetljive damske uši, gospo.” Iselle se namršti. Cazaril se još jednom zahvali dy Sandi koji prihvati zahvalu, ispriča se te ih napusti kako bi provjerio gdje je Teidez. Betriz, koja je najednom utihnula, reče prigušenim glasom: „Za sve sam ja kriva, zar ne? Dondo se okomio na vas kako bi se osvetio zbog praščića. O, lorde Caze, tako mi je žao!” „Ne, moja gospo”, odlučno će Cazaril. „Riječ je o jednoj staroj zavadi između Donda i mene koja seže još otprije... prije Gotorgeta.” Njezino se lice ozari. Cazarilu je laknulo, no ipak nije propustio prigodu da je upozori: „U svakom slučaju psina sa svinjom nije pomogla, i pripazite da takvo što više nikad ne ponovite.” Betriz uzdahne, no zatim se gotovo neprimjetno osmjehne. „Pa eto, barem mi se prestao nametati. Makar je tome poslužilo.” „Ne mogu poreći da je to blagodat, ali... Dondo je još uvijek moćan čovjek. Preklinjem vas – obje – da ga se trudite zaobilaziti u širokom luku.” Isellein pogled zaiskri kad ga je pogledala. Tiho prozbori: „Mi smo ovdje pod opsadom, zar ne? Ja, Teidez i svi naši dvorjani.“ „Vjerujem”, uzdahne Cazaril, „da nije tako strašno. Samo ubuduće budite malo opreznije, može?” Otpratio ih je do njihovih odaja u glavnoj kuli, no nije se vratio svojim izračunima. Umjesto toga zaputio se niz stube i pored staja prema menažeriji. Zatekao je Umegata u ptičnjaku kako pokušava natjerati male ptice da se okupaju u posudi s pepelom za zaštitu od nametnika. Uvijek uredni Roknarac, u pregači koja mu je štitila tuniku, podigne pogled prema njemu i nasmiješi se. Cazaril mu ne uzvrati smiješak. „Umegate”, obrati mu se bez uvoda. „Moram znati. Jesi li ti izabrao vranu ili je vrana izabrala tebe?” „Je li vam to važno, gospodaru?” „Jest!” „Zašto?” Cazaril zine, no odmah potom zatvori usta. Kad je ponovno prozborio, zvučao je gotovo kao da preklinje: „Bila je to varka, zar ne? Prevario si ih tako što si donio vranu koju sam hranio u svojoj sobi. Bogovi nisu imali upliva na ono što se maloprije odigralo u onoj prostoriji, zar ne?” Umegatove se obrve podigoše. „Kopile je najdomišljatiji bog, gospodaru. Samo zato što je nešto bilo varka ne znači da vas bogovi nisu pomilovali.” Zatim nadoda kao da se ispričava: „Bojim se da to jednostavno mora biti tako.” Zacvrkuće šarenoj ptici kojoj je, činilo se, bilo dosta lepetanja krilima u pepelu te je uz pomoć sjemenke koju je izvukao iz džepa na pregači namami da mu se popne na ruku i vrati je natrag u obližnju krletku. Cazaril krene za njim nastavljajući raspravu: „Naravno da je poletjela prema meni. I ti je hraniš, zar ne?” „Ja hranim sve svete vrane u Fonsinu tornju. Jednako kao što to rade i paževi i dvorkinje, i svi posjetitelji Zangrea, te ministranti i svećenici svih Domova Hrama iz grada. Jedino čudo vezano za te ptice jest da se nisu udebljale toliko da ne mogu poletjeti.” Skladnim pokretom zapešća Umegat dohvati novu pticu i spusti je u posudu s pepelom. Kad se pepeo raspršio, Cazaril zakorači natrag namrštivši se. „Ti si roknarskog podrijetla. Zar nisi četverobožne vjere?” „Ne, gospodaru”, odgovori Umegat spokojno. „Još od kasne mladosti pobožno vjerujem u svih pet bogova.” „Preobratio si se kad si stigao u Chalion?” „Ne, dok sam još bio na Arhipelagu.” „Kako... kako to da te nisu objesili zbog krivovjerstva?“ „Umaknuo sam na brod za Brajar prije nego što su me uspjeli uhvatiti.” Umegatov osmijeh iščezne.

87

Zaista, još uvijek je imao oba palca. Cazaril se namršti dok je promatrao čovjekove oštre crte lica. „Što ti je otac bio na Arhipelagu?“ „Uskogrudan čovjek. Doduše, vrlo pobožan na svoj četverokutni način.” „Nisam na to mislio.” „Znam, gospodaru. No on je umro prije dvadeset godina. To sada više nije važno. Ja sam zadovoljan onim što sam danas.” Cazaril se počeše po bradi dok je Umegat posegnuo za još jednom šarenom pticom. „Koliko se već dugo brineš o ovoj menažeriji?” „Od početka. Nekih šest godina. Došao sam s leopardom i prvim pticama. Dovedeni smo kao poklon.” „Od koga?” „Pa, od vrhovnog svećenika iz reda Kopileta iz Cardegossa. Prigodom kraljinova rođendana. Od tada je pristiglo još jako mnogo rasnih stvorenja.” Cazarilu je trebao trenutak da to probavi. „Ovo je vrlo neobična zbirka.” „Jest, gospodaru.” „Koliko neobična?” „Jako neobična.” „Možeš li mi još nešto otkriti?” „Preklinjem vas da me dalje ne ispitujete, gospodaru.” „Zašto?” „Jer vam ne želim lagati.” „Zašto ne?” Svi mi drugi lažu. Umegat duboko udahne i osmjehne se jednim kutom usana, motreći Cazarila. „Zato, gospodaru, što je vrana mene odabrala.” Cazaril mu uzvrati malčice usiljenim osmijehom. Kratko se nakloni Umegatu te se povuče.

11

Otprilike tri tjedna kasnije Cazaril se upravo spremao izaći iz svoje ložnice i krenuti na doručak kadli mu pristupi paž, sav zadihan, i zgrabi ga za rukav. „Lorde Cazarile! Dvorski upravitelj vas moli da mu se smjesta pridružite u dvorištu!” „Zašto? O čemu je riječ?” Potaknut ovom silnom žurbom, Cazaril smjesta krene za mladićem. „Riječ je o gosparu dy Sandi. Sinoć su ga napali tati, opljačkali ga i proboli nožem.” Cazaril protegne korak. „Koliko je teško ozlijeđen? Gdje leži?“ „Nije ozlijeđen, gospodine. Ubijen je!” O, bogovi, ne. Cazaril ostavi paža za sobom i sjuri se niz stepenice. Trkom je ušao u prednje dvorište Zangrea upravo u trenutku kad su čovjek u odori ureda zapovjednika zamka u Cardegossu i još jedan u odjeći seljaka spustili tijelo s leđa mule i položili ga na popločani pod. Dvorski upravitelj Zangrea čučne pored trupla mršteći se. Dva kraljinova stražara promatrala su prizor s udaljenosti od nekoliko koraka, bojažljivo, kao da bi ubodne rane mogle biti zarazne. „Što se dogodilo?” zahtijevao je Cazaril objašnjenje. Seljak skine slamnati šešir u znak pozdrava. „Jutros sam ga pronašao na obali rijeke, gospodaru, kad sam krenuo napojiti stoku. Ti riječni zavoji... često naiđem na svakojake stvari nasukane u plićaku. Prošlog sam tjedna pronašao kotač teretnih kola. Uvijek provjeravam. Ne nailazim često na trupla, hvala budi Majci milosrđa. Posljednji put prije dvije godine kad se ona sirota žena utopila...” Seljak i pozornik zakimaše glavom prisjećajući se nemilog događaja. „Ovaj ne izgleda kao da se utopio.” Dy Sandine hlače bile su još uvijek promočene, ali kosa mu se prestala cijediti. Tuniku su mu svukli oni koji su ga pronašli – Cazaril spazi brokatnu tkaninu presloženu preko hrpta mule. Rijeka mu je oprala krv s rubova rana, koje su sada izgledale kao tamni namreškani prorezi na njegovim blijedim leđima, trbuhu i vratu. Cazaril prebroji više od deset uboda, dubokih i snažnih.

88

Dvorski upravitelj, i dalje u čučnju, pokaže prstom prema komadiću konopca isukanih niti zavezanog u čvor oko dy Sandina pojasa. „Netko mu je nožem odrezao kesu s novcem. U žurbi, kako se čini.” „Ali nije riječ o običnoj pljački”, reče Cazaril. „Jedan ili dva ovakva udarca bi ga oborila i onesposobila. Nije bilo potrebe... htjeli su biti sigurni da neće preživjeti.” Oni ili on? Nije bilo načina da to sazna, iako dy Sandu zacijelo nije bilo ni lako ni bezopasno svladati. Stoga zaključi da je ipak bila riječ o njima. „Pretpostavljam da su mu oduzeli mač.” Je li uopće imao vremena isukati ga? Ili mu je prvi udarac iznenada zadao čovjek s kojim se mimoišao ništa ne sumnjajući? „Ili mu je oduzet, ili je izgubljen u rijeci”, reče seljak. „Tijelo ne bi tako brzo doplutalo nizvodno do mene da ga je mač pritezao.” „Je li imao prstenja ili drugog nakita?” upita jedan od zapovjednikovih ljudi. Dvorski upravitelj kimne glavom. „Nekoliko prstena, i zlatnu naušnicu u uhu.” Njih više nije bilo. „Trebat će mi njihov opis, gospodine”, reče pozornik, a upravitelj s razumijevanjem kimne glavom. „Znate gdje je pronađen”, obrati se Cazaril pozorniku. „Znate li gdje je napadnut?” Čovjek odmahne glavom. „Teško je reći. Možda negdje u nižim četvrtima.” Niže četvrti Cardegossa, i društveno i topografski, natiskale su se s obje strane zida koji je odjeljivao dvije rijeke. „Postoji tek pet-šest mjesta s kojih bi netko mogao baciti truplo naglavce preko gradskih zidina i biti siguran da će ga bujica odnijeti. Neka od tih mjesta su skrovitija od drugih. Kad je posljednji put viđen?” „Ja sam ga vidio za večerom”, odgovori Cazaril. „Nije mi ništa spominjao o tome da namjerava otići do grada.” I ovdje u Zangreu postojalo je nekoliko mjesta s kojih se tijelo moglo baciti naglavce u rijeku... „Je li slomio koju kost?” „Ne, koliko sam uspio osjetiti, gospodine”, reče pozornik. Uistinu, na blijedom se truplu nije moglo zamijetiti mnogo masnica. Istraga koju su proveli stražari iz Zangrea otkrila je da je dy Sanda napustio zamak, sam i pješice, negdje oko ponoći. Cazaril je odustao od svoga nadobudnog nauma da provjeri svaku stopu golemih hodnika i brojnih niša u dvorcu ne bi li pronašao krvave mrlje. Kasnije toga popodneva zapovjednikovi su ljudi pronašli trojicu muškaraca koji su izjavili da su vidjeli kraljinčeva tajnika kako pije po krčmama u nižim četvrtima, te odlazi sam; jedan se od njih kleo da je na odlasku bio toliko pijan da je posrtao. Cazaril je imao žarku želju odvući tog svjedoka nasamo u jednu od kamenih tamnica Zangrea, koje su se nalazile u prastarim tunelima koji vode prema rijekama, odakle nitko ne bi čuo njegove urlike. Možda bi tamo batinama uspio iz njega izvući pravu istinu. Cazaril nikada nije vidio dy Sandu da pije toliko da se opije, nikad. Cazarila je dopao zadatak da popiše i pospremi dy Sandinu skromnu hrpu ovozemaljskih dobara, koje će potom otpremiti po vozaru njegovu još uvijek živućem starijem bratu, u jednoj od pokrajina Chaliona. Dok su zapovjednikovi ljudi uzalud – Cazaril je bio uvjeren – pretraživali niže četvrti u potrazi za navodnim tatima, Cazaril je prevrnuo svaki komadić papira u dy Sandinoj odaji. No ako su ga i namamili u niže četvrti ugovorivši s njim tobožnji sastanak, tu je poruku zacijelo primio usmeno, ili ju je ponio sa sobom. Kako dy Sanda nije imao bliskih članova obitelji koje bi trebalo pričekati, pogreb je održan sljedećeg dana. Sumornom su obredu pribivali i kraljinac i kraljinčica te njihovi dvorjani, pa se stoga pojavio i popriličan broj dvorjana koji su očajnički nastojali zadobiti njihovu naklonost. Obred dy Sandina ispraćaja, održan u Sinovoj odaji pored ulaza u glavno dvorište hrama, nije dugo trajao. Cazaril najednom shvati koliko je samo dy Sanda bio osamljen. Nije bilo prijatelja koji su se tiskali uz uzglavlje njegova odra kako bi održali dugačke hvalospjeve njemu u čast i na taj se način međusobno tješili. Jedino je Cazaril izrekao nekoliko službenih riječi sućuti u ime kraljinčice, koje je uspio izgovoriti, a da se nije doveo u nepriliku da mora pogledavati u list papira na koji ih je tog jutra u žurbi zapisao i koji je pospremio u rukav. Cazaril siđe s odra kako bi propustio ministrante koji će izvesti obred blagoslova

89

životinja i pridruži se malenoj skupini ožalošćenih ispred oltara. Svaki je od ministranata bio odjeven u ruho boje jednog od bogova i prišao oltaru noseći svoju životinju te zauzeo jedno od pet jednako udaljenih mjesta oko njega. U hramovima u unutrašnjosti za ovaj su se obred koristile najraznovrsnije moguće životinje; Cazaril je jednom prigodom svjedočio pogrebnom obredu za kćerku nekog siromaha koji je – uspješno – obavio jedan jedini prezaposleni ministrant uz pomoć pet mačića kojima su oko vrata bile zavezane raznobojne vrpce. Roknarci su često koristili ribe, iako ne njih pet, nego četiri, koje su njihovi svećenici označili bojom i tumačili volju bogova prema uzorcima koje su ribe stvarale plivajući u vjedru vode. Bez obzira na korištena sredstva, to predodređenje bilo je jedino sićušno čudo koje su bogovi ispunjavali svakoj osobi pri njezinom prelasku na drugi svijet, bez obzira na to kako skromnog podrijetla ona bila. Hram u Cardegossu imao je dovoljno sredstava da u tu svrhu koristi najljepše primjerke svetih životinja koje su se odabirale na temelju odgovarajuće boje i spola. Ministrantica iz reda Kćerke u modroj halji držala je prekrasnu ženku plave šojke s krestom na glavi koja se izlegla netom prošlog proljeća. Ženi iz Majčina reda odjevenoj u zeleno na ruci je sjedila golema zelena ptica za koju je Cazaril bio uvjeren da je bliski rođak Umegatova rasnog primjerka iz kraljinove menažerije. Ministrant iz reda Sina, odjeven u crveno-narančastu halju, vodio je veličanstvenog mladog lisca čije je sjajno krzno gorjelo poput vatre u sumornoj sjenovitoj odaji, pod čijim je svodovima sve odjekivalo. Očeva ministranta, odjevenog u sivo, vodio je krupni, postariji i beskrajno dostojanstveni sivi vuk. Cazaril je očekivao da će se ministrantica iz reda Kopileta u bijeloj halji pojaviti s jednom od Fonsinih svetih vrana, no umjesto toga ona je u krilu nosila dva punašna bijela štakora koji su se činili iznimno radoznali. Svećenik padne ničice pred oltar kako bi udobrovoljio bogove i zatražio od njih znamenje, a zatim se povuče pored dy Sandina uzglavlja. Ministranti u raznobojnim haljama su jedan za drugim stali nukati svoje životinje prema naprijed. Kad je ministrantica načinila trzaj ručnim zglobom, plava je šojka zaklepetala krilima i uzletjela, da bi odmah potom nanovo sletjela na ženino rame. Isto se dogodilo s Majčinom zelenom pticom. Pušten sa svoga mjedenog povodca, lisac stade njuškati, otkasa do odra, zacvili, skoči na odar i sklupča se pokraj dy Sande. Položi njušku na pokojnikove grudi i duboko uzdahne. Vuk, koji je očito bio poprilično iskusan po ovom pitanju, nije pokazao nikakvo zanimanje. Kopiletova ministrantica pusti štakore po kamenim pločama, no oni joj se smjesta popnu natrag uz rukav, njuškicama joj gurkajući uši te joj se uhvate kandžicama za kosu, tako da ih je morala nježno odstraniti. Danas nije bilo iznenađenja. Osim ako se osoba ne bi izričito zavjetovala jednom od bogova, dušu pokojnika bez djece prihvatila bi obično Kći ili Sin, dok bi duše pokojnih roditelja odlazile k Majci ili Ocu. Dy Sanda nije imao djece, a u mladosti je služio vojnom redu Sina kao zavjetnik-svjetovnjak, pa je stoga činjenica da je Sin preuzeo njegovu dušu bila prirodni slijed događaja. Iako, znalo se dogoditi i da u trenutku pogreba pokojnikova obitelj po prvi put sazna da je njihov preminuli član negdje potajno imao dijete. Kopile je prihvaćalo duše svih onih koji su se zavjetovali njegovu redu – i sve one koje bi veća božanstva prezrela. Kopile je bilo bog posljednjeg počivališta, krajnjeg, iako pomalo upitnog utočišta za one koji su upropastili svoje živote. Pokorno prihvativši nesumnjivi izbor otmjenog lisca Sina Jeseni, Sinov ministrant istupi naprijed kako bi zaključio obred prizvavši poseban blagoslov svog boga za dy Sandinu dušu koja napušta ovaj svijet. Ožalošćeni su se stali redati pored odra i polagati skromne milodare na Sinov oltar za pokojnikovu dušu. Cazarilu je malo nedostajalo da zarije nokte u dlanove kad je ugledao Donda dy Jironala kako stupa u povorci s izrazom skrušene žalosti na licu. Teidez je bio potresen i tih, osjećajući krivicu – Cazaril se nadao – zbog svih gnjevnih pritužaba kojima je obasipao svoga krutog, ali odanog učitelja-tajnika za njegova života; njegov se milodar sastojao od pogoleme hrpe zlatnika. Iselle i Betriz također su bile tihe, i za vrijeme obreda i nakon njega. Gotovo da se i nisu obazirale na žamor i glasine koje su kružile o dy Sandinu ubojstvu, te su odbijale pozive

90

u grad i pronalazile izgovore da se četiri ili pet puta te večeri dođu uvjeriti da je Cazaril još uvijek živ. Čitav je dvor brujao o dy Sandinoj zagonetnoj smrti. Pokrenute su rasprave o uvođenju novih i još strožih kazna za takve opasne propalice i ološ kao što su džepari i tati. Cazaril se nije izjašnjavao. Za njega dy Sandina smrt nije bila nikakva nepoznanica; nepoznato mu je bilo jedino kako će pribaviti dokaze koji braću dy Jironal povezuju izravno s njom. Nanovo i nanovo prevrtao je tu priču u mislima, ali nikako nije uspijevao smisliti način. Nije se usuđivao išta započinjati dok u potpunosti ne osmisli svaki korak puta, jer bi u protivnom mogao jednostavno sam sebi prerezati vrat i gotova priča. A što ako lažno optuže nekoga nesretnog tata ili džepara? Onda će... što? Koliko je sada vrijedila njegova riječ, nakon one neuspjele klevete o ožiljcima koje je zaradio šibanjem? Većina dvora bila je pod dojmom svjedočanstva svete vrane – no neki ipak nisu. Nije bilo teško raspoznati koji su koji, sudeći po načinu na koji su neka gospoda odmicala svoje ogrtače od Cazarila, a dame prezale od njegova dodira. No ured zapovjednika zamka nije pronašao nikakvo žrtveno janje, a zahvaljujući zabavama koje su nanovo uslijedile, taj je nemili događaj pao u zaborav. Teidezu je dodijeljen novi tajnik, kojeg je stariji dy Jironal osobno odabrao iz samog kraljinova kancelarijata. Bio je to tip uska lica, bez sumnje jedan od kancelarovih ljudi, te se činilo kako nema ni najmanju namjeru sprijateljiti se s Cazarilom. Dondo dy Jironal otvoreno je preuzeo na sebe zadatak razonođivanja mladog kraljinca, priušćujući mu najzamamnije oblike zabave. Cazaril je pak dobro znao koliko je ta razonoda bila zamamna, jer je redovito primjećivao svakojake djevojčure i grubijane kako ulaze i izlaze iz Teidezovih odaja do kasno u noć. Jednom je prigodom Teidez nabasao u Cazarilovu ložnicu, očigledno nesposoban raspoznati koja vrata vode u koju prostoriju, te povratio gotovo litru crnog vina Cazarilu pred noge. Cazaril ga je, izbljuvanog i obnevidjelog, odveo natrag do njegovih odaja kako bi ga sluge upristojile. No za Cazarila je pak najmučniji trenutak bio kad je jedne večeri spazio odsjaj zelenog dragulja na ruci zapovjednika Teidezove straže, čovjeka koji je stigao s njima iz Baocije. I koji je, prije nego što su odjahali, pao na koljena i dao svečanu prisegu mladićevoj majci i baki da će vlastitim životom štititi i kraljinca i kraljinčicu... Cazaril savije ruku kako bi u prolazu dograbio zapovjednikov dlan, zaustavivši ga u pol koraka. Zagleda se u poznati glatko izbrušeni dragi kamen. „Zgodan prsten”, reče nakon nekoliko trenutaka. Zapovjednik naglo povuče ruku mršteći se. „I meni se čini.” „Nadam se da ga nisi preskupo platio. Mislim da je kamen lažan.” „To je pravi smaragd, gospodaru!” „Da sam na tvom mjestu, odnio bih ga draguljaru na provjeru. Ne mogu se načuditi kakve sve laži ljudi ovih dana izmišljaju zbog vlastitog probitka.” Zapovjednik položi jedan dlan preko drugoga. „Ovo je vrijedan prsten.” „U usporedbi s onim čime si ga platio, ja bih rekao da je smeće.” Zapovjednikova se usta skupe. Slegne ramenima i udalji se ponosno uzdignute glave. Ako je ovo opsada, pomisli Cazaril, loše nam se piše.  

Kako se godišnje doba Sina bližilo kraju, uslijedilo je prohladno i kišno vrijeme, a rijeke su nabujale. Za vrijeme glazbene priredbe koja je uslijedila nakon večere, tijekom koje je vino teklo u potocima, Orico se nagnuo prema sestri i došapnuo joj: „Dovedi svoje dvorjane u prijestolnu dvoranu sutra u podne kako bi pribivali dy Jironalovu svečanom ustoličenju. Nakon toga ću pred čitavim dvorom objaviti neke radosne vijesti. I odjeni svoje najraskošnije ruho. E, da, i bisernu ogrlicu... lord Dondo se baš sinoć potužio kako te nikad nije vidio da nosiš njegove bisere.” „Mislim da mi ne pristaju”, odvrati Iselle. Krišom pogleda prema Cazarilu koji je sjedio nedaleko od nje, a zatim spusti pogled prema krilu u kojem je stisnula šake. „Koješta, kako biseri mogu ne pristajati ijednoj dami?” Kraljin se uspravi u naslonjaču

91

kako bi zapljeskao u znak oduševljenja živahnom skladbom koja je upravo završavala. Iselle nije rekla ni riječ o ovom prijedlogu sve dok Cazaril nije otpratio svoje štićenice do svog ureda u predsoblju. Upravo se spremao poželjeti im laku noć i odvući se, zijevajući, u vlastiti krevet, kad Iselle prasne: „Ne dolazi u obzir da ću nositi bisere onog kradljivca lorda Donda. Najradije bih ih vratila Kćerkinu redu, ali kunem se da me strah da bi božica to doživjela kao uvredu. Okaljani su. Cazarile, što da učinim s njima?” „Kopile nije izbirljiv bog. Poklonite ih jednom od svećenika u njegovoj bolnici za nahočad da ih može prodati kako bi pomogao siročićima”, predloži on. Njezine se usne razvuku u smiješak. „Kako bi to ozlovoljilo lorda Donda. A ne bi smio prosvjedovati! Odlična zamisao. Odnijet ćeš ih siročićima uz moje najljepše želje. A za sutra... odjenut ću crvenu pelerinu od baršuna povrh svilene bijele haljine, to će biti itekako svečano, i komplet od granata koji mi je poklonila mama. Nitko mi ne može predbaciti što nosim majčin nakit.” Nan dy Vrit reče: „Ali što mislite da je vaš brat mislio kad je rekao radosne vijesti? Ne mislite valjda da je već odlučio o vašim zarukama?” Iselle naglo utihne, nekoliko puta zatrepće, a zatim će odlučno: „Ne. Nemoguće. Tome prethode mjeseci posredovanja – poslanici, pisma, razmjena darova, pregovori oko miraza... a da ne spominjem da ja moram dati svoj pristanak. I dati izraditi svoj portret. Jer ja ću svakako zahtijevati portret tog čovjeka, tko god on na kraju bio. Vjerodostojan i valjan portret koji će izraditi umjetnik kojeg ću sama poslati. Ako je moj budući suprug ili debeo, ili škiljav, ili ćelav, ili ima viseću usnu, ništa za to, ali ne želim da me se pokuša obmanuti slikom.” Betriz načini grimasu kad je zamislila taj prizor. „Toplo se nadam da će vas dopasti neki naočiti plemić, kad doista dođe vrijeme za to.” Iselle uzdahne. „To bi bilo lijepo, no ako je suditi po većini velikaša koje sam dosad vidjela, izgledi za to i nisu baš veliki. Mislim da bih se trebala zadovoljiti time da je zdrav, i ne dosađivati bogovima svojim nemogućim molitvama. Samo da je zdrav, i peterobožne vjere.“ „Vrlo razborito od vas”, reče Cazaril, podržavajući njezin praktičan način razmišljanja, u nadi da će na taj način u skoroj budućnosti i njegov život postati lakši. Betriz će nato tjeskobno: „Nevjerojatno je mnogo izaslanika iz roknarskih kneževina ove jeseni došlo i otišlo s dvora.” Iselle napući usne. „Aha.” „Među najmoćnijim plemićima nema mnogo pripadnika peterobožne vjere”, prizna Cazaril. „Kraljin Brajara je nanovo postao udovac”, dometne Nan dy Vrit naškubivši sumnjičavo usne. Iselle na ovo odmahne rukom. „Ne vjerujem. Pedeset i sedam mu je godina, pati od kostobolje, a usto već ima i odraslog i oženjenog sina. Kakva je korist od toga da rodim sina koji će biti naklonjen svom ujaku Oricu – ili ujaku Teidezu, ako se tako stvari razviju – ako sam neće vladati vlastitom zemljom?” „Tu je i Brajarov unuk”, primijeti Cazaril. „Kojemu je sedam godina! Morala bih čekati još sedam....” Što i ne bi, promisli Cazaril, bilo tako loše. „Sad je prerano, ali sedam godina je predugo. Svašta se može dogoditi za to vrijeme. Ljudi umiru, zemlje zarate...” „Istina”, reče Nan dy Vrit. „Vaš vas je otac, kraljin Ias, zaručio za jednog roknarskog kneza kad vam je bilo svega dvije godine, no siroti je dječak nedugo zatim umro od vrućice, tako da od toga nikad ništa nije bilo. U protivnom bi vas prije dvije godine bili odveli u njegovu kneževinu.” Betriz dometne pomalo zadirkujući: „I Lisac iz Ibre je također udovac.” Iselle se zagrcne. „Njemu je preko sedamdeset!” „Ali nije debeo. I pretpostavljam da ga ne biste morali predugo trpjeti.” „Ha! Ne bi me začudilo kad bi poživio još dvadeset godina iz čistog inata – ionako ga je pun. A njegov je prijestolonasljednik također oženjen. Mislim da je njegov drugi sin jedini kraljinac u Chalionu koji je moj vršnjak, ali on neće naslijediti prijestolje.”

92

„Ove godine nećete dobiti ponudu iz Ibre, kraljinčice”, dometne Cazaril. „Lisac je neizmjerno kivan na Orica zbog njegova nespretnog upetljavanja u rat u Južnoj Ibri.” „Da, ali... čula sam da svi ibranski plemići moraju proći obuku za mornaričke časnike”, odvrati Iselle najednom poprimivši samozatajan izgled. „Ali od kakve bi to moglo biti koristi za Orica?” Nan dy Vrit frkne nosom. „Chalion ne posjeduje niti metar obale.” „Na našu štetu”, promrmlja Iselle. Cazaril će na to sa žaljenjem: „Kad je Gotorget bio naš i kad smo imali nadzor nad tim prijevojima, imali smo prigodu obrušiti se na Ibru i zauzeti luku Visping. Sada više nemamo tu prednost... no, u svakom slučaju. Ja bih rekao, kraljinčice, da su vas namijenili nekom plemiću iz Darthace. Stoga ne bi bilo loše da sljedeći tjedan malo više vremena posvetimo tim deklinacijama, može?” Iselle se naduri, ali ipak uzdahne u znak pristanka. Cazaril se nasmiješi, nakloni, te napusti prostoriju. Silazeći niz stube razmišljao je kako mu uopće ne bi smetalo da Iselle udaju za nekog darthacanskog plemića iz jedne od pokrajina na granici s Chalionom, ako već ne za nekoga kraljina na vlasti. Ili makar za nekog plemića iz jednog od toplijih sjevernih pokrajina. Moć ili udaljenost mogle bi zaštititi Iselle od... neprilika na dvoru Chaliona. Što prije, to bolje. Za njezino dobro ili tvoje vlastito? Za dobrobit nas oboje.  

Nan dy Vrit je, lecnuvši se, pokrila oči dlanom, no Cazaril je smatrao da Iselle izgleda sasvim ljupko u žarkim jarkocrvenim haljama i s kovrčama boje jantara, koje su joj u slapovima padale niz leđa sežući joj gotovo do struka. Unaprijed upozoren, i on je odjenuo crvenu tuniku od brokata koja je nekoć pripadala starom provincijaru te njegovu vunenu bijelu pelerinu. Betriz je također bila odjevena u njezino omiljeno crveno, dok je Nan, pod izgovorom da je bole oči, odabrala nenapadne crne i bijele tonove. Crvene nijanse nisu bile sasvim usklađene, ali su u svakom slučaju prkosile kiši. Svi su sitnim koracima odbrzali preko mokrog popločanog dvorišta prema golemom sklopu zgrada u Iasovoj kuli. Sve vrane s Fonsinog tornja zavukle su se pod strehe kako bi odspavale – zapravo, gotovo sve. Cazaril se naglo izmakne kad se određena budalasta ptica kojoj su nedostajala dva pera na repu obrušila s visoka kroz sipeću kišicu i izmaglicu te proletjela pokraj njega grakćući Caz, Caz! Cazaril je odgurne s namjerom da svoju bijelu pelerinu zaštiti od ptičjeg izmeta. Ona stane kružiti u visinu prema oštećenim crjepovima, tugaljivo se glasajući. Nasuprot jesenskom sivilu, Oricova prijestolna dvorana, sva u crvenom brokatu, blještala je pri svjetlu zidnih baklja; nekoliko desetaka dvorjana i dvorkinja potpuno ju je zagrijalo. Orico je bio odjeven u svoje svečano ruho i na glavi je nosio krunu, no kraljinica Sara danas nije sjedila pored njega. Teidezu je dodijeljeno mjesto s Oricove desne strane u jednom od nižih naslonjača. Članovi Iselleine pratnje poljubili su mu ruku i zauzeli svoja mjesta. Iselle se smjestila u manji naslonjač lijevo od Sarina praznog prijestolja dok su drugi ostali stajati. Nasmiješeni Orico započeo je današnji obred darivanja dodijelivši Teidezu prihode još četiri kraljevska grada, kako bi mogao uzdržavati svoje dvorjane, na čemu mu njegov mlađi brat zahvali doličnim rukoljubom i kratkim, unaprijed pripremljenim govorom. Dondo je očigledno prošlu noć pustio Teideza da se naspava, pa je kraljinac bio mnogo manje zelen u licu i manje otrcan nego obično. Orico zatim rukom dade znak kancelaru da priđe. Kao što je bilo najavljeno, kraljin mu je dodijelio povelje i mač, a zauzvrat primio prisegu, nakon čega je stariji dy Jironal proglašen provincijarom Ildara. Uslijedio je nešto manje očekivani postupak, kad su dy Jironal i kraljin odmah potom prenijeli položaj stupnika Jironala, zajedno s pripadajućim gradovima i prihodima od poreza, izravno lordu – sada stupniku – Dondu. Iselle je bila iznenađena, ali i vidno počašćena, kad joj je brat zatim dodijelio prihode

93

šest gradova, kako bi i ona mogla uzdržavati vlastite dvorjane. U pravo vrijeme, bez sumnje – sredstva kojima je dosad raspolagala bila su jedva dovoljna za jednu kraljinčicu. Ljupko mu se zahvalila, a Cazarilov mozak stade mahnito računati. Hoće li si Iselle moći priuštiti vlastite stražare umjesto ljudi koje je dobila na posudbu iz Baocije i koje je dosad dijelila s Teidezom? I hoće li ih Cazaril moći osobno odabrati? Hoće li si moći priuštiti vlastitu palaču u gradu koju će čuvati njezini vlastiti ljudi? Iselle se vrati natrag na svoje mjesto na povišenom podiju i poravna nabore na suknji, a s lica joj iščezne određena napetost koja nije bila primjetna dok nije nestala. Orico pročisti grlo. „Veliko mi je zadovoljstvo najaviti najsretniji trenutak današnjeg nagrađivanja, itekako zaslužen i, ovaj, žarko priželjkivan. Iselle, na noge...” Orico ustane i pruži ruku svojoj polusestri; zatečena, ali i dalje nasmijana, ona ustane te mu se pridruži ispred podija. „Stupniče dy Jironal, priđi”, nastavi Orico. Lord Dondo, u svečanoj odori generala svetog Kćerkina reda te s pažem u livreji Jironala za petama, pristupi i smjesti se s Oricove druge strane. Koža se na Cazarilovu zatiljku naježi dok je promatrao taj prizor sa suprotne strane prostorije. Što to Orico namjerava...? „Moj voljeni i odani kancelar i provincijar Jironal molio je da mu se dodijeli čast bratimljenja s mojom obitelji pa sam, nakon pomnog razmatranja, zaključio da bi mi bilo veliko zadovoljstvo udovoljiti njegovoj želji.” Nije se činio zadovoljan. Činio se uznemiren. „Tražio je ruku moje sestre Iselle u ime svog brata, novog stupnika. Ja mu je rado darujem i proglašavam zaruke.” Okrene Dondov zdepasti dlan prema gore, Isellein tanki prema dolje, sklopi ih u visini grudi te zakorači natrag. S Iselleina lica iščezne sva boja i svaki izraz. Stajala je sasvim nepomično, zureći u Donda kao da ne može vjerovati svojim ušima. Cazarilu pak zahuči – gotovo zagrmi – u ušima te umalo ostane bez daha. Ne, ne, ne...! „Kao moj zaručnički dar, draga moja kraljinčice, pretpostavio sam što je žarka želja vašeg srca, da time upotpunite svoju kolekciju”, obrati joj se Dondo te rukom da znak pažu da im priđe. Iselle je i dalje zurila u njega istim ledenim pogledom, a zatim reče: „Pretpostavili ste da žarko želim grad na obali s izvrsnom lukom?” Nakon trenutka zatečenosti, Dondo se uspije grohotom nasmijati te joj okrene leđa. Paž otvori kožnu kutiju s utisnutim ornamentima u kojoj se nalazila profinjena tijara od srebra i bisera, a Dondo posegne za njom i podigne je kako bi je cijeli dvor mogao vidjeti. Prostorijom se prolomi gromoglasan pljesak kojeg su poveli Dondovi prijatelji. Cazaril čvrsto stisne balčak svog mača. Kad bi ga isukao i nasrnuo... oborili bi ga prije nego što bi dospio na pola puta do podija. Kad je Dondo podignuo tijaru kako bi je položio na Iselleinu glavu, ona uzmakne poput plahog konja. „Orico...“ „Ove su zaruke moja volja i želja, mila sestro”, reče Orico odrješito. Dondo, koji očigledno nije imao namjeru trčati za njom po prostoriji s tijarom u rukama, zastane i ošine kraljina značajnim pogledom. Iselle teško proguta. Bilo je očito da njezin um mahnito pokušava smisliti nekakav odgovor. Uspješno je zatomila prvi ogorčeni krik, a nije savladala vještinu tobožnjeg padanja u nesvjest i pretvaranja da je mrtva, pa je stoga bila prisiljena stajati uspravno, u zamci, i to pri punoj svijesti. „Gospodaru. Kao što je provincijar Labrana rekao kad je vojska Zlatnog Generala prodrla kroz njegove bedeme... ovo je sasvim neočekivano.” Dvorjani se s oklijevanjem zahihoću na ovu dosjetku. Glas joj se stiša te procijedi kroz zube: „Niste me upozorili. Niste me pitali.“ Orico joj odvrati, isto tako ispod glasa: „Kasnije ćemo o ovome razgovarati.” Nakon nekoliko nepomičnih trenutaka ona se složi s ovim i kratko kimne glavom. Dondo joj je naposljetku uspio nataknuti bisernu tijaru na glavu. Sagnuo se i poljubio joj ruku. Imao je dovoljno razboritosti da ne zatraži od nje da mu uzvrati poljupcem, kao što je bio običaj; ako je bilo suditi prema zaprepaštenom i prezirnom izrazu na Iselleinu licu, vrlo bi ga lako mogla ugristi.

94

Oricov dvorski svećenik, odjeven u prigodno ruho Sina, istupi naprijed i zazove blagoslov svih bogova na ovaj par. Orico zatim najavi: „Za tri ćemo se dana svi nanovo ovdje okupiti kako bismo posvjedočili sklapanju i proslavi ovog braka. Hvala vam svima.” „Tri dana! Tri dana!“ podvikne Iselle, a glas joj se tada po prvi put prelomi. „Zar niste mislili reći tri godine, gospodaru?” „Tri dana”, odgovori Orico. „Pripremi se.” On se pak spremao šmugnuti iz prijestolne dvorane pozivajući sluge da ga slijede. Većina je dvorjana napustila prostoriju s braćom dy Jironal, čestitajući im. Nekolicina odvažnijih znatiželjnika zadržala se kako bi načula razgovor između brata i sestre. „Kako već za tri dana!? Neću imati vremena niti poslati glasnika u Baociju, a kamoli primiti ikakav odgovor od majke ili bake...“ „Tvoja je majka, kao što svi znamo, isuviše bolesna da bi izdržala naporan put do Cardegossa, a tvoja baka mora ostati u Valendi kako bi se brinula o njoj.” „Ali ja ne...” Zatekla se kako se obraća kraljinovim širokim plećima, jer je Orico odbrzao iz prijestolne dvorane. Ona jurne za njim u susjednu prostoriju, a zabrinuti Betriz, Nan i Cazaril krenuše za njom. „Ali Orico, ja se ne želim udati za Donda dy Jironala!” „Dama tvojeg položaja ne udaje se iz vlastitog zadovoljstva, nego zbog koristi koju će njezina obitelj od toga imati”, odgovori joj on odrješito tek kad ga je stjerala u kut, nakon što ga je trkom zaobišla i stala ispred njega prepriječivši mu put. „Zaista? Onda biste mi možda mogli objasniti kakvu će korist chalionski dvor imati od toga da me preda – da me potrati – mlađem sinu beznačajnog plemića? Moj bi nam suprug trebao u miraz donijeti pokraljinu!” „Na ovaj način dy Jironali imaju dužnost prema meni – i Teidezu.“ „Prije bih rekla da smo mi ti koji imamo dužnost prema njima! Korist je malčice jednostrana, rekla bih!” „Rekla si da se ne želiš udati za roknarskog kneza, i nisam te dao jednom od njih. A nije da je nedostajalo ponuda – samo sam ove jeseni odbio dvije. Razmisli malo o tome, mila sestro, i budi zahvalna!” Cazaril nije bio siguran je li Orico prijetio ili preklinjao. On nastavi: „Htjela si ostati u Chalionu. U redu, nećeš napustiti Chalion. Željela si se udati za plemića peterobožne vjere – dao sam ti takvog, i to još generala svetog reda! Osim toga”, nastavi on mušičavo slegnuvši ramenima, „da sam te udao za nekog plemića iz jedne od pokraljina koje graniče s mojom, mogli bi te iskoristiti kao izgovor za svojatanje mojih posjeda. Ovo činim kako bih osigurao mir u Chalionu.” „Lordu Dondu je četrdeset godina! On je iskvareni, bezbožni lopov! Pronevjeritelj! Razvratnik! I gore od toga! Orico, ne možeš mi ovo učiniti!” Glas joj je postajao sve viši. „Ne želim te slušati”, odgovori joj Orico i zaista poklopi uši rukama. „Tri dana. Priberi se i pobrini za svoju haljinu.” Pobjegao je od nje kao da bježi iz plamteće kule. „Ne želim čuti ni riječ!” Zaista je to i mislio. Toga je popodneva četiri puta pokušala doći do njega u njegovim odajama, kako bi zahtijevala od njega da sasluša njezinu molbu, i četiri su joj puta njegovi stražari odbili udovoljiti. Nakon toga Orico je u potpunosti napustio Zangre i nastanio se u lovačkoj kući duboko u hrastovoj šumi, što je bio iznimno kukavički čin. Cazaril se toplo nadao da će mu krov prokišnjavati i ledena mu se kiša cijediti na kraljevsko tjeme. Te je večeri Cazaril loše spavao. Kad se ujutro popeo na kat, zatekao je tri potpuno rastrojene žene, koje su izgledale kao da uopće nisu spavale. Natečenih kapaka, Iselle ga je povukla za rukav u primaću sobu, posjela ga na sjedalo ispod prozora i obratila mu se strastvenim šapatom. „Cazarile. Možeš li nabaviti četiri konja? Ili tri? Ili dva, ili makar samo jednog? O svemu sam dobro promislila. Cijelu sam noć o tome promišljala. Bijeg je jedino rješenje.” On uzdahne. „I ja sam također dobro promislio. Prije svega, ja sam pod nadzorom. Kad sam sinoć krenuo da ću izaći iz Zangrea, dva su me kraljinova stražara slijedila. Kako bi

95

me štitili, tako su mi rekli. Jednog bih mogao ubiti ili podmititi... ali obojicu, sumnjam.” „Mogli bismo izjahati kao da idemo u lov”, predloži Iselle. „Po kiši?” Cazaril pokaže rukom prema prozoru kroz koji se mogla vidjeti kišica koja je i dalje uporno sipila, stvarajući maglu u dolini tako da se nije mogla vidjeti ni rijeka koja je ispod tekla, a gole su grane stabala izgledale poput mrlja od tinte na pozadini od sivog neba. „A čak i kad bi nam dopustili da izjašemo, to bi zacijelo bilo uz naoružanu pratnju.” „Kad bi ih barem netko mogao malo zadržati...” „Čak i kad bi, što onda? Ako – kad! – bi nas sustigli, prvo što bi učinili bilo bi da me strgnu s konja i odsijeku mi glavu te ostave moje truplo lisicama i vranama. A zatim bi vas vratili natrag. A kad bismo im nekim čudom i uspjeli umaći, kamo bismo otišli?” „Prema granici. Bilo kojoj granici.” „Brajar i Južna Ibra smjesta bi vas izručili, kako bi ugodili Oricu. Vladari pet kneževina ili Lisac iz Ibre zadržali bi vas kao taokinju. Darthaca... to znači da bismo trebali uspjeti preći preko pola Chaliona i čitave Južne Ibre. Bojim se da to nije moguće, kraljinčice.“ „Što još mogu učiniti?” Povišeni ton njezina glasa jasno je odražavao dubinu njezina očaja. „Nitko ne može prisiliti nekoga na brak. Obje strane moraju dobrovoljno dati svoj pristanak pred bogovima. Ako imate dovoljno hrabrosti da jednostavno stanete tamo i kažete Ne, obred se ne može nastaviti. Imate li dovoljno srčanosti učiniti to?” Ona stisne usne. „Naravno da imam. I što onda? Sad mi se čini da si ti taj koji nije o svemu dobro promislio. Misliš li da će lord Dondo u tom trenutku jednostavno odustati?” Cazaril odmahne glavom. „Brak nije valjan ako je sklopljen uz prisilu, i to svi znaju. To je sve što morate imati na umu.” Ona stane odmahivati glavom rastrgana između boli i razdraženosti. „Ne razumiješ.” Da Dondo toga popodneva nije osobno došao u Iselleine odaje kako bi svoju zaručnicu pokušao privoliti da se počne dolično ponašati i pristane, Cazaril bi ovu rečenicu protumačio kao jaukanje svojstveno njezinoj mladosti. Vrata koja vode u primaću sobu kraljinčice ostala su otvorena, ali i s jedne i s druge strane stajali su čuvari koji su zadržavali Cazarila izvan prostorije, a Nan dy Vrit i Betriz u njoj. Uspio je razabrati tek svaku treću riječ žestoke poluglasne prepirke koja se odvijala između zdepastog dvorjanina i crvenokose djeve. No na kraju je Dondo istupio iz prostorije gordo koračajući s izrazom surovog zadovoljstva na licu, a Iselle se srušila od iznemoglosti na sjedalo pod prozorom gotovo se gušeći od straha i srdžbe. Iselle uhvati Betriz za ruku i protisne: „Rekao je... ako ne budem dobrovoljno pristala, on će me svejedno dograbiti. Rekla sam mu da mu Orico nikad ne bi dopustio da mu obeščasti sestru. On je rekao: ‘Zašto ne? Dopustio nam je da mu obeščastimo ženu.’ Kako kraljinica Sara nije mogla zanijeti, a Orico nikako nije uspijevao začeti ni kopile bez obzira na to koliko mu dama i djeva i bludnica dovodili i, i još gnusnije stvari od toga, braća dy Jironal naposljetku su ga uspjela uvjeriti da dopusti njima da pokušaju... Dondo je rekao da su on i njegov brat godinu dana pokušavali svake noći, jedan po jedan ili oboje zajedno, dok Sara nije zaprijetila da će se ubiti. Rekao je da će me rovati dok ne posadi plod svojih slabina u moju utrobu te da ću ga se, kad budem s trbuhom do zuba, itekako grčevito držati kao svog supruga.” Zatrepće suznim očima i okrene se prema Cazarilu iskesivši zube od plača. „Rekao je da će mi trbuh narasti ogroman jer sam niska. Što misliš, Cazarile, koliko je hrabrosti potrebno za to malo Ne? I što onda kad hrabrost ne igra nikakvu ulogu, baš nikakvu?” Ja sam mislio da je roknarska galija jedino mjesto gdje hrabrost ne igra nikakvu ulogu. Bio sam u krivu. Skrušeno prošapće: „Ne znam, kraljinčice.” Očajna i u stupici, Iselle se okrenula postu i molitvama; Nan i Betriz pomogle su joj postaviti prenosivi oltar u njezinim odajama i ukrasile ga svim mogućim simbolima Gospe Proljeća koje su uspjele pronaći. Cazaril, kojeg su u stopu pratila dva stražara, odšetao je do Cardegossa i pronašao cvjećaricu koja je prodavala umjetno uzgojene ljubičice, potpuno van sezone, te ih donio Iselle da ih stavi u stakleni vrč na oltar. Osjećao se priglupo i beskorisno, iako je kraljinčica ispustila suzu na njegov dlan kad mu je zahvalila. Odbijala je i jelo i piće te ležala na leđima na podu u stavu najdublje pokornosti i zaklinjanja, toliko nalik na kraljinicu

96

Istu kad ju je Cazaril prvi put spazio u dvorani predaka na provincijaričinu dvoru da ga je to potreslo toliko da je morao pobjeći iz prostorije. Sate i sate proveo je u šetnji oko Zangrea pokušavajući razmišljati, ali na pamet su mu padale jedino strahote. Kasno te večeri gospa Betriz pozvala ga je u ured u predsoblju, koji je svakim trenom sve više postajao poprištem grozničave noćne more. „Imam rješenje!” rekla mu je. „Cazarile, pokažite mi kako ubiti muškarca nožem.” „Molim?” „Dondovim je stražarima naređeno da vas ne puštaju blizu njemu. Ali ja ću stajati pored Iselle onog jutra kad se bude udavala kao njezin svjedok te ću u njezino ime izgovarati zavjete. Nitko to od mene neće očekivati. Sakrit ću nož u prslučić. Kad Dondo priđe bliže, imat ću vremena zamahnuti dva ili tri puta prije nego što me itko uspije zaustaviti. Samo što ne znam gdje i na koji način treba zadati udarac kako bih bila sigurna da će biti koban. Po vratu, to znam, ali kojem točno dijelu?” Sasvim ozbiljna, Betriz iz suknje izvuče golemi bodež i pruži mu ga. „Pokažite mi. Mogli bismo vježbati dok to sasvim ne savladam i budem u stanju izvesti to glatko i hitro.” „Za ime bogova, gospo Betriz, ne dolazi u obzir! Odustanite od toga suludog nauma! Ozlijedili bi vas... objesili bi vas nakon toga!” „Kad bih samo prije toga uspjela ubiti Donda, rado bih otišla na vješala. Zaklela sam se da ću štititi Iselle vlastitim životom. Dakle...” Smeđe su joj se oči žarile na bijelom licu. „Ne”, odgovori on nepokolebljivo te joj uzme nož iz ruke i zadrži ga. Gdje li ga je samo nabavila? „To nije posao za ženu.” „Ja bih rekla da je to posao za bilo koga tko je u prilici obaviti ga. Ja imam najbolju priliku. Pokažite mi!” „Ne, ne može. Samo... pričekajte. Nešto ću smisliti, vidjet ću što mogu učiniti.” „Možete li vi ubiti Donda? Iselle se unutra moli Gospi da prije vjenčanja usmrti ili nju ili Donda, nije joj niti stalo koga. E pa meni je stalo. Mislim da bi Dondo trebao biti taj.” „Slažem se u potpunosti. Molim vas, gospo Betriz. Pričekajte, samo pričekajte. Vidjet ću što mogu učiniti.” Ako bogovi ne žele uslišiti vaše molitve, gospo Iselle, tako mi bogova ja ću pokušati. Sljedećeg se dana, posljednjeg prije vjenčanja, satima pokušavao prikrasti lordu Dondu, šuljajući se Zangreom poput divlje svinje u šumi od kamena. Nijednom mu se nije uspio približiti dovoljno blizu za napad. Oko podneva Dondo se vratio u velebnu obiteljsku palaču u gradu, a Cazaril nije uspijevao proći mimo bedema ili ulaznih vrata. Kad su ga Dondovi plaćenici drugi put izbacili, jedan ga je od njih pridržavao dok ga je drugi udarao u prsa, trbuh i slabine, tako da se u Zangre vraćao sporo, krivudajući i pridržavajući se zidova poput pijanca. Kraljinovi stražari, kojih se uspio otresti umaknuvši im kroz ulice Cardegossa, stigli su na vrijeme da posvjedoče batinama i puzanju natrag prema zamku. Nisu se umiješali ni u jedno ni u drugo. U naletu suludog nadahnuća dosjetio se da postoji tajni prolaz koji je spajao Zangre i velebnu palaču obitelji dy Jironal, dok je ona još bila u vlasništvu lorda dy Luteza. Kružio je glas da su ga Ias i dy Lutez preko dana koristili za vijećanje, a preko noći za ljubavne sastanke, ovisno o pripovjedaču. Taj je prolaz, Cazaril je otkrio, sada bio jednako tajan kao i glavna ulica u Cardegossu, a sa svake su strane stražari čuvali zaključana vrata. Kad ih je pokušao potplatiti, počeli su ga naguravati i psovati te mu zaprijetili ponovnim batinama. Kakav sam ja to ubojica, pomisli ogorčeno, teturajući natrag do svoje ložnice dok se sumrak počeo spuštati, te se baci na krevet zastenjavši. Neko je vrijeme nepomično ležao dok mu je u glavi bubnjalo, a svaki ga je dio tijela bolio, te se naposljetku prene i upali voštanicu. Trebao bi otići gore i provjeriti kako su njegove štićenice, no bojao se da neće biti u stanju podnijeti njihov plač. Ni činjenicu da gospu Betriz mora izvijestiti o neuspjehu, a kamoli ono što će ona nakon toga od njega najvjerojatnije zahtijevati. Ako on nije bio u stanju ubiti Donda, je li imao ikakvog prava pokušati osujetiti njezin pokušaj? Rado bih žrtvovao svoj život kad bih samo mogao zaustaviti sutrašnju opačinu... Zaista to misliš? Sjedio je ukočen pitajući se je li ovaj posljednji glas bio sasvim njegov. Jezik mu se

97

malčice pomakne u ustima, kao i obično kad bi blebetao sam sa sobom. Da. Uputi se posrćući do druge strane kreveta, baci se na koljena i otvori poklopac svoje škrinje. Prekapao je po presloženim komadima odjeće, koji su mirisali po klinčiću za zaštitu od moljaca, dok nije napipao baršunastu crnu pelerinu u koju je bila umotana vunena smeđa halja, u koju je pak bila umotana šifrirana bilježnica. Otkako je onaj nepošteni sudac pobjegao iz Valende, nije imao priliku nastaviti dešifrirati tekst, a poslije mu se činilo kako je prekasno da je vrati Hramu bez neugodnih objašnjenja. Grozničavo ju je izvukao i zapalio još voštanica. Nije ostalo mnogo vremena. Gotovo jedna trećina knjige i dalje je bila neprevedena. Zaboravi na sve propale pokuse. Idi odmah na posljednju stranicu, ha? Čak i unatoč lošem šifriranju, trgovčevo je beznađe izbijalo iz svake riječi, odlikujući se nekom čudnovatom jednostavnošću. Zanemarivši sve prethodne bizarne, do u tančine razrađene postupke, naposljetku se okrenuo ne magiji nego najobičnijoj molitvi. Štakor i vrana služili su samo kako bi prenijeli njegovu molbu, svijeće samo kako bi mu obasjale put, trave samo kako bi mu svojim mirisima osokolile srce i sabrale um za nepomućenu snagu volje. A onda je otklonio vlastita htijenja i položio svu snagu svoje volje na božji oltar. Pomozi mi. Pomozi mi. Pomozi mi. To su bile posljednje riječi koje je trgovac upisao u knjižicu. Pa i ja to mogu, pomisli Cazaril začuđeno. A i da ne uspije... uvijek preostaje Betriz i njezin nož. Neću podbaciti. Podbacio sam gotovo u svemu ostalom u životu. Neću podbaciti u smrti. Pospremi knjižicu ispod jastuka, zaključa za sobom vrata te ode potražiti paža. Pospani dječak kojeg je odabrao čekao je u hodniku kako bi bio na usluzi gospodi i damama koji su upravo večerali u Oricovoj blagovaonici i gdje je Isellein izostanak zacijelo bio glavni predmet naklapanja. Dvorjani se nisu trudili govoriti ispod glasa s obzirom na to da nitko od glavnih likova nije bio prisutan. Dondo se povukao u svoju palaču gdje je pijančevao u društvu svojih dodvorica; Orico se i dalje skrivao u šumi. Iz džepa iskopa kraljevski zlatnik i podigne ga u zrak, smiješeći se kroz „O” koje je oblikovao palcem i kažiprstom. „Ti, dječače. Bi li želio zaraditi zlatnik?” Paževi u Zangreu naučili su se oprezu; kraljevskim su se zlatnikom mogle kupiti neke uistinu intimne usluge od onih koji su ih bili voljni prodati. No taj je zlatnik također bio znak za uzbunu onima koji nisu željeli igrati takve igrice. „Na koji način, gospodaru?” „Uhvati mi štakora.” „Štakora, gospodaru? Zašto?” Jao. Zašto? Pa zato da mogu počiniti zločin bacajući smrtonosne čini na drugoga najmoćnijeg plemića u Chalionu, naravno! Ne. Cazaril se nasloni na zid i povjerljivo se osmjehne. „Dok sam prije tri godine bio u tvrđavi Gotorget za vrijeme opsade – Jesi li znao da sam bio zapovjednik te utvrde? Barem dok nas moj vrli general nije izigrao tako što ju je prodao – navikli smo se jesti štakore. Ukusne životinjice, ako bi ih uspio uhvatiti dovoljno. Zaista sam se zaželio okusa finoga štakorskog bedra ispečenog na plamenu voštanice. Ako mi uhvatiš jednog uistinu krupnog i tustog, dobit ćeš još jedan ovakav.” Cazaril položi novčić na pažev dlan i oblizne se, pitajući se koliko je samo sumanuto morao izgledati. „Znaš li gdje je moja odaja?” „Da, gospodine.” „Donesi ga tamo. U vreći. Što brže možeš. Gladan sam.” Cazaril se udalji teturajući i smijući se. Smijući se od srca, bez pretvaranja. Preplavi ga nadnaravno, neobuzdano ushićenje. Ushit je trajao dok nije ponovno stupio u svoju ložnicu i sjeo kako bi osmislio ostatak svog pothvata, svoje mračne molitve, samoubojstva. Bila je noć; vrana neće usred noći doletjeti do njegova prozora, čak ni zbog komada kruha kojeg je zgrabio iz blagovaonice prije nego što se vratio u glavnu kulu. U rukama je prevrtao komad kruha. Vrane su se povukle na spavanje pod strehu na Fonsinu tornju. Ako već one neće doletjeti do njega, on bi mogao dopuzati do njih, preko krovnih crjepova. Šuljajući se po mraku? A onda natrag do svoje odaje s graktavim zavežljajem pod rukom?

98

Ne. Neka zavežljaj radije bude štakor u vreći. Kad bi to obavio tamo, u sjeni urušenog krova na kakvu izgorenom i klimavom podu koji se još nije ulegnuo, morao bi samo jednom prijeći taj put. A osim toga... čarolija smrti već je jednom tamo upalila, zar ne? Iselleinu je djedu iznimno uspješno pošla za rukom. Hoće li možda Fonsin duh priskočiti upomoć svetogrdnom vojniku svoje unuke? Njegov je toranj bio bremenito mjesto, sveto za Kopile i njegove ljubimce, osobito noću, u ponoć, dok vani pada studena kiša. Cazarilovo tijelo nikad ne moraju pronaći niti ga sahraniti. Vrane se mogu gostiti njegovim ostacima, što se ionako činilo poštenom naknadom za zlodjelo koje je namjeravao izvesti nad jednom njihovom sirotom družicom. Sve su životinje nevine, čak i sablasne vrane; zbog te su nevinosti morale biti pomalo svete. Sumnjičavi se paž vratio mnogo brže nego što je Cazaril očekivao, noseći vreću u kojoj se nešto koprcalo. Cazaril provjeri njezin sadržaj – siktavi štakor s oštrim zubima zacijelo je težio nešto više od kilograma – i plati mu ostatak. Paž pospremi zlatnik u džep i udalji se osvrćući se preko ramena. Cazaril čvrsto stegne otvor vreće i spremi je pod košulju kako mu osuđenik na smrt ne bi pobjegao. Svukao je ruho dvorjanina i navukao ogrtač i pelerinu u kojima je trgovac vunom preminuo, za sreću. Čizme, cipele, bos? U čemu će biti sigurniji po skliskim kamenim pločama i crjepovima? Odluči ići bos. No obuje cipele za još jedan, posljednji pohod. „Betriz?” dozove je glasnim šapatom kroz vrata svog ureda u predsoblju. „Gospo Betriz? Znam da je kasno... možete li na trenutak izaći?” Još uvijek je bila potpuno odjevena te blijeda i iscrpljena. Dopusti mu da je uhvati za ruke i nakratko prisloni čelo na njegova prsa. Topli miris njezine kose na trenutak mu prizove sjećanje na drugi dan u Valendi kad je stajao pokraj nje u gužvi u Hramu. Jedino što se od toga radosnog trenutka nije promijenilo bila je njezina odanost. „Kako je kraljinčica?” upita je Cazaril. Ona podigne pogled pri prigušenoj svjetlosti svijeća. „Bez prestanka se moli Kćerki. Od jučer nije ni jela ni pila. Ne znam gdje su sada bogovi i zašto su nas napustili.” „Nisam uspio ubiti Donda. Nisam mu mogao prići dovoljno blizu.” „To sam i pretpostavila. U suprotnom bismo već nešto čule.” „Ostaje mi da pokušam još samo jedno. Ako to ne upali... Vratit ću se ujutro, pa ćemo vidjeti što se dade učiniti s vašim nožem. Ali samo sam htio da znate... ako se ne vratim do jutra, dobro sam. I ne brinite se za mene, niti me tražite.” „Napuštate nas?” Betriz rukama grčevito stisne njegove dlanove. „Ne, nikad.” Ona zatrepće. „Ne razumijem.” „Nije važno. Čuvajte Iselle. I ne vjerujte kancelaru dy Jironalu, nikad.” „To mi ne trebate govoriti.” „Još nešto. Moj prijatelj Palli, stupnik dy Palliar, zna istinu o tome kako sam izdan nakon Gotorgeta. Kako sam postao Dondov neprijatelj... to neće biti bitno, ali Iselle bi trebala znati da je njegov stariji brat namjerno izbrisao moje ime s popisa ljudi za koje je trebala biti plaćena otkupnina i osudio me na galije i na smrt. U to nema sumnje. Vlastitim sam očima vidio popis sastavljen njegovom vlastitom rukom, a rukopis sam mu dobro poznavao iz vojnih naredaba.” Ona bijesno protisne kroz stisnute zube. „Zar se tu ništa ne može?” „Sumnjam. Kad bi to bilo moguće dokazati, gotovo bi polovina chalionskih plemića vjerojatno odbila nadalje jahati pod njegovim stijegom. To bi možda bilo dovoljno za njegovo svrgnuće. A možda i ne bi. Ali to je strijela koju Iselle može čuvati u tobolcu; jednoga dana možda bude u prilici ispaliti je.” Ona podigne prema njemu lice od bjelokosti i koralja, a on se zagleda u njezine duboke, duboke, poput ebanovine crne oči, koje su se činile goleme pri prigušenom svjetlu. Nespretno se sagne i poljubi je. Dah joj na trenutak zastane, a zatim se naglas nasmije, začuđena, i dlanom prekrije usta. „Oprosti. Grebe me tvoja brada.” „Ja... ispričavam se. Palli bi vam bio čestit i uzoran suprug, ako osjećate sklonost prema njemu. Vrlo je vjeran. Odan, kao uostalom i vi. Recite mu da sam to rekao.”

99

„Cazarile, što...” Iz Iselleine se odaje začuje glas Nan dy Vrit: „Betriz? Hoćeš li, molim te, doći ovamo?” Kucnuo je čas da se oprosti od svega, čak i kajanja. Poljubi joj ruke i pobjegne.  

Noćno šuljanje preko krova Zangrea, od glavne kule do Fonsina tornja, uzburkalo je Cazarilu utrobu, baš kao što je i predvidio. Kiša je i dalje padala. Mjesec bi se s vremena na vrijeme pojavio iza oblaka, no njegov prigušeni sjaj nije bio od velike koristi. Tlo pod njegovim bosim stopalima bilo je zrnato ili pak iznenađujuće sklisko, a zrak toliko svjež da se ukočio od studeni. Posljednji kratki skok preko provalije široke gotovo dva metra do vrha okruglog tornja bio je najgori dio puta. Nasreću, skok je bio usmjeren prema dolje, ne prema gore, pa nije završio polomljen i razmrskan duboko dolje na kamenim pločama. Doskočio je, čvrsto držeći vreću koja se otimala, dok mu je dah pištao kroz ledene usne, napola čučnuo drhtureći te krenuo naprijed oslanjajući se o kose crjepove na krovu, koji su bili skliski od kiše pod njegovom rukom. Zamislio je što bi se dogodilo da jedan od njih popusti i smrska se o kamene ploče dolje ispod, te tako nagna stražare da pogledaju prema gore... Napredovao je vrlo polako dok najednom u blizini ne spazi zjapeći tamni otvor u urušenom krovu. Sjedne na rub i ispruži stopalo ne bi li napipao nekakvu čvrstu površinu, no nije naišao na išta takvo. Pričekao je da se mjesečina nanovo ukaže; je li ono dolje bio nekakav pod? Ili dio ograde? U mraku začuje vranu kako mrmori. Sljedećih deset minuta proveo je nesigurno se njišući na rubu te pokušavajući drhtavim rukama naslijepo upaliti voštanicu koju je imao u džepu uz pomoć kresiva i truda koje je nosio u naramku. Opekao se, ali mu naposljetku pođe za rukom zapaliti slabi plamen. Ispod njega nalazila se ograda i dio gruboga daščanog poda. Nakon požara su s unutrašnje strane tornja postavljene teške drvene skele, koje su podupirale kamene zidove kako se ne bi slučajno urušili ljudima na glavu. Cazaril duboko udahne, zadrži dah i doskoči na jednu od greda, čvrstu, ali neveliku i punu iverja. Utisne voštanicu u procjep između dviju dasaka i uz pomoć nje zapali još jednu, izvuče komad kruha i Betrizin poput britve oštar bodež te se stane ogledavati po prostoriji. Uhvatiti vranu. U redu. To se činilo tako jednostavno dok je stajao u svojoj ložnici. Pri ovim treperavim sjenama nije mogao niti ugledati vranu. Srce mu umalo zastane kad negdje u blizini začuje kratki klepet krila i ugleda vranu kako slijeće na ogradu. Ispruži drhtavu ruku u kojoj je držao komad kruha, no ptica zgrabi mrvicu i opet odleti. Cazaril opsuje, a zatim nekoliko puta duboko udahne i pribere se. Kruh. Nož. Svijeće. Platnena vreća koja se migoljila. Čovjek na koljenima. Spokoj u njegovu srcu? Teško. Pomozi mi. Pomozi mi. Pomozi mi. Vrana, ili njezina blizanka, se vrati. „Caz, Caz!” zagrakće, ne sasvim glasno, ali zvuk stade odjekivati niz toranj te zatim opet natrag, nadnaravno zvonak. „U redu”, dahtao je Cazaril. „U redu.” S mukom izvuče štakora iz vreće, prisloni mu nož na grlo i prošapće: „Otrči k svom gospodaru s mojom molitvom.” Brzim i oštrim potezom prereže životinji žilu kucavicu; topla tamna tekućina stade mu se slijevati niz ruke. Položi sićušno tijelo mrtve životinje pokraj koljena. Ispruži ruku prema vrani; ptica skoči na nju i sagne glavu kako bi polaptala štakorovu krv s njegova dlana. Trgnuo se od straha kad ga je ptica dotakla strelovito brzim, crnim jezikom, te je umalo opet otjerao. Prikliješti pticu mišicom i poljubi je u glavu. „Oprosti mi. Moja nužda je golema. Možda će te Kopile hraniti kruhom bogova i moći ćeš Mu jezditi na ramenu kad jednom stigneš k Njemu. Odleti k svom gospodaru s mojom molitvom.” Brzim pokretom zavrne vrani vratom. Nekoliko je trenutaka lepetala i treptala krilima, a zatim se potpuno umirila na njegovim rukama. Cazaril je položi pored drugog koljena. „Gospodaru Kopile, bože koji dijeliš pravdu kad pravda zakaže, bože ravnoteže, svih neuobičajenih pojava i događaja, i moje nužde. Za dy Sandu. Za Iselle. Za sve one koji je vole

100

– gospu Betriz, kraljinicu Istu, staru provincijaricu. Zbog užasa na mojim leđima. Za istinu naspram laži. Čuj moju molitvu.” Nije imao pojma jesu li to bile ispravne riječi, ni postoje li uopće ispravne riječi. Ponestajalo mu je zraka; možda je plakao. Zacijelo je plakao. Zatekao se kako se previja nad ubijenim životinjama. U trbuhu mu se javi užasna bol, grčeći i izgarajući mu utrobu. Jao. Nije znao da će ovo boljeti... U svakom slučaju bolje je i ovako umrijeti nego na galiji, od kiše strijela iz brajarskih samostrela u stražnjici, i to bez ikakvog razloga. Dosjeti se da bi trebao, iz pristojnosti, nadodati: „Zahvaljujemo ti i na tvojim blagoslovima, bože zlog časa”, baš kao što je pisalo u njegovu dječjem molitveniku. Pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi. Jao. Voštanice se istope i svjetlost zamre. Tama oko njega još se više produbi, a zatim sve nestane.

12

Cazaril s mukom otvori oči jer su mu kapci bili slijepljeni. Podigne pogled i zagleda se prema nebu u nepravilan sivi procjep crnih rubova ništa ne razaznajući. Oblizne skorene usne i proguta. Ležao je na leđima na tvrdim daskama, potpornim skelama s unutrašnje strane Fonsina tornja. Najednom ga preplavi sjećanje na događaje koji su se dogodili te noći. Živ sam. Dakle podbacio sam. Desnom rukom stade naslijepo napipavati oko sebe, dotakne nepomičnu hrpicu hladnog perja te se lecne. Prisjetivši se svega, ostane ležati sopćući od užasa. Utroba mu se grčila, a potom osjeti tupu bol. Drhturio je, promočen do kože i prozebao, hladan poput trupla. Samo, nije bio mrtav. Disao je. A stoga je zacijelo i Dondo dy Jironal još uvijek bio živ, na... je li ovo dan njegova vjenčanja? Kad su mu se oči polako privikle na tamu, shvatio je da nije sam. Među sjenama razabrao je desetak i više vrana, poredanih jedna do druge, kako stoje na trošnoj ogradi skele kao na postolju, potpuno tihe, gotovo nepomične. Činilo se da sve zure u njega. Cazaril si opipa lice, no pod prstima ne osjeti ni jednu krvavu ranu – ptice ga još nisu počele kljucati. „Ne”, prošapće drhtavim glasom. „Ja vam neću poslužiti kao doručak. Žao mi je.” Jedna vrana nemirno zašuška krilima, no niti jedna ptica ne odleti prestrašena zvukom njegova glasa. Nisu poletjele čak ni kad se uspravio, nego se tek premjestile s jedne noge na drugu. Proteklu noć ipak nije progutala tama – djelići sna počeše mu kolati sjećanjem. Sanjao je da je Dondo dy Jironal i da se opija s njegovim prijateljima i njihovim bludnicama u nekoj dvorani prepunoj baklja i svijeća. Na drvenom stolu blistali su srebrni pehari, a na njegovim je tustim rukama blještalo prstenje. Nazdravljao je krvnom žrtvom u ime Iselleina gubitka nevinosti uz bestidne pošalice, te snažno otpio... no u tom ga je trenutku obuzeo napadaj kašlja i grebanje u grlu koje je uskoro preraslo u oštru, probadajuću bol. Ždrijelo mu je oteklo, a zatim se zatvorilo, gušeći ga, prekinuvši mu dotok zraka, kao da ga netko davi iznutra. Zajapurena lica njegovih drugova uskovitlaše mu se pred očima, a njihov smijeh i poruge pretvoriše se u paniku kad su spazili kako mu je lice pomodrjelo i shvatili da se ne pretvara. Uslijedili su krici, prevrtanje vinskih pehara te zaprepašteno i prestrašeno režanje: Otrov! Nije uspio izreći posljednje riječi, ni jedna mu se nije otela iz grla koje se stisnulo iznutra, niti prešla preko sve otečenijeg jezika. Stao se tek bezglasno previjati i grčiti, iznemoglo mu se srce uzlupalo, grudni koš i glava zaboljeli su ga kao da ih netko steže u škripu, a pred obnevidjelim očima počele su mu ključati tamne mrlje prošarane krvlju... Bio je to samo san. Ako sam ja živ, i on je. Cazaril ponovno legne na tvrde daske, sklupčavši se kako bi ga trbuh manje bolio, i ostane tako otprilike pola sata, iscrpljen i očajan. Vrane poredane na ogradi stražarile su nad njim u uznemirujućoj tišini. Postupno mu sine da će se morati vratiti. A nije skovao plan za

101

povratak. Mogao bi se spustiti niz skele... no na taj će način završiti na dnu zazidanog tornja prekrivenog slojevima i slojevima ptičjeg izmeta i kruha koji su se tu godinama nakupljali, vrišteći da ga netko pusti van. Hoće li ga itko uopće čuti kroz debeli kameni zid? Ili će ljudi misliti da je njegov prigušeni glas tek jeka graktanja vrana ili pak zavijanje duhova? Onda možda natrag gore? Istim putem kojim je i došao? Naposljetku ustane pridržavajući se ograde – vrane čak ni sad nisu odletjele – i protegne zgrčene i bolne mišiće. Morao je doslovno odgurnuti nekoliko vrana s ograde kako bi imao dovoljno mjesta da se popne; one se udaljiše ogorčeno klepećući krilima, i dalje u sablasnoj tišini. Cazaril zadigne smeđu halju i zatakne njezin rub za pojas. Kad se uspravio na ogradi, shvati da neće uspjeti dosegnuti do otvora u vrhu tornja. Posegne, zamahne. Ruke su mu bile snažne, a tijelo vitko. Nakon što je, lamatajući bosim nogama, na trenutak postao svjestan zastrašujućeg ponora koji je zjapio pod njim, uspije se prebaciti preko kamenog zida i doskočiti na krov prekriven crijepom. Magla je bila toliko gusta da gotovo uopće nije vidio dvorište koje se ispod prostiralo. Procijeni da bi moglo biti praskozorje, ili malo nakon zore; sluge u dvorcu već će biti budne ovoga kasnojesenskog jutra. Vrane su ga slijedile u svečanoj povorci, mašući krilima kroz otvor u krovu i slijećući na kamene ruševine ili crjepove. Kamo god da se uputio, one su ga pratile pogledom. Cazarilu se ukaže prizor vrana koje ga salijeću kako bi ga spriječile da skoči s vrha tornja na središnju kulu zamka, osvećujući na taj način svoju ubijenu družicu. Zaleti se, a noge mu se sapletu i ruke zadrhte, te uto zamisli kako se pušta, kako sve pušta iz ruku i spremno pada dolje na kamene ploče u svoju smrt. Snažan i nagli grč zavrti mu utrobu, natjeravši ga da glasno izdahne. U tom se trenutku umalo pustio, no potom ga najednom obuzme užasan strah da bi mogao preživjeti pad i završiti polomljen i obogaljen. Ta ga pomisao nagna da se popne preko strehe do krova glavne kule. Mišići mu prsnuše dok se podizao. Dlanovi su mu bili oderani do krvi uslijed mahnitog pridržavanja za rub. U sve bljeđoj izmaglici nije bio siguran kroz koji se od desetak prozora što su izbijali iz krovnih crjepova provukao prošle noći. Što ako je netko u međuvremenu naišao i zatvorio ga iznutra? Polako se kretao naprijed pokušavajući otvoriti jedan za drugim. Vrane su ga slijedile šuljajući se uzduž oluka i svako malo poskakujući uz kratak klepet krila kad bi se i same poskliznule. Izmaglica se u obliku kapljica hvatala za njihovo perje te njegovu bradu, izgledajući poput srebrnih cekina na njegovoj crnoj pelerini. Krila četvrtog po redu prozora rastvoriše se kad ih je stao pipati prstima. Da, to je upravo ona ropotarnica koju nitko nije koristio. Cazaril se provuče kroz prozor i zatvori ga uz tresak, upravo u trenutku kad se nekoliko ptica u crnim livrejama iz njegove pratnje zaletjelo za njim. Jedna od njih odbila se o staklo uz mukli udarac. Odšuljao se niz stube do svog kata, ne mimoišavši se ni s jednim od slugu ranoranioca, posrćući ušao u svoju odaju i zatvorio za sobom vrata. Mjehur mu je bio prepun te je, grčeći se, obavio nuždu u noćnu posudu; crijeva su mu ispustila zastrašujuće krvave ugruške. Ruke su mu drhtale dok ih je prao u vjedru. Otvorivši prozor kako bi izlio krvavu vodu za pranje niz guduru, izgurao je s kamene prozorske daske dvije mučaljive vrane koje su na njoj stražarile. Potom ga je opet čvrsto zatvorio i pričvrstio zasun. Oteturao je krivudajući do kreveta poput pijanca koji se jedva drži na nogama, srušio se na njega i omotao se prekrivačem. I dalje je drhturio, a nedugo je zatim začuo sluge koji su nosili vodu, posteljinu ili noćne posude, klipšući uz stube ili niz hodnike, te pokoji prigušeni povik ili naredbu. Što se u ovom trenutku događalo na katu poviše? Jesu li Iselle budili kako bi je okupali i odjenuli, sputali je bisernim niskama i okovali nakitom kako bi bila spremna za svoj užasan sastanak s Dondom? Je li uopće spavala? Ili je čitavu noć probdjela plačući i moleći se bogovima koji su se oglušili na njezine molitve? Trebao bi otići gore i pokušati je utješiti kako god zna i umije. Je li Betriz nabavila drugi nož? Neću biti u stanju pogledati im u oči. Još se čvršće sklupča i sklopi oči u smrtnim mukama. Još je uvijek ležao u krevetu, ispuštajući glasne uzdahe opasno nalik na jecaje, kadli

102

začuje nečije teške korake na hodniku. Vrata njegove odaje otvoriše se uz tresak. Glas kancelara dy Jironala zagrmi: „Siguran sam da je on. Ne može biti nitko drugi!” Cazaril začuje kako se nečiji koraci šuljaju preko podnih dasaka i osjeti da je netko strgnuo s njega pokrivač. Okrene se na leđa i iznenađeno pogleda prema dy Jironalu koji je bijesno i zaprepašteno zurio u njega, uspuhanog lica prekrivenog čeličnosivom bradom. „Živ si!” usklikne dy Jironal. Glas mu je bio gnjevan. Pet ili šest dvorjana, među kojima Cazaril prepozna dvojicu Dondovih plaćenika, stalo se tiskati oko dy Jironala u čudu zureći u Cazarila. Već su bili dograbili mačeve, spremni da na dy Jironalov znak isprave pogrešku uslijed koje je Cazaril još uvijek bio živ. Kraljin Orico, odjeven u potkošulju, stajao je na začelju gomile, zdepastim prstima pridržavajući otrcani stari ogrtač koji mu je visio oko vrata. Orico je izgledao... neobično. Cazaril zatrepće i protrlja oči. Kraljin je bio obavijen nekom vrstom aure, sazdanom ne od svjetlosti, nego od tame. Cazaril je kraljina vidio sasvim jasno, stoga auru nije mogao nazvati oblakom ili izmaglicom jer ništa nije zaklanjala. A opet, jasno ju je vidio kako se pomiče kako se i kraljin pomicao, poput ogrtača koji je vukao za sobom. Dy Jironal zagrize usnu i prostrijeli Cazarila pogledom ispitujući mu lice. „Ako nisi ti, tko je? Mora biti netko... mora biti netko blizak... ta djevojka! Ta podla mala ubojica!” Okrene se na peti i izjuri van, odrješito domahnuvši svojim ljudima dajući im znak da ga slijede. „Što se dogodilo?” Cazaril upita Orica koji se upravo spremao odgegati za njima. Orico se osvrne preko ramena, raširi ruke te sav smeten slegne ramenima. „Vjenčanje je otkazano. Dondo dy Jironal ubijen je sinoć oko ponoći... čarolijom smrti.” Cazarilova se usta razjapiše, no kroz njih izađe tek nečujno: „O.” Potone natrag na jastuke, ošamućen, a Orico se stružući nogama po podu uputi za svojim kancelarom. Ne razumijem. Ako je Dondo ubijen, a ja sam još uvijek živ... Ne vjerujem da su me bogovi nagradili čudom smrti. A opet, Dondo je ubijen. Kako? Cazaril nije vidio drugog objašnjenja nego da ga je netko pretekao. Sa zakašnjenjem je došao do istog zaključka kao i dy Jironal. Betriz? Ne, o ne...! Izleti iz kreveta, padne koliko je dug i širok na pod, jedva se osovi na noge i šepajući krene za skupinom gnjevnih i zaprepaštenih dvorjana. Kad je stupio u svoj zaposjednuti ured u predsoblju, začuje dy Jironala kako urla: „Onda je izvedite, da se na vlastite oči uvjerim!” na raščupanu i prestrašenu Nan dy Vrit, koja je unatoč tome nepomično stajala na vratima Iselleine odaje, priječeći im put kao da se sprema obraniti pomični most. Cazaril se umalo onesvijestio od olakšanja kad je Betriz, žestoko se mršteći, provirila iza Nanina ramena. Nan je bila u spavaćici, a Betriz, raskuštrana, zgužvane odjeće i doimajući se iscrpljeno, još je uvijek nosila istu zelenu vunenu haljinu od sinoć. Je li ona uopće spavala? Ali živa je, živa je! „Zašto stvarate tako neugodnu buku, gospodaru?” Betriz ga upita ledenim glasom. „To je nedolično, a osim toga stigli ste u zao čas.” Dy Jironal razjapi bradata usta; očito je ostao zatečen. Nakon nekoliko trenutaka zatvori usta glasno škljocnuvši zubima. „Onda, gdje je kraljinčica? Moram vidjeti kraljinčicu.” „Zaspala je, nakon što danima nije oka sklopila. Neću dopustiti da je se ometa. Ionako će se uskoro morati odreći snova i zamijeniti ih noćnom morom.” Betrizine nosnice zadrhte od neskrivenog neprijateljstva. Dy Jironal se ispravi i pišteći izdahne. „A da je probudite? Možete li je probuditi?” Mili bogovi. Nije valjda Iselle... ? No prije nego što ga je ovaj novi strah obuzeo stegnuvši mu grlo, Iselle se pojavi probivši se između svojih dvorkinja i mirno krene naprijed prema predsoblju kako bi se suočila s dy Jironalom. „Budna sam. Što želite, gospodaru?” Pogled joj se na trenutak zaustavi na Oricu koji se vrzmao u prikrajku, a potom ga s prijezirom odvrati te se okrene prema dy Jironalu. Čelo

103

joj se nabora od umora i iscrpljenosti. Nije bilo ni najmanje sumnje da je svjesna tko stoji iza njezina prisilnog, neželjenog vjenčanja. Dy Jironal je zurio čas u jednu, čas u drugu djevojku, ali nije bilo sumnje da su obje žive i da ih gleda licem u lice. Okrenuo se na peti i ponovno zagledao u Cazarila koji je trepćući zurio u Iselle. I oko nje je buktjela aura, baš kao i oko Orica, no njezina je bila još uskomešanija, nalik na kovitlac duboke tame i blistavoga blijedog plavetnila, poput polarnog svjetla koje je jednom noću ugledao na dalekom južnom nebu. „Tko god”, zareži dy Jironal. „Gdje god. Pronaći ću truplo te prljave kukavice makar morao pretražiti cijeli Chalion.” „I što onda?” upita Orico, trljajući neobrijane obraze. „Objesiti ga?” Dy Jironal ga ošine bijesnim pogledom, a Orico mu uzvrati podrugljivo podignuvši obrvu, na što se dy Jironal okrene i topćući izađe iz prostorije. Cazaril se izmakne kako bi propustio njegovu pratnju, pogledom potajno proučavajući čas Orica, čas Iselle i uspoređujući ta dva... priviđenja? Nitko drugi u prostoriji nije tako treperio. Možda sam bolestan. Možda sam sišao s uma. „Cazarile,” obrati mu se Iselle s izrazom nestrpljive smetenosti na licu čim su se dy Jironalovi ljudi udaljili od vanjskih vrata koja je Nan žurno za njima zatvorila, „što se dogodilo?” „Netko je sinoć ubio Donda dy Jironala. Čarolijom smrti.” Iselle rastvori usne i sklopi dlanove poput djeteta kojemu je netko upravo obećao ono za čim najviše žudi. „O! O! O, koja radosna vijest! O, hvala budi Gospi, o, hvala budi Kopiletu, kakve ću samo darove poslati na njegov oltar... o, Cazarile, tko...?” Cazaril iskrivi lice kad mu je Betriz uputila pogled pun mahnite slutnje. „Ja nisam. Očito.” Iako nije da se nisam trudio. „Jesi li...” Betriz započne, no potom zatvori usta. Cazaril pogne glavu u znak zahvalnosti na njezinoj tankoćutnosti, zbog koje ga nije naglas pred dvjema svjedokinjama upitala je li on skovao urotu i počinio zločin kažnjiv smrću. Nije trebao ništa reći, jer njezine su oči plamtjele od nagađanja. Iselle stade koračati gore-dolje po prostoriji, gotovo poskakujući od olakšanja. „Mislim da sam osjetila”, reče glasom prepunim udivljenja. „U svakom slučaju, nešto sam osjetila... rekli ste u ponoć, oko ponoći?” Nitko to ovdje nije spomenuo. „Osjetila sam smiraj, kao da sam u nekom kutku srca znala da su mi molitve uslišane. Ali ovo nisam očekivala. Molila sam Gospu da meni podari smrt...” Zastane te položi dlan na visoko bijelo čelo. „Ili da bude po Njezinoj volji.” Glas joj se uspori. „Cazarile... zar sam ja... jesam li ja mogla to učiniti? Je li ovo Gospin odgovor na moje molitve?” „Ja... ne bih rekao da je to moguće, kraljinčice. Molili ste se Gospi Proljeća, zar ne?” „Da, i Njezinoj Majci Ljeta također. Ali uglavnom samoj Gospi.” „Božice daruju život i izliječenje, a ne smrt.” Uglavnom. Iako su bogovi svoje darove običavali dijeliti rijetko i hirovito. Bogovi. Tko bi im znao granice i namjere? „Nije se činilo poput smrti”, prizna Iselle. „A opet, osjetila sam smiraj. Uspjela sam pojesti zalogaj, a da ne povratim, te čak i odspavati neko vrijeme.” Nan dy Vrit potvrdno zakima glavom. „Kako me je samo to razveselilo, moja gospo.” Cazaril duboko udahne. „Pa, siguran sam da će dy Jironal riješiti tu zagonetku umjesto nas. Ući će u trag svakoj osobi koja je sinoć umrla u Cardegossu... čak i u cijelom Chalionu, nema sumnje... dok ne pronađe ubojicu svoga brata.” „Blažena bila ta sirota duša koja mu je tako pomrsila podle račune.” Iselle dotakne dlanom čelo, usne, pupak, međunožje te srce, širom raširenih prstiju. „I tako skupo za to platila. Neka mu Kopiletovi demoni daruju koliko god mogu milosti.” „Amen”, reče Cazaril. „Nadajmo se samo da se dy Jironal za osvetu neće iskaliti na nekom od naših bliskih prijatelja ili članova obitelji.” Obujmi se rukama oko trbuha jer su ga opet uhvatili grčevi. Betriz mu se približi i zagleda mu se u lice, ispruži načas ruku, no zatim je oklijevajući povuče. „Lorde Caze, jezivo izgledate. Koža vam je boje ohlađene pšenične kaše.” „Ovaj... zlo mi je. Nešto sam pojeo.” Udahne. „Znači danas se ne pripremamo za

104

mučno vjenčanje, nego za radosni pogreb. Nadam se da ćete vi, dame, uspjeti zatomiti veselje u javnosti?” Nan dy Vrit frkne nosom. Iselle joj dade znak da se utiša te odlučno odgovori: „Neću pokazati ništa osim dostojanstvene pobožnosti, obećajem. A to što mi je srce prepuno zahvalnosti, a ne žalosti, znat će samo bogovi.” Cazaril zakima glavom i protrlja bolni vrat. „Prema nauku svećenika, običaj je da se tijelo žrtve smrtonosnih čini zapali prije sumraka, kako se u njemu ne bi nastanila kakva sablasna stvorenja. Navodno ih takva smrt priziva. Bit će to strašno žuran pogreb za jednog tako moćnog plemića. Trebat će prije sutona okupiti čitav dvor.” Iselleina mu je blistava aura gotovo izazivala mučninu. Teško proguta i odvrati pogled od nje. „U tom slučaju, Cazarile, za milost božju”, reče Betriz, „dotad otiđite na počinak. Mi smo, potpuno neočekivano, na sigurnom. Ne morate više ništa učiniti.” Uhvati ga za hladne dlanove, na trenutak ih sklopi, i kiselo se nasmiješi, zabrinuta. On joj uspije uzvratiti slabašnim smiješkom te se povuče.  

Otpuzao je natrag u krevet. Ležao je na njemu možda sat vremena, izvan sebe od čuđenja i još uvijek drhtureći, kadli se vrata njegove ložnice najednom rastvoriše, a Betriz se ušulja unutra i zagleda se u njega. Položi mu dlan na vlažno i hladno čelo. „Bojala sam se da te je uhvatila groznica,” reče, „ali samo si nazebao.” „Da, ovaj... nazebao sam, da. Zacijelo sam tijekom noći zbacio pokrivač.” Ona mu dotakne rame. „Odjeća ti je potpuno vlažna.” Žmirne. „Kad si posljednji put jeo?” Nije se mogao sjetiti. „Jučer ujutro, čini mi se.” „Tako.” Još ga je trenutak promatrala mršteći se, a onda se okrenula na peti i izašla. Nakon desetak minuta došla je služavka noseći lim prepun vrućeg ugljena i perjanicu; nekoliko minuta nakon toga pojavio se sluga s limenim vrčem vruće vode i strogim uputama da se pobrine da se Cazaril okupa i vrati natrag u krevet u suhoj potkošulji. Sve to u dvorcu u kojem su svi dvorjani i dvorkinje bili izvan sebe, pokušavajući se navrat-nanos pripremiti za nepredviđeni društveni događaj koji zahtjeva krajnju formalnost. Cazaril nije postavio ni jedno jedino pitanje. Sluga ga je upravo ušuškao pod tople suhe plahte kad se Betriz ponovno pojavila noseći zemljanu zdjelu na poslužavniku. Poduprla je vrata da se ne zatvaraju i sjela na rub njegova kreveta. „Pojedi ovo.” Iz posude se pušilo mlijeko u kojem su bili uronjeni komadi kruha preliveni medom. Prvu je žlicu progutao smeten od iznenađenja, a zatim se s mukom uspravio na jastucima. „Nisam toliko bolestan.” Pokušavajući nanovo vratiti dostojanstvo, oduzeo joj je zdjelu iz ruku; ona se nije protivila, sve dok je jeo. Cazaril shvati da je bio gladan kao vuk. Prestao je drhtati prije nego što je pojeo posljednji zalogaj. Ona se zadovoljno osmjehne. „Sada više nisi onako sablasno blijed. Tako treba.” „Kako je kraljinčica?” „Znatno bolje. Ona je... Htjela sam reći svladana, ali ne od umora. Riječ je o onom blaženom olakšanju koje uslijedi nakon što se čovjek najednom oslobodi nepodnošljivog jarma. Užitak ju je promatrati.” „Da. Razumijem.” Betriz kimne glavom. „Odmara se, dok ne dođe vrijeme da se odjene.” Uzme mu praznu zdjelu iz ruku, odloži je sa strane te snizi glas: „Cazarile, što si sinoć učinio?” „Ništa. Očigledno.” Betriz ogorčeno stisne usne. Kakva korist od toga da je optereti takvom tajnom? Ispovijed bi mu možda rasteretila dušu, no nju bi na taj način doveo u opasnost ako se u budućnosti pokrene kakva istraga, zbog koje bi bila prisiljena svjedočiti pod prisegom. „Lord dy Rinal načuo je da si sinoć od paža zatražio da ti uhvati štakora. Prema dy Rinalovim riječima, upravo je ta vijest nagnala kancelara dy Jironala da smjesta odjuri u tvoju ložnicu. Paž je rekao da si tvrdio kako namjeravaš pojesti štakora.” „Pa što onda? Pojesti štakora nije zločin. Bila je to mala gozba u znak sjećanja na

105

opsadu Gotorgeta.” „Zaista? A upravo si mi rekao da od jučer ujutro nisi ništa pojeo.” Oklijevala je, tjeskobno ga promatrajući. „A služavka je rekla da je u tvojoj noćnoj posudi, koju je jutros ispraznila, bilo krvi.” „Tako mi Kopiletovih demona!” Cazaril, koji je u međuvremenu skliznuo natrag pod pokrivač, ponovno se s mukom uspravi. „Zar ništa u ovom dvorcu nije sveto? Sve je podložno glasinama. Čovjek ovdje ni vlastitu noćnu posudu ne može smatrati svojom!” Betriz ispruži ruku. „Lorde Caze, uozbiljite se. Koliko vam je zaista loše?” „Bolio me trbuh. Sad je prošlo. Prolazna smetnja. Recimo to tako.” Načini grimasu i odluči da joj neće spomenuti priviđenja. „Naravno, krv u noćnoj posudi potječe od zaklanog štakora. A bol u trbuhu je kazna primjerena jedenju tako odvratnog stvorenja. Ha?” Betriz će na to polako: „To je dobra priča. Ima smisla.” „Eto vidite.” „Ali Caze... ljudi će misliti da si čudan.“ „Neka se pridruže onima koji su uvjereni da sam silovatelj. Mislim da mi nedostaje još jedna izopačena osobina kako bih bio propisno uravnotežen.” Pa, eto, bila je tu još i sumnja da je pokušao baciti smrtonosne čini. To bi ga moglo uravnotežiti na vješalima. Betriz se nasloni duboko se mršteći. „U redu. Neću upirati. Ali me zanimalo...” Obujmi se rukama oko struka i zagleda netremice u njega. „Recimo da su dvije – teoretske – osobe pokušale baciti smrtonosne čini na istu žrtvu u isto vrijeme, jesu li obje na kraju mogle ostati... polumrtve?” Cazaril je pažljivo promotri – ne, nije se činila bolesnom – te odmahne glavom. „Mislim da ne. S obzirom na raznorazne jalove načine na koje su ljudi pokušavali iznuditi nešto od bogova uz pomoć smrtnih čini, već bi nekome pošlo za rukom izvesti to na taj način, da je moguće. Na drvorezima i kamenorezima u Hramu Kopiletov je demon smrti uvijek prikazan kako preko ramena nosi obramnicu s dvije istovjetne kablice, po jednu za svaku dušu. Mislim da demon nema drugog izbora.” Prisjeti se Umegatovih riječi, Bojim se da to jednostavno tako mora biti. „Nisam čak ni siguran da sam bog ima mogućnost izbora.” Njezine se oči gotovo sasvim stisnuše. „Rekao si da ne brinemo za tebe niti da te tražimo ako se ne vratiš do jutra. Rekao si da ćeš biti dobro. A isto si tako rekao da se svakakve jezive stvari mogu dogoditi truplu ako ga se propisno ne spali.” Cazaril se neudobno promeškolji. „Osigurao sam se protiv toga.” Na neki način. „Kako si se osigurao? Samo si nestao, ostavivši sve kojima je stalo do tebe u neznanju, ne rekavši nam ni gdje da te tražimo niti trebamo li se moliti!” On se nakašlje. „Fonsine vrane. Noćas sam se preko krova popeo do Fonsinog tornja kako bih se, ovaj, pomolio. Da, da su se stvari, ovaj, drukčije odvile, pretpostavio sam da bi one počistile nered, kao što njihove sestre počiste bojno polje ili odlutalu ovcu koja se survala s litice.” „Cazarile!” povikne ona povrijeđeno, a zatim žurno snizi glas gotovo do šapta. „Caze, to je, to je... želiš li mi reći da si otpuzao tamo sasvim sam kako bi umro strašnom smrću, namjeravajući dopustiti vranama da pojedu... to je grozno!“ Ostao je začuđen spazivši kako joj suze naviru na oči. „No, no. Nije tako strašno. Meni se činilo baš vojnički.” Krenuo je kao da će joj ukloniti suze s obraza, no posustane i padne natrag na pokrivač. Betriz stisne šake koje su joj ležale u krilu. „Ako ikad više pokušaš nešto takvo, a da mi ne kažeš – da nikome ne kažeš – ja ću, ja ću... ispljuskat ću te do besvijesti!” Člancima prstiju obriše suze iz očiju, protrlja lice i uspravi se, krute kralježnice. Glas joj najednom ponovno poprimi razgovorni ton. „Pogreb je zakazan za sat vremena prije sumraka, u hramu. Namjeravaš li ići, ili ćeš ostati u krevetu?” „Ako uopće budem u stanju hodati, svakako ću ići. Namjeravam tome svjedočiti do kraja. Svi će Dondovi neprijatelji biti tamo, makar samo kako bi dokazali da nisu oni to učinili. Bit će to događaj za pamćenje.”  

106

Pogrebnom obredu Donda dy Jironala u hramu u Cardegossu pribivalo je mnogo više ljudi nego onom za sirotog osamljenog dy Sandu. Sam kraljin Orico, odjeven u nenapadno tamno ruho, predvodio je raštrkanu povorku ožalošćenih, koja se iz Zangrea spuštala nizbrdo prema gradu. Kraljinicu Saru sluge su nosile u zasjenjenoj nosiljci. Lice joj je bilo potpuno bezizražajno, kao izrezbareno od komada leda, no odjeća joj je bila drečećih boja, sastavljena od svečanih ruha s triju svetkovina nabacanih jedno preko drugoga, a ukrasila se i gotovo polovicom blještavog nakita iz svoje škrinje za dragocjenosti. Svi su se pretvarali da ne primjećuju. Cazaril je kradomice pogledavao prema njoj, no razlog tome nije bio njezin krajnje čudnovat izbor odjeće, nego ono drugo ruho, sjenoviti ogrtač, istovjetan Oricovu, koji bi se načas ukazao, a zatim opet nestao, neprestano mu privlačeći pozornost. I Teidez je bio ogrnut istom takvom mračnom aurom, koja je lebdjela za njim dok se spuštao popločanim ulicama. Što god da je to tamno priviđenje bilo, činilo se da je riječ o nasljednoj obiteljskoj crti. Cazaril se pitao što bi ugledao da se nalazio licem u lice s udovom kraljinicom Istom. Obred je predvodio sam vrhovni svećenik Cardegossa odjeven u peterobojnu halju, a na ispraćaj je došlo toliko ljudi da se obred morao održati u glavnom vrtu hrama. Nekoliko ljudi na čelu povorke koja je krenula iz palače Jironal položilo je Dondov lijes ispred ognjišta bogova, okrugloga kamenog postolja nad kojim je na pet vitkih stupova podignut šator s otvorom, kako bi sveti plamen zaštitio od kiše i vjetra. Kad je kišni dan počeo odmicati prema maglovitoj večeri, dvorište je preplavilo sivo svjetlo bez sjena. U ljubičastoj izmaglici sudarali su se i miješali mirisi tamjana i ulja zapaljenih za vrijeme molitava i obreda čišćenja tijela. Dondovo je ukočeno tijelo ležalo izloženo na odru, okruženo cvijećem i ljekovitim travama koje donose sreću i služe za zaštitu – prekasno, pomisli Cazaril – odjeveno u modro-bijelo ruho svetog generala reda Kćerke. Mač koji je označavao njegov čin ležao mu je na grudima, a dlanovi su mu bili sklopljeni na balčaku. Nije se činilo da mu je tijelo pretjerano natečeno ili izobličeno – dy Rinal je proširio jezivu glasinu da su ga čvrsto umotali u platnene povoje prije nego što su ga odjenuli. Lice mu je bilo jednako podbuhlo kao i uslijed jutarnjeg mamurluka. No činilo se da će mu tijelo morati spaliti zajedno s prstenjem, jer bi ih s njegovih kobasičastih prstiju uspjeli strgnuti jedino uz pomoć mesareva noža. Cazaril se uspio bez posrtanja spustiti pješice iz Zangrea u grad, no nanovo su ga uhvatili grčevi u trbuhu, koji mu se neugodno napuhnuo ispod remena. Stajao je u gomili iza Betriz i Nan, nadajući se da nitko neće primijetiti. Iselle su odvukli naprijed kako bi stajala između kancelara i kraljina Orica kao jedna od ožalošćenih osoba najbližih pokojniku, zahvaljujući njihovim kratkim zarukama. Još je uvijek svjetlucala poput polarne svjetlosti kad god bi je Cazaril pogledao, od čega bi ga zaboljele oči. Lice joj je bilo mrko i blijedo. Prizor Dondova trupla zacijelo je u njoj ugušio poriv da se ponaša nedolično pokazujući veselje. Dvojica dvorjana istupiše naprijed kako bi održali naoko iskrene i dirljive govore u Dondovu čast, no Cazaril nikako nije uspijevao povezati njihove riječi s grešnim životom kojeg je čovjek koji je ležao mrtav pred njim uistinu vodio. Kancelar dy Jironal nije bio u stanju izgovoriti više od nekoliko riječi jer je bio isuviše potresen, no na njegovu hladnom i nepomičnom licu nije bilo moguće pročitati je li razlog njegove potresenosti tuga ili gnjev. Ali je zato obećao kesu od tisuću kraljevskih zlatnika kao nagradu za podatke koji će pomoći pri otkrivanju ubojice njegova brata. To je bio jedini otvoreni osvrt na Dondovu naglu smrt toga dana. Bilo je također jasno da je Hram dobio popriličnu svotu novca na dar. Činilo se da su se svi zavjetnici, ministranti i svećenici u Cardegossu okupili u hramu kako bi pjevali molitve i litanije, kako jednoglasno tako i višeglasno, kao da glasnoćom mogu postići dodatnu svetost. Jedna od pjevačica među altovima odjevenima u zelene halje privukla je Cazarilovu pozornost. Ta sredovječna, oniža i pomalo zdepasta žena plamtjela je poput svijeće iza zelenog stakla. Samo je jednom pogledala izravno prema Cazarilu, da bi zatim oborila pogled i okrenula se prema preopterećenom svećeniku koji je ravnao zborom koji je pjevao molitve. Cazaril nježno gurne Nan laktom i prošapće: „Znate li tko je ona ministrantica na kraju drugog reda Majčinih pjevačica?” Ona preleti pogledom preko prostorije. „Jedna od Majčinih primalja. Mislim da za nju

107

kažu da je izvrsna u svom poslu.” „Aha.” Okupljena gomila stade pozorno pratiti što se događa kad svećenici izvedoše svete životinje. Bilo je sasvim neizvjesno koje će božanstvo preuzeti dušu Donda dy Jironala. Dušu njegova prethodnika, bivšega generala Kćerkina reda, smjesta je prisvojila Gospa Proljeća kojoj je služio cijeloga svog života, iako je imao djecu i unuke. Dondo je pak u mladosti kao časnik služio vojnom redu Sina. Znalo se također i da je posijao mnoštvo nezakonite djece, a imao je i dvije kćerke koje mu je rodila pokojna supruga i kojih se odrekao, prepustivši brigu o njima nekim rođacima sa sela. Isto tako – Cazaril pomisli u sebi – budući da je njegovu dušu odnio Kopiletov demon smrti, ona je morala proći kroz Kopiletove ruke. Jesu li se te ruke sklopile i zadržale je? Kad joj je vrhovni svećenik Mendenal dao znak, ministrantica iz reda Kćerke stupi naprijed i podigne ruku na kojoj je stajala šojka. Ptica se zanjiše, ali se nastavi čvrsto držati njezina rukava. Ministrantica pogleda prema vrhovnom svećeniku koji se namršti i pokretom glave dade joj znak da se uputi prema odru. Njezine nosnice zadrhtaše u znak prosvjeda, no ipak ga posluša i priđe odru, obujmi šojku objema rukama i čvrsto je položi na pokojnikove grudi. Odmakne ruke. šojka podigne rep, ispusti mrljicu izmeta i uzvine se prema nebu vukući za sobom izvezenu svilenu uzicu i prodorno kriješteći. Najmanje se troje ljudi u Cazarilovoj blizini zagrcne i podsmješljivo zahihoće, no opazivši kancelara koji je srdito stisnuo zube, ne nasmijaše se naglas. Iselleine plamtjele oči su poput plavetnog požara, te ona smjerno obori pogled. Aura joj je ključala. Ministrantica se povuče i zabrinuto zagleda za pticom zabacivši glavu. Šojka sleti na isklesane ukrase na vrhu jednog od porfirnih stupova koji su okruživali dvorište te ponovno zakriješti. Ministrantica prostrijeli vrhovnog svećenika bijesnim pogledom, a on žurno mahne rukom dajući joj znak da može ići. Ministrantica se nakloni i povuče kako bi pokušala namamiti pticu da joj opet sleti na ruku. Majčina zelena ptica također nije htjela uzletjeti s ruke ministrantice koja ju je nosila. Vrhovni svećenik Mendenal ovaj put nije ponovio prethodni krajnje neuspjeli pokus, nego joj je kimanjem glave dao znak da se vrati na svoje mjesto. Sinov je ministrant na povodcu dovukao lisca sve do ruba lijesa. Životinja je cviljela i otimala se, glasno stružući crnim kandžama po popločanom podu i pokušavajući pobjeći. Vrhovni svećenik odmahne rukom i pošalje ga natrag na mjesto. Krupni sivi vuk, koji je sjedio bez brnjice na snažnoj čeljusti i isplazio golemi crveni jezik, duboko zareži kad ga je ministrant u sivoj halji ponukao da krene naprijed povukavši ga za srebrni povodac. Životinjin grleni glas odjekne kamenim dvorištem. Vuk legne na trbuh na kamene ploče i ispruži šape. Ministrant oprezno spusti ruke i uputi vrhovnom svećeniku pogled koji je jasno govorio Ja ga nemam namjeru dirati. Mendenal nije prigovorio. Svi se puni očekivanja zagledaše u Kopiletovu ministranticu u bijeloj halji koja je u rukama držala bijele štakore. Kancelar dy Jironal stisne usne od nemoćnog bijesa, no nije mogao ništa reći ni učiniti. Žena u bijelom duboko udahne, priđe odru i položi svoje svete životinje na Dondove grudi kako bi u božje ime prihvatila njegovu neželjenu, prezrenu i odbačenu dušu. Istog trena kad je oslobodila svilenkaste bijele životinje, oba štakora poskočiše svaki na svoju stranu lijesa kao da su iz topa ispaljeni. Ministrantica skoči prvo lijevo pa desno, kao da nije sigurna za kojim bi svetim stvorenjem prije krenula, te naposljetku podigne ruke u zrak. Jedan od štakora odbrza prema stupovima kako bi se skrio, a drugi jurne među ožalošćene koji se uzvrpoljiše. Nekoliko dama razdražljivo zaciči. Među okupljenim dvorjanima i dvorkinjama razlegne se začuđeni, zaprepašteni i potišteni žamor te krene bujica preneraženog došaptavanja. Betriz je bila jedna od njih. „Cazarile,” šapne mu uznemireno na uho dok ju je gomila naguravala prema njemu, „što ovo znači? Kopile uvijek preuzima odbačene duše. Uvijek. To je Njegov, Njegov... to mu je posao. On jednostavno ne može ne preuzeti dušu na silu otrgnutu iz tijela... a mislila sam da je već jest preuzeo.” Cazaril je i sam bio začuđen. „Ako nijedan bog nije prihvatio dušu lorda Donda... to znači da je ona još uvijek na ovom svijetu. Mislim, ako nije na onom, onda mora biti na ovom.

108

Negdje...” Nespokojna utvara, duh koji progoni. Prognan i proklet. Obred je smjesta prekinut, a vrhovni svećenik i kancelar dy Jironal povukoše se iza ognjišta gdje se upustiše u poluglasni razgovor, ili možda prepirku, ako je bilo suditi prema povišenim glasovima i prekinutim rečenicama koje su dopirale do znatiželjne gomile koja je čekala na rasplet. Vrhovni svećenik načas izviri iza ognjišta kako bi pozvao jednog od ministranata iz reda Kopileta. Nakon što se s njim potiho posavjetovao, mladić odjeven u bijelo ruho trkom napusti hram. Sivo nebo postajalo je sve tamnije. Osjetivši naglu pobudu, jedan od nižih svećenika najednom započne pjevati nepredviđenu slavopojku kako bi ispunio prazninu. Dy Jironal i Mendenal vratiše se prije kraja pjesme. No i dalje su čekali. Pjevači zapjevaše još jednu pjesmu. Cazaril se zatekne kako razmišlja da bi volio da mu Ordolov Peterosmjerni put duše nije služio samo kako bi mu pomogao prikriti činjenicu da drijema; avaj, knjigu je ostavio u Valendi. Ako Dondovu dušu sluga-demon nije odnio natrag svom gospodaru, gdje je onda? I ako se demon mogao vratiti natrag jedino s obje duše u svojim kablicama, gdje je sada na silu otrgnuta duša Dondova nepoznatog ubojice? I kad smo kod toga, gdje je sam demon? Cazaril nikad nije volio čitati knjige iz teologije. Iz nekog njemu trenutačno nepoznatog razloga takve je knjige smatrao beskorisnim štivom primjerenim jedino duhovnim osobama i sanjarima. Sve dok se nije našao budan usred noćne more. Cijukanje koje je dopiralo s poda pokraj njegovih čizama natjera ga da pogleda prema dolje. Sveti bijeli štakor rastezao mu se uz nogu, a ružičasta mu je njuškica podrhtavala. Hitro je protrljao svoju šiljastu glavicu o Cazarilovu goljenicu. Cazaril se sagne i podigne ga namjeravajući ga vratiti ministrantici. Dok ga je nosio na dlanu, štakor se izvijao od ushita i liznuo mu palac. Na Cazarilovo iznenađenje, zadihani se ministrant vratio u dvorište hrama vodeći lovočuvara Umegata, odjevenog kao i obično u tuniku sa simbolima Zangrea. No ono što je Cazarila začudilo nije bila njegova odjeća, nego sam Umegat. Roknarac je isijavao bijelom aurom poput čovjeka koji stoji ispred čistog prozora pri svjetlosti zore negdje na pučini. Cazaril zatvori oči, iako je bio svjestan da to što vidi ne gleda očima. Bijela mu je svjetlost i dalje plamsala ispod sklopljenih vjeđa. Nasuprot njemu nalazila se nekakva tama koja nije bila prava tama, te još dvije takve tamne sjene i treperava polarna svjetlost, a dolje na rubu dvorišta blijeda zelena iskra. Cazaril širom otvori oči. Umegat se na djelić sekunde zagleda ravno u njega, a Cazaril se osjeti ogoljeno. Kraljinov lovočuvar krene naprijed, smjerno se nakloni vrhovnom svećeniku, te se njih dvojica povukoše na stranu nešto si došaptavajući. Vrhovni svećenik tada pozove Kopiletovu ministranticu koja je u međuvremenu uspjela uhvatiti jednog od svojih svetih štakora. Ministrantica preda životinju Umegatu koji je smjesti u dlan i osvrne se prema Cazarilu. Roknarski se lovočuvar zatim krupnim koracima uputi prema njemu, skrušeno se ispričavajući zbijenim dvorjanima koji ga se nisu udostojali pogledati. Cazarilu nije bilo jasno zašto se ne razmiču pred brazdom njegove bijele aure kao što se more rastvara pred brodom sa snažnim prednjim jedrom. Umegat ispruži ruku rastvorivši dlan. Cazaril tupavo pogleda prema njegovoj ruci i zatrepće. „Sveti štakor, gospodaru?” Umegat ga blago podsjeti. „O.” Životinjica mu je i dalje sisala prst škakljajući ga. Umegat povuče životinju koja se čvrsto držala Cazarilova rukava kao da uklanja resu te u posljednji tren uspije spriječiti drugog štakora da skoči na njegovo mjesto. Žonglirajući štakorima, Umegat se tiho vrati do odra gdje ga je čekao vrhovni svećenik. Je li Cazaril počeo gubiti razum – nemoj na to odgovoriti – ili se Mendenal jedva uspio suzdržati da se ne nakloni lovočuvaru? Dvorjanima iz Zangrea nije bilo ni najmanje neobično što je vrhovni svećenik pozvao kraljinova najvećeg stručnjaka za životinje u ovako neobičnom, kriznom trenutku. Svi su pogledi bili uprti u štakore, ne u Roknarca. Cazaril se nije mogao načuditi. Umegat podigne životinje i nešto im došapne, te pristupi Dondovu tijelu. Prošao je podulji trenutak, ali činilo se da štakori, iako spokojni, nemaju namjeru svojatati Donda u ime svog boga. Naposljetku Umegat odstupi, odmahne glavom u znak isprike vrhovnom svećeniku, i preda štakore uznemirenoj mladoj ministrantici.

109

Mendenal padne ničice na pod između ognjišta i odra, neko se vrijeme ponizno moleći, a zatim ponovno ustane. Zavjetnici su stali donositi svijeće kako bi zapalili zidne baklje u sve mračnijem dvorištu. Vrhovni svećenik pozove počasne članove pogrebne povorke da mu priđu kako bi odnijeli Dondov lijes prema posmrtnoj lomači, a pjevači stadoše jedan za drugim napuštati dvorište. Iselle se vrati do Betriz i Cazarila. Nadlanicom protrlja oči obrubljene tamnim podočnjacima. „Mislim da ne mogu više izdržati. Neka se dy Jironal pobrine za to da mu brat bude propisno ispečen. Vodi me kući, lorde Caze.” Malobrojna pratnja kraljinčice Iselle odvoji se od povorke ožalošćenih, u kojoj je bilo još mnogo iscrpljenih ljudi koji bi rado učinili to isto, te izađe iz dvorišta kroz stupove na prednjem trijemu stupivši u vlažan sumrak jesenskoga dana. Lovočuvar Umegat, koji je čekao ispred hrama leđima oslonjen na jedan od stupova, smjesta se uspravi, priđe im i nakloni se. „Lorde dy Cazarile. Možemo li načas porazgovarati?” Cazarila je iznenadilo što se odsjaj lovočuvareve aure nije odbijao od mokrog pločnika. Ispriča se Iselle i pozdravi je, te krene za Umegatom. Tri žene ostadoše čekati na rubu trijema, Iselle oslonjena o Betrizinu ruku. „Gospodaru, preklinjem vas da me primite nasamo čim budete u prilici.” „Doći ću do tebe u menažeriju čim se pobrinem za Iselle.” Cazaril je na trenutak oklijevao, a zatim će: „Znaš li da plamtiš poput zapaljene baklje?” Lovočuvar pogne glavu. „Tako su mi rekli, gospodaru, oni koji su u stanju vidjeti. A njih nema mnogo. Avaj, ne mogu se sam vidjeti. Nijedno ovozemaljsko zrcalo to ne odražava. Jedino oči duše.” „U dvorištu je bila neka žena koja je gorjela poput zelene voštanice.” „Majka Clara? Da, upravo mi je govorila o vama. Ona je jedna od najvrsnijih primalja.” „A što je onda ono, ono ne-svjetlo?” Cazaril pogleda prema svojim štićenicama koje su ga čekale. Umegat položi prst na usne. „Ne ovdje, gospodaru, molim vas.” Cazaril ispusti bezglasno O. Kimne glavom. Roknarac mu se još dublje nakloni. Bešumnim se koracima uputi u sve gušći polumrak, a zatim se osvrne preko ramena i dometne: „Vi pak buktite poput plamtećega grada.”

13

Kraljinčicu je toliko iscrpio mučan i neobičan pogreb lorda Donda da je počela posrtati na povratku do dvorca. Cazaril je ostavio Nan i Betriz da se pobrinu da Iselle smjesta ode u krevet i naredi slugama da donesu laganu večeru u njihove odaje. On se pak zaputio iz glavne kule prema ulaznim vratima Zangrea. Zaustavio se kako bi pogledao uzdiže li se stup dima još uvijek iz hrama. Učinilo mu se da je spazio blijedi narančasti odsjaj na niskim oblacima, ali mrak je već bio pao pa nije mogao dobro razabrati. Srce mu je umalo iskočilo iz grudi kad je, prelazeći stajskim dvorištem, najednom začuo lepet krila, no bilo je to tek nekoliko Fonsinih vrana koje su ga nanovo stale salijetati. Uspio je odgurnuti dvije koje su mu pokušale sletjeti na rame, te je stao mahati rukama kako bi ih otjerao, sikćući i topćući nogama. One su odskakutale izvan njegova domašaja, ali nisu otišle, upadljivo ga slijedeći cijelim putem do menažerije. Jedan ga je od Umegatovih pomoćnika čekao ispod zidnih baklji koje su se nalazile po jedna sa svake strane vrata. Pomoćnik – oniži, vremešni čovjek bez palaca – široko se osmjehne Cazarilu otkrivajući odsječeni jezik. Poželi mu dobrodošlicu jedva čujnim šumom te načini srdačnu kretnju kojom potkrijepi značenje zvuka kojeg su oblikovale njegove usne. Odškrine golema ulazna vrata, upravo onoliko koliko je bilo potrebno da se Cazaril uspije provući unutra, te otjera vrane koje su pokušale ući za njim, odgurnuvši najuporniju od njih nogom prije nego što je zatvorio vrata.

110

Svijećnjak kojeg je Umegatov pomoćnik nosio imao je zaslonac od puhanog stakla u obliku tulipana i debeli držak koji je pomoćnik čvrsto držao. Poveo je Cazarila niz središnji prolaz menažerije osvjetljavajući mu put. Životinje su njuškale i toptale nogama u svojim pregradama dok je Cazaril prolazio pored njih, naguravajući se uz rešetke kako bi zurile u njega iz tame. Leopardove su oči blistale poput zelenih iskri; njegova oštra rika odbijala se od zidova, ne podmukla i prijeteća, nego upitna, odzvanjajući sablasno jednolično. Spavaonice za konjušare i pomoćnike u menažeriji zauzimale su pola drugog kata zgrade, dok je druga polovica bila namijenjena ostavi za krmu i slamu. Jedna su vrata bila otvorena, a kroz njih se u mračni hodnik lila svjetlost svijeća. Umegatov pomoćnik pokuca na dovratak; začuje se Umegatov glas: „U redu. Hvala ti.” Pomoćnik se povuče uz naklon. Cazaril proviri kroz vrata i ugleda skučenu, ali skrovitu sobu s prozorom koji je gledao na mračno stajsko dvorište. Umegat povuče zastore i stade zaposleno obilaziti oko neizdjeljanog stola od borovine, na kojem se nalazio stolnjak s uzorkom živih boja, vrč s vinom i glineni pehari, te plitica s kruhom i sirom. „Hvala vam što ste došli, lorde Cazarile. Molim vas, uđite, sjednite. Hvala, Darise, to bi bilo sve.” Umegat zatvori vrata. Na putu do stolca kojeg mu je Umegat pokazao Cazaril na trenutak zastane kako bi promotrio visoku policu pretrpanu knjigama, među kojima su bili naslovi na ibranskom, darthacanskom i roknarskom. Pogled mu se zaustavi na zlatnim slovima otisnutim na hrptu koji mu se učini poznatim. Peterosmjerni put duše. Ordol. Kožni uvez bio je pohaban od čestog korištenja te se na njemu, kao i na većini knjiga na polici, nije uhvatila prašina. Štivo je uglavnom bilo teološko. Zašto me to ne iznenađuje? Cazaril sjedne na običan drveni stolac. Umegat uzme pehar i u njega ulije gusto crno vino, kratko se osmjehne, te ga pruži svom gostu. Cazaril ga prihvati drhtavim rukama, duboko zahvalan. „Hvala ti. Dobro će mi doći.” „I pretpostavio sam da hoće, gospodaru.” Umegat i sebi ulije pehar vina i sjedne sučelice Cazarilu. Stol je bio jednostavan i skroman, no osvijetljen bogatim svijećnjakom u kojem su gorjele voštanice. Obilno, jarko svjetlo prikladno čovjeku koji mnogo čita. Cazaril prinese pehar ustima i žedno otpije. Kad ga je odložio, Umegat ga smjesta opet napuni do vrha. Cazaril zatvori oči, a potom ih opet otvori. Bez obzira na to je li žmirio ili gledao, Umegat je svejedno plamtio. „Ti si ministrant... ne. Ti si svećenik. Zar ne?” upita Cazaril. Umegat se nakašlje kao da se ispričava. „Tako je. Iz reda Kopileta. Iako to nije razlog zbog kojeg sam ovdje.” „Zbog čega si ovdje?” „Doći ćemo i do toga.” Umegat se nagne naprijed, uzme nož koji je ležao pored plitice i počne sjeći komade kruha i sira. „Mislio sam... nadao sam se... pitao sam se... jesu li te bogovi poslali. Kako bi me vodio i štitio.” Umegat izvije usnu prema gore. „Zaista? A ja sam se pitao jesu li vas bogovi poslali kako biste vodili i štitili mene.” „O. To je... to i nije baš dobro.” Cazaril se snuždi i otpije još jedan dugi gutljaj vina. „Otkad?” „Od onog dana u menažeriji kad vam je Fonsina vrana doslovno skakutala po glavi kriješteći: ‘On je taj! On je taj! ’ Bog kojem sam se zavjetovao zna biti, usudio bih se reći, strašno nedokučiv, no to nikako nisam mogao pogrešno protumačiti.” „Jesam li i tada plamtio?” „Ne.” „Kad sam onda počeo, ovaj, to činiti?” „Negdje između posljednjeg puta kad sam vas vidio, što je bilo jučer kasno poslijepodne kad ste se vratili u Zangre šepajući kao da vas je zbacio konj, i danas u hramu. Vjerujem da ćete sami bolje od mene moći procijeniti kad se to točno dogodilo. Nećete se poslužiti, gospodaru? Ne izgledate baš najbolje.” Cazaril nije pojeo ništa otkako mu je Betriz oko podneva donijela komadiće kruha namočene u mlijeku. Umegat pričeka dok njegov gost ne napuni usta sirom i žilavom korom kruha, a onda nastavi. „Jedna od mnogobrojnih dužnosti koje sam obavljao dok sam bio mladi

111

svećenik, prije nego što sam stigao u Cardegoss, bio je posao pomoćnika istražitelja Hrama koji je istraživao nedokazane optužbe vezane za bacanje smrtonosnih čini.” Cazaril se zagrcne, no Umegat spokojno nastavi. „Odnosno, otajstva smrti, da se izrazim teološki ispravnije. Razotkrili smo poprilično mnogo domišljatih prevaranata... uglavnom su rabili otrov, iako su neki, hm, manje bistri ubojice katkad posezali i za grubljim metodama. Morao sam im objašnjavati da Kopile nikad ne usmrćuje nepokajane grešnike uz pomoć bodeža ili malja. Istinska su čuda mnogo rjeđa nego što bi se dalo zaključiti prema njihovoj zloglasnosti. Ali nikad nisam naišao na vjerodostojan slučaj u kojem je žrtva bila nevina. Da se izrazim još preciznije, Kopile omogućuje čuda pravde.” Glas mu je postao opor, odrješit, te je iz njega iščezla sva pokornost, a jednako tako i njegov mekani roknarski naglasak. „Aha”, promrmlja Cazaril i otpije još jedan gutljaj vina. Ovo je najrazboritiji čovjek na kojeg sam naišao u Cardegossu, a protekla se tri mjeseca nisam na njega obazirao zato što nosi ruho sluge. Iako, Umegat očigledno nije želio privlačiti pozornost na sebe. „Ta je tunika gotovo poput plašta nevidljivosti, znaš.” Umegat se osmjehne i otpije gutljaj vina. „Da.” „I onda... jesi li sada istražitelj?” Je li svemu došao kraj? Hoće li biti optužen, osuđen i pogubljen zbog – neuspjelog – pokušaja ubojstva Donda? „Nisam. Ne više.” „Što si onda?” Na Cazarilovo zaprepaštenje, Umegatovi se kapci namreškaju od smijeha. „Ja sam svetac.” Cazaril se dugo, jako dugo, zagleda u njega, a zatim iskapi pehar. Umegat ga opet uslužno napuni. Cazaril je u malo toga večeras bio siguran, ali na neki je način znao da Umegat nije lud. I da ne laže. „Svetac. Kopiletov?” Umegat kimne glavom. „To je... neobičan izbor zanimanja za jednog Roknarca. Kako se to dogodilo?” Ovo je bilo besmisleno pitanje, no nakon dvije čaše vina na prazan želudac postao je pomalo lakouman. Umegatov osmijeh najednom postane sjetan i samozatajan. „Za vas samo istina. Mislim da imena više nisu važna. Od tada je prošao cijeli vijek. Dogodilo se to dok sam bio mladi plemić na Arhipelagu. Zaljubio sam se.” „To se događa mladoj gospodi i mladim zgubidanima na cijelom svijetu.” „Mome je ljubavniku tada bilo tridesetak godina. Bio je čovjek oštra uma i blaga srca.” „O. To se ne smije dogoditi na Arhipelagu.” „Upravo tako. Tada me vjera nije ni najmanje zanimala. On je bio peterobožne vjere, što je skrivao, iz očitih razloga. Namjeravali smo zajedno pobjeći. Ja sam se uspio domoći broda koji je isplovljavao za Brajar. On nije. Čitavo me putovanje mučila morska bolest i očaj te sam se naučio – bar sam tako mislio – moliti. Nadajući se da se uspio ukrcati na drugi brod i da ćemo se susresti u lučkom gradu koji smo odabrali za odredište. Tek sam godinu dana poslije saznao kako je skončao, kad ga je uhvatio roknarski trgovac kojeg smo obojica nekoć poznavali.” Cazaril otpije. „Uobičajeno?” „O, da. Spolni organi, palčevi... kako ne bi mogao napraviti sveti znak koji je uključivao i peto božanstvo...” Umegat dotakne čelo, pupak, međunožje i srce, sakrivši palac ispod dlana na način na koji su to činili pripadnici četverobožne vjere, zatajujući peti prst koji je pripadao Kopiletu. „Jezik su mu ostavili za kraj, kako bi ga natjerali da oda druge. To nikad nije učinio. Umro je kao mučenik, na vješalima.” Cazaril dotakne čelo, usne, pupak, međunožje i srce, raširivši prste. „Žao mi je.” Umegat kimne glavom. „Mnogo sam vremena proveo razmišljajući o tome. Odnosno, razmišljao bih o tome kad nisam bio pijan i povraćao i budalasto se ponašao. Mladost – ludost, što ćete? Trebalo mi je jako mnogo vremena. Naposljetku sam jednoga dana ušetao u hram i predao se.” Duboko udahne. „A svećenici iz reda Kopileta primili su me u svoje

112

okrilje. Ponudili su dom beskućniku, dali prijateljstvo osamljenomu, vratili čast prezrenomu. I zaposlili su me. Bio sam... opčinjen.” Svećenik Hrama. Cazaril pomisli kako je Umegat zacijelo izostavio pokoju pojedinost. Četrdesetak godina pojedinosti. No nije bilo ničega neobjašnjivog u tome da se jedan pametan, energičan i predan čovjek uspinje sve više na crkvenoj ljestvici Hrama te na kraju dospije do tog položaja. Ono od čega se Cazarilu zavrtjelo u glavi bio je dio pripovijesti vezan za činjenicu da je Umegat sjao poput punog mjeseca nad snježnom padinom. „Dobro. Izvrsno. Velika djela. Bolnice za nahočad i, ovaj, ispitivanja. A sad mi objasni zašto svijetliš u mraku.” Popio sam ili previše ili ni blizu dovoljno, zaključi Cazaril zlovoljno. Umegat protrlja zatiljak i nježno potegne svoj rep. „Razumijete li što to znači biti svetac?” Cazaril se nakašlje našavši se u neprilici. „Pretpostavljam da moraš biti iznimno krepostan.” „Zapravo i ne baš. Ne moraš biti dobra osoba. Čak ni ljubazna.” Umegatovo lice najednom poprimi zajedljiv izraz. „Vjerujte mi, kad jednom iskusite... to što iskusite, ukusi vam se promijene. Žudnja za materijalnim dobrima počne vam se činiti nebitna. Pohlepa, oholost, taština, gnjev, sve to postane isuviše isprazno i ne da vam se time opterećivati.” „A požuda?” Umegat se razvedri. „Drago mi je da vam mogu reći da, iz mog iskustva, to nema nikakvog utjecaja na požudu. Odnosno, bolje rečeno, na ljubav. Jer vas počnu zamarati okrutnost i sebičnost koje požudu pretvaraju u nešto izopačeno. Ali ja osobno smatram da nije toliko riječ o tome da čovjek postane kreposniji koliko o tome da prijašnji poroci jednostavno prepuste mjesto ovisnosti o određenom bogu.” Umegat iskapi svoj pehar. „Bogovi cijene muškarce i žene velebnih duša na isti način na koji kipar cijeni kvalitetan mramor. No ono što je bitno nije krepost, nego volja. Ona je ujedno i dlijeto i malj. Jeste li ikad čuli Ordolovu čuvenu propovijed o peharima?” „Ono kad svećenik posvuda prolijeva vodu? Prvi sam je put čuo kad mi je bilo deset godina. Tad mi se činilo prilično zabavnim to što si je svećenik zalio cipele, no s druge strane bilo mi je samo deset godina. Bojim se da je svećenik u našem hramu u Cazarilu imao običaj mljeti do unedogled.” „Poslušajte sada tu propovijed i nećete se dosađivati.” Umegat okrene svoj glineni pehar naopako i položi ga na stol. „Čovjek ima slobodnu volju. Bogovi u nju ne mogu na silu prodrijeti, kao što ni ja ne mogu uliti vino kroz dno ove čaše.” „Ne, nemoj tratiti vino!” Cazaril se pobuni kad je Umegat posegnuo za vrčem. „Već sam jednom pribivao tom prikazu.” Umegat se naceri i suzdrži se. „No jeste li shvatili koliko su bogovi zapravo nemoćni, ako ih i najbjedniji rob može prognati iz svog srca? A ako ih progna iz srca, prognao ih je i iz svijeta, jer bogovi imaju upliva u stvarnost samo preko duša živućih. Kad bi bogovi mogli djelovati preko bilo koje osobe, onda bi ljudi bili tek lutke na koncu. Jedini način na koji mogu utjecati na događaje u svijetu jest taj da im živo biće dobrovoljno ustupi ili pokloni svoju volju, omogućivši im na taj način kanal kroz koji mogu djelovati. Bogovi katkad mogu procuriti u svijet preko umova životinja, no uz silan trud. Biljke... zahtijevaju jako veliku sposobnost predviđanja. A s druge strane...” – Umegat ponovno okrene pehar na pravu stranu i podigne vrč – „katkad im se osoba može otvoriti i dopustiti im da se preko nje izliju u svijet.” Umegat napuni pehar. „Svetac nije čovjek čija je duša bezgrešna, nego prazna. On – ili ona – bez prisile prepušta svoju volju određenom bogu. I omogućuje bogovima da djeluju odričući se djelovanja.” Primakne pehar ustima, zagleda se u Cazarila preko ruba čaše izazivajući mu nelagodu, i otpije. Zatim dometne: „Svećenik iz vašeg hrama nije smio koristiti vodu. Ona neće dovoljno snažno privući pozornost. Vino. Ili krv, ako je u škripcu. Neku tekućinu koja je bitna.” „Hm”, protisne Cazaril. Umegat se nasloni i stade ga promatrati. Cazarilu se nije činilo da Roknarac gleda njegovo tijelo. Onda, reci mi, zbog čega se odbjegli roknarski svećenik-učenjak-svetac iz reda Kopileta izdaje za lovočuvara u menažeriji u Zangreu? No nije smogao hrabrosti izreći to

113

naglas, pa umjesto toga ojađeno zapita: „Što doista radiš ovdje?” Umegat slegne ramenima. „Što bog od mene zatraži.” Sažalivši se nad Cazarilovim sjetnim izrazom lica, nadoda: „A čini se da On želi održati kraljina Orica na životu.” Cazaril se uspravi, boreći se s tekućim blatom u koje je vino pretvaralo njegov mozak. „Orico je bolestan?” „Da. Ali pazite, to je državna tajna, iako je sad već postalo bjelodano svima koji imaju imalo zdrave pameti i vida. No ipak...” Umegat položi prst na usne, na taj ga način obvezujući na šutnju. „Da, ali... mislio sam da su Majka i Kći zadužene za iscjeljivanje.” „I bile bi, da su uzroci kraljinove bolesti prirodni.” „Neprirodni uzroci?” Cazaril žmirne. „Tamni ogrtač... vidiš li ga i ti?” „Da.” „Ali, i Teidez je obavijen sjenom, kao i Iselle... a kraljinica Sara je također okužena njome. Kakva je to opačina, kad o njoj ne smijem prozboriti ni riječi?” Umegat odloži pehar, zategne svoj brončano-sijedi rep i uzdahne. „Priča seže natrag do Fonse Donekle Mudrog i Zlatnog Generala. Za vas je to, pretpostavljam, pradavna povijest i bajka. Ja sam bio živ u to vrijeme beznađa.” Potom razgovorljivo dometne: „Znate, jednom sam prigodom vidio generala. U to sam vrijeme bio uhoda u njegovoj kneževini. Prezirao sam sve što je on predstavljao, a opet... da mi je uputio samo riječ, tek jednu jedinu riječ, mislim da bih pao na koljena i puzao za njim. Njega bogovi nisu samo pomilovali. On je bio živo utjelovljenje boga koje je grabilo naprijed prema uporištu svijeta u tom savršenom trenutku u vječnosti. Umalo je do njega i stigao. Njegov mu je ključni trenutak bio nadomak ruke, kad su ga Fonsa i Kopile pokosili.” Prisjetivši se tih događaja, Umegatov se istančani glas, pomalo sjetan, snizio obuzet strahopoštovanjem. Zagledao se u daljinu prebirući po uspomenama. Pogled mu se najednom istrgne iz davne prošlosti i usmjeri nanovo prema Cazarilu. Umegat se osmjehne, ispruži dlan podignutog palca i stane mahati njime lijevo-desno. „Kopile, iako najmanje moćan član Svete Obitelji, bog je ravnoteže. On je opreka koja omogućuje dlanu vješti stisak. Kaže se da bi, kad bi jedan bog utjelovio sve ostale, istina postala jednolična, jednostavna i besprijekorna, a svijet bi skončao u prasku svjetlosti. Neke ljude pravocrtnog uma čak i privlači ta pomisao. Meni se, osobno, ona čini stravičnom, no s druge strane ja sam oduvijek bio priprost. U međuvremenu Kopile, podređen niti jednom godišnjem dobu, kruži u neprestanim mijenama kako bi nas sve održao na životu.” Umegat jednim za drugim prstom – Kći, Majka, Sin, Otac – dodirne jagodicu palca. Zatim nastavi: „Zlatni je general bio plimni val sudbine, koji se nadimao kako bi se obrušio na svijet. Fonsina je duša bila ravna njegovoj duši, ali nije mogla izjednačiti njegovu velebnu sudbinu. Kad je demon smrti odnio njihove duše, ta je sudba preplavila ovaj svijet i nataložila se na Fonsinim potomcima u vidu otrovnih isparina zle sreće i profinjene ogorčenosti. Crna sjena koju vidite sudbina je koju Zlatni General nije uspio ostvariti, i koja se sad zgrušala oko života njegovih neprijatelja. Njegova samrtna kletva, ako vam je tako draže.” Cazaril pomisli da bi to moglo objasniti zašto su svi Iasovi i Oricovi vojni pohodi u kojima je sudjelovao tako loše završili. „Kako... kako ukloniti to prokletstvo?” Umegat uzdahne. „Ja već šest godina uzalud pokušavam pronaći način. Možda će se jednostavno iscrpsti kad pomru svi koji su potekli iz Fonsine loze.” Ali to znači... kraljin, Teidez... Iselle! „Ili će, možda,” nastavi Umegat, „čak i tada nastaviti curiti niz vrijeme poput otrovnog potoka. Orico je odavno trebao umrijeti. No doticaj sa svetim životinjama pročišćava kraljina i ne dopušta da ga prokletstvo izjeda, iako samo na određeno vrijeme. Menažerija samo odgađa njegovu propast, iako mi bog nikad nije odgovorio na pitanje zašto je to tako.” Umegatov glas postane sumoran. „Bogovi ne šalju pisane upute, znate. Čak ni svojim svecima. Često sam to od Njega tražio u svojim molitvama. Satima i satima sjedio bih dok bi mi se tinta sušila na peru, potpuno Njemu na usluzi. I što mi je On zauzvrat poslao? Pretjerano ushićenu vranu čiji rječnik nije bogatiji od jedne riječi.” Cazaril se lecne od grižnje savjesti zbog te sirote vrane. Iskreno govoreći, puno mu je

114

teže pala vranina smrt nego Dondova. „Dakle, zbog toga sam ovdje”, reče Umegat. Zagleda se prodorno u Cazarila. „Onda? Zbog čega ste vi ovdje?” Cazaril bespomoćno slegne ramenima. „Umegate, zaista ne znam.” Potom ojađeno dometne. „Znaš li ti? Rekao si... da plamtim. Izgledam li poput tebe? Ili poput Iselle? Ili možda Orica?” „Otkako mi je podaren unutarnji vid, nisam vidio ništa slično. Ako je Iselle svijeća, vi ste razoran požar. Vi ste... zapravo, vi ste poprilično uznemirujuć prizor.” „Ne osjećam se poput razornog požara.” „Kako se osjećate?” „Trenutačno? Poput hrpe gnoja. Bolesno. Pijano.” Uskovitla crno vino na dnu pehara. „Svako me toliko uhvate grčevi u trbuhu.” Želudac mu je trenutačno mirovao, iako je još uvijek bio otečen. „I umoran sam. Nisam osjećao ovoliki umor još otkako sam ležao bolestan u Majčinoj bolnici u Zagosuru.” „Mislim”, Umegat će nato oprezno, „da je jako, jako važno da mi kažete istinu.” Usne su mu i dalje bile razvučene u smiješak, no sive su mu oči plamtjele. Cazarilu u tom trenutku padne na um da bi vrstan Hramski istražitelj i trebao biti ugodan, šarmantan i vješt u stjecanju povjerenja ljudi koji su pod istragom. Te da bi mu trebalo lako polaziti za rukom da ih napije. Položio si svoj život. Sad nije pošteno moljakati i tražiti ga natrag. „Sinoć sam pokušao baciti smrtonosne čini na Donda dy Jironala.” Umegat se nije činio ni zaprepašten ni iznenađen. Tek nešto usredotočeniji. „Dobro. Gdje?” „U Fonsinu tornju. Šuljao sam se preko krova. Donio sam vlastitog štakora, ali vrana... ona je došla meni. Nije se plašila. Bio sam je hranio.” „Nastavite...” prošapće Umegat. „Štakoru sam prerezao vrat, sirotoj ga vrani slomio, te pao na koljena i počeo se moliti. A onda sam osjetio bol. To nisam očekivao. I nisam mogao disati. Svijeće su se ugasile. A ja sam rekao: ‘Hvala Ti’ jer sam osjetio...” Nije mogao riječima opisati to što je osjetio, taj čudesni mir, kao da je legao na počinak u nekom sigurnom utočištu gdje će počivati dovijeka. „A onda sam se onesvijestio. Mislio sam da umirem.” „A potom?” „A zatim... ništa. Kad sam se probudio, vani je svitala zora i bila je magla, a meni je bilo loše, hladno, i osjećao sam se kao najveća budala. Ne, čekaj... imao sam noćnu moru u kojoj se Dondo ugušio. Ali znao sam da sam podbacio. I tako sam se odvukao natrag u krevet. A onda mi je dy Jironal provalio u sobu...” Umegat zabubnja prstima po stolu, zureći u njega kroz proreze na vjeđama. A potom se zagleda u njega zatvorenih očiju. Nanovo ih otvori. „Gospodaru, smijem li vas dodirnuti?” „U redu...” Kad se Roknarac nadvio nad njim, Cazarila na trenutak obuzme strah od mogućega nepoželjnog pokušaja milovanja, ali Umegatov je dodir bio strogo profesionalan, poput liječnikova: čelo, lice, vrat, leđa, srce, trbuh... Cazaril se ukoči, no Umegatova se ruka nije dalje spustila. Kad je završio, Umegat stisne vilicu. Roknarac ode po još jedan vrč vina iz košare koja je stajala pored vrata, i tek se onda vrati na svoje mjesto. Cazaril krene da će odgurnuti vrč od svojega pehara. „Dovoljno sam popio. Ako popijem još gutljaj, počet ću posrtati.” „Moji vas pomoćnici mogu malo kasnije otpratiti natrag u vaše odaje. Ne?” Umegat umjesto Cazarilova napuni vlastiti pehar i ponovno sjedne. Počne šarati prstom po stolnjaku u obliku uzorka koji ponovi tri puta – Cazaril nije bio siguran jesu li to kakve čini ili je Umegat samo bio uznemiren – te se naposljetku oglasi: „Prema svjedočenju svetih životinja, nijedan bog nije prihvatio dušu Donda dy Jironala. To je obično znak da je nemiran duh negdje na slobodi, zbog čega rodbina i prijatelji – i neprijatelji također – hitaju u Hram i plaćaju posmrtne obrede i molitve. Neki za dobrobit pokojnika... a neki pak za vlastitu zaštitu.” „Siguran sam”, reče Cazaril pomalo ogorčeno, „da će se za Donda održati sve moguće

115

molitve koje se mogu kupiti novcem.” „Toplo se nadam.” „Zašto? Što...?” Što vidiš? Što znaš? Umegat ga pogleda i udahne. „Dondov je duh prešao u ruke demona smrti, ali ne i u božje. Toliko znamo. Moja je pretpostavka da se demon smrti nije uspio vratiti svom gospodaru jer je bio spriječen uzeti i drugu dušu, za ravnotežu.” Cazaril oblizne usne i bojažljivo procijedi promuklim glasom: „Kako to, spriječen?” „Vjerujem da je, u trenutku kad se spremao odnijeti duše, demon ostao zarobljen... sapet... zatočen, ako želite... jednim drugim čudom koje se istodobno odigralo. Sudeći prema osebujnim bojama koje iz vas isijavaju, to je bilo djelo svete i milostive ruke Gospe Proljeća. Ako sam u pravu, ministranti iz Hrama mogu slobodno otići na počinak, jer Dondov duh nije na slobodi. Zatočio ga je demon smrti, koji je pak zatočen u jezgri druge duše. Koja je trenutačno zatočena u svom još uvijek živućem tijelu.” Umegat podigne prst i pokaže ravno prema Cazarilu. „Tu.” Cazaril razjapi vilicu. Spusti pogled prema natečenom trbuhu, a zatim ga opet podigne prema udivljenom svecu. Načas se prisjeti opčaranih Fonsinih vrana. Na usta mu navre silovita bujica nijekanja, no tu se i zaustavi kad mu se u podsvjesti ukaže Umegatova jasna aura. „Ja se sinoć nisam molio Kćerki!” „Netko očito jest.” Iselle. „Kraljinčica je rekla da se molila. Jesi li je i ti vidio kao što sam je ja danas vidio...” Cazaril stane neartikulirano lamatati rukama, ne znajući kojim bi riječima opisao to usključalo previranje. „Vidiš li to i u meni? Vidi li Iselle mene kao što ja vidim nju?” „Je li spomenula nešto o tome?” upita Umegat. „Nije. Ali nisam ni ja.” Umegat ga ponovno promotri krajičkom oka. „Dok ste bili na Arhipelagu, jeste li ikad doživjeli noći u kojima je Majka dotaknula more? Kad bi se brazda koju bi brod za sobom ostavljao presijavala pri zelenom svjetlu?” „Jesam...” „Ono što ste vidjeli oko Iselle je jedna takva brazda. Kćerkina struja, poput mirisa koji se osjeća u zraku. Ono što ja vidim u vama nije strujanje, nego prisutnost. Blagoslov. Nešto daleko silovitije. Vaša aureola polako blijedi – za koji bi dan očaranost svetih životinja vama trebala popustiti – no u njezinu se središtu ukotvila čvrsta plava jezgra od safira u koju ne mogu prodrijeti pogledom. Mislim da je riječ o nekakvoj čahuri.” Umegat sklopi dlanove kao da u njima drži živoga guštera. Cazaril teško proguta i protisne bez daha: „Želiš li reći da je božica pretvorila moj trbuh u pravu malu nadogradnju pakla? U kojoj su demon i izgubljena duša zabrtvljeni zajedno poput dviju zmija u staklenci?” Zarije prste u trbuh kao da namjerava na licu mjesta rastrgati utrobu. „I ti to smatraš blagoslovom?“ Umegatove su oči ostale ozbiljne, no čelo mu se nabora od samilosti. „No što je blagoslov doli prokletstvo promatrano iz drugog kuta? Ako vam je to ikakva utjeha, vjerujem da je Dondu dy Jironalu ovakav razvoj situacije pao teže nego vama.” Nakon nekoliko trenutaka dometne zamišljeno: „A ne bih rekao ni da je demon presretan zbog toga.” Cazarila obuzme grč od kojeg je umalo pao sa stolca. „Tako mi svih pet bogova! Kako ću se riješiti ovog... ovog... ovog užasa?” Umegat podigne ruku dajući mu znak da se savlada. „Ja... preporučujem vam... da ne činite ništa naprečac. Posljedice mogu biti jako zamršene.” „Kako misliš zamršene? Ima li išta zamršenije od ove grozote?“ „Pa...” – Umegat se nasloni i sklopi dlanove u obliku šatora – “... najočitiji način na koji se ovaj, hm, blagoslov može prekinuti jest vašom smrću. Kad bi se vaša duša oslobodila svoga tvarnog prebivališta, demon bi mogao odletjeti s vas oboje.” Cazarila prođu žmarci kad se prisjetio kako je zbog grča u trbuhu umalo pao kad je u zoru preskakao preko otvora u krovu. S namjerom da potisne pripitost i prestravljenost, pribjegao je oporosti nalik na Umegatovu. „O, pa to je divno. Možete li mi preporučiti još kakvo prokletstvo, liječniče?” Umegatove se usne trznuše, no odmahne dlanom na ovo izrugivanje. „Isto tako, ako se

116

čudo koje je trenutačno u vama nastanjeno obustavi... ako Gospa odmakne ruku,” Umegat načini kretnju oponašajući nekoga tko rastvara dlanove kako bi pustio pticu na slobodu, „mislim da će demon istog trena pokušati dovršiti svoj zadatak. Nije baš da ima drugog izbora – Kopiletovi demoni nemaju slobodnu volju. S njima nema prepiranja i nemoguće ih ja na išta nagovoriti. Zapravo, nema uopće smisla razgovarati s njima.” „Dakle, kažeš mi da bih mogao umrijeti u bilo kojem trenutku!“ „Da. A to se razlikuje od vašega dojučerašnjeg života... po čemu?” Umegat ga jetko upita i nakrivi glavu. Cazaril frkne nosom. Bila je to slaba utjeha... ali ipak utjeha, na neki iščašeni način. Činilo se da je Umegat razborit svetac. A tu osobinu Cazaril nije očekivao od... je li ikad prije upoznao kojeg sveca? Kako bih to mogao znati? S ovim sam se mimoišao, a prošao mi je ispred nosa. Umegatov glas poprimi ton učenjačke znatiželje. „Zapravo, ovo bi mi mogao biti odgovor na pitanje koje me već neko vrijeme muči. Zapovijeda li Kopile četom demona smrti ili samo jednim? Ako na svijetu više ne bude otajstva smrti dok je demon zatočen u vama, to će biti nepobitan dokaz da postoji samo jedna takva višlja sila.” S Cazarilovih se usana otme jeziv, grohotan smijeh. „Moj doprinos peterobožnom vjerovanju! O, bogovi... Umegate... što mi je činiti? U mojoj obitelji nikad nije bilo ovakvih stvari, osoba koje je dotakla božja ruka i sličnih sumanutih priča. Ja nisam dorastao ovom zadatku. Nisam ja svetac!” Umegat otvori usta, no potom ih odmah zatvori. Naposljetku reče: „Na to se naviknete s vremenom. Kad sam ja prvi put bio obdaren čudom, ni sam nisam bio presretan, a to je, da se tako izrazim, moja struka. Iz vlastitog vam iskustva najtoplije savjetujem da se večeras napijete k’o smuk, a potom odete na spavanje.” „Pa da me ujutro muči i opsjednutost demonom i mamurluk?” U stvari, bio je uvjeren da će uspjeti zaspati jedino ako ga netko zvekne po glavi. „Pa, meni je to jednom pomoglo. Dobra strana mamurluka je da ćete od njega biti potpuno nepokretni i stoga neko vrijeme nesposobni počiniti ikakvu glupost.” Umegat na trenutak obori pogled. „Bogovi nas ne obdaruju čudima u našu korist, već u svoju vlastitu. Ako postanemo njihovo oruđe, to je zbog nekoga uzvišenijeg, krajnje nužnog razloga. Ali vi jeste tek oruđe. Niste samo djelo. Očekujte da će vas u skladu s tim i vrednovati.” Cazaril je još uvijek pokušavao odgonetnuti ovu rečenicu – neuspješno – kad se Umegat nagne preko stola i ulije mu još jednu čašu vina. Cazaril više nije bio u stanju pružati otpor. Sat ili dva kasnije dva su ga Umegatova pomoćnika morala odvući preko mokroga popločanog stajskog dvorišta, kroz ulazna vrata zamka i uza stube, te su smjestili njegovo mlitavo tijelo u krevet. Cazaril nije bio siguran kad je točno izgubio svijest preopterećenu brigama, no to mu još nikad nije pričinjalo takvo zadovoljstvo.

14

Cazaril je Umegatovu vinu morao odati sljedeće priznanje: umjesto da se pribojava smrti, sljedećeg je jutra prvih nekoliko sati proveo nadajući se da će što prije umrijeti. Znao je da mu mamurluk popušta kad ga je strah nanovo počeo svladavati. U srcu je osjećao začuđujuće malo žaljenja za vlastitim protraćenim životom. Za života je proputovao više od većine ljudi i imao je mnoštvo prilika, iako bogovi znaju da ih je još više propustio. Pokušavajući postrojiti svoje misli dok se skrivao ispod pokrivača, nemalo se iznenadio kad je shvatio da ga najviše tišti to što neće biti u stanju obaviti posao do kraja. Strahovi kojima se nije stigao opterećivati onoga dana kad je kradomice slijedio Donda sad su mu se počeli rojiti u glavi. Tko će paziti na njegove štićenice ako sada umre? Koliko će mu vremena bogovi dodijeliti da im pokuša pronaći kakvu sigurniju utvrdu? Kome bi ih mogao sa sigurnošću povjeriti? Betriz bi mogla biti zaštićena udajom za kakvoga moćnog seoskog plemića poput stupnika dy Palliara. Ali Iselle? Njezina baka i majka su predaleko i nisu dovoljno moćne, Teidez je premlad, a Orico, kako se čini, potpuno podložan

117

svom kancelaru. Iselle neće biti sigurna sve dok ne pobjegne daleko od ovoga ukletog dvora. Novi grč u trbuhu nanovo mu svrne pozornost na smrtonosni pakao koji je nosio u utrobi, pa Cazaril zabrinuto poviri ispod plahta prema kvrgavom trbuhu. Koliko će boljeti ovakvo umiranje? Jutros nije bilo mnogo krvi u njegovoj mokraći. Ogleda se po sobi trepćući pri ranom poslijepodnevnom svjetlu. Neobične utvare, blijede, mutne mrlje, koje je opazio krajičkom unutarnjeg oka i za koje je smatrao da su posljedica sinoćnjeg vina, još su uvijek bile tu. Možda su i one jedan od simptoma? Uto netko oštro pokuca na vrata njegove ložnice. Cazaril izmigolji iz svoga toplog utočišta i krene ih otključati pomalo pogrbljen. Umegat, koji je nosio vrč sa staklenim poklopcem, poželi mu dobar dan, zakorači unutra i zatvori za sobom vrata. Još je uvijek blago zračio: avaj, jučerašnji dan ipak nije bio čudnovati ružan san. „Tako mi svega”, nadoda lovočuvar ogledavši se oko sebe u čudu. Stane mahati rukama. „Išš! Išš!” Blijede, mutne mrlje uskovitlaše se po ložnici i nestadoše kroz zidove. „Stoje to?” zapita Cazaril, polako se naslonivši natrag na jastuke. „Vidiš li ih i ti?” „Duhovi. Izvolite, popijte ovo.” Umegat izlije vrč u postakljeni pehar iz Cazarilova pribora na umivaoniku i pruži mu ga. „Umirit će vam želudac i razbistriti glavu.” Cazaril se upravo spremao s gnušanjem odbiti, no uto shvati da nije riječ o vinu, nego o nekoj vrsti hladnog čaja od ljekovitih trava. Oprezno kuša jedan gutljaj. Tekućina je bila ugodno gorka i njezina je oštrina itekako prijala njegovu ljepljivom grlu. Umegat privuče stolac do njegova uzglavlja i smjesti se na njega, vedro raspoložen. Cazaril čvrsto stisne kapke, a zatim opet otvori oči. „Duhovi?” „Nikad prije nisam vidio da se toliko duhova iz Zangrea okupilo na jednom mjestu. Zacijelo ih privlačite kao i svete životinje.” „Vidi li ih još itko?” „Svi koji posjeduju unutarnji vid. Koliko ja znam, takvih je u Cardegossu troje.” Od kojih se dvoje nalazi u ovoj prostoriji. „Jesu li oni oduvijek ovdje?” „S vremena na vrijeme spazim ih krajičkom oka. Obično više vole osamu. Ne morate ih se bojati. Sasvim su nemoćni i ne mogu vam nauditi. Stare izgubljene duše.” Kao odgovor na Cazarilov poprilično osupnut pogled, Umegat nadoda: „Kad, kao što se s vremena na vrijeme zna dogoditi, nijedan bog ne prihvati dušu koja je napustila tijelo, ona je prisiljena lutati svijetom gubeći postupno svijest o sebi i rasplinjujući se. Novi duhovi isprva poprime oblik kakav su imali za života, no nisu ga u stanju zadržati zbog silnog očaja i osamljenosti.” Cazaril se obujmi rukama oko struka. „O.” Misli su mu jurile na tri kolosijeka odjednom. Kakva je onda sudbina duša koje su bogovi odlučili prihvatiti? I što se točno događalo s razjarenim duhom koji se nastanio u njemu na tako čudesan i ogavan način? I... nanovo se prisjeti riječi udove kraljinice Iste. Znaš, Zangre je opsjednut. Kako se činilo, to na kraju ipak nije bila metafora niti naznaka ludila, nego najobičnija primjedba. I koliko je stoga drugih stvari o kojima je ona govorila bilo ne posljedica poremećenosti uma, nego gola istina – viđena drukčijim očima? Podigne pogled i zatekne Umegata kako ga zamišljeno promatra. Roknarac ga uljudno upita: „Kako se danas osjećate?” „Popodne bolje nego jutros.” Zatim nevoljko dometne. „Bolje nego jučer.” „Jeste li što jeli?” „Nisam još. Možda kasnije.” Dlanom protrlja bradu. „Što se događa u zamku?” Umegat se nasloni i slegne ramenima. „Kancelar dy Jironal izjahao je iz Cardegossa u potrazi za tijelom ubojice svog brata i mogućim sudionicima koji su još uvijek na životu, jer u gradu nije našao ni jednog kandidata.” „Nadam se da neće greškom uhititi nekoga nevinog čovjeka.” „S njim jaše iskusni istražitelj iz Hrama. Mislim da će on biti sposoban spriječiti takve pogreške.” Cazaril porazmisli o tome. Nakon nekoliko trenutaka Umegat dometne: „Isto tako, jedna je frakcija vojnog reda Kćerke otposlala glasnike svim lordovima zavjetnicima pozivajući ih na veliko vijeće. Ne namjeravaju dopustiti kraljinu Oricu da im podvali novog

118

zapovjednika koji će biti poput lorda Donda.” „Kako će mu se suprotstaviti? Pobunom?” Umegat žurno odmahne rukom na ovaj vjerolomni prijedlog. „Nikako. Uputit će mu molbu. Zahtjev.” „Aha. Ali zar nisu prošli put prosvjedovali, i to bezuspješno? Dy Jironal neće dopustiti da mu nadzor nad tim svetim redom isklizne iz ruku.” „Ovoga puta čitav Dom podržava vojni red Kćerke.” „A, ovaj... čime si se ti danas bavio?” „Molio sam se za savjet.” „Jesu li tvoje molitve uslišane?” Umegat mu se dvosmisleno nasmiješi. „Možda.” Cazaril na trenutak zastane kako bi razmislio na koji bi način najbolje bilo izraziti sljedeću primjedbu. „Ti si upućen u vrlo zanimljive glasine. Pretpostavljam da stoga nema potrebe da odem do hrama i ispovjedim se vrhovnom svećeniku Mendenalu zbog Dondova ubojstva?” Umegatove se obrve podigoše. „Pretpostavljam”, oglasi se nakon nekoliko trenutaka, „da sam trebao očekivati da će oruđe koje je Gospa Proljeća odabrala biti britko.” „Ti si svećenik, vrstan istražitelj. Nije mi palo na pamet pomisliti da bi mogao, ili htio, zanemariti svoje zakletve i stegu. Pobrinuo si se da neko vrijeme budem nepokretan kako bi sebi ostavio dovoljno vremena da o svemu izvijestiš svoje nadređene i posavjetuješ se s njima.” Cazaril zastane. „Činjenica da nisam uhićen trebala bi mi govoriti... nešto o tom savjetovanju, ali nisam sasvim siguran što.” Umegat se zagleda u dlanove koje je raširio na koljenima. „Kao svećenik pokoravam se svojim nadređenima. Kao svetac odgovaram svome bogu. Isključivo njemu. Ako On vjeruje mome sudu, onda sam i sam prisiljen vjerovati mu. A isto tako i moji nadređeni.” Podigne pogled koji najednom postane uznemirujuće izravan. „Više je nego jasno da vas je božica odlučila poslati na određen put kao svog glasnika, zato što vas iz sata u sat održava na životu. Hram je... ne na usluzi vama, nego Njoj. Mislim da vam mirne duše mogu dati časnu riječ da vam nitko iz hrama neće stati na put.” Cazarila ove riječi zapekoše, natjeravši ga da zavapi: „Ali što bih ja trebao činiti?” Umegatov glas postane gotovo skrušen. „Govoreći isključivo iz vlastitog iskustva, rekao bih... da biste trebali obavljati svakodnevne dužnosti kako vam budu pristizale.” „To mi nije od velike pomoći.” „Da. Znam.” Umegatove se usne razvukoše u neveseo smiješak. „Čini mi se da bogovi na taj način navode na skrušenost one koji se nazivaju mudracima.” Nakon nekoliko trenutaka dometne: „Kad smo kod svakodnevnih dužnosti, morao bih se vratiti obavljanju svojih. Orico danas nije dobro. Slobodno dođite u posjet menažeriji kad god osjetite poriv za tim, lorde dy Cazarile.” „Čekaj...” Kad je Umegat ustao, Cazaril ispruži ruku. „Možeš li mi reći... zna li Orico za čudotvornost menažerije? Razumije li... zna li on uopće da je proklet? Zakleo bih se da Iselle ne zna ništa o tome, kao ni Teidez.” Kraljinica Ista pak... „Ili kraljin zna jedino da mu doticaj sa životinjama čini dobro?” Umegat kimne glavom. „Orico zna. Njegov mu je otac Ias rekao na samrti. Hram je mnogo puta potajno pokušavao poništiti to prokletstvo. Menažerija je jedini pokušaj od kojeg, kako se čini, ima neke koristi.” „A što je s udovom kraljinicom Istom? Obavija li i nju sjena kao i Saru?” Umegat potegne svoj rep i zamišljeno se namršti. „Znao bih vam reći da sam se ikad sreo s njom licem u lice. Obitelj dy Baocia ju je sklonila iz Cardegossa netom prije nego što sam ja doveden ovamo.” „Zna li kancelar dy Jironal?” Umegatovo se čelo nabora. „Ako zna, nije to čuo od mene. Mnogo sam puta upozorio Orica da nikome ne govori o čudu kojim je obdaren, ali...” „Ako Orico ništa nije spomenuo dy Jironalu, to bi bio prvi put da mu je nešto zatajio.” Umegat slegne ramenima u znak potvrde, ali dometne: „S obzirom na strahote koje su se zaredale na početku njegove vladavine, Orico je uvjeren da će bilo koji postupak koji se

119

usudi poduzeti prouzročiti štetu Chalionu. Kancelar je poput kliješta pomoću kojih kraljin pokušava rukovoditi državom, nastojeći da se pritom na nju ne sruči njegova zla kob „Neki se pitaju je li dy Jironal ključ za oslobođenje od prokletstva ili njegov dio.” „U početku se činilo da je punomoć koju mu je Orico dao pravo rješenje.” „A u posljednje vrijeme?” „U posljednje vrijeme... dvostruko se više molimo bogovima za pomoć.” „I kako su bogovi na to odgovorili?” „Pa, čini se... tako što su poslali vas.” Cazaril se uspravi nanovo obuzet prestravljenošću i grčevito stišćući posteljinu. „Nitko mene nije poslao! Dospio sam ovamo igrom slučaja.” „Volio bih uskoro čuti na koji se to način slučaj poigrao. Kad god vam bude odgovaralo, gospodaru.” Uputivši mu pogled prepun nade koji je Cazarila uplašio kao, uostalom, i većina njegovih svetačkih primjedaba, Umegat se povuče uz naklon.  

Nakon što je još nekoliko sati proveo drhtureći pod pokrivačem, Cazaril shvati da neće umrijeti toga popodneva, osim ako čovjek nije u stanju umrijeti od drhtavice. A ako ipak hoće, u vezi s tim ne može ništa učiniti. U trbuhu mu je krulilo na nedvojbeno nenadnaravan način. Kad je prohladno jesensko svjetlo počelo blijedjeti, ispuzao je iz kreveta, protegnuo bolne mišiće, odjenuo se i sišao na večeru. U Zangreu je vladala posvemašnja tišina. Budući da je čitav dvor bio duboko ožalošćen, večeras se nisu održavala nikakva slavlja ni glazbene večeri. Cazaril je zatekao polupraznu blagovaonicu; ni Iselleini ni Teidezovi dvorjani nisu bili prisutni, kraljinica Sara se ispričala i povukla, a kraljin Orico, obavijen tamnom sjenom koja se pripila uz njega, užurbano je večerao i povukao se odmah nakon jela. Cazaril je uskoro otkrio da je razlog Teidezova izostanka taj što je kancelar dy Jironal poveo kraljinca sa sobom kad je tog jutra izjahao iz zamka na misiju istrage. Kad je čuo tu vijest, Cazaril je zatreptao i utihnuo. Neće valjda i dy Jironal pokušati pridobiti Teideza kvareći ga, što je njegovu bratu tako dobro polazilo za rukom? Krajnje uštogljen u usporedbi s Dondom, kancelar nije bio ni sklon ni vičan takvim mladenačkim ugodama. Bilo ga je nemoguće zamisliti kako pijančuje s maloljetnikom. Je li bilo previše nadati se da će pribjeći sasvim obratnoj strategiji za uspostavljanje prevlasti nad Teidezovim umom, pa uzeti dječaka pod svoje okrilje poput uzornog oca i poučiti ga državničkoj vještini? Mladom je kraljincu već napola dozlogrdila dokonost, a isto tako i raspuštenost; izlaganje bilo kakvom obliku muškog posla zacijelo će imati ljekovit učinak na njega. No izglednije je, pomisli Cazaril ozlojeđeno, da se kancelar jednostavno ne usuđuje ni na trenutak ispustiti iz ruku uzde koje će mu jednog dana omogućiti prevlast u Chalionu. Lord dy Rinal, koji je sjedio sučelice Cazarilu, ogleda se po polupraznoj dvorani, iskrivi usta i primijeti: „Svi napuštaju dvor. Odlaze na svoja seoska imanja, ako ih imaju, prije nego što zasniježi. Kladim se da će ovogodišnja proslava Očeva dana biti sumorna. Samo su krojači i švelje zaposleni prepravljanjem odjeće za korotu.” Cazaril posegne rukom kroz utvaru nalik na mrlju koja mu je lebdjela pokraj tanjura te zalije posljednji zalogaj svog obroka golemim gutljajem razvodnjenog vina. Četiri ili pet sablasti u stopu su ga slijedile u dvoranu i sad su se tiskale oko njega poput promrzle djece oko ognjišta. Za večeras je odabrao tamno odijelo, a pitao se bi li se trebao potruditi nabaviti cjelokupno ruho ljubičaste i crne boje koje doliči koroti, poput onog koje je dy Rinal, uvijek odjeven po posljednjoj modi, imao na sebi. Bi li ta odurna stvar zatočena u njegovu trbuhu protumačila to kao licemjerje ili kao iskaz poštovanja? Bi li uopće znala? Netom istrgnuta iz svog tijela, u kojoj je mjeri Dondova duša zadržala svoju odbojnu prirodu? Činilo se da ga ovi istrošeni stari duhovi promatraju izvana; je li ga Dondo promatrao iznutra? Osjetio je poriv da vrisne, no umjesto toga tek se kratko osmjehnuo, kako ne bi uplašio sirotog dy Rinala. Uspio se pribrati i uljudno ga upitati: „Ostajete li vi ili odlazite?” „Mislim da ću otići. Otpratit ću suprugu stupnika dy Herona sve do Herona, a zatim ću presjeći preko nižih prijevoja na putu kući. Staroj će dami zasigurno biti drago što ima još

120

jednoga naoružanog čovjeka u svojoj pratnji, pa me možda čak i pozove da ostanem kod nje neko vrijeme.” Otpije poveći gutljaj vina, a zatim snizi glas. „Ako čak ni Kopile nije bilo voljno preuzeti lorda Donda kako nam više ne bi bio na teret, jasno vam je da onda još uvijek mora biti negdje u blizini. Nadam se da će opsjedati jedino obiteljsku palaču u kojoj je umro, ali zapravo bi mogao biti bilo gdje u Cardegossu. Ako je i prije nego što su ga ubili bio onako pakostan, možete samo zamisliti koliko je sada osvetoljubiv. Ubijen noć prije vjenčanja, mili bogovi!” Cazaril ispusti nekakav neodređen zvuk. „Čini se da je kancelar čvrsto naumio prikazati to kao posljedicu smrtonosnih čini, ali mene ne bi začudilo kad bi se na kraju zaključilo da je ipak bila riječ o otrovu. No kako je tijelo već spaljeno, pretpostavljam da više nema načina da to saznamo. To nekome zacijelo ide na ruku.” „Ali bio je okružen svojim prijateljima. Zacijelo mu nitko od njih ne bi... jeste li i vi bili tamo?” Dy Rinal se nakrevelji. „Nakon zgode s Gospom Prasicom? Ne. Hvala budi svom njezinom skvičanju što nisam pribivao tom pokolju.” Dy Rinal se ogleda oko sebe, kao da se plaši da bi i sad na njega mogao vrebati kivni duh. Očigledno nije bio svjestan da mu se njih desetak nalazi nadohvat ruke. Cazaril dlanom ukloni jednog od njih s lica nastojeći se ne zagledati u ono što je njegovu sugovorniku naoko izgledalo kao ništa drugo doli zrak. Gospar dy Maroc, voditelj kraljinove garderobe, došeta do njihova stola govoreći: „Dy Rinale! Jesi li čuo vijesti iz Ibre?” Sa zakašnjenjem spazi Cazarila koji se nalaktio na drveni stol te zastane, blago porumenjevši. Cazaril se kiselo nasmiješi. „Nadam se da glasine koje ovih dana primaš iz Ibre potječu iz pouzdanijih izvora, Maroc.” Dy Maroc se ukoči. „Ako kancelarovog osobnoga glasnika smatrate dovoljno pouzdanim izvorom, onda da. Ušao je navrat-nanos u odaje baš dok je moj glavni krojač prekrajao Oricovo ruho za korotu, koje je morao popustiti četiri prsta... u svakom slučaju, vijest je službena. Prijestolonasljednik Ibre iznenada je umro prošlog tjedna u Južnoj Ibri od sušice. Njegova se frakcija raspala, a njezini pripadnici sad hitaju kako bi sklopili primirje sa starim Liscem, ili spašavaju vlastite živote izdajući jedan drugoga. Rat je u Južnoj Ibri okončan.” „Tako dakle!” Dy Rinal se uspravi i pogladi bradu. „Je li to dobra ili loša vijest za nas? Dobra je za jadnu Ibru, to je sigurno. Ali naš kraljin je opet odabrao poraženu stranu.” Dy Maroc kimne glavom. „Šuška se da je Lisac iznimno kivan na Chalion jer je zakuhao kašu i ostavio je da vrije, iako je, ruku na srce, prijestolonasljednik i sam sasvim uspješno dolijevao ulja na tu vatru.” „Možda će stari kraljin zakopati svoju sklonost sukobima zajedno sa svojim prvorođencem”, reče Cazaril, iako ne odveć uvjeren u to. „I tako sad Lisac ima novog prijestolonasljednika, ono dijete koje je tek zinulo na svijet... kako je ono ime tom dječaku?” reče dy Rinal. „Kraljinac Bergon”, dometne Cazaril. „Tako je”, nastavi dy Maroc. „Zaista je jako mlad. A Lisac bi svakog trena mogao odapeti, ostavivši za sobom neiskusnog dječaka na prijestolju.” „Ne baš sasvim neiskusnog”, reče Cazaril. „Dječak je pribivao vođenju jedne opsade i okončanju druge dok je jahao u pratnji svoje majke, a preživio je i građanski rat. A za pretpostaviti je da Liščev sin nije glup.” „Prvi je bio”, primijeti dy Rinal, nepobitno. „Ako je ostavio svoje sljedbenike u takvom potpunom rastrojstvu.” „Ne možete činjenicu da je umro od sušice pripisati nedostatku pameti”, reče Cazaril. „Ako pretpostavimo da je zaista bila riječ o sušici”, odvrati dy Rinal napućivši sumnjičavo usne. „Što, misliš da bi Lisac otrovao vlastitog sina?” upita dy Maroc. „Ne on osobno, nego njegovi posrednici, čovječe.” „Pa, u tom je slučaju to mogao učiniti mnogo ranije i poštedjeti Ibru tolike patnje...”

121

Cazaril se gotovo neprimjetno osmjehne i ustane od stola, ostavljajući dy Rinala i dy Maroca da nastave raspredati. Mučnina koju mu je izazvalo vino je prošla i večera ga je okrijepila, ali još je uvijek osjećao drhtavicu i iscrpljenost zbog kojih ne bi rekao da se osjeća baš najbolje. Budući da kraljinčica nije ni jednom poslala po njega, vratio se u krevet. Premoren toliko da više nije osjećao strah, vrlo je brzo utonuo u san. No negdje oko ponoći najednom se zgrane, zadihan. U glavi su mu, kao iz daljine, odzvanjali nečiji vriskovi. Vriskovi, isprekidani jecaji i gnjevni prigušeni jauci, koji ga natjeraše da se munjevito uspravi dok mu je srce luđački udaralo i ogleda se oko sebe pokušavajući shvatiti odakle dopiru ti zvukovi. Jedva čujni i nepoznati – možda dopiru iz gudure nasuprot Zangrea, ili pak s rijeke koja je tekla pod njegovim prozorom? Nitko se iz dvorca nije na njih obazirao, nisu se čuli nikakvi koraci niti su stražari upitno podvikivali... Nakon još nekoliko trenutaka Cazaril shvati da te tjeskobne jauke ne čuje ušima, baš kao što ni blijede mrlje koje su lebdjele oko njegova kreveta ne vidi očima. A i prepoznao je glas. Dašćući legne nanovo na jastuke i sklupča se otrpjevši još desetak minuta tu galamu. Je li se Dondova prokleta duša spremala osloboditi iz Gospina čudotvornog stiska i odvući ga za sobom u pakao? Upravo kad se spremao iskočiti iz kreveta i otrčati do menažerije, još uvijek u potkošulji, zalupati Umegatu na vrata i probuditi ga te moliti sveca da mu pomogne – bi li Umegat u vezi s tim išta mogao učiniti? – vriskovi nanovo zamriješe. Sati je bilo otprilike kao i onda kad je Dondo umro, shvati Cazaril. Možda je ovoga puta duh stekao kakve nove nadnaravne moći? S obzirom na to da je sinoć bio mrtav pijan, nije mogao znati je li se nešto slično dogodilo i prošle noći. Sumanuti djelići jedne uznemirujuće noćne more stopili su se sa svima drugima. Moglo je biti i gore, reče sam sebi dok mu se srce postupno smirivalo. Dondo je mogao govoriti razgovjetnim glasom. Obično ga zavijanje nije toliko plašilo, no pomisao na Dondov duh koji mu se noću nesmetano obraća kako bi gnjevno vikao na njega, ili ga vrijeđao, ili ga nagovarao na zlodjela, slomila mu je hrabrost, te Cazaril zaplače od čiste strave zamislivši tu mogućnost. Vjeruj Gospi. Vjeruj Gospi. Prošaptao je nekoliko nesuvislih molitava i polako povratio nadzor nad sobom. Ako ga je božica s nekim ciljem dovela ovako daleko, valjda ga neće sada napustiti. Malo zatim padne mu na pamet još jedna strašna misao, nakon što se prisjetio Umegatove propovijedi. Ako je božica uspjela stupiti u ovaj svijet samo zato što se Cazaril zbog nje odrekao vlastitih htijenja, znači li to da bi očajničkom željom za životom, najsnažnijim očitovanjem volje koji postoji, mogao uskratiti pristup ne samo Njoj nego i čudu koje mu je podarila? Njezina zaštitna čahura mogla bi prsnuti poput mjehura od sapunice i pustiti na slobodu protuslovlje smrti i vječnog prokletstva koje je u njoj sadržano... Do unedogled prevrćući u mislima jednu te istu logičku petlju, satima nije uspijevao usnuti, a noć se polako primicala kraju. Četvrtasti otvor njegova prozora postao je blijedosiv prije nego što je ponovno utonuo u blaženu besvijest.

* * *

Sljedećeg se jutra okružen pratnjom duhova stubištem popeo do svog ureda u predsoblju. Osjećao se ošamućeno i nagriženo zbog manjka sna, a usto ga je čekala gomila pisama i računa koje je zanemarivao čitav prošli tjedan i koji su ostali ležati rasuti u hrpama na njegovu radnom stolu od trenutka Iselleinih kobnih zaruka. Njegove su štićenice bile odavno na nogama. U primaćoj sobi, koja je bila spojena s njegovim uredom, zatekao je nove školske karte rasprostrte na stolu. Iselle je stajala oslonjena o stol i zurila u njih. Betriz, ruku prekriženih ispod grudi, virila je preko njezina ramena mršteći se. Obje djevojke i Nan dy Vrit, koja je sjedila i vezla, nosile su odjeću crne i ljubičaste boje, strogo propisano dvorsko ruho za korotu. Cazarilu je bilo drago što su bile dovoljno razborite da hine ožalošćenost. Stupivši u prostoriju, pokraj Iselleine ruke opazi rasute komadiće papira na kojima su bili načrčkani razni popisi. Pojedini stavci bili su precrtani, a neki zaokruženi ili označeni

122

kvačicama. Iselle se mrštila pokazujući prema mjestu na karti koje je bilo označeno povećim čavlićem široke glave, te se osvrnula preko ramena obraćajući se svojoj dvorkinji od povjerenja: „Ali to nije ništa bolje od...” Spazivši Cazarila zastane u pol riječi. Još uvijek je bila obavijena tamnim, nevidljivim ogrtačem, kroz čije bi teške nabore povremeno bljesnula blijeda nit plavog svjetla. Duhovi-mrlje naprasno se udaljiše od njega te Cazarilu pomalo odlane kad ih je izgubio iz unutarnjeg vida. „Jesi li dobro, lorde Caze?” upita ga Iselle, promatrajući ga mršteći obrve. „Ne izgledaš baš najbolje.” Cazaril se nakloni u znak pozdrava. „Ispričavam se što sam jučer bio odsutan, kraljinčice. Mučili su me... grčevi. Sad su uglavnom prošli.” Sjedeći na stolcu u kutu, Nan dy Vrit podigne pogled sa svog veza, sijevne neprijateljski prema njemu i primijeti: „Sobarica kaže da vas je mučila glavobolja nakon što ste pijančevali s konjušarima. Rekla je da vas je vidjela kako ulazite u dvorac nakon Dondova pogreba toliko pijani da niste bili u stanju hodati.” Svjestan da ga Betriz s negodovanjem proučava, Cazaril će pokajnički: „Pio jesam, pijančevao nisam. Neće se više ponoviti, gospo.” A zatim nadoda pomalo oporo: „Ionako mi nije prijalo.” „To je sablazan za kraljinčicu, da su ljudi vidjeli njezina tajnika toliko pijanog da je...” „Tiho, Nan”, Iselle je nestrpljivo prekine u čitanju bukvice. „Pusti.” „Što je ovo, kraljinčice?” Cazaril pokaže rukom prema karti izbodenoj čavlićima. Iselle duboko udahne. „Pažljivo sam o svemu razmislila. Danima sam razmišljala. Dok god ostanem neudana, oko mene će se kovati spletke. Sigurna sam da će dy Jironal uskoro dovesti novog kandidata pomoću kojeg će pokušati mene i Teideza vezati za svoj klan. A druge frakcije... sad kad se saznalo da me je Orico bio spreman dragovoljno dodijeliti nekom nižem plemiću, svaki će mu niži plemić u Chalionu početi dosađivati tražeći moju ruku. Moja jedina obrana, jedino sigurno utočište, bila bi udaja. I to ne za nekoga nižeg plemića.” Cazaril podigne obrve. „Moram priznati, kraljinčice, da su se i meni slične misli rojile u glavi.” „I to što prije, što prije, Cazarile. Prije nego što se dosjete nekoga još odvratnijeg od Donda.” Glas joj se zaoštrio od napetosti. „To je težak izazov čak i za našega milog kancelara”, Cazaril plaho promrmlja, a kratki grohotan smijeh kojeg joj je uspio izmamiti pričini mu zadovoljstvo. Cazaril napući usne. „To je itekako potrebno, ali ne prijeti nam baš tako neposredna opasnost. Dy Jironal će se osobno pobrinuti da vam niži plemići ne dosađuju, u to sam siguran. Vaš prvi obrambeni potez mora biti osujećivanje dy Jironalova sljedećeg kandidata. Iako, kad razmislim malo o njegovoj obitelji, nisam siguran koga bi mogao ponuditi. Oba su mu sina oženjena, jer bi inače predložio jednog od njih umjesto Donda. Ili samog sebe, da i sam nije oženjen.” „Supruge umiru”, Betriz će nato turobno. „Katkad vrlo pogodno.” Cazaril odmahne glavom. „Dy Jironal je vrlo brižljivo planirao s kim će uspostaviti obiteljske veze. Preko snaha, koje su kćerke i sestre moćnih provincijara, kao uostalom i preko vlastite žene, srodio se s nekoliko najmoćnijih obitelji u Chalionu. Ne kažem da ne bi iskoristio priliku kad bi mu se ukazala, ali ne bi se usudio dovesti u položaj da bude uhvaćen ili makar samo osumnjičen kako stvara priliku. A unuci su mu tek prohodali. Ne, dy Jironal je prisiljen pribjeći strategiji čekanja.” „A što je s njegovim nećacima?” upita Betriz. Cazaril na trenutak porazmisli, a zatim opet odmahne glavom. „Oni su mu prebliski, a ne može ih nadzirati. Njemu je potreban podanik, ne suparnik.” „Odbijam”, procijedi Iselle kroz zube, „čekati deset godina kako bih se udala za nekog dječaka koji je petnaest godina mlađi od mene.” Cazaril nehotice pogleda prema gospi Betriz. I on je bio petnaest godina stariji od... Izbije si tu obeshrabrujuću misao iz glave. Između njih je sada postojala kobna prepreka koju je bilo još teže savladati od razlike između starosti i mladosti. Život se ne udaje za smrt. „Zabole smo čavliće u svako mjesto na karti između Chaliona i Darhtace gdje postoji

123

neoženjen vladar ili prijestolonasljednik”, reče Betriz. Cazaril se približi stolu i baci pogled na kartu. „Što, čak i roknarske kneževine?” „Željela sam sve uzeti u obzir”, odgovori Iselle. „Bez njih, pa... nisam imala baš mnogo izbora. Priznajem, ne sviđa mi se zamisao da ću se možda udati za roknarskog kneza. Čak i ako zanemarimo njihovu užasnu, ratobornu vjeru, zbog njihova običaja da za prijestolonasljednika odaberu bilo kojeg sina, bilo zakonitog ili nezakonitog, ne mogu nikako sa sigurnošću znati hoću li se vjenčati za budućeg vladara ili budućega gotovana.” „Ili buduće truplo”, dometne Cazaril. „Chalion može za više od polovine pobjeda nad Roknarcima zahvaliti ovom ili onom ogorčenom, izigranom nasljedniku koji je svom polubratu knezu zabio nož u leđa.” „Ali u tom nam slučaju preostaju svega četiri plemića peterobožne vjere i primjerenog položaja”, primijeti Betriz. „Kraljin od Brajara, Bergon od Ibre i blizanci moćnog stupnika od Yissa, odmah preko darthacanske granice. Kojima je dvanaest godina.” „Nije nemoguće,” Iselle će razborito, „ali stupnik dy Yiss nema izravnog razloga udružiti se s Teidezom, kasnije, u borbi protiv Roknaraca. Njegovi posjedi ne graniče ni s jednom od kneževina pa ne trpi posljedice njihova haračenja. A osim toga, plaća podanički namet i obvezan je na vjernost Darthaci, kojoj nikako ne bi odgovaralo da se ibranske države ujedine u moćni savez kako bi okončale vječni rat na sjeveru.” Cazarilu je bilo drago čuti vlastita promišljanja iz Iselleinih usta; satove zemljopisa pratila je pozornije nego što je mislio. Osmjehne joj se u znak bodrenja. „A osim toga”, dometne Iselle srdito, „Yiss nema obalu.” Dlanom zlovoljno prijeđe preko karte prema istoku. „Moj rođak kraljin Brajara je poprilično star, a kažu da se isuviše odao piću da bi poveo vojsku u rat. A njegov je unuk premlad.” „Brajar doista ima dobre luke”, složi se Betriz, a zatim dometne pomalo dvojbeno, iako tonom kojim se ističe kakva pogodna okolnost: „Pretpostavljam da on neće još dugo poživjeti.” „Da, ali od kakve bih ja koristi bila Teidezu kao obična udova kraljinica? Teško da bi... sin mog posinka poslušao moj savjet o tome kako da razmjesti svoje trupe!” Iselle dlanom klizne natrag prema suprotnoj obali. „Stariji sin Lisca od Ibre je oženjen, mlađi nije prijestolonasljednik, a osim toga čitava je zemlja potresena građanskim ratom.” „Nije više”, Cazaril je iznenada prekine. „Zar vam nitko nije prenio vijesti koje su jučer stigle iz Ibre? Prijestolonasljednik je mrtav. Umro je u Južnoj Ibri... sušica. Nema sumnje da će mladi Bergon zauzeti njegovo mjesto. Ostao je vjeran ocu za vrijeme svih ovih nereda.” Iselle se okrene i zagleda se u njega, razrogačivši oči. „Ozbiljno...? Koliko je ono Bergonu godina? Petnaest, nije li tako?” „Uskoro će napuniti šesnaest, kraljinčice.” „Bolje šesnaest nego pedeset i sedam!” Prstima se lagano uputi duž obale Ibre, preko niza pomorskih gradova pa sve do velike luke Zagosura, gdje joj kažiprst zastane na jednom od čavlića s glavom od brušenog sedefa. „Cazarile, što znaš o kraljincu Bergonu? Je li lijepih crta lica? Jesi li ga ikad vidio dok si bio u Ibri?” „Nikad vlastitim očima, ali kažu da je naočit mladić.” Iselle nestrpljivo slegne ramenima. „Za sve kraljince kažu da su naočiti, osim ako nisu potpuno rugobni. U tom se slučaju kaže da su osebujni.“ „Mislim da Bergon razmjerno često vježba, zbog čega bi ga u najmanju ruku trebao krasiti ugodan i zdrav izgled. Kažu da je vrstan moreplovac.” Cazaril u njezinim očima zamijeti bljesak mladenačkog interesa, te se osjeti primoranim nadodati: „Ali vaš je brat Orico posljednjih sedam godina proveo u poluratu s kraljinom Ibre. Lisac nije naklonjen Chalionu.” Iselle sklopi dlanove. „Postoji li bolji način okončanja rata od sklapanja bračnog ugovora?” „Kancelar dy Jironal sigurno će se usprotiviti. Ne samo da ste mu potrebni za jačanje vlastitih rodbinskih veza, nego ne želi ni da Teidez stekne saveznike, ni sada ni u budućnosti, koji su moćniji od njega.“ „Iz toga proizlazi da će se protiviti bilo kojem dobrom ženiku kojeg ja predložim.”

124

Iselle se nanovo nagne nad kartu i opiše golemi luk dlanom preko Chaliona i Ibre – preko dvije trećine zemalja između dviju obala. „Ali kad bi mi pošlo za rukom ujediniti Teideza i Bergona...” Čvrsto nasloni dlan na kartu i polako stane kliziti njime uzduž sjeverne obale preko pet roknarskih kneževina. Čavlići poispadaše s karte i rasuše se naokolo. „Da”, dahne ona. Oči joj se stisnuše, a vilica ukoči. Kad je ponovo podigla pogled prema Cazarilu, oči su joj plamtjele. „Smjesta ću iznijeti taj prijedlog svom bratu Oricu, prije nego što se dy Jironal vrati. Ako mi on da svoju riječ i javno to obznani, vjerujem da ga čak ni dy Jironal neće moći natjerati da je povuče.” „Najprije razmislite, kraljinčice. Uzmite u obzir sve sporne točke. Jedna od nesumnjivih zapreka je užasan tast.” Cazaril se namršti. „Iako pretpostavljam da će se vrijeme pobrinuti za njega. No ako je itko u stanju suspregnuti vlastite osjećaje radi politike, onda je to stari Lisac.” Ona se okrene od stola i ushoda naprijed-natrag po odaji dok su joj teške suknje šuštale. Tamna ju je aura čvrsto obavijala. Kraljinica Sara snosila je najteže posljedice tereta Oricova prokletstva, koje je na nju najvjerojatnije prešlo nakon vjenčanja za kraljina. Ako se Iselle uda izvan Chaliona, hoće li se možda po istom načelu osloboditi vlastitog prokletstva, ostavljajući ga za sobom? Je li ovo način na koji će umaknuti suđenicama? Uzbuđenje koje ga je počelo sve snažnije obuzimati najednom presiječe oprez. Ili će davnu mračnu sudbinu Zlatnog Generala ponijeti sa sobom i preko granice u svoju novu domovinu? Morat će se posavjetovati s Umegatom, i to što prije. Iselle se zaustavi i zagleda kroz prozor, na istom onom mjestu na kojem je prije nekoliko dana sjedila trpeći Dondovo mučno udvaranje. Oči joj se stisnuše. Na kraju odlučno prozbori: „Moram pokušati. Ne mogu i neću dopustiti da moju sudbinu struja odnese niz još jedan kobni vodopad, a da i ne pokušam kormilariti njome. Obratit ću se svom bratu kraljinu, i to smjesta.” Odjezdi prema vratima i žustro im domahne, poput zapovjednika koji požuruje svoju četu. „Betriz, Cazarile, pođite za mnom!”

15

Nakon što su neko vrijeme jurili Zangreom slijedeći Oricov trag, naposljetku su ga, na Cazarilovo iznenađenje, zatekli u odajama kraljinice Sare na najvišem katu Iasove kule. Kraljin i kraljinica sjedili su za stolićem pored prozora i igrali damu. Ta se jednostavna igra, s izrezbarenom pločom i raznobojim mramornim poljima, činila razbibrigom prikladnijom djeci ili bolesnicima, a ne najmoćnijem plemiću i plemkinji u zemlji... Doduše, osoba s iole iskustva već bi na prvi pogled mogla zaključiti da Orico nije zdrav čovjek. Sablasne sjene kraljevskog para tvorile su tek suvišnu podlogu za njihovu klonulost i tugu. Cazaril shvati da tu igru nisu igrali iz dokolice, nego kako bi im odvratila pažnju i skrenula pozornost na nešto drugo osim straha i patnje koji su ih ogradili poput visoke živice. Cazarila je silno začudilo Sarino ruho. Umjesto crno-ljubičaste dvorske korote koju je nosio Orico, ona je od glave do pete bila odjevena u bijelo, svečano ruho koje se obično nosilo na Kopiletov dan, svetkovinu koja se svake dvije godine umetala u kalendar nakon Majčina dana, središnjeg dana ljeta, kako bi se spriječio poremećaj godišnjih doba koji bi uzrokovala prijestupna godina. Bijela platnena odjeća bila je isuviše tanka za ovakvo vrijeme, pa se kraljinica omotala golemim, pahuljastim, bijelim vunenim šalom kako bi suzbila hladnoću. Umotana u takav svijetli ogrtač, doimala se mračnom i mršavom i nezdravo blijedom. Sve u svemu, ruho koje je sada nosila predstavljalo je još oštriju uvredu od raznobojnih haljina koje je na brzinu odjenula za Dondov pogreb. Cazaril se pitao namjerava li nositi Kopiletovu bijelu boju cijelo vrijeme korote. I hoće li se dy Jironal usuditi prosvjedovati. Iselle se kratko nakloni svome bratu i šurjakinji te stupi pred Orica sjajnih očiju i sklopljenih dlanova, hineći smjernost kojoj je proturječila njezina nepovijena i uspravna kralježnica. Cazaril i gospa Betriz, koji su joj stajali s boka, također se nakloniše. Orico se okrene od igraćeg stola i uzvrati sestri pozdrav. Namjesti trbuh u krilu i stane sa zebnjom

125

pogledavati prema njoj. Kad mu je prišao bliže, Cazaril zamijeti mjesto na boku na kojem je kraljinov krojač umetnuo klin od ljubičastog brokata kako bi proširio opseg njegove tunike, te pomalo izblijedjeli dio tkanine na mjestu na kojem su šavovi bili rasparani, a potom nanovo zašiveni. Kraljinica Sara čvršće se umota u šal i povuče malo dublje u sjedalu pod prozorom. Nakon svega nekoliko uvodnih riječi, Iselle kao iz topa ispali svoju molbu tražeći od kraljina da proglasi službene pregovore s Ibrom oko ruke kraljinca Bergona. Posebno je istaknula povoljnu priliku koja će se na taj način ukazati Chalionu da pokuša ponovno uspostaviti mir s Ibrom i premostiti jaz koji je prouzrokovala zlosretna podrška koju je Orico pružio pokojnom prijestolonasljedniku, jer ni Chalion ni opustošena Ibra trenutačno nisu bili u stanju nastaviti sukob. Nije propustila spomenuti i kako su ona i Bergon primjeren par i po dobi i po položaju, kao ni korist koju će Orico – diplomatski je odlučila ne napomenuti a potom i Teidez – u budućnosti imati od toga da na dvoru Ibre ima rođaka i saveznika. Živopisno mu je opisala i kako će ga chalionsko niže plemstvo vjerojatno početi uznemiravati natječući se za njezinu ruku, što bi mogao izbjeći ako povuče ovaj neočekivani potez. Njezin rječiti govor natjerao je kraljina da čeznutljivo uzdahne. No unatoč tome Orico je, kao što je bilo za očekivati, započeo vrdati nadovezujući se na ovo potonje. „Ali Iselle, neko si vrijeme zaštićena zahvaljujući koroti. Čak ni Martou ne bi... želim reći, Martou nikad ne bi nanio uvredu uspomeni na svog brata udavši Dondovu ucviljenu zaručnicu za nekoga drugog dok je njegov pepeo još uvijek vruć.” Iselle frkne nosom na ono ucviljena. „Dondov će se pepeo vrlo brzo ohladiti, i što onda? Orico, više me nikad nećeš natjerati da se udam bez pristanka – bez mojega prethodnog pristanka, kojeg ćeš unaprijed zatražiti. Neću ti to dopustiti.” „Ne, ne”, Orico se smjesta složi, odmahujući rukom. „To... to je bila pogreška, sad to i sam shvaćam. Žao mi je.” E, to je preblago rečeno. „Nisam te imao namjeru uvrijediti, mila sestro, ili, ili uvrijediti bogove.” Orico se ogleda oko sebe pomalo izgubljeno, kao da se boji da bi se svakog trena neko uvrijeđeno božanstvo moglo obrušiti na njega iz kakve onostrane zasjede. „Želio sam dobro, i tebi i Chalionu.” Cazarilu sa zakašnjenjem sine da nitko na dvoru, osim njega samog i Umegata, ne zna čije su molitve žurno otposlale Donda... pa, ne baš s ovog svijeta, ali iz svijeta živih. No zato su svi znali da se kraljinčica svim srcem molila za spasenje. Nitko nije na nju posumnjao niti je optužio da je bacila smrtonosne čini... naravno, isto tako nitko nije na njega posumnjao niti ga optužio... u svakom slučaju, Iselle je bila ovdje, a Donda više nije bilo. Dondova tajanstvena smrt morala je barem malo uznemiriti svakog dvorjanina koji je mislio svojom glavom, a neke čak i više nego malo. „Ubuduće ti nitko neće predlagati brak bez tvoje prethodne suglasnosti”, reče Orico s nesvojstvenom odlučnošću. „To ti obećajem i prisežem vlastitim životom i krunom.” Bila je to svečana prisega. Cazaril podigne obrve. Činilo se da je Orico iskren. Iselle napući usne, a potom prihvati njegovo obećanje oprezno i gotovo neprimjetno kimnuvši glavom. Začuje se tih, jedak izdah kad jedna od žena puhne kroz nos – Cazaril usmjeri pogled na kraljinicu Saru. Lice joj je bilo zasjenjeno udubinom u prozoru, ali su joj se usne načas razvukle kad se podsmjehnula suprugovim riječima. Cazaril pomisli koliko je samo puta Orico njoj dao časnu riječ pa je prekršio, te obori pogled našavši se u neprilici. „No isto tako”, Orico se prebaci na sljedeći izgovor poput čovjeka koji prelazi potok skakućući po kamenju, „s obzirom na to da je dvor u koroti, sad je prerano da ponudimo tvoju ruku Ibri. Lisac bi našu žurbu mogao shvatiti kao uvredu.” Iselle nestrpljivo odmahne rukom. „Ali ako ćemo predugo čekati, netko bi drugi mogao dograbiti Bergona! Kraljinac je sada prijestolonasljednik, u dobi je za ženidbu, a otac mu želi sigurnost na svojim granicama. Lisac je prisiljen trgovati njime u zamjenu za saveznika – možda kćerku moćnog stupnika od Yissa, ili neku bogatu darthacansku plemkinju, a Chalion bi na taj način mogao propustiti svoju priliku!” „Prerano je. Prerano. Ne poričem da su tvoji argumenti valjani, te da će jednog dana zaživjeti. Štoviše, Lisac je prije nekoliko godina preko poslanika zatražio tvoju ruku,

126

zaboravio sam za kojeg sina, ali sve se to razvrgnulo kad su u Južnoj Ibri izbili nemiri. Ništa nije konačno. Pa, eto, moja je sirota majka bila zaručena za pet različitih muškaraca prije nego što se naposljetku udala za kraljina Iasa. Imaj strpljenja, smiri se, i pričekaj primjereniji trenutak.” „Mislim da je sad izvrstan trenutak. Želim da odluku doneseš, objaviš je i ustraješ u njoj... prije nego što se kancelar dy Jironal vrati.” „A, hm, da. I to sam htio reći. Nikako ne mogu poduzeti tako važan korak, a da se prije toga ne posavjetujem s mojim glavnim plemićem i ostalim plemstvom iz vijeća.” Orico kimne glavom sam sebi. „Prošli se put nisi posavjetovao s ostalim plemićima. Meni se čini da te je iz nekoga neshvatljivog razloga strah poduzeti korake koje dy Jironal nije prethodno odobrio. Na kraju krajeva, tko je kraljin u Cardegossu – Orico od Chaliona ili Martou dy Jironal?” „Ja... ja... ja ću porazmisliti o tvojim riječima, mila sestro.” Orico stade usplahireno mahati svojim tustim rukama dajući joj znak da ode. Nakon što je nekoliko trenutaka zurila u njega pogledom koji je plamtio od žestine, Iselle se privremeno složi s tim kratko kimnuvši glavom. „Da, porazmisli o mojoj molbi, gospodaru. Pitat ću te ponovno sutra.” Uz ovo obećanje – ili prijetnju – nanovo se nakloni Oricu i Sari te se povuče dok su je Betriz i Cazaril slijedili u stopu. „Sutra i svakog dana nakon toga?” Cazaril je upita ispod glasa dok je jezdila niz hodnik, a suknje su joj žestoko šuštale. „Svakog dana dok Orico ne popusti”, odgovori ona kroz stisnute zube. „Budi uvjeren u to, Cazarile.”  

Kose žute zrake zimskog svjetla prodirale su kroz sive oblake dok se kasnije tog poslijepodneva Cazaril spuštao od Zangrea prema sklopu staja. Čvrsto se omotao svojim otmjenim, izvezenim vunenim kaputom i uvukao vrat u ovratnik poput kornjače kako bi se zaštitio od vlažnog, studenog vjetra. Kad je izdahnuo, iz usta mu je izašao oblačak magle. Nekoliko je puta otpuhnuo paru prema duhovima koji su se neprekidno klatili za njim, toliko blijedi da su bili gotovo nevidljivi na dnevnom svjetlu. Vlažna se poledica počela pretvarati u inje na pločama po kojima je hodao. Odgurnuo je teška vrata menažerije i odškrinuo ih taman dovoljno da uspije kliznuti unutra, te ih odmah potom zatvorio. Zastao je na trenutak kako bi mu se oči privikle na mračnu unutrašnjost, a slatki ga je miris prašnjave slame natjerao da kihne. Umegatov pomoćnik bez palaca odloži vjedro, žurno mu priđe, nakloni mu se i ispusti zvukove koji su značili dobrodošlicu. „Došao sam u posjet Umegatu”, reče mu Cazaril. Sitni se starac još jednom nakloni i rukom mu dade znak da ga slijedi. Poveo je Cazarila niz središnji prolaz. Sve su prekrasne životinje provirile iz svojih pregrada brekćući, a pustinjske su lisice počele poskakivati i uzbuđeno cviljeti kad je prošao pored njih. Prostorija kamenih zidova na kraju središnjeg prolaza, u kojoj se nekoć držala konjska oprema, sada je prenamijenjena u prostoriju za odmor slugu koji su radili u menažeriji. Na kamenom je ognjištu veselo gorjela vatrica, zagrijavajući prostoriju koja je odisala slabim, ugodnim mirisom gorućeg ogrjeva pomiješanim s mirisom kože, sredstava za laštenje metala i sapuna. Jastuci punjeni vunom na stolcima prema kojima ga je pomoćnik uputio bili su izblijedjeli i pohabani, a stari radni stol bio je pun mrlja i brazgotina. No prostorija je bila uredno pometena, a prozori na kojima se počeo hvatati led, po jedan sa svake strane ognjišta, sastojali su se od malih okruglih staklenih ploha umetnutih u željezne okvire i blistavo čistih. Pomoćnik nešto promrmlja i nanovo izađe iz prostorije vukući noge za sobom. Nakon nekoliko minuta uđe Umegat brišući ruke o komad vunene tkanine i poravnavajući nabore na tunici. „Dobrodošli, gospodaru”, obrati mu se tihim glasom. Cazaril se najednom nađe u nedoumici kako da se ponaša, da ustane kao da se nalazi pred pretpostavljenim ili da ostane sjediti kao u prisutnosti sluge. U dvorskom roknarskom nije

127

postojao gramatički oblik kojim se tajnik obraća svecu. Odlučivši se za kompromisno rješenje, Cazaril se uspravi u naslonjaču i nespretno se nakloni prignuvši se u struku. „Umegate.” Umegat zatvori vrata kako bi bio siguran da ih nitko neće prisluškivati ni ometati. Cazaril se nagne naprijed, sklopi ruke položivši ih na stol i obrati mu se nestrpljivo poput pacijenta koji se obraća liječniku. „Ti si u stanju vidjeti duhove Zangrea. Jesi li ih ikad bio u stanju čuti?” „Uglavnom ne. A vi?” Umegat privuče stolac i sjedne Cazarilu s boka. „Ne ove...” Cazaril dlanom odgurne najupornijeg od njih koji je ušao za njim u menažeriju. Umegat napući usne i zamahne krpom prema njemu, te duh otprhne dalje. „Dondov.” Cazaril opiše sinoćnju buku koja mu je dopirala iz utrobe. „Mislio sam da se pokušava probiti van. Može li mu to poći za rukom? Ako božica popusti stisak?“ „Siguran sam da nijedan duh nije moćniji od boga”, odgovori Umegat. „To... i nije baš neki odgovor.” Cazaril utone u mračne misli. Možda su ga Dondo i demon namjeravali ubiti jednostavno tako što će ga premoriti. „Možeš li mi barem preporučiti kako da ga ušutkam? Pokušao sam gurnuti glavu ispod jastuka, ali nije nimalo pomoglo.“ „Tu je riječ o nekoj vrsti simetrije”, polako primijeti Umegat. „Vanjski duhovi koje možete vidjeti, ali ih ne možete čuti, i unutrašnji duhovi koje možete čuti, ali ne i vidjeti... ako je Kopile imao prste u tome, može biti da je riječ o održanju ravnoteže. Kako bilo, siguran sam da niste pošteđeni bez razloga i da onaj tko vas čuva neće bezrazložno povući svoju zaštitu.” Cazaril porazmisli o ovome. Svakodnevne dužnosti, ha? Današnje su dovele do nekih neobičnih preokreta. Obrati se Umegatu kao drug drugu: „Slušaj, Umegate, imam ideju. Znamo da se prokletstvo Kuće Chaliona prenosilo preko muških potomaka, od Fonse preko Iasa do Orica. A opet, kraljinica Sara je obavijena sjenom koja je gotovo jednako tamna kao i Oricova, a ona nije potomak Fonsine loze. Prema tome, mora biti da je prokletstvo na nju prešlo udajom, zar ne?” Umegat se namršti, a profinjene mu se crte lica produbiše. „Sara je već bila obavijena sjenom kad sam ja tek stigao ovamo, prije mnogo godina, ali pretpostavljam... da, zacijelo se tako dogodilo.” „I s Istom također, pretpostavimo.” „Pretpostavimo.” „Dakle... je li moguće da se Iselle vjenčanjem oslobodi prokletstva? Da ga otrese sa sebe nakon što položi bračne zavjete, kad napusti obitelj iz koje je potekla i postane dio obitelji svog muža? Ili bi je prokletstvo pratilo i okužilo ih oboje?” Umegat podigne obrve. „Ne bih znao.” „Ali nisi siguran da je nemoguće? Mislio sam da bi se na taj način moglo spasiti... bar nešto.” Umegat se nasloni. „Moguće je. Ne znam. Orico nikad nije razmišljao o takvom potezu.” „Moram znati, Umegate. Kraljinčica Iselle nagovara Orica da započne pregovore o njezinu braku s nekim plemićem izvan Chaliona.” „Kancelar dy Jironal to sigurno neće dopustiti.” „Na tvome mjestu ne bih podcjenjivao njezinu moć uvjeravanja. Nije ona poput Sare.” „Nekoć ni Sara nije bila. Ali u pravu ste. O, siroti moj Orico, pritišću ga dva takva mlinska kamena.” Cazaril se ugrize za usnu i dugo pošuti prije nego što se usudi postaviti sljedeće pitanje. „Umegate... ti promatraš ovaj dvor već dugi niz godina. Je li dy Jironal oduvijek bio ovakav zloćudni pronevjeritelj, ili je i njega prokletstvo malo-pomalo iskvarilo? Je li prokletstvo razlog koji je takvog čovjeka nagnao da stekne toliku moć, ili bi svaki čovjek koji pokušava služiti Kući Chaliona s vremenom postao tako iskvaren?” „Postavljate jako zanimljiva pitanja, lorde Cazarile.” Umegat se zamisli, a prosijede mu se obrve namrštiše. „Volio bih da vam mogu ponuditi bolje odgovore. Martou dy Jironal oduvijek je bio prodoran, pametan, sposoban. Zanemarimo na trenutak njegova brata koji je

128

ugled stekao kao silna ruka na bojištu, a ne silan um na dvoru. Kad je stariji dy Jironal tek imenovan kancelarom, mislim da je bio jednako podložan iskušenjima poput oholosti i pohlepe kao što bi to bio i svaki drugi velikaš u Chalionu koji mora skrbiti o cijeloj obitelji.” To i nije neka pohvala. A opet... „A opet, mislim...” činilo se kao da Umegat nastavlja Cazarilovu vlastitu misao, „... da prokletstvo ni njemu nije donijelo mnogo dobra.“ „Znači... Uklanjanje dy Jironala s puta nije rješenje za Oricove nedaće? Njegovo bi mjesto zauzeo isti takav čovjek, ako ne i gori?” Umegat rastvori dlanove. „Prokletstvo može poprimiti stotinu oblika, izvrćući stvari koje bi Oricu trebale činiti dobro u skladu s njihovim prirođenim slabostima. Umjesto plodne, jalova supruga. Izopačeni glavni savjetnik umjesto odanog. Prevrtljivi prijatelji umjesto vjernih, hrana koja mu škodi umjesto da ga okrepljuje, i tako dalje i tako dalje.” Učitelj-tajnik koji je postao kukavica i budala umjesto da bude hrabar i mudar? Ili možda tek sklon onostranom i sumanut... Ako su svi oni koji dođu u doticaj s prokletstvom podložni njegovu djelovanju, je li njemu suđeno da postane Iselleina pokora kao što je dy Jironal bio Oricova? „A Teidez, i Iselle... jesu li sve njezine odluke unaprijed osuđene na propast poput Oricovih, ili on nosi veći teret budući da je kraljin?” „Mislim da se Oricovo prokletstvo s vremenom pogoršalo.” Roknarčeve se sive oči stisnuše. „Lorde Cazarile, postavili ste mi gomilu pitanja. Dopustite da ja jedno postavim vama. Na koji ste način stupili u službu kraljinčice Iselle?” Cazaril otvori usta i nasloni se u naslonjaču, a u mislima se isprva vrati na onaj dan kad ga je provincijarica zaskočila ponudivši mu to zaposlenje. Ali ne, prije toga se dogodilo... a prije toga se dogodilo... Tako se zatekao kako Umegatu priča o onom danu kad mu je vojnik iz reda Kćerke na uznemirenom konju bacio zlatni novčić u blato, te o tome kako je stigao u Valendu. Umegat je skuhao čaj na vatrici na ognjištu i gurnuo šalicu iz koje se pušilo prema Cazarilu, koji je na trenutak prekinuo priču kako bi navlažio suho grlo. Cazaril mu je ispričao kako je Iselle na dan Kćerkine svetkovine dovela u nepriliku onoga nečasnog suca, te mu je nadugo i naširoko opisao kako su svi zajedno stigli u Cardegoss. Umegat povuče svoj rep. „Mislite li da već otada kročite stazom koju vam je sudbina dodijelila? To je uznemirujuća pomisao. Ali bogovi djeluju u iznimno rijetkim prilikama, pa moraju iskoristiti svaku koja im se ukaže.” „Ako mi bogovi pripravljaju put kojim kročim, gdje je u tome moja slobodna volja? Ne, to ne može biti!” „E, da.” Umegat se razvedri na spomen ovoga trnovitog teološkog pitanja. „Palo mi je na pamet još jedno objašnjenje za takve sudbine, koje ne umanjuje ni ulogu bogova ni ljudi. Možda su, umjesto da upravljaju svakim našim korakom, bogovi na ovaj put poslali stotinu ili tisuću Cazarila i Umegata. A do cilja stignu samo oni koji tako odaberu.” „Ali jesam li ja prvi koji je stigao ili posljednji?” „Pa”, Umegat će oporo, „sa sigurnošću vam mogu reći da niste prvi.” Cazaril progunđa u znak razumijevanja. Nakon što je neko vrijeme razmišljao o tome, najednom reče: „Ali ako su bogovi tebe poslali Oricu, a mene Iselle... iako mislim da se Netko tu poprilično prevario... čiji je zadatak štititi Teideza? Zar nas ne bi trebalo biti troje? To bi morao biti netko iz reda Sina, samo je li riječ o oruđu, svecu ili ludi, to ne znam... ili su svih stotinu dječakovih sudbinom predodređenih zaštitnika jedan za drugim skončali u jarku pored ceste? Možda ta osoba jednostavno još nije stigla?” Cazarilu na um padne nova misao zbog koje mu umalo zastane dah. „Možda je to trebao biti dy Sanda.” Nagne se naprijed zarivši lice u dlanove. „Ako još neko vrijeme ostanem ovdje raspravljajući s tobom o teologiji, kunem se da ću se opet napiti do besvijesti samo kako bi mi se mozak prestao vrtjeti poput zvrka unutar lubanje.” „Ovisnost o piću zapravo je poprilično česta napast za svećenike”, reče Umegat. „Postaje mi jasno i zašto.” Cazaril zabaci glavu kako bi otpio i posljednje kapljice čaja koji se već ohladio, te spusti šalicu na stol. „Umegate... ako ću se za svaki svoj postupak morati preispitivati i razmišljati ne samo je li mudar i ispravan nego i je li to izbor koji mi je bio suđen odabrati, poludjet ću. Odnosno postat ću još luđi. Na kraju ću se sklupčati u nekom

129

uglu ne radeći ništa, osim možda mumljajući i plačući.” Umegat se zasmijulji – okrutno, pomisli Cazaril – no zatim odmahne glavom. „Ne možete predvidjeti poteze bogova. Ustrajte u kreposti – ako ste je u stanju prepoznati – i vjerujte da je zadatak koji vam je zadan onaj koji bogovi od vas očekuju da ispunite. I da su sposobnosti koje posjedujete sposobnosti koje biste trebali staviti u službu bogova. Vjerujte da bogovi od vas neće tražiti ništa što vam prethodno nisu podarili. Čak ni vaš život.” Cazaril protrlja lice i duboko udahne. „Tad ću sve svoje napore uložiti u zagovaranje Iselleina vjenčanja, kako bih je oslobodio okova prokletstva. Moram vjerovati svome razumu, jer božica ne bi za Iselleina zaštitnika izabrala nerazumnog čovjeka.” No ipak dometne ispod glasa: „Barem sam nekoć bio razuman čovjek...” Zakima glavom, mnogo odlučnije nego što se osjećao, i odgurne stolac. „Moli se za mene, Umegate.” „Svakog trenutka, gospodaru.”  

Mrak se počeo hvatati kad je gospa Betriz ušla u Cazarilov ured noseći svijeću i neko se vrijeme muvala naokolo paleći mu voštanice kako bi mogao čitati. On joj se nasmiješi i kimne glavom u znak zahvalnosti. Ona mu uzvrati smiješkom i ugasi svijeću, no potom zastane ne povukavši se odmah u ženske odaje. Stajala je, primijeti Cazaril, na istom mjestu na kojem su se opraštali one večeri kad je Dondo umro. „Čini se da se stvari polako vraćaju na svoje mjesto, hvala budi bogovima”, primijeti ona. „Da. Polako.” Cazaril odloži pero. „Počinjem vjerovati da ćemo svi biti dobro.” „Hoćemo.” Osjeti grč u trbuhu. Nećemo. Uslijedi duga šutnja. Cazaril ponovno uzme pero u ruke i umoči ga u tintarnicu, iako više nije imao što napisati. „Cazarile, zar si morao vjerovati da ćeš uskoro umrijeti kako bi se uspio natjerati da poljubiš ženu?” Betriz ga odjednom upita. On pogne glavu, porumenjevši, i nakašlje se. „Najdublje vam se ispričavam, gospo Betriz. To se više neće ponoviti.” Nije se usudio podignuti pogled, jer bi ona mogla ponovno pokušati prodrijeti kroz njegove krhke bedeme. Jer bi joj to moglo poći za rukom. O, Betriz, nemoj tratiti svoje dostojanstvo na mene ovako beznačajnog! Glas joj je zazvučao vrlo usiljeno. „Jako mi je žao što to čujem, kaštelane.” Pogled mu je bio uprt u jednu od poslovnih knjiga dok su njezini koraci odmicali.

* * *

Sljedećih je nekoliko dana Iselle uporno nastavljala salijetati Orica. Sljedećih je nekoliko noći bilo iznimno mučno za Cazarila zbog Dondove duše koja je jaukala usamljena u svojoj boli. Ta se božja kazna koja se nastanila u njegovoj utrobi, javljala isključivo noću i trajala petnaestak minuta tijekom kojih bi se nanovo odigravala Dondova užasna smrt. Cazaril nije uspijevao zaspati ni prije te ponoćne epizode, iščekujući je s mučnom bojazni, ni dugo nakon nje, potresen sjećanjem na nju, pa mu je lice postalo pepeljasto od iscrpljenosti. Magličaste stare utvare činile su se poput ljupkih kućnih ljubimaca u usporedbi s ovim noćnim posjetiteljem. A nije mogao svaku noć piti toliko vina koliko bi mu bilo potrebno da to prespava, pa se prisilio otrpjeti. Orico je pak s mnogo manje smionosti podnosio sestrine posjete. Počeo ju je izbjegavati na sve neobičnije načine, no ona bi mu svejedno upadala u odaje, kuhinju i jednom, što je sablaznilo Nan dy Vrit, u parnu kupelj. Onoga dana kad je u zoru izjahao iz Zangrea i uputio se u svoju lovačku kuću u hrastovoj šumi Iselle je krenula za njim odmah nakon doručka. Cazarilu je odlanulo kad je primijetio da je njegova vlastita svita utvara zaostala za njima kad su izjahali iz zamka, kao da su vezane za mjesto na kojem su umrle. Bilo je i više nego očito da Iselle neizmjerno uživa u brzom galopu, zbacivši na taj način sa sebe uzlove i okove koji su je sputavali na dvoru. Vrijeme koje je provela u sedlu na

130

svježem, ranozimskom zraku, na odlasku i povratku s inače neuspješnog razgovora, vratilo joj je boju u obraze i rasplamsalo sjaj u očima. Gospa Betriz doimala se jednako okrijepljeno. Četvorica stražara iz Baocije kojima je naređeno da ih prate držala su korak s njima, ali jedva, klipšući na svojim konjima. Cazaril je pak prikrivao svoju bol. Te je večeri ponovno pomokrio krv, što se nije dogodilo već nekoliko dana, a Dondova je noćna serenada ovaj put bila osobito potresna, budući da je Cazaril po prvi put uspio razabrati riječi koje je duh izvikivao. Te riječi nisu imale nikakva smisla, ali ih je mogao raspoznati. Hoće li ih još uslijediti? Pribojavajući se još jednoga takvog jahanja, Cazaril se sljedećeg jutra umoran popeo stubištem do Iselleinih odaja. Netom se sav ukočen smjestio za svoj radni stol i prihvatio se knjige s računima, kadli se na vratima pojavi kraljinica Sara i za njom dvije dvorske dame. Prošla je pored Cazarila kao da lebdi u oblaku bijele vune. On žurno ustane na noge, zatečen, te joj se duboko nakloni; ona mu dade do znanja da je svjesna njegove prisutnosti gotovo neprimjetno i odsutno kimnuvši glavom. U zabranjenim se odajama začuše smeteni ženski glasovi koji najaviše Sarin posjet njezinoj šurjakinji. I kraljiničine dvorske dame i Nan dy Vrit bijahu prognane u primaću sobu gdje su nastavile vesti i potiho naklapati. Nakon otprilike pola sata kraljinica Sara ponovno izađe iz prostorije, prošavši kroz Cazarilov ured u predsoblju s istim nenasmijanim i odsutnim izrazom na licu. Malo nakon nje pojavi se i Betriz. „Kraljinčica vas moli da joj se pridružite u primaćoj sobi”, obrati se Cazarilu. Tamne su joj se obrve namrštile od zabrinutosti. Cazaril smjesta ustane i krene za njom. Iselle je sjedila u izrezbarenom naslonjaču, blijeda, dlanovima čvrsto stišćući nadlaktice i teško dišući. „Nečuveno! To što moj brat radi je nečuveno, Cazarile!” obrati mu se kad joj se naklonio i privukao stolac pored nje. „Gospo?” oglasi se Cazaril upitno i sjedne na stolac što je pažljivije mogao. Sinoćnji grčevi još uvijek nisu sasvim prošli, te bi osjetio probadajuću bol svaki put kad bi napravio nagli pokret. „Neće biti vjenčanja bez mog pristanka, da, bio je iskren kad je to rekao... ali čini se da vjenčanja neće biti ni bez dy Jironalova pristanka! Sara mi je to rekla u povjerenju. Nakon smrti njegova brata, a prije nego što je izjahao iz Cardegossa u potrazi za ubojicom, kancelar je s mojim bratom vijećao u četiri oka i nagovorio ga da sastavi dodatak svojoj oporuci. U slučaju Oricove smrti, kancelar će biti imenovan namjesnikom moga brata Teideza...” „Mislim da se za taj dogovor već odavno zna, kraljinčice. Osnovano je i vijeće čiji je zadatak savjetovati namjesnika. Chalionski provincijari neće dopustiti da tolika neograničena moć prijeđe u ruke samo jednog od njih.” „Da, da, to sam znala, ali...” „U tom dodatku oporuci nema govora o ukidanju vijeća, zar ne?” upita Cazaril pun bojazni. „To bi svakako izazvalo negodovanje plemstva.” „Ne, taj dio nije izmijenjen. Ali prema staroj oporuci, u slučaju Oricove smrti moji bi skrbnici postali baka i ujak, provincijar Baocije. Prema ovom novom dodatku dužna sam postati štićenicom kancelara dy Jironala. Ne postoji vijeće koje bi to moglo spriječiti! I nadalje, Cazarile! Određeno je da njegovo starateljstvo nada mnom traje dok se ne udam, a dozvola za moj brak ovisi isključivo o njegovoj dobroj volji! Kad bi htio, mogao bi me ostaviti usidjelicom dok ne umrem od starosti!” Cazaril zatomi svoju uzrujanost i podigne ruku kako bije utješio. „Naravno da se to neće dogoditi. On će umrijeti od starosti mnogo prije vas. A još mnogo prije toga, kad Teidez postane punoljetan te naslijedi prijestolje i sve ovlasti u pokraljini, moći će vas osoboditi kraljevskim proglasom.” „Cazarile, oporukom je određeno da će Teidez postati punoljetan kad navrši dvadeset i pet godina!” Deset godina ranije Cazaril bi se zajedno s njom zgražao nad tako dugim vremenskim rokom, no trenutačno mu to i nije zvučalo kao loša zamisao. Doduše, pod uvjetom da uzde ne budu u dy Jironalovim rukama.

131

„Meni će biti gotovo dvadeset i osam!” Što znači još dvanaest godina djelovanja prokletstva na nju i u njoj... ne, to nikako nije valjalo. „Mogao bi tebe smjesta razriješiti dužnosti!” Vi imate još jednu zaštitnicu, koja me još uvijek nije odlučila razriješiti dužnosti. „Ne kažem da nemate razloga za brigu, kraljinčice, ali ne prizivajte nevolje i ne skačite pred rudo. Ništa od toga nije važno dok je Orico živ.” „Sara kaže da mu nije dobro.” „Nije u najboljoj formi”, složi se Cazaril oprezno. „Ali ne može se reći da je star. Navršio je tek četrdeset i neku.” Ako je suditi prema Iselleinu izrazu lica, ona je to smatrala poprilično starim. „Sara kaže da je više... ne dobro nego što se čini.” Cazaril stade oklijevati. „Zar su njih dvoje toliko bliski da može to znati? Mislio sam da su se otuđili.” „Ja ih uopće ne mogu razumjeti.” Iselle protrlja oči člancima prstiju. „O, Cazarile, ono što mi je Dondo ispričao je istina! Kasnije sam pomislila da bi to mogla biti tek strašna laž kojom me pokušao i zastrašiti. Ali Sara je toliko očajnički željela dijete da je pristala dopustiti dy Jironalu da pokuša kad Orico... više nije mogao. Rekla je da Martou i nije bio tako loš. Barem je bio uljudan. Tek kad ni s njim nije uspjela zanijeti, njegov ga je brat izmolio da njemu dopusti da okuša sreću. Dondo je bio užasan, i uživao je ponižavajući je. Ali Cazarile, Orico je znao. Čak je pomogao nagovoriti Saru na taj besraman čin. Nije mi jasno, jer Orico zacijelo ne mrzi Teideza toliko da bi radije postavio dy Jironalova nezakonitog sina na njegovo mjesto.” „Ne.” I da. Sin dy Jironala i Sare ne bi bio potomak Fonse Donekle Mudrog. Orico je zacijelo smatrao da bi, kad odraste, takvo dijete moglo osloboditi pokraljinu Chalion prokletstva Zlatnog Generala. To je bio očajnički postupak, ali mogao se pokazati djelotvornim. „Kraljinica Sara”, dometne Iselle osmjehnuvši se jednim kutom usana, „kaže da će, ako dy Jironal pronađe Dondova ubojicu, iz vlastitog džepa platiti njegov pogreb, uzdržavati njegovu obitelj i narediti da se za njega u hramu u Cardegossu neprestano pjevaju molitve.” „To je dobro znati”, Cazaril će potiho. Iako on nije imao članova obitelji koje bi trebalo uzdržavati. Malčice se pogrbi i nasmiješi kako bi prikrio bolnu grimasu koja mu se pojavila na licu. Dakle, čak ni Sara, koja joj je napunila uši sablažnjivo povjerljivim pojedinostima, nije Iselle spomenula prokletstvo. A bio je siguran da je Sara također znala za njega. Orico, Sara, dy Jironal, Umegat, vjerojatno Ista, možda čak i provincijarica, a nitko nije želio opteretiti ovu djecu spoznajom o mračnom oblaku koji se nadvio nad njima. A tko je on da oda tu prešutnu zavjeru o šutnji? Ni meni nitko nije rekao. Bih li im trebao zahvaliti na obazrivosti? Kada Teidezovi i Iselleini skrbnici namjeravaju ispričati kraljincu i kraljinčici o mreži sudbine koju su oko njih istkale Suđenice? Namjerava li im Orico otkriti sve na samrti, kao što je njemu njegov otac Ias? Ima li Cazaril pravo otkriti Iselle tajne koje su članovi njezine obitelji od nje skrivali? Je li joj spreman objasniti na koji je točno način on sam sve to saznao? Pogledao je prema gospi Betriz, koja je u međuvremenu sjela na drugi stolac i stala zabrinuto promatrati svoju potištenu gospodaricu. Čak ni Betriz, koja je itekako dobro znala da je pokušao baciti smrtonosne čini, nije znala da mu je to uistinu pošlo za rukom. „Ne znam što bih drugo pokušala”, zastenje Iselle. „Orico je beskoristan.“ Može li se Iselle osloboditi ovog prokletstva, a da nikad za njega i ne sazna? Cazaril duboko udahne, jer je ono što se spremao izustiti graničilo s veleizdajom. „Mogli biste sami poduzeti korake potrebne za ugovaranje braka.” Betriz se uznemireno premjesti i uspravi na stolcu, razrogačivši oči. „Misliš, potajno?” upita Iselle. „Bez kraljinova znanja?” „U svakom slučaju bez znanja njegova kancelara.” „Je li to uopće zakonito?” Cazaril glasno izdahne. „Čak ni sam kraljin ne može tako lako poništiti brak koji je sklopljen ugovorom i konzumiran. A ako usto uspijete uvjeriti dovoljan broj chalionskih

132

plemića da vas podrže u vašem naumu – a pripadnika dy Jironalove oporbe već sada ima mnogo – bit će mu još teže razvrgnuti ga.” A kad bi Iselle izbavili iz Chaliona i stavili pod zaštitu nekoga promućurnog tasta, kao što je, recimo, Lisac iz Ibre, mogla bi za sobom ostaviti i prokletstvo i suprotstavljene frakcije. No teži je dio posla bio ugovoriti brak na način da Iselle ne zamijeni svoj položaj nemoćne taokinje na jednom dvoru za isti takav na drugom. No, eto, barem ne bi bila ukleta taokinja. „Jao!” Iselleine oči bljesnuše od odobravanja. „Cazarile, može li se to urediti?” „Postoje neke praktične zapreke”, prizna on. „Ali za svaku od njih postoji i praktično rješenje. Najteže će biti pronaći čovjeka u kojeg možete imati dovoljno povjerenja da ga pošaljete kao svog izaslanika. On mora biti oštrouman kako bi vam osigurao što je moguće čvršći položaj u pregovorima s Ibrom, prilagodljiv kako ne bi nanio uvredu Chalionu, dovoljno smion da prijeđe preko nemirnih granica te se mora srčano i nepokolebljivo zalagati za vašu stvar. Pogrešan izbor tog čovjeka mogao bi biti koban.” Možda čak i doslovno. Iselle sklopi dlanove i namršti se. „Možeš li mi pronaći takvog čovjeka?” „Dobro ću promisliti o tome i ogledati se oko sebe.” „Učini tako, lorde Cazarile”, uzdahne Iselle. „Učini tako.” Gospa Betriz oglasi se neobično oporim glasom: „Pa ne morate daleko tražiti.” „To ne mogu biti ja.” Cazaril teško proguta, no umjesto: Ja bih svakog trena mogao pasti na mjestu mrtav, reče samo: „Ne usuđujem se ostaviti vas ovdje nezaštićene.” „Svi ćemo porazmisliti o tome”, Iselle odlučno zaključi.  

Svečanosti povodom Očeva dana prošle su bez mnogo buke. Studena je kiša pokvarila slavlje u Cardegossu i natjerala mnoge stanovnike Zangrea da ostanu u kućama i ne sudjeluju u gradskoj procesiji. Orico joj je morao pribivati po kraljevskoj dužnosti, te je kao posljedicu toga navukao hunjavicu. To je iskoristio kao izgovor da se povuče u krevet i izbjegava sve i svakoga. Stanovnici Zangrea, još uvijek u crno-ljubičastoj koroti za lordom Dondom, održali su trijeznu i umjerenu Očevu gozbu koja je uključivala sakralnu glazbu, ali ne i ples. Ledena je kiša nastavila padati čitav tjedan. Jednoga mokrog poslijepodneva, dok je Cazaril pokazivao Betriz i Iselle kako voditi knjige i račune, objedinivši na taj način praktičnu primjenu i teoretsko predavanje, na vratima odaje začuje se oštro kucanje koje je nadglasalo plahi glas paža koji je najavio: „Stupnik dy Palliar moli lorda dy Cazarila da ga primi!” „Palli!” Cazaril se okrene u stolcu i osovi na noge pridržavajući se stola. Lica njegovih štićenica smjesta se ozariše preplavljena vedrim zanimanjem, te s njih iščezne izraz dosade. „Nisam očekivao da ćeš se tako brzo vratiti u Cardegoss!” „Nisam ni ja.” Palli se nakloni damama, a Cazarilu uputi široki, iskrivljeni osmijeh. Položi novčić pažu na dlan i trzne glavom; dječak se napola presamiti izražavajući duboku zahvalnost na stupnikovoj širokogrudnosti te ode poskakujući od sreće. Palli nastavi: „Poveo sam dvojicu časnika i jahao žestokim tempom; moja četa iz Palliara slijedi nas brzinom koja neće upropastiti konje.” Ogleda se po odaji i slegne širokim ramenima. „Božice sačuvaj! Kad sam posljednji put bio ovdje nisam bio svjestan da izgovaram proročanstvo. Kad se toga sjetim, podilaze me srsi gore nego od ove nesretne kiše.” Skine sa sebe vuneni ogrtač istočkan kišnim kapima ispod kojeg je nosio modro-bijelu odoru časnika Kćerkina reda te rukom snuždeno rasprši blistave kapljice koje su mu se poput perla nanizale na tamnoj kosi. Rukujući se s Cazarilom dometne: „Tako mi Kopiletovih demona, Caze, izgledaš užasno!” Cazaril, nažalost, nije mogao odvratiti s jako dobro rečeno. Umjesto te primjedbe promrmlja: „Pretpostavljam da je to zbog ovog vremena. Zbog njega se svatko doima nujno i neugledno.” Palli zakorači prema natrag i odmjeri ga od glave do pete. „Zbog vremena? Kad sam te posljednji put vidio koža ti nije bila boje pljesnivog kruha, nisi imao tamne podočnjake poput prugastog rakuna i... i... činilo se da si u prilično dobroj formi... nisi bio blijed, upalog lica i trbušast.” Cazaril se uspravi, ogorčeno uvukavši bolni trbuh, a Palli pokaže palcem prema njemu i nadoda: „Kraljinčice, trebali biste svog tajnika poslati liječniku.” Iselle se zagleda u Cazarila, najednom obuzeta sumnjom, te prekrije dlanom usta kao

133

da ga vidi prvi put nakon mnogo tjedana. Što, pretpostavi on, i nije bilo daleko od istine; uslijed posljednjih nekoliko strahota pažnju su joj potpuno zaokupile vlastite brige. Betriz je pogledavala čas prema jednom, čas prema drugom, zagrizavši donju usnu. „Ne trebam ići liječniku”, odvrati Cazaril odlučno, glasno i brzo. Ili bilo kome tko će mi postavljati isuviše pitanja, mili bogovi. Palli zanemari njegov oštar prosvjed odmahnuvši rukom. „Svi tako kažu iz straha od lancete i sredstva za čišćenje. Poput jednoga mog narednika kojemu su izbili gnojni čirevi od predugog jahanja u sedlu, pa sam mu morao zaprijetiti mačem kako bih ga natjerao da posjeti starog vidara s pijavicama. Ne slušajte ga, kraljinčice. Cazarile,” lice mu se uozbilji, te se napola nakloni Iselle u znak isprike, „bih li mogao nakratko razgovarati s tobom nasamo? Obećajem da ću vam ga brzo vratiti, kraljinčice. Ne mogu se dugo zadržati.” Iselle mu mrko dade svoje kraljevsko dopuštenje. Cazarilu nije promakao prizvuk u Pallijevu glasu, pa ga je umjesto u ured u predsoblju odveo u vlastitu ložnicu na donjem katu. Srećom, na hodniku nije bilo nikoga. Zatvorio je teška vrata za sobom kako ih nitko od ljudi ne bi prisluškivao. Ishlapjeli su duhovi-mrlje ionako šutjeli kao zaliveni. Cazaril se smjesti na stolac kako bi bolje prikrio nedostatak skladnosti pokreta. Palli sjedne na rub kreveta, presloži svoj ogrtač i položi ga pored sebe, te sklopi dlanove među koljenima. „Kćerkin glasnik koji je jahao za Palliar očito je stigao iznimno brzo čak i unatoč zimskom blatu”, reče Cazaril prebrojavajući dane u mislima. Pallijeve se tamne obrve podignu. „Ti već znaš za to? Bio sam uvjeren da je sazivanje tajne sjednice prošlo u, ovaj, popriličnoj tajnosti. Iako će uskoro svima biti bjelodano, kad ostali lordovi zavjetnici pristignu u Cardegoss.” Cazaril slegne ramenima. „Imam ja svoje izvore.” „Ne sumnjam u to. Imam i ja svoje.” Palli stane mahati prstom prema njemu. „Ti si jedini obavještajac iz Zangrea u kojeg trenutačno imam povjerenja. Što se to, za ime svih bogova, događalo ovdje na dvoru? O neočekivanom preminuću našega pokojnog svetog generala kruže najsablasnije i iskrivljene glasine. I mada bi to bio uistinu divan prizor, nekako ne vjerujem da mu je tijelo zaista odvuklo jato demona plamenih krila koje je kraljinčica Iselle prizvala svojim molitvama.” „Pa... nije bilo baš tako. Jednostavno se ugušio usred pijane zabave večer prije svog vjenčanja.” „Svojim otrovnim, lažljivim jezikom, nadam se.” „Vrlo si blizu.” Palli frkne nosom. „Lordovi zavjetnici koji su kivni na Donda – a među njima nisu samo oni koje nije uspio potkupiti nego i oni koji su se u međuvremenu posramili činjenice da su se prodali – protumačili su njegov odlazak kao znak da se kolo sreće okrenulo. Čim naš kvorum stigne u Cardegoss, namjeravamo preteći kancelara i Oricu predstaviti našega vlastitog kandidata za položaj svetog generala. Ili možda čak za razmatranje predložiti tri prihvatljiva čovjeka, kako bi kraljin mogao odabrati jednoga od njih.” „Mislim da će to biti sretnije rješenje. Tanka je linija između...” Cazaril pregrize jezik ne izustivši između odanosti i izdaje. „Osim toga, dy Jironal ima poprilično velik utjecaj u Hramu, kao i u Zangreu. Ne bi bilo dobro da ova zakulisna borba preraste u nešto mnogo opasnije.“ „Čak se ni dy Jironal ne bi usudio nahuškati Sinove vojnike protiv Kćerkinih i tako uzrokovati razdor u Hramu”, Palli je bio čvrsto uvjeren. „Hmm”, oglasi se Cazaril. „A isto tako, pojedini lordovi zavjetnici – neću sada nikoga imenovati – žele ići i korak dalje. Možda će prikupiti i predočiti Oricu dovoljno dokaza da su se oba dy Jironala bavila podmićivanjem, prijetnjama, pronevjerama i prekršajima i na taj način prisiliti kraljina da otpusti dy Jironala s mjesta kancelara. Natjerati kraljina da se hrabro suoči s njime.” Cazaril protrlja nos i upozori ga: „Natjerati kraljina da se s nečim suoči jednako je kao pokušati izgraditi kulu od kreme od jaja. Ne bih vam to preporučio. A osim toga, mislim da on nije spreman raskrstiti s dy Jironalom. Kraljin se oslanja na njega... više nego što ti mogu

134

objasniti. Vaši bi dokazi morali biti apsolutno neoborivi.” „Da, i to je jedan od razloga zašto sam došao k tebi.” Palli se napeto nagne naprijed. „Bi li bio voljan pod prisegom ponoviti pred tajnim vijećem Kćerkinog reda priču koju si meni ispričao u Valendi o tome kako su te braća dy Jironal prodala na galije?” Cazaril stane oklijevati. „Jedini dokaz koji mogu ponuditi jest moja riječ, Palli. Koja nije dovoljno snažna da svrgne dy Jironala, uvjeravam te.” „Sama tvoja riječ nije dovoljno snažna. Ali bi mogla biti upravo onaj uteg koji će prevagnuti, ili kap koja će preliti čašu.” I koja će se isticati više od svih drugih. Je li uopće želio imati ključnu ulogu u cijeloj ovoj uroti? Cazaril ojađeno iskrivi usne. „Jer ti ipak uživaš određeni ugled”, Palli ga nastavi uvjeravati. Cazaril se lecne. „Ne baš dobar, vjeruj mi...!” „Ma o čemu govoriš? Ta svi su čuli za mudrog tajnika kraljinčice Iselle, čovjeka koji nikome ne odaje svoje tajne – ni njezine... obrambeni bedem Gotorgeta... potpuno ravnodušan prema bogatstvu...“ „Ne, to nije istina”, Cazaril ga stane usrdno uvjeravati. „Samo se loše odijevam. Ali zapravo jako volim bogatstvo.” „Osoba u koju kraljinčica ima potpuno povjerenje. I ne trebaš preda mnom glumiti pohlepnog dvorjanina... na svoje sam oči vidio kako si triput odbio pozamašno mito kojim su te Roknarci pokušavali potkupiti da izdaš Gotorget, a posljednji su ti ga put ponudili kad si bio na rubu smrti od izgladnjelosti. Čak mogu dovesti žive svjedoke koji će potkrijepiti moje riječi.” „Pa, naravno da nisam prihvatio...” „Tvoje će riječi imati odjeka na vijeću, Caze!” Cazaril uzdahne. „Ja... razmislit ću o tome. Imam važnijih obveza. Reci im da ću govoriti na zatvorenoj sjednici ako, i samo ako, mislite da je moje svjedočanstvo uistinu nužno. Unutarnji me se poslovi Hrama ne tiču.” Oštra ga bol u trbuhu natjera da zažali zbog takvog izbora riječi. Bojim se da sam trenutačno zauzet unutrašnjim poslovima same božice. Palli zadovoljno kimne glavom, što je značilo da je ove riječi protumačio kao čvršći pristanak nego što je to Cazaril želio. Ustane, zahvali se Cazarilu, i oprosti se od njega.

16

Dva dana kasnije Cazaril je, ništa ne sluteći, tijekom poslijepodneva sjedio za svojim radnim stolom preslažući pera kadli u predsoblje stupi paž i najavi: „Gospodaru, zavjetnik Rojeras je ovdje, prema naredbi kraljinčice Iselle.” Rojerasu je bilo četrdesetak godina, a imao je žućkasto-riđu kosu koja mu se počela povlačiti s čela, pjegice i bistre plave oči. Prepoznatljivo zeleno ruho zavjetnika-svjetovnjaka iz bolnice Majčine milosti Hrama u Cardegossu, koje je lepršalo za njim dok je žustro gazio, odavalo je njegovo zanimanje, a pletenica zašivena na ramenu bila je obilježje najvišeg stupnja stručnosti. Cazarilu je odmah bilo jasno da Rojeras nije došao zbog jedne od njegovih štićenica, jer bi inače Majčin red bio poslao liječnicu. Usplahireno se ukoči, ali ipak učtivo pozdravi liječnika kimanjem glave. Ustane i uputi se prema unutrašnjim odajama kako bi obavijestio dame, no već na vratima zatekne gospu Betriz i kraljinčicu koje liječnikov posjet očito nije iznenadio jer su mu se smiješile u znak pozdrava. Liječnik se duboko nakloni, a Betriz mu uzvrati kratkim naklonom i reče: „Ovo je čovjek kojeg sam vam spominjala, kraljinčice. Viši mi je svećenik iz reda Majke rekao da se posebno posvetio proučavanju bolesti od kojih se kopni, te da mnogi naučnici iz svih dijelova Chaliona putuju do Cardegossa kako bi ih on mogao poučavati!” Znači, jučerašnji posjet gospe Betriz hramu nije se sastojao isključivo od molitava i milodara. Iselle je bila vičnija dvorskim urotama nego što je Cazaril mislio. Svakako je ovu glatko izvela iza njegovih leđa. Našao se u zasjedi koju su mu postavile njegove vlastite štićenice. Ukočeno se nasmiješio, zatomljujući strah. Čovjek nije sjao na način koji bi značio da je obdaren unutarnjim vidom; što će biti u stanju otkriti proučavajući samo Cazarilovo tijelo?

135

Iselle odmjeri liječnika od glave do pete i zadovoljno kimne glavom. „Zavjetniče Rojeras, molim vas da pregledate mog tajnika i potom me izvijestite o njegovu stanju.” „Kraljinčice, ne treba mi liječnički pregled!” Jer nikako ne bih želio da liječnik pregledom ustanovi što mi je. „U najgorem ćemo slučaju svi izgubiti malo vremena”, Iselle spremno uzvrati, „kojeg nam bogovi ionako svakog dana poklanjaju. Naređujem ti da pođeš s liječnikom, Cazarile, jer ćeš se inače naći u nemilosti.” Nije mu mogla promaknuti nepokolebljivost u njezinu glasu. Proklet bio Palli, ne samo zato što joj je time napunio glavu nego i zato što ju je naučio kako da mu prepriječi izlaz. Iselle je prebrzo učila. No s druge strane... liječnik će ili ustanoviti da je riječ o čudu, ili neće. Ako to ustanovi, Cazaril bi mogao pozvati Umegata i prepustiti svecu, koji zasigurno ima veze na visokim položajima u Hramu, brigu o tome. A ako ne, kakvog zla ima u tome da ga pregleda? Cazaril se, iako uvrijeđen i prestrašen, poslušno nakloni u znak pristanka, i povede ovoga nedobrodošlog posjetitelja niz stube prema svojoj ložnici. Gospa Betriz ih je slijedila kako bi se pobrinula da se provedu zapovjedi njezine kraljevske gospodarice. Kratko mu se nasmiješila u znak isprike, ali oči su joj bile pune bojazni kad joj je Cazaril zatvorio vrata pred nosom. Kad su ostali nasamo, liječnik reče Cazarilu da sjedne pokraj prozora te mu stane pipati bilo i pregledavati oči, uši i grlo. Zatražio je od Cazarila da se pomokri, te stao njuškati i proučavati uzorak u staklenoj posudi koju je podigao prema svjetlu. Raspitao se o Cazarilovoj stolici, te je Cazaril nevoljko priznao tragove krvi koje je u njoj primijetio. Zatim je liječnik od njega zatražio da se razodjene i legne, pa je Cazaril morao istrpjeti dok mu je čovjek poslušao srce i pluća naslonivši mu uho na grudi, te ga pipkao i bockao po cijelom tijelu svojim hladnim, hitrim prstima. Cazaril je morao objasniti odakle mu ožiljci na leđima; Rojeras se na njih osvrnuo tek pokojom primjedbom, a Cazarilu se nakostriješila kosa na glavi kad mu je predložio da bi mu mogao odstraniti preostale krupnije ožiljke, ako to ikad poželi ili smogne dovoljno hrabrosti. Cazaril pomisli kako bi ipak radije pričekao dok još jednom ne padne s konja, a kad mu je to rekao, Rojeras se zasmijulji. Rojerasov je smiješak izblijedio kad je nanovo stao podrobnije i dublje opipavati Cazarilov trbuh, naginjući se lijevo-desno. „Boli li vas ovdje?” Cazaril, odlučan otrpjeti tu bol, a da ne ispusti ni glasa, odlučno odgovori: „Ne.” „A kad napravim ovo?” Cazaril zajaukne. „Tako. Znači ipak malo boli.” Liječnik ga je nastavio bockati prstima, na što se Cazaril lecnuo od boli. Rojeras načas zastane, položivši vrške prstiju na Cazarilov trbuh i zagledavši se u daljinu. Potom se prene, kao da se tek probudio. Cazarila podsjeti na Umegata. Rojeras se i dalje smiješio dok se Cazaril odijevao, no pogled mu je bio nedokučiv i zamišljen. Cazaril ga potakne: „Recite, zavjetniče. Ja sam razuman čovjek i neću doživjeti slom.” „Je li to zaista tako? Dobro onda.” Rojeras udahne i izjavi bez uvijanja: „Gospodaru, koliko sam uspio opipati, imate poprilično golem tumor.” „I to... je to?” odgovori Cazaril oprezno se smjestivši natrag na stolac. Rojeras hitro podigne pogled. „To vas ne iznenađuje?” Ne toliko koliko me iznenadila posljednja dijagnoza. Cazaril čeznutljivo pomisli kakvo bi mu olakšanje bilo da zna da su grčevi koji mu se stalno pojavljuju u trbuhu posljedica neke takve normalne, prirodne smrtonosne bolesti. Avaj, bio je poprilično siguran da velikoj većini ljudi tumori ne izvikuju svakakve bestidne riječi usred noći. „Imao sam razloga misliti da nešto nije u redu. Ali što to znači? Što mislite da će se dogoditi?” Pokušao je zadržati boju glasa što je moguće neodređenijom. „Pa...” Rojeras sjedne na rub Cazarilova kreveta i ispreplete prste. „Postoji mnogo različitih vrsta ovakvih izraslina. Neke se prošire po cijelom tijelu, neke se jave u obliku kvrge ili čahure, neke brzo ubijaju, dok druge znaju godinama mirovati i naizgled ne stvarati nikakve poteškoće. Čini se da je vaša učahurena, što znači da ima nade. Obično bude riječ o

136

nekoj vrsti ciste koja se puni tekućinom, a jedna ju je žena koju sam liječio dvanaest godina nosila u sebi.” „O”, reče Cazaril i osmjehne se, obodren. „Narastao je do gotovo pedeset kilograma prije nego što je umrla”, nastavi liječnik. Cazaril se lecne, zgrožen, ali Rojeras spokojno nastavi: „A postoji još jedna, iznimno zanimljiva vrsta s kojom sam se susreo tek dvaput otkako se time bavim – okrugla tvorevina u kojoj sam, kad sam je otvorio, zatekao čvornate komade mesa s kosom, zubima i kostima. Jedna se takva nalazila u trbuhu jedne žene, što je gotovo i imalo smisla, no drugu sam našao u muškarčevoj nozi. Moja je teorija da su nastale posredstvom odbjeglog demona koji je pokušao zadobiti ljudski oblik. Da je demonu to pošlo za rukom, pretpostavljam da bi mogao progristi tijelo svog domaćina i izaći na slobodu u tjelesnom obliku, što bi bez sumnje bila sablazan. Već jako dugo žudim za tim da naiđem na još jednu takvu tvorevinu u pacijentu koji je još uvijek živ, kako bih je mogao proučavati i provjeriti je li moja teorija ispravna.” Ispitivački odmjeri Cazarila. Uz silan se trud Cazaril suzdrži da ne poskoči i vrisne. Užasnuto pogleda prema svom natečenom trbuhu, a zatim oprezno odvrati pogled. Mislio je da je ono što ga muči duhovne, a ne tjelesne prirode. Nije mu palo na pamet da bi istodobno moglo biti i jedno i drugo. Ovo je bilo uplitanje nadnaravnog u tjelesno, koje mu se činilo itekako u skladu s okolnostima. Cazaril protisne: „Mogu li i one narasti do pedeset kilograma?” „Dvije koje sam dosad odstranio bile su mnogo manje”, Rojeras ga pokuša umiriti. Cazaril uto podigne pogled pun nade. „Dakle, možete ih izvaditi?” „Ovaj... samo iz mrtvih osoba”, odgovori liječnik skrušeno. „Ali, ali... bi li se to moglo učiniti?” Ako je čovjek dovoljno hrabar da legne i hladnokrvno se prepusti kao britva oštrom nožu... Kad bi bilo moguće tu sablazan ukloniti nemilosrdnom brzinom poput one kojom se radi amputacija... Je li moguće fizički odstraniti čudo, ako je to čudo poprimilo tjelesni oblik? Rojeras odmahne glavom. „Da je na ruci ili nozi, možda. Ali ovo... Vi ste bili vojnik... zacijelo znate što se može dogoditi s nečistim ranama na trbuhu. Čak i kad biste kojim slučajem preživjeli zaprepašćujuće bolno rezanje, za nekoliko biste dana umrli od vrućice.” Glas mu poprimi smrtno ozbiljan prizvuk. „Triput sam to pokušao, ali samo zato što su mi pacijenti prijetili da će se ubiti ako ne pokušam. Svi su umrli. Ne želim više na taj način usmrtiti nijednog dobrog čovjeka. Ne zavaravajte se i ne mučite takvim očajničkim i nemogućim zamislima. U međuvremenu iskoristite što više od života, i molite se.” Zahvaljujući molitvi sam i dospio u ovu nepriliku – ili je to čudo dospjelo u mene... „Nemojte reći kraljinčici!” „Ali gospodaru,” liječnik će ozbiljno, „moram.” „Ali ja ne moram – ne sada – ne smije mi narediti da ostanem u krevetu! Ne smijem se odvajati od nje!” Cazaril panično povisi glas. Rojeras podigne obrve. „Vaša je odanost za svaku pohvalu, lorde Cazarile. Ali smirite se! Nema potrebe da zalegnete dok god ne osjetite da morate. Dapače, manje zahtjevne obveze s kojima ćete se susresti u njezinoj službi mogu vam zaokupiti misli i pomoći vam da umirite dušu.” Cazaril duboko udahne i odluči da neće Rojerasa lišiti slatkih zabluda koje je gajio o Cazarilovu služenju Kući Chaliona. „U redu, ako ćete joj jasno dati do znanja da nema potrebe da me smijeni s mog položaja.” „U redu, ako vi to nećete shvatiti kao dozvolu da se smijete naprezati više nego što je potrebno”, odvrati Rojeras strogo. „Očito je da vam treba mnogo više odmora nego što ste si ga dopuštali.” Cazaril smjesta kimne glavom u znak pristanka, trudeći se istodobno izgledati i krotko i odlučno. „Još nešto, što je jako važno”, dometne Rojeras načinivši kretnju kao da namjerava otići, ali još uvijek ne ustajući sa stolac. „Ovo vas pitam samo zato što ste, kao što ste i sami rekli, razuman čovjek, pa mislim da ćete moći shvatiti.” „Da?” upita Cazaril oprezno.

137

„Nakon vaše smrti – koja, nadajmo se, neće uslijediti još jako dugo – biste li mogli vlastoručno napisati izjavu kojom mi dopuštate da nakon što umrete izvadim vaš tumor za svoju zbirku?” „Vi sakupljate te užase?” Cazarilovo se lice pretvori u zgroženu grimasu. „Većina se ljudi zadovoljava skupljajući slike ili stare mačeve ili rezbarije od slonovače.” Znatiželja u njemu prevagne nad zgroženošću. „A u čemu ih, ovaj, čuvate?” „U staklenkama napunjenim špiritom.” Rojeras se posramljeno nasmiješi, a svijetlu mu put oblije blago rumenilo. „Znam da to zvuči gnusno, ali neprestano se nadam... kad bih samo mogao steći dovoljno znanja, jednog bih dana mogao shvatiti, jednog bih dana mogao pronaći rješenje koje će spriječiti da te izrasline ubijaju ljude.“ „To su bez sumnje mračni darovi bogova pa pretpostavljam da se protiv njih ne možemo boriti.” „Katkad uspijemo pobijediti gangrenu, pomoću amputacije. Borimo se protiv upale vilice tako što izvadimo pokvareni zub. Borimo se protiv različitih oblika groznice naizmjeničnom primjenom toplih i hladnih obloga, te pravilnom njegom. Svaki je lijek jednom morao biti iskušan.” Rojeras utihne. Nakon nekoliko trenutaka nadoda: „Jasno je da je kraljinčici Iselle jako stalo do vas i da vas iznimno poštuje.” Cazaril, ne znajući što bi na to odgovorio, odvrati: „U njezinoj sam službi od prošloga proljeća, u Valendi. Prije toga sam služio na dvoru njezine bake.” „Nije sklona histeričnim napadajima? Plemkinje katkad znaju biti...” Rojeras slegne ramenima umjesto da kaže nešto uvredljivo. „Nije”, Cazaril je morao priznati. „Kao ni ijedna od njezinih dvorkinja. Dapače, upravo suprotno.” Nadoda: „Ali siguran sam da ne morate obavijestiti dame i uznemiriti ih tako... tako brzo?“ „Naravno da moram”, odgovori liječnik, iako nešto nježnijim glasom. Ustane sa stolca. „Kako će kraljinčica poduzeti ispravne korake ako ne raspolaže ispravnim podacima?” Ta je primjedba bila sasvim na mjestu. Cazaril je posramljeno mozgao o njoj slijedeći zavjetnika natrag na gornji kat. Začuvši njihove korake, Betriz se nagne kroz vrata i proviri u hodnik. „Hoće li biti u redu?” zatraži od Rojerasa. Rojeras podigne ruku u zrak. „Samo trenutak, moja gospo.” Uputili su se u Iselleinu primaću sobu, gdje je kraljinčica čekala sjedeći uspravno kao svijeća na izrezbarenom stolcu, s rukama čvrsto prekriženim u krilu. Na Rojerasov naklon uzvratila je kimanjem glave. Cazaril nije želio pribivati tom razgovoru, ali ga je zanimalo što će liječnik reći pa je stoga utonuo u stolac prema kojem je Iselle pokazala, a Betriz mu ga zabrinuto privukla. Rojeras je ostao stajati na nogama pred kraljinčicom. „Moja gospo”, obrati se Rojeras Iselle, nanovo se naklonivši kao da se ispričava zbog izravnosti, „vaš tajnik boluje od tumora na crijevima.” Iselle se zagleda u njega u nevjerici. S Betrizina lica iščezne svaki izraz. Iselle teško proguta, a zatim reče: „Ali nije... nije valjda da umire?” Puna bojazni pogleda prema Cazarilu. Rojeras, čija su se stroga načela o govorenju bez ustezanja poljuljala kad se našao suočen s ovakvom reakcijom, načas pribjegne učtivom okolišanju. „Svi ćemo mi umrijeti, na ovaj ili onaj način. Nisam vam u stanju reći koliko bi lord Cazaril još mogao poživjeti.” Pogledavši postrance susretne se s Cazarilovim netremičnim molećivim pogledom te vjerno nadoda: „Nema razloga da ne nastavi obavljati svoje dužnosti tajnika dok god se osjeća dovoljno dobro. No ipak, ne biste mu smjeli dopustiti da se prenapreže. Ako dopuštate, volio bih navratiti jednom tjedno zbog redovitih pregleda.” „Naravno”, Iselle će pomalo odsutno. Nakon što su izmijenili još nekoliko riječi vezanih za Cazarilovu prehranu i obveze, Rojeras se učtivo oprosti od njih. Betriz, čije su se smeđe oči zamaglile od suza, protisne: „Nisam mislila da će biti... jesi li naslutio da bi se ovo moglo dogoditi kad si... Cazarile, ne želim da umreš!” Cazaril potišteno odvrati: „Pa, ni ja ne želim umrijeti, pa nas je, dakle, dvoje.” „Troje”, dometne Iselle. „Cazarile... što mi možemo učiniti za tebe?”

138

Cazaril se spremao odgovoriti Ništa, no umjesto toga odluči iskoristiti priliku te spremno i odlučno odvrati: „Najhitnije od svega... ljubazno vas molim da ne spominjete ovo svakom dvorskom naklapalu. Usrdno vas molim da ovo ostane povjerljiv podatak dok god... dok god to bude moguće.” Prije svega, vijest o Cazarilovoj predstojećoj smrti mogla bi dy Jironalu otvoriti neke nove poglede na bratovu smrt. Kancelar bi se svakog trena trebao vratiti u Cardegoss, a vjerojatno će se osjećati dovoljno izigrano i nezadovoljno da počne ponovno razmišljati o problemu nestalog trupla. Iselle se složi polako kimnuvši glavom te dade Cazarilu dopuštenje da se vrati u predsoblje gdje se bezuspješno pokušavao usredotočiti na račune i knjige. Kad je gospa Betriz po treći put na vršcima prstiju izašla iz odaja kako bi ga upitala treba li mu nešto, jednom na nagovor kraljinčice Iselle, a dvaput po vlastitom nahođenju, Cazaril je izveo protunapad najavivši da je vrijeme za odavno zanemarene lekcije iz gramatike. Ako ga već neće ostaviti na miru, mogao bi barem svrhovito iskoristiti njihovu prisutnost. Njegove su dvije učenice toga poslijepodneva bile iznimno krotke i poslušne te su se ponašale kako se i priliči mladim damama. Iako je odavno priželjkivao ovakvu pokornost i revnost, zatekao se kako se nada da neće potrajati. U svakom slučaju toga je dana sat nastave poprilično brzo prošao, uključujući čak i beskrajno dugo i jednolično vježbanje gramatičkih oblika dvorskoga roknarskog. Cazarilovo razdražljivo ponašanje natjeralo je njegove štićenice da se uzdrže od pokušaja tješenja, hvala budi bogovima na njihovoj dosljednosti i razboru. Prije nego što je sat završio, prema njemu su se opet odnosile gotovo kao da je sve u najboljem redu, što je on očito i želio, iako se na Betrizinim obrazima nisu ni jednom pokazale jamice koje bi ga utješile. Iselle je ustala kako bi protresla ukočene udove te se ushodala po prostoriji; zaustavila se pokraj prozora i stala promatrati studenu zimsku maglu koja je potpuno obavila guduru ispod zidina Zangrea. Zamišljeno gladeći rukav, Iselle zlovoljno primijeti: „Ljubičasta nije moja boja. Osjećam se kao da sam odjevena u masnicu. Previše je smrti ovdje u Cardegossu. Voljela bih da nikad nismo došli ovamo.” Smatrajući kako ne bi bilo uputno složiti se s njom, Cazaril se samo nakloni te se povuče kako bi se uredio za večeru.  

Tog su tjedna prve pahulje zimskog snijega zaprašile ulice i bedeme Cardegossa, no već bi se poslijepodne rastopile. Palli je redovito izvještavao Cazarila o dolasku svojih kolega, lordova zavjetnika, koji su jedan po jedan pristizali u prijestolnicu, a prijatelj mu je zauzvrat prenosio glasine koje su kružile Zangreom. Tu je bila riječ o obostranoj pomoći i povjerenju, razmišljao je Cazaril, ali isto tako i o dvostrukom podrivanju bedema koje su i jedan i drugi, teoretski govoreći, svojedobno pomagali obraniti. No ako bi ikad došlo do biranja strana između Hrama i Zangrea, Chalion bi ionako bio na gubitku. Dy Jironal i kraljinac Teidez koji je klipsao za njim vratili su se kao da ih je nanio studeni jugoistočni vjetar, koji je usput na grad istovario i neželjeni dar u obliku susnježice. Na Cazarilovo olakšanje, kancelar se vratio praznih ruku, lišen plijena u svom lovu na pravdu i osvetu. S dy Jironalova mrkog lica nije bilo moguće iščitati je li se zasitio lova, ili su ga natrag dovukle uhode koje su brzo i žestoko jahale kako bi ga obavijestile o snagama koje su se počele okupljati u Cardegossu, a koje nije sazvao on sam. Teidez se odvukao natrag u svoje odaje u zamku izgledajući umorno, mrzovoljno i nesretno. Cazarila to nije iznenadilo. Potjera za svakim smrtnim slučajem koji se dogodio u noći Dondove smrti u krugu od tri pokrajine morala je sama po sebi biti strašna čak i bez vrlo lošeg vremena. Očaran Dondovim vještim dodvoravanjem, Teidez je bio zanemario stariju sestru. Kad je toga poslijepodneva došao u posjet Iselleinim odajama, sestra ga je zagrlila, a on joj je uzvratio zagrljaj, te se činilo da odavna nije toliko žudio razgovarati s njom. Cazaril se obzirno povukao u predsoblje i sjeo za stol na kojem su ležale otvorene knjige računa, igrajući se s perom na kojem se sušila tinta. Otkako joj je Orico kao dar za zaruke dodijelio prihode šest gradova, te ih nitko nije povukao kad je umjesto vjenčanja uslijedio pogreb, Cazarilovi

139

računi i dopiska postali su mnogo zamršeniji. Kroz otvorena je vrata zamišljeno slušao njihove mladenačke glasove, čas glasnije, čas tiše. Teidez je do u tančine opisivao putovanje, a njegova je sestra žudno slušala o blatnjavim putevima i konjima koji su šljapkali po mulju, napetim i razdražljivim ljudima, bezličnoj hrani i prohladnim sobama. Glasom u kojem se osjećao prizvuk zavisti više nego sućuti, Iselle je istaknula kako je to bila dobra vježba za njegove buduće zimske vojne pohode. Povod putovanja gotovo da nisu ni spomenuli; Teideza je još uvijek čudilo i vrijeđalo što je njegova sestra odbila prihvatiti njegova pokojnog junaka, a Iselle ga očigledno nije željela opteretiti grotesknijim objašnjenjima za odbojnost koju je osjećala prema Dondu. Osim što ga je Dondova iznenadna i strašna smrt zaprepastila, Teidez je također bio jedan od rijetkih koji su za Dondom iskreno tugovali. A zašto i ne bi? Dondo je Teideza obmanjivao laskanjem i na razne mu načine povlađivao. Obasipao je dječaka darovima i poslasticama, od kojih su neki bili štetni i neprimjereni njegovoj dobi, a Teidez nije bio u stanju shvatiti da poroci odraslog čovjeka nisu isto što i povlastice odraslog čovjeka. Stariji dy Jironal se u usporedbi s Dondom zacijelo činio mnogo hladnijim i nepristupačnijim drugom. Na svom su pohodu, kako se činilo, za sobom ostavili trag rasula, jer je dy Jironal u nemoćnom bijesu na brzinu okupio sudionike istrage. A što je bilo još gore, kancelar, kojemu je Teidez bio očajnički potreban, nije dovoljno vješto prikrivao da prema dječaku osjeća jako malo sklonosti, te ga je prepustio njegovim pomoćnicima – učitelju-tajniku, stražarima i slugama – odnoseći se prema njemu kao prema prirepku, a ne poručniku. Iz Teidezovih se osornih riječi dalo zaključiti da je i on prema svom skrbniku počeo osjećati jednaku nenaklonost, no iz potpuno pogrešnih razloga. Jednako tako, iz Teidezove se priče ni po čemu nije dalo zaključiti da se njegov novi tajnik prihvatio naobrazbe mladog plemića i nadoknađivanja izgubljenog vremena. Nan dy Vrit je na kraju privela taj posjet kraju, naredivši mladima da se odu spremiti za večeru. Teidez je polako izašao kroz Cazarilovo predsoblje, namrgođen i pogleda uperenog u čizme. Dječak je bio gotovo jednako visok kao i polubrat mu Orico, a okruglo mu je lice nagovješćivalo da bi jednoga dana mogao postati i jednako širok, iako se zasad još uvijek odlikovao mladenačkom mišićavošću i okretnošću. Cazaril nasumce otvori svoju knjigu računa, umoči pero u tintarnicu, podigne pogled i oklijevajući se nasmiješi. „Kako ste, gospodaru?” Teidez slegne ramenima, no zatim se, kad je već bio na pola puta do vrata, okrene na peti i priđe Cazarilovu stolu. Izraz lica nije mu bio uvrijeđen – odnosno, ne samo uvrijeđen nego i umoran i iscrpljen. Teidez kratko zabubnja prstima po drvenom stolu i zagleda se u hrpu knjiga i dokumenata. Cazaril prekriži ruke i uputi mu upitan pogled kako bi ga ponukao da progovori. Teidez najednom provali: „Nešto ne valja u Cardegossu. Nije li tako?” U Cardegossu nije valjalo toliko toga da Cazaril nije znao kako točno protumačiti Teidezove riječi. Oprezno ga upita: „Zašto to mislite?” Teidez krene kao da će odmahnuti rukom, no zastane u pol pokreta. „Orico je boležljiv, i ne vlada kako bi trebao. Previše spava, poput kakvog starca, a nije baš toliko star. A i svi kažu da je izgubio...” – Teidez blago porumeni pa još neodređenije mahne rukom – „znate... ne može se ponašati kako bi se muškarac trebao ponašati, sa ženom. Zar vam se nikad nije učinilo da ima nečeg nadnaravnog u vezi s tom njegovom neobičnom bolešću?” Pokušavajući dobiti na vremenu, Cazaril je prvo nekoliko trenutaka oklijevao, a zatim reče ne izjasnivši se: „Vaša su zapažanja vrlo pronicava, kraljinče.” „Bilo je nečega nadnaravnog i u vezi sa smrću lorda Donda. Meni se čini da je to sve isto maslo.” Dječak misli svojom glavom; odlično! „Trebali biste iznijeti svoje misli...” – ne dy Jironalu – „vašem bratu Oricu. Nitko vezano za to nije ovlašteniji od njega.” Cazaril pokuša zamisliti Teideza kako nastoji natjerati Orica da mu izravno odgovori, te uzdahne. Ako Iselle nije bila u stanju urazumiti tog čovjeka, unatoč svemu onom strasnom uvjeravanju, ima li mnogo manje rječiti Teidez uopće ikakvih izgleda? Orico će izbjegavati odgovor, osim ako ga nije već unaprijed pripremio.

140

Cazaril se zapita bi li trebao preuzeti štićeništvo nad Teidezom u svoje ruke. Ne samo da nije imao ovlasti razotkriti državnu tajnu, nego nije trebao ni znati za nju. A osim toga... Teidez bi trebao otkriti istinu o prokletstvu Zlatnog Generala izravno preko kraljina, a ne njemu iza leđa ili usprkos njemu, jer bi to inače moglo poprimiti sumnjiv prizvuk zavjere. Predugo je šutio. Teidez se nagne naprijed preko stola, zažmirivši, i bijesno protisne: „Lorde Cazarile, što znate?” Znam da vas nikako ne smijemo držati još dugo u neznanju. Ni Iselle također. „Kraljinče, kasnije ćemo razgovarati o ovome. Večeras vam ne mogu odgovoriti.” Teidez stisne usne. Provuče ruku kroz kovrče boje tamnog jantara kretnjom koja je odavala nestrpljenje. Cazaril mu u pogledu zamijeti nesigurnost, nepovjerljivost i neobičnu usamljenost. „Razumijem”, reče on sumornim glasom, okrene se na peti te dugim koracima izađe iz prostorije. Iz hodnika do Cazarila dopre njegovo prigušeno mrmljanje: „Onda sam moram ...” Ako je pod tim mislio razgovarati s Oricom, onda dobro. I Cazaril će se prvo obratiti Oricu, a potom će, ako se to pokaže nedostatnim, dovesti Umegata kao podršku. Pospremi pera u njihovu posudu, zatvori knjige, duboko udahne kako bi se pripremio na oštru bol koja bi ga probola svaki put kad bi načinio nagli pokret i osovi se na noge.  

Odluku o razgovoru s Oricom bilo je mnogo lakše donijeti nego provesti u djelo. Uvjeren da ga je Iselle poslala kao izaslanika koji će zagovarati njezinu bračnu ponudu Ibri, kraljin je šmugnuo čim je ugledao Cazarila, te naredio glavnom čuvaru svojih odaja da mu izloži desetak različitih izgovora zbog kojih ga nije u stanju primiti. Stvar je dodatno otežavala činjenica da bi se takav razgovor morao odigrati u četiri oka i neometano. Nakon večere Cazaril je spuštene glave koračao hodnikom od blagovaonice, udubljen u misli o tome kako da što uspješnije stjera svoju kraljevsku lovinu u kut, kadli na ramenu osjeti udarac koji ga natjera da se napola okrene. Podigne pogled namjeravajući se ispričati zbog nespretnosti i rastresenosti, no isprika mu najednom zamre na usnama. Čovjek u kojeg se zaletio bio je gospar dy Joal, jedan od Dondovih sada nezaposlenih plaćenika... Kad smo kod toga, čime su se te prekaljene duše ovih dana bavile kako bi zaradile džeparac? Je li ih Dondov brat naslijedio? S jedne mu je strane stajao jedan od kolega, napola naceren, a s druge gospar dy Maroc koji se nelagodno mrštio. Čovjek koji se zaletio u njega, Cazaril se ispravi u mislima. Pri svjetlosti svijeća koje su gorjele u staklenim fenjerima na zidu u mladićevim su budnim očima sijevale iskre. „Nespretni klipane!” rikne dy Joal, zazvučavši malčice preuvježbano. „Kako se usuđuješ izguravati me kroz vrata?” „Molim vas, oprostite, gosparu dy Joal”, reče Cazaril. „Misli su mi odlutale.” Napola se nakloni i krene da će ga zaobići. Dy Joal skoči u stranu prepriječivši mu put i razgrne pelerinu ispod koje Cazaril ugleda balčak njegova mača. „Ja tvrdim da si me izgurao. Zar ćeš me još i nazvati lašcem?” Ovo je zasjeda. Jao. Cazaril zastane stisnuvši zube. Umorno ga upita: „Što hoćeš, dy Joal?” „Vi ste mi svjedoci!” Dy Joal pokaže prema svom kolegi i dy Marocu. „Izgurao me je.” Njegov kolega poslušno odgovori: „Jest, vidio sam.” Dy Maroc se nije činio toliko uvjeren. „To je povreda časti, lorde Cazarile. Zahtijevam da se okušamo u dvoboju kako bih je obranio!” reče dy Joal. „Vidim da je tako”, odvrati Cazaril oporo. O čemu je ovdje riječ, pijanoj gluposti ili pak najobičnijoj vrsti ubojstva na svijetu? Dvoboju do prve kapi krvi, dopuštenom običaju i odušniku za ratoborne i usijane mlade glave na dvoru, nakon čega bi uglavnom uslijedilo: Mač je iskliznuo, tako mi časti! Naletio je na njega! To bi potom potvrdilo onoliko plaćenih svjedoka koliko bi si ih pojedinac mogao priuštiti. „Zahtijevam tri kapi vaše krvi kako biste se iskupili za ovo omalovažavanje.” Bio je to uobičajeni izazov.

141

„Mislim da bi trebao uroniti glavu u vjedro vode dok se ne otrijezniš, dječače. Ja se ne borim u dvobojima. Vidiš?” Cazaril kratko podigne ruke, ispruži dlanove, te rastvori vlastitu pelerinu kako bi pokazao da nije unio mač na večeru. „Pusti me da prođem.” „Urrac, posudi ovoj kukavici svoj mač! Imamo dva potrebna svjedoka. Izađimo van, smjesta.” Dy Joal pokaže glavom prema vratima na kraju hodnika koja su vodila u glavno dvorište. Njegov kolega otpaše mač, naceri se i dobaci ga Cazarilu. Cazaril podigne obrvu, ali ne i ruku, dopustivši da mač u koricama uz zveket padne na pod pokraj njegovih nogu. Odgurne ga prema njegovu vlasniku. „Ne borim se u dvobojima.” „Hoću li te onda bez ustezanja nazvati kukavicom?” bio je uporan dy Joal. Usne su mu bile razmaknute te je već počeo pobjedonosno dahtati predosjećajući borbu. Krajičkom oka Cazaril spazi još dvojicu muškaraca koji su, privučeni povišenim glasovima, znatiželjno krenuli niz hodnik prema grupici porječkanih ljudi. „Nazovi me kako hoćeš, ovisno o tome kolika budala želiš ispasti. Tvoje mi uvrede ništa ne znače”, Cazaril uzdahne. Dao je sve od sebe kako bi ostavio dojam bezvoljne dosade, no bilo mu je počelo jače udarati u ušima. Strah? Ne. Srdžba... „Imaš gospodsko ime. Zar nemaš gospodske časti?” Jedan se kutak Cazarilovih usana podigne, nimalo šaljivo. „U zabludi si. To što smatraš i nazivaš čašću je bolest, a zapovjednici roknarskih galija imaju lijek za nju.” „Toliko o tvojoj časti. Moju nećeš ukaljati uskraćujući mi tri kapi krvi!” „U pravu si.” Glas mu najednom postane neobično miran; srce, koje je luđački udaralo, uspori se. Cazaril se čudnovato iskesi. „U pravu si”, još jednom dahne. Cazaril ispruži lijevu ruku dlanom prema gore, a desnom istrgne nož koji mu je bio zataknut za pojasom i kojeg je posljednji put koristio kako bi izrezao kruh za večeru. Dy Joal grčevito stisne balčak mača i napola ga isuče. „Ne u kraljinovoj dvorani!” povikne dy Maroc uznemireno. „Znaš da morate izaći napolje, dy Joal! U ime Sina, čovjek nema mača, ne možeš!” Dy Joal je oklijevao; Cazaril, umjesto da krene prema njemu, protrese lijevu ruku kako bi uklonio rukav... i oštricom svog noža načini površinski rez preko vlastitog zapešća. Cazaril nije osjetio bol, nikakvu. Tamnocrvena krv navre, blistajući pri svjetlosti svijeća, ali ne prošiklja. Zamagli mu se pred očima i iz vidokruga mu nestadoše svi osim njega samog i mlade budale koja je maločas uporno zahtijevala da se okušaju u dvoboju, a sada se nesigurno cerila. Dat ću ja tebi da kušaš. Zavitla bodež i zasuče ga natrag u korice na opasaču. Dy Joal, još uvijek nedovoljno oprezan, pusti mač da klizne natrag u korice i odmakne ruku s balčaka. Smiješeći se, Cazaril podigne ruke; jedna je krvarila, a u drugoj nije imao ništa. Zatim nasrne. Zgrabi zaprepaštenog dy Joala i odgura ga natrag prema zidu gdje ga baci na pod uz mukli udarac koji je stao odzvanjati hodnikom, presavinuvši mu jednu ruku iza leđa. Cazaril desnom rukom pritisne dy Joala ispod brade podigavši ga s poda i prikuje ga uza zid držeći ga za vrat. Zarije desno koljeno u dy Joalove prepone. Nastavi upirati ne dopuštajući dy Joalu da oslobodi ukliještenu ruku. Kad je dy Joal na njega nasrnuo drugom rukom nastojeći ga ogrepsti, Cazaril i nju prikuje za zid. Dy Joal stade izvijati zapešće pokušavajući se osloboditi Cazarilova skliskog krvavog stiska, ali bezuspješno. Pomodrjeli mladac, naravno, nije zapomagao, iako je prevrnuo očima, a iz grla mu se otelo roktavo grgljanje. Petama je udarao o zid. Plaćenici su znali da je Cazaril u svojim iskrivljenim rukama držao pera; zaboravili su da je nekoć u njima držao veslo. Dy Joal sada nije mogao nikamo. Cazaril mu zareži u uho, ispod glasa, ali ipak dovoljno glasno da svi čuju: „Ja se ne borim u dvobojima, dječače. Ja ubijam onako kako vojnik ubija, a to je onako kako ubija mesar, jednako hitro, vješto, i što je moguće manje pogubno za mene. Ako odlučim da ćeš umrijeti, umrijet ćeš kad ja to odlučim, gdje ja odlučim, na način na koji ja odlučim, a da nećeš ni znati što te snašlo.” Pusti dy Joalovu sada već obamrlu ruku i podigne svoje lijevo zapešće pritisnuvši krvavu posjekotinu na poluotvorena, drhtava usta svoje prestravljene žrtve. „Želiš tri kapi moje krvi, kako bi sačuvao svoju čast? Onda ćeš ih popiti.” Krv i pljuvačka štrcale su kroz dy Joalove cvokotave zube, no plaćenik se nije usudio pokušati

142

ugristi Cazarila. „Pij, proklet bio!” Cazaril jače pritisne, zamazavši čitavo dy Joalovo lice krvlju, očaran živopisnošću tog prizora, crvenim mrljama na modrosivoj koži, oštrim čekinjama što su mu greble zapešće, jarkim mrljama svjetlosti svijeća koje su se odražavale u navirućim suzama što su potekle iz dy Joalovih razrogačenih očiju. Zagleda se u njih promatrajući kako se zamagljuju. „Cazarile, tako ti bogova, dopusti mu da udahne.” Dy Marocov očajnički vrisak prolomi se kroz crvenu maglu koja je zaslijepila Cazarila. Cazaril popusti stisak, a dy Joal udahne, protrnuvši. Još uvijek ne odmičući koljeno, Cazaril odmakne okrvavljenu ruku i stisne šaku te zada vrlo snažan udarac ravno u plaćenikov trbuh tako da je odjeknulo. Dy Joalova koljena poskočiše od siline udarca. Tek se tada Cazaril odmakne i pusti ga. Dy Joal padne na pod i presavije se, pokušavajući doći do zraka, jecajući i ni ne pokušavajući ustati. Nakon nekoliko trenutaka povrati. Cazaril zakorači preko razlivene hrane, vina i žuči te krene prema Urracu, koji stane teturati prema natrag dok ne naiđe na zid sa suprotne strane. Cazaril mu se unese u lice i tiho ponovi: „Ne borim se u dvobojima. Ali ako mi još jednom staneš na put, umrijet ćeš poput izbatinanoga goveda.” Okrene se na peti. Pred očima mu stane podrhtavati potpuno beskrvno i blijedo lice dy Maroca koji protisne kroz zube: „Cazarile, jesi li poludio?” „Samo me iskušaj.” Cazaril mu se bijesno naceri. Dy Maroc ustukne. Cazaril, kojemu je krv još uvijek kapala niz prste kad bi zamahnuo rukom, stane grabiti niz hodnik prošavši pored skupine ljudi koje uopće nije uspio razaznati te zakorači van u mrzlu noć. Sve glasniji žamor zamro je kad je za sobom zatvorio vrata. Gotovo je trčećim korakom prešao preko zaleđenih ploča u dvorištu i uputio se prema glavnoj kuli gdje ga je čekalo utočište. Koraci i disanje su mu se čas ubrzavali, čas usporavali, a neki nejasan osjećaj – zdrav razum, zakašnjeli strah – nanovo mu prostruji umom. Penjući se kamenim stubama osjeti silovit grč u trbuhu. Dok je pokušavao napipati ključ svoje ložnice ruke su mu toliko drhtale da ga je dvaput ispustio te se morao poslužiti objema rukama i osloniti se o vrata kako bi konačno naciljao ključanicu. Zaključao je vrata za sobom te se bacio, sopćući i stenjući, preko kreveta. Njegovi su se vjerni pratioci duhovi nekamo skrili za vrijeme sukoba, no on tada nije niti primijetio da su ga napustili. Okrenuo se na bok i sklupčao bolnog trbuha. Tek mu je sada rez na zapešću počeo bubnjati. A jednako tako i glava. Nekoliko je puta vidio ljude koji su se, uslijed bezumlja bitke, raspomamili od bijesa, ali nikad prije nije mogao ni zamisliti kakav je to osjećaj, iznutra. Nitko mu nikad nije spomenuo taj zanosni ushit, opojan poput vina ili vođenja ljubavi. Neobičan, ali opet prirodan učinak živčane rastrojenosti, blizine smrti i prepasti, zbijenih zajedno na premalom prostoru i u prekratkom vremenu. Ništa neprirodno. Ništa poput... stvorenja u njegovu trbuhu koje je posezalo prema van kako bi ga izopačilo i ismijalo i na prevaru ga navelo na pogibiju, a time i na vlastito oslobođenje... O. Znaš što si učinio Dondu. Sada znaš i što Dondo čini tebi.

17

Igrom je slučaja Cazaril kasno narednog jutra spazio Orica kako laganim korakom izlazi kroz ulazna vrata Zangrea, uputivši se prema menažeriji u pratnji tek jednog paža. Cazaril pospremi pisma koja je nosio u ured kancelara u unutrašnji džep svoje pelerine te krene za njim umjesto da uđe u Iasovu kulu. Kraljinov je komornik ranije odbio uznemiravati svog gospodara koji se nakon doručka povukao kako bi malo odrijemao. Orico se, kako se činilo, konačno probudio i krenuo pronaći mir i utjehu među svojim životinjama. Cazaril se pitao je li i kraljina kao i njega samog mučila strašna glavobolja kad se probudio. Grabeći kamenim pločama, Cazaril je u mislima nizao argumente koje će mu iznijeti. Ako se kraljin bojao izravno djelovati, Cazaril će mu istaknuti da se i nedjelovanje jednako

143

tako može izvrgnuti na zlo pod zloćudnim utjecajem prokletstva. Ako kraljin i dalje bude tvrdio da su Iselle i Teidez premladi, Cazaril će primijetiti da im uopće nije ni trebalo biti naređeno da dođu u Cardegoss. No budući da su sad već tu, Orico ima obvezu i prema njima i prema Chalionu da ih upozori na opasnost, ako ih već nije u stanju zaštititi. Cazaril bi zatražio od Umegata da potvrdi kako kraljin ne može i, štoviše, nije zadržao prokletstvo samo za sebe. Ne šaljite ih u bitku s povezom preko očiju, tako će ga preklinjati, nadajući se da će Pallijev očajnički uzvik kosnuti Orica jednako duboko kao što je kosnuo samog Cazarila. A ako ne... Kad bi preuzeo stvar u svoje ruke, bi li trebao prvo razgovarati s Teidezom, kao prijestolonasljednikom Chaliona, i moliti ga da mu pomogne zaštititi njegovu sestru? Ili s Iselle, i pridobiti njezinu potporu kako bi uspio izaći na kraj s mnogo svojeglavijim Teidezom? Ovaj potonji način omogućio bi mu da lakše sakrije svoje sudioništvo iza kraljiničinih skuta, ali jedino ako bi i nakon njezina pronicavog ispitivanja uspio pred njom zatajiti svoju krivnju. Struganje konjskih kopita najednom ga prene iz zaokupljenosti samim sobom. Cazaril u posljednjem trenutku podigne pogled i uspije se skloniti s puta povorci jahača koja je izjurila iz staja. Jašući na svom rasnom crnom konju, kraljinac Teidez predvodio je skupinu stražara iz Baocije, njihova zapovjednika i još dvojicu muškaraca. Zbog crno-ljubičastog ruha za korotu, kraljinčevo se okruglo lice činilo iscrpljeno i blijedo na zimskom suncu. Dondov je zeleni dragulj blistao na ruci zapovjednika straže dok je Cazarilu uljudno uzvraćao pozdrav. „Kamo ćete, kraljinče?” povikne Cazaril za njim. „Lovite li?” Skupina je bila naoružana za lov, noseći koplja i samostrele, mačeve i toljage. Teidez zauzda svog uzrujanog konja i nakratko se zagleda u Cazarila. „Ne, samo galopiramo uz rijeku. U Zangreu je jutros... zagušljivo.” Uistinu. A ako bi im se slučajno dogodilo da istjeraju pokoju srnu iz njezina skrovišta, pa, eto, bili su spremni prihvatiti milodar bogova. Ali zapravo nisu lovili za vrijeme korote, ne. „Razumijem”, reče Cazaril i suspregne smiješak. „Konjima će to dobro doći.” Teidez ponovno prihvati uzde. Cazaril zakorači prema natrag, no zatim iznenada nadoda: „Volio bih razgovarati s vama, kraljinče, o onome što vas je jučer zanimalo.” Teidez neodređeno odmahne rukom i namršti se – to baš i nije bio pristanak, ali dovoljno je blizu. Cazaril se nakloni u znak pozdrava dok je skupina uz štropot izlazila iz stajskog dvorišta. Nakloni se i ostane u tom položaju, jer ga je uhvatio dosad najbolniji grč, kao da ga je konj svom snagom stražnjim kopitima udario u trbuh. Zastane mu dah. Bol mu je u valovima počela preplavljivati čitavo tijelo šireći se iz izvora u utrobi, izazivajući mu žarenje i zatezanje čak i u dlanovima i tabanima. Protrnuo je od glave do pete pomislivši na stravičan prizor Rojerasova navodnog čudovišta-demona koji se sprema rastrgati ga kako bi izašao na svjetlo dana. Jedno čudovište, ili dva? Jesu li se možda Dondo i demon, zatočeni Gospinim čudom i u odsutnosti tijela koje bi razdvajalo njihove duhove, počeli stapati u jedno užasno biće? Istina, Cazaril je bio u stanju razabrati samo jedan glas, ne i dvopjev, koji je noću zavijao iz njegova trbuha. Cazaril se bespomoćno sruši na koljena na hladne ploče. Udahne i protrne od jeze. U glavi mu se sve uskovitla te je nekoliko puta snažno protrese. Nakon nekoliko se minuta iza njegovih leđa stane zlokobno uzdizati neka sjena, odišući reskim mirisom konja. Začuje nečiji odrješan glas kako mu mrmlja na uho: „Gospodaru? Jeste li dobro?” Trepćući, Cazaril podigne pogled i ugleda jednog od konjušara, sredovječnog čovjeka s lošim zubima, kako se prigiba nad njim. „Ne... baš”, uspije protisnuti. „Da vas odvedem unutra, gospodine?” „Da... to ne bi bilo loše...” Konjušar mu pomogne da se osovi na noge pridržavajući ga za lakat i povede ga natrag prema glavnoj kuli. Na dnu stubišta Cazaril dahne: „Čekaj. Ne još”, te svom težinom sjedne na stube. Nakon nekoliko nelagodnih trenutaka konjušar ga upita: „Da vam pozovem nekoga, gospodaru? Trebao bih se vratiti svojim obvezama.” „To je... samo grč. Proći će za nekoliko trenutaka. Dobro mi je. Možeš ići.” Bol je

144

postupno iščezavala, a on se osjećao grozničavo i neobično. Konjušar se sumnjičavo namršti promatrajući Cazarila, no potom pogne glavu i udalji se. Sjedeći neko vrijeme u tišini na stubama, Cazaril je malo-pomalo ponovno počeo disati i uspostavio ravnotežu, te je bio u stanju ispraviti leđa. U glavi mu je prestalo bubnjati. Čak je i nekoliko duhova-mrlja, koji su izmigoljili iz zidova i stali mu se rojiti oko nogu, sasvim utihnulo. Cazaril je pogledavao prema njima u sjeni stuba, razmišljajući kako osuđenost na takvo polagano propadanje, uslijed kojeg su izgubili sve ono što ih je nekoć činilo pojedincima, mora biti neprijazna i samotna. Kakav je to osjećaj kad ti vlastiti duh počne trunuti, kao što meso truli s mrtvih udova? Osjećaju li duhovi vlastito nestajanje, ili i njihova svijest o sebi također, milošću bogova, s vremenom izblijedi? U usporedbi s time Kopiletov se zloglasni Pakao, sa svim navodnim mukama, činio poput raja. „A! Cazarile!” Iznenađeni ga glas natjera da podigne pogled. Palli je čizmom zakoračio na prvu stubu, a sa svake mu je strane stajao po jedan mladić odjeven u modro i bijelo ruho Kćerkina reda ispod vunenog sivog jahaćeg ogrtača. „Upravo sam te krenuo potražiti.” Pallijeve se tamne obrve namrštiše. „Zašto sjediš na stubama?“ „Zastao sam na trenutak kako bih se odmorio.” Cazaril se prisili kratko se osmjehnuti kako bi prikrio bol te se osovi na noge, iako se rukom još uvijek pridržavao zida, tobože opušteno, a zapravo kako ne bi izgubio ravnotežu. „Što se događa?” „Nadao sam se da ćeš imati vremena prošetati sa mnom do hrama. I porazgovarati s nekim ljudima o onoj...” – Palli načini kružnu kretnju prstom – „sitnici koja se dogodila u Gotorgetu.” „Već?” „Dy Yarrin je sinoć stigao. Sad nas je dovoljan broj da možemo donijeti zakonski važeće odluke. A budući da se i dy Jironal vratio u grad, krajnje je vrijeme da zacrtamo put kojim nam valja ići.” Uistinu. Cazaril stoga odluči potražiti Orica odmah po povratku. Pogleda prema dvojici muškaraca iz Pallijeve pratnje, a zatim natrag prema Palliju kao da traži od njega da ih predstavi, dok mu se u pogledu krilo pitanje: Jesu li ovo ljudi od povjerenja? „Jao, da”, Palli će vedro. „Dopusti da ti predstavim svoje rođake, Ferdu i Foixa dy Guru. Dojahali su sa mnom iz Palliara. Ferda je poručnik mojega glavnog konjanika, a njegov mlađi brat Foix... pa, eto, služi nam za teški fizički rad. Naklonite se kaštelanu, momci.” Niži i zdepastiji od dvojice braće smeteno se naceri, te se obojica nakloniše razmjerno skladnim pokretima. Pomalo su podsjećali na Pallija zbog izraženih vilica i blistavih smeđih očiju. Ferda je bio prosječne visine i žilav, očito jahač zbog već pomalo svinutih nogu, dok je njegov brat bio krupan i mišićav. Činili su se kao sasvim ugodan par mladih plemića sa sela, zdravi, veseli i bez ožiljaka. I iznenađujuće mladi. Pallijev gotovo neprimjetan naglasak na riječi rođaci bio je odgovor na Cazarilovo neizgovoreno pitanje. Cazaril i Palli uputiše se prema ulaznim vratima s namjerom da se spuste u grad, a dva ih brata stadoše slijediti u stopu. Jesu bili mladi, ali su se budno ogledali posvuda oko sebe, tobože nehajno oslobodivši balčake svojih mačeva kako im se ne bi zapleli u ogrtač i pelerinu. Cazarilu je bilo drago što Palli ne šeta ulicama Cardegossa bez pratnje, čak ni usred blještavo sivoga zimskog podneva. Cazaril se uznemirio kad su prošli pored zidova od uglačanog kamena palače Jironal, ali ni jedan se naoružani plaćenik nije pojavio na željezom okovanim ulaznim vratima kako bi im dosađivao. Najzastrašujuće osobe koje su susreli na putu do Hramskog trga bile su tri služavke koje su se nasmiješile muškarcima u odorama Kćerkina reda te se nastavile hihotati među sobom kad su se mimoišli. Činilo se da su se braća dy Gura zbog toga pomalo usplahirila, a nije bilo sumnje da je to bio razlog zbog kojeg su počeli ukočenije gaziti. Golemo se zdanje Kćerkina doma protezalo čitavom dužinom zida s jedne strane peterostranoga hramskog trga. Glavni je ulaz bio namijenjen ženama i djevojkama koje su bile pripadnice reda, bilo zavjetnice, ministrantice ili svećenice. Muškarci pripadnici svetoga vojnog reda Kćerke imali su poseban ulaz, zgradu i staju za konje glasnika. Hodnici vojnog stožera bili su prohladni, čak i unatoč mnoštvu zapaljenih baklja i prelijepih tapiserija i draperija koje su prekrivale zidove, a koje su istkale i izvezle pobožne žene diljem Chaliona.

145

Cazaril krene prema središnjoj dvorani, no Palli ga odvuče prema drugom hodniku i uza stube. „Zar se ne sastajete u dvorani lordova zavjetnika?” Cazaril upita osvrćući se preko ramena. Palli odmahne glavom. „Prevelika je, isuviše prohladna, i u njoj ima previše slobodnih mjesta. Tamo smo se osjećali isuviše izloženo. Za ovakve zatvorene sjednice i davanje iskaza pod zakletvom pogodnija nam se činila prostorija u kojoj ćemo imati osjećaj da nas je mnoštvo i u kojoj nam se neće smrznuti stopala.” Palli naredi braći dy Gura da ostanu u hodniku zagledani u tapiseriju žarkih boja s prizorom iz legende o djevici i vrču vode, koja je prikazivala iznimno putenu djevicu i božicu. Uvede Cazarila u prostoriju prošavši pored dvojice Kćerkinih čuvara, koji su im se pomno zagledali u lica i odzdravili Palliju, te kroz dvokrilna vrata s vratnicama ukrašenim isprepletenim viticama vinove loze. Za dugačkim stolom s nogama u prepunoj, ali toploj, i prije svega, primijeti Cazaril, skrovitoj odaji sjedilo je dvadesetak muškaraca. Kao potpuna suprotnost tmurnom zimskom vremenu, u prostoriji su se nalazile ne samo kvalitetne voštanice nego i prozor s vitrajem na kojem je bilo oslikano Gospino omiljeno proljetno cvijeće. Pallijevi kolege lordovi zavjetnici, neki golobradi, neki sjedobradi, sjedili su u stavu mirno odjeveni u modro-bijela ruha, jedni svijetla i skupa, a drugi izblijedjela i otrcana, ali svi s jednako mrkim i ozbiljnim izrazom na licu. Provincijar Yarrina, koji je imao najviši čin među prisutnim chalionskim plemićima, sjedio je na čelu stola ispod prozora. Cazaril se zapita koliko je među njima uhoda, ili u najmanju ruku nepromišljenih brbljavaca. Skupina mu se činila isuviše brojnom i raznolikom za uspješnu urotu, unatoč svim mjerama opreza koje su poduzeli kako bi održali svoj sastanak u tajnosti. Gospo, podari im mudrost i vodstvo. Palli se nakloni i reče: „Gospodo, ovo je kaštelan dy Cazaril, koji mi je bio zapovjednikom za vrijeme opsade Gotorgeta. Ovdje je kako bi svjedočio pred vama.” Palli sjedne na prazan stolac s druge strane stola, ostavivši Cazarila da stoji na začelju. Jedan od lordova zavjetnika zatraži od njega da svečano prisegne kako će govoriti istinu u ime božice. Cazaril je vrlo gorljivo i iskreno ponovio riječi: Neka me drži u svom dlanu i nikad me ne ispusti. Dy Yarrin je vodio ispitivanje. Bio je pronicav i očito dobro pripremljen zahvaljujući Palliju, jer je čitavu priču o onome što je uslijedilo nakon Gotorgeta izvukao iz Cazarila u nekoliko minuta. Cazaril ništa nije uljepšavao. Za neke od prisutnih nije ni trebao; po načinu na koji su stiskali usne mogao je zaključiti u kojoj su mjeri razumjeli ono što je prešutio. Kao što se i moglo očekivati, jednog od njih je zanimalo kako je uopće došlo do tolike netrpeljivosti između njega i lorda Donda, pa je Cazaril bio primoran nevoljko ponoviti priču o tome kako je za dlaku izbjegao pogubljenje u šatoru kneza Olusa. Govoriti ružno o pokojnicima obično se smatra znakom lošeg odgoja, budući da se oni nisu u stanju braniti. U Dondovu slučaju Cazaril i nije bio sasvim siguran u to, ali je svejedno i tu pripovijest skratio i pojednostavio što je više mogao. Unatoč jezgrovitosti, morao se osloniti rukama o stol i prije nego što je priču priveo kraju, osjećajući opasnu vrtoglavicu. Uslijedila je kratka rasprava o teškom zadatku prikupljanja dokaza koji će potkrijepiti njegov iskaz, koji se Cazarilu činio nesavladivim; dy Yarrin, kako se činilo, nije dijelio njegovo mišljenje. No ruku na srce, Cazaril se nije dosjetio da bi mogao pokušati pribaviti svjedočanstvo jednog od preživjelih Roknaraca, ili sakupiti dokaze posredstvom područnih ureda Kćerkina reda s one strane granice s kneževinama. „Ali gospodo,” Cazaril se plaho oglasi za jedne od rijetkih kratkih stanka u bujici prijedloga i primjedaba, „čak i da nađete deset različitih dokaza koji će potkrijepiti moje riječi, ono što se meni dogodilo nije toliko bitno da bi na temelju toga uspjeli svrgnuti jednoga tako moćnog čovjeka. Taj događaj nije bitan kao što je to, primjerice, bila izdaja lorda dy Luteza.” „Ta priča nikad nije bila dobro potkrijepljena, čak ni u ono vrijeme”, promrmlja jetko dy Yarrin. Palli dometne: „A što jest bitan događaj? Mislim da bogovi ne određuju važnost na

146

jednak način kao i ljudi. Ja, primjerice, nehajno uništenje života jednog čovjeka smatram još više vrijednim prijezira od namjernog.” Cazaril se još čvršće osloni o stol kako se u ovom prijelomnom trenutku ne bi srušio od iznemoglosti, zorno prikazujući maločas prepričane dogodovštine. Palli je tvrdio da će njegov glas poslušati na vijeću; u redu, neka onda to bude glas opreza. „Odabir vašega vlastitog svetog generala bez sumnje je unutar vaših ovlasti, gospodo. Orico bi čak i mogao pristati na vaš izbor, ako mu ga olakšate. Traženje svrgnuća kancelara Chaliona i svetog generala vašega pobratimskog vojnog reda izvan je vašeg dometa, i čvrsto vjerujem da nikad nećete uspjeti uvjeriti Orica da vas podrži. Savjetujem vam da odustanete od te zamisli.” „Idemo na sve ili ništa”, netko mu upadne u riječ, a drugi započne: „Nikad više nećemo otrpjeti još jednog Donda.” Dy Yarrin podigne ruku, zaustavivši bujicu žestokih primjedaba. „Zahvaljujem vam, lorde Cazarile, kako na vašem svjedočenju tako i na vašem mišljenju.” Ovakav je izbor riječi ponukao njegove kolege da obrate pažnju na to što je što. „Ovu raspravu moramo nastaviti na povjerljivoj sjednici.” Time ga je otpravio. Palli odgurne stolicu i ustane na noge. Braća dy Gura su im se pridružila na hodniku, a Cazarila je iznenadilo kad se Pallijeva pratnja nije zaustavila na vratima Kćerkina doma. „Zar se ne bi trebao vratiti na vijeće?” upita Cazaril kad su izašli na ulicu. „Dy Yarrin će mi sve ispričati kad se vratim. Želim se uvjeriti da si sigurno stigao do ulaza u Zangre. Nisam zaboravio što si mi ispričao da se dogodilo sirotom gosparu dy Sandi.” Cazaril se osvrne preko ramena i ugleda dva mlada časnika kako koračaju za njima dok su prolazili preko hramskog trga. O. Naoružana je pratnja bila za njega. Odluči da neće negodovati te upita Pallija: „Tko ti se, onda, čini kao vodeći kandidat za svetoga generala kojeg ćete predložiti Oricu? Dy Yarrin?” „On bi bio moj izbor”, odgovori Palli. „Zaista se čini da ima veliku moć u tvome vijeću. Je li tu riječ i o trunku koristoljublja?” „Moguće. Ali namjerava prepustiti titulu provincijara Yarrina svome najstarijem sinu, te svu svoju pažnju posvetiti redu, ako ga izaberu.” „Tako. Da je barem Martou dy Jironal učinio isto za red Sina.” „Da. Obnaša toliko dužnosti da se pitam kako uspijeva ijednu od njih obavljati kako treba?” Popeli su se uzbrdo krivudajući gradskim ulicama popločanim kamenom i oprezno prekoračujući žlijebove uz pločnik, koje su nedavni ledeni pljuskovi temeljito isprali. Uske su ulice s radnjama izbijale na prostrane trgove s kućama bogataša. Kad je još jednom spazio dy Jironalovu palaču koja se nazirala u daljini, Cazaril ponovno stane razmišljati o njemu. Ako je prokletstvo djelovalo tako što je kvarilo i izvrgavalo vrline, kakvu je to dobru osobinu izopačilo u slučaju Martoua dy Jironala? Možda privrženost obitelji, pretvorivši je u nepovjerenje u sve i svakoga tko nije bio dio te obitelji? Njegovo se pretjerano oslanjanje na brata Donda nesumnjivo počelo pretvarati u slabost i propast. Možda. „Pa... Nadam se da će razborite glave prevagnuti.” Palli načini grimasu. „Život na dvoru pretvara te u diplomata, Caze.” Cazaril mu uzvrati sumornim smiješkom. „Ne mogu ti niti početi opisivati u što me život na dvoru pretvara... jao!” Sagne glavu kad je jedna od Fonsinih vrana iskočila iza obližnjeg krova i sunovratila se prema njegovoj glavi prodorno kriješteći. Ptica se umalo skotrljala njemu pred noge, da bi potom odskakutala preko pločnika grakćući i klepećući krilima. Za njom su se pojavile još dvije. Jedna je sletjela na ruku kojom je Cazaril snažno zamahnuo i ugnijezdila se na njoj, kriješteći i zviždeći te mu zarivši kandže u meso. Nekoliko se crnih pera uskovitlalo zrakom. „Proklete bile ove ptice!” Mislio je da su izgubile zanimanje za njega, a kad ono, evo njih opet, dovodeći ga u neugodnu situaciju svojim silnim oduševljenjem. Palli, koji je odskočio smijući se naglas, podigne pogled prema krovu i reče: „Tako mi svih pet bogova, nešto ih je uznemirilo! Čitavo je jato u zraku nad Zangreom. Pogledaj kako

147

kruže!” Ferda dy Gura dlanom zakloni oči i zagleda se prema mjestu na koje je Palli pokazivao, gdje se daleki vrtlog tamnih prilika nalik na crno lišće zahvaćeno uraganom naglo obrušavao s visoka. Njegov brat Foix rukama poklopi uši jer su vrane i dalje kriještale oko njihovih nogu, te dovikne nadglašavajući buku: „I glasne su!” Cazaril najednom shvati da te ptice nisu ushićene, nego histerične. Srce mu se skameni u grudima. „Nešto se jako loše dogodilo. Idemo!” Nije bio u najboljoj formi za trčanje uzbrdo. Osjetivši snažnu probadajuću bol, morao je rukom čvrsto pritisnuti bedro kad su se približili sklopu staja na samom rubu Zangrea. Ptice glasnici, njegova pratnja, lamatale su krilima iznad njegove glave. Sad su već bili u stanju čuti ljudske povike kroz neprekidno kriještanje vrana, pa Pallija i njegove rođake nije trebalo posebno poticati da održavaju korak s Cazarilom. Konjušar u kraljevskoj tunici teturao je uokrug ispred otvorenih vrata menažerije vrišteći i plačući dok mu se krv cijedila niz lice. Dvojica Teidezovih stražara iz Baocije odjevenih u zeleno-crne odore stajala su pred vratima s isukanim mačevima, zadržavajući trojicu stražara iz Zangrea koji su bojažljivo oklijevali pred njima, također s isukanim oštricama, ali naizgled se ne usuđujući napasti. Vranama po tom pitanju nije nedostajalo hrabrosti. Nespretno su se obrušavale na baocijske stražare pokušavajući ih ogrepsti svojim kandžama i ubosti kljunovima. Baocijanci su ih psovali i udarali odbijajući ih. Dvije su hrpice crnog perja već ležale na pločama, jedna nepomična, druga trzajući se. Cazaril se krupnim koracima uputi prema vratima menažerije urlajući: „Što se, za ime Kopileta, ovdje događa? Kako se usuđujete ubijati svete vrane?” Jedan od baocijskih stražara uperi mač prema njemu. „Odstupite, lorde Cazarile! Ne smijete proći! Kraljinac nam je izričito naredio da vas ne propuštamo!” Zubiju iskešenih od bijesa Cazaril jednim udarcem ruke omotane ogrtačem otkloni mač, nasrne naprijed i istrgne ga stražaru iz ruke. „Daj mi to, budalo!” Baci ga na pod prema stražarima Zangrea i Palliju, koji je obuzet strahom trgnuo mač kad se nenaoružani Cazaril umiješao u sukob. Mač je uz zveket pao i stao se vrtjeti po pločama dok ga krupni Foix nije zaustavio nagazivši na njega čizmom i podigao ga s izazovnim pogledom u očima. Cazaril se okomi na drugoga baocijskog stražara koji smjesta spusti mač. Ustuknuvši pred Cazarilom, stražar žurno uzvikne: „Kaštelane, ovo činimo kako bismo spasili život kraljinu Oricu!” „Činite što? Je li Orico unutra? Što ste to naumili?’“ Iznutra se začuje mačja rika koja odmah potom preraste u dugo zavijanje, na što se Cazaril smjesta okrene i odjuri prepustivši prestrašenog Baocijanca stražarima iz Zangrea, koji su se sad osmjelili prići bliže. Cazaril stupi u sjenoviti središnji prolaz menažerije. Stari nijemi pomoćnik klečao je na podu, presavijajući se i prigušeno jecajući. Zaklonio je lice dlanovima bez palaca, a malo mu se krvi cijedilo kroz prste. Kad je začuo Cazarilove korake, podigne pogled, drhtavih mokrih usta izobličenih od boli. Protrčavši pored medvjeđih kaveza, Cazaril spazi dvije nepomične crne hrpe zasute strijelama iz samostrela, raščupana krzna natopljena krvlju. Vrata pregrade vella bila su otvorena, a životinje su ležale na boku na svijetloj slami, otvorenih i nepomičnih očiju i prerezanih vratova. Na suprotnom kraju središnjeg prolaza kraljinac Teidez podizao se na noge nad beživotnim tijelom pjegave mačke. Osovio se uz pomoć svoga okrvavljenog mača i naslonio se na njega, zadihan, dok mu je izraz na licu bio mahnit i ushićen. Sjena koja ga je obavijala vrtložila se oko njega poput olujnih oblaka u ponoć. Pogledao je prema Cazarilu i bijesno se nacerio uskliknuvši: „Ha!” Zapovjednik baocijske straže izletio je iz ptičnjaka ravno ispred Cazarila, još uvijek držeći u ruci ptičicu zavrnutog vrata. Hrpice raznobojnog perja, mrtve i umiruće ptice svih veličina, ležale su razbacane po podu ptičnjaka, a neke su od njih još uvijek bespomoćno lepetale krilima. „Čekajte, kaštelane...” započne. Zastane kao bičem ošinut kad ga je Cazaril zgrabio za tuniku, zavrtio i bacio ga na pod pred noge Palliju koji je u stopu slijedio Cazarila, začuđeno i očajno mrmljajući: „Kopile jeca. Kopile jeca...” To je Palli uvijek mumljao u Gotorgetu prije bitke, ne imajući dovoljno daha za borbeni poklič dok se njegov mač

148

nebrojeno mnogo puta podizao i obrušavao na vojnike koji su navirali penjući se uz ljestve. „Drži ga”, Cazaril zareži preko ramena i krupnim se koracima uputi prema Teidezu. Teidez zabaci glavu i pogleda Cazarila ravno u oči. „Ne možeš me zaustaviti... već je učinjeno! Uspio sam! Spasio sam kraljina!” „Što... što... što...” Cazaril je bio toliko prestrašen i bijesan da mu usta i mozak nisu mogli oblikovati smislene riječi. „Budalasti dječače! Kakvo je ovo razorno bezumlje, ovo...?” Stane lamatati uokolo drhtavim rukama. Teidez mu se unese u lice, iskesivši zube koji su se caklili. „Prekinuo sam prokletstvo, crnu magiju koja je kriva za Oricovu bolest. Za nju su bile zaslužne ove zle životinje, tajni dar Roknaraca čija je namjena bila da ga polako truju. A pogubili smo i njihova uhodu... ja mislim...” Teidez se pomalo sumnjičavo osvrne preko ramena. Tek tada Cazaril na tlu na samom kraju središnjeg prolaza spazi još jedno tijelo. Umegat je ležao prevrnut na boku, nepomičan poput ptica i vella. Strvine pustinjskih lisica ležale su nedaleko od njega. Cazaril ga isprva nije ni primijetio, jer je njegova blistava bijela svjetlost ugasnula. Je li mrtav? Cazaril zajaukne, posrćući jurne prema njemu i padne na koljena. Lijeva strana Umegatove glave bila je rasječena, a sijedo-brončana pletenica raščupana i natopljena krvlju. Koža mu je bila siva poput starog dronjka. Ali iz tjemena mu se još uvijek cijedila krv, stoga... „Diše li još uvijek?” upita Teidez, približivši se i navirujući se preko Cazarilova ramena. „Zapovjednik ga je udario balčakom svoga mača jer nas je odbio propustiti...” „Budalasti, budalasti, budalasti dječače!” „Nisam ja nikakva budala! Sve je ovo bilo njegovo maslo!” Teidez pokaže glavom prema Umegatu. „On je roknarski čarobnjak kojeg su poslali da izmoždi i ubije Orica.” Cazaril zaškripa zubima. „Umegat je svećenik iz Hrama i red Kopileta poslao ga je ovamo kako bi se brinuo o svetim životinjama koje je bog poslao kao dar kako bi spasile Orica. Moli se da ga nisi ubio, jer će to biti jedina dobra stvar koju si ovdje učinio.” Umegat je disao plitko i neobično, ruke su mu bile hladne poput mrtvačevih, ali je disao. „Ne...” Teidez stane odmahivati glavom. „Ne, u krivu si, to ne može biti...” Tek sada mu se izraz pobjedonosnog zanosa na licu počeo kolebati. Cazaril se podigne iz čučnja i ustane na noge, a Teidez napravi korak unatrag. Cazaril se okrene i zatekne Pallija, na svu sreću, iza sebe, a Ferdu iza Pallijeva ramena, kako se ogledaju oko sebe s užasnutim i začuđenim izrazom na licu. Barem se u Pallija mogao pouzdati da će znati pružiti prvu pomoć na bojištu. „Palli,” oštro će Cazaril, „preuzmi ovdje. Pobrini se za ranjene konjušare, a osobito za ovoga. Možda mu je slomljena lubanja.” Pokaže prema Umegatovom tijelu koje više nije isijavalo svjetlost. „Ferda.” „Da, gospodaru?” Ferdina značka i odora omogućit će mladiću ulaz u bilo koju prostoriju Hrama. „Otrči do hrama. Pronađi vrhovnog svećenika Mendenala. Ne dopusti da te itko ili išta spriječi da mu smjesta pristupiš. Reci mu što se ovdje dogodilo i zatraži da pošalje liječnike iz Hrama... reci mu da Umegat treba Majčinu primalju, onu posebnu. Znat će na što misliš. Požuri!” Klečeći pored Umegata Palli nadoda: „Daj mi svoj ogrtač. I trči, momče!” Ferda dobaci ogrtač svom zapovjedniku, okrene se na peti i nestane prije nego što je Palli uspio još jednom udahnuti. Palli počne umotavati onesviještenog Roknarca u sivu vunu. Cazaril se ponovno okrene prema Teidezu koji je pogledom strijeljao na sve strane, sve se više kolebajući. Kraljinac se povukao prema leopardovoj strvini, dugačkoj gotovo dva metra od vrha njuške do vrha repa, koja je beživotno ležala na kamenim pločama. Pjege na životinjinom prekrasnom krznu skrivale su ubodne rane, primjetne jedino zahvaljujući skorenoj krvi na bokovima. Cazaril se prisjeti dy Sandina izbodenog trupla. „Usmrtio sam ga vlastitim mačem iako je bio začaran, jer je leopard ipak kraljevski simbol moje Kuće”, oglasi se Teidez. „A i kako bih iskušao vlastitu hrabrost. Pandžom me je dohvatio po nozi.” Sagne se i nespretno protrlja desnu goljenicu. Hlače su mu zaista bile rasparane i poderane na krvlju natopljene komade. Teidez je bio prijestolonasljednik Chaliona i Isellein brat. Cazaril nije mogao zaželjeti

149

da mu je zvijer pregrizla vrat. Barem ne bi trebao. „Tako mu svih pet bogova, odakle vam ta prljava besmislica?” „Nije to besmislica! Znao si da je Oricova bolest nadnaravne prirode! Vidio sam ti na licu... tako mi Kopiletovih demona, to je svima bilo jasno. Lord Dondo mi je otkrio tu tajnu prije nego što je umro. Odnosno, prije nego što je ubijen... ubijen kako se tajna ne bi razotkrila, ako mene pitate, ali već je bilo prekasno.” „Jeste li sami... smislili ovaj napad?” Teidez gordo uzdigne glavu. „Nisam, ali kad sam ostao sam, proveo sam ga do kraja bez ičije pomoći! Trebali smo to učiniti zajedno, nakon što se Dondo vjenča s Iselle – uništiti prokletstvo i osloboditi Kuću Chaliona njegova kobnog utjecaja. Ali onda je sve ostalo na meni. Tako sam preuzeo ulogu njegova stjegonoše, njegove desne ruke koja je posegnula onkraj groba i zadala posljednji udarac za Chalion!” „Jao! Jao!” Cazaril je bio toliko izvan sebe da je stao toptati nogama vrteći se ukrug. Je li Dondo zaista vjerovao u vlastite gluposti, ili je ovo bio lukav naum uz pomoć kojeg je namjeravao podmuklo i nedokazivo iskoristiti Teideza kako bi onesposobio ili ubio Orica? Je li tu bila riječ o pakosti ili gluposti? S Dondom čovjek nikad nije mogao znati. „Ne!” „Lorde Cazarile, što ćemo s ovim Baocijancima?” Foix ga plaho upita. Cazaril podigne pogled i ugleda razoružanog zapovjednika baocijske straže kojeg su držali Foix i jedan od stražara iz Zangrea. „A ti!” zareži Cazaril na zapovjednika. „Ti dodvorice, budalo, dopustio si da te umiješaju u ovo, ovo bezumno svetogrđe, a da nikome nisi rekao ni riječ? Ili si još uvijek jedna od Dondovih spodoba? Jao! Vodite njega i njegove ljude i zatočite ih u ćeliju dok...” Cazaril zastane. Ovo je itekako bilo Dondovo maslo, to se on iskaljuje i osvećuje uzrokujući kaos i katastrofe, to miriše na njega... no barem ovaj put Martou nije čuvao Dondu leđa, slutio je Cazaril. Upravo suprotno, ako se ne vara. „Dok kancelar ne bude obaviješten o ovome”, Cazaril dovrši rečenicu. „Ti tamo...” Zamahnuvši široko rukom prema dolje privuče pažnju drugog stražara iz Zangrea. „Otrči do ureda kancelara, ili do palače Jironal, ili gdje god da se kancelar sada nalazi, i ispričaj mu što se ovdje dogodilo. Zamoli ga da me pričeka prije nego što ode k Oricu.” „Lorde Cazarile, ne možete narediti da se moji stražari uhite!” usklikne Teidez. Među prisutnima Cazaril je bio jedini koji je makar odavao dojam autoriteta potrebnog za izvršenje ove naredbe, iako ga zapravo nije posjedovao. „Vi ćete smjesta otići ravno u svoje odaje dok vam brat ne naredi drugačije. Ja ću vas osobno otpratiti.” „Mičite ruke s mene!” Teidez jaukne kad ga Cazaril željeznim stiskom uhvati za mišicu, ali se ne usudi opirati zbog izraza na Cazarilovu licu. Cazaril procijedi kroz zube tobože brižnim glasom: „Doista, mladi gospodaru, vi ste ranjeni, a moja je dužnost odvesti vas k liječniku.” Zatim dometne ispod glasa tako da ga je samo Teidez mogao čuti: „I ako treba, srušit ću vas jednim udarcem koliko ste dugi i široki i odvući vas.” Teidez, povrativši ono malo dostojanstva što mu je ostalo, zagrmi na zapovjednika svoje straže: „Pođite s njima bez opiranja. Poslat ću nekoga da vas oslobodi čim dokažem da je lord Cazaril u krivu.” Budući da su dva uzničara već počela izvoditi zapovjednika iz menažerije, Teidez se zatekao kako se obraća zapovjednikovim leđima te njegove riječi nisu ostavile željeni dojam. Ranjeni su se konjušari okupili oko Pallija pokušavajući mu pomoći oko Umegata. Palli se osvrne preko ramena i kratko mahne Cazarilu dajući mu znak da se ne mora brinuti. Cazaril zauzvrat kimne glavom prema njemu te, pretvarajući se da mu pruža oslonac, na silu odvuče kraljinca iz stravične klaonice koju je Teidez napravio od kraljinove menažerije. Prekasno, prekasno, prekasno... odzvanjalo mu je u glavi sa svakim korakom. Kad su izašli, Cazaril primijeti da vrane više ne kriješte i ne lepeću krilima po zraku. Uznemireno su skakutale po popločanom dvorištu, čineći se jednako izbezumljene i smetene kao i Cazarilove misli. Još uvijek čvrsto držeći Teideza za mišicu, Cazaril ga povede kroz ulazna vrata Zangrea, na kojima su se tek sada počeli pojavljivati stražari. Teidez je prestao prosvjedovati čvrsto stisnuvši usta, ali iz njegova mrgodnog, ljutitog i uvrijeđenog izraza lica dalo se

150

naslutiti da se Cazarilu ne sprema ništa dobro. Kraljinac je s prijezirom odbio da mu pregledaju ozlijeđenu nogu, iako je za sobom ostavio krvavi trag otisaka stopala po pločama u glavnom dvorištu. Cazarilovu pažnju najednom privuče jedna od Sarinih dvorskih dama, koja se s pažem pojavila na vratima Iasove kule s njegove lijeve strane. „Požuri, požuri!” žena je požurivala mladog paža koji je blijeda lica jurnuo prema vratima. U žurbi se sudario s Cazarilom umalo ga odbacivši u stranu. „Kamo žuriš, dječače?” Cazaril zavikne za njim. Dječak se okrene i načas nastavi cupkati unatraške. „U Hram, gospodine. Ne smijem se zadržavati... kraljinica Sara... kraljin se srušio od iznemoglosti!” Okrene se i svom snagom potrči kroz vrata; stražari se zagledaju za njim, a zatim, obuzeti tjeskobom, pogledaju prema Iasovoj kuli. Cazaril osjeti kako se Teidezova mišica pod njegovom rukom opušta i popušta otpor. Kraljinac se i dalje mrštio, no u očima mu se pojavio prestrašen izraz kad je pogledao postrance prema svom samoprozvanom stražaru. Nakon što se nekoliko trenutaka kolebao, Cazaril se okrene na peti i uputi prema Iasovoj kuli još uvijek ne ispuštajući Teideza. Požuri kako bi sustigao dvorsku damu koja je ponovno šmugnula unutra te je zazove, ali činilo se da ga nije čula jer je brzala uz stube na dnu hodnika. Sav zadihan stigao je do trećeg kata na kojem su se nalazile Oricove odaje. Pun bojazni zagledao se niz središnji hodnik. Kraljinica Sara žurila je hodnikom omotana bijelim šalom, a za njom je išla jedna žena. Kad se približila stubištu, Cazaril joj se zabrinuto nakloni. „Gospo, što se dogodilo? Mogu li vam pomoći?” Ona dlanom dotakne lice, prestrašena na mrtvo ime. „Ni sama još nisam sigurna, kaštelane. Orico... čitao mi je naglas u mojim odajama dok sam vezla, što bi s vremena na vrijeme činio kako ne bih bila sama, kad je najednom zastao, trepnuo i protrljao oči, te rekao da više ne raspoznaje riječi i da je u sobi nastao mrak. A nije! Zatim je pao sa stolca. Kriknula sam i dozvala svoje dvorske dame, smjestile smo ga u krevet i poslale po liječnika iz Hrama.” „Vidjeli smo kraljinova paža”, Cazaril potvrdi kako bi je umirio. „Trčao je što je brže mogao.” „Dobro...” „Mislite li da je doživio kap?” „Ne bih rekla... ne znam. Ne govori mnogo, a disanje mu nije osobito otežano... Čemu sva ona galama ranije kod staja?” Ne pričekavši odgovor, rastreseno prođe pored njega i stane se uspinjati stubištem. Teidez, s čijeg je lica iščezao svaki izraz, oblizne usne, ali ne izusti ni slova kad ga je Cazaril okrenuo i poveo natrag prema dvorištu. Kraljinac je bio potpuno nijem sve dok se ponovno nisu počeli penjati stubištem prema glavnoj kuli, gdje bez daha ponovi: „Nije moguće. Dondo mi je rekao da je menažerija djelo crne magije, roknarska kletva zbog koje je Orico bolestan i slab. Na svoje sam oči vidio da je to zaista tako.” „Roknarska kletva uistinu postoji, ali menažerija je čudo bijele magije koje je Orica održavalo na životu unatoč kletvi. Odnosno, bila je. Do maloprije...” Cazaril ogorčeno dometne. „Ne... ne... to je pogrešno. Dondo mi je rekao...” „Dondo je bio u krivu.” Cazaril načas zastane. „Ili je možda Dondo želio što prije zamijeniti kraljina koji je naklonjen njegovu starijem bratu kraljinom koji će biti naklonjen njemu samom.” Teidez otvori usta s namjerom da prosvjeduje, ali ne ispusti ni glasa. Cazaril je bio uvjeren da kraljinac ne hini užasnuti pogled. To je, čini se, jedina milost koju su im bogovi danas dodijelili, ako je uopće riječ o milosti – Dondo možda jest obmanuo Teideza, ali činilo se da ga nije iskvario, barem ne u tolikoj mjeri. Teidez je bio tek alatka, a ne i sudionik u uroti, ne svojevoljni bratoubojica. Na nesreću, isto je tako bio oruđe koje je nastavilo djelovati i nakon što je radnikova ruka posustala. Čija je krivnja što je dječak popio sve te laži ako nije bilo nikoga tko bi ga napojio istinom?

151

Bljedunjavi čovjek koji je bio kraljinčev novi učitelj-tajnik iznenađeno podigne pogled s radnog stola kad je Cazaril snažno zamahnuvši rukom ugurao dječaka u njegove odaje. „Pobrinite se za svog gospodara”, Cazaril mu kratko naredi. „Ozlijeđen je. Ne smije napustiti ovu zgradu dok kancelar dy Jironal ne bude obaviješten o onome što se dogodilo i ne dopusti mu da izađe.” Zatim dometne ogorčeno se naslađujući: „Ako ste znali za ovaj bezuman čin, a niste učinili ništa kako bi ga spriječili, kancelar će biti silno gnjevan na vas.” Čovjek, zatečen, problijedi, a Cazaril mu okrene leđa. Sad će otići vidjeti što se događa s Umegatom... „Ali lorde Cazarile”, Teidez zapita drhtavim glasom, „što mi je činiti?” Grabeći natrag prema izlazu, Cazaril se osvrne preko ramena i pljune. „Molite se.”

18

Zakrenuvši prema stubištu na dnu hodnika, Cazaril začuje zvuk ženskih papuča kako žustro tapkaju po stubama. Podigne pogled i ugleda gospu Betriz kako žuri prema njemu dok su joj se ljubičaste suknje vukle za njom. „Lorde Cazarile! Što se događa? Čule smo povike... jedna od služavka je vikala da je kraljinac Teidez poludio i pokušao ubiti kraljinove životinje!” „Nije poludio, samo je obmanut. Ja mislim. I nije pokušao, uspio je.” S nekoliko kratkih, ogorčenih rečenica Cazaril joj opiše užas u stajama. „Ali zašto?“ Betrizin je glas bio promukao od zgražanja. Cazaril odmahne glavom. „Zbog jedne laži lorda Donda, kako se čini. Dondo je uvjerio kraljinca da je Umegat roknarski čarobnjak koji uz pomoć životinja na neki način truje kraljina. A istina je upravo suprotna: životinje su održavale Orica na životu, a sada se srušio od iznemoglosti. Mili bogovi, ne mogu o tome pričati ovdje na stubištu. Reci kraljinčici Iselle da ću joj uskoro biti na usluzi, ali prije toga se moram pobrinuti za ranjene konjušare. Ne prilazi... ne dopusti Iselle da priđe menažeriji.” Ako je nekako ne zaposli, nema sumnje da će Iselle pokušati poduzeti nešto na svoju ruku... „Budite Sari na raspolaganju, obje; sva je izvan sebe.” Cazaril se nastavi spuštati niz stube i prođe pokraj mjesta na kojem je ranije – s razlogom? – zastao zbog boli u trbuhu. Dondov ga demonski duh sada nije pokušavao ščepati. Vrativši se u menažeriju Cazaril shvati da su hvalevrijedni Palli i njegovi ljudi već odnijeli Umegata i njegove ozbiljnije ozlijeđene pomoćnike u Majčinu bolnicu. Jedini preostali konjušar posrtao je uokolo pokušavajući uhvatiti izbezumljenu plavo-žutu ptičicu, koja je nekim čudom umakla zapovjedniku baocijske straže i sada se sklonila među ukrasne vijence od štukature ispod stropa. Iz staja je pristiglo nekoliko sluga koji su pokušavali pomoći na svoj nespretan način; jedan je od njih svukao tuniku i mahao njome pokušavajući dohvatiti pticu u letu. „Stani!” Cazaril suspregne paniku. Koliko je uspio shvatiti, to je sićušno pernato stvorenje bilo posljednja nit o kojoj je visio Oricov život. Naredio je nadobudnim pomagačima da umjesto toga sakupe tijela uginulih životinja, iznesu ih u dvorište pred stajom i počiste krvave mrlje s kamenih ploča. On je sam sakupio šaku sjemenaka iz pregrade u kojoj su nekoć bile velle, ostatak njihova posljednjeg, prekinutog obroka, i cvrkućući namamio ptičicu da mu sleti na ruku, kao što je vidio Umegata da čini. Nemalo se iznenadio kad mu je ptica zaista prišla i dopustila mu da je pospremi natrag u krletku. „Čuvaj je vlastitim životom”, obrati se konjušaru, a zatim dometne namrštivši se kako bi ostavio dovoljno snažan utisak: „Ako joj se što dogodi, pozdravi se sa životom.” Prazna prijetnja, iako će zasad poslužiti svrsi; na konjušare je barem, činilo se, ostavila dojam. Ako joj se što dogodi, Orico se može pozdraviti sa životom? Ta mu se misao najednom učini zastrašujuće vjerojatnom. Krene pomoći ostalima da izvuku teške strvine medvjeda. „Da ih oderemo, gospodine?” upita ga jedan od radnika iz staje, zagledavši se prema posljedicama Teidezova paklenog lova, naslaganim na hrpu na kamenim pločama u dvorištu. „Ne!” odgovori Cazaril. Čak se ni nekoliko Fonsinih vrana koje su i dalje kružile oko

152

dvorišta nije usudilo približiti krvavim strvinama, iako su ih, doduše, motrile s budnim zanimanjem. „Odnosite se prema njima... kao što biste se odnosili prema kraljinovim vojnicima koji su poginuli u boju. Moraju biti spaljene ili sahranjene. Nikako oderane. A kamoli pojedene, za ime svih bogova.” Teško progutavši, Cazaril se sagne i polegne još dvije mrtve vrane pored hrpe. „Za danas je dosta svetogrđa.” Ne dajte bogovi da je Teidez ubio ne samo svete životinje nego i svetog čovjeka. Štropot kopita najavi dolazak Martoua dy Jironala po kojeg su u palaču Jironal došla četvorica slugu, koji su išli za njim pješice uzbrdo pokušavajući doći do daha. Kancelar doskoči na tlo sa svog konja koji je brektao i otimao se, preda uzde konjušaru koji se nakloni, te krene naprijed zagledavši se u niz mrtvih životinja. Jedino što se pomicalo bilo je medvjeđe tamno krzno koje je mrsio hladni vjetar. Dy Jironal čvrsto stisne usne kako bi zaustavio bujicu kletva koje su mu navrle na usta. „Kakvo je ovo ludilo?” Sumnjičavo zažmiri i pogleda prema Cazarilu potpuno smeten. „Jesi li ti nahuškao Teideza na ovo?” Cazaril ocijeni da se dy Jironal ne pretvara; bio je jednako osupnut kao i sam Cazaril. „Ja? Ne! Ja nemam nadzor nad Teidezom.” Cazaril jetko nadoda: „A kako se čini, nemate ni vi. Posljednja je dva tjedna neprestano bio u vašem društvu; zar po ničemu niste mogli naslutiti da bi se ovo moglo dogoditi?” Dy Jironal odmahne glavom. „U njegovu obranu, Teidez je bio pod krivim dojmom da će ovim činom na neki način pomoći kraljinu. Nedostatak razbora mogao bi se pripisati njegovoj dobi, ali nedovoljna upućenost... pa, vi i Orico loše ste obavili svoj posao. Da ste ga češće napajali istinom, ostalo bi manje mjesta za laži. Dao sam zatvoriti njegove baocijske stražare, a njega sam poslao u odaje kako bi čekao na...” kraljinove naredbe sada više ne mogu očekivati. Cazaril dovrši rečenicu: „Vaše naredbe.” Dy Jironal napravi grčevitu kretnju rukom. „Pričekajte. Kraljinčica. .. jučer su kraljinac i njegova sestra razgovarali u četiri oka. Je li ga ona mogla navesti na ovakvo što?” „Petoro će vam svjedoka potvrditi da je to nemoguće. Uključujući samog Teideza. Jučer nije ničim odavao da mu je ovakvo što na umu.” Gotovo ničim. Trebalo je, trebalo je, trebalo je... „Vi imate poprilično velik utjecaj na kraljinčicu”, dy Jironal ogorčeno odbrusi. „Zar stvarno mislite da ne znam tko ju je poticao na prkos? Ne uspijevam odgonetnuti tajnu njezine kobne privrženosti vama, ali namjeravam prekinuti tu vezu.” „Da.” Cazaril iskesi zube. „Dy Joal je sinoć u vaše ime pokušao vitlati bodežom. Naučio je lekciju: sljedeći će vam put zasigurno skuplje naplatiti svoje usluge. To je pogibeljan način zarade.” Dy Jironalove oči zaiskriše od razumijevanja; Cazaril duboko udahne kako bi povratio nadzor nad sobom. Njihove su razmirice postale isuviše očite. Posljednje što mu treba je da mu dy Jironal posveti svoju punu pozornost. „U svakom slučaju ovdje nema nikakve tajne. Teidez kaže da su on i vaš prijazni brat skovali ovu zavjeru prije nego što je Dondo umro.” Dy Jironal napravi korak unatrag, razrogačivši oči, no potom stisne zube ne želeći svojim ponašanjem ništa više odati. Cazaril nastavi: „A sada, ono što bih ja žarko želio znati jest – a vi zacijelo znate odgovor mnogo bolje od mene – je li Dondo znao kako ova menažerija zaista utječe na Orica?” Dy Jironal ošine Cazarila pogledom. „Znaš li ti?” „Sad već čitav Zangre zna. Orico je izgubio vid i pao sa stolca upravo u trenutku kad su njegove životinje pogibale. Sara i njezine dvorske dame odvele su ga u krevet i poslale po liječnike iz Hrama.” Na ovaj je način istodobno izbjegao izravno odgovoriti te je naglo preusmjerio dy Jironalovu pažnju. Kancelar problijedi, okrene se na peti i uputi prema ulaznim vratima Zangrea. Cazaril primijeti da se nije zadržao kako bi upitao kako je Umegat. Bilo je očito da dy Jironal zna kakav je učinak imala menažerija; no razumije li i na koji je način taj učinak djelovao? Razumiješ li ti? Cazaril odmahne glavom i još se jednom zaputi na drugu stranu, umorno koračajući

153

prema gradu. Hramska bolnica Majčine milosti u Cardegossu, smještena u ulici iza Majčina doma na Hramskom trgu, bila je golema stara palača s mnogo krila koju je Redu oporučno ostavila jedna pobožna udovica. Cazaril je u tom labirintu ipak uspio ući u trag Palliju i Umegatu, zatekavši ih u galeriji na drugom katu iznad unutrašnjeg dvorišta. Odmah je shvatio u kojoj se sobi nalaze, zahvaljujući braći dy Gura koji su čuvali stražu ispred zatvorenih vrata. Braća ga pozdraviše i propustiše. Ušavši zatekao je Umegata kako onesviješten leži na krevetu. Žena bijele kose odjevena u zelene halje liječnice Hrama stajala je nagnuta nad njim, šivajući mu duboku i široku posjekotinu na tjemenu. Pomagala joj je poznata, punašna sredovječna žena koja je isijavala jarkozelenom bojom koja nije potjecala od zelene haljine koju je nosila. Cazaril je još uvijek mogao zatvorenih očiju vidjeti njezin blijedi sjaj. Vrhovni svećenik Cardegossa, odjeven u svoje peterobojno crkveno ruho, zabrinuto se vrzmao po prostoriji. Palli je bio naslonjen na zid prekriženih ruku; kad je ugledao Cazarila, lice mu se ozari i uspravi se na noge. „Kako ide?” Cazaril upita Pallija ispod glasa. „Sirotan je još uvijek bez svijesti i leden”, promrmlja Palli. „Mislim da je zadobio poprilično snažan udarac u glavu. A ti?” Cazaril mu prepriča kako se Orico iznenada onesvijestio. Vrhovni im svećenik Mendenal priđe bliže kako bi čuo, a liječnica se osvrne preko ramena. „Jesu li vas obavijestili o tom događaju, vrhovni svećeniče?” upita Cazaril naposljetku. „O, da. Poći ću za Oricovim liječnicima u Zangre čim uzmognem.” Ako je bjelokosu liječnicu i začudila činjenica da ranjeni lovočuvar privlači više pozornosti vrhovnog svećenika nego bolešću pogođen kraljin, to je pokazala tek neprimjetno podignuvši obrve. Kad je posljednji šav bio gotov, namočila je komad tkanine u lavor vode kako bi mu s obrijanog tjemena oprala krv skorenu oko rane. Obrisala je ruke, pregledala Umegatove prevrnute oči ispod sklopljenih kapaka te se uspravila. Majčina je primalja uklonila Umegatovu odsječenu lijevu pletenicu i ostatak liječničkog pribora razasutog unaokolo, te dovela sve u red. Vrhovni svećenik Mendenal ispreplete prste i upita liječnicu: „Onda?” „Pa, lubanja nije slomljena, koliko mogu napipati. Ostavit ću ranu otkrivenu kako bih lakše primijetila ako počne krvariti ili ako nastanu otekline. To je sve što vam mogu reći dok se ne probudi. Sada ne možemo učiniti ništa osim utopliti ga i bdjeti nad njim dok se ne razbudi.” „Kad će to biti?” Liječnica se dvojbeno zagleda u svog pacijenta. Cazaril također. Uvijek besprijekorno dotjerani Umegat zacijelo bi se zgražao nad svojim trenutnim zgužvanim, napola odstriženim, beznadno beživotnim izgledom. Umegatova nekoć zlaćana roknarska put još uvijek je bila samrtno pepeljasta, nalik na prljavi dronjak. Hroptao je. Nije dobro. Cazaril je na svoje oči vidio kako su se neki ljudi koji su tako izgledali oporavili; ali su isto tako znali i sasvim klonuti i umrijeti. „Ne mogu se dulje zadržati”, oglasi se naposlijetku liječnica, a Cazarilu njezine riječi zazvuče kao jeka njegovih vlastitih misli. „Onda nas ostavite. Ministrantica će bdjeti nad njim.” „U redu, vaša Uzoritosti.” Liječnica se nakloni i dade upute primalji: „Smjesta pošaljite po mene ako se probudi, ili dobije vrućicu, ili se počne grčiti.” Sakupi svoj pribor. „Lorde dy Palliare, zahvaljujem vam na pomoći”, reče vrhovni svećenik, a zatim dometne: „Lorde Cazarile, molim vas da ostanete.” Palli smjesta odgovori: „Zaista nema na čemu, vaša Uzoritosti”, ali već idućeg trenutka, kad mu je doprlo do mozga što mu svećenik pokušava natuknuti, dometne: „O. Aha. Ako si ti dobro, Caze...?“ „Za sada jesam.” „Onda bih se možda trebao vratiti u Kćerkin dom. Ako ti išta zatreba, u bilo koje doba dana ili noći, pošalji nekoga po mene ili tamo ili u palaču Yarrin, i smjesta ću doći da ti budem na usluzi. Ne bi smio ići uokolo sam.” Mrko ga pogleda kako bi bio siguran da će

154

Cazaril njegove riječi protumačiti kao naredbu, a ne kao duhovitu dosjetku na rastanku. I on se nakloni te, otvorivši liječnici vrata, krene za njom. Kad su se vrata zatvorila, Mendenal se okrene prema Cazarilu ispruženih ruku kao da preklinje. „Lorde Cazarile, što nam je činiti?” Cazaril ustukne. „Tako mi svih pet bogova, vi pitate mene!“ Svećenik ojađeno izobliči usne. „Lorde Cazarile, ima tek dvije godine otkako sam vrhovni svećenik u Cardegossu. Izabrali su me, pretpostavljam, zato što sam bio dobar upravitelj, i kako bih udovoljio svojoj obitelji, jer su moj brat i moj otac prije njega bili moćni provincijari. Zavjetovan sam redu Kopileta od svoje četrnaeste godine, a otac je na mene prepisao veliku ostavštinu kako bi bio siguran da ću biti dobro zbrinut i da će mi osigurati napredovanje. Cijeloga života vjerno služim bogovima, ali... oni mi se ne obraćaju.” Zagleda se netremice u Cazarila, a zatim svrne pogled prema Majčinoj primalji s izrazom čudnovate, beznadne, bezopasne zavisti u očima. „Običan, pobožan čovjek koji se zatekne u istoj prostoriji s tri djelatna sveca – ako ima imalo pameti – ne pretvara se pozvanim dijeliti savjete, nego moli da mu savjet udijele.” „Ja nisam...” Cazaril pregrize jezik. Imao je mnogo važnijih briga od prepiranja oko teološke definicije njegova trenutačnog stanja, iako, ako je to bilo svetaštvo, bogovi zacijelo nadmaše sami sebe kad nekoga žele prokleti. „Plemenita ministrantice... ispričavam se, zaboravio sam vam ime.” „Ja sam Clara, lorde Cazarile.” Cazaril joj se kratko nakloni. „Ministrantice Clara. Vidite li... zar ne vidite... Umegatov sjaj? Nikad ga prije nisam vidio kad... zar on ugasne kad čovjek spava ili je u nesvijesti?” Ona odmahne glavom. „Bogovi su uz nas i na javi i u snu, lorde Cazarile. Sigurna sam da mi nije podarena jednaka snaga vida kao vama, ali kako se čini, Kopile više ne obitava u Učenom Umegatu.” „O, ne”, uzdahne Mendenal. „Jeste li sigurni?” upita Cazaril. „Zar ne bi mogla biti riječ o poremećaju moga... vašega unutarnjeg vida?” Ona ga promotri lecnuvši se. „Ne. Jer vas vidim sasvim jasno. Vidjela sam vas prije nego što ste stigli do vrata. Gotovo je bolno biti u istoj prostoriji s vama.” „Znači li to da je čudotvorno djelovanje menažerije prekinuto?” upita zabrinuto Mendenal, mahnuvši rukom prema onesviještenom lovočuvaru. „Sad nas više nikakav nasip ne štiti od bujice ovoga mračnog prokletstva?” Ministrantica neko vrijeme pošuti. „Božji dar više ne prebiva u Umegatu. Ali ne znam hoće li Kopile početi djelovati putem volje nekoga drugog čovjeka.” Mendenal se okrene i pun nade zagleda u Cazarila. „Možda njegove?” Ministrantica se namršti okrenuvši se prema Cazarilu i podigne ruku do čela zaštitivši oči. „Ako ja jesam svetica, kao što me Učeni Umegat naziva, onda sam tek mala, kućna svetica. Da mi se zahvaljujući Umegatovim poukama tijekom godina nije izoštrila moć zapažanja, smatrala bih se tek neobično nadarenom primaljom i stoga sretnom u svom izboru zanimanja.” Cazaril smjesta pomisli kako sreća nije jedan od najistaknutijih osjećaja koje je on iskusio otkako se igrom slučaja zatekao u labirintu bogova. „A opet, Majka djeluje kroz mene tek s vremena na vrijeme, a zatim odlazi nekamo drugdje. Lord Cazaril... bukti. Još otkako sam ga ugledala na pogrebu lorda Donda. U njemu su prisutne bijela svjetlost Kopileta i plava bistrina Gospe proljeća, obje istodobno, neprekidna živa prisutnost obaju božanstva pomiješana s još nekom mračnom silom koju ne mogu raspoznati. Umegat je mogao jasnije vidjeti. Možda je Kopile pridodalo još nešto u kovitlac koji ovdje već postoji, no ja to nisam u stanju vidjeti.” Vrhovni svećenik dotakne čelo, usne, pupak, međunožje i srce raširenim dlanom, te se žudno zagleda u Cazarila. „Dva božanstva, dva božanstva odjednom, i to u ovoj prostoriji!” Cazaril se nagne prema naprijed čvrsto stisnuvši šake, a strašni pritisak koji osjeti ispod pojasa podsjeti ga na užasavajuću oteklinu pod njim. „Je li vam Umegat otkrio što sam učinio lordu Dondu? Jeste li razgovarali s Rojerasom?”

155

„Da, da, govorio sam s Rojerasom, dobar čovjek, ali naravno, nije mogao razumjeti...” „Rekao bih da je razumio bolje nego vi. Ja u utrobi nosim smrt i umorstvo. Sablazan koja, koliko mi je poznato, zadobiva ne samo duševni nego i tjelesni oblik kojeg tvore demon i prokleti duh Donda dy Jironala. Koji, uzgred budi rečeno, noću urla na mene Dondovim glasom, koristeći se njegovim najprljavijim rječnikom, a Dondova su usta bila poput glavnoga odvodnog kanala Cardegossa. A može se osloboditi jedino tako da me rastrga. To nije sveto, to je gnusno!“ Mendenal napravi korak natrag, trepćući. Cazaril se uhvati za glavu. „Muče me jezivi snovi. I bolovi u trbuhu. I gnjevni ispadi. I bojim se da Dondo polako počinje probijati van.” „O, bogovi”, Mendenal će nato bespomoćno. „Lorde Cazarile, nisam imao pojma. Umegat mi je samo rekao da ste mušičavi, i da je najbolje da vas prepustim njemu na brigu.” „Mušičav”, Cazaril ponovi muklim glasom. „E, i da, jesam li spomenuo duhove? I to bi trebalo govoriti... nešto, budući da se činilo da ga oni najmanje zabrinjavaju.” „Duhovi?” „Svi me duhovi Zangrea prate uokolo po zamku, a noću se roje oko mog kreveta.” „O”, oglasi se Mendenal najednom poprimivši zabrinut izraz. „Tako.” „Tako?” „Je li vas Umegat upozorio na duhove?” „Ne... rekao je da mi ne mogu nauditi.” „Pa, i mogu i ne mogu. Ne mogu vam ništa dok ste živi. No kako mi je Umegat objasnio, Gospino je čudotvorno djelovanje privremeno odgodilo ispunjenje Kopiletova čuda, ali ga nije i poništilo. Iz toga slijedi da, hm, ako Ona rastvori dlan i demon odleti s vašom dušom – i, naravno, Dondovom – vaše će tijelo postati tek olupina kojoj je svojstvena određena, ovaj, opasna odsutnost bogova, koja nije sasvim nalik prirodnoj smrti. A izgnane, proklete duše mogle bi se pokušati, ovaj, nastaniti u njoj.” Nakon nekoliko trenutaka bremenite tišine Cazaril upita: „Je li im to ikada pošlo za rukom?” „Katkad. Svjedočio sam jednom takvom slučaju, dok sam bio mladi svećenik. Prezreni su duhovi bezglava, glupava stvorenja, ali je iznimno nezgodno nanovo ih istjerati kad jednom zaposjednu neko tijelo. Potrebno ih je spaliti... pa, žive ne bi bio sasvim ispravan izraz. To je vrlo ružan prizor, osobito ako članovi obitelji ne razumiju što se događa, jer, naravno, budući da se nalazi u vašem tijelu, duh vrišti vašim glasom... To u tom slučaju ne bi bila vaša briga, naravno; vi biste dotad već bili, ovaj, negdje drugdje, ali bi druge moglo poštedjeti, ovaj, bolnih muka ako biste se pobrinuli da je uz vas uvijek netko tko će razumjeti koliko je nužno spaliti vaše tijelo prije zalaska sunca...” Mendenalov glas skrušeno utihne. „Hvala vam, Vaša Uzoritosti”, reče Cazaril pretjerano učtivo. „Ovo ću pridodati Rojerasovoj teoriji o demonu koji si je u stanju napraviti novo tijelo unutar mog tumora i izaći na slobodu polagano me izjedajući, ako ikad više padnem u napast dobro se naspavati. Iako pretpostavljam da nema razloga zašto se oba slučaja ne bi odigrala. Jedan za drugim.” Mendenal se nakašlje kako bi pročistio grlo. „Žao mi je, gospodine. Mislio sam da biste trebali znati.” Cazaril uzdahne. „Da... pretpostavljam da bih trebao.” Podigne pogled prisjetivši se sinoćnje prepirke s dy Joalom. „Je li moguće... recimo da Gospin stisak popusti na trenutak. Je li moguće da se Dondova duša pomiješa s mojom?” Mendenal podigne obrve. „Ne bih... Umegat će znati. O, kako bih volio da se probudi! Pretpostavljam da bi Dondo na taj način brže pribavio tijelo nego da ga razvije unutar tumora. Čini mi se da bi u tom slučaju bio isuviše malen.” Napravi nesigurnu kretnju rukama kao da odmjerava. „Rojeras se ne bi složio”, Cazaril će oporo. Mendenal se protrlja po čelu. „Jao, siroti Rojeras. Mislio je da sam se najednom počeo zanimati za njegovu specijalnost kad sam se počeo raspitivati o vama, a ja sam ga, naravno, ostavio u pogrešnom uvjerenju. Mislio sam da cijelu noć neće prestati govoriti. Naposljetku sam mu morao obećati da ću poslati kesu zlatnika za njegov odjel, samo kako bih izbjegao razgledavanje njegove zbirke.”

156

„I ja bih platio da to izbjegnem”, prizna Cazaril. Nakon nekoliko trenutaka upita znatiželjno: „Vaša Uzoritosti... kako to da me nisu uhitili zbog Dondova umorstva? Kako je Umegat to izgladio?“ „Umorstva? Nikakvo se umorstvo nije dogodilo.” „Oprostite, ali čovjek je ubijen, i to od moje ruke, i to pomoću čarolije smrti, a to je zločin kažnjiv smrću.” „O. Da, razumijem. Neuki su ljudi puni zabluda o čaroliji smrti, pa eto, čak je i naziv pogrešan. Vidite, to je zgodno teološko pitanje. Pokušaj bacanja smrtnih čini zločin je s predumišljajem, čin zavjere. Uspješno bačene smrtonosne čini uopće nisu smrtonosne. Tu je riječ o čudu pravde, pa stoga ne može biti zločin, jer time upravlja bog koji na kraju ugrabi žrtvu – odnosno žrtve... želim reći, nije baš da kraljin može poslati vojnike da uhite Kopile, zar ne?” „Mislite li da će sadašnji kancelar Chaliona biti voljan uvažiti tu razliku?” „Ovaj... ne. I upravo je zbog toga Umegat savjetovao Hramu da se radije u tajnosti pozabavi ovim... ovim vrlo zamršenim pitanjem.” Mendenal se počeše po obrazu obuzet novom brigom. „Iako, istina je da je ovo prvi put da je onaj koji moli za pravdu u ovakvom slučaju preživio bacanje takvih čini... razlika je bila jasnija dok je sve bilo u teoriji. Dva čuda. Nikad mi nije ni palo na pamet da je to moguće. To se nikad prije nije dogodilo. Gospa Proljeća vas zacijelo iznimno voli.“ „Kao što i gonič teretne zaprege voli mulu koja mu nosi prtljagu”, odvrati Cazaril ogorčeno, „dok je bičem tjera preko visokih prijevoja.” Vrhovni se svećenik doimao pomalo zatečeno; jedino se ministrantica Clara osmjehnula shvativši o čemu Cazaril govori. Umegat bi zasigurno frknuo nosom, pomisli Cazaril. Postalo mu je jasno zašto je roknarski svetac toliko volio s njim razgovarati o tim stručnim stvarima. Jedino su se sveci mogli tako šaliti na račun bogova, jer je jedini izbor koji su imali bio šaliti se ili vrištati, a jednako su tako znali da je bogovima sasvim svejedno. „Da, ali...” reče Mendenal. „Umegat je potvrdio da vaše izvanredno spasenje mora služiti izvanrednoj svrsi. Zar nemate... zar ne možete ni naslutiti što bi to moglo biti?” „Vrhovni svećeniče, ja ne znam ništa.” Cazarilu zadrhti glas. „I mene je...” Naglo zašuti. „Da?” obodri ga Mendenal. Ako to izgovorim naglas, raspast ću se na licu mjesta. Cazaril oblizne usne i teško proguta. Kad je naposljetku uspio protisnuti riječi kroz usta, zazvučale su kao promukli šapat. „Užasno me je strah.“ „O”, oglasi se vrhovni svećenik nakon duge šutnje. „Razumijem. Da, ja... jasno mi je da... O, kad bi se barem Umegat probudio!” Majčina se primalja nakašlje ustručavajući se. „Kaštelane dy Cazarile?” „Da, ministrantice Clara?” „Mislim da imam poruku za vas.” „Molim?” „Majka mi se noćas obratila u snu. Nisam bila sasvim sigurna, jer moj um u snu često raspreda svakojake maštarije na temelju onoga što mi se toga trena vrti po glavi, a Ona mi je često u mislima. Stoga sam danas namjeravala to povjeriti Umegatu i zamoliti ga za stručan savjet. Ali Ona mi je rekla, rekla je...” – Clara duboko udahne i umiri glas, a izraz lica postane joj spokojniji – „‘Reci vjernom glasniku moje Kćeri da se više od svega čuva očajavanja.’” „Da?” Cazaril će nakon nekoliko trenutaka. „I...?” Dovraga, ako su se bogovi već potrudili poslati mu poruku putem tuđih snova, volio bi da je barem malo manje tajnovita. I praktičnija. „To je bilo sve.” „Jeste li sigurni?” upita Mendenal. „Pa... moguće je da je rekla odani dvorjanin moje Kćeri. Ili dvorski upravitelj. Ili zapovjednik. Ili svo četvero... tog se dijela nejasno sjećam.” „Ako je tome tako, tko su onda ostala trojica?” upita zbunjeno Mendenal. U mislima mu odjeknuše riječi koje mu je provincijarica uputila u Valendi, natjeravši

157

Cazarila da protrne od glave do bolne trbušne šupljine. „Ja... Ja sam taj, vrhovni svećeniče. Ja sam taj.” Nakloni se ministrantici i procijedi: „Hvala vam, Clara. Molite se za mene svojoj Gospi.” Ona mu uzvrati nijemim smiješkom koji je odavao razumijevanje i kratko kimne glavom. Ostavivši Majčinu ministranticu da budno bdije nad Umegatom, vrhovni se svećenik ispriča i ode kako bi podvorio kraljina Orica, stidljivo i plaho pozvavši Cazarila da mu se pridruži do ulaznih vrata Zangrea. Cazaril je bio zahvalan na toj ponudi, te je krenuo za njim van. Prijašnji užasni gnjev i strah već su odavno minuli, ostavivši ga onemoćalim i slabim. Koljena su mu klecala dok se penjao prema galeriji; da se nije pridržavao rukohvata, stropoštao bi se niz stube između dva odmorišta. Bilo mu je neugodno kad je brižni vrhovni svećenik stao uporno zahtijevati da ga četvorica kršnih zavjetnika ponesu uzbrdo na Mendenalovoj vlastitoj nosiljci, dok je on sam koračao uz njih. Cazaril se osjećao glupavo, i upadljivo. No također je, morao je priznati, bio duboko zahvalan.  

Razgovor od kojeg je Cazaril strepio odigrao se tek poslije večere. Nakon što je paž došao po njega, nevoljko se popeo u primaću sobu kraljinčice. Iselle, vidno napeta, dočekala ga je u pratnji Betriz. Kraljinčica pokaže rukom prema stolcu. Svijeće koje su veselo plamsale u svim zidnim fenjerima nisu uspjele rastjerati sjenu koja ju je obavijala. „Kako je Oricu?” Cazaril zabrinuto upita svoje štićenice. Nijedna od njih nije sišla u blagovaonicu na večeru, nego su ostale na gornjem katu s kraljinicom i bolesnim kraljinom. Betriz odgovori: „Večeras se činio mirniji, kad je shvatio da nije potpuno oslijepio – desnim je okom uspio vidjeti plamen svijeće. Ali ne mokri kako bi trebao, a njegov se liječnik boji da bi to moglo prerasti u vodenu bolest. Zaista izgleda strašno podbuhlo.” Ugrize se za usnu od brige. Cazaril pogne glavu pred kraljinčicom. „A jeste li uspjeli vidjeti Teideza?” Iselle uzdahne. „Da, odmah nakon što ga je kancelar dy Jironal izgrdio. Bio je isuviše izbezumljen da bi se razumno ponašao. Da je mlađi, mislila bih da je riječ o jednoj od njegovih djetinjastih provala bijesa. Žao mi je što je sad već prevelik za pljusku. Odbija hranu i baca predmete na sluge, a sad kad više nije zatočen u svojim odajama, odbija izaći van. Kad postane takav, nema drugog rješenja doli pustiti ga na miru. Sutra će mu biti bolje.” Žmirne prema Cazarilu, a usta joj se stisnu. „I tako, gospodine. Koliko već dugo znate za to mračno prokletstvo koje se nadvilo nad Oricom?” „Sara je konačno razgovarala s vama... zar ne?” „Jest.” „Što je točno rekla?” Iselle mu u kratkim crtama poprilično točno prepriča priču o Fonsi i Zlatnom Generalu, te o naslijeđu zle kobi koje je preko Iasa prešlo na Orica. Sebe i Teideza nije spomenula. Cazaril je grizao članak svog prsta. „Dakle, raspolažete s otprilike polovinom činjenica.” „Ne sviđa mi se takav polovični udio, Cazarile. Svijet od mene zahtijeva da donosim ispravne odluke na temelju nepostojećih činjenica, a onda moje pogreške pripisuje djevojaštvu, kao da je moje djevojaštvo zaslužno za moje neznanje. Neznanje nije isto što i glupost, ali gotovo kao da jest. A ja se ne volim osjećati glupo.” U riječima koje je upravo izgovorila odjeknula je željezna odlučnost, bez ikakve sumnje. Cazaril pogne glavu u znak isprike. Najradije bi zaplakao zbog onoga što će upravo izgubiti. Predugo je šutio, ali ne kako bi zaštitio njezinu djevojačku nevinost, ili Betrizinu, pa čak ni iz straha da će biti uhićen. Bilo ga je strah da će izgubiti blaženi osjećaj koji su mu pružale njihova naklonost i poštovanje, pomisao na to da će u njihovim očima postati nakazan izazivala mu je mučninu. Kukavico. Govori, i završi s tim. „Prvi sam put čuo za prokletstvo večer nakon Dondove smrti, od lovočuvara Umegata

158

– koji, uzgred rečeno, i nije lovočuvar, nego svećenik iz reda Kopileta i svetac koji je bio zadužen za čudo Oricove menažerije.” Betriz razrogači oči. „Jao. Meni... meni se on sviđao. Kako mu je?” Cazaril napravi kretnju rukom kao da odvaguje. „Loše. Još je uvijek u nesvijesti. A što je još gore...” – teško proguta misleći: Evo ga, ide – „prestao je sjajiti.” „Prestao je sjajiti?” nato će Iselle. „Nisam znala ni da je počeo.“ „Da. Znam. Vi to niste u stanju vidjeti. Postoji nešto... što vam nisam rekao o Dondovu umorstvu.” Duboko udahne. „Ja sam taj koji je žrtvovao vranu i štakora i molio se Kopiletu za Dondovu smrt.“ „Ha! Mogla sam i misliti”, reče Betriz uspravivši se u stolici. „Da, ali... ono što ne znate jest da mi je molitva uslišana. Trebao sam umrijeti te večeri u Fonsinu tornju. No molitve neke druge osobe su se umiješale. Iselleine, rekao bih.” Kimne glavom prema kraljinčici. Ona razmakne usne i položi dlan na grudi. „Ja sam se molila Gospi da me poštedi Donda!” „Vi ste se molili – a Gospa je poštedjela mene.“ Zatim potišteno nadoda: „Ali, kako se čini, ne od Donda. Vidjeli ste kako su na pogrebu svi bogovi odbili dati znak da mu je duša prešla na drugi svijet?” „Da, i tako je prognan, proklet i zarobljen na ovom svijetu”, reče Iselle. „Pola se dvora pribojavalo da je na slobodi negdje u Cardegossu pa su se nakitili talismanima kako bi se zaštitili od njega.” „Točno je da je u Cardegossu. Ali da je na slobodi... nije. Većina izgubljenih duhova zatočena je na mjestu na kojem je ubijena. Dondo je zatočen u osobi koja ga je ubila.” Cazaril zatvori oči jer nije bio u stanju podnijeti pogled na njihova sve bljeđa lica. „Sjećate se mog tumora? To nije tumor. Odnosno, nije samo tumor. Dondova je duša zarobljena u meni. Zajedno s demonom smrti, kako se čini, no nasreću, demon barem blaženo šuti i ne buni se zbog svega toga. Dondo je taj koji nikako da zaveže gubicu. Noću urla na mene. U svakom slučaju...” Ponovno otvori oči, ali se ne usudi podignuti pogled. „Zahvaljujući svoj toj... božanskoj djelatnosti, podarena mi je neka vrsta unutarnjeg vida. Umegat ga ima... u gradu postoji i Majčina svetica koja ga također ima... i ja ga imam. Umegat sjaji – sjajio je – bijelim sjajem. Majka Clara isijava blijedozeleni sjaj. Oboje su mi rekli da je moj sjaj uglavnom bijele i plave boje, te da je sav uskovitlan i da bukti.” Naposljetku se prisili podignuti pogled i sretne se s Iselleinim. „A Oricovo prokletstvo vidim kao tamnu sjenu. Iselle, slušajte, ovo je jako bitno. Mislim da Sara ovo ne zna. Ta sjena ne obavija samo Orica. Obavija i vas i Teideza. Svi su Fonsini potomci, čini se, okaljani tim mračnim prokletstvom.” Nakon što je neko vrijeme ukočeno i nepomično sjedila u tišini, Iselle reče tek: „To donekle ima smisla.” Betriz se iskosa zapiljila u njega. Ako je bilo suditi prema njegovu remenu, tumor mu nije postao krupniji nego što je prije bio, ali se zbog njezina netremičnog pogleda osjećao čudovišno. Malčice se pogrbi kako bi prikrio trbuh te joj uputi slabašni, neveseli smiješak. „Ali kako ćete se osloboditi te... sablasti što se nastanila u vama?” Betriz polako zapita. „Ovaj... kako sam ja shvatio, ako umrem, moja duša više neće biti usidrena u mom tijelu, a demon smrti biti će pušten na slobodu kako bi mogao obaviti svoj posao. Ja mislim. Malo me strah da bi me demon mogao pokušati obmanuti i na prijevaru me navesti u smrt, ako je uopće u stanju to učiniti; čini mi se da ima samo jedan cilj. On želi ići kući. Ili, ako Gospa otvori svoj dlan, demon će biti pušten na slobodu i istrgnuti mi dušu iz tijela, pa ćemo opet svi zajedno otići.” Odluči da je neće opterećivati drugom Rojerasovom teorijom. „Ne, lorde Caze, niste me shvatili. Mene zanima kako se možete toga osloboditi, a da ne umrete.“ „I ja bih to volio znati”, Cazaril uzdahne. Uz nešto truda uspije se uspraviti i iskrenije nasmiješiti. „To nije bitno. Svojevoljno sam izabrao ustupiti svoj život u zamjenu za Dondovu smrt, i sad mi je dug dospio na naplatu. Rok za isplatu je samo odgođen, ne i opozvan. Gospa me očigledno održava na životu jer još moram obaviti nekakav zadatak. Da nije tako, sam bih

159

sebe ubio od gnušanja i završio s tim.” Iselle žmirne na ove riječi, uspravi se i odrješito reče: „E, pa ja te ne razrješavam dužnosti koju imaš prema meni! Jesi li me čuo, Cazarile?” Smiješak mu na trenutak postane sasvim nehinjen. „Aha.” „Da,” reče Betriz, „i nemaš razloga misliti da ćeš nam najednom postati gadljiv i da ćemo te početi izbjegavati samo zato što... u tebi netko obitava. Mislim... i od nas se očekuje da jednog dana dijelimo svoja tijela s drugim bićem. I zbog toga se nitko neće gnušati nad nama, zar ne?” Zastane kad je shvatila u kojem smjeru vodi ta metafora. Cazaril, koji se već neko vrijeme nastojao kloniti upravo te usporedbe, reče blago: „Da, ali s Dondom? Obje ste povukle granicu kod Donda.” Zapravo, sjećanje na svakog čovjeka kojeg je u životu usmrtio vratilo mu se kao da ga je nosio drhtaj ruke u kojoj je držao mač, tišteći ga i dalje, na neki način. I na taj način nosimo breme vlastitih grijeha. Iselle prekrije dlanom usta najednom obuzeta zebnjom. „Cazarile... on ne može izaći, zar ne?” „Molim se Gospi da se to ne dogodi. Kad ga zamislim kako mi polako obuzima um, to je... to je najstrašnije od svega. Strašnije čak i od... nema veze. O. Sad sam se sjetio, trebao bih vas upozoriti na duhove.” Ukratko im ponovi ono što mu je vrhovni svećenik ispričao, kako je potrebno spaliti njegovo tijelo, te im objasni zašto. Osjetio je čudnovato olakšanje kad je to izbacio iz sebe. Djevojke su bile potištene, ali su pozorno slušale; smatrao je kako u njih može imati povjerenja da će imati dovoljno srčanosti učiniti to. A onda ga je obuzeo sram što ranije nije imao povjerenja u njihovu srčanost. „Ali čujte, kraljinčice”, nastavio je. „Prokletstvo Zlatnog Generala pratilo je Fonsino potomstvo, ali i Sara je obavijena sjenom. Umegat i ja smatramo da je na nju prešla udajom.” „Prokletstvo joj je svakako zagorčalo život”, složi se Iselle. „Iz toga logično slijedi da biste se vi udajom mogli osloboditi prokletstva. U svakom slučaju ima nade, velike nade. Mislim da bismo svu pozornost trebali usmjeriti na taj zadatak... ja bih vas rado izbavio iz Cardegossa, iz prokletstva, i općenito iz Chaliona, i to što se prije uspijemo dogovoriti.” „S obzirom na strku na dvoru, ugovaranje braka ne dolazi u...” – Iselle najednom zastane. „Ali... što će biti s Teidezom? I Oricom? I samim Chalionom? Zar da ih napustim, poput zapovjednika koji bježi iz unaprijed izgubljene bitke?” „Vrhovni zapovjednici imaju dalekosežnije dužnosti od jedne bitke. Ako je bitku nemoguće dobiti... ako zapovjednik nije u mogućnosti dobiti tu bitku, možda bi se trebao privremeno povući kako bi dobio rat.” Iselle se sumnjičavo namršti razmatrajući ove riječi. Obrve joj se spuste. „Cazarile... misliš li da su moja majka i baka upoznate s tim mračnim prokletstvom koje se nadvija nad nama?” „Za vašu baku ne znam. A vaša majka...” Ako je Ista vlastitim očima vidjela duhove Zangrea, znači da je i ona neko vrijeme bila obdarena unutarnjim vidom. Što bi se iz toga dalo zaključiti? Cazarilovu maštu preplavi bujica zamisli. „Vaša majka zna nešto, ali ne znam koliko. U svakom slučaju dovoljno da je obuzme smrtni strah nakon što ste vi i Teidez pozvani u Cardegoss.” „A ja sam mislila da se isuviše brine oko sitnica.” Iselle snizi glas. „Mislila sam da je luda, kao što su i sluge među sobom šuškali.” Bore od mrštenja još joj se dublje urežu u čelo. „Moram o mnogočemu razmisliti.” Kako je njezina šutnja potrajala, Cazaril ustane i objema damama zaželi laku noć. Kraljinčica mu uzvrati kimnuvši glavom, vidno odsutna duhom. Betriz sklopi ruke zagledavši se u njega s tjeskobno ispitivačkim izrazom na licu, te mu se napola nakloni. „Čekaj!” Iselle najednom povikne kad je stigao do vrata. Cazaril se okrene; ona skoči na noge sa stolca, priđe mu krupnim koracima i uhvati ga za obje ruke. „Isuviše si visok. Pogni glavu”, naredi mu. On poslušno pogne glavu, a ona se popne na prste. Cazaril iznenađeno zatrepće kad mu je svojim mladim usnama bez imalo oklijevanja utisnula službeni poljubac u čelo, a zatim i na svaku nadlanicu, pridignuvši ih ustima. Zatim je kleknula na pod uz šuštanje mirišljave

160

svile, a njegova se usta otvoriše nijemo prosvjedujući kad mu je poljubila oba stopala s istom nepokolebljivom odlučnošću. „Tako”, reče Iselle ustajući. Uzdigne bradu. „Sad možeš ići.” Niz Betrizine su obraze klizile suze. Isuviše potresen da bi išta rekao, Cazaril se duboko nakloni i povuče na nespokojan počinak.

19

Sljedeći je dan Cazaril zatekao Zangre u sablasnoj tišini. Nakon Dondove je smrti dvor, istina, bio uznemiren, ali i uzbuđen, te sklon govorkanju i došaptavanju. Sad je čak i došaptavanje utihnulo. Svi oni koji nisu imali izravne dužnosti na dvoru držali su se podalje, a oni koji su imali neodgodive zadatke obavljali su ih žurno i u zabrinutoj tišini. Iselle i Betriz dan su provele u Iasovoj kuli, gdje su bile na usluzi Sari i Oricu. U zoru su Cazaril i mrki dvorski upravitelj nadgledali spaljivanje i pokapanje životinjskih ostataka. Ostatak je dana Cazaril proveo između svoga radnog stola, gdje je tobože pokušavao posložiti nered koji se na njemu nakupio, i hramske bolnice kamo se vukao klipšući. Umegat je i dalje ležao u jednakom stanju, siv u licu i sipljivo dišući. Nakon drugog posjeta bolnici Cazaril se zaustavio u hramu i pomolio, ničice i šapćući, redom ispred svih pet oltara. Kad je već zaražen tom svetačkom bolešću, kvragu, neka to barem nečemu posluži! Bogovi nas ne obdaruju čudima u našu korist, nego u svoju vlastitu, rekao mu je Umegat. Zaista? Cazaril je smatrao da bi ta pogodba trebala djelovati u oba smjera. Kad bi ljudi prestali bogovima prepuštati svoju slobodnu volju pomoću koje oni čine čuda, što bi bogovi poduzeli? Pa, prvo što bi se dogodilo jest da bih ja pao na mjestu mrtav. To je bila jedna činjenica. Cazaril je dugo vremena ležao pred oltarom Gospe proljeća, no nije bio u stanju prozboriti ni riječi, čak mu se ni usne nisu pomaknule. Je li bio posramljen, postiđen, zdvojan? No, bili oni rječiti ili nijemi, bogovi su mu uzvratili pukom šutnjom, i to pet puta zaredom. Klipšući polako natrag uzbrdo, Cazaril se prisjetio Pallijeva upornog zahtijevanja da nikamo ne ide bez pratnje kad se na ulazu u palaču Jironal mimoišao s dy Joalom i još jednim dy Jironalovim plaćenikom. Dy Joal je dohvatio balčak mača, ali ga nije isukao; zaobišli su se u širokom luku, uljudno i oprezno kimnuvši jedan drugome glavom. Vrativši se u ured, Cazaril je počeo trljati bolno čelo i stao pomno razmišljati o Iselleinu braku. Kraljinac Bergon od Ibre, dakle. Dečko će poslužiti svrsi kao i bilo koji drugi, a opet je bolji od većine, pomisli Cazaril. Ali zbog ovih previranja na chalionskom dvoru, otvoreni pregovori nisu bili mogući. Njih će morati obaviti tajni izaslanik, i to što prije. Nabrajajući u mislima imena dvorjana sposobnih za takvu diplomatsku misiju, Cazaril se nije mogao sjetiti niti jednog u kojeg je imao povjerenja. Na mnogo kraćem popisu ljudi kojima je vjerovao nije bilo iskusnih diplomata. Umegat nije bio u stanju ustati iz kreveta. Vrhovni svećenik nije mogao potajno otići. Palli? Stupnik dy Palliar u najmanju je ruku imao dovoljno visok čin koji bi zahtijevao poštovanje kraljina Ibre. Pokuša zamisliti prostodušnog Pallija kako s Liscem od Ibre pregovara o osjetljivim točkama Iselleina bračnog ugovora te zagunđa. Možda... možda ako bi Pallija poslao s iznimno iscrpnim i izričitim popisom uputa...? Što se mora, mora se. Sutra će načeti tu temu s Pallijem.  

Cazaril se prije spavanja na koljenima molio da bude pošteđen noćne more koju je sanjao već tri noći zaredom i u kojoj je Dondo ponovno narastao do svoje prirodne veličine, a zatim mu, nekim čudom odjeven u svoje pogrebno ruho i naoružan mačem, rasporio utrobu i izašao na slobodu. Možda je Gospa uslišala njegovu molbu; u svakom slučaju prenuo se u zoru dok mu je srce lupalo, a u glavi mu bubnjalo, probudivši se iz nove noćne more. Ovaj je put Dondo nekako uspio usisati Cazarilovu dušu u vlastiti trbuh te se dočepao slobode kako bi preuzeo Cazarilovo tijelo. A zatim se upustio u nasilnički pohod po ženskim odajama dok ga je Cazaril bespomoćno promatrao ne mogavši ga zaustaviti. Probudio se u sivu zoru sav

161

zadihan, a kad je nanovo postao svjestan stvarnosti, Cazaril na svoju žalost shvati da mu je tijelo bolno nadraženo. Je li, dakle, Dondo zaista bio bačen u mračnu tamnicu do koje nisu dopirali nikakvi zvukovi, lišen svih osjeta? Ili se prikrpao Cazarilu kao vrhunska uhoda i voajer? Cazaril nije zamišljao kako vodi ljubav s Be..., s bilo kojom ženom, otkako ga je zadesila ova prokleta nevolja; protrnuo je od glave do pete zamislivši taj prekobrojni kvartet među plahtama. Cazaril na trenutak zamisli kako bi bilo umaknuti od svega skočivši kroz prozor. Mogao bi progurati ramena kroz otvor i sunovratiti se; sam bi ga pad ošamutio i na kraju zdrobio... učas bi skončao. Ili da si nožem prereže zapešće, ili vrat, ili trbuh, ili sve troje... Uspravi se u krevetu trepćući i spazi pet-šest utvara koje su se naguravale oko njega poput strvinara oko uginulog konja. Cazaril prosikće, zanjiše se prema naprijed i stane mahati rukama po zraku kako bi ih rastjerao. Je li moguće da se jedna od njih nastani u tijelu sa smrskanom glavom i oživi ga? Iz riječi vrhovnog svećenika dalo se zaključiti da jest. Kako se činilo, oslobođenje putem samoubojstva onemogućavala mu je ova sablasna straža. Užasavajući se sna, posrćući je izašao iz kreveta i krenuo se umiti i odjenuti. Na povratku iz blagovaonice s doručka kojeg je jedva dotaknuo Cazaril na stubama susretne zadihanu Nan dy Vrit. „Gospodarica vas moli da joj se smjesta pridružite”, reče mu Nan, a Cazaril kimne glavom i požuri uza stube. „Ne u njezinim odajama”, dometne Nan kad se zaputio na četvrti kat. „U odajama kraljinca Teideza.” „O.” Cazaril podigne obrve i okrenuvši se prođe pored vlastite ložnice te se zaputi niz hodnik prema Teidezovim odajama dok ga je Nan u stopu slijedila. Stupivši u ured u predsoblju, istovjetan Iselleinu na gornjem katu, Cazaril začuje glasove koji su dopirali iz unutrašnjih prostorija; Iselleino mrmorenje i Teidezovo povišeno: „Ne želim ništa jesti! Ne želim nikoga vidjeti! Odlazi!” Primaća je soba bila zakrčena oružjem, odjećom i darovima koji su bili razbacani posvuda. Cazaril se stane provlačiti između njih prema ložnici. Teidez je ležao na jastucima, još uvijek u potkošulji. Zagušljivi vlažan zrak u prostoriji odisao je mladenačkim znojem i još nekakvim reskim mirisom. Teidezov se učitelj-tajnik zabrinuto nadvio nad kraljincem s jedne strane kreveta; Iselle je stajala s druge oslonivši ruke o bokove. Teidez reče: „Želim spavati. Izlazi.” Podigne pogled prema Cazarilu, šćućuri se od straha i uperi u njega prstom. „A njega osobito ne želim vidjeti ovdje!” Nan dy Vrit reče vrlo pitomim glasom: „No, no, nemojte tako, mladi gospodine. Pa nećete se valjda tako obraćati staroj Nan.” Zastrašen nekakvom prastarom navikom, Teidez promijeni ponašanje iz osornog u cmizdravo. „Boli me glava.” Iselle će nato odlučno: „Nan, prinesi svijeću. Cazarile, želim da pogledaš Teidezovu nogu. Meni izgleda jako čudno.” Nan visoko podigne svijećnjak, nadopunjavajući blijedo, sivkasto svjetlo koje je dopiralo kroz prozor. Teidez smjesta zgrabi pokrivače i navuče ih do prsa, ali se ne usudi usprotiviti gnjevnom pogledu starije sestre; ona mu ih istrgne iz ruku i presloži sa strane. Tri su se usporedne, krastave brazde zavojito protezale velikim dijelom mladićeve desne noge. Same se po sebi nisu činile duboke i opasne, ali meso je oko njih toliko nateklo da mu je koža postala sjajna i srebrnkasta. Prozirni ružičasti iscjedak i žuti gnoj polako su istjecali s rubova rane. Cazaril se prisilio zadržati bezizražajno lice dok je proučavao užarene crvene tragove, koji su se zavojito penjali od Teidezova koljena prema unutrašnjoj strani bedra. Teidezove su se oči caklile. Kad je Cazaril pružio ruku prema njemu, on trgne glavom prema natrag. „Ne diraj me!” „Miruj!” Cazaril mu zapovjedi ispod glasa. Opipa Teidezovo čelo koje se žarilo. Cazaril podigne pogled prema tajniku upala lica koji ih je promatrao mršteći se. „Otkad ima vrućicu?” „Mislim da ju je tek jutros dobio.” „Kad ga je liječnik posljednji put pregledao?” „Nije dopustio da pozovemo liječnika, lorde Cazarile. Gađao me stolcem kad sam mu pokušao pomoći i sam si je zavio nogu.”

162

„I vi ste mu to dopustili?“ Cazarilov je glas natjerao tajnika da poskoči. Čovjek slegne ramenima. „Tako je htio.” Teidez zagunđa: „Neki me ljudi slušaju. Zapamtit ću i koji, za ubuduće.” Gnjevno pogleda prema Cazarilu poluzatvorenih kapaka i isplazi donju usnu prema sestri. „Rana se inficirala. Poslat ću po liječnika iz Hrama da ga smjesta dođe pregledati.” Ogorčen, Teidez spuzne natrag pod pokrivače. „Mogu li sad ponovno zaspati? Ako nemate ništa protiv. I navucite zastore, bole me oči od svjetla.” „Da, ostanite u krevetu”, reče mu Cazaril i povuče se. Iselle izađe za njim u predsoblje snizivši glas: „Nije dobro, zar ne?” „Ne. Nije. Dobro ste to primijetili, kraljinčice. Ispravno ste procijenili.” Ona zadovoljno kimne glavom, a on se uz naklon povuče i zaputi prema stubištu na dnu hodnika. Ako je bilo suditi po smrknutom licu Nan dy Vrit, barem je ona razumjela koliko je kraljinac bio daleko od dobrog. Žureći niza stube i natrag preko kamenih ploča u dvorištu prema Iasovoj kuli, jedino o čemu je Cazaril bio sposoban razmišljati bilo je kako gotovo nikad nije vidio čovjeka koji je preživio amputaciju tako visoko na bedru, bez obzira na to koliko mlad i snažan bio. Korak mu se produlji. Uz malo sreće, Cazaril je iz prve našao dy Jironala u uredu kancelarijata. Kancelar je upravo utisnuo pečat na bisagu i otposlao je zajedno s pismonošom. „Kakvi su putevi?” dy Jironal upita mladića koji je, kao i svi glasnici, bio mršav i žilav te je nosio tuniku kancelarijata povrh neobične gomile vunene zimske odjeće. „Blatnjavi, gospodaru. Bit će opasno jahati kad padne mrak.” „Pa, daj sve od sebe”, uzdahne dy Jironal i potapše ga po ramenu. Mladić otpozdravi i izađe mimoišavši se s Cazarilom. Dy Jironal mrko pogleda svog upravo pristiglog posjetitelja. „Cazarile.“ „Gospodine.” Cazaril se djelomično nakloni i stupi unutra. Dy Jironal sjedne na rub radnog stola i prekriži ruke. „Tvoj pokušaj da se sakriješ iza Kćerkina reda koji se urotio da me svrgne osuđen je na propast, znaš”, reče on razgovorljivo. „Namjeravam se pobrinuti da ta propast bude krajnje sramotna.” Cazaril nestrpljivo odmahne rukom na ovo. Mnogo bi ga više iznenadilo da dy Jironal nije poslao nekoga da prisluškuje sjednice vijeća Reda. „Ovo jutro imate mnogo veće brige od onih koje bih vam ja mogao zadati, gospodine.” Dy Jironal razrogači oči od iznenađenja i nakrivi glavu najednom budno pozoran. „Da?” „Kako je izgledala Teidezova rana kad ste je vi vidjeli?” „Kakva rana? Nije mi pokazao nikakvu ranu.” „Ona na njegovoj desnoj nozi. Čini se da ga je Oricov leopard ogrebao dok je ubijao sirotu životinju. Zapravo, brazgotine se nisu činile duboke, ali su se upalile. Koža mu gori. I znate kako od zatrovane rane katkad na koži znaju izbiti tragovi groznice?” „Da”, odgovori dy Jironal tjeskobno. „Teidez ima takve tragove od gležnja do prepona. Nalikuju krvavom požaru.” Dy Jironal opsuje. „Savjetujem vam da onoj četi beskorisnih liječnika naredite da načas ostave Orica i pošaljete ih preko puta u Teidezove odaje. U protivnom biste mogli izgubiti dvije kraljevske marionete u jednom tjednu.” Dy Jironalov i Cazarilov pogled sudariše se poput kremena i čelika, no nakon bijesnog udaha kancelar kimne glavom i ustane na noge. Cazaril izađe za njim. Dy Jironala jesu iskvarile pohlepa i obiteljska oholost, ali nije bio nesposoban. Cazarilu je bilo jasno zašto je Orico pristao otrpjeti mnogo njegovih nedostataka u zamjenu za tu sposobnost. Nakon što se uvjerio da se dy Jironal dovoljno žurno penje stubama prema Oricovim odajama, Cazaril se okrene i stane silaziti niz njih. Od sinoć nije primio nikakve vijesti iz hramske bolnice; želio je ponovno obići Umegata. Zaputio se iz Zangrea prošavši kroz ulazna vrata i pored zlosretnog sklopa staja. Pomalo se iznenadio spazivši Umegatova nijemog pomoćnika kako se penje uzbrdo prema njemu. Ugledavši Cazarila, čovjek stane mahati dlanom bez palca i ubrza korak.

163

Prišao je Cazarilu bez daha i s osmijehom na licu na kojem su bili vidljivi blijedožuti tragovi modrica i crveno-ljubičasta masnica na oku koje je zaradio tijekom uzaludne borbe u menažeriji. Slomljeni mu je nos još uvijek bio natečen, a razderotina na njemu tamna i prekrivena krastom, ali su mu zato oči blistale u svojim natučenim dupljama; prišao je Cazarilu gotovo plešući. Cazaril podigne obrvu. „Izgledaš mi sretno... što je, čovječe, je li se Umegat probudio?” Čovjek zdušno zakima glavom. Cazaril mu se široko osmjehne, klonuo od olakšanja. Pomoćnik stane grgljati i mrmljati, od čega je Cazaril uspio razabrati svaku četvrtu riječ, no i to mu je bilo dovoljno da shvati kako je čovjek na nekakvom hitnom zadatku. Dao je znak Cazarilu da ga pričeka ispred tihe, mračne menažerije i vratio se nakon nekoliko minuta s vrećom privezanom za pojas, noseći knjigu kojom je stao radosno mahati. Po tome je Cazaril zaključio da je Umegat bio ne samo budan nego se i osjećao toliko dobro da je poželio svoju najdražu knjigu – Ordola, primijeti Cazaril zamišljeno. Sretan što će mu zdepasti čovječuljak praviti društvo, Cazaril se zajedno s njim uputi prema gradu. Cazaril stane razmišljati o žigovima sramote i mučeništva koje je Umegatov pomoćnik otvoreno i naizgled sasvim ravnodušno pokazivao. Bilo je to nijemo svjedočanstvo o strašnom mučenju koje je otrpio u ime svog boga. Je li njegov užas trajao sat vremena, jedan dan, nekoliko mjeseci? Nije mogao s potpunom sigurnošću ustvrditi je li čovjekova mlitava zaobljenost bila posljedica kastracije ili tek starosti. Cazaril ga nije mogao samo upitati koja je njegova priča. Sam pokušaj slušanja njegovih nijemih nastojanja da vodi najobičniji razgovor predstavljao je bolan napor, kako za uši tako i za pažnju. Nije znao ni je li čovjek chalionskog, ibranskog, brajarskog ili roknarskog podrijetla, ni kako je stigao u Cardegoss, niti koliko je dugo služio uz Umegata. Obavljajući svakodnevne dužnosti kako su pristizale. Sad je hramao putem s knjigom pod rukom i sjajem u očima. Dakle, ovako na kraju završe odane sluge bogova, neustrašivi i ljubljeni. Ušavši u Umegatovu sobu zatekli su ga kako sjedi na krevetu oslonjen o jastuke. Lice mu je bilo blijedo i isprano, tjeme ga je svrbjelo i naboralo se uzduž šavova, preostala mu je kosa nalikovala na raskuštrano štakorsko gnijezdo, usne mu bijahu suhe i skorene, a obrazi neobrijani. Nijemi pomoćnik stane prekapati po vreći, izvuče brijaći pribor i stane pobjedonosno mahati njime po zraku; Umegat se slabašno osmjehne. Zapilji se u Cazarila ne podižući glavu s jastuka. Protrlja oči i nesigurno žmirne. Cazaril teško proguta. „Kako se osjećaš?” „Glavobolja”, procijedi Umegat. Tiho frkne nosom. Naposljetku reče: „Jesu li sva moja krasna stvorenja mrtva?” Jezik mu je bio otečen, glas tih i pomalo je gutao riječi, no činio se dovoljno suvislim. „Gotovo sva. Jedna je plavo-žuta ptičica uspjela umaći. Sad je sigurna u svojoj krletci. Nisam nikome dopustio da od njih naprave trofeje. Pobrinuo sam se da ih jučer spale poput palih vojnika. Vrhovni je svećenik Mendenal na sebe preuzeo zadatak da pronađe počasno mjesto za njihov pepeo.” Umegat kimne glavom, a zatim se lecne od boli. Suhe mu se usne stisnuše. Cazaril pogleda prema Umegatovu pomoćniku – da, ovaj je čovjek zacijelo jedan od onih koji znaju istinu – a zatim ponovno prema Umegatu, te reče oklijevajući: „Znaš li da više ne sjajiš?” Umegat nekoliko puta zatrepće. „Ja... slutio sam to. Sada barem pogled na tebe više nije toliko uznemirujuć.” „Oduzet ti je unutarnji vid?” „Aha. No unutarnji vid ionako nije potreban kad imaš zdrav razum. Ti si i dalje živ, što znači da te Gospa još uvijek drži u svom dlanu.” Nakon nekoliko trenutaka dometne: „Oduvijek sam znao da sam njime obdaren samo privremeno. No bila je to prava pustolovina.” Glas mu se snizi do šapta: „Prava pustolovina.” Okrene lice na drugu stranu. „Podnio bih da su mi ga bogovi oduzeli. Ali to da mi je na silu otet... Trebao sam znati da bi se to moglo dogoditi.” Bogovi su te trebali upozoriti... Niski se postariji pomoćnik sav snuždio začuvši bol u Umegatovu glasu. Podigne

164

knjigu i utješno mu je pruži. Umegat se blijedo osmjehne i nježno je uzme iz njegove ruke. „Barem se uvijek mogu vratiti svom starom zanimanju, zar ne?” Rukom stane gladiti knjigu otvorenu na neku poznatu stranicu i obori pogled. Smiješak mu iščezne. Glas mu se zaoštri. „Je li ovo šala?“ „Je li što šala, Umegate? To je tvoja knjiga, vidio sam da ju je donio iz menažerije.” Umegat se nespretno pokuša podignuti u sjedeći položaj. „Koji je ovo jezik?“ Cazaril priđe bliže i preko Umegatova ramena baci pogled na knjigu. „Ibranski, naravno.” Umegat prolista knjigu drhtavim prstima, sijevajući pogledom po stranicama i dašćući sve brže i brže kroz usta rastvorena od nečega nalik na užasnutost. „Ovo je... ovo je potpuno nečitko. To su, to su tek... mrlje od tinte. Cazarile!“ „To je ibranski, Umegate. Najobičniji ibranski.” „Nešto mi nije u redu s očima. Nešto je u meni...” Uhvati se rukama za lice, protrlja oči i najednom vrisne: „O, bogovi!” te brizne u plač. Nakon trećeg udaha suze mu se pretvoriše u zdvojne jecaje. „Kažnjen sam!” „Pozovite liječnika, dovedite liječnika”, Cazaril dovikne prestrašenom pomoćniku, a čovjek kimne glavom i odjuri. Umegat je prstima grčevito kidao stranice, obnevidio od bola. Cazaril mu je pokušao pomoći nespretno ga potapšavši po ramenu, ispravivši mu knjigu u rukama, a zatim mu je oduzevši iz ruku. Prodrijevši kroz Umegatove bedeme na ovom nebranjenom mjestu, bujica kojoj je dugo i pribrano odolijevao potpuno ga je preplavila, te je čovjek stao ridati – ne poput djeteta. Niti jedno dijete nije moglo ovako zastrašujuće jecati. Prošlo je mnogo mučnih minuta prije nego što se sjedokosa liječnica pojavila i stala tješiti izbezumljenog svećenika; on ju je zgrabio za ruke pun nade, ne želeći je pustiti da obavi svoj posao. Kad mu je objasnila da su se mnogi muškarci i žene, koji bi ostali oduzeti nakon što bi ih udarila kap, oporavili poslije nekoliko dana te da su neki koje su silno zabrinuti rođaci donijeli u bolnicu nekoliko dana kasnije sami išetali iz nje, uspio je poprilično povratiti uzdrmani nadzor nad sobom. Za to mu je trebala sva snaga uma koja mu je preostala, jer je pregled koji je potom obavila, poslavši zavjetnika koji je tuda prolazio da otrči do knjižnice Reda, pokazao da nije mogao čitati ni roknarski ni darthacanski te da je izgubio sposobnost držanja pera u ruci i sastavljanja ikakvih pisama. Umegat ispusti pero iz drhtave ruke koje ostavi trag od tinte na plahtama, te zarije lice u dlanove i počne nanovo jecati: „Kažnjen sam. Moja radost i utjeha su mi oduzeti...” „Katkad su ljudi u stanju iznova naučiti ono što su zaboravili”, pokuša ga umiriti liječnica. „Nije ti oduzeta sposobnost raspoznavanja riječi koje čuješ, niti raspoznavanja ljudi koje poznaješ. Vidjela sam da se takve stvari događaju oboljelim ljudima. Netko bi ti mogao čitati knjige naglas...” Umegatov se pogled susretne s onim nijemog pomoćnika koji je stajao s jedne strane kreveta, još uvijek držeći Ordola u rukama. Starac šakom protrlja usta, a iz dubine grla otme mu se čudnovat zvuk nalik na jecaj iz čistog očaja. Suze mu kliznuše iz očiju niz izbrazdane obraze. Umegat snažno otpuhne i stane odmahivati glavom; načas je zaboravio na vlastitu bol ugledavši njezin odraz na tom vremešnom licu te pruži ruku kako bi uhvatio pomoćnikov dlan. „Psst. Psst. Sad smo baš pravi par.” Uzdahnuvši, Umegat utone natrag na jastuke. „Nikad ne reci da Kopile nema smisla za šalu.” Nakon nekoliko trenutaka kapci mu se sklope. Od iscrpljenosti, ili potrebe da se isključi od svega – Cazaril nije bio sasvim siguran. Iako prestravljen, suzdržao se da ne izlane pitanje koje ga je mučilo: Umegate, što ćemo sad? Umegat nije bio u stanju ni za što, a kamoli za davanje smjernica. Je li barem bio u stanju moliti se? S obzirom na okolnosti, Cazaril se nije usuđivao tražiti od njega da se moli za Teideza. Umegat je počeo otežano disati te je utonuo u nemiran i lagan san. Polako, pazeći da ne proizvede niti zvuka, Umegatov je pomoćnik odložio brijaći pribor na stolić kod uzglavlja i sjeo kako bi strpljivo pričekao dok se Umegat iznova ne probudi. Liječnica je zapisala nekoliko zabilježaka i izašla u tišini. Cazaril krene za njom na galeriju s koje se pružao pogled na unutrašnje dvorište. Središnji vodoskok nije prskao po ovoj studeni, a pri sivkastom zimskom svjetlu voda je u njemu bila tamna i prekrivena pjenom. „Je li zaista kažnjen?” upita Cazaril liječnicu.

165

Ona protrlja zatiljak kretnjom koja je odavala umor. „Otkud bih ja to znala? Ozljede glave su najneobičnije. Jedna je žena oslijepila od udarca u zatiljak, iako su joj se oči činile potpuno nepovrijeđenima. Susretala sam se s ljudima koji su izgubili moć govora ili nadzor nad jednom stranom tijela. Jesu li i oni kažnjeni? Ako jesu, bogovi su zli, a u to ne vjerujem. Po mom mišljenju, riječ je o slijepoj sreći.” Po mom mišljenju, bogovi varaju u igrama na sreću. Došlo mu je da je počne salijetati molbama da se dobro brine o Umegatu, no bilo je očito da to već radi, a on nije htio zvučati mahnito ili kao da sumnja u njezinu vještinu i predanost. Umjesto toga učtivo joj je zaželio dobar dan te se povukao kako bi pronašao vrhovnog svećenika i obavijestio ga o nepovoljnom razvoju stanja Teidezove ozljede. Mendenala je zatekao za Majčinim oltarom u hramu kako obavlja obred blagoslivljanja supruge i novorođene kćeri bogatog trgovca kožom. Cazaril je bio prisiljen pričekati dok članovi obitelji nisu položili milodare u znak zahvalnosti i jedan za drugim izašli, i tek mu je onda prišao i promrmljao novosti. Mendenal je problijedio i smjesta odbrzao prema Zangreu. Cazaril je nedavno stekao prijeporne nazore o učinkovitosti i sigurnosti molitve, no svejedno je legao na hladne ploče pred Majčinim oltarom razmišljajući o Isti. Ako već nije bilo mnogo nade da će Teidezu biti pružena milost, nakon što ga je Dondo obmanuo i nagovorio na nasilno svetogrđe, a zatim ga napustio, Majka bi valjda mogla pokazati trunku samilosti prema njegovoj majci Isti? Poruka koju mu je božica prije nekoliko dana prenijela putem sna svoje ministrantice zvučala je milostivo. Na neki način. Iako bi se moglo pokazati da je zapravo bila tek bešćutno praktična. Ležeći ničice na uglačanim pločama s uzorkom, mogao je osjetiti smrtonosnu oteklinu u trbuhu, neugodnu kvrgu koja se činila veličine njegovih spojenih šaka. Nakon nekog je vremena ustao i otišao potražiti Pallija u uskoj, staroj kamenoj palači provincijara dy Yarrina. Sluga je poveo Cazarila do gostinjske odaje u stražnjem krilu zgrade. Palli je sjedio za stolićem upisujući nešto u poslovne knjige. Kad je Cazaril ušao, on odloži pero i pokaže svojem posjetiocu rukom prema stolcu nasuprot. Čim je sluga za sobom zatvorio vrata, Cazaril se nagne naprijed i reče: „Palli, bi li mogao, ako bude potrebno, potajno odjahati do Ibre kao glasnik kraljinčice Iselle?” Pallijeve se obrve podigoše. „Kada?” „Uskoro.” Palli odmahne glavom. „Ako pod uskoro misliš odmah, mislim da neću moći. Previše sam zauzet vlastitim dužnostima lorda zavjetnika – obećao sam dy Yarrinu da ću govoriti i glasovati na Vijeću.“ „Mogao bi opunomoćiti dy Yarrina, ili nekog drugog kolegu u kojeg imaš povjerenja.” Palli protrlja svježe obrijanu bradu i oglasi se sumnjičavo: „Hmm.” Cazaril na trenutak razmotri kako bi bilo ustvrditi da je Kćerkin svetac te se pozvati na taj čin koji je bio viši i od Pallijeva, dy Yarrinova, i svih pripadnika njihova vojnog reda. To bi zahtijevalo zamršena objašnjenja. Morao bi razotkriti tajnu Fonsina prokletstva. To bi na kraju nužno dovelo ne samo do priznanja nego i do javne potvrde njegova... neobičnog poremećaja. Pomilovan od bogova? Prije silovan od bogova. Zvučao bi jednako suludo ili još luđe nego što je Ista ikad zvučala. Odluči se za polovično priznanje. „Mislim da bi se i ovo moglo ticati Kćerke.” Pallijeve se usne izviše prema gore. „Kako znaš?” „Jednostavno znam.” „E, pa, ne mogu.” „Čekaj, znam. Prije nego što noćas odeš na počinak, pomoli se božici za vodstvo.” „Ja? Zašto ti to ne učiniš?” „Ja sam noću... prezaposlen.” „A otkad to ti vjeruješ u proročanske snove? Zar nisi oduvijek tvrdio da su to gluposti, da se ljudi na taj način samoobmanjuju ili si umišljaju da su vrjedniji nego što to zaista jesu?” „Recimo da je riječ o... nedavnom preobraćenju. Slušaj, Palli. Samo to učini, za pokus. Kako bi meni udovoljio, ako baš hoćeš.”

166

Palli slegne ramenima u znak predaje. „Ako je za tebe, u redu. A što se ostalog tiče...” Tamne mu se obrve namrštiše. „Ibra...? A od koga bih to morao čuvati u tajnosti?” „Od dy Jironala. Uglavnom.” „Zar? Dy Yarrina bi to moglo zanimati. Bi li on od toga mogao imati koristi?” „Ne izravno, rekao bih.” Cazaril potom oklijevajući dometne: „A isto tako i u tajnosti od Orica.” Palli se nasloni i zabaci glavu. Snizi glas. „Polako, Caze. Kakvu mi to točno omču stavljaš oko vrata? Je li riječ o izdaji?” „Još gore”, uzdahne Cazaril. „O teologiji.” „Što?” „O, to me podsjetilo.” Cazaril se uštipne za vrh nosa pokušavajući utvrditi pogoršava li mu se glavobolja. „Reci dy Yarrinu da dy Jironal ima uhodu koja ga obavještava o onome što se događa na vašim sjednicama. Iako je možda dovoljno pronicljiv da je i sam to već shvatio, ne znam.” „Sve gore od goreg. Spavaš li dovoljno, Caze?” Cazarilu se iz grla otme grohotan, ogorčeni smijeh. „Ne.” „Znaš, uvijek bi postajao neobično vidovit kad bi bio premoren. E, pa, ja neću nikamo odjahati na temelju gomile zakučastih natuknica.” „Kad bi do toga došlo, raspolagao bi svim činjenicama.” „Kad budem raspolagao svim činjenicama, onda ću odlučiti.” „Pošteno”, uzdahne Cazaril. „Razgovarat ću o tome s kraljinčicom. Ali nisam joj želio predložiti nekoga tko bi je mogao iznevjeriti.“ „Hej!” odvrati Palli ogorčeno. „Jesam li tebe ikad iznevjerio?“ „Nikad, Palli. Zato sam se i sjetio tebe.” Cazaril se naceri i osovi na noge tiho zagunđavši od boli. „Moram se vratiti u Zangre.” Ukratko je opisao zabrinjavajući razvoj stanja ogrebotine na Teidezovoj nozi. Pallijev izraz postane smrtno ozbiljan. „Koliko je loše?” „Ne znam...” Cazaril se iz opreza suzdržao od potpuno iskrenog odgovora. „Teidez je mlad, snažan, dobro uhranjen. Ne vidim razloga da ne preboli ovu upalu.” „Tako mu svih pet bogova, Caze, on je uzdanica svoje Kuće. Što će biti s Chalionom ako ne uspije? A i Orico je ulegao!” Cazaril reče oklijevajući: „Orico... nije dobro već neko vrijeme, ali mislim da dy Jironal nije mogao ni zamisliti da će se obojica toliko razboljeti, i to istodobno. Mogao bi dy Yarrinu obratiti pozornost na to da će naš dragi kancelar vjerojatno biti poprilično rastresen sljedećih nekoliko dana. Ako lordovi zavjetnici namjeravaju iza dy Jironalovih leđa doći do Oricova kreveta kako bi im išta potpisao, sad je najbolja prilika za to.” Uspio je izbjeći bujicu pitanja kojih se Palli sa zakašnjenjem dosjetio, ali ne i njegovo uporno zahtijevanje da povede braću dy Gura kao pratnju. Dok se još jednom penjao uz brdo, u glavi su mu se vrtložile svakojake zamisli o tome kako sprovesti Isellein bijeg iz ruševine njezine uklete Kuće, slijevajući se u mnogo priprostiju, nepokolebljivu odluku da se neće srušiti pred ovim srdačnim mladićima pa da ga moraju otegliti kući dok bude posrtao prebacivši im ruke preko ramena.  

Po povratku, Cazaril na hodniku na trećem katu glavne kule zatekne gužvu koja mu probudi nadu. Liječnici u zelenim haljama i njihovi pomoćnici ministranti brzim su koračićima ulazili i izlazili iz Teidezovih odaja. Sluge su žurno nosile vodu, plahte, pokrivače i neobična pića u srebrnim vrčevima. Cazaril zastane pitajući se kako bi mogao pomoći kadli se iz predsoblja pomoli vrhovni svećenik i zaputi niz hodnik napetog i zamišljenog izraza lica. „Vaša Uzoritosti?” Cazaril mu u prolazu dotakne peterobojni rukav. „Kako je dječak?” „O, lorde Cazarile.” Mendenal se načas okrene spazivši ga sa strane. „Kancelar i kraljinčica dali su mi priloge za molitve za Teidezovo dobro. Krenuo sam u hram staviti ih u pogon.” „Mislite li... da će molitve pomoći?” Mislite li da molitve uopće mogu pomoći? „Molitva uvijek dobro dođe.” Ne, to nije točno, Cazaril poželi odgovoriti, no pregrize jezik. Snizivši glas, Mendenal

167

dometne nukajući ga: „Vaše bi mogle biti posebno djelotvorne. U ovakvoj prilici.” To baš i nije bilo točno, koliko je Cazaril dosad uspio primijetiti. „Vaša Uzoritosti, na svijetu ne postoji čovjek kojeg bih mrzio toliko da mu nanesem posljedice svojih molitava.” „Aha”, Mendenal će nato tjeskobno. Uspije se osmjehnuti te se ljubazno ispriča. Uto na hodnik istupi kraljinčica Iselle i pogledom preleti gore-dolje po njemu. Uoči Cazarila i dade mu znak da joj priđe. Cazaril se nakloni. „Kraljinčice?” Ona također snizi glas; ovdje su svi, čini se, govorili prigušenim tonom. „Spominje se amputacija. Možeš li... bi li bio voljan... pomoći pridržavati ga, ako do toga dođe? Vjerujem da ti je postupak poznat?” „Itekako, kraljinčice.” Cazaril teško proguta. Kroz glavu mu prolete strašna sjećanja na ružne trenutke u bolnicama na otvorenom. Nikad nije uspijevao odrediti što je onima koji su pomagali pri operaciji bilo teže otrpjeti: ljude koji su to junački pokušavali podnijeti, ili one koji bi od užasnutosti sišli s uma. Daleko su najbolji bili oni koji bi se onesvijestili. „Recite liječnicima da sam im na usluzi, kao i kraljincu Teidezu.” Naslonivši se na zid u predsoblju kako bi pričekao, Cazaril je čuo kad su Teidezu iznijeli prijedlog. Činilo se da će dječak pripadati ovoj drugoj kategoriji. Vrištao je i urlao kako neće dopustiti da izdajice i idioti od njega naprave bogalja, te počeo bacati predmete na ljude oko sebe. Obuzet sve jačim histeričnim napadajima, Teidez se smirio tek kad je drugi liječnik iznio mišljenje da kod njegove upale uopće nije riječ o gangreni – Cazarilov se nos slagao s tim – nego o trovanju krvi, te da bi mu u tom slučaju amputacija nanijela više štete nego koristi. Stoga je odlučeno da će se liječenje svesti na puko puštanje krvi, iako se po načinu na koji je Teidez vikao i otimao moglo pomisliti da je zaista riječ o amputaciji. Unatoč puštanju krvi iz rane Teidezova je vrućica strašno porasla; sluge su donosili vjedra hladne vode kako bi mu priredili kupku u bakrenoj kadi u primaćoj sobi, u koju su ga liječnici potom morali na silu odvući. Činilo se da je sva ta gomila liječnika, ministranata i sluga potpuno sposobna obavljati takve praktične zadatke, pa se Cazaril na neko vrijeme povukao u svoj ured na donjem katu. Kako bi skrenuo misli na nešto drugo, stao je pisati odrješita pisma gradskim vijećima onih gradova koji su po kraljinovi nalogu bili dužni plaćati danak kraljinčici te su kasnili s isplatom, a to su bili svi. Slali su mu pisma isprike opravdavajući se slabim urodom, razbojništvom, pošastima, lošim vremenom i prevarantskim sakupljačima poreza. Šest gradova nevolja; Cazaril se zapita nije li možda Orico izveo kakvu smicalicu, podvalivši šest najgorih gradova s popisa svojih vazala kao dar za zaruke svojoj sestri i Dondu, ili je čitav Chalion bio u takvom neredu. Iselle i Betriz uđoše u ured izgledajući iscrpljeno i premoreno. „Nikad prije mome bratu nije bilo toliko loše”, povjeri Iselle Cazarilu. „Postavit ćemo moj osobni oltar i pomoliti se prije večere. Pitam se bismo li trebali i postiti.” „Mislim da nisu potrebne tuđe molitve, nego Teidezove; i to ne za ozdravljenje, nego za oprost.” Iselle odmahne glavom. „Odbija se moliti. Kaže da nije njegova greška, nego Dondova, što je donekle i istina... Neprestano plače kako nikad nije imao namjeru nauditi Oricu, a da su oni koji to tvrde klevetnici.” „Tvrdi li to itko?” Betriz dometne: „Nitko to ne govori kraljincu u lice. Ali Nan kaže da među slugama kruže neobične glasine.” Iselle se duboko namršti. „Cazarile... je li to moguće?” Cazaril se osloni laktovima o stol i protrlja se po bolnom čelu. „Mislim... da Teidez to nije namjerno učinio. Vjerujem mu kad kaže da je to bila Dondova zamisao. A Dondo, e, pa za njega bih svašta povjerovao. Razmislite o tome s njegova gledišta. Oženi se Teidezovom sestrom, a potom poduzme potrebne korake kako bi Teidez mogao stupiti na prijestolje dok je još maloljetan. Promatrajući svog brata Martoua, znao je s koliko moći čovjek može raspolagati ako je kao prst i nokat s kraljinom. Istina, ne znam kako se kanio riješiti Martoua, ali sam uvjeren da je Dondo imao namjeru postati novi kancelar, a možda i namjesnik Chaliona. Možda čak i kraljin Chaliona, ovisno o tome kakve bi nepovoljne prilike uspio

168

namjestiti Teidezu.” Iselle zagrize donju usnicu. „A ja sam mislila da si samo mene spasio.” Dotakne kratko Cazarila po ramenu i uputi se prema svojim odajama. Cazaril je prije večere otpratio Iselle i Betriz do Oricovih odaja. Kraljinu nije bilo ništa bolje, ali ni gore. Zatekle su ga kako sjedi u krevetu odjeven u čistu potkošulju dok mu je Sara čitala. Kraljin je nadobudno govorio kako bolje vidi na desno oko, jer mu se sad činilo da uspijeva razabrati pokrete. Cazaril pomisli da je liječnička dijagnoza o razvoju vodene bolesti vjerojatno bila točna, jer je Oricovo golemo, otečeno tijelo još više nabubrilo. Kad je kraljin pritisnuo palac na zategnuti, debeli obraz, otisak prsta je dugo vremena ostao blijed i vidljiv. Iselle je Oricu prenijela blažu inačicu zabrinjavajućih izvješća o Teidezovoj vrućici i trovanju krvi, no na izlazu je otvoreno porazgovarala sa Sarom, zastavši u predsoblju. Sarine se usne stisnuše; iako se na Iselleine riječi osvrnula tek pokojom primjedbom, Cazaril pomisli kako je ona najvjerojatnije jedina koja se ne moli za izbezumljenog, bezobzirnog dječaka. Nakon večere Teidezova je vrućica još više porasla. Prestao se opirati i zanovijetati te je sasvim klonuo. Činilo se da je utonuo u san nekoliko sati prije ponoći. Iselle i Betriz su naposljetku napustile kraljinčevo predsoblje i popele se u svoje ložnice kako bi se malo odmorile. Budući da nije bio u stanju zaspati u iščekivanju uobičajenih noćnih posjeta, Cazaril se oko ponoći još jednom zaputio niz hodnik prema Teidezovim odajama. Glavni liječnik, koji je namjeravao probuditi dječaka kako bi mu dao sirup za snižavanje temperature, kojeg je netom pripremio i dostavio zadihani ministrant, shvati da se Teidez nije mogao razbuditi. Cazaril se odvuče uz stube kako bi prenio vijesti pospanoj Nan dy Vrit. „Pa, Iselle tu ne može ništa”, zaključi Nan. „Upravo je utonula u san, sirota djevojka. Zar je ne možemo pustiti da spava?” Cazaril je na trenutak oklijevao, a zatim odgovori: „Ne.” Tako su se dvije umorne, zabrinute djevojke nanovo odjenule i žurnim se korakom uputile natrag u Teidezovu primaću sobu koja je vrvjela od ljudi. Kancelar dy Jironal, po kojeg su poslali u palaču Jironal, također je stigao. Dy Jironal mrko pogleda Cazarila i nakloni se Iselle. „Kraljinčice. Ova bolesnička soba nije mjesto za vas.” Pogled pun srdžbe što ga je uputio Cazarilu govorio je bez riječi: Niti za tebe. Iselle se namršti, ali odgovori tihim, dostojanstvenim glasom: „Nitko ovdje nema veće pravo na to. Ili veću dužnost.” Nakon kratke stanke nadoda: „I moram svjedočiti u ime svoje majke.” Dy Jironal udahne, no zatim se naizgled predomisli i ne izgovori što god da je namjeravao reći. Bilo bi mu pametnije odgoditi sukob volja za neko drugo mjesto i vrijeme, pomisli Cazaril. Bit će i više nego dovoljno prigoda za to. Hladni oblozi nisu pomogli sniziti Teidezovu vrućicu, a ubodi igle nisu ga uspjeli probuditi. Njegovi su se zabrinuti dvoritelji uskomešali kad ga je uhvatio kratak napadaj. Hroptao je više i disao otežanije nego Umegat dok je bio u nesvijesti. Vani na hodniku pet je hramskih pjevača, po jedan glas iz svakoga svetog reda, pjevalo molitve; glasovi su im se stopili u jedan i stali odjekivati tvoreći iznimno dirljivu, prelijepu zvučnu pozadinu za ova strašna zbivanja. Višeglasje se prekine. U tom trenutku Cazaril shvati da je teško disanje koje je dopiralo iz ložnice zastalo. Svi utihnuše suočeni s tom tišinom. Jedan od nekoliko liječnika koji su bdjeli uz kraljinca, lica beskrvnog i mokrog od suza, izađe u predsoblje i pozove dy Jironala i Iselle kako bi posvjedočili. Iz Teidezove je ložnice nekoliko trenutaka dopirao žamor glasova, vrlo nježnih i tihih. Kad su ponovno izašli, oboje su bili blijedi. Dy Jironal je bio blijed i osupnut; Cazaril shvati da se kancelar sve do posljednjeg trenutka nadao da će se Teidez izvući i oporaviti. Iselle je bila blijeda i gotovo bezizražajna lica. Tamna, gusta sjena ključala je oko nje. Sve se glave u predsoblju okrenuše prema njoj, poput igle na kompasu. Pokraljina Chalion dobila je novu prijestolonasljednicu.

20

169

U Iselleinim očima, iako crvenima od umora i žalosti, nije bilo suza. Betriz, koja joj je priskočila kako bi je pridržala, suze su briznule na oči. Bilo je teško reći koja se djevojka oslanjala na koju. Kancelar dy Jironal se nakašlje. „Prenijet ću Oricu vijest o ovom gubitku.” Sa zakašnjenjem nadoda: „Dopustite mi da vam budem na usluzi, kraljinčice.” „Da...” Iselle se ogleda po prostoriji pomalo obnevidjelo. „Neka se svi ovi dobri ljudi vrate svojim dužnostima.” Dy Jironalove se obrve namrštiše kao da mu se iza čela roje stotine misli, a on ne zna za kojom će najprije posegnuti. Pogleda prema Betriz, a zatim prema Cazarilu. „Vaši dvorjani... morate zaposliti više dvorjana kao što i priliči vašem novom visokom položaju. Ja ću se za to pobrinuti.” „Ne mogu sada razmišljati o takvim stvarima. Bit će vremena za to i sutra. Večeras me, gospodine kancelare, pustite da tugujem.“ „Naravno, kraljinčice.” Dy Jironal se nakloni i uputi prema vratima. „O,” dometne Iselle, „molim vas da ne šaljete glasnika mojoj majci dok joj ne napišem pismo koje ćete poslati zajedno s obaviješću.” Dy Jironal zastane na dovratku i još se jednom nakloni u znak potvrde. „Svakako.” Dok je Betriz ispraćala Iselle iz prostorije, kraljinčica u prolazu promrmlja Cazarilu: „Cazarile, dođi u moje odaje za pola sata. Moram razmisliti.” Cazaril pogne glavu. Gomila se dvorjana iz predsoblja i primaće sobe raspršila do posljednjega, osim Teidezova tajnika koji se doimao ucviljeno i beskorisno. Zadržali su se još jedino ministranti i sluge čiji je zadatak sada bio oprati i pomazati kraljinčevo tijelo. Zbor osupnutih i izbezumljenih hramskih pjevača otpjevao je još jednu, posljednju molitvu. Ovoga je puta bila riječ o troglasu za ispraćaj pokojnika, kojeg su otpjevali muklim i drhtavim glasovima, nakon čega su i oni napustili prostoriju. Cazaril nije znao što ga više boli, glava ili trbuh. Odjurio je u svoju ložnicu na kraju hodnika, zatvorio za sobom vrata i stao prikupljati snagu za Dondov siloviti noćni juriš koji bi, ako je bilo suditi po sve jačim grčevima u trbuhu, mogao uslijediti svakog trena. Kao i obično, grčevi su ga natjerali da se napola presavije, no na njegovo je iznenađenje Dondo noćas bio šutljiv. Je li i njega obeshrabrila Teidezova smrt? Ako je Dondov naum bio da dječakova propast uslijedi nakon Oricove, sad mu se i ostvario – prekasno da bi poslužio ikakvoj svrsi kojoj se posvetio za života. Cazarila ta tišina nije umirila. Sve izrazitija osjetljivost na tu zlonamjernu prisutnost potvrdila je njegove strahove da je Dondo još uvijek bio zarobljen u njemu. Gladan. Gnjevan. Domišljajući se? Domišljatost nije bila jedna od istaknutijih osobina bujice pogrda kojom ga je Dondo bio obasipao. Možda je njegova prvotna zaprepaštenost vlastitom smrću polako počela iščezavati. Ostavljajući za sobom... što? Iščekivanje? Prikradanje? Dondo je nekoć bio vrstan lovac. Cazarilu padne na pamet da Dondo, za razliku od demona koji samo želi napuniti oba vjedra dušama i vratiti se svom gospodaru, možda čezne za nečim drugim. Možda mu trbuh njegova najvećeg neprijatelja jest bio omražena tamnica, ali Kopiletov pakao u kojem se duše pročišćavaju ili jezoviti zaborav u koji utone duh kojeg su bogovi odbacili zacijelo nije bio usud kakav bi rado odabrao. Cazaril nije mogao ni zamisliti kakve su još mogućnosti postojale, ali bio je izrazito svjestan činjenice da ako je Dondo nastojao zadobiti tjelesni oblik pomoću kojeg će ponovo stupiti na svijet, Cazaril mu je bio nadohvat ruke. U svakom smislu. Po stoti put stane rukama mijesiti trbuh pokušavajući odrediti kojom mu brzinom tumor zaista raste. Prošlo je zastrašujućih petnaest minuta prepunih strepnje, a s njima i grčevi. Cazaril se sjeti Iselleina zahtjeva. Sastavljanje neophodnog pisma u kojem Istu obaviješta o smrti njezina sina zacijelo će biti iznimno mučno; nije ni čudo da je Iselle zatražila pomoć. No bez obzira na to što se Cazaril smatrao nedoraslim tom zadatku, morat će se pobrinuti da joj omogući što god od njega tražila, shrvana boli. Ispravio se iz skvrčenog položaja, teškom mukom ustao iz kreveta i uspeo na gornji kat.

170

Iselle ga je već čekala sjedeći za njegovim radnim stolom u predsoblju dok su listovi njegova najkvalitetnijeg pergamenta, pera i pečatni vosak ležali na stolu ispred nje. Posvuda su u prostoriji gorjele dodatne voštanice kako bi rastjerale tamu. Betriz je prebrojavala i slagala neobičnu hrpicu ukrasa na četvrtastu svilenu maramu: broševe, prstenje i nisku Dondovih bisera zagasitog sjaja koju Cazaril dosad nije imao prilike predati Hramu. Iselle se mrštila pogleda uprtog u prazan list, neprestano okrećući svoj pečatnjak oko palca. Podigne pogled i reče tihim glasom: „Tu si, odlično. Zatvori vrata.” Cazaril ih bešumno zatvori za sobom. „Vama na usluzi, kraljinčice.“ „Toplo se nadam da je tako, Cazarile; toplo se nadam.” Promatrala ga je kao da želi pogledom prodrijeti u njega. Betriz se oglasi zabrinutim glasom: „Tako je bolestan, Iselle. Jesi li sigurna?” „Jedino u što sam sigurna jest da više nemam vremena. Ni drugog izbora.” Duboko udahne. „Cazarile, želim da sutra ujutro odjašeš za Ibru kao moj izaslanik kako bi ugovorio moj brak s kraljincem Bergonom.” Cazaril zatrepće, svim se silama trudeći sustići prtljažna kola njezinih misli koja su očito već daleko odmakla. „Kancelar dy Jironal mi nikad neće dopustiti da odem.” „Naravno, to mora biti potajno.” Iselle nestrpljivo odmahne rukom. „Stoga ćeš prvo odjahati u Valendu, koja ti je ionako usput, kao moj osobni glasnik koji će moju majku obavijestiti o smrti mog brata. Dy Jironal će se složiti, čak i oduševiti, misleći da će te se na taj način riješiti... Uvjerena sam da bi ti čak mogao privremeno dodijeliti glasničku palicu pomoću koje ćeš moći rekvirirati konje iz glasničkih postaja kancelarijata. I sam znaš da će do podneva moj dvor vrvjeti njegovim uhodama.” „To je i sam jasno rekao.” „No nakon što se zaustaviš u Valendi, nećeš se vratiti u Cardegoss, nego ćeš nastaviti za Zagosur, ili gdje god da se kraljinac Bergon nalazi. Ja ću u međuvremenu zahtijevati da Teidez bude pokopan u Valendi, njegovu voljenom domu.” „Teidez nije mogao dočekati da napusti Valendu”, istakne Cazaril kojemu se počelo vrtjeti u glavi. „Da, ali dy Jironal to ne zna, zar ne? Kancelar mi ne bi dopustio da napustim Cardegoss gdje me drži na oku ni iz jednoga drugog razloga, ali mi ne smije uskratiti pobožne obiteljske dužnosti. Nastojat ću pridobiti i Sarinu potporu za ovaj pothvat, čim ujutro ustanem.“ „Vi ste sada u dvostrukoj koroti, za svojim bratom i za njegovim. Još mjesecima vam neće moći podvaliti drugog zaručnika.” Ona odmahne glavom. „Prije sat vremena ja sam postala budućnost Chaliona. Dy Jironal mora uspostaviti i učvrstiti vlast nada mnom ako ubuduće namjerava upravljati tom budućnošću. Prijelomni trenutak nije početak moje korote za Teidezom, nego početak moje korote za Oricom. A u tom će trenutku – ali ne prije – dy Jironal uspostaviti potpuni nadzor nada mnom. Osim ako se prije toga ne udam.” „Kad jednom napustim Cardegoss, ne namjeravam se vratiti. Po ovom bi vremenu Teidezova pogrebna povorka mogla tjednima biti na putu. A ako mi vremenske prilike neće ići na ruku, pronaći ću druge načine odugovlačenja. Dok se ti vratiš s kraljincem Bergonom, ja bih još uvijek trebala biti na sigurnom u Valendi.” „Čekajte, što... dok se ja vratim s kraljincem Bergonom?” „Da, pa naravno da ga moraš dovesti k meni. Samo razmisli. Ako napustim Chalion kako bih se vjenačala u Ibri, dy Jironal će me proglasiti pobunjenicom i tako me prisiliti da se vratim na čelu stranih četa. Ali ako već od prvog trena čvrsto zaposjednem svoj teritorij, nikad se više neću morati boriti za njega. Ti si me tome naučio!” „Zar jesam...?” Iselle se nagne naprijed postajući sve napetija. „Dobit ću kraljinca Bergona, da, ali neću se odreći Chaliona kako bih ga dobila, to ne, neću mu prepustiti niti jednu jedinu stopu zemlje. Ni dy Jironalu, a ni Liscu. To su moji uvjeti. Bergon i ja ćemo svaki zasebno naslijediti krune naših zemalja. Bergon će biti na vlasti u Chalionu kao kraljin po udaji, a ja ću biti na vlasti u Ibri kao kraljinica po udaji, vladat ćemo jedan preko drugoga, uzajamno i

171

ravnopravno. Naš budući sin će – ako se Majka i Otac smiluju – nakon naše smrti naslijediti naša prijestolja i ujediniti ih pod jednom krunom. Ali moja će buduća vlast u Chalionu pripasti meni, a neće biti prepisana na mog supruga kao dio miraza. Neću dopustiti da od mene naprave Saru, puku zanemarenu suprugu koju će drugi ušutkavati na sjednicama mojega vlastitog vijeća!” „Lisac će biti pohlepan, tražit će više.” Iselle uzdigne bradu. „Zato ti moraš biti moj izaslanik, i nitko drugi. Ako nećeš moći dobiti kraljinca Bergona pod uvjetima koji neće kršiti moju buduću suverenost, okreni se i vrati se kući. A ja ću nakon Oricove smrti sama podići svoj barjak i krenuti u boj protiv dy Jironala.” Usta joj se stisnuše u neumoljivo odlučnu crtu; crna se sjena uskovitlala oko nje. „S prokletstvom ili bez njega neću postati zauzdana kobila Martoua dy Jironala koja će jahati kad je on podbode.” Da – Iselle je imala hrabrosti, volje i razbora suprotstaviti se dy Jironalu, koje Orico nikad nije imao, niti bi Teidez ikad smogao. Cazaril joj je to vidio u očima, u crnoj tami koja ju je obavijala poput zastora od dima koji se uzdiže iz plamtećeg grada vidio je vojske naoružane kopljima sa zastavicama koje se vijore. To je oblik koji će prokletstvo njezine obitelji poprimiti u sljedećem naraštaju; ne osobna nesreća, nego građanski rat između kraljevske frakcije i plemstva koji će zemlju rastrgati od jednog do drugog kraja. Osim ako se ne otarasi i obitelji i prokletstva te prijeđe pod Bergonovu zaštitu... „Jahat ću za vas, kraljinčice.” „Odlično.” Ona se uspravi u naslonjaču i zamahne rukom preko praznih listova pergamenta. „A sada moramo sastaviti nekoliko pisama. Prvo ćeš mi pomoći sastaviti pisanu punomoć koju ćeš predočiti Liscu, jer mislim da bih ju trebala vlastoručno ispisati. Ti si čitao i sastavljao pisane ugovore. Moraš mi reći sve ispravne izraze kako ne bih zvučala poput neuke djevojčice.” „Dat ću sve od sebe, ali ja nisam pravnik, gospo Iselle.” Ona slegne ramenima. „Ako nam ovo pođe za rukom, raspolagat ću mačevima koji će moći potkrijepiti moje riječi. A ako ne uspijemo, nikakve ih pravne kvake neće natjerati da ustanu na oružje. Neka bude nedvosmisleno i jasno. Počni...” Tri četvrt sata silnog napora, usredotočenosti i živčanog grizenja usana urodilo je skicom pisma koje je Iselle prepisala učisto, kićeno potpisala i zapečatila svojim pečatnjakom. Betriz je u međuvremenu završila prikupljati i popisivati hrpicu novčića i nakita. „Je li to sav novac koji imamo?” upita Iselle. „Nažalost, jest”, uzdahne Betriz. „E, pa onda će morati založiti nakit kad stigne u Valendu ili u neko drugo sigurno mjesto.” Iselle omota drago kamenje svilom i gurne ga preko stola prema Cazarilu. „Vaša kesa, gospodine. Uz Kćerkinu milost, to bi vam trebalo dostajati do tamo i natrag.” „Bit će i više nego dovoljno, ako me ne prevare.” „Ne zaboravi, ovo je namijenjeno tome da se potroši, ne da se čuva. Kao moj predstavnik moraš izvesti raskošnu predstavu u Ibri. Ne zaboravi odjenuti otmjeno ruho. A kraljinac Bergon mora putovati u velikom stilu, kako dolikuje i njegovu i mom položaju, a ne na sramotu Chaliona.” „To bi moglo biti škakljivo. Mislim, bez vojne pratnje. Dobro ću porazmisliti o tome. Mnogo će toga ovisiti o, pa, broju neriješenih pitanja. To me podsjetilo. Moramo osmisliti siguran način komunikacije. Dy Jironal ili njegove uhode zacijelo će dati sve od sebe da presretnu svako pismo koje primite.” „Aha.” „Postoji jedno vrlo jednostavno tajno pismo koje je pak gotovo nemoguće odgonetnuti. Treba imati dva primjerka istog izdanja iste knjige. Jedan ću primjerak ja ponijeti sa sobom, a drugi ostaje kod vas dvije. Pojedina se riječ krije iza slijeda od tri broja – broja stranice, broja retka, te mjesta u retku – koje primalac onda mora iščitati naopako kako bi odgonetnuo o kojoj se riječi radi. Ne koristite uvijek iste brojeve za određene riječi, nego ih pokušajte pronaći na nekoj drugoj stranici. Postoje i bolje šifre, ali sad vas nemam vremena njima poučiti. Samo što, ovaj... nemam dva primjerka neke knjige.”

172

„Pronaći ću dvije takve knjige prije no što sutra otputujete”, odlučno će Betriz. „Hvala vam.” Cazaril protrlja čelo. Zaputiti se na takvo putovanje bolestan, a možda čak i s unutrašnjim krvarenjem, usred zime preko planina, bilo je suludo. Past će s konja u kakav sniježni nanos i smrznuti se, te će i njega i njegova konja i njegova pisma punomoći proždrijeti vukovi. „Iselle. Svim vam srcem želim pomoći. Ali moje je tijelo zaposjednuto područje, napola opustošena pustopoljina. Strah me da ću podbaciti. Moj prijatelj stupnik dy Palliar izvrstan je jahač i snažan mačevalac. Mogu li vam njega predložiti za izaslanika umjesto sebe?” Iselle se namršti razmišljajući. „Mislim da će se za Bergonovu ruku s Liscem voditi dvoboj umova, a ne oštrica. Pametnije je poslati moćan um u Ibru, a moćan mač zadržati u Chalionu.” To je bila primamljiva pomisao, da ipak neće ostaviti Iselle i Betriz bez zaštite, nego uz moćnog saveznika kojem se mogu obratiti... i to saveznika koji ima prijatelje na visokim mjestima. „U svakom slučaju, mogu li ga barem sutra pozvati da pribiva našem vijećanju?” Iselle letimice pogleda Betriz; Cazaril nije primijetio da su izmijenile ikakav očit znak, ali Iselle potom odlučno zakima glavom. „Da. Dovedi mi ga sutra, što ranije, to bolje.” Kraljinčica si privuče još jedan list papira i uzme novo pero. „A sada ću napisati osobno pismo kraljincu Bergonu, koje ćeš uzeti nakon što ga zapečatim i predati mu ga neotvoreno. A nakon toga...” – uzdahne – „pismo mojoj majci. Mislim da mi ne možeš pomoći oko ni jednog od njih. Otiđi se naspavati, dok još možeš.” Dobivši otpust Cazaril ustane i nakloni se. Kad je prišao vratima, Iselle blago dometne: „Drago mi je da ćeš ti biti taj koji će joj prenijeti vijesti, Cazarile, a ne neki nasumce odabran glasnik iz kancelarijata. Iako ti neće biti lako.” Iselle duboko udahne i prigne se nad list papira. Pri svjetlosti svijeća njezina je kosa boje jantara blistala poput aureole oko duboko usredotočenog lica. Cazaril je ostavi okruženu tim svjetlom i stupi u tamu hladnog hodnika.

* * *

Cazarila je u zoru probudilo uporno kucanje na vratima njegove odaje. Ustao je iz kreveta posrćući i otključao ih, očekujući da će zateći paža koji će mu uručiti kakav poziv, no umjesto paža pred njim je stajao Palli. Uvijek dotjerani Palli sada je izgledao kao da se napamet odijevao u mraku; kosa mu je bila neuredna od spavanja i stršala je na sve strane. Oči su mu bile raskolačene i tamne. Braća dy Gura, pospani, ali dobro raspoloženi, zauzeli su svoj položaj na hodniku zijevajući i smiješeći se Cazarilu dok se Palli progurao unutra. Cazaril pruži svijeću koja mu je stajala pored uzglavlja višem bratu, Ferdi, kako bi je zapalio uz pomoć zidne baklje; Ferda ju je zatim predao svom gospodaru i zapovjedniku Palliju, koji ju je prihvatio pomalo drhtavim rukama. Palli nije otvorio usta dok se vrata nisu zatvorila za njim i Cazarilom. „Tako mi Kopiletovih demona, Caze! Što se ovdje događa?“ „Koje što?“ upita Cazaril pomalo zbunjeno. Palli zapali svijeće u još jednom svijećnjaku koji je stajao na Cazarilovu umivaoniku i okrene se na peti. „Rekao si mi da se molim božici za vodstvo. I to u snu, molim lijepo. E, pa da znaš, sinoć sam pet puta sanjao da sam ubijen. Nekamo sam jahao. Ubojstvo je svaki put bilo sve užasnije. U posljednjem su me snu pojeli vlastiti konji. Sljedećih tjedan dana, najmanje, ne želim zajahati ni konja, ni mulu, pa čak ni kozlić za piljenje!” „Aha.” Cazaril zatrepće, pokušavajući dokučiti što to znači. Činilo se sasvim jasno. „U tom slučaju ne želim da nikamo jašeš.” „Kakvo olakšanje.” „Morat ću ići sam.” „Ići kamo? Po ovakvom vremenu? Sniježi, ako nisi znao.“ „Divno, samo je to nedostajalo. Zar te nitko nije obavijestio? Kraljinac Teidez je umro sinoć oko ponoći, od inficirane rane.” Pallijevo se lice najednom smrtno uozbilji; on ustima

173

oblikuje bezglasno O. „To uvelike mijenja stanje stvari u Chalionu.” „Uistinu. Pričekaj dok se ne odjenem pa dođi sa mnom gore na kat.” Cazaril na brzinu oplahne lice hladnom vodom i navuče na sebe jučerašnje odijelo. U odajama na gornjem katu Cazaril je zatekao Betriz također još uvijek odjevenu u sinoćnje službeno, crno-ljubičasto ruho za korotu. Bilo je bjelodano da nije oka sklopila. Cazaril skloni braću dy Gura s hodnika u svoj ured u predsoblju. On i Palli uđoše u primaću sobu. Betriz položi dlan na zapečaćeni svežanj koji je ležao na stoliću. „Sva su pisma spremna za...” – pogleda prema Palliju i zastane – “Valendu.” „Spava li Iselle?” upita Cazaril tiho. „Samo se odmara. Htjet će vas vidjeti. Obojicu.” Betriz na trenutak iščezne otišavši u ložnicu iz koje se začuje tihi žamor, a zatim se vrati noseći dvije knjige pod mišicom. „Ušuljala sam se u kraljinovu knjižnicu i pronašla dva istovjetna naslova. Nije bilo mnogo istovjetnih duplikata. Učinilo mi se pametnim odabrati najdeblje knjige, kako bismo raspolagali većim izborom riječi.” „Odlično”, reče Cazaril i uzme jednu knjigu. Promotri korice i suzdrži se od zajedljivoga grohotnog smijeha. Ordol, pisalo je zlatnim slovima na hrptu, Peterosmjerni put duše. „Savršeno. Ionako trebam ponoviti gradivo iz teologije.” Položi knjigu pokraj svežnja pisama. Uto se pojavi Iselle, zaogrnuta teškim, modrim jutarnjim ogrtačem od baršuna, ispod kojeg joj je provirivala bijela čipka spavaćice. Kosa boje jantara u slapu joj je padala niz ramena. Lice joj je bilo blijedo i podbuhlo od nedostatka sna, kao i Betrizino. Kimnula je glavom prema Cazarilu, a zatim prema Palliju. „Lorde dy Palliare. Hvala vam što ste mi pritekli u pomoć.” „Ja, ovaj...” oglasi se Palli. Uputi Cazarilu poprilično zdvojan pogled kao da pita: Na što ja to pristajem? „Hoće li jahati umjesto tebe?” Betriz nestrpljivo upita Cazarila. „Ti se ne bi smio toga prihvaćati, znaš da ne bi.” „Ovaj... neće. Palli, umjesto toga te molim da mi prisegneš kako ćeš služiti i štititi kraljinčicu Iselle vlastitim životom. Zakuni mi se na ime svih pet bogova, a osobito na ime Gospe Proljeća. Nije riječ o nikakvoj izdaji; ona je zakonita prijestolonasljednica Chaliona. A tebi će na taj način pripasti čast da budeš prvi od njezinih dvorjana koji su to učinili.” „Ja, ja, ja... gospo, mogu samo prisegnuti da ću vam pokorno služiti povrh prisege koju sam položio vašem bratu Oricu. Ali ne mogu prisegnuti na vjernost vama umjesto njemu.” „Ne tražim od tebe da služiš meni prije negoli Oricu. Tražim samo da služiš meni prije negoli Oricovu kancelaru.” „No, to već mogu”, odgovori Palli razvedrivši se. „I to rado.” Poljubi Iselleino čelo, ruke i papuče te, i dalje klečeći pred njom, položi prisegu na vjernost chalionskih plemića, dok su mu Betriz i Cazaril bili svjedoci. Još uvijek na koljenima, Palli dometne: „Kraljinčice, što vi mislite o tome da lord dy Yarrin bude postavljen kao novi sveti general Kćerkina reda?” „Mislim... da još uvijek nemam dovoljno ovlasti za dodijeljivanje tako moćnih položaja. Ali mi se u svakom slučaju on čini prihvatljivijim od bilo kojeg kandidata iz dy Jironalova klana.” Palli polako kimne glavom u znak odobravanja njezinih odmjerenih riječi i ustane na noge. „Prenijet ću mu to.” „Iselle će trebati sva moguća potpora koju joj možeš pružiti, sve dok Teidez ne bude pokopan”, reče Cazaril Palliju. „Bit će pokopan u Valendi. Smijem li predložiti da kraljinčica odabere četu tvojih vojnika iz Palliara, koji će biti dio kraljinčeve posmrtne povorke? To će ti biti dobar izgovor za često sastajanje i vijećanje s njom, i osigurat će ti mjesto pored nje kad budete napuštali Cardegoss.“ „O, mozak ti brzo radi”, reče Iselle. Cazaril se nije osjećao brzim. Činilo mu se da njegov um teškom mukom nastoji sustići Isellein, kao da ga pritežu čizme obložene s deset kilograma blata. Svaka. Činilo se da

174

su ovlasti koje su joj sinoć pripale u njoj oslobodile neku zapretanu energiju; izgarala je od nje unutar svoje čahure sazdane od tame. Cazaril se bojao zatvoriti oči iz straha da je ne vidi kako i dalje bukti u njoj. „Ali moraš li jahati sam, Cazarile?” Betriz zapita s negodovanjem. „To mi se ne sviđa.” Iselle napući usne. „Mislim da mora, barem do Valende. U Cardegossu ne postoji gotovo nitko u koga imam dovoljno povjerenja da ga pošaljem s njim.” Promatrala je Cazarila nećkajući se. „Kad stigneš u Valendu, možda će ti moja baka biti u stanju osigurati vojnike za pratnju. Zapravo se ne bi smio pojaviti na Liščevu dvoru sam i bez pratnje. Ne želim da pomisli kako smo očajni.” Zatim nadoda pomalo ogorčeno: „Iako zapravo jesmo.” Betriz je čupkala svoju crnu baršunastu haljinu. „Ali što ako se razboliš na putu? Zamisli da ti se stanje s tumorom pogorša. Ako umreš, tko će znati da ti treba spaliti tijelo?” Pallijeva se glava okrene oko osi. „Tumor? Cazarile! Što je sad ovo?” „Cazarile, zar mu nisi rekao? Mislila sam da ti je prijatelj!” Betriz se okrene prema Palliju. „On namjerava uskočiti u sedlo i odjahati – odjahati! – do Ibre s golemim, sablasnim, smrtonosnim tumorom u utrobi, i to bez ičije pomoći na putu. Meni se to ne čini odvažno, čini mi se glupo. U Ibru mora ići jer nitko drugi nije dorastao tom zadatku, ali ne ovako, sam!” Palli se nasloni u stolcu, prekrije usne palcem i zagleda se u Cazarila žmireći. Naposljetku reče: „I učinilo mi se da izgledaš bolesno.” „E, pa, s tim se u vezi ništa ne može učiniti.” „Ovaj... koliko ti je točno... mislim, ovaj, hoćeš li...” „Hoću li umrijeti? Hoću. Kako skoro? To nitko ne zna. I zbog toga se moj život, kao što je Učeni Umegat istaknuo, baš ni po čemu ne razlikuje od tvog. A osim toga, tko bi želio umrijeti u krevetu?” „Ti. Oduvijek si to govorio. Da želiš umrijeti od duboke starosti, u krevetu, s nečijom ženom.” „Svojom, po mogućnosti”, uzdahne Cazaril. „No, dobro.” Uspio se suzdržati da ne pogleda prema Betriz. „Neka bogovi brinu o tome što će se dogoditi ako umrem. Što se mene tiče, krećem na put čim mi osedlaju konja.” Ustane progunđavši od boli te uzme knjigu i svežanj. Palli pogleda prema Betriz, koja je čvrsto sklopila dlanove i zaklinjući zurila u njega. Nerazgovjetno opsuje ispod glasa, ustane i krupnim koracima stane grabiti prema vratima koja su vodila u predsoblje snažno ih gurnuvši. Foix dy Gura, koji je prisluškivao s druge strane, zatetura uspravljajući se, zatrepće i nasmiješi se svom zapovjedniku. Njegov brat Ferda, naslonjen na zid na suprotnoj strani hodnika, prezirno otpuhne. „Zdravo, dečki”, Palli će medenim glasom. „Imam mali zadatak za vas.”

* * *

S Pallijem za petama, Cazaril je krupnim koracima izašao kroz ulazna vrata Zangrea odjeven u zimsko jahačko odijelo, prebacivši preko ramena teške bisage s rezervnom odjećom, malim bogatstvom, knjigom iz teologije i dokazima možebitne veleizdaje. Braća dy Gura već su ga čekala u dvorištu ispred staja. Palli im je naredio da smjesta otrče natrag u palaču Yarrin te su se i oni presvukli iz modro-bijeloga dvorskog ruha u odjeću prikladniju za jahanje i visoke, iznošene čizme. Betriz je stajala pored njih, umotana u vuneni bijeli ogrtač. Stajali su sasvim blizu i došaptavali se, a Betriz je živo i naglašeno mahala rukama. Podigavši pogled, Foix spazi Cazarila kako se približava, a izraz na širokom licu najednom mu postane smrtno ozbiljan i poprilično ustrašen. Foix mahne rukom i nešto reče; Betriz se osvrne preko ramena, a razgovor se naglo prekine. Braća se okrenuše i kratko nakloniše Cazarilu. Betriz je netremice zurila u njega, kao da je njegovo lice lekcija koju je naumila naučiti napamet, poput jedne od onih koje joj je on znao zadati. „Ferda!” zazove ga Palli. Konjanik stane ispred njega u stavu mirno. Palli izvadi dva pisma iz pelerine, jedno zapečaćeno, drugo samo presavijeno. „Ovo” – pruži presavijeni

175

komad papira Ferdi – „je pisana punomoć u kojoj vam ja, jedan od lordova zavjetnika iz reda Kćerke, dajem pravo da u slučaju potrebe zatražite bilo kakvu pomoć u bilo kojem ogranku reda na koji naiđete na putu. Sve ću troškove snositi ja u Palliaru. Ovo drugo” – pruži zapečaćeno pismo – „je za tebe, ali ga otvori tek kad stignete u Valendu.” Ferda kimne glavom i spremi oba pisma. Drugim vlastoručno ispisanim pismom Palli je Cazarilu dodijelio zapovjedništvo nad braćom dy Gura u ime Kćerke, bez ikakvih dodatnih pojedinosti. Putovanje u Ibru pokazat će se kao zanimljivo iznenađenje za njih. Palli stane kružiti oko njih, pregledavajući ih kao što zapovjednik pregledava svoje vojnike. „Imate li dovoljno tople odjeće? Jeste li naoružani za borbu protiv razbojnika?” Braća mu spremno pokazaše svoje ulaštene mačeve i pripravne samostrele – tetive luka premazane zaštitom protiv vlage i više nego dovoljno strijela – sva oprema bila je u dobrom stanju. Vlažnim zrakom lepršalo je tek nekoliko pahulja koje su se pri dodiru s vunom, kožom i kosom rastapale u sićušne kapljice. Od snijega koji je napadao pred zoru u gradu se zadržao tek suhi sloj na tlu. U brdima će zasigurno biti gušći. Betriz najednom ispod ogrtača izvadi nekakav kitnjasti, čupavi bijeli predmet. Trepnuvši nekoliko puta, Cazaril uspije razaznati krznenu šubaru kakve su nosili gorštaci s juga Chaliona, navikli na život na otvorenom, s preklopima za uši čija je unutarnja strana bila podstavljena krznom i koji su se vezali ispod brade. Iako su muškarci i žene uglavnom nosili slične šubare, ova je očito bila namijenjena dami, načinjena od bijeloga zečjeg krzna, s cvijećem izvezenim zlatnim koncem preko tjemena. „Cazarile, mislila sam da bi ti ovo moglo dobro doći kad budete prelazili preko visokih prijevoja.” Foix podigne obrve i naceri se, a Ferda se zasmijulji zaklonivši usta dlanom. „Dražesno”, reče. Betriz se zarumeni. „Jedino sam ovo uspjela pronaći jer nisam imala mnogo vremena”, stane se braniti. „Bolje i ovo nego da ti se uši smrznu!” „Istina”, Cazaril će nato smrtno ozbiljan. „Ova je šubara bolja od moje. Vrlo sam vam zahvalan.” Ne obazirući se na nacerene mladiće uzme joj šubaru iz ruku i klekne kako bi je brižno pospremio u bisage. To nije učinio samo kako bi tobože udovoljio Betriz, iako se u sebi nasmijao kad je ona prezirno frknula nosom prema Ferdi. Kad se braća nađu licem u lice s ledenim vjetrom koji zimi puše u pograničnim planinama, ti će im široki osmjesi itekako iščeznuti s lica. Iselle se pojavila na vratima u baršunastom ogrtaču toliko tamnoljubičaste boje da se činio gotovo crn, a pratio ju je činovnik iz kancelarijata koji je sav drhturio i koji je Cazarilu predao glasničku palicu s brojem, zatraživši od njega da se potpiše u službenu knjigu. Uz tresak je zatvorio knjigu i odbrzao natrag preko podiznog mosta kako bi se sklonio s hladnoće. „Uspjeli ste dobiti dy Jironalov nalog?” Cazaril upita kraljinčicu, pospremajući palicu na sigurno u unutrašnji džep ogrtača. Palica je onome tko ju je nosio osiguravala svježe konje, hranu i čiste, iako tvrde i uske, krevete u bilo kojoj glasničkoj postaji kancelarijata na najvažnijim putevima diljem Chaliona. „Ne dy Jironalov. Oricov. Orico je još uvijek kraljin Chaliona, iako sam čak i činovnika kancelarijata morala podsjetiti na tu činjenicu.” Iselle tiho frkne nosom. „Bogovi s tobom, Cazarile.” „Da, tako je”, Cazaril uzdahne, a zatim shvati da to nije bila primjedba, nego pozdrav. Pogne glavu kako bi joj poljubio promrzle dlanove. Betriz ga je postrance pogledavala. Oklijevajući, Cazaril se naposljetku nakašlje te uzme i njezine ruke u svoje. Prstima je grčevito stisnula njegove i duboko udahnula kad su joj njegove usne dotakle dlan, ali pogled je usmjerila nekamo iznad njegove glave. Cazaril se uspravi i primijeti da su braća dy Gura ustuknula kad ih je ošinula gnjevnim pogledom. Jedan od konjušara iz Zangrea izveo je tri osedlana glasnička konja. Palli se rukovao sa svojim bratićima. Ferda je prihvatio uzde konja za kojeg se pokazalo da je Cazarilov, mršavog i dugonogog šarca koji mu je odgovarao po visini. Mišićavi mu Foix požuri pomoći da uzjaše, a kad se Cazaril smjestio u sedlu, prigušeno zagunđavši od boli, mladić ga zabrinuto upita: „Jeste li dobro, gospodine?”

176

Nisu niti krenuli na put; što li im je to Betriz napričala? „Da, sve je u redu”, Cazaril ga umiri. „Hvala.” Ferda mu pruži uzde, a Foix mu pripomogne pričvrstiti dragocjene bisage. Ferda bez pol muke skoči na svog konja, njegov brat s nešto više muke uzjaše svog, te se zaputiše iz stajskog dvorišta. Cazaril se okrene u sedlu kako bi promatrao Iselle i Betriz dok su se vraćale preko podiznog mosta i prolazile kroz golema ulazna vrata Zangrea. Betriz se osvrne i visoko podigne ruku; Cazaril uzvrati pozdrav. A onda konji zaobiđoše prvu okuku i kule Cardegossa prepriječiše mu pogled na ulazna vrata. Slijedila ih je jedna jedina vrana, obrušivši se s oluka prema pločniku. U prvoj ulici u koju su zašli susreli su kancelara dy Jironala, koji se polako na konju zaputio iz palače Jironal, a sa svake su ga strane pješice pratila dva naoružana najamnika. Očigledno je otišao kući kako bi se umio i nešto pojeo te se presvukao i odgovorio na najhitnija pisma. Sudeći po njegovu pepeljastom licu i krvlju podlivenim očima, prošle se noći nije naspavao ništa više od Iselle. Dy Jironal zauzda konja i pozdravi Cazarila neobičnom, jedva primjetnom kretnjom ruke. „Kamo ćete, lorde Cazarile...” – svrne pogled na lagana sedla na kojima su bili otisnuti dvorac i leopard, simboli Chaliona – „... na glasničkim konjima moga kancelarijata?” Cazaril mu se napola nakloni iz sedla. „U Valendu, gospodaru. Kraljinčica Iselle je odlučila kako ne želi da neki stranac prenese tužne vijesti njezinoj majci i baki, pa je poslala mene kao svoga glasnika.” „Ludoj Isti, a?” Dy Jironalove se usne izviše prema gore. „Ne zavidim vam na tom zadatku.” „Doista.” Cazaril uzvrati tobože molećivim glasom. „Naredite mi da se vratim Iselle, i smjesta ću vas poslušati.” „Ne, ne.” Dy Jironalove se usne iskriviše u jedva primjetan, zadovoljan osmijeh. „Rekao bih da niti jedan drugi čovjek nije dorastao tako nemiloj dužnosti kao vi. Samo nastavite. O... kad se namjeravate vratiti?” „Još uvijek nisam siguran. Iselle zahtijeva da se ne vraćam prije nego što se uvjerim da će njezina majka biti dobro. A ne očekujem da će Ista najbolje primiti vijest.” „Slažem se. No, budno ćemo vas iščekivati.” Mogu se okladiti da hoćete. Cazaril i dy Jironal izmijeniše suzdržane pozdrave kimanjem glave, i dvije povorke nastaviše jahati u suprotnim smjerovima. Osvrnuvši se, Cazaril spazi dy Jironala kako se osvrće trenutak prije nego što je zamakao iza ugla prema ulaznim vratima Zangrea. Dy Jironal je znao da Cazarilu više ne može postaviti zasjedu na polasku, ali je zato njegov povratak bio druga prilika za to. Samo što se ne namjeravam vratiti ovom cestom. Ili uopće? Već je odavno razmotrio sve strahote koje bi mogle uslijediti ako podbaci; no kakva će biti njegova sudbina ako uspije? Kakvu su sudbinu bogovi namijenili isluženim svecima? Koliko mu je bilo poznato, nikad prije nije upoznao sveca, osim možda sada Umegata... a to i nije, kad malo bolje promisli, bila ohrabrujuća misao. Stigli su do gradskih vrata i prešli preko mosta prema cesti koja je vodila uz rijeku. Fonsina ih vrana nije dalje slijedila, nego se smjestila na visoki zid s kruništem iznad gradskih vrata i nekoliko puta žalosno zagraktala, a zvuk je odjekivao dok su se spuštali niz guduru. Strma litica Zangrea, zimi ogoljena i bez zelenila, uzdizala se visoko iznad tamne, brze rijeke. Cazaril se pitao hoće li ih Betriz promatrati s jednog od visokih prozora dvorca dok budu odmicali cestom. Neće je moći vidjeti tako visoko gore, u sjeni. Mukli udarci i prskanje kopita rastjerali su mu tmurne misli. Mimoišli su se s glasnikom koji je vrtoglavom brzinom jahao prema gradu, a galopirajući mu se konj pjenio i uspuhao. Glasnik – ne, glasnica – mahne im u prolazu. Neki su konjanički zapovjednici kancelarijata radije zapošljavali žene kao glasnike, barem na sigurnijim putevima, jer su smatrali da životinje manje pate zbog njihove manje tjelesne težine i nježne ruke. Foix joj uzvrati mahnuvši rukom i okrene se u sedlu promatrajući crne pletenice koje su se vijorile za njom. Cazaril pomisli kako se zacijelo ne divi isključivo njezinoj jahačkoj vještini. Ferda lagano gurne svog konja i priđe bliže Cazarilovu. „Smijemo li sada galopirati, gospodaru?” upita pun nade. „Dan je vedar, a životinje odmorne.”

177

Ali tako mi svih pet bogova, ja nisam. Cazaril duboko udahne pripremajući se na ono što je trebalo uslijediti. „Može.” Podbode šarca petama, a životinja se da u brzi kas. Cesta se sterala pred njima preko tamnosmeđeg krajolika prošaranog snijegom, vijugajući prema sivoj izmaglici koja je odisala teškim slatkastim mirisom truljenja zimskog bilja. Iščezavajući u neizvjesno.

21

U Valendu su stigli u sumrak sljedećeg dana. Taman se grad uzdizao pred njima na pozadini od neba boje kositra, utonuo u debelu sjenu, kroz koju se tu i tamo probijalo narančasto plamsanje pokoje baklje ili svijeće, blijedi tračci svjetla i života. Na odvojku glavnog puta koji je vodio za Valendu nisu mogli uzeti svježe konje, budući da su se sve glasničke postaje nalazile uz put prema prijestolnici provincijara Baocije u Taryoonu, pa je taj posljednji dio puta bio naporan za konje. Cazaril je pustio premorene životinje da preostali dio puta kroz grad i uz brdo koračaju pognutih glava na dugoj uzdi. Želio se zaustaviti na licu mjesta i skljokati uz rub ceste te se danima ne pomaknuti. Za nekoliko će minuta morati obavijestiti jednu majku da joj je sin umro. Od svih kušnja s kojima je očekivao da će se morati suočiti na ovom putovanju ova je bila najgora. Stigli su pred provincijaričin dvorac, prebrzo. Stražari su ga smjesta prepoznali i vičući otrčali po sluge; konjušar Demi pridržao mu je konja i prvi mu postavio pitanje Što vas dovodi ovamo, gospodaru? Prvi, ali ne i posljednji. „Nosim vijesti za provincijaricu i gospu Istu”, Cazaril kratko odgovori, naginjući se preko jabuke balčaka sedla. Foix odjednom iskrsne uz bok njegova konja i zagleda se u njega s iščekivanjem. Cazaril prebaci desnu nogu preko šarčeva stegna, drugu uz trzaj oslobodi iz stremena i doskoči na noge. Koljena su mu zaklecala i bio bi pao da ga Foixova snažna ruka nije prihvatila za lakat. Brzo su jahali. Obuzet vrtoglavicom, pitao se koliko će skupo to platiti. Zastao je na trenutak drhteći cijelim tijelom dok nanovo nije stekao ravnotežu. „Je li gospar dy Ferrej ovdje?” „Otpratio je provincijaricu na svadbu u gradu”, odgovori mu Demi. „Ne znam kad se namjeravaju vratiti.” „O”, nato će Cazaril. Bio je preumoran da bi razmišljao. Prošle je noći bio toliko iscrpljen da je zaspao u ležaju na kat u glasničkoj postaji, nekoliko minuta nakon što su ga njegovi pomagači otpratili do kreveta, a prespavao je čak i Dondov posjet. Da pričeka provincijaricu? Namjeravao je prvo njoj priopćiti vijesti, kako bi mogla odlučiti na koji će način obavijestiti kćer. Ne. Ovo je nepodnošljivo. Okončaj to jednom za svagda. „U tom ću slučaju najprije posjetiti gospu Istu.” Zatim nadoda: „Konje treba otimariti, napojiti i nahraniti. Ovo su Ferda i Foix dy Gura, mladići visoka roda iz Palliara. Molim vas pobrinite se da dobiju... sve. Nismo jeli.” Niti se okupali, ali to je bilo očito; njihova znojem natopljena vunena odjeća bila je poprskana zimskim blatom s ceste, ruke su im bile prekrivene slojevima prljavštine, a lica umazana od zemlje. Sva su trojica umorno treptali pri svjetlu baklja u dvorištu. Cazaril je od zore grčevito stiskao uzde po hladnoći, pa je sad ukočenim prstima pokušavao odriješiti vezice na svojim bisagama. Foix i to obavi umjesto njega, te spusti bisage s konja. Cazaril mu ih poprilično naglo otme iz ruku, prebaci ih preko podlaktice i okrene se. „Odvedite me k Isti, molim vas”, reče jedva čujno. „Nosim joj pisma kraljinčice Iselle.” Obiteljski ga sluga povede unutra i uza stube u novom krilu dvorca. Cazaril se sporo penjao za njim pa ga je čovjek morao pričekati. Noge su mu bile teške poput olova. Sluga i kraljiničine dvorkinje mrmljajući izmijeniše nekoliko riječi dok ih je sluga pokušavao nagovoriti da propuste Cazarila u njezine odaje. U zraku se ćutio miris osušenih latica, a prostorija je bila osvijetljena voštanicama i topla od vatre koja je gorjela u ognjištu u uglu. U toj se elegantnoj primaćoj sobi Cazaril osjećao poput diva, nezgrapno i prljavo. Ista je sjedila na klupi prekrivenoj jastucima, umotana u topli ogrtač, zagasite kose svezane u rep koji joj je padao niz leđa čvrsto omotan širokim vrpcama. Kao i Saru i nju je obavijala poput tinte gusta i tamna sjena prokletstva. Tako znači. Bio sam u pravu.

178

Ista se okrene prema njemu; oči joj se razrogačiše, a lice ukoči. Zacijelo je mogla pretpostaviti da se nešto užasno dogodilo čim se on neočekivano pojavio u Valendi. Stotinu različitih načina što blažeg priopćavanja vijesti, koje je u mislima uvježbavao tijekom dugih sati jahanja, raspršilo se i iščezlo poput pjene među njegovim prstima pod težinom pogleda njezinih tamnih, širom otvorenih očiju. Bilo kakav pokušaj otezanja u ovom bi trenutku bio okrutan preko svake mjere. Klekne pred njom i nakašlje se. „Prvo, Iselle je dobro. Neka vas to tješi.” Duboko udahne. „Drugo, Teidez je umro prije dvije noći od posljedica upaljene rane.” Dvije žene koje su dvorile Istu bolno zavapiše i čvrsto zagrliše jedna drugu. Ista je stajala gotovo nepomično, tek se malčice lecnuvši, kao da ju je pogodila nevidljiva strijela. Ispusti dugačak uzdah, no ne izusti ni riječi. „Razumijete li što vam govorim, kraljinice?” Cazaril je oklijevajući upita. „O, da”, protisne ona. Jedan joj se kut usana izvije prema gore; Cazaril to nije mogao nazvati smiješkom. To nimalo nije nalikovalo smiješku, taj zluradi, ironični izraz. „Vidite, kad predugo predosjećate kakav kobni udarac, osjetite olakšanje kad vas naposljetku zadesi. Čekanju dođe kraj. Sad više ne moram strepiti. Možete li to razumjeti?” Cazaril kimne glavom. Nakon nekoliko trenutaka šutnje isprekidane tek jecanjem jedne od njezinih dvorkinja, Ista tiho dometne: „Kako je zadobio tu ozljedu? U lovu? Ili... na neki drugi način?” „Pa... ne baš u lovu. Iako, u neku ruku...” Cazaril oblizne usne ispucale od hladnoće. „Gospo, primjećujete li nešto neobično na meni?” „Sada vidim samo svojim očima. Već sam godinama slijepa. Ti vidiš!“ Bilo je sasvim jasno na što misli po načinu na koji je naglasila tu riječ. „Da.” Ona kimne glavom i nasloni se. „I mislila sam. Ljudi koji su u stanju vidjeti tim očima zrače na poseban način.” Drhteći, jedna od dvorkinja se prišulja Isti i prozbori suviše nehajnim glasom: „Gospo, možda biste se trebali povući na počinak. Vaša će se gospođa majka zacijelo uskoro vratiti...” Žena dobaci Cazarilu znakovit pogled preko ramena; očito je bila uvjerena da će Istu spopasti jedan od njezinih sumanutih ispada. Ono za što su svi smatrali da je jedan od njezinih sumanutih ispada. Je li Ista uopće ikad bila luda? Cazaril se spusti u čučanj. „Molim vas da nas ostavite nasamo. Moram razgovarati s kraljinicom u četiri oka o nekim povjerljivim i poprilično hitnim stvarima.” „Gospodine, gospodaru...” Žena nabaci lažan osmijeh i šapne mu na uho: „Ne usuđujemo se ostaviti je u ovako teškom trenutku... mogla bi si nauditi.” Cazaril se potpuno uspravi i uhvati obje dvorkinje za ruku te ih nježno, ali neumoljivo izvede kroz vrata. „Ja ću osobno preuzeti brigu o njoj. Eto, možete pričekati u ovoj prostoriji na drugoj strani hodnika, a ako vas zatrebam, zazvat ću vas iz svega glasa, u redu?” Zatvori i jedna i druga vrata, ne obazirući se na njihovo negodovanje. Ista je čekala nepomično, osim što je rupčić od najfinije čipke koji je držala u rukama počela preslagivati na sve manje i manje četvorine. Cazaril se s mukom spusti na pod i sjedne uz njezine skute prekriživši noge, te joj se zagleda u poput krede blijedo lice i goleme oči na njemu. „Vidio sam duhove Zangrea”, reče. „Da.” „To nije sve. Vidio sam tamni oblak koji se nadvio nad vašu obitelj. Prokletstvo Zlatnog Generala, propast Fonsinih potomaka.” „Da.” „Dakle, vi znate za to?” „O, da.” „I vi ste njime obavijeni.” „Da.” „Obavija i Orica, i Saru. Iselle... i Teideza.” „Da.” Ona nakrivi glavu i zagleda se u daljinu. Cazaril se prisjeti stanja duševnog potresa koje bi katkad obuzelo njegove ljude za

179

vrijeme bitke, u trenutku između onog u kojem bi se na njih obrušio udarac i onog kad bi im se tijela obrušila na tlo; ljudi koji bi trebali biti onesviješteni, koji bi trebali biti mrtvi, no koji su još neko vrijeme bezglavo teturali, a katkad čak i uspijevali napraviti izvanredna djela. Jesu li Istin spokoj i suvislost oznake jednoga takvog trenutka koji će se uskoro rasplinuti – i bi li ga trebao iskoristiti? I je li uopće Ista ikad bila zaista nesuvisla? Ili je mi tek nismo mogli razumjeti? „Orico je jako bolestan. Način na koji sam stekao unutrašnji vid je tek jedna od niti u ovom zamršenom kobnom klupku. Ali molim vas, preklinjem vas, gospo, recite mi kako ste vi saznali. Što ste vidjeli, i kada, i kako? Moram znati. Jer mislim... bojim se... da sam njime obdaren, da me je zapao, kako bih djelovao. A po ničemu još nisam uspio zaključiti na koji mi način valja djelovati. Čak ni unutrašnji vid ne može prodrijeti kroz ovu tamu.” Njezine se obrve podigoše. „Ja ti mogu reći činjenice. Ne mogu ti podariti poimanje istine. Jer, kako bi itko mogao dati ono što ni sam ne posjeduje? Oduvijek sam govorila istinu.” „Da. Sad to uviđam.” Udahne kako bi se osmjelio. „Ali jeste li oduvijek govorili cijelu istinu?” Ona na trenutak stane sisati donju usnu pozorno ga proučavajući. Drhtavim rukama, koje su se činile kao da pripadaju nekoj drugoj Isti, a ne ovoj koja je stajala pred njim kamenog lica, stade razmotavati čvrsto presloženi rupčić na koljenu. Zatim polako kimne glavom. Glas joj je bio jako tih, pa je Cazaril morao bliže prignuti glavu kako mu ne bi promakla koja riječ. „Počelo je kad sam zanijela Iselle. Priviđenja. Unutarnji bi se vid pojavljivao i iščezavao. Mislila sam da je to posljedica trudnoće – žene u drugom stanju katkad siđu s uma. Liječnici su me neko vrijeme u to uvjeravali. Vidjela sam slijepe duhove kako lebde naokolo. Vidjela sam tamni oblak koji je obavijao Iasa i mladog Orica. Čula sam glasove. Sanjala sam bogove, Zlatnog Generala, Fonsu i njegova dva vjerna pratioca kako izgaraju u tornju. Chalion što bukti poput tornja. Nakon Iselleina rođenja priviđenja su prestala. Mislila sam da sam bila izgubila razum, a zatim se ponovo oporavila.” Čovjek nije u stanju pojmiti samog sebe golim okom, pa čak ni unutanjim vidom. Njemu je dodijeljen Umegat, dodijeljeno mu je znanje koje su drugi skupo platili i uručeno mu kao dar. Kako bi samo bio prestrašen da još uvijek tapka u mraku tražeći objašnjenja za ono što je nemoguće objasniti? „Potom sam ponovno zatrudnjela, zanijevši Teideza. A priviđenja su nanovo počela, dvostruko gora nego prije. Pomisao da sam sišla s uma bila mi je nepodnošljiva. Tek kad sam zaprijetila da ću si oduzeti život, Ias mi je priznao da je riječ o prokletstvu, i da je on znao za njega. Da je oduvijek znao za njega.” I kako bi se izdano osjećao kad bi otkrio da su mu oni koji su znali zatajili istinu, puštajući ga da tumara uokolo usamljen u svom strahu? „Užasnula sam se kad sam shvatila da sam, donijevši ih na svijet, svoju djecu izvrgla toj strašnoj opasnosti. Neprestano sam molila bogove da je otklone, ili da mi otkriju način na koji ju je moguće otkloniti, da poštede nevine. Tad me je posjetila Majka Ljeta, kad sam bila s trbuhom do zuba noseći Teideza. Ne u snu, ne dok sam spavala, nego kad sam bila budna i prisebna, usred bijela dana. Stajala mi je blizu kao što i vi sada stojite, a ja sam pala na koljena. Mogla sam joj dotaknuti halju, da sam se samo odvažila. Dah joj je bio mirisan poput poljskog cvijeća u ljetnoj travi. Lice joj je bilo isuviše lijepo da bi ga moje oči mogle pojmiti, bilo je to kao da zurim u sunce. Glas joj je bio glazba.” Istine se usne smekšaše; čak i sada joj se na licu načas pojavio spokojan izraz kao odraz tog priviđenja, bljesak ljepote nalik na odsjaj sunca na površini tamne vode. No obrve joj se zatim opet namrštiše, te ona nastavi pripovijedati, nagnuvši se naprijed i poprimivši još sablasniji i gorljiviji izraz, ako je to uopće bilo moguće. „Rekla mi je da bogovi nastoje povući prokletstvo jer ono ne pripada ovome svijetu. Poklonili su ga Zlatnom Generalu, no on ih je prevario uporabivši ga na nepodoban način.

180

Rekla je da bogovi mogu povući prokletstvo samo putem volje čovjeka koji će biti voljan triput položiti život za Kuću Chaliona.” Cazaril se stane ustručavati. Zvuk njegova vlastitog daha u nosnicama činio mu se dovoljno glasan da zagluši njezin tihi glas. Ali ipak nije uspio prešutjeti pitanje koje mu se otelo s usana, iako je sam sebe opsovao što je zazvučao glupavo. „Ovaj... pretpostavljam da nije moguće da umjesto toga troje ljudi položi svatko svoj život?“ „Ne.” Usne joj se razvukoše u onaj sablasni, zajedljivi ne-osmijeh. „Sad razumiješ u čemu je poteškoća.” „Ali... ali... onda ne vidim rješenje. Je li to bila varka, to... proročanstvo?” Ista načas rastvori dlanove, ne izjasnivši se, a zatim počne nanovo preslagivati rupčić. „Ispričala sam to Iasu. On je, naravno, rekao lordu dy Lutezu; Ias je sve dijelio s Lutezom, osim mene. Osim mene.” Cazarila obuzme znatiželja u vezi s prošlošću. Sad kad su bili drugovi po... svetaštvu, ili nešto slično, s Istom mu je bilo lako razgovarati. Ta je lakoća bila ćudljiva, iščašena, krhka i da samo trepne mogla bi nestati u nepovrat, a opet... dok su stajali jedno pred drugim kao dva sveca i dvije duše, među njima je na jedan prolazan trenutak postojala bliskost začudnija i uzvišenija od one između dvaju ljubavnika. Počeo je shvaćati zašto je Umegat tako nezasitno tražio njegovo društvo. „Kakav je uistinu bio njihov odnos?” Ona slegne ramenima. „Bili su ljubavnici još otprije mog rođenja. Tko sam ja da im sudim? Dy Lutez je volio Iasa; ja sam voljela Iasa. Ias nas je volio oboje. Tako se silno trudio, bio je tako brižan, nastojeći nositi sav teret svoje mrtve braće, kao i svog oca Fonse. Ta ga je silna brižnost gotovo nasmrt iscrpila, no čak je i unatoč tome sve pošlo po krivu, i opet po krivu.” Ista na trenutak zastane, a Cazarila načas obuzme strah da je nehotice učinio nešto što je zaustavilo ovu bujicu povjerljivih tajna. No pokazalo se da je Ista samo pokušavala postrojiti... ne svoje misli, nego srce, jer je nastavila još polaganije: „Ne sjećam se tko se prvi toga dosjetio. Jedne smo noći, nakon Teidezova rođenja, zajedno sjeli i vijećali. Ja sam još uvijek posjedovala unutarnji vid. Znali smo da su oba naša djeteta protiv svoje volje upletena u to kobno prokletstvo, kao i siroti Orico. „Spasi moju djecu”, zavapio je Ias priljubivši čelo o stol i zaplakavši. „Spasi moju djecu.” A lord dy Lutez je rekao: „Zbog ljubavi koju osjećam prema tebi, pokušat ću. Odvažit ću se na tu žrtvu.” Cazaril se jedva usudi prošaptati: „Za ime svih bogova, na koji način?” Ista naglo trzne glavom. „Razmotrili smo stotinu različitih zamisli pokušavajući pronaći odgovor na pitanje kako ubiti čovjeka, a zatim ga opet oživjeti kako bi još jednom umro. Činilo se nemoguće, iako ne sasvim. Na kraju smo se složili da bi najbolje bilo pokušati s utapanjem. Na taj bi način zadobio najmanje tjelesnih ozljeda, a i čuli smo mnoštvo priča o ljudima koji bi nanovo oživjeli nakon utapanja. Dy Lutez je napustio grad kako bi istražio takve slučajeve i pokušao ustanoviti u čemu je bila tajna.” Cazaril kivno izdahne. Utapanje, o, bogovi. I to hladnokrvno da hladnokrvnije ne može... sad su mu i ruke počele drhtati. Njezin glas, smiren i nepokolebljiv, nastavio je zboriti. „Natjerali smo liječnika da prisegne kako nikome neće odati tajnu i sišli u tamnice Zangrea. Dy Lutez je pustio da ga razodjenu, čvrsto mu privežu ruke i noge, te ga objese naopako iznad spremnika za vodu. Uronili smo ga naglavce. A zatim ga ponovno izvukli, kad se naposljetku prestao otimati...” „I bio je mrtav?” upita Cazaril tiho. „Dakle, optužba da je počinio veleizdaju je bila...” „Istina, umro je, ali ne i posljednji put. Oživjeli smo ga, na jedvite jade.” „O.” „O, ali djelovalo je!” Ista stisne šake. „Osjetila sam, vidjela sam kako prokletstvo slabi! Ali dy Lutez... smionost ga je napustila. Sljedeće se noći nije htio podvrgnuti drugom uranjanju. Zapomagao je da ga pokušavam usmrtiti, iz ljubomore. A onda smo Ias i ja... pogriješili.” Cazarilu najednom postane jasno u kojem se smjeru odvila ova priča. Nije trebao zažmiriti kako bi mu bilo jasnije. Prisili se zadržati oči otvorene i uprte u njezino lice.

181

„Ščepali smo ga i pokušali još jednom, silom. Vrištao je i plakao... Ias se počeo kolebati, a ja sam zavapila: ‘Ali moramo! Misli na djecu!’ No kad smo ga izvukli van, shvatili smo da je uistinu mrtav. Sve naše suze i molitve nisu ga uspjele oživjeti. Ias je bio shrvan. Ja sam bila izvan sebe. Unutarnji mi je vid oduzet. Bogovi su mi okrenuli leđa...” „Dakle, optužba o veleizdaji bila je lažna.” Lažna do srži. „Da. Bila je to laž kojom smo htjeli zataškati svoje grijehe. I opravdati truplo.” Ista glasno uzdahne. „Ali obitelji mu je dopušteno da naslijedi njegovo imanje... ništa nije zaplijenjeno.” „Osim njegova ugleda. Časti koju je uživao u očima javnosti.” Časti do koje je uznositi dy Lutez držao više od ičega; on koji je sve svoje bogatstvo i slavu smatrao tek njezinim vanjskim obilježjima. „Prenaglili smo se u trenutku očaja, no poslije više nije bilo uzmaka. Od svih postupaka zbog kojih smo se pokajali, mislim da je ovaj Iasa izjedao više od ičega u mjesecima koji su uslijedili. Ias nije htio pokušati ponovno, nije htio pokušati pronaći drugog dobrovoljca. Vidite, to je morala biti dragovoljna žrtva; nikakvo nasilno umorstvo nije dolazilo u obzir, jedino čovjek koji bi se svojevoljno ponudio, širom otvorenih očiju. Ias se povukao u osamu i umro od tuge i grižnje savjesti” – rastegla je rubac od čipke tako da se zamalo raskidao – „ostavivši me samu s dvoje male djece i bez ikakvog načina da ih zaštitim ili izbavim od ove... zlokobne... stvari...” Ista duboko udahne, a njedra joj se nadmu. No nije je spopala histerija, kao što se Cazaril, napola spreman skočiti na noge i pozvati njezine dvorkinje, pribojavao. Kad joj se disanje usporilo, on opet opusti mišiće. „Ali vi”, oglasi se ona naposljetku. „Bogovi su vas pomilovali?” „Jesu.” „Žao mi je.” S usana mu se otme isprekidan smijeh. „E, da.” Počeška se po zatiljku. Došao je njegov red za ispovijed. Od drugih je mogao skrivati istinu, što je bilo čak i uputno, ali ne i od Iste. Dugovao joj je breme za breme i vrijednost za vrijednost. Ranu za ranu. „Koliko ste vijesti primili iz Cardegossa o Iselleinim kratkim zarukama i sudbini koja je snašla lorda Donda dy Jironala?” „Glasnici su pristizali jedan za drugim prije no što smo stigli proslaviti... nismo znali što bismo mislili.” „Proslaviti? Zaruke četrdesetogodišnjaka i šesnaestogodišnje djevojke?” Ista uzdigne bradu i Cazarila načas toliko podsjeti na Iselle da mu je zastao dah. „Između Iasa i mene postojala je još veća razlika u godinama.” A. Da. Zbog toga je o tome imala drukčije nazore. „Dondo nije bio ni nalik Iasu, gospo. Bio je iskvaren... raskalašen... bezbožni pronevjeritelj... i gotovo sam siguran da je dao ubiti gospara dy Sandu. Možda ga je čak i vlastitom rukom pogubio. Kovao je urotu sa svojim bratom Martouom kako bi zadobio potpuni nadzor nad Kućom Chaliona, preko Orica, Teideza – i Iselle.” Ista dotakne rukom vrat. „Upoznala sam Martoua, prije mnogo godina, na dvoru. Već je tada težio tome da postane novi lord dy Lutez. Dy Lutez, najblistavija, najplemenitija zvijezda koja je ikad sjala na dvoru Chaliona... Martou mu je jedva bio dostojan ulaštiti čizme. Donda nikad nisam upoznala.” „Dondo je bio užasan. Prvi put sam ga susreo prije mnogo godina, i već je tada bio bestidnik. S godinama je postao sve gori. Iselle je bila izvan sebe od bijesa što su joj ga nametnuli. Molila se bogovima da je oslobode ženika kojeg se gnušala, ali bogovi... nisu je uslišali. Stoga ja jesam. Cijeli sam ga dan kradomice slijedio namjeravajući ga ubiti u njezino ime, ali mu nisam uspio prići. Stoga sam se pomolio Kopiletu da mi pomogne baciti smrtonosne čini. I molitva mi je uslišana.” Ista smjesta podigne obrve. „Kako to da nisi mrtav?” „Mislio sam da umirem. Kad sam se probudio i shvatio da je Dondo mrtav, a ja nisam, nisam znao što bih mislio. Ali Umegat je zaključio da je Iselle svojim molitvama prizvala

182

drugo čudo, te da me Gospa Proljeća poštedjela Kopiletova demona smrti, ali samo privremeno. Sveti Umegat – za koga sam mislio da je lovočuvar...” Ova je pripovijest postajala strahovito zamršena. Cazaril duboko udahne te se vrati nekoliko koraka unatrag objasnivši Isti sve o Umegatu i čudotvornom djelovanju menažerije koja je sirotog Orica održavala na životu u raljama prokletstva. „Samo što je Dondo, prije nego što je umro, dok je još vjerovao da će oženiti Iselle, Teidezu ispričao suprotno – da je menažerija opaka roknarska vradžbina postavljena kako bi naudila Oricu. A Teidez mu je povjerovao. Prije pet dana okupio je svoje stražare iz Baocije i pobio gotovo sve Oricove svete životinje, a svetac je čistom igrom slučaja preživio njegov pokolj. Oricov ga je leopard na umoru ogrebao – kunem vam se, bila je to tek ogrebotina! Da sam znao... Rana se zatrovala. Skončao je...” – Cazaril se prisjeti s kime razgovara – „... vrlo brzo.” „Siroti Teideze”, prošapće Ista i obori pogled. „Siroti moj Teideze, mislim da ti je bilo suđeno da budeš izdan.” „U svakom slučaju”, zaključi Cazaril, „uslijed toga neobičnog spleta čudesnih okolnosti, demon smrti i Dondov duh našli su se zatočeni u mom trbuhu. Učahureni, kako se čini, u nekoj vrsti tumora. Kad se oslobode, ja ću umrijeti.” Istino se ožalošćeno lice najednom ukoči. Podigne pogled kako bi promotrila Cazarilovo lice. „To bi bilo drugi put”, reče. „Ovaj... što?” Ispustivši izgužvani rupčić iz ruku, Ista posegne prema Cazarilu i zgrabi ga za ovratnik. Njezin ga je pogled žario, toliko gorljiv da ga je zaboljelo. Ona počne ubrzano disati. „Jesi li ti Isellein dy Lutez?” „Ja, ja, ja...” Cazaril stade zamuckivati; želudac mu se preokrene. „Dvaput. Dvaput. Samo kako to izvesti treći put? Jao. Jao. Jao...” Oči joj se proširiše, a zjenice zatreperiše. Usne joj zadrhtaše od nade. „Što si ti?“ „Ja, ja, ja sam samo Cazaril, gospo! Nisam nikakav dy Lutez, to je sigurno. Nisam veličanstven, ni imućan, ni snažan. Ni lijep, kao što i sami bogovi znaju. A ni neustrašiv, iako se borim kad se nađem u stupici. Valjda.” Ista nestrpljivo odmahne rukom. „I bez svih tih ukrasa – svučen do gola, obješen naglavce, on je svejedno zračio svjetlošću. Odan. Do smrti. Iako... ne i do dvije smrti. Ili tri.” „Ja... ovo sada jest ludilo. To nije način na koji ja namjeravam poništiti prokletstvo, vjerujte mi.” Tako mu svih pet bogova, ne utapanjem. „Smislio sam drugi način na koji će se Iselle osloboditi prokletstva.” Njezin ga je pogled probadao, još uvijek zastrašujuće mahnit. „Znači, bogovi su ti se obratili?” „Ne. Ja se uzdam u svoj razum.” Ista sjedne natrag na klupu ispustivši mu ovratnik iz ruku, na Cazarilovo olakšanje, a obrve joj se nabraše od iznenađenja. „Razum? U ovome?” „Sara – i vi – ste udajom za pripadnika chalionske loze stekle i chalionsko prokletstvo. Mislim da bi ga se Iselle udajom mogla osloboditi. Ovaj izlaz ne bi bio od pomoći Teidezu, ali sada... Zaputio sam se u Ibru kako bih pokušao ugovoriti Isellein brak s novim prijestolonasljednikom Ibre, kraljincem Bergonom. Dy Jironal će to nastojati spriječiti, jer će to značiti kraj njegove vlasti u Chalionu. Iselle mu namjerava potajno umaknuti tako što će dovesti Teidezovo tijelo natrag u Valendu kako bi bio pokopan ovdje.” Cazaril joj ispriča pojedinosti Iselleina nauma da dođe ovamo s posmrtnom povorkom kako bi se potom sastala s Bergonom u Valendi. „Možda”, uzdahne Ista. „Možda...” Cazaril nije bio siguran na što se to odnosilo. Ista ga je još uvijek promatrala iznimno uznemirujućim pogledom. „Vaša majka”, reče on. „Zna li ona za sve ovo? Za prokletstvo, istinu o dy Lutezu?” „Jednom sam joj pokušala ispričati. Zaključila je da sam uistinu sišla s uma. To i nije tako loša sudbina, znate – biti lud. Ima to svojih prednosti. Ne moraš donositi nikakve odluke. Što ćeš jesti, što ćeš odjenuti, kamo ćeš ići... tko ostaje na životu, tko mora umrijeti... Možete

183

i sami pokušati, ako želite. Samo govorite istinu. Govorite ljudima da su se u vama nastanili demon i duh, da imate tumor koji vas noću psuje i vrijeđa, te da bogovi upravljaju vašim koracima, pa ćete vidjeti što će se dogoditi.” Njezin grleni smijeh nije potaknuo Cazarila da se i sam nasmije. Usne joj se iskriviše. „Čemu takav usplahiren izraz, lorde Cazarile? Ako ikad ponovim vašu priču, imate samo opovrgnuti moje riječi, zanemariti sve što sam rekla i svi će misliti da sam ja luda, a ne vi.” „Ja... mislim da su vas i predugo zanemarivali. Gospo.” Ona zagrize usnu i odvrati pogled, zadrhtavši od glave do pete. Cazaril se uzvrpolji, i uto se sjeti bisaga koje su mu ležale naslonjene na bedro. „Iselle vam je napisala pismo, i jedno vašoj majci, te mi je naredila da vam ih uručim.” Stane prekapati po bisagama, pronađe svežanj s pismima i pruži Isti ono namijenjeno njoj. Ruke su mu drhtale od umora i gladi. Između ostalog. „Trebao bih ukloniti ovu prljavštinu sa sebe i nešto pojesti. Možda se uspijem dotjerati prije nego što se provincijarica vrati tako da budem dostojan pojaviti se pred njom.” Ista privine pismo na grudi. „Onda pozovite moje dame. Mislim da ću se sada povući na počinak. Više nemam razloga bdjeti...” Cazaril je smjesta ošine pogledom. „Iselle. Iselle je još jedan razlog zbog kojeg treba bdjeti.” „Ah. Da. Još jedan uznik i gotovo. Onda mogu zauvijek zaspati.” Ista se nagne naprijed i potapše ga po ramenu kako bi ga umirila. „Ali zasad ću prespavati samo ovu noć. Tako sam umorna. Mislim da sam svu svoju korotu i naricanje unaprijed odradila, tako da u meni više nema tuge. Potpuno sam prazna.” „Razumijem vas, gospo.” „Da, zaista razumiješ. Kako neobično.” Cazaril se oprezno osloni o klupu, osovi se na noge i otvori vrata propustivši uplakane dvorkinje natrag u prostoriju. Ista stisne zube kako bi istrpjela kad su nasrnule na nju. Cazaril prebaci bisage preko ramena i povuče se uz naklon.  

Kupanje, čista odjeća i topli obrok uvelike su okrijepili Cazarila, iako mu se još uvijek vrtjelo u glavi od razgovora s Istom. Kad su mu sluge rekle da sjedne i pričeka u mirnom, nevelikom salonu u novom krilu dok se provincijarica ne vrati, bio je zahvalan što će imati priliku postrojiti misli. U odličnom novom ognjištu u odaji veselo je plamsala vatra. Cazarila su boljele sve kosti. Sjeo je na provincijaričin stolac s jastukom i stao pijuckati poprilično razvodnjeno vino nastojeći ne utonuti u san. Stara dama ne bi trebala dokasna ostati vani. I zaista, ubrzo se i pojavila u pratnji svoje rođakinje-dvorkinje gospe dy Hueltar i smrtno ozbiljnog gospara dy Ferreja. Nosila je veličanstvenu, svečanu zelenu haljinu od satena i baršuna i blistav nakit, no Cazarilu je bio dovoljan jedan jedini pogled na njezino pepeljasto lice da shvati kako joj je neki uzbuđeni sluga već izlanuo loše vijesti. Cazaril skoči na noge zateturavši i nakloni se. Ona ga zgrabi za ruke i zagleda mu se u lice. „Cazarile, je li istina?” „Teidez je umro, iznenada, od upaljene rane. Iselle je dobro” – Cazaril udahne – „i postala je prijestolonasljednica Chaliona.” „Siroti dječak! Siroti dječak! Jesi li već rekao Isti?” „Jesam.” „O, bogovi. Kako je primila vijest?” Dobro nije bila prava riječ. Cazaril umjesto toga odluči odgovoriti: „Mirno, Vaša Milosti. U svakom slučaju nije je spopao nikakav mahniti napadaj kao što sam se pribojavao. Mislim da je od udaraca koje joj je život zadao poprilično otupjela. Ne znam kako će se osjećati sutra. Njezine su je dvorkinje odvele na počinak.” Provincijarica ispusti dugačak izdah i treptanjem pokuša prikriti suze koje su joj navrle na oči. Cazaril klekne pored bisaga. „Iselle mi je povjerila pismo za vas. A nosim i poruku za vas, gosparu dy Ferrej, od Betriz. Nije imala vremena duže pisati.” Pruži im dvije zapečaćene

184

omotnice. „Obje će se vratiti ovamo. Iselle namjerava sahraniti Teideza u Valendi.” „O”, nato će provincijarica lomeći hladni vosak pečata i ne obazirući se na to gdje se rasuo. „O, kako čeznem vidjeti je.” Očima je gutala retke ispisane Iselleinim rukopisom. „Kratko je”, zagunđa. Sijede joj se obrve podigoše. „Kaže, Cazaril će ti sve objasniti.“ „Da, Vaša Milosti. Moram vam mnogo toga ispričati, od čega nešto i u povjerenju.” Provincijarica mahne rukom prema svojoj pratnji dajući im znak da ih napuste. „Idite, pozvat ću vas kasnije.” Na putu do vrata dy Ferrej je počeo otvarati pismo. Provincijarica sjedne uz šuštanje tkanine i dalje čvrsto stišćući komad papira u ruci te pokaže Cazarilu prema drugom stolcu koji on privuče pored njezinog. „Moram se pobrinuti za Istu prije nego što zaspe.” „Pokušat ću biti jezgrovit, Vaša Milosti. Ispričat ću vam što sam naučio ove zime u Cardegossu. I kroz što sam prošao kako bih to naučio...” Cijenu tog znanja, nastanak raspukline u njegovu svijetu, Ista je smjesta razumjela; nije bio siguran da će provincijarica to uspjeti pojmiti. „To sada nije važno. Ali vrhovni svećenik Mendenal iz Cardegossa može vam potvrditi istinitost mojih riječi, ako se ikad susretnete. Recite mu da sam vas ja poslao, i ništa vam neće uskratiti.” Njezine se obrve podigoše. „Kako to da se tebi pokorava jedan vrhovni svećenik?” Cazaril tiho frkne nosom. „Ja imam viši čin.” Ona se uspravi, a usne joj se stisnuše. „Cazarile, ne zbijaj sa mnom glupe šale. Postaješ nedokučiv poput Iste.” Da, način na koji se Ista branila od svijeta – ne duhovitošću, nego podrugljivošću – zacijelo jest znao razdražiti onoga tko bi se s njom našao u četiri oka. Ista. No tko se zauzimao za Istu? „Provincijarice... vašoj je kćerki slomljeno srce i razorena volja. Ona žudi za smirajem koji će joj donijeti smrt. Ali nije luda. Bogovi nisu toliko milostivi.” Starica se zguri kao da su je njegove riječi ogreble po otvorenoj rani. „Njezina je tuga neumjerena. Zar ni jedna žena prije nje nije ostala udovica? Zar ni jedna nije izgubila dijete? Ja sam pretrpjela i jedno i drugo, pa nisam kukala i durila se i priređivala takve ispade, barem ne toliko godina. Isplakala sam ja svojih suza, to da, ali sam potom nastavila obavljati svoje dužnosti. Ako nije sišla s uma, onda previše udovoljava vlastitim hirevima.” Hoće li joj uspjeti objasniti Istinu osebujnost, a da ne iznevjeri povjerenje koje mu je Ista prešutno dala? Pa, čak bi i djelomična istina mogla pomoći. Cazaril prigne glavu njezinoj. „Cijela priča seže unatrag do velikog rata između Fonse Donekle Mudrog i Zlatnog Generala...” Cazaril joj najjednostavnijim mogućim rječnikom podrobno opiše posljedice djelovanja prokletstva na povijest chalionske vladarske kuće. Iasova je vladavina bila obilježena tolikim drugim nesrećama da nije trebao niti spomenuti dy Lutezovu propast. Priču je okončao u sadašnjosti, dotaknuvši se Oricove neplodnosti i nemoći, postupnog kvarenja njegovih savjetnika, njegove nerazborite vladavine te upropaštenog zdravlja. Provincijarica se namrgodi. „Zar su, dakle, za svu tu zlu sreću zaslužne roknarske vradžbine?’ „Ja... nisam to tako shvatio. Riječ je o iskrivljenom djelovanju nekoga nedokučivog božanstva koje se poput bujice izlilo iz vlastitog korita.” Ona slegne ramenima. „Dovoljno blizu. Ako djeluje poput crne magije, onda i jest crna magija. Ono što mene zanima jest kako je poništiti?” Cazaril nije bio sasvim siguran. Naravno, samo ispravno poimanje može voditi k ispravnom djelovanju. Ista i Ias pokušali su na silu pronaći rješenje, kao da je prokletstvo čarolija koju je moguće pobiti čarolijom. Puki svakidašnji obred. Provincijarica dometne: „A je li to na neki način povezano s onom suludom pričom o tome kako je Dondo dy Jironal ubijen uz pomoć čarolije smrti?” Barem joj je na to pitanje mogao odgovoriti, i to bolje od ikoga drugog. Unaprijed je odlučio da će, kad će joj o tome pričati, izostaviti što je moguće više nadnaravnih pojedinosti. Smatrao je da bi mogao izgubiti njezino povjerenje ako počne blebetati o demonima, duhovima, svecima, unutarnjem vidu i o još grotesknijim stvarima. Priča je bila dovoljno iznenađujuća i bez toga. Započeo je s Iselleinim katastrofalnim zarukama, no nije imenovao glavnog krivca za Dondovu čudesnu smrt, na taj način prešutjevši umorstvo koje je počinio

185

kao što je prešutio i ono koje je počinila Ista. Provincijarica nije bila isuviše osjetljiva. „Ako je lord Dondo zaista bio tako loš kao što kažeš,” prezirno frkne nosom, „pomolit ću se za tog neznanog dobročinitelja!” „Zaista, Vaša Milosti. Ja se svakog dana molim za njega.“ „Dondo je bio tek mlađi sin... za Iselle! Budalasti Orico, gdje mu je bila pamet?” Izostavljajući ono što je bilo neiskazivo, opisao joj je menažeriju kao čudotvorno djelo kojem su se domislili svećenici iz Hrama kako bi očuvali Oricovo sve krhkije zdravlje, što je samo po sebi bilo istinito. Ona je odmah prozrela Dondov skriveni politički naum u sklopu kojeg je nahuškao Teideza da uništi menažeriju – i Orica – te je zaškripala zubima. Teidezova ju je izdaja duboko pogodila. No vijest da se Valenda mora pripremiti za skorašnji pogreb, vjenčanje i rat, i to možda istodobno, nanovo ju je oraspoložila. „Može li Iselle računati na podršku svog ujaka dy Baocije?” upita je Cazaril. „Koliko još ljudi vi i on možete okupiti protiv dy Jironalove frakcije?” Provincijarica mu smjesta nabroji imena plemića koje bi mogla namamiti u Valendu, tobože na ime Teidezova pogreba, a zapravo kako bi oslobodili Iselle iz dy Jironalovih ruku. Popis je bio dojmljiv. Nakon tolikih desetljeća pomnog praćenja političkih zbivanja u Chalionu, provincijarica uopće nije trebala baciti pogled na kartu kako bi skovala taktiku. „Recite im da na Teidezov pogreb dođu na konjima te da povedu što je više moguće ljudi”, reče Cazaril. „Iznimno nam je bitno uspostaviti nadzor nad cestama između Valende i Ibre, kako bismo zajamčili sigurnost kraljincu Bergonu.” „Teško”, odvrati provincijarica, naslonivši se i napućivši usne. „Nekoliko dy Jironalovih vlastitih posjeda, kao i imanja njegovih šurjaka, nalazi se točno između Valende i granice. Trebao bi povesti četu sa sobom. Ispraznit ću Valendu kako bih ti priskrbila dovoljno ljudi.” „Ne”, Cazaril će na to promišljeno. „Trebat će vam sva vojska kojom raspolažete kad Iselle stigne ovamo, a to bi se lako moglo dogoditi prije nego što se ja vratim. A ako povedem četu u Ibru, to će nas usporiti. Teško da ćemo na putu uspjeti nabaviti svježe konje za tako veliku povorku, a osim toga postat će nemoguće zadržati misiju u tajnosti. Bolje bi bilo da do tamo putujemo sa što manje prtljage, brzo i neupadljivo. A tu četu zadržite kako bi nas dočekala na povratku. O, i budite na oprezu, onaj se baocijski zapovjednik kojeg ste poslali s Teidezom prodao Dondu – nije mu za vjerovati. Morat ćete smisliti kako ga smijeniti kad se vrati.” Provincijarica opsuje. „Tako mi Kopiletovih demona, odsjeći ću mu uši.” Dogovorili su se da će prosljeđivati njegova šifrirana pisma Iselle i njezina njemu preko Valende, tako da dy Jironalove uhode budu pod dojmom da je Cazaril još uvijek u društvu kraljiničine bake. Provincijarica mu je obećala da će odmah sutradan umjesto njega založiti dio Iselleina nakita, i to po najboljoj cijeni, kako bi namaknuo dovoljno novca za predstojeći dio putovanja. Utanačili su desetak drugih praktičnih pojedinosti u isto toliko minuta. Upravo je ta odlučnost provincijaricu činila otpornom na utjecaj bogova, pretpostavljao je Cazaril; unatoč tome što je veliku pažnju posvećivala poštovanju vjerskih obreda, niti jedan se bog nije mogao probiti kroz njezinu željeznu volju, čak ni kradomice. Bogovi su je obdarili manje pogibeljnim darovima, na čemu im je Cazaril bio itekako zahvalan. „Jasno vam je”, reče Cazaril naposljetku, „da smatram kako bi Iselle mogla biti spašena zahvaljujući ovom braku. Ali nisam siguran hoće li i Ista biti izbavljena.” Ni Ista, koja je ojađeno i besciljno lutala dvorcem u Valendi, niti Orico, koji je ležao slijep i nadut u Zangreu. Sve provincijaričine stroge opomene Isti da se trgne bile su uzaludne dok god ju je ova tamna sjena gušila poput otrovne magle. „Bila bih zadovoljna da makar Iselle bude izbavljena iz kandža kancelara dy Jironala. Ne mogu vjerovati da je Orico sastavio oporuku s tako podlim odredbama.” Taj ju je pravni spis uzrujao čak i više od nadnaravnih događaja. „Oduzeo mi je unuku, a da me nije ni pitao za mišljenje!” Cazaril se pogladi po bradi. „Jasno vam je da će vam, ako ovo uspije, vaša unuka postati gospodarica. Kraljinica cijelog Chaliona po rođenju te kraljinica Ibre po udaji.”

186

Provincijarica nakrivi usta. „To je tek suludo. Ona je tek djevojčica! Iako je oduvijek bila razboritija od sirotog Teideza. Što li je samo nagnalo chalionske bogove da postave jedno takvo dijete na prijestolje u Cardegossu?” Cazaril će nato blago: „Možda činjenica da je obnova Chaliona posao koji će potrajati čitav jedan dugi životni vijek i da osoba vaših ili mojih godina ne bi poživjela dovoljno dugo da ga izvede do kraja.” Ona frkne nosom. „I ti si tek nešto stariji od djeteta. U posljednje vrijeme samo djeca upravljaju čitavim svijetom, pa me ni ne čudi da je čitav svijet poludio. No dobro... dobro. Sutra ćemo imati jako puno posla. Tako mu svih pet bogova, Cazarile, odspavaj malo, iako sumnjam da ću ja uspjeti. Izgledaš kao smrt na dopustu, a mlađi si od mene pa ti godine ne mogu biti izgovor.” Cazaril se osovi na noge uz škripanje zglobova i povuče uz naklon. Unatoč srditim izljevima energije, provincijarica je bila krhka. Trebat će joj sva pomoć njezinih njegovateljica kako se ne bi opasno iscrpila. U susjednoj je prostoriji zatekao gospu dy Hueltar koja je nestrpljivo čekala te ju je poslao da ode podvoriti svoju plemenitu rođakinju.  

Cazarilu je dodijeljena njegova poznata, prohladna, počasna odaja u glavnoj kuli. Zahvalno je kliznuo ispod ugrijanih pokrivača. Od svih iskustava koja je doživio unatrag mnogo godina, ovo je bilo najsličnije povratku kući. No ipak, promatrana ovim novim očima, čak su mu se i poznata mjesta činila nanovo strana; svijet je postao tuđ uslijed njegovih uzastopnih preobrazba, bez mjesta na kojem će konačno moći otpočinuti. Koliko god živopisna i osebujna utvara bio, Dondo ga ipak nije uspio natjerati da probdije tu noć. Cazaril se isuviše navikao na opasnost koja mu je od njega prijetila da bi od nje strepio. Njega su sada stali salijetati novi strahovi. Sjećanje na užasnu nadu u Istinim očima uzdrmalo ga je. Kao i pomisao na to da će sutra uzjahati konja koji će ga svakim korakom nositi bliže moru.

22

Cazaril se teška srca odrekao korištenja svježih glasničkih konja kancelarijata nakon što su napustili Valendu, u svrhu tajnosti. Nema smisla da dy Jironalu uruče potpisani trag puta kojim su krenuli i odredišta. Umjesto toga su, oboružani Pallijevim pismom preporuke, uspjeli dogovoriti razmjenu konja u mjesnim ograncima Kćerkina reda. Stigavši do podnožja planina na zapadnoj granici Chaliona, bili su prisiljeni pregovarati s tamošnjim trgovcem konjima oko izdržljivih mula sigurnih nogu koje će ih prevesti preko visova. Čovjek je očito vrlo dobro zarađivao oderavši mnoštvo očajnih putnika tijekom godina. Ferda je pregledao životinje koje im je čovjek ponudio i srdito rekao: „Ovaj je sipljiv. I, gospodine, nek me vrag odnese ako onaj tamo ne hramlje!” Trgovac konjima i on upustiše se smjesta u žestoku prepirku. Iscrpljen, Cazaril se naslonio na ogradu obora razmišljajući jedino o tome kako sljedećih tisuću godina ne želi prebaciti nogu preko leđa bilo kakve životinje, šepave ili ne. Naposljetku se uspravi i bez pitanja uđe u obor. Zaputi se prema krdu teglećih mula i konja koji su se uznemirili kad je trgovac maločas neočekivano odveo njihove drugove, raširi ruke i zatvori oči. „Gospo, ako ti nije teško, podari nam tri dobre mule.” Osjetivši da ga netko lagano gurka po bedru, nanovo otvori oči. U njega je zurila radoznala mula bistrih smeđih očiju. Još su se dvije progurale naprijed strižući dugim ušima; najviša od njih, tamnosmeđe dlake i žućkasto-bijele njuške, nasloni glavu na Cazarilovo rame i stane zadovoljno brektati, poprskavši slinom sve oko sebe. „Hvala ti, Gospo”, promrmlja Cazaril, a zatim će nešto glasnije: „U redu. Za mnom.” Otklipše natrag prema vratima kroz blato na kojem su bili utisnuti otisci kopita. Tri se mule uputiše za njim znatiželjno njuškajući. „Uzet ćemo ove tri”, reče Cazaril trgovcu koji je, kao i Ferda, utihnuo i promatrao ga razjapljenih usta.

187

Vlasniku konja prvom se vratio dar govora. „Ali... to su tri najbolje životinje koje imam!” „Da, znam.” Cazaril izađe kroz vrata koja je vlasnik konja nastavio pridržavati kako bi propustio tri mule koje su i dalje u stopu slijedile Cazarila, žestoko se gurajući između dasaka te tvrdoglavo i uznemireno njišteći. „Ferda, nagodi se oko cijene. Ja se idem ispružiti na onaj divni stog sijena. Probudi me kad životinje budu osedlane...” Pokazalo se da je njegova mula krepka, mirna i da se dosađuje. Mula kojoj je dosadno je, po Cazarilovu mišljenju, bila najprikladnija za ovakve nesigurne planinske staze. Vatreni bojni konji na kojima je Ferda najradije jurio preko ravnica ne bi se ništa brže uspeli uz ove strmine koje su ih ostavljale bez daha, te bi ih još i doveli u opasnost usplahireno hodajući postrance na uskim dijelovima staze. A osim toga, od krotkog, sporog koraka mula nije mu se prevrtala utroba. Jedino mu nije bilo jasno zašto im Božica, budući da im je već darovala svoje svete mule, nije podarila i bolje vrijeme. Braća dy Gura prestala su zbijati šale na račun Cazarilove šubare negdje na pola puta uz klanac koji je vodio preko planinskog lanca zvanog Kopiletove ralje. Cazaril je pokrio uši mekanim krznenim štitnicima koje je svezao ispod brade prije nego što im je susnježica, nošena silovitim zapusima vjetra koji se podizao iz podnožja, počela šibati lica. Cazaril zaškilji dok mu je vjetar puhao u lice, zagledavši se naprijed između spuštenih ušiju svoje uporne mule prema stazi koja je vijugala prema gore između stijenja i leda te pokuša odrediti koliko im još dnevnog svjetla preostaje. Nakon nekog vremena Ferda zauzda svoju mulu i priđe Cazarilu. „Gospodaru, ne bismo li se trebali skloniti s ove mećave?” „Mećave?” Cazaril ukloni inje iz brade i trepne. Pa da. U Palliaru su zime blage, s mnogo više kiše nego snijega, a braća nikad prije nisu napustila svoju pokrajinu. „Da je riječ o mećavi, ne biste bili u stanju vidjeti muline uši iz sedla. Ovo nije opasno. Samo je neugodno.” Ferda napravi ojađenu grimasu, ali ipak još čvršće priveže vrpce na svojoj kukuljici i pogne glavu pred naletima vjetra. I zaista, za nekoliko su se minuta probili kroz susnježicu i opet bili u stanju vidjeti oko sebe. Pred njima se prostrla duboka kotlina. Nekoliko je blijedih zraka sunca prodrlo kroz srebrnkaste oblake obasjavajući strme obronke koji su se obrušavali podno njihovih nogu. Cazaril uperi prst prema naprijed i usklikne kako bi ih obodrio: „Ibra!”  

Na dugom putu nizbrdo prema obali pratilo ih je ljepše vrijeme, ali su mule i unatoč tome nastavile brektati sporo vukući noge. Krševite pogranične planine ustupile su mjesto manje zastrašujućim, masivnim smeđim brdima između kojih su vijugale prostrane doline. Kad im je snijeg ostao daleko za petama, Cazaril je nevoljko dopustio Ferdi da zamijeni njihove izvrsne mule za hitrije konje. Uslijedio je niz sve boljih puteva i sve uljuđenijih svratišta te su nakon svega dva dana stigli do riječnog toka koji je tekao prema Zagosuru. Presjekli su preko farma u zaleđu grada i prešli preko mostova koji su premošćivali kanale za navodnjavanje, nabujale od zimskih kiša. Izbivši iz riječne doline na proplanak, spaziše grad koji se uzdizao pred njima: sivi bedemi, mnoštvo nagomilanih, bijelo okrečenih kuća s krovovima prekrivenim zelenim crijepom, svojstvenim za ovo područje, s utvrdom na pročelju i glasovitom lukom u podnožju. Onkraj luke se do u beskraj prostiralo čeličnosivo more, glatko i mirno sve do ruba obzora iscrtanog blijedim, vodenastim svjetlom. Nošen prohladnim povjetarcem prema unutrašnjosti, miris soli i suhe morske trave koju je oseka izbacila na obalu zapahne Cazarila te on naglo zabaci glavu. Foix duboko udahne, a oči mu zaiskriše od očaranosti dok je prvi put u životu žudno upijao prizor mora. Pallijevo pismo i visoki činovi braće dy Gura osigurali su im utočište u Kćerkinu domu pokraj glavnoga Hramskog trga u Zagosuru. Cazaril je poslao mladiće da kupe, izmole ili posude službene odore svoga reda, dok je on sam otišao do krojača. Krojaču je rekao da može zatražiti koliko god hoće novca pod uvjetom da mu smjesta skroji ruho, pokrenuvši tako

188

vihor užurbane radinosti koja je urodila poprilično vjernom inačicom chalionskoga dvorskog ruha za korotu, koje je Cazaril nosio pod rukom kad je nakon nešto više od sat vremena napustio krojačevu radnju. Nakon kupke u prohladnoj vodi, Cazaril je hitro navukao tešku tuniku od brokata sivo-ljubičaste boje s visokim ovratnikom, guste tamnoljubičaste vunene hlače i svoje očišćene i ulaštene čizme. Pričvrstio je pojas s mačem kojeg mu je još onomad posudio gospar dy Ferrej. Mač je bio poprilično oštećen, ali upravo mu je to pridavalo časniji izgled. Naposljetku je preko svega toga zadovoljno prebacio tešku crnu pelerinu od svile i baršuna. Za kraj je na mali prst nataknuo tek jedan od preostalih Iselleinih prstenova, onaj s uglatim ametistom i debelim zlatnim obručem, koji je odavao dojam nerazmetljivosti, a ne neimaštine. Spoj dvorskog ruha za korotu i brade prošarane sjedinama odavao je sasvim zadovoljavajući dojam dostojanstvenosti i uznositosti. Ozbiljnosti. Umotao je svoja dragocjena diplomatska pisma u svežanj i pospremio ga ispod ruke, pozvao svoje konjanike koji su se u međuvremenu preodjenuli u uredne modro-bijele odore te ih poveo uskim, zavojitim ulicama uzbrdo prema jazbini Velikog Lisca. Zahvaljujući svom izgledu i držanju, Cazaril je dospio pred dvorskog upravitelja kraljina Ibre. Nakon što mu je pokazao pisma i pečate utisnute na njima, ovaj ga je dvorski dužnosnik smjesta poslao samom kraljinovu tajniku koji ih je dočekao na nogama u praznom, bijelo okrečenom predsoblju, u kojem je bilo prohladno zbog vječne zimske vlage u Zagosuru. Tajnik je bio suhonjav, sredovječni muškarac i doimao se preopterećeno. Cazaril mu iskaže poštovanje napola mu se naklonivši, kao osobi jednako visokog položaja. „Ja sam kaštelan dy Cazaril i dolazim iz Cardegossa kao diplomatski izaslanik s poprilično hitnim zadatkom... Nosim preporučena pisma kraljinu i kraljincu Bergonu od Ibre koje šalje kraljinčica Iselle od Chaliona.” Cazaril mu pokaže pečate na pismima, pospremivši ih natrag u unutrašnji džep kad je tajnik posegnuo za njima. „Primio sam ih iz ruku same kraljinčice i naređeno mi je da ih predam u ruke samom kraljinu.” Tajnik nakrivi glavu kao da razmatra njegove riječi. „Vidjet ću što mogu učiniti za vas, gospodine, ali kraljina neprestano salijeću molitelji, uglavnom rođaci bivših pobunjenika, zauzimajući se kod njega za milost. A nje trenutačno nije mnogo ostalo.” Tajnik odmjeri Cazarila od glave do pete. „Očito vas nitko nije upozorio – kraljin je dvorjanima zabranio da nose korotu za pokojnim prijestolonasljednikom budući da je u trenutku smrti bio u zavadi s ocem kao pobunjenik. To žalosno ruho nose samo oni koji otvoreno prkose kraljinu, no većina je njih dovoljno razborita da to čini u, ovaj, kraljinovoj odsutnosti. Ako mu ne želite namjerno nanijeti uvredu, predlažem vam da se odete presvući prije nego što zatražite da vas primi.” Cazaril podigne obrve. „Zar vam nitko prije mene nije prenio vijesti? Jahali smo brzo, ali nisam očekivao da ćemo stići prije nego što do vas dospije glas. Ne nosim ovo ruho boje masnice zbog prijestolonasljednika Ibre, nego zbog prijestolonasljednika Chaliona. Kraljinac Teidez umro je prije nepunih tjedan dana, iznenada, od infekcije.” „O”, nato će tajnik smeteno. „O.” Vrlo se brzo pribrao. „Moja najdublja sućut Kući Chaliona zbog gubitka takve sjajne uzdanice. Na trenutak je oklijevao. „Rekli ste da pisma šalje kraljinčica Iselle?” „Tako je.” Kako bi mu riječi dobile na težini, Cazaril dometne: „Kraljin Orico leži teško bolestan i nije u stanju voditi državu. Barem je tako bilo kad smo u žurbi napustili Cardegoss.” Tajnik zine, no potom opet zatvori usta. Naposljetku reče: „Dođite sa mnom”, te ih povede u udobniju prostoriju u kojoj je u malenom ognjištu u uglu gorjela vatra. „Vidjet ću što mogu učiniti.” Cazaril sjedne na stolac s jastucima pored tinjajućeg ognjišta. Foix se smjesti na klupu, a Ferda stane lunjati po prostoriji namršteno i neusredotočeno promatrajući draperije na zidovima. „Hoće li nas primiti, gospodine?” upita Ferda. „Kad samo pomislim koliki smo put prešli, a sad moramo čekati na pragu poput kakvih pokućaraca...”

189

„O, da. Itekako će nas primiti.” Cazaril se neprimjetno osmjehne kad se pojavio zadihani sluga ponudivši putnike vinom i zagosurskim specijalitetom, kolačićima od prhkog tijesta sa začinima na kojima je bio otisnut pečat Ibre. „Zašto ovaj pas nema nogu?” upita Foix zagledavši se pomalo razroko u životinju čiji je lik bio otisnut na kolaču i potom zagrize u njega. „To je jedna vrsta tuljana. Umjesto šapa ima peraje i lovi ribu. Te životinje nastanjuju plaže uzduž obale prema Darthaci.” Cazaril dopusti slugi da mu ulije tek gutljaj vina, dijelom kako bi ostao trijezan, a dijelom kako piće ne bi bilo protraćeno; kao što je i pretpostavio, tajnik se vratio prije nego što je i namočio usne. Čovjek mu se nakloni dublje nego prije. „Gosparu, gospodo, ovuda, molim vas.” Ferda jednim gutljajem iskapi punu čašu tamnoga ibranskog vina, a Foix ukloni mrvice sa svoje vunene bijele pelerine. Požuriše za Cazarilom i tajnikom koji ih je poveo uz nekoliko stuba i preko maloga kamenog mosta prema novijem dijelu utvrde. Nakon nekoliko skretanja stigoše pred dvokrilna vrata na kojima su bila izrezbarena morska stvorenja po uzoru na roknarski stil. Vratnice se širom otvoriše i kroz njih istupi dvorjanin u bogatom ruhu vodeći pod ruku drugog plemića koji je negodovao: „Ali pet sam dana čekao da me primi! Kakva je ovo budalaština...!” „Morat ćete još samo malo pričekati, gospodine”, reče dvorjanin odvodeći ga, čvrsto ga prihvativši rukom ispod lakta. Tajnik uz naklon propusti Cazarila i braću dy Gura u prostoriju te najavi njihova imena i naslove. To nije bila prijestolna dvorana, nego nešto manje svečana primaća soba, opremljena za sastanke, a ne za svečanosti. Širok stol, dovoljno prostran da se na njemu mogu razastrijeti karte i spisi, zauzimao je jedan kut prostorije. Dugačak se zid u dnu prostorije sastojao od niza vrata koja su od poda do stropa bila napravljena od četvrtastih prozorskih stakala i koja su vodila prema balkonu-bedemu s kojeg se pak pružao pogled na luku i brodogradilište, izvore bogatstva i moći Zagosura. U usporedbi s prigušenim, blijedim, srebrnkastim morskim svjetlom, koje je prodiralo u sobu kroz mnogobrojne staklene površine, plamičci svijeća u fenjerima činili su se slabašnima. U prostoriji je bilo šestero ljudi, ali Cazaril je smjesta prepoznao Lisca i njegova sina. Iako je već prešao sedamdesetu, kraljin Ibre bio je žilav i proćelav. Od crvenkasto-smeđe kose iz njegovih mlađih dana ostao je tek raskuštrani sijedi čuperak poviše čela. No još je uvijek bio krepak i snažan, a ne onemoćao od starosti, sjedeći budno i opušteno u svom mekom naslonjaču. Visoki mladić koji je stajao pored njega imao je ravnu smeđu kosu poput Darthacanaca koju je naslijedio od pokojne majke, prošaranu tek pokojim riđim pramenom i strogo ošišanu na dužinu koja je najbolje služila kao podloga za šljem. U najmanju ruku izgleda zdravo. Odlično... Mladićeva raskošna pelerina morskozelene boje bila je ukrašena stotinama perla u obliku kreste vala, a njezini su se teški nabori zanjihali kad se okrenuo prema novopridošlim posjetiocima. Čovjek koji je Liscu stajao s druge strane bio je kancelar Ibre, ako je bilo suditi po lancu koji je označavao njegov položaj. Taj je oprezan i naizgled plah čovjek bio Liščev prezaposleni sluga, a ne suparnik koji se s njime nadmetao za vlast. Drugi je čovjek nosio značku s grbom plemića pomorca, obilježje admirala ibranske mornarice. Cazaril se nakloni Liscu kleknuvši na jedno koljeno, ne odviše nespretno unatoč bolovima i ukočenosti od jahanja, te pogne glavu. „Gospodaru, nosim tužne vijesti iz Chaliona o smrti kraljinca Teideza i hitna pisma njegove sestre, kraljinčice Iselle.” Pruži kraljinu pismo kojim mu je Iselle dodijelila punomoć. Lisac slomi pečat i preleti pogledom preko sažetih redaka ispisanih Iselleinim rukopisom. Podigne obrve i pogleda natrag prema Cazarilu sa živim zanimanjem. „Krajnje zanimljivo. Ustanite, gospodine izaslaniče”, promrmlja. Cazaril udahne i uspije se osoviti na noge bez oslanjanja o pod ili, još gore, pridržavanja za kraljinov naslonjač. Podigne pogled i primijeti da ga kraljinac Bergon netremice promatra, namršten i razmaknutih usana. Cazaril trepne te mu, kimnuvši glavom,

190

uputi nesiguran osmijeh. Bergon je, sve u svemu, bio poprilično skladno građen mladić, pravilnih crta lica, te bi vjerojatno bio još naočitiji da se nije ovako mrštio. Nije bio razrok, nije imao obješenu usnu. Bio je pomalo nabijen, ali u dobroj formi, ne debeo. I nije mu bilo četrdeset godina. Mlad, glatko izbrijan, no s naznakom snažne brade koja je jamčila da je dosegnuo muževnost. Iselle bi trebala biti zadovoljna, pomisli Cazaril. Bergon ga stade još pomnije motriti. „Kažite još nešto!” reče. „Oprostite, gospodaru?” Osupnut, Cazaril zakorači unatrag kad mu je kraljinac prišao i stao kružiti oko njega odmjeravajući ga od glave do pete i dišući sve ubrzanije. „Svući košulju!” Bergon najednom zapovjedi. „Molim?” „Svući košulju, svući košulju!” „Gospodaru... kraljinče Bergone...” Cazaril se smjesta prisjeti mučne situacije koju mu je dy Jironal priredio s namjerom da ga okleveće pred Oricom. Ali ovdje u Zagosuru nije bilo svetih vrana koje će mu priteći u pomoć. Cazaril reče prigušenim glasom: „Preklinjem vas, gospodaru, ne sramotite me pred ovim ljudima.“ „Molim vas, gospodine; niste li vi onaj kojeg su prije više od godinu dana, u jesen, spasili s roknarske galije pred obalom Ibre?” „O. Da...?” „Svucite košulju!” Kraljinac je umalo zaplesao počevši nanovo kružiti oko njega; Cazarila uhvati vrtoglavica. Pogleda prema Liscu koji se doimao jednako smeteno kao i ostali, no obuzet znatiželjom ipak je mahnuo rukom udovoljavajući kraljinčevu neobičnom zahtjevu. Izbezumljen i prestrašen, Cazaril se pokori naredbi, otkopča drvenu dugmad na tunici te svuče i nju i pelerinu. Prebacivši odjeću preko ruke, stisne vilicu trudeći se stajati uspravno i dostojanstveno, spreman otrpjeti poniženje koje je trebalo uslijediti. „Ti si Caz! Ti si Caz!“ usklikne Bergon. Na licu mu se umjesto mrgodnog izraza pojavi sumanuti, široki osmijeh. O bogovi, kraljinac je lud te, nakon čitave ove vratolomne jurnjave preko nizina i planina, ipak neprikladan za Iselle... „Pa, da, prijatelji me tako zovu...” Kraljinac prekine Cazarila u po riječi, bacivši mu se oko vrata i gotovo ga podignuvši s poda. „Oče,” usklikne Bergon radosno, „ovo je čovjek o kojem sam ti pričao! To je on!” „Što“ , započne Cazaril, a zatim, zahvaljujući kutu svjetla i promjeni u glasu, shvati. Cazarilov zabezeknuti izraz također se pretvori u široki osmijeh. Dječak je porastao! Da je godinu dana mlađi i deset centimetara niži, bez tog nagovještaja tamne brade, obrijane glave i nešto pupastiji, s mjehurima od ožeglina, bio bi isti... „Tako mi svih pet bogova”, protisne Cazaril. „Danni? Danni!” Kraljinac mu zgrabi ruke i poljubi ih. „Gdje li si nestao? Po povratku kući razbolio sam se i proveo tjedan dana u krevetu, a kad sam konačno naredio svojim ljudima da te potraže, ti si već bio nestao s lica zemlje. Pronašao sam druge ljude s broda, ali ne i tebe, i nitko od njih nije znao kamo si otišao.” „I ja sam ležao bolestan, u Majčinoj bolnici ovdje u Zagosuru. A potom sam, ovaj, otpješačio natrag u Chalion.” „Ovdje! Cijelo si vrijeme bio ovdje! Pa ja ću poludjeti! Jao! Ali poslao sam ljude da se raspitaju po bolnicama... kako si im samo promaknuo? Pomislio sam da si zacijelo podlegao ozljedama, bile su uistinu strašne.” „Ja sam bio siguran da je umro”, oglasi se sporo Lisac koji je promatrao prizor što mu se odigravao pred očima, pogledom u koji je bilo nemoguće proniknuti. „Budući da nije došao preuzeti silno veliku nagradu koju mu je moja Kuća dugovala.” „Nisam znao... tko ste vi, kraljinče Bergone.” Liščeve se sijede obrve strelovito podigoše. „Zaista?” „Ne, oče”, Bergon gorljivo potvrdi. „Nikome nisam rekao tko sam. Služio sam se nadimkom kojim me mama običavala zvati kad sam bio mali. Činilo mi se da ću biti u većoj opasnosti budem li se pozivao na svoju titulu nego budem li se izdavao za bezimenog čovjeka.” Nastavi obrativši se Cazarilu: „Kad su me oteli plaćeni ubojice moga pokojnog brata, roknarskom kapetanu nisu otkrili tko sam. Mislim da su bili uvjereni da ću umrijeti na

191

galiji.” „Bilo je budalasto zatajiti takvo što, kraljinče”, prekori ga Cazaril. „Roknarci bi vas zacijelo nekamo sklonili i tražili otkupninu za vas.“ „Da, tražili bi golemu otkupninu, a isto bi tako, da sam im dopustio da od mene naprave taoca, pozvavši se na svoje pravo ime, bez sumnje pokušali iznudom natjerati mog oca na razne političke ustupke.” Bergon stisne vilicu. „Ne. Nikad im ne bih omogućio da igraju tu igru.” „Dakle,” reče Lisac zamišljenim glasom zagledavši se u Cazarila, „niste podmetnuli vlastito tijelo pod mač kako biste spasili od oskvrnuća kraljinca Ibre, nego kako biste spasili nepoznatog dječaka.“ „Nepoznatog dječaka roba. Gospodaru.” Cazarilove se usne razvukoše u smiješak dok je promatrao Lisca kako pokušava razlučiti čini li to Cazarila junakom ili luđakom. „Počinjem sumnjati u vaš zdrav razum.” „Nema sumnje da sam tad već bio izgubio razum”, Cazaril srdačno prizna. „Na galijama sam služio otkako su me prodali kao ratnog zarobljenika nakon pada Gotorgeta.” Lisac žmirne. „O. Znači, vi ste taj Cazaril?” Cazaril mu se kratko nakloni, pitajući se što li je Lisac načuo o tom jalovom ratnom pohodu, a zatim protrese tuniku. Bergon mu smjesta priskoči upomoć, pomažući mu da je ponovno odjene. Cazaril najednom shvati da svi muškarci u prostoriji osupnuto zure u njega, uključujući i Ferdu i Foixa. Razvuče usne u širok, iskrivljen smiješak, nastojeći se suzdržati da ne prasne u smijeh, a u njemu počne ključati nova bojazan koju nije mogao ni imenovati. Koliko već dugo kročim ovom cestom? Cazaril izvuče posljednje pismo iz svežnja i duboko se nakloni kraljincu Bergonu. „Kao što dokument kojeg vaš cijenjeni otac drži u ruci svjedoči, ovdje sam kao glasnogovornik jedne uznosite i prelijepe gospe, i obraćam se ne samo njemu nego i vama. Prijestolonasljednica Chaliona prosi vašu ruku.” Pruži zapečaćenu omotnicu začuđenom Bergonu. „No riječ o tome prepuštam samoj kraljinčici Iselle, budući da je ona, na temelju svojega nenadmašnog uma, prirođenog prava i svetog cilja, najprimjerenija osoba za to. No nakon toga imam vam štošta za ispripovjediti, kraljinče.” „Jedva čekam čuti o čemu je riječ, lorde Cazarile.” Ogledavši se napeto po odaji, Bergon se povuče do prozora gdje otpečati pismo i smjesta ga pročita, a usta mu se opustiše od čuđenja. Začuđen se izraz pojavio i na Liščevu licu, no njegova se usta nisu doimala ni najmanje opušteno. Cazarilu je bilo jasno da kraljinov mozak zbog njegovih riječi radi punom parom. Glede svoga vlastitog razbora, Cazaril je molio bogove da mu podare krila.  

Cazaril i članovi njegove pratnje su, dakako, pozvani na večeru u kraljinovoj blagovaonici. Pred sumrak su Cazaril i Bergon krenuli u šetnju duž pješčane obale podno tvrđave. To je najbliže razgovoru u četiri oka što ću uspjeti isposlovati, pomisli Cazaril, dajući braći dy Gura znak da se udalje kako ne bi načuli njihov razgovor. Grmljavina koju su stvarali valovi razbijajući se o žal prigušivala je njihove glasove. Nekoliko se bijelih galebova obrušilo s visine, kriješteći prodorno poput vrana i stalo kljucati smrdljivu morsku travu na mokrom pijesku. Cazaril se prisjeti da se u Ibri ovi strvinari s hladnim zlatnim očima smatraju Kopiletovim svetim životinjama. Bergon je svojoj teško naoružanoj pratnji također naredio da se odmakne nekoliko koraka, ali nije imao namjeru potpuno je otpustiti s dužnosti. Prešutno podrazumijevanje takvih mjera opreza podsjeti Cazarila na to da je građanski rat u ovoj zemlji netom završio, te da je Bergon u toj podmukloj igri već bio i pijun i lovac. Pijun koji je, čini se, umalo sam sebe izigrao. „Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam te upoznao”, reče Bergon, „kad su me bacili na klupu pokraj tebe na galiji. Isprva si mi ti ulijevao više straha nego Roknarci.” Cazaril se naceri. „Što, samo zato što sam bio sav dlakav i smrdljiv i što sam nalikovao na ljuskavo, krastavo strašilo za ptice opaljeno suncem?”

192

Bergon se također naceri. „Tako nekako”, plaho prizna. „No potom si mi se osmjehnuo i obratio mi se sa: Dobra večer, mladi gospodine, kao da me pozivaš da ti se pridružim na klupi u gostionici, a ne na galiji.” „Pa, eto, tvoj je dolazak bio nešto nesvakidašnje, a toga nam je nedostajalo.” „Često sam o tome razmišljao, kasnije. Mislim da tada baš i nisam bio pri zdravoj pameti...” „Naravno da nisi. Kad si stigao, bio si sav pretučen.” „Istina. Otet, prestrašen... upravo sam bio zaradio svoje prve batine... ali ti si mi pomogao. Pokazao si mi kako izdržati, na što biti spreman, poučio me kako preživjeti. Dvaput si mi dao dodatni gutljaj vode iz svoje vlastite čaše...” „Ma, samo kad ti je zaista bio potreban. Ja sam se već bio navikao na paklenu vrućinu i presahnulost. S vremenom sam naučio razlikovati puku žeđ od grozničavog izgleda čovjeka koji samo što se nije onesvijestio. Bilo je iznimno važno ne klonuti za veslom, znaš.” „Bio si ljubazan prema meni.” Cazaril slegne ramenima. „Zašto ne? Na kraju krajeva, što me to stajalo?” Bergon odmahne glavom. „Svatko je u stanju biti ljubazan kad mu je lagodno. Stoga sam ljubaznost oduvijek smatrao beznačajnom vrlinom. No mi smo bili gladni, žedni, prestrašeni, bilo nam je zlo i smrt nam je dahtala za vratom, a ti si usred svega tog užasa ostao poslovično uljudan, poput plemića koji se odmara ispred vlastitog ognjišta.” „Događaji mogu biti užasni ili neizbježni. Ljudi uvijek imaju izbora – ako ne hoće li, onda makar kako će nešto otrpjeti.” „Da, ali... Toga nisam bio svjestan sve dok to nisam doživio. Tad sam počeo vjerovati kako ima nade da ću preživjeti. I pritom ne mislim isključivo na tijelo.” Cazaril se kiselo osmjehne. „Znaš, mene su tad već smatrali napola ludim.” Bergon ponovno odmahne glavom i stane vrhom čizme razgrtati srebrni pijesak. Tonući prema zapadu, sunce je isticalo crvenkaste, bakrene pramenove u njegovoj tamnoj darthacanskoj kosi. U Chalionu su Bergonovu pokojnu majku doživljavali kao goropadnicu i uljeza iz Darthace te je sumnjičili da je podjarivala mužev sukob s prijestolonasljednikom u korist svog sina. Ali činilo se da je Bergonu ostala u toplom sjećanju; kao dijete je s njom proživio dvije opsade, našavši se odsječen od očevih vojnih snaga tijekom rata koji se na mahove vodio između Lisca i Bergonova polubrata. Očito se već naučio na žene snažnog duha koje su imale pravo glasa na sjednicama vijeća koje su činili muškarci. Dok su on i Cazaril dijelili klupu Bergon je spominjao svoju pokojnu majku, doduše neizravno, kad god bi nastojao samog sebe osokoliti. Ali nikad svojega još uvijek živućeg oca. Prerano stečenu zrelost, oštroumnost i samosvladavanje koje je pokazao tijekom strašnih dana na galijama Bergon zacijelo nije naslijedio isključivo od Lisca, pomisli Cazaril. Cazaril se široko osmjehne. „Dakle, dopustite da vam ispričam”, započne on, „sve o kraljinčici Iselle od Chaliona...” Bergon je pozorno slušao dok mu je Cazaril opisivao Iselleinu valovitu kosu boje jantara i njezine sjajne sive oči, široka i nasmiješena usta, njezinu jahačku vještinu te učenost. Njezinu neustrašivost, nepokolebljivost i odvažnost te snalažljivost u nepredviđenim okolnostima. Prodati Iselle Bergonu bilo je jednako lako kao i prodati hranu izgladnjelomu, vodu presahlomu ili ogrtač onome tko se zatekao nag usred mećave, a još se nije niti dotakao činjenice da kraljinčica uskoro treba naslijediti prijestolje pokraljine. Činilo se da je mladić već napola zaljubljen. Lisac će predstavljati kudikamo veći izazov; Lisac će posumnjati da se u tome krije kakva klopka. Cazarilu nije bilo ni na kraj pameti odati Liscu o kakvoj je klopki riječ. Ali Bergon je bio priča za sebe. Tebi ću povjeriti cijelu istinu. „Postoji i mračna strana hitne molbe kraljinčice Iselle”, nastavi Cazaril kad su stigli do kraja plaže u obliku polumjeseca i uputili se natrag. „Ovo vam govorim u najstrožem povjerenju, kao što se i ona usrdno nada da će moći imati povjerenja u vas kad joj postanete suprug. Ovo je isključivo za vaše uši.” Udahne morski zrak, s njim prikupivši i svu svoju hrabrost. „Priča seže unatrag do rata između Fonse Donekle Mudrog i Zlatnog Generala...” Još su dvaput prešli pješčani sprud gazeći preko vlastitih stopa prije nego što je

193

Cazaril dovršio svoju pripovijest. Crvena kugla sunca na zalazu gotovo je dotaknula glatku površinu mora na rubu obzora, a kad je nastupila plima, podivljalo se more stalo ljeskati u tamnim i čudesnim bojama oplakujući izglodan žal. Cazaril je Bergonu ispričao sve, jednako iskreno kao i Isti, ne zatajivši mu ništa osim Istine ispovijedi, pa čak ni to da je njega samog opsjedao Dondo. Kad je završio, izraz na Bergonovu licu, crvenkastom od sunca na zalazu, bio je duboko zamišljen. „Lorde Cazarile, da su ove riječi sišle s usana ijednoga drugog i čovjeka, sumnjam da bih povjerovao u njih. Smatrao bih ga ludim.” „Ludilo je jedan od mogućih ishoda ovih događaja, kraljinče, i ali ne i njihov uzrok. Sve je to istina. Sve sam vidio na vlastite oči. i Katkad mi se čini da se utapam u tome.” To je bio loš izbor riječi, no Cazaril je bio poprilično rastrojen zbog mora koje je grmjelo u i tako neposrednoj blizini. Pitao se je li Bergon primijetio kako je tijekom šetnje uvijek vodio brigu o tome da kraljinac stoji između njega i valova. „Učinit ćete me junakom jedne od onih bajka koje prepričavaju dojilje, u kojima ljepotica poljupcem biva izbavljena od čarolije.” Cazaril se nakašlje. „Pa, mislim da će biti potrebno nešto više od poljupca. Brak mora biti potvrđen u krevetu kako bi bio zakonski valjan. A samim time i teološki valjan, pretpostavljam.” Kraljinac mu uputi nedokučiv pogled. Napravili su nekoliko koraka u potpunoj tišini, a potom se Bergon oglasi: „Na vlastite sam oči svjedočio vašoj čestitosti. To mi je... proširilo svjetonazore. Odgojio me je otac, a on je razborit, oprezan čovjek koji u ljudima uvijek traži skrivene, sebične pobude. Njega nitko ne može prevariti. No ja sam ga vidio kako vara samog sebe. Ako razumijete što želim reći.” „Da.” „Bilo je to iznimno nesmotreno, onako napasti onoga podlog roknarskog zapovjednika.” „Jest.” „A i unatoč tome vjerujem da bi pod istim okolnostima opet jednako postupio.” „Znajući ono što sada znam... bilo bi teže. Ali vjerojatno bi me... Nadam se, kraljinče, da bi me bogovi u slučaju nužde nanovo obdarili takvom nesmotrenošću.” „Kakva je to iznimna nesmotrenost koja vrijedi više od sveg zlata što ga moj otac posjeduje? Možeš li i mene poučiti kako da budem takva nesmotrena luda, Caze?” „O”, uzdahne Cazaril. „Budite uvjereni da mogu.”  

Cazaril se sastao s Liscem rano sljedećeg jutra. Paž ga je još jednom otpratio do visoke, svijetle odaje iz koje se pružao pogled na more, no ovog je puta bila riječ o nešto povjerljivijem sastanku kojem su pribivali samo on, kraljin i kraljinov tajnik. Tajnik je sjedio na čelu stola, a ispred njega ležala su nova pera, hrpa papira i zaliha tinte. Lisac je sjedio za stolom s dulje strane i igrao se s veličanstvenim figuricama u obliku kula i jahača, izrezbarenima od koralja i nefrita, porazmještenima na ploči izrađenoj od uglačanog malahita, oniksa i bijelog mramora. Cazaril se nakloni te, nakon što mu je kraljin mahnuo pozvavši ga da priđe, sjedne nasuprot njemu. „Igrate li i vi?” upita ga Lisac. „Ne, gospodaru”, Cazaril će sa žaljenjem. „Odnosno, isključivo iz razonode.” „A, tako. Šteta.” Lisac odgurne ploču postrance. „Bergon je poprilično oduševljen vašim opisom te besprijekorno uzorne chalionske prijestolonasljednice. Izvrsno obavljate svoj posao, poslaniče.” „Jedino tome stremim.” Kraljin položi dlan na Iselleinu vjerodajnicu koja je ležala na ulaštenom drvenom stolu. „Ovo je nesvakidašnji dokument. Svjesni ste da obvezuje kraljinčicu na bilo što što potpišete u njezino ime.” „Da, gospodine.”

194

„No vidite, dvojbeno je smije li vam ona uopće povjeriti tolike ovlasti. Prije svega se postavlja pitanje njezine dobi.” „Pa, gospodine, ako dovodite u pitanje njezino pravo da sklopi vlastiti bračni ugovor, pretpostavljam da mi ne preostaje ništa drugo nego da uzjašem svog konja i vratim se u Chalion.” „Ne, ne, nisam rekao da ja dovodim njezino pravo u pitanje!” U glasu starog kraljina začuo se pomalo uznemiren prizvuk. Cazaril suspregne osmijeh. „Dakako, gospodine, sama činjenica da ste voljni pregovarati s nama znači javno priznanje njezina položaja vladarice.” „Hm. Dakako, dakako. Ti mladi, tako su puni povjerenja. Zbog toga mi stariji moramo štititi njihove interese.” Lisac sa stola podigne onaj drugi popis koji mu je Cazaril sinoć uručio. „Razmotrio sam točke bračnog ugovora koje predlažete. Imamo o mnogočemu raspraviti.” „Ispričavam se, gospodine. To nisu prijedlozi. To su zahtjevi. Ako želite predložiti dodatne stavke, voljan sam vas saslušati.” Kraljin ga pogleda podignutih obrva. „Zacijelo se šalite. Uzmimo samo jednu, primjerice... ovu točku vezanu za nasljeđivanje prijestolja u razdoblju dok njihov prijestolonasljednik, ako budu blagoslovljeni njime, ne postane punoljetan. Dovoljna je jedna nesreća na jahanju da kraljinica Chaliona postane namjesnica Ibre! To neće ići. Bergon se izlaže opasnosti na bojnom polju dok je njegova supruga toga pošteđena.” „Barem se nadamo da će biti pošteđena toga. Ili sam možda ja strahovito slabo upoznat s poviješću Ibre, gospodaru? Nije li kraljinčeva majka izvojevala pobjedu u dvjema opsadama?” Lisac se nakašlje. „U svakom slučaju”, nastavi Cazaril, „mi smatramo da je opasnost uzajamna, pa stoga takva mora biti i klauzula. Iselle se izlaže opasnosti pri porođaju dok je Bergon toga pošteđen. Dovoljan je jedan porod na zadak, i on bi mogao postati namjesnik Chaliona. Koliko je vaših supruga vas nadživjelo, gospodaru?” Lisac duboko udahne, zastane, pa nastavi: „A tu je i ova točka vezana za naslove!” Nakon nekoliko minuta blage rasprave zaključili su da Bergon od Ibre-Chaliona zvuči jednako milozvučno kao i Bergon od Chaliona--Ibre, te je i ta točka ugovora prihvaćena. Lisac napući usne i zamišljeno se namršti. „Ako sam dobro shvatio, lorde Cazarile, vi ne posjedujete nikakvo imanje. Kako to da vas kraljinčica nije nagradila shodno vašem položaju?” „Ona me nagrađuje kako se njoj čini shodno. Iselle nije kraljinica Chaliona... još.” „Aha. S druge strane ja jesam kraljin Ibre i u mojoj je moći da dodijelim... mnogo toga.” Cazaril se samo osmjehne. Lisca to obodri te nastavi govoriti o velebnom ljetnikovcu s pogledom na more, položivši figuru kule od koralja na stol između sebe i Cazarila. Budući da ga je silno zanimalo kamo to vodi, Cazaril prešuti primjedbu o tome kako ga pogled na more nimalo ne privlači. Lisac nastavi govoriti o rasnim konjima, imanju na kojemu bi oni mogli pasti, te o tome kako treću točku ugovora smatra neumjesnom. Položi još nekoliko figura jahača na stol. Cazaril ispusti neodređen zvuk. Potom Lisac s ustručavanjem stane šaptati o novcu zahvaljujući kojem se čovjek može odjenuti poput ibranskog plemića na još višem položaju od kaštelana, te o načinu na koji bi se šesta točka ugovora mogla preinačiti na obostranu korist. Sve brojnijoj hrpi figurica pridodao je i kulu od nefrita. Tajnik je zapisivao bilješke. Sa svakim mrmljavim zvukom koji bi Cazaril ispustio, u Liščevim je očima raslo kako poštovanje tako i prijezir, a kad su figurice dosegnule već pozamašan broj, on primijeti pomalo razdražljivim glasom: „Igrate bolje nego što sam očekivao, kaštelane.” Naposljetku se Lisac nasloni u naslonjaču i mahne rukom prema hrpici koja je predstavljala sve ono što je nudio Cazarilu. „Što kažete na ovo, kaštelane? Mislite li da vam je ta djevojka u stanju ponuditi nešto što ja ne mogu nadmašiti, a?” Cazarilove se nasmiješene usne razvukoše u široki osmijeh. „Pa eto, gospodine,

195

vjerujem da će mi ponuditi posjed u Chalionu koji će mi savršeno odgovarati. Širok jedan metar i dug dva, koji će biti zauvijek moj.” Pažljivo, nastojeći pokazati da nikome ne želi nanijeti uvredu niti da mu je uvreda nanesena, Cazaril ispruži ruku i odgurne figure natrag prema Liscu. „Mislim da vam dugujem objašnjenje. Imam tumor u utrobi i uvjeren sam da ću od njega uskoro i umrijeti. Smatram da su darovi koje nudite prikladniji živućima nego umirućima.” Liščeve se usne razmaknuše, a na licu mu zatitra začuđen, a potom i potišten izraz, kao i jedva primjetan tračak stida koji mu nije bio svojstven i kojeg je smjesta zatomio. Iz grla mu se otme grohotan smijeh. „Tako mi svih pet bogova! Ta djevojčica je toliko mudra i bezobzirna da bih trebao učiti od nje! Nije ni čudo da vam je dodijelila tolike ovlasti. Tako mi Kopiletovih muda, poslala mi je izaslanika kojeg je nemoguće potkupiti!” Tri misli projure Cazarilu kroz glavu: kao prvo, Iselle uopće nije imala tako lukav naum; kao drugo, kad bi joj obratio pozornost na to, ona bi vjerojatno rekla: Hm! i odložila tu zamisao u kakvu mentalnu kartoteku za slučaj da joj zatreba u budućnosti; i kao treće, nema razloga da Lisac sazna za prvo. Pribravši se, Lisac se još pomnije zagleda u Cazarila. „Žao mi je zbog vaše bolesti, kaštelane. S tim se ne treba šaliti. Bergonova je majka umrla od tumora na dojci. Prerano je skončala – bilo joj je tek trideset i šest godina. Ni sve nesreće koje su je zadesile udajom za mene nisu je mogle obeshrabriti, da bi na kraju... no, dobro.” „Meni je trideset i šest godina”, Cazaril se nije mogao suzdržati da ne primijeti, i to poprilično ojađeno. Lisac zatrepće. „U tom slučaju i ne izgledate baš najbolje.” „Ne izgledam”, složi se Cazaril. Podigne sa stola popis na kojem su bile nanizane točke ugovora. „Nego, gospodine, vratimo se mi na ovaj bračni ugovor...” Na kraju se Cazaril nije odrekao niti jedne točke s popisa, uspjevši natjerati Lisca da pristane na sve njegove zahtjeve. Iako snužden i ošamućen, Lisac je iznio nekoliko mudrih prijedloga o proširenju točke ugovora vezane za nepredviđene okolnosti, koje je Cazaril rado prihvatio. Lisac je malčice negodovao, reda radi, i svako malo spominjao pokornost koju je žena dužna iskazati muškarcu – što također nije bilo istaknuto obilježje novije ibranske povijesti, no Cazaril je to diplomatski prešutio – te neprirodnu tvrdoglavost kojom se odlikuju žene koje previše jašu. „Ne uzimajte to toliko k srcu, gospodine”, Cazaril ga pokuša utješiti. „Danas vam nije suđeno sinu priskrbiti pokraljinu, nego unuku osigurati carstvo.” Liščevo se lice ozari. Čak se i njegov tajnik nasmijao. Na kraju mu Lisac ponudi igraću garnituru kula i jahača, kao osobnu uspomenu. „Ja ih, nažalost, ne mogu prihvatiti”, reče Cazaril, sa žaljenjem pogledavajući prema skupocjenim figurama. Na um mu padne bolja zamisao. „Ali ako vam nije teško zapakirati ih, bit će mi zadovoljstvo odnijeti ih natrag u Chalion kao vaš vlastiti zaručnički poklon budućoj snahi.” Lisac se nasmije i nekoliko puta odmahne glavom. „Kamo sreće da i ja imam dvorjanina koji mi je toliko odan, a zauzvrat traži tako skromnu nagradu. Zar zaista ne želite ništa za sebe, Cazarile?” „Želim vrijeme.” Lisac frkne nosom u znak žaljenja. „A tko ne želi? No za to se morate obratiti bogovima, a ne kraljinu Ibre.” Cazarilu zaigra usna, ali se ipak ne nadoveže na ovu primjedbu. „Htio bih poživjeti makar toliko da se uvjerim kako se Iselle sretno udala. Neka to bude dar koji ćete mi podariti, gospodaru, tako što ćete ubrzati ove pregovore.” Zatim dometne: „A zaista je neodložno da Bergon postane suvladar Chaliona prije nego što Martou dy Jironal postane njegov namjesnik.” Čak je i Lisac bio prisiljen kimnuti glavom razmotrivši ove riječi.  

Te je večeri – nakon kraljinove uobičajene gozbe i nakon što se otresao Bergona koji

196

ga je, kako se činilo, želio obasuti barem hranom kad ga već nije mogao obasuti počastima koje je Cazaril ustrajno odbijao – Cazaril navratio do hrama. U ovo je doba dana u visokim, kružnim dvoranama hrama vladala tišina i tama te u njima gotovo uopće nije bilo vjernika, iako su zidne baklje i središnji plamen i dalje gorjeli, a dvoje je ministranata čuvalo noćnu stražu. Na njihove srdačne pozdrave Cazaril uzvrati poželjevši im dobru večer te se uputi u Kćerkino dvorište kroz prolaz pod svodom ukrašen keramičkim pločicama. Prelijepe su prostirke za molitvu, koje su izvezle pobožne ibranske djevojke i žene i poklonile ih hramu, štitile koljena i tijela vjernika od hladnoće mramornog poda. Cazarilu padne na pamet da bi zimi posjećenost hramova u Chalionu zacijelo porasla kad bi se taj običaj uveo zajedno s Bergonom. Prostirke svih veličina, boja i uzoraka ležale su poredane oko Gospina oltara. Cazaril odabere jedan široki i debeli, gusto tkani vuneni sag s pomalo izblijedjelim prikazima proljetnog cvijeća te legne na njega. Morao se podsjetiti da nije došao u hram kako bi pijan zaspao na mekanom sagu, nego kako bi se pomolio... Na putu do Ibre zaustavljao se u svakom priprostom seoskom Kćerkinu Domu, koristeći priliku za molitvu, dok bi Ferda nabavljao nove konje; molio se za Oricovo ozdravljenje, za Iselleinu i Betrizinu sigurnost, za Istinu utjehu. No prije svega je, zastrašen glasom o Liscu, preklinjao bogove da mu pomognu da uspješno obavi svoje poslanje. Činilo se da mu je ta molitva bila unaprijed uslišana. Koliko unaprijed? Ispruženim je rukama slijedio trag niti na sagu, niti koja je, uzao za uzlom, prošla kroz ruke neke strpljive žene. A možda i nije bila strpljiva? Možda je bila umorna, razdražljiva, rastresena, gladna ili gnjevna. Možda je bila na samrti. Ali njezine su ruke svejedno nastavile tkati, bez obzira na sve. Koliko već dugo koračam ovom cestom? Donedavno je vjerovao da njegova umiješanost u Gospine poslove seže unatrag do trenutka kad je onaj nespretni vojnik u Baociji ispustio novčić u zimsko blato. Sad više nije bio siguran u to, a novi mu se odgovor još manje sviđao. Noćna mora na galijama dogodila se prije novčića u blatu. Jesu li za svu bol, strah i patnju koje je tamo proživio odgovorni bogovi koji su na taj način spletkarili nastojeći ostvariti vlastite ciljeve? Je li on tek lutka na koncu? Ili još bolje, svojeglava mula na povocu koja se opire i koju treba bičem tjerati naprijed? Ni sam nije mogao odrediti osjeća li udivljenje ili bijes. Prisjeti se Umegatova ustrajavanja na tvrdnji da bogovi nisu u stanju zaposjesti čovjekovu volju, nego da samo mogu čekati dok im je čovjek dobrovoljno ne ustupi. Kad li je samo na to pristao? O. Tada. Dok je bio zapovjednik u Gotorgetu, jedne je hladne noći, skapavajući od gladi i očaja, bio u ophodnji bedema. Izgladnjela i iznemogloga mladog stražara s najvišeg tornja poslao je natrag u utvrdu kako bi se barem malo okrijepio, zamijenivši ga nakratko na straži. Zagledao se u daljinu prema neprijateljskim logorskim vatrama što su podrugljivo plamtjele posvuda oko njih, u opustošenom selu, u dolini i po okolnim grebenima, zboreći o obilju topline, kuhanoj hrani, sigurnosti i svemu onome što je njegovoj četi nedostajalo unutar zidina. Prisjećao se kako je u prošlosti kovao planove i oklijevao čekajući povoljan trenutak, kako je zaklinjao svoje ljude za vjernost, kako je zatrpavao jame, jurišao iz opkoljenih tvrđava, otimao se za prljavu hranu, okrvavio svoj mač na ljestvama za juriš na bedeme te, prije svega, kako se molio. Sve dok molitve nisu presušile. U mladosti je, dok je još uvijek živio u Cazarilu, krenuo uobičajenim stopama većine mladića visoka roda postavši zavjetnik-svjetovnjak reda Sina, budući da mu je to pružalo mogućnost napretka u vojsci. Svoje je molitve, kad bi se uopće udostojio pomoliti, po navici upućivao bogu koji mu je dodijeljen na temelju spola, dobi i položaja. Dok je stajao na toj osmatračnici usred noći činilo mu se da se, bespogovorno kročeći tom stazom, korak po korak doveo u ovu bezizlaznu stupicu, te da su mu leđa okrenuli ne samo njegovi ljudi nego i njegov bog. Odličje Sinova reda nosio je ispod košulje još od obreda zavjetovanja kojem je pristupio u dobi od trinaest godina, netom prije nego što je napustio Cazaril kako bi počeo služiti kao paž naučnik na dvoru starog provincijara. Te je noći na osmatračnici, dok su mu

197

niz lice tekle suze od umora i očaja – i da, od bijesa – strgnuo odličje i zavitlao ga preko kruništa bedema, odričući se boga koji se odrekao njega. Tanka je zlatna pločica nečujno nestala u mraku vrteći se poput zvrka. A on se bacio ničice na kamene ploče, kao što je i sada ležao ničice, i zakleo se da će svoju dušu prepustiti bilo kojem bogu, ili pak niti jednom, pod uvjetom da ljude koji su mu poklonili svoje povjerenje oslobodi iz ove stupice. S njim je pak bilo svršeno. Svršeno. Ništa se, naravno, nije dogodilo. No dobro, nakon nekog vremena počelo je kišiti. Naposljetku je ustao s poda posramljen vlastitom djetinjastom provalom bijesa, zahvalan što nitko od njegovih ljudi nije svjedočio toj predstavi. Uto je stigao drugi stražar, a Cazaril je sišao natrag u utvrdu u kojoj je vladao potpuni mir. Prošlo je još nekoliko mirnih tjedana, a onda je jednog dana stigao onaj dobro uhranjeni glasnik s viješću da je sve bilo uzalud i da će ono za što su žrtvovali krv i živote uskoro biti prodano za zlato koje će dy Jironal pospremiti u svoje škrinje s blagom. I tako su njegovi ljudi odvedeni na sigurno. A on sam krenuo je nekim drugim putem... Što je ono Ista rekla? Najokrutnije kletve bogova stižu nas u obliku uslišanih molitava? Molitva je opasna stvar. Je li, dakle, dovoljno da onaj koji svoju volju odluči prepustiti bogovima to učini samo jednom, kao da polaganjem prisege pristupa određenom vojnom redu? Ili tu odluku treba donositi svaki put iznova, iz dana u dan? Ili možda oboje? Može li u bilo kojem trenutku sići s ove staze, uzjahati konja i zaputiti se, recimo, u Darthacu, promijeniti ime i započeti nov život? Poput onih stotinu drugih Cazarila za koje Umegat tvrdi da postoje, a koji se dosad nisu prijavili na dužnost. I na taj način, naravno, napustiti sve one koji u njega polažu svoje nade – Iselle i Istu, provincijaricu, Pallija i Betriz... Ali, avaj, ne i Donda. Neugodno svjestan pritiska u trbuhu, Cazaril se promeškolji na sagu, pokušavajući uvjeriti samog sebe da je za njega zaslužna Liščeva gozba, a ne ogavan tumor koji potajno sve više i sve brže raste, poprimajući kakav čudovišan oblik i čekajući da Gospin stisak popusti. Možda su i bogovi nešto naučili iz Istine pogreške, iz dy Lutezova pomanjkanja hrabrosti? Možda su se tako pobrinuli da ih mula ovaj put ne ostavi na cjedilu nasred puta kao što je to učinio dy Lutez...? Osim ako ne skrene u smrt. Ta su mu vrata uvijek odškrinuta. Što li ga čeka s druge strane? Kopiletov pakao? Iščezavanje i pretvaranje u sablast? Mir? Ma! U Kćerkinu domu s druge strane Hramskog trga čekao ga je udoban, topao krevet. Ova grozničava vrtoglavica i zamisli koje su mu padale na pamet bile su najbolji znak da bi se trebao uvući u taj krevet. Ovo ionako nije bila molitva; bila je to tek prepirka s bogovima. Prava je molitva, pomisli Cazaril podižući se s poda i uputivši se prema vratima, ići naprijed, korak po korak. Nastaviti bez obzira na sve.

23

Nakon što je postignut sporazum oko temeljnih odredaba te je nekoliko primjeraka ugovora ispisano dvorskim krasopisom, potpisano od strane obaju stranaka i njihovih svjedoka i zapečaćeno, sve je ipak umalo obustavljeno u posljednji trenutak, zbog praktičnih pojedinosti. Liscu nije bilo po volji poslati sina u Chalion uz tako malo jamstva za njegovu osobnu sigurnost, što je, po Cazarilovu sudu, bilo sasvim razumljivo. No kraljin ratom opustošene pokraljine nije imao ni dovoljno ljudi ni dovoljno novca da okupi veliku četu koja će štititi Bergona, a Cazaril se bojao da bi prenošenje oružja preko granice moglo imati neželjene posljedice za Chalion, čak i u tako plemenite svrhe. Rasprava se zaoštrila; postiđen činjenicom da upravo Cazarilu ima zahvaliti što je Bergon još uvijek živ, Lisac je počeo izbjegavati njegove molbe na način koji je Cazarila neodoljivo podsjećao na Orica. Cazaril je primio prvo Iselleino šifrirano pismo preko mreže glasnika iz Kćerkina reda

198

koju je postavio na putu za Ibru. Pismo je bilo sastavljeno svega četiri dana nakon što je napustio Cardegoss i bilo je kratko, tek potvrda da se obred ispraćaja Teidezove duše odvio bez nepredviđenih obrata te da će Iselle toga popodneva napustiti prijestolnicu i s bratovom se pogrebnom povorkom uputiti u Valendu na sahranu. S očitim je olakšanjem zabilježila: Naše su molitve uslišane – svete su životinje potvrdile da je Sin Jeseni ipak preuzeo Teidezovu dušu. Nadam se da će u božjem okrilju pronaći spokoj. Nadodala je još: Moj je stariji brat još uvijek na životu, i vratio mu se vid na jedno oko. Ali i dalje je jako nadut. Ne izlazi i leži u krevetu. Također ga je izvijestila, na što su Cazarila prošli srsi: Naš je neprijatelj postavio svoje dvije nećakinje za moje dvorkinje. Neću moći često pisati. Neka te Gospa štiti i pomogne ti u tvom poslanju. Uzalud je tražio Betrizin dodatak pismu, i bio bi ga previdio da nije okrenuo list na naličje. Sićušni brojevi ispisani njezinim prepoznatljivim rukopisom bili su napola skriveni ispod samog voska pečata. Cazaril noktom ostruže ostatak voska. Kratka ga je brojčana oznaka uputila na stranicu pri kraju knjige na kojoj se nalazila jedna od Ordolovih najlirskijih molitava: žarki vapaj za sigurnost voljene osobe koja je na putu, daleko od doma. Koliko je godina – desetljeća – prošlo otkako se netko izdaleka molio samo za njega? Cazaril čak nije bio siguran je li to bilo namijenjeno njegovim očima, ili možda samo božjima, no ipak je šifru ispisanu sitnim rukopisom kradom prislonio na pet svetih točaka zadržavši je nešto duže na usnama, a potom je napustio svoju odaju kako bi potražio Bergona. Drugu je stranu pisma podijelio s kraljincem koji je s oduševljenjem proučavao kako retke tako i sustav tajnih znakova. Cazaril je ispisao kratko pisamce u kojem je obavijestio Iselle o uspjehu izaslanstva, a Bergon je, zagrizavši jezik zubima, s mukom vlastoručno sastavio šifrirano pismo koje će poslati svojoj novoj zaručnici zajedno s Cazarilovim. Cazaril u mislima prebroji dane. Dy Jironal je zasigurno imao uhode na dvoru u Ibri. Nema sumnje da će vijest o Cazarilovu pojavljivanju na dvoru prije ili kasnije stići do Cardegossa. Koliko brzo? Hoće li dy Jironal naslutiti da su Cazarilovi pregovori u Iselleino ime polučili tako zaprepašćujuć uspjeh? Hoće li zatočiti samu kraljinčicu, hoće li predvidjeti Cazarilov sljedeći potez, hoće li pokušati presresti Bergona u Chalionu? Nakon nekoliko dana bezuspješnih pregovora oko kraljinčeve sigurnosti, Cazaril se u naletu nadahnuća dosjetio poslati Bergona da se založi sam za sebe. Tom poslaniku Lisac nije mogao umaknuti, čak ni u svojim tajnim odajama. Bergon je bio mlad i gorljiv, žive i bujne mašte, a Lisac star i umoran. A da stvar bude još gora – ili možda bolja, s Cazarilova gledišta – jedan je od gradova iz Južne Ibre pod vlašću pristalica pokojnog prijestolonasljednika podigao pobunu povodom nepoštivanja jedne od točaka sporazuma, pa je Lisac bio prisiljen okupiti i poslati odred vojnika da nanovo uvedu mir. Mahnit od dvojbe, rastrgan između visokih očekivanja i smrtnog straha za jedinoga preživjelog sina, Lisac je odluku prepustio Bergonu i njegovoj kamarili. Cazaril je ubrzo počeo shvaćati da je odlučnost osobina koja Bergonu nimalo ne nedostaje. Kraljinac se smjesta složio s Cazarilovim naumom da preko vrletnog područja između ibranske granice i Valende putuju s malo prtljage i prerušeni. Uz Cazarila i braću dy Gura, Bergon je sa sobom odlučio povesti svega tri vjerna pratioca: dva mlada ibranska plemića, dy Tagillea i dy Cembuera, te nešto starijeg stupnika dy Soulda. Ushićeni dy Tagille predložio je da putuju kao skupina ibranskih trgovaca čije je krajnje odredište Cardegoss. Cazaril je ustrajao jedino na tome da svi koji jašu u kraljinčevoj pratnji, bili oni visoka ili niska roda, moraju biti iskusni borci. Družina se okupila dan nakon što je Bergon donio konačnu odluku na jednom od dy Tagilleovih plemićkih posjeda izvan Zagosura, a Cazaril se toplo nadao da je njihov sastanak prošao u tajnosti. Pokazalo se da skupina i nije tako malobrojna: zajedno sa slugama, činilo ju je više od deset konjanika te prtljažna kola s još pet mula. Usto su sluge vodile i četiri istovjetna, rasna, bijela, ibranska planinska ponija namijenjena kao dar Bergonovoj zaručnici, koji će u međuvremenu poslužiti kao zamjenski jahaći konji. Na put su krenuli izvrsno raspoloženi; družina je taj podvig očito smatrala uzvišenom i plemenitom pustolovinom. Bergon se vladao trezvenije od ostalih i bio je udubljen u vlastite misli, što je Cazarilu bilo drago jer se nije mogao oteti dojmu da vodi čopor djece u ponor

199

ludila. No barem Bergon nije išao naslijepo. Bogovi za mene nisu ni toliko učinili, Cazaril jetko pomisli. Pitao se pokušava li ga prokletstvo obmanuti, namamiti ih sve u rat umjesto da ih od njega izbavi. Ni dy Jironal u početku nije bio iskvaren. Ograničeni brzinom najsporije tegleće mazge, napredovali su korakom koji nije bio toliko grčevit kao jurnjava do Zagosura. Uspon od obale do podnožja Kopiletovih ralja trajao je puna četiri dana. Cazarila je tamo dočekalo još jedno Iselleino pismo, napisano otprilike četrnaest dana nakon što je otputovao iz Cardegossa. Obavijestila ga je da je Teidez uz doličan obred pokopan u Valendi te da joj je pošlo za rukom produljiti svoj boravak ondje pod izgovorom produljenog posjeta ožalošćenoj majci i baki. Dy Jironal je bio prisiljen vratiti se u Cardegoss nakon što je primio vijest da se Oricovo stanje pogoršalo. Nažalost, za sobom je ostavio ne samo uhode među Iselleinim dvorkinjama nego i nekoliko četa vojnika, kako bi štitili novu prijestolonasljednicu Chaliona. Razmišljam što učiniti s njima, pisalo je u Iselleinu izvješću, a od tog se izbora riječi Cazarilu digla kosa na glavi. Priložila je također osobno pismo za Bergona koje mu je Cazaril proslijedio neotvoreno. Bergon nikome nije otkrio njegov sadržaj, ali se često osmjehivao listajući Ordolove stranice i dešifrirajući pismo u njihovoj zagušljivoj spavaonici u konačištu, glave prignute sasvim blizu voštanici. Cazarilu je poprilično laknulo nakon što je pročitao pismo koje je priložila sama provincijarica, u kojem ga obavještava da su joj Isellein ujak, provincijar Baocije, i još trojica provincijara u povjerenju dali svoju riječ da će podržati Isellein brak s Ibrancem. Bergona će kad stigne imati tko štititi. Kad je Cazaril pokazao Bergonu to pisamce, kraljinac je odlučno kimnuo glavom. „Izvrsno. Nastavljamo dalje.” Na tom je mjestu ipak došlo do kratkog zastoja – te su se noći neki obeshrabreni putnici vratili niz cestu u njihovo konačište s viješću da je prijevoj neprohodan zbog snijega. Oslanjajući se na kartu i na vlastito sjećanje, Cazaril je umjesto preko tog sedla družinu poveo na sjever, prema dan jahanja udaljenim, višim i rjeđe korištenim prijevojima za koje su čuli da su još uvijek prohodni. Ta su se izvješća pokazala točnima, no tijekom uspona dva su konja istegnula stražnje noge. Kad su se približili razmeđu, stupnik dy Sould, koji je tvrdio da se mnogo ugodnije osjeća na palubi broda nego na leđima konja i koji se, kako je dan odmicao, sve rjeđe oglašavao, najednom se nagnuo preko sedla i povratio. Povorka se naglo zaustavi nasred staze uz sudaranje i njištanje konja. Dok su se Cazaril, Bergon i Ferda dogovarali što dalje, inače dovitljivi dy Sould stao je mrmljati, posramljeno se ispričavajući i zabrinjavajuće nesuvislo negodujući. „Da se zaustavimo i prikupimo ogrjev za vatru te ga pokušamo utopliti?” zabrinuto upita kraljinac ogledavajući se uokolo po pustim obroncima. Cazaril, koji se i sam napola presavinuo, odgovori: „Bunca kao da ima vrućicu, ali čelo mu nije vruće. Odrastao je na obali mora. Mislim da nije riječ o groznici, nego o mučnini koja katkad svlada stanovnike nizina na velikim visinama. U svakom slučaju bit će bolje da se za njega pobrinemo dolje, čim se spustimo iz ove otužne stjenovite divljine.” Ferda, koji ga je iskosa pogledavao, upita: „A kako se vi osjećate, gospodaru?” I Bergon ga zabrinuto promotri mršteći se. „U svakom slučaju neće mi biti bolje ako zasjednemo ovdje. Potjerajmo konje naprijed.” Ponovno su uzjahali i krenuli. Na mjestima gdje je staza bila dovoljno široka, Bergon je jahao pored dy Soulda. Nakon otprilike pola sata Foix hripavo usklikne i pokaže prstom prema hrpi kamenja naslaganoj u obliku humka koja je označavala granicu između Ibre i Chaliona. Družina stane klicati, a potom se nakratko zaustavi kako bi svatko položio svoj kamen na humak. Započeli su se spuštati niz kosinu strmiju od uspona. Dy Souldovo se stanje nije pogoršalo, što je potvrdilo Cazarilovu dijagnozu. Cazarilovo se pak nije popravilo, no nije ni očekivao da hoće. Tijekom poslijepodneva spustili su se niz niži rub goletne visoravni i sišli u gustu borovu šumu. Zrak se ovdje doimao zasićenijim, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog oštrog, ugodnog mirisa borova, a pokrov od iglica konjima je ublažio bolan korak. Stabla oko njih su

200

uzdisala i zaklanjala ih od nasrtljivih prstiju vjetra. Kad su zaobišli okuku, Cazaril začuje mukli udarac kopita konja koji je kasao po stazi ispred njih. Prvi suputnik na kojeg su naišli toga dana. Samo jedan jahač, koji stoga nije predstavljao opasnost s obzirom na njihov broj. Jahač je bio prosijed čovjek s izražajnim, čupavim obrvama i bradom, odjeven u kožnu odjeću punu mrlja. Pozdravio ih je i zaustavio svoga kuštravog konja nasred staze prepriječivši im put, što je Cazarila malo začudilo. „Ja sam dvorski upravitelj kaštelana dy Zavara. Spazili smo vašu družinu dok ste se spuštali niz visoravan, kad su se oblaci raščistili. Moj me gospodar šalje da vas upozorim da naprijed u dolini bjesni oluja. Poziva vas da se sklonite na njegovu imanju dok najgore ne prođe.” Dy Tagille je s oduševljenjem dočekao ponuđeno gostoprimstvo. Bergon uspori korak i ispod glasa se obrati Cazarilu: „Misliš li da bismo smjeli, Caze?” „Nisam siguran...” Pokuša se prisjetiti je li ikad čuo za kaštelana dy Zavara. Bergon pogleda prema svom prijatelju dy Souldu koji je klonuo preko balčaka sedla. „Sve bih dao da ga mogu smjestiti pod kakav topli krov. Mnogo nas je i naoružani smo.” Cazaril se složi: „Po mećavi ionako ne bismo napredovali velikom brzinom, a osim toga, mogli bismo zastraniti ako staza bude zametena.” Prosijedi im dvorski upravitelj dovikne: „Kako god vi želite, gospodo, ali budući da je moja dužnost sakupiti trupla iz jaraka kad dođe proljeće, učinili biste mi osobnu uslugu kad biste prihvatili. Mislim da će oluja prohujati dalje prije jutra.” „Drago mi je da smo barem uspjeli prijeći preko prijevoja prije nego što se razbjesnila. U redu”, odluči Bergon. Povisi glas: „Zahvaljujemo vam, gospodine, i prihvaćamo ljubaznu ponudu vašeg gospodara!” Prosijedi im čovjek otpozdravi i podbode konja usmjerivši ga natrag niz stazu. Nakon nešto manje od dva kilometra skrene ulijevo i povede ih manje utabanim puteljkom između visokih, tamnih borova. Staza se isprva spuštala, a potom se opet neko vrijeme strmo uspinjala, krivudajući. Konjska su se stegna sudarala i napinjala vukući jahače uzbrdo. Cazaril začuje jato vrana koje su se prepirale i graktale negdje u daljini između stabala, te osjeti olakšanje prisjetivši se tog zvuka. Izbili su na stjenovit greben obasjan sivkastim svjetlom. Visoko se na grebenu uzdizala omanja i poprilično oronula tvrđava, izgrađena od neobrađenog stanca kamena. Iz njezinog se dimnjaka uzdizao kovrčast pramen dima, mameći ih naprijed. Prošavši ispod kamenog luka ušli su u dvorište prekriveno pločama od škriljevca; s njega se ulazilo izravno u staju te na širok drveni trijem pod kojim su se nalazila vrata koja su vodila u središnju dvoranu. U uglovima dvorane ležale su hrpe oruđa, bačva i svakojakog otpada. Sušene su jelenje kože visjele čavlima pribijene za zid staje. Nekoliko se krupnih i naizgled opasnih muškaraca – koji su možda bili sluge, konjušari ili stražari, ili pak sve troje istodobno, budući da je bila riječ o nazadnom seoskom gospodarstvu – zaputi s trijema prema družini kako bi im pomogli oko konja i mula. Cazaril najednom razrogači oči i dah mu zastane u grlu – po dvorištu se mahnito vrtložilo pet-šest utvara. Prema njihovim jasnim sivim obrisima zaključio je da nema dugo otkako su postali duhovi, budući da su zadržali oblike koje su imali za života: tri muškarca, žena i uplakani dječak. Duh u liku žene uperi prst prema prosijedom čovjeku. Iz usta joj poteče bijela vatra, nečujni krikovi. Cazaril povuče uzde i okrene konja natrag uz bok Bergonovom, nagne se prema njemu i promrmlja: „Ovo je zamka. Budi spreman potegnuti oružje. Upozori ostale.” Bergon uspori korak i pričeka dy Tagillea, koji se potom nagnuo iz sedla kako bi došapnuo upozorenje dvojici konjušara. Hineći osmijeh, Cazaril s boka priđe Foixovu konju, zakloni rukom usta kao da mu prepričava kakvu šalu te i njemu ponovi upozorenje. Foix se blijedo osmjehne i kimne glavom. Nagnuvši se prema bratu, pogledom stane strijeljati po dvorištu odmjeravajući izglede. Izgledi se nisu činili loši, no brinuo ga je onaj dugonja gore na drvenom bedemu pored glavnog ulaza koji je stajao naslonjen na unutrašnji zid dok mu je samostrel tobože nehajno visio preko ruke. Samo što je bio napet. Cazaril neprimjetno okrene konja natrag do Bergona,

201

smjestivši se između kraljinca i glavnih ulaznih vrata. „Čuvaj se strijelca s lukom”, protisne ispod glasa. „Sagni se ispod mule.” Duhovi su jurcali amo-tamo po dvorištu upućujući na vojnike skrivene iza bačava i gomile oruđa, u sjeni pregrada u stajama te, kako se činilo, u zasjedi s unutrašnje strane ulaznih vrata. Cazaril nanovo procijeni izglede. Prosijedi čovjek dade znak jednom od svojih ljudi, a glavna se ulazna vrata uz tresak zatvore za skupinom jahača. Cazaril se izvije u sedlu i zarije ruke u bisage. Pod prstima osjeti svilu, a zatim glatkoću hladnih, okruglih perla; nije založio Dondove bisere u Zagosuru jer im je cijena bila nepovoljna tako blizu mjesta iz kojeg potječu. Zamahnuvši rukom prema gore izvuče blistavu nisku. Zavitlavši njome oko glave, palcem raskine nit. Biseri se rasuše s potrgane niti i stadoše odskakivati po popločanom dvorištu. Začuđeni se grubijani nasmijaše, a potom pojuriše za njima. Cazaril spusti ruku i povikne: „Sad!” Prosijedi zapovjednik, koji je, kako se činilo, upravo namjeravao izviknuti sličnu zapovijed, ostao je zatečen. Cazarilovi su ljudi prvi isukali mačeve i obrušili se na neusredotočene neprijatelje. Cazaril je napola ispao iz sedla trenutak prije nego što se u njega uz tupi udarac zabila strijela iz samostrela. Konj mu se propeo i pojurio naprijed, a on se stao koprcati pokušavajući izvući mač iz korica. Foix je, bogovi ga blagoslovili, uspio neprimjetno izvaditi svoj samostrel iz prtljage prije nego što je nastao metež i muškarci počeli vikati, a konji se rušiti na tlo. Cazaril unutarnjim vidom spazi jednog od muških duhova kako prolijeće ispred njega pokazujući prema nejasnoj, pognutoj prilici koja se približavala preko krova trijema. Cazaril potapše Foixa po ruci i povikne: „Gore!” Foix napne samostrel i ispali strijelu upravo u trenutku kad je drugi strijelac s lukom najednom iskrsnuo. Cazaril bi se zakleo da je duh u divljem zanosu pokušao usmjeriti strijelu; zabola se ravno u strijelčevo desno oko ostavivši ga na mjestu mrtvog. Foix se sagnuo i stao nanovo napinjati samostrel; zupčasti je kotačić sa zaponcem zabrujao. Spreman namjeriti se na neprijatelja, Cazaril se okrene i spazi jednog koji se namjerio na njega. Prema njemu je od glavnog ulaza krupnim koracima grabila začuđujuće poznata prilika s isukanim mačem: gospar dy Joal, dy Jironalov lakaj kojeg je Cazaril posljednji put vidio u Cardegossu. Cazaril u posljednji čas zamahne mačem i uspije odbiti dy Joalov prvi žestoki udarac. U trbuhu osjeti oštru, probadajuću bol, grčeve, a potom i užasnu mučninu dok su nakratko kružili jedan oko drugoga pokušavajući zauzeti što bolji položaj, a onda dy Joal nasrne. Strašna bol u trbuhu oduzme Cazarilu svu snagu iz ruke i natjera ga da se presavije; teškom je mukom uspio odbiti sljedeći napad, no protunapad više nije dolazio u obzir. Krajičkom oka Cazaril spazi duh žene koji se čvrsto sklupčao. Ona – ili je to bila perla? – ili oboje zajedno nekim čudom kliznuše pod dy Joalovu čizmu. Dy Joal iznenada silovito posrne prema naprijed te zalamata rukama pokušavajući povratiti ravnotežu. Vrh Cazarilova mača zarije mu se u grlo ukliještivši se između ključnih kostiju. Cazarilova ruka zadrhti od strašnog udarca. Osjeti kako mu se grči ne samo utroba nego i čitavo tijelo, a pred očima mu se zamagli i zacrni. Negdje duboko u njemu Dondo pobjedonosno vrisne, a demon smrti sukne poput razbuktale vatre, lakom i neumoljiv, izazvavši Cazarilu grčeve i povraćanje. Naglo ustuknuvši, Cazaril nenamjerno postrance istrgne mač presjekavši dy Joalove vratne žile; mlaz prošiklja, a dy Joal se sruši na pod u lokvi krvi. Cazaril shvati da kleči oslonjen rukama na ledene ploče dok je zveket mača što ga je ispustio iz onemoćale ruke i dalje tiho odzvanjao. Drhtao je cijelim tijelom, toliko snažno da nije bio u stanju ponovno ustati. Ispljunuo je žuč koja mu se počela nakupljati u ustima. Dy Joalova se krv na oštrici njegova mača pušila i dimila, postupno pocrnjevši. Mučnina mu je u valovima preplavljivala otečeni i bolni trbuh. U njegovoj je utrobi Dondo jaukao i zavijao od bespomoćnog bijesa, da bi naposljetku ponovno utihnuo. Demon se sklupčao natrag poput mačke koja vreba plijen, budan i napet. Cazaril stane stiskati i opuštati šake, samo kako bi se uvjerio da je još uvijek u stanju upravljati vlastitim tijelom.

202

Tako dakle. Demon nije izbirljiv kad je riječ o tome čijim će dušama ispuniti svoja vjedra, dok god su u pitanju dvije duše. Njegova i Dondova, njegova i duša nekoga drugog ubojice – ili žrtve – Cazaril nije bio siguran čije, niti je li to uopće bitno s obzirom na okolnosti. Dondo se očito naumio utaboriti u njegovu tijelu i čekati da Cazarilova duša bude na silu otrgnuta kako bi ga mogao zaposjesti. Dondove i demonove su se težnje pomalo, kako se činilo, razilazile. Demon bi bio zadovoljan da Cazaril umre na bilo koji način. Dondo je žudio za umorstvom, odnosno za činom ubijanja. Klečeći na kamenim pločama potpuno onemoćao, dok su mu suze klizile niz lice, Cazaril najednom primijeti da je buka utihnula. Nečija ruka mu dotakne lakat, a on se lecne. Do ušiju mu dopre Foixov očajan glas: „Gospodaru? Gospodaru, jeste li ranjeni?” „Nisam... nisam proboden”, Cazaril uspije protisnuti. Zatrepće, hripajući. Posegne za mačem, no odmah zatim naglim trzajem odmakne ruku jer su ga vršci prstiju bolno zapekli. Oštrica je bila vrela na dodir. Uto se Ferda stvori s njegove druge strane i dva ga brata podigoše na noge. Stajao je drhteći od groznice zbog svega što se maločas odigralo. „Jeste li sigurno dobro?” upita Ferda. „Ona tamnokosa gospa iz Cardegossa priprijetila nam je da će nam kraljinčica dati odsjeći uši ako joj vas ne vratimo živog.” „Tako je,” dometne Foix, „i da će nam ona nakon toga dati oderati kožu i od nje napraviti bubanj.” „Vašoj koži ne prijeti opasnost, zasad.” Cazaril protrlja suzne oči i malčice se uspravi, ogledajući se po dvorištu. Konjušar koji je izgledao poput narednika prijetio je mačem petorici ili šestorici grubijana, natjeravši ih da u znak predaje legnu na kamene ploče licem prema tlu. Još su tri razbojnika sjedila naslonjena na zid staje stenjući i krvareći. Jedan je od slugu odvlačio tijelo mrtvog strijelca sa samostrelom. Mršteći se, Cazaril pogleda prema dy Joalu koji je ležao izvaljen pred njim. Tijekom ovoga kratkog susreta nisu izmijeniti ni jednu jedinu riječ. Bilo mu je užasno žao što je prerezao plaćenikov lažljivi grkljan. Činjenica da se zatekao ovdje mogla je značiti mnogo toga, ali nije potvrđivala ništa. Je li dy Joal bio jedan od dy Jironalovih pomoćnika ili je djelovao na svoju ruku? „Vođa... gdje je? Želim ga ispitati.” „Onamo, gospodine” – Foix pokaže prstom – „ali se bojim da vam neće odgovoriti.” Bergon je upravo ustajao s poda nakon što je pregledao nečije nepomično tijelo; nažalost, bila je riječ o prosijedom zapovjedniku. Ferda će nato preplašenim glasom, kao da se ispričava: „Borio se žestoko i nije se htio predati. Ranio je dva naša konjušara pa ga je Foix naposljetku morao oboriti strijelom iz samostrela.” „Mislite li da je doista bio dvorski upravitelj na ovom imanju, gospodaru?” dometne Foix. „Ne.” Pazeći kuda staje, Bergon mu priđe držeći mač u ruci i zabrinuto ga odmjeri od glave do pete. „Što ćemo sad, Caze?” Duh žene, koji se u međuvremenu primirio, stao mu je domahivati pozivajući ga prema ulazu u dvorište. Jedan od duhova muškaraca pozivao ga je prema ulaznim vratima s jednakom hitnjom. „Ja... stižem za trenutak.” „Molim?” nato će Bergon. Cazaril se prisili odvojiti pogled od prizora koji je bilo moguće vidjeti jedino unutarnjim vidom. „Zaključaj ih” – kimne glavom prema poraženim neprijateljima – „u staju i postavi stražu. Neka neozlijeđeni i ranjeni zasad budu zatvoreni zajedno. Za njih ćemo se pobrinuti nakon što zbrinemo naše vlastite ljude. A potom pošalji nekolicinu neozlijeđenih ljudi da pretraže tvrđavu i okolne zgrade i provjere krije li se u njima još tko njihov. Ili... ili bilo tko drugi. Skrivaju li se. Ili... što god.” Ponovno pogleda prema ulazu u dvorište gdje je stajala blijeda utvara žene koja ga je i dalje dozivala. „Foix, uzmi svoj luk i mač i pođi sa mnom.” „Zar ne bismo trebali povesti još ljudi, gospodine?” „Ne, mislim da neće biti potrebno.”

203

Prepustivši Bergonu i Ferdi brigu oko čišćenja, Cazaril se zaputi prema ulazu u dvorište. Foix ga je slijedio, širom razrogačivši oči kad je Cazaril bez imalo oklijevanja skrenuo sa staze na puteljak koji je vodio kroz borovu šumu. Što su više napredovali puteljkom, kriještanje je vrana bivalo sve glasnije. Cazaril skupi hrabrost. Staza je vodila do ruba strme gudure. „Tako mi Kopiletova pakla”, prošapće Foix. Spusti luk i u znak zaštite dotakne pet svetih mjesta, čelo, usne, pupak, međunožje i srce. Pronašli su trupla. Ležala su na smetlištu na hrpi godinama nagomilavanoga kuhinjskog i stajskog otpada, nakon što su se otkotrljala s ruba provalije. Jedan mlađi muškarac i dva starija; na seoskom imanju poput ovog nije bilo moguće sa sigurnošću odrediti tko je gospodar, a tko radnik na temelju odjeće jer su svi nosili praktična radna odijela od kože i vune. Tijelo punašne, sredovječne domaćice bilo je svučeno do gola, kao i tijelo dječaka za kojeg bi se reklo da mu je bilo oko pet godina. Oba su tijela bila okrutno unakažena. Po svoj prilici i silovana. Cazaril procijeni da su tu bačena prije dan ili dva, sudeći prema tome koliko su ih vrane iskljucale. Duh žene tiho je jecao, a duh djeteta privio se uz nju ridajući. Dakle, njihove duše bogovi ipak nisu odbacili; bile su tek nasilno otrgnute, još uvijek omamljene od smrti i nesposobne prijeći na drugi svijet bez propisnih obreda. Cazaril padne na koljena i prošapće: „Gospo. Ako sam ja živ na ovome mjestu, moraš biti i ti. Ako ti je po volji, daruj spokoj ovim sirotim dušama.” Izraz se na licima duhova promijeni, postupno prešavši iz žalosti u čuđenje; njihovi se netjelesni oblici pretvoriše u izmaglicu nalik na zrake sunca koje se prelamaju na visokom, paučinastom oblaku, a zatim iščeznuše. Nakon nekoliko trenutaka Cazaril zabrunda: „Pomozi mi ustati, molim te.” Izbezumljeni mu Foix pomogne da se osovi na noge prihvativši ga za lakat. Cazaril zatetura, a zatim se zaputi natrag niz stazu. „Gospodaru, zar ne bismo trebali potražiti ostale?” „Ne, nema ih više.” Foix krene za njim ne izustivši više ni riječ. U dvorištu popločanom kamenim pločama zatekoše Ferdu i naoružanog konjušara kako upravo izlaze kroz glavna vrata. „Jeste li pronašli još koga?” upita Cazaril. „Nismo, gospodaru.” Pokraj vrata vrzmao se još jedino duh mladog muškarca, no činilo se da njegovo svjetlucavo, providno tijelo iščezava poput pramena dima na vjetru. Previjao se u smrtnim mukama domahujući Cazarilu i pozivajući ga da ga slijedi. Kakva ga je to strahotna nužda odvraćala od otvorenih ruku božice, držeći ga zarobljenog u ovom nesretnom svijetu? „U redu, u redu, dolazim”, obrati mu se Cazaril. Duh klizne unutra; Cazaril mahne Ferdi i Foixu, koji su ga zabrinuto promatrali, dajući im znak da ga slijede. Prođoše kroz središnju dvoranu i ispod galerije, a zatim kroz kuhinje, te siđoše niz nekoliko drvenih stuba prema mračnoj ostavi kamenih zidova. „Jeste li pretražili ovu prostoriju?” dovikne Cazaril preko ramena. „Jesmo, gospodaru”, odvrati Ferda. „Upalite još svijeća.” Cazaril stane netremice promatrati duha koji je počeo uznemireno kružiti prostorijom, stvorivši vrtlog iznad određenog mjesta. Cazaril uperi prstom. „Pomaknite one bačve.” Foix ih otkotrlja sa strane. Ferda se uz štropot vrati iz kuhinje noseći svijećnjak s lojanicama čiji su plamičci u polumraku bacali žućkasto i prigušeno svjetlo. Skrivena ispod bačava, u podu se nalazila kamena ploča sa željeznom alkom. Cazaril ponovno Foixu dade znak; mladić zgrabi alku, napregne se i povuče ploču prema gore, a zatim je odgurne postrance. Ukazaše se uske stube koje su vodile dolje u posvemašnji mrak. Negdje se odozdo začuje slabašan krik. Duh se nagne prema Cazarilu kao da mu želi poljubiti lice, ruke i stopala, a zatim trepereći iščezne u vječnost. Unutarnjim vidom Cazaril ugleda blijedu plavu iskru koja načas

204

zatitra poput vidljivog akorda glazbe, a zatim nestane. Ferda se oprezno zaputi niz kamene stube noseći svijećnjak u jednoj ruci, a isukani mač u drugoj. Iz vlažnog se i hladnog otvora prostorijom razlegne graja i žamor. Nakon nekoliko trenutaka Ferda nanovo izviri vodeći pod ruku raščupanog, zdepastog starca izudarana lica, punog masnica i klimavih nogu. Za njima su se, plačući od radosti, jedan po jedan stali uspinjati i drugi jednako pretučeni ljudi, njih desetak. Oslobođeni su zatočenici smjesta uglas obasuli Ferdu i Foixa pitanjima i pričama, preplavivši ih poput bujice; Cazaril se nenametljivo naslonio na jednu od bačava i u sebi počeo slagati dijelove priče kako bi dobio potpunu sliku. Pokazalo se da je zdepasti čovjek pravi kaštelan dy Zavar, izbezumljena sredovječna žena njegova kaštelanica, a dvoje mladih njihovi sin i – po Cazarilovu mišljenju, čudom pošteđena – kći. Ostali su bili sluge i zaposlenici na tom seoskom imanju. Dy Joal i njegova četa napali su ih jučer, isprva se izdajući za ogrubjele putnike. Mačevi su se isukali tek kad su dvojica plaćenika počela napastovati kaštelanovu kuharicu, a njezin muž i kaštelan priskočili su joj u pomoć pokušavši izbaciti nepoželjne posjetitelje. Stanovnicima je tvrđave uistinu bio običaj pružati sklonište putnicima namjernicima koje bi na putu preko prijevoja zatekla noć ili im zaprijetila oluja. Nitko od njih nije poznavao ni prepoznao dy Joala ili jednog od njegovih ljudi. Stari kaštelan gorljivo zgrabi Ferdin ogrtač. „Moj stariji sin, je li živ? Jeste li ga vidjeli? Krenuo je pomoći mom dvorskom upravitelju...” „Je li vaš sin bio mlad čovjek, otprilike njihove dobi,” Cazaril kimne glavom prema braći dy Gura, „odjeven u vunu i kožu poput vas?“ „Jest...” Starčevo lice problijedi od zebnje. „On je sad u rukama bogova, i tamo je našao spokoj”, Cazaril će bez uvijanja. Ova je vijest dočekana uz bolne vapaje. Nakon što se gomila razletjela po imanju kako bi nanovo pokrenula svoje kućanstvo, pronašla svoje pokojnike i pobrinula se za ranjene, Cazaril se klonulo uspne stubama prema kuhinji. „Gospodaru,” Ferda se ispod glasa obrati Cazarilu koji je načas zastao pored kuhinjske vatre kako bi se ugrijao, „jeste li ikad prije bili u ovoj kući?” „Nisam.” „Pa kako ste onda... ja nisam ništa čuo kad sam prvi put ušao u podrum. Bio bih ostavio te sirote ljude u mraku da pomahnitaju i umru od žeđi i gladi.” „Mislim da bi dy Joalovi ljudi prije svitanja priznali da su ih zatočili.” Cazaril se zloslutno namršti. „To je jedna od mnogih stvari koje namjeravam od njih saznati.” Zarobljeni su plaćenici vrlo brzo priznali svoj dio priče pod prinudom koju je Cazaril drage volje dopustio, a oslobođeni stanovnici tvrđave zdušno primijenili. Plaćenici su bili šaroliko društvo, uključujući i nekoliko odbjeglih i osiromašenih, otpuštenih vojnika koji su slijedili prosijedog zapovjednika, kao i nekoliko mjesnih najmljenika. Jedan ih je od najmljenika odveo do dy Zavarova posjeda, zbog izvrsnog pogleda na cestu koji se pružao s najviše kule tvrđave. Dy Joal, koji je sam i u žurbi jahao prema ibranskoj granici, pokupio ih je usput u gradu u podnožju planina, gdje su prije toga sastavljali kraj s krajem katkad štiteći putnike, a katkad ih pljačkajući. Jedino što su plaćenici znali bilo je da je dy Joal ovamo stigao kako bi postavio zasjedu nekom čovjeku koji je trebao dojahati preko prijevoja iz Ibre. Nisu znali tko je njihov novi poslodavac uistinu bio, iako su prezirali njegovo ruho i osebujno ponašanje dvorjanina. Cazarilu je bilo potpuno jasno da dy Joal nije bio u stanju obuzdati ljude koje je tako naprečac unajmio. Kad je prepirka oko kuharice prerasla u nasilje, nije imao ni hrabrosti ni snage zaustaviti je, primijeniti stegu i ponovno uspostaviti red prije nego što je uslijedio ružan razvoj događaja. Uznemiren, Bergon odvuče Cazarila sa strane pri treperavom svjetlu baklja u dvorištu u kojem se odvijalo grubo ispitivanje. „Caze, je li moja krivica što je ove sirote, čestite dy Zavarove ljude zadesila ovakva strašna nesreća?” „Ne, kraljinče. Očito je da je dy Joal očekivao da ću se kao Isellein glasnik vraćati sam. Kancelar dy Jironal me već neko vrijeme pokušava otjerati iz njezine službe, a spreman

205

je čak i potajno me ubiti, ako mu ništa drugo ne preostane. Dao bih sve na svijetu da znam što je dy Jironal dosad doznao.” „Jesi li siguran da je kancelar postavio ovu zamku?” Cazaril se nećkao. „Dy Joalu sam se osobno zamjerio, ali... dvor je znao jedino da sam odjahao za Valendu. Dy Joal je samo uz dy Jironalovu pomoć mogao naslutiti kamo sam se zapravo uputio. Prema tome, možemo sa sigurnošću zaključiti da je neka uhoda izvijestila dy Jironala o mom posjetu Ibri. Saznanja o našem stvarnom odredištu još nisu dospjela do njega... ali i to je samo pitanje vremena. Dy Joal je poslužio kao privremeno rješenje koje je kancelar poslao ovamo u nuždi i žurbi. A zacijelo nije jedini takav plaćenik.’Nema sumnje da će još nešto uslijediti.” „Kako brzo?” „Ne bih znao. Dy Jironal je vrhovni zapovjednik reda Sina; može okupiti vojsku čim smisli i proširi dovoljno uvjerljivu laž kao izgovor da je povede u boj.” Bergon ukoričenim mačem dotakne bedro i namršti se pogledavši prema nebu koje se pred sumrak počelo vedriti. Crni su se obrisi planina ocrtavali naspram još uvijek zelenkastog svjetla na zapadu, a na nebu su zablistale prve zvijezde. Pokazalo se da je priča o nadolazećoj oluji koju im je ispričao prosijedi zapovjednik bila tek izmišljotina koja je trebala poslužiti kao mamac, iako je začetak te zamisli po svoj prilici bio blaži nalet vjetra praćen snijegom koji je nešto ranije prohujao tuda. „Mjesec je gotovo pun i do ponoći će već biti sasvim visoko. Ako budemo jahali i danju i noću, možda se uspijemo probiti preko ovoga nemirnog predjela prije nego što dy Jironal pošalje novo pojačanje.” Cazaril kimne glavom. „Da ga pustimo da hitno pošalje svoje ljude u ophodnju granice koju smo već prešli? Odlično. To mi se sviđa.” Bergon ga sumnjičavo promotri. „Ali... Caze, hoćeš li ti biti u stanju jahati?” „Radije ću jahati nego se boriti.” Bergon se složi s njim uzdahnuvši. „Istina.”  

Zahvalan i ožalošćen kaštelan dy Zavar natjerao ih je da sa sobom ponesu svu okrjepu koju je njegovo opustošeno kućanstvo uspjelo izdvojiti. Bergon mu je odlučio ostaviti na brigu mule, ozlijeđene konjušare i ohromljene konje, koji će krenuti za ostatkom družine kad budu u stanju, na taj način rasteretivši vlastitu pratnju. Ferda je odabrao najbrže i najkrepkije konje i pobrinuo se da prije polaska budu dobro otimareni, nahranjeni i odmorni. Nakon nekoliko sati odmora na ovdašnjem okrepljujućem zraku, stupnik dy Sould se oporavio i stao zahtijevati da želi jahati u kraljinčevoj pratnji. Dy Cembuer, koji je tijekom borbe u dvorištu zadobio prijelom ruke i nekoliko dubokih posjekotina koje su i dalje krvarile, ponudio se da će ostati s konjušarima i prtljagom te pomoći dy Zavaru dok svi ne budu spremni za put. Cazaril je pitanje pravde za razbojnike drage volje prepustio njihovim žrtvama. Bergonov će ih prijedlog da krenu u ponoć poštedjeti prizora vješanja u zoru. Stradalim je stanovnicima imanja prepustio onaj dio Dondovih bisera koji su se rasuli po dvorištu, a ostatak niske pospremio je natrag u bisage. Kraljinčevi su se konjanici nanovo zaputili niz cestu kad se mjesec uspeo iznad brda pred njima, preplavljujući snježne doline jasnim svjetlom. Do Valende više neće biti skretanja s puta.

24

Vraćali su se preko zapadnog Chaliona istim putem kojim je Cazaril išao na odlasku, mijenjajući konje na zabitnim seoskim postajama Kćerkina reda. Gdje god bi se zaustavili, Cazaril se revno raspitivao o ikakvim novopristiglim šifriranim porukama od Iselle ili vijestima iz Valende koje bi im mogle otkriti taktičke okolnosti u koje su srljali. Zbog izostanka pisama počela ga je obuzimati sve veća tjeskoba. Prema prvotnom naumu, Iselle je trebala čekati na njihov povratak kod majke i bake u Valendi pod zaštitom trupa svog ujaka dy Baocije. Cazaril se pribojavao da takve idealne prilike više ne vrijede.

206

Predvečer su se zaustavili u selu po imenu Palma, udaljenom četrdeset kilometara od Valende. Predio u okolici Palme bio je poznat po bogatoj ispaši; stanovnici tamošnje vojne postaje Kćerkina reda bavili su se uzgojem i dresurom jahaćih konja za Hram. Cazaril je bio siguran da će u Palmi nabaviti svježe konje. Usrdno se nadao da će doznati i najsvježije podatke. Cazaril nije sjahao sa svojega uspuhanog konja, nego je polako pao koliko je dug i širok, kao da mu je cijelo tijelo istesano iz jedne jedine klade. Ferda i Foix su ga zajedno morali pridržavati na putu kroz raštrkane zgrade imanja Reda. Odveli su ga do skromne spavaonice u kojoj je u kamenom ognjištu veselo plamsala vatra. S jednostavnog su stola od borovine žurno uklonjeni tragovi nečije kartaške igre. Zavjetnik koji je bio zapovjednik vojne postaje žurno uđe kako bi ih poslužio. Zapovjednik stane sumnjičavo mjerkati dy Tagillea i dy Soulda, no pogled mu se ne zaustavi na Bergonu koji se iz opreza na granici prerušio u konjušara. Kad su mu predstavili kraljinca, zapovjednik se stane usplahireno ispričavati, te pošalje svog poručnika da smjesta otrči po hranu i piće kojima će ponuditi svoje otmjeno društvo. Cazaril sjedne u naslonjač podstavljen jastukom, tako divno mekan za razliku od sedla, dok mu se prostorija i dalje ljuljala pred očima. Prema konjima je počeo gajiti gotovo jednaku nesklonost kao i prema lađama. Činilo mu se da mu je glava puna paučine, a o tijelu se nije usuđivao ni promisliti. Upao je u riječ sugovornicima, prekinuvši razmjenu uglađenih pozdrava i zagraktao: „Kakve ste vijesti čuli iz Valende? Jeste li primili ikakvu novu poruku od kraljinčice Iselle?” Ferda mu u ruku gurne čašu razvodnjenog vina koju Cazaril smjesta žedno ispije dopola. Zavjetnik-zapovjednik kratko kimne glavom prema njemu u znak razumijevanja i skupi usta. „Kancelar dy Jironal prošlog je tjedna otposlao još tisuću vojnika na grad. Drugih se tisuću utaborilo uz rijeku. Njihove ophodnje obilaze okolicu u potrazi za vama. Dvaput su se ovdje zaustavljali. Dy Jironal drži Valendu čvrsto u šaci.“ „Zar provincijar dy Baocia nije poslao svoju vojsku u Valendu?“ „Jest, dvije čete, ali to nije bilo ni približno dovoljno. Nitko nije htio započeti sukob na sahrani kraljinca Teideza, a nakon nje nitko se nije usudio.” „Je li vam se javio stupnik dy Palliar?” „On je obično donosio pisma. Već pet dana nismo primili niti jednu izravnu vijest od kraljinčice. Kruže glasine da je jako bolesna i da nikoga ne prima.” Bergon u strahu razrogači oči. Cazaril žmirne i protrlja bolnu glavu. „Bolesna? Iselle? Pa... možda i jest. A možda je dy Jironal drži zatočenu pod strogim nadzorom, a ta bolest je tek izmišljotina koju je proširio.” Je li jedno od Cazarilovih pisama dospjelo u pogrešne ruke? Bojao se da će možda biti prisiljeni kraljinčicu potajno izbaviti iz Valende, ili je silom osloboditi pomoću oružja; u tom mu je slučaju prvi izbor bio draži. Nije imao spremno rješenje za slučaj da se ona u tako ključnom trenutku razboli i ne bude u stanju jahati. Na um mu padne suluda zamisao da nekako pokuša pomoći Bergonu da se ušulja njoj, preko krovova i balkona poput ljubavnika iz pjesama. Ne. Noć potajnog vođenja ljubavi mogla bi poništiti prokletstvo, na neki način usmjeriti njegov tok natrag k bogovima koji su dopustili da se izlije iz korita, ali teško da će zbog nje dvije tisuće vojnika od krvi i mesa čudotvorno nestati s lica zemlje. „Je li Orico još uvijek živ?” Cazaril naposljetku upita. „Koliko smo mi čuli, jest.” „Večeras više ne možemo ništa učiniti.” Ovako premoren, večeras se ne bi pouzdao ni u jednu zamisao koja bi mu pala na um. „Sutra ćemo se Foix, Ferda i ja prerušiti i pješice otići u Valendu kako bismo izvidjeli situaciju. Vjerujte mi, mene je lako zamijeniti za skitnicu s ulice. Ako sami ne budemo u stanju pronaći rješenje, uteći ćemo se provincijaru dy Baociji i njegovim ljudima u Taryoonu i smisliti novi plan.” „Jeste li vi u stanju hodati, gospodaru?” Ferda ga sumnjičavo upita. Tog trena nije bio siguran nije li u stanju ustati. Uputi neuvjerljivo mrk pogled Foixu, koji je bio umoran, ali izdržljiv, rumenih, a ne pepeljastosivih obraza, čak i nakon toliko dana provedenih u sedlu. Ah, ta mladost. „Do sutra ću biti u stanju.” Protrlja lice. „Jesu li dy

207

Jironalovi ljudi svjesni toga da nisu čuvari, nego tamničari? Da ih je njihov zapovjednik možda umiješao u veleizdaju protiv zakonite prijestolonasljednice?” Zavjetnik-zapovjednik se nasloni i rastvori dlanove. „Trenutačno se obje strane nabacuju takvim optužbama kao grudama snijega. Posvuda kruže glasine o tome da je kraljinčica poslala posrednike u Ibru kako bi ugovorili njezin brak s novim prijestolonasljednikom.” Kimne glavom prema kraljincu Bergonu kao da se ispričava. Toliko o tajnosti njegova poslanstva. Cazaril porazmisli o škripcu u kojem bi se mogli naći dođe li do sklapanja saveza unutar Chaliona. Iselle i Orico protiv dy Jironala, u redu. Iselle protiv Orica i dy Jironala... zastrašujuće pogibeljno. „Ta je vijest dočekana na različite načine”, nastavi zapovjednik. „Dame pokazuju naklonost prema Bergonu i žele cijeli taj događaj pretvoriti u romantičnu pripovijetku, jer je on na glasu kao odvažan i naočit mladić. Oni hladnije glave zabrinuti su da bi Iselle mogla prodati Chalion Liscu budući da je, ovaj, mlada i neiskusna.” Drugim riječima, lakoumna i hirovita. Oni hladnije glave trebaju mnogo toga naučiti. Cazarilove se usne razvukoše u širok, ali neveseo smiješak. „Ne”, promrmlja on. „To nismo učinili.” Uto shvati da se obraća svojim koljenima, budući da mu je čelo na neki neobjašnjiv način klonulo na stol i ukotvilo se na njemu. Nakon nekoliko trenutaka začuje Bergonov glas kako mu tiho žamori na uho: „Caze? Jesi li budan?” „Aha.” „Želite li otići na počinak, gospodaru?” upita ga zavjetnik-zapovjednik nakon još jedne stanke. „Aha.” Tiho je zaječao kad su ga nečije snažne ruke prihvatile za mišice i podigle na noge. Bili su to Ferda i Foix koji su ga nekamo odvodili, bešćutnici. Stol je bio sasvim dovoljno mekan... Srušio se u krevet, a da toga nije bio ni svjestan.  

Netko ga prodrma po ramenu. Strahotno prpošan glas zagalami mu u uho: „Na noge i na konja, zapovjedniče Pospanko!” Cazaril se prene i ščepa pokrivače, pokuša se uspraviti, a potom naglo promijeni mišljenje. Teškom mukom rastvori vjeđe koje kao da su bile čvrsto spojene ljepilom, trepćući pri svjetlosti svijeća. Konačno mu dopre do svijesti o čijem je glasu riječ. „Palli! Živ si!” To je trebao biti radostan uzvik, no na kraju je zazvučao kao jedva čujan šapat. „Koliko je sati?” Ponovno se pokušao uspraviti u krevetu, no uspio se tek nalaktiti. Činilo mu se da se nalazi u skromno namještenoj spavaćoj sobi kakvog časnika-zavjetnika razriješenog dužnosti. „Još je otprilike sat vremena do zore. Jahali smo cijelu noć. Iselle me je poslala da te pronađem.” Palli podigne svijećnjak. Pored njega su stajali zabrinuti Bergon i Foix. „Tako mi Kopiletovih demona, Caze, izgledaš kao smrt na nosilima.” „To... netko je to već primijetio.” Cazaril utone natrag na jastuke. Palli je tu. Palli je tu, i sve je u redu. Može prebaciti Bergona i sve svoje breme na njega, ostati ovdje ležati i uopće ne ustati. Umrijeti sam i u miru, odvodeći Donda sa sobom na drugi svijet. „Odvedi kraljinca Bergona i njegovu pratnju k Iselle. Mene ostavi...” „Što, pa da te pronađu dy Jironalove ophodnje? Ne dolazi u obzir, ne želim izgubiti unosni položaj dvorjanina! Iselle želi da joj se pridružiš na sigurnom u Taryoonu.” „U Taryoonu? Ne u Valendi?” Cazaril zatrepće. „Na sigurnom?” Ovog se puta uspije uspraviti, štoviše i ustati, no zatim se onesvijesti. Kad se crna magla razišla, ugledao je Bergona kako ga širom razrogačenih očiju pridržava nakon što se skljokao uz rub kreveta. „Sjedi načas i sagni glavu”, savjetova mu Palli. Cazaril se poslušno nagne naprijed obuhvativši rukama bolni trbuh. Ako mu je Dondo sinoć navratio u posjet, nije ga zatekao kod kuće. No činilo mu se da ga je duh u snu nekoliko puta udario nogom, ritajući se iznutra.

208

Bergon reče blago: „Sinoć po dolasku nije ništa jeo. Istog se časa srušio pa smo ga odnijeli u krevet.” „Tako”, odvrati Palli i prstom dade znak Foixu koji je sve budno nadgledao, te potom kimnuo glavom i iskrao se iz prostorije. „U Taryoonu?” promrmlja Cazaril s glavom među koljenima. „Tako je. Šmugnula je pred nosom dvije tisuće dy Jironalovih ljudi, nego što. No dobro, prije toga je njezin ujak dy Baocija povukao svoje ljude i vratio se kući. Budale su ga pustile misleći da na taj način otklanjaju opasnost iz svoje blizine. A zapravo su mu omogućili da se slobodno kreće kamo god poželi! Potom je Iselle pet dana zaredom odlazila na jahanje izvan grada, a trupa dy Jironalovih konjanika stalno joj je bila za petama. Priuštila im je poprilično napornu vježbu. Zbog toga su bili uvjereni da će pokušati pobjeći tijekom jahanja. Stoga su je, kad je zajedno s gospom Betriz jednoga dana otišla u šetnju u društvu stare gospe dy Hueltar, stražari propustili. Ja sam ih čekao s dva osedlana konja i dvije žene koje su se preodjenule u njihove ogrtače i vratile u grad sa starom damom. U tren oka nestali smo niz guduru... Stara je provincijarica nastojala prikrivati Isellein bijeg što je dulje mogla, proširivši glas da kraljinčica leži bolesna u majčinim odajama. Prava je istina dosad već zacijelo izašla na vidjelo, ali dajem riječ da je Iselle bila na sigurnom kod svog ujaka u Taryoonu prije nego što je itko u Valendi otkrio da je nestala. Tako mi svih pet bogova, te djevojke vraški dobro jašu! Od sumraka do zore, gotovo stotinu kilometara po bespuću pod punim mjesecom, a samo smo jednom zamijenili konje.” „Djevojke?” upita Cazaril. „Je li i gospa Betriz na sigurnom?” „O, da. Na odlasku sam ih ostavio žive i zdrave i cvrkutave poput slavujčića. Uz njih sam se osjećao tako star.” Cazaril zaškilji prema Palliju koji je bio pet godina mlađi od njega, ali odluči da se neće osvrtati na njegovu posljednju izjavu. „A gospar dy Ferrej... provincijarica, gospa Ista?” Pallijevo se lice uozbilji. „Još ih uvijek drže kao taoce u Valendi. Znaš, svi su oni ponukali djevojke na bijeg.” „Aha.” Foix mu je na poslužavniku donio zdjelu guste juhe od graha, tople i začinjene mirisnim biljem, a Bergon mu je osobno namjestio jastuke i pomogao mu da sjedne uspravno kako bi pojeo obrok. Cazaril je očekivao da će biti gladan kao vuk, no na kraju je uspio na silu progutati tek dva zalogaja. Palli je ustrajavao na tome da se iskradu otamo pod okriljem noći. Cazaril se teškom mukom natjerao da mu ugodi, dopustivši Foixu da mu pomogne navući odjeću. Užasavao se ponovnog jahanja. U dvorištu je pred stajom vojne postaje zatekao desetak ljudi iz Kćerkina reda, koji su stigli iz Taryoona kao Pallijeva pratnja, kako čekaju na njih s nosiljkom pričvršćenom između dva jahaća konja. Isprva uvrijeđen, Cazaril je naposljetku popustio pred Bergonovim nagovorima i uspeo se na nosiljku, a potom je skupina jahača odjezdila u sve gušći mrak. Jahali su teško prohodnim sporednim cestama i stazama na kojima je nosiljka poskakivala i njihala se izazivajući mu mučninu. Nakon otprilike pola sata muke Cazaril je zavapio za milost i potrudio se uzjahati konja sigurnog i sporog koraka, kojeg se netko sjetio povesti upravo iz tog razloga. Cazaril se čvrsto prilijepio za sedlo i otrpio drmusanje dok su u širokom luku obilazili Valendu i neprijateljske ophodnje. Tijekom poslijepodneva su iz šumovitih obronaka izbili na širu cestu, pa je Palli jahao usporedo s njim. Znatiželjno ga je pogledavao, pomalo ispod oka. „Čujem da izvodiš čuda s mulama.” „Ne ja. Božica.” Cazarilove se usne razvukoše u osmijeh. „Čini se da zna kako treba postupati s mulama.” „Također su mi rekli da si iznenađujuće nesmiljen prema razbojnicima.” „Bilo nas je mnogo i bili smo dobro naoružani. Da dy Joal nije nahuškao razbojnike na nas, ne bismo ni zapodjenuli borbu.” „Dy Joal je bio jedan od dy Jironalovih ponajboljih mačevalaca. Foix kaže da si ga oborio u roku od nekoliko sekundi.” „To je bila pogreška. A osim toga, poskliznuo se.”

209

Palliju zatitra usna. „Nema razloga da to svima razglasiš, znaš.” Neko se vrijeme zagleda naprijed između ušiju svoga konja. „Dakle, dječak kojeg si obranio na roknarskoj galiji bio je Bergon, glavom i bradom.” „Jest. Pokazalo se da su ga oteli bratovi plaćenici. Sad mi je jasno zašto je ibranska flota tako žestoko veslala za nama.” „I nikad nisi naslutio tko je on zapravo? Ni tada ni kasnije?“ „Ne. Očito je... Čak ni ja nisam bio svjestan da je sposoban za toliku razinu samokontrole. Taj će biti kraljin vrijedan odanosti, kad jednom stupi na vlast.” Palli pogleda naprijed prema Bergonu koji je jahao pored dy Soulda i začuđeno načini sveti znak. „Bogovi su na našoj strani, u to nema sumnje. Možemo li podbaciti?” Cazaril ogorčeno frkne nosom. „Možemo.” Prisjeti se Iste, Umegata, nijemog konjušara. Smrtonosnog škripca u kojem se zatekao. „A kad mi podbacimo, i bogovi su također na gubitku.” To dosad nije u potpunosti shvaćao, barem ne na ovaj način. Barem je Iselle trenutačno bila na sigurnom, pod zaštitom svog ujaka; budući da je prijestolonasljednica, i drugi će se moćni i častohlepni muškarci sjatiti oko nje. Mnogi će joj, a ne samo Bergon, priskočiti u pomoć i štititi je od neprijatelja, iako će joj zacijelo biti mnogo teže pronaći savjetnike koji će biti dovoljno mudri da je štite i od prijatelja... No što da poduzme kako bi zaštitio Betriz od opasnosti koje na nju vrebaju? „Jesi li imao priliku bolje upoznati gospu Betriz na putu za Valendu u pratnji pogrebne povorke, i nakon toga?” Cazaril upita Pallija. „O, da.” „Lijepa djevojka, zar ne? Jesi li razgovarao s njezinim ocem, gosparom dy Ferrejom?” „Da. Vrlo častan čovjek.” „Slažem se.” „Betriz je jako zabrinuta za njega”, dometne Palli. „Mogu zamisliti. A i on za nju, i trenutačno i za ubuduće. Ako... ako se sve dobro završi, ona će postati miljenica buduće kraljinice. Promućurnom čovjeku takva vrsta političkog utjecaja vrijedi mnogo više od pukoga materijalnog miraza. Ako je dovoljno razborit da to uvidi.” „U to nema sumnje.” „Ona je pametna, puna života...” „I jako dobro jaše.” Pallijev je glas bio neobično opor. Cazaril teško proguta i, potrudivši se zazvučati nehajno, uspije protisnuti: „Zar ona ne bi bila izvrsna buduća stupnikinja dy Palliar?” Palli se osmjehne jednim kutom usana. „Bojim se da bi moje udvaranje bilo uzaludno. Mislim da je bacila oko na drugog čovjeka. Barem ako je suditi po svim onim pitanjima koja mi je o njemu postavila.” „Zar? O kome to?” Na trenutak je, bezuspješno, pokušao uvjeriti samog sebe da Betriz žudi, recimo, za dy Rinalom ili nekim drugim dvorjaninom iz Cardegossa... Ma! Bezveznjaci, od prvog do posljednjeg. Samo su rijetki mlađi muškarci bili dovoljno dobra prilika za nju po pitanju bogatstva i utjecaja, dok joj po dosjetljivosti nijedan nije bio ni do koljena. Zapravo, kad malo bolje porazmisli, nitko od njih nije bio dovoljno dobar za nju. „To mi je rekla u povjerenju. Ali svakako bih ti savjetovao da je sam priupitaš sve o tome kad stignemo u Taryoon.” Palli se osmjehne i potjera konja naprijed. Cazaril stane razmišljati o skrivenom značenju Pallijeva smiješka, te o bijeloj krznenoj šubari koju je još uvijek nosio u bisagama. Žena koju voliš uzvraća ti ljubav? Ima li potrebe da to uopće dovodi u pitanje? Ali avaj, postojalo je previše prepreka koje su ovu nadobudnu sumnju pretvorile u tugu. Prekasno, prekasno, prekasno. Za vjernost bi joj mogao uzvratiti jedino patnjom; njegov će lijes biti isuviše tvrd i uzak da bi joj ga ponudio umjesto bračnog kreveta. No ipak, bila je to zraka sunca u ovoj pogibeljnoj oluji, nešto poput jedinoga preživjelog u brodolomu, ili cvijeta koji procvjeta na opožarenom polju. No... no eto, ona će jednostavno morati preboljeti zlosretnu privrženost koju osjeća prema njemu. A on će se morati prisiliti na krajnju samopožrtvovnost kako joj ne bi dao povoda da ustraje u njoj. Pitao se bi li je uspio nagnati da razmisli o Palliju kad bi joj taj prijedlog izložio kao posljednju

210

želju čovjeka na samrti. Na udaljenosti od dvadeset i pet kilometara od Taryoona dočekala ih je mnogobrojna četa stražara iz Baocije. Oni su pak imali ručnu nosiljku te dovoljno ljudi da je u smjenama nose visoko u zraku; isuviše iscrpljen da bi bio u stanju iskazati išta osim zahvalnosti, Cazaril im bez prosvjedovanja dopusti da ga ukrcaju u nju. Čak je uspio i odspavati nekoliko sati, drndajući se putem umotan u perjanicu i položivši bolnu glavu na jastuke. Naposljetku se probudio i stao promatrati sve mračniji zimski krajolik kako lelujajući promiče pred njim kao u snu. Dakle, ovako je izgledalo umiranje. Nije se činilo tako strašno, iz ležećeg položaja. Ali, molim te, dopusti mi da poživim dok se ne uvjerim da je Iselle oslobođena prokletstva. Bilo je to veliko djelo; nema čovjeka koji se na kraju ne bi osvrnuo i rekao: To je bio moj život; učinio sam dovoljno. Sad više nije tražio ništa osim dopuštenja da dovrši ono što je započeo. Da se Iselle vjenča i da Betriz bude zbrinuta – kad bi mu bogovi podarili još samo to, mogao bi napustiti ovaj svijet miran i zadovoljan. Umoran sam.  

Prošli su kroz gradska vrata Taryoona, glavnoga grada pokrajine Baocije, sat vremena nakon zalaska sunca. Znatiželjni su se građani okupili uz put kojim je prolazila njihova mala povorka, stupali usporedo s njom noseći baklje kako bi im osvijetlili put, ili hitali van na balkone kako bi ih promatrali dok prolaze. Žene su im u nekoliko navrata dobacivale cvijeće, koje su Ibranci iz Bergonove pratnje uhvatili nakon što su prvi put kolebljivo ustuknuli; dame su, nasreću, dobro ciljale. Mladi su im plemići zauzvrat nadobudno i zaneseno slali poljupce. Kuda god su prošli, za njima se podizao znatiželjan žamor, osobito na balkonima. Kad su stigli u središte grada, svjetina je Bergona i njegove prijatelje, predvođene Pallijem, usmjerila prema gradskoj palači imućnog stupnika dy Hueste, jednog od provincijarevih glavnih saveznika i, ne slučajno, šurjaka. Baocijski stražari koji su nosili Cazarilovu nosiljku žustrim su se korakom zaputili prema novoj palači samog provincijara, koja se nalazila u istoj ulici kao i skučena, oronula stara tvrđava. Dok ga je dy Baocijin dvorski upravitelj vodio do odaje u kojoj je gorjela vatra, Cazaril je objema rukama čvrsto stisnuo svoje dragocjene bisage u kojima se nalazila budućnost dviju zemalja. Pri svjetlosti mnogobrojnih svijeća Cazaril ugleda dvojicu sluga koji su ga čekali s dubokom kadom, iznimno vrućom vodom, sapunom, škarama, mirisnim uljima i ručnicima. Treći je sluga donio pladanj pun blagoga svježeg sira i voćnih kolača, te ogromne količine vrućega biljnog čaja. Netko je očito vodio brigu o Cazarilovoj odjeći, položivši mu na krevet cjelokupno dvorsko ruho za korotu: od čistoga donjeg rublja preko hlača i prsluka od brokata i baršuna do pojasa optočenog srebrom i ametistom. Preobrazba iz olupine s ceste u dvorjanina trajala je nepunih dvadeset minuta. Cazaril iz prljavih bisaga izvuče svežanj s dokumentima omotan u svilu, a potom i u voštano platno, te provjeri ima li na njima tragova blata ili krvi. Nikakve nepoželjne mrlje nisu prodrle kroz omot. Cazaril ukloni prljavo voštano platno i zatakne dokumente ispod mišice. Dvorski upravitelj povede Cazarila preko dvorišta u kojem su radnici pri svjetlu baklja privodili kraju postavljanje kamenih ploča, a zatim u susjednu zgradu. Prošli su kroz čitav niz prostorija te na koncu stigli u prostranu odaju popločanu keramikom i ukrašenu sagovima i draperijama. Bogato izrađeni željezni svijećnjaci visine čovjeka, svaki sa po pet voštanica, bacali su toplo svjetlo. Iselle je sjedila u golemom izrezbarenom naslonjaču smještenom uza zid na suprotnom kraju prostorije, a pokraj nje su stajali Betriz i provincijar, svi odjeveni u ruho za korotu. Kad je Cazaril stupio u prostoriju, svi se zagledaše u njega; žene sa željnim iščekivanjem, dok je izraz sredovječnog provincijara dy Baocije bio oprezan i suzdržan. Isellein je ujak tek neznatno nalikovao na svoju mlađu sestru Istu, krupan u usporedbi s njezinom krhkom građom, iako nije bio pretjerano visok, a kosa mu je bila iste zagasito-smeđe boje kao i Istina, osim što je bila već pomalo prosijeda. Pored dy Baocije stajao je zdepast čovjek za koga je Cazaril pretpostavio da je provincijarov tajnik te jedan postariji čovjek u peterobojnoj halji vrhovnog svećenika iz Taryoona. Cazaril ga pomno promotri,

211

nadajući se da će na njemu zamijetiti kakav tračak božanskog svjetla, no čovjek je bio tek pobožan službenik. No zato je Iselle i dalje bila obavijena tamnim i gustim oblakom koji je sporo i prijeteći ključao. Ali neće još zadugo, ako se Gospa smiluje. „Dobrodošao kući, kaštelane”, obrati mu se Iselle. Njezin topao glas kao da ga je pomilovao po čelu, no način na koji ga je oslovila njegovim plemićkim naslovom zazvučao mu je kao prikriveno upozorenje. Cazaril napravi sveti znak. „Hvala budi bogovima, kraljinčice, sve je dobro.” „Imate li ugovore?” upita dy Baocia ne skidajući pogled sa svežnja pod Cazarilovom mišicom, te gorljivo pruži ruku. „Ti su dokumenti pobudili veliko zanimanje i uzrokovali veliku zabrinutost na sjednicama našeg vijeća.” Cazaril se osmjehne i prođe pored njega kako bi kleknuo pred Iselle, svojski se potrudivši da ne zabrunda od boli ili se nespretno prevrne na nos. Usnama joj ovlaš dodirne nadlanice koje mu je pružila na pozdrav, a potom joj položi svežanj u ruke, njezine i ničije druge, kad je okrenula dlanove prema gore. „Sve je onako kako ste zapovjedili.” Iselleine su oči blistale od zahvalnosti. „Zahvaljujem ti, Cazarile.” Pogleda prema tajniku svog ujaka. „Molim vas, donesite stolac za mog poslanika. Dugo je i naporno jahao, gotovo bez počinka.” Stade razmatati svilu. Tajnik mu privuče stolac s jastukom punjenim vunom. Cazaril se poprilično usiljeno nasmiješi u znak zahvalnosti i stane razmišljati o tome kako da se uspravi s poda bez nezgrapnih pokreta. Preplavi ga osjećaj stida kad Betriz klekne pored njega, a trenutak kasnije to isto učini i vrhovni svećenik, te mu zajedno pomogoše da se osovi na noge. Betrizine su ga tamne oči prodorno promatrale, zadržavši se načas bojažljivo na trbuhu nadutom od zloćudne izrasline, no u tom trenutku nije mogla učiniti ništa drugo osim nasmiješiti mu se u znak bodrenja. Iselle se udubila u čitanje bračnog ugovora, zastavši na trenutak kako bi se Cazarilu slabašno osmjehnula kad je sjeo. Cazaril je promatrao i čekao. Kad bi pojedinu stranicu pročitala do kraja, Iselle bi proslijedila krasopisom ispisani, pravokutni list pergamenta na kojem je bio otisnut pečat svom ujaku, koji se nadvio nad njom žudno iščekujući sljedeći, a njemu bi ih potom iz ruke oteo vrhovni svećenik. Tajnik je bio posljednji na redu, no čitao ih je jednako pomno. Revnosno je slagao stranice jednu za drugom onim redoslijedom kojim su mu pristizale. Dy Baocia sklopi dlanove i stade promatrati vrhovnog svećenika koji je pogledom preletio preko posljednje stranice, a zatim bez riječi pružio pergament zdepastom tajniku. „Onda?” oglasi se provincijar. „Nije prodala Chalion.” Vrhovni svećenik načini sveti znak i rastvori ruke s dlanovima okrenutim prema nebu u znak zahvalnosti bogovima. „Kupila je Ibru! Iskrene čestitke, kraljinčice, vašem poslaniku... i vama također.” „Svima nama”, reče dy Baocia. Sva su se trojica muškaraca doimala znatno bolje volje. Cazaril se nakašlje. „Doista, no nadam se da to nećete reći kraljincu Bergonu. Na kraju krajeva, odredbe ovog ugovora sastavljene su tako da obje strane možebitno mogu biti na dobitku.” Cazaril pogleda prema dy Baocijinom tajniku. „No građanima bi vjerojatno odlanulo kad biste nekoga zadužili da krupnim krasopisom prepiše članke ugovora i izvjesi ih na zid pored vrata vaše palače, kako bi ih svatko mogao pročitati.” Dy Baocia se namršti, nećkajući se, ali vrhovni svećenik kimne glavom i reče: „Mudar prijedlog, kaštelane.” „To bi mi mnogo značilo”, oglasi se Iselle tihim glasom. „Molim te, ujače, da se pobrineš da to bude učinjeno.” Uto u odaju bane zadihani paž, pojurivši bezglavo prema dy Baociji; zaustavi se pred njim umalo se okliznuvši i ispali: „Vaša supruga kaže da se pratnja kraljinca Bergona približava ulaznim vratima i traži da joj se smjesta pridružite kako biste mu iskazali dobrodošlicu.” „Stižem.” Provincijar udahne i nasmiješi se svojoj nećakinji. „Dakle, dovodimo ti tvog ljubavnika. Svakako imaj na umu da moraš zahtijevati da ti u znak pokornosti poljubi i čelo i

212

ruke i stopala. Mora biti jasno da je Chalion nadmoćniji od Ibre. Čuvaj ponos i čast svoje kuće. Ne smijemo mu dopustiti da se postavi kao da je nadmoćniji od tebe jer će inače vrlo skoro postati pretjerano ohol. Od početka moraš zauzeti stajalište koje namjeravaš zadržati i ubuduće.” Iselle žmirne. Sjena oko nje potamni, te se učini kao da je još čvršće obavija. Cazaril se uspravi u naslonjaču i prostrijeli je uznemirenim pogledom te gotovo neprimjetno odmahne glavom. „Kraljinac Bergon je također ponosan i želi očuvati svoje dostojanstvo jednako kao i vi, kraljinčice. I on će danas stajati pred svojim plemstvom.” Iselle je neko vrijeme oklijevala, a potom joj se usne stisnuše. „Upravo to i kanim napraviti, od početka zauzeti stajalište koje namjeravam zadržati.” Glas joj najednom više nije bio blag i tih, već oštar poput britve. Ona pokaže rukom prema ugovoru. „Tu je sadržana bit naše ravnopravnosti, ujače. Moj je ponos očuvan, i nije mi potreban nikakav vanjski privid nadmoći. Izmijenit ćemo poljupce dobrodošlice i utisnuti ih jedan drugome isključivo na nadlanice.” Tama načas popusti stisak; Cazarila podiđu srsi, kao da mu je nekakva grabežljiva sjena preletjela iznad glave i produžila naprijed, osujećena. „Vaša je uviđavnost vrijedna divljenja”, Cazaril s olakšanjem odobri njezinu odluku. Premještajući se s noge na nogu, paž je pridržavao vrata provincijaru koji u žurbi napusti prostoriju. „Lorde Cazarile, kako je proteklo vaše putovanje?” Betriz ga upita iskoristivši stanku. „Izgledate tako... umorno.” „Premorio sam se od sveg tog jahanja, ali je sve u svemu sasvim dobro prošlo.” Cazaril se uzvrpolji u naslonjaču i osmjehne joj se. Njezine se tamne obrve podignu. „Mislim da ćemo morati pozvati Ferdu i Foixa da nam ispričaju nešto više. Sumnjam da je bilo tako nezanimljivo i zamorno.” „No dobro, doživjeli smo malu nezgodu s razbojnicima u planinama. Poprilično sam siguran da je to bilo dy Jironalovo maslo. Bergon se itekako iskazao. Lisac je... bio mekši nego što sam očekivao, iz razloga koji nisam očekivao.” Nagne se naprijed i snizi glas obrativši im se objema: „Sjećate li se mladića za kojeg sam vam pričao da je sa mnom dijelio klupu na galiji, Dannija, onog dječaka plemenita roda?” Betriz kimne glavom, a Iselle odgovori: „Teško da bih to mogla zaboraviti.” „Nije mi bilo ni na kraj pameti da je tako plemenita roda. Danni je lažno ime kojim se Bergon predstavljao, skrivajući svoje pravo podrijetlo od otmičara. Pokazalo se da je njegova otmica bila spletka koju je skovao pokojni prijestolonasljednik Ibre. Bergon me je prepoznao kad sam se pojavio na kraljinovu dvoru u Ibri – on se pak toliko promijenio i porastao da ga nisam bio u stanju prepoznati.” Iselle zine u čudu. Nakon nekoliko trenutaka protisne: „Nema sumnje da mi te je božica poslala.” „Da”, Cazaril se nevoljko složi. „I sam sam došao do tog zaključka.” Iselle usmjeri pogled prema dvokrilnim vratnicama na suprotnoj strani odaje. Najednom je preplavi nemir te stane grozničavo kršiti ruke u krilu. „Kako ću ga prepoznati? Je li... je li naočit?” „Ne znam kako dame procjenjuju takve stvari...” Uto se vrata širom otvoriše, a kroz njih nahrupi gomila ljudi: paževi, dodvorice, dy Baocia i njegova supruga, Bergon s dy Souldom i dy Tagilleom, te Palli koji je stupao na začelju kolone. Ibrancima, odjevenima u najljepšu odjeću koju su uspjeli ponijeti na put u svojoj skromnoj prtljazi i koja je, Cazaril je u to bio poprilično siguran, na nečiju mudru preporuku u posljednji tren upotpunjena posuđenim odjevnim predmetima, također su priuštene kupke. Osmijehom pokušavajući prikriti strah, Bergon je pogledavao čas Betriz, čas Iselle, na kraju zaustavivši pogled na Iselle. Iselle je, najednom prestravljena, stala zvjerati od lica do lica svakog od trojice nepoznatih Ibranaca. Stojeći iza Bergona, visoki Palli uperi prst prema kraljincu i usnama nijemo oblikuje riječ Ovaj! Iselleine sive oči zablistaše, a blijede joj obraze oblije rumenilo. Iselle ispruži obje ruke. „Dragi lorde Bergone od Ibre”, obrati mu se glasom koji je tek neprimjetno podrhtavao. „Dobrodošli u Chalion.” „Draga gospo Iselle od Chaliona”, Bergon zadihano odvrati, uputivši se prema njoj

213

krupnim koracima. „Ibra vam zahvaljuje.” Klekne pred nju na jedno koljeno i poljubi joj ruke. Ona pogne glavu i poljubi njegove. Bergon ustane i predstavi svoje pratioce, koji se duboko nakloniše. Provincijar i vrhovni svećenik vlastoručno privukoše naslonjač za Bergona, usput lagano zastrugavši po podu, i postaviše ga pored Iselleina, nasuprot stolcu na kojem je sjedio Cazaril. Iz kožne torbe koju mu je pružio dy Tagille Bergon izvadi svoj prvi kraljevski poklon, skupocjenu smaragdnu ogrlicu – jedan od rijetkih komada majčinog nakita koje Lisac nije založio kako bi kupio oružje. Nažalost, bijeli su konji i dalje bili negdje na putu za Chalion. Bergon je Iselle namjeravao donijeti novu nisku ibranskih bisera, no predomislio se na Cazarilov najdobronamjerniji nagovor. Dy Baocia je održao kratak govor dobrodošlice, koji bi potrajao mnogo dulje da Iselleina tetka, ispravno protumačivši nećakinjin pogled, nije iskoristila priliku da u stanci između suprugovih rečenica pozove okupljene na zakusku u susjednoj prostoriji. Mladi je par tako dobio priliku porazgovarati nasamo, te su prignuli glave bliže jedno drugom kako nitko od znatiželjnih njuškala, što su se vrzmali pored otvorenih vrata i svako malo provirivali unutra da vide kako mladima ide, ne bi načuo njihov razgovor. I Cazaril je bio među onima koji su se najčešće navirivali, uznemireno izvijajući vrat sa svoga premještenog stolca i grickajući čas kolačiće, a čas članke prstiju. Njihovi su glasovi bili čas glasniji, čas tiši; Bergon je gestikulirao, a Iselle se dvaput grohotom nasmijala i triput glasno udahnula prekrivši dlanom usta i razrogačivši oči. Zatim je Iselle snizila glas i stala mu pripovijedati nešto povjerljivo, a Bergon je nakrivio glavu pozorno je slušajući i ne skidajući pogleda s njezina lica. Tek je dvaput pogledao prema Cazarilu, nakon čega bi nastavili govoriti još tiše. Gospa Betriz mu je donijela čašu razvodnjenog vina, kimnuvši glavom kad joj je Cazaril od srca zahvalio. Cazaril je bio siguran da zna čija je zamisao bila narediti slugama da ga dočekaju s toplom kupkom, hranom i čistom odjećom. Njezina je koža, glatka i mladenačka, pri svjetlosti svijeća blistala zlatnim odsjajem, ali su joj tamna, stroga haljina i podignuta kosa pridavale iznenađujuće zreo i otmjen izgled. Žarka energija koja samo što se nije preobrazila u moć i mudrost... „Što mislite, u kakvom ste stanju ostavile Valendu?” upita je Cazaril. Njezin smiješak iščezne. „Napetom. Ali nadamo se da će napetost popustiti budući da je Iselle izbavljena iz grada. Dy Jironal se zacijelo ne bi usudio nauditi udovici i punici kraljina Iasa, zar ne?” „Hm, to mu sigurno neće biti prvi potez. Ali u trenucima očaja sve postaje moguće.” „To je istina. Ili se, u najmanju ruku, ljudi prestanu prepirati s vama oko toga što je moguće, a što nije.” Cazarilu padne na um vratolomni noćni bijeg na konjima, zahvaljujući kojem su njegove dvije štićenice potpuno nenadano naglavce preokrenule svoj taktički položaj. „Kako ste uspjele umaknuti?” „Pa, dy Jironal je očito očekivao da nitko od nas neće proviriti nosom iz dvorca u strahu od oružja kojim se razmetao. Možeš zamisliti kako je stara provincijarica to primila. Njegove su uhode neprestano držale Iselle na oku, ali ne i mene. Povela sam Nan sa sobom u grad, gdje smo obavljale sitne kućanske poslove za dvor i izviđale. Svi su kancelarovi obrambeni redovi bili okrenuti prema van, pripravni odbiti one koji nas pokušaju izbaviti. No nitko nas nije mogao spriječiti da, pod izgovorom molitve za Oricovo zdravlje, odemo u Hram, gdje je odsjeo lord dy Palliar.” Na obrazima joj se pojaviše jamice. „Neko smo vrijeme bile iznimno pobožne.” Jamice iščeznuše. „A potom je provincijarica primila poruku, ne znam iz kojeg izvora, da je kancelar hitno poslao svoga mlađeg sina zajedno s četom konjanika iz svog Doma u Valendu s namjerom da ugrabi Iselle i smjesta je dovede natrag u Cardegoss, jer je Orico na samrti. Što možda i jest bila istina, ali isto tako i razlog više da ne dopustimo da padne u dy Jironalove šake. Stoga je postalo krajnje nužno što prije pobjeći, te smo to i učinile.” Palli se neprimjetno primaknuo bliže kako bi čuo o čemu je riječ; dy Baocia im se također pridružio. Cazaril kimne glavom prema dy Baociji. „Vaša gospođa majka pisala mi je o potpori

214

koju su obećali vaši prijatelji provincijari. Jeste li primili jamstva od još koga?” Dy Baocia odvergla popis imena ljudi kojima je pisao ili je s njima razgovarao. Cazaril se nadao da će biti i dulji. „Tako znači. A što je s trupama?” Dy Baocia slegne ramenima. „Dva su mi susjeda obećala da će Iselle pružiti veću novčanu potporu, ako bude potrebno. I njima je pomisao na to da bi kancelarove osobne trupe mogle zauzeti jedan od mojih gradova jednako mrska kao i meni. A treći... pa, on je oženjen za jednu od dy Jironalovih kćeri. On zasad ne mrda s mjesta, i gotovo se ni o čemu ne izjašnjava.” „Razumljivo. Zna li itko gdje je dy Jironal sada?” „Mislimo da je u Cardegossu”, reče Palli. „Vojni red Kćerke još uvijek nema svetoga generala. Dy Jironal se ne usuđuje nadugo ispustiti Orica iz vida iz straha da se dy Yarrin s njime ne sastane iza njegovih leđa i ne privoli ga da mu se pridruži. Dy Yarrin me pak potajno izvještava da Oricov život visi o niti. Jest bolestan, ali mislim da nije izgubio razum; čini se da kraljin iskorištava vlastitu bolest kako bi odgodio donošenje odluke, nastojeći se nikome ne zamjeriti.” „To mi se čini sasvim nalik Oricu.” Cazaril se pogladi po bradi i pogleda prema dy Baociji. „Kad već spominjemo vojnike Hrama, koliko je pripadnika Sinova reda smješteno u Taryoonu?” „Tek jedna četa, oko dvije stotine ljudi”, odgovori provincijar. „Naše postrojbe nisu brojne poput onih iz Guaride ili drugih pokrajina koje graniče s roknarskim kneževinama.” To znači dvjesto ljudi unutar zidina Taryoona, pomisli Cazaril. Dy Baocia pročita izraz na njegovu licu. „Vrhovni će svećenik večeras razgovarati s njihovim zapovjednikom. Mislim da će ga uz pomoć bračnog ugovora mnogo lakše uvjeriti da je nova prijestolonasljednica odana, ovaj, budućnosti Chaliona.” „Bez obzira na to, oni su prisegnuli na poslušnost Redu”, promrmlja Palli. „Ne bi bilo preporučljivo dovesti ih u rastrzan položaj.” Cazaril u glavi izračuna udaljenosti između gradova i vrijeme koje je konjanicima potrebno prevaliti ih. „Glas o Iselleinu bijegu iz Valende zacijelo je već stigao do Cardegossa. Vijest o Bergonovu dolasku uslijedit će vjerojatno nedugo nakon. U tom će trenutku dy Jironal uvidjeti da mu željeni položaj namjesnika izmiče iz ruku.” Dy Baocia se pobjedonosno nasmije. „U tom će trenutku sve već biti gotovo. Sve se mnogo brže odvija nego što je on – ili itko drugi – mogao očekivati.” U pogledu punom uvažavanja što ga je postrance uputio Cazarilu bilo je i primjese strahopoštovanja. „I bolje da je tako”, odvrati Cazaril. „Ne smijemo ga nagnati da povuče poteze od kojih kasnije neće biti u stanju odstupiti.” Kad bi se obje strane, i jedna i druga proklete, međusobno sukobile u građanskom ratu, velika je vjerojatnost da bi obje izgubile. To bi bio najprikladniji rasplet posmrtnog dara Zlatnog Generala, da se čitav Chalion uruši u smrtnoj borbi. Ključ pobjede bio je u izglađivanju sukoba kako bi se izbjeglo krvoproliće. Doduše, kad Bergon izvede Iselle iz sjene, za pretpostaviti je da će siroti Orico i dalje ostati obavijen njome, te da će dy Jironal dijeliti sudbinu svoga zvaničnog gospodara... A što će onda biti s Istom? „Bez uvijanja, gotovo sve ovisi o tome kad će kraljin umrijeti. Jer, znate, on bi još godinama mogao biti na samrti.” Prokletstvo će zasigurno usmjeriti Orica prema najužasnijem mogućem usudu. No to bi bile pouzdanije smjernice kad ne bi postojalo nebrojeno mnogo načina na koje se strahote mogu odigrati. Cazaril shvati da Umegatova menažerija nije otklanjala samo bolest, nego i mnoga druga zla. „Imajući u vidu budućnost, moramo razmotriti koje bi mrvice trebalo ponuditi kancelaru dy Jironalu kako bismo nahranili njegovu taštinu – i prije nego što Iselle stupi na prijestolje, i poslije.” „Mislim da se on neće zadovoljiti mrvicama, Caze”, prigovori Palli. „On je kraljin u Chalionu po svemu osim po naslovu već više od deset godina.” „Onda se zacijelo već počeo umarati”, uzdahne Cazaril. „Pokoja poslastica namijenjena njegovim sinovima mogla bi ga smekšati. Privrženost obitelji njegova je slaba točka, ono što ga zasljepljuje.” Tako bi barem trebalo biti s obzirom na prokletstvo, koje svaku vrlinu iskrivi u njoj oprečan porok. „Treba ga postupno i obazrivo svrgnuti, ali pokazati

215

milost njegovu klanu... vaditi mu zube polako i nježno, i okončati tu priču.” Pogleda prema Betriz koja je pozorno slušala; da, u nju se može pouzdati da će ovu raspravu naknadno prenijeti Iselle. U susjednoj odaji Iselle i Bergon ustadoše. Ona položi dlan na njegovu ispruženu ruku, te oboje stadoše kradom sramežljivo pogledavati jedno drugo; promatrajući ih, Cazaril je uzalud pokušavao zamisliti dvije osobe koje bi se doimale zadovoljnije jedna drugom. Doduše, Iselle se, stupivši u primaću sobu sa svojim zaručnikom i slavodobitno se ogledavši po prostoriji i okupljenom društvu, činila jednako tako zadovoljna samom sobom. Bergon se pak unatoč ponosu držao pomalo smeteno, no ipak je odlučno kimnuo prema Cazarilu, koji se na jedvite jade žurno ustao sa sjedala, dajući mu znak da je sve u redu. „Prijestolonasljednica Chaliona”, započne Iselle, te zastane. „I prijestolonasljednik Ibre”, dometne Bergon. „Sa zadovoljstvom najavljuju da će položiti vjenčane zavjete”, nastavi Iselle, „pred bogovima, našim cijenjenim gostima iz Ibre, i stanovnicima ovoga grada...” „U Hramu u Taryoonu prekosutra u podne”, dovrši Bergon. Malobrojna publika stane klicati i izvikivati čestitke. A isto tako, Cazaril nije ni najmanje sumnjao, i računati kojom brzinom jaše kolona neprijateljskih trupa, da bi na kraju došli do zaključka: Ne dovoljno brzo. Ujedinivši se i pronašavši potporu jedno u drugom, mladi će vladari od sada pa nadalje moći po potrebi djelovati kao dobro uigrani saveznici. Kad se Iselle vjenčanjem oslobodi prokletstva, vrijeme će biti na njihovoj strani. Svakim će danom stjecati nove pristalice. Sad kad je napetost konačno popustila, Cazaril utone natrag u stolac preplavljen osjećajem dubokog olakšanja, cereći se od boli uzrokovane mučnim grčem u utrobi.

25

U palači mahnitoj od priprema, Cazaril je sljedećeg dana shvatio da je jedina osoba koja nema nikakvog posla. Iselle je stigla u Taryoon s tek nešto više prtljage od odjeće u kojoj je jahala; sva Cazarilova dopiska i knjige računa ostale su u Cardegossu. Uputivši se k njoj s namjerom da je upita ima li kakav zadatak za njega, u njezinim je odajama zatekao mnoštvo blago histeričnih krojačica kojima je njezina tetka dy Baocia izdavala naredbe, koje su jedna za drugom žurno ulazile i izlazile noseći hrpe odjeće. Iselle s mukom provuče glavu kroz svileni korzet i protisne: „Zbog mene si prešao više od tisuću kilometara u sedlu. Otiđi se odmoriti, Cazarile.” Poslušno ispruži ruku dok joj jedna od žena stade navlačiti rukav za probu. „Ne, imam bolju zamisao – sastavi dva pisma koja najavljuju moje vjenčanje i koja će prepisati pisar mog ujaka, jedno namijenjeno svim chalionskim provincijarima, a drugo svim vrhovnim svećenicima Hrama, tako da ih mogu pročitati puku. To bi trebao biti prijatan, miran zadatak. Kad svih sedamnaest – ne, šesnaest – pisama bude gotovo...” „Sedamnaest”, umiješa se Iselleina tetka koja je čučala podno njezinih nogu namještajući joj porub. „Tvoj će ujak htjeti zadržati jedno za pismohranu dvorskog ureda. Ispravi se.” „Kad sva pisma budu gotova, odložit ćeš ih nekamo kako bismo ih Bergon i ja mogli potpisati sutra nakon vjenčanja, a zatim ćeš se pobrinuti da budu otposlana.” Odrješito kimne glavom, uzrujavši krojačicu koja joj je pokušavala prepraviti izrez na haljini. Cazaril se povuče uz naklon prije nego što ga netko ne ubode pribadačom, te se načas nasloni na ogradu galerije. Dan je bio iznimno lijep, nagovještajući proljeće, a nebo plavetne boje. Blaga je sunčeva svjetlost preplavila netom popločano dvorište u koje su vrtlari na kolima dovozili rascvjetala stabla naranča u žardinijerama te ih stali istovarivati i porazmještati uokolo fontane u kojoj je klokotala voda. Cazaril dozove slugu koji je prolazio galerijom i naredi mu da iznese njegov pisaći stol u dvorište i postavi ga na sunce, zajedno s naslonjačem s debelim, mekanim jastukom. Iako se u mislima mutno sjećao onih tisuću kilometara provedenih u sedlu, njegova ih je stražnjica itekako živo pamtila. Utonuo je u naslonjač dok mu je topla svjetlost milovala lice i sklopio oči, sastavljajući rečenice u mislima, a potom se nagnuo

216

naprijed kako bi ih načrčkao na papir. Dy Baocijin je pisar nedugo zatim odnio njegove škrabotine kako bi ih drugi ispisali rukopisom mnogo ljepšim od Cazarilova, a potom se jednostavno naslonio zaklopivši oči i odahnuo. Držao ih je sklopljene i nakon što je začuo korake koji se približavaju, sve dok nešto nije zveknulo o njegov stol prenuvši ga. Podigavši pogled, Cazaril spazi služavku koja je po nalogu gospe Betriz na stol postavila poslužavnik s čajem, vrč mlijeka, zdjelicu sa suhim voćem te kruh premazan medom i posut orasima. Betriz služavki dade znak da se povuče i sama natoči čaj te prisili Cazarila da pojede komad kruha, a potom sjedne na rub fontane i stade ga promatrati kako jede. „Lice ti opet izgleda upalo. Zar nisi redovito jeo?” strogo ga upita. „Nemam pojma. Pogledaj kako je divan, sunčan dan! Nadam se da će se ovakvo vrijeme zadržati do sutra.” „Gospa dy Baocia je uvjerena da hoće, ali je rekla da bi i prije Kćerkina dana opet moglo početi kišiti.” Miris procvjetalih naranača preplavi skrovito dvorište, miješajući se s okusom meda u njegovim ustima. Cazaril otpije gutljaj čaja kako bi lakše progutao kruh, te primijeti istodobno dokono i začuđeno: „Za tri će se dana navršiti točno godina dana otkako sam ušetao u dvorac u Valendi. Nadao sam se mjestu perača posuđa.” Njoj se ureže jamica na obrazu. „Sjećam se. Prvi put smo se upoznali za provincijaričinim stolom, večer prije lanjskoga Kćerkinog dana.” „O, ja sam tebe vidio još prije. Kad si ujahala u dvorište s Iselle i... i Teidezom.” I sirotim dy Sandom. Betriz se doimala zatečeno. „Doista? Gdje si bio? Nisam te opazila.” „Sjedio sam na klupi uza zid. Bila si isuviše zaokupljena bukvicom koju ti je otac očitao zbog prebrzog jahanja da bi me primijetila.” „A, tako.” Betriz uzdahne i umoči ruku u korito fontane, a zatim se namršti i otrese hladne kapljice s dlana. Premda je zrak danas bio topao poput daha Kćeri Proljeća, voda je još uvijek bila u skladu s dobom starog Oca Zime. „Čini mi se da je otada prošlo stotinu godina, a ne samo jedna.” „Meni se čini da nije prošlo više od treptaja. Vrijeme... me sada sustiže. Što bez sumnje objašnjava zašto ovako hripljem.” Nakon nekoliko trenutaka Cazaril tiho dometne: „Je li Iselle povjerila svom ujaku sve o prokletstvu koje sutra kanimo poništiti?” „Ne, naravno da nije.” Kad Cazaril podigne obrve, Betriz nadoda: „Iselle je Istina kći. Ne smije o tome govoriti jer će ljudi i nju proglasiti ludom i iskoristiti to kao izgovor da joj oduzmu... sve. Dy Jironal je već pokušao. Na Teidezovoj sahrani nije propuštao priliku da svakom plemiću ili provincijaru koji bi se zatekao u blizini dobaci kakvu primjedbicu o Iselle. Ako bi zaplakala, nije li to preburna reakcija; ako bi se nasmijala, zar nije neobično da se tako ponaša na bratovu pogrebu; kad bi prozborila, on je podmuklo širio glasine da je sumanuta; kad bi utihnula, ne čini li vam se da je neobično zlovoljna? Točno se vidjelo kako ljudi počinju primjećivati ono što bi im on rekao da primijete, bilo to istina ili ne. Pred kraj svog boravka u Valendi počeo je govoriti takve stvari, čak i u njezinoj prisutnosti, s namjerom da je prestraši ili razgnjevi, kako bi je potom mogao optužiti da se pretvara u duševno neuravnoteženu goropadnicu. A isto je tako počeo širiti bezočne laži. No Nan, provincijarica i ja dotad smo već prozrele njegove igrice i upozorile Iselle, pa se u njegovu društvu trudila ne planuti.” „Izvrsno, tako treba.” Ona kimne glavom. „No čim smo čule da kancelarovi ljudi dolaze po nju s namjerom da je odvedu natrag u Cardegoss, Iselle je obuzela mahnita želja da pobjegne iz Valende. Jer, da mu je pošlo za rukom zatočiti je pod strogim nadzorom, mogao bi proširiti svakojake laži o njezinu duševnom stanju, a nitko ih ne bi mogao poreći. Mogao bi nagovoriti provincijare Chaliona da mu do daljnjega odobre produžetak namjesništva nad sirotom ludom djevojkom, a da nijednom ne isuče mač.” Betriz udahne. „I stoga se Iselle ne usuđuje spominjati ništa o prokletstvu.” „Razumijem. Mudro od nje što je na oprezu. No, uz pomoć bogova, sve će uskoro biti gotovo.”

217

„Uz pomoć bogova i kaštelana dy Cazarila.” Cazaril podigne ruku niječući tolike zasluge i otpije još jedan gutljaj čaja. „Kad je dy Jironal saznao da sam otputovao za Ibru?“ „Mislim da nije ništa posumnjao sve dok pogrebna povorka nije stigla u Valendu, a od tebe ni traga. Stara nam je provincijarica rekla da je primio izvješća od svojih ibranskih doušnika – mislim da je djelomično i zbog toga odgađao odlazak iz Valende sve dok se u gradu nisu utaborile njegove vlastite trupe, unatoč tome što je jedva čekao vratiti se kako bi onemogućio dy Yarrina da se sastane s Oricom.“ „Poslao je ubojice da me presretnu na granici. Pitam se je li mislio da ću se vratiti sam, u iščekivanju novog kruga pregovora? Ne vjerujem da je očekivao da će kraljinac Bergon doći tako brzo.“ „Nitko nije. Osim Iselle.” Betriz prstima pogladi mekanu crnu vunu pelerine koja joj je pokrivala koljeno. Kad je podigla oči prema njemu, pogled joj je bio neugodno prodoran. „Dok si trošio snagu pokušavajući spasiti Iselle... jesi li otkrio kako spasiti sebe?” Cazaril na trenutak pošuti, a zatim jednostavno odgovori: „Ne.“ „To... to ne valja.” On se besciljno ogleda po dvorištu okupanom suncem, izbjegavajući njezin pogled. „Sviđa mi se ova lijepa nova palača. Znaš li da u njoj nema niti jednog duha?” „Mijenjaš temu.” Betriz se još više namršti. „Često tome pribjegavaš kad o nečemu ne želiš razgovarati. Upravo sam to shvatila.” „Betriz...” Glas mu postane mekši. „Mi smo krenuli različitim stazama one noći kad sam prizvao Dondovu smrt. Za mene nema povratka. Ti ćeš nastaviti živjeti, a ja neću. Mi nemamo budućnosti, čak ni kad bi... No, jednostavno nemamo.” „Ne znaš koliko ti vremena preostaje. Možda tjedni. Ili mjeseci. No ako nam bogovi kane udijeliti tek jedan sat, tim gora uvreda ako taj dar prezremo.” „Nije riječ o manjku vremena.” Snužden, Cazaril se uzvrpolji. „Riječ je o višku prisutnih. Zamisli samo da ostanemo nasamo – ti, ja, Dondo, demon smrti... Zar me se ne gnušaš?” Zazvučao je gotovo kao da je preklinje. „Vjeruj mi, ja se sebe gnušam!” Ona pogleda prema njegovu trbuhu, a potom odvrati pogled i zagleda se preko dvorišta, jogunasto stisnuvši vilicu. „Ne vjerujem da je ukletost zarazna. Misliš li da mi nedostaje hrabrosti?” „Toga nikako”, protisne on. Obraćajući se svojim stopalima, Betriz srdito promrmlja: „Za tebe bih na juriš osvojila raj, da znam gdje se nalazi.” „Zar nisi pročitala Ordolovu knjigu pomažući Iselle pri sastavljanju onih šifriranih pisama? On tvrdi da su i bogovi i ljudi cijelo vrijeme upravo ovdje, te da nas dijeli tek sjena. Ne trebamo preći ama baš nikakvu udaljenost da bismo prišli jedni drugima.” Štoviše, ja iz ovog naslonjača vidim njihov svijet. Što znači da je Ordol bio u pravu. „Ali bogove nije moguće ni na što prisiliti. Što je, rekao bih, i pošteno. Ni oni nisu u stanju prisiliti nas.” „Opet to radiš. Skrećeš s teme.” „Što namjeravaš odjenuti sutra? Kakvu lijepu haljinu? Znaš da ne smiješ ljepotom zasjeniti mladenku.” Ona ga prostrijeli gnjevnim pogledom. Gore na galeriji gospa dy Baocia promoli glavu kroz vrata Iselleinih odaja i dovikne Betriz neko zamršeno pitanje koje se odnosilo, ako je Cazaril dobro shvatio, na čitavu gomilu različitih tkanina. Betriz joj odmahne i nevoljko ustane. Uputivši se prema stubištu, poprilično mu jetko dobaci preko ramena: „No dobro, možda si u pravu, i možda si zaista osuđen na propast, ali ako mene sutra zbaci konj te slomim vrat, nadam se da ćeš se glupo osjećati!” „Gluplje”, promrmlja on, no glas mu se izgubi u šuštanju njezinih suknja. Suncem okupano dvorište protiv volje mu se zamagli pred očima, pa ih kradomice ljutito obriše rukavom.

* * *

Dan vjenčanja osvanuo je vedar kako su se i nadali. Dvorište kojim se širio miris

218

naranača u cvatu bilo je dupkom puno kad se Iselle, u pratnji svoje tetke i Betriz, pojavila na vrhu stuba na galeriji. Cazaril zabaci glavu i promotri je zadovoljno škiljeći. Krojačice su napravile divljenja vrijednu majstoriju od svile i satena, odjenuvši kraljinčicu u čitavu paletu nijansa plave boje prikladnih mladenki. Modra joj je pelerina bila ukrašena svim ibranskim biserima koje su uspjeli pronaći u Taryoonu, prišivenima tako da tvore uzorak stiliziranih leoparda. Gomilom se prolomio gromoglasan pljesak kad se Iselle nasmiješila i stala silaziti niz stube, krećući se pomalo ukočeno u tako bogatom, kićenom ruhu. Kosa joj je na suncu blistala poput zlatne rijeke. Dvije rođakinje, dy Baocijine kćerke, pridržavale su joj veo, uz povremene upute svoje majke. Čak je i prokletstvo nalikovalo na kakav crni ogrtač što se vijori za njom. Ali ne zadugo... Cazaril poslušno zauzme mjesto uz rame provincijara dy Baocije, zatekavši se tako na čelu povorke, među onima koji su je pješice vodili krivudavim ulicama Taryoona prema obližnjem hramu. Čudesno usklađene, Iselleina i Bergonova povorka, koja je krenula iz palače stupnika dy Hueste, istodobno stigoše na trijem pred hramom. Kraljinac je na sebi imao ruho crvene i narančaste boje prikladno njegovoj dobi i spolu, a na licu izraz nepokolebljive smionosti koji bi više pristajao nekome tko na juriš osvaja utvrdu. Palli i nekolicina njegove braće-vojnika odjevenih u svečane odore svoga reda pridružili su se kraljinčevim uzvanicima zajedno s Ferdom i Foixom, kako Ibranci ne bi izgledali, ili se možda osjećali, toliko nadbrojani. Cazaril procijeni da se, unatoč obavijesti u posljednji čas, u kružnom središnjem dvorištu hrama okupilo preko tisuću uglednika, a gotovo se cjelokupno stanovništvo Taryoona poredalo duž ulica kojima su prolazili kraljinčica i kraljinac. U gradu je naočigled zavladalo slavljeničko raspoloženje. Dvije su se povorke stopile u jednu u šarenom vrtlogu boja, te su stupile u svete prostorije hrama. Hram u Taryoonu imao je izvrsne pjevače, te su zidovi doslovno odzvanjali od zdušno otpjevanih pjesama zbora. Ušavši redom u svaku od kapelica hrama, mladi je par, predvođen vrhovnim svećenikom, kleknuo na nove sagove i pomolio se svakom od bogova za blagoslov: Kćerki i Sinu, zahvalivši im što su ih dosad štitili na životnom putu, te Majci i Ocu, izrazivši ufanje da će u skoroj budućnosti i sami postati roditelji. Prema vjerskom nauku i uvriježenim običajima, Kopile nije imalo službenu ulogu na obredu vjenčanja, no svi su mu razboriti parovi svejedno prinosili utješne milodare. Cazarilu i dy Tagilleu je danas povjerena uloga svetih prinositelja. Preuzeli su darove od Iselle i Bergona te se, praćeni omanjim, ali srčanim i glasnim odredom raspjevane djece, stupajući uputili uokolo vanjske strane središnje zgrade hrama prema Kopiletovu tornju. Na vratima ih je dočekao nasmiješeni svećenik odjeven u bijelo i poveo ih prema oltaru. Premda je kraljevski par bio prisiljen za svoje vjenčanje posuditi odjeću, novac, hranu i boravište, Bergon nije zakinuo boga; dy Tagille je uz molitve prinio i prepunu kesu ibranskog zlata. Iselle je pak poslala vlastoručno ispisano obećanje da će, kad postane kraljinica, snositi troškove popravka krova Kopiletova tornja u Cardegossu. Cazaril je priložio i vlastiti poklon – nisku krvlju zamrljanih bisera, ostatak Dondove potrgane ogrlice koji nije pao u ruke razbojnicima. Takav bremenit i uklet predmet bio je, bez ikakve sumnje, baš po mjeri ovoga boga, te Cazaril s olakšanjem odahne kad ga se konačno riješio. Koračajući niz pločnik iza pomalo teturavog zbora derana na povratku iz Kopiletova tornja, Cazaril se stane ogledati po okupljenom mnoštvu, kad mu najednom zastane dah. Pred sobom spazi sredovječnog čovjeka obavijenog prigušenim sivim svjetlom, sumornim poput zimskog dana. Cazaril sklopi oči, no blijedo svjetlo nastavi sjati. Pogleda ponovno pomoću običnog vida. Čovjek je bio odjeven u crno-sivu odoru s crvenom naramenicom kakvu su inače nosili službenici općinskog suda iz Taryoona – vjerojatno neki niži sudac. A možda i niži Očev svetac, poput Majčine svetice Clare u Cardegossu...? Čovjek je začuđeno piljio u Cazarila širom razjapljenih usta i potpuno bezbojna lica. Nisu stigli izmijeniti ni jednu jedinu riječ budući da je Cazarila povorka odvukla natrag na svečani obred koji se održavao unutar visokih zidina unutrašnjeg dvorišta hrama u kojem se sve orilo, no Cazaril je čvrsto odlučio da će prvom prilikom upitati vrhovnog svećenika zna li išta o njemu. Stojeći ispred središnjeg plamena, novovjenčani kraljinac i kraljinčica održali su

219

kratke govore, a zatim su se vrhovni svećenik, Cazaril i svi ostali svatovi u svečanoj povorci uputili ulicama, po kojima su bile izvješene zastave, prema dy Baocijinoj novoj palači. Tamo je priređena veličanstvena gozba s izobiljem jela i pića, kako bi ispunila poslijepodne i nahranila uzvanike do sita. Hrana je bila čudesna, tim više što je pripremljena u samo dva dana; Cazaril je slutio da su opelješili zalihe namijenjene skorašnjoj svetkovini Kćerkina dana. Ali božica im to zacijelo neće zamjeriti. Budući da su i on i vrhovni svećenik bili među najhitnijim uzvanicima, Cazarilu se prilika za razgovor u četiri oka ukazala tek nakon večere, kad su se mladi povukli u dvorište kako bi plesali i uživali u glazbi. U tom su trenutku dvije osobe koje je tražio prišle njemu. Niži je sudac stajao iza vrhovnog svećenika doimajući se uznemireno. On i Cazaril se međusobno kradomice odmjeriše dok ih je vrhovni svećenik na brzinu predstavljao jedno drugome. „Lorde dy Cazarile... dopustite da vam predstavim časnog suca Pagininea. On je službenik gradske uprave Taryoona...” Vrhovni svećenik snizi glas. „Kaže da su vas bogovi pomilovali. Je li to istina?“ „Avaj, jest”, uzdahne Cazaril. Paginine kimne glavom kao da želi reći: I mislio sam da je tako. Cazaril se ogleda oko sebe i odvuče dvojicu muškaraca na stranu. Nije bilo lako pronaći miran kutak; na kraju su završili u sićušnom unutrašnjem dvorištu nasuprot jednog od sporednih ulaza u palaču. Glazba i smijeh razlijegali su se kroz sumrak. Sluga je zapalio zidne baklje i ponovno ušao unutra. Na nebu iznad njih plovili su oblaci, zaklanjajući prve zvijezde. „Vaš kolega vrhovni svećenik iz Cardegossa zna sve o meni”, Cazaril se obrati vrhovnom svećeniku iz Taryoona. „O.” Vrhovni svećenik zatrepće doimajući se kao da mu je pao kamen sa srca. Cazaril načas pomisli da se možda ispovijeda pogrešnoj osobi, no ipak odluči ne lišiti ga poklonjenog povjerenja. „Mendenal je izvanredan čovjek.” „Vidim da vas je Otac Zime obdario”, Cazaril se obrati nižem sucu. „Koji je vaš dar?” Paginine usplahireno pogne glavu. „Katkad mi – ne svaki put – Otac omogući da razlučim tko u sučevim odajama laže, a tko govori istinu.” Paginine načas zastane. „To nema uvijek tako povoljne posljedice kao što biste očekivali.” Cazaril se kratko i grohotom nasmije. Paginine se zamjetno razvedri, što Cazaril zapazi kako unutarnjim tako i vanjskim vidom, i kiselo se nasmiješi. „Dakle, vi razumijete.” „O, da.” „Ali vi, gospodine...” Paginine se okrene prema vrhovnom svećeniku sa zabrinutim izrazom na licu. „Rekao sam vam da mi se čini kako ga je dotakla božja ruka, ali to ni približno ne opisuje ono što vidim. Gotovo je... gotovo je bolno gledati u njega. Otkako mi je podaren unutarnji vid, triput sam bio u prilici upoznati osobu na koju je pao teret božjeg izabranika, ali ovako nešto još nikad nisam vidio.” „Sveti Umegat iz Cardegossa rekao mi je da nalikujem na grad koji bukti u požaru”, prizna Cazaril. „To je...” Paginine ga promotri iskosa. „To je lijepo sročeno.” „Bio je čovjek od velikih riječi.” Nekoć. „Koji je vaš dar?” „Ja, ovaj... zapravo, mislim da sam ja dar. Namijenjen kraljinčici Iselle.” Vrhovni svećenik položi dlan na usne, a zatim žurno načini sveti znak. „To onda objašnjava priče koje kruže o vama!” „Kakve priče?” upita Cazaril, zaprepašten. „Ali lorde Cazarile”, sudac im upadne u riječ, „kakva ono užasna sjena obavija kraljinčicu Iselle? To ne može biti božje djelo! Vidite li je i vi?” „Ja... radim na tome. Čini se da je uklanjanje te gadosti zadatak koji su mi bogovi namijenili. Mislim da ću ga uskoro privesti kraju.” „O, koje olakšanje.” Paginine se znatno razvedrio. Cazaril najednom shvati kako bi se najradije povukao nekamo s Paginineom i u miru porazgovarao s njim o stručnim pitanjima. Kako se ti nosiš s ovim stvarima? Vrhovni je svećenik vjerojatno bio pobožan čovjek, možda dobar upravitelj, zacijelo učen bogoznanac,

220

ali Cazaril je sumnjao da je u stanju shvatiti nedaće svojstvene zvanju sveca. Paginineov je trpki smiješak govorio sve. Cazaril poželi da se odu nekamo napiti i izjadati jedan drugome. Cazarila obuzme stid kad mu se vrhovni svećenik duboko nakloni i prozbori prigušenim glasom punim strahopoštovanja: „Blaženi gospodine, mogu li vam ja ikako biti od pomoći?” Pitanje koje mu je Betriz postavila počne mu odzvanjati u glavi: Jesi li otkrio kako spasiti sebe? Možda nema načina da spasi sebe. Možda je ključ u tome da naizmjence spašavamo jedni druge... „Večeras, nikako. Sutra... kasnije ovog tjedna, volio bih vas posjetiti i porazgovarati s vama o nečem osobnom. Ako smijem.” „Dakako, blaženi gospodine. Stojim vam na usluzi.” Vratiše se na zabavu. Cazaril je bio iscrpljen i čeznuo je za posteljom, no dvorište ispod njegova prozora vrvjelo je od bučnih, pijanih uzvanika. Betriz ga je sva zadihana jednom pozvala na ples, no on se uz osmijeh ispričao; nije joj nedostajalo plesnih partnera. Svako je malo pogledavala prema njemu dok je sjedio uza zid promatrajući prizor ispred sebe i brižno čuvajući svoje razblaženo vino. Ni njemu nije nedostajalo društva, jer su mu muškarci i žene mahom prilazili i zapodijevali srdačne razgovore, nastojeći se izboriti za zaposlenje na dvoru buduće kraljinice. On im je redom uzvraćao ljubaznim, ali suzdržljivim odgovorima. Ibranski su plemići privlačili chalionske dame kao što proliveni med privlači mrave, ne skidajući osmijehe s ozarenih lica. Sredinom večeri stigao je i lord dy Cembuer, upotpunjujući njihovu stranu svatova i njihovu radost. Ibranci su stali jedni drugima prepričavati dogodovštine s puta, izazivajući strahopoštovanje i oduševljenje pažljivih chalionskih slušatelja. Cazarilu je iz političkih razloga bilo iznimno drago što je Bergon prikazan kao junak ove romantične pustolovine, a Iselle ništa manje junakinja zbog noćnog bijega iz Valende. Kad je riječ o dopadljivim predajama, ova o sjedinjenju dvoje mladih potući će dy Jironalovu neuvjerljivu bajku o sirotoj ludoj Iselle, pomisli Cazaril. A osim toga, naša je priča istinita! Naposljetku je kucnuo čas za onaj dio obreda koji je Cazaril napeto iščekivao, kad su svatovi Bergona i Iselle otpratili do bračne ložnice. Cazaril sa zadovoljstvom primijeti da ni jedno ni drugo nije previše popilo. Budući da je, kako je večer odmicala, vino u njegovom vlastitom peharu nekim čudom počelo sadržavati sve manje vode, jezik mu se malčice zapleo kad su ga kraljinac i kraljinčica pozvali da im priđe na dnu stuba kako bi mu udijelili i od njega primili obredne poljupce u ruku u znak zahvalnosti. Ganut, Cazaril je napravio sveti znak i zazvao na njih blagoslove u nadi da će ih pratiti sreća. Prodornost ozbiljnih, zahvalnih pogleda koje su mu zauzvrat uputili izazvala mu je nelagodu. Gospa dy Baocia naredila je malom zboru da pjesmom isprati mladence dok su se uspinjali stubištem; kristalno jasni glasovi trebali su bestidnost predstojećeg čina svesti na podnošljivu mjeru. Iselleino se lice ljupko rumenjelo i oči su joj blistale kad su se ona i Bergon nagnuli preko ograde kako bi svima uz smiješak zahvalili i posuli ih cvijećem. Zakoračivši u svjetlost koju su voštanice bacale po njihovoj odaji, zatvoriše vrata za sobom. Dva dy Baocijina stražara zauzeše položaje na galeriji kako bi ih čuvali dok su na počinku. Nedugo je zatim prostoriju napustila većina krojačica i služavka, uključujući i gospu Betriz, koju su Palli i dy Tagille istog trenutka ugrabili i odvukli na ples. Činilo se da će se bančenje nastaviti sve do zore, no uto, na Cazarilovo olakšanje, s mrzlog neba počne sipiti magličasta kiša, potjeravši glazbenike i plesače iz dvorišta u susjednu zgradu. Oslanjajući se svom težinom o ogradu, Cazaril se polako stane uspinjati prema vlastitoj ložnici koja se nalazila na galeriji pored odaje kraljinca i kraljinčice. Obavio sam svoju dužnost. Što sad? Nije imao pojma. Činilo mu se kao da mu je netko s pleća skinuo golem duhovni teret straha. Sada će živjeti i umrijeti prema vlastitim odlukama – i pogreškama. Odbijam se kajati zbog svojih postupaka. Neću se osvrtati. Trenutak ravnoteže, na sjecištu prošlosti i budućnosti. Umjesto toga odluči da će sutra potražiti onoga nižeg suca. Društvo tog čovjeka moglo bi mu pomoći da se osjeća manje usamljenim.  

221

Ja sam, zapravo, sve samo ne usamljen, pomisli Cazaril kad su mu nedugo zatim u unutrašnjem uhu zagrmjeli Dondovi nesuvisli, prostački urlici, razulareni kao i uvijek u ovo doba noći. Dondov na silu otrgnut duh nikad prije nije bio toliko mahnit od srdžbe, lišen i posljednje trunke pameti i zdravog razuma uslijed tolikoga gnjeva. Cazarilu je bilo jasno zbog čega te se unatoč smrtnoj muci nacerio, prevrćući se u krevetu i sklupčavši se od strašne pulsirajuće boli u trbuhu. Umalo mu se zamračilo pred očima, no uspio se natjerati da se uspravi i prizove svijesti, užasnut pomišlju na to da bi mu krvožedni, razjareni Dondo mogao pokušati zaposjesti tijelo dok mu duša još uvijek obitava u njemu i iskoristiti ga za mučki napad na Iselle i Bergona. Previjao se po podu u grčevima, zatomljujući vriskove i prostote koje su mu se pokušavale oteti s usana, ne znajući više čije su te riječi. Nakon što je napadaj prošao, Cazaril je ostao ležati na hladnim podnim daskama, hropćući u podignutoj, izgužvanoj potkošulji sa slomljenim, krvavim noktima. Povratio je, te ostao ležati u bljuvotini. Dotaknuo si je mokru bradu i pod prstima osjetio zapjenjenu pljuvačku koja mu se cijedila iz usta. Trbuh mu je splasnuo – ili je ta gnusna ispupčina bila samo san? – te nanovo poprimio izgled blage otekline, iako ga je čitava trbušna šupljina još uvijek boljela i podrhtavala poput naprsnutog mišića nakon pretjeranog naprezanja. Neću moći još dugo ovako. Nečim će morati klonuti – tijelom, razumom ili dahom. Vjerom. Nečim. Ustao je, počistio pod i oprao se nad umivaonikom, te pronašao čistu i suhu košulju koja će mu poslužiti umjesto potkošulje, a potom poravnao izgužvane plahte natopljene znojem, zapalio sve svijeće u prostoriji i otpuzao natrag u krevet. Ležao je širom otvorenih očiju, lakomo upijajući svjetlost.  

Nakon nekog vremena začuje žamor slugu i tihe korake uzduž galerije te shvati da se palača budi. Zacijelo je zadrijemao, jer su mu se sve voštanice utrnule, a nije se mogao sjetiti da ih je vidio kako dogorijevaju. Sivo je svjetlo stalo prodirati ispod vrata i kroz prozorske kapke. U hramu će se zacijelo održati jutarnje molitve. Jutarnje su se molitve činile kao dobra zamisao, premda se užasavao same pomisli na to da se pokuša pomaknuti. Cazaril ustane. Polako. No dobro, neće biti jedina osoba u Taryoonu koju ovog jutra muči mamurluk. Iako se on nije napio. Dvor je zbog vjenčanja odlučio privremeno ukinuti nošenje crnine; Cazaril je odabrao nekoliko odjevnih predmeta od onih koje je dobio na poklon, postigavši učinak za koji se nadao da je istodobno i svečan i veseo. Sišao je u dvorište kako bi dočekao sunce i mladi par. Sunca još nije bilo na vidiku; prestalo je kišiti, ali nebo je i dalje bilo oblačno i mrazno. Cazaril rupčićem obriše kameni rub fontane i sjedne na njega. Uzvrati osmijeh i dobro jutro postarijoj služavki koja je prošla pored njega noseći posteljinu. Na suprotnoj se strani dvorišta vrzmala vrana tražeći mrvice hrane koje su pale na pod. Cazaril nakrivi glavu i zagleda se u vranu oponašajući način na koji je ona zurila u njega, no ptica ne pokaže nikakvo posebno oduševljenje njime. Kad je bolje promislio, odlanulo mu je što je ptica bila tako ravnodušna. Naposljetku se gore na galeriji otvoriše vrata prema kojima je Cazaril s nestrpljenjem pogledavao. Pospani baocijski stražari koji su stajali svaki sa svoje strane vrata zauzeše stav mirno. Začuše se ženski glasovi, te jedan muški, tih i veseo. Pojaviše se Bergon i Iselle odjeveni za jutarnju molitvu. Njezin je dlan lagano počivao na njegovoj ispruženoj ruci. Zaokrenuvši prema stubištu i uputivši se niz stube jedno pored drugoga, istupiše iz sjene galerije. Ne... sjena ih je slijedila. Cazaril čvrsto stisne oči, a zatim ih nanovo otvori. Dah mu zastane. Oblak koji je tijesno obavijao Iselle sada je obavijao i Bergona. Iselle uputi smiješak svome suprugu, a Bergon joj uzvrati smiješkom. Prošle su se noći doimali uzbuđeno, umorno i pomalo prestrašeno. Jutros su izgledali poput dvoje

222

zaljubljenih. S crnom sjenom koja je ključala oko njih nalik na dim što se diže iz zapaljenog broda. Kad su prišli bliže, Iselle mu pjevnim glasom veselo zaželi: „Dobro jutro, lorde Caze.” Bergon se široko osmjehne i reče: „Zar nam se nećete pridružiti, gospodine? Jutros imamo na mnogo čemu zajednički zahvaliti bogovima, zar ne?” Cazarilove se usne razvukoše u nakaradni pokušaj osmijeha. „Ja... ja... malo kasnije. Ostavio sam nešto u svojoj sobi.” Doskoči na noge i projuri pokraj njih uza stube. Okrene se i još ih jednom promotri s galerije dok su prolazili preko dvorišta, i dalje vukući sjene za sobom. Zalupi za sobom vrata svoje odaje i zastane dahćući, gotovo jecajući. Bogovi. Bogovi. Što sam to učinio? Nisam oslobodio Iselle. Prokleo sam Bergona.

26

Izvan sebe od očaja, Cazaril se cijelo jutro skrivao u svojoj odaji. Tijekom poslijepodneva mu je na vrata pokucao sluga, obavijestivši ga da ga kraljinac i kraljinčica pozivaju da im se pridruži u njihovim odajama. Cazarilu padne na pamet da bi se mogao pretvarati kako je bolestan, iako bolest uopće nije trebao hiniti. Radije ne, jer bi mu Iselle zasigurno poslala čopor liječnika da ga pregledaju – prisjetio se posljednjeg puta kad se to dogodilo, s Rojerasom, i protrnuo od glave do pete. Nakon bezgranično dugog oklijevanja Cazaril poravna odjeću kako bi izgledao dovoljno pristojno da se može pokazati pred njima i zaputi se preko galerije prema kraljevskim odajama. Visoki su prozori u primaćoj sobi bili otvoreni i kroz njih je dopiralo svježe proljetno svjetlo. Još uvijek odjeveni u slavljeničko ruho nakon podnevne gozbe u palači stupnika dy Hueste, Iselle i Bergon su ga čekali. Sjedili su jedan pored drugoga za stolom na kojem su ležali papiri, pergament i nova pera, privukavši s druge strane treći stolac koji je bio namijenjen njemu. Prignuli su glave, jantarnu i smeđu, bliže jedno drugome i potiho razgovarali. Sjena je još uvijek polako ključala oko njih, žitka poput vrućeg katrana. Začuvši Cazarilov korak, oboje podigoše poglede prema njemu i nasmiješiše mu se. Cazaril oblizne usne i nakloni se, kamena lica. Iselle pokaže rukom prema papirima. „Naš sljedeći, iznimno hitan zadatak jest sastaviti pismo mome bratu Oricu, kako bi bio upoznat s koracima koje smo poduzeli i kako bismo ga uvjerili da smo njegovi odani podanici. Mislim da bismo u pismo trebali uključiti izvatke iz onih članaka našega bračnog ugovora koji su najpovoljniji za Chalion, kako bi se što lakše s tim pomirio, slažeš li se?” Cazaril se nakašlje i teško proguta. Bergonove se obrve namrštiše. „Caze, blijed si poput... ovaj. Jesi li dobro? Molim te sjedni!” Cazaril uspije gotovo neprimjetno kimnuti glavom. Još jednom se našao u napasti da pribjegne kakvoj laži i odglumi bolest – odnosno sad već poluistini, jer mu je bilo itekako zlo. „Ništa nije dobro”, prošapće. Padne na koljena pred kraljincem. „Počinio sam golemu pogrešku. Žao mi je. Tako mi je žao.” Iselleino mu se umorno, zaprepašteno lice stane mutiti pred očima. „Lorde Caze...?” „Vaš brak...” – nanovo teško proguta te natjera svoje obamrle usne da nastave govoriti – „... nije oslobodio Iselle prokletstva kao što sam se nadao da hoće. Dapače, ono se sad proširilo na oboje.” „Molim?“ dahne Bergon. Cazaril je grcao u suzama. „I sad ne znam što bih učinio...“ „Kako to znaš?” Iselle ga žurno zapita. „Vidim ga. Vidim kako se nadvija nad oboma. Štoviše, još je mračnije i gušće. Još grabežljivije.” Bergon u očaju razmakne usne. „Jesam li... jesmo li u nečemu pogriješili? Nekako?” „Ne, ne! Ali i Sara i Ista su prokletstvo naslijedile udajom za člana chalionske

223

vladarske kuće. Mislio sam da se, budući da su muškarci i žene različiti, prokletstvo na neki način prenosi samo preko muških potomaka Fonsine loze zajedno s imenom.” „Ali i ja sam Fonsin potomak”, Iselle će nato polako. „A krv i meso nisu samo ime. Kad se dvoje ljudi vjenča, to ne znači da jedan nestane, a samo drugi ostane. Mi smo združeni, a ne stopljeni. O, zar ne možemo ništa učiniti? Mora postojati nešto!” „Ista je rekla”, započne Cazaril, a zatim zastane. Nije bio siguran da ovim odlučnim mladim ljudima uopće želi otkriti što mu je Ista rekla. Iselle bi mogla ponovno početi promišljati... Neznanje nije isto što i glupost, ali gotovo kao da jest, bila je zavapila Iselle. Sad je već prekasno da je pokuša zaštititi. Tako mu božjega gnjeva, ona je imala postati novom kraljinicom Chaliona. Onaj tko ima pravo vladati, ima i dužnost štititi – povlasticu primanja zaštite morat će ostaviti za sobom zajedno s ostalim igračkama iz djetinjstva. Čak i zaštite od gorkih saznanja. Posebice od saznanja. Cazaril teško proguta kako bi opustio stisnuto grlo. „Ista je rekla da postoji još jedan način.” Teškom se mukom uzverao i svalio u visoki naslonjač. Drhtavim, promuklim glasom i neuvijenim, gotovo surovim rječnikom, Cazaril im prepriča sve što mu je Ista povjerila o lordu dy Lutezu, kraljinu Iasu te o tome kako joj se ukazala božica. O dvije mračne, paklenske noći u tamnicama Zangrea, svezanom čovjeku i velikom badnju ledene vode. Kad je završio, i kraljinac i kraljinčica bili su blijedi i zurili su u njega razrogačenih očiju. „Mislim... bojim se... da bih ja mogao biti taj”, reče Cazaril. „Zbog one noći kad sam pokušao trampiti svoj život za Dondovu smrt. Užasava me pomisao na to da bih ja mogao biti taj. Isellein dy Lutez, kako me je Ista nazvala. Ali kunem vam se pred bogovima, kad bih mislio da će to upaliti, zatražio bih da me istoga časa izvedete u dvorište i utopite u fontani. Dvaput. No sad se više ne mogu žrtvovati. Moja druga smrt mora biti i posljednja, jer će demon smrti odletjeti s mojom i Dondovom dušom, a ne vidim na koji biste je način nakon toga mogli vratiti u moje tijelo.” Nadlanicom protrlja vlažne oči. Bergon je promatrao svoju novovjenčanu suprugu kao da je može progutati očima. Naposljetku reče promuklim glasom: „A ja?“ „Molim?” reče Iselle. „Obvezao sam se doći ovamo kako bih te spasio od toga. Sad je samo postupak postao malo zahtjevniji, to je sve. Ja se ne bojim vode. Što ako biste mene utopili?” Cazaril i Iselle smjesta stadoše uglas prosvjedovati; Cazaril prvi odustane od prepirke i kratko odmahne rukom. Iselle ponovi: „To su već jednom pokušali. Pokušali su, i nije uspjelo. Ne pada mi na pamet utopiti ijednog od vas, tako da se razumijemo! Ne, niti vas objesiti, niti vam učiniti bilo koju drugu jezivu stvar koje biste se mogli domisliti. Ne!” „A osim toga”, dometne Cazaril, „božičine su riječi glasile: ‘Čovjek mora triput položiti život za kuću Chaliona.’ Ne iz kuće Chaliona.” Barem mu je Ista tako rekla. Je li mu doslovno prepričala priviđenje? Ili se u njezinim riječima krila kakva kobna pogreška? Nije ni važno, samo da uspiju odvratiti Bergona od ovoga užasavajućeg prijedloga. „Mislim da prokletstvo nije moguće uništiti iznutra, jer bi se inače Ias, a ne dy Lutez, podvrgnuo utapljanju u bačvi. A ti si, Bergone, neka mi svi bogovi oproste, sada u ovome.” „U svakom slučaju ne sluti mi na dobro”, reče Iselle zažmirivši. „Čini se kao kakva smicalica. Što si mi ono rekao da je sveti Umegat kazao kad si ga upitao što ti je činiti? Nešto o svakodnevnim obvezama?” „Rekao je da bih trebao obavljati svoje svakodnevne dužnosti kako mi budu pristizale.” „Dakle tako. Bogovi zacijelo nisu završili s nama.” Iselle zabubnja prstima po stolu. „Pada mi na pamet... moja je majka dvaput ležala na porodu za kuću Chaliona, no nije joj se ukazala prilika da se i treći put žrtvuje na taj način. To je bez sumnje jedna od dužnosti koju bogovi dodijeljuju ljudima.” Cazaril pomisli koliko bi samo zla prokletstvo moglo prouzročiti kad bi se njegovo djelovanje ispreplelo s opasnostima trudnoće i poroda na isti način na koji je utjecalo na uspjeh Iasovih i Oricovih bitki, te protrne. Od svih zamislivih zala, jalovost poput Sarine bila

224

je najmanje. „Tako mi svih pet bogova, Iselle, mislim da bi nam bilo pametnije uroniti mene u bačvu.” „A osim toga”, uključi se Bergon, „božica je rekla čovjek. Rekla je da mora biti riječ o muškarcu, zar ne, Caze?” „Ovaj... da, gospa Ista mi je tim riječima prenijela božičinu poruku.” „Svećenici kažu da se upute vezane za pobožne dužnosti koje bogovi daju ljudima odnose i na žene”, zagunđa Iselle. „Pravila su jednaka za sve. U svakom slučaju, ja već šesnaest godina živim pod utjecajem prokletstva, ne znajući. Nekim sam čudom preživjela.” Ali prokletstvo postaje gore. Snažnije. Cazaril je Teidezovu smrt smatrao jasnim primjerom djelovanja prokletstva – sve su se dječaku svojstvene osobine i vrline, bez obzira na to koliko malobrojne bile, izvrnule u pogubne mane. Iselle i Bergona su kao par krasile mnogobrojne vrline, što bi značilo da je doseg izopačujućeg djelovanja prokletstva beskrajan. Iselle i Bergon čvrsto stisnuše ruku jedno drugome preko stola. Iselle člancima prstiju slobodne ruke protrlja oči, uštipne se za vrh nosa te duboko i šmrcajući udahne. „Bez obzira na prokletstvo”, reče ona, „moramo iskazati dužno poštovanje i pokornost Oricu, i to smjesta. Tako da me dy Jironal ne može optužiti za pobunu. Da sam barem uz Orica, sigurna sam da bih ga uspjela uvjeriti da je naš brak sklopljen za dobrobit Chaliona!” „Orica je vrlo lako u nešto uvjeriti”, prizna Cazaril jetko. „No teško ga je natjerati da ostane pri tom uvjerenju.” „Da, a ja ni na trenutak nisam smetnula s uma činjenicu da je dy Jironal s njim u Cardegossu. Najviše me straši to što bi kancelar, kad čuje ove vijesti, mogao nagovoriti Orica da nanovo izmijeni oporuku.” „Kraljinčice, ako se vašoj stranci pridruži dovoljan broj chalionskih provincijara, oni bi vam mogli biti voljni pomoći da se oduprete takvim naknadnim dopunama oporuke.” Iselleino se lice duboko namršti. „Kad bismo barem mogli otići u Cardegoss. Trebala bih biti uz Orica ako je zaista na samrtnoj postelji. Trebali bismo biti u prijestolnici kad se klupko počne odmotavati.” Cazaril na trenutak pošuti, a zatim reče: „Teško. Ne smijete dopasti u dy Jironalove šake.” „Nisam namjeravala ići bez pratnje.” Na licu joj bljesne zlokoban smiješak, poput mjesečine na oštrici noža. „No trebali bismo iskoristiti svaku pravnu kvaku, a jednako tako i svaku taktičku prednost. Bilo bi pametno podsjetiti chalionske plemiće na to da kancelar svu svoju zakonsku moć crpi preko kraljina. Isključivo preko njega.” Bergon će nato zabrinuto: „Vi tog čovjeka poznajete bolje nego ja. Mislite li da će dy Jironal ostati sjediti skrštenih ruku kad sazna ove novosti?” „Što duže ostane sjediti, to bolje. Svakog dana dobivamo sve veću potporu.” „Jeste li čuli išta o tome kako je dy Jironal reagirao na vijest?” upita Cazaril. „Još ne”, odgovori Bergon. Vijesti su, nažalost, sporo pristizale i jednoj i drugoj strani. „Javite mi čim nešto čujete.” Cazaril duboko udahne, dlanom izravna čisti list papira i uzme pero u ruke. „A sada, na koji biste se način vas dvoje željeli predstavljati...?”  

Pitanje isporuke ovog, u političkom smislu životno važnog pisma bilo je pomalo škakljivo, te je Cazaril o tome razmišljao koračajući preko dvorišta ispod kraljevskih odaja s potpisanim i zapečaćenim dokumentom u ruci. Neće biti dovoljno samo ga ubaciti u torbu glasniku koji će ga hitno isporučiti uredu kancelara u Zangreu. Takvu je povelju trebalo poslati po izaslanstvu sastavljenom od uglednih plemića, ne samo kako bi joj, kao i Iselle i Bergonu, pridodali značenje koje zaslužuje nego i kako bi se pobrinuli da bude predana u Oricove, a ne dy Jironalove ruke. Ljudi od povjerenja moraju umirućem, slijepom kraljinu naglas pročitati pismo, te ponuditi diplomatske odgovore na sva pitanja koja bi Orico mogao postaviti o iznenadnom vjenčanju svoje sestre. Pokoji lord i pokoji svećenik, odluči Cazaril, činit će izaslanstvo. Isellein je ujak bio kadar preporučiti im odgovarajuće ljude koji su u stanju krenuti na put već večeras. Produživši korak, Cazaril krene u potragu za pažem ili

225

slugom koji će mu reći gdje može pronaći dy Baociju. U nadsvođenom prolazu koji vodi u dvorište sretne Pallija i samog dy Baociju kako žurno ulaze unutra. I oni su još uvijek bili odjeveni u svečano ruho. „Caze!” uzvikne Palli pozdravljajući ga. „Zašto nisi bio na ručku?” „Odmarao sam se. Ovaj... proveo sam gadnu noć.” „Svašta, a bio bih se zakleo da si jedini od nas otišao na počinak trijezan.” Cazaril se odluči ne osvrtati na to. „Što je ovo?” Palli mu pruži svežanj otvorenih pisama. „ Vijesti iz Cardegossa od dy Yarrina, poslane u žurbi preko glasnika iz Hrama. Smatrao sam da bi kraljinca i kraljinčicu smjesta trebalo obavijestiti. Dy Jironal je jučer rano ujutro izjahao iz Zangrea, a nitko ne zna kamo.” „Je li poveo vojsku... Ne, nemoj dvaput prepričavati. Dođi.” Cazaril se okrene na peti i povede ih uza stube na galeriju na kojoj su se nalazile kraljevske odaje. Jedna ih od Iselleinih služavki propusti u primaću sobu i ode dozvati mladi par. Dok su ih čekali, Cazaril im pokaže pismo namijenjeno Oricu i objasni im njegov sadržaj. Provincijar promišljeno kimne glavom i nabroji imena nekolicine plemića koji bi ga mogli odnijeti u Cardegoss. Uto im se pridružiše Bergon i Iselle, koja je pokušavala zagladiti kosu natrag u pletenicu. Trojica im se muškaraca nakloniše. Kraljinac Bergon smjesta spazi isprave koje je Palli držao u ruci, te im kaže da sjednu za stol. Palli im ponovi vijesti koje je čuo o dy Jironalu. „Kancelar je sa sobom poveo tek jedan odred obiteljske konjice. Dy Yarrin vjeruje da namjerava jahati ili na kratku udaljenost ili jako brzo.” „Ima li vijesti o mom bratu Oricu?” upita Iselle. „Pa, evo...” Palli joj preda pismo kako bi ga mogla pažljivo iščitati. „Budući da mu dy Jironal više nije stajao na putu, dy Yarrin je iz istih stopa pokušao ući u kraljinove odaje, no kraljinica Sara mu je rekla da kraljin spava te je odbila ometati ga na počinku, bez obzira na to o kakvoj je molbi riječ. Budući da ga je prije običavala potajno puštati u kraljinove odaje bez obzira na dy Jironalovu zabranu, dy Yarrin se boji da se kraljinovo stanje pogoršalo.” „Što stoji u tom drugom pismu?” upita Bergon. „Stara vijest, ali svejedno zanimljiva”, odgovori Palli. „Cazarile, što to, zaboga, onaj stari vrhovni svećenik priča o tebi? Posjetio me je zapovjednik trupa Sinova reda iz Taryoona, sav ustreptao od uzbuđenja... Čini se da vjeruje kako te je dotakla božja ruka, pa ti se ne usuđuje prići. Htio je razgovarati s nekim tko je, poput njega, položio hramske zakletve. Primio je primjerak naloga koji je ured kancelara izdao svim vojnim ispostavama reda Sina u zapadnom Chalionu – naloga za tvoje uhićenje, tako da znaš, zbog izdaje. Oklevetali su te...” „Opet?” promrmlja Cazaril prihvaćajući pismo. „I optužen si da si potajno otputovao u Ibru kako bi prodao Chalion Liscu. No budući da čitav svijet zna pravu istinu, ta optužba baš i nema težinu.” Cazaril preleti pogledom preko naloga. „Tako znači. Namjeravao me je uhvatiti u tu klopku ako njegovim ubojicama ne pođe za rukom obaviti posao na granici. Bojim se da ju je postavio malčice prekasno. Kao što si i sam rekao, stare vijesti.” „Da, ali postoji i nastavak. Onaj je konjički zapovjednik, savjesna budala, potom poslao pismo dy Jironalu u kojem priznaje da te je vidio, no traži da ga se izuzme od obveze da te uhiti. Usprotivio se naredbi o uhićenju tvrdeći da je ona očito plod nesporazuma, jer si ti slijedio naredbe kraljinčice Iselle i učinio mnogo dobra za Chalion, a ne ga izdao, te da stanovnici Taryoona vrlo blagonaklono gledaju na vjenčanje. Te da jednako tako svi smatraju da je kraljinčica izuzetno lijepa. Da novu prijestolonasljednicu svi smatraju mudrom i čestitom te vjeruju da će zemlji donijeti silno olakšanje i nadu nakon Oricove katastrofalne vladavine.” Dy Baocia frkne nosom. „A budući da je Oricova katastrofalna vladavina izravna posljedica dy Jironalove vladavine, time mu je i nehotice nanio uvredu. Ili možda uvreda i nije bila nehotična?“ „Rekao bih da jest. Čovjek je, ovaj, prostodušan i iskren. Kaže da je mislio da će na taj način lakše privoljeti dy Jironala da se prikloni kraljiničinim redovima.”

226

„Izglednije je da će učinak biti suprotan”, polako će Cazaril. „Dy Jironal će uvidjeti da se njegovi vlastiti redovi naglo osipaju te da bi smjesta trebao poduzeti nešto kako bi ih učvrstio. Kad je dy Jironal mogao primiti ovaj premudri savjet od svog podanika?” Pallijeve se usne razvukoše u osmijeh. „Jučer rano ujutro.” „No... pretpostavljam da u tom pismu ne piše ništa što kancelar nije već čuo iz drugih izvora.” Cazaril pruži nalog za uhićenje Bergonu koji ga je čekao sa živim zanimanjem. „Dakle, dy Jironal je napustio Cardegoss”, reče Iselle zamišljeno. „Da, samo kamo je otišao?” upita Palli. Dy Baocia se ugrize za usnu. „Ako je prijestolnicu napustio s tako malo ljudi, zacijelo je otišao nekamo gdje su okupljene njegove snage. Nekamo odakle može lako napasti Taryoon. Što znači, ili k svom zetu, provincijaru Thistana, što je istočno od nas, ili u Valendu, koja je sjeverozapadno od nas.” „Thistan nam je zapravo bliže”, reče Cazaril. „Ali u Valendi može držati moju majku i sestru kao taokinje”, nujno će dy Baocia. „Jednako kao što je to i dosad činio”, nato će Iselle, glasom prenapregnutim od zatomljene brige. „One su mi i naredile da odem, ujače...” Bergon je pozorno slušao. Cazaril se prisjeti da je ibranski kraljinac odrastao u jeku građanskog rata; možda je bio uznemiren, ali ničim nije odavao strah. „Mislim da bismo trebali jahati ravno za Cardegoss dok je dy Jironal odsutan, i zauzeti ga”, reče Iselle. „Ako ćemo krenuti u takav pohod,” prigovori njezin ujak oklijevajući, „prvo bismo trebali osvojiti Valendu, osloboditi našu obitelj i osigurati uporište. Ali ako dy Jironal okuplja vojsku s namjerom da napadne Taryoon, ne bih htio ostaviti grad bez obrambenih snaga.” Iselle nestrpljivo odmahne rukom. „Ali ako Bergon i ja napustimo Taryoon, dy Jironal neće imati razloga da ga napadne. Kao ni Valendu. Ja sam ta koju želi... koju mora dobiti.” „Ni ja nisam baš oduševljen pomišlju na to da bi vas dy Jironal mogao napasti iz zasjede na putu, gdje ste izloženi i ranjivi”, reče Cazaril. „Ujače, koliko nam vojnika možeš prepustiti kako bi nas otpratili do Cardegossa?” upita Iselle. „Konjanika. A pješaštvo neka ih slijedi što brže može. I koliko ih brzo možeš okupiti?” „Mogao bih okupiti pet stotina konjanika do sutra navečer i tisuću pješaka prekosutra”, dy Baocia prizna poprilično nevoljko. „Moja bi dva dobra susjeda mogla poslati još toliko, ali ne tako brzo.” Dy Baocia bi im na licu mjesta mogao osigurati dvostruko više ljudi, pomisli Cazaril, kad ne bi toliko oklijevao. Pretjerani bi se oprez mogao pokazati jednako pogubnim kao i pretjerana nepromišljenost kad dođe trenutak za staviti sve na kocku. Iselle prekriži ruke u krilu i bijesno se namršti. „Onda im naredi da se pripreme. U praskozorje ćemo održati bdijenje i jutarnju molitvu povodom Kćerkina dana te pribivati procesiji kako smo i namjeravali. Ujače, lorde dy Palliare, molila bih vas da pošaljete što je moguće više konjanika da se na sve strane raspitaju o vijestima vezanima za dy Jironalovo kretanje. Potom ćemo vidjeti kakvim ćemo podacima raspolagati sutra navečer, te ćemo na temelju njih donijeti konačnu odluku.” Dva se muškarca naklone i žurno napuste prostoriju; Iselle zamoli Cazarila da ostane još nekoliko trenutaka. „Nisam htjela proturječiti ujaku,” obrati mu se glasom koji je odavao dvojbu, „ali smatram da nam Valenda samo predstavlja smetnju. Što ti misliš, Cazarile?” „Sa stajališta kraljina i kraljinice Chaliona-Ibre... ona se ne nalazi na zemljopisno važnom položaju. Bez obzira na to pod čijom je vlašću.” „Neka stoga to bude kaljuža u kojoj će zaglibiti dy Jironalove snage, a ne naše. Iako pretpostavljam da će moj ujak zbog toga silno negodovati.” Bergon se nakašlje. „Do Valende i Cardegossa u prvom dijelu puta vodi ista cesta. Mogli bismo razglasiti da krećemo za Valendu, a potom udariti putem za Cardegoss na mjestu gdje se cesta račva.” „Razglasiti kome?”

227

„Svima. Manje-više. Tako će doušnici koje ima u našim redovima, tko god oni bili, navesti dy Jironala da bezglavo odjuri u pogrešnom smjeru.” Da, ovo zapravo jest bio sin Lisca iz Ibre... Cazarilove se obrve s odobravanjem podigoše. Iselle porazmisli o tome, a potom se namršti. „To će upaliti samo ako nas vojska mog ujaka bude slijedila.” „Ako ih mi budemo vodili, mislim da neće imati drugog izbora nego slijediti nas.” „Ja se nadam izbjeći rat, a ne započeti ga”, odvrati Iselle. „U tom slučaju, ne kretati u pohod prema gradu koji je prepun kancelarovih vojnika ima smisla, nije li tako?” odgovori Bergon. Iselle se kolebljivo nasmiješi, nagne se prema njemu i poljubi ga u obraz. Blago začuđen, Bergon dodirne mjesto u koje mu je utisnula poljubac. „Oboje ćemo porazmisliti do sutra”, objavi ona. „Cazarile, svejedno pošalji to pismo mome bratu Oricu, kao da tobože namjeravamo sjediti skrštenih ruku ovdje u Taryoonu. Možda ga čak presretnemo na putu i sami mu ga uručimo.”

* * *

Zahvaljujući preporukama dy Baocije i vrhovnog svećenika, Cazaril je u gradu i u hramu pronašao i više nego dovoljno revnih dobrovoljaca koji su se ponudili odnijeti Iselleino pismo u Cardegoss. Činilo se da se ljudi jate oko mladoga para. Oni koji su propustili samo vjenčanje u rijekama su pristizali u grad zbog sutrašnje svečanosti povodom Kćerkina dana. Silna mladost i ljepota djelovale su kao moćan talisman na ljudska srca; godišnje doba preporoda kojim vlada Gospa Proljeća poistovjećivali su s Iselleinom predstojećom vladavinom. Trebalo je osigurati čvrsto uporište i uspostaviti vlast nad Chalionom dok još uvijek vlada takvo ozračje, kako bi njihova vladavina ostala snažna i u manje svijetlim trenucima. Svi oni koji su svjedočili događanjima u Taryoonu zacijelo nikad neće zaboraviti ovo doba nade; ona će biti prisutna u njihovom pogledu i kad budu promatrali Iselle i Bergona u njihovim starijim danima. Tako je Cazaril nadgledao skupinu od desetak smrtno ozbiljnih muškaraca koji su sjedali u sedlo u gluho doba noći, kad je većina ljudi lijegala u krevet. Službene je dokumente predao u ruke jednoga višeg svećenika, staloženog plemića na visokom položaju u redu Oca. Stupnik dy Sould se također pridružio konjanicima, kao Bergonov svjedok i glasnogovornik. Vrli su poslanici uz štropot napustili hramski trg, a Palli je otpratio Cazarila natrag do dy Baocijine palače i poželio mu laku noć. Kad je sva ta napetost i žurba minula, Cazarilovi koraci nanovo postadoše teški dok se penjao stubištem prema galeriji. Breme prokletstva bio je jaram koji je kradomice podrivao sve smjele nade. Mladi je Orico prije desetak godina započeo svoju vladavinu s jednakim žarom i željom kao i Iselle. Tada je, čini se, vjerovao da može nadvladati tu crnu propast ako uloži dovoljno truda i dobre volje te ustraje u kreposti. Ali sve je pošlo po zlu... Ima i gorih sudbina od te da postanem Isellein dy Lutez, pomisli Cazaril. Što kad bi postao Isellein dy Jironal? Koliko bespomoćnog bijesa, koliko izjedanja odan čovjek može podnijeti prije nego što siđe s uma, svjedočeći takvom beskrajno sporom crpenju mladosti i nade koje se postupno pretvaraju u starost i očaj? A s druge strane, kakav god da je Orico bio, ipak je uspio izdržati dovoljno dugo kako bi sljedećem naraštaju omogućio novu priliku. Poput kakvoga sirotog ukletog junaka koji pokušava zadržati bujicu nesreće te se utopi kako bi ostali uspjeli umaknuti poplavi. Cazaril se spremi za počinak, a jednako tako i za redoviti noćni napad, no Dondo je bio iznenađujuće tih. Je li iscrpljen? Pokušava li nadoknaditi izgubljenu snagu? I pritom spremno čeka... Unatoč toj zlokobnoj prisutnosti i slutnji, Cazaril je konačno uspio odspavati.  

Sluga ga je probudio sat vremena prije zore i uz svjetlo voštanica odveo u dvorište gdje se najuži krug dvorjana kraljevskog para okupio zbog svetog obreda bdijenja. Vani je

228

bilo prohladno i maglovito, no nekoliko je blijedih zvijezda na svodu nagovještalo skorašnje vedro svitanje. Prostirke su za molitvu u ibranskom stilu porazmještene uokolo središnje fontane te je svaka osoba zauzela svoje mjesto, neki klečeći na koljenima, neki polegavši ničice. Iselle i Bergon su klečali jedno pored drugoga. Gospa Betriz se smjestila između kraljinčice i Cazarila. Dy Tagille i dy Cembuer su zijevajući žurno ušli u dvorište i pridružili se ostalima, smjestivši se na vanjskom rubu kruga prostiraka, zajedno s pet ili šest drugih ljudi nižeg čina. Svećenik iz hrama je naglas izgovorio kratku molitvu, pozvavši potom sve okupljene da u sebi porazmisle o blagoslovima koje donosi nastupajuće godišnje doba. Posvuda po Taryoonu pogašene su zimske vatre. Kad je sve bilo spremno, ugašene su i posljednje svijeće. Posvuda je zavladala posvemašnja tama i tišina. Cazaril nečujno legne na prostirku ispruživši ruke naprijed. Triput ponovi svaku od nekoliko proljetnih molitava koje je znao, no potom odustane od pokušaja da zaokupi svoj um napamet naučenim riječima kojima je namjeravao istisnuti misli što su mu se rojile po glavi. Ako svome toku svijesti dopusti da slobodno teče, možda će uslijediti malo tišine. A u njoj će možda začuti... što? Mijenjao je temu, kao što mu je Betriz predbacila, svaki put kad bi mu odgovori bili preteški. Na isti je način pokušao obmanuti i bogove. No ni njih, izgleda, nije uspio zavarati. Ista je imala priliku otkloniti prokletstvo, ali je podbacila; podbacivši, prokockala je priliku za svoj naraštaj. Ako on podbaci, teško da će mu bogovi dopustiti da se vrati i pokuša iznova. Hoće li onda Iselle ili Bergon, ili čak oboje, postati novi Orico, i odolijevati bujici dok ih sasvim ne preplavi, kako bi stvorili novu priliku? Bit će silno nesretni po pitanju potomstva. Najednom to spozna, s hladnom jasnoćom. Sve svoje nade u uspjeh nauma o uspostavi mira i reda polagali su u snažnog, bistrog potomka koji će ih oboje naslijediti. Iscijedit će se do posljednje kapi donoseći na svijet mrtvorođenu, mahnitu, prognanu, izdanu djecu... Za tebe bih na juriš osvojila raj, da znam gdje se nalazi. On je znao gdje se nalazi. S druge strane svakoga živućeg čovjeka, svakoga živog bića, blizu poput naličja novčića, s druge strane vrata. Svaka duša može biti portal što vodi k bogovima. Pitam se što bi se dogodilo kad bismo se svi istodobno otvorili? Bi li svijet preplavila čuda, iscrpivši raj? Najednom mu se ukaže slika svetaca kao božanskog sustava za navodnjavanje, poput onog uokolo Zagosura; razborito i oprezno podizanje i spuštanje brane, zahvaljujući čemu svaka od mnoštva duša-farma biva opskrbljena pripadajućom porcijom blagoslova. S tim da je ovo više podsjećalo na bujicu prepriječenu branom koja samo što nije popustila. Duhovi su prognanici na pogrešnoj granici, ljudi čija je unutarnja strana izvrnuta prema van. Zašto ne bi moglo biti i obratno? Kako bi bilo biti ne-utvara od krvi i mesa puštena na slobodu u svijetu duša? Bi li čovjek za većinu duhova bio nevidljiv, izluđujuće nemoćan u tom svijetu, kao što su utvare nevidljive za većinu ljudi? I, ako sam u stanju vidjeti duhove istrgnute iz njihovih tijela, zašto ih ne mogu vidjeti dok su još uvijek unutar tijela? Je li ikad pokušao? Koliko se ljudi nalazi oko njega upravo u ovom trenutku? Cazaril zatvori oči i pokuša ih vidjeti u mraku svojim unutarnjim vidom. Osjetila su mu još uvijek bila pomućena materijom. Negdje na vanjskom rubu prostiraka za molitvu netko je počeo hrkati, uplašeno zabrundavši kad ga je susjed, smijuljeći se, probudio lagano ga gurnuvši laktom. Kad bi barem tako išlo, bilo bi to kao gledati raj s prozora. Ako bogovi vide ljudske duše, a ne i njihova tijela, za razliku od ljudi koji vide tijela, ali ne i duše, to bi moglo biti razlogom zašto bogovi tako malo mare za vanjski izgled ili druga tjelesna stanja, kao što je bol. Je li bol tlapnja, sa stajališta bogova? Možda raj uopće nije mjesto, nego samo kut gledanja, vidik, motrište. A u trenutku smrti mi potpuno gubimo uporište. Prestajemo biti ukotvljeni u tvarnome svijetu, a zauzvrat dobivamo... što? Smrću nastaje rasjed između svjetova. I ako jednom smrću nastane malena raspuklina u svijetu, rasjed koji se dade brzo premostiti, što bi bilo potrebno za nastanak većeg rascjepa? Ne pukih stražnjih vrata kroz koja se moguće iskrasti, nego širokog jaza, s rovovima i opkopom, takvoga da kroz njega mogu nadrijeti svete vojske.

229

Kad bi umro jedan od bogova, kakav bi rasjed nastao između zemlje i neba? I što je uopće taj blagoslov-prokletstvo Zlatnog Generala, to čudo izgnano iz onog svijeta? Kakav je to portal sebi otvorio taj roknarski velikan, kakav je medij bio...? Cazaril osjeti grč u nabreklom trbuhu pa se okrene na bok ne bi li bol popustila. Ja sam sada jedno sasvim osobito žarište. Dva su prognanika iz svijeta duhova zarobljena u njegovu tijelu. Demon, koji uopće ne pripada ovome svijetu, i Dondo, koji ga je trebao napustiti, ali su ga u tome sprječavali neotpušteni grijesi, držeći ga ukotvljenog u njemu. Dondo nije žudio za bogovima. Dondo je bio sušta svojeglavost, olovni klin što kandžama nalik na čaklje ruje po Cazarilovu tijelu. Da nema Donda, mogao bi pobjeći. Zar bih? Pokuša zamisliti kako bi bilo da ovo smrtonosno breme najednom – eto! – nekim čudom iščezne. Mogao bi pobjeći... ali onda nikad ne bi doznao kako će ova priča završiti. Taj Cazaril. Da je barem izdržao još jedan dan, još jedan kilometar, mogao je spasiti svijet. Ali odustao je od svega sat prerano... E, to je bilo vječno prokletstvo u usporedbi s kojim su se izgnani duhovi činili tek ugodnom razonodom. Cijeli život – cijela vječnost? – preispitivanja vlastitih postupaka. No jedini način na koji će posve sigurno znati jest da izdrži do kraja puta u vlastitu propast. Tako mi svih pet bogova, zacijelo sam poludio. Ova će me strahovita znatiželja hramajući otjerati ravno u Kopiletov pakao. Čuo je disanje ljudi oko sebe i povremeno šuštanje tkanine. Fontana je blago žuborila. Zvukovi su ga smirivali. Osjećao se vrlo usamljeno, ali je barem bio u dobrom društvu. Dobrodošao među svece, Cazarile. Milošću bogova imaš čast biti domaćin čudesima. Kvaka je samo u tome što ne možeš izabrati o kakvim će čudima biti riječ... Sve je, zapravo, bilo upravo suprotno od onoga što je Betriz rekla. Nije bila riječ o osvajanju raja na juriš. Valjalo je pustiti da raj osvoji tebe. Može li stari ratni zapovjednik naučiti kako se predati i otvoriti dveri svoje utvrde? U vaše ruke, o gospodari svjetlosti, predajem svoju dušu. Učinite što morate kako biste zaliječili svijet. Stojim vam na usluzi. Nebo se počelo vedriti, prelazeći iz sive boje Oca zime u Kćerkinu vedru plavu. Cazaril je u sjenovitom dvorištu promatrao kako obrisi njegovih drugova postupno počinju tamnjeti i oblijevati se bojom – darom svjetlosti. Vlažnije osvit zore odisao teškim mirisom procvalih naranača te nešto blažim mirisom Betrizine kose. Cazaril se osovi na koljena, ukočen i promrzao. Negdje iz palače prolomi se urlik muškarca, a potom naglo zamre. Neka žena vrisne.

27

Oslonivši se dlanom o popločani pod, Cazaril se svom snagom odgurne i osovi na noge, te razgrne pelerinu kako bi oslobodio balčak mača. Svuda oko njega ljudi su počeli ustajati i usplahireno se ogledavati oko sebe. „Dy Tagille.” Bergon rukom dade znak svom prijatelju Ibrancu. „Idi vidjeti.” Dy Tagille kimne glavom i ode trčećim korakom. Dy Cembuer, čija je slomljena desna ruka još uvijek bila u povezu, stane stiskati i opuštati lijevu šaku, nespretno oslobodi balčak svoga mača i krupnim koracima krene za njim. „Trebali bismo zaključati ulazna vrata.” Cazaril se ogleda po dvorištu, a zatim mu pogled padne na prolaz pod svodom od keramičkih pločica. Ukrasne vratnice od kovanog željeza ostale su širom rastvorene za dy Tagilleom. Postoji li još koji ulaz? „Kraljinčice, kraljinče, Betriz, morate pobjeći odavde da vas ne uhvate u stupicu.” Potrči za dy Cembuerom, a srce mu već sad počne divlje udarati. Kad bi ih barem uspio izvući prije... Jedan je izbezumljeni paž dojurio kroz vrata upravo kad je dy Cembuer stigao do nadsvođenog prolaza. „Gospodo, pomagajte, naoružani su vojnici provalili u palaču!” Izbezumljeno se osvrnuo preko ramena.

230

I evo ih. Dva su vojnika s isukanim mačevima slijedila paža u stopu. Pokušavajući zatvoriti vrata uz pomoć mača kojeg je držao u lijevoj ruci, dy Cembuer za dlaku uspije izbjeći prvi udarac. A onda se na njih obruši Cazaril. Prvi mu je zamah bio silovit, a njegov ga je protivnik odbio uz zveket koji je stao odzvanjati dvorištem. „Bježite!” Cazaril zaurla osvrnuvši se. „Preko krovova ako je potrebno!” Hoće li Iselle biti u stanju penjati se u svečanoj haljini? Nije stigao pogledati jesu li ga poslušali jer je njegov protivnik u međuvremenu povratio ravnotežu i nanovo žestoko nasrnuo. Ti su plaćenici, ili vojnici, ili tko god da su bili, nosili obična dnevna odijela, bez znački ili drugih oznaka raspoznavanja – bez sumnje kako bi se što uspješnije ušuljali u grad u malim skupinama i stopili se sa svjetinom koja je pribivala svečanosti. Dy Cembuer raspori svog protivnika. Zadobivši snažan uzvratni udarac po slomljenoj ruci, problijedi i padne na leđa uz prigušeni jauk. Još jedan se vojnik pojavi iza ugla i trkom krene prema nadsvođenom prolazu, odjeven u zeleno-crnu baocijsku odoru. Cazarilovo srce na trenutak radosno poskoči, no potom u njemu prepozna Teidezova podmićenog zapovjednika straže – koji je, kako se čini, postajao sve vičniji izdajstvu. Spazivši Cazarila, baocijski se zapovjednik iskesi i bijesno stegne svoj mač, zakoračivši prema naprijed bok uz bok s još jednim suborcem. Cazaril nije imao ni dovoljno prostora za udisaj niti slobodnu ruku kojom bi ponovno pokušao zatvoriti vrata, a usto je i dy Cembuerov protivnik pao ispred njega prepriječivši mu put. Cazaril se nije usuđivao uzmaknuti. Budući da je stajao u uskom prolazu, morali su mu prilaziti jedan po jedan, a bolje izglede od tih danas nije mogao očekivati. Ruka mu je počela trnuti od žestokih udaraca što su se oštricom prenosili do balčaka njegova mača, a trbuh mu se grčio. Ali svakim je hroptavim udahom kupovao jedan trenutak više i jedan korak dalje za Bergona, Iselle i Betriz. Jedan korak, dva koraka, pet koraka... Gdje je dy Tagille? Devet koraka, jedanaest, petnaest... Koliko još vojnika pristiže? Cazarilova oštrica odsiječe dio vilice prvome napadaču te čovjek uz krik zatetura unatrag obliven krvlju, na taj način omogućivši zapovjedniku straže još bolji položaj za napad. Zapovjednik je još uvijek nosio Dondov zeleni prsten, koji je zabljesnuo kad je strelovito zamahnuo mačem odbivši Cazarilov udarac. Četrdeset koraka. Pedeset... Cazaril se borio u prestravljenom zanosu, braneći se toliko očajnički da je gotovo sasvim zanemario nadnaravne opasnosti koje su mu prijetile ako uspješno zada udarac protivniku, te mu demon smrti istrgne dušu iz tijela zajedno s onom njegove umiruće žrtve. Cazaril je na umu imao samo jedno; više mu nije bilo važno odnijeti pobjedu u ovome ratu ili pobijediti u ovom dvoboju, pa čak ni izboriti se za vlastiti život, nego za samo još jedan korak. Svaki je korak predstavljao jednu malu pobjedu. Šezdeset... i nešto... zaboravio je gdje je stao. Započni nanovo. Jedan. Dva. Tri... Vjerojatno ću sada umrijeti. Druga sreća nije najveća. U sebi je zavapio zbog uzaludnosti svega toga, mahnit od žaljenja što ne može umrijeti dovoljno puta. Ruka mu je drhtala od iznemoglosti. Ovaj bi ulaz trebao čuvati mačevalac, a ne tajnik, no Iselleinom je intimnom obredu bdijenja pribivalo svega nekoliko plemića. Zar mu nitko neće priskočiti u pomoć? Čak su i stariji sluge u stanju dograbiti neki predmet i baciti ga... Dvadeset i dva... Možda bi se mogao povući preko dvorišta prema stubištu? Je li se kraljevska svita već popela uza stube? Izbezumljeno se osvrne preko ramena, što se pokazalo pogrešnim, jer je zbog toga ispao iz ritma; uz škripu metala zapovjednik mu izbije mač što ga je grčevito stezao utrnulim rukama. Oštrica se uz zveket zavrti po kamenim pločama. Baocijanac silovito odgura Cazarila natrag kroz nadsvođeni prolaz i obori ga na pod. Za zapovjednikom kroz vrata nahrupi novih pet ili šest napadača koji se raspršiše po dvorištu; dva mudra i iskusna borca u prolazu udariše Cazarila nogom, pobrinuvši se da ostane ležati na podu. Još uvijek nije znao tko su oni, ali nije ni najmanje dvojio čiji su. Kašljući, Cazaril se okrene na bok i u tom trenutku spazi dy Jironala koji je psujući zakoračio kroz ulazna vrata na začelju skupine od još petorice ili šestorice vojnika. Dy Cembuer je i dalje ležao na podu, sklupčavši se i čvrsto stisnuvši zube od boli. Jesu li Bergon i Iselle pobjegli na sigurno? Niz stube kojima se koristi služinčad, ili preko krovova prekrivenih crijepom? Ne dajte bogovi da su se uspaničili i zabarikadirali u svoje odaje... Dy Jironal se zaputi prema stubištu koje je vodilo na galeriju gdje se omanja skupina njegovih ljudi spremala krenuti u organizirani napad.

231

„Martou!” rikne Cazaril, uspravivši se na koljena naglim i snažnim trzajem. Dy Jironal se okrene kao da ga je netko naglo povukao unatrag. „Ti!” Na njegov znak baocijski zapovjednik straže i još jedan vojnik ščepaše Cazarila za ruke, savinuše mu ih iza leđa te ga podigoše na noge. „Zakasnio si!” dovikne mu Cazaril. „Ona je vjenčana i na papiru i u krevetu, i taj brak više nikako ne možeš poništiti. Chalion je pribavio Ibru po najpovoljnijoj cijeni koja je ikad plaćena, i cijela zemlja slavi sretan rasplet događaja. Ona je Dijete Proljeća i miljenica bogova. Nju ne možeš pobijediti. Predaj se! Spašavaj glavu, i živote svojih ljudi.” „Vjenčala se?” zareža dy Jironal. „Pa će i obudovjeti ako bude potrebno. Ona je bezumna izdajica, ibranska kurva i prokletnica, i to neću dopustiti!” Nanovo se okrene prema stubištu. „Ti si kurva, Martou! Prodao si Gotorget Roknarcima za novac koji sam ja odbio, a mene si prodao u galijote kako bi me ušutkao!” Cazaril stade bijesno zvjerati prema četi osupnutih vojnika. Pedeset i pet, pedeset i šest, pedeset i sedam... „Ovaj lažljivac prodaje vlastite ljude. Ako ostanete u njegovoj službi, izlažete se opasnosti da će i vas izdati čim namiriše zaradu!” Dy Jironal se nanovo okrene isukavši mač. „Ušutkat ću te ja, ti bijedna budalo! Podignite ga.” Čekaj, ne... Dva vojnika koja su držala Cazarila malčice ustuknuše i razrogačiše oči kad se dy Jironal krupnim koracima zaputio prema naprijed, objeručke vitlajući mačem i spremajući se silovito zamahnuti. „Gospodaru, to je ubojstvo”, promuca vojnik koji je držao Cazarilovu lijevu ruku. Opisavši mačem luk kojim bi Cazarilu bio odrubio glavu da mu se njegovi uzničari nisu ispriječili na putu, dy Jironal se u po zamaha odluči na žestoki niski udar, nasrnuvši naprijed svom silinom svoga gnjeva nakupljenog u ruci. Čelik prodre kroz svilu i brokat, kožu i mišiće, te se zarije u Cazarilovu utrobu, tako da je umalo odskočio od siline udarca. Najednom zamriješe svi zvukovi. Mač stane kliziti kroz njega polako poput bisera bačenog u med, i jednako tako bezbolno. Dy Jironalovo se zajapureno lice zamrzne u gnjevnom grču. Cazarilovi se uzničari, svaki sa svoje strane, sagnuše i odmaknuše, razjapivši usta kao da će zaprepašteno kriknuti, no ne ispustiše nikakav zvuk. Uz slavodobitno zavijanje koje je samo Cazaril mogao čuti, demon smrti prostruji oštricom mača, užarivši je do usijanja, te se ulije u dy Jironalovu šaku. Oglasivši se bolnim vriskom, za njim se izlije i Dondo u obliku guste i ljepljive crne tekućine. Iz ruke kojom je dy Jironal držao mač izbiše prštave modro-bijele iskre, ispreplićući se poput vitica bršljana, a zatim mu obaviše čitavo tijelo. Dy Jironalova se glava polako nagne prema natrag, a duša mu napusti tijelo u obliku bijele vatre što mu je izbila na usta. Kosa mu se nakostriješi, a oči razrogačiše i proključaše. Padajući svom težinom prema tlu, za sobom povuče i zarinuti mač, a meso oko rane na Cazarilovu trbuhu stane cvrčati. Nastane kovitlac bijele, crne i crvene boje koje se isprepletoše u pletenicu, a potom iščeznuše bez traga. Sva Cazarilova čula napustiše njegovo tijelo u obliku stupa dima, usisana u vrtlog nalik na ciklon. Tri smrti i demon, svi međusobno isprepleteni, otekoše u modru Prisutnost... Cazarilov se um rasprsne. Stao se širiti, sve više i više i više, dok mu se naposljetku ne učini da se čitav svijet prostire pod njegovim nogama, a on ga promatra s visoke planine. Ali nije bila riječ o tvarnom svijetu; ovaj je krajolik bio satkan od tkiva duše. Očaravajuća ga je struja razorno blistavih boja koje nije znao imenovati vinula u visinu. Čuo je šapat svih umova na svijetu, hujanje nalik na vjetar u krošnjama – kad bi čovjek barem mogao razabrati, i istodobno i pojedinačno, pjesmu svakog lista. I svaki krik boli i patnje na svijetu. I stida i radosti. I nade, i očaja, i stremljenja... Na tisuće i tisuće trenutaka iz tisuća i tisuća života preplaviše mu duh koji se sve više nadimao. Sićušni mjehurići boje duše počeše ključati na površini što se sterala pod njim i lebdjeti u vrtoglavom plesu, na stotine, tisuće njih, poput krupnih kišnih kapi koje klize uvis... Ovo je umiranje, otjecanje kroz rasjed između svjetova i dolazak na ovo mjesto. Duša

232

dozrijeva u tvarnome svijetu, a smrću doživljava ovakav čudesan preporod. Previše, previše, previše... Cazarilov um nije bio u stanju zaprimiti sve te spoznaje te one ruknuše iz njega poput bujice što mu otječe kroz prste. Nekoć je Gospu Proljeća zamišljao kao kakvu prijaznu, nježnu mladu ženu. Bila je to maglovita mladenačka predodžba koju svećenici i Ordol nisu razradili dalje od misaone slike ljupke besmrtne dame. Ova je velebna Svijest istodobno čula svaki vapaj i svaku pjesmu na svijetu. Promatrala je duše kako se vrtlože prema nebu, u svoj svojoj strašnoj složenoj ljepoti, s užitkom vrtlarice koja udiše miris cvijeća iz svog vrta. I sad je ta Svijest usmjerila svu svoju pažnju na Cazarila. Cazaril se rastopi, a Ona ga zahvati dlanovima. Učini mu se da ga je popila, usisavši ga iz nasilnog kolopleta što su ga tvorila braća dy Jironal i demon, koji strelovito iščeznuše nekamo drugamo. Potom ga je sa svojih usana ponovno otpuhnula natrag niz sve tješnji vrtlog kroz golemu rasjekotinu u svijetu koju je prouzročila njegova smrt, i još jednom natrag u njegovo tijelo. Oštrica dy Jironalova mača mu je upravo u tom trenutku prodrla kroz leđa. Krv se poput ruže racvjetala oko željeznog vrška. A sada na posao, prošapće Gospa. Otvori mi se, mili Cazarile. Smijem li gledati? upita on drhtavim glasom. Dopušteno ti je sve što možeš podnijeti. Klonuvši, Cazaril se opušteno prepusti božici koja se preko njega izlije u svijet. Usne mu se razvukoše u osmijeh, odnosno počeše se razvlačiti; njegovo je tvarno tijelo bilo mlitavo poput trupala vojnika koja su ležala unaokolo po dvorištu. Učini mu se da pada na koljena. Dy Jironalovo se truplo još uvijek nije srušilo na popločani pod, iako mu je šaka u samrtnom grču skliznula s balčaka mača. Dy Cembuer je počeo ustajati oslanjajući se na neozlijeđenu ruku, te je ustima oblikovao krik koji će naposljetku zazvučati kao: Cazarile! Nekolicina se ljudi bacila ničice na pod, a drugi stadoše bježati. Božica rukama prikupi prokletstvo Chaliona nalik na gustu crnu vunu, uklonivši ga s Iselle i Bergona koji su se nalazili negdje na ulicama Taryoona. S Iste u Valendi. Sa Sare u Cardegossu. Sa čitavog Chaliona, od planine do planine, od rijeke do nizine. Cazaril nije mogao osjetiti Orica u toj tamnoj izmaglici. Gospa potom nanovo isuče prokletstvo kroz Cazarila. Dok se kovitlalo kroz njega prelazeći u drugi svijet, s njega spuzne tmina, te Cazaril više nije bio siguran je li riječ o predivu ili potoku bistre, čiste vode, ili vina, ili nečeg još čudesnijeg. Onkraj je čekala još jedna Prisutnost, uznosita i mračna, koja je preuzela prokletstvo. I upila ga. A potom odahnula od nečega nalik na olakšanje, ili ispunjenje, ili uravnoteženje. Mislim da je to božja krv. Prolivena, okaljana, nanovo prikupljena, pročišćena, te naposljetku vraćena... Ne razumijem. Je li Ista bila u krivu? Ili sam ja pogrešno zbrojio koliko sam puta umro? Božica se nasmije. Porazmisli malo... Potom ta velebna plava Prisutnost preko Cazarila stane otjecati iz svijeta poput bujice što se gromoglasno obrušava niz vodopad. Srce mu prepukne od ljepote veličanstvene himničke glazbe za koju je znao da je se neće u potpunosti sjetiti sve dok ponovno ne stupi u Njezino kraljevstvo. Golemi se rasjed zatvori. Zacijeli. Zapečati se. A zatim, jednako tako naglo, svega nestane.  

Udarac koljenima u pukotinu na kamenoj ploči bilo je prvo što je Cazaril osjetio po povratku. Sjedne na pete, očajnički se trudeći držati se uspravno kako nikakvim naglim pokretom ne bi zakrenuo oštricu mača koja mu se zarila u meso. Oborivši pogled ugleda balčak i dio sjajne oštrice kako mu vire iz trbuha, ukoso zariveni tik ispod i lijevo od pupka. Vrh mu je mača prodro desno od kralježnice, usmjeren prema gore. Sada je uslijedila bol. Kad je prvi put drhteći udahnuo, mač se malčice zadrmao. Vonj spaljenog mesa prodre mu u nosnice, pomiješan s rajskim mirisom nalik na proljetno cvijeće. Drhturio je od začuđenosti i

233

hladnoće. Trudio se držati se vrlo mirno. Najednom ga spopadne zabrinjavajući poriv da se zahihoće. To bi zacijelo boljelo. Još više... Vonj sprženog mesa nije potjecao isključivo od njega. Dy Jironal je ležao pred njim. Cazaril je već viđao trupla koja su izgorjela izvana prema unutra – ali nikad iznutra prema van. Kancelarova su kosa i odjeća neko vrijeme tinjale, a potom se ugasile ne planuvši. Cazarilovu pozornost zaokupi oblutak koji je ležao na tlu pored njegova koljena. Tako je čvrst. Tako postojan. Bogovi nisu u stanju podignuti ni perce, a on, običan čovjek, može podići ovaj stoljetni predmet što odolijeva mijenama i pospremiti ga kamo god želi, primjerice u svoj džep. Zapita se zašto nikad prije nije cijenio ustrajnu pouzdanost materije. U blizini je ležao i osušeni list, još začudniji u svojoj složenosti. Materija je sposobna izumiti toliko različitih oblika, a potom i iznjedriti ljepotu kojom nadilazi samu sebe, umove i duše koji iz nje izviru poput melodije iz instrumenta... Bogovi su zadivljeni materijom. Materija tako jasno pamti sebe. Nije shvaćao kako to dosad nije primjećivao. Njegova je vlastita drhtava ruka čudo, jednako kao i otmjeni željezni mač u njegovu trbuhu, ili stabalca naranče u žardinijerama – od kojih je jedna ležala prevrnuta, prekrasno raspuknuta i prosuta – i žardinijere, i pjev ptica koji se začuje izjutra, i voda – voda! O bogovi, voda! – u fontani, i jutarnje svjetlo koje postupno preplavljuje nebo... „Lorde Cazarile?” začuje nečiji prigušeni glas u razini lakta. Pogleda postrance i spazi dy Cembuera koji je u međuvremenu dopuzao do njega. Što je to bilo? Dy Cembuer je zvučao kao da je na rubu suza. „Čuda.” Previše njih na istom mjestu u isto vrijeme. Čuda su ga sasvim preplavila. Kamo god da je pogledao, sve sama čuda. Pogriješio je što je progovorio, jer mu je titranje zraka izazvalo bol u trbuhu. Ali bio je u stanju govoriti; mač mu, izgleda, nije probio plućno krilo. Pokuša zamisliti koliko bi ga boljelo da sada počne iskašljavati krv. Znači, ozljeda trbuha. Za tri dana ću ponovno biti mrtav. Osjeti slabi vonj izmeta, pomiješan sa spaljenim mesom i miomirisom božice. I začuje jecaje... ne, čekaj, samrtni vonj fekalija ipak ne potječe od njega, zasad. Baocijski se zapovjednik čvrsto sklupčao malo podalje od njega, rukama grčevito obuhvativši glavu i jecajući. Činilo se da nije zadobio ikakvu ozljedu. Aha. Da. On je bio najbliži živi svjedok. Božica ga je zacijelo ovlaš dotakla u prolazu. Cazaril se odvaži na još jedan udah. „Što si vidio?” upita dy Cembuera. „Onaj čovjek... je li to bio dy Jironal?” Cazaril kimne glavom, gotovo neprimjetno i jako oprezno. „Kad je zarinuo mač, začuo se paklenski prasak i on je buknuo poput plavičastog plamena. On je... što su... jesu li ga bogovi zgromili?” „Ne baš. Odigralo se... nešto malo zamršenije...” U dvorištu je bilo neobično tiho. Cazaril se odvaži osvrnuti se. Gotovo polovica plaćenika i pokoji Isellein sluga ležali su potrbuške na podu. Neki su ubrzano mrmljali ispod glasa; drugi su plakali poput baocijskog zapovjednika. Ostali su se razbježali. Cazarilu konačno postade jasno zašto je trebalo triput položiti život kako bi ovo uspjelo. A on je mislio da bogovi postavljaju proizvoljne, nesavladive uvjete zbog kakve višnje kazne. Prve dvije smrti služile su samo za vježbu. Prva, kako bi naučio prihvatiti tjelesnu smrt – za njega je to bilo šibanje na galiji. Ipak nije pogrešno izračunao – u tom trenutku ta smrt nije predstavljala žrtvu za kuću Chaliona. Ali je to postala nakon Iselleine udaje za Bergona i njihove prve bračne noći; čini se da su, združivši se u jedno, njih dvoje podijelili ne samo strahotno prokletstvo nego i Cazarilovu žrtvu. Bergonov tajni miraz. Cazaril se nadao da će poživjeti dovoljno dugo da mu to kaže, te da će kraljincu biti drago. Njegov drugi čin prihvaćanja smrti, smrti duše, dogodio se u samotnom društvu vrana u Fonsinu tornju. Sve kako bi sad, kad je naposljetku došao do ovoga posljednjeg, božici mogao ponuditi glatko i pouzdano savezništvo... Postidio se prisjetivši se prispodoba na temu kroćenja mula. Začuše se nečiji koraci. Cazaril podigne pogled i ugleda dy Tagillea, zadihanog i raščupanog, ali s mačem u koricama, kako utrčava u dvorište. Pojurio je prema njima, a

234

potom naglo zastao. „Tako mi Kopiletova pakla.” Dy Tagille pogleda prema svom prijatelju Ibrancu. „Dy Cembuere, jesi li dobro?” „Kujini su mi sinovi ponovno slomili ruku. Ali on je puno gore stradao. Što se događa napolju?” „Dy Baocia je okupio vojsku i istjerao napadače iz palače. Vlada veliki metež, no čini se da su se ostali rastrčali po gradu nastojeći doći do hrama.” „Namjeravaju ga napasti?” upita dy Cembuer pun bojazni. Pokuša se ponovno osoviti na noge. „Ne. Namjeravaju se predati naoružanim vojnicima koji ih neće pokušati raščetvoriti. Čini se da su svi stanovnici Taryoona izašli na ulice i dali se u potjeru za njima. Žene su posebno gnjevne. Tako mi Kopiletova pakla,” ponovi još jednom zureći u dy Jironalovo truplo iz kojeg se pušilo, „jedan je chalionski vojnik urlao i trabunjao da je vidio kako je dy Jironala pogodila munja iz vedra neba zato što je počinio svetogrđe započevši bitku na Kćerkin dan. A ja mu nisam vjerovao.” „I ja sam to vidio”, reče dy Cembuer. „Nastala je strašna buka. Nije imao vremena ni vrisnuti.” Odvukavši truplo sa strane, dy Tagille klekne pred Cazarila i sa zebnjom mu se zagleda najprije u probodeni trbuh, a potom u lice. „Lorde Cazarile, moramo vam pokušati izvući ovaj mač iz trbuha. Što prije, to bolje.” „Ne... čekajte...” Cazaril je jednom prigodom vidio čovjeka koji je poživio još pola sata nakon što ga je pogodila strijela iz samostrela, sve dok mu je nisu izvukli; tad mu je krv počela teći iz rane i čovjek je umro. „Prije toga želim vidjeti gospu Betriz.” „Ali, gospodine, ne možete ostati sjediti ovdje dok vam mač strši iz trbuha!” „Pa”, Cazaril će razborito, „kretati se svakako ne mogu...” Od govorenja se zadihao. Nije dobro. Drhtao je i bilo mu je jako hladno. No sijevajuća bol i nije bila toliko nepodnošljiva koliko je očekivao, vjerojatno zato što je uspijevao stajati vrlo mirno. Dok god je mirovao, nije ga boljelo više od grebenja Dondovih kandža. U dvorište su počeli pristizati i drugi ljudi. Žamor, galama i krici ranjenika razlegoše se unutar bedema, dok su prisutni povišenim glasovima jedan drugome prepričavali što se dogodilo. Cazaril se oglušio na svu tu buku, nanovo se udubivši u svoj oblutak. Pitao se odakle potječe i kako je tu dospio. Što je bio prije nego što je postao oblutak. Stijena? Planina? Gdje? Koliko ljeta? Um mu je bio potpuno zaokupljen njime. A ako mu je oblutak mogao zaokupiti um, što bi tek bilo da je riječ o planini? Umovi su bogova obuhvaćali i planine i sve oko njih, i to istodobno. Sve što postoji, i to s pozornošću jednakom onoj koju je on posvetio jednom jedinom predmetu. On je to vidio, kroz Gospine oči. Da je potrajalo dulje od beskrajno kratkog treptaja, duša bi mu se vjerojatno rasprsnula. I ovako se osjećao neobično rastegnuto. Je li taj letimičan pogled bio poklon ili tek puka slučajnost? „Cazarile?” Drhtavi glas, glas koji je iščekivao. Podigne pogled. Ako je oblutak bio začudan, Betrizino je lice bilo iznenađujuće. Satima bi mogao udivljeno razmišljati o samom obliku njezina nosa. Istog se trena okanio oblutka i usredotočio na ovu još bolju zanimaciju. No njezine se smeđe oči ispuniše blistavim suzama, a lice joj sasvim poblijedi. To nije dobro. I što je najgore od svega, jamice su joj potpuno iščezle. „Tu si, dakle”, Cazaril joj se razdragano obrati. Glas mu je zazvučao hrapavo poput kreketa. „Sad me poljubi.” Ona proguta suze, klekne, otpuže do njega i izvije vrat. Usne su joj bile tople. Dah joj nije bio ni nalik na božičin, nego je mirisao na ljudski, ženski dah, ali je svejedno bio vrlo ugodan. Njegove su usne bile hladne, te ih je prislonio uz njezine, između ostalog i kako bi upio njezinu toplinu i mladost. Tako dakle. Plivao je u moru čuda svaki dan svog života, a da toga nije bio ni svjestan. Cazaril polako odmakne glavu unatrag. „U redu.” Nije nadodao: To je dovoljno, jer nije bilo. „Sada možete izvući mač.” Ljudi se oko njega uskomešaše, uglavnom neznanci zabrinutog izraza lica. Betriz protrlja obraze, raskopča mu gumbe na tunici, a potom ustane i stane uplašeno obigravati oko

235

njega. Netko ga čvrsto uhvati za ramena. Paž pruži presloženi oblog koji će mu smjesta prisloniti na ranu, a netko drugi pripremi namotaj zavoja kojim će mu omotati trup. Cazaril sumnjičavo zaškilji. Betriz je bila tu, stoga mora biti i Iselle, mora biti... „Iselle? Bergon?” „Ovdje sam, lorde Caze.” Isellein glas dopre do njega s boka. Stane pred njega, zureći u nj duboko potištena. U bijegu je sa sebe zbacila teški, gusto izvezeni vanjski ogrtač, te se činilo da je još uvijek pomalo zadihana. Jednako je tako sa nje spuznuo i crni ogrtač prokletstva... nije li? Jest, zaključi Cazaril. Iako je polako počeo gubiti unutarnji vid, to mu se ipak nije pričinilo. „Bergon je s mojim ujakom,” nastavi ona, „pomaže protjerati ostatak dy Jironalovih ljudi iz susjedstva.” Glas joj nije podrhtavao unatoč suzama što su joj tekle niz lice. „Crna vas sjena više ne obavija,” reče joj on, „ni vas ni Bergona. Nikoga.” „Kako?“ „Sve ću vam ispričati, ako preživim.” „Cazarile!” On se kratko osmjehne začuvši poznati, razdraženi silazni naglasak kojim je izgovorila njegovo ime. „Stoga preživi!” Glas joj zadrhti. „To... to je zapovijed!” Dy Tagille klekne ispred Cazarila. Cazaril mu kratko kimne glavom. „Izvucite ga.” „Vrlo ravno i mirno, lorde dy Tagille,” Iselle mu sa strepnjom napomene, „kako ga ne biste još gore ozlijedili.” „U redu, gospo.” Prestrašen, Dy Tagille oblizne usne i dohvati balčak mača. „Pažljivo”, dahne Cazaril, „ali ne isuviše sporo, molim vas...” Kad je oštrica napustila njegovo tijelo, iz rane počne teći topli mlaz krvi. Cazaril se bio ponadao da će se onesvijestiti, no umjesto toga samo se zaljuljao dok su mu prislanjali obloge na ranu i stali ga čvrsto omatati zavojima. Pogleda prema dolje očekujući da će ugledati lokvu krvi, no ne spazi nikakav crveni mlaz; tek prozirnu, ružičasto obojenu tekućinu. Oštrica mi je zacijelo probola tumor. Koji, na kraju, ipak nije sadržavao čudovišni zametak demona. A Rojeras nek’ se prži u Kopiletovu paklu za to što mu je tu noćnu moru usadio u glavu. Cazaril je nastojao ni o čemu ne razmišljati, barem ne više. Zaprepašteni se žamor pronese gomilom koja ga je okruživala kad miris nebeskog cvijeća iz iscjetka kojeg je lučila njegova rana ispuni zrak. Cazaril se, sasvim mlitav i bez ikakvog otpora, sruši u naručje svojih revnih pomagača. No prije nego što su ga njihove spremne ruke odnijele uz stube u njegovu ložnicu, uspio je ugrabiti svoj oblutak. Svi su oko njega bili uzbuđeni i prestrašeni, no njega je sve više počeo obuzimati blaženi spokoj. Izgleda da će ga tetošiti i skakati na svaki njegov mig, kako divno. Dok su ga oprezno polijegali na krevet, Betriz ga primi za ruku, a on joj čvrsto stisne dlan, ne ispuštajući ga.

28

Prigušeni su glasovi i kucanje na vratima njegove odaje probudili Cazarila iz drijemeža. U sobi je bilo mračno. Po jednom jedinom plamičku svijeće koji je rastjerivao duboku tamu zaključio je da je pala noć. Začuo je liječnika koji mu je sjedio pored uzglavlja kako žamori: „On spava, kralj... kraljinčice...” „Ne, ne spavam”, Cazaril se gorljivo oglasi. „Samo uđite.” Napne ruke kako bi se uspravio, no zatim se predomisli. Dometne: „Dajte još svjetla. Mnogo više svjetla. Želim vas vidjeti.” U njegovu odaju stupi mnoštvo ljudi, međusobno se gurkajući i nastojeći biti što tiši i obzirniji, poput svečane povorke koja je najednom stidljivo utihnula. Iselle i Bergon, za kojima su slijedili Betriz i Palli; vrhovni svećenik Taryoona praćen nižim sucem iz reda Oca koji se ogledao po prostoriji. Kad su svi ušli, odaja je bila gotovo puna. Cazaril im se prijazno nasmiješi sa svojeg vodoravnog, rajski ugodnog i nepomičnog položaja na čistim plahtama,

236

dok su oni jedan drugome dodavali svijeće, a plamičci se stali množiti. Bergon ga promotri odozgo pun bojazni i promuklim glasom prošapće liječniku: „Kako mu je?” „Ranije je pomokrio dosta krvi, ali noćas gotovo da i nije bilo krvi u mokraći. Još uvijek nema vrućicu. Nisam se usudio dati mu više od nekoliko gutljaja čaja dok ne vidimo kako napreduje njegova ozljeda. Ne znam trpi li veliku bol.” Cazaril odluči da će radije govoriti u svoje ime. „Boli me, u to nema sumnje.” Klonuo, još se jednom pokuša uspraviti, no lecne se od boli. „Volio bih malo sjesti. Ne mogu govoriti iz ovog položaja, gledajući vam noseve.” Palli i Bergon mu smjesta priskočiše kako bi mu što obazrivije pomogli da se uspravi, naslagavši mu jastuke iza leđa. „Hvala vam”, Iselle se obrati liječniku koji se nakloni i, shvativši njezin kraljevski mig, povuče. Cazaril se nasloni na jastuke uz uzdah te reče: „Što se dogodilo? Je li Taryoon napadnut? I nemojte govoriti šapatom kao da ste na pogrebu.” Iselle se nasmiješi stojeći kod podnožja njegova kreveta. „Mnogo se toga dogodilo”, odvrati ona glasom koji je ponovno poprimio svoj uobičajeno odlučan ton. „Dy Jironal je naredio svojim ljudima, kako onima koji su utaboreni kod njegova zeta u Thistanu tako i onima iz Valende, da jurišaju što brže mogu kako bi priskočili u pomoć njegovim uhodama i otmičarima koji su se ušuljali u grad na svečanost. Odred koji je pristizao cestom iz Valende kasno je sinoć susreo izaslanstvo koje je nosilo naše pismo Oricu u Cardegoss, i zarobio ga.” „Živi su? Jesu li živi?” upita Cazaril uznemireno. „Došlo je do tučnjave, ali nitko nije ubijen, hvala budi bogovima. Uslijedila je dugačka rasprava u njihovu taboru.” Pa, Cazaril i jest na taj zadatak poslao najrazboritije, najuvjerljivije i najutjecajnije uglednike koje je uspio pronaći u Taryoonu. „Tijekom poslijepodneva odaslali smo skupinu pregovarača među kojima se nalazila i nekolicina dy Jironalovih ljudi koji su pribivali borbi u dvorištu i... i onoj čudotvornoj plavoj vatri koja je usmrtila kancelara, što god ona bila, da sve objasne i o svemu posvjedoče. Mnogo su galamili i blebetali, ali su bili jako uvjerljivi. Cazarile, što se zaista... jao, da, rekli su i da je Orico umro.” Cazaril uzdahne. Znao sam to. „Kada?” Vrhovni svećenik iz Taryoona odgovori: „Još uvijek ne znamo sasvim sigurno. Glasnica iz Hrama je danas poslijepodne stigla s tom viješću. Predala mi je pismo od vrhovnog svećenika Mendenala iz Cardegossa u kojem piše da se to dogodilo noć nakon što se kraljinčica – kraljinica – vjenčala. Ali svi dy Jironalovi ljudi tvrde da im je kancelar rekao da je Orico umro noć prije vjenčanja, zbog čega je on postao zakoniti namjesnik Chaliona. Pretpostavljam da je lagao. Nisam siguran da je to sada uopće važno.” Ali moglo je biti važno, da su se događaji drukčije odvili... Cazaril se namršti, radoznalo prevrćući tu misao po glavi. „U svakom slučaju”, dometne Bergon, „nakon što su čuli vijesti o dy Jironalovoj iznenađujućoj smrti te o neuspjehu uljeza i njihovu zarobljavanju, a posebice kad su shvatili da nisu krenuli u boj protiv buntovne prijestolonasljednice, nego zakonite kraljinice, vojnici su se razišli. Čete se vraćaju svojim domovima. Ja sam se upravo vratio s nadgledanja njihova odlaska.” Zaista, odjeća mu je bila poprskana blatom, a oči su mu blistale od radosti zbog uspjeha – i od olakšanja. „Mislite li da će primirje potrajati?” upita Cazaril. „Dy Jironal je u rukama držao konce poprilično razgranate mreže moći i veza, a svi koji su bili dijelom te mreže još uvijek imaju mnogo toga na kocki.” Palli zagunđa i odmahne glavom. „Više nemaju podršku vojnih snaga reda Sina, sad kad je red ostao bez vođe... još i gore, sad su već gotovo sasvim sigurni da će nadzor nad redom prijeći u ruke nekoga tko nije član njihove struje. Mislim da će se dy Jironalov klan naučiti oprezu.” „Provincijar Thistana nam je već poslao pismo u kojem priseže na pokornost”, dometne Iselle. „Netom je stiglo. Čini se da je ispisano u žurbi. Namjeravamo pričekati još

237

jedan dan kako bismo bili sigurni da su ceste sigurne i prohodne, a onda ćemo poći zahvaliti se bogovima u hramu u Taryoonu. Potom ćemo Bergon i ja u pratnji odreda konjice mog ujaka odjahati za Cardegoss na Oricov pogreb i moju krunidbu.” Usta joj se ovjese. „Bojim se da ćemo vas neko vrijeme morati ostaviti ovdje, lorde Caze.” On pogleda prema Betriz koja ga je promatrala očima tamnim od zabrinutosti. Kamo god da je Iselle jahala, Betriz, njezina prva dvorska dama, morala ju je slijediti. Iselle nastavi: „Ne moraš govoriti ako te isuviše boli, ali Cazarile... što se to dogodilo u dvorištu? Je li Kćer uistinu usmrtila dy Jironala udarom munje?” „Moram priznati da je tako izgledalo, ako je suditi po njegovu tijelu”, reče Bergon. „Bio je sav skuhan. Nikad nisam vidio ništa slično.” „To je zgodna priča,” polako će Cazaril, „i bit će dovoljna za većinu ljudi. No vi ovdje prisutni trebali biste znati istinu, samo... mislim da biste tu istinu trebali zadržati za sebe, u redu?” Iselle potiho naredi liječniku da se povuče, a zatim radoznalo pogleda prema nižem sucu. „A ovaj gospodin, Cazarile?” „Časni sudac Paginine je... on je na određeni način moj kolega. Bilo bi dobro da ostane, kao i vrhovni svećenik.” Cazarilova se publika rasporedila uokolo njegova kreveta zureći u njega i zadržavajući dah. Cazaril se sjetio da ni Paginineu, ni vrhovnom svećeniku, ni Palliju nije bio poznat predgovor o Dondu i demonu smrti, te je stoga bio prisiljen početi pripovijedati od tog događaja, iako je sve sažeo na svega nekoliko smislenih riječi. Barem se nadao da priča zvuči suvislo, a ne poput buncanja kakvog luđaka. „Vrhovni je svećenik Mendenal u Cardegossu upoznat s cijelom pričom”, Cazaril napomene dvojcu iz Taryoona koji se doimao preneraženo. Pallijeva su se usta iskrivila od začuđenosti i zgražanja; Cazaril je, osjećajući blagu grižnju savjesti, izbjegavao njegov pogled. „No kad je dy Jironal naredio svojim ljudima da me uhvate, iako sam bio nenaoružan, i kad me probo mačem – kad me usmrtio – demon smrti nas je sve odnio u neuravnoteženom vrtlogu ubojica i žrtava. Odnosno, demon je odnio dvije duše, ali moja im se na neki način pripojila te je krenula za njima... a ono što sam tada vidio... božica...” Glas ga izda. „Ne znam kako protisnuti čitav svemir kroz usta uz pomoć riječi. One nisu dostatne. Kad bih znao sve riječi svih mogućih jezika koji su ikad postojali ili će tek nastati, i kad bih govorio do kraja svijeta, to još uvijek ne bi...” Najednom počne drhtati, a oči mu se zamagliše od suza. „Ali nisi zaista umro, zar ne?” reče Palli tjeskobno. „O, da, jesam. Ali samo nakratko... na svega nekoliko čudnovatih trenutaka za koje se na kraju pokazalo da su, ovaj, čitava vječnost. Da nisam zaista umro, ne bih bio u stanju prouzročiti rascjep u bedemu što dijeli svjetove, i božica ne bi mogla posegnuti u naš kako bi povukla prokletstvo. Koje je, koliko sam uspio shvatiti, bilo kap Očeve krvi, iako ne znam kako se Zlatni General domogao takvog dara. Uzgred, to je metafora. Žao mi je. Nemam... Nemam riječi kojima bih opisao ono što sam vidio. Govoriti o tome je kao pokušavati istkati korito od sjena da bi u njemu nosio vodu.” A naše su duše presahnute. „Gospa Proljeća dopustila mi je da pogledam kroz Njezine oči te iako mi je oduzet unutarnji vid – ja mislim – čini mi se da moje oči više ne gledaju na isti način kao prije...” Vrhovni svećenik napravi sveti znak. Paginine se nakašlje i smjerno reče: „Uistinu, gospodine, više ne blještite onim silnim, jarkim svjetlom.” „Zaista? Uh, dobro je.” Odgovori Cazaril te odmah potom gorljivo dometne: „A crni ogrtač što je obavijao Iselle i Bergona, i on je nestao, nije li?” „Jest, gospodine. Kraljinče, kraljinice, ako smijem. Čini se da se sjena u potpunosti raspršila.” „Znači, sve je kako treba. Bogovi, demoni, duhovi, cijelo to društvo, svi su nestali. Sada više ni po čemu nisam neobičan”, Cazaril će radosno. Paginine načini grimasu koja je izražavala dijelom zatečenost, a dijelom podsmijeh. „Ja ne bih išao tako daleko i to zaključio, gospodine”, promrlja on. Vrhovni svećenik lagano gurne Pagininea laktom i prošapće: „Ali on govori istinu, zar ne? Koliko god to suludo zvučalo...” „O, da, Vaša Uzoritosti. U to nema sumnje.” U pogledu što ga je krišom uputio

238

Cazarilu bilo je mnogo više razumijevanja nego u onome vrhovnog svećenika koji je piljio u njih, doimajući se začuđeno i prepuno strahopoštovanja. „Sutra ćemo se”, najavi Iselle, „Bergon i ja bosi uputiti na hodočašće do hrama kako bismo iskazali svoju zahvalnost bogovima.” Cazaril reče glasom promuklim od brige: „O. No budite oprezni, molim vas. Pazite da ne nagazite na kakvu staklenu krhotinu ili kakav stari čavao.” „Cijelim ćemo putem jedno drugoga sigurno voditi”, obeća mu Bergon. Pruživši ruku preko pokrivača kako bi dotaknuo Betriz, Cazaril joj se obrati: „Znaš, više nisam uklet. Pao mi je golem teret sa srca, i to iz više razloga. Takvo je iskustvo vrlo oslobađajuće...” Glas mu postane tiši, hrapav od umora. Njezina se ruka okrene pod njegovom i potajno je stisne. „Trebali bismo se povući i pustiti te da se odmoriš”, reče Iselle namrštivši se nanovo obuzeta brigom. „Želiš li išta, Cazarile? Bilo što?” Umalo je zaustio: Ne, ništa, no umjesto toga odgovori: „O. Da. Želim glazbu.” „Glazbu?” „Po mogućnosti neku jako tihu glazbu”, predloži Betriz. „Kako bi ga uljuljala u san.” Bergon se osmjehne. „Tada se, gospo Betriz, vi pobrinite za to, ako vam nije teško.” Gomila se nimalo nečujno povukla na vršcima prstiju. Liječnik se vratio. Pustio je Cazarila da se napije čaja koji će ga potaknuti da pomokri još krvlju obojane mokraće, koju će potom sumnjičavo proučavati pri svjetlu voštanica i uznemireno gunđati. Nakon nekog se vremena vratila i Betriz s mladim sviračem lutnje koji se doimao živčano, te je izgledao kao da ga je netko probudio iz dubokog sna zbog izvedbe koju je Cazaril zatražio. No glazbenik je unatoč tome razgibao prste, ugodio lutnju i odsvirao sedam kratkih skladba. Ni jedna nije zvučala kao ona prava, ni jedna nije uspijevala pobuditi sjećanje na Gospu i njezino cvijeće duše sve dok nije odsvirao osmu skladbu, nenadmašno dražestan višeglasni kontrapunkt. Tek je u njemu začuo slabi odjek raja. Cazaril zatraži od svirača da još dvaput odsvira skladbu te počne plakati, nakon čega Betriz zaključi da je isuviše umoran i da mora odspavati, te isprati mladića van. A Cazaril joj još uvijek nije stigao spomenuti njezin nos. Kad je pokušao liječniku objasniti to čudo, čovjek mu je uzvratio velikom žlicom sirupa od maka, nakon čega jedan drugoga više nisu uznemiravali sve do jutra.  

Nakon tri su dana Cazarilove rane prestale lučiti mirisnu tekućinu, gotovo sasvim zarastavši, pa mu je liječnik dopustio da za doručak pojede rijetku zobenu kašu. To ga je okrijepilo dovoljno da stane uporno tražiti da mu se dopusti da izađe van i sjedi u dvorištu na proljetnom suncu. Taj je pothvat zahtijevao silno velik broj slugu i pomagača, no na kraju su ga uspjeli pažljivo otpratiti niz stube i smjestiti u naslonjač prekriven jastucima podstavljenim vunom i punjenima perjem, dok su mu noge podigli na drugi stolac s jastukom. Cazaril je potom otjerao pomagače i prepustio se nadasve ugodnoj dokolici. Žuborenje vode u fontani ga je smirivalo. Pupoljci na stablima u žardinijerama rascvjetali su se i mirisali još opojnije. Dvije su narančasto-crne ptičice prelijetale zrakom noseći suhu travu i grančice kako bi izgradile gnijezdo skriveno među rezbarijama na jednom od potpornih stupova galerije. Pozamašna je hrpa papira i pera ležala zaboravljena na stoliću pored Cazarilova lakta dok je promatrao ptičice kako lepršaju naprijed-natrag. Dy Baocijina je palača bila iznimno tiha budući da su kraljevski gosti i njihovi gospodar i gospodarica otputovali za Cardegoss. Cazaril se stoga nasmiješi, lijeno, ali razdragano, kad se vrata od kovanog željeza pod nadsvođenim prolazom širom otvoriše te kroz njih stupi Palli. Novoustoličena je kraljinica stupniku dodijelila pomalo dosadan zadatak da nadgleda oporavak njezina tajnika dok su svi ostali otputovali u prijestolnicu kako bi pribivali tamošnjim svečanim događajima, što je Cazaril smatrao poprilično nepoštenom nagradom za Pallijevu hvalevrijednu službu. Palli ga je dvorio s takvom požrtvovnošću da je Cazaril osjetio popriličnu grižnju savjesti što je poželio da je Iselle umjesto njega u Taryoonu ostavila gospu Betriz.

239

Široko se osmjehujući, Palli mu u šali salutira i smjesti se na rub fontane. „No, kaštelane! Bolje izgledaš. Držiš se poprilično uspravno. Ali što je ovo,” pokaže rukom prema stolu, „posao? Tvoje su mi dame jučer prije odlaska naredile da se pobrinem da se pridržavaš iznimno dugog niza stvari koje ne smiješ činiti, a bit će ti drago čuti da sam većinu njih zaboravio, iako sam poprilično siguran da je posao bio pri samom vrhu popisa.” „Ma kakav posao”, odgovori Cazaril. „Namjeravao sam se okušati u pisanju stihova po uzoru na Behara, no onda sam spazio neke ptičice... eno, jedna je upravo proletjela.” Zastane kako bi promotrio poput bljeska brzo narančasto-crno stvorenje. „Ljudi se uvijek dive graditeljskom umijeću ptica, no ruku na srce, ove dvije se čine strašno nespretne. Možda su mlade i ovo im je prvi pokušaj. No barem su ustrajne. Doduše, pretpostavljam da ni meni ne bi išlo mnogo bolje kad bih pokušavao izgraditi kolibu koristeći se isključivo ustima. Trebao bih napisati hvalospjev o pticama. Ako je tvarno tijelo koje se u stanju podići i hodati uokolo, poput tvoga, čudesno, koliko je tek začudno tijelo koje se podigne i leti!” Pallijeva se usta razvukoše u smiješak. „Je li to poezija ili groznica, Caze?” „O, ovo je širenje klice pjesništva, zaraženost slavopojkama. Znaš, pjesnici predstavljaju užitak za bogove. Budući da su satkane od iste građe kao i duša, pjesme i pjesništvo mogu prijeći u njihov svijet gotovo bez ikakvih prepreka. A tek kamenoklesari... čak i bogovi osjećaju strahopoštovanje prema kamenoklesarima.” Žmirne prema suncu i okrene se prema Palliju široko se osmjehujući. „U svakom slučaju”, Palli podrugljivo promrmlja, „rekao bih da je katren o Betrizinu nosu koju si sastavio jučer ujutro bila greška u koracima.” „Nije mi bila namjera ismijati je!” Cazaril se ogorčeno pobuni. „Je li na odlasku još uvijek bila ljuta na mene?” „Ne, ne, nije bila ljuta! Bila je uvjerena da imaš vrućicu, pa je stoga bila zabrinuta. Da sam na tvome mjestu, tvrdio bih da je bila riječ o vrućici.” „Još uvijek nisam u stanju napisati pjesmu o cijeloj Betriz. Pokušao sam. No to je daleko izvan mojih mogućnosti.” „Pa, ako već moraš piskarati hvalospjeve dijelovima njezina tijela, odaberi usne. Usne su romantičnije od nosa.” „Zbog čega?” upita Cazaril. „Nije li svaki dio nje čudesan?“ „Jest, ali usnama se ljubi. Ne nosevima. Najčešće. Ljudi pišu pjesme o predmetima svoje žudnje kako bi ih prizvali bliže.” „Vrlo svrsishodno. U tom bi slučaju bilo za očekivati da će muškarci pisati više pjesama o intimnim dijelovima ženskog tijela.“ „Zaradili bismo pljuske. Usne su siguran kompromis, budući da predstavljaju zamjenu za ili uvod u veća tajanstva.” „Aha. Kako bilo, ja žudim za svakim dijelom nje. Nosom i usnama i stopalima i svim dijelovima između, i njezinom dušom, bez koje bi joj tijelo bilo kruto i hladno i beživotno poput glinenog kipa, i počelo bi trunuti te nikako ne bi moglo biti predmetom žudnje.” „Jao!” Palli se počeška po glavi. „Prijatelju moj, ti ne razumiješ romantiku.” „Kunem ti se da više ništa ne razumijem. Ja sam prekrasno izbezumljen.” Cazaril se nasloni natrag na jastuke i blago se nasmije. Palli frkne nosom i nagne se naprijed kako bi uzeo list papira s vrha hrpe, zasad jedini na kojem je nešto pisalo. Ovlaš pročita ispisane retke, a obrve mu se podigoše. „Što je ovo? Ovo ne govori o ženskim nosevima.” Lice mu se uozbilji; pogledom preleti natrag prema vrhu lista, a zatim još jednom niz njega. „Zapravo, nisam točno siguran o čemu govori. Iako su mi se nakostriješile dlake na rukama...” „A, to. Bojim se da to ništa ne valja. Pokušavao sam... ali nije...” – Cazaril stane bespomoćno mahati rukama, a potom položi dlanove na čelo – „to nije ono što sam vidio.” Dometne kako bi pojasnio: „Mislio sam da će u pjesmama riječi imati veću težinu, da su u stanju bivati i s jedne i s druge strane bedema što dijeli svjetove, poput ljudi. Zasad ispisujem tek ništavne listove papira, otpatke pogodne jedino za loženje vatre.” „Hm”, oglasi se Palli. Neprimjetno presloži list papira i pospremi ga u pelerinu. „Pokušat ću iznova”, uzdahne Cazaril. „Možda mi jednog dana pođe za rukom izraziti

240

to kako treba. I također moram napisati pokoji hvalospjev tvarnome svijetu. Pticama. Kamenju. Mislim da bi se to svidjelo Gospi.” Palli trepne. „S ciljem da i Nju prizoveš bliže?” „Možda.” „Opasne su te pjesničke riječi. Mislim da meni osobno više leže djela.” Cazaril mu se široko osmjehne. „Oprezno, moj lorde zavjetniče. I djela mogu biti molitva.” Na dnu se galerije začuje šapat i hihotanje. Cazaril podigne pogled i spazi nekoliko služavka i mladih slugu kako čuče iza izrezbarene ograde i svako malo proviruju gledajući prema njemu. Palli usmjeri pogled u istom smjeru. Jedna djevojka smjelo izviri i mahne im. Cazaril joj srdačno odmahne. Hihotanje preraste u sve glasniji smijeh, a žene odbrzaše dalje sitnim koracima. Palli se počeška po uhu i upitno se zagleda u Cazarila s kiselim osmijehom na licu. Cazaril mu objasni: „Ljudi se čitavo jutro pokušavaju ušuljati ovamo kako bi vidjeli mjesto na kojem je sirotog dy Jironala pokosila munja. Ako malo ne pripazi, lord dy Baocia mogao bi biti prisiljen pretvoriti svoje lijepo novo dvorište u hram.” Palli se nakašlje. „Zapravo, Caze, oni se pokušavaju ušuljati kako bi krišom vidjeli tebe. Dvojica dy Baocijinih slugu naplaćuju ulaz te uvode i izvode znatiželjnike iz palače. Dvoumio sam se oko toga trebam li osujetiti njihov poslovni pothvat, ali ako ti smetaju, učinit ću to...” Palli načini kretnju kao da će ustati. „O. Ma ne, pusti ih na miru. Zbog mene su sluge u palači imale poprilično mnogo dodatnog posla. Neka se malo i okoriste.” Palli frkne nosom, ali slegne ramenima udovoljivši mu. „I još uvijek nemaš vrućicu?” „Isprva mi se činilo da možda i imam, ali ipak nemam. Liječnik mi je konačno dopustio da jedem, iako nedovoljno. Mislim da se oporavljam.” „To je samo po sebi čudo, prizor za koji vrijedi platiti vaidu.“ „Da. Nisam sasvim siguran je li to što me Gospa na ovaj način vratila natrag u svijet bio Njezin oproštajni dar ili je riječ o pukoj sretnoj okolnosti što joj treba netko na ovoj strani tko će joj pridržavati vrata otvorena. Ordol je bio u pravu kad je rekao da su bogovi škrti na djelima. No, u svakom je slučaju dobro. Jednog ćemo se dana zasigurno nanovo sresti.” Cazaril se nasloni i zagleda u nebo, Gospino vlastito plavetnilo. Usne mu se i protiv njegove volje razvukoše u smiješak. „Ti si oduvijek bio najtrezveniji čovjek kojeg poznajem, a sad se cijelo vrijeme tupavo ceriš. Caze, jesi li siguran da ti je božica vratila dušu kako spada?” Cazaril se grohotom nasmije. „Možda i nije! Znaš kako je kad ideš na put. Sve svoje stvari pospremiš u bisage, a na kraju putovanja ti se čini da ih je dvostruko više i da vire na sve strane, iako bi se zakleo da nisi ništa nadodao...” Potapše se po bedrima. „Možda samo nisam pospremljen natrag u ovu trošnu staru škrinju jednako uredno kao što sam prije bio.” Palli začuđeno odmahne glavom. „I stoga sad iz tebe istječe poezija. Hm.”

* * *

Cazaril se ni nakon deset dana oporavka ne bi bio zasitio odmora da ga nije morao provoditi bez ljudi za kojima je čeznuo. Naposljetku je njegova čežnja za njima nadvladala odbojnost koju je osjećao prema ponovnom penjanju u sedlo te je naredio Palliju da napravi sve pripreme za njihovo zajedničko putovanje. Palli je tek reda radi izrazio svoje negodovanje zbog takvoga preuranjenog naprezanja, te ga stoga nije bilo teško razuvjeriti, tim više što je i sam žarko želio pribivati razvoju događaja u Cardegossu. Cazaril i njegova pratnja, koju su činili i vazda vjerni Ferda i Foix, putovali su po lijepom vremenu ugodnim, laganim korakom, upravo suprotno od očajnički žurnoga zimskog putovanja. Cazaril je svake večeri, dok su mu pomagali sjahati, obećavao da će sljedećeg dana ići sporijim korakom, no svakog je jutra sve nestrpljivije tjerao naprijed. Naposljetku je ponovno ugledao Zangre kako se uzdiže pred njim u daljini. Na podlozi od pahuljastih bijelih oblaka, plavog neba i zelenih polja zamak se doimao poput raskošnog ukrasa u krajoliku. Nekoliko kilometara izvan Cardegossa susreli su se s još jednom povorkom. Vojnici u livrejama provincijara Labrana jahali su cestom u pratnji triju teretnih kola i dugog niza mula

241

i slugu. Na dvama je kolima bila nagomilana prtljaga. U sjeni zaštitnog pokrova trećih teretnih kola, smotanog tako da se s bočnih strana pružao pogled na proljetni krajolik, sjedilo je nekoliko dama. Kola s damama skrenuše uz rub ceste, a jedna se od dvorkinja nagne kroz prozor kako bi dozvala jednog od jahača na čelu povorke. Labranski narednik joj priđe i prigne glavu bliže njezinoj, a potom se uputi prema Palliju i Cazarilu salutirajući im. „Gospodo, ako je jedan od vas kaštelan dy Cazaril, moja gospodarica, udova kraljinica Sara, traž... moli”, ispravi se, „da joj se načas pridružite, ako vam nije teško.” Sadašnji provincijar Labrana, podsjeti se Cazaril, bio je nećak kraljinice Sare. Postane mu jasno da svjedoči njezinu preseljenju – ili povlačenju – na tamošnje obiteljsko imanje. Cazaril uzvrati pozdrav. „U potpunosti sam na raspolaganju kraljinici.” Foix pomogne Cazarilu sjahati. Sa stražnje su strane teretnih kola spuštene stube, te dame i sobarice siđoše niz njih kako bi zajedno prolunjale obližnjim oranicama i proučile proljetno poljsko cvijeće. Sara je ostala sjediti u sjeni platnenog zastora. „Izvolite naprijed, kaštelane”, tiho mu se obrati. „Drago mi je da su nam se putevi slučajno sreli. Možete li se zadržati sa mnom nekoliko časaka?“ „Bit će mi čast, gospo.” Sagnuvši glavu Cazaril se popne u kola i smjesti se na podstavljenu klupu nasuprot one na kojoj je sjedila Sara. Tegleće su mazge polako promicale pokraj kola. Posvuda je naokolo vladao spokoj, a do njih je dopirao tihi žamor, pjev ptica, prigušeni glasovi, zveckanje uzda i mljackanje konja puštenih da pasu uz rub ceste, te povremeni prodoran smijeh služavka. Sara je bila odjevena u jednostavno skrojenu haljinu i pelerinu ljubičaste i crne boje, vjerojatno u znak korote za sirotim zlosretnim Oricom. „Primite moju ispriku”, reče Cazaril i kimne glavom prema njoj zamijetivši joj odjeću, „što nisam pribivao kraljinovu pogrebu. Tad još nisam bio spreman za putovanje.” Sara na te riječi odmahne rukom. „Prema onome što su mi Iselle, Bergon i gospa Betriz ispričali, pravo je čudo da ste preživjeli ozljede.” „Pa, da... upravo tako.” Sara mu uputi čudnovato suosjećajan pogled. „Dakle, Oricova je duša sretno prešla na drugi svijet?” upita Cazaril. „Da, preuzelo ju je Kopile. Bogovi su ga prezreli nakon smrti jednako kao što su to činili i za njegova života. Avaj, to je pokrenulo neka neugodna nagađanja vezana za njegovo podrijetlo.” „Nemojte tako, gospo. Orico je bez sumnje bio Iasov sin. Mislim da je Kopile poseban zaštitnik njegove Kuće još od razdoblja Fonsine vladavine. I zato je ovom prilikom biralo prvo, a ne posljednje.” Sara slegne mršavim ramenima. „Ako i jest, bila je to bijedna zaštita. Dan prije nego što je umro Orico mi je rekao da mu je žao što se nije rodio kao sin drvosječe, a ne kao sin kraljina Chaliona. Od svih nadgrobnih natpisa koji su skovani povodom njegove smrti njegov mi se vlastiti osobno čini najprikladnijim.” Glas joj postane za nijansu trpkiji. „Kažu da je dušu Martoua dy Jironala preuzeo Otac.“ „I ja sam tako čuo. Tijelo mu je poslano kćerki koja živi u Thistanu kako bi se pobrinula za pogreb. Eto, i on je morao odigrati svoju ulogu u ovoj priči, koja mu na kraju nije donijela mnogo zadovoljstva.” Nakon nekoliko trenutaka Cazaril dometne: „Osobno vam pak mogu zajamčiti da je njegov brat Dondo skončao u Kopiletovu paklu.” Njezine se usne izviše u gotovo neprimjetan, turoban osmijeh. „Možda će se tamo naučiti pristojnosti.” Kad je riječ o nadgrobnim natpisima, činilo se da ovoj rečenici ne treba ništa nadodati. Uto se Cazaril prisjeti nečega što ga je kopkalo, te se smjerno nakašlje. „Rekli ste, dan prije nego što je Orico umro. A koji je to točno dan bio, gospo?” Ona smjesta upre pogled u njega, a tamne joj se obrve podigoše. Nakon nekoliko trenutaka reče: „Pa, dan nakon Iselleina vjenčanja, naravno.” „Ne dan prije? Izgleda da je onda Martou dy Jironal začudo bio pogrešno obaviješten.

242

A da ne spominjem koliko su neki njegovi postupci bili preuranjeni. A osim toga... umrijeti svega dan prerano i ne dočekati vlastito spasenje zaista mi zvuči kao prokleta sreća.” „I ja, i Oricov liječnik, i vrhovni svećenik Mendenal, svi mi koji smo ga dvorili bili bismo voljni zakleti se da je Orico toga popodneva i večeri još uvijek bio živ i da je razgovarao s nama, te da je tek u osvit sljedećeg jutra ispustio svoj posljednji žalosni dah.” Netremice ga je gledala ravno u oči, a usne su joj i dalje bile razvučene u onaj isti turobni smiješak. „Stoga je Isellein brak s Bergonom nepobitno valjan.” Dakle, njezina je zasluga što je nadmudrivanje pravnim propisima palo u vodu te su buntovni plemići ostali bez izgovora za neposluh. Cazaril pokuša zamisliti Sarino cjelodnevno tajno bdijenje nad mrtvim, ledenim i podbuhlim tijelom njezina supruga. O čemu je razmišljala, čega se prisjećala u toj zabrtvljenoj odaji dok su sati beskrajno sporo odmicali? A opet joj je pošlo za rukom i taj užas pretvoriti u koristan dar za Iselle i Bergona, za Kuću Chaliona koju je napuštala. Najednom mu na um padne slika Sare kao uredne kućanice koja po posljednji put mete stare poznate prostorije svoga doma i na ognjištu ostavlja vazu s cvijećem za nove vlasnike. „Ja... mislim da shvaćam.” „I meni se tako čini. Oduvijek ste se odlikovali iznimno pronicavim umom, kaštelane.” Trenutak kasnije dometne: „I sposobnošću čuvanja tajni.” „U mojoj je službi to neophodno, kraljinice.” „Dobro si služio Kući Chaliona. Možda i bolje no što je zaslužila.” „Ali ni upola toliko dobro koliko je bilo potrebno.” Sara se složi s njim uzdahnuvši. Cazaril je uljudno upita kakve su joj nakane; izgleda da će se zaista vratiti u svoju rodnu pokrajinu i nastaniti na seoskom imanju, sretna što će moći biti sama svoja gospodarica. Činilo se da se nije samo pomirila s odlaskom iz Cardegossa nego i da jedva čeka pobjeći otamo i prepustiti ga svojim nasljednicima. Ustajući, Cazaril joj od sveg srca zaželi sreću i sigurno putovanje. Poljubi joj ruke, a zatim i ona njegove, te mu, kad je prignuo glavu, načas dotakne čelo vršcima prstiju. Cazaril je promatrao povorku njezinih teretnih kola kako uz štropot odmiče, suosjećajno se lecnuvši svaki put kad bi kola poskočila preko brazde na cesti. Chalionske bi ceste trebalo obnoviti, zaključi Cazaril, a prejahao ih je dovoljno da zna o čemu govori. Na Arhipelagu su ceste široke i ravne, kako bi se njima moglo putovati bez obzira na vremenske prilike – možda bi Iselle i Bergon trebali dovesti pokojeg roknarskog graditelja. Bolje ceste, s manje razbojnika koji vrebaju na njima, uvelike bi koristile Chalionu. Chalionu-Ibri, ispravi se u mislima, te se nasmiješi dok mu je Foix pomagao da se uspne na konja.

29

Dok se Cazaril zadržao pokraj ceste razgovarajući s kraljinicom Sarom, Palli je naredio Ferdi da pojuri naprijed, zbog čega je posjetitelje iz Taryoona, kad su naposljetku ujahali u dvorište, u znak dobrodošlice pred zamkom čekao dvorski upravitelj Zangrea i čitav niz slugu. Dok je Cazaril uz pomoć konjušara silazio s konja, dvorski mu se upravitelj nakloni. Cazaril se oprezno rastegne i gorljivo zapita: „Jesu li kraljinica Iselle i kraljinac Bergon unutra?“ „Nisu, gospodaru. Upravo su otišli u hram na obrede imenovanja lorda dy Yarrina i ustoličenja kraljinca Bergona.” Nova je kraljinica, kao što se moglo očekivati, odabrala dy Yarrina za novoga svetog generala Kćerkina reda. Imenovanje Bergona za generala Sinova reda bio je, po Cazarilovu mišljenju, sjajan potez, zahvaljujući kojem će pokraljina nanovo uspostaviti izravan nadzor nad tim važnim ogrankom vojske te ukloniti kamen smutnje među visokim plemstvom u Chalionu. Bila je to Iselleina vlastita zamisao, prijedlog koji je iznijela kad su o tome raspravljali prije nego što su ona i Bergon napustili Taryoon. Cazaril je istaknuo da, iako joj čast nalaže da dy Yarrina nagradi za odanost imenovanjem koje je toliko žarko priželjkivao, on nije mlad čovjek. S vremenom bi trebalo i položaj generala Kćerkina reda vratiti u ruke

243

vladarske obitelji. „Jao!” zavapi Palli. „To je danas? Je li obred još uvijek u tijeku?“ „Vjerujem da jest, stupniče.” „Ako požurim, možda pristignem na makar jedan njegov dio. Cazarile, smijem li te ostaviti u dobrim rukama ovoga gospodina? Gospodine upravitelju, molim vas da se pobrinete da se odmori. Pokušat će vas uvjeriti da se sasvim oporavio od nedavno zadobivenih ozljeda, ali to nije ni blizu istine.” Palli pritegne uzde i okrene konja uputivši Cazarilu veseo pozdrav. „Vratit ću se odmah po završetku obreda i sve ti prepričati.” Otkasa natrag kroz ulazna vrata zamka praćen svojom malobrojnom svitom. Konjušari i sluge hitro su odveli konje i unijeli prtljagu. Cazaril je, nastojeći zadržati dostojanstvo, odbio osloniti se o ispruženu ruku dvorskog upravitelja, barem dok ne dođu do stubišta. Kad se Cazaril uputio prema glavnoj kuli dvorski ga upravitelj dozove natrag. „Vaše su odaje po kraljiničinoj naredbi premještene u Iasovu kulu”, objasni dvorski upravitelj, „kako biste bili blizu njoj i kraljincu.” „O.” Sviđalo mu se kako to zvuči. Cazaril se rado uputi za upraviteljem do trećeg kata na kojem su se smjestili kraljinac Bergon i njegovi ibranski dvorjani, no službena ložnica koju je Bergon za sebe odabrao nije bila ona u kojoj je Orico nedavno preminuo. Iako, kako su Cazarilu objasnili, kraljinac ionako nije tamo spavao. Iselle se preselila u stare kraljiničine odaje na katu poviše. Dvorski upravitelj uputi Cazarila prema spavaonici blizu Bergonove koja je bila predviđena za njega. Netko je donio njegov kovčeg i nekoliko osobnih predmeta iz stare mu ložnice, a na krevetu ga je već spremno čekalo ruho za večerašnju gozbu. Cazaril je dopustio slugama da mu donesu vodu za pranje, a potom ih otjerao i poslušno legao na počinak. Počinak je trajao desetak minuta. Potom se nanovo ustao i odšuljao stubištem na gornji kat kako bi pregledao svoj novi ured. Putem sretne sluškinju koja ga prepozna te mu se nakloni. Cazaril promoli glavu kroz vrata odaje koja je nekoć pripadala Sarinom tajniku. Kao što je i očekivao, bila je prepuna njegovih spisa, knjiga i registara vezanih za Iselleine nekadašnje poslove, uz još mnogo novih. Ono što nije očekivao bio je lijepo odjeveni tamnokosi muškarac kojemu je naizgled moglo biti tridesetak godina i koji je sjedio za njegovim prostranim radnim stolom. Bio je odjeven u sivu halju s jarkocrvenim gajtanom preko ramena, ruho svećenika iz reda Oca, te je užurbano upisivao brojke u jednu od Cazarilovih vlastitih knjiga računa. Otpečaćena su pisma ležala raširena poput lepeze s njegove lijeve strane dok mu je s desne bila naslagana veća hrpa završenih pisama. Čovjek podigne pogled prema Cazarilu i stane ga promatrati s uljudnim, ali hladnokrvno upitnim izrazom. „Kako vam mogu pomoći, gospodine?” „Ja... ispričavam se, mislim da se dosad nismo upoznali. Tko ste vi?” „Ja sam Učeni Bonneret, osobni tajnik kraljinice Iselle.” Cazaril otvori pa zatvori usta. Ali ja sam osobni tajnik kraljinice Iselle! „To vam je privremeno zaposlenje, zar ne?” Bonneretove se obrve podigoše. „Pa, ja se nadam da će biti trajno.“ „Kako vam je dodijeljeno ovo zaposlenje?” „Vrhovni svećenik Mendenal je bio ljubazan i preporučio me kraljinici.” „Odnedavna?” „Molim?” „Odnedavna ste imenovani za njezina tajnika?” „Ima tome dva tjedna, gospodine.” Pomalo ozlovoljen, Bonneret se namršti. „Ovaj... oprostite, ali čini se da vi više znate o meni nego ja o vama.” Upravo obratno. „Kraljinica... mi nije rekla”, nato će Cazaril. Je li ga smijenila, razriješila dužnosti zahvaljujući kojoj je uživao tako veliko povjerenje? Istina, teško da će se lavina zadataka koja je nastala kao posljedica Iselleina stupanja na čelo pokraljine zaustaviti dok se Cazaril bude polako oporavljao; netko se morao njima pozabaviti. A sudeći po natpisima na pismima koja su bila spremna za slanje, Bonneret je imao prelijep rukopis. Svećenik se još više namršti. Cazaril se predstavi: „Moje ime je Cazaril.”

244

Bonneretov mrki izraz lica iščezne, a zamijeni ga osmijeh pun strahopoštovanja koji Cazarilu izazove još veću nelagodu; svećenik ispusti pero poprskavši stol tintom i žurno ustane na noge. „Lorde dy Cazarile! Počašćen sam!” Duboko se nakloni. „Mogu li vam ikako pomoći, gospodaru?” ponovi pitanje tonom sasvim različitim od onog maločas. Cazarila je ova revna ljubaznost zastrašila mnogo više nego Bonneretova prijašnja nadmenost, zbog čega se ispriča na smetnji promrmljavši nekakav nesuvisli izgovor, povuče se uz izgovor da je umoran od puta i pobjegne natrag niz stube. Odluči si prikratiti vrijeme sastavljajući popis odjeće i svih knjiga koje je posjedovao i slažući ih na police u svojoj novoj odaji. Začudo, činilo se da su svi njegovi osobni predmeti na broju. Uputi se prema uskom prozoru s kojeg je pucao pogled na grad koji se sterao u podnožju. Širom otvori prozorska krila i izvivši vrat proviri glavom van, no u posjet mu ne doleti niti jedna sveta vrana. Jesu li se nastavile gnijezditi u Fonsinu tornju i nakon što je prokletstvo prekinuto i menažerije više nema? Zagleda se u kupole hrama i odluči da će prvom prigodom otići potražiti Umegata. A potom sjedne potpuno smeten. Bio je potresen, no znao je da je to djelomično posljedica umora. Još se uvijek osjećao krhko, a snaga mu se vraćala na mahove. Rana na trbuhu koja je već počela zacijeljivati boljela ga je od jutarnjeg jahanja, iako manje nego dok mu je Dondo iznutra pokušavao rasporiti utrobu svojim kandžama. Bio je blaženo besposlen, i sama ta činjenica bila je dovoljna da ga danima drži u stanju ushićenosti i sreće. No ovog poslijepodneva to, čini se, baš i nije bio slučaj. Toliko je žarko želio što prije stići ovamo, a na kraju se neometani odmor za kojeg su svi smatrali da mu je potreban pokazao poprilično razočaravajućim. Raspoloženje mu se pokvari. Možda od njega u ovoj novoj državi, Chalionu-Ibri, neće biti koristi. Iselle će biti potrebni ljudi koji su učeniji i uglađeniji od ispaćenog i, pa eto, čudnoga bivšeg vojnika sa sklonošću prema poeziji, koji će joj pomagati da se nosi sa znatno obimnijim poslovima koje će joj donijeti njezin novi položaj. No najgore od svega – biti otpušten iz Iselleine službe značilo je biti prognan iz Betrizine svakodnevne blizine. Nitko mu više neće u sumrak dolaziti zapaliti svijeće za čitanje, ili ga tjerati da nosi tople, ali staromodne šubare, ili primijetiti da se razbolio pa mu dovesti zastrašujuće liječnike, ili se moliti za njegovu sigurnost kad bude daleko od kuće... Uto začuje štropot i buku te pomisli kako se to Iselle i Bergon sa svojim pratnjama vjerojatno vraćaju s obreda u hramu, no čak i kad se dobrano nagnuo kroz prozor, dvorište mu nije bilo u vidokrugu. Trebao bi izjuriti van i dočekati ih. Ne. Ja se sad odmaram. To je čak i njegovom vlastitom unutrašnjem uhu zazvučalo svojeglavo i mušičavo. Ne budi budalast. No bezvoljnost i premorenost su ga prikovale za stolac. Prije nego što je uspio prevladati nalet tugaljivosti Bergon mu bane u odaju, nakon čega više nije bilo mjesta za snuždenost. Kraljinac je još uvijek bio odjeven u odoru smeđe, narančaste i žute boje svojstvenu svetom generalu reda Sina, sa širokim pojasom ukrašenim simbolima jeseni o kojem je visio mač. To mu je ruho pristajalo mnogo bolje nego starom i sijedom dy Jironalu. Ako Bergon nije bio po volji bogu, onda Mu je bilo nemoguće udovoljiti. Cazaril ustane, a Bergon ga zagrli, upita kako je protekao put iz Taryoona i kako mu napreduje oporavak, te mu, niti ne pričekavši odgovor, pokuša reći osam različitih stvari odjednom, a potom prasne u smijeh zbog vlastite brzopletosti. „Sve će to uskoro doći na red. No najprije moram obaviti zadatak koji mi je povjerila moja supruga, kraljinica Chaliona. Prije svega mi recite, lorde Caze, i to u povjerenju – volite li gospu Betriz?” Cazaril stane treptati. „Ja... ona... mnogo draga, kraljinče.” „Odlično. Odnosno, ja sam ionako bio siguran u to, ali Iselle je zahtijevala da vas prvo pitam. A sada, što je iznimno važno – jeste li voljni obrijati se?” „Ja... molim?” Cazaril se uhvati za bradu. Više uopće nije bila tako rijetka kao na početku, smatrao je da se baš lijepo popunila, a osim toga uredno ju je održavao. „Postoji li razlog zbog kojeg ste mi postavili to pitanje? Iako zapravo i nije toliko važno, brada uvijek može narasti, valjda...” „Ali nije vam ludo stalo do nje ili tako nešto, zar ne?” „Ne, nije ludo. Nakon galija ruke su mi neko vrijeme drhtale pa se nisam htio porezati

245

i okrvaviti, a nisam si mogao priuštiti posjet brijačnici. A potom sam se jednostavno navikao na nju.” „Odlično.” Bergon ode natrag do vrata i promoli glavu na hodnik. „U redu, uđite.” Na kraljinčevu zapovjed u prostoriju stupiše brijač i sluga koji je nosio limeni vrč pun vruće vode. Brijač natjera Cazarila da sjedne i ogrne ga zaštitnom pregačom. Nasapunao ga je prije nego što je Cazaril stigao izustiti ikakvu primjedbu. Sluga je držao lavor ispod njegove brade dok se brijač, pjevušeći ispod glasa, prihvatio posla s britvom. Cazaril se zrikavo zagledao niz vlastiti nos dok su grudice nasapunane sijede i crne dlake uz pljusak padale u lavor. Brijač je ispuštao uznemirujuće cvrkutave zvukove, no na kraju se zadovoljno nasmiješio i nadmenom kretnjom naredio pomoćniku da odnese lavor. „Eto, gospodaru!” Njegov su umjetnički trud upotpunili vrući ručnici i hladna tinktura s mirisom lavande koja ga je zapeckala. Kraljinac ispusti novčić u ruku brijaču, nakon čega se ovaj duboko nakloni i zaputi se unatrag prema vratima mrmljajući komplimente. Iz hodnika se začuje ženski hihot. Jedan glas, nedovoljno tih, prošapće: „Vidiš, Iselle! Ipak ima bradu. Lijepo sam ti rekla.” „Da, bila si u pravu. I to poprilično lijepu bradu.” Iselle se ušulja u prostoriju uspravnih leđa, trudeći se izgledati vrlo kraljevski u bogato ukrašenoj haljini koju je nosila na svečanosti ustoličenja, no ne uspije zadržati ozbiljan izraz lica; pogledavši u Cazarila prasne u smijeh. Iza njezina se ramena Betriz, gotovo jednako raskošno odjevena, široko osmjehivala, s jamicama i blistavim smeđim očima te bogatom frizurom koja se sastojala od čitavog mnoštva tamnih kovrčica što su joj uokvirivale lice. Cazaril ju je očarano promatrao dok je poskakujući koračala. Iselle zakloni usta dlanom. „Tako mi svih pet bogova, Cazarile! Sad kad su te oslobodili te sijede živice ne izgledaš više tako staro!” „Ne izgleda uopće staro”, Betriz je jogunasto ispravi. Cazaril je bio ustao kad je kraljinčica stupila u prostoriju te im se sad objema duboko i uglađeno nakloni. Ruka mu je nesvjesno poletjela prema licu i stala pipati neuobičajeno golu i hladnu bradu. Nitko mu nije ponudio ogledalo u kojem bi mogao pregledati razlog zbog kojeg su djevojke bile toliko ushićene. „Svi smo spremni”, Bergon ih tajnovito izvijesti. Iselle, smiješeći se, uze Betriz za ruku. Bergon čvrsto stisne Cazarilovu. Iselle se ispravi i najavi glasom prikladnim prijestolnoj dvorani: „Moja najmilija i najodanija gospa Betriz dy Ferrej zamolila me da joj ukažem određeno dobročinstvo koje joj ja od sveg srca udjeljujem. A budući da vi, lorde Cazarile, više nemate oca, Bergon i ja ćemo preuzeti ulogu vašega lenskog gospodara. Ona je zatražila vašu ruku. Budući da nas iznimno veseli što naša dva najmilija podanika također vole jedno drugo, dajemo blagoslov vašim zarukama.” Držeći Cazarila za ruku, Bergon okrene svoju dlanom prema gore; Betrizin se dlan, pokriven Iselleinim, spusti na njegov. Kraljinac i kraljinica sklopiše ruke i napraviše korak unatrag, oboje se široko osmjehujući. „Ali, ali, ali”, Cazaril stane zamuckivati. „Ali ovo je strašna pogreška, Iselle... Bergone... žrtvovati ovu mladu gospu kao nagradu za moje sjedine je užasno.” No nije ispuštao Betrizinu ruku. „Upravo smo se riješili tvojih sjedina”, primijeti Iselle. Pomno ga odmjeri od glave do pete. „Moram se složiti da neusporedivo bolje izgledaš.” Bergon dometne: „A ja moram primijetiti da se ona uopće ne doima užasnuto.” Betrizine se jamice urezaše dublje nego ikad prije, a vesele joj oči zablistaše kad mu je uputila pogled ispod smjerno spuštenih trepavica. „Ali... ali...” „A osim toga”, nastavi Iselle žustro, „ne žrtvujem ja nju kao nagradu za tvoju odanost, nego joj darujem tebe kao nagradu za njezinu odanost. Tako da znaš.” „O. O, pa dobro, tako već može...” Cazaril zažmiri nastojeći sabrati misli što su mu se vrtložile u glavi. „Ali... zacijelo postoje plemići višeg roda... bogatiji... mlađi, zgodniji... dostojniji...” „Pa, da, ali Betriz nije tražila niti jednog od njih. Tražila je tebe. O ukusima se ne raspravlja, zar ne?” odvrati Bergon blistavih očiju.

246

„A ja moram osporiti barem jedan dio tvoga suda, Cazarile”, oglasi se Betriz, zadihana. „U Chalionu ne postoji dostojniji plemić od tebe.” Čvršće mu stisne ruku kojom je držao njezinu. „Čekajte”, nato će Cazaril, osjećajući se kao da klizi niz snježnu padinu, bez vuče. Niz meki, topli snijeg. „Ja nemam ni imanja ni novca. Kako ću uzdržavati suprugu?” „Namjeravam učiniti položaj kancelara dobro plaćenim zaposlenjem”, reče Iselle. „Kao što je Lisac učinio u Ibri? Vrlo mudro od vas, kraljinice, jer će na taj način vaši najvažniji podanici u prvom redu biti odani pokraljini, a ne rastrgani između krune i obitelji kao što je to bio dy Jironal. Koga namjeravate imenovati njegovim nasljednikom? Imam nekoliko prijedloga...” „Cazarile!“ Tobože ljutito, Iselle s dragošću izgovori njegovo ime uz dobro poznatu kadencu. „Pa naravno da ćeš to biti ti, koga drugog si mislio da ću imenovati? Barem se to podrazumijeva! Ta dužnost mora pripasti tebi.” Cazaril se svali na stolicu na kojoj je maločas sjedio dok su ga brijali, još uvijek ne ispuštajući Betrizinu ruku. „Odmah?” protisne slabašnim glasom. Iselle uzdigne bradu. „Ne, ne, naravno da ne! Večeras slavimo. Posao može čekati do sutra.” „Ako se dotad budeš osjećao dovoljno spremnim”, Bergon žurno dometne. „To je golema odgovornost.” Zatraži prst, dat će ti se ruka. Između onih koji su se silno trudili zaštititi ga i onih koji su bez imalo milosti i premišljanja žrtvovali njegovu sigurnost radi vlastitih ciljeva Cazaril shvati da bi ipak radije birao ove potonje. Kancelar dy Cazaril. Cijenjeni lorde kancelare. Usne mu se pomaknuše dok je njima oblikovao te slogove, a potom se razvukoše u smiješak. „Sve ćemo ove obavijesti obznaniti nanovo nakon večere”, reče Iselle, „pa se stoga prikladno odjeni, Cazarile. Bergon i ja ćemo ti tada pred cijelim dvorom dodijeliti lanac koji označuje položaj kancelara. Betriz, pridruži mi se” – usne joj se iskriviše – „za nekoliko trenutaka.” Uvuče dlan ispod Bergonove ruke i povuče kraljinca za sobom van iz prostorije. Vrata se zatvoriše za njima. Cazaril ovije ruku oko Betrizina struka i povuče je, nemilosrdno i nimalo sramežljivo, sebi u krilo. Ona zaciči od iznenađenja. „Usne, je li?” promrmlja on, i čvrsto priljubi svoje uz njezine. Zastavši nakon nekog vremena kako bi nanovo udahnula, Betriz zabaci glavu i zadovoljno protrlja prvo svoju, a potom i njegovu bradu. „Sad me više ne grebe kad me ljubiš!”  

Cazaril je tek kasno sljedećeg jutra konačno uspio potražiti Umegata u Kopiletovu domu. Pun poštovanja, ministrant ga je uveo u prostoriju na trećem katu koja se sastojala od dvije susjedne spavaonice; kad je Cazaril pokucao, nijemi je konjušar, Daris, otvorio vrata i uz naklon ga propustio unutra. Cazarila nije iznenadilo što ga je zatekao odjevenog u uredno bijelo ruho zavjetnika-svjetovnjaka Kopiletova reda. Daris protrlja bradu i pokaže prema Cazarilovu golom licu, nasmijavši se i oglasivši se primjedbom koju Cazaril nije uspio razabrati, no zbog toga nije pretjerano žalio. Čovjek bez palaca mu domahne pozivajući ga da ga slijedi kroz odaju namještenu poput primaće sobe, a potom van na mali drveni balkon ukrašen girlandama i viticama vinove loze i ruža penjačica u posudama za cvijeće, s kojeg se pružao pogled na Hramski trg. Umegat, također odjeven u čisto bijelo ruho, sjedio je za malenim stolom u hladu, te se Cazaril oduševi kad pred njim ugleda papir, pero i tintu. Daris žurno donese stolac kako bi Cazaril mogao sjesti prije nego što Umegat pokuša ustati. Daris otvori usta kroz koja izađe tek nerazgovjetan šum; Umegat mu prevede tu gostoljubivu ponudu pa Cazaril prihvati šalicu čaja, a Daris smjesta ode po nju. „Što je ovo?” Cazaril radoznalo mahne rukom prema papirima. „Je li ti se vratila sposobnost pisanja?” Umegat načini grimasu. „Kako sada stvari stoje, čini se da sam se vratio na razinu petogodišnjaka. Kad bi se bar još nešto na meni tako pomladilo.” Umegat nakrivi list papira

247

kako bi mu pokazao mukotrpnu vježbu koju su činila nezgrapno ispisana slova. „Neprestano ih pokušavam nanovo posložiti u glavi, a ona neprestano nanovo ispadaju. Ruka mi je izgubila vještinu uporabe pera... ali s druge strane, još uvijek znam svirati lutnju gotovo jednako loše kao i prije! Liječnici me stalno uvjeravaju da se oporavljam, što vjerojatno i jest istina, budući da prije mjesec dana nisam bio u stanju ni ovoliko napisati. Riječi se razbježe po listu papira poput račića, ali svako mi toliko pođe za rukom pokoju i uhvatiti.” Umegat podigne pogled i slegne ramenima ne želeći više govoriti o svojim mukama. „Ali ti! Važni su se događaji odigrali u Taryoonu, zar ne? Mendenal kaže da te je probo mač.” „Probo me od sprijeda do straga”, potvrdi Cazaril. „No mač je također odstranio lorda Donda i demona, pa je sve skupa vrijedilo boli. Gospa me je potom poštedila ubojite vrućice.” Umegat se zagleda za Darisom. „Onda si dobro prošao.” „Nekim čudom jesam.” Umegat se nagne preko stola i pozorno mu se zagleda u lice. „Hm. Hm. Kao što vidim, kretao si se u visokom društvu.” „Vratio ti se unutarnji vid?” Cazaril upita, začuđen. „Ne. Riječ je o izgledu koji ljudi poprime i koji naučiš prepoznavati.” Uistinu. I Umegat se odlikovao takvim izgledom. Izgleda da su osobe postajale čudnovato pribrane nakon što bi ih bogovi pomilovali, ako ih to ne bi sasvim izbacilo iz ravnoteže. „I ti si vidio svog boga.” To nije bilo pitanje. „Jednom ili dvaput”, prizna Umegat. „Koliko ti je trebalo da se oporaviš?” „Još uvijek ne znam točno.” Umegat zamišljeno protrlja usta proučavajući Cazarila. „Reci mi – ako možeš – što si vidio...?” Ovo nije bio tek učeni bogoznanac koji razgovara o stručnim stvarima; Cazaril je u Roknarčevim sivim očima spazio bljesak neutažive gladi za bogovima. Izgledam li i ja tako kad govorim o Njoj? Nije ni čudo da me ljudi čudno gledaju. Cazaril mu ispripovjedi cijelu priču, počevši od toga kako je naprečac napustio Cardegoss i jahao po kraljiničinoj zapovijedi. Čaj je stigao i oni su ga popili, te po drugi put napunili šalice prije nego što se pripovijest privela kraju. Daris je čučao u dovratku slušajući; Cazaril je pretpostavljao da nema potrebe pitati hoće li bivši pomoćnik lovočuvara čuvati tajnu. Kad je pokušao opisati kako ga je Gospa primila k sebi, jezik mu se zapetljao. Umegat je upijao njegove isprekidane riječi širom otvorenih usta. „Poezija... poezijom bi se to moglo opisati”, reče Cazaril. „Trebaju mi riječi koje znače više od vlastitog značenja, riječi koje posjeduju ne samo visinu i širinu nego i dubinu i težinu, te druge dimenzije koje ne znam ni imenovati.” „Hm”, nato će Umegat. „Ja sam neko vrijeme pokušavao dočarati boga pomoću glazbe, nakon mog prvog... iskustva. Avaj, nisam bio dovoljno nadaren.” Cazaril kimne glavom, pa smjerno upita: „Treba li ti – vam – išta što ja imam ovlasti zatražiti? Iselle me jučer imenovala kancelarom Chaliona pa pretpostavljam da su moje ovlasti, pa, poprilično velike.” Umegatove se obrve podigoše; kratko se nakloni Cazarilu u znak čestitanja, ne ustavši sa stolca. „Tako treba, mlada je kraljinica ispravno postupila.” Cazaril napravi grimasu. „A ja pak ne mogu iz glave izbiti pomisao na čizme mrtvaca.” Umegatov smiješak zatreperi. „Razumijem. Što se nas tiče, Hram poprilično dobro skrbi o svojim bivšim svecima i osigurava nam sve što nam je trenutačno potrebno. Sviđaju mi se ove odaje, ovaj grad, ovaj proljetni zrak, ljudi kojima sam okružen. Nadam se da će mi bog dodijeliti još pokoji zanimljivi zadatak prije nego što kucne moj čas. Doduše, po mogućnosti ne neki koji uključuje životinje. Ili kraljevsku lozu.” Cazaril napravi suosjećajnu kretnju. „Pretpostavljam da si sirotog Orica poznavao bolje od ikoga, osim možda Sare.” „Šest sam ga godina viđao gotovo svaki dan. Pred sam je kraj potpuno otvoreno sa mnom razgovarao. Nadam se da sam mu bio utjeha.” Cazaril načas pošuti. „Vjerovao ili ne, došao sam do zaključka da je Orico bio neka vrsta junaka.”

248

Umegat kratko kimne glavom. „I ja također. Na neki nemoćan način. Bio je žrtva, u to nema sumnje.” Uzdahne. „No, bio bi izniman grijeh dopustiti da žaljenje za onim čega više nema zatruje zahvalnost na blagoslovima koji nam preostaju.” Nijemi im čovjek tiho priđe kako bi odnio čajnik i šalice. „Hvala ti, Darise”, reče Umegat i potapša ga po ruci kad mu je Daris načas dotaknuo rame. Daris sakupi šalice i tanjure i otklipše van. Cazaril se znatiželjno zagleda za njim. „Poznaješ li ga dugo?“ „Dvadesetak godina.” „Dakle, on nije bio samo tvoj pomoćnik u menažeriji...” Cazaril snizi glas. „Je li već tada prošao mučeništvo?” „Ne. Tad još ne.” „O.” Umegat se nasmiješi. „Čemu takav sumoran izraz, lorde Cazarile? Ljudi se oporavljaju. To se dogodilo u prošlosti. Ovo je sadašnjost. Pitat ću ga za dopuštenje da vam jednog dana ispričam o tome.“ „Bit ću počašćen ako mi ukaže takvo povjerenje.” „Sve je dobro, a ako nije, onda smo barem svakim danom sve bliže bogovima.” „To sam i ja primijetio. Nije mi baš polazilo za rukom voditi brigu o vremenu prvih nekoliko dana nakon... nakon što sam vidio Gospu. Vrijeme kao i mjerila promijenili su se do neprepoznatljivosti.” Na vratima odaje začuje se tiho kucanje. Daris iskrsne iz susjedne prostorije i krene prema vratima kako bi propustio mladu zavjetnicu u bijelom haljetku koja je u ruci nosila knjigu. „A”, Umegat se razvedri. „To je moja čitačica. Nakloni se lordu kancelaru, zavjetnice.” Dometne kako bi pojasnio: „Poslali su mi zavjetnicu prijestupnicu da mi čita sat vremena dnevno, što je blaga kazna za sitno kršenje kućnih pravila. Jesi li već odlučila koje ćeš pravilo sutra prekršiti, djevojko?” Zavjetnica se smeteno nasmije. „Još razmišljam, Učeni Umegate.“ „Ako ti ponestane zamisli, ja ću se u mislima vratiti u mladost i pokušati se prisjetiti pokoje.” Zavjetnica nagne knjigu prema Cazarilu. „Mislila sam da će me poslati da svećeniku čitam dosadne teološke knjige, ali on je umjesto toga tražio ovu zbirku pripovijedaka.” Cazaril sa zanimanjem baci pogled na naslov. Sudeći po žigu tiskara, knjiga je bila uvezena iz Ibre. „Riječ je o vještoj pjesničkoj usporedbi”, reče Umegat. „Spisatelj prati skupinu putnika koji su krenuli na hodočašće u svetište te od svakoga zatraži da mu ispriča svoju pripovijest. Knjiga je vrlo, ovaj, pobožna.” „Zapravo, gospodine,” prošapće zavjetnica, „neke su od pripovijedaka iznimno lascivne.” „Vidim da ću s police morati skinuti Ordolovu propovijed koja sadrži pouke o putenosti. Obećao sam zavjetnici odmor od Kopiletove pokore za njezine prijestupe. Bojim se da me je uzela za riječ”, nasmiješi se Umegat. „Ja bih, ovaj... ja bih vrlo rado posudio tu knjigu nakon što završite s njome”, Cazaril će žudno. „Zamolit ću nekoga da vam je odnese u zamak, gospodaru.” Oprostivši se, Cazaril nanovo prijeđe preko peterostranoga Hramskog trga i uputi se uzbrdo, no prije nego što mu je Zangre iskrsnuo pred očima, skrene prema gradskoj palači provincijara dy Baocije. Golemo je staro kameno zdanje podsjećalo na palaču Jironal, iako je bilo znatno manje i nije imalo prozore na donjem katu, dok su prozorska krila na gornjem katu bila zaštićena rešetkama od kovanog željeza. Palača je ponovno otvorena ne samo za gospodara i gospodaricu nego i za staru provincijaricu i gospu Istu koje su stigle iz Valende. Bila je dupkom puna te je, za razliku od nekadašnje neprijazne, samotne tišine, u njoj sada vladala vreva. Cazaril navede svoj čin i razlog zbog kojeg je došao vrataru koji mu se nakloni, te ga bez daljnjih pitanja i oklijevanja uvede unutra. Vratar ga odvede do sunčane odaje visokih stropova na stražnjoj strani kuće. Tamo je zatekao udovu kraljinicu Istu kako sjedi na balkončiću sa željeznom ogradom koji je gledao

249

na mali vrt sa začinskim biljem i dvorište s konjušnicama. Ista otpravi svoju dvorkinju i rukom pokaže Cazarilu prema praznom stolcu koji je bio toliko blizu njezinom da su im se koljena dodirivala kad je sjeo. Istina je zagasita kosa danas bila uredno spletena u pletenicu koja joj je bila omotana oko glave; i lice i odjeća su joj se doimali nekako svježije, ocrtavajući se jasnije nego što ih je Cazaril ikad prije vidio. „Ovdje je jako ugodno”, primijeti Cazaril polako se smještajući na stolac. „Da, sviđa mi se ova soba. Tu sam spavala kad sam bila djevojčica, kad bi nas moj otac poveo sa sobom u glavni grad, što nije bilo često. A najbolje od svega jest da odavde ne mogu vidjeti Zangre.” Ista se zagleda prema ljupkom pravokutnom vrtu prošaranom zelenilom, zaštićenom i ograđenom. „Došli ste sinoć na gozbu u zamak.” U tom je okruženju s njom uspio izmijeniti svega nekoliko službenih riječi, te mu je Ista samo čestitala na novom položaju kancelara i na zarukama, rano napustivši slavlje. „I moram vam reći da ste jako lijepo izgledali. Primijetio sam da je Iselle bila zadovoljna.” Ista pogne glavu. „Jedem tamo kako bih joj udovoljila. Nemam želju tamo i noćiti.” „Pretpostavljam da su duhovi još uvijek prisutni. Ja ih više ne mogu vidjeti, na moje golemo olakšanje.” „Ni ja, niti običnim niti unutarnjim vidom, ali ih osjećam kao studen u zidovima. Ili je možda tek sjećanje na njih ono od čega me hvata studen.” Protrlja nadlaktice kao da ih želi zagrijati. „Gnušam se Zangrea.” „Sada mnogo bolje razumijem te sirote duhove nego kad su me prvi put prestravili”, reče Cazaril s ustručavanjem. „Isprva sam mislio da su njihovo progonstvo i propadanje posljedica toga što su ih bogovi odbacili, vječno prokletstvo, ali sad znam da im je zapravo ukazana milost. Kad bogovi preuzmu duše, one se sjećaju sebe... Umovi im sadržavaju sve trenutke njihovih života, i to odjednom, baš kao i bogovi, s gotovo jednako užasnom jasnoćom kojom i tvar pamti samu sebe. Nekima... nekima bi takav raj bio jednako nepodnošljiv kao i najgori pakao, pa ih stoga bogovi oslobađaju muke darujući im zaborav.” „Zaborav. Ta mi se maglovita nesvjesnost trenutačno čini kao sam raj. Nadam se da ću i sama postati jedan takav duh, valjda.” Bojim se da će vam biti uskraćena ta milost. Cazaril se nakašlje. „Znate li da je prokletstvo skinuto s Iselle i Bergona i sa sviju, te prognano iz Chaliona?” „Znam. Iselle mi je prepričala ono što je sama u stanju pojmiti, ali osjetila sam kad se to dogodilo. Moje su me dvorkinje odijevale za jutarnje molitve na Kćerkin dan. Nisam ništa ugledala, ništa začula ni osjetila, ali mi se učinilo da se magla što je obavijala moj um razišla. Nisam ni bila svjesna koliko me je tijesno obavijala, poput vlažne i ljepljive izmaglice na tkivu moje duše, sve dok nije uklonjena. A onda sam se rastužila, jer sam mislila da ste umrli.“ „I jesam umro, ali me Gospa vratila natrag u svijet. Odnosno, u moje tijelo. Moj bi prijatelj Palli rekao da me je vratila naopako.” Na licu mu zaigra smiješak. Ista odvrati pogled. „Otklanjanje prokletstva izoštrilo je moju bol, ali isto tako i udaljilo. Bio je to jako čudan osjećaj.” On pročisti grlo. „Bili ste u pravu, gospo Ista, u vezi s prokletstvom. Tri smrti. Spletka s brakom bila je moja pogreška, bio sam u zabludi jer sam čvrsto naumio biti u zabludi, jer sam se bojao. Vaš mi se način činio isuviše teškim. No na kraju je ipak sve završilo kako treba, čak i unatoč meni, hvala budi Gospi na milosti.” Ona kimne glavom. „Sama bih to bila učinila, da sam mogla. Moju žrtvu očigledno nisu smatrali prihvatljivom.” U glasu joj se začuo prizvuk ogorčenosti. „Nije bila riječ o... nije to razlog”, usprotivi se Cazaril. „Odnosno, i jest i nije. Riječ je o obliku vaše duše, a ne o njezinoj dostojnosti. Potrebno je od sebe napraviti kalež, kako biste bili u stanju primiti tu bujicu kad se izlije. A vi ste mač. Oduvijek ste bili poput mača. Kao i vaša majka i vaša kći – kralježnice od čelika su nasljedna crta među ženama u vašoj obitelji. Sad mi je jasno zašto nikad prije nisam zamijećivao svece. Svijet se ne obrušava na njihove volje poput valova na stijene, niti se rastvara nad njima poput brazde za brodom. Naprotiv, oni su podatni i plivaju svijetom nečujno poput riba.” Ona ga pogleda podignutih obrva, no Cazaril nije bio siguran je li to znak slaganja,

250

neslaganja ili kakve uljudne podrugljivosti. „Kamo ćete sada?” upita je on. „Mislim, sad kad vam je bolje.” Ona slegne ramenima. „Moja je majka sve krhkijeg zdravlja. Pretpostavljam da ćemo zamijeniti mjesta i da ću se ja brinuti o njoj u dvorcu u Valendi kao što se ona brinula o meni. Najviše bih voljela otići nekamo gdje nikad prije nisam bila. Ne u Valendu, ne u Cardegoss. Na neko mjesto gdje nema uspomena.” Cazaril nije imao nikakvu primjedbu na to. Pomisli na Umegata koji duhovno čak i nije bio nadmoćniji od nje, ali je iskusio toliko gubitaka i patnje da mu je oporavljanje postalo gotovo rutina. Isti valja proživjeti još dvadeset godina kako bi pronašla vlastiti način postizanja takve ravnoteže. Kad je bio otprilike jednake dobi kao Ista sada, dok je pokušavao izbaviti slomljeno tijelo svog prijatelja od tko zna kakvoga strahotnog događaja koji ga je skrhao, možda je i Umegat psovao i lelekao jednako tako srceparajuće kao i ona, ili je proklinjao bogove jednako nesmiljeno kao i ona svojim ledenim tišinama. „Morat ću vas upoznati s mojim prijateljem Umegatom”, reče on Isti. „On je bio svetac čiji je zadatak bio čuvati Orica od zla. Sada je bivši svetac, kao i vi. Mislim... Mislim da biste vas dvoje mogli voditi jako zanimljive razgovore.” Ona rastvori dlan, suzdržljivo, niti ohrabrujući ovu zamisao niti poričući mogućnost njezina ostvarenja. Cazaril odluči da će se kasnije pozabaviti njihovim upoznavanjem. Nastojeći joj skrenuti misli na radosnije događaje, Cazaril je upita o Iselleinoj krunidbi, na koju su Ista i ponosna i nestrpljiva provincijarica pristigle u zadnji čas. Dosad je već četvero ili petero ljudi zatražio da mu je opišu, ali se još uvijek nije zasitio prepričavanja. Ona se nakratko razvedri i osokoli, a lice joj se smekša i oči zablistaše od radosti zbog kćerkine pobjede. Teidezove se sudbine nisu dotakli, kao nekim prešutnim dogovorom. Danas nije bio dan za dirnuti u takve još svježe rane, jer bi se inače mogle raspuknuti i nanovo prokrvariti; bit će dovoljno vremena za razgovor o izgubljenom dječaku nekom drugom prigodom, kad se Isti vrati snaga. Naposljetku Cazaril pogne glavu spremajući se poželjeti joj ugodan dan. Ista se, najednom grozničava, nagne naprijed kako bi ga dotakla, po prvi put u životu, po ruci. „Blagoslovi me, Cazarile, prije nego što odeš.” Ostao je zatečen. „Gospo, ja nisam ništa veći svetac od vas, a svakako nisam božanstvo da mogu zazivati blagoslove kad mi se prohtije.” No s druge strane... nije bio ni kraljinčica, pa je svejedno otputovao kao njezin opunomoćenik u Ibru i sklopio zakonski obvezujući ugovor u njezino ime. Gospo Proljeća, ako sam Ti ikad služio, sada podmiri dug što mi ga duguješ. Oblizne usnice. „Ali pokušat ću.” Nagne se naprijed i položi dlan na Istino bijelo čelo. Nije znao otkud su te riječi potekle, ali su mu svejedno navrle na usta. „Ovo je istinsko proročanstvo, istinito kao i sva vaša prethodna. Kad duše uziđu na nebo u slavi, vaša neće biti prezrena ili otrgnuta, nego će biti ukras u vrtovima bogova. Tada će čak i vaša tama biti dragocjena, a sva će vaša bol postati svetom.” Sjedne natrag na stolac i naglo zatvori usta, potpuno preplavljen bujicom straha. Je li dobro, je li zlo i naopako, jesam li ja budala? Istine se oči ispuniše suzama koje nisu potekle. Dlan, kojeg je stisnula u šaku i položila na koljeno, ostade nepomično ležati. Ona pogne glavu u znak prihvaćanja, nespretno poput djeteta koje se po prvi put sprema zakoračiti. Drhtavim glasom reče: „Jako ste vješti u ovome, Cazarile, za nekoga tko tvrdi da je tek početnik.” On teško proguta, kimne glavom, nasmiješi joj se, oprosti se od nje i izjuri van na ulicu. Dok se penjao uzbrdo, korak mu se produži unatoč strmini. Njegove će ga dame čekati.

251

Chita(m) team 09/2013(pročitana i sređena verzija 12/2013)

252