MIJENJANJE ENERGETSKE BUDUĆNOSTI:_x000d_CIVILNO DRUŠTVO KAO GLAVNI ČIMBENIK U PROIZVODNJI ENERGIJE IZ OBNOVLJIVIH IZVORA

MIJENJANJE ENERGETSKE BUDUĆNOSTI:

CIVILNO DRUŠTVO KAO GLAVNI ČIMBENIK U PROIZVODNJI ENERGIJE IZ OBNOVLJIVIH IZVORA

Studija EGSO-a o ulozi civilnog društva u provedbi Direktive EU-a o energiji iz obnovljivih izvora

ZAVRŠNO IZVJEŠĆE

HR

(siječanj 2015.)Studiju je provela delegacija EGSO-ove Promatračke skupine za održivi razvoj (SDO) i EGSO-ove Stručne skupne za prijevoz, energiju, infrastrukturu i informacijsko društvo (TEN) koja se sastojala od devetero članova:

· u najužem sastavu delegacije bilo je troje članova koji su upravljali njezinim radom i posjetili šest država članica: Lutz Ribbe (glavni koordinator), Isabel Caño Aguilar te Brenda King; a

· u proširenom sastavu delegacije bila su šestorica članova koji su poduprli provedbu studija slučaja u odabranim državama članicama: Andrzej Chwiluk (Poljska), Pierre-Jean Coulon (Francuska), Tom Jones (UK), Vitas Mačiulis (Litva), Georgi Stoev (Bugarska) te Frank van Oorschot (Nizozemska).

Tajništvo EGSO-ove Promatračke skupine za održivi razvoj (Rayka Hauser i Nuno Quental) kontinuirano je pomagalo u organizaciji studija slučaja i sastavljanju ovog izvješća.

EGSO-ova delegacija koja je provela studiju posebno zahvaljuje Vijeću za održivi razvoj francuske regije Provansa-Alpe-Azurna obala, vladi Walesa, Sindikatu rudara Poljske, predstavništvima EU-a u Njemačkoj, Bugarskoj, Poljskoj i Walesu; brojnim organizacijama civilnog društva, udrugama proizvođača energije iz obnovljivih izvora, zadrugama, inicijativama zajednica i socijalnim poduzećima, kao i vlastima na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini u posjećenim zemljama. Svi oni poduprli su izradu studije, aktivno su sudjelovali u raspravama, pokazali su entuzijazam za promicanje uvođenja decentraliziranih energija iz obnovljivih izvora te su zavaljujući svojim različitim pogledima pružili neprocjenjiv doprinos pri oblikovanju zaključaka ove studije.

Ovaj izvještaj ponajprije je rezultat bogatstva povratnih informacija koje je delegacija tijekom posjeta i rasprava dobila od širokog raspona dionika.

EESC-2014-04780-00-04-TCD-TRA (EN) 26/32

Sadržaj

1.1Glavni zaključci6

1.1.1Mogućnosti6

1.1.2Osjećaj frustracije6

1.1.3Snažan argument za „građansku energiju iz obnovljivih izvora“6

1.1.4Ogroman i većinom neiskorišten potencijal7

1.2Ključne preporuke7

1.2.1Jednaki uvjeti na tržištu za energiju iz obnovljivih izvora7

1.2.2Decentralizirana „građanska energija iz obnovljivih izvora“ kao politički prioritet7

1.2.3Osnaživanje aktivnog dijaloga civilnog društva o energetskoj politici8

1.2.4Pokretanje transparentnog dijaloga o cijenama energije, troškovima i koristima9

1.2.5Rješavanje socijalnih posljedica energetske tranzicije9

2.Uvod9

3.Pristup studije12

3.1Ciljevi12

3.2Metodologija12

4.Napredak na području energije iz obnovljivih izvora u EU-u: prikaz stanja13

5.Zalaganje za uključivanje civilnog društva i za „građansku energiju iz obnovljivih izvora“15

5.1Civilno društvo zahtijeva aktivnu ulogu15

5.2„Građanska energija“ povećava prihvaćenost infrastrukture za energiju iz obnovljivih izvora na lokalnoj razini17

5.3„Građanska energija“ otvara pristup sredstvima potrebnim za tranziciju prema energiji iz obnovljivih izvora17

5.4„Građanska energija iz obnovljivih izvora“ potiče razvoj zajednice i bori se protiv energetskog siromaštva18

5.5„Građanska proizvodnja energije iz obnovljivih izvora“ neto je stvaratelj radnih mjesta i gospodarskog rasta20

6.Rasprava o cijenama i troškovima energije iz obnovljivih izvora20

7.Koji su preduvjeti potrebni za oslobađanje potencijala „građanske energije“?23

7.1Jednaki uvjeti na tržištu23

7.2Stabilan i usklađen politički okvir23

7.3Transparentan i uključiv postupak izrade politike25

7.4Jednostavni i transparentni upravni postupci25

7.5Sustavi potpore prilagođeni potrebama decentralizirane „građanske energije iz obnovljivih izvora“25

7.6Svladavanje prepreka s kojima se suočava „građanska energija iz obnovljivih izvora“29

7.7Razvoj i koordinacija mreže radi prilagodbe potrebama obnovljivih izvora30

7.8Upravljanje energijom i skladištenje31

8.Zaključci32

A.1.Izvještaji o misijama u državama članicama35

A.2.Popis mišljenja EGSO-a o energiji iz obnovljivih izvora35

Iz preambule Direktive 2009/28/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora (Direktiva EU-a o energiji iz obnovljivih izvora):

(3) Utvrđene su mogućnosti za uspostavljanje gospodarskog rasta pomoću inovacija i održive konkurentne energetske politike. Proizvodnja energije iz obnovljivih izvora često ovisi o lokalnim ili regionalnim malim i srednjim poduzećima (MSP). Mogućnosti za rast i otvaranje novih radnih mjesta koje donose ulaganja u regionalnu i lokalnu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u državama članicama i njihovim regijama veoma su važne. Komisija i države članice trebaju stoga podržati nacionalne i regionalne razvojne mjere na tim područjima, poticati razmjenu najboljih praksa u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora između lokalnih i regionalnih razvojnih poticaja i promicati financiranje iz strukturnih fondova u tom području.

(4) Pri davanju prednosti razvoju tržišta za obnovljive izvore energije potrebno je uzeti u obzir pozitivan utjecaj na regionalni i lokalni razvoj, izvozne mogućnosti, socijalnu koheziju te mogućnosti zapošljavanja, ponajprije kad je riječ o malim i srednjim poduzećima i nezavisnim proizvođačima energije. (…)

(6) Uputno je podržati fazu predstavljanja i komercijalizacije decentraliziranih tehnologija za energiju iz obnovljivih izvora. Pomak prema decentraliziranoj proizvodnji energije ima više prednosti, uključujući i iskorištavanje lokalnih izvora energije, veću lokalnu sigurnost opskrbe energijom, kraće prijevozne putove i smanjeni gubitak energije pri prijenosu. Takva decentralizacija potiče razvoj zajednice i koheziju osiguravanjem izvora prihoda i stvaranjem novih radnih mjesta na lokalnoj razini. (…)

(43) Kako bi potaknuli doprinos pojedinaca ispunjavanju ciljeva postavljenih ovom Direktivom, odgovarajuća tijela trebaju razmisliti o mogućnosti uvođenja jednostavne obavijesti nadležnome tijelu umjesto zahtijevanja dozvole pri postavljanju manje decentraliziranih uređaja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora.“

1. Sažetak glavnih zaključaka i preporuka

Glavni zaključci

Mogućnosti

U svim državama članicama koje je posjetila, delegacija je naišla na snažno civilno društvo privrženo energetskoj tranziciji, svjesno socioekonomskih mogućnosti koje ta tranzicija stvara i spremno iskoristiti prednosti decentralizirane proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Prisutno je bilo uzbuđenje oko mogućnosti koje energija iz obnovljivih izvora otvara za stvaranje prihoda, razvoj zajednice i socijalne inovacije, kao i želja za znanjem o najboljim praksama i politikama pružanja potpore u drugim državama članicama.

Osjećaj frustracije

Istovremeno, dionici su izrazili frustraciju zbog administrativnih opterećenja i složenih postupaka; nedavnih reformi politike koje su male proizvođače i zajednice stavile u nepovoljniji položaj u odnosu na velike, centralizirane proizvođače energije; nepriznavanja značaja „građanske energije“ među kreatorima politika i, u nekim slučajevima, nedostatka konstruktivnog dijaloga s vlastima. Te prepreke su poznate, a Europska komisija ih je detaljno opisala u svojem Izvješću o napretku na području energije iz obnovljivih izvora (2013.).[footnoteRef:1] Činjenicu da takve prepreke i dalje postoje, odnosno da postaju sve veće (npr. uvođenjem aukcija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u nizu država članica) neki predstavnici civilnog društva protumačili su kao izravni napad na „građansku energiju“ koji ide u korist velikih centraliziranih proizvođača. [1: COM/2013/0175 final]

Snažan argument za „građansku energiju iz obnovljivih izvora“

Glavni zaključak studije je činjenica da civilno društvo nije zadovoljno time što ga se uključuje samo u savjetovanje o energetskoj politici. Zajednice, organizacije civilnog društva i privatne osobe željni su postati proizvođači energije iz obnovljivih izvora, a delegacija je sakupila dovoljno dokaza i argumenata koji potvrđuju ovaj trend:

„građanska energija“ povećava prihvaćanje infrastrukture za energiju iz obnovljivih izvora na lokalnoj razini, te jača podršku i pospješuje sudjelovanje u tranzicijskom procesu. Ona otvara pristup fondovima hitno potrebnima za energetsku tranziciju, donosi zajedničke socioekonomske koristi na lokalnoj razini te zadržava dodanu vrijednost u zajednicama. Doista, proizvodnja energije iz obnovljivih izvora sve više predstavlja gospodarsku priliku za građane, poljoprivrednike, zadruge, mala i srednja poduzeća, lokalne zajednice, dobrotvorne udruge te nevladine organizacije, zajedno s tradicionalnim energetskim poduzećima ili umjesto njih. To potiče lokalni razvoj, socijalne inovacije i suradnju. Decentralizirani programi omogućavaju pojedincima i zajednicama da dijele troškove i koristi obnovljivih izvora energije te da prepoznaju mogućnosti boljeg usklađivanja ponude i potražnje (npr. putem kolektivnih sustava grijanja). Tamo gdje to politički okvir dozvoljava, „građanska energija iz obnovljivih izvora“ stvara neto lokalna radna mjesta i gospodarski rast.

EGSO-ova je studija otkrila da razvoj energije iz obnovljivih izvora brže napreduje posebice u onim državama članicama u kojima je lokalno stanovništvo, na razini pojedinca ili zajednički, osposobljeno za provođenje vlastitih građanskih energetskih inicijativa. Ključni preduvjet da se to dogodi su dobro osmišljeni programi potpore i dobar regulatorni okvir za „građansku energiju iz obnovljivih izvora“. Kako bi iskoristili tu novu priliku, klimatske i energetske politike EU-a i država članica moraju dati mnogo veću prednost povezivanju decentralizirane proizvodnje energije iz obnovljivih izvora s regionalnim i lokalnim razvojem. Vrijeme je za uspostavu niza snažnih, stabilnih i dosljednih pratećih struktura „građanske energije iz obnovljivih izvora“ za prelazak Europe na gospodarstvo s niskom razinom emisije ugljika.

Ogroman i većinom neiskorišten potencijal

Studija je otkrila da se pet godina nakon usvajanja Direktive o energiji iz obnovljivih izvora nacionalni politički dokumenti rijetko pozivaju na dosljednu strategiju kojoj je cilj podupiranje decentralizirane proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u korist lokalnih zajednica. Delegacija koja je provela studiju niti u jednoj od država članica koje je posjetila nije naišla na dosljedno provođenje vladinih strategija koje za cilj imaju promicanje „građanske energije“. Upravo suprotno, nestabilne politike i nedavne reforme regulatornih okvira za obnovljive izvore energije u svim državama obuhvaćenima studijom stvorile su nesigurnost, nesklonost upuštanja u nova ulaganja i zabrinutost među dionicima oko budućnosti „građanske energije“.

Ključne preporuke

Jednaki uvjeti na tržištu za energiju iz obnovljivih izvora

U izvješću Europske komisije iz 2013. g. o napretku korištenja energije iz obnovljivih izvora[footnoteRef:2] istaknuto je da će podrška uvođenju energije iz obnovljivih izvora biti potrebna dotle u EU-u ne postoji otvoreno unutarnje tržište energije, usmjereno na tržišno natjecanje, kojim će se stati na kraj tržišnim neuspjesima i koje će apsorbirati zdravstvene, ekološke i socijalne troškove korištenja fosilnih goriva. Vlade bi također trebale raditi na postupnom ukidanju štetnih i neučinkovitih potpora za fosilna goriva kojima se „potiče rasipna potrošnja i ugrožava održivi razvoj“, u skladu s obvezom potvrđenom u zaključnom dokumentu konferencije Rio+20 pod naslovom „Budućnost kakvu želimo“. Određivanje cijena ugljika samo je jedna od mogućnosti za apsorbiranje vanjskih troškova čime se podiže relativan trošak tehnologija koje se temelje na fosilnim gorivima. [2: COM(2013) 175 final.]

Decentralizirana „građanska energija iz obnovljivih izvora“ kao politički prioritet

Nova energetska politika ne može se provoditi bez podrške građana, a s njihovom podrškom ciljevi politike mogu se ostvariti brže od očekivanog. EGSO preporuča da kreatori politika na lokalnoj i nacionalnoj razini te razini EU-a izričitu prednost daju građanskom vlasništvu nad proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora. U sljedećem izvješću o napretku korištenja energije iz obnovljivih izvora, koje se očekuje 2015. g., Europska komisija ne bi se trebala usredotočiti samo na brojke, već bi trebala ocijeniti u kojoj mjeri su uklonjene administrativne prepreke te koliko je poboljšan pristup tržištu za nove, male igrače.

Uspostavljanje stabilnih okvira politika za podršku „građanskoj energiji iz obnovljivih izvora“:

· Upravni postupci za „građansku energiju“ trebaju biti jednostavni, brzi i cjenovno pristupačni

· Troškovi i vrijeme čekanja na spajanje projekata „građanske energije“ na mrežu moraju biti razumni, a operatori sustava trebaju u slučaju nepridržavanja biti kažnjeni.

· Jedinstvena kontaktna mjesta trebala bi male ulagače savjetovati od faze analize izvedivosti i planiranja, pa sve do puštanja u rad;

· Električna energija iz obnovljivih izvora trebala bi imati prednost pri priključivanju na mrežu pred fosilnom i nuklearnom energijom;

· „Građanska energija iz obnovljivih izvora“ trebala bi biti izuzeta iz postupaka koji stvaraju neproporcionalno opterećenje, troškove i nesigurnost, kao što su zahtjevi za izravno stavljanje na tržište;

· Poticajne cijene trebaju biti glavni oblik potpore za „građansku energiju iz obnovljivih izvora“. One proizvođačima nude jednostavan i pouzdan način za precizan izračun njihovih ulaganja i povrata. Sigurnost ulaganja povećava mogućnost malih poduzetnika za dobivanje potrebnih kredita. Poticajne cijene se mogu i trebaju redovito usklađivati s troškovima ulaganja koji se stalno smanjuju.

· U cilju rješavanja pitanja fluktuacija u opskrbi i njihovog snažnog utjecaja na cijene električne energije u razdoblju najveće potrošnje, sustav poticajnih cijena mogao bi se dopuniti mehanizmima za upravljanje energijom koji bi se nosili s fluktuacijama, npr. mjerenjem neto potrošnje (vidi dolje), pametnim mrežama i razvojem kapaciteta za skladištenje.

· Države članice trebale bi biti vrlo oprezne kada koriste javnu nabavu za energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora jer kompleksni i skupi postupci nesrazmjerno opterećuju male proizvođače te bi mogli u stvarnosti isključiti „građansku energiju“ iz potpora za energiju iz obnovljivih izvora. Davanje prednosti velikim centraliziranim proizvođačima i smanjenje tržišnog natjecanja moglo bi uzrokovati povećanje cijena. Nadalje, javni natječaji neće funkcionirati tamo gdje tržište energije ne postoji. U tom pogledu trebalo bi razjasniti Smjernice o državnim potporama za zaštitu okoliša i energiju za razdoblje 2014. – 2020.

· Proizvođači „građanske energije“ trebaju imati pravo na neto mjerenje i potpore za proizvodnju električne energije.

· U strukturnim i kohezijskim fondovima EU-a, kao i u nacionalnim proračunima, trebalo bi izdvojiti potrebna sredstva kako bi se osiguralo da napredak na području obnovljivih izvora i decentralizirane proizvodnje energije ne bude usporen zbog ograničenja mreža.

Osnaživanje aktivnog dijaloga civilnog društva o energetskoj politici

· Politika energije iz obnovljivih izvora treba se oblikovati i provoditi u neprestanom dijalogu s dionicima civilnog društva kako bi se postiglo zajedničko razumijevanje, zajednički ciljevi, podrška provedbi te kultura suradnje i međusobnog povjerenja. Inicijativa EGSO-a za europski energetski dijalog mogla bi u tom pogledu biti od pomoći.

· Potrebno je osnažiti civilno društvo za sudjelovanje u razvoju klimatskih i energetskih akcijskih planova država članica te praćenju i reviziji njihove provedbe.

· Strategije, programi financiranja i mjere potpore na razini EU-a te na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini treba pratiti i revidirati uz aktivno sudjelovanje civilnog društva, kako bi se osiguralo da pridonose, a ne da štete, „građanskoj energiji“. Posebno pomno treba nadgledati uvođenje kontroverznih mjera poput zahtjeva za izravno stavljanje na tržište i javnih natječaja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora kako bi se prepoznali i brzo ispravili mogući negativni učinci na „građansku energiju“.

Pokretanje transparentnog dijaloga o cijenama energije, troškovima i koristima

Raspravama o energetskoj politici često dominira kratkoročna zabrinutost zbog cijena, zbog čega je potrebno pokrenuti transparentnu javnu raspravu o troškovima i cijenama energije. Energija iz obnovljivih izvora ima vrlo niske vanjske troškove, što se uvelike razlikuje od konvencionalnih energija koje na današnje društvo, kao i sljedećim generacijama prenose značajni dio zdravstvenih i ekoloških troškova. Jasne i sveobuhvatne informacije trebaju biti javno dostupne kako bi se stvorila potpuna slika o troškovima i koristima povezanima sa subvencijama koje se daju za obnovljive izvore energije, fosilna goriva i atomsku energiju, uključujući vanjske troškove koji nastaju zbog učinaka na ljudsko zdravlje i kvalitetu okoliša, kao i koristi koje nastaju od ukidanja uvoza i od energetske sigurnosti. Kao što je istaknuto u izvješću Europske komisije iz 2013. g.[footnoteRef:3] o napretku korištenja energenata iz obnovljivih izvora, iako se troškovi tehnologija za dobivanje energije iz obnovljivih izvora stalno smanjuju, potrebne su financijske, zakonske i upravne mjere politika kako bi se podržalo uvođenje energije iz obnovljivih izvora, sve dotle u EU-u ne postoji otvoreno unutarnje tržište energije, usmjereno na tržišno natjecanje, kojim će se stati na kraj tržišnim neuspjesima i koje će apsorbirati vanjske troškove." [3: COM(2013) 175 final.]

Rješavanje socijalnih posljedica energetske tranzicije

Dok se očekuje da će neto učinak energetske tranzicije na radna mjesta i dohotke biti pozitivan, neki sektori konvencionalne energije suočeni su s gubitkom tržišta i radnih mjesta (koji ne mora biti izričito povezan s porastom energije iz obnovljivih izvora). Vlade trebaju preuzeti odgovornost za upravljanje socioekonomskim učincima prelaska na gospodarstvo s niskim udjelom ugljika kako bi u konačnici koristi imalo cijelo društvo. Potrebno je snažnije integrirati nacionalne strategije društvene tranzicije s uvođenjem energije iz obnovljivih izvora kako bi se osigurala glatka tranzicija i potrebne nove profesionalne vještine te kako bi se na ciljan način riješio bilo kakav negativan socijalni utjecaj na radna mjesta i socijalno osjetljiva domaćinstva. Vlade moraju osigurati da troškovi podrške „građanskoj energiji iz obnovljivih izvora“ budu pravilno raspodijeljeni u društvu.

Uvod

Kreatori politika EU-a zajedno su postavili jasan politički cilj: smanjiti emisije CO2 za 80 – 95% do 2050. g. Europa će se preobraziti u gospodarstvo koje učinkovito koristi resurse, klimatski je prihvatljivo i ima niske razine emisija CO2. Taj program ne pokreću samo zabrinutosti zbog klimatskih promjena. Potreban je prevrat u energetskoj politici kako bi se nosilo sa izazovima povezanim s ograničenom naravi fosilnih goriva, kao i okončalo ovisnost Europe u uvozu energenata iz politički nestabilnih regija. Potrebno je razviti energetske sustave koji će današnjim potrošačima, kao i sljedećim generacijama, osigurati čistu, sigurnu i financijski dostupnu energiju. Planiranje proizvodnje energije mora uključivati vanjske učinke na društvo, okoliš i zdravlje te u obzir uzimati utjecaj na buduće generacije.

Energija iz obnovljivih izvora u tom prijelazu igra glavnu ulogu. Direktiva EU-a o energiji iz obnovljivih izvora[footnoteRef:4] iz 2009. g. osmišljena je da promiče proizvodnju energije iz obnovljivih izvora te da poveća sigurnost opskrbe. U njoj se od svake države članice zahtijeva da do 2020. g. postigne određeni udio energije iz obnovljivih izvora u svojoj konačnoj potrošnji energije, pridonoseći time ukupnom cilju EU-a o 20% udjela energenata iz obnovljivih izvora. U Klimatskom i energetskom okviru EU-a za 2030. g. određuje se daljnje povećanje tog udjela na najmanje 27% do 2030. g. Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) podupire ovaj cilj,[footnoteRef:5] ali zahtijeva da se nacionalni ciljevi za energiju iz obnovljivih izvora odrede na razini države članice čime bi se Komisiji omogućilo da nametne mjere i osigura da sve države članice pridonose ispunjavanju zajedničkog cilja. [4: Direktiva 2009/28/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora te o izmjeni i kasnijem stavljanju izvan snage direktiva 2001/77/EZ i 2003/30/EZ] [5: Mišljenje EGSO-a o „Okviru za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju 2020. – 2030. (NAT/ 636)]

U svom pismu novom povjereniku za energetiku, predsjednik Komisije Juncker napisao je: „Trebamo također pojačati udio energije iz obnovljivih izvora na našem kontinentu. To nije samo pitanje odgovorne klimatske politike. To je, istovremeno, prioritet industrijske politike želimo li i dalje imati srednjoročno na raspolaganju financijski dostupnu energiju. Snažno vjerujem u moć „zelenog rasta“ i želim da EU postane svjetski broj jedan u obnovljivim izvorima energije.“

EGSO uviđa tehničke, gospodarske i društvene izazove povezane s tranzicijom na gospodarstvo koje učinkovito koristi resurse i ima nisku razinu emisija ugljika. Iskazana je zabrinutost raspodjelom troškova i koristi tranzicije, uključivanjem raspršenih i fluktuirajućh izvora energije u opskrbni sustav, te novom infrastrukturom i protivljenjem određenim vrstama infrastrukture za energiju iz obnovljivih izvora koje se javlja na lokalnoj razini. Ti izazovi uspješno se rješavaju. Troškovi tehnologija energije iz obnovljivih izvora padaju zahvaljujući razvoju tehnologija i tržišta, a napredak se postiže u razvoju pametnih mreža i drugih rješenja za upravljanje fluktuirajućom ponudom i potražnjom.

EGSO je pokrenuo ovu studiju svjestan činjenice da se pri oblikovanju i provedbi politika energije iz obnovljivih izvora u obzir trebaju uzeti tržišne strukture i socioekonomski aspekt jednako koliko i tehnička i tehnološka pitanja. Studija zbog toga nije usmjerena na analiziranje tehničkih izazova koji su predmet drugih aktualnih rasprava. Ona se bavi mnogo manje istraženom temom uloge koju civilno društva ima ili koju bi moglo i trebalo imati u tom značajnom postupku preobrazbe.

Je li uloga civilnog društva ograničena na promatranje i prihvaćanje novih politika i projekata? Je li se savjetovalo s civilnim društvom, i ako je, sa ili bez posljedica? Ili, je li se civilno društvo posve uključilo i osposobilo da igra aktivnu, možda čak i glavnu ulogu u novom, decentraliziranom sustavu proizvodnje energije iz obnovljivih izvora? Konačno, koji su u tom pogledu činitelji uspjeha i izazovi?

Do sada se civilno društvo samo rubno uključivalo u proizvodnju energije. Energetski je sektor izrazito centraliziran i uloge su jasno podijeljene. Do tradicionalne i još prevladavajuće proizvodnje energije dolazi se u malobrojnim velikim središnjim jedinicama, od kojih su većina fosilne ili nuklearne elektrane. Vrlo mali broj velikih energetskih poduzeća dominira tržištem, na primjer: četiri u Njemačkoj, šest u UK-u i jedna u Francuskoj. Građani, poduzeća i industrija pasivni su potrošači koji plaćaju energetske proizvode.

Razvoj energije s niskom razinom emisija CO2 dovest će do temeljitih promjena u energetskom sektoru. Obnovljivi izvori energije po svojoj su naravi decentraliziraniji jer koriste izvore koji su često dostupni lokalno i ne može ih se ili ih je preskupo prevoziti. Proizvodnja energije i električne struje događat će se u neposrednom životnom okolišu ljudi, što znači da će energetska infrastruktura biti uočljivija u krajobrazu.

Kako bi bila uspješna, politici je potrebno prihvaćanje. To je vrijedilo za ranije energetske politike, a vjerojatno je još važnije za buduće. Ne treba samo sveobuhvatnoj klimatskoj politici EU-a potpora civilnog društva; svakom pojedinom projektu, svakom postrojenju na vjetar, sunce ili bioplin treba prihvaćanje lokalnog stanovništva. Postoji veća vjerojatnost da će projekti biti prihvaćeni kada ljudi kojih se to tiče prepoznaju koristi od promjena u svojoj životnoj okolini; pogotovo ako oni sami imaju izravnu korist od tih promjena.

S gledišta globalnih klimatskih promjena, nije važno tko je vlasnik vjetroturbine ili tko njome upravlja. S gledišta političke prihvatljivosti, to može biti ključno. Provedba Direktive o energiji iz obnovljivih izvora , odnosno same klimatske politike, stoga je usko povezana s odgovorom na pitanje tko je dobio povlašten pristup i priliku proizvoditi energiju iz obnovljivih izvora i zaraditi na njoj: vanjski ulagači koji koriste lokalne resurse regije za vlastite poslovne interese ili lokalno stanovništvo koje može koristiti resurse svojeg sunca, biomase ili vjetra i proizvesti ne samo energiju, nego stvoriti i novu regionalnu vrijednost, nove prilike i radna mjesta. Ovime se ne predlaže da tranziciju na energiju iz obnovljivih izvora provedu samo mali proizvođači. Potrebno je radije osnažiti privatne osobe i zajednice kako bi se mogli natjecati s velikim ulagačima i na taj način stvarati lokalnu vrijednost te igrati važnu ulogu u energetskoj tranziciji.

Direktiva o energiji iz obnovljivih izvora prepoznaje prilike za rast i zapošljavanje do kojih dovodi regionalna i lokalna proizvodnja energije iz obnovljivih izvora. U njoj se države članice pozivaju da podupru nacionalne i regionalne razvojne mjere i promiču korištenje sredstava iz strukturnih fondova na ovom području, iako se u njoj izričito ne odaje priznanje ili pruža podrška razvoju energije iz obnovljivih izvora kojim upravlja zajednica.

Studija SDO-a ispitala je iskustva s ovakvom vrstom programa u šest država članica EU-a. Ovaj izvještaj predstavlja nalaze studije EGSO-a i iznosi preporuke institucijama EU-a i nacionalnim tvorcima politika s ciljem poboljšanja regulatornih uvjeta za decentraliziranu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u kojoj sudjeluju i od koje korist imaju lokalne zajednice i civilno društvo.

Izvješću su priložena i nacionalna izvješća koja sadrže dodatne informacije o svakoj od šest država članica EU-a posjećenih u sklopu studije.

Pristup studije

Ciljevi

· Koja je razina uključenosti civilnog društva u provedbu Direktive EU-a o energiji iz obnovljivih izvora? Da li civilno društvo djeluje samo kao informirani promatrač? Da li se civilno društvo uključuje u postupke odlučivanja? Ili, da li se izravno uključuje u proizvodnju energije čime doprinosi, ali ima i koristi od tranzicije na gospodarstvo s niskom razinom emisija ugljika?

· U kojoj mjeri nacionalni i regionalni regulatorni okviri (politička, upravna, financijska i tehnička rješenja) podupiru proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u kojoj sudjeluje civilno društvo?

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, u studiji se nastoje prepoznati strategije i konkretne mjere na različitim razinama vlasti koje omogućuju proizvodnju „građanske energije iz obnovljivih izvora“ i povezuju je s koristima za lokalnu zajednicu, ističući primjere dobre prakse i iznoseći preporuke o politikama.

U ovom izvješću koristimo izraz „građanska energija iz obnovljivih izvora“ koji se odnosi na decentraliziranu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora koja je u vlasništvu (najmanje 50%) ili kojom upravljaju građani, lokalne inicijative, zajednice, lokalne vlasti, dobrotvorne udruge, nevladine organizacije, poljoprivrednici, zadruge ili MSP-ovi te kojom se na lokalnoj razini stvara vrijednost koja ostaje u određenoj regiji. Ne donose svi projekti na području energije iz obnovljivih izvora vrijednost lokalnim zajednicama. To pravilo se ne bi odnosilo na npr. vjetroparkove koji pripadaju velikim poduzećima i koji ne donose vrijednost lokalnim zajednicama.

Metodologija

Studija se temelji na prikupljanju i analizi različitih izvora podataka, a ponajviše na povratnim informacijama dionika vrlo raznolikog profila prikupljenih tijekom studijskih putovanja u odabrane države članice. Provedene su sljedeće radnje:

· Sekundarno pretraživanje literature, statističkih podataka i dokumenata o nacionalnim politikama;

· Razgovori s ključnim dionicima na razini EU-a;

· Internetski upitnik otvoren vlastima i dionicima koji je obuhvaćao razne vidove nacionalnih upravnih, tehničkih i financijskih političkih okvira za energiju iz obnovljivih izvora;

· Putovanja u šest odabranih država članica koja su uključila radionice i savjetovanja s vlastima i dionicima, kao i posjete lokalnim projektima obnovljivih izvora. Tih je šest zemalja odabrano kako bi se a) ostvarila uravnotežena zemljopisna zastupljenost EU-a, b) pružili primjeri iz „novih“ i „starih“ država članica te c) predstavila različita polazišta i razine provedbe Direktive o energiji iz obnovljivih izvora.

Posjeti su se održali kako slijedi:

· Njemačka: 11. do 13. ožujka 2014.

· Poljska: 7. do 9. travnja 2014.

· Francuska: 23. i 24. travnja 2014.

· Ujedinjena Kraljevina: 5. do 7. svibnja 2014.

· Litva: 13. do 15. svibnja 2014.

· Bugarska: 14. do 16. srpnja 2014.

Valja napomenuti da su u svim tim zemljama, u vrijeme studijskih posjeta, politički okviri i mjere za energiju iz političkih izvora prolazili kroz značajne reforme. Stoga je delegacija bila u prilici iskoristiti burne nacionalne rasprave o mogućem učinku tih reformi na „građansku energiju“. Izvješće o svakoj od ovih misija priloženo je ovom izvješću.

S obzirom na to da je u žarištu civilno društvo, u studiji su istraženi obnovljivi izvori energije kojima se obično bave mali proizvođači i lokalne zajednice: sunce (fotonaponski i toplinski kolektori), vjetar, biomasa, bioplin te mikroproizvodnja hidroenergije.

Napredak na području energije iz obnovljivih izvora u EU-u: prikaz stanja

Gospodarstvo EU-a još uvijek je izrazito ovisno o fosilnim gorivima i uvozu goriva, no udio obnovljivih izvora u konačnoj bruto potrošnji energije neprestano raste. U 2012. g. dosegao je 14,1%[footnoteRef:6] te je i dalje u skladu s ciljem iz Direktive o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora o 20% udjela energenata iz obnovljivih izvora u konačnoj bruto potrošnji energije do 2020. g. Međutim, napredak se uvelike razlikuje diljem EU-a te je u 2014. g. usporio. Ukoliko se taj trend nastavi, EU možda neće dostići cilj od 20%. [6: Eurostat (2014.)]

Slika 1.: Udio energije iz obnovljivih izvora u državama članicama (% konačne bruto potrošnje energije)

Izvor: izvješće EUROSTAT-a, STAT/ 14/ 37, 10.3.2014.

Prema podacima Eurostata (2012.) proizvodnja energije iz obnovljivih izvora u EU-u uglavnom se temelji na biomasi (46%) i hidroenergiji (16%), no sve su značajnije nove vrste obnovljivih izvora energije kao što su solarna fotonaponska energija i energija vjetra koje također otvaraju nove mogućnosti za uključivanje civilnog društva.

Slika 2.: Instalirani električni kapacitet za energiju iz obnovljivih izvora u EU-28

Izvor: na temelju Eurostatovih podataka

Konačna potrošnja električne energije iz obnovljivih izvora u 2012. g. dosegnula je 23,5%. Taj se uspjeh djelomično objašnjava ogromnim rastom fotonaponskog sektora (koji je u 2012. g. predstavljao 23% instaliranih kapaciteta za električnu energiju iz obnovljivih izvora) te sektora vjetra (koji je predstavljao 35% instaliranih kapaciteta za električnu energiju iz obnovljivih izvora).

Porast u korištenju obnovljivih izvora u energetskom sektoru grijanja i hlađenja. bio je puno sporiji te je u 2012. g. iznosio 15,6%. Na biomasu otpada 15% proizvodnje toplinske energije i 87% proizvodnje energije u sektoru grijanja i hlađenja. Bioplin zaostaje s udjelom od samo 3% u energetskom sektoru grijanja i hlađenja. Biomasa se često koristi za proizvodnju toplinske energije u postrojenjima za kombiniranu proizvodnju toplinske i električne energije, no njezin velik dio izgara u neučinkovitim uređajima. U istočnoj Europi drvna biomasa i dalje je u širokoj uporabi te se ujedno uvelike uvozi iz Rusije (u slučaju Poljske). Energija koja se proizvede ubraja se u energiju iz obnovljivih izvora i proizvođačima se dodjeljuju „zeleni certifikati“ iako takva energija u stvarnosti uopće ne doprinosi smanjenju emisija te ponekad pridonosi krčenju šuma. Nadalje, većina postrojenja za kombiniranu proizvodnju toplinske i električne energije zajedno pale mješavinu ugljena i biomase čime se otežava praćenje prijavljenog udjela obnovljivih izvora energije. Taj problem istaknuli su dionici u Poljskoj, Litvi i Bugarskoj. U Poljskoj je u razdoblju 2007. – 2011. elektranama na ugljen izdano 70 – 75% svih zelenih certifikata čime je povećan njihov profit te je istovremeno smanjena cijena zelenih certifikata. To je smanjenje pak snažno pogodilo vjetroelektrane te ih je učinilo gospodarski neodrživima.

Važno je napomenuti da je politička i društvena rasprava o energiji iz obnovljivih izvora do sada u prvome redu usmjerena na proizvodnju električne energije, dok proizvodnja topline ima manje istaknutu ulogu. Treba razmisliti o tom prioritetu jer upotreba energije znatno je veća kod grijanja nego u sektoru električne energije. Nadalje, kombiniranje proizvodnje obnovljive električne energije s proizvodnjom topline moglo bi biti odlična prilika da se dođe do hitno potrebnih kapaciteta za skladištenje (struja za grijanje) koje bi se u kontekstu nepostojane proizvodnje obnovljive energije moglo koristiti uvijek iznova.

Zalaganje za uključivanje civilnog društva i za „građansku energiju iz obnovljivih izvora“

Za vrijeme studijskih posjeta EGSO se naširoko uvjerio u važnost „građanske energije iz obnovljivih izvora“: od stjecanja neophodne kratkoročne i srednjoročne prihvaćenosti novih proizvodnih postrojenja, do mobilizacije sredstava za tranziciju, postizanja dugoročne samodostatnosti, iskorištavanja regionalne vrijednosti i lokalnog razvoja te okončanja tradicionalnih monopola u energetskom sektoru. Time se ne predlaže da tranziciju na energiju iz obnovljivih izvora treba ili može sprovesti isključivo civilno društvo. Važno je radije osigurati da regulatorni okviri stvore ravnopravne uvjete koji će civilnom društvu omogućiti da se natječe s velikim centraliziranim ulagačima i da igra svoju važnu ulogu u energetskoj tranziciji.

Civilno društvo zahtijeva aktivnu ulogu

Studijske posjete EGSO-a u šest država članica EU-a, kao i debate s organizacijama civilnog društva u Bruxellesu, dovele su do neočekivanih rezultata. Delegacija koja je provela studiju susrela se s vrlo otvorenim civilnim društvom[footnoteRef:7] gdje dionici nisu samo podržavali energiju iz obnovljivih izvora, već su u energetskoj tranziciji jasno prepoznali i vlastite šanse. Začuđujuće je da su se u raspravama s tim dionicima uglavnom razmatrale socioekonomske prilike te su rasprave bile usmjerene na koristi za zajednicu, a ne toliko na ciljeve za ublažavanje klimatskih promjena. [7: Među dionicima su bili predstavnici malih poduzeća, akademske zajednice, nevladinih organizacija koje se bave okolišem, skupina iz zajednice, zadruga, lokalnih i regionalnih vlasti.]

Delegacija se u različitim državama članicama susrela s predstavnicima civilnog društva prilično različite razine samopouzdanja. U Njemačkoj, dionici su izjavili: „mi ne samo da pružamo podršku energetskoj tranziciji, već mi JESMO energetska tranzicija. Do Energiewendea (energetske tranzicije) nisu doveli političari ili velika energetska poduzeća; mi smo ti koji smo je omogućili. Naš pritisak doveo je do uspostave okvirnih uvjeta te je omogućio tranziciju.“ U Poljskoj, Litvi i Bugarskoj, s druge strane, snažan interes za „građansku energiju iz obnovljivih izvora“ umanjen je iznimnom frustriranošću zbog administrativnih i financijskih prepreka za sudjelovanje u političkim postupcima i u proizvodnji energije. Umjesto da prepoznaju vrijednost i potencijal nove klimatske i energetske politike čini se da vladini predstavnici u ove tri zemlje na „građansku energiju iz obnovljivih izvora“ uglavnom gledaju kao na prijetnju i u njoj vide poteškoće. S jedne strane su izrazili sumnju da energija iz obnovljivih izvora ima dovoljno kapaciteta pokriti značajan dio potreba za električnom energijom (argument koji se često koristi u ranoj fazi energetske tranzicije), a s druge strane su zabrinuti zbog brzog uvođenja energije iz obnovljivih izvora.

Civilno društvo je na ključno pitanje studije dalo jasan i dosljedan odgovor – civilno društvo želi aktivno sudjelovati u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora. Jedan od sudionika u debati u Poljskoj sažeo je to na sljedeći način: „Ne želimo gledati kako drugi iskorištavaju sunce i vjetar u našoj regiji. Želimo koristiti naše resurse za vlastitu korist.“ Naposljetku, delegacija je prepoznala jednu iznimno veliku potrebu za informacijama, primjerima najbolje prakse i modelima uspješnosti, kao i za naučenim lekcijama kako bi se izbjeglo ponavljanje tuđih pogrešaka.

„Građanska energija“ povećava prihvaćenost infrastrukture za energiju iz obnovljivih izvora na lokalnoj razini

Uspješna energetska tranzicija zahtijeva od civilnog društva visoku razinu prihvaćenosti. Tijekom studijskih posjeta EGSO-a, dionici su se pozvali na slučajeve lokalnog protivljenja infrastrukturi za energiju iz obnovljivih izvora, osobito vjetroparkovima. To su obično slučajevi kada su infrastrukturu za energiju iz obnovljivih izvora postavili vanjski ulagači, uz malu korist ili naknadu za lokalne zajednice. Naprotiv, tamo gdje su se u projekte energije iz obnovljivih izvora uključili građani i lokalni poduzetnici, bilo je mnogo izglednije da će cijeniti njezine koristi i prihvatiti moguće smetnje estetske ili druge prirode. Tijekom EGSO-ove debate o energiji iz obnovljivih izvora u zajednici iz studenog 2013.[footnoteRef:8] iznesen je odličan primjer važnosti uključivanja na lokalnoj razini. Regija Samsø u Danskoj sad pokriva sve svoje energetske potrebe iz obnovljivih izvora, uglavnom zahvaljujući uključenosti građana putem projekata koje vodi zajednica. Kako bi pripomogli zadržavanju javne potpore i uključivanju javnosti u sektor energije iz obnovljivih izvora, ulagači u vjetroelektrane obvezni su lokalnim građanima prodavati dioničke udjele. [8: "Lokalne inicijative za energiju iz obnovljivih izvora: pozitivni primjeri, faktori uspjeha i uloga civilnog društva", debata održana u studenom 2013. g. http://www.eesc.europa.eu/?i=portal.en.events-and-activities-local-renewable-energy.]

Naposljetku, „građanska energija iz obnovljivih izvora“ podiže svijest, osnažuje i potiče građane da izraze svoje mišljenje te da sudjeluju u stvaranju politika. Taj postupak jača demokraciju i legitimitet političkih odluka. Može doprinijeti poboljšanju dijaloga i izgradnji povjerenja i suradnje između institucija i civilnog društva.

„Građanska energija“ otvara pristup sredstvima potrebnim za tranziciju prema energiji iz obnovljivih izvora

Uvođenje energije iz obnovljivih izvora i s njom povezane infrastrukture bez sumnje će zahtijevati znatna financijska sredstva.[footnoteRef:9] Uviđa se da će izvor za glavninu financijskih sredstava biti privatan sektor. Dobro osmišljeni programi potpore uspjeli su otvoriti put neizmjernim količinama ulaganja građana, zajednica i lokalnih poduzetnika te ih dodatno povećati. Potencijal koji ulaganja građana imaju u energetskoj tranziciji samo je djelomično ostvaren te među državama članicama EU-a postoje velike razlike. Danska i Njemačka vjerojatno su najbolji primjeri jer u njima tranziciju provodi pretežito civilno društvo. [9: To se svakako ne odnosi samo na energiju iz obnovljivih izvora. U klimatskom i energetskom paketu do 2030. g. Europske komisije navodi se da se „troškovi prijelaza na niske emisije ugljika ne razlikuju znatno od troškova koji će u svakom slučaju nastati zbog potrebe da se obnovi zastarjeli energetski sustav, rastućih cijena fosilnih goriva i pridržavanja postojećih klimatskih i energetskih politika. Doći će međutim do velike promjene u strukturi rashoda, od rashoda za gorivo na rashode za inovativnu opremu visoke dodane vrijednosti, što će potaknuti ulaganja u inovativne proizvode i usluge, otvaranje radnih mjesta te rast i poboljšanje trgovinske bilance Unije.“]

U Njemačkoj su ulaganja u „građansku energiju iz obnovljivih izvora“ u 2012. g. iznosila 5,14 milijardi eura, dok su iste godine tradicionalni veliki opskrbljivači energije u energiju iz obnovljivih izvora uložili samo 1,7 milijardi eura. Trenutačni instalirani kapacitet za proizvodnju solarne fotonaponske energije u Njemačkoj iznosi 30 000 MW te se svakodnevno povećava za 7 MW (iznos koji odgovara ukupnom trenutačno instaliranom kapacitetu za proizvodnju solarne fotonaponske energije u Poljskoj). Gotovo polovica kapaciteta u rukama je više od 1000 energetskih zadruga, građana i poljoprivrednika:

Slika 3.: Podjela vlasništva instaliranih kapaciteta energije iz obnovljivih izvora za proizvodnju električne energije u Njemačkoj (2012.)

Izvor: Blog German Energy Transition – „Njemačka energetska tranzicija“ (2014.)

U ranoj fazi Energiewendea visoki troškovi ulaganja i jednako visoke poticajne cijene za proizvodnju solarne električne energije potaknule su privatne građane da solarnu električnu energiju koju proizvedu uključe u mrežu. Na tom području došlo je do nedvojbene promjene. Dramatičan tehnološki razvoj i s njim povezno smanjenje troškova ulaganja doveli su do toga da se malim proizvođačima sada više isplati koristiti vlastitu električnu energiju te time smanjiti količinu električne energije koju kupuju iz mreže. Time su se zatim potaknula nastojanja za optimiranjem vlastite potrošnje energije kako bi se trošilo uglavnom tijekom razdoblja najveće proizvodnje i kako bi se npr. smanjilo korištenje tijekom perioda najveće potrošnje energije u kasno popodne ili ranu večer.

Decentralizirana energija iz obnovljivih izvora znači da se proizvodnja u pravilu odvija bliže potrošaču, sa značajnim potencijalom za smanjenje troškova mrežne infrastrukture. Slijedom toga, studija EGSO-a pokazala je da mali proizvođači imaju znatno niža očekivanja u pogledu zarade od velikih proizvođača.

„Građanska energija iz obnovljivih izvora“ potiče razvoj zajednice i bori se protiv energetskog siromaštva

Energija iz obnovljivih izvora mobilizira sredstva raspoloživa na lokalnoj razini. Kada su postoje odgovarajući zakonodavni okviri, proizvodnja energije od strane građana i lokalnih zajednica stvara nove lance vrijednosti koje mogu ostati unutar određene regije. Pojedine zajednice koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora zadržavaju ogromna financijska sredstva koja su se ranije trošila na uvoz energije i fosilnih goriva te ih sada ulažu u nova radna mjesta na lokalnoj razini i na socioekonomski razvoj.

Jedan takav primjer dolazi iz lokalne zajednice Treuenbrietzena u Njemačkoj koja je, zajedno sa svojim građanima, uspostavila vlastita postrojenja za iskorištavanje energije sunca, vjetra i bioplina. Postrojenje za bioplin proizvodi kako električnu energiju, tako i toplinsku energiju, koje se distribuiraju putem nove mreže grijanja koju je zajednica sama postavila. Dodatne potrebe za grijanjem djelomično pokriva peć u kojoj se pali iverje. Uz to, zajednica je uspostavila odvojenu mrežu električne energije te trenutačno gradi vlastite kapacitete za pohranu energije kako bi postala energetski neovisna. Cijena lokalne električne energije iznosi 16,6 centi/kWh što je 30-35% ispod prosjeka cijene električne energije u Njemačkoj. Toplinska energija potrošačima se dostavlja po cijeni od 7,5 centi/kWh što je znatno niže od troškova plina za kućanstva ili ulja za grijanje. Treuenbrietzen svjedoči o činjenici da energija proizvedena iz obnovljivih izvora na lokalnoj razini doista može uštedjeti novac.

Inicijative za „građansku energiju iz obnovljivih izvora“ promiču suradnju među različitim akterima na lokalnoj razini, kao što pokazuje skokovit rast broja energetskih zadruga diljem EU-a (Slika 4.)

Slika 4.: Okvirne brojke i karta registriranih energetskih zadruga u zajednici

Izvor: projekt REScoop (2014.)

Inicijative za energiju iz obnovljivih izvora na lokalnoj razini također su povezane s inovativnim poslovnim modelima, razvojem socijalnog poduzetništva i pojačanom suradnjom. Delegacija koja je provela studiju osvjedočila se je bogatstvu poslovnih i socijalnih inovacija u lokalnim zajednicama. Postrojenje na bioplin koje surađuje s više farmi, primjerice, smanjilo je poslovni rizik i osiguralo sirovine, istovremeno rješavajući ekološki problem gnojiva. U Bugarskoj su vlasnici stanova iz jedne stambene zgrade osnovali zadrugu i uložili naknadu koju je isplatio pružatelj GSM usluga za antenu postavljenu na njihovom krovu u termalne solarne ploče za cijelu zgradu. Još jedan primjer kreativnog rješavanja problema je njemačka energetska zadruga koja je izgradila krov od solarnih ploča iznad lokalnog nogometnog stadiona i iz prihoda od prodane energije vratila ulaganja svojim članovima te im je također osigurala godišnje ulaznice za utakmice momčadi. U Walesu je delegacija posjetila lokalnu inicijativu za energiju iz obnovljivih izvora u lokalnoj zajednici Talybont-on-Usk putem koje je osigurano grijanje za lokalnu školu, kao i dva električna automobila koje pokreće solarna fotonaponska energija ploča postavljenih na krov općinske zgrade, za potrebe lokalnih stanovnika.

U ruralnim područjima Poljske zbog loše kvalitete mreže često dolazi do prekida struje, smanjenog napona i problema koji su s tim povezani. Dionici s kojima se savjetovalo tijekom studijskog putovanja EGSO-a iznijeli su procjene da bi u tim područjima razvijanje lokalne energije iz obnovljivih izvora u stvari bilo jeftinije od 30 – 60 milijardi zlota[footnoteRef:10] potrebnih do 2020. za potpuno obnavljanje mreže električnih dalekovoda. Regija Podlaskie u Poljskoj je u strategiji regionalnog razvoja do 2020. g. prepoznala energiju iz obnovljivih izvora kao priliku za jačanje gospodarstva regije. Do tog zaključka došli su s obzirom na činjenicu da regija potroši više od pet milijardi zlota[footnoteRef:11] godišnje na uvoz energenata. S obzirom na to da se električna i toplinska energija uz niže troškove već mogu proizvoditi iz obnovljivih izvora energije na lokalnoj razini, u regionalnoj se strategiji stavlja „naglasak na razvoj lokalnog decentraliziranog energetskog sustava te na poticanje lokalne revolucije na području energije iz obnovljivih izvora, pri čemu bi građani bili vlasnici postrojenja za proizvodnju energije i topline.“ Izričito se navodi da ulaganja trebaju prvenstveno biti u rukama lokalnih građana kako bi se spriječio gubitak vrijednosti za regiju. [10: oko sedam milijardi eura] [11: oko 1,5 milijardi eura]

„Građanska proizvodnja energije iz obnovljivih izvora“ neto je stvaratelj radnih mjesta i gospodarskog rasta

Rast obnovljivih izvora energije stvara nova radna mjesta duž čitavog vrijednosnog lanca. Taj učinak stvaranja novih radnih mjesta posebno je visok u sektorima energetske učinkovitosti (0,38 godina radnog staža/GWh), solarne fotonaponske energije (0,87), biogoriva (0,21) i vjetra (0,17) u odnosu na sektor ugljena i plina (0,11). Još jedan zanimljiv aspekt je da je većina radnih mjesta na tržištu energije iz obnovljivih izvora namijenjena visokokvalificiranim radnicima te da se pet od šest poslova nalazi na lokalnoj razini. EU treba stoga osigurati razvoj znanja i vještina kojima bi se zadovoljile potrebe tog novog tržišta rada.

Istovremeno, iako je konačni ishod širenja obnovljivih izvora pozitivan, energetska tranzicija dovest će do toga da će se pojedini sektori (koji se oslanjanju na fosilna goriva te u pojedinim zemljama na nuklearnu energiju) suočiti s gubitkom tržišta i radnih mjesta. Zabrinutost je posebno izražena u zemljama gdje spomenuti sektori zapošljavaju velik broj ljudi. Stoga treba donijeti nacionalne strategije kako bi se osigurala nesmetana tranzicija, razvile nove vještine koje su potrebne i pozabavilo socijalnim posljedicama gubitka radnih mjesta u tradicionalnim energetskim sektorima.

Rasprava o cijenama i troškovima energije iz obnovljivih izvora

U javnim raspravama o energetskoj politici obično dominira zabrinutost oko cijena te se za vrijeme provedbe studije često ponavljala tema troškova potpore za energiju iz obnovljivih izvora. U pojedinim zemljama koje smo posjetili kreatori politika i mediji napali su mehanizme potpore za energiju iz obnovljivih izvora smatrajući ih razlogom za povećanje cijena energije za kućanstva. Nužno je poznavanje ekonomskih mehanizama poslovanja s energijom iz obnovljivih izvora kako bi se razumjelo da je javna potpora uistinu i dalje potrebna za postizanje klimatskih i energetskih ciljeva kao i za ostvarivanje dugoročne koristi, a da ne služi za postizanje iznenadnih dobitaka u vrijeme kada se javni proračuni nalaze pod povećalom i povećanim pritiskom.

Postavlja se pitanje u kojem razdoblju društvo želi ograničiti troškove. Jeftino rješenje na kratki rok moglo bi se pretvoriti u skupo na dugi rok i obrnuto. Taj argument sam po sebi je dovoljan za nepovjerenje prema onima koji obnovljive izvore smatraju skupim i opterećenjem za javni proračun.[footnoteRef:12] U stvarnosti, kao što je uobičajeno na području tehnologije, veća proizvodnja vodi stalnom smanjenju troškova po jedinici proizvodnje energije iz obnovljivih izvora (tzv. „brzina učenja“). Troškovi proizvodnje pogona za energiju iz obnovljivih izvora u prvom redu ovise o troškovima ulaganja. Donedavno su tehnologije za energiju iz obnovljivih izvora bile skuplje od onih za ugljen i nuklearnu energiju. To je zato što su te tehnologije bile jako nezrele: tehnološki razvoj odvijao se istovremeno s uvođenjem na tržište. U Njemačkoj je 2008. poticajna cijena za solarnu fotonaponsku energiju iznosila 46 centi/kWh, što je odgovaralo višim troškovima proizvodnje u to vrijeme, dok je danas cijena najviše 12,8 centi/kWh za manja postrojenja do 10 kW (i mnogo niža za veća postrojenja), što je u skladu sa stalnim troškovima tehnologije. [12: Ovdje treba istaknuti podatak da su proizvođači fosilnih goriva samo u 2011. godini dobili 523 milijarde dolara potpora.]

Slika 5.: Prosječna potrošačka cijena (neto cijena sustava) za već instalirana krovna solarna postrojenja za fotonaponsku energiju do 10 kW

Izvor: BSW

Tehnologije za energiju iz obnovljivih izvora malo-pomalo dolaze do razina cijena kojima se mogu natjecati s ugljenom, plinom i nuklearnom energijom.[footnoteRef:13] Kopnene vjetroelektrane već sada su konkurentne – iako vanjski troškovi zbog utjecaja fosilnih goriva i nuklearne energije na okoliš i zdravlje nisu u potpunosti uračunati u maloprodajne cijene. Za očekivati je da će se zbog tehnološkog razvoja nastaviti smanjivati troškovi ulaganja u energiju iz obnovljivih izvora. Istovremeno, sunce i vjetar besplatni su obnovljivi izvori. Stoga je izgledno da će obnovljiva električna energija uskoro i bez subvencija biti konkurentna. Taj je trend potvrdila i Europska komisija, koja je u Komunikaciji o klimatskom i energetskom okviru za razdoblje 2020. – 2030.[footnoteRef:14] istaknula da se „troškovi prijelaza na niske emisije ugljika znatno ne razlikuju od troškova koji će u svakom slučaju nastati zbog potrebe da se obnovi zastarjeli energetski sustav, rastućih cijena fosilnih goriva i pridržavanja postojećih klimatskih i energetskih politika. Doći će međutim do velike promjene u strukturi rashoda, od rashoda za gorivo na rashode za inovativnu opremu visoke dodane vrijednosti, što će potaknuti ulaganja u inovativne proizvode i usluge, otvaranje radnih mjesta te rast i poboljšanje trgovinske bilance Unije...“ [13: Neki od dionika s kojima smo vodili razgovor ukazali su na raspravu (koja je u vrijeme studijskog posjeta još uvijek trajala) o dva nuklearna reaktora u Velikoj Britaniji (Hinkley Point C). U međuvremenu, Komisija je odobrila potpore o kojima se vodila rasprava. Budući upravitelj, poduzeće EDF, sljedećih će 35 godina za svaki kWh proizvedene električne energije dobivati 10,9 centi, cijenu koja će se prilagođavati stopi inflacije. Ta je tarifa znatno iznad vremenskog perioda i razine poticajne cijene za energiju vjetra u Njemačkoj.] [14: COM(2014) 15 final.]

Decentralizirana energija iz obnovljivih izvora znači da se proizvodnja u pravilu odvija bliže potrošaču, sa značajnim potencijalom za smanjenje troškova mrežne infrastrukture. Slijedom toga, studija EGSO-a pokazala je da manji proizvođači imaju znatno niža očekivanja u pogledu zarade od onih tipičnih za velike proizvođače.

Nadalje, mnoge prednosti energije iz obnovljivih izvora idu znatno dalje od pukih ekonomskih brojki po čemu ona ima prioritet za dobivanje potpora. Energija iz obnovljivih izvora pridonosi ublažavanju klimatskih promjena, stvaranju radnih mjesta i održivom načinu života na lokalnoj razini, povećanju energetske sigurnosti, smanjenju ovisnosti u uvozu iz nestabilnih regija i tomu da EU postigne povoljniju trgovinsku ravnotežu zbog manjeg oslanjanja na fosilna goriva. Politika koja ignorira te dugoročne učinke i brojne dodatne koristi energija iz obnovljivih izvora može stvoriti štetnu kombinaciju izvora energije u budućnosti. Štetno bi bilo zaustaviti taj ohrabrujući trend na način da se odbace politike potpora u trenutku kada počinju davati rezultate.

Dok se očekuje da će neto učinak energetske tranzicije na radna mjesta i dohotke kućanstva biti pozitivan, neki proizvođači konvencionalne energije već su suočeni s gubitkom tržišta koji ima posljedice na radna mjesta u tim sektorima. To pitanje treba hitno i proaktivno rješavati. Treba donijeti nacionalne strategije i usko ih koordinirati s politikama uvođenja energije iz obnovljivih izvora kako bi se osigurala glatka i poštena tranzicija, pružile potrebne nove profesionalne vještine i na ciljani način riješio bilo kakav negativan socijalan utjecaj na radna mjesta i socijalno osjetljiva kućanstva. Stvarnim problemom energetskog siromaštva trebalo bi se pozabaviti putem konkretnih i ciljanih mjera, a ne koristiti se njime kao argumentom za održavanje cijena energije na umjetno niskoj razini (npr. u Bugarskoj). Pravi problem gubitka radnih mjesta u konvencionalnim sektorima (koji nije u cijelosti povezan s povećanjem energije iz obnovljivih izvora) ne bi se trebao koristiti kao argument za usporavanje napretka na području decentralizirane proizvodnje energije iz obnovljivih izvora (npr. u Poljskoj). Vlade trebaju preuzeti odgovornost za upravljanje socioekonomskim učincima prelaska na gospodarstvo s niskim udjelom ugljika kako bi u konačnici koristi imali svi dijelovi društva.

Koji su preduvjeti potrebni za oslobađanje potencijala „građanske energije“?

Jednaki uvjeti na tržištu

Kao što je istaknuto u izvješću Europske komisije iz 2013. g. o napretku korištenja energenata iz obnovljivih izvora,[footnoteRef:15] iako se troškovi tehnologija za dobivanje energije iz obnovljivih izvora stalno smanjuju, potrebne su financijske, zakonske i upravne mjere politika kako bi se podržalo uvođenje energije iz obnovljivih izvora, sve dotle dok u EU-u ne postoji otvoreno unutarnje tržište energije, usmjereno na tržišno natjecanje, kojim će se stati na kraj tržišnim neuspjesima i koje će apsorbirati zdravstvene, ekološke i socijalne troškove korištenja fosilnih goriva. Određivanje cijene ugljika jedan je od mogućih načina apsorbiranja vanjskih troškova. Njime bi se povećao relativni trošak tehnologija koje se zasnivaju na fosilnim gorivima. Prihodi dobiveni prodajom kvota mogli bi se povratiti ili dodijeliti fondovima za poticanje energije iz obnovljivih izvora. [15: COM(2013) 175 final.]

Stabilan i usklađen politički okvir

Politička usklađenost i stabilnost ključni su čimbenici za bilo koju vrstu ulaganja, uključujući u energiju iz obnovljivih izvora, kao što su dionici naglasili tijekom svih studijskih posjeta. Stabilne i ujednačene politike omogućuju ulagačima da planiraju, razmotre rizike i dobiju pristup kreditima.

Primjerice, njemački Zakon o energiji iz obnovljivih izvora (EEG), uz pomoć središnjih instrumenata za lak pristup mreži, prioriteta koji ima energija iz obnovljivih izvora, oglašavanja od strane mrežnog operatera i zajamčene poticajne cijene u razdoblju od 20 godina, pružio je izvanrednu sigurnost ulaganja i omogućio da se „građanska energija“ razvije puno brže nego što je itko mogao zamisliti.

Promjena tog stabilnog temelja može imati štetne posljedice, počevši od toga da bi za male ulagače bilo neizvjesno hoće li nakon faze planiranja primiti financijsku potporu (npr. zbog uvođenja godišnjeg ograničenja za nova postrojenja). Međutim, o radikalnim političkim reformama raspravljalo se[footnoteRef:16] u vremenskom razdoblju naših posjeta Njemačkoj, Poljskoj i Francuskoj te UK-u. U Bugarskoj su mali proizvođači ukazali na proturječne zakone i na odluku Vlade da se od 2013. g. prekine uvođenje energije iz obnovljivih izvora, nakon objave da je postignut cilj za 2020. g. Potpuno je neprihvatljiva praksa retroaktivnog mijenjanja okvirnih uvjeta nakon što su već započele aktivnosti proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, npr. u Bugarskoj gdje su se ulagači u mala postrojenja solarne fotonaponske energije i energije vjetra suočili s insolventnošću zbog uvođenja novih poreza i naknada za energiju iz obnovljivih izvora. Iako je bugarski Vrhovni sud u srpnju 2014. g. poništio porez od 20% na električnu energiju iz vjetra i sunca uveden u siječnju 2014. g. operateri nisu dobili povrat sredstava koja su tijekom tog razdoblja već uplatili. Moratorij na programe za poticanje proizvodnje solarne fotonaponske energije u Francuskoj iz 2010. g. također je gotovo u potpunosti zaustavio ulaganja. [16: U pojedinim slučajevima, primjerice u Njemačkoj i Poljskoj, one su već stupile na snagu.]

Slika 6.: Nesigurnost u politikama na području obnovljivih izvora diljem EU-a

Izvor: EDP Renováveis (2013.)

Ne samo da je pravna nesigurnost destabilizirajući faktor za ulaganja, već nedavne reforme politike pokazuju jasan trend smanjivanja potpora za male proizvođače, stavljajući ih u nepovoljan položaj u odnosu na velike proizvođače (npr. putem uvođenja aukcija za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora). Tijekom rasprava u svim zemljama koje smo posjetili otkrilo se da proizvođači „građanske energije iz obnovljivih izvora“ taj trend povezuju s Komisijinim Smjernicama o državnim potporama za zaštitu okoliša i energiju za razdoblje 2014. – 2020.[footnoteRef:17] Tim se smjernicama znatno ograničava odlučivanje država članica o poticajnim cijenama za ulaganja u energiju iz obnovljivih izvora nakon 2016. g. Sudionici savjetovanja na lokalnoj razini složili su se s potrebom za izbjegavanjem prekomjernih nadoknada i razvojem energije iz obnovljivih izvora na troškovno učinkovit način. Ipak, opisali su nedavne reforme okvira potpore za energiju iz obnovljivih izvora kao „utrku do dna“. Neki od njih ukazali su na trend ponovne centralizacije koji je pokrenuo EU, skriven iza argumenata troškovne učinkovitosti ili smanjenja troškova. [17: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:52014XC0628%2801%29.]

Prema Međunarodnoj agenciji za energetiku,[footnoteRef:18] „upravo kada obnovljivi izvori u sve većem broju slučajeva postaju isplativ izbor, raste nesigurnost u pogledu politika na nekim od ključnih tržišta OECD-a.“ Negativan učinak promjene regulatornih okvira osjeća se već u 2014. g. te postoji opasnost da EU ne ispuni cilj o 20% udjela energenata iz obnovljivih izvora u konačnoj bruto potrošnji energije do 2020. g. [18: Srednjoročno izvješće o tržištu obnovljive energije za 2014. – Analiza tržišta i predviđanja za 2020., Međunarodna agencija za energiju]

Transparentan i uključiv postupak izrade politike

Pored stabilnosti politike, demokratski proces izrade i izmjene politike ključno je pitanje koje se pojavilo tijekom studije EGSO-a. U skladu sa zalaganjima EGSO-a u sklopu inicijative za europski energetski dijalog, kako bi se osigurala uspješnost bilo koje politike i održivost njezinih rezultata, potrebno ju je razvijati u okviru otvorene i transparentne rasprave s dionicima civilnog društva na svim razinama. To je neophodno za stvaranje zajedničkog razumijevanja postojećih problema, utvrđivanje zajedničkih ciljeva i osiguravanje široke podrške provedbi. Dok je energetska tranzicija u Njemačkoj i Danskoj bila postupak koji se kretao od baze prema vrhu, u kojem su odluke o politici bile rezultat pritiska javnosti, a politike je većim dijelom provelo civilno društvo, u ostalim proučavanim zemljama (Bugarska, Poljska) članovi delegacije nisu uspjeli utvrditi postojanje ni pravog dijaloga ni povjerenja između vlasti i proizvođača „građanske energije“.

Jednostavni i transparentni upravni postupci

Mali proizvođači nisu nužno stručnjaci za energiju i stoga im je potreban pristup potpori i smjernicama, kao i jednostavni i transparentni upravni postupci koje je moguće provesti unutar razumnih vremenskih rokova. Uočene su velike razlike među proučavanim državama članicama u postupcima i vremenu potrebnom za izdavanje odobrenja za mala postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, a te su razlike bile povezane sa stopama uvođenja „građanske energije“. Primjerice, dok u Njemačkoj odobrenje za postavljanje krovne solarne ploče traje manje od jednog radnog dana i uključuje podnošenje zahtjeva preko interneta, u drugim zemljama kao što su Bugarska, Litva, Poljska i Ujedinjena Kraljevina (Wales), dionici su opisali složene postupke koji mogu potrajati mjesecima, pa i godinama. Snalaženje u složenom i dugotrajnom postupku odobrenja i sustavu planiranja može biti skupo i riskantno za male proizvođače, pogotovo kada su regulatorni okvir i poticajne cijene podvrgnuti značajnim promjenama tijekom istog razdoblja.

Sustavi potpore prilagođeni potrebama decentralizirane „građanske energije iz obnovljivih izvora“

· Prednost prilikom slanja energije u mrežu

Energija iz obnovljivih izvora trebala bi imati prednost prilikom slanja u mrežu u odnosu na energiju iz nuklearnih i fosilnih izvora, što znači da bi je trebalo prvu prodavati operatorima sustava električne energije. U Njemačkoj je ta prednost propisana Zakonom o energiji iz obnovljivih izvora iz 2000. te je zadržana u okviru reformiranog zakona iz 2014.

· Poticajne cijene (FiT)

Daleko su najučestaliji mehanizam za potporu obnovljivoj energiji poticajne cijene koje nude dugoročne (1025 godina) kupovne ugovore za dostavljanje električne energije iz obnovljivih izvora u energetsku mrežu koju na tržištu prodaje mrežni operator. Proizvođač prima fiksnu poticajnu cijenu i oslobođen je od zahtjeva za izravno stavljanje na tržište.

Poticajne cijene trebale bi ostati glavni mehanizam za potporu projektima „građanske energije iz obnovljivih izvora“. One proizvođačima nude jednostavan i pouzdan način za precizan izračun njihovih ulaganja i povrata. Sigurnost ulaganja koju one stvaraju povećava mogućnost malih poduzetnika za dobivanje potrebnih kredita.

U slučaju njemačkog Energiewendea (energetska tranzicija), poticajne cijene financiraju se putem takozvanog poreza za energiju iz obnovljivih izvora, koji predstavlja razliku između cijene struje na burzi i zagarantiranih poticajnih cijena (što je u ranim danima Energiewendea iznosilo više od 50 ¢/kWh za solarnu fotonaponsku energiju, a trenutačno iznosi 12 ¢/kWh). Tijekom razdoblja najveće proizvodnje električne energije cijena na burzi se snizuje, što povećava porez za energiju iz obnovljivih izvora. Nagli pad cijena električne energije međutim nije uzrokovan samo prevelikom proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora već također i neuspjehom sustava trgovanja emisijama; jeftinom električnom energijom iz postrojenja na ugljen (koja ne apsorbiraju ekološku i zdravstvenu cijenu koju plaća društvo); nepostojanjem potpuno razvijenog tržišta električne energije kao i upravljanja mrežom i kapaciteta za skladištenje.

Tehnološki razvoj rezultirao je dramatičnim smanjenjem troškova za proizvodnju eolne i solarne fotonaponske energije, a vlade u nekim državama članicama nisu reagirale dovoljno brzo smanjenjem poticajnih cijena za nova postrojenja. Kao rezultat toga, niz novih postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora dobio je dugoročne ugovore s poticajnim cijenama koje znatno nadilaze ulaganja zbog čega su ta postrojenja ostvarila nesrazmjerno velike zarade. A činjenica je da se poticajne cijene mogu lako i redovno usklađivati s troškom ulaganja koji se stalno smanjuje. One su već smanjene i u većini zemalja se redovito ažuriraju. No, postoji opasnost da će cijene energije – kao i, nepravedno, predodžba o energiji iz obnovljivih izvora i o poticajnim cijenama – godinama ostati pod lošim utjecajem te zakašnjele reakcije u promjeni propisa.

U cilju rješavanja pitanja fluktuacija u opskrbi i njihovog snažnog utjecaja na cijene električne energije u razdoblju najveće potrošnje, sustav poticajnih cijena mogao bi se dopuniti mehanizmima za upravljanje energijom usmjerenima na fluktuacije, npr. mjerenjem neto potrošnje, pametnim mrežama i razvojem kapaciteta za skladištenje (vidi dolje).

· Poticajne premije

Nedavne reforme politike obilježio je značajan pomak prema poticajnim premijama, što znači da će se od proizvođača energije iz obnovljivih izvora (koji prelaze određene instalirane kapacitete) zahtijevati da svoju električnu energiju prodaju izravno na tržištu energije, čime bi dobili svojevrsnu premiju iznad tržišne cijene. Uvođenje tržišnih premija razlog je za zabrinutost proizvođača „građanske energije“. Izravno stavljanje na tržište predstavlja nov, znatan logistički teret za male i srednje proizvođače i smanjuje mogućnost osiguravanja financiranja za projekte s obzirom na to da je manje vjerojatno da će zajmodavac smatrati poticajne premije unovčivim prihodom.

· Mjerenje neto potrošnje

Značajna prilika za promicanje „građanske energije“ jest mjerenje neto potrošnje koje proizvođačima spojenima na energetsku mrežu omogućuje da koriste vlastitu energiju, a viškove prodaju mreži. Mjerenje neto potrošnje može omogućiti „proizvotrošačima“ (eng. prosumers) da iz mreže kasnije izdvoje točnu količinu električne energije koju su u nju prethodno poslali, uz plaćanje samo troškova mreže. Ovo bi javnu mrežu, u kombinaciji s mjerama za gospodarenje energijom, moglo pretvoriti u pravo „virtualno skladište“. Danska je 1998. uvela sustav za fotonaponsku energiju koji je ostvario značajan uspjeh. S druge strane, litvanski parlament je početkom 2014. g. započeo raspravu o svom prvom zakonskom prijedlogu.

· Sustavi kvota

Još jedan često korišteni potporni mehanizam je uspostava obaveznih kvota energije iz obnovljivih izvora. Ti su sustavi u različitim stadijima provedbe i razlikuju se po stupnju uspješnosti od države do države. Primjerice u Poljskoj, distributeri energije dužni su na tržištu kupiti „zelene certifikate“, čak i ako većina tih certifikata potječe iz tradicionalnih elektrana na ugljen, gdje se spaljuje i biomasa (djelomično uvezena iz Rusije). Prihodi od „zelenih certifikata“ trebali su poduprti razvoj energije iz obnovljivih izvora; no, studija EGSO-a ukazala je da su umjesto toga oni neizravno smanjili cijenu električne energije proizvedene ugljenom. Uz to, vrlo raširena upotreba biomase dovela je do golemog sniženja cijene „zelenih certifikata“ u Poljskoj te time i povrata ulaganja u, primjerice, energiju vjetra. „Zeleni certifikati“ postali si potpuno neučinkoviti ili čak i protudjelotvorni. Poticajne cijene u tom su pogledu predvidljivije sredstvo koje proizvođačima nudi bolji povrat, posebice u slučaju skupih tehnologija.

· Investicijske potpore

Prethodno spomenuti mehanizmi nagrađuju proizvodnju, ali budući da većina energije iz obnovljivih izvora zahtijeva veliki kapital, postoji i nekoliko instrumenata koji se bave svladavanjem investicijskih prepreka. Ulagačima u postrojenja malog i srednjeg kapaciteta obično se ponudi mogućnost da odaberu između poticajnih cijena i jednokratne investicijske potpore za smanjenje početnih troškova. Takvi programi mogu biti posebno zanimljivi u regijama koje imaju pristup strukturnim fondovima. Potrebno ih je pažljivo prilagoditi i upravljati njima kako bi se izbjegla pretjerana zarada, neučinkovitost koja vodi k nepotrebno visokim cijenama energije i neoptimalnim mješavinama izvora energije ili moguć prijelaz fondova za potporu „građanskoj energiji“ u fondove za ograničavanje rizika (hedge fondovi).

Prikaz 1.: Primjer energetske tranzicije u Njemačkoj (Energiewende).

U prvoj polovici 2014. više od 30% električne energije potrošene u Njemačkoj proizvedeno je iz obnovljivih izvora. Ogroman rast energije iz obnovljivih izvora u Njemačkoj ostvaren je najvećim dijelom zahvaljujući Zakonu o energiji iz obnovljivih izvora koji je stupio na snagu 2000. godine. Cilj tog zakona nije bila izravna potpora „građanskoj energiji“, već su se njime uspostavili okvirni uvjeti koji su omogućili civilnom društvu da postane aktivan proizvođač energije iz obnovljivih izvora. Zakonom je predviđeno sljedeće:

· jednostavni postupci planiranja i dobivanja odobrenja za ulagače (uklanjanje administrativnih prepreka)

· jednostavan pristup mreži

· prednost prilikom slanja energije iz obnovljivih izvora u mrežu, u odnosu na nuklearnu energiju i energiju iz fosila

· fiksne poticajne cijene za razdoblje od 20 godina

· stavljanje električne energije na tržište od strane mrežnog operatera

· potpora ulaganjima putem povlaštenih kredita za postrojenja za energiju iz obnovljivih izvora iz državnog Kreditnog zavoda za obnovu (KfW, Kreditanstalt für Wiederaufbau)

· pokrivanje troškova koji proizlaze iz zakona putem poreza na cijenu električne energije prema Zakonu o energiji iz obnovljivih izvora. Osobito energetski intenzivne industrije mogu biti izuzete od tog poreza kako se ne bi naškodilo njihovoj konkurentnosti na međunarodnim tržištima.

U zemljama koje je EGSO posjetio pojavila se vrlo složena slika cijena, kvota, zajmova i subvencija. Ta se složenost može djelomično opravdati potrebom da se razlikuju potporni programi, ali ona bi se trebala svesti na minimum:

· razlikovanjem na osnovi goriva ili tehnologije potiče se razvoj tehnologija s različitim troškovima koje se ne mogu izravno međusobno natjecati, što dovodi do bržih stopa učenja. Ono se također može baviti osobitostima troškovne strukture;

· razlučivanjem na osnovi vrste energije izbjegava se prekomjerna zarada koja proizlazi iz ekonomije razmjera, a može se također koristiti za poticanje „građanske energije“ koja se obično povezuje s malim energetskim kapacitetima;

· razlučivanjem na osnovi nositelja energije (npr. električna energija nasuprot toplinskoj) omogućuje se postizanje specifičnih ciljeva za svakog od njih. Za razliku od sektora električne energije, u kojem se poticajne cijene obično plaćaju duže od 10 godina, proizvodnja topline iz obnovljivih izvora uglavnom se potiče zajmovima i bespovratnim sredstvima koja pomažu u pokrivanju troškova ulaganja. Dobar primjer za to je francuski Fonds Chaleur. Litva će od 2015. g. također uvesti obveze grijanja i hlađenja iz obnovljivih izvora energije (RES-H&C) za sve nove zgrade kao i za postojeće zgrade koje prolaze kroz veće obnove.

Svladavanje prepreka s kojima se suočava „građanska energija iz obnovljivih izvora“

· Oprezan pristup javnim natječajima

Novije reforme potpornih okvira za energiju iz obnovljivih izvora u nekoliko država uključenih u studiju uvele su javne natječaje kao glavne postupke za dodjeljivanje poticajnih cijena ili premija za energiju iz obnovljivih izvora. Ubuduće će samo postrojenja s vrlo niskim proizvodnim kapacitetom biti izuzeta od procesa aukcije. Ovaj trend barem je djelomično potaknut smjernicama Europske Komisije za državne potpore za energiju i okoliš.

Dionici iz svih posjećenih zemalja izrazili su zabrinutost zbog složenih i skupih postupaka javnih natječaja, što također povećava troškove financiranja i smanjuje izglede za dobivanje kredita zbog većih investicijskih rizika (neizvjesnost oko primanja potpora). Taj nesrazmjerni financijski teret za manje projekte, uz činjenicu da su mali proizvođači jedva uspijevali isporučiti količine koje se obično zahtijevaju u javnim natječajima, praktički bi onemogućio civilnom društvu i lokalnim zajednicama da se koriste prednostima potpora za energiju iz obnovljivih izvora. To bi ujedno uništilo konkurenciju na tržištima energije jer bi samo nekoliko velikih proizvođača imalo dovoljno kapaciteta da sudjeluju u javnim natječajima.

Javni natječaji daju prednost velikim proizvođačima i na taj način podupiru moguću ponovnu centralizaciju te privatnicima i zajednicama oduzimaju mogućnost proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Davanje prednosti velikim centraliziranim proizvođačima moglo bi uzrokovati povećanje cijena zbog većih očekivanja u pogledu profita koja velika poduzeća imaju u odnosu na proizvođače „građanske energije“. Nadalje, javni natječaji neće funkcionirati tamo gdje tržište energije ne postoji. Iskustvo u nekim od posjećenih zemalja (poglavito u Ujedinjenoj Kraljevini) upućuje na to da javni natječaji zapravo povećavaju ukupne troškove i rizik kašnjenja i otkazivanja projekata. Javni su natječaji bili prvi sustav potpore za obnovljive izvore u Ujedinjenoj Kraljevini, ali se od njih odustalo i opredijelilo se za sustav kvota, koji je zatim zamijenjen poticajnim cijenama za projekte manje od 5MW.

· Fleksibilnije određivanje gornjih granica ciljeva za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora

Više država članica EU-a uvelo je mehanizme kojima se usporava razvoj energije iz obnovljivih izvora tako što se smanjuju ili prestaju dodjeljivati potpore čim se postignu ciljevi za određeno razdoblje. Među državama članicama koje su posjećene u okviru ove studije, posebno je upadljiv bio primjer Bugarske: vlada je 2013. g. proglasila da je postignut nacionalni cilj za 2020. g., prema kojem se 16% energije treba proizvoditi iz obnovljivih izvora; otada operateri mreža koriste to kao argument da bi odbili spojiti na mrežu nove proizvođače električne energije iz obnovljivih izvora. Litva je ograničila državnu potporu za električnu energiju iz obnovljivih izvora kada je postavila vrlo neambiciozne ciljeve za svaku od glavnih tehnologija proizvodnje obnovljive energije. S iznimkom hidroenergije kapaciteti su dosegnuti u manje od dvije godine.

Potreba za predvidljivijim rastom sektora obnovljivih izvora i za upravljanjem socijalnim i ekonomskim troškovima povezanima s njime možda je opravdan argument za određivanje gornjih granica. Ključno je međutim da određivanje gornje granice ne označi kraj ambicija u vezi s energetskom tranzicijom ili ne postane preprekom napretku na područjima na kojima bi se napredak mogao i trebao nastaviti.

· Otklanjanje prepreka spajanju na mrežu

Postrojenja s kapacitetima male snage, poput onih koji su tipični za „građansku energiju“, obično se spajaju na distribucijsku mrežu. Spajanje na mrežu ostaje problem u mnogim zemljama obuhvaćenima studijom, ponekad u pogledu upravnih postupaka, a ponekad u pogledu čekanja ili troškova. Iako spajanje projekta energije iz obnovljivih izvora na mrežu mora biti odobreno u skladu s Direktivom o energiji iz obnovljivih izvora, visoki troškovi koje često naplaćuju neki operatori u praksi sprečavaju korištenje tog prava. Broj mjesta na koje se novi projekt može priključiti na mrežu često je ograničen te se stoga može dogoditi da se proizvođači „građanske energije“ ne mogu spojiti uz prihvatljive cijene. Mikro izvanmrežni sustavi mogu zaobići taj nedostatak i čak, što se troškova tiče, biti dobro rješenje za vrlo udaljena područja na kojima je mreža slaba ili ne postoji. Njemački Zakon o obnovljivim energijama (EEG) odličan je primjer iz prakse u pogledu spajanja na mrežu.[footnoteRef:19] [19: EEG, stavak 8. Spajanje „(1) Operatori mreža spajaju na mrežu izravno i prioritetno postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora i iz plina iz rudnika na onoj točki mreže koja je prikladna po razini napona i koja predstavlja najkraću udaljenost po zračnoj liniji od lokacije postrojenja, osim ako se pokaže da ta ili druga mreža ima tehnički ili ekonomski prikladniju točku spajanja; pri razmatranju ekonomski prikladnije točke spajanja u obzir treba uzeti troškove izravnog spajanja. U slučaju da jedno ili više postrojenja koja zajedno imaju instalirani kapacitet manji od 30 KW te se nalaze na području na kojem već postoje priključci na mrežu, točke spajanja na mrežu tog područja smatrat će se prikladnom točkom spajanja.“]

· Izuzeće od izravnog stavljanja na tržište

Izravno stavljanje na tržište predstavlja nov, znatan logistički teret za proizvođače „građanske energije“ i smanjuje mogućnost pronalaženja financiranja za projekte s obzirom na to da je manje vjerojatno da će zajmodavac smatrati poticajne premije unovčivim prihodom.

Razvoj i koordinacija mreže radi prilagodbe potrebama obnovljivih izvora

Povijesni sustavi mreža osmišljeni su u doba centralizirane proizvodnje energije i jednosmjernih tokova od visokog napona velikih generatora do niskih napona kod potrošača. Potrebno je prilagoditi mreže raspršenim i fluktuirajućim karakteristikama energije iz obnovljivih izvora poput vjetra, sunca i morskih mijena. Uvođenje obnovljivih izvora iziskuje strukturne promjene infrastrukture te bolju koordinaciju tržišta električne energije i energetske proizvodnje kao i rješenja za upravljanje energijom koja bi omogućila izvoz ili skladištenje viška električne energije. Koordinacija operatora prijenosnih sustava (OPS) putem inicijativa za regionalnu koordinaciju postaje sve važnija. Primjerice, predviđanjem potražnje za energijom Coreso može se unaprijed informirati OPS-ove iz pet država članica o očekivanom višku i manjku električne energije na nacionalnim i regionalnim razinama što im omogućava da bolje upravljaju svojim mrežama i riješe eventualne probleme. Jedan od načina da se riješi nepostojanost energije iz obnovljivih izvora jest uvođenje hibridnih sustava koji kombiniraju različite izvore energije, skladištenje i upravljanje potražnjom. Uz dobro upravljanje, rezultat bi bila „pametna mreža“ koja bi osigurala održivu, ekonomičnu i sigurnu dostavu električne energije. Delegacija EGSO-a posjetila je odličan primjer takve inicijative: „Nice Grid“ (Mreža u Nici) u Francuskoj za cilj ima optimizirati upravljanje energijom i povećati energetsku autonomiju za 1500 rezidencijalnih, poslovnih i industrijskih klijenata, kao i integrirati rješenja za upravljanje skladištenjem i potražnjom te smanjiti vršno opterećenje do 17%.

Slika 7: Struktura „Nice Grid-a“

Izvor: Nice Grid (2014.)

Tijekom posjeta Njemačkoj studijskoj delegaciji ukazano je na sljedeću izjavu njemačke savezne agencije za mrežu u vezi sa strukturama decentralizirane proizvodnje: „Očigledno je da transformacija energetskog sustava može doživjeti najveći uspjeh ako svi sudionici blisko surađuju. […] Trebali bismo podržati pristupe koji maksimalno povećavaju energetsku potrošnju na izvoru. To je oduvijek bilo načelo opskrbe energijom jer se na taj način gubici u mreži svode na minimum.“[footnoteRef:20] [20: Pametna mreža i pametno tržište: glavni dokument savezne agencije za mrežu o promjenama u sustavu opskrbe energijom, 2011.]

Upravljanje energijom i skladištenje

Nepostojana priroda nekih obnovljivih izvora energije ostaje izazov za upravljanje opskrbom. Međutim, široka upotreba obnovljivih izvora donosi nova i inovativna rješenja. Kombiniranje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora s proizvodnjom topline moglo bi biti odlična prilika da se dođe do hitno potrebnih kapaciteta za skladištenje na koje bi se u kontekstu nepostojane proizvodnje energije iz obnovljivih izvora redovno moglo oslanjati. „Energija za grijanje“, odnosno korištenje viška „jeftine“ električne energije iz obnovljivih izvora za grijanje ili hlađenje putem toplinskih pumpi i spremnika tople vode već je sada održiva alternativa u smislu ekonomičnosti i upravljanja energijom. Rasprava o toj mogućnosti odvijala se tijekom posjeta Francuskoj, a projekti se provode u Njemačkoj.

Zaključci

Pod uvjetom da postoje odgovarajući regulatorni uvjeti, civilno društvo ima snažan interes i potencijal za provedbu najvećeg dijela tranzicije prema decentraliziranoj, održivoj proizvodnji energije. U svim posjećenim zemljama dionici iz civilnog društva prepoznali su tu poslovnu priliku i pokazali vrlo visok interes za sudjelovanje u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora s ciljem stvaranja dohotka i zadržavanja vrijednosti u lokalnim zajednicama. Tamo gdje postoji povoljan politički okvir, mali proizvođači brzo su ulazili na tržište, postajali glavna pokretačka snaga za razvoj obnovljivih izvora te su preobrazili nacionalno energetsko okruženje. Projekti obnovljive energije često su bili središnji element inicijativa zajednice i donose mnogo šire socijalne, gospodarske i ekološke koristi od same proizvodnje energije jer potiču suradnju, socijalne inovacije, obrazovanje, poboljšanje lokalnih usluga i stvaranje lokalnih radnih mjesta. Nadalje, vlasništvo pogona za obnovljivu energiju i ostvarivanje vrijednosti proizvodnjom energije povećava podršku za novu infrastrukturu među građanima, kao i njihovu toleranciju prema mogućim smetnjama. Golemi kolektivni kapaciteti civilnog društva za ulaganja, provedbu i inovacije pružaju nužne resurse za prijelaz na održivu energiju.

A ipak, taj golemi kolektivni potencijal civilnog društva da predvodi tranziciju prema obnovljivoj energiji, kao i potencijal decentralizirane proizvodnje energije da potiče lokalni i regionalni razvoj, ostaju uglavnom neiskorišteni. Studija je u posjećenim zemljama identificirala neke odlične primjere strategija za uključivanje zajednice, pojednostavljenih administrativnih postupaka, financijskih poticaja te olakšavanja pristupa mreži i tržištima za male proizvođače obnovljive energije. Ipak, EGSO-ova delegacija ni u jednoj od država članica nije pronašla strategiju vlade koja se dosljedno provodi s izričitim ciljem osnaživanja civilnog društva i stvaranja jednakih uvjeta za „građansku energiju iz obnovljivih izvora“. Upravo suprotno, nestabilne politike i nedavne reforme regulatornih okvira za obnovljivu energiju u svim državama obuhvaćenima studijom stvorile su veliku nesigurnost, nesklonost upuštanju u nova ulaganja i zabrinutost među dionicima oko budućnosti „građanske energije“. Ako složene, dugotrajne postupke licenciranja prate stalne promjene programa potpore, pravila o pristupu tržištu koja diskriminiraju male proizvođače te – u nekim slučajevima – novi porezi i pristojbe na obnovljive izvore, mali i srednji ulagači stavljaju se u znatno nepovoljniji položaj od velikih proizvođača energije.

EGSO-ova studija utvrdila je hitnu potrebu da decentralizirana proizvodnja energije iz obnovljivih izvora od strane građana postane izričit prioritet u dodjeli potpora. Nacionalne, lokalne i regionalne vlasti trebale bi utvrditi ciljeve za razvoj „građanske energije“, osobito u vidu njihovog uklapanja u lokalne planske okvire za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Mehanizmi potpore moraju se posebno baviti „građanskom energijom“. Potpore, zajmove ili programe za poticanje proizvodnje treba osmisliti tako da se osigura stabilan, dugoročan okvir za ulaganja koja jamče pristojan, ali ne pretjeran povrat ulaganja. Upravni postupci moraju biti jednostavni, brzi i cjenovno pristupačni za proizvođače „građanske energije“. Predlažemo centralizaciju postupaka za obradu u jedinstvenom kontaktnom mjestu koje bi potencijalnim ulagačima pružalo savjete i potporu tijekom nekoliko faza postupka (od planiranja do provedbe) te u kojem bi se mogla obaviti sva birokracija.

Na razini EU-a i država članica politika za energiju iz obnovljivih izvora trebala bi se razvijati i provoditi u trajnom dijalogu s dionicima civilnog društva kako bi se osiguralo zajedničko razumijevanje, zajednički ciljevi, potpora za provedbu te dugoročna korist kulture suradnje i međusobnog povjerenja. EGSO-ov europski energetski dijalog mogao bi u tom pogledu igrati značajnu ulogu. Osobito je važno da se dionicima civilnog društva omogući sudjelovanje u transparentnom razvoju nacionalnih akcijskih planova za energiju za postizanje klimatskih i energetskih ciljeva do 2030. godine, kao i u praćenju i reviziji njihove provedbe. Strategije EU-a, nacionalne i regionalne strategije, programe financiranja i mjere potpore treba redovito pratiti i revidirati, uz aktivno sudjelovanje civilnog društva, kako bi se osiguralo da pridonose, a ne štete, „građanskoj energiji“. Posebice pomno treba nadgledati uvođenje kontroverznih mjera (poput revizija) kako bi se prepoznale i brzo ispravile moguće smetnje za „građansku energiju“.

Ubrzanje uvođenja „građanske energije“ zahtijeva promjenu paradigme u planiranju mreža. Bolje upravljanje mrežom na različitim zemljopisnim razinama i koordinacija među operaterima prijenosnih sustava ključ su za uspjeh i masovno uvođenje obnovljivih izvora. Potrebna su golema ulaganja da bi se mreža proširila, modernizirala te prilagodila izazovima decentralizirane i nepostojane proizvodnje. Strukturni i kohezijski fondovi EU-a trebali bi izdvojiti sredstva potrebna da bi se ispunili klimatski i energetski ciljevi do 2020. g. i tako osiguralo da napredak na području obnovljivih izvora ne bude usporen zbog ograničenja mreža.

Javnim raspravama o energetskoj politici obično dominira zabrinutost zbog cijena, a ponekad i populizam. Potrebna je otvorena i transparentna javna rasprava o troškovima i cijenama energije. Treba osigurati jasne i sveobuhvatne informacije o troškovima povezanima sa subvencijama koje se daju za obnovljive izvore, fosilna goriva i nuklearnu energiju, kao i o prednostima koje donosi izbjegavanje uvoza energije, te o koristima za okoliš i zdravlje koje je teško monetizirati.

I kao posljednje, ali ne i manje važno, dok se očekuje da će neto učinak energetske tranzicije na radna mjesta i dohotke domaćinstava biti pozitivan, neki proizvođači konvencionalne energije već su suočeni s gubitkom tržišta koji ima posljedice na radna mjesta u tim sektorima. To pitanje treba hitno i proaktivno rješavati. Treba donijeti nacionalne strategije i usko ih koordinirati s politi