luko paljetak - društvo dubrovačkih pisaca - naslovnica · u kosu, u sandale, nastojat ću što...

Luko Paljetak

TISUĆU ŠIBA PREKO USTA

Društvo dubrovačkih pisacaUlica Svetog križa 8, Dubrovnik

www.dupisci.hr

BIBLIOTEKA MIRAC knjiga br. 6

UrednikBoris Njavro

ISBN 978-953-7835-21-7

CIP zapis dostupan u računalnom Skupnom katalogu hrvatskih knjižnica pod brojem 541010046

Dubrovnik, 2014.

Luko Paljetak

T I S UĆU

PRE KO

Š I BA

USTA

Društvo dubrovačkih pisaca

T I S U Ć UŠ I B AP R E K OU S T A

~ 7 ~

tisuću šiba preko usta

JEZIK

Zapisat ćemo ono što pamtimo na kožuglatku i njegovanu, sve drugo ćemo nožu

prepustiti kad dođe vrijeme da riječi nađuusta za svoje nove podvale koje neće

doprinijeti novom poretku novih stvari,propali smo u noge i sada to nas kvari

u letenju, u hodu, u padanju, zar imau ustima još išta što nije jezik, stavi

svoj mi, zamijéni ovo krkljanje, ovu nijemublagodat, tvoj je jezik i inače u svemu.

~ 8 ~

luko paljetak

PJESMA S KRAJA LJUBAVI

Primi me jednostavno kao što primaš kišu,u kosu, u sandale, nastojat ću što tišu

pjesmu ti izgovorit, možda i neće mojabiti jer ni ti nisi, premda si bila, dugo,

ne poričem, tvoj ì ja jesam i nisam bio,čiji sam ne znam, možda najvažniji moj dio

pripada tebi, ili pripast će, uzmi ovekapi što nude ti se dok kao kiša padam

u tvoju suhu kosu, pokisni, bit ćeš vlažna:između sviju stvari ta posebno je važna.

~ 9 ~


SKAKAVCI

Htio bih nešto reći o skakavcima, hvaluzasluženu im dati, i onim koji valu

morskome nalik znaju nahrupiti i onimšto pojedinačno se pojave kao vješti

skakači s jedne točke do druge točke svijetai njihova i našeg, naizgled to je šteta

što čine, a u stvari neizmjerna je koristtaj njihov rad i zato hvalim ih; sve po redu

pojedu: lišće, cvijeće, godine i trenutke,i najljepše je to što urade sve to šutke.

~ 10 ~

luko paljetak

DOBA NOVOG CVIJEĆA

Ponovno ćemo ući u doba novog cvijećaa nismo stabla, nema nikoga tko se sjeća

iménā onih rijeka kada smo stigli konjepojući slanom vodom koja je zatim more

postala za nas: plivaj, kralježnico, u smjeru nepostojećih zvijezda, a ima ih, tu vjeru

jezikom ti u usta stavljam, u tijelo dušu,u dušu tijelo, čamac na krhkom staklu dánā,

trepavicama dugim zavèslaj prema novimzvijezdama, obavili sve smo, baš sve, na ovim.

~ 11 ~


OČI

Zaposlio sam oči u tami, sada zorazatekla me, iz m ne, kao iz nekog mora,

vadi sve svoje iskre ugasle, sada s kožepadaju kapi znoja staklenog, ovu tamu

ostavljam tebi ispod uzglavlja, tu ću sanposijati da nikne do neba, da ga dan

nijedan dohvatiti ne može, ako ištazamislim ti ostvari, jer mene jesi; noćas

to nije samo noćas, ima ga i za danekojih još nema, zasad ne dopuštam da svane.

~ 12 ~

luko paljetak

NEDAVNO LJETO

Još živimo od ljeta nedavnoga, a svecibudući čine čuda još neviđena, reci

sjećaš li se još onih trešanja, moje snagekoja je sada samo pjesma a nije sjeme

ni za kćer ni za sina, sunce je samo zrnoubačeno u oko, sve ostalo je crno

i možda ljubičasto, takve su tvoje vene:dopusti mi da plovim od mene pa do mene,

od tebe pa do tebe, lutalica sam, hodamtek zato da još malo prašine putu dodam.

~ 13 ~


LUTKA

Vraća se hladno doba godine, srce, plànikao što plane cvijeće šipka na svakoj grani

u vrtu, kao srce Krista na staroj sliciu sobi moje majke koja je sad u srcu

Njegovom, a ja gorim u staroj peći oveljubavi koju više nitko od nas ne zove

ljubav, odradili smo to strašno doba dušei nokata i sada srce je samo lutka,

uzmi je, uspavaj je na koljenima, kucajna neizvjesna vrata njegova, ili pucaj!

~ 14 ~

luko paljetak

SLIKA IZ MLADOSTI

Poći ćemo u brda, ali raspustit kosumorat ćeš da se vjetar uhvati u nju, rosu

do koljena ćeš gazit u zoru kada dođeiznenada u oči, iznutra, kao slika

iz mladosti: na trešnju penjemo se, a tuđavelika ta je trešnja, misao mnogo luđa

javlja se: sve do jedne pojedimo! na brdopenjemo se, na trešnju nalik je, vrlo tvrdo

kamenje te u rebra bode dok ja se nebaigram a ti se igraš zemlje, a sići treba.

~ 15 ~


CRNE ZVIJEZDE

Od poljubaca naših ispadaju mi zubii sad ih nemam, možda i lažem, tko god ljubi

izgubi nešto, neki svoj dio, ali steknenebo i boga koji izgubi i sam dio

sebe i čitav život potražuje ga nama;kad bi se opet mogla ponovit ona tama

sklopljenih zjena, prije poljupca, prvog; neće:stare su tame nove zamijenile nam tame,

potrebne su nam nove zvijezde, jer ova trnepresporo, nove zvijezde potrebne su nam - crne.

~ 16 ~

luko paljetak

OPOMENA

Pazi da zvijezde nisu previsoko nad tobom,čovječe, dok se dižeš iz jednog groba grobom

drugim da zamijeniš ga, da zvijezde dio tvoje prehrane budu dok se svagdanjim kruhom hraniš,

da tvoje žlijezde uđu u zvijezde i da sjajemizjednače se s njima, laj na njih (i ja lajem

na sebe), i požèli redom sve svoje željekad počnu padat zvijezde, nek ti svejèdno bude

ako ne ostvari se nijedna, zvijezde, p zi,sve su od tvog praha, pažljivo putem gazi.

~ 17 ~


SAN

Ako me ipak nađeš to neću biti ja,to bit ćeš ti, u stvari to bit će istog sna

blizanac san u našim očima, svi će htjetisanjat taj isti, ali ja neću im taj isti

savjetovati, stojim na mjestu koje nemaimena, ima samo potrebu (to je nijema

potreba) da ga točno izgovorim, da jeziknamjestim točno prema jeziku tvome, da ga

izgovorim u prazno jer tu sam, tu se nećuizgubiti, svi koji traže se tu se sreću.

~ 18 ~

luko paljetak

VODA

Odjednom potekla je voda i nitko nijespasio se do koga stigla je, možda prije

i jest a sada, evo, spasila se tek prasadi starica na stablu, gledala je u nasad

uništeni i rekla: Bilo bi puno ljepše da nisam živa; voda neko je vrijeme rasla,

zatim se vrlo sporo povlačila dok svojekorito nije našla, starica je sa stabla

nekako sišla, prasad brojeći s malo tugerekla je: Jedno treba zaklati, nema druge.

~ 19 ~


ZID

Bila bi čista ludost ne reći da te volim,a reći još i veća, trebalo bi me golim

po goloj, ali to je zastarjela metoda,pametno ću te voljet, jezikom koji ništa

ne govori ti nego struže te, s kože skidanaslage prošlog svijeta, dotjera te do zida,

stjera u kut i onda tek onu čistu ludostkaže ti, ali ti si već s one druge strane,

međutim čitav zid se oduševi, sav blista;ne reći da ga volim bila bi ludost, čista.

~ 20 ~

luko paljetak

JAJE

Kažem ti: ti si jaje, a tebe nije brigahoćeš li razbiti se, druge se kao knjiga

otvore i sve počne iznova; možda ne znašgovoriti jer ti si jaje i kao takvu

u jednoj pa u drugoj ruci te držim, slutimemancipirat ćeš se, udružit se sa žutim

leptirom koji već je trepetom svojih krilaprouzročio potres u Čileu i mene

srušio, zadrhtala čak i vitrina sva je,a ti si samo rekla: Ne boj se, ja sam jaje.

~ 21 ~


POLA TABLETE

Pa i mi bismo mogli, pomislim, čak i nogedonekud dođu, tada ponestane im sloge,

svaka na svoju stranu otiđe, ostanemorascijepljeni na dvoje, u dvojbi, kao ptica

između svojih krila koja i dalje lete,jedno na sjever, drugo na zapad, kao dijete

pogledaš me i meni jasno je gdje te boli,pa čak i zašto, dam ti pola tablete, drugu

polovinu ja uzmem, a cijelu preko noći,ako bol sada nije došla znam da će doći.

~ 22 ~

luko paljetak

KONCERT

Čistačica na kraju koncerta mete notei plače: Ne znam zašto u naše se živote

uvlače ti klaviri i gaze naše tugečizmama, ili bosi, i igraju se s našim

živcima, violine posebno, ispod bradeosluškuju nam žilu kucavicu, ukrade

ponešto svaka, oči zaklopi nam, do rubadovede nas i gurne u bubanj, truba onda

oglasi se i svi se raziđu, tko god može,a može, trebalo bi da ode gol do kože.

~ 23 ~


CILJ

Cilj automobili imaju a njih vozebesciljni jer i ceste takve su: redak proze

pa onda neko lirsko mjesto što svi ga brzopreskoče, zatim redak proze do samog cilja;

govorim ti, ne žúri, u meni ceste nema,prolazi se kroz šumu, koràčaj bez dilema,

bez cilja - ubojice svih želja, on će poćiza nama, ali stići neće, jer mi smo tada

već n dohvatni, ljepši od svakog cilja, takomožemo stići svugdje, vidjet ćeš, to je lako.

~ 24 ~

luko paljetak

SLIKA

Točku po točku sve se smjestilo u tu sliku:roditelji i djeca što trče, dižu viku,

ljuljačka koja njiše djevojčicu što želinavečer dohvatiti mjesec, a sada sunce

hvata u modre oči, i dječak na biciklu,i pas mješanac, čista radost za zjenu sviklu

na slike druge vrste (bolje da na njih sadane mislim); gledajući te mlade žene s malim

djevojčicama mislim kako bi bilo krasnoda sam bar jednoj od njih otac, a nisam, jasno.

~ 25 ~


VJEŽBA

Trebalo bi se češće zaljubiti, bar malo,za vježbu, da se srce ne opusti, da salo

ne osvoji ga, da se opet na ništa drugone misli nego na to, da pomno se i dugo

u cijelom tijelu mjesto pripremi kada dođevelika neka ljubav, da pluća budu spremna

i bubrezi i mjehur i štitnjača, jer ljubavdođe i, ako vidi da nismo spremni, ode,

a ne dođe li, preko toga je lakše preći:trudili smo se, voljni bili smo, možeš reći.

~ 26 ~

luko paljetak

CVIJEĆE

Istinu trebalo bi govoriti u travi,u cvijeću treba laži pričati, kao pravi

političari, cvijeće i kada cvjeta laže,i kada ga u posjet nosimo, i u vazi,

a trava raste, konj je pojede; zar je konjistina? ili krava? pogine konj u ratu,

a krava se u mlijeko pretvori, ali majkaradije doji dijete, istinu prati hajka

i trava, cvijeće cvjeta, kad vodim te u travuti òd mene cvijet tražiš i posve si u pravu.

~ 27 ~


JEZERO

Između prsta negdje izgubim te, procuriša nisi pijesak nego vrijeme si, zato žuriš

a ja sam spor, polako osvajam tvoje Alpe,zlatorog na me motri i sumnjičavo prati

svaki moj korak, tu si, jezero si gdje perešareno rublje nebo, zatim se golo vere

uvis do prve zvijezde večernje, onda tinjakao što i ja tinjam ovdje u ovoj tami

ljubaznoj kao malo kazalište za lutkegdje vječnost neprestano izgovara trenutke.

~ 28 ~

luko paljetak

MEDVJED

Možda sam nekad bio Japod, a možda Hetit,nekako mi se čini da jesam, ali sjetit

nikako se ne mògu zašto i gdje, a uvijeksjetim se, kad mi kažeš magarče, da sam zbilja

magarac bio, da sam njakao cijelu noćivanjsku i da si me grlila, da tu moć

još imam; kad mi kažeš medvjede znam da biopravi sam medvjed, onaj mekani, tvoj, od pliša,

sjetim se i da bio ono sam što sam sadai zato mogu biti sve što mi na um pada.

~ 29 ~


ŠUMA

Od šume treba tajne učiti, kamen šutnjuu unutrašnje uho šalje nam, tama lutnju

ispunjava na način drukčiji nego sobuu kojoj starci leže kao u grobu, sami,

a srce im je zrela rajčica; violinebile su nekad stabla i svaka katkad vine

toliko se visoko da slušatelji nekiviše i ne vrate se na svoje mjesto, nikad,

ostanu; ostanimo tu i mi, dok se može,nije baš uvijek posve ugodno ispod kože.

~ 30 ~

luko paljetak

STAN

Odjednom neobičan postane i broj soba i smještaj, i po danu; čak se u noćno doba

u njima lakše snaći: ostavim te za stoloma nađem te na krovu, ljutiš se, kažeš: juha

ohladila se; vrata prozor su, prepun nebapodrum je, pokućstvo je u dvorištu i treba

jedan po jedan komad pažljivo pripitomitponovno, posebice postelju, noćnu lampu

presaditi u dnevnu; ne vjeruj, premda pišeda trosobni to stan je: tu je bar soba više.

~ 31 ~


ZVIJEZDE

Padaju zvijezde, ì mi padajmo s njima, dublje:one su zublje nama, a kome smo mi zublje?

ne znamo; želje same ispune se do rubai preliju se, usne osuše se i cjelov

treba im dug i vlažan i iskren, barem dijelom;obave samo dio posla, sve drugo tijelom

dovršit treba: izbu obasjat svjetlom takosnažnim da tamničari izgube vid i pamet

i uniformu; dođi, padajmo da što bližebudemo, nije važno tko više je tko niže.

~ 32 ~

luko paljetak

LIST

Ako u stablo uđem hoću li biti listili ću biti jesen pa list će tada, čist,

pasti na moju glavu? i moja glava padau san, a čiji? negdje postoji mekan jastuk

za moje noge, noge umorne što te gaze,stazice moja, ženo; nisu to samo fraze

ako ti kažem: ženo moja, jer mnoge nisu;ako u lišće uđem izići možda neću

dok ne sruši me jesen, a tko je to, zar znam?padat ću ali neću, padajuć, biti sâm.

~ 33 ~


EUROPA

Ulazim ú te kao u Europu, strepim,međutim ti me mamiš očima svojim lijepim

koje na t bi svuda otkrivam kao zvijezde,pridodajem im svoju, negdje u svoju tamu

smjesti je, jer si nebo, ja oblak sam što samoprolazi, ti si tama u svijetlu, svijetla tama,

knjiga u koju riječju ulazim da bih tijelopostao, ali nisam, rasplinut sam u maglu,

u tlapnju; ú te kao u Europu, evo,ulazim posrćući na desno i na lijevo.

~ 34 ~

luko paljetak

SADA

Bilo bi tako strašno…, bilo bi, ali sadajoš strašnije je: evo, sve manje dánā pada

u onu staru klopku, sklopku od ovog menei ove tebe, još je strašnije jer je nebo

crvenije od sviju pobuna i od svijuzastava, jer je hladan vjetar na kojem viju

svu svoju krv, u tvoje podočnjake od ružaulazi neko drugo vrijeme i neki drugi

početak koji s kraja počinje, da se nijeljubilo sve bi bilo užasno, kao prije.

~ 35 ~


VJETAR

Ako je vjetar duša, čija je? čije tijelotraži da ponovno ga nastani, čije ždrijelo

treba joj da se ljubav izbaci kao izmetslatki iz srca, ne znam, ne govori mi nitko

ništa u vjetru, pušta vjetrove katkad, višene dobijem, a ipak vjetar je duša, piše

slovima, jasnim, kôsim u trave nešto nalikna povijest ovog svijeta u kojem osim njega

ostati neće ništa drugo, zbog toga dušavjetar je, vladala bi inače samo tmuša.

~ 36 ~

luko paljetak

OSTATAK ZORE

Na kraju dana uvijek nađe se malo zore,ostane, tko zna zašto, tame se dana bore

s njom sve do noći, nove noći što svoju zoruodgaja vrlo strogo, kao besprizornicu

u popravnome domu, vidim u tvojoj zjeniponekad taj ostatak, dovoljno to je meni

i mojoj tami da se zabavi tvojom, blistašna neočekivanim mjestima, sve što svane

dotakne te na način na koji ja ne mogu,ne uspije mi, možda zato što počnem s nogu.

~ 37 ~


CESTA

Lijepa je ova cesta niz koju neće proćinikada naša kola, niz koju neće moći

povući konji čéze iz kojih se na sijenugledaju zvijezde prve i posljednje na nebu,

govorim konju, ali on točan prijevod želi,a konjski više ne znam, neprestano u zdjeli

čela sve moje riječi glože se kao gnjide:Pa kuda ćemo, konju, i dokle, kamo vodi

ta cesta? pitam; šuti, slutim da zna što slijedi:sve rujnija je krv nam, zora sve više blijedi.

~ 38 ~

luko paljetak

MLADE ŽENE

Prolaze mlade žene, zamìrišu u hodu,a zatim iznenada na isti način odu,

ostane samo onaj miris u zraku, znakda se tu nešto milo zbilo zbog čega ima

smisla sva povijest, trava, stablo i cvijeće, voće; prolaze mlade žene i svaka od njih hoće

nekamo, samo miris ostane nakon toga,ne dugo, zatim opet dišemo teški zrak

u pluća, mlade žene prolaze, ali kamoidu, to nitko ne zna, to znaju one samo.

~ 39 ~


VRATA

Dopusti mi da uđem na vrata kojih nema,a bez njih kuća nije kuća i sasvim nijema

ostaje noć, ne mogu ostati ispod zvijezdanikako, svaka pada u neku moju ranu

iz bitaka za zemlju manju od moje sjenena zidu; ako uđem imat ćeš barem mene,

sebe već imaš: mene zatvòri! tvoj je mirisodvratan, ali ruže tako mirišu, mrtvi

također, intenzivno; vrata otvori, kućada se razleti leteć’ na oba krila pluća.

~ 40 ~

luko paljetak

STRANAC

Uđem u sobu, stranac neki u moje imeveć je sve obavio, ostaju meni zime

i snijeg na koji pada perje iz moga tvrdogjastuka, prapticu sam sanjao kako nosi

u gnijezdo sijede vlasi, jesu li bile mojeili je onaj stranac vlasulju takve boje

imao da i tèbe zavara, tebe mladuu sada nedostupnom dijelu tvog tijela? ne daj

da nadmudri te, ja sam ukrao sve, i tebei zimu, sve, i zato sad me i ljeto zebe.

~ 41 ~


KRUŠKA

Iznènadi me pogled na krušku, kako kliziniz njezine obline; osjećam da smo blízi,

voće smo, zar ne, voće, a tko će koga jestiodlučit ćemo potom; kada na tvoju golu

stražnjicu oko bacim jasno je da si voćei da ga mora onaj pojest tko zbilja hoće

istjeran bit iz Raja, a jesam: nigdje nisamnaišao na neku dobròdošlicu, zato

zaklapam oči često i na taj način vidimono zbog čega zatim nimalo se ne stidim.

~ 42 ~

luko paljetak

SVEMIR

Sami smo kao svemir, a svemir smo i samii mnogi će se zato izgubiti u tami

zvjezdanoj, našoj; treba pohvatati sve malelisice: jedu grožđe a poslije se žale

na karijes; zubari spašavaju nam usta,poljupci zatim dođu i prođu kao láva,

u pepelu nam nađu odljeve, nemoj rećida sam ti bio prvi: ako sam bio treći

sretan sam; kao svemir sami smo, barem takavja sam, zbog toga možda i jesam tako dlakav.

~ 43 ~


EKSTAZA

Možda je ovu cestu zahvatila ekstaza,pođimo drugom, ima ovdje i drugih staza

za hod, za riječi koje nemaju nekog smislakada izgovore se, voljeti treba takve,

donekle ići, zatim skrenuti, svatko mudarskrene kad može, nitko izbjeći neće sudar

sa zrcalima, slušam kako se širi miriskočnica tvojih, jedem posljednje tvoje mlade

godine, pijem, ali trijezan sam poput kakvaovrhovoditelja, srećom ti nisi takva.

~ 44 ~

luko paljetak

SKAKAVAC

Upao je odjednom u zdjelu hladne vode, spasio sam ga pa se domogao slobode

koja je imanentna skakavcu gdje god skoči;ne hvalim tim se djelom, možda to ipak uđe

u neki popis mojih zasluga, ako trebanekome takav popis; ako me itko s neba

i pohvali, sa zemlje neće, zbog toga tomei ne nadam se, nego, skakavče, ì mene se

sjeti kad skočiš preko zida, u stilu pravomsvladaš ga ti, a ja ga probiti moram glavom.

~ 45 ~


DOBRO UGOĐEN KLAVIR

Bila si kao dobro ugođen klavir, Bachbio sam povremeno i bilo me je strah

u pravom času stavit na pravu tipku prst,to s jedne strane fuga bila je, a tokata

s druge, na trećoj strani bili su prvi daniproljeća: ne znam kako mogle na istoj grani

pjevat su one ptice! oboje sada klavir dobro neugođen smo, dahtanja našeg zvuk

neugodan bi bio svakome tko bi čuoinvenciju tu našu dvoglasnu, taj naš duo.

~ 46 ~

luko paljetak

NOĆ

Noć je, noć dùbokā je, mogli bismo zvjezdòvat,a ne možemo, nije ta tama za to, psovat

mogli bismo, pretvarat u zvijezde svoje psovke,a ne možemo ni to, usne su nešto drugo

učile, ali sada spremne su, kad me strasnopoljubiš to je psovka, ali to shvatim kasno:

pomislim da je zvijezda upala u moj mrak;ako jest možda mogu naučit je da pliva

kao dvodihalica ù meni, da smo jačimogli bismo zvjezdòvat, ako to nešto znači.

~ 47 ~


TAJ JEZIK

To je taj jezik što me govori, i ja njegatakođer, to su dugi koraci preko snijega

godina različitih; govòri me u sebi, ti koja tako često galamiš, na svoj jezik

postavi one davne pobune svoje kože,samo se tako, katkad, ipak razumjet može

zbog čega se tvoj jezik pretvorio u moj,a moj u tvoj (ne posve); prepùstimo se šutnji;

govòri onu sebe, mene i sebe, višei neće biti važno tko kome jezik siše.

~ 48 ~

luko paljetak

LJETO

Ljeto još traje, ipak osjećam neki hladna ovoj svojoj strani, htio bi biti mlad

u očima još nekih za koje ljeto nikad ne prolazi, hladnoća priziva staru vatru:

što će izgorjet? tko će bit spaljen? samo prahgusti će pokrit nebo potpuno; ako strah

osjećaš, osjećaš ga s právom, i ja se bojim,premda se pravim hrabar, a nisam, ti to znaš,

još hrabriji sam, jesam: smij se ti, samo smij, ako si sunce - znam ja da jesi - grij me, grij.

~ 49 ~


DJEVOJČICA

Nećemo, ali zbilja nećemo, nego to ćesamo od sebe doći kao što dođe voće,

kao što dođe kiša, kao što dođe pjesmana usta i na uho, na leđa kao mala

djevojčica, jer dugo hodala je i treba nosit je, ali ona zapravo sve do neba

produžuje nas; zbilja nećemo, nego doćito će od s be, sámo, sami ćemo iz noći

nositi riječi dâna, ne jednog, nosit maludjevojčicu, jer dugo plesala je na balu.

~ 50 ~

luko paljetak

TAMA

Čitave noći noć se događa, noć što trajei danju sve do noći sljedeće, mjesec laje

na kradljivce bombona, na život koji prođekroz život kao trava kroz vjetar, ako oči

otvoriš prije zore vidjet ćeš da se tamarazmakla da te primi u kalup, a kad sama

ostaneš vidjet ćeš me u sebi gdje se borimza práva svake noći, borim i stalno gasim

svjetiljke što se danu uporno drsko nude, a dan uspavljuje nas: samo nas tame bûde.

~ 51 ~


GROZD

S božjega pupka visi grozd, òd njega tko pijebožji je, a mi ljudi žedni smo, svi, zar nije

i zà nas to, zar nije i zà nas taj bog, nas je stvorio i za s be i za nâs, visi grozd

njemu i nama iznad glave i iznad srcai pada; zastave su crvène jer svud štrca

zajednička krv naša, obriši dobro usnekad piješ, da te mogu poljubit posve čistu,

ja krvav, božjim vinom pojen a ipak žedan,između mnogih koji tvoji su samo jedan.

~ 52 ~

luko paljetak

GLAZBA

Ponekad čujem glazbu u sebi, to si ti,to si ti, znam da jesi, mogu nabrojit tri

razloga za to: tebe, mene i ono neštoizmeđu nas, ti bolje znaš što je to, ja samo

postojim, ja sam stablo, ponekad čak i sjenanjegova koja pada na lice lijepih žena

i ružnih, kao šminka i jesen; kad me dirašprstima, s obje ruke i noge, ti me sviraš

svom koljenu i uhu, lukav si i prepredensvirač, višèstruk, ja sam na jednu žicu sveden.

~ 53 ~


SUNCE

Obradovah se suncu i sad se evo kajem,možda se zato odmah i sakrilo; što dajem

ja njemu? zbilja ništa, prošli su oni danikada sam vjerovao da svakoga se jutra

zbog mene penje iznad visokog onog brdai da me gleda, sada znam da se sa mnom sprda

i ništa drugo, zašto i ne bi? zato volim oblake, kada nebo prekriju posve, sivi,

likujem, ali nisam dosljedan, kad se opet pojavi sunce htio na njega bi se popet.

~ 54 ~

luko paljetak

DIVLJI ŠIPCI

Na cestu divlji šipci vise, ej srećo dugihkoraka, nego dani sve kraći su a drugih

hoće li biti? šipci pucaju, smíju li se? smíju se, reklo bi se, i mi, tim istim smijehom

njihovim, neko vrijeme, a zatim oni našim; svukao bih se, ti ćeš pomislit da te plašim željom, a ja ih nemam, više sam gol pod ovomodjećom nego ikad kada je skinem; šipci

pucaju da se cesta okani dùga puta,a neće, nešto hladno iz nje je praznu guta.

~ 55 ~


TISUĆU ŠIBA

Tisuću šiba preko usta, i još pedeset po tabanima, to sam zaslužio, na treset

miriše nešto ispod koljena tvojih, ondjegdje su se srne nekad pojile znojem našim

destiliranim, rajskim, radničkim, svaku kaznuprihvaćam, više se i ne sjećam zašto, praznu

papiru sve se više divim i snijegu, cvijećui dalje povremeno govorim: cvati! tebi

također, sebi ništa; govorim sebe, imam razloga: preko usta tisuću šiba primam.

~ 56 ~

luko paljetak

OVO

Ne mora ovo ništa značiti, premda nebuoblaci znače puno, najviše kad ih zgrebu

dani očekivane vedrine; ove riječi bile su nekad one, pamtiš ih, sada stoje

i čekaju da dođu na red u stihu nekom a potrebne mu nisu ni bile, glatko s rijekom

i vrbama u oči uđe i on, zar nisamušao i ja k tebi ljestvama? zbilja ovo

ne mora više ništa značiti, ako znači,znači li da je nebo slabo a oblak jači?

~ 57 ~


PLAHTE

Onda kad smo se sreli životinje su bile uvjerene da jedna od njih je bog, sad cvile

zajedno s nama; koja od njih je bog? u svakoj ostavio je neku potvrdu da se bio

i s njima; onda kada susreli smo se pticei plahte uvjerene bile su da je lice

na jednoj ostavio, na kojoj? ptice moždato znaju, ali plahte oprali smo u stroju

po nekoliko puta i sad su čiste, bijele:na kojoj još je lice njegovo znati žele.

~ 58 ~

luko paljetak

KONJI

Izgubljeni u magli konji su, stoje, ržu,šibaju repom nešto nevidljivo im, bržu

čekaj zoru, čilu; konji, ej konji, vamajezdi sve, ja sam pješak, naši su horizonti

posve nepodudarni, razilaze se, bježepreda mnom, vaši svi su već iza vâs, svi leže

pod nogama vam, samo skakavca uzjahatimogao bih, od sada ni on ne trpi uzdu,

ej konji, morat ću se okrenut nečem bržem;razilazi se magla, vâs nema, sâm sam, ržem.

~ 59 ~


SAMOĆA

Kako se ta tišina ponekad glasno čuje,a ponekad je nema, nestane negdje, tu je

a nema je, samoću nađe pa njih se dvijeprošetaju kroz srce kao kroz napušteni

lunapark, čujem jednu pa drugu ovog trena,poslove dana jutro obavlja, ali sjena

ostaje, i samoća, i sad je točno mojevisine, iste boje očiju, vlažnih kao

i pseće, kada sâm sam na tebe mislim, kadana tebe mislim, nisam sâm, nisam, sâm sam sada.

~ 60 ~

luko paljetak

BOL

Ne ona ú me, ù nju ulazim ja, u bol;kako je odjedanput prostrana! nisam gol

a jesam, ne štiti me odjeća, nema takve,ni oklop ne bi; hodam kroz beskraj njen, sve stvari

napravljene po njenoj mjeri su, sve je britko,nazubljeno i oštro, zasijeca se u žitko

nešto što pretače se iz jedne moje misliu drugu, sva je kuća njen stan, stanarinu joj

plaćati neću pa će izbaciti me, neće,ostavit će me krvlju da zalijevam joj cvijeće.

~ 61 ~


DAR

Nikad od t be nisam tražio ništa osim ljubavi, čak ni tijelo ako u tvojim kôsim

pogledima i duša (dražesna slatka malacurica s vrpcom nalik na stručak blitve) nije

to htjela, sada tražim da svoju bol mi daš,svu, odjedanput; više nisam, to dobro znaš,

ni mlad ni jak, svejedno daj mi je, ja ću s njomizaći lakše na kraj, igračka ću joj biti,

svodnik, podvodit ću joj sebe i sve što voliradit ću, poslušaj me, daj mi sve što te boli!

~ 62 ~

luko paljetak

POGLED

Pogled se protiv volje u točku samo jednuusmjeri, oči bi je izbjeći htjele, čednu

izliku neuspješno traže, ali na istomjesto se pogled vraća, zuri, a slike bježe u neko prizorište okrutno gdje se glumiza ranjenike sviju bitaka, oštro šúmi

u uhu ponornica, vruća, i ona srljana isto mjesto, prazno, zaobić’ bi ga htjela,

postati izvor, srne pojiti; pogled gledanetremice u hladnu prozirnu kocku leda.

~ 63 ~


MISAO

Okretna, hitra, brza misao, čista, zaštone otjelòtvori se, ne udruži se, mašto,

s tobom, na neko vrijeme, dobije deset prstai dah i glas i jezik, mnogo bi manje bila

okrutna; ja je tjeram da uzme moje tijeloi sve što ù njemu je i da ti dođe: smjelo

prihvati ona moju ponudu, zatim krenei izgubi se, negdje zaluta, kad se vrati

bestjelesna je opet, samo me gleda nijema,pokunjena, ni m ne ni t be pred njom nema.

~ 64 ~

luko paljetak

STRADIVARI

Ne, ne bih dopustio da Stradivari sada vidi te kako ležiš, lagao sam i tada

u onoj pjesmi, to je, kako se kaže, bilatek pjesnička sloboda, sada i sebi jedva

dopuštam to dok ležiš kao na hrpi staklasmrskanog, nemam ruku koja bi te dotàkla

dovoljno nježno, nemam ni riječi, palesve su u neki ponor, u neku zamku, nešto

suvislo reći žele a šutnja trud im kvari;ne dopuštam da sada vidi te Stradivari.

~ 65 ~


RUŽE, ŽITO

Ne shvaćam kako mogu ovako cvasti ruže,a gledaju ih ljudi tužni i tuga duže

u njima traje nego to cvijeće koje moždaipak zbog toga vene a moralo bi cvasti

zauvijek; zašto žito s toliko zrelog zrnjazanjiše se na vjetru, nikne čak i iz trnja,

a ne stigne do gladnih ni zrnce, čak ni pljeva,ne shvaćam, možda zato sve manje volim ruže,

a volio ih jesam; kada kruh jedem, ješan,mirisan, tek ispečen, osjećam da sam grešan.

~ 66 ~

luko paljetak

PTICE

Ptice odjednom, to sam vidio više puta,prestanu letjet, samo puste se, svaka pluta

na vodi neba kao otpalo lišće, nosinešto ih, kažu vjetar, to nije posve točno

ja mislim, nešto drugo tjera ih nà to, nekineposluh, želja da im zamasi krila meki

ne budu zapovjednik; nemam ih, da ih imam,kakva god da su, isto učinio bih, samo

pustio bih da nosi nešto me kao tadakad sam te sreo; nije važno mi što se pada.

~ 67 ~


ZVIJEZDE

Zvijezde su prava radost svemira, gledam rijetkou nebo, češće gledam u zemlju kao netko

koji izgubio je ključeve svoga stanaa noć je blizu, čuje lavež se nekog psa

što čuva neka vrata, ima sve manje zvijezda,ono što vidim to je njihova stara ljuska,

svjetlost potrošila se na tamne, još svjetlùcapo koji nokat negdje, još neko srce kuca

trotaktno, ovo moje na primjer koje želiprekinut sa mnom odnos i hramljuć’ k tebi seli.

~ 68 ~

luko paljetak

OČAJ

Sjedim i zamišljeno dubem svoj nos, to nijepristojno, znam, u društvu, ali tko sâm je smije

činiti sve što hoće pa i to, prst bi htioprodrijeti dubòko, izvadit neki metal

iz mene, to je možda donekle objašnjenjeza taj čin, sad ni Bog me ne gleda, javno mnijenje

dalèko je, u mojem društvu je samo muklatišina, kad bih sada viknuo s praskom pukla

na svim bi prozorima stakla i nitko boshodati ne bi smio; sjedim i dubem nos…

~ 69 ~


OTAC

Upalio sam svijeću, na današnji je danumro moj otac stolar, parketar, njegov dlan

bio je hrapav, kao zemljovid neke zemljekažnjene prije nego na nju je ljudska noga

stupila, kao krojni arak; od njega skrojengledam u plamen ove svijeće, u njemu spojen

sada sam s njim, u srcu osjećam njegov čekići kliješta koja vade čavle mi kad me bace

na njih, i pilu, režem svoj parket što ga žudimpostavit savršeno, kao on, bar se trudim.

~ 70 ~

luko paljetak

LJUBAV

Volio sam te uvijek, ali sad ljubav ovanašla je neke nove razloge, nekih slova

nepotrebnih se posve riješila, sad je samai ne treba joj nitko, samo ja ì ti, gledaj

kako je sve odjedanput jednostavno i čistoi drukčije, a ipak naizgled posve isto,

i kako je sve lako, a nije, čak je teže,a ni to nije važno, ljubav se puno lakše

snalazi sada, jedva čeka da može sjestis nama za stol u podne, nasmiješit se i jesti.

~ 71 ~


OBIČNE RIJEČI

Nikad me nije bilo, sad me još manje, sramobičnih riječi, sada još ih i više znam:

ljepota, ptica, srce, sloboda, sunce, ljubav,čežnja, dobrota, nada, iskrenost, duša, ruža;

potrebne su nam, jesu, iako svaka imaoprečan par: ljepota rugobu, ptica metak,

dobrota zloću, ljubav mržnju, sloboda mračnutamnicu; onda kada druge te riječi načnu

izreci onu jednu običnu riječ bez sramai pjesma će se tvoja tebi napisat sama.

~ 72 ~

luko paljetak

DJECA

Rijeka je preko noći splasnula, možda hoćei bol, i ona teče kroz žile kao voće

s nekog zlog stabla, još smo djeca, još nismo svjesništo nam je dopušteno i da je dar i bol

da radost bude posve pravedna; padne kiša,trava poraste brzo, visòko, bude viša

od konja, pojede ga, pojedimo je ì mi,bol ovu, oskorušu, ona nam trpka sk pi

usnice, ali svaki poljubac tad je slađi;ostarit možda treba da možeš biti mlađi.

~ 73 ~


RIJEKA

Sunčan je, vedar dan je, svi oblaci u meniskupili su se, našli utočište u sjeni

velike tužne vrbe koja iz m ne rastesve ove dane, sjedim pod njom i gledam rijeku,

i ona mene gleda, i šumu koju jesenpreodijeva za novu ulogu, kao stresen

toplomjer teče rijeka, ž va je u njoj niska,ljeska se; govorim joj: strpi se, vrlo bliska

kiša je, čekaj, opet nabujat ćeš, sad tecii uživaj u suncu; r če: to sebi reci.

~ 74 ~

luko paljetak

STVARI

Kao da sve te stvari prvi put vidim, stojimpred njima kao dijete iz šume, gledam, brojim

koliko kuća ima prozora, učim čemuviljuške i tanjuri služe, i čaše, vodu

najradije bih pio iz dlanova, njih sklapami neku nepoznatu molitvu molim, stapam

s nebom je koje visi nada mnom kao novazagonetka, ne mògu s toliko tuge ništa

shvatiti kao prije, ni nebo, shvaćam samodonekle pticu, znadem da leti, ali kamo?

~ 75 ~


DAN MRTVIH

Odahnuli su mrtvi napokon, svi su žîviobavili svoj posjet godišnji, u dan sivi,

prikladan tome, svježe donijeli su im cvijeće,zaboli ga u zemlju, u kosti i u oči

pokojnih što već prije od praha su i slineumijesili to cvijeće i vaze te od gline

pečene vatrom rajskom i paklenom; u miruhtjeli bi biti, žamor naš kvari im ga, ništa

nemaju oni s nama, oni su vječnost, mi smoprolaznost, oni jesu ono što mi još nismo.

~ 76 ~

luko paljetak

SVADBE

Još manje će nas biti a nema nas do nebada dosegnemo, još nam tisuću svadbi treba

i kruha da u vrata mladencima se lupaod ponoći do prvih pijetlova, da se začne

tisuću djevojaka za tisuću mladićai onda opet novih tisuću, sva otkrića

prestaju kad se zemlja otkrije kao tijelo, kad zanjiše se bijela pšenica kao zipka;

zašto smo tako škrti i sebični i grubi,zar nije napisano: ne ubij nego ljubi!

~ 77 ~


PRIZNANJE

Volio bih ti reći što nisam nikad prijerekao ti, a neću ni sada, draže mi je

pokazat prstom nešto što znači: to si; kiša, to si; svanuće, to si; naranča, to si, sok

njezin što sada sâm ga cijedim i sam ga pijem,zbog tebe; šapne: to si; oštrica kojom brijem

ponekad lice, zima, to nisi; moja jesi,dovoljno; knjiga koju tek pišem, to si; slika

iz mladosti i ova sadašnja, to si; draže pokazat mi je nešto, a n reći: riječ laže.

~ 78 ~

luko paljetak

ŠPILJA

Sat kaplje kao voda u ovoj mojoj špiljiu kojoj sada sjene razvrstavam da zbilji

nekako budu slične, i jesu, osim moje koja se neprestano izdužuje i želi

dohvatit sjenu sretnih stabala s kojih voćedo usta nam se sámo sagiba, zvijezde noće

negdje dalèko, ne znam jesam li ja to ovajili sam onaj, jesam i neka to za sada

dovoljno bude jednom i drugom, tvojioba su, ti znaš dobro koji je od njih koji.

~ 79 ~


DISPEČER

I rijeka napila se i sada kao pijanacmisli da čitav svijet je njezin, ja kao stranac

gledam je, trijezan, evo i svoj bih dio svijetadao joj da ga nosi, njoj je to lako, meni

težak je za ramèna na koja svaku večer pada sve teža noć i dulja, zar dispečer

ne postoji da malo raspodijeli taj teretpravilnije i možda pravednije, i radost,

da nisu samo ptice vesele, da se može,ponekad barem, lijepo živjeti ispod kože.

~ 80 ~

luko paljetak

LUTKAR

Nekad sam bio dobar lutkar, a sad sam lutka,osjećam onu ruku u sebi što me nutka

na neke neobične kretnje, na bunt, na vikuu prazno gledalište, a ponekad me spušta

na koncu iz visine na zemlju koja nijezapravo zemlja nego praznina, i to mi je

poznato, dobro; malo koračam malo letim,kolìko dopuste mi, padam kolìko hoću,

uvis i dolje, prema potrebi; kad me slome,a slome, poprave me: naučit ću vas tome.

~ 81 ~


LJUTA TRAVA

Previše ima rana, zato se ljuta travarazbujala toliko; i nebo iznad glava

rana je: pada kiša krvava kao ružekoje su ljute trave također, kad se uzme

u obzir sve, i onaj što bere ih i onašto stavlja ih u vazu s uzdahom, neka spona

postoji koja spaja sve ono što nas bolis travama koje rastu bezbrižno, ali ljúte

postanu nakon toga, i zle, zbog nekog dobra;kada im vjetar svira, zaplešu kao kobra.

~ 82 ~

luko paljetak

JUTRO

Naizgled sve je tako naivno, ali nije,nikako, iza svega nešto se drugo krije,

podmuklo, ševa jutro podigne iznad žitavisòko pa ga zatim baci na cestu, blatnu,

da kola pregaze ga i ljudi koji žurenaivno prema svemu što poprima konture

danoga obećanja sutrašnjeg, jer u podnesjena se skrati, kao da je i nema, sunce

na visoki se popne položaj, premda zebenegdje nas, blista kao stražnjica male bebe.

~ 83 ~


TIJELA

Tijela su sada samo skladišta stare strasti,zgarište, troska zvijezda otetih jer su pasti

htjele na neku drugu stranu u doba svibnjasveopćeg, izlazimo iz njih a još su naša,

baš zato da se ništa ne pokvari u vrijemekada se kvare ljudi i strojevi, kad sjeme

ne rađa ono što je u njemu nego strepigledajući u zemlju; tijela su sada samo

skladišta nekad vrlo uspješnog poduzećaza proizvodnju sreće, tko se još toga sjeća?

~ 84 ~

luko paljetak

KOŽA

Koža je naše prvo neophodno odijeloima međutim nešto ispòd nje što nam tijelo

pokriva bolje, nešto različite strukturei svrhe, možda zato čvršći smo nego jesmo,

i mekši pa nam jezik izmami one riječikojim se čak i šutnja obraduje i spriječi

veliko mnoštvo drugih koje bi htjele razbitsve čaše i sve zgrade službene; koža puca,

mogranj smo sami sebi, ono ispòd nje bičuodoli: više pate oni što manje viču.

~ 85 ~


NOĆ

Ne pada noć, noć raste iz neke tamne vodeu dan, u dan, sve dok mu ne dopusti da ode

potpuno neprimjetno, tek onda padne neštoglomazno, teško, smrvi sve misli koje danju

izgube sjaj, za kaznu smrvi ih crnom lávom;potpuno su u právu oni što sunce plavom

slikaju bojom, ili naranče što na graničeznu za uskom stazom k sjeveru gdje su tame

potpuno bijele kao lopoči iznad tmastevode; noć nè pada na z mlju, ne: iz nje raste.

~ 86 ~

luko paljetak

CESTA

Zalijepi nam se cesta za potplate i dođek nama u kuću, stane i traži lice vođe

novog, izaziva ga, draži ga, miče jednimpa drugim bokom, čak i zalaje poput pasa

lutalica, to òd njih naučila je; čežnjeobuzmu svaku sobu, zavjese, pluća, gležnje

također, putnici smo, beremo usput voće:sve što na cestu visi naše je, ali ona

nije, za potplate se zalijepi čvrsto zbilja,besciljna posve; njoj i nije do nekog cilja.

~ 87 ~


DJEVOJKE

Djevojke zriju brže od krušaka i šljiva,a trebalo bi biti drukčije, neka kriva

taktika to je, bozi, zar ne bi bilo boljesvima da djevojke su djevojke neprestano,

a drugi neka stàrē postupno, kako vrijemedonese; djevojke su posebno neko pleme

između ljudi, neka posebna vrsta, smjesaproljeća, sunca, cvijeća, bezbrižnosti, svježine,

jutra i rose; bozi, prožmu li i vas žmarcizbog njih, ili su tome podložni samo starci?

~ 88 ~

luko paljetak

ZAŠTO

Zbog čega onda stabla umiru ako smrtnešto je sasvim ljudsko? zbog čega svaki vrt

postaje groblje? zašto i ptice gube zrakpod krilima i padnu na zemlju? zašto zemlja

padne također negdje dubòko? zašto zvijezde otpadnu kao puce s košulje? zašto žlijezde

prestanu lučit svilu i zlato? zašto žica bodljikava poteče iz žila? zašto trave

ostanu jedini nam spomenik? zašto ne bi,kad je to tako ljudski, smrt zadala smrt sebi?

~ 89 ~


RIJEČI

Potrebno je zahvalit riječima kad na usnestignu, i onim što ih iz nas val neki pljusne

nenadno na žal dana rijetkih, i onim kojeostanu negdje dolje u nama kao mulj,

da ulove ih oni koji će nešto rećiposlije, kada ove izgube vrijednost, nešto

za povijest, nešto što se zatim u kamen režekao u maslac, premda maslac nas bolje veže,

lakše se maže nà kruh; riječ je i bila kruhisprva, zato jezik vlaži ga kad je suh.

~ 90 ~

luko paljetak

TREMA

Sve što ti nikad nisam rekao sad bih htio reći ti, ali evo ne znam ni jedan dio

nečega što je bilo nalik na pjesmu, mislimda se i češljugaru to događa, i orlu

štekavcu, ovo što ti govorim sada prímiumjesto toga; ono što govori se zimi

ne govori se ljeti, proljeće nam i sámo sve objasni, pod trešnju staneš i sve je jasno,

napraviš naušnice od njih, i zbilja nemasmisla da išta kažem, a hvata me i trema.

~ 91 ~


NAJLJEPŠI KRAJOLICI

Najljepši krajolici nestanu, nitko višeneće ih vidjet, pogled još neko vrijeme siše

odnekud ih, a onda iznemogne i samobulji na jednu stranu; kad otvorimo prozor

ono od jučer vidjet nećemo, istim putomstići ćemo, po nekom pravilu vrlo krutom,

na neko drugo mjesto, negdje gdje vlada terorjedinog horizonta, gdje samo jedna crta

postoji, jedan vjetar, iz uvijek istog smjera,iste snage i volje da nas na z mlju stjera.

~ 92 ~

luko paljetak

NEBO

Donesu ptice nebo a mi ga zatim metarpo metar otkidamo za sebe, čak i vjetar

posluži nam za mnoge zastave i za rublje;ako se uvis zatim pogleda neki strah

obuzme nas, na zemlju sjednemo, jakog vinanapijemo se, kao majka, u ime sina

i oca duh se napne, hrabri smo kao vepar,svi osim mene, ja se napijem rijetko, malo,

koliko može stati u vrč, da budem sličanostalim, premda nisam tome baš posve vičan.

~ 93 ~


SIJEDE MISLI

Sijed sam i sijede su mi misli i katkad umne, sad nisu, sada misle za mene šume, šumne

visoke smreke, bukve, tetrijeb i vepar, vuk,krtica, mahovina za mene misli sada

i paprat, lokvanj, ništa ne mislim, samo pratimnjihove misli, moje ne pomažu da shvatim

zašto je sve to tako kako jest, zašto nijeonako kako nije još bilo, ali vrabac

zna što će biti; sijed sam i misli su mi sijedei katkad umne, sada nisu, i malo vrijede.

~ 94 ~

luko paljetak

NEIZBJEŽNA LJUBAV

Vòlite me jer bit ću potreban vam kad nitkone bude potreban vam, napisat ću to čitko

da se pročitat može bilo kad, moje očipratit će vas i ondje gdje biste svima oči

iskopali; kad psujem vi znate da vâs psujem,a ipak vòlite me, potreban sam vam, snujem

urote neobične, na primjer da ste samiodjednom: nikog nema, vidite samo mene,

a vidjeti me zbilja ne želite; što mogu,tu sam, čas iznad vaše glave, čas ispod nogu.

~ 95 ~


NAZOČNOST

Ne, nisam bio tome nazočan, sve se zbiloizmeđu jedne noge i druge, to se krilo

i otkrilo u istom trenutku; je li sin?pitali su me; sin je, rekao sam im, kćeri

jeruzalemske, lijep je i mogao bi bitii vaš i moj, sve drugo ostalo je na níti

svilenoj koja traži iglu, sve drugo sunceiz dana u dan jede (sunce je sladokusac);

nazočan nisam bio ni kad iz sina sinizniknuo je, nego krv ide na moj mlin.

~ 96 ~

luko paljetak

VAZA IZ DOBA MING

I kada razbiju se sve posude ti čitavostaneš, nalije te proljetna kiša, mlitav

ako si nalije te i krv iz neke bitkeu kojoj tek ćeš biti zastavnik one svoje

zastave koju nì ti ne vidiš, ali drugivrlo je dobro pamte, sličan si onom slugi

koji je sto i jednu vazu iz doba Mingrazbio, i još jednu, i još je živ, bar tako

govore, ipak ì to provjeri; mnogi ginu,samo se rijetki dobro razumiju u glinu.

~ 97 ~


PATNJA

Iz žerave se dižem, u žeravu ću leći;gorim li? gorim, gorim, opet sam nalik svijeći

voštanoj, pčele zuje u ušima mi, kažu:nisu to pčele nego visoki krvni tlak;

ne vjerujem, u patnju vjerujem svakog dana,sve drugo prolazno je osim nje, samo rana

dostojan ima okvir od ruža koje venupolako kao ljetni zalazak sunca, patnja

patnja je, čista rima, limena glazba, vodašto neprestano teče iz zemlje i sa svoda.

~ 98 ~

luko paljetak

JESENSKO LIŠĆE

List po list pada, svaki izgovara svoj „zbogom“drukčije, netko lijevom a netko desnom nogom

gazi ga odlazeći u neku svoju jesen,a netko ga u knjigu stavi, na važno mjesto

gdje će se zbiti nešto izuzetno, gdje prvipoljubac strastan past će; tisuću „zbogom“ vrvi

u vjetru, samo jedan izmami suze, vjetarobriše i njih, lice obriše kao tablu

prašnjavu, školsku, lišće odnese, čistu cestuostavi, a mi, gdje smo? tu smo, na istom mjestu.

~ 99 ~


VJEROVANJE

Počinjem vjerovati u mnogo više toga:u stablu negdje dolje postoji božja noga,

a ruka drži ptice u zraku ili čupakosu nam; vjerovati počinjem da sve smijem

dodirnut, ako već me sve dira: rebra ovatipka su, sviraj, tužni majstore, ja ću slova

naškrabati, nek svatko pjeva što hoće, kamenpjeva također, ljepše od ševe; vjerovati

počinjem svojoj staroj nevjerici, jednòok bog je, a ipak stigne sve vidjet: ja sam stòok.

~ 100 ~

luko paljetak

NITKO

Nitko baš ništa nije rekao, svi su znali,riječi su nakon toga padale kao žáli

na stol, govorili su bilo što, kao sačmazvijezde su napunile noć, zatim odmah zora

pukla je, s obje strane bilo je mnogo živih,noć je tad stisla grlo, bilo je mnogo krivih

procjena tko će doći, tko otići, pod nogestavljali su im cestu, meni je bilo draže

ići kroz šumu, svi su sve znali osim mene,sve povremene misli bile su mi zelène.

~ 101 ~


NOVIH TISUĆU ŠIBA

Biju mi usta s novih tisuću šiba, drugena manje važna mjesta padat će, dio dúge

na moju će se kožu utisnuti, za kaznu,znao sam mnogo prije nego sam išta bitno

doznao; počelo je kad nevažne sam stvaripočeo smatrat važnim; trska u onoj bari

rasla je zato da me išiba, ti si raslazato da budeš moja, a ja sam divlje dijete

iz divlje vode, neka biju me preko usni, ne želim da me ljube, poljupci su im gnusni.

~ 102 ~

luko paljetak

MALE STVARI

Teško je povjerovat, međutim male stvari u svitanje odjednom povećaju se, stari

potvrđeni oblici splahnu i nije lakoprepoznati ih, barem do podneva, a zatim

već odmah počne večer; i pjesma, ona kojusvi znaju jer je kratka (zbog toga nitko svoju

ne piše, izuzetak oporuke su), naglo nabuja: stol se zabrine, ne zna tko će

noge mu ispod nogu stavljati, tko u krznuhodat će; bit će zime da se i suze smrznu.

~ 103 ~


HIMNA

Kasno je kada počneš ljubiti, moraš prijeodustat ako kaniš odustat, noć se nije

spustila samo zato, na lopove i huljeona također misli, ti nemoj nego samo

tolìko kòliko ti treba da ni zbog čegane budeš nigdje drugo, a ni tu jer će svega

nestati, domovina najprije, odmah drugapojavit će se, tvoja zauvijek, sam ćeš himnu

napisati joj, sam je uglazbit, sam je pjevat,sam svečano po taktu koračat, sam vojèvat…

~ 104 ~

luko paljetak

PRIJEVOD

Jest on riječ, ali prijevod potreban mu je, točan,na svaki jezik, čak i izumrli, i sočan

kao u toplo mlijeko umočen kruh, u rebrazaboden prst, zbog t ga ne shvaćamo što zvijeri

govore, pojedu nas i spoznamo tek tadai sebe i sve ono što njemu na um pada

kad misli nà nas, prijevod potreban mu je, stručan; a zašto patki ništa ne treba nego rijeka,

a leptirima cvijeće? zbog čega nama trebatolìko nebodera između nas i neba?

~ 105 ~


POVRATAK

Iznenada me nešto, pomalo, čini tvojim,a postao još nisam ni svoj, u sebi, stojim

uliven poput gipsa za umjetničko djelo,za spomenik, a nisam, na trbuhu ti ležim

vrećast i pritišćem te i možda činim sretnomi zadovoljnom, možda kretnjom ću nekom spretnom

doprijeti do sebe ovako gol i skvašenprohladnim znojem, dišeš i tô je dobar znak:

živa si, možda ì ja, barem ja tako shvaćami kao iz dalèka odnekuda se vraćam.

~ 106 ~

luko paljetak

PUSTOŠ

Ostavljeni smo, nema nikoga, tu se ì misamo posuđujemo onako kao zimi

kapute beskućnici, pokućstvo ispred zgradeodbačeno smo, gradska dok nè dođe čistoća,

ako nas prije toga ne nađu antikvarii davni sjaj nam vrate, da opet se zažári

posljednji bljesak gozbe posljednje prije zvonaza uzbunu; ni djeca u napuštenoj kući

nisu tolìko sama; zaboravljena cvile, a mi ne, za nas nema ni jedne dobre vile.

~ 107 ~


(NE)OBIČNE RIJEČI

izreci onu jednu običnu riječ bez srama i pjesma će se tvoja tebi napisat sama.

U ovoj zbirci Paljetak poetsko putovanje započinje pjesmom znakovitoga i mnogoznačnog naslova Je-zik: kako je pjesniku svojevrsno samotništvo sa so-bom i jezikom medij kojim stvara i oblikuje novu zbilju, tako i Paljetak s pomoću jezika kreće u svoju pjesničku avanturu. Njegov pjesnički jezik jedin-stven je i neponovljiv, iznova stvoren u svakoj pje-smi kao pojedinačnom diskurzu kojemu je temelj inventivna i jednokratna uporaba jezika. „Pjesnik je posve sam sa svojim jezikom. Tu je njegov zavičaj i njegova sloboda...“ pisao je Hugo Friedrich u Struk-turi moredne lirike jer nova se zbilja može učiniti po-etski tvornom samo pomoću novog jezika. Kao i svi pravi pjesnici Paljetak preoblikuje stvarnost, sna-gom svoje pjesničke imaginacije mijenja postojeći svijet i ono obično i prepoznatljivo pretvara u za-čudno i novo. Ta novostvorena Paljetkovim jezi-kom oblikovana zbilja, stihovima izgrađeni svijet, otvoreni je prostor propitivanja, traženja i ogledanja (jer nitko izbjeći neće sudar sa zrcalima) naših postoja-nih sumnji, dvojbi, nemira i strahova. Otvaraju se u zgradama ovih stihova prostori sna u kojem se sreću svi

~ 108 ~

luko paljetak

koji se traže, prostori spokoja i tjeskobe, ljubavi i slut-nje odlazaka, ali i prostori smiraja i prepoznavanja...Ljubav je vječni lajt motiv ovoga pjesništva, najvaž-niji sastojak života Trebalo bi se češće zaljubiti, bar malo, za vježbu, da se srce ne opusti pjeva Paljetak u pjesmi Vježba. Ljubav je prapočetak i svršetak sve-ga, neizreciva, a prepoznatljiva i prisutna u svemu oko nas – ljubav je jezero gdje nebo pere šareno ru-blje, ljubav je svijetla tama, knjiga u koju se riječju ulazi da bi tijelo postala, kiša, naranča i njezin sok koji se ispija u samoći, knjiga koja se tek piše, slika iz mladosti. Iako je Paljetak potvrđeni pjesnički opti-mist ipak u njegovim stihovima otkrivamo tjeskobu samoće (Sami smo kao svemir, a svemir smo i sami / i mnogi će se zato izgubiti u tami) i uznemirenost zbog nezaustavljivog protoka vremena s kojim je svaka naša bitka unaprijed izgubljena (Ljeto još traje, ipak osjećam neki hlad / na ovoj svojoj strani, htio bi biti mlad).I ovim nizom od sto ulančanih pjesama potvrđuje se ljepota i osebujnost Paljetkova lirskog govora, njegova sposobnost da prolazi pored stvari koje mi ne bismo primijetili, a on ih čarobnim štapićem svo-ga pjesničkog nadahnuća pretvara u pjesmu. U nje-govu poetskom svijetu sve može postati pjesma i sve jest pjesma jer on poput pravog lirskog opsjena-ra poetizira zbilju, očuđuje svakodnevicu i naizgled lako plete mrežu svojih skladnih i stilski dotjeranih pjesmotvora. Zbirku Tisuću šiba preko usta čini sto pjesama (nije izbjegao fascinaciji i zaokruženosti magičnog broja sto), a svaka se sastoji od deset stihova (ukupno tisu-ću) organiziranih u pet distiha koje određuje paralel-

~ 109 ~


na rima u prvom, srednjem i posljednjem distihu. Nije moguće ne zamijetiti postojane odlike Paljetko-ve poetike – uređenost i dotjeranost njegovih pje-smotvora, jednostavnost izričaja, muzikalnost su-geriranu rimom u prvim i posljednjim stihovima svake pjesme iz ovoga niza, aluzivnost, zaigranost, radost stvaranja, sretno spajanje tradicije i suvreme-nosti, nazočnost fenomena intertekstualnosti, mime-zisa i ludizma. Paljetkovo je pjesništvo u stalnom plodonosnom suodnosu s bogatom dubrovačkom i hrvatskom književnom baštinom. Potrebu da svo-jim stihovima propituje hrvatsku pjesničku tradici-ju Paljetak potvrđuje i ostvaruje kroz intertekstual-ni dijalog s velikim pjesnikom moderne Antunom Brankom Šimićem kroz često nazočan motiv zvijez-da u njegovu pjesništvu. Zaveslati prema novim zvi-jezdama svakako treba pjeva Paljetak i referira se na antologijsku Šimićevu Opomenu svojom jednako na-slovljenom pjesmom u istom imperativnim tonom, ali ostvarujući novu poruku: Pazi da zvijezde nisu previsoko nad tobom, (...) zvijezde, pazi / sve su od tvog praha, pažljivo putem gazi. Šimić se kao intertekst ostvaruje i u pjesmi Zašto kroz retoričko pjesnikovo pitanje: Zbog čega onda stabla umiru ako smrt / nešto je sasvim ljudsko?I sama sam već pisala o Paljetku kao poeti ludensu,* njegovo je pjesništvo neprestana inventivna igra s riječima i jezikom, igra prepuna neočekivanih ob-rata u koju nas majstorski uvlači mrežom svojim

* Katja Bakija, Poeta ludens, Dubrovnik, 3-4/1989: isto u: Književna kritika o Luku Paljetku I, Matica hrvatska - Ogranak Dubrovnik, Du-brovnik, 2014., str. 330-331.

~ 110 ~

luko paljetak

aluzivnih, duhovitih stihova punih semantičkog nereda i poetskog reda. Postmoderna je fenomen ludizma kojim se hrvatska književnost demokrati-zirala, tumačila činjenicom da se svaka ljudska dje-latnost razvila iz igre, pa se stoga i pjesnička pro-dukcija može tumačiti kao prostor ravnopravne igre autora i čitatelja. Osnovno obilježje koje po-vezuje igru i književnu činjenicu jest sloboda stva-ralačkoga čina, a ne obveza. Prostor nadmetanja mjesto je na kojem igrač i suigrač (autor i čitatelj) odmjeravaju svoje snage i privode igru kraju. I igra i pjesničko stvaranje proizvode vlastiti posebnim pravilima određen i omeđen svijet. I Paljetak nas kroz svoje stihove vodi i uvodi u prostore slobode i igre.I kad god nam se hodeći stazama Paljetkovog pje-sništva samo na trenutak učini da smo stigli do kra-ja, da su riječi pale sve su u neki ponor, u neku zam ku i da nam više ne trebaju već u sljedećoj pjesmi otvara se novi, neiscrpni svijet sugestivnosti i ljepote pa-ljetkovski usložnjenih „običnih riječi“.Nikad me nije bilo, sad me još manje sram / običnih riječi, sada još ih i više znam: / ljepota, ptica, srce, sloboda, sun-ce, ljubav, / čežnja, dobrota, nada, iskrenost, duša, ruža; / potrebne su nam, jesu, iako svaka ima /oprečan par: lje-pota rugobu, ptica metak, / dobrota zloću, ljubav mržnju, sloboda mračnu / tamnicu; onda kada druge te riječi nač-nu / izreci onu jednu običnu riječ bez srama / i pjesma će se tvoja tebi napisat sama.

Katja Bakija

~ 111 ~


ZASLOV

Otkad pjesme rastu kao trnov šibljak, ševarje, gr-mlje oko dvora usnule ljepote ni „tisuću šiba preko pjesnikovih usta“ nije previše ako to pomogne da dogodi se ljubav i ljeposlov nam pruži. I premda če-sto čitatelj zbirke pjesama „Tisuću šiba preko usta“ Luka Paljetka mete slova i zaljubljen plače, trebali bismo se češće tako zaljubiti, bar malo, za vježbu, jer ljubav dođe, i ako nas nađe neuvježbane, prođe. Tko god tako ljubi stekne nebo i potrebne su mu nove pjesme, nove zvijezde jer ona naša, odviše naša da bismo je zanijekali, trne presporo. Zlatorog sunašnji na nas motri u našoj tami ljubaznoj u kojoj, skupa s pjesnikom, posijat ćemo san da nikne do neba u smjeru nepostojećih zvijezda gdje vječnost neprestano izgovara trenutke. Lijepa slova pjesme nekad bila su stabla i svako kat-kad toliko se visoko vine da se čitatelj više na svoje mjesto i ne vraća. Izmješten, neumjesan, srca kao „zrela rajčica“, glavinja on gubikozjem stihova biju-ći sve što mu na um pada i šutnju u unutrašnjem uhu grabi. Ako su zvijezde zublje nama, kome smo mi zublje? Dođite, zove nas pjesnik, padajmo da što bliže budemo, nije važno tko je više, a tko niže. Kada se ne ljubi sve postaje užas žeženi. Duša je vje-tar što piše slovima jasnim, ljubavnim, kosim nalik na povijest ovoga svijeta. Na kraju pjesme uvijek se

~ 112 ~

luko paljetak

nađe malo zore. Znamen je to da se tu nešto milo zbilo zbog čega ima smisla sva povijest, trava, sta-blo i cvijeće. Pjesme ove zbirke dopustile su da uđemo na vrata kojih nema, a bez kojih život nije život i ljeto nas zebe. Ako nas itko s neba i pohvali što dobro smo ugođen klavir dok „sviramo“ te stihove u duboku noć u kojoj mogli bismo zvjezdovat jezikom „što nas govori“, sami ćemo iz noći iznositi riječi dana i gasiti svjetiljke koje se danu uporno drsko nude. Kr-vavi vinom božjim i svedeni na jednu Stradivarije-vu žicu obradovasmo se suncu pjesme i sada se evo osjećamo više goli i lijepi pod ovom odjećom od slo-va nego ako igda i skinuti bi je htjeli. Tisuću šiba preko usta zaslužili smo možda diveći se sve više praznu papiru. Znači li to da je nebo sla-bo, a oblak sve jači? Ne! Samo kada se tišina glasno čuje i sa samoćom šeće nam srcem, tada, i samo tada, krvlju joj našom zalijevamo cvijeće. Stihovi od nas nikad ne traže ništa osim ljubavi, srljaju u uhu duše kao ponornica vruća žudeći izvorom postati, srca pojiti. Nemamo ruke koje bi ih dotakle dovolj-no nježno, ni riječi jer su sve u neki ponor pale. Za-što žito pjesme s toliko zreloga zrnja ne stiže do lje-pote gladnih duša da i one plutaju na vodi neba kao „otpalo lišće“? Nikada nas pravih čitatelja nije bilo, sada nas je još manje. Svi oblaci u nama skupili su se, našli utočište u sjeni velike tužne vrbe koja iz nas raste. S nebom koje visi nad nama kao zagonetka odahnuli su u nama mrtvi. Da dosegnemo do neba još nam tisuću

~ 113 ~


svadbi treba jer zemlja je praznina, a nebo iznad glava je rana, troska zvijezda što padaju od nas na neku drugu stranu. Noć raste pritom iz neke tamne vode u dan sve dok mu ne dopustimo da ode i pot-puno su u pravu oni što sunce plavom bojom slika-ju. Putnici smo, ali cesta nam je besciljna posve. O bozi, prožmu li i vas katkad zbog stihova žmarci? Iz žerave se dižemo, u žeravu ćemo leći. Gorimo li? Ti-suću „zbogom“ vrvi u vjetru, ali samo jedan izma-mi suze jer jednook je bog. Neka nas i tisuću šiba bije preko usta kasno je kolebati se kada počneš lju-bit i moraš puno prije prestat umakat svoj kruh u to-plo mlijeko nebesa.

Antun Nodilo

JEZIK _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 7PJESMA S KRAJA LJUBAVI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 8SKAKAVCI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 9DOBA NOVOG CVIJEĆA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 10OČI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 11NEDAVNO LJETO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 12LUTKA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 13SLIKA IZ MLADOSTI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 14CRNE ZVIJEZDE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 15OPOMENA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 16SAN _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 17VODA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 18ZID _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 19JAJE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 20POLA TABLETE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 21KONCERT _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 22CILJ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 23SLIKA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 24VJEŽBA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 25CVIJEĆE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 26JEZERO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 27MEDVJED _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 28ŠUMA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 29STAN _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 30

KAZALO

ZVIJEZDE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 31LIST _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 32EUROPA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 33SADA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 34VJETAR _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 35OSTATAK ZORE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 36CESTA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 37MLADE ŽENE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 38VRATA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 39STRANAC _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 40KRUŠKA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 41SVEMIR _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 42EKSTAZA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 43SKAKAVAC _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 44DOBRO UGOĐEN KLAVIR _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 45NOĆ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 46TAJ JEZIK _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 47LJETO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 48DJEVOJČICA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 49TAMA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 50GROZD _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 51GLAZBA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 52SUNCE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 53DIVLJI ŠIPCI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 54TISUĆU ŠIBA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 55OVO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 56PLAHTE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 57

KONJI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 58SAMOĆA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 59BOL _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 60DAR _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 61POGLED _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 62MISAO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 63STRADIVARI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 64RUŽE, ŽITO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 65PTICE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 66ZVIJEZDE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 67OČAJ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 68OTAC _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 69LJUBAV _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 70OBIČNE RIJEČI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 71DJECA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 72RIJEKA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 73STVARI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 74DAN MRTVIH _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 75SVADBE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 76PRIZNANJE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 77ŠPILJA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 78DISPEČER _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 79LUTKAR _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 80LJUTA TRAVA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 81 JUTRO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 82TIJELA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 83KOŽA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 84

NOĆ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 85CESTA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 86DJEVOJKE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 87ZAŠTO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 88RIJEČI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 89TREMA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 90NAJLJEPŠI KRAJOLICI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 91NEBO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 92SIJEDE MISLI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 93NEIZBJEŽNA LJUBAV _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 94NAZOČNOST _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 95VAZA IZ DOBA MING _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 96PATNJA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 97JESENSKO LIŠĆE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 98VJEROVANJE _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 99NITKO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 100NOVIH TISUĆU ŠIBA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 101MALE STVARI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 102HIMNA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 103PRIJEVOD _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 104POVRATAK _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 105PUSTOŠ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 106

Katja Bakija: (NE)OBIČNE RIJEČI _ _ _ _ _ _ _ 107

Antun Nodilo: ZASLOV _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 111

IzdavačDruštvo dubrovačkih pisaca

Ulica Svetog križa 8, Dubrovnikwww.dupisci.hr

Za izdavačaBoris Njavro

KorektoricaAnamarija Paljetak

NaslovnicaLuko Paljetak

Dizajn i grafičko oblikovanjeNedim Meco ~ MEC DIZAJN

TisakDENONA - Zagreb

Naklada 400 primjeraka

Tiskanje dovršeno u listopadu 2014.

luko paljetak - društvo dubrovačkih pisaca - naslovnica · u kosu, u sandale, nastojat ću što...

Documents