Stilistika i novinarstvo Stilistika je, najpopularnije rečeno, znanstvena disciplina o jezičnom stilu. Njen osnovni cilj je da pronađe „ najbolje riječi u najboljem poretku „ za određenu vrstu komunikacije ( znanstvena, publicistička, poetska, novinarska, administrativnu itd. ). Stilistika, dakle, istražuje, opisuje i vrednuje jezične iskaze. Ona na svoj način proučava odnose između pojedinaca i društva i to u okviru upotrebe jezika.

Najpoznatije stilistike su : lingvistička ( kao dio nauke o jeziku ) i književna ( kao dio nauke o književnosti ). Postoje i „ posebne „ stilistike ( opća, praktična, sintaktička, leksička, individualna ).

Primjenjena u novinarstvu, stilistika proučava upotrebu jezičnih elemenata u novinarskim žanrovima i rodovima ( 1. vijest, izvještaj, intervju; 2. Komentar, osvrt, bilješka, društvena kronika , recenzija, politički esej; 3. Reportaža, putopis, zapis, humoreska, feljton itd. ) , u medijima javnog informiranja ( tisak, radio, televizija, informativni film i drugo ) i njihovim tipološkim varijantama ( centralni, regionalni i pokrajinski dnevni listovi; komunalna glasila delegatski listovi, tisak udruženog rada, vjerski tisak, stručne publikacije , itd ).

U našem slučaju ova disciplina posebno istražuje proces komuniciranja između novinara i korisnika javne poruke. Dakle novinarsku stilistiku interesira kako proces stvaranja, pisanja, kodiranja poruke, tako i proces primanja, poimanja, osmišljavanja poruke od korisnika . Drugim riječima, stilistička pitanja 1. Pravilnog, normativnog, 2. Točnog, pojmljivog, jasnog, razumljivog, 3. Logičkog, 4. Izražajnog i 5. Svrsishodnog načina pisanja ili govorenja . Treba imati na umu da jezik javnog informiranja „ nije oslobođen svoje komunikativne funkcije „ , te se ne može ponašati „ krajnje slobodno „. Dakle, biti stilski ispravan, za novinara, znači uspjeti predvidjeti grupu korisnika koji će poruku primiti. Stilska redakcija javnih poruka treba pomoći da se komunikacija između novinara i korisnika lako ostvaruje.

1.1 Stil Stil je „ način iskazivanja u pojedinim područjima jezične prakse koji proizlazi iz izbora jezičnih sredstava „.

Kroz individualni izbor jezičnih sredstava ostvaruje se osobni stil kojim pojedinac izražava sebe kao društveno biće, izražava svoj stav prema predmetu o kojem govori, svoje emocije, svoj odnos prema sugovorniku, čitatelju,slušatelju. Jednom riječi, stilom se ostvaruje posebna upotreba književnog jezika, a prema cilju koji se želi postići ( razgovor, članak, pjesma, referat i sl. ). Ostvareni stilovi se međusobno razlikuju, ali nisu potpuno izdvojeni jer proistječu iz zajedničkog jezika.

Teoretičari se slažu da je jezik jedinstven, ali da su upotrebe jezika različite. Figurativno se može reći : jezik je zajednički instrument, a melodija koju pojedinac ostvari u njemu- jeste stil.

Definicije stila :

„ Jezik izražava, stil pojačava izražajnost. „ – profesor stilistike dr. Krunoslav Pranjić ( stil je nači korištenja jezičnih sredstava na optimalan način u određenoj vrsti kazivanja i s određenom svrhom. )

„ Stil je čovjek. „ – francuski prirodnjak, pisac i akademik Bifon ( svaki čovjek na svoj način bira jezična sredstva i ostvaruje govor. )

„ Jezik se ostvaruje u raznim stilovima. Ti stilovi nazivaju se funkcionalni stilovi, i to : usmeno kazivanje ( razgovor ) i pisana riječ, a na planu pisane riječi postoji : administrativni, novinarski, znanstvenistil i dr. „ – dr. M. Minović

„ Pisci i oni ostali najčešće upotrebljavaju one načine izražavanja koji najviše odgovaraju njihovu karakteru i njihovim misaonim stavovima. „ – lingvist A. Belić.

„ Riječ iz usta je kamen iz ruke : ne vraća se više tamo doakle je izašla „ ( lice koje javno govori ili piše treba stalno voditi brigu o svom stilu, o riječima i izrazima koje upotrebljava. )

Stil zavisi : od povijesnog razdoblja, od ideološko – političke orijentacije komunikatora, od njegove psihičke konstitucije, njegovog obrazovanja i opće kulture. Svaka nova generacija stvara svoj stil. Odnosno – svaka epoha, svako razdoblje ostvaruje specifičan stil. Međutim, „ jedinstvo jednog povijesnog stila nikako se ne smije shvatiti kao apsolutno, već jedino u dinamizmu neprestanog kretanja od jednog stilskog sistema ka drugom „.

1.2 Novinarska stilistika Novinarska stilistika je disciplina koja se bavi proučavanjem novinarskog stila , odnosno- proučava upotrebu jezika u sredstvima javnog informiranja. ( komuniciranja )

Zadatak stilistike je da pronađe stilske odlike jezičnih poruka kako na nivou novinarske profesije, tako i na planu individualnih karakteristika pojedinih pisaca – novinara. Stilistika treba pomoći da otkrijemo način na koji se standardni jezik pretvara u novinarski.

Novinarska stilistika, pružajući točne opise „ jezične upotrebe „ u novinarstvu, treba biti od koristi svim učesnicima u javnom informiranju- novinarima, urednicima, čitateljima,gledateljima, slušateljima, osnivačima novina,kritičarima, znanstvenim istraživačima i ostalim.

Novinar je uvijek u situaciji da vrši dvostruki izbor, selekciju : izbor predmetnosti i izbor znakova za prikazivanje izabrane predmetnosti, a to će reći da on stilistiku svakodnevno primjenjuje u svom radu, odnosno da je stilistika važan dio njegove stvaralačke prakse. Novinar često nije svjestan nje, katkad ne osjeća njeno prisustvo, ali je zadatak novinarske stilistike, kao znanstvene discipline, da prodre u te zakonitosti izbora znakova i predmetnosti u procesu stvaranja javne poruke.

1.3 Vrste stilova

Polazeći od njihove funkcije i od osnovne situacije ( usmena i pismena poruka ) stilovi se mogu razvrstati na sljedeći način :

Usmene poruke : razgovorni( svakodnevni stil), folklorni stil ( usmeno narodno stvaralaštvo ), oratorski stil, dijalekatski stil.

Pisane poruke : znanstveni stil, znanstveno – popularni, publicistički stil, poetski, administrativni stil i njegovi podstilovi ( politički, diplomatski, stil dokumenata i zakona, vojni, sudski, itd. ), novinarski stil.

Znanstveni stil :

Elementi znanstvenog stila :

1. Upotreba riječi u pravom značenju,2. Upotreba točnih, utvrđenih termina,3. Prilična upotreba međunarodnih termina ( tuđica ),4. Čvrsta i logička konstrukcija rečenica,5. Upotreba točnih vanjezičnih znakova ( formule, statistički pokazatelji, sheme,

tablice ),6. Sistematsko i koncizno izlaganje,7. Imeničko izražavanje; upotreba specifičnih simbola za određenu disciplinu,8. Točno, strogo citiranje uz navođenje izvora,9. Opotreba fusnota,10. Korištenje „ ne ja, već mi ili bezlično „ oblika.

Neke se osobine znanstvenog stila mogu korisno primijeniti u novinarstvu ( kratko i jasno izlaganje, čist sadržaj, nova informacija, točnost, objektivnost, stroga kompozicija, logičnost izraza; statistički podaci, tablice, sheme i slično ). Novinar, međutim,ne smije zaboraviti da je znanstvena informacija upućena stručnim ljudima, odnosno krugu koji je može shvatiti, a da se javna poruka ( novinarska ) upućuje vrlo širokom krugu čitatelja, te da stoga ugledanje na znanstveni stil treba biti odmjeren.

Znanstveno-popularni, publicistički stil :

Je prisutan u javnom informiranju ( tisak, radio, televizija ), nalazimo ga i u knjigama, u raznovrsnim časopisima. Prilično je raznovstan i neujednačen ( varira između jezika znanosti, određene struke, jezika poezije i proze – i jezika novinarstva ), te ga je stoga teško bliže odrediti. U suštini je to podstil znanosti, struke ili književnosti, stil koji je prilagođen širem krugu čitatelja. U ozbiljnim novinraskim krugovima ovaj stil se, ipak, tretira kao stil „ visokog novinarstva „, a tekstovi pisani ovim stilom doživljavaju da se pojave između korica knjiga.

Poetski stil :

Poetski stil se ostvaruje u umjetničkoj književnosti ( u poeziji i prozi ).

Književno-umjetnički stil se odlikuje individualnošću, slikovitošću, emocionalnošu, subjektivnošću, kao i širokom upotrebom izražajnih jezičnih sredstava. Upravos e po ovim karakteristikama razlikuje od drugih stilova. Također je važno da svaka poetska pruža primaocu pored informacije- estetički užitak. Poetska javna poruka ima prvenstveno umjetničku, a potom- informativnu funkciju.

Mnogi žanrovi novinarskog izražavanja ( reportaža, crtica, društvena kronika, feljton, izvještaj, nadahnuti komentari, polemika i slično ) u većoj mjeri dozvoljavaju upotrebu pjesničkih jezičnih izraza.

Administrativni stil :

Svojom sažetošću i impersonalnošću znanstvenom je stilu najbliži administrativni stil. Ponajprije to vrijedi za poslovni podstil kojim se pišu službeni spisi i poslovni dopsi. Za njeg aje specifičan način izražavanja, pisanja, koristeći se pritom općimblagom standardnog jezika ijednim posebnim fondom ustaljenih riječi i izraza.

Opasnost od utjecaja administrativnog stila posebno je velika kod mladih novinara, a i novinara u lokalnoj štampi, odnosno kod onih novinara koji su u situaciji da se često oslanjaju na administrativne materijale ida pritom poznaju pisce tih materijala. U novinarskom kontekstu, administrativni jezik djeluje kao strano tijelo, odnosno dobija korisnika. Novinar ne smijedozvoliti sebi da se koristi šablonima spomenutog jezika : „ isti je rekao“, „ u vezi s prethodnim natpisom „, itd.

Također, korištenje administrativnog jezika u novinarstvu semta piscu- novinaru da ostvari svoj stil.

Politički stil :

Pod političkim stilom, kao podvrstom administrativnog stila, podrazumijeva se upotreba jezika u taznim oblicima društveno-političkog života . Ovaj podstil ima specifične karakteristike : velika učestalost ustaljenih riječi i izraza, uopćeno kazivanje i nepotrebna metaforika, velika učestalost stranih riječi i izraza, dvosmislenost ili nerazumljivost iskaza, fraziranje, pretjerana glagoljivost, nesrazmijer između emocija i argumenata, povlađivanje jezičkoj modi i rutinskom stilu.

Novinarski stil :

Književni kritičari kažu da je „ novinarski stil „ sinonim za slab stil u odnosu na književni, dok u teorijskom dijelu se samo povlači razlika između dva stila, a da se pritom o novinarskom ništa konkretno ne kaže, osim tradicionalne primjedbe da novinar svojim jezikom i stilom daje „ samo faktografsku ( informativnu ) sliku događaja „.

Neprihvatljiva su oba tumačenja. Novinarski stil je samostalna jezično-stilska kategorija poput književnog.

Treba odbaciti sve pisane i nepisane tvrdnje o novinarskom stilu kao stilu nekakve niže kategorije, a naročito u odnosu na stil književno umjetničkih dijela.

Suvremeni novinarski jezik je veoma bogat i raznovrstan i kreće se od jednoznačne faktografije do mnogoznačne poezije.

Pod novinarskim stilom danas podrazumijevamo svojevrsnu upotrebu jezika u sredstvima javnog komuniciranja, prilikom stvaranja veoma raznovrsnih faktografskih, analitičkih, beletrističkih i rekreativnih poruka koje trebaju biti pristupačne širokom krugu korisnika.

Za novinarski stil se može reći da predstavlja specifično jedinstvo svih postojećih jezičnih upotreba koje se ostvaruju u sredstvima javnog komuniciranja.

Za novinara je vrlo važno da piše kratko i jasno .

Pisati jasno znači : birati točne, konkretne izraze, koristiti se kratkom rečenicom, birati riječi koje su najpoznatije našoj publici, dati pojašnjenje žargonskih ili dijalekatskih riječi,dobro poznavati predmet o kojem se piše, poštovati gramatičke i pravopisne norme standardnog jezika.

Dobar stil novinara rezultira iz dobrog rada u najširem smislu riječi.

Karakteristike dobrog novinara : kritičnost, društvenost, ljubaznost, marljivost, samostalnost, disciplina, emocionalna stabilnost, sampouzdanje, društvena odgovornost, društvena aktivnost, strpljivost, tolerantnost, savjesnost, istrajnost, plemenitost.

Važno je naglasiti da nema dobrog stila bez dobrog sadržaja. Uvijek treba voditi računa o jezičnoj i žanrovskoj strukturi.

Stil naslova

Ono što odmah padne u oči kad se otvore novine su naslovi. Ono što se prvo čuje na radiju su najave, ono što privuče gledaoce televizije su obavijesti spikera ili voditelja pred početak emisije. Naslovi i najave su vrlo važni elementi javne poruke. Oni su kratak prikaz sadržaja, prvi mamac za korisnike. Upravo zato treba voditi računa o stilu naslova, o izboru riječi za naslov i o njihovom povezivanju.

Nekoliko primjera naslova :

Figurativno-informativni naslovi : „ Nastavljaju se nepovoljna kretanja u privredi. „

Afirmativno-figurativni naslovi : „ Udruženim sredstvima u ljepšu budućnost. „

Negativno-figurativni stil : „ Crv nesporazuma pojeo jabuke . „

Naslovi sa znakom pitanja : „ Kraći radni staž za novinare ? „

...

Jednom riječi, stil naslovne cijeline prilagođava se žanru, konkretnom tekstu, svrsi napisa, stilu koji se njeguje u određenom listu, a kod beletrističkih vrsta dolazi do izražaja i osobni stil novinara, odnosno njegova kreativnost.

Opasno je za novinara kada novinarski stil prihvati kao šablon i kad počne robovati tom šablonu. Rutinsko pisanje se ne oslanja na samostalno prosuđivanje o događajima, pojavama, ljudima. Ono vodi u izražajni dogmatizam.

Da bi se prevazišlo rutinsko izvještavanje potrebno je, pored ostalog : odgovorno profesionalno ponašanje, dobro poznavanje predmeta o kojem se piše, solidno poznavanje političkog i privrednog sistema, vladanje leksikom i sintaksom materinjeg jezika, izbejgavanje „ materijala „ iz treće ruke i novinarsko „ prevođenje „ administrativnih tekstova, ugledanje na stil dobrih novinara..

1.4 Funkcionalni podstiloviPod funkcionalnim podstilovima podrazumijevamo posebne stilske karakteristike koje se ostvaruju u okviru osnovnih stilova.

Emocionalni podstil : imamo pri onoj upotrebi jezika kada želimo svojim iskazom ne smao informirati, već i probuditi u korisniku poruke osjećaje, emocije. Novinarski jezik, posebno u nekim vrstama nastoji povećati emocionalnost poruke. To se postiže

upotrebom figurativnih izraza i posebnim izborom riječi koje kod primatelja izazivaju željenu emociju.

Narativni podstil ili pripovijedački stil je posebna upotreba jezika kojom se postiže slikovito i interesantno opisivanje radnji, događaja, života pojedinaca ili grupa, proizvodnih procesa itd. Ovims tilom se ostvaruje direktna naracija novinara.

Plastično opisivanje ili slikovito opisivanje, imamo kad se autor služi figurama i tropima. Time se opis oživljava, stvaraju se bogati vizualni efekti, a fonetskim figurama i zvučni efekti.

Epska širina : je termin kojim se označava objektivno, kronološko, svestrano izlaganje, odnosno pisanje po ugledu na narodnu epsku poeziju i druge epske vrste. U suvremenom novinarstvu nema mnogo prostora i vremena za epsko pisanje, izlaganje.

Folklorni podstil je način izražavanja koji se oslanja na folklor, odnosno na jezik i stil narodnog stvaralaštva. Upotreba tih izraza u novinarskom jeziku je efektna, ukoliko se upotrebljavaju sa mjerom i na pravom mjestu. Primjer iz štampe : „ Glumac je zadnja rupa na svirali . „ , „ U dobru je lako dobar biti.“

Telegrafski podstil je upotreba jezika sa maksimalnom sažetošću, odnosno- kao kod satsavljanja telegrama.

Npr : „ podne. Nedjelja. Terazije. Sunce. Usamljen prolaznik. Tišina . „

Lakonski podstil : se karakterizira upotrebom kratkih, jezgrovitih, sažetih i vrlo jasnih izraza . Ovaj stil je stvoren od Lakonaca ( Spartanaca )

Npr : „ S njim ( sa štitom ) ili na njemu „.

Lakonski stil nalazimo u poslovicama, aforizmima, sentencama; u suvremenim parolama, reklamnim tekstovima, u političko-ideološkim smjernicama itd.

Dinamičan podstil : nalazimo u onim napisima gdje se radnje ili misli brzo redaju ili gdje se radnja daje kroz dinamične epizode i sa draskim elementima. Posebno se može zapaziti u kozeriji, reportaži, crtici, feljtonu, uzbudljivom izvještaju.

Patetičan podstil : se karakterizira uzbuđenim, neprirodnim, emotivnim, hiperboličnim načinom govorenja ili pisanja. To je stil koji se odlikuje biranim sredstvima izražavanja i obično se prakticira u prigodnim napisima. Treba znati odrediti pravu mjeru upotrebe patetičnih izraza.

Pamfletski podstil je satiričan, sarkastičan, duhovit, oštar, zajedljiv oblik novinarskog ili književnog izražavanja, koji se upućuje pojedincu ili društvenoj grupi s ciljem opovrgavanja, ismijavanja ili dovođenja u pitanje određenog društvenog problema.

Ezopovski jezik je poseban način izražavanja koji se veže za ime čuvenog drevnog basnopisca Ezopa. Pod ovaj način izražavanja podrazumijevamo iskaz koji je ispunjen dvosmislenošću, neuhvatljivim nagovještajima, alegoričnim elementima, višeznačnošću koja zavisi od društvenog konteksta.

2. Jezik i njegova upotreba

Čovjek koji slabo vlada jezikom ne može biti dobar novinar. On je danas najveći profesor materinjeg jezika, s najvećim brojem slušalaca. S druge strane, društvo je dužno da novinaru pruži svakodnevnu pomoć ( školovanje, izdavanje jezičnih priručnika, itd. ). Međutim mnogo je više povika na novinare, kritika na račun njjihove riječi, a mnogo manje pomoći. Nedostaju čak i najobičniji priručnici.

Jezična kultura podrazumijeva usvajanje svih gramatičkih normi književnog ( standardnog ) jezika. Bez usvajanja spomenutih odlika ( leksika, sintaksem morfologije, fonetike, akcenta, pravopisa, dikcije, dijalektologije ) ne može biti potpuna jezična kultura koja je novinaru potrebna u svakodnevnom radu, odnosno u kodiranju javnih poruka.

Čistoća jezika podrazumijeva borbu protiv zastarijelih riječi, arhaizama, dijalektizama, provincijalizama, žargonskih riječi, itd. Puristi, pristalice borbe za čistoću jezika, zahtjevaju čišćenje jezika od stranih riječi i izraza, od stranih konstrukcija i dijalekatskih govornih osobina. Borba za čistoću jezika treba biti odmjerena i u granicama mogućnosti.

Za jednog novinara veoma su važni mimika i gestikulacija. Na televiziji mimika dolazi do izražaja, ali komunikator mora biti veoma oprezan. Mimika na televiziji treba biti usklađena s karakterom informacije, sa njenim sadržajem, te s dostojanstvom komunikatora. Gestikulacija je kao i mimika pratilački element prirodnog govora.

Kada se kaže „ meni je lijepo „, a pritom se miče glavom lijevo-desno, tada to znači „ meni nije lijepo „. Sa mimikom i gestikulacijom terba biti oprezan.

Nešto o nauci o jeziku :

Lingvistika je nauka o jeziku, njegovom postanku i razvitku. Ona svestrano istražuje jezične pojave, utvrđuje pravilnosti u jeziku, opisuje i sistematizira različite jezične pojave. Utvrđuje sličnosti i veze među sličnim i različitim jezicima. Počeci moderne lingvistike datiraju od početka 19. St. Najrazvijeniji moderni pravac u lingvistici je strukturalizam. Neke lingivističke oblasti su se razvile u posebne discipline : biolingvistika, psiholingvistika, sociolingvistika, lingvostilistika, matematička lingvistika, lingvistička filozofija.

Gramatika je grana lingvistike koja utvrđuje zakone jezika, proučava i daje sistematiku jezičnih elemenata i jezičnih pojava- otkriva fonetske osobine, sistem i funkciju osnovnih jezičnih jedinica : pojedinih riječi, grupa riječi i rečenica. Dijeli se na fonetiku, morfologiju i sintaksu .

Filologija je znanstvena disciplina o značenju pojedinih jezičnih jedinica u određenoj poruci i konkretnom društvenom i situacijskom kontekstu. Proučava promjene značenja jezičnih znakova, istražuje međuzavisnost gramatičkih, sintaksičkih struktura i značenja. Istražuje semantička pravila poimanja jezičnih znakova u određenim zajednicama. Ona razrađuje odnose koje jezični znak ostvaruje na relaciji znak- značenje-označeno.

Semiotika je opća teorija znakova i simbola, njihove komunikacijske funkcije, uključujući i jezik kao sistem znakova. To je disciplina koja proučava život znakova u društvenom životu, njihovo prožimanje u priopćavanju poruke, uslovljenost njihove poruke od mogućnosti pojedinih korisnika.

Leksikologija se bavi proučavanjem sastava riječi jednog jezika. Utvrđuje značenje riječi, porijeklo i strukturu riječi, njene stilske kvalitete i istražuje frazeološke skupine. Proučava rječničko blago jezika i svrstava ga u rječnike i leksikone.

Dijalektologija je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem narodnih govora, dijalekata.

3. DRUŠTVENA UVJETOVANOST STILA

Jezik je, kao društvena pojava, veoma promjenjiv. Promjene u društvu odražavaju se i u jeziku. Posebno se jezične promjene tiču jezične upotrebe, odnosno stila. Jedan jezik svi članovi jezične zajednice ne upotrebljavaju na isti način. Iz toga slijedi da i jezik novinara, jezik javnog komuniciranja podliježe znatnim promjenama, odnosno jezik novinarstva slijedi društvene promjene i prilagođava se, uopćeno rečeno, vodećoj društvenoj grupi.

Izmjenjeni uvjeti života ( industrijalizacija, urbanizacija, porast gradskog stanovništva, veliki porast sredstava javnog komuuniciranja, široka školska mreža, migracija stanovništva itd. ) prije svega su pomjerili jezične izvore. Suvremeni jezik ( uz prihvaćanje prethodne jezične- folklorne- kulture ) stvara se u urbanim sredinama u širokom kontaktu sa svjetskim jezicima, u uvjetima samoupravljanja, jezične ravnopravnosti i specifične jugoslavenske višejezičnosti.

Jezikom se ne obaviještava samo, već se i uspostavlja određeni kontakt među ljudima. Iz svakodnevnog iskustva se zna da o neutralnoj temi različiti, čak i nepoznati ljudi, mogu vrlo prisno, ljudski i otvoreno razgovarati. Prijeđu li ti isti sugovornici na neku stručnu, profesionalnu ili delikatnu političku ili privrednu temu, prethodna prisnost i toplina komuniciranja se gubi.

Novinar , bez obzira na svoj osobni stil, mora voditi računa o društvenim kodovima i njima prilagoditi jezični iskaz. Svatko u društvu ima svoje mjesto i funkciju . Mjesto i funkcija pojedinca se mora dobro znati prilikom izvještavanja bez obzira o kojoj se sredini radi. Sve to dolazi do izražaja prilikom: - nabrajanja prisutnih po određenoj hijerarhiji, po prihvaćenoj konvenciji, uz točno označavanje funkcije, titule i oslovljavanja.

3.2 Značenje riječi ( semantika )

Što je riječ ? Riječ je glas ili grupa glasova kojima se obilježava jedan pojam ili jedna misao. Svaka riječ u našem jeziku označava nešto ili služi nečemu , dakle može značiti nešto ( semantička, značenjska, smisaona funkcija ) ili služiti prilikom iskaza, u rečenici ( sintaktička, rečenička funkcija ).

Jedna od osnovnih funkcija jezičnog iskaza je da njime bude imenovan, označen neki predmet, odnosno pojam, pojava, misao, osjećaj. Značenje je ona predstava o predmetu koju izaziva izgovorena ili napisana riječ kod ljudi koji se služe datim jezikom.

Značenje riječi je pojam u teoriji jezika koji se prilično neodređeno i kontradiktorno definira. Značenje može biti pravo i preneseno : recimo „ zlatan prsten „ i „ zlatan čovjek „. U gramatička značenja riječi ubrajamo padežna značenja, značenja roda, broja, lica, zatim značenja vremena, zapovijedi, želje, mogućnosti itd.

Veza između znaka i predmeta je veza između materije i svijesti, to je neprirodna veza koja nije apsolutno proizvoljna, ali je uvijek društveno- historijski uvijetovana, uvijek je stvar

društvene konvencije. Značenje je uvijek vezano za društveni kontekst, odnosno značenje riječi mijenja se s promjenama u datom društvu.

Značenje riječi nije jednostavno i nije samo osnovno. To je složena kategorija koja u sebi sadrži elemente vrednovanja, emocionalnosti, estetike. U značenju je izražen ne samo pojam već i emocionalni odnos prema određenom biću, predmetu, pojavi.

Neke riječi imaju samo jedno značenje ( geografski nazivi, osobna imena, nazivi nekih predmeta ). Takozvani termini, točne riječi iz pojedinih oblasti, imaju po pravilu jedno značenje ( trougao, kvadrat, litar, metar, gram, biologija ). Večina riječi ima ili može imati u kontekstu više značenja. Ta karakteristika da imaju više značenja se zove polisemija ili višeznačnost. Npr, glava ( dio tijela, dio knjige, glava porodice ) .

Upravo nas stilistika uči koje riječi treba upotrijebiti u određenoj situaciji, u određenom natpisu, da bismo ostvarili maksimalnu komunikaciju sa korisnicima. Komunikator se treba pobrinuti da u njegovoj poruci bar veći dio jezičnih znakova bude značenjski istovjetan sa grupom korisnika. I još nešto : u novinarskom jeziku misao treba kodirati ( sročiti, jezično kombinirati ) tako da dekodiranje bude jednostavno, jednoznačno, uz minimalan napor od strane korisnika.

3.2 Jezična moda u novinarstvu

Jezična moda je društvena pojava kao i druga moda. Ona se ogleda u širokoj i čestoj upotrebi određenog broja riječi i izraza u jednom vremenskom periodu. Moderne riječi se brzo istroše i pretvore u šablon, kliše, kalup. Što se češće i šire koriste, njihov smisao slabi. Modni šabloni su neprijatelji dobrog novinarskog stila.

Neki od modnih i šablonskih iskaza na koje nailazimo svakodnevno : „ odvija se diskusija „, „ zauzeti stav prema „, „ vršiti analizu „, „ osnovna aktivnost „...

Jedino u humorističko-satiričnim žanrovima modni i šablonski izrazi imaju svoju nesumnjivu vrijednost radi stvaranja komičnih ili satiričnih efekata ( npr : suprug i supruga, „ usaglašavaju stavove „, ljubavni par „ vrši analizu bilateralnih odnosa „ )

4. Stilska sredstva Određene stilske vrijednosti u iskazu možemo obezbijediti osobnim izborom leksika, novih izraza ili folklornih, upotrebom ovog ili onog glagolskog vremena u kazivanju, rasporedom odabranih riječi, strukturom rečenica, rasporedom rečenica u složenoj rečenici; upotrebom pauza, efektnih obraćanja, retorskih pitanja, reduciranih iskaza itd. U ovom odjeljku bit će riječ o tim „ običnim „ stilskim sredstvima koja se češće javljaju u praksi javne riječi.

ANTONIMIJA se veoma često koristi u novinarstvu, jer se suprotnosti lako uočavaju, poimaju i pamte. „ Ljudi novi-praksa stara „

HOMONIMI su riječi istog glasovnog sklopa, ali različitog značenja. Zbog svoje dvoznačnosti, homonimima se mogu praviti duhovite jezične igre. „ Plan u prvom planu „ , „ Utopila se utopija. „

IDIOMI su izrazi tipični za određeni jezik u kojima riječi imaju međusobno ustaljene veze i ostvaruju posebno značenje. Upotrebom idioma ostvaruje se pouzdan smisaoni i stilski efekt.

„ Zabadati trn u zdravu nogu. „

„ Biti na konju. „

„ Pao mu mrak na oči. „

PLEONAZAM se definira kao „ gomilanje riječi istog značenja“ .Pod pleonazmom u širem smislu riječi u novinarstvu treba podrazumijevati is vaku pretjeranu rječitost, suvišnu govorljivost, pričljivost bez mjere.

„ stara starica „, „ plašljiva kukavica „ , „ prva premijera „..

TAUTOLOGIJA je podvrsta pleonazma i predstavlja suvišno „ ponavljanje nečega što je već rečeno drugim riječima u istoj rečenici ili u istom rečeničkom nizu „.

„ Složena i komplicirana situacija u radnoj organizaciji zahtjeva brzo i hitno rješavanje nagomilanih pitanja i problema uz pomoć i suradnju društveno-političkih organizacija...“

ONOMATOPEJA je glasovna  figura oponašanja ili prenošenja zvukova iz prirode u nekom

književnome djelu jezičnim sredstvima.

Jedan naslov ( „ AV, AV POLEMIKA. Pas je čovjeku najbolji prijatelj . „ )

PERIFRAZA

Perifrazom se osnovni sinonim, uobičajeni i utvrđeni izrazi, zamjenjuju novim, opisinim, manje običnim, manje sažetim. Na primjer : lav-kralj životinja, novinarstvo- sedma sila..

Naslov ( „Od novinara do šefa diplomacije“ )

ANTIFRAZA je stilska figura u kojoj neke riječi ili izrazi dobijaju suprotno značenje od onoga koje je u iskazu označeno. Antifraza je podvrsta ironije. Npr, kada se ružnom čovjeku kaže da je „ ljepotan „.

APOSTROFA je stilska figura kojom se novinar, pisac neočekivano obraća sugovorniku koji nije prisutan, odnosno predmetu, pojavi o kojoj govori, pri čemu za trenutak prekida svoje izlaganje .

„ Oj, Jabuko, moje selo malo..“ naslov

GRADACIJA je česta u novinarskom jeziku. Može se koristiti kao stilska figura ili kao element kompozicije u složenijim žanrovima u kojima se javlja potreba, u procesu izlaganja, da se ide od poznatog ka nepoznatom, od manje složenih pojmova ka složenijima i slično.

5. FIGURATIVNI IZRAZI U NOVINARSTVUFigurativno izražavanje osobina je samog jezika i prisutno je svugdje gdje ima komuniciranja pomoću jezika. Jezični materijal je isti u poetskoj i nepoetskoj jezičnoj komunikaciji. Ti takozvani „ pjesnički ukrasi „ nisu samo privilegija pjesničkog stila, već i novinarskog.

Danas je figurativni jezik sve više prisutan u jeziku javnog komuniciranja, bez obzira na to da li je riječ o verbalnoj metaforici pisane riječi, o verbalno-filmskoj tropici na televiziji ili o verbalno- tonskoj simbolici na radiju.

Naslovi : „ Španjolska na raskršću. Dani puni zagonetke. „

„ Kišo, dođi nam u pomoć . „

„ Fotelja kao tvrđava. „

Važno je naglasiti da figurativnost povećava emocionalnost, ekspresivnost i ideološko-politički i lični stav izražen u javnoj poruci.

U stilske figure spadaju : anafora, epifora, aliteracija, asonanca,poredba, epiteti, elipsa, metafora, personifikacija, hiperbola, litota,oksimoron, metonimija,sinegdoha..

Treba naglasiti da se pojedina izražajna sredstva vrlo rijetko susreću samostalno i u čistom obliku. Češća je pojava da se pojavljuju kombinirano, te da tako svojom cjelovitom strukturom djeluju na korisnika. Drugim riječima u jednom iskazu možemo naći i metaforu, i metonimiju, hiperbolu i aliteraciju, anaforu i personifikaciju i tako dalje. Ukoliko u jednom iskazu imamo više stilogenih elemenata , utoliko je stilogenost iskaza veća, efektnija.

„ Gradu vrati tramvaj. „ Gradu je sinegdoha ( čitaj građanima ), a tramvaj je singularna sinegdoha ( čitaj tramvaje )

„ Nove cijene pokazuju zube. „ „ pokazuju zube „ metonimijska zamjena za prijetiti, aovo vezano za cijene je personifikacija.