makroekonomske teorije i politike teorije i politike...tranzicije u republici hrvatskoj, bih i crnoj...

- 1 -

dr Dragoljub Stojanov, red. prof. dr Veselin Drašković, red. prof. i

dr Mimo Drašković, docent

MAKROEKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE U GLOBALNOJ I TRANZICIJSKOJ EKONOMIJI

A. Smith, K. Marx, J. M. Keynes ?

Podgorica, januar 2015.

- 2 -

Izdavač:

ELIT – ekonomska laboratorija za istraživanje tranzicije Podgorica

Recenzenti: Akademik dr. Bagrat Yerznkyan, redovni profesor

CEMI RAN, Moskva, Rusija

dr. Miomir Jakšić, redovni profesor Ekonomski fakultet Beograd, Srbija

Lektor i korektor: autori

Korice i priprema štampe: autori

Štampa: „3M Makarije“ Podgorica

Tiraž: 100 primjeraka

CIP - Каталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње ISBN 978-9940-673-01-7 COBISS.CG-ID 26466576

- 3 -

SADRŽAJ

PREDGOVOR ............................................................................................................. 7DIJALEKTIKA GLOBALIZACIJE............................................................................... 9UVOD: U LABIRINTU EKONOMSKE MISLI SUVREMENIH EKONOMISTA ..... 10

Prvi dio:

EKONOMSKA TEORIJA I EKONOMSKA POLITIKA „TERITORIJALNE“DRŽAVE

1.1 NEOKLASIČARI ........................................................................................................

1.1.1 Perfektna konkurencija ........................................................................................ 1.1.2 Firma na tržištu - proizvodna funkcija i maksimizacija profita .......................... 1.1.3 Potražnja za radnom snagom .............................................................................. 1.1.4 Ponuda radne snage ............................................................................................. 1.1.5 Sayov zakon tržišta ............................................................................................. 1.1.6 Štednja, investicije, kamata ................................................................................. 1.1.7 Uloga novca ........................................................................................................ 1.1.8 Otvorena ekonomija ........................................................................................... 1.1.9 Rezime .................................................................................................................

1616 20 23 25 28 30 34 37 38

1.2 KEYNES – KEJNZIJANCI .........................................................................................

1.2.1 Teorija i praksa ................................................................................................... 1.2.2 Keynesov mehanizam ......................................................................................... 1.2.3 Uloga potrošnje ................................................................................................... 1.2.4 Investicije ............................................................................................................ 1.2.5 Kamatna stopa ..................................................................................................... 1.2.6 Krize .................................................................................................................... 1.2.7 Otvorena ekonomija ............................................................................................ 1.2.8 Rezime .................................................................................................................

4040 41 45 46 48 43 54 57

1.3 FRIEDMAN – MONETARISTI ..................................................................................

1.3.1 Kontroverze ......................................................................................................... 1.3.2 Nominalna i realna kamata .................................................................................. 1.3.3 Prirodna stopa nezaposlenosti i Philipsova krivulja ............................................ 1.3.4 Državna intervencija i stabilizacijska politika .................................................... 1.3.5 Otvorena ekonomija ............................................................................................ 1.3.6 Rezime .................................................................................................................

6060 67 69 74 75 77

1.4 MONETARIZAM ILI: ŠKOLA RACIONALNIH OČEKIVANJA ........................... 80

1.5 EKONOMIJA PONUDE ............................... 82

1.6 RAZVOJ I ZNAČAJ INSTITUCIONALNE EKONOMIJE .......................................

1.6.1 Karakteristike i istraživačko polje NET ................................................... 1.6.2 Pojam, osobine i vrste institucija .............................................................

8793 95

1.7 MARX I EKONOMSKA KRIZA ...............................................................................

7.1 Hipoteze i pitanja ................................................................................................... 7.2 Mehanizam kapitalističkog načina privređivanja ...................................................

100100 103

1.8 POKUŠAJ SINTEZE ................................................................................................... 108

1.9 KOLIKO JE KEYNES MARX? .................................................................................. 112

- 4 -

Drugi dio:

DIJALEKTIKA GLOBALIZACIJE - KONTROVERZE MAKROEKO-NOMSKE TEORIJE I POLITIKE NA PUTU KA „TRŽIŠNOJ“ DRŽAVI

2.1 GLOBALIZACIJA I EKONOMSKI RAZVOJ – KA TRŽIŠNOJ DRŽAVI .............

2.1.1 Interakcija teorije, politike, interesa i realiteta .................................................... 2.1.2 Globalizacija i transnacionalne korporacije ....................................................... 2.1.3 Globalizacija: dometi i rizici ............................................................................... 2.1.4 Dobitnici i gubitnici globalizacije........................................................................ 2.1.5 Globalizacija: mit ili opasnost ............................................................................. 2.1.6 Vašingtonski konsenzus kao teorijska i ideološka osnovica globalizacije 2.1.7 Kontraverze i propusti paketa tranzicije ............................................................. 2.1.8 Globalizacija, konvertibilnost kapitalnih transakcija i „vašingtonski konsenzus“ .............................................................................................................. 2.1.9 Kibernetski neokolonijalizam .............................................................................

122122 124 127 127 128 129 130

137 143

2.2 SUVREMENA KRIZA I EKONOMSKA ZNANOST: NEOKLASIČNO

PLUTANJE I MARXOVA MAGNETNA REZONANCA ....................................... 152

2.3 GLOBALIZACIJA VS. „NOVA EKONOMIJA“ ....................................................... 2.3.1 Ekonomija znanja ................................................................................................

169171

2.4 ANATOMIJA SVJETSKE FINANSIJSKE KRIZE U USLOVIMA

GLOBALIZACIJE ....................................................................................................... 2.4.1 Uzroci i dometi savremene finansijske krize ...................................................... 2.4.2 Poročni krug savremene finansijske krize ...........................................................

177 181 183

2.5 SUVREMENE KONTRAVERZE MAKROEKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE: KONTROVERZE O INFLACIJI: JE LI INFLACIJA OD 0% MOGUĆA I KORISNA? ................................................................................................................ 2.5.1 O novcu ............................................................................................................... 2.5.2 Keynesova lekcija ............................................................................................... 2.5.3 Friedmanova lekcija ............................................................................................ 2.5.4 Suvremeni ekonomisti o inflaciji i nezaposlenosti ..............................................

187 187 190 191 192

2.6 KONTROVERZE O OTVORENOSTI EKONOMIJE I IZVOZU .............................

2.6.1 Teze za razmišljanje ............................................................................................ 2.6.2 Teorija komparativnih prednosti i gospodarski rast: argumenti za i protiv ........ 2.6.3 Nove teorije rasta i međunarodne trgovine - poticaj konvergenciji ili nova zabluda ................................................................................................................ 2.6.4 Problem Hrvatske: CEFTA - šansa i/ili propuštena prilika ................................

197197 197

201 203

- 5 -

Treći dio:

DOMETI, PROMAŠAJI I IZAZOVI PRIMJENJENE MAKROEKONOMIJE

3.1 MR. KEYNES, MR. ROOSEVELT AND GOVERNMENT OF REPUBLIC OF CROATIA ....................................................................................................................... 208

3.2 THE EU NA THE VERGE OF BALKANIZATION: IMPACT OF ECONOMIC THEORY AND ECONOMIC POLICY ON FUTURE OF EU ..................................... 214

3.3 DARK AGE OF MACROECONOMICS: THE CASE STUDY OF TRANSITON IN

BOSNIA AND HERZEGOVINA .................................................................................. 222

3.4 HRVATSKA TRANZICIJSKA DILEMA ..................................................................... 230

3.5 EKONOMSKA TRANZICIJA CRNE GORE ............................................................... 3.5.1 Loši ekonomski rezultati ....................................................................................... 3.5.2 Osnovni probleni ekonomske tranzicije ................................................................ 3.5.3 Problemi privatizacije i ostvareni rezultati ........................................................... 3.5.4 Kočioni faktori i ograničenja crnogorske institucionalizacije .............................. 3.5.5 Zablude crnogorske institucionalizacije ................................................................

235236 236 239 242 244

Četvrti dio:

EKONOMSKA TEORIJA NA RASKRIŽJU

4.1 ŠTO NAS UČI MIKROEKONOMIJA? ......................................................................... 251

4.2 ŠTO NAS UČE NEOKLASIČNE DOGME ILI „MAINSTREAM“ EKONOMIJA? ... 253 4.2.1 O razvoju, trgovini i distribuciji dohotka ...............................................................

4.2.2 O makroekonomskoj stabilnosti ............................................................................ 4.2.3 O konvergenciji .....................................................................................................

253254 255

4.3 ŠTO SE U SVIJETU ZBIVA: KRIZA ILI PROSPERITET? ....................................... 257

4.4 STARI EKONOMISTI O KRIZI: KEYNESOV RENDGEN I MARXOVA

MAGNETNA REZONANCA ....................................................................................... 258

4.5 PUT U MEGA-KAPITALIZAM? ................................................................................. 260

4.6 EPILOG : EKONOMSKA ZNANOST BEZ EKONOMSKE TEORIJE ....................... 261 LITERATURA.................................................................................................................

.. 267

- 7 -

PREDGOVOR Već četiri godine svijet je suočen s dubokom ekonomskom krizom za koju neki drže da je veća i od

krize 1929. Za sada se ona ublažava državnom intervencijom i monetarnom politikom sistema Fede-ralnih rezervi SAD te emisionom politikom ECB. Čini se kao da je definitivno rješenje krize još uvijek daleko na horizontu. Radi se o strukturnoj, a ne samo o financijskoj krizi. Kriza emanira, prije svega, iz sfere mikroekonomije, a potom se transponira u područje makroekonomije. Kako živimo u globalizi-ranom svijetu po načelu spojenih posuda, kriza se globalizira. Tako se nalazimo usred krize globalne ekonomije, ali ovaj put lišeni teorijske konstrukcije globalne ekonomije. Naime, nemamo ekonomsku teoriju globalizacije ili ekonomiju globalizacije, ali zato imamo globalizaciju ekonomije.

Da paradoks bude veći, prema ekonomistima „mainstream“ škole financijski dio krize bio je nemo-guć polazeći od hipoteze o efikasnim tržištima.

Globalizacija ekonomije pokušava se pojasniti ekonomskim znanjima koja emaniraju od A. Smi-tha, a idu preko D. Ricarda do poznatih suvremenih ekonomista, teorija i škola. Problem je, čini nam se, u tome što je „stara“ mikroekonomija utemeljena na načelu padajućih prinosa i rastućih troškova. Rea-litet suvremene mikroekonomije, čiji su nositelji transnacionalne korporacije, načelo je padajućih troš-kova i rastućih prinosa. Makroekonomska ili globalno-ekonomska teorija, koja uvažava takvu promje-nu čeka svojega A. Smitha...

Druga, rekli bismo, strukturna dimenzija problema suvremene krize je transformacija kapitalizma od industrijskog u financijski. Umjesto Schumpeterove „kreativne destrukcije“ i kreativnog poduzetnika razvio se „rent-seeking“ financijski kapitalist koji je Eugen Famminu hipotezu o efikasnim financijskim tržištima (ako je uopće i bila realna) transformirao u hipotezu financijske nestabilnosti (Minsky) i to na planu globalne ekonomije.

Mi smo stoga prvi dio knjige posvetili ekonomskoj teoriji i ekonomskim školama koje svijet pozna-je. Njihova aktualnost je jednako takva kakva je bila kada smo publicirali knjigu „Ekonomska kriza i ekonomska politika“ 1985. Zato ona čini prvi dio naše knjige, uz dodatak „Koliko je Keynes Marx“ koji smo publicirali 1985. u časopisu „Tržište-Novac-Kapital“ uz sljedeću napomenu uredništva: „Redakcija je slobodna da čitaocima posebno skrene pažnju na ovaj članak zbog mogućih pouka kako za sadašnju svjetsku tako i za jugoslavensku javnost“. Čini se da je preporuka uredništva bila dalekovidna. U prvi dio knjige smo uvrstili „Razvoj i značaj institucionalne ekonomije“ autora V. Draškovića i M. Draško-vića, koji je 2013. publiciran u monografiji „Institucije, poredak i tranzicija“.

U drugom dijelu knjige bavimo se procesom globalizacije (koju neki nazivaju „glibalizacija“) i njezinim političko-ekonomskim efektima. Polazimo od naše definicije globalizacije po kojoj je ona pro-ces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa. U tome kontekstu postaju Keynesovi akcenti o krizama, a posebno Marxovi ponovno aktualni. Kibernetski neokolonijalizam naslov je koji smo publicirali da-leke 1984, a koji danas dobiva na aktualnosti u svjetlu njegove transformacije u, rekli bismo, korpora-tivni kibernetski neokolnijalizam. U tome svjetlu procjenjujemo hrvatsku ekonomsku poziciju. U drugi dio smo uvrstili „Globalizacija vs. „nova ekonomija“, koji predstavlja odlomak iz monografije publiko-vane 2013. „Paradigmatičnost znanja“ autora V. Draškovića i M. Draškovića, kao i „Anatomija svjetske finansijske krize u uslovima globalizacije“, koji predstavalja odlomak autora M. Draškovića iz mono-grafije publikovane 2010. „Globalizacija u ogledalu razvoja, krize i medija“

Knjigu završavamo promišljanjem na temu krize ekonomske teorije, odnosno deficita ekonomske teorije usred novog vala centralizacije kapitala i redistribucije globalne ekonomske moći. Ovaj dio mo-nografije publicirali smo 2012. u časopisu GSTF Journal of Businesss Review, Singapur. Mislimo da je cjelokupna ekonomska teorija u najmanju ruku nedovoljno adekvatna u praćenju procesa globalizacije budući da je svaka škola nacionalno centrirana, tj. bavi se pitanjem teritorijalne (nacionalne) države. K

- 8 -

tome ona polazi od spektra upitnih ili bolje rečeno, iz današnjeg kuta promatrano, virtualnih postavki savršene konkurencije. Za razliku od teritorijalne, mi smo u procesu nastajanja tržišne države koja traži ne samo svoju ekonomsku teoriju nego traži svoju koordinaciju, odnosno vladu. U tome kontekstu pokušali smo ovom monografijom dati skroman poticaj istraživanjima k novoj ekonomskoj teoriji. Mislimo da tomu u prilog svjedoče i tri primjera (ne)uspješne tranzicije, koje smo prezentirali: tranzicije u Republici Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. K tome i EU, koja je očigledno u ozbiljnoj sustavnoj krizi.

Knjiga je bila spremna za štampu početkom 2014. godine, ali je zbog nekih nama nerazumljivih problema izdavača u Rijeci i Sarajevu dočekala da se štampa kod istaknute crnogorske izdavačke kuće za ekonomsku literaturu „ELIT“ Podgorica, s kojim već dugo i uspješno sarađujemo. Kao znak zahval-nosti, za istog izdavača pripremamo izmijenjeni, dopunjeni i značajno prošireni rukopis (cca 450 strana formata A4) sa svim slikama u boji, koji će odmah biti postavljen na sajt (kao i ova knjiga) i imati slobodan pristup za preuzimanje.

Svi propusti u monografiji idu na teret autora, uključujući i one koji se odnose na prijevod citata sa stranih jezika. Za njih se ispričavamo strpljivom čitatelju.

Sva ponavljanja su funkcionalno uključena, jer predstavljaju dio uključenih članaka.

Iskreno se zahvaljujemo uvaženim recenzentima Akademiku Profesoru Bagratu Yerznkyanu iz Moskve i Profesoru Miomiru Jakšiću iz Beograda.

Sarajevo i Podgorica, januar 2015.

- 9 -

DIJALEKTIKA GLOBALIZACIJE

Postoji velik broj definicija globalizacije. Sve one se manje ili više svode na integriranost zemlje u međunarodnu podjelu rada, te integriranost faktora proizvodnje u intenacionalnim razmjerima. Tako Bhagwaty (2004.) definira ekonomsku globalizaciju kao „integraciju nacionalnih ekonomija u međuna-rodnu ekonomiju kroz trgovinu, izravne inozemne investicije, kratkoročno kretanje kapitala, međunaro-dnu mobilnost radnika i humanitaraca uopće, te međunarodne tokove tehnologije“. Anne Kruger defi-nira globalizaciju kao „fenomen zahvaljujući kojemu su ekonomski subjekti u bilo kojemu dijelu svijeta mnogo više pod utjecajem događaja u svijetu nego ranije“ (Wolf 2004.) Puno nam je bliža Hederso-nova definicija globalizacije. David Henderson, biši glavni ekonomist OECD, definira globalizaciju kao „slobodno kretanje roba, usluga, rada i kapitala, pri čemu se kreira jedinstveno tržište inputa i outputa, te potpuni nacionalni tretman inozemnih investitora, tako da, ekonomski uzeto,više nema stranaca“ (Wolf Ibid.).

Mi držimo da su ovakve i slične definicije globalizacije tehničke i površinske prirode. Zbog toga smo najskloniji vlastitoj politekonomskoj definiciji, koja drži da je globalizacija proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane velikog kapitala, vrlo često virtualnog i hibridnog, o čemu svje-doči eksponencijalna ekspanzija financijskih derivata zadnjih 30-ak godina, čija je vrijednost 2007. dosegla 457 trilijuna €. (Deutche Borse Group 2008). A ako je privatizacija politički proces s ekonom-skim konzekvencama, vrlo često praćen i protežiran politikom međunarodnih financijskih institucija, dijalektički dolazimo do zaključka da je globalizacija proces transformiranja teritorijalne (nacionalne) države u tržišnu, korporativnu globalnu državu kao novu etapu u razvoju kapitalizma, koju bismo naz-vali megakapitalizam, a koja, dijalektički promatrano, čini etapu razvoja kapitalizma koja prethodi post-kapitalizmu i post-tržišnom društvu, onako kako su to vidjeli Marx (Kapital), Keynes (Ekonomske mo-gućnosti naših unuka) ili Hilferding (Financijski kapital). Globalizaciju nije moguće izučavati bez nje-nih geopolitičkih aspekata.

Ekonomska znanost, koja je do doba globalizacije uglavnom odražavala nacionalne ekonomske in-terese, transformira se u ekonomsku znanost koja odražava interese novih temeljnih subjekata globali-zacije društva kao što su transnacionalne megakorporacije i transnacionalne megabanke. Kada i ako do-đe do morbidne afirmacije prvoga načela globalizacije – profita, tada će globalno društvo biti spremno za svoju preobrazbu u posttržišno gospodarsvo i post-kapitalističko društvo (Soroš), a ekonomska zna-nost će izgubiti svoj smisao (Keynes).

About Microsoft: Founded in 1978, Microsoft („NASDAQMSFT“) is the worldwide leader in softwar for personal

computers and democratic government. The company offers a wide range of product and services for public, business and personal use, each design with mission of making it easier and more ewoyable for people to take advantage of the full power of personal computing and free society every day.

About the United States: Founded in 1789, the USA is the most successful nation in the history of

the world, and has been a beacon of democracy and opportunity for over 200 years. Headquartred in Washington D.C. the USA is a wholy owned subsidiary of Microsoft Corporation.

Anonymous spoof of Microsoft that appeared on the Internet

Was the Tower of Babel the original version of the Internet? But what did God do with Tower of Babel? (Friedman,T. 2000) The Lexus and the Olive Tree)

- 10 -

UVOD

U LABIRINTU EKONOMSKE MISLI SUVREMENIH EKONOMISTA

„Ništa nije nemoguće u jednoj tako neegzaktnoj znanosti kao što je ekonomija“.

P. Samuelson

I

Paul Krugman u radu „Zašto već nismo svi kejnzijanci“, publiciranom u časopisu „Fortune“ u kolovozu 1998. godine razmatra ulogu Keynesa i Marxa u povijesti ekonomske misli. On napominje da je Keynes dao velik doprinos u eksplanaciji uzroka eknomskih kriza i recesija. On naglašava da Key-nesova „Opća teorija“ predstavlja za ekonomsku znanost isto što Darwinov „Origin of Species“ znači za biološke znanosti. Za njega je Marxov rad samo nelogična i stupidna doktrina.

Keynes osobno na jednom od sastanaka Kluba političkih ekonomista u Cambridgeu kaže da je čitao Marxa jednako tako kao da je čitao detektivsku priču. Mada ga je Bernard Shaw poticao da promisli Marxa, Keynes drži da „Kapital“ nije ništa drugo do knjiga o zastarjelim akademskim kontroverzama (Snowdovn 1994.). Vlastitim istraživanjima Keynesa („Opća teorija“) i Marxa („Kapital“) još 1985. došli smo do spoznaje da je Keynes = Marx (Stojanov 1985), osim ideoloških razlika.

R. Lucas, Nobelovac, 1980. godine pisao je da je „Keynesova ekonomija toliko smiješna da na is-traživačkim seminarima nitko ne uzima Keynesovu teoriju ozbiljnom. Dapače, ako netko i bi, drugi su-dionici bi zviždali i namigivali jedan drugomu, držeći da je takav stav u najmanju ruku ponižavajuća komedija“ (prema: Krugman 2009.). Ta isti Lucas je istakao 2003. godine da je središnji problem pre-vencije depresije riješen. Tijekom 2004. isti stav je imao i B. Bernanke, dok O. Blanchard, glavni eko-nomist IMF 2009. naglasio da je stanje makroekonomije dobro. Kakve li ironije sudbine!

Ni Friedman nije pošteđen sličnih ocjena. Brad de Long (sveučilište Berkley) lamentira nad čika-škom školom i Friedmanom te njihovim intelektualnim kolapsom. Škole danas u cijelosti odbacuju Fri-edmana i njegove ideje (Krugman 2009.). U listopadu 2008. godine Greenspan (šef Federalnih rezervi SAD) priznaje da je u stanju „šoka i nevjerice“ budući da je s krizom koja je počela 2007. cijela inte-lektualna zgrada ekonomije kolabirala. Tijekom 1980-ih E. Prescott piše da je nezaposlenost pitanje voljne odluke radnika da ne rade. Prema neoklasici i čikaškoj školi, Velika kriza 1929. mogla bi se objasniti izborom radnika da se odmaraju. Prescott je 2004. dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju!

Ovo nas vraća H. L. Menchenu s komentarom da „uvijek postoje lagana rješenja za svaki problem čovječanstva – prikladna, vjerojatna ali pogrešna“ (Krugman 2009). Keynes (1964) bi na to reagirao: „Pretpostavljati da je fleksibilna politika plaća ispravan i odgovarajući element sustava koji je po svo-joj naravi ,laissez-faire', daleko je od istine. Jedino u visoko autoritativnim društvima, u kojima se izne-nadne, znatne i sveukupne promjene mogu ozakoniti moguće je uspješno provesti fleksibilnu politiku plaća. Moguće je zamisliti da se tako nešto dogodi u Italiji, Njemačkoj ili Rusiji, ali ne i u Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama ili Ujedinjenom Kraljevstvu“.

Što tek reći o oprečnim mišljenjima uglednih ekonomista na temu uloge slobodne međunarodne trgovine u procesu privednog razvoja kako razvijenih tako i manje razvijenih zemalja kada se npr. Kru-gman ne slaže sam sa sobom. U pokušaju da ipak objasni razlog(e) nejednake raspodjele blagostanja (u uvjetima slobodne i otvorene vanjske trgovine) Krugman navodi dva problema koja su godinama obma-njivali ekonomiste: „Kao prvo, ljudi su očekivali da će pozitivni efekti liberalizacije na rast biti izda-

- 11 -

šni... Kao drugo, postojalo je opće stajalište da će politika slobodne trgovine više težiti ujednačivanju razvoja među zemljama nego produbljavanju nejednakosti. Ovakvo gledište proizlazi iz teoretskih raz-matranja. Naime, jednostavan Heckser-Ohlin (H-O) trgovinski model sugerira da bi otvaranje trgovini ekonomija bogatih radom trebalo povećati nadnice, a u isto vrijeme relativno sniziti trošak rada i kapitala. Osobno sam kriv zbog uvjerenja da su niske razine nejednakosti u Južnoj Koreji i Tajvanu, barem djelomično, rezultat politika izvozne orijentacije i slobodne trgovine. Nadalje, u toj vjeri (da će otvorenost ekonomije imati ekvalizatorsko djelovanje) nisam bio jedini“.

Ali ni to nije sve. U tom istom radu Krugman nastavlja s razmišljanjem: „U ranijim osvrtima na Vašingtonski konsenzus tvrdio sam da su ljudi, pogotovo ja osobno, očekivali da će trgovinska li-beralizacija biti svojevrsni ekvalizator u zemljama u razvoju. Prvenstveno jer će zemlje bogate radom izvoziti radno intenzivna dobra, a uvoziti kapitalno intenzivna dobra, što će s jedne strane povećati nad-nice, a s druge strane smanjiti povrate na ostale faktore“. Jasno, spomenuto se u Latinskoj Americi nije ostvarilo. Zašto? (Stiglitz-Serra 2008)

Ili, ugledni J. Bhagwaty, sa Sveučilišta Columbia, u knjizi „In Defence of Globalization“ 2004. na temu slobodne trgovine i njezinih blagotvornih efekata na blagostanje i razvoj koje zagovara, piše: „Samo će ignoranti sugerirati siromašnim zemljama razgovor o 'nefer trgovini', jer je to jedna kodirana fraza koju koriste protekcionisti u razvijenim zemljama da reduciraju uvoz iz siromašnih zemalja, bu-dući se izvozna konkurentnost siromašnih zemalja odražava mjerama nefer konkurecije i nefer trgo-vine“. Ignoranti, nobelovac Stiglitz i A. Charlton u 2005. publiciraju knjigu pod naslovom „Fair Trade For All-How Trade Can Promote Development“.

Što tek misliti o kratkom članku P. Krugmana u International Herald Tribune, krajem srpnja 2012. u kojem on opominje New York Times da ne publicira smiješne priloge poput onoga profesora čikaškog sveučilišta C. Mulligana na temu potpune neučinkovitosti monetarne politike na ekonomski život, a ute-meljenog na istraživanjima nobelovca E. Fame (čikaško sveučilište). Zar nismo suočeni s općom kako-fonijom vrhunskih ekonomista? Kome, kada i zašto vjerovati u prosuđivanju dometa ekonomske teorije i ekonomske misli? Da ste primjer neke države, kojeg biste angažirali kao savjetnika ?

II

Kako su ovakvi stavovi i promašaji velikih ekonomista mogući ako je ekonomija egzaktna znanost u kojoj se sve može s izvjesnošću predvidjeti temeljem dobrih informacija racionalnog ponašanja „ho-mo economicusa“, fleksibilnošću svemogućeg i sveregulirajućeg tržišta, a k tomu se može intelektualno verificirati sjajnim matematčkim modelima poput onih koji se koriste u fizici ili raketnoj znanosti?

Kako je Fukuyama mogao zaključiti temeljem teze o fleksibilnosti tržišta i teze o „efikasnim finan-cijskim tržištima“ da je civilizacija na kraju svoje evolucije budući da je dosegla optimalni model i put kretanja u postojećem demokratsko-tržišnom tipu društva? On kao da nije htio znati da je strukturna dimenzija problema suvremene krize transformacija kapitalizma od industrijskog u financijski i dalje.

Umjesto Schumpeterove „kreativne destrukcije“ i kreativnog poduzetnika razvio se „rent-seeking“ financijski kapitalist koji je hipotezu o efikasnim financijskim tržištima Eugena Fammina (ako je uopće i bila realna) transformirao u hipotezu Minskog o financijskoj nestabilnosti, i to na planu globalne eko-nomije. Tobin (Nobelovac) financijsku je nestabilnost kapitalizma nazvao njegovom Ahilovom petom.

„Quo vadis“ ekonomska znanosti od svjetske ekonomske krize 2007. do danas, krize koja je bila, prema mnogima od vodećih ekonomista svijeta, nemoguća pojava? (Nova ekonomija; Summers, Lu-cas...). Kao da nismo naučili lekcije ekonomske povijesti još od „Tulip“, „Missisipi“ ili nekih drugih „balona“, pamučnih i drugih kriza koje se ponavljaju logikom Kondratjejeva, Marxa pa i Schumpetera još od prvih dana tržišne – kapitalističke ekonomije?

- 12 -

Izgleda kao da nismo. Staromodnom ekonomistu to bi bilo pomalo čudno, ali mladim i posebice Nobelovcima poput Lucasa, Romera ili Prescotta to je bilo smiješno. Prema njima, privredni ciklus je povezan s tzv. realnim ekonomskim kretanjima – tehnološkim promjenama. I to je to. Kredit, novac ili suvremenim jezikom rečeno tzv. leverage nisu ni od kakvog značenja u razvoju privrednog ciklusa ili krize. Stoga staromodnog ekonomistu neće iznenaditi, a mladog hoće itekako, istraživanje trojice eko-nomista publicirano u NBER working papers No. 17621, u studenome, 2011. pod naslovom „When Credit Bites Back: Leverage, Business Cycles, and Crises“ („Kada kredit uzvraća: privredni ciklusi i krize“) u kojemu oni, kako navode, po prvi put u ekonomskoj povijesti temeljem istraživanja konsta-tiraju da faza buma ide ruku pod ruku s kreditnom ekspanzijom, koja vodi ka recesiji, eventualno depre-siji, kada dolazi do kontrakcije kredita i deflacijskih tendencija (Òscar Jordá, Moritz HP. Schularick, Alan M. Taylor 2011). Ovi ugledni ekonomisti kao da nikada nisu čitali Keynesa, da ne spominjemo Marxa ili Kondratjeva, Fishera pa čak i Minskog.

Zar je onda čudno da je njemačka kancelarka Angela Merkel 2008. na stranačkoj konvenciji CDU-a, razmatrajući uzroke svjetske ekonomske krize, rekla: „Korijen - uzrok krize je vrlo jednostavan. Čov-jek jednostavno o tome treba upitati kućanicu, ovdje u Stuttgartu, u Baden-Wurttembergu. Ona bi krat-ko, jednostavno i posve ispravno rekla dio životne mudrosti: da ne možemo živjeti iznad naših moguć-nosti. To je srž krize. Pa zašto je onda svijetu teško odgovoriti na ova pitanja? Zato što smo se previše često oslanjali na eksperte koji to stvarno nisu bili. Možda nismo znali da nisu bili stručnjaci, ali znamo danas. Kad smo sada počeli zajedno razmišljati o tome kako valja odgovoriti na nova globalna pitanja, mislim da treba manje vjerovati takozvanim ekspertima. Umjesto toga treba slijediti načelo zdravoga razuma“.

Spomenimo u ovome kontekstu i Krugmanov komentar (IHT, 3. svibnja 2012) koncepcije šefa ECB Jean-Claudeta Tricheta iz 2010. godine. Naime, Trichet je tvrdio da stezanje remena ne izaziva stagnaciju u ekonomiji. Dapače, ono je preduvjet za stvaranje klime povjerenja kućanstava, firmi i in-vestitora, a ono je opet ključ zapošljavanja i rasta. U travnju 2012, nakon stezanja remena, u eurozoni se bilježi znatan pad PMIs (manufactuirng purchasing managers indices). Sada pad PMIs ne pogađa samo periferiju Europe nego i samu Njemačku.

Slično gospođi Merkel promišljao je Ciceron 55 godina prije Krista: „Javne financije moraju biti zdrave, budžet mora biti ujednačen, javni dug mora biti smanjen, moramo se boriti protiv arogancije državne administracije i istu kontrolirati, pomoć drugim zemljama mora biti smanjena kako Rim ne bi bankrotirao, narod mora naučiti raditi umjesto da živi od javne pomoći“. Ciceron je bio u pravu u svoje vrijeme kada je novac imao samo funkciju prometnog sredstva ( R-N-R), odnosno kada još nije postao kapital (N-R-N)! Što nam drugo, do isto što i Ciceron, sugeriraju ili, bolje rečeno, nalažu suvremeni ekonomisti međunarodnih financijskih institucija ili rejting agencija? Što drugo, do isto što i Ciceron, Vlade Hrvatske, BiH ili Crne Gore imaju kao temelj svojih ekonomskih reformi uz, naravno, fleksi-bilnost tržišta rada?

Kako je to moguće? Zar se ništa nije bitno izmijenilo od Cicerona do 2012. godine? Kao da smo svi zatočenici neoklasičnih ekonomista.

III

Međutim, izmijenilo se previše toga. Temeljni ekonomski subjekti našega doba su transnacionalne

korporacije. Temeljno mikroekonomsko načelo njihovog ponašanja je načelo rastućih prinosa i padaju-ćih troškova! Je li bilo koja od postavki virtualne neoklasike valjana u globalnom svijetu? Ako nije, on-da neoklasika u vrijeme globalne ekonomije zavrjeđuje odlazak u ropotarnicu povijesti. Globalna eko-nomija nema svoju teorijsku konstrukciju. Uhvaćeni smo u zamku ekonomskog realiteta globalizacije i aplikacije virtualne ekonomije i/ili eventualno njezinih izdanaka (škola) relevantnih za teritorijalnu dr-žavu. Virtualna neoklasika, navodno, vodi k ekonomskoj konvergenciji kako u teritorijalnoj tako i u

- 13 -

globalnoj ekonomiji. U realitetu, ona je vodila k ekonomskim nejednakostima i divergenciji u terito-rijalnoj državi. U globalnoj ekonomiji i tržišnoj državi ona mora voditi divergenciji još više. Zar kriza Europske unije to zorno ne svjedoči unatoč svim intervencijama Bruxellesa i djelomice svake države članice? Europska unija postala je funkcionalna integracija velikih kapitala više nego što je zajednica država. Načela teritorijalne države i tržišne države su se izmiješala i stoga ne čudi da je budućnost EU neizvjesna.

IV

Imamo li ekonomsku teoriju globalizacije – ekonomsku teoriju za naše vrijeme?

Postoji velik broj definicija globalizacije. Sve one se manje ili više svode na integriranost zemlje u međunarodnu podjelu rada, te integriranost faktora proizvodnje u intenacionalnim razmjerama. Tako Bhagwaty (2004) definira ekonomsku globalizaciju kao „integraciju nacionalnih ekonomija u međuna-rodnu ekonomiju kroz trgovinu, izravne inozemne investicije ,kratkoročno kretanje kapitala, međunaro-dnu mobilnost radnika i humanitaraca uopće, te medjunarodne tokove tehnologije“. Anne Kruger de-finira globalizaciju kao „fenomen zahvaljujući kojem su ekonomski subjekti u bilo kojem dijelu svijeta mnogo više pod utjecajem dogadjaja u svijetu nego ranije“ (Wolf 2004). Puno nam je bliža definicija Davida Hendersona, bivšeg glavnog ekonomiste OECD, koji smatra da je globalizacija „slobodno kre-tanje roba, usluga, rada i kapitala, pri čemu se kreira jedinstveno tržište inputa i outputa, te potpuni nacionalni tretman inozemnih investitora, tako da ekonomski uzeto,više nema stranaca“ (Ibid.).

Praktično promatrano suvremena globalizacija u uvjetima globalne ekonomske krize predstavlja proces centralizacije kapitala u globalnim razmjerama, koji se ovoga puta, dogadja u uvjetima imper-fektne globalne tržišne strukture. Konzekventno tome, u uvjetima globalizacije manje i srednje razvi-jene države teško mogu imati vlastitu strategiju ekonomskog razvoja. Njihove strategijske odluke ne mogu biti izolirane, neovisne i nacionalne. Njihova je dimenzija komparativnih prednosti izmijenjena. One postaju ne samo „price takers“ nego su i „rule takers“. Ako je takva država i zadužena, ona mora formirati strategiju razvoja držeći se maksimalno pravila igre koja diktira veliki kapital.

Posve sigurno u tranzicijskom razdoblju do pune globalizacije razvijene su zemlje i njihove trans-nacionalne korporacije (TNC) ne samo „price makersi“ nego su i „rule makersi“. Oni su nositelji ki-bernetskog neoklonijalizma - kao sublimacije interesa razvijenih zemalja i njihovih krupnih kapitala - korporacija na planu globalne ekonomije.

Globalizacija provocira čitav niz pitanja koja se odnose na proces ekonomskog razvoja i njegove efekte, kako na zemlju domaćina, tako i na zemlju izvoznika kapitala. Primjerice, američka TNC proiz-vodi produkt u Kini izvozom kapitala iz SAD, a potom uvozi robu iz Kine u SAD. Iz kuta standardne platno - bilančne statistike posao je čist i jasan. Međutim, političko-ekonomski i iz kuta pitanja vlas-ništva (kapitala posebno) čini se puno maglovitije kako tretirati takvu transakciju. Uvoze li SAD svoju robu proizvedenu svojim kapitalom i znanjem ili uvoze kinesku robu? FDI i TNC u globalnoj ekonomiji provociraju konfuziju na relaciji teritorijalna država – tržišna država.

Ovo platno-bilančno pitanje je, na prvi pogled, možda samo početak otvaranja Pandorine kutije koju će morati otvoriti i studirati novi ekonomisti. Jednom otvorena Pandorina kutija globalizacije imat će dalekosežan utjecaj na odnose između teritorijalne i tržišne države kao i na odnose virtualne neoklasike i realne korporatizacije svijeta. Čini nam se da ne ćemo pogriješiti postavljajući hipotezu da je ekonomska znanost ostala bez odgovarajuće ekonomske teorije.

- 14 -

- 15 -

1. DIO

EKONOMSKA TEORIJA I EKONOMSKA POLITIKA „TERITORIJALNE-NACIONALNE DRŽAVE“

- 16 -

1.1 NEOKLASIČARI

„Imaginacija je važnija od znanja“

Albert Einstein

1.1. Perfektna konkurencija Reafirmacija neoklasične ekonomske misli u stavovima neoneoklasičara i u obliku koncepta tekuće

ekonomske politike pojedinih razvijenih zapadnih zemalja (npr. SAD i V. Britanija) te stabilizacijska, antiinflacijska politika Međunarodnog monetarnog fonda, dovoljni su razlozi da se ekonomisti još jed-nom vrate neoklasičnoj ekonomskoj misli. Bez obzira na to što je svijet u kojem su neoklasičari, po-sebno marginalisti živjeli i mislili bio podosta drukčiji u odnosu na naše vrijeme, a posebno od vremena intervencionizma uvedenog pojavom Keynesa na međunarodnoj ekonomskoj sceni, čini se da ipak u mislima neoklasičara možemo naći i dosta korisnih pouka za razmišljanje o ekonomiji, tržištu, ekonom-skoj politici i ekonomskim krizama.

Recimo odmah da pod neoklasičarima razumijevamo sintezu ekonomske misli koja je dominirala pogledima ekonomista do pojave Keynesa i Roosevelta. Predstavnici klasične ekonomske misli u odno-su na neoklasičare bili bi Marx, Ricardo i Smith. Dakle, ekonomska misao neoklasičara formirana je i odnosi se na razdoblje funkcioniranja kapitalizma čiste, perfektne konkurencije.

Neoklasični ekonomisti došli su do spoznaje o određenim načelima djelovanja ekonomije, odnosno do spoznaja o tržištu i ekonomskim zakonitostima. Prema njima, nevidljiva ruka, automatizmom djelo-vanja tržišta, automatski uspostavlja uvjete ravnoteže i na tržištu i u cjelini nacionalne privrede. Na tržištu čiste konkurencije položaj firme funkcija je njezinih prihoda i rashoda. Treba se odmah podsjetiti jednoga od osnovnih načela neoklasičara, a to je načelo opadajućih prihoda i rastućih troškova. Polazeći od načela opadajućih prinosa, firma nastoji maksimizirati profit. S tim ciljem ona odlučuje o izboru fak-tora proizvodnje, dakle firma formira određenu proizvodnu funkciju. Položaj firme nije isti na kratak i na dugi rok. Maksimizacija profita na kratak rok dovodi firmu i industriju u cjelini u položaj da se na dugi rok suoče s problemom proizvodnje bez profita. Takva moguća situacija djeluje na firmu barem u dva pravca: da pokuša smanjiti troškove proizvodnje, na jednoj strani, ili da preseli svoj kapital u drugu industriju, na drugoj strani.

Razmišljanju i ponašanju firme velikim dijelom korespondira razmišljanje i ponašanje kućanstava. Cilj kućanstva je maksimizacija korisnosti. U funkciji toga cilja kućanstvo formira ponudu i potražnju radne snage.Svakako, potražnja za radnom snagom tu je funkcija profita, odnosno položaja firme na tr-žištu. Neoklasični ekonomisti prihvaćaju pretpostavku o potpunoj konkurenciji kao jednu od osnovnih pretpostavki cjelokupne analize. Vrijeme u kojem su živjeli davalo im je za to pravo. Tržište funk-cionira u uvjetima potpune konkurencije onda kada su, prema Baumolu, zadovoljeni sljedeći uvjeti:

- Na tržištu je velik broj proizvođača. Velik broj proizvođača omogućuje heterogenu ponudu i potražnju na tržištu. Pojedina firma ne može utjecati na visinu cijene niti kao kupac niti kao prodavač. Firma je tzv. price taker.

- Homogenost proizvoda. Velik broj ponuđača na tržištu nudi homogene proizvode. Kupcu je svejedno od koga kupuje robu.

- Na tržištu postoji sloboda ulaska i izlaska. Firme ulaze na tržište ili sele s tržišta rukovođene, prije svega, kriterijem profita, i to očekivanog profita.

- 17 -

- Postoji perfektna informiranost. Ona podrazumijeva transparentnost tržišta i znači potpunu in-formiranost firme o stanju i perspektivama tržišta, posebno kada je riječ o cijenama, ponudi i potražnji.

- Sliku čiste konkurencije možemo dopuniti kada u razmatranje uključimo međunarodno tržište i pravila robne arbitraže i djelovanje zakona jedne cijene. Robna arbitraža i zakon jedne cijene omogućuju da se izjednačavaju cijene robe, odnosno težnju k izjednačavanju u međunarodnim razmjerima.

Za našu daljnju analizu relevantno je načiniti razliku između položaja firme i položaja industrije na

tržištu u uvjetima perfektne konkurencije. Pri tome pod industrijom razumijevamo skup svih firmi koje proizvode i nude set istih ili vrlo sličnih proizvoda na određenim tržištima (Baumol-Blinder 1979). Dok je firma na tržištu „price taker“ i ne može djelovati na visinu cijene, industrija upravo utječe na for-miranje cijene. Utjecaj se formira spontano tijekom vremena po samoj prirodi seljenja kapitala na os-novi načela slobodnog ulaska na tržište i slobodnog izlaska s tržišta. Zbog toga krivulja potražnje firme nema uobičajeni nagib koji se formira po logici: što niža cijena, to viša potražnja. Krivulja potražnje firme koja je „price taker“ uvijek je horizontalna (slika 1). Krivulja potražnje industrije ima negativan nagib (slika 2). Porast proizvodnje, odnosno porast ponude industrije, utječe na formiranje cijene. Što je ponuda viša, cijena na razini industrije bit će niža.

Polazeći od maksimizacije profita kao krajnjeg cilja i respektirajući horizontalnu krivulju potražnje, firma teži pronalaženju optimuma svojega poslovanja, odnosno svoje pozicije kratkoročne ravnoteže. Polazne točke u analizi kratkoročne ravnoteže firme predstavljaju: prosječni troškovi, marginalni troš-kovi i marginalni prihod. Firma će na vlastitoj krivulji proizvodnih mogućnosti izabrati onu kombnaciju faktora proizvodnje, cijene i outputa koja će korespondirati zakonu da se profit maksimizira onda kada su marginalni troškovi jednaki marginalnom prihodu.

Slika 1

Slika 2

Treba napomenuti da je u uvjetima potpune konkurencije prosječni i marginalni prihod firme hori-zontalna linija i on mora korespondirati krivulji potražnje. Logika ovakvog zaključivanja je jasna i jed-nostavna sama po sebi. Budući da je firma „price taker“, onda je njezina krivulja potražnje hori-zontalna. Firma ne utječe na potražnju. Ona prodaje svoj proizvod po datoj cijeni. Ovo u njezinoj kalku-laciji znači da je marginalni prihod uvijek jednak prosječnom prihodu.

Rekli smo da firma maksimizira svoj profit onda kada su jednaki marginalni prihod i marginalni troškovi. Ovaj postulat marginalističke analize veoma je značajan. On cjelini našega pristupa daje obi-lježje dinamike i pomaže nam da lakše uočimo na čemu se zasnivaju brojne poslovne odluke. Ovo na-čelo je, npr. od odlučujućeg značenja za formiranje tržišta radne snage. Rukovodeći se ciljem maksi-mizacije profita te načelom izjednačavanja marginalnog prihoda i marginalnih troškova, poduzetnik

- 18 -

formira potražnju za radnom snagom do one razine prihoda i troškova na kojoj se marginalni prihod od rada izjednačava s marginalnim troškovima radne snage. Poduzetnik investira sve dotle dok se ne izjednače marginalni prihod i marginalni troškovi, što u funkciji sadašnje vrijednosti, odnosno interne stope rentabiliteta, ima posebno veliko značenje. Djelujući na odluke o investiranju, makroekonomska politika mora uvažavati kriterije unosnog investiranja i stvarati profitonosnu investicijsku klimu. Ona to može djelovanjem na prihode i djelovanjem na troškove. Pokazat će se dalje u našem radu, kako kod kejnzijanaca tako i kod monetarista, da su ove napomene vrlo značajne.

Slika 3

Za sada, vratimo se našoj firmi koja će maksimizirati profit onda kada su marginalni troškovi jed-naki marginalnom prihodu. Na slici 3 to je proizvodnja od 50.000 bušela (točka B). Napomenimo i to da je ovaj profit privremenog karaktera. Oportunitetni troškovi kapitala te sloboda seljenja kapitala, ko-ja je motivirana ostvarivanjem profita, učinit će da dugoročna ravnoteža firme ne bude jednaka kratko-ročnoj ravnoteži.

Slika 4

Ne ćemo reći ništa novo kada kažemo da će visok profit u jednoj industriji privući novi kapital u tu industriju. Po logici stvari, uvećana ponuda u toj industriji dovodit će do formiranja cijena na nižoj razini. Zakon ponude i potražnje djeluje besprijekorno budući da govorimo o perfektnoj konkurenciji. Zahvaljujući tomu, krivulja potražnje koja je na razini firme bila horizontalna postupno dobiva negativan nagib. Porastom ponude cijene opadaju. Istodobno, porast proizvodnje provocira porast cijena inputa. Dakle, troškovi proizvodnje se povećavaju. Marginalni troškovi se sve više primiču marginalnom prihodu, dok se profit postupno smanjuje.

Prema Baumolu, na slici 4b krivulja potražnje pomiče se naniže, a krivulja prosječnih troškova AC naviše u odnosu na poziciju na slici 4a. Profit je sve manji, ali još postoji. Proizvodnja između točaka W i V, naprimjer 40.000 bušela uz date cijene, bit će još iznad prosječnih troškova AC. Toliko dugo dok je marginalni prihod veći od marginalnog troška, odnosno dok je prihod veći od prosječnih troškova, nove firme će ulaziti u takve industrije. Konkurencija u okviru industrije se intenzivira, a s njom jačaju proiz-vodnja i ponuda. Slika 4c predstavlja poziciju potražnje i ponude, odnosno troškova, kada firma više ne

- 19 -

može pokriti svoje troškove. Firma tada teži izlasku iz industrije – preseljenju svojega kapitala. Na slici 4b prikazana je pozicija koja je karakteristična za dugoročnu ravnotežu firme. U točki dugoročne ravnoteže, a u uvjetima potpune (čiste) konkurencije, firma posluje bez profita, njezin ostvareni profit jednak je nuli. Točka dugoročne ravnoteže firme predstavlja točku u kojoj su cijene i prihod pokrili troškove proizvodnje. Svaki daljnji porast proizvodnje doveo bi više do porasta troškova proizvodnje nego do porasta prihoda firme.

Težnja za maksimizacijom profita i efekti ponude i potražnje u uvjetima čiste konkurencije i slo-bodnog seljenja kapitala svakako dovode na dugi rok prvo industriju, a potom čitavu ekonomiju u pozi-ciju kada se ne može ostvarivati profit. Sloboda kretanja kapitala, dakle mobilnost kapitala, osigurava da se ostvari načelo: na jednak kapital jednak profit. Načelo na jednak kapital jednak profit naziva se oportunitetnim troškovima kapitala. U prilog razjašnjavanju ovoga pojma navest ćemo jedan Baumol-Blinderov primjer. Vlasnik male radnje zarađuje 3% na svoj kapital. Neka su u isto vrijeme kamate na državne vrijednosne papire 7%. Vlasnik radnje može biti zadovoljan što zarađuje 3%. Međutim, u slu-čaju alternativnog plasmana kapitala on bi mogao ostvarivati 7%. Drugim riječima, vlasnik radnje gubi 4% jer je svoj kapital vezao za manje unosnu aktivnost. Neki će drugi subjekt, firma, rukovođena ovom spoznajom prebaciti svoj kapital u novu aktivnost - industriju. Budući da se kapital na razini nacionalne privrede kreće iz industrija s nižom profitnom stopom u industrije s višom profitnom stopom, to onda profitna stopa u svim konkurentskim industrijama ima tendenciju izjednačavanja, a doseže se optimalna alokacija resursa, dakako i kapitala.

Mobilnost kapitala djeluje na ponudu i potražnju industrije, pa u skladu s tim i na položaj firme na tržištu. Zbog toga dugoročna ravnoteža firme pretpostavlja da se njezin prihod izjednači s oportuni-tetnim troškovima kapitala. Prosječni troškovi firme moraju se izjednačiti s krivuljom potražnje. Mak-simizacija profita određuje takvu razinu proizvodnje firme na kojoj se „sijeku“ marginalni troškovi i marginalni prihod te prosječni troškovi i krivulja potraživanja.

Već smo rekli da mobilnost faktora proizvodnje na razini industrije dovodi do formiranja određenih relacija između ponude i potražnje u odnosu na one koji korespondiraju konkurentskoj firmi. Umjesto horizontalne, krivulja potražnje industrije poprima negativan nagib. Na dugi rok krivulja ponude industrije, krivulja je prosječnih troškova industrije. Prisjetimo se slike 2. Pretpostavimo da na razini proizvodnje od 130.000 (točka U) dugoročni prosječni troškovi iznose 8,50$. Oni se nalaze ispod od-govarajuće točke na krivulji ponude. Što to znači? To znači da bi industrija proizvodila 130.000 jedinica proizvoda samo uz cijenu od 10$. U uvjetima čiste konkurencije postojanje profita (10 - 8,5$) potaknut će priljev kapitala. Veća proizvodnja i ponuda proizvoda djelovat će u pravcu snižavanja cijena. Kri-vulja ponude industrije ima pozitivan nagib zbog porasta prosječnih troškova, odnosno padajućih pri-nosa. Kratkoročna maksimizacija profita potiče firmu na dopunsko upošljavanje faktora proizvodnje. Cijena faktora proizvodnje zbog toga raste sve dotle dok se nastavlja proizvodnja outputa za koju se oni koriste. Interakcija djelovanja ponude i potražnje konkurentsku industriju dovodi do formiranja ravno-težne cijene i ravnotežne proizvodnje u industriji. Na slici 2 će to biti točka E. Ravnotežna cijena je 8$, a ravnotežna količina 100.000. Svaka druga cijena djeluje destimulirajuće na ponudu i potražnju indus-trije. Cijena koja je niža od osam dolara potiče potražnju i porast cijena. Suprotno tomu, cijena koja je viša od 8$ smanjuje potražnju i djeluje na snižavanje cijena.

Ponuda, potražnja, cijene i težnja za maksimizacijom profita u uvjetima perfektne konkurencije do-vode industriju u stanje ravnoteže na dugi rok. Svakako, to stanje ravnoteže nije stabilno. Ono je točka na putu k formiranju nove dugoročne ravnoteže. Zbog toga ne možemo govoriti o stabilnoj ravnoteži, nego o stalnom kolebanju industrije oko stanja ravnoteže ili možda, bolje rečeno, o fluktuacijama in-dustrije, odnosno privrede u cjelini, između dva stanja dugoročne ravnoteže. Dakako, s vremena na vri-jeme javljaju se i takvi poremećaji koji nisu dozvoljavali automatizmu tržišnih snaga spontano djelo-vanje i vraćanje industrije u stanje ravnoteže. U vrijeme kriza ponuda, potražnja i cijene ne djeluju ona-ko kako se od njih očekuje.

- 20 -

1.1.2 Firma na tržištu - proizvodna funkcija i maksimizacija profita Maksimizacija profita jedan je od osnovnih ciljeva koje firma ima pred sobom u uvjetima robne

proizvodnje, odnosno tržišne privrede. U uvjetima perfektne konkurencije firma maksimizira profit on-da kada je marginalni prihod jednak marginalnim troškovima. Cilj firme je maksimizacija apsolutnog profita. U realizaciji toga cilja firma se služi marginalnom analizom i marginalnim profitom. Pod mar-ginalnim profitom razumijevamo prirast ukupnog profita firme do kojega dolazi uslijed dodatne proiz-vodnje jedne jedinice outputa. Marginalni profit jednak je razlici između marginalnog prihoda i margi-nalnih troškova. Firmu ne zanimaju marginalni prihod, marginalni trošak i marginalni profit sami za sebe. Ona se pridržava pravila marginalne analize da bi maksimizirala ukupan profit. U kontekstu toga marginalni profit je indikator mogućnosti ostvarivanja (dopunskog) profita koji se može ostvariti do-punskom proizvodnjom. Firma će donijeti optimalnu odluku o obujmu proizvodnje tek onda kada je njezin marginalni profit jednak nuli. Naime, sve dotle dok je marginalni profit veći od marginalnog troška, firma ne iskorištava optimalno svoje kapacitete. Ona ima slobodan prostor koji bi se mogao is-koristiti za maksimizaciju ukupnog profita. Na drugoj strani, negativan marginalni profit upućuje firmu na korisnost reduciranja proizvodnje i snižavanja troškova proizvodnje. Kada su marginalni prihod i marginalni troškovi izjednačeni, a kada je marginalni prihod jednak nuli, firma je na svom optimumu. Tada je ukupan profit maksimiziran.

Slika 5

Slika 5 predstavlja odnos između ukupnog profita i marginalnog profita. Na apscisi je naznačena proizvodnja firme, a na ordinati ukupan profit. Točka Q na krivulji ukupnog profita pokazuje da pri proizvodnji od 1 milijun jedinica godišnje firma ostvaruje profit od 5 milijuna $. Krećući se u proiz-vodnji od točke Q k točki E, firma uvećava svoju proizvodnju za 2 milijuna jedinica (Q – R) uz ukupan porast profita od 4 milijuna $ (R – E). Po jedinici proizvoda profit je uvećan za 20$. To je marginalni profit, tj. profit koji je proizvod dopunske proizvodnje. U intervalu Q – E u kojem ukupan profit raste, marginalni profit je pozitivan. Profit se može dalje uvećavati dopunskom proizvodnjom. Ako firma odluči ostati kod proizvodnje Q (1 milijun), ona ima oportunitetni gubitak budući da svjesno odustaje od dodatne proizvodnje koja bi uvećala ukupan profit. Slično, ako je proizvodnja firme u intervalu F-N, marginalni profit postaje negativan. Porast profita ne može se ostvariti dopunskom proizvodnjom, nego, baš obratno, smanjivanjem proizvodnje i troškova proizvodnje.

Optimalno korištenje kapaciteta firma ostvaruje samo u točki M. Točka M predstavlja takvu razunu proizvodnje kod koje se profit ne može dalje uvećavati. U točki M marginalni prihod je jednak marginalnim troškovima, dok je marginalni profit jednak nuli (Baumol-Blinder 1979, s. 379). Kriterij marginalnog profita pretpostavlja da firma „price taker“ poznaje proizvodnu funkciju koja omogućava maksimizaciju profita. Proizvodna funkcija nije ništa drago do odnos input – output kombinacija. Ona pokazuje koliko jedinica proizvoda Y je moguće proizvesti uz date kombinacije faktora proizvodnje.

- 21 -

Problem kako proizvoditi suštinski se svodi na traženje najbolje (optimalne) kombinacije (aloka-cije) resursa, koja pretpostavlja njihovu međusobnu zamjenjivost (supstituciju). Navedeni problem ima organizaciono-ekonomski aspekt (raspoloživost resursa, mogućnost njihovog kombinovanja, cijena re-sursa i sl.) i tehnički aspekt (tehničko-tehnološka rješenja i mogućnosti kombinovanja). Tehnički prob-lem se sastoji u izboru najbolje kombinacije uzajamno zamjenjivih faktora proizvodnje za ostvarenje istog obima proizvodnje. Tehnički faktor je tijesno povezan s cijenama faktora kao ekonomskim aspektom problema, koji je s našeg stanovišta najvažniji.

Jedan od načina ilustriranja proizvodne funkcije je pomoću izokvante – krive istog obima proizvo-dnje (proizvodnih mogućnosti). Ona pokazuje specifikaciju inputa koji omogućavaju proizvodnju date količine outputa. To znači da za svaku količinu outputa postoji posebna izokvanta, ali isto tako da se is-ta količina outputa Y može proizvesti uz različite kombinacije faktora proizvodnje. Ove mogućnosti su, prije svega, određene tehnološkim dostignućima.

Na slici 6 rad kao faktor proizvodnje označen je na apscisi. Kapital kao faktor proizvodnje označen je na ordinati. Proizvod Y je moguće proizvesti uz različite kombinacije rada i kapitala. Npr. proizvod Y se može proizvesti uz 6.000 jedinica rada i 2 milijuna kapitala. Isto tako, proizvod Y se može proiz-vesti uz neku drugu kombinaciju ovih dvaju faktora proizvodnje. Respektirajući samo tehnološke mo-gućnosti proizvodnje proizvoda Y, točke A ili D mogu se promatrati kao tehnički indiferentne. To znači da se ista količina proizvoda Y može proizvesti uz pomoć više ili manje rada i kapitala i obratno.

Slika 6

Međutim, ono što je indiferentno u tehničkom pogledu ne mora značiti da je i u ekonomskom. Ovo posebno s obzirom na činjenicu da se ista količina proizvoda Y može proizvesti uz različite troškove, tj. padajuće prinose. Pored toga, element relativnih cijena i kupovne snage od posebnog je značenja. Mar-ginalna analiza, vidjeli smo to i do sada, počiva na zakonu padajućih prinosa, odnosno rastućih troš-kova. U našem primjeru krećući se izokvantom možemo zapaziti sljedeće: proizvodnja proizvoda Y u točkama B i D i A odvija se uz različite kombinacije faktora proizvodnje. Vidljivo je da se za jednu je-dinicu proizvoda Y koristi sve više i više rada, a sve manje i manje kapitala. Odnos supstitucije kapitala radom nije konstantan. Firma mora angažirati sve više i više rada da bi supstituirala jedinicu kapitala. Prinos od rada postupno opada. Izokvanta pokazuje marginalnu stopu supstitucije inputa. Npr. kada fir-ma u proizvodnji ide od točke B k točki D, ona angažira novih R – D jedinica rada kojima supstituira BR (2 milijuna $) jednica kapitala. Krećući se od D k A firma supstituira dodatnih 2 milijuna $ kapitala. Međutim, firma sada mora angažirati više rada nego u prethodnoj iteraciji. Zakon padajućih prinosa, u ovom slučaju rada, pretpostavlja da se mora angažirati sve više i više rada. Dakle, odnos supstitucije ra-da i kapitala nije 1:1, nije konstantan. On se mijenja u korist kapitala, a na račun rada. U našem prim-jeru veća količina rada (SA) u odnosu na prethodnu (SE) potrebna je da se zamijeni kapital (DS = BR).

Za ekonomsko odlučivanje relevantni su kriteriji marginalni prihod – marginalni trošak, dakle ne samo naturalni tehnički koeficijenti nego i monetarni pokazatelji. Zbog toga se firma u poslovnom

- 22 -

odlučivanju ne će rukovoditi samo izokvantom proizvodnje. Ona mora uvažavati odnose cijena faktora proizvodnje kao i ukupan budžet firme, odnosno financijska sredstva kojima firma raspolaže za anga-žiranje faktora proizvodnje. Posebno je u tome značajan odnos relativnih cijena, tj. cijena rada u odnosu na cijenu kapitala te raspoloživi budžet firme. O čemu se zapravo radi? Radi se o tome da se, kao što smo već vidjeli, proizvod Y može proizvesti uz različite kombinacije faktora proizvodnje. Međutim, po-stoji kombinacija faktora proizvodnje koja je optimalna s aspekta firme. To je ona kombinacija faktora proizvodnje pri kojoj firma maksimizira profit, odnosno pri kojoj je marginalni profit ravan nuli. Kom-binirajući izokvantu proizvodnje i krivulju budžeta, to će biti ona pozicija (proizvodnja) pri kojoj krivulja indiferencije proizvodnje dodiruje krivulju budžeta firme.

Slika 7

Slika 7 prikazuje tri izokvante proizvodnih mogućnosti: 100, 240 i 300 te liniju budžeta firme od

360.000$. Krivulja budžeta u isto vrijeme predstavlja relativne odnose cijena faktora proizvodnje. Uz datu kupovnu snagu firme, odnosno njezin budžet i date odnose cijena faktora proizvodnje firma može organizirati proizvodnju koja daje maksimalan profit. Vidljivo je da je ukupna raspoloživa proizvodnja od 300 jedinica proizvoda Y raspoloživa jedino u tehničkom smislu. Krivulja indiferencije proizvodnje od 300 jedinica proizvoda Y ekonomski nije opravdana jer bi zahtijevala znatno više sredstava od onih kojima firma raspolaže. Izokvanta proizvodnje od 300 Y leži iznad krivulje budžeta firme (J- K). Izo-kvanta proizvodnje od 240 je tangenta na krivulju budžeta. Ona ekonomski i tehnički predstavlja opti-malnu kombinaciju faktora proizvodnje. Da bi se osigurala proizvodnja x jedinica proizvoda Y uz data financijska sredstva, optimalna kombinacija inputa je 230 ari zemlje i 16 radnika.

Uvažavajući zakon padajućih prinosa i moguće promjene relativnih cijena faktora proizvodnje, na jednoj strani, te činjenicu da je firma „price taker“, tj. da je njezina krivulja potražnje horizontalna, na drugoj strani, može se primijetiti da će svaka eventualna promjena relativnih cijena faktora proizvodnje utjecati na kombinaciju faktora proizvodnje. Ako dođe do snižavanja nadnica kao cijene radne snage, onda firma može uz ista raspoloživa financijska sredstva angažirati više rada. Jeftiniji faktor supstituira u proizvodnji skuplji faktor. Time se mogu snižavati marginalni troškovi i stvarati mogućnost za uvećanje marginalnog profita.

Na slici 8 prikazan je efekt promjena cijena rada i zemlje na kombinaciju faktora proizvodnje. Uz isti budžet firme sniženje relativne cijene rada - od odnosa cijena (J-K) na odnos cijena (W-V) omogu-ćuje da se angažira više rada (K-V). Istodobno porast cijene zemlje sugerira angažiranje manje zemlje u proizvodnji datog proizvoda (J-W). Zbog toga se optimalna kombinacija faktora proizvodnje mijenja. Iz točke T ona se premješta u točku E.

- 23 -

Slika 8

1.1.3 Potražnja za radnom snagom Pretpostavimo, zbog daljnjih razmatranja, a posebno zbog analize Sayovog zakona tržišta, da firma

proizvodi jedan proizvod koji bismo nazvali društveni proizvod (Y). Mada su neoklasičari poznavali više faktora proizvodnje: rad, kapital, zemlju, poduzetništvo, pretpostavit ćemo, zbog pojednostav-ljivanja analize, da firma posluje s dva faktora proizvodnje: radom i kapitalom. Oba faktora proizvodnje imaju svoju cijenu. Cijena rada je nadnica, a cijena kapitala je diskontinuirana vrijednost očekivanog profit. Dodajmo ovome da se proizvodnja odvija na kratak rok, toliko kratak da je raspoloživi kapital fiksan. Uz datu proizvodnu tehnologiju proizvodna funkcija firme (ekonomije u cjelini) bila bi: Y = f (K, N) (1)

Kada govorimo o nacionalnoj privredi, onda možemo poći od toga da proizvodna funkcija odraža-va konstantne troškove i konstantne prinose. Dodajmo odmah da ove napomene ne će biti u suprotnosti s već spomenutim konceptom marginalista o rastućim troškovima i padajućim prinosima. U knjizi „Mo-derna makroekonomija“ Hadjimichalakis iznosi stav da se za privredu u cjelini može reći da ona funkci-onira uz konstantne prinose. Proizvodnja će se odvijati uz konstantne troškove i odbacivat će konstantan prinos onda kada proporcionalni porast faktora proizvodnje kao inputa daje proporcionalni porast proiz-vodnje. Napomena o kratkom roku u kojem ne dolazi do porasta kapitala, odnosno u kojem je uz dati kapital moguć porast zaposlenosti samo angažiranjem radne snage, dovodi nas do toga da se načelo konstantnih prinosa transformira u načelo padajućih prinosa i rastućih troškova. Naime, ako je jedan faktor proizvodnje (kapital) konstantan, dok se drugi faktor proizvodnje (rad) koristi intenzivnije, proiz-vodnja proizvoda Y će porasti, ali ne više proporcionalno nego u vidu opadajućih prinosa. Ovdje dolazi do izražaja marginalna stopa supstitucije faktora proizvodnje koju smo analizirali pri razmatranju kri-vulje proizvodne funkcije (proizvodnih mogućnosti).

Slika 9 prikazuje odnos između angažiranja rada, dakle zaposlenosti, i kapitala, uz napomenu da je kapital konstantan. Krivulja je konkavna, što upravo odražava djelovanje načela padajućih prinosa, odnosno zakon marginalnog fizičkog proizvoda faktora proizvodnje (rada).

Nagib tangente na krivulju f(N,K) na slici 10 odražava marginalni proizvod rada. Očigledno je da proizvodnja po jedinici kapitala ili prosječni proizvod kapitala ovisi zaposlenost po

jedinici kapitala.

Y/K = f (N, K) (2)

- 24 -

Slika 9

Slika 10

Prema tome, angažiranjem više rada uz konstantni kapital moguće je uvećati proizvodnju proiz-

voda Y, ali svakako uz padajuće prinose. Na takva zapažanja upućuje i slika 11.

Slika 11

Međutim, s porastom zaposlenosti po jedinici kapitala porast proizvodnje proizvoda Y odvijat će se uz rastuće troškove. Marginalni prinos rada će opadati. To će utjecati na izbor faktora proizvodnje, maksimizaciju profita i potražnju za radnom snagom na tržištu radne snage. Potražnja za radnom sna-gom izvodi se iz relacija marginalnog prinosa rada, marginalnih troškova te cilja maksimizacije profita, odnosno minimizacije troškova proizvodnje. Minimizacija troškova proizvodnje postiže se onda kada je marginalni trošak rada jednak marginalnom prinosu rada.

Da bi firma maksimizirala profit, ona mora poznavati svoje prihode i svoje troškove. Pri tome prihod firme predstavlja proizvod date proizvodnje i njezine cijene. Takav prihod možemo označiti sa R. Troškovi proizvodnje, uz fiksni kapital, ovisni su o obujmu angažiranog rada i njegove cijene. Tako imamo da je

r = R – wN (3) uz napomenu da je r apsolutni, a ne marginalni profit. Maksimizacija apsolutnog profita na načelima marginalnog profita zahtijeva takvo angažiranje radne snage pri kojem će marginalni prinos rada biti jednak marginalnim troškovima rada.

Linija od 45° svjedoči o tome da je firma „price taker“. Visina nadnice ne ovisi o obujmu anga-žiranja radne snage. Visina nadnice je funkcija ponude i potražnje radne snage na tržištu radne snage. Firma se može suočiti s datom visinom nadnice kao što se suočava s datom prodajnom cijenom. Zbog toga je (wx) ravna linija koja polazi iz koordinatnog sustava pod nagibom od 45°. Budući da firma teži

- 25 -

maksimizaciji profita, ona mora naći točku u kojoj je najveća razlika između f(x) – zaposlenosti i Wx – troškova radne nage. Pri tome firma može manipulirati samo s faktorom rad.

Na slici 12 prikazana je maksimizacija profita uz odgovarajuću kombinaciju rada i kapitala.

Slika 12 Slika 13

Na slici 12 firma ostvaruje najveći prihod na razini zaposlenosti xx. Nagib krivulje f(x) odražava marginalni prinos rada. Nagib krivulje (wx) predstavlja nadnicu, tj. realnu nadnicu. Suglasno tomu firma će angažiranjem radne snage uvećavati zaposlenost do točke u kojoj je marginalni prinos rada jednak marginalnom trošku rada, odnosno visini nadnice. Potražnja za radnom snagom će biti funkcija odnosa marginalnog prinosa rada i marginalnog troška rada.

Ako realna nadnica na početku procesa proizvodnje korespondira razini nadnica wo (na slici 13), tada će zaposlenost biti na razini (xo). Na nižoj slici (slika 13) zaposlenost je predstavljena odnosom (wo:xo). Ako je nadnica niža (w1-x) tada će potražnja za radom biti (w1-x1) (na donjoj slici). Povezujući sve relevantne točke, dobivamo krivulju potražnje za radnom snagom. Na razini privrede u cjelini možemo poći od toga da se potražnja za radnom snagom može dobiti agregiranjem potražnje za radnom snagom pojedinih firmi.

1.1.4 Ponuda radne snage Potražnja za radnom snagom izvodi se iz racionalnog ponašanja firme. U njegovoj osnovi nalazi se

težnja za maksimiziranjem profita. Ponuda radne snage izvodi se, prema neoklasičarima, iz racionalnog ponašanja kućanstva. Racionalno ponašanje kućanstva funkcija je relativnih cijena alternativnog izbora te maksimalnim zadovoljavanjem potreba, koje se izvodi iz racionalnog ponašanja pojedinca. Pojedinac može birati između dviju mogućnosti. Jedna je da se zaposli i da radi. Druga je da ne radi, odnosno da se odmara. Njegova će odluka velikim dijelom ovisiti o visini nadnice, odnosno o tome kako on pro-cjenjuje postojeću nadnicu. On se može pitati: isplati li mu se više uz date nadnice da radi ili da se od-mara (da ne radi), odnosno da se u slobodno vrijeme bavi drugim aktivnostima (da uči, npr. strane jezike). Kako njegova odluka o tome ovisi o visini nadnice, to znači da je ona determinirana relativnim cijenama. Relativna cijena jednoga proizvoda predstavlja broj jedinica drugoga proizvoda (dobra) koja

- 26 -

se mora ustupiti da bi se dobila jedna jedinica prvoga proizvoda. Npr. odmor - rad relativna cijena od-mora izražava se u visini nadnice koja se dobije na račun skraćenja odmora i zapošljavanja.

Slika 14

Slika 14 predstavlja kombinacije odmora i zaposlenosti (odnosno visine nadnice) uz date relativne cijene. Linija (1- 1) predstavlja liniju budžeta ili liniju moguće potrošnje. Za pojedinca ona predstavlja moguće kombinacije rada i odmora. Pojedinac se može 24 sata odmarati uz nadnicu jednaku nuli. On može raditi sva 24 sata. Najvjerojatnije je da će on određeni dio dana raditi, a drugi se dio dana odma-rati. Koliko će pojedinac raditi, pa prema tome formirati ponudu radne snage na tržištu radne snage, a koliko će se odmarati, to ovisi o odnosu relativnih cijena i o preferencijama pojedinca. Preferencije pojedinca mogu se predstaviti krivuljom indiferencije. Slika 15 predstavlja jedan takav pregled krivulja indiferencije (1-4).

Slika 15

Točka G sadrži više proizvoda A i proizvoda B nego točka H. Krivulja indiferencije 2 je zbog toga povoljnija od krivulje indiferencije 1. Ako se načas podsjetimo krivulje proizvodnih mogućnosti i zakona padajućih prinosa, onda nam neće biti teško shvatiti jednu od karakteristika krivulje indife-rencije, a to je propozicija marginalne stope supstitucije. Povezujući krivulju indiferencije s linijom budžeta, doći ćemo do optimalne odluke pojedinca. Njegova optimalna odluka na relaciji odmor – rad bit će na onoj točki na kojoj je krivulja indiferencije tangenta na liniju budžeta. U toj točki marginalna stopa supstitucije rada i odmora jednaka je relativnim cijenama. Tako smo došli do propozicije da će racionalni pojedinac izabrati onu kombinaciju rada i odmora pri kojoj je marginalna stopa supstitucije jednaka relativnim cijenama. U ovom slučaju poziciju u kojoj je marginalna stopa supstitucije jednaka realnoj nadnici.

- 27 -

Na slici 16 prikazan je odnos ponude rada i preferencije ka radu kao funkcija visine nadnica. Možemo vidjeti da kada je w = wo pojedinac optira za OLo jedinica odmora i nudi OL1 jedinica rada. Na nižoj slici to je predstavljeno sa N1

s. Na donjoj slici se mogu povezati sve kombinacije nadnica i ponude radne snage. Iz takve kombinacije izvodi se ponuda radne snage. Krivulja ponude radne snage ima po-zitivan nagib, što odražava utjecaj porasta realnih nadnica na ponudu radne snage. Ponuda radne snage je funkcija realne nadnice. Ovom prilikom ne moramo dalje elaborirati druge mogućnosti ponašanja pojedinca i formiranja krivulje ponude radne snage, mada su i one moguće.

Slika 16

Moguće je da krivulja ponude radne snage bude vertikalna, što znači da ponuda radne snage nije

elastična na promjene cijena, tj. nadnica. Logika ovakvih ponašanja pojedinaca bila je predmet pažnje američke ekonomske politike osamdesetih godina 20. stoljeća. Postavljeno je pitanje hoće li s porastom nadnica ljudi raditi više ili ne će? Odgovor na ovo pitanje nije nedvosmislen. Porast realne nadnice predstavlja uvećanje relativne cijene rada u odnosu na odmor.

Ovaj efekt, koji se naziva efekt supstitucije (rad za odmor), formira dopunsku ponudu radne snage. Međutim, porastom nadnica raste i dohodak pojedinca. Postajući bogatiji, pojedinac počinje više cijeniti odmor, svoje slobodno vrijeme. Preferencija k slobodnom vremenu destimulira ponudu radne snage. Zbog svega toga ponuda radne snage će biti ovisna i o tome dominira li efekt supstitucije nad efektom dohotka. Štoviše, ako se ta dva efekta uzajamno poništavaju, onda ponuda radne snage nije funkcija realne nadnice. Zanemarimo li ovakve kuriozitete na tržištu radne snage i prihvatimo li ponudu radne snage kao funkciju realne nadnice, kao i pretpostavku o homogenosti radne snage, onda uz poznavanje funkcije potražnje za radnom snagom možemo formirati tržište radne snage.

Slika 17 prikazuje relacije između ponude i potražnje za radnom snagom. Kada je nadnica w = w, potražnja za radnom snagom je ravna njezinoj ponudi. Suština, koju nam poručuje ova slika i neokla-

- 28 -

sičari, sastoji se u ovome: u skladu s teorijom izbora potrošača i načelima krivulje indiferencije uz razinu nadnica (w – w) svatko tko želi raditi uz razinu nadnice (w – w) može naći posao. Ovo je jedna od osnovnih i bitnih postavki neoklasične škole.

Slika 17

Dogodi li se da realna nadnica poraste na razinu w, ponuda radne snage Ns bit će veća od potražnje za radnom snagom No. Tada se pojavljuje nezaposlenost. Ako je nadnica na razini (w), potražnja za radnom snagom je veća od ponude radne snage. Ponuda i potražnja radne snage određuje cijenu radne snage. Nadnice su fleksibilne i naviše i naniže. Nadnica kao cijena radne snage „čisti“ tržište radne sna-ge. Ona usklađuje ponudu i potražnju radne snage. Cijena radne snage reagira na promjene ponude i po-tražnje radne snage vrlo brzo, skoro trenutno. Isto tako je brza reakcija ponude i potražnje radne snage na promjene nadnica Zahvaljujući tome, prema neoklasičarima je tržište radne snage uvijek u ravnoteži uz datu razinu nadnice. Prema tome, do pojave Keynesa 1936. godine ekonomska teorija nije bila suo-čena s problemom nevoljne nezaposlenosti. Privreda je uvijek bila na razini pune zaposlenosti. Na os-novi postavke neoklasičara o punoj zaposlenosti te postavke o fleksibilnosti nadnica, u prvi plan kod neoklasičara je izbila još jedna značajna teza: to je teza o jednakosti proizvodnje i potrošnje, odnosno o valjanosti Sayovog zakona tržišta.

1.1.5 Sayov zakon tržišta Prema neoklasičarima, proizvodnja na razini pune zaposlenosti uvijek stvara takvu potražnju koja

apsorbira čitavu proizvodnju. Grafički se Sayov zakon tržišta može prikazati na način kako je to učinio Hadjimichalakis.

Na slici 18 realna nadnica w čisti tržište radne snage. Uz dati kapital, koji je fiksan na kratak rok, i datu razinu zaposlenosti, dakle uz datu kombinaciju faktora proizvodnje, privreda proizvodi Y jedinica proizvoda Y. Što formira potražnju za datim društvenim proizvodom Y i odakle ona potječe? Potrošnja ima dvije osnovne komponente, naravno ako apstrahiramo državnu potrošnju i eksterni sektor. To su osobna potrošnja (C) i investicijska potrošnja (I). Dvije komponente potrošnje (C+I) po definiciji su jednake raspoloživoj proizvodnji Y. Naime, ako je jedini način da se investira prethodno raspolaganje štednjom (S), onda je štednja po definiciji jednaka investicijama.

S = I (4)

Ako je Y = C + S, te ako je S = I (5) onda je Y = C + I.

Eliminiranjem (C) iz jednadžbe dolazimo do toga da je I = S. U tom slučaju Y = C (6)

- 29 -

Slika 18

Ako je to tako, a Sayov zakon na tome inzistira, onda nedovoljna potrošnja po definiciji nije mo-

guća. „U uvjetima barter ekonomije, dakle bez kredita, ako se realne nadnice trenutno prilagođavaju ponudi i potražnji radne snage, ne može doći do nezaposlenosti i do prekomjerne zaposlenosti. Priv-reda nikada ne će biti suočena s nedovoljnom ili prekomjernom potražnjom na tržištu radne snage. Ka-ko u ovom jednostavnom modelu nema ostalih tržišta, tržište robe uvijek je uravnoteženo kao i tržište radne snage. Privreda je uvijek u stanju ravnoteže“ (Hadjimichalakis 1982).

Slika 19

- 30 -

Drugi put dokazivanja istoga značaja tržišta radne snage i teze o jednakosti potrošnje i proizvodnje može se obrazložiti na sljedeći način. Firma maksimalizira profit i angažira radnu snagu sve dotle dok se ne izjednače marginalni prihod i marginalni troškovi, tj. do razine kada je marginalni prinos rada jednak realnoj nadnici. To podrazumijeva da je marginalni prinos kapitala jednak stopi profita. U skladu s tim svaki od faktora proizvodnje ima svoju kompenzaciju: rad ima nadnicu, a kapital ima profit.

Y = WN + rK (7)

U makroekonomiji izraz Y = WN + rK predstavlja jednu od osnovnih jednadžbi. Slika 19 prikazuje ovu jednakost.

U kejnzijanskoj verziji navedena jednadžba može se prikazati na sljedeći način:

Y = C + S + T (8)

Jednadžba govori o tome da se dio društvenog proizvoda (Y) može potrošiti (C), jedan dio se može uštedjeti (S), a jedan dio ide na takse (T). Proširena jednadžba s uvođenjem eksternog sektora izgleda:

Y = C + I + G + (X-M) (9)

Ako je Y = WN + rK (10)

onda je WN + rK = C + S + T (11)

Povezujući jednadžbe, u cjelini dobivamo:

C + I + G + (X-M) = Y = NJN + rK = C + S + T (12)

Jednadžba C + I + G + (X-M) = Y predstavlja ravnotežu na tržištu robe i usluga.

Kako je Y = C + S + T, onda je (13)

C + I + G + (X-M) = C + S + T (14)

Reducirajući jednadžbu, za C dobivamo:

I + G + (X-M) = S-I (15)

Ako je, dalje, X-M = 0 te ako je G = T, onda je po definiciji I = S. Kada je I = S, onda je tržište robe u ravnoteži, što znači da je potrošnja jednaka proizvodnji.

1.1.6 Štednja, investicije, kamata U barter ekonomiji, dakle ekonomiji bez kredita, štednja je jednaka investicijama. Firme se samo-

financiraju. Međutim, poznato je da firma može investirati i na bazi pozajmljenog, dakle tuđeg kapitala. U tom slučaju troškovi zaduživanja - kamata - moraju ući u račun firme. Firma teži maksimizaciji pro-fita, ali sada respektirajući troškove kapitala, tj. kamatu i očekivani profit. Investicije postaju funkcija kamate i profita:

I/K = f(i ,r) (16)

Što je očekivana stopa profita veća, investicije će biti veće. Što je kamatna stopa viša, investicije će biti niže. Negativna korelacija između kamata i investicija izvodi se iz Fisherova teorema. Uz date fak-tore proizvodnje privreda može proizvoditi dva proizvoda. Neka to budu Y1 i Y2. Pri tome Y1 je pro-zvod koji može biti utrošen danas (odmah), a Y2 je proizvod koji može biti utrošen sutra, njegova pot-rošnja može se odgoditi. Privreda se može baviti i proizvodnjom tih dvaju proizvoda u određenom razmjeru.Više Y2 moguće je proizvesti samo uz štednju. Za to su potrebne dodatne investicije i više kapitala.

- 31 -

Slika 20

Kada je kamata jednaka (io), točka E (slika 20) predstavlja najveću vrijednost. OA je sadašnja vrijednost košarice E. S ciljem maksimizacije profita firma se opredjeljuje za takvu kombinaciju pro-izvoda Y1 i Y2 koja izjednačava relativne cijene i relativne troškove obaju proizvoda.

Relativne cijene date su na tržištu. Relativna cijena današnje proizvodnje Y1 je (1+i) jedinica proizvoda Y2, dok je relativna cijena sutrašnjeg outputa Y2= 1/(1+i) jedinica Y1. Porast kamatne stope povećava relativnu cijenu Y1. Porast kamatne stope snižava relativnu cijenu Y2. Uslijed toga proiz-vodnja Y2 će se smanjivati do razine na kojoj se troškovi proizvodnje izjednačuju s relativnim cijenama. Relativna cijena proizvoda (Y1)(1+i) predstavlja broj jedinica budućeg proizvoda (Y2) koji firma može proizvesti ako odustane od jedinice sadašnje proizvodnje (Y1), dakle smanjit će se proizvodnja (Y1) danas da bi se povećala proizvodnja (Y2) sutra, i to zahvaljujući porastu kapitala. De facto, firma odus-taje od proizvodnje jedne jedinice (Y1) da bi uštedjela kako bi bila u stanju uvećati svoj kapital.

Prilikom procjene budućih investicijskih projekata firma se najčešće rukovodi kriterijem maksimi-ziranja sadašnje vrijednosti budućeg prihoda. U ocjeni projekta firma procjenjuje njegove buduće pri-hode za svako razdoblje funkcioniranja projekta (n + 1) na godinu. Firma mora poznavati troškove pro-jekta. Budući prihod firma procjenjuje na bazi proizvodnje i očekivanih cijena. Budući (očekivani) prihodi umanjeni za troškove proizvodnje čine neto prihod. Sadašnju vrijednost projekta možemo pred-staviti izrazom:

n221

0 i)(1R

i)(1R

i)(1R R SV

++

++

++= n (17)

pri čemu R predstavlja neto prihod projekta.

Investicija se može smatrati opravdanom ako je sadašnja vrijednost budućih prihoda projekta veća od troškova projekta. Ovim kriterijem alternativni plasmani kapitala mogu se rangirati na unosne i ma-nje unosne.

Posebno važan moment u Fisherovoj analizi jest napomena da investicije ovise o visini kamatne stope. Što je kamata viša, bit će niža sadašnja vrijednost projekta. Kamata djeluje kao trošak u procesu diskontiranja budućih prihoda date investicije. Slika 21 pokazuje takav odnos između kamate i inves-ticija. Porastom kamatne stope sadašnja vrijednost projekta opada. Porast kamate može ugroziti renta-bilnost i onih investicijskih projekata koji su prije porasta kamatne stope izgledali unosni. Logika da-našnje vrijednosti budućih prihoda dovela je ekonomiste do zaključka da porastom kamata opada inves-ticijska potrošnja. Na investicije ne mora utjecati samo visina kamate. Formula neto sadašnje vrijednosti projekta uvažava i prihode i troškove projekta.

- 32 -

Slika 21

Porastom prihoda npr. zbog porasta prodajnih cijena, projekt će imati višu sadašnju vrijednost. Po-rast cijena potiče, dakle, investicijsku aktivnost, poput pada kamatne stope. Ova činjenica otvara vrata monetarnoj politici za barem dvostruko djelovanje. Porastom monetarne ponude može se utjecati na pad kamatne stope, na jednoj strani, ali i na porast cijena, na drugoj strani. Mislimo da je Keynes imao na umu oba smjera djelovanja kada je pisao o marginalnoj efikasnosti kapitala i ulozi monetarne politike u formiranju pune zaposlenosti.

Investicije i štednja su funkcija kamate. Štednja podrazumijeva apstinenciju od potrošnje. Da bi ne-tko odustao od potrošnje, njemu mora biti poznata cijena takve apstinencije. Tako još jednom dolazimo do pojma relativnih cijena. Relativna cijena današnje apstinencije od potrošnje predstavlja broj jedinica proizvoda Y koji će pojedinac moći uživati sutra. Ovako promatrana relativna cijena može se definirati kao kamatna stopa. Relativna cijena današnjeg odustajanja od potrošnje proizvoda Y1 postaje tako (1+i). Porast kamatne stope povećava cijenu današnjeg proizvoda. Porast cijena Y1 obeshrabruje pot-rošnju Y1 i tako, ustvari, stimulira štednju. Žrtvovanje potrošnje danas da bi se sutra uživalo više zove-mo efektom supstitucije.

Slika 22

- 33 -

Na drugoj strani, porastom relativne cijene sutrašnjeg proizvoda, proizvoda Y2, uvećava se dohodak pojedinca. Veći dohodak uobičajeno je da povećava njegovu potrošnju pa i potrošnju današnjeg pro-izvoda. Ovaj efekt naziva se efektom dohotka. Ako je efekt supstitucije veći od efekta dohotka, onda će porastom kamatne stope rasti štednja i smanjiti se današnja potrošnja. Štednja je rastuća funkcija kamate (slika 22). Kamatna stopa ovisi, prema neoklasičarima, o ponudi i potražnji kapitala. Ona se određuje na tržištu kapitala.

Ako su investicije funkcija kamatne stope i ako je štednja funkcija kamatne stope, onda će i kama-tna stopa imati utjecaja na ukupnu ekonomsku aktivnost. Uz jednaku kamatu (i) na slici 23 investicije su jednake štednji. Ako je kamata veća (io), investicije će biti manje od štednje. Ponuda kapitala koja premašuje potražnju za kapitalom utječe na snižavanje kamatne stope i dovodi je na ravnotežnu razinu. Ako su investicije veće od štednje, onda će kamata porasti sve do ravnotežne razine, odnosno do razine koja čisti tržište. Neoklasičari su pristalice teze da je kamata dovoljno fleksibilna da uvijek čisti tržište kapitala. Kada je tržište kapitala u ravnoteži, odnosno kada kamata osigurava ravnotežu štednje i investicija, onda je i tržište robe u ravnoteži.

Slika 23

Prema neoklasičarima, državna intervencija je bezuspješna i nepotrebna. Prema njima, a ovakvu su

tezu prihvatili i monetaristi, porast investicija bi povećao kamatnu stopu, što bi moralo dovesti do opadanja privatnih investicija. Ako bi pad privatne potražnje bio jednak porastu državnih ulaganja, ukupna potrošnja ostala bi ista pa ne bi imala utjecaj na tržište robe. Iz toga se izvodi zaključak da porastom državnih ulaganja nije moguće povećati zaposlenost. To je poznati fenomen istiskivanja (crowding out). Ovu pojavu prikazujemo na slici 24.

Slika 24

- 34 -

Na slici 24 (Ip) predstavljaju privatne investicije, a (IG) državne investicije. Ravnoteža je uspostavljena u točki 1 gdje su sve investicije privatne. Pojavom državnih investicija dolazi do porasta investicijske potražnje. Kamatna stopa raste na razinu I1. Uslijed porasta kamatne stope opadaju pri-vatne investicije BC. Uz fiksnu proizvodnju na razini pune zaposlenosti potrošnja se smanjuje za ono-liko za koliko je porasla štednja uslijed porasta kamatne stope CD. Ukupan pad privatne potrošnje izno-si BD = BC + CD, što je jednako porastu državnih investicija. „Crowding out“ rasprava između kejn-zijanaca i monetarista i danas je aktualna, danas možda i više nego prije.

1.1.7 Uloga novca Za neoklasičare vrijedi pravilo o neutralnoj ulozi novca. Realni i monetarni tokovi privrede kao da

su odvojeni. Kamatna stopa se formira na tržištu kapitala i ne ovisi o ponudi i potražnji novca. Zbog toga monetarne vlasti (središnja banka) ne mogu manipulirati monetarnom ponudom i djelovati na kamatnu stopu. Porast monetarne mase dovodi do promjene apsolutne razine cijena, dok relativne cijene ostaju neizmijenjene. Prema neoklasičarima, realne cijene su one cijene koje su relevantne za privrednu aktivnost. Novac ne može utjecati na promjene relativnih cijena jer relativne cijene ovise o drugim fak-torima, kao što su troškovi proizvodnje. Neoklasičnim ekonomistima se pripisuje da su nosioci kvantita-tivne teorije novca. Standardna interpretacija kvantitativne teorije novca svodi se na interakciju između promjena monetarne mase i opće razine cijena. Porastom monetarne mase (količine novca u optjecaju) dolazi do porasta cijena u nacionalnoj privredi. Ovakav pristup ulozi novca i interpretaciji kvantitativne teorije novca svakako je pojednostavljen. Kažemo pojednostavljen zbog toga što prema njemu vrijed-nost novca ovisi samo o količini novca u prometu, dakle samo o ponudi novca.

Određivanje vrijednosti novca prema neoklasičarima je de facto podložno djelovanju snaga ponude i potražnje kao i vrijednosti svake druge varijable u njihovom sustavu. Vrijednost novca, prema neokla-sičarima, ovisi o ponudi i potražnji novca. Kada je ponuda novca veća od potražnje za novcem, vrijed-nost novca opada, a cijene rastu. Kada je potražnja za novcem veća od ponude novca, vrijednost novca raste, a cijene opadaju.

Kada se kvantitativnoj teoriji novca pristupa sa stajališta ponude i potražnje novca, onda u prvi plan izbijaju i druge funkcije novca, kao što su: funkcija novca kao prometnog sredstva i funkcija novca kao blaga, odnosno oblika imovine. Prvoj funkciji novca, novca kao prometnog sredstva, odgovara Fishe-rova kvantitativna teorija novca. Od druge funkcije novca polazi kembrički pristup. Fisherova formu-lacija kvantitativne teorije novca je tzv. flow formulacija, tj. takav pristup kvantitativnoj teoriji novca koji uzima u obzir vrijeme i promjene ponude i potražnje novca u tom vremenu. To je, ustvari, dinami-čki pristup ponudi i potražnji novca. Potražnja za novcem se u ovom pristupu može prikazati kao potre-ba za novcem (potreba za stjecanjem novca) da bi se odvijala određena transakcija. Potražnja za nov-cem jednaka je vrijednosti tekuće proizvodnje (Y) i cijeni robe tekuće proizvodnje. Dakle, potražnja za novcem jednaka je umnošku proizvedene robe i njezinih cijena (pY). Ponuda novca može se definirati kao količina novca koje se ljudi žele osloboditi da bi došli do određene robe i usluga. Kupac raspolaže određenom količinom novca. Raspolaganje određenom količinom novca predstavlja dinamički pristup ponudi novca. To je tzv. stock dimenzija novca, odnosno statični aspekt ponude i potražnje novca. Da bi se „stock“ efekt transformirao u „flow“ aspekt, kvantitativni teoretičari dopunjuju stock, tj. monetar-nu ponudu Ms sa V, tj. brzinom optjecaja novca. Tako MV predstavlja flow (dinamički) pristup ponudi novca. Fisher na taj način dolazi do dobro poznate kvantitativne teorije novca:

MsV = pY (18)

Lijeva strana jednadžbe predstavlja ponudu novca, tj. raspoloživu kupovnu snagu na tržištu. Desna strana jednadžbe predstavlja potražnju za novcem, tj. ukupnu vrijednost robe i usluga. Ako je MV>pY, vrijednost novca će padati, odnosno cijena će rasti. Ako je MV<pY, vrijednost novca će porasti, što

- 35 -

znači da će cijene padati. Jedna od ključnih postavki kvantitativne teorije novca je postavka o konstant-noj brzini optjecaja novca: V je konstantno. Uobičajeno se uzima da V ovisi o institucionalnoj organi-zaciji odvajanja platnog prometa u zemlji te o navikama stanovništva. I jedno i drugo se vrlo sporo mijenja. Pristalice kvantitativne teorije novca pretpostavljaju da je privreda uvijek na razini pune zapos-lenosti, dakle da proizvodnja (Y) ne ovisi o promjenama monetarne ponude (Ms). Proizvodnja je funk-cija razine tehnologije i raspoloživosti faktora proizvodnje. Uz takve pretpostavke, dakle fiksno V i fik-sno Y, očigledno je da će svaka promjena količine novca dovesti samo do promjene opće razine cijena.

Kembrički pristup kvantitativnoj teoriji novca formirali su Marshal, Pigou i Keynes. Dodajmo od-mah da je Keynes u knjizi „Treatise of Money“ kasnije napustio kembrički pristup kvantitativnoj teoriji novca, i to prvenstveno zbog zanemarene uloge kamatne stope u funkciji potražnje za novcem. Kem-brički pristup kvantitativnoj teoriji novca je, ustvari, stock pristup, statični pristup određivanja vrijed-nosti novca djelovanjem ponude i potražnje za novcem, ali u datom trenutku. U odnosu na Fisherovu kvantitativnu teoriju novca, prema kojoj je (pY) „flow“, kembrički pristup ili, kako se često naziva, pristup gotovine ili „cash balance“ pristup transformira „flow“ (pY) u „stock“. Zbog toga se funkciji potražnje za novcem dodaje operator k — kembričko k. Kembričko k označava razdoblje vremena u kojem ljudi žele držati novac u rukama kao gotovinu - cash. Potražnja za novcem je zapravo potražnja za držanjem gotovine. U odnosu na V, koji predstavlja brzinu optjecaja novca, k označava proces za-državanja novca, tj. transformaciju funkcija novca od funkcije novca kao prometnog sredstva u funkciju novca kao blaga ili imovine. Nakon toga jednadžba koja određuje vrijednost novca postaje:

Ms = kpY (19)

Ms predstavlja ponudu novca, tj. raspoloživu kupovnu snagu, kpY predstavlja potražnju za novcem. Kada je Ms > kpY, onda je ponuda novca veća od potražnje za novcem. Vlasnici novca žele se osloboditi suvišnog novca budući da njegova marginalna korisnost opada. Novac je ovdje jedan od oblika imovine. Oslobađajući se novca, vlasnici pretvaraju novac u drugi, ali jedino raspoloživi oblik imovine – u robu. Potražnja za robom raste pa rastu i cijene. Međutim, ne treba zaboraviti da do promjena cijena može doći i zbog promjena k i Y. Kembrički pristup kvantitativoj teoriji novca polazi od toga da je kapital fiksan. I on, kao i Fisherov pristup, polaze od pune zaposlenosti privrede. Pod takvim okolnostima porast monetarne mase normalno uzrokuje porast cijena u zemlji.

Keynes je kritizirao i na kraju napustio kvantitativnu teoriju novca zbog toga što je ona zanemari-vala djelovanje ponude i potražnje novca na kamatnu stopu kao i element elastičnosti potražnje za nov-cem prema promjenama kamatne stope. Pristalice kvantitativne teorije novca i kasnije monetaristi (Fri-edman i sljedbenici) prihvaćali su tezu o neelastičnosti novca na promjene kamatne stope. Prema njima, promjene ponude i potražnje novca ne djeluju na kamatnu stopu. Promjene monetarne mase dovest će zbog toga do odgovarajućih promjena cijena, dok će realna kamatna stopa ostati neizmijenjena.

Točka H (slika 25) predstavlja točku ravnoteže između ponude i potražnje novca uz kamatu in. Pretpostavimo da je monetarna ponuda porasla od Mo na M1. Prije porasta monetarne ponude tržišna kamatna stopa bila je jednaka prirodnoj kamatnoj stopi i dok je razina cijena bila P0. Porastom Ms dolazi do poremećaja odnosa Ms i Md. Višak Ms predstavlja višak potražnje za robom i uslugama. Krivulja I – S, koja predstavlja tržište robe, i krivulja M1/P0 - L(i, x), koja predstavlja odnose između monetarne po-nude i monetarne potražnje, sijeku se u točki F. Cijene moraju porasti. Porast cijena smanjuje višak no-vca u rukama vlasnika novca. U jednadžbi potražnje za novcem Ms = kpY dolazi do promjene na seg-mentu (p). Potražnja za novcem uvećava se i postupno se usklađuje s već uvećanom Ms. Proces uskla-đivanja Ms i Md odvija se u nekoliko iteracija preko porasta cijena sve do punog usklađivanja monetarne ponude i monetarne potražnje.

Realna (Ms) i (Md) uravnotežit će se ponovno u točki H uz kamatu (i) jednaku (in). Kamata ostaje neizmijenjena. Usklađivanje Ms i Md dovodi samo do porasta cijena (Hadjimichalakis, 1982).

- 36 -

Slika 25

Zapravo, proces usklađivanja Ms i Md djelovao je i na kamatnu stopu. Međutim, taj utjecaj bio je kratkog daha i bez posljedica na privrednu aktivnost. Prvo će porast Ms sniziti kamatnu stopu. Ovaj utjecaj Ms na kamatu Friedman naziva efektom likvidnosti. Nakon toga kamata će nastaviti rasti do svoje prirodne razine.

Efekt porasta kamatne stope zbog porasta Ms i porasta cijena Friedman naziva efektom cijena i dohotka. Na slici 26b kamata je jednaka in

0. Porastom Ms dolazi do efekta likvidnosti i snižavanja ka-matne stope na in

1. U isto vrijeme, slika a, dolazi do porasta cijena. Od razine p0 cijene rastu na razinu 2p0. Porast cijena prati porast kamatne stope koja se (na slici 26b) vraća na svoju početnu razinu.

Slika 26

Engleski je ekonomist Gibson u dvadesetim godinama 20. stoljeća zapazio da su kretanja cijena i

kretanja kamate paralelni na dugi rok. Gibsonov paradoks elaborirao je kasnije Fisher pišući o inflaciji, inflatornim očekivanjima i realnoj kamati. Keynes nije želio pihvatiti paralelnost kretanja cijena i ka-mata. On je polazio od toga da se na kratak rok ne mogu izjednačiti prirodna i tržišna kamatna stopa. Prema njemu, na dugi rok postoji samo tendencija izjednačavanja tih kamata. Upravo ova pretpostavka postala je snažno oružje u rukama Keynesove ekonomske politike, posebno monetarne politike. Zaje-

- 37 -

dno s tezom o elastičnosti potražnje za novcem, u odnosu na kamatnu stopu, on je bio spreman napustiti sve ranije prihvaćene neoklasične postavke o funkcioniranju ekonomije i izgraditi vlastiti model i in-strumentarij. Međutim, prije nego što prijeđemo na analizu Keynesovog ekonomskog mehanizma, obratit ćemo pozornost na ulogu eksternog sektora kod neoklasičara.

1.1.8 Otvorena ekonomija

Polazne konzistentne postavke teorije platne bilance i teorije prilagođavanja platne bilance nala-zimo u radovima i stavovima Davida Humea. Obrazlažući svoje teoretske stavove, Hume je imao nam-jeru negirati osnovna načela merkantilističke doktrine. Osnovna načela merkantilističke doktrine u sferi platne bilance ili korektnije trgovinske bilance, s obzirom na nerazvijenost kapitalnih transakcija, pod-razumijevala su u praktičnoj aplikaciji orijentaciju na izvoz radi stjecanja plemenitog metala kao osnov-nog izvora bogatstva društva. Hume je pokušao demistificirati značenje aktivne trgovinske bilance u funkciji akumulacije plemenitog metala postavkom da se odnosi između monetarne ponude i monetarne potražnje automatski moraju dovesti u ravnotežu i da je, prema tome, uzaludan svaki napor u pravcu akumulacije plemenitog metala aktivnom izvoznom politikom ili politikom supstitucije uvoza doma-ćom proizvodnjom. Humeove postavke kretale su se u okviru jednadžbe:

MSV = PQ (20)

Automatski model uspostavljanja ravnoteže između ponude i potražnje novca, koji implicitno pod-razumijeva i ravnotežu platne bilance, polazio je od tri bitne postavke (Stojanov 1982):

− fiksnog obujma proizvodnje (Q), − stabilne potražnje za novcem i − konstantne brzine opticaja novca.

Monetarna teorija Humeovog doba izgrađivala se na postavkama neoklasične ekonomske teorije. Znamo da prema neoklasičnoj teoriji privreda uvijek teži stanju pune zaposlenosti. Puna zaposlenost je funkcija raspoloživih faktora proizvodnje. Agregatna potražnja nema utjecaja na razinu zaposlenosti. Utjecaj potražnje pokazuje se na promjenama cijena i nadnica. Prema tome, uz datu brzinu optjecaja novca i datu razinu proizvodnje svaki pad (porast) količine novca u optjecaju mora utjecati na pad (po-rast) cijena. Porast cijena provociran porastom Ms pogoršava konkurentske sposobnosti izvoza domaće privrede. On destimulira izvoz i potiče uvoz. Uvoz se plaća plemenitim metalom. Time se smanjuje ko-ličina novca u optjecaju. Zbog toga cijene padaju. Uspostavlja se ravnoteža ponude i potražnje za nov-cem, ravnoteža izvoza i uvoza, odnosno ravnoteža platne bilance. Mehanizam monetarne mase cijena vodi uravnoteženju platne bilance preko inflatornih i deflatornih ciklusa. Cijene i nadnice su promje-njiva veličina. Konstante su razina proizvodnje, zaposlenost te brzina optjecaja novca. Monetarna teo-rija neoklasičara bavila se pitanjima razine cijena. Razina cijena utjecala je na pojavu i razvijanje eko-nomskih fluktuacija. „Efekti porasta cijena sastojali su se u realizaciji dohotka od rentijera k poduzet-nicima, one su uvećavale izglede na profit i poticale investicije. Pad cijena, na drugoj strani, redis-tribuirao je dohodak od poduzetnika k rentijerima, umanjivao je izglede za unosan profit i deprecirao investicije“ (Johnson 1962).

Sa stajališta suvremenih teorija platne bilance svakako je zanimljivo istaknuti da u Humeovom mo-delu nailazimo na postavke „globalnog monetarizma“, kao što su:

− puna zaposlenost, − konstantna brzina optjecaja novca, − stabilnost potražnje za novcem i − integriranost međunarodnih tržišta robe i djelovanje zakona jedne cijene.

- 38 -

U odnosu na suvremene monetarne teorije u kojima je potražnja za novcem funkcija dohotka, kamate i cijena:

Md = f(Y, i, P) (21)

Humeova funkcija potražnje za novcem nije detaljno specificirana. Implicitno, međutim, na osnovi konstatacije o stabilnoj potražnji za novcem i konstatacije o punoj zaposlenosti dade se zaključivati da je potražnja za novcem funkcija dohotka, odnosno date proizvodnje i cijena:

Md = f(Y,P) (22)

Prema postavkama zakona jedne cijene, cijena proizvoda Y identična je na svim tržištima. Među-narodna tržišta funkcioniraju po načelu spojenih posuda. Porast Ms , i preko toga porast agregatne po-tražnje, dovodi do pojave dispariteta cijena. Disparitet cijena pokreće robnu arbitražu u međunarodnim razmjerima. U uvjetima sustava fiksnih deviznih tečajeva zlatnog standarda financiranje dopunskog uvoza odvija se odljevom novca u inozemstvo, dakle, smanjivanjem monetarne ponude i njezinim us-klađivanjem s monetarnom potražnjom.

Razdoblje zlatnog standarda poznato je po sustavu fiksnih deviznih tečajeva bez aktivne inter-vencije. Središnja banka bila je uglavnom pasivna. Tečajevi su se kretali u okvirima zlatnih točaka. De-vizna arbitraža je tada predstavljala svojevrsnu portfelj selekciju vlasnika imovine između zlata i devi-za. Ovisno o sklonosti tečaja k deprecijaciji ili aprecijaciji plaćalo se zlatom ili devizama. Tako se i bez aktivne intervencije središnje banke ponuda i potražnja deviza održavala na ravnotežnoj razini. Pod-sjetimo li se da je deficit platne bilance odražavao višak Ms u odnosu na Md, a da je tečaj samo odraz stanja platne bilance, te da je Md stabilna, onda možemo doći do zaključka da je osnovna determinanta tečaja nacionalne valute u vrijeme zlatnih standarda bila monetarna ponuda. Kako je zlatni standard bio monetarni sustav fiksnih deviznih tečajeva, proces prilagođavanja platne bilance, pa prema tome i proces usklađivanja Ms i Md, odvijao se variranjem cijena i dohotka. Praktično, Ms se usklađivala s Md preko prirasta ili smanjivanja monetarnih rezervi. Ovaj mehanizam usklađivanja Ms i Md veoma je sli-čan Johnsonovom modelu monetarnog pristupa platnoj bilanci u uvjetima fiksnih deviznih tečajeva. Bit-na razlika sastoji se u tome što, prema suvremenom monetarnom pristupu, ulogu deflacioniranja Ms pre-uzima devalvacija uz prisutnu nefleksibilnost cijena i nadnica na niže.

1.1.9 Rezime Neoklasična ekonomska teorija bavila se uglavnom pitanjima opće razine cijena i ekonomskih

fluktuacija. Ona nije pridavala posebno značenje pitanju zaposlenosti. Zbog fleksibilnosti cijena i nad-nica, kako naniže tako i naviše, ekonomija je uvijek bila na razini pune zaposlenosti. Ponuda i potražnja radne snage formirale su takvu razinu nadnica koja „čisti“ tržište. Uz date nadnice i punu zaposlenost privreda uvijek proizvodi toliko robe koliko nailazi na domaću potražnju. Kamata je kategorija koja je povezana s realnim sektorom privrede. Ona nije monetarna kategorija. Promjena odnosa Ms i Md djeluje na opću razinu cijena. Monetarna politika ne može djelovati na investicijsku aktivnost politikom kamat-nih stopa. Investicije su funkcija očekivanog profita i kamatne stope. Pri tome porast cijena potiče in-vesticijsku aktivnost, dok porast kamatne stope destimulira investicije. Sklonosti privrede k punoj zaposlenost, kao i automatizam uspostavljanja unutrašnje i vanjske ravnoteže, eliminira ulogu države iz privrednog života.

Neoklasičari, monetaristi, RATEX te „supply side“ ekonomisti reafirmiraju postavke neoklasične ekonomske misli. Međutim, i u ekonomskoj misli J. M. Keynesa mogu se također naći zrnca neo-klasične ekonomske teorije. Ma kako izgledao nov i ma koliko se distancirao od neoklasičara, Keynes je u svoj mehanizam privrede implantirao određene ideje prethodnika. Podsjetimo se da bi, prema neo-klasičarima, porast Ms doveo do porasta cijena. Porast cijena uz istu normalnu nadnicu de facto znači

- 39 -

pad realne nadnice. Niža realna nadnica formira niže troškove proizvodnje, koji stimuliraju poduzetnika da angažira dopunsku radnu snagu. Tek tada nominalne nadnice rastu. Porast nominalne nadnice kompenzira pad realne nadnice i izaziva porast cijena.

Međutim, taj proces koji je po neoklasičarima tekao spontano na tržištu radne snage i trenutno, Keynes promatra na kratak rok i ne trenutno. Uz to, porast cijena potiče investicije time što prema for-muli neto sadašnje vrijednosti uvećava prihode (R). Zahvaljujući tome, moguće je na kratak rok po-rastom Ms djelovati na oba pola formule neto sadašnje vrijednosti na troškove proizvodnje preko visine realnih nadnica i na prihode preko efekta cijena.

Pored toga, razlikovanje nominalne i realne kamate na kratak rok predstavlja dopunski poticaj in-vesticijskoj aktivnosti. Ali, to je već kejnzijanska ekonomska politika i uloga države koja je u njoj ima-nentna.

- 40 -

1.2 KEYNES - KEJNZIJANCI

1.2.1 Teorija i praksa Od 1929. do 1932. godine svjetskom ekonomskom scenom dominirala je deflacija. Nacionalni

dohodak SAD-a, naprimjer, smanjio se za jednu polovinu. Industrija SAD-a radila je s pola kapaciteta, a cijene na veliko bile su niže za 32% (Elsworth 1950).

Oživljavanje privredne aktivnosti postalo je imperativ svjetske privrede. Privrede širom svijeta tijekom velike krize doživjele su šok koji nije ostao bez posljedica na razvoj ekonomske misli. Osnovne postavke neoklasičnog modela funkcioniranja privrednog ponašanja dovedene su u pitanje. Nadnice i cijene nisu više bile fleksibilne naniže. Pouke liberalizma bile su takve da se više nije moglo tolerirati cikličko kretanje privrede.

U godinama nakon svjetske ekonomske krize pitanje zaposlenosti postalo je primarni cilj ekonom-ske politike. U tom smislu praksu ekonomskog liberalizma zamijenila je praksa intervencionizma. Inter-na ravnoteža dobila je primat u odnosu na ravnotežu platne bilance.

Nakon svjetske ekonomske krize ekonomska misao bila je pod utjecajem Keynesove ekonomske doktrine. Keynes je premjestio fokus ekonomske teorije s teorije cijene, koju reducira na minimalnu razinu, na pitanja zaposlenosti i kamatne stope, kao monetarnog fenomena. U njegovoj analizi posebno značenje dobile su investicije i potrošnja u funkciji uspostavljanja interne ravnoteže i rješavanja prob-lema zaposlenosti. Sažeto rečeno, Keynesov koncept bazira se na međuovisnosti investicija, potrošnje, štednje i dohotka. U jednostavnijoj interpretaciji Keynesova koncepta proizvodnja i zaposlenost ovise o agregatnoj potražnji. Agregatna potražnja je funkcija investicija i potrošnje. Potrošnja je ovisna vari-jabla i varira u skladu s kretanjima i promjenama dohotka. Štednja također varira s promjenama doho-tka, porastom dohotka ona se uvećava.

U stvaranju ravnoteže nacionalne privrede štednja je jednaka investicijama, dok je dohodak zbroj potrošnje i investicija. Prema Keynesovom modelu, osnovna poluga privredne aktivnosti, zaposlenosti i proizvodnje postala je potražnja. Fiskalna politika dobila je zadatak da stimulira potražnju to više što je, zbog sklonosti potrošnje da opada s porastom dohotka, prijetila opasnost od pojave pretjerane štednje. Keynes je štednju promatrao kao destimulirajući faktor rasta. Eliminiranje privrednih ciklusa svjesnom intervencijom ekonomske politike i djelovanjem u pravcu porasta potrošnje značilo je napuštanje pov-jerenja u slobodno funkcioniranje tržišnog mehanizma, na jednoj strani, i u isto vrijeme inauguraciju države i njezine intervencije, na drugoj strani.

Bilo je teško, gotovo nemoguće, pretpostaviti u vrijeme kada je nastajala „Opća teorija zaposle-nosti, kamate i novca“ da će nakon četrdesetak godina uloga države i destimuliranje štednje postati osnovne točke na koje će pristalice ekonomije ponude upirati prstom kao na najveće slabosti Keynesove teorije.

Međutim, poslije II svjetskog rata pa sve do 1960-ih godina, privredna zbivanja u svjetskoj privredi i pojedinim nacionalnim ekonomijama razvijala su se veoma povoljno. Štoviše, to je bilo razdoblje pune zaposlenosti, relativne stabilnosti cijena, odnosno dobrodošle blage inflacije, razdoblje dotad ne-zabilježenog ekonomskog rasta. Svjetska privreda je, služeći se Keynesovim porukama, izbjegavala fa-ze recesije i zamijenila ih je razdobljem prosperiteta. Krajem 1960-ih godina bivši američki predsjednik Nixon obilježio je poslijeratni razvoj ekonomske misli riječima „Svi smo mi kejnzijanci danas“. Termini kao što su društveni proizvod, monetarna ponuda i sl. ekonomski su agregati na kojima stoji Keynesova ekonomija. Keynesova terminologija postala je esperanto ekonomije.

- 41 -

Ipak, već u drugoj polovici 1960-ih godina u međunarodnoj privredi počele su se osjećati pojave koje su izlazile izvan tokova i kontrole kejnzijanske aparature. Nacionalne privrede bivale su sve češće suočene s takvim problemima koji po definiciji ne bi mogli postojati ako se Keynesova ekonomija do-sljedno provodi. U takve pojave spadaju: stagflacija, sve veće značenje monetarnih faktora kao izvora inflacije, sve veća negativna uloga državne mašinerije i slično.

Prema standardnim interpretacijama Keynesova ekonomskog mehanizma, stagflacija uopće nije moguća. Uz sve veću ulogu države, uz sve obilniju potrošnju i potražnju, stagnacija privredne aktivnosti inkopatibilna je s Keynesovim postavkama o ulozi potražnje kao generatora privrednog rasta, proizvod-nje i zaposlenosti. Pored toga, inflacija je monetarni fenomen kojemu Keynes u početku nije pridavao dovoljno pozornosti. Produktivnost rada, odnosno porast produktivnosti rada, aksiom je Keynesove ekonomije. Monetarna ponuda mogla je, prema Keynesu, djelovati samo na cijene vrijednosnih papira, ali ne i na cijene robe. Pokazalo se poslije II svjetskog rata, a s vremenom sve više, da je monetarna po-nuda snažan izvor inflacije u svjetskim razmjerima.

Nakon ovih nekoliko zapažanja o ulozi Keynesove ekonomske misli u suvremenoj ekonomskoj praksi samo po sebi se postavlja pitanje: jesu li se uvjeti u svjetskoj privredi toliko izmijenili da je Key-nesova misao postala neprikladna ili je, možda, u samoj njegovoj doktrini, još u začetku, ostalo do-voljno nekonzistentnosti ili nedorečenosti koje se u suvremenim uvjetima pokazuju? Mislimo da je pravi odgovor kako se radi i o jednom i o drugom. 1960-te i 1970-te godine različite su od onih 1920-ih i 1930-ih. U isto vrijeme, međutim, zanimljivo je da su inflacija, nezaposlenost i niže stope rasta najviše došle do izražaja u onim zemljama u kojima je Keynes bio najviše prihvaćen, a prije svega u Velikoj Britaniji, SAD i Italiji.

Walter Eltis u knjizi „Inflacija, depresija i ekonomska politika na Zapadu“ postavlja tezu da se kejnzijanci moraju zapitati kako je moguće da su zemlje koje su najbolje znale kako funkcionira makro-ekonomija, kao što je Velika Britanija nar. ostvarile najslabije rezultate i tako se pojavile kao redovni kandidati za međunarodnu financijsku pomoć. Pri tome, podsjeća Eltis, da ironija bude veća, najveći dio pomoći dolazi od zemalja koje vode svoju privredu na način suprotan Keynesovom. Na osnovi vlas-titih zapažanja Eltis navodi da je nekritički korištena Keynesova makroekonomska politika u suvreme-nim uvjetima izazvala niz neželjenih posljedica u pojedinim zemljama. Slične teze možemo naći i kod drugih uglednih ekonomista kao što su: Peter Drucker, Martin Feldstein, Kennet Arow, Lawrence Gain, a posebno kod pripadnika škole ekonomije ponude kao što su Arthur Lafer ili M. Feldstein. Ilustrativan je sljedeći Eltisov primjer: u 1915. vojvoda od Wellingtona bio je najuspješniji svjetski general. Zahva-ljujući njegovom ogromnom ugledu, svi oni koji su bili kod Waterlooa vodili su britansku vojsku slje-dećih četrdeset godina inzistirajući pri tome da sve mora ostati onako kako je bilo u vrijeme Wel-lingtona. Cijena takvog konzervativizma bila je plaćena u sljedećem ratu.

Nakon II svjetskog rata britanskom ekonomskom politikom dominirala je želja da se nastavi Key-nesova privredna politika. Danas međutim, zahvaljujući novim saznanjima, posebno iz domene portfelj (portfolio) teorija, ne može se pouzdano tvrditi da će porastom monetarne ponude opadati kamatna stopa, štoviše, može se desiti i suprotno.

1.2.2 Keynesov mehanizam Keynesov mehanizam može se bolje razumjeti ako se povuče paralela s funkcioniranjem privrede u

19. stoljeću, tj. u vrijeme zlatnih standarda. Prema Keynesovu mišljenju, privreda je zadovoljavajuće funkcionirala u 19. stoljeću prije svega zbog toga što su „rast stanovništva i inovacija, pronalaženje novih područja-zemlje, povjerenje te učestalost ratova, u prosjeku svake dekade, bili dovoljni da uz sklonost potrošnji formira takvu marginalnu efikasnost kapitala koja omogućava zadovoljavajuću razinu zaposlenosti, a uz takvu kamatu koja je bila dovoljno visoka da bi bila prihvatljiva za vlasnike

- 42 -

kapitala (imovine). Postoji evidencija da je u razdoblju od oko 150 godina dugoročna kamatna stopa u vodećim financijskim centrima bila oko 5% te da je ona bila dovoljno niska da potakne investicije na takvu razinu koja nije osiguravala punu zaposlenost, ali koja nije bila na netolerantno niskoj razini“.

Analizirajući proteklih 150 godina, Keynes zapaža da su tzv. „wage unit“ bile u porastu, ali i da je efikasnost (produktivnost) rada također rasla. Zahvaljujući tome, bila je osigurana i relativna stabilnost cijena. Keynes napominje da će „danas i vjerojatno ubuduće marginalna efikasnost kapitala biti iz više razloga mnogo niža od one u 19. stoljeću. Akutnost naših problema dolazi od toga što je prosječna ka-mata, koja bi omogućila razumnu razinu zaposlenosti, nepovoljna za vlasnike imovine, tako da ne može biti proizvedena manipuliranjem monetarnom masom. Najstabilniji i najteže promjenjivi element u na-šoj suvremenoj ekonomiji bio je dosad i bit će ubuduće minimalna kamata koja je prihvatljiva za vlas-nike imovine. Dugoročni odnos između nacionalnog dohotka i količine novca ovisit će o preferenciji likvidnosti. Dugoročna stabilnost ili nestabilnost cijena ovisit će o dinamici porasta 'wage unit' ili, pre-ciznije 'cost unit' u usporedbi s porastom efikasnosti i produktivnosti sustava“ (Keynes 1936).

Ovim podužim citatom htjeli smo skrenuti pozornost na jedan od najvažnijih, ali u isto vrijeme i najnejasnijih elemenata čitavog Keynesova sustava: „wage unit“ ili jedinica nadnice. Mislimo da se kompleksnost ekonomije potražnje i njezina efikasnost temelji na pravilnom razumijevanju ove kate-gorije. Isto tako, čini se da ona predstavlja bazu na kojoj neoklasična ekonomija temelji svoju dinamiku privredne aktivnosti, ali i na kojoj Keynes gradi svoju kulu koja onda stoji na stupovima marginalne efikasnosti kapitala, kamate i sklonosti potrošnji. Stupovi su svakako prije toga morali doći na temelje koje čini „wage unit“. Zbog toga Keynes još na početku svoje „Opće teorije zaposlenosti, kamate i nov-ca“ želi definirati osnovne kategorije, osnovne obračunske jedinice. Baveći se problemom zaposlenosti, Keynes predlaže da se uvedu dvije fundamentalne obračunske jedinice: kvantiteta „money value“ (nov-čana jedinica) i kvantiteta zaposlenosti (Keynes 1936, s. 41.). Nastavljajući u tom pravcu, on složen rad svodi na jednostavan rad, čime bez sumnje pojednostavljuje daljnju analizu. Jedinica jednostavnog rada osnovna je obračunska jedinica, složen rad je multiplicirani jednostavni rad (Ibid.). Jedinicu kojom mjeri kvantitetu (obujam) zaposlenosti naziva jedinicom rada (labour unit). Novčani izraz jedinice rada Keynes naziva wage unit-jedinica nadnice. Suglasno tome, ako je E ukupni fond nadnica ili plaća, ako je W jedinica nadnice te ako je N kvaliteta zaposlenosti, tada je:

E = NW (23)

Pokušamo li Keynesove kategorije interpretirati na drugi način, onda možemo napraviti takve komparacije u kojima bi jedinica nadnice bila prikazana kao trošak rada. Ona bi predstavljala odnos između produktivnosti rada i nominalne nadnice. Svaki pokušaj povećavanja nominalne nadnice iznad produktivnosti rada, dakle svaki porast troškova rada djeluje inflatorno i u isto vrijeme destimulativno na daljnje angažiranje radne snage. Odnos između nominalne nadnice i produktivnosti rada, respekti-rajući pretpostavke o fiksnosti faktora proizvodnje, a posebno dati tehnički sastav kapitala, vodi ekono-miju k punoj zaposlenosti samo onda ako nadnice rastu u skladu, ili, što je još povoljnije, s aspekta za-poslenosti, ako zaostaju iza porasta produktivnosti rada.

Odnos između realne nadnice i marginalnog prinosa rada jedan je od temeljnih odnosa neoklasičnih ekonomista. Znamo da su prema njima proizvodnja i profit išli naprijed sve dotle dok je marginalni prihod veći od marginalnog troška, odnosno sve dotle dok je marginalni prinos rada veći od mar-ginalnog troška radne snage, sve dok je marginalni prinos rada veći od realne nadnice. Potražnja za rad-nom snagom funkcija je odnosa marginalne produktivnosti rada i marginalnih troškova radne snage. U stanju ravnoteže nacionalne privrede, na razini pune zaposlenosti, realne nadnice su jednake marginal-nom prinosu rada dok je štednja jednaka investicijama. U slučaju kada su marginalni troškovi radne snage (nadnice) veći od marginalnog prinosa rada, proizvodnja, tj. investicije jenjavaju, ponuda radne snage veća je od potražnje za radnom snagom, pa se javlja nezaposlenost. Ravnoteža između ponude i potražnje radne snage uspostavlja se prilagođavanjem nadnica, tj. njihovim snižavanjem. Nominalne

- 43 -

nadnice snižavaju se prema odnosu ponude i potražnje. Keynesov strah od deflacije baš tu i počinje. Keynes se bojao Gibsonova paradoksa, ali ne u smislu inflacije, nego u smislu deflacije. Početna deflacija izazvana padom nadnica mogla bi pojačati deflatorna očekivanja. Ona bi vodila daljnjem padu cijena i sve većoj ponudi radne snage u odnosu na potražnju. Kriza, odnosno slom postaju neizbježni. U knjizi „Treatise of Money“ Keynes je pisao: „Tržišna kamata opada, ali ne dovoljno brzo da dostigne prirodnu kamatu, tako da se javlja tendencija destimulacije profita koja vodi k deflaciji dohotka i padu cijena. Ako se to dogodi, naš sadašnji sustav kapitalističkog individualizma bit će zamijenjen daleko-sežnim socijalizmom“ (Hadjimichalakis 1982, s. 153).

U krizi se javlja izuzetna težnja k likvidnosti, k držanju gotovine. Tu pojavu Keynes naziva zam-kom likvidnosti – „liquidity trap“. Ekonomija je zakočena. Nastaje masovna nezaposlenost. Tzv. Pigou efekt ne može zaustaviti slom. Pad cijena nije dovoljan poticaj za porast potrošnje. Isto tako kao što in-flatorna očekivanja potiču potrošnju, deflatorna očekivanja mogu destimulirati potrošnju u očekivanju novih nižih cijena. Zbog ovoga, kao i zbog straha pred socijalizmom, Keynes želi zaustaviti pad nadni-ca. Zapravo, on formira tezu o fiksnim nominalnim, ali zato fleksibilnim realnim nadnicama. U uvjeti-ma fiksnih nominalnih nadnica inflacija može učiniti isto ono što deflacija s padom nominalnih nadnica. Mislimo da u deflacioniranju realnih nadnica putem inflacije leži bit cjelokupnog Keynesova učenja.

Kao što smo već spomenuli, stupovi Keynesova sustava su potrošnja, marginalna efikasnost kapi-tala i kamatna stopa. Porastom monetarne ponude, odnosno variranjem odnosa između monetarne ponu-de i monetarne potražnje, Keynes utječe na potrošnju, na marginalnu efikasnost kapitala i to kako na njihov brojnik (prihode) tako i na nazivnik (troškove) te na kamatnu stopu. Sve niža marginalna efikas-nost kapitala (MEC) zahtijeva sve nižu kamatnu stopu da bi proces portfelj (portfolio) selekcije zadržao vlasnike imovine u sferi investicijske aktivnosti. Na početku „Opće teorije zaposlenosti“ Keynes (1936, s. 18) nas uvodi, mada kasnije nije nigdje eksplicitan, u odnos i značenje razlike između nominalnih i realnih nadnica. „Svakodnevno iskustvo nam govori, bez sumnje, da je normalna situacija da radnici ugovaraju nominalnu nadnicu („money value“). Dok je praksa da radnici odbijaju smanjivanje nomi-nalne nadnice, njihova praksa nije da smanje ponudu radne snage u slučaju porasta „wage goods“, tj. smanjivanja realne nadnice. Podsjetimo se da termin wage goods kao i termin marginalni proizvod u wage goods industriji ili produktivnost rada u wage goods industriji ne samo da podsjeća nego je go-tovo istovjetan s Marxovom napomenom da nadnice ovise o cijenama, odnosno o produktivnosti rada u proizvodnji sredstava za potrošnju. Prema tome, ako poraste produktivnost rada u proizvodnji sred-stava za potrošnju, tada će uz istu nominalnu nadnicu porasti realne nadnice. Međutim, Keynes navodi da su uz datu organizaciju, opremu i tehniku realne nadnice i razina proizvodnje (pa prema tome i za-poslenost) istosmjerni, zbog čega porast zaposlenosti može ići samo na račun pada realnih nadnica. Prema tome, ako se zaposlenost uvećava, tada na kratak rok nagrada po jedinici rada izražena u wage goods (realna nadnica) mora opadati da bi rastao profit. To je jednostavno spoznaja da industrija nor-malno funkcionira uz padajuće prinose, tako da marginalna produktivnost rada u industriji sredstava za potrošnju nužno opada kako raste zaposlenost... Zbog toga svaki pokušaj da se poveća zaposlenost mora u isto vrijeme voditi opadanju marginalne produktivnosti, a prema tome i udio nadnica u odnosu na proizvodnju“.

Govoreći o suštini „Opće teorije...“ Keynes (Ibid., s. 29) ističe da „razina zaposlenosti u stanju privredne ravnoteže ovisi o: a) funkciji ponude, b) sklonosti potrošnji i c) razini investicija. Svakoj ra-zini zaposlenosti odgovara određena marginalna produktivnost rada u 'wage goods' industriji, a ona određuje realnu nadnicu. Zaposlenost ne može prijeći razinu pri kojoj se reducira realna nadnica na jednakost s marginalnim troškovima rada. To znači da nisu samo promjene agregatne potražnje kom-patibilne s našom privremenom pretpostavkom da su nominalne nadnice („money value“) konstantne. Za puno razumijevanje naše teorije bitno je da se odvojimo od te pretpostavke“. Dakle, i kod Keynesa su nadnice fleksibilne. Nominalne nadnice mogu i rasti, ali realne nadnice moraju zaostajati za poras-tom produktivnosti rada. Umjesto pada nadnica i straha od deflacije Keynes (Ibid., s. 254) je problem

- 44 -

riješio snižavanjem realnih nadnica putem inflacije. „Jedna od osnovnih karakteristika kapitalističkog načina proizvodnje jest da on oscilira, izbjegavajući ekstremne fluktuacije zaposlenosti i cijena, oko jedne srednje pozicije (razine) koja je znatno ispod pune zaposlenosti, ali je i znatno iznad minimalne zaposlenosti“.

Prema Keynesu, to je svijet onakav kakav jest. To nisu pravila igre koja se ne mogu mijenjati. Ako je to tako, onda je ravnoteža koju spominju neoklasičari samo specijalan slučaj, odnosno puna zaposle-nost je samo specijalan slučaj. Puna zaposlenost je izuzetak, a ne pravilo. Keynes je preda se postavio cilj da pronađe one parametre sustava kojima se može upravljati kako bi se privreda uspješno vodila k punoj zaposlenosti, dakle takvom privrednom stanju koje je daleko od kriza, sloma pa i socijalne re-volucije. Zbog toga možemo već sada reći da je Keynesova ekonomija - ekonomija potražnje, anti-deflatorna, antikrizna ekonomska politika.

Podsjećajući u svojim razmišljanjima počesto na Marxa, nije čudno da je Keynes došao do spoz-naje o potrebi zamjene profiterskog načina proizvodnje elementima društvene solidarnosti i etike. „U razvijenim, bogatim društvima nije samo marginalna efikasnost kapitala niža, nego su uslijed velike akumulacije prilike za investiranje manje povoljne, osim ako kamatna stopa ne padne dovoljno nisko. Osnovni pokretač proizvodnje je profit. Poduzetnik nastoji maksimizirati profit kada odlučuje o razini zaposlenosti. Zbog toga, uz datu razinu tehnologije, resursa i troškova proizvodnje po jedinici zaposle-nosti, razina zaposlenosti i u pojedinoj firmi i u industriji u cjelini ovisi o prihodu koji poduzetnik oče-kuje od date proizvodnje“ (Ibid., s. 24). Na razini pune zaposlenosti kada su investicije jednake štednji, kada je monetarna ponuda jednaka monetarnoj potražnji, a marginalni prihod jednak marginalnim troškovima, postoji ravnoteža između ponude i potražnje robe i kapitala. Nastavi li se proizvodnja na-kon te točke, poduzetnik će neizbježno gubiti. Zbog toga će se zalihe kapitala i razina zaposlenosti mo-rati smanjiti toliko koliko je potrebno da društvo dovoljno osiromaši da ukupna štednja postane ravna nuli, da se pojavi jaka oskudica kapitala. Obilje kapitala i obilje robe destimuliraju proizvodnju. Hiper-produkcija robe i profit ne idu ruku pod ruku. Na dugi rok kapital ne smije biti obilan ako se želi da marginalna efikasnost kapitala bude barem tolika kolika je kamatna stopa. Društvo s obiljem kapitala čija je marginalna efikasnost jednaka nuli suočilo bi se s negativnom marginalnom efikasnošću kapitala sa svakom dodatnom investicijom“ (Ibid., s. 217).

Marginalna efikasnost kapitala ovisi o više faktora, među njima i o kretanju cijena. Ma koliko se tvrdilo da je Keynesova ekonomija ekonomija antiinflatorna, to ne znači da je ona bez rasta cijena. Jesu li cijene u Keynesovoj ekonomiji stabilne ili nisu, jedno je od pitanja koja su izazvala dosta kontro-verzi među interpretatorima Keynesove ideje. Mislimo da je za sada dovoljno podsjetiti na jednu od de-terminanti cijena. Ona, opet, kao da podsjeća na neke od Marxovih pogleda o cijenama. Naime, Keynes napominje da je, mada se govori o produktivnosti kapitala, mnogo korektnije govoriti da kapital odba-cuje prihod tijekom svojega vijeka. Jedini razlog zbog kojega jedan oblik imovine (kapital) odbacuje prihod koji je veći od njegove cijene koštanja jest u tome što je on oskudan. Ako kapital postane manje oskudan, prihod će se smanjiti a da kapital ne postane manje produktivan. „Podržavam klasičnu dok-trinu da je sve što je proizvedeno, proizvedeno radom uz pomoć tehnike i prirodnih resursa čija cijena ovisi o oskudici ili obilju te rezultatu minulog rada koji je opredmećen u imovini koja također ima svoju cijenu u skladu s obiljem i oskudicom. Bolje je uzeti rad, uključujući i osobne usluge poduzetnika i nji-hovih asistenata, kao jedini faktor proizvodnje koji funkcionira pod datim okolnostima tehnike, prirod-nih izvora, opremljenosti kapitalom i efektivne potražnje“ (Ibid., s. 213). Ovo dakle, objašnjava zašto smo mogli uzeti jedinicu rada „unit labour“ kao jedinu fizičku jedinicu koju trebamo u našem ekonom-skom sustavu pored novca i vremena (Ibid., s. 214)

Kada je marginalna efikasnost kapitala jednaka nuli (MEC = 0), tada je profit jednak nuli (profit = 0) i privreda se dalje može kretati samo u dvama pravcima: u pravcu stagflacije ili u pravcu deflacije. Marx i Keynes spoznali su kako i zašto privreda dolazi u fazu sloma. Međutim, Marx je zaključio da je faza sloma neizbježna u okvirima kapitalističkog načina proizvodnje. Keynes je izabrao stagflaciju kao

- 45 -

bolje rješenje, zapravo on se opredijelio za takvu transformaciju društvenih odnosa koji bi mogli podr-žavati stagflaciju u okvirima kapitalizma. Ekonomska politika u fazi stagnacije izvodi se kontrapro-duktivnom „medicinom“' kao što je poticanje potrošnje, politika nižih kamatnih stopa i podizanje mar-ginalne efikasnosti kapitala. Pođimo redom.

1.2.3 Uloga potrošnje Ako je profit pokretač proizvodnje, marginalna efikasnost kapitala je njezin motor, a potrošnja,

odnosno efektivna potražnja je jedna od polaznih pretpostavki funkcioniranja ekonomije potražnje. „Efektivna potražnja je jednostavno agregatni dohodak (prihod) koji poduzetnik očekuje uključujući do-hodak koji će on prenijeti na ostale faktore proizvodnje. Funkcija agregatne potražnje dovodi u vezu razne moguće razine zaposlenosti s prihodima koje data razina zaposlenosti odbacuje. Efektivna po-tražnja je pozicija na funkciji agregatne potražnje koja postaje efektivna zato što zajedno s ponudom korespondira onoj razini zaposlenosti koja maksimizira poduzetnikova očekivanja profita“ (Ibid., s. 55). Razina zaposlenosti određena je pozicijom u kojoj se sijeku agregatna ponuda i agregatna potražnja. Funkcija agregatne potražnje stavlja u odnos datu razinu zaposlenosti s prihodima te razine zaposle-nosti. Prihodi se sastoje od dviju komponenata: potrošnje (C), tj. izdataka za potrošnju uz datu razinu zaposlenosti i izdataka za investicije (I) uz datu razinu zaposlenosti. Dakle:

Y = C + I (24)

Koji dio dohotka Y ide na C, a koliki dio ide na I, ovisi o više faktora. Između ostalih o: a) visini dohotka, b) o sklonosti potrošnji, c) o marginalnoj efikasnosti kapitala i c) o kamatnoj stopi. Dio dohotka Y koji će društvo odvojiti za potrošnju C ovisi: a) o visini dohotka, b) o objektivnim i c) o sub-jektivnim faktorima. U osnovne objektivne faktore Keynes ubraja:

− promjene u jedinici nadnice - wage unit, s napomenom da je C više funkcija realnog nego nominalnog dohotka. Kao prva aproksimacija može se uzeti da će porastom jedinice nadnice izdatci na C porasti, uz datu razinu zaposlenosti, u istoj proporciji (Ibid., s. 92)

− promjene u razlici između dohotka i neto dohotka − iznenadno uvećanje imovine − promjene u diskontnoj stopi, tj. promjene u relativnim cijenama robe danas i cijena robe sutra − promjene u fiskalnoj politici. Što se fiskalna politika više koristi kao metoda redistribucije

dohotka, sve više će rasti sklonost potrošnji (Ibid., s. 95) − promjene u očekivanjima sadašnje i buduće razine dohotka.

Završavajući analizu objektivnih faktora koji određuju sklonost potrošnji, Keynes napominje da u cjelini moramo računati s prilično stabilnom funkcijom ako smo prije toga eliminirali promjene u jedi-nici nadnice u odnosu na novac (Ibid.). Kada govori o subjektivnim faktorima koji utječu na sklonost potrošnji, Keynes razmatra osam motiva koji djeluju destimulativno na potrošnju: oprez, predviđanje, kalkulaciju, poboljšavanje, nezavisnost, poduzetnost, ponos, pohlepu. Subjektivni faktori variraju u skladu s promjenama institucionalnih i organizacijskih elemenata sustava određenog društva. Te se pro-mjene dešavaju na dugi rok. Zbog toga se faktori subjektivne prirode koji utječu na sklonost potrošnji mogu uzeti kao konstante. Kako je sklonost potrošnji stabilna funkcija, veličina agregatne potrošnje uglavnom ovisi o agregatnom dohotku. Međutim, jedan od fundamentalnih psiholoških zakona prema Keynesu jest da čovjek porastom dohotka uvećava potrošnju, ali ne toliko koliko raste dohodak. Prema tome, sve viša razina dohotka formirat će jaz između porasta dohotka i porasta potrošnje. Što je doho-dak veći, raskorak između dohotka i potrošnje ostaje veći. To znači da porastom dohotka raste štednja. Štednja je destimulator investicija.

Na slici 27 dohodak i output naznačeni su na apscisi i ordinati. Linija od 45° povezuje sve točke u kojima su ove veličine jednake. Vertikalna distanca između krivulje potrošnje C i linije 45° predstavlja

- 46 -

štednju. Porastom dohotka raste potrošnja, ali sporije od porasta dohotka. Kada se na krivulju C doda krivulja investicija I, dobiva se ukupna potražnja C + I koja predstavlja potražnju uz datu razinu zaposlenosti. Presjek linije 45° s krivuljom C + I određuje ravnotežnu razinu dohotka.

Slika 27

Cilj Keynesove ekonomije potražnje nije bilo koja razina ravnoteže, nego ona razina privredne

ravnoteže pri kojoj postoji puna zaposlenost. Budući da porastom dohotka dolazi do relativno sporijeg porasta potrošnje, onda teret postizanja cilja pune zaposlenosti mora preuzeti druga komponenta efektivne potražnje, a to je investicijska potrošnja.

1.2.4 Investicije Poduzetnik investira da bi ostvario profit. Marginalna efikasnost kapitala kriterij je kojim se on

rukovodi prilikom odlučivanja o investiranju. Što je marginalna efikasnost kapitala veća, to investicije odbacuju veći profit. „Marginalna efikasnost kapitala je stopa diskonta koja izjednačava sadašnju vri-jednost budućih prihoda projekta s troškovima projekta“ (Ibid., s. 125). Odnos između očekivanog pri-hoda na uloženi kapital i troškova zamjene takvog kapitala („replacement cost“), odnosno relacije iz-među očekivanog prihoda marginalne jedinice takvog kapitala i troškova proizvodnje takve jedinice predstavlja marginalnu efikasnost kapitala (Ibid.).

Marginalna efikasnost kapitala predstavlja odnos između očekivanih prihoda i troškova proizvod-nje. Marginalna efikasnost kapitala onakva kako ju je definirao Keynes gotovo je ista s tzv. koefici-jentom Q koji koristi Tobin. U Tobinovom koeficijentu Q nazivnik predstavlja troškove zamjene („re-placement cost“). To je tekuća cijena po kojoj se na tržištu može podići nova tvornica, tj. realizirati nova investicija. Brojnik predstavlja tržišnu vrijednost investicije ili mogući profit od prodaje inves-ticije. Naprimjer, „porast tržišne vrijednosti zgrade u odnosu na tekuće troškove izgradnje potiče izgra-dnju. Poticaj za proizvodnju dat je time što je tržišna cijena veća od troškova proizvodnje takve zgrade“ (Tobin 1982).

Porast ponude date robe ili date industrije izaziva opadanje marginalnog prihoda. Na jednoj strani zbog toga što porast ponude formira klimu obilja robe, tj. klimu hiperprodukcije, te na drugoj strani zato što daljnja proizvodnja utječe na porast cijena faktora proizvodnje.

Svaka investicija ima svoju marginalnu efikasnost kapitala. Ona ovisi o odnosu prihoda i troškova. Jednu od bitnih komponenata troškova predstavlja i kamatna stopa (i). Zbog toga se marginalna efikas-nost investicijskog projekta može definirati i kao kamata koja diskontira sadašnju vrijednost projekta na nulu. Tako se (m) definira kao (Branson-Litvack 1981):

- 47 -

n2 m)(1N R

m)(12 R

m11 R R1 CT - 0

++

+++

+++

++= (25)

Investicijski projekti mogu se rangirati po vrijednosti koeficijenta (m). Isto tako, projekti se mogu

rangirati i kriterijem sadašnje vrijednosti projekta. Kriterij sadašnje vrijednosti uveo je u ekonomsku analizu Fisher. On upotrebljava termin: stopa prinosa u odnosu na troškove. Ona predstavlja stopu po kojoj se računajući sadašnju vrijednost svih troškova i prihoda izjednačavaju troškovi i prihodi. Fisher ističe da će investiranje ovisiti o odnosu između sadašnje vrijednosti neto budućih prihoda i kamatne stope. Poticaj za investiranje postoji sve dotle dok je sadašnja vrijednost projekta veća od kamate.

Keynesova marginalna efikasnost kapitala, Fisherova stopa prinosa te Tobinov koeficijent Q imaju istu ulogu pri odlučivanju o izboru investicija. Investicijski projekt isplati se sve dotle dok je marginalna efikasnost kapitala veća od kamatne stope, sve dotle dok je interna stopa rentabiliteta (m) ili diskontna stopa veća od kamate.

Na ovome mjestu treba uvesti u razmatranje i nominalnu i realnu kamatu. Posebno zbog toga što s porastom monetarne mase treba očekivati porast proizvodnje, ali i porast cijena. Porast cijena djeluje povoljno na prihode. Porast cijena stimulira ulaganja. Porastom investicija rastu proizvodnja i zapos-lenost.

Na sl. 28 vidimo da porast investicija s I na I' uvećava dohodak s Y naY1. Porast monetarne ponude utječe na snižavanje kamatne stope. Ako je kamatna stopa niža, onda i marginalna efikasnost kapitala može biti niža. Opadanje marginalne efikasnosti kapitala leži u suštini kapitalističkog načina proizvodnje. Snižavanjem kamatne stope stvara se prostor za nove investicije i uz pad marginalne efikasnosti kapitala sve dotle dok je marginalna efikasnost kapitala veća od kamatne stope. U skladu s tim postaje jasnije da inflacija stimulira investicije i zaposlenost. Stimulativni efekt očekivanih viših cijena ne pojavljuje se zbog toga što raste kamatna stopa (to bi bio paradoksalan način podržavanja proizvodnje), nego zato što se relativno uvećava marginalna efikasnost datog kapitala. Ako bi kamatna stopa rasla usporedo s marginalnom efikasnošću kapitala, tada očekivani porast cijena ne bi bio stimulativan (Ibid., ss. 142–143).

Slika 28

Keynes je poznavao kategorije nominalne i realne kamate. On se opredijelio za očuvanje dispariteta između nominalne i realne kamate. U protivnom njegov mehanizam ne bi mogao funkcionirati. Keynes je protiv visoke kamate u vrijeme buma. To je bio njegov atak na neoklasične ekonomiste, a danas atak kejnzijanaca na monetariste. Monetaristi se drže pravila efekta likvidnosti i efekta cijena uvjereni da Gibsonov paradoks važi na dugi rok. Na slici 29 vidi se odnos između kamate i investicija. Niža kamata potiče investicije. Preko efekata na investicije ona potiče proizvodnju i zaposlenost. Znači da postoji vrlo bliska veza između kamatne stope i zaposlenosti. Pad kamatne stope potiče zaposlenost. Porast ka-matne stope obeshrabruje zaposlenost.

- 48 -

Slika 29

Slika 30

Slika 30 predstavlja tzv. realni sektor privrede. To je tržište robe. Krivulja I-S ima negativan nagib

budući da je niža i potiče I. Štednja S mora biti veća. Zbog toga i Y mora biti veće. Kamatna stopa je determinanta investicija. Ona postaje ključna determinanta zaposlenosti u uvjetima kada marginalna efi-kasnost kapitala opada i kada porast potrošnje zaostaje za porastom dohotka. Suprotno neoklasičarima, Keynes zastupa stav da kamata nije realni nego monetarni fenomen.

1.2.5 Kamatna stopa Prema neoklasičarima, kamata odražava odnose između štednje i investicija, tj. ponude i potražnje

kapitala. Prema Keynesu, štednja i investicije determinirane su sustavom. One nisu determinante sus-tava. Štednja i investicije posljedica su djelovanja determinanti sustava, kao što su: sklonost potrošnji, marginalna efikasnost kapitala i kamata. Kamata je monetarni fenomen. Ona se formira na tržištu novca. Visina kamatne stope ovisi o odnosu između ponude i potražnje novca. Potražnju novca Keynes analizira pod terminom preferencija likvidnosti. Pri tome kamata je nagrada za odricanje od likvidnosti za određeno vremensko razdoblje. Ona nije cijena koja dovodi do ravnoteže ponudu i potražnju resursa za investicije. To je cijena koja usklađuje ponudu i potražnju novca. Ako je kamata niža, potražnja za gotovinom će biti veća od ponude. Ako kamata raste, pojavit će se višak gotovine (Ibid., s. 167). Količinu novca u prometu, zajedno s preferencijom likvidnosti, određuje razina kamatne stope. Ako je (Ms ) monetarna ponuda, (LP) – funkcija preferencije likvidnosti, a (i) kamata, tada imamo da je

Ms = LP (i) (26)

U razmatranju problematike preferencije likvidnosti Keynes promatra dvije funkcije novca. Jedna funkcija novca je funkcija novca kao prometnog sredstva. Ona formira tzv. transakcijsku potražnju za novcem. Druga funkcija novca je funkcija novca kao blaga. Potražnja za novcem u funkciji blaga javlja se zbog neizvjesnosti o visini buduće kamatne stope. Pojedinac koji vjeruje da će buduća kamata biti iznad tržišne kamate, ima razloga držati gotovinu (Ibid., s. 170.). Umjesto da investira danas, on može investirati sutra kada cijena vrijednosnih papira bude niža. Kada cijena vrijednosnih papira bude niža, tada je prihod na iste papire viši.

Funkcija preferencije likvidnosti sastoji se od dvaju segmenata: a) transakcijske potražnje za nov-cem uz koju ruku pod ruku ide potražnja za novcem u funkciji rezervi za slučaj rizika i b) špekulativne potražnje za novcem.

Na slici 31 predstavljen je odnos između monetarne ponude i monetarne potražnje. U desnom gor-njem kvadrantu prikazana je špekulativna potražnja za novcem kao funkcija kamatne stope. Kvadrant II predstavlja transakcijsku potražnju za novcem kao funkciju dohotka. Monetarna ponuda prikazana je relacijom Ml—M2.

- 49 -

Slika 31

Na slici 32 prikazana je krivulja LM. Nagib krivulje LM odražava činjenicu da uz višu razinu dohotka raste transakcijska potražnja za novcem. Tada manje novca ostaje za špekulativne svrhe. Da bi se utjecalo na špekulante da drže manje nezaposlenog novca, kamata mora porasti (Johnson 1962). S definicijom i determinacijom kamatne stope Keynes je zaokružio svoj model. U njemu uz date faktore proizvodnje, monetarnu (potražnju) marginalnu efikasnost kapitala i sklonost potrošnji, s porastom mo-netarne ponude Ms dolazi do snižavanja kamate (i). Niža kamata potiče investicije baš zbog toga što se formira povoljniji odnos između marginalne efikasnosti kapitala i kamatne stope. Snižavanjem kama-tne stope stopa diskontiranja budućih prihoda smanjuje se. Veći broj investicijskih projekata postaje unosan.

Slika 32

Porast investicija utječe na porast efektivne potražnje, a posebno investicijske potražnje. Potražnja stimulira proizvodnju i zaposlenost. Na putu privrede od nepune zaposlenost k punoj zaposlenosti efekti porasta monetarne mase i pada kamatne stope pokazuju se prije svega u porastu proizvodnje. Međutim, efekti su vidljivi i u porastu cijena. Utjecaj porasta monetarne ponude na kamatu i zaposlenost može se prikazati ovako:

CB →1) Ms i iđđ →2) I → 3) C + I + G →4) Y. Veza 1) pokazuje akcije središnje banke(CB) k povećanju monetarne ponude (Ms) i snižavanju

kamatne stope (i). Veza 2) označava utjecaj kamate na investicije (I). Veza 3) pokazuje da su investicije dio agregatne potražnje. Veza 4) predstavlja multiplikator.

- 50 -

Na slici 33 prikazan je utjecaj porasta monetarne mase na kamatnu stopu. Uz datu početnu razinu GNP i cijenu (p) monetarna potražnja je prikazana krivuljom MD. Monetarna ponuda je prikazana kri-vuljom MoSo. Porast Ms pomiče krivulju Ms udesno od MoSo na M1S1. Monetarna ponuda je porasla od 300 mlrd.$ na 320 mlrd.$. Kamatna stopa se snizila sa 6% na 5%. Kamata je elastična na promjene monetarne ponude. Veza 2) prenosi pad kamate na porast investicija za 50 mlrd$. Veza 3) sugerira da porast investicija za 50 mlrd.$ pomiče krivulju C + I + G na C + I1 + G. Veza 4) predstavlja multi-plikator investicija.

Slika 33

Multiplikator investicija je recipročna vrijednost granične sklonosti štednji. On pokazuje za koliko jedinica će se uvećati dohodak (Y) ako se investicije uvećaju za jednu jedinicu. U našem primjeru multiplikator je 2,5. Multiplicirajući 50 mlrd.$ s 2,5, dobiva se efekt porasta dohotka od 125 mlrd.$ (slika 34).

Na slici 35 ravnoteža između ponude i potražnje ostvarena je na visini 2000 GNP i na razini cijena od 100. Nova ravnoteža između ponude i potražnje uspostavljena je na razini GNP od 2100 mlrd$ i uz razinu cijena 103 (Baumol-Blinder 1979).

Slika 34 Slika 35

- 51 -

Keynesova ekonomija kreće se k punoj zaposlenosti. Zbog toga će se efekti porasta monetarne po-nude i snižavanja kamatne stope pokazati dvojako. Oni su vidljivi u porastu proizvodnje i dohotka. Potom se iskazuju u porastu cijena. Porast cijena je utoliko sporiji i utoliko manje primjetan ukoliko je privreda udaljenija od razine pune zaposlenosti. Efekti porasta monetarne ponude na porast proizvodnje i porast cijena mogu se prikazati primjerom kako slijedi: porast monetarne ponude za 20 mlrd. uvećava agregatnu potražnju za 125 mlrd. $ (pomak od Do - Do na D1 - D1). Nova točka ravnoteže između ponu-de i potražnje je točka B (pomak od E na B). GNP je veći za 100 mlrd $ uz porast cijena za 3% (100 -103). Ako usporedimo sliku 34 sa slikom 35, možemo vidjeti da GNP nije veći za 125 mlrd. $ nego za samo 100 mlrd. $ Porast cijena destimulirao je potražnju i u odgovarajućem omjeru je umanjio poticaj proizvodnji.

Kada privreda dođe na razinu pune zaposlenosti, daljnji porast monetarne mase, odnosno svaki novi pokušaj stimuliranja investicija, uključujući i fiskalnu politiku, ima isključivo inflatorne efekte. Efekt na porast zaposlenosti svakako je minoran, zapravo ne postoji. Prema monetaristima, mogli bi se očekivati negativni efekti inflacije. Ni Keynes nije zaboravio napomenuti nekoliko puta čisto inflatorne efekte poticanja investicija na razini pune zaposlenosti (Ibid., s. 118). Sličan efekat imat će poticanje investicija fiskalnom politikom. Javni radovi naprimjer mogu zbog porasta monetarne potražnje (porast transakcijske potražnje za novcem zbog porasta cijena i dohotka) dovesti do porasta kamatne stope. Viša (i) će tada destimulirati privatne investicije i izazvati kontraefekte na ukupnu zaposlenost (Ibid., s. 119). Radi se o već spomenutom „cronjding out“ efektu. Možemo reći da se ovaj efekt pokazuje tim više što je privreda bliža razini pune zaposlenosti. Prije te razine može se govoriti o tome da će „cronj-ding in“ efekti biti veći. „Croding in“ efekt opravdava kombiniranu primjenu monetarne i fiskalne politike u kejnzijanskoj ekonomskoj politici.

Slika 36

Slika 36 pokazuje put privrede k stagflaciji. Keynesova ekonomska politika usmjerena je na sniža-

vanje kamatnih stopa. Što je kamatna stopa niža, to je i diskontna stopa niža. Što je diskontna stopa niža, veći broj investicijskih projekata postaje rentabilan. Što je veći broj investicijskih projekata ren-tabilan, veća je proizvodnja. Porastom proizvodnje povećava se zaposlenost. Tako investicije nose teret porasta zaposlenosti zbog toga što sklonost pojedinaca potrošnji relativno opada s porastom dohotka. Međutim, stimulacija investicija porastom monetarne ponude može dovesti privredu u stanje stagflacije, odnosno trajne inflacije, kako je to pisao Keynes.

- 52 -

Slika 37

Na slici 37 porast cijena od 100 do 104 ilustrira proces inflacije potražnje. Visina inflacije velikim dijelom ovisi o nagibu krivulje ponude. Na slici 37 vidimo vremensku dimenziju procesa. Na početku proizvodnja raste izrazito, dok cijene rastu sporije – gotovo miruju. Ekonomija se kreće od točke E do točke C. Kako potražnja prelazi ponudu na više tržišta (naprimjer tržišta sirovine i radne snage), cijene počinju rasti i privreda ide od točke C k točki B. Inflacija već negativno utječe na ukupnu potražnju. Proizvodnja zbog toga počinje opadati s točke B na točku A. Položaj privrede od točke B k A predstavlja stagflaciju, tj. porast cijena uz pad prozvodnje.

Nevolje Keynesove ekonomije ovdje počinju. Inflacija u uvjetima kapitalističkog načina proiz-vodnje, dakle profiterske ekonomije, destimulira investicije zbog toga što:

- porastom cijena opada potražnja, - troškovi proizvodnje su porasli pa se snizila marginalna efikasnost kapitala i - načelo na jednak kapital jednak profit i dalje važi. Težeći zaštiti svojega kapitala, vlasnici kapitala bježe iz investicija u druge oblike imovine (nekret-

nine, zlato i sl.), čime dalje stimuliraju potražnju, ali ne i proizvodnju. Porast cijena bez porasta proiz-vodnje izaziva u javnosti nesigurnost. Sklonost ka akumulaciji gotovine raste. Ona može dovesti do potpune preferencije gotovine. U tom slučaju bilo kakav porast monetarne mase više ne može izazvati pad kamatne stope. Cjelokupni porast iskazuje se u kumuliranju gotovine u rukama pojedinaca. To je vrijeme kada cijene vrijednosnih papira (dionica) padaju. Vlasnici tih papira prodaju ih zbog toga što:

− investicije više nisu unosne, − svaka nova investicija nosi gubitak i − gotovina postaje preferencija pojedinca.

Nastaje „liquidity trap“. Keynes je poznavao „liquidity trap“, ali više kao teoretsku mogućnost

(Ibid., s. 173.). Na drugoj strani, Friedman smatra da je Keynesova teorija ekonomske politike prven-stveno i nastala radi toga da se prevlada „liquidity trap“ (Hadjimichalakis 1982). Da bi izbjegao „liqui-dity trap“, Keynes prihvaća i takve investicije, radove, koje nemaju profitonosni karakter. Bolje i takve investicije nego nikakve. Bolje je graditi piramide i slične spomenike nego povećavati kamatnu stopu. Visoka kamama stopa u fazi buma za Keynesa je bila ludost. „Visoka kamata bi onemogućila da bum dulje traje. Pravi lijek za trgovinski ciklus nije u napuštanju buma i držanju privrede u polukrizi (polu-slomu) nego u izbjegavanju sloma i držanju privrede permanentno u fazi kvazi-buma“ (Keynes 1936, s.

- 53 -

322.). Ovo zbog toga što se prema Keynesu, kao i prema Marxu, ne radi o hiperprodukciji u smislu preobilja robe u odnosu na potrebe društva. Radi se o hiperprodukciji u smislu preobilja ponude i proiz-vodnje koja se više ne može odvijati uz realizaciju profita (Ibd., s. 323). „Zbog toga porast kamatne sto-pe kao lijek za prolongirano razdoblje abnormalno visokih novih investicija pripada onoj vrsti lijekova koja liječi bolest ubijajući pacijenta“ (Ibid., s. 323.)

Stav monetarista je suprotan. Oni polaze od toga da uz nisku kamatu i inflaciju nije moguće više unosno investirati. Radi stabilizacije privrede oni predlažu porast kamatne stope. Tko je u pravu? Marx smatra da se faza prekomjerne proizvodnje mora završiti slomom i obezvrjeđenjem kapitala. Keynes također govori o problemu viška kapitala i padu marginalne efikasnosti kapitala. On želi stagflacijom (prolongiranim bumom) zadržiti kapitalizam, ali takav kapitalizam u čijoj osnovi više nije profiterska ekonomija. Je li to moguće?!

1.2.6 Krize Strah od kriza i revolucije kod Keynesa je bio veoma izražen. Krize nastaju zbog nedovoljne

potrošnje. Keynes je pristalica koncepta nedovoljne potrošnje kao uzročnika krize. Pri tome, kao što smo vidjeli, sklonost potrošnji je takva da potrošnja raste s porastom dohotka, ali sporije. Porastom dohotka (Y) raste i štednja. Zbog toga Keynes antikriznu, anticikličku terapiju prebacuje (oslanja) na drugi segment potrošnje – investicijsku potrošnju. Investicijska potrošnja mora kompenzirati nedovo-ljnu osobnu potrošnju (C). Investicijska potrošnja stimulira se mjerama monetarne politike i politikom kamatnih stopa.

I pored svega toga marginalna efikasnost kapitala opada. Ona opada zbog obilja kapitala, tj. zbog obilne ponude robe, zbog porasta cijena koji destimulativno djeluje na potražnju i zbog porasta troškova proizvodnje. Koeficijent (Q) snižava se do razine 1, a marginalna efikasnost kapitala na nulu (MEC = 0). Marginalna efikasnost kapitala izjednačava se s kamatom. Kamatna stopa nikada ne može biti jednaka nuli. Kada bi kamatna stopa bila jednaka nuli, tada bi i diskontna stopa morala biti jednaka nuli. U tom slučaju očekivani prinos investicija bio bi ravan troškovima investicija.

Keynes ističe da je opadanje marginalne efikasnosti kapitala, a time i investicija, osnovni problem koji dovodi do kriza, odnosno trgovinskih ciklusa. Pod cikličkim kretanjima privrede Keynes misli da „sustav ide fazom prosperiteta. Snage koje potiču sustav su u početku jake, a imaju i kumulativni efekt jedne na druge. One postupno gube snagu dok u jednom trenutku ne budu zamijenjene snagama koje djeluju u suprotnom pravcu“ (Ibid., s. 314). Poseban fenomen trgovinskog ciklusa su krize. Iz faze pro-speriteta naglo se prelazi u fazu krize, dok se iz faze krize postupno prelazi u fazu uspona — ako je tr-žišni mehanizam uopće u stanju da izvuče privredu iz krize na automatski način.

Prema Keynesu, bitni uzročnik kriza nije porast kamatne stope, nego je nagli kolaps marginalne efikasnosti kapitala. „Kasne faze buma karakteriziraju optimistička očekivanja o budućim prihodima na kapitalna dobra, očekivani prihod je toliko jak da je dovoljan da kompenzira rastuće obilje kapitala, rastuće troškove proizvodnje i verojatni porast kamatne stope. Tržište kapitala, tj. tržište vrijednosnih papira, suočeno s činjenicom pada prihoda nakon tolikih optimističkih očekivanja naglo reagira. Prefe-rencija k likvidnosti raste, a zbog toga i kamatna stopa. Pad marginalne efikasnosti kapitala i porast kamatne stope destimuliraju nove investicije. Na početku sloma postoji obilje suvišnog kapitala, kapi-tala čija je marginalna efikasnost čak negativna. Vremensko razdoblje koje mora proteći prije nego što se pojavi oskudica kapitala kroz njegovo obezvrjeđivanje, a koja bi podigla marginalnu efikasnost ka-pitala, jest stabilna funkcija prosječne trajnosti kapitala u datoj epohi i normalne stope rasta te epohe“ (Ibid., s. 319.)

Kapital se rasprodaje. Zalihe robe rasprodaju se uz niske cijene. Pad marginalne efikasnosti ka-pitala ugrožava sklonost potrošnji. Vlasnici kapitala koji su poslovali s kreditima ostaju bez novca. Kri-

- 54 -

za se teško može ublažiti reduciranjem kamatne stope. Briga o investicijama ne može se više ostaviti u privatnim rukama (Ibid., s. 320.).

Prema Keynesu, do nedovoljne potrošnje dolazi ponajviše zbog opadanja marginalne efikasnosti kapitala. Marginalna efikasnost kapitala opada zbog hiperprodukcije koja formira nižu razinu ukupne potražnje i višu razinu ukupnih troškova proizvodnje. Kriza predstavlja proces obezvrjeđivanja kapitala. Proces obezvrjeđivanja kapitala stvara pretpostavke oskudice kapitala, pa prema tome i pretpostavke za porast njegove marginalne efikasnosti. Kriza se teško može korigirati automatski, posebno ne samoni-cijativom privatnog sektora. Pri tome politika visokih kamatnih stopa može biti posebno destruktivna. Keynes ekonomskom politikom želi djelovati preventivno. Zbog toga se zalaže za ekspanzivnu mone-tarnu i fiskalnu politiku još prije nego izbije kriza. On želi fazu buma pretvoriti u trajni bum, u trajnu stagflaciju.


U otvorenoj ekonomiji interna i eksterna ravnoteža postoje onda kada je proizvodnja jednaka potrošnji, tj. kada je:

Y = A (27)

te kada su investicije jednake štednji:

S = I (28)

i kada je izvoz jednak uvozu:

X = M (29)

Ako X—M predstavljaju platnu, odnosno trgovinsku bilancu, ona će biti uravnotežena u slučaju kada su u ravnoteži štednja i investicije, tj. kada je:

X —M = S —I (30)

U tom kontekstu deficit platne bilance označava da su investicije veće od štednje, odnosno da je apsorpcija veća od dohotka. Analizirajući Keynesovu misao, Hary Johnson dolazi do sljedećeg reda ka-uzalnosti: kamatna stopa je funkcija monetarne ponude i monetarne potražnje, razina investicija je funk-cija kamatne stope i marginalne efikasnosti kapitala, razina dohotka i potrošnje su funkcije investiranja i sklonosti štednji. Prema tome, Keynesov sustav je međuovisan sustav. Sve varijable utječu jedna na drugu. U povratnoj sprezi monetarna potražnja je funkcija dohoka, koji opet ovisi o sklonosti investira-nju i štednji (Johnson 1962). Iz jedne jake međuzavisnosti sustava možemo dalje promatrati relacije relevantnih varijabli za ravnotežu sustava. Na jednoj strani možemo promatrati relaciju S- I u funkciji kamatne stope, I-S (analiza), a na drugoj strani relaciju Y-i (dohodak – kamatna stopa) pri kojoj će mo-netarna potražnja biti jednaka monetarnoj ponudi L-M (analiza).

Ravnoteža I-S predstavlja ravnotežu realnog sektora ekonomije, dok ravnoteža L-M predstavlja ravnotežu monetarnog sektora ekonomije. Iz navedenih relacija i ravnotežnih stanja Johnson dolazi, na načelima Walrasovog zakona, do sljedećeg zaključka: ako je tržište robe u ravnoteži, onda ravnoteža na jednom od preostala dva tržišta (tržištu novca i tržištu kapitala) podrazumijeva i ravnotežu na trećem tržištu (tržištu kapitala i tržištu novca).

Ako sada reinterpretiramo Keynesovu misao s pozicija suvremenih teorija platne bilance, možemo zaključiti da neravnoteža na tržištu novca može izazvati neravnotežu na tržištu robe pa i neravnotežu platne bilance. Prema apsorpcijskom pristupu teoriji platne bilance, deficit platne bilance rezultat je veće potrošnje od raspoloživih mogućnosti (dohotka). Apsorpcijski pristup platnoj bilanci izvodi se iz dobro poznatog sustava makroekonomskih jednadžbi:

- 55 -

Y = C + I + G + (X – M) (31)

Agregiramo li različite oblike potrošnje C, I, G, i nominiramo li ih kao ukupnu apsorpciju A, dolazimo do nove jednadžbe za otvorenu privredu:

Y = A + (X – M) (32) Daljnjim sređivanjem jednadžbe dolazimo do toga da je:

(X – M) = Y – A (33)

Lijeva strana jednadžbe (X – M) predstavlja platnu bilancu. Desna strana jednadžbe (Y – A) predstavlja odnos između raspoložive domaće proizvodnje (dohotka) i potrošnje. Jednadžbu možemo napisati i na slijedeći način:

PB = Y – A. (34)

Prema tome, ako se domaća apsorpcija kreće u okvirima domaće proizvodnje i raspoloživih mogućnosti, platna bilanca će biti uravnotežena. Deficit platne bilance pokazuje da zemlja troši više od vlastitih mogućnosti. Kada je apsorpcija manja od vlastite proizvodnje, zemlja ima suficit platne bilance koji može plasirati u inozemstvo. Nacionalna privreda tada izvozi kapital.

Na postavkama Keynesove ekonomske misli, a posebno na načelima multiplikatora investicija za zatvorenu ekonomiju, Machlup je 1942. formirao teoriju vanjskotrgovinskog multiplikatora. U sklopu te teorije došlo je do značajnog zanemarivanja monetarnih faktora uz istodobno apostrofiranje realnih faktora. U teoriji vanjskotrgovinskog multiplikatora Machlup je pošao od sljedećih pretpostavki:

− od pretpostavke o nepunoj zaposlenosti, − od pretpostavke o stabilnim cijenama, − od pretpostavke o stabilnim kamatnim stopama, − od pretpostavke o stabilnim deviznim tečajevima i − od pretpostavke o stabilnim nadnicama.

Teorija i mehanizam vanjskotrgovinskog multiplikatora polazi od značenja agregatne potražnje za nacionalnu privredu. Pri tome izvoz, odnosno inozemna potražnja potiče razvoj. Uvoz predstavlja odljev dohotka. On svodi prethodni suficit platne bilance, izazvan autonomnim izvozom, u uže okvire, odnosno vodi ravnoteži platne bilance. Iz početnog stanja interne ravnoteže S = I i eksterne ravnoteže X = M privreda djelovanjem multiplikatora dolazi u novo stanje ravnoteže na višoj razini dohotka. Pri tome je uvjet nove ravnoteže:

Porast (I) + porast (X) = porast (S) + porast (M) (35)

Nakon ove konstatacije, a koristeći postavku Walrasovog zakona i polazeći od mehanizma multi-plikatora, mogli bismo doći do sljedećih zaključaka: ako je X = M, tj. ako je platna bilanca u ravnoteži u vremenu, tj. kada su se efekti djelovanja multiplikatora iscrpili te ako su u ravnoteži štednja i inves-ticije (S = I), onda bi u ravnoteži moralo biti i tržište novca, tj. monetarna ponuda i monetarna potražnja Ms = Md.

Machlup (1973, s. 40).) napominje da se proces uspostavljanja ravnoteže između robnih fondova, odnosno ravnoteže Ms i Md, uspostavlja postupno tijekom razdoblja djelovanja vanjskotrgovinskog multiplikatora. Prema teoriji vanjskotrgovinskog multiplikatora, stanje platne bilance određeno je razi-nom i promjenama dohotka, te graničnim sklonostima potrošnji, štednji i uvozu. Ova teorija zanemaruje ulogu Ms i Md te ulogu kamatne stope. Machlup napominje da bi promjene Ms i kamatne stope mogle imati određeni utjecaj na internu i vanjsku ravnotežu, ali usprkos tomu zanemaruje takve promjene. Međutim, ako se pođe od pretpostavki o stabilnim nadnicama, cijenama i kamati, onda se gubi dina-mika sustava, dolazi se, po našem mišljenju, u zabludu. Između ostaloga, ne može se odgovoriti na pita-

- 56 -

nje: kako zemlja može uopće trošiti više od svojih mogućosti bez sudjelovanja monetarnih faktora, odnosno monetarne ekspanzije?

Slika 38 prikazuje ravnotežu nacionalne privrede. Krivulja indiferencije Y0 tangenta je na krivulji proizvodnih mogućnosti T – T u točki A. U točki A, tj. na toj razini ukupne proizvodnje, nacionalna privreda proizvodi 0 – E količinu domaćih proizvoda i A – E količinu vanjskotrgovinskih proizvoda. Pod vanjskotrgovinskim proizvodima (robom) mislimo na proizvode koji se uključuju u međunarodnu razmjenu. Promjene relativnih cijena domaćih i vanjskotrgovinskih proizvoda dovoljne su da neki pro-izvod, do tada orijentiran na domaće tržište, postane vanjskotrgovinski. Krivulja 1-1 predstavlja rela-tivni odnos između cijena domaćih i vanjskotrgovinskih proizvoda.

Slika 38

Slika 39

Slika 39 prikazuje stanje neravnoteže nacionalne privrede. Precijenjenošću nacionalne valute cijene domaćih prozvoda porasle su (krivulja 2-2). U slučaju precijenjenosti valute vanjska vrijednost valute, odnosno cijena po kojoj se nacionalna valuta konvertira u valutu zemalja B viša je od kupovne snage nacionalne valute. Kupovna snaga domaće valute niža je u razdoblju t1 u odnosu na razdoblje t0 zato što su porasle cijene u zemlji. Domaće cijene dakle nisu stabilne. Precijenjenošću valute stimulirana je proizvodnja za domaće tržište, a destimulirana proizvodnja za izvoz. Faktori proizvodnje, ako su mobi-lni, kreću se k proizvodnji domaćih proizvoda. Potrošnja na drugoj strani preferira vanjskotrgovinska dobra koja su jeftina. Uvoz je jeftiniji od domaće proizvodnje. Zbog toga nastaje deficit trgovinske bi-lance C-D, ali i višak proizvodnje domaće robe D-B.

Devalvacija ispravlja precijenjenost nacionalne valute. Međutim, cijene su nefleksibilne na dolje. Drugim riječima, cijene na domaćem tržištu ne mogu se sniziti. Međutim, mogu se devalvacijom povi-siti cijene vanjskotrgovinske robe. Nakon devalvacije uvoz postaje skuplji, dok izvoz postaje atraktiv-niji izraženo u nacionalnoj valuti. Atraktivnost proizvodnje za izvoz pokreće faktore proizvodnje u pro-izvodnju za izvoz. Smanjuje se proizvodnja domaćih dobara. Na drugoj strani, skuplji uvoz destimulira uvoznu potražnju, pa se potražnja orijentira na domaće proizvode. Rješavanjem problema deficitarne platne bilance otvara se problem interne nestabilnosti. Potrošnja se svodi u realne okvire i, štoviše, mo-že postati nedovoljna da stimulira proizvodnju domaće robe. Dakle, deficit platne bilance nastaje zbog veće monetarne ponude u odnosu na monetarnu potražnju. Devalvacija je metoda platnobilančnog pri-lagođavanja koja potiče proces usklađivanja ponude i potražnje novca. Ona deflacionira domaće izdatke i na taj način smanjuje realnu kupovnu snagu rezidenata. U uvjetima inflacije i nefleksibilnosti cijena i nadnica na dolje realna kupovna snaga rezidenata može se smanjiti porastom cijena u zemlji. Devalva-cija izaziva porast cijena u zemlji. Time se potrošnja usklađuje s proizvodnjom.

Jesu li u Keynesovom sustavu cijene doista stabilne, kako naprimjer misle Johnson, Machlup i drugi ili su one fleksibilne na više?

- 57 -

1.2.8 Rezime

Kod neoklasičnih ekonomista stanje privredne ravnoteže obilježeno je ravnotežom na tržištu robe i tržištu kapitala. Ponuda je jednaka potražnji, a štednja je jednaka investicijama uz datu kamatnu stopu. Marginalni prihod jednak je marginalnim troškovima, marginalni prihod rada jednak je marginalnom trošku rada, tj. realnim nadnicama. Ekonomija je na razini pune zaposlenosti. Sayov zakon tržišta važi. U Keynesovoj ekonomiji stanje privredne ravnoteže obilježeno je ravnotežom ponude i potražnje na tržištu robe, krivulja I-S, ravnotežom ponude i potražnje na tržištu novca, krivulja L-M, uz datu kamatnu stopu. Marginalni prihod jednak je marginalnim troškovima, dok je marginalni prinos rada jednak marginalnim troškovima rada, tj. realnoj nadnici. Ekonomija je na razini pune zaposlenosti.

U čemu je onda razlika? Bitna razlika je u tome što je, prema Keynesu, stanje pune zaposlenosti teoretska konstrukcija, specijalan slučaj. Opći slučaj je nepuna zaposlenost. Tada ni Sayov zakon tržišta ne vrijedi. Pored toga, kamata nije realni fenomen koji usklađuje ponudu i potražnju štednje i investicija. Kamata je monetarni fenomen koji se određuje na tržištu novca.

Ako je nezaposlenost opći slučaj, onda to znači da neoklasičari nemaju teoriju zaposlenosti. Oni pretpostavljaju punu zaposlenost. Prema Keynesu, neoklasičari nemaju ni teoriju kamate. Ona je u njihovom sustavu neodređena. U njegovom sustavu kamata je određena ponudom i potražnjom novca. Ona određuje odnose štednje i investicija, pa prema tome i dohotka i zaposlenosti.

Kod neoklasičara porast cijena vršio je redistribuciju dohotka od rentijera k poduzetnicima. On je stimulirao investicije. U Keynesovoj teoriji ekonomske politike cijene izgledaju stabilne. Nadnice izgledaju također stabilne. Kod neoklasičara fleksibilnost nadnica na niže dovodi do ravnoteže ponude i potražnje radne snage. Keynesove nadnice su nefleksibilne na dolje. Ili to tako samo izgleda. Ovo pitanje razmatra i Friedman kada analizira Keynesa. On ne prihvaća rigidnost nadnica kod Keynesa.

Ponuda i potražnja imaju važnu ulogu kod neoklasičara. Ponuda i potražnja imaju veliku ulogu i kod Keynesa. Ponuda i potražnja novca određuju kamatnu stopu. Ponuda i potražnja kapitalnih dobara određuju cijenu kapitala. Ponuda i potražnja radne snage određuju realne nadnice. Nominalne nadnice su fiksne. Dakle, ponuda i potražnja su u krajnjoj instanci veoma značajne za Keynesovu ekonomiju po-tražnje. Zbog toga što Keynes konstruira model ekonomske politike na razini nepune zaposlenosti, efekt na porast cijena nije toliko vidljiv. Ali, zato Keynes ne zaboravlja napomenuti da prirast potražnje (po-sebno investicijske) na razini pune zaposlenosti ima isključivo inflatorni karakter.

Napomene koje smo učinili na početku ovoga poglavlja, a koje se odnose na ulogu jedinice nadnice i jedinice rada, dolaze do izražaja kada se promatraju s aspekta djelovanja ponude i potražnje, tj. s aspe-kta cijena. Naime, vidjeli smo da Keynesov poduzetnik teži maksimizaciji profita. On angažira radnu snagu do točke kada su marginalni prinosi radne snage (rada) jednaki marginalnim troškovima rada, tj. realnoj nadnici. Ostali su faktori proizvodnje konstantni. To omogućava da s porastom obujma angaži-rane radne snage raste dohodak, ali uz opadajuće prinose ih rastuće troškove. Zbog toga krivulja margi-nalnog prinosa rada ima negativan nagib (slika 40).

Uz opadanje marginalnog prinosa rada (MPL) kod neoklasika je moralo doći do snižavanja nadnica. Keynes polazi od fiksnih nominalnih nadnica. Zbog toga mora deflacionirati, umanjiti, realne nadnice porastom cijena, tj. inflacijom. Da bi se poduzetniku isplatilo angažiranje radne snage, realne nadnice moraju se sniziti. Na osnovi pravila maksimizacije profita: marginalna produktivnost rada jednaka je realnoj nadnici MPL=W/WP dobivamo rezultat da zaposlenost raste (pada) ako je, i samo ako je, stopa promjene cijena delta P/P veća (manja) od stope promjena nominalne nadnice deltaW/W. Jednostavnije rečeno, u uvjetima fiksnih nominalnih nadnica zaposlenost raste samo onda ako cijene ra-stu. Ova razmišljanja vode nas do suštine Keynesove teorije ekonomske politike koju on nije ekspli-citno naglasio. Štoviše, moguća su i drukčija razmišljanja. Radi se o tezi stabilnosti cijena i nedovoljnoj potrošnji.

- 58 -

Slika 40

Poznato je da cijene rastu onda kada je potražnja veća od ponude. Potražnja može biti veća od

ponude ako je monetarna masa veća od monetarne potražnje ili ako se ekonomija zaduži u inozemstvu. Ako je potražnja veća od ponude robe, cijene rastu. Porastom cijena opada realna nadnica. Snižavanjem realne nadnice snižavaju se troškovi proizvodnje i potiče marginalna efikasnost kapitala. Time se for-mira veća potražnja za radnom snagom. Više se investira, a dohodak se uvećava. Raste i zaposlenost, ali na višoj razini dohotka i na višoj razini cijena.

Ako sklonost potrošnji raste sporije od porasta dohotka, onda investicijska aktivnost dobiva poticaj porastom cijena. Kreditnom ekspanzijom formira se nova efektivna potražnja. Potrošnja ne bi mogla biti stimulator proizvodnji ako bi bila nedovoljna. U isto vrijeme ne bi se moglo dogoditi da se pojavi deficit platne bilance. Zbog svega toga čini se da je između neoklasičara i Keynesa najveća razlika u polaznim postavkama i postavljanju modela funkcioniranja privrede. Obje teorije su iste u uvjetima pu-ne zaposlenosti i služe se istom logikom kada govore o porastu zaposlenosti: uloga realnih nadnica, marginalne produktivnosti rada, fiksnosti ostalih faktora proizvodnje, uloga cijena.

Neoklasičari polaze od pune zaposlenosti i više se bave pitanjima raspodjele dohotka. Keynes po-lazi od nepune zaposlenosti i više se bavi pitanjem kako doći do pune zaposlenosti. U tom smislu Key-nesovu ekonomsku misao više bismo tretirali kao teoriju ekonomske politike nego kao čistu ekonomsku teoriju. To sugeriše i suština njegove koncepcije: potrebno je stimulisati i aktivirati ukupnu efektivnu tražnju (opštu kupovnu moć) i tako uticati na povećanje proizvodnje i ponudu roba. Odlučujući značaj u tome imaju investicije: što su veće investicije i što je veća njihova efikasnost, veće su granice i tempo rasta proizvodnje. Država može djelovati na investicije ili putem regulisanja kamatne stope, ili njihovim usmjeravanjem na društvene radove. Keynesova teorija pretpostavlja aktivnu ekonomsku ulogu države. Ona ignoriše „svemoguću samoregulativnost tržišta“, zbog neizvjesnosti, rizika i mogućih špekulacija.

Za razliku od Saya, koji je smatrao da proizvodnja sama formira dohotke i tražnju, Keynes je tvrdio da dohoci nijesu jednaki tražnji, nego je po pravilu premašuju. Cijene se ne mijenjaju tako brzo, one ne uspijevaju podići tražnju i uravnotežiti je sa ponudom, pa je neophodna državna intervencija. On je okrenuo raniju formulu: ponuda ne stvara tražnju, nego obratno, tražnja stvara sopstvenu ponudu. Ukupna tražnja je jednaka realnom obimu nacionalne proizvodnje roba koje su potrošači (stanovnici, preduzeća i vlada) spremni kupiti pri datom nivou cijena. Rast ukupne tražnje koče dva faktora: psi-hologija potrošača (s porastom dohotka raste sklonost ka štednji, a opada ka potrošnji) i smanjenje efi-kasnosti kapitalnih ulaganja (s povećanjem akumulacije kapitala smanjuje se stopa dobiti, kao rezultat zakona opadajuće produktivnosti kapitala, a to utiče na pad tražnje za investicionim robama).

- 59 -

Šema 1: Keynesovi recepti za izlazak iz ekonomske krize

Na pitanje kako povećati investicije, koje imaju odlučujuću ulogu u porastu platežno sposobne

tražnje, Keynes je ponudio tri odgovora:

─ prvo, smanjiti kamatne stope na kredite (što dovodi do relativnog povećanja granične efikasnosti kapitalnih ulaganja,

─ drugo, povećati državne rashode, državna kapitalna ulaganja i državne kupovine i ─ treće, podići efikasnost kapitalnih ulaganja. Kao rezultat sprovođenja navedenih mjera, prema njegovom mišljenju, treba da se povećaju proiz-

vodnja i zaposlenost. Keynes je prednost davao budžetskim instrumentima regulisanja tražnje, jer nov-čano-kreditni instrumenti (smanjenje kamatne stope) za vrijeme depresije slabo reaguju na investicije.

Važnu ulogu u Keynesovoj koncepciji ima investicioni multiplikator, tj. koeficijent koji izražava odnos između prirasta dohotka i time izazvanog prirasta obima investicija. On pokazuje zavisnost prirasta nacionalnog dohotka od prirasta investicija, a povećava se u slučaju kada su potrošači skloni da koriste prirast njihovih dohodaka za porast potrošnje (i obratno, opada kada se povećava sklonost potrošača prema štednji). Multiplikacioni efekat se ostvaruje pri postojanju neiskorišćenih mogućnosti i nezaposlene radne snage, što znači da on ima ograničeno dejstvo.

Njegova ekonomska politika može dovesti privredu u fazu stagflacije. Što tada raditi, pitanje je na koje Keynes nije htio ili nije mogao odgovoriti?!

- 60 -

1.3 FRIEDMAN - MONETARISTI

1.3.1 Kontroverze Teško da u suvremenoj ekonomskoj teoriji i ekonomskoj politici ima više kontroverznih mišljenja i

otvorenih pitanja od onih koja postoje između škole kejnzijanaca i struje monetarista. Na jednoj strani, naprimjer, mogu se naći ortodoksni kejnzijanci sa stavom da novac u privredi nije važan. Na drugoj strani stoje ortodoksni monetaristi koji bi rekli da je samo novac važan. Kontroverze se nastavljaju i da-nas, posebno u američkoj literaturi. U 1980-im godinama ove struje su postale toliko značajne ukoliko su postale polazne osnove prihvaćenih ekonomskih politika u razvijenim zapadnim zemljama, kao što je naprimjer praksa monetarizma u SAD i V. Britaniji. Budući da monetarizam dominira antiinflacijskom, stabilizacijskom politikom Međurodnog monetarnog fonda, zbog utjecaja te institucije i zbog nezahval-nog položaja zaduženih zemalja u razvoju on prožima ekonomske politike velikog broja ovih zemalja.

Recimo i to da ima i mišljenja koja ne prave posebno oštru razliku između tabora kejnzijanizma i monetarizma. Npr. Baumol bi rekao da je razlika između monetarista i kejnzijanaca otprilike takva kao kada Francuz kaže oui, a Amerikanac yes. Istina je, po svoj prilici, negdje u sredini. Našom analizom i komparacijom struja pokušat ćemo to i pokazati.

Na početku pogledajmo što o novcu, kamenu spoticanja ovih struja, misle Artur Okun, neokejn-zijanac te Milton Friedman, monetarist. Prema Okunu, „novac je drznik kao i heroj“. To je vodič kojim neravnoteža u agregatnoj potražnji može putovati kroz sustav. U barter ekonomiji ponuda jedne robe mora naići na potražnju druge robe. Sayov zakon tržišta vrijedi. U monetarnoj ekonomiji bilo koja po-nuda robe znači prije svega potražnju za novcem, potom ona može biti potražnja za kvazinovcem ili nekim dugim supstitutom za novoproizvedeni output... Neravnoteža na tržištu robe i radne snage prati neravnotežu na financijskom tržištu. U tom smislu postoji mogućnost da neravnoteža na financijskom tržištu izazove neravnotežu na tržištu robe i radne snage. Kada opadanje potražnje za robom kreira višak ponude radne snage, dvostruka patologija konkretno se manifestira. Opadanje potražnje za robom izazvano porastom cijena dovodi do smanjenja zaposlenosti iako je marginalna produktivnost rada neiz-mijenjena. Ako bi firme mogle plaćati radnike outputom koji proizvode, one bi mogle sebi dopustiti luksuz da i dalje drže postojeću radnu snagu uz smanjenu proizvodnju. Ali radnici ne prihvaćaju robu koju proizvode, oni rade za novac.

Dakle, firma utvrđuje da ima višak zaposlenih radnika uz postojeću visinu nadnice pa zato prevodi pad potražnje za njezinim proizvodima u smanjenje zaposlenosti. Radnici žele novac da bi njime kupili robu i usluge. Oni ne žele novac sam po sebi. Novac skreće pozornost na visinu nadnica i cijene na ra-cionalan način i nije simptom iluzije. Kriminal barter iluzije je očit u formulacijama koje ignoriraju ključnu ulogu novca. Funkcije novca kao sredstva plaćanja, jedinice obračuna i oblika imovine izrazito su međuzavisne u monetarnoj ekonomiji. Neke od karakteristika funkcionirajuće monetarne ekonomije najbolje se vide u uvjetima hiperinflacije kada novac gubi svoju korisnost. Za vrijeme hiperinflacije ri-zik opadanja kupovne snage novca eksplodira i potražnja za novcem i ostalim oblicima nominalne imo-vine opada. Posebno štedni računi i drugi oblici aktive s kamatom nestaju iz portfelja (portfolia). Pro-davači radije čuvaju robu nego što je prodaju. Njemačka hiperinflacija nakon I. svjetskog rata dovela je do pojave gladi djece u gradovima, dok su farmeri gomilali hranu koju nisu htjeli prodati za bezvrijednu gotovinu. Sat se vratio unatrag k barter ekonomiji, ali institucionalni aranžman nije dozvoljavao barter ekonomiju - on nije mogao biti trenutno izgrađen (Okun 1981).

U knjizi „Monetarna povijest SAD“ Friedman o novcu piše sljedeće: „Novac je fascinantan pred-met za studiranje zato što je pun misterija i paradoksa. Novac je kao koprena. Realne snage privrede su: kapacitet (sposobnosti ljudi), njihova marljivost, ingenioznost, resursi kojima raspolažu, način eko-nomske i političke organizacije i sl.“ (Friedman-Snwartz 1981.). U prilog ovome stavu Friedman citira

- 61 -

J. S. Milla: „Na kratak rok ne može biti manje značajne stvari u ekonomiji od novca, osim u smislu izu-ma za uštedu rada i vremena. To je stroj koji radi brzo i kvalitetno ono što bi bilo urađeno bez njega na manje ugodan način: ali kao i svaki drugi stroj, on ima poseban i neovisan utjecaj kada se pokvari.“ Friedman na ove Millove misli dodaje: „To je potpuna istina. Osim toga, teško da postoji izum koji mo-že nanijeti više štete društvu kada izmakne čovjekovoj kontroli“ Nakon ovoga možemo, čini se s pra-vom, postaviti pitanje tko je veći monetarist: Friedman ili Okun ili možda Keynes, čija je teorija eko-nomske politike ograničena s tri bitne zamke (trap): „liquidity trap“, „trap marginalne efikasnosti kapi-tala“ i „trap očekivanja“. Da bi svladao neke od ovih zamki, posebno zamku marginalne efikasnosti ka-pitala, Keynes se počeo služiti opasnim izumom - novcem i počeo kvariti taj stroj praveći distinkciju između nominalnih i realnih varijabla (kamate, nadnica).

Keynesova ekonomska politika jest antideflatorna, antikrizna ekonomska politika, ali ni u kojem slučaju nije antimonetarna ekonomska politika. Štoviše, vidjeli smo da je uloga novca kod Keynesa veoma izražena bez obzira na to što su mu dometi zbog „liquidity trapa“ limitirani. Bilo kako bilo, strah od deflacije bio je toliko velik, a Keynesova receptura politike „jeftinog novca“ izgledala je tako snažno i atraktivno da su je neokejnzijanci obilato prihvatili i koristili još posebno nakon otkrića tzv. Okunovog zakona. Naime, 1964. godine Okun, koji je bio predsjednik ekonomskog savjeta predsjednika SAD-a Johnsona, pisao je: „Snažna i konstantna primjena sredstava ekonomske politike pridonijela je prevla-davanju ciklusa i odbacivanju mita stagnacije“ (Stein 1982). Okunov jaz kao razlika između potencijal-nog i stvarnog GNP predstavljao je snažan izazov za neokejnzijance. Toliko dugo dok Okunov jaz pos-toji, ekonomija ne funkcionira na razini pune zaposlenosti. Država bi trebala politikom potražnje eli-minirati Okunov jaz.

Okunov jaz izražava kauzalnost između snižavanja stope nezaposlenosti i porasta stope rasta GNP. Prema Okunovom zakonu, 1% sniženja nezaposlenosti pridonosi porastu društvenog proizvoda (GNP) za 3%. Doprinos porastu društvenog proizvoda porastom zaposlenosti može se dekomponirati na tri dijela: a) 1% snižena nezaposlenost povećava obujam poslovanja za 1,05%, b) produžava se radni tje-dan jer se smanjuje honorarni rad - efekt 0,4% i c) raste ponuda radne snage - efekt 0,65% porasta. Pre-ma tome, snižavanje stope nezaposlenosti od 5% na 4% predstavlja, uz porast produktivnosti rada do kojega dolazi, porast društvenog prozvoda za 3,15. Dakle, porast zaposlenosti i porast produktivnosti rada, kojemu porast zaposlenosti pridonosi, imaju kumulativni efekt na porast društvenog prozvoda. Okunov zakon doveo je do općeg prihvaćanja aktivne stabilizacijske ekonomske politike koja je postala ključ „koji je otvorio vrata ekspanziji u šezdesetim godinama“. U isto vrijeme je, rekli bismo, postao ključ koji je otvorio vrata današnjoj pojavi stagnacije.

Neokejnzijanci su, međutim, i znatno prije Okuna vladama sugerirali sličnu ekonomsku politiku, politiku potražnje koja se vodi ekspanzivnom monetarnom ili fiskalnom politikom. Tako je ugledni Keynesov sljedbenik Kahn 1956. zastupao mišljenje da je Beveridgeov cilj od svega 3% nezaposlenosti zastario. U tom smislu Joana Robinson 1960. izjavljuje da je svaki cilj ekonomske politike koji zagova-ra nezaposlenost veću od 2 postotka neumjestan. Roy Harrod je želio ostvariti stopu nezaposlenosti od nula posto (Hutchison 1981).

Stavovi neokejnzijanaca o cijenama nisu se mnogo razlikovali od standardne interpretacije uloge cijena u Keynesovoj ekonomskoj misli, manje-više u smislu da su cijene stabilne. Keynes je pošao od fiksnih nominalnih nadnica i zatvorene ekonomije. Uz takve pretpostavke mogu postojati samo tri uz-roka promjena razine cijena: promjene u razini zaposlenosti, promjene u jedinici rada „wage unit“ i pro-mjene u produktivnosti rada. Od ova tri uzroka Keynes se nije bavio promjenama produktivnosti rada, dok je promjena jedinice rada ostavila samo promjene u razini zaposlenosti kao moguću determinantu promjena cijena (Johnson 1977) Budući da Keynesova ekonomija po pravilu funkcionira na razini ne-pune zaposlenosti, onda ni zaposlenost kao determinanta cijena ne će izazvati porast cijena. Na ovaj na-čin H. Johnson, neokejnzijanac, ali katkada i monetarist (tvorac monetarnog pristupa platnoj bilanci, naprimjer) interpretira politiku cijena u Keynesovom ekonomskom sustavu. Kaldor 1959, nakon što je

- 62 -

primijećen porast cijena u V. Britaniji, ukazuje na opasnost od stabilnih cijena. Lord Kahn u izvještaju Radcliffe komiteta napominje da bi bila ozbiljna grješka ako bi cilj monetarne politike bio da osigura stabilne cijene (Hutchison 1981).

Mislimo da je zanimljivo pogledati kako je Keynesova misao evoluirala nakon što je napisao „Op-ću teoriju zaposlenosti, kamate i novca“. Već 1937, dakle samo godinu dana nakon objavljivanja „Opće teorije“, V. Britanija je bila suočena sa stopom od 12% nezaposlenosti. Tada Keynes u jednom članku piše: „Prije tri godine bilo je važno koristiti fiskalnu politiku radi podržavanja investicija. Uskoro može biti isto toliko važno ograničiti određene investicije. Isto tako kao što je bilo poželjno formirati budžet-ski deficit u vrijeme sloma, korisno je sada koristiti suprotnu politiku. Sada je preporučljivo odgađati podizanje bilo kakvih novih poduzeća. Mislim da se približavamo ili da smo se približili točki kada nema više koristi od primjene globalnih poticaja iz centra... Pokazuje se da ova faza oporavka zahtijeva novu tehniku“ (Hutchison 1981).

U 1937. Keynes je već bio vrlo zabrinut visokom stopom inflacije. Visoka inflacija koegzistirala je sa stopom nezaposlenosti od 12%. Čak i uz tako visoku stopu inflacije Keynes se počeo zalagati za smanjenje budžetskog deficita i javnog zaduživanje države. On se počeo sve više zalagati za poticanje investicija privatnog sektora. Keynesovi pogledi iz 1937. jasno govore da pokušaj snižavanja nezapos-lenosti ispod određene razine putem sve opsežnijih poticaja iz centra može biti fatalna grješka. U knjizi „The Politics and Philosophy of Economics“ Hutchison navodi da je Keynes bio spreman prihvatiti 4,5% nezaposlenosti kao ravnotežnu razinu. Podsjeća li ova ideja na Friedmanovu NRH hipotezu, odnosno hipotezu o prirodnoj stopi nezaposlenosti?!

Kada govorimo o evoluciji Keynesove ekonomske misli, koja se, čini se, kretala usporedo s razvojem privrednog ciklusa, podsjetimo se i na njegove misli izražene u članku „The Balance of Pay-ments of US 1946“. „Ponovno moram podsjetiti suvremene ekonomiste da klasično učenje ima odre-đene permanentne istine od velikog značenja. U tim stvarima ima prirodnih snaga koje možemo zvati nevidljivom rukom, koje vode ekonomiju ravnoteži“ (Hutchison 1981). Spomenimo i to da je u posljed-njoj godini svojega života Keynes rekao: „Ja nisam kejnezijanac“ (Ibid)

Još 1920-ih godina, dok je „bio kejnzijanac“, Keynes je vrlo oštro reagirao na monetarnu politiku i praksu razvijenih zapadnih zemalja. Restriktivna monetarna politika razvijenih zemalja za Keynesa je bila „naprosto kampanja protiv životnog standarda radničke klase koja se izvodi svjesnom intenzifi-kacijom nezaposlenosti... koristeći ekonomsku prinudu protiv pojedinaca i protiv industrije, politiku koju zemlja nikada ne bi dopustila da je znala što će biti učinjeno“ (Kaldor 1982.)

Jedan od najoštrijih kritičara monetarizma je neokejnzijanac Kaldor. Prema njemu, osnovna karak-teristika novog vala monetarizma je „ekstreman dogmatizam i potpuni nedostatak intelektualne kohe-rencije“. Analizirajući monetarizam i njegove efekte kao član Radckliffe komiteta, Kaldor (Ibid.) piše: „Pitam se je li komitet svjestan da je u jednoj rečenici ili dijelu rečenice odbacio kvantitativnu teoriju novca u svim varijantama od Cantilijuna i Humea, preko Ricarda, Marshala, Walrasa, Fishera i Fried-mana do gospođe Thatcher. Ovo zato što je bit kvantitativne teorije novca da je monetarna potražnja stabilna. To opet pretpostavlja da je brzina optjecaja novca (V) stabilna. Ona vrijedi ili ne vrijedi s propozicijom da je V nepromjenjivo i stabilno na promjene u količini novca. Ako to nije tako... tada nema izravnog i kauzalnog utjecaja promjena u količini novca na izdatke i razinu cijena“.

Na drugoj strani, složili bismo se s mišljenjem M. Friedmana da jedna od zabluda o validnosti kvantitativne teorije novca, pa i monetarizma uopće, zapravo i počinje od pitanja o brzini optjecaja novca. Naime, prema Friedmanovoj interpretaciji Keynesovih stavova, Keynes nije negirao točnost kvantitativne teorije novca, odnosno točnost jednadžbe kvantitativne teorije novca. Zapravo se radilo o nečem drugom na što je i Kaldor upozorio. Radilo se o ponašanju brzine optjecaja novca u skladu s pro-mjenom monetarne ponude. Ako poraste monetarna ponuda, onda će se, po mišljenju Keynesa ili Kal-

- 63 -

dora, smanjiti brzina optjecaja novca. Uslijed toga će vrijednost lijeve strane jednadžbe ostati ista te se ne će ništa dogoditi ni s desnom stranom jednadžbe

MsV = pY (36)

tj. cijene i dohodak ostat će nepromijenjeni. Na osnovi ovakvog stava o utjecaju porasta monetarne ponude na cijene i dohodak razvile su se određene implikacije za ekonomsku politiku. Jedna od impli-kacija bila je da monetarna politika nije značajan faktor i da je njezina uloga u održavanju niske razine kamatne stope. Iz ove implikacije razvila se politika jeftinog novca (Friedman 1973). Druga implikacija ove doktrine sastojala se u tome da se stabilizacijska politika može adekvatnije i uspješnije voditi fis-kalnom politikom. Treća implikacija bila je da inflacija nije monetarni fenomen, nego da nastaje pritis-kom prekomjerne potražnje.

Redefiniciju kvantitativne teorije novca Friedman počinje napomenom o tome da Keynes nije mogao znati sve ono što mi sada znamo. Naime, „empirijskim promatranjem uočavamo da se kretanjem brzine optjecaja novca teži pojačavanju kretanja novca umjesto da se ono neutralizira, odnosno kom-penzira. Kada je u SAD od 1929. do 1933. godine opala ukupna količina novca za jednu trećinu, opala je i brzina optjecaja novca. Gotovo u svim zemljama kada brzo raste ukupna količina novca, brzo raste i brzina optjecaja novca“ (Ibid.)

Nakon svega što smo do sada rekli, mislimo da se možemo s pravom pitati što je zapravo mone-tarizam i koje su njegove glavne odlike. U rudimentarnoj formi monetarizam se predstavlja kvantita-tivnom teorijom novca. Mislimo da odmah treba dodati kako kvantitativna teorija novca nije moneta-rizam. Ovu napomenu smatramo značajnom zbog toga što se monetarizam i kvantitativna teorija novca olako poistovjećuju bez ulaženja u detaljniju analizu monetarizma kao doktrine i ekonomske politike.

Kvantitativna teorija novca, kako smo već vidjeli, ima dvije osnovne forme. Jedna je Fischerova jednadžba koja vuče svoje podrijetlo iz funkcije novca kao prometnog sredstva:

MsV = pY (37)

Ako je V stabilno, svaka promjena u količni novca, dakle promjena u M, odražava se na cijene. Ekonomija funkcionira u uvjetima pune zaposlenosti ako je porast proizvodnje nemoguć. Odnos između MV, tj. monetarne ponude i pY može se prikazati na sljedeći način:

ako je

MsV > pY → p > 0

MsV < pY → p < 0

MsV = pY → p = 0 (38)

Kembrička varijanta kvantitativne teorije novca polazi od funkcije novca kao blaga, odnosno oblika imovine. Ova varijanta pretpostavlja da vlasnik imovine ima u svojem portfelju barem dva oblika imovine: novac i neki drugi oblik imovine, robu ili vrijednosne papire. Kembrički pristup polazi od re-alnih veličina. Naime, pretpostavlja se da središnja banka osigurava nominalnu monetarnu ponudu, a da vlasnici imovine žele realnu imovinu, tj. imovinu izraženu realnim veličinama. Razina cijena funkcija je monetarne ponude i monetarne potražnje. Pri tome monetarnu potražnju čine dohodak i kembrički koe-ficijent k koji označava sklonost držanju gotovine:

Ms/p = kY (39)

odnosno po prethodnoj analogiji:

Ms/p → kY > O → p > O Ms/p → kY < O → p < O

- 64 -

Ms/p →kY = O → p = O (40) Kembrički pristup kvantitativnoj teoriji novca otvara nova pitanja, kao što su: kada i zašto će doći

do porasta cijena? Ako novac ima svoju korisnost i svoje troškove, onda vlasnici novca žele držati određenu količinu novca. Ako raspolažu većom količinom novca od one koju žele, oni će se nastojati osloboditi novca i prijeći u drugi oblik imovine koji im nudi veću marginalnu korisnost. Jedan način us-klađivanja monetarne ponude sa željenom količinom novca odvija se preko prirasta potražnje, tj. izda-taka. Porast izdataka izaziva napuštanje novca i prelaženje u robu. Porast potražnje za robom dovest će do porasta cijena. Drugi način usklađivanja monetarne ponude s monetarnom potražnjom nešto je slože-niji. On se odvija preko tržišta novca i kamatne stope, tj. preko djelovanja kamatne stope na investi-cijsku potrošnju. Tok utjecaja je ovakav:

Ms/p → kY > O → S1 → i↓ (C+I)↑ P↓

Porast monetarne ponude predstavlja porast ponude kredita, pa kamatna stopa opada. Niža kama-tna stopa potiče investicije. Porast investicija djeluje na uvećavanje ukupnih izdataka, potražnja za ro-bom raste. Porast potražnje dovodi do porasta cijena. Prema tome, u obje varijante kvantitativne teorije novca efekt porasta monetarne ponude na cijene je sličan. Međutim, tijek utjecaja je različit. Tijek utje-caja jedan je od nesporazuma koji postoji između monetarista i kejnzijanaca. Prva metoda djelovanja monetarne ponude na cijene, Fisherova, čini se H. Johnsonu kao „crna kutija u kojoj se nešto dešava, ali se ne zna što. Empirijska revolucija zahtijeva od ekonomista eksplicitnu specifikaciju sustava pune ravnoteže s kojim teoretičar radi, a ne olako vjerovanje u čarolije kao što je izvlačenje zeca iz šešira“ (Hadjimichalakis 1982). Drugi način djelovanja monetarne ponude na cijene odvija se preko tržišta no-vca utjecajem na kamatnu stopu. Upravo zbog ove veze Keynes je napustio metodu „crne kutije“ i ok-renuo se drugoj metodi. Keynes smatra da se ne može realno sagledati proces formiranja cijena bez res-pektiranja uloge kamatne stope i razlikovanja dohotka, profita, štednje i investicija (Ibid.).

Redefiniciji kvantitativne teorije novca Friediman je prišao 1956. Kvantitativnu teoriju novca on sada definira kao funkciju monetarne potražnje. Tako dolazimo do pitanja je li monetarizam ekonomska politika ili ekonomska teorija koja objašnjava jednosmjerni utjecaj količine novca na cijene i ukupnu ekonomsku aktivnost ili je to ekonomska teorija (politika) koja respektira monetarne i realne faktore, ali koja među njima pravi značajnu distinkciju sa stajališta vremenske dimenzije ekonomskih aktivnosti. Ako je monetarizam ovo drugo, onda on zaslužuje veću pozornost od uobičajenih kritika koje se upu-ćuju monetarizmu kao kvantitativnoj teoriji novca.

Nobelovac Stein (1982) definira monetarizam kao ekonomsku politiku koja se nalazi između kejnzijanizma i neo-neoklasičnih ekonomista. Monetarizam se sastoji od seta empirijskih propozicija koje se odnose na efekte date stope inflacije na stope nezaposlenosti. Dok kejnzijanci generalno pripisuju varijacije stope nezaposlenosti sustavnim egzogenim kretanjima marginalne efikasnosti kapi-tala, monetaristi više ističu varijacije u stopi rasta monetarne ekspanzije kao objašnjenje varijacija u nezaposlenosti. Osnovna propozicija monetarista jest da je inflacija monetarni fenomen.

Za Friedmana je kvantitativna teorija novca prije svega teorija potražnje novca. To nije teorija proizvodnje, ili teorija nacionalnog dohotka, ili teorija razine cijena. Ako je kvantitativna teorija novca ili monetarizam teorija potražnje novca, onda Friedman s pravom postavlja pitanje što znači kada netko kaže da jest ili nije pristalica kvantitativne teorije. U vezi s tim Friedman napominje da postoje očigle-dna i duboka bitna razilaženja u sagledavanju značenja ove analize za razumijevanje kratkoročnih i du-goročnih kretanja opće privredne aktivnosti. Pristalica kvantitatvne teorije novca usvaja empirijsku hi-potezu da je potražnja novca u visokom stupnju stabilna, stabilnija nego ostale funkcije - kao što je, npr. funkcija potrošnje - koje se nude kao alternativni ključni funkcionalni odnosi. Ova hipoteza zahtijeva dva ograničenja. S jedne strane, pristalica kvantitativne teorije ne mora podrazumijevati, i po pravilu ne podrazumijeva, da se realna količina novca koja je tražena po jedinici proizvoda ili brzina optjecaja no-

- 65 -

vca mora smatrati numerički konstantnom, on naprimjer ne smatra da je brzina optjecaja novca, koja drastično raste u razdoblju hiperinflacije, u kontradikciji sa stabilnošću potražnje novca. To iz razloga što on očekuje stabilnost u funkcionalnom odnosu između tražene količine novca i varijabla koje je de-terminiraju, oštar porast brzine optjecaja novca u razdobljima hiperinflacije potpuno je u skladu sa sta-bilnim funkcionalnim odnosom, kao što je to Cagan jasno prikazao u svojoj studiji (Cagan u Freidman 1973). S druge strane, on mora oštro razgraničiti i biti spreman da izričito specificira varijable koje je s empirijskog gledišta značajno uvrstiti u funkciju potražnje novca. Razlog je tome što bi svako poveća-nje broja varijabla koje se smatraju značajnim, podrazumijevalo da se hipoteza lišava svojega empirij-skog sadržaja: zapravo, postoji mala ili nikakva razlika između tvrdnje da je potražnja novca u visokom stupnju nestabilna i tvrdnje da je to jedna savršeno stabilna funkcija neograničeno velikog broja vari-jabli. Pristalica kvantitativne teorije ne samo što smatra da je funkcija potražnje novca stabilna nego također da ta funkcija igra presudnu ulogu u determiniranju varijabla koje su, prema njegovom mišlje-nju, od velike važnosti za analizu privrede u cjelini, naprimjer za analizu razine novčanog dohotka i razine cijena. To ga navodi da jači naglasak stavlja na potražnju novca nego npr. na potražnju igala, mada ova posljednja potražnja može biti isto tako stabilna kao i prva.

Monetaristi stavljaju u prvi plan monetarnu potražnju, a ne samu količinu novca. Posve druge prirode je pitanje međzavisnosti i utjecaja monetarne ponude i monetarne potražnje te pitanje efekta ove međuzavisnosti na opću privrednu aktivnost. Taj utjecaj može se promatrati na kratak i na dug rok.

U odnosu na Keynesovu funkciju monetarne potražnje koja se može sastojati od samo dva oblika imovine: novca ili vrijednosnih papira, Tobin je korigirao funkciju potražnje za novcem napomenom da vlasnik imovine, računajući na rizik, može držati imovinu i u obliku novca i u obliku vrijednosnih pa-pira. Treći pristup funkciji monetarne potražnje je Tobin-Baumolov pristup, koji se oslanja na transak-cijske troškove držanja novca (Branson1981). Četvrti oblik monetarne potražnje je Friedmanova funk-cija monetarne potražnje koja predstavlja širi koncept monetarne potražnje u odnosu na prethodno spomenute koncepte neokejnzijanaca.

M/P = f ( y, w , rm ,rb ,re , l/P ΔP/Δt, u ) (41)

gdje su:

− w = dio imovine u fizičkom obliku ili dio dohotka od fizičke imovine, − rm = očekivana normalna stopa prinosa od novca, − rb = očekivana nominalna stopa prinosa od papira s fiksnom vrijednošću uključujući i promjene

u njihovim cijenama, − re = očekivana nominalna stopa prinosa od dionica uključujući i očekivane promjene u njihovim

cijenama, − l/P i ΔP/Δt = očekivana stopa promjene cijena dobara i, prema tome, očekivana nominalna

stopa prinosa od realne imovine i − u = kombinirani simbol koji predstavlja bilo koju od varijabla - izuzevši varijablu dohotka -

koje mogu utjecati na korisnost od usluga koje pruža novac (Friedman 1973).

Friedmanova funkcija monetarne potražnje govori o tome da vlasnik može držati imovinu u raznim oblicima. Pri konstrukciji svojega portfelja on teži maksimizirati korisnost pojedinih oblika imovine po načelu da je marginalni prihod jednak marginalnom trošku svakog oblika imovine. Kada se znaju funk-cije monetarne ponude i monetarne potražnje, „crna kutija“ postaje manje misteriozna. Friedman i nje-govi poznati sljedbenici Bruner i Metzler rasvijetlili su „crnu kutiju“ i objasnili interakciju monetarne potražnje i monetarne ponude na ukupnu ekonomsku aktivnost na sljedeći način: „Prilično kompliciran monetaristički proces putem kojega monetarni impuls djeluje na realne varijable jest: kada središnja banka optira za ekspanzivnu monetarnu politiku kupujući kratkoročne državne vrijednosne papire od privatnog sektora, portfelj (portfolio) ravnoteža ekonomskih subjekata se mijenja. Akcija središnje ban-

- 66 -

ke izaziva porast monetarne ponude. Vlasnici kapitala žele se osloboditi viška gotovine zamjenjujući ga za oblike imovine koji daju prinos. Ako je proces supstitucije oblika imovine usmjeren na kupovinu državnih vrijednosnih papira (bonds), cijena tih papira će porasti zbog uvećane potražnje za njima. Kao posljedica toga prihod na te papire (bonds) relativno će se smanjiti u odnosu na komparativne (konkurentske) financijske oblike imovine. Proces portfelj (portfolio) selekcije se nastavlja. Potražnja za akcijama će se uvećati. Porast cijena akcija podrazumijeva porast cijene postojećeg kapitala iznad cijene novoproizvedene jedinice. Ove razlike cijene, poput Tobinovog koeficijenta Q , daju poticaj in-vesticijskoj aktivnosti i vode ekspanziji proizvodnje kapitalnih dobara. Taj investicijski impuls dovodi do porasta ukupne ekonomske aktivnosti djelovanjem multiplikatora i akceleratora. Pri tome se mora napraviti razlika između tržišta postojećih kapitalnih dobara i tržišta robe (tekuća proizvodnja). Na prvom tržištu trguje se raspoloživim kapitalnim dobrima (investicijska potražnja) zajedno s osobnom potrošnjom jest predmet promatranja. To znači da postoje dvije cijene za kapitalna dobra: jedna cijena odnosi se na postojeća kapitalna dobra, a druga se odnosi na kapitalna dobra koja su proizvedena u promatranom razdoblju. Objašnjena makroekonomski, cijena je jednaka cijeni potrošnih dobara kao dijelu tekuće proizvodnje“.

Monetaristi polaze od proširenog koncepta imovine u koju se uključuju trajna potrošna dobra i čak ljudski kapital. To pretpostavlja situaciju u kojoj promjene kamatne stope i stope prinosa na financij-skom sektom utječu na promjene potražnje trajnih potrošnih dobara pa i ljudskih kapitala (edukacija i sl.). Dalje, monetaristi pretpostavljaju da postoji pomak (lag) između kretanja cijena robe i usluga proiz-vedenih kapitalnim dobrima te kretanja cijena fizičkog kapitala. Ovaj raskorak također izaziva proces supstitucije između potražnje za kapitalnim dobrima (izdavanje umjesto izgradnja kuće). Time će eko-nomija također biti stimulirana. Neoklasična teorija efekata relativnih cijena ističe da će se monetarni impuls manifestirati u ekspanziji potražnje na svim tržištima kao posljedica većeg broja supstitucijskih procesa u okviru portfelja ekonomskih subjekata.

Na kraju, monetaristi ističu djelovanja efekta bogatstva koji se odvija na dva načina. Prije svega pad kamatne stope, koji je uzrokovan ekspanzijom monetarne ponude, rezultira u porastu vrijednosti postojeće imovine (neizravan efekt). Monetaristi polaze od toga da je ukupno bogatstvo determinanta izdataka za potrošnju. Ti izdaci ravnaju se u istom pravcu u kojem se kreće bogatstvo. Čini se kao da se makroekonomska agregatna potražnja mijenja na dva načina: na jednoj strani porastom imovine uslijed pada kamatne stope, i na drugoj strani procesima supstitucije. Zatim, moguće je da monetarni impuls utječe na promjene u neto imovinskoj poziciji privatnog sektora (izravni efekt). Monetaristi smaraju da financiranje budžetskog deficita pomoću vrijednosnih papira (bonus) pridonosi porastu neto imovine privatnog sektora. Sumirajući, možemo zaključiti da su monetaristi, posebno Bruner i Metzler, pobili kritiku nemonetarista u odnosu na „crnu kutiju“. Oni su na jasan način objasnili proces kojim monetarni impuls djeluje na privredu. Ta se akcija odvija kroz vrlo komplicirani proces portfelj (portofolio) selek-cije (izbor imovine), pri čemu relativni prihodi različitih oblika imovine, efekt bogatstva (porasta imo-vine) i efekt supstitucije imaju stratešku ulogu (Sijben 1980.).

Postoji još jedna na prvi pogled bitna kontroverza između kejnzijanaca i monetarista. Ona se odno-si na smjer djelovanja međuovisnih monetarnih i realnih varijabla. Kejnzijanci smatraju da strujanje ima smjer od dohotka k novcu (od Y ka M). Za monetariste važi uvjerenje da je smjer utjecaja od novca k dohotku, dakle od M ka Y. U „Monetarnoj povijesti SAD“ Friedman i Ana Schwartz nakon opsežne analize dolaze do zaključka da su ekonomske promjene bile posljedica monetarnih promjena. Međutim, oni ne zaboravljaju istaknuti i sljedeću činjenicu: velika povezanost između promjena u monetarnoj po-nudi i ekonomskim varijablama sama po sebi ne govori ništa o podrijetlu i pravcu tih utjecaja. „Moneta-rne promjene mogle bi plesati prema glazbi neovisno izazvanih promjena u ostalim ekonomskim vari-jablama: promjene u dohotku i cijenama mogle bi plesati po glazbi neovisnih monetarnih promjena, ob-je mogu djelovati međuzavisno, s tim da sve imaju elemente neovisnosti, a obje mogu plesati uz zajed-ničku glazbu treće skupine utjecaja. Međutim, jedna činjenica je jasna. Monetarne promjene često su

- 67 -

bile neovisne u smislu da nisu bile neposredno i nužno podređene uvjetima poslovanja“. Oni ipak za-ključuju da je glavni kanal utjecaja od novca k ekonomskim, realnim faktorima, posebno na dugi rok. „Međusobna interakcija, ali s novcem kao starijim partnerom na dugi rok i u većim cikličkim kreta-njima, te gotovo jednakim partnerom s nominalnim dohotkom i cijenama na kraći rok i u uvjetima bla-žih poremećaja - to je generalna poruka naših istraživanja“ (Friedman-Shwartz 1963).

S aspekta ekonomske politike, zatim komparacije s neoklasicima te neokejnzijancima i neo-neo-klasičarima (Ratex struja) smatramo da je posebno važan stav monetarista u odnosu novca i realnih va-rijabla na kratak rok. Friedman napominje da će se na kratak rok promjena monetarne ponude odraziti na sve varijable desne strane kembričke jednadžbe monetarne potražnje: dakle na k, Y i p. To znači da promjena monetarne ponude ne utječe samo na razinu cijena nego i na ukupnu ekonomsku aktivnost (stav poput citiranog stava Brunera i Metzlera). Zbog toga Friedman (1973) naglašava da „opisati naše teze postavkom da je jedino novac od značenja za promjene u normalnom dohotku i za kratkoročne promjene u realnom dohotku, znači pretjerivanje ili bar tvrdnju koja ne odražava pravi ton naših za-ključaka. Smatram da je opisivanje naših teza postavkom - novac je jedno od značenja - i poslije toga staviti točku u rečenici, u biti pogrješna interpretacija naših zaključaka“.

Uvažavajući utjecaj porasta monetarne ponude na ukupnu ekonomsku aktivnost, možemo zaključiti da se jedna od osnovnih postavki koja se pripisuje monetarizmu, postavka o vertikalnosti Philipsove krivulje na kratak rok, nedovoljno precizno interpretira. Štoviše, možemo reći da monetaristi prihvaćaju načela Philipsove krivulje na kratak rok pa prema tome i određene efekte ekonomske po-litike na ukupnu ekonomsku aktivnost.

Distinkcija između kratkog i dugog roka, koja je za monetariste veoma važna, otkriva i druge rele-vantne činjenice koje su značajne za svakodnevnu ekonomsku politiku. Među njima bismo istakli:

- distinkciju između nominalne i realne kamatne stope, - odnos Philipsove krivulje i NRH (prirodne stope nezaposlenosti) i - pitanje efikasnosti i neefikasnosti monetarne politike i „crowding out efekt“ - ulogu države i stabilizacijsku politiku.

1.3.2 Nominalna i realna kamatna stopa

Keynesova politika jeftinog novca pretpostavljala je diferenciranje između nominalne i realne ka-mate. Razlikovanje nominalne i realne kamate kao i razlikovanje nominalnih i realnih nadnica, pred-stavljaju pokretače Keynesove ekonomije, pa prema tome i determinante snižavanja stope nezaposlenosti.

U prethodnim poglavljima upoznali smo se s Gibsonovim paradoksom. Prema njemu, razina cijena i visina kamatne stope kreću se ruku pod ruku na dugi rok. Keynes nije prihvatio Gibsonov paradoks smatrajaći da tržišna kamatna stopa nikada ne dostiže prirodnu kamatnu stopu. U spirali: nominalna kamata - realna kamata te tržišna kamata - prirodna kamata, monetarne vlasti ako žele održati inves-ticijsku i ukupnu privrednu aktivnost, kontinuirano moraju opskrbljivati privredu dopunskom količinom novca. Međutim, problem se pojavljuje onoga trenutka kada ekonomski subjekti počinju anticipirati takvo ponašanje monetarnih vlasti, odnosno onoga časa kada oni počnu formirati inflatorna očekivanja. U uvjetima inflatornih očekivanja mora se naznačiti razlika između nominalne i realne kamate ili, bolje rečeno, očekivane realne kamate. Očekivana realna kamata predstavlja razliku između nominalne kamate i očekivane stope inflacije:

ir = i - (Δp/p)e (42) gdje je ir = realna kamata, i = nominalna kamata, (Δp/p)e = oekivana inflacija.

- 68 -

Irving Fisher prvi je naznačio razliku između nominalne i realne kamate. Razlika između nomi-nalne i realne kamate posebno je značajna za donošenje investicijskih odluka, kao i za donošenje odluka o štednji i potrošnji. Poznato je da niža kamatna stopa potiče investicije, a obeshrabruje štednju, dok viša kamata obeshrabruje investicije i potiče štednju.

Međuzavisnost nominalne kamate, inflacije i realne kamate i njihovo djelovanje na privrednu aktivnost, prema Fisheru, zahtijeva da u stanju ravnoteže nacionalne privrede nominalna kamata mora toliko porasti da uhvati korak s očekivanim rastom cijena. Tada realna kamata ostaje neizmijenjena. Ova konstatacija poznata je kao Fisherov teorem, Fisherova hipoteza ili Fisherov efekt.

Na slici 41 prikazan je Fisherov grafik kamatne stope, koji odražava proces formiranja kamatne stope preko uzajamnog djelovanja granice proizvodnih mogućnosti i krivih potrošačke indiferencije. Granica proizvodnih mogućnosti u ovom slučaju pokazuje kako se tekuća potrošnja može transformisati u buduću potrošnju, tj. zavisnost buduće od tekuće potrošnje. Krive indiferencije pokazuju čemu društvo daje prednost (sadašnjoj ili budućoj potrošnji), odnosno pokazuju borbu želja između sadašnje i buduće potrošnje: koja količina potrošnih dobara u budućnosti može kompenzovati odustajanje od sadašnje potrošnje.

Slika 41: Fisherov grafik kamatne stope

Kamatna stopa se određuje presjekom krive proizvodnih mogućnosti i krive indiferencije (tačka E). U toj tački presjeka postiže se maksimalno zadovoljenje potreba, a ona pokazuje koju je količinu potrošnje roba i usluga u budućnosti moguće kompenzovati skraćenjem zadovoljenja potreba u sadaš-njosti. Sklonost ka tekućoj potrošnji ograničavaju investicije i štednja stanovništva. Tangenta u tački E predstavlja nagib dvaju krivih (krive proizvodnih mogućnosti i krive indiferencije), i izračunava se kao tangens ugla nagiba, a on je jednak veličini 1+r, gdje je r = realna kamatna stopa. U zavisnosti od ve-ličine tangensa ugla nagiba, izračunava se veličina realne kamatne stope.

Fisherov teorem povezan s Gibsonovim paradoksom daje Friedmanov efekt anticipacije cijena. Radi se o tome da porast monetarne ponude izaziva već poznati efekt likvidnosti, te efekte cijena i dohotka. U prvo vrijeme uslijed porasta Ms pada nominalna kamata. Međutim, porast cijena koji prati

- 69 -

efekt likvidnosti diferencira nominalnu od očekivane realne kamate. Time se potiču investicije. Porast investicija i potražnje u cjelini djeluje na porast cijena. Na dugi rok nominalna kamata mora porasti toliko koliko su porasle cijene. Tada je relevantna jedino realna kamata. Na osnovi efekta anticipacije cijena Friedman je izveo jednu od osnovnih postavki monetarizma - postavku o prirodnoj stopi nezapo-slenosti.

1.3.3 Prirodna stopa nezaposlenosti i Philipsova krivulja Ako se nominalna kamata želi diferencirati i zadržavati ispod prirodne kamate, onda monetarne

vlasti moraju permanentno uvećavati monetarnu ponudu. Na taj način monetarna vlast kontinuirano vodi potražnju ispred ponude i time potiče inflaciju. Efikasnost politike negativne realne kamate velikim dijelom ovisi o ulozi koju imaju očekivanja. Ipak, proces kontinuiranog popunjavanja monetar-nog optjecaja novcem s ciljem diferenciranja nominalne i realne kamate privredu na dugi rok nemino-vno, prema monetaristima, dovodi do stanja kumulativne inflacije (prema NJicksellu), odnosno do sta-nja hiperinflacije. Hiperinflacija je pojava koja je na dugi rok evidentno štetna. Zanimljivo je prisjetiti se Friedmanova stava o hiperinflaciji i prikrivenoj inflaciji. Prema njemu, „čak i otvorena hiperinflacija nema tako nepovoljno djelovanje na proizvodnju kao prigušena inflacija u kojoj je pretežan broj cijena zadržan znatno ispod razine koja bi značila ravnotežu na tržištu“ (Friedman 1973)

Philips je 1958. objavio rezultate svojega istraživanja o odnosu nezaposlenosti i nadnica, odnosno inflacije troškova (slika 42).

Slika 42

Prema Philipsu, snižavanje stope nezaposlenosti povezano je s porastom nadnica. Analizirajući V.

Britaniju za razdoblje od 1861. do 1913, Philips je utvrdio da 1 posto porasta nezaposlenosti prati 1,4% pada stope promjena nominalnih nadnica (Hadjimichalakis 1982). R. Lipsev je usporedio Philipsovu krivulju s promjenama ponude i potražnje na tržištu radne snage. Prema njemu, nominalne nadnice rastu kada postoji višak potražnje za radnom snagom, a one opadaju kada postoji višak ponude radne snage (Ibid.).

U rukama neokejnzijanaca Philipsova krivulja postala je snažno oružje u borbi protiv nezaposle-nosti. Uz porast cijena nezaposlenost se, činilo se neokejnzijancima, dosta lagano dade svladavati. Sti-mulacija potražnje državnom intervencijom (ekspanzivnom monetarnom politikom) potiče ukupne iz-datke. Nezaposlenost se snižava na račun rastuće inflacije. U osnovi uspješnosti korištenja Philipsove krivulje implicitno se računa s razlikom između nominalnih i realnih nadnica i nominalne i realne ka-

- 70 -

mate. To je bilo poznato Keynesu, ali i Friedmanu, koji piše: „Budući da prodavatelj robe tipično rea-gira na neanticipirani porast u nominalnoj potražnji brže od porasta cijena faktora proizvodnje, realne nadnice koje radnici dobivaju opadaju, iako se realne nadnice anticipirane od poslodavca uvećavaju. Zaista, stimulativni pad realnih nadnica 'ex post' za radnike i njihov porast 'ex ante' za poslodavca je ono što omogućava da zaposlenost raste“ (Sijben 1980).

Što se dešava kada se počne gubiti efekt novčane iluzije, tj. kada radnici anticipiraju inflaciju i počnu je ugrađivati u svoje zahtjeve za porastom nadnica. Što se dešava s Philipsovom krivuljom kada se u nju ugrade očekivanja? Uz anticipiranu inflaciju i sve izraženiju svijest radnika o zabludi novčane iluzije zahtjevi radnika za porastom nadnica bivaju sve jači. Time „kupovanje“ niže stope nezapos-lenosti višom stopom inflacije postaje za državu sve skuplje. Potrebna je sve viša i viša stopa inflacije da bi se dobila sve niža stopa snižavanja nezaposlenosti. Anticipirana inflacija sve više topi „trade off“ između inflacije i nezaposlenosti, dok se ekonomija sve više približava prirodnoj stopi nezaposlenosti. Međutim, prirodna stopa nezaposlenosti konzistentna je s inflacijom od 10, 20 ili više posto, pa čak i s deflacijom. Na dugi rok Philipsova krivulja postaje vertikalna Philipsova krivulja, odnosno ona postaje Phelpsova krivulja. Odnos (trade off) između nezaposlenosti i inflacije gubi se.

Slika 43

Na slici 43 prikazan je odnos između inflacije i nezaposlenosti. Na početku se nezaposlenost može znatno smanjiti bez veće inflacije. S vremenom, uz anticipiranu inflaciju, cijena snižavanja nezaposle-nosti postaje sve viša.

Na slici 44 uključivanje očekivane inflacije u pregovore o nadnicama na kraju isključuje „trade off“ između inflacije i nezaposlenosti. Philipsova krivulja postaje vertikalna i približava se prirodnoj stopi nezaposlenosti (NRH).

Uz tezu o NRH ide ruku pod ruku teza akceleracije. Akcelerirajuća inflacija se pojavljuje onda kada država želi održati razinu nezaposlenosti ispod prirodne razine. Hipotezu NRH kao i tezu o akceleraciji inflacije uveli su u ekonomsku analizu Friedman i Philips 1960-tih godina.

Prema Friedmanu, prava dvojba nije dvojba između nezaposlenosti i inflacije danas, nego dvojba između nezaposlenosti danas i još veće nezaposlenosti sutra. Logika ove dvojbe sastoji se u tome što sve veća inflacija kao metoda snižavanja nezaposlenosti na niz kratkih rokova dovodi do takve akceleracije inflacije koja postaje kontraproduktivna.

Slika 44

- 71 -

U borbi protiv hiperinflacije država će na kraju morati posegnuti za takvim oštrim restriktivnim

mjerama ekonomske politike koje će „sutra“ neminovno izazvati još veću nezaposlenost. Svako daljnje nastojanje da se aktualna stopa nezaposlenosti snizi ispod prirodne stope izazvat će hiperinflaciju. Podsjetimo se Keynesovih pogleda, tj. prognoza o tome da će nakon II. svjetskog rata normalna stopa nezaposlenosti biti oko 4,5%. Podsjetimo se i Keynesovih napomena o opasnosti od čiste inflacije kada se ekonomija približi punoj zaposlenosti. Ne podsjećaju li Kevnesovi stavovi po mnogo čemu na Friedmanovu NRH hipotezu i tezu akceleracije inflacije?!

1.3.4 Phelpsov doprinos Švedska kraljevska akademija nauka dodijelila je Nobelovu memorijalnu nagradu za 2006. iz obla-

sti ekonomije sedamdeset trogodišnjem Edmundu S. Phelpsu, američkom profesoru političke ekonomije na kolumbijskom univezitetu (SAD) „za bolje razumijevanje odnosa kratkoročnih i dugoročnih efekata ekonomske politike“, odnosno za radove koji su imali presudan uticaj na ekonomska i politička naučna istraživanja. Phelps je objavio veliki broj originalnih naučnih radova u najpoznatijim ekonomskim časo-pisima, među kojima se izdvajaju naslovi kao što su: „Fiskalna neutralnost i ekonomski rast“ (1965), „Uloga zlata u ekonomskom rastu“ (1966), „Inflaciona politika i teorija nezaposlenosti“ (1972), „Stu-dije iz makroekonomske teorije: zaposlenost i inflacija“ (1979), „Studije iz makroekonomske teorije: preraspodjela i rast“ (1980), itd. Naučnoj javnosti je poznat po svojim istraživanjima tzv „prirodne“ ili „realne“ stope nezaposlenosti i zalaganju za pluralizam ekonomskih teorija (V. Dašković 2006, s. 185).

Phelps 1960. počeo da istražuje ekonomski razvoj u jelskoj Cowles fondaciji. Tu je formulisao ide-ju ideju o zlatnom pravilu stope štednje, koje utvrđuje mjeru sadašnje potrošnje koja ne ugrožava budu-će generacije. Istražujući dinamičan odnos između nezaposlenosti i cijene rada, razvio je ideju o nemi-novnom postojanju prirodne stope nezaposlenosti kao zakonitosti tržišnih odnosa. E. Phelps 1966. na-pušta Univerzitet Yale i počinje da radi kao profesor na Univerzitetu Pensilvanija. Tu je 1968. napisao veoma uticajan članak „Novac - dinamika cijene rada i ravnoteža na tržištu rada“ („Money-Wage Dyna-mics and Labor Market Equilibrium“). U navedenom članku on metodološki precizno i originalno ana-lizira i preispituje održivost kratkoročne „Phillipsove krive“ pod prizmom adaptivnih inflacionih očeki-vanja i potpune informisanosti u dugom vremenskom roku. Istražujuću postojanost prirodne stope neza-poslenosti, on ubjedljivo dokazuje da ravnoteža na tržištu rada u dugom roku uopšte ne zavisi od stope inflacije. Svojim zaključcima dovodi u pitanje ranije tvrdnje Keynesa i njegovih sledbenika, čiju is-pravnost svodi isključivo na kratki rok. Prelazi na Univerzitet Columbia 1971, gdje istražuje uticaj in-flatornih poreza i fiskalne politike na inflaciju, a 1982. postaje redovni profesor ekonomije.

- 72 -

Phelps je dobio Nobelovu memorijalnu nagradu za ekonomiju za naučni rad koji, kako se ističe, produbljuje naše shvatanje odnosa između kratkoročnih i dugoročnih posljedica ekonomske politike. Tu se prvenstveno misli na doprinose za razumijevanje tzv. „Phillipsove krive“, uticaj na razvoj koncepta prirodne stope nezaposlenosti i istraživanje dinamike kratkoročne nezaposlenosti.

R. Lucas, T. Sargent i R. Barro su tvorci novoklasičnog makroekonomskog pristupa, koji se zasni-va na teoriji racionalnih očekivanja hipotezi o fleksibilnim cijenama i platama. Istražujući tržište rada, oni su demantovali prinudni karakter nezaposlenosti pretpostavkom o dobrovoljnosti traženja novog i isplativijeg radnog mjesta. Visoku nezaposlenost u pojedinim poslovnim ciklusima oni objašnjavaju po-grešnim predstavama radnika o postojećoj ekonomskoj situaciji, visini realne plate i relativnim odno-sima cijena. Navedene elaboracije su inspirisale E. Phelpsa i M. Friedmana, koji su modifikovali krat-koročnu tzv. „Phillipsovu krivu“ i kreirali tzv. novoklasičnu krivu (slika 41), tj. krivu „prirodnog“ („is-tinskog“) nivoa nezaposlenosti (natural-rate Phillips curve).

Slika 45: Novoklasična kriva

Izvor: V. Drašković 2006, s. 186 U navedom modelu (koji je prikazan u nastavku i istraživački potvrđen u praksi), razlikuje se krat-

koročna i dugoročna tzv. „Phillipsova kriva“. U kratkoročnom periodu ona ima negativan nagib, ali je u dugoročnom periodu vertikalnog oblika, jer postoji samo jedan nivo nezaposlenosti koji odgovara pos-tojanim stopama inflacije, a to je prirodan nivo nezaposlenosti, na kojem su stabilne (uravnotežene) pojave koje izazivaju porast i smanjenje stopa inflacije. Na grafiku je prikazano kako se tzv. krat-koročna „Phillipsova kriva“ pomjera pod dejstvom inflacionih šokova. U početnom periodu privreda se nalazi u tački na I nivou, a nezaposlenost se nalazi na prirodnom nivou, jer nema konjunkturnih kole-banja. Zatim dolazi do privrednog uspona, u kojem se smanjuje nezaposlenost, povećavaju se plate rad-nika i cijene, a privreda dolazi u tačku na II nivou. Sa protokom vremena u kojem dolazi do inflacije, logično i posledično počinju da djeluju rastuća inflaciona očekivanja, koja pomjeraju tzv. „Phillipsovu krivu“ prema gore, a privreda dolazi na novi III nivo. Zatim dolazi do pada privredne aktivnosti, pa se nezaposlenost povećava i vraća na svoj prvobitni „prirodan“ nivo, stopa inflacije se smanjuje, a priv-reda dolazi na novi IV nivo. Dakle, zbog smjenjivanja privrednih ciklusa, promjene konjunkturnih od-

- 73 -

nosa i adaptibilnih inflacionih očekivanja, u dugoročnom periodu, u privredi postoji samo prirodan nivo nezaposlenosti, koji uopšte ne zavisi od stope promjena plata i stope inflacije.

U 1968. su objavljena dva izuzetno značajna rada za ekonomsku nauku, u kojima se ističe sumnja u ispravnost tumačenja veze imeđu inflacije i nezaposlenosti u modelu tzv. kratkoročne „Phillipsove kri-ve“ (M. Fredman, „The Role of Monetary Policy“, American Economic Review, March 1968 i Edmund Phelps, „Money Wage Dynamics and Labor Market Equilibrium“, Journal of Political Economy, Part 2, July/August 1968). Navedeni autori su došli do zaključka da, pošto sve interesuje realna plata, treba izvršiti korekciju nominalne plate sa inflacionim očekivanjima. Oni na veoma ubjedljiv i analitičan način negiraju povezanost nezaposlenosti i inflacije u dugom roku. Tu se u stvari radi o direktnoj podr-šci klasičnoj ideji o monetarnoj neutralnosti.

Pošto se inflacija 1970-ih godina značajno povećala, pokazalo se da su M. Friedman i E. Phelps bili u pravu. U analizu nezaposlenosti i inflacije u dugom roku oni su uveli kategoriju očekivane inflacije (promjene cijena), koja je poslužila kao ključna polazna hipoteza za dokazivanje tvrdnje o nepostojanju veze između inflacije i nezaposlenosti u dugom roku, i da na brzinu kojom nestaje kratkoročna Phillip-sova međusobna zavisnost između inflacije i nezaposlenosti presudno utiče brzina prilagođavanja infla-cionih očekivanja. Na taj način, oni su sugerisali kreatorima ekonomske politike da ne smiju tzv. „Phil-lipsovu krivu“ u kratkom roku tretirati kao kao skup izbora koji im stoji na raspolaganju prilikom do-nošenja svojih odluka.

Nešto kasnije, M. Friedman u članku „The Optimum Quantity of Money“ (koji čini I glavu njegove knjige The Optimum Quantity of Money and Other Essays, Chicago: Aldine, 1969) dokazuje da je optimalni nivo inflacije negativan (-5%) u odgovarajućem iznosu realne kamatne stope (5%), što pret-postavlja nultu nominalnu kamatnu stopu. Navedeni zaključak je modifikovao Phelps tvrdnjom da svi porezi, kao i inflacija, takođe deformišu optimalno ponašanje privrednih subekata, zbog čega vlada tre-ba da koristi mali inflacioni porez i da snizi druge poreze, koji takođe dovode do deformacija. Uop-šteno govoreći, on smatra da optimalni nivo inflacije treba da bude određen kao minimizacija deforma-cija koje izaziva poreski sistem u cjelini, uključujući inflacioni porez koji se aktivira u situacijama kada vlada mora da obezbijedi određeni nivo fiskalnog dohotka („Inflation in the Theory of Public Finance“, Swedish Journal of Economics, January/March 1973).

Phelps je kasnije s grupom istomišljenika (među kojima su bili J. Stiglitz, J. Yellen i dr.) predložio novi makroekonomski model, u kojem se kombinuju elementi klasičnog i keynesijanskog pristupa. Radi se o teoriji stimulišućeg plaćanja rada (efficiency wage theory), koja objašnjava snagu realne plate i postojanje iznuđene nezaposlenosti, a javlja se zato što firme pokušavaju da zadrže plate na nivou koji je viši od ravnotežnog, da bi tako stimulisale rast produktivnosti. Nezaposlenost iznuđenih očekivanja (invuntary wait unemployment) E. Phelps razmatra kao dugoročnu pojavu koja ima ravnotežne osobine. On smatra da je rast nezaposlenosti značajno uslovljen pogoršanjem pojedinih elemenata radne stimu-lacije, što dovodi do povećanja nivoa prirodne nezaposlenosti. Na bazi temeljnih istraživanja obimnih statističkih podataka, on dokazuje da je u posmatranom 20-godišnjem periodu došlo do porasta neza-poslenosti zbog povećanja poreza na fond plata radnika, rasta realnih kamatnih stopa i energetskih šo-kova. Zbog toga E. Phelps predlaže kreatorima ekonomske politike smanjivanje poreza i prenošenje ak-centa poreske politike na oblasti potrošnje i dodatne vrijednosti.

Pomjerajući granice ekonomskih znanja, E. Phelps se svojim brojnim originalnim naučnim rado-vima svrstao u uski krug velikana svjetske ekonomske misli, dokazujući po ko zna koji put da kreatori ekonomske politike moraju uvažavati dostignuća ekonomske teorije ako žele da se u ekonomskoj praksi ostvari željeni ekonomski rast i smanji opasnost od brojnih mogućih problema (i posjledica) koji stalno vrebaju i pojavljuju se u turbulentnoj privrednoj dinamici.

- 74 -

1.3.5 Državna intervencija i stabilizacijska politika

Prihvaćanje NRH hipoteze na neki način odbacuje državnu intervenciju i mogućnost svjesnog reguliranja privrednih zbivanja instrumentarijem ekonomske politike. Na dugi rok to je tako. Na kratak rok, međutim, vidjeli smo da i monetaristi prihvaćaju postojanje odnosa između inflacije i nezapos-lenosti. Pitanje društvene intervencije i uplitanja države u privredni život ili apstinencija od intervencije i prepuštanje tržištu da automatski regulira privredna kretanja još je jedna snažna kontroverza između monetarista i kejnzijanaca. Tijekom 1960-ih i ranih 1970-ih godina ortodoksni monetaristi tvrdili su da je fiskalna politika suvišna, a kejnzijanci su tvrdili da je monetarna politika beskorisna. Vodeći računa o nizu nepoznanica kada je u pitanju stabilizacijska politika i efektima pojedinih mjera, monetaristi, kon-zervativniji, radije dižu ruke od intervencije. Na drugoj strani, kejnzijanci su mnogo veći optimisti. Keynesijanizam je i nastao zbog straha od deflacijskog jaza i nevjerovanja u snage tržišta da automatski izvuku privredu na put oporavka.

Stav monetarista o apstiniranju od intervencije lijepo je opisao Baumol. Problem vremenskog po-maka, „time lag“, jedan je od fundamentalnih problema stabilizacijske politike. On se pojavljuje kao to-liko ozbiljan problem da niz ekonomista preferira odustajanje od intervencije pogrešnoj intervenciji. Na slici 46 prikazani su stvarni i potencijalni društveni proizvodi u tijeku jednog privrednog ciklusa. U toč-ki A privreda se kreće k recesiji. Ona se ne ponavlja do točke D. Između točaka D i E privreda je pregri-jana - suočena je s inflacijom. Što tu može učiniti stabilizacijska politika? Prema Baumolu, recesija se obično spoznaje kao problem u točki B. Efekti mjera koje su poduzete u točki B pojavljuju se u točki C. Ali ako je time lag duži, tada se efekti pokazuju tek kada privreda dođe u točku D (Baumol 1979.) Efekt poticanja potražnje tako dolazi u nevrijeme. Sada on potiče inflatorna kretanja. Zbog toga bi Friedman radije ostavio privredu automatskim stabilizatorima i ugrađenim prirodnim samoregulirajućim meha-nizmima. Odatle proizlazi i Friedmanov prijedlog o konstantnoj stopi monetarnog rasta od 2%.

Slika 46

„Crowding out“ efekt „Crowding out“ efekt je još jedna od kontroverzi između monetarista i kejnzijanaca. Ideja „crow-

ding out“ temelji se na hipotezi monetarista o kontraproduktivnoj ulozi države na investicije privatnog sektora. Poznato je da porast kamatne stope po pravilu destimulira investicije privatnog sektora. Prema tome, kada država intervenira radi kreiranja dopunske potražnje na tržištu, tj. kada se uvećava kompo-nenta G u jednadžbi Y = C +I+ G, ona u isto vrijeme snižava komponentu I - investicije. Kada se država odluči za financiranje izdataka zaduživanjem na tržištu novca i kapitala, ona izdaje svoje obveznice uz

- 75 -

kamatu. Državne obveznice konkuriraju akcijama korporacija. Ako je prihod od državnih obveznica dovoljno atraktivan, kapital se kreće u državne obveznice. Zbog toga manje kapitala ostaje privatnom sektoru, a kamatna stopa raste. Ortodoksni kritičari državne intervencije navode da jedan dolar defi-citnog financiranja umanjuje za jedan dolar privatne investicije. Zbog toga ni fiskalna politika nema ni-kakav utjecaj na porast potražnje. Dakle, kada dolazi do porasta G, u isto vrijeme smanjuje se kompo-nenta I jednadžbe Y = C + I + G. Ukupan je rezultat stabilizacijske politike neutralan. Mislimo da se ortodoksni stav o „crowding out“ efektu može prihvatiti pod određenim okolnostima. Pod drugim okol-nostima mislimo da može prevladati „crowding in“ efekt. Koje su to okolnosti? Rekli bismo da je to, prije svega, faza privrednog ciklusa u kojem se nalazi određena privreda. Mislimo da o toj činjenici nisu vodili dovoljno računa ni kejnzijanci ni monetaristi, a ni neoklasičari.


Prema monetarnom pristupu teoriji platne bilance, platna bilanca je prvenstveno monetarni feno-

men. U skladu s tim deficit (suficit) platne bilance nastaje zbog neusklađenosti monetarnih varijabla ponude i potražnje novca. Ako je potražnja za novcem veća od ponude novca, u privredi se pojavljuje višak robe i nelikvidnost. Rezidenti nastoje uskladiti ponudu novca s potražnjom preko međunarodne razmjene izvozom robe. Izvoz dovodi do suficita platne bilance. Suficit platne bilance uvećava mone-tarne rezerve nacionalne privrede koje čine osnovu domaće monetarne baze. Uvećana monetarna baza je pretpostavka porasta monetarne ponude. Na kraju, porastom monetarne ponude privreda dolazi u stanje ravnoteže ponude i potražnje za novcem. Ravnoteža ponude i potražnje za novcem preduvjet je ravnoteže između apsorpcije i dohotka, pa prema tome i ravnoteže platne bilance.

U Hume-Ricardovom modelu proces usklađivanja ponude i potražnje novca tekao je deflacioni-ranjem ili inflacioniranjem domaćih izdataka. Cijene i nadnice bile su fleksibilne nadolje. Proizvodnja je bila fiksna. Promjene agregatne potražnje izazvane odljevom ili priljevom plemenitog metala, odno-sno variranjem količine novca u prometu djelovale su na kretanje cijena i nadnica i na konkurentsku sposobnost izvoza nacionalne privrede.

U novonastaloj situaciji nakon II svjetskog rata, karakterističnoj po inflatornim procesima u svjet-skoj privredi, variranjem količine novca u prometu kao mjeri monetarno-kreditne politike ne mogu se (zapravo ne žele se) varirati cijene i nadnice - svakako, nadolje. Monetarni pristup polazi od mogućnosti da se devalvacijom valute smanji realna kupovna snaga nadnica. Pad realne kupovne snage nadnica djeluje kontraktivno na agregatnu potražnju. Kontrakcija potrošnje zatim oslobađa izvozne viškove. U otvorenoj privredi se preko platne bilance, po načelu spojenih posuda, usklađuju ponuda i potražnja novca. Umjesto mehanizma monetarna masa - cijene - platna bilanca, koji je djelovao u vrijeme zlatnog standarda, mehanizam monetarnog pristupa je: monetarna masa - agregatna potražnja - platna bilanca.

Model monetarnog pristupa platnoj bilanci zasniva se na tri fundamentalne postavke:

− Prva, platna bilanca je monetarni fenomen. U transakcije iznad linije ubrajaju se sve transakcije platne bilance, osim monetarnih rezervi koje spadaju u kompenzirajuće transakcije. Monetarne rezerve čine dio ukupne monetarne baze nacionalne privrede. Drugi dio monetarne baze čini aktiva središnje banke:

MB = MR + D (43)

− Druga bitna postavka monetarnog pristupa je postavka o stabilnoj monetaroj ponudi. Promjene monetarne baze transponiraju se u promjene monetarne ponude preko multiplikatora novca. Multiplikator novca je na dugi rok stabilan. Uz konstantan multiplikator monetarna ponuda je određena promjenama monetarne baze, de facto promjenama monetarnih rezervi. Budući da je središnja banka pasivna, njezina se aktiva ne mijenja:

- 76 -

Ms = mm x MB = mm (D +MR) (44)

Monetarne rezerve ovise o stanju platne bilance. S obzirom na to, promjene monetarne ponude izvode se iz promjena platne bilance:

ΔMs/ΔPB = (mΔMB/ΔPB) (m(ΔD + ΔMR) ΔPB) (45)

Već smo rekli da je središnja banka pasivna. Dakle, ona svojim akcijama ne utječe na promjene monetarne ponude. Ona ne kreira novac niti operacijama otvorenog tržišta pokušava neutralizirati prirast monetarne ponude:

ΔD/ΔPB) ΔD (46)

Prema tome, monetarna ponuda je isključiva funkcija stanja, odnosno promjena platne bilance i monetarnih rezervi:

ΔMs / ΔPB = (mΔMR) / (ΔPB) (47)

− Treća značajna postavka monetarnog pristupa je postavka o stabilnoj potražnji za novcem. Potražnja za novcem stabilna je funkcija dohotka, kamatne stope i cijena:

Md = f(Y, i, P) (48)

Dinamički promatrano, potražnja za novcem mijenja se proporcionalno s promjenama dohotka i cijena. Monetarni pristup polazi od pretpostavke da je potražnja za novcem stabilna na dugi rok. Stabilnost potražnje za novcem na dugi rok, kao i stabilnost multiplikatora novca na dugi rok, ističe u prvi plan dugoročni aspekt monetarnog pristupa platnoj bilanci.

Potražnja za novcem je, prije svega, funkcija proizvodnje. Novac u funkciji proizvodnje ima svoju marginalnu korisnost. Marginalna korisnost novca u funkciji proizvodnje opada s porastom ponude novca. Na drugoj strani, kapital ima svoju marginalnu korisnost. Marginalna korisnost kapitala postaje viša što je marginalna korisnost novca u proizvodnji manja. Efekt porasta marginalne korisnosti kapi-tala, kada dolazi do rasta monetarne ponude i opadanja marginalne korisnosti novca, sastoji se u porastu cijena kapitala - kapitalnih dobara. Porast cijena kapitala provocira efekt supstitucije u potražnji i pot-rošnji. S kapitalnih dobara potražnja se prenosi na potrošna dobra. Porast potražnje za potrošnim dob-rima sada vodi općem porastu cijena. Porastom opće razine cijena opada kupovna snaga nominalne mo-netarne ponude. Procesom inflacije usklađuju se marginalna korisnost novca i marginalna korisnost ka-pitala, ali na višoj razini cijena. U točki ravnoteže obiju marginalnih korisnosti potražnja za novcem us-klađuje se s ponudom novca.

Marginalistički pristup korisnosti kapitala i korisnosti novca sugerira „da u svakom trenutku uz datu razinu tehnologije i produktivnosti rada i raspoložive radne snage postoji jedinstvena razina potra-žnje za novcem koji maksimizira korisnost sadašnje i buduće proizvodnje i suglasno tome potrošnje, potražnja za novcem je stabilna funkcija proizvodnje, odnosno realnog dohotka.“ (Riechel, 1978)

Novac u funkciji potrošnje također ima svoju marginalnu korisnost. Marginalna korisnost novca u funkciji potrošnje stoji naspram marginalne korisnosti potrošnje, odnosno apsorpcije. Ekspanzijom mo-netarne ponude opada marginalna korisnost novca u odnosu na marginalnu korisnost apsorpcije. Rezi-denti se oslobađaju novca u zamjenu za robu. Pritisak na tržištu robe dovodi do porasta cijena i sma-njenja kupovne snage nacionalne valute. Pritisak na tržištu robe postoji sve dotle dok se marginalna ko-risnost novca i marginalna korisnost apsorpcije ne izjednače. Na dugi rok, međutim, razina apsorpcije, pa i marginalna korisnost apsorpcije, određena je realnim dohotkom. Monetarni pristup ima kontakt s apsorpcijskim pristupom u isticanju značenja odnosa apsorpcije i dohotka i njihove korelacije sa sta-njem platne bilance. Ovdje je relevantno pitanje kako se promjene na tržištu novca reflektiraju i prenose na realne varijable - dohodak i apsorpciju?

- 77 -

Prema monetarnom pristupu, deficit platne bilance rezultat je nesklada između apsorpcije i dohotka izazvanog raskorakom između ponude i potražnje novca. Pristalice monetarnog pristupa polaze od sljedećih jednadžbi:

PB/P = ΔMR / PΔPB = Y = A (49)

Dohodak, slično modelu Hume-Ricardo, ovisi o raspoloživosti faktorima proizvodnje i tehnologije. Dakle, privreda se nalazi u stanju pune zaposlenosti. Uz datu razinu proizvodnje i dohotka platna bilan-ca je određena stanjem apsorpcije. Apsorpcija je funkcija ponude i potražnje novca:

A = Y + b(Ms/P – Md/P) (50)

Apsorpcija je jednaka razlici između ponude i potražnje novca ili, preciznije, razlici između stvar-ne i potrebne imovine rezidenata. Akcelerator apsopcije (b) predstavlja sklonost privrede da popunjava jaz između ponude i potražnje za novcem. Ako je ta sklonost velika, tj. ako je b=1, onda je prila-gođavanje trenutno. Ponuda novca prilagođava se potražnji, što stvara pritisak na tržište robe i apsorbira potencijalne izvozne viškove. Izvozni viškovi se oslobađaju ako je koeficijent akceleracije apsorpcije manji od 1. Uz koeficijent akceleracije apsorpcije manji od 1 privreda počinje štedjeti:

c = S – A = -b(Ms/P – Md/P) (51)

Ako bi koeficijent akceleracije apsorpcije bio jednak 1 – apsorpcija bi bila jednaka dohotku, dok bi štednja bila ravna nuli, tj. S=0. Prilagođavanje platne bilance, prema monetarnom pristupu, jest auto-matski proces. Ekonomiji je svojstvena stabilnost na dugi rok. Model prilagođavanja pretpostavlja da se radi o maloj privredi koja je „price taker“ - pivreda se uklapa u svjetske cijene i ne diktira njihovo for-miranje. U jednostavnom modelu privreda proizvodi samo vanjskotrgovinska dobra. Elaborirani model monetarnog pristupa polazi od proizvodnje vanjskotrgovinske i domaće robe kao vrlo značajne distink-cije sa serioznim implikacijama na razinu zaposlenosti i platnu bilancu (Riechel, Corden, Meade).

Proces prilagođavanja dobiva impuls devalvacijom valute. Devalvacija potiče inflaciju u zemlji. Porastom cijena uvozne robe opada realna kupovna snaga rezidenata. Rezidenti arbitriraju između mar-ginalne korisnosti novca i marginalne korisnosti apsorpcije. Kako je realna kupovna snaga novca manja, marginalna korisnost novca veća je od marginalne korisnosti robe. Ukupna apsorpcija se smanjuje. Smanjenjem ukupne apsorpcije oslobađaju se izvozni viškovi. Izvoz raste. Nastaje suficit platne bilan-ce. Suficitom platne bilance dolazi do priljeva međunarodnog novca - deviza u zemlju. Monetarne re-zerve čine dio monetarne baze. Preko multiplikatora novca (mm) dolazi do transformacije monetarne baze u monetarnu ponudu. Ponuda novca usklađuje se s potražnjom novca. Proces usklađivanja ponude i potražnje novca odvija se u nekoliko iteracija po istoj logici ponašanja i arbitriranja rezidenata. Proces teče sve dotle dok se ne uspostavi ravnoteža između ponude i potražnje novca, apsorpcije i dohotka te ravnoteža platne bilance.

1.3.7 Rezime Ako bismo pokušali načiniti pregled sličnosti i razlika između kejnzijanizma i monetarizma, ruko-

vodeći se napomenom koju smo dali na početku ovoga poglavlja da je razlika između tih struja takva kakva je razlika između yes i oui, onda bismo mogli reći sljedeće: obje ekonomske teorije, zapravo teo-rije ekonomskih politika bave se uglavnom pitanjima agregatne potražnje. U kejnzijanskoj ekonomiji agregatna potražnja jednaka je A = C+ I +G. Uvjet privredne ravnoteže jest da je ukupna potražnja jednaka ukupnoj proizvodnji:

Y = C + I + G, tj. Y = A ako je C + I + G = A (52)

- 78 -

Monetaristi u rudimentarnoj formi polaze od M • V kao ukupne potražnje. Ravnoteža sustava postoji onda kada su usklađeni odnosi između ponude i potražnje, tj. kada je

MsV = QP (53)

U obje struje interakcija realnih i monetarnih faktora može se promatrati na kratak i na dugi rok. Kratkoročno obje struje uvažavaju Philipsovu krivulju. Philipsova krivulja funkcionira na bazi novčane iluzije. U njezinoj se osnovi nalazi koncept marginalnih troškova i marginalnog prinosa. Angažiranje radne snage poticanjem agregatne potražnje ide sve dotle dok se ne izjednače marginalni troškovi rada s marginalnim prinosom rada, tj. sve dotle dok postoji razlika između nominalnih nadnica i očekivane realne nadnice.

Na dugi rok determinante zaposlenosti realni su resursi. Na dugi rok obje struje govore o inflaciji te o cijeni pune zaposlenosti. Ona se pokazuje, prije svega, u akceleraciji inflacije.

Kejnzijance i monetariste razlikuje ponajviše onaj element kojemu nisu posvetili dovoljno po-zornosti, a to je agregatna ponuda i njezino ponašanje, tj. njezin nagib. Kejnzijanci polaze od agregatne ponude koja je mnogo ravnija od monetarističke agregatne ponude. Drugim riječima, kejnzijanci polaze od nepune zaposlenosti, tj. nezaposlenosti, a monetaristi od pune zaposlenosti (slika 47).

Slika 47

Uz takve krivulje ponude logično je da ista agregatna potražnja (nagib krivulje potražnje) daje potpuno drukčije rezultate u pogledu inflacije, zaposlenosti pa na kraju i u pogledu uloge stabilizacijske politike. Obje struje zanemaruju da krivulja agregatne ponude nije zauvijek data kao takva. Ona je ho-rizontalna u uvjetima krize, ali i vertikalna u uvjetima prekomjerne proizvodnje, tj. pregrijane privrede. Krivulja ponude mora se „pomicati“ pored ostaloga i zato što se proizvodnja ne odvija uz konstantne troškove. Obje škole respektiraju marginalne troškove, ali ih eksptlicitno ne ističu u prvi plan.

Kada krivulja ponude postane vertikalna, inflacija je neizbježna ako se nastavi dalje stimuliranje agregatne potražnje. Ovu opasnost uvažavaju i Keynes nakon 1937, i Friedman respektirajući Phil-lipsovu krivulju. Međutim, metoda svladavanja inflacije ili stagflacije bitno se razlikuje u ove dvije struje. Dok se Keynes zalaže za prolongirani bum do 1937, nakon toga on prihvaća restriktivnu eko-nomsku politiku kao i monetaristi. Neokejnzijanci je ne prihvaćaju ni danas. Stavovi o djelovanju monetarne politike su različiti. Keynesov stav je da se porastom Ms djeluje na kamatnu stopu te preko kamate na investicije. Kod monetarista utjecaj monetarne politike odvija se preko procesa portfelj (port-folio) selekcije. Treba se prisjetiti da taj proces podrazumijeva i proces supstitucije oblika imovine na načelima marginalne korisnosti imovine, kao i toga da je Keynes pošao od procesa portfelj (portfolio) selekcije, pri čemu je vlasnik imovine mogao arbitrirati između novca i vrijednosnih papira –“ bonds“ (Keynesovi pogledi na preferenciju likvidnosti – LP).

- 79 -

Rasprava o tome kreće li se kauzalnost utjecaja od monetarne ponude na dohodak ili od dohotka k novcu značajna je, ali ne i odlučujuća. Ako se i Keynes i Friedman koriste funkcijom monetarne pot-ražnje i odnosom Ms i Md, onda u oba slučaja utjecaj ide od monetarne ponude Ms na dohodak. Obratan utjecaj nije isključen, čak se podrazumijeva budući da obje struje, a kejnzijanci još izrazitije računaju s elementom očekivanja. Proizvodnja teče na bazi očekivanih cijena i očekivanog profita.

Recimo i to da je ove dvojbe davno prije obiju struja rješavao i riješio Marx tvrdnjom da roba ulazi u promet s cijenama, a ne da se cijene robe formiraju ovisno o količini novca u optjecaju. Keynes ob-jašnjava krize kao problem nedovoljne potražnje, odnosno nedovoljne potrošnje. Rekli bismo, prije svega, nedovoljne investicijske potrošnje. Prema Friedmanu, kriza od 1929. do 1933. bila je prije svega kriza likvidnosti. Banke su postale nelikvidne zbog nepovjerenja deponenata. One su postale nelik-vidne, prema Friedmanu, i zbog restriktivne monetarne politike američke vlade. Uslijed toga banke su morale na tržištu novca prodavati svoju imovinu – vrijednosne papire. Time su banke naglo oborile cijenu tih papira i potakle krizu, drugim riječima dolile su ulje na vatru. Banke su pale. Za nas ostaje ot-voreno pitanje podsjeća li kriza likvidnosti banaka na nedovoljnu količinu novca u prometu, tj. na prob-lem nedovoljne potrošnje. Ipak, i Friedman priznaje da se kriza ne bi mogla izbjeći liberalnijom mone-tarnom politikom. Ona bi se njome mogla samo ublažiti. Ova Friedmanova razmišljanja govore o tome da fenomenu ekonomskih kriza Fridman, kao ni njegovi sljedbenici nisu prišli onako kako on to zas-lužuje. Monetaristi kao da svjesno zanemaruju činjenice da se radi o robnoj proizvodnji, profiterskom načinu privređivanja i bitnoj relaciji između marginalnog troška rada i marginalnog prinosa rada. U tom pogledu Friedmanov (monetaristički) pristup krizama svakako zaostaje za Keynesovim.

- 80 -

1.4 MONETARIZAM ILI: ŠKOLA RACIONALNIH OČEKIVANJA

Očekivanja su u robno-novčanoj privredi oduvijek imala veliko značenje. Marx je bio možda prvi koji je eksplicitno računao s očekivanjima - očekivanom prodajnom cijenom, očekivanim profitom. Marshall i Keynes bili su prvi ekonomisti koji su očekivanja uveli u ekonomsku znanost. Fisher je bio osnivač tzv. adaptivnih očekivanja.

Distinkcija između nominalne i realne kamate snažan je pokretač investicijske aktivnosti. Efikas-nost i efektivnost Philipsove krivulje zasniva se na postojanju razlika između nominalnih i realnih nadnica. Philipsova krivulja bazira se na činjenici da su aktualna i očekivana inflacija iste. Time se „tra-de off“ između inflacije i nezaposlenosti gubi. Time, međutim, i ekonomska politika gubi snažno sred-stvo u svojem arsenalu anticikličke i stabilizacijske politike. U uvjetima privredne ravnoteže očekivana inflacija ravna je stvarnoj inflaciji:

(ΔP/Pc) = (ΔP/ P) (54)

Vrlo je teško reći kako se očekivanja formiraju. Ipak, prema struji racionalnih očekivanja (RA-TEX), može se s dosta sigurnosti tvrditi da će ne samo na dugi rok nego i na kratki rok stvarna i očekivana stopa inflacije biti jednake. U okviru škole očekivanja, tj neoneoklasičara, možemo govoriti o trima osnovnim vrstama očekivanja, i to: adaptivna očekivanja, racionalna očekivanja i poluraciona-lna očekivanja. Adaptivna očekivanja uveo je u ekonomsku analizu Cagan 1953. U skladu s pristupom adaptivnih očekivanja ekonomski subjekti - radnici, potrošači, proizvođači - suočeni su s nedovoljnim i nedovoljno pouzdanim informacijama. U nesigurnom privrednom svijetu oni formiraju svoja inflatorna očekivanja na bazi iskustva. Pri tome se nedavno stečena iskustva više vrednuju. Iskustva o razlici iz-među stvarne i očekivane inflacije ekonomski subjekt projicira u budućnost. Proces adaptivnih očeki-vanja mogao bi se prikazati na sljedeći način:

Pel - Pe

t – 1 = σdjPt – 1 – Pet -1dj 0 < 1 (55)

pri čemu je σ= koeficijent prilagođavanja, dok (P-l) i (Pet) predstavljaju stvarnu i očekivanu stopu infla-

cije u prethodnom razdoblju.

John Muth je 1961. uveo u analizu racionalna očekivanja. Iskustva adaptivnih očekivanja pokazala su da postoji mogućnost greške u procjeni očekivane stope inflacije. Greška se temelji na nedovoljnom poznavanju ekonomske strukture i nedovoljnim informacijama. Za razliku od adaptivnih, RATEX su takva očekivanja koja se temelje na perfektnom poznavanju ekonomske strukture nacionalne privrede te na perfektnoj dostupnosti svih relevantnih podataka. Upotreba matematskih modela i ekonometrije po-maže da se pozicije ekonomskog sustava u uvjetima perfektne konkurencije predvide perfektno, tj. ma-ksimalno precizno. Zahvaljujući tome privredni subjekti mogu bez greške anticipirati akcije ekonomske politike i tako uvijek uskladiti očekivanu sa stvarnom stopom inflacije. U okviru RATEX očekivana inflacija jednaka je stvarnoj inflaciji:

P = Pe (56)

Činjenica trenutnog usklađivanja očekivane i stvarne inflacije eliminira iz ekonomske analize moment novčane iluzije. Zbog toga Philipsova krivulja postaje vertikalna, a ekonomska politika gubi prostor za bilo kakvu stabilizacijski politiku. Prema T. Sargentu i N. Wallaceu, u tom sustavu nema pro-stora za državu da vodi anticikličku politiku. Da bi se eksploatirala Philiposva krivulja, država bi mo-rala nekako zavarati javnost. Po suštini stvari kada su očekivanja racionalna, ne postoji mogućnost da vlada sustavno zavarava javnost. To znači da vlada ne može koristiti Philipsovu krivulju za bilo koje razdoblje.

Ako se ne mogu koristiti pogodnosti Philipsove krivulje, onda to znači da postoji suglasnost između NRH hipoteze i RATEX struje. Zapravo, monetaristi i RATEX se u dosta elemenata i slažu.

- 81 -

Međutim, treba napomenuti da je među njima značajna razlika baš u tome što monetaristi dozvoljavaju mogućnost primjene Philipsove krivulje na kratak rok, dok RATEX takvu mogućnost odbacuje u cjelini. Agregatna krivulja ponude kod monetarista postaje vertikalna tek na dugi rok. Krivulja agregatne ponude kod RATEX je vertikalna uvijek. Politikom agregatne potražnje ne može se utjecati na razinu zaposlenosti. Njome se može utjecati samo na razinu cijena uz istu razinu zaposlenosti. Kri-vulja agregatne potražnje može se pomicati ulijevo ili udesno kao na slici 48. Privreda je uvijek na ra-zini pune zaposlenosti.

Slika 48

RATEX ipak dozvoljava skromnu mogućnost korištenja efekata Philipsove krivulje. To je moguće međutim samo onda ako dođe do iznenadnog šoka, tj. ako dođe naprimjer do nenadane monetarne ekspanzije. U vrlo kratkom roku „trade off“ se može iskoristiti baš zbog elemenata iznenađenja. Među-tim, pristalice RATEX struje ne propuštaju napomenuti da je usklađivanje vrlo brzo s tim što šok ima svoju cijenu u povećanoj nesigurnosti. Ta nesigurnost destimulira ekonomsku aktivnost.

Što nakon ovoga reći o RATEX struji? Ona se temelji na perfektnoj konkurenciji, perfektnim in-formacijama kojima ekonomski subjekt raspolaže, perfektnim prognozama i ponašanju privrednog sub-jekta. Privreda je uvijek na razini pune zaposlenosti. Stabilizacijska politika, tj. državna intervencija ne-potrebna je budući da se sve akcije države mogu precizno predvidjeti i da se privredni subjekti njima unaprijed, tj. odmah prilagođavaju - uzimaju ih u kalkulaciju.

Očigledno je da ne živimo u vrijeme čiste konkurencije, niti potpunih i perfektnih informacija. Isto tako je jasno da krivulja agregatne ponude nije uvijek vertikalna. Zbog toga bismo rekli da pripadnici RATEX, poput monetarista, zaboravljaju da je privreda dinamična, da se kreće u ciklusima i da oni za-pravo govore samo o jednoj fazi privrednog ciklusa, fazi pretjerane proizvodnje, a pri tome je uzimaju kao opći slučaj. Mislimo da odatle, pored ostaloga, proizlazi i njihova osnovna greška u tretiranju eko-nomske politike. Slike 47a, 47b i 47c predstavljaju tri škole: kejnzijanizam, monetarizam I, moneta-rizam II i njihovo shvaćanje agregatne ponude i agregatne potražnje, iz čega proizlaze njihovi koncepti ekonomske politike i teorije ekonomske politike. Mislimo da sliku 47a možemo identificirati sa stanjem nezaposlenosti, odnosno depresijom, sliku 47b sa stanjem prosperiteta pred pretjeranu proizvodnju i sli-ku 46c sa stanjem pretjerane proizvodnje. Politika potražnje o kojoj de facto govore tri struje, ne može imati podjednake efekte u svim fazama privrednog ciklusa, tj. pri različitim nagibima krivulje ponude.

- 82 -

1.5 EKONOMIJA PONUDE

Ekonomija ponude pojavila se prvi put u govoru kongresmena J. Kempa 1979. Ona počiva na tzv. Laferovoj krivulji koja predstavlja odnos između poreznog opterećenja i motiva za proizvodnju. Ekono-mija ponude okrenuta je proizvodnji, za razliku od Keynesove ekonomije i monetarizma, koji svoje ishodište imaju u potražnji. Koncept ekonomije ponude podržava međutim i M. Friedman.

Slika 49

Ekonomija ponude najčešće se interpretira tako da se u središte pozornosti stavi porezna politika. Pri tome se pretpostavlja da smanjivanje poreznih davanja potiče privatnu inicijativu. Tako potaknuta privatna inicijativa je pokretač investicija, proizvodnje i zaposlenosti. U biti, ekonomija ponude se samo dijelom može svoditi na ulogu fiskalne politike, ali se nikako ne može s njom poistovijetiti. Ekonomija ponude ima zadatak da se bori protiv stagflacije i „državne galaksije“. To znači da koncept ekonomije ponude simultano mora poticati privredni rast i suzbijati inflaciju, što je na prvi pogled suprotnost sama po sebi. U isto vrijeme ekonomija ponude traži izlaz za sve veću potencijalnu proizvodnju, dakle ona mora stvarati potražnju uz smanjenu asistenciju države.

Zastupnici ekonomije ponude nalazili su uporište za svoje stavove na primjeru privreda Japana i SR Njemačke. Mislimo da je M. Feldstein (1982) imao pravo kada je govorio da „Ekonomija ponude u prvo vrijeme ne će otvoriti nova radna mjesta i smanjiti nezaposlenost. Mada će uvećana akumulacija kapitala učiniti postojeća radna mjesta produktivnijima, stopa nezaposlenosti može se dosljednije smanjiti samo promjenom ponašanja i motivacija. Slično tome, viša stopa investicija ne će eliminirati inflaciju ili je znatnije smanjiti. Iako će više kapitala povećati produktivnost i sniziti inflaciju barem utoliko ukoliko viša produktivnost zadržava porast nadnica, stopa inflacije bit će reducirana samo pro-mjenama u monetarnoj i fiskalnoj politici, koja je i dovela do pretjerane potražnje i inflatornih očeki-vanja“. Feldsteinove napomene upućuju nas na konstataciju da efikasnost ekonomije ponude ovisi o fis-kalnoj i monetarnoj politici, investicijskoj politici, akumulaciji kapitala, motivaciji, dakle o uspjehu re-vitaliziranja privrede u cjelini.

Ekonomija ponude fokus svoje analize pomiče na inflaciju i privredni rast. Keynesova ekonomija mogla je ekspanzivnom ekonomskom politikom poticati privredni rast. Time je, međutim, ona poticala inflaciju. Pri tome ekspanzivna financijska politika mogla je uspješno poticati rast sve dotle dok priv-reda ne dođe u stanje pune zaposlenosti. Nakon II svjetskog rata kada su cijene postale nefleksibilne na-niže, kada je inflacija postala normalan pratilac privrednog razvoja do sedamdesetih godina, kada je inflacija postala normalan pratilac stagnacije, dodatni stimulansi privrednom rastu značili su dodatnu inflaciju.

U slučaju da inflacija postane problem, terapija se, prema neokejnzijancima, sastoji u restriktivnoj financijskoj politici. Međutim, poslije II svjetskog rata restriktivna financijska politika mogla je izazvati samo stagnaciju uz istu ili čak i višu stopu inflacije. Ekonomska, politička i socijalna cijena deflacijske

- 83 -

politike postala je visoka, čak toliko visoka da mnoge zemlje i dalje optiraju radije za stagflaciju nego oštriju deflacijsku politiku. Krajem 1960-ih godina, dakle u vrijeme kada je postalo očigledno da eko-nomija potražnje ne može uspješno riješiti tzv. dvojbe, slučajeve kao što su inflacija i nezaposlenost, a prije pojave koncepta ekonomije ponude, ekonomska misao je u okviru postavki monetarizma pokušala pronaći prava i dugoročna rješenja.

Monetaristi su pozornost usmjerili na podešavanje monetarne ponude stabilnoj funkciji monetarne potražnje. Time monetaristi nisu ni pokušali zaviriti u unutrašnjost funkcije monetarne potražnje, u kojoj je esencijalni element proizvodnja i pitanje njezinog poticanja, odnosno njezinih determinanti. I monetaristi su, kao i neoklasičari ili kejnzijanci, pošli od pretpostavke da će proizvodnja i produktivnost regulirati sami sebe. Zato nije neobično da monetaristi inzistiraju na cijenama i inflaciji kao prven-stveno monetarnom fenomenu.

Za razliku od ovih škola ekonomija ponude inzistira na liječenju kako inflacije, tako i stagflacije. Pri tome ona pristupa borbi protiv inflacije reguliranjem monetarne ponude, kako bi to činili i mone-taristi, ali u isto vrijeme želi djelovati i na monetarnu potražnju utjecanjem na produktivnost i proiz-vodnju, kako ne bi djelovali ni kejnzijanci ni monetaristi jednostavno zbog toga što je, prema njima, produktivnost data veličina koja se uz to povoljno razvija sama po sebi. Tako smo došli do toga da ekonomija ponude razvija svoj koncept na slabostima kejnzijanske i monetarističke struje.

U kejnzijanskoj ekonomiji država se pojavljuje kao snažan generator potrošnje, potražnje, proiz-vodnje i zaposlenosti. Time je međutim u isto vrijeme prilično maskirana uloga privatne inicijative i po-duzetnika (posebno kod postkejnzijanaca). Mislimo da je ta uloga ipak vrlo velika i da predstavlja unutrašnju snagu i pretpostavku efikasne državne intervencije. Ekonomija ponude također inzistira na državnoj intervenciji. Ekonomija ponude u isto vrijeme inzistira na tome da se državna galaksija smanji i svede na razumnu mjeru suglasno oportunitetnim troškovima njezine egzistencije. Ekonomija ponude polazi od motivacije i privatne inicijative poduzetnika. Dok se Keynes kreće od pojedinca k državi, smatrajući državu u vrijeme depresije snagom koja treba probuditi privredu, Lafer se kreće u uvjetima stagflacije i prekomjerne državne intervencije ka pojedincu kao pokretačkoj snazi. Država treba postati dobar asistent jednoga poretka koji, prema njemu, ima svoju unutrašnju pokretačku logiku i snagu koja se izgrađuje na bazi motivacija. Ekonomija ponude i ekonomija potražnje dobrim se dijelom preklapaju kada se radi o investicijama i njihovoj ulozi. One su motor rasta u oba koncepta. U konceptu ekonomije potražnje njih pokreće potražnja, dok u konceptu ekonomije ponude njih pokreću štednja i očekivani profit. Kod Keynesa proizvodnja je funkcija potražnje. Kod Lafera potražnja je funkcija proizvodnje. U oba koncepta i potražnja i proizvodnja podjednako su značajne. U oba koncepta, ako se želi ostvariti privredna ravnoteža i stabilnost, ponuda i potražnja moraju biti usklađene. U Keynesovom konceptu potražnja uvijek ide korak ispred proizvodnje. Kod ekonomije ponude proizvodnja ide korak ispred potražnje. Ni u jednom konceptu niti potražnja niti ponuda ne smiju ići dva koraka naprijed. U tom slučaju ekonomija potražnje izazvala bi inflaciju i s vremenom nezaposlenost, a ekonomija ponude može zapasti u krizu hiperprodukcije.

U odnosu na spomenute sličnosti između ekonomije ponude i ekonomije potražnje postoje i zna-čajne razlike. Naveli bismo sljedeće:

− ulogu motivacije i fiskalne politike, − ulogu makroekonomije, − ulogu štednje, − ulogu produktivnosti rada i organskog sastava kapitala, − ulogu novca i − opće uvjete u kojima se ovi koncepti realiziraju.

- 84 -

U Keynesovom konceptu poreznom politikom potiču se potražnja i potrošnja. U ekonomiji ponude poreznom politikom potiče se proizvodnja. Porezna opterećenja treba tako podesiti da ne budu ni previsoka ni preniska, nego upravo dovoljna da potaknu interes za profitonosnim ulaganjima kapitala. Keynes je makroekonomist. Otuda je i uloga države izražena. U osnovi ekonomije ponude dominira pri-vatni poduzetnik. Dakle, ekonomija ponude prvenstveno je mikroekonomskog karaktera uz prisutnost i doziranu ulogu države i makroekonomske politike. Akumulacija kapitala i štednja pretpostavke su rasta u konceptu ekonomije ponude. U ekonomiji potražnje štednja je destimulator rasta. U ekonomiji ponude produktivnost rada je, i to na bazi porasta organskog sastava kapitala, pokretač rasta. U Keynesovom sustavu na produktivnost rada se ne djeluje. Ona je data.

Uloga novca u ekonomiji potražnje je pasivna. Novac ne izaziva inflaciju. Porastom monetarne ponude potiču se investicije. Uloga novca u ekonomiji ponude je značajna. Restriktivna monetarna politika je sredstvo antiinflacijske borbe. Recesijske posljedice restriktivne monetarne politike ekono-mija ponude nastoji izbjeći ili ublažiti manjim poreznim operećenjima privatnog sektora.

Ekonomija ponude nastoji se boriti protiv inflacije ne samo financijskom politikom nego i poveća-njem proizvodnje. Na drugoj strani, Keynes nije ni razmišljao o povećanju proizvodnje proširivanjem kapaciteta. On je bio zauzet problemom kako zaposliti postojeće neiskorištene kapacitete. Otuda spe-cifična interpretacija uloge štednje u procesu privrednog rasta i konceptu ekonomije potražnje.

U Keynesovom mehanizmu osnova je potražnja i potrošnja. U Laferovom mehanizmu osnova je rad. Pored toga štednja, inovacije i investicije. Fiskalna politika je u Keynesovom sustavu imala zadatak redistribuirati dohodak od jedinki s nižom sklonošću potrošnji k subjektima s višom sklonošću potroš-nji. U ekonomiji ponude implicitno se priznaje favoriziranje socijalnih razlika i njihovo produbljivanje. Ona favorizira djelovanje tržišnih zakona, a time prihvaća, više nego ekonomija potražnje, posljedice djelovanja zakona vrijednosti.

Ekonomija potražnje i ekonomija ponude — glavne karakteristike

Ekonomija potražnje Ekonomija ponude Opći uvjeti Deflacija Stagflacija uloga države rastuća opadajuća uloga tržišta opadajuća rastuća uloga štednje destimulativna bitna uloga potrošnje vrlo važna važna privatna inicijativa vrlo važna vrlo važna produktivnost neizmijenjena vrlo važna tehnički progres neizmijenjen vrlo važan inflacija poželjna nepoželjna zaposlenost vrlo važna bitna na dugi rok privredni ciklus anticiklička politika anistagflacijska politika nadnice stabilne faktor inflacije potražnja vrlo važna važna proizvodnja samoregulirajuća vrlo važna

Međutim, ovdje nam se postavlja jedno od ključnih pitanja ekonomske politike uopće: hoće li i ko-liko država uspjeti biti efikasan redistributer dohotka, realokator faktora proizvodnje i poluga privredne

- 85 -

stabilizacije u uvjetima kada njezina uloga treba biti znatno manja nego dosad? Drugo značajno pitanje koje se nameće samo po sebi u okviru koncepta ekonomije ponude jest: hoće li i koliko će država uspjeti otupiti oštricu recesije koja nam se pak čini neizbježnom ma koliko bila dozirana? Je li uopće moguće i koliko dozirati recesiju u uvjetima jačanja privatnog poduzetništva? Je li kriza većih razmjera neizbježna ili se ona može zaobići ekonomijom ponude i sličnim konceptima? Je li naziv ekonomija ponude i doziranje recesije ustvari preživljavanje krize pod parolom stabilizacijske ekonomske politike? Kao da je kriza prvi put kontrolirana.

Za razliku od keynesijanaca, predstavnici teorije ponude (M.Feldstein, M. Friedman, A. Laffer) traže uzroke pada proizvodnje, ekonomske krize, inflacije i nezaposlenosti u prevelikoj potrošnji i maloj akumulaciji ekonomskih subjekata. Tražnja u tim uslovima tendira premašivanju robne ponude, što ima negativan uticaj na investicionu aktivnost, produktivnost rada, socijalizaciju gubitaka, pada profita itd. i dovodi do stagflacije i opadanja stope privrednog rasta. Suština koncepcije ekonomije ponude je u pre-nošenju težišta s upravljanja tražnjom na stimulisanje ukupne ponude, aktiviranje proizvodnje i zaposle-nosti. Naziv (supply side economics) potiče od osnovne ideje autora da se stimuliše ponuda roba, kapi-tala i radne snage. Prema njihovom mišljenju, tržište predstavlja ne samo najefikasniji oblik privredne organizacije, nego i normalni, prirodni sistem ekonomske djelatnosti. Njihov ideal je „sistem slobodnog preduzetništva, koji djeluje na slobodnom tržištu“ (Friedman 1962, p. 4). Kao i monetaristi, oni zastu-paju liberalne načine upravljanja ekonomijom, i kritikuju metode direktnog državnog regulisanja. Ako se mora pribjegavati državnoj intervenciji, onda je u pitanju neizbježno „zlo“, koje smanjuje efikasnost proizvođača, ograničava njihovu inicijativu i motivaciju.

Za razliku od Keynesa, koji je tvrdio da je ekonomska depresija rezultat deficita ukupnih rashoda, pa povećanje tražnje putem odgovarajuće fiskalne politike može dovesti do pune zaposlenosti, pred-stavnici teorije ekonomije ponude smatraju da su promjene u ukupnoj ponudi „aktivna sila“ koja odre-đuje nivo inflacije i zaposlenosti. Posebno su značajne preporuke predstavnika ovog pravca u oblasti poreske politike: oni smatraju da povećanje poreza vodi rastu troškova i cijena, što se, prije ili kasnije, prevaljuje na potrošače. Povećanje poreza predstavlja podsticaj za inflaciju troškova poslovanja (cost-push inflation). Visoki porezi ograničavaju investiranje i podrivaju stimulacije za rast proizvodnje.

Razni porezi obrazuju „klin“ između veličine troškova resursa i cijena roba (slika 49a). S rastom državne ekonomske regulacije, taj poreski klin se povećava i krivu ponude skreće ulijevo (zbog rasta cijena). Zato oni predlažu smanjenje poreza na preduzetništvo i ukidanje progresivnog oporezivanja (jer su nosioci visokih dohodaka lideri u povećanju proizvodnje i produktivnosti). Smanjenje poreza će uvećati dohotke i štednju preduzimača, smanjiće nivo kamate, što će dovesti do rasta akumulacije i investicija. Za radnike će smanjenje poreza takođe mnogo značiti, jer će traženje dopunskog rada i odgovarajuće zarade postati privlačno (porašće stimulisanost za rad i povećaće se ponuda radne snage).

Slika 49a: Uticaj poreskog „klina“ na troškove i cijene

Teoretičari ekonomije ponude oslanjaju se na tzv. krivu Laffera, čiji je smisao u tome da smanjenje poreza pruža snažne stimulanse za porast proizvodnje. (slika 49b). Na x-osi su predstavljene poreske uplate u $, a na y-osi poreske stope u %. Povećanje poreskih stopa do tačke M dovodi do povećanja veličine poreskih uplata, ali dalje povećanje poreskih stopa ima obrnut efekat (zbog smanje-nja stimulacija za proizvodnju i odgovarajućeg smanjenja nacionalnog dohotka, tj. smanjenja ukupne poreske osnovice. Slijedi da pri povećanju poreskih stopa iznad nivoa 0m dolazi do smanjenja ukupne veličine poreskih uplata (obratno važi za smanjivanje od 100% do tačke m).

- 86 -

Slika 49b: Kriva Laffera

Pri smanjenju poreskih stopa baza poreskog opterećenja se uvećava, jer se povećava proizvodnja,

pa se skuplja više poreza. Na taj način, proširenje baze poreske obaveze sposobno je da kompenzuje gubitke u prispijeću poreza, izazvane sniženjem poreskih stopa. Kriva Laffera opisuje vezu između po-reskih stopa i poreskih uplata. Njegova osnovna ideja je u tome da će zavisno od rasta poreskih stopa od nule do 100% poreske uplate rasti do nekog maksimalnog nivoa U2 (kojoj odgovara poreska stopa u tački M), a onda će opadati do nule, jer visoka poreska opterećenja utiču na smanjenje ekonomske aktivnosti, što izaziva odgovarajuće smanjenje poreske baze (nacionalni dohodak i proizvodnja). Jasno je da bi poreska stopa od 100% značila konfiskaciju i zaustavila bi proizvodnju. Ako se na krivoj Laffera odredi tačka N, koja predstavlja visok nivo poreskih stopa , očigledno je da joj u tački L (sa ma-njim poreskim stopama) odgovara jednaka veličina poreskih uplata U1. Niže poreske stope, prema miš-ljenju autora, ne samo što stimulišu produktivnost, zaposlenost, proizvodnju, inovacije, štednju i inves-ticije, nego utiču na smanjenje izbjegavanja plaćanja poreza, s jedne, i na smanjenje državnih transfer-nih davanja, s druge strane.

Suprotno mišljenje ima J. K. Galbraith (1991), koji smatra da je neumjesno smanjenje poreza, jer

ono samo pogoduje bogatašima, tako da bi „primjereno oporezivanje proizvelo znatno veći učinak“ On takođe kritikuje argument da siromašnima treba davati manje državne pomoći, jer je siromaštvo navodno dovoljan podsticaj za rad, kao i stav da je državi ekonomski prijeko potreban određeni mini-malan nivo nezaposlenosti. Državni transferni program (pomoć nezaposlenima i nemoćnima), prema mišljenju pristalica teorije ekonomije ponude, podriva radne stimulacije, smanjuje radnu disciplinu i produktivnost rada. Pored toga, u nekim oblastima (veze, transport i sl.) državno regulisanje je dopri-nijelo stvaranju monopolskih tendencija, što je dovelo do neefikasnosti i stvaranja visokih troškova pro-izvodnje. Socijalna usmjerenost države na regulisanje proizvodnje u dijelu zaštite čovjekove okoline, kvaliteta proizvoda, zaštite na radu i sl., takođe povećava troškove poslovanja, što sve utiče na porast cijena i stagflaciju. Smanjenje kamatne stope, prema njihovom mišljenju, stimuliše rast investicija, prozvodnje i privredne ekspanzije. Dalje, oni smatraju da budžetsku potrošnju treba ograničiti jer je neproizvodna, neracionalna i utiče na inflaciju.

- 87 -

1.6 RAZVOJ I ZNAČAJ INSTITUCIONALNE TEORIJE Institucionalna teorija je nastala i razvijala se kao opoziciono učenje klasičnoj političkoj ekonomiji.

B. Seligman je opisao institucionalizam kao „pobunu protiv formalizma“, tj. nastojanje da se u eko-nomskoj teoriji odraze ne samo formalni modeli i stroge logičke šeme, nego i realni život u njegovoj raznolikosti. R. L. Hailbroner je primijetio da je „ekonomska nauka konačno izašla iz uskih granica svog bivšeg carstva - carstva proizvodnje i raspodjele – i sada može polagati pravo na ogroman pro-stor, koji se proteže od porodičnih odnosa do sporta, od antropologije do državnog prava“. Institucio-nalizam je prihvatio najbolja teorijska i metodološka dostignuća prethodnih ekonomskih škola: mate-matički aparat i marginalističke principe neoklasike, metodološki instrumentarijum Njemačke istorijske škole, analizu teorije rente D. Rikarda i K. Marksa i druga dostignuća.

Slika 50: Uslovna šema razvoja ekonomske misli

Izvor: Prilagođeno prema Vinogradova , s. 6.

F. List (1789-1846) je kao kritičar A. Smitha u knjizi „Nacionalni sistem političke ekonomije“ (1841) istakao je da se privreda mora razvijati uzimajući u obzir nacionalne specifičnosti, kao što su istorijske karakteristike razvoja, kultura, mentalitet, geografske karakteristike itd. Izrazio je protest pro-tiv formalizma i apstrakcije klasične političke ekonomije. Zalagao se za povećanje svijesti o uticaju ljudskog faktora u ekonomskom razvoju. Smatrao je da pored tehničkih proizvodnih snaga postoje i socijalne (moralne, kulturne, političke i dr.). Pri tome je naglašavao značaj individualizama i političkog protekcionizma. Slične stavove je zastupao G. Schmoller (1838-1917), ali se u metodološkom pogledu zalagao za holizam. V. Zombard (1863-1946) je potencirao ulogu institucija u oblikovanju ekonomskog sistema. Smatrao je da su preduzetnici klasa formirana od bivših pljačkaša, feudalaca, špekulanata, trgo-vaca i državnika. M. Weber (1864-1920) je razlikovao tri tipa upravljanja državom: racionalno-legalni, zasnovan na vladavini prava, tradicionalni, zasnovan na istorijski uspostavljenim normama i harizma-tični, zasnovan na lojalnosti ličnosti lidera i vjeri u njegove jedinstvene sposobnosti.

- 88 -

„Stari institucionalizam“ se pojavio krajem 19. v. i oformio kao pravac ekonomske misli 1920-1930-ih godina Za polaznu tačku njegovog nicanja smatra se objavljivanje Veblenove „Teorije slobo-dne klase“ (1899). Kasnije su se pojavile značajne publikacije J. Commonsa, V. Mitchella i J. M. Clarka, koje su označile pojavu novog teorijskog pravca s jasno definisanim idejama i konceptima, zas-novanim na kritici neoklasike. Njihovi radovi su objedinili: anti-monopolsku orijentaciju („kontrolu društva nad biznisom“- J. Clark 1926), potrebu za državnom regulacijom privrede, uvažavanje uticaja svih društvenih odnosa na ekonomski rast, uvažavanje uticaja navika, instinkata, običaja i tradicije, ko-rišćenje metodologije svih društvenih nauka (pravo, političke nauke, sociologija itd), induktivni metod analize, kretanje od prava i politike ka ekonomiji, negiranje principa maksimizacije (korisnosti, dobiti), metodologiju holizma i udjeljivanje pažnja na kolektivne akcije. Oni su vjerovali da je ljudsko pona-šanje pod uticajem institucija kao što su država, korporacije, sindikati, prava, etika, porodica itd.

Slika 51: Uslovna šema razvoja institucionalne ekonomije

Izvor: Nurejev 2007, s. 57. Kasnije je u drugoj fazi (1950-1970-tih godina) predstavnik institucionalista J. K. Galbraith u knjizi

„Novo industrijsko društvo“ (1967) istakao ideju da na mjesto samoregulišućeg tržišta dolaze velike korporacije u monopolizovanim granama, podržane od strane države, kojima ne upravlja kapital, nego tehnostruktura (društveni sloj, koji obuhvata naučnike, dizajnere, menadžere, finansijere) – koja je orga-nizovana na određeni način na bazi znanja. On je dokazivao da je novi ekonomski sistem itekako plan-ski determinisan, da niko ne vlada potpunom informacijom i da je znanje specijalizovano i djelimično. Moć se pomjerila od pojedinaca prema organizacijama, koje imaju grupnu individualnost.

U neoklasičnim modelima se kao ograničavajući faktori ponašanja javljaju dohodak i cijena (ele-menti budžetskog ograničenja). Modeli NET šire skup ograničenja ekonomskim, pravnim, etičkim, so-cijalnim i drugim aspektima. Oni dopunjuju osnovna shvatanja i zaključke drugih savremenih ekonom-skih teorija svojim tumačenjima pojedinih aspekata ekonomske stvarnosti: prvenstveno ograničenja, koja u ponašanju ekonomskim subjekatima nameću institucije kao specifični oblici uzajamnih među-ljudskih odnosa. Za norme i pravila ponašanja kao najrasprostranjeniji tip institucija karakteristično je da ekonomišu vrijeme i napore pri donošenju odluka. Ali, te iste norme i pravila ponašanja predstavljaju i ograničenja mogućnosti izbora, jer bi se odstupanjem od njih možda mogli ostvariti efikasniji rezultati. To znači da norme, pravila i zakoni kao regulatori ponašanja u određenim domenima djeluju na po-većanje efikasnosti, a u drugim djelatnostima na njeno smanjenje. Otuda i značaj institucionalne ana-lize, koja izučava uticaj institucija na ponašanje ekonomskih subjekata.

- 89 -

Slika 52: Interdisciplinarni karakter NET

Izvor: Vinogradova 2012, s. 13.

Uporedne karakteristike neoklasike i institucionalizma

Kriterijum Neoklasika Institucionalizam

Period osnivanja 17.v. 19. v. 20. v. 1920-1930-е godine

Mjesto razvoja Zapadna Evropa SAD

Period industrijski postindustrijski

Dominantna metodologija analize metodološki individualizam –

individue su primarne, a institucije sekundarni

holizam – institucije su primarne, a pojedinci sekundarni

Karakter rasuđivanja

dedukcija (od opšteg ka pojedinačnom)

indukcija (od pojedinačnog ka opštem)

Ljudska racionalnost potpuna Ograničena

Informacije i znanja puna, neograničena djelimična, specijalizovana

Cilj maksimizacija profita i korisnosti

kulturno obrazovanje, harmoničnost

Želje određuju se samostalno određuju se kulturom i kolektivom

Uzajamno dejstvo robno međuljudsko Zavisnost od djelovanja

socijalnih faktora potpuna nezavisnost nije strogo nezavisna

Ponašanje subjekata nema laži i prinude oportunističko ponašanje1

Izvor: Vinogradova 2012, s. 13. Mnogi smatraju da s institucionalne strukture u ekonomska istraživanja dovodi do povećanja nje-

nog humanitarnog karaktera (The Economics Journal, 1991, 101, pp. 4, 5, 9, 41, 47, 68, 73), jer se na taj način dopunjuje skup uslova koji ograničavaju ekonomsku djelatnost moralnim, administrativnim,

1 Oportunističko ponašanje je želja za ostvarenjem lične dobiti pomoću lukavstva, izračunatih napora za skretanje s pravog puta, prevare, skrivanja informacija i druge aktivnosti.

- 90 -

pravnim, običajnim i drugim regulatorima, a omogućuje se organizovaniji oblik, veća ciljna usmjere-nost i pomjeranje granica djelatnosti.

Uporedne karakteristike tržišnog sistema i novog industrijskog društva J. K. Galbraitha

Kriterijumi poređenja Tržišni sistem Industrijski sistem

Mehanizam koordinacije tržište planiranje

Subjekt vlasti vlasnik tehnostruktura

Osnovni faktor proizvodnje kapital znanja

Donošenje odluka individualno grupno

Ciljni pokazatelj profit obim prodaja

Pokretački motiv prinuda, novac ostvarenje, prilagođavanje

Vodeći sloj bankari, finansijeri pedagozi i naučnici

Izvor: Vinogradova 2012, s. 18.

Uporedne karakteristike teorijskih predstava o racionalnosti pojedinaca

Kriterijumi poređenja Ekonomski čovjek Hibridni čovjek Institucionalni čovjek

Pristup neoklasika O. Williamson institucionalizam

Cilj maksimizacija korisnosti minimizacija transakcionih troškova

kulturna obrazovanost

Znanja i računarske sposobnosti neograničeni ograničeni ograničeni

Želje definišu se samostalno definišu se samostalno definišu se kulturom

Raciuonalnost potpuna ograničena kulturna

Oportunizam nema prevare ni prinude

postoji prevara, ali ne postoji prinuda

postoji prevara i prinuda

Izvor: G. Litvinceva, 1998, s. 42

Uloga ekonomskih institucija svodi se na koordinaciju ekonomske aktivnosti, koja se obezbjeđuje

ili usaglašavanjem interesa između ekonomskih subjekata (po horizontali), ili na bazi svojinskih odnosa (po vertikali). Različite kombinacije tih mehanizama daju institucionalnu raznovrsnost ekonomskih sis-tema: npr. Preovlađujući dogovorni odnosi u oblasti makroekonomskog regulisanja (tržišna ekonomija) kombinuju se s komandnom ekonomijom (koja vlada unutar firmi).

NET su počele da se razvijaju kao reakcija na zanemarivanje uloge raznih ekonomskih i drugih in-stitucija od strane neoklasične ekonomske teorije, odnosno na njenu apstraktnost. Za analizu funkcio-

- 91 -

nisanja institucija njegovi predstavnici koriste neke principe neoklasične teorije (lična korisnost, indi-vidualizam). Ali, oni idu dalje i uspješno objašnjavaju rastući broj socijalnih pojava u institucionalnoj, političkoj, pravnoj, ideološkoj, istorijskoj i etičkoj sferi. Kod neoklasičnog modela troškovi prilagođa-vanja i transakcioni troškovi jednaki su nuli, svi resursi su raspoređeni i nalaze se u privatnoj svojini, vlasnici usmjeravaju resurse na proizvodne ciljeve samo kao odgovor na novčane stimulanse, izbor pre-duzimača između dohotka i slobodnog radnog vremena ne zavisi od dohotka, država se ponaša neut-ralno.

Razlike između „starog“ institucionalizma i neoinstitucionalizma

Kriterijumi poređenja „Stari“ institucionalizam Neoinstitucionalizam

Kretanje (pristup) od prava i politike prema ekonomiji od ekonomije prema politici i pravu

Metodologija drugih humatirnih nauka (pravo, sociologija, politologija)

ekonomska neoklasike (mikroekonomije i teorije igara)

Metod induktivni deduktivni

Fokus pažnje kolektivno dejstvo dejstva nezavisnih pojedinaca

Pretpostavka analize holizam metodološki individualizam

Formiranje od kritike ortodoksnih pretpostavki klasičnog liberalizma

preko poboljšanja osnova savremene ortodoksne teorije

Tretiranje institucija formiraju preferencije individua daju spoljna ograničenja za indi-vidue: uslove izbora, informacije

Istraživački pristup organski, evolucioni, endogeni ravnotežni, optimalnost, egzogeni

Period početak 20. vijeka kraj 20. vijeka

Izvor: prilagođeno prema Olejnik 2005, ss. 45-46. Od 1970-ih godina institucionalizam se razvijao u dva pravca: neoinstitutionalnu i novu institucio-

nalnu ekonomiju. Bez obzira na očigledan identitetu naziva, riječ je potpuno drugačijim pristupima u analizi institucija. Neoinstitutionalizam je zadržao suštinu (jezgro) neoklasične ekonomije, samo je ko-rigovao i prilagodio zaštitni omotač. Ne napuštajući tradicionalne mikroekonomske instrumente i metodološki individualizam kao noseći teorijski stub, neoinstitunalisti su pokušali da objasne faktore koji se za neoklasičare pojavljuju kao spoljni: ideologiju, norme ponašanja, porodično pravo itd. Zaštit-ni omotač se mijenjao razmatranjem šireg spektra svojinskih oblika (pored privatne, analiziraju se drža-vna, kolektivna i mješovita svojina), uvodi se pojam informacinih troškova, dopušta se postojanje trans-akcionih troškova paralelno s proizvodnim i sl.

Nesporan je pozitivan uticaj NET na shvatanje činjenica da:

− kvalitetna institucionalna sredina doprinosi efikasnoj realizaciji ekonomskih aktivnosti, koja se generiše u ekonomskom rastu i ekonomskom razvoju,

− realne institucionalne promjene stimulišu transformaciju ekonomskih sistema prema većem nivou institucionalnog pluralizma,

- 92 -

− uloga pojedinaca mora se posmatrati isključivo kao masovan fenomen, lišen bilo kakvih privilegija i ostvarenja rente na onovama netržišnog ponašanja i

− institucije2 doprinose smanjenju rizika i neizvjesnosti u brzo mijenjajućoj ekonomskoj stva-nosti.

NET zbog svoje prirode ne mogu predviđati konkretne ekonomske događaje, davati predloge za

ekonomsku politiku i služiti kao putokaz u preduzetničkoj djelatnosti. One predstavljaju okvirne teo-rijske konstrukcije, koje objašnjavaju mnoge ekonomske probleme i ukazuju na neke načine njihovog rešavanja. Kao i svaka podloga, okvir, orijentir i temelj, NET su primarne, a ne sekundarne, kako to npr. tumače neki ruski autori3 u odnosu na ostale ekonomske teorije. Navedenu primarnost ni u kojem slučaju ne treba shvatati kao „mainstream“, ni u formalnom ni u suštinskom smislu.

NET se moraju posmatrati kao dopunjavajuće ostalim ekonomskim teorijama, uz gornju napomenu da se njihova primarnost odnosi na okvir opštih uslova u kojima se realizuju ekonomske aktivnosti. Kao takve, NET objektivno ne dozvoljavaju ni ostalim ekonomskim teorijama da preuzmu oreol mains-treama. Riječ je o ravnopravnoj koegzistenciji svih ekonomskih teorija, bez mogućnosti stvaranja uni-verzalne ekonomske teorije, uz mogućnost sinergije, kombinovanja i dopunjavanja njihovih racionalnih elemenata, konstrukcija i modela. U smislu izjave V. Smitha (1982, p. 923) da „nije moguće konstru-isati laboratorijski eksperiment za alokaciju resursa, bez projekta institucije u svim detaljima“. Ili npr. tržište (kao princip i institucija) ne može funkcionisati bez ikakvih pravila. U svakom slučaju, NET sa svojim interdisciplinarnim pristupom i dijalogom predstavljaju konzistentnu alternativu, dopunu i okvir drugim ekonomskim teorijama.

D. North je početkom 1970-ih razvio teoriju institucija kao proširenje i modifikovanje neoklasič-nog pristupa u dijelu pretpostavke racionalnosti (uvođenjem „adaptivne efikasnosti“) i dimenzije vre-mena. Ali, North (1978, pp. 963, 974) je izjavio da „napuštanje neoklasične teorije znači napuštanje ekonomije kao nauke“, polazeći od svoje vjernosti individualnom izboru, prednostima tržišne ekono-mije i neefikasnosti državnih pravila, koja ne podržavaju ekonomski rast. Pa ipak, on se u mnogim segmentima distancirao od neoklasike, prvenstveno zalaganjem za bolje specificirana prava svojine, regulativnu, stimulišuću i ograničavajuću ulogu institucija, njihovu interakciju s tehnologijama, ulogu transakcionih troškova u relativizaciji neoklasičnih rezultata efikasnih (savršenih) tržišta, prihvatanjem dinamike promjena i neizvjesnosti. Označavanjem ideologije kao uzroka održavanja neefikasnih insti-tucija, North ukazuje na probleme kolektivnog djelovanja i oportunizam dominantne grupe. On na taj način indirektno prihvata Olsonov dokaz da u okvirima neoklasičnog pristupa postoji nekonzistentnost između racionalnog samointeresa i grupnog djelovanja. North (1981, pp. 205, 47) je uočio eksplicitnost veza između ideologije i etičkih normi, koje su „bitni dio ograničenja koje čine institucije, a izvedene su iz ideologije... Snažni društveni moralni i etički kodeksi su cement društvene stabilnosti koji eko-nomski sistem čine održivim“.

Aktuelni proces privatizacije u postsocijalističkim i drugim tranzicijskim državama (Kina i dr.) takođe potencira značaj neoinstitucionalne analize, a posebno teorije prava svojine u okviru nje. U prvom dijelu obimne i uvijek aktualne monografije „Svojina i reforma“ Lj. Madžar (1995) je preko elaboracije svojinskih funkcija i njenih uticaja na ekonomsku efikasnost, racionalnost, odlučivanje, mo-tivaciju, odgovornost, alokaciju i slobodu detaljno ukazao na značaj individualizacije, personifikacije i institucionalizacije svojine. Pomenuti autor se u svojoj analizi velikim dijelom oslanja na rezultate NET prava svojine.

2 F. Hayek je primijetio da je “angažovanje u privrednim aktivnostima i životu... moguće zahvaljujući tome što, podčinjavajući se određenim pravilima ponašanja, mi se uklopamo u gigantski sistem institucija i tradicija: ekonomskih, pravnih i prirodnih”. 3 Npr. O. Mamedov i V. Voljčik, “Ekonomskij vestnik Rostovkogo gosudarstvennogo universiteta”, 1(1), 2003, ss. 117-135

- 93 -

1.6.1 Karakteristike i istraživačko polje NET Brze promjene ekonomske stvarnosti, stukture protivurječnosti, prioriteta, sistema i kriterijuma

vrijednosti utiču na razvoj mnogih pravaca ekonomske misli, koji su uvijek do danas (u svojim tež-njama za originalnošću i uticajem na zvaničnu ekonomsku politiku) različito shvatali i tumačili odnos države i tržišta i njihovu ulogu u ekonomiji. Dinamički istorijski uslovi i brojne krize, koje se stalno zaoštravaju od 1970-ih godina do danas, značajno su uticali na relativizizaciju neoklasičnog učenja i razvoj NET kao novog pravca ekonomske misli. Do tada dominirajuća neoklasična ortodoksija, opte-rećena forsiranim izučavanjem ravnoteže4 kao idealne teorijske ekonomske konstrukcije, nije bila u stanju da objasni suštinu mnogih novih ekonomskih pojava, koje karakterišu dinamički neravnotežna (krizna) stanja, koja su se reprodukovala u navedenom periodu.

Problem ravnoteže je tijesno povezan s ponašanjem ekonomskih subjekata. Neoklasična analiza u fokusu svog istraživanja ima racionalno ponašanje čovjeka. Svaka individua ima mogućnosti da se racionalno ponaša u raznim ekonomskim djelatnostima u kojima neposredno učestvuje: kao potrošač, proizvođač, preduzimač, kupac, prodavac, posrednik itd. (klasifikacija je zasnovana na funkcionalnom kriterijumu). Neoklasična teorija pretpostavlja poznati skup ograničenja sa kojima se čovjek susreće, sistema preferencija i ciljnih određenja individua. Na tim pretpostavkama ona forsira teoriju izbora (traženje najbolje kombinacije sredstava za postizanje izabranih ciljeva), koja se idealno slaže sa L. Robbinsovim određenjem ekonomske teorije kao nauke koja izučava čovjekovo ponašanje s aspekta odnosa između ciljeva (neograničenih potreba) i ograničenih sredstava (mogućnosti) za njihovo ostva-renje. A. Lerner (prema: Lj. Madžar 1995, s. 11) je pravilno uočio da je izbor potreban samo kada su resursi ograničeni, a moguć samo kada resursi imaju alternativne upotrebe.

H. Simon (1991) kritički primjećuje da neoklasična teorija u suštini izučava samo rezultate izbora, ali ne i njegov proces. To su samo neki suštinski prigovori, koje predstavnici NET upućuju neoklasičnoj teoriji, a koje oni pokušavaju alternativno da riješe u NET, koje su se od 1990-ih godina izuzetno brzo i perspektivno razvijale. Radni aparat i ključni pojmovi neoklasične teorije (cijena, rijetkost, alternativni troškovi itd.) pokazali su se primjenjivi u opisivanju ljudskog ponašanja u gotovo svim životnim situacijama (ekonomija diskriminacije, teorija ljudskog kapitala, ekonomija prestupnosti, ekonomija do-maće privrede, obrazovanja, zdravstvene zaštite, planiranja porodice itd.). Na taj način su predstavnici NET proširili okvire tradicionalne neoklasične teorije. Analiza razlaganja prava svojine na djelimična punomoćja, uticaj tehničkog progresa i relativnih cijena na evoluciju svojinskih odnosa, uticaj prava svojine na ekonomske stimulanse, dvostruka uloga države (proizvođač društvenih dobara i oruđe u rukama vladajućih grupa), posledice oportunističkog ponašanja ekonomskih subjekata i mnoga druga područja istraživanja daju NET karakter nove ekonomske paradigme (koja nastoji da bude univerzalna – „imperijalistička“) i značaj posebnog naučnog istraživanja (Nutzinger 1982, p. 188).

Pojedini autori savremenu ekonomiju nazivaju „ekonomijom pravnih lica“ zbog depersonifikacije svojine i upravljanja u razvijenim privredama mješovitog tipa, u kojima su mnoge funkcije pojedinaca prešle u ruke krupnih korporacija. Savremena NET je predložila ukupan obim transakcionih troškova u privredi konkretne zemlje5 kao univerzalni kriterijum efikasnosti pojedinih privrednih sistema. U tom smislu, neefikasnost pojedinih privrednih sistema objašnjava se, pored institucionalne neizgrađenosti i sl., značajnim nivoom transakcionih troškova. Na taj način se može, makar djelimično, objasniti neefi-kasnost savremenih tranzicijskih privreda (kojima pripadamo) porastom transakcionih troškova zbog niza faktora kao što su:

4 D. North (1990, p. 19) primijetio da neoklasična teorija posmatra ekonomski sistem s aspekta ravnoteže, kod koje se ekonomski subjekti susreću sa približno istom situacijom izbora i raspolažu s relativno stabilnim sistemom preferencija. 5 Osnovni kriterijum efikasnosti raspodjele prava svojine, koji se koristi u procesu privatizacije je: ako transakcioni troškovi privatizacije nekog ekonomskog objekta nadmašuju koristi od njega, onda se smatra da neki elementi snopa ovlašćenja nad tim objektom treba da se preda državi, i obratno.

- 94 -

− neophodnost adaptacije preduzeća na tržišnu sredinu, − troškovi povezani s procesom privatizacije, − troškovi formiranja novih institucija, − gubitak za društvo zbog djelovanja sociopaltoloških pojava, alternativnih institucija itd. NET polaze od činjenice da pojedinci teže nalaženju mogućnosti uvećanja blagostanja u svijetu

punom rizika, neizvjesnosti, ograničenog znanja, deficitarnosti resursa, pozitivnih transakcionih troš-kova, loše definisanih i nedovoljno zaštićenih prava svojine. U izvore korisnosti, kojih može biti mno-go, oni ubrajaju čak i lak život, uspjeh drugih, društveni interes itd. Područje interesovanja NET obuh-vata veoma široko istraživačko polje, ali se kao osnovni pravci istraživanja izdvajaju:

− ekonomska teorija prava svojine6, − ekonomska teorija institucionalne evolucije (North, Thomas, Davis) i − ekonomska teorija društvenog (konstitutivnog) izbora (Buckanan, Tullock). Predstavnici prvog pravca polaze od statičkog stanja privrede i razmatraju uticaj postojećih institu-

cija na ponašanje ekonomskih subjekata (koji vrše izbor), u cilju objašnjenja njihovog ekonomskog rezultata. Oni su usmjereni na obogaćivanje neoklasičnog modela institucionalnim sadržajima, jer sma-traju da se ekonomska stvarnost može utoliko bolje objašnjavati ukoliko su tačnije definisani uslovi koji je određuju. Cilj drugog pravca je ambiciozniji, jer se sastoji u razradi ekonomske teorije koja bi objaš-njavala porijeklo i razvoj institucija na ekonomskoj osnovi. Zato se velika pažnja posvećuje ideji po kojoj konkurencija obezbjeđuje preživljavanje samo najefikasnijih institucija. Pošto se institucije mogu razmatrati kao formalni i neformalni socijalni mehanizmi koji ograničavaju ponašanje, predstavnici tre-ćeg pravca smatraju da procesom analize treba birati između navedenih ograničenja, jer donošenje od-luka iziskuje troškove, a zakonodavci, birokrate, sudije i dr. teže ostvarenju svojih interesa u okviru postojećih propisa.

Za bolje shvatanje NET bitne su kategorije institucionalne sredine (skup osnovnih političkih, pravnih, socijalnih i drugih pravila kojima se regulišu proizvodnja, razmjena i raspodjela), koju prou-čavaju teorija društvenog izbora i teorija prava svojine, i institucionalnog dogovora (sporazum između ekonomskih subjekata koji reguliše načine saradnje i/ili konkurencije između njih), kojim se bavi teorija firme, sa dvije respektivne koncepcije istraživanja firme kao privredne organizacije7: teorija agentskih odnosa8 i teorija transakcionih troškova9. Navedenim koncepcijama A. Chandler (1992, s. 99) suprot-stavlja evolucionu teoriju firme, jer smatra da „jedinica analize mora biti sama firma, a ne transakcije ili ugovorni odnosi u koje ona stupa“. On insistira na dinamičkom procesu adaptacije firme prema pro-mjenjivim uslovima preko reorganizacije sopstvenih resursa.

6 R. Coase, A. Alchian, H. Demsetz, Y. Barzel, L. De Alessi, D. North, M. C. Jensen, O. Williamson, S. N. S. Chueng, R. A. Posner, S. Pejovich, W. H. Meckling, E. F. Fama, L. S. Becker, E. G. Furuboth, G. Calabresi, D. C. Melamed, J. A. Unbeck 7 Prema mišljenju A. Stinchcombea (1983, p. 131), firmu kao privrednu organizaciju karakterišu tri elementa: pravo svojine na resursima, autoritet rukovodstva i mehanizam raspodjele dobara: “Kombinacija legitimne vlasti nad ljudima i pravima svojine na resursima obrazuju normativnu ćeliju ekonomske organizacije... a raspodjela dobara je energija koja pokreće taj normativni mehanizam”. 8 Teorija agentskih odnosa, koju najbolje reprezentuju predstavnici teorije prava svojine A. Alchian i H. Demsetz (1972, p. 777), suštinski negira postojanje bilo kakvih svojinskih struktura u firmi koja, po njihovom mišljenju, postoji isključivo kao sličnost “tržišta, pretvorenog u privatnu svojinu”. Odnos upravljača i izvršilaca u firmi ima ugovorni karakter. Firma je po svojoj suštini samo fikcija i skup ograničenja za individue koje u njoj samostalno djeluju. 9 Teorija transakcionih troškova posmatra firmu kao instrument ekonomije sredstava za traženje informacije, specifikacije prava svojine, zaključenja ugovora itd. O. Williamson razlikuje hijerarhijsko ustrojstvo firme od horizontalnih tržišnih odnosa, u kojima ponekad dolazi do fijaska tržišta (market failures) zbog oportunističkog ponašanja tržišnih subjekata koji slijede sopstvene interese. Firma se pojavljuje kao “stabilizatorska struktura” koja pomaže da se savladaju problemi neizvjesnosti kojima obiluje okruženje. I ovaj pravac daje ugovorni karakter ekonomskim odnosima, u kojima individue slijede sopstvene interese, što je u skladu s vječnim zovom njihove egoističke prirode.

- 95 -

Opšta tipologija analize (predmeta istraživanja) u okviru NET

Transakcioni troškovi Principal / agent Kolektivno delovanje

Odnosi Razmjena Hijerarhija i upravljanje Kooperacija

Komponente / analitička sredstva

informacioni troškovi, troškovi traženja, vođenja pregovora i

prinude izvršenja

asimetrične informacije i oportunizam

problem putnika bez karte / izborne stimulacije

Ispoljavanje u privatnoj sferi

nesavršena tržišta, fijasko tržišta (spoljni efekti, društvena dobra)

suboptimalni ugovori, deformacije korporativnog

upravljanja, negativna selekcije i moralni hazard

fijasko tržišta, deficit društvenih dobara,

„tragedija“ društvene svojine

Ispoljavanje u javnoj sferi

bezaštićena prava svojine, politička nestabilnost, političari

bez povjerenja, politički transakcioni troškovi i tačka

veta

birokratske disfunkcije, rasprostranjenost korupcije,

oduzimanje regulatora i drugi elementi javnog izbora

traženje rente, neadekvatno

snabdijevanje javnim dobrima , klijentelizam

birokratije Izvor: Doner & Schneider 2000, p. 5. Razni autori su različito konstruisali predmetno polje NET. Svi navode transakcione troškove i

prava svojine kao ključne analitičke komponente, dok su drugi elementi različiti. J. Drobak i J. Nye (1997) razmatraju političku ekonomiju javnog izbora, kvantitativnu ekonomsku istoriju (cliometrics), ideologiju i zavisnost od ranijeg razvoja. C. Clague (1997) navodi kolektivnu akciju, ekonomsku teoriju nesavršenih informacija, institucionalne inovacije i efikasnost, kooperaciju i norme. S. Burki i G. Perry (1998) dodaju ugovore i mehanizmi prinude, kolektivno delovanje, javna dobra, asimetrične informa-cije, zadatak da se kontroliše ponašanje izvršilaca (principalagent model), institucije kao izvor predvi-divost i kredibiliteta, „izlaz“ i „glas“ (vidi tabelu).

Pored transakcionih troškova i prava svojine, ključni pojmovi neoinstitucionalne analize su institu-cije i pravila. Jedna od osnovnih metodoloških razlika između neoklasične i neoinstitucionalne analize ogleda se u tzv. osnovnoj „jedinici“ analize: kod neoklasične varijante je to individua, a kod neoinsti-tucionalne varijante je to institucija (Dugger 1979, p. 312).

1.6.2 Pojam, osobine i vrste institucija U literaturi tradicionalnog institucionalizma sretamo se sa mnogo različitih i apstraktnih tumačenja

pojma institucija, čak i u interpretaciji jednog istog autora. T. Veblen (prema: Tambovcev 1996, ss. 47-48) je definisao instuciju kao: „preovlađujući tip odnosa ili duhovna pozicija“ („stereotip misli“), „po-seban način postojanja društva, tj. poseban sistem društvenih odnosa“, „naviknuti načini reagovanja na stimulacije“, „rasprostranjeni način mišljenja o pojedinim odnosima između društva i ličnosti, pojedi-nim funkcijama koje obavljaju i sistemu života društva“, „prihvaćeni način društvenog života“, „stru-ktura proizvodnog ili ekonomskog mehanizma“ i „simbol za označavanje grupe društvenih običaja“.

Veoma su apstraktna i sljedeća tradicionalna tumačenja institucija:

− „jedna od osnovnih kakakteristika običaja, koji postaje aksiomatski i koji ne dopušta isključi-vost posredstvom privikavanja i opšteg odobravanja“ (Neale, 1987, p. 1177),

- 96 -

− „niz normi i ideja koje se reprodukuju u nesvršenom obliku (zbog suštinskih promjena) preko privikavanje u svakom sljedećem stanju individue“, ili kao „stvarni odnos koji u sebe uključuje seriju transakcija koje se ostvaruju na bazi poslovnih pravila“ (Dugger, 1979, p. 314),

− „kolektivno djelovanje u pravcu kontrole, oslobođenja i proširivanja individualnog djelovanja“ (Commons, 1931, p. 652),

− „vladajuće i u velikom stepenu standardizovane društvene navike“ (Mitchell); „propisani obra-sci usaglašenog ponašanja“ (Foster, prema: Neale, 1987, pp. 1177-1180),

− „društvena organizacija koja preko tradicije, običaja ili zakonskih ograničenja vodi prema saz-nanju dugoročnih i postojanih obrazaca ponašanja“ (Hodgson, 1988, p. 10) itd.

Tipovi pravila, mehanizma prinude i odgovarajućih institucija

Tip pravila Tip mehanizma prinude Tip institucije

Konvencija Samoostvarenje Unutrašnji-1

Etička pravila Unutrašnja obaveza aktera Unutrašnji -2

Običaji, tradicija Neformalna društvena kontrola Unutrašnji -3

Privatno pravilo Organizovana privatna prinuda Unutrašnji -3

Zakon Organizovana državna prinuda Spoljni Izvor: Voigt & Engerer 2001, p. 133. W. Hamilton (1993, p. 3) posmatra instituciju kao „stabilan način mišljenja i djelovanja, koji pripa-

da grupi ljudi ili čak cijelom narodu, koji niče u procesu društveno-ekonomske evolucije“. Smatramo da je stabilnost jedna od najznačajnijih i najdominantnijih karakteristika institucija, i to u apsolutnom smislu, a ne relativnom, kako to tumači G. Klejner (2004, s. 19). Hamilton ističe kolektivnost (masov-nost, opštost) institucija, aludirajući na njihovo djelovanje. To mišljenje podržava i J. Commons (1931, p. 648), koji ističe da institucija predstavlja „kolektivno (zajedničko) djelovanje, koje šiti, oslobađa i razvija individualna djelovanja“. To je samo naizgled u suprotnosti s metodološkim individualizmom, jer se ovaj poslednji razmatra kao datost za sve pojedince. Institucionalisti su uvijek priznavali istovre-meno prisustvo naizgled protivurječnih procesa individualizacije i socijalizacije.

Slika 53: Karakteristike djelovanja institucija

Konkretniju definiciju dao je D. North (1991, pp. 3, 97): „Institucija je skup ograničenja, koje je stvorio čovjek zbog strukturiranja političkih, ekonomskih i društvenih uzjamnih dejstava“, odnosno, in-stituciju čine „pravila i mehanizmi koji obezbjeđuju njihovu realizaciju, i norme ponašanja koja struk-turiraju uzajamna djelovanja između ljudi koja se stalno ponavljaju“ (North 1993, p. 73). On misli ne samo na svjesno izgrađena pravila ponašanja, nego i na neformalna pravila, koja niču spontano i ne-

- 97 -

predviđeno. Ta pravila predstavljaju „ljudski izmišljeno suzdržavanje koje gradi političku i društvenu interakciju“ (North 1991, p. 97).

A. Greif (2006) definiše institucije kao skup institucionalnih elemenata: pravila, normi, ubjeđenja i organizacija. On pokazuje da institucije stvaraju ponašanja (djelovanja pojedinaca i organizacija), koja se u praksi moraju usaglasiti s ubjeđenjima. Navedeno shvatanje se formalnio razlikuje od Northovog (koji razlikuje institucije i organizacije), ali i suštinski, jer North razmatra ubjeđenja mnogo šire, kao re-zultat kulturnih, obrazovnih i religioznih organizacija i pogleda. Institucije kao centralni pojam neoin-stituconalne analize, prema mišljenju W. Nealea (1987, p. 1183) karakterišu:

− postupci ljudi (stereotipi ponašanja, navike), koji pretpostavljaju dosljednost ljudskih dejstava, a mogu se posmatrati i identifikovati,

− pravila u najširem smislu riječi (uključuju navike, običaje i norme ponašanja) koja determinišu međuljudske odnose na način što propisuju šta se može a šta ne može raditi (tu se prvenstveno misli na pravila koja posreduju u odnosu čovjeka prema samom sebi),

− narodni pogledi (predrasude), koji pružaju informaciju neophodnu za osmišljeno učešće u društvenom životu. Predrasude opravdaju djelovanje ljudi ili objašnjavaju na koji način se ta djelovanja ostvaruju i

− sankcije koje se primjenjuju u slučaju nepoštovanja propisanih pravila ponašanja.

Institucije se dijele na formalne i neformalne. Pod formalnim se podrazumijevaju pravila, koja su formirana i podržavana od zvaničnih državnih organa (npr. Konstitucija). Pod neformalnim instituci-jama se podrazumijevaju opšte prihvaćeni kodeksi ponašanja ljudi, koji su vezani za običaje, tradiciju, navike, pravila, moralne vrijednosti10 i religijska vjerovanja, koja se formiraju u određenim kulturnim sredinama tokom vremena. Oni su personificiranog karaktera, jer proizilaze iz vjerovanja ljudi, privrže-nosti, rođačkih i drugih tradicionalnih odnosa, ideoloških ubjeđenja i sl. O. Williamson (2000) je ponu-dio klasifikaciju institucija koja je zasnovana na različitim hijerarhijskim nivoima, koji se ne isključuju, nego su međusobno povezani. Viši nivo nameće ograničenja nižem nivou. Obratno, funkcioniše pov-ratna informacija od nižeg do višeg nivoa.

Slika 54: Uloga institucija kao kontinuiranih posrednika između kolektivnih obrazaca

i individualnih ponašanja

Ukazuje se na razliku između pojmova institucije i organizacije. Smatra se da organizacija predsta-vlja ukupnost društveno opredijeljenih pojedinaca (po društvenoj funkciji i položaju) koje ujedinjuje zajednički cilj (javni ili tajni). Institucija je osnova na kojoj se zasniva funkcionisanje organizacije, jer upravo ona kao skup pravila definiše šta ljudi treba da rade u organizaciji, kako da izgrađuju međusob-ne odnose i odnose prema okruženju, na koji način se formira sistem nagrađivanja među njima itd.

10 “Ni jedna ljudska institucija ne može dugo egzistirati bez postojane saglasnosti o tome šta je etički ispravno, a šta pogrešno” (G. F. Cavanagh).

- 98 -

(Bromley, 1989, p. 23). U tom smislu, North prikazuje institucije kao pravila igre, a organizacije kao igrače, tj. grupe individua koji su uključeni u ciljnu djelatnost. Razlikovanje institucije i organizacije postaje jasnije kad se ima u vidu institucionalna inovacija (transformacija), u kojoj se institucije pojav-ljuju kao temelj na čijoj osnovi se ostvaruje evolucija organizacije, iako se u prosesu te evolucije mije-njaju i same institucije.

Klasifikacija institucija zasnovana na hijerarhiji

Nivo Primjeri Učestalost promjena

Učinak / Posledica

1. Institucije vezane za socijalnu strukturu društva

Uglavnom neformalne institucije: tradicije, društvene norme, običaji;

djeluju egzogeno na ekonomski sistem.

100 do 1000 godina

definiše način kojim se društvo provodi

2. Intitucije vezane za pravila igre

Uglavnom formalna pravila koja definišu prava svojine i pravosudni

sistem; djeluju egzogeno i endogeno.

10 do 100 godina

definiše ukupno institucionalno okruženje

3. Institucije vezane za igranje igre

Pravila koja definišu ugovorne odnose; npr. poslovni ugovori i narudžbe;

djeluju endogeno.

1 do 10 godina

vodi izgradnji organizacija.

4. Institucije vezane za alokacione mehanizme

Pravila vezana za alokaciju resursa, npr. kontrola toka kapitala, režim toka

razmjene, sistem socijalnog osiguranja; djeluju endogeno

kratkotrajan i neprekidan

period

prilagođavanje cijenama i outputima, stimulacije.

Izvor: Williamson (2000).

Slika 55: Uloga formalnih i neformalnih institucija

Izvor: M. Raiser, 1993, s. 23.

- 99 -

Ekonomske institucije imaju sljedeće osnovne funkcije:

− ograničavaju ponašanje ekonomskih subjekata, − ekonomišu njihovo vrijeme i napore pri donošenju odluka, predstavljaju sredstvo za smanjivanje

transakcionih troškova (North 1984, p. 421), prilagođavanje promjenama, minimiziranje neizvjes-nosti i entropije,

− omogućuju realizaciju, povezivanje i koordinaciju ekonomskih odnosa, resursa, subjekata i aktiv-nosti i

− olakšavaju komunikaciju i pružaju pouzdanu zaštitu od oportunističkog ponašanja.

Slika 56: Logika institucionalnih promjena

Pravila se obično definišu kao opšte važeći i zaštićeni propisi, koji dozvoljavaju ili zabranjuju odre-đene oblike djelatnosti pojedincima (ili grupi ljudi). Razlikuju se formalna (zakonski fiksirana i zaštiće-na od strane državnih organa) i neformalna pravila. Određeni oblici pravila nalaze se u međusobnim od-nosima subordinacije, tako da najprostija klasifikacija obuhvata tri tipa pravila: konstituciona (politi-čka), koja određuju: hijerarhijsku strukturu države, strukturu odlučivanja i način ostvarivanja kontrole, ekonomska, koja su uslov nicanja prava svojine kao ovlašćenja koja određuju dejstva koja su dozvoljena (sankcionisana); Proizvod ekonomskih pravila su ne samo prava svojine, nego i obaveze, jer je riječ o uzajamnim odnosima između ljudi i ugovori, koji predstavljaju pravila koja strukturiraju razmjenu iz-među ekonomskih agenata. Ugovore karakteriše postojanje obostrane i dobrovoljne saglasnosti.

Slika 57: Vinbergova klasifikacija pravila

Izvor: prilagođeno prema: Vanberg 1994, p. 110.

- 100 -

1.7 MARX I EKONOMSKA KRIZA 1.7.1 Hipoteze i pitanja

Pitanje ekonomskih kriza jedna je od tema u ekonomskoj teoriji koja je najmanje definirana, odnos-

no oko koje postoji najmanji stupanj suglasnosti. Tako je i s marksističkom interpretacijom ekonomskih kriza. Zapravo, mogli bismo reći da ne postoji jedinstvena konzistentna marksistička teorija ekonom-skih kriza. Mi ćemo pokušati rekonstrukcijom Marxovih misli iznesenih u „Kapitalu“ doći do spoznaje o Marxovom pogledu na krize. Pri tome ćemo pokušati rekonstruirati čitav privredni ciklus, dakle poku-šat ćemo rekonstruirati tijek privrede od stanja mirovanja do stanja sloma, za koje je, kako se uzima kao aksiom, glavni uzrok nedovoljna potrošnja, odnosno eksploatacija radničke klase od strane kapitala.

Neizbježnost cikličkih kriza hiperprodukcije, definitivni slom kapitalizma i njegova zamjena no-vom naprednijom društveno-ekonomskom formacijom predstavlja jednu od osnovnih poruka Marxovog ekonomskog opusa. Kapitalističkom načinu proizvodnje imanentne su krize hiperprodukcije izazvane nedovoljnom potrošnjom. Oko ove Marxove tvrdnje kao da nema više dojbe. Međutim, polazeći od suvremenih znanja makroekonomske teorije, polazeći od agregatnih kategorija: proizvodnja – potrošnja – zatvorena – otvorena ekonomija – inflacija – deflacija – stagflacija, možemo postaviti neka zanim-ljiva, ali isto tako i značajna pitanja, kao što su npr. sljedeća:

- jesu li sve cikličke krize hiperprodukcije doista krize hiperprodukcije u smislu viška agregatne proizvodnje nad agregatnom potražnjom,

- ako je to tako, zbog čega se kriza hiperprodukcije ne može izbjeći, odnosno zbog čega dosad nije izbjegnuta formiranjem dopunske agregatne potražnje, ekspanzivnom monetarnom politi-kom, npr.,

- je li osnovni uzrok kriza siromaštvo radničke klase koje se formira tijekom privrednog ciklusa i, ako je tako, može li se kriza hiperprodukcije prevladati, tj. faza sloma izbjeći porastom nadnica

- jesu li sve ekonomske krize, tj. krize iz Marxova vremena, velika ekonomska kriza 1929. go-dine i suvremena ekonomska kriza imale zajednički nazivnik ili su one potpuno različite,

- ako su sve krize imale zajednički nazivnik, u čemu se on sastoji, - kakav može biti odnos ekonomske politike prema krizama ako one imaju zajednički nazivnik i - što predstavlja antitezu ekonomskim krizama i privrednim ciklusima?

S obzirom na složenost pitanja koja smo postavili te mogućnost pogrešne interpretacije stavova kla-

sika kao i vlastite reinterpretacije, mislimo da ćemo dobro učiniti ako našoj analizi pristupimo na takav način da prvo vidimo što o krizama pišu Marx i Engels. Nakon toga možemo komparirati njihove po-glede i postavljena pitanja, a potom možemo nastaviti s istraživanjem bitnih determinanti kriza, pri-dr-žavajući se pri tome osnovne Marxove ekonomske misli.

Pišući Douglasu 10. IV. 1879, Marx iznosi sljedeći pogled na ekonomske krize: „ne bih drugi tom objavio ni pod kojim okolnostima pre nego što sadašnja engleska industrijska kriza ne bude dosegla svoj vrhunac. Pojave su ovaj put neobične, u mnogim pogledima različite od onoga što su bile u prošlo-sti, a ovo se... bez ikakvog obzira na druge promjene okolnosti... lako objašnjava činjenicom što engle-skoj krizi ranije nikada nisu prethodile strahovite krize koje sada traju već pet godina u Sjedinjenim Američkim Državama, Južnoj Americi, Njemačkoj, Australiji itd. Zbog toga se sadašnji tijek stvari mora promatrati do njihove zrelosti prije no što se one uzmognu 'proizvodno potrošiti' mislim 'teoretski'„, pa nastavlja, „ma kako se tijek ove krize mogao razviti – premda je za istraživanje kapitalističke proiz-vodnje i stručnog teoretičara veoma važno da je promatra u njezinim pojedinostima – ona će proći ona-ko kao i njene prethodne i otvoriti novi 'industrijski ciklus' sa svim njegovim raznovrsnim fazama proc-vata itd.“ (Marx 1948, Kapital, tom II, s. 450).

- 101 -

Usporedimo sada Marxov stav o industrijskom ciklusu i procvatu s Engelsovim pogledima na krizu 1835. godine: „Desetogodišnji ciklus mrtvila, prosperiteta, pretjerane proizvodnje i krize koji se od 1825. do 1867. stalno ponovno vraćao izgleda da je istekao, ali samo da bi nas doveo u baruštinu očaja jedne trajne i kronične depresije. Željeno razdoblje prosperiteta ne dolazi, koliko god nam se puta učini da smo zapazili simptome koji ga nagovještavaju, toliko puta su iščezli u zraku. Međutim, svaka nova zima postavlja iznova pitanja što da se radi s nezaposlenima. Ali dok broj nezaposlenih raste iz godine u godinu, nema nikoga da na to pitanje odgovori: i mogli bismo skoro izračunati trenutak kada će neza-posleni izgubiti strpljenje i uzeti svoju sudbinu u svoje ruke“ (Marx 1948, Kapital, tom I, s. 65).

Sada već možemo reći da je kriza koju je Engels promatrao i iz koje nije vidio izlaz bez socijalne revolucije bila jedna od faza tzv. dugog vala, i to ona njegova faza koja dugo traje i koja je karakteris-tičnija po razdobljima depresije nego po razdobljima prosperiteta (više u: Stojanov 1985). Engelsova prognoza o zrelosti kapitalizma za prelazak u novu društveno-ekonomsku formaciju bila je preuranjena. O periodičnosti i cikličnosti razvoja kapitalističkog načina proizvodnje Marx je pisao već prije toga sljedeće: „Kako sam već na drugom mjestu spomenuo, u ovome je od posljednje velike opće krize nas-tao preokret. Akutni oblik periodičnog procesa s njegovim dosadašnjim desetogodišnjim ciklusom izgle-da da je prešao u jedno više kronično, razvučenije odmjenjivanje relativno kratkog umjerenog pobolj-šavanja posla s relativno dugom, neodlučujućom depresijom. Odmjenjivanje koje se na različite indus-trijske zemlje ne razdjeljuje istodobno. A možda se radi samo o produljenju trajanja ciklusa. U djetinj-stvu svjetske trgovine od 1815. do 1847. godine dadu se dokazati približno petogodišnje krize (ciklusi), od 1847. do 1867. ciklus je odlučno desetogodišnji: hoće li to reći da se nalazimo u pripremnom raz-doblju nekog novog svjetskog sloma nečuvene žestine? Štošta kao da upućuje na to. Od posljednje opće krize iz 1867. godine nastale su velike promjene. Kolosalno širenje prometnih sredstava – oceanski pa-robrodi, željeznice, električni telegrafi, Sueski kanal – tek je, ustvari, uspostavilo svjetsko tržište. Uz Englesku koja je raniju industriju bila monopolizirala, stao je niz konkurentskih industrijskih zemalja: u svim dijelovima svijeta otvorene su plasiranju suvišnog europskog kapitala beskrajno veće, raznolikije oblasti, tako da se on daleko više raspodjeljuje, a lokalna pretjerana špekulacija lakše se savlađuje. Sve ovo odstranilo je ili jako oslabilo većinu starih žarišta krize i prilika za stvaranje krize. Pored toga, na unutrašnjem tržištu konkurencija se povlači ispred kartela i trustova, dok na vanjskom tržištu biva og-raničena zaštitnim carinama, kojima se osim Engleske ograđuju sve velike industrijske zemlje. Ali samo ove zaštitne carine nisu ništa drugo do naoružanje za konačni opći industrijski ratni pohod koji treba odlučiti o vlasti nad svjetskim tržištem. Tako svaki od onih elemenata koji teže spriječiti ponavljanje starih kriza krije u sebi klicu daleko silnije buduće krize“ (Marx 1948., Kapital, tom III, str. 426).

Neizbježnost kriza potvrdila se u praksi. Svijet je i danas suočen s opasnošću izbijanja dosad naj-veće ekonomske krize. Marx je očigledno i nedvosmisleno imao pravo. Pojavni oblici svakodnevnog ži-vota mijenjaju se, ali suština, dominacija kapitalističkog načina proizvodnje svjetskom privredom, os-tala je još uvijek ista. Stara domaća narodna poslovica vuk dlaku mijenja ali ćud nikako korisna je kada govorimo o ekonomskim krizama. U prilog tome prisjetimo se pamučne krize od 1861. do 1865. godine (za kronologiju krize vidjeti drugi dio knjige naslovljen „Suvremenost Marksove teorije ekonomskih kriza“). Mislimo da je frapantno kako se asocijacije nameću same po sebi između pamučne krize 1861., velike krize 1992. i naše krize 2008.

Recimo odmah da naša zapažanja o tijeku kriza, a na osnovi analize ekonomske misli neoklasičara, kejnzijanaca, monetarista I i monetarista II te Marxove ekonomske misli, navode na konstataciju da se prije svega radi o tome da:

− krizi hiperprodukcije prethodi hiperapsorpcija, − nedovoljna potrošnja izvedena iz je prethodne prekomjerne potrošnje, − pod potrošnjom razumijevamo agregatnu potrošnju, a ne samo potrošnju radničke klase, − kriza nedovoljne potrošnje posljedica je prekomjernog investiranja,

- 102 -

− prekomjerno investiranje, po zakonima kapitalističkog načina proizvodnje, dakle robnonovča-ne privrede, po svojim imanentnim zakonima neizbježno dovodi do ekonomskih kriza,

− kriza hiperprodukcije predstavlja pojavni oblik kriza hiperapsorpcije, tj. prekomjerne agregatne potražnje -

− krizu hiperprodukcije nosi na leđima najvećim dijelom radnička klasa, a znatno manjim dijelom onaj kapital koji kriza pogađa, koji se krizom obezvjređuje i utapa u veći kapital.

U prilog tezi da je bijeda radničke klase pojavni oblik, tj. posljedica, a ne uzrok svih kriza, te da je

ona posljedica prekomjerne agregatne potražnje pa i uvećane potražnje i potrošnje radničke klase, po-služit ćemo se citatom iz II. toma „Kapitala“. U njemu Marx (1948, s. 335) piše: „U razdoblju prosperi-teta, a osobito u razdoblju njegovog vrtoglavog procvata, ne samo da raste potrošnja potrebnih život-nih sredstava i radnička klasa uzima, na trenutak (pošto je za sada čitava njezina pričuvna vojska akti-vno nastupila), udjela u potrošnji luksuznih, njoj inače nedostupnih roba, a osim toga i u klasi onih pot-rebnih sredstava potrošnje koja inače najvećim dijelom ine potrebna sredstva potrošnje samo za kapi-talističku klasu, što sa svoje strane izaziva dizanje cijena“. Citat nam pokazuje:

- da u fazi prosperiteta potrošnja radničke klase apsolutno raste, a ne opada i - da u fazi prosperiteta, a pred fazu sloma, ekonomija funkcionira na nivou pune zaposlenosti (či-

tava pričuvna vojska rada je angažirana)

Nastavimo li pratiti Marxovu misao, onda možemo na istoj stranici drugog toma Kapitala pročitati: „Čista je tautologija kazati da krize potiču iz nedostataka potrošnje sposobne za plaćanje ili potrošača sposobnih za plaćanje. Drukčiju vrstu potrošnje osim platežne kapitalistički sustav ne poznaje... Da se robe ne mogu prodati, znači samo to da se za njih nisu našli platežno sposobni kupci, dakle potrošači. Ali ako se ovoj tautologiji hoće da proda izgled neke dublje obrazloženosti time što se kaže da radnička klasa dobiva odveć malen dio svojeg vlastitog proizvoda, a da će zlo biti pomoženo čim od njega dobije veći dio, dakle čim bude porasla najamnina, onda se ima primijetiti samo to da se krize svaki put pri-premaju upravo u jednom razdoblju u kojemu je rast najamnina opći i radnička klasa stvarno dobiva veći udio u dijelu godišnjeg proizvoda koji je namijenjen potrošnji. Sa stajališta onih 'vitezova zdravog' i 'jednostavnog' ljudskog razuma, takvo bi razdoblje, naprotiv, moralo ukloniti krizu“ (Marx 1948, Ka-pital, tom II). I dalje: „Izgleda, dakle, da kapitalistička proizvodnja sadrži uvjete neovisne o dobroj ili zloj volji, koji samo trenutačno dopuštaju onaj relativan prosperitet radničke klase, i to uvijek samo kao burnicu koja navješćuje krizu“ (Marx 1948, Kapital, tom II).

Na pitanje može li državna intervencija jednom ekspanzivnom monetarno-kreditnom politikom ili fiskalnom politikom spriječiti nastanak krize, Marx (1948) odgovara na 448. i 449. stranici trećeg toma „Kapitala“ na sljedeći način: „Potražnja za platežnim sredstvima jednostavno je potražnja za pretvor-ljivošću u novac. Ukoliko trgovci i proizvođači mogu pružiti dobra jamstva, ona je potražnja za novča-nim kapitalom, ukoliko to nije slučaj, dakle, ukoliko im predujam platežnih sredstava ne daje samo novčani oblik nego ekvivalent za plaćanje ma u kojemu obliku bio, a koji im nedostaje. Ovo je točka na kojoj obje strane obične teorije u promatranju kriza i imaju i nemaju pravo. Oni koji kažu da postoji sa-mo oskudica u sredstvima plaćanja (naprimjer Friedman, vl. opaska) ili imaju u vidu samo vlasnike bo-na fide jamstva (papira o primljenoj robi) ili su budale koje vjeruju da banka ima dužnost i moć pomo-ću vrijednosnih papira sve bankrotirale varalice pretvoriti u solidne kapitaliste sposobne za plaćanje (jedna varijanta kejnzijanizma, vl. opaska). Oni koji kažu da postoji samo oskudica u kapitalu, ili jedno-stavno pričaju prazne priče, pošto je jasno da u takvim vremenima ima nepretvorljivog kapitala u ma-sama uslijed pretjeranog uvoza i pretjerane proizvodnje, ili pak govore samo o onim 'vitezovima kre-dita' koji su sad doista stavljeni u takve okolnosti da ne mogu više dobiti tuđi kapital da bi njime radili, pa sad zahtijevaju da im banka pomogne ne samo da plate izgubljeni kapital nego da ih još i osposobi da dalje produlje svoje prijevare“.

- 103 -

Dakle, prema Marxu, politika promjene izdataka u smislu porasta izdataka, odnosno politika eks-panzivne ekonomske politike ne bi mogla osigurati bezbolan prelazak iz faze pretjerane proizvodnje u novu fazu prosperiteta. U tom smislu vrlo je zanimljiva i aktualna Marxova misao o mogućim efektima jedne takve ekspanzivne ekonomske politike. Kažemo aktualna zbog toga što umnogome podsjeća na stavove RATEX škole u pogledu efikasnosti monetarne politike u uvjetima pune zaposlenosti i infla-cije. Podsjetimo se da prema RATEX školi porast potražnje u uvjetima pune zaposlenosti i inflacije mo-že samo prouzročiti još višu inflaciju i voditi privredu u stagflaciju (to je bio i Keynesov stav). Moneta-rna politika postaje tada neefikasna, ekspanzivna monetarna politika svakako. Na 112. stranici prvoga toma „Kapitala“ Marx (1948, Kapital, tom I, s.112) piše: „Uzmimo sada da je bilo kojom neobjašnjivom povlasticom prodavač postao kadar robu prodati iznad njezine vrijednosti, po 110 ako vrijedi 100, dakle s 10% nominalnim povećanjem cijene. Prodavač, dakle, utjeruje višak vrijednosti u veličini od 10. Ali pošto je bio prodavač, pretvara se on u kupca. Sada se on susreće s trećim vlasnikom robe koji kao prodavač uživa povlasticu da robu prodaje za 10% skuplje. Naš čovjek kao prodavač dobio je 10%, kao kupac on gubi 10%. Sve ovo izlazi, ustvari, na to da svi vlasnici roba prodaju jedni drugima robe 10% iznad vrijednosti, što je potpuno isto kao da ih prodaju po vrijednosti. Tako opće nominalno pove-ćanje robnih cijena izaziva isti učinak kao kad bi se robne vrijednosti umjesto u zlatu cijenile recimo u srebru. Novčana imena, tj. robne cijene napuhale bi se, ali odnosi među njihovim vrijednostima ostali bi isti. Znači da se stvaranje viška vrijednosti, a otud i pretvaranje novca u kapital, ne može objasniti niti time da prodavači prodaju robu iznad vrijednosti, niti time da ih kupci kupuju ispod vrijednosti“.

Tako dolazimo do suštine Marxove teorije kriza, a to je, po našem mišljenju, pitanje, tj. problem stvaranja i oplođivanja viška vrijednosti. Višak vrijednosti stvara se u proizvodnji, a realizira se u pro-metu. Dakle, proizvodnja i investicijska aktivnost pokretači su ukupne ekonomske aktivnosti. Profit je motorna snaga investicijske aktivnosti. Investicijska potrošnja i osobna potrošnja pratioci su i neopho-dne pretpostavke realizacije profita i oplođivanja kapitala. Pad profitne stope, odnosno zakon tendencij-skog pada profitne stope rađa unutrašnje proturječnosti mehanizma kapitalističke proizvodnje, kapitalis-tičke akumulacije, koje se pokazuju u obliku hiperprodukcije kojoj de facto prethodi prekomjerna po-trošnja i to, prije svega, prekomjerna investicijska potrošnja, ali i rastuća osobna potrošnja. Prozvodnja i investicijska aktivnost odvijaju se glatko sve do točke kada prinos na dodatni uloženi kapital ne postane ravan nuli: dakle, do točke kada je marginalni prinos jednak marginalnim troškovima, odnosno kada je marginalni profit jednak nuli. U tome trenutku u cjelini reprodukcijskog sustava nacionalne privrede formirane su sve pretpostavke za prestanak investicijskih ulaganja, za porast neproizvodne potrošnje i neproizvodnih ulaganja, za otpuštanje radničke klase i za formiranje jaza potrošnje, odnosno nedovoljne potrošnje (usporediti s drugim dijelom knjige).

U elaboraciji naše teze poslužit ćemo se još jedanput Marxovim mislima. Ekonomske krize hiperprodukcije svojstvene su kapitalističkom načinu proizvodnje. One su neizbježan rezultat mehanizma toga načina proizvodnje. Uporišne točke toga mehanizma nalaze se u sferi tzv. mikroekonomije – u sferi ponašanja i motivacije kapitalističkog poduzetnika. Proturječnost kapitalističkog poduzetnka pokazuje se u obliku kriza na makro razini, tj. na razini nacionalne i svjetske privrede.

1.7.2 Mehanizam kapitalističkog načina privređivanja

Jedan od ključnih elemenata kapitalističkog načina proizvodnje je razlikovanje između pojmova: vrijednost robe i cijena koštanja. Vrijednost svake kapitalistički proizvedene robe predstavlja se obras-cem:

VR = cc+ v + mv (57)

- 104 -

Ako od ove vrijednosti proizvoda odbijemo višak vrijednosti (mv), onda ostaje samo ekvivalent ili vrijednost u robi koja nadoknađuje kapital vrijednost (c+v) utrošen u elementima proizvodnje (Marx 1948, Kapital, tom III, s. 3.). Ovaj dio vrijednosti robe koji nadoknađuje cijenu utrošenih sredstava za proizvodnju i cijenu primijenjene radne snage nadoknađuje samo ono što roba košta samog kapitalista i zato čini za njega cijenu koštanja robe (Ibid. s. 4) „Dio robne vrijednosti koji se sastoji od viška vrijed-nosti ne košta kapitalista ništa upravo zato što radnika košta neplaćenog rada“ (Ibid., s. 4).

Višak vrijednosti je višak vrijednosti robe preko njezine cijene koštanja. „Sad je kapitalistu jasno da ovaj priraštaj vrijednosti potječe iz proizvodnih procesa koji se poduzimaju s kapitalom, da on dakle potječe iz samoga kapitala, jer je on tu poslije procesa, a prije procesa nije ga bilo“ (Marx 1948, Ka-pital, tom III, s. 10) i dalje „kao takav zamišljeni potomak cjelokupnog predujmljenog kapitala višak vrijednosti dobiva preobraženi oblik profita“ (Marx 1948., Kapital, tom III, s.11.)

Budući da maksimizacija profita, a ne maksimizacija upotrebnih vrijednosti, predstavlja krajnji cilj kapitalističke proizvodnje, u kontekstu naše analize posebno relevantnim smatramo sljedeće Marxove napomene: „Ako se stoga roba prodaje po svojoj vrijednosti, realizira se profit jednak suvišku njezine vrijednosti preko njezine cijene koštanja, dakle jednak cijelom u robi sadržanom višku vrijednosti. Ali kapitalist može robu prodavati s profitom i ako je proda ispod njezine vrijednosti. Dokle god njezina prodajna cijena stoji iznad njezine cijene koštanja, iako ispod njezine vrijednosti, uvijek se realizira dio u njoj sadržanog viška vrijednosti, dakle uvijek se pravi neki profit“ (Ibid., s. 13).

Nakon ovoga ostaje nam da rekonstruiramo i pokušamo pratiti dinamiku Marxovog ekonomskog mehanizma. Pri tome treba imati na umu činjenicu koja je posebno značajna ne samo za Marxovu nego i za Keynesovu, Friedmanovu i neoklasičnu analizu, a to je da je minimalna granica prodajne cijene robe data njezinom cijenom koštanja. Upravo ova napomena podsjeća nas na načela marginalne analize. Ona podsjeća na relaciju između marginalnog prihoda i marginalnih troškova. Zato odnos marginalnih prihoda i marginalnih troškova predstavlja oslonac aparature dinamike procesa reprodukcije, procesa investicijske aktivnosti, procesa realizacije profita i ponašanja poduzetnika. Znamo da poduzetnikovo ponašanje ima značajne implikacije na mezo i makro razini ekonomije.

Druga bitna komponenta Marxovog dinamičnog ekonomskog mehanizma jest profitna stopa, koja predstavlja odnos viška vrijednosti prema uloženom kapitalu:

r ' = mv / (c+v) (58)

za razliku od stope viška vrijednosti koja predstavlja odnos viška vrijednosti prema varijabilnom kapitalu:

v = mv / v (59)

Profitna stopa postaje od odlučujućeg značenja za proces reprodukcije onda kada se steknu takve okolnosti u kojima vlasnik kapitala u procesu portfelj (portfolio) selekcije treba odlučiti o plasmanu svojega kapitala. Naime, kada kamatna stopa u fazi privrednog uspona dostigne profitnu stopu, za kapitalista nastaje tzv. kapitalistički komunizam. Po načelu „na jednak kapital jednak profit“, vlasnik kapitala postaje indiferentan prema tzv. proizvodnim ulaganjima kapitala. Tada on počinje svoj kapital valorizirati kao novčani kapital. I ne samo to. U fazi pretjerane proizvodnje za vlasnike industrijskog kapitala moguće su i druge komplikacije pri plasmanu robe. Rizik poslovanja postao je sve izrazitiji, a time rastu oportunitetni troškovi proizvodnog kapitala.

Trentutak portfelj (portfolio) selekcije u kojem se kamatna stopa izjednačava s profitnom stopom, a posebno trenutak kada se pojavi tendencija da je prevlada, smatramo odlučujućom i prijelomnom točkom čitavog tijeka privrednog ciklusa. Jedno vrijeme ekonomija je suočena s fazom stagnacije, od-nosno stagflacije, da bi potom neminovno prešla u fazu sloma u slučaju liberalizma ili u fazu doziranog

- 105 -

sloma u uvjetima državne intervencije (slučaj sa SAD ili V. Britanijom u razdoblju od 1980. do 1984, primjer SAD i EU u razdoblju od 2008. do 2012).

Sljedeću, treću bitnu odrednicu Marxovog ekonomskog mehanizma predstavlja cijena proizvodnje, odnosno proces formiranja opće (prosječne) profitne stope i proces pretvaranja robnih vrijednosti u cijenu proizvodnje. Polazna osnova formiranja cijene proizvodnje je činjenica da različite oblasti proiz-vodnje pri podjednakoj eksploataciji rada formiraju vrlo različite profitne stope u skladu s različitim organskim sastavom kapitala. Pretpostavka za formiranje cijene proizvodnje je formiranje opće profitne stope, a za nju je, opet, pretpostavka da su profitne stope u svakoj oblasti proizvodnje već svedene na prosječne stope svaka u svojoj oblasti. Cijene koje nastaju time što se nađe prosjek različitih profitnih stopa različitih oblasti proizvodnje i taj prosjek doda cijenama koštanja različitih oblasti proizvodnje jesu cijene proizvodnje. Proces formiranja prosječne profitne stope i cijene proizvodnje na bazi poseb-nih profitnih stopa odvija se putem konkurencije i seljenja kapitala iz jedne oblasti proizvodnje u drugu. Zahvaljujući tome da „kapitalisti različitih oblasti proizvodnje pri prodaji svojih roba izvlače natrag kapital vrijednosti utrošene u proizvodnji roba, oni ipak ne ubiru višak vrijednosti, pa dakle ni profit koji je u njihovoj vlastitoj oblasti proizveden pri proizvodnji tih roba, nego samo onoliko viška vrijed-nosti, odnosno profita koliko pri jednakoj raspodjeli otpada na svaki alikvotni dio cjelokupnog kapitala od cjelokupnog viška vrijednosti ili cjelokupnog profita što ga cjelokupni društveni kapital proizvodi u jednom datom vremenskom razdoblju u svim oblastima proizvodnje zajedno“ (Ibid., s. 119).

Suglasno svemu tome „zbroj profita svih različitih oblasti proizvodnje mora biti ravan zbroju viš-kova vrijednosti, a zbroj cijena proizvodnje cjelokupnog društvenog proizvodnja zbroju njihovih vrijed-nosti. Ali je jasno da izjednačavanje među oblastima proizvodnje različitog sastava uvijek mora težiti u tom pravcu da ih izjednači s oblastima srednjeg sastava, pa bilo da one točno ili samo približno odgo-varaju društvenom prosjeku“ (Ibid., s.132).

Cijenama robe vlada zakon vrijednosti. Zakon vrijednosti jedan je od temeljnih ekonomskih za-kona. Kada se kaže da se robe različitih oblasti proizvodnje prodaju po svojim vrijednostima, znači ka-ko Marx ističe „samo to da je njihova vrijednost gravitacijska točka oko koje se njihove cijene okreću i po kojoj se njihov stalan rast i pad izravnavaju“ (Ibid., s. 138).

Sljedeća bitna komponenta Marxovog ekonomskog mehanizma jest razlikovanje između individu-alne vrijednosti roba i njihove tržišne vrijednosti. Tržišna vrijednost predstavlja prosječnu vrijednost roba proizvedenih u datoj oblasti. Tržišna vrijednost, opet, predstavlja središte kolebanja za tržišne cije-ne. Jednu od ključnih napomena za našu analizu, koja se odnosi na relacije tržišna vrijednost – tržišna cijena, individualna vrijednost robe –profitna stopa, predstavlja to što „ne pomaže ništa kazati da pro-daja roba proizvedenih pod najgorim uvjetima dokazuje da su one nužne za pokriće potražnje. Po odre-đenim cijenama može neka vrsta robe zauzeti određen prostor na tržištu: ako se cijene promijene, pro-stor će samo onda ostati isti ako se viša cijena podudara s manjom količinom robe, a niža cijena s ve-ćom količinom robe. Ako je potražnja, naprotiv, toliko snažna da se ne sužava kada cijene reguliraju vrijednost roba proizvedenih pod najgorim uvjetima, onda one određuju tržišnu vrijednost. Naposljetku, kada je masa proizvedenih roba veća nego što se može prodati po srednjim tržišnim vrijednostima, onda tržišnu vrijednost reguliraju robe proizvedene pod najpovoljnijim uvjetima“ (Ibid., s. 138). I dalje: „da bi tržišna cijena identičnih roba odgovarala tržišnoj vrijednosti, zahtijeva se da pritisak koji razli-čiti prodavači vrše jedan na drugoga bude dovoljno jak da se na tržište baci masa roba koju zahtjeva društvena potreba, tj. ona količina za koju je društvo sposobno platiti tržišnu cijenu“ (Ibid., s. 139). Da bi se roba realizirala na tržištu, ona mora zadovoljiti neku društvenu potrebu, ona mora imati upotrebnu vrijednost. Druga pretpostavka za realizaciju robe je da „rad sadržan u robi predstavlja društveno potreban rad, dakle da se individualna vrijednost robe podudara s njezinom društvenom vrijednošću“.

Pokušamo li nakon svih ovih Marxovih stavova usporediti određene postavke neoklasične škole s iznesenim Marxovim pogledima, možemo doći do zanimljivih spoznaja. Upotrebna vrijednost robe ko-

- 106 -

respondira pojmu korisnosti roba u tom smislu da oba ova svojstva roba ima ako zadovoljava neku pot-rebu, individualni rad je društveno priznat rad ako se roba plasira na tržištu, dakle ako je naišla na pla-težno sposobnu potražnju, odnosno ako je zadovoljila određenu potrebu.

Maksimizacija profita i maksimizacija zadovoljavanja društvenih potreba postoje onda kada cijena koštanja robe dostigne prodajnu cijenu robe. Sve do toga trenutka razlika između prodajne cijene i cijene koštanja omogućava ostvarivanje profita, odnosno oplođivanje kapitala i realizaciju viška vrijed-nosti za vlasnika kapitala. Profit koji apsolutno raste i profitna stopa koja opada potiču kapitalista na sve veća ulaganja. Uslijed toga njegova ponuda raste. Raste i cijena koštanja njegove robe, budući da on an-gažira nove faktore proizvodnje, dakle uslijed veće potražnje za faktorima proizvodnje raste cijena inputa. Vlasnik kapitala maksimizira profit kada marginalni trošak sustigne prodajnu cijenu, odnosno kada je marginalni trošak jednak marginalnom prihodu ili, kako bi to Marx rekao, kada cijena koštanja dostigne prodajnu cijenu. Svaka daljnja proizvodnja roba znači gubitak za vlasnika kapitala. Ona pred-stavlja višak ponude nad potražnjom i pri tome rasipanje resursa. Sa stajališta makroekonomije, dakle nacionalne privrede, ona predstavlja neracionalnu raspodjelu ukupnog društvenog fonda rada, tj. takvu raspodjelu ukupnog društvenog fonda rada koja u datoj proizvodnji premašuje društvenu potrebu.

Pozitivan efekt ovakvog stanja sastoji se u ekonomskoj prinudi koja prisiljava proizvođača robe da snižavanjem cijene koštanja participira u raspodjeli ukupne mase viška vrijednosti, svakako na račun participacije proizvođača čija je cijena koštanja viša. U skladu s tim Marx piše: „Robna masa ne zado-voljava samo neku potrebu nego je zadovoljava u njezinom društvenom obujmu. Ako je, naprotiv, koli-čina veća ili manja od potražnje za njom, onda nastaju odstupanja tržišne cijene od tržišne vrijednosti. A prvo je odstupanje da kada je količina premalena, tržišnu vrijednost uvijek određuje roba koja je pro-izvedena pod najgorim uvjetima, a ako je prevelika, uvijek ona proizvedena pod najboljima“ (Ibid., s. 143). I dalje: „Ako pak obujam društvenog rada upotrijebljenog na proizvodnju nekog određenog ar-tikla odgovara obimu društvene potrebe koja se ima zadovoljiti, dakle tako da proizvedena masa odgo-vara običnom razmjeru reprodukcije pri nepromijenjenoj potražnji, roba će se prodavati po svojoj tr-žišnoj vrijednosti. Razmjena ili prodaja roba po njihovoj vrijednosti jest racionalno načelo, jest priro-dni zakon njihove ravnoteže, odstupanja se imaju objašnjavati polazeći od toga, a ne obratno da se sam zakon objašnjava iz odstupanja“.

Kapitalistički komunizam, odnosno oportunitetni troškovi kapitala, prisiljavaju kapitalista da se stalno bori za snižavanje cijene koštanja. U skladu s tim on je jedan od osnovnih pokretača tehničkog progresa. Nastojeći uvećati svoj profit, on ulaže sve više kapitala u postojani kapital, a sve manje ka-pitala u promjenjivi kapital. Time on, međutim, utječe na formiranje tendencije opadanja profitne stope, tj. takve tendencije koja ima karakteristike zakona. „Relativno opadanje promjenjivog i uvećanje posto-janog kapitala, mada oba dijela apsolutno rastu, jest... samo drukčiji izraz za uvećanu proizvodnost rada“ (Ibid., s. 170). Međutim, „zakon progresivnog opadanja profitne stope ni u kojem slučaju ne is-ključuje mogućnost porasta apsolutne mase rada koju pokreće i eksploatira društveni kapital, a stoga i apsolutna masa viška rada koju on prisvaja , niti isključuje da kapitali koji stoje pod kontrolom poje-dinačnih kapitalista upravljaju rastućom masom rada, pa dakle i viška rada“ (Marx, 1948, tom II, s. 433). Dakle, zakon tendencijskog pada profitne stope govori o tome da s porastom organskog sastava kapitala, kapitala koji vodi porastu produktivnosti rada, kapitalist teži ostvarenju veće ukupne mase viš-ka rada. On to postiže, ali ne na račun smanjivanja broja zaposlenih. Štoviše, on upošljava više radnika, apsolutno veću masu živog rada.

Prema tome, u fazi prosperiteta raste udio živoga rada u raspodjeli novostvorene vrijednosti. Zbog toga dolazi i do porasta potrošnje radničke klase. Potrošnja radničke klase najveća je baš pred krizu. Ona je najveća onda kada profitna stopa postane najniža. Profitna stopa predstavlja odnos viška vrijed-nosti prema uloženom kapitalu, onda uz isti tehnički sastav kapital dolazi u fazi uspona jednog priv-rednog ciklusa do opadanja organskog sastava kapitala. Cijena koštanja primiče se prodajnoj cijeni ro-be. Konkurencija i težnja za maksimizacijom profita prisiljava kapitalista na stalnu akumulaciju kapi-

- 107 -

tala. Sa svoje strane opet, akumulacija kapitala ubrzava padanje profitne stope. S druge strane, opadanje profitne stope ubrzava koncentraciju i centralizaciju kapitala. Proizvodnja teče u okvirima proširene re-produkcije prema već dobro poznatim pravilima igre koja je Marx utvrdio shemama reprodukcije. „Pretpostavka jednostavne reprodukcije da je I (c + v) = II c ne samo da je neizmirljiva s kapitalis-tičkom proizvodnjom... što uostalom ne isključuje da u industrijskom ciklusu od 10 do 11 godina neka godina često ima manju godišnju proizvodnju od prethodne... Ali akumulacija kapitala bila bi pri tome nemoguća. Prema tome, činjenica kapitalističke akumulacije isključuje da II c bude jednako I (c + v). Ipak bi čak i uz kapitalističku akumulaciju mogao nastupiti slučaj da uslijed tijeka procesa akumulacije II c ne samo bude jednako nego čak i veće od I (c + v). To bi značilo hiperprodukciju u II koja bi se mo-gla izravnati samo velikim slomom“ (Marx, 1948., Kapital, tom II, str. 433.)

Svaki je slom proces obezvrjeđenja kapitala, proces eksproprijacije malog kapitala od strane većeg kapitala i proces centralizacije kapitala. Time on postaje osnovica za novi tehnički progres i novi uspon proizvodnje na kapitalističkim osnovama. Posve je druge prirode pitanje koliko dugo će kapitalizam moći preživljavati ovakve krize i društvene promjene koje ih prate, a da pri tone ostane kapitalizam. Vidjeli smo da je Engels još prije 100 godina depresiju shvatio kao kraj kapitalističkog načina proiz-vodnje. Sredinom osamdesetih godina 20. st. postojale su prognoze da bi sljedeći veliki slom mogao nastupiti 1990. (J. J. van Duijn 1983). Na kraju je došao najveći izazov nakon 1929. godine u 2008. Kriza je u tijeku.

- 108 -

1.8 POKUŠAJ SINTEZE

Predmet našega istraživanja jest pokušaj pronalaženja međuovisnosti između privrednog ciklusa i ekonomske politike kejnzijanskog, monetarističkog tipa te tipa ekonomske ponude. Analizom učenja neoklasičara i kejnzijanaca, monetarista I i II te pristalica ekonomije ponude i Marxovog ekonomskog učenja došli smo do spoznaje da između njih možemo na prvi pogled naći vrlo velike razlike, ali isto-dobno između njih možemo pronaći zajednički nazivnik. Mislimo da taj zajednički nazivnik predstavlja ključ za razumijevanje nastanka i uloge pojedinih škola, odnosno ekonomskih politika u privrednim ciklusima, ponajprije u vrijeme krize kada se od ekonomske politike zahtijeva anticiklička terapija.

Na prvi pogled neoklasičari i monetaristi izgledaju kao komplementarne škole, dok se neoklasičari i monetaristi na jednoj strani, te kejnzijanci, na drugoj strani, potpuno isključuju. O Marxovom eko-nomskom učenju da i ne govorimo u ovim relacijama. U zaključnim razmatranjima svakako se ne bis-mo ponovno bavili razlikama između ovih škola jer smo to učinili ranije. Ono što moramo istaknuti kao rezultate našega istraživanja bilo bi sljedeće:

- U stanju privredne ravnoteže u svim školama agregatna ponuda jednaka je agregatnoj potražnji. Prema neoklasičarima, taj se odnos može prikazivati kao jednakost:

MsV = PQ (60)

(potražnja) = (ponuda)

Tada je i (X = M) (61)

Prema Keynesu, uvjet ravnoteže postoji kada je:

Y= C + I + G + (X – M) (62)

Ako je (X – M) = 0 i ako zanemarimo državne izdatke, tj. G = 0,

tada je: Y = C + I (63) Ako (C + I) nominiramo kao apsorpciju, onda je:

Y = A (64)

(ponuda) = (potražnja)

a (X = M) (65)

Prema monetaristima, uvjet ravnoteže je:

Ms = Md (66)

Tada je i X = M.

Pri tome je Md = f(Y, i, P). Ms predstavlja potražnju, a Md ponuda. Suglasno Marxovim uvjetima privredne ravnoteže, privredna ravnoteža, ako bismo je izrazili suvremenom terminologijom, bila bi uspostavljena kada je:

Y = c + v + mv (67)

Ako je (v + mv) novostvorena vrijednost koja se grana na osobnu potrošnju radnika i višak rada koji se razdvaja na osobnu potrošnju kapitalista i investicijsku potrošnju, onda (v+mv) postaju: v (osobna potrošnja radnika), a mv ostala potrošnja kapitalista i investicijska potrošnja. Jednadžba

Y= c + v + mv (68)

može se napisati kao: Y = C + I, odnosno kao Y = A, ako su C + I = A i ako poštujemo koncept bruto investicija. Pri tome su: C osobna potrošnja radnika i kapitalista, a I investicijska potrošnja.

- 109 -

Tada je i X = M.

Drugi način izražavanja agregatne ravnoteže nacionalne privrede suglasno Marxu bio bi:

Ms = ΣQP (69)

pri čemu je (ΣQP) zbroj robnih cijena uz konstantnu brzinu optjecaja novca. Izraz (ΣQP) predstavlja proizvodnju i očekivane, unaprijed utvrđene robne cijene. Vrijednosti ukupnog društvenog proizvoda:

Y= c + v + mv ili ΣQP (70)

treba korespondirati odgovarajuća monetarna masa (Ms).

- Osnovni je pokretač proizvodnje profit, odnosno razlika između prodajne cijene i cijene koštanja. U svim pristupima (Marx, Keynes, Friedman) pretpostavlja se dati tehnički sastav kapitala u jednom privrednom ciklusu. Investicijska aktivnost odvija se u skladu s načelima marginalne analize do točke kada je prodajna cijena jednaka cijeni koštanja, odnosno do točke kada su marginalni prihodi jednaki marginalnim troškovima.

Pri tome je osnovna odrednica odnosa prodajna cijena - cijena koštanja i odnosa marginalni prihod - marginalni troškovi, odnos između nominalnih i realnih nadnica, tj. odnos između plaćenog i neplaćenog rada radnika.

- Sve struje: neoklasična, Keynes, monetaristi, RATEX, ekonomija ponude, predstavljaju teoriju ekonomske politike prije nego ekonomsku teoriju. One su „vezane“ za određenu fazu privred-nog ciklusa i daju više ili manje vrijednu recepturu za anticikličku ekonomsku politiku. U odno-su na njih Marxovo ekonomsko učenje predstavlja ekonomsku teoriju koja rasvjetljava bit funk-cioniranja kapitalističke privrede, onu bit koju ove struje, odnosno teorije ekonomske politike zaobilaze.

- Motor i pokretačka snaga kapitalističkog načina proizvodnje je profit. Unutrašnji mehanizam koji omogućava a) stvaranje profita i b) njegovu realizaciju je razlika između plaćenog i nepla-ćenog rada radnika. Neoklasična ekonomska misao, Keynes, Friedman te ekonomija ponude implicitno govore o istom pitanju. Naravno, za njih se rad ne pojavljuje kao stvaralac nove vri-jednosti i viška vrijednosti. Međutim, ove škole inzistiraju na tome da je prosperitet moguć tek onda i samo dotle dok postoji razlika između nominalne i realne nadnice. Smatramo da je razli-ka između nominalne i realne nadnice korespondentna razlici između plaćenog i neplaćenog ra-da radnika.

Toliko dugo dok kapitalist oplođuje kapital, tj. dok prisvaja višak rada, investicijska aktivnost je ži-

vahna i burna. Onoga trenutka kada udio plaćenog rada postane tako velik da profit postane destimu-lativan, investicijska aktivnost prestaje. Privreda se tada nalazi pred fazom sloma, odnosno recesije. U toj fazi ciklusa marginalni prihod ravan je nuli.

Keynesova ekonomska politika zapravo i počinje od faze sloma. Ona počinje onda kada postoji višak neuposlenih kapaciteta, kada postoji obilje radne snage (pričuvna vojska rada), kada su nadnice niske i kada su niske cijene sirovina. Politikom jeftinog novca Keynes formira disparitete između nomi-nalnih i realnih nadnica. On snižava realne nadnice. Porastom monetarne ponude dolazi do porasta po-tražnje, a time do porasta cijena. U očekivanju porasta cijena, uz već prije ugovorenu nadnicu (nomi-nalna nadnica), vlasnik kapitala vidi mogućnost za ostvarivanje profita. Keynesova ekonomska politika zasniva se na tzv. efektima novčane iluzije. Efekte novčane iluzije moguće je koristiti u početnim fazama privrednog ciklusa, dakle upravo onda kad je ponuda radne snage obilna, a mogućnosti izbora radničke klase, kao i njihov pritisak na nadnice, minimalan. Politikom jeftinog novca Keynes pokreće potražnju. On je vodi ispred ponude. Politikom jeftinog novca Keynes potiče investicijsku aktivnost na više načina. Na jednoj strani, on porastom monetarne ponude i preko toga porastom potražnje utječe na

- 110 -

porast cijena robe - prodajnih cijena. Na drugoj strani, politikom jeftinog novca Keynes utječe na mar-ginalnu efikasnost kapitala time što a) snižava kamatnu stopu i b) snižava troškove proizvodnje i na taj način proizvodi pozitivnu razliku između prodajne cijene i cijene koštanja, odnosno između marginal-nog prihoda i marginalnih troškova. Time se stimuliraju investicije i rješava problem nezaposlenosti. Održavajući razliku između nominalne i realne kamate, Keynes još više podržava investicijsku aktiv-nost.

Međutim, svom tom aparaturom Keynes postupno zagrijava svoju privredu. On je vodi k punoj za-poslenosti i inflaciji. Toga je i sam bio duboko svjestan. Ipak, njegova prva i posljednja briga bila je rje-šavanje problema nezaposlenosti u uvjetima depresije. Anticiklička ekonomska politika svakako postaje kontraproduktivna u uvjetima pune zaposlenosti i inflacije. Ona de facto provocira stagnaciju. Zbog toga je prirodno da na razini pune zaposlenosti, odnosno u uvjetima stagflacije monetarizam dobije pre-vagu u odnosu na kontraproduktivni kejnzijanizam. Posve sporedne naravi njihove su rasprave o tzv. crowding out ili crowding in efektima. U fazi kada je privreda u fazi uspona, svakako će „in efekt“ do-minirati, isto tako kao što će u uvjetima stagflacije dominirati „out efekt“. Isto toliko relativne prirode je pitanje pravca utjecaja između novčanih i realnih varijabla. Djeluje li novac na dohodak ili dohodak utječe na formiranje adekvatne količine novca, manje je važno pitanje. Štoviše, monetaristi naglašavaju značenje realnih faktora na dugi rok. Oni znaju da se na kratak rok politikom jeftinog novca, ako je pravac utjecaja od monetarne mase, dakle od novca k realnim varijablama, može podupirati porast pro-izvodnje i zaposlenost, svakako uz rastuću inflaciju; i baš zbog toga Friedman napada Keynesov stav koji se odnosi na politiku jeftinog novca. Monetarizam I i, još više, monetarizam II (RATEX) ne prih-vaćaju efekt novčane iluzije u uvjetima pune zaposlenosti. Oni time de facto priznaju da se dalje ne može formirati razlika između nominalne i realne nadnice. Time pristaju na krizu kao sljedeću fazu ciklusa. Zbog toga ne iznenađuje što se Friedman zalaže za konstantnu stopu monetarnog rasta od 5% ili 2%. On želi održati efekt novčane iluzije, ali ga ne želi izgubiti prekomjernim poticajem potražnje. On vrlo dobro zna da, ako privreda dođe na razinu pune zaposlenosti, nadnice mogu toliko porasti da će ugroziti proces oplođivanja kapitala. Prirodna stopa nezaposlenosti (NRH) predstavlja rješenje za takvu situaciju – manje je snažan pritisak radnika na porast nadnica.

Kada je riječ o ulozi novca i razlici između kejnzijanaca i monetarista, dajemo u prilog raščiš-ćavanju te razlike Marxov stav da robe ulaze u promet s cijenama pa se onda, prema tome, formira i od-govarajuća monetarna masa. Što se tiče uloge brzine optjecaja novca, Marx je istakao da brzina optjecaja novca raste u fazi prosperiteta i da opada u fazi depresije. Njegov stav je u tom pogledu jed-nak Friedmanovom, a različit od Keynsovog.

RATEX škola negira značenje i ulogu ekonomske politike. To ne mora iznenađivati budući da se RATEX škola bavi pitanjem stagflacije. U uvjetima stagflacije državna intervencija politikom uvećava-nja izdataka može djelovati samo inflatorno. O tome je i Marx imao isto mišljenje. Neprihvatljivo je kod RATEX škole što restriktivna monetarna politika ne će izazvati porast nezaposlenosti. Ovakav stav se može interpretirati s pozicija prihvaćanja prirodne stope nezaposlenosti. Restriktivna monetarna po-litika pojavljuje se kao neminovnost u fazi pretjerane proizvodnje ili stagfacije. Ona mora biti antiinfla-tomog karaktera. Ona mora voditi pročišćavanju privrede i stvaranju uvjeta za novi uspon. Drugim rije-čima, restriktivna monetarna politika neizbježna je prema neoklasicima, monetaristima I i II, ekonomiji ponude, Marxu, dok Keynes radije optira za prolongiranu stagnaciju u „Općoj teoriji...“, a kasnije pos-taje pristalica restriktivne politike. S restriktivnom monetarnom politikom neizbježan je i porast nezapo-slenosti.

Ekonomija ponude reafirmira neoklasičnu ekonomsku misao. Ona se zalaže za reafirmaciju tržišta. Ona dovodi u pitanje intervencionističku ulogu „državne galaksije“. Pri tome ekonomija ponude zane-maruje da privreda mora ići svojim tijekom i da ona mora proći sve faze privrednog ciklusa. Ako je tako, a mislimo da jest, onda je ekonomija ponude anticiklička ekonomska politika kratkog daha smiš-ljena da se bori protiv stagflacije. Ona nastoji otvoriti prostor za nove investicije time što vlasnike kapi-

- 111 -

tala motivira za novu proizvodnju ostavljajući im više profita na račun smanjivanja poreznih optere-ćenja. Ekonomija ponude zaboravlja da se privredi time može dati samo skroman manevarski prostor za nova ulaganja.

Čim nova ulaganja krenu i čim faktori ponude i potražnje počnu djelovati, privreda će ponovno doći u fazu pretjerane proizvodnje. U toj fazi snižavanje poreza ne može biti pravo rješenje. Zbog toga je po-reznom rasterećenju komplementarna i restriktivna monetarna politika, čime se ekonomija ponude na-slanja na monetarizam

Iz svega što smo do sada mogli zapaziti, mislimo da je očigledno da se sve škole i ekonomske poli-tike bave jednom od faza privrednog ciklusa. Zbog toga nisu u stanju shvatiti problem u cjelini i baš zbog toga izgledaju toliko autonomne i isključive jedna prema drugoj. De facto, sve ekonomske politike i škole bore se za isto, a to je borba za stvaranje takvih uvjeta u kojima se kapital može oplođivati. I baš zbog toga Marxovo ekonomsko učenje u odnosu na njih predstavlja cjelinu prema kojoj sve ekonomske politike predstavljaju dijelove.

Američka antiinflacijska, politika poput antiiflacijske politike Međunarodnog monetarnog fonda 1980-ih godina predstavljala je de facto kombinaciju znanja svih teorija ekonomske politike. To je eko-nomska politika rukovođenog, doziranog sloma. Takva je i suvremena ekonomska politika IMF, SAD i EU tijekom zadnjih 3-4 godine – od 2008.

Kapitalistički način proizvodnje ima svoje zakonitosti. Robnonovčana privreda ima svoje zakoni-tosti. Zbog toga ćemo našu analizu završiti citirajući još jednom Marxa: „Ako društvo ne zamislimo kao kapitalističko, već kao komunističko, onda prije svega potpuno otpada novčani kapital, pa dakle otpa-daju i prenošene transakcije koje pomoću njega nastaju. Stvar se jednostavno svodi na to da društvo mora unaprijed izračunati koliko rada, sredstava za proizvodnju i životnih sredstava može bez ikakve štete primijeniti na one poslovne grane koje, kao na primjer gradnja željeznica, ne daju za dulje vri-jeme, godinu ili više, niti sredstva za proizvodnju niti životna sredstva, niti ikakav koristan učinak, a ipak od cjelokupne godišnje proizvodnje odnose i rada i sredstava za proizvodnju i životnih sredstava. Naprotiv, u kapitalističkom društvu, gdje se društveni razum afirmira tek post festum (naknadno) mogu i moraju tako stalno nastupati veliki poremećaji.“ I dalje: „Pri društvenoj proizvodnji otpada novčani kapital. Društvo raspodjeljuje radnu snagu i sredstva za proizvodnju za razne poslovne grane. Što se mene tiče, mogu proizvođači dobivati „papirne uputnice“ na koje će iz društvenih rezervi potrošnje izvlačiti neku količinu koja odgovara njihovom radnom vremenu. Te uputnice nisu novac. One ne cirku-liraju“ (Marx, 1948, Kapital, tom II, ss. 287-288).

Imaju li društva razvijenih zapadnih zemalja, i posebno zemalja u razvoju danas, razvijene proizvo-dne snage i društvenu svijest da mogu robnonovčanu privredu zamijeniti kibernetskom privredom? Či-ni se ne još uvijek. Umjesto toga ušli smo u fazu globalizacije, koja, čini se, vodi k nastajanju novog ka-pitalima - „mega-kapitalizma“.

- 112 -

1.9 KOLIKO JE KEYNES MARX

Paul Krugman u radu „Zašto već nismo svi kejnzijanci“ objavljenom u časopisu „Fortune“ u ko-lovozu 1998. razmatra ulogu Keynesa i Marxa u povijesti ekonomske misli. On napominje da je Keynes dao velik doprinos u tumačenju uzroka ekonomskih kriza i recesija. On naglašava da Keynesova „Opća teorija…“ predstavlja za ekonomsku znanost isto što i „Origin of Species“ Darnjina za biološke zna-nosti. Za njega je Marxov rad samo nelogična i stupidna doktrina. Keynes osobno na jednom od sasta-naka Kluba političkih ekonomista u Cambridgeu veli da je čitao Marksa jednako tako kao da je čitao detektivsku priču. Mada ga je B. Shaw poticao da promisli Marxa, Keynes drži da „Kapital“ nije ništa drugo do knjiga o zastarjelim akademskim kontroverzama (Snowdovn 1994). Je li tomu tako ili je mož-da Keynes vrlo ozbiljno pročitao Marxa prije pisanja svoje „Opće teorije“? Razlikuju li se uopće u biti'?

I

U razdoblju od 1929. do 1932. g. svjetskom ekonomskom scenom dominirala je deflacija. Nacio-nalni dohodak SAD npr. smanjio se za 1/2. Industrija SAD radila je sa pola kapaciteta, a cijene na veli-ko bile su niže za 32% (Ellswort1950.) Oživljavanje privredne aktivnosti postalo je imperativ svjetske privrede. Privrede širom svijeta doživjele su u tijeku velike krize šok koji nije ostao bez posljedica na razvoj ekonomske misli. Osnovne postavke neoklasičnog modela funkcioniranja privrednog ponašanja dovedene su u pitanje. Nadnice i cijene nisu više bile fleksibilne naniže. Pouke liberalizma bile su takve da se nije više moglo tolerirati cikličko kretanje privrede.

U godinama nakon svjetske ekonomske krize pitanje zaposlenosti postalo je primarni cilj ekonom-ske politike. U tom smislu praksu ekonomskog liberalizma zamijenila je praksa intervencionizma. Inter-na ravnoteža dobila je primat u odnosu na ravnotežu platne bilance. Nakon svjetske ekonomske krize ekonomska misao bila je pod uticanjem Keynesove ekonomske doktrine. Keynes je premjestio fokus ekonomske teorije s teorije cijena, koju reducira na minimalnu razinu, na pitanja zaposlenosti i kamatne stope, kao monetarnog fenomena. U njegovoj analizi posebno značenje dobile su investicije i potrošnja u funkciji uspostavljanja interne ravnoteže i rješavanja problema zaposlenosti. Sažeto rečeno, Keynesov koncept bazira se na međuovisnosti investicija, potrošnje, štednje i dohotka. U jednostavnijoj interpre-taciji Keynsova koncepta proizvodnja i zaposlenost ovise o agregatnoj potražnji. Agregatna potražnja je funkcija investicija i potrošnje. Potrošnja je zavisna varijabla i varira u skladu sa kretanjima i promjena-ma dohotka. Štednja također varira s promjenama dohotka, porastom dohotka ona se uvećava. U stanju ravnoteže nacionalne privrede štednja je jednaka investicijama dok je dohodak zbroj potrošnje i investi-cija. Prema Keynesovom modelu osnovna poluga privredne aktivnosti, zaposlenosti i proizvodnje pos-tala je potražnja. Fiskalna politika dobila je zadatak stimulirati potražnju, tim više što je zbog sklonosti potrošnje da opada s porastom dohotka prijetila opasnost od pretjerane štednje. Keynes je štednju pro-matrao kao destimulirajući faktor rasta.

Eliminiranje privrednih ciklusa svjesnom intervencijom ekonomske politike za djelovanjem u prav-cu porasta potrošnje, značilo je napuštanje povjerenja u slobodno funkcioniranje tržišnog mehanizma, na jednoj strani, i u isto vrijeme inauguriranje države i njezine intervencije, na drugoj strani.

Bilo je teško, gotovo nemoguće pretpostaviti u vrijeme kada je nastala „Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca“ da će nakon 40-ak godina uloga države i destimuliranje štednje postati osnovne točke na koje će pristalice škole Ekonomije ponude upirati prstom kao na najveće slabosti Keynesove teorije. Međutim, poslije II svjetskog rata pa sve do 1960-ih godina privredna zbivanja u svjetskoj privredi i po-jedinim nacionalnim ekonomijama razvijala su se veoma povoljno. Štoviše, to je bilo razdoblje pune za-poslenosti, relativne stabilnosti cijena, odnosno dobrodošle blage inflacije, razdoblje do tada nezabilje-ženog ekonomskog rasta. Svjetska privreda je služeći se Keynesovim porukama izbjegavala faze rece-sije i zamijenila ih razdobljem prosperiteta. Krajem 1960-ih godina bivši američki predsjednik Nixon

- 113 -

obilježio je poslijeratni razvoj ekonomske misli riječima „Svi smo mi kejnzijanci danas“. Termini kao što su društveni proizvod, monetarna ponuda i sl. ekonomski su agregati na kojima stoji Keynesova ekonomija. Keynesova terminologija postala je esperanto ekonomije.

Pa ipak, već u drugoj polovini 1960-ih godina u međunarodnoj privredi počele su se osjećati pojave koje su izlazile izvan tokova i kontrole kejnzijanske aparature. Nacionalne privrede bivale su sve češće suočene s takvim problemima koji po definiciji ne bi mogli postojati ako se Keynesova ekonomija dos-ljedno sprovodi. U takve pojave spadaju: stagflacija, opadanje produktivnosti rada u razvijenim zemlja-ma, sve veće značenje monetarnih faktora kao izvora inflacije, sve veća negativna uloga državne maši-nerije i sl. Prema standardnim interpretacijama Keynesova ekonomskog mehanizma stagflacija uopće nije moguća. Uz sve veću ulogu države, uz sve obilniju potrošnju i potražnju stagnacija privredne ak-tivnosti inkopatibilna je s Keynessovim postavkama o ulozi potražnje kao generatora privrednog rasta, proizvodnje i zaposlenosti. Pored toga, inflacija je monetarni fenomen kojemu Keynes nije pridavao u početku dovoljno pozornosti. Produktivnost rada, odnosno porast produktivnosti rada aksiom je Keyne-sove ekonomije. Zbog toga je pad produktivnosti rada u pojedinim razvijenim zemljama suprotan sve-mu što je Keynesova ekonomija učila sljedbenike, barem prema interpretacijama Keynesove ekonomije. Monetarna ponuda mogla je, prema Keynesu, djelovati samo na cijene vrijednosnih papira, ali ne i na cijene roba. Takvu interpretaciju Keynesove ekonomije i uloge cijena u njegovoj ekonomiji dala su čak i takva imena kao što su Harry Johnson ili Fritz Machlup (Johnson, Machlup 1973). Pokazalo se poslije Drugog svjetskog rata, a s vremenom sve više, da je monetarna ponuda snažan izvor inflacije u svjet-skim razmjerama i da je ona kao takva bila i anticipirana u Keynesovoj ekonomiji. Nakon ovih nekoliko zapažanja o ulozi Keynesove ekonomske misli u suvremenoj ekonomskoj praksi samo po sebi postavlja se pitanje: jesu li se uvjeti u svjetskoj privredi toliko izmijenili da je Keynesova misao postala neprikla-dna ili je možda, u samoj njegovoj doktrini, još u začetku, ostalo dovoljno nekonzistentnosti ili nedo-rečenosti koje se u suvremenim uvjetima pokazuju? Mislimo da se pravi odgovor nalazi i u jednom i u drugom. 1960-te i 1970-te godine različite su od onih 1920-ih i 1930-ih. U isto vrijeme, međutim, zani-mljivo je da su inflacija, nezaposlenost i niže stope rasta najviše došle do izražaja u onim zemljama u kojima je Keynes bio najviše prihvaćen, a prije svega u V. Britaniji, SAD i Italiji. Zanimljivo je i to da bi ista sudbina zadesila ove zemlje prema Marxovoj ekonomskoj misli, odnosno njegovom objašnjenju privredne politike i privrednih ciklusa.

II

Keynesov mehanizam može se bolje razumjeti ako se povuče paralela s funkcioniranjem privrede u 19. stoljeću, tj. u vrijeme zlatnih standarda. Prema Keynesovom mišljenju privreda je zadovoljavajuće funkcionirala u 19. stoljeću, prije svega, zbog toga što je „rast stanovništva i inovacija, pronalaženje novih područja zemlje, povjerenje te učestalost ratova, u prosjeku svake dekade, bilo dovoljno da uz sklonost potrošnji formira takvu marginalnu efikasnost kapitala koja omogućava zadovoljavajuću ra-zinu zaposlenosti, a uz takvu kamatu koja je bila dovoljno visoka da bi bila prihvatljiva za vlasnike ka-pitala. Postoji evidencija da je u razdoblju od oko 150 godina dugoročna kamatna stopa u vodećim fi-nancijskim središtima bila oko 5% i da je ona bila dovoljno niska da potakne investicije na takvu razi-nu koja nije osiguravala punu zaposlenost, ali nije bila na netolerantno niskoj razini“ (Keynes GT).

Analizirajući proteklih 150 godina Keynes zapaža da su tzv. wage unit bile u porastu ali da je i efi-kasnost (produktivnost) rada također rasla. Zahvaljujući tome bila je osigurana i relativna stabilnost ci-jena. Keynes napominje da će „danas i vjerojatno ubuduće marginalna efikasnost kapitala biti iz mnogo razloga niža od one u XIX. stoljeću. Akutnost naših problema dolazi od toga što je prosječna kamata koja bi omogućila razumnu razinu zaposlenosti nepovoljna za vlasnike imovine tako da ne može biti proizvedena manipuliranjem monetarnom masom. Najstabilniji i najteže promjenjiv element u našoj su-

- 114 -

vremenoj ekonomiji bio je dosad i bit će ubuduće minimalna kamata koja je prihvatljiva za vlasnike ka-pitala... Dugoročni odnos između nacionalnog dohotka i količine novca ovisit će o preferenciji likvid-nosti. Dugoročna stabilnost ili nestabilnost cijena ovisit će o dinamici rasta „wage unit“ ili preciznije „cost unit“ u usporedbi s porastom efikasnosti produktivnog sustava“ (Keynes, GT). Ovim podužim citatom htjeli smo skrenuti pozornost na jedan od najvažnijih ali u isto vrijeme i najnejasnijih elemenata čitavog Keynesova sustava: „wage unit“ ili jedinica nadnice ili, još jednostavnije, na ulogu koju nadnice imaju u procesu društvene reprodukcije. Mislimo da se kompleksnost Keynesove ekonomije i njezina efikasnost temelji na pravilnom razumijevanju ove kategorije. Isto tako čini se da ona predstavlja bazu na kojoj neoklasična ekonomija pa i neo-neoklasična ekonomija temelje svoju dinamiku privredne aktivnosti, ali i na kojoj Keynes gradi svoju kulu, koja onda stoji na stupovima marginalne efikasnosti kapitala, kamate i sklonosti potrošnji. Stupovi su svakako prije toga morali doći na temelje koje čini „wage unit“. Zbog toga Keynes još na početku svoje „Opće teorije zaposlenosti, kamate i novca“ želi definirati osnovne kategorije, osnovne obračunske jedinice. Baveći se problemom zaposlenosti, Keynes predlaže da se uvedu dvije fundamentalne obračunske jedinice: „money value“ (novčana – nominalna jedinica) i kvantiteta zaposlenosti. Nastavljajući u tom pravcu on složen rad svodi na jednostavan rad, čime bez sumnje pojednostavljuje daljnju analizu. Jedinica jednostavnog rada osnovna je obračunska jedinica, složen rad je multipliciran jednostavan rad. Jedinicu kojom mjeri kvantitetu (obujam zapos-lenosti) naziva jedinicom rada („labour unit“). Novčani izraz jedinice rada Keynes naziva „wage unit“ — jedinica nadnice. Suglasno tome ako je E ukupni fond nadnica ili plaća, ako je W jedinica nadnice te ako je N kvantitet zaposlenosti, tada je E = NW.

Pokušamo li Keynesove kategorije interpretirati na drugi način, onda možemo napraviti takve komparacije u kojima bi jedinica nadnice bila prikazana kao trošak rada. Ona bi predstavljala odnos između produktivnosti rada i nominalne nadnice. Svaki pokušaj povećanja nominalne nadnice iznad produktivnosti rada, dakle svaki porast troškova rada djeluje inflatorno i u isto vrijeme destimulativno na daljnje angažiranje radne snage. Odnos između nominalne nadnice i produktivnosti rada, uvažavaju-ći pretpostavke o fiksnosti faktora proizvodnje, a posebno dati tehnički sastav kapitala, vodi ekonomiju k punoj zaposlenosti samo onda ako nadnice rastu u skladu ili, što je još povoljnije, s aspekta zaposle-nosti, ako zaostaju iza porasta produktivnosti rada.

Odnos između realne nadnice i marginalnog prinosa rada jedan je od temeljnih odnosa neoklasične ekonomije. Znamo da su prema njoj proizvodnja i profit išli naprijed sve dotle dok je marginalni prihod veći od marginalnog troška, odnosno sve dotle dok je marginalni prinos rada veći od marginalnih troš-kova radne snage ili dok je marginalni prinos rada veći od realne nadnice. Potražnja za radnom snagom funkcija je marginalne produktivnosti rada i marginalnih troškova radne snage. U ovome esencijalnom dijelu Hayekove neoklasične ekonomije Keynes nije odstupio od njezinih postulata. Utoliko je Keyne-sova revolucija mnogo manje revolucija, a mnogo više intervencionistički antideflatorni mehanizam. U istom tom esencijalnom elementu Keynes prihvaća, kao i neoklasična ekonomija, jedan od aksioma Marxove ekonomije, a to je da je „Differentia specifica kapitalističke proizvodnje je da se u njoj radna snaga ne kupuje zato da bi se njezinom uslugom ili njezinim proizvodom zadovoljavale osobne kupčeve potrebe. Kupčev cilj je oplođivanje svojega kapitala, proizvodnja roba koje sadrže više rada nego što on plaća. Radna snaga može se prodavati samo ukoliko sredstva za proizvodnju održava kao kapital, ukoliko svoju vlastitu vrijednost reproducirra kao kapital i ukoliko u neplaćenom radu pruža jedan iz-vor dodatnog kapitala... Povećavanje najamnina znači u najboljem slučaju samo smanjivanje količine neplaćenog rada koji radnik mora dati. To se smanjivanje nikako ne može produžiti do točke na kojoj bi ugrozio sam kaptalistički sustav. Akumulacija popušta uslijed dizanja cijene rada. Ali s njezinim opada-njem iščezava uzrok njezinog opadanja, naime nesrazmjera između kapitala i izrabljive radne snage, preobilje kapitala prema ponudi radne snage“ (Marx, Kapital).

Želimo još jedanput napomenuti da ovu Marxovu misao smatramo esencijalnom za sve neoklasične ekonomiste, kejnzijance, postkejnzijance, monetariste, pristalice ekonomije ponude, školu racionalnih

- 115 -

očekivanja. Ona de facto predstavlja onu istu relaciju koja se u svim ovim školama naziva odnosom između marginalnog prinosa rada i marginalnog troška rada. Za razliku od neoklasičara i neo-neo-kla-sičara Keynes će istu razliku konstruirati monetarnim mehanizmom na bazi formiranja razlike između nominalnih i realnih nadnica. Dakle, Marxovo značenje uporabne vrijednosti radne snage korespondira terminu marginalni prinos radne snage ili marginalna korisnost radne snage. Vrijednost radne snage jednaka je marginalnom trošku radne snage ili nadnici.

U stanju ravnoteže nacionalne privrede, na razini pune zaposlenosti, realne nadnice su jednake marginalnom prinosu rada, dok je štednja jednaka investicijama. U slučaju kada su marginalni troškovi radne snage (nadnice) veći od marginalnog prinosa rada, proizvodnja, tj. investicije jenjavaju, ponuda radne snage veća je od potražnje za radnom snagom, pa se javlja nezaposlenost. Ravnoteža između pon-ude i potražnje radne snage uspostavlja se prilagođavanjem nadnica, tj. njihovim snižavanjem. Nomina-lne nadnice se snižavaju prema odnosima ponude i potražnje. Keynesov strah od deflacije baš tu i po-činje. Keynes se bojao Gibsonovog paradoksa ali ne u smislu inflacije, nego u smislu deflacije. Početna deflacija izazvana padom nadnica mogla bi pojačati deflatorna očekivanja. Ona bi vodila daljnjem padu cijena i sve većoj ponudi radne snage u odnosu na potražnju. Kriza, odnosno slom postaju neizbježni. U knjizi „Treatise of Money“ Keynes je pisao: „Tržišna kamata opada, ali ne dovoljno brzo da stigne prirodnu kamatu tako da se javlja tendencija destimulacije profita koja vodi k deflaciji dohotka i padu cijena. Ako se to dogodi, naš sadašnji sustav kapitalističkog individualizma bit će zamijenjen dalekosež-nim socijalizmom“.

U krizi se javlja izuzetna težnja k likvidnosti, k držanju gotovine. Tu pojavu Keynes naziva zamka likvidnosti — „liquidity trap“. Ekonomija je zakočena. Nastaje masovna nezaposlenost. Takozvani Pigoov efekt ne može zaustaviti slom. Pad cijena nije dovoljan poticaj za porast potrošnje. Isto tako kao što inflatorna očekivanja potiču potrošnju, deflatorna očekivanja mogu destimulirati potrošnju u očeki-vanju novih nižih cijena.

Zbog ovoga, kao i zbog straha od socijalizma, Keynes želi zaustaviti pad nadnica. Zapravo, on formira tezu o fiksnim nominalnim nadnicama ali zato fleksibilnim realnim nadnicama. U uvjetima fik-snih nominalnih nadnica inflacija može učiniti isto ono što deflacija s padom nominalnih nadnica.

Mislimo da u deflacioniranju realnih nadnica putem inflacije leži bit cjelokupnog Keynesovog uče-nja. Kao što smo već spomenuli, stupovi Keynesova sustava su: potrošnja, marginalna efikasnost kapi-tala i kamatna stopa. Porastom monetarne ponude, odnosno variranjem odnosa između monetarne ponu-de i monetarne potražnje Keynes utječe na potrošnju, na marginalnu efikasnost kapitala, i to kako na njihov brojnik (prihode) tako i na nazivnik (troškove) te na kamatnu stopu. Sve niža marginalna efikas-nost kapitala (MEC) zahtijeva sve nižu kamatnu stopu da bi proces portfelj (portfolio) selekcije zadržao vlasnike imovine u sferi investicijske aktivnosti. O odnosu kamate i profita ili o odnosu kamate i margi-nalne efikasnosti kapitala suglasno Keynesovoj terminologiji, podsjetimo se Marxsa koji kaže sljedeće: „Pošto je kamata samo dio profita ... to se kao maksimalna granica kamatne stope iskazuje sam profit gdje bi dio koji pripada aktivnom kapitalistu bio jednak nuli. Minimalna granica kamate skroz je i skroz neodređena. Ona može pasti na ma koju donju razinu. Međutim, tada uvijek nastupaju okolnosti čije je djelovanje oprečno, te je podižu iznad ovog relativnog minimuma. Većinom nisko stanje kamate odgo-vara razdoblju prosperiteta ili ekstraprofita, penjanje kamate razdjelnici između prosperiteta i njego-vog preokreta, a maksimalna kamata do krajnje zelenaške visine u krizi. Krajnju visinu kamata dostiže za vrijeme krize, kada se radi plaćanja mora uzimati ma po koju cijenu.“ I dalje „Visoka kamatna stopa može se plaćati s visokom profitnom stopom a padajućom poduzetničkom dobiti. Ona se može platiti — a to je djelomice slučaj u vremenima špekulacije – ne iz profita, već iz samog tuđeg uzajmljenog kapi-tala, a to može potrajati neko vrijeme“ (Marx, Kapital).

Dakle, neko vrijeme koegzistiraju visoka profitna stopa i visoka kamata, ali niska stopa poduzet-ničke dobiti. Upravo ova posljednja destimulira investicijsku aktivnost. U nedostatku vlastitog kapitala i

- 116 -

u isto vrijeme suočen s problemom plasmana, vlasnik kapitala mora pozajmljivati kapital, sada već za redovne transakcije. On sada koristi kapital kao platežno sredstvo.

Faza pretjerane proizvodnje ili stagflacija pretvara se u novu fazu ciklusa – slom, svakako u Marx-ovo vrijeme kada je državna intervencija bila minimalna. U Keynesovo vrijeme fazu stagflacije trebalo je, po njegovom receptu, prolongirati snižavanjem kamatne stope kako bi ona postala niža od margina-ne efikasnosti kapitala ili, koristeći se Marxovom terminologijom, od stope poduzetničke dobiti.

Na početku „Opće teorije“ Keynes nas uvodi, mada kasnije nije nigdje eksplicitan, u odnos i znače-nje razlike između nominalnih i realnih nadnica. „Svakodnevno iskustvo nam govori, bez sumnje, kako je normalna situacija da radnici ugovaraju nominalnu nadnicu („money value“). Dok je praksa da radnici odbijaju smanjivanje nominalne nadnice, njihova praksa nije smanjenje ponude radne snage u slučaju porasta „wage goods“, tj. smanjivanja realne nadnice.“ Podsjetimo se da termin „wage go-ods“ kao i termin marginalni proizvod u „wage goods“ industriji ili produktivnost rada u „wage go-ods“ industriji ne samo da podsjeća nego je gotovo jednak s Marxovom napomenom da nadnice ovise o cijenama, odnosno o produktivnosti rada u proizvodnji sredstava za potrošnju. Prema tome, ako po-raste produktivnost rada u proizvodnji sredstava za potrošnju, tada će uz istu nominalnu nadnicu po-rasti realne nadnice. Međutim, Keynes navodi da su „uz datu organizaciju, opremu i tehniku, realne nadnice i razina proizvodnje (pa prema tome i zaposlenost) istosmjerni tako da porast zaposlenosti mo-že ići samo na račun pada realnih nadnica. Prema tome, ako se zaposlenost uveća, tada na kratak rok nagrada po jedinici rada izražena u „wage goods“ (realna nadnica) mora opadati da bi rastao profit. To je jednostavno spoznaja da industrija normalno funkcionira uz padajuće prinose tako da margi-nalna produktivnost rada u industriji sredstava za potrošnju nužno opada kako raste zaposlenost... Zbog toga svaki pokušaj da se poveća zaposlenost mora u isto vrijeme voditi opadanju marginalne produktivnosti a prema tome i udjelu nadnica u odnosu na proizvodnju“.

Govoreći o suštini „Opće teorije“, Keynes ističe da razina zaposlenosti u stanju privredne ravnoteže ovisi: a) o funkciji ponude, b) o sklonosti potrošnji i c) o visini investicija. Svakoj razini zaposlenosti odgovara određena marginalna produktivnost rada u „wage goods“ industriji, a ona određuje realnu nadnicu. Zaposlenost ne može prijeći onu razinu pri kojoj se reducira realna nadnica na jednakost s marginalnim troškovima rada. To znači da nisu samo promjene agregatne potražnje kompatibilne s na-šom privremenom pretpostavkom da su nominalne nadnice („money value“) konstantne. Za puno razu-mijevanje naše teorije bitno je odvojiti se od te pretpostake. Umjesto pada nadnica i straha od deflacije Keynes je problem riješio snižavanjem realnih nadnica putem inflacije. „Jedna od osnovnih karakte-ristika kapitalističkog načina proizvodnje jest njegovo osciliranje, izbjegavajući ekstremne fluktuacije zaposlenosti i cijena, oko jedne srednje pozicije ispod pune zaposlenosti, ali je znatno iznad minimalne zaposlenosti“ (Keynes, GT).

Prema Keynesu, to je svijet onakav kakav jest. To nisu pravila igre koja se ne mogu mijenjati. Ako je tomu tako, onda je ravnoteža koju spominju neoklasičari samo specijalan slučaj, odnosno puna zaposlenost je specijalan slučaj. Puna zaposlenost je izuzetak, a ne pravilo.

Keynes je preda se postavio zadatak da pronađe one parametre sustava kojima se može upravljati kako bi se privreda uspješno vodila k punoj zaposlenosti, dakle takvom privrednom stanju koje je dale-ko od sloma pa i socijalne revolucije. Zbog toga možemo već sada reći da je Keynesova ekonomija - ekonomija potražnje, antideflatorna, antikrizna ekonomska politika. Podsjećajući u svojim razmišlja-njima na Marxa, nije čudno da je Keynes došao do spoznaje o potrebi zamjene profiterskog načina pro-izvodnje elementima društvene solidarnosti i etike. „U razvijenim bogatim društvima nije samo margi-nalna efikasnost kapitala niža, nego su uslijed velike akumulacije prilike za investiranje manje povolj-ne, osim ako kamatna stopa ne padne dovoljno nisko. Osnovni pokretač proizvodnje je profit. Poduzet-nik nastoji maksimizirati profit kada odlučuje o razini zaposlenosti. Zbog toga, uz datu razinu tehno-logije, resursa i troškova proizvodnje po jedinici zaposlenosti, razina zaposlenosti i u pojedinoj firmi i u

- 117 -

industriji kao cjelini ovisi o prihodu koji poduzentik očekuje od date proizvodnje. Na razini pune za-poslenosti kada su investicije jednake štednji, kada je monetarna ponuda jednaka monetarnoj potražnji, a marginalni prihod jednak marginalnim troškovima postoji ravnoteža između ponude i potražnje roba i kapitala. Nastavi li se proizvodnja nakon te točke poduzetnik će neizbježno gubiti. Zbog toga će se za-lihe kapitala i razina zaposlenosti morati smanjiti toliko koliko je potrebno da društvo dovoljno osiro-maši kako bi ukupna štednja postala ravna nuli, da se pojavi jaka oskudica kapitala. Obilje kapitala i obilje roba destimuliraju proizvodnju. Hiperprodukcija robe i profit ne idu ruku pod ruku. Na dugi rok kapital ne smije biti obilan ako se želi da marginalna efikasnost kapitala bude barem tolika kolika je kamatna stopa. Društvo s obiljem kapitala, čija je MEK jednaka nuli, suočilo bi se s negativnom MEK sa svakom dodajnom investicijom“ (Keynes, GT).

Dakle, prema Keynesu „Paretov optimum od kojega polaze i u koji se zaklinju neoklasičari, monetaristi, ekonomija ponude i škola racionalnih očekivanja jednostavno nije moguć. Zbog toga ove škole i odbacuju Keynesa. U isto vrijeme sve što je povodom hiperprodukcije kapitala rekao Keynes, kazao je davno prije i Marx. Usporedimo misli. U krizi koja uspostavlja poremećenu ravnotežu, budući da je stalna ravnoteža nemoguća u uvjetima oplođavanja kapitala „hiperprodukcija kapitala, ne pojedi-načnih vrsta robe — mada hiperprodukcija kapitala uvijek uključuje hiperprodukciju robe – ne znači zbog toga ništa drugo do hiperakumulaciju kapitala. Da bi se razumjelo što ova hiperakumulacija pred-stavlja, treba je samo postaviti kao apsolutnu. Kada bi ta hiperprodukcija kapitala bila apsolutna? I to hiperprodukcija koja se ne prostire na ovu ili na onu ili na nekoliko značajnih oblasti, nego koja bi bila apsolutna u samom svom obujmu, koja bi dakle obuhvaćala sve oblasti proizvodnje? Apsolutna hiper-produkcija kapitala postojala bi čim bi dodatni kapital u svrhu kapitalističke proizvodnje bio jednak nuli. Ali svrha kapitalističke proizvodnje jest oplođivanje vrijednosti kapitala, tj. prisvajanje viška rada, proizvodnja viška vrijednosti – profita. Prema tome, čim bi kapital narastao u takvom odnosu prema radničkom stanovništvu da se ne može povećati ni apsolutno radno vrijeme koje to stanovništvo daje ni proširiti relativni višak radnog vremena (ovo posljednje ionako ne bi bilo izvedivo u slučaju kada je potražnja za radom tako jaka, kada dakle postoji tendencija za dizanjem najamnina) kada dakle uveća-ni kapital i proizvodi samo onoliko ili čak manju masu viška vrijednosti nego prije svojega uvećanja, onda bi došlo do apsolutne hiperprodukcije kapitala. To znači da uvećani kapital ne bi proizvodio više profita, ili bi proizvodio čak manje profita negoli kapital prije svog uvećanja. U oba slučaja snažno bi i iznenadno opala opća profitna stopa, ali ovaj put uslijed promjena u sastavu kapitala, koja ne bi pot-jcala iz razvoja proizvodne snage, već iz podizanja novčane vrijednosti promjenjivog kapitala (zbog po-dignutih najamnina) i iz njemu sukladnog pada u odnosu viška rada prema potrebnom radu...“ (Marx, Kapital) Marginalna efikasnost kapitala ovisi o više faktora. Medu njima, i od kretanja cijena. I ma ko-liko se tvrdilo da je Keynesova ekonomija – ekonomija bez inflacije ili antiinflatorna ekonomija, to ne znači da je ona bez rasta cijena.

Jesu li cijene u Keynesovoj ekonomiji stabilne ili nisu jedno je od pitanja koje je izazvalo dosta kontroverzi među interpretatorima Keynesove ideje. Mislimo da je za sada dovoljno podsjetiti na jednu od determinanti cijena. Ona, opet, kao da podsjeća na neke od Marxovih pogleda na cijene. Naime, Keynes napominje da je, mada se govori o produktivnosti kapitala, mnogo korektnije govoriti da kapital odbacuje prihod tijekom svojega vijeka. Jedini razlog zbog kojega jedan oblik imovine (kapitala) odba-cuje prihod koji je veći od njegove cijene koštanja jest u tome što je on oskudan. Ako kapital postane manje oskudan, prihod će se smanjiti a da kapital ne postane manje oskudan. „Ja podržavam klasičnu doktrinu da je sve što je proizvedeno, proizvedeno radom uz pomoć tehnike i prirodnih resursa čija cijena ovisi o oskudici ili obilju te rezultatu minulog rada koji je opredmećen u imovini koja također ima svoju cijenu u skladu s obiljem i oskudicom. Bolje je uzeti rad, uključujući osobne usluge podu-zetnika i njihovih asistenata, kao jedini faktor proizvodnje koji funkcionira pod datim okolnostima teh-nike, prirodnih izvora, opremljenosti kapitalom i efektivne potražnje. Ovo dakle objašnjava zašto smo mogli uzeti jedinicu rada 'unit labour' kao jedinu fizičku jedinicu koju trebamo u našem ekonomskom sustavu pored novca i vremena“ (Keynes, GT).

- 118 -

Kada je marginalna efikasnost kapitala jednaka nuli, tada je profit jednak nuli i privreda se dalje može kretati samo u dva pravca: u pravcu stagflacije ili u pravcu deflacije. Marx i Keynes spoznali su kako i zašto privreda dolazi u fazu sloma. Međutim, Marx je zaključio da je faza sloma neizbježna u okvirima kapitalističkog načina proizvodnje. Keynes je izabrao stagflaciju kao bolje rješenje, zapravo on se opredijelio za takvu transformaciju društvenih odnosa koji bi mogli podržavati stagflaciju u okvi-rima kapitalizma. Ekonomska politika u fazi stagflacije izvodi se kontraproduktivnom medicinom, kao što su poticanje potrošnje, politika nižih kamatnih stopa i podizanje marginalne efikasnosti kapitala.

Da bi izbjegao „liquidity trap“ (kriza likvidnosti), Keynes prihvaća i takve investicije - radove koji nemaju profitonosni karakter. Bolje je graditi piramide i slične spomenike nego povećavati kamatnu stopu. Visoka je kamatna stopa u fazi buma za Keynesa bila ludost. „Visoka kamata bi onemogućila da bum dulje traje. Pravi lijek za trgovinski ciklus nije u napuštanju buma i držanju privrede u polukrizi (poluslomu), nego u izbjegavanju sloma i držanju privrede permanentno u fazi kvazibuma“ (Keynes, GT). Ovo zbog toga što se, prema Keynesu kao i prema Marxu, ne radi o hipeprodukciji u smislu pre-obilja robe u odnosu na potrebe društva. Radi se o hiperprodukciji u smislu preobilja ponude i proiz-vodnje koja se više ne može odvijati uz realizaciju profita. Zbog toga porast kamatne stope kao lijek za prolongirano razdoblje abnormalno visokih novih investicija pripada onoj vrsti lijekova koja liječi bolest – „ubijajući pacijenta“ (Keynes, GT). Stav monetarista je naprimjer suprotan. Oni polaze od toga da uz nisku kamatu i inflaciju nije moguće više unosno investirati. Radi stabilizacije privrede oni pred-lažu porast kamatne stope. Tko je u pravu?

Marx smatra da se faza prekomjerne proizvodnje mora završiti slomom i obezvrjeđenjem kapitala. Keynes također govori o problemu viška kapitala i padu marginalne efikasnosti kapitala. On želi stagflacijom zadržati kapitalizam, ali takav kapitalizam u čijoj osnovi više nije profiterska ekonomija. Je li to moguće?

III

Strah od kriza i revolucije kod Keynesa je bio vrlo izražen. Krize nastaju zbog nedovoljne pot-rošnje. Keynes je pristalica koncepta nedovoljne potrošnje kao uzročnika krize. Pri tome sklonost pot-rošnji je takva da potrošnja raste sa porastom dohotka, ali sporije. S porastom dohotka raste i štednja. Zbog toga Keynes antikriznu, anticikličku terapiju prebacuje (oslanja) na drugi segment potrošnje - na investicijsku potrošnju. Investicijska potrošnja mora kompenzirati nedovoljnu osobnu potrošnju. Inves-ticijska potrošnja stimulira se mjerama monetarne politike i politikom kamatnih stopa.

I pored svega toga marginalna efikasnost kapitala opada. Ona opada zbog obilja kapitala, tj. zbog obilne ponude roba, zbog porasta cijena koje destimulativno djeluje na potražnju i zbog porasta troš-kova proizvodnje. Marginalna efikasnost kapitala izjednačava se s kamatom. Kamatna stopa nikada ne može bili jednaka nuli. Kada bi kamatna stopa bila jednaka nuli, tada bi i diskontna stopa morala biti jednaka nuli. U tom slučaju očekivani prinos investicija bio bi ravan troškovima investicija.

Keynes ističe da je opadanje marginalne efikasnosti kapitala, a time i investicija, osnovni problem koji dovodi do kriza odnosno trgovinskog ciklusa. Pod cikličkim kretanjima privrede Keynes misli da „sustav ide stazom prosperiteta. Snage koje potiču sustav u početku su jake, a imaju i kumulativan efekt jedne na druge. One postupno gube snagu dok u jednom trenutku ne budu zamijenjene snagama koje djeluju u suprotnom pravcu.“ (Keynes, GT). Poseban fenomen trgovinskog ciklusa je kriza. Iz faze pro-speriteta naglo se prelazi u fazu krize, dok se iz faze krize postupno prelazi u fazu uspona — ako je tržišni mehanizam uopće u stanju izvući privredu iz krize na automatski način.

Prema Keynesu, bitni uzročnik kriza nije porast kamatne stope, nego je to nagli kolaps marginalne efikasnosti kapitala. „Kasne faze buma karakteriziraju optimistička očekivanja o budućim prihodima na kapitalna dobra, očekivani prihod je toliko jak da je dovoljan za kompenziranje rastućeg obilje kapi-

- 119 -

tala, rastućih troškova proizvodnje i vjerojatni porast kamatne stope. Tržište kapitala, tj. tržište vrijed-nosnih papira, suočeno s činjenicom pada prihoda nakon tolikih optimističkih očekivanja, naglo rea-gira. Preferencija likvidnosti raste, a zbog toga i kamatna stopa. Pad marginalne efikasnosti kapitala i porast kamatne stope destimuliraju nove investicije. Na početku sloma postoji obilje suvišnog kapitala čija je marginalna efikasnost čak negativna. Vremensko razdoblje koje mora proteći prije nego što se pojavi oskudica kapitala kroz njegovo obezvrjeđivanje, a koja bi podigla marginalnu efikasnost kapita-la, jest stabilna funkcija prosječne trajnosti kapitala u datoj epohi i normalne stope rasta te epohe“ (Keynes, GT).

Kapital se rasprodaje. Zalihe roba rasprodaju se uz niske cijene. Pad marginalne efikasnosti kapi-tala ugrožava sklonost potrošnji. Vlasnici kapitala koji su poslovali s kreditima ostaju bez novca. Kriza se teško može ublažiti i reduciranjem kamatne stope. Briga o investicijama ne može se više ostaviti u privatnim rukama. (Keynes, GT).

Prema Marxu, faza pretjerane proizvodnje ili stagflacija pretvara se u novu fazu ciklusa - u slom. Slom predstavlja deflaciju. Prethodno napuhavanje cijena, hipeprodukcija roba ili proizvodnja roba iz-nad društvene potrebe mora se svesti u normalne granice. Proces je bolan i pokazuje se u padu cijena, padu dohodaka, masovnoj nezaposlenosti, zatvaranju poduzeća. „Vrijednost roba se žrtvuje da bi se osi-gurala fantastična i samostalna egzistencija te vrijednosti u novcu. Zato se za nekoliko milijuna novca moraju žrtvovati mnogi milijuni roba. Ovo je u kapitalističkoj proizvodnji neizbježno i čini jednu od njezinih ljepota“ (Marx, Kapital). „Potražnja za platežnim sredstvima jednostavno je potražnja za pre-tvorljivošću u novac, ukoliko trgovci i proizvođači mogu pružiti dobra jamstva: ona je potražnja za novčanim kapitalom, a ukoliko to nije slučaj, dakle ukoliko im predujam platežnih sredstava ne daje samo novčani oblik nego ekvivalent za plaćanje, ma u kom obliku bio, a koji im nedostaje. Ovo je točka o kojoj obje strane obične teorije u promatranju kriza i imaju i nemaju pravo. Oni koji kažu da postoji samo oskudica u sredstvima plaćanja (naprimjer Friedman) ili imaju u vidu samo vlasnike bona fide jamstva (papira o primljenoj robi), ili su budale koje vjeruju da banka ima dužnost i moć pomoću „pa-pirnih cedulja“ sve bankrotirane varalice pretvoriti u solidne kapitaliste sposobne za plaćanje (jedna varijanta kejnzijanizma). Oni koji kažu da postoji samo oskudica u kapitalu, ili jednostavno pričaju prazne priče, pošto je jasno da u takvim vremenima ima nepretvorljivog kapitala u masama uslijed pre-tjeranog uvoza i pretjerane proizvodnje ili pak govore samo o onim vitezovima kredita koji su sad doi-sta stavljeni u takve okolnosti da ne mogu više dobiti tuđi kapital da bi njime radili pa sad zahtijevaju da im banka pomogne ne samo da plate izgubljeni kapital, nego da ih još i osposobi da dalje produlje svoje prijevare“ (Marx, Kapital).

I prema Keynesu i prema Marxu kriza predstavlja proces obezvrjeđivanja kapitala. Proces obez-vrjeđivanja kapitala stvara pretpostavke oskudice kapitala, pa prema tome i pretpostavke za porast nje-gove marginalne efikasnosti. Kriza se teško može korigirati automatski, posebno ne samoinicijativom privatnog sektora. Pri tome politika visokih kamatnih stopa može bili posebno destruktivna. Keynes ekonomskom politikom želi djelovati preventivno. Zbog toga se zalaže za ekspanzivnu monetarnu i fiskalnu politiku još prije nego izbije kriza. On želi fazu buma pretvoriti u trajni bum, u trajnu stagfla-ciju. Keynes je na trenutak zaboravio na Marxovu misao koju smo maločas citirali. Ali ne zadugo.

IV

Mislimo da je zanimljivo pogledati kako je Keynesova misao evoluirala nakon što je napisao „Opću teoriju zaposlenosti, kamate i novca“. Već 1937. g., dakle samo godinu dana nakon objavljivanja „Opće teorije“, V. Britanija bila je suočena sa stopom od 12% nezaposlenih. Tada Keynes u jednom članku piše: „Prije tri godine bilo je važno koristiti fiskalnu politiku radi podržavanja investicija. Usko-ro može biti isto toliko važno ograničiti određene investicije... isto tako kao što je bilo poželjno formi-rati budžetski deficit u vrijeme sloma, korisno je sada koristiti suprotnu politiku... Sada je preporučljivo

- 120 -

odgađati podizanje bilo kakvih novih poduzeća. Mislim da se približavamo ili da smo se približili točki kada nema više koristi od promjene globalnih poticaja iz središta... Pokazuje se da ova faza oporavka zahtijeva novu tehniku“ (Hutchison 1981).

U 1937. Keynes je već bio zabrinut visokom stopom inflacije. Visoka inflacija je koegzistirala s vi-sokom stopom nezaposlenosti. Čak i uz tako visoku stopu nezaposlenosti Keynes se počeo zalagati za smanjenje budžetskog deficita i javno zaduživanje države. On se počeo sve više zalagati za poticanje in-vesticija privatnog sektora. Keynesovi pogledi iz 1937. g. jasno govore da „pokušaj snižavanja neza-poslenosti ispod određene razine putem sve opsežnijih poticaja iz središta može biti fatalna greška“. U knjizi „Politika i filozofija ekonomije“ Hutchison navodi da je Keynes bio spreman prihvatiti 4,5% nezaposlenosti kao ravnotežnu razinu. Ne podsjeća li ova ideja na Friedmanovu tezu o prirodnoj stopi nezaposlenosti ili još više na Marxovu pričuvnu vojsku rada koja uvijek mora postojati.

Kada govorimo o evoluciji Keynesove ekonomske misli koja se, čini se, kretala usporedo s razvo-jem privrednog ciklusa, podsjetimo se i na njegove misli izražene u članku „The Balance of Payments of USA 1946“. „Ponovno moram podsjetiti suvremene ekonomiste da klasično učenje ima određene permanentne istine od velikog značaja. U tim stvarima ima prirodnih snaga koje možemo zvati nevidlji-vom rukom, koje vode ekonomiju ravnoteži.“

Spomenimo i to da je u posljednjoj godini svojega života Keynes rekao: „Ja nisam keynesijanac“ (Hutchison 1981).

Na kraju svojega života Keynes je još jednom prihvatio Marxa shvaćajući da državna intervencija u okviru kapitalističkog načina proizvodnje može jedno vrijeme, i samo jedno vrijeme, proizvoditi i podr-žavati stagflaciju, a da potom neizbježno slijedi definitivno sređivanje računa. Svjedoci smo takvih pro-cesa i danas.

Još jedan, i to izuzetno značajan znak jednakosti može se postaviti između Marxa i Keynesa. Nai-me, obojica su vidjeli tako snažan razvoj društva u budućnositi, prije svega tehnološki, koji će dokinuti tržišno gospodarstvo kao sustav najefikasnije alokacije tzv. oskudnih resursa. U radu „Ekonomska per-spektiva naših unuka“ Keynes predviđa kraj tržišne ekonomije oko 2030. Marx nije bio toliko pedantan, ali je temeljem djelovanja unutrašnjih zakona tržišne ekonomije bio siguran u isti ishod. Drugim rije-čima, oba velikana svjetske ekonomije nisu dvojila o dolasku postkapitalističkog društva.

- 121 -

DRUGI DIO

DIJALEKTIKA GLOBALIZACIJE I KONTROVERZE EKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE NA PUTU KA „TRŽIŠNOJ“ DRŽAVI

- 122 -

2.1 GLOBALIZACIJA I EKONOMSKI RAZVOJ – KA TRŽIŠNOJ DRŽAVI

„Velike (TNC) kompanije

globalni su entiteti, ljudi to nisu“

2.1.1 Interakcija teorije, politike, interesa i realiteta Svjetska ekonomija je na raskrižju, a s njom, možda i međunarodna zajednica. U poznatoj knjizi

„Budućnost kapitalizma“ L. Thurow navodi pet tektonskih poremećaja vremena u kojemu živimo:

− kraj komunizma, − demografska eksplozija nezabilježenih razmjera, − razvoj i ekspanzija „intelektualnih“ industrija (dodajmo odmah da je prema J. Dunningu kom-

ponenta znanja u strukturi vrijednosti industrijskog proizvoda povećana s 20% u 1950. na 70% u 1995. godini. Zahvaljujući tome tržišna vrijednost firmi procjenjuje se sredinom 1990. godine na 2,5 do čak 5 puta više u odnosu na vrijednost njihove „opipljive“ aktive, tj.imovine),

− nepostojanje svjetske super-sile i − globalizacija svjetske ekonomije.

Međunarodni ekonomski odnosi postali su skoro u cijelosti globalizirani transformirajući, kako

mnogi kažu, svijet u „globalno selo“. U novonastalom globalnom selu više nismo svjedoci konkurencija između dvaju ideoloških svijetova: kapitalizma i socijalizma. Teško je vjerovati da ce komparativni ekonomski sustavi uskoro postati ponovno predmet izučavanja na sveučilištima. U procesu tranzicije k punoj globalizaciji svjetskog društva, društva bez država kako neki misle (bivša premijerka Velike Bri-tanije gđa Margaret Tatcher poznata je po izjavi „Ne postoji tako nešto kao društvo“ – „There is not such a think as society“), komparativni ekonomski sustavi se mijenjaju nastavnim predmetom Kompa-rativne ekonomske politike, privremeno. U takvom procesu tranzicije ne treba isključiti, nego možda treba pojačati promišljanje (poput Krugmana) o formiranju tri ekonomska superbloka: NAFTA (SAD, Kanada, Meksiko, plus zona Latinske Amerike), Europa (EU) i blok (zemlje ASEAN, kooperacija s Ki-nom). Kreiranje ekonomskih blokove ne znači nestajanje konkurencije s međunarodne ekonomske sce-ne. Ustvari se može očekivati da će ona postati još jača.

Transnacionaliziranje svjetske ekonomije, polazeći od premise da se radi o evolutivnom procesu razvoja proizvodnih snaga rada u svjetskoj perspektivi, prije ili kasnije će dovesti do potpune globali-zacije svjetske privrede. U tom slučaju nestat će potreba za komparativnim ekonomskim politikama, ali ce se neizostavno javiti potreba za formiranjem svjetske ekonomske politike i, možda, svjetske vlade.

Svjetsko tržište rada, roba, kapitala, usluga i znanja danas je već toliko integrirano da dovodi u pi-tanje validnost mnogih ekonomskih teorija i znanja. Postaje sve jasnije da je F. Graham bio u pravu ka-da je davne 1948. godini rekao: „Fatalni defekt klasične teorije nalazi se u propustu njezinih autora da shvate krucijalan značaj, ili za većinu od njih čak i postojanje, roba proizvedenih zajedno ili u svakoj od zemalja koje međusobno trguju ili u dvije, tri ili više zemalja koje trguju. Nemoguće je pretjerati s isticanjem značaja 'zajedničkog' proizvoda“ (prema: Whitman 1981).

Otac ekonomske teorije A. Smith je u svojoj knjizi „Wealth of the Nations...“ pisao: „Trgovac, za kojega je ispravno rečeno, ne mora biti građanin ni jedne zemlje. Za njega je uglavnom nevažno gdje se

- 123 -

bavi trgovinom, čak mala neugodnost će ga izazvati da realocira svoj kapital, a zajedno s njim i proiz-vodnju koju organizira iz jedne zemlje u drugu“.

Prema Kindelbergeru (1978) V. Barbour naglasio je Smithove stavove tvrdnjom „Medunarodni kapitalista od svojega prvog do posljednjeg poteza je, u pravilu, čovjek bez države, čak je i Amster-damac sedamnaestog stoljeća, mada ni u kojem slučaju čovjek bez grada, bio potpuno oslobođen ap-straktnog ograničenja patriotizma ili teorija ekonomskog nacionalizma“. Ako je Kindelberger u pravu, a čini se po mnogo čemu da jest, u uvjetima transnacionalizacije, ili možda bolje rečeno transglobali-zacije ekonomskog života, firme postaju kosmopolitske organizacije, transnacionalni akteri koji odbija-ju podrediti se tipično „second best“, a nerijetko i neekonomskim determinantama politike zemalja u kojoj funkcioniraju. U tom kontekstu ekonomska teorija, bilo da se radi o kejnzijanizmu, monetarizmu, ekonomiji ponude, čini se invalidnom. Teorije ekonomskih politika nacionalno su obojene. One imaju nacionalne ciIjeve. One favoriziraju strategije ekonomskog razvoja pojedinih država. Time teorije eko-nomskih politika dolaze u konflikt s procesom transnacionalizacije kapitala, koji se odvija prema druk-čijim kriterijima. Ekonomska teorija i praksa fokusirani su na pojedinu naciju - državu. Međunarodna ekonomija se sve više fokusira na pojedinu firmu. Zbog svega toga možemo reći da su postojeće teorije međunarodne trgovine sve manje validne.

Prema B. Ohlinu (1979) osnovni cilj teorija međunarodne trgovine je „kreiranje znanja i instrume-nata koji pomažu konstruiranje ekonomske i socijalne politike - interne i eksterne - koje će pojedinu na-ciju ili katkada i skupinu zemalja približiti realizaciji ciljeva za koje su se opredijelile“.

Danas je firma, i to transnacionalna firma (TNC), osnovni subjekt međunarodne ekonomije. Ako je to tako, onda se i fokus teorije komparativnih prednosti mora realocirati s nacije - države, kao osnovnog subjekta istraživanja, na firmu kao novog osnovnog subjekta svjetske ekonomije. Fokus ekonomske misli pomiče se s nacionalnog na funkcionalno. Umjesto nacionalne sve više govorimo o funkcionalnoj integraciji svjetske ekonomije. Standardni teorijski model teorije međunarodne trgovine (2x2x2) sve je manje relevantan za determiniranje međunarodne konkurentnosti nacionalne ekonomije. Krivulja ponu-de pojedine firme ne mora uvijek koincidirati s krivuljom ponude nacionalne ekonomije. Na planu svje-tske ekonomije funkcionalna integracija kreirala je, i kreira nesmanjenim tempom uvjete za međunaro-dnu ekonomsku integraciju kompanija („mergers and takeovers“).

Prema D. Lumbu (1990) „konkurencija u sferi tzv. traded goods naglo se povećava od trenutka kada su se ta dobra izložila rastućoj međunarodnoj konkurenciji. Već u razdoblju između 1979. i 1981. u SAD 1,4 milijun radnih mjesta bio je izgubljen u industriji, a pored toga je industrijska proizvodnja zabilježila porast od 30%. Integracija transnacionalnih kompanija SAD i Europe dosegla je vrijednost od 200 mlrd.$ godišnje još 1989. U istoj godini je integracija firmi samo u Europi dosegla vrijednost od 50 mlrd.$. U razdoblju od 1984. do 1988. izravne investicije Europe i Japana u SAD uvećane su za 108 mlrd.$ i 37 mlrd.$ respektivno“.

Prema podacima UNCTAD, tijekom 1995. godine je od 55% do 60% kapitala u vidu stranih izrav-nih investicija poslužilo preuzimanju jedne od strane druge TNC u međunarodnim razmjerima (Dun-ning 1998). Fascinirajući integracijski proces, („merger“) dogodio se sredinom siječnja 2000. „America on-line“, kompanija iz domene servisne ekonomije uložila je oko 370 mlrd.$ u kupovinu dionica globa-lnog informatičnog giganta „Time Warner“, otvarajući tako neslućene perspektive u procesu integrira-nja korporacija i funkcionalne integracije u svjetskoj ekonomiji. Pri tome je zanimljivo, a s aspekta „bubble economy“ možda i više atraktivno, da je „America on-line“ raspolagala s daleko manje gotovi-ne od „Time Warner“ kompanije. Njezin obujam prometa je neusporedivo manji. Međutim, operacija-ma na financijskim tržištima uz enorman „leverage“, „America on-line“ je uspjela pribaviti potreban iznos gotovine za kupovinu dionica „Time Warner“ kompanije, čiji je jedan član slavna CNN mreža.

Bilo koja od teorija međunarodne trgovine, formirana sukladno načelima komparativnih prednosti, bez obzira na to je li krivulja proizvodnih mogućnosti izvedena iz diferencije u tehnologijama (Rikardo)

- 124 -

ili opskrbljenosti faktorima proizvodnje (Hecher-Ohlin), može veoma teško objasniti Leontijev para-doks. U uvjetima imperfektnog tržišta, Vernonova teorija vanjskotrgovačkog impulsa znatno je bolje objašnjenje ponašanja firme na tržištu i međunarodnoj podjeli rada, mada i Vernonova teorija još uvijek postavlja firmu i njezinu proizvodnju u agregatnu krivulju ponude nacionalne ekonomije. TNC se bavi uglavnom pitanjem gdje da locira svoju privrednu aktivnost. S tim u vezi lokacija ponovno dobiva na značaju. Međutim, u današnjim uvjetima teorija lokacije iz ugla TNC ne vodi računa o lokaciji prirod-nih inputa, čak ni o lokaciji kapitala ili radne snage, kao što je to do nedavno bio slučaj. Globalizacija međunarodnih tržišta radne snage, kapitala i faktora proizvodnje u prvi plan danas stavlja lokalitet na kojemu su koncentrirani znanje kao i efekti tzv. eksterne ekonomije. U tome smislu nedavna istraži-vanja Portera, Pitelisa, Krugmana ili Lankastera stavljaju u prvi plan firmu i njezinu lokaciju sukladno osnovnoj determinanti kreiranja nove vrijednosti, a to su znanje i efekti tzv. eksterne ekonomije. U tome svjetlu uloga tzv. klastera ili industrijskih distrikta postaje predmet posebnog istraživanja suvre-menih ekonomista koji se bave pitanjima TNC i privrednog rasta. Komparativne prednosti nacija zami-jenjene su postavkama o kompetitivnim prednostima firmi - TNC. Zahvaljujući ovim inovacijama, kompetitivne prednosti firme izvode se iz Porterovog dijamanta i uloge klastera. One su dinamične i ug-lavnom endogene u odnosu na teorije komparativnih prednosti, koje su statične i uglavnom egzogene. U tome kontekstu tzv. Welfare implikacije međunarodne podjele rada, a posebno tzv. intra-industry trade su još predmet istraživanja. U svakom slučaju, one sa sobom nose novine nepoznate klasičnoj i neokla-sičnoj ekonomskoj paradigmi.

2.1.2 Globalizacija i transnacionalne korporacije (TNC) Kako opisati globalizaciju? Pojam globalizacija pojavio se prvi put na stranicama New York Times

1974. u komentaru Ronalda Mullera. T. Levitt 1983. definira globalizaciju kao „proces determiniran tehnologijom koji vodi svijet ka konvergenciji, i to ne samo tržišta nego i kultura, aspiracija i društava.“ (Sargent 2009.). UNDP u svojem godišnjem izvješću za 1998. dao je definiciju globalizacije kao „pro-ces koji se disperzira kako u širinu tako i u dubinu, a koji obuhvaća međunarodno kretanje trgovine, financija i informacija na jedinstvenom, integriranom, globalnom tržištu. Prema R. Rosecranceu globa-lizacija je proces kojim se „teritorijalna“ država zamjenjuje virtualnom državom „tržišnom državom“ (Ibid.). U tome smislu mi držimo da je realna naša definicija globalizacije koja drži da je globalizacija proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane krupnog kapitala, vrlo često virtualnog i hibridnog, o čemu svjedoči eksponencijalna ekspanzija financijskih derivata zadnjih dvadesetak godina čija je vrijednost dosegla 457 trilijuna € 2007. (Deutche Borse Group 2008.). A, ako je privatizacija po-litički proces s ekonomskim konzekvencama, dijalektički dolazimo do zaključka da je globalizacija pro-ces transformiranja teritorijalne (nacionalne) države u megakapitalizam, tj.tržišnu – korporativnu svjet-sku državu.

Koji su osnovni subjekti procesa globalizacije? Najkraći odgovor bio bi: međunarodne financijske institucije, i to IMF i Svjetska banka, WTO (Svjetska trgovinska organizacija) te transnacionalne korpo-racije - TNC. Prošlo je već dosta vremena od kada je J. S. Mill napisao: „Zapadna Indija je mjesto koje je Engleska odabrala za proizvodnju šećera, kave i nekih drugih tropskih proizvoda. Cjelokupni upos-leni kapital je engleski, skoro sva proizvodnja odvija se u interesu Engleske. Trgovina sa Zapadnom Indijom zato se teško može smatrati vanjskom trgovinom. Ona više podsjeća na promet izmedju sela i grada i ona je pod djelovanjem propisa domaće trgovine“.

U odnosu na Millovu definiciju globalizacije, suvremena globalizacija ima jednu notu koja neodo-ljivo podsjeća na nju. To je napomena da trgovina u pitanju nije vanjska trgovina. To je više trgovina između grada i sela u okviru jedne jurisdikcije. Ona više podsjeća na domaću nego na međunarodnu trgovinu. Kapital više ne mora biti engleski, tj. zemlje podrijetla TNC. On može biti i vrlo često je „svjetski“. TNC ne mora raditi u interesu svoje zemlje. Ona će najčešće raditi u vlastitom interesu. K

- 125 -

tome, lokacija inputa postaje sve manje značajna u izboru lokacije filijala jedne TNC. Podatci govore da je već 1990. godine trgovina između dijelova (filijala) transnacionalnih korporacija bila za 27% viša od vrijednosti svjetske trgovine. Od jedne trećine do jedne polovine trgovine industrijskim proizvodima i od jedne trećine do tri petine trgovine znanjem i kapitalom internalizira se između TNC, dakle zao-bilazi tzv. svjetsko tržište u konvencionalnom smislu rijeći. Možemo s pravom postaviti pitanje: što za-pravo „free market“ danas znači i kakva je uloga pojma svjetsko tržište, polazeći od njegovog konven-cionalnog poimanja? TNC nastoji svuda u svijetu biti domaća kompanija. Švicarski „Nestle“ već kra-jem 1990-ih godina prošlog stoljeća ima 95% svoje aktive disperzirane po svijetu, dok je 95% prodaje „Nestlea“ prodaja na svjetskom tržištu. Poznata TNC „Levi Strauss“ realocirala je krajem 1998. i počet-kom 1999. jedan dio proizvodnje iz SAD u manje razvijene zemlje. Potez „Straussa“ motiviran je nis-kim nadnicama u manje razvijenim zemljama, među kojima je Meksiko kao član NAFTA posebno atra-ktivna lokacija.

Međutim, ključni dio strategije „Straussa“ je relevantniji za novo ponašanje TNC. Strateška pozi-cija „Strauss“-a je da se fokusira na kreiranje novog proizvoda, na dizajn i na marketing aktivnosti. „Strauss“ postaje strateški fleksibilniji: a) alociranjem neposredne proizvodnje u zonu niskih troškova rada i b) održavanjem kreativnog dijela poslovanja u SAD, upravo tamo gdje bi nove ekonomske ideje koje se bave ulogom klastera to i predvidjele. U tome smislu postavljamo na prvi pogled apsurdno pitanje: imaju li SAD ogroman deficit trgovinske bilance, koja statistika oficijelno registrira ako se veliki dio proizvodnje u Kini odvija preko američkih TNC? Američka TNC proizvodi u Kini, a potom proizvod plasira u SAD. Radi se s američkim kapitalom. Čija je to roba koja se izvozi iz Kine, a uvozi u SAD: kineska ili američka ili samo kompanijska? Ova i slične činjenice upozoravaju da međunarodna statistika mora pretrpjeti izmjene, kao i teorije platne bilance te mjere za njezino prilagođavanje. Pred ekonomskom znanošću je svijet tajni koje čekaju rješenje.

TNC su postale osnovni subjekti međunarodnog transfera dugoročnog kapitala poznatog pod imenom strane izravne investicije (FDI). TNC su postale osnovni subjekti međunarodne trgovine. Po već konvencionalnim procjenama od prije nekoliko godina, smatra se da oko 350 TNC-a drži u rukama vise od 40% svjetske trgovine. Zbog svega nije čudno, nego je normalno da se i rješenje problema priv-rednog rasta i razvoja ponajprije manje razvijenih zemalja i zemalja u tranziciji vidi u privlačenju TNC-a u zemlje potencijalne domaćine. TNC su se tretirale prije 30 godina onako kako se tretiraju i danas: kao lokomotive privrednog rasta manje razvijenih zemalja. IMF i Svjetska banka, ipak, danas više nego ikada ranije apostrofiraju ulogu TNC kao osnovnih pokretača razvoja zemalja diljem svijeta. U okviru tzv. Vašingtonskog konsenzusa načinjena su pravila igre koja omogućuju ili pripremaju teren za ekonomsku sveprisutnost TNC u zemljama diljem svijeta, a ponajprije u zemljama u tranziciji. Dav-ne 1960. Meksiko je povećao svoj GDP s 480$ u 1960. na 717$ u 1972.godini, prema mnogima zahva-ljujući otvaranju granica TNC. Brazil je u istom periodu imao stopu rasta GDP od 9%. Ipak, u spome-nutom razdoblju predsjednik Brazila izjavio je: „Brazil is doing well, but people are not“. Pratilac sve naglašenije prisutnosti TNC na prostorima pojedinih zemalja vrlo često je bilo širenje jaza između sve manje grupe bogatih i sve većg broja siromašnih građana. Koliko su tome pridonosile i pridonose same TNC, a koliko i vlade pojedinih zemalja još uvijek je pitanje koje je predmet istraživanja. Jednostavno, na njega jos uvijek nije definitivno odgovoreno. Ono što je danas više nego ikada dosada postalo jasno jest da nacionalna država koja je ovisna o stranom privatnom kapitalu, tj. o TNC, nije u stanju imati vlastitu strategiju privrednog rasta. Posve druge prirode može biti pitanje: treba li je imati?

H. Grossman i F. Adams su za suvremenu TNC rekli: „Današnja korporacija je artificijelna tvore-vina, ona štiti vlasnike i menadžere, čuva njihove privilegije i egzistiranje.Vještačka ili ne, korporacija je stekla više prava od ljudi, koje može realizirati pred zakonom, prava koje vlade štite oružanim sna-gama“(Korten 2000).

W. Dugger je za korporacije rekao sljedeće: „U korporacijskoj ekonomiji suvremenog Zapada, trži-šte je pasivna institucija. Aktivna institucija je korporacija... inherentno uska i kratkovidna institucija...

- 126 -

korporacija se razvila da služi interesima onih koji je kontroliraju, na račun onih koji je ne kontro-liraju“ (Korten, Ibid.).

Kada je riječ o promišljanju na temu TNC i privredni rast, valja navesti još dva citata. Prema „Bu-siness Weeku“ od 2. 8. 1993. „Slobodno tržište i slobodna trgovina u novom globalnom ekonomskom sustavu ono su što će na kraju krajeva jednom zauvijek staviti točku na spori privredni rast i visoku nezaposlenost u industrijskom svijetu. To je ono što je zapravo novi ekonomski poredak“. J.C. Brecher, na drugoj strani ističe: „Ogromna mogućnost TNC da alociraju filijale po čitavom svijetu de facto sili sve radnike, lokalitete i države da konkuriraju za naklonost korporacija. Konsekvenca je „trka do dna“ u kojoj će nadnice i socijalni uvjeti opadati do razine očajnika“.

FiIipinska vlada je u časopisu „Fortune“ objavila 1975. oglas: „Da bismo privukli kompanije kao što je vaša, mi smo poravnali planine, posjekli džungle, zatrpali močvare, pomakli rijeke, realocirali se-la, sve da bi vama i vašem biznisu bilo lakše ovdje raditi.“ Jesse Jackson je govoreći liderima jedanaest afričkih država u svibnju 1993. g. bio posebno oštar. „Oni više ne koriste metke i konopac. Oni koriste Svjetsku banku i IMF“ (Korten, Ibid.).

Kada se govori o TNC kao motorima privrednog rasta manje razvijenih zemalja, polazi se od slje-dećih pretpostavki i očekivanih pozitivnih efekata: a) TNC donose u zemlju domaćina novi i prijeko potreban kapital (u zemljama u tranziciji je danas i Hrvatska kao poseban primjer); ukorijenjeno je miš-ljenje da bez stranoga kapitala, i to posebno u vidu izravnih investicija, ne može biti nikakvog privred-nog rasta, b) TNC donose sa sobom novu tehnologiju. Smatra se i danas da bez nove tehnologije zemlje u tranziciji ne mogu napraviti nikakav iskorak na planu privrednog rasta. Smatra se da same zemlje nisu u stanju razviti vlastitu ni unaprijediti postojeću tehnologiju, c) TNC povećavaju zaposlenost. Posebno relevantno pitanje i problem za zemlje u tranziciji u kojima je od 1990. g. došlo do drastičnog porasta nezaposlenosti nakon primjene tranzicijske šok-terapije

TNC doprinose porastu izvoza. Izvoz je posebno značajan za tranzicijske i manje razvijene zemlje, jer osiguravaju devize za servisiranje vanjskog duga i uvoz potrebne opreme i d) TNC doprinose otvaranju zemlje prema svijetu. Time zemlja u uvjetima međunarodne konkurencije može uživati bla-godati povećanja blagostanja i civilizacije.

Druga, pesimistična strana medalje opominje. Prema raznim studijama, a posebno prema studiji Barneta i Millera „Globalni zahvat“ moguća su drukčija zaključivanja o ulozi TNC u procesu privred-nog rasta manje razvijenih zemalja. Tako, naprimjer, podaci za Čile u razdoblju od 1960. do 1970. govore da je od ukupnih investicija u Čileu oko 78% bilo financirano kapitalom koje su TNC dobile iz lokalnih, dakle čileanskih izvora. U razdoblju izmedju 1960 i 1968. oko 79% neto profita TNC su izni-jele iz Latinske Amerike. Tako se došlo do paradoksalnog podatka, a to je da je na svaki dolar neto pro-fita 52 centa napustilo Latinsku Ameriku, a da je 78% investicija financirano iz domaćih sredstava. U otprilike istom vremenskom razdoblju na istom lokalitetu oko 46% operacija TNC svodilo se na kupo-vanje lokalnih tvornica i eliminiranje lokalne konkurencije.

Posebno zanimljiv i nedostupan aspekt djelovanja TNC predstavljaju tzv. transferne cijene. To su cijene po kojima se u okviru sustava jedne TNC odvijaju poslovne operacije. Transferne cijene mogu biti znatno iznad ili ispod tzv. svjetskih cijena. Tzv. „overpricing“ je u Čileu u istom razdoblju za koji je spomenuta studija rađena, iznosio od 30% do 700%. U Peruu je to bilo od 50% do 300%. Drugim rije-čima, TNC može internim obračunima vrlo lako prikazati gubitak u poslovanju, ako joj to odgovara. Zna se da se na gubitak ne plaća porez. Prema tome, jedan od načina izbjegavanja poreznih obveza u zemlji domaćinu može biti „overpricing“. Promatrano iz kuta optimista ili pesimista može se prosuđi-vati o efektima prisutnosti TNC u manje razvijenim zemljama. Ono što se svakako mora imati na umu je: a) njihova ogromna snaga, b) ogroman pozitivan potencijal i mogući doprinos privrednom rastu i c) ogromna mogućnost zavisnosti o TNC. Porter je u svojoj poznatoj knjizi posebno napomenuo da se strategija privrednog razvoja jedne nacionalne ekonomije, posebno manje razvijene, ne smije oslanjati

- 127 -

samo na TNC. U tome slučaju zemlja riskira da bude tzv. factor driven economics, tj. privreda statičnog karaktera, koja je samo izvoznik prirodnog bogatstva kojim raspolaže. Ono što je posebno bitno iz kuta međunarodnih financija je da su TNC kao osnovni subjekt i svjetske ekonomije i tzv. novog ekonom-skog poretka definitivno profilirale akcije međunarodnih financijskih institucija, a posebno IMF i Svjet-ske banke. Poznati „Vašingtonski konsenzus“ zapravo se i temelji na interesima TNC, kao dominantnim subjektima suvremenog svijeta.

2.1.3 Globalizacija: dometi i rizici Prosječno carinsko opterećenje na uvoz industrijskih proizvoda bilo je 1947. 47%. U 1980. ono je

reducirano na 6%. Kompletiranjem Urugvajske runde i WTO prosječno carinsko opterećenje trebalo je u 2001. biti svega 3%. Svjetsko tržište postaje, na jednoj strani, sve slobodnije i liberalnije. Na drugoj strani, ono zahvaljujući TNC postaje sve manje perfektno, a sve više imperfektno i rukovođeno. Direk-tne strane investicije, iznosile su 1995. oko 315 mlrd.$, što je šestostruko uvećanje u odnosu na raz-doblje od 1981. do 1985. Na međunarodnim financijskim tržištima dnevni devizni promet povećao se od 1 mlrd. $, koliko je iznosio sredinom sedamdesetih godina, na više od 1,2 bilijuna $ u 1996. (UNDP, HDR, 1997)!

Ipak, ima jedan zanimljiv i nezanemariv podatak. Naime, globalizaciju u kojoj živimo doživljava-mo kao obilježje našega doba. Ona se može mjeriti, npr. odnosom izvoza i GDP kada dobivamo stupanj globaliziranosti ekonomije. On je 1913. bio 12,9%, a 1993. 14,5%. Kada se pogleda odnos izvoz kapi-tala i GDP, on je danas niži nego što je bio 1890. godine! Migracija stanovništva jos uvijek nije dosegla razmjere od prije I svjetskog rata (UNDP, HDR 1997).

2.1.4 Dobitnici i gubitnici globalizacije

Procjenjivalo se da bi svijet u cjelini trebao profitirati od procesa globalizacije i transnacionalizacije svjetske ekonomije. U razdoblju od 1995. do 2001. svjetski dohodak trebao se uvećati za iznos od 212- 510 mlrd.$. Izvori takvog porasta svjetskog dohotka su:

− porast ekonomske efikasnosti kojem svjetska ekonomija vodi − viša stopa prinosa na kapital − ekspanzija svjetske trgovine.

Kada je riječ o gubicima u procesu globalizacije, onda su to najmanje razvijene zemlje. One bi

mogle izgubiti do 600 milijuna $ godišnje, dok bi zemlje subsaharaske Afrike mogle gubiti i po l, 2 mlrd. dolara. Gubici najmanje razvijenih zemalja posljedica su, kako se procjenjuje:

− nejednakog pristupa trgovini − nejednakog pristupa financijama − nejednake regulacije tržišta rada.

Prema procjenama UNDP, Human Development Report za 1992, gubici manje razvijenih zemalja

iznose oko 500 mlrd.$ godišnje, što je iznos koji je deset puta veći od onoga koji ove zemlje dobivaju u raznim oblicima međunarodne pomoći.

- 128 -

2.1.5 Globalizacija: mit ili opasnost

Kada je o mitu riječ, on se zasniva na:

apsolutnoj glorifikaciji tržišta i komparativnih prednosti, − eksportu kao vodećem sektoru privrednog rasta, − maloj ili ponajbolje nikakvoj intervenciji države u privredni život, − rastućoj ulozi TNC kao promotora rasta svjetskog blagostanja, − slobodnom međunarodnom kretanju kako kratkoročnog tako i dugoročnog kapitala, − stabilnosti deviznih tečajeva i stabilizirajućoj akciji međunarodnih financijskih institucija, − koordinaciji makroekonomskih politika vodećih zemalja ili, bolje rečeno, njihovoj podređenosti

nadnacionalnim pravilima igre.

Opasnosti, koje vide nazovimo ih „pesimisti“, dolazile bi od:

− rizika tzv. osiromašujućeg rasta posebno kod manje razvijenih zemalja, − nekontroliranog kretanja kapitala i tzv. tekila efekta (poznati slučaj Meksika 1995), − neizvjesnog djelovanja TNC na privredni rast manje razvijenih zemalja, − nerazvijene tržišne infrastrukture manje razvijenih i zemalja u tranziciji i − korupcije vlada ovih zemalja.

Hoće li globalizacija i transglobalizacija svjetske ekonomije voditi „k podizanju svih čamaca s plimom na istu razinu rijeke“, vidjet ćemo. Za sada se poslužimo mislima Keynesa za ovu priliku i na ovu temu. „Novi svijet može biti povoljniji za mir u svijetu od staroga. Rat ima nekoliko uzroka, ali iz-nad svih su ekonomski uzroci ratova, posebno demografski pritisci i borba za tržište. Naročito je ovaj drugi faktor imao predominantnu ulogu u devetnaestom stoljeću i mogao bi ponovno u sustavu doma-ćeg „laissez-faire“ (slobodne trgovine) i međunarodnog zlatnog standarda onakvog kakav je bio u or-todoksnoj formi u drugoj polovini 19. stoljeća. Tada vlade nisu imale načina za ublažavanje ekonom-skih poremećaja kod kuće osim putem konkurentske borbe za tržišta…Tako, dok su ekonomisti aplau-dirali prevalirajućem međunarodnom sustavu, koji doprinosi žetvi efekata međunarodne podjele rada harmonizirajući u isto vrijeme interese raznih nacija, oni su ostavili prikrivene one manje benigne efe-kte: ovi stavovi su imali dinamiku zasnovanu na zdravom razumu i korektnim percepcijama razvoja do-gađaja koji su se zasnivali na vjerovanju da ako stara i bogata zemlja zanemari borbu za tržište, njezin prosperitet će nestati“ (Keynes, GT). Danas smo svjedoci činjenice koju je ekonomska teorija uzela kao aksiom, a to je da zemlja ne može istodobno imati monetarnu suverenost, fiksni tečaj valute i slobodu kretanja kapitala, i to posebno kratkoročnog. Tzv. impossible trinity veže ruke svim tzv. malim otvore-nim ekonomijama u izboru i vođenju ekonomske politike. Hrvatski primjer tome pozorno svjedoči (Zdunić 2011.).

Poznati ekonomist i sociolog K. Polany u knjizi „The Great Transformation“ napisao je: „Svjetski mir ne može se održavati putem svjetske trgovine. Za globalnu ekonomiju mora biti otkriven adekvatan tip međunarodne zajednice. Inače, tržište može biti sotonski mlin.“ Soroš je u Hegelovoj „The Philo-sophy of History“ pronašao uznemiravajući moment. Naime, krah civilizacija Hegel je objasnio morbi-dnom intenzifikacijom prvoga načela društva. „Zahvaljujući tome što je prvo načelo suvremenog kapi-talizma ideologija slobodnog tržišta kao i individualizam, morbidna intenzifikacija prvoga načela mog-la bi dovesti do sloma sustava. Soroš opominje da previše konkurencije i premalo kooperacije može iza-zvati nedopustivu nejednakost i nestabilnost. Ljudi se sve više oslanjaju na novac kao kriterij vrijedno-sti. Društvo je izgubilo svoje sidro“ (Atlantic Monthly).

Na kraju ovog razmatranja sjetimo se kako poznati ekonomist D. Landes vidi svijet u kojemu ži-vimo. On kaže: „Danas postoje tri skupine ljudi: oni koje troše novac da bi skinuli težinu, oni koje jedu da bi preživjeli i oni koje se pitaju kako danas uopće ručati“.

- 129 -

2.1.6 „Vašingtonski konsenzus“ kao ideološka i teorijska osnovica globalizacije

„Vašingtonski konsenzus“ je popularno ime za program (paket) ekonomskih reformi u tzv. emer-ging market economics, odnosno bivšim socijalističkim zemljama. Na jednom od sastanaka J. William-son je paket reformi nazvao „Vašingtonskim konsenzusom“. Fundamentalni elementi Paketa su:

− otvorenost nacionalne privrede, tj. liberalizacija ekonomskih odnosa s inozemstvom, − izvoz kao vodeći sektor ekonomskog rasta, − konvertibilnost nacionalne valute, − restriktivna monetarna politika, tj. politika „jakog“ novca, − financijska disciplina i „hard budget constraint“ načelo, − uloga države reducira se na minimum i uglavnom se svodi na kreiranje uvjeta za normalno pos-

lovanje privatnog biznisa, − velike firme se zamjenjuju malim i srednjim poduzećima kao nosiocima privredinog razvoja, − privatizacija državne imovine jedan je od ključnih elemenata Paketa i − industrijska politika, vanjskotrgovinska politika ili politika „dohotka“, tj. kejnzijanski ekonom-

ski instrumentariji se odbacuju.

Teorijski fundus „Vašingtonskog konsenzusa“ nalazi se u neoklasičnoj ekonomskoj doktrini. Kada su u pitanju zemlje u tranziciji, temeljna hipoteza je da je privredni rast ovih zemalja funkcija „free marketa“ i stranih izravnih investicija (FDI) u uvjetima privatizirane ekonomske infrastrukture. Prema većem broju poznatih ekonomista reforma mora biti drastična, sveobuhvatna i brza. D. Gros i A. Stein-her u „Economic Reform in the Soviet Union: Pas de Deux Between Disintegration and Macroeco-nomic Destabilization“ naglašavaju: „Uvjereni smo da tisuću malih koraka poduzetih u duljem razdo-blju ne može biti dovoljno da se situacija u ovim zemljama promijeni. Drastična i sveobuhvatna refor-ma mora se izvesti ili Sovjetski Savez ne će moći ostvariti visoke stope rasta“.

J. Sachs i D. Lipton u radu „Creating a Market Economy in Eastern Europe: The Case of Poland“ podržavaju „mainstream“ stav o ulozi: svjetskih cijena, svjetskog tržišta, vanjske trgovine, konvertibil-nosti valute u procesu reformi, naglašavajući da se „strukturna reforma ne može izvesti bez odgovaraju-ćeg sustava cijena... sustav cijena se ne može kreirati bez okončanja procesa kreiranja prekomjerne potražnje i bez konvertibilnosti valute. Jasno je da reforma mora biti sveobuhvatna...“ Politički, tako-đer, postoje snažni argumenti u prilog tezi da se reforma mora izvoditi rapidno. Slabašne vlade, suočene s velikim ekonomskim teškoćama, najlakše mogu posegnuti za drastičnim mjerama na početku svoje vladavine. Sachs i Lipton citiraju bivšeg bolivijskog ministra planiranja koji je rekao: „Ako hoćeš mački otkinuti rep, učini to u jednom potezu, a ne malo po malo!“ (Gros-Stainher)

U razmatranju sektora EOI u procesu tranzicije zanimljivi su oni stavovi koji podržavaju drastičnu liberalizaciju ovoga sektora. Osnovna namjera je izlaganje domaće privrede pozitivnim impulsima svjetskog tržišta i svjetske konkurencije. Navodimo stavove Grosa i Steinhera, J. Sachsa, Svjetske ban-ke i P. Kenena koji se svi mogu sumirati u sljedećim razmišljanjima P. Kenena: „Prihvaćanje vanjske konkurencije i međunarodne podjele rada su jedini način za ove zemlje da sustignu zapadni životni standard. Puna integracija u svjetsku trgovinu zahtijeva konvertibilnu valutu... Trgovina može biti mo-tor privrednog rasta malih zemalja istočne Europe isto tako kao što je to bila za zemlje istočne Azije. K tome, domaće reforme mogu se akcelerirati primjenom kriterija svjetskog tržišta i svjetskih cijena. Re-forma u dva koraka, koja bi se sastojala u liberalizaciji cijena prema kriterijima domaćeg tržišta, a potom njihovog prilagođavanja svjetskim cijenama, bila bi mnogo skuplja od reforme koja se odmah prilagođava svjetskim cijenama. Ona bi zahtijevala dvostruku realokaciju resursa“ (Kenen 1991).

Reforma cijena jedna je od temelja domaćih reformi. Potreba za punom liberalizacijom cijena i njihovim slobodnim formiranjem univerzalno je prihvaćena od strane „mainstream“ ekonomista. Gros i

- 130 -

Steinher smatraju da liberalizacija cijena ne može izazvati inflaciju ako se primjenjuje u uvjetima tvrdih budžetskih ograničenja („hard budget constraints“). K tome, „mainstream“ ekonomisti smatraju da efe-ktivna financijska disciplina podrazumijeva bankrotstva firmi. Firme ne smiju imati priliku za pregova-ranje i uvjeravanje s vlastima o ovoj temi.

„Financijska reforma podrazumijeva odvajanje središnje od komercijalnih banaka te kreiranje tr-žišta kapitala. Financijska reforma mora se izvesti radikalnim čišćenjem svih bankarskih dubioza“ (Gros-Steinher...). Da bi se to postiglo, mora se tijekom tranzicije ostvariti određena visoka stabilnost cijena. Jedini način da se ona postigne je ili prodaja državnih poduzeća ili pomoću valutne reforme. Pored toga, budžetski deficit mora biti eliminiran do iznosa koji se može financirati emitiranjem obvez-nica. K tome, indeksacija nadnica mora biti limitirana.

Veliki broj ekonomista smatra da je privatizacija ekonomski i politički proces. Postojalo je više ide-ja kako se privatizacija može ostvariti. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, konfuzija oko izbora najbo-lje i najbrže metode privatizacije postajala je sve veća. U jednom intervjuu na World Netu (satelitski TV servis USIS), J. Sachs je rekao: „Kada čitate Šatalinov plan od 500 dana, onda vidite da on počinje, nastavlja se i završava sa stavom da je privatizacija fundamentalna za proces tranzicije. Mislim da je to pravi revolucionarni događaj poput onoga kakav je bila socijalistička revolucija s Lenjinom 1917“.

Podsjetimo se da je prema Šatalinovom planu ruska centralno-planska ekonomija trebala biti u cijelosti transformirana u modernu tržišnu ekonomiju za svega 500 dana (jedan od ključnih savjetnika bio je J. Sachs). Umjesto toga Solženjicin je 1998. godini napisao knjigu „Rusija u provaliji“. Koliko je provaliji doprinijela „mainstream“ ekonomska reforma, koliko korupcija ruske vlade, a koliko je to sve bilo nerealno sanjarenje i igra zapadnih ekonomista, teško je reći. U tom kontekstu zanimljivo je proči-tati knjigu P. Nolana „China Rise and Russia Fall“, kao i knjigu K. Paquea i Ul. Schmeldinga „The Fa-ding Miracle“, koja obrađuje slučaj bivše DDR, za razliku od knjige Svjetske banke „From Plan to Mar-ket“, 1995.

Kurioziteta radi spomenimo da je Lenjin svojevremeno rekao kako mu treba 100 godina za trans-formaciju kapitalizma u socijalizam.

2.1.7 Kontroverze i propusti paketa tranzicije Homogenost, strukturiranost i realnost Paketa tranzicije postali su za njegove protagoniste, a prije

svega su to IMF i Svjetska banka, upitni u određenom stupnju tek od nedavno, tj. nakon što su se očito-vale i određene negativne konsekvence paketa u nekim od zemalja u tranziciji. Druga skupina ekonomi-sta, među kojima su: P. Nolan, O. Ellerman, R. Salvatore, J. Stiglitz, I.K. Galbright, B. Horvat, J. Men-cinger, M. Panic, C. Pitelis, S. Zdunić, Santini i Stojanov već su od početka promišljanja ekonomskih reformi u većoj ili manjoj mjeri izražavali sumnju u realnost Paketa, a posebno kada su pitanju njegovi efekti s obzirom na: ekonomski rast, zaposlenost, brzinu, socijalne dimenzije, ulogu države i ulogu velikih i malih firmi.

Istočnoeuropske zemlje trebale su se transformirati u suvremene tržišne ekonomije. Neke od njih su u ovome bile uspješnije, neke manje uspješne. Uglavnom, samo tri zemlje su do 2000. dostigle ili prekoračile razinu GDP kakav su imale na početku procesa tranzicije (Poljska, Mađarska, Slovenija). Deset godina je prošlo i uopće ne iznenađuje da je 1996. J. Suchs napisao: „Ja ne mislim da je 500 dana (kako je Planom Šatalin zamišljena tranzicija Rusije) dovoljno da se ono što je sada sovjetsko carstvo pretvori u tržišnu ekonomiju. Oni su daleko od toga da mogu osotvariti radikalnu tranziciju za 500 dana. Iz mog ugla, ako ovo postane opća shema za tranziciju d 5.000 dana, i to bi bilo dovoljno veliko čudo uspjeha“.

- 131 -

Uloga vanjskog sektora u procesu tranzicije ranije represivnih (netržišnih ekonomija) dobila je važnost u očima Svjetske banke. MMF i nekoliko svjetskih poznatih ekonomista potvrdili su da postoje kontroverzna pitanja zasnovana na onome što se naučilo iz iskustva i alternativnih modela. Npr. J. Sachs koristi iskustvo zemalja jugoistočne Azije. On kaže da nova ortodoksnost definira politički sadr-žaj orijentacije k vanjskom svijetu u kojem se nalaze ove mjere: liberalizacija trgovine, eliminacija kvantitativnih restrikcija u cijelom pravnom sustavu, usvajanje jedinstvenih tarifa, naglasak na privat-nom sektoru kao resursu rasta i opće smanjenje svih oblika intervencija vlade na tržištu. J. Sachs uz to kaže: „U najmanju ruku, strategija nema puno povijesne podrške. Uspjeh istočne Azije ne pokazuje ko-risnost liberalizacije trgovine u makroekonomskoj krizi. Pravi povijesni slučajevi liberalizacije u mak-roekonomskoj krizi su zemlje južne hemisfere (Argentina, Čile i Urugvaj) tijekom 1970-ih, a te epizode bile su dobro poznati debakli, djelomično upravo zato što su postojali suprotstavljeni zahtjevi stabiliza-cije i liberalizacije“.

Baveći se odnosom i međuzavisnošću trgovine i razvoja, odnosom tako značajnim za bivše socijali-stičke zemlje u procesu tranzicije, M. Panić (2003) sa Sveučilišta u Cambridgeu, kaže: „Upitno je da li liberalizacija trgovinske politike jedan od uzroka, a ne posljedica, izuzetnog uspjeha zapadnoeurop-skih zemalja u ponovnoj izgradnji privrede. Trgovinska politika je, u velikoj mjeri, određena relativnim nivoima razvoja i međunarodne konkurentnosti. Ova opservacija u skladu je s idejom da se uspjeh vo-dećih industrijskih zemalja u periodu od 1950. do 1969. može lako objasniti u parametrima izvoza vo-đenog rastom, a ne rasta vođenog izvozom“.

Tabela 3: Rast realnog BDP u periodu 1989-2009 (za selektovane države tranzicije)

Država Indeks 2009 (1989=100) Godišnja stopa rasta Poljska 180 3,0

Rebublika Češka 137 1,6 Estonija 128 1,2

Mađarska 127 1,2 Slovenija 144 1,8

Centralna Evropa i baltičke države 150 2,0 Bosna i Hercegovina 81 -0,1

Bugarska 109 0,4 Makedonia 100 0 Crna Gora 88 -1,1 Rumunija 118 0,8

Srbija 69 -2,9 Jugoistočna Evropa 107 0,3

Jermenija 131 1,4 Belorusija 156 2,2

Gruzija 58 -3,7 Ukrajina 60 -2,5 Rusija 99 0

Istočna Evropa i Kavkaz 91 -0,5 Sve države tranzicije 131 1,4

Izvor: prilagođeno prem Domazet 2010, p. 15.

Pogledajmo ove dvije slike. Prva (iznad) pokazuje stupanj carinske zaštite SAD prije I. svjetskog

rata, tj. 1913. godine. Po kriteriju razvijenosti mjerene BDP, SAD bi morale imati nižu carinsku zaštitu od Kine ili Indije. Ipak, uvoz u Kinu ili Indiju bio je skoro „duty free“. Zašto? Vjerojatno zato što su Indija, Kina i sl. bile kolonije pa, naravno, nisu imale vlastitu nego su imale nametnutu strategiju raz-voja. Ova je, opet bila u interesu kolonizatora. U isto vrijeme SAD štite svoju industriju u povoju

- 132 -

(„infant industry argument“). Slika niže pokazuje kako su SAD promijenile zaštitnu politiku kada su postale svjetski konkurentne, odnosno kada su postale prvaci razvijenosti.

Da se prisjetimo prošlosti.

Izvor: Panić 2003.

Izvor: Panić 2003.

Nakon II svjetskog rata SAD predložile su Zapadnoj Europi strategiju potpune tranzicije koja se sastojala od makroekonomske stabilizacije, reforme cijena, liberalizacije vanjske trgovine, ali bez priva-tizacije. Startna pozicija Zapadne Europe bila je u velikoj mjeri slična poziciji Istočne Europe nakon početka procesa tranzicije, osim što su zemlje Istočne Europe morale učiniti revolucionarne korake u privatizaciji državne imovine što je moguće brže. Praktično govoreći, problem Istočne Europe bio je puno kompliciraniji nego problem Zapadne Europe nakon II. svjetskog rata. „Usprkos vidnim dokazima suprotnom, uvjerenje SAD bilo je da Zapadna Europa može postići oporavak za nekoliko godina, time omogućavajući da vizija postane stvarnost. Od Zapadne Europe se očekivalo da liberalizira svoju trgovinu i platni sistem što je moguće brže, neovisno o njezinim ekonomskim i političkim okolnostima (Panić 2003). Primjer poslijeratne rekonstrukcije V. Britanije ovdje je zanimljiv.

- 133 -

SAD su V. Britaniji 1945. dale veliki kredit uz dva konkretna uvjeta: da funta postane konverti-bilna u roku od jedne godine i da se ukine sva diskriminacija na štetu američkog izvoza do kraja 1956. Konvertibilnost funte uvedena je u srpnju 1947. i iznenada je ukinuta sljedeći mjesec, do kada je više od tri i pol milijarde kredita upotrijebljeno da zadovolji potrebu za američkim dolarom po tadašnjoj tečaj-noj listi. „Uzevši u obzir relativnu snagu ove dvije privrede i valute, ono što je u ovoj epizodi najviše iz-nenadilo jest što je netko očekivao drukčiji ishod“ (Panić 2003). „Iz globalnog ugla, liberalizacija se može braniti ne kao interes zemlje koja je započinje, već interes ostatka svijeta... Neki od pritisaka SAD u svrhu liberalizacije zemalja u razvoju (Brazil, Koreja, Meksiko) zaista proizilaze više iz brige za ame-ričke trgovinske interese nego iz brige za dobrobiti zemalja u razvoju. U onoj mjeri koliko je ovo stvarna motivacija pritiska za liberalizaciju, s druge strane nema opravdanja za pritisak na siromašne zemlje u ekonomskim problemima da krenu u brze strukturalne promjene u korist ostatka svijeta“ (Sachs 1987).

Privreda 20. i 21. stoljeća ima različitu strukturu od privrede Adama Smitha. Međutim, položaj i uloga malih i srednjih poduzeća u suvremenom svijetu, a posebno u zemljama u razvoju, privlači pose-bnu pozornost. Ideologija neoliberalizma naglašava ulogu malih i srednjih poduzeća kao promotora zdrave poslovne klime i ekonomske efikasnosti, i stoga je od posebnog značaja za ekonomski razvoj manje razvijenih zemalja i zemalja u procesu tranzicije. Prema Ranieru Vanni d’Archirafiju, mala i sre-dnja poduzeća kamen su temeljac ekonomskog oporavka bivše Europske ekonomske zajednice. Ovo je zato što su u 2000. od 15,7 milijuna poduzeća u Europskoj uniji, 99% mala i srednja. Od toga broja 14,5 milijuna poduzeća imaju manje od deset uposlenih. Nekih 50% poduzeća su poduzeća jedne osobe. Na srednja i mala poduzeća otpada više od 50% ukupnih investicija u Europskoj uniji i 60% bruto domaćeg proizvoda Europske unije.

Da se ne bi došlo do pogrešnih zaključaka, posebno do onih koji bi mogli biti jednostrani (tj. Svjetska banka predlaže da je dobro razbiti velike kompanije), treba uzeti u obzir i sljedeće: ako srednja i mala poduzeća čine 99% svih poduzeća u Europskoj uniji, a stvaraju 60% bruto društvenog proizvoda i 50% investicija, onda proizlazi iz toga da 1% velikih kompanija još uvijek ostvaruje 40% bruto domaćeg proizvoda i 50% investicija u Europskoj uniji. Donacije i krediti koje Europska unija daje za srednja i mala poduzeća predstavljaju značajnu i impresivnu aktivnost usmjerenu k stimuliranju eko-nomskog razvoja i implemenitranju uglavnom kroz kanale Strukturnih fondova. Osnovni cilj ove aktiv-nosti je pomoć u ekonomskom razvoju određenih regija Europske unije. 150 milijardi ekija za razdoblje od 1994. do 1999. bio je na raspolaganju Strukturnom fondu, čiji se resursi usmjeravaju prvo k vladama država, a ne izravno srednjim i malim poduzećima. Ti resursi koriste se za stimuliranje ekonomskog rasta u područjima slabijeg razvoja (Portugal, Španjolska, Irska), industrijsko restrukturiranje poduzeća, obrazovanje. Aktivnosti Europske unije u sferi razvoja srednjih i malih poduzeća jasno pokazuju sljedeće karakteristike:

− srednja i mala poduzeća značajan su komplementarni faktor ekonomskog razvoja EU, − Europska unija brine se za regionalni razvoj, − Europska unija ima poseban fond za te svrhe − srednja i mala poduzeća nisu se u EU razvijala autonomno i bez koordinacije s drugim značaj-

nim odlukama i interesima ekonomskog razvoja.

Ovi stavovi o SME idu inače u pravcu suprotnom povijesnim dokazima o tome koji su doprinos dala: a) velika poduzeća i b) usmjeravanje ekonomskog razvoja od strane vlade privrednom razvoju po-jedinih zemalja (uzeti primjer slučaja Južne Koreje i uloge velikih firmi u Koreji u promociji ekonom-skog razvoja. Japan je još i bolji primjer za to).

Prema neoliberalnom pristupu, sasvim je jasno da se od države očekuje da ima sve manju ulogu u procesu tranzicije bivših socijalističkih zemalja. Država se smatra „kontraproduktivnim akterom“ u su-vremenoj tržišnoj ekonomiji i, prema svim paketima tranzicije koji su dosad stvoreni, njezina se uloga smanjuje na najmanju moguću mjeru.

- 134 -

Prema M. Porteru, zemlja prolazi sljedeće faze ekonomskog razvoja:

− fazu vođena faktorima, − fazu vođena investicijama, − fazu vođena inovacijama i − fazu vođena bogatstvom.

Kao i njegov prethodnik A. Smith, M. Porter naglašava da nije neizbježno da države prođu kroz sve

ove faze. Međutim, ako se zemlja upetlja u ono što A. Smith naziva neprirodni poredak, mora se nešto naučiti i platiti neka cijena. Da vidimo koje su razlike između ovih faza ekonomskog razvoja prema M. Porteru. „U državama u ovoj inicijalnoj fazi, skoro sve međunarodno uspješne industrijske grane u dr-žavi ostvaruju korist skoro isključivo na osnovi nekih temeljnih faktora proizvodnje. U „dijamantu“ je samo rudimentarni faktor proizvodnje komparativna prednost. Državne firme u takvoj ekonomiji konku-rentne su samo na osnovi cijene u industriji koja traži vrlo malo proizvodne i procesne tehnologije, koja nije skupa i koja se može lako nabaviti. Tehnologija dolazi iz drugih država, a ne stvara se u državi... Strane firme omogućavaju najveći dio pristupa stranim tržištima... Ekonomija vođena faktorom je eko-omija sa slabim temeljem održivog rasta produktivnosti“.

Faza vođena investicijama. „U ovoj fazi konkurentna prednost države zasniva se na mogućnosti i

spremnosti države i njezinih firmi da agresivno investiraju... Tehnologija je obično za jednu generaciju iza vodećih na međunarodnoj razini. Međutim, u ovoj se fazi strana tehnologija i metode ne samo prim-jenjuju već i unaprjeđuju. Vrlo malo zemalja u razvoju dođe do ove faze. U poslijeratnom razdoblju samo su Japan, a u posljednje vrijeme i Koreja u ovome bili uspješni. Tajvan, Singapur, Hong Kong, Španjolska i u manjoj mjeri Brazil pokazuju znakove dostizanja ove faze“.

Faza vođena inovacijom. Ova faza zove se faza vođena inovacijom zato što firme ne samo da pri-bavljaju i unaprjeđuju tehnologiju i metodu drugih nacija već ih i same stvaraju. Faza vođena inova-cijom predstavlja početak velikih stranih izravnih ulaganja (izvoz kapitala). Industrija je manje podlož-na šokovima cijena i kretanja na tečajnim listama zato što je konkurentna i tehnološki i strukturno. Globalizacijska strategija firmi je aktivna.

Faza vođena bogatstvom. „Faza vođena bogatstvom je, za razliku od prethodne, faza koja vodi do propadanja. Problem je što ekonomija vođena nekadašnjim bogatstvom nije u stanju držati svoje bogat-stvo“ Društvo se uspava na lovorikama.

„Vašingtonski konsenzus“ negira ulogu vlade i u tranziciji i u manje razvijenim zemljama. Institu-cije tržišne ekonomije su zaboravljene. Podrazumijeva se da je čarobni štapić slobodnog tržišta i stranih izravnih investicija dovoljno jako oružje ekonomskog progresa (prema IMF, Svjetskoj banci, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji itd. i za veliki broj drugih, posebno domaćih profesora ekonomije). Je li doista tako? Dobro je poznato što su povijesne lekcije naučene na ovu temu. M. Porter je otac teorije koja ob-jašnjava konkurentnu poziciju transnacionalnih kompanija u globalnoj svjetskoj ekonomiji. Što su TNC u zemlji konkurentnije, to je i zemlja konkurentnija i time se u zemlji stvara više bogatstva. Što se tiče uloge vlade naspram uloge tržišta, Porter (što se može zaključiti na prvi pogled) podržava rješenje koje negira ozbiljnu ulogu vlade. Je li ovo doista tako, ili možda nije? I, što su implikacije takvog mogućeg pogrešnog tumačenja Porterove ekonomije za budućnost ekonomije u tranziciji i manje razvijenih ze-malja? Citiramo Portera o ulozi vlade: „Vlada ima najveći izravni utjecaj na prednost države u fazama vođenim faktorom, odnosno vođenim investicijom. Sredstva koja ima na raspolaganju, kao što su ka-pital, subvencije i privremena zaštita, najsnažnija su u ovim fazama u razvoju konkurentnosti države... Vlada u ovoj fazi može igrati značajnu ulogu u područjima kao što su usmjeravanje raspoloživog kapitala u odabrane industrije, preuzimanja rizika putem eksplicitnih ili implicitnih jamstava, pomoći i stimulacija kupovine strane tehnologije i korištenje privremene zaštite da se potakne razvoj domaće industrije... Devalvacija može biti korisna u ovim ranim fazama razvoja kada firme još uvijek ovise o

- 135 -

cjenovnoj konkurentnosti. Osnovni zadatak vlade u fazi vođenoj inovacijom je da stvori okruženje u kojemu firme jesu i ostaju inovativne i dinamične... U isto vrijeme kad firme postanu veće i globalnije, sve manje bivaju pogođene domaćim makroekonomskim faktorima i sve manje podložne pritiscima vlade...“ (Porter 1990.)

Uloga stranih izravnih investicija i proces ekonomskog razvoja ekonomije u tranziciji.

Jedan od najzavodljivijih nedostataka Paketa tranzicije je pretjerano oslanjanje na strana izravna ulaganja. Dosadašnja iskustva zemalja u tranziciji, kao i povijesno iskustvo različitih latinskoameričkih zemalja, pokazalo je da većina stranih izravnih ulaganja ide na tržišta koja su potencijalno stabilna i koja su najviše odmakla u procesu tranzicije. Naprimjer, prema podatcima Europske banke za obnovu i razvoj Malezija je imala više stranih izravnih ulaganja nego istočnoeuropske zemlje zajedno do 1997. godine. Uz ukupan iznos stranih izravnih ulaganja, značajnije je pitanje koje se tiče budućnosti zemalja koje se pokušavaju oslanjati isključivo na strana izravna ulaganja da bi promovirale svoj ekonomski razvoj zbog nedostatka: kapitala, menadžmenta, tehnologije i pristupa inozemnim tržištima.

Međutim, ovdje se može pojaviti rizik koji prati sve veću ulogu multinacionalnih kompanija u do-maćoj ekonomiji. „Inozemne multinacionalne kompanije značajan su dio procesa ekonomskog razvoja, posebno u ranim fazama. One ne mogu biti jedini pokretači stvaranja prednosti države naprednim in-dustrijama. Strategija razvoja, zasnovana isključivo na inozemnim multinacionalnim kompanijama, mo-že državu osuditi na to da ostane ekonomija vođena faktorima, a ako je suviše veliko oslanjanje na stra-ne multinacionalne kompanije, država ne će nikada biti zemlja bilo koje industrije. TNC treba biti samo jedna od komponenti razvoja nacionalne ekonomske strategije. U određenoj fazi procesa razvoja fokus treba usmjeriti prema domaćim firmama. Glede Singapura i Irske moj je stav da je do ovakve promjene došlo prekasno i da je bila premala. Inozemna investiranja, usmjerena u zemlju, nikada nisu rješenje problema konkurentnosti neke države“ (Porter 1990) .

Ono što Porter naglašava jest da se zemlja u razvoju treba oslanjati na strani kapital u formi stranog izravnog ulaganja samo na početku razvoja – kad je u fazi ekonomskog razvoja koji je upravo po tome i nazvan: faza vođena faktorima. Ako zemlja želi ući u sljedeću fazu ekonomskog razvoja, odnosno fazu vođenu investicijom, a kamoli fazu vođenu inovacijom, ta zemlja ne može uspjeti a da nema vlastitu domaću industriju. Domaća industrija, s druge strane, može se razviti, prema Porteru, ako su strategija ekonomskog razvoja i mjere ekonomske politike usmjerene prema procesu razvoja domaće industrije. Kako on to kaže: „ Ako je oslanjanje na velike TNC preveliko, država ne će biti država ni jedne domaće industrije“. U takvim okolnostima dvojna ekonomija se razvija u zemlji i paradoks rastrošnosti se po-javljuje u nacionalnoj ekonomiji. S jedne strane, ekonomija radi s multinacionalnim kompanijama i do-življava povećanje izvoza. S druge strane, bijeda se razvija u „domaćim sektorima“. Postoji opasnost da će ukupna razina produktivnosti dugoročno doživjeti pad. BDP države može porasti, ali BNP može opasti. Irska izdvaja na ime dohodovnih plaćanja, uglavnom na ime odljeva profita TNC, skoro toliko koliki je njezin suficit trgovinske bilance. Vanjski dug Irske u 2012. čini 1000% BDP!

Jedna od osnovnih zabluda Paketa sastoji se u tome što on smatra da je inflacija u tranzicijskim zemljama tzv. demand-pull tipa te da restriktivna monetarna politika ne će značajnije utjecati na razinu proizvodnje. Poznato je da po neoklasičnoj ekonomiji stoji postavka o funkcioniranju privrede na razini pune zaposlenosti. Radi se o poznatoj hipotezi o prirodnoj stopi nezaposlenosti.

Drugi problem Paketa je u tome što on pretpostavlja da je međunarodna pozicija zemlje jaka. Međutim, mnoge tranzicijske zemlje nisu nikada bile dovoljno međunarodno konkurentne. One su mo-gle izvoziti uglavnom zahvaljujući devalvacijama valute ili izvoznim poticajima. Budući da devalvacija može djelovati proinflatorno, ona se tranzicijskim zemljama ne preporučuje. Tako su ove zemlje stav-ljene u ralje tzv. interne devalvacije, što nije ništa drugo doli nježno (prikriveno) ime za deflaciju. Stoga je nezaposlenost normalan pratilac tranzicije u svim zemljama.

- 136 -

Platna bilanca Irske - tekući račun, račun kapitala i financijski račun (u milijunima €)

Trgovinska bilanca Usluge Dohodovna

plaćanja Tekući

transferi Tekući račun

1998. 17510 -8820 -9382 1319 627 1999. 22170 -10176 -12945 1177 226 2000. 27266 -13889 -14750 994 -379 2001. 30494 -13259 -18295 305 -757 2002. 35442 -13779 -23664 707 -1295 2003. 32604 -11091 -21947 432 -2 2004. 31423 -10203 -22481 393 -867 2005. 28218 -9303 -24870 265 -5690 2006. 25031 -6797 -24033 -506 -6304 2007. 19811 -1121 -27825 -990 -10124 2008. 23811 -7670 -25155 -1154 -10169 2009. 32367 -8416 -27901 -901 -4853

Izvor: Statistika Irske

Zahvaljujući njemačkom ujedinjenju, bivša DDR mogla je „uvesti“ političku stabilnost i imidž tzv.

Zapadne Njemačke. K tome, DDR je dobila pristup razvijenom sustavu socijalne zaštite Zapadne Nje-mačke tako da su realni tranzicijski troškovi mogli biti naglašeno ublaženi transferima iz Zapadne Nje-mačke u DDR. Ovaj moment je omogućio bivšoj DDR da primijeni de facto „first best“ rješenje pro-cesa tranzicije, što nije mogao biti slučaj u drugim tranzicijskim zemljama. Makroekonomska politika bivše DDR bila je praktično razriješena funkcioniranjem GEMSU - Njemačke ekonomske, monetarne i socijalne unije.

Zahvaljujući GEMSU, mikroekonomska reforma mogla se izvesti jednim potezom, samo nekoliko sektora bilo je izuzeto iz procesa deregulacije. U pogledu EOI, problemi bivše DDR su jednostavno ne-stali ujedinjenjem. Time je DDR postala, kao dio Njemačke, automatski član EU-a. Njezina vanjska trgovina trenutno je liberalizirana, postajući sastavnim dijelom njemačke ekonomije. U cjelini uzeto, in-terna i vanjska reforma bivše DDR sredinom 1990. bila je znatno obuhvatnija od reforme Zapadne Nje-mačke od prije 42 godine. Sjećajući se uspjeha njemačke reforme iz 1948, mnogi su se nadali da će reforme DDR biti još uspješnije. Međutim, kratkoročni rezultati reforme bili su obeshrabrujući: drasti-čan pad proizvodnje i porast nezaposlenosti. Reforma Zapadne Njemačke iz 1948. je za samo šest mje-seci povećala industrijsku proizvodnju za oko 50%. U bivšoj DDR proizvodnja je smanjena za 50% u 1990. Da nije bilo znatnih subvencija kojima su spašene mnoge firme pad proizvodnje bio bi daleko dramatičniji. Nezaposlenost je porasla u razdoblju između jeseni 1989. godine i ljeta 1991. za 30%. Ako se mogu izvlačiti neke lekcije iz procesa specifične tranzicije privrede bivše DDR, onda bismo podsje-tili na one koje su istakli K. Paque i H. Schmiedling u „The Fading Miracle“:

DDR je imala sjajnu startnu poziciju za proces tranzicije, posebno sa stajališta makroekonomske perspektive. Pored toga, DDR je imala ogromnu financijsku podršku iz Njemačke, nešto kao Mar-shallov plan nakon II. svjetskog rata. Moglo bi se reći da je podrška Njemačke DDR bila čak i veća od toga kada se analizira sa stajalšta kvalitete i kvantitete pomoći.

Istočna Njemačka je ustvari imala rast GDP od 6 do 10% u razdoblju od 1992. i 1993. Međutim, taj rast je bio ostvaren zahvaljujući ogromnim transferima kapitala iz Njemačke. I pored toga raskorak od oko 200 mlrd. DM (ili oko 100 milijardi €) ostao je između domaće potrošnje i proizvodnje Istočne Njemačke, koji se još dugo financirao sredstvima poreznih obveznika Zapadne Njemačke,.

- 137 -

Ekonomija Istočne Njemačke postaje „dualna“ ekonomija. Ona je prošla kroz proces deindustrija-lizacije; struktura nove industrijske baze poprima naglašenu karakteristiku razvoja tzv. non-traded goods. Šok izazvan naglom liberalizacijom cijena uoči ujedinjenja dvije Njemačke najviše je ugrozio one sektore industrijske aktivnosti koji su najviše bili izloženi međunarodnoj konkurenciji.

Privreda bivše Istočne Njemačke kontrahirana je na izuzetno nisku razinu konkurentnosti, mjereno bilo kojim standardima. Samo u slučaju dopunskih i masivnih investicija, prije svega na sektoru kapi-talnih dobara, privreda Istočne Njemačke mogla bi postati kompetitivna i približiti se privrednim per-formansama tzv. Zapadne Njemačke. Ovaj gap se, međutim, može financirati samo izravnim stranim investicijama bilo iz Zapadne Njemačke ili iz drugih razvijenih zemalja. U prvih 10 godina tranzicije Njemačka je transferirala u bivši DDR više od tisuću milijardi maraka kako bi podigla infrastrukturu u DDR i kako bi zadržala stanovništvo bivše DDR od preseljavanja u zapadni dio.

2.1.8 Globalizacija, konvertibilnost kapitalnih transakcija i „Vašingtonski konsenzus“ Na sastanku izvrših direktora IMF polovinom 1997. izvršena je značajna izmjena „Ustava“ IMF-a,

izuzetno relevantna za tada 182 zemlje članice. Odlučeno je da se uvede konvertibilnost za kapitalne transakcije. Konvertibilnost valuta suglasno čl. VIII Sporazuma s IMF odnosila se na konvertibilnost valuta za tekuće transakcije platne bilance. Nakon II. svjetskog rata prošlo je oko petnaest godina do uvođenja konvertibilnosti valuta za tekuće transakcije. Do 1958. samo je dolar bio konvertibilna valuta. U 1959. konvertibilnost za tekuće transakcije stekle su valute članica EEZ. Japan je proglasio svoju valutu konvertibilnom za tekuće transakcije tek 1964. Konvertibilnost valute za kapitalne transakcije, onakva kako je prihvaćena izmjenom Sporazuma IMF, podrazumijeva nekoliko elemenata. Ona znači mogućnost rezidenata da mogu slobodno kupovati imovinu, dionice i druge oblike vrijednosnih papira u inozemstvu bez ograničenja (izvoz kapitala). Ona podrazumijeva mogućnost nerezidenata da repatriraju svoj kapital investiran u drugu zemlju. Konvertibilnost za kapitalne transakcije otvara mogućnost rezi-dentima da prodaju svoju imovinu nerezidentima i naplatu izvrše u stranoj valuti. Konvertibilnost shva-ćena na ovaj način, ipak, ima svoje limite. Ona pokriva tzv. deviznu komponentu vanjskotrgovinskih ili, bolje rečeno, kapitalnih transakcija. To u isto vrijeme ne znači da je neki drugi oblik reguliranja među-narodnog kretanja kapitala eliminiran iz arsenala mjera ekonomske politike zemalja. Ovakva definicija konvertibilnosti ne isključuje mogućnost primjene sustava višestrukih deviznih tečajeva za kapitalne transakcije, mada je IMF ne odobrava. Ona ne isključuje mogućnost da zemlja domaćin traži od inves-titora formiranje određenih rezervi sigurnosti u odnosu na plasirani kapital, ali takvih na koji se ne plaća kamata (slučaj Čilea), niti ona onemogućava limitiranje isplate kamate (ako se uopće i plaća) na plasi-rani kapital (Švicarska), niti limitira mogućnost rezidenata da investiraju u strane vrijednosne papire, ali koristeći kao posrednike samo domaće financijske institucije (Japan).

Poseban kuriozitet predstavlja činjenica da je neposredno nakon odluke o uvođenju konvertibilnosti za kapitalne transakcije došlo do iznenadne i velike financijske krize u zemljama jugoistočne Azije. Prema nekim autorima, kriza je bila posljedica nedovoljno promišljene odluke IMF. IMF je promovira-njem konvertibilnosti valuta za kapitalne transakcije samo popunio nedostajuće elemente „Vašing-tonskog sporazuma“. Po IMF svjetska ekonomija se ne može adekvatno globalizirati bez slobodnog medunarodnog kretanja kapitala. Preduvjet slobodnog međunarodnog kretanja kapitala je uvođenje kon-vertbilnosti za kapitalne transakcije. Prema Bhagwatiju (2004), jednom od najpoznatijih svjetskih eks-perata iz domene međunarodne ekonomije i ekonomskog razvoja „sve forme globalizacije nisu podjed-nako poželjne, čak promatrane iz ugla ekonomske efikasnosti i privrednog rasta. Ovo je postalo poseb-no evidentno nakon nedavne odluke IMF-a o konvertibilnosti za kapitalne transakcije, koja je bila preu-ranjena i veoma opasna... Slobodna trgovina balvanima nije isto sto i slobodna trgovina dolarima“.

- 138 -

Financijsku krizu zemalja tzv. novih tržista (emerging markets countries) J. Sachs (1998) opisuje kao nagli i veliki preokret u međunarodnim tokovima kapitala, od naglog priljeva (uvoza) kapitala k naglom odljevu (izvozu) kapitala. Financijsku krizu je u posljednjih nekoliko godina, osim SAD ,osjetilo 10 tzv. Emerging market zemalja: Turska 1994, Venezuela 1994, Argentina 1995, Meksiko 1994–1995, Indonezija 1997–1998., Južna Koreja 1997–1998, Malezija 1997–1998, Filipini 1997-1998, Tajland 1997–1998, Rusija 1998. Prema Sachsu, financijska kriza se, po praviIu, odvijala u tri koraka:

− tečaj domaće valute postaje precijenjen zahvaljujući djelovanju domaćih i vanjskih faktora, − devizni tečaj središnja banka pokušava obraniti rasipajući monetarne rezerve i − očekivanje devalvacije valute, uz gubitak rezervi, potiče financijsku paniku i bijeg stranog

kapitala.

Kriza počinje. Što znači da kako je izgledala financijska kriza koja je pogodila zemlje jugoistočne Azije, naprimjer, u odnosu na međunarodno kretanje kapitala, mogu pokazati sljedeći podaci: uvoz kapitala (priljev) u pet zemalja, Indoneziji, Koreji, Maleziji, Filipinima, Tajlandu, povećao se od 40,5 mlrd. $ u 1994. na 93 mlrd. $ u 1996. Međutim, u 1997. došlo je do naglog i ogromnog odljeva kapitala iz ovih zemalja. Neto odljev kapitala bio je 12 mlrd. $. Od neto priljeva kapitala u iznosu od 93 mi-lijarde $, pet zemalja se suočilo s neto odljevom kapitala od 12 mlrd. $, što čini oko 11% vrijednosti GDP, koje su ove zemlje imale prije financijske krize. Svakako da su ovakvim odljevom kapitala bili odjednom ugroženi: privredni rast, zaposlenost, investicije, dohodak per capita itd. IMF je interpretirao financijsku krizu ovih zemalja na svoj način. IMF se činilo da bi glavni uzroci krize mogli biti:

− slabosti i nedostaci istočnoazijskog tipa kapitalizma, − nerazvijenost financijskih tržišta ovih zemalja, − korupcija, i neadekvatna metoda upravljanja korporacijama, − neefikasne investicije i − nedovoljno dobra organiziranost bankarskog sistema i sl. U odnosu na ove determinante krize J. Sachs (1998) navodi sljedeće kontraargumente i pitanja:

− privredni rast ovih zemalja bio je veoma uspješan, čak zadivljujući cijelu generaciju, − kriza nije bila anticipirana i − strani kapital je u ogromnim iznosima dolazio u regiju do samog izbijanja krize. S. Fisherb(1998), jedan od izvršnih direktora IMF, skloniji je meditiranju da su investitori, ali i in-

stitucionalne slabosti kao i neodlučnost da se poduzmu radikalne reforme u ovim zemljama, doprinijeli krizi. P. Krugman smatra, poput Bhagwatija, da postoje barem dva valjana uzroka nedavnih financijskih kriza: „Vašingtonski konsenzus“ i njegove slabosti i spontanost ponašanja financijskih tržišta. Prema Krugmanu, u osnovi „Vašingtonskog konsenzusa“ je vjerovanje da su viktorijanske vrline ekonomske politike - free market i jak novac – ključ ekonomskog rasta. Liberalizacija vanjske trgovine, priva-tizacija poduzeća, ravnoteža budžeta, fiksni devizni tečaj su ekonomski temelji za uspješan „take off“: ako nađete zemlju koja je ispunila ove uvjete sigurno ste našli zemlju u kojoj ćete na investicije ostvariti visok prinos.

Meksička kriza označava početak deflacije „Vašingtonskog konsenzusa“, ova deflacija jamči da će druga polovina 1990-ih biti problematičnija za globalni kapitalizam od njezine prve polovine.“ (Krug-man 1995) Krugman nastavlja: „Meksička kriza nije privremeni problem niti je ona samo meksički pro-blem. Takva kriza se očekivala zato što početni uspjeh „Vašingtonskog konsenzusa“ nije bio zasnovan na čvrstim osnovama nego na pretjerano optimističkim očekivanjima. Poanta je u tome da preporuke ekonomske politike J. Williamsona nisu pogrešne, ali je njihova efikasnost i mogućnost da transformi-raju Argentinu u Tajvan preko noći - bilo veliko pretjerivanje“ (Ibid.). Ljudi vjeruju u određene priče

- 139 -

samo zato što im to kaže netko tko je ugledan. Ljudi pričaju svoje priče zato što im netko tko je ugledan vjeruje. (Krugman, P. 1995) „Govoreći o financijskim tržištima, Keynes je jednom prilikom napomenuo da su ova tržišta slična natjecanju za izbor za miss. Međutim, u tom natjecanju suci su zamoljeni ne da glasaju za najljepšu po svome ukusu, nego da glasaju za onu ljepoticu za koju misle da će je drugi suci izabrati kao najljepšu. Nije možda uzalud J. Sachs napomenuo da su „međunarodna financijska tržišta inherentno nestabilna, pa je i istočnoazijska kriza isto toliko kriza zapadnog kapitalizma kao i azijskog kapitalizma“ (Sachs 1998).

Slučaj Meksika Meksiko je tokom 1970-ih postao jedan od najvećih svjetskih dužnika. U drugoj polovini 1980-ih

Meksiko je počeo s procesom ozbiljnije liberalizacije vanjskotrgovinskog sektora. Ekonomski procvat Meksiko je doživio tek sa smanjivanjem vanjskih dugova 1990. To je bilo impresivno smanjenje dugo-va, ne po svome iznosu, koliko po opredjeljenju Meksika da definitivno priđe ekonomskim reformama na liniji „Vašingtonskog konsenzusa“. Kapital je „potrčao“ u Meksiko. Meksička euforija je započela. U razdoblju od 1987. do 1993. stopa inflacije u Meksiku bila je oko 49%. Već u 1994. ona je snižena na svega 7%. Mada dramatična antiinflatorna politika nije bila dovoljno brza, u odnosu na svjetska kreta-nja, došlo je do precijenjenosti meksičke valute - pezosa. U razdoblju izmedu 1990. i 1994. godine cije-ne potrošača porasle su za 63%, dok je valuta depresirana za svega 13%. Stopa rasta GDP-a bila je sve-ga 2,5% u razdoblju od 1990. Do 1994. Slične stope rasta imale su i druge zemlje Latinske Amerike, u prosjeku 3,1% u razdoblju od 1990. do 1994. godine. Nekako je postalo jasno da Meksiko mora deval-virati valutu ako želi potaknuti izvoz i proizvodnju. Ali kako ako je po „Vašingtonskom konsenzusu“ jedna od ključnih odrednica konsenzusa politika „jake valute“? Na drugoj strani, vlada, a posebno pred izbore, nije mogla prihvatiti stagnaciju.

Rješenje se potražilo u ekspanziji državne potrošnje. I, normalno, investitori su izgubili povjerenje. Očekujući devalvaciju, strani investitori bi riskirali samo pod uvjetom da im se to isplati. To znači, ako bi na plasirani kapital dobili visoku kamatu. Tako je Meksiko došao u paradoksalnu situaciju: morao je platiti visoku kamatu da bi zadržao kapital kod kuće, ali u uvjetima stagnirajuće ekonomske aktivnosti. Put prema devalvaciji, mada zaobilazan, bio je otvoren. Središnja banka branila je valutu koliko je mogla. Njezine monetarne rezerve su se zato smanjile od 28 mlrd. $ u veljači 1994. $ na 10 mlrd. $ u prosincu 1994. Na kraju je devalvacija ipak uslijedila. Vanjski kratkoročni dug Meksika iznosio je u tome trenutku 28 mlrd. $, uz monetarne rezerve od 6 mlrd. $. Ovaj vanjski dug činio je svega oko 10% meksičkog GDP prije krize. Budžet je bio u ravnoteži, ali je Meksiko bio nelikvidan, ne insolventan, nego nelikvidan u datom trenutku. Kapital je bježao umjesto da dolazi u Meksiko. Meksiko je spašen brzom i organiziranom akcijom SAD, koja je uslijedila barem zbog dvaju razloga: zbog blizine granice i članstva u NAFTA, zbog opasnosti od širenja krize na svjetskom planu i pokretanja lavine financij-skog kolapsa svjetskih razmjera.

„New York Times“ je na drugoj stranici u listopadu 1997. pisao „Russia is hot“. Već tijekom ljeta iste godine „Business Week“ je napominjao da nitko tko ne vidi Rusiju na svome radaru ne može biti ozbiljan investitor. U lipnju 1997. „The Times“ je pisao da je Rusija „tiger“ poput azijskih tigrova. Čak je i Soroš kupio 25% dionica Svazinvesta vjerujući u rusku ekspanziju.

Slučaj Rusije Solženjicin je 1998. izdao knjigu „Rusija u provaliji“. Šok-terapija po receptu „Vašingtonskog kon-

senzusa“ srušila je Rusiju (vidjeti detaljnije u P. Nolan: „China's Rise, Russia's Fall“). Liberalizacija cijena, prije toga potpuno monopilizirane i centralizirane državne privrede, dovela je 1992. do eksplo-zije cijena – stopa inflacije bila je 2600%.“ Investicije su nestale. Poduzeća su postala nelikvidna. Um-jesto plaćanja, poduzeća su se počela sluziti trampom u medusobnim plaćanjima. Ruska vlada je počela 1993. prodavati obveznice poznate pod imenom GKO-OFZ (obveznice državnog trezora) denominirane u rubljima kako bi financirala rastući budžetski deficit. Porezni prihodi države su jednostavno skoro

- 140 -

nestali uslijed pada proizvodnje, na jednoj strani, i porezne evazije, na drugoj strani. Početkom 1996. Rusija se počela kratkoročno zaduživati u inozemstvu. Unutarnji i vanjski dug počeo je dostizati netolerantne granice. K tome, u razdoblju od 1994. do 1996. kamata na GKO dostizala je razinu između 120% i 160% na godišnjoj razini. Rusiju su prvi u panici napustili Koreja i Brazil u studenome 1997, dakle u onome trenutku kada su ove zemlje zapale u svoju financijsku krizu. Vrlo je teško procijeniti koliko je kapitala od toga trenutka napustilo Rusiju. Ekstremne procjene idu na iznos i preko 1500 mlrd.$. Posve je normalno da je Solženjicin napisao knjigu „Rusija u provaliji“. Je li se moglo drukčije voditi procese ekonomskih reformi u Rusiji, i ne samo u Rusiji? P. Nolan, s Cambridgea, rekao bi – svakako da, dok S. Fisher, zamjenik izvršnog direktora IMF, ruski problem objašnjava slabom i nedos-ljednom ruskom vladom da tranziciju izvede konsekventno u skladu s „Vašingtonskim konsenzusom“.

Globalizacija i svjetska financijska kriza: pitanja Krajem svibnja 1999. imao sam čast i zadovoljstvo biti na večeri u kući poznatog ekonomista J. K.

Galbrighta. Razgovaralo se o stanju svjetske ekonomije. Galbright je iznio nedvojbeno stav da je svjet-ska financijska kriza neizbježna. Na pitanje mogu li nova teorijska rješenja spriječiti krizu, on je vrlo rezolutno i negativno odgovorio. Rješenja koja su bila u pitanju odnose se na tzv. višestruku ravnotežu i uvjete koji vode perpetuiranom ekonomskom rastu, što je u odnosu na kejnzijansku ili neoklasičnu eko-nomiju velika novost uvedena od strane Lukasa i Romera nedavno. Na jednome drugom skupu u okviru harvardskog sveučilišta samo nekoliko dana ranije, govorio je na sličan način i gospodin Soroš. Na Sveučilištu Boston isto je mišljenje o globalizaciji i financijskoj perspektivi imao J. Gray s London School of Economics, pa profesor H. Petersen s Boston Collegea i drugi. Svi oni se sjećaju dosad najve-će financijske krize iz 1929, ali i onih prethodnih.

Tulip Bubble Financijski mjehurići (bubble) prvi put su se rasplinuli u 17. stoljeću u Nizozemskoj. Ova kriza

poznata je pod imenom „Tulip bubble“. Tulipani su doneseni iz Turske u Nizozemsku 1593. Potražnja za njima je među aristokracijom bila ogromna. Uskoro su tulipani postali predmet špekulacije. Tulipani, tj. dionice su se kupovale i prodavale, a da ih kupci/prodavači nisu čak ni vidjeli. U 1623. jedan Semper August (vrsta tulipana) prodan je za 525$. U 1625. cijena mu je porasla na 1575$. U 1633. dostigla je 2900$. U 1637. tri tulipana su prodavana za 16000$. Dohodak prosječnog Nizozemca bio je 79$. U 1637. panika je počela. Mnogi su bankrotirali, a neki sve izgubili.

Missisippi Bubble John Law bio je kreator „Missisippi bubblea“ koja je uništila Francusku 1720. On je formirao svoju

Missisippi kompaniju 1717, nakon što je formirao francusku državnu banku. Tada je jedan dio SAD, Louisiana, pripala Francuskoj. Nova Missisippi kompanija je organizirala „marketing“ promociju doča-ravajući Louisianu kao zemlju iz bajke: punu zlata, srebra i drugih izvora bogatstva. U prosincu 1719. cijena dionica kompanije, koja je početno bila 500 livres dostigla je vrijednost od 20.000 livres. Stranci su počeli kupovati obećavajuće dionice. Law i sljedbenici su zaradili milijune. Onda su jednoga dana neki posumnjali u firmu i počeli naglo „keširati“ dionice. Law je počeo tiskati novac. Mnogi su tada čak pomislili da je inflacija pravi spas za datu situaciju. Naime, mislili su da imaju osmišljenu novu eko-nomsku teoriju ili barem praktično rješenje. Međutim, nastala je hiperinflacija. U proljeće 1772. Law je morao pobjeći iz zemlje, dok je većina špekulanata bankrotirala.

„The South Sea Bubble“ „South Sea“ kompanija osnovana je 1711. u Engleskoj. Kompanija je računala na veliki profit za-

hvaljujući kontroli trgovine s kolonijama u zapadnoj Indiji i južnoj Americi. Trgovina robljem i mogući profit na toj osnovi doprinijeli su enormnoj i laganoj prodaji dionica kompanije. Ona se zadužila čak na 50 mil. funti. Cijena dionica porasla je od 128 funti u siječnju 1720. na 1100 funti u kolovozu 1720.

- 141 -

Uskoro, u kolovozu 1720. mjehurici su se rasplinuli. Štete za Britaniju, čak i za kolonije, bile su ogromne.

Velika ekonomska kriza 1929. Priča o financijskim mjehurićima pred veliku ekonomsku krizu 1929. su uglavnom dobro poznata

da bismo je ovdje ponavljali (vidjeti prvi dio knjige). Internet bubble 1999/2000. Internet napuhuje jednu od najvećih špekulativnih „bubbles“ od vremena Tulipa, napisao je u

„Washington Postu“ J. Knight 18. siječnja 1999. „Tržište interneta je poludjelo.“ Tržišna vrijednost pojedinih firmi, posebno iz sfere usluga, doista je dramatično porasla (cijena dionice pomnožena brojem dionica). Ebay je kompanija koja povezuje putem World Web mreže kupce i prodavače raznih vrsta ro-ba. U rujnu 1998. EBay je ponudio tržištu svoje dionice po cijeni od 18 dolara za dionicu. Krajem 1998. dionice EBaya su se prodavale po cijeni od 241 dolara, a već u prosincu iste godine po 300$. U istoj godini cijene dionica Amazon.com su porasle za 966%; American Online za 586%; Yahooa za 584%. U isto vrijeme Ford korporacija je zabilježila porast cijena dionica od 82%;, a General Motors od samo 18%. Tržišna vrijednost kompanije America Online bila je oko 75 mlrd. dolara početkom 1999, Yahoo je vrijedio oko 56 mlrd. dolara. Jaz izmedu tržišne i knjigovodstvene vrijednosti korporacija raste i, pre-ma mnogima, ugrožava kako stabilnost američke tako i postojanost svjetske ekonomije. Pored toga, on neumitno postavlja pred ekonomsku teoriju ključno i za sada, čini se, neriješeno pitanje. To pitanje je: odakle dolazi i kako se stvara novostvorena vrijednost? Pitanje se može formulirati u sljedećem obliku: Odakle dolazi i kako se stvara profit? Prema jednima (Smith, Marks, Keynes), profit ili nova vrijednost formiraju se u proizvodnji, a osnovna determinanta im je rad. Prema drugima (Say, Marshal – neoklasi-čni ekonomisti), profit stvara kapital. Marginalna produktivnost kapitala je determinanta kreiranja nove vrijednosti. Prema trećima (mainstream ekonomisti, suvremeni ekonomisti), profit emanira iz: a) pro-duktivnosti kapitala, i to posebno ljudskog „human capitala“, ili b) novca; težnja je da novac pravi no-vac, ili c) informacija; u tome kontekstu govori se o informatičkom društvu. U takvom društvu mate-rijalni inputi postaju irelevantni.

Časopis „Fortune 500“ svake godine pravi rang listu najvećih američkih korporacija. Tom prilikom časopis uzima u obzir nekoliko indikatora: prihod firme, profit, aktivu firme, vrijednost dionica, tržišnu vrijednost firme, profit kao procenat prihoda firme, profit kao procenat u odnosu na aktivu finne, dobitak za investitore i zaradu po dionici. Prema ovim indikatorima korporacija broj 1 u 1999. bila je General Motors. Njegov prihod bio je 161,315.0 111 mil. $. Tržišna vrijednost firme bila je 63,839.5 mil. $. Vrijednost imovine korporacije bila je 257,389.0 milijuna $. Dakle, odnos vrijednost imovine firme – tržišna vrijednost pokazuje da General Motors ima daleko veću imovinu (knjigovodstvena vrijednost) od tržišne vrijednosti firme. Kompanija iz sfere trgovine, Wal-Mart Stores, nalazi se na čet-vrtom mjestu. Njezina knjigovodstvena vrijednost imovine bila je 49,271.0 mil. $. Tržišna vrijednost imovine kompanije iznosila je 212,850.0… Microsoft se nalazi na 284. mjestu rang liste s knjigovod-stvenom vrijednošću imovine od 22,357.0 mil. $. Njegova tržišna vrijednost bila je 418,578.8 mil. $.

Je li i koliko je tržišna vrijednost, posebno tzv. tehnoloških kompanija i kompanija iz sektora uslu-ga, napuhana, pokazat će vrijeme. Vrijeme će isto tako odgovoriti na pitanje: kako i odakle se stvara nova vrijednost? Zanimljiv podatak se može dobiti usporedbom rasta američkog GDP i derivativa loci-ranih primarno na tržištu SAD. U 1990. po jednoj procjeni, u SAD vrijednost financijskih derivativa bila je oko 9,6 bilijuna $ uz GDP od 5,8 bilijuna $ ili 1,65 $ u derivativima je dolazilo na svaki dolar GDP. Krajem 1998. razina derivativa se uvećala za 474% i dosegla 55 bilijuna$, dok je GDP porastao samo za 48% i dosegao 8,5 bilijuna $. Na svaki dolar GDP krajem 1998. dolazi 6,40$ derivativa. Hoće li i kada doći do gubitka povjerenja u američku privredu, do nagle konverzije derivativa u gotovinu, ka-da će i hoće li kriza biti pokrenuta insolventnošću neke druge zemlje, kao što je to Meksiko, Rusija i sl.,

- 142 -

kao što je bio slučaj s Austrijom 1929? Vjerojatno to nitko niti zna niti može predvidjeti. Bhagvati, Krugman, Sachs, Soroš, Galbright, Grey samo su neka od imena ekonomista koji opominju.

Globalizacija međunarodnih financijskih tržišta Milijarde dolara, eurodolara, jena, franaka, eura kreću se globaliziranirn međunarodnim financij-

skim tržištima, među kojima je eurovalutno tržište jedno od najdinamičnijih te, uz američko financijsko tržište, dominira međunarodnim financijama. Slikovito govoreći, milijarda dolara bila bi jednaka pira-midi načinjenoj od novčanice 1000$ koja bi bila viša od Vašingtonskog monumenta. Piramida od bi-lijun (američki trilijun) dolara bila bi 120 milja visoka ili dvadeset puta viša od Mont Everesta! Među-narodnirn financijskim tržištima kreću se planine novca, tj. likvidne financijske aktive. Likvidna finan-cijska aktiva sastoji se od novca i likvidne financijske aktive koja se može lako pretvoriti u novac tran-sakcijama na novčanim tržištima i tržištima kapitala. Ekspanzija svjetske financijske likvidne aktive po-čela je od 1980. Ukupan iznos svjetske likvidne aktive bio je 1980. godine oko 11 bilijuna $. Porast svjetske likvidne imovine za više od 30 bilijuna dolara odvijao se po stopi od 10% ili po stopi od 5% realno, nakon apsorbiranja efekata inflacije. Ekspanzija svjetske financijske 1ikvidnosti nije bila praće-na adekvatnom ekspanzijom realne štednje u svjetskim razmjerima. Stopa rasta štednje u zemljama OECD bila je svega 2%! Jedna od osnovnih makrokonomskih i ekonomskih jednadžbi uopće je: S=I.

Ako je to tako, postavlja se pitanje odakle je došao porast svjetske likvidne aktive po realnoj stopi od 5%. U razdoblju od 1980. do 1994. trgovina dionicama rapidno je uvećana. Vrijednost dionica koji-ma se trgovalo uvećana je od oko 3 bilijuna na više od 13 bilijuna - stopa rasta od oko 12% nominalno ili oko 70% realno. Ali, čak nešto manje od 3% dionica kojima se trgovalo bile su novoemitirane dioni-ce u svakoj pojedinačnoj godini. Prema tome, porast vrijednosti dionica je funkcija tržišne kapitalizacije dionica. Poznato je da vrijednost dionica odražava sadašnju i očekivanu buduću vrijednost ekonomije i kao takva ne mora predstavljati novo kretanje fondova, odnosno prikupljanje novih sredstava na tržiš-tima kapitala. Tržišna kapitalizacija odražava vjerovanje kupaca u buduću vrijednost firmi. Firma vrije-di onoliko koliko vjerujemo da ona vrijedi.

Drugi dio porasta vrijednosti financijske aktive funkcija je emitiranja obveznica, a posebno zaduži-vanja zapadnih država i to baš u vrijeme zagovaranja Reganomike i neoklasične ekonomske doktrine. Vlade razvijenih zemalja smatrale su daleko lakšim načinom financiranja svojih izdataka emitiranje obveznica, dakle novim zaduženjem, nego porastom poreza ili, što je bilo daleko manje popularno, sni-žavanjem državnih izdataka. Države su se zaduživale po nominalnoj stopi od oko 13% godišnje. Njihov dug porastao je od 2 bilijuna $ u 1980. na 10 bilijuna $ u 1994. Dok su LDC i posebno zemlje Latinske Amerike doživljavale drastičan odljev kapitala i primjenjivale više ili manje rigorozne mjere neoliberal-ne ekonomije, razvijene zemlje su se obilato služile kejnzijanskim instrumentima podržavanja proiz-vodnje i zaposlenosti. Globalizacija međunarodnih financijskih tržišta tako se pojavila kao uzrok i pos-ljedica novog-starog načina promišljanja: a) potrebnih ekonomskih reformi i b) njihove izdržljivosti, a time i globalizacije svjetske ekonomije. Evolucija kapitala i interesi TNC zahtijevali su Reganomiku. Interesi političara zahtijevali su socijalni mir. K tome, ekspanziji medunarodnih financijskih transakcija doprinijeli su i: ekspanzija međunarodne trgovine, tehnološki progres i razvoj novih metoda komuni-kacija u svjetskim razmjerima, kreacija novih instrumenata financijske aktive, liberalizacija međunarod-nih tržišta kapitala.

Liberalizacija međunarodnih tržišta kapitala i formalno je počela sredinom 1970-ih godina. U 1978. strane banke su mogle penetrirati američko tržište pod istim uvjetima pod kojima su poslovale domaće američke banke. U 1988. godini bilo je oko 500 ureda stranih banaka u SAD. U Njemačku stranci nisu mogli investirati na domaćem tržištu novca i kapitala do sredine 1970-ih godina, čak je nerezidentirna bila zabranjena isplata kamata na depozite u njemackim bankama. Financijska deregulacija počela se odvijati u Njemačkoj sredinom 1980-ih godina. Velika. Britanija je ukinula mjere devizne kontrole na financijske transakcije nerezidenata tek 1979. Financijska liberalizacija Japana počela je tek 1980-ih

- 143 -

godina, s prvim rudimentarnim koracima u 1979. Potom od 1992. slijedi puna financijska liberalizacija u Europi formiranjem jedinstvenog tržišta i, na kraju, IMF je sredinom 1997. donio odluku o uvođenju konvertibilnosti za kapitalne transakcije, koja je tek trebala doprinijeti eksploziji međunarodnih financijskih transakcija ili uvođenju mjera devizne kontrole (kao što je slučaj u Maleziji) u cilju očuvanja ekonomske i socijalne sigurnosti.

2.1.9 Kibernetski neokolonijalizam II: IMF i transnacionalne korporacije – partneri na globalnom planu

U uvjetima globalizacije svjetskoga gospodarstva, tj. uvjetima kibernetskog neokolonijalizma polo-

žaj male srednje razvijene zemlje dobiva nove dimenzije: izbor strategije gospodarskog rasta i razvoja u uvjetima funkcionalne integracije svjetske ekonomije nije stvar izbora dotične zemlje. Njezina razvojna i ekonomska politika nije izolirana, neovisna i vođena nacionalnim interesima. Mijenja se njezina dimenzija komparativnih prednosti. Ona postaje ne samo „price taker“ nego je i „rule taker“. Ako je k tome zemlja i zadužena, kao što je Republika Hrvatska, onda ona mora formulirati svoju gospodarsku strategiju i svoju ekonomsku politiku na taj način da što manje odstupa od pravila igre koja diktiraju temeljni subjekti svjetske ekonomije, a to su danas transnacionalne korporacije. Svakako, u prijelaznom razdoblju k punoj globalizaciji svjetskoga gospodarstva to su i velike zemlje, osobito supersile, koje su kako „price settersi“ tako i „rule makersi“. Proces je slikovito najavio Kissinger 1974. promišljajući na temu kako SAD može upravljati svijetom u kojem će „nježne snage ekonomije i ideja biti glasnije od vojne sile. Trik, prema njemu, kako je sugerirao 1974. je „uporaba ekonomije za izgradnju svjetske po-litičke strukture“ (Sargent 1994) Je li bio u pravu?

Zakonitosti tržišnoga gospodarstva ne mijenjaju se već stoljećima. Unutarnje snage robne proiz-vodnje ostale su iste. Godina 2008. – prijeteća recesija, potezi administracije predsjednika Busha, reza-nje kamata od strane FED, pozicija dolara, uloga inozemnih investicija – sve je to neodoljivo podsjećalo na već viđeno u povijesti svjetskoga gospodarstva. Stoga, okosnicu ovoga dijela knjige čini rad objav-ljen u časopisu „Međunarodni problemi“ 1984. pod naslovom „Kibernetski neokolonijalizam: Međuna-rodni monetarni fond i transnacionalne korporacije – partneri na globalnom planu“. Drugi dio razmatra-nja ilustracija je zakonitosti ponašanja kapitalističkoga gospodarstva u današnje vrijeme. Prilog ilustrira zakonitosti funkcioniranja tržišnoga gospodarstva koje se potvrđuju 2008. i u stavovima Nobelovca Stiglitza.

Zapanjujuća je sličnost pozicije dolara i američkoga gospodarstva nekad i danas. Velika je razlika u poziciji i ulozi IMF i TNK u suvremenom neokolonijalizmu, kada „funkcionalna integracija svjetske ekonomije“ derogira neoklasičnu ekonomsku teoriju, teoriju komparativnih prednosti i teorije međuna-rodne trgovine. U uvjetima kolonijalizma 19. stoljeća ovisne zemlje nisu mogle imati neovisnu strate-giju gospodarskog rasta. U uvjetima kibernetskog neokolonijalizma 20. i posebice 21. stoljeća povijest se ponavlja. Danas neovisne zemlje imaju ovisnu strategiju razvoja. Te zemlje zapravo nemaju gospo-darsku strategiju jer je „hands off“ koncepcija ekonomskog rasta, ustvar,i strategija bez strategije. U svemu tome ponašanje IMF vidljivo je, pored ostaloga, u „Vašingtonskom konsenzusu“, u različtim stabilizacijskim programima sugeriranim (nametnutim) manje razvijenim zemljama, u funkciji je gos-podarskih potreba razvijenih zemalja ili bolje rečeno ekonomske supersile. Nekada je to bio UK, a da-nas je to SAD. U obama slučajevima, kao i u svakom drugom sličnom slučaju, kolonijalizam je ne-zaobilazni dio strategije „jakih“ u postizanju njihovih gospodarskih ciljeva.

Realitet kibernetskog neokolonijalizama Svijet naših dana suočen je s opasnošću od najvećega ekonomskog sloma. Mogli bismo reći da je

ekonomska politika SAD izazvala i zaoštrila ekonomsku krizu, svakako bar na relaciji sa zemljama u razvoju. Međutim, može se postaviti i teza o tome da u uvjetima robne proizvodnje američka ekonom-

- 144 -

ska politika ne predstavlja ništa drugo nego bolan ali neizbježan lijek u slučaju kada se gospodarstvo nađe na vrhu cikličke i strukturne krize tipa „dugog vala“ Kondratjejeva. Kada govorimo o robnoj pro-izvodnji, onda imamo na umu tržišna gospodarstva s kapitalističkim načinom proizvodnje, gospodarstva čiji je osnovni pokretač proizvodnje profit. Razmatrajući MRSP koncepciju (monetarizam, Ratex, Suplly Side Economics, portfelj/portfolio) koja se realizira u vidu antiinflacijskog programa SAD, a na međunarodnom planu u vidu antiinflacijskog plana IMF, možemo postaviti pitanje: što bi se dogodilo s pojedinom nacionalnom ekonomijom (američkom npr.) da je nastavila s kejnzijanskom ekonomskom terapijom? Respektirajući ciklički aspekt razvoja robne profiterske ekonomije, mislimo da bi kejnzi-janska terapija postala kontraproduktivna, posebno nakon dostizanja faze stagflacije. Ona zapravo poti-če stagflaciju nakon određene faze gospodarskog ciklusa, čime obeshrabruje investicijsku aktivnost i akumulaciju. Na drugoj strani, kejnzijanska terapija u fazi „pretjerane proizvodnje“ podgrijava zahtjeve za porastom nadnica i novom emisijom novca. Time se uvećava problem nezaposlenosti.

Tzv. Reganomika „gurala“ je gospodarstvo niza stube na razinu za koju se procjenjuje da je soci-jalno i politički podnošljiva. Osnovni zadatak takve ekonomske politike, koju smo nazvali MRSP kon-cepcija, jest stvaranje pogodne klime za profitonosna ulaganja. Na kraju faze uspona gospodarskog cik-lusa, u fazi tzv. pretjerane proizvodnje, gospodarstvo je „pregrijano“. Tržišnoj ekonomiji potrebne su niže cijene inputa, niže cijene sirovina, niža kamata, niže nadnice, ali i niža stopa inflacije u cjelini. Zašto? Poznato je da u uvjetima visoke inflacije sklonost štednji opada, dok sklonost potrošnji raste. Međutim, pojačava se neproizvodna potrošnja. U procesu portfelj selekcije vlasnici imovine ulažu svoj kapital u zlato, nekretnine, trajna potrošna dobra. S aspekta poduzetnika postavlja se pitanje: je li mo-guće u uvjetima visoke inflacije, ili bolje rečeno stragflacije, i visokih kamatnih stopa ostvariti takav profit da se mogu vratiti kamate i ostvariti zadovoljavajuća zarada, tj. takva zarada koja bar osigurava reafirmaciju načela „kapitalističkog komunizma“- na jednak kapital jednak profit? Podsjetimo se Marxova stava da se kamata plaća iz profita. Dakle, profit mora biti veći od kamate da bi se kapital plasirao kao industrijski, a ne kao novčani kapital. Sljedeće pitanje glasi: kako je moguće metodama ekonomske politike stvoriti uvjete za profitonosna ulaganja kada je gospodarstvo već dostiglo fazu stag-flacije? Da bi se gospodarstvo dovelo u stanje profitonosne klime, potrebno je kombinirati i aplicirati znanja različitih škola. Ukratko, scenarij je sljedeći:

− Monetarizam: visokim kamatama vodi se borba protiv inflacije. Time se stvara perspektiva da realne kamate budu niske.

− Racionalna očekivanja (Ratex): javnost i poduzetnici dugo su živjeli u uvjetima inflacije. Mo-netarna politika mora biti odlučna da bi uvjerila javnost u dosljednost provođenja antiinfla-cijske politike.

− Ekonomija ponude (Suplly Side Economics): uz manju državnu intervenciju i uz manja zahva-ćanja u prihode korporacija, ostaje kompanijama više sredstava za samofinanciranje, čime se potiču investicije.

− Portfelj selekcija: računajući na stabilne uvjete privređivanja, vlasnici kapitala vraćaju svoj ka-pital iz nekretnina, iz novčanog kapitala u industrijski kapital.

− Kejnzijanizam (dopuna MRSP koncepcije i njezino unaprjeđenje u MRSPK koncepciju): poras-tom monetarne mase utječe se na snižavanje kamatne stope s jedne te na snižavanje realnih nad-nica s druge strane. Tako se priprema teren za profitonosna ulaganja (ponašanje FED, siječanj 2008).

Međutim, nikako se ne smije zaboraviti da u tijeku takvog procesa, tj. provođenjem takve eko-

nomske politike (koja predstavlja zapravo dozirani slom) dolazi do koncentracije i centralizacije kapi-tala. U naše vrijeme dolazi do treće pa potom četvrte tehnološke revolucije. Ciklus se zaokružuje. Or-ganski sustav kapitala i perspektive gospodarske strukture mijenjaju se. Povećava se nezaposlenost, rastu socijalne i političke tenzije – to je cijena stvaranja profitonosne klime. Monopoli koji su se formi-rali do gigantskih razmjera nakon II svjetskog rata, a koji su posljednjih dvadesetak godina prerasli u

- 145 -

transnacionalne korporacije, podržavaju antiinflacijsku ekonomsku politiku na globalnom, svjetskom planu. U tome nalaze potporu Međunarodnog monetarnog fonda. Kapital se globalizira. Njemu je potre-bna profitonosna klima na globalnoj, svjetskoj razini. Zemlje u razvoju, dužnici, postaju meta neokolo-nijalizma transnacionalnih korporacija, tj. kibernetskog neokolonijalizma. Priroda kapitalističkog načina proizvodnje ostala je ista kao što je bila u 19. stoljeću, samo su pojavni oblici novi. Neokolonijalizam međunarodne podjele rada nacionalnih gospodarstava zamjenjuje se neokolonijalnom internacionaliza-cijom podjele rada između transnacionalnog kapitala. Cilj ostaje isti – profit. Kapitalizam evoluira u svoj viši stadij na svome putu prema samoukidanju kada se za to stvore uvjeti (tako je Marx vidio trans-formaciju kapitalizma na putu njegove transformacije i dokidanja, a ne kako mnogi misle ili pišu u re-volucionarnim prevratima).

Analizom različitih teorija ekonomske politike kao što su kejnzijanizam, monetarizam, Ratex ili ekonomija ponude na jednoj strani, te analizom Marxove ekonomske teorije na drugoj strani, čini se da se između njih ne mogu povući nikakve paralele, odnosno da se one isključuju. Međutim, mislimo da, s obzirom na zakonitost cikličkog kretanja kapitalističkoga gospodarstva (osobito u tzv. dugim valovima između spomenutih teorija ekonomske po litike), možemo pronaći i zajednički nazivnik – što je i nor-malno kada se ima u vidu da sve teorije zapravo govore o robnoj proizvodnji i njezinim zakonitostima. U stanju gospodarske ravnoteže u svim školama agregatna potražnja jednaka je agregatnoj ponudi.

A) Prema neoklasičarima, taj odnos može se prikazati kao jednadžba:

MSV = PQ (potražnja) = (ponuda)

gdje je: MS = monetarna ponuda, V = brzina optjecaja novca, P = cijene i Q = proizvodnja.

B) Prema Keynesu uvjet ravnoteže postoji kada je:

Y = C + I + G + (X - M)

ako je (X - M) jednako nula i ako zanemarimo državne izdatke, tj. ako je G = O, tada je: Y = C + I, a ako (C + I) nominiramo kao apsorpciju, onda je: Y = A tj. (ponuda) = (potražnja), gdje je

Y = dohodak, C = potrošnja, I = investicije, X = izvoz, G = državni izdaci, M = uvoz, A = apsorpcija.

Sukladno monetaristima uvjet ravnoteže jest da je:

Ms = Md

gdje je Md = f (Y, i, P), dok (Md) predstavlja potražnju, a (Ms) ponudu.

Sukladno Marxovim uvjetima gospodarske ravnoteže, gospodarska ravnoteža (ako bismo je pokušali izraziti suvremenom terminologijom) bila bi uspostavljena kada je:

Y = Ck + Vk + m

gdje je: Y = godišnji proizvod, Ck = konstantni kapital, Vk = varijabilni kapital, m = višak vrijednosti.

Ako je (Vk + m) novostvorena vrijednost koja se dijeli na: osobnu potrošnju radnika (najamninu) i višak rada, koji se dalje dijeli na osobnu potrošnju kapitalista i investicijsku potrošnju, onda (Vk + m) postaje Vk = osobna potrošnja radnika + m = osobna potrošnja kapitalista + investicijska potrošnja, a jednadžba Y = Ck + Vk + m može se napisati kao:

Y= C + I

gdje je C = osobna potrošnja (radnika + kapitalista), a I = investicijska potrošnja.

- 146 -

Drugi način izražavanja agregatne ravnoteže nacionalnoga gospodarstva sukladno Marxu mogao bi biti:

MS (potražnja) = ZQP (ponuda)

pri čemu je (ZQP) zbroj robnih cijena uz konstantnu brzinu optjecaja novca. Izraz (ZQP) predstavlja ponudu uz unaprijed utvrdjene cijene roba. Vrijednosti ukupnoga društvenog proizvoda:

Y = Ck + Vk + m ili ZQP

treba korespondirati odgovarajuća monetarna masa (Ms).

Osnovni pokretač proizvodnje jest profit, odnosno razlika između prodajne cijene i cijene koštanja. U svim pristupima, teorijama ekonomske politike i ekonomskim teorijama (Marx, Keynes, Friedman) pretpostavlja se dati tehnički sustav kapitala u jednome gospodarskom ciklusu. Investicijska aktivnost provodi se sukladno načelima marginalne analize do točke kada je prodajna cijena jednaka cijeni koštanja, odnosno do točke kada je marginalni prihod jednak marginalnim troškovima. Pri tome je os-novna odrednica odnosa: prodajna cijena – cijena koštanja i odnosa marginalni prihod (MR) – margina-lni troškovi (MC) odnos između nominalnih i realnih nadnica, tj. odnos između plaćenog i neplaćenog rada radnika.

Sve škole – neoklasičari, kejnzijanci, monetaristi, Ratex i ekonomija ponude – prije predstavljaju teorije ekonomske politike nego ekonomsku teoriju. One su „vezane“ za određenu fazu gospodarskog ciklusa i daju više ili manje vrijednu recepturu za anticikličku ekonomsku politiku. U odnosu na njih Marxovo ekonomsko učenje predstavlja ekonomsku teoriju koja rasvjetljava bit funkcioniranja kapita-lističkog gospodarstva, onu bit koju te škole implicitno priznaju, ali je eksplicitno svjesno zaobilaze.

Motor kapitalističkog načina proizvodnje jest profit. Unutrašnji mehanizam koji omogućava a) stvaranje profita i b) njegovu realizaciju jest razlika između plaćenog i neplaćenog rada radnika. Neo-klasična ekonomska misao, Keynes, Friedman, Lucas i Lafer implicitno govore o istom pitanju. Narav-no, za njih se rad ne pojavljuje kao stvaralac nove vrijednosti i viška vrijednosti, tj. profita. Međutim, te škole inzistiraju na tome da je prosperitet moguć tek onda i samo dotle dok postoji razlika između no-minalne i realne nadnice. Smatramo da razlika između nominalne i realne nadnice korespondira razlici izmedju plaćenog i neplaćenog rada radnika. Tako dugo dok kapitalist oplođuje kapital, tj. dok realizira profit, investicijska je aktivnost živahna. Onoga trenutka kada udio plaćenog rada postane toliko veliki da profit postane destimulativan, investicijska aktivnost prestaje. Gospodarstvo se tada nalazi pred fa-zom sloma, odnosno recesije.

Keynesova ekonomska politika zapravo i počinje od faze sloma. Ona počinje onda kada postoji višak neuposlenih kapaciteta, kada postoji obilje radne snage, kada su nadnice niske i kada su cijene si-rovina niske. Politikom jeftinog novca Keynes postupno uklanja disparitet izmedju nominalnih i realnih nadnica. On sužava realne nadnice. Porastom monetarne ponude dolazi do porasta potražnje, a time i do porasta cijena. U očekivanju porasta cijena uz već prije ugovorenu nadnicu (nominalna nadnica) vlasnik kapitala vidi mogućnost za ostvarivanje profita. Keynesova ekonomska politika zasniva se na efektima novčane iluzije. Efekte novčane iluzije moguće je koristiti u početnim fazama gospodarskog ciklusa, dakle upravo onda kada je ponuda radne snage obilna, a mogućnosti izbora radnika kao i njihov pritisak na porast nadnica minimalan. Politikom jeftinog novca Keynes pokreće potražnju. On je vodi ispred po-nude. Politikom jeftinog novca Keynes (česta interpretacija Keynesove ekonomije jest da su kod njega cijene stabilne, npr. Johnson, H. 1978, Money, Trade and Economic Gronjth ili Machlup, F. 1972, Me-đunarodna trgovina i multiplikator dohotka, Svjetlost, Sarajevo, prijevod) pokreće investicijsku aktiv-nost, i to na više načina. S jedne strane, on porastom monetarne ponude, i preko toga porastom potra-žnje, utječe na porast cijena roba – prodajnih cijena.

S druge strane, politikom jeftinog novca Keynes utječe na marginalnu efikasnost investicija (kapi-tala) time što: a) snižava kamatnu stopu i b) snižava proizvodne troškove te na taj način „proizvodi“

- 147 -

pozitivnu razliku između prodajne cijene i cijene koštanja, odnosno između MR i MC. Time se sti-muliraju investicije i postupno se rješava problem nezaposlenosti. Održavajući razliku između nomina-lne i realne kamate, Keynes još više podržava investicijsku aktivnost. Međutim, svom tom aparaturom Keynes postupno „zagrijava“ gospodarstvo. On ga vodi k punoj zaposlenosti i inflaciji. Toga je i sam bio duboko svjestan. Ipak, njegova prva briga bila je rješavanje problema nezaposlenosti u uvjetima de-presije. Anticiklička ekonomska politika svakako postaje kontraproduktivna u uvjetima pune zapos-lenosti i inflacije. Ona zapravo provocira stagflaciju. Monetarizam dobiva prevagu u odnosu na protu-produktivni kejnzijanizam. Posve su sporedne prirode njihove rasprave o tzv. crowding out ili crowding in efektima. U fazi gospodarskog ciklusa, kada se gospodarstvo nalazi u fazi uspona, dominirat će „in“ efekt, kao što će u uvjetima stagflacije dominirati „out“ efekt. Jednako tako relativne prirode jest pitanje smjera utjecaja između novčanih i realnih varijabli. Djeluje li novac na dohodak ili dohodak utječe na formiranje odgovarajuće količine novca, manje je važno pitanje. Dapače, monetaristi naglašavaju važ-nost realnih činitelja na dugi rok. Oni znaju da se na kratak rok politikom jeftinog novca – a to je smjer utjecaja od monetarne mase (dakle od novca) k realnim varijablama – mogu koristiti efekti Phillipsove krivulje i Okunova zakona, svakako uz rastuću inflaciju. Baš zbog toga Friedman napada Keynesov stav koji se odnosi na politiku jeftinog novca.

Monetarizam I i još više Monetarizam II (Ratex) ne prihvaćaju efekt novčane iluzije u uvjetima pune zaposlenosti. Oni time zapravo priznaju da se dalje ne može formirati razlika između nominalne i realne nadnice. Time oni pristaju na krizu kao iduću fazu gospodarskog ciklusa. Zbog toga ne iznena-đuje da se Friedman zalaže za konstantnu stopu monetarnog rasta. On želi održati efekt novčane iluzije, ali ga ne želi izgubiti prekomjernim poticanjem potražnje. On vrlo dobro zna da ako gospodarstvo dođe na razinu pune zaposle nosti, nadnice mogu toliko porasti da će ugroziti proces oplođivanja kapitala. Prirodna stopa nezaposlenosti (NRH) predstavlja rješenje za takvu situaciju. Kada je riječ o ulozi novca i razlici između kejnzijanaca i monetarista, dodajmo u prilog rašćišćavanju te kontroverzije Marxov stav da robe ulaze u promet s cijenama, pa se onda, prema tome, formira i odgovarajuća monetarna ma-sa. Što se tiče uloge brzine optjecaja novca, Marxov je stav da brzina optjecaja novca raste u fazi pros-periteta i da opada u fazi depresije. Njegov stav u tom je pogledu jednak Friedmanovu i različit od Key-nesovih sljedbenika. Ratex škola negira važnost i ulogu ekonomske politike. To ne mora iznenađivati jer se Ratex škola bavi pitanjem stagflacije. U uvjetima stagflacije državna intervencija politikom uvećavanja izdataka može djelovati samo inflatorno. O tome je i Marx imao isto mišljenje. Ono što je neprihvatljivo kod Ratex škole jest tvrdnja da restriktivna monetarna (ekonomska) politika ne će izaz-vati porast nezaposlenosti. Takav stav može se interpretirati s pozicija prihvaćanja NRH. Restriktivna monetarna politika pojavljuje se kao neminovnost u fazi pretjerane proizvodnje ili stagflacije. Ona mora biti antiinflacijskog karaktera. Ona mora voditi prema „proćišćavanju“ gospodarstva i stvaranju uvjeta za nov uspon. Da je restriktivna monetarna politika neizbježna, smatraju neoklasičari, monetaristi I i II, ekonomija ponude i Marx, dok se Keynes u „Općoj teoriji“ zalaže za prolongiranu stagflaciju, a poslije postaje pristalica restriktivne politike. Restriktivna monetarna politika neizbježno izaziva porast neza-poslenosti. Ekonomija ponude predstavlja reafirmaciju neoklasiče ekonomske misli. Ona se zalaže za reafirmaciju tržišta.

Ona dovodi u pitanje intervencionističku ulogu države. U ekonomiji ponude zanemaruje se činje-nica da gospodarstvo mora ići svojim tijekom i da ono mora proći sve faze gospodarskog ciklusa. Ako je to tako, a mislimo da jest, onda je ekonomija ponude anticiklička ekonomska politika kratkog daha, smišljena da se bori protiv stagflacije. Ona nastoji otvoriti prostor za nove investicije time što vlasnike kapitala motivira za novu proizvodnju ostavljajući im više profita na račun snižavanja poreznih optere-ćenja. U ekonomiji ponude zaboravlja se da se time može gospodarstvu dati samo skroman manevarski prostor za nova ulaganja. Čim nova ulaganja krenu i čim čimbenici ponude i potražnje počnu djelovati, gospodarstvo će ponovno doći u fazu pretjerane proizvodnje. U toj fazi snižavanje poreza ne može biti pravo rješenje. Zbog toga je poreznim rasterećenjima komplementarna i restriktivna monetarna polit-ika, čime se ekonomija ponude naslanja na monetarizam.

- 148 -

Iz svega rečenog očigledno je da se sve ekonomske politike (škole) bave jednom od faza gospo-darskog ciklusa. Zbog toga nisu u stanju shvatiti problem u cjelini i baš zbog toga izgledaju toliko auto-nomno i isključivo jedna prema drugoj. Sve se ekonomske politike (škole) zalažu za isto, a to je borba za stvaranje takvih uvjeta u kojima se kapital može oploditi.

Američka antiinflacijska ekonomska politika 1980-ih godina kao i antiinflacijska politika IMF, predstavlja kombinaciju svih teorija ekonomske politike. To je ekonomska politika rukovođenog, dozi-ranog, kriznog stanja. Takav je slučaj i sa suvremenom (2012) američkom ekonomskom politikom. Konzervativne vlade razvijenih zemalja Zapada ne će olako odustati od svoje ekonomske politike. Pri-mjenom MRSP koncepcije one nastoje očuvati kapitalistički način proizvodnje, odnosno očuvati kapital – odnos i njegovu dominaciju, ali ovaj put na svjetskoj razini. Zato Grčka u 2012. plaća visoku cijenu restrukturiranja privrede, a vjerojatno će sličnu sudbinu imati i mnoge druge prezadužene zemlje. Trik g. Kissingera postaje stvarnost s tim što je tehnološka evolucija neumitno dovela do formiranja TNC kao temeljnih subjekata globalne ekonomije. Prije transformacije teritorijalne države u tržišnu državu svjedoci smo komplementarnog odnosa velike teritorijalne s tržišnom državom, odnosno kooperacije velike zemlje i njezinih TNC na planu privatizacije i kolonizacije svjetskih ekonomskih resursa. Proces se zahvaljujući informatičkim dostignućima, doista izvodi nježno i sofisticirano iz najvećih svjetskih nebodera koristeći virtualna znanja i domete kibernetike.

Sve više autora danas (Ellerman; Easterly 2006; Goldman 2005; Juhaz; Kinzer; Stiglitz) identificira aspekt kombiniranog i iterativnog utjecaja „set of elite power networks“ (Goldman 2006), tj. uskog ideološkog interesa američke i britanske vanjske politike i komercijalnih interesa TNK i međunarodnih bankarskih firmi u profiliranju ortodoksnog pristupa ekonomskom razvoju te odgovarajućih politika ko-jih se pridržavaju međunarodne agencije. Posebice je to vidljivo 2012. u procjenama međunarodnih agencija za podizanje i snižavanje kreditnog ugleda država, kao što su Modys, Standard & Por i Fitch. Tijekom posljednjih 60-ak godina Svjetska banka (World Bank) i IMF isticali su kako su oni apolitične institucije. Kritičari imaju drukčije argumente držeći da Svjetska banka (World Bank) i IMF (ruku pod ruku s USAID) imaju ideološko utemeljenje i efektivno potiču postmodernu formu neokolonijalizma, više nego što smanjuju siromaštvo u zemljama primaocima pomoći (Easterly 2006; Goldman 2005; Per-kins). Inozemna je pomoć pod utjecajima globalnih interesa velikih svjetskih subjekata. Tako se npr. tvrdilo da je za vrijeme administracije bivšega američkog predsjednika Cartera istraživanje nalazišta na-fte i drugih resursa bilo potpomognuto projektima Svjetske banke. Jednom kada je nafta bila otkrivena, Svjetska banka financirala je projekte istraživanja nafte i plina. Kada je nafta pronađena, Svjetska banka obratila se naftnim kompanijama SAD, koje su se onda tamo ustoličile i pustile korijene.

Međutim, nafta nije bila jedini zanimljiv resurs. Tu su bili u pitanju i agrarni proizvodi, metali i mi-nerali, drvo, rad i kapital. „Vašingtonski konsenzus“ serviran i nametnut zemljama u razvoju i tranzi-cijskim zemljama od početka 1990-ih, podsjeća neodoljivo na poziciju Argentine u 19. stoljeću i vrije-me prvobitnog kolonijalizma u većini tada ovisnih zemalja. Kolonijalizam „Vašingtonskog konsenzusa“ plastično je ilustrirao Stiglitz u „The IMF’s Four Steps to Damnation“ (The Observer, April 2001) te u „The Globalizer Who came in from the Cold“ (Greg Palast 2001). Zanimljiv primjer iz vremena glo-balizacije jest primjer Argentine kada je rapidna liberalizacija trgovine i financija kasnih 1880-ih pore-metila jedan balansiran i stabilan put razvoja te zemlje. Početno razdoblje izgrađivanja države („state building“) u 1860-im i 1870-im ustupilo je mjesto „laissez-faire“ ideologiji pod domaćim političkim pritiscima, što je generiralo eksplozivan i veoma spekulativan priljev kapitala, investiranog posebice u nekretnine. Kriza koja je uslijedila najavila je manju bankarsku krizu u Europi uz pad Baring Brothers. Međutim, u Argentini su restriktivne mjere, snižavanje realnih nadnica i rasprodaja državnih poduzeća strancima uništili razvojnu dinamiku i, dapače, imali negativan spillover efekt na susjedne zemlje.

- 149 -

Slika 59: Dekompozicija nacionalnog dohotka SAD

National Income 1

Labour Income Non-Labour Income 2

Non-Capital Income Capital Income 3

Net Interest Pretax Profit 4

Corpor. Tax After Tax Profit 5

The Rest Top 0,1% 6

Kriza 1890. podredila je argentinsku državu diktatu međunarodnih banaka koje su nametnule drastične restriktivne mjere kako nacionalnoj tako i regionalnim vladama da bi osigurale otplatu nji-hovih zajmova i profitabilnost savezničkih poduzeća, kakvo je bilo British railway. Jednako tako europske su banke iskoristile pogodnosti pada velikog broja argentinskih poduzeća u 1890-im, kako državnih tako i privatnih, da bi konsolidirali dominantnu poziciju inozemnog kapitala u ključnim seg-mentima argentinske ekonomije. Početkom novoga stoljeća oni su promovirali (potakli) ponovni izvoz kapitala u Rio de la Plata regiju koordinirajući svoje strategije s komercijalnim i industrijskim magna-tima radi ekspandiranja svojih interesa na novoj lokaciji. Takav trend postao je opći u mnogim latin-skoameričkim zemljama sukladno tomu kako su međunarodni bankari promovirali val novih i velikih zajmova i izravnih investicija, što se nastavilo do I svjetskog rata.

Ukupna prodaja Mitsubishi korporacije iznosi više od 130 milijardi $ u 2003. Vrijednost prodaje samo na inozemnim tržištima bila je oko 20 milijardi $. BDP Hrvatske u 2012. je oko 47 milijardi €. Proces centralizacije kapitala koji neizostavno vodi formiranju megakorporacija sjajno su ilustrirali u svome radu „The asymptotes of power“ Shimshon Bichler i Jonathan Nitzan.Tijekom ranih 50-ih top 0,01% američkih korporacija „uzimali“ su nešto malo više od 20% ukupnog profita nakon oporezo-vanja. Procesi mergera i akvizicija podigli su udio 0,01% korporacija u ukupnom profitu na 85% sre-dinom 1980-ih. U tome trenutku moglo bi se reći da je top 0,01% korporacija prisvajalo skoro cjelo-kupni profit u SAD.

Suvremenu ekonomsku krizu Bichler i Nitzan stoga analiziraju kao krizu sustava, a ne kao finan-cijsku krizu. Pri tome kriza sustava označava potencijalnu opasnost po sustav – kapitalizam koju izazi-vaju megakorporacije koje se, možda, primiču svojoj asimptotskoj snazi (RWER 2012).

- 150 -

- 151 -

- 152 -

2.2 SUVREMENA KRIZA I EKONOMSKA ZNANOST: NEOKLA- SIČNO PLUTANJE I MARXOVA MAGNETNA REZONANCA

Suvremena svjetska financijska kriza, koja definitvno prerasta u ekonomsku, tretira se od strane

administracija većine zemalja, a američke posebice, kao kriza nedovoljne potrošnje. Zahvaljujući tome je i Keynes došao ponovno u središte pozornosti kao, prema mnogima, teoretičar nedovoljne potrošnje. Slijedeći Keynesa, mnogi ugledni svjetski ekonomisti, poput Krugmana (2006, 2007), Stiglitza (2007), Vadea (2008), Swartz-Nelsona (2007), Barnankea (2002), C. Romera (2002), Pitelis-Argitesa, (2008), Crottyja (2008), Feldsteina (2009), Mishkina (2009) identificiraju suvremenu krizu kao krizu nedo-voljne potrošnje. Na drugoj strani u manjini su autori poput Taylora (2009) ili Rogoffa (2008.) koji smatraju da je agregatna hiperapsorpcija prethodila krizi te da je ona njezina temeljna determinanta. Marxova teorija ekonomskih kriza (Stojanov 1985), uz empirijske podatke relevantne za Pamučnu krizu iz 1861. (Marx) kao i podatke vezane za 1929. (Elsworth 1950) sugeriraju da nedovoljna potrošnja teško može biti glavnim uzrokom krize. Pokušavajući pratiti misli uglednih ekonomista o suvremenoj krizi, došli smo do spoznaje da oni nedovoljnu potražnju objašnjavaju na sljedeći način:

− Nedovoljna potražnja izazvana je niskom razinom osobne potrošnje te investicijske potrošnje u odnosu na GDP: Krugman (2006, 2007), Stiglitz (2007), Vade (2008), Bernanke (2002),

− Nedovoljna potražnja primarno je izazvana pogrešnom monetarnom politikom: Barnanke (2002), C. Romer (2002), Friedman u Swartz-Nelson (2007), Swartz, A., Swartz-Nelson, (2007), Michkin (2009).

− Nedovoljna potražnja posljedica je, u modelu dvije klase (rad-kapital) nedostatne potrošnje radnika ili je u modelu tri klase (rad-podzetnici-rentijeri) izazvana nedovoljnom potrošnjom financijskih kapitalista: Crotty (2006, 2008), Pitelis-Argities (2006, 2008), Orhongazi (2007).

− Nedovoljna potražnja i kriza konsekvenca je asimetričnih informacija, moralnog hazarda i sus-tavne misregulacije (Stiglitz 2007).

Odista se doima veoma čudnim da istaknuti ekonomisti (posebno Krugman ili Stiglitz) ne spominju pad marginalne efikasnosti kapitala (MEC) kao temeljni uzročnik krize, mada je na njega posebno uka-zao sam Keynes. Još zanimljivije, pojedini ugledni ekonomisti držali su da ekonomska kriza u 21. sto-ljeću nije ni moguća zahvaljujući efektima tzv. Nove ekonomije (Krugman 2009; Summers 2000). Da-pače, Krugman drži da je Keynes u krivu za 21. stoljeće budući da nije mogao anticipirati trajnu in-flaciju kao i načela mikrokonomije Nove ekonomije (Krugman 2006).

Prema Tayloru, klasično objašnjenje financijskih kriza, unatrag stotine godina je da su one izazvane ekscesima – često monetarnim ekcesima, koji su vodili k „boomu“ i neizbježnom „bustu“. U zadnjoj krizi imali smo „boom“ na tržištu nekretnina, a potom „bust“ koji je doveo do financijskih poremećaja. Taylor (2009, pp. 1-3). de facto ukazuje na politiku „jeftinog novca“ kao stimulatora prekomjerne potražnje . Zanimljivi su i oni stavovi prema kojima financijska kriza više nije moguća, a k tome sva-kako ne može financijska nestabilnost ili prezaduženost biti uzrokom krize.To je „slavna“ teza o tzv. efikasnosti tržišta (efficiency market hypothesis). U odnosu na ovu hipotezu su radovi Minskog o pre-zaduženosti kao temeljnom uzroku krize („financial instability hypothesis“) koja je, kao i Marxova ili Keynesova teza, bila definitivno odbačna od strane „mainstream boys“ (Jordŕ, Moritz, Alan 2011). Međutim, ako uzmemo kao dato da je nedovoljna potražnja uzročnik krize, želimo postaviti sljedeća pi-tanja kako bismo hipotezu testirali:

− Kako je moguće da jedna ekonomija ima deficit platne balance i inflaciju ako je nedovoljna po-tražnja uzročnik krize? (vidjeti podatke za 1929, Ellswort; ili za SAD - Taylor 2009; ili za Pa-mučnu krizu 1861, Marx, Kapital).

− Kako je moguće da u nekoj privredi dođe do naglog pada vrijednosti „assets“ samo zbog prom-jene očekivanja? Zašto se očekivanja iznenadno mijenjaju?

- 153 -

− Kako je moguće da osobna potrošnja pada u uvjetima pune zaposlenosti kada bi baš tada trebala biti najviša sukladno neoklasičnim ekonomistima, pa i Keynesu. Marx naglašava da je potroš-nja radnika najveća pred krizu jer su nadnice najviše pred krizu.

− Zašto se u nekoj privredi događa nagli pad investicija ako nije izazvan padom MEC? − Što izaziva pad MEC: je li to nedovoljna potražnja ili moguće pregrijana privreda, kao što su-

geriraju Marx, Keynes i Minsky? − Zašto ekonomisti ne unose u analizu kredit koji mijenja standardne udžbeničke postavke o kri-

vulji 45 stupnjeva i odnos C+I u odnosu na nju? Poznato je, a taj stav podupiremo, da je za-duživanje („leverage“) jedno od glavnih izvora kako osobne tako i investicijske potrošnje, pa i špekulacija.

Zaduživanje kod kuće i vani omogućava hiperapsorpciju u nekoj ekonomiji. A ona prethodi krizi i

slomu. Ako je to tako, slijedilo bi da je nedovoljna potražnja posljedica prethodno prenapuhane eko-nomije koja vodi padu MEC. Jednom kada MEC padne na neatraktivnu razinu, kamata se mora sniziti. Toliko dugo dok je MEC viši od kamate investicije su unosne. Onog trenutka kada investiranje nije više unosno, „asset prices“ su u zoni rizika, a očekivanja se raspadaju. Tvornice se zatvaraju, nezaposlenost se povećava i slijedi drastičan pad potražnje kako osobne tako i investicijske.

Mislimo da su temeljni uzroci ekonomske krize općenito, pa svakako i suvremene ekonomske kri-ze, u temelju mikroekonomske i sustavne naravi. Naime, mikroekonomski faktori kriza (maksimizacija profita poduzeća, asimetrične informacje, moralni hazard, saturacija tržita, zaduženost poduzeća) mogu se lagano identificrati u svim velikim krizama, a kumuliraju se tijekom faze prosperiteta. Faza pros-periteta je praćena fazom sloma (Minski efekt) u tijeku kojega dolazi do procesa obezvrjeđivanja kapi-tala (kriza burzi, rasprodaja dionica, pad povjerenja, negativna očekivanja). Kriza se manifesitra u po-rastu nezaposlenosti i padu investicija te izgleda kao da je uzrokovana nedovoljnom potražnjom. Nedo-voljna potražnja zapravo je fatamorgana poput vode koju žedni vide u pustinji. Sustavni mometi krize čine krizu teško prevladivom makroekonomskim mjerama. Radi se o sukobu između društvenog karak-tera proizvodnje i individualnog prisvajanja. Uslijed toga u shemi društva koje je komponirano od tri klase: radnik – poduzetnik - financijski kapitalist dolazi do promjene portfelja (portfolio) vlasnika kapi-tala u smislu njegove rekompozicije ka štednji i neproizvodnim plasmanima, čime se kriza pojačava. Mikroekonomski i sustavni uzroci krize zahtijevaju odgovarjuća rješenja. Makroekonomsko jačanje po-tražnje zato postaje nedostatno i na neki način upitno budući da dovodi u pitanje procese obezvrje-đivanja kapitala i konstruktivne destrukcije.

Mikroekonomske i sistemske uzroke kriza ponajbolje nalazimo obrađene u „Kapitalu“. Za razliku od „Kapitala“, suvremeni ekonomisti koncentriraju se na fatamorganu što rješenje problema čini upit-nim (Feldstein 2009; Mishkin 2009; Krugman 2007; Stiglitz 2007) Zato mislimo da ekspanzivna finan-cijska politika u najboljem slučaju može doprinijeti odlaganju procesa konstruktivne destukcije i pretva-ranja faze sloma u fazu stagflacije. Time vraćanje Marxovoj teoriji kriza zaslužuje punu pozornost.

Pitanje ekonomskih kriza jedna je od tema u ekonomskoj teoriji koja je najmanje definirana, odno-sno oko koje postoji najmanji stupanj suglasnosti (Krugman 2006; C. Romer 2002; Friedman 2007; J. Taylor 2009; Ellsworth 1951; Stojanov 1985) Tako je i s marksističkom interpretacijom ekonomskih kriza. Zapravo, mogli bismo reći da ne postoji jedinstvena konzistentna marksistička teorija ekonom-skih kriza. Mi ćemo pokušati rekonstrukcijom Marxovih misli iznesenih u „Kapitalu“ doći do spoznaje o Marxovom pogledu na krize. Pri tome ćemo pokušati rekonstruirati čitav privredni ciklus, dakle po-kušat ćemo rekonstruirati tijek privrede od stanja mirovanja do stanja sloma, za koje je, kako se uzima kao aksiom, glavni uzrok nedovoljna potrošnja (kejnzijanizam, postkejnzijanizam i suvremena interpre-tacija krize 1929. i krize 2007. (Stiglitz 2007, Vade 2008, Krugman 2007. i dr.).

- 154 -

Naša analiza pokazuje da su sve velike krize, tj. krize iz Marxovog vremena, Velika ekonomska kriza 1929. godine i suvremena ekonomska kriza imale zajednički nazivnik, bez obzira na to što mnogi ekonomisti drže da je vrijeme perfektne tržišne strukture 19. stoljeća potpuno različito u odnosu na uvjete imperfektne tržišne strukture s kraja 10. i početka 21. stoljeća (Krugman 2006, Summers 2000).

Sljedeće pitanje samo se po sebi nameće, a to je: ako su sve krize imale zajednički nazivnik, u čemu se on sastoji? Potom mogu slijediti logična pitanja: kakav može biti odnos ekonomske politike prema krizama ako one imaju zajednički nazivnik i što predstavlja antitezu ekonomskim krizama i privrednim ciklusima?

U prvome dijelu rada pokušavamo interpretirati (kreirati) Marxov pogled na ekonomske krize služeći se primjerom pamučne krize 1861. Potom razmatramo manifestiranje krize u uvjetima otvorene ekonomije u 19. stoljeću i njezinu „globalizaciju“. Na kraju kompariramo bitne elemente krize iz 1861. i suvremene krize koja je počela 2007, koji neodoljivo podsjećaju jedni na druge, kao i na ekonomsku krizu iz 1929.

Ekonomska kriza - pristup problemu S obzirom na složenost pitanja koja smo postavili te mogućnost pogrešne interpretacije stavova

klasika, kao i vlastite reinterpretacije, mislimo da ćemo dobro učiniti ako našoj analizi pristupimo na takav način da prvo vidimo što o krizama pišu Marx i Engels. Nakon toga možemo komparirati njihove poglede u odnosu na postavljena pitanja, a potom možemo nastaviti s istraživanjem bitnih determinanti kriza, pridržavajući se pri tome osnovne Marxove ekonomske misli.

Pišući Douglasu 10. travnja 1879, Marx iznosi sljedeći pogled na ekonomske krize: „Ne bih drugi tom objavio ni pod kojim okolnostima prije nego što sadašnja engleska industrijska kriza ne bude do-stigla svoj vrhunac. Pojave su ovaj put neobične, u mnogim pogledima različite od onoga što su bile u prošlosti, a ovo se... bez ikakvog obzira na druge promjene okolnosti... lako objašnjava činjenicom što engleskoj krizi ranije nikada nisu prethodile strahovite krize koje sada traju već pet godina u SAD, Južnoj Americi, Njemačkoj, Australiji itd. Zbog toga se sadašnji tijek stvari mora promatrati do njihove zrelosti prije no što se one uzmognu 'proizvodno potrošiti' mislim 'teorijski', pa nastavlja, „ma kako se tijek ove krize mogao razviti – premda je za istraživanje kapitalističke proizvodnje i stručnog teore-tičara veoma važno da je promatra u njenim pojedinostima – ona će proći onako kao i njezine pret-hodne i otvoriti novi 'industrijski ciklus' sa svim njegovim raznovrsnim fazama procvata“ itd.

Usporedimo sada Marxov stav o industrijskom ciklusu i procvatu s Engelsovim pogledima na krizu 1835: „Desetogodišnji ciklus mrtvila, prosperiteta, pretjerane proizvodnje i krize koji se od 1825. da 1867. stalno ponovno vraćao izgleda da je istekao, ali samo da bi nas doveo u baruštinu očaja jedne trajne i kronične depresije. Željeno razdoblje prosperiteta ne dolazi, koliko god nam se puta učini da smo zapazili simptome koji ga nagovještavaju, toliko puta su iščezli u zraku. Međutim, svaka nova zima postavlja iznova pitanja što da se radi s nezaposlenima. Ali dok broj nezaposlenih raste iz godine u godinu, nema nikoga da na to pitanje odgovori: i mogli bismo skoro izračunati trenutak kada će nezaposleni izgubiti strpljenje i uzeti svoju sudbinu u svoje ruke“ (Marx, tom I, s. 65).

Sada već možemo reći da je kriza koju je Engels promatrao i iz koje nije vidio izlaz bez socijalne revolucije, bila jedna od faza tzv. dugog vala, i to ona njegova faza koja dugo traje i koja se više pamti po razdobljima depresije nego po razdobljima prosperiteta.

Engelsova prognoza o zrelosti kapitalizma za prelazak u novu društveno-ekonomsku formaciju bila je preuranjena. O periodičnosti i cikličnosti razvoja kapitalističkog načina proizvodnje Marx je pisao već prije toga sljedeće: „Kako sam već na drugome mjestu spomenuo, u ovome je od posljednje velike opće krize nastao preokret. Akutni oblik periodičnog procesa s njegovim dosadašnjim desetogodišnjim ciklusom izgleda da je prešao u jedno više kronično, razvučenije odmjenjivanje relativno kratkog umjerenog poboljšavanja posla s relativno dugom, neodlučujućom depresijom. Odmjenjivanje koje se

- 155 -

na različite industrijske zemlje ne razdjeljuje istodobno. A možda se radi samo o produljenju trajanja ciklusa. U djetinjstvu svjetske trgovine od 1815. do 1847. dadu se dokazati približno petogodišnje krize (ciklusi), od 1847. do 1867. ciklus je odlučno desetogodišnji: hoće li to reći da se nalazimo u priprem-nom razdoblju nekog novog svjetskog sloma nečuvene žestine? Štošta kao da upućuje na to. Od poslje-dnje opće krize od 1867. nastale su velike promjene. Kolosalno širenje prometnih sredstava – oceanski parobrodi, željeznice, električni telegrafi, Sueski kanal – tek je, ustvari, uspostavilo svjetsko tržište. Uz Englesku koja je raniju industriju bila monopolizirala, stao je niz konkurentskih industrijskih zemalja: u svim dijelovima svijeta otvorene su plasiranju suvišnog europskog kapitala beskrajno veće raznolikije oblasti, tako da se on daleko više raspodjeljuje, a lokalna pretjerana špekulacija lakše se savlađuje. Sve ovo odstranilo je ili jako oslabilo većinu starih žarišta krize i prilika za stvaranje krize. Pored toga, na unutrašnjem tržištu konkurencija se povlači ispred kartela i trustova, dok na vanjskom tržištu biva ograničena zaštitnim carinama, kojima se osim Engleske štite sve velike industrijske zemlje. Ali samo ove zaštitne carine nisu ništa drugo do naoružanje za konačni opći industrijski ratni pohod koji treba odlučiti o vlasti na svjetskom tržištu. Tako svaki od onih elemenata koji teže sprječavanju ponavljanja starih kriza krije u sebi klicu daleko silnije buduće krize“ (Marx, tom III, s. 426).

Neizbježnost kriza potvrdila se u praksi. Svijet je i danas suočen s opasnošću izbijanja dosada naj-veće ekonomske krize. Marx je očigledno imao pravo. Pojavni oblici svakodnevnog života mijenjaju se ali suština, dominacija kapitalističkog načina proizvodnje svjetskom privredom, ostala je još uvijek ista. Neovisno o tome promatramo li sustav i analiziramo kao „two-class“ (kapital-rad) model (Marx, Kalec-ki), ili „three-class“ (poduzetnički kapital – rad - financijski kapital) model (Marx, Pitelis-Argitis 2008; Crotty 2006, 2008; Hilferding 1948) čini se kao da „vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako“. U oba slučaja determinanta sustava je maksimiziranje profita na razini mikroekonomskog subjekta, koja ima prepoz-natljive makroekonomske implikacije. U prilog tome sjetimo se pamučne krize od 1861. do 1865.

Pamučna kriza od 1861. do 1865.

Prethhodnica pamučne krize od 1845. do 1860. „1845. Cvjetno doba pamučne industrije. Veoma niska cijena pamuka. Tijekom čitavog polugo-

dišta stizale su mi svakoga tjedna prijave o novim investicijama kapitala u tvornice: čas su građene nove tvornice, čas je mali broj nezauzetih tvornica nalazio nove zakupce, čas su proširivane tvornice koje su bile u radu i postavljani novi jači parni strojevi i uvećavan broj strojeva radilica.

1846. Počinju žalbe. Već dulje vremena slušam kako se tvorničari pamuka uvelike žale na deprimi-rano stanje u svom poslu ... tijekom posljednjih šest tjedana razne su tvornice počele raditi kratkovre-meno, obično 8 sati dnevno umjesto 12, izgleda da to uzima maha, cijena pamuka jako je skočila, a cijene proizvoda ne samo što se nisu popele već su njihove cijene niže nego prije dizanja cijene pamu-ka. Veliko povećanje broja tvornica pamuka za posljednje četiri godine mora da je imalo za posljedicu s jedne strane jako uvećanu potražnju za sirovinama, s druge silno uvećan dovoz proizvoda na tržište: oba su uzroka morala zajedno utjecati na snižavanje profita... Naravno da uvećana potražnja za sirovinom i pretrpanost tržišta proizvodima idu ruku pod ruku.

1847. U listopadu novčana kriza. Eskontna stopa 8%. Prije toga već slom željezničke afere i istočnoindijskog sustava unakrsnih uslužnih mjenica... Sve su razne poslovne grane bile jako deprimi-rane kada je još bilo lako dobiti eskonte po 5% ili i manje. Nasuprot tome dovoz sirove svile bio je obilan, cijene umjerene, a posao prema tome živahan do posljednja dva ili tri tjedna, kada je novčana kriza nesumnjivo pogodila ne samo proizvođače svilene potke već još više njihove glavne kupce, proiz-vođače modnih artikala. Jedan pogled na objavljene zvanične izvještaje pokazuje da se pamučna indus-trija posljednje tri godine uvećala gotovo za 27%. Uslijed toga se pamuk u okruglim ciframa popeo od 4 na 6 pensa po funti, dok pređa, zahvaljujući uvećanoj ponudi, stoji samo za malenkost iznad svoje ranije cijene. Vunena industrija počela se povećavati.

- 156 -

1836. otada je u Jorkširu porasla za 40%, a u Škotskoj još više...

1849. Od posljednjih mjeseci 1848. posao je ponovno oživio. Proizvođači vune bili su početkom godine neko vrijeme jako zaposleni, ali se bojim da konsignacije vunene robe često zastupaju mjesto prave potražnje i da se razdoblja prividnog prosperiteta, tj. pune zaposlenosti, ne podudaraju uvijek s razdobljima legitimne tražnje.

1850. Travanj. Neprekidno glatko poslovanje 1853. Travanj – veliki prosperitet.

1860. Travanj. U pamučnoj industriji nije broj novopodignutih tvornica nikada bio tako velik kao sad, a također ni proširenje postojećih tvornica i potražnja za radnicima. Na sve se strane traži sirovina.

1861. Travanj. Stanje posla trenutno je deprimirano. Sirovina je skupa. Ona je gotovo u svakoj tekstilnoj grani iznad cijene po kojoj se može prerađivati za masu potrošača.

Sada se pokazalo da je 1860. godine u pamučnoj industriji bilo pretjerano proizvedeno; djelovanje toga osjećalo se još sljedećih godina. Trebalo je oko dvije do tri godine dok je svjetsko tržište usisalo pretjeranu proizvodnju iz1860. godine. Prema tome je potražnja za radom ovdje već bila ograničena vi-še mjeseci prije nego što su se osjetili učinci pamučne blokade... Srećom je to mnoge spasilo od pro-pasti. Zalihe su rasle u vrijednoti dokle su god držane na skladištu, i tako se izbjegao užasan pad vri-jednosti koji bi inače bio neizbježan u takvoj krizi.

1861. Listopad. Posao je od nekog vremena bio vrlo deprimiran. Nije nikako nevjerojatno da će u zimskim mjesecima mnoge tvornice jako skratiti radno vrijeme.

U Eštonu, Stejhbridžu, Mosliju, Oldhemu itd. provedeno je ograničenje radnog vremena za punu trećinu i radni sati skraćuju se i dalje svakoga tjedna. Istodobno sa svim skraćivanjem radnoga vremena u mnogim se granama obara najamnina... Više tvorničara bješe objavilo da će najamninu sniziti za 5-7,5%, radnici su ostajali pri tome da stopa najamnine ostane, a da se skrate radni sati. To nije prihva-ćeno i dođe da štrajka. Poslije mjesec dana radnici su morali popustiti. Ali sada su dobili i jedno i dru-go. Osim smanjenja nadnice, na što su radnici naposljetku pristali, sada su i mnoge tvorniceradile krat-ko vrijeme.

1862. Travanj. Patnje radnika znatno su se uvećale... a ni u kojem razdoblju industrijske povijesti nisu radnici tako šutke, rezignirano i s tako strpljivom samosviješću podnosili ovako iznenadne i teške patnje.

1863. Travanj. U tijeku ove godine ne će se moći potpuno zaposliti preko polovine pamučnih rad-nika. Najamnine su bile mizerne, čak i tamo gdje se radilo puno radno vrijeme. Pamučni radnici dra-govoljno se ponudiše za sve javne radove, dreniranje, gradnju putova, tucanje kamena, za što su bili upotrebljavani da bi od mjesnih vlasti dobivali potporu. Cijela buržoazija stražarila je nad radnicima.

Radnici su bili voljni ići na svaku vrstu posla gdje bi bili namješteni prema „Public NJorks Act“ (zakon o javnim radovima). Svrha toga zakona (od 1863) bila je trostruka: 1. osposobiti mjesne vlasti da od povjerenika državnih dugova uzajmljuju novac, 2. olakšati melioraciju u gradovima, 3. pribaviti nezaposlenim radnicima rad i pristojnu službu.

1864. Travanj. Ovdje-ondje u raznim kotarima čuju se žalbe na manjak u radnicima... Tvorničari osjećaju djelovanje „Public NJorks Act“ kao neku konkurenciju, i uslijed toga je mjesni odbor u Beke-pu obustavio svoju djelatnost... I tako su javni radovi postupno obustavljeni – to novo izdanje nacio-nalnih radionica, ali sada podignutih u korist buržoazije.“ (Marx, tom III, ss. 89 -90)

Kriza 1929: kratko podsjećanje O stanju privrede pred veliku ekonomsku krizu 1929. godine P. T. Ellsnjorth iznosi sljedeće napo-

mene: „SAD su od 1922. do 1923. g. uživale u razdoblju nezabilježenog prosperiteta... prosperitetu je pridonio investicijski bum rekordnih razmjera. Najveći dio velikih investicija bio je u tvornice i opremu

- 157 -

za izgradnju novih industrija – automobilske, industrije gume, rafinerija nafte, proizvodnju električne energije, električnih strojeva. Pored toga je zemlja (SAD) uživala najveći građevinski bum u povijesti“ (Ellsnjorth, s. 495)

Na pitanje što je fazu prosperiteta preokrenulo u depresiju neviđenih razmjera Ellsworth odgovara: „Uz napomenu da je svako pojednostavljivanje opasno, to je bilo prethodno pretjerano investiranje – gotovo čitava ekonomija je bila saturirana. Kapaciteti automobilske industrije su 1929. godine daleko prelazili mogućnosti prodaje. Industrija gume također je bila predimenzionirana. Niz drugih proizvo-đača trajnih potrošnih dobara, kao što su strojevi za pranje rublja, usisavači i radioaparati, bili su suočeni s problemom plasmana 1929. godine. Već početkom 1928. industrija građevinarstva je počela naglo smalaksavati. Investicije su gotovo stale“ (Ellsworth, s. 496.)

Dvojbe o krizama Usporedimo li sada Marxova pisanja o krizama, posebno o krizi pamučne industrije, s evidencijom

P. T. Ellswortha, lako možemo zapaziti dvije bitne karakteristike obaju razdoblja: u oba slučaja radi se o fenomenu prekomjerne proizvodnje, prekomjernih investicija, odnosno hiperprodukciji pred izbijanje krize, u oba slučaja radi se o problemu plasmana pred krizu i u tijeku krize. Međutim, dok Ellsworth govori o saturaciji tržišta kao limitirajućem faktoru novih investicija, Marx (na prvi pogled) ističe pro-blem nedovoljne potrošnje koji je izazvan, prema mnogima i prije svega, nedovoljnom potrošnjom rad-ničke klase. On piše: „Posljednji uzrok svih stvarnih kriza ostaje uvijek siromaštvo masa i ograničenje njihove potrošnje, naspram čega stoji nagon kapitalističke proizvodnje da proizvodne snage razvija tako kao da njezinu granicu sačinjava samo apsolutna potrošna sposobnost društva“ (Marx, tom III, s. 421). Problem plasmana, tj. problem nedovoljne potrošnje kao determinanta ekonomskih kriza (apos-trofiran u zadnje vrijeme od strane nekoliko vodećih svjetskih ekonomista, kao što su: Stiglitz 2007; Krugman, 2007; Vade, 2008; i u kontekstu likvidnosti: C. Romer 2002; J. Taylor 2009; Friedman-A. Swartz - Nelson 2007; Ben – Barnanke 2002) zaslužuje da ovdje malo zastanemo i zamislimo se pred sljedećim pitanjima:

− kako i zbog čega se javlja problem nedovoljne potrošnje, − može li se problem plasmana, pa i kriza, prevladati proširenjem potražnje bilo intervencijom

države (primarna emisija, fiskalna politika) na nacionalnom planu ili sličnom vrstom interven-cije na međunarodnom planu (emisija specijalnih prava vučenja ili nekog drugog međunarod-nog novca, npr.),

− može li se kriza prevladati povećavanjem nadnica radničke klase i − je li problem plasmana, odnosno nedovoljne potrošnje pravi uzrok kriza ili je on pojavni oblik

djelovanja primarnog uzroka?

Recimo odmah da naša zapažanja o tijeku kriza, a temeljem analize ekonomske misli neoklasičara, kejnzijanaca, monetarista I i monetarista II, ekonomije ponude te Marxove ekonomske misli, (Stojanov 1985.) navode na konstataciju da se, prije svega, radi o sljedećem:

− da krizi hiperprodukcije prethodi hiperapsorpcija (agregatna potrošnja veća od agregatne pro-dukcije),

− da je nedovoljna potrošnja konsekvenca prethodne prekomjerne potrošnje, − pod potrošnjom razumijevamo agregatnu potrošnju :investicijsku i osobnu, a ne samo osobnu

potrošnju radničke klase, − da je kriza nedovoljne potrošnje posljedica prekomjernog investiranja, − da prekomjerno investiranje, po zakonima kapitalističkog načina proizvodnje dakle robno-

novčane privrede, po svojim imanentnim zakonima neizbježno dovodi do ekonomskih kriza i

- 158 -

− kriza hiperprodukcije predstavlja pojavni oblik kriza hiperapsorpcije, tj. prekomjerne agregatne potražnje (na slična promišljanja o uzrocima krize 2007. g. navode stavovi u radovima: J. Tay-lora 2009; Rogofa 2008; Pitelis-Argitesa 2008; Crottya 2008; Orhangazia 2007).

Krizu hiperprodukcije nosi na leđima najvećim dijelom radnička klasa, a znatno manjim dijelom

onaj kapital koji kriza pogađa, koji se krizom obezvrjeđuje i utapa u veći kapital.

U prilog tezi da je bijeda radničke klase pojavni oblik, tj. posljedica a ne uzrok svih kriza, te da je ona posljedica prekomjerne agregatne potražnje pa i uvećane potražnje i potrošnje radničke klase, po-služit ćemo se citatom iz II. toma „Kapitala“. U njemu Marx piše: „U razdoblju prosperiteta, a osobito u razdoblju njegovog vrtoglavog procvata, ne samo da raste potrošnja potrebnih životnih sredstava i radnička klasa uzima za čas (pošto je za sada čitava njezina pričuvna vojska rada aktivno nastupila) udjela u potrošnji luksuznih, njoj inače nepristupačnih artikala, a osim toga i u klasi onih potrebnih sredstava potrošnje koji inače najvećim dijelom sačinjavaju potrebna sredstva potrošnje samo za kapitalističku klasu, što sa svoje strane izaziva rast cijena“ (Marx, tom II, s. 335) .

Citat nam sugerira: a) da u fazi prosperiteta potrošnja radničke klase apsolutno raste, a ne opada (potrošnja radnika danas početkom 21. stoljeća formirala se ne samo iz nadnica koje su realno na-zadovale zadnjih 30-ak godina (R. Reich, 2008), nego možda i većim dijelom temeljem kredita) i b) da u fazi prosperiteta, a pred fazu sloma, ekonomija funkcionira na razini pune zaposlenosti (čitava pričuv-na vojska rada je angažirana), što je sukladno neoklasičnoj ekonomskoj školi i Sayovom zakonu tržišta.

Determinante krize Nastavimo li pratiti Marxovu misao, onda možemo na istoj stranici drugoga toma „Kapitala“ proči-

tati: „Čista je tautologija kazati da krize potječu iz nedostataka potrošnje sposobne za plaćanje ili pot-rošača sposobnih za plaćanje. Drukčiju vrstu potrošnje osim platežne, kapitalistički sustav ne poznaje... Da se robe ne mogu prodati, znači samo to da se za njih nisu našli platežno sposobni kupci, dakle pot-rošači. Ali ako se ovoj tautologiji hoće da proda izgled neke dublje obrazloženosti time što se kaže da radnička klasa dobiva odveć malen udio svojeg vlastitog proizvoda, a da će zlu biti pomoženo čim od njega dobije veći udio, dakle čim bude porasla najamnina, onda se ima primijetiti samo to da se krize svaki put pripremaju upravo u jednom razdoblju u kojemu je rast najamnina opći i radnička klasa stvarno dobiva veći udio u dijelu godišnjeg proizvoda koji je namijenjen potrošnji (što je posve sukla-dno djelovanju tržišta rada prema neoklasičnim ekonomistima u uvjetima pune zaposlenosti uslijed djelovanja zakona padajućih prinosa). Iz kuta onih vitezova 'zdravog' i 'jednostavnog' ljudskog razuma takvo bi razdoblje, naprotiv, moralo ukloniti krizu“ (Marx, Ibid.). I dalje: „Izgleda, dakle, da kapita-listička proizvodnja sadrži uvjete neovisne o dobroj ili zloj volji, koji samo trenutno dopuštaju onaj relativni prosperitet radničke klase, i to uvijek samo kao burnicu koja navješćuje krizu“ (Ibid.).

Navedene Marxove misli upućuju na zaključak, zapravo potvrđuju konstataciju koju smo već iznijeli, a koja je sukladna s našim dosadašnjim istraživanjima ekonomske politike različitih škola, a to je:

− da je periodična kriza hiperprodukcije neizbježna u uvjetima prevladavajućeg kapitalističkog načina proizvodnje,

− da je udio radničke klase u raspodjeli društvenog proizvoda najveći pred krizu, što je kompa-tibilno sa stavovima neoklasičara, monetarista i Keynesa (mada je puna zaposlenost samo spe-cijalan slučaj po Keynesu),

− da se porastom udjela nadnica u raspodjeli društvenog proizvoda kriza ne može izbjeći, dapače tek bi se potakla, stav koji je sukladan stavovima neoklasičara, monetarista I i II i

− da se ne može raditi o tome da je niska najamnina, tj. nedovoljna potrošnja radničke klase determinanta krize (u modelu dvije klase Kaleckog).

- 159 -

Na pitanje može li državna intervencija jednom ekspanzivnom monetarno-kreditnom politikom ili fiskalnom politikom spriječiti nastanak krize, Marx odgovara na 448. i 449. stranici trećega toma „Kapitala“ na sljedeći način: „Potražnja za platežnim sredstvima jednostavno je potražnja za pretvor-ljivošću u novac. Ukoliko trgovci i proizvođači mogu pružiti dobra jamstva, onda je potražnja za novča-nim kapitalom, ukoliko to nije slučaj, dakle, ukoliko im predujam platežnih sredstava ne daje samo novčani oblik nego ekvivalent za plaćanje ma u kojem obliku bio, a koji im nedostaje. Ovo je točka na kojoj obje strane obične teorije u promatranju kriza i imaju i nemaju pravo. Oni koji kažu da postoji sa-mo oskudica u sredstvima plaćanja (npr. Friedman, Bernanke 2002.; C. Romer 2002.; Swartz-Nelson, 2007. – op. aut.) ili imaju u vidu samo vlasnike bona fide jamstva (papira o primljenoj robi) ili su budale koje vjeruju da banka ima dužnost i moć pomoću papirnih cedulja sve bankrotirale varalice pretvoriti u solidne kapitaliste sposobne za plaćanje (jedna varijanta kejnzijanizma - op. aut). Oni koji kažu da postoji samo oskudica u kapitalu, ili jednostavno trljaju jezike, pošto je jasno da u takvim vre-menima ima nepretvorljivog kapitala u masama uslijed pretjeranog uvoza i pretjerane proizvodnje, ili pak govore samo o onim vitezovima kredita koji su sad doista stavljeni u takve okolnosti da ne mogu vi-še dobiti tuđi kapital da bi njime radili, pa sad zahtijevaju da im banka pomogne ne samo da plate izgu-bljeni kapital nego da ih još i osposobi da dalje produlje svoje prijevare“ (Marx, tom III, ss. 448, 449).

Dakle, prema Marxu, politika promjene izdataka u smislu porasta izdataka, odnosno politika ekspa-nzivne ekonomske politike ne bi mogla osigurati bezbolan prelazak iz faze pretjerane proizvodnje u no-vu fazu prosperiteta. U tom smislu je veoma zanimljiva i aktualna Marxova misao o mogućim efektima jedne takve ekspanzivne ekonomske politike. Kažemo aktualna zbog toga što umnogome podsjeća na stavove RATEX škole u pogledu efikasnosti monetarne politike u uvjetima pune zaposlenosti i inflacije. Podsjetimo se da prema RATEX školi porast potražnje u uvjetima pune zaposlenosti i inflacije može samo prouzročiti još višu inflaciju i voditi privredu u stagflaciju (to je bio i Keynesov stav, op.aut.). Monetarna politika postaje tada neefikasna, ekspanzivna monetarna politika svakako.

Na 112. stranici prvoga toma „Kapitala“ Marx piše: „Uzmimo sada da je kojom bilo neobjašnjivom povlasticom prodavač postao kadar robu prodati iznad njezine vrijednosti, po 110 ako vrijedi 100, da-kle s 10% nominalnim povećanjem cijene. Prodavač, dakle, utjeruje višak vrijednosti u veličini od 10. Ali budući da je bio prodavač, pretvara se on u kupca. Sada se on susreće s trećim vlasnikom robe koji kao prodavač uživa povlasticu da robu prodaje za 10% skuplje. Naš čovjek kao prodavač dobio je 10%, kao kupac on gubi 10%. Sve ovo izlazi, ustvari, na to da svi vlasnici roba prodaju jedni drugima robe 10% iznad vrijednosti, što je potpuno isto kao da ih prodaju po vrijednosti. Tako opće nominalno povećanje robnih cijena izaziva isti efekt kao kad bi se robne vrijednosti umjesto u zlatu cijenile recimo u srebru. Novčana imena, tj. robne cijene napuhale bi se, ali odnosi među njihovim vrijednostima ostali bi isti. Znači da se stvaranje viška vrijednosti, a otud i pretvaranje novca u kapital, ne može objasniti niti time da prodavači prodaju robu iznad vrijednosti, niti time da ih kupci kupuju ispod vrijednosti“ (Marx, tom I, s. 112).

Tako dolazimo do suštine Marxove teorije kriza, a to je, po našem mišljenju, pitanje, tj. problem stvaranja i oplođivanja viška vrijednosti. Višak vrijednosti stvara se u proizvodnji, a realizira se u pro-metu. Dakle, proizvodnja i investicijska aktivnost pokretači su ukupne ekonomske aktivnosti. Profit je motorna snaga investicijske aktivnosti. Investicijska potrošnja i osobna potrošnja pratioci su i neophod-ne pretpostavke realizacije profita i oplođivanja kapitala. Pad profitne stope, odnosno zakon tendencij-skog pada profitne stope rađa unutrašnje proturječnosti mehanizma kapitalističke proizvodnje, kapitalis-tičke akumulacije, koje se pokazuju u obliku hiperprodukcije kojoj de facto prethodi prekomjerna pot-rošnja i to, prije svega, prekomjerna investicijska potrošnja, ali i rastuća osobna potrošnja. Proizvodnja i investicijska aktivnost odvijaju se glatko sve do točke kada prinos na dodatni uloženi kapital ne postane ravan nuli: dakle do točke kada je marginalni prinos jednak marginalnim troškovima, odnosno kada je marginalni profit jednak nuli. U tome trenutku su u cjelini reprodukcijskog sustava nacionalne privrede formirane sve pretpostavke za prestanak investicijskih ulaganja, za porast neproizvodne potrošnje i

- 160 -

neproizvodnih ulaganja, za otpuštanje radničke klase i za formiranje jaza potrošnje, odnosno nedovoljne potrošnje.

U elaboraciji naše teze poslužit ćemo se još jedanput Marxovim mislima. Za Marxa su krize „samo

trenutačna nasilna rješenja postojećih proturječnosti, silovite erupcije koje za trenutak ponovno uspos-tavljaju poremećenu ravnotežu“ (Marx, tom III, s. 200).

U krizi koja uspostavlja poremećenu ravnotežu, budući da je stalna ravnoteža nemoguća u uvjetima oplođivanja kapitala, „hiperprodukcija“ kapitala, ne pojedinačnih vrsta robe mada hiperprodukcija ka-pitala uvijek uključuje hiperprodukciju robe, ne znači zbog toga ništa drugo do hiperakumulaciju ka-pitala. Da bi se razumjelo što ova hiperakumulacija predstavlja, treba je samo postaviti kao apsolutnu. Kada bi ta hiperprodukcija kapitala bila apsolutna? I to hiperprodukcija koja se ne proteže na ovu ili na onu ili na nekoliko značajnih oblasti proizvodnje, nego koja bi bila apsolutna u samom svojem obujmu, koja bi dakle obuhvaćala sve oblasti proizvodnje.

Apsolutna hiperprodukcija kapitala postojala bi čim bi dodatni kapital u svrhu kapitalističke pro-izvodnje bio jednak nuli. Ali svrha kapitalističke proizvodnje jest oplođivanje vrijednosti kapitala, tj. prisvajanje viška rada, proizvodnja viška vrijednosti, profita. Prema tome, čim bi kapital narastao u takvom odnosu prema radničkom stanovništvu da se ne može povećati ni apsolutno radno vrijeme koje to stanovništvo daje, niti proširiti relativni višak radnog vremena (ovo posljednje ionako ne bi bilo iz-vedivo u slučaju kada je potražnja za radom tako jaka, kada dakle postoji tendencija za dizanjem najam-nina), kada dakle uvećan kapital proizvodi samo isto onoliku ili čak manju masu viška vrijednosti nego prije svojeg uvećanja, onda bi došlo do apsolutne hiperprodukcije kapitala. To znači da uvećani kapital K + AK ne bi proizvodio više profita, ili bi proizvodio čak manje profita negoli kapital K prije svojeg uvećanja za AK. U oba slučaja bi snažno i iznenadno opala opća profitna stopa, ali ovaj put uslijed pro-mjene u sastavu kapitala, koja ne bi potjecala iz razvoja proizvodnih snaga, već iz podizanja novčane vrijednosti promjenjivog kapitala (zbog podignutih najamnina) i iz njemu sukladnog pada u odnosu viška rada prema potrebnom radu...

Granica kapitalističkog načina proizvodnje iskazuje se: − u tome što razvoj proizvodne snage rada stvara u padanju profitne stope takav zakon koji na

izvjesnoj točki sasvim neprijateljski istupa prema njezinom vlastitom razvoju, pa se zato stalno mora svladavati putem kriza i

− u tome što umjesto odnosa proizvodnje prema društvenim potrebama, prema potrebama društ-veno razvijenih ljudi, o proširivanju ili ograničavanju proizvodnje odlučuje prisvajanje neplaće-nog rada i odnos tog neplaćenog rada prema opredmećenom radu, ili da se izrazimo kapitalis-tički, profit i odnos toga profita prema primijenjenom kapitalu, dakle izvjesna visina profitne stope (Marx, tom III, s. 208.)

Ekonomske krize hiperprodukcije svojstvene su kapitalističkom načinu proizvodnje. One su neiz-

bježni rezultat mehanizma tog načina proizvodnje. Uporišne točke toga mehanizma nalaze se u sferi tzv. mikroekonomije, u sferi ponašanja i motivacije kapitalističkog poduzetnika. Proturječnost kapitali-stičkog poduzetnika pokazuje se u obliku kriza na makrorazini, tj. na razini nacionalne i svjetske priv-rede.

Privredni ciklusi

Povijest kapitalističkog načina proizvodnje pokazala je da su kapitalističkoj privredi svojstveni ci-klusi. Prema Marxu, industrijski ciklus ima sljedeće faze: stanje mirovanja, rastuće oživljavanje, pro-speritet, pretjeranu proizvodnju, slom i zastoj. Ako usporedimo Marxovu terminologiju faza ciklusa s konvencionalnom suvremenom terminologijom, onda možemo vidjeti da se radi o de facto istim fazama

- 161 -

privrednog ciklusa. Konvencionalno se smatra da privredni ciklus obuhvaća sljedeće faze: depresiju, oporavak, ekspanziju, prosperitet, krizu i recesiju.

Anticipirana potražnja, očekivana potražnja, očekivane prodajne cijene i očekivani profit predstav-ljaju pogonsku snagu pokretanja ukupne proizvodnje od faze mirovanja pa do recesije i eventualno sloma. Ali jedno se produžuje bez prekida – potrošnja kapitalista, koja se anticipira i čiji se obujam izračunava u izvjesnom razmjeru prema uobičajenom ili predviđenom primanju (Marx, tom II, s. 343). Od faze mirovanja, pa dalje tijekom ciklusa, proizvodnja se uvećava. Kapitalist ostvaruje profit. Potra-žnja za radnom snagom postaje sve intenzivnija. Na tržištu novca raste kamatna stopa koja izražava disp-roporciju između ponude novčanog kapitala i potražnje za novim kapitalom. Proces reprodukcije zahtijeva nove inpute: sirovine i repromaterijal. Uvoz raste. Paralelno s porastom uvoza raste i izvoz. Međutim, izvoz zaostaje za uvozom (podsjećamo na rastući deficit američke platne bilance tijekom i nakon 2000-ih). Time neophodnost kreditiranja izvoza postaje sve veća. Proces reprodukcije dolazi u stanje „cvjetanja koje prethodi stanju prenapregnutosti, komercijalni kredit dostiže vrlo veliku širinu, koja onda doista opet ima zdravu bazu lako utjerivih povrata i uvećane proizvodnje. U ovom je stanju kamata još uvijek niska mada se penje iznad svog minimuma. Ovo je doista jedino vrijeme kada se može kazati da se niska kamata, a time i relativna obilnost uzajmljivog kapitala, podudara sa stvarnim uve-ćanjem industrijskog kapitala. Lakoća i pravilnost povrataka spojeno sa širokim komercijalnim kre-ditom osigurava ponudu pozajmljivog kapitala usprkos povećanoj potražnji i sprječava rast kamata. S druge strane, tek sad ulaze u arenu u primjetnom stupnju oni vitezovi koji su bez rezervnog kapitala i uopće bez ikakvog kapitala, te su im operacije zbog toga sasvim sračunate na novčani kredit. Uz to sada dolazi i veliko uvećanje stalnog kapitala u svim oblicima i masovno otvaranje novih dalekosežnih preduzeća. Sada se kamata penje na svoju prosječnu visinu. Do maksimuma će doći čim izbije nova kriza“ (Marx, tom II, s. 343).

U fazi pretjerane proizvodnje kumulirane su sve proturječnosti, pretpostavke, za nastajanje nove faze ciklusa — sloma, a to su: inflacija, visoka kamatna stopa, deficit platne bilance i odljev zlata (neli-kvidnost).

Iz stanja mirovanja privreda se kreće k fazi pretjerane proizvodnje, odnosno hiperprodukcije, na načelima odnosa između marginalnog prihoda i marginalnog troška. U kontekstu toga pridsjetimo se još jednom Marxove napomene da se proizvodnja neke robe isplati, da ona stvara profit sve dotle dok je njezina prodajna cijena veća od cijene koštanja. To znači da tijekom uzlazne faze privrednog ciklusa djeluju takve snage koje dovode do približavanja i izjednačavanja prodajne cijene i cijene koštanja. Te snage djeluju i na strani ponude i na strani potražnje. Na strani ponude, odnosno proizvodnje kapitalist predujmljuje kapital radi oplođivanja kapitala i maksimiziranja profita. Uz dati tehnički sastav kapitala on angažira sve više i više sirovina i radne snage. Ponašanje pojedinih kapitalista na makro razini, razini nacionalne privrede, formira sve intenzivniju potražnju za pojedinim inputima.

U fazama uspona i prosperiteta kada se profit relativno lako ostvaruje, potražnja za inputima se sva-kodnevno uvećava. Cijene sirovina rastu. Nadnice također rastu. Kamatna stopa se uvećava. Jednos-tavno rečeno: troškovi proizvodnje rastu s proizvodnjom svake dodatne jedinice proizvoda. U pogledu ponašanja cijena sirovina Marx piše: „Stoga je moguće, a kod razvijene kapitalističke proizvodnje čak i neizbježno, da proizvodnja i uvećanje onoga dijela postojanog kapitala koji se sastoji iz stalnog kapi-tala, strojeva itd. znatno odmakne naprijed prema onom njegovom dijelu koji se sastoji iz organskih sirovina, tako da potražnja za ovim sirovinama raste brže no njihove ponude, te s stoga njihova cijena raste. Ovaj rast cijena povlači ustvari za sobom: a) da se ove sirovine nabavljaju iz udaljenijih pod-ručja, pošto veća cijena pokriva veće transportne troškove, b) da se njihova proizvodnja uvećava... i c) da se upotrebljavaju svakojaki ranije neupotrebljavani surogati. Kad raste, cijena počne vrlo primjetno djelovati na uvećanje proizvodnje i ponudu; većinom je već nastupila točka preokreta kada uslijed du-ljeg skakanja cijena sirovine i svih roba u koje ona ulazi kao element, potražnja opada, pa stoga na-stupi i reakcija u cijeni sirovina“ (Marx, tom III, s. 84).

- 162 -

Dodajmo tome i citat iz već opisane pamučne krize: „Stanje posla poboljšalo se: ali se ciklus dob-rih i loših vremena skraćuje s množenjem strojeva, a kako se s tim uvećava i potražnja za sirovinama, to se i kolebanja u stanju poslova češće ponavljaju... Ja već vidim predznake da se u nekim slučajevima već stiglo do maksimuma (cijena sirovina, op.aut), preko kojega proizvodnja postaje sve manje unosna, dok naposljetku sasvim ne prestane donositi profit“ (Marx, tom III, s. 87).

Profitnu stopu ugrožava porast cijena sirovina, ali isto tako i porast cijena radne snage, dakle porast nadnica. U fazama uspona industrijskog ciklusa dolazi do porasta potražnje za radnom snagom, pa prema tome i do porasta nadnica. U strukturi vrijednosti robe R = c + v + mv porast udjela varijabilnog kapitala (v) odvija se na račun smanjivanja udjela viška rada tj. neplaćenog rada radnika. „Differentia specifica kapitalističke proizvodnje je da se u njoj radna snaga ne kupuje zato da bi se njezinom uslu-gom ili njezinim proizvodom zadovoljile osobne potrebe kupca. Kupčev cilj je da oplođuje svoj kapital, da proizvodi robe koje sadrže više rada nego što on plaća. Radna snaga može se prodavati samo uko-liko sredstva za proizvodnju održava kao kapital, ukoliko svoju vlastitu vrijednost reproducira kao ka-pital i ukoliko u neplaćenom radu pruža jedan izvor dodatnog kapitala... Povećanje najamnina znači u najboljem slučaju samo smanjivanje količine neplaćenog rada koji radnik mora dati. To se smanjivanje nikako ne može produžiti do točke na kojoj bi ugrozilo sam kapitalistički sustav. Akumulacija popušta uslijed dizanja cijene rada. A s njezinim opadanjem iščezava i uzrok njezinog opadanja, naime ne-srazmjer između kapitala i izrabljivane radne snage, preobilja kapitala prema ponudi radne snage. Me-hanizam kapitalističkog procesa proizvodnje dakle sam otklanja prepreke koje sebi prolazno stvara“ (Marx, tom III, str. 514, 515.).

Kapitalist u troškove proizvodnje uzima u račun i kamatu, i to posebno onaj koji radi bez vlastitog kapitala. Kamata se sukladno Marxu alimentira iz viška vrijednosti. Ona je sastavni dio profita. Zapra-vo, profit se dijeli na kamatu i poduzetničku dobit, industrijskom kapitalu pripada nagrada za rad u ob-liku profita, tj. poduzetničke dobiti. Novčanom kapitalistu pripada nagrada za pružanje usluga kamata kao cijena kapitala: kao u modelu s tri društvene klase: radnicima, poduzetnicima i financijskim kapita-listom kada se BDP dijeli na sastavnice: (w) plaće, (r) poduzetnički profit te (i) kamata, koja pripada financijskom kapitalu (Crotty 2008; Pitelis 2008; Hilferding 1948). Kako je kamata sastavni dio profita, ona se može kretati samo u okviru profita. „Pošto je kamata samo dio profita... to se kao maksimalna granica kamate iskazuje sam profit, gdje bi dio koji pripada aktivnom kapitalistu bio jednak nuli. Mini-malna granica kamate skroz je i skroz neodređena. Ona može pasti na ma koju donju razinu. Međutim, tada uvijek nastupaju okolnosti čije je djelovanje suprotno te je podižu iznad ovog relativnog minimu-ma. Većinom niske kamate odgovaraju razdoblju prosperiteta ili ekstraprofita, rast kamate razdjelnici između prosperiteta i njegovog preokreta, a maksimalna kamata do krajnje lihvarske visine u krizi. Krajnju visinu dostiže kamata za vrijeme krize, kada se radi plaćanja mora uzimati ma po koju cijenu“ (Marx, tom III, ss. 300, 301).

Iz svega što smo dosad rekli, čini se kako jasno proizlazi da u fazi uspona jednog privrednog cik-lusa, koji Marx naziva industrijskim, uvećana potražnja za sirovinama, radnom snagom i novčanim ka-pitalom dovodi do porasta cijena inputa: cijena sirovina, nadnica, kamate, i to na razini nacionalne priv-rede. Na razini mikrosubjekta taj porast cijena iskazuje se u porastu marginalnih troškova njegove pro-izvodnje. U isto vrijeme se proizvodnja mikrosubjekta, kapitalističkog poduzetnika, uvećava. Uvećava se i proizvodnja njegovih konkurenata. Ponuda robe sve je bliža točki saturacije potražnje. Sve dotle dok je potražnja robe iznad ponude robe, cijene mogu rasti. Taj porast cijena robe omogućuje oplođi-vanje kapitala i pored porasta troškova proizvodnje.

Robe ulaze u promet s očekivanim cijenama. Porast cijena s kojim se računa, koji je anticipiran na razini mikrosubjekta, destimulira potražnju. Krivulja agregatne potražnje poprima negativan nagib. Dok se ponuda robe uveća, potražnja počinje jenjavati i to zbog porasta cijena robe i zbog sve veće satu-racije potražnje, proizvodnja se približava točki u kojoj su marginalni troškovi jednaki marginalnom prihodu (i to posebno u uvjetima „stare“ mikroekonomije, tj. mikroekonomije opadajućih prinosa), od-

- 163 -

nosno u kojoj je prodajna cijena jednaka cijeni koštanja i u kojoj je ponuda jednaka potražnji. Svaki daljni porast proizvodnje dovodio bi do toga da marginalni trošak bude veći od marginalnog prihoda, da potražnja i dalje opada, da se dio društvenog rada rasipa u obliku proizvodnje robe koja nema platežno sposobnu potražnju.

Anarhija kapitalističkog načina proizvodnje stimulira proizvodnju za tržište i kada više ne postoji prava potražnja za robom. Kada se spozna prava tržišna situacija, tržišta su već prepunjena robom. Ti-me su stvorene sve pretpostavke za pretvaranje prekomjerne potrošnje u hiperprodukciju, odnosno u fa-zu sloma ili recesije (pojava tipična za suvremenu američku hipotekarnu krizu i financijsku krizu).

U fazi pretjerane proizvodnje reprodukcijski lanac je prenapregnut. Profitna stopa se snizila. Ka-mata je visoka. Investicije se ne isplate. Proizvodnja staje. Svaki daljnji porast proizvodnje mogao bi se odvijati samo na račun smanjenja viška rada, na račun veće participacije plaćenog rada u raspodjeli dru-štvenog proizvoda, na račun porasta troškova proizvodnje i u krajnjoj liniji gubitka supstance kapitala.

Prema pravilu - na jednak kapital jednak profit, kapital se počinje okretati unosnijim plasmanima. On se pretvara u novčani kapital. Prisutna inflacija obeshrabruje novu proizvodnju i potiče sve oblike neproizvodne potrošnje. Umjesto novih investicija javljaju se integracije (mergers: Crysler-Fiat, 2009. i acquisition: Bank of America – Marrill Lynch, 2008. g. i sl.) horizontalnog ili konglomeratnog tipa. Diversificiranjem rizika kapitalist pokušava spasiti profit, koliko je to moguće, te pojačati svoju konkurencijsku poziciju.

Samim tim što proizvodnja staje dolazi do otpuštanja radnika (Microsoft je planirao otpuštanje 5000 radnika tijekom 2009). Otpuštanjem radnika ponovno se formira pričuvna vojska rada, ali i nedovoljna i sve manja potrošnja radničke klase. Sve manja potrošnja radničke klase suočava se s po-rastom proizvodnje. Osobna potrošnja radnika i investicijska potrošnja kapitalista zastaje. I dok je druga uglavnom stala, prva postaje sve manja baš zbog toga što je druga stala. Sada se nedovoljna potrošnja javlja, ali tek kao posljedica prethodne prekomjerne agregatne potrošnje koja je prethodila krizi, a ne kao njezin uzročnik.

Hiperprodukcija robe predstavlja pojavni oblik hiperapsorpcije u okvirima nacionalne privrede. Ne-dovoljna potrošnja radničke klase ne pojavljuje se kao uzrok kriza nego se pojavljuje kao posljedica prethodne hiperakumilacije kapitala. Nedovoljna potrošnja radničke klase pojavljuje se ne kao prvi uz-rok svih kriza nego kao prva i najveća žrtva svih kriza. Jedno vrijeme prije definitivnog sloma privreda živi u fazi pretjerane proizvodnje. Po mnogo čemu faza pretjerane proizvodnje podsjeća na pojavu stag-flacije koja je suvremenim ekonomistima poznata tek od 1970-ih. Marx o tome piše sljedeće: „Ali je moguće da ova visoka profitna stopa ostavi, po odbitku visoke kamatne stope, samo nisku stopu podu-zetničke dobiti. Ova posljednja može se srozati dok visoka profitna stopa i dalje ostaje. Ovo je moguće zato što se jedanput pokrenuta poduzeća moraju dalje voditi. U ovoj se fazi mnogo radi s čistim kredit-nim kapitalom (tuđim kapitalom), a visoka kamatna stopa može mjestimice biti spekulativna, prospek-tivna. Visoka kamatna stopa može se plaćati s visokom profitnom stopom, a padajućom poduzetničkom dobiti. Ona se može platiti a to je djelomice slučaj u vremenima špekulacije ne iz profita, već iz samog tuđeg uzajmljenog kapitala, a to može potrajati neko vrijeme“ (Marx, tom. III, s. 446).

Dakle, neko vrijeme koegzistiraju visoka profitna stopa i visoka kamata, ali niska stopa poduzet-ničke dobiti. Upravo ova posljednja destimulira investicijsku aktivnost. U nedostatku vlastitog kapitala, a istodobno suočen s problemom plasmana, vlasnik kapitala mora uzajmljivati kapital, sada već za re-dovne transakcije. On sada koristi kapital kao platežno sredstvo.

Faza pretjerane proizvodnje i stagflacije pretvara se u novu fazu ciklusa – u slom, svakako u Marx-ovo vrijeme kada je državna intervencija bila minimalna. U naše vrijeme stagflacija može potrajati dulje zahvaljujući državnoj ekonomskoj mašineriji. Međutim, ni u Marxovo vrijeme ni danas stagflacija nije ništa drugo do koegzistencija inflacije i rastuće nezaposlenosti – dvije pojave koje ne mogu dugo vre-mena ići ruku pod ruku, a da se za to ne plati visoka cijena. U Marxovo vrijeme cijena se plaćala u

- 164 -

nastupanju sljedeće faze ciklusa - sloma. Slom predstavlja deflaciju (Minsky moment). Prethodno napu-havanje cijena, hiperprodukcija robe i proizvodnja robe iznad društvene potrebe kao i podržavanje pro-izvodnje i proizvođača čije je individualno radno vrijeme daleko iznad prosječnog društveno potrebnog radnog vremena moraju se svesti u normalne granice. Proces je bolan i pokazuje se u padu cijena, padu dohodaka, masovnoj nezaposlenosti, zatvaranju poduzeća. „Vrijednost roba se žrtvuje da bi se osigu-rala fantastična i samostalna egzistencija te vrijednosti u novcu. Zato se za nekoliko milijuna novca moraju žrtvovati mnogi milijuni roba. Ovo je u kapitalističkoj proizvodnji neizbježno i sačinjava jednu od njezinih ljepota. U ranijim načinima proizvodnje toga nema, jer kod uske osnovice na kojoj se oni kreću ne može doći do razvoja ni kredit ni kreditni novac. Dokle god se društveni karakter rada iska-zuje kao novčana egzistencija robe pa stoga kao neka stvar izvan stvarne proizvodnje, dotle su neizbje-žne novčane krize, nezavisne od stvarnih kriza, ili kao njihovo pooštrenje“ (Marx, tom III, s. 450).

U fazi sloma ponovno se uspostavlja ravnoteža ponude i potražnje robe. Na tržištu kapitala kapital postaje obilan. Na tržištu radne snage ponuda radne snage je obilna – pričuvna vojska rada je stvorena. Nadnice su niske. Na tržištu sirovina potražnja je snižena. Cijene sirovina su niske. Tijekom faze sloma dolazi do centralizacije kapitala. Veliki broj manjih kapitala pretvara se u manji broj većih kapitala (su-vremeni procesi „mergers and acquisition“) Time je stvorena pretpostavka za novu fazu uspona priv-rednog ciklusa na osnovi prihvaćanja novih tehnoloških dostignuća (Krugman, 2007.), o japanskom iz-vlačenju iz stagnacije nakon recesije 1990-ih godina u odnosu na stav monetarista: A. Swartza i M.Friedmana (A. Swartz-Nelson 2007).

Otvorena ekonomija Analizirajući kapitalistički način proizvodnje i zanimajući se prvenstveno za njegove proturječnosti,

Marx nije iznio na jednom mjestu sustavno svoj pogled na problematiku platne bilance. Praćenjem Marxovih misli, izloženih prvenstveno u trećem tomu „Kapitala“ u poglavlju o kamatonosnom kapitalu, može se doći do konzistentnog i homogenog koncepta ne samo platne bilance nego i metode prilago-đavanja platne bilance.

Platnu bilancu i metodu njezine prilagodbe Marx ne promatra kao izdvojena pitanja relevantna sama za sebe. Platna bilanca, odnosno suficit ili deficit platne bilance odraz je konjunkturnih kretanja, dok je metoda prilagođavanja platne bilance izraz cikličkih kriza hiperprodukcije svojstvenih kapitalis-tičkom načinu proizvodnje. „S industrijskim ciklusom stvar stoji tako da se isto kružno kretanje mora periodično reproducirati kada je prvi poticaj jednom već dat. U stanju malaksalosti proizvodnja se spu-šta ispod stupnja koji je dostigla u prethodnom ciklusu i za koji je sada tehnička baza data. U prospe-ritetu - srednjem razdoblju ona se produljuje razvijati na ovoj bazi. U razdoblju pretjerane proizvodnje i špekulacija ona napinje proizvodne snage do krajnosti, izlazeći preko kapitalističkih granica procesa proizvodnje (Marx, tom III, ss. 425, 426).

Konjunkturni ciklus prema Marxu ima sljedeće faze: stanje mirovanja, rastuće oživljavanje, prospe-ritet, pretjeranu proizvodnju, slom, zastoj, stanje mirovanja. Stanje platne bilance određeno je fazom konjunkturnog ciklusa. U fazi pretjerane proizvodnje nacionalne privrede suočene su s deficitom platne bilance. U fazi sloma počinje proces uravnoteženja platne bilance.

Marx razlikuje bilancu plaćanja od trgovinske bilance. „Bilanca plaćanja razlikuje se od trgovinske bilance po tome što je ona trgovinska bilanca kojoj rok pada u neko određeno vrijeme. A što krize ura-de jest da razliku između bilance plaćanja i trgovinske bilance zbiju u kratko vrijeme, a određene okol-nosti koje se razvijaju kod nacije koja se nalazi u krizi, kod koje zbog toga sad nastupa rok plaćanja — ove okolnosti već donose sa sobom sužavanje vremena poravnanja“ (Marx, tom III, s. 450).

Prema Marxovoj definiciji, bilanca plaćanja odgovarala bi sadašnjem shvaćanju devizne bilance, dok je trgovinska bilanca sinonim za suvremeni pojam platne bilance. Platna bilanca, odnosno trgo-vinska bilanca prema Marxu, sukladno suvremenoj terminologiji obuhvaća sljedeće transakcije: izvoz i

- 165 -

uvoz robe, izvoz i uvoz usluga, dohodovna plaćanja (kamate, dividende), jednostrane transfere, među-narodno kretanje dugoročnog i međunarodno kretanje kratkoročnog kapitala te izvoz i uvoz plemenitog metala. Uzimajući u obzir vrijeme u kojem je Marx pisao „Kapital“, a to je bilo razdoblje zlatnog standarda, te rekonstrukcijom stanja i kretanja platne bilance (trgovinske bilance po Marxovoj termi-nologiji) u pojedinim fazama konjunkturnog ciklusa, možemo sve transakcije podijeliti na autonomne i kompenzirajuće. Pri tome u autonomne transakcije spadaju: izvoz i uvoz robe i usluga, dohodovna pla-ćanja, jednostrani transferi te kretanje dugoročnog i kratkoročnog kapitala. U kompenzirajuće transak-cije platne bilance (Marxove trgovinske) spada kretanje plemenitog metala, odnosno monetarnog zlata.

U osnovi Marx govori o dvjema vrstama neravnoteže platne bilance. U jednom slučaju deficit pla-tne bilance izazvan je slučajnim faktorom nerodicom. U drugom slučaju deficit platne bilance je funk-cionalno povezan s cikličkim krizama hiperprodukcije i tako on predstavlja odraz neravnomjernog raz-voja kapitalističkog načina proizvodnje. Deficit platne bilance kumulira se usporedo s tijekom kon-junkturnog ciklusa. Tako u fazi mirovanja možemo govoriti o ravnoteži platne bilance, dok se u fazi rastućeg oživljavanja, a posebno u fazi prosperiteta, formira deficit platne bilance.

U fazi pretjerane proizvodnje u kapitalističkoj su proizvodnji (koja je prema našem istraživanju makroekonomski promatrano u stanju prekomjerne potrošnje) akumulirane sve relevantne pretpostavke za nastajanje nove faze ciklusa – sloma:

− hiperprodukcija — „kredit odjednom prestane, plaćanja zastanu, proces reprodukcije paralizira se i, uz izuzetke koje smo ranije spomenuli, pored gotovo apsolutne oskudice zajmovnog kapi-tala, nastane preobilje nezaposlenog industrijskog kapitala“ (Marx, tom III, ss. 513, 514),

− inflacija – „uostalom ovakav slom cijena samo izravnava njihovu raniju napuhanost“ (Marx, op. Cit.)

− visoka kamatna stopa — „u krizama biva upravo obratno: robe su suvišne, nepretvorljive u no-vac, a kamatna stopa zbog toga visoka: u nekoj drugoj fazi ciklusa vlada velika potražnja za ro-bama zbog čega su povratci laki, a u isti mah dizanje robnih cijena, a uslijed lakih povrataka ni-ska kamatna stopa“ (Marx, tom III, s. 425)

− deficit platne bilance — „u pogledu uvoza i izvoza valja spomenuti da se redom sve zemlje za-pliću u krizu i da se onda pokazuje da su sve one, s malo izuzetaka, previše uvezle i izvezle, da-kle da je bilanca plaćanja protiv svih njih: dakle da stvari doista ne leže do bilance plaćanja. Npr. Engleska pati od odljeva zlata. Ona je pretjerano uvezla. Ali su u isto vrijeme sve ostale zemlje pretovarene engleskim robama. Dakle su i one pretjerano uvezle - svakako postoji razli-ka između zemalja koje izvoze na kredit i onih koje na kredit ne izvoze i uvoze tek malo“ (Marx, tom III, ss. 427, 428),

− odljev zlata - „slom u Engleskoj kojem je odljev zlata uvod i pratnja, saldira bilancu plaćanja... Sada dolazi red na neku drugu zemlju. Sva plaćanja trebaju se izvršiti odjednom. Sada se ovdje ponavlja ista stvar. Sad Engleska ima priljev zlata, a ona druga zemlja odljev zlata“ (Marx, tom III, s. 428),

− nesklad između društvenog karaktera proizvodnje i individualnog karaktera prisvajanja kao je-dna od osnovnih proturječnosti kapitalističkog načina proizvodnje —“robni kapital kontrahiran kao potencijalni novčani kapital“ ne može se realizirati. Roba se ne može pretvoriti u novac. „Prihodi neproizvodnih klasa i onih što žive od stalnog dohotka ostaju većim dijelom stacioni-rani za vrijeme napuhavanja cijena koje idu ruku pod ruku sa pretjeranom proizvodnjom i pretjeranim špekulacijama. Otuda se njihova potrošna sposobnost relativno smanjuje, a s time i njihova sposobnost da nadoknade onaj dio cjelokupne reprodukcije koji bi uobičajeno morao ući u njihovu potrošnju. Njihova potražnja opada stvarno i onda kada nominalno ostaje ista.“ (Marx, tom III, str. 428.)

- 166 -

Uravnoteženje platne bilance - globalizacija krize Uravnoteženje platne bilance prirodna je posljedica cikličkog kretanja kapitalističke proizvodnje.

Proces uravnoteženja platne bilance odvija se u silaznoj fazi konjunkturnog ciklusa, kriznim putem, dakle u isto vrijeme kada se formira nova ravnoteža u okviru samoga procesa reprodukcije.

Ravnoteža platne bilance odvija se na dva načina: a) financiranjem i b) prilagođavanjem. Deficit platne bilance financira se (u Marxovo vrijeme) izvozom zlata. U vrijeme funkcioniranja zlatnih standa-rda izvoz zlata bio je normalna posljedica deficita platne bilance. Financiranje platne bilance bio je automatski proces. Financiranjem platne bilance izvozom zlata problem platne bilance se svakako nije mogao riješiti. Deficit platne bilance proizvod je hiperprodukcije. On se može eliminirati samo usklađi-vanjem i uravnoteženjem procesa reprodukcije. Odljev zlata u takvoj situaciji znači samo dolijevanje ulja na vatru, ionako oskudna platežna sredstva odljevom zlata postaju još oskudnija... „Jednostavna kvantiteta, bilo uvezenog ili izvezenog plemenitog metala ne utječe kao takav, nego utječe prvo specifič-nim karakterom plemenitog metala kao kapitala u novčanom obliku, a drugo da utječe kao perce koje dodano vagi postiže da kolebanje vage definitivno padne na jednu stranu: utječe zato što nastupa u okolnostima kada ma kakav eksces preteže u ovom ih onom pravcu“ (Marx, tom III, s. 497).

Prilagođavanje, odnosno uravnoteženje platne bilance odvija se promjenama cijena, promjenama dohotka i portfelj (portfolio) prilagođavanjem — u osnovi kriznim putem. U fazi sloma sekvenca doga-đaja je sljedeća: „Prvo, slanje iz zemlje plemenitih metala: onda rasprodaja konsigniranih roba, izvoz roba da bi se rasprodale ili da bi se u zemlji dobili novčani predujmovi za njih; drugo penjanje kama-tne stope, otkazivanje kredita, padanje vrijednosnica, rasprodaja tuđih vrijednosnica, privlačenje tuđeg kapitala za plasiranje u ove obezvrijeđene vrijednosnice, najzad bankrotstvo koje izravnava masu pot-raživanja. Kod toga se još često šalje plemeniti metal u zemlju u kojoj je kriza izbila jer su mjenice na nju nesigurne, dakle plaćanje je najsigurnije u plemenitom metalu. Uz to dolazi okolnost da su u pogledu Azije sve kapitalističke države većinom istodobno, izravno ili neizravno, njezini dužnici. Čim ove razne okolnosti stanu vršiti pun utjecaj na drugu zainteresiranu zemlju, nastupa i kod ove izvoz zlata i srebra, u kratkom roku plaćanja, i ponavljaju se iste pojave“ (Marx, tom III, s. 450).

Ilustrativan primjer transmisije cikličkih kriza hiperprodukcije u međunarodnim razmjerima i nji-hov odraz na platnu bilancu pojedinih zemalja sadržan je u sljedećem citatu: „Godine 1857. izbila je kriza u SAD. Nastao je odljev zlata iz Engleske u Ameriku. Ali, čim je napuhanost u Americi prsnula, nastala je kriza u Engleskoj i odljev zlata iz Amerike u Englesku. Isto tako između Engleske i kon-tinenta. U vremena opće krize bilanca plaćanja je protiv svake zemlje, bar protiv svake trgovinski raz-vijene zemlje, ali uvijek kod jedne poslije druge, kao u nekoj paljbi po vodovima; čim na nju dođe red da plati, a kriza kad jednom izbije, recimo u Engleskoj, zbija niz ovih termina u jedno sasvim kratko razdoblje. Onda se pokazuje da su sve ove zemlje pretjerano uvozile, da su u svima cijene bile napu-hane, a kredit prenapet. I kod svih nastupa isti slom. Pojava odljeva zlata dolazi onda redom kod svih i upravo svojom općošću pokazuje: 1) da je odljev zlata samo fenomen krize, a ne njezin razlog, 2) da red po kojem on nastupa kod različitih zemalja samo pokazuje kad je na njih došao red da zaključe svoj račun s Bogom, kad je kod njih nastupio termin krize i kada kod njih izbijaju njezini latentni elementi“ (Marx, tom III, s. 429.)

Prilagođavanje platne bilance promjenama cijena prirodna je posljedica proturječnosti između druš-tvenog karaktera proizvodnje i individualnog karaktera prisvajanja. U realnoj i monetarnoj formi ona se pokazuje u preobilju proizvodnje i oskudici platežno sposobne potražnje. U takvim okolnostima „uoči krize i u njezinom okviru, robni je kapital kontrahiran u tome svojstvu kao potencijalni novčani kapital. On predstavlja za svoje vlasnike i njegove povjerioce (a također i kao jamstvo za mjenice i zajmove) manje novčanog kapitala nego u vrijeme kada je bio kupljen i kada su na njegovoj osnovici bili zak-ljučeni eskontni i založni poslovi. Ako ovo treba biti smisao tvrdnje da je novčani kapital neke zemlje smanjen u vrijeme krize, onda je to identično s time da su cijene roba pale. Uostalom, ovakav slom ci-jena samo izravnava njihovu ranjivu napuhanost“ (Marx, tom III, s. 427).

- 167 -

Pad cijena robe, deflacija izazvana neophodnošću uravnoteženja procesa reprodukcije poticaj je za realizaciju robe na domaćem tržištu, ali i za izvoz. Na drugoj strani, kriza na tržištu novca, kao i odljev plemenitog metala znatno sužavaju uvoznu platežno sposobnu potražnju. Trgovinska bilanca zemlje konačno se mora izravnati. Ovdje mislimo na uspostavljanje ravnoteže izvoza i uvoza robe.

Prilagođavanje platne bilance prilagođavanjem portfelja (protfolia) i kamatne stope doseže svoj maksimum u razdoblju krize. Dolazi do odljeva plemenitog metala. Potražnja za novčanim kapitalom dostiže svoj vrhunac. „Kada u jednom sustavu proizvodnje čitava cjelina reprodukcije počiva na kredi-tima pa kad tu kredit odjednom prestane te važi samo plaćanje u gotovom, očigledno je da mora nastu-piti kriza, silna navala za platežnim sredstvima. Stoga se na prvi pogled cijela kriza predstavlja samo kao kreditna i novčana kriza. I doista se radi samo o pretvorljivosti mjenica u novac“ (Marx, tom III, s. 426). U potrazi za platežnim sredstvima imaoci vrijednosnih papira teže izmjeni svojega portfelja (portfolia). Iz vrijednosnih papira oni bježe u zlato — kao jedino i pouzdano platežno sredstvo. „S ras-tom kamate pada njihova cijena (vrijednosnih papira - op. aut). Ona pada zatim zbog opće oskudice kredita, koja prisiljava njihove imaoce da ih masovno prodaju na tržištu da bi došli do novca. Na-posljetku ona pada od akcija, dakle uslijed opadanja dohotka na koje one jesu uputnice, dijelom uslijed prevarantskog karaktera poduzeća koje dosta često predstavljaju“ (Marx, tom III, s. 429).

U uvjetima oskudice i krize na tržištu novca, te u uvjetima odljeva zlata koji tu krizu potpomaže, (Einchngreenov „golden fetter“ (C. Romer 2002) izmjena portfelja (portfolia) vlasnika kapitala teško se može ostvariti na domaćem tržištu. Dijelom automatski zbog veće potražnje za novčanim kapitalom u odnosu na ponudu, a dijelom, zahvaljujući akcijama središnje banke suglasnim kretanju konjunkturnog ciklusa, kamatna stopa dostiže maksimum. Ona potencira kretanje kapitala u međunarodnim razmje-rama. „Ima veliki broj europskih vrijednosnica... koje imaju europski promet na svim različitim novča-nim tržištima, i ove se vrijednosnice , čim na nekom tržištu padnu za 1% ili 2% odmah kupuju radi širenja na tržišta gdje im se vrijednost još održala“ (Marx, tom III, s. 501).

Izmjena strukture portfelja (portfolia) u vrijeme krize prelazi, dakle, nacionalne granice. U potrazi za platežnim sredstvima vlasnici kapitala induciraju međunarodno kretanje kapitala. Držaoci vrijednos-nih papira prodaju ih, izvoze, u zamjenu za kapital. „Iz istog se razloga dogodilo da su poništeni nalozi za stranu robu, da su engleske investicije kapitala u starim vrijednosnim papirima unovčene, a novac bio donijet u Englesku da se tu investira... Tako je engleski kapital, koji je bio investiran u inozemstvo u raznim vrijednosnicama kada je kamatna stopa ovdje bila vrlo niska, vraćen natrag kada se kamatna stopa popela“ (Marx, tom III, s. 513). Manipulirajući kamatnom stopom, engleska banka djelovala je u pravcu uvoza kapitala. U fazi krize međunarodno kretanje kapitala pojavljuje se kao kompenzirajuća stavka platne bilance, djeluje u pravcu smanjivanja daljnjeg odljeva plemenitog metala iz zemlje, u pra-vcu uravnoteženja platne bilance i, što je najvažnije, popunjavanja domaćeg monetarnog volumena. Međutim, doseg manipuliranja kamatnom stopom u vrijeme krize ograničenih je razmjera. Treba se podsjetiti da „sve druge europske banke čine to isto i da kad danas kod njih jekne kuknjava zbog od-ljeva zlata, onda sutra odjekne u Americi, a prekosutra u Njemačkoj i Francuskoj“ (Ibid., s. 428).

Uravnoteženje platne bilance kriznim putem predstavlja srce procesa uravnoteženja platne bilance. U doba prosperiteta povratci su laki, profit se uvećava, otvaraju se nova „dalekosežnija poduzeća“. U razdoblju krize i sloma povratci su teški, profit opada, realizacija robe otežana je do krajnjih granica, a „dalekosežna poduzeća“ bankrotiraju. Uravnoteženje platne bilance, odnosno prvenstveno uravnote-ženje procesa reprodukcije odvija se u osnovi deflatornim putem. Deflatorno uravnoteženje procesa reprodukcije podrazumijeva bankrote. Godine 1847. trebalo je odgovoriti tekućim obvezama Engleske. Na nesreću, odgovoreno im je u većini bankrotstvom“ (Ibid., s. 429).

Pad cijena, pad profita, bankroti obeshrabruju investicijsku aktivnost, a time i uvoz inozemnih inpu-ta. Platna bilanca se uravnotežuje promjenama dohodaka. Sa završetkom konjunkturnog ciklusa zavr-

- 168 -

šava i proces uravnoteženja platne bilance. Kraj jednog ciklusa predstavlja osnovu za početak razvoja nove cikličke krize hiperprodukcije.

Proces uravnoteženja platne bilance, uokviren u model, može se prikazati sljedećim iteracijama: deficit platne bilance, odljev zlata (financiranje platne bilance), porast kamatne stope (uvoz kapitala i portfelj (portfolio) prilagođavanje platne bilance), pad cijena (porast izvoza, pad uvoza – uravnoteženje trgovinske bilance) i pad dohotka (smanjenje uvoza, uravnoteženje trgovinske bilance).

Hoće li se u uvjetima suvremene globalizacije i istodobne državne intervencije tijek procesa suštin-ski izmijeniti, vidjet ćemo uskoro. Predsjednik američkog trezora (riznice, rizničar) početkom 2009. .Greithner već ukazuje na Kinu koja, prema njemu, manipulirajući tečajem svoje valute vodi politiku „osiromašenja susjeda“ (International Herald Tribune, 23.01.2009) Trgovinski rat kao da je na našem pragu izazvan ekonomskom krizom interpretiranom kao kriza nedovoljne potrošnje.

- 169 -

2.3 GLOBALIZACIJA VS. „NOVA EKONOMIJA“

Najnovija tehničko-tehnološka revolucija (posebno u oblasti informatike i komunikacija, gdje se upotrebljavaju mikro procesori, optička vlakna, digitalne mreže, baze podataka, računari, laseri i sl.) ima velike ekonomske posledice. Najznačajnija se sastoji u stvaranju osnovnih infrastrukturnih pretpos-tavki za tzv. postindustrijsku eru, u kojoj se relativizuju mnoge razlike (prostorne, vremenske, ekonom-ske, kulturne, etičke, političke, ideološke i druge) i verifikuje teorija konvergencije, ali ne i ekonomska konvergencija. Preko znanja i informacija nezaustavljivo nadiru talasi globalizacije. Uslužni sektor je krajem prošlog vijeka postao dominantan na globalnom planu sa 61% u dodatoj vrijednosti BDP (World Bank 1999), s tendencijom daljeg i ubrzanog širenja. Inovacije u oblasti informacione tehno-logije, kompjuterskih mreža, telekomunikacionih i transportnih sistema doprinijele su povezivanju tr-žišta na svim rastojanjima i do sada neviđenom bumu međunarodnog kretanja kapitala, roba, usluga, ljudi, ideja i kulturnih vrijednosti. U navedenim uslovima, ekonomija se naziva bestežinska, informaci-ona, mrežna, digitalna, tehnotrona, E-konomija i sl. Prema mišljenju mnogih autora, to sve generiše po-jam „nova ekonomija“. Ona predstavlja sinergističku cjelinu koju čine: znanje (intelektualna svojina), digitalizovane komunikacije i informacije, Internet, mrežno poslovno povezivanje s veoma labavim gra-nicama, tehnološke i organizacione inovacije, virtualno i dinamično poslovanje, intrafirmska razmjena s eliminisanjem posrednika i redukcijom tržišta, globalna konkurencija, Web elektronski biznis, fleksi-bilni proizvodni sistemi i organizacione strukture, svojinska i nesvojinska partnerstva itd. (prema: S. Kotlica 2000, ss. 197-199).

U skladu s navedenim trendovima formiraju se nove privredne grane, modifikuju klasični oblici po-slovanja, eliminišu i/ili relativizuju tradicionalne vertikalne organizacione hijerarhijske i horizontalne strukture, mijenja struktura zaposlenosti i pomjeraju u pravcu uslužnog sektora, multiplikuje ljudsko znanje dostupnošću informacija i njihovom brzom obradom i distribucijom, automatizuju poslovne transakcije, doživljavaju pravi bum elektronska trgovina, bankarski On-line servisi i elektronski mediji. Posledice po ekonomiju su raznovrsne. Najpozitivnije su: skraćivanje vremena obavljanja poslovnih transakcija, značajno smanjenje troškova poslovanja i cijena, povećanje prihoda i dobiti, smanjenje an-gažovanja poslovnih sredstava, povećanje produktivnosti, efikasnije popisivanje, bolje i brže opslu-živanje kupaca itd. (P. Bjelić 2001, s. 29).

Ako imamo u vidu da se pod ekonomskom teorijom podrazumijeva naučno uopštavanje činjenica i dokaza o procesima i fenomenima, koji se odvijaju u ekonomskoj stvarnosti, jasno je da se termin „nova ekonomija“ može odnositi samo na nove uslove ekonomske stvarnosti, tj. na specifične i nove oblike organizovanja privrednih aktivnosti, nastale pod dominantnim uticajem ranije navedenih faktora. Ona se ne može poistovjetiti s novom ekonomskom doktrinom, jer ne polazi od unaprijed postavljenih principa i stanja, nego ih dinamično formira, prilagođava, usklađuje i razvija. Za razliku od ekonomije shvaćene kao ekonomska teorija ili ekonomska nauka, koja je u teorijsko-metodološkom smislu ograni-čena (apstraktna, relativna, hipotetična, pluralistična, kasni s objašnjenjem pojava, ideologizovana, mo-delski instrumentalizovana, otvorena prema promjenama), „nova ekonomija“ predstavlja zbir manifes-tacija savremene ekonomske stvarnosti. Kao takva, ona ima svoje konkretne i/ili virtualne organi-zacione oblike, razvojnu logiku, zakone postojanja i mijenjanja „spoljašnjeg svijeta“. Zato je zadatak savremene ekonomske nauke da objasni razne probleme, procese i fenomenologiju „nove ekonomije“, da istraži i otkrije njene najopštije, fundamentalne principe organizacije ekonomskih aktivnosti, u njiho-vim tijesnim međusobnim odnosima zavisnosti i povezanosti sa socijalnim, političkim, ideološkim, institucionalnim, kulturnim, ekološkim, etičkim i drugim procesima (npr. odnos prema tržišnom priv-ređivanju, konkurenciji, preduzetništvu, svojini, državnom regulisanju, pojedinim oblicima društveno-ekonomskog poretka, održivom razvoju itd.).

Sličnost između ekonomske teorije i „nove ekonomije“ nazire se u primjeni sintetizovanog i multi-disciplinarnog znanja, koje omogućuje prilagođavanje opštim zakonima ekonomskog razvoja, usavr-

- 170 -

šavanje mehanizama funkcionisanja i organizacije makro i mikro privrednih (poslovnih) sistema (na nacionalnom i međunarodnom nivou) i afirmaciju principa racionalnog ekonomskog ponašanja privred-nih subjekata. Ali, dok ekonomska nauka kao nastavna disciplina sintetizuje dostignuća više nauka i objašnjava zakone biznisa i mehanizme njegove realizacije, metode privređivanja i konkurisanja, eko-nomsku politiku, probleme i protivurječnosti prakse raznih ekonomskih oblasti (odnosno ponašanja lju-di u procesu ekonomskih aktivnosti u cilju efikasnog korišćenja ograničenih proizvodnih resursa i/ili upravljanja njima), „nova ekonomija“ predstavlja isključivo oblike njihovog ispoljavanja (realizacije, manifestovanja). Nije zanemarljiva još jedna sličnost između ekonomske nauke i „nove ekonomije“, koja se odnosi na manju ili veću ideologizovanost („objašnjenja i opravdanja“ u žargonu M. Blauga). U tom smislu možemo navesti da M. Kastels pominje „novu kapitalističku ekonomiju, koja zaobilazi pod-ručja koja za nju ne predstavljaju vrijednost“ (prema: V. Drašković 2002, s. 24).

Ekonomsku nauku interesuju svi savremeni ekonomski problemi (inflacija, nezaposlenost, državni rashodi, energetska kriza, regionalne razlike u razvijenosti, spoljna zaduženost, budžetski deficiti, glad, siromaštvo, nejednakost, zagađivanje čovjekove okoline, ekonomske krize i sl. „Novu ekonomiju“ inte-resuje samo (ili uglavnom) ostvarenje kokurentske prednosti, kompetentnosti i odgovarajućeg poslov-nog uspjeha, koji se izražava preko raznih ciljnih pokazatelja (profit i sl.), a koji je moguć (ostvarljiv) putem najboljeg funkcionalnog, organizacionog, vremenskog i prostornog kombinovanja ograničenih faktora proizvodnje i alternativnih načina njihove upotrebe. Pošto ekonomska teorija izučava funkcioni-sanje ekonomije (privrede), a „novu ekonomiju“ doživljavamo kao specifičan i savremen oblik privređi-vanja, proizilazi da ekonomska teorija, pored ostalog, kao predmet izučavanja ima i fenomenologiju „nove ekonomije“. Drugim riječima, ekonomska teorija je „filozofija privrede“, koja istražuje tipove ekonomskog ponašanja, organizovanja i privređivanja (uopšte, pa i „nove ekonomije“ posebno), njiho-vu evoluciju, ciljeve, kriterijume, svojinske i ugovorne oblike, sistem interesa i motivaciju subjekata privredne djelatnosti, itd.

Nobelovac M. Allais (1989, с. 27) je ukazivao na „neophodnost sinteze i bezuslovnog potčinja-vanja lekcijama prakse“ savremene ekonomske nauke, aludirajući na njenu apstraktnost i sve veću spe-cijalizaciju na razne oblasti (teorija cijena, instituta, rizika, novca, razvoja, međunarodne razmjene, tr-žišne ravnoteže, racionalnog ponašanja, itd.). Ta specijalizacija je, prema njegovom mišljenju, potrebna i poželjna, ali mora uvažavati neophodnost naučne sinteze. Potpuna objektivnost u odražavanju prakse je nemoguća (jer je nemoguće donositi konačne zaključke o odnosu ljudi i predmeta, kako on kaže), ali je potrebno ulagati napore da joj se što više približimo. On se zalaže za približavanje ekonomske teorije realnosti i pronalaženje osnova na kojima se može normalno izgrađivati ekonomska i socijalna politika. „Nova ekonomija“ je (više praktičan nego teorijski) fenomen za uvažavanje, poklanjanje pune pažnje i temeljne naučne analize, posebno s aspekta potrebe prilagođavanja lokalnog preduzetničkog ponašanja globalnom, a ništa manje i aktuelne ekonomske politike. Еkonomska teorija stalno mora biti otvorena prema promjenama u realnoj praksi.

Promjene koje sobom donosi „nova ekonomija“ su, na određeni način, izvjesne i predvidive: di-namične, složene, neravnomjerane, informaciono bogate, tehnološki savremene i inovaciono intenzivne. Navedena realnost „nove ekonomije“ se mora respektovati i implementirati u svim razvojnim planovi-ma koji se zasnivaju na prilagođavanju spoljnjem okruženju, što većem mogućem zadržavanju sopstve-nih specifičnosti i potrebi maksimizacije sopstvene korisnosti. Jer, „nova ekonomija“ istupa kao socio-istorijsko i ekonomsko okruženje koje (u sprezi s globalizacijom kao njenim generatorom) relativizuje čak i nacionalni suverenitet, institut državnog regulisanja i primjenjivost bilo koje poznate ekonomske teorije u objašnjenju njenih fenomena. Ali, još se ne može govoriti o novoj originalnoj teoriji, zas-novanoj na odgovarajućoj paradigmi. Iako počiva na sintetizovanom mišljenju, multidisciplinarnom na-učnom pristupu, relativiziranoj skali vrijednosnih kriterijuma, prevazilaženju jednostranosti i isključi-vosti, najsavremenijim naučno-tehnološkim dostignućima i sl., „nova ekonomija“, ipak, ne znači stvara-

- 171 -

nje neke nove teorijske ekonomske paradigme, čijim bi se formiranjem osavremenila i obogatila eko-nomska nauka, odnosno ekonomska misao.

Do danas je utemeljeno desetak naučno zasnovanih i originalnih teorijskih ekonomskih paradigmi: fiziokratska, merkantilistička, klasična, marksistička, institucionalna, keynesijanska, neoklasična, neo-keynesijanska, novo keynesijanska, neoinstitucionalna i dr. Bez obzira na sve greške i prigovore koji im se mogu uputiti, kao i koncepcijsko-metodološke protivurječnosti, sve navedene ekonomske teorije su analizirale a) složenu ekonomsku stvarnost, b) izbor kao način rješavanja osnovne protivurječnosti eko-nomske stvarnosti, i c) izvorne ekonomske motive. Savremene ekonomske teorije rješavaju istovjetne zadatke u uslovima kompleksne „nove ekonomije“ i dinamičkih promjena koje ona inicira. Heterogeni svijet ekonomije nikada se nije mogao teorijski objasniti kao homogena i neprotivurječna konstrukcija. Pogotovo to važi za izuzetno složeni i virtualni svijet „nove ekonomije“.

Posmatrajući s ontološkog aspekta, preko objekta istraživanja ekonomske nauke, jasno je da je postindustrijska era već nastupila u privredno razvijenim državama. Težište privređivanja je prešlo na uslužnu sferu, a limitirajući (samim tim i strategijski) resursi su postale informacije i akumulisano zna-nje. Tržišna privreda i „homo economicus“ ne iščezavaju, ali ih značajno zamjenjuju mrežna i virtualna ekonomija, elektronska trgovina, intrafirmska razmjena, kreativni specijalisti slobodne individualnosti i partnerska jednakost (koja zamjenjuje hijerarhičnost). Savremeno privređivanje, stvara određene onto-loške pretpostavke za formiranje postindustrijske paradigme, koja se često poistovjećuje s „novom eko-nomijom“. Posmatrajući razvoj kroz prizmu relacije industrijsko-postindustrijsko, jasno je da je prvi član relacije iscrpio sebe, što znači da privrede u krizi (kao što je naša) na putu oporavka trebaju da se orijentišu na postindustrijske vrijednosti i principe privređivanja. Nijesu manje značajne ni gnoseološke pretpostavke nove paradigme, jer je postindustrijska civilizacija itekako uticala na usavršavanje procesa saznanja. Iako formalna logika, dijalektički metod, matematički metod (linearno programiranje i sl.), sistemski pristup i dr. zadržavaju svoj naučno-istraživački značaj u ekonomskoj nauci postindustrijske ere, čini se da porast značaja informacija, poslovnog umrežavanja i virtualnosti sve više stavlja akcenat na dominaciju analitičkih modela, sistemsko-strukturnih i funkcionalnih analiza, kao i drugih savreme-nih metoda za obradu informacija. To znači da jednostrani monistički pristupi ustupaju mjesto kom-pleksnijim– pluralističkim (R. Nurejev 1993, ss. 144).

2.3.1 Ekonomija znanja

„2010. godine svo svjetsko znanje udvostručavaće se svakih 11 sati“.

N. Bontis

Ideologema F. Bekona iz 17. vijeka „Znanje je moć“ u potpunosti se ostvaruje u ekonomiji znanja. U njoj se znanje pojavljuje kao novi faktor proizvodnje, temelj razvoja uslužne sfere, osnovni faktor ljudskog kapitala, informaciono-komunikacionih tehnologija i inovacija, osnovni izvor konkurentskih prednosti i ekonomskog rasta firmi, regiona i nacionalnih privreda. Ekonomija znanja se formira i širi na bazi korišćenja znanja kao unikalnog, neograničenog i samostalnog faktora proizvodnje, kojeg je ne-moguće supstituisati drugim resursima. U njoj se znanje pretvara u ekonomska dobra i dohodak u većini privrednih djelatnosti, a ne samo u onima koje su direktno povezane s najvišim tehnologijama. Orga-nizacije se sve više pretvaraju u inovacione, pri čemu kao predmet inovacija postaju ne samo proizvodi i tehnologije, nego i načini organizacije i uzajamnog djelovanja s kupcima. Preko povećanja konkurent-ske sposobnosti organizacija i privrede znanje omogućije njihov održiv ekonomski rast i razvoj. Eko-nomiju znanja karakteriše veći stepen rizika, jer se promjene eksponencijalno povećavaju, a pojava no-vih znanja i inovacija sve brže obezvređuje i materijalne i nemateijalne elemente i faktore proizvodnje.

- 172 -

Dominantna karakteristika ekonomije znanja je korišćenje informacionih resursa, koji se značajno razlikuju od tradicionalnih.

Izgradnji ekonomije znanja mora prethoditi državno obezbjeđenje zaštite socijalnih sloboda, dob-rog obrazovnog sistema, kvalitetne institucionalne sredine, garantovanih pravila vođenja biznisa i ra-zumnog balansa između državne kontrole i tržišnih sloboda. Navedeni uslovi mogu poslužiti kao dobri kriterijumi za ocjenu realne mogućnosti razvoja ekonomije znanja. Ekonomiju znanja karakteriše pos-tojani rast učešća naučno-istraživačkog rada u troškovima države i privatnih firmi, kao i stabilan rast kapitalizacije naučno intenzivnih firmi. Naučna istraživanja svjedoče o stabilnom rastu vrijednosti inte-lektualnog kapitala (postojanje registrovanih patenata, metoda rada i organizacije i dr.). Tri osnovne po-kretačke i strategijske sile savremene ekonomije su znanje (uslovno: intelektualni kapital), promjene (koje stvaraju neizvjesnost i rizik i smanjuju predvidljivost) i globalizacija (proizvodnje, trgovine, fi-nansija, sredstava komunikacije i informacija, tehnologija, naučno-istraživačkog rada, konkurencije, in-stitucija i dr.).

Tebela : Karakteristike tradicionalnih i informacionih resursa

tradicionalni resursi informacioni resursi

ograničenost opipljivost

tradicionalna zanimanja opadajuća granična korisnost

materijalni tokovi i zalihe smanjivanje u procesu korišenja

privatno dobro serijska (masovna) proizvodnja

s velikim troškovima ekonomija obima

prljave tehnologije ekstenzivnost

neograničenost (dostupnost) neopipljivost diskretnost

postojanost (neiščezavanje) nova struktura i kvalitet zaposlenosti

mrežni efekti s rastućom graničnom korisnošću nematerijalni tokovi i zalihe

uvećevanje u procesu korišćenja društveno dobro

tiražiranje s malim troškovima inovativnost i unapređivanje

dizajn, korisnost i funkcionalnost novi kvalitet proizvoda

Izvor: prilagođeno prema: Gaponenko, Orlova 2008, s. 15; Hawken 1983, pp. 3-56

Tabela : Razlike između industrijske ekonomije i ekonomije znanja

pozicija industrijska ekonomija ekonomija znanja TRŽIŠTE

promjene spore brze životni ciklus roba i tehnologija dug kratak

osnovne pokretačke snage privrede krupne industrijske firme inovacione preduzetničke firme zasnovane na znanju

karakter konkurencije lokalna globalna djelovanje konkurencije krupni guta malog brzi guta sporog

FIRME zasnovanost na stabilnosti na upravljanju promjenama

pokazatelj uspjeha profit tržišna kapitalizacija usmjerenost organizacije proizvodnje masovnost gibkost i mala serija

ključni faktor rasta kapital znanja, inovacije, integracija,

stvaranje novih firmi, zajednička ulaganja

- 173 -

ključni faktor razvoja tehnologija automatizacija i mehanizacija

informacione i komunik. tehnologije, elektronski biznis,

kompjuterizacija projektovanja i proizvodnje

glavni izvor konkurentskih prednosti

pristup sirovinama, jeftina radna snaga i obrtni kapital, smanjenje troškova preko

ekonomije obima

institucionalne prednosti, radni resursi, kontrola vrijednosti,

upravljanje kvalitetom uz uvažavanje zahtjeva kupaca,

istraživanje tržišta nedostajući resursi finansijski kapital ljudski kapital

proces donošenja odluka po vertikali po raspodjeli inovacioni procesi periodični, linijski neprekidni, sistematični

orijentacija proizvodnje unutrašnji procesi potpuni lanac vrijednosti

strategijske alijanse rijetke, dominacija mišljenja da se nastupa samostalno

raširene, s ciljem pristupa dopunskim resursima

organizacione strukture hijerarhijske, birokratske, piramidalne

uzajamno povezani podsistemi s delegiranim punomoćjima, mrežna

struktura VOĐSTVO

rukovođenje vertikalno liderstvo radnika

navike u jednoj sferi, standardizovane višesferne, fleksibilne

zahtjevi za obrazovanjem kvalifikacije, naučni stepen stalno učenje odnosi rukovod. prema podčinjenima konfrotacija saradnja, timski rad

zaposlenost stabilna zavisna od konjunkture tretman radnika troškovni investicioni

Savremena ekonomija znanja ima paradigmatičan karakter i zasniva se na četiri temelja: obrazo-

vanju, informacionoj infrastrukturi, razvijenim i efikasnim ekonomskim institutima i razvijenim inova-cionim sistemima (mreža univerziteta, laboratorija, naučnih centara, instituta i sl.). Ona ima dva kon-teksta, u kojima se terminološki koristi i shvata: naučni, kao empirijska hipoteza o uopštavanju karak-teristika i trendova razvoja savremenog društva, i društveno-politički, kao deklaracija, razvojni orijentir, cilj i vizija budućnosti.

U ekonomskoj literaturi se pojedini termini često koriste kao sinonimi, ili u sličnim kontekstima, pa ih je radi razlikovanja potrebno detaljno objasniti i definisati, da bi se shvatila njihova međusobna povezanost i relacije. Jedan od najopštijih termina je socijalni kapital. Pod njim se podrazumijevaju ka-pitalizovane ekonomske koristi, koje dobija društvo od kominikacije, saradnje, uzajamnog djelovanja i povjerenja, koji se formiraju u ravni ekonomskih odnosa između pojedinih ličnosti. Riječ je o kapitalu trajnih i manje ili više institucionaliziranih (mreža) odnosa između individualaca i organizacija, koji olakšavaju aktivnosti i stvaraju vrijednost.

Socijalni kapital pozitivno utiče na ekonomske transakcije, proizvodnju, povjerenje, spremnost pre-uzimanja rizika, kvalitet pregovaranja, smanjenje troškova transakcija i pogrešnih informacija itd. Svjetska banka tu ubraja institute, odnose i norme, koji formiraju kvalitativno i kvantitativno socijalno uzajamno djelovanje u društvu. Razlikuju se tri oblika socijalnog kapitala: strukturni (asocijacije, mre-že, institucije, propisi i zakoni koji regulišu funkcionisanje), relacijski (kvalitet povezanosti, mreža) i kognitivni (norme, ponašanje, odnosi, povjerenje i vrijednosti).

Ekonomija znanja znači kombinovanje konvencionalnih ekonomskih teorija, zasnovanih na zako-nima tržišta i korisnosti ekonomskih dobara, s pojmom neopipljivih vrijednosti. Konkurentska prednost se seli od fizičkog prema neopipljivom i od vidljivog prema nevidljivom (Mujić, Legčević 2008, s. 197).

- 174 -

Tabela : Struktura tržišne vrijednosti organizacije

vidljiva imovina (finansijski kapital)

nevidljiva imovina (intangible assets) ljudski, strukturni i potrošački kapital

Intelektualni kapital organizacije je kapitalizovano znanje koje omogućuje prelaz prema ekonom-skoj valorizaciji znanja kojom ona raspolaže. Čine ga tržišne nematerijalne aktive, intelektualna svojina, ljudske i infrastrukturne aktive. Njegov značaj odražava sve veća zavisnost organizacija od nematerijal-nih aktiva. T. Stewart (1991, p. 36) ga objašnjava kao zbir svega onoga što znaju radnici kompanije i što joj daje konkurentsku prednost na tržištu: „... patenti, procesi, upravljačke navike, tehnologije, isku-stvo, informacije o potrošačima i dobavljačima. Zajedno uzevši, ta znanja čine intelektualni kapital“. Radi se o strukturisanim znanjima i sposobnostima kao intelektualnim potencijalima, kojima raspolaže organizacija i koja se preko stvaranja dodatne vrijednosti (kapitalizacijom) lako mogu pretvoriti u neko ekonomsko dobro.

Tabela : Struktura intelektualnog kapitala

tržišne nematerijalne aktive intelektualna

svojina ljudske aktive

infrastrukturne aktive

marke opsluživanja robne marke

korporativne marke privrženost kupaca robnoj

marki firme korporativno ime portfelji narudžbi

mehanizmi distribucije radna saradnja

licence i franšize

patenti autorska prava knonjkonj

robni znaci programsko

obezbjeđenje prava na dizajn

proizvodne tajne znaci oplsuživanja

obrazovanje profesionalne kvalifikacije

znanja potrebna za rad

akumulisana iskustva

korporativna kultura upravljački procesi

informacione tehnologije

mrežni sistemi veze odnosi s finansijskim

krugovima zahtijevani standardi

Izvor: Mil’ner 2003, s. 29 L. Edvinsson i M. Malone (2003) metaforično ističu da intelektualni kapital čine „korijeni kom-

panije, skriveni uslovi razvoja, koji se kriju iza vidljive fasade njene zgrade i robnog asortimana“. U praksi menadžeri koriste jednostavnije određenje intelektualnog kapitala i smatraju da se radi o zbiru nematerijalnih aktiva, koje se ne iskazuju u finansijskim bilansima kompanije („skrivena imovina“), ali se mogu ocijeniti i njima se može upravljati. L. Edvinsson (prema: Kolaković 2003, s. 927) prevodi Smithovu metaforu „nevidljive ruke“ tržišta na intelektualni kapital: „Nevidljiva ruka ekonomije, o ko-joj govori Adam Smith, postala je još više neuhvatljiva“. Jer, poslovanje organizacije postaje sve više intenzivno znanjem, a sve manje kapitalno intenzivno, jer intelektualni kapital postaje najznačajniji i razvojno najpropulzivniji. Njegovu strukturu čine tri oblasti: ljudski kapital (individualne kompetencije: znanja, obrazovanje, komunikativnost, praktične navike, stvaralačke sposobnosti, moralne vrijednosti, liderske osobine, motivacija, kultura ljudi i druge osobine individua, koje doprinose stvaranju ličnog, socijalnog i ekonomskog blagostanja – OECD 2001, p. 8), organizacioni kapital (unutrašnja struktura: tehničko i programsko obezbjeđenje, patenti, organizaciona struktura, organizaciona kultura) i potroša-čki kapital (spoljna struktura: veze s klijentima – kupcima i dobavljačima, informacije o njima, brend, trgovačka marka). Pri tome granice između navedenih oblasti nijesu precizne, nego uslovne.

Nobelovac G. Becker (1962, p. 12) je razmatrao ljudski kapital kao intelektualne resurse na indivi-dualnom nivou, tj. kao skup ljudskih sposobnosti, koje mu daju mogućnost dobijanja dohotka. Poznata

- 175 -

je njegova definicija, prema kojoj se „ljudski kapital formira na bazi investicija u čovjeka, među kojima se ističu obuka, priprema za proizvodnju, troškovi zdrave ishrane, migraciju i traženje informacija o cijenama i dohocima“ (2003, s. 39).

Slika 60: Međusobni odnos strukturnih elemenata intelektualnog kapitala

Izvor: Sveiby 1997. Postoje teškoće i nekonzistentnosti u raznim teorijskim pristupima mjerenja ljudskog kapitala.

Cantrell i dr. (2006) su istraživali tri nivoa faktora uticaja na razvoj ljudskog kapitala u preduzećima: kreiranja razvojne strategije ljudskog kapitala u skladu s poslovnom strategijom, obezbjeđenje podr-žavajućeg radnog okruženja i razvoj znanja kod zaposlenih, koji su spremni da uče. Istraživanje je pokazalo da preduzeća koja razvijaju svoj ljudski kapital imaju mnogo bolje finansijske rezultate od onih koje to ne čine. Preporučuje se privrednim subjektima da identifikuju tražnju za učenjem i tre-ningom i osiguraju da manadžeri više rade sa zaposlenima kao učitelji i mentori i da s njima razvijaju plansko učenje. Termin „intelektualni kapital“ obično koriste menadžeri, termin „intelektualna svojina“ koriste pravnici a termin „nematerijalne aktive“ koriste računovođe i profesionalni ocjenjivači. Jasno je, ipak, da je termin intelektualni kapital širi pojam, jer sadrži nematerijalne aktive i intelektualnu svojinu.

Slika 61: Odnos termina intelektualni kapital, nematerijalne aktive i intelektuaalna svojina

Izvor: Gaponenko, Orlova Ibid., s. 112

Za razliku od fizičkog kapitala koji je materijalne prirode, finansijski se ocjenjuje, odnosi se na

troškove u prošlosti, aditivan je i njime organizacija vlada u potpunosti, intelektualni kapital je nema-terijalne prirode, neaditivan je, odnosi se na rezultate u budućnosti, predstavlja kombinaciju vrijednos-nih i nevrijednosnih ocjena, a organizacija vlada njme samo djelimično, dok osoblje u njoj radi. Vrijed-nost intelektualnog kapitala izračunava se preko koeficijenta Tobina, koji predstavlja odnos između tržišne cijene kompanije prema cijeni njenih realnih aktiva (zgrade, oprema, zalihe i dr.). Istraživanje sprovedeno u izabranim crnogorskim firmama (iz raznih djelatnosti), u kojima su bilansni podaci bili dostupni, pokazuje veliku disperziju u navedenom koeficijentu.

- 176 -

Razvoj teorije intelektualnog kapitala

Inicijatori ideje intelektualnog kapitala

A. Smith (ljudski kapital) K. Marx (uloga u proizvodnji

nauke i tehnike) J. S. Mill (količina i kvalitet ljudskih sposobnosti za rad)

F. Taylor (naučni menadžment) J. Shumpeter (rekombinacija znanja

i inovacioni procesi kao faktor ekonomskog rasta)

H. Simon (ograničena racionalnost) Tvorci

koncepcije ljudskog kapitala:

G. Becker T. Shults

K. E. Sveiby

Intelektualni kapital organizacije T. Stewart, E. Brooking, D. Klein, L. Edvinsson, M. Malone, P. Sullivan

Nove makroekonomske koncepcije

Nove teorije ekonomskog rasta: P. Romer, R. Lukas

Evoluciono-inovacioni pristup: P. Nelson, S. Winter

Nova koncepcja nacionalnog bogatstva: J. Kendrik, T. Shults

Japanska škola: H. Itami, I. Nonaka,

S. Tsuchiya

Ocjena intelektualnog kapitala društva

N. Bontis, A. Bonfour, L. Edvinsson,

Koeficijenat Tobina u izabranim crnogorskim firmama

uslovni naziv firme privredna djelatnost koeficijenat Tobina A naučno-obrazovna 7,85 B projektna 5,63 C veze i telekomunikacije 3,23 D distribucija nafte 3,12

E sklapanje i prodaja računara 2,84

F turizam 1,22 G trgovina 1,15

Bez obzira na krizne uslove i kvalitet selektivnog izbora firmi, vidi se da veličina koeficijenta

Tobina značajno zavisi od stepena intelektualnog kapitala, koji determiniše nivo konkurentnosti firme, odnosno zavisi od stepena korišćenja savremenih metoda menadžmenta, tehnologija znanja i primjene informaciono-komunikacione tehnologije.

- 177 -

2.4 ANATOMIJA SVJETSKE FINANSIJSKE KRIZE U USLOVIMA GLOBALIZACIJE

Davno su banke i razni drugi finansijski subjekti, u cilju povećanja svoje konkurentske sposob-

nosti, liberalizovali uslove na finansijskim tržištima. Na kreditna sredstva nijesu primjenjivani strogi zahtjevi centralnih banaka u pogledu obaveznih rezervi, niti su odgovarajuće kamate bile opterećivane porezima. To je omogućilo stvaranje značajne konkurentske prednosti, za koju se moralo znati da je vremenski i razvojno ograničena. Njujork je 1981. postao slobodna bankarska zona u kojoj su se na operacije s nerezidentima primjenjivale poreske olakšice, oslobađanja od valutne kontrole i zanemari-vala druga ograničenja, koja djeluju na unutrašnjem tržištu kapitala. To je dovelo do širenja tržišta evro valuta u SAD. Poslije „buma“ informacionih tehnologija i deregulacije finansijske sfere došlo je do intenzifikacije međunarodnih valutnih transakcija. Obim svakodnevnih valutnih poslova povećan je sa 250 mlrd USA$ u 1985. na trilion USA$ početkom 1990-ih godina.

Sredinom 1990-ih godina na svaki USA$ potrošen za kupovinu inostrane robe otpadalo je 7-8 USA$ međunarodnih transfera, koji nijesu bili povezani s realnom trgovinom (Relationes Internatio-nales N0 1/1994, Vol. 2, p. 43; The Global Economy in Transition, 1996, p. 3). Dnevni obrt kapitala na berzama u Njujorku, Londonu i Tokiju povećan je sa 190 mlrd USA$ u 1987. na 1.200 mlrd USA$ u 1995. i čak 3.200 mlrd USA$ za prvih devet mjeseci 1997 (The Economist, October 25, 1997).

Naglo liberalizovana finansijska tržišta su doprinijela stvaranju novih oblika međunarodnih finan-sijskih tržišta valutnih fjučersa i opcija. Sa slabljenjem državnog regulisanja pojavili su se novi rizični finansijski instrumenti, koji su izazvali probleme i mogu se smatrati pretečama aktuelne finansijske i globalne ekonomske krize. Sjetimo se rasta cijena električne energije u Kaliforniji (2000-2001), ban-krotstva nesavjesne kompanije Enron (2004), koja je finansijskom gimnastikom prevarila investitore i dr. Jedna od prostih finansijskih „šema“ koje su tada smišljene nazvana je „credit default swap“. Smisao je u tome što banka osigurava kredit koji daje. Dužnik npr. uzima od banke kredit uz kamatu od 8% godišnje, a banka se osigura od nevraćanja tog kredita sa 3% godišnje. To znači da banka zarađuje 5% godišnje, ali sa smanjenim rizikom (naravno, do jedne vremenske granice). Sve je to odlično funk-cionisalo dok je u SAD trajao prodajni bum nekretnina, jahti i raznih drugih luksuznih i skupih dobara. Hipoteku su finansirale investicione i komercijalne banke, penzioni fondovi i dr. Reosiguranje kredita je raslo do beskonačnosti, a tržište CDS (svopova) je naraslo do 62 triliona USA$, što je daleko više od vrijednosti realnog sektora privrede SAD.

Kobna greška trgovaca svopovima je bila u tome što su primijenili metode koje se koriste kod običnog osiguranja: sudar automobilom ne povećava rizik od mogućnosti novog sudara. S kreditima i obligacijama je sasvim drugačije: kad jedan učesnik bankrotira, počinje lančana rekcija po domino sis-temu. Kada su počeli masovni difolti po hipotekarnim kreditima, osiguravajuća kompanija AIG nije mogla pokriti obaveze za 14 mlrd USA$. Taj difolt je izazvao dalju lančanu reakciju. Banka „Lehman Brothers“ je emitovala svopova u vrijednosti od 700 mlrd USA$. „AIG“ je nacionalizovan, a banka „Lehman Brothers“ je bankrotirala. Počelo je dejstvo „finansijskog oružja masovnog uništavanja“ (W. Baffet). Otvoreni znaci slabosti otvaranja privreda po neoliberalnom receptu viđeni su i prije 15-tak godina (1997-1998) u Aziji. Na neka od tih tržišta su s velikim iznosima novca ušli finansijski speku-lanti, koji su ostvarili svoje ciljeve i s pojavom prvih problema iznijeli svoj kapital. Ostavili su pustoš iza sebe. Intervenisala je država i ukrotila krizu.

Savremena finansijska kriza je provocirala „igru novca bez računa“, ali s kasnijim pokrićem drža-ve. Naime, centralne banke i vlade SAD i zapadno-evropskih država su spremne da potroše neogra-ničenu količinu novca u cilju deblokade međunarodnih kreditnih tržišta i spasa nacionalnih bankarskih sistema. Pomoć je usmjerena na rekapitalizaciju banaka, garancije po dugovima banaka i popravljanje likvidnosti. Tako je opet srušen „mitski“ neoliberalni koncept ekonomske politike, po ko zna koji put.

- 178 -

Danas proročanski ispravno zvuči izjava J. Sorosa (2000, s. 56) da je „globalni kapitalistički sistem daleko od stabilnosti“ i da je „globalni finansijski sistem u cjelini sve manje pouzdan, jer je značajno stradao autoritet i reputacija Međunarodnog monetarnog fonda“. Poslije kataklizme koja već nekoliko godina urušava finansijske sisteme čitavog svijeta, uslijedila je enormna državna intervencija i državna finansijska pomoć (u razvijenim državama) od preko trilion i po USA$. Ali, ni to nije bilo dovoljno za normalizaciju tržišta. Shvatilo se da se posledice krize mogu liječiti samo otklanjanjem uzroka koji su do nje doveli.

Najnovija finansijska kriza se pretvorila u svjetsku ekonomsku krizu. Ona je po svom karakteru sistemskog, dužničkog i dugoročnog karaktera, a sigurno je posledica brojnih akumulisanih ekonomskih disproporcija, naslijeđenih problema i neracionalnog ekonomskog ponašanja brojnih aktera (manipu-lativne, a samim tim i nemoralne prirode). Zato je francuski predsjednik N. Sarkozi 4. novembra 2008. poručio: „Moramo moralizovati kapitalizam“. Da li je moralizacija društva moguća bez državnog regu-lisanja? Tržište uvijek preferira kratkoročne i pojedinačne interese, podređujući im dugoročne i društ-vene. Taj problem se bez državne uloge nikad nije mogao riješiti. Zašto? Vjerovatno zato što „globalni svijet sputava akumulacija bogatstva i produkovana i organizovana inovacija oko privilegovanih pos-lova“ (M. A. Sinaceur).

Kriza je otkrila još jedan u nizu destruktivnih dometa globalizacije (pored njenih brojnih i nespor-nih konstruktivnih dostignuća). Liberalizacija i denacionalizacija robnih i finansijskih tokova na svjet-skom tržištu dovela je, pod uticajem dominantnog interesnog principa njenih kreatora, do određene uni-verzalizacije, homogenizacije i unifikacije svijeta u nekim segmentima i po nekim principima, odred-nicama i normama ponašanja. Međutim, korišćenje informacija, znanja, najsavremenije tehnologije i mrežnih tehnologija poslovanja počelo je da pati od hiperprodukcije inovacija i njihovog kratkog vre-menskog životnog ciklusa, koje u realnim privrednim tokovima nije više moglo da prati imaginarne i virtualne finansijske konstrukcije.

Pretjerana potrošnja i višestruko precijenjene hipoteke u dijelu nekretnina, koje su finansirane slabo obezbijeđenim kreditima, samo su dolile ulje na vatru i doprinijele dramatičnom pucanju navedenih virtualnih šavova, odnosno finansijske „kule od karata“, koja se sada po domino sistemu urušava sama od sebe. Dužnička korporativna kriza 2001-2003. je samo fiktivno riješena povećanjem duga federalnog američkog bužeta i domaćinstava. U narednom periodu su rasli razni nekorporativni dugovi. Kad se po-vukla crvena crta, dugovi su se počeli prodavati po „požarnoj“ cijeni (tj. onoj cijeni koja se može postići na tržištu).

Najveće TNK, banke i moćni svjetski finansijski centri su svojom politikom i strategijom virtual-nosti dugo obezbjeđivali poslovni kontinuitet i izvlačili velike profite. Sada su upali u sopstvenu zamku nelikvidnosti i izazvali krizu od koje su mnogi i sami stradali. Rekapitalizacija finansijskog sektora će vjerovatno pomoći samo najkrupnijima, čak ne svima u tom krugu najvećih.

Prema mišljenju mnogih autora, do Velike svjetske ekonomske krize 1929-1933. došlo je zbog masovnih zloupotreba na fondovskom tržištu i pretjeranih spekulacija na tržištu akcija, što je dovelo do kolosalnog razbuktavanja fiktivnog kapitala i vještačkog raskoraka između kursne vrijednosti akcija i njihove računovodstveno-bilansne vrijednosti. Epicentar krize su bile SAD (kao i danas), koje su imale najrazvijenije fondovsko tržište. Tržište vrijednosnih papira (akcija i obligacija) ispunjava svoju osno-vnu makroekonomsku funkciju transfera novčanih resursa od štediša prema korisnicima. Internalizacija fondovskih tržišta, koja je počela 1970-ih godina, omogućila je bezgranično premještanje kapitala, pa je prije 15-tak godina njegov obim vezan za kupovinu akcija iznosio 188 mlrd USA$, a obim emisije obli-gacija razmještenih na inostranim tržištima 481 mlrd USA$, dok je opšti obim fondovskih tržišta u svijetu iznosio cca 39 triliona USA$ (misli se samo na dugoročne hartije od vrijednosti, tj. akcije i obli-gacije). Ako se tome dodaju kratkoročni platežni dokumenti (čekovi i mjenice) i proizvodne hartije od vrijednosti (derivati – opcije i fjučersi), onda se ne mogu čak ni zamisliti njihovi statistički parametri.

- 179 -

Finansijske inovacije su omogućile dominaciju ogromne virtualne sume spekulativnog kapitala, ko-ji je u ekonomskom smislu postao anacionalan, jer ima svoju sopstvenu egzistenciju i logiku razvoja, originalnu strukturu i unutrašnje ciljeve, veliku slobodu premještanja i slabu mogućnost kontrole. On se skoro trenutno u trilionskim obimima može premjestiti s jednog na drugo tržište – mnogo brže nego što investitori mogu dobiti informaciju o njegovom kretanju. Liberalizacija uslova na finansijskim tržištima omogućila je da se na valutna sredstva ne primjenjuju zahtjevi centralnih banaka u pogledu obaveznih rezervi, a odgovarajuće kamate nijesu bile opterećivane porezima, što je dovelo do stvaranja značajne konkurentske prednosti. Brzo se razvijao mehanizam hedžiranja i upravljanja rizicima. Pojavili su se derivati kao rizičniji i nepredvidljiviji oblik finansijskog instrumenta. Oni su stvorili nove mogućnosti spekulacija zasnovanih na promjeni valutnih kurseva, akcija i drugih finansijskih aktiva. Pojava deri-vata je ubrzala proces osamostaljenja finansijskih tržišta, koji su počeli sve više sami sebe da opslužuju, nezavisno od realnog sektora privrede. To je dovelo do nezapamćene nestabilnosti finansijskih tržišta u svijetu.

Sredinom 1980-ih godina P. Drucker je pisao da su finansijska tržišta počela igrati nezavisnu ulogu od tržišta roba i usluga. Počelo se trgovati novcem kao klasičnom robom, pa su valutne spekulacije pos-tale najunosnija tržišna operacija. Prema ranijim ocjenama „Harvard Business Revienj“, na svaki USA$ koji se obrće u realnom sektoru svjetske ekonomije otpada oko 50 USA$ u finansijskoj sferi. Dužnička kriza i mnoge finansijske krize u svijetu su dokazi za navedenu tvrdnju. Stalno se pojačavala tendencija odvajanja finansijskih tokova od realne sfere proizvodnje i trgovine, zahvaljujući prvenstveno valutnim spekulacijama, koje su stvorile svojevrsnu „kazino ekonomiju“. U svijetu je rasla količina virtualnog kreditnog novca, koji su emitovale privatne banke s emisionom licencom. Procenat rezervnog obez-bjeđenja emitovanog kreditnog novca je bio veoma nizak, pa masa „fantomskog novca“ u slučaju isto-vremene tražnje njihovih kreditora ne može biti isplaćena, što dovodi do finansijskog kolapsa. Vjero-vatno su finansijske krize u Jugoistočnoj i Istočnoj Aziji svojevrsna najava mogućnosti navedene pri-jetnje.

Slika 62: Trendovi Dow Jones indeksa 1930-2008 u realnom iznosu i cijenama 2000.

Izvor: Eršov 2009, s. 4

Pored tehnoloških inovacija, „smanjivanje“ rastojanja i „skraćivanje“ vremena (makar u dijelu vol-šebnog i brzometnog bogaćenja), na određeni način, doprinijelo je i vještačko napumpavanje finan-

- 180 -

sijskih „balona“. Izazvana je globalna finansijska kriza nesagledivih razmjera, koja je kulminirala pos-lije brojnih manjih kriza i koja nagovještava burnu i tešku budućnost čovječanstva. Njeni korijeni su, nesumnjivo, u nedostatku ekonomske institucionalizacije. Pored tolikog forsiranja institucionalizacije u dijelu ekonomske teorije (nekoliko dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju pripada tom respektiv-nom pravcu ekonomske misli), u praksi se dogodilo ignorisanje institucionalnog pluralizma. Tržišna disciplina i „samoregulacija“ pokazala se bezuspješnom u sprečavanju stvaranja „iracionalnog bogat-stva“ i domino mehanizma eruptivnog skoka i pada cijena imovine.

Savremena finansijska i ekonomska kriza je po nekim pokazateljima čak premašila Veliku svjetsku krizu, a po Down Jones indeksu (slika 62) joj se približila po intenzitetu. Kretanje fiktivnog kapitala prije krize uvećavalo je jaz s realnim sektorom privrede, a kada je taj raskorak postao previše veliki, „naduvani mjehur“ fiktivnog kapitala, u obliku raznih virtualnih finansijskih piramida, naglo je pukao. Zamagljene iluzije su se pretvorile u jasnu, katastrofalnu i prijeteću kriznu stvarnost. Nezavisno od svoje spekulativne prirode, produktivnosti i sekundarnosti u odnosu na realni sektor privređivanja, sfera obrta fiktivnog kapitala može (a to se najčešće događa) imati povratno dejstvo na proizvodnju. Jedan od primjera takvog bumeranga je kada se veliki broj ugovora potpiše u vrijeme kada su cijene na tržištu visoke, a fondovske vrijednosti služe kao orijentaciona garancija posla. Nagla redukcija fiktivnog kapi-tala automatski uslovljava neplaćanja, koja za sobom povlače nova neplaćanja i rezultiraju masovnim bankrotstvima. Na slici 63 vidi se da je privredna recesija počela 2001. kod većine selektovanih država (Kina, SAD, Japan, Njemačka, Meksiko, V. Britanija, Rusija, Brazil i Južna Koreja). Jedino je Kina (i Rusija u početnom periodu) nastavila s visokim stopama privrednog rasta do 2007. Tada već počinju značajne silazne putanje privrednog rasta, mjerene preko godišnjih stopa rasta. Dolazi do „poklapanja“ opadajućih trendova, ali na raznim nivoima, s obzirom da Kina i dalje zadržava relativno visoke stope privrednog rasta i u periodu globalne finansijske i ekonomske krize.

Slika 63: Stopa rasta BDP selektovanih država 2000-2011 (u %, od 2009. procjena)

Izvor: Congressional Research Service (2009), The Global Financial Crisis: Analysis and Policy Implications, p. 10.

- 181 -

2.4.1 Uzroci i dometi savremene finansijske krize

„Globalni finansijski sistem je u cjelini sve manje pouzdan,

jer je značajno stradao autoritet i reputacija MMF“.

G. Soros

Savremene finansijske krize se ispoljavaju na finansijskim tržištima. Izvori poremećaja u sitemima zasnovanim na finansijskim tržištima su promjenljivost javnog vrednovanja hartija na sekundarnim tržištima, kao i neizvjesnost koja se odnosi na likvidnost tržišta. Od adekvatnog funkcionisanja sekun-darnih tržišta, koje je uslovljeno njihovom likvidnošću zavisi stabilnost finansijske strukture – koja je veoma bitna za makroekonosku ravnotežu. Bilansi posrednika registruju gubitke kapitala slomom cijena finansijskih aktiva. To je pokazatelj krize vrednovanja. Posljedica može biti dalje pogoršanje likvid-nosti. U uslovima finansijske fragmentacije ograničavaju se „spontana prilagođavanja“. U odnosima fi-nansijskih učesnika gubi se povjerenje i likvidnost.

Finansijska globalizacija uticala na mnogo brži rast kredita od rasta BDP. Promjena strukture kredita je ojačala špekulativne i supstitutivne komponente u odnosu na produktivnu. Finansijska globa-lizacija je postala izvor sistemskog rizika. Promijenila je kontrolu preduzeća i bitno povećala uticaj ak-cionara. Banke su se suočile sa „Minski momentom“ u kojem su novi rizici i nestabilnosti finan-sijalizovanog kapitalizma buknuli preko tržišta. Subprimarni hipotekarni scenario ukazuje na opasnost finansijalizacije i tzv. „sivog kapitala“, zasnovanog na institucionalizovanoj štednji, uključujući i novac privatnog penzionog sistema, koji je povjeren insajderima finansijske industrije.

S. Lakić (2010) ističe da je Bernanki ukazivao da derivativi imaju pozitivnu ulogu u upravljanju rizikom i da pomažu finansijskim tržištima i institucijama da se odupru šokovima. Neki analitičari i regulatori su strahovali da svi učesnici na tržištu ne shvataju rizike kojima se izlažu. Uloga derivativa u spektakularnom kolapsu Enrona je ilustrativna i poučna, jer pokazuje prevaru i slom sistema upravljanja rizikom. Smatralo se da su pojedine mjere za minimalni nivo kapitala, poput kreditnog (difolt) rizika aktiva banke, skoro beznačajne u prisutvu kreditnih derivativa. Poseban problem je u tome što su regu-latori smatrali da cilj finansijske stabilnosti ne znači i stabilnost pojedinih finansijskih institucija. Cilj regulatora je bio sprečavanje katastrofalnih slučajeva. Nije se shvatilo da su čak i pojedinačni slučajevi, kao što je npr. Bear Stearns, kritični i alarmantn pokazatelji nastupajućeg kriznog perioda.

Regulativni mehanizam anglosaksonskog kapitalizma predstavljao je kombinaciju stroge višeslojne regulacije, pojedinačnih deregulativnih „podsticaja“, neadekvatnog regulativnog instrumentarjuma i potpune deregulisanosti pojedinih krupnih, brzo rastućih segmenata tržišta. Krizni mehanizam je tako na suptilan način uspio da prenese destruktivni udar na finansijski i realni sektor. Prudenciona kontrola, uspostavljena na institucionalnim osnovama, uvijek je kasnila za inovacijama. Uključivanje banaka u neregulisano tržište derivativa u priličnoj mjeri je prevazilazilo primjenu međunarodne prudencione regulacije. Suptilnost trgovanja na finansijskim tržištima, koja se bazirala na mnoštvu finansijskih in-strumenata, brojnim finansijskim institucijama, sve značajnijem procesu finansijskog inžinjeringa (sek-juritizacije), tj. zamršenom nizu finansijskih tokova, zahtijevala je preispitivanje postojećih regulativnih i institucionalnih okvira i aranžmana. Osjećala se potreba za suptilnim upravljanjem i kontrolom takve finansijske strukture.

Nestabilnost finansija u svijetu je djelimično bila posljedica finansijske liberalizacije. Finansijski sistemi su kroz finansijsku globalizaciju i liberalizaciju širom svijeta prilagođavani američkim nacional-nim i makroekonomskim ciljevima. Zemlje koje su izbjegle finansijsku globalizaciju (Kina, Indija) ne-milosrdno su napadnute preko robne globalizacije. Ključni lomovi banaka do početka ovog vijeka ni-

- 182 -

jesu se događali u SAD. Kriza je, smatra S. Lakić (Ibid.) otkrila očiglednu prevaru da su SAD bile raj za investicije. „Pax americana“ je ponovo proaktivno inicirala sofisticirano strukturiranje svijeta – finan-sijski i realno, nastojeći da neprikosnoveno onemogući bilo kakav pokušaj „pax consortis“.

Osnovni uzrok krize se mora tražiti u a) neopravdano rizičnoj kreditnoj politici finansijskih mag-nata koji su bili motivisani ostvarenjem visokih profita i b) hipertrofiranoj potrošnji i pravljenju finan-sijskih „mjehura od sapunice“, na bazi hipotekarnih, finansijskih, trgovačkih, građevinskih i fondovskih naduvavanja cijena. Finansijska kriza je jasno ocrtala sva ta virtualna mjesta i najavila bolni proces ozdravljenja. Fondovsko tržište je godinama naduvavano lažnim novcem, pa je virtualni balona bio od-vojen od sfere realne ekonomije. Kao uzroci aktuelne krize mogu se navesti i sljedeći (V. Drašković i R. Jovović 2008, s. 35):

− rizični finansijski instrumenti (korišćeni zbog mogućnosti ostvarenja visokih i brzih profita, koji su zaslepljivali učesnike),

− potcjenjivanje realnih rizika i potrebe državne kontrole i regulacije, − jeftini krediti za hipertrofisanu potrošnju finansiranje precijenjenih hipoteka od strane investi-

cionih i komercijalnih banaka, penzionih fondova i drugih nestandardnih zajmodavaoca, − beskonačni rast reosiguranja kredita i tržišta svopova, − pretjerane samovolje berzanskih spekulanata na fondovskim tržištima, − kolosalno razbuktavanje fiktivnog (virtualnog i spekulativnog) kapitala, − osamostaljenje finansijskih tržišta u odnosu na realna tržišta i enorman raskorak s realnom sfe-

rom privrede, − nizak procenat rezervnog obezbjeđenja emitovanog kreditnog novca, − naduvavanja finansijskog balona preko relativno prostih „šema“ kao što je npr. „credit default

swap“ (banka osigurava kredit koji daje) i − brzo širenje spirale krediti-potrošnja-novi krediti. Recept naduvavanja finansijskog balona napravljen je u SAD, kada je u periodu 2003-2004. počela

politika jeftinog novca i dostupnih kredita radi stimulisanja privrednih aktivnosti. Potrošači su uzimali jeftine kredite i trošili ih na nekretnine, skupe automobile i jahte, čije su cijene vrtoglavo rasle. Naduva-ne cijene nekretnina i luksuznih dobara stvarale su privid o vrijednosti zaloga. Tako je npr. 2005. u SAD izdato cca 750 mlrd USA$ kredita, od kojih je, kako se smatra, 75% usmjereno na potrošnju („Iz-vestija“ No 190, s. 10). Zatim su banke davale sve više i više kredita pod većim kamatnim stopama sve manje sigurnim klijentima. Profiti su rasli i zaslepljivali učesnike navedenog lanca.

Paralelno je naduvavan još jedan opasni finansijski „pjenasti mjehur“: banke su odobravale kredite, emitovale hipotekarne vrijednosne papire s nerealno visokim rejtingom i prodavale ih investitorima, kojima su oni bili primamljivi zbog visokih kamatnih stopa koje su ostvarivali kao nestandardni zajmo-davci. A finansijski balon je kao i svaki drugi balon: prije ili poslije pukne i pokaže svu svoju iluzor-nost. Posebno kada počne kriza likvidnosti i širenje opšteg nepovjerenja.

Ovoga puta se kao pukotina pokazala inflacija, koja je uslovila da vlasti naglo povećaju kamatne stope. Pošto su kamatne stope za kredite nestandardnih zajmodavalaca plivajuće, isplate su se automat-ski povećale za nekoliko puta. Tako je balon pukao, a s njim se i spiralna pumpa, koja je korišćena za njegovo naduvavanje, odmah slomila i pokazala svu svoju virtualnost i nemoć. Tražnja za nekretninama je opala, posledično i cijene, a nestandardni zajmodavci (investicione kompanije koje su se bavile ne-standardnim kreditima) su doživjeli kolaps. Otvorila se nova negativna spirala, koju karakterišu dvije potpuno suprotne tendencije: otrežnjujuća realnost krize i nepovjerenja i obratni (opadajući) smjer koji vodi u snažnu privrednu recesiju.

Opasnost od paralizovanja finansijskog sistema je stalna prijetnja. Drastičan pad cijena akcija i uz-let obligacija jasno svjedoči o velikom nedostatku „živog“ (realnog) novca u finansijskom svijetu.

- 183 -

Problem uvijek nastaje kada se finansijski obračun mora sprovesti realnim novcem, a ne akcijskim akti-vama. Tada zazvoni tzv. margin call i počne prodaja akcija po drastično padajućim cijenama, uz stva-ranje novih i nižih nivoa margin call. Kamatne stope su, navodi M. Drašković (2010, s. 142) počele br-zo da rastu, pa je došlo do redukcije se ili čak prestanka kreditiranja banaka i preduzeća. Totalna raspro-daja nelikvidnih banaka se produžavala. Sistemske greške su decenijama služile za kreditno bogaćenje jednih i masovno siromašenje drugih.

Savremena svjetska finansijska kriza se razlikuje od svih dosadašnjih, kako po svojoj dubini i obuhvatu (proširila se na cijeli svijet), tako i po svojim uzrocima, dometima i posledicama. Impuls je počeo od naraslih problema na tržištu hipotekarnih kredita u SAD. Ali, u osnovi finansijske krize nalaze se fundamentalniji uzroci: mikro-ekonomski (razvoj novih finansijskih instrumenata), makroekonomski (gubitak likvidnosti u privredi SAD, na koji je uticalo mnogo faktora, među kojima i politika niskih kamatnih stopa FRS), institucionalni (potcjenjivanje rizika od strane regulatora i rejting agencija, izostanak kontrole) i drugi (Ibid.).

2.4.2 Poročni krug savremene finansijske krize Savremena svjetska finansijska kriza je samo karika (iako najveća) u lancu finansijskih kriza koje

su se dogodile u svjetskoj privredi od 1990. do danas. Finansijske krize su učestale u poslednje tri dece-nije: svjetska dužnička kriza 1982-1983, slom američkog fondovskog tržišta 1987, japanska 1990, meksička 1994-5, pad USA$ 1995, azijska 1997-1998, ruska 1998. i dr. Savremena kriza je faktički po-čela u proljeće 2007, kada su bankrotirali „New Century Financial“ (vodeća američka kompanija za da-vanje substandardnih kredita), hedž fond „Dillon Read United Bank of Switzerland“, dva hedž fonda američke banke „Bear Stearns“, tri hedž fonda francuske banke „BNP Paribas“ i dr. Da li se zaista radilo o odvojenim, pojedinačnim fenomenima, ili su oni uzročnoposledično povezani? Postoji li tu neka zakonomjernost? Diriguje li se finansijskim krizama iz nekog globalnog centra? Izvlači li neko korist u obliku ekstra profita iz tih kriza? Hipotetički se ne smije isključiti mogućnost postojanja nekog zajedničkog imenitelja, koji je generisan u sistemu globalnih finansija i institucija, a koji je na ovaj ili onaj način izazvao sve navedene krizne talase (Ibid.).

Važan dio kriznog mehanizma bili su ranija višegodišnja hiperlikvidnost i meka novčano-kreditna politika SAD. Oni su aktivirali formiranje tržišnih kreditnih mjehura (credit bubble) od precijenjenih aktiva, uglavnom na tržištu nekretnina, akcija i sirovina. Kreditna ekspanzija bez pokrića (posebno ne-kvalitetnih substandardnih ili drugoklasnih hipotekarnih kredita) je neizostavan i tipičan uzrok krize. Prosječne godišnje stope rasta bankarskog potrošačkog kreditiranja u periodu 2003-2007. iznosili su 5%, a obim odobrenih hipotekarnih kreditaje porastao sa 238 mlrd USA$ u prvom kvartalu 2000. na 1.199 mlrd USA$ u trećem kvartalu 2003.

Brzi rast hipotekarnog tržišta u SAD stimulisan je niskim kamatnim stopama i ubrzanim rastom cijena nekretnina, mjerenih preko Case-Shiller kompozitnog indeksa (slika 64). Sve do 1999. navedeni indeks je iznosio ispod podnošljivih 100 poena, a onda je počeo njegov nagli i ubrzani rast, koji je dostigao preko 200 poena u periodu 2005-2007. godine. Tada je već došlo do otrežnjenja i njegovog opadanja. Od 1999-2008. značajan dio stanovništva SAD je praktično živio na visokoj nozi, na bazi ne-korektnog zaduživanja, bez štednje ili s malim procentom štednje. U periodu 1963-1983. štednja sta-novništva se kretala u intervalima od 8-12%, a onda je počeo njen konstantan pad do 7% 1987-1993, a zatim „sunobvrat“ do 2% 2001-2005, koji se i dalje nastavio do 2007.

Mnogima je bio omogućen pristup visoko rizičnim kreditnim instrumentima, kao npr. subprimarnih hipotekarnih kredita. Prema podacima „Bank for International Settlements“ (BIS), u periodu od jula 2004. do jula 2007. tržište kreditnih derivata se povećalo tri puta, a 1. jula 2007. je iznosilo cca 900 mlrd USA$.

- 184 -

Slika 64: S&P/Case-Shiller kompozitni indeks (januar odgovarajuće godine)

Izvor: http://en.wikipwdia.org .... Posledično se u istom periodu povećavao trgovinski deficit, koji se pokrivao rastom spoljnog za-

duživanja. Jasno je da ovi procesi nijesu mogli da beskonačno traju. Pohlepa je dovela do finansijske i ekonomske drame. Nastupio je bolni trenutak istine za globalnu privredu i period sumnje u efikasnost američkog finansijskog modela kapitalizma. Njegova reanimacija će biti teška, duga, skupa i neizvje-sna. Kriza se kao korov sistemski proširila i na svjetsku privredu.

Slika 65: Raskorak između štednje stanovništva i čistog priliva kapitala u SAD

1963-2009 (stope rasta u %)

Izvor: Burreau of Economic Analysis – podaci za razne godine; Guidolin & LaJeunesse 2007, p. 492.

Nepovjerenje u finansijski sistem je bio logičan bumerang, koji je produbio ionako velike prob-leme. Čak i najkrupnije finansijske institucije s rejtingom AAA su rapidno smanjile ili čak zatvorile kreditne linije (limite). Bankrotstva i državna preuzimanja najvećih finansijskih institucija su dovela do znatnog paralisanja finansijskog sistema SAD. Došlo je do kolapsa finansijskih tržišta. Globalizacija, diversifikacija i preraspodjela bankarskih rizika između raznih učesnika na finansijskom tržištu dopri-nijeli su mnogim nejasnoćama u pogledu lociranja realnog mjesta generisanja rizika.

- 185 -

Kada su se smanjili rizici na finansijskom tržištu, prenijeli su na relni sektor privrede. U razvijenim državama su rekordno opali agregatna tražnja, BDP i industrijska proizvodnja. Proradio je i najvažniji kanal širenja globalne krize – međunarodna trgovina, koja je pokazala snažno opadanje. Najviše su stradale države izvoznice sirovina i investicionih roba. Opšti gubici aktiva, nekretnina i kapitalizacije fondovskih tržišta upoređuju se sa svjetskim godišnjim BDP. Prema ocjeni Azijske banke za razvoj, oni premašuju 50 triliona USA$, od čega se 13 triliona USA$ odnosi na SAD, što odgovara njenom godiš-njem BDP. Prema procjenama IMF, potencijalni gubici svjetskog finansijskog sistema premašuju četiri triliona USA$. „Financial Times“ je u avgustu 2008. objavio da se, prema proračunu Međunarodnog instituta finansija, globalna kapitalizacija banaka smanjila na svega 1,6 triliona USA$.

Vjerovatno ključnu ulogu u razvoju savremene finansijske krize imali su asimetrija informacija i mehanizam kreditne sekjuritizacije. Struktura proizvodnih finansijskih instrumenata je postala izuzetno složena i nejasna. Ona je onemogućavala pravilnu ocjenu realne vrijednosti portfelja finansijskih kom-panija. Kreditno tržište je paralisano, jer više nije moglo efikasno da funkcioniše sa platežno nesposob-nim dužnicima. Razvoj situacije u finansijskoj sferi brzo je uticao na realni sektor privrede, pa je SAD ušla u recesiju, faktički u decembru 2007 (procjena NBER – Nacionalni biro ekonomskih istraživanja SAD). Finansijska kriza se iz SAD postepeno širila na čitav svijet, po sistemu spojenih sudova. To je bio logičan, predvidiv i nezaustavljiv proces. Enorman rast obima likvidnosti, forsiran po receptu „no-vac-dugovi“, stvarao je ogromne „kreditne balone“ i doveo do prve krize sekjuritizacije. Taj rast je na-rušio nekada relativno stabilne i upravljive uzročno-posledične veze između novčanih i robnih tokova (www.bcaresearch). Svjetski finansijski sistem je evoluirao od pojedinačnog bankarskog posredništva prema integrisanim tržišnim institutima i proizvodima, s unificiranim ponašanjem investitora. Njegova nestabilnost je rezultirala iz povećanih rizika, njihovog potcjenjivanja i trgovanja njima. Emisija gigant-skih obima novčane mase produžava se mnogo godina. Početkom 2007. likvidnost svjetskih finansij-skih tržišta, koju je izračunala Bank of England (Gieve 2007) je bila veoma visoka . Ubrzan je rast fi-nansijskih aktiva, porastao je značajno obim otkupa dugova (leveraged buyouts), a raširile su se granice zaduženosti.

Slika 66: Scenario poročnog kruga finansijske krize

Izvor: M. Drašković 2009, ss. 127-148.

Jedan od glavnih uzroka fenomena viška likvidnosti bila je politika „jeftinog“ novca, koju su spro-vodile centralne banke u razvijenim državama, prvenstveno u SAD. Ona je omogućena aktivnom

- 186 -

integracijom Kine i drugih azijskih država u sistem međunarodnih ekonomskih odnosa. Njihovi troš-kovi proizvodnje su bili mnogo niži, što je uslovilo niske izvozne cijene. Stimulisan je rast dohodaka u državama izvoznicama, pa je došlo do viška njihove štednje, koja je usmjeravana u finansijske sisteme razvijene države.

Slika 67: Dinamika likvidnosti svjetskih finansijskih tržišta

Izvor: Gieve, prema: Smirnov 2008, s. 6.

Ta ogromna novčana masa nije bila pokrivena tokovima roba, resursa i drugih realnih aktiva. Ona je uslovila smanjenje kamatnih stopa i ogromno povećanje vrijednosti finansijskih aktiva (sintezom sek-juritizacije aktiva i širenja tržišta finansijskih proizvodnih instrumenata), kao i privatne i državne zadu-ženosti.

Slika 68: Obimi tržišta derivata 1998-2007 (u trilionima USDA$, bez robnih derivata)

Izvor: Burreau of Economic Analysis, razne godine

- 187 -

Prema ocjeni „Indepedent Strategy“ (2006) obim ukupne zaduženosti SAD je približno 52 puta nadmašio obim novčane mase. Savremeno tržište dugova se sastoji iz strukturiranih finansijskih proiz-voda, koji uključuju hartije obezbijeđene aktivom (asset backed securities, ABS), od hartije obezbi-jeđenih hipotekom (mortgage backed securities, MBS) do raznih oblika kolateralizovanih dužničkih obligacija (collaterized debt obligations, CDO). Po ocjeni „Bond Market Association“, tržište struk-turiranih finansijskih proizvoda SAD je u 2005. premašilo 8 triliona USA$. „Indepedent Strategy“ istra-žuje strukturu „globalne likvidnosti“. Ona se mjeri emisijom svjetske novčane mase ili tzv. „spoljnog novca“ (global outside money), dok se globalna zaduženost mjeri obimom sekjuritizovanog duga (global securitized debt).

Struktura globalne likvidnosti 2005. je bila veoma nepovoljna. „Spoljni novac“ (novac povećane snage), koji emituju centralne banke, čini svega 1% globalne likvidnosti, iako upravo on formira njenu dinamiku kao najhomogenija komponenta likvidnosti. On je ekvivalentno odgovarao 9% svjetskog BDP. Na „široki novac“ je otpadalo 10% globalne likvidnosti (ekvivalent 122% svjetskog BDP), a nešto veći je bio sekjuritizovani dug. Najveće učešće u globalnoj likvidnosti sa 78% imali su derivati (ekvivalent 964% svjetskog BDP).

Kao rezultat burnog rasta operacija s proizvodnim bankarskim instrumentima (derivatima ), naglo su porasle aktive brokerskih i dilerskih kompanija. One se često pojavljuju kao značajan dio biznisa investicionih banaka i institucija. Berzanski derivati su sve do 2004. imali relativno malo učešće na tržištu derivata, koje se u periodu 2005-2007. povećalo na cca. 15% (tj. na 100 triliona USA$). U periodu od 1998-2007. neberzanski derivati su povećali svoje učešće na tržištu sa cca 80 na cca 600 trilona USA$ (7,5 puta). Karakteristično je da je u periodu 1988-2008. dinamika njihovih aktiva (brokerskih kompanija) značajno nadmašivala tempo rasta aktiva komercijalnih banaka, koje su u stvari stagnirale oko nultog nivoa.

Slika 69: Prirast odnosa aktiva komercijalnih banaka i brokerskih kompanija

prema aktivama domaćinstava 1988-2008 (u %, 1988=100)

Izvor: Eršov 2009, s. 7. Do sada nepoznate i nezamislive intervencije centralnih banaka i vlada najrazvijenijih država nijesu

uspjeli da ohrabre investitore. Državna podrška finansijskom sektoru u SAD, za početak, koštala je budžet oko 700 mlrd USA$. Razmjere početne državne pomoći u Evropi su u V. Britaniji 500 mlrd fun-ti sterlinga, u Španiji 100 mlrd €, u Portugaliji 20 mlrd €, u Francuskoj 360 mlrd €, u Norveškoj 55,4

- 188 -

mlrd €, u Njemačkoj 500 mlrd €, u Austriji 85 mlrd €, dok za Italiju podaci nijesu objavljeni („Vedomosti“ No 194 /2216/, s. B01). Novac je uložen u državni otkup loših bankarskih aktiva.

Zbog čega se investitori plaše? Odgovor je složen i višeznačan, čak nejasan u mnogim važnim de-taljima. Izvjesno je samo to da svijetom kruži strah od budućih događaja, koji održava nepovjerenje kod investitora u sigurnost finansijskog sistema. Stalni pratilac nepovjerenja je redukcija tržišnih očeki-vanja. Investitori su, očigledno, naučili lekciju da hiper-aktivnost finansijskog tržišta, posebno u dijelu sekjuritizacije, može dovesti do njegovog kraha. Da bi se povratilo povjerenje u globalni finansijski sistem i isti stabilizovao, potrebni su veliki napori, dug rok i kvalitetnija institucionalizacija regulativnih i kontrolnih mehanizama (koji uključuju pravovremenu i bolju informisanost). Krizni proces će se vje-rovatno razvijati, sve dotle dok se ne plati za fiktivne finansijske piramide i odgovarajuću nepokrivenu potrošnju. Može se postaviti pitanje krivice onih koji su trebali (i morali) da kontrolišu razmatran pro-ces. Očigledno je da su, pored ostalog, zakazali instituti državne i korporativne kontrole, projektna pro-cjena rizika i identifikacija njihovih generatora.

Globalna finansijska i ekonomska kriza je nagovještavana. Prvo, prethodno su se dogodile mnoge ozbiljne krize, koje su nagovještavale daleko veću i razorniju krizu, što proizilazi iz globalne poveza-nosti biznisa. Drugo, postojali su statistički podaci o padu ekonomskih pokazatelja u mnogim svjetskim privredama, siromašenju, nagomilavanju dugova, katastrofalnoj tranziciji postsocijalističkih država i dr. Treće, mnogi su upozoravali da je vladajući neoliberalni koncept vođenja ekonomske politike i neopra-vdanog enormnog bogaćenja neodrživ, da su finansijska tržišta veoma labilna (N. Chomsky, A. Kob-jakov, M. Hazin, S. Rič, J. Stiglitz, J. Gray, G. Soros, M. Rabin, D. Harvey i dr.).

Vrhunac krize liberalnog kapitalizma bila je Velika svjetska ekonomska kriza (kriza hiperpro-dukcije), koja je počela krahom njujorške berze 24.10.1929. Vrhunac savremene globalne svjetske eko-nomske krize nije moguće odrediti, jer on zavisi od definisanja datuma nepovratnog raskida s neolibe-ralnom dogmom, koja se pokazala društveno neosjetljivom, elitističkom, destruktivnom, ekonomski neefikasnom. Kako sada stvari stoje, još nije došlo do opšteg konsenzusa po tom pitanju, jer se ne radi o socijalističkom javnom dobru, koje se preko koljena i preko noći može urušiti, nego o kapitalističkoj javnoj strategiji bogaćenja, koje se niko neće tek tako odreći sve dok se ne pronađe odgovarajući supstitut.

Globalna finansijska kriza se pokazala kao Pirova pobjeda spekulativnog nad preduzetničkim me-nadžmentom, asimetričnih informacija nad rizik menadžmentom i rejting agencijama, netransparentnog i virtualnog finansijskog sektora nad poreskim obveznicima, neoliberalnog monizma nad institucio-nalnim sinergizmom, kazino ekonomije nad realnom ekonomijom, tržišnog nereda nad državnim nema-rom (selektivnim odsustvom regulacije), stvaranja rizika nad upravljanja njime. Kad nestanu svi oblici institucionalne kontrole, nastaju panika, haos i kriza.

- 189 -

2.5 SUVREMENE KONTRAVERZE MAKROEKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE: KONTROVERZE O INFLACIJI: JE LI INFLACIJA OD 0% MOGUĆA I KORISNA?

2.5.1 Kontraverze o novcu

Arthur Okun, neokejnzijanac, jednom je o novcu rekao sljedeće: „Novac je drznik kao i heroj. To je

katalizator kojim neravnoteža u agregatnoj potražnji putuje kroz sustav. U barter ekonomiji ponuda je-dne robe mora naići na potražnju druge robe. Sayov zakon tržišta vrijedi. U monetarnoj ekonomiji bilo koja ponuda robe znači prije svega potražnju za novcem. Ona može biti i potražnja za kvazinovcem ili nekim drugim supstitutom za novoproizvedeni output… neravnoteža na tržištu robe i radne snage prati neravnotežu na financijskom tržištu. U tome smislu postoji mogućnost da neravnoteža na financijskom tržištu izazove neravnotežu na tržištu robe i radne snage. Kada padanje potražnje za robom kreira vi-šak ponude radne snage, ako bi poduzeća mogla plaćati radnike proizvodom koji proizvode, ona bi sebi mogla dopustiti luksuz da i dalje drže postojeću radnu snagu uz smanjenu proizvodnju. Ali radnici ne prihvaćaju robu koju proizvode, oni rade za novac. Tako poduzeće konstatira da ima višak zaposlenih radnika uz postojeću visinu nadnice pa zato prevodi pad potražnje za njezinim proizvodima u smanjenje zaposlenosti. Radnici žele novac da bi njime kupili robu i usluge. Oni ne žele novac sam po sebi. Novac skreće pozornost na visinu nadnica i cijena na racionalan način i nije simptom iluzije. Kriminal barter iluzije očit je u formulacijama koje ignoriraju ključnu ulogu novca: funkcije novca kao sredstva plaća-nja, jedinice obračuna i oblika imovine izrazito su međuovisne u monetarnoj ekonomiji. Neke osobitosti monetarne ekonomije najbolje se vide u uvjetima hiperinflacije kada novac gubi svoju korisnost. Za vrijeme hiperinflacije rizik opadanja kupovne snage novca eksplodira i potražnja za novcem i ostalim oblicima nominalne imovine opada. Iz portfelja posebno nestaju štedni računi i drugi oblici aktive s ka-matom. Prodavači radije čuvaju robu nego što je prodaju: njemačka je hiperinfacija nakon I. svjetskog rata dovela do gladi djece u gradovima, dok su farmeri gomilali hranu koju nisu htjeli prodati za bez-vrijednu gotovinu. Sat se vratio unatrag k barter ekonomiji, ali institucionalni aranžman nije dopuštao barter ekonomiju“.

U knjizi „Monetarna povijest SAD“ M. Friedman o novcu piše sljedeće: „Novac je fascinantan predmet za studiranje zato što je pun misterija i paradoksa. Novac je kao koprena. Realne snage gospo-darstva su kapaciteti (sposobnosti ljudi), njihova marljivost, ingenioznost, resursi kojima raspolažu, način ekonomske i političke organizacije i dr.“ (Friedman-Swartz, 1963). U prilog ovome stavu Fried-man citira J. S. Milla: „Na kratak rok ne može biti manje značajne stvari u ekonomiji od novca, osim u smislu izuma za uštedu rada i vremena. To je stroj koji radi brzo i kvalitetno ono što bi bez njega bilo urađeno na manje ugodan način, ali kao i svaki drugi stroj on ima poseban i neovisan utjecaj kada se pokvari“ (Friedman-Swartz 1963). Friedman na ove Milllove misli dodaje: „To je cijela istina. Osim toga, teško da postoji izum koji može nanijeti više štete društvu kada izmakne čovjekovoj kontroli“.

Sudeći po Okunu, Friedmanu i Millu novac je sjajan stroj, ako je pod kontrolom čovjeka. Čovjek može upravljati novcem na više ili manje mudar način, kao i svakim drugim strojem. Ipak, držimo da i pored ove znakovite konstatacije triju eminentnih autora, ekonomijom upravljaju interni, dinamički za-koni koji se transformiraju (manifestiraju) u procesima koje mi nazivamo različitim imenima kao što su recesija, stagflacija, slom. U takvim uvjetima upravljanje novcem postaje velika umjetnost, dapače, pre-lazi okvire aktualno priznate znanosti i traži nova rješenja, aktualnoj znanosti često teško prihvatljiva i razumljiva. Jedan od takvih trenutaka svjetskog gospodarstva je, čini se, i danas s nama. U uvjetima ne-savršene tržišne strukture (danas dominantne u svjetskim razmjerima), dominacije transnacionanih kor-poracija, nove „intelektualizirane“ strukture BDP (posebno kod razvijenih zemalja), globalizacije svjetskog gospodarsva i njegove naglašene regionalizacije (EU), ekonomska znanost mora posegnuti za

- 190 -

pronalaženjem novih rješenja, onako kako je to nekada učinio Keynes u odnosu na neoklasičnu eko-nomiju.

2.5.2 Keynesova lekcija

Da bi savladao tri zamke: „liquidity trap“, zamku marginalne efikasnosti kapitala i zamku očeki-vanja (čini se, iste one zamke koje danas vrebaju u zasjedi na svjetsko i hrvatsko gospodarsto), Keynes se počeo služiti opasnim strojem - novcem. On je počeo kvariti taj stroj radeći distinkciju između no-minalnih i realnih varijabli (kamate, nadnice). Keynesova ekonomska politka jest anti-deflacijska anti-krizna ekonomska politika, ali ni u kojem slučaju nije antimonetarna ekonomska politika. Strah od de-flacije nakon 1929. bio je tako velik, a Keynesova receptura politike „jeftinog novca“ izgledala je tako snažno i atraktivno da su je neokejnzijanci obilato prihvatili i koristili, posebice nakon otkrića tzv. Oku-novog zakona. Okunov zakon (koji danas podsjeća na poznato Taylorovo pravilo) doveo je do općeg prihvaćanja aktivne stabilizacijske ekonomske politike koja je postala ključ koji je otvorio vrata eks-panziji u 1960-im godinama. U isto vrijeme, rekli bismo, to je bio ključ koji je otvorio vrata nadola-zećoj stagflaciji početkom 1970-tih godina.

Neokejnzijanci su, međutim, znatno prije Okuna sugerirali vladama sličnu ekonomsku politiku, politiku potražnje koja se vodi ekspanzivnom monetarnom ili fiskalnom politikom. Tako je ugledni ekonomist Kahn 1956. zastupao mišljenje da je Beveridgeov cilj od svega 3% nezaposlenosti zastario. U tome smislu J. Robinson 1960. izjavljuje da je svaki cilj ekonomske politike koji zagovara nezaposle-nost veću od 2% neumjestan. Roy Harrod je želio stopu nezaposlenosti od 0% (Hutchison 1981.). Sta-vovi neokejnzijanaca o cijenama i novcu nisu se bitno razlikovali u odnosu na standardnu interpretaciju uloge cijena u Keynesovoj ekonomiji, manje-više u smislu da su cijene stabilne. Keynes je pošao od fiksnih nominalnih nadnica i zatvorene ekonomije. Uz takve pretpostavke mogu postojati samo tri uz-roka promjene cijena: promjene u razini zaposlenosti, promjene u jedinici rada („wage unit“) i promjene u produktivnosti rada. Keynes se nije bavio promjenama produktivnosti rada, dok je primjena jedince rada ostavila samo promjene u razini zaposlenosti kao moguću determinantu promjene razine cijena (Johnson 1977).

Budući da Keynesova ekonomija po pravilu funkcionira na razini nepune zaposlenosti, onda ni za-poslenost kao determinanta cijena ne će izazvati porast cijena. Na ovaj je način H. Johnson, neokej-nzijanac, ali ponekad i monetarist, interpretirao politiku cijena u Keynesovom ekonomskom sustavu. Kaldor 1959.nakon što je primijećen porast cijena u Velikoj Britaniji, ukazuje na opasnost od stabilnih cijena. Lord Kahn u izvještaju Radcliffe Committeu napominje da bi „bila ozbiljna greška ako bi cilj monetarne politike bio da osigura stabilne cijene“ (Hutchiso 1981.). Međutim, u knjizi „The Politics and Philosophy od Economics“ Hutchison navodi da je Keynes nešto kasnije bio spreman prihvatiti 4,5% nezaposlenosti kao prirodnu stopu nezaposlenosti. Keynesovi stavovi iz 1937. jasno govore da bi „pokušaj snižavanja nezaposlenosti ispod određene razine putem sve opsežnijih poticaja iz centra mogao biti fatalna pogreška“. Još 1920-ih godina Keynes je vrlo oštro reagirao na politku i praksu raz-vijenih zemalja. „Restriktivna monetarna politika razvijenih zemalja je za njega bila naprosto kampa-nja protiv životnog standarda radničke klase koja se izvodi svjesnom intenzifikacijom nezaposlenosti koristeći ekonomsku prinudu protiv pojedinaca ili protiv industrije, politiku koju zemlja nikada ne bi dopustila da je znala što će biti učinjeno“ (prema: Kaldor 1982).

Prema Kaldoru, jednom od najoštrijih kritičara monetarizma, osnovna karakteristika novog vala monetarizma jest „ekstreman dogmatizam i potpuni nedostatak intelektualne koherencije“ (Kaldor Ibid.). Analizirajući monetarizam i njegove efekte kao član Radcliffe komiteta on piše: „Pitam se je li Komitet svjestan da je u jednoj rečenici ili dijelu rečenice odbacio kvantitativnu teoriju novca u svim varijantama od Cantilliona i Humea, preko Ricarda, Marshala, Walrasa, Fishera i Friedmana do

- 191 -

gospođe Tatcher? Bit je kvantitativne teorije novca stabilna monetarna potražnja. To opet pretpostavlja da je brzina optjecaja novca (V) stabilna. Kvantitativna teorija novca vrijedi ili ne vrijedi s propozicijom da je (V) nepromjennjivo i stabilno u odnosu na promjene u količini ponude novca. Ako to nije tako, nema izravne veze i utjecaja promjene u količni novca na izdatke i razinu cijena (Kaldor 1982). Ako poraste monetarna ponuda, onda će prema Kaldoru i čak prema Keynesu (Fiedmanova interpretacija Keynesa) doći do smanjivanja brzine opticaja novca. Uslijed toga će vrijednost lijeve strane jednadžbe MsV = pY ostati ista te se ne će dogoditi ništa ni s desnom stranom jednadžbe, tj. cijene i dohodak ostat će nepromijenjeni. Temeljem ovakvoga stava o utjecaju porasta monetarne ponude na cijene i dohodak razvile su se određene implikacije za ekonomsku politiku. Jedna od implikacija bila je da „monetarna politika nije značajan faktor i da je njezina uloga u održavanju niske razine kamata“.

Iz ove implikacije razvila se politika „jeftinog“ novca (Friedman 1973). Druga implikacija ove do-ktrine sastojala se u tome da se stabilizacijska ekonomska politika može adekvatnije i uspješnije voditi fiskalnom politikom. Treća implikacija bila je da inflacija nije monetarni fenomen, nego da nastaje pri-tiskom prekomjerne potražnje (Ibid.).

2.5.3 Friedmanova lekcija

Rasprave o ulozi novca, monetarnoj politci i inflaciji nastavljene su u sličnom tonu pojavom mone-tarizma, pravca ekonomske politike koji na određen način reafirmira neoklasičnu doktrinu. Za Fried-mana je kvantitativna teorija novca prije svega teorija potražnje za novcem. U vezi s tim on napominje da postoje očigledna bitna i duboka razilaženja u sagledavanju značenja ove analize za razumijevanje kratkoročnih i dugoročnih kretanja opće gospodarske aktivnosti. Pristalica kvantitativne teorije novca usvaja empirijsku hipotezu da je potražnja za novcem u visokom stupnju stabilna, stabilnija od ostalih funkcija, kao što je npr. funkcija potrošnje, a koje se nude kao alternativni ključni funkcionalni odnosi. Ova hipoteza postavlja dva ograničenja. S jedne strane, pristalica kvantitativne teorije novca ne mora podrazumijevati (po pravilu i ne podrazumijeva) da se realna količina novca koja je tražena po jedinici proizvoda, ili brzina optjecaja novca mora smatrati numeričkom konstantom. On npr. ne drži da je br-zina optjecaja novca koja drastično raste u razdoblju hiperinflacije i pridonosi njezinoj akceleraciji, u kontradikciji sa stabilnošću potražnje za novcem. Razlog tomu je što on očekuje stabilnost u funkcio-nalnom odnosu između tražene količine novca i varijabli koje je determiniraju, a oštar porast brzine optjecaja novca u razdobljima hiperinfacije potpuno je u skladu sa stabilnim funkcionalnim odnosom, kao što je Cagan pokazao u studiji „The Monetary Dynamics of Hiperinflation“ (u Friedman, „Studies in the Quantity Theory of Money“).

S druge strane, on mora oštro razgraničiti i biti spreman izričito specificirati varijable koje je s em-prijskog stajališta značajno uvrstiti u funkciju potražnje za novcem. Razlog je u tome što bi svako pove-ćavanje broja varijabli koje se drže značajnim podrazumijevalo da se hipoteza lišava svojeg empirijskog sardržaja. Zapravo, postoji mala ili nikakva razlika između tvrdnje da je potražnja novca u visokom stupnju nestabilna i tvrdnje da je to jedna savršeno stabilna funkcija neograničeno velikog broja varija-bli. Fiedmanova funkcija monetarne potražnje govori o tome da vlasnik imovine može držati imovinu u raznim vidovima. On teži kreiranjem optimalnog portfelja maksimalizirati korisnost pojedinih oblika imovine po načelu da je marginalni prihod jednak marginalnome trošku svakog vida imovine. Kada se znaju funkcije monetarne ponude i monetarne potražnje, „crna kutija“ postaje manje misteriozna. Fri-edman te Bruner i Metzler rasvijetlili su crnu Johnsonovu kutiju i pojasnili interakciju monetarne ponu-de i monetarne potražnje na ukupnu ekonomsku aktivnost. Promatrano iz kuteva ekonomske politike, zatim komparacije monetarizma s neoklasičarima, neokejnzijancima, neoneoklasičarima te suvremenim uglednim ekonomistima, držimo posebno znakovitim stav monetarista u odnosu na novac i realne eko-nomske varijable, i to posebice onaj koji se odnosi na kratak rok. Friedman napominje da se na kratak

- 192 -

rok promjena monetarne ponude može odraziti na sve varijable desne strane kembričke jednadžbe mo-netarne potražnje: na kamatu, dohodak i cijene. To znači da promjena monetarne ponude ne utječe samo na razinu cijena nego i na ukupnu ekonomsku aktivnost. Stoga Fiedman zaključuje ovako: „Držim da je opisivanje naših teza postavkom: 'novac je jedino od značenja' i poslije toga staviti točku u rečenici, u biti pogrešna“.

2.5.4 Suvremeni ekonomisti o inflaciji i nezaposlenosti

Sukladno neoklasičarima, Paretovom optimumu ili Sayovom zakonu tržišta inflacija po definiciji nije moguća. Sukladno Keynesu, inflacija je metoda kojom se ekonomija podiže iz velike nezapos-lenosti i vodi k punoj zaposlenosti. Prema Friedmanu, inflacija na kratak rok pomaže gospodarskom ra-stu i zaposlenosti. Neokejnzijanci su držali da inflacija nije monetarni fenomen, dok su monetaristi ima-li oprečno mišljenje. Kontroverze na temu inflacije postoje i danas kada je svjetsko gospodarstvo na pragu stagflacije ili eventualno dublje ekonomske krize (Stojanov 2008.). Intenzivne su rasprave o efek-tima monetarne politike na razinu cijena i zaposlenosti. Gledano na dugi rok, ekonomisti se, kako „sta-ri“ (Keynes, Friedman) tako i „novi“ - aktualni, slažu da postoji određena prirodna stopa nezaposlenosti koja se proinflacijskom ekonomskom politikom ne može reducirati. Međutim, gledano na kratak rok, ostaju i dalje otvorenim pitanja „trade offa“ između inflacije i (ne)zaposlenosti koja pokreću pitanja op-ravdanosti ili neopravdanosti jedne proinflacijske ekonomske politike i njezinih efekata na gospodarski rast i (ne)zaposlenost ili, možda prikladnije rečeno, na dobrobit građana, ovisno o tome kako se ona cijeni: monetarnom stabilnošću ili zaposlenošću. Stoga nije niti čudno da je IMF koncepcija stabilnih cijena i neinflatornog ambijenta dovođena u pitanje od strane uglednih ekonomista poput Stiglitza, Kru-gmana, Dornbusha i drugih. Naime, „Vašintonski konsenzus“ sugeriran je tranzicijskim zemljama (eko-nomijama) od strane međunarodnih finacijskih institucija kao „first-best solution“ za ekspanzivan eko-nomski rast i „catching up“ s razvijenim zemljama, osobito članicama EU.

„Vašingtonski konsenzus“, a o tome doista i postoji konsenzus, temelji se na neoklasičnoj ekonom-skoj paradigmi. U njezinim okvirima, opet, nema mjesta ni za jednu aktivnu, kejnzijansku, proinflacij-sku ekonomsku politku pa konzekventno ni za aktivnu monetarnu politiku. U jednom broju zemalja (Estonija, Litva, Bugarska, BiH) sugeriran je i prihvaćen valutni odbor kao najbolje monetarno rješenje. U drugima, među kojima je i Hrvatska, preferirana je politika stabilnog tečaja. Onoliko koliko nas uči ekonomska znanost, ali i ekonomska praksa, stabilan tečaj (dapače, donekle apreciran tečaj) trebao bi djelovati antiinflacijski. Konvencionalna ekonomska znanost sugerira da se stabilan tečaj podržava održavanjem stope inflacije na paritetu glavnih vanjskotrgovinskih partnera. Konvencionalna – kejnzi-janska ili neokejnzijanska znanost drži da gospodarstva kod kojih postoji jaz između aktualnog i poten-cijalnog BDP imaju motiv za primjenu aktivne proinflacijske ekonomske politike. Okunov zakon ili Taylorovo pravilo zagovaraju aktivnu monetarnu politiku s ciljem podizanja zaposlenosti i smanjenja jaza između aktualnog i potencijalnog BDP. Tako R. Dornbush (1977) izražava svoj stav o inflaciji i razvoju na sljedeći način: „Najveći neprijatelj tranzicije k ekonomiji slobodnog tržišta je središnja ban-ka i njezina borba protiv inflacije u nastojanju da održava konvertibilnost valute. Umjerena i „pame-tna“ inflacija bitna je za ekonomske performanse zemlje te postoje vrijeme i preferencije za sve. U Eu-ropi danas, prekomjerna borba protiv inflacije kao i očajavajuća valutna igra više otežavaju tržišne re-forme nego ideologijske debate uzete zajedno“.

Za istu je temu P. Krugman sugerirao i sljedeće promišljanje: Što s drugim dijelom „Vašingtonskog konsenzusa“, vjerovanjem u značenje zdravog novca. Ovdje je argument još slabiji. Ako su standardne procjene troškova zaštite domaće proizvodnje manje nego što ste očekivali, takve su procjene troškova inflacije – definiranih kao ukupno reduciranje realnog dohotka - tako niske da djeluju sramotno. Svaka-ko, vrlo visoka inflacija (troznamenkasta ili četveroznamenkasta, koje su, nažalost, bile svojstvene La-tinskoj Americi) ozbiljno narušava funkcioniranje slobodnog tržišta. Međutim, vrlo je teško uočiti ve-

- 193 -

like koristi od snižavanja inflacije s recimo 20% na 2%. Još gore, metode koje se koriste u manje razvijenim zemljama u borbi protiv inflacije, kao što je fiksni devizni tečaj kao metoda izgradnje kredibilnosti, imaju ozbiljne troškove. Slične stavove o ulozi deviznog tečaja i efekata promjene tečaja na gospodarski rast iznosi D. Rodrik (2007) u „The Real Exchange Rate and Economic Growth: Theory and Evidence“. Stiglitzov komentar na istu temu je sljedeći: „Vrlo često politike (rješenja) idu dalje od toga da snize inflaciju na razumnu razinu. Snižavanje (kresanje) inflacije sve je više i više, ne respek-tirajući troškove, postalo fetiš, unatoč snažnim činjenicama da nema nikakvoga ili skoro nikakvoga porasta produktivnosti i BDP ako je inflacija niža od 20%. Međutim, troškovi snižavanja inflacije na takvu razinu nisu beznačajni. Ne znači da je, ako je hiperifnlacija loša, ekonomija s nižom stopom infla-cije bolja. Uvijek se mora imati na umu cijena jednostranog pristupa antiinflacijske politike“ (Stiglitz-Ellerman 2004).

A. Berensten, G. Menzio, R.Wright (NBER 2008) citiraju Friedmana (1997) u smislu da „postoji prirodna stopa nezaposlenosti u svako vrijeme, a koja je određena realnim faktorima“. Prirodna stopa će se dostići uvijek kada se očekivanja u prosjeku ostvaruju. Istovjetna realna situacija konzistentna je s bilo kojom apsolutnom razinom cijena ili promjenama cijena ako se uzmu u račun efekti promjene cijena na realne troškove držanja novca („money balances“). Autori dodaju, kako je Friedman istakao, da analiza podataka koju je on radio u to vrijeme ukazuje na strmiji nagib krivulje ponude na njezinom putu k vertikalnosti - dugoročnoj Philipsovoj krivulji. Autori napominju „da će pokazati kako elemen-tarna ekonomska teorija predviđa takav tijek događaja jednako tako jasno kao što to potvrđuju empirij-ske činjenice“. Autori dalje navode kako misle da „postoji jasna negativna relacija između monetarnih varijabli i performansi tržišta rada na dugi rok, čak i kada relacije idu u drugom smjeru na kratak rok, uključujući šesdesete godine u kojima je bila vidljiva downward sloping Philipsova krivulja“.

U pomentom radu autori pokušavaju integrirati modele inflacije i nezaposlenosti koji se uglavnom prezentiraju i analiziraju odvojeno, s namjerom da shvate (utvrde) međuovisnost novca i zaposlenosti koja je utemeljena na logičnoj konzistentnosti mikroekonomskih postulata. Njihova teorija sugerira da se inflacija i nezaposlenost na dugi rok kreću istosmjerno. I to prije svega radi odnosa između monetar-nih varijabli i tržišta rada, pri čemu su prema njima odlučujuća dva parametra: elastičnost potražnje za novcem i vrijednost (korisnost) odmora (leisure) za ponuđača rada. Prva varijabla odražava utjecaj mo-netarne politike na realnu imovinu („real balances“) pa sukladno tome i na profit, dok druga varijabla pokazuje kako se profit odražava na razinu zaposlenosti. Polazeći od konzervativnih vrijednosti – elas-tičnosti potražnje za novcem i elastičnosti na tržištu rada, možemo objasniti oko 20% porasta nezapos-lenosti u 1970-im što je značajan podatak, ali ostavlja dovoljno prostora za djelovanje i drugih faktora za manje konzervativne, ali ne i nerazumne vrijednosti parametara. Model može objasniti lavovski dio kretanja trenda nezaposlenosti u zadnjih pola stoljeća. Ovi rezultati sugeriraju da monetarni faktori mo-gu biti značajni za promjene na tržištu rada, ne samo teorijski nego i kvantitativno (Berenstein, Menzio and Wright 2008).

O. Blanshard i Gali (NBER 2008.) formiraju model kojim žele analizirati ulogu monetarnih faktora u kreiranju/destruiranju zaposlenosti. Poput već spomenutih autora te Keynesa i, dapače, implicitno Fri-edmana, a potom i Brunera i Metzlera, razvijajući svoj model Blanshard i Gali prosuđuju ovako: „Stopa po kojoj se rad zapošljava (unajmljuje) te stoga i stanje na tržištu rada ovisi o očekivanoj diskontnoj stopi kojom se diskontira marginalni profit – marginalni profit je funkcija odnosa između produk-tivnosti rada i nadnica“. Razina i kretanje nadnica najvećim su dijelom funkcija ponude i potražnje ra-da, uključujući efekte supstitucije, kako između različitih činitelja proizvodnje (rad – kapital) tako i na samome tržištu rada kao odnos marginalne stope supstitucije rada za odmor. Autori zaključuju da in-flacija ovisi pozitivno o razini nefleksibilnosti tržišta rada te je negativno korelirana s produktivnošću rada. Autori sugeriraju da bi „gledano iz kuta antiinflacijske politike najpogodnije bilo stabilizirati u isto vrijeme i inflaciju i nezaposlenost“. Međutim, budući da se nadnice ne prilagođavaju u cijelosti i

- 194 -

trenutno razini promjena u produktivnosti, monetarne vlasti ne mogu simultano stabilizati i inflaciju i nezaposlenost. Kako bi Blanshard rekao: „No divine coincidence“.

Stabiliziranje inflacije u uvjetima nedovoljne fleksibilnosti tržišta rada, tj. takve fleksibilnosti o kakvoj maštaju neoklasični ekonomisti, ne vodi k simultanom stabiliziranju zaposlenosti. I obratno, sta-biliziranje nezaposlenosti ne podrazumijeva i konstantnu inflaciju. Blanshard i Gali u „The Macro-economic Effects of Oil Price Shocks: Why are the 2000s so different from 1970s?“ temeljem istih postavki o fleksibilnosti - nefleksibilnosti tržišta rada te međuovisnosti između tržišta rada i produktiv-nosti rada prilaze eksplikaciji naftne krize iz 1970-ih te kompariranju krize 1970-ih s krizom iz 2008. Temeljna razlika, prema njima, između stagflacije 1970-ih i eventualne stagflacije 2008. sastoji se u sljedećem: tržište rada sada je neusporedivo fleksibilnije nego što je bilo u 1970-tim godinama, moneta-rna je politika (svakako u okvirima EU) rigidnija nego što je bila u 1970-tim godinama. Zahvaljujući ovim različitostima, a prije svega fleksibilnosti tržišta rada, ekonomska politika može se efektnije boriti protiv inflacije i eventualno stagflacije.

Pitanjem pridonosi li stabiliziranje inflacije stabiliziranju ekonomske aktivnosti bavi se i Mishkin (2008). Već na prvoj stranici rada Mishkin tvrdi: „I ekonomska teorija i ekonomska praksa indiciraju da stabilizacija inflacije promovira osnaženje ekonomske aktivnosti na dugi rok“. Ova teza temelji se na dvama postulatima: a) niska inflacija pogoduje ekonomskom blagostanju (welfare) i b) ne postoji trade off između inflacije i nezaposlenosti na dugi rok. Po Mishkinu je prirodna stopa nezaposlenosti određe-na strukturom tržišta rada te strukturom tržišta roba. Strukturne promjene su, kako na tržištu rada tako i na tržištu roba, prema njemu izvan domašaja djelovanja središnje banke. Zato će svaki pokušaj središ-nje banke da održava nezaposlenost ispod prirodne stope biti neuspješan. NRU (prirodna stopa nezapos-lenosti) de facto je stopa nezaposlenosti/zaposlenosti koja se formira na potpuno konkurentnom tržištu, ne samo rada nego i kapitala, roba i deviza. Dakle, pojam NRU, prema Mishkinu, treba vezati uz neo-klasične doktrine te Sayov zakon tržišta i Paretov optimum. Međutim, proinflacijska monetarna politika može na kratak rok smanjiti nezaposlenost. Prema tome, „kratkoročna Philipsova krivulja nije vertika-lna“ (Mishkin 2008). U svojoj analizi Mishkin diferencira efekte „demand shocka“ na inflaciju, te „supply shocka“ na inflaciju, naglašavajući konvencionalno poznatu ulogu očekivanja. On čini zanim-ljivu distinkciju između „core“ inflacije te „headline“ inflacije. Prema njemu, neoklasična sinteza polazi od postavke da su cijene pojedinih roba i usluga nedovoljno fleksibilne. One se ne prilagođavaju ni tre-nutačno ni često. Suklado tome, u uvjetima opće inflacije cijene se pojedinih roba i usluga mijenjaju dok se cijene drugih roba i usluga ne mijenjaju istom dinamikom. Nejednake promjene cijena roba do-vode do distorzije relativnih cijena između roba i usluga. Kao posljedica toga profitabilnost proizvodnje pojedinih roba i usluga ne odražava društvene troškove proizvodnje takvih roba, što opet djeluje na sub-optimalnu alokaciju resursa. U takvim uvjetima politika stabiliziranja cijena minimizira distrozije i ne-racionalnosti (Mishkin 2008).

Međutim, pod određenim okolnostima i u određenim uvjetima treba dopustiti promjene cijena. Tzv. sticky prices (rigidne cijene) trebalo bi stabilizirati. U uvjetima nedovoljno fleksibilnih cijena i jednako takve tržišne strukture monetarna politika trebala bi formirati uvjete kao da se radi o perfektnoj konku-renciji, mada ona ne postoji. Dakle, monetarna politika treba biti ingeniozna i selektivna. Mishkin na-vodi zanimljiv primjer porasta cijena energenata. Ako se radi o porastu cijene nafte za kućanstvo, mo-netarna vlast treba dopustiti inflaciju kao odgovor na cjenovni šok koji emanira s tržišta energenata. Međutim, radi li se o energiji kao inputu koji se koristi u proizvodnji roba čije su cijene „sticky“, stabi-liziranje „sticky“ cijena zahtijevat će da porast cijene energenta - inputa bude korigiran padom cijena drugih roba. Mishkin se, kao i većina ekonomista koji se zanimaju za pitanje inflacije i zaposlenosti, ba-vi istim pitanjem. U povodu eventualnog porasta produktivnosti rada on drži da bi realne nadnice treba-le porasti kako bi slijedile logiku MRL = MCL koja vodi optimalnoj alokaciji resursa. Međutim, ako su nadnice znatno nefleksibilnije od cijena, najbolja strategija promocije proizvodnje i zaposlenosti bila bi stabiliziranje nominalnih nadnica kao bolje rješenje od stabiliziranja cijena.

- 195 -

U tim okolnostima smanjivanje opće razine cijena povećalo bi realne nadnice na tržištu rada. Evi-dentnim se čini da se i Mishkinovi stavovi o relaciji između inflacije i nezaposlenosti, poput Keyne-sovih ili Marksovih a potom i Freidmanovih, temelje na „temeljnoj“ relaciji, a to je odnos između mar-ginalne efikasnosti kapitala (Keynes) i nadnica ili marginalne produktivnosti rada i marginalnih troško-va rada (neoklasičari i neoklasična sinteza) te na odnosu između marginalne produktivnosi rada i margi-nalnog troška rada u uvjetima nesavršene tržišne strukture (neokejnzijanci). Odnos MPL i MCL čini se središnjim u pristupanju pitanjima inflacije, inflacije i nezaposlenosti i eventualno antiinflacijske poli-tike, i to osobito na kratak rok. Na dugi rok, po prirodi interakcije svih tržišta u tržinom gospodarstu, puna zaposlenost vodi k nefleksibilnosti tržišta rada s tendencijom da MCL (plaće) nadiđu MPL, kada porast plaća ugrožava profitabilnost ulaganja.

Inflacija, kao i zaposlenost, preokupacije su ekonomista već stoljećima. Do 1929. u ekonomskoj teoriji dominiraju neoklasična rješenja, a Sayov zakon tržišta i Paretov optimum samo su nominalne izreke funkcioniranja ekonomije na postulatima slobodnog i fleksibilnog tržišta, tržišta bez „sticky“ ci-jena i diferenciranih inputa i outputa. Poslije II svjetskog rata pa sve do sredine 1960-ih kejnzijanizam je bio „mainstream economics“. On se obilato koristio efektom novčane iluzije i politikom jeftinog nov-ca, sve s ciljem podizanja zaposlenosti na maksimalnu razinu i to sve do potencijalnih 0% ili 2-3%. Mo-netarizam i neo-neoklasika afirmirani su nakon stagflacijske krize 1970-ih. Inflacija je postala „nepri-jatelj broj jedan“ nacionalnih gospodarstava pa tako i EU. Danas su (uz iznimku Fedrelanog sustava rezervi u SAD-u) središnje banke neovisne, a sve s ciljem da se inflacija ne bi odnekuda pojavila i oživ-jela. Poslije svega što smo u radu elaborirali, čini se da ne ćemo puno pogriješiti ako na temu inflacije sugeriramo zaključke koji slijede:

− Dominirajuća filozofija i dominirajući pogled na svijet determinirani su interesima vodećih političko-ekonomskih snaga u svijetu (regiji) ili državi: takvi dominantni interesi dominantnih društvenih snaga imaju opredjeljujući utjecaj na formiranje ekonomske idologije i na ekonom-ska rješenja.

− Jednako takav utjecaj ima ekonomski realitet svjetskog i nacionalnog gospodarstva ili, bolje re-čeno, faza poslovnog ciklusa u kojoj se gospodarstvo nalazi. Iskustva s inflacijom i ekonom-skim menadžmentom u zadnjih 10-ak godina komplementarni su faktori u određivanju stava o inflaciji, strahu od nje te antiinflacijskoj politici.

− U uvjetima savršene konkurencije i validnosti Sayovog zakona tržišta inflacija nije ni moguća ili je moguća isto toliko koliko u „barter“ ekonomiji, dakle nije moguća.

− Savršena konkurencija tema je za udžbenike jednako tako kao i statika u analizi kretanja gospo-darstva. Uobičajena stanja su nedovoljna zaposlenost ili prezaposlenost kapaciteta, a manifesti-raju se u vidu inflacije.

− Inflacija postaje problem kada derogira „normalne“ (ravnotežne) relativne cijene koje odraža-vaju profitabilnost proizvodnje i inputa.

− Normalno je da u uvjetima velike (veće) nezaposlenosti inflacija nije moguća u ozbiljnijim raz-mjerima. Dapače, ona je poticajna budući da redistribuira dohodak od rentijera k poduzetni-cima. U takvim je uvjetima MPL, po pravilu, iznad MCL.

− U uvjetima pune zaposlenosti marginalni profit približava se nuli jednostavno stoga što puna zaposlenost znači porast MCL.

− U uvjetima djelovanja nacionalnih ekonomija (prije ere globalizacije) monetarna vlast može po-kušati, kao što je to i činila tijekom 1970-ih, stimulirati ulaganja podizanjem cijena i istodob-nom kompenzacijom cjenovne nekonkurentnosti plivajućim tečajem.

− Budući da u uvjetima zatvorene i demokratske ekonomije nadnice postaju „sticky“, rješenje se mora potražiti nakon određenog postotka inflacije (20%) u antiinflacijskoj politici, odnosno sto-ga što inflacija ima tendenciju prerastanja u hiperinflaciju (pokvareni stroj). Ili, ako su države

- 196 -

(vlade) jake, one će deflacijskom politikom stabilizirati cijene i izazvati nezaposlenost. Ovaj manevar ima za cilj učiniti razliku između MPL i MCL atraktivnom za poduzetnike.

− Globalizacija otvara mogućnost proizvodnje na svjetskom planu. Time globalizacija za podu-zetnike otvara škare MCL-MPL na svjetskoj razini u korist profita.

− Monopsonističko/monopolističko ponašanje transnacionalnih korporacija (TNC) kao i njihova „price making policy“ za manje razvijene i više ovisne zemlje znači rizik uvoza „profitne“ inflacije. Drugim riječima, TNK ne formiraju cijene na razini uvjeta savršene konkurencije ka-da su MC = MR. One formiraju cijene kao „price makersi“ iznad te razine i to utoliko više uko-liko im je tržišna pozicija jača. U uvjetima diktata velikih korporacija ili TNC znakovito se re-ducira efektivnost antiinflacijske monetarne politike.

− U takvim uvjetima politika „dohotka“ ili bolje rečeno kooperativnost vlada i biznisa postaje znakovitija od makroekonomskog menadžmenta standardnog profila (primjer odnosa Vlade Republike Hrvatske i tvrtke Konzum u Hrvatskoj početkom rujna 2008. ili primjer porasta, a potom velikog pada cijena nafte tijekom prve i druge polovice 2008. na svjetskom tržištu).

− U svim drugim uvjetima borba protiv inflacije najbolje se vodi porastom produktivnosti rada uvođenjem novih tehnologija.

− Na temelju svega mislimo da inflacija od 0% nije moguća. Ona nije ni poželjna u vremenskoj dinamici baš zato što nije moguća. Ekonomski zakoni nisu se odveć promijenili od 17. stoljeća do danas. Promijenila se tržišna struktura za koju treba pronaći nova, ali ne i povijesno nova rješenja u nastojanju da se maksimizira društveno blagostanje.

− Ako je inflacija pretežno monetarni fenomen, kako se protiv inflacije može boriti zemlja koja nema svoju monetarnu politiku ostaje da se vidi tijekom naftne krize, krize hrane i eventualnih drugih kriza ove i sljedećih godina na globalnoj razini, kao i na razinama pojedinih nacionalnih gospodarstava. Čini se da teret borbe protiv inflacije mora podnijeti fiskalna politika kojoj treba biti komplementarna politika dohodaka.

− Ono što se, za sada, čini jasno je to da SAD svoju monetarnu politiku ne temelje ni na jednoj teoriji ili školi. Njihova monetarna politika odraz je interesa američkog društva i, prije svega, velikog kapitala. To zornije od bilo čega ilustrira „nacionalizacija“ dviju najvećih tvrtki koje se bave nekretninama: Freddie Mac i Fannie Mae.

− U biti se priča o inflaciji svodi na pitanje o tome kako reducirati troškove inputa, a posebno u uvjetima kada oni postaju „sticky“ te kada se cijene ne mogu ili ne žele podizati, što je slučaj kada gospodarstvo dostiže razinu pune zaposlenosti .

- 197 -

2.6 KONTROVERZA O OTVORENOSTI EKONOMIJE I IZVOZU

2.6.1Teze za promišljanje Teza 1. Otvorenost gospodarstva i izvozna konkurentnost sami su po sebi pouzdani mehanizmi održivog

ekonomskog rasta (IMF , Svjetska banka, World Economic Forum-GCI)

Teza 2. Koristi od otvorenosti ekonomije leže na uvoznoj strani, više nego na strani izvoza. Općenito, malo

je razloga za vjerovati da dolar od izvoza doprinosi ekonomiji više od dolara koji potječe od neke druge aktivnosti. Jednako tako teško je vjerovati da dolar koji dolazi od FDI koristi više od dolara koji dolazi od drugih investicija. Dapače, vjerovanje da eksport može podići ukupnu razinu zaposlenosti na dugi rok merkantilistička je zabluda koja, kada se dovede do logičnog zaključka,vodi preferenciji ka suficitu trgovinske bilance. Polazna točka za bilo koju ozbiljnu raspravu o temi trgovine teorija je kom-parativnih prednosti.Teorija ističe da je izvoz značajan utoliko ukoliko financira uvoz. On je sredstvo, a nije cilj sam po sebi (Rodrik, D., The New Global Economy and Developing Countries: Making Openess Work, 1999.)

Teza 3. U knjizi „Pop Internationalism“ (1996.) P. Krugman navodi da pitanje (pojam) konkurentnosti nije

ništa drugo do „poetski izraz proizvodnosti rada“ Teza 4. Ako je međunarodna konkurentnost toliko značajna za gospodarski rast, postavlja se pitanje kako se

ona postiže. Teorije međunarodne trgovine bave se pitanjem konkurentosti na razini mikroekonomskog subjekta. Kako država (zemlja) postaje konkuretnom, ostaje otvoreno pitanje (David Coldwell, 2000., The Question of International Competitiveness, IAER, August 2000, Vol.6. No.30)

Teza 5. „Naša analiza ukazuje na temeljne razloge u prilog zaštite „infant ekonomije“…tržišta sama po

sebi, općenito ne vode ukupnoj dinamičkoj efikasnosti…mislimo da dinamičke koristi od spektra trgovinskih restrikcija mogu prevagnuti nad statičkim troškovima“( Stiglitz-Greenwlad 2006, Helping Infant Economies Growth: Foundations of Trade Policies for Developing Countries, AER Papers and Proceedings, May)

2.6.2 Teorija komparativnih prednosti i gospodarski rast: argumenti za i protiv Iz elementarnih udžbenika mikroekonomije poznato je da u uvjetima nacionalne ekonomije kada je

granična stopa supstitucije u potrošnji proizvoda (X) i (Y) (koju možemo uvjetno nominirati kao agregatnu potražnju) jednaka graničnoj stopi supstitucije u proizvodnji proizvoda (X) i (Y) (koju nominiramo kao agregatnu ponudu), nacionalno je gospodarstvo u stanju ravnoteže. Gospodarstvo „uži-va“ kvalitete Paretova optmimuma. Višak potrošača i višak proizvođača jesu maksimizirani (Salvatore 2003, p. 293).

Može li i kako u uvjetima Paretova optimuma (dakle, u uvjetima maksimiziranog viška proizvo-đača i potrošača, optimalne podjele rada, pune zaposlenosti i platnobilančne ravnoteže te strukturne ravnoteže štednje i investicija) doći do povećanja viška potrošača i podizanja agregatne potražnje, tj. „well beinga“ domaćih potrošača na višu razinu? Pozitivan odgovor na to pitanje daje otvaranje gospo-darstva sukladno teoriji komparativnih prednosti. Sukladno toj teoriji dvije zemlje koje imaju istu teh-nologiju, iste ukuse i preferencije potrošača te su podjednake veličine, mogu uživati pogodnosti podjele

- 198 -

uvećanog „zajednički“ kreiranog GDP temeljem međunarodne podjele rada i specijalizacije. Tako je u uvjetima konstantnih proizvodnih troškova, pa čak i u uvjetima rastućih troškova i opadajućih prinosa u proizvodnji dvaju proizvoda na nacionalnoj razini. „Tako kako se svaka zemlja specijalizira u proiz-vodnji proizvoda za koji ima komparativne prednosti, ona se suočava s rastućim troškovima proizvod-nje izvoznog proizvoda. Specijalizacija u proizvodnji u obje zemlje doseže ravnotežno stanje kada je MRTxy = Px/Py u obje zemlje. U tom trenutku obje su zemlje u stanju opće ravnoteže proizvodnje i razmjene, odnosno tada su (Ibid., p. 585):

MRTxy = Px/Py = MRSxy(A) = MRSxy(B).

Po logici sustava perfektne konkurencije, koja u ovom slučaju tretira dvije zemlje kao jednu zemlju ili jednu zemlju s dvjema regijama koje funkcioniraju na načelima spojenih posuda, Paretov optimum uvećan je za dobrobit domaćih potrošaća u objema zemljama (regijama) koje uživaju niže cijene uvoz-nih dobara i podižu svoju krivulju indiferencije na višu razinu u odnosu na razinu autarkične ekonomije. U uvjetima „međunarodnog Paretova optimuma“ rezultati slobodne trgovine očituju se u sljedećim učincima za obje zemlje:

− optimalnoj alokaciji resursa, − optimalnom i uvećanom višku potrošača bez ugrožavanja viška proizvođača (win-win situa-

cija), − izjednačavanju cijena rada (nadnica) u objema zemljama i − konvergenciji ekonomskog rasta između dviju zemalja ili regija.

Pritom se svi optimumi postižu u uvjetima pune zaposlenosti, stabilnosti cijena i ravnoteže platne

bilance. Nije li onda posve razumljivo da se slobodna trgovina i danas u suvremenim uvjetima kroz tzv. „Export lead growth“ smatra vodećim čimbenikom gospodarskog rasta svake manje razvijene zemlje ili zemlje u tranziciji? Međutim, od posebnog je značenja pitanje: je li (i koliko) teorija komparativnih prednosti validna u uvjetima suvremenih procesa globalizacije, koji se očituju (pored ostaloga) u slje-dećim karakterističnim razlikama u odnosu na uvjete pojavljivanja TKP:

− perfektna konkurencija jest teorijski raritet. Umjesto perfektne konkurencije danas je dominantni oblik konkurencije oligopolna konkurencija

− u uvjetima oligopolne ili čak monopolne konkurencije dominantna postaje intra-industrijska razmjena između zemalja sa sličnim tehnologijama i preferencijama potrošača

− u uvjetima oligopolne konkurencije prevladava praksa rastućih prinosa i opadajućih troškova, umjesto prakse konstantnih troškova ili rastućih troškova i opadajućih prinosa svojstvenih perfektnoj konkurenciji

− u uvjetima oligopolne i monopolne konkurencije poduzeće nije pasivno, nego je aktivno – kako glede politike cijena tako i glede politike formiranja obilježja robe kojom konkurira

− stoga je u uvjetima oligopolne konkurencije i globalizacije svjetske ekonomije funkcioniranje SME moguće uglavnom kao kooperanata velikih korporacija. Cijene više nisu funkcija „presijecanja MC i MR“. One su više odraz Lernerove formule za određivanje cijena u uvjetima monopolne konkurencije.

Tko dobiva, a tko gubi u uvjetima slobodne trgovine temeljene na komparativnim prednostima –

jedno je od pitanja koje se u ekonomskim politikama i preskripcijama IMF npr., ili vodećih neolibe-ralnih ekonomista ne postavlja. Pitanje je suvišno jer dobivaju svi: proizvođači u zemlji (A) i zemlji (B), potrošači u zemlji (A) i zemlji (B). Međutim, ako sukladno teoriji, a osobito u verziji H-O-S dolazi do izjednačavanja cijena rada u objema zemljama, onda radnici razvijene zemlje postaju gubitnici. Do-bitnici su vlasnici kapitala. Drugim riječima, TKP izvodi redistribuciju dohotka u nacionalnim i među-narodnim razmjerima u korist kapitala, a na štetu rada (P. Lichteinsten, 2007.). Da bi se „nepravda“

- 199 -

umanjila, predlaže se kompenzirajuća fiskalna politika države (Salvatore 2003.). Ako se proces na svjetskoj razini očituje u siromašenju siromašnih i bogaćenju bogatih, nije čudno da ugledni profesor J. Vanek TKP proziva destruktivnom teorijom međunarodne trgovine (Vanek 2004).

Tvorac TKP David Ricardo prigodom njezina kreiranja imao je cilj pojasniti destruktivne učinke dotada prevladavajućeg merkantilizma na poziciju ekonomije V. Britanije. Postajući najsnažnija, dakle najkonkurentnija u dato vrijeme, ekonomija V. Britanije trebala je slobodno tržište: za plasman svojih roba više faze prerade za nabavku, ili kako se to danas popularno kaže „outsorcing“ inputa, za svoju industriju. K tome, V. Britaniji je pogodovala redistribucija dohotka između rentijera i industrijalaca u korist industrijalaca. Redistribucija se najbolje mogla izvesti slobodnim uvozom poljoprivrednih proiz-voda (pšenice) iz susjednih i tada manje razvijenih zemalja (Francuska, Njemačka) i time snižavanjem cijene domaćeg rada – nadnica zbog jeftinijeg kruha, u korist profita domaćih industrijalaca.

Za ovu prigodu držimo zanimljivim citirati riječi Warrena Cristofera, državnog sekretara SAD-a, koje je izgovorio skupini američkih biznismena u Washingtonu, a prema „Hearings Before the Subcom-mittee on Trade“ - first session, 103rd congress, November 4 and 5, 1993. (Stojanov, 2000). „Za SAD je kreiranje Urugvajske runde (dakle WTO vl. op.) podjednako tako značajno kao i obnova NATO. Urug-vajska runda će biti novi signal za vanjsku politiku SAD. Kao rezultat završetka hladnog rata SAD redefiniraju svoju vanjsku politiku u čemu je trgovinska politika osobito značajna… mislim da je sada veoma jasno da SAD imaju komparativne prednosti u najvećem broju industrijskih sektora i svakako komparativne prednosti u skoro svim sektorima usluga. Mislim da naša ekonomija prolazi teško raz-doblje restrukturiranja, ali postajemo mnogo konkurentniji, ne samo u industrijskoj proizvodnji nego i u sferi usluga.“

M. Kantor, američki predstavnik u pregovorima povodom kreiranja Urugvajske runde, izjavio je sljedeće: „Urugvajska runda je pravi sporazum u pravo vrijeme za SAD. On će kreirati stotine tisuća visokoplaćenih radnih mjesta u zemlji. Ekonomisti procjenjuju da će porast trgovine upumpavati iz-među 100 i 200 milijardi dolara u ekonomiju SAD svake godine nakon što se Urugvajska runda u cije-losti implementira. Finalni sporazum Urugvajske runde načinjen je prema snazi američke ekonomije, on otvara svjetska tržišta tamo gdje smo mi najkonkurentniji. Od agrara do elektronike, preko farma-ceutske industrije do usluga, SAD imaju jedinstvenu poziciju da izvuku koristi od Urugvajske runde, koja će se primjenjivati na sve naše trgovinske partnere“ (Hearings Before Committee on Ways and Means and its Subcommitteee on Trade, House of Representatives, January 26, February 1,2,8 and 22. 1994; Stojanov 2000) . U nastavku izlaganja veleposlanik Kantor dodaje: „WTO traži od manje razvije-nih zemalja da primjenjuju ista pravila nakon razdoblja tranzicije. Ove zemlje više ne će uživati plo-dove trgovine a da ne prihvate odgovornost i ne otvore svoja tržišta. WTO će imati pojačan sustav rješavanja sporova, ali nas ne će ometati da održimo naše trgovinske zakone i suverenost“.

Postoji li i, ako postoji, kakva je u biti razlika između Rikardove (britanske) politike slobodne trgovine u 19. i američke u 20. stoljeću?

Mislimo da valja oprezno zapaziti da je WTO kreiran nakon procesa restrukturiranja američke ekonomije koja je u razdoblju prije toga gubila konkurentske pozicije u odnosu na japansku ili njemačku konkurentnost.

Nakon što je početkom 1980-ih godina „rođena“ ideja Stategic Trade Policy (Brender, Spencer: „International R&D Rivalry and Industrial Strategy“, Review of Economic Studies, October, 1983.) već tijekom 1980-ih došlo je do negacije iste ideje. P. Krugman napisao je tekst „Is Free Trade Passe“ (Sal-vatore 2003, p. 415). Iz teorije igara pozajmljeni su antiprimjeri potencijalno uspješne strategijske tr-govinske politike unatoč tomu što je Airbus ni od čega postao opasan konkurent Boeingu nekoliko go-dina nakon primjene Strategijske trgovinske politike (STP). Argumenti protiv STP, dakle državne in-tervencije i industrijske politike kao institucija i metoda podizanja konkurentske pozicije jedne ekono-mije ili, još bolje rečeno, kreiranja nove vrijednosti, mada na prvi pogled mogu djelovati uvjerljivo, nisu

- 200 -

dovoljno jaki. Američka praksa, kao i izjave g. Kantora i g. Cristofera to nedvojbeno potvrđuju (de-taljnije vidjeti u: Salvatore 2003).

Vraćajući se još jednom postulatima TKP i slobodne trgovine, prisjetimo se profesora B. Horvata koji u svojoj knjizi „Theories of International Trade“ ističe sljedeće: „Ostavljajući po strani rasprave koje se odnose na izjednačavanje rente, izjednačavanje cijena inputa - odnosno rada je drugačiji prob-lem. Minhas napominje da nadnice variraju od oko 250 $a u siromašnim zemljama do 3600 $ u raz-vijenim zemljama. Nikakva slobodna trgovina ne može eliminirati ovakve razlike. Jasno je da se nad-nice mogu izjednačavati samo ekonomskim razvojem onih zemalja koje zaostaju, a ne nikakvom slo-bodnom trgovinom“. Horvat (1999) dodaje da „nadnice nisu funkcija marginalne produktivnosti rada nego razine razvijenosti, koja se može mjeriti s per capita GDP. Nakon inicijalne niže razine razvi-jenosti, empirijski dokumentirani primjeri konvergencije u per capita dohotku pokazuju da je ona rezul-tat tehnološkog progresa i da nema ništa zajedničkog s H-O tezom o oskudnosti resursa. Nije ni kapital simetričan. Njegova kvazicijena profit - je izvor financiranja rasta. Tako kako su stope rasta različite moraju biti različite i profitne stope“.

Jednako tako kao Horvat o TKP i H-O-S teoriji, kao determinanti gospodarskog rasta i deter-minanti kompetitivnosti jedne ekonomije, stavove razvijaju i Easterly (2002.), Adelaman I. u: Stiglitz – Meier (2001), Panić (2003), Pitelis (2000), Stiglitz u Stiglitz – Meier (2001), Murakamy (1996), Madi-son (2002). Čak i S. Fisher (1987), kao veliki pobornik neoklasične paradigme, u „Economic Growth and Economic Policy“ ističe ulogu tehničkog progresa kao jedne od temeljnih determinanti ekonom-skog rasta, osobito manje razvijenih zemalja.

Analize procesa konvergencije između manje razvijenih i razvijenih zemalja koje su proveli Sum-mers i Heston također pokazuju da je konvergencija moguća i realna, ali između najrazvijenijih zemalja (Stojanov, Kandžija 2007).

U kontekstu razmatranja TKP i slobodne trgovine kao determinanata ekonomskog rasta zanimljivo je spomenuti tezu Krugman-Eishengreen. Naime, neki ugledni autori (Frankel 1999.) ističu da se specijalizacija među zemljama uvećava toliko koliko se trgovina među njima više integrira. Proces slobodne trgovine, prema njima, vodi k ekonomskoj konvergenciji „ex ante“. Međutim, porast integ-racije (Hrvatska ulazi u EU) na temelju komparativnih prednosti može zemlju udaljiti od zone optimal-nog valutnog prostora (OCA) i voditi jačanju jaza u razvijenosti između zemlje i regije (Hrvatske i EU-a) sukladno tezi Krugman-Eishengreen. Integracija na načelima TKP može sukladno tomu imati svoje eminentne troškove koji mogu biti uzrokom zastoja u ekonomskom razvoju, a ne njegova napretka (petrificiranje proizvodne strukture).

Spoznaje koje u tom smislu daje povijest (Madison 2002.), kao i ograde od TKP i slobodne trgovine koje iznose eminentni ekonomisti, zaslužuju da ih se prisjetimo. Stiglitz i Charlton (2005) na-pominju sljedeće: Uspješne azijske zemlje očigledno nisu vjerovale u slobodno ili neregulirano tržište. Bit uspjeha tih zemalja jesu efikasne firme i dobro organizirano tržište, ali su ključnu ulogu imale vlade tih zemalja. Nema sumnje da su uspješne zemlje primjenjivale inventivnu i kreativnu ekonomsku po-litiku. Do danas ni jedna uspješna zemlja u razvoju nije primjenjivala čisto tržišni pristup ekonomskom razvoju. Komparativne prednosti jesu statične (nepuna zaposlenosti, izvoz ne mora u svakom slučaju biti u porastu tako da rad iz nezaštićenog sektora ne mora biti ponovno uposlen). U sasvim mogućim uvjetima može se pokazati da je slobodna trgovina Pareto inferiorna u odnosu na autarkiju – svakome može biti gore. U manje razvijenim zemljama tržišta nisu transparentna, nedovoljno su razvijena, a ako postoje, ne osiguravaju djelovanje efekta cijena i efekta supstitucije.

Niti jedna danas razvijena zemlja nije se razvila isključivo primjenom neoklasične paradigme i slobodne trgovine. Neoklasična teorija drži da institucije nisu posebno bitne za funkcioniranje eko-nomije. Ova postavka temelji se na trima propozicijama, i to:

- 201 -

− ekonomski rezultat određen je djelovanjem fundamentalnih snaga koje odražavaju resurse, preferencije i tehnologiju

− ove snage vode gospodarstvo k Paretovoj efikasnosti − institucije ne utječu na proces selekcije niti na ravnotežu ekonomije. Neoklasičnim ekonomistima povijest nije relevantna za proces razvoja, kao ni distribucija dohotka.

Neoklasični teoretičari ne mogu zažmiriti na činjenicu da se proces ekonomske konvergencije ne događa te da je državna intervencija neophodna. Liberalizacija trgovine i privatizacija mogu dati oče-kivane rezultate samo u kompetitivnom okruženju; međutim, imperfekcije u konkurenciji veoma su ras-prostranjene, posebno u manje razvijenim zemljama. Sve je veća zabrinutost da velike transnacionalne korporacije mogu zlouporabiti svoju ekonomsku snagu kako bi dominirale tržištima u manje razvijenim zemljama (Stiglitz – Charlton).

2.6.3 Nove teorije rasta i međunarodne trgovine - poticaj konvergenciji ili nova zabluda Suštinski postoje dvije teorije rasta: neoklasična teorija rasta i „nova teorija rasta“. Prva je „zaklju-

čana“ raspoloživošću faktora proizvodnje, ili rada ili kapitala. Onda kada rad postaje oskudan čimbenik proizvodnje, a kapital je obilan, granična produktivnost kapitala se snižava tendirajući ka kamatnoj sto-pi. Ono što siromašna zemlja treba, sukladno neoklasici, kako bi se razvijala, ubrzani je transfer kapitala iz bogate zemlje: transfer kapitala ili izravne inozemne inveticije (FDI) mogu riješiti problem oskudice kapitala u siromašnoj zemlji te promovirati ekonomski rast takve zemlje. Na drugoj strani, „nova“ teorija rasta sugerira da je obilje kaitala u razvijenijoj zemlji solucija za dugoročni rast razvijene zemlje. Što više kapitala zemlja ima, to će višu stopu rasta uživati. Nova teorija rasta kao da je riješila problem, tj. slabu točku neoklasične teorije koja se odnosi na ulogu resursa, kako rada tako i kapitala.

Sukladno novoj teoriji, sve što se treba učiniti k ubrzanijem rastu jest inducirati kretanja iz jednog stanja ravnoteže k drugome stanju superiornije ravnoteže. Mada taj poticaj može zahtijevati i manje resursa, on može zahtijevati više znanja i iskustva. U jednoj široj perspektivi „fundamentals“ neoklasi-čne teorije: preferencije i tehnologija dati su endogeno, respektirajući efekte socijanog i ekonomskog okruženja (Easterly 1988).

Postaje razumljivo da je dugoročni i održivi razvoj moguć samo onda kada granična efikasnost (produktivnost) kapitala ne opada do referentne kamatne stope. Ovakav efekt se postiže zahvaljujući ekonomiji opsega koja je „eksterna“ gledano iz kuta firme, ali je „interna“ glede ekonomije u cijelosti (Helpman 1998). Premanjegovom mišljenju , ekonomija se ubrzanije razvija što je veća efektivna anga-žiranost rada u odnosu na R&D, što je niža referentna kamatna stopa, a veći stupanj monopolske snage mjerene odnosom prodajne cijene prema graničnim troškovima. U uvjetima imperfektne trižišne struk-ture, karakteristične za razvijene zemlje, nova uloga je dodijeljena inovacijama i poduzetništvu. Nove teorije rasta, bilo da se radi o neo-Hecksher-Ohlin modelu, neo-Chamberlian modelu ili neo-Hotelling modelu, rješavaju problem oskudice rada ili obilja kapitala uvođenjem novih komponenata: ljudskog kapitala, investicije u R&D te ideje proširenog asortimana („brands“), roba u okviru industrije. Razvoj brenda treba promatrati u dinamičkom kontekstu, u kojem poduzetnik ima troškove razvoja u startu, a realizira profit kasnije. Toliko dugo koliko očekivana sadašnja vrijednost profita pokriva troškove razvi-janja brenda, postoji poticaj za ulaganja u R&D. Investiranje u R&D vodi akumulaciji „brendiranih“ proizvoda te rastu firme (Helpamn, Ibid.)

Postojanje prava zaštite brenda kao i ekonomska računica „per se“ sugeriraju diferecijaciju proiz-voda. Prema tome, svaki poduzetnik nudi diferencirani proizvod. Sukladno tome, u okviru svjetske pod-jele rada svaka zemlja specijalizira se u proizvodnji svojih brandova (Ibid.). Jednako tako unutar

- 202 -

industijska trgovina postaje pretežita među zemljama koje su slične po razini produktivnosti rada, iskus-tva, znanja i razini R&D. Prema tome, unutarindustrijska trgovina postaje dominantnim oblikom trgo-vine između zemalja slične razvijenosti. Što je izrazitija ekonomija opsega, što je naglašenija di-verzifikacija proizvoda, koristi od razmjene bit će veće za zemlju. Trgovina bez značajnih efekata re-distribucije dohotka najvjerovatnija je između proizvodjača razvijenih zemalja (Ibid.)

Lancaster drži kako je intraindustrijska trgovina u ozračju perfektne monopolističke konkurencije i otvorensti trgovine između dviju identičnih zemalja (a prethodno autarkičnih) ekvivalent kreiranju jed-ne ekonomije, koja je dva puta veća osim što se faktori proizvodnje sada ne kreću između dviju ze-malja. U biti, proizvodnja diferenciranih proizvoda se prilagođava tako da se svaki asortiman proizvodi od strane jedne firme, a asortiman se jednako rasporedjuje u okviru spektra asortimana. „Porast proiz-vodnje snižava prosječne troškove što otvara prostor za super profit. Sa slobodnom trgovinom „per capita“ dohodak i cijene imaju tendenciju izjednačavanja između zemalja, (unutar zemlje) ali ćemo opet imati interindustrijsku razmjenu, s tim da će broj firmi u većoj zemlji (K) biti uvećan za broj firmi u maloj zemlji. Svaka firma u većoj zemlji izvozit će dio 1/(k+1) svoje proizvodnje, a svaka firma u ma-loj zemlji proporcionalno k/(k+1). Porast dohotka „per capita“ bit će viši u maloj zemlji“ (Soderstone-Ree, 1994.)

Razmatrajući ekonomske perspektive zemalja otovorenih za razmjenu u uvjetima vertikalne diferencijacije proizvoda i prirodnih oligopola, Shaked i Sutton zaključuju da „ako jedna zemlja ima višu razinu dohotka od druge, kvaliteta proizvodnje u uvjetima autarkije bit će viša u razvijenoj zemlji. Kada dođe do međunarodne razmjene, susrest ćemo više asortimana roba nego prije otvaranja. Zemlja s visokim dohotkom specijalizirat će se u proizvodnji kvalitetnih roba te će ih izvoziti, dok će uvoziti proizvode niže kvalitete iz manje razvijene zemlje. Ekspanzija tržita vodit će snižavanju cijena uslijed čega će „nestajati“ asortimani slabije kvalitete“ (Soderstein-Reed 1994).

Porterova (1998, p. 3) teorija kompetitivnih prednosti čini se kao nastavak analize teorije rasta u uvjetima imperfektnog tržišta. K tome ona ima i parktičnu primjenu u vidu preskripcije uvjeta za izvoz kapitala iz razvijenih zemalja, kao i za izvoz roba iz sofisticiranih zemalja u manje razvijene zemlje. On postavlja tezu o tome da nema generalne i općeprihvaćene teorije o tome zašto su neke zemlje kon-kurente, a neke nisu: za njega je još uvijek nedovoljno jasno što termin kompetitivnost znači iz kuta na-cionalne ekonomije. Neki vide nacionalnu konkurentnost kao makroekonomski fenomen determiniran makroekonomskom stabilizacijom. Takav koncept zastupljen je u radovima Global Competitiveness Foruma i tranzcijskim ekonomijama. Tranzicijske zemlje kao da su zaboravile kako su zemlje poput Ja-pana, J. Koreje, Italije imale veliki državni deficit za vrijeme realizacije visokih stopa rasta, dok su neke druge, kao Njemačka, imale aprecirani tečaj valute (Pitelis 2000).

Pitelisov komentar o temi nominalne konvergencije govori o tome da ona ne nudi niti kompara-tivne, a još manje kompetitivne prednosti za bilo koju zemlju. Pitelis naglašava da takva činjenice stavlja u prvi plan industrijsku politiku za podizanje proizvodnosti rada i konvergenciju. Koja nacija je, ako je to tako, konkurentna, a koja nije? Je li to zemlja koja ima veliki suficit platne bilance, pita se Porter, ili je to zemlja s rastućim udjelom u svjetskom izvozu? „Jedini razuman koncept kompetetivnosti na nacionalnoj razini je de facto nacionalna produktivnost rada. Životni standard zemlje ovisi o ka-pacitetima domaćih firmi da dosegnu visoku razinu produktivnsti rada i da je tijekom vremena podižu“ (Porter 1998, p. 6).

Sukladno Porteru i Pitelisu kao i Krugmanu, Lancasteru ili Helpmanu „proces izvozne ekspanzije je efektivan (uvećava životni standard) ako se temelji na industrijama s visokom produktivnošću rada, premješatajući manje atraktivne proizvodnje u inozemstvo“ (Porter 1998).

Sumirajući stavove novih teorija rasta i novih teorija međunarodne trgovine, mogli bismo navesti kao temeljne determinante ekonomskog rasta i produktivnosti zemlje slijedeće:

- 203 -

− tržišnu morfologiju ekonomije, − inovacije domaćih firmi, − investicije u R&D, − podizanje ljudskog kapitala, − ulogu države u promicanju poslovne klime i − adekvatni „mix“ ekonomske politike, koji nije jednak za razvijenu i manje razvijenu zemlju:

manje razvijena zemlja mora više pozornosti posvetiti instrumentima ekonomske politike koji modificiraju relativne cijene faktora i koji su više usmjereni k formiranju ekonomije ponude.

2.6.4 Problem Hrvatske: CEFTA - šansa i/ili propuštena prilika CEFTA, kao subregionalna integracijska grupacija utemeljena je Sporazumom o formiranju zone

slobodne trgovine između zemalja: Poljske, Mađarske, Češke i Slovačke 21. prosinca 1992. u Krakovu. CEFTA je postala operativnom u srpnju 1994. godine. Glavni ciljevi CEFTA bili su integriranje grupe Višegrad u politički i ekonomski prostor zapadne Europe, poticanje i razvijanje demokracije te načela ekonomije slobodnog tržišta. Republika Hrvatska pridružila se CEFTA 2003. godine. „CEFTA 2006“ utemeljena je u prosincu 2006, a efektivna je postala 26. srpnja 2007. Novi članovi CEFTA postale su: BiH, Srbija, Crna Gora, FJR Makedonija, UNMIK Kosovo, Albanija, Moldavija. Ciljevi CEFTA 2006. jednaki su onima iz orginalnog sporazuma. Uvjeti za člansvo u CEFTA su: članstvo u WTO ili pošti-vanje regulative WTO, sporazum o asocijaciji i priduživanju EU i prihvaćanje sporazuma o slobodnoj trgovini, tj. zamjena 32 bilateralna sporazuma o slobodnoj trgovini multilateralnim sporazumom u ok-viru CEFTA. CEFTA je kreirana, a i ostala je kao „training ground“ na putu pridruživanja i članstva ze-malja u EU. Kada zemlja postane članicom EU, ona napušta CEFTA. Konsekvento tome CEFTA ima svoj životni tijek i vijek. Onog dana kada sadašnje članice CEFTA postanu članice EU, ona će izgubiti svoj smisao.

Za svoje relativno male članice tržište CEFTA od preko 30 milijuna stanovnika predstavlja zna-čajnu priliku za izvoznu ekspanziju u uvjetima slobodne trgovine. Stoga članice očekuju od CEFTA značajan poticaj gospodarskom rastu. Suvremena „mainstream economics“ drži da je izvoz vodeći čimbenik gospodarskog rasta. K tome, gospodarski rast članica bit će potaknut priljevom FDI utoliko više ukoliko je tržište veće i razvijenije. Kooperativnom suradnjom članice se pripemaju za viši stupanj demokracije i tržišne utakmice koje ih očekuju kao članice EU i EMU.

Hrvatska je postala članicom CEFTA 2003. Danas je R. H. najrazvijenija članica CEFTA mjereno razinom BDP p/c. Sukladno izvješću The Global Competitivenees Report 2008. – 2009. Hrvatska spada u skupinu zemalja nominiranih kao „stage 2-3“ s BDP/p.c. između 9 i 17 tisuća dolara. Moldavija, kao i Kosovo koje nije obuvaćeno izvješćem, s BDP/p.c manjim od 2000 dolara nominirane su kao tzv. Factor driven ekonomije. U okviru „stage 2“ s BDP/p.c. od 3 000 – 9 000 dolara nalaze se ostale članice CEFTA.

Sukladno Global Competitiveness Indeksu za razdoblje od 2008. do 2009. Hrvatska se nalazi na 61. mjestu, dok su ostale članice CEFTA rangirane kako slijedi: Crna Gora 65., Srbija 85., Make-donija 89., Bosna i Hercegovina 107. Uvažavajući spoznaje teorija međunarodne trgovine, kako teorije komparativnih prednosti tako i teorije kompetetivnih prednosti, Hrvatska bi morala imati najveće koristi od CEFTA. Stoga je CEFTA na putu Hrvatske k EU u biti ne samo „training ground“ već je i više od toga. Ona bi mogla biti „export ground“. Posebno danas kada je zemlja suočena s visokim ratama ser-visiranja vanjskoga duga i deviznom oskudicom, kako zbog svjetske ekonomske krize tako i zbog niže razine konkurentnosti u odnosu na razvijene zemlje, a posebno članice EU.

- 204 -

Tablica : Dinamika članstva CEFTA

Zemlja Članstvo Prestanak članstva BDP/p.c

Poljska Mađarska Češka

Slovačka Slovenija

Rumunjska Bugarska Hrvatska

FJR Makedonija Albanija

Bosna i Hercegovina Crna Gora

Srbija Moldavija

UNMIK Kosovo

1992. 1992. 1992. 1992. 1996. 1997. 1999. 2003. 2006. 2007. 2007. 2007. 2007. 2007. 2007.

2004. 2004. 2004. 2004. 2004. 2007. 2007.

15 500 8 500 6 300 7 100

11 092 10 400 2 900 1 800

Izvor: Wikipedija

Tablica 4: Vanjskotrgovinski tijekovi CEFTA 2006.

1995. 2000. 2005. Izvoz roba(USD; FOB)

Albanija BiH Hrvatska Moldavija Crna Gora Srbija Makedonija

205 ...... 4517 739 ...... ...... ......

256 1130 4567 477 ..... 1645 1321

656 2590 8955 1105 573 4970 2040

Uvoz roba (USD; CIF)

Albanija BiH Hrvatska Moldavija Crna Gora Srbija Makedonija

680 ..... 7745 809 ...... ...... ......

1070 3894 7770 770 ..... 3227 2011

2478 7544 18301 2296 1211 10260 3097

Ukupno uvoz 45187 Uvoz CEFTA-e bez Hrvatske 26886 Izvoz Hrvatske/Uvoz CEFTE 33%

Izvor: Host, A. (2007.): „Intragranska trgovina i uključivanje R. Hrvatske u EU“, doktorska

disertacija i vlastiti izračuni

Podatci iz tablice sugeriraju sljedeće:

− Hrvatska ima suficit trgovinske bilance jedino s članicama CEFTA.

- 205 -

− Hrvatska je konkurentnija od svojih konkurenata jedino na prostoru CEFTA. − U okviru CEFTA BiH ima posebnu, najznačajniju poziciju. Ovakav visok stupanj regionalne

koncentracije izvoza Hrvatske vjerojatno je posljedica specijalnih veza BiH, tj. Federacije BiH s Hrvatskom uspostavljenih Dejtonskim mirovnim sporazumom za BiH, više negoli isključivo poslovnom orijentacijom na prostor CEFTA.

− Za rješavanje trenutnog problema „deviznog jaza“ Hrvatska mora, ili najjednostavije rečeno može, potaknuti izvoz na prostor CEFTA na kojem bi morala biti relativno najkonkurentnija.

− Međutim, ekonomska kriza može upravo prostor CEFTA najviše i pogoditi, što je pokazala i nedavna zabrana uvoza mesa iz Hrvatske uvedena od strane BiH.

Tablica : Izvoz i uvoz Hrvatske (u milijunima $)

2005. 2006. 2007.

Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Ukupno Razvijene zemlje EU 27 Zemlje u razvoju CEFTA BiH

8773 6196 5661 2576 1755 1256

18560 14133 12606 4428 774 453

10377 7542 6665 2835 1984 1311

21502 16070 14445 5433 1034 600

12360 8707 7447 3653 2759 1783

25829 18910 16725 6920 1301 734

CEFTA izvoz/uk. izvoz 20% 19,2% 20% BiH izvoz/CEFTA izvoz 72% 66% 69% CEFTA izvoz/EU izvoz 31% 29,6% 34,5%

Izvor: Statistički ljetopis RH (2008.) i osobni izračun

Poštujući temeljni cilj CEFTA, a to je priprema za članstvo njezinih članica u EU, dugoročna

orijentacija na tržište CEFTA ne djeluje obećavajuće. Članstvo ovih zemalja u EU dovodi ih sve u inferioran položaj u odnosu na razvijene zemlje EU. Mada teorija komparativnih prednosti eksplicitno ne sugerira ekonomsku divergenciju rasta između više i manje ravijenih zemalja, teško je i skoro nemoguće pronaći primjer zemlje u svijetu koja je dobila poticaj razvoju i konvergirala razvijenim zem-ljama na temelju pravila igre „free marketa“ i slobodne međunarodne trgovine. Novije teorije među-narodne trgovine i posebno Nova ekonomska geografija sugeriraju formiranje procesa: središte – peri-ferija na relaciji razvijeni - manje razvijeni. Ako je to tako, a bojimo se da je to tako, ni članice CEFTA ne će biti izuzetak. Ovakva mogućnost upozorava na hitnost napuštanja neoliberalnog koncepta rasta i razvoja u Hrvatskoj, koji je, istini za volju, trebalo davno napustiti ili još bolje nikada ne biti na nje-govom putu.

Formiranjem balkanske ekonomske unije, koju je nekada zagovarao pok. profesor Branko Horvat, bilo je moguće formirati uvjete za brži gospodarski rast i razvoj Hrvatske i potencijalnih članica EU-a koje su danas članice CEFTA. Na opseg i potencijale trgovinske suradnje između država - nekada repu-blika bivše SFRJ - ukazao je i Stipetić (1994). Ako se ovome doda da CEFTA nije u cijelosti regulirala pitanje dijagonalne kumulacije podrijetla robe, efekt CEFTA na gospodarstvo Hrvatske manji je nego što se moglo očekivati.

Privatizacija je bila glavni izvor dotoka FDI, kako u Hrvatskoj tako i u drugim članicama CEFTA. Kako se kapital ponaša prociklički, a privatizacije su privedene kraju, teško je biti optimist, svakako još manje na kratak rok, glede dotoka FDI u Hrvatsku kao članicu CEFTA. Hrvatska do članstva u EU ima godinu ili dvije, pa sukladno tome CEFTA teško može biti trajnija orijentacija. Ulaskom u EU Hrvatska će izgubiti prednosti najrazvijenije članice CEFTA na prostoru CEFTA.

- 206 -

Lekcije koje (ni)su pojedine zemlje naučile u pogledu režima vanjskotrgovinske politike i njegova doprinosa ekonomskom rastu evidentne su. I to kako one iz povijesti tako i one iz nedavne prošlosti, pa i sadašnjosti. Posebno mogu biti korisne one lekcije koje se mogu naučiti od danas najrazvijenijih zemalja. U tome kontekstu prisjetimo se razmišljanja kembričkog profesora M. Panića, s kojim je teško ne složiti se. „Predominacija imperfektne ili oligopolističke konkurencije u zemljama modernog kapitalizma – drugim riječima predominacija nejednakih šansi, opravdava primjenu zaštitnih mjera kao i mjera iz domene industrijske politike koje omogućavaju razvoj strategijskih industrija. Bez takvih politika manje razvijene zemlje nisu u poziciji da zatvore jaz između sebe i razvijenih zemalja.“ (Panić 2003, s. 64).

Nove teorije rasta tretiraju rad kao kapital – ljudski kapital. Konstruirana je teorija o ulozi znanja u profiliranju ekonomskog procesa i proizvodnosti kapitala. Sukladno TKPu i teoriji kompetitivnih prednosti (Porter 1998) zemlja izvoznik ekonomski je učinkovitija. U TKP učinkovitost je više funkcija raspoloživosti resursa. U teoriji kompetitivnih prednosti učinkovitost se može graditi, a marginalna produktivnost kapitala beskrajno uvećavati jer je ona funkcija ljudskog kapitala i znanja.

Imajući pred sobom sve brojniju EU te raznolikost njezinih članica u pogledu razine razvijenosti, ne može se odbaciti mogućnost djelovanja Krugman-Eichengreenova efekta, neovisno čak i o tome promi-šljamo li o efektima TKP-a ili efektima teorije kompetitivnih prednosti. Monopolna i oligopolna tržišna struktura, uz intraindustrijsku trgovinu, dominiraju europskim prostorom. Manje razvijene članice mo-rale bi se više nego dosad osloniti na industrijsku politiku i razvojnu politiku okrenutu proizvodnji kako bi hvatale korak s razvijenijim članicama. Makroekonomska politika trebala bi biti dinamičnija od one koja slijedi ideje „nominalne konvergencije“, a predstavlja praksu Maastrichta.

U isto vrijeme je jasno da je transfer kapitala od razvijenih k manje razvijenim nezaobilazna kom-ponenta napretka manje razvijenih članica. FDI sam po sebi ne može biti dovoljna pokretačka snaga razvoja uvoznika izravnih investicija.

Nameće se pitanje: može li uopće manje razvijena zemlja imati prorazvojno orijentiranu ekonom-sku i razvojnu politiku u Murakamijevu smislu (Murakamy 1996) u uvjetima dominacije transnacio-nalnih kompanija i globalizacije svjetske ekonomije? Inovacijama i tehničkim progresom vođena eko-nomska politika čini se izvan domašaja manje razvijenih zemalja isto toliko koliko su i nove teorije ras-ta i nove teorije međunarodne trgovine irelevantne za njih, za njihovu razinu razvijenosti i njihovu trži-šnu morfologiju. Ovakav zaključak posebno potiče Krugmanova „Nova ekonomska geografija“, koja nedvojbeno sugerira formiranje relacije: središte – periferija utemeljene na rastućim prinosima i opada-jućim troškovima. Nositelji „Nove ekonomije“ su, svakako, velike transnacionalne korporacije, kojih u manje razvijenim zemljama ili nema ili su u povoju. Bez njih i Porterov dijamant kao i Global Compe-titivenes Report nemaju puno smisla.

U ovome kontekstu CEFTA se čini kao poetski izraz za zavodljiv san o slobodnoj trgovini kao generatoru rasta. Povijest ekonomske misli, kao i ozbiljnija analiza teorija međunarodne trgovine realiteti su koji opominju. Izvoz je prije funkcija eknomskog rasta nego što ga on determinira.

Zaključimo sukladno Pirovoj izreci: „Još jedna ovakva pobjeda i mi smo izgubljeni“.

Barem utoliko ukoliko se ona odnosi na „mainstream“ koncept konkurentnosti i otvorenosti eko-nomije te njihove primjene u tranzicijskim zemljama.

- 207 -

TREĆI DIO

DOMETI, PROMAŠAJI I IZAZOVI MAKROEKONOMSKE TEORIJE I POLITIKE

- 208 -

3.1 MR. KEYNES, MR.ROOSEVELT AND GOVERNMENT OF REPUBLIC OF CROATIA

Problem

Since its independence Croatia is sort of prisoner of both free market ideology and New economy. Such a choice of economic strategy has finally brought country to a stage of deindustrialization and complete import dependency concerning not only the level of consumption but that of standard of living of Croatian citizens and the level of available capital.

Croatia is supposed to change the strategy for economic development in case she wants to preserve both economic and political sovereignty. Country should turn itself towards production oriented society.

Is such a change viable under the conditions of EU integration (Croatia will join in a year), and under process of globalization of the world economy?

We consider that under conditions of cybernetic neocolonialism (Stojanov, 1984, 2008), which prevails these days in the world economy, such a turnaround is hardly manageable. Therefore, Croatia will stay as an appendix of transnational capital for some future. Except…

Basic propositions

The world economy is at a crossroads. Indeed it has already taken giant steps into the fourth technological revolution. International economic relations have become almost completely globalized turning the world economy into a „great village“. In this „great world village“ we no longer witness competition between two ideological systems or blocks. Comparative economic systems are unlikely in the future to be part of the university syllabus. In transition they will be replaced by the study of com-parative economic policies – but only in transition on the threshold of the formation of three economic blocks: the USA – Canadian – Latin American block; the European block; the Japanese – Chinese-Southeast Asian block. This will not mean the disappearance of competition on the world market, indeed it may become fiercer, but it will be the competition of economic blocks within an expressly imperfect market.

A transnational world economy will sooner or later bring about complete globalization when the need for comparative economic policies will disappear and the need arise for a single economic policy. The world market for labor, goods, capital and know-how is already today so fully integrated that it challenges the validity of many theories. It is becoming increasingly clear that F. Graham was right when as long ago as 1948 he said: „The pre-eminent, the fatal defect of the classical theory lies in the failure of its authors to recognize the crucial importance, or for the most part even the existence, of commodities produced in common either in each of two international trading countries or in some two or more of many such trading countries... It is impossible to exaggerate the significance of the common commodity... (Whitman, M. 1981)

In support of this we may quote Adam Smith who in his Wealth of Nations wrote: „A merchant, it has been said very properly, is not necessarily the citizen of any country. It is in great measure indifferent to him in what places he carries on his trade; and a very trifling disgust will make him move his capital, and together with it the industry which it supports, from one country to another“ (Whitman, M, 1981).

According to Kindelberger (Kindelberger, 19789, Violet Barbour strengthened Adam Smith's posi-tion by asserting: „The international capitalist from his latest to his earliest appearance bas generally been, where business was concerned, a Man without a Country and the seventeenth century Amster-

- 209 -

dammer though by no means a man without a city, was strikingly uninhibited by abstract considerations of patriotism or by theories of economic nationalism“ (Whitman 1981).

If Kindelberger is right, and we believe he is, that under conditions of transnationalization or rather transglobalization of economic life the firms are described as cosmopolitan, transnational actors that refuse to submit to the typical1y second-best (and frequently non-economic) policies of the countries in which they are located, then economic theories be they Keynesian or monetarist, economic supply or the school of supply side economics respecting post-Keynesianism are no longer valid. Theories of economic policy are nationally colored and have national aims. They favor strategies of economic growth and development predominantly in the national interest thus coming info conflict today with the internationalization of capital which works according to different criteria.

Economic theory and practice are focused on the individual nation and the international economy is focused on the individual firm.

As a result, existing theories of international trade are no longer completely but only to a limited extent valid. According to B. Ohlin (Ohlin, B.1979) the basic goal in international trade ¨is to provide instruments and knowledge that can make it easier to construct economic and social policies - internal and external - that will bring a nation or a group of nations closer to accepted goal“

Accordingly, if it is firms and not nations that are the basis of the contemporary international economy, then focus of comparative theory of comparative advantage must shift from the national to the functional. Firms, that are transnational companies, have their offer curve and their curve of comparative advantage. The standard theoretical model of international trade 2x2x2 is increasingly irrelevant for contemporary economics and for the international competitiveness of individual nations. The offer curve of an individual firm may not always coincide with the offer curve of a national economy.

Any theory of international trade formed according to the principles of the theory of comparative advantages (2x2x2), regardless of whether the production curve is the result of differences in technology (Ricardo) or in proportional availability of factors of production (Hekser-Olin), it will with increasing difficulty explain the Leontief paradox. In an imperfect market Vernon's theory of foreign trade impulse is a far better explanation of the true role of firms on the market and in the international division of labor. Even though Vernon's theory of foreign trade impulse still places the firm and its products in the aggregate offer curve of a national economy. Multinational companies are concerned only by where to locate their production. Decisions concerned with financial sources are of secondary character, since the international capital markets are largely integrated and show a tendency towards complete integration. In this context recently, quite rightly, Krugman, Lancaster and others in their research to evolve an adequate theory of foreign trade stress characteristics not of countries but of products or industries. The comparative advantage characteristics that underlie trade patterns are viewed as dynamic and often endogenous rather than as static and exogenous. As a result, the welfare implications of trade considered in this framework and of intra-industry trade in particular, are fraught with ambiguity and fragility unknown to the classical and neoclassical paradigms.

The Past time: AN OPEN LETTER TO PRESIDENT ROOSEVELT By John Maynard Keynes*

„Dear Mr. President,

1. You have made yourself the Trustee for those in every country who seek to mend the evils of our

condition by reasoned experiment within the framework of the existing social system. If you fail, rational change will be gravely prejudiced throughout the world, leaving orthodoxy and revolution to

- 210 -

fight it out. But if you succeed, new and bolder methods will be tried everywhere, and we may date the first chapter of a new economic era from your accession to office. This is a sufficient reason why I should venture to lay my reflections before you, though under the disadvantages of distance and partial knowledge.

2. At the moment your sympathizers in England are nervous and sometimes despondent. We wonder whether the order of different urgencies is rightly understood, whether there is a confusion of aim, and whether some of the advice you get is not crack-brained and queer. If we are disconcerted when we defend you, this may be partly due to the influence of our environment in London. For almost everyone here has a wildly distorted view of what is happening in the United States. The average City man believes that you are engaged on a hare-brained expedition in face of competent advice that the best hope lies in your ridding yourself of your present advisers to return to the old ways, and that otherwise the United States is heading for some ghastly breakdown. That is what they say they smell. There is a recrudescence of wise head-waging by those who believe that the nose is a nobler organ than the brain. London is convinced that we only have to sit back and wait, in order to see what we shall see. May I crave your attention, whilst I put my own view?

3. You are engaged on a double task, Recovery and Reform;-recovery from the slump and the passage of those business and social reforms which are long overdue. For the first, speed and quick results are essential. The second may be urgent too; but haste will be iwurious, and wisdom of long-range purpose is more necessary than immediate achievement. It will be through raising high the prestige of your administration by success in short-range Recovery, that you will have the driving force to accomplish long-range Reform. On the other hand, even wise and necessary Reform may, in some respects, impede and complicate Recovery. For it will upset the confidence of the business world and weaken their existing motives to action, before you have had time to put other motives in their place. It may over-task your bureaucratic machine, which the traditional individualism of the United States and the old „spoils system“ has left none too strong. And it will confuse the thought and aim of yourself and your administration by giving you too much to think about all at once.

4. Now I am not clear, looking back over the last nine months, that the order of urgency between measures of Recovery and measures of Reform has been duly observed, or that the latter has not sometimes been mistaken for the former. In particular, I cannot detect any material aid to recovery in N.I.R.A., though its social gains have been large. The driving force which has been put behind the vast administrative task set by this Act has seemed to represent a wrong choice in the order of urgencies. The Act is on the Statute Book; a considerable amount has been done towards implementing it; but it might be better for the present to allow experience to accumulate before trying to force through all its details. That is my first reflection-that N.I.R.A., which is essentially Reform and probably impedes Recovery, has been put across too hastily, in the false guise of being part of the technique of Recovery.

5. My second reflection relates to the technique of Recovery itself. The object of recovery is to increase the national output and put more men to work. In the economic system of the modern world, output is primarily produced for sale; and the volume of output depends on the amount of purchasing power, compared with the prime cost of production, which is expected to come on the market. Broadly speaking, therefore, and increase of output depends on the amount of purchasing power, compared with the prime cost of production, which is expected to come on the market. Broadly speaking, therefore, an increase of output cannot occur unless by the operation of one or other of three factors. Individuals must be induced to spend more out o their existing incomes; or the business world must be induced, either by increased confidence in the prospects or by a lower rate of interest, to create additional current incomes in the hands of their employees, which is what happens when either the working or the fixed capital of the country is being increased; or public authority must be called in aid to create additional current incomes through the expenditure of borrowed or printed money. In bad times the first factor cannot be expected to work on a sufficient scale. The second factor will come in as the second wave of attack on

- 211 -

the slump after the tide has been turned by the expenditures of public authority. It is, therefore, only from the third factor that we can expect the initial major impulse.

6. Now there are indications that two technical fallacies may have affected the policy of your administration. The first relates to the part played in recovery by rising prices. Rising prices are to be welcomed because they are usually a symptom of rising output and employment. When more purchasing power is spent, one expects rising output at rising prices. Since there cannot be rising output without rising prices, it is essential to ensure that the recovery shall not be held back by the insufficiency of the supply of money to support the increased monetary turnover. But there is much less to be said in favor of rising prices, if they are brought about at the expense of rising output. Some debtors may be helped, but the national recovery as a whole will be retarded. Thus rising prices caused by deliberately increasing prime costs or by restricting output have a vastly inferior value to rising prices which are the natural result of an increase in the nation's purchasing power.

7. I do not mean to impugn the social justice and social expediency of the redistribution of incomes aimed at by N.I.R.A. and by the various schemes for agricultural restriction. The latter, in particular, I should strongly support in principle. But too much emphasis on the remedial value of a higher price-level as an object in itself may lead to serious misapprehension as to the part which prices can play in the technique of recovery. The stimulation of output by increasing aggregate purchasing power is the right way to get prices up; and not the other way round.

8. Thus as the prime mover in the first stage of the technique of recovery I lay overwhelming emphasis on the increase of national purchasing power resulting from governmental expenditure which is financed by Loans and not by taxing present incomes. Nothing else counts in comparison with this. In a boom inflation can be caused by allowing unlimited credit to support the excited enthusiasm of business speculators. But in a slump governmental Loan expenditure is the only sure means of securing quickly a rising output at rising prices. That is why a war has always caused intense industrial activity. In the past orthodox finance has regarded a war as the only legitimate excuse for creating employment by governmental expenditure. You, Mr. President, having cast off such fetters, is free to engage in the interests of peace and prosperity the technique which hitherto has only been allowed to serve the purposes of war and destruction.

9. The set-back which American recovery experienced this autumn was the predictable consequence of the failure of your administration to organize any material increase in new Loan expenditure during your first six months of office. The position six months hence will entirely depend on whether you have been laying the foundations for larger expenditures in the near future.

10. I am not surprised that so little has been spent up-to-date. Our own experience has shown how difficult it is to improvise useful Loan-expenditures at short notice. There are many obstacles to be patiently overcome, if waste, inefficiency and corruption are to be avoided. There are many factors, which I need not stop to enumerate, which render especially difficult in the United States the rapid improvisation of a vast program of public works. I do not blame Mr. Ickes for being cautious and careful. But the risks of less speed must be weighed against those of more haste. He must get across the crevasses before it is dark.

11. The other set of fallacies, of which I fear the influence, arises out of a crude economic doctrine commonly known as the Quantity Theory of Money. Rising output and rising incomes will suffer a set-back sooner or later if the quantity of money is rigidly fixed. Some people seem to infer from this that output and income can be raised by increasing the quantity of money. But this is like trying to get fat by buying a larger belt. In the United States today your belt is plenty big enough for your belly. It is a most misleading thing to stress the quantity of money, which is only a limiting factor, rather than the volume of expenditure, which is the operative factor.

- 212 -

12. It is an even more foolish application of the same ideas to believe that there is a mathematical relation between the price of gold and the prices of other things. It is true that the value of the dollar in terms of foreign currencies will affect the prices of those goods which enter into international trade. In so far as an over-valuation of the dollar was impeding the freedom of domestic price-raising policies or disturbing the balance of payments with foreign countries, it was advisable to depreciate it. But exchange depreciation should follow the success of your domestic price-raising policy as its natural consequence, and should not be allowed to disturb the whole world by preceding its justification at an entirely arbitrary pace. This is another example of trying to put on flesh by letting out the belt.

13. These criticisms do not mean that I have weakened in my advocacy of a managed currency or in preferring stable prices to stable exchanges. The currency and exchange policy of a country should be entirely subservient to the aim of raising output and employment to the right level. But the recent gyrations of the dollar have looked to me more like a gold standard on the booze than the ideal managed currency of my dreams.

14. You may be feeling by now, Mr. President, that my criticism is more obvious than my sympathy. Yet truly that is not so. You remain for me the ruler whose general outlook and attitude to the tasks of government are the most sympathetic in the world. You are the only one who sees the necessity of a profound change of methods and is attempting it without intolerance, tyranny or destruction. You are feeling your way by trial and error, and are felt to be, as you should be, entirely uncommitted in your own person to the details of a particular technique. In my country, as in your own, your position remains singularly untouched by criticism of this or the other detail. Our hope and our faith are based on broader considerations.

15. If you were to ask me what I would suggest in concrete terms for the immediate future, I would reply thus.

16. In the field of gold-devaluation and exchange policy the time has come when uncertainty should be ended. This game of blind man's bluff with exchange speculators serves no useful purpose and is extremely undignified. It upsets confidence, hinders business decisions, occupies the public attention in a measure far exceeding its real importance, and is responsible both for the irritation and for a certain lack of respect which exists abroad. You have three alternatives. You can devalue the dollar in terms of gold, returning to the gold standard at a new fixed ratio. This would be inconsistent with your declarations in favor of a long-range policy of stable prices, and I hope you will reject it. You can seek some common policy of exchange stabilization with Great Britain aimed at stable price-levels. This would be the best ultimate solution; but it is not practical politics at the moment unless you are prepared to talk in terms of an initial value of sterling well below $5 pending the realization of a marked rise in your domestic price-level. Lastly you can announce that you will definitely control the dollar exchange by buying and selling gold and foreign currencies so as to avoid wide or meaningless fluctuations, with a right to shift the parities at any time but with a declared intention only so to do either to correct a serious want of balance in America's international receipts and payments or to meet a shift in your domestic price level relatively to price-levels abroad. This appears to me to be your best policy during the transitional period. In other respects you would regain your liberty to make your exchange policy subservient to the needs of your domestic policy-free to let out your belt in proportion as you put on flesh.

17. In the field of domestic policy, I put in the forefront, for the reasons given above, a large volume of Loan-expenditures under Government auspices. It is beyond my province to choose particular objects of expenditure. But preference should be given to those which can be made to mature quickly on a large scale, as for example the rehabilitation of the physical condition of the railroads. The object is to start the ball rolling. The United States is ready to roll towards prosperity, if a good hard shove can be given in the next six months. Could not the energy and enthusiasm, which launched the

- 213 -

N.I.R.A. in its early days, be put behind a campaign for accelerating capital expenditures, as wisely chosen as the pressure of circumstances permits? You can at least feel sure that the country will be better enriched by such projects than by the involuntary idleness of millions.

18. I put in the second place the maintenance of cheap and abundant credit and in particular the reduction of the long-term rates of interest. The turn of the tide in Great Britain is largely attributable to the reduction in the long-term rate of interest which ensued on the success of the conversion of the War Loan. This was deliberately engineered by means of the open-market policy of the Bank of England. I see no reason why you should not reduce the rate of interest on your long-term Government Bonds to 2½ per cent or less with favorable repercussions on the whole bond market, if only the Federal Reserve System would replace its present holdings of short-dated Treasury issues by purchasing long-dated issues in exchange. Such a policy might become effective in the course of a few months, and I attach great importance to it.

19. With these adaptations or enlargements of your existing policies, I should expect a successful outcome with great confidence. How much that would mean, not only to the material prosperity of the United States and the whole World, but in comfort to men's minds through a restoration of their faith in the wisdom and the power of Government!

With great respect, Your obedient servant J M Keynes“

Closing observations

The globalization process at work in the world economy and its intercontinental integration places the firm in first place. Transnational company (TNC) becomes the basic actor in the world economy. What is considered national integration within the framework of the EU can be considered more as functional as national integration? The world is moving towards a single, global economic policy which has yet to find its formulation in economic thought. Keynesianism, Monetarism and other economic policies are national in character and as such are no longer suitable for the times ahead. The theory of international trade also needs reconsidering since TNC production is no longer part of the offer curve of national economies and it is difficult to understand the welfare implications of the TNC. It is also difficult to evolve a national foreign trade policy.

In today's conditions the position of the (small) medium developed country takes on new dimensions. Small medium developed nations cannot easily select a strategy of economic growth under conditions of international functional integration. Their economic decision making cannot be isolated and independent. Their dimensions of comparative advantage are changed. They become not only price takers but rule takers.

If the country is a debtor country, as Croatia, then she must formulate a strategy of economic growth as much in keeping as possible with the rules of the game dictated by TNC. Quite certainly in the transition period leading to full globalization of the world economy it is the economies of the large countries which are the price setters and the rule makers.

Therefore, we suggest that (regardless is that beneficial for country or not) an „imported“ or imposed strategy for development is unavoidable for a small less developed country. Except…? In that respect Keynes’s letter to President Roosevelt is more a sort of fun for a small country than a possibility which might be a base for development of a production oriented growth strategy... Except in a case of fundamental changes in the world globalecopolitics?

- 214 -

3.2 EU ON THE VERGE OF BALKANIZATION: IMPACT OF ECO- NOMIC THEORY AND ECONOMIC POLICY ON FUTURE OF EU

The Problem: Quo Vadis Europe

„You cannot make a single currency without economic convergence and economic integration. It's impossible. But on the contrary, one cannot plead for federalism and at the same time for the enlargement of Europe. It's impossible. There's a contradiction. We are 27. We will obviously have to open up to the Balkans. We will be 32, 33 or 34. I imagine that nobody thinks that federalism—total integration—is possible at 33, 34, 35 countries.

So what one we do? To begin with, frankly, the single currency is a wonderful idea, but it was strange to create it without asking oneself the question of its governance, and without asking oneself about economic convergence. Honestly, it's nice to have a vision, but there are details that are missing: we made a currency, but we kept fiscal systems and economic systems that not only were not converging, but were diverging. And not only did we make a single currency without convergence, but we tried to undo the rules of the pact. It cannot work.

There will not be a single currency without greater economic integration and convergence. That is certain. And that is where we are going. Must one have the same rules for the 27? No. Absolutely not [...] in the end, clearly, there will be two European gears: one gear towards more integration in the euro zone and a gear that is more co federal in the European Union“

Mr.Sarkozy, the President of France (The Economist, 2011-11-12)

Introduction or Good Morning Fellow Politicians and the Economists of Invisible Hand

Treaty of Maastricht (1992) and the Stability and Growth Pact (1997) have saddled Europe with such an institutional framework which remind deeply on bastion of neoliberal economic orthodoxy. Still, Great experiment of creating monetary union (1999) without having political union promised success in time of fine-weather condition that prevailed until the onset of 2007 economic crisis.

Since time of A. Smith and D.Ricardo nation was the space within which Pareto optimum was supposed to be reached by free functioning of market forces. Keynes's „General Theory...“was focused on nation state much more deeply. Keynes’s macroeconomic management deals with the issue how to improve market imperfections and market failure in order to increase well-being of a nation and nation state citizens. Globalization at work, particularly that one which is described by Krugman's „Economic geography“ or Summers's „New Economy“, is a nation-less process without a proper global economic management. As long as both politicians and some of the most influential economists were convinced (were true believers) either in free market or in „New economy“ endless prosperity has been on horizon. Many distinguished economists were convinced that international Pareto optimum, relevant for EU enlargement, was quite realistic achievement just if one (country or region-EU) follows dictate of strong radical free market reform.( Frankel,1999) Therefore, creation of unique economic market within Europe ,the formation of European economic space without political union was quite feasible and promising future.

As long as functioning of Euro zone is concerned, Keynes's economy was taken as useless. Likewise, enlargement process was dictated by Maastricht criteria and promising Euro zone benefits were expected by newcomers.

However, crisis of 2007 on has raised question: how Europe may respond to serious economic crisis? Is Europe fine-weather union or may survive heavy economic storm?

- 215 -

Prime Minister Ferenc Gyurscany of Hungary has already warned „We should not allow that a new Iron Curtain should be set up and divide Europe“(New York Times, 4, 24, 2009). Urgent call from Hungary for a comprehensive bail out of all Eastern Europe has firstly been promptly rejected by madam Merkel. National interests are inserted in the heart of Europe. Tomas Klaus; Paris director of the European Cancel on Foreign relations pointed out „This crisis affects the political union that backs the euro and of course E.U.as a whole and solidarity is at the heart of the debate“(International Herald tribune 4.24.2009)

Let us recall that the EU has: Maastricht treaty, Stability and Growth Pact, Euro for 17 members...However, the EU has no: joint fiscal policy, no joint tax policy, no joint industrial policy, no joint social policy. Europe has social democratic part of itself (Scandinavian countries) with well developed welfare policies, corporatist states such as Germany and France and Netherlands plus whole bunch of new members which try to emulate free market liberalism. Exactly those last mentioned are in deep economic turmoil. Adding to them Ireland (until recently a free market „created „tiger economy), Greece, Portugal, Spain and Italy we get half of the E.U. already entrapped by economic crisis. And all of these countries are devoid of any serious Keynesian macroeconomic management.

European Central Bank is obsessed with price stability, and national governments, members of euro-zone are devoid of monetary policy. Therefore, in absence of political union compromises might be worked out in case of good weather.

„That is precisely the framework that caused so many crisis and conflicts( economic, social, political )before World War II. No wander that economic performance has remained stagnant or even deteriorated since 1999 in France, Germany and Netherlands“ (Panic 2006)

And we here from madam Merkel recently „there is not multi-culti any more“, which is opposite from Madam Thatcher remark „There is not such a thing like society „made at beginning of eighties in past century.

Behind these words of two ladies might stay different sort of social paradigm, and different economic paradigm for solving the political and economic problems?

Thoughts on fundamental economic theory and economic policy: neoclassical deception

Elementary textbook from Microeconomics teaches us that when marginal rate of substitution in consumption between good(X) and good (Y),that is: Mrs.=MRSy ( we eventually may nominate as aggregate demand) is equal to marginal rate of transformation between good (X) and good (Y): Mart=Marty ( aggregate supply) an economy reaches state of equilibrium .At that moment an economy ewoys the privilege of general equilibrium having all efficiencies and properties of general equilibrium (microeconomic and macroeconomics) reached: that is: efficiency in consumption, efficiency in production, efficiency in allocation of resources with maximized both: producers and consumers surplus.

Pareto optimum within a national economy suggests that the economy is at the level of full employment, there is neither balance of payments deficit nor surplus. Consequently, when equalization between aggregate supply and aggregate demand is reached there is no room for inflation.

According to Theory of Comparative Advantage, (which we consider as a component part of neoclassical economic model), and Say's law, two countries with common tastes and consumers preferences, and having the same technology may ewoy benefits of open foreign trade, that is they can enlarge „common „GDP by means of international division of labor, and by international specialization in production.

Specialization in production in both countries reaches optimum-equilibrium when marginal rate of transformation between goods (X) and (Y) equalizes with prices of good (X) and good(Y).

- 216 -

At that very moment both countries ewoy full economic equilibrium expressed by equation as follows:

Marty= Px/Py=MRSxy (A) =MRSxy (B)

Where (A) means country A and (B) means country B.

The logic of perfect competition , treating two countries as one country, or one country with two regions, and suggesting that both countries or regions are functioning as „connected dishes“, may enlarge well-being of both( all) countries importing lower priced foreign goods, and therefore bringing social indifference curve to higher position in comparison with pre-trade levels. Under the condition of „International“ Pareto Optimum free foreign trade contributes for both countries (global world) to the following effects:

− Optimal allocation of resources world-wide, − Optimal and enlarged consumers surplus without endangering producers surplus (win-win

situation), − Equalization of prices and wages in both countries and world-wide, − Convergence of the growth rate of GDP in both (all) countries engaged in foreign trade.

All of these optimums are reached together with:

− Full employment in both countries (worldwide), − Price stability world-wide, and − Eequilibrium of balance of payments

Having in mind all of these achievements of free market economy and free foreign trade ,

neoclassical paradigm firmly suggests to all countries theoretically , and to transition countries even practically, not to disturb automatic mechanism of market forces. The paradigm pleads for abstaining from all of possible sorts of social (state) intervention into the market, and pleads for both entrepreneurial animal and rational spirit.

However, global economic crisis under way has raised the questions about the validity of the majority determinates of neoclassical economic doctrine. Invisible hand disappeared and visible hand of clever and frightened state is in the game again. Open issue become: does the world economic crisis mean the crash of neoclassical economic doctrine or we are only on the verge of a new-revitalized and restructured economic view of the world global economy?

In this paper we keep in mind that EU is not political union as well as it is not American melting pt.

Besides, members of EU are not equally developed. Moreover, political geography of EU resembles more to that of former Yugoslavia having 27 instead of sixth countries (republics). Consequently, the imperative of convergence in economic development between members is even more important for EU than was the case for former Yugoslavia.

Distinguished Economists and Convergence Issue

Neoclassical and „the old „view of growth assumed that were capital is scarce, it has a high return. There was a natural possibility about this: when you give a machine to a worker who previously did not have one, it has a big productivity effect. Together with the assumption of constant return to scale, and the existence of unalterable factors such as labor supply, the assumption of diminishing returns has a sharp prediction. During the transition to a new steady state, growth in capital –scarce countries will be high because of the high returns to capital. Consequently, poor countries should catch up fairly rapidly to richer countries. Growth is high when capital per worker (k) is low, then declines as (k) rises. Growth stops when the rate of return to capital is just equal to the discount rate (Easterly 1998).

- 217 -

Similar view on: growth, development and catching up process are expressed by Madison (2001) „If the world consists only of two groups of countries (developed and developing countries) the pattern of world development could be interpreted as a clear demonstration of the possibilities for conditional convergence suggested by neo-classical growth theory. This supposes that countries with low incomes have „opportunities“ of backwardness, and should be able to attain faster growth than more prosperous economies operating much nearer to the technical frontiers. However, Madison points out to the very crucial remark and fact never mentioned, but possibly hidden in neoclassical paradigm, to the existence of an exogenously given technology and capital. Madison reminds that „ this potential can be only realized if such countries are successful in mobilizing and allocating resources efficiently, improving their human and physical capital to assimilate and adopt appropriate technology. Resurgent Asia seized these opportunities. The countries (other Asia, Latin America, Eastern Europe and former USSR, Africa) have not. Their relative position has deteriorated sharply since 1973“.

S.Fisher in „Economic Growth and Economic Policy, 1987“ shares Madison’s conclusion pointing to the role of technical progress as one of the main determinates of economic growth of a country, and for a developing country in particular. „The modest long run rates of growth of the industrial economies and lessons learned from that growth are not necessarily relevant to the less developed countries (LDC). The prime reason is that those countries are far from the technological frontiers; technical progress could play a significant role in their future growth without any major technological breakthrough taking place. A quick look at the evidence is not supportive of the hypothesis. Except for Japan, most of the countries currently in the ranks of the industrial market economies have been among the high income countries for at least a century“.

World-wide experience with economic growth of different developing countries lagging more behind developed the more they apply neoclassical economic prescription, has led Vanek, J. (2004) to conclude on theory of comparative advantage, as an important component part of neoclassical economic paradigm, the following“

1. The point of departure of my paper is that the traditional theory of comparative advantage on which modern globalization is based is incorrect and not applicable to the present day conditions of world trading. Instead I propose a theory of destructive trade which explains much better what happens in world trading today, and whose conclusions are summarized on

2. Destructive trade leads to a world where a minority of the rich dominates a majority of the poor and what is worse, the situation tends to grow ever worse, the rich becoming relatively richer and the poor poorer. Technically, the situation is explosive“.

Discussion about convergence between LDC and developed countries touching upon the role of free trade and the role of capital flows hardly can escape Lucas paradox. Lucas paradox suggests that capital does not flow into the poor countries where capital is scarce, against the neoclassical view that the return to capital accumulation should be higher where capital is rare. Lukas concludes that the neoclassical paradigm should be abandoned, while Reinhart and Rogoff conclude that the risk premium due to bad behavior is the main culprit. (Cohen in Serra- Stiglitz 2008).Cohen points out that the capital/output ration is, in general, the highest among poor countries: This can be coined as anti-Lucas paradox. „The intuition that we offer is that poor countries, lacking other inputs such is infrastructure, use physical capital as a substitute for the scarcity of those missing inputs.“

At this moment seems useful to invite the deliberations into the critics of the paradigm of neoclassical economics, and theory of comparative advantage provided by: Stiglitz (2005), Horvat (1995), Rodik (1999, 2011), Rodik-MacMilan (2011), Panic (2003), Pitelis (2000), Adelman in Stiglitz-Meier (2001). It is not by surprise that I.Adelman introduced a term KISS (keep it simply and stupid) in her „Fallacies in Development Theory and their Implications for Policy „(Meier-Stiglitz 2001) Frontiers of Development Economics, World Bank). She writes“ I shall argue that the discipline of economics

- 218 -

has enshrined the „keep it simple, stupid“ principle as an overarching tenet, imbedded in graduate school that can be violated only at the violator’s peril. This principle demands simple explanation and univer-sally valid propositions. It has led to three major fallacies, whit significant deleterious consequences for both-theory and policy: single-cause theories of under- development; a single figure of merit criterion for development: and the portrayal of development as a log-linear process“

Historical and challenging proof with plenty of examples of development experiences of many countries all over the history in favor of theses of Adelman’s, Stiglitz’s, Horvat’s, Pitelis’s, Eastery’s Rodik,etc. might be found in seminal work of Madison A (2001) „The World Economy“

We might conclude this part of paper by asking the following question: if these economists are right how poorer members of EU may catch up with richer? And, if they can’t, what is a future of EU like?

Thoughts on the Relevance of Economic Policies

In the development of economic thought to date, there has been a fascinating interdependence between economic events, economic ideas and economic policies. One of the most obvious examples of the interaction since the Second World War is the change of focus from unemployment, a Keynesian idea and economic policy, to inflation that is Monetarism, as an idea and policy. An analogous change occurred in the acceptance of Phillip's curve and Ocun's law from the Second World War until 1970 and their replacement by the vertical Phelp's curve together with the notion of rational expectations.

With the formation of the IMF and GATT, stage was set for the greatest prosperity that the world economy has ever experienced to date.

In the years immediately after 1945 the supply curve of national economies showed a positive Keynesian slope. During the fifties and sixties „it came to be accepted wisdom that businessmen were always in a position to set prices at a margin over costs that would provide them with a rate of return at which they would be happy to invest more. The OEEC in a 1961 report stated: „The share of labor, apart from cyclical shift, remained remarkably constant in almost all countries around 1950. With high employment, business has been able to maintain a profit margin“ (Marris 1984).

During the fifties it became generally accepted that the Phillip's curve, that is a Keynesian type of economic policy was completely compatible for national economies in their attempts to control deflation and also inflation.

It is certainly true that in comparison with XIX century economic liberalism internal economic equilibrium came to have priority over equilibrium of the balance of payments. Foreign trade and currency measures were targeted to achieve affirmative and useful effects from the foreign trade multiplier and accelerator in the interests of economic growth of the national economy. Keynesian economy policy at home was supplemented by choice of a growth strategy based on the dynamic approach to the theory of comparative advantages.

At the beginning, while the argument for protecting new industries was valid, a policy of import-substitution was the dominant strategy for the economic growth of small open economies as well as for large countries. In time the small open economy, which had become a price taker, became more and more geared to an export growth strategy, and had become not only the price taker but also the rule taker. Concentration on the production of an increasing number of tradable ever increasingly made the small and medium countries dependent countries. Unless, of course, the countries concerned had opted for the Prebish or Myrdal models of isolation from the world economy with all the negative consequences of such a decision for growth (as was the case of Latin America). In spite of this, the production of firms of the small open economy more or less completely became part of the offer curve of national economies. The process of transnationalization of the world economy had begun.

- 219 -

In 1958 the currencies of the EEC countries became convertible with the result that their markets and their economic policies became interdependent. Europe has very quickly become competitor to the USA. From 1960-1965 wages in Europe and Japan, the main US competitors, rose from between 2-6 per cent annually, while wages in the US fell during the same period 0.7 per cent. The new wage relationships caused a balance of payments surplus in America which reached 6.6 billion dollars in 1964 (Mandel 1972).

However, acceptance of the concept of full employment based on the slogan ¨We're all Keynesians today¨ required in the USA, and not only there, an expansive monetary policy. In the meantime the expenses of financing the Vietnam War increased; with the result that inflation soon became enemy number one for the American economy. In 1971, the first time since 1888, America had a balance of trade deficit of 2 billion dollars.

The offer curve of the American economy had become a vertical. The world was at that point looking for a new economic policy. When the supply curve had become a vertical Keynesianism became counterproductive. Nevertheless, economists went on trying to cure stagflation by counterproductive Keynesian methods supported by a policy of fluctuating currency rates of exchange. By passing to fluctuating exchange rates in an attempt to save Keynesianism, the effect of the Phillip's curve deepened stagflation the world over. This showed that although the world might have become interdependent, isolationism was still very much alive. In other words priority was still given to the national interests. The supranational concepts, like the process of transnationalization in the world economy, were to gain impetus as soon as the time was ripe. The prosperity of the world economy was certain at some point or another to come to an end. According to C. Dumas „the long expansion of the 1950s and the 1960s consisted to a considerable degree of more of the same... This relates directly to the inadequacy of present capacity, not only in the implied need to invest in new industries' and write down the capacity in shrinking traditional industries but also in the need to transform by new investments the productive processes of industries with still salable products but outmoded method... Both the incentive to apply advanced labor-saving technology and the actual development of such techniques have to be linked to the large increase in wage cost over the past thirty years“ (Dumas 1985).

The world economy had to enter a phase of structural transformation. This was well presented by Schuker in his „American Reparations to Germany“ in which he gave a reminder that the world economy had for 300 and more years experienced what he called- long waves. Long waves went together with the process of the concentration and centralization of capital - that is with the growth of firms and their efficaciousness. (Schuker 1990).

The natural result of this was that after 1980 Keynes was replaced by Monetarism. Monetarism had a slogan: „Governments do not solve the problem they are the problem“. The Welfare State had played out its role of guardian of economic progress and prosperity. The new economic policy operated under the slogan: „The best industrial strategy is: tough penalties for business failure, high rewards for success and low interest rates without inflation“.

Monetarism brought bankruptcy to many firms in all the countries that resorted to it. Since then on Monetarism has become „main stream“ economic policy. Even so, Monetarism is still a national economic policy; it still has a national identity. Operating, thus, with national economic development goals, Monetarism achieved structural transformation of the economy in all countries where it took hold, and in the process led to the centralization of capital and the creation of gigantic companies. In the world economy it created conditions for intercontinental economic integration of companies. According to Denis Lumb competition in traded goods rose significantly, since such goods are exposed to global competition. „Between 1979-1989 in America 1.4 million jobs were lost in industry, yet industrial production increased by about 30 per cent. Integration between the transnational corporations of the

- 220 -

USA and Europe attained 200 billion dollars annually. In 1989 alone in Europe the business of European transnational companies was integrated by more than 50 billion dollars. Between 1984-1988 direct European and Japanese investment in the USA increased by 108 billion dollars and 37 billion dollars respectively“ (Marris 1984).

Graham's contention concerning the production of „ goods in common“ is today vindicated. Seems that the production of „goods in common“ demands formation of a world economic policy and a world government by replacing national economic policies by a world economic policy.

Any theory of international trade formed according to the principles of the theory of comparative advantages, regardless of whether the production curve is the result of differences in technology (Ricardo) or in proportional availability of factors of production (Hechser-Olin), may with increasing difficulty explain the Leontief paradox. In an imperfect market Vernon's theory of foreign trade impulse is a far better explanation of the true role of firms on the market and in the international division of labor. Even though Vernon’s theory of foreign trade impulse still places the firm and its products in the aggregate offer curve of a national economy. Multinational companies are concerned only by where to locate their production. Decisions concerned with financial sources are of secondary character, since the international financial markets are largely integrated and show a tendency towards complete integration. In this context recently, quite rightly, Krugman, Lancaster, Porter and others in their research to evolve an adequate theory of foreign trade stress characteristics not of countries but of products or industries. The comparative advantage characteristics that underlie trade patterns are viewed as dynamic and often endogenous rather than as static and exogenous. As a result, the welfare implications of trade considered in this framework and of intra-industry trade in particular, are fraught with ambiguity and fragility unknown to the classical and neoclassical paradigms.

Mega –regions, convergence and economic policy

Krugman’s, Lancaster’s and others (Soderstein-Reed, 1994) work on economy of increasing returns under imperfect market condition has been confirmed by contemporary practice. Main economic actors on global scale are no nation state any more, particularly so if one thinks about small or underdeveloped nation state. The main actors are firms-transnational corporations.(TNC).TNC locate activities were skill, capabilities and market cluster; capital flows where the returns are greatest and highly skill people move were opportunities lies.

The data prove that high-knowledge activates are produced primarily in increasing return to scale environments that are dependent on urban agglomeration, while low-intensive activities are produced more in environment of constant return to scale( Mc Cann,2008)

New economy consequently contributes to economic divergence between countries. More developed country is the more mega-regions might be found either in the country or across the border with another reach country.

„Europe's largest mega-region is the enormous economic composite spanning Amsterdam-Rotterdam. Ruhr-Cologne, Brussels-Antwerp and Lile .Housing 59, 2 million people and producing nearly $1.5 trillion in economic output, this mega-region production exceeds Canada's and as well as China's or Italy's“ (Florida, Mellander 2008)

A mega-region asks for mega-regional economic policy, not a national economic policy. A poor mega-region asks for centrally- driven economic policy. The more poor regions in a country the more country has needs for centrally managed economic policy. Additionally a sort of economic policy needed by a poor region is different from a sort of economic policy required by reach region, let alone reach-mega region.

- 221 -

Conclusion

E.U. is economic union, but not completes one. E.U. is not a political union.

In time of fair-weather condition the E.U. may function well both on behalf of its citizens and national state members.

However, in bad-weather conditions (economic crisis) members of the E.U. might need to resort to Keynesian type of economic policy. Keynesian’s sort of economic policy might not be effective without proper management of monetary and fiscal policy. Such effective Keynesian policy seems far from reality on the level of the EU. Applied nationally, such an economic policy might contribute to economic divergence between members and might dilute the efforts necessary for achievement of political union in the future. On top of that the reality of mega-region contributes to economic divergence between richer and poorer part of EU.

Taken altogether only one conclusion seems pertinent at this moment, and that is that EU is in the midst of economic policy fog. Great challenge for EU politicians is how to reconcile a) different interests between nations which need an efficient economic and developmental policy, and b) that of big companies having its own profit making motive and demanding state-less economic space? Is an EU as space of regions instead of a space of sovereign states feasible in near future? What is EU going to look like in near future if it is not feasible as state-less entity? Shall we witness another Balkan syndrome developing itself within EU?

- 222 -

3.3 DARK AGE OF ECONOMICS OF TRANSITION: THE CASE OF BOSNIA & HERZEGOVINA ECONOMIC TRANSITION

Abstract Bosna&Hercegovina is in the process of transformation from a previously self-managed economy

to a modern market economy since 1996. In this paper we analyze the Economic development strategy of the international institutions imposed on B&H from the point of view: how an economic idea may be counterproductive: economically, politically, and socially. Namely, political and ethnic division between Bosnians made up by Dayton Agreement has been additionally deepened by imposed economic strategy. The Strategy brought about such strange phenomena such is: ethnic privatization and inter-entity trade. Our attitude from the very beginning was that Imposed development strategy under Dayton's condition had to produce more divergence than convergence both between B&H and its neighbors and B&H and EU.

Motto The economic transition of a society is a thing to be accomplished slowly… We have a fearful

example in Russia today of the evils of insane and unnecessary hate. The sacrifices and losses of transition will be vastly greater if the pace is forced...For it is of nature of economic processes to be rooted in time. A rapid transition will involve so much pure destruction of wealth that the new state of affairs will be, at first, worse than the old, and the grand experiment will be discredited „ J.M.Keynes ,1933. In BHAGWATI, J. (2004),

Introductory Remarks Bosnia-Herzegovina is in the process of transformation from a non-market, previously self-

managed economy to a modern market economy. The process was started at the beginning of 1996, immediately after the Dayton Peace Accord was signed. The transition package being implemented is based on the „rules of the game „of the Washington Consensus. At the international level, the IMF, the World Bank and USAID have led the transition.

When the transition began, there was the promise and expectation of a „blooming landscape“. Today it seems more like a mirage. Economic development has hardly started. It is becoming obvious that an alternative solution was needed for economic development of the country... This underscores the importance of supply side industrial policies for productivity, competitiveness and convergence, the element which has been missing from the package of the „Washington Consensus“. Exactly those element we have offered in Economic Development Strategy we had prepared under UNDP auspices in 1977. However, international community: the IMF, World Bank and the Office of High Representative (OHR) have rejected the Strategy with a pretext that is obsolete, that is the Strategy has been out of line with respect to mainstream neoclassical concepts of transition( see appendix) In this paper we a) we discuss two paradoxes developed by the Strategy that economic science has never seen before B&H transition: a)inter-entity trade and b) ethnic privatization. We conclude that the imposed economic strategy has heavily worsened already existing political division between Bosnian people along both entities and ethnic lines. The strategy has deindustrialized country and made it heavily dependent upon remittances from abroad, thus making the country almost unattractive for its population. Therefore, one should not be surprised by findings of Oxford Research Institute that great many of inhabitants of B&H prefer to leave B&H for ever. Such an economic reality begs for a new economic development beginning for B&H based on an alternative approach.

- 223 -

Methodological and theoretical background of the paper At the beginning of transition process there sill was a knowledge gap on subject how to transform

former socialist economy into modern market economy. B&H case with triple transition was even much more complicated than „standard“ one. Bing-bang approach prevailed between main-stream economists. As the author of this paper strongly disagreed with such an approach, particularly for B&H case, he was proposing an alternative gradual but aggressive approach which was supposed to respect first of all so-called „path-dependency“theory. The author was one between tiny minority both politicians and economists who had argued against Dayton and economic transition package being sure that both will destroy B&H. The first such a paper has been presented at Paris conference 1995. (Stojanov, 1995). Next has come Vienna conference 1996(Stojanov, 1996). Under the auspice of UNDP we have gathered first relevant primary statistical data about the state of B&H economy, and we have proposed Economic Development Strategy for B&H based on a gradual but effective neo-Keynesianism (Stojanov1997).

The strategy has gathered a few domestic economists who shared author’s opinion (Čauševic, Vilgorac, Papic, Hodzic.), and two distinguished foreign consultants Panic. M from Cambridge university and Mencinger, J, from Ljubljana. The Strategy has been rejected by the IMF and World Bank in 1977.with pretext that is obsolete. Instead, a neoliberal economic strategy has been imposed on B&H by these institutions. In year 2000 being in the capacity of chairman of Sarajevo’s cantonal agency for privatization together with members of the managing board author proposed privatization strategy with main idea first to restructure companies with eventual privatization at later stage of take off of the economy (Stojanov 2000).

In the same time we proposed establishment of B&H Development bank. Interestingly, both ideas have been rejected by international institutions with a pretext that a) state is corrupt, and b) shock therapy is what B&H needs. Next research concerning economic development and economic policy relevant for B&H we did together with dr.C.Pitelis (Stojanov, 2000) pointing out necessity of reindustrialization of B&H economy and a useful role of cluster development. Important contribution to deliberations of economic, political, sociological and cultural effects of Dayton has been provided by the study of Soros foundation „International Support Policies to SEEC: Lessons(not) Learned (20001).Under the auspices of World Banka and DFID we undertook new research project which did confirm negative economic process B&H’ economy was on (Stojanov, 2004). We did a monograph „Economic in Peacemaking: lessons from B&H“ on behalf of the Portland Trust using statistical data available from official B&H statistics and Oxford Research International (Stojanov 2009). In that monograph we compare World Bank proposed strategy for B&H with actual data relying on comparative method and method of analysis and synthesis. The monograph de facto was a sort of crystallization of author’s research on B&H economy since 1995 All our effort to offer a domestic strategy or at least to amend proposed/imposed one have been rejected by international community. Therefore B&H economy and society have had underwent very strange process of transformation. That transformation of country from a normal one into Frankenstein has begun by the war and has been resumed by a) Dayton Peace Accord, and b) by Imposed economic development strategy.

The Economy since the War-on the Road to Economic Deconstruction When considering accepted/imposed the development strategy and its effects so far, one has to take

into consideration relevant external and internal factors of both an economic and a political nature.

Two external factors have determining influence. The first is the process of globalization of the world economy, and the „Washington Consensus“ which provides the basis for the treatment of transition countries and their transformation into „small open economies.“

- 224 -

The other is the 1995 Dayton Peace Accord. While the Accord placed banking and customs regulation at the central state level, fiscal policy was transferred to the entities and cantons, and no instruments were provided for shaping country-wide macro-economic policy. This ties the hands of the central state concerning the formulation of a uniform strategy for economic development, including industrial policy. In practice, Bosnia-Herzegovina lacks the power to formulate and implement independent monetary, fiscal, price and foreign exchange policies, and policies regarding privatization, incomes, and social welfare.

Moreover, industrial policy-making is, in fact, impossible under the rules applied/imposed on the country by the World Bank and IMF.

The development prospects in such a poor country are remote since the starting position is so low. It has no developed market institutions and no strong government which might implement an alternative package for development and macro-economic policies. The policy package coming from, and implemented by, the IMF and the World Bank is seen as the only way of achieving stabilization, preparing the ground for privatization, and developing macro-economic policy under more favorable political circumstances.

The „Washington Consensus“ in the B&H Economy: A Basic Strategy for Recovery In the chapter „Towards Establishing a Market Economy“ in the document „B&H Towards

Economic Recovery“(1996) prepared by the World Bank, European Commission and EBRD, a basic strategy for recovery and the role of government was set forth.

The World Bank document states:

„The basic strategy for economic recovery should rest upon the private sector as a main starting device of the growth of the economy and employment. Further, most of medium-term economy growth will have to come from the extension (the development) of the service sector and the development of light industry on the basis of private enterprises. The property now held by state firms which do not operate can be used by the private sector. What is needed here is to identify the useful parts of the state firms and to sell them through a simple and quick mechanism of privatization“.

Therefore, a quick privatization, the dismantling of state firms, the development of SMEs along with light industries and the service sector were supposed to be levers for the growth of the B&H economy in the coming period.

The World Bank continues:

„The role of the state in the economic and development strategy which is governed by the private sector is not unimportant, but it is of shifted focus. It should concentrate on the maintenance of healthy macro-economic conditions, on the establishment of a relevant legal and institutional framework, which motivates uninterrupted functioning of a free market and provides basic public goods and social services, such as defense, public order, education, and health service“.

Yet the evidence indicates otherwise. The „Frankenstein“ economy simply does not perform as has been expected

An Example of Frankenstein Economy: the role of trade both: Inter-Entity Trade and Foreign trade Inter-Entity trade (trade between republic Srpska and Federation of B&H) is relevant for B-H and

its two entities for at least two reasons:

A) Economic, because its expansion can contribute to the growth of the GDP of the entities and of B-H, as well as to the more effective functioning of the market, and

- 225 -

b) Politically, because it acts or could act as an integrating factor of the political area of B-H, by stimulating cooperation between citizens and business people of both entities.

The significance of trade for economic growth and development of a country is beyond question. This goes both for domestic and foreign trade, especially in today’s global environment. It should be that way for B&H, too. It is therefore not surprising that some economists, entrepreneurs and politicians represent the position that trade is the integrating factor of economic and political recovery of B&H. In that respect an OHR effort was undertaken concerning harmonization of special excises and taxes on the so-called „high-tariff“ goods in the Federation (FB&H) and Republic Srpska (RS). With the same aims the office of the OHR has been pressuring ministers of trade of both entities to cooperate, to harmonize conditions for trade, to organize trade and finally, to exempt it from various formal and informal restrictions.

Until June 1998 inter-entity trade was regulated by the entities and was similar to, or even had more characteristics of international trade than of domestic trade. It is therefore perfectly normal that only a very modest volume of inter-entity trade was officially registered. Political policy bodies of both entities have had a more complete picture of inter-entity trade, since they monitor it closely in the given political circumstances. Still, a logical, although (at first glance) paradoxical question is: would inter-entity trade have developed without pressure from OHR, and if so, to what extent? Similar relevant questions are the following:

Is trade in B&H really an integrating factor for B&H, at least to the extent expected by the politicians and the office of OHR?

Does favoring inter-entity trade stimulate greater trade diversion than trade creation?

Under which circumstances can inter-entity trade creates (intensify) the trade creation effect in order to be an integrating factor of the economic and political area of B&H, and in order to play its standard (textbook) role in the interest of B&H citizens and entities?

Due to the war and the Dayton Accord, B-H has not been at 1966 even a firm customs union. The process of disintegration of the former Yugoslavia has led to creation of independent states, which have their own economies, and naturally, their own policies on economic relations with other countries. It is well known that, according to the Dayton Accord, B&H has special relations with its neighboring countries. These relations are so special that B&H for all practical purposes can hardly be said to have a unified customs system. B&H finds itself in the unusual position of having and not having of policy of economic relations with other countries.

Her entities cooperate with the neighboring countries based on the principles of free trade zone. Given the fact that there were no customs or other obstacles to trade with neighboring countries, and, on the other hand, given the existence of regulatory obstacles which obstructed trade between the entities until June 1998, it was completely natural that trade was created between the entities and their immediate neighbors, i.e. between Republic Srpska (RS) and Yugoslavia, and between the Federation (FB&H) and Croatia.

Aside from the reasons provided in Dayton, this process of creation of trade with neighbors and diversion of trade between entities has, to some extent, its „natural“ reasons after the war.

The rationale for developing the effect of trade creation with the neighbors is based on import needs of both RS and FB&H. The economy of B&H and its entities, devastated by the war, had to satisfy its needs with imports. An edge was given in this process by the very nature of things, both as a consequence of the previously formed interdependency of the republics of former Yugoslavia, and due to the Dayton Accord and Dayton provisions.

- 226 -

Leaving aside the political considerations (which are still significant under B&H circumstances), we come to the most important question concerning inter-entity trade. The question is the following. Does inter-entity trade determine economic flows in B&H, or is inter-entity trade itself determined by:

a) The state of the economy in B&H,

b) Solutions provided by the Dayton Accord and the Neo-liberal economic development strategy prescribed by the IMF, the World Bank and supported heavily by the international community?

The economy of B&H is far less developed than the economies of the neighboring countries. In addition, the special relations make the import of goods into B&H from these countries a very simple matter. Under such circumstances, a rational entrepreneur has no logical reason for inter-entity trade. The trade diversion effect thus suppresses the trade creation effect!!!

The Neo-liberal concept for development of the economy of B&H eliminates state intervention in the economy, the infant industry argument, and foreign trade policy. At the same time, the convertibility of currency and a liberal foreign trade sector (with deconstructed domestic production) provokes a rational entrepreneur to import products from third countries, thus increasing the balance of payments deficit of B&H and its entities respectively. The question is this: how long can this endure without support of the international community? What is the prospect for inter-entity trade without import from third countries?

These questions lead us to the theses that B&H must have its economic borders, but only if the necessary precondition is achieved in the form of dynamic economic development. Dynamic economic development of an infant economy can hardly be achieved by the current development concept.

Ethnic and Entities Privatization Privatization was/ still is / the „alpha and omega“ of all transition packages despite some questions

as to its success in eliminating de facto state control. In the case of the B&H economy, there were additionally two „Frankenstein“ issues concerning privatization. Privatization in B&H has been supported, even by the World Bank and the IMF experts as an Entity privatization. The property of B&H as a state has, thus, been partitioned into two parts: the property of the state of RS and the property of the state of the Federation. Such a solution has contributed seriously to the further division of an already divided B&H economic space. It has contributed to the development of Inter-entity trade and to the confusion between citizens. A huge company such was „Energoinvest“ covering all of B&H territory suddenly had to be divided into two parts: one that belongs to the Republic Srpska and the other one that belong to Federation of B&H The same destiny has been faced by all big B&H companies.!! Furthermore, in the specific B&H case of having three ethnic groups (Croats, Bosnia and Serbs), privatization along the proposed lines has been contributing to „ethnic privatization“. That is, the Bosnia oligarchy gets the companies in the region dominated by Bosniacs, Croats in the region dominated by Croats. In RS, Serbs are anyhow the dominant part of the population. To add to this, employees are then selected on the basis of ethnicity!!!

Consequently, economic idea had spilled oil over fire of ethnic division of B&H provided by Dayton Peace Accord. Additionally, the idea that state companies should be: a) first privatized, and then b) afterwards restructured has delayed the restructuring process indefinitely. In the meantime state-owned companies, waiting to be privatized by this most inappropriate and mostly impossible way, become: a) technologically more obsolete, b) unproductive and loss makers c) irresponsible both to the government and to themselves, d) „asset stripping“ took place. State companies become a source of capital and profit for new private companies. Inter-company income distribution also takes place. Now state companies represent the problem that they cannot be easily sold, or even sold at all. Another serious question for both domestic authorities and the international community regarding privatization

- 227 -

has become apparent: what to do with non-privatized companies, and how to re-invent unique economic space both politically and economically?

Conclusion What could we conclude after all? Let us mentioned what The Portland Trust suggests. Most B&H

citizens see the situation in B&H as „bad“. Four in ten would leave B&H if given an opportunity. Two thirds of respondents aged between 18 and 30 say that they would like to move abroad. Nearly half of the Bosnian people believe they are first and foremost B&H citizens; most of the others subscribe to a dual identity. Critically, 14.2 per cent of 3,580 Respondents reject a B&H identity. Many experts believe that this feeling of social exclusion is a result of the poverty in Bosnia and Herzegovina. 31.3 per cent of households in the Federation of B&H and 22.5 per cent in the Republic Srpska have no apparent monetary income. Other studies found that 50 per cent of the population is generally socially excluded. On a long-term basis, 47 per cent of the population is excluded. (The Portland Trust, 2009)]

After triple transition and many foreign prescriptions and advices B&H has become a Frankenstein state!? Economy sometimes may be a strange science.

Appendix 1

Some Excerpt form Rejected Economic Development Strategy 1997

THE PRINCIPLES AND CRITERIA OF POLICY SELECTION

The last few years have witnessed epoch-making changes in the former socialist countries. Two concepts have emerged regarding the overall approach to transition: the „big bang“ or „shock“ approach and the gradualist approach. These differ substantially on the issues of time-frame, the speed at which implementation of economic measures (known as „hard budget constraints“) are to be imposed within that time-frame and the role of governments in the transition process. Both approaches have strengths and weaknesses. By combining their respective strengths, we feel that the best conceptual approach is one of „aggressive gradualism“. Obviously, the key word is „gradualism“, suggesting that the time-frame we are looking at is a fairly long one and that the economic pressures to be applied within that time-frame should be phased in, rather then implemented immediately. This does not mean that all change must come slowly. On the contrary, certain actions must be carried out decisively within a very short period of time. Gradualism refers primarily to the method of gaining the momentum for change and is a much more gradual process then the „big bang“ or „shock therapy“ would allow for. While the economy needs to be galvanized by drastic action being taken in certain areas, such as eliminating inflation and its accompanying speculation, shock therapy would not be always appropriate in view of the effect it could have both on people and on enterprises. If the key word is gradualism, then the operative word is aggressive. The Strategy will suggest measures which will aggressively exploit the potential of certain situations by actively designing and implementing policies conducive to change. „Aggressive“ means overturning the status quo. It refutes the argument that things will change on their own, that there is no need to drive change, that inaction and a lack of commitment are normal. Expecting abrupt solutions where they are not possible is economically counter-productive and politically harmful. Yet, delaying the implementation of measures which can yield quick results is inefficient and wasteful. The right time-frame for the implementation of changes is, therefore, one of the key problems to be addressed in this program. The transformation of the system must be as quick as possible but not unduly hasty. The task at hand is to confront simultaneously the many problems which arise in the following sequence:

- 228 -

Market creation -> stabilization -> liberalization -> restructuring ->privatization both theoretical economics and practical experience demonstrate the necessity of taking action on all these matters simultaneously as they are all interdependent. An intervention in one major area cannot be isolated from other areas; there is bound to be a spill-over of the positive and negative effects into other areas, activities or measures. It is therefore impossible for all the areas mentioned in the above sequence to be addressed simultaneously and for smooth and universally acceptable solutions to be achieved. Nevertheless, there is no alternative but to intervene in some way make in all of them.

Two criteria may be helpful in confronting this problem:

As managers of the transition process, the government must focus on what is important, not on what is urgent unless what is urgent is also important. This comment concerns not only creating prio-rities, but also preserving scarce governmental resources. The sequence of measures to be taken must avoid widening the existing gaps and „black holes“ in the economy. Transition should be conducted in such a way as to create new opportunities which can be filled by individual and collective initiatives, not open gaps which will further exacerbate the situation. With these criteria in mind, we propose, as a first policy priority, the aggressive development and implementation of market institutions. There is absolutely no need, no reason and no excuse to delay this process. It does not require physical or material resources, simply political will. At the same time, the market itself and the ability to create a market within a short period must not become an obsession. It must be recognized that the transition to a market economy is a period during which the market does not function well or fully.

Next on the agenda of priorities is the consolidation of ownership, ownership claims and transformation of property. The objective of this is to enable enterprises, as economic entities, to carry out the necessary restructuring and reorganization to enable them to respond adequately to market opportunities and pressures. An important element of ownership consolidation lies in the provisions concerning the functioning of private ownership. There must not be discrimination against the private sector; the enforcement of private contracts must be guaranteed by law and upheld in the courts; absolute security of private property must be declared and there should be no review of private property values and holdings; the tax system should not restrain private investment. At the same time, there should be no discrimination against other forms of property.

This leaves two large areas outstanding: macroeconomic stabilization and the restructuring of the economy (overhaul of production facilities, employment, investments and foreign trade structures). More than the others, these are beset by contradictions and mutual interdependences. Just to indicate a few examples of the tradeoffs that policy makers are currently facing: Price and current account stability require one set of measures to be implemented, while increased employment. Production and investment require another, sometimes opposite, set of measures. To halt the decline in productivity and stimulate recover fiscal measures, such as tax concessions and publicly financed investments, need to be introduced. Such measures. However, could further increase the budget deficit. To improve the fiscal balance and encourage financial discipline, a hard budget constraint needs to be observed in that subsidies for persistent loss-makers need to be removed. Such an uncompromising stance could, however, result directly or indirectly in higher unemployment, lower aggregate demand, and lower output or, in the short term, slower growth. Measures that will reduce budgetary spending, such as cuts in welfare, will at the same time significantly lower the living standards of many citizens and threaten their security. Balancing the budgets requires a reduction in public spending, while the rapidly deteriorating economic situation requires increased expenditure on welfare and social security. To resolve these contradictions and define acceptable and workable policies, the following principles are proposed:

The main emphasis must be concentrated on supply-side measures, in other words all the factors which will change the supply side of the economy in qualitative and quantitative terms. The old

- 229 -

socialist habit of demand-management must be reduced to a minimum, in particular the notion that public works and government-directed investment cycles will stimulate stable and sustainable economic growth. The concept of macroeconomic stability must be understood and interpreted in its full and deeper meaning as a crowning achievement supported by a transformed and efficient economic base, not simply as the icing on a rotten cake. Although stable macroeconomic financial conditions are extremely important, they must not be treated as an end in themselves or be allowed to draw attention and resources away from other areas of transitional policy. Policies affecting income distribution must give the strongest possible incentives to those most able to contribute to the growth of the national income. This means to individuals as well as enterprises. A social and welfare policy will be conducted, but without prejudice to the overall effort to mobilize productive resources which, after all, are the providers of welfare and social well-being. Burden-sharing among the generations will, of necessity, show a strong bias against future generations so that present needs can be met. In other words, future generations will have to shoulder a disproportionately large share of the costs of transition. It is impossible to pay all the bills resulting from previous and current mismanagement at once or even in a short time-span. Though clearly unfair to future generations, this seems the only practical way of proceeding. The resources of existing generations have been so depleted that it would be difficult, indeed impossible, to involve people in yet another general and collective belt-tightening exercise.

As far as timing is concerned, the Strategy points to the wisdom of the old adage: „Do not put off till tomorrow what you can do today“. This philosophy is consistent with aggressive gradualism. It is very important to evaluate the measures and their consequences by their inherent merits, both known and anticipated. They should not be judged by well-worn or even new prejudices. Nothing must, a priori, be discarded as a useless instrument of change simply because it happened to be part and parcel of a previous system which was undesirable and wrong.

A sense of realism is of utmost importance in the guidance and selection of policy. If credibility and political stability are to be maintained throughout the transition process. Expectations must not be allowed to develop wildly or to become out of touch with the hardships through which the transition process must lead. The old maxim that „we are capable of doing in two years what others have taken twenty to accomplish“ is no longer acceptable. To these principles, we must add the following objectives, which will also guide the selection of economic policy measures and instruments: Quick revived of economic growth. The current economic situation is precarious. It can sustain neither further decline nor a continuation of the status quo. Rapid transformation of inherited production facilities. Sustainable economic growth can be accomplished only through the transformation of existing production facilities. The „flagships of growth“ concept has to be abandoned since past history has shown that too many of the enterprises in question turned out to be „white elephants“.

Integration into the world market in general, and the European market in particular, should be accomplished by a combination of the rational liberalization of trade and a modem industrial policy. Revived of a trading area and economic space among entities from the former Yugoslavia once political obstacles are removed, economic cooperation could expand very quickly, bringing considerable benefits to all involved.

- 230 -

3.4 HRVATSKA EKONOMSKA TRANZICIJA Deficit platne bilance i makroekonomska politika mogu biti vodeći i limitirajuci faktor gospo-

darskog rasta. Primjer Hrvatske (i drugih tranzicijskih zemalja) pokazao je svu iluzornost „vašington-skog koncepta“ i kriterija nominalne konvergencije kao faktora ekonomskog rasta. Hrvatska je postala ovisna o stranoj pameti i stranom kapitalu i naviknuta živjeti znatno iznad svojih mogućnosti. K tome, koncept presijecana platne bilance značajan je kriterij za platnobilančnu politiku te politiku tečaja nacionalne valute. Posebno, od 2005. g. IMFv koncept „overall balance“ usmjerio je Hrvatsku k enor-mnom deficitu platne bilance, prezaduženosti i iracionalnoj politici tečaja kune. Hrvatska se nalazi pred irskim i mađarskim sindromom. Još koji mudar „mainstream“ ekonomski potez i Hrvatska će uletjeti u dužničku krizu s nesagledivim posljedicama, i sve to slušajući savjete onih ekonomista koji nisu pred-vidjeli ni svjetsku niti hrvatsku ekonomsku krizu.

Hrvatska je suočena s ekonomskom krizom koja može eskalirati do totalne dužničke krize irskog ili mađarskog profila. Vladina ekonomska politika neoliberalnog tipa, determinirana dominacijom konzer-vativnih ekonomista u funkciji savjetnika, kako onih hrvatske tako i onih međunarodne provenijencije (IMF), vodi zemlju k depresiji tipa one koja je bila imanentna vremenu zlatnog standarda. Međutim, Hume-Ricardov koncept saniranja gospodarstva, platne bilance i vanjskog duga dovodio je do „para-doksa štednje“, čak i u vrijeme savršene konkurencije. Koncept još manje može funkcionirati u uvjetima nepune zaposlenosti i imperfektne konkurencije u zemlji koja je suočena s nelikvidnošću i disproporcio-nalnom razinom proizvodnosti rada u odnosu na konkurentski (europski) prosjek. K tome, Balance of Payments Annual 2005. IMF ne presijeca platnu bilancu onako kako se ona presijecala u vrijeme Humea i Ricarda niti u vrijeme J. Robinson ili Alexandera, pa i P. Kenena ili W. Bransona (Stojanov 1982). Dapače, Manual 2005. promatra funkcionalnom i racionalnom svaku razinu deficita platne bilance koja se može pokriti uvozom kapitala u bilo kojoj formi. Pri tome se, naravno, u vrijeme globalizacije i dominacije transnacionalnih korporacija preferiraju FDI.

FDI zahtijevaju stabilnu makroekonomsku klimu i nikako im nije bliska deprecijacija tečaja kao mjera koja: a) podiže konkurentnost gospodarstva, b) vodi ravnoteži tekuće platne bilance, c) uravnote-žuje agregatnu potražnju i ponudu, d) tržišno alocira resurse, e) eliminira arbitrarne odluke u sferi vanj-ske trgovine. Eliminacija tečaja kao instrumenta ekonomske politike neumitno traži rješenje gospodar-skog rasta temeljem uvoza inokapitala, što zemlju dovodi pred svršen čin kada je u pitanju suvremeno profiliranje ekonomske politike. Ekonomska politika neoklasičnog tipa primijenjena u hrvatskim uvjeti-ma neizbježno vodi gospodarstvo u dublju krizu, što je teorijski razumljivo iz kuta „non mainstream economics“. Hrvatska ekonomska vlast mora se opredijeliti između: a) manje štete na dugi rok koja se izaziva politikom deprecijacije tečaja, sukladno stanju tekuće platne bilance (i drugim pratećim mje-rama) ili b) politike tzv. realnog tečaja koji se formira „overall“ konceptom platne bilance koji štedi šte-diše na kratak rok, vodeći dužničkom slomu na dugi rok. Izbor nije lak buduci da ima ne samo eko-nomske nego političke i socijalne posljedice.

Dvojba naglašava izbor (ako ga ima, a čini se da ga nema) između nacionalne emancipacije i glo-balne subordinacije, kako pravilima igre EU tako i globalne ekonomije.

Makroekonomsko okruženje Republike Hrvatske i problem platne bilance Na putu političke i ekonomske demokratizacije nakon Domovinskog rata RH je od samog početka

slijedila pravila igre „Vašingtonskog konsenzusa“ koja se ogledaju u privatizaciji, liberalizaciji, deregu-laciji, liberalizaciji sektora vanjske trgovine i međunarodnog kretanja kapitala i oslanjanju na FDI kao temeljnu determinantu transfera kapitala i tehnologije, a time ujedno i determinantu podizanja proizvod-nosti rada i izvoza.

- 231 -

K tome, RH se drži kriterija Maastrichta (niska stopa inflacije, javni dug 60% BDP, proračunski deficit do 3% BDP-a, stabilnost tečaja kune) s ciljem održavanja nominalne makroekonomske stabilnosti na svojemu putu prema EU. Hrvatska kao tzv. „small open economy“ sudjeluje u svjetskom BDP-u (PPP) s 0,11%. Sukladno kriterijima globalne konkurentnosti koje njeguje Global Competiti-veness Forum, a koji su po našem sudu kriterij ekonomskog imperijalizma (Stojanov, 1984., 2009.), RH je prošla uspješno faze „factor driven“ and „investment driven“ razvoja te se nalazi u fazi od 2 – 3, tj. u fazi „efficiency driven economy“, tj. u ekonomiji upravljanoj inovacijama??? Na tom putu RH u gotovo svim kriterijima korespondira postignućima drugih tranzicijskih zemalja. Sukladno tome stoji i kreditni rejting RH, koji je kod svih svjetskih eminentnih kreditnih agencija jednak ili gotovo jednak. Hrvatska već dulje ima dugoročni kreditni rejting BBB (Standard and Poor's) ili Baa3 (Moody's).

U svibnju 2009. svjetska bonitetna kuća Dun and Bradstreet (D&B) snizila je rejting Hrvatske s prijašnjih DB3c na DB3d, što je donja granica raspona „umjerenog rizika“. Razlog smanjenja rejtinga zabilježeni je pad realnog hrvatskog bruto domaćeg proizvoda na tromjesečnoj razini te realni rast od 2,4 posto koji je u cijeloj 2008. ostvarilo gospodarstvo Hrvatske, u usporedbi s rastom od 5,5% u 2007. Ipak, Izvještaj o globalnoj konkurentnosti za 2009./2010. smješta Hrvatsku na 72. mjesto od 133 ze-mlje. U izvještaju za 2008./2009. Hrvatska je zauzela 61. mjesto, a godinu dana ranije 57. mjesto.

Globalni ekonomski forum pronalazi cijeli niz hrvatskih komparativnih nedostataka u odnosu na konkurenciju, i to ponajviše u sferi uloge države i korporativnog sektora. Tako je, npr. po opsegu i kva-liteti državne regulacije u gospodarstvu Hrvatska na nezavidnom 120. mjestu, a po nedovoljno osmiš-ljenom trošenju proračunskog novca na 102. mjestu. Pravila koja potiču/destimuliraju priljev FDI u Hrvatsku pozicioniraju Hrvatsku na 120. mjesto na ljestvici globalne konkurentnosti. Po zaštiti interesa investitora Hrvatska se nalazi na 100. mjestu. Kada je u pitanju učinak transfera tehnologije i tehnološki apsorpcijski kapacitet domaćih tvrtki, Hrvatska je 109., zahvaljujući dijelom i „kvaliteti“ upravljačke strukture tvrtki koja je na 115. mjestu (zar je to inovacijska ekonomija???).

Nepovoljna globalna kompetitivnost Republike Hrvatske (ali više zbog deindustrijalizacije, a manje zbog kriterija globalne kompetitivnosti) svakako se odražava na stanje platne bilance. Deficit platne bilance, kao izvor dopunske akumulacije, ali i iskaz prekomjerne apsorpcije, postaje ograničavajući fak-tor gospodarskog razvoja Hrvatske (Družić, 2009.; Domazet, 2009.). Deficit platne bilance izdašno je pokrivan uvozom kapitala, ponajviše u formi FDI. Bez FDI deficit platne bilance dosezao bi čak 15% BDP (Družić 2009.).

Klasične teorije platne bilance polaze od deficita tekuće platne bilance kao stanja koje ukazuje na zdravo/bolesno gospodarstvo. Novi pristupi IMF koji sugeriraju financiranje deficita tekuće platne bilance uvozom kapitala, kako dugoročnog tako i kratkoročnog, dopuštaju znatno veće zaduženje zem-lje, čime je koncept definiranja razine opominjućeg vanjskog duga proširen, ali svakako i riskantniji. Kada se tome doda da se u konceptu suvremenog izračuna BDP uračunava siva ekonomija te cijeli us-lužni sektor, onda se dobije dosta iskrivljena slika kvalitete gospodarstva. Takva uljepšana slika (BDP veći za cca 30% u odnosu na „socijalističku“ kalkulaciju BDP) sugerira toleranciju vanjskog duga u od-nosu na BDP od 80% ili jednako tako drži da je tolerantna razna vanjskog duga ona koja doseže 220% vrijednosti izvoza roba i usluga. U takvom konceptu leži „kvaka 22“ u koju su se ulovile tranzicijske zemlje, pa i Hrvatska, držeći da imaju zdravo gospodarstvo koje se onda može više zaduživati.

Neoliberalna ekonomska doktrina, statistička metodologija i IMF formiraju sjajnu platformu za nastajanje dužničke krize tijekom vremena, a da zemlja toga nije ni svjesna. Krajem 2009. BDP je u Hrvatskoj dosegao vrijednost od 45,6 milijardi €, dok je vanjski dug jednak 44,6 milijardi €. Odnos vanjski dug/BDP govori o tome da je Hrvatska postala prezadužena zemlja, mada to tako ne bismo zaključili temeljem stavova i kriterija IMa (nekada, u vrijeme bivše Jugoslavije, zaduženost od 30% u odnosu na BDP držala se prekomjernom, a zemlji je nametnuta devalvacija dinara koja je u krajnjoj instanci bila uzrokom hiperinflacije). Izvoz robe iz Hrvatske bio je krajem 2009. vrijedan svega 10,5

- 232 -

milijardi €. Pri svemu tome tečaj kune je stabilan, gotovo kao da se radi o formuli „currency bord“ i po sudu mnogih autora (Sever i sur. 2010.; Domazet 2009; Radošević-Zdunić, 2007, Zdunic 2009) zna-čajno je precijenjen.

Međutim, u konceptu overall balance uvoz kapitala i međunarodno zaduživanje predstavljaju izvor ponude deviza na deviznom tržištu i vode aprecijacijskim pritiscima na tečaj pa čak i onda kada izvoz i gospodarstvo stagniraju ili su u fazi recesije, kao što je primjer s Hrvatskom u 2009. godini. Stoga nije čudno, nego je posve normalno da ekonomska politika neoliberalnog tipa u uvjetima globalizacije i re-definirane uloge i strukture deficita platne bilance, uz redefiniranu metodologiju izračuna BDP, zemlju vode prema stagnaciji i formiranju deficita, odnosno da je guraju u takvo makroekonomsko stanje koje odiše nominalnom konvergencijom (niska stopa inflacije i deficita državnog proračuna koji je u gra-nicama Maastrichta, stabilan tečaj valute) i u isto vrijeme realnom divergencijom profiliranom u visokoj stopi nezaposlenosti (u prvome kvartalu 2010. g. čak 19%), nelikvidnošću (više od 29 milijardi kuna u travnju 2010.) i deindustrijalizaciji. I sve to unatoč značajnom priljevu FDI-a.

Deindustrijalizacija zemlje Mađarski i irski sindrom postaju s vremenom neizbježni problemi za tranzicijska gospodarstva koja

slijede logiku „Vašingtonskog konsenzusa“. Hrvatska je na samome rubu toga sindroma. Struktura BDP i stanje zaposlenosti i nezaposlenosti to stanje zorno ilustriraju, i to unatoč ili baš zbog velikog priljeva FDI (Družić, 2009; Domazet 2009; Vojnić 2009). Ukupna inozemna ulaganja u Hrvatsku dosegla su vrijednost od 21 milijarde € u razdoblju od 1993. do 2008. (Družić 2009). Unatoč takvoj visini FDI nezaposlenost je u porastu, izvoz stagnira, a Hrvatska se transformira u uslužnu ili, bolje rečeno, turis-tičku zemlju. Male otvorene tranzicijske ekonomije nemaju snage, ali ni dovoljno spoznaja o potencijal-nim učincima FDI na gospodarski rast i razvoj. Uhvaćene u zamku „Vašingtonskog konsenzusa“ i ekonomske koncepcije neokolonijalizma (za komparativnu analizu vidjeti Maddison 2002, ss. 82, 115, 116.), one cijelu koncepciju razvoja reduciraju na formiranje atraktivne klime za uvoz kapitala, i sve to unatoč međunarodnim povijesnim iskustvima i postulatu Feldstain-Horioka. Tako se orijentira i eko-nomska politika Hrvatske koja, sukladno tome, logično trpi posljedice procesa deindustrijalizacije iza-zvane dogmom i datom metodologijom ocjene kvalitete privređivanja. Struktura plasmana inozemnog kapitala u RH zorno ilustrira odsustvo industrijske politike u Republici Hrvatskoj te normalnih učinaka free market orijentacije u privlačenju FDI (Družić 2009).

Uvoz kapitala u formi FDI u Hrvatskoj (pa ni drugdje: Estonija, Irska, Mađarska..) nije dao (niti je mogao dati) očekivane učinke. Dapače, privatizacija banaka pomogla je i pomaže procesu prekomjerog trošenja stanovništva, pri čemu se trošenje najviše orijentira na uvoz. Jednako tako ona je stavila u drugi plan nefinancijski sektor. Kamate na kredite „hrvatskih“ banka najviše su u okruženju i u EU te se kre-ću oko 10% (Sever i suradnici, 2010.). Time je cijena kapitala postala nekonkurentno visoka, a domaće tvrtke za toliko manje konkurentne. Dogma: štedjeti, štedjeti i samo štedjeti (jer će, navodno, kamata kao cijena kapitala, a ne cijena novca, biti niža) vodi „paradoksu štednje“ u uvjetima depresije ili rece-sije u vremenima Humea i Ricarda, zbog čega je Keynes i pisao „Opću teoriju…“ (Stojanov 1985). U vrijeme oligopolne tržišne strukture u bankarskom sektoru, koji je k tome u rukama stranaca (kao u Hrvatskoj), paradoks mora biti više izražen. Kada se saberu učinci neosmišljene privatizacije, deindus-trijalizacije, visoke cijene kapitala, nekvalitetnoga sektorskog dotoka FDI, precijenjenog tečaja kune, ne može se dobiti ništa drugo do ekonomska kriza u Hrvatskoj.

„Poslije Domovinskoga rata spori rast nije se dovoljno uočavao jer se stalno obračunavao na su-ženu osnovicu iz vremena rata. Predratna razina proizvodnje dosegnuta je tek 2004. godine, ali sa zna-tno pogoršanom strukturom. Industrijska proizvodnja nije ni do danas dosegla predratnu razinu (u godini 2008. bila je na razini oko 78% proizvodnje u 1989., odnosno oko 88% u 1990. godini). U tom je razdoblju više porastao udjel sektora usluga, koji je vrlo osjetljiv na krizne uvjete razvoja. Industrijska zaposlenost bila je tek 40% predratne i u 2007. godini. To razdoblje se pokazalo kao razdoblje dein-

- 233 -

dustrijalizacije i zapuštanja poljoprivrede, tehnološkog zaostajanja, bez novih proizvodnih i tehnološki naprednih sektora koji bi zamijenili tradicionalnu (palijativnu) industriju. S druge strane, nasuprot takvom stanju u (materijalnoj) proizvodnji stajao je neprimjeren i rezistentan volumen potrošnje drža-ve“ (Polazišta nove ekonomske politike, ZDE Zagreb, 2010.). Ali u kolopletu tadašnjih ekonomsko-financijskih okolnosti javio se još jedan uzročnik današnje krizne situacije hrvatskog gospodarstva. Za-cijelo i odlučujući. To je odljev neto dohotka. „Škarice“ su se zatvarale po dvije zlokobne strane: na je-dnoj, otplate duga sustizale su prirast BDP, a po drugoj, otplate su započele tok premašivanja prirasta. Odljev je premašio priljev vanjskog novca. Ti odnosi u ovoj 2010. g., kako slute projekcije rasta BDP, pri fiksnim vanjskim obvezama, guraju gospodarstvo u otvorenu dužničku krizu. Jedan od pokazatelja stanja „zdravlja“ nacionalnih ekonomija jest odnos prirasta proizvodnje (BDP) i otplata vanjskih ob-veza. Konačno, praksa pokazuje da se integracija tranzicijskih zemalja nalazi u fazi jakih neravnoteža po logici „twin deficita“ te da se ne nazire stabilna ravnoteža na dugoročnoj putanji rasta. Primjer Hrvatske, međutim, pokazuje da se smanjenje proračunskoga deficita temelji na povećanju platnobilan-čnoga deficita. Teorija „twin deficita“ vrijedi, ali u „perverznom obliku“: smanjenje proračunskoga deficita podržavano je rastom platnobilančnoga deficita. Platnobilančni deficit podržan je, pak, apre-ciranim fiksnim tečajem i svakovrsnim liberalizacijama. Prema tome, u dosadašnjim uvjetima politika smanjenja proračunskoga deficita bila je uspješna toliko koliko je politika smanjenja platnobilančnoga deficita bila neuspješna. Ona je bila neuspješna u mjeri u kojoj je politika fiksnoga tečaja i monetarnih restrikcija bila uspješna. Dakle, „zakon trokuta“ je u Hrvatskoj politici potvrdio svoju smislenost: fiksni tečaj i liberalizacija tokova kapitala dokinuli su monetarni suverenitet s posljedicom da se njime ne mogu poduprijeti ciljevi nacionalnoga razvoja u terminima stope rasta BDP i zaposlenosti, odnosno smanjenja tekućega platnobilančnoga deficita, kao ni vanjskoga bruto duga.“ (Sever i sur. 2010.; Zdunić 2007., 2009, Santini 2009)

Što je skupo: rad ili menadžment U konceptu makroekonomske politike tipa „Vašingtonski konsenzus“ tržištu rada pripada visoko i

značajno mjesto. Neoklasičnoj ekonomskoj paradigmi fleksibilnost tržišta rada je alfa i omega. Tako je i u Izvještaju o globalnoj konkurentnosti po kojemu u 2009./2010. Hrvatska glede rigidnosti tržišta rada stoji na poziciji 110. od 133 zemlje. Sukladno tome slijedi i zaključak: tržište rada je u Hrvatskoj rigi-dno, a rad je skup. Dakle, tržište rada treba fleksibilizirati, a rad učiniti jeftinijim. Međutim, je li tomu baš sve tako? Analiza ZDE iz 2009. g. pokazuje da „bruto“ rad i nije tako skup kao što se uobičajeno drži, naravno, komparativno u odnosu na EU i OECD zemlje (Sever i sur. 2010.). Prije bi se reklo da je proizvodnost rada znatno niža nego u razvijenim članicama EU. A proizvodnost rada je determinanta konkurentnosti o kojoj se ponajmanje vodi računa, kako u „Vašingtonskom konsenzusu“ tako i u eko-nomskoj politici Hrvatske. Zapravo, neoklasična paradigma podrazumijeva jednakost proizvodnosti rada među zemljama i stoga se tome pitanju ne treba okretati. Tako je i u teorijama platne bilance (Sto-janov, 1982.). Industrijska politika je u neoliberalnoj paradigmi izlišna. Dostatna determinanta prospe-riteta je fleksibilnost tržišta.

Zahvaljujući svemu tome, Hrvatska je postala zemlja koja od turizma očekuje spasonosna devizna rješenja za ovu i sljedeće godine. Ako bi se javile Javonsove sunčeve pjege, dužnička kriza u koju upa-da Hrvatska postala bi previše ozbiljna i teško rješiva. Jednostavno je za reći, mada možda i to nije opći slučaj među domaćim ekonomistima, da treba neoliberalnu paradigmu zamijeniti nekom drugom pro-razvojnom paradigmom. Međutim, na putu u EU (kojoj je Hrvatska na pragu) stoje nominalna sidra Maastrchta koja RH vode prema nominalnoj konvergenciji s članicama EU, ali i realnoj divergenciji. Na kraju ovoga poglavlja podsjetimo se da je i EU u ekonomskoj krizi koja možda zahtijeva preis-pitivanje i razvojne paradigme EU…!?

- 234 -

-----

- 235 -

3.5 EKONOMSKA TRANZICIJA CRNE GORE

3.5.1 Loši ekonomski rezultati Postoje tri priče o ekonomskoj tranziciji Crne Gore. Jedna je statistička, druga je politička, a treća

je analitička. Treća je najrealnija i i najkritičnija, koja se zasniva na opštim ekonomskim ocjenama. Te ocjene se zasnivaju ne samo na zvaničnim statističlim podacima, nego i na izvještajima CBCG, među-narodnih organizacija, medijskim informacijama i svakodnevnim utiscima krizne prakse.

Bilo kakva ekonomska analiza ekonomske tranzicije Crne Gore mora konstatovati njeno dugo tra-janje (procesnu zarobljenost u dugom roku) sa lošim ekonomskim rezultatima, neuspjele privatizacije, dominaciju kvazi-institucionalnih promjena, drastičan pad životnog standarda, rast nezaposlenosti (koja je zvanično na nivou cca 20%), nedostatak stranih investicija, rastući državni dug, hroničnu nelikvid-nost privrede, slabu naplatu poreza (i njegovu veliku evaziju), značajno učešće sive ekonomije (koje se prema procjenama kreće u rasponu od 25 do 30%) itd. Nevesela slika i neizvjesna perspektiva poslije dvije i po decenije sprovođenja tranzicijskih „reformi“ i sedam godina od sticanja državne nezavisno-sti. Kratkotrajni bum stranih direktnih investicija (FDI), koji se dogodio prije globalne ekonomske krize, nije iskorišćen na pravi način. Velikim dijelom je došlo do dezinvestiranja Nijesu iskorišćene najveće stope ekonomskog rasta u istoriji Crne Gore, mjerene rastom BDP, koje su se dogodile 2006, 2007 i 2008 (respektivno 8,6%, 10,7 i 6,7%). Nastupio je drastičan pad u 2009. (-5,7%) a zatim stagnacija na niskom nivou ekonomskih aktivnosti (2-3%).

Makroekonomski pokazatelji 2009-2012

Pokazatelj 2009 2010 2011 2012 Uvoz (mil.€) 1.654,2 1.657,3 1.823,2 1.820.5 Izvoz (mil. €) 277,0 330,4 454,4 366.9

Javni dug (mil. €) 1.140,2 ili 38,2% BDP

1.270,7 ili 40,9% BDP

1.483,5 ili 45,3% BDP

Spoljni dug (mil. €) 699,9 ili 23,5% BDP

912,4 ili 29,4% BDP

1.063,7 ili 32,5% BDP

1.728 ili 52.1% BDP

Inflacija (godišnja stopa) 1,5% 0,7% 2,8% 5.1% Stopa nezaposlenosti 11,43% 12,16% 11,6% 13.46% Ukupne strane inves-ticije (mil. €) 1.066,5 552,1 494,7 526.4

Prosječna plata (neto) 463 € 479 € 484 € 484€ BDP, realan rast u % -5,7% 2,5% 2,5% 0.5 %

Izvor: CBCG Simptomatičan je stalni negativni pokazatelji neto izvoza (u rasponu od -26% do -55%), čak i u

periodu visokog ekonomskog rasta. Visok deficit platnog bilansa je opasna konstanta, koja prijeti ozbi-ljnoj krizi. On je godinama finansiran kroz visok priliv FDI. Stalno se povećavao državni dug, a pose-bno u periodu od 2006 (0,7 mlrd.€) do 2013 (1,893 mlrd.€, bez državnih garancija, koje su iznosile 376,4 mil.€), odnosno njegovo učešće u BDP je poraslo u istom periodu sa 32% na 52%. On se servisira sve većim i opasnijim zaduživanjem u inostranstvu. Uključivanjem garancija, državni dug Crne Gore bi

- 236 -

iznosio 60,8% BDP, što prelazi granicu koju propisuje Mastriht. Ali, keo da to nikoga ne brine, pa je planirano povećanje javnog duga u 2016. na 2,337 mlrd. €.

Bez obzira na loše ekonomske rezultate i nestabilan privredni ambijent, pojedini tranzicioni poka-zatelji Evropske banke za obnovu i razvoj u oblasti raznih liberalizacija su pozitivni! Kao da je to naj-važnije! Eh, taj neoliberalizam! Gleda se samo da li je preduzeće privatizovano, a kako i kakvi su efekti – strancima nije važno. Niko ne pominje privrednu nekonkurentnost, korporativno upravljanje, spore i neadekvatne institucionalne promjene, izraženi monopolizam, kriminalizaciju ekonomije, urušenu priv-rednu infrastrukturu, sistemsku korupciju, neznatno ulaganje u nauku, siromaštvo, socijalne nejedna-kosti itd. Prosječna zarada od 479 € vjerovatno nije dobar pokazatelj ukupne crnogorske tranzicije, iako je i od navedene realne zarade- nerealno preživjeti!

Robna razmjena Crne Gore sa inostranstvom u mil. €

2007 2008 2009 2010 2011 2012

Ukupno 2.527,8 2.945,9 1.931,2 1.987,7 2.277,6 2.187,4

Izvoz 454,7 416,2 277,0 330,4 454,4 366,9

Uvoz 2.073,1 2.529,7 1.654,2 1.657.3 1.823,2 1.820,5

Deficit -1.618,4 -2.113,5 -1.377,2 -1.326.9 -1.368,8 -1.453,6

% pokrivenost uvoza izvozom 21,9 16,5 16,7 19,9 24,9 20,2

Izvor: MONSTAT Navedeno uopšteno i prilično haotično stanje crnogorske privrede samo po sebi ne govori mnogo o

tranziciji kao procesu koji se odvija, produžava u nedogled, ali ne daje očekivane ni obećavane rezultate. Zato je potrebno dati odgovor na pitanje zašto je to tako, odnosno, koji su uzroci takvog stanja i tako negativne ukupne tranzicijske dinamike?

I prije globalne krize ekonomska politika Crne Gore se prelamala kroz odnos globalnog i nacional-nog. U tom periodu, međunarodni uticaj se uglavnom ispoljavao preko raznih oblika ekonomske pomoći, direktnih stranih investicija, stvaranja uslova za pridruživanje evropskim i sjeverno-atlanskim integracijama i spoljnotrgovinskih odnosa, u kojima je dominirala uvozna komponenta.

3.5.2 Osnovni probleni ekonomske tranzicije Crna Gora je u poslednje dvije i po decenije prošla nesvakidašnji razvojni put: od duboke tran-

zicijske recesije, preko euforičnog privrednog „buma“ do ponovne krize, na koju su uticali globalni i lokalni faktori. Kako se to brzometno, s prvim realnijim i ozbiljnijim suočavanjem crnogorske privrede s globalnim faktorima kriznog uticaja, jedna „atraktivna investiciona i turistička destinacija“ pretvorila u kriznu i rizičnu?

Period tranzicijske recesije dominantno su obilježili procesi grabeške privatizacije, urušavanje pri-vrednih struktura i infrastrukture i privikavanje na razne pomoći iz inostranstva. Period prividnog priv-rednog buma dogodio se na fonu obimnih direktnih stranih investicija, koje su služile za punjenja budžeta, ali se najvećim dijelom radilo o procesu dezinvestiranja (ulaganja u nekretnine i potrošnju). In-vesticije u proizvodnju su bile zanemarljive. Razvoj institucionalne sredine je (opet) izostao, ekonom-ska politika je bila pasivna (vidjeti Vladine dokumente za pojedine godine na sajtu).

- 237 -

Ako se posmatraju dometi dosadašnje i postojeće ekonomske politike kroz prizmu približavanja i/ili pridruživanja EU, mogu se uočiti mnogo veće institucionalne i razvojne disproporcije nego kom-plementarnost i konvergencija, što će predstavljati vjerovatno najveću prepreku na željenom putu ev-opske integracije. U navedenom kontekstu, postojanje Eura kao vrlo valute jake za crnogorske prilike, potpisani institucionalni aranžmani i brzo usaglašavanje pravne regulative predstavlja više simbolički nego realni okvir za zajedničku evropsku sliku. Odavno je poznato da ispunjavanje Kopenhaških krite-rijuma prvenstveno zavisi od realnog formiranja kvalitetnih političkih, demokratskih i ekonomskih institucija.

Iako je jasno da u navedenim procesima ekonomska politika ima vodeću ulogu, teško je odgovoriti na mnoga pitanja: Koliko su nosioci ekonomske politike stručno osposobljenji za njeno kvalitetno kreiranje? Koliko ih u tome sprečava dominacija partijskih i lobistički interesa? Koliko je moguća rea-lizacija pojedinih makroekonomskih i institucionalnih rješenja u uslovima neodgovarajuće i urušene mikroekonomske sredine? Koliko je opao nivo obrazovanja i toliko porebnih znanja, posebno od uvo-đenja bolonjska deklaracije, uz nicanje mnoštva privatnih fakulteta? Paradoks je da postoji veliki broj univerzitetskih profesora i nedostatak stručnih kadrova, koji Vlada stalno potencira? Koliki je negativni uticaj prisustvo radicionalnog, vakumiranog i autoritarnog despotskog kulturnog obrasca, s krhkim pri-vidom građanskih sloboda i masom ekonomski neslobodnih (osiromašenih) ljudi?

Uticaj globalne krize brzo je pokazao iluzornost privrednog rasta zasnovanog na nekonzistentnoj ekonomskoj politici. O privrednom razvoju ne može ni biti riječi, jer su strukturne i institucionalne pro-mjene bile skromne, a kratkotrajni privredni rast nije održiv ni u srednjem, a kamoli u dugom roku. Novi izvori rasta se ne naziru, a priželjkuje se „bar jedna krupna investicija“, koja bi navodno riješila sve crnogorske privredne probleme: „Uspješna dokapitalizacija EPCG (cca 457 mil.€, što čini cca 10% BDP), dobra turistička sezona, započinjanje gradnje auto puta, valorizacija raspisanih tendera u obla-sti turizma i dr. su faktori koji bi mogli značajno uticati na ekonomski rast“ (Izvještaj glavnog ekono-miste CBCG za I kvartal 2009). Ne shvata se palijativnost takvih razmišljanja, na kojima se zasniva ekonomska politika, ni osnovna ekonomska logika „povlačenja crvene linije“ jednog dana, kada više neće imati šta da se proda, čak ni u bescijenje, kao do sada. Od odavanja „tajne brzog bogaćenja“ ta-kođe neće biti koristi.

Kažu da u ekonomiji nema tajni, a ako i postoje, onda one nijesu generisane ni u privatnoj svojini ni u tržištu, nego u konkurenciji, koja se toliko guši, uz obaveznu retoriku o institucionalizaciji. Dugo-ročno gledano, privredni teren naginje samo na jednu stranu – monopolista i novokomponovanih moć-nika, koji su se obogatili na privilegovanim poslovima, a danas uvećavaju svoje bogatstvo preko sigur-nih i dirigovanih poslova, od situacije do situacije. Oni ne pomišljaju da svoj imetak pretvore u kapital. Jer, u ovakvom privrednom okruženju skoro ništa nije sigurno, dugoročno i održivo. Zašto da rizikuju „veliki igrači“, kada postoji jako razvijen institut neformalnih ograničenja (konvencije, samonametnuti kodeksi ponašanja, privilegovane norme ponašanja, dejstvo totalnih instituta, asimeričnost informacija i neizbježne privilegije), kao u svim manje razvijenim državama. Niko ne haje što se neformalni instituti formalno i suštinski sukobljavali s formalnim (ustav, zakoni, pravila). Bitno je da se strogost zakona prefinjeno kompezuje s njihovim neizvršavanjem.

U razmotrenoj nepovoljnoj privrednoj i društvenoj situaciji nailazi udar globalne krize, koji ukida izvore privrednog rasta na kojima se zasnivala ekonomska politika: drastično pada cijena na svjetskim berzama aluminijuma (sa 3.300 na 1.620 € za tonu) kao dominantnog crnogorskog izvoznog proizvoda, smanjuju se strane investicije (pomoći su davno prestale, sa eliminisanjem razloga zbog kojih su da-vane), raste nelikvidnost banaka, firmi, države i građana, turizam kao dominantna i prioritetna privredna grana se urušava pod uticajem krize i raznih drugih faktora, građevinarstvo bilježi kolaps, kao i tržišne cijene završenih i započetih nekretnina. Rizici su povećavaju, kao cijena kapitala, kojeg skoro i nema u ponudi. Svi iščekuju spas, uz samotješenje: mala smo zemlja, lakše će se prebroditi kriza nego da smo velika. Kao da to kriza respektuje. Kao da je ovo samo uticaj globalne krize, kao da nema repro-

- 238 -

dukovanja lokalne krize, bez koje bi se globalna možda mogla minimizirati u institucionalizovanoj sre-dini s dobro osmišljenom ekonomskom politikom. Globalna kriza je dočekana nonšalantno, uz uvje-renje da će zaobići Crnu Goru kao malu državu. Ponovljeno je opredjeljenje za monističko neoliberalno forsiranje tržišnih instituta, koje se već odavno pokazalo neproduktivno za većinu stanovništva i samo je odgovaralo uskim grupnim i pojedinačnim interesima, koji monopolski kontrolišu privredni ambijent. Tako degenerisana institucionalna sredina ima malu šansu da konvergira prema nekom privredno uspješnom institucionalnom modelu. Tu se reflektuje i iluzorna priča o demokratiji, jer je dokazano da participativna demokratska uređenja vode održivom ekonomskom rastu, privredno su stabilniji, bolje apsorbuju šokove, ravnomjernije distribuišu dohotke i realno stimulišu formiranje kvalitetnih ekonom-skih i drugih instituta i inovacija (Budak i Sumpor 2009, s. 176). Pored toga, ekonomsku svarnost opterećuje slaba zaštita prava svojine i investitora, nedostaci u radu javne uprave, izraženo postojanje korupcije i neefikasna borba protiv nje, razna regulacijska ograničenja, nedovoljna vladavina prava i dr. Pitanje ekonomskih sloboda je problematično u uslovima značajne nezaposlenosti, fiktivne zaposlenosti i niskog životnog standarda, s jedne, i relativno visokih cijena, s druge strane.

Nova razvojna strategija i novi model rasta mora uvažavati sopstvenu specifiku, ali samo u mjeri kojom se ne ugrožava primjena civilizacijskih tekovina i nealternativnost uzornih inovaciono-institucio-nalih modela. Cpecifične karakteristike instituta nijesu različita obojenost, forma i politička orijentisa-nost, nego kvalitet i efikasnost. Pregled zvaničnih vladinih dokumenata o ekonomskoj politici posled-njih godina ne pokazuje analize rizika, bez kojih izgledaju proizvoljno razvojni planovi privrede. Kriza je osvijetlila sve slabosti ekonomske politike, ne samo u domenu rizika, nego i u pogledu merkantilis-tičko-neoliberalne orijentacije vezane za rasprodaju ključnih privrednih kapaciteta. Berzanski kolaps je dodatno ojadio stanovništvo i realni sektor privrede i pokazao da se možda radi o programiranim i izmanipulisanim gubitničkim trendovima.

Ograničenja i nedostaci crnogorske institucionalizacije su veliki (vidi šire: V. Drašković 2008). Zaključak je jednostavan: navedene i mnoge druge unutrašnje privredne slabosti, kombinovane s glo-balnim faktorima, dovele su do finansijske nelikvidnosti svih privrednih subjekata, izražene privredne recesije i ubrzanog zaduživanja u inostranstvu. Da bi se riješile posledice krize, mora se antikriznim mjerama djelovati na njene suštinske uzroke. „Ekonomsko čudo“ crnogorske pivrede razobličio je prvi ozbiljniji globalni krizni talas, pojačan dugogodišnjim negativnim lokalnim privrednim strujama. Kriza po svojim manifestacijama daleko prevazilazi obična ciklična kolebanja i jasno ocrtava privredne sla-bosti. Šanse za izlaz iz krize moraju se tražiti, pored većeg rada, reda i discipline, u institucionalnim inovacijama i oblasti ekonomije znanja.

Mišljenja lokalnih analitičara mogu biti neobjektivna. Zato ćemo navesti najnoviji izvještaj ama-ričkog USAID („Vijesti“ od 29.07.2009, s. 9), u kojem se ističu brojne deformacije nosilaca ekonomske politike u Crnoj Gori: slaba kontrola i nadzor nad radom izvršne vlasti, slabe institucije vlasti, ograni-čena politička konkurencija i široko preklapanje političke i ekonomske elite, ograničena javnost rada vlasti, slaba primjena zakona, ograničen pristup informacijama, rašireno korišćenje ličnih veza, nepoti-zma i favorizma, korupcija kao aktivnost visoke koristi a malog rizika, veliki konflikti interesa, rigid-nost u politici i vladanju. Kad se tome dodaju asimetričnost informacija, negativna selekcija kadrova, prednost podobnosti (prvenstveno partijskoj) u odnosu na stručnost i mnoge karakteristike hermetičkog društva (dug je put do građanskog), onda je jasno da ni ekonomska politika nije mogla biti mnogo bolja.

Prvi kvartal 2009. pokazao je prve značajnije posljedice krize. U padu su skoro svi ekonomski pokazateji, a prvi put poslije više godina pojavio se i budžetski deficit (7,9 mil. € ili 0,2% BDP). 27 jula 2009. Skupština Crne Gore usvojila je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o budžetu Crne Gore za 2009. kojim je izvršen rebalans. Izvorni prihodi budžeta, po rebalansu, manji su za 212,36 mil € (cca 6 % BDP), a deficit je planiran u iznosu od 93,74 mil € (2,65 % BDP). Konsolidovani izdaci budžeta umanjeni su za 113 mil € (3,2 % BDP), u čemu je najznačajnije smanjenje rashoda za bruto zarade, ma-terijal i usluge i kapitalnih izdataka u tekućem i kapitalnom budžetu, dok su povećani izdaci za sub-

- 239 -

vencije i transfere za socijalnu zaštitu. Za finansiranje deficita i otplate duga predviđeno je potpisivanje ugovora i izdavanje Državnih zapisa u iznosu od najvše 240 mil €. Izvjesno je da će biti potrebno i eksterno zaduživanje (od multilateralnih institucija planirani su krediti od 90mil.€ i od bilateralnih aranžmana planirano je potpisivanje ugovora o kreditu u iznosu od 35,2 mil.€.

U odnosu na prvi kvartal prethodne godine, industrijska proizvodnja je opala za 13,6%, javni dug je povećan za 121,5 mil. €, inflacija mjerena indeksom potrošačkih cijena je povećana za 5,5%. Teškoće u bankarskom sistemu su posljedica otežanog poslovanja i problema nelikvidnosti u privredi. Depoziti privrede su smanjeni za skoro 30%, a depoziti stanovnišva za cca 7%. Očekuje se dokapitalizacija banaka i kreditne linije od strane međunarodnih finansijskih institucija. Usvojen je set Zakona i Odluka, koji se odnose na snižavanje stope obavezne rezereve i dužine korištenja sredstava obavezne rezereve radi poboljšanja likvidnosti banakarskog sistema .

Promet na berzama je drastično smanjen za cca 133 mil. €, uz veliko smanjenje berzanskih indeksa. Spoljni dug je sa prošlogodišnjih 482 mil€ porastao za dodatnih 68,7 mil.€ i dostigao je nivo od 550,7 mil€ (15,6% procijenjenog BDP). Negativni saldo tekućeg računa je sa prošlogodišnjih 1.005 mil.€ (cca 30% BDP) porastao za dodatnih 189 mil.€. Neto priliv stranih direktnih investicija je iznosio je 88 mil.€, što je za 37% manje u odnosu na isti period prethodne godine (NBCG, Izvještaj glavnog eko-nomiste za I kvartal 2009).

Vlada je 30.07.2009. usvojila analizu akonomske politike za prvih šest mjeseci, čime je potvrđen pad privredne aktivnosti za 3,5%. On bi bio nnogo veći da nije došlo do28% rasta u proizvodnji električne energije, gasa i vode i rasta FDI za 5% (poslije pada u prvom kvartalu) – „Vijesti“ od 31.07.2009, s. 7. Paket mjera Vlade Crne Gore, koje će se sprovoditi sa ciljem ublažavanja negativnih efekata Globalne ekonomske krize obuhvata: a) jačanje investicija u infrastrukturu i podrške razvoju privatnog sektora, b) smanjenje tekuće i neproduktivne budžetske potrošnje, c) podrška građanima i pri-vredi obezbjeđivanjem dodatne likvidnosti i d) socio-ekonomske mjere.

3.5.3 Problemi privatizacije i ostvareni rezultati Proces privatizacije koji se sprovodio u novoformiranoj SRJ (koju su činili Srbija i Crna Gora) po-

čeo je mnogo ranije 1980-ih godina usvajanjem Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije (1981-1983), u kojem je izraženo zalaganje za svojinski pluralizam. Zatim je u okviru Reforme privrednog sistema 1988. izraženo načelno opredeljenje za sprovođenje radikalne svojinske reforme.

Ambijent u kojem se počela sprovoditi privatizacija u SRJ bio je višestruko specifičan. Prvo, tre-balo je privatizovati veliki dio društvenog kapitala u uslovima: a) nedefinisanog (u teoriji), neizgra-đenog i neefikasnog (u praksi) privrednog sistema i odgovarajućih institucija (finansijskog tržišta i sl.), b) neizgrađene zakonske regulative i korporativnog upravljanja, c) oskudne kupovne moći stanovništva, d) odsustva stranih investicija, e) hronično velike spoljne zaduženosti itd. Drugo, SRJ je potresala du-boka ekonomska i opšta društvena kriza, dugo godina produžavana i pojačana raspadom SFRJ, ratom u okruženju, međunarodnim sankcijama i borbom za golo preživljavanje. U tako teškim i vanrednim uslovima sprovođenje privatizacije po svaku cijenu kao preduslova svih ostalih promjena nametalo se imperativno, jer je postalo jasno da su iscrpljene mogućnosti promjena u sistemu, i da se mora mijenjati sam sistem. U tom smislu je postojao društveni i politički konsenzus, samo se postavljalo pitanje opera-cionalizacije procesa privatizacije (koja se po tempu i primijenjenim metodama različito odvijala u Sr-biji i Crnoj Gori). Treće, koncept društvene svojine prouzrokovao je mnoge negativnosti i sociopato-loške deformacije, ali je na određeni način doprinio formiranju i jačanju (makar kriminalizovane) pri-vatne svojine, kao i suštinskom razdvajanju državne svojine od upravljanja. Četvrto, i pored odsustva teorijskog okvira i praktičnog iskustva u sprovođenju privatizacije, kao i brojnih drugih preduslova, tom procesu se prišlo previše ambiciozno. U duhu starih socijalističkih manira vjerovalo se da je moguće u

- 240 -

kratkom roku privatizovati veliki broj preduzeća i u njima uspostaviti efikasnu korporativnu strukturu upravljanja. Tako je privatizacija već na startu poprimila karakteristike deklarativnosti, fiktivnosti i for-malizma, kao što to uvijek biva kada se zanemare unutrašnja i spoljna ograničenja, raskorak između želja i mogućnosti i neophodna dugotrajnost svakog procesa, a posebno tako delikatnog i značajnog kao što su svojinski odnosi, od kojih suštinski zavise i proizvodni, i svi društveni odnosi. Peto, privatizacija u SRJ (slično ostalim postsocijalističkim državama) od početka ima protivurječan karakter, jer u svojoj koncepciji sadrži konfliktne ciljeve kao što su ekonomska efikasnost, socijalna pravednost, brzo sprovo-đenje, privlačenje nedostatajućeg kapitala u uslovima povećanog rizika, itd. Šesto, prioritetna potreba za (vjerovatno postepenim) formiranjem integralnog tržišnog sistema (zasnovanog na promijenjenoj svo-jinskoj strukturi) i odgovarajućim adaptacijama makroekonomskog upravljačkog podsistema sporo se realizuje zbog mnogih subjektivnih i objektivnih prepreka, od kojih ću neke ovdje pomenuti.

Osobine privatizacije su bile sljedeće: odvijala se u skladu sa političkim i društvenim konsenzu-som, ali usporeno i fiktivno, suprotno opredeljenjima i očekivanjima, nije praćena odgovarajućim prok-lamovanim reformama u mnogim oblastima (liberalizacija cijena i trgovine, eliminacija paternalizma i sl.), niti aktivnim i realnim institucionalnim promjenama, imala je dominantno nacionalni karakter, što znači da proces udugo vremena nije bio internacionalizovan, kako u dijelu stranih investicija, tako i u dijelu uključivanja stranih eksperata i finansijskih organizacija, uglavnom se realizovala insajderski, na jednosmjernoj relaciji država-radnici i menadžeri privatizovanih preduzeća, nije praćena izradom sav-remenih sistemskih zakona i propisa (ideološki neutralnih), što je ograničavalo i destimulisalo njenu realizaciju, odvijala se u neregularnim i neregulisanim uslovima, jer su postojala razmimoilaženja izme-đu federalnih jedinica, kao i neusaglašenosti svake od njih sa saveznim zakonima; institucionalni, za-konski i drugi vakuum iskoristili su spretni „novokomponovani“ bogataši raznog porijekla (nomenkla-turnog, mafijaškog, lobističkog i sl.) koji su monopolski kontrolisali glavne ekonomske tokove, ostav-ljajući sve manje prostora za konkurenciju kreativnim istinskim preduzetnicima; nijesu formulisani jasni, transparentni, zakonski precizirani i ulagačima primamljivi uslovi i programi privatizacije, nije se razvijalo organizovano tržišta kapitala i hartija od vrijednosti, privatizacija se sprovodila korporatiza-cijom, organizacionim pretvaranjem društvenih preduzeća u akcionarska društva, bez ulaganja dodat-nog kapitala, često uz nerealne procjene vrijednosti preduzeća; proces privatizacije nije bio praćen para-lelnom tehničkoteh-nološkom, organizacionom, institucionalnom i drugom transformacijom i najširi slojevi stanovništva pretrpjeli su razne gubitke, dok se manjina nelegalno obogatila zbog načina na koje se privatizacija sprovodila.

U periodu 1990-1994. zapažaene su značajne svojinske promjene, mjerene ne samo apsolutnim povećanjem broja privatnih preduzeća u privredi (sa 60.553 na 200.734) i smanjenjem broja društvenih preduzeća (sa 13.370 na 7.682), nego i odgovarajućim pomjeranjima u svojinskoj strukturi jugoslo-venske privrede (učešće privatnih preduzeća je povećano sa sa 78,1% na 92,2%, dok je učešće društ-venih preduzeća smanjeno sa 17,3 na 3,5%)11. Povećano je učešće privatnog sektora u formiranju društ-venog proizvoda sa 13,3% u 1988. (podatak za SFRJ) na 18,5% u 1990. i 32,5% u 1994., što takođe potvrđuje uzlazni razvojni trend privatnog sektora, dok je s druge strane primijetno veliko opadanje ulo-ge društvenog sektora (sa 79,9% na 44,1% i dalje na 41,2%).

Značajniji su kvalitativni podaci prema kojima je privatni sektor mnogo efikasniji od društvenog. Ostvarujući znatno veći društveni proizvod po jedinici angažovanih osnovnih sredstava, uz istovremeno znatno manje troškove, privatni sektor je ispoljio daleko veću efikasnost od društvenog, jer je u 1994. sa 12% angažovanih sredstava i 31,8% učešća u materijalnim troškovima proizveo 32,5% DP, dok je društveni sektor sa 64,1% angažovanih sredstava i 41,9% učešćem u materijalnim troškovima proizveo svega 41,2% DP. Proces privatizacije se usporenim tempom razvijao i u 1995. i 1996. s aspekta pove-ćanja broja privatnih i mješovitih preduzeća. Udio kapitala (mjeren stalnim sredstvima) čistih privatnih 11 Svi podaci u ovom radu preuzeti su iz dva izvora: 1) Saveznog zavoda za statistiku; i 2) Saveznog ministarstva za razvoj, nauku i `ivotnu sredinu.

- 241 -

preduzeća povećan je na 6,8%, mješovitih na 30%, a društvenih je smanjen na 61,7%. Pa ipak, ukupni realni obim privatizacije u SRJ je veoma skroman, što pokazuje podatak da je učešće akcionarskog kapitala (koji nije uvijek privatnog porijekla, što u ovoj analizi zanemarujemo) u mješovitim predu-zećima 1995. bilo svega 30,5%.

Na taj način, približnim računanjem dobijamo podatak da je nominirano (specificirano) svega oko 17-18% svojine od ukupnog društvenog kapitala, što nikako ne znači da je toliko i privatizovano (jer su tu uključeni i institucionalizovani vlasnici). Procjenjuje se da je obim privatnog kapitala (privatizo-vanog i novog uloženog) oko 14% od ukupnih stalnih sredstava privrede. Ostatak predstavlja društvenu svojinu, za koju se pretpostavlja da će oko 1/2 biti pretvoreno u državnu svojinu u obliku javnih predu-zeća. Ovi podaci neizbježno nameću zaključak da je svojinska transformacija u SRJ veća u smjeru re-etatizacije nego privatizacije. Ali, i to može predstavljati pozitivan pomak u odnosu na društvenu svo-jinu, pod uslovom da se specificirana (korporatizovana) svojina zakonski zaštiti i da se njom efikasno upravlja. Proces privatizacije u SRJ još uvijek je potpuno otvoren, nalazi se u početnoj i pripremnoj fazi, tako da njegovo usporavanje negativno utiče na oživljavnje postojećih tršišta, razvoj integralnog tržišta, sporo prevazilaženje kvazi tržišnih struktura i ukupnu neefikasnost privrede.

Nezavisno od papiroloških, organizacionih i fiktivnih dometa, paradoksalan je zaključak da je u crnogorskoj privatizaciji izostalo upravo ono što je bio njen osnovni cilj, a to je - efikasnost!

U periodu sankcija (u kojem je 1993. bila hiperinflatorna) nije se ni moglo očekivati sprovođenje realne privatizacije, ali je Crna Gora ipak uspjela da izvrši organizaciono-papirološku svojinsku trans-formaciju društvenih preduzeća u privatna i mješovita preduzeća, kao i društva kapitala. Cilj je bio eli-minisanje društvene svojina kao neidentifikovanog kapitala, i priprema preduzeća za realnu privatiza-ciju. Početkom 1992. je usvojen Zakon o svojinskoj i upravljačkoj transformaciji (dopunjen 1994), koji se zasniva na principima: dobrovoljnosti (preduzeća sama odlučuju da li će pristupiti transformaciji), zaštite integriteta društvene svojine (obavezna je procjena), pluralizma metoda svojinske transformacije i samostalnosti u njihovom izboru, jasnog svojinskog režima (organizovanje preduzeća sa potpuno poznatim vlasnicima kapitala) i pravičnosti (uvođenje zaposlenih i građana u dioničarstvo). Zakon pred-viđa da se ostatak društvenog kapitala (kojem nije određen vlasnik po nekom od predviđenih metoda) prenosi na tri fonda (institucionalna investitora): Fond za razvoj (60%), Fond penzijsko-invalidskog osiguranja (30%) i Fond za zapošljavanje (10%). Na taj način je samo zamagljna suština: društvena svojina nije zvanično dobila status državne, iako su fondovi suštinski bili u nadležnosti Vlade i dobili zadatak da obezbijede promet kapitala koji im je povjeren. Može se zaključiti da je njihova uloga trans-misiona i privremena. Ali, ovakav prenos svojine se kod preduzeća i stanovništva doživljavao kao spe-cifično podržavljenje, jer Zakon nije predvidio rok nominovanja fondova kao vlasnika.

Svojinska transformacija se u skladu sa ovim zakonom sprovodla kombinacijom različitih modela: izdavanje i prodaja dionica po povlašćenim uslovima, konverzija dugova u ulog, ulaganje kapitala bez popusta (dokapitalizacija), prodaja preduzeća licima koja preuzimaju rukovođenje itd. U praksi su do-minirali izdavanje i prodaja dionica po povlašćenim uslovima i prenos ostatka kapitala u fondove. Za-kon je takođe predviđao izdavanbilo u funkciji njegove prodaje u budućnosti. željeznice, poštanski sao-braćaj, prirodni monopoli i dobra od opšteg interesa organizovani su kao javna preduzeća u državnoj svojini. Krajem 1995. procesom svojinske transformacije bilo je obuhvaćeno oko 70% preduzeća i isto toliko zaposlenih. Apsolutno posmatrano, u periodu 1991-1994. je zabilježeno najveće povećanje broja privatnih preduzeća (sa 3.267 na 11.312 - indeks 346,3%), uz istovremeno opadanje broja društvenih preduzeća (sa 410 na 347 - indeks 84,63%). Najveće relativno povećanje zabilježila su mješovita predu-zeća (sa 70 na 289 - indeks 412%). U 1995. i 1996. fiktivno-organizacioni proces privtizacije je uspje-šno priveden kraju, tako da su društvena preduzeća potpuno eliminisana iz privrede Crne Gore.

- 242 -

3.5.4 Kočioni faktori i ograničenja crnogorske institucionalizacije

U većem dijelu tranzicijskog perioda u Crnoj Gori su djelovale izuzetno nepovoljne specifičnosti u odnosu na ostale postsocijalističke države, koje su dodatno otežavale reformske procese (ratno okru-ženje, međunarodna blokada, NATO agresija, unikalna hiperinflacija, nepostojanje političkog konsen-zusa, izražene unutrašnje političke i druge podjele, ispoljavanje nekih anahronih ponašanja karakteris-tičnih za patrijarhalno društvo, kriza odnosa sa Srbijom itd.). Navedene okolnosti se mogu posmatrati kao spoljni kočioni omotač, koji je u cijelom periodu tranzicije pojačavao negativna dejstva institucio-nalnih kočionih faktora koji su u ovom radu obrađeni. Tako negativne sinergističke veze su dovele do produbljivanja destruktivnih ekonomskih, socijalnih i etičkih pojava, koje su se vremenom pretvorile u negativni trend „lomnjenja bez gradnje“ i značajno doprinijele „bijednom računu“ tranzicije. Naš krizni ambijent je u značajnoj mjeri bio sličan onom koji je postojao u većini postsocijalističkih država. On upotpunjuje mozaik opšte tranzicijske slike, koja je, kako se čini, hegelovski okrenuta. Umjesto stvarnih reformi, radikalnih promjena odnosa i oblika privređivanja, svojine, mehanizama regulacije (institu-cija), političkog i normativnog režima, funkcionalnog prilagođavanja savremenim civilizacijskim toko-vima i trendovima preko retorički označenih magistralnih pravaca (demokratizacije, privatizacije, stabi-lizacije i institucionalizacije, tranzicija je poprimila sasvim suprotan razvojni smjer destruktivnog i du-boko kriznog karaktera. To je dovelo do transformisanja ekonomski neefikasnog socijalističkog sistema u jednu konglomeratnu nesistemnost (organizacioni, institucionalni i normativni vakuum), tj. u mutan-tni rekombinovani poredak, koji sadrži mnogo anahronih struktura starog sistema i prevaziđenih rigid-nih elementa kapitalističkog sistema. Brzometne, neselektivne, često šok terapijske i strategijski neos-mišljene „reforme“ znatno su doprinijele padu svih ekonomskih pokazatelja, praćenom mnogim nega-tivnim procesima, od kojih su najizraženiji jačanje i koncentracija privilegija i bogaćenje rijetkih poje-dinaca, kriminalizacija privrede i društva, socijalno raslojavanje, siromašenje i apatija širokih slojeva stanovništva, jalova obećanja o boljem životu i skupe improvizacije ekonomskih „reformatora“.

Već u prethodnom tekstu se nazire možda najveća zabluda vezana za reforme, iz koje sve ostale proizilaze. Reforma je riječ koja se svakodnevno čuje i čita u medijima. Indikativno je da i ekonomski stručnjaci govore o ubrzanju ili usporenju reformi, iako svi ekonomski i društveni pokazatelji ubjedljivo svjedoče da prave reforme nijesu ni počele. Reformska retorika ne može supstituisati pozitivne rezultate koji se očekuju od reformi, ali se još ne naziru.

U navedenim uslovima, crnogorska tranzicija je supstituisana retorikom o reformama, tržište-mo-nopolima i buvljacima, privatni sektor-privilegovanim bogatašima, preduzetništvo–rentno orijentisa-nim i sivoekonomskim ponašanjem, demokratija-partijskim lobiranjem i nepotističkim logrolingom, po-litički pluralizam-totalitarizmom vladajućih partija, instituti–sistemskim vakuumom itd. Tranzicijske promjene su dovele do paradoksalne situacije, u kojoj su nekadašnji poroci postali ideali. Posljedično i neminovno, nagoviještene reforme su postale promašaj. Narod je tražio promjene, zaboravljajući činje-nicu da one mogu biti na bolje, ali i na gore. Postsocijalistički projekat u Crnoj Gori je počeo 1989. s tzv. „antibirokratskom revolucijom“. Tranzicijski izazov se, dakle, relativno davno pojavio, ali raciona-lan i efikasan odgovor još nije pronađen. Ne mogu se negirati mnogi pozitivni pomaci, od kojih su naj-važniji svijest o potrebi i nepovratnosti promjena, embrioni preduzetništva i privatne inicijative, mala privatizacija, prevazilaženje dogmatskih predstava o nealternativnom razvoju, postepena adaptacija ljudskog ponašanja i mišljenja na tržišno privređivanje i preduzetništvo, itd. Smatramo da navedeni od-govor kao minimum podrazumijeva afirmaciju znanja kao jedinog neograničenog resursa, prilagođa-vanje uspješnim stranim uzornim modelima, usvajanje civilizacijskih dostignuća i sistemske promjene. Među sistemskim promjenama, najveći značaj imaju institucionalne, a u okviru njih svojinske prom-jene.

Crnogorski ekonomski ambijent karakteriše nedostatak novčanog kapitala, skučeno finansijsko i skoro nepostojeće faktorsko tržište, malobrojnost efikasnih vlasnika, neizgrađenost svojinskih struktura,

- 243 -

postojanje rekombinovanih i sociopatoloških oblika svojine, nespecificiranost i nezaštićenost svojinskih prava i otežanost njihove slobodne razmjene, nabujala siva i kriminalizovana ekonomija, privilegovani monopoli, evazija poreza i rentno orijentisano ponašanje, buvljaci i naturalizacija robnonovčanih odno-sa, mnoge druge deformacije i ograničenja tržišta i konkurencije, itd. Navedeni kočioni faktori su djelo-vali paralelno s mnogim drugim ograničavajućim faktorima institucionalizacije, ekonomske i neeko-nomske prirode, i pojačavali ukupne negativne efekte. Među tim faktorima možemo pomenuti nedovo-ljnost pravne države, samoupravne balaste, paternalističko ponašanje, dominaciju politike nad ekono-mijom i svim oblastima života i rada, visoku koncentraciju vlasti, odsustvo političkog konsenzusa, sukobe političkih interesa i iscrpljujuću borba za vlast, naglu demontažu socijalističkih instituta, koja je smanjila sistemsku upravljivost, strah od promjena, sistemsku nestabilnost, visoke transakcione troš-kove tranzicije, visok spoljni dug, pad svih ekonomskih pokazatelja, koncentraciju bogatstva u rukama malog broja svojinskih monopolista, nizak životni standard i pauperizaciju stanovništva, socijalno raslojavanje, dugo trajanje krize, gubitak povjerenja u državne institute, dezinvestiranje, gubitke i krizu neplaćanja, zbrinjavanje raseljenih lica, kriminalizaciju društva uz prateću entropiju sistema, nedostatak razvojne strategije, kao i mnoge druge probleme.

Ekonomska istorija svjedoči da su za prevazilaženje krize i zaostajanja, odnosno za ostvarivanje ekonomskog rasta i razvoja potrebne institucionalne promjene, a u okviru njih posebno svojinske prom-jene (North 1997, s. 13), ili, u širem smislu, sistemske promjene (Chaba 1995, pp. 13-15). Takođe je potreban prateći socijalno-ekonomski uzlet, zasnovan na usvajanju civilizacijskih tekovina i uzornih modela razvijenih zemalja, prilagođenih sopstvenim specifičnostima (Perez & Soete 1988). O toj neop-hodnosti kao imparativu vremena smo više puta pisali. Navedene konstatacije direktno protivurječe ideji brzometnog „šok terapijskog“ razvoja, koju zagovaraju pojedini tranzicioni „reformatori“. Moguć-nost tzv. „sustižućeg“ razvoj praksa je ubjedljivo opovrgla, afirmišući logiku gradualizma.

Većina tranzicijskih država nije uspjela da u toku dvije i po decenije eliminiše i/ili reformiše stare i izgradi nove efikasne ekonomske institute. Ako se ima u vidu upozorenje Alchiana i Pejovicha da neod-govarajući instuti mogu imati destruktivno dejstvo na valorizaciju privrednih resursa (prema: Madžar 2000, s. 220), postaje jasno zašto se nije ni mogla formirati efikasna (konkurentna, pluralistička, otvo-rena i zrela) tržišna privreda kao nesumnjivi strategijski cilj tranzicije. U uslovima izražene borbe za osvajanje i očuvanje vlasti, i dominacije pojedinačnih monopolističkih ekonomskih interesa (koji su se pretvorili u kvazi-institucionalni monizam), nije moguća institucionalizacija, pa čak ni institucionalna adaptacija. To su nespojive, direktno isključive i protivurječne kategorije, jer institucionalna kontrola podrazumijeva široke društvene interese i objektivne regulatore, za razliku od partijske kontrole, koja počiva na uskim lobističkim interesima i subjektivnim regulatorima ponašanja. Umjesto usavršavanja institucionalne strukture, uspostavljeni su mnogi oblici kvazi-institucionalnih odnosa (paternalizam, monopolizam, lobizam, socijalna patologija, siva ekonomija, rentnoorijentisano ponašanje, dominacija politike nad ekonomijom i sl.). Oni su doprinijeli stvaranju pojedinih tržišnih ograničenja (monopolska vlast, spoljni efekti, nefunkcionalno državno regulisanje, fijasko tržišta, asimetrične informacije, i dr.), procvatu nekontrolisanog tržišta, koje nema nikakve sličnosti s institutom tržišnog regulisanja, djelo-vanju specifičnih oblika kontrole ekonomskih tokova od strane nomenklaturno–lobističkih klanova (meta-institucionalizacija), koji svojom organizovanom i razgranatom mrežom interesnih neformalnih instituta pokušavaju da podčine većinu oblasti života.

U teoriji je poznata mogućnost da pojedini „igrači“ i njihove „veze“ (tj. mreže administrativno–birokratskih grupa) utiču na donošenje ekonomskih odluka na makro i mezo nivou (Mc Auley 1991, p. 26) i dominiraju nad institutima kao pravilima igre, što deformiše i redukuje ekonomsku i opštu in-stitucionalnu strukturu. Sve je to u direktnoj suprotnosti s preporukom J. Buchanana da „dobra igra više zavisi od dobrih pravila nego od dobrih igrača“. Formiranje efikasnih ekonomskih instituta blokiraju barijere svakojakog karaktera. One onemogućuju institucionalnu i svaku drugu konkurenciju, posebno u ključnim domenima pristupa resursima. Zbog toga se u brojnim slučajevima umjesto institucionalizacije

- 244 -

sprovodi nasilje nad njom. Karakter i razmjere aktuelnog biznisa, bogatstvo novokomponovanih biznismena i karakteristike tržišta koji on kontroliše, često više zavise od nomenklaturnog nivoa s kojim su odgovarajući kvazi-preduzetnici u sprezi i/ili od stepena zaobilaženja zakonske regulative, nego od njihove preduzetničke sposobnosti. Realne institucionalne promjene u zemljama tranzicije blokiraju i druga ograničenja, među kojima se ističu sljedeća:

− institucionalizacija je sprovođena sporo i neadekvatno, s lako uočljivim sociopatološkim i prag-matskim predznacima, koji su doprinosili dezorganizovanosti, demotivisanosti i apatiji većine ekonomskih subjekata i monopolsko–lobističkom bogaćenju manjine u sumnjivim poslovima,

− institucionalne promjene su vremenski, strukturno, kvalitativno, kvantitativno i funkcionalno značajno zaostajale za drugim tranzitivnim promjenama, umjesto da budu njihov oslonac, sti-mulans i garant. D. North (1994, p. 79) insistira na vremenskom skladu institucionalnih prom-jena, jer se na taj način povećava propulzivna moć ostalih promjena, od kojih su mnoge izmakle kontroli ili su bile samo retoričkog karaktera,

− postojao je veliki raskorak između formalno uspostavljenih ekonomskih institucija i suštinskog ekonomskog ponašanja, koje je bilo daleko od regularnih normi,

− pokušavalo se sa formiranjem ekonomskih institucija uglavnom ad hoc, na brzinu. Od brzine institucionalizacije (koja neminovno nosi pečat formalizma) mnogo su značajniji njen kvalitet, adaptibilnost i uspješnost djelovanja (regulisanja), i

− institucionalizacija je sprovođena pogrešno, bez prave strategije, uz interesne ambicije njenih kreatora.

3.5.5 Zablude crnogorske institucionalizacije U početnoj fazi tranzicije nekritički se smatralo da je za formiranje tržišne ekonomije dovoljno

srušiti kontrolne i upravljačke mehanizme socijalističkog sistema, privatizovati državnu imovinu i spro-vesti standardne mjere makroekonomske liberalizacije i stabilizacije. Praksa je pokazala da nije lako ostvariti kritičnu masu institucionalnih promjena koje su potrebne ne samo za stabilnost sistema na mikro i makro nivou, nego čak i za pomenutu institucionalnu adaptaciju. Pogrešno je valorizovan stra-tegijski značaj institucionalnog aspekta tranzicije i njegova prioritetna uloga u odnosu na ekonomsku politiku. Samodovoljnost institucionalno neutemeljene ekonomske politike nije mogla u dugom roku riješiti probleme nezaposlenosti, pada proizvodnje i svih ekonomskih pokazatelja, pauperizacije, imo-vinskog raslojavanja stanovništva, motivisanosti, i sl. Ekonomska politika je bila sklona konjunkturnim kolebanjima i pritiscima raznih formalnih i neformalnih interesnih grupa (posebno političkih grupacija). Sklonosti prema mekoj budžetskoj politici, paternalizmu, minimalnim standardima sigurnosti, državnim garancijama i uplitanju državno-političkih organa u donošenje privrednih odluka takođe nijesu prevazi-đeni. Reforme monetarnih, poreskih, spoljnotrgovinskih i anti-inflacionih instrumenata su formalno sprovedene, ali bez njihove adekvatne primjene u praksi ključni segmenti državnog regulisanja se ne mogu funkcionalno prilagodili tržišnim principima i zahtjevima. Primijetan je i raskorak između kasno usvojene pravne regulative i njene slabe primjene u praksi.

Slabljenje državnog regulisanja doprinijelo je smanjenju upravljivosti privrednim sistemom, pove-ćanju njegove nesistemnosti, kriminalizaciji ekonomije i uporednom širenju kvazi-institucionalizacije. Ono se nije prilagođavalo brzim promjenama u ekonomskoj stvarnosti, niti je svojim korektivnim djelo-vanjem „odozgo“ pospješivalo razvoj instituta tržišta i svojine, koji preko motivacije i preduzetničke inicijative djeluju „odozdo“. Kolektivistički mentalitet naroda u odnosu prema vlasti nije prevaziđen, niti se to moglo ostvariti u uslovima suficita vlasti i deficita pravne države. On je pogodovao širenju svakojakih monopola i njima bliskih lobističkih struktura, kao i metastaznom narastanju posledica koje iz toga proizilaze (posebno dominaciji monopolskih ponašanja i netržišnog odlučivanja, koji guše for-

- 245 -

miranje ostalih ekonomskih instituta: tržišta, konkurencije, preduzetništva i efikasne svojinske struk-ture.

Mnogo se više pričalo nego radilo na kreiranju punokrvnog, konkurentnog i razvijenog tržišnog re-gulisanja. Nijesu formirani čak ni elementarni segmenti mnogih tržišnih instituta. Nije značajnije unap-rijeđena tržišna infrastruktura i kultura. Umjesto postepenog jačanja nekih segmenata integralnog tržišta (tržišta faktora proizvodnje, finansijskog i valutnog tržišta, berzi i sl.), zaživjeli su i ukorijenili se razni tržišni supstituti, mutantne i pseudotržišne strukture koje samo simuliraju tržišnu infrastrukturu: buvlja-ci (koji su u funkciji preživljavanja većine stanovništva), crno, sivo i kvazi tržište, i monopoli (koji su u funkciji bogaćenja manjine). Imitacija pojedinih elemenata i instituta zapadne tržišne ekonomije nije bila dovoljna za jačanje državnih i korporativnih finansija, formiranje efikasnog tržišta kapitala, pove-ćanje likvidnosti proizvodnog kapitala i rast investicija u realnom sektoru ekonomije. Konkurencija je redukovana na navedene primitivne tržišne strukture. Bogatim monopolistima nikako ne može konkuri-sati pauperizovano stanovništvo i široka mreža sitnih uslužnih preduzetnika (servisi, prodavnice, kafići, zanatlije i sl.), formirana tzv. malom privatizacijom. Oni opstaju na razne načine, koji su često u suprot-nosti sa zakonskim propisima (evazija poreza i sl.), ili koriste „rupe“ u zakonima, razne privilegije i sl.

Najveća zabluda tržišnog regulisanja se odnosi na njegovo retoričko, gotovo mitsko veličanje (ništa manje od nekadašnjeg veličanja plana), uz zanemarivanje značaja konkurencije, koja je bitno reduko-vana. Poznata je izjava američkih ekonomskih Nobelovaca i ruskih akademika da „tajna ekonomije, ako uopšte postoji, nije ni u tržištu, ni u svojini, nego u konkurenciji“. U uslovima onemogućene konkuren-cije nije moguće formirati uslove za afirmaciju kritične mase privatnog sektora (Klein 1996, ss. 75–86), a samim tim ni za tržište i preduzetništvo. Odsustvo konkurencije je vidljivo golim okom. Ono je kom-paktibilno s institucionalnim vakuumom, jer institucije nameću jedinstvena pravila igre, a njih naruša-vaju svakojaki monopoli. Pomenimo da većina navedenih zabluda potiče iz nekritičke neoliberalne eko-nomske kuhinje. Radi se o apstraktnim receptima, čiju je primamljivost na najbolji način demistifiko-vala globalizacija, a ništa manje i tranzicija. Zar sve to nije dovoljno da se savlada lekcija, koja nije teška? Ali, teško je, vjerovatno, savladati interese koji vladaju svijetom i traže opravdanja koja se osla-njaju na neoliberalnu ekonomsku retoriku. Uostalom, može li neko da negira realno dejstvo ekonomske (i svake druge) politike dvojnih aršina, u kojoj se protekcionizam (prema nama) pojavljuje kao antino-mija propagiranom ekonomskom neoliberalizmu?

North i Thomas (1973, p. 2) su dokazali da efikasna institucionalna struktura, prvenstveno prava svojine, predstavlja najvažniji uslov ekonomskog rasta i razvoja. Svojina predstavlja fundamentalni institut ekonomskih, socijalnih i pravnih odnosa u tržišnoj privredi i temelj za razvoj preduzetništva, kako zbog dominantne uloge u odnosima prisvajanja i regulisanju ponašanja ekonomskih subjekata, ta-ko i zbog svog uticaja na motivaciju, efikasnost, raspodjelu, odgovornost, učešće u upravljanju i sl. Efi-kasno i razvijeno tržište i preduzetništvo ne mogu postojati bez dominacije privatne svojine (shvaćene u smislu masovnog fenomena), koja predstavlja osnov realne autonomije i motivisanosti privrednih subje-kata koji vrše izbor, što po prirodi stvari pretpostavlja težnju za ostvarivanjem maksimalnih rezultata (Saks 1995, s. 151).

Efikasno tržište ne može postojati bez dominantnog učešća specificirane i zaštićene privatne svo-jine, koja je osnov autonomije privrednih subjekata u vršenju slobodnog izbora. Zato je privatizacija preduslov za formiranje i efikasno djelovanje ekonomskih instituta. Pa ipak, preobražaj instituta svojine kod nas (i u većini postsocijalističkih zemalja) nije sprovođen na adekvatan i radikalan način, ne samo vremenski, nego kvalitativno i suštinski. Svojinske promjene su tekle sporo, fiktivno i papirološki. One nijesu bile praćene stvaranjem odgovarajućih mehanizama korporativnog upravljanja i kontrole. U nas-tavku ćemo pokušati da navedemo osnovne promašaje i zablude privatizacije. Teško je sprovoditi priva-tizaciju poslije realizovane grabeške „prihvatizacije“, koja je dovela do privilegovanog i brzometnog bogaćenja pojedinaca i stvaranja sloja realnih svojinskih monopolista. Koliko god to paradoksalno zvučalo, svojinski monopolisti su najbolji tržišni konkurenti, što im nije teško u situaciji odsustva efi-

- 246 -

kasnih vlasnika kao masovnog fenomena. Kroz prizmu ispravnog mišljenja poznatih ekonomista (Kle-ina, Stiglitza, Tobina, Leontjeva, Abalkina i dr.) da je konkurencija mnogo značajnija od oblika svojine, i činjenice da se tržište ne može zasnivati na uskim svojinskim interesima i redukovanoj konkurenciji, postaje jasno zašto su rezultati privatizacije razočaravajući. Nije slučajno što strani kapital ne dolazi u zemlje rizika, nezaštićene privatne svojine, nekonkurentnih i primitivnih tržišnih struktura.

Samociljnost privatizacije (kao i tržišta) je zabluda koja još traje, a sa njom i privid da je osnovni problem privatizacije u definisanju svojinskih titulara (tj. u pluralizmu svojine). Teorija prava svojine insistira na jasnom određenju (a ne samo raznovrsnosti prava svojine), zakonskoj zaštiti i stvaranju us-lova za njihovu slobodnu razmjenu, u cilju stvaranja stimulativnog ambijenta za efikasno privređivanje. Ciljna funkcija i osnovni kriterijum privatizacije je efikasnost, tj. njen doprinos efikasnijem privređi-vanju (korišćenju resursa). Zašto bi se, inače, privatizacija sprovodila? Izostanak efikasnosti u našim uslovima najbolje govori o neuspješnosti privatizacije.

U literaturi je odavno poznato da ideja masovne vaučerske privatizacije (MVP), koja je politički veoma privlačna, tehnički složena, ekonomski skupa i neizvjesna, izaziva više socijalno-psihološke nego ekonomske efekte (formiranje efikasnih vlasnika). Usitnjena svojina je fiktivna, pasivna, apstrakt-na i stvara velike transakcione troškove, tako da se vaučerizacija lako pretvara u neuspješni i skupi eks-periment. Vaučeri kao privatizacioni čekovi nemaju realnu, nego samo nominalnu akcionarsku vrijed-nost, sa krajnje sumnjivom i diskutabilnom mogućnošću dobijanja buduće dividende. „Istinska privati-zacija je gde se ljudima daje nešto“, smatra S. Pejović (Ekonomist magazin br. 455, s. 16). Neoinstitu-cionalna ekonomska teorija prava svojine negira konzistentnost vaučerizacije svojim preporukama efi-kasne zaštite i jasne specifikacije prava svojine, kao i stvaranja uslova za njihovu slobodnu razmjenu. Ni jedan od navedenih uslova MVP ne ispunjava. Za razliku od prava svojine, vaučer ne obezbjeđuje slobodan pristup resursima, ne smanjuje rizik i nesigurnost, ne doprinosi formiranju stabilnih očeki-vanja kod njegovih vlasnika, ne smanjuje mogućnost od raznih ograničenja. Nejasno je kako papirni, elektronski i dr. vaučeri mogu postati pravo svojine, kad se zna da ono mora sadržati snop od najmanje pet od 11 ovlašćenja iz Honoreove definicije prava svojine, a u tom snopu sigurnost je neizostavna. Veoma je mala šansa da preko usitnjenih vaučera ostvari pravo svojine u odnosu na vlasnike kontrolnog paketa akcija.

Da bi odagnali sumnje u pravilnost ove kritike MVP, citiraćemo Nobelovca J. Stiglitz a(Ekonomist magazin br. 42, s. 14), koji kaže: „Najneuspešnije su one zemlje koje su primijenile vaučersku privati-zaciju“. Veličanje modela MVP dovelo je kod nas do masovne zablude i pretvorilo se u svoju sup-rotnost– blokiranje procesa stvaranja efikasnih vlasnika, njihovo masovno odvajanje od svojine, a sa-mim tim i od preduzetništva. Eksperiment skupog štampanja vaučera i jeftinih svojinskih obećanja ne može obezbijediti efikasnu svojinsku strukturu. On predstavlja reprodukovanje sindroma otuđenja najširih slojeva stanovništva od svojine. Ne možemo zaobići ni metodološku zabludu kreatora modela MVP, koji ima deklarativno protivurječan karakter, jer sadrži koncepcijsku konfliktnost ciljeva (ostva-renje ekonomske efikasnosti i socijalne pravednosti). Dividendi nema, a rijetko ih ko i pominje. Postoji objektivna opasnost da će malobrojni bogataši na razne načine preuzeti kontrolne pakete akcija.

Dominacijom rekombinovanih oblika svojine, formalne predaje svojinskih prava i raznih sociopa-toloških oblika privatizacije (nepravednih, netržišnih, nezakonitih, špekulativnih, interesnolobističkih i sl), u uslovima hroničnog deficita domaćeg i stranog kapitala, onemogućena je i usporena realna privatizacija, u koju je trebalo da se uključe najširi slojevi stanovništva. Izgleda da je privatizacija do-zirana u mjeri u kojoj je to odgovaralo uskom krugu pojedinaca. Svi ostali su posmatrači, koji iščekuju odgovor na pitanje: dokle i kuda vodi drastično socijalno raslojavanje i propadanje srednjeg sloja, ne-gativna selekcija kadrova, višegodišnje reprodukovanje krize, procvat špekulativne trgovine, razvoj socijalne patologije, zapostavljanje proizvodnje, zaposlenosti i investicija, degradacija nauke, obrazova-nja i morala. Ekonomska sloboda ima apsolutne prednosti nad ekonomskom prinudom, ali iskustvo postsocijalističkih privreda pokazuje da je ekonomska sloboda potreban, ali ne i dovoljan uslov za us-

- 247 -

postavljanje efikasnih ekonomskih instituta. Efikasni, razvijeni i fleksibilni privredni instituti mogući su samo u uslovima dominacije efikasnih privatnih vlasnika kao masovne pojave. To je najveća zabluda kreatora mnogih modela postsocijalističke privatizacije (u koju se uklapa i crnogorski model MVP). Vrlo maglovito zvuče priče o efikasnosti i moći privatne svojine, u situaciji u kojoj je ogromna većina naroda raznim metodama apsolutno odvojena i od nje, i od mogućnosti bilo kakvog većeg prisvajanja resursa (preraspodjele svojinskih prava u Coaseovom žargonu).

Iz zablude o svojinskoj masovnosti neminovno proizilazi zabluda koja se tiče naših „efikasnih vlas-nika“, čiju suštinu naši „ekonomisti-reformatori“ nikako da pomenu, a kamoli da objasne. Zato ćemo navesti da se pod pojmom efikasan vlasnik na Zapadu podrazumijeva vlasnik faktora proizvodnje (kao svojinskog objekta) koji je sposoban da ih pod određenim uslovima angažuje na regularan način, i da na taj način obezbijedi prisvajanje nekog faktorskog dohotka. Kod nas, naravno, ima i takvih vlasnika, ali ni približno ne toliko da bi u skoroj budućnosti mogli postati dominantan sloj (opet: masovan fenomen). Mnogo je više novokomponovanih bogataša koji su svoj imetak stekli na neki od netržišnih načina, kao što su: povoljni inflacionih i drugih kredita, kvota, licenci, korišćenjem trgovačkih i prirodnih mono-pola, inflacionim profitima, stvaranjem brzih i velikih lobističkih, rentijerskih i sociopatoloških zarada, s malim rizikom i velikim izbjegavanjem obaveza, i na neki od špekulativnih načina (finansijskim pira-midama, „pranjem“ novca, švercom valuta, sivom ekonomijom, ratnim profiterstvom i sl.).

Zagovornici privatne svojine stalno ponavljaju istu tezu o značaju i ulozi privatne svojine, posebno za ekonomske slobode. Kao da bilo ko ima nešto protiv toga da postane vlasnik i ekonomski slobodan čovjek!? Da bi sagledali karakter i dubinu ove zablude, protumačećemo je kroz prizmu inspirativnog i institucionalizovanog tumačenja profesora Lj. Madžara (1998, ss. 28; 41) da je sloboda ciljna funkcija privatizacije. Nesporno je da je svojinsko pitanje direktno povezano s ekonomskim slobodama, i da ste-pen otuđenja od svojine direktno prouzrokuje odgovarajuću redukciju ekonomskih sloboda. Povlačeći paralelu s navedenim mišljenjem, možemo konstatovati da je većina našeg naroda praktično ekonomski neslobodna, jer od realne plate (koja sve više kasni) ne može realno da preživi (šta tek reći za mnoge nezaposlene). Većina naroda je naročito „slobodna“ od svojine. Izražena polarizacija u vlasništvu i ži-votnom standardu govori u prilog postojanja velikog stepena ekonomskih nesloboda. Dakle, naši svo-jinski „reformatori“ još nijesu shvatili praktičnu paradoksalnost svojih teorijskih preporuka (koje su, možda, u koliziji i sa njihovim praktičnim svojinskim djelovanjem). Takođe nijesu shvatili ni činjenicu da njihovi makroekonomski recepti nijesu primjenjivi u uslovima neodgovarajuće mikroekonomske sredine, o čemu smo pisali u središnoj fazi tranzicije. Dalje, statistika jasno pokazuje da u svijetu ima mnogo više ljudi nego država, zbog čega je privatna svojina preovlađujuća, Ali, nikom u razvijenim zemljama ne pada na pamet da negira državno regulisanje kao neizostavni privredni institut, niti dr-žavnu svojinu u najznačajnijim i najpropulzivnijim razvojnim granama, kao što su kosmička industrija, vojna industrija, genetički i biološki inženjering i druge grane u kojima uopšte nema mjesta privatnoj svojini. Pored toga, zanemaruje se i činjenica da privatna svojina ispoljava mnoge svoje prednosti samo u uslovima institucionalizovane sredine (koja u Crnoj Gori nije razvijena, otuda brojne deformacije). Na kraju ćemo navesti zabludu crnogorske privatizacije vezanu za nepoznavanje elementarne činjenice da glavni cilj i problem privatizacije nije u definisanju titulara svojine, nego u stvaranju uslova za slo-bodnu razmjenu svojinskih prava, priliv kapitala, izgradnju odgovarajuće svojinske strukture, drugih ekonomskih instituta i stabilnog političko-ekonomskog sistema koji bi neutralisao rizike ulaganja i poslovanja.

- 248 -

- 249 -

Četvrti dio

EKONOMSKA TEORIJA NA RASKRIŽJU: QUO VADIS ECONOMICS?

- 250 -

Suvremena svjetska financijska i ekonomska kriza definitivno je dovela u pitanje validnost neo-klasične ekonomske paradigme. U ovome radu želimo sugerirati da je cjelokupna ekonomska teorija dovedena u pitanje, ne samo neoklasična. Mislimo da svijet nema adekvatnu ekonomsku teoriju za rje-šavanje drame našega doba. Temeljni subjekt svjetske ekonomije postale su transnacionalne kompanije (TNC), koje imaju toliki kapacitet da zamijene nacionalnu državu. Tehnologija u posjedu TNC jed-nostavno ne dopušta obnovu nacionalne države i nacionalne ekonomske politike, bila ona neoprotek-cionistička ili kejnzijanska. Stoga se nove svjetske institucije moraju razvijati za nove tehnologije i upravljanje razvojem novoga svjetskog društva. Standardni udžbenici iz ekonomije temelje se na načelu opadajućih prinosa. Cijelo područje mikroekonomije, makroekonomije i konzekventno razvojne eko-nomije mora se promatrati iz kuta rastućih prinosa i otvorene svjetske ekonomije. Čini se da su vizio-nari poput Marxa i Hilferdinga bili u pravu za razliku od Fukuyame, da ne kažemo od Krugmana ili Stiglitza, u viđenju budućnosti svijeta.

- 251 -

4.1 ŠTO NAS UČI MIKROEKONOMIJA

U udžbeniku iz Mikroekonomije navodi se da kada je granična stopa supstitucije (MRS) u potrošnji između dobra (X) i dobra (Y) jednaka graničnoj stopi transformacije (MRT) između dobra (X) i dobra (Y), ekonomija postiže stanje ravnoteže. U takvom stanju ekonomija uživa u privilegiji opće ravnoteže sa svim pripadajućim efikasnostima i karakteristikama (mikroekonomskim i makroekonomskim) opće ravnoteže: efikasnost u potrošnji, efikasnost u proizvodnji, efikasnost u alokaciji faktora proizvodnje, maksimiziran proizvođačev i potrošačev višak. Paretov optimum unutar nacionalne ekonomije sugerira da se ista nalazi na razini pune zaposlenosti te da ne postoji deficit, odnosno suficit u platnoj bilanci. Posljedično, nema mjesta niti inflaciji kada je postignuta ravnoteža između agregatne ponude i agre-gatne potražnje.

Prema teoriji komparativnih prednosti (koju smatramo sastavnim dijelom neoklasičnog ekonom-skog modela) i Sayovu zakonu, dvije zemlje jednake ili slične veličine sa zajedničkim ukusima i potro-šačkim preferencijama te istom tehnologijom mogu uživati u blagodatima otvorene vanjske trgovine, tj. mogu uvećati „zajednički“ GDP sredstvima međunarodne podjele rada i međunarodne specijalizacije u proizvodnji. Specijalizacija u proizvodnji u objema zemljama dostiže optimalnu ravnotežu kada se gra-nična stopa transformacije između dobara (X) i (Y) izjednači s cijenama dobra (X) i dobra (Y). U tom trenutku obje zemlje uživaju potpunu ekonomsku ravnotežu koju možemo izraziti sljedećom jed-nadžbom:

MRTxy = Px/Py = MRSxy(A) = MRSxy(B)

gdje (A) označava zemlju A dok (B) označava zemlju B.

Logika savršene konkurencije, tretirajući pri tome dvije zemlje kao jednu ili jednu zemlju, ali s dvjema regijama te uz pretpostavku da obje zemlje, odnosno regije funkcioniraju na načelu tzv. spo-jenih posuda, nalaže da obje (sve) zemlje mogu povećati svoje blagostanje uvozom jeftinijih inozemnih dobara i posljedično pomicanjem krivulje socijalne indiferencije na višu razinu u usporedbi s onom prije nastale trgovinske razmjene. U uvjetima „međunarodnog“ Pareto optimuma, doprinosi slobodne vanjske trgovine za obje zemlje (cijeli svijet) očituju se u sljedećim učincima:

− optimalna alokacija resursa širom svijeta − optimalan i uvećan potrošačev višak bez ugrožavanja proizvođačevog viška („win-win“ situa-

cija) − izjednačene cijene i nadnice u obje zemlje, odnosno širom svijeta − konvergencija stopa rasta GDP u obje zemlje, tj. u svim zemljama uključenim u vanjsku trgo-

vinu. Svi navedeni optimumi ostvareni su zajedno

− s punom zaposlenošću u obje zemlje (širom svijeta), − s cjenovnom stabilnošću širom svijeta i − s ravnotežom u bilanci plaćanja.

Ako uzmemo u obzir ova briljantna postignuća slobodne tržišne ekonomije i slobodne vanjske

trgovine, ispada da neoklasična paradigma teorijski čvrsto sugerira svima zemljama (a tranzicijskim zemljama čak i praktički) da ne remete tržišni automatizam. Paradigma se zalaže za suzdržavanje od svih mogućih vrsta socijalne (državne) intervencije na tržištu i zastupa poduzetnički (animalni i racio-nalni) duh. Svjetska financijska kriza 2008. dovela je u pitanje validnost većine determinanti neokla-sične ekonomske doktrine. „Nevidljiva ruka“ je nestala, a tzv. vidljiva ruka mudre i istodobno uplašene države postala je ponovno aktualna. Je li državna intervencija glede regulacije tržišta u mogućnosti raz-

- 252 -

riješiti financijsku i ekonomsku krizu, pitanje je od najveće važnosti na koje cijeli svijet traži odgovor. Uz ovo krucijalno pitanje postoji još jedna otvorena stavka: označava li svjetska ekonomska kriza krah neoklasične ekonomske doktrine ili se pak samo nalazimo na rubu novog, revitaliziranog i restruk-turiranog ekonomskog gledišta na svjetsku – globalnu ekonomiju?

Ovdje ćemo pokušat istražiti neke zamke i zablude neoklasične ekonomske misli koja je posljednjih tridesetak godina bila dominantna širom svijeta. Potom ćemo se osvrnuti na Keynesa i Marxa zbog očitih razloga o tome kako je trenutna ekonomska kriza možda više posljedica pogrešnog funkcioni-ranja tržišne ekonomije (s dugoročnom tendencijom ponavljanja) negoli samo kriza likvidnosti. Utvrdili smo da najmanje dvije determinante odlučno utječu na kompoziciju ekonomske misli i aktivnosti tije-kom povijesti i sadašnjeg vremena: a) interesi i ideologija elite u vodećim i dominantnim zemljama i b) stanje poslovnog ciklusa dominantne ekonomije. Navedeni faktori mogu se lako pronaći još u vremenu Adama Smitha (npr. Smithova opaska o sudbini zastupnika u parlamentu koji lobira za slobodni uvoz dobara koja konkuriraju domaćoj „mladoj“ industriji) i pratiti sve do danas. U isto vrijeme ti faktori mo-gu nam poslužiti kao temelj za uspostavu nove ekonomske paradigme i novoga društva.

- 253 -

4.2 ŠTO NAS UČE NEOKLASIČNE DOGME ILI „MAINSTREAM“ EKONOMIJA

4.2.1 O razvoju, trgovini i distribuciji dohotka

Više od 15 godina tzv. Vašingtonski konsenzus bio je, a donekle još uvijek i jest, ekonomska

mantra koju su podučavali i prakticirali ekonomisti širom svijeta, pogotovo u tranzicijskim zemljama. Ako se pak jedan ekonomist, a da još pri tome potječe iz tranzicijske ekonomije, usudi „posijati“ barem zrno sumnje u ispravnost i djelotvornost spomenutog konsenzusa (čak i na primjeru ratom razorene tranzicijske zemlje), vrlo često bio bi optužen da je zastario, odnosno da je marksist. Činjenici unatoč da je „Vašingtonski konsenzus“ „povukao“ ekonomsku znanost 200 godina unatrag, i to u vremena Saya ili pak Smitha.

Ipak, neki od vodećih svjetskih ekonomista nedavno su započeli ozbiljnu raspravu o pravovaljanosti „Vašingtonskog konsenzusa“ kao cjeline, a ne samo onog dijela konsenzusa koji se odnosi na korisnost istoga za niskorazvijene zemlje (LDC) i zemlje u tranziciji (The Barcelona Development Agenda u Stiglitz – Serra 2008). Uloga države u ekonomiji, razvojne strategije orijentirane na izvoz te otvorenost vanjske trgovine kao determinante ekonomskog rasta, uvozna supstitucija i (na veliko iznenađenje) ne-jednaka dioba blagostanja između bogatih i siromašnih ponovno su u fazi promišljanja (Krugman u Sti-glitz – Serra, 2008). Odjednom su pitanja poput ekonomske pravičnosti i neravnomjerne razmjene pos-tala tema dana unatoč činjenici proizašloj iz neoliberalne doktrine prema kojoj su za vrijednost GDP-a zaslužni rad i kapital te gdje je takva podjela istodobno efikasna i pravedna, i to prema načelu graničnih troškova i graničnog prihoda.

Krugman (u Stiglitz – Serra, 2008.) o istoj temi razmišlja na sljedeći način: „Ne znamo zašto se ne-jednakost počela javljati otprilike 1980. godine niti zašto je došlo do brzog porasta u nejednakosti nad-nica među ljudima sa sličnom razinom obrazovanja. Stoga ne bismo smjeli previše očekivati od nasto-janja da shvatimo te trendove nejednakosti u zemljama u razvoju, pogotovo jer i podatci nisu od velike pomoći“. U pokušaju da ipak objasni razlog(e) nejednake raspodjele blagostanja (u uvjetima slobodne i otvorene vanjske trgovine i porasta GDP), Krugman navodi dva problema koji su godinama obmanji-vali ekonomiste: „Kao prvo, ljudi su očekivali da će pozitivni efekti liberalizacije na rast biti izdašni... Kao drugo, postojalo je opće stajalište da će politika slobodne trgovine više težiti ujednačivanju nego nejednakosti. Ovakvo gledište proizlazi iz teoretskih razmatranja. Naime, jednostavan Heckser-Ohlin (H-O) trgovinski model sugerira da bi otvaranje trgovini onih ekonomija bogatih radom trebalo pove-ćati nadnice, a u isto vrijeme sniziti trošak najma rada i kapitala. Osobno sam kriv zbog uvjerenja da su niske razine nejednakosti u Južnoj Koreji i Tajvanu, barem djelomično, rezultat politika orijentiranih prema otvorenosti. Nadalje, u toj vjeri (da će premještanje u pravcu otvorenosti ekonomije imati ekvalizatorsko djelovanje) nisam bio jedini“.

Ali ni to nije sve. U tom istom radu Krugman nastavlja s razmišljanjem: „U ranijim osvrtima na 'Vašingtonski konsenzus' tvrdio sam da su ljudi, pogotovo ja osobno, očekivali da će trgovinska libe-ralizacija biti svojevrsni ekvalizator u zemljama u razvoju. Prvenstveno jer će zemlje bogate radom iz-voziti radno intenzivna dobra, a uvoziti kapitalno intenzivna dobra, što će s jedne strane povećati nad-nice, a s druge strane smanjiti povrate na ostale faktore“. Jasno, spomenuto se u Latinskoj Americi nije ostvarilo. Zašto?

Prihvatljiv odgovor na ovo pitanje ponudili su brojni ugledni ekonomisti. Između ostalih, odgovor je ponudio i Branko Horvat (1995.) koji je nakon opsežne rasprave o pretpostavkama H-O teorije zak-ljučio: „Jedna očigledna posljedica jest ta da trgovina neće izjednačiti cijene faktora. Nadnice u siro-mašnim zemljama znatno su niže nego u bogatijim zemljama i nikakva količina slobodne trgovine neće izjednačiti indijske i američke nadnice. Ono što je potrebno jest ekonomski razvoj, a to nije pitanje tr-

- 254 -

govine već pitanje investicija. Proizvodni kapital iznimno je neravnomjerno raspoređen diljem svijeta“. Uz Horvata i njegovu opservaciju glede uloge H-O teorije kao determinante kompetitivnosti jedne zem-lje i efekata te teorije na ekonomski rast i razvoj, spominju se i Easterly (1998), Adelman (2001), Panić (2003), Pitelis (2000), Stiglitz i Hoff (2001), Murakami (1996). Međutim, mišljenja ovih i mnogih dru-gih svjetskih uglednih ekonomista jednostavno su odbačena od strane ekonomske ideologije i ekonom-ske politike koje diktiraju najutjecajnije (i moćne) grupacije predvođene njihovim ekonomistima (Američka riznica, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija).

4.2.2 O makroekonomskoj stabilnosti

Ekonomisti koji nisu dio „mainstreama“ u svojim raspravama o makroekonomskoj stabilnosti dugi su niz godina izazivali negodovanje o stavu da tzv. nominalna makroekonomska stabilnost, predložena od strane neoliberala, podrazumijeva sve ono što je potrebno za prosperitet zemlje. Oni nadalje suge-riraju da nominalna makroekonomska stabilnost ne pruža nikakvu vrstu komparativne prednosti za jednu zemlje, pogovo ne za zemlju u razvoju koja je u konkurenciji s razvijenom zemljom (Pitelis 2000; Stojanov 1997, 2000.). U zadnje vrijeme, a pogotovo otkad je 2004. godine u Barceloni donijeta tzv. Razvojna agenda (engl. Barcelona Development Agenda), ekonomisti sve više zauzimaju stav da je re-alna makroekonomska stabilnost bitna za gospodarstvo. Ocampo zagovara šire razmatranje makro-ekonomske stabilnosti koja ne uključuje samo stabilnost cijena te dobru i odgovornu fiskalnu politiku, već uključuje i stabilnu realnu ekonomiju. Bilo je sasvim prirodno 1990. godine, primjerice nakon epizoda visoke inflacije i hiperinflacije u Latinskoj Americi tijekom 1980-ih, staviti naglasak na cjeno-vnu stabilnost. Ali realna je stabilnost – promjenjivost nezaposlenosti ili realnog rasta – nedvojbeno važnija. Cjenovna stabilnost, kao što smo naučili, ne može dovesti do rasta ili pune zaposlenosti, a pre-komjerna revnost glede zagovaranja stabilnosti cijena može ugušiti rast i dovesti do visoke razine neza-poslenosti (Ocampo u: Stiglitz – Serra 2008.).

Stoga nije iznenađujuće kada Dornbusch (1997.) tvrdi da je „najgori neprijatelj prelaska na slo-bodno tržišno gospodarstvo središnja banka koja ili inscenira borbe protiv inflacije ili je neopravdano zabrinuta oko održavanja konvertibilnosti valute. Stabilna i umjerena inflacija bitna je za ekonomiju, a postoji vrijeme i mjesto za sve. Pretjerivanje u borbi protiv inflacije te beznadne igrice oko valute čine danas u Europi više štete reformi slobodnog tržišta negoli sve ideološke rasprave zajedno“.

Dornbuschovo mišljenje o naporima suzbijanja inflacije u tranzicijskim zemljama dijeli i Krugman (1995.): „Što je s drugom polovicom 'Vašingtonskog konsenzusa', s vjerovanjem u važnost (ispravnost) novca? U ovom je slučaju situacija znatno slabija. Ako je standardna procjena troškova zaštite niža od očekivane, takve procjene troškova inflacije (definirano kao sveukupno smanjenje realnog dohotka) sramotno su niske. Naravno, vrlo visoke stope inflacije (troznamenkaste ili čak četveroznamenkaste sto-pe koje su, nažalost, bile učestala pojava u povijesti Latinske Amerike) mogu ozbiljno poremetiti funk-cioniranje tržišne ekonomije. Ali, veoma je teško utvrditi je li došlo do nekih većih pomaka uslijed sma-njenja stope inflacije s recimo 20% na 2%. Štoviše, metode koje se koriste za postizanje dezinflacije u niskorazvijenim zemljama, prije svega fiksni (vezani) devizni tečaj kao način stvaranja kredibiliteta, nose sa sobom ozbiljne troškove“.

Popisu uglednih ekonomista koji se bore protiv MMF rigidnosti u svezi inflacije dodat ćemo Stig-litza i Ellermana (2000): „Previše je puta politika otišla korak dalje od jednostavnog snižavanja infla-cije na prihvatljivu razinu. Rezanje je inflacije na sve niže i niže razine, bez obzira na trošak, postalo fetiš unatoč snažnom dokazu o tome kako postoje jako male koristi za produktivnost i rast kada se in-flacija smanjuje ispod 20%. A troškovi smanjenja inflacije na tu razinu nisu beznačajni. Ne radi se samo o tome ako je hiperinflacija loša da će ekonomiji biti bolje što je niža razina inflacije. Uvijek tre-ba uzeti u obzir i cijenu usmjerenosti prema jednom cilju, u ovom slučaju cijenu smanjenja inflacije“.

- 255 -

4.2.3 O konvergenciji

Neoklasično promišljanje o rastu „pretpostavlja da uslijed nestašice kapitala isti ima visoki prinos. Ovo je samo po sebi moguće jer kada date radniku stroj, koji prethodno nije imao, to pak ima veliki utjecaj na produktivnost. Skupa s pretpostavkom konstantnog prinosa na opseg i uz postojanje nepro-mjenjivih faktora kao što je ponuda radne snage, pretpostavka opadajućih prinosa vrlo je snažna. Tije-kom tranzicije k novom stabilnom stanju, rast u zemljama gdje je kapital oskudan bit će visok zbog vi-sokih povrata na kapital. Prema tome bi siromašne zemlje trebale prilično brzo sustići one bogatije. Rast je visok kada je kapital po radniku (k) nizak, a rast opada kada (k) raste. Rast se zaustavlja kada je stopa povrata na kapital jednaka diskontnoj stopi“ (Easterly 1998).

Maddison (2001) izražava slična stajališta o pitanjima rasta, razvoja te procesa sustizanja. „Kada bi se svijet sastojao samo od dviju skupina zemalja (razvijene i zemlje u razvoju), obrazac svjetskog raz-voja mogao bi se protumačiti kao jasna demonstracija mogućnosti za uvjetnu konvergenciju predloženu od strane neoklasične teorije rasta. Pretpostavka je da zemlje niskog dohotka imaju priliku zbog svoje niske razvijenosti te da bi trebale biti u mogućnosti ostvariti brži rast od prosperitetnih zemalja koje se ionako nalaze blizu granice svojih tehničkih mogućnosti“. Međutim, Maddison ukazuje na vrlo bitnu opasku i činjenicu nikad ranije spomenutu, ali možda skrivenu u neoklasičnoj paradigmi, o egzogeno zadanoj tehnologiji i kapitalu. Maddison zaključuje da se „taj potencijal može ostvariti samo ako su ze-mlje uspješne i učinkovite u mobiliziranju i alokaciji sredstava, poboljšanju njihovog ljudskog i fizičkog kapitala kako bi mogle asimilirati i usvojiti odgovarajuću tehnologiju. Nanovo oživljena Azija ugrabila je te mogućnosti. Ostale zemlje (ostatak Azije, Latinska Amerika, istočna Europa i zemlje bivšeg SSSR, Afrika) nisu. Njihova relativna pozicija znatno se pogoršala od 1973. godine“.

Fisher (1987.) dijeli Maddisonovo mišljenje o ulozi tehnološkog napretka kao jedne od glavnih de-terminanti ekonomskog rasta zemlje, pogotovo zemlje u razvoju. „Skromne dugoročne stope rasta in-dustrijskih zemalja kao i naučene lekcije nisu nužno relevantne za niskorazvijene zemlje. Primarni raz-log nalazi se u činjenici da su te zemlje daleko od tehnoloških granica; tehnološki napredak mogao bi odigrati značajnu ulogu u njihovom budućem rastu i to bez odvijanja značajnijih tehnoloških proboja. Stvarni dokazi naprotiv ne podržavaju hipotezu. Osim Japana, većina zemalja koja se trenutno nalazi u rangu industrijskih tržišnih ekonomija već jedno cijelo stoljeće nalaze se među zemljama visokog do-hotka“.

Iskustva širom svijeta glede ekonomskog rasta zemalja različitih u razvoju koje sve više i više zaostaju za razvijenim zemljama (uslijed sve veće primjene neoklasičnog ekonomskog recepta), naveli su Vaneka (2004) da o teoriji komparativnih prednosti (kao važne komponente neoklasične ekonomske paradigme) zaključi sljedeće: „Polazišna točka mojega rada jest ta da je tradicionalna teorija kompa-rativnih prednosti, na kojoj se temelji moderna globalizacija, netočna i da nije primjenjiva u današnjim uvjetima svjetske trgovine. Umjesto toga predlažem teoriju destruktivne trgovine koja puno bolje objaš-njava i rezimira ono što se danas događa u svjetskoj trgovini... Destruktivna trgovina vodi u svijet u ko-jem manjina bogatih dominira nad većinom siromašnih i, da stvar bude još gora, ovakva situacija ima tendenciju pogoršanja na način da bogati postaju još bogatijima, a siromašni siromašnijima. Tehnički gledano, situacija je eksplozivna“.

Rasprava o konvergenciji između niskorazvijenih i razvijenih zemalja o pitanju slobodne trgovine i tijekova kapitala teško da može izbjeći Lucasov paradoks. Taj paradoks očituje se u tome da kapital ne dotječe u siromašne zemlje gdje postoji nestašica istog. Naprotiv, kapital iz tržišta u nastajanju otječe u napredne zemlje, a što je u suprotnosti s neoklasičnim mišljenjem prema kojemu bi povrat na akumuli-rani kapital trebao biti viši tamo gdje je kapital „rijetkost“. Lucas nadalje zaključuje da treba napustiti neoklasičnu paradigmu, dok Reinhart i Rogoff zaključuju da je tome glavni krivac premija rizika (Cohen u Stiglitz – Serra 2008.) zbog „lošeg ponašanja“. Cohen ukazuje na to da je, općenito gledano, omjer kapitala i outputa najviši među siromašnim zemljama.

- 256 -

Prednje se pak može smatrati svojevrsnim anti-Lucasovim paradoksom. „Intuicija koju nudimo jest ta da siromašne zemlje, kojima nedostaju drugi inputi kao primjerice infrastruktura, koriste fizički kapital kao nadomjestak onih inputa kojih skoro pa i nema“.

U ovom trenutku čini se kako bi bilo korisno dati uvid u kritike neoklasične ekonomske paradigme kao i teorije komparativnih prednosti koje su iznijeli Stiglitz i Charlton (2005.), Horvat (1995.), Rodrik (1999), Panić (2003), Pitelis (2000), Adelman (2001). Nije nikakvo iznenađenje to što je Adelman pred-stavila termin KISS (engl. Keep It Simple Stupid)12 u svojem radu pod nazivom „Fallacies in Deve-lopment Theory and Their Implications for Policy“. Ona piše: „Tvrdim da je ekonomija prihvatila i pre-točila KISS u sveobuhvatna načela, da je isto usvojeno na poslijediplomskim studijima te da može biti prekršeno jedino na vlastitu odgovornost samoga prekršitelja. Ovo načelo zahtijeva jednostavno ob-jašnjenje i univerzalno važeće prijedloge. Dovelo je do tri velike zablude sa štetnim posljedicama, kako za teoriju tako i za ekonomsku politiku: nerazvijenost ima samo jedan uzrok, jedan kriterij dovoljan za ocjenjivanje uspješnosti razvoja, razvoj je log-linearni proces.“

Povijesni i istodobno zahtjevni dokaz potkrijepljen s podosta primjera razvojnih iskustava mnogih zemalja tijekom povijesti, a koji idu u korist teza od Adelmana, Stiglitza, Horvata, Pitelisa, Easterlya itd., mogu se pronaći u knjizi Angusa Maddisona (2001) pod nazivom „The World Economy“.

12 hrv. neka bude jednostavno glupo

- 257 -

4.3 ŠTO SE U SVIJETU ZBIVA: KRIZA ILI PROSPERITET

Neoklasična ekonomija ne prepoznaje mogućnost krize. Ipak, američka ekonomija, vođena neokla-sičnim ekonomistima, krajem rujna 2008. izgledala je kao da je na granici najteže ekonomske krize koju je svijet ikada vidio. Paket mjera izlaska iz krize, težak oko 700 milijardi USA$, predložen je od strane Predsjednika i članova američkog Kongresa. Taj paket predstavlja najveću financijsku intervenciju od početka razvoja kapitalističke tržišne ekonomije.

Ne tako davno sama odluka o prijedlogu državne intervencije za jednog bi ekonomistu bila ozbiljna i životna pogreška. Optužilo bi ga se za manipulaciju i glupavost jer „zdravorazumsko“ čitanje Smitha, Saya i Paretoa ne dozvoljava raspravljanje o ekonomskoj krizi, a kamoli da se ista smatra prijetnjom opstanku ekonomskog sustava.

Međutim, povijest nas uči da je postojala 1929. Stoga je na kraju 2008. postavljeno pitanje: je li ili nije američki Kongres (i moćni ekonomisti) naučio lekciju o 1929? Milton Friedman je smatrao da se kriza iz 1929. godine nikada ne bi dogodila da su postojale središnje banke i da su intervenirale u gos-podarstvu. On je krizu iz 1929. smatrao krizom likvidnosti. Doduše, nakon što je državna intervencija tijekom 1930-ih imala proinflacijske efekte, pa čak i znakove stagflacije, Keynes navodi: „Prije tri godine bilo je važno koristiti fiskalnu politiku kao potporu ulaganjima. Kao što je bilo važno održati budžetski deficit u vrijeme kraha, sada bi bilo korisno prikloniti se drukčijoj politici. Mislim da se pri-bližavamo ili smo se već približili točki kada intervencija od strane centra postaje beskorisna“. Godine 1937. Keynes je bio duboko uznemiren visokom stopom inflacije (12% u Ujedinjenom Kraljevstvu) koja je koegzistirala s 12% stopom nezaposlenosti (Hutchinson 1981.).

Interpretacija Keynesovog objašnjenja ekonomske krize, a koja je prihvaćena širom svijeta, jest ta da je kriza iz 1929. godine uzrokovana nedovoljnom potrošnjom (npr. Vade, 2008). Ukoliko je takvo objašnjenje ispravno i odgovarajuće, sadašnja državna intervencija predložena od strane Kongresa SAD mogla bi premostiti tri Keynesove zamke (zamku likvidnosti, zamku očekivanja i zamku granične efi-kasnosti kapitala), ali pod drastično izmijenjenim političkim okolnostima. Prema tome, promatrano s aspekta krize iz 2008, krajnje je važno utvrditi tko je bio u pravu (a tko u krivu) kada je riječ o objašnjavanju krize iz 1929. Je li to bio Friedman (tj. neoklasični ekonomisti – monetaristi kao pri-mjerice Metzler) ili Keynes (ali ne i kejnzijanci koji su krizu iz 1929. tretirali kao krizu nedovoljne potrošnje)? Je li možda moguće da je Marx bio u pravu što se tiče objašnjavanja kriza u 19. stoljeću, ali i krize uopće? Upravo se zato oslanjamo i na Keynesa i na Marxa ne bi li se ipak naučile neke lekcije.

- 258 -

4.4 STARI EKONOMISTI O KRIZI: KEYNESOV RENDGEN I MARXOVA MAGNETNA REZONANCA

Osim Keynesa (1964), Polanyja (1944) i Hilferdinga (1952), sve više i više suvremenih ekonomista

ističe činjenicu da je sadašnje stanje ekonomskih poslova diljem svijeta, uključujući i razvijene zemlje, povezano s pretpostavkom „pogrešivosti tržišta“ (Stiglitz – Serra 2008). Međunarodna „mega-udruži-vanja“ koja se odvijaju širom svijeta više nego ikad potvrđuju Marxov teorem koji možemo izraziti na sljedeći način: „Onoga trenutka kada bi formiranje kapitala došlo u ruke nekolicine glavnih centara, vi-talni plamen proizvodnje u potpunosti bi se ugasio. Izumro bi. Roba se proizvodi onoliko dugo sve dok se proizvodi uz profit. Razvoj proizvodnih snaga rada povijesna je zadaća i opravdanost kapitala. To je jednostavno način na koji isti nesvjesno kreira materijalne potrebe višega reda proizvodnje.“ Posljednji slučaj koji potvrđuje tezu jest akvizicija Merrill Lyncha od strane J. P. Morgana te Lehman Brothersa od strane Bank of America tijekom rujna 2008.

Keynes je (onako kako ga čitamo) smatrao da je glavni uzrok ekonomske krize pad granične efikas-nosti kapitala, tj. da taj pad uzrokuje privredni ciklus. „Pod cikličkim kretanjem smatramo da kako sus-tav napreduje (npr. nagore), sile koje ga tjeraju naprijed u početku skupljaju snagu i imaju kumulativan efekt jedna na drugu, ali postupno gube svoju snagu sve do određene točke u kojoj bivaju zamijenjene sa silama koje djeluju u suprotnom smjeru. Također smatramo da postoji prepoznatljiv stupanj pravil-nosti u vremenskim sekvencama i trajanju kretanja nagore i nadolje. Međutim, postoji još jedna karak-teristika privrednog ciklusa na koju se moramo osvrnuti kako bi naše objašnjenje bilo odgovarajuće: fenomen krize – činjenica da se zamjena kretanja nagore s tendencijom kretanja nadolje često odvija iznenada i silovito dok, u pravilu, tako oštra prekretnica ne postoji kada je riječ o zamjeni tendencije kretanja nadolje s onom nagore“.

Tako prema Keynesu (1964), prosperitet neočekivano mijenja svoje lice te nasilno biva pretvoren u krizu. Tržišni mehanizam ne funkcionira tako brzo u obratnome smjeru ako uopće i funkcionira auto-matski. Keynes je smatrao da krize nisu uzrokovane porastom kamatnih stopa. Krize su posljedica nag-log pada granične efikasnosti kapitala. „Kasnije faze buma karakteriziraju optimistična očekivanja o budućem prinosu kapitalnih dobara, dovoljno velikom da neutralizira njihovo rastuće obilje, rastuće cijene njihove proizvodnje i, po svoj prilici, rastuće kamatne stope. Pod utjecajem kupaca koji su veći-nom neupućeni u ono što kupuju te špekulanata koji se više brinu o predviđanju sljedećeg preokreta na tržištu (nego o razumnoj procjeni budućeg prinosa kapitalnih dobara), sasvim je prirodno da, uslijed razočaranja na preoptimističnom i prenapuhanom tržištu, organizirana investicijska tržišta propadnu iznenada i uz katastrofalne posljedice... Na početku krize zasigurno postoji znatan dio kapitala čija je granična efikasnost postala zanemariva ili čak negativna. Ali vremenski interval koji će morati proteći (prije nego nestašica kapitala uzrokovana njegovim trošenjem, propadanjem i zastarijevanjem uzrokuje dovoljno očitu nemogućnost povećanja granične efikasnosti) može biti donekle stabilna funkcija pros-ječne trajnosti kapitala u datom razdoblju, tj. epohi. Ako se karakteristike epohe promijene, standardni vremenski interval će se promijeniti“. Povrh toga, vrijeme trajanja krize jasno je povezano s „normal-nom stopom rasta u datom razdoblju“.

U vrijeme krize kapital se rasprodaje. Roba se prodaje bez obzira na cijenu. Pad granične efikas-nosti kapitala loše utječe na sklonost potrošnji, i to drastičnim smanjenjem ulaganja te otpuštanjem radnika. Mišljenja smo da bi se Keynesove zamisli mogle uzeti u obzir kao napose relevantne za današ-nja razvijena društva. „Značajan pad granične efikasnosti kapitala ima tendenciju negativnog utjecaja na sklonost potrošnji. Isti obuhvaća ozbiljno opadanje tržišne vrijednosti dionica koje kotiraju na burzi. Spomenuto pak vrlo depresivno utječe na one grupe dioničara koji su aktivno zainteresirani za svoja ulaganja, pogotovo ako koriste posuđena sredstva. S „burzovno-orijentiranim“ javnim svjetonazorom kakav postoji u SAD, rastuće tržište dionica može biti skoro pa esencijalan uvjet za zadovoljavajuću sklonost potrošnji, a ova okolnost (koja se donedavno zanemarivala) očito služi za daljnje pogoršanje

- 259 -

depresivnih efekata uzrokovanih padom granične efikasnosti kapitala“. Kriza stoga ne može biti ubla-žena smanjivanjem kamatnih stopa. „Zaključujem da obveza uređenja trenutnog volumena investicija ne može sa sigurnošću biti predana u privatne ruke“. Ovu rečenicu napisao je John Maynard Keynes 1936. godine.

Prema Marxu, faza hiperprodukcije, koju možemo nazvati i fazom stagflacije (prema njezinom cje-lovitom opisu u „Kapitalu“), konvertira se u novu fazu poslovnog ciklusa koja se naziva kriza. Ta ista kriza predstavlja duboku deflaciju. Prethodno povećanje cijena, hiperprodukcija dobara (ili proizvodnja dobara iznad razine proizvodnje koja jamči očekivani profit) mora biti smanjena na razinu „normalnih granica“. Taj je proces bolan i očituje se u padu cijena, padu dohodaka, masovnoj nezaposlenosti i zat-varanju poduzeća. „Vrijednost robe žrtvuje se u svrhu očuvanja postojanosti te (fantastične i neovisne) vrijednosti u novcu“.

Kao novčana vrijednost sigurna je onoliko dugo koliko je siguran i sam novac. Za nekoliko milijuna u novcu potrebno je žrtvovati mnogo milijuna u robama. Spomenuto je pak neizbježno u kapitalističkoj proizvodnji i čini jednu od „ljepota“ takve proizvodnje. Potražnja za platežnim sredstvima nije ništa drugo doli potražnja za zamjenjivosti u novac, sve dok trgovci i proizvođači imaju na raspolaganju va-ljane vrijednosnice; to je potražnja za novcem- kapitalom svaki put kada nema kolaterale tako da avan-siranje platežnih sredstava pruža ne samo oblik novca već i ekvivalent koji nedostaje, a s kojim će se izvršiti plaćanje. Ovo je točka rasprave o prevladavajućoj teoriji krize u kojoj su obje strane istodobno u pravu i u krivu.

Oni koji tvrde da jednostavno postoji manjak sredstava plaćanja (a možemo reći da je Friedman vidio uzroke Velike depresije iz 1929. na sličan način kao Paulson i Bernanke danas) ili misle samo na vlasnike „bona fide“ vrijednosnica ili su pak budale koje su uvjerene kako se dužnost i autoritet banaka sastoji od pretvaranja bankrotiranih varalica u solventne i ugledne kapitaliste, i to pomoću komada papira. Oni koji pak tvrde da postoji manjak kapitala, ili se samo igraju riječima (budući da upravo u ta-kvim vremenima postoji gomila nepretvorljivog kapitala kao posljedica prevelikog uvoza i hiperpro-dukcije) ili se referiraju na one kreditne „kavalire“' koji su trenutno doista u poziciji da više ne mogu dobiti kapital od drugih ljudi za nastavak svojega djelovanja pa sada potražuju od banke ne samo da im pomogne platiti za izgubljeni kapital nego da im omogući da nastave sa svojim prijevarama.

- 260 -

4.5 PUT U MEGA-KAPITALIZAM?

Prema Marxu i Keynesu, kriza predstavlja proces deprecijacije kapitala. Na prvi pogled teško da se može utvrditi da se sadašnja kriza može smatrati „konstruktivnom destrukcijom“ ili „konstruktivnom konstrukcijom“. Keynes smatra da proces deprecijacije vrijednosti kapitala predstavlja preduvjet za nestašicu kapitala, čime se povećava njegova granična učinkovitost. Kriza se teško može izbjeći ili pak ublažiti automatskim djelovanjem tržišnih sila. Politika povećanja kamatne stope u kriznim okolnos-tima, prema Keynesu, mogla bi osobito biti destruktivna. Pomoću svojih mjera ekonomske politike Keynes je htio spriječiti krizu. Upravo stoga je jasno zašto se on zalaže za ekspanzivnu financijsku politiku u fazi koja prethodi krizi. On želi bum pretvoriti u trajni kvazibum.

Na tijek svjetske ekonomske povijesti, ali i sadašnjosti, utječu interesi vodećih snaga (klasa) u dru-štvu. Interesi oblikuju ekonomsku ideologiju, a ekonomska ideologija pak pruža streljivo za kreiranje mjera ekonomske politike u korist djelotvornog razvoja mikroekonomskih subjekata.

Stoga, pod prevladavajućim političkim i ekonomskim dogmatizmom uvjereni smo u sljedeći scena-rij: golemi financijski poticaji i nova regulativa bez promjene političko-ekonomskih postavki mogu samo privremeno odgoditi nove krize u bankarskom sektoru i do neke mjere obnoviti povjerenje u moć države te sposobnost iste da sustav održi na životu. Doduše, veliki financijski poticaji mogu se pokazati kao proinflacijski. Zbog toga možemo očekivati da svjetsko gospodarstvo bude suočeno sa zamkom granične efikasnosti kapitala nakon što se riješi problema tzv. zamke likvidnosti. U tom slučaju kriza bi mogla biti još dublja vodeći naposljetku svjetsko gospodarstvo od destruktivne destrukcije k novoj fazi kapitalističke tržišne ekonomije koju nazivamo megakapitalizam.

Mi vidimo mega-kapitalizam kao mogući novi svjetski ekonomski sustav kojim diktiraju mega-transnacionalne korporacije i megabanke. Jedna vrsta svjetske vlade bit će potrebna kako bi se usposta-vila suradnja između megakompanija i megabanaka, s jedne strane, te siromašnih ljudi (odnosno, građana svijeta), s druge strane. Vidimo također sve veće smanjenje uloge nacionalne države koja bi eventualno mogla u potpunosti izgubiti „tlo pod nogama“. Ista stvar mogla bi se dogoditi i demokraciji. Kako bi se izbjegla tzv. zamka demokracije, mogao bi se napraviti mudar potez u smislu da se konzultira Murakamijev (1996.) developmentalizam zajedno s radovima Marxa i Keynesa.

- 261 -

4.6 EPILOG : EKONOMSKA ZNANOST BEZ EKONOMSKE TEORIJE Kapitalizam je, onako kako ga promatra Fukuyama, mrtav. Do rujna 2008. godine neoklasični

ekonomisti vjerovali su da će slobodna trgovina i „laissez-faire“ zauvijek biti kovači mira širom svijeta. Očito su bili u krivu. „Quo vadis“ ekonomska znanosti od svjetske ekonomske krize 2007. godine do danas? Kriza, koja je bila, prema mnogima od vodećih ekonomista svijeta nemoguća pojava? (Nova ekonomija; Summers, Lucas...)

Kao da nismo naučili lekcije ekonomske povijesti još od „Tulipa“, „Missisipija“ ili nekih drugih „balona“, pamučnih i drugih kriza koje se ponavljaju logikom Kondratjejeva, Marxa pa i Schumpetera još od prvih dana tržišne – kapitalističke ekonomije?

Izgleda kao da nismo. Staromodnom ekonomistu to bi bilo pomalo čudno, ali mladim i posebice nobelovcima poput Lucasa, Romera ili Prescotta to je bilo smiješno. Prema njima privredni ciklus je po-vezan s tzv. realnim ekonomskim kretanjima – tehnološkim promjenama. I to je to. Kredit, novac ili, su-vremenim jezikom rečeno, tzv. leverage nisu ni od kakvog značenja u razvoju privrednog ciklusa ili krize. Stoga staromodnog ekonomista ne će iznenaditi, a mladoga hoće itekako, istraživanje trojice ekonomista objavljeno u NBER njorking papers No. 17621, u studenom 2011. godine pod naslovom „When credit bites back: leverage, business cycles, and crises“ („Kada kredit uzvraća: privredni ciklusi i krize“) u kojem oni, kako navode, po prvi put u ekonomskoj povijesti temeljem istraživanja dokazuju da faza buma ide ruku pod ruku s kreditnom ekspanzijom koja vodi k recesiji, eventualno depresiji, kada dolazi do kontrakcije kredita i deflacijskih tendencija (Òscar Jordá, Moritz HP. Schularick, Alan M. Taylor 2011.). Ovi ugledni ekonomisti kao da nikada nisu čitali Keynesa, da ne spominjemo Marxa ili Kondratjejeva, Fishera pa čak i Minskog.

Kako je to moguće? Zar se ništa nije bitno izmijenilo od Cicerona do 2012. godine? Kao da smo svi zatočenici neoklasičnih ekonomista?

Tko su neoklasični ekonomisti? Neoklasični ekonomisti došli su do spoznaje o određenim načelima djelovanja ekonomije, odnosno do spoznaja o tržištu i ekonomskim zakonitostima. Prema njima, nevid-ljiva ruka automatizmom djelovanja tržišta automatski uspostavlja uvjete ravnoteže i na tržištu i u cjeli-ni nacionalne privrede. Na tržištu čiste konkurencije položaj firme funkcija je njezinih prihoda i rasho-da. Treba se odmah podsjetiti jednoga od osnovnih načela neoklasičara, a to je načelo padajućih prihoda i rastućih troškova. Polazeći od načela padajućih prinosa, firma nastoji maksimizirati profit. S tim ci-ljem ona odlučuje o izboru faktora proizvodnje, dakle firma formira određenu proizvodnu funkciju. Po-ložaj firme nije isti na kratak i na dugi rok. Maksimizacija profita na kratak rok dovodi firmu i indus-triju u cjelini u položaj da se na dugi rok suoče s problemom proizvodnje bez profita. Takva moguća situacija djeluje na firmu barem u dva pravca: da pokuša smanjiti troškove proizvodnje, na jednoj strani, ili da preseli svoj kapital u drugu industriju, na drugoj strani.

Razmišljanju i ponašanju firme velikim dijelom korespondira razmišljanje i ponašanje kućanstva. Cilj kućanstva je maksimiziranje korisnosti. U funkciji toga cilja kućanstvo formira ponudu i potražnju radne snage.

Svakako, potražnja za radnom snagom je i tu funkcija profita, odnosno položaja firme na tržištu.

Neoklasični ekonomisti prihvaćaju pretpostavku o čistoj konkurenciji kao jednu od osnovnih pret-postavki cjelokupne analize. Vrijeme u kojem su živjeli davalo im je za to pravo. Tržište funkcionira u uvjetima čiste konkurencije onda kada su, prema Baumolu, zadovoljeni sljedeći uvjeti:

- 262 -

− Na tržištu je velik broj proizvođača. Velik broj proizvođača omogućava heterogenu ponudu i potražnju na tržištu. Pojedina firma ne može utjecati na visinu cijene niti kao kupac niti kao prodavač. Firma je tzv. price taker. Nije li ova pretpostavka u naše vrijeme apstrakcija?

− Homogenost proizvoda. Velik broj ponuđača na tržištu nudi homogene proizvode. Kupcu je svejedno od koga kupuje robu. Nije li i ova pretpostavka apstrakcija?

− Na tržištu postoji sloboda ulaska i izlaska. Firme ulaze na tržište ili sele s tržišta rukovođene, prije svega, kriterijem profita i to očekivanog profita. Nije li i ova pretpostavka apstrakcija?

− Postoji perfektna informiranost. Ona podrazumijeva transparentnost tržišta i znači potpunu in-formiranost firme o stanju i perspektivama tržišta, posebno kada je riječ o cijenama, ponudi i potražnji. Nije li i ova pretpostavka apstrakcija?

− Sliku potpune konkurencije možemo dopuniti kada u razmatranje uključimo međunarodno trži-šte i pravila robne arbitraže i djelovanje zakona jedne cijene. Robna arbitraža i zakon jedne ci-jene omogućavaju da se cijene robe izjednačavaju, odnosno da teže k izjednačavanju u među-narodnim razmjerima. Nije li i ova pretpostavka apstrakcija?

Ako su sve pretpostavke neoklasične ekonomije apstrakcije, nije li tada neoklasična ekonomija

jedna virtualna ekonomija? Nisu li Paretov optimum i Sayov zakon tržišta virtualni? U točki Paretovog optimuma nacionalna ekonomija suočena je s načelom „kapitalističkog komunizma“: na jednak kapital jednak profit. Zbog toga je Keynes okvalificirao neoklasiku kao specijalan slučaj, a on je kreirao „Opću teoriju.“ Je li Keynesova teorija opća teorija ili je to teorija vezana za jednu fazu privrednog ciklusa – recesiju ili depresiju? Ako je to tako, a mi držimo da jest, onda je i monetarizam vezan za drugu fazu privrednog ciklusa – stagflaciju i, prema tome, ni on nije cjelovita ekonomska teorija. Prema tome, kejnzijanizam, monetarizam, neokejnzijanizam, postkejnzijanizam, škola racionalnih očekivanja, tzv. teorija realnog poslovnog ciklusa nisu generalne ekonomske teorije. To su izdanci virtualne neoklasike vezani za određeno stanje ekonomije na putu njezinog kontinuiranog kretanja i dinamike. K tome to su teorije ekonomskih politika (ekonomske škole) koje se odnose na reguliranje ekonomskih kretanja jedne nacionalne ekonomije - teritorijalne države. Mislimo da su one za vrijeme u kojem živimo, a to je vrijeme globalizacije, sve manje relevantne a ponekad čak i kontraproduktivne.

Imamo li ekonomsku teoriju globalizacije – ekonomsku teoriju za naše vrijeme?

Postoji velik broj definicija globalizacije. Sve one se manje ili više svode na integriranost zemlje u međunarodnu podjelu rada te integriranost faktora proizvodnje u intenacionalnim razmjerima. Tako Bhagwaty (2004) definira ekonomsku globalizaciju kao „integraciju nacionalnih ekonomija u međuna-rodnu ekonomiju kroz trgovinu, izravne inozemne investicije, kratkoročno kretanje kapitala, međunaro-dnu mobilnost radnika i humanitaraca uopće te međunarodne tokove tehnologije.“ Anne Kruger definira globalizaciju kao „fenomen zahvaljujući kojemu su ekonomski subjekti u bilo kojem dijelu svijeta mno-go više pod utjecajem događaja u svijetu nego ranije“ (Wolf 2004). Mi držimo da su ovakve i slične definicije globalizacije - tehničke i površinske definicije gobalizacije. Dublja definicija globalizacije i nama bliža je Hendersonova definicija. David Henderson, biši glavni ekonomist OECD, definira globa-lizaciju kao „slobodno kretanje roba, usluga, rada i kapitala, pri čemu se kreira jedinstveno tržište in-puta i outputa te potpuni nacionalni tretman inozemnih investitora tako da, ekonomski uzeto, više nema stranaca“ (Wolf 2004).

Mi smo najskloniji vlastitoj polit-ekonomskoj definiciji koja drži da je globalizacija proces priva-tizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane velikog kapitala, vrlo često virtualnog i hibridnog, o če-mu svjedoči eksponencijalna ekspanzija financijskih derivata zadnjih dvadesetak godina čija je vrijed-nost dosegla 457 trilijuna € 2007 (Deutche Borse Group 2008). A, ako je privatizacija politički proces s ekonomskim konzekvencama, dijalektički dolazimo do zaključka da je globalizacija proces transformi-ranja teritorijalne (nacionalne) države u tržišnu, korporativnu globalnu državu kao novu etapu u razvoju kapitalizma, koju bi smo nazvali megakapitalizam, a koja dijalektički promatrano čini etapu razvoja

- 263 -

kapitalizma koja prethodi postkapitalizmu i posttržišnom društvu, onako kako su to vidjeli Marx („Kapital“),Keynes („Ekonomske mogućnosti naših unuka“) ili Hilferding („Financijski kapital“).

Slika 77: Neto profit američkih korporacija: plaćanja vijetu, primanja iz svijeta

Ekonomska znanost, koja je do vremena suvremene globalizacije uglavnom odražavala nacionalne ekonomske interese, transformira se u ekonomsku znanost koja odražava interese novih temeljnih sub-jekata globalizacije društva, kao što su transnacionalne megakporacije i transnacionalne mega-banke. Kada i ako dođe do morbidne afirmacije prvoga načela globalizacije – profita, tada će globalno društvo biti spremno za svoju preobrazbu u post-tržišno gospodarsvo i postkapitalističko društvo (Soroš), a eko-nomska znanost će izgubiti svoj smisao.

Transnacionalizacija poslovanja i realizacije pofita (globalizacija ekonomije) može se vidjeti i iz sljedećeg dijagrama. Gornji dio dijagrama prikazuje proporciju profita američkih korporacija u ukup-nom profitu nakon plaćanja poreza koji se realizira investiranjem diljem svijeta. Možemo primijetiti da je udio profita koji dolazi iz (ROW) inozemstva iznosio manje od 10% ukupnog profita tijekom 1940-ih i 1950-ih godina. Danas je taj udio oko 50% .

Jednako tako s dominacijom neoliberalne doktrine otvaranje SAD prema svijetu dovelo je do eks-panzije plaćanja svijetu s nekih 5% u 1990-im na 20% zadnjih godina, što predstavlja odraz penetracije

- 264 -

američkog tržišta od strane inozemnih kororacija - payments to ROW na dijagramu. ( Shimshon B. i J. Nitzan, 2012.)

Temeljni ekonomski subjekti našega doba su transnacionalne korporacije i transnacionalne banke kao lideri i zrcalni odraz procesa globalizacije. Temeljno mikroekonomsko načelo njihovog ponašanja je načelo rastućih prinosa i padajućih troškova! Transnacionalizacija ili globalizacija svjetske ekonomi-je formira globalno tržište, ali tržište čija je jedna od glavnih karakteristika imperfektna konkurencija s prevladavajućom oligopolnom tržišnom morfologijom. U uvjetima oligopola velike korporacije postaju „ price makersi“, ali i „rule makersi“. Tržište ne odredjuje ponašanje tržišnih subjekata kao što je to slučaj u uvjetima pune konkurencije. Dapače, „veliki“ formiraju tržište i njime upravljaju, oni ga dijele. Transnacionalne korporacije disperziraju proizvodnju diljem svijeta u cilju minimiziranja troškova proizvodnje, a istodobno koriste svjetsku „krivulju“ potražnje kao izvor svojega marginalnog prihoda. Dakle, dok postojeća mikroekonomska teorija pomaže razumijevanju poslovanja transnacionalnih kor-poracija, makroekonomska teorija globalne ekonomije nije niti na horizontu. U svemu tome TNC zna-čajno utječu na formiranje makroekonomske i razvojne politike država dijem svijeta koje su postale ovisnici o FDI, dakle o onome kapitalu koji TNC imaju u izobilju. Dakako, kao što to i suvremena prak-sa pokazuje, u tome imaju nemalu potporu međunarodnih financijskih institucija.

Je li bilo koja od postavki virtualne neoklasike valjana u ovako nastajućem globalnom svijetu? Ako nije, onda neoklasika u vrijeme globalne ekonomije zavrjeđuje da ide u ropotarnicu povijesti. Opet, glo-balna ekonomija nema svoju teorijsku konstrukciju promatrano iz kuta globalne ekonomije u cijelosti, tj. iz tzv. makroplana. Što se optimizira u globalnoj ekonomji? Je li to BDP? Čiji BDP treba optimi-zirati: globalni ili pojedinih ekonomski nesuverenih država koje su se privatizacijom lišile svojih resur-sa pa sada nemaju čime upravljati? Što je s pitanjem zaposlenosti? Što je s pitanjem optimalne alokacije resursa na makrorazini ili s pitanjem opće ravnoteže ...? Jednaka pitanja možemo postaviti i za EU kao potencijalnu federaciju članica.

Čini se da smo uhvaćeni u zamku ekonomskog realiteta globalizacije i aplikacije virtualne ekono-mije i/ili eventualno njezinih izdanaka (škola) relevantnih za teritorijalnu državu. Virtualna neoklasika, navodno, vodi k ekonomskoj konvergenciji kako u teritorijalnoj tako i u globalnoj ekonomiji. U reali-tetu, ona je vodila prema ekonomskim nejednakostima i divergenciji u teritorijalnoj državi. U globalnoj ekonomiji i tržišnoj državi ona mora voditi divergenciji još više. Zar kriza Europske unije to zorno ne svjedoči unatoč svim intervencijama Bruxellesa i djelomično svake države članice? Europska unija pos-tala je funkcionalna integracija velikih kapitala više nego što je zajednica država. Načela teritorijalne države i tržišne države su se izmiješala i stoga ne čudi da je budućnost EU neizvjesna.

Globalizacija provocira čitav niz pitanja koja se odnose na proces ekonomskog razvoja i njegove efekte kako na zemlju domaćina tako i na zemlju izvoznicu kapitala. Naprimjer: američka TNC proiz-vodi produkt u Kini izvozom kapitala iz SAD, a potom uvozi robu iz Kine u SAD. Sa stajališta stan-dardne platno-bilančne statistike posao je čist i jasan. Međutim, politekonomski i sa stajališta pitanja vlasništva (kapitala posebno) čini se puno maglovitije kako tretirati takvu transakciju. Uvoze li SAD svoju robu proizvedenu svojim kapitalom i znanjem ili uvoze kinesku robu? FDI i TNC u globalnoj ekonomiji provociraju konfuziju na relaciji teritorijalna država – tržišna država.

Ovo, na prvi pogled, platno-bilančno pitanje možda je samo početak otvaranja Pandorine kutije koju će morati otvoriti i studirati novi ekonomisti. Jednom otvorena Pandorina kutija globalizacije imat će dalekosežan utjecaj na odnose između teritorijalne i tržišne države kao i na odnose virtualne neo-klasike i realne korporatizacije svijeta.

Pitajmo se na kraju, što ili tko oblikuje formiranje „mainstream“ u ekonomiji: utjecajni svjetski ekonomisti ili druge (političke ili korporativne) snage? Ako su to korporativne snage, kao što držimo, onda smo slobodni naslutiti da idemo prema „MEGA-KAPITALIZMU“!?

- 265 -

Što je nacionalna ekonomija više globalizirana ona je manje plitički i ekonomski suverena. Što je manje suverena država to je više ovisna o globalnim centrima moći.

Mega-kapitalizam je, držimo, sljedeća etapa u razvoju kapitalizma koja vodi k megakorporativnom (megabankarskom) kibernetskom robotiziranju čovjeka – djelatanika (kibernetsko robovlasništvo). Ovome procesu, čini se, ide u susret neuroekonomija, koju bismo definirali kao kibernetiziranu neokla-siku u uvjetima imperfektnog tržišta. Svakako, proces će pratiti odumiranje teritorijalne države. Proces odražava centralizaciju kapitala globalnih razmjera do svojih krajnjih granica. Čovjek – radnik nije više samo puki faktor proizvodnje na tržištu rada (neoklasika). Čovjek – radnik postaje projektirani – kiber-netizirani objekt, dakle robot koji doprinosi morbidnoj maksimizaciji prvoga načela kapitalizma – pro-fita. Krugman u International Herald Tribune (travanj, 2012.) godine vidi korporativni svijet kao svijet u kojemu dominiraju: lobisti, oružje i novac.

Slika 78: Ne(mogući) trokut globalne ekonomije

Globalni kapitalizam

Politička nezavisnost Ekonomska suverenost Politička demokracija Nezavisna eknomska politika

Naravno, moguć je i drukčiji scenarij budućnosti kao put ka kibernetskom postkapitalizmu, ovisno o tome hoće li se evolucija razvoja kapitala (kapitalizma) odvijati spontano ili će se dijelom regulirati. Evolutivna transformacija kapitalizma dala bi za pravo Marxu i Keynesu te njihovim vizijama novoga društva izraženim u „Kapitalu“ i „Ekonomskim mogućnostima naših unuka“. Prvo načelo društva pos-talo bi blagostanje globalnog građanina, a to znači dokidanje i tržišne države.

Sudbinu svijeta Hilferding je vidio slično s tim što je put u postkaptalizam popločan eksproprija-cijom eksproprijatora.

Ukoliko, međutim, proces postane retrogradan i teritorijalna država „pobijedi“ tržišnu državu, po-stala bi realna promišljanja Škole ekonomskog rata u Francuskoj, koja ovih dana zagovara „intelektu-alni protekcionizam“. Mislimo da suvremena tehnologija i kibernetizacija ne samo ekonomije nego i civilizacije ne bi mogle preživjeti ovakav retrotijek događanja bez svjetskog socijalnog, ekonomskog i politčkog zemljotresa nekoliko stupnjeva jačega od onoga iz 1929.

Poslije svega ostalo nam je upitati se: „Quo vadis Economics“ početkom 21.stoljeća?

Zaželimo dobrodošlicu nekim novim ekonomistima!

- 266 -

- 267 -

LITERATURA Adelman, I. (2001) Fallacies in Development Theory and their implications for Policy, in „Frontiers of Development Eco-

nomics, ed.Meier, G.and Stiglitz, J., World bank. Argitis, G. (2003) Finance, Instability and economic crisis: The Marx, Keynes and Minsky Problem since Contemporary

Capitalism, paper presented in the conference „Economic for Future“, Cambridge Un. Argitis, G., Pitelis, C. (2006) Global finance, Income Distribution and Capital Accumulation, Contributions to Political

Economy, online publication, Oxford Un. Argitis, G., Pitelis, C. (2008), Global Finance and Systemic Instability, Contributions to Political economy, Vol. 27., No.1,

Oxford Un. Argy, V. (1981) The Postwar International Monetary Crisis, George Allen-Unwin. Alle, M. (1979), „Edinstvennij kriterijistini – soglasie s dannimi opita“, Mirovaja ekonomika imeždunarodnie otnošenija, No.

11, 25-9. Balair, M. (1972) Economic Concentration, Harcourt Brace Jovanovic. Balasa, B. (1980), The Process of Industrial Development and Alternative Development Strategies, IFS, Princeton. Baldvin, R. (1989), The Inefficacy of Trade Policy, IFS, Princeton. Baletić, Z. (1965) Marksitička teorija ekonomskih kriza, Naprijed, Zagreb. Barro, R., Ursua, J. (2008) Macroeconomic crises since 1870, NBER, Working Paper 13940. Baumol, W., Blinder, A.(1979) Economic Principles and Policy, Harcourt Brace Jovanovic. Bergstein, C. (1975) Dillemas of the Dollar, New York Universiyt Press. Berentsen, A., Menzio, G., Wright, R. (2008) Inflation and Unemployment in the Long Run, NBER Working paper 13924 Bernanke, B. (2002) Deflation: Making Sure „It“ Does not Happen Here, remarks by Governor Ben Bernanke Before the

National Economists Club, The Federal Reserve Bord. Bhagwaty, R. and Jones, R. (1975) Balance of Payments and Growth, Nort Holland. Bhagwaty, J. (1998) Poverty and Reforme, Journal of International Affairs, NY. Bhagwaty, J. (2004), In Defense of Globalization, Oxford University Press. Blanchard, O., Gal, J. (2007) The Macroeconomic Effects of Oil Price Shock: Why are the 2000’s so Different from 1970’s?,

NBER, August. Blanchard, O., Gali, J. (2008) Labor Markets and Monetary Policy: A New–Keynesian Model with Unempoyment, NBER,

March,Working paper 13. Branson, W., Litwak, J. (1981) Macroeconomics, Harper and Row. Bryan-Farell (1996) Market Unbound, Jon W. & Sons. Becker, G. S. (1962), „Investment in Human Capital: A Theoretical Analysis“, Journal of Political Economy 70(2), 9-44. Becker, G. (2003), Čelovečeskoe povedenie: ekonomičeskij podhod, Moskva: GU-VŠE. Bjelić, P. (2001), „Elektronska trgovina“, Ekonomika preduzetništva No. 1-2, 27-30. Bromley D. (1989), Economic Interests and Institutions. The conceptual foundations of public policy, New York. Brunnermeier, M. K. (2009), „Dechipering the Liquidity and Credit Crunch 2007-08“. Journal of Economic Perspectives 23(1)

(forthcoming). Budak, J., Sumpor, M. (2009), „Nova institucionalna ekonomijai institucionalna konvergencija“, Ekonomski pregled, 60 (3-4),

168-195. Burki, S. & Perry, G. (1998), Beyond the Washington Consensus: Institutions Matter, World Bank, Washington. Burnet-Muler (1974) Global Reach, Simon&Shuster. Caves, R., Jones, R. ( 1977) World Trade and Payments, Little Browna&Company. Chacoliades, M. (1981) Principles of International Economy, McGrow Hill. Clague, C. (1997), „The new institutional economics and economic development“, In: Clague C. (ed.) Institutions and

economic development: Growth and governance in less-developed and post-socialist countries, John Hopkins University Press, Baltimore.

Commons, J. (1931), „Institutional Economics“, American Economic Review, 21, 648-657. Corbo, V. , Goldstein, M., Khan, M. (1987) Growth-Oriented Adjustment Programs, the IMF and World Bank. Corden, W. (1977) Inflation, Exchange Rates and Economic Policy, Clarendon Press. Coricelli, F., Matteo, M., Hahn, F. (1998), New Theories in Growth and Development, St’ Martin’s Press. Courakis, A. ( 1981) Inflation, Depression and Economic Policy in the West, Mannsell. Crotty, J. (2000) Slow Growth, Destructive Competition, and Low road Labour relations: A Keynes-Marx-Schumpeter

Analysis of Neoliberal Globalization, PERI, working paper series, No. 6. Crotty, J. (2008) Structural Causes of the Global Financial Crisis: A Critical Assesment of the „New Financial Architecture“,

PERI, Working paper series No.180. Csaba, L. (1995), The Capitalist Revolution in Eastern Europe. A Contribution to the Economic Theory of Systemic Shange,

Edward Elgar. Darst, D. (1981) Bonds and Money Market, McGrow Hill. Diamond, D. W., Dybvig, P. H. (1983), „Bank Runs, Deposit Insurance, and Liqudity“, Federal Reserve Bank of Menneapolis

- 268 -

Quarterly Review, Vol. 24, No. 1, 14-23. Diamond, D. W., Dybvig, P. H. (2009), „Globalna finansijska kriza i neoliberalna dogma“, Ekonomija, Zagreb, 16 (1), 127-

148. Diamond, D. W., Dybvig, P. H. (2010), „Znanje kao neograničeni resurs i objekt upravljanja“, Montenegrin Journal of

Economics, Vol. 6, No. 11, 43-52. Domazet, T. (2009) „Kriza, ekonomska politika i izlazna strategija“, u: Kriza i okviri ekonomske politike, HAZU Doner, R. F. & Schneider, B. (2000), „The New Institutional Economics, Business Associations and Development“,

Diskussion Papers, 111, ILO. Dornbush, R. (1980) Open Economy Macroeconomics, Basic Books. Dornbusch, R. (1997) Key to Prosperity, Internet. Drašković, M. (2009), „Globalna finansijska kriza i neoliberalna dogma“, Ekonomija-Economics, 16(1), 127-148. Drašković, M. (2010), „Uzroci globalne finansijske krize“, Ekonomika/Economics 17(1), 181-198. Drašković, V. (1997), Neoinstitucionalne ekonomske teorije, Ekonomika i Fakultet za pomorstvo, Beograd–Kotor. Drašković, V. (1998), „Privatizacija v SRJ“, Mirovaja ekonomika i meždunarodije otnošenija, 9, 113-119. Drašković, V. (1998b, „Mogućnost primene neoinstitucionalne ekonomske teorije u analizi tranzicije

postsocijalističkih zemalja“, Ekonomska misao, 31(4), 401-412. Drašković, V. (1998c, „Dileme i paradoksi tranzicije i privatizacije“, Tranzicija postsocijalističkih privreda, CANU,

Podgorica, 133-144. Drašković, V. (1999), „Problemi i deformacije tranzicije“, Ekonomska misao 32(3-4), 221-234. Drašković, V. (2000), „Sprovođenje institucionalnih promjcna u Crnoj Gori“, Tržišna reforma privrede - izazovi i mogućnosti,

Ekonomist, 32(4), 121-127.Drašković, V. (2001), „Kočioni mehanizam YU tranzicije“, Tranzicija i (re)integracija privrede, Ekonomist, 34(2), 67-73.

Drašković, V. (2001), „Institucionalizacija i kvaziinstitucionalizacija u SRJ“, u: Zbornik radova Tržišna reforma privrede, savjetovanje jugoslovenskih ekonomista u Subotici, Ekonomist, 35(3), 71–78.

Drašković, V. (2002), „Masovna vaučerska privatizacija i neoinstitucionalna teorija prava svojine“, Ekonomika preduzetništva, 2, 107-109.

Drašković, V. (2002), „Barjeri na puti sozdanija rinočnih institutov v Jugoslavii“, Mirovaja ekonomika i meždunarodnie otnošenija, 6, 88-93.

Drašković, V. (2002b), Kontrasti globalizacije, Ekonomika i Fakultet za pomorstvo, Beograd-Kotor. Drašković, V. (2003) Značaj institucionalizacije i njena ograničenja u periodu postsocijalističke tranzicije, Ekonomska misao,

1-2, 143-151. Drašković, V. (2004), „Kočioni faktori i zablude crnogorske institucionalizacije“, Zbornik CANU, 67, 233-248. Drašković, V. (2005), Svojina i privatizacija, Fakultet za pomorstvo, Kotor. Drašković, V. (2006), „Nobelova nagrada za ekonomiju u 2006 (Edmund Phelps)“,“Montenegrin Journal of Economics, Vol.

2, No. 4, 185-188. Drašković, V. (2007), „Kritika odnosa ekonomske politike i institucionalizacije u Crnoj Gori, Ekonomija/Economics, 15(1),

83-99. Drašković, V. (2008), „Finansijska kriza i paradoksi“, Montenegrin Journal of Economics 4(8), 5-8. Drašković, M. (2009), „Globalna finansijska kriza i neoliberalna dogma“, Ekonomist (Zagreb) br. 1, god. 16, 127-148. Drašković, V., Drašković, M. (2009), „Neoinstitucionalizam, neoliberalizam i globalna finansijska kriza“, Montenegrin

Journal of Economics, 5 (9), 23-32. Drašković, V., Drašković, M. (2009), „Prepreke ekonomskoj institucionalizaciji u državama tranzicije“, Zbornik sa

međunarodnog naučnog skupa, Kragujevac: Ekonomski fakultet, 21-29. Drašković, V., Jovović, R., Lakić, S., Rutović, Ž. i Drašković, M. (2010b), Globalizacija u ogledalu razvoja, krize i medija,

ELIT, Podgorica. Drašković, V., Jovović, R. i Drašković, M. (2013), Paradigmatičnost znanja, ELIT, Podgorica. Drašković, V., Jovović, R. (2006), „Globalizacija u ekonomskom kontekstu“, Montenegrin Journal of Economics No. 3, Vol.

2, 75-88. Drobak, J. & Nye, J. (1997), „Introduction“, In The Frontiers of the New Institutional Economics, Academic Press,

San Diego. Družić, G. (2009) „Izravna inozemna ulaganja i ekonomski razvoj Hrvatske“, Ekonomija, rujan. Dujin, J. J. (1983) Long Wave in Economic Life, George Allen &Unwin, London. Dumas, C. (1985), The Effects of Government Deficit: A Comparative Analysis of Crowding Out, IFS, Princeton Easterly, W. (1998) Economic Policies, Economic Shock and Economic Growth, u: New Theories in Growth and Development

(ed.: Coricelli, F.; Matteo, M.; Hahn, F.), Macmillan Press. Easterly, W. (2002), The Elusive Quest for Growth, The MIT Press. Edvinsson, L., Malone, M. S. (1997), Intelectual Capital: Realizing Your Company’s True Value by Finding Its Hidden

Brainpower, New York. Eishengreen, B. and Portes, R. (1987) The Anatomy of Financial Crisis, NBER, working paper No. 2126. Ellsworth, P. T. (1950) International Economics, Macmilllan. Eršov, M. (2009), „Mirovoj finansovij krizis: god spustja“, Voprosi ekonomiki, No. 12, 4-26.

- 269 -

Faulner, E.( 1982) Essay in Supply Side Economics, Institute for Research in Economics, Washington DC. Feldstein, M. (2009) Rethinking the Role of Fiscal Policy, NBER Working paper No.14684. Fisher, S. (1980) Rational Expectations and Economic Policy, The Universityof Chicago Press. Fisher, S. (1987) „Economic Growth and Economic Policy“, in Growth Oriented Adjustment programs (ed. Corbo, V.;

Goldstein, M.; Khan, M.), the IMF. Fisher, S. (1998) Refomring World Finance:l essons from a Crisis, The Economist. Florida, R, Gulden, T., Mellander, C. (2008), The Rise of mega-region, Cambridge Journal of Regions, Economy and Society Fisher, S. (1987) Economic Growth and Economic Policy, in: Growth Oriented Adjustment Process, IMF. Frankel, J. (1988), Obstacles to International Macroeconomic Policy Coordination, IFS, Frankel, J. (1999) No Single Currency Regime is Right for all Countries or at all Times, International Finance Section,

Princeton University. Friedman, M. (1962), Capitalism and Freedom, Chicago. Friedman, M. (1973), Teorija novca i monetarna politika, Rad, Beograd. Friedman, M., Swartz, A. (1963), A Monetary History of USA 1867-1960, Princeton University Press. Galbraith, J. K. (1991), „Economics in The Next Century“, The Economic Journal, Vol. 101, 43-44. Gaponenko, A. L., Orlova, T. M. (2008), Upravlenije znanijami: kak prevratit znanie v kapital, Moskva: Eksmo. Gieve, J. (2007), Coping with financial distressin a more market – oriented environment, London: Bank of England. Greif, A. (2006), Institutions and the Path to the Modern Economy, Cambridge University Press, Cambridge. Grosss-Stainer (1991) Economic reform in tihe Soiet Union, IFS Princeton UN. Gorton, G. (2009), „Slapped in the Face by the Invisible Hand: Banking and the Panic of 2007“, Prepared for the FRB of

Atlanta’s 2009 Financial Markets Conference: Financial Innovation and Crisis (May). Guidolin, M. &LaJeunesse, E. (2007), „The Decline in the U.S. Personal Saving Rate: Is It Real and Is It a Puzzle?“, Federal

Reserve Bank of St. Louis Review Nov./Dec., 491-514. Hamilton, W. (1993), „Institutions“, In: The Economics of Institutions, ed. G. Hodgson, Edward Elgar, Aldershot. Hawken, P. (1983), The Next Economy, Holt, New York: Rinehart and Winston. Hadjimichalakis, M. (1982) Modern Macroeconomics, Prenitce Hall. Harrod, R. (1966) Reforming the World Money, St.Martin Press. Helpman, E. (1990) Monopolistic Competition in Trade Theory, IFS, Princeton University. Henning, C. (1958) International Finance, Harper and Row. Hilferding, R. (1948) Financijski kapital, Kultura, Beograd. Hilferding, R. (1952) Financijski kapital, Kultura, Beograd. Hodgson, G. M. (1998), „The Approach of Institutional Economics“, Journal of Economic Literature, 36(1), 166-192. Horvat, B. (1969), Privredni ciklusi u Jugoslaviji, IEN, Beograd. Horvat, B. (1999), The Theory of International Trade, Macmillan Press. Host, A. (2007) Intragranska trgovina i uključivanje R. Hrvatske u EU, doktorska disertacija, Ekonomski fakltet Rijeka. Hutchison, W. (1981) The Politics and Philosophy of Economics, Basil Blackwell. Johnson, H. (1962) Money, Trade and Economic Growth, Allen and Unwin, London. Johnson, H. (1977) Money, Balance of Payments Theory and International Monetray Problems, International Financial

Section, Princeton University. Jordá, Ò., Schularick, M. HP., Taylor A.M., (2011) When credit bites back: leverage, business cycles and crises,Working

Paper 17621. Kaldor, N. (1982) The Source of Monetarizm, Oxford University Press. Kalecky, M. (1965) Theory of Economic Dynamics, MR Press. Kaminsky, G. L., Reinhart, C. M. (1996), „The Twin Crises: The Causes of Banking and Balance-of-Payments Problems“,

Washington: Board of Governors of the Federal Reserve System, International Finance Discussion Papers No. 544. Kenneth S., Rogoff (2008), Is the 2007 U.S. sub-prime financial crisis so different? An international historical comparison,

NBER, working paper No.13761. Klejner, G. B. (2004), Evolucija institucional’nih sistem, Nauka, Moskva. Kenen, P., Lawrence, R. (1968) The Open Economy, Colubia University Press. Kenen, P. (1975) International Trade and Finance, Cambridge University Press. Kenen, P. (1991) Transitional Arrangements for Trade and Payments Among CMEA Countries, IFS Princeton Un. Kenen, P., Allen, P. (1980) Assets Markets, Exchange rates and Economic Integratin, Cambridge University Press. Keynes, J. M. (1930) Ecnomic Possibilities of our Grandchildren, Essays in Persuasion, MacMillan. Keynes, J. M. (1936) The General Theory of Employmnet, Inteest and Money, Macmilan. Keynes, J. M., an Open Letter to President Roosevelt; New Deal Documents. Kenwood, A. (1983) The Growth of International Economy 1820-1980, George Allen-Unwin. Kindelberger, C.(1978) Government and International Trade, IFS Princeton UN. Klejn, L. (1996), „Čto mi, ekonomisti, znaem o perehode k rinočnoj sisteme?“, u: Reformi glazami amerikanskih i rossijskih

učennih, Moskva, Rossijskij ekonomičeskij žurnal i Fond „Za ekonomičeskuju gramotnost“. Korošić, M. (1980) Antiinflaciona politika, EI, Zagreb.

- 270 -

Korten, D. (1996) When Corporations Rule tihe World, Kumarian Press. Kotlica, S. (2000), „E-konomija“, Ekonomika preduzetništva, No. 7-8, 197-201. Kreinin, M., Officer, M. (1978) The Monetary Approach to the Balance of Payments, IFS Princeton university. Kreinin, M. (1979), International Economics, Harcourt Brace Jovanovic. Krugman, P. (1979), „A model of balance of payments crisis“, Journal of Money, Credit, and Banking, 311-325. Krugman, P. (1995), Dutch Tulips and Emerging Markets, Foreign Affaires. Krugman, P. (1996), Pop Internationalism, MIT Press. Krugman, P. (2000), International Economics, Addison-Wesley Publishing. Krugman, P. (2006), Introduction by Paul Krugman to The General Theory of Employment, Interest, and Money, by John

Maynard Keynes, an official P. Krugman web page. Krugman, P. (2007), „Who Was Milton Friedman?“, The New York Review of Books, Vol. 54, No. 2. Krugman, P. (2012), Europe's Economic Suicide, IHT, April 16th. Kuznetz, S. (1996), Modern Economic Growth. Rate, structure and Spread, How Haven and London, Yale University Press. Lumb, D. (1990), What Does It Mean to Join the World Economy, OECD, Paris. Laski, K. (1996), Lessons to be Drawn from main Mistakes in tihe Transition Strategy,WIWE. Lichtenstein, P, (2007), The Theory of Unequal Exchange, chapter 13, unpublished book. Litvinceva, G. (1998), Genezis novoj institucional'noj ekonomičeskoj teorii, SPb, Moskva. Lucas, R. (1981), Studies in Business Cycles,Basic Blackwell. Lumb, D. (1990), What Does it Mean to Join the World Economy, OECD. Maddison, A. (2001), The World Economy, OECD. Maddison, A. (2002), „The World Economy A Millenial Perspective“, OECD. Marx, K. (1948), Kapital, Kultura, Beograd. Marx, K., (1962) , Capital, vol. III, Foreign Language Publishing House, Moscow. Machlup, F. (1973), Međunarodna trgovina i multiplikator nacionalnog dohotka, Svjetlost, Sarajevo. Madžar, Lj. (1998), „Putevi i bespuća privatizacije u Jugoslaviji“, u: Zbornik Privatizacija, finansijsko tržište i finansijske

institucije, Ekonomski anali- tematski broj, 11-88. Madžar, Lj. (2000), „Alternative institucionalnog prilagođavanja i strategija ekonomske politike“, Ekonomski anali, 3–4, 215–

241. Madžar Lj. (2005), „Institucionalne prepreke individualnih sloboda“, Pojedinac i država, Beograd: Institut društvenih nauka -

Centar za ekonomska istraživanja, 21-52. Mandel, E. (1972), Decline of the Dollar, Monad Press. Marris, S. (1984), Managing the World Economy, lFS, Princeton. Mc Auley, A. (1991), Market Failure Versus State Failure: the Scope for Privatization in a Planned Economy, Trento (Italy). McCann (2008), „Globalization and Economic geography: the world is curved, not flat“, Cambridge Journal of Regions,

Economy and Society. Meade, J. (1951), The Balance of Payments, Oxford University Press. Meadem, J. (1982), Wage Fixing, George Allen&Unwin. Meier, G. (1976), Leading Issues in Economic Development, Oxford Universiy Press. Mil’ner, B. Z. (2003), Upravlenie znanijami: evolucija i revolucija v organizacii, Moskva: INFRA-M. Minsky, H. (1992), The Financial Instability Hypothesis, Working paper No.74. Mishkin, F. (2008) Does Stabilizing Inflation Contribute to Stabilizing Economic Activity?, Working paper 13970, NBER,

April. Mishkin, F. (2009), Is Monetary Policy Effective During Finanial Crisis?, NBER Working paper No. 14678. Modigliani, F., Schioopa, I. (1978), The Management of Open Economy with 100% plus wage Indexation, IFS Princeton

University. Mujić, N., Legčević, J. (2008), „Razvoj ljudskog kapitala, novo bogatstvo nacije“, Informatologia br. 41, Vol. 3, 196-202. Muler, R. (1980), Revitalizing America, Simon & Schuste.r Mundel, E. (1981), Kasni kapitalizam, Ekonomska bibilioteka, Zagreb. Murakami, Y., (1996), An Anti-classical Political-Economy Analysis, Stanford University Press. Nesvetailova, A. (2008), Ponzi Finance and Global Liquidity Meltdown: Lessons from Minsky, Working paper CUTP/oo2,

City University London. North, D. C. (1978), „Structure and Performance: The Task of Economic History“, Journal of Economic Literature,

September, 16, 963 – 678. North, D. C. (1981), Structure and Change in Economic History, Norton, New York. North, D. C. (1984), „Transaction Costs, Institutions, and Econiomic History“, Journal of Institutional and Theoretical Economics,

140(1). North, D. C. (1990), Institutions, Institutional Change and Economic Performance, Cambridge University Press, Cambridge. North, D. C. (1991), „Institutions“, Journal of Economic Perspectives, 5(1), 97 – 112. North, D. C. (1993), „The New Institutional Economics and Development“, Economics Working Paper Archive at WUSTL. Nort, D. (1993), „Instituti i ekonomičeskij rost: istoričeskoe vvedenie“, Thesis, Tom 1, Vip. 2, 69-91. Nort, D. (1994), „Economic Perfomanse through Time“, American Economic Review, 84(3).

- 271 -

Nort, D. (1997), „Institucionalnije izmenenija: ramki analiza“, Voprosi ekonomiki, No. 3. North, D., Thomas, R. (1973), The Rise of the Western World: A New Economic History, Cabridge. North, D., Wallis, J. (1986), „Measuring the Transactiona Sector in the American Economy“, in Engerman, S., Gallman, R.

eds., Long–Term Factors in American Economic Growth, University of Chikago Press. Nureev, R. M. (2007), „Evoljucija institucional’noj teorii i ee struktura“, u: Institucionaljnaja ekonomika, red. A. Olejnik,

INFRA-M, Moskva, 26-75. Nureev, R. M. (2007a), „Osnovnie institucional’nije modeli stanovlenija i razvitija kapitalizma“, u: Institucionaljnaja

ekonomika, red. A. Olejnik, INFRA-M, Moskva, 290-357. Nureev, R. M. i Latov, J. V. (2007), „Institucionalizm v novoj ekonomičeskoj istorii“, u: Institucionaljnaja ekonomika, red. A.

Olejnik, INFRA-M, Moskva, 242-289. Nutzinger, N. G. (1982), „The Economics of Property Rights: A New Paradigm in Economic Science?“, In: Prilosophy of Economics,

Stegmuller, Berlin. Nureev, R. (1993), „Predposilki novoj ekonomičeskoj paradigmi: оontologija i gnoseologija“, Voprosi ekonomiki, No. 4, 121-

144. Ohlin, B. (1979), Some Insufficiencies in the Theories of International Economic Relations, IFS, Princeton. Okun, A. (1981) Prices and Quantities, Basil Blackwell. Olejnik, A. (1997), „V poiskah institucionalnoj teorii perehodnogo obšćestva“, Voprosi ekonomiki, 10, 58-68. Olejnik, A. red. (2007), Institucionaljnaja ekonomika, INFRA-M, Moskva. Olson, M. (1982) Rise and Decline of Nations,Yale University Press. Orhangazi, O. (2007) Did Financialization Increase Macroeconomic Fragility?, Department of Economics, Roosevelt Un.,

Chicago. Palmer, J., Sawhill, I. (1982) The Reagan Experiment, The Urban Institute Press. Panic, M. (1991), „Managing Reforms in the East-European Economies: Lessons From the Postwar Experience of West

Europe“, Paper presented at Tenth Keynes Seminar, University of Kent. Panic, M. (1992), The Future of the State in East-Europe, University of Kent. Panic, M. (1993) Managing Reforms in tihe Eastern European Countries, Cambridge UN. Panic, M. (2003), Globalization and National Economic Welfare, Palgrave. Panic, M. (2006), „Does Europe need neoliberal reforms?“, Cambridge Journal of Economics, Vol.31, No.1. Perez, C., Soete, L. (1988), „Catchingup in Technology“, in Dosi et al. (eds.), Technical Change and Economic Theory,

London and New York, Pinter. Perkins, J. (1982) Unemployment, Inflation and New Macroeconomic Policy, St.Martins Press. Pertot, V. (1978) Japan u žarištu privredne politike, Liber, Zagreb. Phelps, E. (2008) Keynes had no sure cure for slumps, Financial Times, December 12th, 2008. Porter, M. (1990) Competitve Advantages of the Nations. Porter, M. (1998) The Competitive Advantage of Nations, New York: Free Press. Pitelis, C. and Stojanov, D. (2000), Supply-Side Strategy for Productivity, Competitiveness and Convergence between the

CEECs and (in) the EU, PHARE-ACE project. Postlewaite, A, Vives, X. (1987), „Bank runs as an equilibrium phenomenon“, Journal of Political Economy, 95, 485-91. Radošević, D., Zdunić, S. (2007), Hrvatska tranzicijska konvergencija. Radovic, M., Zugic, R. & Milovic, N. (2013), „Economic Institutions and Competitiveness of Economy With Emphasis on

Montenegro“, Montenegrin Journal of Economics 9(1), 63-74. Montenegrin Journal of Economics 6(12). Raiser, M. (1993), Neformalne institucije, društveni kapital i ekonomska tranzicija: odražavanje na zanemarenu dimenziju,

http://www.ekof.bg.ac.rs/nastava/trziste/nefomalne_institucije.pdf, preuzeto 08.07.2013. Riechel, K. (1978) Economic Effects of Exchange rate Changes, Lexington Books. Reich, R. (2007) Super capitalism, Alfred A.Knopf, New York. Robinson, J. (1981) Ekonomska filozofija, SSO, Beograd. Rodrik, D. (1999) The New Global Economy and Developing Countries: Making Openness Work, ODC, Washington, D.C. Rodrik, D. (1997) Has Globalization Gone too Far?, Institute for International Economics, Washington D.C. Rodrik, D (1999), The New Global economy and developing Countries: Making Openness Work, DC. Rodrik, D. (2007) The Real Exchange Rate and Economic Growth: Theory and Evidence, Harvard University, August- Rodrik, D. and MacMillan, M (2011), „Globalization, structural change and productivity growth“, NBER Working Paper

17143. Romer, C. (2002) Back to the Future: Lessons from the Great Depression, IMF Survey, December 2. Sachs, J. (1987) „Trade and Exchange rate Policies in Growth Oriented Adjustment Programs“, in Growth-Oriented Adju-

stment Programs, IMF-The World Bank. Saks, Dž. (1995), Rinočnaja ekonomika i Rossija, Moskva, Ekonomika. Sachs, J. (1998) The East Asian Financial Crisis, Brooking papes in Economic Activity. Sachs, J.and Werner, A. (1995), Economic Reforms and Process of Global Integration, Brooking Papers on Economic Activity. Schuker, S. (1988). American Reparations to Germany 1919-1933, IFS, Princeton. Salvatore, D. (2003) Microeconomic : Theory and Application, Oxford University Press. Santini, G. (2001) „Bespućima ekonomske politike“, Binoza Press, Zagreb.

- 272 -

Santini, G. (2009) „Refleksije jednog Turanjca“, Rifin, Zagreb. Samuelson, P. (1967) Economics, McGraw Hill. Sargent, D. (2009) The United States and Gobalization in the 1970s, http://www.edutexts.org/tw_files2/urls_44/161/d-

160009/7z-docs/2.pdf. Schwartz, A., Nelson, E. (2007) The Impact of Milton Friedman on Modern Monetary Economics: setting the record stra-ight

on Paul Krugman „Who was Milton Friedman“, NBER Working paper, 13546. Sever i sur. (2010) „Polazišta nove ekonomske politike“, HDE, Zagreb. Shimshon B. and J. Nitzan (RWER, 2012, No. 60) „The Asimptotic Power“. Shinfield, A. (1980) Rational expectations and Monetary Policy, Sijthof & Norhof. Smirnov, A. (2008), „Kreditnij ’puzir’ i perkolacija finansovogo rinka“, Voprosi ekonomiki, No. 10, 4-31. Smith, V. (1982), „Microeconomics Sistems as an Experimental Science“, American Ecinomic Review, 72 (5), 923-955. Smith, A. (2009) Inquiry into the Causes of the Wealth of Nations, http://www.gutenberg.org/files/3300/3300-h/3300-h.htm. Soderstein, B. and Reed, G. (1994) International Economics, Macmillan Press. Soros (1997) The Atlantic Monthly. Soros, G. (1998), The Crisis of Global Capitalism, Open Society Endangered, New York. Soros, G. (2000), „Novaja globalnaja finansovaja arhitektura“, Voprosi ekonomiki br. 12, 56-84. Soros, G. (2002), George Soros on Globalization, Oxford: Public Affairs. Srinivasan, T. N. (2001) Trade, Development and Growth, International Economic Section, Princeton University. Stein, J. (1982) Monetarists, Keynesians and New Classical Economics, Basils Balckwell. Stewart, T. (1991), „Brainpower“, Fortune, 3 June, 42-60. Stiglic, Dž. (1998), „Mnogoobraznee instumenti, šire celi: dviženie k post-Vašingtonskomu koncensusu“, Voprosi ekono-miki ,

No. 8, 18–26. Stiglitz, J. (2008) The Financial Crisis of 2007/2008 and its Macroeconomic Consequences. Stiglitz, J., Charlton, A. (2005), Fair Trade for All, Oxford University Press. Stiglitz, J., Hoff, K. (2001) „Modern Economic Theory and Development“, in Frontiers of Development (ed. by Meier, G.,

Stiglitz, J.). Stiglitz, J., Greenwlad (2006) „Helping Infant Economies Growth: Foundations of Trade Policies for developing Countries“,

AER Papers and proceedings, May 2006. Stiglitz, J., Ellerman, D., (2000) „New Bridges Across the Chasm: Macro-and-Micro-Strategies for Russia and other

Transitional Economies“, International Review of Economics and Business, Zagreb, 3 (1): 41-72. Stiglitz, J., Ocampo, J.A., (2008) Capital Market Liberalization and Development, Oxford University Press. Stiglitz, J., Serra, N. (2008) The Washington Consensus Reconsidered, Oxford University Press. Stipetić, V. (2005) „Izvoz kao strategija razvoja i vanjska trgovina među zemljama sljednicama bivše Jugoslavije“, Ekonomija

/Economics, 2 (3), 571-578. Stojanov, D. (1982) Međunarodne financije, Svjetlost, Sarajevo. Stojanov, D. (1984), Kibernetski neokolonijalizam: MMF I TNK partneri Na globalnom planu, Financije, Beograd. Stojanov, D. (1985), Ekonomska kriza i ekonomska politika: Neoklasičari, Keynes, Friedman, Marx, Informator, Zagreb. Stojanov, D. (1985), Koliko je Kejns Marks, Tržište-novac-kapital, Beograd. Stojanov, D. (1985), Ekonomska kriza i ekonomska politika: neoklasičari, Keynes, Friedman, Marx, Informator, Zagreb. Stojanov, D. (1995), „Some Unresolved Macroeconomic Issues of the Transition Process in Former Socialist Countries“, In

Economic Price of the Peace, Paris. Stojanov, D. (1996), Macroeconomic Policy Issues Relating to Transition to a Market Economy in Bosnia and Herzegovina

.UNDP. Stojanov, D. (1997), Economic Development Strategy for BIH, UNDP. Stojanov, D. (1999), Bosnia: Macro-economic Policy Issues Relating to a Transition to a Market Economy, At the Crossroads:

Disaster or Normalization? The Yugoslav Successor State, Peter Lang. Stojanov, D. (2000), Supply–Side Industrial Strategy for Competitiveness, Productivity and Convergence Between SEECs and

the EU, South-South, NewYork. Stojanov, D. (2000), Međunarodne financije u globalnoj ekonomiji, Ekonomski fakultet, Sarajevo. Stojanov, D. (2001), Bosnia-Herzegovina since 1995: Transition and reconstruction of the economy, Open Society Fund BiH,

International Support Policies to SEECs-Lessons (not) Learned in BiH. Stojanov, D. (2004), Hungary and B&H: A Success and a Failure of Transition, Hungarian Academy of Science, Institute for

World Economics. Stojanov, D. (2004), „ Survey and Analysis of the Debt Structure of a sample of Bosnian Enterprises“ „ World Bank-DFID

study. Stojanov, D. (2007), „The Validity of Economic Thought of Marx and Keynes for XXI Century“, Journal of Economics and

Business,Vol.I, Economic faculty Rijeka. Stojanov, D. (2008), „Kontraverze o inflaciji: Je li inflacija od 0% moguća“, Ekonomija/Economics, 15 (2), 387-408. Stojanov, D. (2008), Kibernetski neokolonijalizam II, Ekonomija, Zagreb. Stojanov, D. (2009), Economics of Peacemaking: Lessons from B&H, the Portland Trust, London. Stojanov, D. (2009), Međunaronde financije u globalnoj ekonomiji, Ekonomski fakultet Sarajevo.

- 273 -

Stojanov, D. (2009), „Kibernetski neokolonijalizam II“, Ekonomija, Zagreb. Stojanov, D. (2009), „Global Economy and National, Economic Policy“, Ekonomija/Economics, No. 2, Zagreb. Stojanov, D. (2003), Bosnia and Herzegovina: Economy in the process of Transition, in: ed.C.Solioz and S.Dizdarevic,

„Ownership Process in B&H“. Stojanov, D. (2010), „Hrvatska ekonomska naiva“, Ekonomija/Economics, No.1, Zagreb. Stojanov, D., Kandžija, V. (2007), „Relevance of Krugman-Eichengreen Effect, Theory of Comparative Advantage and

Theory of Competetive advantage for the Enlarged Europe Convergence Process“, 6th Internationa Conference Economic Integration-Cooperation and Compettition, Economic faculty Rijeka.

Studentski, H. (1952), Financial History of USA, McGraw Hill. Summers, L. (2000), The New Wealth of Nations, Remarks by Treasury Secretary Lawrence H. Summers Hambrecht & Quist

Technology Conference San Francisco, ca from the office of public affairs. Sveiby, K. E. (1998), The New Organizational Ewaltth – Managing and Measuring Knowledge - Based Assets, San Francisco. Sweezy, P. (1970), The Theory of Capitalsist Development, Modern reader. Tambovcev, V. (2010), „Voznikovenie institutov: metodologo-invidualističeskij podhod“, Voprosi ekonomiki, 11. Taylor, J. (2009),The Financial Crisis and the Policy Responses: an Empirical Analysis What Went Wrong, NBER, Working

paper No. 14631. The Silent Majority Speaks, (2007), Oxford Research International, Oxford University. Tobin, J. (1982) The Essay in Economic Theory and Policy, MIT Press. Vade, R. (2008) The First-World Debt Crisis in Global Perspective, Essay on conference on subprime crisis, University of

Warwick, Coventry, September 18-19. Vanberg, V. (1994), Rules and Choice in Economics, Routledge, London. Vanek, J., (2004), WGlobalization, Destructive Trade and Remedies Through Cooperation, paper presented at 11th conference

of the international association for the economics of participation (IAFEP) held at Catolich University of Brussels, July 4-6 2002.

Vanhanen, T. (1997), Prospects for Democracy: A Study of 172 Countries, London and New York, Rantledge. Whitman, M. (1981), International Trade and Investment: Two Perspectives, IFS, Princeton. Vinogradova, A. V. (2012), Institucional’naja ekonomika: teorija i praktika, Nižnegorodskij Gosudarstvennij. Universitet,

Nižnij Novgorod. Višnevskij, V.i Dementjev, V. (2010), „Inovacii, instituti ievoljucija“, Voprosi ekonomiki, No. 9. Voigt, S. & Engerer, H. (2001), „Institutions and Transition: Possible Policy Implications of the New Institutionsl Eco-

nomics“, In: Frontiers in Economics, K. Zimmermann (ed.), Springer, Berlin. Vojnić, D. (2009), „Ekonomska znanost i investicijska politika“, u Kriza i okviri ekonomske politike, HAZU. Zdunić, S. (2009), „Posebnosti hrvatske monetarne politike“, u: Kriza i okviri ekonomske politike, HAZU. Whitman, M. (1981), Policies for Internal and External Balance, IFS Princeton University. Whitman, M. (1981), International Trade and Investment, IFS Princeton. Williamson, O. E. (2000), „The New Institutional Economics: Taking Stock, Looking Ahead“, Journal of Economic

Literature, 37(3). Wolf, M. (2004), Why Globalization Works, Yale Nota Bene. Yeager, L. (1976) International Monetary Relations, Harper and Row.

Časopisi Indepedent Strategy (2006), „New Monetarism“. Izvestija N0 190, 10.10.2008. Relationes Internationales N0 1/1994, Vol. 2. The Economist, October 25, 1997 („Capital goes Global“). The Economist, January 23, 2009 The Economic Journal (1991), Vol. 101, Jan. The Global Economy in Transition, 1996. Vedomosti N0 194 (2216), 14. oktobar 2008. Publikacije Agency for Statistics of Republic Srpska, 2008 Central Bank B&H Bulletin, 2007. Congressional Research Service (2009), The Global Financial Crisis: Analysis and Policy Implications, Oct. Deutche Bank Group (2008), The Global Derivative Market Izvještaj o globalnoj konkurentnosti, World Economic Forum, 2010 Izvještaj glavnog ekonomiste za I kvartal (2009), Podgorica: NBCG. IMF, IBRD (1989.) Growth-Oriented Adjustment Programs. IMF (2005) Balance of Payments Annual

- 274 -

Labor Force Survey, Agency for Statistics of B&H, 2007. „Novaja ekonomičeskaja politika dlja Rossii“, Nezavisimaja gazeta od 01.07.1996, s. 4. OECD (2001), The Well-baing of Nations: The Role of Human and Social Capital. UNDP (1997), Economic Development Strategy for B&H. World Bank, European Commission, EBRD (1996), Bosnia and Herzegovina on the Road to Recovery. World Bank (1999), World Development Indicators.