Istrošeni poput kaputa

o djelu Josipa Lukovića „Preventivna dehumanizacija“

Želja za otiskivanjem na put u nepovrat, kroz beskrajne hodnike i staze labirinta na čijem se završetku nalazi nepostojanje, konačni cilj, to je način na koji nam se čini da je Josip Luković (1992.) shvatio Marinkovićevu „potrebu za preventivnom dehumanizacijom“, teški i mučni atentatorsko-urotnički dijalog iz Kiklopa. Vratiti se kroz vrijeme da bi se spriječilo povijest, je li to smisao ove „dramske insinuacije“, kako autor predlaže u podnaslovu?

Trebamo li se voditi htijenjem da pronađemo Polifemovu pitalicu lukavom Odiseju, da kroz odgovor koji to nije („Ja sam Nitko“ ), probijemo oko Jednookome koji se proteže nad našim svijetom poput kakvog Velikog brata? Premda, u današnjem svijetu tehnologije, prema Jenkinsu, svi smo mi postali velika braća, jer s napretkom novih medija možemo pratiti većinu toga što se događa oko nas. No, nema mnogo tehnoloških utjecaja u sivom danu Lukovićevog Antoinea, kojem je velegrad mravinjak a pomisao odlaska na izvođenje Đavoljeg trilera samo mu pruža dodatni nespokoj, te se on žali zbog Tartinijevog infernalnog sadizma.

Atmosfera je dekadentna, kao u većini Lukovićevih dosadašnjih djela, tek fragmentirane rečenice vijesti s radija dopuštaju nam smjestiti vrijeme radnje u sadašnjost, sukobe u Ukrajini, ekonomsku krizu koja se sve više čini bezizlaznom, te se danuncijevski plamen i žar ovdje pretvaraju u gorku, duboku bezvoljnost i razočaranje. Violinist Antoine razdiran je egzistencijalističkim slomom, njegova moguća utjeha,Varja, samo proširuje prostor njegove unutarnje tame svojim žalopojkama o životu mladih u nas poslije završenog fakulteta – što se na kraju svede na višegodišnje stajanje pred zidom plača u Zvonimirovoj, i drugim takvim zidovima zgrada burze u zemlji. Nema više onog osjećaja cjelovitosti što smo ga nosili u fakultetskim godinama, kad je sve jasno i nismo još pristali na gnjusne kompromise što nam ih pred nas baca prepredeno društvo (kako je pjevao Guccini „S dvadeset nam je sve još čitavo/ s dvadeset smo glupi zaista“), preostaju samo fragmenti emocija, mrvice ideala, sve je prazno, sivo i besmisleno, pa što da se radi osim kupovanja boce jeftinog vina i samotnog opijanja na javnom mjestu, iz nijednog drugog razloga nego iz čiste muke?

Čini se da ni pasatistički trans ne može biti odgonetka egzistencijalističkoj muci naših likova, premda „je nekako sve lakše uz Džonijeve elegije minulih ljubavi, istrošenih poput kakva kaputa iznošenog i izudaranog vremenskim nepogodama, klupicama, stalcima za odlaganje odjeće, naslona stolica, siceva javnog prijevoza.“ Možda je spas u blaženom Eldoradu gdje je pivo po osam kuna, pita se istrošeni, iznošeni i vremenskim nepogodama izudarani Antoine, koji još nije spoznao da su mnogi prije njega sami sebi postavljali takva

pitanja, mahniti od siromaštva, nedostatka perspektive i prijetnje rata što uvijek visi nad ljudima poput Damoklovog mača, i nikako da se prekine taj začarani krug. A kako bi mogao, kad je danas teško još uvijek vjerovati u bajke, u magiju. Stvarnost nas je dotakla.

Marko Pavlovski