RIJEČKI KARNEVAL

MALA POVIJEST VELIKOG KARNEVALA Saša Dmitrović

...

RIJEČKI KARNEVAL - NASMIJANI KRITIČAR DRUŠTVENE ZBILJE Slavica Mrkić Modrić

...

XXX ČINJENICA O RIJEČKOM KARNEVALU

MALA POVIJEST VELIKOG KARNEVALA fragmentarni prikaz karnevalskih svečanosti u gradu Rijeci od srednjeg vijeka do naših

dana

OD SIJEČANJSKE RIJEKE DO RIJEKE SVETOGA VIDA Mnogi su danas skloni osporavati smisao karnevala. Tog okretanja svijeta

naopačke jer se time, kažu, ne može pobjeći od onog hic et nunc. Bez obzira tko što mislio o karnevalu, maškaranju, mesopusnim svečanostima,

činjenica je da mnogo ljudi obožava karneval. Mnogi će to proglasiti očitovanjem svekolike tjeskobe. No, kako bilo, ljude možemo podijeliti na one koji vole i one koji ne vole karneval. Ova povjesnica slikom i riječju upućena je onima koji vole karneval, ali i onima koji vole Rijeku, prošlost voljenog im grada, iako im karneval mio nije.

Kad su dana 20. siječnja 1502. godine portugalski moreplovci predvođeni Gasparom de Lemosom ugledali zaljev Guanabara, nazvali su ga Rio de Janeiro (Siječanjska rijeka). Misleći da je u pitanju rijeka, nisu ni slutili da je to mjesto budućeg grada koji će 500 godina poslije naseljavati gotovo 6 milijuna stanovnika i gdje će se na prosječnih 26 stupnjeva tijekom siječnja odvijati „najveći show na svijetu“ karneval u Riu.

U isto doba u drugoj Rijeci, gradiću u Europi s 2000 duša, udaljenom 9663 kilometara od Ria, smještenom na obalama Kvarnerskog zaljeva u Sredozemnom moru, grad Rijeka sv. Vida već odavna slavi svoj tradicionalni karneval. Ironijom slučaja, Portugal je u Brazil uveo kršćanstvo i običaje vezane uz katoličku tradiciju, ali je i u Portugal donio pojedine aspekte brazilskog stila karnevalskih svečanosti, osobito onih iz Rio de Janeira, s raskošnim paradama, sambom i mnoštvom

brazilskih glazbenih elemenata. Štoviše, spomenimo da povratkom u prošlost prvi karneval u Riu bilježimo 1723. godine, a u modernom obliku ga nalazimo tek sredinom devetnaestog stoljeća kad su dokoni aristokrati, oponašajući europske običaje i trendove, posebice one pariške, uveli krabuljne plesove i sve što prati prpošne maškare. Pokladne svečanosti u Hrvata su različite po sadržaju, kostimima i manifestacijskim oblicima. Vrlo su živahne u Hrvatskom zagorju i Međimurju, u Istri i priobalju, a najslabije u planinskom području, vjerojatno zbog nepogodnih vremenskih prilika. Gradske i seoske svečanosti se razlikuju, jer im je i porijeklo različito. Obično se govori o gradskom (urbanom) i prigradskom (ruralnom) karnevalu i maškarama. U takvoj podjeli je sadržan i vrijednosni sud. A po njemu, iz jedne

perspektive, seljačko je ono staro, pravo, naše i domaće, a gradsko je novo, umjetno, strano nacionalnoj kulturi i lažno. Iz druge perspektive, gradske su maškare lijepe, čiste i u skladu s profinjenim ukusom, a one prigradske su proste, vulgarne, necivilizirane i prljave. Oba mišljenja imaju nešto zajedničko: odbacuju barem pola karnevalske tradicije. U hodu kroz prošlost grada Rijeke nailazimo na zapise o prigradskome karnevalu, karnevalu građansko-obrtničkog sloja i o dvorskom karnevalu (noble ball). Karnevalski običaji grada Rijeke baština su europskoga građanskog karnevala, poput onog Talijana ili Nijemaca, s elementima folklora i slavenske mitologije. Ili obrnuto. Pravo bogatstvo mesopusnih običaja živi u folkloru seoskih sredina riječkog predgrađa. Ističemo zvončare kao najistaknutiju skupinu. Iako ne bi bilo mudro odvojiti gradski karneval u Rijeci od mesopusnih svečanosti okolice, zbog kratkoće ovog prikaza, pažnju ćemo usmjeriti na grad. Hrvatski publicist i političar Imbro Tkalac (1824.-1912.) u svojim „Uspomenama iz Hrvatske 1749.-1843.“ zapisao je: „Te maškarade su došle u Karlovac iz Italije preko Rijeke; u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima nije toga bilo.“ I danas je najpoznatiji hrvatski karneval ovaj riječki. BITKA POKLADA I POSTA Premda podsjeća na neke svetkovine iz doba starog Rima, poput saturnalija (od 17. do 23. prosinca prema našem kalendaru), kojima se u nizu razuzdanih zabava zazivala sreća za proljetne poljodjelske radove, karneval kakvim ga danas znamo, nastao je u srednjem vijeku.

KARNEVAL - OLIMPIJADA HUMORA I DUHA SJEVERNOPRIMORACA Ka Rijeci gravitira cjelokupni sjevernojadranski kraj koji je postojbina smionih mornara, žilavih ribara i radišnih težaka. Tu na kamenu, moru i suncu nastao je skroman puk koji voli ribu, vino, pjesmu i smijeh. More mu je oblikovalo tijelo i dušu, svijest i savjest, temperament i mentalitet. Smijeh i humor su jedna od osnovnih značajki primorskoga čovjeka. Čak ako se za pust i ne maškara, ne pleše i ne pjeva, on se smije, šali. Taj smijeh

uvijek ima mjeru, mjesto i vrijeme. Ponajbolji opis karaktera Primoraca, kako ih autor naziva „Gornjeprimoraca“ dao je zaboravljeni čakavski pjesnik Mate Dvorničić (1896.-1961.) u eseju „Utjecaj mora na psihu Gornjeprimoraca“ tiskanom u zagrebačkoj „Novoj Evropi“ 1929. godine: „...Što se tiče našega čovjeka, ja nalazim u Gornjem Primorju tri oaze koje su možda najstarije, ali koje mi se čine posve jednakoga tipa i u mišljenju i u radu i u načinu života i u govoru, a to su: riječki stari grad ili — kako ga mi zovemo — Gomila, zatim Bakar i Senj. To su djeca iste familije, koja su se selila i preseljavala u ova tri mjesta. Stari Riječanin imade na vlas isti dijalekat kao Bakranin i kao Senjanin, isti način izražavanja svoga mišljenja, iste običaje, isto držanje i isti temperament. Sva trojica su neke vrste duševne aristokracije u Primorju, dok su ostali Gornjeprimorci — za njih građane — nešto niže, inferiornije —: „Ja san Rečan, Bakranin, Senjanin (Se non te segno ma te bullo!'), a ti si Kirac, Grobničan ili Broskvar ili Bodul“, što znači: „Ja sam netko, a ti nešto, — roba koja se kupuje“. Dapače, isti rod ćete pronaći u ova tri stara gornjeprimorska mjesta, a ako odete s Gomile i Trsata malo dalje, naići ćete na sasvim drugi tip ljudi, baš kao i van Bakra i Senja. Rečan, Bakranin, i Senjanin, kao građanin, pun je sebe, „prefriganac“ , koji ne voli raditi, odan inerciji i prilično beskarakteran, iako je inače sposoban i duševno obdaren; kapricijozan je i lažljiv. Evo, kao primjer, jedna-dvije predratne anegdote (koje mi je ispričao profesor Riječanin, g. Srećko Jurandić). Kaže, pobunili se stari Riječani i poslali deputaciju plac komandantu. Ovaj, držeći da se radi o nekoj političkoj demonstraciji, pobojao se i naredio vojnicima da budu u pripremi, utoliko prije što je vani čekala masa svijeta. Kad je zapitao delegate što žele, oni mu saopćiše da su došli zatražiti - da na trgu svira muzika! Ili, druga jedna anegdota. Kiša pada kao iz kabla. Pred hotelom „Deak“ u Rijeci, u kojem je odsjeo neki carev general, stoji na straži jedan Ličanin Jelačićeve Regimente. Prilazi mu jedan stari grbavi Gomilar, vadi iz špaga stolarski metar i stavši pred vojnika s nabijenim bajunetom na pušci kaže mu nabusito da izadje van iz stražarnice, jer da je Gjeneral naredio da izmjeri „kažot“, da bi još dva takova načinio. Ličanin, neznajući za šalu, izlazi na kišu, a grbavac okrene kažot na drugu stranu i izgubi se u mraku..." Ovo svjedočanstvo sjevernojadranskog mikrokozmosa najbolje se ogleda za vrijeme poklada, a karnevalizacija društvene stvarnosti trajni je oblik življenja. Usud naših prostora. Krijepio je humor naše pretke u oporoj svakidašnjici i ohrabrivao ih u nesigurnim vremenima. Humor je viteško nadmetanje, specifična duhovna olimpijada u kojoj vještiji, snalažljiviji i dakako duhovitiji odnose pobjedu. Kandidata je puno, a na tronu može stajati samo jedan.

NOBLE BALL U KAŠTELU U staroj Rijeci postojao je običaj da se u doba mesopusta prijateljske obitelji nađu i provedu nekoliko sati u veselici i plesu na Koblerovu trgu, ali i da im se djeca, mladići i djevojke, bolje upoznaju. Nerijetko bi takva poznanstva, na zadovoljstvo obitelji, završila

brakom. Uz svu raskoš, plesovi građana doimali su se skromnim, u usporedbi s raskošnijim balovima u domu prvog čovjeka Rijeke, riječkog carskog kapetana koji je sa suprugom, rodbinom i poslugom živio u Kaštelu. Kaštel je do 1904. godine stajao na mjestu današnjeg županijskog suda. Na tim balovima, noble ball kako su ih nazivali, okupljali su se, dakako, pod maskama, ugledni Riječani i članovi njihovih obitelji. Biti na tom plesu bio je statusni simbol, značilo je pobuditi jal u očima svih koji mu nisu bili nazočni. Stop tajnim ili javnim bludnicama Na molbu svojih riječkih podanika, a u njihovu korist, napredak i boljitak, milostivi i plemeniti kralj i vladar

Ferdinand, po milosti božjoj kralj Ugarske i Češke, Dalmacije, Hrvatske, infant Španjolske, nadvojvoda austrijski... potvrdio je statut po kojem je grad stoljećima kasnije živio. Bijaše to dana 29. srpnja godine gospodnje 1530. U knjizi trećoj kaznenih parnica u odredbi 49. Statuta grada Rijeke pod naslovom O plesu i igrama gospođa (De ballo seu choreis dominarum) riječki Statut iz 1530. godine donosi slijedeću odredbu: "Naređeno je i određeno, da se prigodom javnih igara ili svetkovina koje se priređuju u gradskoj vijećnici, kako u doba poklada, tako i u drugim zgodama ili kod javnih proslava, održava red u pogledu sjedala gospođa, da ne bi nastao nered među samim gospođama. I, ponajprije poslije velemožne gđe kapetanice koja bude u to doba i gđe vikarice, imadu sjediti supruge gospode sudaca i vijećnika, uz očuvanje redoslijeda kako im dolikuje prema položaju muževa. I za ovaj redoslijed želimo i određujemo da ga satnik ili gradski redarstvenik koji bude u to vrijeme, zajedno sa službenicima četiri gradske četvrti, čuva i dade čuvati, pod kaznom od 10 libara za svakog od njih i to u svrhu izbjegavanja sablazni koje često u takvim skupovima običavaju među ženama nastati. I ako koja žena riječima ili djelom protuslovi spomenutim službenicima obzirom na rečeni red, neka se kazni kaznom od 20 soldina, za koju (kaznu) neka se drži njen muž i neka se ovaj puta izbaci i neka joj se zapovijedi da otiđe iz palače. Druge pak žene mogu sjediti kako žele. I na plesovima i na plesnim priredbama neka se održava redoslijed sjedala prema starom običaju i ako se tamo nađu kakve plemenite žene stranaca, koje stanuju u gradu Rijeci ili ne stanuju, tada neka im spomenuti službenici odrede mjesto sjedale, odgovarajuće dostojanstvu njihovih muževa. Još da prigodom rečenih plesova koji plesač ne bi smetao ples ili plesanje nečije činom ili vikom ili na koji drugi nedostojan način, pod kaznom od 50 soldina i ako to javno učini na očigled i uz viku sviju, tada neka se takav krivac izbaci i neka se stavi u gradski zatvor ili neka plati dvostruku kaznu kao naprijed - i to samim činom - koja kazna ima pripasti gradskoj

općini. I ako bude prisutan satnik, ima ga smjesta uhititi i prisiliti da plati kaznu kao naprijed. Inače, ako to zanemari, neka se sam kazni jednakom kaznom. I svaki plesač na rečenim plesovima ima se pristojno ponašati kako u govoru tako i obzirom na to, da ne uradi štogod nečasna i svaki, koji protivno uradi, neka se kazni kaznom od 40 soldina. I nitko ne može plesati ili igrati ako nije pristojno odjeven s odjećom do koljena pod kaznom od 20 soldina i neka se u protivnom slučaju izbaci iz plesa kao gore. I na javnim priredbama, kao gore, ne mogu biti žene nepoštena života, niti bludnice, tajne ili javne, nego neka ih satnik izbaci iz palače." Drakonskim kaznama protiv maškara U obrtanju svijeta naopačke, kakav je karneval, tri su mesopusne teme bile stvarne i simbolične: hrana i piće, spolnost i nasilje. Bijaše to doba slobode i zanosa; tako maskirani, oni su nastojali slobodno kritizirati vlast i vrijeđati pojedince. Maskiranje je dovodilo u pogibelj javni red, osim ako nije bilo određeno vrijeme i mjesto maskiranja. Stoga ne čudi što su u 15. stoljeću maske ili krabulje u Rijeci bile zabranjene, o čemu svjedoči i odredba Gradskog vijeća od 1. ožujka 1449. godine gdje stoji da će svatko tko maskom prekriva lice, odnosno ičim što osobu čini neprepoznatljivom, biti kažnjen odsijecanjem ruke, visokom globom i teškim zatvorom. Spomenuta odredba glasi "Nulla persona audeat vel preasumat induere larvas sive aliquam rem ponere supra faciem, qua facies esset coperta aut intuentibus non bene nota sub poena librarum 50. aut truncations unius manus vel standi per mensem in carcere."(Neka se nitko ne usudi niti odvaži staviti masku ili ma koju drugu stvar na lice, tako da ono bude zakriveno i promatraču slabo raspoznatljivo pod prijetnjom kazne od 50 libara ili odsijecanja ruke ili mjeseca u zatvoru.) Od ove odredbe bili su izuzeti gosti maskiranog plesa u Kaštelu. Ta je odredba ublažena kad je 1546. godine pridodano da se zabranjuje, pod prijetnjom globe od 50 libara, bacati u krabulje naranče i prljave predmete (cum narancis, marcidis et aliis rebus sporchis trahere contra mascharas). Ovakve drakonske kazne tumače se pobudom neugodnih osjećaja, a ne radosti i veselja koje krabulje trebaju pobuđivati, no nitko nije dovodio u pitanje opstojnost plesova, maskiranja, ludosti, budalaštine, rasipnosti, deranja, pijančevanja, povraćanja ili pak raspojasanosti kako bi se dalo naslutiti. Naprotiv, bilo je i svećenika koji su se maskirali, što im je biskupska uredba od 1718. godine strogo zabranjivala: "Redovniki i žakni gredu u krabonose, u tance, kola i norije, ča je na veliki škandal ljudstva, pa se to zabranjuje i proglašuje đavolskim djelom." Spomenute igre gađanjem, šaljive bitke, battagliole, premda zabranjivane, gradska je zajednica dopuštala. Po nekima, radi potvrđivanja ratničkog duha u mladih Riječana. Bila je to, naime, nekakva predvojnička obuka za one koji će kasnije morati uzeti oružje u obranu vlastitoga grada. U battagliolama su sudjelovali svi građani bez obzira na dob, spol, rodbinski ili društveni položaj, slaveći na taj izuzetno neobičan način početak godine, u funkciji potvrđivanja pripadnosti gradskoj zajednici.

Uz opisani tip karnevala mogli bismo ovdje spomenuti i jedan stari običaj koji pripada stočarskom, pastirskom svijetu Sredozemlja, poput ophodnika sa zvonima, Zvončara. Ovaj običaj mogli bismo nazvati magijskim, zbog šutljive okrenutosti prirodi, te ostataka magije plodnosti i tragova kulta predaka koji se u njemu naziru.

Naime, riječki povjesničar Giuseppe Viezzoli u časopisu Fiume iz 1936. u radu Contributi alla storia di Fiume nel settecento pod naslovom Lov na bika/La caccia al toro

donosi zanimljivu sličicu iz stare Rijeke. Prema njemu, nekoć je u Rijeci postojao običaj da se odigra na nekom od riječkih trgova (u gradu ili izvan njega) lov, zapravo utrka, na bika. Sličan starinski običaj nalazimo u Pamploni i Veneciji.

I tako je bilo sve do siječnja 1778. godine kada su nekolicina članova Vijeća patricija i guverner grof Giuseppe Maylath de Székely žestoko prosvjedovali protiv te „zaostale“ pučke fešte koja je svojim „primitivnim“ običajem dovodila u pogibelj živote gledatelja i prolaznika koji su se okupljali „nenadano poradi ilegalnih utrka izluđenih životinja!“ Zadnja utrka jurećih bikova održala se na prostoru današnjeg Jelačićevog trga jer je te godine Sudsko vijeće Rijeke strogo zabranilo manifestacije toga tipa. Rijeka je očito stoljećima imala u svom folkloru prastari običaj, toliko čest u mediteranskim krajevima, no uvođenje grada u srednjoeuropski kulturni krug, žrtvovalo je stari običaj. Izgleda da su tu umrli i selo i običaji. Inače, Rijeka je prema popisu pučanstva iz 1777. imala 5123 žitelja. Stendalovih pet dana karnevala Zanimljiv spomen o riječkom karnevalu nalazimo kod znamenitog francuskog romanopisca i pripovjedača, jednog od književnih velikana prve polovice 19. stoljeća Marie-Henrija Beylea Stendhala. Naime u pismu od 17. siječnja 1831. upućenog Barunu de Maresteu, Stendhal opisuje putovanje u Rijeku. Stendhal veli da je Rijeka »posljednja točka civilizacije«. Štoviše, dražestan grad od 6000 duša. „Čovjek koji na Rijeci ima 40.000 franaka bogat je i uvažen. Rekli su mu da ne pravi strašne dugove koje ne bi mogao otplatiti. To je učinio jedan njegov prethodnik (misli se na grofa de La Rue, francuskog konzula u Trstu op.a.), ali taj je imao dva križa za zasluge. Priroda ga je Rijeke očarala. Toplina i položaj su divni, zamjerni. To je kao Porto Maurizio na talijanskoj Rivijeri. To je zanimljivo mjesto u kojem je on lijepo dočekan i gdje je „slavio“, kao da je svaki dan mesopust. „Pet dana je bilo pet karnevala“, „cinque carnavaux“ kaže on. Stendhal u Rijeci obožava njezino sunce radi kojeg mu i ne treba peć za grijanje. Mislio je valjda da u Rijeci ne postoji bura (očito nije znao za onu poslovicu o rođenju, vjenčanju i smrti bure), te da se za 3 tisuće franaka godišnje zna naći kuća uz more, na suncu, za ugodno besposličarenje, štoviše s troje, četvero služinčadi, sa sedam-osam soba i...puno, puno šalica čokolade spremnih za goste.

PLES KAO FENOMEN GRAĐANSKE KULTURE Zapadnoeuropska civilizacija nastala je u procesu u kojem su ljudi učili sve više kontrolirati svoje emocije kako to tvrdi mudri sociolog kulture Norbert Elias, čemu su služila istančana pravila etikete. U tome su različiti priručnici lijepoga ponašanja i ophođenja odigrali nezamjenjivu ulogu. Lijepe manire iz „zalazećeg" aristokratskog sloja su prelazile u rastući srednji sloj. Znamenita hrvatska prosvjetiteljica Marija Jambrišak (1847. – 1937.) objavila je 1896. godine priručnik : O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama, u njemu nalazimo preporuke o ponašanju za vrijeme plesnih zabava. Iz pera ugledne pedagoginje i borca za prava i školovanje žena proistekao je zapis o ponašanju za vrijeme karnevala: „Spomenuti valja jošte i krabuljne plesove. Hoće li naobražena ženska da posjeti takove plesove bud u običnom plesnom odijelu bez krinke budi kao krabuIja, može to učiniti samo onda, kad se ples priređuje uz pozivnice, a nipošto ne smije ići na takav ples koji je uz određenu ulaznicu gotovo za svakoga. Na takovim se plesovima koješta zbiva, što nije ni za oko ni uho pristojne i čedne ženske. Muškarci u tom pogledu manje su osjetljivi, te se vrlo rado zabavljaju na takovim mjestima. Mladići bi se

trebali kloniti takovih zabava. Priređuje li se krabuljni ples za koji jamči društvo koje ga priređuje, slobodno je sudjelovati i gospođama, ali samo ako je uz njih suprug, budi kao krabulja budi u salonskom odijelu; mogu sudjelovati i djevojke u pratnji svojih roditelja. Otmjenija, naobraženija ženska, dođe li na takav ples kao krabulja, neće skinuti krinke. Ona će ostati uru ili najviše dvije ure i onda nevidice otići. Ako su gospođe i gospođice u plesnom odijelu, onda nije uputno da s krabuljama plešu, jer se ne može znati, ko je pod krinkom. I u razgovoru i

zabavi s krabuljom treba biti na oprezu." Od carrus navalisa do automobila Tijekom 19. stoljeća mesopust dobiva novo lice - postao je, poput Rijeke, bogatiji i mnogoljudniji. Kao i u srednjem vijeku, vrhunac veselja dešavao se na pokladni utorak kada tisuće ljudi preplavljuju Korzo i obližnje ulice ne bi li vidjeli meštra karnevala. Pokladna povorka sastojala se od mnoštva kočija, kola s alegorijskim prizorima i brodova na kotačima (carrus navalis). Danas toga nema (ili jedva da ima), ali je sačuvano na karnevalima u Viareggiu, iako je potonji, uza svu svoju povijesnost, nastao razvojem zim-skog kupališnog turizma koncem prošlog stoljeća. Maskirane povorke s alegorijskim kolima od kartona proizvod su kulturne klime konca stoljeća, fin de siecle. A danas smo u novom tisućljeću, ali ćemo još morati počekati da kao devedesetih godina 19. stoljeća u Rijeci, prije svake karnevalske sezone i prigodne smotre kočija na Korzu,

grad objavi nagradni natječaj za najljepša alegorijska kola, da osnuje žiri i imenuje u njega ljude poput znamenitog riječkog slikara Fumija, te ih postavi na Jadranski trg da pregledaju cijelu povorku i izaberu pobjednika. Automobil, pakleni izum kako su ga nazivali, postaje dio karnevalske povorke 1905. godine, kad se pored 63 kočije, 14 karnevalskih i 6 alegorijskih kola pojavljuju i tri automobila nepoznate marke i vlasnika. Registarska oznaka je također nepoznata. Poznato je, međutim, da automobilski klub u Rijeci djeluje već od 1902. i da je sudjelovao u automobilskoj utrci Nizza-Opatija i nazad (1902.), pa ne isključujemo mogućnost da je koji nosilac napretka zasmrdio i prije finalne karnevalske povorke na Korzu.

Gospodarsko pokriće za novi karneval Uspon riječkog gospodarstva stvorio je izuzetnu osnovu za novi karneval. Grad je naglo povećao broj žitelja, izgrađene su rezidencijalne četvrti, pristigli ljudi iz razvijenih sredina. Stari karneval umro je zajedno sa starim navadama, a nove su se polako uvodile. Mnoštvo novih strukovnih udruga, klubova, športskih društava, zavičajnih klubova priređivalo je krabuljne plesove tijekom karnevalske sezone. Prvo među njima bilo je građansko udruženje (Casino Patriotico) nastalo 1846. združivanjem dvaju prijašnjih klubova koji su okupljali viđenije Riječane. U njihovu odboru bila su najznamenitija imena riječke povijesti devetnaestog stoljeća, sve sami posjednici, trgovci, brodovlasnici, svećenici, odvjetnici, liječnici i činovnici poput Ciotte, Celebrinija, Francovicha, Scarpe, Meyniera, Würtha, Descovicha, Tarabocchije i ostalih. Njegovo sjedište bilo je prvo na Korzu, potom u Palači Gorup na negdašnjem Adamićevu trgu (danas Trg Republike), da bi na koncu, od 9. rujna 1885., djelovalo u Palazzo Modello. U devetnaestom stoljeću isprekidanom ratovima, gospodarskim i političkim krizama, nacionalnim revolucijama, u Rijeci se osnivaju strukovna udruženja, kao Obrtnički zbor (Società degli Artieri), ali i po nacionalnoj pripadnosti (Narodna čitaonica na Riieci),

poziciji na društvenoj ljestvici (već spomenuti Casino Patriottico) ili naprosto zbog potrebe za kulturnim zbivanjima, kao Filharmonijsko-dramatsko društvo (Società filarmonico drammattica), Društvo Pic-nic (Societe Pic-nic), Filharmonijsko-dramatsko-tjelovježbačko društvo (Casino filarmonico-dramatico-ginnico). Naglo obogaćeni građanski sloj imao je velikih problema da udruži stjecanje i trošenje novčanih sredstava na moralno zadovoljavajući način. Smatralo se da isključivo bavljenje višim, duhovnim djelovanjem ne vrijedi truda, jer ne donosi materijalne koristi, a opet, zbog prirode vlastitih zanimanja i opće težnje za duhovnim, bili su u sukobu s vlastitom ličnošću. Kako god bilo, točno je da su se s pritjecanjem kapitala u Rijeku razvijale i uzvišene misli o književnosti, kazalištu, glazbi, znanosti, povijesti, pa i o karnevalu, dakako. Izvan svake konkurencije bio je noble ball koji su u to doba priređivali presvijetli guverner i njegova supruga. U guvernerovoj palači 1888. bilo je prisutno više mađarskih grofova negoli Riječana; zapaženi gradonačelnik de Ciotta i nekolicina časnih predstavnika grada. Prisustvovali su veleindustrijalac Robert Whitehead i zet mu Juraj grof Hoyos, Bartol barun Zmajić Svetivanski, vitez Petkowics, vitez de Sambay, pukovnik de Vellner, zapovjednik carskog kraljevstva Vojno-pomorske akademije u Rijeci admiral de Seemann, barun Schneider, barun Vranyczany, vladin savjetnik de Zeyk, savjetnik Szoborics de Haynal, grofovi Geza Andrassy, Somsich, Keglevich itd.. Tisak je zabilježio da je noble ball trajao do 4 ujutro i da se gradonačelnik povukao u mir svog doma zbog gripe. Iste te godine, u isto doba, kao pandan guvernerovu elitnom balu, Gradsko kazalište (Teatro comunale) priredilo je svoju plemenitu feštu (festa nobile) kojoj je prisustvovalo 1300 ljudi. U gradskim kronikama ostala je zapisana i ona iz 1892. na kojoj je po prvi put otplesan ples Sir Roger u formi "great attraction", najdraži ples kraljice Viktorije, a plesao ga je sav high life (elita) Ujedinjenog Kraljevstva, kaže La Bilancia. Dakle, vrlo svježa novost iz svijeta, koja se u Rijeci zadržala i sljedećih godina. Od Sušaka pa do lipe Kostrene Padom Austro-Ugarske Monarhije, uske veze Sušaka i Rijeke bijahu naprasito prekinute, pa je za Sušačane Rijeka postala inozemstvo, a oni tek nepoćudni stranci. Emancipacijom svoga gradskog područja, Sušak je i glede karnevala postao samostalan. Od svog osnutka Športski klub Orijent održavao je maskirane plesove i prigodne pokladne nogometne utakmice, pa je 1926. godine priredio ples u Sanatoriumu na Pećinama (danas hotel Park), uz pripomenu da će tu večer dvorana biti zagrijana čime je zajamčena potpuna udobnost. Sljedeće subote svoju „veliku pokladnu večer" organizirao je Hotel Kontinental u novouređenoj dvorani, uz sudjelovanje orkestra kojim je ravnao Artur Gervais (1878. – 1937.), otac poznatijeg pjesnika, Drage Gervaisa (1904. – 1957.). Večer je protekla uz bacanje korijandola, serpentina, te igri poput Šaljive pošte i drugih raznih pokladnih atrakcija. Njihova pripomenak glasio je cijene obične bez povišice. Naredne subote 31.

siječnja Orijent je priredio novu zabavu, ali ovaj put izvan Sušaka, u čitaoničkom domu u Dragi. Izuzetne Noći veselih krabulja organizirao je Veslački klub Jadran, dok je najveću pozornost privukla Viktorija svojim bojem Rifanaca. Oba kluba svoje mesopusne zabave održavala su u Trgovačkom domu, u kući Prve hrvatske štedionice, danas zgrada na Titovom trgu pod kućnim brojem 3. Kratko izvješće s jedne takve zabave iz 1928. godine glasilo je: "Ples odlično posjećen. Na pozornici su nastupili članovi i članuše u odijelima engleskih mornara, gdje su plesali originalni Charleston za što su dobili veliki aplauz." Nagrade su dobile: gđica Danica Gvozdanović, s 362 glasa za originalne maske engleskih mornara. Bio je to lijepi skupocjeni servis za likere. Drugu nagradu dobila je gđa Vera Vilhar, s 351 glasom, za svoje maske u lijepom i ukusnom orijentalnom kostimu, koja je pobudila naročitu pažnju. Brutto inkaso ove zabave bio je 17.000 dinara. Među posjetiteljima bila su i razna riječka športska društva, predstavnici Narodne čitaonice i konzulata iz Rijeke. Sve bi kulminiralo na pokladni utorak kada bi tisuće ljudi preplavljale Strossmayerovu ulicu, Kačićevo šetalište i Jelačićev trg (danas Titov), ne bi li vidjele Princa Karnevala. Pokladna povorka sastojala se od mnoštva kočija, alegorijskih kola, brodova na kotačima, na kojima su bili Sušačani maskirani kao dimnjačari, pekari, vatrogasci, kapetani, mesari,

postolari, stolari, konopari, lovci, Bodulke, Grobnišćice i nebrojeno mnoštvo različitih krabulja. Trsatska glazba smjestila bi se na Trumbićevom trgu, a bakarska pred Kontinentalom. Toga dana cijeli Sušak bio je na nogama, u goste bi stigli ljudi iz udaljenih mjesta Gorskog kotara i Primorja, ali i iz susjedne Rijeke gdje su ovakve zabave bile zabranjene. Oni bez putovnice promatrali bi karnevalsku povorku s one strane

mosta. Pretvarajući Italiju u totalitarnu policijsku državu, vlada Benita Mussolinija je nizom zakonskih odredbi 1925. i 1926. suspendirala slobodu izražavanja, pa sukladno tome nije bilo moguće ni organizirati karnevalske priredbe na kojima bi vlasti bile zasigurno motiv poruge. Tako su u Rijeci održavane brojne maskirane plesne večeri, ali bez tradicionalne karnevalske povorke Korzom. Strah od one stare latinske Castigat ridendo mores (Kažnjava smijehom običaje) iznjedrio je zakon kojim su suspendirane određene tradicionalne slobode inače dopuštene u nekim gradovima Italije za vrijeme karnevala, ali ne i za “ne-karnevalskog hoda” kroz godinu. Po starinsku uvrede i klevete bile su za karnevala dozvoljene po načelu Castigat morendo ridens, stoga su Organi javne sigurnosti u Odredbi o javnim zabavama koje se održavaju za karnevala morali odgovoriti na zahtjeve za nošenjem maske. Tako je talijanski Zakon o javnoj sigurnosti br. 773 od 18. lipnja 1931. , dopunjujući one prethodne iz 1920. i 1926. godine donio odredbu:” Zabranjeno je pojavljivanje na javnom mjestu maskiran. Počinitelj će biti kažnjen novčanom kaznom od 100 do 1000 lira. Zabranjeno je nošenje maske u kazalištu, kinu i na drugim javnim mjestima, iznimno u nekima razdobljima i sukladno preporuci lokalnih organa sigurnosti otisnutoj na javnoj

obavijesti. Počinitelj će biti kažnjen novčanom kaznom od 100 do 1000 lira. Lokalne vlasti imaju diskreciono pravo da dozvole pjevanje i viku u doba poklada. Nakana zakonodavca je poštovati zakon, a ne zabraniti zabave i plesove, čak i noću, što je običaj i navika u doba karnevala.” U subotu 17. siječnja 1925. na četrdesetogodišnjicu osnutka riječkog odsjeka Club Alpino Italiano utemeljenog 12.siječnja 1885. kao Club Alpino Fiumano, održana je u Općinskom kazalištu Giuseppe Verdi veličanstvena plesna zabava pod nazivom Veglionissimo Alpino. Narednog dana se, u ranu zoru, poveća skupina planinara uputila na Lisinu, točnije u planinarski dom Egisto Rossi, na 1184 metara ponad mora. Od željezničke stanice Matulji do doma na Lisini hodali su puna dva sata, ljubazni opskrbnik doma ih je nagradio jelom, pićem i glazbenim orkestrom. O krvavom ishodu karnevala 1941. godine Primorske novine od 27.veljače 1941. izvješćuju pod naslovom Krvavi završetak poklada NA GROBNIKU : U utorak, na zadnji dan karnevala dovezen je kasno u noći u ovdašnju bolnicu 25-godišnji zemljoradnik iz Velih Dražica (Jelenje), Fićor Drago. Fićor je te večeri išao na Jezero, da tamo u društvu ostalih mladića uz ples provede posljednji dan poklada. U gostioni „Valjan“, gdje je održavan ples došlo je između dviju grupa mladića do rječkanja, a nakon toga i do tučnjave, u kojoj su došli u akciju i noževi. U nastaloj gužvi Fićor je dobio nekoliko udaraca nožem u trbuh, tako da su mu crijeva iskočila, a dobio je više ozljeda i po rukama. Čim je dovezen u bolnicu podvrgnut je operaciji. Njegovo stanje kreće na bolje. Žandarmerijska stanica u Čavlima povela je izvide da ustanovi lice koje je nožem udarilo Fićora i da ustanovi na kome je krivica da je došlo do svađe i tučnjave." Bila je to slutnja ratne katastrofe koja se bližila pitomom primorskom kraju. Po svršetku rata, nove komunističke vlasti nisu bile poput onih fašističkih. One samo nisu bile sklone karnevalskom ludovanju. Njihova odluka da isključe pokladno slavlje iz kalendara društvenih zbivanja bila je još jedan odlučan odgovor zapadnim imperijalistima i neprijateljima naše zemlje i naše slobode, neprijateljima sretnog života koji gradimo sebi i svoj djeci, neprijateljima mira. Tako nekako. I dok se očekivalo da će stari riječki karneval, sušačke poklade, trsatski mesopust, postati opet pučkim manifestacijama, ili jedinstvenom svečanošću novoujedinjenog grada, režim je naumio iskorijeniti tradiciju. Odbačen kao naslijeđe osuđivanoga i prezrenoga, samo po zlu ocjenjivanoga građanskog društva, u Rijeci je dijelom uspjelo, a u obližnjim mjestima im to nije pošlo za rukom. Primjerice, 1948. nakon zabrane pusta, grupa Halubajaca demolirala je milicijsku postaju i završila u zatvoru, s kaznom od 3 do 9 mjeseci. Teške poratne godine, razorena privreda, siromaštvo, slom starog sustava, iseljavanje - useljavanje staro-novog stanovništva, borbeni ateizam i dogmatika “Novog doba” doista su istisnuli karneval i maskirano slavlje s riječkih ulica. On više nije postojao u formi kakvoj

se održavao u starom Sušaku i još starijoj Rijeci. To je bilo primjereno tek djeci, i to nižeg uzrasta. Nekako kao logičan svršetak toga bolnog procesa, koji se događao kroz dva desetljeća, u kome su bile odstranjene sve one karnevalske radosti, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, potaknuti propinjajućom turističkom privredom, hoteli Rijeke i riječke regije za zimskih mjeseci započeli su sa programom maskiranih plesnih večeri za domaće i strane goste. Sušački hotel Jadran i Park su bili prvi. Maškare malog Jurića Ponajbolji opis atmosfere maškaranih sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća nalazimo u dan danas rado čitanom biseru dječje literature za stariju mladež i mlađu starež “Dnevnik Malog Jurića” autora Danijela Kokića (1940. - 2008.), vječitog zaljubljenika u humor: dobre i vesele kostrensko - imotske duše. „...Rijeka, 7. siječnja 1978.

Počele maškare. Vrijeme smijeha, ludorija, zabave i razonode...Nonić mi je pričao kako su oni nekada tuljenjem, čegrtanjem, zvonjavom i maskama tjerali demone. Gledam sada kolonu

šarenih maškara kako zvone i čegrtaju pa ipak ne mogu rastjerati moderne demone - automobile. Nisam imao masku. Ona mi je nepotrebna, jer ja glumim cijelu školsku godinu. Čak smatram da su i akademije za glumu suvišne ustanove u nas. U nedostatku maske pokrio sam se papirima. Stavio sam knjigu na glavu (knjiga po glavi stanovnika!) i priključio se veseloj povorci... S nama je išla i putujuća kuhinja u kojoj su se spremale kobasice i kuhala jaja. U koloni sam, također, vidio naočale velike kao prozor, cipelu broj 56, češalj dug pola metra i mnogo drugih čudnih stvari...." Razveseliti drugoga – sveta je zadaća i uzvišena sreća – govorio je Daniel, vrhunski poznavatelj sjevernojadranskog humora darovavši nam za vječnost ovih nekoliko Jurićević maškarnih sličica gdje je duhovito prikazana maškarana atmosfera u gradu prije pojave

prvog organiziranog karnevala. Zvončarima zasigurno pripada zasluga da i mi danas imamo obnovljeni karneval. Prvi je sretno 1982. pokrenuo Turistički savez Općine Rijeka sa samo 220 sudionika. Narastao je u slavlje u kojem učestvuje gotovo 120.000 ljudi. Maškare i mesopust doživjeli su svoje uskrsnuće i uspon kakav Rijeka nikad u svojoj povijesti nije upoznala. U čast, dakle “sati i dana, koji nam poput jutarnje zviiezde sjaje u životu našem”, na slavu i diku lijepoga ponašanja ili SIC TRANSIT GLORIA CARNEVALIS

Saša DMITROVIĆ

RIJEČKI KARNEVAL - NASMIJANI KRITIČAR DRUŠTVENE ZBILJE Karneval se u Rijeci piše velikim slovom i živi svim srcem

Rijeka je po mnogočemu specifičan grad, a među svim tim specifičnostima ima i „ono nešto“ što ju razlikuje od ostatka svijeta. To „nešto“ je peto godišnje doba. Dok svi žive godinu s četiri, Rijeka je, kradući ponajviše zimi, ali pomalo i proljeću, stvorila svoje i jedinstveno peto godišnje doba. Ime mu je Karneval. A karneval se u Rijeci oduvijek piše velikim slovom i živi svim srcem. Spontani počeci Pričati o začecima Karnevala u gradu na Rječini znači prepričavati višestoljetnu povijest tijekom koje je, neovisno ćutila se Rijeka loše, dobro ili najbolje, neovisno bila u sklopu ove ili one države, uvijek, ali baš uvijek imala to svoje peto godišnje doba. Karnevalsko doba! O maškaranoj prošlosti Rijeke neka pričaju požutjeli listovi ispisani „perom“ kroničara, a o onoj novijoj, onoj koja se počela odbrojavati točno prije trideset godina, e,

o njoj vrijedi ponešto reći. Već i maškarani vrapci u kvarnerskim krošnjama znaju da su riječku karnevalsku sadašnjost, prošetavši jedne zimske nedjelje 1982. godine glavnom gradskom šetnicom, začele tri maškarane skupine – Halubajski zvončari, Pehinarski feštari i grupa „Lako ćemo“. Njihovo spontano prošetavanje prepoznali su djelatnici Turističke zajednice grada Rijeke i ne dvojeći ni trenutka, odlučili Rijeci vratiti, desetljećima u ormaru

spremljeno, karnevalsko ruho. Tako su tri spomenute skupine pokrenule uspavani riječki karnevalski kotač koji se, sve brže i sve uspješnije, vrti već punih trideset godina. Logično je da su mu u početku okretaji bili i tromiji i skromniji nego današnji, no iz godine u godinu, na maškaranoj gradskoj trasi, bilo je sve više maski i gledatelja. Spontano prošetavanje „osnivačke trojke“ preraslo je u dobro organiziranu manifestaciju koja traje ponekad i puna dva mjeseca tijekom kojih Rijeka maškarano živi i na kopnu i na moru i u zraku. Ne samo riječki brend Peto godišnje doba u Rijeci počinje 17. siječnja, na blagdan sv. Antona ili, kako bi to ovdašnji puk kazao, na Antonju. Počinje podizanjem karnevalske zastave i to uvijek u drugom dijelu grada. A od trenutka kad zastava zaleprša, maškarana kola voze po svom rasporedu, odnosno naokolo kako ih volja, a u stvarnosti dobro utabanom trasom i do u tančine isplaniranim itinererom. Posebnost Riječkog karnevala je i u tome što iza naizgledne nonšalantnosti stoji itekako pomno isplaniran svaki detalj, svaka karnevalska manifestacija. Sati i sati promišljanja, dogovaranja i djelovanja. Puno truda i besanih noći.

A što sve čini Riječki karneval? Ponajprije ljudi u čijim žilama stoljećima kola „maškarana krv“ odnosno tradicija maškaranja koja se prenosi s koljena na koljeno. A potom i brojne tradicijske, kulturne, zabavne, sportske i ine manifestacije koje, ubačene u riječki maškarani lonac, daju jedinstvenu riječku „deliciju“. Daju brend! Meštar i kraljica Točno godinu dana nakon što je Riječki karneval ušao u obitelj zvanu FECC ili Udrugu europskih karnevalskih gradova, a u Rijeci pokrenuta inicijativa za formiranje Udruge

karnevalskih gradova Hrvatske, manifestacija začeta 1996. godine, koja je u Rijeci 1997. godine i formirana, spektakl pod nazivom Izbor kraljice Riječkog karnevala i šesnaest godina nakon početka privlači velik broj kako kandidatkinja, tako i gledatelja. Kad maškaranom pistom prošeću djevojke i žene sklone maski i životu pod njom, čija je dob u ovom Izboru najzanemarivija stavka, pa se tako u jednom Izboru za titulu kraljice natjecala i 84 godine stara maškaronka iz Kraljevice, svima znana teta Iča, u gledateljstvu koje se broji u tisućama nastane pravi urnebes. Tribine podivljaju jer svaka

kandidatkinja ima svoju prateću karnevalsku grupu, a svaka grupa svoje fanove. Tijekom dvosatnog glazbeno– scenskog, a nadasve karnevalskog spektakla, pozornicom prodefiliraju sve specifičnosti Riječkog karnevala da bi na kraju još jedna institucija istog – meštar Riječkog karnevala - dobio pratilju s kojom će tijekom čitave godine širom svijeta prenositi i širiti dobar glas ne samo o karnevalu čiji je meštar, već i o gradu u kojem je karneval rođen i zemlji iz koje potječe.

Suživot grada i njegova karnevala Istom prigodom na svjetlo dana ili, bolje rečeno, noći izađe i činjenica da Riječki karneval nikad ne bi bio to što jest da nema logističku i inu podršku gradskih vlasti. To je vidljivo iz čina primopredaje gradskih ključeva, trenutka u kojem aktualni gradonačelnik predaje ključeve grada i svu vlast Meštru karnevala. Trenutak kad se gledalište raspameti od sreće jer simbolično svima daje na znanje da su i grad i prigrad i more i kopno, svaki dio ovog kutka svijeta, pod vlašću maski. A onda, nalik Rječini, krškoj ljepotici što izvire ispod grobničkih planina, a s morem se sljubljuje upravo u Rijeci i karneval se razlije i sljubljuje sa svakom minutom života ovog kraja i onih koji ga nastanjuju. Peto godišnje doba zaživi punim plućima. Zaživi u svakom kutku gradskog središta, bilo kroz manifestaciju izbora nazvanu „NAJ maškarano, lipo i veselo“ kojom se bira najkarnevalskiji izgled grada, bilo kroz jelovnike riječkih ugostiteljskih objekata, bilo kroz masku osoblja istih, kroz karnevalski park koji se tradicionalno podiže na parkiralištu Delta... Zaživi pod

karnevalskim šatorima u kojima iz večeri u večer najpoznatija imena hrvatske estrade zabavljaju puk, na kazališnim daskama, neovisno zvao se projekt Kazališni vrtuljak u danima karnevala i odvijao na sceni HNK Ivana pl. Zajca ili nekad Dani smijeha koji su „se smijali“ na daskama Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku. Zaživi u brojnim galerijama, koncertnim dvoranama, ali i na sportskim terenima, pa pod maskom maskoljupci zaigraju i mali nogomet, rukomet, organiziraju turnir u streljaštvu, streličarstvu, boćanju, kartanju, sportska nadmetanja za one na kojima karnevalska budućnost ostaje, za klince, ali i za one koji ju zdušno prenose na svoju djecu, unuke i praunuke. Događanjem na događanje I tako, događanjem na događanje, iz dana u dan, iz noći u noć. Nekad duže, nekad kraće, sve ovisi o tome što će reći Pepelnica, a što Vazam. Međutim, onaj riječki karnevalski finiš, što se obično mjeri s deset dana, e to je pravi maškarani pakao. Upravo ta završnica u kojoj ne spava niti val, ni kamen, a ni jedan gradski kvart, a ponajmanje stanovnici Rijeke. Sva događanja su najprije uvertira za Dječju karnevalsku povorku što ulicama grada prođe tjedan dana prije one završne, u narodu znane i kao velika, i kao Međunarodna povorka Riječkog karnevala. Ne zna se koja od ovih povorki je srcu milija, oku dojmljivija. Ona zvana Mala ili Dječja, ili ona završna. Svaka na svoj način draga i posebna. Rijetki su oni koji mogu odoljeti "šarenim bombončićima" nanizanim u Dječjoj karnevalskoj povorci u kojoj neki jedva da znaju hodati, a neki uz alegorijska kola imaju i ona svoja što ih gura "teta iz vrtića" ili mama, pa nikakvo čudo što se i gledateljstvo te povorke iskazuje s više desetaka tisuća. Ona završna ili Velika povorka Riječkog karnevala je tijekom posljednjih trideset godina rasla i bujala, da bi gotovo preko noći s tri karnevalske skupine 1982. godine "nabubrila" na više od 150 karnevalskih skupina. To je natjeralo organizatore, Turističku zajednicu grada Rijeke, da ograniči broj karnevalskih skupina u povorci, pa isti unazad nekoliko godina ne smije "prijeći stotku". Ono što nitko ne može, niti želi ograničiti jest broj gledatelja, a njih, ovisno o vremenskim uvjetima, nikad nema manje od 100 tisuća, dok je jedne godine broj dosegao čak i 150 tisuća. Dan D Riječkog karnevala Dan D Riječkog karnevala, odnosno Dan velike Međunarodne karnevalske povorke, sublimacija je svega što joj je tijekom petog godišnjeg doba prethodilo. Defile je to riječke maškarane posebnosti koja se temelji na tradiciji, ali živi danas, pametno osmišljavajući svoje karnevalsko sutra. U svakom šavu prekrasnih kostima, jer Riječki karneval je ponajprije lijep i raskošan, u svakom vijku alegorijskih kola, u svakoj gradskoj ili prigradskoj karnevalskoj grupi, živi ta maškarana riječka posebnost koja je takva kakva jest – nama i najdraža i najljepša, a ostatku svijeta izuzetno zanimljiva.

To se zanimanje iščitava iz velikog broja ljubitelja karnevala iz zemlje i inozemstva što iz godine u godinu dolaze i sudjeluju u riječkoj karnevalskoj povorci. Iščitava se i iz velikog broja turista koji godišnje odmore u ovom kraju „štimaju“ po datumu održavanja povorke, vidi se iz popisa gostiju tradicionalnog Humanitarnog bala što ga Grad Rijeka u vrijeme karnevala priređuje u Pomorskome i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, Riječanima znanom kao Guvernerova palača. To je bal na kojem su tijekom proteklih godina sudjelovali predsjednici država, konzuli i ini visoki državni dužnosnici sa svih kontinenata, bal na kojem su plesala cijelom svijetu znana imena iz sfere gospodarstva, zabave, sporta, kulture... Vidi se i po popunjenosti kvarnerskih hotela i hostela, po karnevalskim vlakovima i autobusima što na dan prolaska Povorke u Rijeku na jednodnevni izlet dovoze posjetitelje iz cijele regije. Vidi se i u svakom plesnom koraku onih koji hodočaste na Maškarani maraton Radio Rijeke, uz Maškarani auto rally „Pariz – Bakar“, najdugovječnije manifestacije Riječkoga karnevala. A taj maškarani auto – rally je pravi urnebes na dva ili četiri kotača! To je putujući Riječki karneval u čijem konvoju sudjeluju maskirana vozila, vozači, posada, rally u kojem o pobjedniku odlučuju maskirani suci, rally u kojem je sve i u kojem je svatko maskiran.

Riječki karneval gleda se u Rijeci O spomenutim, kao i o onim nespomenutim sadržajima Riječkog karnevala mogli bi još danima pisati, no ono što je bitno jest da svi oni skupa čine od Riječkog karnevala ono što jest – poseban i uvijek riječki. I nikako ne smijemo zaboraviti, iako se Riječki karneval izvrsno nosi sa svim „čudima tehnike“, iako o njemu govore i dokumentarci, televizijski i

radijski prilozi, iako je ovjekovječen milijunima fotografija, iako njegove manifestacije, s naglaskom na završnu, veliku karnevalsku povorku, bilo u direktnom ili odloženom prijenosu, prenose mnoge domaće i strane TV postaje, a već se godinama ista može pratiti i putem Interneta, da se svaki dio Riječkog karnevala najbolje doživljava „uživo“, na ulici, u maškaranoj masi. Jedino onaj pred čijim je nosom otplesala riječka maska, kraj čijeg je uha zazvonilo zvončarsko zvono ili prolelujao takt neke od inih karnevalskih skladbi, pod čijom se nogom zatresao maškarani riječki podij, može u potpunosti doživjeti Riječki karneval. Svako drugo druženje nije pravo druženje. Svaka čast brojnim medijima koji na riječko peto godišnje doba, na Karneval, stižu iz godine u godinu na stotine iz svih zemalja svijeta i svom njihovom trudu, ali ostaje činjenica da je Riječki karneval u potpunosti to što jest samo ako ga se konzumira na licu mjesta, u njegovom autohtonom ambijentu. Tek onda promatrač shvati razliku između „trodimenzionalnih običnih“ i „trodimenzionalnih karnevalskih naočala“. Kraj je uvijek početak A što se tiče njegovog kraja... Ni tu nije kraj kad svi pomisle da je kraj - kad karnevalska skupina riječkog Pomorskog fakulteta „POM-F-RI“, nakon što poštivajući svaku stavku pusnog pogrebnog obreda, nasred riječkog akvatorija zapali slamnatog krivca za sve. Nije

kraj, jer upravo tog trenutka organizatori, odnosno djelatnici Turističke zajednice grada Rijeke počinju pripreme za sljedeći, a karnevalske skupine smišljati nove kostime koje će i opet zadnju nedjelju prije Čiste srijede prošetati riječkim Korzom u sklopu tog nasmijanog kritičara društvene zbilje, njegovog visočanstva pod nazivom Riječki karneval. I što još reći osim mladiću u najboljim godinama čestitati 30. rođendan u „obnovljenom životu“,

njegovim začetnicima i organizatorima čestitati na dosljednosti i ideji, a sve ljubitelje ovog ne samo riječkog ili primorskog brenda već i hrvatske prepoznatljivosti pozvati na jubilarno riječko peto godišnje doba i pozdraviti s riječkim maškaranim pozdravom u čijim četirima riječima živi sva istina Riječkog karnevala – KREPAT, MA NE MOLAT! Slavica MRKIĆ MODRIĆ

XXX ČINJENICA O RIJEČKOM KARNEVALU

I. U glasovitoj knjizi riječkog notara i kancelara Antuna de Reno de Mutina koja se čuva

u Državnom arhivu u Rijeci, u Naredbi od 1. ožujka 1449. na str 372. nalazimo najstariji

spomen o običaju maskiranja u Rijeci.

II. U knjizi trećoj kaznenih parnica, pod naslovom O plesu i igrama gospođa (De ballo

seu choreis dominarum), riječki Statut iz 1530. godine u odredbi 49. donosi pravilo o

ponašanju tijekom trajanja bala plemenitaša.

III. Nekoć je bilo i svećenika koji su se maskirali što im je biskupska uredba od 1718.

godine strogo zabranjivala: „Redovniki i žakni gredu u krabonose, u tance, kola i norije,

ča je na veliki škandal ljudstva, pa se to zabranjuje i proglašuje đavolskim djelom.“

IV. Staro Adamićevo kazalište, Teatro civico (1805.-1883.) je tijekom karnevalske sezone

udomljavalo stotine krabulja, maski, nemaskiranih civila, na velikom 'grand bal pare

masque'. U dvorani na prvom katu bilo je moguće smjestiti 600 osoba, a samo

kazalište je spadalo među najelegantnije u Europi.

V. Ivan pl. Zajc je 1862. godine, pred kraj svoga plodnog riječkog razdoblja nastupio sa

scenskim djelom pokladnog naziva I Funerali del Carnevale, vodviljem za koji je

Giovanni Prodam napisao

tekst. Od 1856. do 1862. Ivan

pl. Zajc je bio ravnatelj

orkestra, kad su se pod

budnim okom majstora plesa

Candellarija izvodili valceri,

polke, mazurke i galop.

VI. Vremenske prilike nisu išle na

ruku niti riječkom karnevalu

1879. godine kad je pred sam

početak karnevalske povorke

udarilo orkansko jugo zbog

kojeg su otkazane sve zabave

na Korzu. Nevrijeme je trajalo od 23. do 25. veljače. Nekoliko dana kasnije Riječani su

bili bijesni na svoje poglavarstvo što karnevalsku povorku od pokladnog utorka nije

prebacilo na neki drugi dan kako su to primjerice učinili Tršćani.

VII. Automobil, pakleni izum kako su ga nazivali, postaje dio karnevalske povorke 1905.

godine, kad se pored 63 kočije, 14 karnevalskih i 6 alegorijskih kola pojavljuju i tri

automobila nepoznate marke i vlasnika.

VIII. Nezaobilazni dekor karnevala su konfeti i korijandoli. Kao ostatak srednjevjekovnih

običaja, šaljive „male bitke“ (battaglliole) su se sačuvale do današnjih dana. Dakako,

gađanje jajima, slatkišima, narančama i prljavim predmetima zamijenjeno je manje

bolnim papirom. Toga papira 1900. godine prodano je 150.000 kilograma!

IX. Fiumaner chocolade bio je naziv čokolade koju je spravljala riječka tvornica kakaa i

čokolade. Na pokladni utorak nekoć su se bacali konfeti koji su prvotno bili kolačići.

Danas su to raznobojni papirni kružići kojim se ljudi obasipaju u znak veselja.

Sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća gradski oci upozoravali su slastičare da

konfeti moraju biti lagani, kako ne bi došlo do ozljeđivanja.

X. Dana 5. ožujka 1935. godine, dio karnevalskih svečanosti održan je na slovenskom

Snežniku (Monte Nevoso) pod nazivom „Poklade u gorju“ (Carnevale in montagna).

XI. Dana 21. veljače 1982. godine, s ciljem očuvanja višestoljetne tradicije ovog kraja,

Turistički savez općine Rijeka obnavlja karnevalske svečanosti „Maškare u Rijeci“.

Centralni događaj je karnevalska povorka Korzom u 16,00 sati kao svojevrsna smotra

tradicionalnih maski i urbanih karnevalskih skupina. Nakon povorke, u kavani hotela

„Neboder“ je održan Maškarani ples, uz bogatu tombolu i lijepe nagrade za najljepše

maske. U programu su sudjelovale grupe „777“, „Neuro“, ekipa humoristične radio-

emisije „Primorska poneštrica Radio Rijeke“ i karnevalska skupina „Lako ćemo“.

Vođe karnevalskih skupina 1982. bili su: Vanja Štefan i Gordan Srok kao vođe

„Pehinarskih feštara“, Marina Vladić i Einer Vučina, predvodnici karnevalske skupine

„Lako ćemo“ i Milivoj Jurčić na čelu Halubajskih zvončara.

XII. Dana 13. veljače 1983. godine, karnevalska povorka kretala se Korzom od 14,00 do

17,00 sati. Voditelji povorke nalazili su se na balkonu Radio Rijeke. Nakon povorke na

Korzu, karnevalski ples održao se u Dvorani mladosti na Trsatu. U programu su

sudjelovali: grupa „Sinovi mora“, Limena glazba „Željezničar“ te karnevalske skupine

iz povorke. Građanstvo Rijeke se nastojalo animirati na način da je Meštar maškara u

jutarnjim satima toga dana, kao i 2 sata prije početka povorke, obilazio grad u kolima

„Istravina“ i razglasom pozivao sve da dođu na Riječki karneval. Autor prvog znaka,

zastave i zahvalnice bio je Veljko Vrzić.

XIII. Prvi službeni Meštar pojavljuje se 1983. godine. Gospodin Vlado Štimac, nazvan

Meštrom maškara, je u okviru svojih obveza održavao sastanke s karnevalskim

grupama i nastojao saznati što više o njima, jer ih je s balkona Radio Rijeke

pozdravljao i predstavljao.

XIV. Dana 4. ožujka 1984. Godine, nakon četverosatne ophodnje Korzom karnevalska

povorka odlazi na svoj karnevalski ples u Hotel Neboder gdje, uz bogatu tombolu od

666 nagrada, ples traje do dugo u noć. Meštar maškara te godine bio je Boris Radović

- Beli koji je tu funkciju obnašao tijekom četiri karnevalske sezone (1984., 1985., 1987.

i 1988.), a od 1984. godine pa do danas povorke maskiran predvodi Anton Škrobonja

Toni.

XV. Prve organizirane igre na snijegu i to na popularnom zimskom izletištu Riječana -

Platku održane su 1985. godine. Iste godine održana je i prva dječja reduta u

organizaciji agencije „Ros“, „Radio Rijeke“ i „Autotransa“.

XVI. Prvi Maškarani maraton Radio Rijeke održan je 1988. godine, a danas je tradicionalna

manifestacija Riječkoga karnevala. U sklopu četverodnevnog maratona svake se

večeri održavaju prigodni karnevalski programi u kojima sudjeluju karnevalske

skupine s područja grada Rijeke i Kvarnera, a završavaju velikom maškaranom

zabavom koja traje do ranih jutarnjih sati.

XVII. Dana 5. veljače 1989., u 2 sata ujutro “kod fontane”, birala se „Miss nonice“, potom

je uslijedilo „Veliko finale“, Karnevalska povorka Korzom uz prigodni kulturno-

zabavni program. U programu je sudjelovala

ekipa humoristične radio-emisije Primorska

poneštrica, a za treću Meštricu karnevala

izabrana je Vedrana Rudan. Glazbeni dio

manifestacije činili su brojni nastupi

karnevalskih skupina, Maškarani Pehin i drugi.

Na Koblerovom trgu održan je rock koncert

riječkih grupa: „Deborah“, „Muhe s proširenim

venama“ i „Cronersi“. Na bivšem Trgu

Republike svirala je limena glazba „Željezničar“.

XVIII. Maškarani auto-rally je manifestacija koja se od

1990. godine neprekidno održava u organizaciji

Autokluba „Rijeka“, kao parodija na svjetski

poznati rally „Pariz-Dakar“. Utrku voze motorizirane maškare iz različitih krajeva, a

svi sudionici – natjecatelji, njihova pratnja i suci moraju biti maskirani, kao što i

njihova vozila moraju biti prigodno dekorirana.

XIX. Dvije godine zaredom, 1991. i 1992., otkazana je tradicionalna povorka Korzom zbog

Domovinskog rata za neovisnost i cjelovitost hrvatske države.

XX. Dana 21. veljače 1993. godine riječkim Korzom je prošla prva karnevalska povorka u

neovisnoj i samostalnoj Hrvatskoj. Prije same povorke, u programu je od 13,00 do

14,00 sati održan maškarani rally „Pariz – Bakar“. Od 14,00 do 14,30 sati odvijao se

prijem u kabinetu gradonačelnika. U 14,45 sati gradonačelnik je na balkonu Radio

Rijeke predao karnevalsku zastavu Meštru Toniju čime je započelo karnevalsko

ludovanje riječkim Korzom. Voditelji su bili Meri Doričić i Josip Krmpotić. Zabavno-

plesni program trajao je do 22 sata.

XXI. Anton Škrobonja funkciju Meštra Riječkog karnevala neprekidno obnaša od 1993.

godine do danas i peti je Meštar Riječkog karnevala. Godine 2013. obilježit će 22.

godinu obnašanja te funkcije.

Funkciju Meštra obavljao je i

1986. godine.

XXII. Morčić je 1994. godine postao

službenom maskotom

Riječkoga karnevala i grada

Rijeke. On je vrsta hrvatskog

autohtonog pučkog nakita,

jedan od najprepoznatljivijih

simbola Rijeke, Kvarnera i Hrvatskog primorja. Osim svoje estetske i ukrasne

namjene, taj je nakit također bio vidljivi znak identiteta, oznaka pripadnosti Rijeci,

Kvarneru i općenito primorskom kraju.

XXIII. Među voditeljima nalazimo brojna poznata imena iz svijeta glazbe, kazališta, filma,

televizije, radija, estrade. Dosad su voditeljsku ulogu imali: Vjeko Alilović, Iva Babić,

Valerio Benčić, Ivana Bilen, Denis Brižić, Gordana Brkić-Žagar, Milka Čakarun-Lenac,

Jadranka Čubrić, Marko Čule, Lea Domjan Fištek, Meri Doričić, Nina Dukić, Željko

Đerić, Gloria Fabijanić-Jelović, Robert Ferlin, Neva Funčić, Antonela Galić-Pruša,

Marija Geml, Irena Grdinić, Belma Hodžić, Robert Ivanović, Davor Jurkotić, Željko

Kesovija, Zrinka Kolak-Fabijan, Edi Kraljić, Ira Kraljić, Josip Krmpotić, Ana Kvrgić,

Bosnimir Ličanin, Mario Lipovšek, Rijad Ljutović, Ernest Marinković, Ivica Nikolac, Pjer

Orlić, Galliano Pahor, Vladimir Paušić, Neno Pavinčić, Ana Radišić, Predrag Sikimić,

Lucio Slama, Lena Stojiljković, Tomislav Škulj, Boris Štefan, Dražen Turina – Šajeta,

Barbara Udovičić - Papeš, Igor Večerina i Nikolino Zatezalo.

XXIV. Godine 1995. Riječki karneval je primljen u punopravno članstvo Europske udruge

karnevalskih gradova - FECC (Federation of European Carneval Cities).

XXV. Prva kraljica Riječkog karnevala, Iva Radić, izabrana je 1996. godine dok sljedeće

1997. krunu nosi Maja Skvaža. Prve dvije kraljice Riječkog karnevala imenovala je

Turistička zajednica grada Rijeke, birajući između riječkih djevojaka koje su

konkurirale za naslov kraljice ili Miss Republike Hrvatske. Od 1998. godine Izbor

kraljice Karnevala postaje uvodna priredba Riječkog karnevala. Ovaj Izbor svake

godine predstavlja izazov brojnim karnevalskim skupinama koje kandidiraju svoje

predstavnice za „Zlatni plašt” i laskavu titulu Kraljice karnevala. Na kraljičinom tronu

zasjedale su kako slijedi: Maja Cecić-Vidoš 1998. kao predstavnica K.U. „Marabunti

Campetto“ Rijeka, Saša Šofranac 1999. kao predstavnica K.U. „Gušti su gušti“ Rijeka,

Tamara Tonković 2000. kao predstavnica Udruge za mesopusne običaje Bribir, Sanja

Rončević 2001. kao predstavnica K.U. „Omišjanski babani“ – Omišalj, Kristina Ožanić

2002. kao predstavnica K.G. Maškarani rally „Pariz – Bakar“ – Rijeka, Željka Radić

2003. kao predstavnica K.G. „Baštardi“ – Novi Vinodolski, Anita Knez 2004. kao

predstavnica K.G. „Maškarana Crikvenica“ – Crikvenica, Ivona Marčelja 2005. kao

predstavnica K.U. „Kunpanija z Halubja“ – Viškovo, Martina Radetić 2006. kao

predstavnica K.G. „Zijat, sost, tancat i pit” – Matulji, Marijana Širola 2007. kao

predstavnica K.G. „Kumpanija z Halubja” – Viškovo, Ivana Orlić 2008. kao

predstavnica K.G. „Pom – F – Ri” – Rijeka, Tea Kik 2009. kao predstavnica Mesopusne

kumpanije Grad Grobnik, Bojana Batinica 2010. kao predstavnica K.U. „Bria” – Rijeka,

Ines Martinić 2011. kao predstavnica K.U. „Prijatelji - Amici” – Rijeka i Nina Simčić

2012. kao predstavnica Mesopusne kumpanije Grad Grobnik.

Savez udruga hrvatskih karnevalskih gradova odnosno današnja Hrvatska udruga

karnevalista osnovana je 1996. godine u Rijeci s ciljem da se na dostojanstven način

prezentira karnevalska baština.

XXVI. Godine 1997. održana je prva Dječja karnevalska povorka, a do tada su djeca bila

dijelom Međunarodne karnevalske povorke Riječkog karnevala. Iste godine prvi puta

je bilo moguće pratiti Međunarodnu karnevalsku povorku putem Interneta.

XXVII. 2001. godine na Riječkom karnevalu

sudjelovale su 72 dječje karnevalske

skupine s 4.200 sudionika i 144

karnevalske skupine odraslih s 10

tisuća sudionika pristiglih iz 12

zemalja svijeta koje je pratilo preko

110 tisuća gledatelja. Time se Riječki

karneval potvrdio kao jedan od

najvećih u Europi.

XXVIII. Riječki karneval je kulturna baština Hrvatske, jak turistički adut grada Rijeke,

zabavno-sportska i kulturna manifestacija omiljena među građanima svih generacija i

interesa i kao takav uvršten je na listu 500 najvažnijih zbivanja u Europi – „Top 500

European Events“, Sunday Times ga je 2007. godine uvrstio među 24 najegzotičnija

događaja na svijetu, a 2009. godine uvršten je u knjigu „501 must be there events“.

XXIX. U konkurenciji 15 zemalja, Turistička zajednica grada Rijeke je kao organizator

najbolje turističke manifestacije jugoistočne Europe u 2009. godini - Međunarodnog

riječkog karnevala, 2010. godine dobila nagradu „Zlatno turističko srce“ koju

dodjeljuje stručni ocjenjivački sud Međunarodnog centra za unapređenje

ugostiteljstva i turizma „Sacen International“.

XXX. Godine 2012. je na Riječkom Karnevalu sudjelovalo 5.200 maškara na Dječjoj

karnevalskoj povorci, 8.500 maškara na Međunarodnoj karnevalskoj povorci, a

pratilo ih je 120.000 gledatelja dok je sa 7 pozornica program vodilo 14 voditelja.

Prijenos Međunarodne karnevalske povorke uživo preko interneta pratilo je 26.317

gledatelja iz 81 zemlje svijeta.

...