MAKROEKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE U GLOBALNOJ EKONOMIJI

EKONOMIJA I EKONOMSKA STRUKTURA DRUŠTVA (15.12.2010.)

Ekonomija-upravljanje gazdinstvom. Danas ekonomija obuhvata ukupnost ekonomskih nauka. Kako izvršiti kombinaciju odgovarajućih sredstava za realizaciju predviđenih ciljeva, predstavlja ključni cilj.Bez obzira na nivo razvoja zemlje svaka od njih ima ograničena sredstva jer i više RZ ima više ciljeve za koje joj upravo nedostaju sredstva.

Ekonomija kao nauka obuhvata ekonomsku teoriju, ekonomsku politiku i pomoćne ekonomske nauke. Pomoćne ekonomske nauke su privredno pravo, sociologija, etika, ekonomska filozofija i sl.

Opšta ekonomija se javlja i pod nazivom politička ekonomija. Danas dominira pojam ekonomija ili ekonomika. Ekonomska teorija, odnosno politička ekonomija redukovana je smišljeno na pojam ekonomika i to sa ciljem da bi se izostavili društveni odnosi na kojima je inzistirao Marx i klasični teoretičari koji su najviše kritizirali kapitalizam.

S obzirom da se radi o međusobno sukobljenim odnosima u raspodjeli bogatstva između određenih grupa odnosno u odnosima između prihoda po osnovu rada i kapitala onda je i smišljeno dat naziv ekonomija ili ekonomika da bi se i samom pojmanju isključili mogući konflikti.

U centru izbjegavanja kritičke analize su prihodi od kapitala (profita, odnosno renti, kamata, dividendi... ). Suprostavljeni interesi mogu biti između država, regiona i šire, te između grana jedne zemlje i svi oni su odraz djelovanja ekonomske politike i odnos snaga i moći bilo na tržištu bilo u grani, državi ili regionu.

U ekonomiji, kao i u životu uopšte vrijede pored normalnih principa i zakonitosti vlada i zakon jačega. Danas u svijetu ne postoji čista ekonomija na koju ne bi djelovali društveni i politički odnosi. S tim u vezi ljudi su zainteresovani, obični čovijek i društvene institucije da standard ljudi bude viši, da cijene budu u granicama normale, da postoji zaposlenost, da su prihvatljivi porezi, da je stabilan kurs nacionalne valute, da nisu visoke kamate, da se poduzimaju investicije.

Ako napred navedeno ne funkcioniše normalno onda nema efikasne ni mikro ni makro ekonomije.

Postupnost u razvoju ekonomske misli bila je normalna i to s toga što merkantilisti nisu imali uzora,pa su zaključke izvlačili iz konkretnih zbivanja, da bi danas ekonomski teoretičari najviše razmišljali kako uskladiti zahtjeve kapitala koji su neograničeni i druge potrebe zadovoljiti na normalan način i u onim granama koje nisu isključivo profitno motivisane.

Kroz cijeli period razvoja ekonomske misli, a posebno u vremenu masovne proizvodnje pitanja se postavljaju: Šta proizvoditi? Kako proizvoditi? Za koga prozvoditi?

Ekonomija proučavajući ukupnost odnosa u fokusu svog razmatranja ima BDP,ND, zaposlenost, investicije, štednja, uvoz, izvoz...Pored navedenog ekonomija u fokusu razmatranja ima i mikroekonomske kategorije koje se odnose na cijene, troškove, tržište, konkurenciju...

Država u uslovima masovne ponude i velike konkurencije usmjerava privredu svojim instrumentima. Instrumenti kojim država utiče na privredna kretanja su investicijska politika, politika štednje, politika podsticaja određenim granama, politika uvoza i izvoza, monetarna politika, fiskalna politika, politika cijena...

Ekonomske mjere koje država poduzima treba da rezultiraju racionalnom kombinacijom raspoloživih po pravilu ograničenih resursa i da od te politike bude javne koristi. To praktično znači da proizvedena dobra treba rasporediti na realan način među ljudima. Opšta podjela ekonomije je na:

- MIKRO- MAKRO ekonomiju.

EKONOMIJA I EKONOMSKA STRUKTURA DRUŠTVA

Savremena ekonomija proučava zakonitosti materijalnog, informatičkog i opšteg razvoja društva preduzeća porodice i pojedinca. Pored toga ona se bavi regionalnim razvojem. Osnovni princip ekonomije posebno mikroekonomije jesu MIN ulaganja, MAX dobit. Ovaj princip je opšte prihvaćen u ekonomiji u svim zemljama svijeta. Za razvoj su potrebna sredstva, svjesna ljudska aktivnost i potrebe (zahtjevi za određenim dobrima).

Potrebe se zadovoljavaju individualno, kolektivno i u globalu. Kako će se neka potreba zadovoljiti zavisi od njenog karaktera i mogućnosti. Potrebe i dobra su uzročno-posljedično povezane. Da bi se potrebe kontinuirano zadovoljavale potrebno je proizvoditi dobra otuda naziv stalni proces društvene reprodukcije.

Ekonomska struktura društva sastoji se od: - politike institucija- ekonomije institucija- pravnih institucija- eventualno od određene ideologije.

Ove institucije čine osnovu vlasničkih odnosa. Osnovu svakog društva čini osnovna ekonomska baza koja je istovremeno osnova za društvenu nadogradnju. Ekonomsku bazu čini odnos proizvodnih snaga (mašine i ljudski rad...), i proizvodnih odnosa (odnosi ljudi u proizvodnji u širem smislu).

Proizvodne snage mogu racionalno funkcionisati u određenim društvenim odnosima. Promjenom ekonomske strukture mjenja se i ukupnost društvene nadgradnje.

MIKRO I MAKRO EKONOMIJA

Makroekonomija proučava funkcionisanje privrede kao cjeline baveći se agregatnim nivoom BDP-a, ND-a, proizvodnje, zaposlenosti, uvoza, izoza, javnih prihoda, javnih rashoda i njihovim uzajamnim djelovanjima. Ona je naučna osnova za istraživanja cijelog niza „konkretnih“ naučnih disciplina kao što su ekonomska politika, ekonomika preduzeća, međunarodna razmjena, fiskalna i monetarna politika...

Ekonomija se dijeli na: - makroekonomsku teoriju i politiku- mikroekonomsku teoriju ili analizu.

Mikroekonomska teorija bavi se tržištem, cijenama, troškovima, razmjenom, raspodjelom, oblicima dohodka... dakle ona proučava uža područja i često se naziva maršalijalska mikroekonomska teorija.

Makroekonomska teorija u centar istraživanja stavlja sve makroekonomske agregate i zakonitosti koje postoje među tim makroagregatima.Makroekonomska teorija i politika započela je sa Keynesom 1930-tih god, a danas se još zove i postkeynezijanska makroekonomska teorija i politika.

Za nacionalnu privredu od posebnog su značaja makroekonomski efekti koji se u njoj ostvare. Veći efekti znače brži privredni razvoj, odnosno brže riješavanje nezavisnih i drugih razvojnih problema. S toga često puta nivo društvenog standarda zavisi od makroekonomske politike. Veliki uplivi države mogući su zato što ona raspolaže ogromnim materijalnim sredstvima jer na javnu potrošnju odlazi 40-45% BDP-a.

S toga je i Keynes sa pravom makroek teoriji i politici dao ogroman značaj jer prva (makroek) daje okvir za ponašanja ekonomskih subjekata, a druga (mikroek) taj okvir popunjava „ugrađujući “ mjere poslovne politike. Prema tome za optimalnu ekonomsku politiku potrebna je optimalna kombinacija mikro i makroekonomije da bi se ostvarili ključni ciljevi razvoja. (privredni rast, stabilnost cijena, uravnotežen PB, zaposlenost... ) Savremena ekonomska teorija može se posmatrati u nekoliko pravaca:

I. maršalijska (postmaršalijska ) koja je mikroekonomskog karaktera.II. keynezijanska (postkeynezijanska) makroekonomska teorija ili politika III. šumpeterova teorija (savremena teorija ekonomskog razvoja)IV. sinteza neokeynezijanske i monetarističke V. sinteza ekonomske teorije i sociologije (institucionalizam)

Problemi u kapitalnoj privredi doveli su do sve većeg približavanja ovih teorija, pa se danas javlja jedinstvena ekonomska teorija koja je sastavljena od makro i mikroek i teorije ciklusa privrednog razvoja.

To praktično znači da se napušta koncept čiste ekonomije te prihvaća princip pragmatične koja sve više za ostvarivanje svojih ciljeva koristi državnu ekonomsku politiku.Pored mini-max principa u ekonomiji postoje i drugi principi i to produktivnost, ekonomičnost, rentabilnost... i oni služe za analizu kvalitete date ekonomije.

U tržišnoj privredi prihodi se ostvaruju prodajom proizvoda. Za proizvodnju su potrebni inputi, odnosno troškovi, cijene inputa, gdje se susreću na tržištu, konkurencija, zakon uspješnijeg, kontinuiran proces reprodukcije.

RAZVOJ EKONOMSKE TEORIJE – POSTAVKE KLASIČNOG LIBERALNOG MAKROEKONOMSKOG MODELA (22.12.2010.)

Velike ekonomske teorije stvarali su i nosili veliki mislioci. Oni nisu davali nikakve prognoze već su postavljali teorije da bi njima morali uticati na politiku vlada i preduzeća kako provoditi privredne aktivnosti.

Vodeći ekonomski umovi današnjice su dobrim dijelom u pravu kada tvrde da su današnji ekonomisti knjigovođe i statističari koji su opsjednuti brojkama, a najčešće onim što iza tih brojki stoji.Pri tome se rijetko pitaju zašto su podaci frizirani. Osnovno pitanje kod izučavanja neke naučne discipline jeste njeno „smještanje“ u određene društvene okvire i poređenje sa drugim naukama. Stoga se često postavlja pitanje: Šta je u savremenoj ekonomiji ostalo iz predhodnih faza razvoja i kako se to uklapa u nove faze razvoja???

Savremena ekonomija proučava zakone društvene reprodukcije, raspodjele, potrošnje, nacionalnog dohodka, zaposlenosti... dakle sve ono što je bitno za savremeni društveno ekonomski sistem. Razvoj ekonomske nauke bio je postupan iišao je preko određenih teorija:

- merkantilizam,- fiziokratizam,- liberalizam,- klasična teorija,- monopolizam,- državni intervencionizam,- socijalističke teorije od 1920-te pa ovamo(Lenjin).

Periodizacija ekonomske misli izvršena je na:a) savremena građanska teorija,b) marksisitička ekonomska teorija.

Danas je izvršena podjela građanske ekonomske teorije na 3 perioda:1) period od 1870-te do velike ekonomske krize (1929-1933)2) period od elike ekonomske krize do 1970-tih 3) period od 1970-tih do danas.

Prvi period karakterističan je po tome što se istraživanje prenosi sa proizvodnje na potrošnju uz stvaranje ekonomskog sistema koje za osnovu ima subjektivnu teoriju vrijednosti, djelovanje fizioloških potreba i primjenu matematičke i marginalne tehnike u objašnjavanju ekonomskih pojava. Poznati teoretičari tog vremena su Valvas i Pareto te Alfred Maršal koji je pokušao da sistenzituje klasične teorije te teorije unutar pravacakao što je kembridžska teorija.

Predpostavke prvog perioda su prilično nerealne. Navedene tri predpostavke jednostavno nemogu izdržati kritiku jednog realnog pristupa problemu. Stoga ekonomija dobiva sve više pragmatičan karakter i njene vrijednosne premise zasnivaju se na drugim elementima. U xx vijeku dolazi do korijenitih promjena posebno u istraživanju elastičnosti parcijalne neravnoteže teorije troškova i cijene, uloga vremena i novca u ekonomiji i društvu čemu veliki doprinos daje kembridžska teorija.

Drugi period nastaje razvojem monopolskog kapitalizma do državnog intervencionizma i on traje do 1970-tih god. Do pojave monopola odnosno državnog intervencionizma došlo je kao reakcija na tržišne mehanizme modela savršene konkurencije koji ne samo što nije uspio već je doveo i u krizu i kapitalizam i kapitalističku državu.

Krize su dovele do transformacije klasičnog imperionalizma u državni monopolistički (interventni) kapitalizam. Do interventnog uticaja države i pojave pragmatizma došlo je stoga jer nastalim problemima modela savršene konkurencije i krizama koje su proistekle iz tog modela nisu mogli udovoljiti maršalijanska (mikto teorija) niti marginalistička teorija.

Marginalistička teorija (marginalni prihodi i marginalni troškovi) Δprihoda/Δtroškova prihod>troškova

Keynes je u razmatranju imao bruto količine i premještao je aspekt sa mikro na makro nivo. On je posmatrajući dešavanja u privredi tokom velike ekonomske krize sa pravom došao do zaključka da se kriza ne može riješiti analizom mikroekonomskih veličina već da u fokus treba staviti makroekonomske agregate.

U tom periodu on je napravio potpun zaokret u razvoju građanske teorije. Postavke modela savršene konkurencije su tada definitivno odbačene i mjesto je zauzeo model državnog intervencionizma i dirigovane privrede, a makroekonomska analiza potisnula je u drugi plan mikroanalizu. U ovom periodu došlo je i do približavanja (konvergencije) kapitalizma i socijalnih sistema.

Krize i polarizacije koje su postojale u ovom periodu dovele su do približavanja kapitalističkog i socijalističkog modela, gdje sada država interveniše u privredi zato jer ima moć (dohodak)preko javnih prihoda i ima potrebu da interveniše u privredi jer se na taj način i sama spašava.

Instrumentima ekonomske politike usmjeravaju se privredni tokovi na čemu se i zasniva keynezijanska teorija. Makroekonomska teorija i analiza usmjeravaju se na istraživanje konkretnog problema što je i logično. Naime od 1930-tih godina na ovamo do 1950-tih predmet istraživanja i analiza su privredni ciklusi nezaposlenost i deflacija. 1950-tih predmet istraživanja i analize su privredni rast, nezaposlenost i razvoj nerazvijenih (Rostov model linearnog razvoja koji se zasniva na dvije ključne postavke masivan priliv kapitala razvoj nerazvijenih i obrasci razvoja).

1980-te godine karakteriše stagnacija privrednog razvoja, nezaposlenost i inflacija.

Treći period u razvoju ekonomske teorije karakteriše približavanje ekonomskih sistema socijalizma i kapitalizma da monetaristička teorija Miltona Fridmana potiskuje Keynezijansku teoriju (kratkoročna teorija do 1 god) (pitanje imovine, pitanje bona, monetarne politike... Keynes inzistira na tome da novčana masa može biti veća za deficitno finansiranje)

Potiskivanje Keynezijanske teorije od strane monetarističke rezultiralo je zbog visokih stopa inflacije u tom periodu i potreba da se uskladi realni i monetarni rast. Najkraće rečeno keynezijanci su bili za korištenje deficitnog finansiranja javnog duga u cilju razvoja privrede i zaposlenosti a monetaristi protiv, te su zastupali tezu strategije dugoročnog monetarnog rasta u kom su izjednačeni M1 i BDP.

Minimiziranje suprotnosti između keynezijanske i monetarne teorije oko pitanja šta je ključno, postoji varijanta tzv realističkog pristupa koja u približno istu ravan dovodi realne i monetarne faktore ali ipak prednost daje realnim faktorima.

KLASIČNI LIBERALNI MAKROEKONOMSKI MODEL

Ovaj model istražuje racionalno ponašanje pojedinaca i to prema individualnom inter.i optimalno odlučivanje pojedinaca, dok na nacionalnom nivou zagovara optimalnu kombinaciju svih faktora proizvodnje i potreba.

Ovaj model smatra da ovako dati odnosi mogu sami da rješavaju probleme putem tržišta. Ovako dat sistem odvojen je od stvarnosti i to pogotovo što se zasnivalo na matematičkim ekonomskim modelima i pri tome iz modela izbacivao sve ono što mu smeta i to u duhu racionalnih očekivanja.

Matematički model primjenjen u ekonomskim istraživanjima bio bi vjerodostojan kada bi se u njega mogle ubaciti sve determinirajuće varijable. Prihvatanje jednih a izbacivanje drugih nerezultira realnim ishodom nezavisno od toga šta mi očekujemo, stoga ovaj model kao rezultat racionalnih očekivanja i ponašanja pojedinca i preduzeća jednostavno nije sposoban da otkloni neravnoteže koje postoje u privredi i privrednom sistemu.

Kod ovog modela razlikuju se dvije vrste ekonomije: - čista,- neutralna ekonomija.

„Čista“ ekonomija praktično nepostoji. Ona bi bila čista kada ne bi bilo nikakvog upliva (uticaja) države, politike i sl.i kada bi ona svojim mehanizmima dovodila i održavala sistem u ravnotežu. Navedeno nije tačno, pa čista ekonomija ima samo teorijski smisao.

„Neutralna “ ekonomija takođe nepostoji izuzev na univerzitetskim katedrama i ona je udaljena od stvarnosti. Jednostavno model slobodne konkurencije ne može ne samo automatski nego i inače da svojim mehanizmima uskladi privredna kretanja. O njemu se moglo govoriti samo dokle je ponuda bila manja od tražnje i sada kod roba široke potrošnje.

Druga teorija (neutralna) kaže da je vrijednosno neutralna, da se zasniva na matematičkim modelima i da je van uticaja vanjskih privrednih i drugih faktora.i ovo jednostavno nije tačno, pa je i ova teorija odvojena od stvarnosti.

Pitanja za ispit:1) Šta obuhvata ekonomija kao naučna disciplina?2) Zašto je redukovan naziv „politička ekonomija“?3) Odnosi u raspodjeli resursa odraz su snaga moći. Objasni...4) Šta ekonomija proučava, šta traži i na šta daje odgovore?5) Od čega se sastoji ekonomska struktura društva? 6) Šta je predmet proučavanja makro, a šta mikro ekonomije?7) Zašto se kejnzijanska teorija zove makroekonomska?8) Koja teorija daje okvir a koja u taj okvir „ugrađuje “ mjere

poslovne politike?9) Zašto se napušta koncept „čiste “ ekonomije, a prihvata

pragmatizam?10) Koje je osnovno pitanje kod izučavanja određene naučne

discipline ?11) Šta je to savremeno u ekonomiji ostalo iz svih predhodnih faza

njenog razvoja?12) Preko kojih je sve teorije išao razvoj ekonomske teorije?13) Podjela savremene građanske teorije izvršena je na tri perioda,

koja?14) Na kojim elementima se zasniva prvi period razvoja ekonomske

teorije?15) Gdje dolazi do krupnih promjena u ekonomskoj teoriji u 20-tom

vijeku?16) Kada nastaje II period u razvoju SE?17) Zašto su krize dovele do transformacije klasičnog imperijalizma,

napuštanja „neutralne “ ekonomske nauke i širenja pragmatizma? 18) Predpostavke s konkurencije zamjenjene su istraživanjem

makroekonomskih faktora. Zašto? 19) Nakon VEK koji su osnovni zadaci ekonomske teorije bili 1950-

tih, a koji 1980-tih godina?20) Treći period u razvoju ekonomije karakteriše ...... šta?21) Na šta je u trećem periodu orijentisana aktivna državna politka?22) Koja je suština klasičnog (liberalnog ) makroekonomskog

modela?

ODREĐIVANJE DOMAĆEG PROIZVODA (29.12.2010)

Tražnja za novcem pozitivno je korelirana sa ND i .....Kod pomjeranja krivulje LM polazi se od određenog nivoa ND (Y) i gdje smanjenje ponude novca dovodi do povećanja kamatne stope (i). To praktično znači da skuplji novac nastaje usljed više kamatne stope i ti LM krivulja pomjera prema gore.

Kombinacija fiskalne i monetarne politike u kontekstu IS-LM krivulja vrši se kombinovano. Naime da bi država izbjegla negativne efekte oporezivanja (podizanje poreza ), ona koristi često puta suptilniji metod na način da emituje veću količinu novca. Većom količinom novca

podmiruju se obaveze unutar, ali ne i van zemlje. Veća količina novca od optimalne nije ništa drugo do obezvrijeđeni novac, odnosno suptilniji vid poreza.

Ključna stvar kod razmatranja krivulje IS i LM u kontekstu ND i kamatne stope, odnosno monetarne politike u tom kontekstu jeste koje snage u društvu određuju visinu emisije novca, koja je to struktura i za koje namjene je ona predviđena.

To su tri ključne stvari. U ovoj situaciji dolazi do poznate SPIRALE nadnica i cijena,odnosno do tzv skale mobile, gdje zahtjevi za većim nadnicama dovode do većih troškova, veći troškovi (jedinični) do viših prodajnih cijena. Ove cijene dovode do viših troškova života, viši troškovi života izazivaju reakciju radnika udruženih u sindikat koji traže ponovo veće nadnice i stvari se ponavljaju u krug (skala mobile) Referentna kamatna stopa u nekoj zemlji je ona kamatna stopa koju određuje CB te države.

1. Određivanje domaćeg proizvoda

DP (Y)=C(Y-T)+I(Y1i)+G (1)

Tražnja Z

A Tražnja ZZ

45°

DP (Y)

2. Izvođenje IS krivulje

Tražnja Z AZZ (za i)

A'ZZ' ( za i'>i )

45°

Y' Y

Opis problema riječima:

Porast kamatne stope (i) smanjuje investicije. Pad investicija dovodi do pada DP, što dalje utiče na smanjenje lične potrošnje (C) i investicija (I). Drugačije rečeno početni pad investicija dovodi do većeg pada DP putem učinka multiplikatora.

Ravnoteža na tržištu dobara

Tražnja za dobrima je rastuća funkcija domaćeg proizvoda.

Ravnoteža zahtijeva da je tražnja za dobrima jednaka domaćem proizvodu.

Početna ravnoteža je u tački A

Pretpostavka: kamatna stopa „i“ raste na „i' “. To podrazumjeva pad investicija i tražnja na bilo kom nivou DP-a

Krivulja tražnje ZZ pomjera se prema dalje do ZZ' pa je kod datog nivoa DP tražnja niža.

Nova ravnoteža sada je u tački A' a ravnoteža DP u tački y'

Koristeči drugu sliku možemo pronaći ravnotežnu vrijednost DP s bilo kojim nivoom kamatne stope. Ravnoteža na tržištu dobara znači da porast kamatne stope dovodi do pada DP. IS krivulja je opadajuća.

ATražnja Z

A'

45°

Y' Y

Kamatna Stopa „i“

A'

A krivulja IS

Y' Y

3. Pomjeranje IS krivulje

Predhodna slika je nacrtana uz date uslove, odnosno vrijednosti T (porez) iz formule (1) i G (javne, državne potrošnje ). Promjena T ili G pomjera krivulju IS. Učinci ovih pomjeranja navedeni su na narednoj slici:

KamatnaStopa „i“

A' A

IS (za poreze T)

Uopšteno rečeno, ravnoteža na tržištu dobara podrazumjeva da što je viša kamatna stopa niži je ravnotežni nivo DP-a.

Ovaj odnos između kamatne stope prikazan je opadajućom krivuljom .

Ta krivulja se naziva IS krivulja.

IS ' (zaT ' > T), odnosno za veći (T ' ) porez

Y' Y

Uz datu kamatnu stopu i nivo DP-a, porast poreza dovodi do pada lične potrošnje i posljedično do pada tražnje za dobrima i pada ravnotežnog DP-a gdje ona pada sa Y na Y'. Drugačije rečeno IS krivulja pomjera se u lijevo. Dakle pri bilo kojoj kamatnoj stopi ravnotežni nivo DP niži je nego što je bio prije porasta poreza.

Uopšteno bilo koji faktor koji uz dati nivo „i“ (kamatne stope ), smanjuje ravnotežni nivo DP dovodi do pomjeranja IS krive ulijevo.

Zaključujemo: ravnoteža na tržištu dobara podrazumjeva da porast „i“ dovodi do pada DP ovaj odnos prikazan je IS krivuljom, pomjeraju krivulju IS ulijevo. Promjene faktora koji povećavaju tražnju za dobrima, uz datu kamatnu stopu, pomjeraju IS krivulju udesno.

4. Finansijska tržišta i relaija LM

Cijena novca na finansijskim tržištima izražava se obično visinom kamatne stope. Kamatna stopa određena je jednakošću ponude i tražnje za novcem.

M=$YI(i). Varijabla M lijeva strana je nominalna vrijednost novca... desna strana jednačine je tražnja novca, koja je funkcija nominalnog dohodka $Y i nominalne kamatne stope „i“. Poznato je da porastom nominalnog dohodka raste tražnja za novcem, a porast kamatne stope smanjuje tražnju za novcem. Ravnoteža zahtijeva da ponuda (lijeva strana) bude jednaka tražnji (desnoj strani)

5. Realni novac, realni dohodak i kamatna stopa

Jednačina M=$Y „i“ pokazuje odnos između novca, nominalnog dohodka i kamatne stope. Smatramo da je prikladnije navesti ovu formulu kao odnos između realnog novca (novca izraženog u dobrima), realnog dohodka (dohodka i izraženog u dobrima ) i kamatne stope „i“. Realni dohodak M, podjeljen sa nivoom cijena P jednak je realnom dohodku Y, odnosno:

M/P=YI(i) (2)

Ravnoteža se može definisati kao uslov da je realna ponuda novca (tj vrijednost novca izražena u dobrima) jednaka realnoj tražnji novca, koja zavisi o realnom dohodku (Y) i kamatnoj stopi (i).

Jednačina (2) odnosit će se na jednačinu LM. Prednost ovoga označavanja je da se realni dohodak (Y) pojavljuje na desnoj strani jednačine umjesto nominalnog dohodka $Y. Realni dohodak je varijabla koja je u fokusu kada posmatramo ravnotežu na tržištu dobara. Lijeva i desna strana predhodne jednačine odnose se na ponudu i tražnju novca pri tome podrazumjevajući da se radi o realnim veličinama???

6. Predstavljanje LM krivulje

Za bolje sagledavanje odnosa kamatne stope (i) i DP (ND-Y ) iz predhodne jednačine (M/P=YL(i), predstavljena je LM krivulja na anarednoj slici:

Kamatna MsStopa (i)

A' i'

Md' (za Y ' > Y)A

i Md (za dohodak Y)

M/P

Pri porastu dohodka sa Y na Y' ljudi povećavaju tražnju za novcem uz bilo koju kamatnu stopu.tražnja za novcem pomjera se udesno na Md ' pa je nova ravnoteža u tački A' , ali uz višu kamatnu stopu. Porast Y dovodi do porasta tražnje za novcem.

Kako je ponuda novca zadana kamatna stopa mora da raste dok se dva suprotna učinka tražnje za novcem (porast dohodka i porast kamatne stope) ne ponište. U toj tački tražnja za novcem jednaka je nepromjenjenoj ponudi novca, a finansijska tržišta su ponovo u ravnoteži.

Uopšteno, ravnoteža na finansijskim tržištima ukazuje na to da što je viši nivo ND (Y) viša je tražnja za novcem, ali je viša i ravnotežna kamatna stopa LM krivulja pozitivnog je nagiba.

LM krivulja

i'

i

Y Y'

7. Pomjeranje krivulje LM

Kamatna stopa (ordinata), a na apcisi realni novac. Realna ponuda novca prikazana je okomitim pravcem M/P a označava se kao Md. Za dati nivo ND(Y) realna tražnja za novcem opadajuća je. Funkcija kamatne stope (nacrtana kao krivulja negativnog nagiba i označava se kao Md). Početna ravnoteža je u tački A (gdje je jednaka ponuda i tražnja novca).

LM krivulja dovodi u vezu dohodak i kamatnu stopu, gdje porast ND dovodi do porasta kamatne stope i ova krivulja ima pozitivan nagib.

Promjene M/P bez obzira da li potiču iz promjena nominalne ponude novca (M) ili do promjene cijene (P) dovodi do pomjeranja LM krivulje. Na narednoj slici prikazano je povećanje nominalne ponude novca M na M' tako da se pri istom nivou cijena (P) realna ponuda novca povećava se sa M/P na M'/P.

Tada je za bilo koji nivo dohodka ravnotežna kamatna stopa na finansijskom tržištu niža i pada sa „i“ na „i ' “ LM kriva pomjera se prema dalje sa LM na LM'. Analogno tome, pri bilo kojem nivou dohodka (Y) smanjenje ponude novca dovodi do povećanja kamatne stope i pomjeranja LM krivulje prema gore.

Zaključak: ravnoteža na finansijskom tržištu ukazuje da za zadanu realnu ponudu novca, povećanje nivoa dohotka, povećava tražnju za novcem i dovodi do povećanja kamatne stope. Ova relacija prikazana je LM krivuljom pozitivnog nagiba. Povećanje ponude novca dovodi do pomjeranje krivulje LM prema dolje, smanjenje ponude novca pomjera LM krivulju na gore.

8. Posmatranje relacija IS i LM zajedno

Ove dvije relacije polaze od toga da je ponuda dobara jednaka tražnji za dobrima, a ponuda novca jednaka tražnji za novcem. Prema tome moraju vrijediti i relacija IS i relacija LM.

Relacija IS Y=C(Y-T) + I (Y, i) +G IS nominalne veličine Relacija LM M/P=YL(i) LM realne veličine

Samo su u tački A zadovoljena oba uslova ravnoteže. To znači da tačka A, pri odgovarajućoj visini ND (Y) i kamatne stope (i) predstavlja opštu ravnotežu, tačku u kojoj je ostvarena ravnoteža i na tržištu dobara i na finansijskom tržištu.

Ove krive daju nam mnoge odgovore u makroekonomiji. Ono omogućava da se i istraži šta se dešava sa ND i kamatna stopa kada CB odluči da poveća ponudu novca ili kada država odluči da poveća poreze i sl.

Ravnoteža na Tržištu finansijama

Ravnoteža na Tržištu dobara

KOMBINACIJA ND I KAMATNE STOPE I FISKALNE POLITIKE

Uključivanje fiskalne politike u model

Kada država odluči da smanji budžetski deficit to može učiniti: - povećanjem poreza uz nepromjenjenu javnu potrošnju,- smanjivanjem javne potrošnje uz nepromjenjene poreze ili raznim kombinacijama.

Ovdje su važna pitanja: koji su efekti fiskalne ekspanzije i fiskalne restrikcije na DP i na njegovu strukturu te na kamatnu stopu?Prvo pitanje kako porast poreza utiče na ravnotežu na tržištu dobara odnosno na IS krivulju?Povećanje poreza smanjuje ličnu potrošnju jer ljudi imaju niži dohodak, štoputem multiplikatora smanjuje i ND (DP). Pri bilo kojoj kamatnoj stopi viši porezi uzrokuju niži DP i krivulja IS se pomiče ulijevo (vidi narednu sliku).

B B iB

0 Yo YB

Drugo pitanje: šta se dešava sa krivuljom LM kada porezi porastu? Odgovor: Ništa! Porezi se ne nalaze u jednačini M/P=YI (i) pa i ne utiču na LM krivulju

LMi F F

YF

TP Y POTROŠNJA Y

Tražnja za novcem i smanjuje učinak viših poreza na tražnju za dobrima.

Šta se događa sa investicijama? Manji DP znači manju prodaju manji dohodak manje investicije.

Niža kamatna stopa veće investicije. Ali investicije ovise o kamatnoj stopi, ali i o prodaji , tako da ne možemo biti sigurni u jednu od tvrdnji. U kratkom roku smanjenje deficitamože povećati investicije.

2. Monetarna politika, domaći proizvod i kamatna stopa

Porast ponude novca monetarna ekspanzija, a pad monetarna kontrakcija (restrikcija).

Monetarna ekspanzija – CB povećava nominalnu ponudu novca OOT – fiksna cijena – porast nominalne ponude novca dovodi do povećanja realne ponude novca M/P. Slijedi razmatranje učinaka porasta ponude novca na DP i kamatnu stopu.

Prvo M se ne pojavljuje u relaciji IS (ne direktno) pa i ne utiče na IS krivulju, formula je: IS=Y=C(Y-T)+I(Y, i )+G dakle nema M

Drugo M se pojavljuje u relaciji LM M/P=YL (i). Porast ponude novca pomjera LM krivulju i dovodi do smanjenja kamatne stope. Jednostavnije rečeno porast ponude novca dovodi do nižih kamatnih stopa, ove do porasta investicija, a putem multiplikatora investicije dovode do porasta tražnje i DP-a.Monetarna ekspanzija sklonija je investicijama od fiskalne ekspanzije.

3. Kombinovanje politika

U praksi se ove dvije politike koriste kombinovano npr.ekspanzivna monetarna politika koristi se za prevladavanje nepovoljnih učinaka fiskalne kontrakcije na tražnju za dobrima. Učinci fiskalne i monetarne politike- tabelarni prikaz:

Opis Pomak IS Pomak LMKretanje domaćeg proizvoda

Kretanje kamatne stope

Povećanje poreza

Lijevo Nema Dolje Dolje

Smanjenje poreza

Desno Nema Gore Gore

Povećanje potrošnje

Lijevo Nema Dolje Dolje

Smanjenje potrošnje

Lijevo Nema Dolje Dolje

Povećanje ponude M

Nema Dolje Gore Dolje

Smanjenje ponude novca

Nema Gore Dolje Gore

FILIPSOVA KRIVULJA

D. W. Philips 1958 godine nacrtao je dijagram koji pokazuje stopu inflacije i stopu nezaposlenosti u Engleskoj za svaku godinu od 1861-1957 godine. On je pronašao negativne odnose između inflacije i nezaposlenosti kada je ezaposlenost bila niska, inflacija je bila visoka i obrnuto.

1960-te Panel Samuelson i Solow „krstili“ su je kao Philipsovu krivulju koja je brzo došla u centar makroekonomskog razmatranja i politike. Tada se činilo da se državama pruža mogućnost izbora (odabira) između različitih kombinacija nezaposlenosti i inflacije. Zemlja je mogla postići veću zaposlenost uz višu inflaciju ili nisku inflaciju uz visoku nezaposlenost. Pitanje je dakle koju tačku na Philipsovoj krivulji odobriti?

Ova relacija 1970-tih godina biva slomljena u SAD-u i zemljama OECD-a, a bila je prisutna i visoka stopa inflacije i nezaposlenosti što je bilo suprotno Philipsovoj krivulji. Relacija se ponovo pojavila, ali kao relacija između stope nezaposlenosti promjene stope inflacije. Danas analize u SAD-u visoka nezaposlenost ne dovodi do niske stope inflacije, već do smanjenja inflacije.

U suštini ono što je Philips otkrio bila je relacija agregatneponude i da promjene Philipsove krivulje potiču od promjena u načinu kako stanovništvo i preduzeća odlikuju očekivanja.U periodu 1900-1960 (u SAD ) niska stopa nezaposlenosti visoka inflacija i obrnuto.Kada se posmatra kretanje inflacije i nezaposlenosti prikladno je koristiti vremenske indekse da bi se mogli priznati na varijable kao što su inflacija, očekivana inflacija ili nezaposlenost u određenoj godini . Stopa inflacije u %

Stopa nezaposlenosti u %

20

15

10

5

0

-5

-10

-15 5 10 15 20

Pri tome polazimo od Philipsove jednačine:

eΠ=Πt +(u+2)-a u t

Π' = porast očekivane inflacijeΠ= očekivana inflacijau= stopa nezaposlenostia=jačina učinka nezaposlenosti na nadnicet= vrijemez=naknada za nezaposlenost

U suštini očekivana inflacija u narednom periodu utiče na mnoge elemente. U njenom predviđanju polazi se od predhodne stope inflacije. Samuelson i Solov u igru su uveli nominalne nadnice, nezaposlenost i cijene i došli do zaključka da niža nezaposlenost dovodi do višeg nivoa cijena ove nasprem prošle godine, onda višoj inflaciji.

Ovaj mehanizam ponekad je poznat i kao SPIRALA nadnice i cijena (skala mobile):- niska nezaposlenost dovodi do većih nominalnih nadnica, - kao odgovor na više dnevnice predosjeća povećanje svoje cijene,- kao odgovor na više cijene radnici traže veće nominalne nadnice,- veće nominalne nadnice utiču na to da preduzeća ponovo povećavaju svoje cijene,- kao odgovor na veće troškove života radnici traže veće plate i sve u krug.

ADAPTIVNA OČEKIVANJA

Uloga očekivanja na finansijskom tržištu je važna više nego na realnim.

Prvo se razmatra određivanje cijena obveznica i prinosa na obaveznice. Pri tome se posmatra kako možemo saznati više o kretanjima očekivanih budućih kamatnih stopa posmatrajući krivulju prinosa.

Drugo razmatraju se cijene dionica i pokazuje kako one zavise od očekivanim budućim dividendama i kamatnim stopama.

Treće razmatra se o tome da li cijene dionica uvijek odražavaju osnovna (temeljna ) pravila ili mogu odražavati odstupanja u obliku mjehurića.

U okviru ovog obratiti pažnju na 1) nominalne i realne kamatne stope, 2) očekivane diskontovane sadašnje vrijednosti, nominalne i realne kamatne stope i IS-LM, rast novca i inflacija, te nominalne i realne kamatne stope i zaključna razmatranja.

Teme za seminar: 1) Očekivanja-osnovni alati2) Finansijsko tržište i očekivanja3) Očekivanja, lična potrošnja i investicije4) Očekivanja DP i ekonomska politika 5) Određivanje domaćeg proizvoda IS i LM krivulje6) Filipsova kriva7) Adaptivna očekivanja-4 teme8) Monetarizam .

Pitanja:

1. objasniti skalu nadnica i cijena (skala mobile ) filipsova krivulja ? 2. finansijska liberalizacija u EU ? (članak prof. Muratović)3. navesti formulu za određivanje ravnoteže na tržištu dobara?4. nacrtaj i objasni IS krivulju?5. kako se vrši pomjeranje IS krivulje6. objasni suštinu finansijskog tržišta i relacije LM7. objasni odnose realnog novca, realnog dohodka i kamatne stope8. suština kombinacije ND, kamatne stope, i fiskalne politike

9. kombinacija monetarne politike, DP i kamatne stope10. suština Philipsove krive11. objasni spiralu skala mobile12. u čemu je suština adaptivnih očekivanaja13. monetarizam (5 predpostavki).

AGREGATNA PONUDA I AGREGATNA TRAŽNJA (05.01.2011.)

Makroekonomija kao nauka proučava sve one kategorije koje se tiču ekonomskog života. Ona ih proučava sa agregatnog odnosno ukupnog makroekonomskog nivoa. U njenom fokusu analize su proizvodnja izražena preko BDP-a, zaposlenost, nacionalni dohodak i drugi makroekonomski agregati. Mikroekonomija razmatra kategorije sa stanovišta pojedinog preduzeća odnosno razmatra tržište, proizvode, cijene, ponudu i tražnju mikro nivoa.

Prvi cilj ekonomije jeste stabilan i što viši nivo rasta proizvodnje mjeren realnim BDP-om i ND-kom. Pri tome ostvareni nivo BDP-a treba da je što bliže potencijalnom nivou. Za privredu je bolje kada je ostvareni kapacitet bliže realno raspoloživom koji se posmatra preko instaliranih kapaciteta.

Drugi cilj je zaposlenost faktora proizvodnje. Ova zaposlenost treba da omogući široku ponudu raznovrsnih radnih mjesta da bi imala kvalitet.

Stabilnost cijena odnosno niska inflacija i to stoga što visoka inflacija obezvrijeđuje realne rezultate poslovanja.

Uravnotežen VT bilans koji treba da se ostvari ozbiljnom vanjskom trgovinom i deviznom politikom.

Makroekonomski elementi određuju smjer razvoja neke zemlje jer bi bez njih razvoj lutao. Danas vlade zemalja imaju na raspolaganju brojne elemente koje koriste za upravljanje privredom. Ti elementi su istovremeno i elementi makro ekonomske politike države. Ovdje su u igri fiskalna politika, monetarna politika, politika dohodka i spoljnotrgovinska politika.

Osnovne funkcije fiskalne politike su obezbjeđenje potrebnih javnih prihoda za finansiranje javnih rashoda. Pored toga funkcije fiskalnepolitike su:

- alokativna - redistributivna (preraspodjela dohodka)- selektivna.

Suština alokativne ffp (funkcije fiskalne politike) jeste skladan raspored dobara odnosno vrijednosti između dva sektora.

Monetarna politika u funkciji razvoja je vrlo važan instrument kojeg provodi CB putem svojih instrumenata (eskontna politika i politika obaveznih rezervi) i direktnim regulisanjem kredita koje ona izdaje poslovnim bankama.

Politika dohodka podrazumjeva program vlade kojima ona direktno utiče na odluke o nadnicama i cijenama odnosno stope inflacije...

VT politika utiče na međunarodne robne i finansijske tokove i za ovu politiku koristi se trgovinska i devizna politika zemlje.

Agregatna ponuda i agregatna tražnja služe za proiciranje ostvarivih, napred navedenih, makroekonomskih ciljeva. Pored navedenih instrumenata neke zemlje koriste i zakone i za regulaciju najvažnijih i najosjetljivijih oblasti društvenog života.

Ovdje se radi o dva zakona:- zakon o radu i zapošljavanju- zakon o budžetu.

Vlade konkretnih država mogu da se odluče između konkurentnih ciljeva: - povećanje proizvodnje i zaposlenosti,- inflacije i nestabilnosti na drugoj strani.

Izbor između ovih ciljeva nije lak i vrlo rijetko je jednoznačan, tako da se pokušavaju optimizirati. Gdje i kad optimizirati stvar je vlade i njene odgovornosti prema biračima.

Vanjske varijable su date i na njih vlada može da utiče u vrlo maloj mjeri tako da desna strana (proizvodnja, ne/zaposlenost, cijene, neto izvoz ) u velikoj mjeri zavisi od napred navedene 2 grupe (interni i eksterni).

Navedene unutrašnje i vanjske varijable utiču na AS i AD. Ponuda dobara na tržištu zavisi od raspoloživih prirodnih radnih i finansijskih resursa, kapaciteta, nivoa tehnologije, cijena inputa te proizvodnje i mjera ekonomske politike zemlje.

Tražnja za dobrima zavisi od visine dohodka, cijena od sklonosti potrošnji i od izvoza.

Odnos faktora ponude i tražnje je važan za svaku nacionalnu ekonomiju dok na jednoj strani ponudu čine dobra i usluge, na drugoj strani agregatnu tražnju čini zbir lične potrošnje, javne potrošnje i investicione potrošnje te drugih oblika potrošnje.

Povećanje agregatne tražnje nastalo kao rezultat ekspanzivne monetarne politike je dobro sve do one mjere dokle vlada može da kontroliše inflaciju dok to ne može ovakva politika stvara sama sebi problem jer se mjeri iskrivljenim inflatornim vrijednostima.

REZIME

Na makroekonomski sistem utiču segmenti ekonomske politike. Najvažniji od njih su: fiskalna politika, monetarna politika, politika dohodka i ST politika. Na makroekonomski sistem utiču i vannjske varijable: inostrani proizvodi, vrijeme, ratovi, revolucije i sl.

Prve varijable su pod utjecajem vlade, a druge su van njene kontrole.

Prikaz ovih odnosa dat je na sljedećem:

Prva četiri instrumenta lijevo u nadležnosti su vlade date države, dok vanjske varijable (ino proizvodi, vrijeme, ratovi, revolucije ) nisu, ali i jedna i druga grana utiču na makroekonomiju, odnosno na ekonomiju proizvodnje, ne/zaposlenosti, cijene i neto izvoz. Vrijeme se ovdje tretira sa vremensko-meteroološkog aspekta i na te uslove vlada ne može puno utjecati.

Očito je da su u igri unutrašnje i vanjske varijable koje utiču na :- agregatnu ponudu (AS)- agregatnu tražnju (AD).

FISKALNA POLITIKA

MONETARNA POLITIKA

POLITIKA DOHODKA

POL.ODNOSA SA INOSTR.

INO PROIZVODI

VRIJEME

RATOVI

REVOLUCIJE

MAKROEKONOMIJA

PROIZVODNJA

NE/ZAPOSLENOST

CIJENE

NETO IZVOZ

Agregatna ponuda (AS) predstavlja ukupnu količinu dobara i usluga koju privreda jedne zemlje proizvede i ponudi u jednoj godini. AP zavisi od: obima i strukture privrednih kapaciteta, tehnologije, nivoa cijena i visine troškova.

AP ima oblik:

p AS (AP)

BDP

Agregatna tražnja (AD) predstavlja zbir potrošnje stanovništva, privrede, javne potrošnje i izvoza. AT je određena nacionalnim dohodkom, novcem, porezima i ostalim.

p

AD(AT)

BDP

Interakcijska veza AP i AT prikazana je na grafu:

pAS(AP)

A

AD(AT)

BDP

KRIVULJE AGREGATNE PONUDE I TRAŽNJE

Krivulje služe za određivanje agregatnog proizvoda i cijena. Njima se može vidjeti kako npr ekspanzivna monetarna politika vodi porastu cijena.

Cijene

300 AS (AP)

250

200 E

150

100 AD(AT)

50

0 1000 2000 3000 4000 5000

Realni BDP

Agregate cijene i proizvodnja određene su međusobnim odnosom agregatne ponude i tražnje.

Nacionalni proizvod i opšti nivo cijena određeni su sjecištem AP i AT. Ravnotežna tačka E je sjecište opšteg nivoa cijena, uz koju je privreda voljna da

proizvede i proda proizvodnju 3.000, a potrošači su voljni da je kupe uz cijenu od 150.

Povećanje agregatne tražnje vodi povećanju zaposlenosti i autputa i pomjera krivulju AD (AT ) udesno, što pokazuje naredna slika:

nivo potencijalni cijena proizvod

E'P'p E AD' (AT')

AD (AT)

Q Q' realni BDP Tokom rata (SAD, Vijetnam ) povećava se tražnja za robama (naoružanjem) što pomjera krivulju udesno i ravnoteža je sad u tački E'. Rast tražnje doveo je do porasta cijena sa p na p', što generira inflaciju.

Šokovi ponude i inflacija

Tokom 1970-tih cijene nafte su porasle 400% poljoproizvodnja je drastično podbacila, masovne su bile špekulacije na robnim i finansijskim tržištima, metež na tržištima deviznih kurseva. Ovo je dramatično povisilo veleprodajne cijene. Slijedio je rast inflacije, proizvodnja je pala i privreda je ušla u stagflaciju.

Na narednoj slici je prikazan tok stvaranja stagflacije. Krivulja AS pomjerila se na AS'. Proizvodnja Q se smanjila na Q' dok nsu cijene porasle. Privreda je ovim imala dvostruku štetu pad proizvodnje i rast cijena.

Nivo AS' cijena

Potencijalni proizvod AS

E' P'

Ep AD

Q' Q Realni BDP

Čvrst (stabilan) novac

Od navedenog šoka ponude (1973) privreda se oporavila tek 1979. Do tada inflacija je godišnje bila 12% . Da bi ju suzbio FED je podigao referentnu kamatnu stopu i tražio da isto to učine komercijalne banke. Restriktivna monetarna politika izazvala je pad tražnje za investicijama, stanogradnje, autoindustrije, izvoza. Ovo je izazvalo efekte suprotne naoružanju. Smanjena AT, smanjila je proizvodnju za 10% povećalo stopu nezaposlenosti sa 6% na 10%, a smanjila stopu inflacije sa 12% na 4% (3,5)

Prikaz restriktivne monetarne politike dat je na narednoj slici:

Indeks AS(AP)cijena E

pAD(AT)

Krivulja AS ide na AS'Q Q' (smanjuje se)p p' (povećavaju se)

u igri je istodobno: - pad Q (proizvodnje )- rast p (cijena).

E'p'

AD'

Q' Q Realni BDP

Konačan efekat restriktivne monetarne politike FED-a je: a) dvocifreni pad proizvodnjeb) dvocifrena stopa nezaposlenostic) smanjenje inflacije za 3 putad) stvorila uslove za aktivanje neiskorištenih kapaciteta, rast BDP-a i

zaposlenosti.

TEORIJA RACIONALNIH OČEKIVANJA (07.01.2011.)

Nakon II svjetskog rata ekonomisti su se naoružali različitim modelima: IS-LM model, Lewisov model, model Činerija... sve to da bi opisali kako bi država mogla voditi politiku kojoj bi upravljala proizvodnju i zaposlenost.

Cilj ove politike koja je zvala aktivistička bio je da se smanje ciklusi privrednih kretanja, a bez inflacije. Privredni rezultati ove politike pokazali su se lošima. To pokazuju podaci o smanjenju proizvodnje i zaposlenosti od 10-12% i dvocifrena inflacija (koja je bila preko10%). 1970-tih godina pojavljuje se teorija racionalnih očekivanja (TRO) čiji su tvorci Robert Lukas i Tomas Sargent. Njihova namjera je bila da realiziraju zašto aktivistička i diskreciona ekonomska politika nisu dali očekivane rezultate i ako su korišteni navedeni modeli (sva 3 modela). Njihova analiza je dovela u sumnju mogućnost korištenja makroekonomije posebno ekonomskih modela u procjenjivanju učinaka ekonomske politike.

S obzirom da je u to vrijeme 1970-tih imala snažne implikacije na načine kako treba provoditi ekonomsku politiku ona je nazvana revolucijom racionalnih očekivanja. Vjerodostojnost ekonomske politike pa pema tome i politike racionalnih očekivanja ogleda se u tome koliko je ona uspješna u suzbijanju inflacije i rastu proizvodnje odnosno kako ona treba da vodi monetarnu i fiskalnu politiku. Robert Lukas (ocjena ekonomske politike) iznio je negativan stav o korisnosti ekonometrijskih modela u procjenjivanju mogućih učinaka određene ekonomske politike na privredi.

EKONOMETRIJSKA PROCJENA EKONOMSKE POLITIKE

Za razumjevanje Lukasovog modela treba razmotriti kako se koristi navedeni ekonomski model za procijenu ekonomske politike. Da bi se vidio uticaj ekonometrijskih modela i njihova korist na procjenu ekonomske politike može se koristiti ekonometrijski model pri donošenju odluke o smjeru monetarne politike.

Naime model sadrži jednačine koje opisuju veze između stotina varijabli i predpostavki da su te varijable konstantne i da su procjenjene pomoću historijskih podataka. Kada žele da vide uticaj smanjenja referentne stope sa 5 na recimo 4 % u kompjuter se ubacuje ta izmjenjena

varijabla i ona daje odgovor koliki će biti učinak na inflaciju i nezaposlenost. Isti scenarij se može uraditi i sa povećanjem referentne stope.

Nako niza kombinacija (sa kamatnim stopama) nosioci monetarne politike mogu vidjeti koje bi mjere proizveli najpovoljnije rezultat na zaposlenost i inflaciju.

S obzirom da ovaj model nije dao očekivane rezultate Lukas mu je s pravom prigovorio i tvrdio da procjenjivanja koja se formiraju na osnovu očekivanja a posebno između očekivanih i historijskih informacija ne daju uvijek željene rezultate.

Kako ekonomski život ima različite uticaje i s vana i spolja graditi očekivanja na prošlim historijskim informacijama nije pouzdano. Jer kako se promjeni politika promjenit će se i veza između očekivanja i historijskim informacijama. A s obzirom da očekivanja utiču na ekonomsko ponašanje promjenit će se i veze u ekonomskom modelu.

Zaključak:

ekonometrijski model ocjenjen na osnovu historijskih podataka više neće biti model za procjenu reakcije na promjenu politike i s toga se on može pokazati zavaravajući. Teorija racionalnih očekivanja ne pridaje veliki značaj ekonomertiji jer se u njenim formulama izbacuju određene varijable, a ako se iz modela izbacuju varijable onda takav model nije stvaran, što je suprotno privredi. Zaključak do kojeg je došao Lukas potvrdila je praksa, jer podaci koji su rezultirali primjenom ekonomskih modela daju mu za pravo.

ROČNA STRUKTURA KAMATNIH STOPA

Najbolji primjer za razumjevanje Lukasovog modela je jednačina ročne strukture kamatnih stopa. Ova jednačina povezuje dugoročnu kamatnu stopu sa sadašnjim i prošlim vrijednostima kratkoročne kamatne stope. Dugoročna kamatna stopa jedan je od najvažnijih makroekonomskih elemenata i to s toga jer se smatra da ona utiče na agregatnu tražnju. S toga je logično da je ona povezana sa prosjekom očekivanih ili budućih kamatnih stopa. Kratkoročna kamatna stopa nakon rasta može da naglo padne. To bi podrazumjevalo da je svako povećanje kamate moglo biti privremeno. Ako je privremeno onda bi ono trebalo imati minimalni učinak na prosjek budućih kamatnih stopa. Ako su odstupanja min onda je za očekivati da će biti neznatno povećanje dugoročne kamatne stope. Ovakvo shvatanje oko ročne strukture kamate imao je tradicionalni model.

Šta će se dogoditi sa privredom ako CB poveća kamatnu stopu sa 5 na 8 %?

Iz ročne strukture koja je procijenjena pomoću historijskih podataka proizišlo bi da će nastupiti neznatne promjene na dugoročnu kamatnu stopu. Međutim ako javnost prepozna da se kamata digla na viši nivo teorija racionalnih očekivanja polazi od toga da kratkoročna

kamatna stopa može imati duži rok pa prema tome i uticati na dugoročnu kamatnu stopu koja je izuzetno značajna za makroekonomska kretanja.

Prema tome za ocjenu ekonomske politike u narednom periodu izuzetno je važno kakva su očekivanja javnosti vezano za kamatnu stopu odnosno da li će porast kamatne stope biti trajan ili ne. Ako je trajan i ako dugoročna kamatna stopa ostaje na visokom nivou ona ima snažne učinke na agregatnu tražnju ali i na kratkoročnu cijenu kapitala. Lukasova kritika tradicionalnog modela netiče se samo tih komercionalnih ekonometrijskih modela nego ona u osnovi ima zahtjev razmatranja kakva će biti očekivanja javnosti oko neke politike.

Jednačina ročne strukture k.s.je samo jedan ekonometrijski model za koje vrijedi Lukasova kritika. Ona vrijedi i za realan sektor ekonomije odnosno za jednačinu potrošnje i investicija. Osnovno Lukasovo načelo nije da očekivanja budu uvijek raciomalna nego da se kreiranje tih očekivanja mjenja sa promjenom prognoziranja varijabli.

Ili jednostavno rečeno očekivanja nemoraju uvijek biti racionalna (u startu) i to zato jer se očekivanja mjenjaju sa promjenom ponašanja varijabli.

Novi klasični makroekonomski model

Tvorci ovog modela su Robert L. I Tomas Sargent. U novom klasičnom modelu sve nadnice i cijene su fleksibilne.Porast očekivanog nivoa cijena, po ovom modelu rezultira trenutnim porastom nadnica i cijena jer radnici pokušavaju da spriječe pad realnih njadnica. Ovaj model ima dobru namjenu, da spriječi obezvrijeđivanje realnih nadnica u situaciji kada se očekuje porast cijena.

Međutim fleksibilnost nije moguća trenutačno iz najmanje 3 razloga: - ugovori o radu sa rokom,- oklijevanje poslodavaca,- fiksno određena plaće.

Porast cijena dovodi do pomjeranja ulijevo krivulje agregatne tražnje jer se tražnja smanjuje pa nadnice ostaju nepromjenjene. Ovaj model sugeriše da očekivana politika nema učinka na na proizvodnju i zaposlenost pa jedino neočekivana politika može biti učinkovita.

Ovaj model zove se klasični jer ima svojstva koja su povezana sa klasičnom ekonomijom XIX i početka XX vijeka.

Pitanje: kakav je zaključak ovog modela?

Zaključak je frapantan. Očekivana ekonomska politika nema nikakvog učinka na poslovni ciklus. Jedino je neočekivana politika djelotvorna. Proizlazi da je svaka očekivana politika ista. Naime ona nema učinka na fluktuacije ili pomjeranje proizvodnje.

Važna značajka novog ekonomskog modela jeste da ekspanzivna monetarna politika može dovesti do pada agregatne proizvodnje ako javnost očekuje da će ta politika biti ekspanzivnija od one koja će se stvarno desiti.

Veća očekivanja javnosti o većoj ekspanzivnoj monetarnoj politici mogu dovesti do pada agregatne proizvodnje ( to pokazuje slika 3).

Posljedice ili implikacije za nosioce ekonomske politike pružaju dvije važne pouke ili lekcije:

- Rasvijetljava razliku između učinaka očekivanih u odnosu na neočekivane politike i mjere.

- Pokazuje da nosioci ekonomske politike ne mogu znati ishod svojih odluka bez saznanja o očekivanju javnosti u pogledu tih odluka.

Ako predviđanja CB ili u SAD-u FED-a nisu vjerodostojna, znači li to da ih treba zatvoriti? Dobrim djelom odgovor je potvrdan. Novi klasični model implicira da aktivistička stabilizaciona politika ne može biti učinkovita i da može imati negativne posljedice na privredu.

Zaključak je da FED i CB i drugi nosioci ekonomske politike treba da napuste ovu aktivističku politiku ali očekivana politika (aktivistička) nema uticaja na agregatnu proizvodnju već ima učinaka na cijene, pa se ona približava monetarističkoj teoriji. Jednostavno rečeno ova politika (po shvatanju svojih autora) nema učinke na agregatnu proizvodnju pa s toga i na realne agregate, već samo na nivo cijena i to je čini manje upotrebljivom.

Novi keynezijanski model

Predstavnici ovog modela ne slažu se sa potpunom fleksibilnošću nadnica i cijena i oni navode 3 razloga za to (ugovori o radu sa rokom, oklijevanje poslodavca, fiksno određene plaće ). Iako se u potpunosti neslažu o fleksibilnosti nadnica i cijena novi keynezijanci prepoznaju važnost očekivanja u određivanju kratkoročne agregatne ponude i spremni su prihvatiti ovu teoriju samo kao prihvatljiv opis.

Osnovni zaključak novih keynezijanaca je da neočekivana ekonomska politika ima snažniji uticaj na proizvodnju od očekivane dakle ne u potpunosti negaivno. Novi keynezijanci ne eliminišu u potpunosti učinke očekivane politike, oni za razliku od novog klasičnog modela Lukasa tvrde da očekivana politika ipak utiče na agregatnu proizvodnju i na poslovni ciklus koji se dešava u privredi.

Pitanja: 1. Zašto se pojavila teorija racionalnih očekivanja? (zato što predhodni modeli nisu dali

riješenje, korištenje prošlih nodela nije dalo cilj. Prije su se modeli temeljili na ekonometriji, na historijskim podacima i nisu bili pogodni za novu politiku. )

2. Objasni kako se koristi ekonometrijski model kod manipulacije kamatnim stopama, a kako kod njihove ročne strukture?

3. Objasni učinke očekivane ponude novca u novom klasičnom modelu?4. Objasni učinke neočekivan eponude novca u novom očekivanom modelu?

5. U čemu se novi keynezijanski model suštinski razlikuje od modela TRO-a ?6. Može li ekspanzivna monetarna politika dovesti do pada agregatne politike (može)?7. Kako novi keynezijanski model objašnjava reakciju na neočekivanu odnosno

očekivanu ekspanziju?

Učinci očekivane i neočekivane politike

Prvo se razmatra kratkoročna reakcija na neočekivanu politiku usljed porasta ponude novca ΔM. To možemo vidjeti na na narednoj slici, gdje su u igri agregatna proizvodnja (Y) i agregatni nivo cijena (p).

Krivulja AP AS1 nacrtana je uz očekivan nivo cijena p1.

Početna kriva AT (AD1) sječe AS1 gdje je realizovan nivo cijena na nivou očekivane visine cijena p1, a agregatna proizvodnja Yn (prirodna stopa). Kako se tačka 1 nalazi na krivulji dugoročne agregatne ponude u Yn, AP nema tendenciju pomjeranja, pa privreda ostaje u dugoročnoj ravnoteži.

LRAS AS1 (očekivani nivo cijena = p1)

agregatni nivo

cijena 2'

AD2

1

AD1

Yn Y2 Agregatna proizvodnja Y

Predpostavka: CB mjeri da je nezaposlenost velika i kupuje veliku količinu obveznica koju javnost nije očekivala. Kako se ponuda M povećava, krivulja AT pomjera se udesno (AD2). Budući da je pomak neočekivan cijene se zadržavaju na p1, a krivulja kratkoročna AP ostaje na AS1. Sada je ravnoteža u sjecištu AD2 i AS1. Sada agregatna proizvodnja raste do Y2' (iznad ravnotežnog nivoa), a cijena raste do p2'

Druga opcija – javnost očekuje da će CB kupiti obaveznice na otvorenom tržištu da bi smanjila nezaposlenost (jer je to radila u prošlosti) ekspanzivna MP bit će očekivana i ishod ove (očekivane ) politike prikazan je na narednoj slici

agregatni LRAS nivo cijena

AS2 (očekivani nivo cijen = p2)

P2 2 AS1

Ekspanzivna MP pomjera krivu AT do AD2.Ali kako je ona očekivana, krivulja kratkoročno AP pomjera u lijevo do AS2. privreda se pomjera do tačke 2, gdje je agregatna proizvodnja i dalje na nivou prirodne stope, ali je nivo cijena porastao na p2

(očekivani nivo cijena=p1)

AD2P1 1

AD1

Može li agregatna politika dovesti do pada agregatne proizvodnje??

Još jedna važna značajka novog klasičnog modela jeste da ekspanzivna MP može dovesti do pada agregatne proizvodnje i to tada ako javnost očekuje da će ta politika biti ekspanzivnija od one koja će se stvarno desiti. To pokazuje sljedeća slika: LRDS AS2 (očekivani nivo cijena = p2)agregatni nivo cijena AS1

2' 2 (očekivani nivo cijena p1)

AD2

1 AD2'

AD1

Y2' Yo agregatna proizvodnja

NOVI KEYNEZIJANSKI MODEL

Ne slažu se potpuno sa novim klasičnim modelom o fleksibilnosti nadnica i cijena. Izvor rigidnosti su: ugovor o radu, oklijevanje poslodavaca, fiksne cijene rada.

Učinci neočekivane i neočekivane politike:LDRS

p p AS2

ASA

pu u pu A AS1

AD2

p1 1 p1 1

AD1

Yo Yu Y Yo Yu Y

Kratkoročna reakcija na ekspanzivnu MP koja je manje ekspanzivna od očekivane u novom klasičnom modelu. Budući da javnost očekuje da će se kriva agr tražnje pomjeriti na AD2, kriva agr ponude povećava se do AS2 (očekivani nivo cijena =p2).Ako ekspanzivna politika bude umjerenija od očekivanja javnosti, privreda se pomjera do tačke 2' odnosno do sjecišta AD2 i AS2.Uprkos ekspanzivnoj MP, agregatna proizvodnja je pala na Y2.

Reakcija na ne očekivanu ekspanziju

Ekspanzivna MP pomiče AT do AD2 ima veći uticaj na proizvodnju kada je:a) politika neočekivana b) kada je politika očekivana.

Kratkoročna kriva agregatne ponude pomiče se u ASA, ali ne i skroz do AS2, jer rigidnosti sprečavaju potpuno prilagođavanje nadnica i cijena xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx.

USPOREĐIVANJE TRADICIONALNOG MODELA NOVOG KLASIČNOG MODELA I NOVOG KEYNEZIJANSKOG MODELA

(uspoređivanje sva tri modela kratkoročnih reakcija proizvodnje i cijena)

Ovdje se uspoređuju reakcije agregatne proizvodnje i nivoa cijena na ekspanzivnu monetarnu politiku CB (FED) u sva tri modela

Da bi se dobila bolja slika učinka teorije racionalnih očekivanja u analizi ukupne privrede, vrši se upoređivanje navedena tri modela. U prvom modelu očekivanja koja će se desiti nisu racionalna, već su ona adaptivna (prilagodljiva ) i zasnovana su na predhodnom iskustvu, tako da se kao determinanta javlja nešto što je prošlo. Ovaj model inflaciju vidi kao prosjek prošlih stopa i nije pod utjecajem javnosti, pa predviđanje budućih politika ne utiču na AD krivulju.

1)LRAS

pAS1

p1' 1'

p1 1

Yn Y1' Y

-tradicionalni model- Kod ovog modela nakon ekspanzivne monetarne politike kratkoročna agregatna ponuda AP je data. Kratkoročna krivulja AP ostaje na AS1 liniji, jer adaptivna očekivanja podrazumjevaju da anticipirana politika nema uticaja na očekivanja te stoga ni na agregatnu ponudu AP.

Ovaj model ne razlikuje učinke očekivane od ne očekivane politike. Obje imaju jednak uticaj na Y i P.

(Graf 1. 12.01.2011) Krivulja AD. Tradicionalni model. Krivulja AD ostaje na duži AS1 jer se radi o unaprijed poznatoj monetarnoj politici. Nema novih nepoznatih očekivanja jer se smatra da su ova očekivanja adaptivna (prilagođavajuća) pa to nema uticaja na AS krivu. Ovaj model ne razlikuje učinke očekivane i neočekivane politike jer obje imaju uticaj i na proizvode i na cijene.

2) p LRAS AS2

p2 2 AS1

1' p1' p1 1 AD2

AD1

Yn Y1' Y (Graf 2.) novi klasični model – AD kod ovog modela kao rezultat ekspanzivne monetarne politike pomjera se ulijevo do AS2 , kada je politika čekivana zato jer se realizuju očekivanja o višem nivou cijena. Agregatna proizvodnja će biti na prirodnom nivou, odnosno Y1 odnosno duž LRAS. Vidljivo je da je ovaj ishod različit od premještanja u tačku 1 i to u slučaju kada je monetarna politika bila neočekivana. Dakle ekspanzivna monetarna politika ima veći efekat kada je neočekivana. Ovaj model razlikuje kratkoročne učinke očekivane od neočekivane politike i po tome je on karakterističan. Očekivana politika nema uticaja na proizvodnju (jer se proizvodnja već prilagodila), ali ima određeni uticaj na cijene. Neočekivana politika ima veći uticaj na proizvodnju (odnosno AS), a manji uticaj na cijene. Suština ovog modela je u različitom djelovanju na proizvodnju i cijene.

3)

LRAS AS2

p2' 2' AS1

p2

p1 1'

1 AD2

AD1

Yn Y2 Y1' Y (graf 3) Novi keynezijanski model- ovaj model zauzima poziciju između tradicionalnog modela i novog klasičnog modela. Model smatra da očekivana monetarna politika utiče na krivulju ponude ali zbog rigidnosti prilagođavanja nadnica i cijena (usljed dužine ugovora o

- novi klasični model-kada je ekspanzivna politika očekivana kratkoročna krivulja AP pomjera se ulijevo do AS2. kako se realizuju očekivanja o višem nivou cijena , agregatna proizvodnja biće na prirodnom nivou (duž LRAS)ali cijene rastu na p2 (AS2, AD2). Ovaj ishod prilično je različit od premještanja u tački 1 u slučaju kada je politika neočekivana. Ovaj model razlikuje kratkoročne učinke očekivanih od neočekivanih politika. Očekivana politika nema uticaja na proizvodnju, neočekivana ima. Očekivana ima veći uticaj na kretanje cijena od očekivane politike.

- novi keynezijanski model-Zauzima srednju poziciju između tradicionalnog modela i novog klasičnog modela. On smatra da očekivana politika utiče na krivulju AP. Ali zbog rigidnosti (ugovori, oklijevanja fiksne cijene rada) prilagođavanje nadnica i cijena nije potpuno kao kod novog klasičnog modela. Stoga se kratkoročna krivulja AP kao odgovor na očekivanu politiku, pomjera samo na AS2, a privreda se pomjera u tačku 2' gdje je proizvodnja Y2' niža od Y1 (koja se postiže kada je ekspanzivna politika neočekivana). Nivo cijena p2' viši je od nivoa p1,koji je rezultat neočekivane politike.

radu, fixne cijene rada i dolijevanje poslodavaca da podignu plate ),to prilagođavanje nije potpuno kao kod novog klasičnog modela. Stoga se krivulja AS (kao odgovor na očekivanu politiku ) pomjera na AS2, a privreda se pomjera na tačku 2' gdje je proizvodnja niža od 1' koja se podiže kada je ekspanzivna monetarna politika neočekivana. Ali nivo cijena P2 je viši od nivoa cijena P1, a P1 je rezultat neočekivane monetarne politike. Očekivana politika kod ovog modela ima veći uticaj na proizvodnju nego neočekivana ali ima uticaj i na cijene. Očekivana politika utiče na fluktuacije proizvodnje.

STABILIZACIONA POLITIKA

Navedena tri modela imaju različite stavove o učinkovitosti stabilizacione politike, odnosno o smanjenju fluktuacija proizvodnje.

Tradicionalni model ne vodi računa o očekivanju pa su učinci očekivane i neočekivane politike isti. Ovakva teza ovom modelu olakšava da predvidi ishode svoje politike i model smatra da aktivistička politika može biti politika stabilizacije proizvodnje.

Novi klasični model smatra da aktivna stabilizaciona politika (predhodnog modela ) teži da pogorša fluktuacije proizvodnje. Kod ovog modela samo neočekivana politika utiče na proizvodnju dok očekivana nije ni bitna. Nosioci ove politike mogu uticati na proizvodnju samo tako da iznenade javnost, ali kako javnost ima racionalna očekivanja, ta javnost (preduzeća i stanovništvo) pokušat će pogoditi šta namjeravaju učiniti nosioci monetarne politike u narednom periodu.

Stoga je vođenje monetarne politike po ovom modelu interesantno jer se može posmatrati kao nadmudrivanje namjera vlade i očekivanja javnosti. Jedini ishod je da aktivna stabilizaciona politika neće imati predvidivih učinaka na proizvodnju, te se može očekivati da ona neće stabilizovati privredu. Umjesto toga ona može povećati neizvijesnost. Ishod ovog modela je da monetarna politika treba slijediti ne očekivanu politiku.

Novi keynezijanski model- i ovdje ovaj model zauzima srednju poziciju između tradicionalnog i novog klasičnog modela.

Model smatra da će očekivana politika imati uticaja na fluktuaciju proizvodnje. Nosioci politike mogu uticati na određenu reakciju proizvodnje, odnosno njihovu anticipativnu politiku. Stoga ovaj model za stabilizaciju koristi očekivanu politiku. Novi keynezijanski model prepoznaje učinke očekivane i neočekivane politike i njihovi učinci nisu isti. Nosioci politike susrest će se sa neizviješnošću jer ne mogu biti sigurni koliko je ova politika očekivana. Kao posljedica manje je vjerovatno da će aktivistička politika djelovati u planiranom pravcu. Ovaj model daje mogućnosti da aktivna politika može biti korisna, ali je neizvijesnost ishoda vrlo vjerovatno i stoga je ovu politiku teško oblikovati.

ANTIINFLACIONE PLITIKE

Nova ekonomska politika ima zadatak da zaustavi inflaciju. Prvo se ide na smanjenje ponude novca. Smanjenje M zaustavlja AD. Trenutno zaustavljanje rasta količine novca dovodi do

pada proizvodnje. Ovakav scenario prije pojave TRO bio je standardan (klasičan). S obzirom da nije bio vjerodostojan došlo je do pojave novih modela.Do sada je usmjerenje 3 modela bilo na kako eliminisati fluktuacije proizvodnje. Do početka 1980-tih godina visoka stopa inflacije (preko 10%) uslovila je prebacivanje cilja nosilaca ekonomske politike na smanjivanje inflacije (stabilizaciju). U analizi modela pretpostavlja se da je stopa inflacije 10% , uzrokovana visokim rastom novca (ΔM) koji pomjera krivulju AT da se ona kreće prema gore za 10% za svaku godinu. Ako je stopa inflacije ugrađena u ugovore o nadnicama i cijenama kratkoročna krivulja AP pomjera se i raste po istoj stopi. Ovo se može predstaviti i na grafikonu:

1) tradicionalni model

LRASAS2

AS1

p2 2 p2' 2' 1 AD2

p1

AD1

Y2 Y1 YU tradicionalnom modelu pomak krivulje AS već se dogodio zbog rasta M, te on nije pod utjecajem nove politike držannja krivulje AD bilo da je ona očekivana ili neočekivana. Sada se privreda pomjera u tačku 2', inflacija usporava rast i ide do p2', a ne do p2. Međutim smanjenje inflacije imalo je svoju cijenu jer je došlo do pada proizvodnje na Y2, što je ispod prirodne stope (LRAS). U tradicionalnom modelu za obaranje inflacije za 1% godišnje se gubi 3-4% BDP-a. Ovo je vrlo visoka cijena suzbijanja inflacije, pa ekonomisti koji ne cijene antiinflacionu politiku postavljaju pitanje je li smanjenje inflacije vrijedno 4 puta smanjenju proizvodnje i zaposlenosti.

2) novi klasični model

LRASAS2

p2

AS1

p2' p1 AD2

AD1

Y2' Yn Y Kod novog klasičnog modela javnost očekuje da monetarne vlasti zaustave inflaciju smanjivanjem ponude novca i tvrde da će se to dogoditi bez pada proizvodnje. Na slici krivulja AS ostat će na AD1. a obzirom da je to očekivano nadnice i cijene će se prilagoditi (tako da ne porastu), te će krivulja AS ostati na duži AS1 i neće se pomjeriti na duž AS2. privreda će ostati u tački 1 (AD1, AS1) dok će agregatna proizvodnja ostati na nivou Y1 (prirodni nivo) uz istovremeno zaustavljenje inflacije i to zbog nepromjenjenog nivoa

Pomak krivulje AT sa AD1 u godini 1 ide na AD2 u godini 2, dok se krivulja AP pomjera sa AS1 na AS2. U prvoj godini privreda je u tački 1 (sjecište AD1 i AS1). U drugoj godini privreda se pomjera u tačku 2 (sjecište AD2 i AS2 ). Nivo cijena raste za 10 % od p1 do p2'. Kada je primjenjena antiinflacijska politika, ona sprečava rast AT, zadržavajući je na AD1

U tradicionalnom modelu privreda se pomjera u tačku 2' bilo da je politika očekivana ili ne.

U novom klasičnom modelu privreda se pomjera u tačku 2' ako je privreda neočekivana, te u tački 1 ako je očekivana

cijena. Očito je da je ova politika ambiciozna u zaustavljanju inflacije. Ostaje otvoreno pitanje da li će se predviđeni efekti i ostvariti.

3) novi keynezijanski modelAS2

AS2''AS1

p2 2 p2' 2' AD2

p2'' 2'' p1 1

AD1

Y2' Y2'' Yn Y

Kod razmatranja antiinflacione politike važno je što ova politika može biti anticipirana (unaprijed predviđena) od javnosti. Ako politika nije očekivana tražnja će ostati na AD1, ali će se kratkoročna krivulja AS nastaviti pomjerati prema gore do AS2. Iako usporena stopa inflacije nije eliminisana kao što bi bila u slučaju kada jeinflaciona politika bila očekivana. Zaključak: protuinflaciona politika koja je neočekivana je manje poželjna. Krajnji ishod antiinflacione politike kod novog keynezijanskog modela je taj da je ova politika povoljnija kada je očekivana.

Naziv modela Reakcija

naneočekivanu ekspanzivnu

politiku

Reakcija na očekivanu

ekspanzivnu politiku

Može li aktivistička politika biti

korisna

Reakcija na ne očekivanu antiinflacionu

politiku

Reakcija na očekivanu

antiinflacionu politiku

Da li je vjerodostojnost

važna za antiinflacionu

politiku Tradicionalni

modelY↑, P↑ Y↑, P↑ za isti

iznos kao kad je politika

neočekivana

Da Y↓Π↓Y↓Π↓ za isti iznos kao kad

je politika neočekivana

Ne

Novi klasični makroekonomski

model

Y↑, P↑ Y nepromjenjen

P↑ za više nego kad je

politika očekivana

Ne Y↓Π↓

Y nepromjenjen

Π↓ za više nego kada je

politika neočekivana

Da

Novi keynezijanski

model

Y↑, P↑ Y↑ za manje nego kada je politika ne očekivana,

ali P↑ nego kada je politika

neočekivana

Da, ali je oblikovanje

korisne politike teško

Y↓Π↓

Y↓ za manje nego kada je

politika neočekivana, ali Π više

nego kada je politika

neočekivana

Da

U novom keynezijanskom modelu privreda se pomjera u tačku 2' ako je politika neočekivana, te u tačku 2'' ako je očekivana.

VJERODOSTOJNOST U BORBI PROTIV INFLACIJE

Oba modela, da bi bili uspješni u smanjivanju inflacije (uz najniže troškove) moraju imati povjerenje u javnosti. Po novom klasičnom modelu najbolja je ona protuinflaciona politika koja se zove politika bez odgode. To znači da se ova politika primjenjuje bez čekanja. Da bi porast krivulje AD bio odmah zaustavljen, valja odmah primjeniti antiinflacionu politiku tj.smanjiti količinu novca. Ako je ova politika vjerodostojna , dakle ako se brzo prilagodi zahtjevima odnosno brzo realizuje inflacija će biti eliminisana, a bez gubitka proizvodnje. Međutim kako nadena tvrdnja nije sasvim tačna, ovakvo shvatanje u svijetu nije poželjno jer ipak prouzrokuje gubitak proizvodnje .

Zagovornik novog keynezijanskog modela Džon Tejlor pokazao je da postepeni pristup u smanjivanju inflacije može biti izvršen bez značajnog gubitka proizvodnje . međutim ovdje je upitna vjerodostojnost jer je lako nešto koncipirati , ali je problem to sprovesti. Iako naglašava malo bržu postepenost, Tejlorov zaključak je ipak pretjerano optimističan jer ako se neprimjenjuje restriktivna monetarna politika odmah, javnost može posumnjati u iskrene namjere vlade. Da bi protuinflacijska politika bila uspješna ona mora biti kredibilna tj provodljiva na način kako je zacrtana. Poznato je da su različite zemlje (SAD, VB) najavljivale da će kresati ponudu novca i smanjivati inflaciju i da će to raditi postepeno u razumno brzom roku.

Međutim, upravo su ove vlade u periodu '81-'84 godine vodile sasvim drugu monetarnu politiku i doveli privredu do ogromne recesije. Pored toga vlade ovih zemalja nisu vodile vjerodostojnu fiskalnu politiku. Tako je Reganova politika izgubila kredibilitet jer je maximalno koristila budžetski deficit, smanjivala poreze da bipospješila proizvodnju i tražnju i time postavila pitanje jesu li budžetski deficiti, odnosno njihova očekivanja mogla pomoći da se stvori ovako visoka recesija. Odgovor je pozitivan.

Uticaj revolucije racionalnih očekivanja

Teorija racionalnih očekivanja uzrokovala je korijenite promjene o načinu razmišljanja, o vođenju monetarne i fiskalne politike i o njihovim učincima na privredu. Prvi rezultat TRO-a je važnost racionalnog očekivanja koje postoje kod javnosti i koja se očekuju na tržištu. Većina ekonomista prihvata načela koja sugerišu racionalno očekivanje: formiranje očekivanja promjeniti će se onda kada se promjeni ponašanje prognoziranih varijabli. Lukasova kritika tradicionalnog modela je prihvaćena kod većine svjetskih ekonomista. Lukas pokazuje da učinak pojedinih politika zavisi od očekivanja javnosti i stoga su ekonomisti manje sigurni da će određena ekonomska politika ostvariti planirane učinke. Aktivistička politika može se voditi samo nepredvidivim promjenama proizvodnje. Međutim ovakva politika ne uzima u obzir očekivanja javnosti, pa je stoga tradicionalni model došao u drugi plan a sve više su u igri drugi drugi, a posebno treći model. Teorija racionalnih očekivanja dovela je do ponovnog razmišljanja o načinu vođenja ekonomske politike i sve

više se dolazi do zaključka da ekonomska politika bez obzira koliko bila koncipirana ima ograničenu ulogu u planiranju privrede. Stoga se ona treba prilagoditi prilikama koje stvaraju manje neizvijesnosti nego da ide na fina modelska prilagođavanja proizvodnje i drugih varijabli željama njenih kreatora.

EFEKTI MAKROEKONOMSKE POLITIKE I TRŽIŠNA EFIKASNOST

Efekti makroekonomske politike razlikuju se po tome na koje su veličine i kategorije usmjereni. Njeni efekti su različiti i široki. U fokusu su joj BDP, ND, zaposlenost, cijene, investicije, izvoz-uvoz, plate, stabilnost valute, devizne rezerve.

I Efekti ove politike zavise od više faktora: 1) od međunarodnog okruženja (dobronamjernost susjeda, pristup

finansijskim tržištima, pristup robnim tržištima ),2) raspoloživost prirodnim resursima:

- struktura resursa - obim tih resursa- mogući stepen iskorištenosti sopstvenih sredstava

3) radnih resursa:- kvalifikacione strukture- brojčane strukture- motivacije zaposlenih

4) tehničko-tehnološke razijenosti (tradicionalne tehnologije, savremene tehnologije i mogućnosti osvajanja novih tehnologija )

5) poslovnog ambijenta (dobar ili loš ambijent, dobri ili loši pravni i drugi standardi i korektan poslovni odnos nosilaca vlasti koji su vezani za strana ulaganja )

6) konkurentnost monetarne i fiskalne politike (stabilnost valute, devizne rezerve, dostupnost i cijena finansijskih izvora i poreska konkurentnost)

7) karajkter tržišta (konkurentnost tržišta, monopolsko, oligopolsko, otvoreno i zatvoreno)

8) karakter roba (obične robe, odnosno tržišne, investiciona dobra, i kolektivna dobra)

II Efekti makroekonomske politike posmatrani preko njenih segmenata: 1. monetarna politika (ekspanzivna i restriktivna ) pri dešpresiji, recesiji, pri smanjenoj privrednoj aktivnosti primjenjuje se ekspanzivna monetarna politika. Osnovne odlike ove politike su niže kamatne stope pri dobijanju kredita, lakše dobijanje kredita, povoljniji uslovi (grejs periodi, blaže kreditne klauzule ). Od svih navedenih uslova, danas su najznačajnije (uz kolateral, obezbijeđenje ) kreditne klauzule koje onemogućavaju bilo kakav rizični poslovni podhvat dužnika bez odobrenja banke kreditora. Efekti ekspanzivne monetarne politike pozitivno utiču na tražnju, ponudu, investicije, ali opasnost je da se nepređe u inflaciju. Efekti restriktivne monetarne politike su: smanjenje ponude i tražnje, investicija... instrumenti monetarne politike su: kvalitativni i kvantitativni. Kvantitativni instrumenti su: kreditna politika (selektivna politika, politika potražnje kredita, savjeti i preporuke CB ) i potpuna zabrana kredita od CB. Ključni ciljevi monetarne politike su: obezbijeđenje potrebne količine novca u opticaju, te stabilan privredni razvoj, stabilnost

cijena, zaposlenost, uravnotežen vanjsko-trgovinski bilans. Nakon što inflacija postaje globalna i dvocifrena, efekti makroekonomske politike (preko segmenata monetarne politike) vrednuje se po tome koliko jeona efikasna u suzbijanju inflacije.

S tim u vezi, postoje tri osnovne koncepcije: - koncepcija o primarnoj ulozi monetarne politike (monetaristička

koncepcija) - nemonetaristička (realna)koncepcija- kompromistička koncepcija.

Prva smatra damonetarni faktori imaju presudan uticaj na inflaciju u privredi pa skladno tome treba primjeniti restriktivnu monetarnu politiku da se inflacija suzbije. Na ovom stavu jemonetaristička koncepcija Miltona Fridmana, koja rast novca iznad rasta realnog BDP-a smatra ključnim faktorom inflacije. Ova teorija dijelom je tačna jer na inflaciju utiču i troškovi proizvodnje, dakle realni faktori. Nulta inflacija je želja. Seyova predpostavka o razmjeni proizvoda za proizvode zvuči pozitivno u odnosu na inflaciju, ali je realno neprihvatljiva. Kompromisna koncepcija smatra da inflacija može biti uslovljena i monetarnim i realnim faktorima i za prve se primjenjuje restriktivna monetarna politika, a za druge (realne) fiskalna politika. 2. efekti fiskalne politike na makroekonomsku politiku. Činjenica da javna potrošnja u zemljama tržišne ekonomiju učestvuje u BDP-u u prosjeku 40-45% to praktično znači da se ovom fiskalnom politikom ostvaruju javni prihodi, ali da se njom u ogromnoj mjeri utiče na ukupna privredna kretanja u jednoj zemlji. Direktnim intervencijama iz budžeta, višim ili nižim poreskim stopama,subvencijama, dotacijama i drugim transfernim davanjima i plaćanjima država značajno utiče na redistribuciju (preraspodjelu) dohodka. Kada je cilj da se poveća tražnja onda se smizuju određeni porezi, a kada je cilj da se smanji tražnja onda se porezi povećavaju . fiskalna politika po svom karakteru može biti konjukturno neutralna, ekspanzivna i redtriktivna. U konkretnoj primjeni ova politika može biti korektivna, diskreciona (kada lada po svom navođenju mjenja poreske stope), može primjenjivati formulu fleksibilnosti i ugrađenih i automatskih stabilizatora, te se može primjenjivati koktel monetarne i fiskalne politike. Tri glavne funkcije fiskalne politike su : alokativna, selektivna i redistributivna. Efekti makroekonomske politike usko su povezani sa tržišnom efikašnošću. Ovdje je u igri potpuna i ograničena konkurencija. Potpuna savršena konkurencija – na ovom tržištu postoji interakcioni odnos ponude i potražnje odnosno mnoštvo roba i cijena za različita dobra, ali i cijene za nadnice, rente, kamate... ključno pitanje pri ocjeni efikasnosti makroekonomske politike jeste koliko je ona efikasna u zadovoljavanju potreba ljudi, odnosno koliko je izvršena racionalno alokacija resursa. Za odgovor na ovo pitanje koristi se pojam alokativne efikasnosti koji smatra da efikasnost ovog tržišta postoji onda kada nijedna promjena proizvodnje ne može nikome poboljšati položaj, a da ga drugom ne pogorša (paretova efikasnost). Potpuna konkurencija daje određene informacije o efikasnosti organizacije privrede date zemlje. Na osnovu rečenog proističe da potpuna konkurencija postoji pri idealnim uslovima:

a) kada potrošači maximiziraju svoje zadovoljstvo, odnosno da su marginalne koristi=cijeni(za potrošače )→max zadovoljstvo

b) da su granični troškovi jednaki graničnim koristima

c) da bi bila društveno optimalna tržišta moraju udovoljiti ovim zahtjevima:- ne smije biti nepotpune konkurencije (da jedan proizvođač može značajno da

utiče na cijene)- ne smije biti eksternalija - raspodjela dohodka treba da odgovara shvatanjima o društvenoj korisnosti.

Efikasna tržišta neće sama sebi osigurati raspodjelu dohodka i potrošnje na način koji će odgovarati ekonomskim i moralnim normama. S toga je neophodna državna politika koja se sprovodi sistemom poreza i transfernim plaćanjima i selektivnom monetarnom politikom. Primjena selektivne monetarne politike ovdje je važna, ali daleko manje važna od poreske politike. Nakon pojedinačne ravnoteže potrebno je razmotriti i opštu ravnotežu na tržištima faktora proizvodnje i finanlnih dobara jer su ona povezana i ispreplitana. U sistem savremene konkurencije i cijena u opštoj ravnoteži podrazumjeva se da postoji dovoljan broj subjekata na strani ponude i potražnje koji svojim sučeljavanjima određuje relevantne cijene i količine. Alokativna efikasnost (paretova) može se ostvariti pod određenim uvjetima opšte ravnoteže i to onda da se nijedan subjekat ne stavlja u bolji položaj, s da se time pogoršava položaj drugog. Glavni zaključak analize opšte ravnoteže je da cijene regulišu proizvođačima oskudnost određenih resursa a potrošnja određene koristi. Proizlazi da su strogo ograničeni uslovi kojima se može odrediti efikasna konkurentna slika:

a) nema eksternalijab) nema monopolac) nema rizika protiv kojih se nije moguće osigurati d) nema ekonomije obima.

Postojanje 4 navedena faktora moguće je samo u sferi teorije, jer čak i kada bi se mogli održati idealni uslovi za postizanje efikasnosti savršene konkurencije pitanje je da li bi dohodak ostvaren u ovakvim (laissez faire) odnosima bio pravilno raspodjeljen. Monopol je ekstremna pozicija u odnosu na laissez faire gdje preduzeće može povećati cijenu svog proizvoda iznad njegovog graničnog troška. Ovdje potrošači kupuju manje roba i zadovoljstvo im je smanjeno. Između čistog monopola i savremene konkurencije nastaju mnoge varijante nepotpune konkurencije. Koja će od njih više uspijeti nanekom lokalitetu zavisi od tri ključna faktora:

a) od strukture proizvodnje i troškova na tom lokalitetu b) od prepreka konkurencijic) od strateškog uzajamnog djelovanja više velikih preduzeća koja se tajno dogovaraju

o cijenama. Ukoliko su prepreke visoke (konkurencijske) i ako postoji tajna dogovaranja to vodi tajnim oligopolima i takva tržišna struktura slična je onoj kod monopola. Kod monopola cijene su uvijek više od graničnih troškova. Ponašanje krupnih korporacija je specifično i utiče na cijene i troškove. Naime kod MNC (TNC) dolazi do razdvajanja vlasništva (dioničara) pa često dolazi do sukoba interesa gdje menadžeri izbjegavaju rizike, ali sebi isplaćuju visoke naknade. Ovo se dešava zato što menadžeri smatraju da je postupak racionalnog razmatranja skup, pa oni odluke često donose „od oka“. Oni jednostavno na cijenu koštanja dodaju određenu maržu, na jedinične troškove u određenom procentu,a budući da su veliki, da utiču na cijene, oni umanjuju efikasnost makroekonomske politike. Da bi dopustili da cijene budu više od graničnih troškova ili ne, ne postoje jedinstveni stavovi. Jedni ekonomisti smatraju da je ovo dopušteno jer se iz više ostvarene dobiti finansira tehnološki progres dok drugi smatraju da to netreba dopustiti i smatraju da velike kompanije treba razbiti na manje organizacione dijelove i time smanjiti troškove. Tačno je da „razbijena“ velika kompanija na

dijelove kratkoročno snzuje troškove, ali malefirme na duži rok ne mogu biti konkurentne jer nisu u stanju da prate tehnološki razvoj.

U cilju obuzdavanja zloupotreba nepotpune konkurencije država može da koristi:1) više oporezivanje monopola2) kontrolu cijena3) nacionalizaciju (važne grane – energetike, željeznice...)4) regulacija kriterija kod određivanja cijena5) antimonopolsko zakonodavstvo6) poticanje konkurencije (gdje je potrebno).

Efekti makroekonomskepolitike i tržišna efikasnost nisu istoznačni i zavise od: 1) opštih faktora,2) monopolske politike,3) fiskalne politike,4) interakcionog odnosa monetarne i fiskalne politike, 5) konkurencijskog tržišta,6) monopola i oligopola, 7) karaktera državne politike.

Teme za seminarski rad:1) opšti uslovi za efikasnost makroekonomske politike 2) efekti makroekonomske politike posmatrani preko monetarne politike3) efekti makroekonomske politike posmatrani preko fiskalne politike4) efekti makroekonomske politike u savršenoj konkurenciji (lasse faire)5) efekti makroekonomske politike u ne savršenoj konkurenciji6) efekti makroekonomske politike kod postojanja eksternalija7) efekti makroekonomske politike u BiH

Pitanja za ispit: 1) od kojih opštih faktora zavise efekti makroekonomske politike 2) efekti makroekonomske politike uslovljeni monetarnom politikom 3) efekti makroekonomske politike uslovljeni fiskalnom politikom4) efekti makroekonomske politike uslovljeni koktelom monetarne politike i fiskalne

politike5) efekti makroekonomske politike u potpunojkonkurenciji6) koja tri zahtjeva tržišta moraju ispuniti da bi bila društveno optimalna 7) monopolska i oligopolska tržišta i efekti makroekonomske politike 8) koje mjere koristi država u cilju obuzdavanja zloupotreba nepotpune konkurencije.

MAKROEKONOMSKA POLITIKA OTVORENIH TRŽIŠTA(26.01.2011.)

Makroekonomska poltika u otvorenim tržištima zavisi od mnogih faktora što je razumljivo budući da se radi o otvorenom tržištu dobara finansija i proizvodnih faktora. Ova tržišta potrošačima omogućuju izbor između domaćih i inostranih roba. Za koje će se robe odlučiti domaći potrošač pri njihovom odabiru zavisi od cijene, kvaliteta i deviznog kursa.

Otvorenost na finansijskom tržištu omogućuje odabir između domaće i inostrane imovine i od sadašnjih i očekivanih kamatnih stopa. Očekivane više stope uticat će na našu odluku o zaduženju u vrijeme kada su one niže. Tražnja na domaćem tržištu (sistem zatvorene privrede zavisi od visine dohodka, visine cijena, sklonosti štednji i potrošnji, visine kamatnih stopa, očekivano kretanje cijena, mogućnost supstitucije roba, od veličine izvoza...) Primjer gdje ino tražnja utiče na obim prodaje jeste Njemačka. I najliberalnije ekonomije ograničavaju uvoz određenih roba, fiskalitetima, ne fiskalnim opterećenjima i količinskim ograničenjima. Sljedeći faktor koji značajno utiče na uvoz roba jeste devizni kurs, kao cijena domaće valute u odnosu na druge valute. Viši devizni kurs u odnosu na realni pogoduje uvoznom sektoru privrede, a negativno na izvozni sektor privrede. Niži kurs valute, zemlje izvoznika povoljno utiče na izvoz, jer te robe mjerene inostranim valutama su jeftinije.

Otvorenost tržišta ima tri različite verzije: a) otvorenost na tržištu dobara,b) otvorenost na finansijskim tržištima,c) otvorenost na tržištu proizvodnih dobara.

- Otvorenost dobara znači mogućnost izbora i za domaće i za ino robe gdje se u obzir moraju uzimati ograničenja poreskog, monetarnog (deviznog kursa) i količinska ograničenja. ekonomska politika date zemlje u otvorenom tržištu treba da polazi od realnog stanja u proizvodnji i da od zavisnosti od njene (ne / konkurentnosti ) poduzima određene mjere fiskalnog, ne fiskalnog i interventnog karaktera. Ovo zadnje zavisi od odnosa u raspodjeli nacionalnog dohodka, odnosno od učešća ne produktivne potrošnje i dijela koji ide podsticaju privrede. U tranzicijskim zemljama, opterećeni visokom javnom potrošnjom u odnosu na BDP, ekonomskoj politici zemlje objektivno preostaje veliko rezanje javne potrošnje i preusmjeravanje tih sredstava u proizvodne investicije. - Otvorenost na finansijskom tržištu podrazumjeva mogućnost izbora između domaće i ino imovine. Otvorenost finansijskog tržišta podrazumjeva mogućnost izbora između domaće i inostrane imovine (novca, vrijednosnih papira, realnih dobara...) gdje nema ograničenja na te kapitalne transakcije. Otvorenost u domenu kapitalnih transakcija treba da opredjeli nosioce ekonomske politike da zaštite vitalna i trajna domaća dobra (da ih ne prodaju) ali da otvore mogućnost priliva ino kapitala preko svih modaliteta i da pri tome preferiraju Grenfield

investicije i one investicije koje bi mogle da postaknu domaću proizvodnju zajedničkim ulaganjima u već postojeće nedovoljno aktivirane kapacitete.

- Tržište proizvodnih faktora- otvorenost na ovom tržištu podrazumjeva slobodan izbor lokacije proizvodnje i on se vrši preko MNC-a (Multi Nacional Company). Na osnovu izvoza-uvoza može se vidjeti koliko kupujemo odnosno prodajemo dobara odnosno uloga cijena,uvoznih dobara izražena u vrijednostima domaćih dobara. Dakle umjesto odnosa kursa valuta, sada su u igri odnosi cijena dobara uvoznih i domaćih roba i oni predstavljaju realan kurs. Veće zemlje imaju manje učešće izvoza i uvoza u BDP-u od manjih zemalja i to s toga jer imaju veću domaću tražnju, veće mogućnost prodaje nego male zemlje. Male zemlje su imperativno upućene na inostrano tržište jer tonalaže ekonomija obima. Saldo odnosa izvoza-uvoza u ogromnoj mjeri zavisi od konkurentnosti date ekonomije i iznosa razmjenjivih dobara koja konkurišu na tržištu.

ODNOS IZMEĐU DOMAĆIH I UVOZNIH DOBARA

Ovaj odnos zavisi od unapred nabrojanih faktora ali i od realnog kursa odnosno nominalnih i realnih kurseva valute. Izražavanje valuta međusobno može se vršiti direktno, kada se domaća valuta izražava u inostranoj (dolar u funti, KM u euro...) to se zove direktno notiranje. Indirektno notiranje predstavlja izražavanje strane valute u domaćoj valuti odnosno koliko 1€ vrijedi KM. Nominalni kurs je cijena strane valute izražena u terminima ( vrijednostima) domaće valute i ona se obično označava sa velikim E. Kursevi valuta se svakodnevno mjenjaju. To možemo vidjeti preko kursnih lista u sredstvima informisanja. Nominalno izraženi kursevi različitih valuta ne daju nam dovoljno informacija za donošenje ozbiljnih ekonomskih odluka. Za ove odluke potrebni su realni kursevi gdje se u igru uvode odnosi indeksa cijena ili deflatora BDP-a dmaćih i stranih cijena određenih roba.

Devalvacija nacionalne valute podrazumjeva njeno jednokratno i zakonski određeno smanjenje, a revalvacija obrnuto.Depresijacija valute nastaje putem tržišnih kretanja i ona se odvija postepeno, a apresijacija je obrnuti postupak.Devalvacija i revalvacija karakteristične su za sistem fiksnih kurseva,a depresijacija i apresijacija za sistem fluktuirajućih kurseva. Za realni paritet između dobara između dobara iz različitih zemalja u igru se uvode cijene dobara jedne zemlje npr Engleske izražene u funtama i pretvorene u američke dolare. Konkretno cijena domaćeg proizvoda izražena u domaćoj valuti množila bi se sa odnosom cijena valuta da bi se dobila uporedivost preko realnih dobara. Ovo je slučaj kada su u igri samo dva proizvoda. Kada se uvodi više ili svi proizvodi između dvije zemlje, onda se uzima index cijena u domaćoj valuti za sva dobra koja se proizvode u toj zemlji i index cijena u drugoj zemlji izražen u valuti te zemlje za sva dobra izražena u toj zemlji.

Ovo je praktično odnos između domaćeg i inostranog deflatora BDP-a. Deflator BDP-a praktički predstavlja BDP izražen porastom cijena, a deflator znači njegovo svođenje na realnu mjeru. ε = EP/P ε - cijena domaćih dobara

(02.02.2011.)

? ????S obzirom da su stope rasta cijena u dvije različite zemlje iste ili slične onda je logično da i realni kursevi valuta tih zemalja budu slični jer imaju praktično isto ili slično obezvrijeđenje preko iste stope inflacije. Od bilateralnih kurseva (dvije zemlje) ide se prema multilateralnim kursevima i za ovo se koristi ponder izvoza i uvoza za svaku zemlju pa se s toga oni zovu uvozni ili izvozni realni kursevi. Tehnologija poređenja je ista kao i kad su dvije zemlje.

OTVORENOST NA FINANSIJSKIM TRŽIŠTIMA Ova otvorenost omogućuje ulagačima da:

- drže svoj kapital u domaćoj ili inostranoj imovini- da diverzifikuju (rasprše) svoj portfelj- da špekulišu sa kretanjima kamatnih stopa.

Ove transakcije vrše se na deviznom tržištu i one imaju međunarodni karakter. Dnevni obim deviznih transakcija iznosio je ogroman broj i pri tome je vrlo bitno da su brže rasle kupoprodaje finansijske imovine nego što je rasla robna razmjena (21.12.2010. obim transakcija je iznosio 3,2 triliona). Otvorenost ovih tržišta omogućuje zemlji da ima suficit ili deficit u VT- razmjeni. Po pravilu uvoz bi se trebao plaćati izvozom.

Promet robnih i finansijskih transakcija u jednoj zemlji zove se platni bilans i on može biti pozitivan i negativan. Platni bilans obuhvata sve transakcije jedne zemlje sa inostranstvom dok tekući bilans obuhvata robno-uslužne i finansijske transakcije, ali je naglasak na robnim transakcijama. Za uvezene robe plaća se inostranstvu, a za izvezene naplaćuje iz inostranstva. Ove transakcije mogu se ostvariti uvozno-izvoznim poslovima roba i usluga, dohodcima od investicija i raznim transferima. Zbog jednostavnije analize upotrebljava se saldo transfera. Saldo tekućeg računa predstavlja razliku između svih plaćanja i naplata iz inostranstva i on može biti pozitivan i negativan.

KAPITALNI RAČUN, KAPITALNI BILANS

Vezan je za kapitalne transakcije. Ovaj bilans može biti suficitan i deficitan. Kada je u pianju kapitalni račun i njegova otvorenost važno je ne samo kakav je saldo ovoga računa već i u šta se ulaže kapital koji je predmet uvoza. Ulaganje u neproduktivne namjene nisu povoljne za nerazvijene zemlje koje uz to imaju probleme sa proizvodnjom i zaposlenosti i jer se ino kapital ulaže u djelatnosti bržeg obrta i manjeg rizika i dobit slobodno transferiše vani.

IZBOR IZMEĐU DOMAĆE I INOSTRANE IMOVINE

Ovdje se radi o izboru između: a) držanja domaćeg ili ino novca b) domaće ili ino imovine koja nosi kamatu.

a) Odluka dal će se držati domaći ili strani novac ili valuta (zavisi od toga kakva je valuta) sa racionalnog stanovišta treba da se zasniva na dužoj stabilnosti valute i i stabilnosti privrede koja stoji iza te valute. Eventualni problem može biti nemogućnost uticaja domaćih ulagača na eventualne značaje promjene kursa valute. b) Odluka da li kupovati domaće ili ino vrijednosne papire ili imovinu zavisi od više faktora:

- visine kamatne stope, - trendnog kretanja ove stope u prošlom periodu - procjenjenog kretanja u periodu dospjeća, - urednosti otplate obaveza po osnovu obveznica u predhodnom periodu, - visine inflacije u zemlji ili ino zemlji, - oscilacije deviznog kursa.

OTVORENOST TRŽIŠTA PROIZVODNIH FAKTORA

Ovdje su u igri lokacija, promet roba, promet kapitala, radnici poreske stope, poreske olakšice, poreski zaklon i slobodan transfer kapitala i dobiti. Zaklon (iznos koji treba biti plaćen od strane neke firme umanjen za iznos kamate koja se je već patila na kredite)

- tranzicija na prostoru BiH...

STRATEGIJA EKONOMIJE PONUDE (09.02.2011.)

U suštini svaka makroekonomska politika koja djeluje na proizvodnju utiče i na ekonomiju ponude. Ekonomija ponude definiše se kao politika vlade koja treba da djeluje na proizvodnju direktno ili indirektno da bi se ostvarili postavljeni ciljevi i zadaci. Rezultat ekonomije ponude treba da bude porast ukupnog dohodka i per capita dohodka te porast zaposlenih. U okviru ove politike je politika konkurencije koja se prvenstveno bavi tržišnom strukturom i njenim uticajem na proizvodnju odnosno dohodak.

Ozbiljne zemlje imaju industrijsku strategiju (u okviru ekonomije ponude) koja se posmatra kao dobro osmišljen i dosljedni set više industrijskih politika i koristi se uporedo sa korištenjem potrebnih resursa uz primjenu odgovarajuće. Glavni cilj industrijske politike je porast nacionalne ekonomije posmatran preko BDP-a, ND i zaposlenosti. Industrijska politika treba da je regionalno ravnomjerno koncipirana i da vodi računa o uravnoteženju razvoja cjelokupne zemlje. Pri tome ne treba voditi politiku na način da jedni dobivaju onda kada drugi gube, već međusektorskom analizom treba voditi računa da se optimiziraju raspoloživi prirodni proizvodni finansijski i kadrovski potencijali date zemlje.

Da bi se ostvarili postavljeni nacionalni ciljevi razvoja privreda date zemlje treba da je međunarodno konkurentna a to može biti samo ako ima dobru produktivnost. Ovdje se mora razgraničiti monopolski položaj neke grane i monopolski formirane cijene jer one obično neodražavaju realnost jer se izražavaju većim prihodom (preko viših ne tržišnih cijena) podjeljene brojem zaposlenih.

Visina produktivnosti a shodno tome i konkurentnosti vjerodostoja je onda kada se izražava količinskim parametrima mjeri u odnosu na iste ili slične grane u domaćim i međunarodnim okvirima ali i sa granama koje podliježu slobodnoj konkurenciji. Efekti za datu granu najbolje s emogu vidjeti ako se ona komparira sa istom granom u zemljama tržišne ekonomije i da se pri tome poštuju ustaljene norme i standardi. Norme i standardi odnose se na utroške pri obavljanju date djelatnosti.

DETERMINANTE PRODUKTIVNOSTI ODNOSNO PRIVREDNOG RAZVOJA

- PRIRODNI RESURSI (obim ili količina, struktura i kvalitet i obim njegove iskorištenosti)

- TEHNOLIGIJA I INOVACIJE- LJUDSKI RESURSI (brojčana i kvalifikaciona struktura). Kod ovog faktora

najvažnija je kvalifikaciona struktura smanjenje jediničnih troškova je u osnovi svake ekonomije. U tržišnim ekonomijama ovo je ključni konkurentski faktor.

- OPŠTA I PROIZVODNA INFRASTRUKTURA, veća infrastruktura bolji razvoj- MAKROEKONOMSKO OKRUŽENJE ZEMLJE - INSTITUCIONALNO OKRUŽENJE I EKONOMSKA POLITIKA ZEMLJE.

OGRANIČENJA U REALIZACIJI I STRATEGIJE PONUDE U BiH

- NEDOSTATAK KAPITALA - NEDOSTATAK SAVREMENIH TEHNOLOGIJA- NEDOSTATAK OZBILJNE I STRUČNE VLADE ZEMLJE (u koncipiranju,

provođenju i definisanju ekonomske politike)- NEDOVOLJNA RAZVIJENOST TRŽIŠNIH INSTITUCIJA- NEODGOVARAJUĆA FILOZOFIJA RAZVOJA (kod nas bi trebala biti

usmjerena na ponudu a ne tražnju tuđih proizvoda)- NEZAVISNOST PRIVREDNOG RAZVOJA U ODNOSU NA

MULTINACIONALNE KOMPANIJE (prije sklapanja ugovora sa MNC-om zemlja treba detaljno i precizno, na duži rok, da utvrdi obaveze i odgovornosti tih kompanija sve do ekoloških normativa koji treba da su isti kao i u njihovim zemljama).

GLOBALIZACIJA I MAKROEKONOMSKA POLITIKA

Današnje krize u svijetu ekonomisti nazivaju krizama hiperprodukcije. Današnja ekonomijasusreće se sa rastućom nezaposlenošću, rastućom inflacijom, deficitom VT- bilansa i to visoko razvijenih zemalja visokim kamatnim stopama i rastućom nelikvidnošću. Razvijene zemlje (SAD) zaoštravaju ekonomsku krizu i pri tome najveći ceh plaćaju zemlje u razvoju.