MEŠA SELIMOVIĆ

Magla i mjesečina

bojana888

1.

Vidio ih je kako dolaze preko nogostupa kroz šljivik, da izbjegnu blato na

putu, išli su u koloni po jedan, ćutljivi i sumorni na ovoj kiši što sipi danima.

Pas je nasrnuo na njih, i odmah se smirio, poznao ih i počeo da skiči,

umiljavajući se. Nije dobar čuvar, nikog ne bi smio da poznaje osim mene, ni na

koga ne bi smio da se navikne nikad, deset godina da dolazi pa opet da nasrne

na svakog, takvog je i tražio, tele je dao za njega, a u njemu otanjala divlja krv,

uvija se oko čovjeka kad ga treći put vidi. Prevarili ga planinštaci, a možda i

nisu, izmijenio se, rat je, prolaze neprestano ljudi s puškama i udaraju

kundakom po psećim rebrima, a i on ga smirivao, ne želeći zla, naoružani ljudi

su prijeki, smeta im i pasji lavež, al’ kerče smije makar još toliko, da zareži i da

iskezi zube, on ne smije, prima ih i časti kad mora, i žali što mu je kuća u

ravnici i kraj puta, pa svako svraća, kao da misli da bi mu bilo krivo ako bi ga

mimoišao, i ne može ništa nego da se kida u sebi i da ćuti. I može da ih ne vidi

dok prolaze. Nosio je naramak sijena, osjećajući buđ i mokrinu, i nije htio da se

okrene ili da im se javi, nema on ništa s njima ni oni s njim i ne tiču ga se,

krava neće jesti ovo sijeno, sparilo se, ako sutra bude sunca, rasturiće

stog i prosušiti ono što je ostalo,

ali on zazire od ljudi što naoružani idu nekud u noć, njemu je svejedno

kuda idu i šta rade a opet je nemiran zbog njih, bolje bi bilo da nikoga nema i da

niko ne svraća, mirniji bi san bio,

šteta što nema soli, isjekao bi sijeno sjekačicom i poprskao slanom

vodom, krave bi u slast pojele, ali nema soli ni za njih, ono malo što je ostalo

čuva u brašnu kao za lijek,

već su četiri puta svratili njegovoj kući otkako se snijeg digao, tačno zna:

četiri puta, dešavalo se da prođu putem mimo kuće kad padne mrak, a dva puta

su došli u zoru, vraćajući se. Kuda su išli? Šta su radili? Niti je on pitao niti su

oni kazivali, odlazili su ćuteći, i on je ostajao ustrašen i uznemiren, kao da će se

nakon njihova odlaska desiti nešto njemu i njegovoj kući, činilo mu se da su za

sobom ostavljali dio krivice, nije znao kakve, i dio odgovornosti za nešto, zbog

nečeg, i to je ličilo na sudbinu, nije smio ni da se buni ni da je izbjegne,

u staji je tamnije nego napolju, krave se okreću prema njemu, prostrano

im je i pusto, rat je samo njih ostavio, bogzna da li će i njih, stid ga i žao mu što

su toliko mršave, izmorile su se orući, stavio je pred njih buđavo sijeno, kao

krivac, ali šta je mogao drugo? travu je čuvao da ojača, češkao ih oko ušiju, kao

da se umiljava, nježnošću ih vara, prelazi im rukom preko pletera rebara,

polako, žaleći, ali je koža čvrsta i dlaka glatka, srećom mlade su, evo i jedu, bez

volje i bez žurbe, ali jedu, i njemu je drago i žao, održaće se na ovom đubretu,

ljetos će skloniti više sijena na tavan, i žita će više ostaviti, sam bog zna kakva

će biti zima i kakvu će pustoš rat još ostaviti za sobom, on, ove dvije kravice i

zemlja sve će stvarati iznova,

sad su već ušli u kuću, drže puške među koljenima, načičkani su

bombama oko pojasa, šinjeli su im mokri i teški a ne skidaju ih, ne znam da li ih

skidaju i kad spavaju, oni nemaju mira, to je kao prokletstvo, čovjeku je teško

kad je dva dana nesmiren a oni već otkad žive hajdučki, bez kuće i bez odmora,

zadajući i trpeći strah, i dugo još neće mirno leći i mirno ustati, a to nije dobro,

prozliće se i zaboraviti na ljudski red, naviknuće da malo cijene i svoj i tuđi

život, i jasno mu je da on to ne misli o onome što će biti već o onome što jest,

dok oni prolaze ili zastaju u njegovoj kući, odlazeći u mrak na neke opasne

poslove, opasnost se šunja oko njega kao kučka,

zatvorio je stajska vrata, ne vrijedi ih zaključavati, i stao pod strehom,

kiša šljapka po baricama, pas cvili privezan pod drvetom, trebalo bi da ga

dovede ovdje pod strehu, ali neće, neka kisne kad zna da onako skakuće oko

stranaca, i divljač se već boji ljudi,

i on se boji, znaće se da su u njegovoj kući, znaće se da su odatle odlazili

nekud u mrak, da drugi koji dođu neće moći oprostiti, a drugi će doći, smjenjuju

se neprestano, i teško je znati ko je ko, a on nikome ništa ne može, savija se

pred silom i sluša, i uvijek nanovo strepi od onih drugih što će tek doći i kojima

će biti kriv, jer on nije ničiji, a i da je nečiji opet bi bio kriv, u dugim zimskim

noćima je smišljao kako bi se ogradio od rata i od svih što ratuju, dobro bi bilo

kad bi mogao kroz krov da isturi bijelu zastavu i da je nikako ne skida, da svako

zna da nije ni s kim u ratu, ali to je, naravno, samo luda želja, jer bi onda bio u

ratu sa svakim, a ni njegova tvrda koža ne bi to izdržala,

nije mu se išlo ispod strehe, na tom uskom prostoru između staje i kiše

osjećao je nešto prisno, krave su hrumale tvrdo sijeno, kokoši su ćućorile u

kokošinjcu, pod kravom su sitno pijukali vrapci, iz debelih hrastovih dasaka

strujala je toplina, sav ovaj stari, poznati, dobri svijet živio je običnim životom

što je sad ličio na čudo. Kao sjećanje na nešto davno, još iz detinjstva, kao

trajanje sna, kao tužan ostatak iz priče: bio jednom jedan svijet. A on više nije

siguran ni da je bio, zna samo da je drag i svoj, da ničim ne plaši, možda će biti

opet, ili on samo sastavlja komade nečeg što je razbijeno, pa mu sad izgleda

ljepše nego što je bilo. Počeo je da sluša i golubove pred zoru, zna to gukanje

cijelog života, obično je, nije ni lijepo, teško da ga je i čuo uvijek, ko bi obraćao

pažnju na sve te glasove što se javljaju od jutra do sutra, a sad se zaustavlja,

zastaje u rano jutro pred tim glasom što mu nešto javlja, izvlači ga iz njegove

kore, i čini se da je, onako mek i obao, onako dalek a bliz, važniji nego što jest.

Budio je sjećanje, eto to je, svojom nevinošću bio suprotnost ovoj surovosti,

zaostalo iz nekog vremena što je moglo da bude, iz vremena kad je postojalo

ovo kao proso sitno pijukanje pod strehom, kad je noć bila rosni blagoslov i

blažen odmor do dana. Bilo je i mnogo muka što su se zaboravile, blažene da su

sve odreda, onako sitne i ovako udaljene.

Uzdahnuo je jedva čujno, i nije volio da se išta čuje od njega, dobro bi

bilo da ni kokoši ne ćućore toliko, moglo bi ih stati glave, iako ovi ne traže

ništa, večerali u komandi pa se prave dobri, a on bi radije dao i više nego što

daje, samo da mu ne dolaze, ali izgleda da niko ne može izbjeći da se pomiješa

sa svijetom i da primi dio krivice za koju nije kriv. A on ne želi mnogo, želi sve

manje što rat duže traje, da sačuva glavu i ovo malo osirotjelog imanja, dalje i

gore od tog se ne može, a može biti i da može, čovjek više ništa ne zna.

Šljapkao je kroz blato i vodu, osjećajući kako mu opanci žmiču i samo

što se ne raspadnu, i grdno se ljutio na tu nevolju, želeći da ostane na tome, a to

mu bilo kao gatanje, neka izgleda teško da zalegne za nešto teže, jer mu nije

draga ova mokra i mrkla noć, ni ovi ljudi kojima je njegova kuća postala baza

odakle se spremaju na nešto opasno i ružno, kao što je ružna i ova riječ, prije

rata nikad je nije čuo a ne može se više bez nje, i ponavljao je kao psovku,

grebla je grlo poput zobenog zrna punog bodljika. A kad mu je pas pošao među

noge, ponizno cvileći, šutnuo ga nogom u trbuh da je kao bačena torba udario u

ogradu, dočekao se na noge i ogolio vučije zube zarežavši prijeteći, i on ga zato

udario još jednom, a udario bi ga i da je uplašeno podvio rep, jer čovjek mora na

nekome da iskali nakupljeni bijes, inače bi prsnuo kao mjehur.

Sigurnost je nekad ostajala na ovom dvorištu kad je, obišavši ga, ulazio u

kuću, a sad je staja ležala šćućurena u mraku, ambar se pogrbio prazan i mrk,

kao pred paljevinu, šljivik je ćutao pun sjena: mogle su i da ožive. Sve je

otvoreno svakome i uzalud se braniti i čuvati, oni ulaze kud hoće, imaju hiljadu

kuća i nijednu, nigdje se ne zaustavljaju a njihova je u koju uđu, i tako ni on

nema svog mjesta kad je sve svačije, a bilo bi još gore kad ne bi znao da sve

ima kraj, pa i nevolja.

Pomislio je da skine opanke pred vratima i da uđe bos u kuću, baš zato

što su oni ušli u cipelama i unijeli blato i vodurinu, ali je odustao, bilo bi

besmisleno, samo bi se odao. Oni i spavaju obučeni, i on to dobro zna, i nije mu

ni na kraj pameti pomisao da je trebalo da se izuju, već da pokaže svoju ljutinu i

stradanje, samo, srećom, on svašta pomišlja a ne čini, a sve (rjeđe i pomišlja, ne

voli da radi nekorisne stvari. Ali je dobro otresao noge o prag i glasno se

nakašljao, da promijene razgovor ako se šale sa Ljubom, nije mu zgodno ni da

sluša ni da je brani. Iako njoj advokat nije potreban, jezik joj šije ko singerica,

čudo kako je brza na odgovoru, i ne pazi je li riječ muška ili ženska, pa je milina

slušati, ko da pjesmicu kazuje, i on bi uživao u toj sočnoj litaniji, kad ljudi ne bi

smatrali da je on kao muž dužan da je uzme u zaštitu, a on bi je uzeo u zaštitu

kad bi je neko napao rukama, a bez tog baš smiješno, jer što se jezika tiče, ona

je majstor a on mutavac, i odbraniće i sebe i njega, bez muke, kao u šali. A ako

bi se desilo da bi on morao da stane pred nekoga, da je zaštiti od nasrtaja i od

uvrede, da li bi to zaista i učinio? Možda i bi, žena mu je, i samo od njega može

da očekuje zaštitu, a kaže možda jer više ništa ne zna sigurno ni o sebi ni o

drugima, nekad je znao, ili je mislio da zna, a to je isto, sad nije siguran ni u šta.

Sjedjeli su u polumraku, sedam ih je, i brat je s njima, sjenke im se

polako njišu prema dremovnom titranju žiška, teške su i guste, dotiču se

ispunjavajući uzak prostor, i kao da ih je radi toga više, izgledaju zbijeniji i

zloslutniji. Oružje im je u rukama, ne ispuštaju ga, ne stavljaju pored sebe, kao

da su srasli s njim, to je iz straha i navike, ko zna šta je jače, on se ne navikava,

podsjećaju ga samo na strah, svoj i njegov, briga njega za njihov strah, njegov je

važan, dok tako drže puške sigurno misle da neko može naići i da se moraju

braniti, a ta njihova opreznost ga ne umiruje.

- Dobro veče!

Pozdrav su primili mlako, ne trudeći se da budu ljubazni, kao da nisu u

njegovoj kući, a i nisu, bogzna već čija je, i doći će vrijeme da će on njih moliti

da uđe.

Po podu od cigle teku curkovi i šire se barice sa vojničkih cokula i

opanaka, na bijelom kreču zida ostaju tragovi mokrih šinjela, i sreća da je peć

stavio ovdje u vajat, jer bi sad sjedili u sobi, kao što su i sjedili, dok se nije

dosjetio da ih ovamo dovuče toplotom i tako da sačuva bijelu posteljnu rubinu i

žuto izriban pod od njihove prljavštine, uvijek mu je bilo lakše kad bi se toga

sjetio, kao da im je podvalio, makar malo, koliko je mogao. Jedan dio kuće

sačuvao je od njih i od rata. I to je nešto.

- Je li prestala kiša, domaćine?

- Nije.

- Mislio sam da će jenjati.

- Ne bih rekao.

To je pakost, ali zbog nečeg mu je vrlo potrebna, i godi mu što kiša pada i

što ih ne tješi, žao mu je samo što ne može da nađe više obespokojavajućih

riječi, nenaviknut je na razgovor, a ne smije ni da se otkriva suviše, ali ovoliko

može i mora, ne što baš njih mrzi, već što mu je dosadilo ovo muvanje i ovaj

vašar, nikad se s ljudima nije mnogo družio, pa ni s onima koji su mu mogli biti

bliži od ovih. Bliži od ovih?! Stanko je s njima. Nije mu lakše zbog toga. Još je

gore: tvoj brat ih je vodio, reći će mu poslije oni drugi. Bio je brat, sad više ne

znam ni šta je. Tako će odgovoriti, ali mu niko neće vjerovati.

Kuda idu? kuda su se spremili? kojim će bogazima večeras proći? šta ih

goni u mrak i u zasjede, jer tamo kuda oni idu nije mirno kao ovdje. Nisu

govorili o poslovima, krili su svoje staze kao konjokradice, ali je on znao njihov

put, znao je bar otprilike, koliko je njegova mašta mogla da ih prati, a ostalo je

sve bila tama i tajna. I ne sjeća se da mu je ikad iko bio dalji i nerazumljiviji.

Tajni i opasni poslovi nisu dobri, a kad čovjek od njih ni koristi nema, onda tu

nešto nije u redu. Ili oni misle na korist koju će imati docnije, ako pobijede?

Jadna mi korist kad ti je glava svakog časa u torbi, i teško će koji iznijeti čitavu,

a pobjeda bez mene isto je što i poraz. A i ta pobjeda, ko zna šta je to, opet će se

orati zemlja, i kuburiti od Božića do Đurđeva, i gledati u nebo hoće li pasti kiša

ili će zasjati sunce, opet će se bolovati i tugovati, rađati i umirati, i šta mu je to

onda pobjeda, i za koga?

Čučnuo je uz peć i prislonio leđa uz tople zemljane grbine, dobro je

napravio ovo čudo, malo drva troši a dugo drži vatru, šteta što su platne

popucale, druge nema gdje nabaviti, moraće da izdrže ovakve kakve su, neki

seljaci su išli za vojskom kad je upala u grad i svašta donijeli, kičma im je

pucala, ali on ne bi mogao, platne su mu potrebne, i čizme gumene Ljubi, i

kaput joj je obećao, prevario se pa obećao zimus, ali ne bi uzeo tuđe, ne zna

zašto, ali ne bi mogao.

Pušilo mu se, a nije htio da izvadi duvankesu, mogli bi da zatraže i ostali,

a nije mu mnogo ostalo, moraće uskoro da nabavlja kako zna, bez tog đavola

više nije mogao, naročito kad ovako pričučne uz peć. Izvukao je lulu i počeo da

je glaba, osjećajući vlažan smrad.

Brat mu je sjedio do njega uz peć. Pružio mu je plehanu kutiju, i on

tvrdim prstom nabio punu lulu, više nije moglo stati.

- Uzmi za poslije.

Uzeo je i za poslije.

Žena je stajala uza zid s rukama iza leđa, pogledala ga je ćuteći. Znao je

šta znači taj pogled, ali se napravio da ga ne vidi. Pravi mi se mnogo fina, zašto

da ne uzmem, on će lako naći i neće platiti, a ja ću se nahodati dok kupim

nekoliko trulih listova, njemu ništa a meni mnogo, i ne izigravaj mi gospođu,

varoškog ti boga, varoš te profinila, ista si kao i oni, šašava, i šta me tu pogledaš

kao na mladu u gostima, znaš mi ti nešto ko i svako beslovesno stvorenje.

Nije pomislio da mu je brat, nekako je postao stran i dalek, nemaju više

šta da kažu jedan drugome, ne umiju. Stariji je od njega, stariji je i od svih ovih,

izmijenio se, oronuo, ne govori, ne smije se, iako pušta mlađe da se smiju.

Zabavljen je sobom, drži se za krsta, ponekad tiho zastenje.

- Stegla te reuma?

- Stegla.

- Nemoj da se griješ uz peć, biće ti gore kad izađeš na kišu.

- Gore ili bolje, svejedno mu dođe, ovako mi je sad ugodno.

- Zašto ideš kad si bolestan?

- Mora se.

Jesu li ga natjerali?

Lice mu je blijedo i izmučeno, tijelo uvrnuto bolom što ga kida iznutra,

baš grehota što mora ovakav na kišu, ni psa čovjek ne bi istjerao a kamoli

bolesno stvorenje, a kod njih je, eto, sve čudno i nerazumljivo.

- Hoćeš li malo rakije? - upitao je iznenada.

Žena je opet pogledala u njega, i on je znao da je ovaj pogled drukčiji

nego malopređašnji, ranije je bio prijekor, sad čuđenje. Šta se to desilo s njim?

Ni on ne bi znao da kaže šta se desilo. Gleda ga, ne može nikako da namjesti

kuk i bolesnu nogu, stalno je ispruža i privlači, savladavajući grč na izboranom

licu, a pred njim je noć, i vlaga, i bogzna kakav posao, bio je ko gora, sad je

ruševina, bio je čovjek, sad je tuga. Kako da ne ponudi? Mislio je da doda da

mu je još malo ostalo, ali nije htio da kvari riječ, bila je nepametna i brzopleta a

po nečemu opet lijepa. Ponekad čovjek učini nešto bez razloga i bez pameti, i

još mu drago. Poslije se kaje. Ali je brat odbio rakiju, ne smije, kaže, bilo bi mu

još gore. On to ne shvata, od rakije nikome ne može biti gore, ako se ne pije kao

voda već kao lijek. Nije to rekao, jer je po svom običaju prećutao pola od onog

što bi imao da kaže, a neće ni da navaljuje, to bi već bila ludost: ponudio je, i to

je od njega dosta, a što on ne prima, to je njegova stvar. Ali se još jednom

osvjedočio da svaka suvišna riječ može da bude opasna, jer su se javili drugi,

mlađi.

- Zašto pitaš? Iznesi tu rakiju. Uskoro će džanarika, peći ćeš novu.

- Dugo je do džanarika.

Srećom, brat je stariji i razumniji. Odbio je njihovo navaljivanje:

- Šale se. Ne pijemo rakiju kad idemo na zadatak. Uspava čovjeka, a

nekako je i hladnije poslije.

- E to imaš pravo. Onda, kad se vratite.

I to je bilo nerazumno, ali nekako je došlo u riječi. Nije bio škrt, svakog

gosta bi rado počastio u svojoj kući, samo ovo nisu gosti. Nije znao šta su, ali

gosti nisu. A nije ni zgodno da se čuje kako gosti naoružane ljude.

Namjestio se uz peć i mirno gledao po sobi, umiren što se ne spremaju na

spavanje: otići će kad ojača noć. I snošljivi su večeras, me zadirkuju ga, ne zovu

da im bude vodič, ni da pođe s njima u borbu, ne pitaju ga zašto se priljepio uz

ovu ćiriš zemlju i uz ženu, to ga je uznemiravalo toliko da je ponekad i

odgovarao, uvijek isto: ko bi ih hranio? mora neko i da radi. Pa bi poslije njih

sanjao teške snove, kako se odbio od zemlje i od kuće, a na zemlju zasjeo drugi.

Niti su govorili kako će nakon rata sva zemlja biti zajednička, kako li, pa će svi

raditi zajednički i zajednički dijeliti, a on na to nije odgovarao, smatrao to

šalom, jer ako je zemlja njegova onda nije svačija, a ako je svačija nije ničija, i

onda nema ni rada ni dijeljenja, i to je samo dokono pričanje, koliko da se ne

ćuti, a nije baš i pametno, jer kakva je to sloboda o kojoj govore, ako neće biti

slobode da živiš i radiš na svome? a onda kažu: biće bolje, a on pita: hoće li biti

dobro? a oni kažu da će traktori orati zemlju, a on misli a ne kaže, ako meni

budu orali, platiću ja to ko vuk kožom, nikad ništa ja nisam dobio badava, a ako

ne bude moje, briga me čime će orati, i ne zna na čemu je, kao nikad u životu.

Pa ni Ljubu, začudo, ne diraju, i ona ćuti, naslonjena na zid, prsa joj istaknuta,

mogla bi baš malo i da ih sakrije, eto što ti je žensko, pokazaće sve što može, i

ne misleći na to, tijelo njeno na to misli, a ne miče se, gleda u jednom pravcu,

oči joj ne trepću, sluša mladića što sjedi na klupi prema njoj, s mitraljezom na

krilu, uzdignute jake šinjela, kapu drži zgužvanu u ruci, kosa mu plava i živa,

lice mu djetinje a pogled zreo, priča mirno, slatko, ne čudeći se što ga slušaju,

eto, rode se takvi, pričala, dokonjaci, pa im riječ ide od ruke, doduše riječ ne ide

od ruke, a njemu ne ide ni od čega, i hvala bogu, nije to za ozbiljne ljude koji

znaju šta je rad i briga, već za ovakve praznoglavce, ali evo, i on ga sluša, i nije

ni ružno, već baš divota, post mu njegov djetinji i ko ga rodi s takvim jezikom, a

i Ljuba ga sluša, pa nije samo da sluša već ga pije očima ko sunce rosu, ajde,

makni te očurde, lijepe su, znaš ti to dobro, ali bi mu mogla biti mati, pa baš ako

ne bi mati, a ono dobro starija sestra. A možda i ne misli mi na što, može biti da

zaista samo sluša, ko bi znao šta je u mislima žensku stvorenju, to je zatvorena i

nepristupna pećina, godinama s njom hljeb i postelju dijeliš pa ne znaš ko je ni

kakva je, obilaziš oko njenog tijela, držiš ga u rukama, a u njoj ne znaš šta je, ne

vidiš šta misli. Pa čovjeku dođe žao, učini mu se da je sam na svijetu. A ni zbog

čega, dođe ovako nenadno i misli svašta u sebi, a bolje bi bilo da spava, a eto,

ne može.

*

A Ljuba sluša mladića. Kosa mu je grumen zamršenog zlatnog prediva,

oči modra konoplja, lice mršavo i čisto, vedar i drzak smiješak prelijeće po

njemu kao sjenka, i ne znaš kad se javlja i kad nestaje, i ne znaš čime te veže da

gledaš u njega, nije lijep, usta su mu velika i vilice mršave, i sav je mršav, i

mlad, i lijep, i usta mu nisu velika, i svejedno kakav je, šteta što će uskoro otići,

biće joj teže nego drugih noći, a možda i neće, stajaće ovako uza zid kad ostane

sama, možda će i žižak ugasiti da ga bolje vidi, slušaće u mraku i biće joj lijepo

i tužno, čuće samo glas, žuboriće oko nje kao voda, kao šušanj lišća, ni sad ne

povezuje cijelu njegovu priču o gradu i ljudima koje je poznavao, ni o

smiješnim događajima u kojima je učestvovao, niti joj je to važno. Bilo je važno

dok je slušala i smijala se kao i drugi, drago joj bilo što priča tako zanimljivo,

oživljavajući ljude i događaje kao da ih je izvlačio iz tame na jarko svjetlo,

pronalazeći u svemu smiješnu stranu, dopuštajući sebi da se šegači sa svačim, i

neosjetno prelazeći na ozbiljne i tužne slike grada, po kome je s ostalom djecom

hodao kao vlasnik, pametni mangup koji je sve znao o gradu a malo šta

poštovao, živa čigra, pokora dućandžija, briga policajaca, nevolja škole, meta

očeve teške ruke, predvodnik tuča, bosonogi vitez po uzoru iz filmova, duhoviti

podrugljivac, slobodno gradsko fakinče u kome se i zlo i dobro sakupilo kao u

vreći, pa je ispadalo kako kad, i kako šta, bez reda i po slučaju. Bezbrojni su bili

njegovi doživljaji, izgledalo je čudno odakle njegovoj mladosti toliko iskustvo i

sjećanja: malo je, doduše, govorio o sebi, ali je iza svega bilo nešto njegovo,

zrelo djetinje, što je podsjećalo na njegovo lice, ili se činilo tako zbog modrine

njegovih mladih očiju, koje su mnogo vidjele a nisu se zamutile ni otežale.

Spadalo, mislila je gradsko spadalo, ne izražavajući time ni ono o čemu je

razmišljala ni ono što je mladić bio, i samo se grubo branila od sjećanja što je u

njoj muklo zatutnjalo kao daleka grmljavina.

Imao je rijedak i dragocjen dar da ljude potčini riječima. Njegova priča je

tekla mirno, povezano, sve je izlazilo jedno iz drugog, kao da je odmotavao

klupko konca, ali se on sam krio iza svoje priče, ništa nije naročito naglašavao,

nije se smijao, nije se nametao, puštao je svoj tihi glas da tka i žubori između

njega i njih, pojačavajući utisak kratkim jedva primjetnim stankama, iako je

izgledalo da mu nije stalo do utiska, da je sam uživao u tom govorenju koje nije

imalo nikakvu svrhu ni cilj, kao da je samo sebi dovoljno. Nije to bilo u

početku, slušala je i smješkala se, kao što se sluša pjesma, ili šum lišća, ni zbog

čega, čak i nesvjesna zaludne ugodnosti, a onda je postala pažljivija: on priča

drukčije nego seoska pričala. Nije tačno znala u čemu je razlika, nije čak

primjećivala da su sve njegove riječi jednake, da imaju isto pravo u rečenici,

koja ne zastaje, ne živi po sebi, već u slapu, u toku, nije zapažala čudna

skraćivanja i podrazumijevanja, ni neosjetan prelaz iz šale u zbilju, ni nervoznu

misao koja se krije pod podsmijeh, ali je osjetila miris grada, podsjetila se

svojom i njegovom krivicom, i tad se javila ona daleka tutnjava. Trebalo je u

tom času izaći u dvorište ili otići u sobu, trebalo ga je prekinuti šalom ili

grubošću, trebalo ga je slušati kao i dotad, ni zbog čega, da prođe vrijeme. Ali

nije mogla, niti bi možda pomoglo. Javljalo se to i ranije, u noći kad nije mogla

da zaspi, ili u snu jer nije mogla da spriječi, u duge kišne sumrake kad je s

mužem ćutala u kući, samo je uspijevala da ga uguši, čudeći se što nije već

zaboravljeno. A sad je on sjedio pod žiškom, i kosa mu je od zlata, i glas mu je

od mekih šapata, i lice mu je čisto i mršavo, i oči drsko djetinje, i više nije

važno šta je pričao ni šta mu se događalo, već što se ona otima iz sebe i potire

godine i život za koji je mislila da ga je prihvatila kao svoj jedini, i sa strahom

diže brane koje je s mukom podigla u sebi, sa strahom, da bujica ne odnese sve

što je građeno, a opet sa slašću, da se oživi trenutak prošlosti. Svejedno šta će

poslije biti, jer neće biti ništa, avaj, ništa biti neće, sve će ostati kako jest, ali je

bar otvorila prozor u ono što je bilo. I sluša samo njegov glas, tih je i muški

nježan, strast drhti u njemu sakrivena, otvara je svu do korijena, ne može više

da se sakupi i vrati, vraćanje bi bila muka gora od smrti, on ne priča ono što

ostali čuju već ono što ona zna, i samo je to lijepo, i samo je to važno, ni za što

ga više ne bi dala, ni s čim ga sad ne bi zamijenila, i sve ih ona izdvaja i briše,

samo on je s njom, i samo njoj govori, i nije sitan, krupniji je, muškiji, i nije

dječak, oči su mu modre ali ljepše, govori isto ovako, šašavo, miriše na grad i

na elektriku, samo draže, jer govori o njoj i o sebi, i niko ne sluša pa možeš da

kažeš šta ti padne na pamet, možeš da luduješ i da se smiješ, možeš i da plačeš,

sad ne može da plače već stoji uza zid i, zatvorena za njih, sluša daleki glas što

žubori blizu nje, pretače se i vri kao izvorsko klokotanje, tad je prvi put osjetila

slast tuđeg govorenja i milost tuđeg pogleda, davno je bilo a sve je u njoj živo i

svježe, odakle ta svežina? kako se u njoj sve sačuvalo, bez njene volje, samo od

sebe? trebalo je samo neko da pročeprka po pepelu njenih posivjelih misli, pa da

vaskrsne sve što je bilo, da uzalud oživi prošlost, nizašto, da joj bude teže.

Sad je mogla da misli i gleda, a bilo je kao udarac u prsa, kao da je on

došao na vrata iz noći, otvorivši odjednom sve, i ljubav i žalost, a ne zna kako

se to dogodilo, jer ovaj mladić ne liči na njega, i zar je samo podsjećanje na

grad bilo dovoljno da je toliko izbezumi? Mladić je ućutao i zatvorivši oči

naslonio glavu na zid, zamoren toplinom i mišlju na noćno hodanje, kao dijete,

lako mu je zaspati i lako se probuditi, i lice mu je djetinje, ovako umorno i

blijedo, spljoštenih kapaka, bez očiju koje ga oživljavaju, pa ga sad nema kao

maloprije, manje ga je nego kad govori, pričanje ga uvećava i obilježava, i sad

se i onaj davni nenadano oživljeni umanjuje u njenom sjećanju zbog ovog

zaspalog, a nikakve veze nemaju, i samo je nešto pusto i muklo ostalo u njoj, ali

se vratila u ovu sobu i ovu noć. Vazduh je zadimljen i težak, ljudi su kao

prelomljeni, drže ih samo puške o koje se vješaju grčevito stisnutim šakama,

soba se hladi, niko se ne miče da stavi drva u peć, neće ni ona, još stoji

naslonjena na zid, svejedno joj je, dobro bi bilo da ostanu svi ovako odsutni i da

ne odu nikuda večeras, ovako je više sama kad ih ima mnogo, i niko ne

primjećuje njenu žalost, kad bi bio jedan, primijetio bi, a to ne želi. Čuje kako

kiša pada, kaplje sa streha i šobonji ujednačeno, neće prestati cijelu noć, i ovi će

cijelu noć gacati po žitkom ravničarskom blatu, i mladić zamršene kose što je

već sad umoran, ne žali ga, ni nju niko ne žali, sluša kako pas uporno zavija, u

tvoju glavu, misli odsutno, ne plaši se tog zavijanja kao drugih noći, ali je

tužnije nego drugih noći, i ovima je tužno, samo kriju, a onda primijeti kako je

željno gleda vojnik s brčićima, seoski ljepotan živih očiju, i sjeti se da je on tako

gleda cijelo veče, naknadno se sjeti, dotle ga je jedva zapažala, i nasmiješi mu

se bez mnogo vedrine, lijep je, neka pomisli na taj smiješak noćas kad mu bude

teško, pa mu se naruga u sebi kad on ponosno bljesnu očima: vratila mu se

sigurnost, nije uzalud potrošio toliko gledanje, blago njemu, svijet je njegov, ne

izgleda mnogo pametan a ne zna to i nije mu ni potrebno. Neodlučno je

razmišljala šta da čini, glupo joj da više stoji ovako uza zid, prošao je onaj

trenutak opasnog sjećanja, sad je samo umorna, i ne želi da namjerno produžava

ono što je došlo samo od sebe, a teško se odlučuje da ode u hladnu sobu i vlažnu

postelju, boji se samoće. Nije večerala i neće, on će večerati, neka spremi sam

sebi, zna gdje je, trebalo bi da mu kaže da opere noge, leći će ovako kaljav, pa

neka legne, večeras joj svejedno, i nije samo večeras, već oduvijek, čini joj se, i

zauvijek, zar je mogla ikad da se brine za njegove prljave noge, kao da je sve

drugo kako treba, i samo još to da dovede u red, šta je se tiče i šta može ona da

popravi, ništa više ne može da se popravi, niti ima šta da se popravlja, moglo bi

se samo plakati, ali je i za to umorna, i ne zna šta da uradi u ovom času, a ne

sjeća se da joj je ikad bilo tako svejedno šta će da učini. Neko se približavao

kući, kroz šum kiše čuli su se koraci, pas je lajao bijesno prijeteći, svi su to čuli

prije nje, jedan je s puškom izašao u dvorište, i tek tada je postala svjesna, niko

se ne uznemiruje, ravnodušno ga očekuju, znaju da će doći. Zna i ona, uvijek su

ga ovako čekali, i još malo prije je žalila što će ih odvesti, sad joj je svejedno,

neka idu, neka i njega povedu, neka ga ostave, ništa se neće izmijeniti, kiša će

padati cijelu noć, vezani pas će zavijati cijelu noć, tuga će u njoj cviljeti cijelu

noć, a možda i neće, neka ih sve đavo nosi koliko ih ima, niko i ništa ne vrijedi

jedne jedine njene suze, leći će i zaspati, kao dijete, kao brat, kao njen muž, ni o

čemu misliti neće, ni za čim neće žaliti, jer ne vrijedi, nema koristi, a da ima,

isplakala bi bunar suza, nije ni znala koliko ih ima u njoj.

Znala je ko će ući, sreća što nije domaćica, ovo je han u koji svako

svraća, ponekad je zanimljivo, ali ne mora nikog da dvori, suviše često dolaze,

gostoprimstvo je ne obavezuje, pa ni strah više. Pušta ih da ulaze i odlaze, kao

na stanici, i nikakve obaveze nemaju ni ona ni oni, i sve bi bilo kao i drugih

noći, da se nije sjetila ranijeg, mogućeg života, doduše samo tako kaže, jer da je

bio moguć, ne bi se rasuo kao prekinuta niska, ali se eto sjetila, onaj mršavi

mladić ništa nije kriv, desilo bi se, izgleda, i bez njega, sazrelo je bez njena

znanja, sazrelo i provalilo poslije toliko vremena. Uzalud, ponavljala je

neprestano, uzalud, neka se vrati to sjećanje u tamu krvi, u splet žila, u najtajniji

kutak mozga, ma kuda gdje je i dosad boravio skriveno kao tajni saputnik njene

svakodnevnice, ili neka izađe i ode od nje s ovom noći i s ovim mokrim

šljapkavim mrakom, njoj ne treba i nikad zažaliti za njim neće, smirila se i

zaboravila, a život nije svetkovina već trpljenje, i ne treba ga još više otežavati

mišlju na ono što ne može da bude. Ne treba, jer već i to što je prohujalo pored

nje kao vjetar, uzburkalo je njenu neoduševljenu mirnoću, zavezalo joj i noge i

ruke, ispunilo je strašnim umorom, važno je samo da prođe ova noć, i kiša je

možda kriva, danima već pada, duša je natopljena vlagom, počinje da truli

negdje duboko u čovjeku, kao da je koža propustila pa se uhvatila vlaga, buđ

već osjeća, avaj, nije to od kiše, trebalo bi da se pozdravi s ovim smiješnim

čovjekom što je ušao, možda se i pozdravila, on briše svoje naočare s okvirom

od žice i žmirka ispod tavanice, strašno je visok i strašno mršav, on ne vidi ko je

u sobi, trepće kratkovidim očima i pozdravlja uslijepo, smijući se, zna gde je i

kome je došao, svi se dižu zijevajući i protežući se, njen djever stenje zbog

reume, soba je puna, više ih je nego kad su sjedili, njen muž se užurbao, drago

mu što idu, izvešće ih do vratnica, od otvorenih vrata se osjeća hladan mlaz

vazduha, penje se uz nju od nogu, kao voda, zadimljen prostor odušuje, odlaze

pozdravljajući, prošao je i mladić plave kose i modrih očiju, zbog njega i zbog

kiše sve ovo, nije zbog njega i nije zbog kiše, rana se otvorila sama od sebe,

ostao je samo seoski ljepotan, posljednji, sjeća se smiješka i pobjede, pogled mu

je siguran i milostiv, ruka se spustila na njen stomak i pošla naviše prema

pazuhu, i ona se otresla s dosadom i bez volje, a mladić se zbunio zbog tog

odbijanja, zbog poraza koji nije očekivao, zbog njenog izraza gađenja koji nije

razumio, i izašao u noć uzalud se braneći tobože mangupskim smiješkom i

mišlju o ženskom lukavstvu, a znao je da nema razloga ni za smiješak ni za

misao o lukavstvu.

Iza njih je ostalo blato, i voda, i pepeo cigareta, i dim što se izvlačio u

pòvjesmima, i opor miris pokislih razgrijanih tijela, i nagla tišina, i nešto što se

desilo a moglo je da bude opasno, kao da je lebdjelo tu negdje oko nje, kao da je

trag ostao, vrata su zjapila otvorena, i noć iza njih, i vukodlačka tama, i

naoružani ljudi, i rat bez milosti, i dobro što je tako, da se ne posluži otvorenim

vratima i ne učini ono što ne treba, neće učiniti, toliko pameti još ima, samo se

čudi i plaši odakle u njoj toliki nemir kad je mislila da ga više nema.

Vratili su se Čango i Jovan. Ne zna koje je ime ružnije, ni ko je od njih

dvojice ružniji. Čango je visok, poguren, tanka vrata, tankih nogu, mršavih

ruku, čudo je kako se sve to drži zajedno, ako u noći udari o drvo odvojiće se od

njega dijelovi kao od lutke, tražiće ih i opet sastaviti, možda je tako i radio, i

zato sve visi ovako slabo privezano. Jovan je nizak i čvorugav, ružniji je

večeras nego ikad, ružniji nego i onda kad je s užasom pristala da se uda za

njega, kao da se odlučila da iskoči u vodu. Čango se bar smije, govori, živ je

čovjek, i njegova se ružnoća razblažava, čovjek mu oprašta, ne misli na nju,

sastavljaš ga i ispravljaš, gladiš i poravnavaš ali mu ne zamjeraš, nije težak

očima. Evo, opet briše naočare velikom crvenom maramom, bespomoćno

žmirka uskim očicama i stresa se od zime, samo što mu kosti ne zaklepeću.

- Što si otvorila? - kaže smijući se - nama starima je hladno, lako je tebi.

- Bilo je zadimljeno.

- Niko nije umro od dima.

- Hoćeš li da večeraš?

- Neću. Legao bih, jedva se držim na nogama. Mogu li da noćim kod vas?

- Zašto ne bi mogao?

Ko bi smio da mu kaže: ne možeš?

Jovan ćuti, kao da nije njegova kuća, kao da niko njega ne pita, ili on

neće da se miješa ni u što. Niko ne može da ćuti tako teško i tako ružno kao on.

Povela je Čangu u sobu što je zaudarala na proklijale krompire i na

miševe. U uglu je prostrta slamarica. Zagrnula je biljac i stala prema njemu:

- Jesi li im ti naredio da idu?

- Kome to?

- Ovim vojnicima.

- Nisam.

- Tebe su čekali.

- Ja sam svršio svoj posao, oni će svoj.

- Njihov je teži.

- Sigurno.

- Laku noć.

- Zašto pitaš?

- Onako. Da ne ćutimo.

Jovan je još sjedio uz peć, spuštenih ramena, s rukama na koljenima.

Mrzila je tu njegovu odvojenost i to zatvoreno ćutanje što ga je dijelilo od

cijelog svijeta, mrzila je naročito večeras tu njegovu tupu ravnodušnost, to

odustajanje da išta vidi i osjeti. Nije joj stalo do njegove riječi, ali je mučno.

- Ja idem da legnem, umorna sam.

Rekla je to namjerno, udarila bi ga kad bi joj večeras prišao.

- Ponesi žižak kad pođeš na spavanje.

Klimnuo je glavom podigavši pogled prema njoj, ali ona nije vidjela

njegove oči, ni pitanje u njima, i sve je ostalo na ćutanju koje ništa ne rješava.

A bilo bi još gore da progovori, nema mjesta za njega večeras u njenim

rukama, ne može čak ni da ga mrzi kako bi trebala, jer on nije kriv ni zašto,

samo je nemoćan da je otrgne od onog što je bilo i da joj se nametne ma čime.

Njena je nesreća, ne njegova, što je kao drvo: u njemu nema ni riječi, ni

smijeha, ni srca, i svejedno mu je što je ona kraj njega, tu je, pa neka je, kad bi

otišla ne bi požalio i ne bi pošao za njom, kad bi umrla mirno bi išao za

kravama, mirno bi gnojio i kopao zemlju i ne bi osjetio da mu nedostaje, bila pa

je nema, bar da je mrzi, i to bi bilo nešto, znala bi da je živ stvor.

Tako je i legla u hladnoj sobi, žaleći sebe, pronalazeći krivicu u njemu,

osjećajući pustoš u sebi, iz korijena iščupana, omotana vlažnim mrakom što joj

je ubijao hrabrost. Slušala je sitno, ubitačno jednolično šljapkanje kiše pod

prozorima, i Čangino suho kašljanje u drugoj sobi, i Jovanovo hodanje po

predsoblju, i baš zato što je bila sama kao nikad u životu, sama kao u grobu,

jače je osjećala te znakove tuđih života s kojima je ništa ne veže, od kojih je

toliko odvojena da je zbog toga guši mučan bol. Okrećući glavu nevidljivom

zidu, od koga bije leden dah, ona je svjesna čudne misli, a i ne misli o njoj, da

zbog nečega mladići i jedan bolestan čovjek teturaju ovog časa po dalekom

kaljavom drumu, zbog nečega što je jače i od sna i od straha, da zbog neke svoje

misli onaj sušičavi čovjek u drugoj sobi danju i noću obigrava sela na svojim

štulastim nogama, ne misleći na bolesno kašljucanje i ne tužeći se na umor, da

zbog nečeg što mu je važnije od života Jovan mirno gleda na sve što se oko

njega dešava, on zna za nešto od većeg značaja. Svako ima nešto svoje, neko

misao, neko htijenje, a ona živi bez ičega, ni zbog čega, ne čekajući i ne želeći,

čudno je samo kako je to saznala tek večeras, a ovako živi godinama, krila je od

sebe toliko vremena, više ne može da krije, i sad su te prazne godine propištale

u njoj pustoj, neoplođenoj željom, neobradovanoj čekanjem, neprevarenoj ma

čime što bi moglo ličiti na nadanje, što bi moglo požurivati da dođe. Čime da se

namiri za nesreću što živi bez ljubavi, što nema djece, što se ničemu ne nada?

Da ide u crkvu, da postane bogomoljka - lažljivica, jer iskreno ne bi mogla da

vjeruje, davno je to umrlo u njoj? Da bude kučka, da legne sa svakim

muškarcem koji htjedne, a mnogo ih je takvih, da produbljuje prazninu u sobi,

jer bi to činila sudbini za inat a zadovoljstva u tome nema? Ali sve je to glupost,

večeras je naišla oluja i trese njome kao granom, temelji joj se ljuljaju, pa

izgleda da je kraj svijeta, a sutra će sve proći i život će teći kao i ranije, miran,

neuzbudljiv, pa i dosadan, ali podnošljiv, samo da prođe ova noć i teški osjećaj

potpune usamljenosti, i gorka nemoć što je sve iznevjerilo, i ovaj mrak u njoj,

da ima snage ustala bi i napila se da obesvijesti sve u sebi i da živa dočeka dan,

ovako može samo da plače teškim nemoćnim plačem od koga je groznica trese i

sve je u njoj klonulo. Primirila se koliko je mogla kad je on ušao sa žiškom,

zatvarala je otežane očne kapke da ne vidi njegovu iskrivljenu sjenku na zidu,

čudno se ljuljala, nije htjela da se smiri na drugoj postelji, stajala je, stajala, gdje

je? nasred sobe? kraj vrata? pored nje? dugo nije mogao da se odluči, dugo nije

mogao da krene nikud, šta hoće? šta namjerava? Samo da legne, samo da je

ostavi usamljenu kao što je bila dok nije ušao, i to je bolje nego ovo čekanje.

Kočila se od straha da joj ne priđe, osjećala gađenje od zamišljenog dodira

njegove ruke, kao da je dlakava i po dlanu, ugušila bi se od njegova daha.

Milost, noći, prođi što prije, dok on stoji ovako neodlučan, dok ga koči

životinjska želja da je obljubi ovako daleku, njemu je svejedno šta je s njom, on

je slijep i gluh za njene muke, čak ni strast ga ne vodi, već pravo, ništa nije tako

grubo kao muškarac, ni tako odvratno, ni tako... Sjenka je narasla, ona više ne

zatvara oči, sjenka je gušća, krivi se, podnica škripi pod njegovom težinom, i

opet je stao, osjeća ga odmah do kreveta, ustaće ako legne do nje, udariće ga,

izaći će u predsoblje, u noć, on ne zna šta se s njom dešava, dah mu čuje, opet je

zatvorila oči, trenutak dugo traje, kraja mu nema, praviće se da spava, tvrda

okoštala ruka je na njenom čelu, šta hoće? polako se spustila na očne kapke i na

mokre trepavice, zadržala se časak, pa se povukla umorna i otežala. Čula je

kako je tiho otišao od nje i bez riječi se spustio u svoju postelju, a ona je

olakšano odahnula i stavila užaren obraz na mokar jastuk, slušajući kako noć

otiče u šobonjenju kiše.

2.

Tama, tama, tama, kao pustoš, kao ništa, ni neba nema, ni blizine, ni

daljine, svijeta nema, ni ljudi, postoji samo crna praznina što je prožela oči i

tijelo, i zemlja što se neprestano otvara i vuče u sebe, stenjući upija sve što joj

se približi, neko je pred njim, neko iza njega, na čelu je seljak-vodič, ni glasa

mu nije čuo, vidio je samo sjenu, zato je bez lica i bez oblika. Rado bi popričao

s njim, uvijek su ga zanimali seljaci-vodiči što noću vode vojnike na najopasnije

zadatke, nenaoružani, bez odbrane, prepušteni odbrani, što im je pruža tuđe

oružje i tuđa nepoznata hrabrost, kao što su i vojnici prepušteni njihovoj

snalažljivosti i njihovim očima. Zašto idu? zato što moraju, ili što hoće? Jednom

je vidio seljaka kako plače što mora da ide pred vojskom, zato je uvijek

zamišljao te ljude bez lica, ispred svih, kako idu u strahu. I ovaj se sigurno boji,

pred njim je noć koja krije sve što je u njoj, iza njega ćutljivi ljudi što su ga

natjerali da ustane iz postelje, opasni i zloslutni, mnogo ih je a on je sam, ispred

pušaka, ustravljen, kriv što zna put, a život mu zavisi od sreće i od očiju, teško

meni ako natrčim na zasjedu ili ako pogriješim pravac, mogu stradati i od onih

koji čekaju i od ovih koje vodim, a nizašto, za jadno pravo da se vratim kući ako

ostanem živ. Ni slave ni zadovoljstva ni zasluženog odmora poslije svega, ko će

me sutra odmijeniti u poslu, idem što moram, strahujem što sam u najtežem

položaju, krivac svakome jer svakoga vodim. Ovo je pravo ratno argatovanje

koje niko ne priznaje za zaslugu, čak mi oni kojima ga činim, jer ja nisam ničiji

pošto sam svačiji, čuvam nezavisnost jadno je gubeći svako veče, ne

opredjeljujem se a služim svakome, strepim za život neprestano ga stavljajući

na kocku, bez mene vojske ne bi mogle proći nepoznatim putevima, vodim ih

jedne na druge jer znam staze i bogaze u svom kraju, samo često ne nađem put

do svoje kuće.

Nema lica i govori za sve. Šta bi mu na to odgovorio? Ništa. Njemu nije

potrebno da ide, nama jest, zato ide.

- Ti si iz ovog kraja, komandire. Zašto nam je potreban vodič?

- On bolje poznaje kraj preko rijeke.

- Uvijek tražiš vodiča kad ideš s borcima?

- Uvijek.

- A kad ideš sam?

Od rijeke se čuje mukli šum teške nadošle vode.

- A kad ideš sam, komandire?

Pitanje se rasulo u mraku, kao da ga nije niti izgovorio. Volio bi da mu

vidi lice, ako je čuo, ali sad kad odgovora nije bilo, izgledalo mu je glupo to

istrčavanje. Ne vjeruje da nije čuo.

Hladna vlaga bije od nadošle vode, pognute sjenke, teturavi djelići mraka,

vojnici vuku čamac, i on je prihvatio za mokru katranisanu dasku, povukao iz

sve snage, krsta mu pucaju, noge su mu iznad članaka u obalskom mulju, ulaže

više snage nego što je potrebno, da ne bi mislio na rijeku i na tamu nad njom, u

čamac je ušao klecajući od ljuljanja, svi su ušli, ne vidi se beskrajna širina vode

ni mutna grba talasa, žulji ga mušica nečije puške, ne smije da pusti ruke s

daske, drži se grčevito, čini mu se da voda dopire do samog ruba, preliva se u

čamac i bućka pod nogama, stid ga što se plaši, zato razgovara šapatom s

mladićem, glava mu je uz njegovu.

- Znaš li da joj je muž ljubomoran?

- Čiji muž?

- One žene. Jednog borca je ubio sjekirom, drugog prijavio komandi pa je

strijeljan.

- Ćuti.

- Znaš li da je ona komandirova snaha?

Komandir se okrenuo:

- Dosta.

Je li čuo?

Ljepotan ćuti, ljut si na mene sigurno, sitna tvoja seljačka duša je oštro

uzbunjena, ali briga mene, mladiću, malo se šalim a malo te učim pameti, ako si

mislio da je ovo seoski vašar, pogriješio si. Ne znam šta je, ali vašar sigurno

nije, a ne znam zato što je noć i mrak, kao pod zemljom, ne znam kako je pod

zemljom, zamišljam da je ovako, i voda pod slabom daskom, i blato iza nas, i

blato ispred nas, i sve to ni na što ne liči, i opet hvala bogu, što rekao moj otac

kad nisam mogao da sjednem na stražnjicu od njegovih batina, šta li sad radi

otac? spava li ili uči u mraku, svjetlo ne smije da upali, sluša korake njemačke

straže pustom ulicom i u strahu škripi zubima na sina, juče mi je bio rođendan,

dvadeseti, ako se sjetio to je za oca bila lijepa prilika da me pomene kletvom,

nije loš čovjek ali se boji, i nikako ne može da shvati zašto je taj njegov ludov

otišao kad nije morao, niko ga nije gonio, ništa mu nije prijetilo, mogao je

mirno da jede i pije kod kuće a ne da se prebija po šumi kao hajduk (kamo sreće

da je šuma, oče moj uplašeni), pa neka mu bude, sav je na ženinu familiju, lud,

laku noć, majko, ona sad ćuti u tami hladne sobe i drukčije misli na mene nego

otac, boji se za sina a ne za sebe, laku noć, majko, ovo je ničija zemlja i dublji

mrak i ne znamo šta nas čeka.

Komandirov glas je sipljiv i tmuran, odaje bol s kojim se nosi. Tri dana je

već u njegovoj grupi, a taj ćutljivi čovjek nije ga upitao ni za ime.

- Kako ti je?

- Zašto?

- Teško ideš.

- Godinama teško idem.

Šapat mu je ledeno odbojan. Kao da ga je nešto odbacilo od tog

usamljenika što je pogrbljen išao ovom mračnom ravnicom, dalek i neuhvatljiv,

nikad ga sebi objasniti neće, nikad mu se neće približiti, a tu je, dva koraka

daleko, dva ogromna koraka koja nikad neće preći. Tajanstvo i tama su u toj

odvojenosti i u tom ćutanju što se nikome ne otkriva.

Ljepotan mu šapće u vrat:

- Je li komandir čuo ono što si rekao?

- Jest.

- Nisi dobar čovjek.

- Ozbiljno? E pa eto, nije čuo.

- Jesi li siguran?

- Pitao sam ga.

- Ostavi šalu.

- Kakav je komandir?

- Tvrd, čudan. Ali čovjek je s njim siguran.

- Kuda odlazi kad ne idete na zadatak? Čuo sam da nestane po dan-dva.

- Ne znam. I ja sam odskora u odjeljenju.

- Zato ti diraš tuđe žene.

- Ćuti!

Ledena kiša sliva se niz zatiljak, i on grčevito priteže jaknu grubog šinjela

da se zaštiti. A komandiru je svejedno, crna pogurena sjenka ide istim korakom,

ne tiče ga se ni kiša ni hladnoća. Dobro, može i on tako: raskopčao je šinjel i

pustio da mu se kišne kapi slobodno slivaju niz vrat, niz prsa, nepojatno je, kao

da mokar gušter mili po tijelu, na kom je ostala crta zaparana ledom, bolje je ne

misliti o teškoćama, kao seljaci, vidio ih je zimus, na hladnoći, slabo obučene,

nisu se žalili na zimu, sigurno se ni u sebi nisu tužili, dvojica su i dezertirala

tako, ne potuživši se, ali ima neke mudrosti u tom trpljivom podnošenju nevolja

koje se ne mogu izbjeći.

Put je dug, nije mislio da je pruga tako daleko, sati se nižu, prostor ostaje

za njima, umor se gomila u tijelu, a neprestano su na istom mjestu, i u istom

blatu, istoj tami, ništa ne možeš da izmijeniš kretanjem, kao da se traka ravnice

pomiče ispod njih i uzalud hodajući, mrak se zgušnjava, obljepljuje tijelo sa

svih strana, davno je iza njega ona noć kad je prvi put išao u napad, krv mu je

tada udarila na nos, nikome nije rekao ni tada ni poslije, to je jedino što nije

ispričao o sebi, jer je znao da je to bilo zbog straha: toliko mu je bubnjalo u

ušima, toliko je tutnjalo i treslo se u njemu, toliko se krv uzbunila, da je čudo

kako nije šiknula kroz vrhove prstiju, ili ravno iz srca, kao izvor. Sad se navikao

i ide bez straha, ali on ne voli tamu ni umor. Tad nešto u njemu počinje da pruža

otpor, zamorena misao postaje mušičava, spreman je na svađu i na pobunu, čini

mu se da nije moralo baš ovako, moglo je i nekako drukčije, onda se smiruje,

utišava, ide ne misleći, snagom navike one snagom mišića, otupjelo pokreće

nogu što tone u blato, prati je dok zastaje za trenutak nervozno mirujući u

ljepljivom grobu, dok se druga ne iskopa i u luku ne pređe naprijed, svi pokreti

su privremeni, postoje samo u spojevima, on posmatra to strano tijelo, kao izvan

sebe, i čudno mu je što je ovdje i što čini nešto smiješno. A kad se osvijesti, ne

osvrće se više na tu neodgovornu pobunu. To nije on.

Gotovo je naletio na komandira. Stao je, vodič je do njega, nervozno se

osvrće, ne vidi ga ali po nečemu zna da se osvrće i da je nervozan.

- Gdje smo? - pita. - Znaš li gdje smo? Trebalo je da smo na pruzi već

odavno.

Vodičev glas je prestravljen:

- Mrak je, ništa se ne vidi.

- Rekao sam šta će ti se desiti.

U ruci mu je škljocnuo osigurač pištolja, glas mu je leden. Kako da se

ljudski glas toliko izmijeni? Ubiće ga, sigurno će ga ubiti!

- Komandire!

- Ko se to javlja? Novajlija? Zaveži!

Bilo mu je jasno: on ne raspravlja mnogo, i ubio bi bez razmišljanja.

Kako je iz tog pogruženog bolesnog čovjeka odjednom izbila tolika odlučnost i

surovost? Nije vikao, nije stiskao grlo u ljutini, a svaka riječ je ličila na pucanj.

Kao da je u ovoj tami isukan go nož. Pomislio je: to je on pravi, ne onaj što ćuti,

to su trenuci kad se otkriva, i nije znao da li je pocrvenio od bijesa ili poblijedio

od straha, ali je mogao samo da ga ubije ili da ćuti. Osjetio je prema njemu silnu

mržnju, mrzio ga je sva tri ova dana, mrzio ga je i prije nego što ga je vidio,

mrziće taj njegov ubilački glas uvijek, ma šta se desilo među njima. Nije

podnosio te opsjednute ljude koji od svoje oštećenosti stvaraju prednost,

namećući svoju volju kao zakon. Šta bi ovi bjesomučni bili da su sami? Ništa,

čudaci i samoubice. Ljudi koje vodi daju mu snagu, a on nikog ne vidi i niko ga

se ne tiče.

Krivo mu je što je pred ovim čovjekom osjetio strah, kao pred stihijom

koja ne misli, ne odlučuje, ne sveti se, već nesvjesno navaljuje, bez ikakve

stvarne mogućnosti da se zaustavi. Taj strah bio je možda i uzrok bijesa i

mržnje što su ga zagušili kao nagla navala krvi. Začudili su ga, čak mu se učinili

i smiješni, sad dok je s mitraljezom u rukama išao za komandirom. Nije bio

spreman na tu naglost, fijuknula je svom silinom, iznenada, bez prelaza i

pripreme, niko s njim nije tako postupao, nikad niko. Ovo je prvi put da ga je

neko toliko omalovažio, i sujeta ga zapekla, kao da je nožem udareno u svježu

ranu. A ipak je htio da bude pravedan, koliko je to moguće: da nije pretjerano

netrpeljiv zbog predrasuda koje je stvorio o komandiru prije nego što ga je i

vidio? Samo, odakle sujeta? gdje je spavala dosad i kako se krila do ovog časa?

mislio je da bar ovako sitna ne postoji u njemu. Šta će još otkriti o sebi u

sudarima s ovim mračnim čovjekom koji nikoga ne štedi? Drugi, i kad su grubi,

ostavljaju čovjeku mogućnost da sačuva iluzije o sebi.

Komandir je nešto viknuo, nije razumio šta, bilo je isuviše naglo, i resko,

ništa se nije desilo ni vidjelo, ništa nije bljesnulo, sjenke se nisu uskomešale

pred njima, a on je viknuo da ih upozori, primjetio je prije njih, a istog časa

zazviždali su meci iznad glava, ništa ne misleći bacili su se u blato, prsnulo im

je u lice, mladić nije mogao da puca iz vodurine, činilo mu se da tone zajedno s

mitraljezom i da zrna visoko prebacuju, pa se digao i stojeći pucao prema

svicima u mraku.

Komandir je vikao:

- Lezi! Pred kim se hvališ!

- Idi do đavola!

- Lezi, skote! Neću da izgubim mitraljez!

Ne tiče ga se čovjek, mitraljez mu je važan. Pa bar da to kaže drukčije,

uvijeno, kao ostali, već otvoreno grubo, ne držeći ni do sebe ni do njega.

Pomaknuo se u stranu, sigurno su opazili sjevkanje mitraljeza, ljepotan je

odmah do njega, i on puca, čudno, ne osjećaš strah a mrak gađaš, oko tebe

pućpuriču i zvižde čelična jata, komandirov automat se ne čuje, ni glas, strašna

ljudska gluvoća i pustoš, kao da su svi pomrli, i s jedne i s druge strane, a oružje

samo nastavlja da bjesni. Noge su se zabile u blato, smanjen je do koljena, a

opet je isturen kao kula.

- Lezi! Na tebe pucaju.

- Skloni se u stranu!

Htio je da se baci u blato, zaista je ludo da se izlaže, učinio je već i pokret

da se dočeka na ruke, kao na vježbi, i tada ga je pogodilo, izgledalo mu je da ga

je teško đule udarilo u obje noge i odbilo ih, do pojasa je zapao u zemlju, nije

znao da li ga gaze ni da li guta blatnu vodu ili je izbacuje iz usta, neko ga je

podigao i okrenuo na leđa.

- Jesi li živ?

Kako može da pita tako glupo?

- Gdje je komandir?

- Možeš li da pužeš?

Šta ga se tiče komandir?

Uhvatio ga je za ruke i vukao, orao je blato kao raonikom, je li vukao

samo ono što je ostalo do pojasa? Koritast trag je sigurno pun krvi. Užasnut je,

ali svjestan svega.

- Pucaju rafalima. Lezi.

Legao je, odmah pored njega.

- Sad mogu samo da nas pregaze.

Mladić je ležao i ćutao.

- Gdje su ostali?

Pucnjava se udaljavala. Nikoga nije bilo osim njih, tišina je padala na

praznu ravnicu kao crna magla, kiša je prestala da šljepka po baricama.

Ljepotan nije disao, bio je miran kao zemlja. Nije ga ništa pitao, nije ga više

zovnuo, znao je da je mrtav. I znao je to bez uzbuđenja. I on će uskoro. Iz njega

presječenog krv otiče tiho, sve tiše, na mračnoj ravnici bez zvijezda nema više

ničega.

3.

Najprije mu je oprala kosu, bila je siva i ulijepljena blatom, teško ga je

poznala, skidala je s njega ovu noć što ga je izmijenila i obezličila, jedva su se

ukazale svijetle vlasi bez života, čistila je zemlju iz očiju, iz kože, iz usta, i

pljuvačka mu je blatnjava, sinoć mu je lice bilo blijedo i svijetlo, sad je

potamnjelo, mladići idu u rat, niko ih zadržati ne može, a trebalo bi starce slati,

manje bi jurili i manje bi bili surovi, vraćali bi se živi i zdravi a i kad ne bi,

žalost ne bi bila velika, a ovi nedozreli ne žale sebe ni nas što ih žalimo, jer sve

u životu što vrijedi to su oni, ne misle ni o sebi ni o nama i zato ih volimo i

grdimo što su takvi, volimo ih što su neuhvatljivi uzalud želeći da ih zadržimo, i

ne znamo gdje je šta u toj igri, koja je željenje. Ako nije to, onda je muka.

Bogzna koliko mu je godina, mnogo nema, sigurno laže da ima više,

mršava koža je zategnuta kao čaršav, nije ogrubjela od godina, nigdje nije

zadebljala, ispod nje tanki mišići i kosti, ruka joj pažljivo prelazi preko vidljivih

rebara i mršavih kukova, preko dugih nogu i oštrih cjevanica, ne stidi se dodira i

ne misli o njemu.

- Boli li te?

- Ne.

- Bolje da tako kažeš. Manje će boljeti.

- Pokrij me.

- Čekaj da operem ranu. Svoju košulju sam pocijepala. Kako ćeš mi

platiti?

- Ne znam.

Oštro svježe sunce se uzdiglo na rubu ravnice i zablještalo na neravnim

bijelim zidovima sobe, ispunivši ćoškove ljubičastim sjenama.

Ovo golo mršavo izduženo tijelo postalo je prozirno i krhko, kao od

stakla, kao od tankih nježnih vlakana, zraka sunčeva se odbijala od njegove

uglate oštrine a tamnoblijeda koža se iskrila od sunca, bilo je lijepo i

bespomoćno to nemuško mlado tijelo još bez oblika.

- Obući ću ti rubine.

- Tvoga muža?

- Nego čije?

- Žao mi je što sam ti na smetnji.

- Tako se kaže.

- Je li neko dolazio?

- Rano je. Doći će poslije. Uvijek tako dolaze u početku. Poslije

zaborave.

Zna, podrugljiva je i nemilosrdna. Ali, zašto pita za njih? Ostavili su ga

kod nje ulijepljena blatom, ranjena i okrvavljena, niko se nije ni okrenuo, ni ona

nije morala, šta je on njoj, jednom ga je vidjela u životu, smilovala se na

njegovu mladost i pobrinula se oko njega, a on pita za druge. To su oni,

neuhvatljivi, uvijek odlaze, uvijek bježe, svejedno joj je za ovoga, na drugog

misli, ali svi su takvi, idu za nečim svojim, ne možeš ih stići ni zadržati.

Ovaj brani njih koji su ga ostavili:

- Doći će, kad budu mogli.

- Koliko ti je godina?

- Dvadeset.

- Ništa čovjek ne zna kad mu je dvadeset. Boli te? Krv još izbija. Bolje.

Očistiće ranu.

- Umoran sam.

- Spavaj. Imaš vremena koliko hoćeš.

Obukla mu je rubine, kratke i široke, smiješno mu vire noge i ruke iz te

bijele obredske odjeće, liči na izraslo dijete, malje na podlaktici su mu

zlatnožute, kosa dobija sinoćnji sjaj, samo se pod zatvorenim očnim kapcima

javljaju plavi podočnjaci, znak trpljenja i nemoći. Sad od nje zavisi to

oslabljeno mršavo tijelo, napraće se zavoja i naslušati ječanja u vrućici, dok ga

ne odnesu, ili dok ne ozdravi, ili dok se nešto drugo ne desi. Nešto drugo, bolje

ili gore. Nešto samo njeno, što je osjetila sinoć, pred otvorenim vratima i

tamnom noći. Misao o tome je toliko neobična da je obuzima jeza i od same

mogućnosti, i toliko lijepa u mašti da bi bilo opasno ostvarivati je. Potrebno je

imati snage za samouništenje, kao što je ima ovaj mladić. Kad bi mogla da ga

shvati, pomogao bi joj u odluci.

Ne otvarajući oči, mladić je uhvatio ženu za ruku dok ga je pokrivala.

Stisak mu je slab, dječiji. Kao da je razumio njene misli o želji za bjekstvom.

Ne boj se, odgovarala mu je, još ne smijem, nisam spremna na rane.

- Kad ozdraviš, hoćeš li opet u borbu?

- Kakvo je to pitanje?

- Svejedno kakvo je. Odgovori mi.

- Hoću.

Sklopila mu je oči kao mrtvacu, da ne gleda u njihovu sumornu svjetlost,

optočenu crnilom. U njima je nešto što ona poznaje i što je ostalo u daljini koju

uporno oživljava. Oživljava se samo, čak i protiv njene želje, protiv njene

sigurnosti. A ona održava i svoju sigurnost i svoju želju, iako su nepomirljive. I

zna to, a ne može ništa protiv sebe.

Izašla je iz kuće, ne zatvorivši vrata, po dvorištu su još barice i blato od

sinoćnje kiše, rano neugrijano sunce blješti na vodenim ogledalcima,

svijetloplavo nebo je iznad ogromne ravnice, tanka izmaglica nad rijekom.

Razbludno troma vedrina lebdi oko svega kao odsjaj, kao blago svijetlo

treperenje, odnekle s kraja sela poletjela je u nebo, kao raketa, nerazumljiva

riječ ili samo uzvik, dugo lebdi veseo odjek, sa zvonika porušene crkve planula

je sunčeva zraka, ne bi bilo čudo kad bi zazvonila odnesena zvona, ništa ne bi

bilo čudo u ovom času bujanja blage svjetlosti što jača iz časa u čas, kao

poplava. Neće a voljela bi da baci u nebo radostan uzvik, u susret onome što ga

je čula, da se vijaju u toplom plavetnilu kao lude ptice, da se spletu i zamrse,

šteta je da ostane mir, iz grma kraj puta prhnulo je jato čvoraka, jato crnih

pernatih strahova. Čega se bojite, ptice, danas, u ovo veselo jutro?

Na širokoj ravni, pogrbljen i usamljen, čovjek okopava kukuruz.

Uspravio se kad je ona naišla putem, i gleda je. Ništa nije viknuo, nije upitao

kuda ide.

Ni ona nije ništa rekla, i čovjek je opet prignuo leđa nad vlažnom

zemljom, izravnavši se s kukuruzima.

Zaboravila je bila na njega, potrla ga je ova bezrazložna radost, a sad je

radost nestala zbog njega. Ništa je nije upitao sinoć za suze, samo joj je rukom

dodirnuo vlažne oči, ni jutros nije upitao. Mogao bi da ćuti godinama, nekad joj

je smetalo, sad voli što je tako. On neće, ona nema šta da kaže: počeće i da se

mrze, nizašto, jer nisu potrebni jedno drugome, kuća im postaje tijesna; i

ogromna ravnica ova tijesna.

Na raskršću u sredini sela zastali su ranjenici, skidali su ih s konja, i oni

su odmah sjedali uz ogradu ili na sam put, bilo ih je i u drugim sokacima, po

dvorištima, ležali su i sjedili po voćnjacima, odakle toliki? smučilo joj se od

njihova izgleda, tanki su kao liske, teško je gledati u mrtvu žutinu lica, nešto

užasnuto vije od njih, stotine ušiljenih jagodica, i usukanih vratova tankih kao

peteljke, i velikih očiju užagrenih od vatre, ni žaliti više ne možeš, suviše ih je,

zgomilala se ljudska muka, jesu li ih dovukli da ovdje poumiru? Podsjećaju na

patnje i smrt, ona ne voli ni jedno ni drugo, nikako ne može da se navikne na

njih, iako su joj pred očima svakog dana, kao i svakome. I neće da je se ovo

tiče, spasava se negledanjem, ni svoju nevolju ne umije da riješi a kamoli će

tuđu.

Nije ni upitala za ljekara, ni za zavoje, smiješno bi bilo, ovih polumrtvaca

je toliko da bi se svako živ začudio kad bi tražila doktora zbog nekog mladića

koji je sinoć ranjen u nogu. Nevolja uvijek izgleda veća kad je sama. A onda je

pošla niz sokak, u drugo selo. Još od kuće je mislila: vidjeću. Još malo prije je

mislila: ne znam. A evo, već je išla, više nije imala šta da odlučuje, noge nisu

čekale, nešto u njoj je tražilo put. Ona je razmišljala, bojeći se: trebalo bi, kako

bi bilo? A tijelo je već činilo što ona nije smjela. Uzalud sad oklijeva: da li je

dobro? Tijelo zna da je dobro, i ne sluša njen strah, nosi njenu neodlučnost bliže

mjestu gdje može da se riješi. Pa se više ni ona ne otima: sudbina. Danima i

mjesecima je htjela ovo da učini, i uvijek odlagala, plašeći se i u mislima da

napusti jedini kutak na zemlji gdje je mogla da živi bez straha, i ako bez sreće, a

ovo je prvi korak na putu u nesigurnost. A eto, pošla je, i ne kaje se, ali nije ni

srećna: radost i tugu odgađa za poslije, ide da svrši posao, smišlja šta će reći

trgovcu. Kratak je put da smisli najbolje riječi i najbolji način, da ga ne uplaši, i

da se ne izda, da ga privoli a da sebe ne obaveže, da u vodu uroni a da se ne

uguši. I što god smisli, odmah odbaci, tražeći drugo, pogodnije, ne toliko

otvoreno, ni molbeno, ni srcu blisko, uhvatiće je u svoje kandže ako vidi da joj

je stalo do tog. A ako bude hladna, ako bude izgledalo da joj je svejedno, neće

učiniti ništa. - Što da se raspitujem za čovjeka ako nije važno? - tako će upitati

trgovac. - Opasno je u gradu znaju odakle dolazim, pratiće me, a nizašto. I šta

da ga upitam: jesi li živ? I šta onda da mu kažem? Ništa, reći ću mu, samo da

vidim jesi li živ i zdrav, ti najbolje znaš šta je među vama, ona ne zna,

potegnula iz svog sela do mene i šalje me u nevolju, onako, od duga vremena, iz

besposlice pita za tebe. Mani, snajka, nemoj da se igramo žmurke, nego kazuj

šta hoćeš i zašto ti je to važno. Ako nećeš, vraćaj se odakle si došla.

Tako će joj reći. A šta će mu ona odgovoriti?

Voljela sam ga. Voljeli smo se. Volio me.

A sad?

Htjela bih da znam šta je s njim.

Još ga voliš? Hoćeš li da mu se vratiš? Da ostaviš svoga čovjeka i odeš u

grad?

Idući putem preko polja ona zamišlja taj razgovor u mraku dućana punog

bivših mirisa, sad je prazan, niko ne ulazi, imaće vremena da je ispituje, a ona

neće znati šta da kaže. Voli li ga? Ništa ne bi rekla kad bi odgovorila da ga voli.

Rekla bi samo dio istine, jer je u pitanju njen život a ne ljubav. Ljubav će se

sačuvati, ona traje kao da se ništa desilo nije, ista je kao i prije ovih ratnih

godina, ne ista, krepkija je, sigurnija, željnija, ne malaksava, žilava je kao

glogov korijen, ali joj nije dosta što je ta ljubav bila, i što traje, htjela bi da opet

bude, htjela bi i samu sebe da sačuva, a ne samo ljubav. Učinila je grešku i

ispraviće je, umrla bi kad ne bi mislila tako, umrla bi kad bi ostala u ovome što

je sad, dobro je što ima izlaz, što ga je našla, ništa nije gore nego kad su svi

putevi zatvoreni: jedan je otvoren, i u duši je široko čak i kad ne prolazi njime,

zna da uvijek može proći, pa i ne pita više da li se ta bivša ljubav ponovo rodila

zbog ove mržnje i nemira, ili je uvijek živjela u njoj strpljivo čekajući da joj se

ona opet vrati.

Kako da kaže da li ga voli? Šta bi rekla time? I šta se drugome može reći

o tome? Pošla sam pogrešnim putem, i idem sve dalje, trula u sebi, srce se

ničemu ne raduje, sve veća daljina iza mene, a sve što je moglo biti ostalo je na

drugoj stazi, i treba se samo vratiti, ništa nije lakše od toga, i ništa teže.

Osvrtanje nije vraćanje, to je žaljenje. I neodlučnost: sve te veže, sve te

zaustavlja, pređeni put, korak koji nije više lak, strah od novih počinjanja samo

za prvo nema straha jer nema iskustava, i onda se čuva ono do čega ti nije stalo,

što je tvoje koliko i ma čije, tvoje po nevolji i po neimanju ničega a ne po

voljenju, a to je najcrnja varka, jer i ovako ništa nemaš, pust život je gori nego

ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući da ima išta drugo. Ništa ne bi

izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi ni dobili, zato ćute i

čekaju.

Trgovac je sjedio na klupi pred dućanom i gledao kako momak poji na

bunaru konja sjajne riđe dlake, konj je dobar, kako mu ga nisu oduzeli?

Pozdravila je prolazeći, neka ne misli da je samo zbog njega došla.

- Ideš kući? Zaboravila si nas. Ovdje si rođena, čini mi se.

- Svratiću malo do tebe.

- Požuri dok nisam ostario.

- Da nisam zakasnila?

- Mogu pričekati još koju godinu, djevojko. Čekao sam te pedeset, ne

smeta ako bude još neka. Za tebe je šteta.

- Podnijeću nekako tu štetu.

- Zašto da podnosiš?

- Šta mogu, djeda, takva mi sudbina.

- I moja. Reci šta si htjela.

- Onako, nećeš zaraditi na meni, ne boj se.

- Znam toliko, de. Danas mogu samo izgubiti.

- Svako, djeda.

- Svako osim tebe, pametno djedino.

- Svako, djeda.

Znala je da je njegova pohvala iskrena: to je trgovačko priznanje njenoj

spretnosti. Ali je znala i to da se nikada nije prevarila kao u onome za što joj on

kapu skida, i bilo joj muka od sjećanja. Začudiće se kad mu kaže.

Prošla je praznim sokakom, samo su se djeca igrala na dvorištima što su

se sušila na suncu, po poljima su čeprkale pogurene prilike pod crnim i crvenim

maramama, vrijeme prolazi a one stoje, otišli su ljudi s klompavim šeširima,

bogzna da li su i primijetile da ih nema, i ona se nekad grbila nad ovim

širinama, bio je isti ovakav dan kad je otišla od kuće, išla je sokakom plačući,

do nosa umotana maramom, da joj se ne vide crvene oči, ovdje je stala i

okrenula se još jednom da vidi kuću, ništa nije vidjela od suza, sve je bilo

razliveno i mokro, sestra je trčala za njom i zvala je po imenu pa se umorila i

sjela u jarak, prekidajući jecaje zalogajima hljeba. Davno je bilo, a sve kao da je

isto, ako zatvori oči, čuće sestrin plač, i sama će zaplakati, i opet će poći istim

putem kao i onda. Možda će ga opet naći, sad joj je potrebniji nego prvi put.

Evo, traži ga vraćajući se unazad. Zašto ne bi bilo sve na svome mjestu kao i

ranije? ona treba samo da dođe, nisu prošle tri godine već tri dana kako je otišla

od njega, našla bi ulicu slijepa i memljivu radionicu u uskom dvorištu, ima

razloga da ode, kao i onda, kad je prvi put odlazila on nije postojao, a sad je

važniji od svih razloga, sakrij me, rekla bi mu, zatvori vrata da budemo samo ja

i ti, i on će je zaštititi mršavim dobrim rukama, zatvoriće vrata i biće samo njih

dvoje.

Sunce je nad tjemenom, jara se već osjeća od bagremova kraj puta, dan se

kali a ona ništa ne svršava.

Svratila je stricu. U očevu kuću nije voljela da svraća, zbog maćehe,

nikad jedna drugoj nisu oprostile ono što su učinile, jedna je bila kriva što je

došla, druga što je pobjegla.

Strina je zastala na dvorištu, nosila je užinu kopačima. Osmijeh joj je na

silu ljubazan, strina je ne voli, ni druge žene u selu, zbog njene bijele kože, zbog

mekih ruku, zbog sreće što je našla muža mlakonju koji joj sve pušta na volju,

zbog bježanja u grad, zbog ljubavi za koju su znali a krili je u porodici, i

uzdisale sa zavišću odakle nekome tolika sreća a nekome samo briga za vrat.

Ona se nije mnogo pekla zbog te pakosti, još je i prkosila, čineći i ono što ne bi,

da nije znala za mržnju oko sebe. Zato je sad prvo zategnula bluzu na jedrim

prsima - i to su joj uzimali za zlo, sigurno je iz grada donijela uprtače pa se

utezala - žaleći što nije obukla i novu suknju i mirno saslušala strinino divljenje,

bože, otkad je nije vidjela, sve je ljepša i mlađa (dok me ne metnu u bešiku,

rekla je ona smijući se), ne bogami, moraće da im kaže kako to postiže, da i one

pokušaju štogod, a lako je njoj kad joj je bog dao sreću i onakog muža, a i

prijatelj Jovan voli, izgleda, da mu žena liči na gospojicu iz grada, namirisanu i

dotjeranu, eto ona je žena pa joj drago da je vidi, a kamoli muškima, džaba,

bolje je umjeti nego imati, mogla bi da otvori školu da nauči sve seljačke

kalašture kako se živi.

Nisu joj teške ni posude s jelom, ni ukočeno stajanje, morala je da prospe

iz sebe bar malo pakosti i da je sitno izujeda koliko se može na brzinu. A stigla

bi i više, pa makar se užina ohladila i kopači pocrkali od gladi, naročito kad joj

je Ljuba odgovorila smijući se veselo, da je lako naučiti njenu školu, sve što ona

zna to je da ne zavidi nikome i da gleda svoja posla, oh, na to se moralo šta bilo

reći, riječ bi izletjela sama, kao puščano zrno, da ona i nema kome da zavidi i da

zaista dobro gleda svoja posla, ali se čuo grub stričev glas s njive, zvao je ženu

sa psovkama, pa je strina požurila za poslom, zelena u licu zbog neizgovorenih

riječi, istrunuće u njoj i otrovati je ako ih ne ispljune makar u korijen zovike.

Rospija, mislile su obadvije, jedna s prezirom, druga s bijesom.

Sunce je odskočilo na nebu, skratilo sjenike i peklo sve žešće. Nije imala

ni volje ni vremena da sačeka strica, zakasniće mnogo ako mu da priliku da je

pouči svemu što zna i da je potkadi prezirom prema svim ljudima. Drugi put,

striko, nikad nije kasno.

Trgovac je čekao na klupi pred dućanom, mekano umotan debelom

sjenom bagrema, miran, nasmijan, vedar i dobrodušan u zuju muha što su

oživjele na toploti poslije kiša, uspavan vlažnom jarom, neopasan, umrtvljen,

samo su mu oči, imale zelene tačke u crvenilu kapaka, budne i žive.

- Sjedi.

- Nemam vremena. Zadržala sam se kod strica. Brzo ćemo završiti posao.

- Samo ne traži ništa što ti trgovac u ratu i čovjek u starosti ne mogu dati.

- Teško meni, gledaš me i kažeš da si star.

- Govori, ako mognem da te čujem. Od gledanja.

Više je voljela da je predložio da se šali, ali njemu se žurilo, htio je da

sazna zašto je došla.

- Imaš li šta u dućanu? Sapuna, gasa, soli?

- Ne pitaj uzalud, ništa nema.

- Hoćeš li skoro u grad?

- Ne znam, opasno je, zašto pitaš?

Nastojala je da se drži obično, a nije uspjela, izgleda. Njegove sitne

zelene oči su postale pažljive. Zašto? Je li klonula zbog izgubljene mogućnosti?

Je li popustila napetost kad je vidjela da je napor uzaludan?

- Zašto pitaš?

- Onako.

- Možda ću ići. Šta bi htjela?

- Mnogo bih šta htjela, a tražim samo ono bez čega se ne može. Ali da ne

zaradiš mnogo na meni.

- Neću mnogo. Uračunaću samo koliko stoji glava u torbi.

- To danas nije mnogo.

- Svoja glava.

- To je suviše.

Udaljavali su se od onog što su htjeli da kažu. Je li on bio suviše oprezan,

ili se ona odjednom uplašila, učinilo joj se da je nemoguće da mu kaže, zato što

se naglo probudio, još miran i nasmiješen na izgled ali sav napregnut, u zasjedi.

Htjela je samo da ide kući, nije više mogla da mu kaže.

A on je rekao tiho, ne mičući se:

- Vojnici idu ovamo. Reci šta si htjela. Ili sačekaj da odu.

- Rekla sam.

- Nisi, kćeri.

- Ako misliš da nisam, izmisli šta ti treba.

- Kako hoćeš.

Zaćutao je začas, gledajući je nimalo starački. Sitne žive oči su brzo i

pažljivo prešle po njoj, ne propustivši ništa, sagledavši je svu, i magličasta sjena

se navukla na njegov željan iskusan pogled. A ona se nasmiješila, sigurna, znala

je da bi sad mogla sve. I opet nije rekla.

- Ako ti ubiju muža, nemoj se čuditi.

- Zašto da ga ubiju?

- Zbog tebe.

- Zašto da ga ubiju, djeda?

- Dođi opet.

Tri vojnika s puškama ušli su u dvorište.

- Stari, šta imaš u dućanu?

- Ništa.

- Hoćemo da pogledamo.

- Eno vam ključ u vratima. Gledali su mnogi prije vas. Zato je i prazno.

Vojnici su ušli u dućan, vjerujući u sreću.

- Da te odvezem do kuće, dok je konj još moj.

- Ne treba, nije daleko.

- Ne smiješ?

- Od koga?

- Je li, kćeri, da te nisu poslali oni tvoji?

- Zašto bi me slali? Da vidim koliko ti je dlaka pobijeljelo? Nisam se ni

sjetila da te ne vole.

- Zar me ne vole?

- Kao i ti njih.

- Ko to kaže? Sjedi, htio bih da razgovaram s tobom.

- Zbogom, djeda.

Pošla je putem, rasušeno blato se kršilo pod nogama, sunce je pržilo kao

pomamno, na njivama će se uhvatiti kora, šta je se tiču njive, nekad je odlazila

ovim istim putem u svijet, zdvojna i ubijena, a sad je znala kuda ide, i samo je

prazna, malo umorna od svega. Nije ni znala koliko je napora zahtijevao ovaj

čudni pokušaj koji nema svršetka, i eto, nije nezadovoljna radi toga, čak kao da

je dobio neko novo značenje, produžio se i obogatio. Zašto nije rekla? Nije

samo zbog straha da se ne izda. Uplašila se u jednom času da sve stavlja na

kocku: a šta ako ga više nema tamo gdje je živio? ako se nešto desilo za ovo

vrijeme otkako je otišla? Sve dok ne sazna tačno, on je još tamo, u istom

dvorištu, u istom malom stanu, i čeka je, i sve može da bude što želi. I sve se

samo odgađa na vrijeme koje ona odredi, a sve od nje zavisi, nikako od njega, ni

od onog a što jest. Sačuvaće ga tako što ga neće tražiti, još neće, važno je da je

učinila ovaj korak, pokrenula se i može ako hoće, i kad hoće, još ne mora. Sve

je bilo drukčije dok je mislila da je njena muka konačna i da izlaza nema, a kad

se oslobodila more u sebi, nije više bilo tako teško. Smiješno je samo kako su

ona i trgovac razgovarali kao gluhi i slijepi, svako je htio nešto svoje, ona je

mislila na ljubav, on na mržnju i nudio joj zamjenu, ona je željela da izađe iz

gliba a ne da se uvali do grla.

Ravnica je široka i svijetla, kiša je pročistila vazduh i ostavila nebo kao

biljur.

Putem iza nje tandrkala su kola, čula se snažna neskladna pjesma, mlad

vojnik tjerao je konje u kas i mahao joj da stane, povešće je.

Možda je on, pomislila je uplašeno, i nasmijala se: bože, što bi bilo glupo,

šta bi s njim, i šta bi sa sobom? Srećom, nemoguće je, on je tamo i čeka je, zna

da će se vratiti, još se ne može, rat je, ali će se vratiti, sigurno, zato on nikuda

neće otići, kako bi ga našla ako bi otišao iz svoga dvorišta?

4.

Kad je podbacio pod njega ruke kao dvije kvrgave poluge i podigao ga

kao dijete, bez napora, osjećao se smiješan i bespomoćan, boljela ga je rana a

ništa nije rekao, ni on nije govorio, disali su glavu uz glavu a ništa nisu imali da

kažu jedan drugome, jednom rukom ga je držao za vrat, koža je tvrda i neravna,

smetao mu je taj prisan dodir a nije znao šta će s rukom, nezgodno mu da je

odmakne, još nezgodnije da ga tako golo dotiče, od prvog dana su strani, i sve

udaljeniji što dani prolaze, vrijeme ih ne miri već razdvaja, što je duže s nekim

taj čovjek je sve usamljeniji, ne izdvaja se i ne ćuti s prijetnjom, samo te ne vidi,

ne priznaje, ne prima, i sad noseći ga okreće glavu, i iz njega s mirisom znoja

izbija čudna hladnoća, a osjeća vrelinu gdje ga dotiče tijelom. Pusti me da

pokušam malo sam, kaže mu, on ćuti, ne čuje ili ne sluša, nešto gunđa psu što

zvekeće lancem oko nogu, rebrima čuje kako mu u prsima tutnji a glas je tih,

uspeo se na nogostup, zaljuljali su se vrhovi šljiva, stabla su poletjela

strmoglavce pa se opet uspravila i mjesečina je zablistala nad krošnjama.

Polako ga je spustio u sjenu mlade šljive, začudio se kako te grube ruke

mogu da budu pažljive.

Žena je stavljala drva pod kazan, pogledala ga.

- Ako nazebeš, biće po mojim leđima.

- Hoću da se napijem.

- Napiće se ko god dođe, ali ti nećeš. Džanarika samo ubije u glavu. A

nije dobra ni za ranu.

- Nije dobra - rekao je i domaćin.

Glas mu je taman, nenaviknut na govorenje, ali su mu usta iskrivljena u

škrt osmijeh, prvi otkako su se vidjeli, nešto ga je razveselilo, da li žena, vatra i

mjesečina je žare, okrenula je glavu malo u stranu, zbog dima, lice joj je

zajapureno, kosa svijetla od plamena, ružičasta obla sjena titra ispod vrata, je li

ta neočekivana radost zbog nje? Lijepa je i čudna ovako osmijehnuta, vitko

savijena na koljenima, obasjana dvjema vatrama što je izdvajaju iz sjene

šljivika. Ili je to zbog mirnodopskog posla, priprema se za ovo već danima. A

možda taj nakrivljeni smiješak ništa ne znači, možda mu se samo čini, i njen

prijateljski pogled može biti da zamišlja, prvi put poslije toliko vremena izašao

je iz sobe, nasamotovao se i mučno nabolovao, i sad je gledao oko sebe pomalo

zgranuto, opijen ovom čistom noći i mjesečinom i cvrčcima u još vreloj sjeni

krošanja i tihim prorijeđenim mrakom ispod drveća i ljudima što nisu odlazili

od njega, pa je sve držao u oku odjednom i odvojeno, vraćajući u sebe svijet.

Danima je živio u sobi usamljen, razvijajući navike i osjetljivost

zatvorenika čija je veza s ostalim svijetom ograničena.

Svi su išli svojim poslovima, pretvarajući ih u nešto čudno, uz njih je bilo

vezano tajanstvo onog što se ne vidi i zato postaje neobično, pomalo i protiv

njega, jer je izdvojen i nepomičan, satima je ostajao sam u polumračnoj sobi u

koju je sunce ulazilo samo ujutro, osvijetlivši je obilato za cio dan i noć. Činilo

mu se da je oštećen kad bi prespavao svitanje. Sunce je izlazilo na rubu ravnice

po kojoj je ležala svijetla izmaglica i rosa, jako i veliko već u času rađanja,

bljesnuvši na krstu porušene crkve silinom užarena koplja, i ulijetalo u sobu kao

razdragana svjetlost, ljubičasta i toplo bijela. Posmatrao je to blještanje uvijek s

istom radošću, uzbuđen nježnim a živim svjetlom u svježini ranog jutra. Uskoro

bi sunce ojačalo, nije više bilo samo svjetlost i boja, postajalo je ozbiljnije i

zrelije, otežavalo sjenom, pretvaralo se u blago buktanje po svemu i iz svega.

Prodiralo je u tamne krvne staze ispod prozirne kože, ulazilo po otkrivenim

rebrima, gusto se ulivalo kroz zatvorene očne kapke, iskričavo tekući po žilama

i ispunjavajući ga razbludnim uživanjem zbog koga bi želio da je pedeset jutara

do večeri. Ali je sunce zalazilo uskoro, za cio dan ranije nego drugima. I to je

išlo uz ranu, kao i bol.

Ostaće ovdje da sutra dočeka sunce.

Ptica je pijuknula u granju.

- Lijepo je ovdje - rekao je kao da otkriva tajne.

Žena je, izgleda, voljela da ismijava tuđe oduševljenje:

- Nikad nisi vidio noć?

- Nikad nisam vidio noć. Kao da nisam.

Gledao je u nebo, navikavajući se na širok prostor.

Neko je odlazio. I ne gledajući znao je ko je.

- Tvoj muž je otišao - rekao je ženi.

- Otišao je po suđe.

- Pogodio sam ne gledajući.

- Kako možeš da pogodiš ne gledajući?

- Tvoj korak je drukčiji. Ležao sam u sobi i ličio na slijepca, vidio sam do

stropa i do zida, dalje je bio mrak. Sve sam pogađao. I korake.

Nije htjela da pita, a želio je da joj kaže.

- Njegov je trom, siguran, stopalo mu dugo stoji na zemlji prije nego što

druga noga zakorači, ne gubi lako oslonac, ukopava se u zemlju sa svakim

korakom.

- Ne govoriš o njegovom hodu već o njemu.

- Govorim o njegovu hodu.

- A moj?

- Tvoj je mekši, lako se odlučuješ da pređeš s noge na nogu, ne

osiguravaš se a nisi nesigurna, njegov korak nisam volio da čujem, podsjeća na

smrknuto lice i na ćutanje.

- On je dobar čovjek.

- Hod ti je još podsmješljiv, ćudljiv, nekad bučan, nekad tih, nikad isti.

- Ne govoriš o mome hodu već o meni. I još krivo.

- Ne kažem kakva si, već kako se meni čini. Onda nije krivo.

- Šta je to ćudljiv? Kako mi kad šta padne na pamet?

- Ti si bila češće kod kuće, njega ovdje drži samo noć, ponekad sam vidio

kako radi na onom dijelu polja gdje je kukuruz. Izgledala mi je čudna i smiješna

ta njegova krvopilačka upornost, sutra mu ova ljetina može biti satrvena ili

oteta, vrijeme je takvo da se ni za čiji život ni para ne bi mogla dati, a on se

uništava nad zemljom, kao da je siguran da će nas nadživjeti.

- Niko ne misli da neće živjeti. A što se tiče rada, zar da sjedi skrštenih

ruku i da gleda kako se vi tučete?

I dodala, kao da je to važnije:

- On nije ćudljiv. Ni ti nisi ćudljiv.

- Ako misliš da je to nešto ružno, varaš se.

- Ne mislim da je ružno. Vas dvojica ste pametni.

I to joj je bilo malo:

- Čudo kako ste pametni.

- Hoćeš da me uvrijediš?

- Zašto bih vas vrijeđala?

Nikako nije htjela da ih razdvoji, vukla ih je na istom lancu prezira, što se

u njoj javljao ovako iznenada, kao napad, i to ga je uvrijedilo. Kučka, mislio je

seljačkim načinom, ja i on nismo isto.

Podsmješljivo a mirno mu je gledala u oči, čekala da se naljuti i da to

pokaže. Izazivala je i podsticala:

- Ništa ne kažeš?

- Trebalo bi te izudarati, eto šta kažem.

- Vi ne tučete žene.

- Ti bi mogla biti izuzetak.

- Izuzetak, to je kad sam jedina?

Činilo mu se da pita i za riječi koje razumije, kao da se podsmijeva.

A onda je dolazila druga igra: čuđenje što je nezadovoljan. Na licu joj se

pojavio nemiran, zbunjen izraz.

- Zašto se ljutiš? - upitala je podigavši obrve. - Šta sam učinila? Je li zato

što sam rekla isto i za njega i za tebe?

Tačno je znala. Ali je u njenom stavu, u očima, u onemoćalim punim

usnama bilo toliko tobožnje nedoumice i pritvornog žaljenja, toliko prikrivene

snage i podsmijeha, da je sigurno htjela da se to primijeti. A da je svega samo za

rez noža bilo manje, da je napetost bila neznatno slabija, da se jedva vidljiv

titraj oko usana potpuno smirio, da je ugasila tih bljesak tanušnog smiješka

ispod kože i mišića, povjerovao bi joj naočigled svega što ga je uvjeravalo u laž.

A opet je bila vesela i draga ta seljačka ženska igra koja je skrivala i pokazivala

podrugljivu zlobu i uživanje u izazovu, ni zbog čega, ni s kakvim ciljem, već da

se igra i da zadovolji neku svoju potrebu o kojoj ništa nije znao. Nasmijao se.

Ali ona je još bila u igri, gledala ga tobože smeteno, ne razumijevajući zašto se

smije, pa kad je vidjela da je kao sve u redu, tek tad se usudila da se i ona

nasmiješi, još nesigurno, bojažljivo, spremna da taj užeženi stijenjak ojačalog

povjerenja ugasi na svaki mig, ali ne, nema opasnosti, smiješak može da bude

jači, je li sad sve u redu?

Domaćin je čučao kraj vatre. Otkad? Šta je čuo od razgovora? Njoj je bilo

svejedno, mirna je.

- Da ti donesem biljac?

To ona pita, drugim glasom, s drukčijim izrazom lica.

- Ne treba.

- Ozepšćeš. Biće rose.

Domaćin je pogledao u nebo, ni to ne čini sa žurbom, za sve ima

vremena, polako iskreće glavu, kruži pogledom po staklasto prozirnom nebu.

- Suša.

Ne odgovaraju mu. On to i ne čeka.

Žena sjedi na zemlji, duboko pognuta, rukama obuhvativši koljena,

zagledana u vatru. Lako se njiše kao da gata.

Tišina je oko njih. U granju su sitna šumorenja, po travi kao da pucketaju

krhka rožnata koljenca, pri zemlji struji nečujan vjetar, a opet je gluho pod

mjesečinom i podmuklom slabom svjetlošću, oslijepljuje te ako ne skreneš

pogled u sjenu, ugušiće te ako dobro ne raspoznaš predmete oko sebe, nešto se

dešava u ovoj noći, istoj kao i tolike ranije, a drukčijoj od svih što su bile.

Žena gata njišući se, zgrbljena pred vatrom.

Domaćin gleda u nebo.

- Suša.

Nad rijekom se diže izmaglica, laka prozirna pòvjesma iznad šipražja u

močvari, jedini oblačci nad ravnicom. Glasovi barskih životinja su sve gušći,

sve jači. Čuje se uporno duboko bukanje, kao ispod zemlje.

Pažnja mu se rasipa na noćne zvukove i slike, a u tom mnoštvu utisaka

nesigurno se javlja misao o mladiću što je poginuo, o trenutku kad stoji na

vratima kuće i pruža ruku prema njenom struku. Odbija tu lelujavu sliku što

sama izbija iz sjećanja, muči ga, a ona se vraća, valjda zbog žene što sjedi pred

njim, s napetim lukom leđa, osvijetljena mjesečinom.

- Šta ono buči u močvari?

Žena je odvojena od njih, ćuti. Čovjek je zagledan u noć, ne čuje.

- Onaj duboki glas, od rijeke?

- Bikavac, kaže čovjek ne okrećući se.

- Ima li ribe u rijeci?

Neće da čuje, izgleda.

- Loviš li ribu?

- Ne lovim.

- Zašto?

- Bilo je mnogo leševa.

S njim je teško razgovarati, a žena spava. Njiše se a spava. Kako bi mogla

da ne progovori ako je budna?

Tišina je poslije još teža, duga. Počeće opet da misli na mladića što je

poslednji put pred smrt, ili prvi put, htio da dodirne žensko tijelo, a on požurio

da mu prigovori.

Žena se probudila, oživjela je i za njih, nije se pomjerila, ništa nije rekla,

samo se od nje čuo jek, sasvim tih, kao zapjevka. U početku je to bilo samo

grleno valjanje neuobličenih zvukova, kao uskomešan odjek nečega što se u njoj

događalo, a onda se, isto tako tiho i sakriveno, iz tih zgomilanih zvukova počela

da razabire troma, sakata melodija gradske pjesme, pjevane seljački uprošćeno,

sa ravničarskim otezanjem. Nije bilo ni lijepo ni ružno, bilo je smiješno, i

žalosno, jedva još živa varoška melodija toliko je izmijenjena seoskom, da je

potpuno ogreznula u njoj, s mukom se održavajući i raspoznavajući, a opet mu

je izgledalo da je baš ona važna: seoska potka se javila kao neželjena

neizbježnost, sama je izbijala, nije je tražila, nije je možda ni zapažala. Bilo je

mučno to divlje parenje, a najgore bi bilo ako i njoj samoj na neki način postane

jasno koliko je taj ružni spoj čudan, koliko je otkriva.

- Odakle znaš tu pjesmu?

Nije htjela da odgovori, ili nije mogla.

Čovjek je rekao:

- Živjela je u gradu.

- Znam to.

- Sviđa ti se pjesma?

Znao je da je živjela u gradu, i osluškivao u njegovu glasu prizvuk

prigovora, ili ponosa, ali nije bilo ničega, kao da mu je svejedno.

- Sviđa mi se. Lijepo pjeva.

Tada je žena polako digla glavu i nasmiješila se, opsovala svoj glas i

njegovo uho.

- Ne pjevam lijepo. I ne sviđa ti se - rekla je.

- A nisam ni pjevala. Nešto sam mislila. Nešto svoje.

Nije trebalo da kaže, bilo je jasno. Namjerno je to učinila ovako grubo i

otvoreno, da bude teže i neugodnije. Ali čovjek nije ničim pokazao da se

naljutio ili da mu je nezgodno.

Razumniji su od nas građana mislio je osjećajući kako mu obrazi crvene

od stida zbog njene bezobzirnosti. Razumniji i prirodniji, u ljubavi, ljubomori, u

svemu, koliko ga je puta do gola skidala pred mužem i pred drugim ljudima, i

niko se nije začudio ni okrenuo glavu što ona bez ikakva ustručavanja barata po

njemu. I kad je bila sama, svejedno joj je, drugi je ovo svijet, teško ga je

razumjeti, možda baš zato što je jednostavan, ali ona više nije, drevna je a

narušena, vuče je učinjeni korak, samo se to njega ne tiče, drago mu je što je

večeras s njima, a opet se osjeća neugodno, zbog nje.

Onda je ispričala, zato što joj se učinilo da je čula pijano vikanje u selu,

kako se nekom seljaku desila nevolja, sin mu u vojsci, odavno, a snaja zanijela,

neće da kaže s kim, pa starac na muci, ni da je otjera ni da čeka sina, prebiće ih

sve po kući, a da zna da će mu se desiti da mu sin nedajbože pogine, ostavio bi

snaju na miru u kući, da mu ostane dijete, drugog unuka nema. Sad čeka da se

to nekako riješi, i pije.

- Ubiće je kad se vrati - kaže domaćin umorno, zijevajući.

- Ko zna šta će biti ako se vrati.

On ustane, stavi drva na vatru, radi nešto oko kazana, i opet sjedne uz

stablo.

U daljini se čuo potmuli tutanj.

Njih se to ne tiče, daleko je, zato nevažno.

- Jesi li gladan?

- Nisam.

- Nikad nisi gladan. Od čega živiš?

- Od lijepih riječi.

- Zato si tako mršav.

- Jesi li čula eksploziju?

- Da ta eksplozija! Kao da me pita jesam li čula pjesmu.

- Možda je na pruzi?

- Šta te se tiče? Da ne žališ što nisi tamo?

- Žalim.

- O gospode, kad li će vam već dojaditi?

- Kome to vama? Tebe se ne tiče?

Čvrsto je prikupila bluzu oko sebe, kao da joj je hladno, i sklopila ruke

ispod prsa, ovako isto je stajala one noći, isti je nemir bio u njoj, iste isturene

grudi, ista napregnutost, kao da se brani pred nečim ili odupire nečemu u sebi,

isti taj nemir i izazov naveli su onog mladića da pruži ruku prema njoj, ništa mu

ne bi rekao da je znao ili da je pomislio da će poginuti, sad nosi na duši tu glupu

pridiku, možda najviše zato što ga je pred smrt, ranjenog, izvukao ispod

mitraljeskih rafala, zaboravio kako sam se pravio važan i kako sam ga štapićem

mladousidjeličkog morala bio po ušima. Zapravo, nisam se pravio važan, nije

dobro učinio, ružno je, i da je ostao živ dušu bih mu pojeo, ali smrt isprevrće

sve, umanji krivicu, oslobodi mrtvog a optuži druge. Sada je ostala u sjećanju

samo ta željna postiđena ruka, i mučno mi je zbog nje.

Cestom pored šljivika čuo se gust neprekidan topot koraka, i tih razgovor,

neprestano u prolazu, nailazilo je izdaleka suho šuškanje nogu po tvrdoj zemlji,

i udaranje konjskih kopita o kamen, neka jedinica vojna je prolazila, i kola neka

tandrču, dugo će prolaziti, čelo kolone je već mimoišlo kuću, osjećala se prašina

što se dizala sa ceste, i nevidljiva padala po šljivama i travi. Šteta što nije s

njima.

Žena je pošla kroz šljivik, prema ogradi.

Čuo je njihov razgovor, kao kroz vodu, njegovo upozorenje da ne ide, i

njeno bestidno pitanje: da joj neće nešto učiniti. - Trebalo bi - rekao je domaćin,

me ljuteći se - i biće ti to ako pomisle da ih brojiš.

Izgledalo mu je glupo, zašto da broji?

A kad se probudio, putem više niko nije prolazio, noć je bila tiha i pusta.

Samo se čuo nečiji prigušen glas, uporan i opasan, poznat glas.

- Opet si išla u selo.

- Išla sam.

- Zašto?

- Je li zabranjeno viđati rodbinu?

- Šta je htio trgovac od tebe?

- Nezgodno mi je da ti kažem.

- Ne pitam od šale.

- Ići će u grad, ako ga puste. Nabaviće mi neku robu.

- Da ti ta roba ne skoči na nos. Pripazi se, snajka.

- Dvadeset i pet mi je godina, djevere.

- Nisu dobri ljudi, uvući će te u nešto.

- Oni misle da ćete me vi uvući u nešto. Pa eto da čuješ: ne tičete se mene

ni vi ni oni, ni vaša mržnja, to vi raspravite između sebe, a ja ću gledati šta

radite, kao i dosad. I to mi je dosta, i premnogo, ali nemam kud.

Nije se čuo odgovor. Znao je, sad je samo njegove oči sijeku hladnim

noževima. Digao se na lakat da vidi kako će se odbraniti.

Stajali su jedno prema drugome, on u sjenci, ona na mjesečini, lice joj je

kao pod svjetiljkom, vidi joj svaki zarez, ne prkosi više, gleda tog mrkog

čovjeka začuđeno, oči joj raširene, kao u djeteta, i usta poluotvorena, poznata

mu je ta njena čudna potreba da prkosi i stišava, izaziva i smiruje, samo joj je

izraz lica sad naivan i zaprepašten - bože, pa šta sam učinila? - sigurno i

komandir zna da je to igra, nije mogao zaboraviti njen malopređašnji drski

odgovor, ali je teško ne vjerovati tim iskrenim očima što je brane i bore se za

nju, i tihom jasnom glasu što razoružava.

- Šta sam to skrivila?

- Mogla bi da skriviš.

- Ti ne vjeruješ nikome?

- Bolje da ne vjerujem.

- Žao mi je. Žao mi je i tebe.

- Nemaš ti mene šta da žališ.

Tog surovog čovjeka se ne tiče njena igra, njega se ništa ne tiče što nije

njegova muka, zapamtiće ga po neprobojnosti, ali ga ne voli. Žali ga, ali ne voli.

Saznao je za njegovu nesreću: Nijemci i ustaše su mu ubili ženu i dvoje djece,

našao je i strijeljao dvojicu iz tog pohoda, ostale traži uporno, godinama, strašna

mu izgleda sudbina tog čovjeka koji misli samo na smrt i na osvetu, suviše

surova, gotovo neljudska, nesagledljiva, kao iz nemilosrdnih starih priča, nikad

ne voli da je se seća.

Nije gledao u njega, ni ljeto ga nije oslobodilo bolova u krstima, i to liči

na porugu, kao da je bol htio da ga priveže za jedno mjesto, da ga nepokretnog

sažeže vatra što bukti u njemu, ali se njegova mržnja othrvala toj najsurovijoj

pakosti koja bi se mogla zamisliti. Gledao je u ženu, mirna je i zamišljena.

- Probudio si se.

- Koje je doba noći?

- Skoro će zora.

- Ko me je pokrio?

- Vlažno je, bojala sam se da ne ozebeš, šta bih onda s tobom?

- Nikoga više nema?

- Ko ti treba?

- Niko mi ne treba.

- Da onda idem?

- Ostani ako hoćeš.

- Ako neću?

- Učinićeš ono što hoćeš. Kao i uvijek.

- Zar ti činiš ono što nećeš?

- Posmatrao sam te maloprije: odakle ti tolika sigurnost?

- Pravim se.

- Koja je jedinica prošla?

- Ne znam.

- Kuda idu?

- Ne znam.

- Jesu li bolesnike odveli?

- Ne znam.

Uporno je odgovarala jedno te isto, mislio je da hoće da ga naljuti ili da

prekine razgovor, teško je s njom, nije čudo što je njen muž zaliven olovom, to

mu je najpametnije a ništa mu drugo i ne ostaje, ali ona sama je nastavila kad je

on ućutao.

- Zašto pitaš? Bojiš se da te ne ostave?

- Svi ranjenici se toga boje.

- Nije čudo.

- Nepokretni su i bespomoćni, a ničeg se tako ne plaše nego da ih

neprijatelj ne uhvati, znaju šta ih čeka.

- Ni vi njih ne štedite.

- Nije to samo strah od smrti, već nešto gore, ne znam kako da kažem, to

je osjećaj bezizlaznosti, opet kao u strašnom snu, pritisnut si morom: nešto

strašno će se desiti, a ništa ne možeš, ni pobjeći ni odbraniti se. Ne znam odakle

taj strah, ranjenici se ne ostavljaju, zbog morala boraca, znam, ali se ne

ostavljaju.

- Niko ne misli da li će ostaviti ranjenike, već da li će ostaviti njega.

- Tačno.

- Bezizlaznost, to je kad ti se čini da nemaš kud, da su svi putevi

zatvoreni? Može biti da se ljudi baš tada ubijaju.

- Ne znam to. Vidio sam samo kako se ljudi bore za život, kako ranjenici

skaču sa nosila kad im zapuca preko glava. A izgledalo je da ne mogu ničim

maknuti.

- I ti bi bježao?

- Bježao bih kad bih morao.

- Voliš da živiš?

- Volim.

- I ja.

- I šta još voliš?

- Ne znam.

- Sjedi da razgovaramo o sebi.

- Šta to znači razgovarati o sebi?

Mjesec je bljeđi, zora je blizu.

Zašto je ostala?

Upitala sam:

- Šta to znači razgovarati o sebi?

- Govoriti ono što se nikome ne kazuje.

- Kako ću govoriti ako se nikome ne kazuje?

- Pred nekim se govori, ponekad. Sad se još može, dok nije dan.

- Je li po danu teže govoriti o sebi? Teško je gledati u oči kad se govori o

sebi?

- Sad nije ni dan ni noć. Neću te gledati. Gledao me, i ja sam gledala

njega, to nije dobro, on ne zna zašto ga gledam, ne zna da me opet podsjeća na

njega: iste dobre oči, tužne na mjesečini što blijedi, i mršavo lice s upalim

bolesničkim obrazima, sad je možda drukčiji; koliko je vremena prošlo? ali je

bio ovakav, ili mi se čini da je bio ovakav, ni to više ne znam, miješam ih, jedva

se uzdržavam da dlanom ne pređem po kosi ovog mladića, puna je mjesečine,

zapucketala bi od dodira, meka je i živa kao i njegova, nisam se uzdržala, nisam

odoljela onom drugom, i pogledala sam ruku da li je svijetla od dodira. Zbunio

se, naljutila bih se da me uhvatio za ruku, u tom času ne bih podnijela muški

stisak, a rastužio me njegov začuđen pogled i stidljiva ukočenost.

- Kosa ti liči na njegovu.

- Čiju?

- I lice ti liči na njegovo, suho i neravno.

- Jesi li ga voljela?

Morala sam da ispričam, još nije dan, o svemu, o gradu, o samoći, o

Starom sokaku, i jednom dugom dvorištu, i radionici punoj mirisa daske i

smole, i o Srećku što liči na njega kad je mjesečina i kad sam tužna, Srećkom su

ga zvali, nije mi izgledao baš velika sreća, postao je to docnije kad su rat i moj

brak stali između nas, voljela sam to neozbiljno ime, i njega, bilo je veselo i

lako s njim, bilo je lijepo, a opet mi se činilo da je sve obično, da ću to uvijek

naći, kako li će biti kad naiđe ono pravo, i on je mene volio, bio je dobar i

smiješan, malo je bilo čudno što nije ni dijete ni sasvim odrastao, pa nisam

mogla ni da se brinem o njemu, ni da ga se bojim, istih smo godina bili a ja sam

njemu bila potrebnija nego on meni, onda, vrati se brzo, govorio mi je kad sam

odlazila ovamo, kamo sreće da je rekao: kako ti je drago, možda bih se vratila,

kupio mi je kesicu svilenih bombona za put, i sad ih imam, nisu više za jelo već

za gledanje, odmah se vrati, molio je, ako te nešto spriječi dođi čim mogneš,

znaš gdje je Stari sokak, i na stanicu je išao sa mnom pa koračao pored voza kad

je voz pošao, a ja sam se smijala: nemoj da udariš glavom o štanglu, on je

zastao i smijao se, i tako mi ostao u sjećanju, a sve sam to ispričala zato da zna,

i zato što nisam mogla drukčije, odavno nikome nisam govorila o njemu.

Ćutao sam i slušao zatvorenih očiju.

- Hajde sad spavaj, bićeš sutra umorna.

- Ne mogu da spavam.

- Hajde spavaj. Ja ću čekati sunce. Neću više u sobu, zagušljivo je.

- Pričaj mi o gradu.

- Šta da pričam o gradu?

- Što god hoćeš.

- Zbog njega?

- I zbog njega.

- Hoćeš li se vratiti u grad?

- Neću da ti kažem.

- Ne moraš.

- Možda ću se i vratiti.

Sjedila je blizu mene, naslonjena na drvo, očni kapci su joj spušteni da

bolje vidi nešto svoje, biće zahvalna za sve što joj kažem, ličiće na pjesmu uz

njenu misao o mršavom čovjeku iz Starog sokaka, zbog njega je ona tako

sigurna, toliko izvan svega, i rat je samo smetnja da mu se vrati, sad joj sve

izgleda ljepše nego što je možda bilo, i čeka da se vrati, ma kako da joj je, ona

čeka, i nije joj teško kao što bi bilo da nema te nade.

Sjetio se, zbog nje, i ponešto joj ispričao od svoga sjećanja. Nije ga tražio

dugo, samo je pokuljalo, samo se ispreplelo, i pričao je o svemu osim o onome

što je trebalo, ili možda nije ni trebalo, tek nije mogao da ne kaže, pred njim su

oživjele slike, i ko zna zašto prva među njima: velika kamena česma, u uskom

polukrugu uokvirena starim požutjelim zgradama, ispred nje neštedimice širok

prostor trga po kome, i kad je prazan, prolaze sjene parada i zborova, okolo u

kvadratu gospodska zdanja gledaju mnogobrojnim očima, rubovi krovova su

oštro ocrtani na nebu kao da je vrh dijamanta prešao po staklu. (Je li ovo

oživljavanje slika čežnja za tim mjestom, za tim danima?)

Uvijek su sjedili na stepenicama česme, okrenuti prema trgu, više je neba

i širine. Sve vide a sklonjeni su u tom sjenovitom polukrugu, ispod sebe ugodno

osjećaju mlak kamen, izlizan je mnogim nogama, i rukama njegovim

udubljenjima dodiruje vrijeme. Iza leđa, iznad glava, neprestano teku četiri

mlaza vode, slivajući se u okrugli kameni oluk, po čijoj ivici golubovi čapkaju

crvenim nožicama i piju vodu iskrećući vratove, iznad trga je najšire nebo u

gradu, sjeća ga se samo plavog i čistog, i tišine se sjeća na tom starom mjestu.

Preko krovova starih zgrada i oko ćoškova prokradali su se buka i šumovi

novog grada, ali su se ovdje stišavali i puštali da voda pada sitnim srebrenim

pljeskanjem, golubovi da se šepure i glase dubokim maznim gukanjem, korak

prolaznika da odjekuje u ovoj tišini što nikad nije prazna.

Nije to bilo njihovo jedino mjesto, ni najmilije, sva su njihova gdje bi

došli, ovdje su se ponekad, rijetko, zaustavljali prolazeći iz jednog dijela grada

u drugi, u svojim stalnim kruženjima, da predahnu ili da smisle na koju će

stranu.

Dva su mu jutra u sjećanju vezana za ovo mjesto.

Prvo je smiješno, pobjegao je iz škole, bio je ljut na oca, sjedili su pod

česmom i nisu znali kuda će, rano je za kupanje, rano za igranje, dosadno za

gledanje. Onda je naišao gradski fizikus, nasmijao se i mahnuo mu rukom a

drugovi ga upitali odakle se poznaju, i on ispričao kako je stradao zbog pudlice

gradskog fizikusa. Išao u školu a pudlica stajala na prozoru, s crvenom

mašnicom oko vrata, smiješna i žalosna sa svojom mišjom njuškom i očima što

su pakosno virile ispod čuperaka. Počeo je da je draži najviše zbog mašne i

pakosnih očica, pudlica je zacijukala, iskezila šiljate zubiće, glupavo se vrtjela

na prozorskoj dasci, izbezumljeno mahala dlakavom pufnom na repu, da umreš

od smijeha, a onda je dotrčala gospođa fiziksovica, malena i debela, jedva se

nadnijela nad prozorski okvir, pa su obje cičale i prijetile, i on bi mirno gledao u

njih da vidi kako bjesne a ništa mu ne mogu, ali je naišao gradski stražar, i

dobro ga potegao za uho zato što ga nije vidio ranije, i držao ga podugo sve dok

nije bio siguran da je gospođa zapamtila ko je kaznio prestupnika i da je

zadovoljna što pravda tako brzo dejstvuje, pa mu za svoje vlastito zadovoljstvo

odvalio šamar, ne onakav kakav je želio jer je dječak iskoristio trenutak njegove

nepažnje kad je sa blagim smiješkom gledao u gospođu, i teška ruka je zahvatila

s kraja potiljka. Siguran u svoje noge, opsovao mu najbliži rod, zaprijetio mu

zakonom, nije znao kakav je to zakon, ali je čuo da tako prijete ljudi iz njegove

ulice, a ličilo je pomalo i na psovku, i otišao ne misleći više o tome. Uveče ga je

otac izmlatio, često je to činio i nije bilo strašno, a te večeri je bilo drukčije,

udarao je jače, i vikao, žalio se na sudbinu, proklinjao ga, upropastiće i sebe i

njega, sebe je već upropastio, vidi on njegov put, sigurno će završiti na

vješalima, ali oca neće uvaliti u nesreću, ubiće ga da spase svijet i porodicu od

napasti. I jedva je shvatio da je napast on, da je njegov zločin zadirkivanje

pudlice i da je ugrozio ocu život, a bogme i sebi, ako se skoro ne umori

udarajući. Otac je pravio cipele sa drvenim đonom za zatvorenike okružnog

zatvora, ružne cipele s licem od grubog platna, i on je ponekad nosio punu vreću

tih strašnih cipela u zatvor opasan visokim zidom, umirući od stida, ali je otac

bio srećan što je dobio taj posao, spasavao ga je od bijede (poješće nas kriza,

govorio je neprestano), i on nije smio ni da pomene taj svoj stid, pa je samo

bježao od kuće kad bi vidio da se vreća puni cipelama, dosta mu je što je znao

za njih, i što ih je vidio, i čuo, udarale su o asfalt jasnim prodornim zvukom, kad

su zatvorenike stražari vodili na rad. Počeo je da ih žali zbog tih cipela u kojima

su išli trapavo, kriveći noge u stranu, jer nisu bile nizašto, izmislili su ih samo

zato da za njih ne daju mnogo novca, da njegova oca ne ubije kriza i da njega

pojede stid. A pudlica je imala veze i sa ocem i sa cipelama, jer je gradski

fizikus bio i zatvorski ljekar. Njegova šala sa pudlicom naljutila je gospođu

fizikusovicu, gospođa fizikusovica potužiće se gospodinu fizikusu, gospodin

fizikus potužiće se gospodinu upravniku zatvora, a gospodin upravnik zatvora

oduzeće ocu posao, i neko drugi će praviti cipele s drvenim đonom i ružnim

platnenim licem, a oca će ubiti kriza. Zato je vikao, zato ga je izmlatio, zato je

ujutro uzeo sina za ruku, dobro ga stegao da ne pobjegne i pošao s njim kao u

šetnju, išli su ulicom kao da se mnogo vole, s rukom u ruci, a njemu je od toga

voljenja trnula šaka jer je sva krv iz nje istjerana stiskom očevih prstiju što cijeli

život drže čekić, i od toga nisu postali nježni. Prvi put su išli tako bliski, tako

prisni, otac i sin, a bili su zli obojica, otac zbog straha, sin zbog sramote, i nisu

imali šta da kažu jedan drugome, i kad bi kazali, ne bi bilo lijepo. Gospođu

fizikusovicu sačekali su u hodniku, dok je pozove služavka, došla je u svilenoj

kućnoj haljini sa cvjetićima, ličila je na kobasicu uvezanu kanapom, ocu je bila

do pojasa, naginjao se i preklapao kao čakija, mogla je da prođe između

njegovih mršavih nogu, bilo je smiješno kako je govorio milostiva, gdje li je to

čuo, a njega nazivao zvekanom i lopovom, i neka milostiva oprosti, a on je već

vidio svoga boga, i još će vidjeti, pamet mu njegovu blesavu, tako lijepo i milo

psetance, nikad nije vidio ljepše, pa je uhvatio sina za vrat daveći ga

gvozdenom rukom i umilno gledajući na gospođu, a gospođa je prijetila debelim

prstom, i prst je ličio na sudžuku, a onda je izašao iz sobe gospodin fizikus,

malo mršaviji od svoje žene, i malo viši, ocu do prsa, u košulji, s

hozentregerima preko ramena, nije baš izgledao lijepo, pa počeo da se smije i da

govori: šta je to, smiješno, manite molim vas, i nešto njemački, mama fir got,

izgledalo je da je fizikusu dosta i pudlice i milostive, samo ne smije da kaže,

zato mu bio miliji od oca, a otac se poklonio i udario dragog sina iza uha, za

pouku njemu i za zadovoljstvo gospođi, i tako se na njegov račun opravdao i

umirio, valjda mu sad neće oduzeti posao, gospođa fizikusovica je sigurno

mislila da ima pravde na ovom svijetu i da bog teškom očevom rukom kažnjava

razbojnika, a gospodin fizikus se kiselo smješkao i razmišljao, uvjeren je u to,

da na svijetu ima više budala nego što je potrebno i on se s time slagao, žaleći

što ništa nije pokvareno pa će ulicom i dalje slušati kloparanje drvenih cipela, a

najviše od svega na svijetu volio je da učini štogod ružno, i smiješno, da im

isplazi jezik, da uštine milostivu, da ih zaprepasti sve troje, ali se plašio očeve

pesnice, život bi doveo u pitanje.

Zato je bio ljut toga dana.

Drugo jutro je ratno.

Nije više dječak, nije pobjegao iz škole, u školi su tuđi vojnici, samo

jednom je tuda prošao, na prozorima su kacige i opasači, pred školom je jarbol

sa tuđom zastavom i stražar s puškom, svako mora pozdraviti zastavu kad

prođe, pozdravio je crven u licu od stida, bijesan na sebe, ali nije smio drukčije,

zato nikad više nije prošao tom ulicom. Slobodan je cio dan, ali nije lijepo kao

kad je bježao sa časova, golubovi ne slijeću više na kameni oluk česme, vojnici

su ih gađali iz pušaka pa se uplašili i razbježali, mjesto više nije bilo njihovo,

otac je izgubio posao, nisu bile potrebne cipele s drvenim đonom, nisu bile

potrebne nikakve, uhapšenici su u svojima išli u logore ili na strijeljanje, otac je

od straha samo šaputao, šapatom ga je psovao i molio da sjedi kod kuće, zar ne

vidi kakvo je vrijeme, a on je htio da vidi kakvo je to vrijeme i kakvi su to

vojnici što ubijaju golubove i ljude, po noći je pisao parole po zidovima i radio

druge čudne i nepotrebne poslove s mladićima što su se pravili da se ne plaše,

pa se i on pravio da se ne plaši, a po danu sjedio na stepenicama česme kad ih

vojnici ne bi otjerali da se fotografišu. Tog jutra je bilo dosadno, ne bi iz kuće

izašao tako rano da ga nije ljutio očev izgubljeni šapat i nečujno hodanje u

čarapama po sobi, nervirale su ga i te bijele pamučne čarape, kao na mrtvacima,

trg je pust, nisu se smijali kao ranije, svi bi im zamjerili, i lijeno su ustali da

prolunjaju ulicama. Tada su preko trga naišli vojnici s puškama i uhapšenici

pred njima, išli su dugo, s kraja na kraj trga, prema zatvoru, ne govoreći ništa,

ne osvrćući se, ni žurili se nisu. Poznali su uhvaćene ljude: gradski fizikus se

osmjehivao zbunjeno, sigurno je mislio kako je ovo hapšenje težak nesporazum,

nikome nije ništa kriv, obećali su mu da ga neće dirati iako je Jevrejin, ljekara

nema mnogo, a ovi što ga vade vjerovatno ne znaju za to obećanje, sve će se

objasniti kad ga budu ispitali. S desne strane mu je išao mladić, munista,

začudili su se jer nisu znali da je ostao u gradu, bio je ozbiljan, ničemu se nije

nadao, znao je šta ga čeka.

Toga se sjetio. Nije ispričao da su doktora i njegovu ženu poslali u logor.

Šta će joj to? I nije ispričao da su s njima dvojicom tog jutra protjerali preko

trga i sitnog mršavog stolara, nikad se nije bavio politikom, nikad se nije bunio

ni protiv čega, ni ovima što su ga vodili nije učinio ništa. Strijeljali su ga u

zatvorskom dvorištu jer se u njegovu stanu iza radionice u Starom sokaku

skrivao mladić s kojim su ga proveli. Nije mogao da joj to kaže, bilo bi suviše

surovo, uplašila bi se i izgubila da joj ga nije ostavio živog. Sreća što ga nije

pitala da li ga poznaje, lagao bi, ovako nije lagao, samo je njega prećutao. Kad

bi rekao, kao da bi ga ubio ponovo, još jednom. Pitala je: bezizlaznost, to je kad

ti se čini da nemaš nikud, da su ti svi putevi zatvoreni. Pa eto, neka ne misli da

su joj svi putevi zatvoreni.

- Sviće - rekla je gledajući preko ravnice.

- Potrošili smo noć u pričanju.

- Volim što sam ti ispričala. Mogla bih govoriti o sebi, i gledati te u oči. I

da je dan.

- Zato što nisi učinila ništa rđavo.

- Učinila sam rđavo. Ostala sam ovdje.

- Možda je i dobro.

- I ja sam mislila da je dobro. Poslije sam vidjela da nije.

Pogrešno, mislio je, u početku je bilo rđavo što si došla, sad je dobro.

- Zašto si mi sve to ispričala?

- Ne znam. Rekao si da govorimo o sebi. I govorila sam o sebi, drugo

nemam šta. Doduše, nije zato što si rekao, već što sam željela.

- Drugima to nisi pričala.

- Kome bih mogla da ispričam?

- A ako kažem tvome mužu?

- Bilo bi mi lakše. Svakako ću mu jednom reći.

- Šalim se.

- Znam.

Odjednom se uozbiljila, lice joj postalo oštro i ljutito, kao da se sjetila

nečeg što je muči, što mrzi:

- Samo da se sve ovo svrši.

- Rat?

- Nego šta?

- Mislio sam da te se ne tiče.

- Vi me se ne tičete a rat me se tiče.

- Rat ne postoji mimo nas.

- Onda me se ne tiče rat, već nevolja zbog rata. Je li to i zbog vas?

- Bojiš se?

- Bojim. Kao i svako.

- Bilo bi ti lakše da si na jednoj strani.

- Na kojoj? I zašto? Tako sam odgovorila jednom koji vas mrzi.

- Da mene pitaš, ja bih ti odgovorio. Ali ti ne pitaš, već odbijaš.

- Svako ima svoj život. Moj nije ovdje.

Pomislio je: onda nije nigdje, ali je otjerao sjenku s lica, da ni nju ne vidi,

da je i ne nasluti.

- Kako god hoćeš.

Nasmijala se:

- Baš ti hvala.

- Na čemu?

- Što mi dopuštaš da mislim kako hoću.

- Ne budi tako sigurna, ženo.

- Zar mi ne znaš ime?

- Ne budi tako sigurna. Jedan dan može sve da izmijeni, jedna riječ može

sve da izmijeni.

- Koji dan? Čija reč?

Ne rugaj se, luda ženo, ne izazivaj sudbinu, ovaj dan i moja riječ sve bi

mogli da izmijene, odavno me nije tako vukla suluda želja da učinim nešto

ružno samo zato što mogu, što od mene zavisi, oboje smo stajali nad provalijom

jedne istine, mene bi ponizila da sam je rekao, tebe bi uništila, sreća da je trajala

kratko ta misao da ti budem sudbina, nanijela bi nam zlo oboma, a nizašto.

Ptice su se već odavno probudile, nad ravnicom je ležala laka magla, pred

izlazak sunca.

5.

Gledao ga je bez riječi, dugo.

Mladiću je mučan taj miran, težak pogled, ne zna šta hoće od njega, i to

ga uznemiruje, a trudi se da sakrije nemir. Nasmijao se da izgleda obično:

- Zašto me gledaš?

- Gledam te. Razgovaramo.

- Kakav ti je to razgovor? Neprestano ćutiš.

Seljak se nije zbunio, nije mu smetao prigovor ni pitanje, nije žurio da

odgovori, na sve se teško odlučuje, kao da mora da pomisli o svakoj riječi i o

svakom pokretu prije nego što se odvoje od njega i postanu neopozivi.

- Koliko ti je godina?

- Dvadeset.

- Nemaš dvadeset.

- Napuniću u jesen. Zašto ti smetaju moje godine?

- Lako se nasmiješ.

- Je li to zlo?

- Poslije se čovjek manje smije.

- Ti se sigurno nikad nisi smijao.

Sjedio je na prevrnutom sanduku, pogrbljen, s teškim rukama na

koljenima, i pušio smrdljivu lulu. S mrakom što se polako uvlačio u kolibu i

vazduh je postajao gušći, teško se disalo. Kao da ne misli da ide, čeka da padne

noć, a mladić se ne usuđuje da ga upita zašto sjedi, što zuri u njega, što ne

odlazi.

Je li zaboravio da osvaja tama i noć, i da čekaju poslovi koje niko drugi

obaviti neće. Sjedio je pognut, postajući sve teži, sve gromadniji u polutami, sve

zloslutniji. Kao da je prevrtao u sebi mnoga pitanja ne znajući kako da ih kaže,

ili se ne usuđuje da ih izreče. Ili je tražio odgovore iz tame što je nailazila, iz

mladićevih očiju, iz slika što ih je u sebi stvarao. Mladića počinje da obuzima

bijes, i zbog njega i zbog sebe, trebalo bi da se drži drukčije, kao pred svakim,

da govori slobodno o čemu bilo, nikad mu nije teško da govori, trebalo bi da se

šali, da ravnodušno prima njegovo ćutanje, a ne može, osjeća se nekako ukočen,

gotovo opčinjen, kao da je pred njim velika ćutljiva zvijer što ga vreba, ili

stijena što će se sručiti a uzmaka nema. Uzalud gleda, i sve uzaludnije, sve crnji

mrak pokriva njegove oči koje ionako ništa ne otkrivaju, slabo ih osvjetljava žar

iz lule, svjetlucaju kao dva tajnovita žiška.

Razgovor mu izgleda kao spasavanje, odgađanje nečega, podsjećanje na

običnost, zagovaranje nepoznatih prijetećih sila.

- Obično izlazim u ovo doba pred kolibu, sad je svježe.

- Zašto si prešao u močvaru?

- Šire mi je nekako, slobodnije, rat me odvikao od soba. A i zbog rijeke,

čujem je uvijek.

- Može neko naići iznenada. I čuti disanje u kolibi.

- Neprijatelja nema u blizini.

- Ako neko naiđe slučajno, bježeći, skrivajući se.

- Imam revolver, i bombe.

- Mogu te naći na spavanju.

- Zašto ti smeta što sam ovdje?

- Ne smeta mi što si ovdje.

- Hoćeš li da se vratim u kuću?

- Ostani gdje ti je ugodnije, meni je svejedno.

Šta hoćeš, seljački lukavče, zašto pitaš i odustaješ, napadaš i povlačiš se?

Reci ili me ostavi na miru. Ali nije ovo lukavstvo, već prijetnja, još teža zbog

prikrivenog uzmicanja.

S mrakom se sve jače osjećao šum rijeke. I mrmoljenje ptica u granama

iznad kolibe. I opet su ćutali, sad još teže. Ostajali su dužni jedan drugome i

pravo pitanje i pravi odgovor, i ne znajući ih tačno.

- Ima li izgleda za kišu?

Kao da ga je to podsjećanje na sušu pokrenulo iz obamrlosti, ili mu je

dosadilo čekanje da mladić sam od sebe kaže nešto što je želio da čuje, ili u

mraku nije mogao da vidi ništa u njegovim očima: škripnuo je sanduk, čuo se

neodređen šum tijela koje se polako podiže, a onda se žar lule pojavio pod

gredama kolibe. Lice mu se nije vidjelo.

- Reći ću Ljubi da ti donese večeru.

- Neću večerati.

- Ogladnjećeš, duga je noć.

- Onda ti donesi. Bolje poznaješ stazu u močvari. Mračno je, nema

mjeseca.

Čulo se tiho disanje seljakovo, i sneno ćućorenje ptica u gnijezdima.

Mirisalo je na opasnost. Željeli su da govore o tome što se samo nametnulo a

nisu smjeli.

Široka sjenka se sklonila, pošla nekud, i mutna vedrina neba punog

zvijezda otkrila se u razbijenom prozorčiću kolibe. Kuda ide? prema njemu?

Škripnula su vrata na slabim šarkama i propustila gust barski miris. I sve

je odmah bilo lakše. I teže. Ostalo je nešto od njegova prisustva u zgusnutom

mraku po ćoškovima, u mirisu krdže koji će teško izvjetriti, i u muci zbog

sigurnosti što će opet doći, odlučniji.

Čuo je njegov korak, tvrda staza u močvari ga je prenosila kao dubok

tutanj što se utišavao i slabio, ali mu nije vjerovao, ne sasvim, možda je stao,

možda će stati, i vratiće se bez šuma, ne odvajajući noge od tla, ničim se ne

odajući, zaštićen tamom što ga krije, zadržavajući disanje, i biće tu negdje oko

njega, pred vratima kolibe ili kod prozora, za stablom johe, iza panja, ući će

ovamo, staće iznad njega kao i maloprije, drukčije nego maloprije.

Šta se to desilo, šta se to promijenilo, šta ga je to uznemirilo? Je li ga

ležanje razmekšalo i upropastilo pa je postao suviše osjetljiv? A ni samoća nije

dobra, obeshrabruje. Šta se desilo? Došao je kao i uvijek što dolazi, težak i spor,

ćutljiv kao samoća, nimalo nespokojan zbog svog i tuđeg ćutanja, ne

objašnjavajući zašto dolazi, ne opravdavajući se kad odlazi, taman i neproziran,

teške sjene, kako su govorili seljaci. Ranije mu to nije smetalo, svakakvih ljudi

ima na svijetu, može da ćuti ili da govori, i mirno se šalio: - Obilaziš me da

vidiš koliko ću ti još ostati na vratu? Ozdraviću uskoro, ali ću ostati do jeseni,

da se odmorim od ležanja.

Sad više nije mogao da se šali. Činilo mu se da njegovi mučaljivi obilasci

treba nešto da riješe. Teško je podnosio njegovo nepomično sjedenje na sredini

kolibe, i njegove velike ruke laktovima oslonjene o koljena, sa ogromnim

šakama oborenim prema zemljanom podu, i ravnomjerno disanje bez riječi.

Ćutanje je bilo napregnuto, težina je ležala među njima, očekivanje nečega što

mora doći a što je ružno. A kad je govorio, bojao se da će taj čovjek što je nešto

osluškivao osjetiti drhtaj u njegovom glasu, da će sigurno zapaziti neprirodnost i

nepotrebnost govorenja. Pa se i on uvlačio u uvrijeđeno i netrpeljivo ćutanje,

prijeteći mu njime, prijetnjom se braneći od prijetnje.

Donosio je ranije sa sobom miris zemlje koju je prevrtao cijelog dana,

prkoseći ratu, i opor miris jakog tijela zagrijanog suncem i radom, i sigurnost

mirnih pokreta kojima nije potrebna žurba. Kao da je velik komad zemlje,

natopljen znojem, u sumrak glavinjajući dolazio na obalu rijeke, i opet se vraćao

da legne u njivu.

A sad je bio zli duh te zemlje i donosio je strah. Nije ga volio dok ga se

bojao, a sad će ga zamrziti zbog straha.

On ga je prenio ovamo na svojim kvrgavim rukama, osjećao ih je pod

sobom kao čvoruge drveta, on ga je iznio u šljivik one noći, sijala je mjesečina

nad ravnicom, zapamtio je tu ubistvenu svjetlost i te jake milosne ruke, koje

tada nisu bile opasne. I onu čudnu noć je zapamtio, a nije volio da je se sjeća,

ličila je na grozničav san.

Vrijeme je da ode odavde. Odavno je već bilo vrijeme da ide odavde, ali

ne može. Pomaknuo je desnu nogu, savio je sjedeći: osjetio je bol, ali ne dubok

ni nepodnošljiv. Zacjeljuje. Lijeva je ukočena, još se ne usuđuje da je jače

pokrene. Više ga je namučila nego desna, pa evo i sad teže zarasta, kao da je

imala nešto protiv njega, kao da se svetila zbog nečeg, pakosnija od ove druge,

nenaklonjenija mu, ćudljivija. Ranjene su u istom trenutku, istim rafalom, ali

eto nisu iste. Počeo je i njih da osjeća nekako drukčije nego ranije, postale su

samostalnije, odvojene od njega, važnije, ne kao nekad kad nije mislio o njima.

Sad je mislio, ljutio se, cijelim sobom nestrpljivim čekao samo na njih pa da

krene poznatim i nepoznatim stazama, pitao ih: možete li? desna se odazivala:

moglo bi nekako, a lijeva je uporno bolovala i zadržavala ga u ovom barskom

šipražju. Govoriće s Čangom da ode na drugo mjesto.

Dohvatio je štaku, ležala je pored postelje od slame. Čvrsta, čvornovata,

tmurna i izdržljiva, slična domaćinu, on ju je i napravio.

Izašao je iz kolibe držeći čvorugavo drvo pod pazuhom, i stojeći na

jednoj nozi, naslonjen na stablo johe, udahnuo miris ljetnog mraka.

Tama nije teška, kao da su u vazduhu još svjetlucale preostale čestice

sunca, ili se nevidljiv mjesec najavljivao razblažujući mrak. Trajala je suša,

srećom, bilo bi neizdržljivo da padne kiša, više voli vrućinu i komarce nego

sobu ili vlagu. Na ovom čvrstom tlu usred duge močvare na obali rijeke, živio je

slobodno i bez reda, svejedno mu je je li dan ili noć, ustajao kad se naspava, u

ponoć, u zoru, u podne, znao je sve ljetne boje rijeke i močvare, sve zvukove,

različite u razno doba dana. Jutro je rosno, magličasto, puno bodrosti, iznad

rijeke i močvare pod šašom i niskim barskim grmljem lebdjela su ružičasto siva

isparenja, s nejasnim krugom sunca na istoku, što se uporno probijalo kroz

dimnu maglenu zavjesu čineći je sve svjetlijom, sve prozirnijom, dok potpuno

ne ojača na čistom nebu bez oblačka. Noć je dolazila s varljivom svježinom, s

lakim vjetrom što je pokretao samo duge listove trske i najlakše grančice johe,

pa se iznenada sve smirivalo i nakupljena toplota se opet dizala iz suhe zemlje

ostajući oko svega kao vreo dah. Mrka svjetlucava tama, klonulost suncem

zamorenog dana, jara sa širokih ravnica bez sjene i zaštite, tih šum duboke

rijeke, to je noć. Odmjenjivanje usijanog dahtavog dana što se obeznanjuje od

vreline, oslijepljen svjetlošću. Sva ta beskrajna smjena, u širokim prostorima

neba i ravnice, dešavala se pred njim, bio je uvučen u ta svitanja i obamiranja.

Sunce je poznanik od juče, tama mir od sinoć. Znao je kako svjetlo zvijezda

pada po vodi, kao da je rijeka prožežena nemirnim žiškama, čekao je noćni

vjetar da donese svježinu i da, tiho ljuljajući šaš, odluta preko ravnice.

Bezbrojni barski stanovnici su navikli na njega i nisu u divljem strahu

bježali kad on izbaulja iz kolibe, roda je stajala na jednoj nozi i mirno gledala

okruglim crvenim očicama, ne čudeći se što joj on nešto govori, što je pita, što

se smije jer je jednonog kao i ona, ptice su se svađale ili čavrljale iznad njega,

rovčice su protrčavale njuškajući šiljatim njuškicama s umjerenim oprezom,

barske zmije su vijugale kroz šaš i nisko rastinje s mirno uzdignutom glavom,

jednog jutra je čak našao dvije sklupčane bjelouške u svom slamnom ležaju,

prespavale su noć s njim i same otišle, nije ih otjerao. Volio je to saživljavanje,

umirivalo ga i zadovoljavalo, ne izaziva strah niti ga osjeća.

A evo, ovih nekoliko dana kao da se nešto izmijenilo, kao da se nešto

zategnulo između njega i ovog surovo bezazlenog svijeta, nekakva sjenka je

legla između njega i svega. Ne zna šta je, ali kao da je močvara oko njega tiša,

natmurenija, neprijateljskija, kao da sve leti, gamiže i trči drukčije, ne onako

bezbrižno i povjerljivo kao ranije.

Čuo je šuškanje i tiho pomicanje u barskom blatu, i pljeskanje riba u

rijeci, skakale su za komarcima ili se igrale, i čekao da izađe mjesec. Nikad ga

nije željnije čekao. U tami su rasle sjene čudnih oblika, nije ih bilo dosad. Zar

će početi da osjeća strah od ovog mjesta i od noći? Gledao je u mrak,

osluškivao: močvara je živjela kao i obično, sa svojim tihim šumovima i

glasovima, bez prijetnje. Ne, nije to strah od noći ni od neprijatelja. Izgubio je

osjećaj radosti što je iz njega mirno zračila, a javila se tmurna uznemirenost, i

traje, ne gubi se. Nije znao odakle ta unutrašnja nesigurnost, poljuljanost,

neobjašnjivi osjećaj krivice i ugroženosti, ništa ih ne opravdava, nikakav

razuman razlog ne nalazi, a ne može da ih se oslobodi. Kad bi samo znao šta taj

čovjek hoće, šta misli. Čim dođe opet, raščistiće nedoumicu, to je prvi put što je

puštao da stvari teku od svoje volje, prvi put što nije otvoreno kazao šta misli,

volio je da između njega i drugih ljudi sve bude čisto i jasno, prijateljstvo,

mržnja, ravnodušnost, i nije se bojao objašnjenja. Svakome je ravno gledao u

oči, teško podnoseći zlovolju i mrak u pogledu, i svome i tuđem. Upitaće ga

slobodno i pošteno: šta se to ispriječilo između mene i tebe? Najgore je kad

ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na život. I moja i tvoja.

Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja

krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to

nije dobro, rat je, prijek pogled je opasniji nego u miru, teže se podnosi i

krvavije vraća, a ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar,

da se osigura i odbrani. Pošteno da kažem, ljuti me i ponižava što se u snu trzam

i osluškujem da li tiho prilaziš kolibi i da li se čuje tvoje sustegnuto disanje. A

može biti da sam sve to uobrazio, da bez razloga ne vjerujem ljudima, uležao

sam se, odvojio, osamio, opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom

tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom. Samo kako da

ti sve to kažem? I kako da objasnim sebi, tebe se ne tiče, što nekad teško

podnosim ovu usamljenost, a nekad mi je draža od svega, ne bih je dao nizašto?

Rukom je dodirivao glatku koru johe iza leđa, danima je uravnava, činilo

mu se da osjeća lagan drhtaj drveta, kao da se nečujno treperenje lišća prenosilo

na stablo. Ili je to bio njegov vlastiti drhtaj prenesen u dlan ruke: kod ljudi drhti

stablo pa onda okrajci. To nije od noći ni od straha. Još je slabo, treba da sjedne,

smiješno se spuštao do zemlje, hvatajući se rukama za drvo, i klizao se polako

leđima guleći koru. Ali sad još neće da sjedne. Svaki dan produžava stajanje,

uvjeravajući sam sebe da mu je sve bolje, da je sve jači, veoma mu je to

potrebno, izgleda mu bliži čas kad će otići odavde, želi to sve više, ili možda

zato što ne želi. A hoće i noć da gleda. Leđima je okrenut rijeci, mirna je i

utišana, a sav otvoren prema prosjeku kroz močvaru, i prema ravnici uspavanoj

tamom.

Gleda i sluša. Ne vidi mnogo, tamno je pred njim, nasip se nazire prema

nebu kao debela crna greda, skriva ono svjetlo u kući, sigurno je već upaljeno, a

možda i nije, možda sjede uz vatru pred kućom ili u šljiviku, kao one večeri. Ali

sam se odvojio prešavši ovamo, bolje je tako kad već ne može da se kreće,

odlazio bi ponekad tamo i opet se vraćao u svoje skrovište uzavrelo od glasova,

dugo još neće moći da pređe taj kilometar puta do kuće, suviše je dugo za njega.

I još petnaestak-dvadesetak dana će biti daleko. Uklonio se, a kao da vidi odsjaj

vatre iznad nasipa, želi je, a možda je varka zbog naprezanja da prozre tamu.

Postala mu je nesigurna, nemirna, nije više znao šta krije u sebi ni šta može da

donese, ranije je krila njega, sad je sve skrivala od njega. Naprezao je sluh:

smetali su mu obični barski glasovi, cvrkut ili krik ptice, tiha ćućorenja, žablji

kreket oslabljen sušom, sanjivo šuškanje trske, htio je sve to da utiša, da otkloni,

kako bi čuo samo jedan šum koji bi se njega ticao.

Čekao je da se pojavi mjesec, s nadom je gledao u surovo ravnu crtu

nasipa, znao je na kom mjestu treba da se pojavi, svaku noć ga sačekuje,

uzbuđivao ga taj čas kad se zgusnuta tama razrijedi i nestane, a močvara i

ravnica ožive blagim svjetlom i dubokim sjenama. Tad se svijet oko njega

ponovo rađao, drukčiji nego danju, smiren i stišan, bliži mu i blaži nego pod

nemilosrdnim suncem, naglo nastao iz prijetećeg mraka što potire život i stvara

nemir, svijet meko prisutan, snen, stvoren i podešen za doživljavanje samoga

sebe drukčijeg nego u kretanju, nego u lakom i radosnom susretu s ljudima ili u

sudaru. Nepoznata mu je bila do tada takva sanjiva zamišljenost, to mekano

željno sklapanje očiju, otkrio je to čudo, zavolio i uplašio se u ovom barskom

šipražju na obali rijeke. Ništa nije znao o sebi takvom, bila je pomalo i smiješna

ta razmekšanost, ponosio se svojom naučenom grubošću i tvrdoćom koja mu je

izgledala muška, ali nije mogao da se bori protiv te nove slabosti i snage što je

nastala sama od sebe, bez njegove volje, i prepuštao se, ne znajući kako se

javila u isto vrijeme kad i teška uznemirenost.

Mislio je na ženu, zašto je nema? Umorio se, a htio je da ga vidi kako

stoji uz drvo, otići će odavde uskoro.

6.

Išao je poljem polako, nikud mu se nije žurilo, nikud nije morao da

stigne, volio je ta noćna hodanja, ili možda nije ni volio, ali bi mu život bez njih

bio siromašniji, osjećao bi se prikraćen za jedno zadovoljstvo o kojem nije

polagao sebi računa, o kojem nije pravo ni mislio, kao pored vatre što ga grije,

samo ljepše i punije. Znao je i ne gledajući, znao bi i da je zatvorenih očiju išao,

gdje se nalazi i šta je oko njega. Danju je radio na ovim poljima, a noću mirisao,

gledao, udisao taj sočni bujni život. Bilo je to njegovo unutrašnje obilje,

osjećajno pražnjenje, radost što zna gdje je i na čemu je, što je tačno usmjeren i

određen, ali radost kao dodir, mjera, čvrstina stabljike, radost zemlje, kao

stvaran doživljaj svega što je mogao da primi čulima, i da smjesti u sebe, kao u

ambar.

Još kao dijete je išao za ocem ovim poljima, krstio se s njim pred prvu

brazdu, kao pred svetinjom, dvadeset i više godina se tako krsti prije nego što

uhvati za rucelje pluga ili za motiku, ikona mu ne treba, ni druga molitva osim

za dobar rod i za mir, makar na ovoj ravnici, ako već ne može drukčije, na ovim

njegovim njivama makar, svaku je prašku propustio kroz odebljale prste i

okoštale dlanove, znoj je lio nad svakim busenom zemlje, i sve zna o njoj i ona

o njemu, i nikad i nikako je ne odvaja od sebe, jedno su oduvijek, jedno i

nedjeljivo.

Svako veče je išao istim putem. Malo je šta mijenjao u životu, jednom

izabranu stazu teško je napuštao. A zašto bi je i napuštao? Život nije promjena

već trajanje. Promjene su nered i zato protiv života. Ni rđav put nije lako

napustiti, a ako je dobar, zašto bi ga mijenjao? Zapravo, svoj put on nije ni

birao, izabrali su ga drugi davno prije njega, bogzna do kog koljena unazad, i on

ga je naslijedio, kao što je naslijedio njihovu krv, njihovu vezanost i ljubav za

zemlju, njihovo dugo i bogato iskustvo. U tom iskustvu zemlja je bila jedina

sigurnost, sve je ginulo, sve je nestajalo, samo je ona trajna, i nije samo

hraniteljka. Teško bi mogao reći šta za njega predstavlja, teško bi mogao da

smisli i za samog sebe, ali i ne govoreći, i ne misleći, osjećao je zemlju, svoju

zemlju, kao vrijednost važniju i veću nego što je on sam, važniju od svega što

nije ona.

Ovi noćni obilasci ličili su na ljubavni sastanak i na vjerski obred,

smirivali su ga i davali sigurnost, vraćajući ga na praizvor. I večeras je trebalo

da bude tako, a teško se odlučivao da pođe na svakovečernji hadžiluk. Tištala ga

je briga koju nije htio sasvim da prihvati. Dugo je stajao kod štale, slušao

zadovoljno stenjanje sitih krava, i gledao u otvor osvijetljenih kućnih vrata,

oštro izdvojen iz mraka. Na žutoj plohi živog svjetla pružala se izdužena sjenka,

izmijenjena i nagrđena, prepoznavao je rasute obline ravno prostrte po zemlji,

vidio je u toj gotovo bezobličnoj sjeni uspravna ramena i ravno neseljačko

držanje, i meke, teškim radom nenažuljane ruke, i bijeli neopaljeni vrat, uvijek

ga je sakrivala maramom od sunca, i taj njegovani nenamreškani vrat i te

nenagrđene gospodske ruke mirišu na skupi sapun (tri kilograma žita je koštao),

čak mu nije izmaknuo ni njen neveseo odsutan pogled. Kao da je bila pred njim

a ne u kući, trideset i toliko koraka odvojena od njega. Trideset koraka? Da je

samo toliko. Ništa nije htio da je pita, uzalud je pitati ako sama neće da kaže, a

laž mu ne treba. Ili mu se samo čini, nikad nisu mnogo govorili, zašto bi to sad

bilo neobično? A pogotovu nisu govorili o sebi. Kako se može o tome govoriti?

Ali evo sad, stojeći na stazi pored štale i gledajući njenu lelujavu sjenku

što se prepolovljena pružala iz kuće, govorio je sa njom, u sebi, stideći se, jer i

to je bilo prvi put, zbunio ga je njen dalek pogled koji ga ne vidi. I dugo već,

danima. - Nije ništa, sigurno mi se samo čini? - pitao je bez riječi. A šta bi i

bilo? Nije ti rđavo ovdje, ne grdim te, drugi i tuku žene a ja nikad nisam ni

pomislio, i neću, ružno je, ne gonim te da radiš, smiju mi se radi toga, žene kod

nas rade, ali ti ne moraš, i nije mi žao, i nikad nisam pokazao da mi je žao ili

krivo, ništa ne želim od tebe, kupio sam ti haljine jesenas, i cipele, i maramu,

imaš mirišljavi skupi sapun, ja ga ni dirnuo nisam, perem se lužinom; čuvam za

tebe, gdje ćeš ga sad naći u selu, i u gradu je rijedak, rat je, ničega nema, i opet

bih kupio, sad će otići i pet kila žita, ali neka ide, pravi rožnati češalj si kupila, i

ogledalo veliko, od dva pedlja, jesam li ti ikad riječ rekao zašto. Znaš da nisam.

Pa šta je onda?

Trebalo bi možda da se vrati i da je upita: šta je s tobom, izgledaš mi

čudna. A znao je da to ne može učiniti. Ako bi se i vratio i stao pred nju, ništa

ne bi mogao da kaže, ništa da upita. Gledao bi u nju, i ona bi njega gledala, ili

ne bi, i sve bi bilo kako ne treba, jer se njemu možda samo čini da je zamišljena

i tužna, a možda i jest, ali će proći, a ako se kaže, ako se oko toga zamejemo,

ostaće, učvrstiće se, biće teže, žene su kao djeca, ne pitaj ih, ne izazivaj prkos,

rastjeraće se oblak sam od sebe ako se praviš da ne vidiš. A najgore je što bi

trebalo da govori kako nikad nije, o sebi i o njoj, svaka riječ bi bila teška kao

teg, ne bi prošla kroz grlo, mucao bi, znojio se, i ne bi rekao ono pravo. A kad

bi i izmucao, kad bi i progurao tegove kroz grlo, šta bi postigao? Samo bi

pokazao strah i dao joj bič u ruke. Badava, krivo je počeo, eto to je. Da je od

samog početka drukčije postupao s njom, da je pokazao čvršću ruku i manje

popustljivosti, ne bi sad stajao ovako u mraku pored štale i kao budala

razgovarao sam sa sobom. Ušao bi u kuću, uhvatio je za ruku i okrenuo sebi,

podigao bi joj bradu palcem, ali tako da je zaboli, da joj se kao željezo tvrdi

nokat zabode u kožu, i upitao: - Šta je? Šta se duriš, šta se okrećeš od mene?

neću to više da vidim, čuješ li?

Kao otac, bez okolišenja, sastavljenih obrva, prijek.

Može biti da bi pomoglo. Ljudi viču na žene, ljudi tuku žene, dosade im

one ili život, pa se iskaljuju na kome mogu. A može biti da i ne bi pomoglo,

svašta se dešavalo, tukli su, samo su dušu ostavljali, pa koja hoće opet učini

čudo i pokoru. On nikada nije ni poželio da je udari, čovjek zemlju udari

pesnicom kad se naljuti, a on nju nije. Žena mu je, njegova, vlastita, i živ stvor,

jedini živi stvor odavde do sela, danima nikog drugog ne vidi, i bilo mu je dobro

s njom, kuvala mu je, prala, dočekivala kad se s njive vraćao kući, čuo je njen

glas, osjećao je pored sebe, slušao kako diše prije nego što zaspi, znao joj izraz

lica kad je u rano jutro ustajao ostavljajući je u postelji. Bila je njegova, više

nego kuća. Navikao se na nju, nije ružna, nije zle naravi, nije mu prkosila, nije

istjerivala svoje. (Lakše mu je bilo da misli šta nije nego šta jest, a dobro je već

i to što nije zlo.) A u njoj kao da nema zla. Koliko ima dobra, to sam gospod

zna, ali čini se da zla nema. Ono što joj se desilo ranije, u gradu, što je naletjela

na neku lopužu, to nije zlo već nesreća, a nesreća je teška samo onome kome se

desi, i nikom drugom.

Iza kuće počeo je da zavija pas: mjesec je pošao na svoj noćni put, čist,

bez svijetlih krugova i sjena oko sebe. Još neće biti kiše. Uskoro je iskočio na

čistinu neba, kao odbačen, nadaleko je vidljivo, kao u rasno svitanje, tama ispod

drveća je gusta, a ravnica svijetla i široka. Staza u močvari nije više pokrivena

mrakom.

Čekao je da ona izađe iz kuće i da se uputi prema rijeci. Ništa mu to nije

trebalo, a čekao je. Nije provjeravao, znao je da će otići, on joj je rekao. To je

njen posao, tako čini otkako ga je prenio u kolibu, i tako treba da bude. I sve bi

bilo dobro i u redu, da se nije toliko izmijenila, da joj pogled nije zamagljen, da

ne diže glavu onako iznenada, kao da nešto očekuje, da se ne gubi nekud u

mislima, zaboravljajući na njega i na posao. Od one noći kad joj je dodirnuo

uplakane oči, kad je ušao sa slabim svjetlom žiška i dugo stajao nad njom, otad

je sve počelo. Ili je tek tada opazio, a počelo je bogzna otkad. Baš ništa čovjek o

čovjeku ne zna.

Pas je prestao da cvili, čulo se samo veselo mazno skamučanje, neko je

kod njega. Ona, sigurno. Ne podnosi pasje zavijanje, plaši se nesreće, pa je

prišla da ga umiri. Kakve se nesreće plaši? Kako je nije vidio kad je izašla kroz

osvijetljeni otvor vrata? Gubi mu se, izmiče, ili on više za nju nema očiju. Oko

njih počinje da se svija mrak. Luda, mislio je, nerazmišljena šašava luda. Deset

hektara dobre zemlje nije šala, i ne treba se kamenom bacati na svoju sreću. A

ni kućni mir, ni sigurnost u ovom nesigurnom svijetu, ni život bez gladovanja i

bez batina, nisu baš tako česti i ne mogu se naći kad se čovjeku prohtije. Čuvaj

kad si već našla, i bogu zahvali svaki dan, a ne pljuj na hljeb i na dobrotu. Šteta.

Šteta i za nju.

Okrenuo se ne sačekavši da je vidi. Mjesečina je blistala cijelim krajem,

noć odmiče, noć donosi ono što hoće, i čovjek ne može ništa da izmijeni. Može

samo da žali, to je ljudsko. I može da se osveti, i to je ljudsko, ako može. Nije

uvijek pametno, nije nikad pametno, ali i to biva. Ne govori to za sebe, već

onako, o ljudima i o životu, svašta se dešava, i dobro i zlo, pametno i

nepametno, češće zlo i nepametno nego dobro i pametno.

Išao je polako kolskim putem, pored vrta, pored ograđenog voćnjaka,

pored djetelišta, okrenuo se prije nego što je ušao u kukuruze, na kućnim

vratima još se svjetli četvrtasti otvor, bez nje, usamljen đeram krivovrato visi

nad ravnicom, težak miris konoplje gusto ulazi u pluća, ne raduje ga večeras

ova mirna ravnica, prazna je i bez odjeka u njemu. Sinoć je dugo sjedio u

djetelini, trava je bila rosna kao da je kiša pala, i to sjedenje je neobično, drugih

noći nije običavao da sjedi, znao je da je smiješno i zaludno a opet se dugo nije

dizao, težak i razdešen, kao pred bolest. Nikad nije bolovao, nije to bolest, a

volio je da jest. Bilo bi lakše, znao bi šta je.

Je li stigla do kolibe? Sigurno je stigla, manje joj je trebalo nego njemu

do kukuruza, išao je polako, ne žureći kao ona. Kako zna da je žurila?

Unaprijed je osuđuje, podmeće joj ono što ne zna. I zašto? Toliko je puta išla, i

nije osluškivao njene korake kako se udaljavaju, nije mislio kako ide, sporo ili

brzo, nije u njenim očima zagledao trag razgovora i susreta. A sad je sve postalo

važno, o svemu je počeo da misli, vidio je na njoj promjenu, kao što se vidi

oblak na nebu. Oblak je težak, promjene krupne, na promjene koje su mogle

proći nije obraćao pažnju, samo bi ćutao i sklanjao se kao i svaki pametan

čovjek, kad bi se durila i rondala i šmrčala, a uveče bi rekao mirno, kao djetetu:

je li te prošlo?

A kako sad da pita: je li te prošlo? Smiješno je i pomisliti. To se ne pita

tako. Ne pita se nikako. Samo se čeka da prođe oluja, i onda se gleda šta je

ostalo.

Kako joj drago, rekao bi njegov otac. Širok joj svijet, otvoren put. Ne

goni je, ne pokazuje prstom na vrata, sigurna je i ne strahuje da će je otjerati, pa

nema šta da čuva. Suviše joj je lijepo bilo, eto to je, a čovjek je proklet, dobar je

samo kad mu je rđavo. Kako joj drago. Žena je kao mačka, ne veže se za

čovjeka, i ne treba žaliti ako ode.

Eto, ništa se nije završilo, ništa možda nije ni započelo, a on je presudio,

riješio sve, i ostao sam. Postupio je kao s mrtvacem, ožalio je, pokopao i,

začudo, nije mu teško. Oca je tako pokopao, volio ga i poštovao, a kad se vratio

kući s groblja, nije zaplakao i nikad više nije požalio. Sve što se desi, desilo se,

a živjeti se može svakako. Srećom, žena nije najvažnija u životu, nije ružno s

njom, potrebna je, navikneš se, i na živinče se navikneš a kamoli na čeljade, ali

nećeš umrijeti od žalosti ako je ne bude. Čovjek se zabavi poslovima, brigom,

ranim ustajanjem, kasnim lijeganjem, obiljem muka što su nam uvijek vjerne, i

za dva dana zaboravićeš i da je živjela ovdje. A ima i drugih, ako ti dosadi da

sam pereš košulje i da samotuješ. Žena uvijek ima mnogo, pogotovu kad je rat,

ostaju neudate i obudovjele, muškarci ginu dok one čekaju, samo prstom da

makneš doći će koju pozoveš. I još na ovakvo imanje, na okupu, sve plodna

oranica, kraj rijeke, na najvećoj suši od same rose živi sve što posiješ.

Otkinuo je vrh sabljastog kukuruzova lista i osjetio vlagu na zelenoj

stabljici, prignuo glavu i pomirisao svilicu, mirisala je na svježinu i na hljeb.

Nije mu suša naškodila, to je zbog rijeke. U noći i ujutro rosa se obilato izliva

niz pera, kao niz oluk, i sve je mokro od blagodatne vlage što je vazduh ispušta.

A i bez toga se ova biljka uporno bori za vodu, pijući je dugim žilicama iz

zemlje, žedno isisavajući svaku kap koja joj je na dohvatu. Zato mu je drag,

poštovao je tu njegovu životnost i kočopernost: tako treba živjeti. Sam je ličio

na tu stabljiku sa jakim koljencima što se hrani iz neba i zemlje, i on se svim

žilama pripijao za zemlju, upijao se u nju, i uporno se držao u svim životnim

sušama, u ovoj ratnoj i u svakoj drugoj, sam svoj hranilac i branilac. Postojao je

svijet i on, ništa između njih, uvijek u suprotnosti, uvijek u raskoraku. Svijet je

bio protiv njega, smetao mu, i on se branio, priznajući ga samo po nevoljama

koje je morao da odbija. Nije ga razumijevao, izgledao je gorak od mržnje,

suviše uznemiren, toliko nesmiren da mu je to ličilo na ludost što neprestano

traje. Ne samo u ratu. Zato se odvajao koliko je mogao. I nije bio sam, zemlja je

bila s njim, i sve što je raslo iz nje, ove biljke i trave nabrekle od sokova,

smirene i dobre. Nikad mu nisu zlo željele, nikad nisu po svojoj želji otišle od

njega, nikad ga nisu izdavale dok su mogle da žive. Samo ljudi izdaju. Svijet

izdaje.

I ona je svijet. Nije zavoljela ovu zemlju ni ovo rastinje koje cvjeta i plodi

se za nas.

I ona je svijet. Suviše luda, suviše nesmirena, nesigurna na tlu što je

moglo da bude njeno, a ona ga neće. Ko će razumjeti nerazumnike? Jer ova nije

hrana, ni vlasništvo da budeš imućniji od drugog, ni odbrana od potucanja po

tuđem svijetu, već mir, sigurnost, odbranjenost, puno srce zbog ovog bujanja,

potpuno srastanje s ovim žilicama, s ovim perima, s obilatim krunicama, sa

sokovima što kolaju kroz milijarde cjevčica, s ovim čudom što ga prstima

iščeprkavaš iz zemlje, ti, sijač sjemena i svjedok rastenja, čudotvorac i korisnik,

neodvojivo upleten u neprestano kolo oplođavanja, življenja, zrenja, štedrog

davanja, neumiješan u smrt, neizbezumljen ludilom trčanja za onim što se ne

može uhvatiti, sačuvan ovim mirom, sam svoj, zaštićen kišom i suncem, zavisan

samo od zemlje što se ne štedi i ne žali.

Ona to ne zna, ona gleda mimo mene, nekud u daljinu gdje nisam ja, ni

ova zemlja. Ni ova sigurnost. Ko bi znao zašto ona ne voli sigurnost. Zar čovjek

nije stvoren za mir? A ovdje je mir. Sve što je izvan dohvata naše ruke, sve što

nije potpuno naše, s čim nismo srasli tako da postane isto što i mi, to je tuđe,

ničije, ne štiti. To je kao vjetar, ništa, nemaš na čemu da stojiš, nizašto se ne

držiš, ništa te ne drži, oči su ti prazne, srce ti je pusto, ostaje samo nemir. Šteta

što to ne znaš. A možda i znaš, ali nije dovoljno samo znati. Treba zavoljeti mir,

a ti to ne možeš. Ti si kao i ostali svijet, ti si svijet, otkinula si se, ludost te

uhvatila i baca te u naručje svakoj nevolji. Čak i kad znaš da je nevolja

neizbježna. U tome je zlo, tvoje i svijeta kojem pripadaš.

Zašumjelo je dugo lelujavo lišće što je pošlo u visinu pa se opet okrenulo

prema zemlji, resice vršike su počele da se njišu, tih večernji vjetar je prolazio

kukuruzištem. On se smiješio tom šumu i laganom kretanju što ga je podsjećalo

na sebe.

Zašao je u tu goru, do ramena mu je, biće i preko glave, ne razmiče

rukama zelene vitke sablje, osjeća kako ga lagano obavijaju, klize niz njega,

drugog bi posjekle oštrim rubovima, njegovoj koži ne mogu ništa. Podavao se

tom prisnom dodiru, zaboravljajući sve izvan ove guste svježine što ga je

zapahnjivala sobom, nikad nije bio tako svoj, toliko slobodan kao u ovim

trenucima kad je bio sam na svojim njivama, u ovoj poplavi rastinja što je

bujalo po njegovoj volji, nepodivljalo zbog njegove ruke, podvrgnuto redu koji

je on određivao i koristio. I on mu je podvrgnut, kao i biljke, samo je trajao

duže, i radovao se što se sve ovo pred njim obnavlja bez prekida, jer to je život,

i tako mora, uvijek i oduvijek, kao i njegov otac, kao i očev otac, a on se jedva

izdvajao iz tog čudnog lanca trajanja što se gubio u mraku godina, iz tog

nastavljanja kome smrt ne smeta. Kao biljki. Ova stabljika će uginuti, ali će

dogodine na njenom mjestu mahati perima i mirisati druga, ista ovakva, i smrti

nema. Nije smišljao do kraja misao o obnavljanju i trajanju, ona je postojala u

njemu kao istina o kojoj se ne misli. Sav je bio od ovoga svijeta, njegova misao

se zaustavljala na onome što ga je okružavalo, što mu je koristilo i prijetilo, ali

je iznad toga u njemu živio jak osjećaj vezanosti za ova prosta kretanja, vidljiva

i jasna a opet duboka i nerazumljiva. Ponekad mu se činilo da je vidio oca

umjesto sebe kako polako korača ovim poljima, a nije ga plašila ta čudna misao,

jer i on je klas ovogodišnji mjesto lanjskog, a vječna je samo zemlja i život što

ga ona rađa.

A opet, i to je najčudnije od svega, svako će u tom nizanju i smjenjivanju,

u tom kratkom svom prolasku, kad na njega dođe red, ponijeti svoju vlastitu

muku, i misliće da je samo njega zadesila, da samo njega bije led, da njegovu

nevolju nije niko prepatio. A sve se već dešavalo, i opet je teško kad se desi

nekome. Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka,

ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi

doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima je

uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se

niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni posljednji.

Sad je kod njega. Jesu li u kolibi ili napolju pod drvetom? Noć je svijetla

i topla od mjesečine. I pogodna za sve, za odmor, za tugovanje, za grijeh, za zlo.

Prošao je pored pšenice i sjeo u sjenu drveta. U ruci mu je pšenični klas,

bodlje su oštre i suhe, zrnevlje ispada iz tankih ljuspica. Među prstima osjeća da

sazrijeva, izgubilo je mekoću i vodenost, jedra, puni se brašnom. Pod zubom se

opna opire, stvrdnula je, a slatkasti skrob se lijepi za nepce. Biće zrelo za

petnaestak dana, pa i deset je dosta.

Hoće li ona ostati do jeseni? Pomogla bi mu da požanje i lopatama ovrše

ono što misli da sakrije. Bar četvrtinu će odvojiti, da niko ne vidi, i da ni s kim

ne dijeli. Krašće od svoga, radiće po noći bez mjesečine. Skloniće makar tri

kvintala, ne, to je malo, barem šest, rat još traje, i ko zna dokle, a on nema kome

pružiti ruku, niti hoće da ostane bez hrane i sjemena, a rat nije njegov. Daće od

onog što ostane, što ne sakrije, daće koliko mora i koliko uzmu, ni zrno više. Da

li će ostati dotle? Ako ne ostane, biće mu teško, moraće da uradi sam, nikoga ne

može pozvati da mu pomogne, neće da se otkriva, kome bi smio da povjeruje?

Bazu mora proširiti, ne može bez nje, neko mora zemlju prihvatiti, a nikog

tuđeg neće da dovede. Ona neće reći, i kad bi otišla ne bi rekla. Nesrećna je i na

svoju ruku, ali u tome je od reda. Dobro bi bilo da ostane do Mitrova, a poslije

kako joj volja. Ni rođenom bratu ne smije kazati, njemu najmanje, on bi mu

odnio i posljednje zrno, a njemu je već sad žao i ovoga što će morati da odvoji.

Svejedno ko će uzeti, to mu nije mnogo stalo, nije pravio velike razlike među

ovima što ratuju, uzimaju svi, u tami su jednaki, jedni s batinama i sa psovkom,

drugi s priznanicom i lijepim riječima. On bi volio da budu batine i psovke

samo da ne uzimaju.

Onda mu se i šest kvintala učinilo malo. Ali kako bi mogao više? Nisu ni

oni ludi, a odale bi ga komšije, ili bi spavao nemirno bojeći se da će ga odati.

Ne smije da odvoji više od šest kvintala, odbornici bi poznali, poznaće i ovako,

ocijenili su žito sigurno već na klasu, ali toliko će skloniti pa neka sumnjaju

koliko hoće. Ne uzima tuđe već svoje, a da svako da koliko će on dati, a daće,

šta mu drugo ostaje, ne bi im više ni trebalo.

Samo ako ona ode, neće mu biti lako. Doduše, neće mu biti lako ni ako

ostane. A možda će je i otjerati kad posvršava sve poslove, da presiječe sumnju

i muku osjećanja, mogla bi mu otrovati život. Moraće to učiniti prije kiša, jer

kad nastane kasna jesen, kad zamiriše zima, sa susnježicama i vjetrinama, s

ranim mrakom i dugim noćima, teško bi se odlučio da ostane sam.

Bože gospode, kako je teško riješiti i najjednostavniju stvar na svijetu.

Ustao je i pošao iz sjene na mjesečinu, i tako se izložio i otkrio čovjeku

što je išao rubom šume, naoružan, ne bi izašao ispod drveta da ga je vidio ranije,

nikako nije mogao da se navikne na susrete s naoružanim ljudima u noći. Sad je

morao da ga čeka, ma ko da je.

Čovjek je išao ne žureći, kuda će? upravio je baš ovamo, vidio ga i pošao

prema njemu, hramao je, nagnut na jednu stranu, poznao je brata i bilo mu

lakše, nije morao da se boji. Bolje i on nego neko drugi. Upitaće se?

progovoriće riječ-dvije, samo da se ne ćuti, i svak na svoju stranu, kao uvijek.

Čudo kako brat može biti stranac kao i ostali ljudi, nikoga više nema a ni njega

nema. I brat sigurno tako misli, susretnu se kad im se putevi slučajno i rijetko

ukrste, i raziđu se s olakšanjem. Jedva se već sjeća kako su se nekad dogovarali

o poslovima, to više nije onaj čovjek, onoga je nesreća ubila i ostao je samo

njegov lik, ovaj misli samo na osvetu i ne bi ni živio da ne nosi pušku, teško

njemu kad se svrši rat, umrijeće još jednom, od tišine.

Gdje je bio? Je li tražio ubice da i on to bude?

- Gdje si bio?

To je mirnodopska navika: kako si? šta radiš? kuda si pošao? To sad ne

treba pitati, izgleda da se rugaš, ili da ispituješ ono što te se ne tiče i što ne treba

da znaš. Odgovoriće šta bilo, tek da usta otvori, ili će se naljutiti i začuditi,

uvijek čovjek pogriješi kad govori. Ali brat se nije naljutio ni začudio, i nije

odgovorio šta bilo.

- Bio sam na zgarištu - rekao je ne bojeći se da to kaže.

Nikad o tome nije govorio, niti je išao tamo, sad govori, i glas mu nije

mrk ni surov, drukčije zvuči, ljudskije, prepoznaje ga od nekad, šta se to

dogodilo? Odjednom mu je postao bliži, gotovo kao prije rata, samo zbog ovog

tihog smekšanog glasa.

- Zašto si išao tamo?

- Put me nanio.

- Biće ti teško.

- Lakše mi je. Kao da sam ih vidio, makar i mrtve.

- Hvala bogu. Dosta je i vremena prošlo.

- Trebalo bi podići neki znak.

- Poslije rata. I ja sam mislio o tome, nisam htio da ti pominjem.

- Ko živ ko mrtav poslije rata. Za grobove im se ne zna, neka bar znak

ostane.

- Hoćeš li da stavimo krst? Od kamena.

- Svejedno. Samo da se ispišu imena. »Pogiboše od zločinačke fašističke

ruke.«

- Vidjećemo to poslije. Poručiću po majstora, nema posla, svi stavljaju

drvene krstače, ili ništa.

- Drago mi je što sam te sreo. Zbog ovog, i zbog drugih stvari.

- Da sjednemo?

- Neću. Poslije teško ustanem.

- Zbog kakvih stvari?

- Htio bih da usvojim jedno siroče.

- Kakvo siroče?

- Ima ih dosta.

Kao da je leden vjetar dunuo i presjekao mu dah, skočanjio ga. Da je

rekao da dovodi ciganku iz čerge, da prodaje svoj dio imanja, da oprašta

ubicama, sve bi ga to manje iznenadilo i oneraspoložilo. Ćutao je ne znajući šta

da kaže ni kako da odbije. Eto ti smekšan glas, eto šta se dogodilo. Kamo sreće

da se samo pozdravio i prošao, čim zastaneš, čim progovoriš s ljudima, nadaj se

nevolji.

- A što će ti to siroče?

- Neka ostane neko moj.

- Ne može biti tvoj. Tuđa kost ostaje tuđa.

- Nije tuđa ako ga usvojim.

- Što se ne oženiš?

- Neću da se oženim.

Glas mu je opet postao rezak i oštar, to je on pravi, sadašnji, neugodan, i

opasan, žalio je kao niko, ubijajući, a eto hoće i da voli kao niko, protiv

svakoga. Ni njega zemlja više ne drži, zato i čini ludosti, spasava se od tuge, a

poslije, kad vidi da mu tuđe dijete ne može zamijeniti nestale, šta će onda s

njim? Ali ne smije tako da mu kaže, lice mu se natuštilo, stegnulo u kvrgu, ne

trpi da ga iko ubjeđuje.

- Misliš da živi u mojoj kući?

- Ne mislim više. Lud sam i što te pitam, primiće drugi, moje njive ga

mogu izdržavati.

- Zašto se ljutiš? Treba da pitam Ljubu, ona bi se brinula o djetetu.

Ništa nije rekao, okrenuo se i hramajući otišao stazom prema selu.

A on je zapalio lulu i tvrdim prstom dugo gnječio crveni žar, ne

osjećajući vrelinu vatre, na rukama mu je rožnati oklop. I ne samo na rukama.

Četrdeseta se već približuje, i on se više ne uzbuđuje kao u mladosti. Sve ima

svoju vrijednost i težinu, ni manju ni veću nego što je ima, a nama izgledaju

različite. Jedne nevolje vrijeme čini lakšim, druge težim. Mi se mijenjamo,

svijet ostaje. Žar više ne prožiže kao nekad. Ni kad padne na dušu. Hladimo se,

studen se javlja, kao u jesen, i gledamo da budemo uz ono što je stalno i što ne

izdaje. Sve dok ne dođe kraj i konačna izdaja. Ali to nije u njegovoj ruci i ne

tiče ga se, doći će drugi na njegovo mjesto. Tako je uvijek mislio, primajući kao

neophodnost sve što je prirodno, ali ga je brat podsjetio na muku od koje je

bježao, koju je oturao od sebe odgađajući da joj pogleda u lice, a on kao da ga je

držao za vrat i prisilio da je sagleda svu. A njegova muka nije bila u tom hodu

neminovnosti, u tom neizbježnom krugu dešavanja gdje je pobuna besmislena.

Bila je sasvim lična i sasvim neprirodna, lična jer se ticala samo njega a

neprirodna jer je rušila prirodan tok stvari, prekidala lanac trajanja, ukidajući

potpuno njega samog, on nema kome da prenese iskustvo izbavljeno iz tame

dalekih pasova, ni to neće ostati iza njega.

Sve do tog mjesta u svojim mislima kretao se poznatim putem, znao je

pravac i sve prelaze. A kad se odjednom obreo na mjestu koje nije poznavao, sa

raskršća neriješenosti vodilo je bezbroj staza, a sigurno nisu sve dobre.

Ko će doći na ova plodna polja poslije njega? čije će ruke bacati sjemenje

u zemlju i brati plodove? Ko će nastaviti život na ovoj ravnici? Mislio je da će

se on produžiti, da će njegovo dijete nastaviti lanac, kao što se nastavlja ovo

žito. Računao sam, brat će poginuti ili otići u grad, sigurno će biti oficir ako

kojim čudom i srećom ostane živ, i sva će zemlja ostati meni, a eto, on mi nudi

siroče, stranca, tuđu krv. Koliko li smo različiti iako smo braća, koliko nas je rat

urazličio, ja sam želio da neko ko je od mene otpao ostane ovdje gdje sam ja

život proveo, da budem u njemu na ovoj zemlji, on hoće samo da ima koga da

voli, da svoju žalost zamijeni. I šta sad? Ne uzmi to derište, ode zemlja, uzmi -

ostaće i na mojoj, jer svoga nemam. Džaba, to će, izgleda, presuditi i Ljubi, nije

za mene ni po čemu, i nerotka je, štetila se sigurno u gradu, otjeraću je i dovesti

drugu. Ako mognem.

Ako mogne, jer i u ovoj nevolji kojom ga je otrovao brat, neprestano

misli na nju i na onog žgebavog mladića, šta je našla na njemu onakvom

nikakvom, ubio je bog, a može biti da je okrivljuje nizašto.

Sve mu je spleteno večeras, ne uspijeva ništa da razmisli, da domisli, da

smiri, i sve ostavlja da se gomila neriješeno, osjećajući se nemoćan prvi put u

životu. Nije teškoća u onome što se dešava, već što ne može ni da se pomiri ni

da što izmijeni.

Vraćao se niz polje težak i umoran, mjesec mu je iza leđa, išao je za

svojom sjenkom prostrtom po zemlji, kao da je neko nestvaran vodio njega

praznog.

Po navici, i ne misleći, išao je prema kući. A da je mogao da se sabere i

odluči, možda bi se uputio na drugu stranu.

7.

Lake sjenke jošikina lišća lelujale su po njoj u blagim titrajima, izgleda

uzdrhtala i nesigurna, kao da se njiše i treperi na širokom blijedom nebu. Oko

njih rijetki cvrčci i tiho šuškanje noćnog života u močvari, čuje ga jače nego

prije nje, jer je tišina, ništa nije rekla, ne gleda ga. Na polasku je a tek je došla,

lakunoć i dobroveče reći će zajedno, ako išta progovori.

- Hoćeš da sjedneš?

- Neću.

- Dobro veče.

- Zar nisam rekla?

- Neraspoložena si, izgleda.

- Ljuta? Nisam ljuta.

- Jesi li se svađala s nekim?

- Zašto bih se svađala?

- Pa dobro, šta je?

- Ništa.

- Jest nešto.

- Za tebe je ništa. I ne tiče te se.

- To je već bolje, više ličiš na sebe.

- A na koga treba da ličim?

- Sjedi malo.

- Idem.

- Zar me nećeš previti?

- Možeš i sam. Zavoji su u korpi.

- Zašto onda stojiš tako?

- Sviđa mi se pa stojim.

- Teško meni s tobom.

Nije htjela čak ni da se svađa, pustila je da njena riječ ne bude posljednja,

to za nju nije dobar znak. Ništa ne odgovorivši pošla je stazom, pa se okrenula:

naslonjen na lakat desne ruke on je smotavao rasute zavoje. Vratila se.

- Baš si šeprtlja. Samo što si uzeo u ruke, napravio si krš.

- Gledao sam za tobom.

- Daj da te previjem.

- Čudna si večeras.

- Šta bi htio? Da ti dubim na trepavicama?

To je donijela iz grada, seljaci tako ne govore.

- Molim te, ne ljuti se. Nisam navikao da te vidim takvu.

- Mnogo mi je žao. Skini se.

Skinuo se s mukom, teško mu je bilo da savija noge, grčio se i više nego

što je morao da pokaže koliko ga boli i koliko je nepravedna, ali ona to nije

vidjela, ili je osjetila da pretjeruje, klečala je pred njim namršteno odsutna,

nestrpljvo čekajući da bez volje obavi mučan posao.

Trudeći se da ga gotovo i ne dotiče, skinula je stari zavoj i stavila novi,

jedva i gledajući u ranjeno mjesto. Odakle ovo ustručavanje i obzir što joj

sputava ruke?

- Kako izgleda rana?

- Vidiš da zarasta.

- Još petnaest dana najviše.

- Okreni se na drugu stranu.

Mučno je ovo njeno izbjegavanje dodira, ovo brzo odmicanje prstiju i

pogled u stranu, ova šutnja, pa je sve izgledalo neprilično, navikao se bio da ga

dotiče bez zazora, čineći to lako i prirodno, bez ikakve nelagodnosti, pa je i

njega oslobađala stida. Sad mu je odjednom postala neugodna i ova

razgolićenost, i ovo pažljivo pipkanje, i njena blizina, osjetio je kako crveni,

sreća što je noć i što ne gleda u njega.

- Neka, sam ću.

- Ostavi sad, gotovo je.

Stidio se da je pogleda, kao da su učinili nešto ružno. Nije mu pomogla

da se obuče, a i on je više volio da se muči nego da osjeća pored sebe njeno

ugrijano puno tijelo i da udiše njen začudo čist miris. Krivo mu je bilo što se

žurila, a sad je želio da ode. Na čudne je ljude naišao. Nisu valjda svi takvi?

Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka,

svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već

trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu,

razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi. Tad je i on

najmirniji, ličila je na sestru što se udala na selo, mirisala je na jevtin sapun,

ruke su joj crvene i grube, s crnim ostacima zemlje ispod nokata, sitna a puna,

gojna pomalo, neopasna, s njim se ophodila s podsmješljivom toplinom,

miješajući gradske riječi i seljačke psovke, prala ga i njegovala predano, a onda

se utišavala i smirivala, toliko se mijenjajući da je malo šta ostajalo od one

okretne govorljive seljanke. Bivala je manja, mlađa, nesigurnija, nimalo sebi

slična, baveći se oko njega ranjenog znala je sve što je trebalo znati, poslije se

povlačila i sve čekala od njega: sestra udata na selo htjela je da čuje štogod o

gradu i porodici. S čuđenjem je primjećivao kako se ona unosi u njegovu priču,

ma kakva bila, ma o čemu govorio, s čuđenjem jer se nije ticala nje, nikakve

veze s njom nije imala, njihovi putevi su bili toliko različiti da je nije mogla

podsjetiti ni na što. A činilo se da je to lično njeno, kao da je o njoj govorio.

Oči, malo teške i umorne, sjale bi življe, ne puštajući iz vida ni njega ni njegove

riječi, kao da je pažljivo pratila njihovu povorku, a opet odsutna, zagledana u

nešto što nije ni on ni njegova priča ni ovo mjesto, sklupčana pred njim, utišana,

obuhvativši koljena nabreklim rukama, ili sklonjena u sjenu drveta, ostavljajući

njega na svjetlu mjesečine, slušala je ne dišući, stvarno utišavajući dah, a kad bi

zastajao, stanke su izgledale mučne i opasne, a njen pijano tih glas bi ga

podsticao da ne prekida čaroliju. To slušanje puno učešća, to njeno nepokretno

sjedenje i upijanje, godilo mu je prvih dana, laskala mu je ta pažnja i moć koju

je stekao nad njom, a onda se zamislio i neveselo shvatio da je on samo

sredstvo, da u njoj nešto namiruje i oživljava. Njegova zapažanja su bila oštra i

duhovita, začudo tačna u mnogo čemu, ili su izgledala tačna zbog njegove rane

gradske zrelosti i visprenosti, ali je njegovo iskustvo bilo suviše maleno da bi se

mogao snaći u tajnama koje krije ljudska misao. Pa ipak je osjetio da nema

razloga da bude naročito ponosan na svoje pričanje, ono je bilo hašiš,

nadoknada, sjećanje, osveta zbog muža koji ćuti, zbog čovjeka koga je voljela,

zbog pažnje koju je izazivala jer se osjećala zapostavljena, zbog mržnje i zavisti

koju od nje nisu krili a ona obilato vraćala svakome, zbog njegove gradske

rečenice što je drukčije zvonila i mirisala nego tvrdi seljački govor, zbog grada

što se najčešće javljao u tim pričama, jer je neprestano mislila na grad kao što je

u gradu neprestano mislila na selo, razapeta, bogzna zašto joj je sve bilo

potrebno to govorenje, pa čeka, neka joj bude, nije se ljutio, čak je počeo i više

da se trudi, ali je tada primijetio da je pričanje postalo kruto i suho, usiljeno

nametljivo, ni on više nije u njemu uživao, ubio ga je namjerom. I koliko god

nastajao, nije više uspijevao da mu vrati svježinu i neposrednost, baš zato što je

nastojao, samo srećom, ona nije zapažala promjenu, ili joj nije bilo važno, pa joj

ga i dalje davao kao lijek. Osjećao se jačim od nje, nije sam ni raspamećen,

sigurnost joj je prividna, ne priznaje rat, odriče ga ravnodušnošću, a rat je drži

zarobljenu ovdje gdje ne bi željela da bude, ne voli muža a nema kud, i sjetila se

čovjeka iz grada od koga je otišla, možda ga nije ni voljela, možda ga je

zavoljela kao zamišljeno rješenje, da ima čemu da se nada, svakom drugom bi

teško zamjerio što u ovakvo vrijeme misli samo na sebe, ali kod nje je nekako

drukčije, jednom se iskopala i ne može više da se zaustavi, dosad je uvijek

odlazila, i sad hoće da ode, stalno misli da je sreća na drugom mjestu, šteta što

ne može da nađe stanište i da nešto zavoli, ne bi je mučila neistrošena ljubav. A

možda je u svemu najcrnje što se pouzdavala u mrtva čovjeka da je izbavi, kao

da tone u živom blatu i doziva, čekajući nekog ko ne postoji. I on je podržava u

tome, nema snage da kaže, u iskušenju je samo kad je zla, trebalo bi reći, zdrava

je, živi joj se, našla bi nešto što nije mogla. Sjetio se njenog djevera.

- Dolazio mi je komandir.

- Ne dolazi često. Šta je htio?

- Iznenadio me, hoće da usvoji neko siroče, roditelji mu pobijeni, molio

me da ga uzmeš.

Iznenadio ga zaista, i taj čovjek je tražio rješenje. Došao je razblaženo

tmuran, svadljiv u početku, kao da se unaprijed branio od prigovora, i smekšao

kad je vidio da se mladić oduševio. U odredu ima jedno dijete, sedam-osam

godina najviše, našli ga borci samog u živici pored popaljenog sela, sve mu

pobijeno, nikog više nema, već se naviklo i progovorilo, zaboraviće šta je bilo i

zavoljeće onog ko ga prihvati, on bi ga uzeo, govoriće s bratom, a mladić neka

zamoli snaju, uzalud je ako ga ne prihvate od srca, malome je potrebno da ga

neko voli a ne samo da ga hrani, zdrav je i lijep, liči na njegova sina, sigurno mu

svako dijete liči na mrtvog sina. Stalo mu je da se to dobro i brzo svrši, čak je i

podmićivao mladića, nudio mu, kad ozdravi, da ostane u terenskoj četi, izgleda

da se sprema neprijateljska ofanziva, pa i zato bi htio da dijete smjesti što prije.

A žena je upitala, kao da je to najvažnije:

- Zašto ti da me moliš?

- Zar je to važno?

- Nije važno. Ali zašto baš ti?

Nije znao zašto baš on, nije mu palo na um da se to upita, mislio je na

promjenu u tom čovjeku i na njegovu želju da se veže za to siroče, da bi se

odbranio od žalosti i praznine, a ne bi znao ni da se upitao, tek sad mu se učinilo

čudno.

Žena se nasmijala.

- Znaš li zašto te molio da mi to kažeš? Zato što misli da među nama ima

nešto, pa ću te poslušati prije nego drugog.

- Kako možeš tako da govoriš?

- A šta se ti čudiš toliko?

- Snaja si mu zaboga, žena njegova rođenog brata.

- Briga njega za snaju i za brata, htio bi da nam uvali to dijete, sve mu

ostalo svejedno. Svako misli na sebe.

- Kao ti.

- Kao ja, kao svako.

- Nije istina.

- Osim vas, znam.

- Što se cerekaš kog đavola. Ako je tako mislio, onda mogu i drugi

pomisliti. I tvoj muž.

- Zašto ne bi mogao?

- I svejedno ti?

- Crkoh od muke.

- Tri dana dolazi i bulji u mene. Gleda i ćuti.

- Čudim se. Obično je vrlo razgovoran.

- Šta hoće od mene?

- Da neće da te ubije?

- Mnogo si duhovita.

- Šta je to?

- Nemoguća.

- Jesam li te uplašila? Ne boj se, ni do koga njemu nije stalo, pa ni do

mene, hvala bogu. A za ubijanje je kadar koliko i ti za grijeh.

- Samo se ti rugaj.

- Ne rugam se.

Ovako se on šalio sa mladićem što je poginuo, plašio ga je strašnim

seljakom kad su prelazili preko rijeke u čamcu, sad mu se šala vraća, tako i

treba, pravo je.

- Jesi li imao djevojku?

- Naravno da sam imao.

- Jesi li spavao s njom?

- Jesam.

- Lažeš.

- Sve ti znaš.

- Lako je znati. Odmah se vidi.

- Po čemu se vidi?

Opet se nasmijala.

Okrenuo se na bok i uhvatio je za ruke, još je čučala pred njim, nije ih

otela.

- Po čemu se vidi?

- E baš si dijete.

- Dvadeset mi je godina. Na selu bih već imao djecu. A u gradu, se

drukčije živi.

- Stidiš se što si čist? Hoćeš mi pustiti ruke? Moram da idem.

Osjećao se jadno, htio je da joj pomogne, da bude savjetnik i zaštitnik, a

ona mu namirisala mlijeko oko usta. Želio je da ode, neka ide što prije, nije

volio da se osjeća neugodno ni pred kim, zaista se stidio što je balav, ona kaže

čist, kako je samo osjetila? a krivo mu je i što je lagao, i ne toliko što je lagao

već što je ona to primijetila. Samo da ode, da on ostane sam sa svojim glupim

stidom i ranjenim muškim ponosom, smiješno, sedamnaest mu je godina bilo

kad je otišao u rat, šta mu je trebalo da se hvali iskustvom, gdje je mogao da ga

stekne, u zasjedama, marševima, borbama? Budala uvijek misli da su ostali ljudi

budale.

Ali kao za inat, žena je sjela, da je želio da ostane otišla bi, uvijek će

učiniti ono što ne očekuješ.

Najviše se bojao kad je takva, svojeglava, podrugljiva, izazovna, kad joj

niko nije potreban, kad je nabijena zloćom, kao strujom, pogled joj varničav, i

riječi, neprijatelj svakome, i sebi, puna snage što je muči i zrači uprazno. Tad je

i njega obuzimao nemir, javljala se ona sablasna kretnja mrtvog vojnika, i želja

da je ponovi, i ustručavanje da to učini, zbog nje, i želja da učini, i ustručavanje

da učini, zbog njega, ruke su polazile i zastajale, dršćući i ne mičući se, i ne

samo taj pokret, deset ruku je raslo iz njega, a ona je čekala, nije ničija,

zavoljeće onog ko joj pruži željne ruke, ona mora znati da se zbog nje osjećao

kriv pred njenim mužem, bojao se da mu ne pročita misao u očima, ona sigurno

zna da je sa čežnjom gledao u mrak očekujući je, svako je to znao osim nje,

mora joj reći, je li ovako teško sve što se mora?

- Drago mi je što nisi odmah otišla.

Da li svi ljudi počinju razgovore okolišeći, tražeći mekšu crtu na tuđem

licu i odobrovoljenost u očima? On nije našao, nije pomogla da mu riječi ne

budu teret. Požurila je da mu stane na put:

- Na muci sam danas.

- Htio bih nešto da ti kažem.

- Nemoj ništa da mi kažeš. Na velikoj sam muci danas.

- Nećeš me zadržati.

- Poslala sam poruku u grad.

Pretekla ga je. To se nije moglo prečuti, sve njegovo nije više imalo

značaja za nju, uzalud je dosad ćutao pokušavajući da je poštedi, mislio je da

neće biti s njom kad jednom sazna, a eto uskoro će biti svjedok, i više se ništa

nije moglo spriječiti, ostalo je samo da se čeka.

- Zašto si to učinila?

- Po trgovcu sam poslala poruku u grad. Vratiće se u srijedu.

- O ludo jedna. Bolje je bilo da misliš nego da tražiš, bolje je bilo da

čekaš.

- Činim li kome zlo?

- Šta ćeš ako vijesti budu rđave?

Znala je šta je htio da joj kaže, zato je požurila da mu ispriča o trgovcu i

gradu, da ga spriječi, utrkivali su se govoreći svako svoje, ali ona je bila brža,

dobro računajući da će on ućutati kad čuje njenu ludost, ona nije mislila da je

ludost, čudo kako neko može da bude lud i pametan istovremeno, pronicljiva je

i nimalo naivna, a vjerovala je u čudo, ili se namjerno zavaravala jednom

mogućnošću stvarnom koliko i svaka želja, kriva i prevarena ne zato što nije

znala, već što je uporno zaboravljala i zapostavljala logiku i vjerovatnost,

moguću i normalnu uvrijeđenost čovjeka koga je napustila, godine što su prošle,

rat u kome ništa nije sigurno, pa dobro sve to, ali zašto nije ostala u toj magli,

ako joj je zbog nečeg bila potrebna? Šta će biti kad sazna istinu? Dosad je sve

bilo odgođeno na neodređeno vrijeme, a sad je život na bijelom hljebu skraćen

na časove. Trebalo je da joj kaže dok se nije saživio s njenom praznom nadom,

kao sa podmuklom bolešću što se ne vidi pa se zaboravi, sad je kasno, kako bi

objasnio što je ćutao, zamrzila bi ga, zamrziće svakoga ko joj prvi kaže, ne

može ni zato što bi bilo ružno, izgledalo bi da hoće da se nametne, da je okrene

sebi dok je zaprepaštena, ostaje mu samo da čeka da još jednom umre taj čovjek

što ga se nije ticao pa da ga ožali s njom, samo se njemu može potužiti, drugi bi

je osuđivali ili se čudili, neće joj biti lako, ta misao je u njoj uhvatila suviše

dubok korijen, biće joj potrebna utjeha, ako ga bude čula, ako je saznanje ne

ubije. Sad još može da ne govori o tome.

- Jesi li znala šta sam htio da ti kažem?

- Kako ne bih znala.

- Kako si znala?

Smijući se, objasnila je njegovu usplahirenost slikovitim i toliko

slobodnim upoređenjem, da ga ni vojnici nisu često upotrebljavali. Zazvonilo je

od sočnosti izraza, zamirisalo na rodnu zemlju. Tako je najbolje, maločas je sve

izgledalo turobno, sad je lakše, zdrava je, preboljeće, prežaliće, samo ću joj ja

ostati, povešću je sa sobom u odred kad ozdravim, ili ću se javiti u terensku četu

da budem blizu nje, najljepša je ljubav vojnička, to sam negdje pročitao ili sam

sad izmislio, zaštitiću je od žalosti, ona to još ne zna, gleda me saučesno, žali,

misli da je bogatija od mene, još je sebična, tješi me, može da me uzme za ruku,

ne boji se, zaštićena mišlju o drugom, može da me poljubi u obraz, bez strasti,

kao sestra.

- Za moju sreću - kaže. - Za ovo što čekam.

A ja sam mislio:

Za tvoju sreću, ne za ovo što čekaš.

I uzbuđeno je poljubio u usta, riješen i usplahiren.

Pogledala me začuđeno, nije se desilo ni ono što sam želio, ni ono čega

sam se bojao, mirno je ustala i bez riječi se uputila barskom stazom.

8.

Čim je ustala, sjetila se mladića. Vidiš ti muke, mislila je. Danima već

primjećuje da je gleda drukčije, da je željno sačekuje i tmurno ispraća, a ne

usuđuje se da išta kaže, ranije nije ni pomišljala da bi i to moglo biti, a trebalo je

da pomisli, mlad je, u njenu strinu bi se zaljubio onako štrkljastu i uštavljenu da

je samo nju od žena viđao, i nikakvo čudo nije, sad mu je vrijeme za ljubav, da

nije rat, dosad bi se nazaljubljivao, a ovako je morao da bude ranjen pa da mu se

to desi. Ništa ga ne krivi, da je pokvarenjak lako bi s njim svidjela račune, s

ovim ne zna šta će, sinoć je htjela samo da mu večeru odnese i da odmah ode,

ali joj bilo žao da ga tako grubo ostavi, pa je ostala i izmislila priču o trgovcu i o

poruci, o trgovcu doduše nije ništa izmislila, otišao je u grad, ali poruku nije

poslala, nije htjela. I ranije je s njim o tome govorila, bivalo joj teško pa

govorila, ništa nije lagala, a sinoć je lagala, neka misli kako ona voli drugog i

željno čeka odgovor, i srijedu je čak pomenula, da izgleda istinitije. Prestaće da

mu ide, moraće tako, da ne dovodi u nepriliku i njega i sebe, biće joj žao,

navikla se da mu odlazi i da sluša njegovo pričanje, od one prve noći liči na

Srećkovo, samo je ljepše, ali šta može, ne smije više, ni zbog sebe ne smije, sve

misliš, ništa, ništa, a kad se desi, đavo će biti kriv, vidjela je ona sinoć, dobro da

je imala snage da ustane, jer bi se sad pojela od muke i kajanja.

Misleći o tome, ljevoruko je poslovala po kući, razbila čašu, samo je još

jedna ostala, kažu da je sreća kad se staklo razbije, a opet se ljutila, psovala

svoje bangave ruke i sve radila kako ne treba. Negdje daleko su se čuli topovi i

bacači, pa je izašla da upita Jovana gdje bi to moglo da bude. Jovan je pred

ambarom poklepavao srp, čelik je ciktavo zvonio, izgleda da od te zaglušne

kipnjave ništa nije čuo, a kad je vidio kako ona osluškuje, prestao je da udara po

srpu i digao glavu. Držao je čekić pred sobom, kao da njime sluša, i nije baš

izgledao pametno.

- Čuje se nešto.

- Dosta od tebe i toliko - Rekla je.

On je uvijek kriv za sve.

Onda je dotrčao vojnik i vazdan objašnjavao, zato što mu se žurilo, da im

je komandir poručio da se sklone, idu Švabe s kamionima, izgleda da će ovuda

samo proći, borbe se vode kod Gajeva, i rekao je komandir da jave u selo, on, to

vojnik, mora u četu, pokušaće da ih zadrže koliko mogu, i otišao ne čuvši kako

je ona opsovala i Švabe i komandira, đavola bi on njima javljao da se sklone,

već mu je stalo da odbornici iz sela izvuku stražnjice, a što se tiče Švaba i tog

zadržavanja bolje da ih ne diraju, ako ih ne mogu odbiti, a ne mogu, i sam kaže:

pokušaće i koliko mogu, slabo će pokušati i slabo mogu.

- Tako, to je najvažnije - rekla je Jovanu koji je sklanjao srp pod štalski

krov - pusti krave pa požuri do kolibe, prebaci onog nesrećnika na drugu stranu,

znaš gdje je čamac sakriven.

- Bolje da se brinemo za sebe.

- I brinem se za sebe. Da našu kuću ne zapale ako ga nađu. A ja ću u selo,

bolje da ni u selu ne zateknu nikog s oružjem.

- Da sklonimo štogod stvari pod ambar.

- Dobro, samo požuri.

Nosili su stvari iz kuće i gurali pod ambar, i opet se vraćali i opet nosili,

dok se ona nije naljutila, vrag ti odnio i stvari kad je glava u pitanju, izvadio je

iz sanduka naninu struku dukata i dao joj da sakrije u njedra, e baš je sakriveno

gdje treba, odmah ću se vratiti, rekla je, a on se nije slagao, bio je zabrinut a

opet miran, nemoj se vraćati, rekao je, skloni se negdje, sačekaj dok prođu. Ona

je bila pametna i hrabra, nije htjela, samo od sebe je ispalo, i odlučila: vratiću

se, sigurnije je kad smo kod kuće. Gledao je u nju zbunjeno.

- Htio sam nešto da te pitam.

- Poslije.

- Htio sam baš sad, ali dobro. Poslije.

Požurila je u selo, ni okrenula se više nije, čuli su se mitraljezi i motori,

ili joj je tutnjalo u ušima, mjesecima ih nije bilo, odakle sad tako odjednom,

dolaze iznenada, kao i svaka nesreća, a i ove naše šeprtlje, što ne razrušiše

puteve, nego se još i popravljalo, da lakše dođu, trebalo je jaruge prosijecati i

stijenje navaljati kao kuće, tica samo da može preletjeti, pa neka ostane tako

zauvijek.

Put do sela nikad nije bio tako dug, noge joj se udrvenile a želi da stigne

što prije. Kuda da stigne i zbog čega? Nije ni znala tačno zašto je pošla, rekli joj

i pošla, ništa je se ne tiču ni odbornici ni selo, niko se ni o njoj ne brine, eto

pošla je i neće se više moći vratiti, uzalud mu je govorila. Samo, više nije ni

željela da se vrati, izmislila je razlog da bi otišla od kuće. Nije ga izmislila, ali

ga je jedva dočekala, u njoj ga je nešto jedva dočekalo, nije htjela da bježi. A šta

bi im pomogla i da je ostala, njih dvojica sigurno već prelaze rijeku, bože ti

gospode, kako je mogla da kaže da je sigurnije ako su kod kuće, sad ne misli

tako, nikad nije ni mislila, i kako je mogla da kaže da će se odmah vratiti?

Htjela je da se vrati, javiće u selu prvome na koga naiđe, i krenuti kući, tako je

mislila, i ne znajući navikla se da kuću smatra svojom, nije bila uznemirena ni

uplašena u početku, strah je u nju ušao poslije, kad se našla sama na pustoj cesti,

tihoj i prestravljenoj.

Selo se ispraznilo, već se znalo za Nijemce, nije trebalo ni da ide radi

toga, čuli bi i gluhi, vidjela je kako posljednji žure prema brdima, stoku su

istjerali, nadali se da je neće hvatati po toj širini, niko nije mislio na kuće ni na

ljetinu, nailazio je povadanj i sreća je što god ostane. Ljudi su izmicali pred

njegovom tutnjavom, ostali su samo oni što su se naživjeli ili vjerovali u

sudbinu.

Starac je sjedio na klupi pred kućom i mirno gledao na put kojim više

niko nije prolazio, prošlo je sve što je mislilo da prođe, sad mogu da naiđu samo

oni od kojih se svijet sklanja. Je li mu dojadio život, je li dodijao ukućanima pa

mu svejedno šta će biti, je li vjerovao da se od suđena časa ne može pobjeći, je

li mislio da nikome nije kriv i da bez krivice nema ni kazne? Beznadnije je

djelovala njegova bezrazložna mirnoća nego bježanje ostalih seljaka, njih je

lakše razumjeti, čak nemaš šta ni razumijevati.

Negdje u polju ispod njene kuće pucali su mitraljezi, htjela je da svrši šta

bilo od posla zbog koga je pošla, ne može da odredi gdje pucaju, činilo se čas

blizu, prema strahu, čas daleko, prema želji, nije joj zbog posla ni zbog sela već

zbog sebe, da ovo ne bude samo bijeg. Uzalud je bazala po selu, strah je svršio

njen posao. I u njoj tako, maloprije.

Jedna žena je sjedila pred kućom, čistila je grah da nečim zaposli ruke,

zovnula je.

- Skloni se, svi su otišli, uđi ovamo. Ne možeš preko polja, ne bi stigla,

čuješ da su blizu.

Nisu živjele u velikoj ljubavi, ali je ušla, sad je svejedno.

- Bolje da si kraj mene, ti ćeš im prije pasti u oči.

Sjela je do nje i komila grah.

- Jesu li stigli do moje kuće?

- Stići će ako nisu.

- Brinem se za one moje.

- Skloniće se.

- Prešli su na drugu stranu.

- Što se onda brineš? Misli na sebe, lako je njima.

Pucanje je prestalo. Sjedile su i čekale. Pogriješila je što je rekla da će se

vratiti, to je posljednje što je rekla, lakše bi joj bilo da nije mogla da se vrati

nego što nije smjela. Ne, nije to posljednje što je rekla, on je htio da je nešto

upita, a ona je odložila, baš je našao vrijeme kad će da je zaustavi, nije o tome

ni mislila, sad je znala šta je htio da je pita. Kako li će se gledati u onim

šumama, sami? A nizašto? Obično je tako, nizašto. Zaboravila je da im kaže da

uzmu hljeb, ostao je čitav u kući, al i neka malo pogladuju, dobro je ako budu

osjećali glad, ona ne osjeća.

Sjedile su i čekale, prsti su zastajali držeći suhu mahunu u krilu, samo da

nije ove tišine, svi su glasovi umrli na ravnici, vrijeme prolazi sporo i teško,

zaboravile su da pogledaju sunce da vide koje je doba dana što ovako dugo

traje, je li podne prevalilo, je li noć daleko, a onda su izatutnjali motori, bože, da

hoće da se svrši kako bilo, zašto nije otišla u brda, stigla bi, zašto nije ostala kod

kuće, sve bi već znala, prošli su, sad je kod njene kuće mir, motori se čuju sve

bliže, evo ih, ušli su u selo, još ova da se izdrži, mnogo je kamiona, i njih je

mnogo, zaustavili su se na sokaku, poskakali s puškama u rukama, otresaju

prašinu sa bluza.

- Imam grčeve u stomaku - rekla je žena - a ne smijem da ustanem,

misliće da bježim.

- Mene više nije strah. Vidjela sam ih, i nije me više strah.

Žena se nasmijala, od muke:

- A mene je tek sad strah uhvatio, baš sam budala što sam ostala, a zbog

kuće sam ostala. Ne znam šta ću od grčeva.

I ona se nasmijala:

- Neka to bude sve što će ti se desiti.

Jedan vojnik je došao do ograde i nešto govorio pokazujući rukama,

tražio je vode.

- Odnesi mu - molila je žena - ja ne mogu.

Uzela je kantu i lončić iz hodnika i odnijela, vojnik je žedno pio, žedan ]e

i umoran, uzeo je vode u dlanove i umio se, mlad je i bucmast, žutokos kao

suncokret, prišli su i drugi, pili i umivali se, kao poslenici, mislila je, svršili

kopnju ili kosidbu pa se rashlađuju. Upitala je ima li ih još, jesu li svi stigli, pa

je pitala smije li da ide svojoj kući, pokazivala je rukom, tamo, tamo, još jutros

je otišla sad će već podne, oni su potvrđivali smijući se, bestraga vam glava i s

vašim blesavim smijanjem.

Žena je molila da ne ide, neka ostane zbog nje, umrijeće od straha sama, a

i zbog sebe, opasno je. A ona je razložno odgovorila:

- Od njih sam pobjegla, a njih evo ovdje, ako je opasno, ovdje je opasno,

tamo više nije. Hajde ti sad mojoj kući.

Žena je odbila, vajkajući se da ne bi mogla i kad bi htjela, grčevi su

popustili ali su joj se noge odsjekle.

Kroz bašte je izašla na put. I odmah se pokajala, nisu svi stigli u selo,

dvadesetak ih je u dva reda išlo cestom, u sredini među njima koračao je Čango,

vezanih ruku, bez naočara, negdje ih je izgubio prije njih ili s njima, sasvim već

razglobljen i nesastavljen, hodao je kao slijep, udarajući vrhovima dugih stopala

o tucanik neravnog puta, žmirkao sitnim očima i uzalud gledao preda se, jadan i

žalostan, pa ga ni oni nisu čuvali kako treba, mirno su nosili puške o ramenu a

nisu mu ih gurali u rebra, ubiće ga a ne drže do njega, i to je nepravda, da ga bar

mrze, da ga se boje, a čega i da se boje, kuda će ovakav bangav i ćorav, glavom

bi u drvo udario kad bi pošao da bježi, ili u nekog od njih. Ni nju neće vidjeti.

Stala je u jarak, prošao je, ne primjećuje da je neko zastao, oj, kakva tuga, da

barem vidi, da nije ovako rasut i čemeran, da nije ovakav nikakav, sigurno ga je

neko od seljaka izdao, jer nikome ko ga pogleda ne bi palo na um da bi i on

mogao nešto da učini. Juče je bio kod njih, razgovarali su i smijali se, pitala ga

je što se nije oženio, četiri su razloga što se dosad nisam oženio, rekao je veselo,

sirotinja, zatvor, rat i moja ružnoća, ako me ko htjedne oženiću se čim se rat

svrši. Rat je za njega završen a neće se oženiti, i dobro što ni dosad nije, niko ga

osim nje neće ožaliti, bio je kao dijete, i sad, zakratko, samo je on mogao da se

raduje što ona i Jovan dobro žive, stidjela se ponekad zbog njegove naivnosti.

Uvijek je voljela dobre ljude, sigurno zato što ih je malo, i šta ona nije. Oj,

kakva tuga, zar je ikad mislila da će ovako žaliti tog ružnog, nespretnog,

nepametnog čovjeka? Trčao je za nekim poslovima neprestano, svakome

potreban, od svakog manji, jeo šta mu daš, spavao gdje mu kažeš, zato ga niko

nije cijenio, ni njegovi ga nisu cijenili, uvijek je bio po strani, i pozadi, osim kad

je trebalo da se nešto učini i nešto svrši, ništa nije znao da ti kaže kako treba, a

ostajalo je u sjećanju poslije njega nešto čisto i lijepo, sigurno zbog poštenja.

Eto mu sad poštenje.

Iza vojnika se dizao dim i jara. Gori li to kod njih? Je li pamet izgubila,

ničijih zgrada nema u blizini, nešto njihovo gori, kuća gori, nikog nisu našli pa

zapalili, vole kad vide plamen kuda prolaze, tuđa ih muka pojela dabogda, al’

neka ih, oni od ove vatre neće biti bolji a mi nećemo biti mnogo gori, samo da

hoće kogod i njihovo žeći kad bilo, da vide kako je kad je teško.

Kuća je plamtjela kao glavnja, užarene grede su prštale izbacujući varnice

i gar prema nebu, toplina se osjećala daleko sustižući je na praznom dvorištu

dok je obilazila i gledala. Našli su stvari pod ambarom, ništa nisu uzeli ni

uništili, samo je sve pogaženo i rastureno, sigurno su vadili puškama, da ne

isprljaju ruke, po posteljini i njenim haljinama ostali su tragovi vojničkih cipela,

više je stvari nego kad je otišla, to ona nije sklonila, Jovan je iznosio poslije nje,

sigurno žaleći što i kuću nije mogao da ugura pod ambar, a kad se vrati ni riječ

neće reći što je kuća izgorjela, takav je. Krave su lijeno stajale iza štale, trbusi

im nabrekli, sigurno od djeteline, crkle bi da ih ko sad napoji, kokoši su kljucale

paradajz u povrtnjaku, pas se nije čuo, bilo bi čudo da ga nisu ubili, ali sad

nema vremena da gleda i da sređuje, čeka je preči posao.

Pošla je prema rijeci, kako će im se javiti, kako će ih dozvati, svejedno,

makar ih i ne dozvala, neka samo nađe prazno mjesto, znaće gdje su. Uzalud je

gledala preda se raspoznavajući tragove, suha zemlja nije odavala ništa. A onda

je počela da se sjeća i da računa, koliko joj je trebalo do sela, koliko je sjedila

kod žene što je imala grčeve, koliko je vremena prošlo otkako joj se učinio da

puca blizu, jesu li stigli da izvuku čamac, sve joj se brkalo, samo da nije suviše

dugo ostao kod kuće, samo da nije otišla prije njega, samo da ih ne nađe.

Ali čim je ušla u šipražje, znala je sve. Šiblje je bilo polomljeno, suha

zemlja ovlažena barskim blatom, izrovašena ekserima vojničkih cokula, ali bi i

bez tih tragova znala šta se desilo, po praznini i izgubljenosti što su odjednom

pali po njoj. Našla ih je odvojene, mlađi je ležao kraj drveta, stariji u močvari,

glavom klonuo u blato, sad više nisu imali ni imena ni obilježja, bili su samo

ono što ona zna o njima. Puščana zrna ogulila su koru johe, nije htjela da

pogleda gdje su oni pogođeni, umrli su odmah od prvog metka, bez muke, nije

ih boljelo i nisu se bojali, poslije su mogli da ih ubijaju koliko su htjeli puta,

svejedno je bilo, osigurali su se prvom smrću, ni vidjeli ih nisu, ni znali nisu da

dolaze, pričali su i smijali se, pogodilo ih je iznenada, usred riječi, tako je

najlakše. Ali nije, to ona misli zbog sebe, a bilo je drukčije, mlađi je stajao

naslonjen na drvo i pucao, mogli su da im priđu samo stazom, stariji je ostao

suviše dugo, sklanjao je stvari, ali je opet došao ovamo, nije pobjegao, nije

skočio u rijeku da se spase plivajući, nisu se podnosili a umrli su, eto, zajedno.

Zašto ih tako brani i kiti vrlinama, njima je sasvim svejedno, ništa više nemaju,

ni mana ni vrlina ni ljubavi ni mržnje, sve su njoj ostavili, sad ima i svoje i

njihovo, ništa joj ne treba i vratila bi im kad bi mogla, ali ne može, ništa više ne

može, ni da žali. Nije ih se bojala, nikog više nemaju osim nje, ni nju nisu imali

dok su bili živi, ni ona njih, a sad su njeni, da ih pamti. Bolje bi bilo da se nije

vratila, kamo sreće da nikud nije išla od kuće, sad je sve kasno, iza svakog treba

neko da ostane, ona je ostala iza dvojice, niko ne zna za njihovu smrt osim nje i

onih što ih je napojila, oni su svoje učinili, ti što su ih ubili, sad treba da ona

učini. Znala je šta treba da učini, a okretala se prema rijeci, da su skočili u

rijeku, mogli su da preplivaju, mogli su da se udave, bili bi živi za nju i lako bi

otišla kud hoće, sad je sve kasno. Gledala je u starijeg, izvukao je samo kljun

čamca, pun je kamenja, lako bi on izvukao čamac, jake su mu ruke, ali je

dockan stigao, ona je rekla da će se vratiti pa je išao da vidi je li došla, ne, nije

tako, počeo je da bježi uz polje i nije mogao, noge mu se vezale što je ostavio

nepomična čovjeka pa se vratio kad su oni već bili blizu, oni su bili blizu dok je

on još stvari sklanjao pod ambar, samo da nije ostao poslije nje, samo da nije

otišla prije njega, ali sad je sve kasno. Gledala je mlađeg, lijeva noga mu još

nije zarasla, zašto nije pobjegao na desnoj, zar je manje volio život od ranjenika

o kojima je pričao, da je skočio u rijeku ni ovaj drugi ne bi poginuo, ne bi

izvlačio čamac zbog njega, ali on ga je vidio kako trči, on je pucao da ga

odbrani, oj, pred kim ih opravdava, zašto ne pomisli ono što je moglo biti, da su

se uplašili, da su se zbunili, da nisu znali šta rade, da su krvnički gledali jedan u

drugoga dok su im se prikradali, zar je smrt toliko milostiva da ustaje u njihovu

odbranu čim su pali? Lakše bi joj bilo kad bi mogla da misli o njima ružno, da

ne misli ništa, i ne misli ništa, ne može, mora da učini ono što niko drugi neće.

Ušla je u močvaru, prvo će starijeg, upala je do gležanja u blatnu vodu, ne

odvaja ih, sad su joj jednaki, već što je teži, noga se zadržavala na ljigavim

podvodnim žilama sličnim zmijama, s njim će se već namučiti, blizu njega je

propala dublje i uhvatila mu se za rame da se zadrži, sve više je tonula, gusto

blato je dopiralo do listova, do potkoljenica, do koljena, ne zna koliko je

vremena stajala i tonula, ne zna kako ga je izvukla na suho, ponekad joj se

činilo da će potonuti ona sama, ili da će ih močvara upiti oboje, pa ga je vukla,

vukla, bio je bos, cipele su mu ostale u blatištu, vukla i puštala, puštala i

povraćala, mučno joj je bilo što su ćutali a nije htjela da govori, bilo bi strašno

kao ludilo, vikala bi, šta bilo, brojeve, dječije brojanice, psovke, a nije mogla,

zbog grla stegnutog kao žicom, pa je plakala samo da nije gluho, da ubije i

sakrije tišinu, ništa više nije bilo osim tišine na svijetu, i drugog je vukla i nije

plakala, nije više mogla, ostavila ih je u polju da leže zajedno dok je donijela

ašov i plitko ih zakopala, u istu raku.

Onda je pošla kući, a kuće nije bilo, dogorijevala je zaudarajući na

paljevinu i pustoš, utjerala je krave u štalu i sjela na štalska vrata, da ne bude

sama, a bila je nepovratno sama, htjela je da izgovori molitvu, da ne osjeća

toliki strah, a nije mogla od straha. Padao je mrak, i na nju.

- Snajka.

Vidjela je sjenku i čula glas, nije vjerovala, zar ima neko živ?

- Snajka.

Nije poginuo, on nije poginuo, prvo je na njega bio red, tražio je smrt,

dobro da nije, bar večeras, poludjela bi da nije čula ljudski glas, dohramao je do

nje i gledao je u mraku, po noći vidi kao sova, neće sjesti, ne bi mogao da

ustane kao ona danas.

- Šta radiš tu?

- Znaš li da su obojica poginuli?

- Znam.

- Nisi mogao da ih odbraniš?

- Nisam.

- I ja sam kriva; otišla sam od kuće, trebalo je da ostanem.

- Nisi kriva. I ti bi stradala.

- Bilo bi pravo.

- Je li te strah?

- Strah me je. Bila sam sama s njima.

- Ne govori više o njima.

- O čemu da govorim?

- Nemoj o njima.

- Neću, a moram.

- Treba da se skloniš.

- Znaš li kako su stradali?

- Slušaš li me? Treba da se skloniš, ne možeš ostati sama. Napašćemo ih

večeras.

- Večeras je svejedno. Večeras je kasno.

- Idi kod svojih, vrati se sutra, vrati se kad ovo prođe. Potražiću te.

- Potražićeš me zbog djeteta.

- Potražiću te.

- I ti možeš da pogineš večeras. Svi možete da izginete večeras.

- Idi okolo, preko polja, ne prilazi selu.

- Je li magla na polju?

- Nije magla na polju. Zar ti se čini da je magla?

- Ne znam.

- Idi.

Ustala je i pošla polako u mrak, u noć, u samoću, a željela je da ostane i

da se isplače, pred ovim čovjekom što će noćas poginuti.

[1962.]