Male price

Sabrano za vrijeme privremenog rada u inostranstvu 2009. god.

Cazim Camdzic

1

OGLEDALO - PRIČA O NAŠIM STRAHOVIMA

Nekada davno živio jedan kralj koji je imao jedan ogroman dvorac. Ali taj dvorac bio je dosta čudan. Čitav dvorac bio je iznutra prekriven ogledalima – zidovi, podovi, plafoni, apsolutno sve. Milioni ogledala.  Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu odnekud dotrča neki pas i uđe u dvorac. Iznenađen nepoznatim mjestom, počeo je da se osvrće oko sebe. I na njegov užas shvati da je sa svih strana okružen mnoštvom pasa. Bili su svuda i bilo ih je bezbroj. Sa namjerom da se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče da reži da bi ih zaplašio. Kao odgovor na to svi psi oko njega počeše da reže. Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran da mu je život u opasnosti i poče da laje. No čim je zalajao i ostali psi počeše da laju na njega. I što je on jače lajao to su i oni jače lajali.

Sutradan ujutru dvorjani su našli nesretnog psa kako leži mrtav. A bio je tamo sam samcijat. Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tamo su bili samo milioni ogledala. Niko se nije borio sa njim, zato što nikoga nije ni bilo. Ali on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. I kada je počeo da se bori, odrazi u ogledalima su takođe počeli da se bore. Uginuo je u borbi sa milionima sopstvenih odraza koji su ga opkoljavali sa svih strana.

 *****

Ako ne postoje prepreke unutar nas, ne mogu da postoje ni prepreke izvan nas.

Jer svijet je samo odraz onoga što je u nama. Svijet je jedno ogromno ogledalo

2

TRAČ

Jednom je jedna žena otračala svoga susjeda.Za par dana svi u gradu su znali cijelu priču.Susjed je bio duboko povrijeđen njenimpostupkom, ali nije mogao ništa da učinipo tom pitanju.  Prošlo je neko vrijeme i žena je shvatila daje priča koju je raširila u potpunosti netačna.Pokajavši se zbog onoga što je uradila,otišla je do jednog mudrog čovjeka sa molbomda joj da savjet kako da ispravi grešku.  - Idi na pijacu – rekao joj je - kupi jednu kokošku.Zakolji je tamo. Očerupaj joj perje i to perje bacajjedno po jedno na putu do svoje kuće.

Iako iznenađena savjetom, žena je ispunila onošto joj je rekao.Sljedećeg dana otišla je opet do mudrog starca.On joj je sada zadao drugi zadatak:- Sada se vrati nazad, skupi sve perje koje sijuče bacala po putu i donesi mi to što skupiš. Žena je krenula istim putem sa ciljem da prikupi svo perje, no vjetar je raznio sve.Nakon nekoliko sati uzaludnog traženja uspjela je da skupi samo tri pera.- Je li vidiš sada - uzdahnuo je stari mudrac, - lako je da ih ispustiš, ali je teško da ih ponovo skupiš.I sa tračem je tako. Ne treba ti mnogo napora da ga raširiš, ali kad to već jednom uradiš,onda više nikada ne možeš popraviti učinjeno zlo.

3

VOZ

Život je kao putovanja u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna iznenađenja. Ljudi proživljavaju srećne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge.Kad se rodimo i zakoračimo u voz, srećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji…Nažalost, kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam, takođe, biti veoma važne.To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju, Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele da se zbližavaju sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.Mnogi, kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu.Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom

4

putniku vidimo ono najbolje u njemu.Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumjeti.Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza. Takođe ne znamo ni kada će naši saputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas.Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek da napustimo voz. Vjerovatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz. I tada ćemo biti srećni što se ponovo srećemo.Usrećiće nas pomisao da smo im baš mi pomogli do uvećaju svoj prtljag i da smo u njega stavili prave sadržaje.Moramo se truditi da imamo srećno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja.

OGLEDALCE

Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike:

„Ima li pitanja?“ ne očekujući nikakvo pitanje. Zato se našao jako iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:

”Profesore koji je smisao života?”

Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo

5

vremena posmatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:

“Odgovoriću vam“.

Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započe svoju priču:

Bio sam dječak u vrijeme u rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram.

Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamna prostorija na sjevernoj strani zgrada itd.

Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj veličini.

Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.

Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.

Uspjeh u tvom životu ne zavisi od toga hoćeš li dobiti dobre karte, nego o tome da sa slabim kartama znaš odigrati.

6

TRGOVAC I NJEGOVE ZENE

Bio jednom jedan trgovac i imao četiri žene…

Volio je ČETVRTU ŽENU najviše. Obožavao ju je, darivao skupocjenim darovima i postupao s njom delikatno. Brinuo se o njoj najviše i davao joj samo ono najbolje.

On je volio i svoju TREĆU ŽENU jako puno. Bio je vrlo ponosan na nju i često ju je pokazivao prijateljima. No, jadni trgovac bio je često u strahu da će ga ova ostaviti i pobjeći s drugim muškarcem.

On je naravno volio i svoju DRUGU ŽENU. Ona je bila vrlo obazriva i strpljiva te je trgovac imao u nju veliko povjerenje. Kad god bi trgovac naišao na neki problem, trčao bi drugoj ženi i ona bi mu pomagala da prevaziđe velike probleme.

I na kraju PRVA TRGOVČEVA ŽENA.

Ona je jedan vrlo odan partner, koji pomaže oko posla, sticanja bogatstva te u održavanju cijelog imanja.Bilo kako bilo, trgovac i nije baš puno volio svoju PRVU ženu, ali ona je njega jako voljela. On jedva da ju je primjećivao.

Jednog dana trgovac se razboli. S vremenom je saznao da se vrijeme približilo i da će umrijeti. Pomislio je na svoj bogati život te reče: “Imam sada ČETIRI žene, ali kada umrem biću sam, vrlo sam!”

Onda upita ČETVRTU ŽENU:

“Volio sam te najviše, kupovao ti haljine najljepše. Obasuo te pažnjom. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”

“Nikako!” odgovori četvrta žena i iziđe bez ijedne riječi. Odgovor se zabio kao mač u trgovčevo srce.

Onda trgovac upita TREĆU ŽENU:

“Volio sam te čitavog života. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”

“Ne!” odgovori treća žena. “Život na zemlji je suviše dobar, preudaću se nakon tvoje smrti.” Trgovčevo se srce smrzlo od hladnoće odgovora.

7

Tada upita DRUGU ŽENU:

“Uvijek sam išao tebi kad sam trebao pomoć. Evo tražim još jednom tvoju pomoć. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”

“Žao mi je, ovaj put ne mogu ti pomoći!” odgovori DRUGA žena. “Najviše što mogu je pokopati te.” Odgovor ga je pokosio poput munje.

Tada se začu glas:

“Ja idem s tobom, kud god da pođeš.”

Trgovac se okrenu i ugleda svoju PRVU ŽENU. Bila je tako mršava i sasušena kao da je izgladnjela. Zahvalno i žalosno trgovac odgovori:

“Trebao sam se o tebi bolje brinuti dok sam još mogao!”

***

Svi mi u životu imamo ČETIRI žene u svom životu…

ČETVRTA ŽENA JE NAŠE TIJELO - Bez obzira koliko ga njegovali i posvećivali mu pažnje, napušta nas kad umiremo.

TREĆA ŽENA JE NAŠA POŽUDA, STATUS I BOGATSTVO - Kada umremo, sve ide drugima.

DRUGA ŽENA JE PORODICA I NAŠI PRIJATELJI - Bez obzira koliko nam bili blizu za života, ne mogu poći s nama u grob.

PRVA ŽENA JE NEŠTO ŠTO NE MOŽEŠ VIDJETI, A TO JE TVOJA DUŠA.

Često je potisnuta i ne vidi se od materijalnog bogatstva, koje nas okružuje. No, jedino ona nas uvijek prati. Možda ne bi bilo loše da se njome pozabavimo sada umjesto da kukamo na smrtnoj postelji.

OTAC I SINOVI

8

Jedan je otac imao mnogo sinova, no, braća su se često svađala.

 Stoga je kuća odzvanjala od nesloge.

Uzalud im je otac govorio da sloga kuću gradi, a nesloga uništava.

 Jednog dana otac se dosjeti kako da im objasni da je svađa loša stvar. Otac ih pozove i naredi im da svaki od njih donese po jedan snop pruća.

Kad su ga donijeli, otac im pruži snop pa im naredi: “Slomite ga!” Ma koliko napinjali mišiće, nisu ga mogli slomiti. Potom otac razveza snop, i dade im da lome prut po prut.

Lako su polomili pruće, budući da su lomili jedan po jedan.

Otac im na to reče:

“Ovako će se dogoditi i vama! Budete li, naprotiv, živjeli u slozi i zajedništvu, niko vam ničim neće moći nauditi, ma kolikom snagom pokušavao.

MUDRAC I ISTINA

9

Mudrac je ispričao jednom sljedeću priču:

Jednog su dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u kome je živio. Kad se otac vratio, vidio je zgarište i učinilo mu se da je ugljenisano dječije tijelo njegov sin. Plačući i čupajući kosu spalio je dječije tijelo, sakupio pepeo u jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom.

Jednog je dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio se kući. Pokucao je na očeva vrata.

Otac koji je još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom, upitao je:

“Ko je tamo?”

“Tata, ja sam, tvoj sin. Otvori vrata.”

Otac je pomislio da se neki obijesan dječak s njime šali. Viknuo mu je neka odlazi i nastavio je plakati. Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata. Nakon nekog vremena dječak je otišao. Otac i sin više se nikada nisu vidjeli.

Na kraju je mudrac dodao:“Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe na tvoja vrata, nećeš joj znati otvoriti”.

 

TRI STATUE

10

Nekada davno bila dva susjedna kraljevstva čiji vladari nikada nisu međusobno ratovali. No sa druge strane nerijetko se dešavalo da je jedno kraljevstvo nastojalo da pokaže svoju mudrost i intelektualnu nadmoć nad onim drugim. I tako bi svaki praznik za njih bio dobar povod da demonstriraju svoje oštroumlje. Zato bi uvijek izmišljali i slali, na prvi pogled, mnogo čudne poklone jedni drugima.

Jednoga dana vladar jednog od kraljevstava pozvao je sebi najboljeg skulptora u kraljevstvu i predočio mu zadatak. Zatražio je od njega da izvaje od čistog zlata tri jednake statue ljudskog obličja i svaka da bude visoka po tačno jedan pedalj. Ali morale su da se razlikuju u samo jednoj stvari. Tajnu su trebali znati samo njih dvojica i niko drugi.

Nakon izvjesnog vremena statue su bile izvajane i kada je došao rođendan vladara susjednog kraljevstva, one su mu bile poslane kao rođendanski poklon.“Dragi Susjede,Čestitam Vam rođendan i šaljem Vam ovaj prigodan poklon. Iako na prvi pogled sve tri figure izgledaju apsolutno identične, među njima se krije suštinska razlika i jedna od njih tri je dragocjenija od ostale dvije. Kada otkrijete koja je to, Javite mi se…”

Čim je pročitao ceduljicu, slavljenik je započeo da pažljivo razgleda svaku od zlatnih figurica, no ubrzo je uvidio je da se nisu razlikovale apsolutno po ničemu.

Nedugo zatim naredio je svojim podanicima da ih izvagaju na najpreciznijoj vagi u kraljevstvu, no ni to nije urodilo plodom. Ispostavilo se da su sve jednako teške.U dvorcu su se skupili svi skulptori tog kraljevstva i svaki od njih je pažljivo razgledao i izučavao male zlatne figure, ali nijedan nije uspio da otkrije nikakvu razliku među njima.  

 

Dani su se nizali, kralj je bivao sve očajniji što ne može da odgonetne zagonetku. Više nije bio u kraljevstvu nijedan čovjek koji nije čuo za zlatne statue, no i pored toga niko nije uspio da pronađe rješenje.

11

Sve dok se jednog dana nije čulo za nekog mladića koji je prije tog poklona bio osuđen i bačen u tamnicu zbog drskosti i neposlušnosti. Mladić je navodno znao odgovor. I pošto mu nije ostalo ništa drugo, kralj je dao da se mladić pozove u dvorac i pogleda statue, nadajući se pritom da bi on zaista mogao riješiti zagonetku.

 

Doveli su ga pred kralja, dali mu statue i ostavili ga da ih razgleda.Poslije dugog izučavanja, mladić je progovorio: “Vaše Veličanstvo, ove statue imaju u sebi skrivene poruke.” Zainteresovan, kralj mu je dao znak rukom da nastavi. Mladić je potom zatražio komad tanke žice, gurnuo je u uvo prve statue, a žica je izašla na drugo uvo. “Gospodaru, neki ljudi čuju nešto na jedno uvo i puste da izađe na drugo. Vaš prijatelj ovim želi da Vam saopšti da ne treba da budete u društvu takvih ljudi.  

 

 

Zatim uze drugu statuu i isto gurnu tanku žicu u uvo, a ona ovaj put izađe na usta statue. “Ovom statuom Vaš prijatelj Vam želi dati do znanja da postoje ljudi koji nešto čuju i odmah zatim to svima razglase. Ne biste trebali da se sprijateljite sa takvim ljudima, jer se u njih ne možete pouzdati.”  

I sad su svi sa velikom pažnjom gledali kad je mladić uzeo u ruke treću statuu. Gurnuo je tanku žicu kroz uvo, ali ona nije nigdje izašla! “Moj gospodaru, ova statua predstavlja one ljude koji kad nešto čuju čuvaju to samo za sebe. Poruka ove statue je da su ovakvi ljudi dragocjeni prijatelji i vrijedni životni saputnici. Vaš prijatelj Vam je ustvari poklonio ovu statuu.”

Kralj pozva svog glasnika i naredi mu da se zahvali svom susjedu na genijalnom poklonu, a mladića pusti na slobodu.

Indijska priča.

12

GURU

U jednom selu postojao učitelj kojeg su svi poštovali i pitali ga za sve što bi uradii. Jednog dana dolazi mu čovjek:- Imam ženu i petoro djece. Svi galame, vrište, urlaju, ne može se živjeti od njih.- Učinićeš sve, ali baš sve, što ti kažem?- Da. Samo pomagajte, molim vas!- Dobro. Imaš stoku?- Da. Sve i stoku i živinu… i sve.- Lijepo. Uvedi ih sve u kuću. I stoku i živinu, sve uvedi u kuću, a poslije nedjelju dana dođi da popričamo.Čovjek odlazi zbunjen, ali riješen da posluša.Poslije nedjelju dana čovjek dolazi kod učitelja.- Šta je ovo, učitelju. Sad je tek nesnosna galama. A od izmeta i smrada da ne govorim…- Dobro, samo polako. Izvedi svu stoku i živinu iz kuće, neka ostane samo porodica. Dođi poslije nedjelju dana da popričamo.Poslije nedjelju dana čovjek opet dolazi kod učitelja.- Uh, kakva milina. Jeste da djeca galame, viču… ali poslije onoga…- E vidiš, sinko. - reče mu učitelj. - Ja sam dugo patio što nemam cipele, sve dok jednog dana nisam naišao na čovjeka bez nogu.

13

ŽENE ZNAJU

Izgubio sam suprugu u jesen 2004. godine. Brak nam je trajao samo 7 godina. S tim da smo zadnje dvije proveli uglavnom po bolnicama, u očajnoj borbi sa rakom. Koju smo na kraju svega i izgubili. Za vrijeme našeg porodičnog života supruga je imala običaj da nas, za svaku godišnjicu naše svadbe, uslika zajedno. Nakon toga sliku bi stavila u predivan ram i okačila na zid u hodniku.

- Neka ih tu! To su najsrećniji trenuci našeg života… – govorila bi svaki put. I dok nije umrla, imali smo sedam takvih slika.

Jedne noći 2003. godine, napravio sam veliku glupost. Najveću grešku u svom životu – prevario sam je sa drugom ženom. A istovremeno, gotovo neprestano sam joj se kleo u moju ljubav prema njoj i kako ću joj ostati vjeran cijeloga života. Dvije sedmice prije njene smrti, skupio sam snage i rekao joj za to. Ona me pogleda, nasmija se nekako čudno i reče: - Znam! Prije otprilike mjesec dana, kada sam, kao i obično, bio sam u kući, po ko zna koji put zagledao sam se u naše slike na zidu. I odjednom oko mi privuče ram na jednoj slici. Pogledao sam malo bolje i vidio slovo V. Na moje zaprepaštenje vidio sam da je na svakom donjem desnom uglu rama bilo urezano po jedno slovo! Ovo su bila slova:

V – I – D – I – I – Z – A 

Odmah sam podigao svaki od ramova i pogledao zid iza njih. Ali tamo nije bilo ničega. I dok sam se čudio svemu tome, iznenada mi sinu nešto. Brzo sam skinuo sve ramove sa zida i počeo da ih nervozno rastavljam. Bio sam apsolutno siguran da znam šta radim. I…eto, nisam pogriješio. Bilo mi je teško da povjerujem da je na vrhu svake

14

slike bilo prilijepljeno jedno pisamce! Za svaku godinu provedenu zajedno, supruga bi mi pisala prekrasne riječi pune ljubavi i nježnosti, stavljala ih u predivan koverat i lijepila na pozadinu rama. Međutim, koverat koji je bio iza slike od 2003. godine bio je crn. A na listiću koji sam izvadio bilo je napisano ovo:

“14. mart 2003. god. Danas su me tvoje oči pogledale tako, kao da si bio sa nekom drugom…Nije potrebno da mi to govoriš. Znam.”………

Sada je 2008. godina. Prošle su četiri godine, otkako sam je izgubio. I pet, otkako sam je prevario sa drugom. Duša me moja i danas boli zbog toga…

Ali makar i ovako kasno, bar sam uspio da saznam: “Žene znaju, razumiju i osjete svaki put kada im muškarci naprave neku glupost.” …prosto sam želio da moju priču podijelim sa nekim. 

Priča je navodno istinit događaj.Autor je ostao nepoznat.

IZLAZAK SA MAJKOM

Nakon 21 godine našeg braka moja žena je poželjela da izvedem drugu ženu na večeru i u kino! Rekla mi je, «Volim te, ali znam da te i ova žena voli možda i više od mene i da bi rado provela neko vrijeme i sa tobom.» Ta druga žena koju je moja supruga htjela da izvedem na večeru i u kino bila je moja majka.

Bila je udovica već 19 godina. Ipak zbog previše obaveza i zbog moje troje djece, nisam bio u mogućnosti da je viđam baš često. Poslušao sam suprugu i

15

te iste noći sam nazvaosvoju majku i pozvao je da izađemo na večeru, a poslije i u kino.

„Šta nije u redu sine, jesi li dobro?!”, uzvratila je pitanjem.

(Moja majka onaj tip ljudi koji, ako ih nazovete kasno u noć, odmah pomisli da se nešto loše desilo.)

Toga petka poslije posla, krenuo sam do njene kuće. Bio sam jako nervozan. Kada sam stigao ispred kuće primjetio sam da je i ona bila malo nervozna zbog našeg izlaska. Imala je lijepu frizuru i nosila je haljinu koju je nosila na nekoj od njenih godišnjica braka. Imala je širok osmijeh koji je zračio anđeoski sjajem.“Rekla sam svojim prijateljicama da izlazim sa svojim sinom i sve su bile impresionirane. Jedva čekaju da im ispričam kako je prošlo.”, rekla je u dahu.

Izašli smo u vrlo lijep restoran, ne previše elegantan, ali sa jako finim ambijentom. Dok smo uzalili, majka me je uzela pod ruku. Sjeli smo i ja sam uzeo da čitam jelovnik (ona je zbog slabog vida mogla da čita samo velika slova). Čitajući, podigao sam pogled i primjetio da me majka gleda. Nostalgičan osmijeh pojavio joj se na usnama. “Ehhh, a nekada sam ja tebi čitala jelovnik kad si bio mali”, rekla je.“Dobro, onda je vrijeme da se opustiš i da ti uzvratim uslugu, majko”, odgovorio sam. Tokom večere vodili smo sasvim običan razgovor dotaknuvši se i nekih zajedničkih doživljaja. I toliko smo se zanijeli u razgovor da smo i zaboravili na film.Kada sam je naveče odvezao kući rekla mi je, „Izaći ćemo opet, ali samo pod uslovom da ja tebe izvedem.“ Složio sam se.

“Kakav je bio izlazak?”, upitala me je supruga kad sam stigao kući. “Vrlo, vrlo lijep. Mnogo više nego što sam očekivao”, odgovorio sam.

Nekoliko dana kasnije, moja majka je umrla od srčanog napada. Desilo se sve tako iznenada da nisam imao priliku da joj ikako pomognem.Nakon određenog vremena, primio sam kovertu sa priznanicom od restorana u koji sam bio izašao sa svojom majkom. Unutra je na jednoj cedulji bilo napisano, “Platila sam ovaj račun unaprijed.

Nisam bila sigurna da li ću i ja biti prisutna; no svejedno, platila sam večeru za dvoje…tebe i tvoju suprugu.NIKAD NEĆEŠ ZNATI KOLIKO MI JE ZNAČILA ONA NOĆ. VOLIM TE, SINE.”

Tog trenutka sam najzad shvatio važnost riječi: “VOLIM TE.”I važnost vremena koje odvojimo za one koje volimo.

***

Ništa u životu nije važnije od naše porodice. NIŠTA.

***Provodite više vremena sa onima koje volite, jer ovakvestvari ne mogu biti odgođene za “neki drugi put.”

16

KRUG ZLA

Bio jedan kralj koji je bio toliko okrutani nepravedan da su svi njegovi podaniciželjno iščekivali njegovu smrt ili baremsvrgavanje sa prijestola. Međutimjednoga dana on ih je sve iznenadioobjavivši da okreće novi list u svome životu.“Nema više surovosti, nema više nepravde”,obećao je i držao se svoje riječi.Od toga dana on je u cijelom kraljevstvubio poznat pod nadimkom, “Plemeniti gospodar.”

Mjeseci su prošli nakon njegove transformacijei jednoga dana jedan od njegovih upravnikaskupio je dovoljno hrabrosti da ga upita:”Gospodaru, šta vam se desilo toliko važnoda se tako iznenada promijenite?” Kralj mu je odgovorio: “Dok sam jednoga jutra jahaokroz moju šumu, vidio sam da jedan od mojih pasajuri lisicu. Lisica je uspjela da se domogne svojejazbine, ali ju je ipak pas uspio ujesti za zadnju nogui tako je rani i ostavi ubogu za cijeli život. Kasnijesam odjahao u selo i vidio kako taj isti pas laje nanekog čovjeka. Čovjek bez razmišljanja uze povećikamen, baci ga na psa i slomi mu nogu. Čovjek odstraha poče užurbano da trči putem i tu naleti na

17

konja koji ga pregazi i smrska mu koljeno. Konj paknastavi mahnito da trči, ali pade u neku rupu kojunije vidio i slomi obe noge. Svjedočeći svim timdogađajima, pomislio sam: ”Zlo privlači zlo. I akoi ja nastavim da činim zlo, sigurno će se i meni neštološe desiti. Tako da sam odlučio da se promijenim.”

Njegov upravnik izađe napolje uvjeren da je konačnodošlo vrijeme da se kralj zbaci sa prijestola.

Zaokupljen mislima nije ni primjetio stepenice ispred sebe.Pade i slomi vrat. 

Arapska priča 

 

ISTINITA PRIČA O SILVESTERUSTALONEU

Silvester Stalone je rođen u siromašnoj porodici u Njujorku. Porodica mu je bila toliko siromašna da ga je majka čak rodila na školskom pragu. Nesreća prilikom porođaja oštetila mu je jedan facijalni živac ostavljajući pritom paralizovanim dio usne, jezik i bradu. Kao za posljedicu imao je nejasan izgovor i oborenu donju usnu.

Uprkos njegovim ograničenjima, Stalone je imao kristalno jasnu namjeru, a to je da postane glumac. To nije samo bila obična želja, već potpuno uvjerenje da će postati glumačka zvijezda i bio je neumoljiv u izvođenju svoje namjere.

Priču koja slijedi ispričao je Silvester Stalone jednom svom prijatelju, a ovaj ju je prepričao na jednom od svojih seminara.

Otprilike priča ide ovako…

18

…Stalone je od početka znao šta hoće da radi i šta hoće da postane.Znao je da će biti u filmskom biznisu i tačka. Ne samo na televiziji, već na i filmskom platnu. Želio je da inspiriše ljude, ne iz razloga da bi bio popularan, već da bi zaista inspirisao ljude i pokazao im za šta su sposobni, i kako mogu da prevaziđu životne prepreke. Jer u svom pravom životu, osjećao se kao da je to i sam radio.

Pokušavao je sve vrijeme da nađe posao i filmskom biznisu i nije bilo kao ”Adrijanaaaaa!” (onaj njegov promukli glas) i da su mu odmah rekli da je zvijezda i primili ga da glumi. Nije uopšte bilo tako.Gledali su ga i govorili su mu da izgleda kao idiot, da treba da radi nešto drugo, „…nema mjesta za tebe, nećeš nikada biti zvijezda u filmovima, niko neće da gleda nekog ko izgleda tako glupo i govori samo sa jedne strane usana.“ I dobijao je ne, ne, ne i ne. Svuda su ga odbijali.Tom prilikom je rekao: ”Bio sam izbačen više od 30 puta od svake agencije.”Govorio je: „Došao bih u 4 sata ujutru prvi i sjedio bih do jutra. Iz dana u dan.“I tako je najzad i dobio svoju prvu ulogu. Glumio je nekog pljačkaša kojeg su pretukli za nekih 20 sekundi. I uradio je takva 3 kratka filma. Nikada nije dobio ništa veliko. Odbijanje, odbijanje i samo odbijanje. I konačno je shvatio da to više ne ide tako. I promjenio je pristup. Rekao je: ”Umirao sam od gladi, nisam imao ni za grijanje u mom stanu, žena mi je svaki ubogi dan gunđala za vratom da idem da tražim posao”. Tu ga je drugar upitao: ”Pa dobro, zašto onda nisi išao tražiti neki posao?” Stalone mu je odgovorio: ”Jer sam znao da ako pronađem posao, zadovoljio bih glad i smirio bih se. Ovo je bio jedini način da uradim to što hoću i da porušim sve ostale mostove iza sebe da se ne bih više mogao vratiti. Ako bih našao novi posao, ušao bih u taj ritam gdje bih imao sigurnost od posla, izgubio bih vatrenu želju za glumom i moj san bi nestao. Želio sam da držim tu glad, ta glad je bila moja jedina prednost. Moja žena to nije mogla da razumije. Mnogo sam se svađao sa njom, bio sam švorc, bilo je hladno, nisam imao para. Užas! Ali jednoga dana otišao sam u javnu biblioteku, jer je tamo bilo toplo. Nisam prosto htio ništa da čitam, već samo da se ugrijem. Bio sam tamo i sjedio sam na stolici i neko je ostavio neku knjigu. Bacio sam pogled na knjigu. Bile su to neke priče od Eda Grauna. Počeo sam da čitam i bilo mi je jasno sve o čemu je pisao.” I drugar ga je pitao: ”I kako ti je ta knjiga pomogla?” Stalone je rekao: ”Ta knjiga me je izvukla. Navela me je da pomislim kako mogu da utičem na druge ljude, da ih dotaknem, da ne mislim samo o sebi. Možda i odlučim da budem pisac, pomislio sam. Pokušavao sam da napišem nekoliko scena, ništa nije uspijevalo, bio sam i dalje švorc. Nisam imao ni 50 dolara. I konačno, jednog dana se desilo da sam prodao jednu skriptu za 100 dolara. Ubrzo sam međutim i potrošio taj novac, pa sam i dalje sam nastavljao po starom. Bio sam toliko švorc da sam prodao i ženin nakit. Znate… postoje neke stvari u životu koje ne biste smjeli nikada da radite. To je bio kraj naše veze. Toliko sam bio propao, nismo imali para, nismo imali hrane. Nismo imali ništa.Alii najviše na svijetu što sam volio, to je bio moj pas. Volio sam tog psa, jer on mi je pružao neprekidnu ljubav i radost (za razliku od žene). Ali bili smo toliko na dnu da nisam mogao ni psa više da hranim. I otišao sam u prodavnicu alkoholnih pića, bio je to najtužniji dan moga života. Stajao sam

19

ispred te prodavnice i pokušavao da prodam svog psa strancima. Da ga prodam za 50$. I jedan čovjek je naišao i htio je da ga kupi. Pregovarali smo dugo i prodao sam mu na kraju psa za 25 dolara. Kada sam odlazio odatle, plakao sam. Najgora stvar koja mi se ikada u životu desila!Dvije nedelje kasnije gledao sam borbu između Muhameda Alija i nekog bijelca (ne znam tačno kako se zvao). I bijelac dobija nevjerovatne batine, ali i dalje nastavlja da se bori! I pala mi je na pamet ideja!Čim se meč završio počeo sam da pišem scenario. Pisao sam 20 punih sati (za koje nisam spavao). Cijeli film sam napisao za 20 sati. Na kraju sam se tresao, bio sam tako uzbuđen. Znao sam šta sam htio i znao sam zašto sam to htio. Trebalo je samo da to sprovedem u djelo. Krenuo sam konačno sa namjerom da prodam agencijama skriptu. No oni su čitali i govorili, ”pa ovo je smiješno, ovo je predvidljivo”. (Zapisao sam sve stvari koje su mi rekli i pročitao sam ih na noć dodjele Oskara, kad smo pobijedili. Najveća osveta je masovni uspjeh.) Pokušavao sam i dalje da prodam scenario, ali niko nije htio, i dalje sam pokušavao, gladan sam, nemam para. I konačno sam naišao na ljude koji su pročitali scenario i vjerovali u skriptu i zavoljeli je! Ponudili su mi 125 000 dolara za skriptu. Ja sam im uzvratio: “Vi mora da se šalite!“ Ok, rekao sam, prodaću vam pod jednim uslovom, da ja glumim glavnu ulogu u tom filmu. Oni su počeli: ”O čemu ti pričaš?! Pa ti si pisac.” Stalone je odgovorio: ”Ne-ne-ne, ja sam glumac!”, ”Ne-ne-ne, ti si pisac!”, ”Ne-ne! Ja sam GLUMAC! To je moja priča i ja sam Roki’. Moram dobiti glavnu ulogu.””Nema šanse, nećemo ti platiti 125 000 da igraš u nekom filmu. To je bacanje para.” Htjeli su Rajana O’Nila da igra Rokija. Stalone je govorio da je on Roki, oni nisu htjeli. I on pobjesni i reče: ”Ako nećete, ne morate.” I krenu da izlazi iz sobe.(Tu je čovjek, koji mu nudi 125 000 dolara za scenario, on odbija uprkos bijedi u kakvoj je bio. Nevjerovatna vjera i vizija!)Znao je koliko zaista vrijedi i bio je u potpunosti predan tome.Nekoliko nedelja kasnije su ga ponovo pozvali. Ponudili su mu sada 250 000 dolara, ali da ne igra u svom filmu.Odbio ih je opet. Posljednja ponuda im je bila 325 000 dolara!! Željeli su ovu stvar. On je rekao: ”Ne, nema šanse!” i konačno su se sporazumjeli i dali su mu 35 000 dolara. I snimili su film sa malim budžetom, nisu vjerovali da će uspjeti. Ipak nisu htjeli mnogo novaca da troše na njega. Uložili su oko milion dolara u film „Roki“, a na kraju su zaradili 200 miliona!!!Što je interesantno… drug ga je upitao, i šta si uradio sa svim tim novcem? Tih 35 000 nije mali novac!?”Prva stvar koju sam uradio, jeste da sam cijeli dan stajao ispred prodavnice alkoholnog pića i nadao se da će doći čovjek kome sam prodao moga psa. Htio sam da ga otkupim.“Šta se desilo?

”Već treći dan sam stajao tamo i taj čovjek je konačno naišao. Vidio sam ga i nisam mogao da povjerujem…eno moga psa! Pogledao sam ga i rekao mu: Gospodine, da li me se sjećate? Prošlo je oko mjesec i po dana, prodao sam vam moga psa. Onda sam bio bez para i umirao sam od gladi, on je moj najbolji prijatelj, sigurno ga volite takođe, ali moram da ga imam nazad. Znam da ste mi platili 25$, ali ja ću vam dati 100$ za njega. ”Ne, nema šanse, to je moj pas sada, ne možete ga kupiti više”.

20

I  promijenio sam pristup, pa sam mu rekao 500$ za psa!Čovjek je rekao: ”Apsolutno nema šanse”Ok, onda 1000$ za psa: ”Nema šanse da ga kupiš za bilo koje pare”

Drugar ga je opet upitao: “I šta si uradio?!“

”Znao sam šta treba da radim, pa sam preuzeo stvar u svoje ruke, još jednom sam promijenio pristup, ali sam na kraju ipak dobio psa!!”          Stalone je odgovorio: ”15 000 dolara i uloga u Rokiju”. *****Snovi nikad ne umiru - umiru samo sanjari.  

KUTIJA POLJUBACAPočetak priče ide daleko u prošlost, kada je neki čovjek kaznio svoju petogodišnju ćerkicu, jer je

izgubila neku vrlo dragocjenu stvar, a novaca jeu ono vrijeme bilo vrlo malo.

Bio je Božić. Djevojčica je donijela malu kutijuna poklon i rekla: “Tata, ovo je za tebe!”Tati je bilo vrlo neugodno, jer nije očekivao odćerke bilo kakav poklon, a kada je otvorio kutijui zavirio u nju, vidio je da unutra nema ničega!Jako se naljutio. Ćerku je strogo prekorio i rekaojoj: “Ako već nešto poklanjaš, onda se potrudi danešto i staviš u kutiju. Ne možeš tek tako poklanjatipraznu kutiju!!”Djevojčica ga je tužno pogledala i sa suznimočima rekla: “Ali tata, kutija nije prazna. Do vrhasam je napunila poljupcima samo za tebe.”Tata je bio ganut do suza. Kleknuo je pred ćerkicu,snažno je zagrlio i zamolio za oproštaj. Do krajaživota čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek kada

21

se osjećao izgubljeno i očajno, uzeo bi je, otvorio,i iz nje uzeo jedan poljubac i sjetio se ljubavi kojuje ćerka spremila unutra.

********Svako od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi. Šta čekate!!!

KONOPAC SPASA

Jedan čovjek bijaše zaslužio da se zbog svojih zlodjela ponovo rodi u tijelu demona.

U ovoj žalosnoj situaciji, on je ipak radio na svom usavršavanju i, vjerujući da se najzad oslobodio želja i iluzija svoje ličnosti, on zamoli Budu da ga oslobodi pakla.

Iznenada, ugleda konopac koji se spuštao i brzo se uhvativši za njega, poče da se penje.

Ali uskoro spazi da je konopac suviše zategnut, te da se može prekinuti; pogledavši ispred sebe, ugleda da su se i drugi osuđenici očajnički uhvatili za konopac spasa.“Pustite moj konopac!”, povika on.

Konopac se odjednom prekinu i on začu glas koji mu reče:

“Ti još nisi zaslužio da se spaseš pakla.

Imao si jaku želju da se sam spaseš i ta želja je bila važnija od spasenja tvoje braće.

Ti trebaš još da radiš nad sobom i da meditiraš, prije nego što dođeš do luke spasenja”.

**

22

Tolstoj je zapisao ovu budističku legendu

CVRČAK I NOVČIĆ

Jednom prilikom jedan čovjek pozva svogaprijatelja Indijanca u goste u veliki grad.Poveo ga je u razgledanje grada i dok sušetali Indijanac najednom reče: “Čujem cvrčka!”“Nemoguće je da od ovolike buke, brujanjaautomobila i galame ti možeš čuti cvrčka”, rečemu prijatelj. ”Nemoguće!”Indijanac se na to sagnu, razgrnu grm i pokazamu cvrčka. “Ali kako?” upita njegov prijatelj.Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti gana trotoar. Novčić zazveči!Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestuodakle je dolazio zvuk palog novčića.

23

“Ono što si naučio slušati, čućeš…ma kakva buka bila,ma gdje bio”, odgovori Indijanac.

“Vidiš, ovi ljudi su u buci čuli novčić, a ja sam čuo cvrčka.”  

PROMIJENI STRATEGIJU

Neki slijepi čovjek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na komeje pisalo:“Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.”

Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.

Savio se da bi mu pružio novac i bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka i ugledao da je šešir pun novčića i novčanica.

Prepoznavši ga po koracima, slijepi prosjak ga je upitao da nije on nešto napisao na kartonu i šta je napisao.Prolaznik mu je odgovoro:

24

“Nisam napisao neistinu – samo sam napisao tvoju poruku na drugačiji način”, nasmiješi se i izgubi u gužvi.

I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio:

“Danas je proljeće … a ja ga ne mogu vidjeti”.

Pouka:Promijeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće i vidjećeš da će stvari krenuti na bolje

I HAVE A DREAM

Radujem se što danas zajedno sa vama sudjelujem u jednom događaju koji će u istoriji naše nacije biti zabilježen kao najveća demonstracija za slobodu. Prije sto godina jedan veliki Amerikanac, u čijoj sjeni danas simbolično stojimo, potpisao je proklamaciju o emancipaciji. On je nakon dugih godina zatočeništva došao kao svjetlo dana. Ali sto godina kasnije crnci još uvijek nisu slobodni. Sto godina kasnije crnci su još uvijek sputani lancima rasne podjele i lancima diskriminacije. Sto godina kasnije crnci još kaskaju na margini društva i u vlastitoj su zemlji u

25

egzilu. Zbog toga smo mi danas i došli ovdje, da pokažemo dramatiku situacije koja je štetna za sve nas. U određenom smislu mi smo došli u glavni grad naše države da unovčimo jedan ček. Kad su arhitekti naše Republike potpisali Ustav i Objavu nezavisnosti, zapravo su potpisali priznanicu koju mi trebamo unovčiti, a to je ravnopravnost svih Amerikanaca. Ta priznanica sadrži obećanje da je svim ljudima - da je svima, crncima jednako kao i bijelcima - zagarantovano neotuđivo pravo na život, slobodu i sreću. Danas je jasno da Amerika nije odgovorila na ono što stoji u ovoj priznanici, barem što se tiče crnaca. Umjesto da ispuni sveto obećanje, Amerika je crncima dala ček na kojem piše: “bez pokrića“. Ali mi ne želimo vjerovati da je ova banka pravednosti bankrotirala. Ne želimo vjerovati da nema dovoljno novca u velikim sefovima mogućnosti ove zemlje.Tako smo se ovdje okupili da unovčimo taj ček koji će nam dati pravo na zahtjev bogatstva slobode i sigurnosti. Ovdje smo došli i kako bismo Ameriku podsjetili na neizbježno SADA. Sada je vrijeme u kojem niko sebi ne može da dopusti “razdoblje u kojem bi se strasti trebale stišati” ili pokušati sredstvima umirivanja usporiti proces koji kreće korak po korak prema naprijed. Sada je vrijeme da obećanja demokratije postanu stvarnost. Sada je vrijeme da se izađe iz mračne doline rasne podjele i da se krene svijetlim putem pravednosti za sve rase. Sada je vrijeme da se naša nacija iz živog pijeska rasističke podjele izdigne u čvrstu stijenu bratstva svih rasa. Sada je vrijeme da se dopusti da pravednost postane stvarnost za svu Božju djecu. Za ovu bi naciju bilo užasno kada ne bi spoznala hitnost trenutnog položaja. Ovo vruće ljeto opravdanog nezadovoljstva crnaca neće doći kraju prije nego što počne vatrena jesen slobode i pravednosti.Godina 1963. nije kraj nego početak. Za one koji se nadaju da su crnci sada zadovoljni, nakon što je puštena para, uslijediće loše osvještenje kada se nacija nastavi i dalje ponašati kao i do sada.Neće biti ni mira ni odmora u Americi dok crncima ne budu dostupna osnovna građanska prava. Oluje ustanka i dalje će uzdrmavati tvrđave naše nacije dok ne dođe svijetli dan pravednosti.I to moram reći svom narodu, dok stoji na pragu vrata koja vode u palatu pravde: dok pokušavamo  ostvariti i dobiti svoja prava, ne smijemo nikako biti nepravedni prema drugima.Ne dopustimo sebi da pijemo iz pehara gorčine i mržnje kako bismo utažili žeđ za slobodom. Svoju borbu stalno moramo voditi dostojanstveno i disciplinovano. Ne smijemo dopustiti da naš stvaralački protest potone u fizičkoj sili. Uvijek se iznova moramo dizati u one izvrsne visine na kojima se fizičkoj sili možemo suprotstaviti snagom svoje duše.Predivni novi borilački duh koji je obuhvatio sve crnce ne smije nas odvesti do toga da na bilo koji način ne poštujemo bijelce. Jer mnoga naša bijela braća - a to dokazuje i njihova prisutnost danas ovdje - došli su do zaključka da je njihova budućnost neodvojivo povezana s našom. Došli su do zaključka da se njihova sloboda ne može odvojiti od naše slobode. A ni mi ne možemo marširati sami.I kada marširamo, moramo se obavezati da ćemo i dalje nastaviti marširati. Ne možemo se okrenuti i vratiti. Postoje ljudi koji pitaju one koji za sebe zahtijevaju građanska prava: “Kada ćete konačno biti zadovoljni?” Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god su crnci žrtve užasne brutalnosti policije.

26

Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god naša umorna tijela nakon dugog putovanja ne mogu naći smještaja u seoskim motelima ili u gradskim hotelima. Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god se sloboda kretanja crnaca sastoji u tome da iz jednog malog getoa smiju prijeći u veći.Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god je našoj djeci oduzeta sloboda i dostojanstvo natpisom na kojem stoji “Samo za bijelce”. Nikako ne možemo biti zadovoljni dok god crnac u Mississippiju nema pravo birati, a crnac u New Yorku nema nikoga ko bi za njega glasao. Ne, nećemo biti zadovoljni sve dok pravo ne prožubori kao voda, a pravednost ne zahuči kao jaka struja.Ja dobro znam da su neki od vas ovamo došli zbog velike tuge. Neki od vas su došli direktno iz zatvorskih ćelija. Neki su došli iz područja u kojima su zbog svog zahtjeva za slobodom i pravednošću predmet policijskih istraga i brutalnosti. Vi ste predstavnici stvaralačke patnje. Radite to tako i dalje i vjerujte u to da nezaslužena patnja ima u sebi kvalitet rješenja.Idite nazad u Mississippi, idite nazad u Georgiju, idite nazad u Louisianu, idite nazad u getoe velikih gradova na sjeveru sa spoznajom da sadašnja situacija može biti promijenjena. Ne dopustite da padnemo u dolinu očaja.Danas vam kažem, prijatelji moji, uprkos poteškoćama današnjice i sutrašnjice, ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u američkom snu. Imam san da će se jednoga dana ova nacija izdići i da će živjeti po pravom kredu svoga postojanja: “Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni kao jednaki”.Imam san da će jednoga dana na crvenim brdima Georgije sinovi prijašnjih robova i sinovi prijašnjih robovlasnika sjediti zajedno za istim bratskim stolom.Imam san da će jednoga dana i sama država Mississippi, u kojoj vlada nepravda i koja s plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednoga dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvoro djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se niko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karakterom zasluže. Imam danas jedan san…Imam san da će jednoga dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa svojim guvernerom s čijih usana su silazile riječi kao “intervencija” i “anuliranje rasne integracije”…, da će tačno tamo u Alabami jednoga dana mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama kao braći i sestrama. Imam san da će se jednoga dana uzdignuti sve doline, a svi bregovi i planine da će se smanjiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna izglačati. I dobrota Gospodara biće svima vidljiva i svako će je spoznati.To je naša nada. S ovim uvjerenjem vratiću se nazad na jug.S ovim uvjerenjem biću sposoban od brijega očajanja načiniti kamen nadanja. S ovim uvjerenjem mi ćemo biti sposobni nesklad naše nacije pretvoriti u zvukove predivne simfonije.S ovom spoznajom bićemo sposobni zajedno raditi, zajedno se moliti, zajedno se boriti, zajedno ići u zatvor, zajedno ustajati za slobodu, sa spoznajom da ćemo jednoga dana biti slobodni. A to će biti dan kad sva Božja djeca u ovoj zemlji ovoj pjesmi budu mogla dati novo značenje: “Moja zemljo, o tebi, tebi zemljo slobode ja pjevam. Zemljo, gdje su moji očevi umirali, ponosu nacije, dopusti slobodi da siđe sa svih bregova.” Ako Amerika treba postati velika

27

nacija, onda ovo mora biti istina.Tako dopusti slobodi da dođe sa silnih visina New Hampshira. Dopusti joj da dođe s moćnih bregova New Yorka, dopusti slobodi da dođe iz Pennsylvanije. Dopusti joj da dođe sa snijegom pokrivenih Rocky Mountains iz Colorada. Dopusti joj da dođe iz Californije. Ali ne samo to, dopusti joj da dođe s Georgias Stone Montaina. Dopusti joj da dođe iz Tennesees Lookout Mountaina. Dopusti joj da dođe sa svakog brežuljka Mississippija, dopusti joj da dođe sa svake uzvisine.Kad joj dopustimo da dođe, kad joj dopustimo da prođe kroz svaki grad i gradić, tada ćemo ubrzati dolazak dana na kojem će sva djeca Božija - crni i bijeli ljudi, židovi i pagani, protestanti i katolici - jedni drugima pružiti ruke i moći pjevati stare crnačke duhovne pjesme:“Konačno slobodan!Konačno slobodan!Veliki svemogući Bože,mi smo konačno slobodni !!!”

Martin Luter King, Jr.(1929-1968)

RUČAK S BOGOM

Jedan dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoj prtljag s omiljenim kolačićima i pakovanjem od šest flaša voćnog soka te krenuo u svoju pustolovinu. Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova.Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoj prtljag. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.Starac ga je zahvalno primio i nasmješio se dječaku. Njegov je osmjeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio ponovno ga vidjeti, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka.Starac mu se ponovno nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, bez da su izgovorili jednu jedinu riječ.U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao nazad do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći osmijeh do sada.

28

Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena radošću na njegovom licu. Upitala ga je: “Šta je to što si danas učinio da te je tako obradovalo?”Odgovorio je: “Ručao sam s Bogom”. No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je: “Znaš šta! Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio”.U međuvremenu starac, takođe prožet radošću, vratio se kući. Njegov je sin bio začuđen odsjajem mira na njegovom licu i upitao ga je: “Tata, šta je to što si danas učinio da te je tako obradovalo?”Odgovorio je: “Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom”. Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je: “Znaš šta! Puno je mlađi nego što sam mislio.” Prečesto potcjenjujemo snagu dodira, osmijeha, ljubazne riječi, uha koje nas sluša, iskrene pohvale ili najmanji čin pažnje, a svi oni imaju snagu darovati nam život. Ljudi ulaze u naš život sasvim slučajno i u bilo kojem trenutku u životu. Sve ih jednako primi!

MAGARAC I LJUDI

Čovjek na magarcu jaše svojoj kući,a njegov sin trči pored njega.Sustiže ih jedan putnik i reče:„Pa to nije u redu da vi jašete,a vaš sin da trči za vama.

29

Vi ste ipak snažniji.”Otac odmah (kao po naređenju)siđe s magarcai prepusti mjesto sinu.No, ne prođe dugo, naiđei drugi putnik i reče:“Dječače, nije u redu da ti jašeš,a tvoj otac da pješači.Ti ipak imaš mlađe noge.Poštedi svoga oca.”Dječak razmisli. Shvati da je putniku pravu i napravimjesta i za oca, te i jedan i drugizajašiše magarca.Naiđu pak na sljedećeg putnikakoji im isto reče:„Kakva sramota! Vas dvojica na toj jadnoj životinji.Trebalo bi uzeti štap i obojicu vas išibati!”Tada i otac i sin siđoše i nastaviše ići pješice.Utom naiđe i četvrti putnik pa i on reče:“Hahaha, baš ste mi smiješni. Trojica vas idu pješke!Zar ne bi bilo normalnije da jednoga poštedite hodanja,a samo dvojica da pješače?”Tada i otac i sin napraviše kolac na koji svezaše magarcunoge te ga zajedno ponesoše. Njih dvojica su hodali,a magarca su nosili.***TAKO JE TO KADA ČOVJEK SLIJEPO I NEPROMIŠLJENO SLIJEDI TUĐE PRIJEDLOGE.

PARADOKS NAŠEG VREMENA

30

Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade,

ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike;trošimo više, a imamo manje;kupujemo više - uživamo manje;

Imamo veće kuće, a manje porodice;više udobnosti, a manje vremena;imamo više diploma, ali manje razuma;više znanja, a manje rasuđivanja;više stručnjaka, a još više problema;više znanja u medicini, a sve manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nepromišljeno,smijemo se premalo, vozimo prebrzo, olako se ljutimo,prekasno liježemo, ustajemo umorni, čitamo nedovoljno,gledamo TV suviše. Molimo se rijetko.Uvećali smo naše posjede, ali smo umanjili naševrijednosti. Previše pričamo, premalo volimo, prečestomrzimo. Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kakoda živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

Putovali smo na mjesec, a problem nam je otići preko ulice iupoznati novog susjeda. Zagospodarili smo vanjskim prostorom,ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.

Očistili smo vazduh, a zagadili dušu.Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.

Pišemo više, ali učimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje.Naučili smo žuriti, ali ne i čekati. Imamo višu zaradu, ali i niži moral.Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni.Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom,

31

ali mi razgovaramo sve manje i manje. Težimo više kvantitetu,a zaboravljamo na kvalitet.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave;velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa.Ovo je vrijeme mira u svijetu, a rata u kući.Vrijeme mnogo dokolice, a malo uživanja.Vrijeme raznovrsne hrane i loše ishrane.

Sve je manje finansijskih problema u braku, a sve više razvoda;sve je više luksuznijih kuća, ali i podijeljenih domova;ovo su dani brzih putovanja, oskudne odjeće i niskog morala;sve debljih ljudi, i tableta koje mogu sve - da te oraspolože, otupe ili ubiju.

ZAPAMTITE! Provedite što više vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti vječno pored vas. Recite poneku ljubaznu riječ onome ko vas odozdo gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se dati topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se reći “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će izliječiti svaku povredu ako dolaze duboko iz srca. Sjetite se držati se za ruke i cijeniti trenutke kada ste zajedno, jer jednoga dana te osobe neće biti tu.Nađite vremena da volite, nađite vremena da razgovarate, i nađite vremena da podijelite vaše dragocjene misli sa drugima.

Smijte se često, dugo i iskreno. Smijte se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.  ***Ovaj tekst je napisao američki stand-up komičar Džordž Karlin nakon smrti svoje supruge.

ŠAJENSKI MIT O STVARANJU

U početku ne bijaše ničega i Maheo, sveopšti duh, živio je u praznini. Gledao je oko sebe, ali nije bilo ničega za vidjeti. Slušao je, ali nije bilo ničega za čuti. Postojao je samo Maheo, sam u ništavilu. Maheo nije bio osamljen zbog

32

veličine svoje moći. Njegovo biće je bilo svemir. Ali, dok se kretao kroz beskrajno vrijeme ništavila, Maheo pomisli da bi se ta moć trebala iskoristiti. Kakve koristi od moći, pitao se Maheo, ako se ona ne koristi za stvaranje svijeta i ljudi koji žive u njemu.

Prvo je stvorio veliko slano jezero i vazduh nad jezerom, zatim bića koja žive u vodi, pa ptice koje žive na vodi, te konačno svjetlost, da bi mogao posmatrati sve što je stvorio. Divio se kako je sve lijepo. Ptice ga zamole da napravi kopno, gdje bi se mogle odmoriti i savijati gnijezda. Maheo međutim treba njihovu pomoć, jer su njegove mogućnosti da sam stvara iscrpljene.

„Sam sam stvorio četiri stvari: vodu, svjetlost, vazdušni prostor i bića u vodi.”

Njegova moć mu omogućava da sam stvori samo četiri stvari.<!--[if !supportLineBreakNewLine]--><!--[endif]-->

Mala liska je uspjela zaroniti dovoljno duboko u vode jezera i izroniti mali grumen blata sa dna. Maheo vrti grumen među dlanovima; ona raste dok ne postane brijeg, koji Maheo postavi na leđa Pramajke kornjače. Maheo reče:

„Neka Zemlja bude poznata kao Pramajka.”Kasnije Maheo poželi da Zemlja ne bude pusta:„Pramajka Zemlja je kao žena, trebala da donositi plodove. Neka počne donositi život. Pomozi mi, moja moći.”

Tako nastaju drveće i trava, koje su Zemlji kao kosa ženi.„Cvijeće je postalo njen blistavi ukras, a plodovi i sjeme bili su darovi kojima je ona uzvraćala Maheu.”Maheo se divi Zemlji i želi je obdariti.

„Hajde da joj dam nešto svoje, da bi znala da sam s njom i da ju volim.”

Izvadio je svoje rebro s desne strane, i napravio muškarca. Onda pomisli:

„On je sam sa Majkom Zemljom, kao što sam ja nekada bio sam sa prazninom.”

Zato izvadi svoje rebro s lijeve strane, i napravio ženu. Oni su izrodili djecu, koja se raziđoše na razne strane i osnovaše mnoga plemena.Kasnije je uz pomoć svoje moći Maheo stvorio životinje da hrane ljude i da im pomažu: jelena, bodljikavo prase, antilope, vukove, a na kraju je stvorio bizona, kao životinju koja može zamijeniti sve ostale. Nakon toga on nadzire svijet koji je stvorio, i brine o ljudima. „

Maheo je još uvijek s nama. On je svuda, posmatra svoj narod i sve stvari koje je stvorio. Maheo je sve dobro i sav život; on je tvorac, čuvar i učitelj. Svi smo mi ovdje zbog Mahea.”

33

LEGENDA

Avelj i Kain susretoše se poslije Aveljove smrti. Hodahu pustinjom i prepoznaše se iz daljine, jer obojica bijahu vrlo visoki. Braća sjedoše na zemlju, založiše vatru i objedovaše. Ćutahu kako čine umorni ljudi na izmaku dana. Na nebu se pomaljaše zvijezda koja još ne biješe dobila ime. Pri svjetlosti plamena Kain primjeti na Aveljovom čelu biljeg od kamena, ispusti hljeb koji prinosaše ustima i zamoli da mu bude oprošten zločin.

Avelj odgovori:

– Jesi li ti ubio mene ili sam ja ubio tebe? Ne sjećam se više; opet smo ovdje zajedno, kao nekada. 

– Sada znam da si mi istinski oprostio, jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću pokušati da zaboravim.

Avelj reče sporo: 

– Tako je. Dok traje griža savjesti, traje i krivica.

 

***

Horhe Luis Borhes

PISMO IZ 1920

34

Željeznička stanica u Slavonskom Brodu. Ponoć prošla. Sa neodređene strane duva vjetar, koji ovako neispravnim i od putovanja zamorenim ljudima izgleda hladniji i jači nego što je. U visini promiču zvijezde između uzvitlanih oblaka. U daljini, po nevidljivim kolosjecima kreću se brže ili sporije, žute i crvene svjetlosti zajedno sa prodornim glasom kondukterskih pištaljki ili otegnutim zviždukom lokomotiva, u koji mi putnici unosimo melanholiju naše zamorenosti i čamotinju dugog, zlovoljnog čekanja. Pred stanicom, pored prvog kolosjeka, sjedimo na koferima i čekamo voz kome ne znamo ni čas dolaska ni čas odlaska; jedino što znamo, to je da će biti prepun, nabijen putnicima i prtljagom. Čovjek koji sjedi pored mene moj je davnašnji poznanik i prijatelj koga sam za posljednjih pet-šest godina izgubio iz vida. Zove se Maks Levenfeld, ljekar je i ljekarski sin. Rodio se i odrastao u Sarajevu. Otac mu je kao mlad ljekar napustio Beč i nastanio se u Sarajevu, gdje je stekao veliku praksu. Porijeklom su Jevreji, ali već odavno pokršteni. Majka mu je rodom iz Trsta, kći italijanske baronice i austrijskog pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata. Njenog stasa, hoda i gospodstvenog načina odijevanja sjećaju se dva naraštaja Sarajlija. To je bila jedna od onih ljepotica čiju ljepotu i najdrskiji i najsiroviji ljudi gledaju sa poštovanjem i obzirom kojeg inače nemaju. Zajedno smo išli u sarajevsku gimnaziju, samo što je on bio za tri razreda preda mnom, što u tim godinama znači mnogo. Sjećam se nejasno da sam ga primjetio čim sam došao u gimnaziju. On je tada pošao u četvrti razred, ali se još odijevao kao dijete. To je bio snažan dječak, Švapče, u marinskom odijelu tamno modre boje, sa lengerima izvezenim u uglovima široke mornarske kragne. Nosio je još uvijek kratke pantalone. Na nogama plitke crne cipele savršenog oblika. Između bijelih kratkih čarapa i pantalona – goli snažni listovi, rumeni od krvi i već osuti svijetlim maljama. Tada između nas nije bilo i nije moglo biti dodira. Sve nas je dijelilo – godine, izgled i navike, imovno stanje i društveni položaj naših roditelja. Ali mnogo bolje ga se sjećam iz docnijeg vremena, kad sam ja bio u petom a on u osmom razredu. Tada je to već bio protegljast mladić svijetlih očiju, koje su odavale neobičnu osjetljivost i veliku živost duha, dobro ali nehatno odjeven, sa bujnom plavom kosom koja mu je stalno padala u jakim, nemirnim bičevima, čas s jedne čas s druge strane lica. Sreli smo se i zbližili prilikom neke diskusije koju je jedna grupa naših drugova iz viših razreda vodila u parku na klupi. U tim našim đačkim raspravama nije bilo granice ni obzira, pomjerani su svi principi i praskavim riječima minirani čitavi duhovni svjetovi u temeljima. Sve je, naravno i poslije toga ostajalo na svom mjestu, ali te

35

strasne riječi bile su značajne za nas i sudbinu koja nas čeka, kao neko nagovještanje velikih podviga borbenih vremena i teških lutanja, koja tek imaju da dođu. Kad sam poslije jedne žive diskusije, ustreptao od uzbuđenja i ubijeđen u svoj trijumf (isto tako kao što je to bio i moj protivnik u diskusiji), krenuo kući, Maks mi se pridružio. Bilo je to prvi put da ostanemo nas dvojica nasamo. To mi je laskalo i dokazalo moj pobjednički zanos i visoko mišljenje o sebi. On se raspitivao šta čitam i gledao me pažljivo, uzbuđeno. Odjednom on zastade, pogleda me pravo u oči i reče na čudno miran način: - Znaš, htio sam da ti kažem da nisi tačno citirao Ernsta Hekela. Osjetih kako pocrvenih i kako se zemlja lagano krenu ispod mojih nogu i opet se vrati na svoje mjesto. Naravno da sam pogrešno citirao; moj citat je bio iz neke jeftine brošure, nesigurno zapamćen i, vjerovatno, rđavo preveden. Sav moj dojakošnji trijumf pretvorio se u grižu savjesti i osjećanje stida. Modre svijetle oči su me gledale bez sažaljenja, ali i bez najmanjeg traga zluradosti ili nadmoćnosti. I Maks ponovi moj zlosrećni citat u ispravljenom obliku. A kad smo došli pred njegovu lijepu kuću na obali Miljacke, on me steže čvrsto za ruku i pozva me da dođem sutra poslije podne kod njega da razgledam njegove knjige. To poslijepodne bilo je za mene doživljaj. Vidio sam prvu pravu biblioteku u životu i bilo mi je jasno da vidim svoju sudbinu. Maks je imao njemačkih i nešto italijanskih i francuskih knjiga koje su pripadale njegovoj majci. On mi je sve to pokazivao sa mirom na kom sam mu zavidio još više nego na knjigama. To i nije bila zavist, nego osjećanje bezgraničnog zadovoljstva i silna želja da se i ja jednog dana tako slobodno krećem po tom svijetu knjiga iz kojih, čini mi se, biju svjetlost i toplina. On je i sam govorio kao da iz knjige čita, slobodno, i kretao se bez hvalisanja u tom svijetu slavnih imena i velikih ideja, dok sam ja, drhtao od uzbuđenja, od sujete, stideći se velikana među koje ulazim i strahujući od svijeta koji sam napolju ostavio i u koji mi se valja vratiti. Te poslijepodnevne posjete kod starijeg druga stale su da se ponavljaju i da bivaju češće. Naglo sam se usavršavao u njemačkom jeziku, počeo sam da čitam italijanski. Nosio sam i kući, u svoj sirotinjski stan, te lijepo povezane strane knjige. Zaostao sam u učenju školskih predmeta. Sve što sam čitao izgledalo mi je kao sveta istina i uzvišena obaveza za mene lično, kojoj se ne mogu oteti ako neću da izgubim ugled u svojim očima i svaku vjeru u sebe. Znao sam samo jedno: da treba sve to čitati, i da treba pisati takve ili slične stvari. Ni na što drugo u životu nisam pomišljao. Jednog dana se naročito sjećam. Bio je maj mjesec. Maks se spremao za maturu, ali bez uzbuđenja i primjetnog napora. Odveo me je pred mali odvojen orman na kome je zlatnim slovima pisalo: Helios Klassiker-Ausgabe. I sjećam se da mi je rekao da je orman kupljen zajedno s knjigama. Meni je čak i orman izgledao kao svetinja i njegovo drvo prožeto svjetlošću. Maks je izvadio jednu svesku Getea i stao da mi čita Prometeja. Počeo je nekim novim, meni dotle nepoznatim glasom, i odmah se vidjelo da je dosad bezbroj puta pročitao tu pjesmu: Pokrij svoje nebo, Zevse, oblaka tmušom i kušaj, kao ludo dijete što obezglavljuje čkalj, svoju snagu na hrašću u bregovima! Ali mi zemlju moju moraš ostaviti i kolibu, koju mi ne podiže ti, i ognjište moje, na čijem ognju mi zavidiš! Na kraju, lupao je pesnicom odmjereno ali snažno o ručicu fotelje u kojoj je sjedio; kosa mu je pala s obe strane lica oblivenog rumenilom. Evo me gdje sjedim, stvaram ljude po svojoj slici, rod meni ravan, da trpi, da plače, da uživa i da se raduje, i da se ne osvrće na tebe, kao ni ja! To je bilo prvi put da ga takvog vidim. Slušao sam sa divljenjem i lakim strahom. Onda

36

smo izišli napolje i u toplom sumraku nastavili razgovor o pjesmi. Maks me je pratio do moje strme ulice, a zatim ja njega opet do obale, pa on mene, pa ja njega. Noć uhvatila i svijet je počeo da se prorjeđuje, a mi smo jednako premjeravali taj put, raspravljajući o smislu života i porijeklu bogova i ljudi. Jednog trenutka sjećam se naročito dobro. Kad smo prvi put stigli u moju neuglednu ulicu i stali kod nekih nagnutih sivih taraba, Maks je čudno ispružio lijevu ruku preda se i rekao mi nekako toplo, povjerljivo: - Znaš, ja sam ateist. Nad povaljenom ogradom cvala je u gustom spletu zova i širila jak, težak miris koji mi je dolazio kao miris života samog. Veče je bilo svečano, sve oko nas tiho, a kupola neba iznad mene, puna zvijezda, izgledala mi je kao nova. Od uzbuđenja nisam umio ništa da kažem. Osjećao sam samo da se nešto važno desilo između mene i ovoga starijeg druga i da se sada ne možemo prosto rastati i otići svaki svojoj kući. Tako smo i ostali šetajući do neko doba noći. Maksova matura nas je rastavila. On je otišao u Beč da studira medicinu. Jedno kratko vrijeme smo se dopisivali, ali prepiska je zapela. Viđali smo se ponekad o raspustu, ali bez stare prisnosti. Zatim je došao rat, koji nas je potpuno rastavio. A sada, poslije nekoliko godina, mi smo se našli, evo opet, na ovoj ružnoj i dosadnoj stanici. Putovali smo od Sarajeva dovde istim vozom, a nismo to znali i tek ovdje smo se vidjeli; sad čekamo neizvjesni dolazak beogradskog voza. U nekoliko riječi ispričali smo jedan drugom kako smo proveli rat. On je već prve godine rata završio studije, a zatim je bio kao ljekar na svim austrijskim frontovima, služeći uvijek u bosanskim pukovima. Za vrijeme rata otac mu je umro od pjegavog tifusa, a majka je napustila Sarajevo i preselila se u Trst kod svojih. Maks je proveo nekoliko posljednjih mjeseci u Sarajevu, koliko mu je trebalo da uredi svoje stvari. U sporazumu sa majkom prodao je onu očevu kuću na obali Miljacke i veći dio stvari. Sad putuje u Trst majci, a odande misli dalje, u Argentinu, možda i u Boliviju. Ne izjašnjava se otvoreno o tome, ali tek napušta Evropu zauvijek. Maks je okrupnjao od života na frontu, ogrubio, odjeven je kao neki preduzimač, koliko mogu da vidim. U mraku nazirem njegovu jaku glavu sa bujnom svijetlom kosom i slušam njegov glas, koji je u toku godina postao dublji i muškiji, i njegov sarajevski izgovor u kome su suglasnici umekšani a samoglasnici mutni i otegnuti. U jeziku mu se osjećala uopšte izvjesna nesigurnost. On je govorio i sada kao da čita, upotrebljavao je mnogo neobičnih knjiških, naučnih izraza. Ali to je bilo jedino što je ostalo od nekadašnjeg Maksa. Inače, pomena nije bilo o poeziji ni o knjigama. (Niko se ne sjeća više Prometeja.) Govorio je nešto najprije o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u riječima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći protivničkih frontova, oni su se pomiješali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumijevanje za sve ostalo.) Sjećam se da sam ostao zaprepašćen kad je rekao da čestita pobjednicima i – da ih duboko žali, jer pobijeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobjednici još i ne slute šta ih čeka. Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čovjeka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže. Poslije tog velikog rata sretalo se među inteligentnima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto, neodređeno u životu. Ti ljudi nisu nalazili u sebi ni sposobnost da se mire i prilagođavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom pravcu. On je, činilo mi se u tom trenutku, bio

37

jedan od tih. Ali naš razgovor je brzo zapeo, jer ni on ni ja nismo željeli da se prepiremo u ovoj noći, na neobičnom mjestu viđenja, poslije toliko godina. Zato smo govorili o drugim stvarima. Upravo, govorio je on. Govorio je i sada onim svojim biranim riječima i složenim rečenicama, kao čovjek koji živi više sa knjigama nego sa ljudima, hladno i stvarno, bez okolišenja i uljepšavanja, onako kao kad otvorimo medicinski udžbenik i nađemo u njemu simptome svoje bolesti. Nudim ga cigaretom, ali on kaže da ne puši, i to izgovara naglo, gotovo sa strahom i odvratnošću. I dok ja palim jednu cigaretu o drugu, on govori nekako usiljeno bezbrižno, kao da time odgoni druge, teže misli: - Eto, nas dvojica smo se dohvatili širokog kolosjeka, a to znači: uhvatili smo kvaku vrata koja vode u veliki svijet. Ostavljamo Bosnu. Ja se u nju nikad ni vratiti neću, ali ti hoćeš. - Ko zna? – upadoh zamišljeno, gonjen onom naročitom sujetom po kojoj mladi ljudi vole da svoju sudbinu vide u dalekim zemljama i na neobičnim putevima. - Ne, ne ti ćeš se svakako vratiti – kaže moj saputnik pouzdano kao da postavlja dijagnozu - a i ja ću se cijelog života nositi sa sjećanjem na Bosnu, kao sa nekom bosanskom bolešću kojoj je uzrok, ni sam ne znam pravo, da li u tome što sam se u Bosni rodio i odrastao ili što se nikad neću vratiti u nju. Svejedno. Na neobičnom mjestu, u neobično doba i razgovor postaje neobičan, pomalo kao u snu. Gledam iskosa krupno zgrčenu siluetu nekadašnjeg druga pokraj sebe i mislim: mislim kako malo liči na onoga mladića što je udarao pesnicom i recitovao: Pokrij svoje nebo, Zevse! … - mislim šta će biti od nas ako nas život i dalje bude mijenjao ovako brzo i ovako duboko, mislim da su samo promjene koje zapažam na sebi dobre i pravilne. I dok sve to mislim, najednom primjećujem da drug do mene opet govori. Trgnuvši se iz svojih misli, slušam ga pažljivo. Tako pažljivo da mi se čini da su oni stanični šumovi oko mene umukli i da samo njegov glas romori u vjetrovitoj noći. - Da, dugo vremena ja sam zaista mislio da ću kao i otac mi, provesti život liječeći sarajevsku djecu i da ću, kao i on ostaviti kosti na groblju u Koševu. Već ono što sam vidio i doživio u bosanskim regimentama za vrijeme rata pokolebalo me je u tome, ali kad sam ljetos demobilisan i proveo svega tri mjeseca u Sarajevu, meni je postalo jasno da ja tu neću moći ostati i živiti. A sama pomisao da živim u Beču, Trstu ili kojem drugom austrijskom gradu, izaziva u meni odvratnost, odvratnost do povraćanja. I zato sam počeo da pomišljam na Južnu Ameriku. - Dobro, može li da se zna šta je to od čega ti bježiš iz Bosne? – pitao sam ja s neobazrivošću sa kojom su tada ljudi mojih godina postavljali pitanja. - Pa, može da se zna, samo to nije lako ovako u prolazu, na stanici, ukratko kazati. A kad bih ipak morao jednom riječju da kažem šta je to što me goni iz Bosne, ja bih rekao: mržnja. Maks naglo ustade, kao da je u svom govoru odjednom udario o nevidljivu ogradu. I ja izronih na stvarnost hladne noći na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu. Vjetar je bivao sve jači i sve hladniji, svjetlosti su žmirkale i promicale u daljini, sitne lokomotive su zviždale. Nad nama je nestalo i ono malo neba sa rijetkim zvijezdama, samo magla i dim stvaraju dostojan pokrivač za ovu ravnicu na kojoj čovjek, čini mi se, do očiju tone u crnu masnu oranicu. U meni se javi, i naglo poraste, ljuta i nasrtljiva želja da pobijem njegovo tvrđenje, iako mi ono nije bilo dovoljno jasno ni razumljivo. Obojica smo zbunjeni ćutali. Teško je ležalo to ćutanje između nas u noći, i nije se moglo predvidjeti koji će od nas dvojice prvi progovoriti. U tom trenutku začu se iz daljine tutanj brzog voza i odmah zatim njegov težak pisak, potmuo, kao da dolazi ispod betonskog svoda. Cijela stanica odjednom

38

oživi. Stotine dotad nevidljivih prilika digoše se u tami i počeše da trče u susret vozu. Skočismo i nas dvojica, a gužva u koju smo zapali sve više nas je rastavljala.

Uspio sam samo još da mu doviknem svoju beogradsku adresu. Poslije dvadesetak dana primio sam u Beogradu pozamašno pismo. Po krupnom rukopisu nisam mogao da poznam od koga. To mi je iz Trsta pisao Maks na njemačkom jeziku. Dragi, stari prijatelju, Kad smo se ono slučajno sreli u Slavonskom Brodu, naš razgovor je bio iskidan i mučan. I da smo imali mnogo bolju priliku i više vremena, ne vjerujem da bismo se sporazumjeli i sve izveli na čistinu. Neočekivani susret i nagli rastanak onemogućili su to potpuno. Spremam se da napustim Trst, gdje mi živi majka. Odlazim u Pariz, gdje imam neke rođake sa majčine strane. Ako mi tamo kao strancu dozvole ljekarsku praksu, ostaću u Parizu; ako ne, idem zaista u Južnu Ameriku. Ne vjerujem da će ovo nekoliko nepovezanih stavova što ih u brzini pišem moći potpuno objasniti stvar i opravdati u tvojim očima moje bježanje iz Bosne. Šaljem ih ipak, jer osjećam da ti dugujem odgovor i jer, sjećajući se naših đačkih godina, želim da me ne shvatiš pogrešno i ne gledaš u meni običnog Švabu i «kuferaša» koji olako napušta zemlju u kojoj se rodio, u trenutku kad ona počinje slobodan život i kad joj je potrebna sva snaga.Da pređem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrijednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama rjeđe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu riječ (to sam vidio one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi.

A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što se niko neće i ne umije da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima, nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.Ja znam da mržnja, kao i gnjev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnjev izaziva pokret. Ima zastarjelih i duboko ukorijenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gnjeva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mjesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnjev, jer pate od njih, ali potomstvo će vidjeti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan dio jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čovjeka protiv čovjeka i zatim podjednako baca u bijedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva

39

mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.

Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije tako ni čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. Isto tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vrijeme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osjećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tijela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima – tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovjek ulazi neprimjetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje, postupke. Poroci rađaju svuda na svijetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna – i vrline govore i djeluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na cijeli svijet. Oni koji vjeruju i vole – smrtno mrze one koji ne vjeruju ili one koji drugačije vjeruju i drugo vole. I, na žalost, često se glavni dio njihove vjere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovjek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznijela i tlačenog zajedno sa tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista rijeka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo djela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na djelo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.

U nekoj Mopasanovoj pripovjetci ima jedan dionizijski opis proljeća koji se završava riječima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlijepiti oglase: Građanine francuski, proljeće je, čuvaj se ljubavi! Možda bi u Bosni trebalo opominjati čovjeka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem čuva mržnje, urođene, nesvjesne, endemične mržnje. Jer u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego o drugim zemljama. A u Bosni je naprotiv, nerazumijevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vjera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspijeva ponekad da ih pređe. Znam da

40

mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primjećuje izvjestan napredak, da su ideje XIX vijeka i ovde učinile svoje, a da će sada poslije oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko mjeseci dobro vidio strašne međusobne odnose među ljudima raznih vjera i raznih narodnosti u Sarajevu!) Štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: Brat je mio, koje vjere bio, ili ne pita se ko se kako krsti, nego čija mu krvca grije prsi. Tuđe poštuj, a svojim se diči. Integralno narodno jedinstvo ne poznaje vjerskih ni plemenskih razlika. Ali oduvijek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim riječima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako – tako mržnju, ali je ne uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da drijemaju stari nagoni i kainski planovi, i da će živjeti dok god ne budu potpuno izmijenjene osnove materijalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vrijeme, i ko će imati snage da to izvede? Jednom će doći, ja u to vjerujem, ali ovo što sam vidio u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.

Ja sam o tome razmišljao, naročito posljednjih mjeseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvijek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovjek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumjela Miljacka naizmjence sa vjetrom rane jeseni u još obilnom lišću.Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat–kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva svijeta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja dijeli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek slična mržnji, često potpuno istovjetna sa njom.

Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako, priznat izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra. Pomišljao sam da se i sam bacim na izučavanje te mržnje i, analizirajući je i iznoseći na svjetlost dana, da doprinesem njenom uništenju. Možda je to i bila moja dužnost, jer ja sam, iako po porijeklu stranac, u toj zemlji ugledao, što se kaže, svjetlost dana. Ali poslije prvih pokušaja i dužeg razmišljanja uvidio sam da nemam sposobnosti ni snage za to. Od mene bi se kao i od svih ostalih tražilo da stanem na jednu stranu, da budem mržen i da mrzim. A ja to nisam htio ni umio. Možda bih, ako tako mora biti, i pristao još da padnem kao žrtva mržnje, ali da živim u mržnji i sa mržnjom, da učestvujem u njoj, to ne mogu. A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne umije ili, što je još

41

više i teže, onaj koji svjesno neće da mrzi, uvijek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik. To važi i za vas, rođene Bosance, a pogotovo za čovjeka došljaka. – I tako sam ja jedne od tih jesenskih noći, slušajući čudna dozivanja tih raznovrsnih i raznoglasnih sarajevskih tornjeva, zaključio da ne mogu ostati u svojoj drugoj domovini Bosni, da ne treba u njoj da ostanem. Ja nisam toliko naivan da tražim u svijetu varoš u kojoj nema mržnje.

Ne, meni treba samo mjesto u kome ću moći živjeti i raditi. Ovde to ne bih mogao. Ti ćeš sa podsmjehom, možda i sa prezirom, ponoviti svoju riječ o mom bježanju iz Bosne. Ovo moje pismo neće imati snage da ti moj postupak objasni i opravda, ali izgleda da u životu ima prilika kad važi drevno latinsko pravilo: No nest salus nisi in fuga. (Samo u bježanju je spas.) I molim da mi vjeruješ samo toliko: da ne bježim od svoje čovječanske dužnosti, nego zato da bih mogao da je potpuno i nesmetano izvršim. Tebi i našoj Bosni želim u novom narodnom i državnom životu svaku sreću! Tvoj M.L. Prošlo je desetak godina. Rijetko sam se sjećao druga iz djetinjstva, i već bih ga potpuno zaboravio da me osnovna misao njegovog pisma nije s vremena na vrijeme podsjećala na njega. Negdje oko 1930. saznao sam sasvim slučajno da se dr Maks Levenfeld zadržao u Parizu, da u predgrađu Neji ima rasprostranjenu praksu, i da je u našoj koloniji i među jugoslovenskim radnicima poznat kao naš doktor koji radnike i studente besplatno pregleda i, kad treba, sam im nabavlja lijekove. Prošlo je opet sedam – osam godina. Jednog dana, opet slučajno, saznao sam za daljnju sudbinu ovog mog druga. Kad je u Španiji počeo građanski rat, on je napustio sve i otišao kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Organizovao je previjališta i bolnice, pročuo se svojom revnošću i znanjem. Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umio pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bijela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima. Tako je završio život čovjek koji je pobjegao od mržnje.

MUDRI KLINAC

42

Jedan dječak je čekao ispred radnje da njegova majka završi sa kupovinom namirnica. Dok je čekao prišao mu je neki čovjek koji ga je upitao:

„Sinko, možeš li mi objasniti gdje se nalazi najbliža pošta?“

Dječak je odgovorio:

„Naravno! Samo idite pravo niz ulicu i nakon pet blokova skrenite desno.“

Čovjek je uljudno zahvalio dječaku i usput dodao:

“Ja sam novi sveštenik u gradu. Pošto smo se ovako lijepo upoznali , volio bih da dođeš u nedjelju na službu. Objasniću ti kako da odeš u raj.”

Dječak ga je pogledao ispod oka i kratko se nasmijao.

“Znate, sve je to lijepo što kažete. Ali, kako mi to možete objasniti kad ne znate naći ni obližnju poštu.”

KOKOŠ U ORLU

43

Jednog dana neki čovjek nađe orlovsko jaje i stavi ga pod kokoš.Nakon izvjesnog vremena orlić se je izlegao istovremeno kad i pilići.Počeo je da živi i ponaša se kao ostali pilići. Odrástao je sa njima.

Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu misleći da je jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se po koji pedalj iznad tla.

Prošle su godine međutim i orao je ostario.Jednog dana

ugledao je u visini, na vedrom nebu,čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vjetru.Stari orao gledao je zadivljeno uvis.

«Šta je to?» - pitao je.

«To je orao, kralj ptica», rekla mu je jedna kokoš.

«On pripada nebu, dok mi kokoši pripadamo zemlji.»

ODVOJI MINUTICU I PROČITAJ!

44

Ovo bi vjerovatno trebalo biti zaljepljeno na tvom ogledalu gdje bi to mogao svaki dan pročitati.

Istraživanja su pokazala da je velika vjerovatnoća da

je sve ovo ispod napisano zapravo 100% istina.

1. Na svijetu je sigurno dvoje ljudi koji bi umrli radi tebe.

2. Najmanje 15 ljudi te voli na neki način.

3. Jedini razlog zašto bi te iko mrzio je zato što bi želio biti baš kao i ti.

4. Tvoj osmijeh može donijeti sreću svakome, čak i ako mu nisi drag.

5. Svaku noć neko misli na tebe prije nego ode spavati.

6. Nekome značiš sve na svijetu.

7. Ti si poseban/a i jedinstven/a.

8. Neko za koga ne znaš ni da postoji, voli te.

9. Kad napraviš i najveću grešku, nešto dobro izađe iz toga.

10. Kad misliš da ti je cijeli svijet okrenuo leđa, pogledaj ponovo.

11. Uvijek zapamti komplimente koje si primio/la.

12. Zaboravi bezobrazne uvrede.

ČAJEVI ZA SVEKRVU

45

Jednom davno, djevojka po imenu Li-Li se udala i otišla da živi kod svog supruga i njegove majke. Za veoma kratko vrijeme Li-Li je shvatila da nikako neće uspjeti da se složi sa svojom svekrvom. Njihovo ponašanje je bilo toliko različito, da se Li-Li jako ljutila zbog mnogih svekrvinih navika, na šta je svekrva uglavnom odgovarala kritikom.Prolazili su dani i mjeseci…Li-Li i njena svekrva nikako nisu prestajale da se raspravljaju i svađaju. Međutim, činjenica da je Li-Li, shodno staroj kineskoj tradiciji, dužna pokoravati se svekrvi i ispunjavati njene prohtjeve, dodatno je otežavala situaciju.Zbog svih tih svađa i nesreća u kući muž je jako patio. Na kraju Li-Li više nije imala snage da izdrži lošu narav i ponašanje svoje svekrve, pa je odlučila da što prije nešto poduzme. Otišla je kod očevog dobrog prijatelja, gospodina Huanga koji prodaje čajeve. Ispričala mu je o cijeloj situaciji i pitala da li bi on imao da joj proda neki otrov, kako bi ona mogla riješiti problem.Gospodin Huang se malo zamislio i na kraju rekao: “Li-Li, pomoći ću ti da riješiš svoj problem, ali moraš me dobro poslušati i ispuniti ono što ti budem rekao.” “Da, gospodine Huang, učiniću šta god mi kažete.” Li-Li reče.Gospodin Huang ode u stražnju sobicu i vrati se nakon par minuta sa paketom čajeva.“Možeš koristiti otrov koji brzo djeluje da bi se oslobodila svoje svekrve, međutim, to može izazvati sumnje kod ljudi. Zbog toga sam ti dao dosta čaja koji će polako trovati njen organizam. Svakog drugog dana pripremi ukusno jelo i stavi pomalo ovih trava u njen obrok. Ipak, moraš paziti da neko ne posumnja na tebe kad ona umre, moraš biti veoma oprezna i promjeniti ponašanje prema njoj, budi ljubazna. Nemoj se svađati, poštuj ono što kaže i odnosi se prema njoj kao da je kraljica”Li-Li je bila jako srećna. Zahvalila je gospodinu Huangu i požurila kući da što prije započne sa njenom zavjerom ubistva svekrve. Prolazile su sedmice, prolazili su mjeseci… Li-Li je svaki drugi dan servirala specijalno začinjeno jelo svojoj svekrvi. Sjećala se šta joj je gospodin Huang rekao kako da izbjegne

46

sumnjičavost ljudi pa je kontrolisala svoju narav, bila je poslušna prema svojoj svekrvi i ophodila se prema njoj kao prema svojoj majci.Nakon šest mjeseci cijela kućna atmosfera se promijenila.Li-Li je naučila kako da kontroliše svoju narav toliko dobro da se čak nikad više nije ljutila ili bila nervozna. Nije imala čak ni jedan razlog za to od svoje svekrve tokom posljednjih šest mjeseci. Svekrva je djelovala puno nježnije, pa se obostrano slaganje zaista primjećivalo.Njeno ponašanje prema Li-Li se promijenilo, počela je da voli svoju snahu kao svoju rođenu kćerku. Bez prestanka je pričala svojoj rodbini i prijateljicama kako je Li-Li najbolja snaha koju bi ikad poželjela. Li-Li i njena svekrva su se sada mnogo bolje ophodile jedna prema drugoj, baš kao majka i kćerka.Muž joj je bio jako srećan vidjevši šta se događa u posljednje vrijeme.Jednog dana, Li-Li je ponovo otišla kod gospodina Huanga i ponovo ga zamolila za pomoć: „Dragi gospodine Huang, molim vas pomozite mi da spriječim otrov da ubije moju svekrvu! Ona je postala divna žena i volim je kao svoju majku. Ne želim da umre od otrova koji sam joj davala!”Gospodin Huang se nasmješi i zavrti glavom „Li-Li, nemoj ništa brinuti. Nikada ti nisam dao nikakav otrov. Čajevi su bili puni sastojaka namijenjenih da poboljšaju njeno zdravlje. Jedini otrov je bio otrov u tvojim mislima i ponašanju prema njoj, ali ni toga više nema, jer je tvoja ljubav prema njoj sve izmijenila.” U Kini postoji poslovica: Osoba koja voli druge je osoba koju drugi vole

47

DUŠAN RADOVIĆ

Hrabri muškarci treskaju vratima kad ulaze u kuću, a kukavice samo kad odlaze. Muškarci čitaju novine, a žene čitaju romane. Muškarcima više odgovora mnogo kratkih uzbuđenja, a žene vole jedno, ali da traje dugo. Niko ne vjeruje lijepim ženama. Suviše su lijepe da bi bile vjerne. Takav je slučaj i sa pametnim muškarcima. Ima žena koje vole samo svoje muževe. Nisu ništa posebno ti muževi, već te žene. Žene vole da vole, a manje im je važno koga će voljeti. A muškarci vole da su voljeni, ali bi htjeli da biraju ko će ih voljeti. Udvarajte se malo svojoj ženi – kao da vam nije žena, kao da vas ne voli, kao da ima nekog drugog, kao da može da bira. A žena nije nezahvalna. Na tu pažnju ona će odgovoriti sa mnogo dobrote – kao da vas voli, kao da nema drugog, kao da ne može da bira. Ko prvi djevojci, njegova djevojka. Ko posljednji djevojci, njegova žena. Ako nekoga zaista iskreno volite, ostavite ga na miru. To je najviše što možete učiniti za voljenu osobu. Prije nego što krenete da tražite sreću, provjerite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umiju da je vide. Nema ljepše slike nego vidjeti dvije glave na jednom jastuku. Lijepo je čak i onda kad su se našle na jednom jastuku jer nisu imale drugi. Dobra je muka koja nas povezuje i loše je svako dobro koje nas razdvaja.

48

 

LJEPOTA ODRAZA I ODRAZ LJEPOTE

Legenda kaže da je nekada davno postojao mladić po imenu Narcis, koji je bio toliko lijep da se svako ko bi ga pogledao istog trenutka u njega zaljubio. To se dogodilo i nimfi po imenu Eho, ali on nije obraćao pažnju na nju, zbog čega je venula od tuge sve dok od nje nije ostao samo glas. Nemezis, boginja Osvete, bacila je čini na oholog Narcisa kome je od tada bilo suđeno da se zaljubi u svoj odraz na površini jezera, nad kojom je stajao opčinjen sopstvenom ljepotom, sve do smrti, nakon koje su ga bogovi pretvorili u cvijet. Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade – gorske vile – i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza.„Zašto plačeš?” – pitale su ga.„Oplakujem Narcisa”, reče jezero.„Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, ali ti si jedino imalo prilike da izbliza posmatraš njegovu ljepotu.„Narcis je bio lijep?” – upita jezero iznenađeno.Ko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao”, odgovoriše Drijade.

Jezero je na trenutak zaćutalo, a zatim reklo:„Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, mogao da vidim kako se u dubini njegovih očiju oslikava moja vlastita ljepota.”

*

Čiji se lik oslikava u dubini vaših očiju

49

O OSJEĆANJIMA- JUSTEJN GORDERSad i ja kažem kao ti da preskačem mnogo stvari da bih brže stigla do onoga što mi je nužno. Osim toga, pola sam svoga imanja potrošila na pergament i nemam više tako mnogo tabaka da na njima pišem.

Na putu kući za Afriku vi ste stigli u Ostiju kraj Tibra. Onde ste ti i Monika (Aurelijeva majka) imali jedan “čudesan razgovor” jer ste pokušali da “pronađete kakav će biti vječni život koji je dodijeljen svetima”. Razgovor vas je doveo do “tog rezultata da najveće zadovoljstvo koje tjelesna čula mogu dati u najblistavijem zemaljskom čaru nisu vrijedna ni da se porede, da, čak ni da se pomenu zajedno s radošću vječnosti”.

Oprosti mi, milostovi biskupe, ali ja sam sada obrazovana žena. U svojoj poniznosti osjećam zato određenu potrebu da nagovijestim da to zvuči kao neka vrsta prizivanja. Jer zamisli da griješiš upravo u toj odlučujucoj stvari. Onda bi dodijelio nagradu Epikuru, tako si rekao onda kada si me još poznavao. A ja lično mislim da biste se ti i Adeodat (Aurelijev i Florijin sin) odmah vratili kući u Kartaginu. Onda naime ne bi mogao da biraš, onda bi ti morao da živiš kao potpun čovjek, sad i ovdje, i ja mislim da bi imao više nego dovoljno zemaljske ljubavi da je podijeliš sa mnom i drugima.

Život je tako kratak (Vita brevis) da nemamo prava da izreknemo osuđujuću presudu ljubavi. Moramo prvo živjeti, Aurelije, onda možemo filozofirati (Primus esse, tum philosophari).

Ja smatram da se odbacivanje ovog života – sa svim njegovim zemaljskim radostima – zarad jednog postojanja koje je možda samo apstrakcija, može smatrati ljudskom nadmenošću. Valjda nisi zaboravio Aristotelovu kritiku svih predstava o svijetu ideja?

Život je kratak, Aurelije. Mi imamo pravo da se nadamo u život nakon ovoga. Ali nemamo pravo da jedno s drugim i samima sobom postupamo loše skoro kao da je to instrument za postizanje jednog postojanja o kome ne znamo ništa. Osim toga, postoji i jedna druga mogućnost koju ti uopšte ne razmatraš u svojim knjigama. Kao carski besjednik trebalo je bar da razmotriš mogućnost da postoji vječni život za pojedine duše, ali da je osnova za suđenje neka druga, a ne ona koju ti uzimaš skoro kao datu. Ja, na primjer, ne vjerujem da je njegovati čulnu ljubav s nekom ženom u životu veći grijeh nego odvojiti tu istu ženu od njenog jedinog sina. Ja lično uživam u misli da je onaj Bog koji je stvorio nebo i zemlju, onaj isti Bog koji je stvorio i Veneru. Možeš li se sjetiti onog vremena kada sam bila trudna? Ili kada sam dojila malog Adeodata? Čak i tada si se usuđivao da me dodirneš i nijednu drugu nisi tražio. Jesi li i tada bio najdalje od Boga?Ja ne kažem da znam nešto od toga. Ja samo kažem da ne znam. Ja čak ne kažem ni da ne vjerujem u Božiji sud. Ja samo kažem da možda vjerujem i u suđenje okretanja leđa svim onim radostima, svoj onoj toplini i svoj onoj nježnosti koju biskup od Hipona sada poriče. Tako zvuči Florijina ispovest!

50

**

Onda je, Aurelije, Monika umrla devetog dana svoje bolesti, u svojoj pedeset sedmoj godini – i u mojoj trideset trećoj. Onda se ta “bogojažljiva i smjerna duša odvojila od tijela”. Ti pišeš:

“Kada je izdahnula svoj posljednji dah, Adeodat, moj dječak, glasno je zaplakao od tuge.” Ali ti nisi “smatrao da se pristoji suzama i uzdasima tugovati nad mrtvima. Jer tako što spada onde gdje se tuguje nad nesrećnom sudbinom mrtvih ili se smrt shvata kao potpuno uništenje. Ali za majku smrt nije bila nikakva nesreća. U suštini, to nije bila nikakva smrt.”Neka mir počiva nad njenom uspomenom, biskupe! Ti ne kriješ da je i tebe zaboljelo, veoma zaboljelo, i čim si ostao sam pustio si suze da slobodno teku. Ti se, istina, pomalo stidiš što si prolio neku suzu nad svojom majkom, jer to bi se moglo uzeti kao znak da još uvijek imaš neka zemaljska osjećanja.Možeš li se sjetiti kako smo jednom razgovarali o nadmenosti grčkih junaka? Čini mi se da je sada na mjestu podsjetiti te da si i ti samo čovjek. (Te hominem esse memento). Koliko dugo ćeš, Aurelije, zloupotrebljavati moje strpljenje? Koliko god se ti uvijao, i ti imaš “zemaljska osjećanja” – mislim, ako uopšte imaš neka osjećanja, jer kakva bi inače druga osjećanja baš ti posjedovao?

*

Justejn Gorder

51

LJUBAV…

Želiš li biti voljen, voli i budi vrijedan ljubavi.Bendžamin Frenklin

Ljubav znači hraniti jedno drugo, a ne hraniti se drugim. Besi Hed Ljubav je dovoljno strpljiva da izdrži mane koje ne možemo izliječiti.J. Jelinek

Čovjek prima onakvu ljubav kakvu daje.Džon M. Templton

 

Niko nikad nije nekoga pokušao povrijediti, a da za uzvrat i sam nije bio povrijeđen, ovako ili onako, prije ili poslije. Viljam Džordž Džordan  Ljubav ne pokazujemo tako da ljubljenu osobu gledamo u oči, nego da zajedno s njom gledamo u istom smjeru. Antoan de Sent Egziperi

Najteže je imati posla sa ženama i malim ljudima. Ako im se približiš, prestaju biti čedni, ako ih držiš podalje od sebe, postaju kivni.Konfučije

Kad jednoj ljubavi dođe kraj, slabići kukaju, energični smjesta pronađu novu ljubav,a pametni su ju već odavno imali u rezervi.

Oskar Vajld

52

OSJEĆAJ NAD OSJEĆAJIMA

Jednom davno svi ljudski osjećaji i sve ljudske vrijednosti su se našli na jednom skrivenom mestu na zemlji. Kada je DOSADA zijevnula treći put, LUDOST je, uvijek tako luda, predložila:Hajdemo se igrati skrivanja! Ko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima! INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, ne mogavši prećutati, zapitala: Skrivanje? Kakva je to igra?To je jedna igra, započela je objašnjavati LUDOST - u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se vi ne sakrijete. kada završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronađem, taj je pobjednik.ENTUZIJAZAM je zaplesao, slijedilo ga je ODUŠEVLJENJE. SREĆA je toliko skakala, da je nagovorila SUMNJU i APATIJU, koje nikad ništa nije interesovalo… Ali nisu se svi htjeli igrati. ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju svi pronađu…PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru. OPREZ nije htio rizikovati.

Jedan, dva, tri…. počela je brojati LUDOST…

Prva se sakrila LJENOST, koja se kao i uvijek bacila iza prvog kamena na putu. VJERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u sjenku USPJEHA koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti, jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. LJEPOTA je uskočila u kristalno bistro jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta. DIVOTA je našla svoje mjesto u letu leptira. a SLOBODA u dahu vjetra. SEBIČNOST je pronašla skrovište, ali samo za sebe! LAŽ se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije ni važno.

Kada je LUDOST odbrojavala 999 999 LJUBAV još nije pronašla skrovište, jer je sve već bilo zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

MILION poviče LUDOST, i otpoče svoju pretragu.

53

Prvu je pronašla LJENOST, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula VJERU kako raspravlja o teologiji s bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i ZAVIST, i naravno USPjEH, a SEBIČNOST nije ni trebalo tražiti jer je sama izletjela iz svog savršenog skrovišta, za koje se ispostavilo da je pčelinja košnica. Od tolikog traženja LUDOST je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla LJEPOTU sa SUMNJOM joj je bilo još lakše, jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala da sjedi na obližnjem kamenu.Tako je LUDOST, malo po malo pronašla gotovo sve…TALENAT u zlatnom klasju žita ,TJESKOBU u izgorjeloj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopšte ičega igrali. Samo LJUBAV nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak.

Ušla je među ruže, uhvatila suvu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik - ružino trnje je izgrebalo LJUBAVI oči. LUDOST nije znala šta činiti. Pronašla je pobjednika, OSJEĆAJ NAD OSJEĆAJIMA, ali LJUBAV je postala slijepa. Plakala je i molila LJUBAV da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz LJUBAV i pomagati joj.Tako je LJUBAV ispala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a LUDOST je ostala da je zauvijek prati

ŽENA ZMAJ - POL OSTERNešto je trebalo da se desi, ali sam bio isuviše preplašen da bih o tome razmišljao: osjećao sam da, ako dopustim sebi da se ponadam, sve će se raspršiti prije nego što uopšte počne da poprima svoj oblik. A onda je Kiti postala veoma ćutljiva i dvadesetak sekundi ništa nije rekla. Nastavio sam da se bakćem po kuhinji, otvarao sam i zatvarao frižider, vadio šolje i kašike, sipao mlijeko u bokal, i tome slično. Na trenutak sam joj okrenuo leđa i prije nego što sam postao toga svjestan, ona je ustala s kreveta i ušla u kuhinju. Bez riječi se prišunjala iza mene, obgrlila me oko struka i naslonila glavu na moja leđa.

“Ko je to?” rekoh pretvarajući se da ne znam.

“Žena-zmaj”, odgovorila je Kiti. “Došla je da te ukrade.”

Uhvatio sam je za ruke pokušavajući da ne zadrhtim kada sam osjetio kako su meke. “Čini mi se da me je već ukrala”, kazao sam.

Nastala je kratka pauza, a onda me je stegnula još jače. “Ja se tebi ipak malo dopadam, zar ne?”

“Više nego malo. Znaš i sama. Mnogo više nego malo.”

54

“Ništa ja ne znam. Suviše dugo čekam da bih znala bilo šta.”

Čitava ta scena bila je nekako imaginarna. Znao sam da je stvarna, ali u isto vrijeme, bila je bolja od stvarnosti, mnogo bliža projekciji stvarnosti koju sam priželjkivao od bilo čega drugoga što sam dotad iskusio. Moje želje bile su veoma jake, zapravo bile su ogromne, ali samo zahvaljujući Kiti dobile su priliku da se ispolje. Sve je zavisilo od njenih reakcija, od suptilnih podsticaja i vještine njenih pokreta, od toga što nije oklijevala. Kiti se nije plašila sebe, i živjela je u svom tijelu bez stida i nedoumica. Možda je to što se bavila plesom imalo neke veze s tim, ali prije mi se čini da je bilo obrnuto. To što je uživala u svom tijelu omogućavalo joj je da se bavi plesom.

Nekoliko sati smo, pod blijedim popodnevnim svjetlom vodili ljubav u Zimerovom stanu. Bez ikakve sumnje, to je nešto što nikada neću zaboraviti, i vjerujem da je to ono što je u meni konačno dovelo do promjene. Ne mislim samo na seks ili na permutacije želje, već prije na dramatično rušenje unutrašnjih zidova, na zemljotres u središtu moje samoće. Toliko sam se bio navikao na činjenicu da sam sam, da nisam ni pomislio da bi mi se tako nešto moglo desiti. Podvrgao sam sebe određenom načinu života, a onda se, iz meni potpuno nepoznatih razloga, ova lijepa Kineskinja našla preda mnom, spustila se kao anđeo s nekog drugog svijeta. Nisam mogao da se ne zaljubim u nju, nisam mogao da ne budem zanesen samom činjenicom da postoji.

Pol Oster - Mjesečeva palata

KAD VAS LJUBAV POZOVE

… Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrijediti. A kad vam progovori, vjerujte joj, premda vam glas njen može uništiti snove, k’o što sjeverac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao što se upinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, tako će se spustiti i do vašeg korijenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosijaće vas, da bi vas otrijebila od kukolja. Samljeće vas, do bjeline. Umijesiće vas, dok ne postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hljeb za svetu Božju svetkovinu. Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svog srca i u spoznaji toj postali dio srca života.

Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, u svijet koji ne poznaje godišnja doba, gdje ćete se smijati, al’ ne punoćom smijeha svog, i plakati, al’ ne do posljednje suze svoje.

55

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima osim sebe. Ljubav ne posjeduje, niti dopušta da je posjeduju; jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete: “Bog mi je u srcu”, već: “Ja sam u srcu Božjem.” I nemojte misliti da možete usmjeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrijednima, usmjeriće vaše puteve.

Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite, a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što pjeva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nježnosti. Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi; i da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi; da otpočnete u poslijepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću, a potom da usnite sa molitvom za voljeno u srcu i pjesmom slavljeničkom na usnama…

Halil Džubran (Prorok)

MUDRE MISLI O LJUBAVI (2.dio)

  Umrijeti od ljubavi znači pretjerati u njoj. Francuska poslovica Sa ljubavlju je isto kao i sa sjenkom; ako za njom trčiš dostići je nećeš nikada. No, samo joj okreni leđa i ona će te zauvijek pratiti. Anoniman

56

 Ako ti u pamćenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te je navela ljubav, nikada nisi volio. - Šekspir  Ljubav čini da prolazi vrijeme, vrijeme čini da prolazi ljubav. Francuska poslovica Jedini lijek za ljubav je voljeti još više. Anoniman Ljubav je jedina bolest od koje ne želimo ozdraviti. Francuska poslovica Ljubav rijetko umire od nagle smrti. Francuska poslovica Ako pokušate razumno razmišljati o ljubavi, izgubićete razum. Francuska poslovica

Ljubav je stanje u kojem čovjek vidi stvari onakvima kakve nisu. Niče  U ljubavi je 11 paran broj. Vijetnamska poslovica Ljubav umrljana sebičnošću ne privlači mnogo; srce se grozi od računa i ma kakvog koristoljublja. Balzak Dok god volimo nekoga zbog njegovih vrlina, to nije ništa ozbiljno. Ali kad ga počnemo voljeti zbog njegovih mana, onda je to ljubav. Saša Gitri Ljubav je stvar osjećanja, a ne volje. Ne mogu voljeti zato što hoću, a još manje zato što moram, stoga je obavezna ljubav glupost. Emanuel Kant Postoje ljudi koji vam izvade srce i postoje ljudi koji vam ga vrate unutra. Elizabet Dejvid Ljubav ne treba da moli, a ni da zahtijeva.Ljubav mora imati snage da u sebi samoj dođe do izvjesnosti.Onda nju više ne vuku, nego ona vuče. Hese

MUDRE MISLI O LJUBAVI

57

Ljubav je pobjeda mašte nad inteligencijom.H. L. Menken Ljubav je proljetna biljka koja sve prožima nadom,pa čak i ruševine uz koje prijanja. Gistav Flober Želiš li se izliječiti od ljubavi, prije svega izbjegavaj besposlicu. Ona te nagoni na ljubav; ona čuva ono što je učinila; ona je uzrok i hrana tom zabavnom zlu… Ti koji tražiš kraj ljubavi (ljubav se pred poslom povlači), posla se lati, i bićeš siguran.Ovidije Kad jednoj ljubavi dođe kraj, slabići kukaju, energični smjesta pronađu novu ljubav, a pametni su je već odavno imali u rezervi.Oskar Vajld Ljubav nikad ništa ne zahtijeva, već samo daje. Ljubav samo pati, nikada se ne kaje i nikada se ne sveti.Mahatma Gandi Kod žena je ljubav jednako često i kći i majka ljubomore.Ludvig Born Savršena ljubav doista je rijetka… Zaljubljeni uvijek moraju imati profinjenost mudrih, prilagodljivost djece, osjetljivost umjetnika, razum filozofa, smirenost svetaca, snošljivost učenjaka i snagu samopouzdanih.Leo Buskalja U ljubavi je sve dopušteno: lukavost, vještina, himba i prevara.La Fonten Ljubav je najjača snaga koju sebi svijet može predstaviti, a istovremeno i najskromnija.Mahatma Gandi

58

 Kad čovjek ima ljubavi, nema straha.Lao Ce Oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka.Kahlil Gibran Biti zaljubljen znači biti u stanju vječne anestezije.H. L. Mencken

MONETA BEZ VRIJEDNOSTI

Jedan stari sufu prodavao je sve i svašta da bi zaradio za život. Ostavljao je utisak priglupog čovjeka, jer su mu ljudi često plaćali lažnim novcem, ili su mu govorili da su već platili, iako to nije bila istina, ali on je uvijek vjerovao ljudima na riječ.Kada mu je kucnuo sudnji čas, pogledao je ka nebu i rekao:

“Gospode, toliko sam lažnih para primio od ljudi, ali ih nikada nisam osudio zbog toga; ograničio sam se na misao da ne znaju šta čine. I ja sam moneta bez vrijednosti, zato, molim te, nemoj me osuđivati”

Tada je začuo glas:

“Kako je moguće osuditi nekog ko nije osuđivao druge?”

59

Lako je naći nekog ko djela s ljubavlju;teže je pronaći onog ko misli s ljubavlju

Antoni de Melo

**

Lična sreća je nemoguća bez sreće drugih.

Černiševski

LJUBAV

Djevojka upita svoga momka: ‘Da li si zaljubljen u mene?’On odgovori:’Ne!’Ona ga upita:’Da li misliš da sam lijepa?’On odgovori:’Ne!’Ona ga opet upita:’Da li sam bar u tvome srcu?’On odgovori:’Ne!’Na kraju ga upita:’Da te napustim da li bi plakao za mnom?’On odgovori:’Ne!’Okrenula se veoma razočarana i odlučila da ode od njega.

60

On je na to zagrli i reče joj:‘Ja nisam zaljubljen u tebe - JA TE VOLIM!!!!Ja mislim da nisi lijepa - JA MISLIM DA SI PREKRASNA!!!Ti nisi u mome srcu - TI SI MOJE SRCE!!!Ja ne bih plakao kada bi me ostavila – JA BIH UMRO!!!’Znali su se šest mjeseci, prije nego što su se počeli zabavljati, posvađali su se, ali su se i poslije te svađe zbližili još više. Jednoga dana mu je rekla da je bolesna i da ima tešku bolest srca. U istom trenutku ju je zagrlio i počeo plakati. Ubrzo, kada je trebala ići na operaciju, kada je trebala ući u avion, nije se ni pozdravio s njom. Kada je došla oporavljena sa operacije nije ga vidjela među okupljenima. Pitala je majku:“Gdje je on?“. A ona joj je odgovorila: ‘ZAR NE ZNAŠ KO TI JE DAO SRCE!!‘

PUT ZVANI USPJEH

Postoji krivina zvana neuspjeh,

petlja zvana konfuzija,

ograničenja brzine zvana prijatelji,

znakovi upozorenja zvani porodica i

jednoličnost zvana posao.

 

Međutim,

ako imate obilje nečeg zvanog odlučnost,

mašinu zvanu istrajnost,

osiguranje zvano vjera i

61

vozača zvanog Bog,

stići ćete do mjesta zvanog uspjeh!

*****

Nikad ne razmišljam o budućnosti. Uvijek dolazi suviše brzo.

Ajnštajn

DREVNA MUDROST

Glasnije kukaju oni koji zaista manje tuguju. TacitTreba gasiti požar, ali svojevolju treba gasiti brže nego požar. HeraklitNe valja biti toliko šaljiv da načiniš sebe smiješnim. HeraklitŠto je u državi bolja muzika, bolja će biti i država. PlatonNiko nije sasvim obrazovan prije negošto nauči da ćuti. HoracijeŠto više prijatelja, to manje doušnika.

62

ApolonijePomozi onome koji nosi teret, a ne onomekoji ga spušta pored tebe. SenekaNe trudi se da znaš sve da ne bi u svemu postao neznalica. DemokritTreba najviše poštovati ono što je najstarije,a zaklinjati se onim što se najviše poštuje. AristotelŽivi tako da bi svojim poznanicima bilo dosadno kada umreš. DemostenPo pravilu se smatra da je sposoban da vlada samo onaj koji  nije vladao. Tacit

STABLO

Posmatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja

doba. Vidjećeš kako nailazi na mnoga iskušenja.

U proljeće, radovaćeš se gledajući ga kako mu cvjetajupupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško podnosikasne snjegove i hladne vjetrove koji dolaze sa sjevera. Sviđa ti se stablo kako se lagano njiše na toplom ljetnjemsuncu? Ali možda nećeš shvatiti kako je žedno u sušnimrazdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom ljetnjomkišom kako bi utolilo žeđ.

Sviđaju ti se sjajne šarene boje njegove jeseni, kad sestapa s drugim stablima kako bi ti mogao uživati uprelijepom predjelu? Ali primjećuješ li njegovo ukočeno

63

tijelo na hladnoj kiši u ledenom novembru? Uočavaš li zebnjukad mu vjetrovi odnose list po list?

Zimi će ti se svidjeti vijugave siluete koje bijeli snijeg ihladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali čuješ li kakomu grane pucaju od studeni i težine snijega?!

Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjegdoba. Pored ljepote uoči i patnju. I reci sebi: slično mi je.Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju ljepotu.U njima prolazi svoje kušnje. Jer život čovjeka ili stabla ima lijepihdana, ali i nevremena, oluja, grada, suše… Ne postoji život bez iskušenjá. Nemoj misliti da život ne zaslužuje divljenje.Naprotiv. Svako iskušenje skriva jedan trezor. Otkrićeš ga ako razbiješškoljku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono će promijeniti tvojživot u blistavi dragi kamen. Iskušenje te može uništiti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što seprirodna nepogoda sruči na stablo. Ali iskušenje je poziv na uzdignuće.Zamisli šta bi bilo od leptira da ne želi izaći iz čahure?!Zamisli koliko bi nestalo ljepote kad gusjenice ne bi prihvatile iskušenje promjene?! Čovjek raste mijenjajući se: od razdora u susret, od napuštanja u prihvatanje.Tako sazrijevamo prihvatajući mnoga umiranja čitavog životnog vijeka,umiranja vode u ponovna rađanja. Ne trči prema iskušenjima.Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao. Ali kad se iskušenja ispriječe na putu, ne bježi.Ne odustaj.Uspravi se.Guraj naprijed.Idi dalje.Posmatraj stablo.Misli o njemu kroz godišnja doba.I uči od njega.

64

OBRAZ

Bolje se jednom zacrveniti (od stida) nego sto puta bljediti (od sramote).

Bolje je imati prst obraza, nego aršin zadnjice.

Bolje je pošteno umrijeti, nego sramotno živjeti.

Voda sve opere, osim crna obraza i pogana jezika.

Ne valja pljuvati pa lizati.

Ne cijeni ljude po novcu i stasu već po duši i poštenu glasu.

Sve za obraz, a obraz ni za što.

Svako čudo za tri dana, al’ sramota dovijeka.

65

Tajne ne odaj, obraz ne prodaj.

ISTINA

Lakše je istinu udariti po licu,nego pogledati je u lice.Gete

Prirodno je čovjeku da se zavarava obmanama nade. Voljan sam i po cijenu najvećeg duševnog bola da doznam istinu; da saznam i najgore i da se spremim na to.Petrik Henri

Svaki čovjek shvata kada se nalazi u opasnosti; počinje neobično da se ponaša, da sluti, da njuši nešto u vazduhu. I pokušava samog sebe da zavara, jer misli da neće uspjeti da se suoči sa situacijom. Oni su se zavarali sve do sada; ali uvijek nastupi jedan trenutak kada čovjek mora da pogleda istini u oči.Koeljo

Vrlo je teško pričati istinu; i mladi ljudi rijetko su za to sposobni.Tolstoj

Istina je najoštrija sablja.Arapska poslovica 

66

Mislim da ste i vi uvidjeli kako je teško sagledati i najočigledniju istinu, kako čovjek, uopšte, sporo uči i kako skupo plaća to malo što u svom kratkom vijeku nauči.Andrić

Dokle se god budemo samo hvalili, slabosti i pogreške prikrivali, u istoriji učili koliko je ko od predaka naših junačkih glava odrubio, a ne i gde je s puta sišao, donde ćemo hramati i ni za dlaku nećemo biti bolji; jer prostaci i mladi ljudi koji se tako zapajaju, i ne misle da može biti pogrešaka u nas, pak sve što im se predlaže, za čistu istinu i dobrodetelj smatraju. Bacimo pogled na najpozniju povesnicu našu. Što je bilo luđe, preteranije, nesmislenije, to je imalo više uvažatelja, a glas umerenosti smatrao se kao nenarodnost, kao protivost i izdajstvo; jer je svaki čovek sklonjen na črezvičajnosti, pa kad ne zna da može biti nesreće, trči kao slep za tim, i srdi se na svaku pametnu reč. Otud nije čudo što nevaljali i pokvareni, a takvih ima svuda, pod vidom rodoljubija svaku priliku za svoju sebičnost upotrebljavaju, i najbezumnije savete daju, ne mareći hoće li se time svojoj opštini ili svome narodu kakva šteta naneti. Sebičnom je dovoljno kad je samo njemu dobro i kad prostaka može na svoju ruku da preokrene, a za dalje se ništa ne brine.Jovan Sterija Popović

GORI OD KLOVNA

Bio jednom mladi redovnik u Kini, koji je bio vrloozbiljan učenik Dharme.Jednom, naiđe na nešto što nije razumio, pa ode i upita svog učitelja za pojašnjenje. Kad je učitelj čuo pitanje, počeo se grohotom smijati. Potom je ustao i otišao, još uvijek se smijući.

67

Mladi redovnik se vrlo uznemirio zbog reakcije svog učitelja. Sljedeća tri dana nije mogao jesti, spavati, ni misliti kako treba. Poslije tri dana, ponovno ode do učitelja i kaže mu kako je uznemiren zbog njegove reakcije.

Kad je učitelj to čuo, kaže, “Redovniče, znaš li koji je tvoj problem? Tvoj problem je što si GORI OD KLOVNA!”Čuvši te riječi, redovnik je bio šokiran, “Ali presvijetli gospodine, kako možete reći tako nešto?! Kako ja mogu biti gori od klovna?”

Učitelj mu pojasni, “Klovn uživa kada se drugi smiju. Ti? Ti si uznemiren, jer se druga osoba smije. Kaži mi, zar nisi gori od klovna?”Kad je redovnik to čuo, počeo se smijati. Bio je prosvijetljen. ******Biti u stanju da se smijemo sebi samima i prihvatati čak i smijeh drugih i ne uzimati ga kao uvredu je zaista sami vrh prosvjetljenja.

NOVČANICA OD 100 EVRA

Jedan poznati govornik svoj seminar je započeo tako, što je u ruci držao novčanicu od 100 evra.U dvorani, koja je bila prepuna ljudi, upitao je:Ko od vas iskreno želi da dobije ovu novčanicu?Ruke su se počele dizati u zrak. On je pak rekao: Prije nego vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da napravim sljedeće. Pritom je izgužvao novčanicu i onda je ponovo digao u zrak.Upitao je: - Ko sad od vas želi ovu novčanicu?Međutim ruke su još uvijek bile u zraku.- A šta ako napravim ovo? - bacio je novčanicu na pod i počeo je da je gazi i da skače po njoj, a potom je pokupio tako izgužvanu, izgaženu i uprljanu.- Ko je od vas još uvijek želi?!Ruke su još uvijek bile u zraku.- Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocjenu lekciju, rekao je: Bez obzira šta napravim s novčanicom, još uvijek je želite, jer ona nije izgubila svoju vrijednost. Još uvijek je vrijedna 100 evra, zar ne?! Isto tako i u životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, izgaženi, povrijeđeni i na tlu u prljavštini. Međutim, nezavisno od toga šta se dogodilo ili šta će se dogoditi

68

sa nama, nikada nećemo izgubiti našu istinsku vrijednost. Uprljani ili čisti, izgužvani ili potpuno izglancani, još uvijek ste neprocjenjivi…  posebno za one koji vas vole.*******Veličina vašeg života ne izvire iz toga, šta napravimo ili koga poznajemo, već iz toga KO SMO!

10 SAVJETA NORMANA VINSENTA PILA

Svako može postići sve što zaista želi i uvjeri svoj

um u to. Svi smo mi sposobni za veće stvari negošto mislimo.

***

Fokusiraj se na danas

Ne nosi sutra sa sobom u krevet.

Isplaniraj svoje aktivnosti i uradi sve što možešdanas, bez odlaganja.

Nemoj nositi svijet na svojim plećima

Riješi se fiks ideje da si Atlas koji nosi svijet nasvojim plećima. Svijet će se i bez tebe nastavitiokretati. Ne doživljavaj sebe preozbiljno.

 

Iznenadiće te rezultat ako prepreke pogledaš direktno u oči

69

Prihvati da su ti prepreke na putu i učini nešto da ih otkloniš. Kad počneš da ih otklanjaš shvatićeš da uopšte nisu tako teške.

Pronaći ćeš odgovor na pitanje kako nešto uraditi, ukoliko se prestaneš opterećivati pitanjem: ali, šta ako? Umjesto toga, počni rješavati probleme bez odlaganja.

 

Da bi prevazišao problem moraš ga razumjeti

Razumijevanje kako stvari funkcionišu doprinosi prevazilaženju svake situacije, bez obzira kako misteriozna ili nesavladiva izgledala. Ako ne znaš kako pronaći rješenje posveti se istraživanju kako su to uspješni ljudi radili, pitaj druge, pronađi svoj autentični način…

 

Očekuj da dobiješ šta očekuješ

Nikakve činjenice nisu toliko važne kao naš odnos prema njima jer to određuje naš uspjeh ili neuspjeh. Način na koji razmišljaš o nečemu može te poraziti prije nego što i pokušaš da išta uradiš u vezi s tim. Preplaviće te činjenice jer misliš da je tako. Stoga, vjeruj da je moguće riješiti tvoj problem. Nevjerovatne stvari se dešavaju onima koji vjeruju. Vjeruj da ćeš dobiti odgovor.

 

Pokušaj pronaći ljepšu stranu problema

Svaki problem ima u sebi sjeme rješenja. Ako nemaš probleme, nećeš dobiti ni sjeme rješenja. Problemi su za mozak ono što je vježba za mišiće. Oni ga učvršćuju.

 

Obrati pažnju na svoj vokabular

Obrati pažnju kako govoriš ukoliko želiš da razviješ stanje duhovnog mira. Počni svaki dan potvrđivanjem smirujućih i zadovoljnih osjećanja i dani će ti biti ugodni i uspješni. Nikad ne govori o porazu. Koristi riječi kao što su nada, uvjerenje, vjera, pobjeda.

 

Ne žuri

Da bi išao brzo, veslaj sporo. Brzina je privlačna, ali ako suviše brzo veslaš čamac ti se možda prevrne. Korisnije je i efektivnije ići sporije, ali sigurno.

 

Osmisli najkorisnije navike razmišljanja

Naša sreća zavisi od navika koje naš um uzgaja. Stoga svakodnevno vježbaj srećne misli. Čovjek postaje ono o čemu najviše razmišlja. Razvij naviku sreće i život će ti postati uživanje.

70

 

Ne uči samo iz svojih grešaka

Svi smo čuli da moramo učiti na svojim greškama, ali ja mislim da je važnije da učimo na svojim uspjesima. Ako učiš samo na svojim promašajima, učićeš samo o greškama. Sagledaj ono što si uradio ispravno jer je mnogo lakše ponoviti ono što je dovelo do uspješnog rezultata.

Norman Vinsent Pil

MUDRE MISLI - SIGMUND FROJD

Neznanje je neznanje i iz njega ne može da  nastane nikakvo pravo da se u nešto vjeruje.

Moralan je onaj koji reaguje već i na iskušenje kojedoživljava u samom sebi, ne prepuštajući mu se.

Nikad nismo tako nezaštićeni nego kada volimo. Protiv svakog čovjeka, čovjek se može braniti,ali protiv pohvale on ostaje bespomoćan.

Mi više težimo ka tome da izbjegnemo bol,nego da susretnemo radost.

U trenutku kad čovjek počne da sumnja u svojživot i svoju vrijednost, on postaje bolestan.

71

Ljubav je jedna, samo jedna ljepša riječ za nagon. Odrastao je onaj čovjek koji može ujediniti tri stvari: ljubav, posao i uživanje.

Onaj ko uporno govori nešto je onaj ko upravo misli suprotno.

Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno i na koje ni janisam bio kadar da odgovorim, uprkos tridesetogodišnjemistraživanju ženske psihe glasi: ŠTA ŽENA HOĆE?!

Gdje god da sam otišao, našao sam da je tamo već bio neki pjesnik.

Čovjek je vrlo lud kada voli.

Amerika je najgrandiozniji eksperiment koji je svijet ikada vidio,ali bojim se da neće biti uspješan. Amerika je greška, ogromna greška.

MUDRE MISLI - O KNJIGAMA

Čovjek koji ne čita dobre knjige, nema nikakve prednosti u odnosu na onoga koji ih uopšte ne zna čitati. - Mark Tven

Raj sam oduvijek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku. - Horhe Luis Borhes

Više vrijednih ideja se može naći u najmanjoj knjižari nego u čitavoj istoriji televizije. - Endrju Ros

Knjige mogu biti opasne. Na najbolje bi trebalo staviti upozorenje : “Može promijeniti vaš život!” - Helen Eksli

72

Čovjek koji ima biblioteku i vrt ne treba mu ništa više. – Ciceron Dobri prijatelji, dobre knjige i čista savjest: to je idealan život. - Mark Tven

Kad god dođem do nešto novca ja kupim neke knjige; a ako nešto novca ostane, ja kupim nešto hrane i odjeće. - Erazmo Roterdamski

Nema šarmantnijeg namještaja od knjiga. - Sidni Smit

Moj dom je tamo gdje su moje knjige. - Elen Tompson

Napraviti biblioteku u kući, znači podariti joj dušu. – Ciceron

Knjiga je jedinstvena, prenosiva magija. - Stiven King

Smatram da je televizija veoma poučna. Svaki put kad neko uključi TV ja odem u drugu sobu da čitam. - Gručo Marks

Gete je nekom prilikom rekao: “On je dosadan čovjek. Da je knjiga, ja ga ne bih čitao.” - Džejms Brajs  Dobru knjigu čini dobar čitalac. - Ralf Voldo Emerson

Književnost otkriva ono što stvarnost skriva. -Džesmin Vest

Šta je drugo čitanje do razgovor u tišini. - Volter Sevidž Lendor

Postoji i veći grijeh od spaljivanja knjiga. A to je ne čitati knjige. - Josif Brodski

Nikada ne sudi o knjizi po filmu. - Dž. V. Igan

Svijet je pun trećerazrednih pisaca, ali i trećerazrednih čitalaca. - Sten Barstou

Čitaj da bi živio. -Gistav Flober

Biblioteke se ne prave; one rastu. - Agustin Birel

Birajte pisca, kao što biste birali prijatelja. - Ventvort Dilon

Nije poenta umjeti čitati, već znati šta da čitate. - Žak Elul

I samo saznanje da te na kraju dana čeka dobra knjiga čini dan veselijim. - Ketlin Noris

73

TAO TE ČING

Istinski dobar čovjek nije svjestan svoje dobrote.

I zato je i dobar.Glup čovjek se trudi da bude dobarI zato i nije dobar.  Mudar čovjek ne čini ništa,A ipak ništa ne ostavlja nedovršenim.Glup čovjek uvijek nešto radi,A ipak ima sve više stvari koje treba da završi. Najuzvišenija vrlina je čin bez svijesti o sopstvenom ja.Najuzvišenija dobrota je bezuslovno davanje.Najuzvišenija pravda je vidjeti bez predrasuda. Ako nemaš Tao, najviše što možeš postići je dobrota.Ako nisi dobar, najviše što možeš postići je moral.

74

Ako nisi moralan, preostaje ti običaj.A običaj je ljuštura oko istinske vjere,početak haosa. Mudar čovjek slijedi svoju sopstvenu priroduNe upada u životne zamke.Kaže se da:“On slijedi suštinu, a ne pojavnost.” „On ostaje čvrst, a ne labav.““On živi sa istinom, a ne sa laži.”

MUDRE MISLI - O GLUPOSTI I PREDRASUDAMA

Lakše je razbiti atom nego predrasudu.Ajnštajn

Ako glupost preživi, možemo reći da jepreglupa da umre.Anoniman

Samo su dvije stvari na svijetubeskonačne - svemir i ljudska glupost,

75

mada za svemir i nisam baš siguran.Ajnštajn

Glupost je nesumnjivo u osnovi svakogporoka i zločina.Jovan Dučić

Beskrajna je povorka budala.Petrarka

Glupost je najneobičnija od svihbolesti - od nje ne pati bolesnik,nego oni oko njega.Žak Prever

Čovek postaje pametniji više od tuđih gluposti, nego od svoje pameti.Dode

Genijalnost ima svoje limite, dok glupost nema taj hendikep.Elbert Habard

Najgluplji ljudi koje ja znam su oni koji sve znaju.Malkolm Forbs

Mudar čovjek priča zato što ima nešto da kaže, budala priča zato što mora nešto da kaže.Platon

Glupog čovjeka je nemoguće poraziti argumentima.Vilijem Makadu

Predrasude su jedan od najuočljivijih oblika gluposti.P.Tabori

Čovjek može istovremeno biti i iskren i glup.Čarls Ketering

Svjetlost putuje brže od zvuka. To je razlog zašto ljudi izgledaju pametno sve dok ne progovore.Anoniman

76

IVO ANDRIĆ

Kmetovo je da radi a agino da ga pazi, jer i travka treba i rosu i kosu.Andrić

Vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.Andrić

Toliko je živa kod slabog čovjeka potreba da se vara i tako neograničena mogućnost da bude prevaren.Andrić

Smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umijemo da ih nađemo sami u sebi.Andrić

Gospodstvo je kao veliki vjetar, kreće se, kida i osipa.Andrić

Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.Andrić

77

Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo.Andrić

Ima ljudi čiji je život trag u vodi. Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u peščanoj pustinji čovečnosti. Ne znamo odakle su među nas došli, a kad odu, zašto su i kuda otišli. Dok su bogovi zemljom greli, tako smo ih prepoznavali. Kad nas napustiše, od njihove moći ljudi naslediše jedino sposobnost da žive, ali ne da budu.Andrić

Što je više pazio šta će uraditi, sve se teže rešavao da uopšte nešto uradi, i sve je manje i radio.Andrić

Poslovicama se kod nas ubijaju ljudi na najbrži i najnepravedniji način.Andrić

Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.Andrić

Nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svetu, bilo je i ostalo osnov moga duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspeo da izrazim.Andrić

KLESAR

Živio jednom jedan klesar.Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen.I dok je radio, pjevao je.Iako je bio siromašan nije želio imati više odonoga što ima, i zato ga nije bilo briga za

78

cijeli svijet. Jednoga dana bio je pozvanda radi u dvorcu kod nekog plemića.Kada je ugledao veličanstveni dvorac, prviput u životu osjeti muku želje i uzdahne:„Kada bih ja bio bogat! Tada ne bih morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, šta god zaželiš biće ti ispunjeno.“Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstven dvorac kao onaj u kojem je radio. Zato klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj  s velikom pratnjom plemića i robova prolazi drumom. Mislio je: „Kako bi samo bilo lijepo da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on se nađe naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koja je sposobna prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“, reče sam sebi. Ponovo je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje svoje zrake topline.Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Uporno je pokušavao, ali mu nije uspijevalo. Onda je pak htio da postane oblak. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu. I tako je neko vrijeme živio kao kiša. Ali na svoju nesreću otkrio je da mu je velika stijena prepriječila put i bio je primoran teći oko nje.„Šta?“ povika. „Da je obična stijena moćnija od mene? Želim da postanem stijena.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začu čudan zvuk koji je dolazio ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako udara krampom da bi od njegovih nogu odsjekao gromadu kamena. „Šta?“ povika. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovske stijene kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj hljeb, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jeste i da živi od onoga što ima.

SOKRAT NA PIJACI

79

…………………………………………………………..

Šetao Sokrat svakoga dana pijacom irazgledao tezge sa raznoraznomrobom na njima.Jednom ga upita jedan prodavač:“A zašto vi svakoga dana šetate pijacom,a nikada ništa ne kupujete?!”Sokrat odgovori:“Zato što hoću da gledam sve te stvaribez kojih mogu da živim !!!”

…………………………………………………………….

Znam da ništa ne znam.

Sokrat

OLOVKA PIŠE SRCEM

Autori: deca uzrasta od 4 do 14 godina Priređivači: Vanja Rupnik-Račić i Budimir Nešić Interpress / MIT Commerce, Beograd 1993.

AVION I AUTOMOBIL Avion može da leti i naopako, a na autu je odmah sudar. Različni su što saobraćajac ne može da stane na nebo. Avion možeš i od hartije da napraviš, a auto mora da se kupi. Kamion gazi decu; avion ne gazi. U automobil mora da se turi benzin; u avion ne mora, njega tera pilot.

80

VERNOST To je kad se neko voli, pa se piše sa pismima. Vernost je što se majmun vere. Vernost je kad se veri devojka.

VOJNIK Vojnik je živo biće koje je u vojsci. Vojnik je zato da viče razumem i da ga šišaju. Vojnik je zato da se maršira i da bude rat.

KAKO SE POZNAJE BEGUNAC Ako ideš napred, i sve brzo ideš, i svi viču drž ga.

 

GLAVA Glava od stoke je jedna izdužina na životinju. Ona je korisna jer se

jede. Glava od čoveka je jedna okruglina na čoveka. Ona nije korisna. Glava ide sa nogama, a jede sa rukama. Svako ima glavu, samo neko ima lepšu. Sa glavom sve zapamtiš, da ne moraš da pitaš posle. Kad si na moru, pliva ti glava na vodi; ako hoćeš da je nalepšaš, veže

se mašna. Glava ima oči; oči paze da ne padneš na glavu. Na glavi ima rupe za uveta na stranama. Glava ima brkove, za muškarca da se ženi. Glava ima i rogove, ako je stoka. Ima jedan Branko što ima glavu, pa ga zato zovemo glavonja.

GLASAN I TIH Glasan je jako deranje, tih je polako deranje. Tiho se dobija kad pričaš viceve, pa naiđu devojčice.

GOMILATI Kad se neko golica, pa se posle miluje. To je kad se gomilaju ljudi, ili druga stoka, ili krompir.

ZIMA I LETO Zimi te grde što se ne kupaš, a leti se kupaš, pa te grde.

IZNENAĐENJE Kada se iznenada iznenadiš, i samo vikneš joj. Kad oćeš da sedneš na stolicu, a neko ti izvuče. Kad oćeš da jedeš kolače, a ono ih pojeli razni u kući. Kad ti neko podmetne nogu, a ti slomiš ruku. Kad nekog potegneš kamenom, a on kukavica pa pušti krv. Kad nađeš iznenađenje kao rupa, pa upadneš. Kad nekog udariš po uvetu, da te ne čuje što si ga udario. Kad dođu gosti, pa neće da idu, najviše se iznenadiš.

81

KAFA Kafa je jedno jelo za odrasle; služi i za rastenje repova na deci. Kafu najviše izmišljaju gosti, zato što oni dođu pa svašta izmišljaju.

KRAVA Krava je jedna domaća životinja od mesa; rodi se na selu od teleta,

muze mleko, daje kajmak i sir, a posle opet pravi tele. Ima razne krave; tako ima jedna krava što uvek dođe kad imamo

goste, da traži nešto od mame. Krava je ženski vo. Krava je domaća životinja sa repom za muve. Krava je najveća stoka u naše selo.

MORE I REKA Na more se ide kad je raspust, a na reku uvek možeš da ideš. More ima špiceve, a reka samo krivine. U more ima morski pas, a u reku rečni. Reka ima u naše selo, a more nisu napravili. Reka ima nizbrdo, a more ima i uzbrdo. Na reku se kupaju svi koje znaš, a na moru nikog ne znaš.

NAZIDATI Kad se nazida zidar na kuću. Nazidati je kad si pre brao jedne jagode, i više ne možeš da bereš, jer

je tamo zid.

NEMAŠTINA Kad neko nema imaštinu, to se zove nemaština. Nemaština je kad slanina nije mast nego meso. Nemaština je kad su se neki kupali goli, jer nemaju gaće.

OLOVKA I NALIVPERO Kada ti olovkom da jedinicu baš te briga, a penkalom te je briga. Olovka piše suvo, a nalivpero mokro. Mnogo je bolja olovka, jer kad prekršiš olovku dobiješ dve olovke, a kad

skršiš penkalo dobiješ batine. Penkalo piše mastilom, a olovka srcem.

OSVETA Kad te neko tuži, pa mu plaziš jezik. Kad su nekom čoveku polupali prozore. Kad ujutru sviće osveta.

PAS I MAČKA Zavežeš psa za kaiš pa ga lepo vodiš, a mačku ne možeš jer se mnogo

dere. Pas laje kod plota, a mačka pod šporetom. Mačka sija u mraku i ima rep za savijanje. Pas laje, a mačka je korisna jerbo prede.

82

Pas govori debelo, a mačka tanko. Pas čuva kuću, a mačka miševe.

PISMO Pismo je što se jedna velika hartija turi u jednu drugu hartiju, napišu se

neka slova, pa se prilepi za marku. To je što mora da se liže, a nije slatko. Pismo je što neki pišu poštaru. Ko se voli, taj se piše.

POTOK Potok je isto kao more, samo što je tanji. U potoku teku ribe. Potok je jedna opasna stvar, jer je jedan upao, pa je samo vikao u

pomoć, u pomoć. Oni ljudi koji nemaju kuću, da mogu tamo da se umivaju. Potok se stvara tako što brdo cedi vodu, pa posle u potoku curi voda. Potok teče i kad je leto, samo se noćom ne vidi; noćom se samo čuje

kako teče.

ČEMU SLUŽI POTOK Da teče. Da ide kroz selo. Da se most napravi. Da se vodenica melje. Da se svi skidaju u gaće. Da se žabe skupljaju i da pevaju. Da se kupaju žene i da ih ne vide. Da pljuneš i da odnese voda za Moravu.

POČETAK I KRAJ Zna se kada počinje početak, a ne zna se kad počinje kraj. Kraj je na kraju, a početak malo napred. Kraj je nazad, a početak je pre nazad. Početak je kad počneš, a kraj je kad si gotov. Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema.

PROZOR I VRATA Na prozor se suši veš, a na vrata se suši ime i prezime. U prozor ima nebo, a u vrata nema. Na vrata fino uđeš, a na prozor begaš. Kroz vrata uđu ljudi, a kroz prozor mrak.

PROMENLJIV Kada je neki čovek bio plav, pa se posle promeni i bude crn, pa mu svi

kažu crni čoveče.

RIBLJE ULJE

83

Neću da ti kažem ništa, zato što to nije lepo pitanje. Tako jedan sa naočarima pitao isto moju mamu, i ona odma rekla da nemamo više. I onda on opet napisao, i onda ona opet kupila, i zato neću da ti kažem ništa.

To je što je pio Kraljević Marko kad je bio <ST1:COUNTRY-REGIoN w:st="on">mali</ST1:COUNTRY-REGIoN>, pa mu posle poraso buzdovan veliki, i Šarac mu poraso, i svašta mu poraslo.

To svi pričaju da ima korisnos, a niko neće da ga pije, i svi ga daju meni, ko da sam ja neko.

SREDNJI Srednji je prednji, ako ispred njega nema pozadi.

STO Jedna stojeća stvar što se jede. Jedna sprava za ručak i večeru. Sto je dobar samo sa gornje strane, zato što od dole ne možeš da

staviš.

TUGA Stvara se kad se posečeš, pa ne smeš u kuću da te ne biju. Kada te učiteljica namesti u prvi red, pa te svi čupaju, a ti znaš ko je. Kada ideš po kupine bos. Kad neki čovek nema ga kući, a žena mu misli kad će on da dođe. Tuga je gde ima mnogo dece, pa se svi deru. Tuga je jedna tužna stvar, jer ti cure suze. Tuga je kad čuvaš volove, pa jedan ode u tuđi kupus, pa posle uvate i

tebe i vola. Tuga je kad te neki udari, pa ne možeš da mu vratiš, jer će da te

prebije.

TUŽIBABA Tužibaba je jedna baba što joj jedan vikao svašta, pa posle išli na sud,

da se sude sa svedocima. To je jedan što ga udariš po ušima, a on ode pa kaže, a nije mu ništa

pošlo, ni na nos, ni nigde.

UNUK Unuk je čovek koji ima dedu. To je dete od dedine snaje. Unuk je od moga dede otac moj, pa sam ja njemu unuk. Unuk sam ja, kad odem na selo. Imali smo i mi unuka; to sam ja kad sam bio <ST1:COUNTRY-REGIoN

w:st="on">mali</ST1:COUNTRY-REGIoN>. Unuk je jedno dete pola babino, pola dedino i mamino.

USAMLJEN Usamljen sam ja, nemam ni ženu, ni ništa. Kad bude puno ljudi, i kad samo jedan ostane. Kad neko nema nikog, pa je skroz sam.

84

Kad u jednoj sobi bude samo jedan čovek. Kad pogledaš svuda, i nigde nema ništa. Kad se zavučeš pod jorgan, pa si sam na svetu.

HRABROST Hrabrost je da ti udare čvrgu, a ti da ne trepneš. Hrabar je jedan što beži da ga ne tuku. Hrabrost je kad se ne viče jao. Kad neko oće da te bije, a ti kažeš počni ako smeš. Hrabrost je kad neko vikne BA, a ovaj se ne uplaši, nego ga pogleda

samo onako. Hrabrost je lovac u čizmama i vuk u šeširu.

KO JE HRABAR Slon, što ima ovakvu nogu. Tenkovi, što mnogo puštaju buku. Medvedi, što smeju da spavaju u šumi. Jedan što je bio hrabar, pa sada ne mora da ide u školu jer je slomio

nogu. Jedan što se napije, pa mu sipaju vodu na glavu, a on samo peva. Jedan što su ga udarili letvom, a ono pukla letva.

KAKO SE POSTAJE HRABAR Kada ti peru uši, a ti samo ćutiš. Kada ti neko kaže je l znaš ti ko sam ja, a ti ne znaš. Kada te neko juri, a ti opasno bežiš.

CVEĆAR Cvećar je jedan čovek što cveta u bašti. Cvećar je živo biće što sedi u cveću.

To je što meni kažu da sam cvećka.

OG MANDINO

85

Na svijetu postoje tri vrste ljudi.Prvi uče na sopstvenim iskustvima – oni su mudri.Drugi uče iz tuđih iskustava – oni su pametni.Treći ne uče ni iz sopstvenih, ni iz tuđih iskustva – to su budale.

Ne postoji čovjek koga drugi mogu toliko zavaravati, koliko je on u stanju da zavarava samog sebe. Kukavica je ubijeđen da je, zapravo, samo oprezan, a škrtica da samo vodi računa o svojim parama. Ništa nije lakše nego se samozavaravati, jer je najlakše povjerovati u ono što želimo da povjerujemo.

Sva nezaboravna djela u istoriji svijeta predstavljaju trijumf čovjekovog zanosa. Ništa veliko bez njega nikada nije bilo ostvareno.

Na druge možemo uticati ukoliko se prema njima ophodimo na isti onaj način na koji bismo željeli da se i oni ophode prema nama.

Kada nešto što čovjek čini postaje lako zahvaljujujći stalnom ponavljanju, on u tome nalazi i zadovoljstvo!

Postoje dvije vrste nezadovoljstva na ovome svijetu – nezadovoljstvo koje tjera na rad i nezadovoljstvo koje čovjeka tjera u očaj. Ovi prvi napokon dobijaju ono što žele, dok ovi drugi gube i ono što već imaju. Za ove prve uspjeh je jedini lijek, a za ove druge lijeke nema.

Male nesreće i sitna svakodnevna podbadanja ako se ustale i uvećaju mogu donijeti veliko zlo, ali ako ih ignorišete i izbacite iz glave, oni će polako gubiti svoju žestinu.

Osjećanje neuspjeha neće nikada ovladati tobom, ukoliko ti je odlučnost da uspiješ dovoljno snažna.

Bogatstvo je poželjno ukoliko i druge usrećuje.

Entuzijazam je vjera u akciju.

Jedina važna cijena je ona koju sami sebi pripisujemo. Ukoliko sebi

86

određujemo previše nisku cijenu i svijet će se sa njom saglasiti. Ali ako prikažemo sebe u najboljoj svjetlosti, svijet će i tu našu procjenu sebe samih spremno prihvatiti.

OG MANDINO

HUMANOST

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti niko ko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

„Ukoliko nije ometana vanjskim uticajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?”

Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:

„Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.”

Potom je nastavio priču. Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:

„Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?”

87

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da neko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvata uprkos njegovom invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:

„Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4:1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, …, može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.”

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.

Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku da bude u igri, na travnatom tepihu - razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol – sada je gubila samo sa 4:3! S jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u sudačkoj nadoknadi od pet minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali ko će ga izvesti. Neko je došao na ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu. Na opšte iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu!

Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je - shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu - odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i … traljavo zakačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila toliko spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:

„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni! Trči, trči, i zabij je u mrežu!”

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše:

„Šutni je, šutni je u gol!”

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i … i smjestio je u mrežu! Zavladao je muk… Potom provala … prasak - svi skočiše:

„Siniša, Siniša, bravo, Siniša!’

88

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

„Tog dana …”, završavajući svoju priču potreseni otac - dok su mu suze kotrljale niz lice - dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.”

Siniša nije preživio do sljedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

MUDROSTI IZ VRTIĆA

Svakog proljeća, tokom mnogih godina, imao sam zadatak da napišem svoju ličnu izjavu o tome u šta vjerujem: moj moto. Kada sam bio mlađi, taj dokument je imao mnogo stranica; trudio sam se da sve spomenem, pazio da mi ništa ne promakne. Dokument temeljan i opširan kao presude Vrhovnog suda, kao da se riječima mogu riješiti svi egzistencijalni sukobi.Poslednjih godina moj moto je postao kraći – ponekad je ciničan, ponekad komičan, ponekad obično intoniran – ali pišem ga i dalje. Nedavno sam pokušao da suštinu svojih uvjerenja sažmem na samo jednu stranicu i napišem jednostavnim riječima, mada svjestan da to podrazumijeva vrlo naivni idealizam.To nadahnuće, da budem što sažetiji, došlo mi je na benzinskoj stanici. Rezervoar starog automobila napunio sam do vrha visokooktanskim gorivom super de luks. Moja stara krntija nije, međutim, mogla da ga svari i dobila je napad – motor je neprekidno kašljucao i gasio se na raskrsnicama. Shvatio sam. I moja glava i moj um povremeno pokazuju iste simptome. Progutam li previše visokosadržajnih informacija, i ja ću dobiti napad, egzistencijalne vrste: kašljucati i gasiti se na raskrsnicama gdje treba donijeti životne odluke, jer uvijek – ili znam previše ili premalo. Život nije izlet.Tada sam shvatio da već znam većinu onoga što smatram važnim za smisleni život – i da uopšte nije komplikovano. Ja znam. I znam odavno. Međutim, i živjeti tako – to je već druga stvar. Evo dakle, ovo je moj moto:Sve Što Treba Da Znam o tome kako treba živjeti, šta raditi i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju drugog uspona školovanja, nego se krila u pijesku dječijeg igrališta. A evo šta sam tamo naučio:Sve podijeli sa drugima.

89

Igraj pošteno.Ne muči ljude.Svaku stvar vrati gdje si je i našao.Počisti za sobom.Ne uzimaj ono što nije tvoje.Kada nekoga povrijediš, izvini mu se.Peri ruke prije jela.Pusti vodu u WC-u.Keks i mlijeko su zdravi.Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo.Svakog poslijepodneva odspavaj.Kad izađeš u svijet, budi oprezan u saobraćaju, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svog druga.Ne zaboravi da čudo postoji. Sjeti se sjemenke u plastičnoj čašici: korijen je krenuo u dubinu, stabljika u visinu, niko ne zna zašto i kako, ali tako je sa svima nama.Zlatne ribice, hrčci, bijeli miševi, čak i sjemenke iz plastične čašice – jednom moraju da umru. I mi ćemo.A zatim se sjetite svojih prvih slikovnica i prve rijiči koju smo naučili – najveće i najvažnije od svih riječi – VIDI.Sve što treba da znate sadržano je negdje u ovom spisku. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život.Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teške, odrasle i zvučne riječi i primjenite na život svoje porodice, posao, državnu politiku, svijet u kome živite – i vidjećete da će pravilo ostati jasno, tačno i čvrsto. Zamislite, koliko bi bolji bio naš svijet kada bismo svi – čitav svijet – oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mlijeka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve države pridržavale pravila da svaku stvar vrate tamo gdje su je i našle i da počiste nered za sobom.Kao što je istina, ma koliko smo već odrasli, da je, kad izađemo u svijet, najbolje držati se za ruke i ne udaljavati se od svog druga.

90

SREĆA JE PUT

Ubjeđujemo sami sebe da će život biti boljikad se vjenčamo, dobijemo bebu,a zatim drugu bebu. Onda smo isfrustriranizato što djeca nisu dovoljnovelika i bićemo zadovoljniji kada porastu.Nakon toga, isfrustrirani smozato što imamo posla sa pubertetlijama.Sigurno ćemo biti srećniji kada izađuiz tog razdoblja. Govorimo sebi da će namživot biti potpun kada se našsupružnik dozove pameti, kada kupimoljepša kola, kada budemo u mogućnostida odemo na lijepo putovanje, ili kadaodemo u penziju.

Prava je istina da ne postoji bolji trenutakza sreću od ovog trenutka.Ako ne sada, kada?Tvoj život će uvijek biti ispunjen problemima. Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš dasvejedno budeš srećan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još višezato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodiovrijeme sa njim… i zapamti da vrijeme nikoga ne čeka.Zato, prestani da čekaš…Da otplatiš kola.

91

Da kupiš novu kuću ili stan.Da ti djeca odu od kuće.Da se vratiš na studije.Da završiš studije.Da izgubiš 10 kg.Da dobiješ 10 kg.Da se oženiš (udaš).Da se razvedeš.Da dobiješ djecu.Da odeš u penziju.Da dođe ljeto.Da dođe proljeće.Da dođe zima.Da dođe jesen.Da umreš.Nema boljeg trenutka za sreću od ovog. Sreća je put, a ne cilj.

DVA BRATA

Dva brata, jedan neoženjen, a drugi oženjen,imali su imanje na plodnoj zemlji, s velikim prinosima žita.Svaki od njih dvojice dobijao je polovinu žetve.

U početku, sve je išlo kako treba. Zatim, malo po malo,oženjeni brat počeo je iznenada da se budi noću i misli:“Ovako nije ispravno. Moj brat nije oženjen i uzima pola žetve.Ja imam ženu i petoro djece, ne moram da brinem u starosti.Ali ko će se starati o mom bratu kad ostari?On bi morao više da odvaja za budućnost nego što tosada čini, logično je da su njegove potrebe veće od mojih“.

92

I, razmišljajući tako, ustajao je iz kreveta, krišom odlazio ukuću svoga brata i praznio džak žita u njegov ambar.

Ali, isto tako je i neoženjeni brat počeo da se budi noću i govori u sebi: “Ovako dalje ne ide. Moj brat ima ženu i petoro djece, a dobija polovinu prinosa. Ja izdržavam samo sebe. Zar je pošteno da moj brat, kome očigledno treba više od mene, dobija isto koliko i ja?” I tako, ustajao je iz kreveta i nosio džak žita u presipao ambar svoga brata.

Jedne noći, ustali su u isto vrijeme i tako se sreli, svaki sa džakom žita na leđima!

Poslije mnogo godina, kad su već umrli, doznalo se za njihovu priču. I tako, kad su njihovi sugrađani riješili da sagrade hram, odabrali su mjesto na kome su se dva brata susrela, jer, po njima, nije bilo svetijeg mjesta u čitavom kraju.

Iskrena i bezuslovna ljubav ponekad ne traži riječi.

KAD BIH PONOVO MOGLA PROŽIVJETI ŽIVOT

Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna, umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.Manje bih pričala i više slušala.Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.Pojela bih kokice u “dobroj” dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.Ne bih nikad insistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla:

93

“Kasnije. Sada operi ruke prije ručka.”

Bilo bi puno više “Volim te” umjesto “Žao mi je”.Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.Prestanimo se znojiti zbog malih stvari. Prestanimo brinuti o tome ko nas ne voli, ko ima više ili ko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I šta činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno.Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.Erma Luiz Bombek

PORUKA POGLAVICE SIJETL

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Frenklin Pirs (na funkciji od 1853-1857.) ponudio je 1854. godine da država otkupi veliki dio indijanske zemlje, a indijanskom narodu je obećan rezervat. Na tu ponudu je dobio odgovor od poglavice Sijetl (po kome je današnji grad Seattle u državi Washington, SAD, dobio ime). Ovaj govor se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada sročene o čovjeku, prirodi i čovjekovom mjestu u njoj.

 

94

Ponosni i hrabri crveni ratnici branili su svoju zemlju i zemlju svojih predaka do posljednjeg daha.

 

“Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju - on previše traži od nas.

Kako može da se kupi nebo i toplina zemlje? Ta ideja nam je sasvim strana. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode. Pa, kako ih vi onda možete kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaki pramen izmaglice u tami šume, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrtvi bijeli ljudi odu u šetnju među zvijezde zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju svoju predivnu zemlju, jer ona je majka crvenog čovjeka.

Dio smo zemlje i ona je dio nas! Mirisne trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao - braća su nam.

Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo mustangovo tijelo i čovjek - sve pripada istoj porodici. Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da od nas želi da kupi našu zemlju - previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac - mi njemu djeca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali, to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda što teče rijekama i brzacima nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života moga naroda. Žubor vode - glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća - utoljuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste pružili svome bratu.

Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba: zemlja mu nije brat već - neprijatelj. Kada je pokori on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi - ostaju zaboravljeni. Prema Majci - Zemlji i prema Bratu - Nebu odnosi se kao prema stvarima što mogu da se kupe, opljačakju, prodaju poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.

Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog čovjeka, nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lista u proljeće ili drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji - jednostavno ne shvatam. Buka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi život ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumem mnogo…

95

Indijanac voli zvuk vjetra kada se poigrava površinom močvara. I miris povjetarca osvježen popodnevnom kišom ili borovinom.

Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Sve živo dijeli isti dah - životinja, drvo i čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža taj dah koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, ne osjeća smrad. Prodamo li vam zemlju morate da se sjetite da vam je vazduh dragocjen, da vazduh dijeli svoj dah sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome djedi dao prvi dah - prihvatiće i njegov posljednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek moraće da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći! Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama hiljade bizona koje je bijeli čovjek ubio, pucajući iz jurećeg “vatrenog konja”. Divlji sam i ne razumijem kako „gvozdeni konj iz kojeg suklja dim“ može biti važniji od živog bizona. Šta je čovjek bez životinje?! Kad bi životinje nestale, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Šta god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je u svijetu povezano.

Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete da učite vašu djecu, isto kao što i mi učimo našu - da nam je zemlja majka. Šta snađe zemlju - snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju - pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku - čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano.

Nije čovjek tvorac razboja života, već je samo vlakno u njemu. Što učini sa razbojem - čini sa sobom. Čak ni bijeli čovjek čiji Bog istupi i govori s njime kao prijatelj sa prijateljem, neće izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjećemo!

Jedno znam sigurno, a to je da će bijeli čovjek jednom morati da shvati: naš Bog je isti Bog. Možete misliti da njega možete posjedovati, kao što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju. Ali, nećete! On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka i za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskrnavite li je, isto je kao kad prezrete njegovog stvoritelja. Bijelog će čovjeka nestati, možda i prije ostalih plemena. Prljate sami svoj ležaj i jedne noći udavićete se u sopstvenom izmetu. U svom nastojanju gorićete u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i s’ nekom neobjašnjivom namjerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva sudbina se nama čini bijednom.

Ne razumijem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji konji? Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto je pogled na zelene bregove pocijepan žicama što govore? Gdje su jeleni? Nema ih više.Gdje je orao? Odletio.Pravom životu je došao kraj. Počinje borba za opstanak.”

96

3 EGO ILUZIJE

Došli smo na svijet, bezbrižni i srećni. Planirani i rođeni u ljubavi. Kroz igru se smijali i plakali. Činilo se da smo u potpunosti zadovoljni. Tokom odrastanja počeli su nam «lijepiti» razne etikete kakvi bi trebali biti, kako se ponašati, šta oblačiti, kakvu muziku slušati, kakve knjige čitati, kakve ljude izbjegavati… Uče nas da vrednujemo ljude po njihovom statusu u društvu; po njihovom bogatstvu; po njihovoj ljepoti; po njihovom stepenu obrazovanja; po vjerskoj pripadnosti; po boji kože; po bojama kluba…

Roditelji nam to rade, učitelji nam to rade, rodbina nam to radi, prijatelji nam to rade, šefovi na poslu nam to rade, društvo u kojem živimo nam to radi, država nam to radi…svi nam to rade. Svi hoće da nas oblikuju. Svi hoće da budemo onakvi kakvi oni misle da trebamo biti. I to je razlog što živimo promašene živote. Zbog toga i jesmo naučeni da za naše neuspjehe i padove uvijek krivimo druge, jer oni i upravljaju nama. Zar ne?!Mnogi ljudi ne znaju šta je ego.

Ego je pogrešna slika koju imamo o sebi. Ego je naše lažno «ja». Ego je nešto što je izvan nas, a ne nešto što je u nama. Ego je naša sujeta. Vanjski uticaj u koji smo, iz ko zna kog razloga, vremenom počeli da vjerumo da je naša istina. Mantra od Ega je «Još Još Još». Nikad nismo zadovoljni. Uvijek želimo još…jer to je način kako da i dalje pothranjujemo tu ideju.

Ovo su 3 Ego Iluzije koje nam mogu pomoći da bolje razumijemo svijet oko nas, a i nas same.Prva Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO POSJEDUJEŠ

97

Mi trošimo naše živote akumulirajući. Kupujemo sve i svašta; gomilamo posjede i predmete. Mi vjerujemo da što više imamo, to više vrijedimo. Kupujemo najnovije uređaje, odjeću i auta da bi se razlikovali tj. da bi vrijedili. Doživljavamo našu vrijednost na osnovu onoga što imamo, a ne na osnovu onoga što jesmo. Onoliko vrijediš koliko posjeduješ. Problem kod ove Ego Iluzije je taj što ako izgubimo sve što posjedujemo, da li to onda znači da ništa ne vrijedimo!

Druga Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO RADIŠ U ovom slučaju poistovjećujemo našu vrijednost sa našim radom. Što više radimo, to više vrijedimo. Ko ne radi ništa, taj i ne vrijedi ništa. U ovom slučaju iluzorno je naše uvjerenje da ako vjerujemo da vrijedimo samo kada nešto radimo, onda ispada da ništa ne vrijedimo kada ništa ne radimo. Ljudi nas često pitaju:»Čime se baviš? Šta radiš?» I kad im kažemo, oni nas skaliraju. Strpaju nas u neki njihov koš. Onda smo dobili vrijednost. Ti ne vrijediš više ako si doktor, a manje ako si cvjećar. Čistači ulica ne vrijede ni manje ni više od vozača taksija. Mi sami sebi pridajemo vrijednost. Zar prosjaci i skitnice nemaju nikakvu ljudsku vrijednost?! Zar fizički ili psihički onesposobljeni ljudi nemaju baš nikakvu vrijednost?!

Treća Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO DRUGI MISLE O TEBI Ti vrijediš onoliko kolika je tvoja reputacija. Što te više drugi respektuju, to više vrijediš; što ljepše pričaju o tebi, to više vrijediš; što te više hvale, to više vrijediš. Problem kod ove iluzije je što je reputacija ono što drugi misle o nama, a ne ono što mi mislimo o sebi. Mi nemamo nikakvog uticaja na njihove misli i stavove o nama i stoga naša vrijednost ne može biti u onome što oni misle o nama. To je samo njihovo mišljenje i ništa više. Izvan nas postoje na stotine mišljenja. Mi ne vrijedimo onoliko koliko drugi misle o nama, mi vrijedimo onoliko koliko mi mislimo o sebi samima.Našu vrijednost ne može određivati ništa što je izvan nas. To je majka svih iluzija današnjice. Našu vrijednost određuje naš i samo naš sopstveni osjećaj sreće, zadovoljstva, ljubavi, radosti, doprinosa…Mi smo ti koji krojimo našu sreću. Mi smo ti koji sebi pridajemo vrijednost. Jedina istinska vrijednost je naš vlastiti osjećaj o nama. Svaki čovjek, stvar, doživljaj ili događaj ima svoje i dobre i loše strane…Mi smo srećni u onoj mjeri u kojoj smo sposobni da u njima vidimo samo ono dobro.Dr.Vejn Dajer

ŠTA JE GORČINA?

98

U ovo čudno vrijeme, opterećeno virtualnim stvarnostima, fejsbukovima, majspesovima, tviterima i inim sredstvima otuđenja čovjek razvija osobine ne-društveng bića, postaje pretjerani moralista ili prosto gorak. Evo šta o tome kaže jedan fini tekst. Sva ljudska bića posjeduju u svom organizmu gorčinu – u većem ili manjem stepenu – kao što gotovo svi mi nosimo u sebi bacil tuberkuloze. Ali obe te bolesti napadaju samo one čiji je organizam već oslabljen. U slučaju gorčine, bolest najlakše izbija kad se javi strah od takozvane stvarnosti. Pojedine osobe, u grozničavoj želji da izgrade sebi jedan svijet u koji nijedna spoljašnja prijetnja ne može da dopre, razviju preko svake mjere odbrambene mehanizme protiv spoljašnjeg svijeta – nepoznatih ljudi, novih mjesta, drugačijih iskustava – ostavivši pritom unutrašnjost bez ikakve zaštite. Od tog časa, Gorčina može nesmetano da krene u svoj ubilački pohod. Glavna meta Gorčine (ili vitriola, kako je doktor Igor to radije nazivao) bila je volja. Ljudi koje napadne ta pošast, gube želju za sve, i već nakon nekoliko godina više ne uspijevaju da izađu iz svog svijeta, jer su istrošile sve zalihe svoje energije podižući visoke bedeme, u zaludnom nastojanju da stvore sebi stvarnost kakvu su zamislili. Izbjegavajući napade iz spoljašnjosti, ograničavale su i sputavale svoj unutrašnji rast. I dalje su odlazile na posao, gledale televiziju, žalile se na gradski prevoz i rađale djecu, ali sve su to obavljale mehanički, bez velikih osećanja – jer, na posletku, sve je bilo pod kontrolom. Kod trovanja Gorčinom naročito je bilo problematično to što se ni strasti – kao što su mržnja, ljubav, očajanje, oduševljenje, radoznalost – takođe više ne ispoljavaju. Poslije izvjesnog vremena, žrtvi gorčine ne preostaje ni jedna jedina želja. Nema volje ni da živi ni da umre, i to je bio glavni problem. Zbog toga su takozvane «ogorčenike» oduvijek privlačili ludaci i heroji: njih nije bilo strah ni života ni smrti. I junaci i heroji su podjednako ravnodušni prema opasnosti, i uvijek nastavljaju svojim putem, uprkos upozorenjima da to ne treba da čine. Ludak se ubija, junak se žrtvuje u ime neke ideje – ali i jedan i drugi umiru po svojoj volji – a ogorčenici danima i noćima odmjeravaju i pretresaju besmisao i veličinu ta dva postupka. To su i jedini trenuci kad bi ogorčenik smogao snage da se popne do vrha svog odbrambenog bedema i proviri napolje; ali ubrzo bi ga sustigao umor i on bi se vraćao kolotečini svakodnevnice.

99

Hronični ogorčenik postajao bi svjestan svoje bolesti samo jednom sedmično: nedjeljom popodne. Tada bi, lišen posla i rutine koji mu ublažavaju tegobe, uviđao da s njim nešto ozbiljno nije u redu – jer bi se mir i spokojstvo tih večeri pretvarali u pakao, a vrijeme se zaustavljalo, izazivajući nepodnošnjivu razdražljivost. Ali osvanuo bi ponedeljak, i ogorčenik bi brzo zaboravljao na simptome svoje bolesti – proklinjući, tobož, svoju zlu sudbinu što nikad nema dovoljno vremena za odmor i što mu vikendi prođu za tili čas.Koeljo

SOK OD NARANDŽE

Priznati stručnjak na polju ljudskih potencijaladržao je predavanje. Nakon uvodnog govora,on uze narandžu u ruke i zagonetno upita publiku:»Ako stisnem iz sve snage ovu narandžu,šta će izaći iz nje?»Neka mlada djevojka iz prvog redadobaci:»To vam je jako glupo pitanje.Ako stisnete narandžu onda će iz narandžeizaći sok od narandže.To je ono što je unutra.

100

Ne može ništa drugo izaći iz nje.»Stručnjak reče:»Tačno. To i jeste odgovorna moje pitanje. Razlog zašto će iz narandžeizaći narandžin sok je taj što je samo to unutra.A sad ako proširimo metaforu i zamislimoda vas neko tako stisne. Da vas stisnu vašiproblemi, brige, strahovi, da vas ogovara,da vas neko uvrijedi, da vam nanese bol i sl.I iz vas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba itd.Vi biste rekli da to što je izašlo iz vas je zbog toga štovam je neko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istinaje da ono što iz vas izađe, je ono što vi imate u vama.Upamtite, iz vas će uvijek i baš uvijek izaći onošto je u vama ako vas neko “stisne”.Iz narandže nikada neće izaći sok od jabuke.Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama.»

MEKSIČKI RIBAR

Mali brod se zaustavio uz obalu jednog malog meksičkog sela.Američki turista je rekao jednom meksičkom ribaru da je riba jako kvalitetna i pitao ga koliko mu dugo treba da je ulovi.«Ne dugo», rekao je Meksikanac.«Ali onda zašto ne ostaneš duže i uloviš više?!»Ribar mu je objasnio da mu je to što ulovi sasvim dovoljno da podmiri potrebe svoje porodice.Amerikanac ga na to upita:»Šta onda radiš sa ostatkom svog slobodnog vremena?»«Puno spavam, malo pecam, igram se sa svojom djecom, pričam sa ženom. Naveče idem u selo da vidim prijatelje, popijem par tekila, sviram gitaru i

101

pjevam. Vrijeme mi je ispunjeno.», odvrati meksički ribar.Amerikanac mu na to reče:»Ja imam diplomu sa Harvarda i mogu ti pomoći…Trebao bi duže pecati svaki dan. Tada bi mogao ribu i prodavati. Sa zarađenim novcem mogao bi kupiti novi čamac. Poslije toga bi po istom principu mogao kupiti i drugi čamac, pa treći itd. i imao bi cijelu flotu ribarskih čamaca. Onda bi mogao umjesto da prodaješ nekom ribu, napraviti svoju fabriku da ljudi dolaze od tebe da kupuju. I mogao bi se iz ovog malog sela preseliti u npr. Meskiko siti, Los Anđeles ili čak Njujork. Od tamo bi mogao voditi svoje poslove.«Koliko bi to dugo trajalo?», upita ga Meksikanac.«Oko 20-25 godina.», odgovori Amerikanac.«I šta poslije toga?», znatiželjno ga upita Meksikanac.«Poslije toga bi postalo jako interesantno. Kada bi tvoj biznis postao vrlo velik,mogao bi početi prodavati akcije i praviti milione.»«Dobro, i šta poslije toga?!»«Pa poslije toga bi se mogao povući u neko malo selo, spavati do kasno, igrati se sa djecom,pecati ribu, pričati sa ženom, a naveče piti tekilu, svirati i pjevati sa svojim prijateljima. Prosto uživati.»

BOŽIJA KAFA

Grupa bišvih studenata, a sada vrlo uspješnih poslovnih ljudi, sastali su se da posjete svog omiljenog profesora sa univerziteta. Nedugo nakon što su se pozdravili, studenti su kroz razgovor počeli da se žale na stres na poslu i u životu uopšte.Ponudivši gostima kafu, profesor je otišao do kuhinje i za par minuta se vratio sa velikim bokalom kafe i cijelim asortimanom šoljá – porculanske, plastične, metalne, staklene, skupe, jeftine. Bilo ih je više nego što je bilo studenata. Postavi ih sve na sto i reče im da uzmu po šolju i da se posluže kafom. Kad je svaki od studenata imao u rukama šolju sa kafom, profesor im reče: “Ako ste primjetili, izabrali ste sve šolje koje su bile skupocjene i finog izgleda. Ostavljajući pritom na stolu one jeftine i obične. Iako je normalno da želite ono najbolje, tu ustvari i leži izvor vašeg stresa. Budite sigurni da sama šolja ne daje kvalitet kafi. U većini slučajeva je samo skuplja i ništa više. Sve što ste vi uistinu htjeli je kafa, a ne šolja. Ali ipak ste svjesno birali najbolje šolje. I onda ste još počeli da gledate šolje koje su izabrali drugi.

102

A sada želim da razmislite o ovome: Život je kafa; Poslovi, novac i status u društvu su šolje. One su samo predmeti koji sadrže kafu, dok oblik, veličina ili cijena šolje koju imamo ne definišu niti mijenjaju kvalitet kafe tj. života koji živimo.Uglavnom, koncentrišući se samo na šolju, mi propuštamo da uživamo kafu koju nam je bog omogućio. Bog kuva kafu, a ne šolje. Uživajte vašu kafu!!!”Najsrećniji ljudi na svijetu nemaju sve najbolje, oni od svega prave najbolje.

KOMADIĆ KOJI NEDOSTAJE

Nedostajao mu je jedan komadić, i to ga je činilo nesrećnim. I tako, krenu on u potragu za komadićem koji mu je nedostajao. I dok se kotrljao putem, pjevušio je pjesmicu:

“Tragam za komadićem koji mi nedostaje, Da, tragam za dijelom koji mi nedostaje. Oho-ho, aha-ha, kotrljam se svijetom bijelim U potrazi za komadićem koji mi nedostaje!”

Ponekad mu je bilo pretoplo na suncu… A onda, opet, pljusnula bi svježa kišica. Ponekad bi baš bilo hladno kada bi snijeg sve zasuo, ali bi se sunce opet javilo i ponovo ga zagrijalo. Bez nedostajućeg komadića nije se moglo brzo kotrljati, te bi povremeno zastalo, da poneku riječ prozbori sa crvićem…

Ponekad bi, opet, zastalo da pomiriše cvjetak…

Desilo bi se, s vremena na vrijeme, i da pretekne poneku bubicu a ponekad bi, bogme, i neka bubica njega pretekla! Ali, ponajljepše bi bilo kada bi na njega sletio leptirić! Zabrodio je, čak, i preko okeana…

“Za komadićem tragam što mi fali, Preko brda, dolina i mora plava, Nek’ korak mi bude prav i bistra glava, Jer tragam za komadićem koji mi fali!”

103

Pa kroz močvare i divlje šume, uz planine i niz planine. A onda jednog dana, gle!

“Nađoh svoj nedostajući komadić”, oglasi se ono. “nađoh, napokon, komadić koji mi fali Poslije koraka čvrstog i glave bistre Nađoh svoj…”

“Čekni, malo”, prekide ga komadić.

“Uprkos tvom koraku pravom i bistroj glavi… Ja nisam, znaš, tvoj nedostajući komadić. Ja nisam ničiji nedostajući komadić. Ja sam ti, brale, svoj sopstveni komadić! I čak i da jesam nečiji nedostajući komadić tvoj sigurno nisam!”

“Oh”, dođe žalostiv odgovor, “oprosti mi što sam ti bio na smetnji”.

I nastavi da se kotrlja dalje. Naiđe, potom, na još jedan komadić ali je ovaj, očito, bio premalen. Sljedeći je, opet, bio prevelik. Onaj na kojeg naiđe potom imao je odveć oštar vrh, a naredni, opet, bio je ćoškast! Potom mu se učinilo da je naišao na savršen komadić ali se ni on nije potpuno uklapao te ga, na daljem putu, neprimjetno izgubi. Zatim naide na komadić koji se savršeno uklapao… Ali, pošto je bio pretvrd, na kraju se sav izlomio na sitnu parčad. I tako nastavi sa kotrljanjem. Doživljavajući svakovrsne pustolovine zapadajući u svakojake jame i lupajući glavom o tvrde, kamene zidove. I napokon, susrete se sa komadićem koji je, kako se činilo, bio po pravoj mjeri.

“Zdravo!” oslovi ga ono.

“Zdravo!” odvrati komadić.

“Da li si ti, možda, komadić koji nekome nedostaje?”

“Ne, nisam, bar koliko mi je znano”.

“Pa, možda onda želiš da budeš svoj sopstveni komadić?”

“Mogu biti nečiji komadić, a opet ostati svoj”.

“Možda, ipak, ne bih želio da budeš moj komadić?”

“Možda i bih”.

“Možda, ipak, ne odgovaramo jedno drugom…”

“Pa…”

“Mmmmmmmm?”

“Mmmmmmmm!”

Uklapa se! Savršeno se uklapa! Najzad! Najzad!

I nastavi da se kotrlja dalje, ali sada, posve zaokruženo, kotrljalo se brzo i sve brže. Da, kotrljalo se brže nego ikad ranije! Toliko brzo da, čak, ne stiže da porazgovara sa crvom. Ne zastade ni cvetak da pomiriše. Kotrljalo se tako brzo da ni leptir ne ugrabi priliku da ne njega sleti! I sada je, najzad, moglo da zapeva svoju pjesmicu, da, napokon ju je moglo zapjevati:

“Ah, pronašao sam komadić koji mi je nedostajao!”

I ono stade pjevati…

104

“Tra-la-lagam za klomadićem koji mi fa-ali, Glave bistre i koraka pravog Da, tra-la-lagam za komadićem koji mi fa-ali… Uf, uf!”

Oh, jadan ja, sada kada sam najzad potpuno zaokružen ne mogu više da pjevam!

“Aha”, dosjeti se on napokon,

“Znači, U TOME je stvar!”

I trenutak potom prestade da se kotrlja. i nježno položi pristajuci komadić na tle i lagano se otkotrlja dalje. I dok se kotrljalo dalje, ono tiho zapjevuši:

“Ah, tragam za komadićem koji mi nedostaje, Da, tragam za komadićem koji mi nedostaje. Oho-ho, aha-ha, kotrljam se svijetom bijelim U potrazi za komadićem koji mi nedostaje!”

105

106