Univerzitet u Zenici Pravni fakultet

Krivično-pravna zaštita ljudskih prava

PRAVA MANJINA(seminarski rad)

Enisa Brljak

Mentor: Doc.dr. Adnan Duraković

Zenica, 19.04.2010 godine

1

UVOD

Tema mog seminarskog rada je „ Prava manjina „ . Danas se sasvim sigurno može konstatirati da je položaj i zaštita nacionalnih manjina izašla iz sfere isljkučive nadležnosti država i postala predmet, kako međunarodno-pravnih i političkih obaveza država tako i nadležnosti međunarodnih,prije svega evropskih organizacija.

Zapravo, ovakav razvoj rezultat je velikih napora u međunarodnoj zajednici da se područje prava čovjeka, čiji su integralni dio položaj i prava pripadnika nacionalnih manjina, izuzme iz isključive nadležnosti država i stavi pod nadzor pojedinih međunarodnih institucija. U tom pogledu nema nikakvih ozbiljnijih otpora članica međunarodne zajednice, jer je odabrani pravac potpuno u skladu s poveljom i ciljevima Ujedninjenih naroda.

Ono što predstavlja problem jeste činjenica da se ova problematika često koristi za političke pritiske i utjecaje na određene zemlje, što najslikovitije ilustrira i politika selektivnog prilaza ovim problemima.

2

NACIONALNA MANJINA - POJAM

Nacionalna manjina je dio određenog naroda koji ne živi u svojoj nacionalnoj državi, već u drugoj, zajedno sa drugim narodima.

Položaj nacionalnih manjina određen je danas međunarodnim pravom, ali uvijek uz veliki utjecaj društvenih prilika i političkih karakteristika države u kojoj nacionalne manjine žive. Danas je uobičajeno da se položaj i prava nacionalnih manjina reguliraju na najvišem nivou ustavnim odredbama, uz preciziranje zakonima.

U pogledu koncepta postojanja nacionalnih manjina, razlikuju se građanske i nacionalne države. U građanskim državama ne vrši se podjela na etničke zajednice u okviru države, već se svi građani formalno smatraju jednim narodom i kao takvima im se garantiraju prava.

Često se smatra da je rješenje političkog, pravnog, kulturnog i društvenog položaja manjina u nekom društvu mjerilo demokratizacije i modernizacije tog društva.

3

PRAVA MANJINA

Individualna i kolektivna prava pripadnika nacionalnih manjina imaju veliki značaj ne samo u ostvarivanju nediskriminišućeg položaja pojedinca pripadnika nacionalne manjine nego i u odnosima između država pa i u ostvarivanju ukupnog mira i stabilnosti. Pa ipak, tek u posljednje vrijeme u ustavnim sistemima pojednih zemalja i u međunarodnom pravu ovom pitanju se posvećuje posebna pažnja.

U razvoju ljudskih sloboda i prava od početka je potvrđivan princip nediskriminacije, odnosno neuslovljavanja uživanja ljudskih prava bilo kojim ličnim svojstvom, bilo da se radi o polu, boji kože, nacije, vjeri, političkom ubjeđenju, ekonomskom položaju ili bilo kojem drugom ličnom svojstvu. Međutim, istovremeno, posebno u Evropi, ostvarivala se koncepcija nacionalne države. Budući da se državne granice ne podudaraju sa etničkim i da je svako društvo u većoj ili manjoj mjeri multietničko, realno je da je sve veci problem postajalo pitanje stvarne ravnopravnosti pripadnika nacionalnih manjina. Ustvari, kad bi se dosljedno poštivao općeprihvaćeni princip nediskriminacije, to pitanje javljalo bi se u mnogo blažoj formi.

Proteklo je mnogo vremena dok se na međunardnom planu nije donio jedan cjelovit dokument kojim se uređuju prava manjina. Tako je tek Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima koji je stupio na snagu 1976. godine, zagarantovano da lica koja pripadaju etničkim, vjerskim ili jezičkim manjinama, imaju pravo na poseban kulturni život, na ispoljavanje i praktikovanje svoje vjere i pravo da se služe svojim jezikom (član 27.). Skoro dvadeset godina kasnije februara 1995. godine, u okviru Vijeća Evrope prihvaćena je Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina. Naša zemlja, kao članica Vijeća Evrope, ali i u skladu sa svojim ustavom, dužna je primjenjivati ovu konvenciju.1

U vezi s tim, treba imati u vidu da BiH nije nacionalna država, da su ustavnim pravom posebno zagarantovana prava triju konstitutivnih naroda, ali da i da pripadnici velikog broja drugih naroda, osim svih ostalih ljudskih sloboda i prava uživaju posebna manjinska prava zagarantovana ovom konvecijom. BiH je donijela zakon o pravima nacionalnih manjina, koji pruža široke granice njihovih prava, ali smo u praksi veoma daleko od njihovih ostvarivanja.

Stvaranje klime tolerancije i dijaloga je neophodno da bi se omogućilo da kulturne raznolikosti budu izvor i činilac nepodjele, već obogaćivanja za svako društvo. Rješavanje ovog pitanja, prema izričitom stavu u ovoj konvenciji, podrazumijeva ne samo saradnju među državama već i prekograničnu saradnju među lokalnim i regionalnim organima ali bez štete po ustavno uređenje i teritorijalni integritet svake države. Principe i prava sadržane u ovoj konvenciji države treba da provedu putem nacionalnih zakonodavstava i državne politike. Zaštita nacionalnih manjina, kao i prava, sloboda njihovih pripadnika ssstavni je dio međunarodne zaštite ljudskih sloboda i prava.

1 Trnka, Kasim: Ustavno pravo, Drugo i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2006. godine

4

Okvirnom konvencjom za zaštitu nacionalnih manjina garantuju se, naročito, slijedeća prava:

1. Ravnopravnost pred zakonom i jednaka pravna zaštita. Izjašnjavanje ili neizjašnjavanje o pripadnosti nacionalnoj manjini nikoga ne može dovesti u nepovoljniji položaj;

2. Države se moraju uzdržavati od politike ili prakse asimilacije nacionalnih manjina. One su obavezne da preduzmu odgovarajuće mjere zaštite lica izloženih prijetnjama ili diskriminaciji, neprijateljstvima ili nasilju zbog etničkog, kulturnog, jezičkog ili vjerskog identiteta;

3. Pripadnik nacionalne manjine ima slobodu primanja i davanja informacija i ideja na jeziku manjine, bez ometanja od vlasti i bez obzira na granice. Pripadnicima manjina treba da se osigura pristup sredstvima javnog informisanja bez diskriminacije, uključujući i pravo osnivanja vlastitih medija;

4. Slobodu upotrebe svog jezika u javnom i privatnom životu;5. Pravo da na vidljivim mjestima izlože oznake,natpise i druge informacije privatnog

karaktera pisanom na manjinskom jeziku;6. Pravo na isticanje topografskih naziva i oznaka na jeziku manjine koja je u tom dijelu

znacajnije zastupljena;7. Jednake mogućnosti pristupa svim sredstvima obrazovanja,uključujući i mogućnost

uspostavljanja privatnih institucija na jezicima manjina;8. Pravo na učenje jezika manjina;9. Države se moraju uzdržavati od mjera kojima se mijenja odnos stanovništva u

područjima naseljenim nacionalnim manjinama;10. Pravo na uspostavljanje i održavaje kontakata sa pripadnicima iste nacionalne grupe u

drugim državama;11. Pravo na zaključivanje međudržavnih sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina.

Vijeće Evrope je formiralo poseban Savjetodavni komitet za praćenje provođenja Konvencije o čemu će izvještavati Vijeće ministara ove najstarije evropske asocijacije za zaštitu ljudskih prava.

Ustavi pojednih zemalja, u nekim zemljama ustavni zakoni, osim ovih prava, predviđaju i druga prava i posebno garancije za primjenu svih drugih ljudskih sloboda i prava kada su u pitanju manjine (Kanada, Belgija, Švedska, Slovenija, i dr. ). Najčešće je riječ o multinacionalnim državama koje imaju naglašenu osjetljivost za ova pitanja. One obično garantuju predstavljenost manjina u parlamentima i drugim organima vlasti na centralnom, regionalnom i lokalnom nivou. Takođe se garantuju odgovarajuća kulturna autonomija, manjinsko učešće u lokalnoj samoupravi, te modaliteti i sadržaj saradnje sa matičnom državom.

Jedno od najosjetljivijih pitanja očuvanja nacionalnog identiteta manjina je pitanje jezika. Zbog toga je u okviru Vijeća Evrope, i prije usvajanja Okvirne konvencije, prihvaćena Evropska povelja o regionalnim jezicima i jezicima manjina u novembru 1992. godine. Težeći očuvanju kulturnog bogatstva,tradicije i raznovrsnosti evrope ismatrajući da se garantovajem upotrebe ovih jezika štite ljudska prava i demokratija,ovom poveljom predviđeno je niz mjera za zaštitu regionalnih jezika i jezika manjina.

Državama je dopušteno da same odluče koje će od tih mjera prihvatiti s tim da je označen

5

minimum prihvaćenih mjera. Potpisnice su obavezne da preuzmu najmanje 35 obaveza koje se tiču zaštite ovih jezika u obrazovanju,u postupku pred organima vlasti i javnim službama,u sredstvima javnog informisanja,u kulturnim aktivnostima,u ekonomskom idruštvenom životu.

Konvencije koje će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini i koje su,navedene u Aneksu I na Ustav BiH;

- Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1965 god.)- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli

(1966 i 1989)- Međunarodni pakt o ekonomskim,socijalnim i kulturnim pravima (1966)- Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957)- Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva (1961), Konvencija o ukidanju

svih oblika diskriminacije žena (1979)- Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih postupaka ili

kažnjavanja ( 1987. )- Konvencija o pravima djeteta ( 1989. )- Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika – migranata i članova njihovih

porodica ( 1990. )- Okvirna konvencija o zaštiti manjina ( 1994. )

Okvirna konvencija polazi od stava da je zaštita nacionalnih manjina od ključnog značaja za stabilnost, demokratsku sigurnost i mir na evropskom kontinentu. „Pluralističko i istinsko demokratsko društvo“, ističe se u preambuli konvencije, „treba ne samo da poštuje etnički, kulturni, jezički, i vjerski identitet svakog pripadnika nacionalne manjine već i da stvara odgovarajuće uslove koji mu omogućuju da izrazi, očuva i razvija taj identitet.“2

Okvirna konvencija je prvi pravno – obavezujući multinacionalni instrument posvećen zaštiti nacionalnih manjina u cjelini. Njen cilj je da odredi pravne principe koje se države obavezuju da poštuju radi obezbjeđivanja zaštite nacionalnih manjina. Vijeće Evrope je time opravosnažio poziv Bečke deklaracije ( prilog II ) da se politička opredjeljenja usvojena od strane Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji ( KEBS ) pretoče, u što većoj mjeri, u zakonske obaveze.

NACIONALNE MANJINE U BIH

2 Okvirna konvencija o zaštiti manjina iz 1994. godine, peambula konvencije

6

Bosna i Hercegovina je, u aprilu 2003 god.,ratificirala Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina, i usvojila Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina.Ovaj je Zakon izmijenjen i dopunjen u maju i oktobru 2005. godine.

Izmjenama i dopunama obuhvaćena je finansijska podrška državnih vlasti nacionalnim manjinama, njihov odnos sa medijima, promoviranje pravičnog odabira pri zapošljavanju, kvalitetno obrazovanje djece pripadnika nacionalnih manjina i, što je veoma važno; određuje se rok od 60 dana za formiranje Vijeća nacionalnih manjina BiH, koji će nadgledati primjenu ovog zakona.

U BiH živi 17, zakonom priznatih nacionalnih manjina, od kojih je romska nacionalna manjina najbrojnija. Procjenjuje se da u BiH živi između 30 000 i 60 000 Roma. Do ove brojke došlo se u toku projekta o utvrđivanju činjenica, koji su zajednički realizirali visoki komesar za nacionalne manjine Misije OESS-a i Vijeće Evrope.

Pružanje potpore u promicaju stručnih i drugih sposobnosti NVO-a nacionalnih manjina i omogućavanje njihovog boljeg pristupa tijelima vlasti i institucijama za ljudska prava i dalje je jedan od prioriteta OESS-a. Imajući ovo na umu, OESS uglavnom radi sa Romima, kao najbrojnijom nacionalnom manjinom u BiH, preko Savjetodavnog odbora za pitanja Roma, na izradi i realizaciji Nacionalnog rada u vezi s Romima. Cilj je ovog plana stvaranje uvjeta za puno i učinkovito sudjelovanje Roma u tijelima i strukturama vlasti, kao i borba protiv diskriminacije Roma i predrasuda prema Romima.

ROMI

7

Ime

Uobičajeni naziv za Rome (rom ili manuš = čovjek) je Cigani koji je porijeklom iz grčkog 'Athinganos', otuda ona ulazi u europske jezike u raznim varijantama. Nijemci su iskovali ime Zigeuner (izg. Cigajner; Cigojner); mađarski: Cigány; Litvanski: Cigonas; talijanski Zingaro; arbanaški: Cingi. Porijeklo ciganskog imena tražilo se i kod indijskog plemena Čangar, gdje bi možda mogla biti i njihova pradomovina. Romi sebe na svom jeziku nazivaju Romima, dok ih pripadnici drugih naroda vrlo često, iz poruge, nazivaju Ciganima. Sami Romi nikada nisu koristili taj naziv za svoj narod. Ne postoji nikakva veza između imena Roma i Rumunjske (Romania), no, međutim, Rumunjska je treći svjetski rekorder po broju Roma, nakon Indije

(5,794,000) i Turske (3,000,000-5,000,000). U Rumunjskoj ima otprilike 700,000 – 2,500,000 Roma.

Jezik

Jezik Roma (ro. e Romani chib, e Romani ćhib ili e Romani čhib) pripada indijskoj grani jezika u koji je ipak tokom njihovog skitalačkog i selilačkog života prodro veliki broj stranih riječi, pa je najveću promjenu doživio sam rječnik. Jezik im većinom ima iste glasove kao bosanski, osim nekih grlenih glasova. Većina Roma govori neku od varijanti romskog jezika. Analiza romskog jezika je pokazala da je on blisko povezan sa indo-europskim jezicima koji se govore u sjevernoj Indiji i Pakistanu.

Savremena lingvistika je utvrdila povezanost romskog jezika sa pendžapskim i potoharskim jezikom, koji se govore u sjevernoj Indiji i Pakistanu. Lingurari su jedina skupina vlaških Roma koja ne poznaje romski jezik, a govore samo vlaški jezik.

Romi su s područja bivše Jugoslavije govorili romskim, srpskim, vlaškim i turskim jezikom, a bili su pravoslavci ili muslimani. Bili su stalno nastanjeni, ali bilo je i lutajućih Roma. Po zanimanju bili su svirači, trgovci stokom, kovači, zemljoradnika, itd.

Podjela

Rome su tradicionalno dijelili po teritorijalnim, kulturološkim i dijalektološkim razlikama na 3 glavne grupe:

Kaldereši (kovači koji su došli sa Balkana u Središnju Europu, a zatim se selili i do Sjeverne Amerike). Predstavljaju najbrojniju romsku populaciju.

Manuši (poznati i kao Sinti), uglavnom naseljavaju Alzas i okolne regije Francuske i Njemačke. Poznati su kao putujući zabavljači i cirkusanti;

Gitani

Običaji Roma

8

Romi su narod bez domovine i vlastite političke organizacije. Kod njih nema ni tradicije o državi ni nacionalizma. Međusobno su veoma složni i nikada nisu vodili osvajački rat. Oni su lutajući narod indijskog porijekla raspršen širom svijeta, pretežno u Europi. Tradicionalni Romi posebno cijene proširenu obitelj. Nevinost je ključna za neudatu ženu. i muškarci i žene se često vjenčavaju kao veoma mladi, obično, u prosjeku, imaju između 15 i 25 godina. Međutim, u vezi sa romskim običajima oko vjenčanja postoje i izvjesne kontroverze, naročito one koje se tiču odvođenja u ropstvo. 2003. godine je Tortica, jedan od mnogobrojnih romskih plemenskih kraljeva, zabranio svojim podanicima da vjenčaju djecu prije nego što ona odrastu.

Populacija

Teško je sa sigurnošću utvrditi broj Roma u svijetu. Prema nekim mišljenjima ima ih oko 1.500.000, a prema drugima između 5 i 10 miliona, ili čak 15 miliona ili više. Smatra se da između 6 i 8 miliona Roma živi u Europi. Najveća popolacija Roma živi na Balkanskom otoku u jugoistočnoj Europi, u središnjoj Europi, Sjedinjenim Američkim Državama, Rusiji i državama bivšeg Sovjetskog Saveza. Manji broj Roma živi širom Zapadne Europe, Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike.

Zemlje u kojima živi preko pola milijuna Roma su: Rumunjska, Bugarska, Mađarska, bivša Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države. Najveći udio Roma u ukupnom broju stanovnika ima Slovačka - od 5.400.000 stanovnika Slovačke, 320.000 su Romi.

Odbacivanje

Zbog njihovog nomadskog načina života, oduvijek je postojalo međusobno nepovjerenje između Roma i njihovih sjedilačkih susjeda. Za njih se vjerovalo, i još uvijek se vjeruje, da su prosjaci, lopovi, otmičari, neprilagodljivi za sjedilački život i posao. Zbog svega toga bili su izlagani progonima. Romi su ponekad u svoje redove prihvaćali i društvene otpadnike. U razdoblju prosvjetiteljstva Španjolska je pokušala promijeniti otpadnički status Roma zabranom upotrebe reči hitano i asimilacijom Roma u društvo, primoravajući ih da se odreknu svog jezika i načina života. Taj pokušaj je bio neuspješan.

Zastava Roma

9

Tamo gdje je to bilo moguće Romi su nastavili sa svojim nomadskim životom, ali u mnogim slučajevima, pogotovo u Istočnoj Europi, oni žive sjedilačkim životom u gotovo nepodnošljivim životnim uslovima. I dan danas postoje sukobi između Roma i sjedilačkog stanovništva koje živi oko njih. Uobičajene žalbe su da Romi kradu i da žive od socijalne pomoći.

Komunizam

Romi u nekadašnjim komunističkim zemljama

Mnoge zemlje članice bivšeg Istočnog bloka i bivše Jugoslavije imali su znatnu romsku populaciju. Nivo integracije Roma u društvo je i dalje bio ograničen. Romi su se nalazili uglavnom na marginama društva, živeći u naseljima koja podsjećaju na geta. Samo mali broj romske djece završilo bi srednju školu. Romi su se uglavnom osjećali odbačenima od države i društva, što je stvaralo dalje prepreke njihovoj integraciji.

Za vrijeme komunizma, Romi su bili predmet asimilacijskih pritisaka (na primjer; službena upotreba romskog jezika je bila zabranjena), ali je njihova socijalna situacija bila relativno dobra. U sistemima planske ekonomije oni su uglavnom bili zaposleni kao nekvalificirana radna snaga, ali je takav posao zbog komunističke ideologije bio relativno dobro plaćen. Situacija se promijenila poslije raspada Sovjetskog Saveza i raspada komunizma u Istočnoj Europi. Romi od tada imaju problema da nađu posao na standardnom tržištu rada uglavnom zbog relativno niskog nivoa obrazovanja, niskih kvalifikacija, ali i predrasuda poslodavaca.

U nekim zemljama, dio problema također ovisi i o socijalnoj pomoći. Za neke romske obitelji je isplatljivije da žive od socijalne pomoći nego od loše plaćenih poslova. To stvara mnogo novih problema: gnjev protiv Roma, uslove za razvoj kriminala i izuzetnu osjetljivost na promjene u socijalnom osiguranju. Dobar primjer za to posljednje je Slovačka gdje je smanjenje visine iznosa socijalnog osiguranja (obitelj dobija nadoknadu samo za prva tri djeteta) dovelo do građanskih nemira u nekim romskim selima.

U većini zemalja Europske unije Romi mogu dobiti priliku da vode normalne živote. Neke romske obitelji se bolje integriraju u veće zajednice izbjegavajući da imaju neobično mnogo djece, tako da ne žive od socijalne pomoći. Ipak, oči neromskog svijeta vide samo Rome koji iz raznoraznih razloga još uvijek žive po kartonskim kolibicama i koji prose po ulicama, stvarajući tako lošu sliku o svim ostalim Romima. Lokalne vlasti pokušavaju pomoći takvim ljudima poboljšavajući infrastrukturu u njihovim naseljima i pomažući ih novčano, ali ta pomoć je uglavnom površna i nedovoljna.

U junu 2004. godine, Livija Jaroka je postala drugi, a za sada i jedini, Rom koji je član Europskog parlamenta, pošto se nalazila na izbornoj listi mađarske desničarske, Fides partije, u vrijeme kada je Mađarska pristupala Europskoj uniji. Huan de Dios Ramirez Eredia, iz Španjolske, je bio prvi Rom član Europskog parlamenta.

10

POLOŽAJ ROMA U BOSNI I HERCEGOVINI

Oni su najbrojnija nacionalna manjina, najmanje ih se školuje, najmanje radi, najsiromašniji su, svakodnevno doživljavaju šikaniranja, ukoliko uspiju pobjeći bijedi, odriču se korijena, zaboravljaju svoj jezik i najljepše pjevaju.

Aktuelna situacija vezana za romsku populaciju Bosne i Hercegovine najgora je na Balkanu. 70% Roma ne može preživjeti bez socijalne pomoći koja iznosi 15 Eura, a koja je ujedno i neredovna.60% populacije Roma u BiH je nepismeno, 90% nema zdravstvenog osiguranja i 80% nema nikakve (obrazovne) kvalifikacije.Unatoč zakonima koji okvirno uređuju pitanje prava Roma, ta populacija, može se sa sigurnošću reći, u BiH nema nikakvih prava. Npr. u policiji, čiji sastav treba da odgovara nacionalnom sastavu društva nema Roma. Tek odnedavno se uzimaju u obzir prilikom upisa na policijske škole. I ovo nije jedini primjer, slično je kod povrata predratne imovine Roma koji se vraćaju iz inostranstva. Mnogi se žale da je svaki zahtijev za povrat imovine praćen obaveznim davanjem mita službeniku.

Prvi dokument OSCE-a koji se bavi pravima Roma je takozvani Dokument iz Kopenhagena, iz 1993. Što se tiče Bosne, sve je počelo sa Samitom Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope, a od 2000. raste interes ovdašnje OSCE misije za probleme Roma, da bi oktobra 2001. u misiji u BiH otvorena pozicija za službenika za romska pitanja

Kad Romima spominješ Jugoslaviju, oni o toj zemlji govore u superlativima. Za vrijeme Jugoslavije nije se osjetila diskriminacija, mada je bila latentna, puno Roma tada nije imalo ličnih dokumenata

Nakon raspada Jugoslavije stanje u novonastalim držvama je različito,i razlikuje se od države do države. Najrazvijenije romske nevladine organizacije su u Makedoniji, gdje postoji svijest o potrebi za organiziranjem, romska zajednica u ovoj zemlji se štiti Ohridskim sporazumom gdje je ova manjina priznata kao narod. . U Hrvatskoj se radi dosta oko edukacije Roma, u Srbiji je bilo puno volje da se Rome prizna kao etničku manjinu, što nije slučaj u Bosni.

Najveći problemi za Rome nastali su nakon Dejtonskog sporazuma. Romi uvijek kažu da je Dejtonski sporazum diskriminatorski orijentiran prema nacionalnim manjinama, jer ih nigdje jasno ne pominje, dok je evropski trend priznavanje svih naroda u državi u kojoj žive. Prije svega, Romi ne postoje u Ustavu. Zajedno sa svim ostalim manjinama svrstani su u kategoriju "ostali", sa teorijski zagarantiranim pravima i mogućnošću političkog djelovanja. Signal za postojanje diskriminacije je nedeklariranje Roma da su Romi. Romi u BiH skoro i da ne pričaju romski jezik. Jedina grupa koja priča romski su Romi sa Kosova, koji su došli ovdje ne za vrijeme kosovske krize, nego ranije.

Postoje iskustva koja bi se mogla primijeniti u rješavanju romskih problema u BiH, npr. postoji program u Soros fondaciji u Budimpešti koji se zove Roma Participation Program. Riječ je o dvogodišnjoj antisegregaciji Roma. U Bugarskoj postoji problem sa segregacijom Roma u školama, kao i u Mađarskoj. U Bosni takođe postoji takav tip segregacije: gradonačelnik Breze je izjavio da on nikad ne bi dozvolio da druga djeca idu sa romskom djecom u školu.

11

Sve nacionalnosti u BiH se nalaze u nezavidnom položaju, Romi su ipak najugroženiji. Nemaju nikakvog statusa u BiH. Do romskih naselja je jako teško doći zato što put nije asfaltiran. Kućice su trošne, nemaju struje i vode, niti kanala za otpadne vode, te dolazi do zaraznih bolesti, najčešće kod djece. Pošto Romi nemaju zaposlenja, moraju sakupljati sekundarne sirovine koje drže ispred svojih objekata pa i to daje ružan izgled svemu tome. Položaj žena je jako težak. Uvijek su u drugom planu, neupućene su u prava koja imaju. Problemi sa kojima se žene susreću su diskriminacija, kako u porodici, tako i u društvu, nezaposlenost, primoranost na prosjačenje, nizak nivo obrazovanja, 85 posto njih nema ni zdravstveno osiguranje. Zbog loših uslova življenja, mnoge žene, kao i djeca i stari su oboljeli, ali nisu u mogućnosti da plate ljekarske usluge ili ležanje u bolnici.

Romske porodice daju više značaja muškoj djeci, koju više nego žensku šalju u škole, tako da su žene češće nepismene jer su čuvale ili čuvaju braću i sestre, rade kućne poslove, rano se udaju i zasnivaju porodice, pa se nisu mogle uključiti da budu aktivne u društvu. Još uvijek se dešava nasilje nad ženama, koje žene trpe jer nemaju kud, često vjerujući da to baš tako treba i da muž ima pravo da radi šta hoće.

Danas se sve više Roma integriše sa ostalim nacionalnostima te ima sve više romske djece koja pohađaju osnovne i srednje škole, pa i fakultete. Među tim učenicima ima i dosta djevojaka.

U posljednje vrijeme se sve više govori o problemima Roma, i za to moramo zahvaliti prvo nevladinom sektoru, mada je i Vlada počela preduzimati neke korake kako bi se pomoglo ovoj populaciji. Društvo bi trebalo pomoći da se djeci obezbijedi, ali svake godine, školski pribor, da im se omogući besplatno liječenje, što je i predviđeno zakonom, ali se ne primjenjuje. Od velike važnosti je uključenje Roma u sve sfere života, zajedno sa neromima.

Romi se mladi žene i udaju, imaju po petero i više djece i jako su siromašni, ali im ne fali ni pjesme ni igre. Romi su zadovoljni ako ih niko ne dira, ako imaju šta da pojedu i popiju. Potrebno je napomenuti da ma kakav položaj u porodici imaju Romkinje, rijetko koja ostavlja svoje dijete u bolnici ili negdje drugo. Nije tradicija da romska djeca ne pohađaju školu. Svaka romska majka bi poslala dijete u školu, ali nema uslova za to. Često se dešava da kad romsko dijete dođe na nastavu i bude izazvano od neromske djece pa čak i od nastavnika, ono postiđeno ide kući i ne želi više da se vrati u školu. I to je jedan od razloga što romska djeca ne pohađaju nastavu3

Vijeće Roma Bosne i Hercegovini, ciljevi Vijeća: učešće i zastupanje Roma u političkom životu, viši nivo obrazovanja i zapošljavanja, rješavanje stambenih i imovinsko-pravnih problema, zdravstvena zaštita, briga o izbjeglim, raseljenim i povratnicima…

Ovakvo nabrajanje Rome po problemima i ne razlikuje od ostalih bosanskih naroda, među kojima je i previše nezaposlenih, protjeranih, siromašnih… No, nikome se kao Romima nije dogodio takav zbir nesreća u ionako nesretnoj zemlji.

3 Arhiva BHDani

12

Prije svega, Romi ne postoje u Ustavu. Zajedno sa svim ostalim manjinama svrstani su u kategoriju "ostali", sa teorijski zagarantiranim pravima i mogućnošću političkog djelovanja. Kako to u praksi izgleda, ilustrira priča o susretu Ejupa Ganića, prvog kandidata "ostalih", i predstavnika udruženja Braća Romi. Svjedoci kažu da im je tada, duhovito i pametno, kako već umije, kazao: "A, Romi?! Pa vi ste meni 301. ruža u vrtu od 300."

Kako je, međutim, rješavanje manjinskih pitanja, romskih posebno, jedan od uslova prijema Bosne i Hercegovine u Vijeće Evrope, sasvim je izvjesno poboljšanje statusa Roma, makar i na osnovu dosadašnjih, nepotpunih i nimalo upotrebljivih prednacrta zakonskih rješenja. No, papir sve trpi i šta god da se napiše na nečemu što će krasiti potpisi državnih zvaničnika, ne mora značiti da će se svakodnevni život pripadnika ove zajednice promijeniti.

Tri imena užasa isključivanje, sprečavanje napretka i asimilacija, procesi su koje Romi u Evropi osjećaju još od svog dolaska na ovaj kontinent u 14. i 15. vijeku. Vremenom, Evropa se humanizirala, no položaj Roma ostao je skoro nepromijenjen. Moguće je govoriti tek o rijetkim slučajevima apsolutnog uključivanja i priznavanja romske zajednice u nekim državama (Finska) i ublažavanju "isključivanja". Progoni se Romima ne dešavaju, barem u zadnjih nešto manje od 60 godina, na isključivo rasnoj osnovi. Na vjerskoj, međutim, da. Iz gradova što se danas nalaze u Republici Srpskoj, Romi su protjerani početkom devedesetih, jer su bili i muslimani.

U većem entitetu izraženiji su asimilacija i sprečavanje napretka, dva usko povezana procesa, od kojih prvi karakteriše pojava na osnovu koje se može procijeniti i dimenzija problema položaja Roma. Prema popisu stanovništa 1991, u BiH je živjelo samo 8.864 Roma. Jedanaest godina poslije, Sejdić tvrdi da u BiH ima između 75 i 80 hiljada ljudi romske narodnosti, dok OSCE, pri čijoj je misiji i kancelarija za romska pitanja, raspolaže okvirnom cifrom od 60.000 Roma!

Iste one 1991, u BiH je bilo preko 35.000 neopredijeljenih, a većina Roma tada se odlučivala na pripadnost jednom od tri "bjelačka naroda", iz nekoliko razloga. Osnovni razlog skrivanja identiteta bio je strah od stečenih pozicija - što i danas uspješne Rome navodi na odricanje od korijena - odnosno vjerovanje kako su mogućnosti prosperiteta za one što nisu Romi veće.

U današnjoj Bosni, pozicija Roma je, nažalost, gora nego u onoj Jugoslaviji. Istina, dio tegoba s Romima dijele i ostali, ali… Pred godine raspada, u BiH je posao imalo 25 posto Roma, u samom Sarajevu - 17 posto.

Danas u glavnom gradu radi 2,5 posto pripadnika ovog naroda, dok je u ostatku države ta cifra još i manja: prema nezvaničnim podacima, ni cijelih jedan posto. Dervo Sejdić još tvrdi kako većina Roma koji su poslove ostavili radi učešća u Armiji BiH nije dobila mogućnost ponovnog zaposlenja!?

"Sprečavanje napretka" je zgodna sintagma za jedan od najvećih problema romske zajednice. Teorijski, čak 94 posto romske djece pohađa osnovnu školu. Toliko ih se, međutim, samo upiše. Većina odustaje već nakon prvog ili drugog razreda. Kako se u osnovnim školama, međutim, ne vodi računa o nacionalnoj pripadnosti upisane djece, nema preciznih podataka. Tek, mogu se koristiti procjene britanske humanitarne organizacije Save the Children, koja je nedavno promovirala studiju Uskraćena budućnost: Pravo romske djece u BiH na obrazovanje, i u kojoj kažu da oko 30 posto malih Roma pohađa osnovne škole. Program,u mnogim bosanskim gradovima postoje romske zajednice iz kojih niti jedno dijete ne ide u

13

školu, te da je situacija nešto bolja u većim gradovima, a najsvjetliji je primjer Visoko, gdje sva romska djeca idu na nastavu. I gdje je, što može biti uzrok, direktor osnovne škole - Rom..

Nekoliko je razloga zbog kojih najmlađi među nesretnima ne uspijevaju završiti čak ni osam razreda. Većina njihovih roditelja živi ispod donje granice siromaštva i bez mogućnosti da djeci osiguraju minimum uslova za učenje. S druge strane je "bjelačka sredina", čija su djeca uvijek spremna maltretirati i provocirati Rome, ismijavati njihovu bijedu ili probleme s jezikom koji im nije maternji. Tu je i faktor brojnosti romskih familija, u kojima muška djeca rano počinju privređivati, a ženska obavljaju kućne poslove.

Negdje u tom krugu jesu i oni što bi trebali kontrolirati poštivanje obaveznog osnovnog obrazovanja. Iako često nailaze na slučajeve odustajanja desetogodišnjaka od daljeg školovanja, obično ignoriraju takve pojave uz nezvaničan komentar kako "Romima škola nije bitna"!? Rezultat svega je, pored ostalog, i zanemarivo mali broj Roma srednjoškolaca te činjenica da je broj Roma studenata - jednocifren. Zapravo je toliko budućih akademskih građana spremno priznati vlastitu narodnost.

Vijeće Roma postavilo je među prioritetne ciljeve promjenu ovog trenda, no njihovi se planovi kose sa oficijelnim inicijativama. Prema zvaničnom prijedlogu, romski jezik bi bio uveden samo za one razrede u kojima je 20 (u osnovnim školama), odnosno 30 (srednjim) učenika iz romske zajednice!? Ranije pomenute brojke, međutim, govore da takvih razreda u BiH vjerovatno i nema. Vijeće, pak, predlaže uvođenje romskog kao fakultativnog predmeta za sve koji to žele, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

. Predrasude prema Romima su nemjerljive i vidljive svakodnevno, a obilježja rasne diskriminacije primjetna i uobičajena.

Uostalom, "cigani" su, uz vještice i babaroge, likovi kojima se plaše djeca. Nešto prljavo i ružno, također, često se naziva "ciganlukom", a laž i prevara "ciganskim poslovima", iako je najmanje slučajeva otmica, velikih pljački i ubistava s predumišljajem vezano za Rome. Također, na listama Tribunala u Haagu nema niti jednog Roma…

Romi su, zapravo, postali prihvatljivi tek kao Kusturicini likovi, Bregovićeva inspiracija ili ako se, u novije vrijeme, zovu Šaban Bajramović, odnosno Džej Ramadanovski. Rom, naime, znači čovjek.

Najviše građana BiH romske nacionalnosti ima u Tuzlanskom kantonu • Ukupni rezultati su sasvim dovoljni za sticanje realne slike

U Bosni i Hercegovini živi puno manje građana romske nacionalnosti nego što se to dosad tvrdilo, samo je jedno od otkrića zvanično upravo okončane akcije Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, koja je imala cilj evidentirati potrebe ove najbrojnije nacionalne manjine u BiH.Prema dosadašnjim istraživanjima, Roma je u BiH oko 40.000

14

Društveni status Roma u Republici Srpskoj / RS / danas je bolji nego ranije ,predsjednik Romske organizacije RS Saša Mašic. Mašic, koji je predsjednik Odbora za pitanja Roma u Vijecu ministara BiH, rekao je da je trenutni položaj Roma u RS i Federaciji BiH zadovoljavajuci...

On je povodom 8. travnja - Dana Roma naveo da su Romi dobili zastavu i himnu, ali da se ovaj dan obilježava i kao znak sjecanja na stradale Rome u Auschwitzu, Jasenovcu i drugim stratištima tijekom Drugog svjetskog rata.

Koordinator BiH u romskoj dekadi Maksim Stanišic rekao je Srni da je Dekada Roma jedna inicijativa zemalja srednje i jugoistocne Europe koje su se obvezale da ce pomoci Romima da prevladaju odredene teškoce u sredinama u kojima žive, a koje se odnose na obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje i diskriminaciju ove populacije bez obzira gdje žive.

"Ova inicijativa potpomognuta je od Svjetske banke, EU, a Vijece ministara BiH izdvojio je tri miliona KM za zapošljavanje, stanovanje i zdravstvenu zaštitu Roma", rekao je Stanišic, podsjetivši da je BiH potpisnica Romske dekade.

Nezavisni ekspert za pitanja Roma i bivši pomocnik ministra za ljudska prava BiH Slobodan Nagradic rekao je Srni da je stanje romske populacije u BiH danas bolje i potpuno drugacije u odnosu na neka druga vremena.

"Da je ova konstatacija tocna govore podaci da su vlasti RS i FBiH donijele mnogobrojne zakone i izdvojili znacajna sredstva za poboljšanje života Roma ", istakao je Nagradic.

On je dodao da je stanje Roma još bolje u njihovom organiziranju, zakljucujuci da u BiH ima oko 150 nevladinih organizacija koji se bave poboljšanjem života Roma .

Romi i romski nevladin sektor trenutno nije zadovoljan sa stanjem u BiH, prvenstveno kada je u pitanju ekonomsko-socijalni status, ali i politicki status romske zajednice.

BiH zaista prvi put ozbiljno pristupila rješavanju problema Roma potpisujuci i pristupajuci 'Romskoj dekadi', koja traje od 2005. do 2015. godine, a cime se obvezala da ulaganjem u razvoj Romske zajednice radi konkretne korake na integraciji Roma u društvo

SARAJEVO – Jakob Finci i Dervo Sejdic, Židov i Rom, izvest ce Bosnu i Hercegovinu na Europski sud za ljudska prava jer im država onemogucava da se kandidiraju za predsjednika i za parlamentarnu dužnost.

Bit ce to prvi put da taj sud razmatra tužbu protiv države clanice Vijeca Europe zbog diskriminacije.

Finci i Sejdic kažu kako je nemogucnost njihove kandidature tipicno kršenje ljudskih prava i konvencija UN-a,

15

Takvo ogranicenje, ne samo da diskriminira nego i iskljucuje ljude iz odredenih etnickih i religijskih grupa iz javnoga života, kaže Lucy Claridge, iz nevladine organizacije za prava manjina, Minority Rights Group International.

Odluka suda, koja se ocekuje krajem ove godine, bit ce obvezujuca za državu i, ukoliko sud presudi u korist Fincija i Sejdica, država ce morati promijeniti ustav i dopustiti manjinama da obavljaju javne dužnosti.

Minority Rights Group International, navodi da ustav BiH krši Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima UN-a i Medunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. A Bosna i Hercegovina je potpisala i ratificirala oba. Sud u Strazburu presudio je u decembru prošle godine da BiH mora brisati diskriminatorske odredbe iz Ustava koje pripadnicima nacionalnih manjina ne dozvoljavaju da se kandiduju za clana Predsjedništva BiH i za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Savjet ministara BiH donio je Akcioni plan za provodenje ove presude izradom ustavnih amandmana i izmjenom postojeceg Izbornog zakona.

EUROPSKI sud za ljudska prava danas je donio osudujucu presudu protiv BiH zbog diskriminacije Roma i Židova u izborima za clanove Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamenta BiH.

16

17