Marina Cvetajeva

FIRENTINSKE NOĆI

Dragi moj. Knjiga koja je zahvaljujući Vama ušla u moj život nije slučajnost. Kada sam na koricama pročitala naslov, osjetila sam da su se u moju glavu zarile nečije kandže. Vi ne znate – uopšte ne možete da shvatite, kako je sve to tačno. Ali Vi ništa ne znate, Vi ste jednostavno veoma osjetljivi (ne, Vi- osjećate: ne dušom, već kao vuk, krajičkom njuške: ne srcem već intuicijom) u ovom trenutku Vi ste potpuno u pravu. Ja Vas ne preuveličavam, sve to ostaje u okvirima tame, beskraja (tama i jeste beskraj), u okvirima, šipražja i krzna (isti vuk, Vama je to poznato, koji se stalno vraća). Ja Vas poznajem, poznajem Vaš soj. Vi ste više u dubinu, nego u visinu, to će uvijek biti poniranje u Vas, a ne uzlet; upotrebljavam ove riječi samo u smislu: osjećanje smjera. Silaženje u noć (koju vidim kao stepenište, stepenik po stepenik, poslijednjeg nikada neće biti). Silazak u mrklu noć. Zato mi je tako lijepo sa Vama bez svjetlosti. («Selo sa četrdeset vatri....»

Sa Vama sam ja selo bez ijedne jedine vatre, možda velika varoš. Možda-ništa «bilo nekad.......» Ništa me neće otkriti, jer ja se cijela gasim). Bez svjetlosti, u zaklonu naših glasova. Zbog toga ćete u takvim časovima svog života biti sa mnom: odsustvujući, Vi ste prisutni. Postoje ljudi strasti, ljudi osjećanja, postoje ljudi intuicije; Vi ste čovjek emanacija, svijet osjećate kožom: to nije ništa manje nego dušom, i to je sigurnije. Jer Vi ste majstor svog posla. Nema potrebe dodirivati Vas rukom, dovoljno je to samo neodređeno poželjeti. Pronicljivost namjera. Genije namjera. Trenutni odlijevak namjera. Instinkt životinje. (Da sam znala da je to tako jednostavno!) Jadna ja, pored Vas se osjećam obamrlo i potpuno sleđeno. Nemojte me činiti ni gluhom ni nijemom, ja uopšte nisam takva; što se slijepila tiče, sjetite se Homera. Ja Vas ne preuveličavam u svom životu, na mojoj pristrasnoj, velikodušnoj, snishodljivoj vagi. Vi ste laki. Ja čak i ne znam: postojite li Vi u mom životu? U prostorima moje duše - ne. Ali na prilazima duši, u nekom između: neba i zemlje, duše i tijela, psa i vuka, u predsnu, u poslije- sanjarenju, tamo, gdje «ja više nisam ja, i moj pas više nije moj» tamo Vi ne samo da postojite već samo Vi i postojite. Vi me neodređeno podsjećate na jednog mog prijatelja iz ranijih godina, autora čitavog niza mojih pjesama, u kojima me niko ne prepoznaje izuzuzev njegovog soja, koji sebe prepoznaje u potpunosti. Ali ja ne želim da Vam govorim o njemu, odavno sam ga zaboravila, stavila krst, ja hoću da Vam se radujem i onim mračnim silama koje izvlačite iz mene, kao da ste otkrivač izvora. Onaj ko otkriva vrela ne treba da shvata: ni svu snagu, ni vrijednost vrela. To je dar, kao i svaki drugi, i zato se daje neznalicama i nezahvalnima. Kao i svi darovi, osim dara duše koja nije ništa drugo do savjest i sjećanje. (Da se malo nasmijemo, ako ste Vi vrelolovac, onda sam ja Pacolovac iz njemačke bajke, svirkom svoje frule on vodi pacove i djecu, a možda i vrela?) Poslijednjih godina sam živjela tako drgačije, tako surovo tako zaleđeno, sada samo sliježem ramenima i začuđeno dižem obrve: jesm li to ja ?? Vi ste me razniježili i ja sam kao krzno, učinili ste me čovječnijom, ženstvenijom, pitomijom. Žene će Vam govoriti o vašim visokomoralnim svojstvima, drugi o Vašim izvanrednim manirima. Neka. A ja vidim samo vatru (lisičijeg repa). Ali krzno, zar je to manje? Dlaka to je noć – pećina – zvijezde - glas, njegova rika, zov runa - i prostor...

Moja mazo... (onaj ko me čini nježnom, ko me uči čudu, biti nježna, maziti...)

Vi u meni oslobađate moju žensku suštinu, moje najmračnije i naskrivenije biće. Ali zbog toga ja nisam ništa manje vidovita. Sav moj vid ima naličje - zaslijepljenost. Nježni moj (onaj ko me čini......) čitam mojom nedjeljivom podvojenošću, dvojnom nedjeljivošću, svim mojim bićem dvosjeklog mača (obdarenog tim utješnim jedinstvom: raniti samo mene samu) ja hoću u Vas, u Vas kao u noć. «Strofe i snovi» i sasvim jednostavno: pročitati i zaspati. (Riječi koje ste slučajno izustili, sjećam se svih). Koliko je njih vidjelo u meni samo strofe. Sve - dušom prijatelju - i sve - u duši. (Vodoskok koji se sam napaja. Velike vode velikog kralja). Koža ne postoji sama po sebi. Vi sa Vašim životinjskim instiktom, genijalnim instiktom, Vama je to poznato («dlakavi» moj, toliko moj). Dlakava nije samo životinja, to je i biljka, jela, bor, moja kleka, koju toliko volim... I, kad bi Vas trebalo prikazati u boji, Vi ste mrki. Kao Vaše oči. Mili, nikad nikom nisam još pisala slična pisma (od kako držim pero, ne - odkako pero drži mene, ne - dok sam imala svoja anđeoska perca - svima, uvjek. Pa, ipak, vjerujte mi). Ja sve znam. Čovječe, znam da ste površni, lakomisleni, prazni, ali Vaše duboko životinjsko dira me više nego duša kod drugog. Vama je tako dobro poznato osjećanje hladnoće, vreline, gladi, žeđi, sna. Svaka praznina, ne Vaša takva je i, mi ne možemo da je zamislimo drukčije nego ispunjenu zvijezdama ali atomima, to jeste naseljenu živim svjetovima. Budite prazni koliko Vas je volja, koliko god možete: ja sam život koji ne pati od praznine. Dijete moje (dozvolite mi da tako govorim...) dječače moj! Ako Vam ponekad ne odgovaram direktno, to je zato što postoje riječi koje ne treba da se razliježu među nekim zidovima, koje među nekim zidovima ni vazduh ne podnosi. A zidovi sve podnose i ni od čega ne pate, i to je jedina stvar koju ja ne podnosim, i to su oni koji me primoravaju da podnosim još veće patnje. Jer znajte: ona koja u Vašim očima važi kao literata, u najznačajnijim časovima svog života nije ništa drugo nego Spartanac sa lisicom. (Smijem se: sa čitavim nakotom lisica!) Ne znam, možda ste u svom životu bili previše voljeni (kljukani ljubavlju). Možda. Ali znam (i čujte to i po hiljaditi put!) da ni jedan (ni jedna) nikad Vas nisu tako... Po hiljaditi put, po hiljadu prvi. Moje tako nije mjera težine, ni količine, ni trajanja, to je mjera kakvoće: istovijetnosti. Ja Vas volim ni toliko ni do te mjere, ni do..... volim Vas tako. (ne volim Vas ovoliko, volim Vas kao). O, koliko Vas je žena voljelo i koliko će Vas voljeti još jače. Sve će Vas voljeti više. Ni jedna Vas neće voljeti ovako. Ako je moja ljubav u svim životima jedinstvena, onda je to jedino zbog svoje dvostruke istovjetnosti, sa voljenim i sa sobom: zato je nikad ne prihvataju kao ljubav. «Volite me zato što sam velik, volite me zato što sam lijep, volite me ma kakav da sam!» Što se mene tiče, uvijek sam htjela, pa čak i zahtjevala da me vole ovakvu kakva sam, zbog toga što sam takva, zato što postojim. Ne zbog toga, kakva bi po Vama mogla, morala, bila obavezna da budem. Neka vole mene, mene, a ne idealno i vještačko biće, plod mašte zaljubljenog trećerazrednog pjesnika i poslijednjeg trenutka, kad već nije pravi pjesnik i pravi mislilac. Ja uvijek više volim da budem fotografisana, da budem odraz, ponavljanje, rđavo protumačena, onakva kakvom me čini ravnodušnost objektiva, nego da budem nacrtana, to jest lijepo protumačena, idealizovana, oživljena rukom umjetnika, za koga nisam sigurna ni da li ima dušu, i koji često nije ništa drugo, nego ruka jedinstvene i uvijek iste manije. Ne sudite o meni gore, nego što me je stvorila priroda, ili što me pravi ogledalo, to je sve o čemu najponiznije molim umjetnika i ljubavnika. «Svako lice je samo polazište». Neka je to

tako, ali da li ste dobro shvatili suštinu mog pravca. Ono što bi u stvari postala, do čega bi se u stvarnosti uzdigla, kada bih... Možete li bar da me pratite - Vi koji hoćete da me prestignete, da biste me usmjeravali. Veliki majstor može da stvori nešto idealno, jer on stvara ono što mora biti stvarnost u svoj svojoj snazi. Visoku stvarnost. A drugim, malim majistorima u umjetnosti i ljubavi on saznaje samo da čine (crtaju, vole) u skladu sa prirodom. Napravite me ako možete.Uvijek sam više voljela da me prepoznaju i, da bidem postiđena, nego izmišljena i voljena. Pogledajte me pažljivo svim svojim očima ili krenite da «stvarate» ženu koja je ovdje, koja će Vam zbog toga biti samo zahvalna i koja će se prepoznati u svakom od Vaših «portreta» jer ona sebe ne poznaje, to je razumljivo, u njoj nema ničeg što bi moglo da se prepozna. Ničeg što bi moglo da prima svaku formu. Što se mene tiče, ja sam već stvorena, i stvorio me je Bog. Dovoljno je jedno stvaranje. I Takav tvorac. Biću ravna samoj sebi samo u ljubavi onog, ko me izabere između svih bića prošlih, sadašnjih, budućih: muškaraca, žena: iz vode, iz vatre, iz vazduha, iz zemlje, iz neba. I još - ima i drugih planeta! Takva sam. Ako sam Vas razočarala, oprostite što jesam. I kad samo pomislim da smo bili zajedno, ne bih spoznala ništa od onog, o čemu sam Vam maločas ispričala!

Na rastanku se sve shvati.Udaljenost sve spaja.

Mili moj! Sada je četiri sata izjutra, ja sam sa Vama, čelo na Vašem ramenu, spremna sam da Vam dam sve svoje stihove, prošle, pridošle i, one što će doći, ne kao neku vrijednost, već kao nešto što Vam se dopada.

Još i ovo- hoćete li?Vjernost, nemogućnost biti drukčija. Sve ostalo je Lucifer (ponos) i Luter (dužnost). Kao

što vidite moja glava se koristi mojim srcem.

I odvedite me negdje uveče, na cijelo veče. Da bih, kad Vas steknem mogla malo da zaboravim na Vas. Da bismo nas dvoje nosili Vas.

Kad sam maločas sjedila kraj Vas na toj skitničkoj klupi- više udaljena nego pored Vas, duše iznemogle od nježnosti, htjela sam da prinesem Vašu ruku svojim usnama i držim je dugo, dugo.... Klupa napuštena. Klupa za skitnice.... (Napuštenost. Bogatstvo siromaštva, u jednoj riječi su date dvije stvari, u jednom zvuku, dva smisla: prošireni, precizirajući) Ali vidjeli ste, rastali smo se ....... učtivo. (Evo prvih lasta! Naš nemogući čas!) Ja mogu bez vas. Ja nisam ni djevojčica, ni žena, ja mogu bez lutaka i bez muškaraca. Ja mogu bez svijeta. Ali možda sam sad prvi put poželjela da to ne mogu. Možda ćete mi reći: «Šta da radim sa vama takvom (slabom kao i sve ostale, ali i mnogo ružnijom). «U tom slučaju: neka bude tako! Ali jednog neka ne bude: varanja. Hoću da me voliš cijelu, sve što jesam, sve što sam ja. To je jedini način biti ili ne biti voljena . Osjećam da sam Vaša (ne osjećam da ste moj). Ne plašim se da o tome pričam. Nemojte se plašiti onoga što je značajno samo za mene i nikad neće biti za Vas. Kad ponovo počnete da izvodite svoje igračke

korake napraviće samo jedan skok, kao što skaču iz čamca, tjerajući ga da poskakuje na vodi. Ništa nećete saznati o mom bolu. Neće biti čak ni praznine, jer u Vašem životu ne zauzimam nikakvo mjesto. Što se tiče «duševne praznine» što je duša praznija bolje se puni. Samo se fizička praznina uzima u obzir. U Vašem životu ni jedna stolica neće biti prazna zbog toga što mene nema. Naša vječnost je trenutak, koji već prolazi. Od Vas hoću samo jedno: dozvolu da Vas volim, ništa osim tih jadnih riječi: « Voli me, kako te je volja i kako te nije volja: sa svim onim što u tebi postoji.» Ne govorim o životu. Ja ne govorim o proticanju časova. Znam da su svi životi i svi časovi zauzeti i ja sam poslijednja koja želim da nasrnem na pravo vlasništva ( pravo i vlasnici su dvije stvari koje podjednako prezirem). Moja ljubav ne odgovara nikakvom vremenu, nikakvom mjestu. Ta ljubav neće biti ulaženje u određenu sobu, u određenom času... To će biti izlaženje iz svega, počev od moje vlastite kože! Kad se sve završi, biće to veliki povratak samoj sebi. Dok Vas volim, uvijek ćete me naći između sebe i mene; nikad u sebi ili u meni. Na putu kao mlaz vode, kao voz. Da li je ma koje vrijeme, ma kada sadržavalo ljubav, duša je sama izliva u potocima (volim te do iznemoglosti – gdje - u svom tijelu!), jer njena prva riječ je «uvijek», njena poslijednja riječ «nikad». Ponoć nije ništa više njen čas nego podne, to je sve iz ljubavnog žargona, iz svakodnevne upotrebe i tako pohabano! Ono što vrijeme sadrži u sebi predpostavljajući da je upravo to ljubav, to je sasvim druga stvar. To je oslobađanje od ljubavi. Svaki put koji vodi u neku sobu je lažan; moje noge nikada ne trče po njemu.Ja govorim o Vašem spajanju sa mojim unutrašnjim trčanjem, mogu da ga usporim. Već ga usporavam. (Više ga već ne usporavam.) Od Vas mi je potrebna sloboda u odnosu na Vas. Vjera u Vas. Od Vas tražim mogućnost da Vas volim, da prihvatite moju ljubav. I da Vam ona ne smeta.

Nebo je svijetlo. Lijevo iznad mladog zvonika - zora. To je nevino i vječito. Volim te onako kako bih mogla da volim tvog sina koji bi trebalo da budeš ti. Nemoj misliti da ja prezirem tvoje jednostavno zemaljsko bitisanje. Volim te cijelog, sa tvojim pogledom, tvojim osmjehom, tvojim hodom, tvojom ljenošću - urođenom, tvojom, prirodnom, sa svim tim tvojim nejasnim (za tebe, ne za mene) duševnim načelom: dobrote, samilosti, samoodricanja, neka svega toga ne bude ni za mene, ni preko mene - nije važno. Toliko toga želim za tebe, da jednostavno neću ništa. (Bolje ne započinjati.) Ali, moj trenutni gospodaru, znaj, niko te nikad..... (ne toliko, nego tako. Ono pravo tako moje tako). Pa čak i kad te napustim, prepustim te, kao što svakom prepuštam svaku stvar, nikad neću otići iz tvog života. Sviće. Spokojna sam kao da sam umrla i u toj apsolutnoj jasnoći neba i glave kažem sebi: «S tobom mi je potreban sav brlog brloga i sav noćni prostor. Sva noć spolja i sva noć iznutra.» Kako je ubog zemaljski život. Kakva napuštenost. Pritiskam tvoju ruku na svoje usne. Piši mi, ta piši mi. Spavaću sa tvojim pismom. Nešto živo mi je potrbno od tebe. Čitavo nebo su prekrile ružičaste školjke. (Ako je nebo samo plaža, šta je onda more?) Najtananiji čas. Počivaj u moru. Prvi koraci na ulici, prošao je radnik. I ptice.

Osvit junskog dana, subota

Još nekoliko riječi u Vaš jutarnji san - ruka preplavljena nježnošću nije mogla da se uzdrži od pera. Na mom srcu su dva kamena, dvije planine koje nose blaženstvo- od mene Vama- kolebam se: potrebno je da znate o tome, ali ako imate dušu patićete zbog toga. Bolje je sačekati. Ne dva kamena: dvije duboke čežnje koje su nevjerovatne u ovom životu, nezamislive u drugom, u mom biću je skrivena urođena žudnja rođena prije mene, ona je kao voda u bunaru koji je zapečaćen Rengšaštenovim kamenom da Undina ne bi mogla da se vrati: otkrije sebe. (Sve što je urođeno, rođeno je prije nas. Naša urođena žudnja, to je naše vlastito more). Te dvije žudnje su jedno, jedna bez druge ne postoji. To je ono zbog čega sam došla da živim, ono bez čega ću morati da odem. Ko zna? Jednom ste preda mnom rekli ( vidjela sam Vas samo letimično) riječ koja me je tada bolno opekla. (Ne zaboravite: ja živim unaprijed, ja pretičem život!) Doći će dan, kad će Vam ovo pismo postati jasno, kao i sva ispisana mojim rukopisom. Ali taj dan će doći isuviše kasno.

Jutro istog junskog svitanja. ( Samo kod stvarno velikog čovjeka ovo pismo neće izazvati nadmen osmjeh. Velikog u svemu ili velikog u ljubavi. Kazanova je i zbog manjeg plakao!) Posmrtna napomena

Prijatelju! Muče me sad dva iskušenja: Vi i sunce. Dvije površine: jedna pjeskovita, mog lista, druga – kamenita, mog balkona. Obje su čiste, obje hrapave, obje uspavljuju. Neka bude pjeskovita! Sinoć nije bilo svjetlosti, i ja sam grizla vlastite laktove od želje da Vam pišem (od bjesa što ne mogu to da učinim). Imala sam za Vas, Vama upućene riječi prave, divne. To je nadolazilo, nadolazilo, kao bujica. Bio je to moj tren sa Vama, tren koji su mi oteli, ukrali, otkinuli. Legla sam na pod, i cvilila kao pas. Shvatila sam jednu stvar, sa drugim sam imala « R « slovo kome sam davala prednost, od cijele abecede najviše moje: mraz, gora, heroj, Sparta, zvijer – sve što je u meni pravolinijsko, strogo, oštro. Sa Vama: šuštanje, šapat, tišina, baršunast – i naročito: cheri! Dragi moj znam, to nije dobro: voljeti od jutra, umjesto pisati. Ali to se sa mnom dešava tako rijetko, tako nikad! Cijelo vrijeme se plašim da sanjam, evo sad ću se probuditi – i opet gora, heroj...

Rođeni moj, ono što je nestalo u magnovnju, ono što čak ni letimično niste opazili, tako sam ga brzo zgrabila, bilo je to B-ovo pismo. Dok o ovom pišem, vi spavate. Svo Vaše nepostojano biće izaziva u meni nježnost! Vaš zamor (neprikriveno zijevanje grabljivice) Vaše podrhtavanje od hladnoće («Ne znam zašto mi cvokoću zubi») pored ulaznih vrata, ja bar dobro znam zašto: zato što ste morali da koračate praznim ulicama prijestonice i ništa manje praznim prostorima moje misli. (Bez jedne jedine «šoljice crne kafe», što se tiče Vašeg tijela, i bez jedinog osmijeha, što se tiče Vašeg srca.)

Koliko nježnosti pobuđuje u meni Vaša noćna glad, iznenada, neumoljiva. Vaša ...- Ali Vi činite od mene neku životinju.Ja ništa ne znam. Volim Vas takvog kakav jeste. I, eto šta sam još shvatila. Vi ste dobri: postoje stvari koje vas povrjeđuju, rastužuju, a to nisu obavezno one koje se tiču Vaše fizike. (Boli me. Šta me boli? Prst? Ne. Glava? Ne. Zubi? Ne. Ne boli me tijelo. Duša, to je ono šta me boli.) Drago moje dijete, u rukama držim Vašu dragu glavu – kakvo čudno osjećanje: vječnost lobanje ispod prolaznosti kose, vječitost hridi, prolaznost trave na njoj... Sad slušajte: to je pravi život. Vi spavate, ja ulazim. Sjedam na ivicu tog velikog kreveta – rijeke, koji je naš san, naše sanjarenje, uzimam ruku koja visi sa kreveta, uzimam je (nije baš moja riječ), prinosim je svojim usnama ( tipično moj pokret!) ... I eto, vi otvarate oči. Ja pričam svakojake gluposti. Vi se smijete, ja se smijem, mi se smijemo. Ničeg ljubavničkog: noć pripada nama, a ne mi njoj. Postajem sretna, sretna zato što mogu da govorim, ne da grlim, ispunjena nepomućenom zahvalnošću, ja Vas grlim. Vi me tako prijatno, tako čovječno grlite (uništite moja pisma!). U tome se Vaša duša najpotpunije ispoljava. Ali kako to nisam ranije shvatila: životinja, može li biti nešto življe od životinje? Sa Vama nema nikakve težine ( neprijatnosti, nikakve prigušenosti ) nikakve dvosmislenosti. Mi smo u zemlji koju poznajemo. Dobro, veoma dobro, i više nego veoma dobro, čak veoma –veoma dobro, ako je to moguće. I, ostajem ono što jesam. To nije zlotvorenje, to je ugađanje, prije svega - tvorenje dobra. Da, Vi niste dobri. Vi niste ni neprijatelj, ni saučesnik. Prijatelj. U Vama nema ničeg sumračnog. Sve je tama. Kako bih željela, kako bih željela, najnježnije što može biti, kako bih željela da počnete da tonete u san i mumljate neke riječi koje bi tonule u snu, svu tu nježnost koja čini predvorje sna. Da Vas bolje volim. Takvo stanje duše je najranjivije, znači najviše pogoduje ljubavi. Predvorje sna... «razoružavanje duša...» Dragi prijatelju, tek počinjem da Vas volim, još nema ničeg (tek će biti!). Tek činim prve korake . Osluškivanje. Tako bih željela – riječi, koje nikada neću izreći. Osjećanje: ništa ne ubrzavati, zaoštriti pažnju ( prikupiti svu snagu ), pritajiti se, da bi se oslušnuo Vaš život (rođenje?). Ljubav, to je samo veliko uho ( imam želju da kažem, sluh ribe), ona je slijepa: ništa nevidjeti ( znati ), da bi se sve čulo (shvatiti). («Bako, zašto su ti uši tako velike?» « Da bi te bolje čula, malena». Dugačke, dugačke, dugačke uši ljubavi!) Ali pustimo uši, sve stvarno može da postane veliko, ali svaku stvar možemo da unakazimo svojim mišljenjem. Ne žurimo. Doći će čas kad se više neću smijati, o, ja znam, ali to neće biti ni danas, ni sutra i niko na svijetu, pa čak ni Vi, ni Vi nećete moći da ga udaljite, ni da ga približite To će biti samo jedan basamak na beskrajnom stepeništu: noći. Prijatelju velim Vam unaprijed, ne dozvolite da Vas zavaraju obilježja: ruke i usne su nestrpljive, to su djeca, treba da znaju gdje im je mjesto (da nas ne bi razniježili), nisu važne (usne i ruke) , odlučujuće. Biće to samo prijelaz. Laku noć. Pročitajte ovo pismo prije nego što zaspete i, brzo olovkom koja već ispada iz ruku, nekoliko riječi, nerazmišljajući. Večeras, u kafeu, za trenutak sam se jako loše osjećala. Vi niste krivi zbog toga, stvar je u mojoj pretjeranosti, o tome ništa ne treba da znate. Spavajte. Neću da Vas prožimam sobom, neću ništa da savladam, ništa da namećem. Ako je sve to sudbina, a ne slučaj, neće biti ni Vaše volje, ni moje neće biti, ne smije biti ni Vas ni

mene. Drukčije, sve to nema nikakvu cijenu, nikakvog smisla. « Privlačnih « muškaraca ima na stotine, «privlačnih « žena na hiljade.

Prijatelju moj! Ravnodušno izgovaram te riječi. Hoćete li da čujete istinu, istinu koju nikad nećete čuti od onog ko Vas voli i još manje od onog ko Vas ne voli. Nedavno ste sjedili pored stolića slušali muziku, pjesme,mene. Sad sam sama sa sobom i, razmišljam. I, prva pomisao: u prvom redu to je čovjek koji uživa. O, nemojte mi se suprostavljati, ja znam težinu te riječi i pojma i baš zato što znam padam u očajanje, jer ta bolest je neizlječiva. Uživanje: žene, konji i druga opšta mjesta ali, bolje: zvuk, svjetlost. Sve shvatate, ali shvatate jedino kožom koja je kod Vas beskrajno pronicljiva i služi Vamumjesto duše. Sve Vas miluje, nježno dodiruje dlanom. Bilo bi zanimljivo da znam čime slušate Betovena? Ne sugerirajte mi da ga tobože ne volite. Plašim se isuviše konačne pukotine jer Betovenovo «preko patnje u radost» to je moja prva i posljednja riječ na zemlji, i ne samo na zemlji. Ja volim dlan, čitav život je na dlanu, ali čujte: ne može se tako ništa osim dlana! Ima nešto što je bolje nego «Život»! A šta Vi činite sa čvrstom, otvorenom šakom, sa napregnutošću prstiju, sa gipkošću ručnog zgloba? Voljeti ono što je toplo, glatko i mekano nije velika stvar! Bolje je ostati u majčinoj utrobi. Volite stihove ne kao cvijeće, Vi ih volite kao parfem: uživanje bez kojeg se može. Šire li Vam oni dušu? A bol, šta je on u Vašem životu? (U mom - sve). Voljeni moj! Da je to u Vašem životu nepovratno ne bih Vam ništa govorila, kao što se ništa ne govori pjesniku čiji su stihovi ništavni. Ali ja još uvijek vjerujem u Vas! Ono što Vam želim je bol. Ne onaj grubi bol koji nas obara kao udarac cjepanice i čini od nas magarce, ili mrtvace, drukčiji: onaj što naše žile pretvara u violinske strune pod gudalom! I da mu se potčinite svim svojim bićem. Da živite u njemu, da se nastanite u njemu slobodno, da mu date svu slobodu i sva uživanja koja nosite u sebi, da se sa njim ne obračunavate riječima (vječito muškim) : to boli, ja to «neću». Da li Vi koji ste sav samo koža, (a Vaša koža je duboka površnost), u neke sate ostanete bez kože. Sa odranom kožom, sa nezaštićenim tijelom. Neću da Vi takav... takav....takav (svi pridjevi i divljenja koja pronađete) odbacite u umjetnosti mašta bilo zbog toga «što je to bolno». To mora da pričinjava bol, inače «ono» ma šta to bilo, ne postoji, nema prava da se zove «to» i ono je manje nego ništa. Vi ne volite Betovena, i povlačite se pred Mikelanđelom, neka to bude Vaša snaga, a ne slabost, negiranje putem znanja, zatvorenih očiju, zapuštenih ušiju, jadni moj, u toj pustinji koja se zove uživanje. Ništa me tako ne podsjeća na uživanje kao pjesak,. Osjećanje pjaska kao uživanje. Ma koliko ponirali u to more, u cijelo more, svejedno će te početi da se gušite u pjesku na suhom, jer zrnca pjeska nikad neće postati cjelina! Ah, maleni moj! Nabrajajući Vaše životinjske vrline («Vi umijete da osjećate glad, toplotu...»), zaboravila sam jednu suštinsku stvar: osjećanje straha. Jer Vi iz straha ne volite Betovena zbog istog straha koji tjera vuka da zavija na pun mjesec, psa- uz zvuke klavira. Ne mogu da dozvolim da budete slabi, jer ja ne bih mogla da Vas volim. (Voljeti prezirući - to je za druge). Budite slabi u okolnostima takozvanog privatnog života, ali postoji život izvan okolnosti i on ne podnosi ni slabosti, ni pojedinosti. Sjetite se da su epikurejci od svih životnih vještina najbolje praktikovali vještinu umiranja. Epikur obavezuje. Budite.... Ta riječ je slučajno posljednja. Nije slučajno što je ona posljednja.

Beskrajno (ne u smislu vremena, već unutar onoga što nema vremena, onoga što je ne-vrijeme) - beskrajno! Vi ste mi dali sve: sve moje mogućnosti ljudske nježnosti, toliko tuge, toliko želja... Učinite da Vaše grudi, taj kavez sa prućem, našim rebrima, prigrli i mene, ne, ne da tamo budem slobodna, ne da se tamo izgubim; proširite ga, proširite sebe: ja sam ništa, ali za sve ono što je preko mene hoće da prodre u Vas. Povedi me sa sobom u svoj duboki san, biću mirna, samo uzmi moje srce. Kako bih voljela da jednom («bilo jednom» - čitav moj život nije bilo ništa drugo, već samo čekanje onoga što će se «jednom zbiti»: ono što će «biti», isto je tako malo vjerovatno, kao ono čega uopšte nije ni bilo....). I tako, ja svakako hoću, razumiješ? - (ja-ne:glagol, vrijeme, način, u tako su maloj mjeri moji!) Ja neizostavno hoću jednom da te vidim kako spavaš, dan koji bi bio noć, to je žudnja za tobom koji spavaš (Princ koji je zaspao u šumi) i to će me progoniti do mog poslijednjeg časa. Umjesto mene zagrli moju drugu žudnju.

Primjedba na marginama: («Nada ima krila». Moja nadanja to je kamenje na srcu: želje koje nisu imale vremena da postanu nadanja, odmah, unaprijed su postale beznađe, tegobe, najteže tegobe!) Daj mi Bože da se više ničem ne nadam!

Dragi prijatelju. Vaše pismo liči na Vas (ja sam ga čitala sa više razumjevanja, nego Vi koji ste ga napisali). To je kao i ranije, linija najmanjeg otpora. Vaše pismo mi se dopalo: za dva dana pročitala sam ga četiri puta. Htjela sam da shvatim jednu stvar: da li ste ga pisali za mene ili za sebe? ..........Odbacivši vesla, plivajući niz struju, na leđima i na talasima. Odakle Vam snaga da držite pero u ruci? (Ne snaga već pobuda!) Sva ona mjesta koja mi nije pošlo za rukom da dešifrujem od prve ostala su i ostaće za mene neshvatljiva. Tješim se, ona su vjerovatno bila najnježnija. Uzalud kažete da ste «zamuckivali» u svom pismu. Sve je sasvim glatko, tečno, ko ne želi taj ne zamuckuje. Ništa mračno izuzev rukopisa. I Vi smatrate da Vas je već zapljusnuo lirski talas? Vi volite riječi. Vi im ulijevate nježnost, Vaša nježnost koja je namjenjena meni nije ništa drukčija od one koja je namjenjena njima. Ne znam da li volite glagol koji traži više, koji traži sve. Ali ja sam ubjeđena: ako me čak i volite, to je zbog moji pjesama. Drugi su zbog mene voljeli moje stihove. U obadva slučaja mene su prije trpili, nego voljeli. Da bidem jasna do kraja: za one koji su mi se približavali u meni je uvijek bilo nečeg pretjeranog: «nešto» čitajte: ogromna polovina, cijela, bezmjerna ja ili živo ja mojih stihova. Nikom nije padalo na pamet da su to dva lika iste snage, snage koja bi mogla da ima hiljadu likova, ali bi i pored svega ostajala jedinstvena cjelina! Ali Vaše čelo se mršti u plemenitom naporu da shvatite i Vaša vilica se steže u istom pohvalnom naporu da savlada neumorivo zjevanje. U ostalom kao što vele Njemci, «ach schenke es Ihnen» (ja Vam to opraštam). Kao nagradu poklonite mi muštiklu, ali neka to ne bude ćilibar, ni srebro, ni slonovača - ništa što bi mirisalo na nešto materijalno. Ja sam svoju izgubila juče za vrijeme duge šetnje sa B. Spisak mojih molbi se povećava. (Riječ žene- pjesnika: «Koliko zahtjeva uvijek ima voljena! Razvoljena nema molbi....» Ovaj put «toliko molbi» ima ona koja voli!)

A, juče sam Vas branila cijelo veče sa viteškim žarom kome sam se i sama smijala. Sve zbog čega Vas okrivljuju je tačno, ali to je moja stvar, a ne njihova, niko osim mene nema hrabrosti da pati zbog Vas. «Primorava nas da uprazno traćimo vrijeme!». Ma ne «on» primorava da gubim najbolje. U Vašem pismu postoje riječi nježnosti koje miluju moje srce: riječi dlanovi. Kako je prijatno tonuti u san s takvim pismom. Hvala. I riječi pravičnosti, u mom: one moraju popraviti Vaše srce: riječi palnove grane. Dobro je bdjeti sa takvim pismom. Budite zahvalni. Zasad mi još ne nedostajete, ali ja znam, još tri dana - i Vi ćete mi nedostajati. (Ja imam svoj hronometar odsustvovanja). I onda, Vi ste kod kuće, misliti mnogo na Vas značilo bi natjerati i Vas da s vremena na vrijeme mislite na mene, to jest da udahnete svjež vazduh, treba Vam dati slobodu. A, ja sam protiv ikakvog nasilja, čak i oslobodilačkog. Ali ako Vi ipak mislite na mene, znajte da me niotkud ne odvodite, ja sam već odasvud odvedena, i od same sebe u jednom jedinom pravcu, gdje nikad neću stiči. (Kakva malodušnost, govoriti Vam o tome!) I, da budem sasvim precizna, Da Vas ne opterećujem čak ni sjenkom odgovornosti: rođena sam odvedena! Nastavite da mi pišete. Drugo pismo je iskušenje. Dokažite! Granica nježnosti (rasipanje snage). To je duboko i tačno, ali to nije sve. Jer, budite, tek kad dospiješ do granice (nježnosti ili neke druge snage) spoznaš njenu nepresušnost. Što više dajemo više nam ostaje: čim počinjemo da rasipamo, ono nadolazi! Otvaramo žile, i eto, živi izvor. Htjela bih da pročitam Vaše stihove. Hoćete li da mi ih date? Ja ću ih pažljivo pročitati i reći ću Vam istinu. («Istina! Izvanredan mamac za sladokusca i voljenog koji samo to i čini što je krije od sebe. Zato mi je nikad nije dao».)

Primjedba na margini. Vi naravno nećete više da mi pišete, pa Vi ih imate, moje stihove. Vi ste kao dijete koje primoravaju da ide pokazujući mu jabuku, stalno pokazujući, nikad ne dajući, čim dobije ono će se zaustaviti. Vi imate jabuku. Vi nećete više da mi pišete: danju - more, a noću spavanje. Kad otputujem, eto ne znam šta da kažem. Osvrćem se na Vas preko ramena (pokret koji mi pripisujete, možda je stvarno moj)- ne na Vas, na samu sebe, na sebe takvu, na sebe koju tek što nisam nadmašila.

Voljeni moj ! Sutra ili prekosutra pitaću Vas, šta ste sanjali, danas u nedelju, u jedan i četvrt noću. Ja sam sanjala da ste umrli. Sjećam se Vaše glave : ujutru kovrdžava kao u jagnjeta, danj ukroćena, precrtana razdjeljkom; uveče čupava, mlada. I, sve Vaše nemarne nježnosti. Ali, ne treba isuviše misliti na Vas. Laku noć. Ako spavate mirno, to dugujete meni. Mogla bih da budem zla, kao druge, ali onda to ne bih bila ja , i kad biste me voljeli zbog moje zloće, onda ne biste voljeli mene. (Da li bih mogla da budem zla kao drugi?) Uvijek sam više voljela da uspavljujem, a ne da lišavam sna, da tjeram da se jede, a ne da lišavam apetita, da tjeram da se misli, a ne da lišavam pameti. Uvijek sam više voljela da dajem -oslobađam, dajem - dobijam, dajem - imam. P.S.

Usputna misao. Pravi dželat, srednjovjekovni dželat je onaj koji je imao pravo da zagrli svoju žrtvu onaj ko daruje smrt, a ne onaj ko lišava života. To nije isto. Razmislite o tome.

Od revnosti, napregnutosti ja sam iznenada i duboko zaspala. Vrebala sam Vaše korake, ne bih željela da sebi jednom priznam da sam Vas predvidjela, u raznim smislovima te riječi: predvidjeti svoju sreću, predvidjeti znake pažnje uzvišene osobe, predvidjeti kako je djetetu potrebna majka, neka je to bilo svega jednom, mojom krivicom. Legla sam na pod, stavila glavu na prag od balkona, ispružila sam se na tvrdom kako ne bih zaspala. Podižem oči: dvokrilna vrata i čitavo nebo. Bilo je mnogo koraka, uskoro sam prestala da slušam, negdje je nešto sviralo, osjetila sam svu svoju niskost (niskost tih poslijednjih dana sa Vama - o, bez uvrede! – bila sam slaba. Vi ste bili Vi). Znam da nisam takva jednostavno sam pokušavala da živim. Živjeti, to je neuspješno krojiti i stalno krpiti, i ništa ne traje (ništa me ne drži, nemam za šta da se držim, oprostite mi ovu tužnu, surovu igru riječi). Kad pokušavam da živim osjećam se kao jedna mala švalja, koja nikad neće moći da napravi lijepu stvar, zato što joj sve ispada iz ruku i koja pošto je sve odbacila: krpice, makaze, konac, počinje da pjeva. A, iza prozora pada vječita kiša. Još uvijek sam ispunjena tim praznim nebom. Ono je prolazilo, ja sam ostajala, znala sam da sam prikovana, da sam prolazna, da će ono koje prolazi postojati, trajati. Nebo prolazi, vječito, neprekidno iznad mene koja nestajem u magnovenju, zauvijek. Ja, to su svi oni koji su postojali i vidjeli na isti način, koji će postojati i vidjeti isto. Vidite, i ja sam «vječita»... Ja tog jutra? ,,,Pa ja nju i ne poznajem. Zar mogu da se pretvaram, da se služim lukavstvom? Mogu samo da vičem: da! – kao što dijete viče: « Hoću kod tebe!»- ruku raširenih – jedna prema zapadu, druga na istok, ni manje ni više... Život, taj nasilnik nad dušama, primorava me da igram tu farsu. Puzajući na koljenima skupljati iverje koje je ostalo poslije sječe? Ne, ne i ne. Ruke na leđa i leđa- pravo. Zar bih mogla, čak i po cijenu carstva nebeskog da pristanem na to? Prijatelju, i za ljubav mora postojati nebo. Drukčije nebo, ne nebo kreveta.Duginih boja. ( Vedro.) Prijatelju moj, večeras niste došli , morali ste da pišete pisma Vašima. To mi više ne pričinjava bol. Vi ste me na to navikli, Vi i sve: jer i vi ste vječiti: neiscrpni, kao druga ja, na zemlji i na nebesima. Isti onaj Vi koji nikad ne dolazi kod iste mene koja ga vječito iščekuje. Jednom, kad budete imali vremena, pročitajte ponovo moje bilješke, ne samo zbog njihovih formula i aforizama, kad ih ponovo pročitate, u njima ćete otkriti mene živu, naš susret - u novoj svjetlosti. Ljudi su me posmatrali sa svog zvonika, a ja sam bila van sebe. To je razlog što... Vi ste mi bliski i natjerali ste me da patim, ali kao tuđin učinili ste mi samo dobro.Nikad vas nisam osjećala ni takvim, ni drukčijim, u sebi sam se borila za svakog, tj. protiv svakog. Sve će se ovo ubrzo završiti, ja već osjećam kako odlazi, osjećam ispod trepavica, na usnama. Vi nećete ništa izgubiti, ostaće stihovi. Život će se isuniti sređivanjem poslova, više nećete biti rastrzani između vaših i «druge» (neka mi oprosti Bog i Vaše osjećanje mjere, zbog koga sam toliko patila!- pretjeranost slike). Mili! Na stranu nježnost, ljubaznosti, milovanja, deminutivi.- Vi ste mi dragi. Ali više nemam vazduha koji bih udahnula kad sam sa Vama. Znam da ćete u ovakav čas Vašeg života (kad ne budete mogli da dišete, kao životinja koja se guši u vlastitoj koži), odbacivši sva muška prijateljstva, ženske ljubavi, porodične svetinje, doći k meni- po svoju besmrtnu dušu. A, sad, laku noć. Grlim Vašu tamnokosu glavu.

Pismo deseto i poslijednje . Neposlato

Shvatite draga, teško mi je da Vam pišem, osjećam se toliko kriv pred vama, kriv naročito zbog toga što mi nedostaje vaspitanja, kako unutrašnjeg, tako i svakodnevnog, a Vi ga toliko cijenite. Ali šta smo mi u poređenju sa bolešću? Gledajte u mene kao u bolesnika koji je tokom mnogih mjeseci bio potpuno gluh i nijem. Bio sam ravnodušan prema svemu i nikakva snaga na svijetu ne bi mogla da me natjera da učinim ono što sam smatrao da mi je obaveza. U trenutku kad Vam ovo pišem sve je već iza nas i ja osjećam u sebi nevjerovatnu energiju kakva biva poslije bolesti. Bio bih nestetan kad bi moje šutanje izazvalo kod vas pogrešne predpostavke. Dok spavaš ne ideš na poštu. (Primjedba na margini: «Zato u restoran koliko voliš!»). Molim Vas da mi vjerujete. Vraćam Vam Vaša pisma kako bi bili potpuno sigurni da ih nemam. Sebi sam ostavio samo jedno, poslijednje, ono koje ste mi dali, kad ste polazili. Ono mi je drago kao znak da je završen određeni dio puta, kao poslijednji zvuk glasa koji se udaljuje. Ali ako osjetite nemir zbog toga što je u mojim rukama taj komadić papira, recite mi i ja ću ga odmah vratiti.Šaljem Vam (preporučeno):

1) dva paketa pisama2) debelu teget svesku3) stihove iz 19..godine4) stihove iz 19..godine5) dvije sveske sa bilješkama6) X-ove autogrfe7) Buch der Lieder

Za sebe ostavljam malu knjižicu boje antilopa u kojoj ste mi ukazali na pjesme koje su meni posvećene. Ne kao dokument ili suvenir, već prosto kao komad života obavijen čovječijom kožom. Ako na to nemam prava, ako je to jedan od Vaših «zakona», a Vi ih imate za svaku priliku (sve)!- recite mi i ja ću Vam je vratiti! Pošaljite mi molim Vas B-ovu knjigu s posvetom, zaboravio sam da vas zamolim pred vaš polazak Vi znate kako su za mene važni autografi! I molim vas, preporučeno! Dok ne stigne neću moći mirno da spavam.

Ako mi pišete, odmah ću vam odgovoriti. Probudi sam se. U mojoj svijesti nisu ostale okolnosti mog privatnog života. Sjećam se samo onog što se tiče čovjeka uopšte. Ostali ste mi u sjećanju kako stojite na balkonu, lica okrenuta prema crvenom nebu, podjednako neumoljivog prema svima.

X vas prijateljski pozdravlja i moli da mu pošaljete nešto za njegov časopis. Pišete li nešto novo? Da li prevodite Firentinske noći? Razmišljate li o tome da na neki način iskoristite svoje bilježnice? Imate li mnogo novih pjesama? Molim vas pošaljite ih meni, u znak sjećanja na prošle dane.Želim vam sve najbolje.

Primjedba na marginama:« Svi su sačuvali moje pjesme. Svi su mi vratili moju dušu (vratili me mojoj duši):»

O koži: «komad života obavijen čovječijom kožom»- odvratno. I uz to loše rečeno: nekoliko riječi umjesto jedne, a to je –srce. (Srce u koži) Osim toga bez sumnje, moj korespodent kao i ostali u analognim slučajevima, bio je ushićen fizičkom suštinom «male knjižice» (debelu teget svesku» mi je vratio!)- antilop je isto tako prijatan za oko, kao i za ruku i lijepo miriši. Čak se i ovdje potvrdilo neočekivano prostodušno i skoro slučajno mišljenje o «koži» koje sam imala u vezi s njim.

Večera uoči Božića, Bal-maskarada. Sale, saloni. U jednom, uz slabu svjetlost u zagušljivoj atmosferi- jadna iznajmljena raskoš! – ja bez maske. Sa nekoliko prijateljica. Upad- kovitlac grupe kostimiranih, jedna maska se odvaja od grupe, približava, klanja.Bijela pelerina, turban. Otkriveno lice

-Vi me ne prepoznajete?-Ne.-Zagledajte se bolje. Da li je moguće da me je kostim toliko promjenio?

(ja se «dobro zagledam»)-Da li je moguće da me stvarno ne prepoznajete?

(U glasu isprva radosnom promiče intonacija uvrijeđenog ponosa.)Lice mlado, privlačno, prijatno. Tamnokos.

Ja, bojažljivo:-Da, da sad mi se čini da sam vas stvarno vidjela, možda sam vas nekad negdje sretala...

Prije čula... čini mi se da mi je vaš glas... (On neprestano gleda) Ne, ne nesumnjivo je da vas vidim prvi put!Naokolo eksplozija smijeha polu ushićenog, polu začuđenog,usklici i u čitavoj toj galami:

-Taj i taj-Vi? Bože! Oprostite molim vas, ali ja tako rđavo vidim i ja nisam vizuelni tip, i mi se

tako odavno nismo vidjeli, i onda ste imali brkove-Brkove, ja? Nikad u životu nisam imao brkove!-Ne može biti. Veoma se dobro sjećam: mali brčići kao četkica.-Ali uvjeravam vas, kunem se, da nikad u životu....

Umješali su se drugi.-Madam, vi griješite, zamjenili ste ga sa nekim drugim, on stvarno nikad nije imao

brkove!-Čudno. Odlično se sjećam. Mali kao četkica.

On, u očajanju:-Mali ili veliki, kao četkica ili a-la Gijom, nikad nisam nosio brkove!

Ja, tužna zbog neznančeve ojađenosti:-Ah,ne! Umirite se! Vjerujem vam! Ali to je ipak čudno: odlično se sjećam: mali, crni

brčići. A, čekajte, čekajte, da nije ciljela stvar u naočalima? Naravno, bile su, sad ih nema- naočale, a mala četkica brkova- to su bile obrve. (Kao da poredim) Velike obrve. Da, u tome je naravno stvar. Ali ipak je čudno- ja se odlično sjećam....

-Stvarno, čudno.Uvrijeđeno se udaljava.

Ruku na srce: da li sam ga prepoznala, da ili ne?Da li je moguće da ga nisam prepoznala tako nepovratno? U prvom trenutku - da ( to jest ne), u drugom nešto me je probolo, u trećem - prepoznala sam glas, ne lice koje u ostalom nikad nisam ni znala, ali koristeći istinitost mog prvog «ne» zagrizla sam i nastavila da ne prepoznajem do kraja.

Od onda više ni riječi. S vremena na vrijeme čujem o njemu- uvijek isto: poslovi idu loše, sin raste.....

A brkovi? Što se brkova tiče nimalo se nisam pretvarala. Ne samo da sam ih pamtila, čim je rekao kako se zove vidjela sam ih i vidjela da oni nedostaju. Ni «četkice obrva» nisu bile šaljiva izmišljotina. Pomoću jednog može se vidjeti nešto sasvim drugo. Nije li to par brkova iznad dvije usne ili par obrva iznad naočala - sitnica koju ne moram da znam ja, nego on. Neka se zadovolji «četkicom».

Treba li da dodam - on nikad nije nosio naočale.

Moj potpuni zaborav i moje današnje potpuno neprepoznavanje nije ništa drugo nego tvoje apsolutno odsustvo / nepostojanje i moja potpuna obuzetost tobom kakav si bio juče. Koliko si postojao, toliko te više nema. Apsolutna prisutnost naopačke. Apsolutno može da bude samo apsolutno. Takva prisutnost može samo da postane takva ista odsutnost. Sve juče, ništa danas.Moj potpuni zaborav i apsolutno neprepoznavanje samo je eho Vašeg zaborava i Vašeg neprepoznavanja nezavisno od toga da li ste me prepoznali na ulici ili ne, da li su Vas interesovale novosti o meni ili ne. Ako me niste zaboravili, kao što sam vas ja zaboravila, to je samo zato što Vi nikad niste bili opsjednuti mnome kao što sam ja bila opsjednuta vama. To što me ne zaboravljate potpuno, to je samo zato što Vam nije svojstveno ništa apsolutno, pa čak ni ravnodušnost. Ja sam završila na taj način što Vas ne prepoznajem, a Vi nikad niste ni počeli da me prepoznajete. Ja sam završila tako što sam Vas zaboravila, u Vama nikad nije bilo toliko mene, da biste mogli da me zaboravite.Šta znači zaboraviti jedno biće? To znači zaboraviti da smo zbog njega patili. Da, ja koja još juče nisam znala ništa drugo osim Vas, mogu danas da Vas ne prepoznam. Bilo je potrebno da baš juče ne znam ništa drugo osim Vas. Moj zaborav, to je još jedna titula plemenitosti. Potvrda vaše ranije cijene.Posmrtna osveta? Ne. U svakom slučaju ne moja. Nešto veoma značajno sveti se umjesto mene i preko mene. Htjeli biste da znate kako se to zove, ali ni ja to za sad ne znam. Ljubav? Ne. Prijateljstvo? Također ne, ali je blizu: duša. Duša ranjena u meni i u svim ostalim ženama. A ranili ste je Vi i svi ostali muškarci, vječito ranjavana ona se vječito obnavlja i najzad postaje neranjiva. Neizlječiva neranjivost.

Sveti se na taj način što se spašava od Vas u kome je živjela i koga je grlila onako kao što more obuhvata obalu i eto vi ste nagi kao plaža poslije plime sa svim onim što je na njoj ostalo: klompe, daske, zapušači, otpaci, školjke, moji stihovi s kojima ste se igrali kao dijete, a vi i jeste dijete, ova moja plima se sveti, zaslijepljuje me do te mjere da zaboravljam Vaše crte, ona mi ukazuje na prave koje nikad nisam voljela.

x x x x