margaret macmillan - mirotvorci (wwi)

8/4/2019 Margaret MacMillan - Mirotvorci (WWI)

1/305

Margaret MacMillan - Mirotvorci

Knjiga MIROTVORCI ugledne kanadske povjesniarke Margaret MacMillan

obrauje prvo i najvanije estomjeseno razdoblje mirovne konferencije u Parizu

1919. godine kojom je okonan Prvi svjetski rat. Parika mirovna konferencija

obiljeila je europsku i svjetsku politiku 20. stoljea, a u mnogim segmentima

posljedice odluka osjeaju se sve do dananjih dana. Autorica na vrlo minuciozanali ivopisan nain prikazuje aktivnosti glavnih aktera konferencije Velike

etvorice: amerikog predsjednika Wilsona, britanskog premijera Lloyda Georgea,

francuskog premijera Clemenceana i talijanskog predsjednika Orlanda koji su

htjeli sprijeiti obnovu njemakog militarizma, osigurati trajan mir, uspostaviti

jednakost velikih i malih drava u politikom i ekonomskom pogledu, ukinuti tajnu

diplomaciju, afirmirati princip samoodreenja naroda i osigurati pravedne i sigurne

granice novonastalim dravama ali u tome nisu uspjeli.

Pariz je 1919. godine bio prijestolnica svijeta. Mirovna konferencija bila je najvaniji svjetski


2/305

posao, a mirotvorci najmoniji ljudi na svijetu. Oni su se sastajali dan za danom. Navodili surazloge, raspravljali i svaali se pa ponovno mirili. Sklapali su nagodbe. Pisali su ugovore. Stvaralinove zemlje i nove organizacije. Zajedno veerali i zajedno odlazili u kazalite. est mjeseci, odsijenja do lipnja, Pariz je bio istodobno svjetska vlada, svjetski prizivni sud i svjetski parlament,arite svjetskih bojazni i nada. Mirovna konferencija trajala je slubeno i dulje, sve do 1920.godine, ali tih prvih est mjeseci bili su najvanije razdoblje, vrijeme u kojemu su se donosile

kljune odluke i pokretali kljuni lanci dogaaja. Svijet nije nikada vidio niti e ikada vidjeti nitaslino.Mirotvorci su doli u Pariz zato to se ponosna, samopouzdana, bogata Europa raspala na komade.U rat koji je poeo 1914. zbog svae oko moi i utjecaja na Balkanu bile su uvuene sve velike sile,od carske Rusije na istoku do Velike Britanije na zapadu, te veina manjih sila. Samo su panjolska,vicarska, Nizozemska i skandinavske zemlje uspjele ostati izvan ratnih sukoba. Borbe su se vodileu Aziji, Africi, na pacifikim otocima i Bliskom istoku, ali veinom na europskom tlu, du suludemree rovova koji su se protezali od Belgije na sjeveru do Alpa na jugu, du granica Rusije s

Njemakom i njezinim saveznikom Austrougarskom, te na samom Balkanu. Vojnici su potjecali izcijeloga svijet: Australci, Kanaani, Novozelanani, Indijci, Newfoundlanani koji su se doli boritiza Britansko carstvo; Vijetnamci, Marokanci, Alirci, Senegalci koji su se borili za Francusku;

napokon, bijesni Amerikanci, koji vie mogli trpjeti njemake napade na svoje brodovlje.Izvan velikih bojita Europa je jo izgledala ista. Veliki su gradovi ostali itavi, eljeznike su pruge

jo postojale, luke su jo radile. To19

nije bilo poput Drugog svjetskog rata kada su se zidovi opeke i buka pretvarali u prah. Gubici subili ljudski. U te etiri godine poginuli su milijuni boraca - jer vrijeme za masovno ubijanje civilajo nije nastupilo: 1,800.000 Nijemaca, 1,700.000 Rusa, 1,384.000 Francuza, 1,290.000 austro-ugarskih vojnika, 743.000 Britanaca (te jo 192.000 iz raznih dijelova britanskog carstva), sve domale Crne Gore s 3.000 poginulih. Djeca su izgubila oeve, ene mueve, mlade ene priliku zaudaju. A Europa je izgubila ljude koji su mogli postati njezini znanstvenici, njezini pjesnici, njezinielnici, i djecu koju su oni mogli imati. No taj popis gubitaka ne obuhvaa one koje su ostali beznoge, ruke ili oka, ili one ija je plua otetio otrovni plin, ili one koji se psihiki nisu nikadaoporavili.etiri godine najnaprednije svjetske nacije ulijevale su svoje ljude, svoje bogatstvo, plodove svojegagospodarstva, znanosti i tehnologije u rat koji je moda zapoeo sluajno, ali nije ga se moglozaustaviti zbog prevelike ravnotee sila. Saveznici su napokon stekli nadmo tek u ljeto 1918. kadasu njemaki saveznici posustali, a svjee amerike snage pritekle u pomo Europi. Rat je zavrio11. studenog. Ljudi su posvuda umorno vjerovali da to god se dogodilo nee biti tako loe kao onoto je upravo zavrilo.etiri godine rata zauvijek su potresle nadmono samopouzdanje koje je dovelo Europu do svjetske

prevlasti. Poslije zapadnog bojita Europljani nisu vie mogli govorili o civiliziranoj misiji usvijetu. Rat je ruio vlade, ponizio mone i naglavce preokrenuo cijela drutva. U Rusiji surevolucije 1917. godine zamijenile carski reim neim to jo nitko nije poznavao. Potkraj ratanestala je Austro-Ugarska, ostavljajui veliku rupu u sreditu Europe. Otomansko carstvo, sa svojimvelikim posjedima na Bliskom istoku i svojim komadiem Europe, bilo je gotovo na izdisaju.Carska Njemaka bila je sada republika. Stare nacije -Poljska, Litva, Estonija, Latvija - izile su iz

povijesti i ponovno oivjele, a nove drave - Jugoslavija i ehoslovaka - borile su se za ivot.Parika Mirovna konferencija pamti se obino po tome to je donijela mirovni sporazum s

Njemakom, potpisan u Versaillesu u lipnju 1919., ali je ona uvijek obuhvaala mnogo vie od toga.Mirovni ugovori morali su se potpisati i s ostalim neprijateljima - sada zasebnim zemljamaBugarskom, Austrijom i Maarskom - i Otomanskim car-

20

stvom. Trebalo je zacrtati nove granice u sreditu Europe i na Bliskom istoku. Najvanije od svega,


3/305

trebalo je ponovno stvoriti meunarodni poredak, moda na drukijoj osnovi. Je li bilo sazrelovrijeme za organizacije poput Meunarodne organizacije rada, Lige naroda, sporazume omeunarodnim telegrafskim kablovima ili meunarodnom zrakoplovstvu? Poslije takve velikekatastrofe oekivanja su bila golema.I prije nego to su topovi uutjeli poeli su se javljati glasovi, tugaljivi, zahtjevni, srditi: Kina

pripada Kinezima, Kurdistan mora biti slobodan, Poljska mora ponovno oivjeti. Te su

poruke izreene na mnogim jezicima, i u njima su bili sadrani mnogi zahtjevi. Amerikanci morajubiti svjetski policajci ili Amerikanci moraju otii kui. Rusima treba pomo; ne, treba ih ostaviti dase sami snalaze. Mnogi su se alili: Slovaci na ehe, Hrvati na Srbe, Arapi na idove, Kinezi naJapance. Ti su glasovi bili zabrinuti i nisu bili sigurni hoe li novi svjetski poredak biti bolji od

prethodnog. Na Zapadu su se tuili na opasne ideje koje dolaze s Istoka; na Istoku su ozbiljnorazmiljali o prijetnji zapadnog materijalizma. Europljani su se pitali hoe li se ikada oporaviti.Afrikanci su se bojali da ih je svijet zaboravio. Azijci su znali da je budunost njihova; problem je

bila sadanjost.Donekle nam je poznato to znai ivjeti nakon svakog velikog rata. Glasovi iz 1919. bili su sliniglasovima sadanjice. Kada je 1989. zavrio Hladni rat i sovjetski marksizam zavrio u ropotarnici

povijesti, odmrznule su se starije snage, religija ili nacionalizam. Bosna i Ruanda podsjetile su nas

na snagu tih sila. Tada, 1919. godine, vladao je isti osjeaj da se javlja novi poredak dok su seiznenada pomicale granice i promicale nove gospodarske i politike ideje. To je bilo uzbudujue, alii zastraujue u svijetu koji se doimao tako opasno krhkim. Danas je opasan, tvrde neki, preporodislama. Tada, 1919. godine, bio je opasan ruski boljevizam. Razlika je u tome to nismo odralimirovnu konferenciju. Nema vremena. Dravnici i njihovi savjetnici susreu se na se kratkimsastancima, dva ili moda tri dana, a zatim ponovno odlete. Tko zna koji je bolji nain rjeavanjasvjetskih problema?Ima mnogo veza izmeu naeg svijeta i svijeta 1919. godine. Uzmimo dvije vrlo razliite epizode uljetu 1991. Na Balkanu su Srbi i Hrvati rascijepili Jugoslaviju. U Londonu su bogati stanovnici

pacifi-kog otoia Nauru financirali neuspjeni musical o ivotu Leonarda da21

Vincija. I Jugoslavija i Nauru duguju svoju nezavisnost parikoj Mirovnoj konferenciji. Poredakdogovoren u Parizu raspada se jo od tada, i jo su prisutne mnoge dileme: odnosi izmeu Japana iKine, Europe i Amerike, Rusije i njezinih susjeda, Iraka i Zapada.Kako bi se borili s tim dilemama i nastojali ih rijeiti, u Pariz su iz cijeloga svijeta stigli dravnici,diplomati, bankari, vojnici, profesori, ekonomisti i pravnici: ameriki predsjednik Woodrow Wilsoni njegov dravni tajnik Robert Lansing, Georges Clemenceau i Vittorio Orlando, predsjednicifrancuske i talijanske vlade, Lawrence od Arabije, obavijen tajno-vitou i arapskom odjeom,Eleutherios Venizelos, veliki grki patriot koji je doveo svoju zemlju u katastrofalnu situaciju, IgnacPaderewski, pijanist koji je postao politiar i mnogi drugi koji su ostaviti trajan biljeg tek poslije -

medu njima i dva budua amerika dravna tajnika, budui japanski premijer i prvi predsjednikIzraela. Neki od njih roeni su u svijetu monih poput rumunjske kraljice Marie; drugi, poputbritanskog premijera Davida Llovda Georgea, stekli su mo vlastitim snagama.Koncentracija moi privukla je iz cijeloga svijeta novinare, poslovne ljude i zagovornike svakakvihideja. Svi odlaze u Pariz, zabiljeio je francuski veleposlanik u Londonu. Pariz e postatizabavite za stotine Engleza, Amerikanaca, Talijana i sumnjivu stranu gospodu koja nam dolazi sizlikom sudjelovanja na mirovnim razgovorima.1 Zagovornici enskih prava, prava za crnce,radnikih prava, slobode za Irsku, razoruanja... sve je vrvjelo od peticija i podnositelja peticija izsvih dijelova svijeta. Te zime i proljea Pariz je brujao od planova - za idovsku domovinu,obnovljenu Poljsku, nezavisnu Ukrajinu, Kurdistan, Armeniju. Peticije su samo stizale - odKonferencije drutava za ope pravo glasa, Karpatsko-ruskog odbora u Parizu, banatskih Srba,

protu-boljevike Ruske politike konferencije. Podnositelji peticija dolazili su iz postojeihzemalja i iz zemalja koje su postojale samo u snovima. Neki su, poput cionista, govorili u imemilijuna; drugi, poput predstavnika Alandskih otoka u Baltikom moru, u ime nekoliko tisua


4/305

stanovnika. Neki su stigli prekasno: Korejci iz Sibira krenuli su na put pjeice u veljai 1919., te su,kada je glavni dio Mirovne konferencije zavrio, stigli tek do arktike luke Arhangelsk.2Od samog poetka Mirovna konferencija patila je od pomutnje glede njezine organizacije, svrhe i

procedure. S obzirom na opseg22

23onoga to joj je prethodilo, to je vjerojatno bilo neizbjeno. etiri velike sile - Velika Britanija,Francuska, Italija i Sjedinjene Drave - planirale su preliminarnu konferenciju radi suglasnosti ouvjetima koji e se ponuditi, a zatim potpunu mirovnu konferenciju radi pregovora s neprijateljem.

No odmah su se pojavila neka pitanja. Kada e ostale saveznike sile moi izraziti svoja gledita?Japan je, primjerice, ve bio vana sila na Dalekom istoku. A to s manjim silama poput Srbije iBelgije? Obje su izgubile mnogo vie ljudi nego Japan.Velika etvorka je popustila, pa su plenarne sjednice Konferencije postale obredni dogaaji.Meutim, stvarni su posao obavljale etiri velike sile s Japanom na neslubenim sastancima, a kadasu i ti sastanci postali nespretni, obavljali su ga elnici Velike etvorice. Kako su mjeseci prolazili,skup koji je zapoeo kao preliminarna konferencija nezamjetno se pretvorio u pravu konferenciju.

Ne obazirui se na diplomatski presedan i razbijesnivi time Nijemce, saveznici su na kraju pozvalinjemake predstavnike u Francusku da prime mirovni ugovor u konanom obliku.Mirotvorci su se nadali da e biti uinkovitiji i organiziraniji. Oni su paljivo prouili jediniraspoloivi primjer - Beki kongres, kojim su zavreni Napoleonski ratovi. Foreign Officeangairao je jednog poznatog povjesniara da napie knjigu o tom kongresu koja je trebala posluitikao vodi u Parizu. (Poslije je priznao da njegovo djelo nije imalo gotovo nikakvog utjecaja.3).Problemi s kojima su bili suoeni mirotvorci u Beu, mada veliki, bili su jednostavni u odnosu naone u Parizu. Tadanji britanski ministar vanjskih poslova, lord Castlereagh, poveo je sa sobom uBe samo etrnaest suradnika; 1919. britanska je delegacija imala gotovo 400 lanova. Osim toga,1815. pitanja su se rjeavala diskretno i bez urbe: Castlereagha i njegove kolege zaprepastila biintenzivna panja s kojom je javnost pratila Pariku konferenciju 1919. godine. U Parizu je bilo imnogo vie sudionika: delegate je poslalo vie od trideset zemalja, medu njima i Italija, Belgija,Rumunjska i Srbija, koje nisu ni postojale 1815. godine. Latinskoamerike drave bile su jo diopanjolskog i portugalskog carstva, a Tajland, Kina i Japan bile su daleke, tajnovite zemlje. Tada,1919. godine, njihovi su se delegati pojavili u Parizu u prugastim hlaama i salonskim kaputima.Osim deklaracije kojom je osuena trgovina robljem, Beki kongres

nije obraao panju izvaneuropskom svijetu. U Parizu su teme Konferencije obuhvatale teritorij odArktika do Australije i Novog Zelanda, od malih pacifikih otoka do itavih kontinenata.Beki se kongres osim toga odravao u doba kada su se ve smirili veliki potresi koje je izazvalaFrancuska revolucija 1789.. Do 1815. njezine su se posljedice ve slegnule, dok je 1919. ruska

revolucija bila stara tek dvije godine i njezin je utjecaj na svijet jo bio nejasan. Zapadni elnicipromatrali su kako se boljevizam prelijeva iz Rusije, prijetei vjeri, tradiciji, svim poveznicamanjihovih drutava. U Njemakoj i Austriji sovjeti radnika i vojnika ve su preuzimali vlast u velikimi malim gradovima. Bunili su se njihovi vojnici i mornari. Pari, Lyon, Bruxelles, Glasgovv, SanFrancisco, pa i pospani VVinnipeg u kanadskoj preriji postali su poprita velikih trajkova. Jesu li to

bili izolirani poari ili izboji goleme podzemne vatre?Mirotvorci iz 1919. godine vjerovali su da se utrkuju s vremenom. Morali su povui nove linije nakartama Europe, kao i njihovi prethodnici u Beu, ali su morali misliti i na Aziju, Afriku i Bliskiistok. Samoopredjeljenje je bila opa krilatica, ali nije nimalo pomagala u izboru izmeusuparnikih nacionalizama. Mirotvorci su morali postupati kao policajci i morali su nahranitigladne. Morali su pokuati stvoriti meunarodni poredak koji e onemoguiti novi veliki rat. Wilson

je obeao nove naine zatite slabih i rjeavanja sporova. Rat je bio in golema ludila i rasipanja, alije moda iz njega moglo proistei neto dobro. Osim toga, naravno, mirotvorci su trebali sastavitiugovore. Trebalo je oito rijeiti Njemaku, kazniti je zato to je poela rat (ili moda samo zato to


5/305

ga je izgubila, kako su mnogi pretpostavljali), usmjeriti je ubudue na mirniji put i podesiti njezinegranice radi naknade Francuskoj na zapadu i novih drava na istoku. Bugarska je morala imati svojugovor, kao i Otomansko carstvo. Austro-Ugarska je bila poseban problem, jer vie nije postojala.Ostala je samo mala Austrija i nesigurna Maarska, a veinu njihovih teritorija preuzele su novedrave. Oekivanja su bila golema, a opasnost od razoaranja isto toliko velika.Mirotvorci su predstavljali i svoje zemlje te su, s obzirom na to da su to veinom bile demokratske

drave, morali uzeti u obzir domae javno mnijenje. Morali su razmiljati o buduim izborima iodvagnuti cijenu smirivanja ili antagoniziranja vanih dijelova toga javnog mnije-24

nja. Stoga nisu imali potpuno slobodne ruke. Osim toga, dovodio ih je u iskuenje i osjeaj da susve stare granice neizvjesne. Trebalo je izvui stare i nove zahtjeve. Britanci i Francuzi su sediskretno dogovorili o podjeli Bliskog istoka. Talijani su blokirali zahtjeve novostvoreneJugoslavije jer nisu htjeli imati jakog susjeda. Clemenceau se jednom potuio kolegi: Mnogo jelake voditi rat nego sklapati mir.4Tijekom svog viemjesenog boravka u Parizu mirotvorci su postigli mnogo toga: mirovni ugovor s

Njemakom i osnove mira s Austrijom, Maarskom i Bugarskom. Povukli su nove granice usred

Europe i na Bliskom istoku. Istini za volju, dobar dio rezultata njihova posla nije potrajao. Tada segovorilo, a govori se i danas, da su mirotvorci radili predugo i da su krivo razumjeli situaciju. Svremenom se ustalila otrcana primjedba da su mirovne nagodbe iz 1919. godine bile neuspjeh i dasu izravno dovele do Drugog svjetskog rata. Time se precjenjuje njihova mo.U svijetu 1919. godine postojale su dvije stvarnosti, i one se nisu uvijek poklapale. Jedna je bila uParizu, a druga na terenu gdje su ljudi donosili svoje odluke i vodili svoje bitke. Tono je da sumirotvorci imali kopnenu vojsku i mornaricu, ali ondje gdje je bilo malo eljeznica, cesta ili luka,kao na primjer u Maloj Aziji ili na Kavkazu, prebacivanje snaga bilo je spor i muan proces. Novizrakoplovi jo nisu bili dovoljno veliki ili jaki da premoste tu prazninu. U sreditu Europe, gdje su

pruge ve postojale, zavladao je nered jer - iako je lokomotiva i vagona bilo dovoljno - .nije bilogoriva. Zaista nema smisla optuivati ovu ili onu malu dravu, rekao je Llovdu Georgeu HenryWilson, jedan od najinteligentnijih britanskih generala. Korijeni zla lee u tome to nitko ne sluaPariz-5Mo podrazumijeva volju, kako danas otkrivaju Sjedinjene Drave i svijet: volju za ulaganje, bilonovca ili ljudi. Ta je volja ozbiljno nedostajala Europljanima 1919. godine. Zbog svjetskog rataelnici Francuske ili Velike Britanije ili Italije vie nisu mogli narediti svojim narodima da platevisoku cijenu za mo. Njihove vojne snage smanjivale su se iz dana u dan i nisu se mogle oslonitina preostale vojnike i mornare. Njihovi porezni obveznici htjeli su okonati skupe inozemneavanture. Samo su Sjedinjene Drave bile sposobne djelovati, ali nisu sebe vidjele u toj ulozi, a injihova mo jo nije bila dovoljno velika. Moglo bi se25

podlei iskuenju i rei kako su Sjedinjene Drave izgubile priliku da Europi nametnu svoju voljuprije nego to su zaivjele suparnike ideologije faizma i komunizma. To bi znailo u prolostprenositi ono to znamo o amerikoj moi nakon jo jednog velikog rata. Sjedinjene Drave bile su1945. godine supersila, a europske nacije uvelike oslabljene. Meutim, 1919. Sjedinjene Drave jonisu bile znaajno jae od drugih sila. Europljani su mogli ignorirati amerike elje, pa su to i inili.U razumijevanju parike Mirovne konferencije sve je vano: kopnena vojska, ratna mornarica,gospodarstvo, ideologije, povijest. No vani su i pojedinci, jer naposljetku ljudi piu izvjetaje,donose odluke i nareuju armijama. Mirotvorci su sa sobom donijeli svoje nacionalne interese, ali isvoje simpatije i antipatije. A one su bile najvanije kad je rije o monicima - osobitoClemenceauu, Llovdu Georgeu i Wilsonu - koji su zasjedali u Parizu.

26I. DIO Priprema za mir1


6/305

Woodrow Wilson dolazi u Europuetvrtog prosinca 1918. godine George Washington je isplovio iz New Yorka s lanovima amerikedelegacije na Mirovnoj konferenciji. Pozdravila ga je poasna paljba, mnoto na obali je klicalo,remorkeri su trubili, a na nebu su kruili zrakoplovi i diriabli. Robert Lansing, ameriki dravnitajnik, pustio je golubove listonoe s porukom - upuenom njegovim roacima - u kojoj jeizraavao duboku nadu u trajni mir.1 George Washingtony bivi njemaki putniki brod, klizio je

pored Kipa slobode prema Atlantiku, gdje su ga ekali razarai i bojni brodovi, koji su trebalidopratiti brod i njegov teret velikih oekivanja do Europe.2Na brodu su bili najbolji raspoloivi strunjaci probrani sa sveuilita i iz vlade, sanduci sdokumentacijom i posebnim studijama, francuski i talijanski veleposlanik u Sjedinjenim Dravamai Woodrow Wilson. Nijedan ameriki predsjednik prije njega nije nikada odlazio u Europu tijekomsvog mandata. VVilsonovi protivnici optuivali su ga da kri ustav, a i njegovi pristae smatrali suda njegovo putovanje moda ba i nije najmudrija odluka. Hoe li izgubiti svoj veliki moralniautoritet uputajui se u pregovaraki mete? Wilsonov je stav bio jasan. Sklapanje mira bilo je istotoliko vano koliko voenje rata. Wilson je smatrao da to duguje narodima Europe koji su vapili za

boljim svijetom, a i amerikim vojnicima. Sada je moja dunost, izjavio je zabrinutimkongresnicima neposredno prije odlaska, da odigram svoju ulogu do kraja i ostvarim cilj za koji su

oni rtvovali svoje ivote. Jedan britanski diplomat izrazio je cininije miljenje: Wilsona je Parizprivlaio, rekao je, kao to mladu debitanticu privlai prvi ples.3Kako je pisao svom velikom prijatelju Edvvardu Houseu, koji je ve bio u Europi, Wilson jeoekivao da e se zadrati samo da rijei glavne crte mirovnih nagodbi, te mu se mogunost ostankana slubenoj291Woodrow Wilson dolazi u Europuetvrtog prosinca 1918. godine George Washington je isplovio iz Nevv Yorka s lanovima amerikedelegacije na Mirovnoj konferenciji. Pozdravila ga je poasna paljba, mnoto na obali je klicalo,remorkeri su trubili, a na nebu su kruili zrakoplovi i diriabli. Robert Lansing, ameriki dravnitajnik, pustio je golubove listonoe s porukom - upuenom njegovim roacima - u kojoj jeizraavao duboku nadu u trajni mir.1 George Washington, bivi njemaki putniki brod, klizio je

pored Kipa slobode prema Atlantiku, gdje su ga ekali razarai i bojni brodovi, koji su trebalidopratiti brod i njegov teret velikih oekivanja do Europe.2

Na brodu su bili najbolji raspoloivi strunjaci probrani sa sveuilita i iz vlade, sanduci sdokumentacijom i posebnim studijama, francuski i talijanski veleposlanik u Sjedinjenim Dravamai Woodrow Wilson. Nijedan ameriki predsjednik prije njega nije nikada odlazio u Europu tijekomsvog mandata. Wilsonovi protivnici optuivali su ga da kri ustav, a i njegovi pristae smatrali su danjegovo putovanje moda ba i nije najmudrija odluka. Hoe li izgubiti svoj veliki moralni autoritetuputajui se u pregovaraki mete? VVilsonov je stav bio jasan. Sklapanje mira bilo je isto toliko

vano koliko voenje rata. Wilson je smatrao da to duguje narodima Europe koji su vapili za boljimsvijetom, a i amerikim vojnicima. Sada je moja dunost, izjavio je zabrinutim kongresnicimaneposredno prije odlaska, da odigram svoju ulogu do kraja i ostvarim cilj za koji su oni rtvovalisvoje ivote. Jedan britanski diplomat izrazio je cininije miljenje: Wilsona je Pariz privlaio,rekao je, kao to mladu debitanticu privlai prvi ples.3Kako je pisao svom velikom prijatelju Edvvardu Houseu, koji je ve bio u Europi, "VVilson jeoekivao da e se zadrati samo da rijei glavne crte mirovnih nagodbi, te mu se mogunost ostankana slubenoj291Woodrow Wilson dolazi u Europu

etvrtog prosinca 1918. godine George Washington je isplovio iz Nevv Yorka s lanovima amerikedelegacije na Mirovnoj konferenciji. Pozdravila ga je poasna paljba, mnoto na obali je klicalo,remorkeri su trubili, a na nebu su kruili zrakoplovi i diriabli. Robert Lansing, ameriki dravni


7/305

tajnik, pustio je golubove listonoe s porukom - upuenom njegovim roacima - u kojoj jeizraavao duboku nadu u trajni mir.1 George Washington, bivi njemaki putniki brod, klizio je

pored Kipa slobode prema Atlantiku, gdje su ga ekali razarai i bojni brodovi, koji su trebalidopratiti brod i njegov teret velikih oekivanja do Europe.2

Na brodu su bili najbolji raspoloivi strunjaci probrani sa sveuilita i iz vlade, sanduci sdokumentacijom i posebnim studijama, francuski i talijanski veleposlanik u Sjedinjenim Dravama

i Woodrow Wilson. Nijedan ameriki predsjednik prije njega nije nikada odlazio u Europu tijekomsvog mandata. Wilsonovi protivnici optuivali su ga da kri ustav, a i njegovi pristae smatrali su danjegovo putovanje moda ba i nije najmudrija odluka. Hoe li izgubiti svoj veliki moralni autoritetuputajui se u pregovaraki mete? Wilsonov je stav bio jasan. Sklapanje mira bilo je isto tolikovano koliko voenje rata. Wilson je smatrao da to duguje narodima Europe koji su vapili za boljimsvijetom, a i amerikim vojnicima. Sada je moja dunost, izjavio je zabrinutim kongresnicimaneposredno prije odlaska, da odigram svoju ulogu do kraja i ostvarim cilj za koji su oni rtvovalisvoje ivote. Jedan britanski diplomat izrazio je cininije miljenje: Wilsona je Pariz privlaio,rekao je, kao to mladu debitanticu privlai prvi ples.3Kako je pisao svom velikom prijatelju Edvvardu Houseu, koji je ve bio u Europi, "VVilson jeoekivao da e se zadrati samo da rijei glavne crte mirovnih nagodbi, te mu se mogunost ostanka

na slubenoj29Priprema za mirMirovnoj konferenciji s neprijateljem nije inila vjerojatnom. Pogrijeio je. Iako to nije bila niijanamjera, preliminarna konferencija pretvorila se u zavrni in, i Wilson je u Parizu ostao tijekomgotovo svih presudnih est mjeseci - od sijenja do lipnja 1919. godine. Danas je nevano pitanjekoje je zaokupljalo mnoge od njegovih sugovornika, je li Wilson trebao otii u Pariz ili ne. OdFranklina Roosevelta na Jalti do Jimmvja artera u Camp Davidu ili Billa Clintona u Wye Riveru,ameriki su predsjednici sjedali za stol te crtali granice i ustrajno sklapali mirovne sporazume.Wilson je uspostavio uvjete za primirje kojim je zavrio Prvi svjetski rat. Zato ne bi sklopio i mir?Iako "VVilson nije 1912. godine zapoeo mandat kao predsjednik okrenut vanjskoj politici,okolnosti i vlastita napredna politika naela izvukla su ga iz Amerike. Kao i mnogi njegovisunarodnjaci, Wilson je Prvi svjetski rat smatrao borbom izmeu snaga demokracije, koje su, uzasve svoje manjkavosti, zastupale Velika Britanija i Francuska, i snaga reakcije i militarizma, i

predobro zastupljenih Njemakom i Austro-Ugarskom. Njemaka pljaka Belgije, bezobzirnopodmorniko ratovanje i drski pokuaj navoenja Meksika na rat protiv Sjedinjenih Drava odvuklisu Wilsona i ameriko javno miljenje na stranu Saveznika. Nakon demokratske revolucije u Rusijiu veljai 1917. godine, nestala je jedna dd posljednjih ograda - da jedna od saveznikih zemalja imaautokratski reim. Iako je 1916. u predizbomoj kampanji naglaavao kako e odrati neutralnostSjedinjenih Drava, Wilson je u travnju 1917. uveo zemlju u rat. Bio je uvjeren da postupaispravno, a to je bilo vano za Wilsona, sina prezbiterijanskog sveenika koji je dijelio oevo

duboko religiozno uvjerenje ako ne i njegovu privrenost sveenikom zvanju.Wilson je roen u saveznoj dravi Virginiji 1856. godine, neposredno prije izbijanja Graanskograta. Iako je na odreeni nain zadrao neke junjake stavove cijeloga ivota - primjerice, ustrajnonaglaavanje asti i paternalistiki stav prema enama i crncima - Wilson je prihvatio ishodGraanskog rata. Abraham Lincoln bio je jedan od njegovih velikih uzora, uz Edmunda Burkea iWilliama Gladstonea.5 VVilson je u mladosti bio veliki idealist no ujedno i silno ambiciozan.Poslije etiri vrlo ugodne godine provedene na Sveuilitu Princeton i neugodnog razdobljaodvjetnikog rada, pronaao je prvu karijeru u nastavi iI30WOODROW WlLSON DOLAZI U EUROPU

pisanju. Ve 1890. vratio se na Princeton kao zvijezda profesorskog zbora, a 1902. postao je rektorSveuilita uz praktiki jednoglasnu podrku upravnog odbora, profesorskog zbora i studenata.U sljedeih osam godina Wilson je preobrazio Princeton: nekadanji umali koled za gospodu


8/305

postao je ugledno sveuilite. Preradio je nastavni program, uspio osigurati znatna financijskasredstva i privukao najblistavije mlade predavae iz cijele zemlje. Ve 1910. Wilson je stekao

popularnost diljem Amerike, pa ga je demokratska stranka u saveznoj dravi Nevv Jersev, podvodstvom njezinih konzervativnih efova, pozvala da se kandidira za poloaj guvernera. Wilson je

prihvatio kandidaturu, ali je insistirao na progresivnoj platformi - na kontroli krupnog kapitala iirenju demokracije. Na izborima je premono pobijedio, pa su ve 1911. godine poeli nicati

klubovi s motom Wilsona za predsjednika. Govorio je u ime izvlatenih, obespravljenih i svihonih koji su zaostali u brzom gospodarskom rastu potkraj devetnaestog stoljea. Na dugoj i estokojkonvenciji demokratske stranke 1912. godine "VVilson je dobio demokratsku nominaciju za

predsjednika. U studenom iste godine izabran je za predsjednika jer su se republikanci podijelilizbog progresivnih ideja koje je Teddy Roosevelt zagovarao u svojoj kampanji. etiri godine kasnije,1916., ponovno je izabran, jo veim brojem glasova.Wilsonova je karijera bila obiljeena nizom trijumfalnih pobjeda, ali je u njegovu ivotu bilo imranijih trenutaka, i u politikom i u osobnom smislu - poput napadaja depresije te iznenadnih ineobjanjivih bolesti. Osim toga, ostavio je za sobom niz neprijatelja. Mnogi od njih bili su bivi

prijatelji. Nezahvalnik i laac, izjavio je jedan od vode demokratske stranke u Nevv Jersevju ujednoj zdravici.6 Wilson nije nikada opratao onima koji se nisu slagali s njim. On doista zna

dobro mrziti, rekao je njegov glasnogovornik i odani oboavatelj Ray Stannard Baker.7 Bio je itvrdoglav. Kako se s divljenjem izrazio House: Kad god se raspravlja o nekom pitanju, onnepristrano slua sve prijedloge ili savjete koji e dovesti do ispravne odluke. No otvoren je samodok ocjenjuje pitanje i priprema odluku. Kad je donese, ona je konana, i tu prestaju svi savjeti i

prijedlozi. Nita ga nakon toga ne moe pokolebati.8 Neki su se tome divili, dok su drugi tosmatrali opasnom egocentrinou. Za francuskog veleposlanika u Washingtonu31Priprema za mir32Wilson je bio ovjek koji bi, da je ivio nekoliko stoljea prije, bio najvei tiranin na svijetu, jer,kako se ini, ne moe ni zamisliti da bi mogao imati krivo.9Ta je strana Wilsonova karaktera bila oita kada je birao lanove amerike komisije, odnosnoopunomoenike, kako su nazivali glavne delegate na Mirovnoj konferenciji. On je bio jedan od njih,a House, moj alter ego, kako gaje Wilson rado nazivao, drugi; kao treeg nevoljko je odabraoLansinga, svog dravnog tajnika, jer bi bilo nezgodno ostaviti ga u Americi. Iako se nekad prilinodivio Lansingovu velikom znanju, preciznom pravnom razmiljanju i prividnoj samozatajnosti,

poetna simpatija preobrazila se u razdraljivost i prezir. Naime, kako se pokazalo, Lansing je imaovlastite stavove, esto i vrlo vrste, koji su bili suprotni stavovima predsjednika. On jenematovit, Wilson se tuio Houseu, koji je to s uitkom biljeio, nije konstruktivan i ne rese ganeke osobite sposobnosti.10 etvrti opunomoenik, general Tasker Bliss, bio je ve u Francuskojkao ameriki vojni predstavnik u Vrhovnom ratnom vijeu. Bliss je bio obziran i inteligentan

ovjek, i rado je odlazio s krevet s plokom gdje bi itao Tukidida u originalu, ali je po uvjerenjumnogih niih lanova amerike delegacije ve bio na zalazu. Budui da je Wilson s njimerazgovarao samo u pet navrata tijekom Mirovne konferencije, to moda i nije bilo vano.11Posljednji predsjednikov izbor, Henry White, bio je armantan, ugodan umirovljeni diplomat, koji

je bio na vrhuncu karijere mnogo prije rata. White je u Parizu bio vrlo koristan gospodi Wilson kadje posrijedi bila etiketa.12Wilsonov izbor izazvao je uzbunu u Sjedinjenim Dravama, a ostao je sporan sve do danas.Gomila ljudi koji nastoje izbjei odgovornost, izjavio je nekadanji republikanski predsjednik"VVilliam Taft. Psovao bih kad bi to neemu koristilo.13 Wilson je namjerno omalo-vaiorepublikance, koji su veinom oduevljeno podrali ulazak Amerike u rat, a mnogi su sada dijelili injegovu viziju Lige naroda. Humorist Will Rogers ovako je karikirao Wilsonovo obraanje

republikancima: Znate to, podijelit emo se popola - ja u otii, a vi moete ostati. ak i njegovinajprivreniji pobornici nagovarali su Wilsona da odabere ljude poput Tafta ili Henrvja CabotaLodgea, iskusnog republikanskog senatora u vanom Odboru za vanjske odnose. Wilson je odbio s


9/305

nekoliko neuvjerljivih izlika.14 No glavni je razlog bio taj to. WOODROW "VVlLSON DOLAZI U EUROPUnije volio republikance niti im je vjerovao. Ta ga je odluka skupo stajala, jer je negativno utjecala nanjegov poloaj u Parizu i naudila njegovu snu o novom svjetskom poretku na elu sa SjedinjenimDravama."VVilson ostaje zagonetan, za razliku od njegovih prisnih kolega u Parizu, Llovda Georgea i

Clemenceaua. Kako ocijeniti elnika koji se sluio najplemenitijim jezikom Biblije, a bio takonesmiljen prema onima koji bi mu stali na put? Koji je ljubio demokraciju, a prezirao veinu drugihpolitiara? Koji je htio sluiti ovjeanstvu, a imao tako malo osobnih veza? Je li on bio, kako jemislio Teddy Roosevelt, naj-neiskreniji i najnesmiljeniji oportunist to smo ga ikada imali na

predsjednikom poloaju?15 Ili je pak, kako je vjerovao Baker, bio jedan od onih rijetkih idealista,poput Calvina ili Cromvvella, koji se od vremena do vremena javljaju na zemlji pa na trenutak, uplamsaju neobine snage, privremeno uzdignu zabludjelo ovjeanstvo do vieg stupnja kojemuzapravo nije doraslo?16Wilson je htio mo i htio je ostvariti velika djela. Te dvije strane njegova karaktera spajala jenjegova sposobnost - ili moda samozavaravanje - da oblikuje odluke tako da postanu ne samonune nego i moralno ispravne. Kao to je amerika neutralnost u prvim godinama rata bila

ispravna za Amerikance, pa i za ovjeanstvo, kasniji ulazak Sjedinjenih Drava u sukob postao jekriarski rat protiv ljudske pohlepe i ludila, protiv Njemake a za pravdu, mir i civilizaciju.Meutim, zbog toga uvjerenja, bez kojega ne bi nikada mogao ni pokuati ono to je uinio uParizu, "VVilson nije podnosio razlike i nije se obazirao na opravdane zahtjeve drugih. Oni koji sumu se suprotstavljali nisu samo grijeili ve su bili zli. Poput Nijemaca.Wilsonu je odluka o ulasku u rat bila uasno bolna. On je nastojao sklopiti kompromisni mir izmeuSaveznika i Sredinjih sila. ekao je i kad su one odbile njegovu posredniku ponudu, kad sunjemake podmornice potapale amerike brodove, kada su ga suparnici poput Roosevelta napadalizbog kukaviluka i kada je i njegov vlastiti kabinet jednoglasno bio za rat. Na kraju je donio odluku

jer mu Njemaka, po njegovu miljenju, nije ostavila nikakvu alternativu. Doista je strano,izjavio je kada je u travnju 1917. godine od Kongresa zatraio da izglasa objavu rata, povesti ovajveliki miroljubivi narod u rat, u najstraniji i33Priprema za mir34najkatastrofalniji rat u povijesti koji ugroava i same temelje civilizacije.17 Po Wilsonovumiljenju za sve je bila kriva Njemaka, ili barem njezini elnici. Nijemce se moda moglo iskupiti,ali ih je trebalo i kazniti.

Na fotografiji snimljenoj 1919. godine Wilson nalikuje na pogrebnika, ali je u stvarnosti bioprivlaan mukarac, lijepih i pravilnih crta lica, vitak i uspravan. Ponaanjem je podsjeao nasveenika i na sveuilinog profesora. Uzdao se u razum i u injenice, ali mu se datum dolaska u

Europu, petak 13. prosinca, inio kao dobar znak. Trinaest mu je bio sretan broj.18 Bio je vrloemotivan, ali nije vjerovao emocijama kod drugih. Emocije su bile u redu kada su navodile ljude daele najbolje, smatrao je, ali opasne kada su ih opijale, kao u sluaju nacionalizma. Lloyd George,koji nikako nije uspijevao prosuditi Wilsonov karakter, opisao je u razgovoru s prijateljem njegovadobra svojstva: ljubazan je, iskren i poten, a zatim u isti mah dodao netaktian, tvrdoglav itat.19Wilson je u javnosti bio krut i sluben, ali je u drutvu prisnih prijatelja bio armantan i akrazigran. Osjeao se posebno leerno u drutvu ena. Obino je savreno vladao sobom, ali jetijekom Mirovne konferencije esto gubio ivce. (Postoji mogunost daje u Parizu doivio blagimodani udar). Volio je igre rijeima i aljive pjesmice, i rado je potkrepljivao svoje tvrdnjenarodskim priama. Uivao je oponaati govor kota ili Iraca (svojih predaka), ili junjakih crnaca

koji su radili u njegovu uredu u Washingtonu. Bio je trezvenjak, jedino bi naveer popio aicuviskija. Volio je tehnike spravice i sviali su mu se filmovi. Tijekom puta u Europu redovito jeodlazio gledati filmove poslije veere. Na ope zgraanje, jedne je veeri na programu bila


10/305

melodrama pod naslovom Druga ena.20Wilsonove veze sa enama uvijek su pobuivale ogovaranje. Dok je bio u prvom braku imao je

prisne, moda i romantine veze s nekoliko ena. Prva ena, koju je duboko ali ne i strasno volio,umrla je 1914. godine; ve 1915. ponovno se oenio sedamnaest godina mladom bogatomudovicom iz Washingtona. Drugi "VVilsonov brak potaknuo je ogovaranje, i to ga je zbunilo irazjarilo. Nije nikada oprostio jednom britanskom diplomatu zbog vica koji je kruio

"VVashingtonom: to je nova gospoda "VVilson uinila kada ju je predsjednik zaprosio? Pala je izkreveta od iznenaenja. No "VVilsonova obitelj i prijatelji bili suWoodrow "VVilson dolazi u Europu35dobrohotniji. Nije li lijepo vidjeti oca tako sretnog, izjavila je jedna njegova kerka. EdvvardHouse, koji je kasnije postao ogoreni neprijatelj gospode "VVilson, zapisao je u svom dnevnikukako je osjetio olakanje jer je "VVilson naao osobu s kojom e dijeliti svoje brige: Njegova jesamoa tako dirljiva.21Edith Bolling, nova gospoda "VVilson, pratila je predsjednika na putu u Europu. Supruge delegatanieg ranga nisu imale tu ast. Bila je srdana i ivahna, i rado se smijala. Voljela je golf, kupovinu,orhideje i zabave. Imala je, svi su se s time slagali, prekrasne oi, premda je za neke njezin stas bio

malo previe punaan, a usta prevelika. U Parizu su smatrali da su joj haljine previe pripijene uztijelo, dekoltei preduboki, a suknje prekratke.22 VVilson je smatrao daje prekrasna. I ona je bila

junjakinja. Nije htjela razmaziti sobaricu vodei je u London, rekla je jednom Amerikancu, zatoto su Britanci previe ljubazni prema crncima.23 Iako je poput veine junjakinja bila sklona

povrnom koketiranju, bila je vrlo sposobna u poslovnom smislu. Nakon smrti prvog supruga vodilaje obiteljsku draguljarnicu. Kada se udala za "VVilsona, on joj je jasno rekao kako oekuje njezinusuradnju u poslu. Ona je prihvatila ponudu s oduevljenjem. Nije bila intelektualka, ali je bilaspretna i odluna.24 Bila je takoer bezrezervno odana svom novom suprugu. "VVilson ju jeoboavao.Wilsonovi su se na brodu George Washington klonili drutva, jeli su uglavnom u svojoj luksuznojkabini i etali se po palubi rukom pod ruku. Ameriki strunjaci bavili su se kartama idokumentacijom pitajui se, pomalo nemirno, kakva e biti politika njihove zemlje. VVilson jeesto spominjao opa naela, ali nije rekao gotovo nita konkretno. Jedan mladi, VVilliam Bullitt,hrabro je otiao do predsjednika i rekao mu kako su svi zbunjeni njegovom utnjom. "VVilson seiznenadio, ali je ljubazno pristao na sastanak s desetak vodeih strunjaka. Bilo je to doista prvi

put, izjavio je kasnije jedan od njih, da je predsjednik nekome iznio svoje zamisli i svojupolitiku. Takvih je prilika kasnije bilo malo.25 Strunjaci su otili sa sastanka osokoljeni iimpresionirani. VVilson se drao neslubeno i prijateljski. Govorio je o tekom zadatku koji ih ekai naglasio kako se uzda da e mu oni pruati najbolje informacije, te dodao kako mu se slobodnomogu obratiti u svako doba. Recite mi stoje ispravno, i ja u se boriti za to. Ispriao se to govo-Priprema za mir

34najkatastrofalniji rat u povijesti koji ugroava i same temelje civilizacije.17 Po VVilsonovumiljenju za sve je bila kriva Njemaka, ili barem njezini elnici. Nijemce se moda moglo iskupiti,ali ih je trebalo i kazniti.

Na fotografiji snimljenoj 1919. godine Wilson nalikuje na pogrebnika, ali je u stvarnosti bioprivlaan mukarac, lijepih i pravilnih crta lica, vitak i uspravan. Ponaanjem je podsjeao nasveenika i na sveuilinog profesora. Uzdao se u razum i u injenice, ali mu se datum dolaska uEuropu, petak 13. prosinca, inio kao dobar znak. Trinaest mu je bio sretan broj.18 Bio je vrloemotivan, ali nije vjerovao emocijama kod drugih. Emocije su bile u redu kada su navodile ljude daele najbolje, smatrao je, ali opasne kada su ih opijale, kao u sluaju nacionalizma. Lloyd George,koji nikako nije uspijevao prosuditi Wilsonov karakter, opisao je u razgovoru s prijateljem njegova

dobra svojstva: ljubazan je, iskren i poten, a zatim u isti mah dodao netaktian, tvrdoglav itat.19Wilson je u javnosti bio krut i sluben, ali je u drutvu prisnih prijatelja bio armantan i ak


11/305

razigran. Osjeao se posebno leerno u drutvu ena. Obino je savreno vladao sobom, ali jetijekom Mirovne konferencije esto gubio ivce. (Postoji mogunost da je u Parizu doivio blagimodani udar). Volio je igre rijeima i aljive pjesmice, i rado je potkrepljivao svoje tvrdnjenarodskim priama. Uivao je oponaati govor kota ili Iraca (svojih predaka), ili junjakih crnacakoji su radili u njegovu uredu u Washingtonu. Bio je trezvenjak, jedino bi naveer popio aicuviskija. Volio je tehnike spravice i sviali su mu se filmovi. Tijekom puta u Europu redovito je

odlazio gledati filmove poslije veere. Na ope zgraanje, jedne je veeri na programu bilamelodrama pod naslovom Druga ena.20Wilsonove veze sa enama uvijek su pobuivale ogovaranje. Dok je bio u prvom braku imao je

prisne, moda i romantine veze s nekoliko ena. Prva ena, koju je duboko ali ne i strasno volio,umrla je 1914. godine; ve 1915. ponovno se oenio sedamnaest godina mladom bogatomudovicom iz Washingtona. Drugi Wilsonov brak potaknuo je ogovaranje, i to ga je zbunilo irazjarilo. Nije nikada oprostio jednom britanskom diplomatu zbog vica koji je kruioWashingtonom: Stoje nova gospoda "VVilson uinila kada ju je predsjednik zaprosio? Pala je izkreveta od iznenaenja. No VVilsonova obitelj i prijatelji bili suWoodrow "VVilson dolazi u Europu35

dobrohotniji. Nije li lijepo vidjeti oca tako sretnog, izjavila je jedna njegova kerka. EdvvardHouse, koji je kasnije postao ogoreni neprijatelj gospode "VVilson, zapisao je u svom dnevnikukako je osjetio olakanje jer je VVilson naao osobu s kojom e dijeliti svoje brige: Njegova jesamoa tako dirljiva.21Edith Bolling, nova gospoda VVilson, pratila je predsjednika na putu u Europu. Supruge delegatanieg ranga nisu imale tu ast. Bila je srdana i ivahna, i rado se smijala. Voljela je golf, kupovinu,orhideje i zabave. Imala je, svi su se s time slagali, prekrasne oi, premda je za neke njezin stas biomalo previe punaan, a usta prevelika. U Parizu su smatrali da su joj haljine previe pripijene uztijelo, dekoltei preduboki, a suknje prekratke.22 "VVilson je smatrao daje prekrasna. I ona je bila

junjakinja. Nije htjela razmaziti sobaricu vodei je u London, rekla je jednom Amerikancu, zatoto su Britanci previe ljubazni prema crncima.23 Iako je poput veine junjakinja bila sklona

povrnom koketiranju, bila je vrlo sposobna u poslovnom smislu. Nakon smrti prvog supruga vodilaje obiteljsku draguljarnicu. Kada se udala za Wilsona, on joj je jasno rekao kako oekuje njezinusuradnju u poslu. Ona je prihvatila ponudu s oduevljenjem. Nije bila intelektualka, ali je bilaspretna i odluna.24 Bila je takoer bezrezervno odana svom novom suprugu. VVilson ju jeoboavao.Wilsonovi su se na brodu George Washington klonili drutva, jeli su uglavnom u svojoj luksuznojkabini i etali se po palubi rukom pod ruku. Ameriki strunjaci bavili su se kartama idokumentacijom pitajui se, pomalo nemirno, kakva e biti politika njihove zemlje. VVilson jeesto spominjao opa naela, ali nije rekao gotovo nita konkretno. Jedan mladi, VVilliam Bullitt,hrabro je otiao do predsjednika i rekao mu kako su svi zbunjeni njegovom utnjom. VVilson se

iznenadio, ali je ljubazno pristao na sastanak s desetak vodeih strunjaka. Bilo je to doista prviput, izjavio je kasnije jedan od njih, da je predsjednik nekome iznio svoje zamisli i svojupolitiku. Takvih je prilika kasnije bilo malo.25 Strunjaci su otili sa sastanka osokoljeni iimpresionirani. "VVilson se drao neslubeno i prijateljski. Govorio je o tekom zadatku koji iheka i naglasio kako se uzda da e mu oni pruati najbolje informacije, te dodao kako mu seslobodno mogu obratiti u svako doba. Recite mi stoje ispravno, i ja u se boriti za to. Ispriao seto govo-Priprema za mir36ri o svojim zamislima: Nisu ba jako dobre, ali mislim da su bolje od svega drugoga to samuo.26

Kada se bude sklapao mir, rekao im je Wilson, njihova e zemlja s pravom biti u poloaju arbitra.Moraju stoga biti dostojni velike amerike tradicije i velikodunosti. Oni e, na kraju krajeva, bitijedini nepristran narod na Mirovnoj konferenciji. tovie, upozorio je, ljudi s kojima emo imati


12/305

posla ne predstavljaju svoj narod. To je bilo jedno od najdubljih "VVilsonovih uvjerenja, to jeneobino za predsjednika drave u ijem su Kongresu prevladavali njegovi politiki protivnici.Tijekom cijele Mirovne konferencije Wilson je vrsto vjerovao da govon u ime narodnih masa te da

bi one - bili to Francuzi, Talijani ili ak Rusi - prigrlile njegova stajalita samo kad bi mogaodoprijeti do njih.27Wilson je spomenuo jo jednu svoju omiljenu temu: Sjedinjene Drave, uvjeravao je svoje

sluatelje, nisu ule u rat iz sebinih razloga. U tom pogledu, kao i u mnogim drugim stvarima,Sjedinjene Drave razlikuju se od ostalih drava jer ne ele teritorij, pa ak ni osvetu. (Kao dokazda se motiv za ameriko sudjelovanje u ratu razlikuje od motiva Europljana, "VVilson je stalnonaglaavao da su Sjedinjene Drave suradnik, a ne saveznik). Sjedinjene Drave openito su

postupale nesebino, primjerice, u okupaciji Kube. Zaratili smo sa panjolskom, uporno jetvrdio, ne radi pripajanja Kube nego zato da bismo toj bespomonoj koloniji dali priliku da seoslobodi.28Wilson je esto spominjao primjere iz Latinske Amerike jer se njegovo vanjskopolitiko iskustvouglavnom oblikovalo u odnosima prema tom dijelu svijeta. Ponovno je izvukao - prilagodivi jevlastitim potrebama -Monroevu doktrinu, poznati izazov upuen Europljanima 1823. s upozorenjemda ne pokuavaju ponovno kolonizirati Novi svijet. Ta doktrina je postala temeljno pravilo u

amerikoj vanjskoj politici - plat, kako su mnogi rekli, koji skriva elju za dominacijomSjedinjenih Drava nad svojim susjedima. "VVilson ju je naprotiv smatrao okvirom u kojem mirnosurauju sve drave obiju Amerika i uzorom za zaraene europske drave. Lansing je biosumnjiav, kao i prema mnogim drugim Wilsonovim idejama: Monroeva doktrina je iskljuivonacionalna politika Sjedinjenih Drava i povezana je s nacionalnom sigurnou i vitalniminteresima.29"VVilson nije obraao panju na Lansingove sitniave prigovore, kako ih je nazivao.30 Bio jevrsto uvjeren u svoje dobre namjere. Kada ame-Woodrow "VVilson dolazi u Europu37riki vojnici odlaze na Haiti, u Nikaragvu ili u Dominikansku Republiku, ine to radi promicanjareda i demokracije. Ja u junoameri-ke republike, izjavio je u svom prvom predsjednikommandatu, poduiti kako e birati dobre ljude!31 Rijetko je spominjao da time titi Panamski kanali amerika ulaganja. Tijekom Wilsonova predsjednikog mandata Sjedinjene Drave opetovano suintervenirale u Meksiku kako bi dobile vladu po svojoj elji. Sjedinjene Drave, izjavljivao je,ele samo osigurati red i mir u Srednjoj Americi pazei da se razvoj samouprave ondje ne prekineili odbaci.32 Zaprepastio se kada Meksikanci nisu na taj nain protumaili iskrcavanje amerikihvojnika i amerike prijetnje.Meksika avantura otkrila je "VVilsonovu moda i nesvjesnu sklonost ignoriranju istine. Kada je

prvi put uputio vojsku u Meksiko, rekao je Kongresu kako time reagira na ponovljene provokacije iuvrede generala Huerte - ovjeka koji je zapoeo meksiku revoluciju - usmjerene protiv

Sjedinjenih Drava i njezinih graana. Huerta se ustvari svesrdno trudio da izbjegne provokacije.33Na parikoj Mirovnoj konferenciji "VVilson je tvrdio da nije nikada vidio tajne ratnodopskeugovore sklopljene medu Saveznicima - primjerice, onaj koji je Italiji obeavao neprijateljskiteritorij - iako ih je britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour pokazao VVilsonu 1917.godine.34 Lansing je mrko komentirao ponaanje svojega predsjednika: Ignorirale su se idokazane injenice ako se nisu uklapale u njegov intuitivni osjeaj, u tu polu-boansku mo izbora

pravog rjeenja.35Kako je pokazao sukob s Meksikom, VVilson se nije bojao upotrijebiti znatnu mo svoje zemlje,

bila ona financijska ili vojna. Osim toga, potkraj Velikog rata [kako su suvremenici nazivali Prvisvjetski rat -prev.} Sjedinjene Drave bile su mnogo snanije nego 1914. godine. Tada su imale

beznaajnu kopnenu vojsku i ratnu mornaricu srednje veliine; etiri godine kasnije imale su

milijun vojnika samo u Europi i ratnu mornaricu ravnu britanskoj. tovie, Amerikanci su biliskloni tvrditi da su oni dobili rat za svoje europske saveznike.36 Ameriko se gospodarstvo naglorazvilo kada su ameriki farmeri i amerike tvornice poeli pridonositi saveznikim ratnim


13/305

naporima penicom, svinjetinom, eljezom i elikom. Dok je udio Amerike u svjetskoj proizvodnji itrgovini neumoljivo rastao, udio europskih sila je stagnirao ili se sma-Priprema za mir38njivao. Povrh toga, stoje bilo najznaajnije za njihove budue odnose, Sjedinjene Drave postale suglavni europski bankar. Europski su saveznici amerikoj vladi dugovali vie od 7 milijardi

amerikih dolara, te jo otprilike jedan i pol puta toliko amerikim bankama. Wilson jepretpostavljao, kako se kasnije pokazalo previe samouvjereno, da e Sjedinjene Drave provestito ele jednostavnim financijskim pritiskom.37 Tako je Wilsonov pravni savjetnik David HunterMiller izjavio: Europa je bankrotirala u financijskom, a vlade njezinih zemalja u moralnom smislu.Kad bi Amerika samo natuknula da se eli povui zbog protivljenja njezinim nastojanjima zaostvarenje pravde, potenja i mira, pale bi bez iznimke sve vlade u Europi te bi u svakoj europskojzemlji, uz jednu moguu iznimku, izbila revolucija.38

Na navedenom sastanku na brodu George Washington Wilson je takoer ukratko govorio otekoama koje ekaju drave nastale na ruevinama sredinje Europe: Poljsku, ehoslovaku,Jugoslaviju i mnoge druge. One su mogle imati kakav su god oblik vladavine eljele, ali su smjeleukljuiti samo one narode koji su to htjeli. Kriterij nisu intelektualni ili drutveni ili gospodarski

elnici, ve narodi, zapisao je jedan od sudionika na tom sastanku. Oni moraju imati slobodu - ihoe slobodnu dravu.39Od svih zamisli koje je Wilson donio u Europu ideja samoopredjeljenja bila je - i ostala do danas -najspornija i najmanje jasna. Tijekom Mirovne konferencije ef amerike misije u Beu stalno je uPariz i VVashington slao zahtjeve traio objanjenje tog pojma. Nikada nije dobio odgovor.40Uvijek je bilo teko utvrditi to VVilson misli. Iz Bijele kue slijevale su se njegove fraze,nadahnue narodima diljem svijeta: autonomni razvoj; pravo onih koji priznaju vlast na glas uupravljanju zemljom; prava i slobode malih naroda; svijet siguran za svaki miroljubivi narodkoji poput naega eli ivjeti neovisno, birati vlastite dravne institucije.41 No to je sve to skupaznailo? Je li VVilson mislio, kako se ponekad inilo, samo na nastavak demokratske samouprave?Je li zaista zagovarao ideju da bi svaki narod koji tvrdi da ima nacionalni identitet trebao imativlastitu dravu?42 U jednoj izjavi -koju je napisao kako bi ameriki narod nagovorio da podrimirovne pregovore, ali je nije nikada upotrijebio - VVilson je izmeu ostalog rekao: Tvrdimo dasvi ti narodi imaju pravo na vlastiti ivot pod vla-"VVOODROVV WlLSON DOLAZI u EUROPUu koju e sami odabrati. To je glavno ameriko naelo.43 No Wilson nije pokazivaorazumijevanje za irske nacionaliste i njihovu borbu da se oslobode britanske vlasti. TijekomMirovne konferencije uporno je tvrdio da je irsko pitanje unutarnja stvar Britanaca. Kada ga jedelegacija irskih nacionalista zamolila za potporu, bio bi ih najradije, kako je rekao svom pravnomsavjetniku, poslao dovraga. Smatrao je da Irci ive u demokratskoj zemlji i da mogu sve rijeitidemokratskim sred-

44stvima.to se vie ispituje VVilsonova koncepcija samoopredjeljenja, to vie tekoa izlazi na vidjelo.Lansing se pitao: Kada predsjednik govori o 'samoopredjeljenju', to pritom uope ima na umu?Misli li na rasu, teritorij ili zajednicu? Nesrea je u tome, smatrao je Lansing, to je Wilson uopesmislio taj izraz. On e potaknuti nade koje se nikada nee ispuniti. Bojim se da e cijena biti

plaena tisuama ivota. Na kraju e neizbjeno biti diskreditirana, nazvana tlapnjom idealista kojinije shvatio opasnost sve dok nije bilo prekasno za zaustavljanje onih koji su nastojali provesti tonaelo.45 to ini jedan narod pitao se Lansing? Zajedniko dravljanstvo kao u primjeruSjedinjenih Drava, ili etnika pripadnost kao u primjeru Irske? Ako narod nema samoupravu, bi li

je trebao imati? U tom sluaju, koliko bi samouprave bilo dovoljno? Moe li neki narod, kako god

definiran, biti zadovoljan u veoj, vienacionalnoj dravi? Wilson kao da je ponekad bio sklonmiljenju da moe. Na kraju krajeva, on je potjecao iz zemlje koja je pruila utoite mnogimrazliitim nacionalnostima i vodila ogoreni rat, kojega se dobro sjeao, kako se ona ne bi raspala.


14/305

Isprva Wilson nije bio sklon komadanju velikih vienacionalnih carstava poput Austro-Ugarske iliRusije. U veljai 1918. godine izjavio je u Kongresu kako bi jasno definirane nacionalne tenjetrebalo zadovoljiti, ali bez uvoenja novih (ili zadravanja starih) elemenata nesloge i antagonizmakoji bi s vremenom naruili mir u Europi, a time i u svijetu.46To je potaknulo novi niz pitanja. to je jasno definirani nacionalizam? Poljski nacionalizam? To

je bilo oito. No to je s ukrajinskim nacionalizmom? Ili slovakim? A dodatne podjele? Ukrajinski

katolici, primjerice, ili poljski protestanti? Mogunosti za diobu naroda bile su beskrajne, osobito usrednjoj Europi, gdje je povijest ostavila zamreno39Priprema za mir40klupko vjera, jezika i kultura. Polovica ljudi u tom dijelu svijeta mogla se ubrojiti u pripadnike oveili one nacionalne manjine.47 Kako dodijeliti narode jednoj ili drugoj zemlji kad su granice izmeudrava bile tako nejasne?Jedno je rjeenje bilo prepustiti to pitanje strunjacima. Neka proue povijest, prikupe statistike

podatke i razgovaraju s lokalnim stanovnitvom. Drugim, demokratskijim rjeenjem, koje se javljau meunarodnim odnosima nakon Francuske revolucije, lokalnim se stanovnicima prua mogunost

izbora putem plebiscita tajnim glasanjem pod nadzorom nekakvog meunarodnog tijela. ini se daWilson nije pretpostavljao da samoopredjeljenje podrazumijeva plebiscit, no mnogi su to 1918.godine ve znali. Tko bi trebao glasati? Samo mukarci, ili i ene? Samo sadanji stanovnici, ili svikoji su roeni na spornom podruju? (Francuzi su energino odbacili ideju o plebicitu u svojimizgubljenim pokrajinama Alzasu i Loreni navodei kao razlog da rezultat ne bi bio poten jer je

Njemaka protjerala Francuze i dovela Nijemce). No, to ako lokalni stanovnici ne znaju kojojnaciji pripadaju? Kada je 1920. godine jedan vanjski ispitiva upitao jednog seljaka u Bjelorusiji,du granice gdje su se mijeali Rusi, Poljaci, Litvanci, Bjelorusi i Ukrajinci, koje je nacionalnosti,dobio je samo odgovor. Ja sam ovdanji katolik.48 to uiniti, pitali su se ameriki strunjaci, uKorukoj, u austrijskim Alpama, kada imate ljude koji se ne ele prikljuiti naciji svoje krvne

brae ili su pak posve nezainteresirani za nacionalno pitanje?49VVilsonov je entuzijazam splasnuo kada se potkraj 1919. obratio Kongresu: Kada sam izgovoriote rijei [da svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje], nisam znao da postoje sve tenacionalnosti s kojima se suoavamo dan za danom.50 Wilson nije bio odgovoran za irenjenacionalnih pokreta koji su zahtijevali vlastitu dravu - to je trajalo jo od kraja osamnaestogstoljea - ali, kako se izrazio Sidnev Sonnino, talijanski ministar vanjskih poslova, rat je previeemotivno naglasio osjeaj nacionalnosti... Moda je to potaknula Amerika tako jasnim izraavanjemnaela samoopredjeljena.51Wilson je najvei dio vremena na sastancima sa svojim strunim timom posvetio pitanju do kojegamu je najvie bilo stalo: potrebi za pronalaenjem novog naina upravljanja meunarodnimodnosima. To nije iznenadilo njegove sluatelje. Wilson je iznio svoje zamisli u

Woodrow "VVilson dolazi u Europu41poznatom programu 14 toaka iz sijenja 1918. Ravnotea moi, rekao je amerikom Kongresu ugovoru o etiri naela u veljai 1918., zauvijek je diskreditirana kao nain odravanja mira.Gotovo je, nastavio je, s tajnom diplomacijom one vrste koja je Europu vodila u kalkulantskenagodbe, prenagljena obeanja i zamrena saveznitva i sve ostalo to je dovelo do rata. Mirovnenagodbe ne smiju ostavljati prostora za budue ratove. Ne smije biti odmazde, nepravednih zahtjevaniti golemih odteta koje e gubitnici plaati pobjednicima. Upravo to nije valjalo kad je Pruska

porazila Francusku 1871. godine. Francuzi nisu nikada zaboravili iznos koji su morali platitiNjemakoj kao ni gubitak svojih dviju pokrajina, Alzasa i Lorene. Treba onemoguiti i sam rat.Treba uvesti kontrolu naoruanja, pa i ope razoruanje. Brodovi moraju slobodno ploviti svjetskim

morima. (To je znailo, a to su Britanci dobro znali, kraj njihova tradicionalnog oruja - guenjakonkurentskih ekonomija blokiranjem luka i zapljenom brodovlja; tako je sruen Napoleon a timeje, vjerovali su Britanci, ubrzana i saveznika pobjeda nad Njemakom). Treba smanjiti trgovinske


15/305

barijere kako bi sve nacije svijeta postale meusobno zavisnije.U sreditu "VVilsonove vizije bila je Liga naroda, organizacija za osiguranje kolektivne sigurnostistoje u dobro vodenom civilnom drutvu prua dravna uprava, njezini zakoni, njezini sudovi injezina policija. Stari sustav ovlasti i ravnotee moi i preesto je zatajivao, zapisao je jedan odstrunjaka predsjednikove rijei. Liga je trebala imati vijee koje bi uskakalo u sluaju sporova.Ako vijee ne uspije rijeiti spor, dravu koja prekri pravila treba staviti izvan zakona - a

prijestupnici vie nisu popularni.52Wilsonova je vizija bila liberalna i kranska. Ona se protivila miljenju da je najbolji nainouvanja mira odravanje ravnotee izmeu drava, po potrebi i saveznitvom, te da se napad moeodvratiti snagom a ne kolektivnom sigurnou. VVilson je svojom vizijom parirao i alternativi kojusu propagirali ruski boljevici, prema kojoj e revolucija stvoriti jedan svijet u kojemu sukob neevie postojati. On je vjerovao u zasebne drave i u demokraciju kao najbolji oblik vladavine i kaosnagu koja potie dobro u svijetu. Kada narodi sami biraju vlastitu upravu, oni se nee meusobno

boriti, tovie nee to ni moi.53 To su amerika naela, rekao je Senatu 1917. godine, i miPriprema za mirod njih ne odstupamo. A to su i naela i stavovi naprednih ljudi posvuda, u svakoj modernoj dravi,u svakoj prosvijetljenoj zajednici. To su naela ovjeanstva i ona moraju prevladati.54 Wilson je

smatrao da govori u ime ovjeanstva. Amerikanci su bili skloni miljenju da su njihove vrijednostiuniverzalne, a njihova dravna uprava i drutvo uzor za sve ostale. Na kraju krajeva, SjedinjeneDrave osnovali su oni koji su htjeli ostaviti stari svijet za sobom, pa je amerika revolucija dijelom

bila usmjerena i na stvaranje novoga svijeta. Amerika demokracija, ameriki ustav, pa i amerikinain poslovanja - sve su to primjeri koje bi drugi trebali slijediti za svoje dobro. Kako se u Parizuizrazio jedan mladi Amerikanac: Najprije emo ovima ovdje pokazati kako treba obaviti stvar iobaviti je brzo.55Ameriki stav prema Europljanima bio je sloen: divili su se njihovim prolim postignuima, noujedno su bili uvjereni da bi Saveznici propali bez Sjedinjenih Drava i sumnjali su da bi ih lukaviEuropljani, ako ne pripaze, ponovno mogli uvui u svoje probleme. Dok su se pripremali zaMirovnu konferenciju, ameriki su delegati bili uvjereni da Francuzi i Britanci ve pripremaju svojeklopke. Moda e pokuati dovesti Sjedinjene Drave u napast, razmiljali su, ponudom nekeafrike kolonije ili protektoratom nad Armenijom ili Palestinom - a tada e odjednom biti prekasno.Amerikanci e se kompromitirati a Europljani e to s uitkom promatrati.56Amerika predodba o vlastitoj nadmonosti oduvijek je imala dvije strane: jedna bi htjela sreditisvijet, a druga je spremna prezirno okrenuti leda ako se njezina poruka ignorira. Mirovna nagodba,rekao je Wilson svojim suradnicima, mora se temeljiti na novim naelima: Ako ne uspije, svijet enas otro kritizirati. I on bi se sam, dodao je napola u ali, tada najradije sakrio, moda naGuamu.57 Zbog vjere u vlastitu superiornost Amerikanci su ponekad i neosjetljivi, skloni

propovijedati drugim nacijama umjesto da ih sluaju, te isto tako skloni uvjerenju da su amerikirazlozi nesebini za razliku od razloga ostalih. A Wilson je u tom pogledu bio pravi Amerikanac.

Doao je na Mirovnu konferenciju, rekao je Lloyd George, poput misionara koji hita spasitieuropske pogane sa svojim malim propovijedima u kojima nije otkrivao nita novo.58Bilo je lako rugati se Wilsonu, pa su to mnogi i inili. Lako je takoer zaboraviti kako su vananjegova naela bila 1919. godine i kako jeI42WOODROW WlLSON DOLAZI U EUROPUmnogo ljudi, ne samo u Sjedinjenim Dravama, htjelo vjerovati u njegov veliki san o boljemsvijetu. Na kraju krajeva, na to su ih svojim strahotama upuivale ruevine to ih je za sobomostavio Veliki rat. Wilson je odravao na ivotu nadu da se ljudsko drutvo, usprkos dokazima,

poboljava, da e narodi jednoga dana ivjeti u slozi i miru. Svijet je 1919. godine, prije nego stoje

nastupilo razoaranje, bio vie nego spreman sasluati ga.Ono to je "VVilson govorio pogaalo je u icu ne samo liberale ili pacifiste nego i europskupolitiku i diplomatsku elitu. Sir Maurice Hankev, tajnik britanskog Ratnog kabineta a zatim i


16/305

Mirovne konferencije, uvijek je drao primjerak Wilsonovih 14 toaka u kutiji s najvanijimdokumentima. One su bile, govorio je, moralni temelj.59 Diljem Europe bilo je trgova, ulica,eljeznikih stanica i parkova nazvanih po Wilsonu. Zidni plakati objavljivali su: Hoemovvilsonovski mir!. U Italiji su vojnici kleali pred njegovom slikom; u Francuskoj je ljeviar-skilist LHumanite objavio posebno izdanje u kojem su se vodee linosti europske ljevice natjecale uhvaljenju "VVilsonova lika i djela. Njegove su toke postale nadahnue za sve - vode arapske

pobune u pustinji, poljske nacionaliste u Varavi, pobunjenike na grkim otocima, studente uPekingu, Korejce koji su htjeli zbaciti japansku vlast.60 "VVilsona je to oduevljavalo, ali i plailo.Pitam se, rekao je Georgeu Creelu, svom briljantnom efu za propagandu koji je putovao s njim uEuropu, nisi li mi moda nevjesno spleo nekakvu mreu iz koje nema bijega. Cijeli se svijet okree

prema Sjedinjenim Dravama, nastavio je, ali obojica znamo da se takvi veliki problemi ne mogurijeiti odmah. ini mi se da nazirem - i nadam se iz svega srca da nemam pravo - traginorazoaranje.61George Washington je stigao u francusku luku Brest 13. prosinca 1918. godine. Rat je zavrio tek

prije mjesec dana. Dok je predsjednik stajao na mostu, brod je polako plovio kroz impresivni palirbritanskih, francuskih i amerikih ratnih brodova. Sunce je zasjalo, prvi put nakon nekoliko dana.Ulice su bile okiene lovorovim vijencima i zastavama. Zidni plakati odavali su poast Wilsonu -

desniarski zato to ih je spasio od Njemake, a ljeviarski zbog novoga svijeta to gaje obeavao.Tisue ljudi, mnogi u ivopisnim, tradicionalnim breton-skim nonjama, zauzele su svakicentimetar plonika, svaki krov, svako43Priprema za mir44drvo. Ljudi su se ak popeli na stupove uline rasvjete. Zrak je treperio od zvuka bretonskih gajdi istalnih usklika Vive l'Amerique, Vive VVilson.'. Francuski ministar vanjskih poslova StephenPichon zaelio mu je dobrodolicu rijeima: Doista smo Vam zahvalni to ste doli da namdonesete istinski mir. Wilson mu je suzdrano odgovorio, a zatim se ameriko izaslanstvo ukrcalona vlak za Pariz. "VVilsonov lijenik je u tri ujutro sluajno pogledao kroz prozor kupea. Ugledaosam ne samo mukarce i ene, ve i gologlavu djecu, kako klicanjem pozdravljaju prolazak

posebnog vlaka.62Doek u Parizu bio je jo trijumfalniji, a mnotvo jo brojnije, naj-izrazitiji znak, izjavio je jedanAmerikanac koji je ivio u Parizu, oduevljenja i ljubavi Pariana to sam ga ikada uo, a kamo lividio. Wilsonov vlak uao je u stanicu Luxembourg okienu zastavicama i cvijeem. Doekao ga

je francuski premijer Clemenceau s lanovima vlade i svojim dugogodinjim protivnikom,predsjednikom Ravmondom Poincareom. Dok su Parizom odjekivale topovske salve najavljujui"VVilsonov dolazak, vojnici su jedva zadravali mnotvo koje se tiskalo du puta kojim je prolazilaslubena kolona. Predsjednik i gospoda "VVilson provezli su se otvorenom koijom trgomConcorde i du Champs-Elvsees do rezidencije praeni burnim klicanjem. Naveer istoga dana, za

mirnom obiteljskom veerom, "VVilson je rekao kako je zadovoljan prijemom. Paljivo sampratio raspoloenje mnotva, rekao je prisutnima za stolom, i zadovoljan sam to su pokazaliveliko prijateljstvo.63f2Prvi dojmoviIstoga dana poslijepodne Wilson se ponovno sastao sa svojim najpovjerljivijim savjetnikom,Houseom. Pukovnik Edvvard House nije uope nalikovao na bogatog Teksaanina, iako je to bio.

Nizak, blijed, samozatajan i slabaan, esto je sjedio s pokrivaem na koljenima jer nije podnosiohladnou. Upravo kad je poela Mirovna konferencija obolio je od gripe i gotovo umro. Govorio jetiho i blago, povremeno gestikulirajui malim, njenim rukama, spominje jedan promatra, kao da u

njima dri nekakav predmet. Uvijek je bio miran, razborit i vedar.1 Ljude je esto podsjeao naneke od velikih kardinala iz francuske prolosti, moda na Mazarina.House zapravo nije bio pukovnik; to mu je bila samo poasna titula. Nije se nikada borio u ratu, ali


17/305

je znao mnogo o sukobima. Teksas njegova djetinjstva bio je svijet u kojemu su ljudi potezalirevolver na najmanji nagovjetaj uvrede. Jahao je i pucao ve s tri godine. Jedan njegov brat izgubio

je pola lica u djejem revolverakom dvoboju, a drugi je smrtno stradao kad je pao s trapeza. IHouse je doivio nesreu kad je s konopca pao na glavu. Nije se nikada od toga oporavio. Buduida nije vie mogao biti nadmoan fiziki, uspio je postii da to bude psiholoki. Rado sam navodiodjeake da se posvade, priao je jednom svom biografu, kako bih vidio to e uiniti, a tada ih

pokuavao ponovno pomiriti.2House je majstorski ovladao vjetinom razumijevanja ljudi. Suosjeajnou i prijateljskimpristupom osvajao je gotovo sve. S njim se osjeate prisno, izjavio je sin jednog od Houseovihneprijatelja, i kad vas kolje.3 House je silno volio mo i politiku, osobito kada je mogao djelovatiiza kulisa. Baker gaje u Parizu nazivao, samo napola s divljenjem, malim otvorom kroz koji mora

proi mnogo velikih dogaaja.4 Rijetko je pristajao na intervjue i nije gotovo nikada dogovarao45Priprema za mir46slubene sastanke. Zbog toga je, naravno, pobuivao veliku radoznalost. Kako je sam esto govorio,htio je samo biti koristan. No, House je u svojem dnevniku paljivo biljeio imena monika i

nametljivaca koji su se htjeli s njim sastati. Vjerno je biljeio i svaki kompliment, ma kako pretjeranbio.5Bio je demokrat, kao i veina bijelih junjaka, ali je pripadao liberalnoj, progresivnoj struji stranke.Kada se Wilson poeo baviti politikom, House, tada ve poznata politika linost u Teksasu,

prepoznao je u njemu ovjeka s kojim bi mogao suraivati. Susreli su se prvi put 1911. godine, kadase "VVilson pripremao za predsjednike izbore. Nae je druenje gotovo od prvog trenutka bilo

prisno, sjeao se House mnogo godina kasnije, kada se prijateljstvo neopozivo raspalo, i bili smona istoj valnoj duljini gotovo od poetka.6 House je pruio VVilsonu silnu privrenost i odanost,koje su mu bile potrebne, a VVilson mu je zauzvrat dao mo. Kada mu je umrla prva supruga,VVilson je postao jo ovisniji o Houseu. Ti si jedina osoba na svijetu s kojom mogu razgovarati osvemu, pisao je 1915. godine. Nekima mogu rei jedno a drugima drugo, ali samo se tebi mogu

potpuno povjeriti.7 Kada se pojavila na sceni, druga gospoda VVilson oprezno ga je i ljubomornodrala na oku.Kada je izbio rat, VVilson je slao Housea u europske prijestolnice gdje je pukovnik uzalud

pokuavao zaustaviti sukob, a kad je rat zavrio, hitno gaje otpravio u Pariz radi pregovora ouvjetima primirja. Neu ti dati nikakve upute, rekao mu je "VVilson, jer osjeam da e znati totreba uiniti.8 House se od svega srca slagao s VVilsonovom novom diplomacijom kao najboljomnadom za svijet. Smatrao je Ligu naroda izvrsnom zamisli, a vjerovao je i da bolje od "VVilsonamoe postii njihove zajednike ciljeve. Ondje gdje je predsjednik preveliki idealist, prevelikidogmatiar, on, House, sredit e sve - kimajui ovdje, slijeui ramenima ondje, sitnom promjenomnaglaska, obeanjem najprije ovome a zatim onome, izglaivanjem razlika i brigom da se sve obavi.

U svom dnevniku odani je suradnik tijekom sljedeih mjeseci metodino popisivao VVilsonovepogreke, njegove provale gnjeva, njegove nedosljednosti, njegovu nezgrapnost u pregovorima injegov jednostrani um.9House se silno dopao Clemenceauu, dijelom zato to mu je bio zabavan, ali i zato stoje House, kakomu se inilo, shvaao i francuske inte-Prvi dojmovi47rese.10 S Vama se mogu sloiti, rekao mu je Clemenceau. Vi ste praktini. Razumijem vas, alikad razgovaram s Wilsonom kao da razgovaram s Isusom Kristom!11 Lloyd George je biosuzdraniji: House jasnije od veine mukaraca - ili ak ena - vidi do dna pliaka koje ovdje iondje nalazimo u najveim oceanima i ljudima. Po miljenju Llovda Georgea bio je armantan ali

ogranien - u biti prodava, a ne proizvoa. House bi bio dobar veleposlanik, ali nikada ministarvanjskih poslova. Moda bi mu trebalo pripisati u zaslugu, zakljuio je dobrohotno, da nije bioni izdaleka toliko lukav koliko je mislio da jest.12 House nije podnosio Llovda Georgea,


18/305

smutljivca koji mijenja miljenje poput vjetrokaza na krovu. On ne poznaje temeljito ni jednopitanje kojim se bavi.13 No Lloyd George je stvari promatrao iz ire perspektive. House nije, ismatrao je da se svaka nesuglasica moe izgladiti. On je izvanredan miritelj, smatrao je Baker,ali ta je njegova vrlina manjkava jer nastoji rjeavati i male nesuglasice na temelju vrstihnaela.14 House je to ve inio tijekom rasprava o primirju.Prvi svjetski rat poeo je s nizom pogreaka, a zavrio pomutnjom. Saveznici (ukljuujui njihovog

suradnika, Sjedinjene Drave) nisu bili spremni za pobjedu kad je ona uslijedila. Austro-Ugarskase u ljeto 1918. oito raspadala, ali je Njemaka jo izgledala jaka. Savezniki elnici planirali sujo najmanje jednu godinu rata. Meutim, ve potkraj listopada njemaki saveznici poeli suodstupati i traiti primirje, njemaka je vojska kuljala natrag prema svojim granicama, a samu

Njemaku potresali su revolucionarni nemiri. Primirje s Njemakom, najvanije i naposljetkunajspornije, sklopljeno je trostranim pregovorima izmeu nove njemake vlade u Berlinu,Saveznikog vrhovnog ratnog vijea u Parizu i "VVilsona u Washingtonu. Kao Wilsonov osobni

predstavnik, House je bio kljuna spona izmeu njih. Nijemci su traili primirje na temelju 14toaka, ispravno prosudivi da predajui se na milost "VVilsonu imaju najvie izgleda za

prihvatljive mirovne uvjete. "VVilsonu je bilo stalo da navede svoje donekle neodlune europskesaveznike na prihvaanje njegovih naela, pa se suglasio s Nijemcima u nizu javnih priopenja.

To je iritiralo Europljane. Osim toga, nisu nikada bili spremni prihvatiti 14 toaka bez izmjene.Francuzi su htjeli biti sigurni da e primiti naknadu za goleme tete koje je njemaka invazijananijelaPriprema za mirFrancuskoj. Britanci se nisu mogli suglasiti s tokom o slobodnoj pomorskoj plovidbi jer bi ih onasprjeavala u primjeni pomorske blokade kao oruja protiv njihovih neprijatelja. U zavrnom nizurasprava u Parizu House se suglasio sa saveznikim ogradama, pa je program 14 toaka promijenjenkako bi se mogle unijeti njemake reparacije - kako su ih poslije nazvali - i rasprave o slobodi morana samoj Mirovnoj konferenciji. Pored toga, vojni uvjeti primirja, koji su zahtijevali ne samo

povlaenje njemakih postrojbi s francuskog i belgijskog teritorija nego i sa zapadnog ruba sameNjemake, podrazumijevali su znaajno razoruanje Njemake, do ega je Francuzima bilo silnostalo.15Uvjeti primirja ostavili su mnogo prostora za kasnije uzajamne optube. Nijemci su mogli rei da su

prihvatili primirje samo ne osnovi prvobitnih 14 toaka, te da da su stoga kasniji mirovni uvjetiuglavnom nelegitimni. S druge strane, Wilson i njegovi pobornici mogli su okriviti prepredeneEuropljane za razvodnjavanje istih namjera nove diplomacije.Kada su se House i "VVilson prvi put sastali u Parizu 14. prosinca 1918. poslijepodne, ve susumnjali u namjere Europljana. Iako je Mirovna konferencija trebala slubeno poeti tek zanekoliko tjedana, ve su poele manipulacije. Clemenceau je ve predloio Britancima sastavljanjezajednikog sporazuma o mirovnim uvjetima, pa su se Europljani, ukljuujui Talijane, sastali uLondonu poetkom prosinca.16 Clemenceau se mudro osigurao za svaki sluaj. Posjetio je Housea,

koji je bolestan leao u krevetu, i uvjeravao ga da su londonski sastanci posve nevani. On onamoodlazi, dodao je, samo ne bi li time pomogao Llovdu Georgeu s obzirom na predstojee opeizbore.17 Kako se pokazalo, od neslaganja s talijanskim teritorijalnim zahtjevima na Jadranu donatezanja izmeu Britanije i Francuske oko rjeavanja pitanja Otomanskog carstva na sastancimanije dogovoren zajedniki europski pristup. Osim toga, svim trima europskim silama bilo je jakostalo do toga da "VVilson ne stekne dojam kako one pokuavaju sve rijeiti prije njegova dolaska.House je dijelio "VVilsonovo gledite da e Sjedinjene Drave biti arbitar mira i bio je uvjeren,

premda za to nije imao mnogo dokaza, da e Clemenceau vjerojatno biti razboritiji od LlovdaGeorgea. Stoga se "VVilson najprije sastao s Clemenceauom. Lukavi stari dravnik mirno je48Prvi dojmovi

49sluao dok je Wilson govorio, te mu je upao u rije samo kako bi odobrio prijedlog o osnivanjuDrutva naroda. Wilsona se to povoljno dojmilo, dok je House - koji se nadao da e se Francuska i


19/305

Sjedinjene Drave ujediniti protiv Velike Britanije - bio ushien.18 Wilson je proveo Boi sgeneralom Pershingom u amerikom stoeru izvan Pariza, a zatim otputovao u London.U Velikoj Britaniji Wilsona je ponovno doekalo brojno i oduevljeno mnotvo, ali njegovi privatnirazgovori s britanskim elnicima nisu dobro poeli. Predsjednik se drao kruto, uvrijeen zato toLloyd George i britanski ministri nisu pohitali u Francusku kako bi mu zaeljeli dobrodolicu.Ozlovoljila ga je i injenica to e se zbog britanskih parlamentarnih izbora morati odgoditi poetak

Mirovne konferencije. Poput mnogih Amerikanaca, Wilsonov stav prema Velikoj Britaniji bio jepodvojen: s jedne strane, bio je svjestan koliko Sjedinjene Drave duguju velikoj britanskojliberalnoj tradiciji, ali je s druge strane bio i oprezan zbog britanske moi i zavidan zbog nje. AkoEngleska inzisti-ra na odravanju pomorske prevlasti nakon rata, rekao je Clemenceauovom

bliskom suradniku Andreu Tardieuu, Sjedinjene Drave spremne su joj pokazati kako sagraditiratnu mornaricu!19 Na sveanom prijemu u Buckinghamskoj palai Wilson je grubo rekao jednom

britanskom dunosniku (koji je primjedbu odmah prenio svojim pretpostavljenima): Ne smijetenam govoriti da smo roaci, a jo manje braa; nismo ni jedno ni drugo. Bilo je pogreno, nastavio

je, govoriti o anglosaksonskom svijetu s obzirom na to da su mnogi Amerikanci potjecali iz drugihkultura; bilo je isto tako glupo previe naglaavati injenicu da su obje nacije govorile engleski.Ne, samo dvije stvari mogu uspostaviti i odrati tjenje odnose izmeu vae i nae zemlje, a to su

zajednitvo ideala i interesa.20 Britanci su se jo vie zaprepastili kada Wilson nije uzvratio nakraljevu zdravicu upuenu amerikim snagama slinim komplimentom Britancima. Nije tu bilonikakvog prijateljskog ushita, primijetio je Lloyd George, niti radosti zbog susreta ljudi koji su

bili partneri u zajednikom pothvatu i koji su tako tijesno izbjegli zajedniku opasnost.21Svjestan izvanredne vanosti dobrog odnosa sa Sjedinjenim Dravama, Lloyd George se latiostjecanja "VVilsonove naklonosti. Odnosi su postali oputeniji poslije njihova prvog privatnograzgovora.22 Lloyd George jePriprema za mirs olakanjem izvijestio kolege da je VVilson, kako se njemu inilo, spreman na kompromis u

pitanjima koja su Britancima bila vana, primjerice sloboda mora i sudbina njemakih kolonija."VVilson je ostavljao dojam da ga najvie zanima Liga naroda o kojoj je htio raspravljati imzapone Mirovna konferencija. Lloyd George se sloio. To e, rekao je, uvelike olakati rjeavanjedrugih pitanja. Dva su elnika razgovarala i o svom nastupu na Mirovnoj konferenciji. Pretpostavilisu da e se pridravati uobiajene prakse te sjesti s Njemakom i drugim poraenim dravama zastol radi sklapanja ugovora.23Meutim, dotadanja praksa nije bila od velike pomoi za novi poredak koji je htio uvesti VVilson.Prava na osvajanje i pobjedu bila su duboko utkana u europsku povijest, i ranija ratovanja -

primjerice, Napoleonski ratovi - podrazumijevala su da pobjednici mogu uzeti to hoe, bila tozemlja ili umjetniko blago. Nadalje, od poraenih se oekivalo plaanje odtete za ratne trokove,a ponekad i reparacije za tetu. No nisu li se svi toga odrekli u netom zavrenom ratu? Obje sustrane govorile o pravednom miru bez pripajanja teritorija. Obje su se pozivale na prava naroda da

odaberu vlastite vladare, saveznici glasnije i uvjerljivije nego Sredinje sile. Izrazi poputdemokracije i pravde javljali su se u okviru saveznikih ratnih ciljeva i prije nego to suSjedinjene Drave stupile u rat. Wilson je preuzeo savezniki program i pretvorio ga u vrst skupobeanja za bolji svijet. Dodue, uzeo je u obzir odreenu naknadu za pobjednike: Francuska jetrebala dobiti izgubljene pokrajine Alzas i Lorenu, a Belgija odtetu od Njemake. No Francuzi suhtjeli vie: eventualno teritorij od Njemake, a svakako jamstvo sigurnosti od napada. Britanci suhtjeli neke njemake kolonije. Talijani su zahtijevali dio Balkana, a Japanci dio Kine. Je li se tomoglo opravdati u svjetlu nove diplomacije? Tome je trebalo dodati sve drave u sreditu Europe,neke ve oblikovane a neke tek u zaetku, koje je trebalo sasluati. Javljali su se i kolonijalninarodi, pobornici enskih prava, sindikalni predstavnici, ameriki crnci, vjerski vode, humanitarci.Beki je kongres u usporedbi s Parizom bio jednostavan.

U svojim prvim razgovorima s Wilsonom i Clemenceau i Lloyd George istaknuli su potrebu zazajednikim saveznikim stavom o miru, koji bi trebalo dogovoriti na preliminarnoj konferenciji."VVilson ih u tome nije podupirao. Ako dogovore sve mirovne uvjete unaprijed,


20/305

50Prvi dojmovi51tvrdio je, opa mirovna konferencija bit e obmana. S druge strane, bio je spreman na neformalnerazgovore radi dogovora o zajednikom saveznikom stavu. To se zapravo svodilo na isto,izvijestio je Lloyd George kolege, ali je predsjednik Wilson vrsto zagovarao svoje gledite.24

Dogovoreno je da e se susresti u Parizu, obaviti preliminarne razgovore - u najvie nekolikotjedana - a zatim sjesti za stol s neprijateljem. Wilson bi se vjerojatno, tako je barem mislio, tadavratio u Sjedinjene Drave.25

Nakon tih prvih susreta s ljudima koji e u Parizu postati njegovi najblii kolege, "VVilson jekrenuo u Italiju, gdje je takoer doekan s oduevljenjem. No klicanje, dravni prijemi i privatneaudijencije nisu mogli prikriti injenicu da vrijeme prolazi. VVilson se poeo pitati nije li toodugovlaenje namjerno. Ljudi hoe mir, razmiljao je; kako se inilo, njihovi vladari su otezali iztko zna kakvih zloslutnih razloga. Francuska vlada pokuala je za VVilsona organizirati posjet

bojitima. On je to lju-tito odbio. Nastoje me prisiliti na posjet razorenim podrujima, rekao jemalom krugom prisnih prijatelja, kako bih se razbjesnio i iao na ruku engleskoj, francuskoj italijanskoj vladi. "VVilson se nije dao manipulirati na taj nain; smatrao je da mir treba sklopiti

staloeno i bez emocija. Da je i cijela Francuska razrovana granatama, to ne bi promijenilokonano rjeenje.26 VVilsonovo odbijanje ogorilo je Francuze, i nisu se smirili ni kada jenapokon pristao na brzi posjet u oujku."VVilson je doao do zakljuka da njegova i francuska gledita nisu tako bliska kako ga je Housestalno uvjeravao. Francuska je vlada pripremila sloeni dnevni red na kojem je Liga naroda bila udonjem dijelu popisa vanih pitanja o kojima je trebalo donijeti odluku.27 Vrlo iskusni francuskiveleposlanik u Londonu Paul Cambon rekao je jednom britanskom diplomatu: Svrha Mirovnekonferencije jest okonati rat s Njemakom. Rasprava o Ligi naroda mogla se lako odgoditi.28 Ufrancuskim slubenim krugovima mnogi su razmiljali o meunarodnom drutvu koje bi bilonastavak ratnodopskog saveza i ija bi glavna uloga bila provedba mirovnih uvjeta. Nije bilo vano,

pisalo je u jednom internom memorandumu, to veliki dio francuske javnosti razmiljaidealistikije: to nam moe pomoi.29 Clemenceau je javno izraavao svoj skepticizam. Dannakon to je VVilson u svom london-Priprema za mirskom govoru ponovio svoje uvjerenje da je Liga naroda najbolji nain pruanja sigurnosti svojimlanovima, Clemenceau se obratio Zastupnikom domu i uz glasno odobravanje objavio: Postojistari sustav saveznitva koji se zove ravnotea sila - i taj sustav saveznitva, kojega se neu odrei,

bit e moja misao vodilja na Mirovnoj konferenciji. Pritom se zlobno osvrnuo na "VVilsonovuplemenitu candeur, rije koja moe znaiti iskrenost ali i patetinu naivnost. (U slubenomzapisniku rije je pretvorena u grandeur, veliina). Amerika delegacija shvatila je Clemenceauovgovor kao izazov.30

U tom govoru i u amerikoj reakciji na njega posijano je sjeme budue rune i trajne slike koja jezaivjela u javnosti, osobito u Sjedinjenim Dravama: sjedne strane Galahad, ist u misli i na djelu,koji osvjetljava put u zlatnu budunost, a s druge izoblieni francuski kepec, srca crnog od bijesa i

pakosti, koji razmilja samo o osveti. S jedne strane mir, s druge rat. Predodba je privlana, ali nijepotena ni prema jednom ni prema drugom. Obojica su bili liberali s konzervativnomsumnjiavou prema promjeni. Razlikovali su se i po temperamentu i po iskustvu. Wilson jevjerovao da je ljudska priroda u osnovi dobra. Clemenceau je u to sumnjao. On i Europa su previetoga doivjeli. Molim Vas, nemojte me krivo shvatiti, rekao je jednom Wilsonu. I mi smo dolina svijet s plemenitim porivima i uzvienim tenjama koje Vi tako esto i tako rjeito izraavate. Mismo postali ono to jesmo zato to nas oblikuje gruba ruka svijeta u kojemu moramo ivjeti i

preivjeli smo samo zato jer smo izdrljivi. Vi ivite u svijetu u kojem je demokracija sigurna. Ja

ivim u svijetu u kojem je ubiti demokrata korektno.31 Dok je Wilson vjerovao da primjena silenaposljetku vodi neuspjehu, Clemenceau je i preesto imao prilike vidjeti kako se silom postieuspjeh. Doao sam do zakljuka daje sila u redu, rekao je jednoga dana za rukom Frances


21/305

Stevenson, ljubavnici Lloyda Georgea. Zastoje ovo pile ovdje? Zato to nije bilo dovoljno jakokako bi se oduprlo onima koji su ga htjeli zaklati. Stoje vro dobro!32 Clemenceau nije bio protivLige; on jednostavno nije vjerovao da e zamisao uspjeti. Bilo bi mu drago vidjeti veumeunarodnu suradnju, ali je najnovija povijet vrlo jasno pokazala koliko je vano, kako su nekadagovorili, paziti da je za svaki sluaj barut suh a kremenjae potpraene.33 U tom je vjernoodraavao francusko javno mnijenje koje u golemoj veini nije vjerovalo Njemakoj.34

52Prvi dojmovi53U drugom tjednu sijenja 1919. Wilson se vratio u Pariz i ekao da pone preliminarnakonferencija. Stanovao je u velikoj raskoi u hotelu Murat, privatnoj zgradi koju mu je naraspolaganje dala francuska vlada. (Wilson je jednom u ali napomenuo kako Amerikanciindirektno plaaju za nju zajmovima Francuskoj). Hotel Murat bio je u vlasnitvu nasljednikavelikog vojskovoe Joachima Murata, koji se oenio jednom od Napoleonovih sestara, i oni su je

privremeno ustupili francuskoj vladi. Kasnije, kada su odnosi izmeu Francuske i SjedinjenihDrava zahladili, princeza Murat zatraila je povrat zgrade. Predsjednikova svita, uz ostale i"VVilsonov osobni lijenik admiral Cary T. Gravson te tajnica gde "VVilson, smjestila se

nelagodno u hladne i bljetave prostorije ispunjene blagom iz prolosti koje se odraavalo ugolemim zrcalima. Kada je doao intervjuirati VVilsona, jedan britanski novinar zatekao ga je kakosjedi u sivom flanelskom odijelu za prekrasnim empire stolom s velikim bronanim orlom nadglavom.35Ostatak amerike delegacije smjestio se neto podalje, ali gotovo isto toliko raskono u hoteluCrillon. Dodijelili su mi golemu sobu, pisao je jedan ameriki profesor svojoj supruzi, s visokimstropom, bijelom drvenom oplatom, kaminom, golemom kupaonicom, vrlo udobnim krevetom, sveu bogatom ruinom, sivocrvenkastom tonu.36 Amerikanci su uivali u hrani, bili su impresionirani

besprijekornom uslugom i zabavljala su ih spora stara hidraulika dizala, koja bi ponekad stalaizmeu katova sve dotle dok se iz jednog rezervoara ne bi pretoilo dovoljno vode u drugi.37Budui da je sam hotel bio malen, njihovi su uredi bili posvuda uokolo, neki od njih u nekadanjim

privatnim blagovaonicama restorana Maxim's u kojima se jo osjeao zadah ustajalog vina i hrane.Sljedeih mjeseci Amerikanci su Crillonu dodali brijanicu, mreu privatnih telefonskih veza iobilni ameriki doruak umjesto francuskog.38 Kao i, naravno, strae na ulazu i straa-re koji sustalno etali ravnim krovom. Sve to nalikuje na ameriki bojni brod, izjavio je Harold Nicholson,koji je napisao jedan od najslikovitijih opisa Mirovne konferencije, i ima neobian miris.39Britanskih posjetilaca dojmila se i ozbiljnost koju su Amerikanci posveivali hijerarhiji; za razlikuod Britanaca, vane linosti nisu nikada prilikom obroka sjedile sa svojim podreenima.40Priprema za mir54Lansing i njegovi kolege opunomoeni izaslanici White i Bliss, imali su sobe na drugom katu, ali je

sredite moi bilo na katu iznad njih, gdje je stolovao House u velikom apartmanu s nizom strogouvanih soba - vie soba, kako je jednom samodopadno primijetio, nego to ih je imao itko drugi.Ondje je sjedio, to je najvie i volio, kujui planove i privlaei monike. Posjeivali su ga govotosvi - premijeri, generali, veleposlanici... No najvaniji je bio njegov odnos s predsjednikom.Sastajali su se svakodnevno, osobno ili bi razgovarali izravnom privatnom linijom koju s montiraliinenjerci. "VVilson bi se ponekad proetao do Crillona; ne bi se nikada zaustavio na drugom katuve bi odmah produio na trei.413Pariz je tog sijenja 1919. bio tuan i prekrasan dok su u nj pristizali mirotvorci iz svih krajevasvijeta. Njegovi su stanovnici bili potiteni i turobni, ali su parike ene i dalje bile izuzetnoelegantne. Jedan kanadski delegat pisao je svojoj eni: Stalno nailazi na osobe koje kao da su

sile sa stranica asopisa kao to su La Vie Parisienne ili Vogue u sretnijim danima.1 Tko je imaonovaca, mogao je jo pronai prekrasnu odjeu i nakit. Restorani su, u danima kada bi se uspjelidomoi namirnica, bili upravo udesni. U nonim lokalima parovi su skakuta-li u ritmu novih


22/305

plesova, foxtrota i tanga. Vrijeme je bilo iznenaujue blago. Trava u parkovima bila je jo zelena, anekoje cvijee jo cvalo. esto je kiilo pa je Seina prijetila poplavom. Mnotvo je na kejevima

pratilo sve vii vodostaj, a ulini su pjevai slavili veliku francusku pobjedu nad Njemakom idolazak novoga svijeta.2Posvuda su se vidjeli tragovi Velikog rata koji je tek zavrio: izbjeglice iz razorenih podruja nasjeveru; zarobljeni njemaki topovi na Trgu Concorde i Champs-Elvsees; gomile ute i daskama

zatieni prozori na mjestima gdje su padale njemake bombe. Na mjestu ruinja-ka u parkuTuileries zjapio je veliki krater. Na irokim bulevarima nazirala se svako toliko praznina u drvoredukestena, jer je drvee posjeeno radi ogrjeva. Na velikim prozorima katedrale Notre-Dame nije bilooslikanih stakala koja su spremljena na sigurno; zamijenili su ih svijetloutim prozorskim staklimakroz koja je u unutranjost pro-diralo turobno svjetlo. Vladala je velika nestaica ugljena, mlijeka ikruha.Rat je osjetilo i francusko drutvo. Dok su na stupovima ulinih svjetiljki i s prozora vijorilezastave, mukarci bez udova i demobilizirani vojnici u iznoenim uniformama prosili su sitni naulicama, a gotovo svaka druga ena nosila je crninu. Ljeviarski tisak pozivao je55Pariz

Priprema za mir56na revoluciju, a desniarski na represiju. trajkovi i prosvjedi bili su svakodnevna pojava. Te zime i

proljea ulicama su marirale prosvjedne povorke mukaraca i ena u tradicionalnoj plavoj odjeifrancuskih radnika kojima su se suprotstavljale povorke pripadnika srednjeg sloja.

Ni Britanci ni Amerikanci nisu htjeli da se Mirovna konferencija odri u Parizu. House je zapisao usvoj dnevnik: Ve e i samo sklapanje pravednog mira biti dovoljno teko, a osobito u atmosferi

prijestolnice jedne od zaraenih strana. Moda e sve ispasti dobro, ali je mogua i tragedija.3Francuzi su se previe lako uzbuivali, previe su propatili i bili su previe ogoreni na Nijemce, istoga nisu mogli pruiti potrebnu smirenu atmosferu. Wilsonu je bila milija eneva sve dok gai

margaret macmillan - mirotvorci (wwi)

Documents