Ljudmila Ulicka a 943) je jednood najveih imena suvremene ruske knjievnosti, autorica koju diljem svijeta podjednako voli publika i kritika. Diplomirala je biologiju, radila kao genetiarka a pisanju se posvetila krajem osamdesetih. Djela su joj dosad prevedena na dvadeset i pet jezika, a meu mnogobrojnim priznanjima istiu se francuska "Prix Mdias", koja je pripala . upravo Sonjeki za najbolju stranu knjigu godine (1998), te talijanska nagrada "Giuseppe Acerbi". U Rusiji je osvojila dvije najvee knjievne nagrade: ruskog "Bookera" za roman Sluaj Kukockoga i "Bol'shaja kniga" za roman DanieJ Stein, prevoditelj. Unato pripovjedakoj preciznosti u predoavanju slatko-gorkih situacija, Ulicka za sebe kae da ne konstruira nego die sa svojim protagonistima; doista emo teko nai autora koji je vie od nje posveen vlastitim likovima i tankoutnije zadire u zakutke ljudske due.BIBLIOTEKA KARIZMAKOLO XIII, KNJIGA 5 1.Ljudmila UlickaSo nj e kadruge prieS ruskog preveoIgor BuljanSysPrintZagreb, veljaa 2009.NASLOV IZVORNIKA JIwflMHJia YjiHUKaa CoHeHKa (TpH noeecTH), EpoHbKa, reHejie-cyMOHHHua, Rotb Byxapu, JIhjihh flOM, Tyjia (BeaHbie poacTBeHHHKH) Published by arrangement with Elena Kostioukovitch International Literary AgencyUREDNIK Marinko KoecLEKTORICA Branka SaviGRAFIKA PRIPREMA Tomislav Stanojevi Ivan GrzelaZA IZDAVAA: Robert ipekIZDAVA: SysPrint d.o.o., p.p. 84,10020 Zagreb Tel. (01) 655 8740 Fax (01) 655 8741 E-mail: info@sysprint.hrISBN 978-953-232-226-2CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 693999Sonjeka BronjkaTorbarica Genele Buharina ki Ljaljin dom GuijaKAZALO7 65 87 101 121 139?? OJ mamL Ol/lOd najranijega djetinjstva Sonjeka je zadubljeno itala. Stariji brat Jefrem, kuni aljivina, neprestano je ponavljao istu alu, zastarjelu ve kad je nastala: Od beskrajnog itanja Sonjeki je stranjica poprimila oblik stolice, a nos oblik kruke.Naalost, u ali nije bilo velikog pretjerivanja: nos joj je doista bio neodreeno krukolik, a sama je Sonjeka, izduena, irokih ramena, suhonjavih nogu i krljave stranjice utrnule od sjedenja, imala tek jednu tjelesnu vrlinu: velike grudi, rano narasle i nekako neprikladno pridodane mravom tijelu. Sonjeka je skupljala ramena, grbila se, nosila iroku, vreastu odjeu, stidei se svog beskorisnog bogatstva sprijeda i tune ravnine straga.Samilosna starija sestra, odavno udana, velikoduno je govorila neto o ljepoti njezinih oiju. Ali oi su bile najobinije, nevelike, smee. Dodue, jedinstveno bujne trepavice rasle su u tri reda, produujui podbuli rub kapka, no u tome nije bilo neke posebne ljepote, vie se radilo o smetnji, s obzirom na to da je kratkovidna Sonjeka od rane dobi nosila naoale...Punih dvadeset godina, od sedme do dvadeset sedme, Sonjeka je neprestano itala. Prepustila bi se itanju kao nesvjestici koja zavrava posljednjom stranicom knjige.Bila je iznimno itateljski nadarena, a moda ak i na neki nain genijalna. Njezina osjetljivost za tiskanu rije bila je tolika da su izmiljeni junaci postojali na istoj razini sa ivim, bliskim ljudima, i iste patnje Natae Rostove uz postelju umirueg kneza Andre-ja po svojoj su vjerodostojnosti bile posve ravnopravne otroj boliLJUDMILA ULICKAsestre koja je izgubila etverogodinju ker glupom nepanjom: zabrbljavi se sa susjedom nije primijetila kako je debela, nespretna djevojica sporih oiju pala u bunar...to je to bilo: potpuno nerazumijevanje igre koja je dio svake umjetnosti, zapanjujua lakovjernost djeteta koje nije odraslo, nedostatak mate to dovodi do brisanja granice izmeu izmiljenog i stvarnog, ili, naprotiv, prelazak u podruje fantastinog s takvim zanosom da sve to ostaje izvan njega gubi smisao i bit?...Sonjekino itanje, postavi blagim oblikom ludila, nije je ostavljalo ni u snu: kao da je i svoje snove itala. Sanjala je napete povijesne romane i po naravi radnje pogaala font knjige, na udan nain osjeala je pasuse i trotoja. Taj unutarnji poremeaj, povezan s njezinom nezdravom strau, u snu se ak pojaavao, i tamo je nastupala kao punopravna junakinja ili junak, postojei na tankom rubu izmeu primjetne autorske volje, njoj nesumnjivo po- . znate, i vlastite tenje pokretu, djelovanju, inu... 'Nova ekonomska politika bila je na izdisaju. Otac, potomak kovaa iz malog mjesta u Bjelorusiji, samouki mehaniar kojemu nije manjkalo praktine snalaljivosti, zatvorio je svoju urarsku radnju i, nadvladavi uroeno gaenje prema bilo kakvoj proizvodnji na traci, zaposlio se u tvornici satova, svojeglavo si dajui oduka u veernjim popravcima unikatnih mehanizama koje su stvorile pametne ruke njegovih raznorodnih prethodnika.Majka, koja je do same smrti nosila glupu vlasulju ispod iste marame boje graka, kriom je tektala singericom, ijui za susjede priprostu cicanu odjeu, primjerenu glasnom i sirotinjskom vremenu, u kojem se njezin se strah svodio na grozno ime financijskog inspektora.A Sonjeka, nekako nauivi lekcije, svakodnevno je i neprekidno izbjegavala neminovnost ivota u patetinim i bunim tridesetim godinama te je pasla svoju duu na prostranstvima velike ruske knjievnosti, as se sputajui u uznemirujue ponore sumnjivog Dostojevskog, as izranjajui u Turgenjevljevim sjenovitim drvoredima i provincijskim posjedima, ugrijanim besprincipijelnom i izdanom ljubavlju Ljeskova, tko zna zbog ega drugorazrednog.10SONJEKA I DRUGE PRICEZavrila je srednju bibliotekarsku kolu, poela raditi u podrumskom spremitu stare knjinice i bila je jedan od rijetkih sretnika koji s laganom boli prekinutog uitka na kraju radnoga dana naputaju svoj pranjavi i zaguljivi podrum, ne stigavi se tijekom dana nasititi ni niza katalokih kartica, ni bjeliastih listia sa zahtjevima koji su joj stizali odozgo iz itaonice, ni ive teine svezaka koji su se sputali u njezine mrave ruke.Mnogo je godina sam knjievni rad smatrala svetim inom: osrednjeg pisca Pavlova, i Pavsanija, i Palamu, drala je u nekom smislu ravnopravnim autorima - na temelju toga to su u enciklopedijskom rjeniku zauzimali mjesto na istoj stranici. S godinama je nauila samostalno u golemu knjikom oceanu razlikovati velike valove od sitnih, a sitne valove od obalne pjene koja gotovo potpuno ispunjava asketske ormare odjela suvremene knjievnosti.Odradivi redovniki povueno nekoliko godina u spremitu knjiga, Sonjeka je popustila nagovaranjima svoje efice, takoer opsjednute itaice poput Sonjeke, i odluila se upisati na sveuilite, na odsjek ruske filologije. I stala se pripremati prema velikom i besmislenom programu, i ve je bila gotovo spremna polagati ispite, kada se sve najednom sruilo, sve se u jednom trenu promijenilo: poeo je rat.Moda je to bio prvi dogaaj u njezinu mladom ivotu koji ju je izbacio iz maglovita stanja neprekidnog itanja to je inilo njezin ivot. Zajedno s ocem, koji je tih godina radio u radionici alata, bila je evakuirana u Sverdlovsk, gdje se vrlo brzo nala u jedinom sigurnom prebivalitu - u knjinici, u podrumu...Nije jasno je li za to bila zasluna tradicija, odavno uvrijeena u naoj domovini, da se dragocjeni plodovi duha, kao i plodovi zemlje, obavezno smjetaju u hladno podzemlje, ili se radilo o preventivnom cijepljenju za sljedee desetljee Sonjekina ivota, koje e provesti upravo s ovjekom iz podzemlja, svojim buduim muem, koji se pojavio te beznadno teke prve godine evakuacije...Robert Viktorovi doao je u knjinicu onog dana kad je Sonjeka zamjenjivala kolegicu zaduenu za izdavanje knjiga. Bio je niska rasta, vrlo mrav i sivo-sijed, i ne bi privukao Sonjinu pozornostLJUDMILA ULICKAda je nije upitao gdje se nalazi katalog knjiga na francuskom jeziku. Francuskih je knjiga bilo, ali katalog se odavno zagubio jer je bio nepotreban. Posjetitelja u taj veernji sat prije zatvaranja nije bilo, pa je Sonjeka povela neobinog itatelja u svoj podrum, u udaljeni zapadnoeuropski kutak.Dugo i oamueno stajao je ispred ormara, nagnuvi glavu ustra-nu, s gladnim i zadivljenim licem djeteta koje je ugledalo pladanj s kolaima. Sonjeka je stajala iza njegovih lea, nadvisujui ga za pola glave, i sama oamuena od uzbuenja koje je prelazilo na nju.Okrenuo se prema njoj, neoekivano joj poljubio mravu ruku i dubokim glasom punim treperenja, poput svjetla modre lampe iz prehlaenog djetinjstva, rekao: Kakva divota... kakva rasko... Montaigne... Pascal... I, jo uvijek joj ne putajui ruku, s uzdahom doda: ak i u elzevir izdanjima... Ovdje ima devet elzevira s ponosom kimnu ganuta Sonjeka, koja je odlino nauila knjiarstvo, i on joj uputi udan pogled odozdo, ali kao da je gleda odozgo, nasmijei se tankim usnama, pokaza krezuba usta, prieka kao da kani rei neto vano, ali, predomislivi se, ree neto drugo: Napravite mi, molim vas, itateljsku iskaznicu, ili kako se to ve kod vas zove.onja izvue ruku, zaboravljenu u njegovim suhim dlanovima, i njih dvoje se uspnu nezasitno hladnim stubitem, koje je otimalo i najmanju toplinu svim nogama to su ga doticale... Tu, u tijesnu salonu stare trgovake vile, prvi je put napisala svojom rukom njegovo prezime, koje joj je dotad bilo posve nepoznato i koje e za tono dva tjedna postati i njezinim. A dok je pisala nezgrapna slova kemijskom olovkom, koja se pomalo okretala u zakrpanoj vunenoj rukavici, on je promatrao njezino isto elo i u sebi se smijeio njezinoj udnovatoj slinosti s mladom devom, strpljivom i blagom ivotinjom, te mislio: "ak i kolorit: mrko, alosna umbra i ruiasto, toplo..."12SONJEKA I DRUGE PRIEZavrila je pisanje, podigla kaiprstom naoale koje su spu-znule. Gledala je dobrohotno, nezainteresirano i s oekivanjem: nije joj rekao svoju adresu.On je pak bio duboko smeten vrlo snanim osjeajem ostvarenja sudbine, koji ga je obuzeo iznenada, kao pljusak iz posve vedrog neba: shvatio je da je pred njim njegova ena.Prethodnog dana navrio je etrdeset sedam godina. Bio je o-vjek-legenda, ali ta se legenda zahvaljujui iznenadnom i, kako su smatrali prijatelji, nemotiviranom povratku u domovinu iz Francuske poetkom tridesetih godina, pokazala odsjeenom od njega i proivljavala je svoj usmeni ivot u izumiruim galerijama okupiranog Pariza skupa s njegovim udnim slikama koje su doivjele poruge, zaborav, a kasnije uskrsnue i posmrtnu slavu. Ali on nita od toga nije znao. U crnom, progorenom vatiranom kaputu, sa sivim rupcem oko vrata s naglaenom Adamovom jabuicom, najsretniji od nesretnika, besposleno presjedivi pet godina i sad uvjetno zaposlen kao slikar u tvornikoj upravi, stajao je pred nespretnom djevojkom i smijeio se, shvaajui kako se u njemu odvija jo jedna izdaja, kakvima je toliko obilovao njegov brzi ivot: izdao je i vjeru predaka, i roditeljske nade, i uiteljevu ljubav, izdao je znanost i prekidao prijateljske veze, grubo i otro, im bi poeo osjeati okove na svojoj slobodi... Ovoga je puta izdao zavjet celibata na koji se vrsto obvezao u godinama ranog i varljivog uspjeha i koji, uostalom, nikako nije bio povezan sa zavjetom ednosti.Bio je enoljubac i potroa, mnogo je hrane dobio iz tog neiscrpnog izvora, ali budno se uvao ovisnosti, bojao se da se sam ne pretvori u hranu enskoj sili koja je tako paradoksalno izdana prema onima koji uzimaju od nje i ubojito okrutna prema onima koji joj daju.A nepomuena Sonjekina dua, zavijena u ahuru od tisua proitanih svezaka, uljuljkana pepeljastosivim hukom grkih mitova, hipnotiki otrim zvucima srednjovjekovne flaute, Ibsenovom maglovitom vjetrovitom tugom, Balzacovom sveobuhvatnom teinom, Danteovom astralnom glazbom, sirenskim pjevom RilkeovaLJUDMILA ULICKAda je nije upitao gdje se nalazi katalog knjiga na francuskom jeziku. Francuskih je knjiga bilo, ali katalog se odavno zagubio jer je bio nepotreban. Posjetitelja u taj veernji sat prije zatvaranja nije bilo, pa je Sonjeka povela neobinog itatelja u svoj podrum, u udaljeni zapadnoeuropski kutak.Dugo i oamueno stajao je ispred ormara, nagnuvi glavu ustra-nu, s gladnim i zadivljenim licem djeteta koje je ugledalo pladanj s kolaima. Sonjeka je stajala iza njegovih lea, nadvisujui ga za pola glave, i sama oamuena od uzbuenja koje je prelazilo na nju.Okrenuo se prema njoj, neoekivano joj poljubio mravu ruku i dubokim glasom punim treperenja, poput svjetla modre lampe iz prehlaenog djetinjstva, rekao: Kakva divota... kakva rasko... Montaigne... Pascal... I, jo uvijek joj ne putajui ruku, s uzdahom doda: ak i u elzevir izdanjima... Ovdje ima devet elzevira s ponosom kimnu ganuta Sonjeka, koja je odlino nauila knjiarstvo, i on joj uputi udan pogled odozdo, ali kao da je gleda odozgo, nasmijei se tankim usnama, pokaza krezuba usta, prieka kao da kani rei neto vano, ali, predomislivi se, ree neto drugo: Napravite mi, molim vas, itateljsku iskaznicu, ili kako se to ve kod vas zove.onja izvue ruku, zaboravljenu u njegovim suhim dlanovima, i njih dvoje se uspnu nezasitno hladnim stubitem, koje je otimalo i najmanju toplinu svim nogama to su ga doticale... Tu, u tijesnu salonu stare trgovake vile, prvi je put napisala svojom rukom njegovo prezime, koje joj je dotad bilo posve nepoznato i koje e za tono dva tjedna postati i njezinim. A dok je pisala nezgrapna slova kemijskom olovkom, koja se pomalo okretala u zakrpanoj vunenoj rukavici, on je promatrao njezino isto elo i u sebi se smijeio njezinoj udnovatoj slinosti s mladom devom, strpljivom i blagom ivotinjom, te mislio: "ak i kolorit: mrko, alosna umbra i ruiasto, toplo..."SONJEKA I DRUGE PRIEZavrila je pisanje, podigla kaiprstom naoale koje su spu-znule. Gledala je dobrohotno, nezainteresirano i s oekivanjem: nije joj rekao svoju adresu.On je pak bio duboko smeten vrlo snanim osjeajem ostvarenja sudbine, koji ga je obuzeo iznenada, kao pljusak iz posve vedrog neba: shvatio je da je pred njim njegova ena.Prethodnog dana navrio je etrdeset sedam godina. Bio je o-vjek-legenda, ali ta se legenda zahvaljujui iznenadnom i, kako su smatrali prijatelji, nemotiviranom povratku u domovinu iz Francuske poetkom tridesetih godina, pokazala odsjeenom od njega i proivljavala je svoj usmeni ivot u izumiruim galerijama okupiranog Pariza skupa s njegovim udnim slikama koje su doivjele poruge, zaborav, a kasnije uskrsnue i posmrtnu slavu. Ali on nita od toga nije znao. U crnom, progorenom vatiranom kaputu, sa sivim rupcem oko vrata s naglaenom Adamovom jabuicom, najsretniji od nesretnika, besposleno presjedivi pet godina i sad uvjetno zaposlen kao slikar u tvornikoj upravi, stajao je pred nespretnom djevojkom i smijeio se, shvaajui kako se u njemu odvija jo jedna izdaja, kakvima je toliko obilovao njegov brzi ivot: izdao je i vjeru predaka, i roditeljske nade, i uiteljevu ljubav, izdao je znanost i prekidao prijateljske veze, grubo i otro, im bi poeo osjeati okove na svojoj slobodi... Ovoga je puta izdao zavjet celibata na koji se vrsto obvezao u godinama ranog i varljivog uspjeha i koji, uostalom, nikako nije bio povezan sa zavjetom ednosti.Bio je enoljubac i potroa, mnogo je hrane dobio iz tog neiscrpnog izvora, ali budno se uvao ovisnosti, bojao se da se sam ne pretvori u hranu enskoj sili koja je tako paradoksalno izdana prema onima koji uzimaju od nje i ubojito okrutna prema onima koji joj daju.A nepomuena Sonjekina dua, zavijena u ahuru od tisua proitanih svezaka, uljuljkana pepeljastosivim hukom grkih mitova, hipnotiki otrim zvucima srednjovjekovne flaute, Ibsenovom maglovitom vjetrovitom tugom, Balzacovom sveobuhvatnom teinom, Danteovom astralnom glazbom, sirenskim pjevom Rilkeova13LJUDMILA ULICKAi Novalisova prodorna glasa, zavedena moralizirajuim, u samo srce neba usmjerenim oajem velikih Rusa - nepomuena Sonje-kina dua nije prepoznala svoj veliki trenutak, i misli su joj bile zabavljene samo dvojbom ne ini li riskantan potez predajui itatelju u ruke knjige koje ima pravo davati samo u itaonicu... Adresa kratko zatrai Sonjeka. Ja sam, znate, prekomandiran. ivim u tvornikoj upravi objasni udni itatelj. Dajte onda osobnu ili dozvolu boravka zatrai Sonjeka. Prekopao je neki duboki dep i izvadio zguvanu potvrdu.Dugo je gledala kroz naoale pa odmahnula glavom. Ne, ne mogu. Ne spadate ovamo...Kibela mu je isplazila crveni jezik. Sve je propalo, uinilo mu se. Gurnuo je potvrdu duboko u dep. Napravit emo ovako: uzet u knjige na svoje ime, a vi ete mi ih prije odlaska donijeti glasom punim isprike ree Sonjeka.I on shvati da je sve u redu. Samo vas molim, budite vrlo paljivi ljubazno ga je zamolila i zamotala u izguvane novine tri sveska malog formata.Hladno joj je zahvalio i izaao.Dok je Robert Viktorovi s gaenjem razmiljao o tehnologiji upoznavanja i tekoama udvaranja, Sonjeka je bez urbe zavrila svoj dugi radni dan i spremala se kui. Vie je nimalo nije brinulo vraanje triju vrijednih knjiga koje je lakomisleno dala neznancu. Sve su njezine misli bile o putu kui kroz hladan i mraan grad.* * *One osobite enske oi koje se, poput mistinog treeg oka, u djevojica otvaraju neobino rano, nisu kod onje bile posve zatvorene - prije je njima mirila.U ranoj mladosti, prije etrnaeste godine, kao da se pokorava drevnom programu roda po kojem su se tisuljeima udavale djevojke u toj njenoj dobi, zaljubila se u uenika iz razreda, ljepu-14SONJEKA I DRUGE PRIEkastog Vitku Starostina s prastim nosom. Ta se zaljubljenost izraavala iskljuivo neizdrivom eljom da ga gleda, pa njezin nezasitni pogled nije ubrzo primijetio samo vlasnik lutkaste njukice, ve i svi ostali uenici u razredu, koji su otkrili tu zanimljivu atrakciju prije no to je onja postala toga svjesna.Nastojala se svladati i neprekidno je pokuavala pronai drugi objekt promatranja - pravokutnik ploe, ili biljenice, ili pranjavog prozora - ali pogled se s upornou kazaljke na kompasu vraao svjetlosmeem zatiljku, traei susret s tim plavim, hladnim, privlanim... Ve joj je i samilosna prijateljica Zoja apnula da ne zuri tako. Ali, Sonjeka nije mogla nita uiniti. Oko je nezasitno zahtijevalo svjetlosmeu hranu.Sve se okonalo na najuasniji, nezaboravan nain. Brutalni Onjegin, iscrpljen teinom zaljubljenog pogleda, zakazao je svojoj utljivoj oboavateljici susret u sporednom drvoredu parka te ju je dvaput pljusnuo, ne bolno nego ubojito uvredljivo, uz odobravajui hihot etiriju uenika iz razreda pritajenih u grmlju, koje bi se moglo osuditi zbog duevne grubosti da ti mladi voajeri nisu svi do jednoga poginuli ve prve zime nadolazeeg rata.Odgojna lekcija trinaestogodinjeg viteza bila je tako uvjerljiva da se djevojica razboljela. Proleala je dva tjedna u jakoj groznici. Oito ju je na taj klasini nain naputala vatra zaljubljenosti. Kad se oporavila i vratila u kolu oekujui novo ponienje, njezinu je tragikominu avanturu posve zasjenilo samoubojstvo kolske ljepotice Nine Borisove, koja se objesila u razredu nakon zavretka veernje smjene.Sto se pak tie bezdunog junaka Vitke Starostina, on se, na So-njinu sreu, u to vrijeme odselio s roditeljima u drugi grad, i So-njeki je ostala gorka spoznaja potpune i definitivne dovrenosti enske biografije, to ju je za cijeli ivot oslobodilo od nastojanja da se svidi, privlai i oarava. Prema svojim uspjenim vrnjakinjama nije osjeala ni razornu zavist ni razdraljivost koja iscrpljuje duu, pa se vratila svojoj vatrenoj i zanosnoj strasti - itanju....Robert Viktorovi doao je nakon dva dana, kad Sonjeka vie nije radila na izdavanju knjiga. Pozvao ju je. Uspela se iz podruma,15LJUDMILA ULICKAu tri poteza izlazei iz tamne rupe, kratkovidno ga i dugo prepo-znavala pa mu kimnula kao dobrom poznaniku. Sjednite, molim vas primaknuo joj je stolicu.U maloj je itaonici sjedilo nekoliko toplo odjevenih posjetitelja. Bilo je hladno, jedva da su grijali.Sonjeka je sjela na rub stolice. Otrcana platnena kapa s nau-nicima leala je na rubu stola pokraj zaveljaja koji je mukarac polako i vrlo paljivo odmatao. Onomad sam vas zaboravio pitati, izgovori on svojim svjetleim glasom, a Sonjeka se nasmijei lijepoj rijei "onomad", koja je davno nestala iz redovne uporabe u razgovornom jeziku zaboravio sam pitati za vae ime. Oprostite? onja kratko odgovori ona, i dalje promatrajui kako on odmata zaveljaj. Sonjeka... dobro kao da se suglasio.Napokon se zamotuljak raspetljao, i onja ugleda enski portret naslikan na poroznom, grubom, vlaknastom papiru njene, zagasite boje sepije. Portret je bio udesan, i ensko je lice bilo plemenito, profinjeno, iz nekog drugog doba. Njezino, Sonjekino lice. Udahnula je malo zraka - i zamirisalo je hladno more. Ovo je moj svadbeni dar ree on. Zapravo sam doao da bih vas zaprosio. I on je s ievanjem pogleda.I tada ga Sonjeka po prvi put promotri: ravne obrve, uzak nos, suha usta ravnih usana, duboke okomite bore na obrazima i blijede oi, pametne i mrane...Usne su joj zadrhtale. utjela je oborivi pogled. Silno je eljela jo jednom pogledati njegovo lice, tako izraajno i privlano, ali sablast Vitke Starostina promaknu joj iza lea, i ona, zagledavi se u lagane krivudave linije crtea koji je najednom prestao prikazivati ensko lice, a pogotovo njezino, izgovori jedva ujnim, ali hladnim i odbijajuim glasom: to je to, ala?I tada se on uplaio. Odavno ve nije pravio nikakve planove: sudbina ga je dovela na tako mrano mjesto, u predvorje pakla, njegova zvjerska volja za ivotom gotovo se iscrpila, i sumrak ovostra-16SONJEKA I DRUGE PRIEnog postojanja nije mu se vie inio privlanim, i sada je, evo, vidio enu iznutra obasjanu istinskim svjetlom, predosjeao je u njoj enu koja dri u svojim krhkim rukama njegov malaksali, uza zemlju pripijeni ivot, i vidio je istodobno da e ona biti slatko breme za njegova ramena neoptereena obitelju, za njegovu kukaviku mukost koja izbjegava teret oinstva, obveze obiteljskog ovjeka... Ali, kako nije pomislio... kako mu nije prije palo na pamet... moda ona ve pripada drugome, nekom mladom poruniku ili inenjeru u zakrpanoj vesti?Kibela ga je ponovno izazivala crvenim iljatim jezikom, i njezina vesela svita, sastavljena od suvinih, stranih, ali sve samih poznatih mu ena, kreveljila se u grimiznim odsjajima.Promuklo se i usiljeno nasmijao, primaknuo joj list i rekao: Nisam se alio. Jednostavno nisam pomislio da biste mogli biti udani...Ustao je, uzeo u ruke svoju nevjerojatnu kapu. Oprostite mi.I naglo se naklonio na stari asniki nain, oborivi oianu glavu, i krenuo k izlazu. I tada Sonjeka poviknu za njim: ekajte! Ne! Ne! Nisam udana!Starac sa svenjem novina koji je sjedio za stoliem u itaonici s negodovanjem je pogledao prema njoj. Robert Viktorovi se okrenu, nasmijei se ravnim usnama i nakon maloprijanje smetenosti, kad je ve bio posumnjao da mu ena izmie, postade jo smueniji: nije uope znao to sad treba govoriti i initi.* * *Odakle iznurenom Robertu Viktoroviu i prirodno krhkoj Sonje-ki snage da usred sirotinjske pustoi ivota u evakuaciji, usred bijede, depresije, mahnitih parola koje jedva prikrivaju skroviti uas prve ratne zime, grade nov ivot, zatvoren i samotan poput svan-ske kule1, no koji bez ikakvih izostavljanja obuhvaa cijelu njihovu razdvojenu prolost: ivot Roberta Viktorovia - izlomljen poput 1 Svani su stanovnici gruzijske regije Svaneti, poznate po kulama. (Sve su biljeke prevoditeljeve.)LJUDMILA ULICKAkretanja zaslijepljenog nonog leptira, satkan od iznenadnih i radosnih prelazaka s judaistike na matematiku pa, konano, na najvaniji posao njegova ivota, besmisleno i primamljivo razmaziva-nje boje, kako je sam definirao svoj zanat - i Sonjekin ivot, koji se hranio tuim knjikim izmiljotinama, lanim i zavodljivim.Sad je Sonjeka ulagala u njihov zajedniki ivot neki plemeniti i sveti nedostatak iskustva, bezgranino razumijevanje za sav onaj vaan, uzvien, ne posve shvatljiv sadraj koji je pred nju iznosio Robert Viktorovi, sam se ne prestajui uditi kako se njegova prolost obnavlja i preosmilja nakon dugih nonih razgovora. Poput dodirivanja kamena mudraca, noni razgovori sa enom pokazali su se arobnim mehanizmom ienja prolosti...Od pet logorskih godina, sjeao se Robert Viktorovi, osobito teke bile su prve dvije, potom je bilo oputenije - poeo je slikati portrete ena zapovjednika, radio je po narudbi kopije kopija... Sami originali bili su mizerni primjeri potonule umjetnosti, pa se Robert Viktorovi, stvarajui ih, obino zabavljao na neki formalan nain, na primjer, slikao je lijevom rukom. Usput je otkrio promijenjenu percepciju boja, povezanu s privremenom ljevorukou...Svojim unutarnjim ustrojstvom Robert Viktorovi bio je ovjek asketskog karaktera, uvijek se znao snalaziti s minimalnim, no lien tijekom mnogih godina onoga to je sam smatrao neophodnim - zubne paste, dobrog ileta i tople vode za brijanje, maramice i toaletnog papira - sad se radovao svakoj sitnici, svakom novom danu obasjanom prisutnou ene onje, relativnoj slobodi ovjeka udom osloboenog iz logora, koji je du tek jednom tjedno prijaviti se u mjesnu policijsku postaju...ivjeli su bolje od mnogih. U podrumu tvornike uprave slikaru su dodijelili sobu bez prozora pokraj kotlovnice. Bilo je toplo. Gotovo nikad nisu iskljuivali struju. Loa im je kuhao krumpir to ga je donosio Sonjekin otac, koji je nabavljao dodatnu hranu svojim minucioznim zanatom.Jednom je onja pomalo patetino, to joj uope nije bilo svojstveno, sanjarski rekla:18SONJEKA I DRUGE PRIE Kad pobijedimo i rat se zavri, ivjet emo tako sretnim ivotom...Mu ju je prekinu neljubazno i jetko: Ne zavaravaj se. Mi divno ivimo sada. A to se tie pobjede... Ti i ja uvijek emo izgubiti, koji god ljudoder pobijedio. I mrano zavri udnom reenicom: Zahvaljujui svojem gojitelju nisam postao ni zelenim, ni modrim, ni pretorijancem, ni skutarijem... O emu ti to? nemirno upita onja. Ne ja. To je Marko Aurelije. Modri i zeleni, to su boje stranaka na hipodromu. Htio sam rei da me nikad nije zanimalo iji e konj stii prvi. Za nas to nije vano. U svakom sluaju strada ovjek, njegov privatni ivot. Spavaj, onja.Omotao si je glavu runikom - imao je tu udnu naviku steenu u logoru - i odmah zaspao. A Sonjeka je dugo leala u tami, muila ju je ta nesuglasica i tjerala je od sebe slutnju jo uasniju od nesuglasice: mu joj je imao tako opasno znanje da je bolje to ne spominjati - pa je skretala svoje nemirne misli na drugo mjesto, prema nehajnim i njenim dodirima u donjem dijelu trbuha, i pokuavala zamisliti kako prstii veliine etvrtine ibice u tami kakva sad i nju okruuje lagano prelaze po mekoj stijenki svog prvog boravita, i smijeila se.A Sonjekin se dar snane i ive percepcije knjikog ivota pomraio, nekako je utrnuo, i najednom se pokazalo da je najne-znatniji dogaaj s ove strane knjikih stranica - runo izraena miolovka u koju se ulovio mi, zakrljala i potpuno mrtva grana propupala u ai, aka kineskog aja koju je sluajno nabavio Ro-bert Viktorovi - vaniji i znaajniji od tue prve ljubavi, i tue smrti, ak i od samog silaska u pakao, te krajnje knjievne toke gdje su se potpuno poklapali ukusi mladih suprunika.Ve drugog tjedna njihova brzopleta braka onja je od svoga mua saznala neto za nju uasno: on je bio potpuno ravnoduan prema ruskoj knjievnosti, smatrao ju je golom, tendencioznom i nepodnoljivo moralizatorskom. Samo bi Pukina nerado smatrao iznimkom... Zavrgla se diskusija u kojoj je Sonjekinoj vatrenosti19KNJINAZ&L'bMA UL.CKARobert Viktorovi suprotstavio strogu i hladnu argumentaciju, So-njeki ne posve razumljivu, i ta se kuna konferencija zavrila gorkim suzama i slatkim zagrljajima.Svojeglavi Robert Viktorovi, ija je rije uvijek bila posljednja, u gluho je predjutarnje doba uspio jo rei eni, koja je tonula u san: Kuga! Kuga su svi ti autoriteti, od Gamaliela do Marxa... A tek vai... Gorki, sav napuhan, i Erenburg, nasmrt preplaen... I Apollinaire je napuhan...Sonjeka se na Apollinairea prenula: A i Apollinairea si znao? Znao sam preko volje odvrati on. Za vrijeme onog rata... S njim sam dva mjeseca dijelio stan. Zatim su me premjestili u Belgiju, blizu grada Ypresa. Zna za njega? Da, iperit, sjeam se promrmlja Sonjeka, oduevljena neiscrpnou njegove biografije. No, hvala Bogu... Stigao sam ba na taj napad plinom. Ali, bio sam na brijegu, u zavjetrini, zato se i nisam otrovao. Sretnik sam... I kako bi se jo jednom uvjerio u svoju izuzetnu, rijetku sreu, gurnuo je ruku pod Sonjina lea.Ruskoj knjievnosti vie se nisu vraali* * *Mjesec dana prije djetetova roenja, rok neodreenog premjetaja Roberta Viktorovia, koji je on odugovlaio koliko je god bilo mogue, istekao je, i dobio je nalog da se odmah vrati u bakirsko selo Davlekanovo, gdje je i trebao ivjeti u progonstvu s nadom u budunost, koja se Sonjeki jo uvijek inila divnom i u koju je Robert Viktorovi prilino sumnjao.I otac i majka, ija su plua bila jako bolesna, nagovarali su onju da ostane u gradu barem do poroda, ali ona je vrsto odluila putovati s muem, a i sam Robert Viktorovi nije se htio odvajati od ene. Tada se u starog urara javila jedina sjena nezadovoljstva. Starac, koji je dotad izgubio sina i starijeg zeta, utljivo se zbliio s Robertom Viktoroviem: razlika u njihovu socijalnom statusu20SONJEKA I DRUGE PRIEsada se, u preokrenutom svijetu, nije inila beznaajnom, ve je otkrivala sve tobonje prednosti intelektualca pred proleterom. Sto se tie svega ostalog, podvodni dio kulturnog ledenog brijega bio je u njih isti...Obitelj je pripremala onju jedan dan - toliko su vremena dodijelili Robertu Viktoroviu za dovrenje svih poslova. Majka je, ronei ute suze, brzo porubljivala pelene, tankom uvanom iglom njeno opivala benkice, skrojene od vlastite stare koulje. Sonji-na starija sestra, koja je nedavno izgubila mua na bojitu, plela je arapice od crvene vune, nepomino gledajui pred sebe. Otac je nabavio petnaestak kilograma prosa pa ga je presipavao u male vree i neprekidno sumnjiavo pogledavao onju, koja je, premda u devetom mjesecu, tako smravjela u posljednje vrijeme da nije ak ni zakopala dugmad na suknji, a trudnoa joj se nije mogla primijetiti po promijenjenoj figuri, ve prije po razvuenom licu i nateklim usnama. Curica, bit e curica tiho je govorila majka. Keri uvijek upiju majinu ljepotu...Sonjina je sestra apatino kimala, a Sonjeka se smeteno smijeila i neprestano ponavljala u sebi:"Gospode, ako moe, djevojicu... ako moe, bjeloputu..."* * *Te ih je noi znanac eljezniar smjestio u malu kompoziciju od tri vagona, koja je stajala kilometar i pol od stanice, u vagon koji je sauvao tragove plemenita podrijetla u obliku solidnih drvenih oplata. Ipak, meka su sjedita i preklopni stolii odavno bili potrgani i rasko pulman vagona zamijenjena je daanim klupama.Od Sverdlovska do Ufe putovali su vie od dan i pol u pretrpanom vagonu, i Robert Viktorovi cijelim se putem zbog neega prisjeao aava mladenakog putovanja u Barcelonu, kamo je otiao kad je dobio prvi veliki novac, 1923. ili 1924. godine, kako bi upoznao Gaudija.21LJUDMILA ULICKASonjeka je povjerljivo spavala gotovo sve vrijeme, uprijevi se nogama o meki smotani pokriva i naslonivi se ramenom na mueva mrava prsa, a on se neprestano prisjeao ulice koja je krivudala prema gore i u kojoj se nalazio njegov hotel, male jednostavne fontane pred prozorom, tamnog lica s isklesanim nosnicama neobino lijepe prostitutke s kojom je poput trgovca banio cijeli taj barcelonski tjedan. Prekapao je po sjeanju i lako u njemu pronalazio sitne i ive detalje: pravo sovino lice konobara u hotelskom restoranu, udesne pletene cipele od blijedoute telee koe kupljene u trgovini s golemim modrim natpisom "Homer", ak se i imena te barcelonske cure sjetio - Concetta! Bila je Talijanka, do-ljakinja, rodom iz Abruzza... A Gaudi mu se uope nije svidio... Sada, nakon etvrt stoljea, vidio je pred sobom svaku pojedinost tih udnih zdanja, potpuno biljnih, sasvim usiljenih i neprirodnih...Sonjeka kihnu, napola se probudi, neto promrmlja. Stisnuo je uz sebe njezinu snenu ruku, vratio se okolici Ufe, u divlju Ba-kiriju, i osmjehnuo se, odmahujui sijedom glavom i dvoumei se: "Jesam li to ja bio tamo? Jesam li to ja sad ovdje? Ne, nema ba nikakve stvarnosti..."* * *Rodilite u koje je na koncu enskog roka, nakon prvih znakova nadolazeih trudova, Robert Viktorovi poveo Sonjeku, bilo je na rubu velikog ravnog sela, na izgaenoj goleti. Sama graevina bila je od glinenih cigli pomijeanih sa slamom, uboga, s malim mutnim prozorima.Jedini lijenik bio je plavokos, srednjih godina, fine bijele koe koja se lako crvenila. Pan Zuvvalski, izbjeglica iz Poljske, u nedavnoj prolosti bio je popularni varavski lijenik, svjetski ovjek i ljubitelj dobrih vina. Stajao je leima okrenut prema posjetiteljima koji su uli, bljetei modrikastom bjelinom kute, neprikladnom ali umirujuom, grizao je rubove svijetlih brkova i brisao stakla svojih velikih naoala krpicom od antilopa. Tom je prozoru prilazio nekoliko puta dnevno, promatrao bezoblinu zemlju s prljavim22SONJEKA I DRUGE PRIEkomadima trave umjesto Jeruzalemske aleje na koju su gledali prozori njegove varavske klinike i vlaio suzne oi crvenim engleskim rupiem sa zelenim kvadratima, posljednjim od onih koje je sauvao...Upravo je pregledao Bakirku srednjih godina koja je prejaha-la etrdeset vrsta, viknuo bolniarki: "Operite gospou!", i sad je stajao, svladavajui spontanu drhtavicu ponienja u grudima i s tugom se prisjeajui svojih satenskih pacijentica, mlijeno-slat-kastih mirisa njihovih njegovanih skupih genitalija.Okrenuo se osjetivi neiju prisutnost iza lea i ugledao krupnu mladu enu u svijetlom iznoenom kaputu kako sjedi na klupi, te sijedog mukarca duguljasta lica u zakrpanu kratkom kaputu. Usudio sam se smetati vam, doktore pone mukarac. Pan uwalski, osjetivi u prvim zvucima glasa pripadnost svojoj kasti, pregaenoj europskoj inteligenciji, krene mu ususret s osmijehom prepoznavanja. Molim vas... Izvolite. Sa suprugom ste? napola upitno ree pan uwalski, primijetivi njihovu veliku razliku u godinama, koja je doputala i neke drukije odnose izmeu tih naoko jedva slinih ljudi. Pokazao je na zavjesu kojom je bio ograen majuni kabinet.Nakon petnaest minuta pregledao je Sonjeku, potvrdio pribliavanje poroaja, no zatraio je strpljenja do deset sati, bude li sve uredno i pravovremeno.onju su polegli u krevet pokriven krutim, hladnim votanim platnom, pan Zuwalski potapao ju je po trbuhu vie veterinarskom gestom i otiao k Bakirki koja je, kako se razjasnilo, tri dana ranije rodila mrtvoroene, i sve je bilo u redu, a sad je, eto, postalo loe.Nakon dva i pol sata doktor je s krupnim suzama na glatko obrijanim obrazima izaao na ulaz, gdje je sjedio, nikamo ne odlazei, potiteni Robert Viktorovi, i ujno mu, tragino, zaaptao na uho: Mene treba strijeljati. Nemam prava operirati u ovakvim uvjetima. Nita, doslovno nita nemam. Ali ne mogu ne operirati. Za dan e umrijeti od sepse!23LJUDMILA ULICKA to joj je? utrnulim jezikom upita Robert Viktorovi, zamislivi umiruu Sonjeku. Ah, Boe moj! Oprostite! S vaom je enom sve u redu, ima trudove, govorim o onoj nesretnoj Bakirki...Robert Viktorovi zakrguta zubima, opsuje u sebi: nije podnosio nervozne mukarce, obuzete eljom da neprekidno iznose svoje osjeaje. Iskrivio je usnu i pogledao ustranu... Mala djevojica od dva kilograma, koju je onja rodila za tih petnaest minuta dok je pan Zuwalski razgovarao na ulazu, bila je bjeloputa i uska lica, ba onakva kakvom ju je onja zamiljala.* * *Sve se kod Sonjeke tako duboko promijenilo kao da je prijanji ivot okrenuo lea i odveo sa sobom sav knjiki, onji tako drag sadraj, i umjesto toga ostavio nezamislive tekoe nesreenosti, siromatva, hladnoe i svakodnevnih zabrinutih misli o malenoj Tanji i Robertu Viktoroviu, koji su naizmjence bolovali.Obitelj ne bi preivjela da nije bilo stalne pomoi oca, koji je uspijevao za njih nabaviti i poslati im sve neophodno za ivot. Na sva roditeljska nagovaranja da se s djetetom preseli u Sverdlovsk za to najtee vrijeme onja je odgovarala samo jedno: Robert Viktorovi i ona moraju biti zajedno.Nakon kinog ljeta nalik na beskrajnu jesen, bez ikakvog je prijelaza stigla otra zima. U krhkoj kuici od vlanih cigli od sa-mana2 sjeali su se podrumske sobe u tvornikoj upravi kao tropskog rajskog vrta.Glavna briga bio je ogrjev. kola za kombajneriste, u kojoj je Robert Viktorovi radio kao knjigovoa, katkad je davala konja, pa je on jo od jeseni prilino esto odlazio u stepu kako bi nare-zao suhu visoku travu nalik na trstiku, ije ime nikad nije saznao. Do vrha natovarene taljige bile su dovoljne za dva dana grijanja, znao je to iz iskustva one zime koju je proveo u selu prije odlaska u Sverdlovsk.2 Saman je graevni materijal od nepeene gline i slame.24SONJEKA I DRUGE PRIEVlastitim je rukama izraivao brikete od trava koju je preao, nadograujui kuu. Podigao je dio poda koji je sam svojedobno poloio, ne razmiljajui o nunosti spremita za krumpir. Iskopao je podrum, osuio ga, uvrstio ukradenim daskama. Sagradio je nunik, a njegov susjed starac Rahimov odmahivao je glavom i osmjehivao se: u ovdanjem kraju drvenu dasku s izrezanim otvorom smatrali su suvinim luksuzom i od pamtivijeka su se snalazili nekim bliskim mjestom govorei da idu "na stranu".Bio je izdrljiv i ilav, i tjelesni mu je umor umirivao duu koju je morilo duboko gaenje prema besmislenu zbrajanju krivotvorenih brojki, sastavljanju lanih popisa i fiktivnih zapisnika o otpisu pokradenog goriva, otuenih rezervnih dijelova i na mjesnoj trnici prodanog povra iz pomonog domainstva koje je vodio prepredeni vrtlar, veseli i bestidni Ukrajinac s invalidnom desnom rukom.Zato je svake veeri otvarao vrata svog doma i u ivom vatrenom svjetlu petrolejke, u nepravilnom treperavom oblaku, vidio bi onju kako sjedi na jedinoj stolici, koju je Robert Viktorovi preuredio u naslonja, a uz zailjeni rub njezine dojke nalik jastuku kao da je bila prilijepljena poput teniske loptice njeno upava glava djeteta. I sve je to na najmirniji nain drhtalo i pulsiralo: valovi neravnomjernog svjetla i valovi nevidljivog toplog mlijeka, i jo neka skrivena strujanja od kojih je premirao, zaboravljajui zatvoriti vrata. "Vrata!" - razvuenim aptom izgovorila bi Sonje-ka, sva se smijeei ususret muu, te bi, poloivi ker na njihov jedini krevet, izvadila ispod jastuka lonac i stavila ga nasred praznog stola. U najbolje dane bila bi to gusta juha od konjetine, krumpira iz pomonog vrta i prosa koje je poslao otac.Sonjeku bi u zoru probudilo sitno mekoljenje djevojice, pa bi je stisnula uz trbuh, tromim leima osjeajui muevu prisutnost. Ne otvarajui oi, otkopala bi bluzu, izvadila dojku koja bi do jutra otvrdnula, dvaput pritisnula bradavicu, i dva duga mlaza pala bi na arenu krpicu kojom ju je brisala. Djevojica bi se poela vrtjeti, skupljati usne, mljackati i hvatati bradavicu, kao ribica veliki mamac. Mlijeka je bilo mnogo, lako je ilo, i hranjenje uz slabano25LJUDMILA ULICKAguranje bradavice, povlaenje, lagane ugrize za dojku bezubim desnima, prualo je onji uitak koji je na neobjanjiv nain osjeao i mu, nepogreivo se budei u to rano predjutarnje doba. Zagrlio bi je oko irokih lea, ljubomorno je privinuo uza sebe, i ona je obamirala od te dvostruke teine nepodnoljive sree. I smijeila se na prvom jutarnjem svjetlu, a tijelo joj je utljivo i radosno uta-ivalo glad to dvoje dragih i od nje neodvojivih bia.Taj je jutarnji osjeaj odsijevao cijeli dan, svi poslovi kao da su se obavljali sami od sebe, lako i vjeto, i nijedan se Boji dan nije spajao sa susjednima, Sonjeka ih je pamtila posebno: ili po podnevnoj lijenoj kii, ili po krupnoj krivonogoj ptici hravo-zelene boje koja je doletjela i sjela na ogradu, ili po prvoj rebrastoj pruzi mlijenog zuba na kerinim nateklim desnima. Za cijeli ivot onja je sauvala - kome treba taj zamorni i besmisleni rad sjeanja - sliku svakog dana, njegove mirise i osobito nijanse, preuveliano i potpuno, svaku rije koju je mu izrekao u svim aktualnim prilikama.Mnogo godina kasnije, Robert Viktorovi esto se udio nepro-birljivom pamenju svoje ene, koja je na skriveno dno sloila cijelo mnotvo datuma, satova, pojedinosti. ak i igrake, koje je u velikom broju i s davno zaboravljenom stvaralakom radou Robert Viktorovi izraivao za ker koja je rasla, Sonjeka je pamtila sve do jedne. Svaku sitnicu - od drveta izrezbarene ivotinje, letee ptice od sukanih ueta, drvene lutke opasnih lica - Sonjeka je kasnije odnijela u Moskvu, ali nikad nije zaboravila ni ono to su ostavila Rahimovljeva djeca i unuci, slono jato jednakih mravih vrapia: tvravu na rasklapanje za lutka kralja, s gotikim tornjem i pominim mostom, rimski cirkus sa siunim figurama robova i ivotinja, i prilino glomazan ureaj s ruicom i mnotvom arenih d koje se pomiu, praskaju i proizvode smijenu barbarsku glazbu...Sve te dosjetke uvelike su nadmaivale igrae sposobnosti malog djeteta. Djevojica, premda je imala dobro pamenje te se kao i majka sjeala mnogih stvari iz tog vremena, nije zapamtila te igrake, moda dijelom i stoga to joj je ve u Aleksandrovu, kamo se26SONJEKA I DRUGE PRIEobitelj preselila s Urala 1946. godine, Robert Viktorovi gradio cijele fantastine gradove od iverja i obojenog papira, raskone nagovjetaje onoga to e se kasnije nazivati papirnatom arhitekturom. Te krhke igrake nestale su u mnogobrojnim selidbama obitelji krajem etrdesetih i poetkom pedesetih godina.Ako je prva polovina ivota Roberta Viktorovia protjecala u velikim i luckastim skokovima iz Rusije u Francusku, zatim u Ameriku, na Balkan, u Alir, ponovno u Francusku i napokon opet u Rusiju, druga je polovina, obiljeena logorom i progonstvom, protjecala u sitnim premjetajima: Aleksandrov, Kalinjin, Pukino, Lia-nozovo. Tako se on cijelo desetljee ponovno pribliavao Moskvi, koja mu se nimalo nije doimala Atenom ni Jeruzalemom.Tih prvih poslijeratnih godina Sonjeka je prehranjivala obitelj, naslijedivi majin ivai stroj i nevinu smjelost samouka sposobnog priiti rukav na prorez. Njezini su naruitelji bili nezahtjevni, a sama krojaica marljiva i jeftina.Robert Viktorovi radio je nekakve poluinvalidne poslove, malo kao uvar u koli, malo kao raunovoa u zadruzi koja je proizvodila udovine eljezne alke nepoznate namjene. Othranjen na parikom slobodarskom kruhu, Robert Viktorovi nije mogao ni pomisliti na profesionalni rad u slubi tune i mrane drave, ak i da se mogao pomiriti s njezinom tupom krvolonou i besramnom laljivou.Svoje umjetnike fantazije zadovoljavao je na snjenobijeloj kartonskoj podlozi, izraujui treu generaciju graevina od papira i iverja, kojima je neko zabavljao ker. Usput je u sebi otkrio posebnu sposobnost gledanja, toan osjeaj trodimenzionalnih i plonih odnosa, i oko nije mogao odvojiti od udnih figura koje je izrezao iz cijelog lista, a zatim, negdje ga malo zguvavi, negdje ga savivi i preokrenuvi, slagao predmet koji nije imao imena i nikada dotad nije postojao u prirodi. Igra neko smiljena za ker postala je njegovom vlastitom.Sonjina enska lakovjernost nije znala za granice. Talent svoga mua jednom je prihvatila kao nepobitnu injenicu, pa je s dubokim ushitom promatrala sve to je izlazilo ispod njegovih ruku.27LJUDMILA ULICKANije razumjela sloene prostorne zadatke, tim manje i elegantna rjeenja, ali u njegovim neobinim igrakama osjeala je odraz njegove osobnosti, kretanje tajnovitih sila, i sretno je u sebi izgovarala svoj intimni lajtmotiv: "Gospode, Gospode, ime sam zasluila takvu sreu..."Slikarstvo je Robert Viktorovi, moe se rei, zapustio. Iz njegovih prijanjih igara s Tanjekom nastao je novi zanat. Na ruku mu je, kao i uvijek, iao sluaj: u aleksandrovskoj gradskoj eljeznici nabasao je na poznatog slikara Timlera, kojeg je poznavao jo iz Pariza i s kojim je odravao kontakt nakon povratka u Moskvu, sve do uhienja. Slikar s reputacijom formalista - tko e i kad objasniti na to je tim nazivom mislila precijenjena i priznata nedarovitost? - skrivao se tih godina u kazalitu. Doao je k Roberta Viktoroviu, sat i pol stajao u upi od dasaka ispred nekoliko kompozicija potpisanih nizom arapskih brojki i hebrejskih slova i, taj sin tesara iz malog mjesta koji je dvije godine pohaao heder3, procijenivi njihovu izuzetnu kvalitetu, ustruavao se upitati autora za znaenje tih udnih redaka, a samom Robertu Viktoroviu nije ni na pamet palo da se upusti u objanjavanje te njemu oigledne veze kabalistikog alfabeta, mravog ostatka njegova mladenakog zanosa judaistikom i drskih igara s rastavljanjem i izvrtanjem prostora.Timler je dugo utke pio aj, a pred odlaskom je mrko rekao: Ovdje je vrlo vlano, Roberte, moete prebaciti svoje radove u moj atelje.Taj je prijedlog znaio potpuno priznanje i bio je vrlo velikoduan, ali Robert Viktorovi nije ga prihvatio. Neoznaeni predmeti dozvani u sluajno postojanje vratili su se u nebitak, istrunuvi u jednoj od sljedeih upa i ne preivjevi brojne selidbe.Ovdje pak, u upi, uveni Timler prvi je put naruio od Roberta Viktorovia kazalinu maketu. Nakon nekog vremena njegove su makete postale slavne u cijeloj kazalinoj Moskvi, i narudbe nisu prestajale. Na pozornici od pola metra gradio je ili prenoi-3 Heder je idovska vjerska osnovna kolaSONJEKA I DRUGE PRIEte Gorkog, ili pokojnikov kabinet bez nasljednika, ili je gomilao besmrtne prodavaonice Ostrovskog.* * *Izmeu drvarnica, golubarnika i kripavih ljuljaki hodala je neobina Tanja. Voljela je nositi staru majinu odjeu. Mrava visoka djevojka potonula bi u Sonjekine vreaste haljine svezane u struku izblijedjelim rupcem od kamira. Oko uskoga lica, poput zrelog ali jo neodletjelog maslakova sjemena, stajala je uspravna vrsta kosa kroz koju ealj nije prodirao i koja se nije dala skupiti u pletenice. Trkarala je kroz gusti zrak prezasien mirisima starih baava, meu vrtnim namjetajem koji je trunuo, te zbijenim, previe zbijenim sjenama koje su okruivale trone i nepotrebne stvari, te bi najednom, poput kameleona, nestala u njima. Kad su je dozivali, premirala je i drhtala. Sonjeka se brinula, alila se muu na kerinu nervozu, udnu zamiljenost. On je stavljao ruku na Sonjino rame i govorio: Pusti je. Ne eli valjda da marira...Sonjeka je pokuavala zainteresirati Tanju za knjige, ali Tanji bi, dok bi sluala Sonjino majstorsko itanje, oi postale staklene, pa bi otplivala kamo onja nije ni sanjala.Tijekom svog branog ivota sama se Sonjeka preobrazila iz plemenite djevojke u prilino praktinu kuanicu. Strastveno je eljela normalan ljudski dom, s tekuom vodom u kuhinji, s posebnom sobom za ker, s ateljeom za mua, s odrescima i kompotima, s bijelim utirkanim plahtama koje nisu saivene od tri neravna komada. U ime tog velikog cilja onja je radila dva posla, nou je ila na stroju i u tajnosti pred muem tedjela novac. Osim toga, matala je kako e im se pridruiti obudovjeli otac, koji je gotovo oslijepio i sasvim oslabio.Klatei se po prigradskim autobusima i rasklimanim vlakovima, brzo je i runo starjela: njeno paperje iznad gornje usne pretvaralo se u neuredne bespolne dlake, kapci su se sputali, pridajui29LJUDMILA ULICKAlicu psei izraz, a sjene zamora pod oima vie nisu prolazile ni nakon nedjeljnog poinka, ni nakon dvotjednog odmora.No, emer starenja Sonjeki nimalo nije zagoravao ivot, kako to biva s ponosnim ljepoticama: to to joj je mu bio nepromjenjivo stariji njoj je prualo osjeaj trajne mladosti, a Robertova neiscrpna suprunika gorljivost to je potvrivala. I svako je jutro bilo ukraeno bojom nezasluene enske sree, tako jarke da je bilo nemogue na nju se naviknuti. U dubini due pak ivjela je tajna spremnost da se svakog asa izgubi ta srea - kao da ju je dopala sluajno, neijom grekom ili nepanjom. Draga ki Tanja takoer se inila sluajnim darom, to je svojedobno potvrdio i ginekolog: Sonjeka je imala takozvanu djeju maternicu, nerazvijenu i nesposobnu za raanje, i nikad vie nakon Tanjeke nije zatrudnjela, zbog ega je tugovala pa ak i plakala. Neprestano joj se inilo da je nedostojna ljubavi svoga mua ako mu ne moe raati novu djecu.* * *Poetkom pedesetih, zahvaljujui Sonjinu golemom trudu i nastojanjima, obitelj je napola zamijenila a napola otkupila stan, pa su se uselili u cijelu etvrtinu drvene katnice, jedne od malobrojnih dotad preostalih zgrada u gotovo sruenom Petrovskom parku, blizu stanice metroa "Dinamo". Kua je bila prekrasna - biva daa odvjetnika poznatog prije revolucije. etvrtina vrta uz kuu bila je dodatak stanu.Sve se ostvarilo. Tanja je imala odvojenu sobu, malu prostoriju u potkrovlju. Sonjin otac, koji je ivio svoju posljednju godinu, zauzimao je sobicu u kutu, a na izoliranoj terasi Robert Viktorovi uredio je atelje. I s novcem je postalo lagodnije.Sluajnim stjecajem okolnosti prilikom zamjene stana Robert Viktorovi se naao blizu moskovskog Montmartrea, desetak minuta hoda od pravog umjetnikog grada. Na svoje potpuno iznenaenje, na mjestu koje je smatrao opustoenim i pregaenim, pronaao je ako ne istomiljenike onda barem sugovornike: rus-30SONJEKA I DRUGE PRIEkog barbizonca4, zatitnika maaka lutalica i ozlijeenih ptica, Aleksandra Ivanovia K., koji je slikao svoje obijesne slike sjedei na vlanoj zemlji i tvrdio kako mu taj Antejev dodir na njegovoj zadnjici daje stvaralaku snagu; elavog ukrajinskog zen-budista Gri-gorija L. koji je stavljao na papir prozirni porculan i svilu, desetke puta prekrivajui slojeve akvarela ili ajem ili mlijekom; pjesnika Gavrilina arene kose i slomljena nosa, s priroenim crtakim darom: na velikim, neravno obrezanim listovima papira za zamatanje izmeu zamrenih figura crtao je svoje poeme-palindrome, knji-evno-znakovne ifre koje su oduevljavale Roberta Viktorovia.Sve te neobine ljude, koji su pronali sebe na poetku varljive jugovine, Robert Viktorovi je privlaio, i uskoro se njegov nepristupani dom pretvorio u svojevrsni klub u kojem je sam gazda igrao ulogu poasnog predsjednika.Bio je, kao i uvijek, krt na rijeima, ali samo jedna njegova skeptina primjedba, jedan ironian osmijeh, bili su dovoljni da se usmjeri zabludjela diskusija ili razgovor krene novim smjerom. Zemlja koja je duboko utjela mnogo godina poela je govoriti, ali taj se slobodni razgovor vodio iza zatvorenih vrata, strah je jo visio za leima.Sonjeka je krpala Tanjinu arapu, navukavi je na skliski drveni muhomlat, i prislukivala razgovor mukaraca. To o emu su govorili - o zimskim vrapcima, o vizijama Meistera Eckharta, o nainima kuhanja aja, o Goetheovoj teoriji boja - nije imalo nikakve veze s brigama onoga svijeta vani, ali Sonjeka se smjerno grijala na vatri tog svjetskog razgovora i neprestano ponavljala u sebi: "Gospode, Gospode, ime sam zasluila..."* * *Gavrilin sa spljotenim nosom, ljubitelj svih umjetnosti, imao je naviku listati asopise. Jednom je u knjinici, u amerikom umjetnikom asopisu, naiao na veliki lanak o Robertu Viktoroviu. Kratka biografska biljeka o umjetniku zavravala je pomalo pretjeranom 4 Barbizonska slikarska kola u Francuskoj (19. st.) je realistini pokret u kontekstu romantizma.31LJUDMILA ULICKAinformacijom o njegovoj smrti u Staljinovim logorima krajem tridesetih godina. Analitiki dio lanka bio je napisan jezikom pre-zamrenim za pjesnika, pa nije sve razumio, ali iz onoga to je uspio prevesti proizlazilo je da je Robert Viktorovi gotovo klasik i, u svakom sluaju, pionir umjetnikog pravca koji sad snano cvjeta u Europi. Uz lanak su bile priloene etiri reprodukcije u boji.Sljedeeg je dana Robert Viktorovi u pratnji prijatelja barbi-zonca otiao u moskovsku knjinicu, pronaao lanak i neopisivo se razbjesnio zato to jedna od reproduciranih slika s njim nije imala nikakve veze, jer je bila Morandijeva, a druga je bila otisnuta naopako. A kad je proitao lanak jo se vie razbjesnio. Amerika je jo dvadesetih godina ostavljala na mene dojam zemlje beznadnih budala. Oito, nije postala pametnijom frk-nuo je.No, Gavrilin je rastrubio taj lanak po cijelom susjedstvu, i starog su se maketara sjetili ak i okretni, aktivni kazalini umjetnici, pa su dolazili da se ponovno upoznaju.Neoekivanom posljedicom sve te strke bilo je primanje Ro-berta Viktorovia u Savez umjetnika i dobivanje ateljea. Bio je to dobar atelje, s prozorima okrenutim prema "Dinamovu" stadionu, nimalo loiji od onog posljednjeg, parikog, na mansardi u ulici Gay-Lussac, s pogledom na Luksemburki park.* * *Sonjeki se ve bliila etrdeseta. Posijedjela je i veoma se udebljala. Robert Viktorovi, lagan i mrav kao skakavac, malo se mijenjao, i postupno su se nekako izjednaili u godinama. Tanja se pomalo stidjela starosti svojih roditelja, jednako kao i svoje visine, stopala, grudi. Sve je bilo izvan mjera, izvan veliina tog desetljea u kojem jo nije bilo mnogo djece koja brzo sazrijevaju. No, za razliku od onje, pokraj sebe nije imala starijeg brata koji se ruga, nego su je sa svih zidova blagotvorno gledali njezini udesni portreti u svim djejim uzrastima. I ti su portreti ublaavali Tanjino nezadovoljstvo samom sobom. U sedmom je razredu poela dobi-32SONJEKA I DRUGE PRICEvati uvjerljive dokaze svoje privlanosti od nedoraslih uenika iz razreda i starijih djeaka.Od ranog djetinjstva, sve Tanjine elje lako su se ostvarivale. Brini roditelji su se po tom pitanju silno trudili, obino joj predu-hitrujui elje. Ribice, pas, pijanino pojavljivali su se gotovo istoga dana kad bi djevojica progovorila o njima.Od samoga roenja bila je okruena udesnim igrakama, i samostalna igra, koja ne trai druge sudionike, bila je glavni sadraj njezina ivota. Tako se i dogodilo da je, napustivi zabave svojeg otegnutog djetinjstva, dvije godine prespavala, probila se kroz poznato prijelazno razdoblje te, rano shvativi kakvu tono igru preferiraju odrasli, prepustila joj se s jasnom svijeu o svojem pravu na zadovoljstva i slobodi nepotlaene osobe.U Tanji nije bilo niega ni izdaleka slinog Sonjekinoj poniavajuoj ljubavi prema Robertu Viktoroviu. Iako nije bila ljepotica standardnog kanona i nije imala nita od opeprihvaene ljupkosti, njezino izdueno lice s finim nosom, strea kovrava kosa i uske svijetlo-staklene oi bili su iznimno primamljivi. Vrnjake je privlaila i Tanjina navika da se neprestano igra: knjigom, olovkom, vlastitom kapom. U njezinim rukama neprekidno se odvijao mali, samo najbliem susjedu primjetni teatar.Jednom je, zaigravi se prstima i usnama svog prijatelja Bori-ske, kojem je dolazila prepisivati domae zadae iz matematike, otkrila predmet koji nije poznavala i koji ju je neobino zainteresirao. Vrata sobe Boriskinih roditelja u taj su veernji sat bila odkrinuta, i taj svijetli iroki prorez s dvjema debelim sjenama ispred televizora kao da je takoer spadao u pravila igre koja su oni lijepo ispotovali, izgovarajui jedno drugom replike koje nisu imale nikakve veze s onim to se zbivalo. Iako je ta predstava zapoela nevinom djejom razmjenom pitanja: "A ti nikad nisi probao?", "A ti?" - nakon ega je Tanjeka, koja nije znala za uskraivanje, predloila: "Hajdemo probati!" - ta je predstava zavrila kratkim uvodom, u doslovnom i prenesenom smislu, u novi predmet.33LJUDMILA ULICKAU vruem trenutku iz susjedne je sobe stigao nezgodan prijedlog da veeraju, pa su daljnje probe bile odgoene do zgodnijeg vremena.Sljedei susreti ve su se odvijali u odsutnosti roditelja. Tanji je bio najprivlaniji novi nain na koji je osjeala svoje tijelo: pokazalo se kako svaki njegov dio, prsti, grudi, trbuh, lea, razliito reagira na dodire i prua svakojake divne oute, i to uzajamno istraivanje oboma je donosilo golem uitak.Krljavi pjegavi deko isturenih krupnih zuba i upaljenih kutova usana takoer je pokazao izvanredan talent, i tijekom dva mjeseca mladi su eksperimentatori, poletno se trudei od tri do pola sedam, to jest do dolaska Boriskinih roditelja, u potpunosti svladali mehaniku stranu ljubavi, ne iskusivi pritom ni najmanji osjeaj koji bi prelazio okvire prijateljskog i poslovnog partnerstva.A zatim je izmeu njih dolo do sukoba, kako se to kae, na proizvodnoj osnovi: Tanja je uzela od Boriske biljenicu iz geometrije i izgubila je. I to mu je priopila na posve neozbiljan nain, ak se ne ispriavi. Boriska, uredan pa ak i pedantan ovjek, strano se uzrujao, ne toliko zbog injenice da je biljenica izgubljena, koliko zbog Tanjina potpunog nerazumijevanja nedoli-nosti vlastita ponaanja. Tanja ga je prozvala zanovijetalom, on nju prostakuom. Posvaali su se.U osloboenom vremenu izmeu tri i pola sedam Boriska je stao pojaano uiti matematiku, posve se opredijelivi za svoju sklonost egzaktnim znanostima, a Tanjeka, koja se uope nije zamarala ureivanjem svojeg ivota, izvlaila je lou, drvenu glazbu iz flaute u koju je puhala u svojoj sobici, grizla nokte i itala... O, jadna Sonjeka, njezina lijepa mladost, provedena na vrhuncima svjetske knjievnosti! - jer fantastiku, samo fantastiku, stranu i domau, itala je njezina humanistiki nevina ki...U to vrijeme, kolebljivi zvui Tanjine flaute privlaili su vojsku oboavatelja. Zrak oko nje bio je uaren, njezine su naelektrizirane kovre strale i bacale sitne iskre im bi im se ruka pribliila. Sonjeka je jedva stizala otvarati i zatvarati vrata mladiima u zoolokim vestama s nezgrapnim jelenima i sivkastomodrim bluzama,34SONJEKA I DRUGE PRIEanakroninoj odjei aka s kraja pedesetih godina, koju je u napadu nostalgine slaboumnosti smislio neki stari ministar narodnog obrazovanja.Vladimir A., poznati glazbenik koji je na skandalozan nain ostao u Europi onih godina kad se s ove strane granice takav in smatrao politikim zloinom, u knjizi svojih sjeanja, koja je objavljena krajem devedesetih godina i u kojoj je otkriven njegov izniman knjievni dar, opisat e glazbene veeri u Tanjinoj sobi, njezin pijanino udesna zvuka koji je svakodnevno trebalo ugaati. S njenou se prisjea tog udnog instrumenta koji je glazbenom poetniku otkrio tajnu individualnosti predmeta. Govori o njemu onako kako bi se moglo govoriti o staroj, davno umrloj roakinji koja je u djetinjstvu hranila autora nezaboravnim pirokama na-djevenima samo vinjama...Prema svjedoanstvu Vladimira A., upravo je u Tanjinoj sobi, s kompliciranim prozorom koji je gledao na vrt, na staru jabuku razdvojena debla, pratei Tanjinu slabanu flautu, prvi put osjetio uzbuenje meusobna stvaralakog razumijevanja i s radou se upustio u svojevrsno glazbeno samounitenje kako bi bojaljivoj flauti ustupio vaniji poloaj.Vladimir A., tada malen, debeljukast djeak nalik na tapira, bio je zaljubljen u Tanju. Ostavila je dubok trag u njegovu ivotu i dui, i obje njegove ene - prva, moskovska, i druga, londonska - nesumnjivo su pripadale tom tipu ena.Drugi glazbeni sugovornik bio je Aljoa Piterski - pod tim su ga nadimkom znali u Moskvi. Voloinoj klasinoj vjetini suprotstavljao je gitarsku slobodu i potpuno vladanje svim predmetima koji su mogli proizvoditi zvuk, od usne harmonike do dviju limenki. Usto je bio pjesnik i visokim je glumakim glasom pjevao prve pjesme nove alternativne kulture. Bilo je jo nekoliko djeaka, prije gostiju nego sudionika, no i oni su bili neophodni, budui da su inili oduevljenu publiku koju su trebale obje budue slavne osobe.35LJUDMILA ULICKA* * *Tijekom svoje mladosti Robert Viktorovi je takoer bio sreditem vrtloga nekih nevidljivih struja, no to su bile struje drukijeg, intelektualnog karaktera. I one su, kao i zov Tanjine svirale, privlaile mlade ljude. Zanimljivo je da taj kruok rano sazrelih idovskih djeaka, tinejdera prema suvremenim pojmovima, za napetih predratnih godina nije prouavao tada moderni marksizam, nego Sefer ha-zohar, Knjigu sjaja, temeljni traktat Kabale. Ti djeaci iz Podola, kijevskog idovskog predgraa, okupljali su se u kui mlinara Avigdora, oca Roberta Viktorovia, a ta se kua zidom naslanjala na susjednu, koja je pripadala varcmanu, ocu Lava e-stova, s kojim e se dvadeset godina kasnije u Parizu zbliiti Robert Viktorovi.Nijedan od tih djeaka koji su uspjeli preivjeti godine rata i revolucije nije postao ni tradicionalnim idovskim filozofom ni vjerouiteljem. Svi su oni postali "epikejres", to jest ""slobodoumni". Jedan je postao sjajnim teoretiarem i malo manje uspjenim praktiarem filma, koji je bio u zaecima, drugi slavnim glazbenikom, trei kirurgom blagoslovljenih ruku, i svi su oni bili othranjeni istim mlijekom, onom mladenakom elektrikom koja se nakupljala pod krovom mlinara Avigdora.To to se dogaalo oko Tanje, kako je slutio Robert Viktorovi, bilo je ono isto ime je bila nabijena i njegova mladost, ali u znaku drugog elementa, enskog, njemu tako mrskog, i jo primijenjeno na osiromaen, izopaen narataj...Robert Viktorovi prvi je primijetio da Tanjini kasni gosti katkad odlaze rano ujutro. Cijelog je ivota zadrao naviku ranog buenja pa je, izaavi poslije pet sati ujutro iz stambenog dijela kue u svoj atelje na terasi, gdje je volio provoditi prve, po njegovom osjeaju najjasnije sate, na tek napadalom snijegu opazio svjee tragove koji su vodili od ulaza do ograde. Nekoliko dana kasnije opazio ih je ponovno i oprezno je upitao enu nije li kod njih prenoila Sonjina sestra. Sonjeka se zaudila: ne, Anja nije prenoila...36SONJEKA I DRUGE PRIERobert Viktorovi nije proveo istragu budui da je sljedeeg jutra vidio kako kroz vrt izlazi visok mladi u tankoj vjetrovci. onji nije rekao ni rijei o svojem otkriu. I Sonjeka je nou naslanjala teku glavu na muevo rame i jadikovala: Ne ui... nita ne radi... u koli je grde... nekakve rune stvari spominje ona njezina... Raisa Semjonovna...Robert Viktorovi tjeio ju je: Pusti, onja, pusti. Sve je to mrtvo i odvratno smrdi... Neka napusti tu jadnu kolu. Kome to treba... Sto ti je! Sto ti je! uplaila se onja. Obrazovanje je potrebno. Ma smiri se prekinuo bi je mu. Pusti curu na miru. Ako nee, ne treba. Neka svira svoje, to nije nita manje korisno... Roberte, ali oni deki. Tako sam zabrinuta... - bojaljivo je krenula u napad Sonjeka. Mislim da je jedan bio cijelu no kod nje, a ona ujutro nije ila u kolu.Robert Viktorovi nije povjerio onji svoja jutarnja otkria, pre-utio je.Otkad je Tanja dala otkaz Boriski, poela je prava psea svadba. Mladii prepuni steroida vrzmali su se oko nje uporno i nasrtljivo. S nekima od pretendenata iskuala je novu razonodu. Usporedba je ila u Boriskinu korist - u svakom pogledu.Do proljea je postalo jasno da je u deveti razred nee pustiti. kolske muke bile su ve posve nepodnoljive, pa je Robert Viktorovi, ne rekavi nita onji, odnio Tanjine dokumente u veernju kolu, to je povuklo za sobom vrlo duboke posljedice za cijelu obitelj, ponajprije za njega samog.* * *Samovoljni hir sudbine, koji je neko Sonjeku dodijelio za enu Robertu Viktoroviu, sustigao je i Tanju. Predmetom strastvene zaljubljenosti postala je kolska istaica, a ujedno i razredna kolegica, osamnaestogodinja Jasja, mala Poljakinja lica glatka poput svjee snesena jajeta. Njihovo se prijateljstvo polako sklapalo37L J U D M I L A U LICKAu predzadnjoj klupi. Krupna Tanja irokih pokreta, patei od srameljivosti, s oboavanjem je gledala Jasju prozirnu poput oprane ljekarnike boice. Jasja je bila utljiva, jednoslono je odgovarala na rijetka Tanjina pitanja i ustrajala je u suzdranoj oholosti. Bila je ki poljskih komunista koji su pobjegli od faistike najezde, spletom okolnosti na razliite strane: otac na zapad, majka s bebom na istok, u Rusiju. Nije uspjela nestati u milijunskoj zemlji, pa su je humano preselili u Kazahstan, gdje je, potucajui se nesretno deset godina, ne izgubivi uzviene sumanute ideale, i umrla.Jasja je dospjela u djeji dom, pokazala izvanrednu privrenost ivotu preivjevi u uvjetima koji kao da su namjerno stvoreni radi polaganog umiranja due i tijela, te je odande umakla zahvaljujui umijeu da maksimalno iskoristi okolnosti.Obrve visoko podignute iznad sivih oiju i njena maja usta-ca kao da su traili zatitu, i tu su zatitu zaista i nalazili. Meu zatitnicima bilo je i mukaraca i ena, ali zbog prirodne neovisnosti preferirala je mukarce, u ranoj dobi nauivi jeftin nain da se s njima razrauna.Jedan od njezinih posljednjih zatitnika, koji se pojavio ve nakon upisa u neku jezivu obrtniku kolu za djecu iz doma i smiljenog bijega iz nje, bio je debeli etrdesetogodinji Tatarin Ravil, kondukter koji ju je dovezao do Kazanskog kolodvora u Moskvi, odakle je planirala zapoeti svoj uspon. U bonom depu njezine karirane torbe za kupovinu bila je legitimacija ukradena iz direktorova kabineta, netom izdana na njeno ime, i dvadeset tri dore-formska rublja koja je zdipila usnulom Ravilu na ulazu u Oren-burg. Ukradeni novac nije joj pekao ruke zbog dva razloga: uzela je sasvim malo iz debelog svenja; osim toga, osjeala je da je u potpunosti zaradila taj novac tijekom etverodnevnog putovanja.Ravil nije primijetio putnu krau i silno se raalostio kad djevojica dan kasnije nije dola u sedmi vagon da se vrati s njim u Kazahstan, kako je obeala.Uz osmijeh delikatne milostivosti prema sebi, donedavno tako naivnoj budalici, pripovijedala je Tanji kako se, namoivi sivi eljezniki runik u koljci javnog nunika na Kazanskom kolodvo-38SONJEKA I DRUGE PRIEru, razodjenuvi se dogola pred oima izbezumljenih Azijatkinja koje su se motale tim smrdljivim mjestom, istrljala od glave do pete, iz one iste karirane torbe izvadila u novine zamotanu bijelu bluzu s volanima na ovratniku, odavno uvanu za takav sluaj, presvukla se, te je, bacivi runik u hrdavi iani ko, krenula u osvajanje Moskve, poevi od prve pozicije na koju je naila, to jest od glasovitog trga kod triju kolodvora.U kariranoj torbi bila su dva para gaica, prljava modra bluza, biljenica s vlastoruno prepisanim stihovima i sveanj razglednica s poznatim glumcima. Bila je odluna, bistra i uistinu nevjerojatno naivna: sanjala je kako e postati filmskom glumicom.Sve se inilo da e Jasja postati profesionalnom prostitutkom, ali to se nije dogodilo.U dvije godine provedene u Moskvi postigla je znatne uspjehe: imala je privremenu boravinu dozvolu, privremeni stan u spremitu kole u kojoj je radila kao istaica i kamo je s vremena na vrijeme svraao mjesni policijski naelnik Malinjin vremeni dobrotvor crvene njuke, preko kojega je i dobila sve te privremene darove sudbine. Malinjinovi posjeti bili su kratki, Jasju nisu previe optereivali, a samog Malinjina nisu previe privlaili; ali, bio je strastveni podmitljivac i iznudiva, a s obzirom na to da od Jasje nije imao to traiti, morao je uzeti ono to se nudi.U istom tom spremitu, na gimnastikoj strunjai koja je uspjeno zamjenjivala postelju, Jasja je ispripovijedala Tanji svoju priu. Tanja je sve primila k srcu, outjevi pritom sloen osjeaj saaljenja, zavisti i stida zbog svojega beznadnog blagostanja. Jasja je, iscrpno, tono i suho ispripovijedavi o sebi sve ega se sjeala, neoekivano vidjela sve proivljeno sa strane i to zamrzila tako snano i nepovratno da vie nikad i nikome nije pripovijedala tu istinu. Izmislila si je novu prolost, s aristokratskom bakom, posjedom u Poljskoj i francuskim roacima koji e poput lutke iz kutije iskoiti u njezinu ivotu kad im doe vrijeme...Osim Jasjina spremita, u koli je bio jo jedan stambeni prostor, koji je zauzimala nastavnica ruskog jezika i knjievnosti, ratna udovica Taisija Sergejevna. Prema Malmjinovim posjetima odnosila39LJUDMILA ULICKAse s krajnjim neodobravanjem, no to joj nije smetalo da Jasji povjerava nadzor nad svojom maloljetnom djecom kao i pranje svega i svaega. Za sve te susjedske usluge Jasja je imala doputenje sluiti se uiteljiinim ormarom za knjige te nije morala pohaati satove knjievnosti. Taisija Sergejevna vie je voljela da Jasja u to vrijeme bude s njezinom djecom.Odradivi sve sate svoje slube, Jasja bi legla na strunjau koja je zaudarala na znojnu kou i uila napamet Krilovljeve basne, bez kojih se nikada nije bilo mogue upisati ni u koju kazalinu kolu. Ili je naglas itala Shakespearea od prvog do posljednjeg sveska, glumei traginim aptom sve enske uloge - od Mirande, Prosperove keri, do Marine, Periklove keri.Uitelji veernje kole, stigavi se izmoriti ve do ruka, pouavajui mlau, dnevnu brau sveernjih uenika, nisu ih previe gnjavili gradivom. Usto su polovinu razreda inili stanari policijskog doma koji se nalazio u blizini, pa su umorni mladii mirno drijemali u polumranom razredu, dobivali svoje trojke i uspjeno se dalje kolovali, tko za pravnika, tko po partijskoj liniji... Jasja je bila jedina u cijelom razredu kojoj je klupa odgovarala po visini, ostali su zapinjali u tim drvenim boksovima, smiljenim upravo za muenje maloljetnika...ivahna, poletna Tanja kretala se glasno, s neotesanom slobodom drebice. Sjedajui u klupu, pomicala ju je tako da bi Jasjina lagana glavica malo poskoila. Sama Jasja izlazila je iz klupe beu-mno, podiui dasku i inei nesiguran i ljubak pokret bedrima. Ila je uskim prolazom prema ploi, donji dio tijela kao da je malo zaostajao za gornjim, i noga koja je u koraku bila otraga malo se vukla, zaustavljajui se na prstima, a koljena je pomicala kao da gura teku tkaninu duge veernje haljine, a ne iznoene suknjice. I lena udubina bila je nekako posebna, i svaki dio njezina tijela inio je svoje odvojene pokrete, i svi oni - i slabo poigravanje grudi, i lelujavost bedara, i posebno njihanje glenjeva - zajedno nisu bili razraeni potezi kokete, nego enska glazba tijela koje trai pozornost i divljenje. Curilin, tridesetogodinji policajac krupna lica s crnom vojnom prainom, tresao je glavom za njom i mrmljao:40SONJEKA I DRUGE PRIE Gle, gle... mmm...I nije bilo jasno to je to u tom mukanju: gaenje ili oduevljenje. Uostalom, Jasja se drala tako nepristupano da policajci nisu stigli dalje od Curilinova mukanja.Vraajui se kui, Tanja je uvijek nastojala proi kroz tamu nonog parka tim hodom, odsvirati Jasjinu glazbu svojim bedrima, ramenima - pruala je vrat, vukla nogu, njihala bedrima. inilo joj se kako joj visina smeta da bude privlano lelujavom poput Jasje, pa se grbila. "U njoj ima neto vilinsko" - mislila je Tanja i, umorivi se od svojih hodako-baletnih vjebi, jurila je kui, razbacujui svoje duge noge, neravnomjerno zamahujui as desnom, as lijevom rukom, podiui glavu, zabacujui kosu u kojoj se nakupilo veernje magle, a Robert Viktorovi, koji je esto izlazio u park da je doeka u te veernje sate, izdaleka je prepoznavao njezin hod i sav njezin karakter, utisnut u nesrazmjerne pokrete, i smijeio se snazi i nezgrapnosti svoje keri, koja ga je prerasla za pola glave.Oboje su voljeli taj veernji park, cijenili su utljivo meusobno razumijevanje, tajnu potvrdu njihove neizreene zavjere protiv Sonjeke. Robert Viktorovi zbog uroene uobraenosti, Tanja zbog mladosti i gena, oboje su svojatali najbolji dio elitnog inte-lektualizma, ostavljajui Sonjeki obine kuanske poslove.No, Sonjeki nije padalo na pamet aliti se zbog svoje sudbine, truditi se za neto vie: uredno je prala tanjure i lonce, sa strastvenim trudom pripremala jelo provjeravajui recepte iz sestrine knjige od Jelene Molohovec, ispisane razmrljanom svjetloljubiastom tintom, prokuhavala je rublje u kotlu, modrila i krobila, a Robert Viktorovi katkad je pozorno gledao iza njezinih velikih leda plavilo, krupicu, ostrugani domai sapun, grah, i sa sebi svojstvenom otroumnou opaao umjetniku vrijednost, visoku osmiljenost i ljepotu Sonjekina kunog stvaralatva. "Mudar je, mudar mravlji svijet..." - pomislio bi letimice i zatvorio za sobom vrata tople terase, gdje su bili njegovi tvrdi papiri, olovno bjelilo i jo nekoliko stvari kojima se koristio u svojim strogim vjebama.41LJUDMILA ULICKATanje se nije ticao majin kuhinjski ivot: ona je sad ivjela u izmaglici zaljubljenosti. Probudivi se ujutro dugo bi leala zatvorenih oiju, zamiljala Jasju, sebe s Jasjom u nekim primamljivim izmiljenim okolnostima: ili jure na bijelim konjima preko mladog panjaka, ili plove na jahti, primjerice po Sredozemlju.Zbog njezina slobodnog pa ak i nedelikatnog rukovanja priro-dinim svetim instrumentarijem nagoni su joj pomalo zabludjeli pa je, dijelei sa zgodnim djeacima vesele tjelesne uitke, u dui eznula za uzvienim odnosom, spajanjem, stapanjem, uzajamno-u koja nema ni granica ni obala. Jasju je odabrala njezina dua, i svim silama razuma nastojala je opravdati taj izbor, dati mu racionalno objanjenje. Ah, mama, ona se ini slabom, prozranom, a izuzetno je jaka! oduevljavala se Tanja govorei majci o svojoj novoj prijateljici, o okrutnom ivotu u djejem domu, bjegovima, batinama, pobjedama. Jasja je zbog uroenog opreza tota zaobila u svojim priama Tanji: majino progonstvo, jeftinu djeju trgovinu tijelom, ukorijenjenu naviku sitnih kraa.No, Sonjeki je i reeno bilo dovoljno da unaprijed osjeti djeju patnju i nasluti ono to je Tanji ostalo skriveno. "Jadna, jadna djevojica", mislila je u sebi onja. "I naa je Tanjeka mogla tako, toliko je toga bilo..."I sjetila se svih onih mnogobrojnih sluajeva kad ih je Bog sauvao od prerane smrti: kako su Roberta izbacili iz vagona alek-sandrovskog prigradskog vlaka, kako se sruila greda na mjestu gdje je radila, pa je pola sobe, iz koje je trenutak ranije izala, bilo zatrpano starom potamnjelom ciglom, i kako je umirala na bolnikom stolu poslije gnojne upale slijepog crijeva... "Jadna djevojica" - uzdisala je Sonjeka, i ta je nepoznata joj djevojica poprimala Tanjine crte...* * *Sve do Nove godine Tanja nije mogla nagovoriti Jasju da doe u goste. Jasja je slijeui ramenima neprekidno odbijala, ali nije objanjavala Tanji svoje uporno odbijanje.42SONJEKA I DRUGE PRIEA stvar je bila u tome da ju je ve davno obuzeo snaan i nejasan predosjeaj novog obeavajueg prostora, pa se, poput vojskovoe prije odluujue bitke, tajno i pomno pripremala za taj posjet, povezujui s njim posve neodreene nade.U trgovini tkanina kod Nikitskih vrata kupila je komad na dodir hladnog a naoko vrueg tafta nekakve ofurene boje pa je kasno uveer ila sitnim bodom, runo, sveanu haljinu, u tiini i samoi, molitveno i usredotoeno, kao trudnica koja se pomalo boji da e, time to prijevremeno ije odjeu, neroenom djetetu urei dolazak na svijet.Dola je iza jedanaest sati trideset prvog prosinca, pred prostrti stol za kojim su sjedili i barbizonac, i pjesnik, i redatelj ptijeg nosa i abljih usta. Jo nije ni razabrala njihova znaajna lica, ali ve je u sebi likovala, shvaajui da je naciljala u sredite predo-sjeane mete. Upravo oni, ti odrasli samostalni mukarci, bili su joj potrebni za zamah, za uzlet, za potpunu i konanu pobjedu.Dobacila je srdaan i zahvalan pogled Tanji, kojoj su sretno i ruiasto sjali naminkani obrazi. Tanja do posljednjeg trenutka nije bila sigurna da e Jasja doi pa se sad ponosila Jasjinom ljepotom, kao da ju je sama smislila i naslikala.Jasjina haljina glasno je i svilenkasto utala, a teke svjetlo-smee pletenice bile su vrste kao da su oblikovane od svijetle smole i leale su na ramenima kao odsjeene, ba kao Marini Vlady u te godine uvenom filmu "Vjetica". Izrez haljine bio je dubok, i njezine kozje grudi, stisnute jedna uz drugu, stvorile su njenu stazu prema dolje, struk joj je bio uzak i jo namjerno stegnut, a tanki glenjevi ispod vrstih listova i zglobovi na rukama doimali su se osobito krhkima jer su joj podlaktice bile pomalo nateene. To zapravo nije grubost gitare, ve staklena draest male ae, uzgred u sebi primijeti Robert Viktorovi.Sonjeka je bila pomalo razoarana. Kako je ranije suosjeala s tekom sudbinom Tanjine prijateljice, nije bila spremna umjesto zamazane Pepeljuge vidjeti elegantnu ljepoticu naminkanih oiju, svu njezinu zamamnu, svijetlu slavensku ljepotu.Jasja je na pitanja odgovarala jednoslono, oborenih oiju, od tua oteale trepavice podiui tek da izusti, upravo izusti, sa43LJUDMILA U LI C KAsmjerno-kraljevskom intonacijom pokojne majke: "Hvala, ne, zahvaljujem..." U njezinim kratkim odgovorima osjetljivo je uho moglo uloviti poljski akcent - one slijepljene "v" i "1".Sonjeka je s njenou dodavala Jasji hranu na tanjur. Jasja je uzdisala, odbijala, a zatim ipak jela i paji batak, i jo komadi hladetine, i salatu s raiima. Vie ne mogu, hvala vam draesno je i gotovo alosno govorila Jasja, a Sonjeka nikako nije mogla iz srca izbaciti samilost: siroe, jadna djevojica, djeji dom... Gospode, pa kako je to mogue...Barbizonac Aleksandar Ivanovi ve je pjevao turobnim akon-skim glasom operne arije na talijanskom jeziku, pijani Gavrilin ludo je smijeno glumio psa kako trai buhu. Preokreui oima, reao je as ljutito, as blaeno, gurao si je glavu pod pazuho, sve je nasmijavao do iznemoglosti. Robert Viktorovi se smijeio, sijevajui dvostrukim metalom - oiju i nedavno stavljenih zuba.Nakon dva sata stigao je Aljoa Piterski, Tanjin usrdni oboavatelj, s buduom slavom koju je ve osjeao i s vreicom sive trave - bio je meu prvim ljubiteljima azijskog oputanja na obalama Neve. Aljoa je bez ustruavanja izvadio gitaru iz futrole i otpjevao nekoliko tuno-duhovitih pjesama, pomamno se kreve-ljei i rasteui lakrdijaka usta sajminog glumca.Aljoa je bio zaljubljen u Tanju, Tanjeka u Jasju, a Jasja se te novogodinje veeri zaljubila u Tanjin dom. Pred jutro, kad su se gosti razili i djevojke pomogle pospremiti stol, onja je pustila Jasju da prespava u praznoj izbi, gdje ju je ujutro i pronaao Robert Viktorovi, svrativi onamo u potrazi za svitkom sivog papira.U kui je bilo tiho. onja je, poistivi kuu nakon odlaska gostiju, otila k svojoj sestri, Tanja je spavala u svojoj sobici, a Jasja je, probudivi se od kripe vrata, otvorila oi i prilino dugo promatrala kako Robert Viktorovi kopka oko ormara tiho psujui. Gledala ga je u lea i nastojala se prisjetiti kojem tono amerikom glumcu nalikuje. Viala je ona takvo lice, takvu srebrnu etku, u poljskom asopisu "Przeglad artistyczny", koji je prouavala od korica do korica. Nikako se nije mogla sjetiti glumeva44SONJEKA I DRUGE PRIEprezimena, ali inilo joj se da je ak i koulja tog Amerikanca bila jednaka, s krupnim i rijetkim kvadratima.Sjela je na krevet. Krevet je zakripao. Robert Viktorovi se okrenuo. Iz goleme Sonjine spavaice virila je mala svijetla glava na kratkom vratu. Cura se obliznu, nasmijei, povue spavaicu za rukave, i ona lagano spuznu kroz prorez. Pomaknuvi nogu zbacila je na pod pokriva, ustala, i golema spavaica lako je kli-znula dolje. Kratkim djejim stopalima otrala je po hladnom obojanom podu k Robertu Viktoroviu, uzela mu iz ruku konano pronaeni svitak i, kao da ga je zamijenila sobom, nala se u rukama Roberta Viktorovia. Samo jedanput, na brzaka ree poduzetna vila bez imalo koketiranja, kako je obino govorila svom dobrotvoru policajcu Malinjinu. No, s njim je znala radi ega to ini, a sad - ni koristi ni rauna. Ni sama nije znala zato. Iz zahvalnosti prema domu... A jo je bio i vrlo slian onom glumcu, amerikom, poznatom. Peter OToole, ili...A to da mukarac moe odbiti ponuenu naklonost, znak panje i zahvalnosti, nije uope znala. Malena, kao tokarskim strojem istokarena od najsvjetlijeg i najtoplijeg drveta, primicala mu je svoje radosno lice.Malo ustuknuvi prema ormaru, rekao je strogo: "Brzo pod pokriva, prehladit e se!" - i izaao iz sobe zaboravivi svitak papira. Nikad nije vidio tijelo koje tako sjaji, poput mjeseine ili metala.Jasja se pokrila pokrivaem koji se jo nije stigao ohladiti i za minutu je potonula natrag u san. Spavala je s uitkom, ni u snu ne zaboravljajui slast tog obiteljskog sna o obiteljskom domu, i Sonjina spavaica, koju vie nije odjenula, leala joj je pod obrazom i rajski mirisala.A ubodeni Robert Viktorovi hodao je po susjednoj sobi, kolebao se i odmahivao glavom. Rani polumrak tek zapoete godine vidio se kroz prozor, onja jo nije dolazila, a Tanja se nije sputala kri-pavim stubitem. I on oprezno otvori vrata sobice u kutu, tiho prie krevetu. Cura je bila pokrivena gotovo preko glave, samo je svjetlosmei zatiljak virio. Zavukao je suhe dlanove pod topli nanos45LJUDMILA ULICKApokrivaa. I upletanje njegovih ruku u Jasjin san nije ga prekinulo, nita nije pokvarilo. Jasja se raskrilila ususret njegovim rukama, i zapoeo je jo jedan, posljednji ivot Roberta Viktorovia.* * *Potena novogodinja studen do veeri se pojaala. Na stolu su se suili razrovani ostaci ve prologodinjeg jela. Robert Viktorovi nije jeo. Jueranja hrana izazivala je gaenje, i on je razmiljao o svojim mudrim precima koji su spaljivali ostatke pashalne hrane, ne doputajui ovakvo njezino nagrivanje...Sonjeka je besmisleno mijeala liicom aj bez eera i neprestano se spremala rei muu ne, ali nije nalazila prikladne rijei.Robert Viktorovi je zamiljena lica hvatao mukle odjeke sretne tutnjave u sri svojih ostarjelih kostiju i pokuavao se sjetiti kada je to osjeao... odakle taj udan osjeaj prisjeanja... Moda je neega slinog bilo u djetinjstvu kad bi, naskakavi se u tekoj vodi Dnjepra, izaao na pucketavi pregrijani pijesak, zakopao se u nj i grijao se u tom pjeanom bazenu dok mu kosti ne bi slatko zadrhtale... I jo neto slino dubokom prosvijetljenju djetinjstva kad je, izaavi nou radi male nude, mali Ruvim, Avigdorov sin, koji se s godinama pretvorio u Roberta Viktorovia, zabacio glavu i vidio da sve zvijezde svijeta gledaju u njega odozgo ivim i radoznalim oima, i tiha zvonjava prekriva nebo naboranim plastom, i on, maleni djeak, kao da dri na sebi sve niti svijeta, i na kraju svake zvoni zvonce sitna, prodorna zvuka, i u cijeloj toj divovskoj glazbenoj kutiji on je sr, i sav se svijet posluno odaziva na lupanje njegova srca, na svaki udah, na tok krvi i na izljev tople mokrae... Spustio je zadignutu nonu koulju, podigao polako ruke uvis, kao da dirigira tim nebeskim orkestrom... I glazba ga je potpuno proela, slatkim valom prolazei kotanom sri...Smetnuo je s uma tu glazbu, ali se uspomena na nju tijekom mnogih godina nije izbrisala...46SONJEKA I DRUGE PRIE Roberte, neka ta djevojica ivi kod nas. Soba u kutu je slobodna tiho je rekla Sonjeka zaustavivi liicu u ai.Robert Viktorovi pogleda enu zaueno i ree ono to je obiavao govoriti kad god se radilo o stvarima koje se njega malo tiu: Ako to smatra nunim, Sonja. Radi kako smatra nunim. I ode u svoju sobu.* * *Jasja se preselila u Sonjekinu kuu. Njezina utljiva draesna prisutnost sviala se onji i godila je njezinu skrivenom ponosu -prigrliti siroe, to je bila "micva", dobro djelo, a to je za onju, koja je tijekom godina sve jasnije osjeala u sebi idovsko podrijetlo, istodobno bila i radost i ugodno izvravanje dunosti.U njoj se budilo sjeanje na sabat, i privlaio ju je ureeni ritualni ivot predaka s njegovom nepokolebljivom osnovom, vrstim stolom tekih nogu pokrivenim krutim sveanim stolnjakom, sa svijeama, s domaim kruhom i onim obiteljskim obredom koji se izvravao uoi subote u svakom idovskom domu. I, odvojena od tog drevnog ivota, ulagala je sav svoj neproivljeni vjerski ar u kuhinjsku brigu oko mesa, luka i mrkve, u krute bijele ubruse, u ureenje stola. Na njemu su zdjelica za umak, podloge za noeve, tanjuri slijeva i zdesna bili uredno posloeni prema sasvim drugim pravilima, novim, graanskim, to Sonja ipak nije znala.Posljednjih godina, godina relativnog blagostanja, obitelj joj je najednom postala malom, i ona je potajno tugovala to joj nije sueno naroditi mnotvo djece, kako je bilo uobiajeno u njezinu plemenu. Neprestano je kupovala i kupovala rasparene posude za umake i engleske tanjure od porculana po zapanjujue niskim cijenama u komisionoj prodavaonici u Njinoj Maslovki, kao da se sprema za buduu Tanjinu mnogobrojnu djecu.Sonjina se religija, kao i Biblija, sastojala od triju dijelova. Samo to je umjesto Tore, Nebiima i Ketubima to bilo predjelo, glavno jelo i desert.47LJUDMILA ULICKAJasjina prisutnost za stolom u onji je izazivala iluziju poveanja obitelji i ukraavala blagovanje - tako se prirodno i ljupko drala za stolom, jela je pomalo, ali s neutaivim tekom, do smijenog umora, jer je sjeanje na djeju neprekidnu glad u njoj bilo neunitivo. Zavalila bi se na naslon stolice i tiho uzdisala: O, teta onja! Bilo je tako ukusno... Opet sam se prejela...A Sonjeka bi se blaeno smijeila i stavila na stol plitke staklene alice s kompotom.* * *Prola su dva mjeseca. Zahvaljujui svojoj majoj prilagodljivosti i uroenoj tankoutnosti, Jasja je ne samo zauzela sobu u kutu nego je povrh toga u obitelji zadobila status poluroakinje.Rano ujutro odjurila bi prati hrapave kolske hodnike i blatnjave nunike, a naveer bi zajedno s Tanjom ila u tu istu kolu na nastavu. Katkad ne bi stigle do kole, markirajui jadne satove pospanih uitelja. Njezin odnos s Tanjom definirao se kao sestrinski, pri emu je Tanja, po dobi mlaa, s Jasjinim preseljenjem u kuu zauzela mjesto starije sestre, i njezina zaljubljenost u Jasju prestala je biti tako zanesena i napeta.Djevojke su se esto zavlaile u Tanjinu sobicu. Tanja bi sjela u pozi lotosa i svirala svoju trapavu glazbu, a Jasja bi, sklupavi se kod njezinih nogu, pomalo uljetavim aptom itala izumirue drame Ostrovskoga. Spremala se za kazalinu kolu.onju je ganula Jasjina sklonost itanju. Usto joj se inilo da se Tanjeka usput uvodi u visoku kulturu. U tome se varala.Ako su djevojke o emu i razgovarale, Jasja se uglavnom zadovoljavala ulogom pristojne sluateljice. Bez osobitog zanimanja i unutarnjeg razumijevanja sluala je o Tanjinim ljubavnim avanturama. Prijateljiin entuzijazam bio joj je posve stran, a Tanja je pogreno pripisivala Jasjinu ravnodunost beznaajnosti njezina iskustva u usporedbi s bogatstvom prijateljiinih doivljaja. Ni na kraj pameti nije joj bilo da je Jasja - prvi put s dvanaest godina -48SONJEKA I DRUGE PRIEosloboena nunosti da u svoje potpuno nezainteresirano tijelo puta "njihove odvratne stvarice"...Robert Viktorovi je od Jasjine prisutnosti gubio snagu. One epizode u izbi, u jutarnjem polumraku prvog dana godine, sjeao se kao privienja, kao tueg sna koji je kriom promatrao. Jasju je sad putao samo u bono vidno polje, kradom naslaujui oko njezinom tihom bjelinom, i topio se na vatri mladenake elje. Nije si doputao ni najmanje pokrete prema njoj, ali ne zato to bi ga brinuli nekakvi sitni moralni razlozi. Zelja je pripadala njemu, ena mu nije pripadala, i tovie, zahvaljujui Sonjinu trudu zauzimala je tabuizirano mjesto pokraj keri, pa mu nije mogla pripadati.Satima je gledao kroz prozor bjelinu snijega koja se lagano mijenjala zbog osvjetljenja i vlage, pogled mu je rastapao bijeli bok porculanskog vra, ili ga je upirao u odreske krupnozrnatog crtaeg papira na stolu, u mutno-bijele gipsane odljeve starih reljefa s jedva naznaenim slovima drevnog alfabeta.Na koncu drugog mjeseca ponovno je poeo slikati - dvadeset godina nakon logorskih vjebi, hirovitog kopiranja dosadnih besmislica.Sad su to bile same bijele mrtve prirode, u njima su se gradile naporne misli Roberta Viktorovia o prirodi bijelog, o formi i fakturi koja podjarmljuje slikarsko naelo, a slogovi i rijei njegovih razmiljanja bile su porculanske posude za eer, bijeli mreasti runici, mlijeko u staklenoj boci i sve ono to obinom pogledu izgleda bijelo, a Robertu Viktoroviu inilo se mukotrpnim putem traganja za idealnim i tajnim.Jednom, kada je zima ve prolazila, i snjena divota Petrovskog parka uvenula i skupila se, rano ujutro istodobno su izali na trijem: Robert Viktorovi s dvama okvirima i svitkom krafta, i Jasja s crvenom platnenom torbicom u kojoj su se njihala dva udbenika. Pridrite, molim vas. Gurnuo joj je u ruke svitak s nejasnim osjeajem da je neto slino negdje ve prohujalo.49LJUDMILA ULICKAJasja je naglo privukla sebi svitak, dok si je on zgodnije namjetao okvire. Moda bih vam mogla pomoi odnijeti predloi djevojka ne podiui pogled.On je utio, ona podigla glavu, i prvi put za vrijeme njihova zajednikog ivota pod istim krovom on je prodornim zjenicama uronio u samu sr njezinih spokojnih oiju. Kimnuo je, i ona suglasno obori glavu s bijelom paperjastom maramom te krene za njim, arobnjaki stupajui gumenim djejim cipelama za snijeg u njegove tragove.Cijelim kratkim putem, on se nije okretao. Tako su, jedno za drugim, stigli do ulaza viekatnice gdje se u dugim hodnicima, vrata do vrata, marljivo i ozbiljno stvarala pristojno plaena socijalistika umjetnost, i u turobnim hodnicima gomilali se ureeni tekstovi elavog giganta misli...Naslonivi se leima o granitni bok spomenika, nespretno pridravajui nogom vrata, propustio je naprijed Jasju. U trenu kad su se vrata zalupila osjetio je snano i buno lupanje srca, ali ne u grudima, ve negdje duboko u trbuhu. Lupanje se u njemu uzdizalo kao sunce od horizonta, huk mora ispunio mu je glavu, sljepoonice, ak i vrhove prstiju. Odloio je okvire i uzeo svitak iz Jasjinih ruku. Tad se i sjetio kada je to bilo.Nasmijeio se, poloivi ruku na vlano paperje njezine marame, a ona je ve dosjetljivo otkopavala golemu dugmad svojeg vlastoruno izraenog kaputa, koji je mnoge veeri ila od starog pleda zajedno sa Sonjekom. Te je godine bila u modi velika dugmad. Jasjina suknja i bluza takoer su bile ukraene mnotvom smee i bijele dugmadi, i ona ih je, skinuvi kaput, ozbiljno i zamiljeno izvlaila jedno za drugim iz uredno obrubljenih rupica.Lupanje srca, dostigavi alarmantnu snagu, ispunivi sve zakutke najmanjih kapilara, odjednom se prekinulo, i u zasljeplju-juoj tiini ona je sjela na slomljeni naslonja, podvukavi pod sebe vrste noice. Zatim je oslobodila kosu stegnutu gumicom na tjemenu i stala ekati da se on prene iz svoje skamenjenosti i uzme onu sitnicu koje joj nije bilo ao...50SONJEKA I DRUGE PRIEOd toga dana Jasja je gotovo svaki dan svraala u atelje. Njihova veza bila je strastvena i neobino utljiva. Obino bi dola, sjela u zauvijek izabran naslonja i raspustila kosu. On bi stavio ajnik na kuhalo, skuhao jak aj, rastopio u bijelom emajliranom vru pet kocaka eera - zbog sjeanja na dom nikako se nije mogla najesti slatkog - i stavio pred nju bijelu porculansku posudu za eer, jer osim to je pila zaslaen aj, eer je i jela.Promatrao ju je dugo, dugo, dok je ona polako pila svoj sirup, uvijek se zadubljivao u njezinu bjelinu, koja je jae od duge blistala pred njim na podlozi mutnog vapna praznog zida. I bljesak emajla kuhinjskog vra u njezinoj ruiastoj, ali jo uvijek bijeloj ruci, i komadi krupnog raskomadanog eera u kristalnim odlomcima, i bjeliasto nebo vani - sve je to kao kromatska ljestvica mudro pristajalo njezinu licu bijelom poput jajeta, koje je bilo udo bijelog, toplog i ivog, i to je lice bilo osnovni ton iz kojega se sve izvodilo, raslo, igralo i pjevalo o tajni bijelog mrtvog i bijelog ivog.Divio joj se, a ona je to utjela i oholila se pod njegovim pogledom, topila se od maloga enskog ponosa, naslaivala se svojom neogranienom vlau, zato to je znala: kae li mu svoje besramno djeje: "Hoe jednom?" - on e kimnuti i odnijeti je na kau pokriven starim sagom, ma nee, dosta je blejanja u nju, jadnik, budalica, udan je, sasvim poseban, i voli je ludo..."Ludo" - ponavljala je u sebi, i ponosni osmijeh uznemirio bi joj usne, i on je osjeao njezin blesavi ushit, ali ipak ju je gledao i gledao, dok ona ne bi rekla: Gotovo... Idem ja...Pitanja joj nikad nije postavljao, niti je ona ita govorila o sebi, a za to i nije bilo potrebe. Njegova bezgranina udnja za njom, kao i njezina stalna elja da bude uz njega, nije trebala nikakvu potvrdu u rijeima. U njegovoj prisutnosti osjeala se kao da je ve postigla svoju zamiljenu karijeru: bogata, lijepa i slobodna. I kazalina kola bila je nepotrebna.Sredinom travnja poeo je slikati njezin portret. Najprije jedan, s aj nikom i bijelim cvijeem, zatim drugi. I stao se formirati cijeli niz bij