mikat. waltari-tajna njegovoga kraljevstva

8/8/2019 MikaT. Waltari-Tajna Njegovoga Kraljevstva

http://slidepdf.com/reader/full/mikat-waltari-tajna-njegovoga-kraljevstva 1/255

Mika T, Waltari

TAJNA NJEGOVOGA KRALJEVSTVA

Valtakunnan salaisuus

Svjetski poznat finski autor Mika Waltari najviši je domet ostvario u povijesnim romanima:Sinuhe Egipćanin, Tamni anđeo, Putnik, Lutalica, Etruščanin, Rimljanin. Tajna njegovog kra l-

jevstva naziv je ovoga romana, a koji se bavi temom patnje i smrti Isusa Krista i njegovimuskrsnućem. Mlad i bogat Rimljanin Mark Mecentije na putovanju iz Aleksandrije postajesvjedokom tih povijesnih zbivanja. U pismima svojoj dragoj Liviji, a čitav je roman ispisannjima, slijedimo duševni preokret glavnog junaka Marka Mecentija.



Prije čitanja pripovijesti Tajna njegovoga kraljevstva upućujemo čitatelja da pogleda Povi- jesni osvrt (str. 445), te prikaz o djelu (str. 484) / prikaz o piscu (str. 487). Trud uložen u upoz-navanje tih priloga, prije čitanja samoga romana, olakšat će i upotpuniti praćenje kao i doživljajove jedinstvene pripovijesti.

Posebno ukazujemo i na Tumačenje nekih pojmova (str. 450-483), svrstanih po abecedi.

Naime, u romanu Tajna njegovoga kraljevstva pojavljuje se vrlo velik broj navoda, zatim manje poznatih riječi i pojmova, stranih riječi, tuđica i si. Da bi se čitatelju proširilo doživljaj pričitanju, za takve su pojmove i riječi dana tumačenja u posebnom odjeljku (abecednim redoslije-dom). Riječ ili pojam za koji postoji tumačenje označeni su u romanu zvjezdicom (primjericeamfiteatar*), na prvome mjestu gdje se u tekstu pojavljuju. Kasnije u tekstu ti pojmovi nisu

ponovno označivani zvjezdicom. No, ako se ista riječ ili pojam pojavljuje u drugome smislu,tada nosi oznaku dvije zvi jezdice, pa je u tumačenju ponovljena s tim drugim značenjem i naz-nakom (2). Ovakav sustav označavanja omogućava čitatelju da kod prvoga nailaska natumačeni pojam biva upozoren na pojašnjenje, ali ako poželi i kasnije provjeriti tumačenje bilokojega pojma može ga lako naći u pojmovniku (prema abecedi). Drugi način tumačenja kroz

podnožne bilješke, na tekućim stranicama, ni je toliko pregledan, osobito za ponovno traženje.

Urednik Navodi iz Novoga zavjeta Pri pisanju djela Tajna njegovoga kraljevstva autor seslužio navodima iz Novoga zavjeta, tekstovima molitvi i si. Dio njih prenesen je u obliku kakavi mi poznajemo iz naših prijevoda Biblije, no dio je donekle izmijenjen, kraćen i si. To jeneizbježna posljedica prijevoda, a inače autorovoga pristupa kojim je htio ukazati na moguće(nerazumijevanje ljudi onoga vremena o povijesnim i vjerskim zbivanjima. Pri prevođenju nahrvatski u najvećoj mogućoj mjeri poštivan je izvoran tekst IValtarijeva djela. Njegovouvrštenje povijesnih i vjerskih navoda pritom treba prihvatiti kao autorovu slobodu razmatranjai izražavanja, jer se ipak radi o povijesnome romanu, a ne o vjerskoj literaturi.



KAZALO

DIO PRVI

SJEME NADANJA 7

PISMO 1. Trag proročanstva 7

PISMO 2. Židovski kralj 28

PISMO 3. Zanijekano uskrsnuće 67

PISMO 4. Traženje puta 107

DIO DRUGI

SJEME SPOZNAJE 121

PISMO 5. Buđenje vjere 121

PISMO 6. Učenici 161

PISMO 7. Poslanikov posjet 217

PISMO 8. Gospodinovim tragom 240

DIO TREĆI

OTAJSTVO VJERE 284

PISMO 9. Susret na jezeru 284

PISMO 10. Brdo sastanka 331

PISMO 11. Riječ Njegova 368

PISMO 12. Duh Sveti 415

Povijesni osvrt 445

Tumačenje nekih pojmova 450

O djelu 484

O piscu 487



DIO I.

SJEME NADANJA PISMO 1.

Trag proročanstva

Mark Mecentije pozdravlja Tuliju.U svojim ranijim pismima, Tulijo, pisah ti o putovanjima što su me vodila duž Nila*, žile

kucavice Egipta*. Do izbijanja jesenskih oluja uzalud sam čekao na Tebe… Nakon toga sam setijekom zime zadržao u Aleksandriji*… Ljubavna me je čežnja istodobno učinila djetinjastim.Nije bilo tako bogatoga trgovca ni znatiželjnijega namjernika koji bi baš pri svakom uplovlja-vanju jedrenjaka iz Ostije* ili Brundisija* revnije i predanije hrlio put luke. Dok su brodovi jošplovili i stizali motao sam se obalom iz dana u dan… Postavljanjem pitanja pritom sam napo-kon dosadio oružnicima, carinicima i lučkim službenicima…

Moje je znanje kroz sve to nedvojbeno bilo obogaćeno. Mnogo sam doznao o dalekim zem l- jama. Ali onome tko dugo vremena pogledom daleko luta preko morskih prostranstava, napo-kon počinju suziti oči… Tako sam dočekao i dolazak posljednjega broda. Nakon što se danima

mojim očima više nije ukazalo ni jedno jedino jedro na obzorju, morao sam si priznati: pogazilasi svoju riječ i datu vjeru. Minula je tako već i puna godina, Tulijo, otkad smo se posljednji putavidjeli. Pa se pokazalo da si me s lažnom skrbi i obećanjima potakla na napuštanje Rima…

Gorčinom sam bio sav ispunjen dok ti pisah onaj list u kojem ti „zbogom za uvijek” priopćih, obznanjujući Ti istodobno nakanu polaska za Indiju… Indiju, gdje u neobičnim gr a-dovima još vladaju grčki kraljevi, potomci vojskovođe Aleksandra*. Ali već sam sklon priznatikako sve to što napisah, u biti i nisam uzimao ozbiljno. Jednostavno rečeno, ne mogu podnijetipomisao da Tebe, Tulijo, nikad više ne bih vidio…

Muškarac koji je prešao tridesetu, zakoračivši time u četvrto desetljeće života, ne bi višesmio robovati svojoj ljubavi. Zasigurno sam postao mirnijim, a plameni strasti ne bukte višetoliko visoko. U Aleksandriji me moja uznemirenost tjerala u mračna društva, što je znatno ut-

jecalo na moje zdravlje. Ali ne žalim zbog toga… Jer nitko ne može vratiti kotač zbivanja unatrag ili učinjeno pretvoriti u nepostojeće. No budući da me ništa nije moglo zadovoljiti i smi-riti, barem u toliko pouzdanije znam, da Te volim. I upravo bih Te zato htio podsjetiti i upozori-ti, ljubljena Tulijo, jednoga će dana i Tvoja cvatuća ljepota svenuti… Tvoje će glatko lice iz-

brazdati bore, a pogled Tvojih očiju će se zamutiti. Vlasi će ti posijediti, a zubi poispadati…Možda ćeš tada požaliti što si svoju ljubav žrtvovala častohleplju i državničkom utjecaju. Jer,uvjeren sam, nekoć si me voljela. U to sam potpuno siguran. Glede Tvojih riječi i prisega nemogu dvojiti… U protivnom, za mene na ovom svijetu ništa više ne bi zadržalo bilo kakvoznačenje i vrijednost. Ti si me voljela! No da li me još uvijek voliš, to ne znam…

U mojim boljim trenucima vjerujem, kako si me uistinu samo meni za ljubav, lažnim

obećanjima, potakla na odlazak iz Rima. Tješim se, učinila si to željeći me zaštititi od pogibelji,koja je prijetila mojemu imetku ili moguće i samom životu… No ne bih ni u kojem slučaju pošao, da mi nisi svečano prisegnula kako ćeš me i ti slijediti u Aleksandriju, te ovdje provestizimu sa mnom. Ta mnoge druge otmjene i ugledne gospode običavale su, bez pratnje svojihsupruga, uoči zime polaziti u Egipat, kako bi tamo provele to godišnje doba. A ako me moje

poznavanje Rimljanki iz temelja ne vara, postupat će tako mnoge i u budućnosti. Sada, nakonšto su brodovi ponovno zaplovili, mogla si se vratiti svome domu. Ali bi nekoliko mjeseci pro-veli zajedno, Tulijo…

Umjesto toga, tijekom minulih mjeseci narušilo se zdravlje kako mojega tijela tako i duha.Neko sam vrijeme proveo putujući, dok se nisam umorio urezujući Tvoje ime i znak moje lju-

bavi na pradavne spomenike i stupovlje hramova. Iz čiste dosade čak sam dopustio i da me

posvete u tajne božice Izide*. No, po svemu sudeći, bio sam stariji i očvrsnutiji nego u onojnezaboravnoj noći u Baiji*, kad smo se oboje, Ti i ja, posvetili Dionisu*. Ushit što ga tada



oćutjeh ostao mi je ovaj puta uskraćen… Jednostavno ne mogoh pokloniti svoju vjeru ovimsvećenicima obr i janih glava. A nakon toga spoznadoh, vrlo beznačajan komadićak znanja štoga stekoh, precijenio sam u velikoj mjeri.

Time nikako ne mislim reći da sam se upustio samo sa svećenicima božice Iziđe i njenimhramskim poklonicama. Upoznao sam se i s glumcima, pjevačima, pa čak i borcima s bikovima

iz arene. Pogledao sam i nekoliko starih grčkih kazališnih djela, koja bi bila vrijedna da ihnetko prevede na latinski i prilagodi za izvedbu na našim pozornicama. Jamačno, ako bi tajnetko težio za stjecanjem slave takvim činom. Napominjem sve to htijući pokazati kako mi sesvi ti mjeseci u Aleksandriji nisu oduljili. Ta Aleksandrija je svjetski grad! Istančanija,iživljenija, istrošenijih snaga od Rima…

Najviše sam vremena ipak proveo u muzeju, u knjižnici blizu luke. U biti je tu višeknjižnica, smještenih u skupini građevina koje tvore cijelu gradsku četvrt. Stari službenici tihknjižnica, koji još uvijek žive u prošlosti, tužili su mi se koliko je zbirka knjiga sada siromašna.I napominjali kako više nikada neće ponovno polučiti onaj sjaj, kakav je imala nekoć, prije op-sade koju je postavio Julije Cezar*, te pritom zapalio brodovlje egipatske mornarice što je

potražilo zaklon i utočište u gradskoj luci. Tijekom tih borbi planulo je i nekoliko zdanja

knjižnice. Vatra je tada progutala i stotine tisuća nenadomjestivih svitaka papir a na kojima subila zapisana djela starih pisaca.

No i uz sve te žalopojke o siromaštvu knjižnice, utrošio sam tjedne i tjedne prije nego naučihrabiti kataloge i ući u trag stvarima koje sam tražio i želio istraživati. Primjerice, samo bilješke inapomene o Troji* za premaju deset tisuća svitaka! A da ne govorimo o onima s komentarimaPlatona* i Aristotela*, od kojih svaki ispunjava po cijelo jedno zdanje knjižnice. Povrh toga,pohranjeni su ovdje i bezbrojni svitci koji nisu zapisani ni u jednome katalogu, a najvjerojatnijeih nakon primitka u zbirku gotovo nitko više nije ni tražio niti čitao .

Zbog nedavnih političkih zbivanja i dvojbi službenici se nisu posebno trudili učiniti mi starakazivanja pristupačnima, a čak mi nisu pomagali ni u traženju. Bio sam prisiljen pipati obilaz-nim putovima i stjecati povjerenje službenika darovima i gošćenjem. Ti su ljudi bijednonagrađeni za svoj rad, a inače siromašni… No to je uobičajeno za velike učenjake, kao i zaljude koji više cijene knjige od svoga života, više od očinjega vida…

Na taj mi je način napokon uspjelo otkriti, u skrivenim kutcima knjižnice, niz dijelomčuvenih a ostalo zaboravljenih proročanstava i pretkazanja. Jamačno, kroz sva su vremena svinarodi izricali slična pretkazanja. Ona su sva mračna i dosadno nejasna, poput izričaja nekogaorakula*. Često sam, priznajem to otvoreno, sve te besmislice odbacivao na stranu i zadubljivaose u neku grčku priču, s njenom opuštenom hvalisavošću o putovanjima i pustolovinama. Tadabi me obuzela želja i čežnja da otkriveno međusobno protuslovno pretkazanje prepustim nekamiruje kakvo jest… I istodobno bi se budio poriv, prema uzorku tog naklapanja, napisati knjiguvlastitih otkrića. Ali unatoč svome podrijetlu, ja sam ipak previše Rimljanin, da bih mogao za-

pisivati neku potpuno proizvoljnu izmišljotinu.U knjižnici postoje i zapisi o ljubavnome umijeću i umjetnosti, uz koje djela našega dobrogOvidija* djeluju poput siročića. Neki od tih zapisa grčkoga su podrijetla, a ostalo su grčki prije-vodi starih egipatskih djela. I pritom se uistinu ne mogu odlučiti kojima bi mogla pripasti pred-nost. No nakon što se pročita nekoliko tih knjiga, čovjek ih se zasiti. Još od vremena

božanskoga Augusta* čuvaju se takva djela u posebnim tajnim prostorijama, te ih se ne smije prepisivati. A i samo čitanje tih djela dopušteno je jedino u istraživačke svrhe…

No vratio bih se na proročanstva i pretkazanja. Ima ih starovjekih i davnih, ali i novih. Onastara vezivalo se uz Aleksandra, a sada razumljivo za cezara* Augusta, koji je smirio svijet. Izrazličitih tumačenja tih pretkazanja postajalo mi je sve jasnije, kako za obrazovanog čovjekanema veće kušnje nego te izričaje smještati i promatrati u njegovo vlastito vrijeme i u skladu s

njegovim osobnim očekivanjima.



Unatoč svemu tome u jedno sam siguran… Svijet ulazi u jedno novo razdoblje! Ono se posvemu bitnome razlikuje od svih minulih doba. I sve što osobno proživimo pojačava to uvje-renje. Činjenica o nastupu novoga razdoblja toliko je jasna i zorna, da su astrolozi* u Aleksan-driji i Kaldeji*, na Rodosu* i u Rimu međusobno jedinstveni. Svima njima čini se prirodnim ismislenim povezivati zviježđe Ribe* s rođenjem vladara svijeta.

Možda se time misli na cezara Augusta, koji je još za života u pokrajinama štovan poput Bo-ga. Ali kao što sam Ti kazivao još u Rimu, moj poočim Mark Manilijan u svom je djelu „As-tronomica” spomenuo povezanost Saturna i Jupitera u zviježđu Riba. Pri objavljivanju svojeknjige je, doduše, taj naputak izostavio… Učinio je to iz državničkih razloga. No i u Egiptu sezvjezdoznanci pozivaju na taj odnos. U svakom slučaju, taj bi budući vladar svijeta, ako se tadarodio, sada imao tridesetsedam godina. I u međuvremenu bi se zasigurno nešto o njemu dočulo.

Ti ćeš se nedvojbeno čuditi što sada, u jednome pismu, tak o otvoreno kazujem o našoj naj-dubljoj tajni. Mislim na ono što sam Ti šaputao u uho, jednoga jutra u Baiji, dok su ruže cvje-tale, a ja tvrdo vjerovao kako me nitko na svijetu ne razumije toliko dobro kao Ti, ljubljenaTulijo. Ali sad sam iskusniji i mogu prema takvim pretkazanjima zauzeti motrište poput zrelogačovjeka. Neki poluslijepi starac zlobno mi je u knjižnici dobacio kako su pretkazanja nešto za

mlade ljude. Nakon što netko pročita tisuću knjiga, počinje mu se rasvjetljavati potresna isti-na… A poslije pročitanih deset tisuća knjiga čovjek postaje sjetan i snužden…

Pišem otvoreno zbog još jednoga razloga. Naime, u današnja vremena nitko i nije sposobannešto zadržati tajnim. Čak i najpovjerljiviji razgovor može biti prisluškivan i dalje prepričan…Tako nema ni pisma koje netko nepozvan ne bi mogao pročitati i po potrebi i prepisati. Živimou vremenima nepov jerenja i sumnjičenja. Zato sam zaključio kako je najbolje pisati otvoreno iiskreno, upravo onako kako čovjek misli.

Zahvaljujući oporučnoj odredbi, o kojoj Ti znaš, toliko sam imućan te si mogu priuštiti svešto mi je potrebno. A istodobno nisam toliko bogat da bi se nekome učinilo probitačnim ubiti me. Slijedom moga podrijetla se, osim Židovski učenjaci u Aleksandriji su slobodni mislioci.Medu njima je nedvojbeno i pravih mudroslovaca, koji su čak pripravni sjesti za stol sa stran-cem. S jednim od njih sam se jako sprijateljio, pa smo zajedno pili nerazvodnjeno vino. Takvon ešto mo guće je u Aleksan d r iji! A k ad se ponapio, govorio je vrlo oduševljeno o Mesiji i

budućoj židovskoj vladavini nad svijetom.Kao dokaz koliko doslovce Židovi i njihovi vode vjeruju u proročanstvo o Mesiji, pripovije-

dao mi je o njihovome kralju Herodu*. Taj je, nekoliko godina prije svoje smrti, u cijelome jednom mjestu dao pobiti sve novorođene dječake. U to su mjesto, naime, slijedeći zvijezdudoputovali mudraci iz Kaldeje. Oni su Herodu bezbrižno i bezazleno navijestili kako je u tommjestu na svijet došao budući kralj svijeta. No Herod je htio sačuvati prijestolje za svoju obitelj.Ta pripovijest ukazuje da je Herod bio jednako nepovjerljiv i sumnjičav, kao i jedan drugi vla-dar, koji se kao starac povukao na jedan otok…

Razumjet ćeš, Tulijo, ova užasna i okrutna priča motala mi se stalno po glavi. Iz godinesmrti Heroda može se lako izračunati kako se taj pokolj* morao zbivati upravo u vrijeme susr e-ta Saturna i Jupitera. Taj slučaj pokazuje kako je položaj i međusobni odnos zvijezda pobudiomedu Židovima i mudracima na Istoku jednako toliko pozornosti kao i na Rodosu i u Rimu.

– Znači, ti vjeruješ – zapitao sam toga mladog židovskog učenjaka – budući je Mesija ubijen još u zipki?

– Tko bi mogao ubiti Mesiju?! – uzvratio mi je on, smijući se kroz vinom ovlaženu br adu. –Herod je bio bolestan čovjek i smušenjak…

Ipak se moglo vidjeti, malo se prestrašio. Ogledavao se uokolo, pa dodao: – Ti ipak ne bismio pomišljati kako je tada uistinu Mesija došao na svijet. Kada će se to zbiti nije u

proročanstvima nigdje i nikad bilo navedeno. A u međuvremenu bi zasigurno o njemu nešto

dočuli. Osim toga, u svakom naraštaju pojavljuje se poneki lažni Mesija i pobuđuje u Jeruzale-mu nemire među priprostim i prostodušnim ljudima…



No ta pomisao koju sam nabacio u razgovoru očito mu nije dala mira. Jer, nakon što ispismo još vina, rekao mi je vrlo obzirno: – Na dan tog pokolja mnogi su ljudi izbjegli iz Jeruzalema idrugih mjesta i došli ovamo, u Egipat. Neki od njih su ovdje i ostali, ali većina ih se nakon H e-rodove smrti vratila svome domu…

– Smjeraš li time reći – zapitah – kako je Mesija moguće ipak tada došao na svijet, te je pred

Herodovim pokoljem bio otpremljen na sigurno, u Egipat?– Ja sam saducej* – odgovorio je. Time je htio natuknuti da je svjetski čovjek i nije previševezan na predajom prenesene židovske običaje.

– Zato sve o tome promatram kritički – nastavio je. –Istodobno ne vjerujem, protivno farizejima*, u besmrtnost duše. Kad čovjek umre, nestaje i ne zadržava nikakvo stanje. Tako je zapi-sano. Pa budući da samo taj jedan put živimo na ovom svijetu, razumno je u tome svom bitkuizvući neka zadovoljstva. Naši si veliki kraljevi nisu ništa uskratili. Prekomjerni životni užitcinapokon su i mudrome Salomonu* pomračili srce i dušu. U ostalom i najobrazovaniji i najprosvijećeniji ljudi posjeduju kutak srca u kojem se krije djetinja blagost i pobožnost. A po-sebno nakon ispijanja nerazvodnjenoga vina, postupka koji se također ubraja u zabranjeneužitke, vjeruje se u mnogo toga što bi bistra glava otklonila i odbacila. Zato Ti želim sada kazi-

vati jednu priču, koju sam čuo u dobi od dvanaest godina i postao mladićem…Otpio je gutljaj vina, kratko zastao, te otpočeo pripovijedati: – Na naš dan mirovanja nitko

ne smije upražnjavati tjelesne aktivnosti. A u vrijeme kralja Heroda je iz Betlehema* u zemljiJudeji* utekao i jedan stari obrtnik. Poveo je svoju mladu ženu i novorođeno dijete. Skrasili suse zatim u Egiptu, posred dragomasnih* vrtova, gdje su se i nastanili. Radom svojih rukuobrtnik je prehranjivao i izdržavao sebe i svoju obitelj, pa nitko nije mogao ljudima reći neštološe o njemu. Jednoga Sabata* zatekoše međutim neki mjesni Židovi trogodišnjega sina toganašeg izbjegloga obrtnika, kako od ilovače izrađuje kipiće lastavica i peče ih. Ljudi potekošedjetetovoj majci i dovedoše je, jer je dječak prekršio Zakon* glede mirovanja na Sabat. Nodječak je puhnuo u glinene likove, a ovi odletješe poput živih ptica. Njegova je pak obiteljuskoro napustila to mjesto…

– Očekuješ li kako ću povjerovati u takvu jednu dječju bajku?! – zapitao sam začuđeno.Naime, svoga sam sugovornika držao za prosvijetljenoga čovjeka.

Nijemo je zakimao glavom i zagledao se pred sebe svojim zasvođenim židovskim očima.Bio je on doista ugledan i samosvi jestan čovjek, kao i mnogi drugi Židovi iz starih obitelji.

– Ni u kojemu slučaju – reče napokon. – Hoću tek reći kako, prema mojemu mišljenju, nas-tanak takve priče dokazuje da je u Herodovo vrijeme u Egipat pobjegla jedna obitelj koja je bilaosobito pobožna, koja je po svemu sudeći unatoč svoj vanjskoj skromnosti bila ugledna iuvažavana u svojoj sredini. Želimo li dati razumu primjereno objašnjenje nastanka takve jedne

priče, mogućnosti je više. Prihvatljivo bi bilo, recimo, da je moguće majka toga malenogprekršitelja Sabata, branila svo je dijete toliko poletnim riječima iz svetih knjiga te je natjerala

tužitelje da ušute… Ali pravo značenje može biti toliko zamršeno i skriveno, da seže daleko uzaborav. Uz pomoć naših zapisa i knjiga sve zamislivo može se dokazati… A kasnije, kada jeona obitelj iz priče ponovno nestala, jednako nezamjetno kao što je i došla iz Judeje, opisanazgodba je na određen način preoblikovana, k ako bi postala razumljiva i djeci…

Pogledao me svojim tajanstvenim očima, pa zatim zaključio kazivanje: – Ah, kad bih samo još uvijek imao srce i narav djeteta… I kad bih još uvijek mogao na djetinji način vjerovati uriječi toga zapisa! Tako živjeti bilo bi lakše, nego posrtati na razmeđi dvaju svijetova. Grk nemogu postati, a u srcu svome nisam više sin Abrahamov*…

Ujutro me boljela glava. Istodobno sam se osjećao bijedno i jadno. A to nije bilo po prvi putau Aleksandriji… Potom sam cijeli taj dan proveo u kupkama.

Nakon kupanja, istrljavanja tijela, tjelovježbe i dobroga obroka, obuzelo me nekakvo stanje

nalik snu. Taj mi je osjećaj inače do bro poznat. On potječe od mojih predaka. Ne nosim uzaludime Mecentije, koje upućuje na davnu mitsku prošlost.



U takvome duševnom stanju čovjek je posebice prijemljiv za proročanstva, premda je pritomosobito teško razlučivati zbilju od obmane.

Napustivši prohladnu dvoranu sa stupovljem kupališta, presrela me ulična jara, a večernjesunce me svojim zrakama zabljesnulo poput munje. Moje neobično duševno stanje nastavljalose i dalje. Zaputio sam se ulicama prepunim ljudi, ne pazeći kuda i kamo me noge nose. Dok

sam tako lutao, odsutan duhom i obasjan sunčevim zrakama na zalasku, pristupio mi je nekimjesni vodič. Dograbio me za ogrtač, pretpostavljajući da sam stranac koji putuje radi užitka irazonode, te mi pripravno počeo redati i preporučivati posjet mjesnim znamenitostima. Tako jenaveo kuće naslade u Kanoposu*, svjetionik na Farosu*, bika Apisa* u njegovom hramu…Čovjek je bio tvrdoglav, pa sam se bujice njegovih riječi uspio osloboditi tek kad ga je prekinuoneki glasan povik. Na to je moj nesuđeni vodič svojim prljavim prstom pokazao na čovjeka koji

je vikao i uskliknuo smijući se: – Pogledaj si samo tog Židova! Na uglu tržnice povrća stajao je čovjek ogrnut krznom, kuštrave brade i kose. Lice mu je bi-

lo omršavjelo od posta, a noge izranjene od hodanja. Stalno je ponavljao na aramejskome jezi-ku istu jednoličnu poruku. Pritom je kolutao očima na svome patničkom licu. Vodič mi je na-pomenuo: – Vjerojatno ne razumiješ što taj govori…

Ali, kao što znaš, još od svoje mladosti u Antiohiji* dobro poznajem i govorim aramejski je-zik. Tada, prije nego li sam pošao u školu na Rodosu i jasnije raspoznao svoja očekivanja odživota, ozbiljno sam pomišljao postati tajnikom nekog namjesnika* na Istoku.

Zato sam vrlo dobro razumio što taj sljedbenik židovske sekte iz pustinje obznanjuje. Po-navljao je stalno isto, glasom sve usijanijim od naprezanja: – Tko uši ima, neka čuje! Kral-

jevstvo je blizu. Utrite pute!– To on obznanjuje dolazak židovskoga kralja – razjašnjavao mi je vodič. – Brojni takvi

praznoglavci pristižu iz pustinje u grad. A oružnici i straže se uopće ne trude sve ih ponovnoistjerati bičevima. K tome je državnički vrlo spretno uvući Židove u međusobne svađe i sukobe.Jer, dok se god oni međusobno prepiru, nas školovane ljude ne uznemiravaju. Nema na ovomesvi jetu krvoločnijih ljudi od Židova. Srećom, pripadnici njihovih pojedinih sekti mrze jednidruge više nego nas nevjernike ili neznabošce, kako nas nazivaju.

U međuvremenu je sve uspaljeniji i slomljeniji glas uvijek iznova izvikivao iste riječi. Na- pokon su mi se upravo nezaboravno urezale u pamćenje. Glas je najavljivao skori nastanak no-voga kraljevstva… A u mome trenutačnom duševnom stanju taj sam uzvik mogao pojmiti jed i-no kao određeno pretkazanje i najavu. Iznenada mi se učinilo, sva su ona proročanstva, kojasam proučavao tijekom cijele zime, odbacila svoje obrazine nejasnih izričaja i sada su stajalaispred mene, objedinjena u jednoj jedinoj poruci: „Kraljevstvo je blizu!” Onaj me vodič jošuvijek držao za skut ogrtača i nastavljao brbljati: – Bliži se Pasha*, židovski blagdan spasa…Uskoro će i posljednje karavane* i brodovi s hodočasnicima napustiti naš grad, na putu u Jeru-zalem. Već sada sam znatiželjan, kakvih će sve neprilika i natezanja biti i ove godine tamo pri-

jeko.– Bilo bi ipak zanimljivo, jedanput vidjeti sveti grad Židova… – nehotice primijetih. No ko-liko god su te moje riječi bile nesvjesne i us putne, vodiču su one bile poticaj za nov zamah, tese pripravno nadovezao svom žestinom: – Vrlo mudra pomisao, gospodine! Herodov hram je,naime, jedno od svjetskih čuda. Tko ga na svojim putovanjima nije posjetio, nije vidio bašništa. A glede neprilika i natezanja koje spomenuh, kako sam se ja izrazio, ne trebaš se nimalopribojavati. Bila je to tek moja šala. U cijeloj Judeji čovjek je na ulicama siguran, a u Jeruzale-mu vlada rimska stega. Cijela jedna legija* raspoređena je po toj zemlji, kako bi održavala red imir. Slijedi me tek nekoliko koraka! Zahvaljujući mojim dobrim vezama mogu ti zajamčiti još

jedno mjesto na brodu za Joppu* ili Cezareju*. Jamačno, prvo će nam reći kako je zbog predstojeće proslave blagdana Pashe sve popunjeno… No ja ću se već zauzeti za tebe. Bila bi to

uistinu sablazan ako jedan toliko otmjen Rimljanin kao ti ne bio bio primljen na neki putničkibrod.



Potezao me za ogrtač toliko žustro i revno te sam gotovo i bez svojega sudjelovanja vučendospio za njim u pisarnicu jednoga sirijskog brodara. Valja pritom priznati, ta je doista bilaudaljena svega nekoliko koraka od tržnice povrća. Ubrzo sam se osvjedočio kako nisam jedinituđinac koji je za Pashu kanio poći u Jer uzalem. Osim Zidova iz svih krajeva svijeta, bilo jeovdje onih koji su putovali radi zadovoljstva i razonode, takvih koji su tek htjeli vidjeti nešto

novo.Moj se vodič zbog mene upustio u žučljivu raspravu i cjenkanje, onako kako to može samo jedan Grk kad mu je sugovornik Sirijac. To je potrajalo nekon vrijeme, a tada nenadano spoz-nadoh kako sam stekao odjeljak na hodočasničkome brodu koji polazi za Judeju. Uvjeravali sume da je to jedini i posljednji brod koji napušta Aleksandriju prije Pashe. Isplovljenje se tolikootezalo zato jer je jedrenjak bio nov novcat, pa se moralo čekati na neke dijelove opreme. Alipolazak na njegovo „djevičansko putovanje” bio je zakazan za sljedeće jutro. Predbilježbom natom brodu oslobodio sam se i straha od debelih naslaga prljavštine i gamadi, koji su putovanja

brodom duž ovih obala činili toliko neugodnima i čak odvratnima.Moj zagovarač iznudio mi je za svoje usluge pet drahmi*. Ali sam mu ih rado dao, jer sam

primio predznak i donio odluku. On je ostao u pisarnici i već se veselio kako će predstavniku

brodara također istisnuti naknadu za posredovanje.Iste večeri potražih svojega novčara. Zatražio sam neka mi ispostavi jamstveni list odnosno

mjenicu koju mogu unovčiti u Jeruzalemu. Jer, kao iskusan putnik nisam htio na putovanju no-siti uz sebe nepotrebno velike svote gotovine. Potom sam podmirio svoj račun u gostionici inamirio ostale razne dugove. Ti jekom večeri pozdravio sam se i oprostio s onim poznanicimakoje nisam htio napustiti bez pozdrava. Kaneći se očuvati podrugljivih i zlobnih primjedbi, n i-sam nikome otkrio kamo sam namjerio. Jednostavno sam objasnio kako polazim na putovanje,a smjeram se vratiti najkasnije do jeseni.

Te sam noći dugo ostao ležati budan, jer mi san nikako nije dolazio na oči. Jače neko ikadosjećao sam kako mi je ta sušičava zima u Aleksandriji naudila duhu i tijelu. Možda je taj grad,sa svim svojim znamenitostima, uistinu svjetsko čudo… No ipak mi se činilo kako ga napuštamu pravi tren, prije nego bi to bilo prekasno. Da sam dulje ostao, dograbila bi me ona zaraza kojahara tim gradom, toliko željnim naslada i toliko zatrovanim grčkom mudroslovnom znanošću.Ako je netko kao ja počinjao u Aleksandriji malaksati i mlitaviti, nije smio predugo oklijevati.U protivnom bi mogao ostati za uvijek i ostatak života tamo utopiti u neradu.

Zato sam pomišljao kako će mi putovanje morem i nekoliko dana neopterećenog lutanja rimskim cestama po Judeji dobro činiti kako tijelu tako i duši. Ali se sve odvijalo kao i inače utakvim slučajevima… Kad sam sljedećega jutra bio probuđen, kako bih stigao na brod, u tajrani sat i nakon uistinu premalo sna, mogao sam uz kletve tek sebe samoga nazvati izigranimmagarcem… I to zato jer sam se odrekao svih ugodnosti jednoga uglađenog života, odlučivši seumjesto toga poći u stranu i neprijateljsku judejsku zemlju! I sve to samo zato da bih progonio

neku utvaru koja je iskočila iz nekoliko nejasnih, proročanskih izričaja.Ublažavanju takvoga mog raspoloženja nije ni najmanje doprinijela okolnost što sam se podolasku u luku uvjerio kako sam bio nevjerojatno sramno prevaren. Tek nakon dugoga traženjai raspitivanja otkrio sam svoj brod… U prvi mah jednostavno nisam mogao povjerovati kako jeta bijedna, tek jadne samilosti dostojna, trošna i natrula stara škrinja onaj „nov novcat” ponosit

jedrenjak, za kojeg je Sirijac tvrdio kako ga upravo opremaju za polazak na „ djevičansko puto-vanje”… To što brod dan ranije nije bio pripremljen za plovidbu, moglo je nedvojbeno biti isti-nom. Naime, jedva bi se održao na vodi, da nije bio na brzu ruku i u posljednji tren pokrpan iosmoljen. Na brodu je, na dalje, vonjalo slično kao u kućama naslada u Kanoposu, budući da je

brodar dao zapaliti jeftin tamjan* kaneći time prigušiti i prikriti ostale zadahe na plovilu. Prekonagnjilih brodskih bokova bile su obješeni obojeni komadi tkanice, a s tržnice je dopremljen

tovar svenutoga cvijeća kako bi se isplovljenju pridao svečan ugođaj.



Kratko rečeno, ta u krajnjoj hitnji osmoljena i za plovidbu morem osposobljena podrtina bila je unatoč svojoj zakrabuljenosti pri isplovljavanju nalik lučkoj djevojčuri… Onoj koja seodvaži izaći na danje svjetlo tek nakon što se na brzinu umota i skrije u šarene zastavice, debelopremaze svoje naborane obraze, te se toliko zalije svojom jeftinom mirisnom vodicom kako bitaj miris obilato zapahnuo okolicu duž puta kojim bi išla. A prijetvoran, beznadno razočaran

pogled takvoga jednog bića, vjerujem da sam otkrio u očima blagajnika, dok me primio uzsvečana uvjeravanja kako se nalazim na pr avome brodu… Poveo me zatim do mojega odjeljka,između ljudi koji su vikali i tulili, plakali i prepirali se, te na raznim jezicima izvikivalioprošta jne riječi.

Unatoč svemu malo-pomalo se više nisam mogao ni ljutiti. Jednostavno sam se morao smija-ti. Napokon, nitko ne treba samoga sebe na temelju osobnoga poriva uvaliti u neugodnosti ineprilike. Snagom svojega zdravog razuma može se on tome ukloniti. U protivnom bi život bionepodnošljiv, ako bi se pribojavali svakoga pothvata. Čuo sam izlaganja velikoga broja mu-droslovaca, koji su osnažili moje uvjerenje da čovjek i uz najveći oprez ne može produljiti do-di jeljen mu životni vijek ni za najkraći trenutak.

Zasigurno još i dan danas ima samoživih i praznovjernih bogatuna koji ne štuju rimske za-

kone i troglavoj božici prinose na žrtvu mladoga roba… Oduzimanjem dijela života mladogaroba pritom žele produljiti svoj vlastiti! U svim većim gradovima Istoka može se naći žreca ilimaga odnosno otpadničkoga svećenika koji poznaje pripadajuće čarobne riječi i koji je pripr a-van za popriličnu naknadu izvesti obred s takvom žrtvom. Ja pak mislim kako je takvo neštoobično samozavaravanje i grozna zabluda. No ljudski rod nedvojbeno posjeduje bezgraničnusposobnost sebe samoga zaludivati i dovoditi u zabludu, te vjerovati u ono čemu se nada. Što semene tiče, vjer ujem kako se, čak i ako doživim duboku starost, neću toliko bojati smrti da bihzapao u takvu zaslijepljenost.

U svome smiješnom položaju tješio sam se okolnošću što će brod ploviti duž obale, a ja samistodobno i dobar plivač. Obuzela me obijesna i razuzdana veselost, pa nisam više bio obuzetmržnjom i željom za osvetom zbog prijevare kojoj sam bio žrtvom. Odlučio sam iz svega izvućiono najbolje, te uživati u putovanju. A sve to kako bih kasnije, s primjerenim i dužnim pretjeri-vanjima, mogao ispričati zabavnu pripovijest o nevoljama, patnjama i nepravdama koje samiskusio i pretrpio.

Sidra su podignuta, vesla se pokrenula i počela ravnomjerno klopotati sudarajući semeđusobno, a krma se odijelila od obale. Kapetan broda izlio je lončić vina preko palube kaožrtvu ljevanicu za božicu sreće. Žrtvu nije mogao ponuditi ni jednoj podesnoj božici, jer je ned-vojbeno sam najbolje znao koliko trebamo sreće kako bi prispjeli na odredište. Židovski putnici

podigli su ruke i na svom su svetome jeziku zazivali od svojega boga pomoć glede pogibelji namoru. Na prednjoj palubi pojavila se cvjetnim vijencima urešena djevojka koja je počela prebi-rati po strunama lire*. Istodobno je neki mladić počeo puhati u sviralu. Nije dugo potrajalo pa

je najnoviji aleksandrijski napjev odjekivao kroz pjevanje i glazbenu pratnju. Židovske jehodočasnike obuzela groza kada utvrdiše da je na brodu družina lutajućih glumaca. Ali bilokakve pritužbe o tome nisu više imale nikakvoga smisla ni svrhe. Povrh toga smo mi, na koje sugledali kao na nečiste, bili u većini medu putnicima na brodu. Istodobno, ti zakašnjelihodočasnici nisu bili bogati Židovi. Tako su se morali skrasiti u našoj sjeni i ograničiti se naneprekidno čišćenje svojega posuda.

U današnje je vrijeme samoća najdragocjeniji od svih užitaka. Zato nikad nisam mogao pod-nijeti da se robovi motaju uokolo mene i motre na svaki moj korak i svaki moj pogled.Sažaljevam ljude koje njihov položaj ili udobnost sile da cijeli život, kako noću tako i danju,provode okruženi robovima. No tijekom ovoga putovanja brodom morao sam ipak nalijevativode u vino moje ljubavi za samoćom, te prenoćište dijeliti s najrazličitijim, a djelomice i vrlo

sumnjivim ljudima. Srećom su židovski hodočasnici imali odijeljenu spavaonicu, kao i posebnaognjišta u posudama s pi jeskom gdje su mogli pripremati svoja vlastita jela i obroke. Inače bi



dodirom s nevjernicima stigli na judejsku obalu toliko onečišćeni, te se gotovo i ne bi usuđivalinastaviti svoje putovanje u sveti grad.

Povoljni i blagi vjetrovi, kao i brodska jedra, bili su nam skloni. Bez toga, barem tako ja vje-rujem, nikada ne bi stigli do našega cilja. Jer veslači su bili žive olupine, kao i cijeli brod, stariljudi, usopljeni i bez daha, hromi ili bogalji. Nisu to čak sve bili ni robovi, nego lučki klatež još

nižega društvenog položaja od robova. U pomanjkanju drugoga posla prihvatili su ovaj težaktjelesni rad. Ta je veslačka rulja mogla uistinu nastupiti kao zbor u nekoj satiričkoj igri! Čak je i predvodnik veslača, koji je na svojemu povišenom podiju udarao ritam, umirao od smijeha pri pogledu na svoje ljude kako svoje drugove ili sebe same udaraju rukohvatima vesala, odnosnokad bi usred veslanja padali i pozaspali. Uvjeren sam, svoj je bič koristio tek reda radi. Jer, iztih jadnih momaka bilo je jednostavno nemoguće nekim kažnjavanjem ili zlostavljanjem izvućiviše nego su i inače davali.

O samoj plovidbi nemam nešto više za reći, osim da prema mojoj prosudbi ni na koji načinnije bila pogodna za poticanje nekoga pobožnog raspoloženja u meni ili za pripremanje mojeduše za sveti grad iz proročanstava. Trebalo je ipak nositi u sebi židovsku predanost vjeri i nji-hovo obožavanje Hrama, da bi se svakoga jutra, podneva i večeri podizalo ruke u molitvi i us-

trajno pjevalo turobne ili vesele psalme* radi slavljenja boga. Tijekom ostaloga dijela dana brodom su odjekivali grčki ulični napjevi, što su ih na prednjoj palubi izvodili glumci za vrijeme svojih pokusa. A kad bi veslači neko vrijeme bili upregnuti na svoj posao, začula bi se sveslačkih klupa prigušena, otegnuta i neprekinuta pjesma njihovoga promuklog i bolnoodjekujućega zbora.

Grčka djevojka koja je isplovljenje broda popratila pjesmom i prebiranjem po liri, dok joj jeglava bila urešena cvjetnim vijencima, zove se Mirina. Malena je bila mršavo i slabunjavo stvo-renje s hladnim, istražujućim zelenim očima. Unatoč svojoj mladosti znala je ne samo pjevati islužiti se svojim glazbalom, nego je bila i izučena akrobatska plesačica. Promatranje njenihsvakidašnjih vježbi na prednjoj palubi bilo je zadovoljstvo. Pobožni Židovi su pritom ipak zagr-tali svoja bradata lica krajevima ogrtača i glasno jadikovali zbog te sablazni.

Mirina je amazonsko ime. Plesačica mi je otvor eno i prostodušno priznala kako je ime steklazbog svoje svoje mršavosti i ravnih prsiju. Doznao sam kako je već bila u Judeji i s one stranerijeke Jordana* nastupala u grčko-rimskim gradovima pokrajine Pereje*. Pričala mi je kako uJeruzalemu doduše postoji jedno kazalište koje je dao sagraditi Herod, ali mi je povjerila i kakou njenoj glumačkoj družini gaje malo nade da bi mogli tamo nastupiti. Razlog tome je što sezbog pomankanja posjetilaca rijetko priređuju predstave. Židovi su prezirali kazalište kao uostalom i cjelokupnu grčku i rimsku uljudbu, uključujući i akvedukte*. Istodobno je u Jeruza-lemu bilo premalo obrazovanih ljudi, pa se tako gledalište nije moglo ispuniti…

Zato su glumci sada željeli produžiti za zemlju koja leži istočno od Jordana, gdje su Rimljaniuredili odmarališno naselje za svoju dvanaestu legiju. Tamo se uvijek našlo gledateljstva sklo-

nog oduševljavanju, premda pomalo gruboga ukusa. Glumci su se nadali kako će moći nastupitii u Tiberiasu*, glavnom gradu pokrajine Galileje* koji leži na Genezaretskome* jezeru. Na povratku su još htjeli okušati sreću i u Cezareji, sjedištu rimskoga namjesnika na judejskoj ob-ali.

Nakon što sam tako prijateljski popričao s Mirinom, prikrala se ona sljedeće noći k meni naležaj i šaptom mi rekla kako bih je mogao usrećiti s nekoliko srebrnih novčića…

Objasnila je da su ona i njeni drugovi uistinu siromašni, a pribavljanje potrebne odjeće iobuće za nastupe velik im je teret. Inače mi se, kako reče, kao čestita djevojka nikad ne bi obr a-tila na ovakav način…

Pročeprkao sam u mraku po svojoj mošnji s novcima i medu prste mi je došao potezi komadod deset drahmi. Dao sam joj ga…

Veličina novca ju je razdragala, pa me obgrlila rukama, poljubila i rekla kako me želi nagr a-diti za moju ljubaznost. Pa zato mogu s njom raditi što god želim, a ona se neće opirati… Iskre-



no priznajući, za moje zime u Aleksandriji žene su mi dojadile, pa joj odgovorih kako od nje netražim ništa… To ju je krajnje iznenadilo, pa je prostodušno upitala bih li moguće radije uzsebe imao njenoga brata, a taj je još mlad i golobrad. Do toga grčkog poroka nisam nikadanešto držao, premda sam sasvim razumljivo tijekom svojih godina školovanja na Rodosu i jaimao svoje platonske* obožavatelje.

Nakon što sam Mirinu uvjerio da me potpuno zadovoljava njeno prijateljstvo, po svemusudeći pomislila je kako sam zbog nekih razloga i za neko vrijeme položio zavjet nevinosti pame više nije napastovala.

Umjesto toga pripovijedala mi je o židovskim shvaćanjima i poimanju običaja i ćudoređa.Tvrdila je kako prosvijećeni medu njima bludničenje s tudinkama ne smatraju grijehom. Jedinose drže podalje od židovskih žena, jer njihovi zakoni tako nalažu. Kao dokaz za to, u tami spa-vaonice mi je šaptom u uho kazivala nekoliko pričica. Ali joj ja zapravo nisam vjerovao. Ipaksam tijekom svojega druženja sa židovskim učenjacima u Aleksandriji postupno naučio cijenititaj narod.

Kada su brda Judeje, nalik fatamorgani* izronila pred nama iz mora koje je blistalo kao po-sipano draguljima, povjerila mi je Mirina svoje snove o budućnosti. Takvo povjeravanje pone-

kad je uobičajeno za mladu djevojku koja starijem poznaniku otvori svoje srce. Bila je svjesnaokolnosti da jedna plesačica može tek kratko vrijeme biti na visini. Zato se nadala kako će usp-

jeti prištedjeti novaca pa kroz neko vrijeme, u nekome obalnom gradu gdje ne vladaju predra-sude, otvoriti skromnu trgovinu mirisima… I k tome voditi prikrivenu kuću naslade.

Gledala me nedužnim očima dok je razlagala kako bi se vrijeme čekanja na ostvarenje njenihželja moglo skratiti, ako bi joj uspjelo naći bogatoga ljubavnika… Od srca joj poželjeh mnogouspjeha u tome…

Može li se to zahvaliti žrtvama koje je prinosio kapetan, nekom povoljnom stjecaju okolnostiili pak upornim vjerskim vježbama židovskih hodočasnika, tek prispjeli smo u luku Joppe, tridana prije početka glavne svetkovine židovske Pashe. Moram napomenuti kako nas je tijekomputovanja na brodu mučila raznovrsna gamad, te da smo pri dolasku u Judeju bili gladni, žedni i

prljavi, ali inače bez nekih većih tegoba.Prema službenome židovskom kalendaru glavna svetkovina Pashe padala je u ovaj puta u

jednu subotu, pa je time postala posebno slavlje. Židovskim hodočasnicima s broda se tolikožurilo te su si uzeli vrlo malo vremena za podvrgavanje obrednome čišćenju i za uzimanje u s-

putnoga obroka kod svojih sunarodnjaka u lučkome gradu. Odmah nakon toga, premda se većspuštala noć, zaputili su se prema Jeruzalemu. No zrak je bio blag, bezbrojne zvijezde plamtjelesu povrh mora, a uz mjesečinu se moglo nesmetano putovati. Luka je bila krcata brodovima, amedu njima isticali su se veliki jedrenjaci iz Italije, Španjolske i Afrike. Iz toga sam spoznao,ako mi to već ranije nije bilo jasno, kako je ljubav Židova prema njihovome hramu za sve br o-dare svijeta bio unosan posao.

Ja nisam razmetljivac, kao što znaš, Tulijo… Ali uistinu nisam bio raspoložen nastaviti svojeputovanje sljedećega jutra u društvu grčke glumačke družine, premda su me predano za to moli-li, nadajući se kroz moje društvo pribaviti si zaštitu. Jer, ni jedan od njih nije bio rimskigrađanin. Radije sam se priklonio namisli da u Joppi završim ovo pismo, koje sam započeo jošza plovidbe brodom. Time sam kanio utrošiti vrijeme i Tebi objasniti koje su me neobične p o-nude pokrenule na ovo putovanje.

Tako sam potražio sobu kod nekih prostodušnih ljudi, gdje sam se smjestio. I tu se sada od-maram od one mučne plovidbe morem i pišem ove retke…

Prije toga sam se okupao i utrošio vrlo velike količine praška pr otiv gamadi. Odjeću što sam je nosio na brodu smjerao sam spaliti, ali je ta moja nakana pobudila neodobravanje. Zato samtu odjeću poklonio siromašnima. Polako sam se ponovno osjećao čovjekom… Dao sam si ure-

diti i nauljiti kosu, te sam si kupio novu odjeću. Budući da sam poprilično skroman, nosim sa



sobom malo prtljage, uz izvjesnu količinu nerabljenih svitaka papirusa*, pribor za pisanje i ne-koliko sitnica iz Aleksandrije. Te sitnice namijenio sam za darove u odgovarajućim zgodama.

Ovdje na tržnici u Joppi mogu i imućni i skromni naći prijevozno sredstvo za putovanje u J e-ruzalem. Mogao sam birati između nosiljke s pratnjom, kola s magarećom zapregom ili čak deve s vodičem. Ali, kako to već prisnažih, samoća je za mene najdragocjeniji od. svih

užitaka… Tako sam u rano jutro namislio iznajmiti magarca, te „ ga naprtiti s mojom skrom-nom prtljagom, jednom vinskom mješinom i vrećom s namirnicama. Uz njega sam smjeraopješice krenuti za Jeruzalem, kako to i dolikuje jednome miroljubivom hodočasniku.

Nakon razdoblja razmaženosti i mekoputnosti u Aleksandriji, radosno pozdravljam taj tje-lesni napor. A razbojnika se ne trebam bojati jer ceste vrve pučanstvom koje smjera na svetk o-vinu, dok putove nadziru redovite ophodnje dvanaeste legije.

Tulijo, ljubljena moja, spominjanjem i pričanjem o Mirini i Aleksandrijkama nisam te htiomučiti ili učiniti ljubomornom… Ako Te se to u opće bolno doimlje, ako barem i najmanje ran-

java Tvoje srce… Ali, duboko strahujem, Ti ne osjećaš ništa do li zadovoljstva što si me sevješto riješila.

No ja ne poznajem Tvoje misli, pa je moguće da Te je nešto zapriječilo glede dolaska u Egi-

pat. Zato Ti svečano obećavam, na jesen ću te ponovno očekivati u Aleksandriji, sve do zimskeobustave plovidbi. Sve moje stvari ostale su tamo! Čak ni jednu jedinu od svojih knjiga nisamponio. Ako me pri dolasku ne zatekneš u luci, možeš upitati za moje boravište u rimskome put-nom uredu ili kod mojega novčara. No u dubini svojega srca ja znam, ponovno ću prigodomsvakoga dolaska broda iz Italije hrliti na dokove, jednako kao i protekle jeseni…

Nisam čak siguran ni hoćeš li se potruditi i pročitati ovo pismo do kraja… I to unatoč moje-mu trudu i nastojanju da ga učinim što raznolikijim i zabavnijim. Zato se ponekad upitam, zaštosve to pišem?!

Inače sam uistinu mnogo staloženiji, nego se može zaključiti iz ovih mojih redaka. Cijelogasvojeg života dvojio sam između poučavanja Epikura* i stoika*, između užitka i odr icanja…

Bezgranična aleksandrijska zadovoljstva i užitci, ona nesmislena proždrljivost i pustopašnosttijela i duha osušili su moju dušu. Putenost i ljubav dvije su potpuno različite stvari, to znaš

jednako dobro kao i ja. U pohoti se može polučiti izvjesnu vještinu, kao u trčanju ili plivanju…Ali puka pohota vodi u sjetu i tugu! Na protiv, neobično je i nevjerojatno, naći onoga čovjekaza kojega smo rođeni. Ja sam rođen za Tebe, Tulijo! A moje ludo i nerazumno srce mi još uvi-

jek kazuje kako si i Ti rođena za mene. Misli na noći u Baiji, u vr ijeme cvata ruža!A sve ono što sam pisao o pretkazanjima i proročanstvima, u svakome slučaju ne uzimaj

preozbiljno! Tvoja uznosita usta mogu se mirne duše smiješiti i šaptati: „Mark je još uvijek onajisti, nepopravljivi sanjar!” Međutim, ako bih bio drukčiji, možda me Ti i ne bi voljela…? Akome u opće još i voliš, što sada ne znam.

Joppa je pradavni lučki grad, sasvim sirijski. Ali dok sam ti pisao ove retke, osjećao sam se u

njemu kao kod kuće.Tulijo, ljubljena moja, ne zaboravi me! Ponijet ću ovo pismo na put i poslati ga iz Jeruzale-ma. Osim toga, prije okončanja židovske svetkovine Pashe, ni jedan brod ne isplovljava zaBrundisi.

PISMO 2.

Židovski kralj Mark Tuliji.

Ove retke zapisujem na židovsku pashalnu subotu, u njihovome svetom gradu Jeruzalemu.Nalazim se u utvrdi zvanoj Antonija… U međuvremenu mi se slučilo nešto potpuno

nepredviđeno. I još mi uvijek nije sasvim jasno što je to u biti bilo. Tulijo, potpuno sam zbu n-



jen! Zato Ti pišem, kako bih brižljivo razlučio i razjasnio, jednako toliko sebi kao i tebi, što se ubiti dogodilo…

Sada više ne podcjenjujem predznake i najave… U dubini srca nisam to činio nikada, ma k o-liko sam inače podrugljivo o tome govorio ili pisao. Sa zaprepašćujućom odlucnošću vjer ujemsada da je moj polazak na ovo putovanje bio upravljan, te ga ni uz najozbiljnije opiranje nisam

mogao spriječiti. Ali koje su to sile i moći sudjelovale u igri, ja ne znam. No ispričat ću sve poredu…Na tržnici u Joppi iznajmio sam, kako rekoh, kao suputnika jednoga magarca, ne dajući se

dovesti u kušnju ili smesti ponudom ostalih putnih udobnosti. Nakon toga krenuo sam, zajednos posljednjim hodočasnicima što su kretali, putem što se od obale uspinjao u brda i vodio premaJeruzalemu…

Moj je magarac bio dobro obučena i izvježbana, a istodobno i poslušna životinja. Tako tije-kom cijeloga tog putovanja nisam s njime imao ni jedanput nekih neugoda ili neprilika. Posvemu sudeći ta je životinja već toliko puta stupala ovim putem da je poznavala svaki izvor,mjestašce za odmor, selo i gostionicu. Uistinu si nisam mogao poželjeti boljega vodiča! I nek a-ko sam putem stekao utisak, ta je životinja počela i prema meni gajiti prijateljske osjećaje,

budući ga ni jedanput nisam uzjahao. Nisam se pen jao na njegova leđa čak ni na nizbrdici, negosam cijeli put prešao pješačeći, željeći tako ponovno očeličiti svoje tijelo.

Put od Joppe do Jeruzalema prelaze rimske postrojbe tek dvodnevnim stupanjem. Kretanjeovim bregovitim predjelom je doduše napornije nego po nekoj ravnici, no zato je put manje

jednoličan. Judeja je inače lijepa i plodna zemlja. U dolinama su se zelenila stabla badema, uovo doba godine već ocvala. Ali je zato na svim obroncima duž ceste raslo cvijeće, a gorkos-latkast miris koji je ono ispuštalo pratio me tijekom cijeloga putovanja. Bio sam smiren,osjećao se nekako pomlađenim, a veselilo me je što mogu razgibati svoje udove… Bilo je topotpuno jednako kao u mojoj mladosti, na sportskim borilištima.

Moj odgoj jednako kao i moja suzdržljivost, koje su mi kao što znadeš obrati života namet-nuli, poučili su me da prezirem sve vezano za vanjštinu. Ni svojim nastupom niti odjećom neželim se isticati u svojoj okolini. Takvi oblici taštine jedino me tjeraju na smijeh. Meni nisupotrebiti sluge niti teklići koji bi najavljivali moj dolazak. Tijekom mojega putovanja nailazilibi uglednici, tjerajući svoje robove i životinje na hitnju. No tada bih ja svoga magarca skromnopritjerao uz rub puta… Više mi je zadovoljstva pričinjavao mudar način na koji je životinjašiljila uši, okretala glavu i zagledala me, nego kad bi se bogati i moćni zaustavljali i

pozdravljajući pozivali me nek im se pridružim.Židovi su na skutima svojih ogrtača nosili rese i kite. Time su se raspoznavali međusobno po

cijelome svijetu, čak i ako bi bili odjeveni poput ostaloga življa. No put koji vodi s obale doglavnoga grada je, unatoč okolnosti što su ga Rimljani poboljšali i pretvorili u izvrsnu vojnucestu, bio toliko star i naučen na tolike razne narode i plemena te pomanjkanje resa na mojoj

odjeći nikome nije udaralo u oči. U prenoćištima, kamo me je moj magarac vodio, dobivao samkao i svi drugi putnici vodu za napajanje moje tovame životinje i za pranje mojih ruku i nogu.Uz svu tu navalu putnika gostionička pak čeljad nije nalazila vremena za razlikovanje tuđinacaod Židova. Pričinjavalo se kao da uz stanovnike Judeje putuju pripadnici svih drugih rasa ovogasvijeta, kako bi veselo i živahno proslavili oslobođenje Židova od egipatskoga jarma.

Uz malo žurbe mogao sam stići u Jeruzalem već navečer drugoga dana putovanja. No ja sam bio tuđinac, kojeg se nije dojmila žurba Židova. Sa zadovoljstvom sam udisao brdski zrak Ju-deje, a cvjetna raskoš na obroncima usputnih brežuljaka očaravala mi je oči. Nakon grozničaveuznemirenosti u Aleksandriji, osjećao sam opuštenost duše i uživao u svakome trenutku. Takomi je čak i skroman kruh bolje prijao nego nekakva egipatska poslastica. Da, na tom putovanjunisam osjećao čak ni želju za dodavanjem vina u vodu za piće, budući da nisam htio otupiti

svoja osjetila. Čista voda mi je izvrsno prijala…



Tako sam se namjerice polagano vukao putem… I bio sam još poprilično ispred Jeruzalema,kad me iznenadio zvuk trščanih svirala. Bio je to zov pastira na jednome brežuljku kojim supozivali svoja stada na noćenje. Mogao sam bez daljnjega neko vrijeme otpočinuti i kasnijenastaviti putovanje po mjesečini. No dočuo sam o prekrasnome pogledu koji očekuje namjerni-ka kad se danju približi glavnome gradu. Jeruzalem bi mu se ukazao protegnut kako se uspinje

na drugoj strani doline, sa svojim hramom koji blista na brežuljku, sjajeći mramorno bijelo izlatno.Upravo tako sam i ja htio po prvi puta ugledati sveti grad Zidova. Zato sam napustio cestu,

na čuđenje mojega magarca, te nagovorio jednoga pastira koji je svoje stado kratko ošišanihovaca tjerao put špilje na obronku. Govorio je mjesnim narječjem, ali je razumio moj aramejski.

Na moje pitanje me uvjeravao kako u tome napučenom kraju nema vukova. Nikada nije imaopsa za zaštitu stada protiv grabežljivih životinja, ali spava pred špiljom sigurnosti radi, za slučajako bi se došuljali šakali. Njegove zalihe hrane činio je mrk ječmeni kruh i u kuglice oblikovankozji sir. Zato ga je vrlo razveselilo kad sam mu odlomio komad pšeničnoga kruha te mu gaponudio zajedno s komadom mednoga saća i pregršti suhih smokava.

Mesa nije uzeo od mene, spoznavši da nisam Židov. No inače se nije držao ni najmanje

povučeno ili odbojno. Sjeli smo ispred ulaza u špilju i jeli zajedno. Za to je vrijeme moj maga-rac revno i marljivo brstio grmlje na strmini. Tada je na neko vrijeme cijela okolica postala

purpurno crvenom, poput obronka obraslog ljubičastim šumaricama. Ubrzo se proširila tama, ana nebu su planule zvijezde. Istodobno je i zrak postao hladniji, pa sam osjetio kako iz špiljestruji nakupljena toplina ovaca. Osjećao se pritom i jak vonj na vunu i loj. Ali taj mi zadah nijebio neugodan.

Prije bih mogao reći kako mi je pružao osjet sigurnosti i zaštićenosti, poput daha djetinjstva idomovine. Na moje čuđenje nenadano mi dođoše suze na oči… No one nisu bile zbog Tebe,Tulio! Rekoh sam sebi, to su suze od umora, posljedak iscrpljenosti mojega oslabljenog tijelanastale uslijed pješačenja. No u biti sam nedvojbeno plakao zbog sebe, zbog svega što samproživjeo i što je nepovratno minulo.. Ali i zbog svega onoga što me još čekalo u životu… Utom sam se trenu bez straha prignuo tlu i pio s vrela zaborava…

Spavao sam na tlu špilje, sa zvjezdanim nebom kao krovom povrh sebe, poputnajsiromašnijih hodočasnika. San mi je bio toliko dubok da sam prespavao kad je pastir odveosvoje ovce na pašu. Nisam se mogao prisjetiti nikakvoga strašnog sna, pa ipak mi se sve uoko-lo, zrak i krajolik pričinjahu sasvim drukčijima nego prethodne večeri.

Obronak se spuštao prema zapadu i još je ležao u sjeni. No zato je druga strana doline bilaveć obasjana sunčevim zrakama. Osjećao sam se izmučenim, slabim, mlitavim i bezvoljnim…Moj je pak magarac stajao nedaleko, držeći glavu spuštenu i s tužnim izrazom. Bilo mi je uisti-nu zagonetno kako sam mogao tako stubokom promijeniti raspoložnje. Ta nisam bio tolikoomekšao da bih nakon dva dana pješačenja i jedne noći prespavane na tvrdoj podlozi trebao biti

toliko iscrpljen! Zato sam pretpostavljao kako predstoji promjena vremena. A na takve samutjecaje od uvijek osjetljiv, jednako kao i na snove i predznake…Bijah toliko potišten da čak nisam imao volje ni nešto pojesti. Činilo mi se da ne bih mogao

progutati ni jedan zalogaj. Tako sam otpio tek nekoliko gutljaja vina iz moje kožne mješine…Ali ni od toga nisam osjetio neko oživljavajuće djelovanje. Zato sam se već pobojao da sammoguće negdje pio nečistu vodu i time si navukao neku bolest.

Na cesti sučelice mogao sam vidjeti druge putnike kako se uspinju strminom. No proteklo jedosta vremena dok sam svladao svoju nevoljkost, nakrcao magarca i vratio se na cestu. Svlada-vanje uspona predstavljalo mi je velik napor. Ali kad sam napokon prispio gore, otkrio samuzrok moje omamljenosti. Paleći vruć, suh vjetar zapahnuo mi je lice… Bio je to onaj dosadanpustinjski vjetar, koji kad se jedanput podigne traje danima, a na muškarce djeluje tako da svi

dobiju glavobolju dok žene sili da se predaju. To je onaj vjetar koji dosadno fijuče kroz sve pukotine na kući i noću trese prozorskim kapcima.



Taj mi je vihor u trenu osušio kožu na licu, a od njega su me odmah i zaboljele oči. Suncekoje se već bilo visoko popelo na nebu bilo je nalik crvenožarećem koturu. I sad sam napokonna drugoj strani doline smotrio sveti grad Židova kako se uzdiže, okružen zidinama. Dok su meoči pekle, a u ustima se skupljao nekakav slankast okus, zapazio sam tornjeve Herodove

palače*, natisnute skupine kuća na obroncima uobičajene za velike gradove, zdanja kazališta i

cirkusa*… Ali povrh svega toga i ponajviše uzdizao se i isticao veličajan Hram sa svojim zidi-nama, zdanjima i dvoranama sa stupovljem, blješteći bijelo i zlatno. No pod tim zasjenjenim suncem nije veliki Hram svijetlio pred mojim očima onako kao što

su mi to opisivali i najavljivali. Mramor je bio blijed i žućkast, a pozlati je manjkao sjaj. Bilo jeto, nema dvojbe, silno i dobro utemeljeno zdanje nove građevinske umjetnosti, dojmljivo ineusporedivo uzvišeno. Ali ono, što su Židovi osjećali pri pogledu na taj prizor, ja nisam osj e-tio… Promatrao sam ovaj hram obuzet neraspoloženjem i čak odbojnošću, tek iz nekog osjetaobveze, zato jer je to nakon toliko dugoga putovanja bilo primjereno. Više nisam bio onaj mladčovjek, koji po prvi puta vidi hram u Efesu*… Strahopoštovanje pred čudom ljepote nije seovaj puta probudilo u meni, dok mi je vruć vjetar tjerao slankastu prašinu u oči.

Kad sam ponovno potjerao svojega magarca, okrenuo je glavu i pogledao me začuđeno. Tek

sam tad zapazio kako se on prethodno po svojoj volji zaustavio na samome tjemenu prijevoja,na mjestu gdje se cesta počinjala spuštati. Bilo je to mjesto odakle je pucao najljepši pogled nagrad i okolicu, pa je pametna životinja nedvojbeno očekivala kako ću se tu zadržati neko vr i-

jeme, iskazujući svoju radost uzvicima, slavljeničkim pjesmama i molitvama. Ukorio sam sebesamoga zbog osjeta tuposti i zbog robovanja tijelu, jer nisam bio sposoban ništa izvući iz jed-nog prizora koji je za bezbrojne ljude bio vrhunac uzvišene duševne okrjepe i uzvišenja… Ma-garac je srdito trzao ušima i zaputio se zavojitom cestom u dolinu. Koračao sam uz životinju ičvrsto se pridržavao za uzde, jer sam osjećao veliku slabost u koljenima.

\ Što se cesta više spuštala, hučanje vjetra je bivalo sve slabije. Na dnu obronka gotovo ga seviše i nije osjećalo… Oko podneva dohvatio sam se raskrižja na kojem se spajaju ceste iz Joppei Cezareje, te postaju rimskom vojnom cestom. Put grada je hrlilo veliko mnoštvo ljudi.Približivši se gradskim vratnicama zamijetio sam kako se namjernici zaustavljaju u skupinama iusmjeravaju pogled na obližnju uzvišicu, dok ostali zastiru lice i brzaju dalje. Moj je magaracnenadano postao tvrdoglav i neposlušan. Kad sam podigao oči, na trnovitim grmljem prekrive-nom brežuljku opazio sam tri uspravljena križa i na njima ras poznao tijela osuđenika koja su setrzala i drhtala. A na strmini koja se spuštala prema gradu okupilo se poprilično mnoštvo i pr o-matralo prizor…

I sama cesta bila je natisnuta ljudima. Zato bih se teško mogao probiti do gradskih vratnica,sve da sam to i htio. Raspete* zločince na križu sam, jamačno, često i ranije viđao, te promatraonjihove muke kako bih otvrdnuo pri pogledu na patnje. U areni* sam pak gledao i mnogo groz-nije načine umiranja, ali u tome je bilo nečega napetog i uzbudljivog. Raspinjanje na križ ne

nudi promatraču ništa sličnoga… Ono je tek o beščašćujući i mučan postupak za provedbusmrtne kazne. Ako sam u izvjesnoj mjeri zadovoljan što sam rimski građanin, to je onda međuostalim i zato što sam siguran kako me, počinim li ikada zločin kojim bih proigrao svoj život,čeka brza smrt od udarca mača…

U bilo kojemu drugom raspoloženju vjerojatno bih jednostavno okrenuo glavu, smjerajućizaboraviti taj loš predznak i, koliko bi to bilo moguće, nastojao bih se probijati dalje cestom.Ali pogled na tri raspeta čovjeka, premda me se njihova kob nije ni najmanje ticala, nanerazjašnjiv je način u meni pojačala onaj vremenskim okolnostima uvjetovan osjet tjeskobe ipotištenosti. Ne znam što me tada potaklo, ali poveo sam magarca nekoliko stotina koraka sceste i počeo se kroz šuteću svjetinu polako probijati uz strminu brežuljka, za koji sam kasnijedoznao da ga zovu Golgota*.

U blizini križeva čučalo je na tlu nekoliko sirijskih vojnika iz dvanaeste legije. Bacali sukockice i ispijali kiselo vino. A da raspeti na križu zasigurno nisu mogli biti sasvim obi čni r o-



bovi ili zločinci dalo se zaključiti po centurionu* koji je na izvjesnoj udaljenosti od vojnikačuvao stražu.

Ponajprije sam bacio tek letimičan pogled na raspete likove koji su se grčevito trzali. Tadasam pak zapazio na srednjem križu, povrh glave čovjeka koji je na njemu visio, ploču s uspo-rednim natpisom ispisanim na grčkom, latinskom i domaćem jeziku: „Isus Nazarećanin*, kralj

Židova.” U prvi mah, u onoj svojoj omamljenosti, nisam shvatio smisao pročitanoga. No tadasam zapazio kako je mlitavo i na stranu opuštena glava čovjeka okrunjena duboko u kožu utis-nutim vijencem od trnja. Preko lica ovako okrunjenoga kažnjenika protezale su se crvene pruge.Bili su to tragovi krvi koja se probijala iz rana od trnja i slijevala niz čelo i obraze .

Trenutak kasnije mogao sam još samo nejasno vidjeti natpis kao i crte lica raspetoga. Sunce je iščeznulo s neba, pa je unatoč podnevu nastala takva tama te sam čak i meni najbliže ljudemogao raspoznavati tek s mukom. Pjev ptica je utihnuo, kao za pomrčine Sunca, a i ljudi suzamuknuli. I tako je jedini zvuk koji se još mogao čuti bilo kotrljanje kockica po štitovima vo j-nika i hripavo disanje kažnjenika…

Kao što sam Ti naveo u prethodnome pismu, Tulijo, na pola u šali, otputio sam se u potraguza kraljem Zidova. I sada sam ga našao na brežuljku izvan gradskih zidina Jeruzalema, pribije-

noga na križ, ali još živoga. Nakon što sam spoznao značenje onoga natpisa i smotrio trnovukrunu, nisam više dvojio ni trena kako se nalazim pred onim kojeg sam tražio. Bio sam predčovjekom čije je rođenje navijestio sasvim određen položaj i susret zvijezda, pred kraljemŽidova koji se prema navodima njihovih svetih knjiga trebao uzvinuti do položaja vladara svije-ta. U to sam iznenada postao siguran, ali ne mogu objasniti kako sam došao do te spoznaje. Nozasigurno me je ona potištenost, što sam je osjećao još od jutra, učinila posebice osjetljivim i

prijemljivim za taj tmuran i mračan prizor .Bio sam zadovoljan što se nebo smračilo i time mi prištedjelo u pojedinostima promatrati

svo to poniženje i muke toga kažnjenika. A već sam ranije zapazio da su ga žestoko izubijali policu i izbičevali, prema rimskome običaju. Zbog takvoga postupka bio je on u mnogo lošijemustanju nego oba njegova supatnika, za koje se po izgledu moglo zaključiti da su snažni i tvrdiljudi iz puka.

Nakon potamnjenja Sunca neko su vrijeme zanijemili svi glasovi i zvuči ljudi i prirode. Notada odjeknuše iz mnoštva promatrača poklici prepasti i straha. Čak je i centurion podigaopogled i ispitivao nebo u svim smjerovima.

U međuvremenu su se moje oči priučile na tamu, te sam mogao ponovno raspoznavati obrisekrajolika i svjetinu oko sebe. Neki od uglednih Židova, koji su zapazili strah i užas svjetine,pomiješali su se tada među mnoštvo. Iz njihovih pokrivala na glavi prepoznao sam da su to nji-hovi pismoznalci* svetih knjiga i pojedinci iz reda Najstarijih* njihovoga naroda. A na skutimasvojih ogrtača nosili su povelike rese. Počeli su glasno vikati na okupljene ljude i izrugivati seraspetome Isusu, potičući ga neka se pokaže kraljem i svojom snagom side s križa. Dovikivali

su mu i druge podrugljive riječi, po svemu sudeći ciljajući na ono što je ranije javno govorio .Takvim su postupcima kušali pridobiti svjetinu uz sebe. I doista, tu i tamo oglasiše se pojedinačni pogrdni povici. No većina promatrača ustrajavala je u tvrdokornoj šutnji… Kao dasu svoje osjećaje željeli zadržati za sebe. Sudeći po odjeći i crtama lica bili su to pretežitosiromašni ljudi, a među njima brojni seljaci što su došli u grad na svetkovinu Pashe. Činilo mise, svome raspetome kralju bili su naklonjeni… No istodobno kao da se nisu usuđivali otvorenoiskazati svoje raspoloženje, pred legionarima* i vlastitim dostojanstvenicima. Medu okupljenimpukom bio je i izvjestan broj žena, a neke medu njima zastrle su lice i plakale…

Dočuvši povike, raspeti je podigao svoju drhteću glavu i uspravio se, upirući se na klinovekojima su mu bila probijena stopala. Na križ je bio pribijen sa savijenim koljenima, kako ne bi

brzo izdahnuo zbog gušenja. Sipljivo je pribirao dah, a grčeviti trzaji potresali su njegovo ok r-

vavljeno tijelo. Otvorio je mutne oči, okrenuo glavu i pogledao uokolo sebe, kao da neštotraži… Ali na pogrde nije uzvratio. Bilo je bjelodano da mu tjelesne boli zadaju dovoljno patnji.



Njegova dva supatnika bili su još poprilično pri snazi. Onaj lijevo od njega čak je smatrao prikladnim kreveljiti se promatračima… Želeći pokazati kako njegova žilavost nije slomljena,okrenuo je glavu prema kralju i pridružio se porugama gomile rekavši: – Zar ti nisi pomaza-nik*? Pa spasi onda sebe i nas!

Izrekao je to vjerojatno s namjerom da si priskrbi osjećaj nadmoćnosti, ma koliko je taj post-

upak bio jadan. No onaj s desna se također javio, sa svoga križa, pristajući uz kralja: – Mi patimo zbog svojih nedjela… Ali ovaj nije počinio ništa zlo! – Tada se ponizno i skrušeno okrenuo prema kraljui zamolio: – Isuse, misli na mene, kad prispiješ u svoje kraljevstvo!

U takvome jednom trenutku, suočen s mučnom smrću, ovaj se čovjek još mogao nadati ne-kakvome „kraljevstvu”! Tako postojanom vjerovanju bi se moj raniji ja najvjerojatnije neobuz-dano smijao… Ali sada mi više nije bilo do smijeha. Riječi što ih je izrekao desni razbojnik previše su poticale na sućut i djelovale potresno. A još me više začudilo kad je židovski kralj smnogo ljubavi okrenuo svoju bolnu glavu prema pokajničkom supatniku i na pola ugušenimglasom utješno rekao: – Danas još pribivat ćeš uz mene u rajskome vrtu… Nisam znao što jetime mislio. Tada je naišao jedan židovski pismoznalac, sumnjičavo strijeljajući mnoštvo svo-

jim ispitivačkim očima. Zaustavio sam ga i upitao: – Kakav je to vrt, o kojem govori vaš kralj?Zašto je pribijen na križ, ako nije počinio nikakvoga zla?

– Zar si ti tuđinac u Jeruzalemu?! – odvratio mi je pismoznalac, prasnuvši u podrugljiv smijeh. – Zar više vjeruješ riječima jednoga razbojnika nego vrhovnome vijeću rimskoga namjes-nika?! On nije židovski kralj! Jedini je on sebe samoga tako nazvao i time hu lio Boga. Čak isada, kad je na križu, huli on još uvijek na Boga, govoreći o rajskome vrtu…

Pritegnuo je ogrtač tješnje oko tijela, kako se nekom od resa ne bi očešao o mene. Ja sampak srdito uzviknuo: – O tome želim steći jasnu sliku!

Dobacio mi je prijeteći pogled i uzvratio s upozoravajućim prizvukom: – Radije vodi računao vlastitim poslovima! Nisi valjda jedan od njegovih sljedbenika? Mnoge je zaludio i doveo uzabludu. Ali sad mu je djelo zapečaćeno. Za njega ne trebaš gajiti nikakvu sućut. On je običan huškač puka i poticatelj bune. Gori je od obojice razbojnika raspetih pokraj njega!

Moja dotadašnja potištenost u trenu se tada prometnula u gnjevnu uzavrelost, tražeći takoolakšanje srcu i duši. Gurnuo sam čovjeka u stranu i pošao, ne misleći pritom na svoj čin kao nina magarca kojeg sam vukao, prema centurionu… Pozdravljajući, obratio sam mu se, sigurnostii opreza radi, na latinskom: – Rimski sam građanin, no onaj mi Židov tamo prijeti! – i pokazaosam prstom na pismoznalca.

Stotnik me u polutami ispitivački promatrao, mrzovoljno uzdišući, pa se zveckajući oružjemzaputio nekoliko koraka do ruba okupljene svjetine. Potom je natjerao okupljene ljude nekauzmaknu te ostave više slobodnoga prostora ispred križeva.

Tek je tada uzvratio na moj pozdrav, također na latinskom, želeći tako pokazati svoje obr a-

zovanje… Ali je odmah prešao na grčki i rekao mi: – Samo s mirom, dobri prijatelju! Ako siuistinu rimski građanin, tada je ispod tvojega dostojanstva upuštati se sa Zidovima… A pogo-tovu još i dan uoči Sabata.

Okrenuo se zatim prema okupljenim ljudima i zazvao, ne upravljajući posebice svoje riječižidovskim pismoznalcima i Najstarijima: – A sada se raziđite! Čistite se kući! Dovoljno stedugo brusili jezičine. Ovdje se više ne može vidjeti nikakvo čudo. Gubite se svojim janjećim

pečenjima. I sasvim mi je pravo ako svakome od vas kost zapne u grlu!Iz ovih sam pogrdnih riječi zaključio kako u mnoštvu, osim neprijateljski raspoloženih ble-

sana, ima i ljudi koji su iskreno očekivali čudo i nadali se da će njihov kralj vlastitom snagomsići s križa. Ali su se ti vjernici morali šutke držati pozadine, bojeći se svojih uglednika. Mnogisu poslušali stotnikov nalog i krenuli natrag u grad. A i na cesti se mnoštvo prorijedilo…

Stotnik mi je tada prišao i srdačno me pljesnuo rukom, rekavši: – Dođi, popijmo gutljaj vina!Sve ovo se nas osobno ne tiče. Ovdje sam samo službeno. Židovi od davnina običavaju ubijati



svoje proroke. Pa kad se već svim silama trude i upinju da njihov kralj bude raspet uz pomoć Rimljana, tada ni jedan Rimljanin nema povoda ni razloga pasti im u zagrljaj.

Poveo me tada do mjesta iza križeva, gdje je na tlu ležala odjeća osuđenika. Vojnici su tuodjeću razdijelili medu sobom i zavezali u svežnjeve. Stotnik je svojim momcima oduzeo vin s-ku mješinu i uručio je meni. Iz čiste uljudnosti potegao sam gutljaj toga kiselog legionarskoga

vina, a otpio je i časnik. Zatim je uzdahnuo i rekao: – Najbolje je naliti se malo! Srećom, mojasmjena ističe večeras. Sutra je Sabat, a Židovi ne običavaju ostavljati tjelesa da vise prekonoći… – Odmahnuo je glavom i tada nastavio, kimajući. – Cijeli ovaj Jeruzalem je jednaogromna košara puna sikćućih zmija otrovnica. Upoznajući Zidove sve više, istodobno sam isve uvjereniji kako je najbolji Židov onaj koji je mrtav! Zato ne može štetiti ako prije svetko-vine uz rub ceste visi nekoliko strašila za ptice, zastrašivanja radi, kako nam neki od tih razboj-nika ne bi nenadano stjerao nož u tijelo. No onaj čovjek tamo na križu je uistinu nevin i uz toprorok…

Tama se nije povlačila. Tek povremeno rasvijetlio bi je crvenkast odsjaj, no ubrzo bi se po-novno zamračilo. Zrak je bio paleći vruć i zagušljiv. Stotnik je pogledao u vis i rekao: – Po svoj

je prilici pustinjski vjetar uzvitlao pijesak. Ali tako gust oblak pijeska i prašine nisam do sada

još imao prigode vidjeti. Kad bih bio Židovom, pomislio bih kako Sunce zastire svoje lice inebo oplakuje smrt jednoga božjeg sina. Tako se naime predstavljao ovaj Isus… I zato je bioizložen tako mučnoj smrti.

Govoreći tak o nije se trudio iskazivati mi preveliko štovanje. Istodobno je u polutami na- pregnuto proučavao moju odjeću i lice, nastojeći otkriti više o meni i mome ugledu odnosnopoložaju. Pokušavao je i smijati se… Ali mu je smijeh zvučao neprirodno, te zastajao u grlu. Iponovno je zagledao nebo.

– Životinje su također uznemirene – primijetio je. – Psi i lisice bježe u brda. A deve od jutrastoje tvrdoglavo pred gradskim vratnicama i opiru se ulasku u grad. Ovo je opak dan, za čitavgrad!

– Ovo je opak dan za cijeli svijet! – dometnuo sam pak ja, potaknut neodređenim predosjećajima.

Moje riječi uplašiše stotnika. Podigao je ruke u znak obrane i proturiječio mi: – Ovosmaknuće je bez ikakve dvojbe stvar Židova, a ne Rimljana. Prokonzul* nije htio osuditi togačovjeka. Htio ga je pustiti na slobodu! Ali svjetina je vikala, kao iz jednih usta: „Raspnite ga,raspnite ga!” Njihovo Veliko* vijeće prijetilo je iznijeti slučaj Cezaru i potužiti se kako je jed-nome poticatelju nemira pružana potpora… Tada je namjesnik oprao svoje ruke u jednoj pliticis posvećenom vodom, kako bi se očistio od krvi nevinoga. Ali su Židovi urlikali i vikali, kakoće rado preuzeti odgovornost, padne li krv toga proroka na njih i njihovu djecu.

– Tko je sada namjesnik u Judeji? – zapitah časnika. –Ja bih to doduše trebao i sam znati, alisam ovdje tudinac. Dolazim iz Aleksandrije, gdje sam cijelu zimu proveo u proučavanju i

učenju.– Namjesnik je Poncije Pilat – odvratio je stotnik otegnuto, dobacujući mi pritom prezrivpogled. Nedvojbeno me procijenio kao lutajućega sofista*.

– Ta njega poznajem! – uskliknuh. Bio sam iznenađen, pa tek nakon kraće stanke dometnuh. – Barem sam u Rimu upoznao njegovu ženu… Zar se ne zove Klaudija, a obiteljsko joj je imeProkul?

Prije mnogo vremena bio sam pozvan u kuću Prokula… Tamo sam morao odslušati dosadnočitanje nekoga djela, koje je trebalo posvjedočiti koliko je obitelj Prokul u pokrajini Aziji do-

prinijela dobrobiti Rima. Ali je ponuđeno vino bilo izvrsno, kao i sve ostalo što je biloposluženo… S Klaudijom Prokul sam pak vodio poticajan razgovor, premda je bila popriličnostarija od mene. Ostavila je na mene dojam osjećajne žene, te smo oboje izrazili nadu da ćemo

se jedanput ponovno susresti. I to nije bilo isprazno obećanje iz puke uljudnosti. Ipak, iz tko znakojih razloga, više se nikada nismo sreli. Nekako se nejasno sjećam kako dočuh da je Klaudija



oboljela i napustila Rim… Ti si pak, Tulijo, pretpostavljam premlada da bi se mogla nje sjećati.No prije nego se Cezar preselio na Capri*, bila je ona češće gost na njegovome dvoru.

Spominjanje toga imena dojmilo me se tako te sam na neko vrijeme zaboravio i vrijeme imjesto na kojem se sada nalazim. Utonuo sam u prisjećanja na svoju mladost i na moja prvavelika životna razočaranja. No časnik me vratio u zbilju, rekavši: – Ako si prokonzulov pozna-

nik i rimski građanin, a istodobno u ovome gradu tuđinac, iskreno bih ti savjetovao da se u raz-doblju Pashe ograničiš na druženje s Rimljanima. Tijekom svojih vjerskih svetkovina Židovinaime padaju u dubok zanos. Zato je i prokonzul Cezareje došao u Jeruzalem, kako bi mogućenemire ugušio u zametku. Možda će se puk sada umiriti, nakon što je izborio raspinjanje sveto-ga čovjeka. Ali s njima se nikad ne zna. U svakome slučaju, njegovi sljedbenici su se sada skrilii jedva da mogu pobuditi nemire. A onaj tamo neće više sići s križa…

Obišao je križeve, zastao pred njima i pozorno se zagledao u trnjem okrunjenoga kralja kao iu oba prijestupnika. Tada je objasnio, sa stručnim izrazom na licu: – Ovaj će ubrzo izdahnuti.Prvo su ga Židovi zlostavljali, tijekom prethodne noći, kad je bio uhvaćen i izveden pred njiho-vo vijeće. Nakon toga ga je prokonzul dao bičevati, prema rimskoj navadi, kako bi puk osjetiosućut prema njemu ili barem radi ubrzavanja njegove smrti. Ta ti znaš, izdašno bičevanje prije

raspinjanja je djelo milosrđa… Ali ostaloj dvojici ćemo morati slomiti kosti, kako bi slobodnovisjeli bez mogućnosti oslanjanja na noge, pa će se tada ugušiti prije večeri…

Tog me je trena prenuo uistinu strašan životinjski urlik, neka vrsta njištanja. Bio je to zvukkakav još nikad nisam imao prigode čuti. Istodobno se tama malo rasvijetlila i povukla se predsablasnim crvenim svjetlucanjem. Ta nenadana promjena potakla je prestrašeno ljuljanje zaos-tale svjetine. Tada sam zapazio i moga magarca kako se oteo, onako potpuno opterećen kakav

je bio, te se sjurio na glavnu cestu i u propanj odjurio natrag, bježeći od Jeruzalema. Neki odprolaznika su ga uspjeli uhvatiti i zadržavali su ga krajnjim naporom. Magarac je pritomispružio vrat i uporno revao, toliko jezovito te se moglo pomisliti kako izvikuje muku svih živih

bića. Potrčao sam niz obronak do ceste… Životinja se više nije opirala, ali je drhtala cijelimtijelom i bila oblivena znojem. Milovao sam je i trudio umiriti je. No moj dotadašnji toliko kro-tak suputnik jarosno je škljocao čeljustima i pokušavao me ugristi. Jedan od ljudi koji su uhva-tili magarca napomenuo je kako se sve životinje toga dana vladaju kao da su ih začaralevještice. I dodao da se to ponekad zbiva, u vrijeme kada puše pustinjski vjetar…

Sa svojeg mjesta pred gradskim vratnicama prišao mi je nadglednik magaraca, pregledaouzde i oznake na ušima, a zatim ogorčeno uskliknuo: – To je jedan od naših magaraca! Što simu učinio?! Ako se razboli pa ćemo ga morati zatući, obvezan si na naknadu !

I ja sam bio zapanjen vladanjem životinje. Nikad još takvo jedno stvorenje nisam vidio u ta-ko neobičnom i zastrašujućem stanju. Počeo sam skidati prtljagu s njega i rekao u svoju obranu: – Ovdje u Jeruzalemu kao da je sve potpuno ludo. Životinji nisam učinio baš ništa! Postala jeplašljiva zbog mirisa krvi i smrti, jer ste svojega kralja raspeli na križ…

Ali je naša razmirica naglo bila prekinuta! A teret što sam ga uspravo skidao s magarca ispaomi je iz ruku… Cijelim je krajem, naime, u tome trenu nenadano odjeknulo neobično suzvučje.Bilo je nalik dubokom uzdisanju, a zemlja se zaljuljala pod mojim nogama. Slično nešto većsam doživio, pa sam vjerovao kako napokon shvaćam zašto je Sunce potamnilo, zašto su seživotinje otimale, zašto sam se čak i ja sav zasopio od straha… Postalo mi je jasno kako u tometrenutku ne bi bilo osobito mudro zaputiti se u grad i smjestiti se pod neki krov… 1 to premdani za čim nisam toliko čeznuo kao za mogućnošću da se bacim na ležaj, navučem pokrivač pr e-ko glave i svijet uokolo sebe zaboravim koliko je to god moguće…

Nadzorniku magaraca dao sam srebrni dinar* i rekao mu: – Nemojmo se svađati…! Ne utrenutku kada zemlja drhti od straha. Uzmi moje stvari na pohranu! Kasnije ću ih preuzeti odtebe kod gradskih vratnica.

Udarcima i gaženjem nogama pokušavao je čovjek potjerati svojega magarca. Ali seživotinja nije micala s mjesta, te se nadzornik morao pomiriti da mu jedino sputa prednje noge.



Skinuo je prtljagu s magarčevih leda i prebacio je na svoja vlastita ramena. Zatim se zaputionatrag na svoje mjesto uz gradske vratnice.

Ne znam što me je u tome trenu više odvraćalo od ulaska u grad – strah od potresa ili nekiunutarnji poriv i prisila da se vratim na brežuljak i do raspetih osuđenika, ma koliko mi je biomučan pogled na njihovu patnju. U srcu svome molio sam bogove, sve koje sam znao kao i sve

meni nepoznate, a isto tako meni za uvijek velom zakrivena božanstva: „Proročanstva i pretk a-zanja istraživao sam na svoj vlastit poticaj. Ali iz Aleksandrije do ovoga mjesta i glede dolaskaupravo u ovaj sat vodili su me vaši znakovi… Došao sam ovamo kako bih tražio kralja budućihvremena, stupio mu uz bok i kroz to našao svoju nagradu. Dopustite mi sada da prikupim baremtoliko duševne snage, kako bih ostao uz njega do smrti, pa makar ne dobio nikakve nagrade…”Oklijevajući sam se zaputio uz padinu brežuljka i ponovno se umiješao medu promatrače.Mnoštvo se u međuvremenu razrijedilo, a bliže vrhu mogao sam vidjeti skupinu žena koje sustajale plačući. Lica im nisam mogao raspoznati, jer su im bila zastrta. Tek jedan mladić, kojemsu pristale crte lica bile iskrivljene od straha i jada, pridružio se ženama kao tješitelj. Zapitaosam, tko je to. Sluga jednog pismoznalca pripravno mi je prio pćio kako su te žene uvijek pratileIsusa, još na putu od Galileje do ovdje gdje je uzbunjivao svijet i ogriješio se o Zakon.

– Onaj mladić jedan je od njegovih sljedbenika. Ali protiv njega ne smije nitko istupiti… Oni njegova obitelj poznanici su visokoga svećenika, a on je tek u zabludu uvučen mladac – po-

jasnio mi je taj sluga. I još je prezirno pokazao prstom na jednu od žena, koju je mladić štitio,pa dodao: – Ono je, koliko znam, majka toga bunotvnika…

Nakon pribavljanja tih obavijesti, nisam više imao srca poći do one skupine žena i postavljatipitanja… Premda bi mi bilo po volji doznati nešto o tome Isusu iz ustiju njegovih sljedbenika…Ali pomisao kako majka svojim očima prati bijednu smrt vlastitoga sina, ispunila me je jezom.Čak su i protivnici toga kralja, po svemu sudeći, osjećali toliko štovanja pred njenim duševnimbolima te je nisu uznemiravali.

Zato sam ostao stajati tamo gdje se zatekoh, posred preostalih promatrača. Vrijeme je protje-calo… Nebo je ponovno potamnilo, još jače nego prije, a isušen i vruć zrak otežavao je disanje.

Nesnosne i dosadne muhe i komarči okupljahu se oko očiju i ozljeda raspetih, a tijela što suvisjela o klinovima grčevito su se trzala. Kralj Isus uspravio se još jedanput na svome križu,otvorio staklaste oči, žestoko trgnuo glavom u vis i glasno povikao: – Snago* moja, snago mo-

ja, zašto si me napustila? Tako sam barem ja razumio njegove riječi, što bijahu izrečene tolikoizobličenim glasom, da im se smisao gotovo i nije moglo shvatiti. Neki od nazočnih su smatra likako se požalio Bogu što ga je napustio… A drugi su pak tvrdili kako je on to oslovio Iliju*, ato je židovski prorok koji je u vatrenim kolima uzdignut na nebo. Zato su se oni najpakosnijimedu nazočnima ponovno počeli izrugivati Isusu i dobacivati mu, ako sam te povike dobrorazumio, kako bi se i on mogao uzdići na nebo poput Ilije. No oni među nazočnima koji su bili

puni nade i vjerovali u čuda, šaputali su međusobno i činilo se kako najozbiljnije vjeruju da će

prorok Ilija dolebdjeti s neba i pomoći židovskome kralju. Od te pomisli mnogima je postalotoliko tjeskobno, te su se puni svete plahosti i straha povukli natraške od križeva i pohitali za-kriti lica…

Kralj je ponovno nešto rekao, a oni što stajahu najbliže doviknuše kako se žali na žeđ. Nekičovjek dobra srca pohitao je bliže, te natopio jednu spužvu u kiselome vinu iz vojničke mješine.Zatim je tu spužvu nataknuo na podulju motku i podignuo je umirućemu na usnice. Ni vojnici ani njihov časnik nisu spriječili to djelo milosrđa… Ne znam je li čovjek na križu još mogao piti.

Naime, u međuvremenu se već bilo toliko smračilo te se crte lica raspetoga više nije moglo raspoznati. No njegove su usne u svakom slučaju bile navlažene, jer mu je glas sada zvučao jas-nije. I čak u toj groznoj borbi sa smrću, u njegovome se glasu moglo nazrijeti nešto nalikolakšanju, kad se nakon nekog vremena ponovno upro na noge i uskliknuo: – Ispunilo se…!

Okupljeni ljud/ su ponovno počeli raspravljati o tome što je Isus rekao. Jedni su tvrdili ovo,drugi ono… A ja sam pak u tami začuo nekakav tihi prasak, kad je tijelo raspetoga kliznulo



dolje i objesilo se na istegnutim rukama i glava mu pala na prsa. Taj je šum doista strahovitoodjeknuo u onoj tišini. Bilo mi je potpuno jasno, čovjek više neće moći podići glavu i sada mo-ra umrijeti. Zbog njega mi je to bilo drago… On je uistinu dovoljno patio, ma koliko se moždateško ogriješio o zakone svojega naroda.

Da je izdahnuo spoznao sam kad je zemlja ponovno zaječala, a tlo pod nogama mi počelo

podrhtavati. Nekakva potmula i prigušena podzemna tutnjava, slabija ali jezovitija od treska priudaru groma, navirala je na površinu i udaljila se prema gradu… Začuo sam pucanje jedne stijene i odjek kotrljanja kamenja niz strminu. Bacio sam se na tlo, poput ostalih. Jer ovaj je potresdoduše bio kratak, te se brzo udaljio, ali je posvuda proširio bezglavu prepast.

No tada je mrtvački mir prekrio sav predjel. Taj dubok muk prekinuo je tek topot kopitateglećih životinja koje su se otele iz zaprega na cesti. Ubrzo se nebo počelo polagano rasvjetlja-vati, pa je kroz neko vrijeme i vidljivost postala srazmjerno povoljnom. Ljudi su se s naporomdizali i otresali prašinu s odjeće. Križevi su i dalje uspravno stajali. Ali Isus iz Nazareta*, kraljŽidova, visio je izmučena i napaćena tijela na rukama, ne dišući više… Čak su i vojnici tadaustali, plaho i zadivljeno pogledavajući gore na mrtvoga i međusobno šaputali.

A njihov je centurion nedvojbeno izrazio i njihove osjećaje, kad je odvažno rekao: – To je

stvarno bio pravednik! – Pogledao je zatim preplašene Židove, pun srdžbe prema njima i od-vratnosti prema svojoj ulozi u zbivanjima, te prisnažio: – Uistinu, bio je on Sin Božji!

Ja sam pak prizvao u sjećanje ona proročanstva i predkazanja, što sam ih istraživao tijekomminule zime. Čudio sam se i mrmljao pred sebe: – Mir neka je s Tobom, Vladaru Svijeta, kraljuŽidova! Tvoje kraljevstvo nas je sada mimoišlo…

Istoga sam trena međutim odlučio, koliko god to bude moguće, točno otkriti kako i zašto sesve to zbilo upravo tako. I za koja je to djela ovaj čovjek bio pribijen na križ i bio smaknut natoliko bijedan i mučan način. I zašto baš nitko nije ni jednim prstom maknuo u njegovu zaštitu.

Njegove su državničke osnove nedvojbeno bile vrlo nezgrapne i nedorađene… A zasigurno nijemogao imati nekoga savjetnika vičnoga državničkome umijeću, što bi samo po sebi bilo r a-zumljivo. Jer, i tek donekle razuman čovjek bi se teško upustio s jednim Židovom u njegovomestremljenju za vladanjem svijetom.

Napokon se Sunce ponovno pokazalo u punome sjaju. No njegova je svjetlost bila još uvijeknekako neobična i čudna, a lica ljudi koja je obasjavalo djelovala su blijedo i sablasno. Da, ja Tiželim nešto priznati, Tulijo! Mora biti te sam ja za to kriv, ali židovskoga kralja Ti jednostavnone mogu opisati… Gledao sam ga svojim rođenim očima i morao bih se prisjećati njegovogalica, ma koliko je bilo izobličeno zbog strahovitih patnji. Ali ni uz najbolju volju nisam kadar reći nešto više o tom licu, osim da je bilo modro od udaraca i otečeno, te od krunisanja trnov i-tim vijencem obliveno krvlju. Pritom je u njegovim crtama moralo biti nešto uzvišeno, jer na-kon čitanja natpisa na križu nisam ni trena dvojio kako je on uistinu židovski kralj .

Tada, nakon što je sve prošlo, rekao sam sebi samome kako je taj čovjek posjedovao neku

vrstu dostojanstva punog ljubavi. No pritom se ipak bojim, te riječi i taj opis sam tek naknadnoizmislio. Bolje mi je ostao u sjećanju nekakav izraz poniznoga odricanja, kao znak da se voljno prepustio svojoj kobi. Ali kako može jedan kralj, koji je osvjedočen u svoju predodredenost zavladara svijeta, mirno i pripravno prihvatiti propast svojega poslanja? I pomiriti se s bijednom inečasnom smrću? Čak me i njegove posljednje riječi progone. Što je on to smatrao ispunje-nim?! Ili je njegov izričaj tek značio kako osjeća neposrednu blizinu smrti?

Crte njegovoga lica, jamačno, nisam proučavao posebno pomno. Ta i sam bijah u srcu i dušiuzbunjen i uznemiren. Pričinjava mi se, osim toga, da me je nekakav osjet štovanja priječiogledati ga za trajanja njegovih patnji i muka. K tome treba pribrojiti i činjenicu kako je cijelovrijeme bilo poprilično tamno, a povremeno i toliko smračno te se raspete na križu jedva mogloi raspoznavati.* A kad se sunce ponovno probilo, bio je Isus već mrtav… N'o'fada mi je pristoj-

nost te uljudnost pogotovu branila prostački zuriti u njegovo beživotno lice…



Nakon što je kralj izdahnuo, najveći dio okupljenih ljudi se udaljio. Tako je oko križeva o s-talo mnogo slobodnoga prostora. Pismoznalci i židovski Najstariji također su već otišli. Pošli su

pripraviti se za Sabat, te ostavili tek nekoliko slugu kao promatrače. Jedan od razbojnika nakrižu počeo je tada u svojoj muci tako strašno jadikovati da se od toga srce paralo. Dvije mi-losrdne žene uzele su neki vrč, pošle stotniku i izmolile od njega dopuštenje da bolovima

ispaćenom čovjeku daju malo vina s primiješanim opojnim tvarima. jimps Uporabile su istu spužvu i istu motku što bijahu korištene ranije. Potopile su spužvu uvrč i tako omogućile bijedniku da posrče malo napitka.

Prema položaju Sunca moglo se spoznati, deveti* je sat već minuo. Centurion je počeo po-kazivati znake nestrpljenja. Njegova je glavna zadaća bila ispunjena, a sada se što prije htiouvjeriti u smrt preostala dva razbojnika. Upravo tada iz utvrde Antonija prispješe dva čovjeka.Jedan je bio vojnik, a drugi krvnikov pomoćnik. Ovaj potonji nosio je nekakvu dasku.Znalačkim je pogledom odmjerio Isusa i zamijetio da je ovaj već mrtav. Tada je pristupio onojdvojici razbojnika i počeo nehajno i ravnodušno udarcima one daske mrviti njihove potkolje-nice… Lomljava kosti koje su pucale i drobile se zvučala je jezivo, a obje su žrtve vikale i uzdi-sale. Ali se krvnik tješio kako to čini iz čistoga milosrđa. Vojnik koji ga je pratio, a čuo sam da

ga zovu Longin, nije se međutim zadovoljio očevidom krvnika glede Isusove smrti. Pristupio jemrtvome židovskome kralju i s bočne strane zabio svoje koplje u beživotno tijelo, školovanimmu pokretom probivši srce. A kad je koplje izvukao, iz rane su potekli krv i voda…

Vojnici koji su do tada bili na straži počeli su prikupljati dijelove svoje opreme i odjećusmaknutih. Odmah su sve to pripremali i slagali kako bi bilo podesno za nošenje… Dobacivalisu si pritom šale, zadovoljni što se ta mučna služba bliži kraju. Kad su krikovi raspetih razbo j-nika postupno zamuknuli, neki pojedinci usijanih glava što su se pomiješali medu svjetinuiskoristiše tu prigodu za izvikivanje poklika protiv Rimljana. No vojnici su nemarno i opuštenopošli prema mnoštvu i svojim su ih štitovima potisnuli još dalje od križeva. U metežu do kojeg

je pritom ipak došlo, jednom od tih napržica slomljena je čeljust. To je preplašilo i smirilo os-tale, pa su dali petama vjetra. Ipak, odlazeći su prijetili, kako bi pobili sve Rimljane i k tome joši njihove najamnike u Hramu, samo kad bi imali oružja… Ti poticatelji nereda nisu bili Isusovisljedbenici, kako mi je pojasnio moj novi poznanik stotnik, nego tek ortaci one dvojice smaknu-tih razbojnika.

Taj se časnik sada vidljivo trudio biti prema meni što uljudnijim. Prišao mi je bliže, ispričaose zbog toga malenog meteža, te izrazio nadu da sam zamijetio koliko je oprezno i vješto svesredio. Prokonzul je, naime, postrojbama zapovijedio da svoje oružje uporabe protiv Zidova

jedino u krajnjoj nuždi i pogibelji. Obične svadljivce nije vrijedno ni uhititi, jer bi se u takvimzgodama uvijek sjatilo mnoštvo pučana, koji bi uhićenika slijedili do utvrde. Tamo bi se uokoli-li pred vratnicama, bučeći i rogoboreći. Općenito uzevši, treba nemire izbjegavati, a posebicetijekom židovskih blagdana. To je sadašnji namjesnikov pristup… U prvo je vrijeme on ipak

pokušavao primijeniti silovitije i nasilnije postupke, ali to nije donijelo nikakvoga ploda osimneraspoloženja i nezadovoljstva. Stigao mu je glede toga čak i prijekor samoga Cezara…– Zovem se Adenabar – napokon mi povjeri stotnik. –Nakon što moja služba ovdje završi,

kad pođem na prijavak, rado ću te povesti u utvrdu i predstaviti te prokonzulu. No općenito tinije preporučljivo samome tumarati gradom. Ovi nitkovi su vidjeli kako razgovaramo, pa takoznaju da nisi Židov. Došlo bi samo do neugodnosti ako bi te oni zlostavljali ili čak smaknuli

jednoga rimskog građanina. Krivce bi se moralo pronaći i kazniti, a u ovome ukletom gradu postoji na stotine tisuća zakutaka i zaklona…

Nasmijao se i odmah pobrzao ublažiti ono što je netom izjavio: – U svakome slučaju, timeizbjegavamo nepotrebne poteškoće. No bez obzira na to, sviđa mi se tvoje lice… A isto tako,

poštujem učene ljude. Napokon, znam i ja čitati i pisati! Jedino je moj latinski pomalo klimav…

Što se pak utvrde tiče, moram napomenuti, tamo je malo tijesno. No vjerujem, moći ćemo teipak valjano smjestiti.



Prokonzul živi vrlo skromno, dodao je još, kao objašnjenje ranijoj napomeni. A kad dolazi uJeruzalem, zadovoljava se smještajem u Antoniji. Sjajna i moćna palača koju je podigao Herod,bila bi neusporedivo uglednije i raskošnije sjedište… No posada u Jeruzalemu bila je tako ma-lobrojna te je namjesnik nije htio još više dijeliti i držati na dva mjesta. Tako je odlučio nakonnekoliko neugodnih iskustava… Gradina Antonija bila je neosvojiva utvrda, koja je gospodarila

područjem Hrama. A iz prednjega dvorišta Hrama počinjali su svi nemiri…Adenabar je pokazao palcem iza sebe na trupla što su još visjela na križevima, glasno senasmijao i rekao: – U cijelome svojem životu nisam vidio nešto tako šaljivo kao kad je taj pro-rok Isus ispleo bič od konopa, te potjerao prodavače golubova iz hramskoga predvorja inovčarima prevrnuo stolove. Tada mu se židovski Najstariji nisu usudili suprotstaviti, jer ga je

pratila cijela četa sljedbenika… A kad je ono ujahao u Jeruzalem na magarcu, ljudi su bili toli-ko obuzeti radošću te su vlastitu odjeću razastirali pred njim po putu kojim je nailazio… Isto-dobno su mahali palminim granama, te ga pozdravljali kao Sina Davidovog*. Samo tim i tak-vim pozdravom usuđivali su se pokazati mu da ga prihvaćaju kao svoga kralja. I uistinu je i poočevome i po majčinomu rodu bio Davidov potomak. Kimanjem glave kradimice je pokazao naskupinu žena, koja je ostala stajati malo ispod vrha brežuljka, te tiho pojasnio: – Tamo mu je

majka…Nakon što se navala mnoštva povukla, te su se žene zgrbile i čučnule na tlo, kao da su

iscprljene i shrvane prekomjernim patnjama. Ali više nisu skrivale lica. Gledale su na križ, ameni nije bilo teško otkriti koja je od tih žena Isusova majka… Nije još izgledala vremešnom, au tome trenutku njeno mi se lice pričinjavalo najljepšim od svih koje sam ikada u životu smo-trio. Bilo je, doduše, od boli kao okamenjeno, ali pritom ipak nekako odsutno i istodobnonedokučivo… Djelovalo je kao da te usnice nikad više neće izreći ni jednu suvišnu riječ. Tažena nije trebala dokazivati svoje kraljevsko podrijetlo. Njeno je lice dovoljno o tomesvjedočilo, ma koliko je njena odjeća moguće bila jednostavna i priprosta kao i ona u drugihseljakinja.

Poželio sam da je njene pratiteljice odvedu s toga mjesta. Rado bih i sam pošao k njoj, želeći je tješiti i reći da njen sin nije mrtav i kako on više ne treba patiti… No njeno je lice bilo tolikonezemaljski lijepo i utonulo u jad, te joj se jednostavno nisam mogao približiti. Uz njene jenoge na tlu čučala druga žena, čije se zaneseno lice neprestance zibalo kao u nekoj groznici, aoči su joj pritom bile prikovane za križ. Ostavljala je dojam kao da još nije sasvim spoznala štose zbilo… Treća žena uz njih bila je najstarija. Njene oštre, izrazito židovske crte lica, iskazi-vale su prije srdžbu i razočaranost nego tugu. Pričinjavalo se kao da je do zadnjega trenutkaočekivala neko čudo pa se 48 sada ne može pomiriti s činjenicom da je bilo što takvo izostalo.Ostale žene iz skupine stajale su u pozadini.

Pogled mi se vratio Isusovoj majci. Gledao sam je kao opčinjen i začaran, pa nisam čuo štomi govori Adenabar. No kad mi je on dodirnuo ruku, kao da je začaranost spala s mene.

– Nalog što sam ga dobio sada je proveden… I ne pomišljam dulje ostajati na ovome bijed-nom i ucviljenom mjestu – pojasnio mi je. – Židovi su ti koji se sami moraju pobrinuti ako nežele da trupla ostanu visjeti tijekom Sabata. Nas Rimljana se to više ne tiče…

No ipak je uz križeve ostavio nekoliko oružnika kao stražu. Njegov odlazak je vjerojatno bio po volji i krvniku, jer se taj nije usuđivao bez veće pratnje poći natrag u utvrdu, budući da suortaci ona dva razbojnika lako mogli putem vrebati na njega. Cesta se sada protezala potpunoprazna, a ni pred gradskim vratnicama nije više bilo okupljenih ljudi. Iz kuća je pak dopiraomiris pečenja i stizao sve do brežuljka. No ja sam bio sve prije nego li gladan…

– Do večeri još imamo nešto vremena – primijetio je tada Adenabar, nakon što je baciopogled put Sunca koje se spuštalo prema zapadu. – A židovski Sabat počinje tek od trenutkakad se na nebu mogu raspoznati tri zvijezde. Večeras oni jedu svoje obredno janjeće pečenje

koje sljeduje uz Pashu. No jedna je vjerska skupina to učinila već dan ranije. Njihov se hramsada prometnuo u veliku klaonicu. Jučer i danas tamo je iskrvarilo na tisuće janjadi, prema nji-



hovome običaju… A od svake zaklane životinje dobivaju njihovi svećenici lopaticu, te njihovbog mast.

Moja skromna imovina još je bila pohranjena kod gradskih vratnica. Adenabar je nadzornikumagaraca, koji je dokoličio na svojemu mjestu, otresito naložio neka svežanj naprti na rame i

ponese u utvrdu. Čovjek se nije usudio proturiječiti. Tako smo pošli u Antoniju. Željezom

potkovane čizme legionara odjekivale su po kamenome pločniku u odmjerenome stupanju. Tisu vojnici nedvojbeno bili dobro uvježbani, jer ni jedan od njih nije putem pokazao neki uočljivznak gubljenja daha. No zato sam ja od brzoga koračanja potpuno ostao bez zraka još mnogoprije nego što smo se dohvatili utvrde. Tome je doprinijela i okolnost što je cesta na pojedinimdijelovima bila poprilično strma. Židov je odložio moje stvari pod svod ulaznih vratnicaustručavajući se poći u utvrdu. Nagradio sam ga s nekoliko kovanica, premda je to Adenabarocijenio potpuno nepotrebnim i suvišnim. Momak je pošao, no u znak zahvalnosti za mojudarežljivost, zastao je na sigurnoj udaljenosti od vratiju, bijesno protresao šakom i prokleo sveRimljane. No čim su stražari prijeteći podigli svoja koplja, povukao se najhitrije… A legionarisu urlali od smijeha na račun čovjeka koji je bježao.

Kad stupismo na krasan kameni pločnik dvorišta u utvrdi, Adenabar je kolebljivo zastao i

mjerkao me od glave do pete. Bio sam svjestan kako svojim izgledom baš ne ulijevam povje-renje, a u odjeći koju sam imao na sebi gotovo se i nisam mogao pojaviti pred namjesnikom. Paako smo se stotnik i ja još i mogli dobro razumijevati na stratištu, ovdje u ovome dvorištu vla-dali su rimska stega i red… Upravo sam udisao zadah vojarni… Ta mješavina mirisa kovine,kože, sredstava za čišćenje i dima u biti nije neugodna. Ali, kad udari u nosnice, potiče onačovjeka da nehotice zaškilji na svoju prašnjavu obuću i popravi ogrtač. U tom je dvorištu stajaoi legijski žrtvenik, pa sam ga pozdravio s izrazima štovanja. No nigdje nisam zapazio carev kip.

Adenabar mi je razložio kako na žalost u utvrdi nema mnogo prigoda za pranje, jer se moraštedjeti vodu. Ali me poveo u časničko krilo i naložio robovima neka se pobrinu kako bih semogao očistiti i preodjenuti. U međuvremenu je smjerao poći prokonzulu i podnijeti izvješće,kako mi je objasnio i obećao tom prigodom najaviti moj dolazak .

Razodjenuo sam se, oprao i namazao tijelo, te počešljao kosu. Nakon toga sam se uvukao učistu tuniku* i preko nje prebacio ogrtač koji su robovi u međuvremenu iščetkali. Na posljetkusam procijenio prikladnim nataknuti na palac i svoj zlatan prsten, premda ga više nisamobičavao nositi. To sam izbjegavao jer mi je bilo neugodno i čak mrsko pobuđivati nepotrebnu

pozornost u javnosti. Sve to moje uređivanje bilo je žurno, te sam ubrzo ponovno otišao udvorište. Tamo sam stigao u pravi tren, jer je prokurator* Poncije Pilat upravo silazio nizstubište tornja, okružen svojom pratnjom. Djelovao je zlovoljno… Naime, neki bogat Židovhtio je razgovarati s njim, ali nije ni u kojem slučaju htio poći dalje od dvorišta u utvrdi, kako sene bi onečistio na predvečerje Sabata.

Pristanak namjesnika da primi toga Židova na takav način i u večernji sumrak, razvidno je

ukazivao kako se radi o utjecajnome čovjeku, koji je s Rimljanima bio u dobrim odnosima…Prišao sam bliže i stao uz začuđene vojnike. Povod dolasku toga čovjeka bila je zamolba vezanaza dnevna zbivanja… Staloženo i dostojanstveno zamolio je taj bogati starac za dopuštenje da

prije početka Sabata skine truplo Nazarećanina s križa i pokopa ga u svojemu vrtu koji je neda-leko stratišta.

Poncije Pilat je prvo upitao svoju pratnju je li židovski kralj uistinu mrtav. Nakon što je do-bio potvrdan odgovor, izjavio je: – S tim smo čovjekom imali već dovoljno ljutnje i neugodnos-ti… Moja se žena uistinu razboljela od pretjeranoga petljanja. Uzmi dakle njegovo truplo i uk-loni ga, kako s tim napornim i dosadnim slučajem ne bih imao više nikakvoga posla !

Židov je predao namjesnikovom tajniku prigodan dar i otišao,, s istim dostojanstvenimdržanjem s kakvim je i pristupio. Začuđen, Pilat je upitao svoju pratnju: – Zar taj Josip iz Ari-

mateje* nije i sam članom Velikoga vijeća, koje je zahtijevalo raspinjanje Isusa? Ako je taj



osuđenik doista potajno imao toliko moćne zaštitnike, trebali su svoj utjecaj uporabiti pravo-dobno i prištedjeti nam postupak i istragu koji nam nisu služili na čast…

Adenabar mi je dao znak. Istupio sam s pozdravom punim štovanja, oslovio Pilata kao pro-konzula i spomenuo svoje ime. Uzvratio mi je pozdrav poprilično nemarno, a tada dometnuo,želeći dokazati svoje dobro pamćenje: – Ah, jamačno, jamačno! Ja te poznajem. Tvoj je otac

zvjezdoznanac Manilijan. Ali si u rodu i s otmjenom obitelji Mecena*… No za dolazak u Jeru-zalem si u svakom slučaju odabrao neprikladan dan. Srećom, potres nije u gradu prouzročionikakve spomena vrijedne štete. A toga Isusa Nazarećanina gledao si svojim očima kako umire… Međutim, dosta o njemu! Za godinu dana neće za njim više ni jedan pijevac kukurik-nuti…

Ne čekajući mojega odgovora, dometnuo je: – Moja će se žena vrlo veseliti susretu s tobom.Ona je pomalo boležljiva, ali će zasigurno rado ustati kako bi s nama blagovala. No i ja se bašne osjećam osobito. Moj me stari reumatizam* ponovno muči… A k tome se moje obveze uJeruzalemu ponajprije sastoje, kako i sam vidiš, od trčanja uz strmo stubište i niz njega!

Unatoč poteškoćama na koje se žalio, kretao se vrlo živahno i bez vidljivoga napora. Moglose čak zamijetiti kako ga ispunjava nekakva unutarnja uznemirenost, te je jedva mogao mirova-

ti. Pilat je bio mršav i pojavljivala mu se ćela, koju je kušao prikriti tako što je kosu češljao pr e-ko tjemena prema naprijed. Njegov životni put, kao što sam znao, u početku nikako nije biosjajan i blistav… Ali zahvaljujući ženidbi napokon si je priskrbio još uvijek unosan položajnamjesnika. No pravi prokonzul on ipak nije bio, nego je bio podređen prokonzulu u Siriji. Sveu svemu, najvjerojatnije nije bio zao ni loš čovjek. Pokazao je kako se zna suho našaliti na svojračun i narugati se sebi samome. Posjedovao je, vjerujem, vrlo živahan i budan um, te ga jezbog toga cijeli ovaj slučaj s Isusom Nazarećaninom toliko jako tištio.

– Spreman sam okladiti se kako će Zidovi, čim se vratim gore u svoje odaje, ponovno žustroi revno nagrnuti s novim zamolbama vezanim za blagdane. Tako će me prisiliti da ponovnotrčim dolje u dvorište. Lako je Rimu preporučivati neka se uzima u obzir njihove običaje i na-vade… No na ovaj način postajem više njihov sluga nego gospodar !

Počeo je uznemireno hodati amo-tamo po dvorištu, a meni je kretnjom ruke dopustio da us-tanem uz njega.

– Jesi li već razgledao Hram? – zapitao me. – Pristup u predvorje dopušten je i nama nevjer-nicima… Ali u unutarnja dvorišta ne smije stupiti ni jedan neobrezanac*, pod prijetnjom smrtnekazne. Gotovo bi se moglo posumnjati da ovdje živimo u Rimskome carstvu… Čak ni Cezarovlik ne smijemo javno postaviti ili izložiti. A prijetnja smrtnom kaznom nije prazna riječ! Gledetoga imamo žalosna iskustva. S vremena na vrijeme si poneki budalasti namjernik ili putnik izčiste znatiželje zabije u glavu da preodjeven u Židova razgleda unutrašnjost Hrama. I to premdatamo, u ostalom, nema ništa posebno za vidjeti. Po najvećoj vrevi može se možda uvući, ali akoga uhvate slijedi mu nemilosrdno kamenovanje. Na to imaju Židovi zajamčeno pravo, a takva

smrt uistinu nije ugodna… Nadam se da nemaš neke takve nakane!Nakon toga se oprezno raspitivao o novostima u Rimu, te je vidljivo odahnuo nakon što sammu razložio kako sam zimu proveo u Aleksandriji, proučavajući mudroslovlje. Iz toga je spoz-nao da sam politički neopasan. Pa me je, u znak naklonosti, poveo u drugo dvorište i nastražarski toranj. Pri tome je, po svemu sudeći, smetnuo s uma svoj reumatizam.

S tornja je pucao vidik na cjelokupno područje Hrama. U večernjem je svjetlu Hram, sa svojim brojnim dvorištima i prekrasnim dvoranama sa stupovljem, izgledao uistinu raskošno. Pilatmi je pokazao gdje se nalazi dvorana trgovaca i novčara, zatim takozvano predvorje nevjernika,dvorište za žene i ono za muškarce, te napokon i ono pravo zdanje Hrama, koje je stršalo u vis,u samome središtu svetoga područja. Bilo je to mjesto gdje se nalazilo najviše svetište, prostor i-

ja u koju je čak i vrhovni svećenik smio stupiti tek jedanput godišnje .

Raspitivao sam se imaju li nekoga utemeljenja priče, prema kojima se u tome najvišemužidovskom svetištu obožava zlatna glava divljega magarca. Takvo, duboko ukorijenjeno



mišljenje susreće se, naime, kod svih naroda. Pilat mi je objasnio kako u tome nema ni trunkeistine.

– U najvišemu svetištu nema ničega – uvjeravao me. –Prostorija je potpuno prazna. Nakonšto je raniji hram poharao požar, Pompej je s nekolicinom časnika pošao iza zastora… Tamonije našao baš ništa. To je neoboriva činjenica.

U međuvremenu su ponovno došli neki ljudi koji su željeli govoriti s namjesnikom. Zatosmo se opet vratili u vanjsko dvorište. Tamo je čekao izaslanik vrhovnog svećenika, kojega su pratili hramski čuvari. Zatražio je neka se trupla raspetih uklone s križeva prije isteka dana, aglas mu je zbog pretjerane žustrine zvučao nametljivo i razdražujuće. Poncije Pilat mu je pr e-pustio na volju neka s križeva ukloni ono što je na njima ostalo. Reda radi raspravljali su potom

je li to stvar Židova ili Rimljana, premda se izaslanik nedvojbeno već pripravio na preuzimanjete neugodne zadaće, pa je zato poveo i hramske čuvare. Smjerali su otpremiti tjelesa nažidovsko smetlište i tamo ih baciti u vatru, koja je tamo danonoćno plamtjela radi spaljivanjaotpadaka.

Namjesnik je s izvjesnom oštrinom upozorio kako se truplo Isusa Nazarećanina ne smije di-rati, ako već nije pokopano, kako je to još ranije odobrio nekome drugom. Izaslanika ta vijest

nije razveselila, ali o tome nije mogao početi raspravu. Naime, dobio je općenit nalog neka se pobrine za uklanjanje tjelesa prije početka Sabata. No ipak je pokušao doznati tko se to zanimaoza Isusovo tijelo, te kako se to i zašto dogodilo. No Pilatu je ovaj čovjek već bio dosadio , te jetek kratko promrsio: – Kako sam rekao, tako jest! – Pritom mu je okrenuo leda, kao znak da jerazgovor okončan. Pa se Židov morao povući, zajedno sa svojim hramskim čuvarima .

– I kao mrtav, čini se, taj židovski kralj još uvijek zadaje neprilike… – primijetio sam.Poncije Pilat je utonuo u duboko razmišljanje i tek nakon nekoga vremena odvratio: – Pot-

puno si u pravu… Iskusan sam čovjek i općenito si ne razbijam nepotrebno glavu. Ali me ovapogrešna osuda ljuti i uzrujava više nego sam pomišljao. Još jutros je taj Isus osobno predamnom tvrdio, on doduše jest židovski kralj, ali njegovo kraljevstvo nije ovozemaljsko. Iz togasam spoznao da je politički bio bezopasan, pa ga nisam htio izložiti smrtnoj kazni. No Židovi sume primorali na to.

Udario je šakom po dlanu druge ruke i gnjevno uskliknuo: – Da, po svemu sudeći, žrtva samžidovskih tajnih poteza i spletki. U sred noći ti su momci uhitili tog njima omrznutoga lutajućeg

propovjednika, pa zatim još iste noći dozvali i okupili toliko članova Velikoga vijeća da je bilodovoljno glasova za njegovu osudu. Za vlas je manjkalo da ga čak i sami ne kamenuju, zboghuljenja boga. Oni doduše nemaju pravo provesti takvu smrtnu presudu, ali takvo nešto se većdogađalo. U takvim slučajevima su se svaki puta licemjerno izgovarali kako su bili nemoćnipred pravednim gnjevom puka… Ali ovaj puta se nisu usudili tako postupiti, zasigurno iz obzi-ra pred tim istim pukom, te su zaključili kako je poželjno uvući i Rim u cijeli slučaj! Da, ja samtoga čovjeka, budući da je odrastao u Galileji i tamo propovijedao, poslao židovskome tetrarhu*

u Galileji. Ali se taj lukavi lisac Herod Antipa** s njim tek izrugivao i zatim mi ga poslao na-trag, kako bi odgovornost navalio meni na vrat.– Što je mogao misliti onom izjavom, kako njegovo kraljevstvo nije ovozemaljsko? – usudih

se zapitati. – Ja nisam praznovjeran, no pri njegovome umiranju zemlja se zatresla. To je neoboriva činjenica… A i nebo se milosrdno smrknulo, kako se Isusovu patnju ne bi moglo dobrovidjeti.

Namjesnik me je razdraženo pogledao i oslovio krajnje neljubazno: – Nadam se kako ti, kojitek što si banuo ovamo, nećeš odmah početi pretresati ono što moja žena još od jutra nepres-tance premeće po ustima. A centurija Adenabara ću dati zatvoriti, ako nastavi brbljati i blebetatio sinu božjem! To sirijsko vjerovanje u predaje je nepodnošjivo. Ne zaboravi, ti si Rimjanin!

Zahvaljivao sam svojoj dobroj zvijezdi što tijekom toga kratkog i povjerljivog razgovora na

tornju nisam ništa napomenuo o pretkazanjima i proročanstvima, zbog kojih sam doputovao uJeruzalem. Ali me je prokuratorova provala srdžbe osnažila u odluci da rasvijetlim pozadinu



ovih zbivanja, koliko god to bude moguće. Nije uobičajeno da si jedan rimski namjesnik toliko uzima srcu raspinjanje na križ nekoga židovskog bunitelja puka. Ovaj židovski kralj zasigurno

je morao biti sasvim posebnim čovjekom.Poncije Pilat se zaputio uz stubište prema svojim odajama. No napomenuo mi je kako bi ga

veselilo ako bi me, nakon što padne tama, mogao pozdraviti kao gosta na večeri.

Vratio sam se u časničko krilo, gdje su se sada, nakon isteka službe, nazočni predano častilivinom. Judeja je dobar vinski kraj, tumačili su mi časnici, a nakon kusanja mogao sam njihovuprosudbu uistinu samo potvrditi. Pomiješano s vodom to je vino osvježavajuće, ukusno i nijepreslatko.

Upustio sam se u razgovor s časnicima, tehničarima i stručnim činovnicima iz legije.Potvrdili su mi kako je namjesnik uistinu nerado i protivno svojoj volji, pod pritiskom i zbognavaljivanja Židova, dao njihovoga kralja raspeti na križ. No Isusa su u dvorištu utvrde vojniciipak izbičevali i izrugivali mu se, ali ipak tek zbog svojega uveseljavanja i jer je takav bioobičaj. Namjera je ipak bila pustiti ga nakon toga. Sve nazočne ovdje kao da je tištao nekiosjećaj krivnje. Jer, oni su se cijelo vrijeme trudili pogubljenoga braniti i odgovornost za njego-vu smrt prebaciti na Zidove.

Potres ih se duboko dojmio, a neki od njih, nakon što se ponapiše, govorili su sve najljepše o pričama koje su Zidovi kazivali o čudotvorstvima njihovoga kralja. Liječio je bolesne i istjer i-vao zle duhove iz ljudi… A prije svega nekoliko dana je, nedaleko Jeruzalema, probudio uživot jednoga umrlog koji je prije toga tijekom više dana ležao u grobu . Meni se činilo sve tokao primjer, koliko brzo nakon uzbudljivih zbivanja počnu razne predaje širiti vriježe. Bilo mi

je teško zadržavati smiješak glede te pripravnosti s kojom su ti ipak dobro obrazovani ljudislušali i vjerovali u te toliko drsko pričane besmislice. Netko od nazočnih znao je čak i ime togačovjeka što je vraćen iz carstva mrtvih. Pritom se krajnje ozbiljno tvrdilo kako je to buđenje izmrtvih, o čemu su se priče proširile po cijelome Jeruzalemu, bio zadnji poticaj židovskomepoglavarstvu da donese odluku 0 smrtnoj osudi čudotvorcu.

Kao sljedeći primjer židovske nesnošljivosti, zapovjednik jedne postrojbe konjanika na de-vama koja je bila poslana s ruba pustinje u Jeruzalem, naveo je događaj od prije nekih godinuili dvije dana. Tada je galilejski tetrarh Herod dao smaknuti nekog proroka. Taj je propovijedaou pustinji 1 potaknuo mnoge ljude na krštenje u rijeci Jordan, kako bi time postali građani

budućega kraljevstva. Časnik je tvrdio kako je tog čovjeka vidio svojim vlastitim očima. Bio jeogrnut pokrivačem od devine dlake i nije jeo meso.

Čuo sam i kako se u jednome gotovo nepristupačnome pustinjskom predjelu, nedaleko odMrtvoga mora, nekoliko stotina Židova združilo u zajednicu, radi istraživanja svetih zapisa ičekanja na novo kraljevstvo. Ti pustinjaci navodno rabe drugi kalendar, za razliku od pravov-

jernih Židova, te poznaju različite stupnjeve posvećenja u njihovome tajnom naučavanju.Tama se u međuvremenu spustila, pa su zapaljene svjetiljke. Bilo je vrijeme da se pojavim

pred namjesnikom. Zbog toga sam poziva bio izložen izvjesnim bockanjima… Časnici su miipak rekli u povjerenju, kako im je uspjelo potajno uvesti dvije sirijske plesačice i glazbenike…Pa kad se prokonzul bude povukao, rekoše, mogu ja ponovno doći natrag u časničko krilo i

priključiti se općoj zabavi. Nakon što je židovska proslava Pashe do sada legiji donijela toliko poteškoća i nevolja, ljudstvo je pošteno zaslužilo malo razonode.

U namjesnikovim stambenim odajama moglo se zamijetiti pokušaj ublažavanja tmurnosti prostorija u tornju. Tome su trebali služiti skupocjeni pokrivači i zidni sagovi, a jastučići naležaljkama za blagovanje bili su presvučeni biranom tkanicom. Stolno posuđe bilo je sirijskoga

podrijetla, a vino je bilo nuđeno u staklenim kupama. Uz mene je sjedio još jedan gost. Bio je tozapovjednik utvrde, toliko mučaljiv čovjek te se moglo pomisliti kako je potpuno nijem. I makoliko je on možda bio vrstan vojskovođa, u društvu domaćice i njene družice on se osjećao

toliko zbunjenim te se nije usuđivao usta ni otvoriti. Večeri su pribivali i Adenabar i prokurato-



kako je žena jednoga prokonzula nedodirljiva. A prokonzulom se, najvjerojatnije, sam nazvao!Još je pritvrdio, njegova je žena slijedom boravka među Židovima postala staloženijom i oz-biljnijom, odbacujući lakoumnost rimskih društvenih krugova.

Dok smo mi tako brbljali besmislice, započela je večera. Moram odmah reći, već sam jeo ibolje. Jelima se ipak nije moglo prigovoriti, ma koliko bio život namjesnika skroman. Barem se

pokazalo da je sve izneseno na stol bilo svježe i pripremljeno od dobrih namirnica, što je ned-vojbeno temeljna pretpostavka svakoga kuharskog umijeća. A najveće zadovoljstvo bio jevrhunac objeda, kad je unesen velik i pokriven lonac te postavljen na stol. Domaćin je tada ot-premio robove iz prostorije. Svojim je rukama podigao poklopac s lonca, a iz posude je zastru-

jao predivan miris pečenja i ružmarina.Adenabar i zapovjednik utvrde dali su glasnim usklicima oduška svojemu veselju.– Po ovome se vidi, koliko smo pod strogim nadzorom Židova… – objasnio mi je Poncije

Pilat, onako uzgred. –Rimski prokonzul mora svoju svinjetinu iz istočne Jordanije prokrijumčariti u Antoniju…!

Doznao sam kako se istočno od Genezaretskoga jezera uzgajaju cijela krda svinja, ali je isto-dobno iz obzira prema Židovima strogo zabranjeno dopremati i donositi meso tih životinja u

Jeruzalem. Zato se svinjetina za namjesnikov stol doprema u utvrdu skrivena u službenoj prtlja-zi glasnika i zaštićena rimskim državnim pečatom.

– Pada mi upravo na um… – javio se pak Adenabar, očito potaknut željom da i on nešto do-prinese razgovoru – kako je taj Isus, židovski kralj, u biti tek jedan jedini put prouzročio stvar-nu štetu. Bilo je to u Gadari*, istočno od rijeke Jordan. Općenito uzevši bio je pak bez predr a-suda i nepristran. Počesto je kršio židovske propise, pa čak i obvezu mirovanja za Sabat. Nožidovsko gnušanje prema svinjetini je ipak prihvaćao i dijelio. Jer, kad je prije nekoliko godina

putovao kroz okolicu Gadare, jednoga je dana uz pomoć svojih učenika potjerao krdo od nekihtisuću svinja i natjerao ga preko ruba strme stijene u ponor, gdje su pale u vodu i sve se utopile.

Njihovom je vlasniku time nanesena velika šteta, a počinitelji su utekli preko granice u Galile- ju. Teško bi uspjelo izvesti ih pred sud, te im suditi, a osim toga nikad se ne bi moglo od njihdobiti neku naknadu, jer su redom bili siromasi. Živjeli su poglavito od darova svojih sljedbe-nika… A radili su tek povremeno i pomalo. Uzgajivaču svinja nakon te njihove opake šale nijepreostalo drugo osim zatomiti gnjev… Mislim da se za cijeli slučaj nije našlo ni svjedoka, jer jeglas o svecu prodro preko granice pa su ga se ljudi pribojavali zbog njegovih čudotvorstava.

Adenebar se smjestio na rub svoje ležaljke i pripovijedao vrlo predano. A na koncu je pras-nuo u glasan smijeh. No tek je tada zamijetio kako njegova istinita pričica nas ostale nikako nijezabavljala ni oraspoložila. Jer, ponovno smo došli na onog Isusa, na kojeg smo kroz ispraznodruštveno čavrljan je na neko vrijeme zaboravili, pa makar ne baš potpuno…

Adenabar je zbunjeno zamuknuo, a i smijeh mu je naglo zamro. Poncije Pilat je pak promr-sio: – O tom smo čovjeku uistinu dovoljno govorili… Klaudija Prokul je počela drhtati, izgubi-

la vlast nad sobom i uzviknula: – On je bio svetac! Iscjeljitelj bolesnih i čudotvorac, kakvoga još svijet nije vidio! Da si ti kojim slučajem muškarac i pravi Rimljanin, ne bi ga ni u kojemslučaju osudio. Uzalud si naknadno oprao ruke… Time se nisi iskupio! I sam si priznao kakomu nisi našao neke krivice. Tko ovdje u Jeruzalemu uistinu vlada? Ti ili Židovi?!

Prokurator je sav poblijedio od srdžbe, te bi svoju vinsku kupu tresnuo o pod, da se nije uposljednji tren prisjetio kako time ne bi ništa postigao osim što bi dragocjeno staklo razbio ukrhotine. Zamislio se i pogledao uokolo. Budući da je društvo za stolom bilo malobrojno ipouzdano, a po prostoriji se nisu motali robovi, napokon je odgovorio usiljeno mirno: – Vjeru-

jem jedino u ono što vidim svojim očima… Preda mnom nije izveo nikakvo čudo, kao ni predHerodom. I to premda ga je židovski knez otvoreno poticao neka mu nekim znakom posvjedočisvoju moć. Sve to poprimilo je nekakav opak politički prizvuk … Zato nisam vidio nikakav

drugi izlaz i rješenje osim osudivanja toga čovjeka. Pravno uzevši, osim toga, Ja osobno i nisamizrekao nikakvu presudu. Jedino sam Židovima dao otvorene ruke… Državništvo je



državništvo, a u ovom dijelu svijeta izlaz i rješenje uvijek određuje odmjeravanje i promišljanjeo svrsishodnosti! A ne formalna riječ suca… Pritom je prepuštanje odluke Židovima glede sit-nica upravo prikladno! To im zadovoljava potrebu za nacionalnom sviješću. No što se tiče svihvažnih stvari, odluka leži isključivo u mojim rukama!

– Kako je ono bilo s vodovodom u Jeruzalemu? – dobacila je pak Klaudija Prokul ženski

zlobno. – Zar to nije bila tvoja slavna zamisao, tvoj ponos? Pothvat smišljen kao uzvišenspomenik razdoblju tvoje vladavine? Sad mi pokaži, gdje je ta građevina?! Svi su nacrti već biliizrađeni i predani, a i svi nagibi su bili izmjereni .

– Ta nisam mogao zlato za tu namjenu nasilno uzeti od hramskoga blaga! – branio se Pilat. –Pa ako Židovi u gradnji vodovoda nisu spoznali svoj probitak, onda se oni moraju zbog togasramiti, a ne ja…

– Moj vladaru i gospodaru! – odvratila je Klaudija zajedljivo. – Tijekom svih ovih godinamorao si Židovima svaki puta popustiti, kad god se nešto zaoštrilo! I to u svakome pitanju, ma-lenom ili značajnom. Upravo se ovaj puta pokazalo koliko bi ti bilo lako dokazati se kaomuškarac, a pravda bi bila na tvojoj strani. Zašto si moju opomenu da ne osuđuješ nevinogazanemario i prepustio vjetru?

Adenabar je htio spasiti raspoloženje, pa se pokušao našaliti: – Akvedukt se razbio natvrdoglavosti jeruzalemskih žena. Odlazak po vodu za njih je jedina prigoda za okupljanje uzzdenac i čavrljanje. I koliko je god put do zdenca dulji i naporniji, to više nalaze opravdanja zapredahe i budalasta naklapanja…

– Te jeruzalemske žene nikako nisu toliko priproste i glupe, kao što ti vjeruješ – odgovorila je Klaudija. – Da se nije sve odvijalo toliko brzo i prenagljeno, tako protuzakonito, te da ga jedan od njegovih vlastitih učenika nije za novac izdao židovskome Velikom vijeću, ne bi nikaddošlo do osude. Da si ti barem, moj štovani mužu, bio u dovoljnoj mjeri muškarac, pa odlukuodgodio do iza blagdana, sve bi sada izgledalo drukčije. Taj je Isus imao uz sebe radnike, a istotako i sve one diljem zemlje koji se smjernima* nazivaju i pritom oček uju novo kraljevstvo.

Njih je više nego ti slutiš. Pojavio se čak i jedan član sinedrija* i molio za truplo raspetoga,kako bi ga položio u vlastitu grobnicu. Ja znam mnogo toga što tebi promakne… Znam i o stva-rima koje čak ni skromnim Isusovim sljedbenicima nisu poznate! Ali sada je za sve prekasno…Ti si ubio tog čovjeka! Poncije Pilat je podigao ruke, zazvao za svjedoke sve rimske bogove iCezarovoga duha zaštitnika pa ustvrdio: – Da Isus nije bio pribijen na križ, Židovi bi se potužiliu Rimu kako nisam Cezarov prijatelj. Zar ti nisam zabranio, Klaudijo, sastajati se s tim ženama,koje poput čarobnica padaju u nezdrav zanos?! Priviđenja tih vještica tek pojačavaju tvoju uz-nemirenost. Muževi, Rimljani! Pitam vas otvoreno i po svim pravilima: Što bi učinil i na moje-mu mjestu?! Bi li stavili na kocku svoj položaj i cijelu životnu putanju, tek za ljubav jednomeŽidovu, koji je zapodijevao vjerske nemire?

Nastupila je kraća stanka, a tada je zapovjednik utvrde napokon otvorio usta i rekao: – Židov

ostaje Židovom. Podmukao i zloban živalj, jedan kao i svi! Bič, koplje i križ jedina sudržavnička osnova za njihovo smirivanje i obuzdavanje!– Kad je umro, zaljuljala se zemlja – primijetio je Adenabar. – Ja vjerujem da je bio Sin

Božji. Ali ti nisi mogao drukčije postupiti. A sad je on mrtav i neće se vratiti…– Rado bih više doznao o njegovome kraljevstvu – dodao sam ja.Klaudija Prokul nas je pogledala širom raširenim očima i zapitala: – A što, ako se vrati? Što

ćete učiniti tada?! Izrekla je te riječi toliko strastveno da mi je od njih jeza prostrujala leđima, asvaka se vlas na tijelu nakostriješila. S naporom sam morao prizvati u sjećanje kako sam sevlastitim očima osvjedočio o smrti židovskoga kralja na križu.

Poncije Pilat je sućutno pogledao svoju ženu, protresao glavom i rekao, kao da oslovljavanekoga slaboumnika: – Što se mene tiče, može se on mirno vratiti, ljubavi moja. Ali o tome

ćemo se brinuti kada za to dođe vrijeme…



U dvoranu je tada oprezno stupio jedan sluga i zamolio namjesnikovoga tajnika neka izađe.Prokurator je pak uzdahnuo s olakšanjem i napomenuo: – Uskoro ćemo dočuti posljednje no-vosti. No do tada ostavimo tu neugodnu temu!

Okončali smo blagovanje u potištenome ugođaju. Stolni pribor je odnesen, pa smo još pilivina. Radi razvedrivanja gospođa počeo sam pjevušiti najnovije napjeve iz Aleksandrije, a

Adenabar je zapjevao neku pjesmicu nastalu u dvanaestoj legiji, glasom koji je doista bioškolovan.Tajnik se vratio, a Pilat ga je pozvao neka pred svima izvijesti o novostima, što je trebao biti

znak njegovoga povjerenja prema nama. Po svemu sudeći, sa spuštanjem mraka su se uhodekoje je namjesnik držao među Židovima prikrale u utvrdu i dojavile svoja zapažanja. Tajnik nam je priopćio slijedeće: – Potres je među židovskim svećenicima pobudio veliku prepast, jerse pritom zastor u Hramu razderao na polovicu, od vrha do dna. Čovjek koji je potkazao

Nazarećanina danas je ponovno došao u Hram i dobacio slugama božjim pred noge tridesetsrebrnjaka, što ih je dobio kao nagradu za svoje djelo. U kući vrhovnoga svećenika vlada otv o-rena pomutnja nakon što je izašlo na vidjelo kako su dva člana sinedrija, Josip* i Nikodem*,skinuli Isusovo truplo s križa i dali ga pokopati u jednome novoisklesanom grobu u stijeni, ne-

daleko od stratišta. Nikodem je još uz to priložio platneni grobni pokrovac te stotinu grčkihfunti* mješavine mirhe* i aloja*. Inače je u gradu mirno, a predvečerje blagdana Pashe pros-lavljeno je na uobičajen način. Isusovi sljedbenici su se raspršili poput pepela rasipanoga navjetru. Veliko vijeće je oglasilo sljedeću poruku: „Bolje je ako jedan čovjek umre za narod,nego ako cijeli narod propadne”. Slijedom toga se stanje u gradu smirilo. U svakom slučaju,nitko više ne govori glasno o raspetima na križu. Praznovjerno obožavanje puka, koje je uživao,kao da je ishlapjelo nakon što nije izveo nikakvo čudo nego umro bijednom smrću .

¦ Tajnik nas je pogledao, nakašljao se, kratko nasmijao i nastavio: – No tu je još jedna poje-dinost, koju nikad ne bih smatrao spomena vrijednom, da mi o njoj nije dojavljeno s dvijerazličite strane. On, taj Isus, navodno je najavio kako će trećega dana nakon svoje smrti ustati izgroba… Otkud potječe ta priča nisam međutim uspio doznati. Ali se za nju zna i u kući vr hov-noga svećenika. Zato se tamo savjetuju kako bi se za takvo nešto mogli pripraviti .

– Što sam rekla! – uzviknula je Klaudija Prokul pobjednički.– Jamačno, ja ne mislim – pobrzao se ispraviti tajnik – kako svećenik doista vjeruje u takvu

mogućnost. Ali sljedbenici raspetoga mogli bi pokušati ukrasti truplo, jer bi time priproste ljudemogli zavarati. Zbog toga svećenike i ostale članove vijeća toliko srdi što i Isusovo truplo nijespaljeno na smetlištu, poput tjelesa ona dva zlikovca.

– To sam zapravo mogao i očekivati – ogorčeno je promrmljao Pilat – da će mi taj čovjek ikao mrtav remetiti miran san.

Ta ga je suluda glasina toliko zaprepastila i prestrašila te je odmah pozvao Adenabara imene, pa nas posjeo uz sebe i zatražio neka mu još jedanput potvrdimo smrt židovskoga kralja.

Nas smo dvojica bili izravni svjedoci Isusove smrti, a promatrali smo i kako je vojnik zabiosvoje koplje u srce beživotnoga tijela. Zato smo objica potvrdili: – Taj je čovjek izdahnuo nakrižu i zasigurno neće više pomaknuti ni jednim dijelom tijela.

Nakon objeda proveo sam nemirnu noć. Vino i sve ono što doživjeh bučilo mi je po glavi, tesam unatoč svem umoru loše spavao i imao loše snove. Povrh toga cijele me je noći ometalo i

pijano pjevanje i urlikanje iz časničke blagovaonice. Napokon me probudio zov rogova, koji suse oglasili s područja Hrama i odjekivali povrh cijeloga grada. Prvo što sam zapazio nakon štootvorih oči, bilo je sivilo zore… No već trenutak kasnije prisjetih se što sam sve prethodnogadana vidio i čuo… Ponovno sam počeo mozgati o židovskome kralju i njegovome kraljevstvu.

Željeći razbistriti slijed svojih misli i sve si predočiti onako kako doživjeh, sjeo sam i počeopisati. I zapisivanje nisam prekidao sve dok k meni nije ušao Adenabar, podlivenih očiju i još

donekle mamuran. Pozvao me neka siđem i pogledam nešto zabavno. I uistinu, premda je bioSabat i k tome još veliki Sabat, u dvorištu je stajalo izaslanstvo vijeća i svećenstva… Htjeli su



govoriti s namjesnikom! Pilat ih je ostavio neko vrijeme čekati, a potom ih je obasuoogorčenim prijekorima zbog svih tih neugodnosti kojima je bio izložen.

Pridošli izaslanici bili su uistinu zaplašeni, te su tvrdili i zaklinjali se kako će pos ljednja prijevara biti opasnija od prve, uspije li Isusovim sljedbenicima ukrasti njegovo truplo iz grobnice.Tada bi ovi posvuda rastrubili i svima objavili kako je ostvario svoje navještanje da će trećega

dana nakon smrti ustati iz mrtvih. Zato su molili i preklinjali namjesnika neka tijekom nekoliko predstojećih dana postavi legionare kao stražu pred Isusov grob. Naime, svojim vlastitimčuvarima nisu u cijelosti vjerovali… I još su zatražili da, za svaki slučaj, na ulaz u grobnicustavi svoj osobni službeni pečat, budući da se ni jedan Židov neće usuditi dirnuti taj znak .

Pilat ih je nazvao starim ženama i glupanima, te im se još narugao slijedećim riječima: – Svemi se čini, vi se njega mrtvoga bojite više nego živućega! Na to su mu izaslanici obećali poslatibogate darove, odmah nakon isteka Sabata. Naime, na Sabat im je, kao Židovima, zabranjenobilo što nositi sa sobom. Napokon je Pilat popustio i poslao dva vojnika s legijskim pisarom dogroba. Pisar je dobio nalog neka zapečati ulaz u grobnicu, ali ne s namjesnikovim pečatom negoonim dvanaeste legije. Smatrao je da vojni pečat valjda treba zadovoljiti Židove. Još je dao na-

putak neka se tijekom noći straža pred grobnicom poveća na četiri ili osam momaka, a točan

broj neka procijeni i odredi zapovjednik straže. Jer, on je i predobro znao, dva rimska legionarase nikako ne bi ugodno osjećali, ako bi noću ostali sami izvan gradskih zidina…

Osjećajući kako bi mi malo kretanja dobro činilo, odlučio sam pratiti pisara do Isusovogagroba. Na stratištu su još uvijek stršali turobni i krvlju zamrljani stupovi križeva, dok su

poprečne grede bile uklonjene pri skidanju tjelesa. Nedaleko se nalazio lijep vrt i u njemu stje-novita uzvisina.

U njoj je bila isklesana grobnica. Ulaz u nju bio je zapriječen velikim mlinskim kamenom,koji je stajao uspravljen u žlijebu na tlu. Za pomicanje toga kamena bila je potrebna snaga dvakrepka muškarca, a dan je bio vruć. Pisar nije smatrao nužnim narediti otvaranje groba, jer suga židovski stražari uvjeravali kako nitko nije ništa dirnuo nakon što su dva nevjerna člana Vi-sokoga vijeća Josip i Nikodem naložili svojim slugama neka kamen dovaljaju na ulaz .

Dok je pisar pečatio ulaz u grobnicu, učinilo mi se kako ih nje dopire jak miris po mirhi. Noto je moglo biti i od vrtnoga cvijeća, koje je uokolo mirisalo toliko izdašno. Dva legionara sumeđusobno zbijali sirove šale glede svoje zadaće. Ali su bili istodobno vidljivo zadovoljni što

je njih dopalo stražarenje tijekom dana, te će navečer biti zamijenjeni.Na povratku sam htio posjetiti židovski Hram. Zato sam se rastao od pisara, a taj mi je pri-

tom priopćio kako se mogu nesmetano kretati po vanjskome dvorištu Hrama. Udolicu iz koje seuzdizao sveti brežuljak prešao sam preko mosta, a zatim ispod moćnoga luka ulaznih vratnicastupio u dvorište nevjernika. Još od jutra slijevale su se ovamo prave rijeke ljudi. Ipak je jošuvijek bilo mjesta u dvorištu… Divio sam se neko vrijeme dvoranama sa stupovljem. No be-skrajno i jednolično pjevanje, glasne molitve, vonj od prinesenih žrtava kao i strastven zanos

nazočnih Židova, uskoro su mi postali dosadni i odbojni. Mislio sam na truplo raspetoga, kojeleži u hladnoj stjenovitoj grobnici… I sve moje suosjećanje poklanjao sam židovskome kralju,ma koliko sam malo znao o njemu.

Vratio sam se u utvrdu Antonija. Odmah po dolasku počeo sam pisati i nastavio bez prekidado duboko u noć, kako bih se rasteretio svih svojih tužnih misli. Ali sada, nakon sveg pisanja,ne osjećam nikakvo olakšanje, Tulijo… I to zato jer ovaj puta tijekom pisanja nisam, kao inače,osjećao Tvoju blizinu.

Priča o židovskome kralju za mene, u svakome slučaju, nije još okončana. Čeznem više saz-nati o njemu i njegovome kraljevstvu… I već sam smislio razne mogućnosti kako bih mogaouspostaviti vezu s njegovim sljedbenicima! Od njih bih mogao čuti o čemu je poučavao Isustijekom svojega života…



PISMO 3.

Zanijekano uskrsnuće Mark Mecentije Manilijan Tuliji.

Na početku pisma zapisao sam svoje ime, kao i Tvoje, Tulijo… No kad vidim vlastito imena papirusu, s čuđenjem se moram zapitati jesam li to doista ja koji sve ovo pišem? Ili je to ne-kakav tuđinac u meni…? Jer ja više nisam isti kao ranije.

Ponekad i sumnjam, tijekom ovih najduljih dana mojega života, da me je židovsko umijećečaranja opčinilo. Ako se sve doista zbivalo tako, kao što sam to dvojeći i ispitujući vidio, ondasam u velikoj dvojbi. Ili sam doživio stvari koje se još nikad ranije nisu slučile, ili ću doslovnomorati povjerovati u brojna izvješća za koja su nam mudroslovci i skeptici* tumačili da su bilamišljena tek slikovito i u prenesenome značenju.

Ne znam još, hoću li se ikad toliko odvažiti da otpremim ovo pismo. A i moja prethodna dvasvitka sa zapisima za Tebe leže još uvijek neotposlani. I moguće je upravo tako dobro… Jer akoćeš ikada čitati ove retke, teško ćeš se pritom moći othrvati utisku kako je jadni Mark izgubio

posljednje ostatke svojega razuma. No ja o sebi samome mislim kako nisam sanjar i zanesen- jak, premda sam oduvijek na ovome svijetu za nečim tragao, s vječito budnom sumnjičavošću ismislom za svestranu prosudbu. I to makar je ono što sam tražio bilo s one strane svih ćutilnih iputenih radosti kao i svih krijeposti. Priznajem, slijedom svojega podrijetla sam kao mladićnaginjao svakovrsnim neumjerenostima i nikad nisam uspijevao naći srednji put stvarnih mu-draca, vječito dvojeći između uzdržljivosti i ćutilne opijenosti. Takva neumjerenost iskazivalase kroz moja bdijenja, postove i tjelovježbu tijekom školovanja na Rodosu. Neizmjerna je bila imoja ljubav prema Tebi, Tulijo… I u tome sam bio nezasitan.

U dubini mojega bića unatoč svemu tome leži, u to Te uvjeravam, nešto hladno i promatračko. I to me čuva od samouništenja. Bez toga trijeznog i promišljenog čuvara teško dabih napustio Rim. Vjerojatnije jest, radije bih proigrao svoj imetak, a moguće i vlastiti život,

nego se rastao s Tobom… Sada, dok pišem, taj je moj unutrašnji čuvar posebice budan. Cijelose vrijeme, naime, trudim razlučiti što sam osobno vidio, što sam tek dočuo, te što od svegamogu u zadovoljavajućoj mjeri promatrati kao doista dokazano.

Nešto me nagoni da podrobnije pribilježim svoje doživljaje, pa čak i ako Ti ova pisma nikadne pošaljem. Pri zapisivanju ću zasigurno uvrstiti i mnogo suvišnoga, jer još ne mogu dovoljnorazlikovati nevažno od bitnoga. Ali sam uvjeren kako sam svjedočio silasku jednoga boga nanaš svijet. Ova će tvrdnja najvjerojatnije zvučati kao nesmislena i bezumna svakome tko nijesve to i doživio… No za slučaj da sam s tim svojim mišljenjem u pravu, mogle bi se kasnijeipak i najmanje pojedinosti pokazati značajnima. Prihvati to dakle kao opravdanje što trošimtoliko riječi! Jer, ako je moja pretpostavka točna, svijet će se promijeniti ili se čak već i promi-

jenio… I novo razdoblje je započelo.U svemu tome moj čuvar ostaje budnim i upozorava me neka ne vjerujem u ono što bi tek

moglo biti plodom mojih očekivanja. No jesam li u opće mogao očekivati nešto tolikoneočekivano?!? Ne, nisam! Bilo je nemoguće da nešto takvo izmislim i sanjam. Ako sam i

pomišljao na nešto određeno, primjerice na novo kraljevstvo na zemlji, nikako to nije moglouključivati sve ovo što se zbilo. Ovdje je riječ o nečem drugom, nečem što mi je za sada ner a-zumljivo.

Govorim sam sebi, moguće tek iz obične taštine, kako sam pripravan i sposoban pronalazitiu stvarima dublje značenje nego što one uistinu sadrže. Tko sam ja, Mark, pa da se baš menidogađa takvo nešto? O svome značaju se ne zavaravam. No ipak ne mogu zatajiti i odricati sesvojih vlastitih doživljaja. Zato ih pričam…

Kad sam svoje prethodno pismo priveo koncu, bilo je već kasno. Prsti su mi se grčili od du-gotrajnoga pisanja, a neko vrijeme nakon toga nisam mogao ni zaspati. Tada sam ipak čvrsto



usnuo, ali za kratko. Jer, još prije svitanja probudio me nov potres. Bio je neugodniji i dulji odprvoga. Zveckanje razbijenih zemljanih vrčeva i tresak štitova što su padali sa zidnih polica,trgnuli su iz sna sve nazočne u Antoniji. Kameni pod ispod mojih nogu zibao se toliko žestokoda sam pri napuštanju prostorije pao koliko sam dug. Straže u dvorištu rogovima su označavaleuzbunu. Uz sav taj metež mogao sam se tek diviti obučenosti legionara. Jer, unatoč sanjivosti i

tami, ni jedan od njih nije istrčao bez oružja, premda je njihova prva pomisao morala biti kakouteći na otvoren prostor i spasiti se od stropova i krovova kojima je prijetilo urušavanje.Bilo je još toliko mračno te su u dvorištu morali zapaliti zublje. Nakon što su se prva po-

mutnja i metež smirili, moglo se utvrditi kako su doduše zidovi na nekim mjestima napuknuli,ali u utvrdi nije bilo ljudskih žrtava. Prijavljeno je tek nekoliko bezazlenih uganuća, naboja imanjih ozljeda. A i te su ozljede potjecale prije od žurbe po tami nego od djelovanja potresa.Zapovjednik utvrde je odmah poslao ophodnje u grad, naloživši im neka se osvjedoče jesu linastale kakve štete. Istodobno je naredio neka se uzbuni gasitelje vatre u sastavu legije. Naime,

požari koji bi izbijali nakon potresa često su izazivali više zla nego samo pomicanje i potresanjetla.

Prokurator je izletio izravno s postelje na otvoreno. Pritom je prebacio tek ogrtač preko r a-

mena, pa je sada bos stajao na stubištu. Nije silazio u dvorište i nije se svojim glasom miješao uizdavanje zapovijedi. Budući da se udari potresa nisu ponovili, a ubrzo su iz smjera grada od-

jeknula i prva jutarnja glasanja pijevaca, Pilat nije smatrao nužnim dati otpremiti žene iz utvrdevan u sigurnost. Nakon sve te prepasti bilo je razumljivo što više nitko nema volje za vraćanjemu postelju. Nebo je u međuvremenu postalo svijetlije, a nakon što su i zvijezde izblijedile groh-nuli su iz smjera Hrama i ovoga jutra oni moćni zovovi rogova. Bio je to znak da su započeliobredi službe božje, kao da se ništa nije zbilo…

Stanje pripravnosti u postrojbama je tada ukinuto, pa su vojnici vraćeni na svoje redovne ob-veze. No pritom su dobili tek hladan zajutrak, jer se u kuhinji opreza radi u dogledno vrijemenije smjelo paliti vatru. Tada su se počele vraćati ophodnje, jedna za drugom. Izvještavale sukako u gradu doduše vlada velika prepast i zbrka, a mnogi su ljudi utekli iz grada na otvorenprostor izvan zidina, no osim Giffiyit,, nekoliko urušenih kućnih zidova nije došlo do nekihvećih oštećenja. Potres je bio ograničen, po svemu sudeći, na vrlo maleno područje, ponajprijeono gdje su se nalazili utvrda i Hram.

Straže su zami jenjene, a prva kohorta* krenula je stupajući kroz grad tek s neznatnimzakašnjem, odlazeći na redovito vježbanje u amfiteatar*. U tome vrijednom zdanju već se god i-nama nisu priređivale borbe gladijatora* ni borbe sa životinjama. Arena služi isključivo zauvježbavanje vojnih postrojbi…

Gazeći po krhotinama zemljanih posuda što su ležale po tlu pošao sam natrag u svoju sobu,umio se i brižljio se odjenuo. Dok sam još bio time zauzet, prispio je glasnik i pozvao me pro-konzulu. Poncije Pilat je dao postaviti jedan stolac pri dnu stubišta, odredivši to kao mjesto gdje

će toga dana primati molitelje. Njegov izraz lica nije odavao nikakvu zabrinutost zbog ponov-noga potresa, ali si sve nekako mislim da je i on vrlo rado sjedio na otvorenom…Pred namjesnikom je stajao zapovjednik utvrde zajedno s legijskim pisarom. Nešto dalje

zamijetio sam i Adenabara s dva legionara. Ovi su prema sirijskoj navadi govorenje popraćaližestokim kretnjama, želeći time prisnažiti i objasniti svoje izjave. No istodobno su se trudilizadržati vojničko držanje pred svojim vrhovnim zapovjednikom. Namjesnik je pak bio vidljivorazdražen… Okrenuo se odmah prema meni i rekao: – Jutros se smjena stražara otegnula zbog

potresa. Ova dva sirijska glupana ovdje trebala su poći kao nova straža na ona j ukleti grob. Šest je vojnika bilo tamo tijekom cijele noći, a uvijek su po dvojica trebali stražariti, dok su ostalispavali. Ova dva Sirijca su se upravo vratili i izvi jestili kako je legijski pečat slomljen, kamen sulaza u grobnicu odvaljan, a postrojba straže koju su trebali zamijeniti netragom je nestala.

Zatim se obratio legionarima i upitao ih: – Je li truplo još u grobu?Oba budalaša odgovoriše u jedan glas: – U grob nismo ulazili… Takav nalog nismo imali.



– A zašto nije barem jedan od vas ostao tamo, dok je drugi trčao natrag radi izvješćivanja? –upitao je Pilat. –Sada može svatko, po želji, ući u grobnicu.

– Ni jedan od nas nije se usuđivao ostati na tome mjestu sam… – priznadoše obojica, ni ne pokušavajući izreći nekakvu ispriku, Zapovjednik utvrde smatrao se obveznim zauzeti se zasvoje ljude, jer je krajnja odgovornost ipak bila njegova. Rekao je kratko: – Vojnici su dobili

strogu zapovijed da se izvan utvrde kreću uvijek po dvojica.No iz izraza lica obojice legionara mogao sam lako očitati kako nisu strahovali samo za svojživot. Ono što ih je doista uplašilo i ispunilo praznovjernom jezom nedvojbeno je bio pogled naotvoren grob i nestanak njihovih drugova. Namjesnik je, izgleda, dijelio moje mišljenje, jer jerekao žestokim glasom: – U ovome što se zbilo nema ničega natprirodnog! Kamen je s grobanesumnjivo odgurnuo potres. A stražari, ti praznovjerni sirijski strašljivci, utekli su za vrijemesvoje službe, pa se ne usuđuju vratiti. Treba ih tražiti kao vojne bjegunce! Zaslužili su najstrožukaznu.

Ponovno se okrenuo prema meni i pojasnio: – Ovdje je u pitanju čast cijele legije! I zato sene mogu osloniti na nikoga tko je njen pripadnik. A i općenito ne želim nikakve pokušaje pr i-krivanja i zataškavanja, bilo koje vrste. Ono što trebamo je nepristrano svjedočenje. Ti si, Mark,

prosvijećen čovjek i dostatno upućen u zakone. Povedi Adenabara i ta dva vojnika, a što semene tiče možeš uzeti i cijelu kohortu kao zaštitu, radi zapriječavanja i čuvanja cijeloga

područja, kako ne bi i ove dvije junačine strugnule. Kad prispiješ do groba, utvrdi osobno što setamo zbilo! Zatim se vrati i izvijesti me!

Zapovjednik utvrde je smjesta glasno pozvao svoje puhače u rogove. No to je namjesnikarazjarilo još više nego je bio do tada. Udario je šakom po dlanu druge ruke i dreknuo: – Zar stesvi skupa sišli s uma?! Ono s kohortom ipak nisam mislio ozbiljno. Trebate tek nekoliko pouz-danih momaka. Bilo bi luđački pobuditi opću pozornost i time samo razglasiti ovu za nas sr a-motnu zgodu. A sad budite toliko ljubazni pa protegnite noge!

Adenabar je hitro odabrao deset momaka, postrojio ih u dvorištu i zatim potjerao trčećim k o-rakom iz utvrde. Pilat je morao zapovijediti zaustavljanje i objasnio kako bi ubrzano stupanjekroz grad bilo najbolji povod za cijelu gomilu znatiželjnih Židova da pojure za nama. Bio samzadovoljan zbog ove opomene… Jer, onako neizvježban kakav sam bio, teško da bih i bez

prtljage na leđima mogao držati korak sa stupajućim legionarima, ma koliko kratak bio put kojismo morali prijeći.

Pošli smo dakle umjerenim korakom. Usput smo sreli mnogo ljudi, koji su potaknuti potre-som pobjegli iz grada i sad su se vraćali. No oni su imali dovoljno svojih briga i vlastitihrazmišljanja, pa im nismo posebno zapeli za oko. Židovi su ovaj puta čak zaboravljali pljuvatiza legionarima i dovikivati im pakosne kletve.

Vrt Josipa Arimatejskog nam je djelimice zakrio pogled na grob. No već smo s izvjesneudaljenosti mogli vidjeti kako iz grobnice izlaze dva Židova. Nedvojbeno su to bili sljedbenici

Nazarećanina. Naime, u jednome od njih sam s popriličnom sigurnošću prepoznao onoganaočitog mladića kojeg sam zapazio na stratištu dok je štitio ojađene žene. Drugi je bio nekičvrst i snažan, bradat čovjek okrugle glave. Kad su nas zamijetili, utekoše unatoč našem dozi-vanju, te su uskoro nestali kao da propadoše u zemlju.

– Eto nam nevolje!!! – usklikne Adenabar… Ali nije nikoga poslao u potjeru za bjeguncima.Smatrao je mudrijim ne dijeliti naše snage, pogotovu jer je znao kako Židovi u tom spletu vrto-va i ograda, brežuljaka i udolica mogu svaku potjeru zavesti na krivi trag i izigrati.

No mi smo ipak dovoljno vidjeli da bi mogli biti sigurni kako ta dva čovjeka nisu ništa odni- jeli.

Kad smo stigli do grobnice, utvrdismo kako je bjelodano da je kamen na ulazu svojom tež-inom smrvio rub žlijeba na tlu u kojem se oslanjao, pa se zbog toga morao prevrnuti od ulaza u

grobnicu prema van. Zatim je otklizio niz strminu sve do jedne stijene u koju je udario i od togase razbio. Nismo mogli otkriti nikakve tragove neke uporabe pribora i oruđa. A tko je god htio s



vanjske strane osloboditi pristup u grob, morao je taj golem mlinski kamen gurnuti u stranu požlijebu, kako je to bilo predviđeno. S otkinutoga legijskog pečata na rubu ovora grobnice još suvisjeli komadići uzice. Nesumnjivo je upravo potres pokrenuo kamen i izbacio ga iz ležišta… Iztame groba nadirao je jak miris po mirhi i aloju, šireći se vlažnim jutarnjim zrakom…

– Ti pođi naprijed, ja ću te slijediti – molećivo reče Adenabar. Lice mu je bilo potpuno sivo

od straha i tresao se cijelim tijelom. Legionari su se pak zaustavili na izvjesnoj udaljenosti odgroba primjerenoj dužnom poštovanju prema nama i grobnici. Tamo su se stisnuli zajedno po-put malenoga stada ovaca.

Ušli smo u predvorje grobnice, jedan za drugim, a zatim kroz manji otvor u pravi grob. Svedok nam se oči nisu priučile na tamu, mogli smo bijeli grobni pokrovac na kamenoj klupi vidje-ti tek kao razliven obris. U prvi smo mah obojica pomislili da truplo još uvijek počiva na svomemjestu. No kad smo napokon i postupno počeli podrobnije razabirati, ubrzo utvrdismo kako jetruplo očito kliznulo iz svojega ovitka i nestalo… Smolom otvrdnuta platnena ljuska još je po-kazivala obrise trupla koje je u njoj ležalo. Preko njega se nabirao, tek malo odignut, ubrus zaupijanje znoja koji je bio raširen preko glave pokojnika…

U prvi mah nisam vjerovao svojim očima. Gurnuo sam ruku između ljuske koja je obvijala

truplo i onoga ubrusa. Posegnuo sam u prazno… Pokojnik nije više ležao na tom mjestu! Ali platno nije bilo razmotano, nego tek malo utonulo, zadržavajući još uvijek obrise trupla. Bilo binemoguće ukloniti truplo a pritom ne otvoriti ovoje. Pa ipak je iščezlo bez traga! Naš osobniočevid nam je to potvrđivao…

– Vidiš li isto što i ja?! – došapnuo mi je Adenabar. Jezik me nije slušao. Tek sam kimnuoglavom.

– Zar nisam rekao da je on Sin Božji?! – ponovno je zašaptao moj pratilac.No tada se pribrao i osokolio, potisnuo drhtanje, obrisao znoj s tjemena i rekao: – Takvo

čudo nisam u životu još vidio… Možda je najbolje, ako za sada ostanemo jedini svjedoci ovoganeobičnog događaja.

No legionare što dođoše s nama najvjerojatnije ne bi ni prijetnje natjerale na ulazak u grob-nicu. Obuzeo ih je naime uistinu velik strah zbog zagonetnoga nestanka njihovih drugova,

povećan još time što se u okolici nije moglo zamijetiti nikakve tragove neke bitke .Adenabar i ja si nismo trebali međusobno objašnjavati kako ni jedno čovječje biće ne bi

moglo iskliznuti iz skorenoga posmrtnog platna, a da ovo ne pukne. A ako su, osim toga, mir-hom i alojem toliko čvrsto slijepljeni komadi platna bili rastrgnuti, zasigurno bi vidjeli tragovetoga postupka. Uvjeren sam kako ni najvještija ruka ne bi nakon otvaranja mogla te ovoje tolikovješto složiti da bi ponovno pokazivali obrise trupla.

Kad sam to potpuno shvatio, obuzeo me osjećaj duboke smirenosti. Napustio me je istodob-no i najmanji trag bilo kakvoga straha. Adenabar je, čini se, osjećao nešto slično. Ali otkud sepojavila ta naša neustrašivost, nisam nikako mogao pojasniti. Jer, ako smo upravo utvrdili da se

zbilo čudo, po svim mjerilima naše ljudske razložnosti, trebali smo se prestrašiti više nego ikadu životu…Potpuno mirno istupili smo iz grobnice i priopćili legionarima: – Truplo je nestalo.Vojnici nisu pokazivali ni najmanju volju za ulazak u grobnicu ili želju da se uvjere o

činjeničnome stanju. No mi ih ni ne bi pustili unutra. Neki od njih se sada dosjetiše, kako je u pitanju čast njihove legije. Pa su počeli pogledavati uokolo i uskoro ukazali da se otkotrljalo ikamenje s druga dva jednaka, u stijenju uklesana groba. Moglo se zaključiti kako je potresupravo na tome mjestu bio najizraženiji. Bila je to okolnost koja me osobno nije iznenadila.

Vojnici su predložili da uzmemo jedno truplo iz nekoga od onih starih grobova i položimoga na mjesto židovskoga kralja. Oštrim glasom zabranio sam i samo pomišljanje na takvevarke.

Dok smo mozgali što učiniti, iza jednoga grma pojaviše se dva legionara! Oklijevajući ineodlučno nam priđoše, a Adenabar ih je odmah prepoznao. Bila su to dvojica iz stražarske



mogli i pomišljati da će učenici toga prokletog Nazarećanina biti toliko podmukli? Mi smoslučaj sporazumno riješili i pustili stražare neka pođu u miru. A sad i vi pođite u miru! Ni mi aniti Rimljani nemaju ovdje više nikakvoga posla. Došlo je do nemarnosti, a mi želimo ostati pritome, kako bi izbjegli pozornost i suvišna naklapanja.

– Ne! Nikako ne! – odvratio sam im. – Za ovaj je slučaj nadležno rimsko vojno pravo! I mi

moramo provesti propisanu i pravilnu istragu! Truplo vašega kralja je iščeznulo, a ova postro j-ba straže snosi odgovornost za to.– Tko si ti? – zapitaše me židovski uglednici. – Kako ti pada na pamet, upadati nam u riječ?!

Ti si još neizboranih obraza i mlad čovjek. Trebao bi poštivati dostojanstvo i starost. Pa akoslučaj već mora biti razmatran i raspravljen, mi to želimo provesti s namjesnikom… A ne s to-bom!

No nakon prizora koji mi je bio podaren u grobnoj prostoriji, osjećao sam tek odbojnost igađenje prema tim lukavim starcima, koji su osudili svojega kralja i prokuratora prisilili daodobri njegovo raspinjanje. Zato sam ustrajao na utvrđivanju okolnosti: – Vaš je kralj iščeznuoiz groba. I taj se slučaj mora istražiti krajnje savjesno.

– On nije bio naš kralj! – srdito su mi proturiječili. –On je tek tako sebe nazivao. A slučaj

smo i onako već sami istražili. Vojnici su neoprezno legli spavati, a za to su se vrijeme prikralinjegovi učenici i ukrali truplo. Legionari su pripravni o tome posvjedočiti i svoju pogrešku is-praviti koliko je to još moguće. Zato im opraštamo i ne zahtijevamo nikakvu kaznu.

Njihove su tvrdnje toliko proturiječile zdravome ljudskom razumu i mome očevidu, te samstekao dojam kako su gospoda iz Velikoga vijeća smislila nekakve svoje spletke i istodobnopridobili vojnike za sebe. Zato sam rekao Adenabaru: – U skladu s rimskim pravom, vojnicikoji zaspe na svome strazarskom mjestu ili ga napuste bez odobrenja, kažnjavaju se batinanjemili odrubljivanjem glave.

Oba naša legionara trgnuše se od straha, pokunjivši se i zagleda jući jedan drugoga. A onačetiri vojnika što su došli sa Zidovima pogurnuli su svoje drugove, žmirkali su i namigivali im,upućujući uz to i razne kretnje kojima su im željeli staviti do znanja kako se ničega ne trebajupribojavati.

Mene je pak iznenada obuzela neodoljiva želja da saznam što se uistinu sručilo, pa sam poč-inio pogrešku. Želeći prestrašiti Židove, predložih im: – Pođite u grobnicu, sami sve pogledajte,pa tada ispitajte stražare ponovno… Jamačno, budete li to željeli… Ili se usuđivali!

Adenabar je bio mudriji od mene, pa je zato pobrzao uzviknuti: – Zašto bi se vi, tolikopobožni ljudi, nepotrebno prljali stupanjem u jednu grobnicu?

Židovi su, međutim, iz mojega poziva i Adenabarove upadice, zaključili kako u grobu morabiti nešto osobito za vidjeti. Počeli su se savjetovati na svojemu svetom jeziku, koji ja nisamrazumio. A nakon toga su jedan za drugim, pogrbivši se, ušli kroz otvor. Mi ih, jasno, sada višenismo mogli u tome spriječiti. I premda je prostorija bila zasigurno preuska za tri osobe, ostali

su dugo unutra. Napokon sam i ja ušao za njima i pogledao u grobnu prostoriju. Mogao samvidjeti tek pognuta leda Židova i čuti njihov živahan razgovor … Napokon su se pojavili, zarumenjenih lica i kolebljivih pogleda. Složno su priopćili: –

Zaprljali smo se sada, kako bi mogli posvjedočiti da se sve zbilo upravo onako kao što su opis a-li vojnici na straži. A budući da nas više ništa ne može zaprljati jače nego smo to već sada,želimo odmah poći namjesniku i s njim raspraviti cijeli slučaj, kako bi spriječili pogrešne gla-sine i lažne prikaze.

Ispunjen zlim slutnjama, pohitao sam u grob. A nakon što su mi se oči priučile na tamu, mo-gao sam tek utvrditi kako su Židovi, u svome uzbuđenju pri uzaludnoj potrazi za truplom, sveposmrtne tkanine razderali…

Obuzela me žestoka srdžba zbog moje vlastite bedastoće. Jer upravo je ona prouzročila gub i-

tak jedinoga dokaza za natprirodno ustajanje kralja iz mrtvih. No tada mi se počelo vrtjeti uglavi, zasigurno jednako toliko od iscrpljenosti i pomanjkanja sna kao i zbog omamljujućega



mirisa mirhe u malenoj grobnoj prostoriji. Obuzeo me je nekakav čudan osjet nestvarosti, tesam bio duboko uvjeren o nazočnosti neke više sile. Učinilo mi se kao da me nevidljive rukedrže za ramena i priječe mi da izletim napolje i Židovima sasipam u lice besmislene prijekore.Ipak;, ubrzo sam ponovno stekao nadzor nad sobom pa time i duševni mir. Oborene sam glaveizašao iz grobnice, a Židovima na samo da nisam ništa rekao, nego ih nisam ni pogledao…

Adenabaru sam ukratko opisao što su Židovi učinili. Pogledao me neodlučno, kao da želipriupitati kako bi bilo najbolje sada postupiti. No na posljetku se zadovoljio time da tek na si-rijski način pomirljivo raširi prste. Potom je ponovno pozvao vojnike neka odlože svoje oružje.Ovi su se pak opet počeli izgovarati i rekli: – Treba li to uzeti kao naredbu? Odložimo li oružje,izgledalo bi to kao da priznajemo povredu dužnosti. Tako ti Boga-Ovna*, ovdje smo ipakčuvali jedan židovski grob, na židovsku zamolbu. Pritom se ne može uzeti kao prekršaj ako smospavali na svojim stražarskim mjestima. Upravo suprotno, pokazuje to kako smo hrabri iodvažni ljudi, te se ne bojimo mraka. Ostaviš li nam naše oružje i prepustiš Zidovima nekaslučaj objasne prokonzulu, nećeš to požaliti… Za to ti jamčimo, a također i Židovi.

Adenabar mi je ponovno dobacio prikriven pogled… Kao da mi je htio staviti do znanja da bi se moglo izvući malo probitka i za sebe iz takvoga položaja, gdje se više ništa nije dalo izmi-

jeniti… No ipak se nije odvažio o tome nešto reći.Tako smo pošli, u pravilnome poretku, stupajući natrag u utvrdu. Zidovi su nas slijedili, jer

im se neko daljnje stražarenje pred grobnicom činilo suvišnim, nakon što je truplo umeđuvremenu bilo ukradeno, kako su još uvijek kruto i čvrsto tvrdili. Onih pak šest vojnika izstražarske postrojbe koračali su u zatvorenoj grupi i šaputali medu sobom.

Kad smo prispjeli u dvorište utvrde, sjedio je Poncije Pilat još uvijek u svojemu teškom,crveno presvučenom sudačkom stolcu, smještenom pri dnu stubišta. Dao je uz stolac postaviti i

jedan stol, te je upravo žvakao komad pečene piletine, bacajući kosti iza sebe. Bilo je izneseno ivino, a namjesnikovo raspoloženje kao da se potpuno izmijenilo.

– Samo pristupite, svi vi! – poticao nas je prijazno. –Ti, Mark, smjesti se uz mene! Ti si prosvijećen čovjek i nepristran svjedok. Ali imaj stalno na umu, Židovi su velikodušni ljudi. U poslovnim pitanjima može se s njima uistinu mnogo postići. Donesite stolaca za ovu časnu gospodu iz Velikoga vijeća, koji ne preziru nas Rimljane! Moj osobni tajnik vodit će svojom r u-kom zapisnik. Vi pak, dežurni krivci legije, pridite bliže! Ne trebate me se bojati, već mi bezuljepšavanja kazujte što vam se slučilo!

Vojnici su hitro zagledavali malo njega pa malo Židove. No tada se njihova okorjela iotvrdnula lica široko nakesiše. Pogurnuli su jednoga između sebe prema naprijed, odredivši gaza govornika. Taj je započeo svoju priču svečanim uvjeravanjima: – Tako mi Cezarovoga duhazaštitnika i Boga-Ovna, ove su riječi istinite. S tvojom pr ivolom su nas Židovi unajmili zastražarenje nad grobom u koji je bio položen raspeti Nazarećanin. Jučer navečer smo svašestorica otišli tamo stupajući. Nakon što se uvjerismo da je pečat neoštećen, dopustili smo

dnevnoj straži neka se povuče. Zatim smo se uokolili na tlu ispred grobnice i udobno smjestili.Zahvaljujući darežljivosti Židova, imali smo dostatno vina, kako bi noćnu studen odbijali odtijela. Prvo smo htjeli ustrojiti po dvojicu na straži, kako bi ostala četvorica mogli spavati. Ali tevečeri nitko nije imao volje poći na počinak. Bacali smo kockice, pjevali i zabavljali se, pa nam

je zapravo manjkalo tek nekoliko djevojaka da bi bili potpuno sretni. A da židovska vina znajubiti prijetvorna, ti to dobro znaš, gospodaru… Protokom noći izmiješao nam se redoslijed smje-na za stražu! Zato smo se porječkali jer nitko nije više mogao točno reći tko je od nas moraostražariti, a tko je smio poći na počinak. Otvoreno priznajući, bili smo toliko pripiti te smo posvemu sudeći sva šestorica zaspali. A pr itom je svaki od nas mislio kako su druga dvojica budnii stražare na svojemu mjestu…

Okrenuo se svojim drugovima, koji su žustro kimali glavama i drsko potvrđivali: – Upravo

tako je bilo. To je čista istina!



– Probudio nas je tek potres – nastavio je govornik. –Tada smo opazili kako su učenici ras-petoga prodrli u grobnicu te upravo iznose truplo. Bila ih je čitava hrpa, sve neki jarosni mom-ci… Činilo se, pripravni su za svako krvavo djelo. Opazivši da smo se probudili, zakotrljali suveliki kamen s ulaza u grobnicu na nas dolje pa su tako mogli uteći.

– Koliko ih je bilo? – zapitao je Pilat, a djelovao je kao da ga sve vrlo zanima.

– Dvanaest! – objasnio je govornik bez oklijevanja. –Zveckali su svojim oružjem izastrašujuće urlali, kako bi nam utjerali strah…– Teško da ih je bilo više od jedanaest – umiješao se u razgovor jedan od židovskih

vijećnika. Onoga dvanestog, čovjeka koji ih se odrekao, ubili su naime iz osvete. Odnosno, pas-tiri su jutros rano našli njegovo truplo blizu gradskih zidina. Bio je ugušen svojim vlastitim

pojasom i bačen u jedan klanac. Pritom mu je prsnuo trbuh i sva mu je utroba iskuljala iz tije-la…

– Jesu li učenici ponijeli truplo raspetoga onakvo kako je tamo ležalo? – zapitao je Pilat. – Ilisu prije toga u grobu skinuli posmrtne ovoje?

Govornik se malo zbunio, postrance pogledao svoje drugove, a zatim rekao: – Ah, truplo jemoralo biti još uvijek zamotano. Razbojnicima se naime žurilo, zbog potresa…

– Ne! Ne! To nije točno!!! – povikaše uzbuđeno Židovi, svi listom skočivši sa svojih stolacai po svojemu običaju lamatajući rukama. – Oni su platnene ovoje odmotali u grobu, kako biljude naveli na pomisao da je taj čovjek ustao od mrtvih. Mi smo svojim očima vidjeli te o s-tatke kako tamo leže, razbacani uokolo.

– To je moguće… – odvratio je vojnik. – A i kako bismo to mogli točno zapaziti u onoj ta-mi? I to nakon što smo bili omamljeni vinom i potresom?!

– No sve drugo što se zbivalo, vidjeli ste i pratili podrobno – pohvalio ih je Pilat. – I tounatoč tami… Vi ste vrsni momci i služite na čast svojoj legiji.

Njegove su riječi zvučale toliko podrugljivo i pakosno, da su se vojnici međusobno zgledali.Zatim su oborili glave i počeli se premiještati s noge na nogu. Napokon su gurnuli svojega g o-vornika, a taj je svjestan krivnje pogledao prema Zidovima i zamucao: – No, zapravo… – azatim je ponovio – Zapravo… – ali su mu riječi zapele u grlu.

– Dopusti mi, gospodaru… – započeo sam. Ali Pilat mi je mahnuo rukom neka šutim i ob-znanio svoju odluku: – Poslušao sam izvješće ovih ljudi koji pobuđuju povjerenje. Značajni iozbiljni razlozi potiču me na pretpostavku kako su sasvim otvoreno i bez sustezanja kazivaliistinu. A i naši židovski prijatelji su nesumjivo zadovoljni te odustaju od zadovoljštine i kazne.Zato ne vidim nikakvoga povoda osobno se miješati u vojničku stegu unutar legije. Je li mojpravorijek ispravan?

Židovski Najstariji su prisnažili kao iz jednih usta: – Uistinu vrlo pravično!A vojnici su toptali nogama u znak odobravanja te izvikivali: – Pravično si govorio! Neka ti

rimski bogovi, a i svi naši, daruju svako dobro!

– Ovaj sam slučaj, znači, u cijelosti razjasnio – primijetio je Pilat. – Pa ga cijenim izaključenim. No može li netko još nešto o tome izložiti, neka to učini sada a ne kasnije.– Dopusti mi jednu primjedbu! – zamolio sam. Ova smiješna igra istrage više mi je bila nalik

prizoru iz nekoga oskijskog* šaljivog igrokaza nego na stvaran događaj.– Ah, i ti si bio sve vrijeme tamo… – reče Pilat, hineći čuđenje i okrenuvši se prema meni. –

I sve si to osobno doživio?– Jamačno da nisam! – odvratio sam. – To nikako ne tvrdim. Ali si me ti osobno poslao ta-

mo, nakon jutarnjega događaja, kao nepristranoga svjedoka. Upravo si ti htio ga pokušamutvrditi što se to tamo zbilo…

– Znači, vidio nisi ništa… – otklonio je namjesnik. –Protivno tome, vojnici su bili očevidci.Zato bi bilo bolje ako ne bi govorio o onome što ti nije poznato. Kad sam te poslao onamo, bio

sam uvjeren kako su vojnici pobjegli iz službe, pa su ugled i dobar glas legije mogli bitiugroženi. No bjegunci stoje ovdje, krotki kao janjci. I sve su otvoreno priznali…



Ustao je uz podrugljiv naklon, željeći time pokazati Židovima kako su mu dodijali. No onisu mu zahvalili i povukli se. A nakon što su ovi nestali kroz luk vratnica, htjeli su se udaljiti ivojnici. Ali im je prokurator nemarno domahnuo i zapovijedio: – Pričekajte malo! – i odmah seobratio zapovjedniku utvrde. – Iz tvojih smrknutih crta lica zaključujem, rizničar velikihsvećenika nija smatrao nužnim osigurati si tvoje prijateljstvo. Kao što je već rečeno, nije moje

miješati se u stegovne zgode unutar legije. Ja sam se doduše prema ovim momcima postaviopopustljivo i blago… No to te ne treba priječiti u poduzimanju prikladnih mjera za očuvanjestege u legiji. Bilo bi prikladno, barem tako ja mislim, ponajprije ih strpati u tamnicu… Tamobi mogli razmišljati o tome što su uistinu zbilo!

I još je dodao tihim glasom: – Isto tako, ništa te ne priječi ako želiš utvrditi koliko im je nov-ca židovski savjet dao kao zalog za njihovu ljubav prema istini…

Napeto lice zapovjednika opustilo se u zadovoljno cerenje. Izdao je nekoliko naloga, pa jeonim stražarima oduzeto oružje još i prije nego su shvatili što se zbiva. Odvedeni su u po-drumsku tamnicu, a zapov jednik je pošao za njima, kako bi se uvjerio da će novac koji su nosiliuz sebe biti uredno prebrojen…

Nakon što su svi otišli, nasmiješio se prokurator onako za sebe, pa rekao: – Adenabaru, ti si

također Sirijac. Pođi k njima i pokušaj od tih nitkova saznati, što se doista zbilo!Ukočenih nogu zaputio se Pilat uz stubište, krajnje prijazno mi domahnuvši neka ga slijedim.

Slijedio sam ga u njegovu službenu sobu. Svojoj je pratnji tada zapovijedio neka se povuče, pastenjući sjeo i protrljao si kol jena. Istodobno je i meni znakom dopustio da sjednem, te rekaopoticajno: – Govori! Vidim po tebi, pucaš od želje za podnošenjem izvješća.

Rastreseno je pritom izvukao kožnu mošnju, rastrgnuo zapečaćenu uzicu i pustio da mu uruku i između prstiju klize zlatnici s utisnutim likom Tiberijeve glave.

– Gospodaru… – zaustih nakon kraćega razmišljanja. –Ja ne znam zašto si ovako trgovao,ovako kao što si netom postupio. A nije mi dopušteno prigovarati postupcima koje poduzimaškao obnašatelj rimske vlasti…

– Kao što sam netom natuknuo, imao sam za to značajne i ozbiljne razloge – odgovorio je,zveckajući zlatnicima i dalje. – To su najvažniji razlozi na zemlji, dok svijet ostane kakvim jest.Ti i sam znaš kako sada cenzori* sjede za vratom namjesnicima. Obogatiti se u pokrajinama udanašnje vrijeme nije više toliko jednostavno i lako kao u vrijeme Republike*. No ako mi Zi-dovi nasilno naturaju darove, iz čistoga prijateljstva, bio bih lud otkloniti ih. Moram misliti nasvoju starost… Osobno nisam imućan, a Klaudija čvrsto drži ruke na onom što njoj pripada. Akoliko znam, ti si srazmjerno bogat čovjek, pa mi na primljenim darovima zasigurno nećeš biti

jalan.Jamačno da mu nisam zavidio ni na čemu. Ali sam bio toliko obuzet onim što sam vidio u

Isusovom grobu, pa sam uskliknuo: – Dok svijet ostane ovakvim kakav jest! Tako si sam re-kao… Mislim da neće dugo ostati takvim! Jer je židovski kralj, kojega si ti raspeo, ustao iz

mrtvih. Potres je odvalio kamen s ulaza u grobnicu, a pokojnik je iskliznuo iz svojih ovoja odposmrtnoga platna i ubrusa na glavi, te napustio prostoriju u stijeni. Tako se stvarno zbilo! Alegionari mogu lagati i kriviti Židove koliko im god drago…

Pilat me je promotrio ispitujućim pogledom, ne otkrivajući pritom svoje misli. Ispričao sammu što smo utvrdili Adenabar i ja, nakon što smo pregledali tlo ispred grobnice i zatim njenuunutrašnjost.

– Platnene trake što su bile namotane jedne preko drugih bile su neoštećene i međusobno sli- jepljene! – uzviknuo sam. – A da bi uništili taj dokaz, židovski su ih Najstariji gnjevno rastrgali.Inače bi se mogao i sam uvjeriti kako je Isus, u skladu sa svojom objavom, trećega dana nakonsmrti ustao iz mrtvih i istupio iz groba. Ove moje navode može potvrditi i Adenabar!

– Zar si uistinu pomislio – odvrati smiješeći se Poncije Pilat, ne krijući pritom porugu – kako

ću se toliko poniziti te osobno poći pogledati igre tih židovskih opsjenara?!



Izrekao je ovo istodobno s toliko sućutnim prizvukom, te sam na trenutak posumnjao u vlas-titi očevid, dozivajući iz sjećanja sva umijeća varalica i opsjenara, s kojima se u Egiptu zaluđujeprostodušne ljude.

Namjesnik je svoje kovanice pospravio natrag u mošnju, pritegnuo uzicu za zatvaranje i odbacio vrećicu na stranu. Zlatnici u njoj su zazveckali… Tada je rekao, ali sasvim ozbiljno: – U

biti mi je potpuno jasno kako su stražari ovu pripovijest isisali iz prsta, kao uzvrat za židovskomito. Ni jedan legionar neće zaspati na dužnosti, ako mora čuvati pečat svoje vlastite legije.Sirijci su, povrh toga, već po svojoj prirodi toliko praznovjerni i plašljivi što se tiče noći, pa bise samo zbog toga jedva usudili i pomisliti na spavanje. Zasigurno se mora pripisati potresu,kao što si i ti rekao, uklanjanje kamena s ulaza u grobnicu. No ono što bih doista htio znati jest– što se poslije zbivalo?!

Oslonio je laktove na koljena i svoj uski podbradak na ruke, pa se zagledao pred sebe…– Jamačno me se jako dojmio, taj židovski čudotvorac – priznao je nakon kratke stanke. –

Dublje nego bi ti to povjerovao… Dublje nego Kladija misli. Čudotvorci, proroci i navodniMesije već su se i ranije pojavljivali u Judeji. Svi su oni pritom bunili puk i stvarali zbrku, prijenego su bili onemogućeni. No ovaj Isus nije bio takav buntovnik. On je bio toliko smjeran i

ponizan, te mu tijekom saslušavan ja gotovo nisam mogao gledati u oči. Moraš znati, imao sam prigodu ispitivati ga tako da to ne čuje ni jedno hebrejsko* uho. Pritom je sebe nazvao kraljem,upravo kao što su Židovi naveli u svojim optužbama. Time se on postavio protiv Cezara. Ali jeistodobno bilo bjelodano da svoje kral jevstvo shvaća tek slikovito… A koliko mi je poznato,nije se nikad protivio plaćanju poreza rimskoj državi. Njegovo kraljevstvo nije bilo ovoze-maljsko, kako mi je objašnjavao. Još je dodao kako je bio rođen i došao na svijet radisvjedočenja istine. To me se, sasvim razumljivo, duboko dojmilo i bio sam vrlo ganut, ma koli-ko inače znam biti okorjeo. Sofisti su, u ostalom, još davno dokazali kako na svijetu nema nekeapsolutne istine, jer sve istine vrijede uvjetno, te moraju biti međusobno odmjerene i usklađene.Posebno sam ga još upitao, što je to istina… Ali na to nije htio ili nije mogao odgovoriti.

Pogledao me, a zatim zamišljeno nastavio: – Ne, nisam tome čovjeku našao nikakve kri-vice… U svom jadnom stanju, u kakvom je bio nakon židovskih zlostavljanja, baš mi se na pro-tiv činio najbezazlenijim i u plemenitom smislu najjednostavnijim kao i najprostodušnijimčovjekom što ga ikada sretoh… Nije me se bojao, ni najmanje. Čak se nije ni pokušao braniti.Posjedovao je stvarnu duševnu snagu. Moram priznati, unatoč svojemu visokom položaju pro-konzula, sučeljen njemu osjećao sam se kao slabiji. Ali to nikako nije bio ponižavajući osjećaj.Prije bi se moglo reći, bilo mi je ugodno razgovarati s njim i slušati njegove smirene odgovore.Ni u jednome trenutku nije se pokušao opravdavati i nije postao grub.

Pilat me pogledao, ponovno se nasmijao i zatim dodao pomirljivo: – Smatrao sam umjesnimreći ti sve ovo, kako me ne bi krivo prosuđivao. Želio sam mu najbol je… Ali političke okolnos-ti su se neumoljivo urotile protiv njega. Bilo je nemoguće spasiti ga, jer čak ni sam nije ni

prstom maknuo u svoju korist… Upravo suprotno, kao da je jedino čekao na svoju kob,ostavljajući dojam da je u naprijed točno zna i pozna je... 'vir Tada mu je lice naglo otvrdnulo, pogledao me mračno i zaključio: – Izvanredan

čovjek, čak bi se moglo reći svetac! Ali bog nikako nije bio… Glede toga, Mark, nemoj obman- jivati samoga sebe! On je bio čovjek, živo ljudsko biće, poput svih nas. Ti si svojim očima vi-dio kako umire ljudskom smrću. Čak me ni same furije* ne bi mogle uvjeriti u nesuvislost dabilo koji mrtvac može ustati iz mrtvih i kroz ovoj na svojemu truplu nestati u zrak… Sve naovome svijetu dobiva prirodno objašnjenje, a obično ono ispadne i poprilično jednostavno…

Tako mi je govorio, jer ga je cijeli slučaj neprestance uznemiravao, a i jer se kao rimskičinovnik htio ograničiti na opipljive činjenice. Morao je tako postupati… Spoznao sam to i ni-sam mu proturiječio. Tek sam tvrdokorno šutio… Kasnije sam žalio zbog te svoje šutnje. Jer,

da sam ga pitao, bio bi u tom trenutku pretresanja savjesti zasigurno pripravan ispričati mi svešto se zbivalo tijekom ispitivanja Nazarećanina i što mu je taj sve odgovorio .



No ušao je Adenabar… Prokurator mu je kimnuo i odmah rekao: – Kazuj!Centurion si je uzbuđeno trljao ruke, kratko oklijevao i tek tada zapitao: – Gospodaru… Što

želiš da ti izvijestim?– Ovo nije sudsko saslušanje – osorno mu je odvratio Pilat – nego povjerljiv razgovor

čovjeka s čovjekom. Ne tražim da kazuješ istinu. Jer istina je nešto o čemu nas obojica, ti i ja,

malo znamo. Tek mi reci, što ti momci vjeruju da su uistinu vidjeli!– Svaki od njih dobio je po trideset srebrnjaka… – započeo je Adenabar. – Za tu su nagradutrebali tek ponoviti iskaz što im ga rekoše Židovi. U biti su se tijekom noći jako bojali i nisu seusuđivali čak ni spavati blizu grobnice, zbog straha od duhova i sablasti. Kad se zemlja zatresla,zasigurno su dva vojnika bila na redovitoj straži. Potres ih je oborio na tlo. A rušenje kamena sotvora grobnice probudilo je i ostale vojnike. Čuli su kako se u tami nešto teško ruši i kotrljaprema njima. I tada…

Adenabar je zbunjeno zastao. Kad je nastavio govoriti, zvučalo je to kao da se ispričava: –Ponavljam tek ono što mi rekoše… Momke čak nije trebalo ni izbičevati, toliko su bili govor l-

jivi, zasigurno zbog žalosti što smo im oduzeli novac. Uspjeli su se izmaknuti kamenu što seskotrljao prema njima, ali su nakon toga drhtali od užasa. Tada su vidjeli blješteće bijelo svjet-

lo, nalik munji, premda se nije moglo čuti nikakve grmljavine. Udar munje ih je ponovno odba-cio na tlo, pa su neko vrijeme ležali zaslijepljeni i zaglušeni, kao mrtvi. Kad su se konačno odvažili ponovno prikučiti grobu, nisu zamijetili nikakvo kretanje, nikakav šum, nikakve ko-rake… Nisu vidjeli ni ljudskih likova, te su sigurni kako nitko nije mogao ući u grobnicu iliizaći iz nje, a ga oni ne bi zapazili. Nakon nekoga su se vremena posavjetovali te ostavili dvoji-cu na straži, dok su ostala četvorica pobrzala Židovima kako bi im dojavili što se zbilo. Ali prijetoga nisu prikupili hrabrost za ulazak u grobnicu, kako bi se svojim očima uvjerili nalazi li setruplo još uvijek na svojemu mjestu…

Adenabar je okončao svoje izvješće, ali Pilat neko vrijeme nije ništa rekao. Moglo se vidjetida razmišlja o ovome što je čuo. Tada se obratio meni: – Reci, Mark, koje izvješće cijeniš vje-rodostojnijim? Ono koje su Židovi naveli kao istinito ili ovo koje nam je upravo predočeno?

– Poznajem razložnost sofista i istinu cinika* – odvratih iskreno i prostodušno. – Bio sam posvećen i u misterije*, no usput budi rečeno, nisam se za njih baš mogao zagrijati, unatoč svojljepoti njihovih obiljež ja i znakovlja. A mudroslovlje me pretvorilo u sumnjičavca. No pitanjeudjela istine na ovome svijetu od uvijek mi je svrdlala srce poput bodeža. Sada sam ta pitanja

proniknuo potpuno. Svojim sam rođenim očima vidio kako Isus umire. I tim istim svojimrođenim očima sam se danas osvjedočio da mu nikakva zemaljska sila nije otvorila put iz gr o-

ba. Kao što si i sam netom već rekao, istina je jednostavna… Jutros je kraljevstvo toga svecasišlo na zemlju. Zemlja se zatresla i otvorila grob. A kad se On podignuo i napustio grobnicu,Njegov je sjaj zabljesnuo stražare. Kako je sve to jednostavno! Zašto bih umjesto toga vjerovaou nekakve nakuhane priče, koje s činjenicama nemaju ničega zajedničkog?!

– Mark, ne čini sebe samoga smiješnim – protuslovio je prokurator. – Misli na to, ti si ipakrimski građanin! A ti, Adenabare, reci mi također otvoreno, kojem se ti mišljenju priklanjaš?– Gospodaru… O ovom slučaju nemam vlastitoga mišljenja… – prepredeno je uzvratio cen-

turion.– Mark! – reče mi namjesnik zaklinjućim glasom. – Zar me uistinu želiš izvrgnuti općem

ruglu, time što bih podigao cijelu legiju i sve posade u Judeji radi hvatanja jednoga što je ute-kao iz groba?!? Jer, to bi bila moja obveza, ako bi ti imao pravo… Posebna obilježja: ubodnarana s bočne strane, koja seže do srca; tragovi probijanja klinovima na dlanovima i stopalima;sebe naziva židovskim kraljem…

Zastao je i malo se pribrao, pa zatim nastavio mirnijim glasom: – No želim ti olakšati izbor.Nisam te pitao što smatraš istinom, nego koje ti se od ta dva izvješća čini vjerodostojnijim za

svijet u kojemu živimo. Ili, još bolje, koje je od njih državnički svrhovitije i korisnije, kako sa



strane ulice pred Hramom, a izgledalo je kao da svaki ima svoje stalno mjesto. Pružali su ruke,glasno dovikivali plačljivim glasovima, te se pritom još međusobno gurali i udarali šakama.

Pričinjavalo se, nešto nije u redu s mojom očima… Jer, umjesto pomodnih trgovina, farizeja* u njihovim dojmljivim ogrtačima, istočnjačkih trgovaca, dražesnoga hoda žena i lijepih dje-vojaka što su nosile vodu… Umjesto svega toga zapažao sam posvuda tek prosjake, te

osakaćene i jadne likove.Zato su me gradske ulice zamorile, pa sam kroz jedne vratnice u zidinama izašao na otvorenprostor. I ponovno pred sobom ugledao brežuljak sa stratištem. Pohitao sam mimo te uzvisine istupio u vrt gdje se nalazio grob. Sada sam zapazio kako se to mjesto, sa svojim voćkama i lije-hama povrća doimlje mnogo ljupkije nego sam to pomišljao. U to vrijeme, za podnevnoga

počinka, nije tu bilo žive duše. Noge me same poniješe do grobnice u stijeni. Ponovno sam stupio u nju i ogledao se uokolo. Posmrtni ovoji su bili uklonjeni, pa ništa neobično nije više privlačilo pozornost promatrača, osim možda dah miomirisa. Kad sam napustio grob, iznenadame obuzeo neizmjeran umor, kakav još nikad ne oćutjeh. Dvije se noći nisam pravo naspavao, aoba protekla dana, jednako kao i ovaj treći, pričinjavali su mi se najduljima u mojemu životu..Posrćući od iscrpljenosti, odvukao sam se do sjene jednoga grma mirte*, bacio se u travu, ogr-

nuo svojim plastom i u trenu zaspao…Kad se probudih sunce je već bilo nisko i tekao je deseti sat. Oko mene je odjekivalo cvrk u-

tanje ptica, okruživao me miomiris katančica i opijao svjež zrak. Sjeo sam i osjetio se čudesnoodmorenim. Moja je uznemirenost netragom otprhnula i nisam osjećao više nikakav poriv zamučenje samoga sebe nerazumnim i ludim mislima. Duboko sam udisao mirisan zrak, a cijelimi se svijet pričinjavao pomlađenim. A tada zamijetih: onaj nesnosan, suh pustinjski vjetar jezamro… I sve je na zemlji živnulo, osvježeno i radosno. Moguće je vjetar prestao još jutros, alito nisam ranije zamijetio. No sada me više nije boljela glava, oči me nisu pekle od pospanosti,nisam ćutio ni gladi ni žeđi. Jedino što sam osjećao bijaše da je divno disati, živjeti, biti ovdjekao čovjek na tom svijetu.

Opazio sam tada nekoga vrtlara kako obilazi vrt, podiže grane voćaka i opipava njihove i z-danke. Bio je odjeven poput čovjeka iz puka, ogrnut skromnim plastom bez resa. Glavu je imao

pokrivenu, štiteći je od sunca. Pomislih, čovjek bi se mogao ljutiti što sam bez odobrenja legaospavati u njegovomu vrtu… Jer, židovski su običaji vrlo zakučasti, a ja sam o njima znao tolikomalo. Zato sam se brzo uspravio i prišao vrtlaru, pozdravio ga i rekao: – Tvoj je vrt krasan… Inadam se, nećeš mi zamjeriti što sam ovdje otpočinuo, ne upitavši za odobrenje…

Tako mu kazah jer u tome trenutku nisam htio povrijediti nikoga na cijelome svijetu.Vrtlar se okrenuo prema meni i nasmiješio mi se toliko dobroćudno, kao još ni jedan Židov,

meni golobradome Rimljaninu… No još me više iznenadio njegov odgovor! Uzvratio je prija-teljski, gotovo zbunjeno: – U mojem vrtu ima i za tebe mjesta… Ta ja te poznajem…!

Pretpostavili, moguće je kratkovidan, pa me zamijenio s nekim. Začuđen, rekoh: – Moraš

zamijetiti, ja sam tuđinac! Odakle bi me onda mogao poznavati?– Ja poznajem svoje, a moji znaju mene… – odvratio mi je, na onaj zagonetan židovskinačin.

Pokretom ruke pozvao me neka ga slijedim. Misleći da mi želi nešto pokazati ili na nekinačin posvjedočiti svoje gostoprimstvo, rado sam prihvatio poziv. Pošao je ispred mene, te za-mijetili da jako šepa, premda mi se nikako nije pričinjavao starim. Na jednom zavoju puteljka

ponovno je podigao jednu granu što se prignula tlu. Pritom zapazih, ruka mu je ozlijeđena… Nazapešću je imao ružnu ozljedu, koja po svemu sudeći još nije bila zacijelila. Na taj sam se pr i-zor jednostavno okamenio…! I za neko su mi vrijeme noge otkazale poslušnost… Vrtlar me

pak ponovno srdačno pogledao i zatim nastavio koračati oko podnožja jednoga strmog obronka. Nakon što ponovno ovladah sobom, potrčao sam za njim glasno ga dozivajući. No kad sam

zakrenuo za strminu, mogao sam tek utvrditi da je nestao! Puteljak se doduše nastavljao, alivrtlara nisam mogao nigdje uočiti… A nisam mogao zapaziti ni neko mjesto ili zaklon gdje bi



se u tako kratkome vremenu mogao skriti. Koljena mi zadrhtaše i bespomoćno sjedoh na sredi-nu puta.

Cijeli sam događaj ovdje opisao točno kako se zbio. Ipak, budući da su ovi retci zapisani,želim pošteno priznati: neko sam vrijeme čvrsto vjerovao, u liku vrtlara sam susreo uskrsnulogažidovskog kralja. Ružna rana na njegovome zapešću bila je točno na onome mjestu gdje je

krvnik pri raspinjanju na križ zabio klin, kako bi kosti izdržale teret tijela koje je na njima visje-lo. Čovjek je tvrdio da me poznaje… A kako bi to inače bilo moguće, osim ako me nije zapaziogledajući dolje s križa?!

No kratak dah duševne odsutnosti je minuo, zemlja je pred mojim očima ponovno izbljedjelau tupo i ugaslo sivilo, a razum se ponovno probudio. Sjedio sam na prašnome puteljku, a jedanprijazan Židov mi se mvtom nasmiješio. Zašto sam zbog toga bio toliko izvan sebe, zašto samse sav smutio? Ta moglo je još biti nekih Židova koji su ljubazni i srdačni prema tuđincima!Hromih sam u gradu vidio i previše, a jedan si vrtlar pri svojemu poslu može vrlo lako ozlijeditiruke. Njegovo držanje sam zasigurno pogrešno shvatio! Možda me svojim vladanjem ni nijehtio potaći da ga slijedim? A zatim je ušao u neku njemu poznatu špilju ili drugi sličan zaklon .

Poglavito se, naime, postavlja pitanje: ako je taj vrtlar uistinu bio židovski kralj, zašto se mo-

rao pokazati upravo meni?! Ta tko sam ja, da bi on učinio nešto takvo? Odnosno, ako je to ipak bio on, imajući nekakav poseban razlog za pojavljivanje, zasigurno bi naveo razgovor na svojenamjere i želje. Inače njegovo ukazivanje ne bi imalo nikakvoga smisla.

Ponajprije pomislih kako sam sve to jednostavno sanjao… No kad sam se ipak pridigao ivratio istim putem, našao sam mjesto u travi, pod grmom mirte, na kojem sam ranije spavao…Ne, to nikako nije bio san! Ponovno sam se ispružio na tlo, a moj školovanjem izoštren um po-

bunio se protiv nesmislenosti ove moje tlapnje. Jamačno, bio bih presretan vidjeti raspetogakralja kako je ustao i živi. Ali nisam imao nikakvo pravo tu svoju želju uzeti kao zbilju i jošuvjeravati sebe samoga kako sam u liku toga vrtlara ugledao Isusa.

Tako su se granali moji putovi razmišljanja, te me obuzeo zastrašujući osjet, da sam se razdi- jelio u dva različita bića. Pritom jedno od njih teži vjer ovanju, dok drugo ismijava takvu lakov- jernost i pomanjkanje jasne prosudbene moći. Ono koje se izrugivalo predbacivaše mi, naprostosam izgubio na mladenaštvu i budnosti. Napori i teret one aleksandrijske zime, koju sam proveonaizmjence u pijančevanju s lakoumnim društvom i u proučavanju nejasnih proročanstava, b i-

jahu otrov za moju dušu. A pješačenje od Joppe ovamo, zatim potresna zbivanja kojima samsvjedočio hirom slučaja, zajedno s probdjevenim noćima i prekomjernim žarom za pisanje, bilisu ona poznata posljednja kap koja prouzroči prelijevanje do vrha pune kupe… Ili ono perokoje, kao što to toliko često prizivaju sofisti, lomi devinu kralješnicu. Više ne mogu vjerovatisvojim vlastitim osjetilima, a kamoli mojoj moći prosuđivanja. Poncije Pilat je stariji od mene ik tome je još i iskusniji čovjek, koji jasnije uočava stvari. Kad bih bio mudar, jnorao bih se

pridržavati njegovoga savjeta. Drugim riječima, odmoriti se, razgledati sveti židovski grad i

svoje doživljaje jednostavno zaboraviti…No mene su dograbili zli duhovi, koji se prema židovskoj predaji uvlače u neodlučne ljudegrabeći njihova tijela. Spavao sam kod grobova i izložio se pogibeljima koje tamo vrebaju. Je-dina poteškoća mi je pritom bila utvrditi iz čega se to u meni mogao probuditi takav jedan zaoduh? Odnosno, onaj glas koji mi je ostavljao vjerovanje kako je židovski kralj ustao iz mrtvih,pa sam ga vidio odjevenoga u vrtlara, ili pak glas koji se svemu tome zajedljivo izrugivao.

Gotovo i nisam stizao slijediti taj tijek misli. I to zato jer je već hulitelj u meni ljutito skakaogovoreći: „Toliko si znači već zabrazdio pa čak vjeruješ u židovske zle duhove! U Aleksandrijisi gledao kako liječnici razuđuju ljudska tjelesa i čuo da razbojnicima osuđenim na smrt razr e-zuju živa tijela u potrazi za njihovom dušom. Ali našli nisu ništa… Ti se zavaravaš kako ječovjek, kojeg si gledao umirati na križu i kojem je jedan okorjeli legionar kopljem probio srce,

mogao kao jedini medu svim ljudima ustati iz mrtvih. Takvo nešto je nemoguće… A ono što jenemoguće se ni ne događa!” Ono moje drugo Ja, koje je pak bilo voljno povjerovati, je



proturiječilo: „Mark, ako sada odustaneš i povučeš se, nikad se više u životu nećeš smiriti. Ne- prestance ćeš se kinjiti mislima kako se pred tvojim rođenim očima zbilo nešto neusporedivo s bilo kakvim ranijim zbivanjima, što se nikad ranije nije slučilo. Ne prepuštaj se previše onomešto ti nalaže razum! Neka ti on ne bude jedina nit vodilja! Jer svaki je oblik razuma i razum ucjelini ograničen, te na neki način vodi u zabludu, kao što su to dokazali sofisti. Ništa te ne

priječi da sve istražiš bez primisli i stvarno. Prvo prosudujuj, pa tek nakon toga odlučuj!Činjenica kako se nešto slično do sada još nikad nije steklo ne dokazuje i da se ne može nikaddogoditi. Ovdje se radi o nečem mnogo većem nego o pukim naznakama i najavama, u koje si iinače cijelo vrijeme barem polovično vjerovao. Ne uzdaj se više u svoje osjećaje kao i u svojeshvaćanje! Ti nisi jedan od sedam svjetskih mudraca! I nitko nije postizao uspjeh, bez obzira okojemu se području radilo, ako se oslanjao jedino na razum. Sula* se oslanjao na svoju sreću, aCezar** nije vjerovao da će mu Martovske ide* donijeti propast i smrt. Čak i najnerazumniježivotinje se nesvjesno ponašaju pametnije od ljudi. Pomisli samo, kako su ptice prestale pjevatiprije potresa, te koliko je magarac postao plašljiv! Pomisli i na štakore, koji hrpimice napuštaju

brod jer predosjećaju da je pri sljedećemu isplovljavanju posvećen propasti…!” Takvu unutarnju dvojbu teško je opisati… I sve mislim, nitko je neće razumjeti, ako je nije i sam doživio i

osjetio. To je strašan osjet, te bi zasigurno zbog njega izgubio razum, da u najvećim dubinamamojega bića nije bilo neke hladne mirnoće i prisebnosti, koja me je neprestance zaštitinički vo-dila i kroz najteže duševne oluje. Iz iskustva sam znao, u takvim je slučajevima najbolje ostatimiran i čuvati se suvišnih mudrovanja.

Kad sam se ponovno pribrao, večer je već bila blizu. Sjene koje su stvarali brežuljci uvlačilesu se u doline, ali gore iznad mnoštva kuća židovski je Hram purpurno blještao obasjan suncemna zalasku. Pošao sam u grad i upustio se u potragu za židovskim novčarom, kako bih unovčiosvoju mjenicu. Predviđao sam, naime, da će za moja istraživanja trebati podosta novaca. Kućakoju sam tražio nalazila se blizu kazališta i doma vrhovnoga svećenika, u gradskoj četvrti koja

je tek nedavno bila izgrađena.Svoje sam želje izložio poslužniku koji mi je otvorio vrata, a nakon toga me je novčar osob-

no primio. Poslije sve one židovske neljubaznosti, koju sam do tada redovito susretao, njegovome je ponašanje doista iznenadilo. Zatražio je odmah neka ga zovem njegovim grčkim imenomAristej, te rekao: – Čuo sam već o tebi… Najavilo te je pismo iz Aleksandrije. A kad nisi od-mah došao, po bojao sam se već nisi li putem pao u ruke razbojnicima… Strani putnici običnonavrate prvo k meni, da bi promijenili novac i istodobno se obavijestili kako ga se najbolje mo-gu riješiti… Tijekom svetkovine je Jeruzalem, naime, ma koliko možda izgledao tugaljivo, ipakveseo i zanimljiv grad. Zato se u pravilu te iste stranke pojavljuju kod mene po drugi put… Ka-ko bi posudili novac za povratak! I u takvome slučaju zarađujem, otvoreno rečeno, više negounovčenjem mjenice. Dospiješ li tijekom svojega boravka ovdje u bilo kakve neprilike, posjetime ne oklijevajući! Mene ne može začuditi ništa od onoga što na putovanjima rade mladi mom-

ci puni životnoga poleta. Tako se sluči pa nakon blagdana, u svitanje kad zaječe rogovi iz Hr a-ma, pri otvaranju mojih kućnih vrata, na pragu zateknemo neku od mojih stranaka… I to nakonšto je tijekom noći proigrao i izgubio čak i svoj ogrtač zajedno sa sandalama*, pa je zatim

počinka radi glavu položio na goli kamen…Govorio je nemarno i opušteno, kao pravi svjetski čovjek. Unatoč svojemu uglednom

položaju, nije bio mnogo stariji od mene. Zbog društvenih razloga je nosio kratku bradu, a resena njegovome ogrtaču bile su toliko sićušne da ih se gotovo i nije zamjećivalo. Kosa mu je bilanakovrčana i odisala mirisom skupocjenih ulja. U svakom je pogledu bio ugledan i važančovjek .

Ispričah mu da sad stanujem u utvrdi Antonija, kao namjesnikov gost. I da sam otišao tamo jer su mi Rimljani, bojeći se nemira, savjetovali neka se za trajanja pashalne svetkovine ne

smještam u gradu. Na to je Aristej zaprepašteno raširio ruke i uzviknuo: – To je obična kleveta!To je lažljivo i zlonamjerno naklapanje! Naše Veliko vijeće raspolaže posebnom postrojbom za



održavanje reda. Na taj način može održavati red. I mislim, s buntovnicima i zanesenjacimanaši će vlastiti svećenici čak i bolje izaći na kraj nego Rimljani. Razumljivo, stanovnici gradane trpe sirijske legionare… Ali je to ponajprije posljedak izazivačkoga ponašanja vojnika. Nostrani putnik, koji donosi novac u grad, a pritom štuje naše običaje i propise o redu…! Taj može

biti više nego siguran u najbolji prijem. Njega ovdje čuvaju i brinu se za njega. Vodiči se

natječu koji će mu pokazati znamenitosti, dok su istodobno brojni pismoznalci pripravni izložitimu naše vjerske istine. Namjernik si može izabrati gostionicu po volji, s cijenama od najvišihdo najskromnijih. A unutar zidova određenih kuća dopuštena su zadovoljstva i naslade na egi-

patski, grčki i babilonski način… I tuđinci smiju tamo nesmetano zalaziti. Ovdje ćeš naći čak iindijske plesačice, želiš li vidjeti nešto doista odabrano. Ipak, moram naglasiti, putnik postupamudro ako se pritom smjesti u novome dijelu grada, u blizini foruma*.

Objasnih mu koliko mi je istočni vjetar prouzročio nesnosne glavobolje… I da je uistinuneugodno ako čovjeka u samo svitanje probudi potres popraćen padanjem štitova.

Aristej je na to počeo braniti svoj grad još žustrije i prigovorio: – Ti mali potresi bili su potpuno beznačajni. Nisu prouzročili nikakvu spomena vrijednu štetu. Da si se smjestio ovdje, u boljemu dijelu grada, vjerujem da bi taj jutarnji potres jedva uočio. Ja osobno nisam se čak po-

trudio ni ustajati iz postelje. U predjelu Antonije se pak isti udar zasigurno jače osjetilo, ako sutamo čak i štitovi padali sa zidova.

Tada sam poželio navesti razgovor na Isusa Nazarećanina, premda svjestan neprimjerenostitakvoga raspredanja. Ipak sam progovorio o tome, ali nastojeći da to zvuči kao pritužba na još

jednu neugodnost: – I još ste raspeli svojega kralja, upravo u vrijeme kad sam dolazio u grad!To nikako nije bio ugodan prizor…

Novčarov lice se naglo smrknulo. Ali je ipak pljesnuo rukama, naručio medno vino i peciva,pa zatim odvratio: – Ti si neobičan namjernik … Zamjećuješ jedino neugodne pojedinosti uovome gradu, koji je jedini uistinu svet na cijelome svijetu. Budi toliko ljubazan pa sjedni! Na-kon što si o tome govorio nalik slijepcu koji priča o boji, htio bih ti ponešto pojasniti. Mi Zidovinedvojbeno patimo zbog svojih svetih zapisa i proročanstava. Ali mi to ni najmanje ne izgledazačuđujućim. Naša je vjera najneobičnija na svijetu, a naša je povijest doista nečuvena. Od svihnaroda mi smo jedini koji priznajemo i štujemo jednoga boga, koji nam ne dopušta nikakvihdrugih bogova osim njega. Isto tako, od svih zemalja je Izrael* jedini sa samo jednim hramom,ovdje u Jeruzalemu, gdje se mi predano molimo bogu u skladu s propisima. A to su pravila kojanam je Bog osobno objavio, kroz usta velikih vođa našega naroda.

Uz smiješak me pozvao neka uzmem pehar vina i kušam pecivo. Ali mi pehar nije dodaosvojom rukom, a zamijetih i da je kolač namijenjen meni ležao na drugome pladnju nego onajza njega. Slijedio je moj pogled, po svemu sudeći, jer se zasmijuljio i pojasnio: – Pomislit ćešda sam pravi Židov, a povrh toga još i Židov obuzet predrasudama. No to što ne pijem iz istogapehara kao i ti i ne uzimam hranu iz iste zdjele… To je jedino zbog posluge. Nemoj pomišljati

kako se smatram na neki način boljim od tebe! Ta ja sam prosvijećen čovjek i mnogostrukokršim naše vjerske propise, premda se istodobno trudim pridržavati ih se barem javno. Mi im-amo svoje farizeje, koji kako sebi tako i cijelome puku neizdržljivo zagorčavaju život zahtje-vom da se predaje slijedi do u zadnje tančine. To je povod raspravama i prepirkama između njihi nas. U svemu ostalome naš Zakon ipak osigurava jedinstvenost naroda. U svim svjetskim gra-dovima taj isti Zakon održava Židove zajedno i čuva ih od miješanja sa strancima kao i od p o-gibelji da ih strana zajednica upije. Bez toga bi naš narod, koji je još u Egiptu a potom i u Babi-lonu bio porobljen, davno izgubio svoju osobnost. Ja osobno sam obrazovan čovjek, u srcu samGrk, te se ne mogu složiti s vezivanjem i potčinjavanjem duha pukim slovima… Ali kada sepostavi pitanje o tome, pripravan sam dati se izrezati u komade za našega boga i naš Hram…

Kimnuo je glavom, kao da time dodatno potvrđuje značenje svojih riječi. Zatim je nastavio:

– Naša povijest pokazuje, mi Židovi smo izabrani božji narod. Razuman čovjek pritom moraprihvatiti da je, uspoređeno s nepojmljivom slavom našega boga, malo važan način na koji



netko jede ili pije, odnosno pere i čisti svoje ruke i posuđe… Ali te složene odredbe i običaji,kao što su obrezivanje*, slavljenje Sabata, odnosno svi ostali propisi – što bi sve zajedno, usput

budi rečeno, bilo teško razložiti jednome tuđincu – održali su zajedno naš narod u ovoj malenojzemlji između Istoka i Zapada… Tako se mi ne širimo i ne utapamo u drugim narodima, negoostajemo pripravni i zatvoreni dok na zemlju ne dođe Mesija i ne utemelji svoje kraljevstvo.

Pogledao me postrance i brzo dodao: – Tako su nam barem pretkazali naši proroci. Ali ne-moj to slučajno uzimati doslovce ili tek kao državnički san, u smislu kako bi Židovi jednogadana pod vodstvom Mesije trebali zavladati svijetom. Jedino oni najprostodušniji ljudi, plebej-cima* ih nazivate vi u Rimu, predaju se takvim tlapnjama. Ipak smo mi Židovi, svi zajedno isvi od reda, tek sanjari. Zato u našoj sredini izranja jedan Mesija za drugim i okušavaju svojusreću. Toliko bijedan ne može biti ni jedan čudotvorac, pa ma koliko mislio tek na sebe samo-ga, a da ne bi privukao i okupio oko sebe neke neuke ljude. No ako i kad dođe stvarni Mesija,razlikovat ćemo ga od lažnih kandidata… To ti jamčim! U tome imamo • izvjesno iskustvo.Jedan od naših makabejskih* kraljeva dao je raspeti na križ tri tisuće zanesenih varalica…Zašto se onda uzbuđuješ i mučiš sebe upravo zbog ovoga jednog, koji je sada ponovno htio

potaći puk na vjerovanje da je on kralj i Mesija?

Dok je govorio, pio sam medno vino i jeo pecivo. Vino mi se živahno popelo u glavu i jasam uz smiješak naplatio svojemu domaćinu za raniji prijekor: – Čemu ta bujica riječi i isto-dobna strastvenost, ako je cijeli slučaj toliko nevažan i beznačajan?

– Vjeruj mi, kandidati za Mesiju dolaze i nestaju – počeo je objašnjavati. – Ali je naš bogvječan, a Hram okuplja sve Židove, kako sada tako i u vječnost. Mi imamo razloga biti zahvalniRimljanima, koji se prepoznali i shvatili naš poseban i o vjeri ovisan položaj među narodima, tenam dali samoupravu. Oba cara, August i Tiberije, bili su milostivi prema nama i imali sluha zanaše pritužbe. Tako je naš položaj sada osiguran. Da, zemlji je sada pod rimskom vlašću i nje-nom uljudbom bolje nego kad bijasmo neovisna država, pa smo morali trošiti novac na stalnuvojsku i neprestane ratove s jalnim susjedima. Danas imamo promicatelje i zagovornike u sva-kome iole značajnijem gradu na svijetu, pa čak i u Galiji* i Britaniji* kao i na skitskim* obala-ma. Jer, čak i barbari* cijene naše trgovačko umijeće. Ja se, primjerice, iz dokolice bavim izv o-zom voća i oraha u Rim. Moja je jedina nevolja pritom što ne posjedujemo vlastito brodovlje,

jer se mi Židovi zbog nekih razloga plašimo mora. Ali će ipak svaki pobožan Židov uvijek pu-tovati do Hrama, dok god to može tjelesno podnijeti, kako bi prinosio svoju žrtvu. A od tihhodočasnika pritječe našemu Hramu, kroz njihove zavjetne darove, stalno rastuće bogatstvo. Zato ćeš možda razumjeti, mi ne možemo nedjelatno gledati kad se nekakvim snovima o kraljuljude izbacuje iz ravnovjesja…

Bilo mu je vrlo stalo uvjeriti me kako je postupanje Visokoga vijeća bilo doista ispravno.Prignuo se prema meni i nastavio: – No uz svo blagostanje živimo mi na rubu ponora… Svakigramziv namjesnik može odlučiti vladati u našoj zemlji primjenom podvajanja. To znači,

približno, našim ljudima željnim vlasti pružiti izvjesnu zaštitu i onda nas okriviti za nepokor-nost i pobunu. Time bi mogao ograničiti i skučiti našu samoupravu te opljačkati hramsko blago.Naš shvatljiv i opravdan interes, koji je zapravo i rimski, leži u zadržavanju sadašnjega stanja injegovome daljnjem snaženju. I da se pritom državnički nepristranome Visokom vijeću dodijelisvekolika podrška. Što predstavlja i znači to Visoko vijeće, moguće ćeš najbolje spoznati ako tikažem kako ono približno ima ulogu nalik onoj rimskoga Senata*. Upražnjena mjesta Visokovijeće popunjava tako što samo bira nove članove. U sastavu vijeća su visoki svećenici, zatimnajugledniji pismoznalci, te kao svjetovni članovi oni ljudi koje nazivamo Najstarijima, premdaoni moguće i nisu svi stari. Taj visok položaj i čast dobili su nasljedno rođenjem ili na temelju

bogatstva. Puk je pak politički neškolovan, pa mu ne možemo dopustiti pravo suodlučivanja.Zato moramo odmah u zametku ugušiti svaki pokušaj koji dolazi iz nižih slojeva, a teži

proširenju njihovih političkih prava ili uvođenju kraljevine koja se oslanja na puk. I to bez obz i-



Zastao je, oklijevajući, a zatim nastavio. U glasu mu se pritom osjećalo neko oklijevanje: –Ako si uistinu toliko znatiželjan, postoji jedan vijećnik po imenu Nikodem, koji bi ti mogao

ponešto reći. A što se mene tiče, otvoreno kazujući, ne vidim nekoga stvarnog razloga protivtakvoga poriva za saznanjem, premda bi se umjesto toga mogao veselo provoditi u Jeruzale-mu… No, kako hoćeš! Nikodem je pobožan istraživač svetih zapisa, tako rekuć čovjek

očekivanja, čežnje. Njemu se nema što prigovoriti, premda je svojim zauzimanjem za Isusa uvijeću pobudio veliku zlovolju. Jedino, za tako visok položaj je previše povučen i neiskusan.Zato i nije bio pozvan na noćnu sjednicu Velikoga vijeća. Previše bi ga dirnulo ako bi sudjelo-vao u izricanju smrtne kazne Nazarećaninu.

– O tom Nikodemu sam već dočuo – primijetih. – Zar nije on bio taj koji je vašega kraljaskinuo s križa i položio u grob? Navodno je priložio i stotinu funti mirisnih tvari za potrebeispraćaja.

Riječ „kralj” ljutila je Aristeja. Ali me zbog toga ipak nije ispravio, kao što su učinili drugiŽidovi. Protiveći se dometnuo je: – Ti si odlično obaviješten… Takvim su postupkom Nikodemi Josip iz Arimateje nedvojbeno htjeli javno pokazati svoje neslaganje sa smaknućem. No moraim se oprostiti, jer su ponajprije željeli olakšati svoju savjest. Josip je tek jedan od Najstarijih…

Ali Nikodem je ipak jedan od učitelja Izraela i trebao je to bolje znati. Ipak, ne treba nikadoptuživati ljude tek prema vanjskome prividu njihovih namjera. Moguće su njih dvojica tim

polaganjem Galilejca u grob željeli u vijeću okupiti oko sebe jednu borbenu grupu, kako biskučili moć visokih svećenika.

Vlastito izlaganje o tome mu je bjelodano godilo, jer je uskliknuo: – Tome ne bih mogaoništa zamjeriti! Kaifina* drskost počinje nam već štetiti. Cjelokupan posao sa žrtvenimživotinjama, kao i mjenjačke poslove u Hramu, priskrbio je svojim nebrojenim rođacima. U toćeš teško povjerovati, ali čak ni ja nemam mjenjački stol u hramskom prednjem dvorištu! Ba-rem ne pod mojim imenom… Moguće je, prema tome, da je Nikodem i uz svu svoju bezazle-nost, ipak stvarno dobar državnik. Jer, pretvaranje prednjega hramskog dvorišta u bučnu tržnicu

je nedolično pa čak i protuzakonito. A glede mijenjanja novca trebalo bi u izvjesnoj mjeri do-pustiti slobodno natjecanje. Svi pobožni hodočasnici bi od toga imali probitka, ako im Kaifa ne

bi silom nametao vezan tečaj hramskoga šekela*.Poslovne pojedinosti me nisu ni najmanje zanimale… Zato sam rekao: – S Nikodemom bih

se rado sastao… Ali teško je zamisliti da bi mu moglo biti po volji primiti mene, jednoga Riml- janina!

– Upravo suprotno, vrijedni i cijenjeni prijatelju? –uskliknuo je Aristej. – Biti Rimljaninomza njega je samo preporuka. Židovski učenjak smatra čašću ako neki rimski građanin poželiupoznati našu vjeru. Ti tek moraš pokazati zanimanje za jedno boštvo. To će ti otvoriti i vrata idveri, a istodobno te ne obvezuje ni na koji način. Ako želiš, rado ću te uvesti Nikodemu.

Tako se usuglasismo, on će najaviti moj posjet Nikodemu. Već dolazeće večeri, s prvim su-

tonom, trebao sam navratiti židovskome učenjaku.Uzeo sam od novčara nešto novca, ali sam veći dio svojega pologa ostavio kod Aristeja. B e-zuvjetno mi je htio nametnuti jednoga od svojih slugu, tvrdeći kako je taj iskusan vodič stra n-cima te mi može omogućiti pristup svim tajnim užitcima u Jeruzalemu. No ja natuknuh, poslijerazuzdano provedene zime u Aleksandriji položio sam određen zavjet samome sebi. Prihvatio jeto kao gotovu činjenicu, ali je istodobno izrazio žaljenje tvrdeći kako ću zbog toga mnogo pr o-pustiti.

Rastasmo se kao prijatelji. Ispratio me do kućnih vrata, te mi je htio dodijeliti jednoga izvid-nika, koji bi mi krčio put kroz grad. Ali ja nisam želio pobuđivati nikakvu nepotrebnu pozo r-nost…Aristej me je tada ponovno počeo uvjeravati da mu se mogu obratiti u svako doba, slučeli mi se kakve neprilike ili poteškoće. Bjelodano je on bio najsrdačniji Židov od svih koje sam

do tada upoznao. No, tu njegovu ljubaznost ipak nisam mogao uzvratiti otvoreno i bez suste-zan ja. Njegov pristup stvarima bio je toliko bezličan i trezven, da sam se od toga ježio, a isto-



dobno je u meni ponovno budio nepovjerenje i sumnjičavost… Iz toga se u meni zasigurno pojavila izvjesna oporost i tvrdoglavost.

Vrativši se u utvrdu, doznao sam da je Klaudija Prokul nekoliko puta slala po mene. Zatosam odmah pohitao u toranj gdje su se nalazile njene odaje. Bila je već pošla u postelju, ali jeipak izašla, ogrnuta u laganu svilenu halju i s plastom prebačenim preko ramena. Pratila ju je

njena dvorkinja… Htjela je ipak neodložno razgovarati sa mnom. Oči su joj zastrašujući svjet-lucale, a crte njenoga blijedog lica bile su kao okamenjene. Po svemu sudeći, bila je obuzetanekom vrstom zanosa.

S obje je ruke dohvatila moje, zagledala mi se duboko u oči i uzviknula: – Mark, Mark! On je ustao iz mrtvih! Taj židovski kralj je uskrsnuo!

– Zar ti prokonzul nije ispripovijedio – zapitao sam nevoljko – kako su Isusovi učenici tije-kom noći ukrali njegovo truplo iz groba? O tome postoji službena zabilješka, koju su potvrdilašestorica legionara…

Klaudija Prokul je prosvjedujući udarila nogom o tlo i povikala: – Zar ti misliš kako Poncijemisli na išta drugo osim na svoju mošnje za novce i na svoj probitak?! Ali ja u Jeruzalemuimam prijateljice. Zar nisi dočuo kako je jedna od njegovih sljedbenica u samo svitanje došla na

grob, ona ista žena iz koje je Isus istjerao sedam zlih duhova? Grobnicu je zatekla praznom!Tek je jedan duh zaštitnik stajao tamo, u blještavo bijeloj halji i s licem koje je plamtjelo poputvatre.

– To jedino znači da su – odvratih osorno – zlodusi ponovno ušli u tu ženu. – I pritom sampotišteno mislio: „U što sam se to ovdje upustio? Zar je moja ludost već toliko uznapredovala,

pa u duši prihvaćam nadmetanje sa ženama koje buncaju?” – Znači, i ti tjeraš isto tako, Mark…– zajecala je Klaudija Prokul predbacujući. Bila je vidl jivo uvrijeđena i duboko razočarana.Dodala je: – Vjerovala sam, ti ćeš biti na Njegovoj strani, nakon što si osobno bio u grobnici izatekao je praznom. Dočula sam, naime, da si tamo bio… Pa zar više vjeruješ namjesniku injegovim potkupljivim vojnicima, nego svojim rođenim očima?!?

Oćutjeh slabost oko srca, jer dok je plakala širilo se preko njenoga ushićenog lica nekoneobično svjetlucanje…! Rado bih je utješio, ali sam spoznao kako bi bilo pogibeljno povjeritiovoj zanesenoj ženi što sam sve vidio. Osjećao sam kako sve to uzbuđeno žensko govorkanje

po Jeruzalemu o uskrsnuću, priviđenjima i mudracima pogoduje tek židovskome Visokomvijeću… I to upravo zato jer je ono što se doista dogodilo izgledalo daleko nevjerojatnijim nego

je bilo u zbilji.– Ne uzimaj moje riječi toliko k srcu! – zamolih je. –Ti znaš, prihvatio sam malo previše od

učenja cinika. Zato se teško mogu odlučiti na vjerovanje u natprirodna zbivanja. S druge pakstrane, nije mi prihvatljivo nešto od samoga početka prikazivati nemogućim. No tko je dakle tatvoja svjedokinja i kako se zove?

– Zove se Marija* – odvratila je Klaudija, predano nastojeći uvjeriti me u ono što kazuje. –

To je vrlo često ime kod Zidova, ali ova Marija ima pridjevak Magdalena, jer potječe iz Mag-dale* na Genezaretskome jezeru. Ona je – imućna gospoda i na daleko poznata uzgajateljicagolubova. Njeni sojevi i nasadi golubova odbacuju svake godine tisuće besprijekornih ptica,namijenjenih za žrtve u Hramu. Kad su je zlodusi opsjeli, došla je općenito na zao glas… Nonakon što ju je izliječio Isus iz Nazareta, istjeravši zle duhove iz nje, promijenila se iz temelja islijedila je Učitelja posvuda na njegovim putovanjima. Upoznah je kad sam posjetila jednu oduglednih židovskih gospoda iz kruga mojih poznanica… Tom su prigodom Marijina pripovije-danja o Učitelju ostavila na mene dubok dojam.

– Povjerovati u njeno izvješće mogu samo ako ga čujem iz njenih vlastitih usta – objasnih. –Moguće je ona tek neumjerena sanjalica, koja po svaku cijenu želi privući zanimanje svoje ok o-line. Što misliš, bih li se mogao nekako s njom sresti?

– Zar je možda nedolično imati snove?! – ljutito je poskočila Klaudija Prokul. – Mene susnovi toliko strašno progonili, te sam upozorila svojega muža neka ne osudi jednoga tako



pobožnoga čovjeka kakav je bio Isus. Usred noći izviješćena sam o njegovome uhićenju, smolbom neka uložim svoj utjecaj na Poncija Isusu u prilog. Ali snovi ko ji su tome prednjačiligonili su me mnogo jače od te tajne poruke. Tvrdo sam i trajno uvjerena, moj je suprug,

prepuštajući židovskoga učitelja smrti na križu, počinio najveću ludost u svojemu životu…– Što misliš – ustrajavao sam ja – bih li mogao vidjeti tu Mariju?

– Jednoj Židovki – izvlačila se Klaudija Prokul – susret s nekim nepoznatim čovjekom iz-gleda nedoličnim… A pogotovu ako se radi o tuđincu! Osim toga, ja i ne znam gdje ona sta-nuje. Moram priznati, Marija naginje pretjeranoj osjećanosti, pa bi sumnjičav i nepovjerljivčovjek poput tebe mogao pri susretu s njom steći pogrešan dojam. Ali to me nikako ne priječivjerovati u njena kazivanja… – No nakon tih riječi moglo se uočiti kako Klaudijinooduševljenje ipak ponešto splašnjava.

– Susretnem li ipak, nekim slučajem, tu Mariju – zapitao sam – mogu li tada spomenuti tvojeime i reći joj da o svojim doživljajima može sa mnom razgovarati s punim povjerenjem ?

– Muškarac nikada ne može zadobiti povjerenje jedne žene u istoj mjeri kao što to možedruga žena… – mrmljala je Klaudija. – Osim toga, nema tog muškarca koji bi općenito mogaoispravno razumjeti neku ženu. – Ali je unatoč tome, čak i vidljivo protiveći se, pristala na moju

zamolbu. Ipak je napomenula, prijeteći: – No ako joj prirediš i najmanju nepriliku ili neugod-nost, imat ćeš posla sa mnom!

Time je naš razgovor bio okončan…Klaudija Prokul me je tom prigodom nedvojbeno htjela navesti da povjerujem u uskrsnuće

židovskoga kralja i podijelim njeno ushićenje koje ju je zbog toga obuzelo. U biti bih ja i stvar-no trebao vjerovati u to čudo, jer sam svojim očima vidio nedirnute posmrtne ovoje u praznojgrobnici. Ali me nešto tjera na istraživanje cijeloga slučaja polazeći od razumnoga pristupa…

PISMO 4.

Traženje puta Mark Tuliji.

Nastavl jam svoje izvješće i želim prikazati sve događaje prema vremenskome slijedu.Antonija je tmurna i mračna utvrda, tijesna i tjeskobna. Zato nisam imao ni najmanje volje

ostati tamo, pod trajnom paskom. Povrh toga, prokurator se već pripremao za povratak u Ceza-reju, svoje stalno službeno sjedište. Darovao sam mu jednoga egipatskog skarabeja*, amajliju*koja donosi sreću, a njegovoj ženi aleksandrijsko zrcalo. Istodobno sam obećao putovati kućipreko Cezareje. Na to me je poticao Poncije Pilat, jer me zasigurno htio ispitati prije nego na-

pustim Judeju. A Klaudija Prokul je od mene zahtijevala prisegu da ću joj tom prigodomispričati sve što ću moguće doznati o uskrsnulome.

Zapovjedniku utvrde dao sam popriličnu svotu, kako bih s njim ostao u dobrim odnosima tesi za slučaj nužde osigurao zaklon i utočište u utvrdi. Ali sam već zapazio kako mi u Jeruzale-mu ne prijeti nikakva pogibelj, štujem li židovske običaje i ne izazivam li ih svojimponašanjem.

Prema centurionu Adenabaru gajim uistinu prijateljske osjećaje. Poslušavši njegov savjet,nisam se smjestio u nekoj velikoj gostionici, nego u kući jednoga njegovog poznanika. Bio je toneki sirijski sitničar, imenom Karant, koji je iselio ovamo, a imao je kuću nedaleko Hasmo-nejske* palače. U sirijske običaje i njihove predodžbe o bogovima bio sam upućen još od svojemladosti… A znao sam i da taj soj ljudi cijeni ukusno jelo, stanove održava čistima te je gledenovčanih pitanja pošten u svakome pogledu. Sitničar sa svojom obitelji obitava u prizemlju isvakoga dana iznosi svoj prodajni stol na ulicu, pred samu kuću. S vanjske strane kuće stubištevodi izravno do krova, pa tako mogu po volji dolaziti i ići, te neopaženo primati posjete. Ovu su

i prednost Adenabar i moj domaćin isticali kao vrijednu oklade. Žena i kći Sirijca donose mihranu u sobu i brinu se da neprestance u prostoriji bude vrč svježe vode. Sinovi se pak natječu



tko će za mene ići u nabavku i kupovati mi vino, voće ili što mi već zatreba. Ti ljudi, koji nisuosobito imućni, radosni su i zadovoljni što sam njihov gost koji plaća smještaj i popratne u s-luge… A pogotovu sada, nakon što je minula pashalna svetkovina i najveći je dio posjetiteljanapustio grad…

Nakon što sam se smjestio u svojemu novom obitavalištu, pričekao sam izlazak zvijezda.

Tada sam se spustio niz vanjsko stubište i zaputio Nikodemu. Lončarija toga vijećnika je vrlopoznata pa je lako nadoh. Vrata su bila samo priškrinuta, pa sam nesmetano ušao u dvorište…Iz tame je pred mene stupio sluga i tiho zapitao: – Jesi li ti onaj, kojega moj gospodar očekuje?Primivši potvrdan odgovor, poveo me stubištem na krov.

Pritom mi nije trebao posvijetliti, toliko je blistao nebeski svod što se prostirao povrh Judeje.Stupivši na krov, zapazio sam tamo jednoga starijeg čovjeka koji je sjedio na mekanome

podmetaču. Pozdravio me je prijateljski i zapitao: – Jesi li ti taj što traži Boga, a kojeg mi jenajavio novčar Aristej?

Pozvao me neka se smjestim uz njega… I odmah je započeo jednoličnim glasom pripovije-dati o Bogu Izraela. Prvo je govorio o stvaranju neba i zemlje te nastavio tako dok nije stigaodo predaje kako je Bog stvorio Čovjeka od zemaljskoga praha, na svoju sliku i priliku… No

tada sam ga nestrpljivo prekinuo, rekavši: – Učitelju Izraela, sve sam to već čuo i o tome čitao ugrčkim prijevodima vaših svetih zapisa. Dođoh k tebi htijući nešto saznati o Isusu iz Nazareta,židovskome kralju. I ti to znaš… Inače me ne bi primio po tami i na krovu!

– Njegova će krv pasti na mene i moj narod… – odvrati mi Nikodem, nesigurnim glasom. –Zbog njega sam jako ojađen i smrtno preplašen. To što je postao objavitelj vjere, božje je djelo.Samo netko poslan od Boga može činiti takva djela i davati takve znakove, kakvi su Njega pr a-tili.

– On je bio više od pukoga objavitelja vjere! – odvratio sam mu. – Čak su i mene, jednogadošljaka, posljednja zbivanja najdublje potresla. Ti si zasigurno morao doznati da je ustao izmrtvih, premda si osobno pomogao još ga prije početka Sabata umotati u posmrtne ovoje, a istotako i oko zatvaranja groba.

– Ne znam što bih o tome mislio…! – uzvikne Nikodem tugaljivo, nakon što je lice podigaoprema zvjezdanome nebu.

– Je li on bio ona zvijezda što izlazi iz Jakova*, onaj kojega najavljuju vaši zapisi? – zapitaosam, pokazujući put neba.

– To ne znam… – odvratio je vijećnik. – Ništa ne razumijem i nisam više podoban zaučitelja Izraela. U vijeću su me doveli u zabludu, uvjeravajući kako u Galileji nije ponikao ni-kakav prorok. To je u toliko točno što u svetim knjigama o tome nije ništa izričito navedeno.Ali od Isusove majke, koju upoznah tek nedavno, doznao sam da je njen sin rođen u Betlehemu,u Judeji… I to u vrijeme okrutnoga Heroda. A zapisi svjedoče kako će iz Betlehema jediniEfraim* biti taj kojem je namijenjeno vladati Izraelom. Te sam svete retke temeljito proučio. I

sva su se proročanstva ispunila u osobi Isusa, čak i ono da mu neće bili slomljena ni jednakost…Počeo je tada jednolično govoriti pojedina mjesta iz Biblije, istodobno mi ih prevodeći. Na-

kon što se to nastavljalo neko vrijeme, ponovno sam postao nestrpljiv i uzviknuo: – Jesu li seispunila pretkazanja iz vaših svetih knjiga, meni je nebitno i nevažno. Zanima me tek jedno! Jeli on uskrsnuo ili nije? Ako jest, tada je više od kralja, te njemu ravan još nije boravio na ovomesvijetu. Ovo te pitam bez nekih nepoštenih ili skrivenih primisli… Jer, sada mu više nitko nemože nauditi niti mu učiniti nešto na žao. Odgovori mi! Moje srce treperi od čežnje za istinom .

– O tom uskrsnuću sam dočuo… – krzmajući je priznao Nikodem. – Ali ne znam što bih otome mislio. Prošle noći okupili su se Isusovi učenici, iza zatvorenih vrata, bojeći se progona.Moguće i nisu svi došli, ali većina jest. I bili su vrlo prestrašeni. Jer se raspeti navodno pojavio

među njima, te im pokazao ozljede na svojim rukama, nogama i boku. Pritom je i dahnuo na



svakoga od okupljenih. Nakon toga je iščeznuo, jednako kao što je i došao. Tako mi je barem ispričano… Ali gotovo da ne mogu povjerovati u takvo nešto!

– Govori mi o njegovome kraljevstvu – zamolio sam, a u tami me je prožela jeza…. – Sto je poučavao o o tome?

– Kad je prvi puta došao u Jeruzalem, na pashalnu svetkovinu, te tom prigodom počistio

Hram, potajice sam pošao k njemu – izvijestio me Nikodem. – Neću nikad zaboraviti što mi jerekao, premda to onda nisam razumio, a ne razumijem ni danas. Njegove su riječi bile: „Tko sene rodi ponovno odozgor, taj ne može vidjeti svojega kraljevstva!” Odmah sam se prisjetio or-fika i pitagorejaca, kao i ostalih mudroslova, prema čijem se učenju ljudi ti jekom ovoze-maljskoga života mogu duhovno ponovno roditi ili proći niz uvijek novih postojanja. A sličnosu tvrdili i za životinje odnosno i za biljke. Nadvladala me razočaranost… To nije bilo nikakvonovo učenje!

Ali se Nikodem nije dao smesti, već je nastavio: – Proturiječio sam mu i zapitao: „Kakomože biti rođen neki čovjek, ako je već vremešan? Zar može po drugi puta ući u krilo svojemajke i ponovno izaći na svijet?” Na to mi je Isus objasnio, kako bi mi dao ključ za razumije-vanje njegovih riječi: „Onaj tko nije rođen iz vode i duha, ne može ući u moje kraljevstvo.” To

s vodom sam razumio. Mnogi su ljudi odlazili bratovštinama u pustinju, ustrajavali su tamo umolitvi, te bi nakon određenoga vremena kušnje bili zagnjureni u nekom jezercetu ili potoku ,što je čin krštenja. I Ivan je došao iz pustinje, te je krstio ljude vodom, sve dok ga Herod Antipanije dao ubiti.

– U Egiptu na sličan način posvećuju pojedince u tajne božice Iziđe… – ponovno prekidohvijećnika primjedbom. –Pokrštenici stupaju bez straha u mračnu špilju i tamo zalaze u dubokuvodu. Ali ih pritom pridržavaju snažne ruke, kako se ne bi utopili. To je slikovit obred

posvećenja i ni u kojem pogledu nije neka novost.– Jamačno, jamačno! – potvrdio je Nikodem. – Krštenje vodom nije ništa novo. Ali sam upi-

tao Isusa, što je mislio s onim „rođen iz duha”? Nazarećanin je odgovorio, a to su doslovce nje-gove riječi, koje pamtim jer su mi se urezale u pamćenje: „Ono što se rodilo iz mesa je meso, aono što je poniklo iz duha je duh. Vjetar puše kamo ga volja, a ti čuješ njegov šum. Ali pritomne znaš odakle on dolazi i kamo smjera. Upravo je tako i sa svakim tko je rođen iz duha!” Na-kon toga je zašutio. Za to sam vrijeme odmjeravao njegove riječi. Zvijezde Judeje svjetlucale suna nebu, a kroz tamu je dopirao jak vonj po vlažnoj lončarskoj glini i po pećima za pečenjelončarije. Na neki tajnovit način mi je spomenuta pouka došla do srca, premda sam očajničkitočno znao da je moj um ne može shvatiti. Napokon, upitah tiho: – Je li to sve, što znaš o Nje-govome kraljevstvu? Nikodem se zamislio i nakon nekoga vremena ponovno prozborio: – Odnjegovih sam učenika čuo, kako je prije početka poučavanja otišao u pustinju. Tamo je bdjeo imolio četrdeset dana, predajući se svim priviđenjima i pojavama, kojima ovozemaljske silemogu vabiti u zabludu čovjeka koji posti. Nečastivi ga je poveo na neko visoko brdo i pokazao

mu sva bogatstva svijeta i njegovu krasotu. Tada mu je obećao vladanje cijelim svijetom, akomu se u znak pokornosti baci pred njim na tlo, pa time iznevjeri zadaću radi čijeg je ispunjenjadošao na svijet. Tom je iskušenju Isus odolio… Tada su došli anđeli* i služili mu u pustinji.Potom se vratio u svijet ljudi, počeo poučavati i činiti čuda, te okupljati učenike oko sebe. To jesve što ja znam o njegovome kraljevstvu. No to nije ovozemaljsko kraljevstvo. Zato je bilo ne-

pravedno, pa čak i zločinački, osuditi ga…Ljutilo me što govori samo o pojavama i anđelima. Svaki čovjek, ako je makar i malo

osjećajan i prijemljiv, nakon dovoljno dugoga bdijenja i posta može doživjeti ćutilne obmane.Ali te ponovno iščeznu nakon što dotičnik ponovno jede i pije te se vrati među ljude. Upravonavalih na Nikodema pitanjem: – Pa, koje je onda vrste to kraljevstvo?!

– Odakle bih to mogao znati?! – uzvikne Nikodem, zastenjavši i podižući ruke visoko iznad

glave. – Ja sam čuo tek hujanje vjetra… Pri susretu s Isusom vjerovao sam, s njim je na zemljusišlo Kraljevstvo… Mnogo mi je govorio, a medu inim i da Bog nije poslao svojega sina na



svijet da bi on svijetu sudio, nego da bi njegov sin ovaj svijet spasio. Ali se nije zbilo ništaslično. Čovjek je na brzinu i bez oklijevanja bio udaren na križ te je izdahnuo bijednom smrću.Ja to, jednostavno rečeno, ne mogu shvatiti. A sada, kad je nestao, ni od njegovoga kraljevstvaneće biti ništa…

Srce mi je govorilo drukčije. Ali me moj razum tjerao podrugljivo primijetiti: – Ovime mi

nisi mnogo ponudio, učitelju Izraela! Tek šuštanje vjetra… A ni ti ne vjeruješ bezuvjetno da jeuistinu uskrsnuo!– Više nisam učitelj Izraela… – smjerno je izjavio Nikodem. – Tek sam najbeznačajnije di-

jete Izraela, u duši smrvljeno i najdublje pozlijedeno. Ali nešto ti mogu ipak ponuditi… Nakonšto je sijač razbacao sjeme, više se ne brine za njega. Pa ipak sjeme nikne… Vjetar i kiša gatjeraju, a dok sijač spava usjev klija i raste, dok ne dozrije za žetvu. Tako se meni slučilo, a tak-va kob moguće čeka i tebe, ako si čistoga srca. Sjetveno zrno žita bilo je usađeno u mene, te je

proklijalo. Moguće je i u tebe bilo položeno takvo zrno, kako bi jednoga dana dalo ploda… I jane mogu ništa drugo učiniti osim smjerno i ponizno čekati te priznati koliko malo spoznajem ikoliko je pritom slabo moje vjerovanje…

– Jednostavno, tek čekati?! – prosvjedovao sam nestrpljivo. – Time nikako ne mogu biti za-

dovoljan. Zar to ne uviđaš? Sada mi je sve još svježe u sjećanju, no svaki dan otkida ponešto odtoga i odnosi sobom u zaborav… Odvedi me Isusovim učenicima! Njima je zasigurno moraoraskriti tajnu svoga kraljevstva, na razumljiv i spoznatljiv način. U mojemu srcu bukti oganj.Gorim od želje za nalaženjem puta do vjerovanja, dok mi još sve mogu posvjedočiti sudionici iočevidci zbivanja.

Nikodem je duboko uzdahnuo i upozorio me: – Njegovi učenici, onih jedanaest koji supreostali, preplašeni su i zapanjeni. Istodobno ih je obuzela i duboka razočaranost. To su jed-nostavni ljudi, još mladi i nerazboriti. Još za Isusovoga života međusobno su se prepirali o nje-govome učenju. Oni su visoke položaje u njegovome kraljevstvu podijelili među sobom pa suse i oko toga posvadili. Mogao im je on govoriti što je god htio, ali su oni na koncu uvijek po-novno pomišljali na zemaljsko kraljevstvo.

Pogledao me i kimnuo glavom kao da time smjera pojačati dojam svojim riječi. Nakonkraćega predaha je pak nastavio: – Još i posljednje večeri prije uhićenja. Isus je s njima blago-vao pashalno janje, prema običajima pustinjske bratovštine. Pritom im je objasnio kako višeneće piti od ploda vinskoga trsa, sve do onoga dana kad će ponovno s njima piti u svojemu kra l-

jevstvu. Taj je zavjet bio razlogom, barem tako vjerujem, što je prije raspinjanja, nakon prvogagutljaja odbio vino koje su mu žene ponudile kao opojni napitak. Ali je upravo njegovoobećanje osokolilo one najdjetinjastije medu njegovim učenicima, ohrabrivši ih u vjeri kako ćeon prizvati cijelu legiju anđela s neba i utemeljiti svoje kraljevstvo. I pritom će svaki od učenikavladati jednim od plemena Izraela. Iz toga možeš spoznati, njegova poučavanja nisu još u njimadala ploda. To su neuki i neškolovani ljudi, koji sada ne znaju kako i što misliti, premda su bili

očevidci svih njegovih znakova o potvrđivanju. Oni strahuju za svoj život i skrivaju se. Ako bise sada s njima susreo, od njihovog bi kazivanja zasigurno bio još zbunjeniji nego su oni sami.– Ali zašto si je odabrao toliko prostodusne i jednostavne ljude za svoje učenike?! – zapitah

nestrpljivo, jer mi je upravo to bilo nespoznatljivo. – Ako je bio toliko velik čudotvorac, kakoga opisuju, mogao si je svoje sljedbenike jednako tako birati iz krugova učenih.

– Time dotičeš otvorenu ranu u meni… – priznao je Nikodem. – Pogodio si samo žarište mojih razočaranih nada i očekivanja. On nije pozvao mudrace i učenjake, nego siromašne,skromne, priproste, one s teretom na plećima… Jednom je prigodom, tako se priča, govoriovelikome mnoštvu ljudi. Pritom je izrijekom naglasio, kako su upravo oni skromni u duhu isiromašni ljudi blaženi, jer njima pripada njegovo kraljevstvo. A učene i bogate teško jeoptuživao. I ja sam mogao postati jednim od njegovih učenika, ali samo ako bih se odrekao

vijećničke časti. I to ne samo ja, nego i cijela moja obitelj! Svoju sam lončariju trebao prodati iutržak podijeliti siromašnima. Toliko teške uvjete je on postavljao… Zato je ljude poput nas



odbio i čak onemogućio da ga slijedimo. Treba pritom reći, mnogi su mu imućni i utjecajni lju-di bili skloni i potajno su ga pomagali… Imao je veze i izvore obavijesti o kojima čak ni njego-vi učenici nisu ništa znali. Tajio je to od njih jer nije cijenio nužnim upućivati ih u sve.

– No ja bih se ipak rado susreo s nekima od njegovih najpovjerljivih i najprisnijih učenika –tvrdoglavo sam tumačio.

Nikodem me pak čvrsto i odlučno odvraćao od toga. Rekao je: – Ti nisi rimska uhoda i potkazivač, to jednostavno osjećam. Ali učenici ti nikada neće ukazati povjerenje, onako prestrašeni kakvi već jesu. Isto tako, ni ti nećeš njima vjerovati, čim spoznaš koliko su to jed-nostavni ljudi. Upravo suprotno! Ako bi ti oni pripovijedali kako su u zatvorenoj prostoriji vid-

jeli uskrsnuloga Isusa, ti bi dodatno izgubio povjerenje prema njima i pomislio da su cijelu priču izmudrili u toj svojoj razočaranosti, te da bi očuvali posljednje razvaline i ostatke svojerazbijene samosvijesti i samoštovanja.

Vijećnik se nasmiješio nekako neveselo i čak otužno. Zatim je nastavio: – U prvi mah nisuhtjeli povjerovati ni ženama, koje su došle s groba i izvijestile da je grobnica prazna. A jedan odnjih, koji slučajem nije jučer navečer bio u njihovome skrovištu, čak je dvojio o tome kad sumu njegovi drugovi sve ispričali. Pa kako bi onda mogli tebi povjerovati?!

Kušao sam sve, ne bih li ga nekako nagovorio i pridobio da mi otkrije boravište učenika ilime na neki drugi način poveže s njima. No ipak mi, po svemu sudeći, nije potpuno vjerovao…Naime, neprestance se ustezao… Zamijetio sam i da je s vremenom požalio što me je primio.Zato sam pobrzao zamoliti ga: – Posavjetuj me barem, što mi je činiti! Naprosto ne mogu pod-nijeti pomisao da položim ruke u krilo i čekam, dok se slučajno nešto ne sazna ili dokaže…!

– Sijač je razbacao svoje sjeme – ponovno me upozorio. – Ako je jedno sjetveno zrno palo utvoje srce, postupit ćeš najmudrije ako smjerno i ponizno čekaš. No ako baš bezuvjetno želišviše doznati, otputuj u Galileju… Tamo je Isus i sam toliko mnogo putovao i poučavao. Potražione Smjerne i zapitaj ih što su spoznali iz njegovoga učenja. Ili razgovaraj s onima koji su bo-lovali, a on ih je iscijelio. Uvjeri se osobno kako nitko osim Sina Božjeg nije mogao činiti takvačuda, kakva je on ostvarivao tijekom svojega života.

Ti me prijedlozi nisu osobito oduševili. Pogledao sam ga i zbunjeno zapitao: – Kako ću naćiSmjerne? Galileja je daleko odavde, a ja sam tuđinac…!

Nikodem je vidljivo oklijevao. Napokon mi je, premda nevoljko, dao naputak: – Na puto-vanju propitkuj za put. Pa ako netko protrese glavom i rekne: „Putova je mnogo, a putokazi su

počesto lažni…; i ja te ne želim dovesti u zabludu!” ti mu odgovori: „ Postoji tek jedan jediniput. Pokaži mi ga, jer sam blag i smjeran u svome srcu.” Po tome ćeš biti prepoznat i vjerovatće ti. A ako pritom i potkažeš nekoga od tih ljudi, teško da će mu se nešto dogoditi… Jer oni sedrže propisa i Zapovijedi*, plaćaju poreze i predaju prinose, te nikome ne čine ništa na žao.

– Zahvaljujem ti na tom savjetu – rekoh mu. – Dobro ću ga zapamtiti. No Isus je činio čuda iu Jeruzalemu. Zato za sada ne bih htio napuštati grad, budući da se i tu još nešto može dogoditi .

Nikodem je postupno postajao se više neraspolozen prema meni. Priopćio mi je: – Ovdjemožeš naći ženu koja nekoć bijaše na zlu glasu. Iz nje je Isus istjerao zle duhove. Zatim je, ne-daleko od grada, selo Betanija*. Tamo stanuju dvije sestre s bratom, a kod njih je on često ods-

jedao. Jednoj od tih sestara dopuštao je, premda je tek žena, sjediti uz njegove noge i slušatinjegova poučavanja. A njihovoga brata, koji je već četiri dana ležao u grobu i čije je truplo na-vodno već počelo ispuštati zadah, ponovno je probudio u život. Pođi tamo i razgovaraj s njim!Zove se Lazar*. To će te vjerojatno zadovoljiti glede počinjenih čuda. Oni će te primiti i prihv a-titi, ako im preneseš moj pozdrav.

– Je li taj Lazar bio doista mrtav? – zapitah nepovjerljivo.– Jamačno, jamačno! – uzviknuo je vijećnik srdito. –Znam jednako dobro kao i ti, da ima i

prividno mrtvih. Sluči se ponekad pa takav, za kojeg se mislilo kako je mrtav, ustane s odra

usred pjevanja tužaljki i poja svirala, na prepast rodbine i prijatelja. Isto tako, ponekad su seznali ljudi osvijestiti tek u grobu, pa bi očajničkim grebanjem otrgnuli nokte s prstiju i vikali



sve dok se ne bi ugušili, jer nisu mogli odvaljati kamen s ulaza u grobnicu. Naš Zakon zahtijevaispraćaj umrloga još istoga dana kad je umro. Zato su takve zablude moguće. A u svazemaljskai prolazna znanja dovoljno sam upućen, pa mi tvoji pokušaji pojašnjenja nisu potrebni.

– Ta kakvoga ima smisla – zayapio je – pristupati svemu s predrasudama i dvojbom? Sto tiočekuješ od toga? Mogu ti čitati misli! Ti imaš na umu, kako je ta obitelj bila u prijateljskim

odnosima s Isusom. Pa su ti ljudi lako mogli, radi uvjeravanja kolebljivih, smisliti varku te ugrob položiti onesviještenoga Lazara? I to zato jer su znali da Isus dolazi k njima! No što bitime oni dobili? Najbolje će biti pogledaš li svojim očima te ljude, toga Lazara i njegove dvijesestre! Razgovaraj s njima i zatim sam odluči, govore li istinu ili izmišljaju laži.

Zasigurno je Nikodem imao pravo. A budući da od njega ne mogoh izvući više ništa, zahva-lio sam mu i zapitao što mu dugujem za obavijesti i pouke. Glatko je odbio bilo kakvo plaćanjei rekao prezirno: – Ja nisam odbjegli glumac što je utekao iz svoje družine, pa se uzdržava

poučavajući djecu čitanju, kao što je to uobičajeno u Rimu… Učitelji Izraela ne prodaju svojeznanje za novac. Svaki koji smjera postati takvim učiteljem, mora izučiti i neki obrt, kako bimogao živjeti od svoga rada. Zato sam ja lončar, kao što je bio i moj otac prije mene. Ali ako

baš želiš, daj taj novac siromašnima! Moguće ti to donese blagoslov.

Pošao je sa mnom niz stepenice i iz dvorišta me uveo u svoju prostoriju za primanje. Post-upio je tako da bih u svjetlu tamo goruće svjetiljke mogao vidjeti kako unatoč svojemu zvanjulončara on nije netko beznačajan. Imao je barem toliko ljudske taštine…! Uistinu je soba bilaprepuna dragocjenosti, kakve može posjedovati samo bogat čovjek. A i njegov je ogrtač bio odnajboljega tkanja, vješto skrojen i sašiven.

No sada sam mogao, u jasnome svjetlu, vidjeti njegovo lice… Podrobno sam ga promotrio.Oči su mu od mnogo čitanja bile kratkovidne. Ali u cjelini mu je glava, okruglastoga oblika,unatoč sijedoj bradi imala u sebi nešto djetinje. No njegove su ruke ipak odavale kako većmnogo godina nije dotaknuo lončarsku glinu, premda je moguće još uvijek dobro upućen u svojobrt.

I on je mene promatrao ispitivački… Kao da je htio zapamtiti moje crte lica. Nakon nekogvremena reče: – U tvojemu izrazu ne otkrivam ništa zlo. Imaš nemirne i nestalne oči, ali to nisuoči sumnjala ili krivca. Jedino moraš pustiti bradu, kako bi više bio nalik na sljedbenika jedino-ga boga.

Do istoga sam zaključka i ja došao, pa sam se nedavno prestao brijati. No tih nekoliko dananije mojim obrazima bilo dovoljno da proizvedu išta više od crnih čekinja…

Nikodem me osobno ispratio do vrata i zakračunao ih iza mene. Time je htio izbjeći, to je bi-lo bjelodano, da me njegova posluga još jedanput vidi.

Spoticao sam se preko izlizanoga kamenja nogostupa, sve dok se moje oči ne priučiše na ta-mu. U taj kasni sat tek je na uglovima velikih ulica gorjela rasvjeta. No ja sam pomno i podrob-no zapamtio put te mislio kako će mi biti lako vratiti se do mojega novog doma. I to premda se

nalazio u donjemu dijelu grada, podosta udaljen od Nikodemove kuće. Uskoro sam došao dozida koji dijeli gornji i donji dio grada, ne susrevši nikoga osim dva židovska oružnika… Podlukom vratnica me, međutim, pozdravio plah ženski glas: – Zašto služiš miru, tudinče?

Preplašio sam se i trgnuo od toga nenadanoga oslovljavanja. Ali sam ipak uljudno uzvratio:– A zašto ti služiš miru, ženo?

Nepoznata je pala na koljena preda mnom i smjerno rekla: – Tvoja sam službenica… Zapo-vijedi samo i učinit ću što tražiš!

– Pođi s mirom! – otklonih ja, spoznavši čime se bavi. – Ne trebam ništa od tebe… No bila je ustrajna. Dohvatila je rub mojega ogrtača i preklinjala: – Siromašna sam i nemam

staništa kamo bih te mogla povesti. No tu je jedan udubak u zidinama, gdje nas nitko neće za-paziti.

Prema židovskim ženskim navadama bila je pod gustim velom i potpuno umotana u svojuodjeću. Zbog toga ne samo što joj nisam mogao raspoznati lik ni crte lica, nego joj nisam uspi-



jevao ni procijeniti dob. No njena bijeda me je dirnula u srce. Prisjetih se poticaja što mi ga jenetom . dao Nikodem, pa joj darovati onoliko srebrnjaka koliko sam procijenio da izraelskomeučitelju dugujem za dane pouke i savjete.

Ali kad sam ponovno naglasio kako od nje ne želim baš ništa, u prvi mah mi nije povjerova-la. No kad se u to uvjerila, htjela mi je silom poljubiti noge. Pritom je glasno uzviknula: – Još

mi nitko nije dao novaca, ne tražeći pritom ništa za uzvrat. Neka te blagoslovi Bog Izraela! I topremda nisam vrijedna prizivati na nekoga blagoslov, a hramski rizničar otklanja moj novac.No reci mi svoje ime, kako bih mogla moliti za tebe…!

Nije mi bilo po volji tek tako reći svoje ime jednoj bludnici… No istodobno nisam htio uvrijediti tu ženu. Zato rekoh: – Rimljani me poznaju kao Marka. U Jeruzalemu sam stranac.

– Tvoja službenica zove se Marija… – odvratila mi je. –Ali Marija je ovdje koliko i košticau plodu mogranja… Pa kako bi me mogao razlikovati od drugih Marija, koje će jednom tolikodarežljivome čovjeku zasigurno pretrčati preko puta, dodajem da sam ja Marija od Beerota,Sela sa zdencojn.

– Darežljiv nikako nisam – rekoh, želeći je se tako riješiti. – Tek sam poravnao jedan dug, ati mi ne duguješ nikakvu zahvalnost. Pođi s mirom… Tada i ja mogu poći tako, pa više ne tr e-

bamo misliti jedno na drugo.Pokušavala je u tami razabrati moje crte lica, te je živahno uzviknula: – Ne bi smio potcjen-

jivati molitve siromašnih…! Moguće bih ti jednoga dana, kada ćeš ponajmanje s tim računati,mogla učiniti neku uslugu.

– Ne duguješ mi ništa – ponovio sam. – A od tebe ne tražim ni bilo kakvu uslugu. Ja tektražim jedan put, a zasigurno mi ga ti teško možeš pokazati…

– Ti tražiš jedan put, tudinče? – pobrza mi odvratiti žena. – Ali putova je mnogo, a brojni odnjih vode u zabludu… I ja ću te zasigurno pogrešno navesti, pokušam li ti pokazati puta…

Njen odgovor nije mogao biti puka slučajnost! Ali pomisao kako su Smjerni upravo oni ljudikoje se najdublje prezire i posvuda potisku je na stranu, gorko me je razočarala. Ipak sam nasto-

jao misliti na onoga miša koji je proglodao konop kojim je bio sputan lav, pa uzvratih: – Putova je mnogo, a počesto su putokazi lažni…; i ja te ne želim dovesti u zabludu! Rekoše mi, postojitek jedan put. Pa bih i ja htio postati, ako je moguće, blag i smjeran u svojemu srcu.

Bez riječi je ispružila ruku, opipala moje lice i prešla preko čekinja na mojoj bradi. Pa makoliko sam htio postati smjernim, njen mi je dodir bio neugodan. Zasigurno sam se nehoticetrgnuo, jer se u trenu povukla od mene i rekla potišteno: – Zdravima liječnik ne treba, nego bo-lesnima. Ti nisi učinio dobro djelo zbog mene, nego radi poravnanja nekoga duga koji te tištio.No teško da si toliko bolestan, da bi put izabrao otvorenoga srca. Ja sam pak svakako htjelaispitati tvoje nakane. Da si me slijedio u udubak zida, rastali bi se oboje ispunjeni zlim mislima

jedno o drugome… A ja ti mogu dati nadu, ako me bez primisli pitaš za put.– Iskren sam i nikome ne želim zlo – uvjeravao sam je.

– Želim tek jedno: istinu o nekim pitanjima, u koja si ti zasigurno malo upućena .– Ne prosuđuj potcjenjivački znanje žena! – upozorila me. – U državi može ženska nadare-nost naslućivanja biti vrednija od muške razboritosti… Pa makar se pritom radilo i o najprezi-ranijim ženama Izraela. A moj mi ženski osjet kazuje kako je ovo naše vrijeme razdoblječekanja. U ove dane susreće sestra sestru ne prezirući je, a brat brata ne odbijajući ga… Zato jemoje srce laganije nego ranije, pa makar sam moguće jedna od posrnulih…

U glasu joj je odzvanjalo toliko uvjerenosti i pouzdanja, te sam morao povjerovati da ned-vojbeno posjeduje neko određeno znanje.

– Večeras sam slušao jednoga učitelja Izraela – rekoh.– Ali se on pokazao kao nesiguran, malodušan čovjek… I njegova me pouka ostavila hlad-

nim. Možeš li mi ti, Marijo od Beerota, nešto bolje dojaviti?

– Znaš li ti, gdje su Izvorska vrata? – postavila mi je protupitanje.– Ne – uzvratih. – No u slučaju potrebe zasigurno ih mogu lako naći.



– Kroz ta se vrata izlazi u dolinu Kidron* i na cestu za Jerihon* – razjasnila mi je. – Moguće je upravo to onaj put koji tražiš. Uostalom, pođi jednoga dana, kad ti brada ; '…..t*”* ¦ ¦ naraste,do Izvorskih vrata… Pa se tamo osvrni malo uokolo! Bude li sreće, zamijetit ćeš jednogačovjeka kako s izvora nosi vrč vode… Slijedi ga! Ako ga osloviš, moguće ti uzvrati. No ako tine rekne ništa, tada za tebe ne mogu ništa učiniti.

– Nošenje vode nije muški posao – primijetili nepovjerljivo. – Pa i u Jeruzalemu, kao i pos-vuda na svijetu, žene donose vodu.– Upravo zato ćeš ga lakše uočiti – uvjeravala me Marija od Beerota. – No ako ti ne obrati

pozornosti, nemoj ustrajati i ne dosađuj mu. Nego dođi nekoga drugog dana i pokušaj ponovno!Neki drugi savjet ti ne mogu dati…

– Ako je tvoj savjet valjan – odvratih – pa mi pomogne u onome što želim… Tada ću ti po-novno biti dužnikom, Marijo!

– Upravo obrnuto – uzvratila je žustro. – Ja ispunjavam jedan dug, ako nekome mogu poka-zati puta. No ako bi te tištio osjećaj duga, daj svoj novac siromašnima i zaboravi me! I ni u ko-

jemu slučaju me nemoj više ovdje tražiti, uz udubak u zidu. Ovamo neću više nikad doći .Rastasmo se, a ja nisam mogao ni naslutiti kako ta žena izgleda. Ne bih je nikako mogao

prepoznati na danjem svjetlu. Ali njen radostan glas zazvučao bi mi, u slučaju ponovnoga su-sreta, ipak kao davno poznat.

Pošao sam u svoje boravište, uspeo se vanjskim stubištem na krov kuće i ušao u svoju odaju.Razmišljajući o zgodama te večeri, ljutio sam se zbog židovske tajanstvenosti. Taj Nikodem je

bjelodano znao više nego mi je priopćio. Sve me je više obuzimao osjećaj da me netko proma-tra i nešto od mene želi.

Možda to učenici uskrsnuloga kralja ili pak židovski prijatelji Klaudije Prokul naslućuju k a-ko znam nešto njima nepoznato? Ali se pritom ne usuđuju uspostaviti vezu sa mnom? No imaju

puno pravo i sve razloge za najveći oprez, jer je njihov učitelj i voda osuđen na smrt, obilježenprokletstvom i raspet na križu.

U mislima me slijedi i onaj vrtlar, što ga sretoh na Isusovu grobu. Tvrdio je kako me prepoz-naje, a i ja sam trebao njega prepoznati. Ali ni ne pomišljam ponovno poći u onaj vrt i potražititoga čovjeka. Jer, potpuno sam uvjeren, više ga tamo ne bih našao .

DIO II.

SJEME SPOZNAJE

PISMO 5.

Buđenje vjere Mark Tuliji.

Pripovijedat ću sada o svojemu putovanju u Betaniju i o onome što mi se tamo dogodilo .Brada mi je rasla. K tome sam nosio skromnu halju i ogrnuo se zaprljanim putnim ogrtačem,

pa sam više bio nalik cestovnome razbojniku nego uglađenome Rimljaninu. Moji sirijskidomaćini su me za put opskrbili kruhom, usoljenom ribom i kiselkastim vinom. Takav samizašao iz grada kroz Izvorska vrata. Uz jezerce u dolini Kidron pošao sam cestom duž isušenoga

potočnog korita. Na uzvišici s lijeva uzdizale su se gradske zidine, a po strminama na desnobrojni grobovi. Od starosti kvrgava maslinova stabla rasla su po obroncima, a ja sam prešao

jedan vrhunac brežuljka, obrašten sjenovitim vrtom* u kojemu su rasle tamnozelene ljekovitetrave i biljke.

Zrak je bio svjež i topao, a nebo je bilo bez i jednoga oblačka. Na cesti sam nailazio na ma-garce nakrcane suhim granjem i drvenim ugljenom. Koračao sam vesela i spokojna srca, ćutjećise mladim i snažnim. Zadovoljstvo uslijed tjelesnoga napora rastjeralo je sve tmurne i mračnemisli iz mojega sumnjičavog duha. Osjećao sam se sada otvorenim i prijemljivim prema cije-



lome svijetu. Moguće uistinu živim u vremenu, govorio sam sebi samome, u kojem svijetu sl i- jede dugo očekivana zbivanja i kad nitko točno ne zna što se sve može slučiti. U takvim vreme-nima može netko sa strane, poput mene, doći jednako blizu rješenju zagonetke kao i onaj koji jesve proživljavao od samoga početka. Zemlja mi više nije bila ista kao ona ranije, a i nebo mi jeizgledalo drukčije nego do tada. Sve se pričinjavalo jasnijim no ikada.

Betaniju sam ugledao još iz daleka. Pročelja niskih kuća bila su za blagdan svježe obijeljenate su blještala bjelinom kroz krošnje stabala. Prikučivši se selu, zamijetih nekoga čovjeka u sje-ni smokve. Čučao je toliko nepomično u svojemu ogrtaču zemljane boje, te sam prestrašen timprizorom zastao.

– Mir s tobom! – zazvao sam. – Je li ovo Betanija? Pogledao me, a oči na njegovomemršavom licu bile su toliko staklaste, te sam u prvi mah pomislio da je slijep. Bio je gologlav i,

premda je njegovo bledunjavo lice još bilo mladenačko, potpuno sijedih vlasi…– Mir i s tobom! – uzvratio je pozdrav. – Jesi li izgubio put, tuđinče?– Putova je mnogo, a putokazi su počesto lažni… – pobrzah reći, dok je nada bujala u mo-

jemu srcu. – Možda mi ti možeš pokazati pravi put.– Nikodem te je poslao? – upitao je mrzovoljno. – No dobro, ja sam Lazar… Što želiš od

mene?Govorio je ne pokrećući jezika, kao da mu je teško pričati. Sišao sam s ceste i smjestio se uz

njega, ali ipak ne preblizu. Sjena smokve mi je godila, a ja sam se svim silama trudio ne gledatičovjeka previše napadno. Židovski je običaj, naime, pri susretu sa strancem spustiti pogled.Gledati mu u lice je neuljudno.

Lazar se zasigurno čudio što nisam odmah počeo govoriti. No ja sam se tek hladio skutomogrtača, jer sam se od hodanja oznojio. Nakon što smo neko vrijeme tako sjedili jedan uz dr u-goga, Lazar reče: – Ti zasigurno znaš, visoki svećenici žele i mene smaknuti. No kao što vidiš,nisam se skrio… Živim u svojoj kući i svojemu selu. Neka samo dođu i ubiju ovo moje tijelo,ako to mogu! Ja ih se ne bojim, kao ni tebe. Meni nitko ne može oduzeti život, jer nikad nećuumrijeti.

Njegove neugodne i čak jezive riječi, uz onaj staklast pogled, toliko su me prestrašile te mise pričinilo da me je studeno zapahnuo njegov dah. Zato sam uznemireno podigao ruke i uzvik-nuo: – Jesi li ti pri svijesti?! Kako može čovjek za sebe tvrditi da neće nikad umrijeti?

– Možda ja više i nisam čovjek – odvratio je on. –Posjedujem ovo tijelo, nesumnjivo… Je-dem i pijem i govorim… Ali sve ovo okružje uokolo, meni više ne izgleda stvarnim. Ako mioduzmu tijelo, ne gubim ništa.

Nešto je na tome čovjeku bilo toliko neobično, te sam povjerovao u njegovo kazivanje. Zapi-tah ga: – Kazivali su mi da te je onaj što je bio raspet kao židovski kralj, probudio iz mrtvih. Jeli to točno?

– Čemu to pitanje?! – uzvratio je podrugljivo. – Ja tu sjedim, a ti me vidiš! Umro sam ljuds-

kom smrću i četiri sam dana ležao u grobu, omotan u posmrtne ovoje. Sve dok nije On došao,zatražio neka podignu kamen s ulaza u grob i zazvao me: „Lazare, izađi!” Tako jednostavnobijaše sve to…

No o svemu je govorio neveselo. Da, u glasu mu se osjećalo nešto kao poruga i ogorčenost.A kad nisam ništa odgovorio, nastavio je: – Svemu tome krive su moje sestre. I ne mogu imoprostiti što su mu uvijek ponovno slale poruke i pozivale neka svoje korake opet usmjeri uJudeju. Da se nisam razbolio i umro, moguće On ne bi ni dolazio ponovno ovamo… Tako ne bini pao u ruke svojih neprijatelja. A prije nego me je pozvao iz groba, plakao je nada mnom.

– Ne razumijem te – proturiječio sam mu. – Umjesto da se veseliš što te je probudio izmrtvih i ponovno ti podario život, ti predbacuješ svojim sestrama. Ta zbog čega?!

– Onaj tko je jedanput iskusio smrt, barem tako ja mislim, ne može više oćutjeti radosti… –

odvratio je Lazar. – Isus me nije trebao oplakivati… On je zasigurno bio Sin Božji, o kojem je



zapisano da će se pojaviti na zemlji. Premda ja u to nisam toliko uvjeren kao moje sestre. Neshvaćam ni zašto me je toliko ljubio? Nije imao nikakvoga razloga za to .

Šutke smo sjedili, zagledani pred sebe. Nisam znao o čemu bih se još raspitivao… Toliko mi je ovaj čovjek izgledao odbojno, s tom svojom osornošću i mrzovoljom. Napokon sam opreznozapitao: – Ali da je bio Mesija… To ipak vjeruješ?

– On je bio više od Mesije – odlučno je ustvrdio Lazar. – A to me je upravo i plašilo na nje-mu. On je više od svega onog što su proroci mogli pretkazati. Ti si zasigurno dočuo, trećeg jedana ustao iz svojega groba?

– Da, znam za to – odgovorili. – Zato sam te i potražio… Kako bih od tebe više doznao onjemu.

– To što je uskrsnuo smatram potpuno prirodnim, jasnim i razumljivim – smatrao je Lazar. –Ta koja bi ga sila i moć mogli zadržati u grobu? Ja nisam trebao, kao što to učiniše moje sestre,

pogledati njegov prazan grob. Ja u to vjerujem i .ovako. Ali, tuđinče, iz svega srca i željnije odbilo čega drugog se nadam, kako mi se u ovome mom životu više neće ukazati. Njegov pogledne bih više mogao podnijeti. Ne, ne, u ovome životu više ne! Tek u Njegovome kraljevstvu!

– Kako je to bilo s Njegovim kraljevstvom? – upitao sam, željan saznanja.

Lazar me je pogledao neprijazno i rekao: – Zašto mi odmah ne postaviš i jednako shvatljivopitanje, kako je to s Kraljevstvom Mrtvih? O tome te mogu izvijestiti… Smrt je tu i tamo i pos-vuda. To znam iz osobnoga iskustva. Ovaj svijet je Kraljevstvo Mrtvih. Moje mu tijelo pripada,

jednako kao i tvoje. Ali s Isusom je na zemlju sišlo Kraljevstvo Sina Božjega. Pa je tako Nje-govo kraljevstvo tu i tamo i posvuda…

Tada je ipak pognuo glavu i nastavio: – Ali radije nemoj vjerovati mojim riječima…!Moguće sam sve krivo razumio. Sve je toliko zamršeno… – Ponovno je zastao, pa tek nakonnekog vremena dometnuo: – I nemoj dopustiti da te moja potištenost obeshrabri! Put je ispra-van, to ti mogu posvjedočiti. Nastaviš li njime, nećeš zabludjeti.

Ustao je, nemarno otresao prašinu sa svoga ogrtača, pa još rekao: – Vjerojatno bi rado htioupoznati obje moje sestre… Povest ću te k njima. Ali ću se zatim odmah i udaljiti, akodopuštaš… Teško mi je biti s ljudima…

U društvu drugih ljudi ovaj se čovjek zasigurno osjećao prije mrtvim nego živim. Zato sepokretao tek s naporom, kao da mu udovi nisu potpuno u njegovoj vlasti. Vjerujem da bih ga iinače odmah zapazio medu drugim ljudima, upravo po toj neobičnosti, čak i kad ne bih znaotko je.

Poveo me u selo, ali ne najkraćim putem. Zaputio se uz obronak i pokazao mi grob u stijeniiz kojeg ga je Isus Nazarećanin pozvao. Inače je sa svojim sestrama obitavao na krasnomeseoskom gospodarstvu. Usput mi je Lazar pokazao dva magarca na pašnjaku, vinograd i voćkete napokon živad koja se rojila oko kuće. Kao da mi je na seljački način htio staviti do znanjada on nije neki dolutali golać. Sve je djelovalo toliko domaće, umirujuće i ovozemaljski… Zato

sam jedva mogao zadržati na umu kako koračam uz nekoga tko je bjelodano uvjeren da je bio probuđen iz mrtvih.No meni ta okolnost nije bila odlučujuća. To mi bijaše potpuno jasno! Stalo mi je bilo samo

do odgovora na, pitanja: „Je li Isus Nazarećanin doista Sin Božji? I da li je uskrsnuo? Ako je totočno, zašto nije mogao potpuno probuditi Lazara?” Tako sam razmišljao. A usred tih misli,iznenada i začuđeno sam se zapitao: „Jesam li ja još uvijek onaj isti Mark? Onaj što je učio naRodosu, sudjelovao u noćnome životu na rimskim ulicama, pa zatim u gajevima ruža Baije be-zumno ljubio suprugu drugoga čovjeka? I napokon u Aleksandriji dijelio svoje vrijeme izmeđuistraživanja proročanstava i cjelonoćnih pijanki u lošemu društvu?” Sto se to dogodilo samnom?! Koje su to židovske vještičje čini ostvarile moć nada mnom? Pa se sada spotičem uo-kolo po jednome židovskom selu, u prašnjavom i po znoju von jajućem ogrtaču, dok oko mene

kokodaču kokoši i glasa se druga živad? I tako tražim dokaze za buđenje iz mrtvih, o čudima i jednome bogu koji je došao na svijet poput čovjeka, zatim umro i ponovno uskrsnuo, kako bi se



time ovaj svijet izmijenio! Jer, ako se sve to uistinu dogodilo, svijet više ne može ostati istimkakav je bio.

Stigavši do kuće, praćen Lazarom, zavirio sam u veliku, polumračnu i po visini podijeljenu prostoriju. Njen donji dio bio je ispunjen gospodarskim posudama i vrčevima, vrećama i dr u-gim priborom. Tu su stajale i jedne jasle za hranjenje blaga. U gornjemu dijelu nalazilo se nešto

namještaja. No u kući je zasigurno bilo još prostorija, jer je Lazar zazvao svoje sestre, koje suboravile na nekome drugom mjestu. Zatim me je poveo do jedne kamene klupe ispred kuće ipozvao me neka sjednem. On je pak ostao stajati.

Tada su iz kuće izašle njegove sestre, pokrile lica u skladu s tamošnjim običajima i oborilepogled na tlo. Lazar je rekao: – Ovo je moja sestra Marta, a ovo Marija. Pitaj ih što god želiš!

Nakon toga je otišao i više ga nisam vidio. Pozdravio sam žene što su smjerno stajale predamnom, pa rekao: – Rado bih želio nešto doznati o Učitelju koji je, koliko znam, češće ovdje

boravio i čak pr obudio vašega brata iz mrtvih.Žene su se stidjele pred tuđincem… Pridržavale su skutove svojih ogrtača pred licem i

međusobno si kradimice dobacivale poglede. Napokon se starija Marta ohrabrila i rekla: – Bio je Sin Božji… Ako želiš, mogu sazvati seljane. Bili su svi nazočni kad je dao ukloniti k amen na

ulazu u grob i glasno dozvao našega brata napolje. Lazar se pojavio, još uvijek omotanposmrtnim ovojima i s rupcem preko lica. Svi su zbog toga zanijemili i drhtali od straha. Ali bio

je to naš brat. Zato smo skinule posmrtne ovoje i vidjele da je živ. Kasnije je jeo i pio pred svi-ma, a ljudi su zurili u njega razjapljenih usta.

– U selu stanuje jedan čovjek – dodala je Marija – koji je bio slijep, a On mu je vratio vid.Želiš li s njim govoriti, kako bi u to povjerovao?

– Kako dočuh već – uzvratih – slijepima je omogućio da ponovno vide i uzetima da ponovno prohodaju. Za to postoji toliko očevidaca i svjedoka, pa ne trebam razgovarati s tim čovjekom uselu. Radije bih nešto doznao o Isusovome kraljevstvu… Što je on o tome poučavao?

– On je u naprijed znao – objasnila mi je Marija – da će morati umrijeti i na koji će to bitinačin. Doduše, njegove najave tada još nismo razumjeli. Nakon što je oživio našega brata, po-vukao se u predjel blizu pustinje. Učinio je tako jer se oko njega okupljalo previše l judi. Ali seponovno vratio k nama, šest dana prije Pashe. Dok je jeo, namazala sam mu noge s posebnom

pomasti i osušila ih vlastitom kosom. Time sam mu htjela iskazati najveću moguću počast, k o-liko sam to god mogla. Tada je rekao da sam ga pomazala za njegov pokop… Toliko je biosiguran u svoju smrt! Ali zašto se sve tako dogodilo i zbog čega je morao umrijeti takostrašnom smrću, to mi sestre ne možemo razumjeti.

– Kako bi mi to i mogle shvatiti, kao žene? – umiješala se Marta. – Neki misle, sve se to zbi-lo zato da se ispuni ono što je zapisano. Ali mome se ženskom razumu ne otkriva čemu je takvoostvarenje dobro i korisno? Isus je ipak bio taj koji je bio, na način na koji je bio. A to je d o-voljno sam dokazao, kroz svoja djela. No možda se zapisi moraju ostvariti na toliko grozan

način, kako bi i razumom obdareni ljudi bili pripravniji povjerovati. Jer razum je muškarcimadarovan… U tom smo pogledu mi žene oskudnije namirene.– No što je govorio o sebi i svojemu kraljevstvu? – navaljivao sam nestrpljivo.– Ispričaj mu ti, Marijo! – rekla je Marta. – Ta ti si slušala Isusove govore. Ja mogu točnije

govoriti o tome kako se kiseli tijesto za kruh i peče riba ili kako se obire grožđe i njegujusmokvina stabla. Nešto drugo nisam nikad učila. A ja sam i bez mnogo riječi uvjerena da je On

bio više od čovjeka.Marija u prvi mah nije znala o čemu bi govorila. No tada je ipak započela: – Tako kao On,

nije još nitko govorio. Zborio je kao netko kome je dana moć. Došao sam na svijet kao svjetlo,rekao je, kako nitko od onih koji ga slijede ne bi lutao po tami. v – Što tu znači „svjetlo”? I što

je mislio pod „tamom”?

– zapitao sam.– Ah, pa da! – odvratila je Marija, potresavši glavom.



– Kako bi ti to i mogao razumjeti, ako nisi nikad osobno bio nazočan njegovim poučavanjima! On je govorio: „Tko je vidio mene, vidio je i onoga koji me je poslao”. I još: „Jasam put, istina i život”.

Napokon mi se učinilo da shvaćam. Uzviknuo sam: – Znači, ako tražim put, ja tražim nje-ga?!

Marija je žustro kimnula. Nakon toga je čučnula pred mene i predano podigla svoje lice prema mojem, bez ikakvoga daljnjega stida. Željeći sve pojasniti, upitala je: – Što ti ocjenjuještežim? Nekome reći „Tvoji grijesi su ti oprošteni” ili oživjeti nekoga što je četiri dana počivaou grobu?

– Oboje je jednako teško i prema ljudskim mjerilima nemoguće – odgovorio sam, nakon štosam pozorno razmotrio postavljeno pitanje. – Jer, kako može jedan čovjek drugome oprostitigrijehe? A kad smo već kod toga, što je zapravo grijeh? U biti, svako mudroslovlje hoće čovjeka poučiti kako da ispravno živi, suzdržava se od izazivanja svake namjerne štete drugimljudima, te sazrije do mirnoće glede smrti… Ali čovjek ne može potpuno izbjeći pogreške. Onih tek može naknadno prepoznati kao takve i namjeriti da sljedeći put bude mudriji. Pritom munitko ne može pomoći… Svatko mora sam odgovarati za svoja djela i čine.

No dok sam još govorio, već sam osjećao koliko malenu utjehu može dati sve mudroslovljeovoga svijeta. Jednako malo mi je moglo pružiti utjehe u liječenju moje svjetske* boli, kao štoto nisu mogli ni orfički ili egipatski misteriji. Ta bi me svjetska bol obuzimala uvijek i uvijek iznova, bez nekoga prepoznatljivog povoda, nalik nekoj bolesti. Tada mi život ne bi više pružaonikakve radosti, pa mi ni vino niti bilo koji drugi tjelesni užitci ne bi pružali olakšanja. Upravome ta patnja natjerala na istraživanje u starim proricanjima, postoji li neki smisao mojega post-ojanja. Ta me patnja potjerala i iz Aleksandrije, te navela na lutanja judejskim cestama…

– Ako ne znaš što je grijeh – reče Marija, smješkajući se u nevjerici – tada ne trebaš tražiti puta. Jer, u tom ćeš slučaju ostati zarobljen u tami. Nitko nije bez grijeha. Čak ni farizeji …

– Ti su najopakiji – dobacila je Marta srdito. – Svi jednako bijelih odora, izvana dični, iznu-tra pak… u svakome pogledu drukčiji. No ti si neobičan čovjek, tudinče, ako ne znaš čak ni što

je grijeh…– Vi Židovi imate svoj sveti Zakon… – opravdavao sam se. – Još od djetinjstva morate

započeti učiti svoje propise i zapovjedi. Zato i zamjećujete kada ih kršite.– Isus nije došao da bi nama ljudima sudio – objašnjavala je Marija, s prizvukom u glasu kao

da pred sobom ima nekoga maloumnika. – Upravo suprotno, došao nas je osloboditi od vladanja Zakona, pokazujući da nitko ne može biti bez grijeha. Izrekne li netko kod nas svojemu bratuma i jednu ishitrenu riječ, proigrao je svoj spas. No Isus nije nikoga osuđivao. Čak i najvećimzločincima znao je reći: „Tvoji grijesi su ti oprošteni.” U jednome ipak imaš pravo! To su riječikoje nikad jedan čovjek ne može izreći drugome. A on ih je izgovarao… Zar već i to ne dok a-zuje da je bio više od čovjeka?

Iskreno sam nastojao i trudio se sve to spoznati i razumjeti. Ali mi nije uspijevalo… Pojas-nio sam: – Svojim ga očima gledah kako pati i umire na križu. Umro je ljudskom smrću. Znoj i prljavština slijevali su se s njega, pri njegovoj borbi sa smrću. A krv i voda potekli su iz njego-voga boka, kad mu je legionar postranim udarcem probio srce. I nije svojom voljom sišao skriža. I nikakva nebeska jata nisu prispjela kako bi kaznila njegove mučitelje…

Marija je zakrila lice rukama i gorko zaplakala. Marta me je prijekorno pogledala. I priznajem, postupio sam uistinu bezdušno, podsjetivši njih dvije toliko živim opisom na patnje njiho-voga učitelja. Ali, htio sam jasnoću…

– Došao je na svijet kao čovjek – napokon je uspjela prošaptati Marija. – I kao čovjek je ob-itavao medu nama. Ali je činio djela koja nije mogao ostvariti nitko drugi na zemlji. A onimakoji su mu vjerovali, oprostio je grijehe. Čak je i iz mrtvih ustao, kako ne bi više morali žalovati

i tugovati za njim. Ali je sve to zajedno još uvijek zagonetka, koju mi ne možemo riješiti.



– Želiš me navesti da povjerujem, kako je bio čovjek i bog istodobno! – uzviknuo sam. – Noto je nemoguće! Ne videći drugoga rješenja, mogu si još zamisliti boga koji je posvuda i u sve-mu što se zbiva, pa tako i u svakome od nas. Ali bog je bog, a čovjek je čovjek …

– Uzalud se trudiš stjerati me u tjesnac – odvratila je Marija. – Ja znam što znam, te osjećamono što osjećam. A i ti misliš na nešto, ne znajući pritom što je to. Zašto bi inače došao k nama

i pitao za put? Kako misliš ti spoznati, ako čak i mi stojimo pred zagonetkom? Mi vjerujemo, jer nam ništa drugo ne preostaje.– Vi vjerujete, jer ste ga ljubile! – odvratio sam otresito. Zasigurno je on bio natprosječan

čovjek i velik učitelj. No meni ga je teško ljubiti tek na temelju onoga što znam iz prepričavanja.

– Ti si dobronamjeran – izjasnila se Marija. – Itače te ne bih slušala i ne bih ti odgovarala na pitanja. Zato ti želim još nešto reći, radi boljega razjašnjenja. Mi sio bili poučeni kako je sadržajcijeloga Zakona obuhvaćen i dvije zapovijedi. Te su: „Ljubi Boga iz dubine svojega ;rca” i„Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!”. U Isbu mi ljubimo Boga, koji nam ga je poslao kaonašega bižnjeg.

Ljubiti Boga? Moći ga ljubiti? Ili trebati? Bila je to za mene sasvim nova i iznenađujuća

predodžba. Bojazar. strah i stravu mogao sam razumjeti, ali ne i ljubav. Potreso sam glavom.To je bilo učenje koje je nadilazio moje sh \ ićanje. A činilo mi se i nerazumnim, da ne kažemglupim i ludim, ljubiti svakoga čovjeka kao samoga sebe. Ta ljudi a vrlo različiti, postoje dobrii loši. Zato sam svrdlao dah: – Tko je moj bližnji?

– Prema Isusovome učenju, svi su naši bližnji. Ps čak i Samarijanci*, koje mi Djeca* Izraelasmatramo nečistima. Sunce sije jednako na zle, kao i na dobre. A na zlo se ne smije uzvraćatizlim. I ako te netko udari po dtsnome obrazu, okrenu mu i lijevi!

– Sad je pak dosta! – uzviknuo sam, podižući obis ruke u znak obrane. – Šašavijih propisa još nikad ne čuh.. I već mi je potpuno jasno, ni jedno ljudsko biće ih ne može poslušati. Aumijeću poučavanja ti si, lijepa ženo, listinu mnogo vičnija od Nikodema, učitelja Izraela!

Marija je oborila oči i pustila ruke neka joj klonu u krilo. Tiho je rekla: – Čak i na križu on je još prizivao i zaklinjao svoga oca, neka oprosti njegovim mučiteljima. Tako su posvjedočili onikoji su to čuli svojim ušima… – Zašutjela je, a nakon nekog vremena smjerno dodala: – I ne-moj me razivati lijepom! To me samo muči.

– Nedvojbeno je moja sestra lijepa! – umiješala ss tada Marta, prosvjedujući. – Ona imamnogo obožavatelja. Ali nakon smrti naših roditelja nas smo troje zajedno živjeli, pod zaštitomnašega brata. Zato je Isusov dolazak knama i ponovno buđenje Lazara u život bio toliko velikedjelo milosrđa. Inače si mi dvije same ne bi znale ponra. U prvo smo se vrijeme jako priboja-vale da će pismoznalci doći iz grada ovamo i kamenovati* našega brata. Je, prijetili jesu… Alisada, nakon što su ubili Isusa, gotovo se i ne usuđuju ovdje pojaviti. Unatoč tome, ma koliko setrudim, još uvijek pomalo strahujem. Isus je to doduše zabranio, ali si jednostavno ne mogu

pomoći. Ne smijem čak ni ponovno pomisliti kolika me je tjeskoba obuzela u trenu kad je Isusustrajavao glede svojega odlaska u Jeruzalem i time samoga sebe izlagao smrti.No nisam je osobito pažljivo slušao. I to zato jer mi se po mislima motalo to novo učenje,

koje mi je Marija izložila, a uistinu nije bilo ovozemaljsko. Istodobno se i protivilo svakomerazumu… Toga je naglo naišlo više nego sam mogao u jednome mahu progutati… Bilo bi boljetakva načela ismijati i držati se podalje od toliko nesmislenoga puta. Postalo mi je krajnjemučno već i od same pomisli kako bih trebao, prvog glupana ili lupeža kojega sretnom, smatratisvojim bližnjim! I još mu dopustiti da me izgrdi, ne mičući ni jednim prstom u svo ju obranu…

– Mi sestre želimo pokušati otresti se svojega jada i briga – reče tada Marija. – Ali ti,tuđinče, ne bi si trebao s tim i dalje razbijati glavu. Mi tek želimo s čežnjom iščekivati ono štoće doći. Naš je Učitelj rekao, vlasi na našim glavama su sve izbrojane. I ni jedan vrabac ne pada

na tlo, a da to naš zajednički otac ne bi znao. Zašto bi se onda brinule?



Njihove duboko uvjerljive riječi snažno su me se dojmile. Jednako kao što sam se nekoć,onako rastrzan između zdvajanja i strasti za vjerovanjem, dao voditi znakovljem i pretkazanji-ma, tako me i sada iznenadno ispunio sasvim određen osjet. On mi je govorio neka ne budem

previše lakom težeći dograbiti istinu na brzinu. Moguće će mi s protokom vremena sve postati jasno, odlučim li nastaviti putem na koji sam bio usmjeren. Zato sam ustao i rekao: – Doista

sam vas dovoljno dugo odvojio od vašega posla i zadržavao. I zahvaljujem vam objema što steme tako strpljivo slušale i odgovorile mi na pitanja koja postavih. Mir s vama!Marta je skočila na noge, pljesnula rukama i uzviknula: – Ti još ne smiješ poći! Kako te mo-

gu pustiti na put gladnoga i žednog? Ne obraćajući pozornosti na moje prosvjede, pošla je u kuću kako bi pripravila zakusku. Za

to sam vrijeme sjedio na klupi, duboko utonuvši u misli, a Marija je čučala pousu kraj mene natlu. Nismo rekli ni riječi. I dok takva šutnja obično neugodno djeluje na ljude koji si nemaju štoreći, ovdje to nije bio slučaj. Marija mi je na protiv toliko mnogo priopćila, te više od toga go-tovo i nisam bio kadar prihvatiti. Dio svega sam razumio, a ostatak mi je mogao postati jasnimu budućnosti. U svakome slučaju, ne bih ništa imao od toga da smo tada dalje razgovarali. Takose Marija se pak zadovoljila time što je uz mene. A iz same njene nazočnosti strujala je pr ema

meni i obuzimala me staloženost, pa sam se veselio zbog njene blizine.Marta se vratila, donoseći u ulju natopljen i grubim sjemenjem začinjen kruh. Uz to je slij e-

dila salata od sitno nasjeckanih tvrdo kuhanih jaja izmiješanih s povrćem, naso l jena ovčetina igust sok od grožđa. Nakon što je sve to postavila pokraj mene na kamenu klupu, polila mi jevode preko ruku i blagoslovila jelo. Ali ni ona niti njena sestra nisu dotakle jelo. Ni Lazar nijedošao jesti sa mnom. Zato sam se, uz svu prijaznost tih ljudi, naglo osjetio poput gubavca.

Putovanje u Betaniju nije dugo potrajalo. Ali kad sam ugledao ta dobra jela, probudila mi seglad i jeo sam s tekom. Za to je vrijeme Marta sjedila uz mene i poticala me neka uzmem odsvakoga jela i sve pojedem. Pretpostavljao sam da bi sestre bacile ono što bih ostavio, jer je tododirivao jedan tuđinac. Zato sam iz učtivosti jeo i dalje, premda sam se već bio zasitio. Napo-kon sam otpio i nešto vode, u koju je Marta dodala malo vina. A tada me je obuzela jaka pospa-nost…

Bilo je podne. Nakon što sam završio s jelom, Marta reče brižno: – Sada, pri toj velikojvrućini i pripeci, ne bi trebao pomišljati na povratak. Ostani zato ovdje i miruj neko vrijeme,kako bismo u cijelosti ispunile obveze gostoprimstva.

Osjećao sam se prek omjerno iscrpljenim… Ali nisam bio kadar reći je li to posljedak višeduševnoga ili tjelesnoga umora. No kad sam pokušao ustati i poći, bile su mi noge teške poputolova. Osim toga, osjećajnost i srdačnost tih dviju žena toliko su mi godile, te nisam imao ninajmanje volje otići. Ipak, da sam to doista htio, bio bih jamačno kadar tada se svejedno opros-titi i zaputiti u Jeruzalem. Međutim, uz tu moju potpunu opuštenost već mi se i sama pomisaona odlazak pričinjavala mukom. Na trenutak sam pomislio, nije li moguće Marta u vino ulila

neko sredstvo za smirivanje? Ali sam odmah sebi i odgovorio protupitanjem: zašto bi ona toučinila? A kod ispijanja nisam zamijetio nikakav gorak okus…– Do Jeruzalema nije daleko – rekao sam. – Ali ako bi vi to doista dopustile, rado bih ostao

ovdje preko podneva. Pri vama se osjećam vrlo ugodno…Obje su se žene tajanstveno smješkale, te se činilo kao da bolje od mene znaju što im govo-

rim. Ta mogućnost tajnih spoznaja dala im je na tren vrlo neobično obilježje. Nisu mi više bilenalik tek na ljudska bića. Izgledale su kao nešto više od toga. No pritom mi nisu ulijevale ni-kakvoga straha. Više sam se osjećao poput djeteta, koje je zalutalo pa zatim ponovno našlo putsvome domu.

Povele su me u unutarnje dvorište, koje je zasjenjivao krov od lišća. Premda sam u toj sanji-vosti bio obuzet nekim osjetom nestvarnosti, zapazio sam kako je njihov posjed bio veći nego

sam to ranije mislio. Tu se se nalazile najmanje četiri građevine, podizane u različita vremena, aokruživale su unutarnje dvorište. Sestre su pokazale na vanjsko stubište koje se protezalo uz



najnovije zdanje… Kad sam se zaputio gore slijedile su me pri uspinjanju i uvele u njihovu gos-tinjsku odaju na krovu. Bila je to malena, svježa prostorija s niskom klupom za počinak, koja jemirisala na cimet*. A na podu se nalazila rogožina.

– Ispruži se ovdje – reče Marta – i prepusti se podnevnome počinku. Naš Učitelj, o kojemsmo ti kazivale, često se odmarao u ovoj prostoriji. A nakon toga bi se sam otputio na brdo,

gdje bi molio. Dolazio je i odlazio po svojoj volji. Učini isto tako!U odaji je već čekao vrč s vodom i komad platna uz njega. Ne obazirući se na moj prosvjed,kleknula je Marta pred mene, skinula mi sandale, te mi oprala prašnjava stopala i obrisala ihubrusom.

– Zašto to činiš? – zapitah je. – Ta ti doista nisi moja dvorkinja!Magda me ponovno pogledala sa zagonetnim osmijehom na licu i odvratila: – Jednoga ćeš

dana ti moguće nekome drugom učiniti istu uslugu, premda mu nećeš biti slugom. Znaš,osjećam kao da si nam rođak obuzet jadima i nevoljom, premda si zdrav i čitav, no glava ti jenabijena najraznovrsnijim saznanjima i spoznajama.

Te su me riječi pogodile. Jer, sve moje znanje bilo mi je uvijek poput bodeža što mi svrdla usrcu. U vječito j nepovjerljivosti treperilo je moje pitanje oko istine. Ali se ni uz najbolju volju

nisam uspio prisiliti na vjerovanje u stvari u koje nisam želio vjerovati.– Isus je istu ljubaznost iskazao svojim učenicima – dodala je Magda. – Bilo je to one posl-

jednje večeri, kad su se porječkali o tome tko u Njegovome kraljevstvu treba biti prvi …Zatim su obje sestre tiho izašle. A ja sam odmah zapao u dubok san. Toliko je ublažavajuće i

utješno djelovalo na mene počinuti u toj ugodnoj odaji, na postelji što je odisa la na cimet…Probudivši se, pričinjavalo mi se da nisam sam. Obuzeo me snažan osjećaj da je netko tu uz

mene, te čeka moje buđenje. Spoznaja je bila toliko živahna, da sam ostao ležati sa zatvorenimočima i trudio se čuti toga stranca kako diše ili se pomiče. Ali kad sam podigao vjeđe, odaja je

bila prazna, a ja sam u njoj ležao sam. Razočaranost zbog toga toliko me je silno potresla te sumi se zbog toga zidovi i strop počeli pred očima ljuljati, kao da će se svakoga trena urušiti. Po-novno sam sklopio oči, te sam odmah ponovno oćutjeo tu zagonetnu nazočnost nekoga drugog

bića uz mene. I pričinilo mi se, nešto sam slično osjetio i u Isusovome grobu. Ispuniše me duboka radost i ushićenje.

Ponovno sam zaspao. Kad sam se drugi puta probudio, osjećao sam svu težinu svojega tijelana ležaju. Nosnice su mi bilježile jetkost mojega vlastitog znoja, a tištila me je skučavajućaneprobojnost zidova od ilovače koji su me okruživali. Osjećao sam se teškim poput olova, tenisam imao ni najmanje volje otvoriti oči… Toliko je bilo sumorno ponovno se probuditi u tje-lesni život.

Još sam neko vrijeme ostalo ležati, dok nisam prikupio snage za povratak iz blaženstva sna uzbilju. Napokon sam se ogledao uokolo i otkrio kako ovaj puta doista nisam sam. Jedna je ženačučala na rogožini i očito čekala da se probudim. Bila je ogrnuta crnim plastom, a glava i lice

bili su joj zastrti velom. Zato sam se u prvi mah zapitao, je li ta pojava u opće ljudsko biće? Priulasku u prostoriju nisam nikoga u njoj zapazio, niti sam kasnije čuo nekoga ulaziti. Sjeo samna rub ležaja i u svim udovima osjetio olovnu težinu zemlje.

Zamijetivši moje kretnje, žena je ispravila leđa i podigla veo. Bila je vrlo blijeda i ne višemlada. Promjene i obrati života, to se moglo dobro zapaziti, uništili su njenu raniju ljepotu. Ali

je još uvijek plamtio žar na njenome licu. Uvjerivši se da sam potpuno budan, uputila me kretnjom ruke skrivenom pod ogrtačem, neka ostanem mirno sjediti. Tada je grleno zapjevala nasvetome jeziku Židova. Nakon što je neko vrijeme tako redala psalme, zastala je i prevela otp-

jevano na grčki: Sve meso je poput trave, A sva veličina čovjeka poput njenoga cvijeta.Trava usahne i osuši se, A cvijet svene, Cim ih zapuhne Gospodnji dah.Trava usahne i osuši se, A cvijet svene, No Gospodnja riječ ostaje u vječnost…

Tada je zastala i dodala: – Uistinu, naš je Gospod skriven bog.



Pogledala me, a u dubini njenih crnih očiju žarila se iskra. Kimnuo sam, dajući tako znak dasam razumio. Ali mi njene riječi još uvijek nisu ništa značile. Žena je pak nastavila: Gospod mi

je zborio: Premalo je to, Ako si mi tek sluga, Za bodrenje Jakovljeva plemena I vraćanje rastje-ranih domu.

Radije ću te učiniti svjetlom pustinje Da tamo vlada moja sreća Sve do kraja svijeta!

Slično kao i na početku, nastavila je pjevati psalme na svetome jeziku. No sada s tom razli-kom što je povremeno zastajala, kao da se ne prisjeća potpuno slijeda svih riječi .Dovršivši psalam, ponovno je otpjevano prevela na grčki i dodala: – Tako je prorok Izaija*

govorio o sebi. A Smjerni u zemlji očuvali su riječi u svojemu sjećanju: Štovan je bio, ljudi suga izbjegavali; Čovjek bola, patnje mu bijahu bliske; Pred njim skrivasmo lica i štovasmo ga.

Uistinu je nosio naše patnje, Naše boli preuzimao na pleća svoja.Ranjen je bio za prijestupe naše, Uzdignut radi slave naše.Poput ovaca svi bludjesmo uokolo, Svatko se okretao svome putu.Ali je Gospod na njega bacio Sve naše krivice.Mučen je bio, Ali se pognuo voljno Ne otvarajući usta.Zastala je, potresla glavom… Suze su joj se počele kotrljati niz obraze, jedna za drugom i

sve gušće. No ubrzo je nastavila, slomljenim glasom: Raspršio je svoju dušu u smrti I pustio dameđu zlikovce uvršten bude.

Ponio je grijehe mnogih I posredovao za zle. Nejasno se prisjetili, nešto slično sam minule zime čitao u Aleksandriji, zajedno sa

židovskim učenjacima. Ali mi tada ove riječi nisu ništa obznanile. Žena je plačući čučala na podu, krijući lice u crni ogrtač. Htjela je od mene zatajiti svoj jad…

– Da, da – rekoh. – Razumijem što govoriš. Tako je bilo pretkazano i tako se zbilo.Žena je ponovno potresla glavom i odgovorila prigušeno iza svojega vela: – Mi to još ne

znamo. I ne razumijemo. Ali sada više nema raznih putova… Ne treba se svatko okretati zasvojim vlastitim putom. Postoji još samo jedan put…

Dok je zastirala glavu i obraze, razmišljao sam o njenim crtama lica i napokon rekao: –Zašto služiš miru, ženo? Čini mi se, prepoznajem te… Obrisala je suze u svoj ogrtač, ponovnopodigla glavu, te se pokušala nasmiješiti i odvratila: – I ja sam tebe prepoznala. Zato sam došlaovamo. Dok je On bio mučen na križu, ti si udario jednoga pismoznalca i odgurnuo u stranuone zjakane što su mu se izrugivali.

– Ne, ne! – branio sam se prijateljski, a pritom sam se morao nasmijati. – Nisam nikoga uda-rio. Glede toga se jako varaš. Zbilo se to drukčije. Nešto sam zapitao jednoga pismoznalca, a on

je postao drzak. Tada sam se obratio centurionu, pa je on potisnuo podrugljivce.No žena je žustro potresla glavom i objasnila: – Svojim sam očima vidjela kako udaraš jed-

noga hulitelja, jer si se na njega naljutio… I to premda te se, kao tudinca, sve to nije ništa ticalo.Nisam vidio razloga za daljnju raspravu s njom o tome. Prije Isusove smrti se toliko bilo

smračilo, pa se lako mogla prevariti. Zato nisam ustrajao na daljnjem razjašnjavanju zgode spismoznalcem, nego sam je zapitao: – Čini mi se, tamo na stratištu sam te vidio blizu njegovemajke?

– Da, uistinu… – odvratila je. – Ja sam Marija Magdalena… Već si dočuo o meni. Isus jeizgnao zle duhove iz mene, a od tada sam ga slijedila. On mi je to dopustio, premda su mu zbogtoga zamjerali.

Zatim je iznenada, uzbuđeno ispružila ruke prema meni, kao da se cijelo vrijeme od toga snaporom suzdržavala, te uzviknula: – Reci mi! Dočula sam, ti si po nalogu namjesnika otišaodo grobnice i kao prvi od Rimljana utvrdio da je Isus uskrsnuo. Pričaj mi o tome! Posvjedočišto si vidio! Meni nitko ne vjeruje, jer sam tek žena…

Pažljivo sam odmjerio svoje riječi, jer Mariji Magdaleni nisam htio lagati niti je dovesti u

zabludu.



– Kamen s ulaza u grobnicu odvalio je potres, a stražari su utekli… Kad smo stigli, ušao samu grobne odaje, zajedno s centurionom. Zapazili smo posmrtne ovoje kao da još uvijek sadržetruplo, a ubrus za pokrivanje glave bio je malo pomaknut. Ali unutar ovoja nije bilo trupla…

Nakon što sam to vidio svojim očima, povjerovao sam. No tada su došli Židovi i onako ljutitirazderali su ovoje na komade. Unatoč tome, ja i dalje vjerujem da je Isus ustao iz mrtvih. No

kako se to zbilo, ne shvaćam… Do sada se takvo nešto nije još nikad dogodilo.Slušala je moje kazivanje s punim poštovanjem. Htio sam sve prikazati nepristrano i bezpredrasuda, pa sam zato dodao: – Nedvojbeno je u raznim zemljama bilo tajnovitosti i još uvi-

jek ih ima. U njima se govori kako je neki bog bio pokopan i nakon toga uskrsnuo. Ali to nijezbilja, nego tek oblik pobožnog prikazivanja. Osim toga, ti si prije nas ušla u otvoren grob! Iz-vijesti sada ti mene o tome! Jesi li zamijetila kako su izgledali posmrtni ovoji?

– Kad sam došla do grobnice – objasnila je Marija Magdalena, poprativši to niječnom kretnjom – bilo je još mračno. Zamijetila sam kako kamen više ne zatvara ulaz u grobnicu, pa sam pomislila da ga je netko odvaljao. No u grobnu odaju se nisam usudila ući. Osim toga, u njojzbog tame i onako ne bih ništa mogla vidjeti. Zato sam potrčala na mjesto gdje su se skrivalinjegovi najvjerniji učenici. I odmah sam povela dvojicu od njih do grobnice. Jedan je bio

Šimun Petar* krupan i jak čovjek, a drugi mladi Ivan**, kojemu je Isus povjerio svoju majku.Obojica su trčali toliko brzo, kao da im se radi o vlastitim životima. Oni su odmah ušli u grob-nicu i zatekli je praznom. Ali su odmah i otišli, bojeći se Židova. Ja sam ostala u pozadini i pla-kala pred grobom. Nakon nekog vremena pogledala sam u grobnicu i ugledala je sjajno rasvi-

jetljenu. U njoj je sjedio jedan anđeo. Činilo se kao da je odjeven u svjetlo, a lice mu je plamtje-lo. Preplašila sam se, te počela drhtati cijelim tijelom. A kad me oslovio, ustuknula sam. I tadasam nenadano ugledala i samoga Gospodina, premda ga, razumljivo, nisam odmah prepozna-la…

Njeno se kazivanje nije slagalo s izvješćem vojnika. Zamijetivši moju dvojbu, pogledala mekao da od mene traži razumijevanje, te objasnila: – Ta to je shvatljivo, što ga nisam odmah pre-poznala. Nikad mi ne bi palo na pamet, da bi to mogao biti On! Čak ga ni njegovi učenici nisuodmah prepoznali, onda kad je hodao po površini Genezaretskoga jezera i pristupio njihovomečamcu. Pomišljala sam da je to neki neznanac, koji je odnio truplo… Prekorila sam ga zbogtoga i izrijekom zatražila neka mi kaže kamo ga je položio, kako bih ga mogla potražiti. Tadame oslovio imenom, te sam spoznala da je to On. Predao mi je jednu poruku za svoje učenike, a

ja sam bila toliko presretna te nisam više os jećala tlo pod nogama dok sam hitala prenijeti glas.Ali mi nitko od učenika nije povjerovao…

Zapravo joj ni ja nisam vjerovao. Jednostavno sam osjećao kako je od one vrste žena koje selako povedu za svojim osjećajima, te je kod izvješćivanja izmiješala pojedinosti i ponešto doda-la. No ipak sam se vratio na žarište svega i ponovno zapitao: – Jesi li tada primijetila, kako iz-gledaju posmrtni ovoji?

– Kako bih mogla zamijetiti takvo nešto? – odgovorila je, pogledavši me začuđeno. – Sjajonoga anđela me je toliko zaslijepio te sam morala odvratiti pogled. A bila sam i vrlo preplašena. Druge žene su mi povjerovale, no učenici nisu… Oni još uvijek strahuju za svojživot pa ne mogu shvatiti ništa drugo.

Prema ženskoj se navadi u svome poletu pomalo zaplitala u kazivanju, kad je uzbuđeno nas-tavila: – Zasigurno je potres, kao što ti kažeš, pomaknuo kamen s ulaza u grob. Ostali su pakljudi uvjereni da je to učinio anđeo. Još su kazivali i da su od istoga potresa u Hramu napuklestube koje vode do svetinje. Dvojica n jegovih učenika također nisu prepoznali Isusa, kad im seistoga dana priključio na putu za Emaus*. Nisu ga prepoznali premda im je izložio zapise sta-vak po stavak te im objasnio zašto se sve moralo tako dogoditi. Tek kad su predvečer stigli dosela i pozvali ga k sebi, otvoriše im se oči. Naime, on je uzeo kruh, prelomio ga i uručio njima,

pa su mu vidjeli ruke i na njima tragove probijanja klinovima. No tada je u trenu nestao…



– Znači, ti misliš… – zaustih, a jezik u ustima mi je naglo otežao – da je on još uvijek ovdje,na zemlji? Pa se pojavljuje, dolazi i odlazi po svojoj volji, te priča s ljudima koje izabere? I pr i-tom ga neki prepoznaju, a neki ne?

– Upravo tako – odvratila je Marija Magdalena odlučno. – U to sam uvjerena, pa zato ičekam. Možda naša srca još ne plamte onako kao što bi trebala… Moguće je naš razum još pr e-

trom i prespor. Zato nam Gospodin daruje i \ li 3 rok, dok ne sazrimo toliko da bi mogli shvatitismisao svih tih pojava.– Jesi li doista rekla, da je hodao po vodi? – upitao sam, kako bih sebi samome razjasnio ko-

liko je to zvučalo nemoguće i protivno razumu.– On je počinio tolika čuda – odvrati Marija Magdalena, pogledavši me prostodušno – te bi i

kameno srce moralo povjerovati. No mi još uvijek ne znamo, što bi o njemu mislili. Ali je zapi-sano, Izaslanik Božji je slijep, a njegov sluga gluh. Moguće i nesvjesno služimo njegovim cilje-vima.

– No zašto se povjeravaš meni, tuđincu?! – zapitao sam.– Ti si obrazovana žena, govoriš grčki i znaš djela proroka naizust, na svetome jeziku

Židova. Koliko sam dočuo, istodobno si i imućna. Reci mi nešto o sebi, kako bih te mogao

bolje razumjeti!– Nisam plaha pred strancima! – ponosito je odvratila.– U mojoj su se kući kretali Grci i Sirijci, a i Rimljani. Pa čak i ljudi s dvora. Ako je Isus uis-

tinu onaj za kojega ga smatram i kojem svjedočim, tada njegovo poslanstvo nije usmjereno sa-mo Izraelu. Tada je njegovo učenje, kako je i zapisano, svjetlo cijelome svijetu. Zbog toga moguvjerenja me također ismijavaju. Kad su me obuzeli zli duhovi, pretrpjela sam mnogo toga očemu obični ljudi nemaju pojma. Čarobnjak može tijelo neke opsjednute osobe toliko povezatis vodom u koju je uronjeno, da krikne ako čarobnjak u drugoj prostoriji zabode iglu u vodu…Ali Isus nije pomišljao poslužiti se sa mnom na isti način kao drugi. Njemu je bilo stalo tek dotoga da me oslobodi zlih duhova, kad se uvjerio da iz sveg srca želim zbog njega biti nevezana.Moje lice nosi jednako malo tragova mojega ranijeg života, kao i stijena s koje su kiše ispralezemlju. Zato me ne pitaj o mojoj prošlosti! Govori jednostavno ljudskome biću u meni, kakvosam sada!

– Kako god želiš… – složio sam se. – Ali ti nisi odgovorila na moje pitanje… Zašto sepovjeravaš upravo meni?

– Zato jer si pri Isusovome raspinjanju nastupio protiv podrugljivaca! – uzviknula je, a lice joj se ponovno zažarilo. – I zato jer si, ne znajući o Njemu v iše n ego je iz poruge p isalo na prečki križa, poklonio pozornost njegovoj patnji. Ti si ga i branio, kada su njegovi sljedbenicipreplašeno pobjegli. Nitko nije bio uz njega, osim nas žena i mladoga Ivana. No taj se mladacnije trebao ničega bojati, jer su njegovi rođaci prijatelji velikoga svećenika. Čak su se ortaci onadva lupeža, koji su bili raspeti uz Isusa, odvažili izvikivati Rimljanima pogrde. Za Isusa se,

međutim, nije podigao ni jedan jedini glas.Spoznao sam kako se njena ogorčenost prema učenicima prometnula u prijateljske osjećaje prema meni. Nakon kraćega razmišljanja rekoh oprezno: – Koliko te razumijem, ti misliš dakao žena koja je iskusila patn je, znaš o njemu više nego su njegovi učenici ikada shvatili. Nooni ti ne vjeruju, jer si žena i lako podložna utjecajima… I ne vjeruju u ono što si vidjela. Zatome trebaš, kao očevidca i svjedoka.

– Zar još uvijek ne razumiješ?! – prekinula me uzvikom. – Zar toliko teško pojmiš? Naš jeGospodin uzimao i žene za svoje sljedbenice. Bio je naklonjen Mariji, Lazarovoj sestri, a i Mar-ti. A kad je bio pozvan za stol jednome farizeju, dopustio je jednoj griješnici da klekne uz nje-govu ležaljku, suzama poškropi njegove noge i osuši ih svojom kosom. Tim je postupkom Isusu farizejevim očima izgubio ugled besprijekornosti. Od tada su naginjali da mu pripisuju sve što

je bilo loše. No poslušaj dalje! Jednom se zgodom smilovao čak i nekoj Samarićanki, koju jesreo na zdencu. A jednu drugu ženu, koja je bila uhvaćena u nevjeri, spasio je iz ruku pismoz-



nalaca, kad je već sve bilo pripravno za njeno kamenovanje, u skladu sa Zakonom. Vjeruj mi,tudinče, on je razumijevao žene bolje nego itko drugi. To je vjerojatno i razlogom, što smo gami žene bolje razumjele i razumijemo, nego njegovi kukavni učenici.

Glas ju je tada izdao… Upravo je kipjela od srdžbe. Zato je neko vrijeme šutjela, pa tek tadanastavila: – Ah, ti učenici! Neko su vrijeme bili silni i snagom svojega učitelja iscjeljivali su

bolesne. No kad je došao dan da zajedno s njim krenu za Jeruzalem, na ono posljednje puto-vanje, svi su se izgovarali i izvlačili. Svaki je od njih imao pripravljen neki drugi izgovor. A joškratko vrijeme prije toga bili su spremni počupati se oko prijestolja u Njegovome kraljevstvu.Pučanstvu je Isus govorio u usporedbama, no svojim je učenicima za sve davao objašnjenja. Noni tako nisu ništa pojmili i uvijek su ponovno bili tvrdoglavi. Jedino je Toma, najbistrija glavameđu njima, bio toliko razborit pa je svojim drugovima rekao: „Pođimo dakle, umrijeti s njim!”No misliš li da je makar i jedan od njih uistinu umro za Njega?! I to premda su pribavili dvamača, za obranu u onoj posljednjoj noći pred zidinama grada… Dva su im mača dospjela uruke, premda se u Jeruzalemu potajno pribavljanje oružja strogo kažnjava. Pa sad ja pitam, jesuli Ga branili?!

Govoreći uzbuđeno, sada je sasvim ostala bez daha. Neko je vrijeme glasno soptala, no ubr-

zo se primirila, malo razmislila i priznala: – No da, Isus im je sam to zabranio. Rekao im je:„Svi koji se mača laćaju, od njega će stradati.” S druge strane, putem u Jeruzalem im je savjeto-vao: „Tko ima ogrtač, neka ga proda i za dobiveno si kupi mač!” Ja to ne razumijem. Vjerojat-no ih je htio iskušavati. Ili im moguće uliti samopouzdanje? Jednostavno ne znam. U svakomeslučaju, kad su oružnici noću došli uhititi Gospodina, Šimun Petar je jednome sluzi visokogasvećenika odvalio uho. A Isus je tome nevoljniku odmah ponovno iscijelio usku, pa se sada viditek malen ožiljak. Tom je čovjeku odmah bilo najstrože zabranjeno ma što o tome obznaniti.

No, njegovi su rođaci ipak o svemu ispripovijedili…Gnjevno je tada podigla ruke i uzviknula: – Ta pusti me izgrditi te kukavce! Isus je jedini

bdjeo, znajući svoju kob, moleći… Navodno mu je od smrtnoga straha izbijao krvav znoj! Odsvojih učenika nije tražio ništa drugo, osim da mu se pridruže u bdijenju i stražarenju. No što suoni učinili?! Tvrdo su spavali u vrtu, kao zaklani! To nikako ne mogu pojmiti! I nikako im to nemogu oprostiti. Takve zečje duše su trebale pomoći pri rušenju Hrama?! Ah, nisu bili dovoljnomuževni čak ni toliko da ubiju izdajnika! Taj se morao sam objesiti… Sve to ja ne mogu spoz-nati i sebi pojasniti. Jednostavno mi nije jasno, što je to Gospodin u njima vidio, te zašto jeupravo njih izabrao za svoje sljedbenike.

Bila je toliko skroz na skroz ženski svojeglava u svojemu optužujućem žaru, te mi je došloda se najradije nasmijem i pomilujem joj obraze… Moguće bi se tada rasteretila svo jegaočajanja kroz suze, isplakavši ga. No ja se ne usudih nasmijati, a nisam je smio ni dodirnuti.Zato sam tek rekao, što je moguće opreznije: – Ako je tome tako… Boje li se njegovi učeniciuistinu toliko i unatoč njegovim poučavanjima ne znaju što bi o njemu mislili… Tada nije ni-

kakvo čudo ako se ja, kao tuđinac, u tome ne snalazim. U ostalom, za sada ni jednome od nje-govih učenika ne bi trebala prijetiti smrt. Za očekivati je da će biti ostavljeni na životu baremtoliko, da bi imali vremena samima sebi pojasniti učenje svojega učitelja. Čak ni najoštroumnijiljudski razum ne bi mogao toliko neobične događaje, kakvi su se sada slučili, shvatiti na brzinu.A ti su ljudi još, povrh svega, na udaru svih židovskih predrasuda, u koje su urastali još od na-

jranijega djetinjstva. Zato bi bilo najbolje, barem tako ja mislim, ako se pred njima ne bi pozi-vala na moje svjedočenje, odnosno ako me njima ne bi ni spominjala. Oni bi me, kao Rimljani-na, samo omalovažavali… Jednako kao što si ti, vjerojatno, izgubila njihovo poštovanje zbogveza sa strancima.

Zabacila je glavu u natrag, naglo se uspravivši. Ali sam ja umirujući podigao ruku i pohitaopojasniti: – Ne, među nama je drukčije. Upravo kao Rimljanin te razumijem, Marijo, zasigurno

toliko dobro kao što te ni jedan Židov ne bi mogao razumjeti. U Rimu su žene slobodne iizjednačene s muškarcima. One čitaju knjige, slušaju izlaganja i glazbene izvedbe, te si biraju



milosnike prema svojemu ukusu. Da, čak su i nadmoćne muškarcima, jer je žena od uvijek lu-kavija i u nekim odnosima manje popustljiva nego muškarac, a u svojim prosudbama nije spu-tana zahtjevima logičkih dosljednosti. Zato predlažem, budimo prijatelji! Ti, Marija iz Magdalei ja, Mark Manilijan iz Rima! Cijenim te kao ženu, ali te cijenim još i više zato jer te je Isusuzeo među svoje sljedbenike. Stječe se utisak, da si iskrena. Zato te uvjeravam, nakon onoga u

što sam se uvjerio svojim očima, bezuvjetno moram vjerovati u Isusovo uskrsnuće. S tvojomženskom istančanom osjećajnošću zasigurno si više shvatila o njegovome biću nego njegoviučenici. Unatoč tome bih želio – zaključio sam vrlo oprezno – sastati se s tim ljudima ili barems jednim od njih, kako bih stekao predodžbu kojega su kova.

Marija Magdalena je oklijevala…– Nisam s njima u lošim odnosima – napokon je, nevoljko, priznala. – Sve dok se skrivaju,

moram se brinuti za to da dobiju jela i pića. Najviše je među njima jednostavnih tut ……i, riba-ra. U svojemu strahu ne znaju oni sada što bi započeli, pa se međusobno upuštaju u r asprave isvađe, te ih moram miriti i stišavati. Najvjerojatnije ti tu moju skrb ipak nećeš shvatiti, nakonšto sam netom s tolikom ogorčenošću govorila o njima. Ali oni, razumljivo, imaju i svojih odl i-ka… To se mora priznati i cijeniti. Najradije bi se vratili u Galileju, no za sada se ne mogu

odlučiti ni za što… Osim toga, na gradskim vratnicama i na ulici bi ih odmah prepoznali ponjihovome govoru. A i po njihovim licima… Jer, nakon što su dvije ili tri godine živjeli u Isu-sovoj blizini, nisu više nalik običnim r ibarima. Možda ti to ne razumiješ… Ali ako ćeš kojimslučajem upoznati nekoga od njih, zasigurno će ti biti jasno što mislim .

Naglo se zagrijala za te ljude, pa me je počela uvjeravati: – Nedvojbeno je Gospodin imaosvoje razloge, zašto je upravo te jednostavne ljude izabrao za svoje učenike. Jedan od rijetkihmeđu njima koji je možda polazio neku školu je Levi*… On je bio carinik*. Ali kad razmišljamo učenim ljudima, primjerice pismoznalcima ili mudroslovima, teško mogu prihvatiti da bi onimogli shvatiti nešto od Njegovoga učenja i poučavanja. Vjeruj mi, netko obrazovan mogao bicijeli svoj život posvetiti istraživanju jednoga jedinog od njegovih izričaja… Jednako tako nekipismoznalac godinama razglaba i mozga o jednoj riječi u svetim knjigama, a neki Grk možecijelu knjigu napisati o jednome nazivu mjesta iz Odiseje*. Doista se točno prisjećam jedne odIsusovih rečenica, iz koje su njegove istine učenjacima i mudracima ostale skrivene, dok su ihnesmetano shvatili djetinjasti i maloljetni…

Razmišljao sam o njenim riječima. U njima je moglo biti nešto istinito. Duh, koji je od ranijeopterećen određenom izobrazbom i načinom mišljenja, teško se mogao bez oklijevanja otvoriti

jednoj toliko novoj i nečuvenoj poduči. Onakvoj kao što ju je Marija meni opisala… A i ja se pri svakom koraku spotičem na od ranije naučene nazore i shvaćanja, na pojedinosti kojima sume davno naučili pa su mi postale navike pri razmišljanju i prosuđivanju.

– Je li na to On mislio, kad je Nikodemu rekao, da se čovjek mora ponovno roditi? – zapitaosam, više kao za sebe.

– Nikodem spada u Smjerne – odvratila mi je Marija Magdalena. – On je jedan od pobožnih,od onih koji čekaju. On dobro misli. Ali, zato jer zna svete knjige naizust, mora sve novo na štonailazi odmah usporediti sa zapisima, kako bi to razumio. Mogao bi se doista temeljito ponovnoroditi, uvijek bi ostao poput dojenčeta u prejako stisnutim pelenama! Pri pomisli na dijete upelenama morala se Marija nasmijati. Pa kad se njeno blijedo i okamenjeno lice iznenadno raz-vedrilo tim smiješkom i njene oči zasjale, spoznao sam da je nekoć zasigurno bila nezamislivolijepa žena. A i sada sam joj morao, već zbog toga malenog smiješka, priznati veliku ljepotu.

Na neobičan me način podsjetila na blago svijetleći Mjesec. A zatim se prisjetih, kako je krozsvoj ljubak poziv uzgajateljice golubova zasigurno postala imućnom.

– Ti se ne trebaš odijevati u crninu, u boju ugljena – rekoh nehotice. – Tvoje su boje srebr-nosiva i zelena, Marijo Magdaleno. Tvoj cvijet je ljubica, a tvoj obruč na glavi vijenac od mirte.

Mene ne možeš zavarati.



– Igraš se gatanja? – odvrati ona podrugljivo, aii nije mogla pritom skriti da su je moje riječiuplašile. – Nemoj mi govoriti o tim zemaljskim stvarima. Pa i ako bih ponovno nosila srebrno-sivo i zeleno, zemaljski idoli ne bi imali nikakve moći nada mnom. Trebam tek izgovoriti nje-govo ime: Isus Krist*, Sin Božji; i već sve zlo odlijeće od mene, a zemaljske sile blijede unevažne sjene, koje mi ne mogu nauditi.

Iz njenih sam riječi spoznao kako još uvijek misli na svoje zle duhove i patnje kojima je bilaizložena tijekom napada opsjednutosti. Zato sam odmah požalio zbog netom izrečenog bockan- ja, zamijetivši kako gasne smiješak na njenim usnicama i lice ponovno postaje ukočeno poput kamena. Tek je u dubini očiju ostala sjati nestalna iskra. Unatoč tome nisam se mogao suzdržatida ne kažem: – Jesi li potpuno uvjerena, Marijo Magdaleno, da i ti sve novo ne uspoređuješ sranijim mislima, kako bi to novo razumjela? Jesi li sasvim sigurna, da si učinila nešto više negotek svoje ranije zle duhove zamijenila jednim novim, još moćnijim zlim duhom?

Bolno je svinula ruke i zibala tijelom naprijed-natrag, kao da time želi potisnuti nekakvu bol.Ali je istodobno pokušavala gledati me ravno u oči, te objasnila: – U jedno sam potpuno sigur-na, čvrsto poput stijene! Isus je bio i jest svjetlo, potpuno i savršeno svjetlo… On, čovjek; On,Bog.

>Ap No pod teretom razjašnjavanja bolne sumnje, što ju je razdiralo, ustrajavala je na sa-moopravdanju i pritom naglašavala više sebi nego meni: – Ne, on nije ni čarobnjak ni zao duh,

premda je mogao šetati po površini vode. I da nije bio više od najmoćnijega čarobnjaka, zasi-gurno mu se ne bih priključila. Jer, vještičjih umijeća mi je bilo sasvim dovoljno. Osim toga,On mi ni na koji način nije zapovijedio neka ga pratim. On mi je to tek dopustio. A to je velikarazlika, kao što moraš uvidjeti.

Posramio sam se zbog svojih sumnjičenja. Ali je pitanje koje sam postavio, prema mojojprosudbi ipak bilo nužno. I to zato jer sam želio izvjesnost, koliko ju se može postići uporabomsredstava ljudskog istraživanja. Zapazio sam, međutim, da sam Mariju ražalostio. Zato je zamo-lih za oprost, najprijaznije koliko sam mogao. A tada sam, bez okolišanja, otvoreno iznio svojzahtjev: – Marijo Magdaleno, odvedi me jednome od njegovih učenika, kako bih o njima dobio

jasnu sliku!– Za to još ne možeš biti pripravan… – izvlačila se ona. – A ni njegovi učenici to nisu. Svi

mi ne možemo ništa drugo osim čekati. Zato i ti strpljivo čekaj!Ali je uskoro zapazila koliko je moje stremljenje iskreno, pa je postala malo popustljivija i

rekla: – Ja te ne smatram rimskom uhodom… U tvojoj duši nema izdajstva. Vjerujem da baremtoliko poznajem ljude. No ako si ipak dvoličan, snaći će te veliko zlo. I to ne zbog našega dje-lovanja, nego zbog moći Onoga koji je izabrao svoje učenike, te ih još želi održati na životu,kao što si i sam spomenuo. Znaš li, gdje su Izvorska vrata?

– Odatle dolazim, premda je to za mene bio obilazan put – odvratih nasmijavši se. – Htiosam, naime, usput razgledati ta Izvorska vrata…

– Tada znaš i o vodonoši… – zaključila je ona. – To je dobro. Jednoga dana, kad budeš blagi smjeran u svojemu srcu, možda će ti se taj čovjek pokazati kod Izvorskih vrata. Ali, to te is-krenu molim, pritom ne prenagljuj! Sve dolazi u svoje vrijeme. Bez tog uvjerenja ne bih mogladalje živjeti…

Zapitao sam je, bi li se željela sa mnom vratiti u Jeruzalem. No htjela je radije ostati još nekovrijeme sama u toj odaji, gdje se Isus iz Nazareta često odmarao.

– Pođi sada, ako te je volja – rekla mi je. – A ako dolje nikoga ne sretneš, ne zadržavaj se ra-di zahvaljivanja za gostoprimstvo! Mi žene osjećamo zahvalnost i kad ona nije izrečena. Ova-mo možeš dolaziti i poći po svojoj volji. Ipak mi se čini kako ti još uvijek ne znaš točno, štozapravo želiš. Ali si mislim, nekako ćeš već biti prinuđen udariti onim jedinim putem, čak i akoto nećeš htjeti. Mir nek je s tobom!



– I s tobom također! – uzvratih pozdrav. I nešto me potaklo da dodam: – Da, mir neka bude stobom, ženo! Ti si više od ljubljene, više od supruge, više od kćeri… Zato jer ti je Isus dopustioda ga slijediš…!

Moje su je riječi vidljivo veselile. Jer, kad sam ustao, ona je još uvijek čučeći na poduispružila ruku… I dok sam se sagnuo tražeći svoje sandale, dodirnula mi je nogu. Bio je to

znak, iz kojega je govorilo toliko neizrecive čežnje, toliko mnogo žudnje za nedostižnim… Tome je dirnulo i potreslo više nego bilo što ranije u mojemu životu. Taj bih postupak teško is-pravno shvatio, da netom u snu nisam osjetio silazak Kraljevstva…

Sišavši niz stube u dvorište zasjenjeno svodom od lišća, nisam osjećao više nikakve brige ni jad. Nikoga nisam mogao vidjeti, a i zdanja uokolo bila su sasvim tiha. Tako sam pošao svojim putem, ne opraštajući se. Izašavši do kamene klupe na kojoj sam ranije sjedio, vrlo sam sezačudio. Naime, prema položaju Sunca zamijetio sam da je već jedanaesti sat. Sjena obližnjega

brežuljka se izdužila i doticala je kuću.Brzo sam se vratio na isti put kojim sam došao, te pohitao natrag u grad. Usput sam toliko

bio utonuo u misli, te sam se rijetko osvrtao. Ponovno sam prošao pokraj starovjekih maslina naobroncima, koje su sada bile obasjane suncem. No zato je cesta bila u svježoj sjeni. Iza mene je

ostao i onaj sjenovit vrt na brežuljku, iz kojeg su u te večernje sate strujali raznovrsni miomirisiljekovitoga bilja.

Iz mojih dubokih misli trgnulo me je jednolično lupkanje. Prenut iz misli, ogledao sam seuokolo. Bio sam već blizu gradskih vrata. A ono lupkanje potjecalo je od nekoga slijepca, koji

je sjedeći čamio uz rub ceste i svojim štapom bez prekida lupkao po nekome kamenu. Time jehtio privući pozornost prolaznika. Na mjestu gdje su trebale biti 'Xoči, na njegovom su licuzijevale prazne očnice. A omršavjelo tijelo bilo mu je umotano u prljave krpe. Čuvši kako samzastao, počeo je cviljeti prodornim zapomaganjem iskusnoga prosjaka: – Smiluj se! Slijepsam…

Dosjetih se ranca s hranom, kojeg mi je na put dala žena mojega sirijskog stanodavca, a nje-gov mi sadržaj tijekom dana nije ustrebao. Položio sam zamotak prosjaku u ruke i brzo rekao: –Mir s tobom! Uzmi to i jedi! A torbu možeš zadržati. Više mi ne treba.

Naime, kad sam pristupio prosjaku i osjetio njegov strahovit smrad po prljavštini, nisam sehtio zadržavati pražnjenjem ranca u njegovo krilo.

Ali mi prosjak nije čak ni zahvalio! Umjesto toga ispružio je ruku, pipajući tražeći mojogrtač i zastrašeno počeo preklinjali: – Već je večer, a uskoro će pasti i noć… A nitko nijedošao odvesti me s ovoga mjesta, gdje sjedim cijeli dan! Smiluj mi se, ti milosrdni čovječe…Povedi me u grad! Tamo ću već sam naći svoj put. Ali ovdje izvan gradskih zidina mogu skre-nuti, spotaknuti se preko kamenja i pasti u ponor.

Od same pomisli da bih trebao dodirnuti ovo grozno biće, koje se gotovo i nije moglo nazva-ti čovjekom, upravo mi je pozlilo. Zato sam zahvaljivao sudbini što mi je još pravodobno uspje-

lo izmaći njegovoj ruci kojom je posizao prema meni. Žurno sam nastavio prema gradskimvratnicama i trudio se ne slušati onaj prodoran i žaloban prosjački glas kojim me je dozivao, praćen ponovnim lupkanjem štapom po kamenu. Kao da se tim udaranjem želio kamenu osveti-ti za svoju razočaranost…

U duši sam ga odbacio zbog njegove nezahvalnosti. Jer, ipak sam mu darovao dobru hranu, ak tome još i ranac kojeg je mogao unovčiti. No jedva pređoh nekih desetak koraka, kad osjetihkao da sam naletio na neki zid! Zastao sam kao pod utjecajem neke prisile, okrenuo se i pogle-dao natrag. Prosjakova nada je ponovno živnula, te je počeo zanovijetati: – Smiluj se jednomeslijepcu, ti koji vidiš! Povedi me putem u grad, pa će blagoslov pasti na tvoju glavu. Kad se smrači, smrzavam se ovdje. A psi se prikradaju ovuda i ližu moje čireve…

Zapitah se, tko je tu zapravo slijep? Ja ili to smrdljivo stvorenje? To što sam mu dao svoju

hranu, koju u biti nisam trebao, nije bila neka posebice velika zasluga. Ali ako natjeram sajnogasebe da dotaknem tog čovjeka, oćutim njegovu blizinu i odvedem ga do gradskih vratnica… To



bi mi se moralo računati kao uistinu dobro djelo! No i sama pomisao na to pobudila je u menitoliko gađenje, te osjetih podražaj na povraćanje.

– Putova je mnogo, a putokazi su počesto lažni… – mrzovoljno rekoh. – I kako znaš, da teneću povesti krivo i gurnuti u ponor, da bih te se riješio?

Začuvši te riječi, prosjak se zaprepastio i ukočio. A štap mu je ispao iz ruke…

– Mir s tobom! Mir s tobom! – zavikao je tada, istodobno iz nade i iz straha. – Ja ti vjerujem.Sto mi drugo preostaje. jednome slijepcu, nego vjerovati onome koji me vodi…? Kad već samne mogu naći svojega puta?

Njegovo me pitanje pogodilo po sred srca! Jer i ja sam oslijepio, zbog svojega vlastitogzdvajanja… Što sam mogao i sam drugo učiniti nego se nadati kako će me netko povesti pr a-vim putom? Dosjetih se tajanstvene pojave iz mojega sna, koja je iščeznula kad sam se prob u-dio i otvorio oči. Naglo odlučivši, vratio sam se slijepcu, uhvatio obim šakama njegove koščateruke i pomogao mu ustati. Ponizno je pružio svoj štap prema meni, upućujući me neka uhvatimdrugi kraj i tako ga povedem, ne prljajući se dodirujući ga. No meni je bila neugodna pomisaotako vući slijepca za sobom, kao što se povlači grlo stoke vezano konopom. Zato sam Uvukaoruku pod njegovo rame i počeo ga voditi put grada. Unatoč mojemu vodstvu, on je još uvijek

plašljivo štapom pipkao tlo pred sobom. Jer, Kidronski put nikako nije bio poput ravne rimskevojne ceste…

Napredovali smo vrlo polagano, jer je moj štićenik bio toliko loman i iznemogao, te su mudrhtala i klecala koljena. Pričinjavalo mi se istodobno da ne držim ljudsku ruku nego ogoljelukost u svojoj šaci. Nestrpljivo sam ga zapitao: – Zašto su te odveli toliko daleko od gradskihvratnica, kad si toliko bespomoćan?

– Ah, tuđinče… – pojadao se on. – Ja sam preslab da bih se mogao održati u blizini vratni-ca… Ali sam nekoć bio toliko jak, te sam prosio na ulici ispred velikoga Hrama .

Na to je bio vidljivo ponosan, te je pono'vio kako je prosio uz sam Hram, kao da je to nekavelika odlika i počast. Začuđen, pomislio sam, koliko je žilav i otporan ljudski rod! Čak i na j-

jadnije biće nalazi razlog zbog kojega može • biti ponosno.– Unatoč sljepoći branio sam svoje dobro mjesto, tako što sam uokolo udarao i gurao štapom

– hvalio se prosjak. – Ali kad su me napustile snage, morao sam i sam trpjeti udarce i odguri-vanje. Napokon sam bio udarcima istjeran do gradskih vratnica… Pa mi nije preostalo ništadrugo nego svaki put zamoliti nekoga milosrdnog čovjeka da me odvede za taj dan na nekomjesto vani, uz rub ceste. Naime, puno je previše prosjaka u svetome gradu, a neki od njih suvrlo snažni momci…

Obzirno je dotaknuo rub mojega ogrtača i rekao: – Tvoj je plašt od biranoga tkanja,tuđinče… I mirišeš dobro. Zasigurno si i bogat. Zašto lutaš navečer izvan gradskih zidina i bezpratnje? Kako to da nemaš izvidnika koji bi ti utirao prolaz?

Nisam mu bio dužan ništa objašnjavati, ali ipak rekoh: – Tako se to slučilo, pa si sam moram

tražiti svojega puta… – Ali u tome trenu nisam mogao odoljeti iskušenju pa sam zapitao: – Recimi, jesi li i ti dočuo o židovskome kralju, o Isusu Nazarećaninu, koji je bio raspet? Sto misliš onjemu?

Sljepac se nenadano toliko razjario, te je počeo drhtati cijelim tijelom. Mahao je svojimštapom i povikao: – Da, o njemu sam doista dovoljno čuo. I ispravno učiniše, što su ga udarilina križ!

– Ali, koliko sam dočuo – rekoh, vrlo se začudivši – bio je on dobar čovjek, pun ljubavi…Iscjeljivao je bolesne, te pozivao k sebi patnike i tegobne, kako bi im donio mir.

– Što? Mir? – izrugivao se slijepac. – Srušiti sve i uništiti, to je on htio! Pa čak i Hram. Opa-ki poticatelj nereda, to je on bio; zlonamjeran čovjek. Poslušaj samo! Uz jezerce Bethesdu*nedaleko grada uvijek je ležao na svojoj postelji jedan opće poznat uzet čovjek. Povr emeno bi

zatražio od nekoga da ga odnese u vodu, kako bi pobudio potrebnu sućut. U tom jezercetu, k o-liko seže ljudsko sjećanje, nije nikad nitko našao ozdravljenje. Mogla je voda izbijati, koliko je



htjela! Starovjeki naputak je navodno kazivao da onaj koji traži ozdravljenje treba prvi ući u jezero nakon što se voda uskomeša. A namjernik koji je tražio zdravlje, mogao je ući u vodu iline. Ishod je bio isti… Nikakvoga ozdravljenja nije bilo. Ali je zato mjesto ležalo ispred Ovčjihvrata, a u sjenovitim odajama sa stupovljem moglo se ugodno moliti. Sto je nespretnije i nepo-voljnije mogao učiniti taj Isus, nego se obratiti onome uzetom i upitati ga: „Želiš li ozdraviti?”

Čovjek je okolišao s odgovorom… Naime, kad bi god voda izbila, uvijek bi netko drugi ušao u jezerce, prije njega. I tada mu je taj Nazarećanin rekao da može ustati, pa neka uzme svoju ležaji pode svojim putom.

– I uzeti je bio iscijeljen? – upitao sam u nevjerici.– Da, dakako, bio je! – reče slijepac. – Pospremio je svoju ležaljku i otišao. Toliko su strašne

bile snage kojima je raspolagao taj Galilejac. No time je taj zlosretni prosjački gavran izgubiosvoje dobre prihode, koji su mu pritjecali punih tridesetosam godina… Pa sada mora, pod svojestare dane, početi zarađivati svakidašnji kruh svojim rukama, budući da nema više prava na

prosjačenje…Zastao je, uhanuo i nastavio, žesteći se sve više: – A povrh svega bio je još i Sabat! Jadni je

momak imao velikih neugodnosti, zato jer je nosio svoj ležaj. Morao se posvuda raspravljati i

svađati sa svećenicima, budući da se u subotu ne smije ništa raditi. Ali ni to nije bilo dovoljno! Napokon ga je Isus ponovno susreo, u Hramu. Tada je tom jadniku najstrože naložio neka višene griješi, jer će mu se inače dogoditi neko zlo. Tada se bijednik radi svoje zaštite potužiosvećenicima na čudotvorca i posvjedočio da mu je ovaj izrijekom zapovijedio neka nosi svojležaj, premda je bio Sabat. No što su tu svećenici mogli učiniti? Taj je Nazarećanin bio okružensvim svojim sljedbenicima. On je hulio i sasvim otvoreno obznanio kako posjeduje moć kršitiSabat, jer je kao čovječji sin istodobno i gospodar nad Sabatom. Da, da, izjednačio se s Bogom! Sasvim je razumljivo što je zbog toga morao biti pribijen na križ.

Iz moje je šutnje slijepi zaključio kako nisam istoga mišljenja. Zato je nastavio: – Što bi nas-talo od svijeta, ako bi Hram bio uništen? Gdje bi kljasti dobivali svoju milostinju, ako više ne bibilo bogatih griješnika, koji svoje propuste i pogreške ponovno ispravljaju darivanjemsiromašnih?

Snažno je udario štapom po tlu i podrugljivo se isprsio: – Ni ja se nisam odrekao da toga ra-nog jutra pođem s mnoštvom i vičem: „Raspnite ga! Raspnite!” Rimljanin nije pravo znao koju

bi izrekao presudu. On ne poznaje naših zakona, ili ga moguće zabavlja ako netko obeščašćujenaš Hram i huli na našega boga. Koji god medu nama prosjacima barem malo drži do staleškečasti, taj osjeća obvezu prema Hramu i čuvarima reda. Zato su nas brzo bubnjanjem okupili snaših mjesta uz Hram i na gradskim vratnicama, kako bi se uklopili svojim nastupanjem i

pridružili općoj dernjavi. Uistinu, bio sam nazočan svemu, te sam i zahtijevao oslobađanje Ba-rabe. Uspoređen s Isusom, bio je Baraba častan čovjek. Jer, on nije učinio ništa posebno, osimšto je ubio jednoga Rimljanina…

– Ja to jednostavno ne shvaćam! – uzviknuo sam obuzet odvratnošću. – Koliko ti moraš bitisurov, kad se još i hvališ tim raspinjanjem na križ! Moguće je on mogao i tebe iscijeliti, da si unjega vjerovao…

Slijepac je okrenuo prema meni svoje prazne očnice i podmuklo se nakesio. Od toga mu semoglo vidjeti, krnjutke zubi. Počeo je ponovno jadikovati: – Za koga me ti smatraš? Kakve tomudrosti izbacuješ? Ti si zasigurno nečist, tuđinče! Bolje bi učinio vodeći me za štap, kako tene bih trebao dodirivati. Trebam te samo prokleti, pa će te Bog Izraela jednim jedinim dahomraspršiti u pepeo. No ako čak sljedbenik toga Isusa, neka ti crvi prožderu živo tijelo!

Siktao je svoju mržnju prema meni, pa sam osjetio strašan smrad njegovoga daha. Pritom senisam mogao otrgnuti, toliko se čvrsto držao za moj ogrtač.

– Ti si obična glupa naivčina! – izrugivao se i pokazao na svoje prazne očnice. – Čak ni Bog

ne može učiniti da ponovno nastanu oči koje su jedanput iscurile. Osim toga, ja ni ne bih htioponovno zadobiti vid. Što već postoji na ovoj zemlji vrijedno da to netko od nas vidi?



Mogao sam se osloboditi jedino ako bih čovjeka udario… Ali nisam bio kadar podići rukuna njega.

– Smiri se, ti bezgriješni čovječe! – rekao sam, a bilo je to sve što sam poduzeo. – Već smoblizu gradskim vratnicama. Tamo ću te ostaviti, kako tvoja čistoća ne bi više bila ugrožena .

– Kad bih samo bio snažniji…! – uzdisao je on… Tada me pogledao onim svojim praznim

očima i uzviknuo: – Nešto ću ti pokazati, tuđinče!U trenu mi je, s neočekivanim zamahom i snagom, podvukao svoju ruku odostraga oko vratai zabio mi šiljato koljeno u leđa. Osjetio sam kako njegova slobodna ruka posiže za mojommošnjom s novcem. Da je kojim slučajem bio snažniji, našao bih se doista u ozbiljnoj nevolji,tim više jer nisam mogao čak ni zazvati u pomoć. No onako slabog nije mi bilo teško iskrenutiu stranu tu njegovu ruku što je odvratno smrdjela, pa se odmah i osloboditi iz njegovogarazbojničkog zahvata.

– Dajem ti dobar savjet, tuđinče – sopćući je vikao. –Neka ti ovo bude pouka! U buduće razmisli prije nego ispuniš želju nekome nepoznatom i prije nego povedeš prosjaka na pustojcesti! Da sam bio tek nešto jači, bio bih te oborio na tlo i zviždukom dozvao drugove u pomoć.Tako bi ostao bez svojega odličnog ogrtača i svoje mošnje s novcem. Da sam zao čovjek, pal-

cem bih ti utisnuo oči, kako me više ne bi mogao prepoznati i svjedočiti protiv mene. I k tome,da si kojim slučajem Rimljanin, tada bih te s užitkom i ubio!

– Najljepše zahvaljujem na pouci! – rekao sam podrugljivo. – No, kad smo već kod toga, k a-ko znaš da nisam Rimljanin?

– Jedan Rimljanin si ne bi dopustio voditi me ovako kao što si ti to učinio, ti lakomislenopovjerljivi, neiskusni budalašu! – odvratio je prosjak. – Rimljanin bi me počastio udarcem nogeili praskom biča po njušci. Od tih momaka ne može se očekivati nikakva dobroćudnost. Oni nemisle ni na što drugo osim gradnje cesta i vodovoda, te brige da se mjere i utezi ne krivotvore.

Tada smo već prispjeli do vodospreme blizu gradskih vr atnica. Zapitao sam ga: – Jesi liosobno govorio s onim uzetim čovjekom, o kojem si mi kazivao? Ljuti li se on uistinu načovjeka koji ga je iscijelio?

– Nisam s njim razgovarao… – priznao je slijepac. – Ponavljam tek ono što sam čuo. Alizašto je taj čudotvorac iscijelio samo toga čovjeka i tek još nekolicinu? Zašto ne i sve nas os-tale? Zašto bi jednome zasjalo sunce, dok ostali moraju vječno ostati u tami? Moraš priznati, miimamo svoje razloge, ako loše govorimo o tom iscjeljitelju.

– Zasigurno si čuo još i to – primijetih – da je on, kralj Isus, trećega dana nakon polaganja ugrob ustao iz mrtvih…

– Ženska naklapanja! – uzvikne slijepac, svijajući se od smijeha. – I ti, odrastao čovjek,vjeruješ u nešto takvo?!? – Ali je pritom njegov smijeh bio jednako nalik jecanju kao i poruzi. –Potpuno je jasno – nastavio je – njegovi su učenici ukrali truplo iz groba. Učinili su to, kako biprevarili puk. Na nebu postoji Bog, to znam. Ali ovdje na zemlji vladaju jedino novac i šaka!

Srdito je opipavao svojim štapom cestu pred sobom, sve dok nije naišao na jedan kamen.Sagnuo se i podigao ga. A zatim mi ga je stavio pod nos i zavikao: – Ovo je jedan kamen!Vjeruješ li, može li se on pretvoriti u kruh? Jednako malo se može promijeniti i svijet u svojojcjelini, ovaj svijet pun mržnje i ubojstava i bluda! Bog Izraela je bog odmazde. Jednoga će danai Rimljani primiti pripadajuću nagradu! Ali barem za to neće trebati zahvaliti tom Galilejcu…

Obuzelo me neko neobično uzbuđenje, a u udovima osjetih studen. Promrmljao sam: – Isuseod Nazareta! Ako si bio i ako jesi više od židovskoga kralja, ako boraviš u svojemu kraljevstvui ako je to kraljevstvo ovdje na zemlji… Tada pretvori ovaj kamen u kruh, kako bih zbog togapovjerovao u tebe!

Dočuvši moje riječi, prosjak je gurnuo svoj štap pod pazuho i počeo kotrljati onaj kamenizmeđu svojih dlanova, kako bi ga opipao. Pod pritiskom njegovih prstiju počeo je kamen

popuštati. Nepovjerljivo je otpuhnuo prašinu s grumena, podignuo ga do nosa i omirisao. Još



nepovjerljivije je odlomio komad, pogurnuo ga u usta i kušao, zatim sažvakao i progutao. Azatim je uzviknuo, pun poruge prema mojoj gluposti: – To uopće nije kamen, nego sir !

Nisam mogao izbjeći da i ja ne odlomim i ne kušam komad od te grude, koja je u sredini bilabijela. Uistinu, bio je to tvrd, kuglasto oblikovan domaći sir! Zasigurno je neopaženo pao s ne-kih seljačkih kola ili s tereta na leđima nekoga nosača… A zatim se na njemu skorilo toliko

ulične prašine, te je po izgledu i opipu bio nalik kamenu.Prosjak je nešto mrmljao nad još jednim zalogajem i sumnjičavo zapitao: – Jesi li tičarobnjak? Pa si kroz prizivanje Nazarećaninova imena kamen u mojoj ruci pretvorio u sir?!

– Sir ili kruh, svejedno – objasnio sam. – U svakome slučaju je to ljudska hrana. A ako je namoju zamolbu i prizivanje mogao takvo nešto učiniti, tada moraš vjerovati i u njegovouskrsnuće.

Ali dok sam još govorio, probudiše se u meni dvojbe. Moguće sam nesvjesno zamijetionešto na tobožnjem kamenu, kojeg je čovjek slučajno pokupio s ceste? No već je i samonalaženje takvoga nečeg bio začuđujući slučaj. A bilo je još neobičnih poklapanja.

Slijepac je ipak razmišljao stvarnije. Brzo, kao da se boji kako bih mu mogao oteti taj sir,gurnuo ga je u ranac s hranom, koji sam mu ranije dao. Zatim je odmah počeo štapom nabadati

za ostalim kamenjem na rubu ceste, pa je čak i kleknuo te opipavao kamenice. Ali kamenje jebilo kamenje… Bilo je doduše okruglo, oblikom poput onoga sira… No i dalje je ostajalo ka-menjem. Nakon nekoga vremena uzaludne potrage, odustao je…

Tada smo se uspeli iz Kidronske doline do gradskih zidina, a cesta je dalje blagim nagibomvodila prema gradskim vratnicama. Zato smo se nalazili u dubokoj sjeni grada, dok je usamljenivrh uzvisine na suprotnoj strani doline bio okupan crvenim svjetlom zalazećega sunca. Obuzetsablasnim strahom, pogledao sam uokolo i glasno molio: – Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj semeni i mojemu nevjerovanju!

Tada me je obasjala silna zraka svjetlosti! I naglo mi je sve tjelesno postalo toliko nebitnim,da je duševna zbilja u meni bila stvarnija od moćnih gradskih zidina. I u jednome trenu punomeslutnje, ta je zbilja postala toliko jasnom kao što je inače zbilja tla i kamenja. Pa čak i jasnija odtoga. Bilo je to nalik onomu mojem snu u Lazarovom domu… No slijepac nije ništa zamijetio.Tek me je preklinjao optužujućim glasom: – Ako je taj čovjek uistinu uskrsnuo, ipak ga nemojprizivati! I nemoj glasno izgovarati njegovo ime… Jer će inače njegova krv pasti i na mene.

Sjaj se ugasio jednako naglo kao što se i pojavio. Oči su mi još uvijek bile zabljesnute, te podigoh ruke, kao da sam htio zadržati tu divnu laganost koju oćutjeh. No ponovno se na menespustila sjena gradskih zidina, čak još tamnija nego ranije. Olovnih nogu postadoh ponovnosvjestan boravka na ovome svijetu. Pogledao sam preko doline prema strmom i suncem obasja-nom brežuljku… Pritom mi je razum govorio kako je tamo nešto bljesnulo pa su zrake odsjajazasigurno na trenutak kliznule preko mene. Slično kao kad se zrcalom, u šali, dočara svjetlosnumrlju usred sjene.

Unatoč tome ostala je u meni slavljenička izvjesnost, da su Isus i njegovo kraljevstvo živazbilja. Ova tajanstvena spoznaja bila je jača od mojega razuma. I želio sam iskreno vjerovati.Pomišljao sam, čemu ta besmislena hitnja? Zašto želim sve imati odmah, zašto sve u punoj mj e-ri?

Razdragano sam uhvatio prosjaka pod ruku i obodrio ga: – Dođi! Još samo nekoliko koraka,pa smo pred vratnicama.

Ali se čovjek opirao, htijući se osloboditi… 1 pritom je kukao: – Cesta je ovdje strma. Kamome to vodiš? Ne valjda do ruba ponora, da me gurneš u dubinu, za osvetu što sam vikao „Rasp-nite ga!”.

– Ja znam malo o Isusu… – odvratih mu. – Ali ne vjerujem da je uskrsnuo radi osvećivanja.Ne, zasigurno ne zbog toga!

Prispjeli smo do gradskih vratnica. Stražari su poznavali slijepca, pa su ga pozdravili s neko-liko pogrda i pitanjem koliko je tijekom dana isprosio. Da nisam bio s njim, najvjerojatnije bi



ga pregledali i uzeli si svoj udjel. No mene nisu ništa pitali, jer su tkanina mojega ogrtača bezresa i moja nauljena kosa dovoljno kazivali o meni.

Začuvši poznate i pouzdane glasove stražara, prosjak se smirio. Hitro se oslobodio moje rukei štapom opipao luk gradskih vratnica. Zatim je sigurno pošao u grad, jer je odatle poznavaoput. Ubrzo nakon vratiju nailazilo se na malen trg, gdje se smjestilo još nekoliko uzetih i kljas-

tih. Pružali su ruke i jednoličnim glasovima ponavljali svoje izreke. Inače je večernji prometulicama grada općenito zamirao… Iz kuća je prodirao miris ognjišta, svježe pečenoga kruha,češnjaka i vrućega jestivog ulja.

Kad je slijepac odmaknuo nekoliko koraka ispred mene, počeo je mahati štapom i dozivatisvoje prosjačke drugove: – Izraelci! Čovjek iza mene doveo me je ovamo, a ja mogu

posvjedočiti protiv njega. On je opsjednut! Zazivao je ime raspetoga Isusa i time jedan kamen umojoj ruci pretvorio u sir. Krenite na njega i kamenujte ga! On je bjelodano jedan od učenikaonoga prokletnika i donijet će nam zlo i propas!

Prignuo se, dohvatio grumen svježega izmeta i bacio ga prema meni. Učinio je to tolikotočno, ravnajući se jedino prema odjeku mojih koraka, da me njegov hitac pogodio i zaprljao miogrtač. Kad su ostali prosjaci to vidjeli, pohitaše uhvatiti slijepca i zadržati ga. Mene su pak

zamolili za oprost zbog slijepčevoga postupka, te ga upozorili: – Zar si uz svoju sljepoću još i pomahnitao? Ta ovo je neki bogat stanac! Kako bi on mogao biti učenikom Nazarećanina? Onnikako nije Galilejac, to mu raspoznajemo po licu.

Počeli su zatim jadikovati u zboru, pružali su ruke i pokazivali svoje mane. Podijelio sam im punu šaku novčića, svukao svoj zaprljani ogrtač i ogrnuo njime slijepčeva ramena. Glasno sesmijući, rekoh: – Evo ti ogrtača, kojeg si toliko lakomo opipavao! Dobro će ti doći ako nekomzgodom ostaneš preko noći uz rub ceste, smrzavajući se zbog studeni, jer te nitko nije odveo ugrad.

Slijepac je zatresao šakama prema svojim drugovima i zaurlao: – Vjerujute li barem sada, da je opsjednut? Dakle, mogao bih prisegnuti, ako bih mu odvalio jednu zaušnicu, bio bi on pri-pravan podmetnuti mi i drugi obraz. Taj je dovoljno lud za takvo nešto!

Morao sam se od srca nasmijati njegovim riječima… Pridržavati se Isusovoga učenjamoguće i nije bilo baš toliko nemoguće, kao što sam pomišljao. Jer, što sam se više trudio ovome svatu na zlo uzvratiti dobrim, to sam više postajao radosnijim i zadovoljnijim. Osjećaosam kako jedino na taj način mogu suzbiti njegovu zlobu i pakost. Udariti ga ili predatistražarima, značilo bi tek suzbijati jedno zlo drugim.

Ostali prosjaci revno se pridružiše mojemu smijehu i dobaciše svojemu strukovnom drugu: – Nije taj čovjek opsjednut, nego tek malo ponapit. Zar to ne zamijećuješ? Čovjek mora biti do-brano pijan, ako pristane uz tebe kao vodič i zatim još svuče svoj ogrtač pa ti ga daruje! I samose ludi pijanac može smijati iz punoga grla, kad ga se prostački napada!

U određenom su smislu ti ljudi imali pravo. Neka vrsta pijanstva, koja je natkriljivala ljudske

spoznaje, šumila je i bjesnjela u mojoj glavi. I istodobno me tjerala na glasno smijanje, pomućujući mi vid toliko da mi nisu ništa značili pogledi prolaznika, dok sam prolazio gradomodjeven tek u laganu tuniku.

Možda se uistinu sve ostalo moglo u naprijed pripremiti, pomišljao sam, ali nikako ne onajtvrdi sir na kojeg je slijepac naišao svojim štapom, između svega ostalog slično okrugloga k a-menja!

Žena sirijskoga sitničara pljesnula je rukama, vidjevši me kako se vraćam bez ogrtača. Anjen se suprug preplašio pomislivši da su me napali razbojnici. No budući da sam se samo smi-

jao, te iz svojega boravišta donio novaca i zamolio ga neka mi pribavi nov plašt, ubrzo se primi-rio. Ali je i on pretpostavio da sam se napio, a glede ogrtača zasigurno zaključio da sam gaproigrao.

Nakon nekog vremena donio mi je lijep vuneni ogrtač s malenim resama na rubovima. Taj jekomad odjeće bio izrađen od birane židovske vune, objašnjavao mi je pritom, stišćući i gnječeći



tkaninu između prstiju. Htio je time pokazati koliko je tkanje valjano i uz to besprijekorno ob-ojeno. Još me uvjeravao da je cjenkanjem za mene cijenu snizio na umjeren iznos. Napokon jerekao: – Ovo je židovski ogrtač. Za tuđinski plašt morao bih ići čak do foruma i platitivišestruko veću cijenu. Rese možeš, dakako, odrezati.. Ali nikome neće smetati ako ih i ostaviš,nakon što si pustio bradu. I ja se također pribojavam i štujem Boga Izraela… Povremeno pak

ubacim poneki novčić u njegovu žrtvenu škrinju, koja stoji u prednjem dvorištu nevjernika,kako bih si time osigurao dobro odvijanje poslova…Pogledao me, lukavo se smiješeći svojim crnim očima, te mi pažljivo odbrojao ostatak nov-

ca. Htjedoh ga nagraditi za njegov trud. No podigao je ruke u znak prosvjeda i pojasnio mi: –Od tebe ne trebam ništa… Trgovac odjećom već mi je platio posredničku pristojbu. Ti si sadapredarežljivo raspoložen. Zato danas više ne smiješ izlaziti. Radije se povuci u svoju odaju,ispavaj se i omogući svojoj glavi neka se prozrači i razbistri! Prije toga ipak pojedi malo dobre

juhe, koju će ti zgotoviti moja žena! Ona će obilato ukuhati luka u nju i dodati začinske trave,koje će ti osigurati buđenje bez glavobolje.

Nisam se mogao odmah odlučiti na odlazak u svoju odaju, na što je on zabrinuto zakimaoglavom, te raširivši ruke uzviknuo: – Lijepo, lijepo! Savjetovao sam te jedino za tvoje dobro.

No ako to doista želiš, mogu poslati svojega sina po još jedan vrč slatkoga vina. Ali nikako nesmiješ popiti više od toga. I nikako ne pokušavaj po noći se još jedanput spoticati niz stepenice,

jer bi si mogao slomiti vrat ili završiti u lošemu društvu…Pokušah se braniti i ukočenim jezikom objasniti da sam potpuno trijezan. Na to je zabrinuto

podigao ruku i rekao: – Lice ti je rumeno, a oči ti se sjaje. Ali, kako želiš! Onda ću ti radije pozvati jednu mladu ženu, koja se druži sa strancima. Ona se, međutim, može pojaviti tek kadse potpuno smrači, jer će inače u našoj četvrti doći na zao glas. Zato se strpi malenkost! Ona će podijeliti ležaj s tobom i tako te temeljito smiriti, da ćeš nakon toga morati zaspati i razbistritiglavu. Doduše, ona ne zna pjevati i svirati na nekome glazbalu… Ali je zdrava i naočita, te ćese zasigurno pobrinuti da usneš i bez uspavanke…!

Bio je toliko siguran u svoju prosudbu mojega stanja i glede načina liječenja, da sam ga tek krajnjim trudom uspio odvratiti od njegovih nakana. Njemu za ljubav pošao sam spavati, a onme skrbno slijedio u potkrovlje, kako bi me pokrio mojim nov im ogrtačem. Nakon nekogavremena njegova je kći donijela zdjelu koja se pušila, punu jako začinjene juhe. I ostala megledati kako jedem, stidljivo hihoćući iza ruke podignute pred usta. Juha je bila ljuta, da me jeod nje u ustima upravo palilo. No činilo se da vruća tekućina samo još povećava moj zbunjujućipolet.

Djevojka je još napunila moj vrč za vodu i zatim otišla. No ja se nisam mogao skrasiti u postelji. Na vršcima prstiju iskradoh se na krov. Dok je izlazećim zvijezdama jačao sjaj, sjediosam umotan u svoj nov ogrtač, te slušao zamiruće glasanje grada i strujanje zraka koji se hladio.Povremeno bi mi preko gorućih obraza i čela prešao lagan ćuh vjetra… U mojemu blaženstvu

pričinjavalo mi se kao da to neka nevidljiva ruka miluje moje obraze. Pr ošlost je drhtala u meni,zemaljski je prah treperio u meni… Ali mi je nešto drugo, po prvi puta u životu, ulijevalo izvjesnost i sigurnost da sam više nego tek prah i sjena.

– Ti uskrsnuli Sine Božji – molio sam se u noćnoj tami – iskorijeni iz moje glave sve is-prazne knjiške mudrosti! Primi me u svoje kraljevstvo! Povedi me onim jednim jedinim putom!Ja zasigurno nisam pri punoj svijesti, zasigurno sam bolestan, zasigurno si me ti začarao. Novjerujem da si ti više od svega što je ikad postojalo na ovome svijetu… Probudio sam sesmrznut i ukočen. Iz sna me trgnulo resko jecanje hramskih trublji. Sunce je obasjavalo istočneobronke uzvisina. Grad je pak još uvijek ležao u neodređenome polusvjetlu zore, a jutarnja jezvijezda jasno svijetleći lebdjela iznad obzorja. Glava mi se tijekom noći razbistrila. Ali sam se

ježio od studeni. Prikupio sam skute svojega vunenog ogrtača i pritegnuo ga tješnje uz sebe.

Zatim sam se kradimice vratio u svoju odaju i zavukao se u postelju. Pokušao sam se postidjetimojih noćnih misli. No nisam ih se sramio. Upravo suprotno, osjećao sam kako u meni još uvi-



jek svjetluca neko studeno svjetlo, ma koliko se možda ugasio onaj grozničavi žar od prethod-noga dana.

Zato sam spokojno ostavio moju bradu nedirnutom i ostao u svojoj odaji. Odlučio sam pot-puno opušteno promisliti i potom pribilježiti sva zbivanja prethodnoga dana. A kad zapisivanje

privedem koncu, namjeravam poći do Izvorskih vrata. Duboko u sebi osjećam i pritom sam

čvrsto uvjeren da sve ono što sam doživio i što ću još doživjeti, služi nekoj određenoj svrsi icilju. To mi uvjerenje daje snažan osjet sigurnosti. Pa ako i zapišem kojekakve nezgrapnosti iličak gluposti, ne stidim se ni jedne jedine svoje riječi…

PISMO 6.

Učenici Mark pozdravlja Tuliju.

Ovim pozdravom Tebi pozdravljam istodobno i začudno daleku prošlost. Čak mi i najstrast-venije noći u Rimu sada izgledaju kao da ih je netko drugo doživio, a ne ja… Dijeli nas tek jed-na jedina, kratka godina! Ali je meni bila dulja od svih drugih. Samo ovih nekoliko minulih

dana čine mi se dugim poput više ljeta. Ti si mi se pak nekako otuđila i čak izgubila … A i jasam se promijenio. Sad sam neki drugi Mark. Ti me više ne bi razumjela. Kad te prizovem usjećanju, vidim kako svoja ćudljiva usta pri čitanju mojih izvješća razvlačiš u podrugljivsmiješak…

Ti živiš usred svega što sam i ja nekoć cijenio važnim. Ti paziš tko Te pozdravlja i kako točini. Ti svaki put brižno promišljaš koji nakit trebaš nositi u nekome društvu, kako bi se Tvojiprijatelji veselili, zavidnici poprijeko i zavidno škiljili, a neprijatelji se srdili… Ti tijesnoomataš svoje glatko tijelo u tanku svilu halje i promatraš svoj lik u izglačanim mramornim

pločama zidova. Zatim iznenada bodeš ukosnicom mladu robinju, jer je pri slaganju Tvoje kosebila nespretna… Napokon sudjeluješ u večernjemu okupljanju društva. S umornim osmijehom

podižeš svoju vinsku kupu. I hiniš kako slušaš izlaganje nekoga mudroslova ili povjesničara.

Oduševljena si i najnovijim napjevom. Puštaš svoje sandale neka se njišu na palcima nogu, ka-ko bi Tvoj susjed za stolom, ma tko to bio, zamijetio koliko su Tvoja bijela stopala malena.Unatoč svojoj vitkosti, Ti si snažna i izdržljiva. Tvoja neukrotiva i nezajažljiva žudnja zaužitcima može te održavati budnom tijekom više vrućih rimskih noći. U društvu nepoznatihljudi Ti grickaš i hrskaš ptičje jezike, puževe i morske životinje, kao da Te takvi birani zalogajidovoljno zasićuju… Ali kad se izmoriš u društvu svojega milosnika, nije ti teško ustati usrednoći i progutati do pola pečen komad mesa, kako bi prikupila snage za igru koja Te nikad neiscrpljuje.

Tako ja vidim Tvoju sliku, Tulijo. Ne više kao punu života, nego poput odraza uizglačanome crnom mramoru. A ta sjena ne muči više moje misli kao minule zime u Aleksan-driji, kad sam Te uzalud pokušavao zaboraviti. Nešto drugo sada ispunja moju dušu, premdatome nisam osobno doprinjeo. Ti me više ne bi prepoznala, Tulijo. A moguće ni ja Tebe ne bihviše prepoznao…

Zato pišem ova pisma, premda ih započinjem pozdravom Tebi, zapravo više sebi samome…Pišem ih da bih istražio sebe kao i sve što mi se dogodilo, slijedeći naputke mojega uvaženogučitelja s Rodosa. Jer, on mi je stalno isticao, kako mogu izvješćivati o onome što sam osobnovidio ili čuo, a ne tek prepričavati tuđe misli i mišljenja. Ne, ne pišem više radi pukoga trošenjavremena ili iz moguće dosade. Kada ispišem svoja pisma, nisi mi ni Ti više blizu … Čak si mi,što više, tada još udaljenija nego inače. No to me ne brine, Tulijo. Ni u kojemu pogledu neosjećam da sam nešto izgubio.

Čak me ne brine ni da li moja pisma stižu do Tebe. Unatoč tome Te pozdravljam. Ti si bila,

glede ćutilnih užitaka i strasti, jedino ljudsko biće koje mi je uistinu bilo blisko. O zbilji ovogasvijeta ti si mnogo razumjela, čak više od mene. Tvojem umijeću utiranja puta u biti zahvalju-



jem za onu oporuku, koja me učinila dobrostojećim… A to mi je pak omogućilo vođenje života prema vlastitome nahođenju, pri čemu ne moram nikoga slušati niti se nekome ulagivati. Ti si bila čovjek zdravoga razuma, okrutna i pohlepna za vlašću. I ne bi Te smjelo nikako smetatikad to kažem… Moje zaključke možeš, upravo suprotno tome, više pojmiti kao pohvalu. Jer ljepotu i čar svojih očiju, svojih usta, svojega tijela… Njih i sama dobro poznaješ. Ali me ta

ljepota i čari više ni najmanje ne vezuju za Tebe. Toliko sam sada ispunjen drugim osjetima idoživljajima.Onako bradat, s jednostavnim sandalama na nogama i umotan u svoj prugast židovski ogrtač,

predvečer sljedećega dana otputih se ponovno do Izvorskih vrata. Nisam si uredio nokte, a čak ni plovučcem ne bih uspio ukloniti mrlje crnila na prstima svoje desne ruke. Inače priučen naparnu kupelj i toplu vodu, ipak sam se toga dana umio u hladnoj.

Naime, kad sam stupio u mušku kupelj gimnazija*, svi su me tako pogledali te sam odmahotišao. Čak si nisam ni pod pazuha utrljao pomast za skidanje dlaka. Cijelo mi je tijelo kosmatokao nekome barbaru. Ali to mi nije važno, niti to smatram nekim nedostatkom. Želim se prila-goditi svojoj okolini, kako bih uživao više povjerenja. A kasnije se mogu vratiti životnim navi-kama s kojima sam odrastao.

Uz sve to čak ne mogu ni reći kako volim ovaj grad i njegove ljude. Hram s njegovim mr a-morom i zlatom sam često vidio kako blista u punome sjaju sunčevih zraka. Večernje pak r u-menilo pretvara tu građevinu u neman s krvavocrvenim vlasima. U rana je jutra opet poputmodroga sna. Tijekom cijeloga dana uzdiže se, u slavu židovskoga boga, gust dim sa žrtvenika

prema nebu. Ali meni je Hram ostao stran. Prema njemu jednostavno ne mogu osjećati istostrahopoštovanje kao Židovi. Meni on nije svet… Svetije i silnije doživio sam Artemidin* hramu Efesu. Ili u Antiohiji. Ili na Rodosu. Ili u Ateni. A da ni ne spominjem Forum u Rimu…

Ne, ne mogu osjećati naklonosti prema ovome gradu, čiji su žitelji prizvah Isusovu krv nasebe. Kada su jeruzalemske žene plakale za svojim Gospodinom, dok je putem prema brdu zaraspinjenje teturao i klecao pod udarcima biča, On im se obratio. Rekao im je, tako bar kazuju,neka nad njim ne plaču, nego nad sobom i svojom djecom. I mene nehotice obuzimaju zleslutnje, dok promatram Hram, u kojem se posvećen zastor pod udarom potresa razderao nadvoje od vrha do dna… I u kojem su se neke od stuba što vode prema svetištu, od drugoga po-tresa urušile. To je vjerojatno dovoljno kao predznak…

Idući prema Izvorskim vratima, razmišljao sam upravo o svemu tome. Po trgovačkim ulica-ma su se još uvijek natiskivali ljudi, a pred trgovinama su se čuli svi jezici svijeta. Zvona navratovima deva su zvonila, a magarci su revali. Zato moram priznati da je sveti židovski gradmetropola* kao ni jedan drugi grad na svijetu. Ali sam ja u njemu osjećao nešto strano i tuđe .

Sada, u predvečerje, pri kraju radnoga dana, meni kao tuđincu je cijeli grad odavao krajnježalosnu sliku. Moje se srce žarilo u tihome iščekivanju, no jad usamljenosti tištao mi je isto-dobno dušu. Mnogo vrijedi biti slobodan i neovisan o drugim ljudima, ali večernja usamljenost

u jednome stranom gradu je gorak zalogaj.Ipak je u meni izbijala radost, jer sam se nečemu nadao. Znao sam, živim u prijelomnomevremenu, u vremenu iščekivanja. Isus je ustao iz groba, a Njegovo kraljevstvo za uvijek ostajena zemlji. Tek nekoliko ljudi to zna i u to vjeruje, premda i sami ponekad zdvajaju u svojimsrcima. No to je zato jer im se nešto slično još nikad nije dogodilo. U te sumnjičavce ubrajamse i ja. Ali istodobno s tom dvojbom ja i vjerujem, nadam se i očekujem neko zbivanje koje ćesve pojasniti.

Kad sam stigao do gradskih vratnica, zatekoh tek nekoliko prosjaka kako još uvijek čučečekajući milodare. Nisu me prepoznali, a onome slijepcu nije bilo ni traga. Žene s vrčevima naglavi ulazile su ispod luka vratnica u grad, brbljajući međusobno. Čak se nisu ni potrudile zbogmene povući rub ogrtača preko lica, toliko su prema meni bile ravnodušne.

Nebo je postalo tamno modro. Sumrak se širio. I već su zatreperile tri zvijezde na nebeskome svodu. Čuvari su pak zapalili jednu zublju od smole i zataknuli je u prsten pokraj



vratnica. Bio sam razočaran… No s tim razočaranjem sam računao, te se pripremao da ćumožda morati dolaziti ovamo kroz dulje razdoblje, dan za danom, prije nego primim znak. Na-kon nekoga vremena sam već htio poći natrag kući, ali sam ipak oklijevao. Ta bilo je svejedno,

jesam li ovdje ili tamo…!Tada se pod lukom vratnica pojavio čovjek s vrčem za vodu. Nosio je posudu na ramenu,

pridržavajući je drugom rukom, mnogo nespretnije nego što to čine žene. Koračao je polako ioprezno, kako se u polutami ne bi spotaknuo. Pričekao sam dok nije nestao u jednoj ulici što seuspinjala prema gradu… Tek sam tada pošao za njim. Strma uličica nastavljala se nizom plitkihstuba. Mogao sam čuti korake čovjeka kojega sam slijedio, kao i njegovo otežalo disan je podtežinom vrča.

Ne ubrzavajući korak, vodonoša je uvijek iznova zakretao u zavojite pobočne uličice. Uspin- jali smo se u Gornji grad. Išli smo već dugo. No zapazio sam kako čovjek ne bira najkraći putprema svojemu odredištu. Na jednome osamljenom mjestu skinuo je vrč s ramena, ispravio gana tlu i čekao. Prišao sam mu i zastao, ne govoreći ništa. Stajali smo tako dugo vremena, jedanuz drugoga, oslonjeni na nekakav kućni zid, sve dok nije došao do daha. Tada se napokon okr e-nuo prema meni, pozdravio me i upitao: – Jesi li izgubio put? Uzvratio sam pozdrav i dodao: –

Putova je mnogo, a putokazi su počesto lažni…– Samo su dva puta – primijetio je mudro. – Jedan vodi u život, drugi u smrt.– Tada za mene ostaje tek jedan jedini… – uzvratio sam. – No sam ga ne mogu naći. Ali se

nadam i vjerujem, netko će me povesti… Ne odgovorivši ništa, ponovno je podigao vrč na rame i pošao dalje. Koračao sam uz njega,

a on mi to nije branio. Nakon nekog vremena predložio sam: – Stube su strme. Smijem li ti pomoći? Inače ćeš ponovno ostati bez daha…

– Ne ostajem bez daha od nošenja – odgovorio je – nego od straha. Bojim se, iz svega ovoganeće proizaći ništa dobrog.

Ali mi je ipak dopustio uzeti posudu, koju sam prebacio na svoje rame. Nije mi se činila po-sebno teškom. Pošao je ispred mene upozoravajući na neravnine, preko kojih bih se mogao spo-taknuti. Uličice su bile prepune nečistoće i otpadaka, te vonjale na mokraću i trulež. Putem samsi zaprljao sandale.

Prošli smo kroz vrata u starim zidinama i još se dalje uspinjali u Gornji grad. Kuća pred k o- jom smo se napokon zaustavili, činila se velikom i ljepšom od susjednih. No u svjetlu zvijezdamogao sam raspoznati samo obrise. Vodonoša je pokucao na vrata, koja je odmah otvorila jed-na dvorkinja. Nije me pozdravila, ali je odmah prihvatila vrč s mojega ramena. No čovjeku kojime doveo iskazivala je veliko poštovanje, pa zaključili da je više od običnoga sluge, za što samga smatrao.

Poveo me u mirno dvorište, gdje je raslo drveće. Tamo je pred mene izašao jedan dječak star moguće nekih petnaestak godina.

– Mir s tobom! – pozdravio je skromno. – Moj otac i ujak su se već povukli… Ali dopustimeni da te povedem u gornje odaje! Želiš li oprati ruke? Ne pričekavši na moj odgovor, dvorkinja mi je upravo iz vrča koji sam donio obilato polila

ruke, kao da je htjela pokazati kako ovdje nikako ne manjka vode. A dječak mi je uručio plat-neni ubrus i rekao: – Zovem se Marko.

Dok sam sušio ruke, počeo je govoriti… Zvučalo je to nekako gorljivo, kao da je obuzetosjećajem o rušenju svih brana vlastitoj osobnosti: – Tada, one noći kad je naš Gospodin biouhićen, bio sam nazočan… Skočio sam s postelje odjeven tek u rubaču, te potrčao u Getse-manske* vrtove. Htjedoh upozoriti Isusa, jer sam znao da će tamo noćiti. Mene su također zgrabili, a pritom su mi oružnici poderali rubaču, koja im je čak ostala u rukama. Morao samnag odatle uteći, zajedno s drugima.

– Ne brbljaj toliko, Marko! – opomenuo ga je moj pratitelj. Ali sada, kad je bio u ovomezaštićenom dvorištu, zdrav i čitav, prevladao je svoj strah. I kao da je bio ispunjen sličnom



suzdržavanom gorljivošću kao i mladac. –Zovem se Natanael* – rekao je. – I zašto bih ti tajiosvojega imena? Ja sam susreo Gospodina na putu za Emaus, na dan kad je napustio svoj grob.

– Ali ga u prvi mah nisi prepoznao! – izletjelo je Marku. Natanael je na to položio ruku okomomčićeva vrata, kako bi suzbio i zaustavio njegov pripovjedački žar. Marko je pak svoj

prstima, koji su bili upravo vrući kao od groznice, povjerljivo uhvatio moju ruku. Pritom sam

po mekoj i nježnoj koži njegovih dlanova spoznao da nikad u životu nije radio neki spomenavrijedan teži posao. Poveo me uz nekakve stube do otvorenoga trijema koji se protezao dužkrova i vodio do gornjih odaja kuće.

Prostorija je bila povelika, a osvjetljavala ju je tek jedna jedina svjetiljka, pa su kutovi ležaliu sjeni. Ulazeći, zapazio sam da me čekaju dva čovjeka. Stajali su ruku pod ruku, sasvim mirniu polutami. No jednoga sam prepoznao… Bio je to onaj naočit mladić, Ivan, kojega sam zapa-zio na stratištu, uz žene. Ugledavši ga tako, pod slabašnim zrakama svjetiljke, ponovno samuočio neizrecivu čistoću crta njegovoga mladenačkog lica. Drugi je čovjek bio stariji, izbrazda-na čela, a oči su mu bile istraživačke i nepovjerljive.

– Mir s vama! – pozdravio sam. Nisu mi odgovorili. Napokon se Ivan okrenuo prema starijemu čovjeku, s upitnim izrazom u

očima, kao da ga želi potaći neka progovori. No nepoznati me je nastavio promatrati i mjeriti odglave do pete, jednako sumnjičavim pogledom. Tišina je postala neugodnom. Napokon se javioNatanael: – Slijedio je vrč za vodu…

– Tražim jedini put – ustvrdio sam glasno i uvjerljivo. Rekao sam tako, jer sam vrlo straho-vao da bi me ta dvojica mogli otpremiti, iz puke nepovjerljivosti i sumnjičenja.

U prostoriji je uokrug velikoga stola bilo više ležaljki za odmaranje. Odaja je razvidno bila blagovaonica bogate kuće. Nakon što me je onaj nepovjerljivi čovjek dovoljno promatrao,mahnuo je rukom i rekao: – Natanael, Marko, vi možete otići. Ali, za svaki slučaj, stražarite udvorištu!

Nakon što su otišli, okrenuo je veliki ključ u bravi izlaznih vrata i rekao: – Mir s tobom,tuđinče! Što želiš od nas? Bojim se kako je put kojeg ti tražiš, preuzak za tebe…

Ali mu je Ivan upao u riječ, koreći ga: – Toma*, zašto moraš uvijek u svakoga i u sve prvoposumnjati? – I okrenuvši se prema meni dodao je poticajno: – Tko traži, taj i nađe! A onometko kuca, bit će otvoreno! Dočusmo da si blag i smjeran u srcu. Ti si pokucao s čistim nakana-ma… Zato smo ti otvorili vrata. – Pozvao me neka sjednem, pa se smjestio sučelice meni i pog-ledao me poput ledca jasnim pogledom jednoga zanesenjaka.

Nakon kraćega oklijevanja sjeo je i Toma. Kimnuo mi je glavom i pojasnio: – Ja sam jedanod Dvanaestorice, o kojima si čuo. Gospodin nas je izabrao i pozvao za svoje poslanike*, a mismo ga slijedili. Ivan je najmlađi među nama. I uvijek moram obuzdavati njegovu silovitost ižestinu… – Kratko je zastao, kimnuo glavom, pa nastavio: – Ne smiješ nas koriti zbog pretjera-noga opreza. Zasigurno znaš, vlasti i protiv nas kuhaju optužnicu. Pritom tvrde kako smo pri-

segnuli da ćemo potpaliti Hram, kao znak za puk. Tvrde još i da smo ubili naše drugove, koji suizdali Isusa. I zašto ti ne bih otvoreno priznao? Zbog tebe smo mnogo raspravljali… Osim Pe-tra* koji o tebi, kao jednome tuđincu, nije htio ni čuti, ja sam jedini bio stvarno protiv tebe. Ali

je Marija Magdalena govorila tebi u prilog.– Ja te poznajem – dodao je Ivan. – Vidio sam te dok si stajao kod križeva. Ti se nisi

priključio onima što su se rugali…– I ja tebe poznajem, a i pričali su mi o tebi – odvratio sam. Bilo mi je teško ne zagledati se u

njega. Jer, još nikad nisam vidio nekoga mladića toliko lijepih crta lica. Bile su tako čiste kaoda ih nikad nije očešala neka loša ili zla misao. Ali ta ljepota nije bila beživotna kao raskoš ne-koga kipa. Bilo je to živahno i strastveno lice, a osjećao sam kako iz njega istodobno strujidašak miroljubivosti i topline.

– No, a što želiš od nas? – zapitao je Toma ponovno, mrzovoljnim glasom.



Njegovo neprijateljstvo me je smetalo. Kao da se trudio tajnu povjerenu zajednički svimglasnicima, ljubomorno čuvati od ljudi izvan njihovoga kruga.

– Htjedoh vas tek zamoliti da mi pokažete put – rekoh uzdržljivo i oprezno.Toma je dobacio svojemu drugu zlovoljan pogled i zatim rekao: – Prije svojega uhićenja nas

je Gospodin uvjeravao, kako u domu njegovoga oca ima mnogo odaja. A on će poći pripraviti

nam u njima mjesto. I zasigurno je pritom mislio na svu dvanaestoricu nas, premda ga je Juda*kasnije iznevjerio i izdao. Isus je tada još rekao: „Vi znate kamo ja odlazim, vi poznajete put”.Protrljao si je izborano čelo, a pogled mu je pritom odavao zbunjenost i smetenost. Dodao je:

– Tada sam mu odgovorio: „Ni ne slutim, kamo polaziš! Pa kako bi onda znali put?!” A sadadolaziš ti, strance, pitajući me za put, koji ni sam ne poznajem…

– Toma, Toma! – podsjetio ga je Ivan. – On ti je tom zgodom odgovorio… Rekao je: „Jasam put, ja sam put i istina!” Točno tako je bilo! Zato ne možeš sada poricati da znaš.

No Toma je skočio, sav zdvojan i čak očajan, udario šakom po dlanu druge ruke i povikao: –Da, ali što znači ta njegova izjava?! Ja je ne razumijem. Objasni mi!

Ivan bi zasigurno odgovorio na ovaj poziv, ali se nije mogao odlučiti u mojoj nazočnosti. Jasam pak razmislio i ubacio: – U svakom slučaju, Isus je trećega dana uskrsnuo…

– Da, to je točno! – dometnuo je Ivan. – Marija Magdalena nas je izvijestila da je kamenpomaknut s ulaza u grobnicu. Mi smo pobrzali onamo, Petar i ja, te smo zatekli grob praznim.

– Sve je to vrlo lijepo – primijetio je Toma. – Marija Magdalena je vidjela i anđela, te neko-ga vrtlara što je pijuckao uokolo…

– Nekoga vrtlara?! – zapitao sam uplašeno, a pritom me cijeloga obuzela jeza!– Ženska naklapanja! – nastavio je Toma, ne obazirući se na moje pitanje. – Slično kao i ona

pripovijest s Natanaelom i Kleofom* na putu u Emaus. Ta dvojica ga čak nisu ni prepoznali .– Ovdje u ovoj odaji – rekao je Ivan, očito duboko uvjeren u svoje riječi – tu gdje smo svi

preplašeni sjedili iza zatvorenih vrata, ukazao nam se iste večeri… Razgovarao je s nama inešto nam obećao. Na to se obećanje gotovo i ne usuđujem pomišljati, a kamoli o njemu govo-riti pred jednim tudincem… Ali te uvjeravam, utjelovljen je ovdje stajao medu nama, a zatimiščeznuo jednako naglo kao što se i pojavio. I mi smo povjerovali!

– No da! – rugao se Toma. – Vi ste bili žrtve priviđenja, isto kao i oba učenika iz Emausa, ao Mariji da i ne govorim. Ja tada nisam bio nazočan, a i ne v jerujem u takva pojavljivanja. Mo-rao bih vidjeti tragove klinova na njegovim rukama i staviti prste u te rupe! Samo to i ništa dru-go ne bi me moglo uvjeriti… I tako ostaje, pa makar se na mjestu srušio mrtav!

Te riječi i ta dvojba toliko zabrinuše mladoga Ivana te je odvratio glavu. Ali nije proturiječio. Pomislio sam kako je tijekom tih malobrojnih dana nakon ukazivanja, upravo taTomina nepovjerljivost poljuljala vjerovanje očevidaca, pa su potajno i oni počeli zdvajati o timzajedničkim viđenjima.

Obuzela me tada neka neobična veselost, pa rekoh riješeno: – Ja ne trebam vidjeti, da bih

vjerovao. Meni je već sada jasno, da je uskrsnuo i da još uvijek boravi na ovome svijetu. Nokako je sve to moguće, ja ne znam.. Ali željno očekujem predstojeće događaje. Ovih su se danaslučila zbivanja kakvih još nikad nije bilo, a nastupanje daljnjih nezamislivih događaja isto jetako izvjesno.

– Ti čak nisi iz redova Djece Izraela! – okosio se Toma omalovažavajućim glasom. – Prem-da si dao prišiti vidljive prozelitske* rese na skutima ogrtača. Nikako ne razumijem, zašto nastoliko tvrdokorno i uporno uhodiš. Ja ti ne vjerujem. Nemoj pomišljati kako mi je ostalo nepoz-natim da si bio gost namjesnika u Antoniji. Ti nas pokušaš uvući u stupicu, kako bi sebi sami-ma, vlastitim riječima priskrbili smrt na križu ili kamenovanje.

Zalomio je čvorastim šakama, uplašeno pogledao oko sebe i nastavio: – Ne znam, jesi li ikadvidio što se zbiva pri kamenovanju. Ja sam to promatrao i ne bih želio postati žrtvom takvoga

postupka. Barem i pogotovu ne sada, nakon što je Isus umro, pa bio njegov grob prazan ili ne…



zivo isključili iz svojega društva. Zato napokon rekoh, zbunjeno: – Ja sam vam odan i sklon. Noipak sam Nežidov, neobrezanac… A to smjeram i ostati. Ali su mi pripovijedali kako je Isus

bio blag i dobra srca čak i prema Samarijcima, kojih se Židovi gnušaju. Navodno je iscijeliočak i slugu jednoga rimskog stotnika u Galileji, zato jer je Riml janin vjerovao u Isusovu moćiscjelivanja. Ja također vjerujem u njegovu moć i snagu… Vjerujem i da još živi, da će se po-

novno pojaviti… Ako se to dogodi, nemojte me, to vas molim, ostaviti vani u tami! Ta ja muneću učiniti ništa na žao. No kako bi i mogao čovjek nauditi nekome biću koje je ustalo iz gr o-ba te kroz zatvorena vrata dolazi i odlazi? Ni vi se, također, od mene ne trebate ničega bojati.Upravo suprotno! Ja vam želim pomoći, koliko to mogu. Smjestio sam se u kući sirijskogasitničara, u blizini Hasmonejske palače. Imućan sam i mogu vam, u slučaju potrebe, priskočiti inovčanim prilogom.

– Dokaži to! – uzviknuo je Toma i ispružio žuljevitu ruku prema meni.– Takvu pomoć mi ne trebamo – hitro je uskočio Ivan, otklanjajući moju ponudu. – Ili, bolje

rečeno, barem za sada ne… Moja obitelj je imućna, a i Matija* ima novaca. Osim toga, Učitelj je imao bogate pokrovitelje i zaštitnike, koji su tijekom naših putovanja skrbili za našu opskrbu.To su činili zato jer drukčije nisu mogli slijediti Gospodina. Ne, ne! Mi ne trebamo ni kruha ni

odjeće… Trebamo samo ono što nam jedino On može dati. Kada ponovno dođe, nećemo tezaboraviti. Ali tajne koje nam je pov jerio ne smijem, dakako, otkriti jednome tuđincu…

– Sve mi se čini, bilo je pogrešno poslušati Mariju – upozoravajući je primijetio Toma. –Znatiželja ovoga Rimljanina ne obećava ništa dobroga! – A zatim se okrenuo k meni i rekao

prijetećim glasom: – Znaj! Prateći Gospodina, imali smo moć iscjelivanja bolesnih, pa čak iistjerivanja zlih duhova. Sada su naše snage doduše sasvim opale, ali bi postupio dobro ako nasse pričuvaš. Nas je Gospodin izabrao za svoje učenike. I mi smo bili ti koji smo prema svojemunahođenju odabirali ljude i puštali ih pred njega, braneći ostalima pristup. Pa ako je jedan odnas dvanaestorice mogao izdati, koliko onda tek moramo biti nepovjerljivi prema jednomestrancu i tuđincu?!?

– Ne bojim se ni vas niti vaših snaga! – rekoh otvoreno. – Nisam dočuo o tome da bi Isuszlorabio svoje snage čak i prema svojim protivnicima, a pogotovu ne prema nekome koji gastrastveno i žarko traži.

– O, ti si izvrsno poučen! – uzviknuo je Toma. – Ali jednoga je dana ipak prokleo jednostablo smokve, koje se nakon toga osušilo pred našim očima. A učinio je to jedino zato jer jeimalo tek lišće, a nije na njemu našao ploda. Povrh toga, čak i nije bilo doba kad rađajusmokve…

– Mi nismo nikad točno spoznali, što je time mislio – ubacio je Ivan. – To je morala biti jed-na od onih usporedbi, koje nismo razumjeli.

– U usporedbama je Gospodin govorio jedino puku – proturiječio je Toma. – Nama je pakuvijek govorio otvoreno. Ali ako ga tada nismo shvaćali, kako bismo to mogli sada?! Zato bi

bilo bolje da napustimo grad, bez daljnjega oklijevanja.– No, kako hoćete! – rekoh tada, jer su me njegove zamjerke i prijetnje uistinu zamorile. –Zao mi je što sam vas ometao u vrijeme kad vas druge stvari toliko tište. Ja sam pak doputovaoovamo iz Aleksandrije, kako bih tražio vladara svijeta, čije su rođenje najavila razna

proročanstva. Takva pretkazanja kolaju i kod drugih naroda, a ne samo kod Židova.Odgovarajući znakovi uočeni su također u Rimu i Grčkoj. Toga sam vladara svijeta našao uIsusu od Nazareta, koji je kao židovski kralj bio raspet na križ i čije sam umiranje gledao. Noipak je njegovo kraljevstvo drukčije nego sam si ga predočavao, a po svemu sudeći i drukčijenego sam to očekivao. Ne vjerujem da me možete spriječiti u traženju toga kraljevstva. Isusovouskrsnuće me uvjerilo da se njegovo kraljevstvo obistinilo.

No nakon tih riječi pekle su me oči od suza razočaranosti. Okrenuo sam glavu u stranu i

natmureno se ogledao po velikoj blagovaonici, čiji su kutovi ležali u tami. Tada me, u jednometrenu, obuzeo isti osjet nazočnosti nečega stranog, poput onoga iz sna dok sam počivao u gor n-



jim odajama Lazarova doma. Ali ovaj puta to nije mogao biti san! Upravo suprotno! Bio sampotpuno budan i prijemljiv za sve utiske. Ispunjavala me je želja i čežnja zazvati Uskrsnuloga iosloviti ga po imenu. Isto kao i nedavnom zgodom, kad se kamen u ruci onoga slijepca pretvo-rio u sir. No u ovoj prostoriji, u nazočnosti ta dva čovjeka, zbunjenost i predrasude me odvratišeod takva zazivanja. Ma koliko se ovi učenici okretali i odvraćali, morali su ipak posjedovati

neke skrivene spoznaje ili znanja. Isus ih je zasigurno poučio tajnama, te im smrt nije bila n a-mi jenjena prije nego ispune svrhu i zadaću, koju je samo On poznavao i koju ovi učenici jošnisu razumjeli.

Ne, nisam se odvažio glasno izgovoriti Njegovo ime…– Mir s vama…! – tek im skromno rekoh. Ustao sam i okrenuo se na polazak.Toma me je ispratio do vrata, kako bi ih otvorio. Ali nakon što je okrenuo drveni ključ i pr i-

tisnuo ručku, vrata se nisu dala ni odškrinuti…! Tresao je i drmao vratima, te ponovno okrenuoključ… Uzalud! Sve je bilo uzalud…

– Vrata su se sigurno izvjesila, pa su zapela – mrmljao je srdito.– Ne tresi toliko, slomit ćeš bravu! – upozorio ga je Ivan i došao mu u pomoć. Ali ni on nije

ništa postigao. Obojica su bili zbunjeni i gledali me prijekorno, kao da sam ja za to kriv. Zato

sam i ja okušao sreću. Nisam imao previše iskustva s drvenim ključevima i bravama… Ipak,nakon što sam bez napora okrenuo ključ, uspjelo mi je odmah otvoriti vrata. Presreo me je svježnoćni zrak…

Povrh dvorišta vidio sam zvjezdano nebo, a njime je upravo proletjela jedna sjajna zvijezda, blješteći preko nebeskoga svoda zlatnom stazom, kao da je to neki poseban znak za mene.

Slučaj s vratima i bljesak zvijezde padalice prihvatio sam kao zalog da me židovski kraljneće isključiti iz svojega kraljevstva, kao što su to željeli učiniti njegovi glasnici. Ali oni u timpojavama nisu vidjeli nikakav znak. Toma je tek okrenuo ključ u bravi i nešto mrmljao za sebe,kako on kao siromah ne zna rukovati s takvim napravama, jer ne posjeduje ništa vrijednozaključavanja.

Oba Isusova učenika ostala su u gornjim odajama, puštajući me neka sam silazim nizstubište. No u dvorištu mi je pristupio mladi Marko i skrbno upitao: – Hoćeš li doista moći sam

pronaći put do svojega doma, strance? Počela je već druga noćna* straža…– Ne brini se za moju sigurnost! – odvratio sam. –Natanael me je, doduše, onako prestrašen

vukao zavojitim pokrajnjim uličicama. A sve zato da ne bih znao gdje se nalazim. Unatoč tome,vjerujem kako ću naći puta natrag u Donji grad i do svojega obitavališta. Poći ću prvo kroz z i-dine, a zatim niz brdo. Smjer ću pak naći prema zvijezdama. Pa kad se dohvatim kazališta iforuma, raspitat ću se kojim putem dalje.

– Otac i ujak su mi naložili da se večeras brinem za tebe – predano reče Marko. – Zakusku tidoduše nisam ponudio, jer glasnici našega Gospodina nisu htjeli jesti s tobom, budući da siRimljanin. Ali mi barem dopusti posvjedočiti gostoprimstvo time što ću te otpratiti do tvojega

doma.– Ti si mlad, a mladim ljudima treba sna… – otklonih ponudu, nasmijavši se. – Zbog menesi i tako morao poprilično dugo ostati na nogama.

– U večeri poput ove ne može se usnuti… – objasnio je Marko. – Pričekaj, idem po svojogrtač.

U veži ga je ukorila pospana dvorkinja. Ali se on tek nasmijao, pomilovavši joj obraze. Za-tim je, zajedno sa mnom, kliznuo kroz luk vratiju na ulicu. Zapazio sam pritom, da je ponio štaps ručkom optočenom olovom. To me otkriće nije osobito razveselilo, premda se nisam plašio

jednoga poluodraslog mladića.Suprotno mojim prvim strahovanjima, poveo me najkraćim putem niz brdo. Postalo je jasno

da me ne pokušava zavlačiti, kako ne bih mogao prepoznati put natrag u grad. Na mračnim

mjestima me je čak hvatao za ruku, da se ne bih spotaknuo. Nekako sam osjećao da bi on vrlorado porazgovarao sa mnom, ali se istodobno ne usuđuje, jer sam ustrajno šutio. A nisam ništa



govorio zato jer sam bio duboko potišten, premda je u dnu mojega srca još uvijek opstajala na-da. Nakon nekoga sam vremena ipak osjetio poticaj da kažem: – Ti ga, znači, također nisi pr e-poznao… Tog Isusa iz Nazareta?

– Da, upravo tako! – odvrati Marko, čvrsto mi stisnuvši ruku. – Kad je u našemu domu, kakoto običaji nalažu, dan prije Pashe blagovao janje, zajedno sa svojim glasnicima i prema

običajima pustinjskih svetaca, ja sam pripravio jelo i poslužio ga. Bila je to njegova posljednjavečer. Ali sam ga ja imao prigode vidjeti još ranije, te ga slavio kao Sina Davidovog, kad jeujahao u Jeruzalem na mazgi.

Ponosno i čak pomalo hvalisavo dodao je: – Tu jahaću životinju priskrbio mu je moj otac.Bila je ostavljena na određenomu mjestu, gdje su je učenici trebali preuzeti i odvesti. Toga sudana ljudi širili ispred Isusa svoje ogrtače po zemlji, mahali palminim granama i vikali „Hosa-na!”* Otac i ujak dopustili su Isusu korištenje gornjih odaja našega doma bez naknade.

– Tko je tvoj otac? – zapitah, jer sam postao znatiželjnim. – Kako je on mogao na taj način podržavati Isusa, ne morajući se pritom bojati vlasti?

– Moj otac ne želi da se njegovo ime spominje u svezi s tim zbivanjima – odvratio je tihomomčić, a pritom mu se lice smrklo. – No on ipak pripada Smjernima, unatoč svojemu bo-

gatstvu… I vjerujem, njegovi prijatelji istomišljenici su ga zamolili neka zaštiti Kralja. Ali Isusipak nije htio nauditi mojemu ocu ili njegovoj obitelji, time što bi prihvatio smještaj u našemudomu. Zato se zaputio u Getsemani*, smjerajući tamo prenoćiti. Ali je Juda, izdajnik, znao zanaše gornje odaje… Zato su oružnici prvo došli k nama, s plamtećim zubljama i zveckajućioružjem. Tako su udarali u naša vrata… Tom sam zgodom skočio iz postelje i potrčao opome-nuti ga.

Raširio je ruke i nastavio, pojašnjavajući: – Moj se otac može uvijek opravdati pred Visokimvijećem, time što dvoranu svojega doma redovito iznajmljuje za sastanke raznih društava,vjenčanja i slične zgode. No nitko ga i nije teretio, budući da ima prijatelje među vodećim lju-dima. Točno se zna da se Galilejci ovih dana običavaju redovito okupljati u toj odaji, nakonsmračivanja… Ali nitko ih sada ne želi više progoniti, kako time ne bi ponovno skrenuo općupozornost na te ljude i opet pobudio uzbuđenje. Uglednike i inače već teško tišti osjećaj krivnješto su usmrtili Sina Božjeg na toliko strašan način.

– Je li on bio Sin Božji? – zapitah, smjerajući time iskušati mladića.– Dakako da je bio Sin i Pomazanik Božji! – odvrati iskreno i otvoreno Marko. – To što je

on činio, mogao je samo netko kojega je Bog poslao. A osim toga je i ustao iz groba, te živi premda je bio mrtav. Moj ujak Natanael je nakon svega s njim čak i blagovao. Truplo ili bes t- jelesan duh ne mogu jesti! Zato je on, bez ikakve dvojbe, još uvijek živ.

Od srca mi se svidjela ova odana djetinja vjera. No moj me razum ipak potaknuo da kažem:– Ti izgleda nisi previše sputan znanjem, kad si tako pripravan povjerovati u sve što dočuješ…

– Znam čitati i pisati grčki, a pomalo i latinski… – odvrati momak, želeći otkloniti prijekor

kojeg mu uputih. – A moj otac održava poslovne veze s Ciprom*, pa čak i s Rimom. Tolikaneznalica, kakvom me ti cijeniš, ipak nisam… Ali imaj na umu, Isusa sam više puta vidio islušao dok je govorio. Jednom mi je pak zgodom, za boravka u našemu domu, čak položio.dlanna glavu. Tebi je zasigurno mnogo teže vjerovati jer si ga, kako dočuh, vidio jedino pri umiran-

ju… No ja sam ga gledao u danima njegove snage i moći.Stigli smo u međuvremenu do zidina, koje su dijelile Gornji i Donji grad. Zastao sam u vra-

tima, gdje sam sreo Mariju od Beerota.– Dalje ću se dobro snaći i sam – rekoh. Ali sam ipak oklijevao nastaviti put, a i Marko kao

da nije bio voljan rastati se od mene. Ponovno je pala jedna zvijezda s nebeskoga svoda, štosmo obojica zapazili.

– Čak je i zvjezdano nebo ovih dana krajnje nemirno – primijetih. – Nešto se osjeća u zr a-

ku… Možda upravo sada počinju dani Kraljevstva, ali na način koji nam još nije spoznatljiv.



Mark se nije opraštao, a nije pokazivao ni pripravnost za povratak svojemu domu. Zbunjeno je cupkao rub svojega ogrtača i strugao štapom po podu.

– Ne čudi me što Natanael nije odmah prepoznao Uskrsloga… – rekoh napokon. – A ni Ma-rija Magdalena, sve dok je nije oslovio njenim imenom.

– Oni su bili potpuno nepripravni – odvratio je Marko, u njihovu obranu. – A i za Isusova

života je njegova pojavnost bila višeznačna i različita, te se mijenjala u skladu s njegovim duševnim raspoloženjem. To je teško razjasniti. Pričinjavalo se kao da posjeduje pojavnostsvih. I svi koji su u njega vjerovali, mislili su da je isti ili sličan nekome koga su nekoć ljubili.Gotovo mu se i nije moglo gledati u lice… Pogled mu je bio previše svečan i nekako svetački.Često sam zapazio kako su stariji ljudi, pri susretu s njim, obarali pogled…

– U tome bi mogao imati pravo – suglasio sam se. – Ja sam ga vidio trpjeti na križu, a tada onjemu nisam znao još ništa. Ali mu ni ja nisam mogao gledati u lice. I bio sam potpuno nespo-soban o pisati njegov izgled. No bilo je i poprilično mračno. Zavaravao sam samoga sebe, kakomi jedino njegove smrtne muke odvraćaju pogled s njega. No možda ga uistinu ni ne bih mogao

pogledati, čak i da sam to htio. No to me ni najmanje ne čudi, budući da je bio Sin Božji. To su priznali čak i vojnici, kad se u trenutku njegove smrti potresla zemlja.

Tada sam osjetio naglu potrebu za davanjem oduška svojoj gorčini. U meduvremnu sam sesuzdržavao i o svemu tek razmišljao. Sada sam otvoreno rekao: – Prema čemu je on to biraosvoje poslanike, ja n,e mogu pojmiti. No oni su neuki ljudi, to je razvidno! Mislim da nikakonemaju pravo priječiti drugim ljudima slijediti njihovoga učitelja. Time postupaju pogrešno izlo. Ja sam istih nazora i uvjerenja kao i oni. Ali oni pretjeruju sa svojim strahom toliko, tečuvaju Njegove tajne kao svoje osobno vlasništvo. A pritom, ako i napuste svoje skrovište, sadase više gotovo i neće izložiti pogibelji i progonu.

178 – Mislim da im činiš nepravdu… – odvrati Marko, nakon kraćega razmišljanja. – Neukimoguće jesu… Ali posjeduju nešto, što drugim ljudima manjka. Hoću reći, jedino su se onimogli odvažiti otvoreno mu pogledati u lice. Barem je Ivan tako činio. On je Isusu bio najmiliji.

Nemoj im prestrogo suditi, tuđinče…No ja sam naslutio prizvuk smijeha u njegovim riječima, kad je nastavio: – Ipak moram

priznati, ne može ih se uvijek lako pojmiti… Čak su i mojemu ocu dosadili, kako mi se čini, timsvojim raspravama i neslogom. Osobito je Petar, koji sve premašuje krupnoćom, poh lepan zavlašću… I jadikuje sa ženama, premda su one te koje se trebaju brinuti za njegu i opskrbumuškaraca, te čuvati njihovo skrovište… Uz svu tu njegovu krupnoću i snagu, narav mu je uis-tinu djetinja. No u cjelini su Galilejci sasvim drukčiji od nas u Jeruzalemu. Oni ne poimajutankoćutnosti svetih zapisa kao učitelji Izraela. Oni su jednostavni ljudi sa zemlje, seljaci, kojisve prihvaćaju na opipljiv način i osjećajno.

Nakon kraćega suzdržavanja još je dometnuo: – U razgovoru sa strancima su kratki iodrješiti, to je točno. Još za Isusovoga života nisu puštali baš svakoga k njemu. Nedavno ih je i

netko drugi tražio, ali su se čak ustručavali primiti ga. I to zato jer ga nisu smatrali pravim Si-nom Izraela.– Pričaj mi o tome! – zamolih ga, jer je ova obavijest pobudila moju znatiželju.– Jesi li dočuo o tome kako je Isus na putu do stratišta pao na tlo, jer mu je križ kojeg je n o-

sio postao pretežak? – zapitao je Marko. – Rimljani su tada nasumice dograbili nekoga čovjeka,koji je upravo dolazio s polja, vraćajući se u grad. Prisiliše ga neka nosi križ. Pretpostavili su da

je to neki običan poljodjelac… No taj je čovjek bogat posjednik i vrlo uvažen u sinagogi liber-tinaca*. Zove se Simun**… U prvi se mah on htio razljutiti na tu samovolju Rimljana, ali sedosjetio nečemu drugom. Tada nije još ništa znao o tim zbivanjima. Naime, on je iz Kirene* tese drži podalje od politike. No kad je kasnije doznao što se tamo zbiva i čiji je križ nosio, ispu-nio ga je jad… I htio je od učenika više doznati o Isusu. Ali je Petar i u njega sumnjao. No to je

ipak bilo u vrijeme kada su učenici najviše strahovali od .17Q progona. Šimun nije više nikad



došao, upitati ih za put… Moguće bi ti valjalo potražiti ga i razgovarati s njim. Nije isključenoda mu je Isus putem do stratišta rekao nešto značajno, što ga je kasnije toliko tištalo .

– Gdje bihv ga mogao naći? – zapitao sam.– Zove se Šimun Kirenac – odvratio je Marko. – Raspitaj se u sinagogi libertinaca! Tamo ćeš

zasigurno doznati što želiš.

– Kakva je to sinagoga? – htio sam pobliže doznati.– Tamo svete zapise čitaju na grčkom – pojasnio je Marko. – Sinagogu su utemeljili slo-bodnjaci*, koji su se vratili iz Rima kao bogati ljudi. Podupiru je i useljenici iz Aleksandrije iKirene, jer su ti ljudi rođeni u tuđini najčešće toliko malo očuvali od svoje hebrejske krvi, po-drijetla i običaja, pa više ne razumiju ni jezik naših otaca. To je imućna i slobodoumna sinago-ga, koja svojim pripadnicima ne nameće preteške terete i obveze. Pretpostavljam da će te tamoprijateljski primiti, ako jednoga Sabata budeš htio poslušati čitanje svetih zapisa na grčkome…

– Zahvaljujem ti, Marko… – rekoh zadovoljno. Jer, to je bio vrijedan mig. – Učenici su meodbili i uputili neka sam potražim put. Moguće ga i taj Šimun traži? U dvoje se lakše traži, negosam samcat. Neka je mir s tobom!

– S tobom također, namjesnikov prijatelju! – odzdravio je on povjerljivo. – A ako te netko

upita, moći ćeš sada pritvrditi kako ovdje nema više nikakve pogibeljne urote.– Ja sam moj jedini prijatelj… Drugoga nemam! – odvratio sam, razbjesnivši se zbog neuvi-

jenosti kojom me taj mladac sumnjičio, da bih mogao svoja zapažanja prenijeti Rimljanima. – No ako me netko kojim slučajem zapita… Tada ću svakako moći posvjedočiti, barem ona dvačovjeka s kojima sam netom razgovarao, nisu potpaljivači požara ni prevratnici. Ali ne vjer u-

jem da će me itko bilo što zapitati. U ostalom, Poncije Pilat zasigurno ništa ne želi žarkije, negoda preko cijeloga ovog slučaja naraste trava što je brže moguće.

– Mir s tobom! – ponovio je Marko moj pozdrav, te se rastadosmo. I te se večeri nije ništaviše dogodilo.

U potragu za Šimunom Kirencem nisam trebao ići do sinagoge libertinaca. Zapitavši svojegasirijskog stanodavca Karanta za Šimuna, odmah mi je odgovorio: – Možeš si prištedjeti trudpotrage. Pričekaj samo tren, pa ću ti pribaviti sve obavijesti…

Pozvao je sina i naložio mu neka ga za neko vrijeme zamijeni uz prodajni stol pred kućom.A on je pobrzao i nestao u obližnjim uličicama. Sjeo sam na kućni prag, no gotovo i prije negostigoh utažiti žeđ, Karant se vratio.

– Dakle, taj se Šimun svojedobno vratio iz Kirene – smjesta me počeo izvješćivati moj sta-nodavac. – Tamo je priskrbio mnogo novaca, pa kad se prije nekoliko godina preselio ovamo,kupio je u okolici grada podosta polja, vinograda i gajeva maslina… No posluje i u drugimmjestima Judeje. Inače živi na grčki način. Navodno posjećuje čak i kazalište i gimnazijskukupelj, premda nosi bradu. Na njega ne gledaju kao na pravovjernoga Židova. Neki čak tvrde danije ni obrezan… Ali je čovjek toliko bogat pa se nitko zbog toga ne brine. No u svakome

slučaju štuje židovski Zakon i Sabat. A prije nekog vremena mu se dogodilo nešto neugodno.Rimljani su ga izvukli iz svjetine i primorali ga da nosi križ onoga buntovnika koji je nedavnobio pogubljen. To poniženje ga se toliko dojmilo te se nakon toga zatvorio u svoje odaje i niko-ga ne prima…

Točno mi je opisao položaj Šimunove kuće… A zatim odmah zapitao, s prepredenimsmiješkom: – Što zapravo želiš od njega? Smjeraš li uložiti svoj novac u zemljišne posjede ilidavati zajmove uz jamstvo? Za takvo nešto bih ti znao naći mnogo prikladnije poslovne prija-telje. A toga Šimuna ne mogu nikako preporučiti. Naime, on osobno obilazi polja i svojom r u-kom prikuplja šiblje i suharke za svoje ognjište. 1 navodno ne jede ništa osim kruha i povrća…

Sirijčeve mi se obavijesti pričiniše proturječnima… Zato sam glede susreta sa Šimunom Ki-rencem bio vrlo znatiželjan. Ali je moj stanodavac navalio postavljati mi bezbroj pitanja o mo-

jim stvarnim nakanama. Osjećao sam da mi uistinu želi sve najbolje, pa zato napokon rekoh



protiveći se: – S njim želim razgovarati upravo o tome slučaju, koji si netom spomenuo. Želimga još priupitati što zna o Isusu Nazarećaninu, židovskome kralju, jer mu je nosio križ.

Karant se na to vrlo uzbudio, povukao me za skut ogrtača i pobrzao upozoriti: – Ne govoritako glasno o tome neugodnom slučaju!

– Ti si dobronamjeran prema meni – odvratih mu – i zato ti ne želim ništa nepotrebno tajiti.

Imam dobre razloge za pretpostavku da je taj raspeti židovski kralj bio najčudnovatiji čovjek koji je ikad živio, te je bio Božji Sin. Ja sam gotovo uvjeren da je trećega dana nakon pokopanapustio svoj grob, te je i sada još živ premda je prije toga umro. Zato bih htio istražiti sve što

je povezano s njim, pa tako i svaku pojedinost koju moguće Šimun Kirenac zna o njemu .– Jaoj meni!!! – uzvikne moj Sirijac plačnim glasom. –Kakvo sam to zlo i propast navukao

na svoj dom i svoj posao, primivši te u moje gostinjske odaje! Da nisi prijatelj centuriona Ade-nabara, najradije bih zatražio da smjesta prikupiš svoje sitnarije i bez odlaganja napustiš mojukuću.

O takvim se stvarima u najboljemu slučaju govori tek šaptom, unutar svoja vlastita četiri z i-da! A ne ovdje na ulici, pred kućnim vratima, gdje te svatko može čuti! Nikako se ne smije vje-rovati u naklapanja i bajke nepromišljenih ljudi 1 priviđenja žena… Dakako, i ja sam dočuo

neprovjerene priče o tome što si ti natuknuo. No vjeruj mi, dobro bi učinio ako bi se držao odtih zbivanja po strani! Inače će ti uskoro Židovi baciti nekoliko kamenica u glavu! Ti to moguće

još nisi pojmio, ali kod Židova je vjera uvijek isto što i politika, a politika isto što i vjera… Iništa od onoga što čine, ne može se potpuno odvojiti od vjere. Njihov je bog sveznajući i vrebana njih danju i noću, pazeći jesu li bili neprestance vjerni Zakonu i vladali se u skladu s njim.Zato je najtoplije preporučljivo u takvim slučajevima potiho njuškati i čuvati senepromišljenoga govorenja… A osobito ako si stranac!

– Ja sam rimski građanin! – naglasih. – Ni jedan mi Židov ne smije taknuti ni vlas. Njihovosudstvo nema prema meni nikakvih ovlasti. A ako bi me kojim slučajem ipak optužili vezano zanjihovu vjeru, čak se ni prokonzul ne bi odvažio suditi mi. Bio bih otpremljen u Rim i predve-den cezaru.

– Priča se kako cezar više ne obitava u Rimu, nego se smjestio negdje na jednomezabačenom otoku* – primijetio je Karant. A njegovom da državom upravlja netko drugi…Kažu da je to neki lukav, podmukao, gramziv i potkupljiv čovjek …

U trenu promijenismo uloge…! Zgrabio sam svojega stanodavca, hitro mu prekrio svojimdlanom usta i užasnut se počeo ogledavati uokolo, nije li netko moguće dočuo njegove riječi .

– Da si to kojim slučajem rekao u Rimu – upozorio sam ga – stajalo bi te to glave! O tome sečovjeku ne smije glasno govoriti… Kažu da ima uhode i potkazivače čak i u najudaljenijimzemljama.

– No eto, vidiš li sad?! – upita me Karant, nakon što je mirno uklonio moj dlan sa svojih us-ta. – Posvuda treba urlikati zajedno s vukovima… Druge zemlje, različiti običaji. Ovdje u Jer u-

zalemu opržiš si usta s imenom raspetoga, jednako kao u Rimu s imenom… drugoga čovjeka!Oklijevao je trenutak i svejednako se ogledavao uokolo. Zatim je čučnuo i, dok sam ja i daljes jedio na kućnome pragu, umotan u svoj prugast židovski ogrtač, počeo mi šaptati u uho: – Gla-sine su glasine. No mi jednostavniji ljudi i stranci tek smo naknadno točno doznali, kakvo nam

je strašno zlo prištedeno tim brzim postupkom židovskoga Velikog vijeća. Moraš naime znati,neposredno prije pashalnih blagdana svi smo mi sjedili na jednome vulkanu, ni ne znajući otome. Puk je tog Isusa već bio proglasio za kralja i Davidova sina. Priča se i da je on potajnouživao zaštitu jedne vjerske družbe te skupine urotnika u pustinji, koje nazivaju „Smjernima”.Htjeli su, navodno, tijekom svetkovine blagdana Pashe potpaliti Hram kao svjetionik puku, ob-oriti Veliko vijeće i uspostaviti vlast nadničara i malih seljaka. Možeš si zamisliti, koliko bi toRimljanima bio krajnje dobrodošao povod za uključivanje u zbivanja. Namjesnik je iz svih

uporišta pokrajine već dovukao cijelu legiju u Jeruzalem, te se i osobno smjestio u utvrdu An-



toniju. Nije se usuđivao odsjesti u Herodovoj palači, kako je to inače običavao. No kad su ti prevratnici ostali bez svojega kolovođe, morali su se ponovno skriti u svoju jazbinu!

– U to ne vjerujem – odvratio sam. – Prema svemu što sam dočuo, Njegovo kraljevstvo nijeovozemaljsko.

– Da, da… Kako rekoh, glasine su glasine – primijetio je Karant pomirljivo. – No nešto se

ipak mora kriti u tako tvrdoglavim i usklađenim govorkanjima. Bez vatre nema dima! Ili? Što timisliš?– Pretpostavljam da su vijeće, svećenici i pismoznalci sami pustili takve glasine u opticaj,

kako bi naknadno opravdali tako podlo ubojstvo – objasnio sam odlučno. – Isus nije bio takvećudi i naravi, kao što se sada kuša prikazati. Navodno je čak ljudima govorio, ako ih netko uda-ri po jednome obrazu neka mu okrenu i drugi, te neka nitko na zlo ne uzvraća zlim. I ja osobnocijenim takvo načelo kao jedino sredstvo za izmicanje iz vlasti zla… Jer se zlo, iz osvete u os-vetu i uvijek ponovno kroz osvetu, vječito samo širi i množi.

– Za svoju kob može zahvaliti samome sebi! – objašnjavao je Karant, uistinu trijezno. – Tkona ovome svijetu djeluje, posluje i poučava, mora se prilagoditi i pokoravati zemaljskim zak o-nima. Dopuštam, moguće su tog Isusa neki drugi ljudi zlorabili za svoje ciljeve. Jer, o njemu se

doista moglo čuti samo dobro. Ali židovskome vijeću nije ostalo drugo rješenje osim donošenjaodluke koja je sama po sebi odgovarala i stanju stvari i političkoj mudrosti. Ipak nije primjere-no ako netko, želeći zavesti narod, iscjeljuje bolesne i budi mrtve… Ili se predstavlja kao BožjiSin. Koliko mi znamo, židovski bog nema sina i ne može ga čak ni imati. Upravo po tome se onrazlikuje od bogova drugih naroda. Takva pogrešna poučavanja i tumačenja potiču političkerazdore. A kod prevrata uvijek dolaze na vlast uspaljene glave, nikad oni razboriti. Uvjerensam, odmah pri izbijanju nemira, prije nego bih našao vremena priznati novoga kralja, moja bisitničarska radnja nestala u plamenu, a moja bi kći razbijene glave i raskrečenih nogu ležala užlijebu pokraj ceste.

Razmišljao sam o tim njegovim upozorenjima i uspoređivao ih sa svim što sam do tadadočuo i doživio. Napokon, zamišljeno rekoh: – Mislim da ovaj sadašnji prevrat počinje u ljudi-ma, a ne izvana. To ga razlikuje od svih drugih prevrata. No kako će sve to dalje teći, nije mi

još jasno.– Vidi se da nisi oženjen! – odvrati Karant, podižući ruke u vis. – Čini što te volja… Ali ne-

moj poslije reći, da sam te propustio upozoriti!Tako sam pošao Simunovome domu. Nalazio se u jednoj uskoj uličici, a po izgledu se nije

razlikovao od ostalih kuća u gradu. Nakon što sam neko vrijeme kucao, pojavila se Jtt jednadvorkinja. Odškrinula je vrata tek do širine prsta, te se brzo zastrla velom, čim me je smotrila.Pozdravio sam i zapitao za gospodara doma. No ona mi je odbojno pojasnila: – Moj je gospodarbolestan i zadržava se u zatamnjenoj odaji. Ne želi nikakve posjete.

Rekao sam joj moje ime, pozvao se na novčara Aristeja i napokon rekao: – Uvjeren sam,

tvoj će me gospodar primiti. Naime, ja dolazim upravo zbog onoga što ga tišti .Dvorkinja me tada pustila unutra i pošla pozvati svojega gospodara. Sada sam zamijetio ka-ko je cijela kuća, iza neugledne vanjštine, unutra bila cijela pregrađena na grčki način. Prostranatrij* bio je nadsvođen krovom koji je u sredini bio otvoren, a ispod njega se nalazilo ograđeno

jezerce za prikupljanje kišnice. Protivno židovskoj zabrani postavljanja slika i kipova, bilo jeukrašeno mozaicima* što su prikazivali cvijeće, ribe i ptice. Na zidovima su bili odljevci iz

bronce* i brojne grčke vaze svih vrsta, kako je to uobičajeno u otmjenim domovima. Nakon nekoga vremena pojavio se jedan grčki rob, sjedokos i odjeven u umjetnički naboran

lanen ogrtač, noseći smotak sa zapisom pod rukom. Oči toga čovjeka bile su crveno obrubljene,kao od mnogo čitanja pri lošoj rasvjeti. Pozdravio me na rimski način, pozvao neka sjednem i

pričekam.

– Sto to čitaš? – zapitao sam ga.



– Tek neku knjigu jednoga židovskog proroka – odgovorio je, skrivajući svitak iza leđa. Jasam odgojitelj i učitelj obojici gospodarevih sinova, Rufusu* i Aleksandru**. No moj je gospo-dar jednostavan čovjek, kojem nije stalo do umjetnosti pjesništva…

– Smijem li pogađati, što to imaš? – zapitao sam ga, nasmijavši se. – To isto djelo čitao samu Aleksandriji, a upravo nedavno su mi ponavljani neki dijelovi iz njega. Zar to nije knjiga pro-

roka Izaije*?Rob je, zbunjeno, ponovno izvukao svitak na vidjelo. Ozbiljno ga je zagledao, a zatim pog-ledao mene. Napokon je upitao: – Jesi li ti vidovit ili čarobnjak, kad znaš što sam čitao svojemugospodaru?

– Čarobnjak zasigurno nisam – odvratio sam. – Ono što znam o zvjezdoznanstvu i proricanjuiz zvijezda zahvaljujem svojemu poočimu Maniliju. Njegovo djelo „Zvjezdoznanstvo” najvje-rojatnije nisi čitao?

Odmahnuo je glavom, dajući time znak da spomenuto djelo ne poznaje. Ali je dodao: – Noipak mi je poznato kako Rimljani sve preuzimaju od nas Grka… Zatim to prevode na svoj jezik,pa prikazuju kao svoju duhovnu tvorevinu i baštinu.

Sjedokosi rob je nedvojbeno bio vrlo osjetljiv na ono što je bilo vezano uz ugled njegovoga

naroda i uljudbe. Zapitao sam ga: – A što misliš o židovskome proroku?– Ja sam Grk – odvratio je. – Ovi jednako mračni koliko i bahati židovski zapisi su mi tek

dosadni. Čitam tu knjigu svojemu gospodaru, ali pritom se predajem vlastitim mislima. Kao što je dokazano, može kornjača očuvati 'svoju prednost i pred Ahilejem*. Kao rob preuzeo samulogu kornjače. Nikad ni ne pokušavam preteći Ezopa* ili Homera, kao što to Židovi čine .

U taj je tren ušao Šimun Kirenac. Promatrao sam ga i proučavao, dok nam je prilazio. Imao je na sebi izderan, od starosti izbljedjeo plašt, tek nemarno prebačen preko ramena. No bio je onsnažno građen čovjek, srednje dobi, lica vidno pocrnjelog od sunca, s velikim seljačkimšakama. Smjestio se u crveno presvučen stolac gospodara doma i nestrpljivo domahnuo robuneka se udalji.

– Što te vodi ovamo, Rimljanine? – zapitao me je tada, bez pozdrava i otresito. – Što hoćešod mene?

Ogledao sam se uokolo, provjeravajući ne prisluškuje li netko. Zatim rekoh, sasvim jednos-tavno i otvoreno: – Dočuo sam da si jako potišten zbog Isusa iz Nazareta… t I da si pokušaorazgovarati s njegovim učenicima, ali su te odbili. Jučer navečer sam se i ja sreo s dvojicom odnjih, no nisu mi htjeli pomoći. Naime, i ja tražim put… Pomozi mi ti, ako možeš!

Nagnuo je glavu na stranu, zagledavši se nepovjerljivo u mene ispod svojih čupavih obrva,te rekao odbojno: – Ja ne tražim nikakav put. Tko ti je to rekao? Svoj sam put našao još prijemnogo godina, te sam u međuvremenu njime dobro uznapredovao.

Pozorno sam ga promatrao i iznenada spoznao da glavu drži poput robova, a i pogled mu je pritom onaj sumnjičavo ropski. Nesvjesno sam pogledom kliznuo prema člancima njegovih

nogu, tražeći neuništive tragove željeznih okova. Ali su njegove oči pratile moj pogled, pa je pobrzao podvući noge pod mramornu klupu. Istodobno je udario malenim drvenim batom pometalnoj ploči, kako bi dozvao poslugu.

– Imaš oštar pogled… – nerado je priznao. – Da, bio sam rob. Ali sam oslobođen* još prijeviše od deset godina. Zatim sam u Kireni stekao podosta novaca trgujući žitom, prije nego samdošao ovamo u Jeruzalem, gdje je svojedobno obitavao moj pradjed. Imam dva sina i ne želimda ih zbog mojega podrijetla netko gleda prezirno. Jer ja sam se rodio, jednako poput mojegaoca i djeda, kao rob… To čovjeku utiskuje njegov pečat, ma koliko se takvo nešto ovdje i nezamjećuje. Imam svoje mjesto u sinagogi i u kazalištu, moji sinovi imaju grčkoga odgojitelja, akao što vidiš obitavam u otmjenoj kući. Moguće mi čak uspije jednoga dana mojim sinovimakupiti i rimsko građansko pravo…

Ušao je tada sluga sa srebrnim pladnjem. Uručio mi je zlatan pehar i iz prašnjavoga vrčanatočio u njega tamno vino. Na pladnju je bilo i mednih kolača, a uz njih i ječmena pogačica,



sva siva od pepela. Šimun je s pladnja uzeo zemljani pehar, u koji mu natočiše vode. Od pogače je zatim odlomio komad, otpuhnuo pepeo s njega i gurnuo zalogaj u usta. Uz to je otpio gutljajvode. Ne mogu poreći, usiljeno držanje ovoga čovjeka me je iznenadilo.

– Mednih kolača sam se izgleda prejeo… – rekoh. –Dopustiš li, kušao bih tvoj ječmenikrušac. Ali tvoje vino neću odbiti, kada si već zbog mene slomio pečat na grliću. Inači bi mi i

voda bila jednako po volji, jer koliko vidim to je izvorska kapljica.– Vodu pribavljam iz jednoga dobrog izvora koji leži podalje… – pojasnio je Šimun. – Otakvome jednom vrelu sam sanjao još kao dječak, dok sam radio pod pržećim suncem na polji-ma Afrike. A osim toga i o ovakvome ječmenom kruhu, kakav je ovaj tu… Naš robovski kruhpekli su od neke mješavine pljeve, preteklih zrna, graha i zobi. Nakon što se obogatih, nekosam vrijeme pio vina, ali sam tada otkrio da mi nije ukusno. Jeo sam i medne kolače, kao i

pečenje od mesa gazele* u jako začinjenome umaku… Sve dok nisam otkrio kako su mi običankruh i svježe povrće miliji i slasniji. Mnogo sam toga proživio i pretrpjeo. Mnogo više nego islutiš, Rimljanine.

Ali o svemu nije govorio ogorčeno, nego prije kao o nečemu razumljivom i prihvatljivom.– Dugo je potrajalo – nastavio je – dok nisam potpuno shvatio i prihvatio činjenicu da sam

slobodan. I da mogu raditi što god hoću. Moj je ležaj još uvijek tvrda robovska klupa… Jer, odmekoga me perja samo bole leđa. Znam i da me ismijavaju što prvo razgledavam zemljišne

posjede i tek tada radnicima isplaćujem dnevnu nagradu. A i zato jer potom u svoj ogrtač skupl- jam šiblje i suharke, pa to na svojim leđima nosim kući. Zbog rasipnosti inače nikome ne zamjeram. Ali mene ona ne raduje ni najmanje. Kao dječak bio sam izbičevan skoro do smrti, jer sam nerazumno skupljao izmet i osušene čičke s tuđega zemljišta, kao gorivo za kuhanje mojojmajci. Zato me sada zabavlja prikupljati dobro gorivo drvo na vlastitome posjedu, pa ga zatim uvlastitome ogrtaču nositi u vlastiti dom…

Šutio je neko vrijeme, a zatim nastavio: – Moguće sam strog gospodar, koji kod kućne pos-luge ne trpi lijenost. Ali još nikad nisam izgrdio nekoga berača maslina zato jer je sišao s drvetai posvetio se dnevnoj molitvi. Osobno mi je najugodnije, kad izađem na svoja polja, opašemogrtač i posred ostalih se radnika sam prihvatim posla…

Po svemu sudeći, htio je razgovor skrenuti s onoga što sam ja započeo. Naime, nastavio jegovoriti o sebi i svojim motrištima: – To je put, kojega sam našao samome sebi. Još kao robmnogo sam razmišljao o ljudskoj slobodi. Zato nikada i nikoga ne silim na prihvaćanje mojegapristupa tom pitanju, ostavljajući svakome neka živi prema svojemu kroju i ustroju. Mogućesam postupio djetinjasto, preselivši se u Jeruzalem. No iz pripovijedanja mojih roditelja pozna-vao sam Izrael kao Obećanu Zemlju. Kazivali su mi o Bogu Izraela, barem koliko su o tomeznali. Jer, mi robovi nismo imali sinagoge niti vjeroučitelja. Ni moj otac, a ni ja nismo bili ob-rezani, kako to Zakon određuje. Toliko smo malo znali o Savezu* između Boga i narodaizraelskoga…

Podigao je prst, želeći posebno naglasiti ono što slijedi: – O trgovanju žitom znam uistinusve što se o tome može znati. I zasigurno sam ostvario do bre poslove na tom području, dok samimao sjedište u Rimu. Ali je žito, koje tamo stiže brodovima kako bi bilo slobodno podijeljeno,natopljeno krvlju. To pokazuju i ožiljci od zaraslih tragova biča na mojim leđima… No svatkonapokon čezne za onim 0 čemu su mu pripovijedali njegovi roditelji, za bogom svojih otaca i zavlastitim narodom… Rimljaninom nisam nikad potpuno postao, a ne vidim ni nekoga smislagomilati bogatstva zbog bogatstava samih. Ono što posjedujem dovoljno je i meni i mojim si-novima, a svoj sam novac još i mudro uložio promišljajući o svim zamislivim pogibeljima. Pasada nemam nikakve daljnje želje, osim čestito živjeti, štovati Boga, pridržavati se Zapovijedine šteteći pritom drugima, te se napokon veseliti stvarima koje me uistinu raduju. Toliko je jed-nostavan put kojega sam našao.

– Cijenim i poštujem tvoj put – razložio sam. – Kod tebe nema ni traga razmetljivosti idrskosti zbog koje su mnogi oslobođenici što se obogatiše, u Rimu toliko nepodnošljivi. Tamo



počesto plaćaju svaki iznos, kako bi bili pozvani u dom nekog senatora*, odnosno da nekoguglednika ili plemenitaša smiju osloviti imenom. Njihov način života pobuđuje tek porugu. A tošto si ti svoju kuću uredio na grčki način, zato jer ti se tako sviđa… Ili što si mi pokazao svojezlatne pehare… To cijenim shvatljivim. Ali, koliko sudim po tvojim riječima, ti nisi rob svojegabogatstva.

– Izbjeći takvu ovisnost… – uzvrati Šimun, podižući ruke. – Tome sam uvijek i neprestancetežio. Htio bih biti slobodan koliko je to čovjek uopće sposoban. Pa čak i ako bih izgubio cjelo-kupan svoj imetak, a to je moguće jer nitko nije siguran pred ćudima sudbine, ne bih mnogoizgubio… I to zato jer sam skroman i s malim zadovoljan. Ono neznatno, koliko je dovoljno zaživot, više me veseli od svakoga obilja i preteka.

– Zašto te je onda susret s Nazarećaninom toliko zbunio i smeo – upitah – pa se nakon togaskrivaš iza zaključanih vrata, u zamračenoj odaji? I k tome odbijaš primati posjete?

Duboko je uzdahnuo, prešao rukom preko čela i pritom izbjegavao moj pogled. Napokon jeprogovorio, ali je umjesto odgovora on meni postavio pitanje: – Što ti znaš o tom Isusu?

– Doputovao sam ovamo iz Aleksandrije, uistinu tek zato da bi mi prošlo vrijeme… – počeosam mu objašnjavati, jer sam shvatio kako želi neke obavijesti od mene prije nego odgovori na

moje pitanje. – A htio sam i vidjeti sveti židovski grad tijekom njihova blagdana Pashe. Stigavšipred Jeruzalem, zaustavio sam se i ugledao raspetoga, a istodobno se i nebo zamračilo. Gledaosam ga kako pati i umire. Nakon tri dana osvjedočio sam se da je njegov grob prazan i dočuokako je ukrsnuo. Poslije toga nikako se ne mogu riješiti neke opsjednutosti koja me naneobjašnjiv način vezuje s Njim i potiče na traženje Njegovoga puta… Ti si mu dio puta nosiokriž, kako sam dočuo. I koliko vidim, ni ti se ne možeš osloboditi dojmova u svezi s tim… Ka-ko to? Je li ti rekao nešto posebno?

– Ne, nije mi rekao ništa posebno – odvratio je Šimun Kirenac, stišćući šake jednu o drugu.– I upravo mi to ne daje mira! Nije rekao ništa… Samo me je pogleda'o.

Zastao je i kratko premišljao, a tada dometnuo: – Osim toga o njemu ne znam ništa – Nemiješam se u državna pitanja i politiku, te se pridržavam Zapovijedi, kako mi to moja sinagoga

propisuje. Ona dvojica što podijeliše s njim kob na križu, bili su obični zločinci. To se moglo nanjima prepoznati… Ja sam se u to vrijeme upravo vraćao sa svojih polja kući, pa sam tek zastaokako bih promotrio što se zbiva. Upravo toga trena pao je pod teretom svojega križa i nije seviše mogao podići. Stajao sam tamo, ukliješten u mnoštvu. Jednostavno nisam mogao dalje, sveda sam i htio. Jedna žena dobra srca prignula se i obrisala osuđeniku krv i znoj s lica,uporabivši svoj vlastiti ubrus za otiranje znoja. Rimljani su ga pak htjeli potjerati dalje udarci-ma željezom okovanih postola, ali on nije mogao ustati. Centurion se ogledavao uokolo, pazatim pokazao na mene, na onaj samovoljan način uobičajen za Rimljane. U meni se zasigurno

još uvijek krije nešto od ropskih navika, jer sam nesvjesno poslušao znak… Tada mi natrpašekriž na leda. Osuđenik me pogledao, a zatim se s mukom osovio na drhćuće noge. Bez prosvje-

da nosio sam za njim križ sve do vrha uzvisine. Da sam se kasnije potužio, bio bi centurion za-sigurno strogo ukoren. Ali nisam htio prouzročiti suvišne neugodnosti s Rimljanima… Stajaosam tamo, kad 190 su krvnikovi pomoćnici položili osuđenika na tlo i pritisnuli mu ruke i noge.Legijski uzničar mu je zatim utjerao klinove kroz zglobove na rukama. U tom me trenu paćenik ponovno pogledao, a ja sam se okrenuo u stranu, pobjegao u grad i zatvorio se ovdje u kuću…

Obim si je rukama protrljao lice, potresao čupavom glavom i tek tada nastavio: – Teško daćeš to razumjeti… Gledao sam inače već mnoga raspinjanja. I opetovano sam se znaoosvjedočiti, kako se nekom robu izruguju njegovi vlastiti drugovi, kad bi bio pribijen na križ jer

je zatukao nadzornika ili zapalio žitno polje. S vremenom sam i otvrdnuo prema tuđim patnja-ma. Nisam ni pomišljao da bi me ikad više mogle tuđe patnje toliko pogoditi. No on me pogle-dao! Zavrtjelo mi se u glavi, te pobjegoh odatle. Učinio sam to iz straha da bi zemlja mo gla

popustiti pod mojim nogama. I kako bih ti to mogao objasniti?! – uzviknuo je zdvojno. – Kako,kad to ni sam ne shvaćam? Kad je ležao na tlu i pogledao me, lica otečena od udaraca i s trno-



vom krunom na glavi, sve ostalo postalo mi je beznačajno. Nitko ne bi smio tako pogledati svoga bližnjeg! Zavukao sam se u zatamnjenu prostoriju i navukao ogrtač preko glave… I ni-sam se usudio izaći na dvorište čak ni kad je zemlja zadrhtala i puknuo zid! Sljedećega sam pak dana prekršio Sabat i propješačio lijep komad puta. Potražio sam Isusove učenike… Ali me oninisu htjeli ni saslušati. Kasnije se pričalo da su učenici napili rimske stražare i zatim potajno

otpremili truplo svojega Gospodina, kako bi time zavarali puk. No nešto mi kazuje kako su teglasine lažne. Onaj koji može nekoga pogledati onako kao što je on mene, taj može i svojimvlastitim snagama napustiti grob… A sada bih te molio, reci mi što ti misliš, tko je on bio i što

je htio…– Koliko sam mogao spoznati – odgovorio sam oprezno – on je svojim dolaskom na zemlju

donio i svoje kraljevstvo. To je kraljevstvo nakon Isusovoga uskrsnuća još uvijek na zemlji, a jatražim put do njega. Nadao sam se da je tebi nešto rekao, što bi mi poslužilo kao putokaz.

– Da je barem tako učinio! – zajadao je Šimun iz Kirene. – No možda me procijenio nevri- jednim njegove riječi, jer sam njegov križ toliko nerado preuzeo na svoja pleća. Nakon što me je pogledao, svježa izvorska voda mi je bljutava, a dobar kruh mi zapinje u grlu. Čak su mi ivlastiti sinovi postali nekako stranima, te mi pogled na njih više ni najmanje ne godi. Ali zapra-

vo su mi se otuđili zato jer sam im htio priuštiti bolju izobrazbu od moje… No ranije sam seuvijek veselio zbog njihova ponašanja, zbog vještine s kojom mogu uz svojega učitelja ponov-no čitati i raspravljati o zapisima, o kojima ja ništa nisam znao… A i ne želim znati, jer su mojespoznaje stečene kroz iskustvo meni dovoljne. U ovome slučaju s Isusom, međutim, iskustvomi ne pomaže nikako! Sve mi je toliko zagorčalo, te kako se osjećam, ne bih imao ništa protiv

povratka u robovske kolibe i ponovnog zakivanja mojih članaka kolutima…– Jesi li dočuo o Smjernima, koji na njega čekaju? –napokon zapitah.– A zašto bih inače, što misliš, zatražio da mi čitaju knjigu proroka Izaije?! – planuo je

Šimun. – U posljednje se vrijeme taj zapis toliko traži te sam za jedan svitak prijevoda na grčkimorao platiti petostruku cijenu! Ali ni u toj knjizi ne nalazim pomoći. Zato mi nemoj govoriti oSmjernima! Znam da se oni međusobno prepoznaju pozdravnim riječima i tajnim znakovima…

No ne želim biti uvučen u politička pitanja i zbivanja. Ja sam oslobođenik i ne želim druge pr i-padnosti.

– Ali ti ljudi gotovo i ne teže političkim ciljevima – prigovorio sam. – Barem sada više ne.Koliko ja znam, oni vjeruju da je Bog došao na zemlju u ljudskome obličju, na zemlji patio inašao smrt, te zatim uskrsnuo… A sve to zato da bi se ostvarilo zapisano u svetim knjigama, teda bi na zagonetan način ljudima otvorio svoje kraljevstvo. Ipak, pritom još nitko ne zna kakoto treba shvatiti.

Šimun je podigao svoja široka ramena i zatresao tijelom, kao da se želi osloboditi nekoganevidljivog tereta.

– Tada sam na ovim svojim ramenima uistinu nosio Božji križ – promrmljao je, užasnut. –

Ne želim to poricati, ne želim ti proturiječiti… Srce mi naime govori, ti zboriš istinu. Dva putame je promotrio…Patnja koja ga je mučila bila je jasno spoznatljiva. Ipak je nastavio: – Još sam i ranije dočuo

o jednome novom učitelju, koji je pobuđivao veliku pomutnju. No nikad se ne bih dosjetio kako bi taj učitelj i onaj krvlju obliven i trnjem okrunjen čovjek što je klecao u susret raspinjanju nakrižu mogli biti ista osoba. Tek kad stigosmo na brežuljak, pa mi je netko pročitao natpis nakrižu, jer ja ne znam čitati… Tek sam tada spoznao, radi se o istome Isusu o kojem sam većdočuo. Život me je općenito pretvorio u sumnjičavca, pa zato nisam mnogo brinuo o čudimakoja je stvarao. Ali u Jerihonu živi neki Zakej*, inače viši carinik. Taj se Zakej uspeo na svojusikomoru, kako bi bolje vidio novoga učitelja. A Isus ga je navodno pozvao dolje i odsjeo unjegovu domu, premda je carinik. Nakon toga posjeta Zakej je, tako se barem priča, polovicu

svojega imetka dao siromašnima. Uz to je i četverostruko nadoknadio ljudima sve ono što im jenezakonito i nepravilno istisnuo u vidu poreza i carine. Nakon što je time priznao svoja nedjela,



bio je optužen, ali i oslobođen radi neuračunljivosti, te smijenjen s položaja… Kimao je nekovrijeme glavom, pa dodao: – No, mogu vrlo dobro pojmiti, ako netko raspolažućiodgovarajućim sposobnostima, zapovijedi uzetome neka ustane i hoda. Ali natjerati nekogabogataša neka podijeli polovicu svojega imetka siromašnima, to bi bilo neusporedivo velikočudo! Takvo nešto se naprosto ne događa. Takvo nešto je nemoguće. Čak su i suci proglasili

Zakeja neuračunljivim. S tim bi se čovjekom vrlo rado sastao i iz njegovih usta htio čuti što mu je Isus rekao i kako se to slučilo pa je na takav način izgubio razum…Ako moj urođeni rimski razbor i nije koristio bilo čemu drugom, ipak me je unatoč svem

školovanju u grčkome mudroslovlju, učinio čovjekom koji razmišlja stvarno. Zato rekoh: – Tiimaš pravo… Pođimo odmah u Jerihon kako bi posjetili toga Zakeja. Moguće ga je Isus poučionečemu što je vrednije od svih ovozemaljskih dobara. Takva je tajna vrijedna jednoga putovan-

ja! Ta i sam si rekao, bilo je dovoljno da te Isus tek pogleda, pa ti je sve ostalo izgubilo svakoznačenje…

– Do Jerihona je, čak_ i ako pohitamo, najmanje dan putovanja – prigovorio je Šimun. – Da-nas je i dan počinka, a i inače ne bih htio upravo sada napuš tati Jeruzalem. Ako je Isus uistinuuskrsnuo, onda nam je njegovo kraljevstvo, koje te toliko ushićuje, upravo ovdje najbliže. To je

razumljivo samo po sebi…Bilo mi jasno, Šimun pravo zbori. Čak ni Isusovi glasnici nisu htjeli napuštati Jeruzalema,

nego su tu željno iščekivali ono što treba doći. Zato primijetili: – Ti i ja smo se složili… Oboji-ca smo bili po strani, te smo zahvaljujući slučaju postali svjedocima zbivanja. Međutim, jaosobno više ne vjerujem u obične slučajnosti… Mislim da smo promišljeno bili vodeni pritraženju novoga puta. U svakome slučaju, obojici nam je u srcu trn, pa nećemo naći mira svedok o cjelokupnim zbivanjima ne steknemo jasnu sliku.

– U svome sam životu već našao jasnoću i put – ogorčeno je odvratio Šimun Kirenac. – Asada je ponovno sve nestalo, te se koprcam poput ribe u mreži. Nikad nisam težio vječnomeživotu, kakav si žele priskrbiti farizeji, svojim najmučnijim i doslovnim ispunjavanjem Zakona.Prečesto sam gledao robove kako puštaju posljednji dah, da bih mogao vjerovati u onostranživot… Glede toga bliži su mi saduceji, koji takva očekivanja otklanjaju. U našoj se sinagogi netumači takva pitanja… Naši su učitelji sjedili uz noge aleksandrijskih mudraca… Ponovno jezastao, kao da u razmišljanju traži predah. Zatim je nastavio izlagati: – Pomalo vjerujem učaranja, crnu kao i bijelu magiju*, jer sam se u takva zbivanja opetovano imao prigode uvjeritivlastitim očima. Zato u njih moram vjerovati… Nakon što sam spoznao koliko je ovaj svijetprepun okrutnosti i bezdušnosti, pribavio sam si duševni mir darujući milostinju ipridržavanjem Zakona u razumnim granicama. No pritom ipak ne vjerujem kako se samo do-

brim djelima može kupiti vječan život. Neka varalica može davati milostinju uz zvuke trublji,ali Boga neće zavarati. Ja uopće ne vjerujem u život nakon smrti, pa čak ni u obliku opstojanjasjena… Mislim pritom na grčke i rimske predodžbe o zagrobnome životu. Jednako malo prida-

jem vrijednosti tumačenjima o mogućem ponovnom rođenju, recimo u obličju pijetla, kako sume htjeli uvjeriti u Kireni. Pritom sam svojim očima, zajedno s drugima gledao kako su na od b- jegle robove nahuškali pse koji su ih rastrgali… I te su pse hranili mesom robova…

Utonuo je u svoja sjećanja… Zavladala je tišina koju nisam htio prekidati. Nakon nekogavremena ponovno je zaustio: . – Ljudi su dolazili na velike afričke latifundije* sa svih strana, patako i iz Rima, radi proučavanja koliko se gospodarski i svrhovito može rabiti ljudska snaga. Ikoliko su niski troškovi robova, te kako se treba brinuti za priraštaj sparivanjem snažnih robovai zdravih žena. Ali – trgnuo se Šimun nenadano – zašto sjedim ovdje i dočaravam si stara vr e-mena? Ranije mi je to pomagalo u radovanju glede moje slobode. To djelovanje mi je sadatakođer uskraćeno.

Njegovo mi se jako vino iznenada popelo u glavu, pa rekoh dobrostivo: – Šimune iz Kirene,

ja te ne podcjenjujem, pa makar bio i oslobođenik. Ja sam doduše rimski građanin i imam pravonositi zlatan prsten na palcu. Ali sam na Rodosu naučio kako pravima stečenim rođenjem ne



treba pridavati značenja, nego se radije isticati osobnim zaslugama u odnosu prema ljudima. Nou tome se osobno nisam nikad posebno isticao, jer sam više naginjao razmišljanjima nego djelu.S ropstvom općenito nisam se nikad pozabavio. Krajnji domet mojega razmišljanja glederopstva bio je moguće zaključak kako robovi svojim vlasnicima ponekad stvaraju glavobolje itjeraju ih na lupanje glavom, pa bogataš nema nikad mira od posluge koja ga okružuje danju i

noću. Pa tako čovjek težeći udobnosti uzima poslugu, ali ga ona istodobno čini robom njegovihrobova. No ti si mi otvorio oči glede činjenice kako je i rob zapravo ljudsko biće, u mnogimodnosima meni sličan, pa makar je na čelu označen usijanim željezom ili uškopljen radi suzbi-

janja njegovih zlih sklonosti. Šimune iz Kirene, ti si moj bližnji, te kad bih mogao, ljubio bih tekoliko i sebe samoga. To je naime jedna od zapovijedi koje je Uskrsnuli propovijedao. Zasigur-no sam obrazovaniji od tebe, ali u tim novim stvarima moje mi obrazovanje ni najmanje ne

pomaže. Osjećam se gurnutim u jedan potpuno nepoznat svijet, gdje sve moram ponovno učiti,od samoga početka. I zato, jer se toliko razlikujemo po ugledu i položaju, iskreno želim bititvojim prijateljem…

No te moje riječi pozlijediše Šimunovu samosvijest i ponos, jer su oslobođeni« glede togamnogo osjetljiviji od drugih ljudi. Svoj je zemljani pehar toliko naglo postavio na naslon svoje-

ga stolca, te mi je voda iz njega štrcnula u oči. Pritom je uzviknuo: – Stidi se, Rimljanine! Svojzlatan prsten za palac možeš, što se mene tiče, baciti u odljev za vodu. A na tvoje mudroslovljefućkam! Sve to su tek budalaste izmišljotine besposličara, neplodne poput pustinjskoga pijeska.Upravo je tako i s tvojim zanimanjem za ova zbivanja. Ti tek prikupljaš priče, koje želiš daljepripovijedati, kako bi se razmetao pred svojim poznanicima. O toj tvojoj licemjernoj taštinisvjedoče jednako tvoja rijetka brada kao i rese na tvojemu ogrtaču! Ti si poput glumca, koji sepo svaku cijenu pokušava domoći nove uloge, jer je sa svima ranijim propao.

Još prije nekoliko dana ja bih mu svoje vino bacio u lice, nazvao ga bijednim oslobođenikomi jurnuo iz kuće. Ali sada su njegove jetke riječi rastjerale omaglicu mojega pijanstva… Ostaosam mirno sjediti i razmislio o njegovim objedama. Moguće je sa svojom razornom osudom biou pravu? Zasigurno me u prvi mah na ovaj put navela tek obična znatiželja. Ali kako sam gadalje slijedio, postajalo mi je jasnije da mi sve više prirasta srcu. I istodobno se u sebi mijenjamsa svakim novim korakom.

– Oprosti mi na mojoj razmetljivosti! – zamolih ga. I odmah pomislih: „Ja, rimski građanin,dopuštam si jednoga ospobodenika iskreno zamoliti za oprost!” – Kao ljudi smo u svemuovome jednako vrijedni. Ni u kojemu slučaju ne osjećam se odličnijim od tebe. Naime, Isus jeone posljednje večeri kleknuo pred svojim učenicima i oprao im noge, kako bi ih poučio poniz-nosti. Želiš li, Šimune iz Kirene, pripravan sam nastaviti sa svojom neumjerenošću, pa drago-voljno kleknuti pred tebe i oprati ti noge…

– Svoje si noge perem sam i za to ne trebam nikakvoga slugu – mrčao je Šimun. Ali je nakontoga dometnuo ipak donekle pomirljivije: – Nemoj mi izrečeno uzeti za zlo! Otkako me je Isus

pogledao, postao mi je on pitanje života i smrti.Želeći pokazati da me prihvaća kao prijatelja, dodirnuo mi je čelo, ramena i prsa. Njegovdodir nije bio neugodan.

– Moguće si ti u pravome trenutku bio voden k meni – primijetio je. – Grčki odgojitelj mojihdječaka mi je, neprestance zijevajući, čitao zapise. Pritom od njihovoga smisla nisam shvaćaoviše od njega. Čak sam pomišljao napustiti kuću i potražiti nekoga vrsnog pismoznalca, koji bimi mogao pojasniti proročanstva i pretkazanja. Vjerojatno bi mi takav čovjek raščlanio svakuriječ, potom potanko razjasnio svaku pojedinost prvo doslovce i zatim prema smislu, pa napo-kon ovaj zapis usporedio s nekim drugim… Od tolikih bih pobožnosti zasigurno postao potpu-no smušen. Otkad me je Isus pogledao, naime, postalo mi je razvidno kako njegovo učenje nijeneko knjiško znanje nego više životna mudrost…

Iznenada je Simun sam sebe prekinuo, ogledavajući se uokolo. Zatim je začuđeno zapitao: –Sto je sad ovo?! Naglo me obuzeo osjet velikoga olakšanja, a istodobno je nestao i svaki strah.



Izgledalo je kao da se povukao nekakav oblak što je visio povrh središnjega otvora u stropu predvorja. Naime, sve se naglo rasvijetlilo. U tom je trenutku ušao u prostoriju neki čovjek vi-sokoga rasta, zamotan u svoj ogrtač. Zaputio se kroz prostoriju prema susjednim odajama, kaoda nas uopće nije zamijetio.

– Jesi li to ti, Eleazare*? – doviknuo je Šimun za njim.

– Zar se nešto dogodilo na poljima? – Odmah je i ustao, usput mi pojasnivši: – To je mojupravitelj Eleazar. Traži mene. Vjerojatno si je netko slomio ruku ili je neki magarac upao uzdenac. Pa sad trebaju moj savjet.

Pošao je za onim čovjekom u unutarnje odaje. Za to sam vrijeme ja ostao sjediti i namišljaose, gdje li sam to mogao vidjeti toga čovjeka? Jer, činio mi se nekako poznatim. Morao sam senasmijati, kad se dosjetih da me jako podsjeća na mojega obožavanog učitelja na Rodosu. Iz-gledalo mi je kao da mu se počinje javljati ćelavost, nalik mojemu učitelju. A bio je i odjevenna grčki način, pa mu je bio potpuno nalik. Ali sam istodobno znao, moj je učitelj s Rodosa većgodinama mrtav. Pritom sam se rastužio, pomislivši koliko sam tada još bio svježa duha i otvo-ren prema svemu dobrome.

Nakon nekoga vremena se Šimun vratio i srdito mi prio pćio: – Ne znam kamo je Eleazar

otišao! Moguće je ponovno izašao kroz dvorište, nakon što me nije našao u mojoj sobi.– Udario je batićem po metalnoj ploči i sluzi koji je ušao naložio: – Dozovi mi Eleazara! On

je upravo prošao ovuda, ali me nije zamijetio jer sam sjedio u sjeni.– Eleazara danas uopće nisam vidio…! – odvrati sluga začuđeno. Ali ga je ipak pošao tražiti.

No ubrzo se vratio i dojavio: – Ne, ne, ti si se zasigurno prevario! Eleazara nema ovdje, a vratasu zaključana.

Šimun me tada ponovno napustio, kako bi se osobno uvjerio u ono što je čuo. Čuo sam kakosrdito razgovara s dvorkinjom, ide iz odaje u odaju i pomiče namještaj. Potrajalo je dulje dok senije vratio, mrmljajući: – Uistinu nema nikoga ovdje… Dvorkinja prisiže kako nakon tvojegadolaska nije otvarala kućna vrata. I nitko nije vidio Eleazara u kući .

– Meni se pak pričinilo da je taj čovjek moj preminuli učitelj s Rodosa… – primijetio samveselo. – Upravo dobro što je na kamenome podu ostavio tragove! Inače bi zasigurno obojicapomislili na pojavljivanje sablasti.

Pokazao sam na otiske bosih nogu koji su se još vidjeli na glatkome kamenu. Šimun se prig-nuo i uskoro rekao, kao duhom odsutan: – Eleazar si je, izgleda, ozlijedio nogu…

Dodirnuo je zatim jedan od otisaka na podu, a vršci njegovih prstiju bili su crveni od krvi…Pao sam na koljena i zapiljio se u tragove. Ledena jeza me je oblila od glave do pete. Pogledaosam Šimuna i promucao: – Sada razumijem, zašto ga njegovi učenici nisu odmah prepoznali…

No Šimun nije shvaćao. Srdito je zagalamio: – Stvarno je moja kuća loše čuvana, kad i uzzatvorena vrata može svatko ulaziti i izlaziti po svojoj volji!

– Zar ga uistinu nisi prepoznao?!? – zapitah ga.

– To je bio Eleazar, moj upravitelj! – tvrdoglavo je ustrajavao Šimun.– Ne, ne! – uzviknuh podižući ruke. – Ovi otisci stopala su sveti, a tvoja kuća blagoslovlje-na. On osobno, Uskrsnuli, ovuda je koračao i ukazao nam se… Zato jer toliko predano tražimoNjegov put!

Šimunovo smeđe lice je poblijedjelo. Ali je uporno i čvrsto proturiječio: – To je bio Eleazar.Vidio sam ga i prepoznao. Što ti pada na pamet, ovako me plašiti?!

– Vjeruj što želiš! – odvratih mu. – Ja znam što trebam vjerovati. Kad smo Ga vidjeli, neštona Njemu nam se obojici učinilo poznatim. No kako nam je moglo istoga trena sinuti da je toOn? I Marija Magdalena ga je prepoznala tek nakon što ju je oslovio imenom.

– U što me to hoćeš uvjeriti? – branio se Šimun. – Ja sam gledao jednoga čarobnjaka kad je zaklinjao duhove.

No ti su duhovi bili tek obrisi na osvijetljenome dimu i pomicali su se zajedno s kolutimadima. Duh ne ostavlja za sobom otiske stopala na podu.



– To nije neki običan duh – pojasnio sam. – Zar još uvijek ne razumiješ? On je napustio grobi živi među nama, dolazi i odlazi po svojoj volji… Pa čak i kroz zaključana vrata!

No Šimunov se krut robovski razum nije htio pokoriti. Rekao je: – Prema načinu na koji me je tada pogledao, mogu povjerovati kako je uskrsnuo… Ali zašto se trebao ukazati upravo tebi imeni?! To ne shvaćam. Mi nismo bili njegovi učenici, a nismo ga ni poznavali za života. Ti si

neobrezani Rimljanin, a ja nekadašnji rob. Zašto bi se kralj pojavio upravo pred nama?– Njegovo nam je kraljevstvo bilo već blizu, prije nego nam se pokazao – odvratih mu. – Zarnisi zapazio, kako se cijeli prostor rasvijetlio netom prije njegova dolaska? Ta i sam si rekao, daosjećaš olakšanje. Slično je bilo i sa mnom. Ja sam još uvijek radosnoga raspoloženja. Zašto

bismo se čudili glede njegovih namjera s nama? Samo zato što smo usputni sudionici u ovim zbivanjima? Svojim pojavljivanjem nam je zasigurno htio navijestiti kako i mi imamo pravosvim snagama tražiti Njegov put.

– Ako je to uistinu bio On, predat ću cjelokupan svoj imetak sinovima i slijediti Ga, kamogod me poveo – izjavio je Šimun. – Ali to nije bio On, nego Eleazar.

Počeo se zatim gorko tužiti na svoju kob, sklopio je velike šake i zajadao: – Zašto se to moraslučiti upravo meni? Zar nije mogao uhvatiti u svoju mrežu nekoga mlađeg čovjeka? No zlo

uvijek tako dolazi na čovjeka, sasvim nenadano, kad si najmanje na to pripravan! Koji je tokoban slučaj tada upravo mene izabrao da nam se putevi sretnu? I to upr avo u vrijeme kad samse nadao da ću svoje dane moći provesti mirno, zadovoljan s onim što mi pripada?

Iz tih sam riječi spoznao kako on, protivno svojoj volji, ipak vjeruje. Bodreći ga, rekoh: –Šimune, brate moj! Budi uvjeren, on ti može dati neusporedivo više nego si do sada posjedo-vao! Ali ako ti se Njegov put čini preteškim, ne moraš poći njime. Ćak si mislim, neće On nasljedbu siliti nikoga, tko se u dubini svojega srca nije pripravio za taj put.

U tom se trenu začulo žestoko kucanje na ulična vrata. Obojica se prenusmo. Čuli smo zatimškripu brave i otvaranje vrata, pa zapomaganje dvorkinje. Pokraj nje se probio neki čovjek pa-tuljastoga rasta i velike glave. Mašući rukama zajadao je: – Gdje je on? Gdje ste ga skrili? Kadga vidjeh ući, vezao sam svojega magarca za kolut na zidu i strpljivo sam čekao. Ali on ne izla-zi i ne izlazi. Morarn ga vidjeti…!

– O čemu to govoriš, strance? – upita Šimun. – Ovdje nema nikoga osim mojega gosta, a mirazgovaramo već dugo vremena.

Onaj smiješan čovječuljak mi se prikučio i zagledao se u mene kratkovidnim pogledom. Za-tim reče: – To nije onaj, kojega tražim. Onaj je bio za jednoga Židova raskošno i skupocjenoodjeven. A ogrtač mu je bio. ako se ne varam, od miletske* vune .

– Koga ti tražiš? – ponovno zapita Šimun. – I zašto tako nedolično upadaš u moj dom?– Koga ja tražim, tebi nije važno – uzvratio je čovječuljak tajanstveno. – Želim ti reći tek

jedno, da me je taj pretekao na ulici. No prepoznao sam ga tek kad je odmaknuo. Ali se na mojedozivanje nije zaustavio… Moguće me nije čuo. I ma koliko sam tjerao svojega magarca,

čovjek se ipak dohvatio grada prije mene. Mogao sam tek vidjeti kako je ušao u ovu kuću.Tada se ponovno začulo kucanje s ulaznih vrata. I odmah je ušao na seljački način odjevenčovjek, otvorenoga i od sunca opaljenoga lica. Ugledavši ga, Šimun olakšano odahne i uzvikne: – Ah, tu si, Eleazare! Zašto si malo prije ovuda prošao bez riječi? I kamo si smjerao?

– Danas još nisam bio ovdje… – začuđeno odvrati Eleazar. – Dolazim izravno s polja, jersam namjerio upitati što je s tobom, gospodaru, budući da već danima nisi dolazio na posjede.Gospodarovi koraci krijepe i osvježavaju zemlju, kako se govori… A bez tvojih naputaka neusuđujem se ništa poduzimati. Nisi valjda bolestan?

Pogledao sam mu stopala. Bila su bosa i pričinjavala se sasvim crvenim od krvi. Pokazaosam na njih i upitao: – Zar si se ozlijedio?

Eleazar je zbunjeno spustio pogled na svoja stopala i odgovorio: – Ne… To je boja koju ra-

bimo za obilježavanje žrtvenih janjaca. A ja se nisam oprao. Naime, pobrzao sam trkom svoje-



– Nikamo drugdje nije mogao nestati – uvjeravao je Zakej. – U Jerihonu se naime pripovije-da kako je ustao iz mrtvih. Nisam to povjerovao, zato jer se nešto takvo još nikad nije zbilo. Alikad sam danas na otvorenoj cesti spoznao da je to bio on, nisam se usuđivao glasno ga dozivati.A i ovdje pred tvojom kućom nisam htio odmah pokucati, kako ne bih pobudio pozornost, jersam se bojao da bih ga time mogao ugroziti. No sad mi se napokon smiluj i pusti me k Njemu!

Želim se baciti pred njim na tlo i ukazati mu počast kao Mesiji.Čim je Eleazar dočuo riječ „Mesija”, izvalio je grubu kletvu i uzviknuo: – Ne uzimaj tu riječviše nikad u usta! On je iscjeljivao bolesne i budio mrtve, te kao kralj ujahao u Jeruzalem i

bičem od konopa počistio svetište. Ali njegova moć nije bila dovoljna za razbijanje Velikogavijeća, premda su neki u puku već okivali štapove i palice željezom, a svi smo čekali samo nanjegov znak pa bismo se svrstali iza njega. No dobro, postalo nam je to znakom, u koji smovjerovali… On je bio raspet između dva razbojnika. Zato neka mi više nitko, dokle god živim,ne spominje ništa o nekome Mesiji! U znak vjerujem od svoje volje, te se ne dam više zavara-vati ni od koga. A svojoj ću djeci mirno ostaviti u naslijede uvjerenost kako nema nikakvogaMesije niti će ga ikada biti!

– Znači, i ti si o njemu znao, Eleazare? – prijekorno primijeti Šimun Kirenac. – Zašto mi nisi

o njemu još svojedobno pripovijedao?Eleazar se u međuvremenu potpuno izbezumio, te počeo vikati ne odmjeravajući riječi: – Ti

si bio posl jednji, kojem sam o tome mogao govoriti! Ti, imućan čovjek, a još i toliko škrt, tesam prikupljaš sve šiblje, pa udovice i mudraci za sebe ne nalaze gorivoga drveta! U Njego-vome kraljevstvu, da se ostvarilo, ne bi bilo mjesta „vrećama novca”. Njih bismo prve uklonilis puta, a njihova bi polja, vinograde i gajeve maslina podijelili puku. Doduše, o Isusu jedni pri-povijedahu ovo, a drugi ono… No zasigurno bi se djeca svjetla vratila u Jeruzalem, kako bi naspoveli. Ali je Ivanu Krstitelju odrubljena glava, a Isus iz Nazareta bio je pribijen na križ. Bogatii moćni te s njima znalci Zakona uvijek su i posvuda ubijali proroke našega naroda. A sada višene mogu zaustaviti bijes. Žuč mi se prelila i pljujem je pred tebe na tlo, gospodaru! Ti dodušeznaš kako se postupa u Kireni… No ja sam kroz gorko osobno iskustvo naučio kako se postupau Jeruzalemu i Judeji!

Kad je završio, uzvratio je Šimun muklim glasom: – Ako sam te toliko teško vrijeđao i uisti-nu udovicama i mudracima odnosio gorivo drvo, udari me u lice! Zaslužujem to…

No Eleazar ga nije udario. Upravo suprotno, vidljivo se pokajao zbog svojih neprijateljskihriječi, pustio da mu se glava ovjesi na stranu te promrmljao: – Ne, ne… Govorio sam nepraved-no. Ti si dobar gospodar! Najbolji kojeg se u današnje vrijeme može naći na daleko i široko. Tise čak brineš za udovice i mudrace, te nikad nisi previše strog niti sitničav pri provjeravanjubroja snopova i koševa s maslinama. Mnogi ljudi održavaju svoj opstanak isključivo od mrvicakoje pretiču ili padaju s tvojega stola. Moj je ispad posljedica činjenice da sam duboko ogorčeni na smrt ožalošćen zbog toga Isusa iz Nazareta. On je dokazao svoju moć i toliko toga

obećao… I zatim nas ostavio praznih ruku!– Ni u kojemu slučaju nisu one prazne… – dobacio sam. – On je ipak ispunio i ostvario onošto je veće i nečuvenije od svega što se do sada događalo na zemlji.

Pokazao sam na tragove stopala, koji se već toliko izblijedili te ih se pod zrakama sunca još jedva moglo nejasno vidjeti. Šimun je tada ispričao ostalima što smo doživjeli i koju smo prik a-zu vidjeli. Na koncu je predložio: – Zakeju, ako mi još uvijek ne želiš povjerovati i sumnjaš,

pođi i povedi Eleazara. Pregledajte sve prostorije i kutke u mojoj kući, zaviri u podrum,spremišta i skladišta, obidi krov. Nemoj ostaviti ni jedne stope nepretraženoga prostora, terasprši u sebi i posljednju sumnju i nevjericu o tome da je Uskrsnuli doista nestao na isti načiniz mo je k u će k ao što je i u šao u nju. Zatim se vrati, pa ćemo nastaviti razgovor o svemu iodlučiti što nam je dalje činiti…

Sumnjičav izraz u Zakejevim očima svjedočio je kako još uvijek ne vjeruje potpuno Šimunuiz Kirene. Ali je prihvatio prijedlog i rekao: – Nisam ja slučajno bio imenovan višim



– Ako mi ne vjeruješ ti, jedan svjedok Isusova pojavljivanja – uzdisao je Šimun – tko bi namonda uopće mogao još povjerovati ono što smo vidjeli i što bi mogli ispripovijedati? Isus seosobno pokazao tebi na ulici i nama ovdje u kući. Bože, budi mi milostiv! Nakon svega što me

je danas snašlo, moram uistinu pomisliti da je On uskrsnuo, kako bi svijet trgnuo iz učmalosti…Kao što je danas uzbunio moj dom. Zato te molim, izvijesti nas i upoznaj o njemu i njegovome

poučavanju, kako bismo spoznali i pojmili što on to od nas traži! Nakon što je Zakeja ovim riječima malo umirio, osobno je pošao po vodu i nov ogrtač zanjega. Ja sam mu navlažio kosu, a Eleazar mu je oprao noge. Vidjevši kako se nas trojica pre-dano trudimo oko njega, samo zato da bi od njega čuli riječi o vječnome životu, postao je po-mirljiviji i opušteno pojasnio: – Nije mi povjerio nikakvih tajni, ako moguće na to pomišljate.Ono što je govorio u mojemu domu, mogli su slušati i svi ostali koji su bili nazočni. Došavši uJerihon, vratio je jednome slijepcu vid, koji je vjerovao u njega kao Sina Davidovog. Meni jerekao: „Sin Čovječji je došao, potražiti i spasiti ono što je izgubljeno.” Još je rekao kako u Nje-govome kraljevstvu više radosti pobuđuje griješnik koji se obratio, nego devedesetdevet pra-vednika kojima obraćenje ne treba.

– To smatram uistinu nepravednim – prekinuo ga je Šimun iz Kirene. – Jedan podanik, koji

daje sve od sebe, teško će biti zadovoljan ako njegov gospodar prođe pokraj njega ne udostojivši ga ni jedne riječi. Kako može neki griješnik biti miliji Bogu od dobroga čovjeka?!

– Mene je oslovio imenom i stupio pod moj krov – odvrati Zakej, prijekorno podižući ruku. – Postupio je tako premda bijah griješan i preziran čovjek. Do tada sam, ogorčen zbog svojevelike glave i kržljavosti, uvijek o ljudima mislio samo zlo, a nikad dobro. No kad me Isus zaz-vao, pali su s moje duše svi okovi mržnje, koje sam tijekom cijeloga života morao dugo i mu-kotrpno vući. Pa ako me je on, Kralj Izraela i Sin Davidov, mogao dobrostivo prihvatiti i opros-titi mi moje grijehe, ja više nisam ovisio o dobronamjernosti i naklonosti ljudi. Ali mi je to do-nijelo neizmjerno olakšanje, pa sam od čiste radosti podijelio polovicu svojega imetkasiromašnima. No to najvjerojatnije nitko od vas ne može pojmiti…

– Ne, to je gotovo neshvatljivo – priznao je Simun. –Ali su se u tebi vjerojatno nakupile tol-ike nepravde i zla, pa si spoznao bliženje dana koji ti donosi oslobođenje. Zato si se okrenuosamome sebi pa si ispravio svoja zlodjela sukladno mogućnostima, kako bi osigurao barem diosvojega imetka.

– Tvoje me riječi ne vrijeđaju ni najmanje – odvratio je Zakej, dobro raspoložen. – Upravosuprotno, divim se tvojemu oštroumlju. Jer i ja sam naučio sumnjati u ljudske pobude i post-upke. No samo ja znam, što se u meni promijenilo zbog Isusove nazočnosti. Ali dok je bio mo-

jim gostom, ispričao je zagonetnu priču, koju ni sad još ne razumijem u cijelosti. Radilo se onekome otmjenom čovjeku, koji je htio poći u neku daleku zemlju. Htio je tamo pridobiti zasebe kraljevsku čast i zatim se vratiti svojemu domu. Prije odlaska dozvao je deset svojih dog-lavnika, te svakome od njih dao po jednu mane*. I pozvao ih je neka s tim novcem posluju za

njega, za njegova izbivanja. No njegovi su ga sugrađani mrzili, pa su za njim u tu daleku zemljuposlali poslanstvo s pojašnjenjem kako ga ne žele za vladara. On je unatoč tome postao kraljem… A kad se vratio, pozvao je onih deset doglavnika i naložio im neka ga izvijeste o poslo-vima i polože račune. Prvi od njih je ponosno izvijestio kako je njegova mane odbacila deset.Kralj mu reče: „Dobro je tako, valjani podanice! Ti si se u malome pokazao vjernim. Zato nekati bude vlast nad deset gradova!” Bio sam toliko razočaran, te se nisam mogao suzdržati da gane prekinem pitanjem: – Zar stvarno nije govorio ni o čemu drugome osim o novcu? Nadah sečuti od tebe riječi o vječnome životu…

– Ja sam bio tek carinikom – odvratio je Zakej, ispričavajući se. – Vjerojatno je Isus misliokako ću najbolje razumjeti usporedbu koja se odnosi na novac.

– Mi Židovi najbolje razumijemo ono – dodao je Šimun kao dodatno objašnjenje – što je na

neki način povezano s novcem. Primjerice, bolje nego ti, Rimljanin školovan u grčkome mu-



droslovlju. Deset mana je uistinu znatna svota, pa čak i ako se vjerojatno radilo o srebru, a ne ozlatu.

Osim toga, mnogo je ovisilo i o tome koliko je kralj bio izočan. U kraćemu vremenu ne binitko mogao na častan i pošten način s jednom mane zaraditi deset daljnjih! Za to bi osim sreće

bila potrebna i određena prepredenost, a moguće i još ponešto….

– Hoću li pričati dalje ili ne? – upitao je Zakej. Zašutjeli smo, a on je tada nastavio: – Drugidoglavnik je s jednom mane zaradio pet, pa je dobio vlast nad pet gradova. I tako redom svidobiše nagradu, za svaku zarađenu mane po jedan grad. Tek je posljednji samo donio natragdobivenu mane. Naime, bojao se da bi dobiven novac mogao izgubiti pri poslovanju, pa ju jezamotao u krpu i pohranio. Sada je stavio novac natrag pred gospodara i rekao kao opravdanje:„Gospodaru, bojao sam se tebe. I to zato jer si strog čovjek … Uzimaš što nisi uložio, žanješ štonisi sijao…” Na to je kralj odgovorio: „Sudit ću ti, nevaljani podanice, prema tvojim vlastitimriječima…! Dakle, znao si da sam strog čovjek, te uzimam ono što nisam uložio i žanjem štonisam posijao. Zašto onda nisi moj novac barem odnio nekome novčaru? Vrativši se, mogaosam ipak otići i podići glavnicu s kamatama?” Zapovijedio je tada nazočnima neka ovome po-daniku oduzmu onu jednu mane i predaju je onome koji je priskrbio deset. No ovi prigovoriše:

„Gospodaru, pa taj već ima deset mane!” Pritisnuo sam dlan na usta, kako bih zaustavio riječikojima bih izrekao svoje mišljenje o toj dugoj pripovijesti. No Zakej me je pobjednički pogle-dao, podigao ruke i svečano rekao: – Pratite sada pozorno i zapamtite, što je Isus iz svega togaizvukao kao pouku! Kralj je odgovorio ljudima: „Kažem vam, svakome tko ima bit će još do-dano. Onome pak koji nema, bit će oduzeto i ono što misli da je njegovo. ” A svoje neprijatelje,koji ga nisu htjeli za kralja, dao je dovesti i pred svojim očima pogubiti .

Zamislio sam se o toj neobičnoj pr ipovijesti, a isto tako i Šimun. Napokon primijetilipotišteno: – Ne znam. Jednostavno ne znam na što ta usporedba smjera. Ali mi se ta kraljevaodluka čini promašenom i nepravednom…

– Ni ja ne shvaćam tu priču u cijelosti – pritvrdio je Zakej. – A posebno me uznemirujeotkako sam doznao za t Isusovu smrt. Sada mogu tek vjerovati da je s onim otmjenim čovjekommislio na sebe samoga, kojeg su njegovi sugrađani mrzili, te je otišao kako bi si pribavio kral-

jevsku čast jednoga kraljevstva koje nije ovozemaljsko. Zasigurno je htio navijestiti kako će jednoga dana ponovno doći i pred svim ljudima zatražiti polaganje računa za darove koje im jeranije povjerio, da bi utvrdio kako je tko od nas s dobivenime postupio i trgovao.

– Jesi li siguran – upitao sam – da si pripovijest upamtio točno kako ju je on kazivao?– Barem sam za slijed misli siguran, da sam ga točno zapamtio – objasnio je Zakej. – No

pričanje su čuli i mnogi drugi, pa mogu to pritvrditi. Neki doduše kažu da nije govorio o ma-nama nego o talentima*. Nekolicina je mislila kako su bila samo tri doglavnika, a ne njih deset.Ali glede pouke priče svi su jedinstveni. I to upravo zato jer je toliko neočekivana, zapanjujućai nesmislena.

Kratko je razmislio, a zatim još dodao: – Mislim da Isus u toj priči uopće nije mislio na no-vac. Zasigurno je smjerao na nešto drugo. On je neprestance opominjao i odvraćao od prikupl- janja posjeda na ovome svijetu, gdje moljci i hrda izjedaju sva dobra. Pritom je tvrdio da jebolje stvarati blaga u Njegovome kraljevstvu.

Tada se prenuo Šimun. Bjelodano bijaše, nečeg se dosjetio, jer je pozvao Eleazara i naložiomu: – Pođi smjesta u spremišta i skladišta. Uzmi sve od vune i lana što tamo nađeš, pa podijelisiromašnima koji jedu u mojemu dvorištu! – I poslije tih riječi se ponovno natmureno zagledaopred sebe.

Eleazar je oklijevao, strugao stopalom po podu i napokon rekao: – Sa svojim vlasništvommožeš raspolagati po svojoj volji, gospodaru… Ali zasigurno valjda smijem prije podjele uzetisebi jedan nov ogrtač i halju. A bio bih zadovoljan i ako bih uz to dobio odjeće za moju djecu i

ženu.



Šimun je gurnuo ruke medu koljena, zibajući gornji dio tijela naprijed-natrag, te uzviknuo: –Samo naprijed! Neka si i ostali od posluge uzmu što god žele! Opljačkajte me, navucite na sebesve što sam cijeloga života prikupljao! Uzmite i ovaj izderan ogrtač s mojih ramena, ako stetime usluženi!

– Ne pretjeraj, Šimune! – primijeti Zakej, zadivljen. –Pri davanju treba držati mjeru, jednako

kao i pri uzimanju. Ali u cjelini postupaš ispravno. Jer, On je rekao: „Ono što učinite i mojemunajneznatnijem bratu, učinili ste meni!” To je Njegov put.Iznenada je skočio na noge, počeo lamatati rukama i povikao: – Sto se moglo dogoditi s mo-

jim magarcem, kojega sam ostavio pred vratima? Prosjaci su napunili uličicu, pa je u onomemetežu netko lako mogao odvezati životinju i kriomice je odvesti! – No ubrzo se zamislio, pazatim sjeo natrag na svoje mjesto i rekao: – Zar je to uopće važno?! U pitanjima Kraljevstva neželim zaostajati za tobom, Šimune! Ako je netko ukrao mojega magarca, toliko otvoreno i zato

jer mu je bio potrebniji nego meni, ne namjeravam trčati za njim i pozivati ga na odgovornost.Neka mirne duše zadrži životinju.

Šimun se i dalje, teško dišući, zibao naprijed-natrag. No tada se počeo smijati i rekao: – Svemi to teško pada. Slušajući ove drske prosjake kako mljackajući žderu, raspravljajući

međusobno oko najboljih komada i otimajući ih jedan drugome, kao da mi netko živo mesokomad po komad kliještima čupa s kostiju… Uvjeren sam, ovim svatima u njihovoj pohlepipadaju komadi kruha i usoljena riba na tlo, pa gaze po njoj. Ali se tome moram priučiti i s timpomiriti, nakon što je po svemu sudeći i Isus tako usmjeravao stvari.

– Vjeruješ li uistinu – zapitah začuđen – da se nakon nestanka iz tvoje kuće ukazao nekomeprosjaku i prenio mu tu vijest da održavaš slavlje, samo da bi te time stavio na kušnju?

– Znam i sam što trebam vjerovati – mrmljao je Šimun srdito. – Ali ako me pravi budalom, ja mu to i uzvraćam. Pa ćemo vidjeti tko će se od nas zadnji smijati.

Pošao je u dvorište, a ja sam ga slijedio. Tamo smo našli prosjake kako uljudno čuče i miro l- jubivo dijele hranu medu sobom. Nisu se ni najmanje prepirali. Upravo suprotno, nudili su je-dan drugoga najboljim komadima, kao da su doista gosti na svečanome objedu. A slijepcima isvima onima koji nisu mogli dosegnuti zdjele i posude, drugi su dodavali jela.

U međuvremenu je Eleazar donio pune ruke vunenih ogrtača i lanenih halja, te odjećuodložio između stupovlja. Sa žara ognjišta naloženih drvenim ugljenom podigao se miris

pečenja, a sluge su pekle ječmene lepinje, pšenični kruh i kolače od kima*, koliko su god brzomogli. No vratarica je glasno jecala, a grčki je učitelj utekao na krov i oklijevao sići .

Razdragano raspoloženje i red medu prosjacima toliko su rasrdili Šimuna, te je riknuo: –Samo žderite i ločite, dok ne puknete! A što pretekne, ponesite! Ali znajte, ja Šimun iz K irene,nisam vam ponudio ni mrvice od svega ovog. Pri ovoj gozbi domaćin je Isus iz Nazareta, ko jeg

je vaše Visoko vijeće raspelo. Neka blagoslovi vaše jelo, te neka vam posluži za život, a ne zasmrt. Ja pak ne mogu natjerati sebe da vam izreknem blagoslov, jer mi se podigla gorka žuč i

stisnula usnice.Prosjaci pomisliše kako se Šimun šali s njima. Pogledavali su ga prijateljski, a neki sepokušaše i nasmijati. No to je tek potaklo Simunovu jarost, pa je povikao još glasnije: – Isus izNazareta, Božji Sin, pozvao vas je na sva ova dobra jela i pila. Jer on je ustao iz mrtvih, a Nje-govo kraljevstvo ostaje kod nas. Ostaje sve dotle dok on boravi među nama i po svojoj voljidolazi i odlazi, pa čak i kroz zaključana vrata.

Sada su se prosjaci već uplašili… Počeli su se zgledavati, trepćući pritom. No oni najsrčanijimeđu njima su se glasno smijali, a jedan je povikao: – Blagoslovljen budi ti, Šimune od Kirene,među svim muževima Izraela! Ali zašto nam iznosiš tek kiselo vino, kad se sudeći po tvojimriječima sa svojim otmjenim gostima častiš slatkim vinom? Hripajući od srdžbe, Šimun pod-vikne slugama: – Otvorite za njih i malene vinske vrčeve, pa im u velikome kotlu za miješanje

pripravite odgovarajući napitak, kako bi povjerovali da Isus iz Nazareta, Božji Sin, i nakon snir-ti stvara čuda!



Sluge postupiše kako ih je naputio… No, da bi spasili što se još spasiti moglo, počeli su i onis prosjacima piti iz oklade. Eleazar je također pio. U međuvremenu je Simun donio zemljanivrčić sa skupocjenom pomašću. Slomio je posudi vrat i povikao: – Ova prljavština i smrad pognoju, te muhe na vašim očima i čirevi, strašno mi se gade. Taj mi je vonj i predobro poznat.Ponovno se osjećam vraćenim u mračnu robovsku tamnicu, s lancem na nozi. Namažite ovom

pomašću svoje glave i lica! Ona ima jak miris, na kojem će vam pozavidjeti i knezovi…I doista je cijelo dvorište ispunio predivan miomiris, čim je Šimun otvorio malenu posudu.Osobno je pošao uokolo te palcem nanosio nešto pomasti prosjacima na kosu. Ponašao se kaoda je potpuno pomahnitao… U jednom bi trenu vrištao od smijeha, a već bi zatim sipao straho-vite kletve. No kad je stigao do jednoga dječaka koji je proždrljivo jeo, odložio je posudu s

pomašću, kleknuo na tlo pa potpuno staloženim glasom zatražio: – Donesite mi gust češalj! Htio bih ovome dječaku iščešljati uši iz kose.

Nakon što je njegov nalog ispunjen, doista je počeo zamazanome dječaku iščešljavati uši idrobiti ih. Radio je to toliko vješto, kao da se tim odvratnim poslom bavio cijeloga života. Kožana glavi dječaka bila je od ugriza gamadi sva krastava, te je tijekom češljanja stalno vikao, ali jetoliko brzao natrpati si želudac da mu nije ostajalo vremena za obranu.

Prosjaci su se međutim uznemirili i počeli šaputati jedan drugome: – Šimun Kirenac je zbogIsusa iz Nazareta izgubio razum. No to i nije čudo, nakon onih poniženja koje su mu Rimljani učinili! Morati nositi križ toga hulitelja! Bilo bi ipak dobro ako brzo pojedemo, uzmemo nje-gove darove i nestanemo odavde, prije nego zatraži darove natrag.

– Već se događalo – mrmljao je najstariji među prosjacima – te su bogati ljudi razdragani vi-nom puštali na svoje svetkovine i nepozvane prosjake… Ali bi se tada razjarili i počeli nevol j-nicima skakati po tijelima, sve dok pojedeno i popijeno ne bi vratili na svjetlo dana… Dajmozato petama vjetra!

Pogledali su Šimuna Kirenca potajno i zaplašeno. No on je bio toliko zadubljen u potragu zaušima u dječakovoj kosi, te nije ni vidio ni čuo ništa drugo. A nakon što je dječaku temeljito

pročešljao vlasi, poveo ga je do jezerceta u sredini dvorišta, strgnuo mu krpe s tijela i cijelogaoprao, ne obazirući se na dječakovo vrištanje. Zatim mu je ostatak pomasti utrljao po kosi,

prsima i nogama. Na kraju je od odjeće svojih sinova odabrao halju, ogrtač i crvene sandale, paodjenuo dječaka u to i rekao: – Sada si dotjeran poput kneževića, a i mirišeš tako. Pa ako sad nisi dovoljno lijep za Njegovo kraljevstvo, neka mi odvali jednu iza uha!

Prosjaci dograbiše odjeću koju im je Eleazar podijelio, pa se počeše oprezno povlačitinatraške prema kućnim vratima. Čekali su još jedino na prigodu da istrgnu dječaka iz ruku gos-podara doma, koji je nedvojbeno izgubio razum. No Šimun je zapazio njihovo vladanje i povi-kao: – Ne idite još, o vi gosti Isusa Nazarećanina! Svaki od vas dobit će za rastanak još i dar odnjega!

Mahnuo je Zakeju i meni, neka ga slijedimo u kuću. Tamo smo mu pomogli otvoriti mnoge

brave na velikoj, željezom okovanoj škrinji. Iz nje je dohvatio zapečaćenu kožnatu vrećicu, pohitao natrag u dvorište i slomio pečat. Zatim je počeo prosjacima dijeliti srebrne novčiće, uruke koje su pružali prema njemu. Nekima je darovao po drahmu, ali nekima i komade od početiri i čak deset drahmi… Dijelio je novac bez ikakvoga biranja, ne pazeći koliko netko dobi-va.

Mnogi od prosjaka počeli su rogoboriti i rekli: – Zašto je ovaj dobio toliko mnogo, a ja ma-lo?

– To raspravite s Isusom Nazarećaninom! – odvratio im je Šimun, dočuvši te prigovore. –On prikuplja tako gdje nije uložio i žanje gdje nije posijao. – I ponovno je zagrabio u vrećicu, te

još davao onima koji su već dobili najviše. No kad je počeo oduzimati novac onima koji su dobili najmanje novčiće, smatrali su prosjaci preporučljivim da nestanu. Tako je cijelo mnoštvo

uteklo kroz vrata, vukući onoga momčića za sobom.



Šimun si je obrisao znoj s čela, začuđeno zveckao vrećicom i mrmljao: – Takvo nešto mi setakođer još nije dogodilo. Trebam li to uzeti kao znak i mig? Bio sam voljan podijeliti sav no-vac, a ipak mi je polovica ostala…

– Odloži zasad lijepo novac u škrinju i zabravi je – poticao sam ga. – Zatim iščešljaj iz bradeuši, te daj pospremiti i urediti dvorište! No jesi li postupio mudro ili nerazumno, to ne znam…

Ali će barem prosjaci biti zadovoljni i dulje vrijeme ti ne bi smjeli dosađivati .Zakej je sjedio pokraj Eleazara, na rubu velikoga kotla za miješanje. Smijao se veselo i re-kao: – Dođi ovamo, Rimljanine! Uzmi jedan pehar i zahvati si ovdje vina! Na podu ima jošmnogo od te kapljice, a tako skupo vino ne smije se upropastiti. – Otpio je i sam, pa uzviknuo:– Neka je blagoslovljen vinski trs, u ime onoga koji je umro i zatim ponovno uskrsnuo, kako binas sve pripravio za svoje kraljevstvo! Nas trojica vidjeli smo ga vlastitim očima… A ti, Elea-zare, vidio si barem otiske njegovih stopala na kamenome podu, pa kao jednostavan orač i pas-tir moraš vjerovati nama, uglednijim ljudima višega položaja.

Prijazno je položio Eleazaru ruku oko ramena, poljubio ga i izjavio: – Ne zamjeri! Samoovdje na zemlji sam ja ugledniji i uvaženiji od tebe. U Njegovome kral jevstvu ćeš moguće ti

biti u prednosti. Isus je rekao, mnogi od prvih bit će posljednji, a pos ljednji postati prvima.

– Vi ste svi kao u nekome zanosu! – povikao je Eleazar, otrgnuvši se od carinika. – A po-sebno je moj gospodar pomahnitao. No i ja sam uzbuđen, nakon što sam dobio novu odjeću itoliko dobrih i skupih stvari podijelio onima koji nemaju ništa. Zasigurno mi se vino popelo uglavu… Na takvo jako vino nisam naime priučen!

– Mir s vama! – uzvikne tada Šimun, češući si glavu. – Smrtno sam umoran i zato se vraćamu svoju zatamnjenu odaju. Minulih noći sam mozgao o Isusu iz Nazareta, ne sklopivši oka. Sa-da ponovno ćutim mir u svojoj duši pa ću najvjerojatnije prospavati cijeli Sabat!

Udaljio se, nesigurna koraka. Nismo pošli za njim, jer smo obojica, Zakej i ja, spoznali kako je u njegovome stanju i raspoloženju san najbolje rješenje. Ali se Šimun prisjetio svojih domać-inskih obveza, zastao pred vratima i okrenuo se, trepćući očima ispod svojih razbarušenih vlasi,pa rekao: – Nadam se, ovo je tek ružan san… Konačno ću to znati kad se probudim i neću vid-

jeti više nikoga. Ali ti, moj Zakeju iz sna, ako želiš ostani prenoćiti u mojoj gostinjskoj odaji!Eleazar pak neka ovdje također malo odspava kako bi se istrijeznio. Tada može poći kući i,

prije nego se tri zvijezde ukazu na nebu, početi svoju svetkovinu Sabata. A što sam ono još htiotebi reći, Riml janine, ne mogu se dosjetiti… Jer ti si zasigurno tek san, pa te neću više nikadsusresti.

Eleazar je poslušao. Legao je na pod u sjenu dvorane sa stupovljem i navukao si ogrtač pr e-ko glave. No nas dvojica, Zakej i ja, ostadosmo stajati gdje smo se zatekli. Dugo smo promatra-li jedan drugoga. Njegovo mi lice više nije bilo poput odbojne obrazine jednoga patuljka… Očisu mu svjetlucale, a obrazi bili rumeni. Zasigurno je to bilo od vina, sasvim kao i kod drugihljudi.

Zapitao me tada znam li nešto o učenicima, koje si je Isus izabrao za poslanike. Ispripovije-dih mu što sam doznao i o zapažanjima Marije Magdalene, te kako se Uskrsnuli ukazao nekimučenicima u zaključanoj prostoriji. Dodao sam i o mojemu susretu s Tomom i Ivanom, otvore-no priznavši kako su me ovi nevoljko primili, te mi nisu sasvim vjerovali. Na kraju samzaključio: – Srce mi gori u prsima. No ako pođem tamo i učenicima kažem o današnjim zgo-dama, ne bi mi povjerovali. Tebe će radije slušati, jer te poznaju. Moguće tada ipak steknemonjihovo povjerenje pa bi nam mogli otkriti svoju tajnu. Oni zasigurno moraju znati više od nas ipoznavati Isusovo tajno učenje, a potpuno je razumljivo što ga ne žele odstupiti neupućenima.

– Da, potražit ću ih! – odvratio je Zakej, pun samopouzdanja. – Ako nitko drugi od njih, ba-rem mi Matej vjeruje. Jer, on je također bio carinikom. Mi se razumijemo, a moguće bi on osta-lim učenicima uložio koju riječcu za mene…



– Vrlo dobro – suglasih se s njim. – Jer osobno se ne mogu nametati, a to ni ne želim. – Iopisah mu gdje sam razgovarao s Tomom i Ivanom. Zakej je mislio da poznaje tu kuću i njeno-ga vlasnika, ali mi ipak nije rekao njegovo ime.

– Pođi u miru svojemu domu! – zaključi Zakej. – I čekaj, dok ne pripremim put!Tako se rastadosmo. Pošao sam svojemu domu, krajnje začuđen i zadivljen svime što sam

doživio u kući Šimuna Kirenca…

PISMO 7.

Poslanikov posjet Mark Tuliji.

Još Ti uvijek pišem, Tulijo, kao da Te želim pozdraviti. Moj obožavani učitelj na Rodosu mi je omogućio spoznati, koliko je varljivo ljudsko pamćenje, koliko brzo utisci izblijede, pretačuse jedni u druge i izmiješaju. Pa kad i više ljudi doživi isto, ponesu o tome različite dojmove tekasnije prikazuju istu zgodu sasvim različito, već prema tome koja je značajka događaja poseb-no pobudila njihovo zanimanje i pozornost. Zato sada pišem ponajviše da bih očuvao na papiru

činjenice o tome kako su i kojim redoslijedom tekli moji doživljaji.Započeo sam ovo pismo jednoga predvečerja uoči Sabata, nakon što su se vratnice Hramazatvorile s tutnjavom, koju se moglo čuti u cijelome gradu, sve do najudaljenijih dolina. Tije-kom Sabata sam također ostao u svojemu boravištu i zapisivao. Židovi naime mnogo drže dotoga da stranci i tuđinci štuju taj dan i ne kruže na Sabat ulicama. Oni se pak odijevaju usvečane halje i takvi posjećuju sinagoge, radi molitve i slušanja svetih zapisa. Broj koraka kojiim je dopušten na Sabat je ograničen. U Hramu svećenici, kako sam dočuo, prinose dvostrukežrtve… Ali se to ne računa kao kršenje Sabata.

Prije zalaska sunca, još tijekom svetkovine, došao me posjetiti centurion Adenabar. Kacigu je ostavio kod kuće, te se ogrnuo u sirijski plašt, kako na ulicama ne bi privlačio suvišne pozor-nosti. Pozdravio me, srdačno zijevajući, pa rekao: – Kako si? Jesi li još živ? Jesi li zdrav? Već

čitavu vječnost nisam o tebi ništa čuo. A nešto dosadnije od židovskoga Sabata teško da postoji. Ne smijemo poći čak ni u amfiteatar na vježbanje, kako stupanje naših vojnika ne bi mogućesmetalo Židovima… No daj mi gutljaj vina! U Antoniji se na Sabat čak i vino drži pod ključem!Inače bi se vojnici od puste dokolice pona pili, pa bi zatim došlo do međusobnoga koškanja itučnjava… Ili bi moguće sišli u grad, pa bi izazivali i srdili Zidove pružajući im praseće uhopod nos.

Moj me sirijski domaćin dobro opskrbio. Radi mojega mira i dobroga raspoloženja, donio mi je vrč galilejskoga vina, koje cijeni kao najbolju kapljicu s trsa. Uistinu se to vino ne činipreteškim i gotovo ne udara na želudac. Uporabljivo je kad se popije prije nego se ukiseli, nedodajući smole radi postizanja postojanosti.

Adenabar je žudno ispio, obrisao usta, promotrio me pozorno, pa rekao: – Tako mi svega, ti

si se jako izmijenio! Čak toliko da te nitko ne bi mogao razlikovati od Židova koji je prihvatiogrčke običaje… Nosiš bradu, na prstima su ti vidljivi tragovi crnila, a u očima ti se nazire izrazkoji mi se ne sviđa. Sto je to s tobom? Nadam se, da te taj bezlični židovski bog nije izbacio izkolotečine? Ili…? Tako nešto se, naime, češće dogodi s tudincima koji dolaze tek pogledatiHram… Pritom počinju kopkati i mudrovati o stvarima kojima nije dorastao ni jedan zdrav r a-zum. To mogu podnijeti jedino židovske glave, jer Hebreji od djetinjstva uče svoju djecu razu-mijevanju njihovoga boga. Zato su već u dobi od dvanaest godina toliko nasisani i ispunjenibožjim žarom, pa im za blagosiljanje kruha i molitve roditelji više nisu ni najmanje potrebni.

– Adenabaru, dragi prijatelju – rekoh mu. – Nas dvojica, ti i ja, zajedno smo vidjeli idoživjeli neke zgode. Zato ti mogu priznati, uistinu sam izbačen iz kolotečine. I zbog toga se ninajmanje ne stidim…

– Oslovljavaj me radije mojim rimskim imenom! – hitro me prekinuo. – Osjećam se sadaRimljaninom više nego ikada. Zovem se Petronije. Tim imenom potpisujem legijskome kvesto-



ru* potvrde za plaću, te tako naslovljeno dobivam svoje pisane zapovijedi. Dakako, ako senetko potrudi načrčkati takve zapovijedi jednoj stražarskoj postrojbi. Moram ti naime reći,smjeram postati zapovjednikom kohorte, sa smještajem u Galiji ili Španjolskoj odnosno čak i uRimu. Radi toga nastojim osvježiti svoj latinski, a istodobno se hoću priviknuti na svoje rimskoime.

Ponovno me zagledao ispitivački, kao da je želio otkriti koliko sam uistinu pošašavio i dokoje se mjere može pouzdati u mene.– Za mene si ti Adenabar – rekoh mu. – Ne prezirem te zbog tvojega sirijskoga podrijetla…

Čak se ni prema Zidovima ne osjećam strano. Pokušavam upoznati njihove običaje i vjerskenazore. Ono što me pritom jedino čudi je okolnost što te zapovjednici ne premiještaju naizvidničku ophodnju u pustinju ili u neki predjel gdje uokolo zuje skitske strijele. Tamo bi brže

poginuo, pa ono što znaš ne bi nikome moglo prouzročiti neugodnosti.– Ono što znam? Što to buncaš? – dobroćudno zabuči Adenabar. – Jesi li sasvim sišao s ra-

zuma ili si se još od ranoga jutra posvetio ovome dobrom vinu? Glede nečeg ipak imaš pravo.Osjećam se poprilično značajnijim nego ranije. Samo mi nemoj pričati o pustinji! Ona blješti uoči i najotpornijemu čovjeku, te opsjenjuje pogled varkama, utvarama i sablastima. Ako bi me

sada zapala stražarska ophodnja u pustinji, zasigurno bih se bez mnogo razmišljanja pozabaviostvarima kojima se ne bi domislili ni najdomišljatiji ljudi na svijetu.

Zaškiljio je u mene, s lukavim osmijehom na usnama, pa dometnuo: – Zasigurno si dočuo, Jeruzalem je postao neugodno boravište za ljude slabih živaca. Sjećaš li se potresa, koji je uda-rio onoga jutra? Navodno su se tom prigodom otvorili grobovi mnogih svetaca, a mili pokojnici

počeli šetati uokolo… I ukazali se već brojnim Židovima.– Ja znam samo za jednoga koji je uskrsnuo – primijetili. – I ti znaš, na koga pritom mislim.

Pa da bi sada o njemu šutio, nude ti unaprijeđenje i premještaj u neku drugu zemlju. Jednomcenturionu se ipak ne može tako lako začepiti usta kao običnome vojniku…

– Nemam pojma o čemu govoriš…! – odvrati Adenabar, pogledavši me s hinjenim strahomu očima. – No sjećaš li se legionara Longina? Kad se god maši svojega koplja, ponaša seneobično. Na vježbama ga nikako ne može hitnuti ravno. S njim si je čak ozlijedio nogu! A pri

jednoj vježbi gađanja u vreću sa sijenom, izmaklo mu se koplje iz ruke i skoro me probolo,premda sam stajao iza Logina. No koplje je potpuno ispravno. Griješi Longin! Za umirenje os-talih, koji to oružje više nisu htjeli dirnuti, osobno sam uzeo koplje i besprijekorno pogodiovreću s udaljenosti od četrdeset koraka. A Longin pak može dobro rukovati s bilo kojim drugimkopljem, samo ne s ovim.

– To je zasigurno ono koplje, koje je zabio u tijelo Sina Božjeg… – primijetili.– Ne nazivaj toga čovjeka sinom božjim! – zaklinjući uzvikne Adenabar, poprativši to kretn-

jom kao da hoće otresti neku dosadnu gusjenicu. – To mi strašno zvuči u ušima… Ali su se ilegijskome tamničaru toliko ukrutile ruke, te više ne može zavitlati ni bičem. Jedva još može

primaknuti hranu ustima, a i to s velikim naporom, rabeći obje ruke. Vojni vidar u Antoniji ni jeotkrio ništa na njegovim rukama i sumnjiči ga da se pretvara, kako bi ranije dobio komad or a-nice i otišao lagodno živjeti u naselju za islužene vojnike. Tamničaru manjkaju još samo dvijegodine pa će navršiti dva desetljeća službe. Izbičevali su ga, jer prema spoznajamavojnoliječničke znanosti, bičevanje liječi mnoge boljke i bolove koje se ne može zamijetiti iz-vana. Tamničar je podnio taj postupak u skladu sa starim legionarskim običajem, držeći komadkože između zubi. No nakon takvoga liječenja stanje njegovih ruku nije se poboljšalo. Mislimda će biti proglašen nesposobnim za službu, zbog reumatizma. Tu bolest, naime, vojska priz-naje. Mi časnici bolujemo od nje čak i češće nego momčad, jer se povremeno moramo odreći naše udobne službe u sjedištu legije… Tada nas čekaju patnje boravka na otvorenomu i ležanjana tvrdome tlu, na studeni i u vlazi!

Adenabar je tad zastao i potom dodao zamišljeno: – Ipak, ne mogu se sjetiti da je Nazarećanin prokleo nekoga od nas. Upravo suprotno tome, on je s križa zazivao svojega oca i



uistinu smiješno, kad se jednom jedinom čovjeku ne bi smjelo oduzeti život! Čak su i pred njimnevini ljudi bili raspeti na križ, oni koji se nisu bunili i nisu pljuvali uokolo. Taj Nazarećanin potkopava stegu i red naših vojnika.

– Iz nekog nama nepoznatoga razloga – primijetili zamišljeno – sve je bilo pripremljeno dase dogodi upravo onako kako se zbilo. Jednoga ćemo dana moguće pojmiti sveze, jer Njegovo

je kraljevstvo još uvijek s nama, na zemlji. Nema dvojbe da upravo zato padaju u utvrdi štitovisa zidova, te se noću čuje koračanje sablasti. To je znak da on nešto hoće i od nas Rimljana. Aliga se ne trebaš ni najmanje bojati. Poučavao je on da se zlo ne smije naplaćivati novim zlom.„Ako te netko udari po jednome obrazu, podmetni mu i drugi!” To mu je bila jedna od njegovihizreka, a bilo ih je još sličnih. I sve su one protivne svakome razumu…

– I ja sam dočuo slične stvari o njegovome učenju – objasnio je Adenabar, ne pokazujući ni-kakvoga iznenađenja glede onoga što izrekoh. – Zato ga smatram bezazlenim čovjekom. I ne

bojim ga se, premda bi jamačno bilo neugodno susresti ga, ako doista potajno kruži gradompoput duha. Najvjerojatnije bi mi se podigle sve vlasi na glavi, ako bi se iznenada pojavio i os-lovio me. No on se, navodno, ne ukazuje nikome tko nije obrezan, već jedino svojim učenicimai ženama, dakle onima s kojima je došao iz Galileje.

Njegova su me mudrovanja dodatno zagrijala, pa sam zaboravio na svaku opreznost iispričao mu o neobičnim pojavama u kući Šimuna iz Kirene. A isto tako i da sam, moguće, Isu-sa sreo još na dan njegovoga uskrsnuća, u obličju vrtlara.

– Ti si u Aleksandriji morao voditi strašno razvratan život… – odvrati Adenabar, sućutno kimajući glavom. – I vjerojatno se previše posvećivao proučavanjima, više nego li stane u tvojuglavu. Povrh toga, ovdašnje podneblje ti izgleda ne godi. Zato bi dobro postupio, napuštajućiove krajeve bez odlaganja. Na tvoju sreću, ja sam ti sklon, pa te neću prijaviti… Ali samo akomi obećaš da ćeš se vladati mirno i razborito.

Na te njegove riječi naglo me obuzela silna srdžba. Povikao sam: – Dovoljno su me čestosumnjičili da uhodim za Rimljane. Mrsko mi je nekoga sumnjičiti zbog uhođenja za drugu stra-nu. Inače bih pomislio kako su te poslali k meni da bi me prestrašio i time odvratio od miješanjau židovske odnose i stvari.

Adenabar je izbjegavao moj pogled, držeći se pritom malo postiđeno. Protrljao je dlanoveizmeđu koljena, a zatim priznao: – Iskreno govoreći, zapovjednik utvrde je doista navijestiokako ne bi bilo loše da te potražim i preslušam. Jer, on nikako ne bi htio da jedan prokonzulov

prijatelj zapadne u neprilike sa Židovima. A zbog svega tog uzbuđenja koje vlada u utvrdi, za-sigurno bi on rado htio dočuti što si doznao o vrlo neobičnim tajnim židovskim družbama kojesu protiv mira i reda. On te pritom, dakako, ne može dati uhoditi, jer si ti rimski građanin… A izato jer navodno imaš pisanu preporuku jedne osobe na toliko visokome položaju, te se čak neusuđujem izreći njeno ime. Isto tako, ni ne pomišljam prenijeti nekome ono što sam od tebedočuo u prijateljskome razgovoru. Jedino ću moguće spomenuti da si, poput mnogih ljudi u ove

dane, malo tankih živaca. No kad je riječ o pojavama i prikazama, šutjet ću kao grob. Naime,zapovjednik je trijezan čovjek i ne vjeruje u takve priče. Ako bih mu nešto takvo izvijestio, is-pao bih tek smiješan, a svoje unaprijedenje bih najvjerojatnije proigrao.

Obrisao si je čelo, pogledao zamišl jeno u strop prostorije i rekao: – Već sam pomislio kakokroz strop kapa voda… Naime, na licu sam upravo osjetio nekoliko kapi… Ovo prokleto gali-lejsko vino je bjelodano jače, nego sam pomišljao. No, hoćemo li sklopiti dogovor? Hoćeš liisposlovati pomiren je između Nazarećanina i mene, ako ga sretneš pa te ushtjedne poslušati?Kao rimski časnik ne mogu osobno trčati za njim i nametati mu se. Nadam se da to shvaćaš…Ali bih se ipak htio izmiriti s njim.

Iznenada se počeo i žestoko češati, ogledavajući se uok olo. Iznenađeno je primijetio: –Ovdje nisam nikako očekivao da ću naići na gamad. Ne bi mi nikad palo na um preporučiti ti

ovu kuću, da sam samo znao kako u ovoj sobi prijeti takva neugodnost. Pa čim netko sjedne,svakakve mu životinje počnu plaziti i šar ati po koži.



Ugledavši ga kako se češe, počela je i mene svrbjeti koža, a sve dlake na tijelu mi senakostriješiše. Uhvatila me jeza…

– Ovdje nema nikakve gamadi – uvjeravao sam ga. –Soba je potpuno čista… Ali mislim danam stiže posjet!

Adenabar je poskočio, hitro pritegnuo ogrtač uz tijelo i povikao: – Tada ti nikako ne želim

više smetati i radije idem svojim putem. Porazgovarali jesmo, a i vino je već priteklo kraju…Ali više nije bilo vremena za bijeg. Naime, već smo odozdol začuli glas mojega sirijskog domaćina, a zatim i korake uz stepenice. Adenabar se povukao natraške prema zidu i ispružiodva prsta pred sebe, kao neku vrstu zaštite. Posjetitelj koji se ukazao na vratima bio je Zakej svelikom glavom, a sa sobom je vukao još jednoga čovjeka… Taj je došao s ogrtačemnavučenim preko usta i nosa, kako ga se ne bi moglo prepoznati.

– Mir s tobom, Zakeju! – pozdravih ga. – Cijelo sam vrijeme proveo u kući i željno teiščekivao.

– Mir i s tobom, Rimljanine! – odvratio je Zakej, primjetno hladno. Činilo se da je potpunozaboravio kako me je, oraspoložen Šimunovim vinom, zagrlio i poljubio. No čovjek koji jedošao sa Zakejom, spazivši Adenabara, odstupi korak i zapita: – Tko je to?

Moj domaćin je uljudno dopratio obojicu do mojih vrata, pa reče sada: – To je tek jedan cen-turion iz utvrde Antonija. I unatoč svojemu položaju moj je dobar prijatelj. Njega se ne moraš

bojati. On razumije Zidove i neće te više zaprljati od mene ili moje kuće, nakon što si već u njuušao.

Nepoznati je snažno pljusnuo Zakeja po obrazu i povikao na njega: – Dakle izdaja! Navabiosi me u stupicu! Ti si podmukliji od Jude* Iskariota! – i okrenuo se odmah vratima, smjerajućiuteći. Ali sam ga čvrsto uhvatio za ruku i zadržao, ogorčen što je toliko zlonamjerno udariopatuljka Zakeja.

Zakej si je protrljao obraz, zapanjeno piljeći u Adenabara i mene, pa reče svojemu pratitelju preklinjućim glasom: – Da sam to kojim slučajem znao, ne bih nikada pristao dovesti te ovamo.Rimljanin je neiskreniji i podmukliji nego sam pomišljao. Udari me i po drugome obrazu! Tosam doista zaslužio…

Adenabar je promatrao Zakeja i njegovoga druga. Tada reče nepoznatome: – Čini mi se,tvoje lice i tvoj izraz pun krivnje te odaju, Židove! Zašto bi se inače toliko preplašio pri pogleduna rimskoga časnika? Zar ti nisi jedan od onih sljedbenika židovskoga kralja, kojega smo ne-davno raspeli? Prema tvome govoru, ti doista djeluješ kao Galilejac.

II Zakej, zabrinut za svoga pratitelja, hitro je istupio i počeo objašnjavati: – Ne, ne! Ti sevaraš, gospodine! On je carinik i prikupljač poreza poput mene. Mi smo obojica iskreni prijatel-

ji Rima, kao i sve ostale pristalice reda i sva miroljubiva djeca Izraela.– Ne opterećuj svoju savjest novim grijehom, Zakeju? –reče nepoznati. – Nas dvojica ni u

kojemu pogledu nismo prijatelji Rima. Carinik sam doduše bio, to je istina. Ali sam se pokajao

zbog svojih djela i pogrešaka, te mi je sve oprošteno.Brzo sam pustio njegovu ruku i protrljao dlan, koji me je pekao poput vatre. Začuđeno samse zagledao u svoju žareću kožu, ali na njoj nisam zamijetio ništa…

– Mir neka je s vama! – povikao sam. – Mislim da već znam, tko si. A centuriona se netrebaš bojati, on ti ne želi nikakvo zlo. Upravo suprotno, on se želi izmiriti s tvojim Gospodi-nom, ako je to ikako moguće.

Nepoznati se uspravio, pogledao mene i Adenabara ravno u lice i rekao: – Ja se ne stidimimena svoga Gospodina. Jer tko se Njega odrekne pred ljudima, neka zna! Gospodin će se njegaodreći u Njegovome kraljevstvu! Ja sam Matija, jedan od dvanestorice* koje je izabrao. Čak nismrt nema moći nada mnom, jer će mi Gospodin darovati vječan život u svojemu kraljevstvu. Avas Rimljane će baciti u najdalju i najdublju tamu, gdje opstoji samo još zavijanje i mučna

škripa zubi.



Bio je to sasvim nov prizvuk u govoru, pa sam zazvao iznenađeno: – Da je govorio takooštro, to nisam znao! Ali neka je mir s tobom i neka je blagoslovljena ova prostorija, u koju sise udostojao stupiti, kraljev poslanice! Sjedni! A i ti, Zakeju! I pričajte nam o svojemu Gospo-dinu! Gorim od čežnje da o njemu više doznam.

Matej je sjeo polako i oprezno, a Zakej se od straha naslonio uz njega. Isusov je poslanik ne-

prijateljski pogledao rimskoga časnika i rekao: – Zasigurno ste vi legionari u večernjoj tamiokružili kuću. Nikad ne bih povjerovao da bi jedan Rimljanin smislio takvu podmuklost i zavje-ru.

– Ti nemaš nikakvih prava, Galilejče, nama Rimljanima pripisivati svako zlo i pokvarenost –odvrati Adenabar žestoko, jer se osjećao uvrijeđenim. – Čak ni prokonzul nije htio osuditivašega učitelja. Židovi su bili jedini koji su ga na to prisilili, uzbunivši strasti puka. Ja nemamništa protiv vas ni protiv vašega kralja. Što se mene tiče, možete umaći kamo želite, ako vamuspije zavarati gradske straže. Moguće bi židovsko vijeće htjelo s vama malo popričati, ali ne imi Rimljani.

Matija se zasigurno postidio svojega straha. Jer, kad se uvjerio da je kod mene siguran i damu nitko ne radi o glavi, postao je preuzetan na židovski način i rekao mi: – Da nisam toliko o

tebi čuo, Rimljanine, ne bih dolazio. Nemajući ni najmanjega pojma o Zakonu i prorocima, tikao neobrezanac tvrdiš da tražiš put…! Nerazumno zaluđuješ žene i uhodiš, tražeći naše tajne.Mogu tek pretpostaviti kako te je opsjeo neki zao duh ili si pak nekakav čarobnjak, kad si uspiozavesti čak i Ivana te ga naveo da odgovara na tvoja pitanja. Ostavi nas u miru, pođi svojim

putem i ne miješaj se u ono o čemu ništa ne možeš razumjeti! To sam ti htio reći, kako bi odu s-tao i prestao se skrivati iza zbunjenih žena!

Njegove grube riječi su me teško povrijedile. Snažna mržnja se probudila u meni, te sam bioupravo voljan tom čovjeku otvoreno reći svoje mišljenje. Ali me je nešto natjeralo da ga pogle-dam u lice. U njegovim crtama i očima, u borama na čelu, zapazio sam ono neobjašnjivo Nešto,što ga je činilo različitim od drugih ljudi i označavalo kao kraljeva učenika. Nedvojbeno je on oodređenim stvarima znao i razumijevao više nego bih ja ikad uspio spoznati. Zato sam odvratioskromno: – Ne želim ti proturiječiti. Ja sam tek mislio kako je Njegov put otvoren svima koji gatraže, već time jer su otvorene duše i smjerna srca. Mislio sam, i meni će se otvoriti vrata, akousrdno na njih pokucam. Objasni jni barem, zašto se Ukrsnuli meni osobno ukazao u kućiŠimuna Kirenca?

Zakej je pogledao poslanika usrdno, s molbom u očima. Ali je Matej još više namrštio lice iodvratio: – Naš je Gopodin bio poslan izgubljenim ovcama Kuće Izraela. Zato je pozvao imene, s moje carinske postaje u I!

Kafarnaumu. Odmah sam se spremio i slijedio ga. Zbog njega sam ostavio kuću i posjed, a isvoju obitelj. Zakej je jednako tako bio jedna od izgubljenih ovaca Izraela. Pa čak je i ŠimunKirenac pripadnik grčke sinagoge, a Gospodinu je nosio križ. Da se ukazao njima dvojici, to

dakle još možemo razumjeti. Ali u njegovo ukazivanje jednome neobrezanom Rimljaninunećemo povjerovati nikako i nikada. Glede toga smo jedinstveni. Ako toliko malo vjerujemo priviđenjima prenapetih i uzrujanih žena, s još više nepovjerenja susrećemo jednoga Rimljani-na. Moguće si ti nekakav čarobnjak, ili vještac, pa želiš ovladati našim znanjem zbog svojihvlastitih, mračnih razloga. Ti si zacijelo onaj isti čovjek o kojemu je jedan slijepi prosjak pričaokako je taj zlorabeći zazvao ime našega učitelja i kamen pretvorio u ljudsku hranu. A ŠimunaKirenca i Zakeja si također zavarao. Sve što se zbivalo tijekom tvoje nazočnosti u kući ŠimunaKirenca naliči na vještičja posla, a nikako ne na Isusovo kraljevstvo!

– U tome imaš pravo – potvrđujući kimanjem glave, rekao je Zakej. I dodao: – Sve što samtamo čuo zbunilo me i prestrašilo. Čarolijom je natjerao Šimuna da vidi duh svojega upraviteljaEleazara, dok je taj čovjek još bio na putu u grad. Zatim je naveo Šimuna neka nam ponudi jako

vino, pa smo se strašno nakresali. Tebi, Mateju, vjerujem više nego ovome Rimljaninu, jer tebepoznajem, a njega ne.



Patuljasti Zakej se tada okrenuo k meni i namrgođeno mi rekao: – I Šimun je postao razbori-tiji pa ne želi više ništa o tebi znati, budući da ne pripadaš djeci Izraela. On se ne ljuti tebe,

premda su ga tvoje čarolije stajale mnogo novca i dobara. Ali ćeš postupiti dobro, ako ga višene tražiš. Uistinu je sada već previše putokaza na svijetu.

Vjerujem da je Matej osjetio moju utučenost i cijenio moju suzdržanost, s kojom sam tek

nijemo odvratio glavu, kako bih skrio suze. Naime, postao je nekako blaži i i sućutniji, te rekao: – Pokušaj i nas razumjeti, Rimljanine! Ne želim te optuživati za zle nakane, jer općenito r adije primam i shvaćam stvari kao dobre. Moguće ti i nisi vještac… Moguće je tek neki moćan zaoduh zavladao tobom, pa te goni na zlorabu imena našega raspetog Gospodina, premda nepoznaješ ni Njega, a ni otajstvo* Njegovoga kraljevstva. Ali te moram najstrože upozoriti iopomenuti! Svima nama, svojim odabranicima, podijelio je On ovlasti i moć da u Njegovo imeiscjeljujemo bolesne i istjerujemo zle duhove. Mi nismo položili traženi pokus osvjedočenja otome, to moram priznati, a zbog naše malodušnosti nam je i izmakla potrebita snaga za ta djela.Ali će se ona, zasigurno, vratiti u potrebnom trenutku. No do tada ne možemo ništa činiti osim

bdjeti i moliti, očekujući Njegovo kraljevstvo.S neodobravajućim pogledom podigao je ruku prema meni. Jasno sam osjetio n jegovu sna-

gu, koju je netom zanijekao… Sjedio je na izvjesnoj udaljenosti od mene i nikako me nije dodi-rivao. A ipak, osjetih kao da mi je zadao snažan udarac!

– Nalažem tebi i tvojoj pogrešnoj vjeri da uzmaknete i uklonite se od nas – zazvao je glasno.– I pritom se prizivam na opomenu našega Gospodina: „Nemojte sveto davati psima!” On nijedošao dokinuti Zakon i proroke, nego sve ispuniti. Zabranio nam je skrenuti na sporednu stazuprema pustinji ili stupiti u neki samarijski grad. Kako onda možemo Njegov put i Njegovu isti-nu obznaniti tebi, jednome Rimljaninu?!

Premda je mene, rimskoga građanina, na grub židovski način usporedio sa psom, njegove meriječi nisu uvrijedile. Moja je potištenost bila tolika, pa sam tek rekao: – Isusovo učenje sam sipredstavl jao sasvim drukčije… Ali moram vjerovati tebi, poslaniku kojega je On osobno poz-vao. U tvojim očima, znači, nisam više od običnoga psa. Ali se i pse trpi u domu njihova go s-podara…! Oni čuju njegov glas i slušaju ga. Vaši sveti zapisi mi i nisu toliko nepoznati, kao štoti misliš. Dopusti mi navesti izreku jednoga od izraelskih kraljeva, prema kojoj je živ pas bolji ivrijedniji od mrtvoga lava. Zar mi nećeš prepustiti čak ni mjesto živoga psa, pred vratima kral-

jevstva?Adenabar, koji je u međuvremenu šutke sjedio po strani, nije mogao povjerovati svojim

ušima. Podigao je srdito šake zgrčenih prstiju, skočio na noge i povikao: – Zar si uistinu tolikolud, pa kao rimski građanin moliš za pseću kućicu kod židovskoga kralja? Vidi se, ti si onaj koji

je začaran i kojemu su zavrtjeli pameću! A ta tajna I uskrsnuloga je, po svemu sudeći, mnogogroznija nego s.am do sada mislio.

Zakej se još tješnje privinuo uz poslanika, kao da se pribojava. No Adenabar se nije

usuđivao dodirnuti ih. Čak što više, kad se malo primirio, moleći je podigao ruke i rekao Mate- ju: – Ja sam vojnik i nisam se ni u čemu namjerno ogriješio o tvojega kralja… Tek sam,slijedeći zapovijedi, kod raspinjanja na križ držao stražu. No ako me želiš izmiriti s tvojim kral-

jem, u znak pomirenja rado ću prema židovskim propisima oprati ruke ili spaliti svoju staruodjeću, odnosno iz svih pukotina na zidu izgrepsti ostatke kvasnoga tijesta, ako su moguće ta-mo dospjeli. Pripravan sam i podvrgnuti se nekome drugom propisanom obliku čišćenja, kojegodrediš. Ne želim nikakvu razmiricu s tvojim gospodinom i ne protivim se njegovome kral-

jevstvu. Ne težim ničemu drugom, osim mogućnost da u miru kročim svojim putem…Matej nije mogao skriti olakšanje. Spoznaja da njemu i ostalim učenicima ne prijeti pogibelj

od Rimljana, barem ne kad je riječ o Adenabaru, promijenila je donekle i njegovo držanje. R e-kao je: – Izvijestiše me, da je Gospodin s križa oprostio vama Rimljanima, jer niste znali što

činite. Nisam te riječi osobno čuo, ali što se mene tiče, možeš poći u miru…



– Izvjesno, izvjesno! – uskliknuo je Adenabar dirnuto. –Zasigurno nisam znao što činim. Alii inače sam, kao vojnik, mogao tek ispuniti dobivenu zapovijed. Zato me tvoje riječi tješe, pasada vjerujem i da mi tvoj gospodin ništa ne zamjera.

Matej se pak ponovno okrenuo k meni, protrljao oči i umorno rekao: – Što bih o tebi mislio, jednostavno ne znam. Tvoja smjernost i poniznost nedvojbeno ti govore u prilog, a ti ne govoriš

kao da si opsjednut…Tada je ipak odlučno podigao ruku i dodao, kao da se ne slaže sam sa sobom: – Kao brata teipak ne mogu nikako prihvatiti. Zato jer si nevjernik i jer si Rimljanin, jer jedeš nečistu hranu…Kad bi barem bio prozelit*! Rese na tvojemu ogrtaču i brada na tvojemu licu, sami po sebi, jošte ne čine djetetom Izraela.

– Ne, on se ne broji čak ni u izgubljene ovce Izraela, kakvim nekoć bijah ja – prisnažio jeZakej, udarivši se po mršavim prsima. – Bio sam to sve dok me Gospodin nije nazvao čak isinom Abrahama. A on je neobrezan! Kako bi mogao takav jednoga dana sjesti uz stol zajednos Abrahamom?

– Jučer su tvoje riječi zvučale sasvim drukčije… – podsjetih ga. – Čak si mi položio rukuoko vrata i utisnuo mi bratski poljubac.

No dok sam još govorio, jasno oćutjeh koliko oba ova Židova polažu na svoj savez s bogomIzraela, odbacujući sve nevjernike. Zakej je u mojim očima ponovno postao odvratan.

– Meni bi, na tvojemu mjestu, i manje bilo dovoljno za otrežnjenje – zadirkivao me Adena-bar. – Prvo su te udarili po jednome, a zatim po drugome obrazu. I što dublje spuštaš glavu, tosu udarci žešći. Zato prekini sada s tom besmislicom i shvati kako njihov kralj nije uskrsnuoradi tebe.

– Moja glava pripada meni, pa mogu s njom raditi što me volja – odvratih svojeglavo, prem-da sam već i ja napustio svaku nadu. – Odvojiti me od Njega? To pravo ima jedino Cezar. Pođisada u miru, Adenabare! Za mene se više ne trebaš bojati…

– Ne bih te htio ostaviti s ova dva čovjeka, bez ikakve zaštite… – protivio se centurion.– Ne, ne! – uzviknuo je Zakej, uzevši poslanika pod ruku. – I mi odlazimo… Ostanite samo

zajedno, Rimljani! Vaši putevi nisu isti kao naši. No ja ih nisam htio pustiti da pođu. Unatoč Adenabarovoj opomeni, ispratio sam ga van. Za-

tim sam se vratio i toliko ponizio pred neumoljivim carinicima, da sam se bacio na koljena ipreklinjao: – Smilujte mi se, vi koje je Isus pozvao i odabrao! Što je na tome novom učenjutoliko izvanredno i neobično, pa dopušta prijateljstvo jedino unutar jednoga naroda? Takavsmisao za zajednicu poznajemo i mi Rimljani. Pomišljao sam, Isusova zapovijed je općenitaljubav prema čovjeku. No tvoje srce mora biti od kamena, kad me možeš ovako odbijati.Bogataš od obilja na vlastitome stolu dobacuje mrvice prosjaku, pa čak i ako ga taj prezire. Za-to, pouči me!

Adenabarov odlazak je umirio Mateja. Ponovno je sjeo. A tada, kao nekim čudom, u trenu je

nestala sva njegova suzdržljivost. Zario je lice u ruke, vidljivo obuzet još većom mukom nego ja. Njegov je glas zvučao sasvim izmijenjeno, kad je rekao: – Pokušaj me razumjeti! I nemoj mi predbacivati bezosjećanost! Ta me objeda dira u samo srce, a ono je već slomljeno… Mi smo poput ovaca, koje je rastjerao čopor vukova. Doduše, pred prijetećom pogibelji možemo zajed-no tražiti utočište, ali otkako je naš Gospodin otišao od nas, svi smo u sebi izgubili put. Ah,Rimljanine, zašto mi sve još otežavaš? Mi si ne znamo drukčije pomoći, nego ustrajno branitiono što nam je preostalo. Čak i međusobno raspravljamo, vrijeđajući jedni druge. Petar kaže

jedno, a Ivan nešto drugo. Još uvijek ne možemo ni svi povjerovati u njegovo uskrsnuće, niti to pojmiti. Ti se guraš u našu sredinu, zaogrnut u ovčje krzno… Ali otkud znaš da u sebi nisi za-pravo vuk? S trnovitih se grmova ne može brati grožđe! Kako možemo očekivati nešto dobrood jednoga Rimljanina?

Mašući rukama, otvorio mi je svoje srce: – Rekao nam je neka ljubimo svoje neprijatelje imolimo za njih…! Ali tko to može provesti? I još je rekao: „Ako te vlastito oko smućuje,



istrgni ga i odbaci! A ako te vlastita ruka ili noga sablažnjuju, odreži ih i odbaci!” Dok je bio snama, vjerovali smo mu. Ali s njegovim odlaskom napustila nas je sva snaga. I više ne nalazi-mo svojega puta… Pa kako bismo onda mogli kod jednoga stranca i tudinca razlikovati iskrenorazumijevanje od himbe, kad ni sami još nismo prodrli do stvarne spoznaje?

– Ali Isus vas je zasigurno poučio – prigovorio sam – kako ćete moliti na pravi način! I mo-

rao je s vama sklopiti neki savez i razotkriti vam neku tajnu, kroz koju ćete se moći povezati snjim! Jer on je bio više od običnoga čov jeka…!– Vidiš li? – šapnuo je Zakej poslaniku, gurnuvši ga opominjujuće. – On ponovno njuška za

našim tajnama! Za onim što je čak i meni nepoznato… On je prepredenjak, unatoč poštenomuizrazu lica. Mene je kod Simuna opio, kako bi ispipao što mi je Mesija povjerio dok je bio mo-

jim gostom.Ali se Matej nije rasrdio. Kao da se, na protiv, čak smirio i zamislio nad mojim riječima.

Nakon nekoga vremena odvratio je: – Ti imaš pravo, tuđinče… On nas je uistinu poučio pravojmolitvi i sklopio s nama savez. Ali što nam je priopćio, to ti ne mogu prenijeti.

Kao da se sada izmirio sa mnom, a dobrota mu prožela cijelo biće. Djetinje se smiješeći,spojio je dlanove ruku i rekao: – On je točno znao, zašto poziva upravo nas. Na svakome među

nama on je nedvojbeno nešto otkrio, njemu potrebno za stvaranje Njegovoga kraljevstva, prem-da to onda nismo razumjeli. Zašto je svakako htio pozvati Judu Iskariota, te mu povjeriozajedničku riznicu, to nikako ne razumijem. Ali je zasigurno i za to imao neke svoje posebnerazloge.

Stisnuo je dlanove još jače jedan o drugi, zagledao se pred sebe poput djeteta i pojasnio: –Kao carinski činovnik znam čitati i pisati, pa čak i grčki, te izvesti složene proračune. Poznajemi različite mjere i utege. Tako mjerim i važem u duhu, uvijek iz nova i dakako vrlo brižljivo, svenjegove riječi i djela. I budući da mi za to nije na raspolaganju neka nova mjera, moram rabiti

postojeću… A to su Mojsije* i proroci, te sveti zapisi. No s tim mjerama ne može biti procijen- jen jedan nevjernik. Ne, to nije moguće, pa čak i kad se predano oko toga trudim. Ipak mi jekod donošenja takve odluke teško pri srcu… I to zato jer me one osobne značajke, zbog kojihme je Gospodin upravo i izabrao, upućuju da posebno predano prihvatim ovaj njegov izričaj:„Mjerom kojom ćete vi mjeriti, mjerit će se i vama.” Slutim da nam je on dao sasvim novu mje-ru… Ali još ne znam koju. Zato moram neprestance posizati za onima starim, što mi bijahupovjerene još od djetinjstva…

Njegove riječi duboko me se dojmiše. I morao sam pomisliti na svoga uvaženog učitelja naRodosu, koji mi je rekao: „Čovjek je mjera svih stvari!” Zato su do sada sve nedorečenosti,sumnjičavost i pogreške bile moja jedina mjerila za događaje u mojemu životu i zbivanja u sv i-

jetu. Ovo učenje me je učinilo jednako blagim i popustljivim prema tuđim slabostima kao iprema vlastitima… I zato u 1. ..M.: sebi nisam mogao nikome prestrogo suditi. Zadovoljavaosam se tražeći srednji put, neku vrstu nagodbe, jer mi je bilo jednako naporno udovoljiti

preteškim zahtjevima stoičke krijeposti, kao i voditi život neobuzdano pustopašnoga veselja.Kao u bljesku munje postalo mi je u trenu jasno što je Matej htio reći. I osjetio sam, Isus iz Nazareta je uistinu svijetu darovao nova mjerila. Kao čovjek i istodobno Sin Božji koračao je povrh zemlje i napustio grob, kako bi dokazao svoje božansko podrijetlo. I da je čovjek u Isusudonio novu mjeru stvari, postala bi ona tek jedno od mnogih ljudskih mjerila, podložnih rasprimišljenja i naknadnim provjerama. No ta je nova mjera stvari potjecala od Sina Božjeg, a ne odobičnoga čojeka, pa je razum ne može pojmiti, ali ni postavljati pitanja o njoj. To je jedino isti-nito i pravo mjerilo, pa onome tko ga prihvaća, samo ono može donijeti spas .

Ali koje je vrste ta mjera? Kako bih to mogao znati, kad su je čak i vlastiti Isusovi poslanicido sada mogli tek mutno naslućivati? Vrijedi li ona moguće samo za Zidove, koji sebe smatrajuizabranim božjim narodom, pa se zato drže podalje od drugih naroda i ne miješaju s njima? Ali

su upravo oni bili ti, koji odbaciše svoga kralja…!



Kao da je Matej čitao moje misli, jer je rekao: – Mi sami tapkamo u tami, između Staroga iNovoga, te još ne razumijemo Njegovoga kraljevstva. Mišljasmo da nas je odabrao dvanaestkao vladare nad dvanaest Izraelovih** rodova. Prema proročanstvima trebao je Izrael putemMesije zavladati cijelim svijetom. Mi ipak ne možemo odbaciti naše proroke i sve svete knjige.U tome je sadržano nepojmljivo strašno proturječje. Kad je Isus počistio Hram, nazvao ga je

kućom svojega oca. I kako bi mogli zanijekati Savez koji je Bog zaključio s Abrahamom i Moj-sijem? Cijeli Izrael bi se rascijepio. Zato ne smijemo Njegov put otvoriti strancima i nevjerni-cima. Bilo bi to isto kao jesti nečisto. Zato me se kloni, ti koji značiš kušnju!

– Svojedobno sam služio Rimljanima i upoznao ih – prisnaži Zakej. – Zato sam raskid s nji-ma doživio kao istinsko dobročinstvo i blagodat. Bilo je divno, nakon mojih bluđenja, vratiti seu krilo Abrahamovo! Ne muči nas više! Patimo i bez toga dovoljno.

Potaknut samoljubljem tog patuljka, ponovno sam našao svoj ponos. Zato rekoh: – Pa, kakovam drago! Zacvilio sam vam poput psa. Ali ste vi obojica zaraženi židovskom sebičnošću.Ono što imate, dijeliti ne želite ni sa kim. A pritom čak i sami ne spoznajete bit zbivanja.Doduše, ni ja ne pojmim bolje. Ali mi je barem jedno jasno! Ako se Bog kao čovjek rodi nazemlji, kao čovjek pati i umre, pa nakon toga ustane iz mrtvih… To se onda tiče svakoga ljuds-

kog bića na cijelome svijetu, a nikako samo vas Židova! Zato ću se i dalje truditi, kako bihriješio Njegovu zagonetku i Njega našao… Pa ako to ne budem mogao s vama zajedno, moratću sam! Pođite u miru!

Matej je ustao na polazak, a Zakej mu se pridružio, motreći me neprijateljski. No poslanik serazcidno nije ljutio na mene. Protrljao je čelo i rekao: – Slijed tvojih misli toliko proturiječisvakome razumu, pa ga nikako ne mogu slijediti. Kako bi to izgledalo? Zar bi Bog Izraela mo-gao protegnuti svoju moć nad svim narodima, te nitko više ne bi dopao propasti? Ne, ne! On jesam rekao: „Mnogi su zvani, ali malo je izabranih!” Počeo se žestoko trljati po licu i tijelu, kaoda želi skinuti paučinu, te je povikao: – Ne, ne! Sve je to puka laž i obmana! On nam je osobitonaglasio kako ni u kojemu slučaju neće u njegovo kraljevstvo ući svi oni koji ga priznaju zaGospodina. Jasno se prisjećam njegovih riječi: „Toga će mi dana mnogi reći: Gospode, Gos-

pode, zar nismo u tvoje ime proricali, u tvoje ime istjerivali zle duhove, te činili mnoga silnadjela u tvoje ime? Tada ću im ja pojasniti: Nikad vas nisam znao! Klonite mi se s puta, vizločinci!” Ove riječi osuđuju i tebe, ma što ti činio tim svojim prizivanjima uz zloporabu nj e-govoga imena. Time ćeš jedino sebi nauditi… A ne nama, koje je znao i poznaje…!

Od ove prijetnje me obuzeo silan strah. I to zato jer sam morao pomisliti na onaj slučaj saslijepcem na cesti, kada sam iskušao djelotvornost kraljeva imena i kamen u prosjakovoj rucipretvorio u ljudsku hranu. Ali time nisam htio nikome naštetiti! Zato sam se uzdao da će miIsus iz Nazareta oprostiti to moje djelo, premda su njegovi učenici moj čin ocijenili neoprost i-vim. Pritom mi je postalo razvidno kako nisam smio uporabiti moć zazivanja Njegovoga imena,

jer sam za njega bio stranac, dok su ga njegovi izabranici poznavali. Zato rekoh smjerno: –

Priznajem, o Njemu znam vrlo malo. Nemam pravo rabiti Njegovoga imena. Ali ti si mi ponu-dio obimnu podlogu za razmišljanje. Po svemu sudeći, nije Isus iz Nazareta tako blag i milos r-dan, kao što sam do sada mislio. Nije on to, ako od mene traži da si iskopam vlastito oko iliodrežem ruku, da bih ga mogao slijediti. Jesi li ga glede toga uistinu ispravno shvatio?

– Teško mi je i pomisliti, da Gospodin bilo što od tebe zahtijeva – odvrati Matej, neodgovorivši izravno na moje pitanje. – I to zato jer si izvan kruga svetosti i namijenjen si prok-letstvu. Ne vjerujem da ćeš biti primljen u Njegovo kraljevstvo, ako se prije toga ne podvrgnešBogu i Zakonu Abrahama, Izaka* i Jakova. Tek kada to učiniš, možeš početi tražiti Njegov put.

Pritegnuo je ogrtač bliže tijelu i navukao ga preko glave. Zatim je napustio prostoriju i zapu-tio se niz mračno stubište. Zakej ga je smjerno slijedio, a ni jedan od njih mi nije uputio miro v-ni pozdrav.



Nakon što odoše, bacio sam se zdvojan na ležaj. I nisam želio ništa osim smrti. Dograbiosam glavu obim rukama i zapitao se, što se to sa mnom zbilo i što me je dovelo u ovaj beznadanpoložaj?

Možda bi bilo najbolje, pomišljao sam, bez daljnjega napustiti ovaj sablasan grad, u kojemuvlada bezličan bog i ništa se ne odvija kao drugdje u svijetu. Ljudi me ovdje izbjegavaju i pr e-

zirno gledaju samo zato jer sam Rimljanin… A nedokučivo kraljevstvo Nazarećanina mi jezatvoreno. Pa ako složim svoje stvari i otputujem u rimski grad Cezareju, mogu potražiti razo-nodu u kazalištu ili cirkusu, kladiti se na utrkama kola i do mile volje uživati u drugim zado-voljstvima…

Dok sam tako pretresao misli, iznenada mi se pred očima sasvim jasno ukazala slikačovjeka, kakav ću biti kroz više godina. Gledao sam samoga sebe, izvana… Trbušast i podebeo,podbuhla lica, s ćelom i s rupama umjesto zuba. Mucajući sam, istim riječima, ponovio pričukoju pripovijedah već tisuću puta. Moja tunika bila je uprljana vinom i bljuvotinama, a glazbe-nici sa sviralama i plesačice uzalud su se trudili pobuditi putenost u mojim otupljenim čulima.

To će biti moja budućnost, ako sada odustanem i ponovno udarim svojim tako zvanim sredn- jim putem. I tada? Što me čeka nakon toga?! Plamen lomače, pepeo i prividan život u carstvu

sjena…Nisam se ljutio zbog te slike budućnosti… Premda je bila ružnija i odbojnija nego mi ju je

moje mudroslovlje prikazivalo, zavaravajući me. Mogao sam si predočiti kako ću se uklopiti utakvu sudbinu. Ali me ni najmanje nije privlačila.

Sada mi se pak otvorio sasvim drugi, nov put. On me je odveo iz Aleksandrije u Joppu i za-tim do brežuljka za raspinjanje, ispred zidina Jeruzalema, pa sve do praznoga groba. A istinukoja mi je pritom dana, nitko mi nije mogao oteti.

Polagano sam ponovno našao unutarnju sigurnost i uvjerenje kako ništa od mojih doživljajanije bilo slučaj… I da sam, što više, cijelo vrijeme pomagao svjedočiti o nečemu što svijet jošnije imao prilike vidjeti. Svjedočio sam tome doduše na svoj način, ali zasigurno jesam. Odsamoga Isusova uskrsnuća Njegovo kraljevstvo boravi na zemlji. U mojoj neutješnoj samoći, utami tog sablasnoga grada, pričinjavalo mi se kao da je to kraljevstvo negdje meni sasvim bl izu.Ne dalje od jednoga dodira, jednoga koraka, jednoga drhtaja.

Neizrecivo snažno obuzimala me kušnja glasno zazvati Isusa iz Nazareta, Sina Božjeg. No jasam bio protjeran iz Njegovoga kraljevstva i nisam se više smio usuditi izreći njegovo moćnoime…

Još mi je nešto postalo jasnim, sasvim iznenada. A taj novi pogled na stvari me je toliko iz-nenadio, te sam začuđen sjeo na ležaju. Naime, da me njegovi učenici nisu odbili, nego me

primili u svoj krug i poučili, kušajući me na svaki način uvjeriti u njegova čuda i uskrsnuće,izložili bi me novim mukama. Naime, onako mučen dvojbama, ja bih zasigurno pokušavao zap-lesti ih u mrežu mojih pitanja i mogućih proturiječnosti njihovih kazivanja.

Upravo je njihova osorna odbojnost osnažila moju osvjedočenost o postojanju kraljevstva iIsusovome uskrsnuću, pa sam u te obje krajnje nevjerojatne istine sada tvrdo vjerovao. Učenicisu toliko mnogo doživjeli odjedanput i u kratkome mk,,,., vremenu, pa nisu mogli sve prihvatiti.U usporedbi s njima, mene je zahvatila tek neznatna krhotina doživljaja. Ali je ta mala krhotinabila moja, te u nju iskreno vjerujem. Moj život i moj svjetonazor toliko su sazrijeli, te sam mo-gao preuzeti nova mjerila. Čovjek kao mjera svih stvari je postavka kojom više nikako nisamzadovoljan! A i nikakvi okovi židovskoga Zakona i njihovih običaja me ne vezuju za prošlost.

U tome je trenu zatreperio plamen u mojoj svjetiljci, koja je ostala bez ulja. Nakon toga jepostao modrikast i lagano ugasnuo… Ali mi mrak i samoća sada nisu bili neugodni, kao što seto nekoć ranije znalo slučiti, kad bi se naglo utrnulo svjetlo. Osjećao sam kao da posjedujem joši neki drugi, unutarnji par očiju. Ovo duhovno čulo vidjelo je jasnu svjetlost, premda je tjeles-

nim očima bila ponuđena . tek tama. I prisjetio sam se onoga vrtlara, kojega sam sreo na danIsusova uskrsnuća, a kroz moju svijest ponovno odjeknuše njegove riječi: „Ja poznajem svoje, a



moji znaju mepe!” Smjerno i strepeći, glasno rekoh, premda još uvijek zaklopljenih očiju: – Neufam se reći da te poznajem. Ali od svega te srca žudim spoznati! I istodobno želim da ti znašza mene i ne odbaciš me…

Nakon što ovo izrekoh, duboka mi je smirenost obuzela dušu. A s njom je došla i smjernaspoznaja da mi se sve dogodilo upravo onako kao što je i moralo, te kako bez strpljenja ne mo-

gu ništa ni dobiti ni postići. Vrijeme se zaustavilo, a i u svijetu su stali svi krugovi. I sve ječekalo. Sve je čekalo, da, ali na što? To nisam mogao pojmiti…Iz toga me ushićenja istrgnula jedna ruka, koja mi je pala na rame. Prenuh se i otvorih oči…

Još sam uvijek sjedio na rubu ležaja, a čovjek koji je ušao s upaljenom svjetiljkom i sada dodi-rivao moje rame, bio je moj sirijski domaćin.

Odložio je uljanicu, čučnuo pred mene na pod, pa si neodlučno počešao bradu i čupnuo kol u-tove u ušima. Zatim je rekao: – Što ti je? Zar si bolestan? Zašto razgovaraš sam sa sobom, umraku? To je loš znak. Bojim se, tvoji su te židovski gosti začarali, pa više nisi svoj.

Ove uplašene i brižne riječi vratile su me u stvarnost i u moju odaju, gdje sam sjedio. Čak sam se i nasmijao, potapkao ga po glavi i odvratio: – Ne. Nisam ni najmanje bolestan. Čak izdraviji sam nego ikada. Naime, napokon sam spoznao kako je jednostavan život bolji od ne-

prestanih promjena. Više me ne progone nikakve tjeskobne misli. A moji židovski gosti su me prepustili meni samome, ne htijući više imati posla sa mnom. Zato se ne trebaš brinuti zamene… Izliječen sam od moje bolesti!

Moje dobro raspoloženje bilo je toliko bjelodano, te se Karant umirio. Ali se zato potužio: –Onaj manji Židov je obeščastio moj kućni prag… Nakon odlaska te dvojice osjeća se snažan nemir u zraku, pa djeca viču u snu. A kad sam ja pokušao zaspati, osjetih kao da pada nekakvakiša po meni. Zato sam te htio potražiti, pa sam donio i novu uljanicu, kako te samoća i tama nebi plašili.

Uvjeravao sam ga da mi gašenje svjetiljke nije smetalo. Još sam dodao: – Osjećam kako seviše nikad neću bojati tame… A ni da u samoći više nikad neću biti sam. Svijet je ćudljiv i ne-

predvidljiv! Zato odustajem od pokušaja da ga proniknem razumom. U trenucima moje najveće potištenosti, kad sam bio iscijeđen poput ove prazne uljanice ovdje, iznenadno je u meni proc-vala neka smirenost. Proželo me je neizmjerno slavlje, pa bih te najradije cupkao za bradu, kakobih ti prenio svoju veselost.

– Sagradi si kuću, posadi drveće, uzmi ženu i odgajaj djecu! – posavjetovao me Karant. –Tada će tvoja radost biti npomućena i potpuna. Tek ćeš tada oćutjeti da uistinu živiš .

– Sve u svoje vrijeme! – odvratih. – Mislim da još nisam stigao tako daleko, da bih slijedioove tvoje savjete…

Nisam ga htio zbuniti razgovorom o Isusu iz Nazareta. Rekoh mu tek da sam vrlo gladan, jertijekom pisanja nisam imao volje jesti. To ga je razveselilo više nego sve ostalo što bih mu mo-gao reći. Pošli smo dolje, tiho, jer je njegova obitelj već pošla na počinak. Donio je kr uha, mas-

lina i salate, pa smo jeli zajedno. I popili smo toliko vina te je Karant počeo glasno hihotati .

PISMO 8.

Gospodinovim tragom Mark Tuliji.

Moja smjerna radost nije me napuštala. Ona se nedvojbeno probudila iz olakšanja, što višenisam osjećao onaj poriv za mučenje samoga sebe neplodnim mudrovanjima. Ili zato jer se višenisam razdirao zavišću željnom znanja, pobuđenom spoznajom da su drugi ljudi doživjeli mno-go toga što ja nisam…

Nakon što zapisah sve što je bilo značajno, izašao sam i lutao ulicama Jeruzalema. Gledaosam kotlare pri poslu, a i tkalce te lončare. Uzeo sam i vodiča, te ga pustio neka mi pokažeHasmonejsku palaču. Popeo sam se i na tornjeve Herodove palače, pa čak i na onaj sasvim star koji su sad nastavali jedino netopiri. Posjetio sam i vanjsko dvorište Hrama, te neko vrijeme



proboravio na forumu. Zatim sam napustio grad i uspeo sa na okolne brežuljke, kako bih gaodatle promatrao. Onda sam se vratio natrag. Ovdje u Jeruzalemu sve se odvijalo svojim ustal-

jenim tijekom, kao da se ništa nije dogodilo. Mislim da je većina žitelja grada već nakon tjedandana zaboravila Isusa Nazarećanina i nije htjela više ništa čuti o njemu .

Zamarao me je taj židovski grad, čiji su mi običaji bili strani. Čak ni na toliko visoko slavl-

jenom Hramu nisam mogao otkriti nešto vrijedno pozornosti. Zapravo su svi veliki gradovimeđusobno nalik … Razlike postoje jedino u životnim navikama njihovih žitelja.Jednako su međusobno nalik i čuveni hramovi, ma koliko se od vremena do vremena razli-

kovale žrtve i oblici štovanja bogova. Jedna od njihovih zajedničkih značajki je prikupljanjezlata na ovakav ili onakav način. Kada Zidovi u vanjskome predvorju Hrama prodaju svete z a-

pise smještene u umjetnički izvedene škrinjice, koje se remenčićima može vezati za ruku ili okočela, živo me to podsjeća na Efešane Oktavijan August (63. pr.Kr. do 14 n.e.), rimski car začijeg se vladanja rodio Isus; vladao od 27. pr.Kr .

Vraćajući se navečer kući, opazio me moj domaćin Karant još iz daleka, unatoč mraku kojise već počeo uvlačiti u uličice. Pobrzao mi je u susret, kao da je vrebao moj dolazak. Preprede-no se smješkajući i trljajući dlanove, priopćio mi je: – Netko te je tražio… I čeka na tebe!

– Tko bi to mogao biti? – upitah, radosno iznenađen. –Ja nemam prijatelja u ovome gradu. Izašto si toliko tajanstven?

Moj se Sirijac više nije mogao suzdržavati. Udario je u smijeh i uzviknuo: – O, kako sam ve-seo i zadovoljan, što si sada ponovno u svakome pogledu dobro! Pa si se razbudio i kaomuškarac… Nikako ne bih htio biti znatiželjnim glede svega što činiš… Ali sam je ipak zamo-lio neka ostane u tvojoj odaji, kako ne bi zaplesali zli jezici. Ona skromno sjedi na podu, sogrtačem ovijenim oko nogu. Jamačno si mogao naći i nešto ljepše, ali ukusi su različiti… Unajmanju ruku je barem stasita i uistinu ima lijepe oči.

Nikako nisam mogao pretpostaviti, koja bi me to žena mogla čekati. Poletio sam uz stubišteu svoju odaju… Ali posjetiteljicu nisam prepoznao, premda je na moj dolazak smjerno otkrilalice i pogledala me kao poznanika. Tek mi je zvuk njena glasa sve objasnio, jer sam svojedobnos njom razgovarao jedino u tami. Rekla je: – Zasigurno nije prikladno što ti se toliko namećem.I ne bih htjela nauditi tvojemu ugledu, ako si glede toga osjetljiv. Žena poput mene ne smije

prepoznati po danu čovjeka, s kojim je govorila po noći. Ali ti želim nešto ispripovijediti, odčega ćeš se začuditi…

– Marijo od Beerota – rekoh – ja te prepoznajem. Ali nisam znao da je tvoje lice toliko lijepoi da su ti oči tako sjajne. A za moj ug led ne brini! Upravo suprotno, drago mi je što si došla. None razumijem, kako si me uspjela pronaći.

– Ne govori o mojemu licu i mojim očima! – zamolila je. – Jer to je moje prokletstvo. Nograd je manji, nego ti misliš. Mnogi te ljudi već poznaju i znaju za tvoju tvrdokornu znatiželju ostvarima koje te se ne tiču… Znači, sreo si čovjeka s vrčem za vodu? Ali je taj susret iznevjerio

tvoja očekivanja…Pretpostavih da se pojavila kako bi zatražila nagradu za savjet koji mi je dala. Zato pohitahobjasniti: – Da, da! Svakako! Našao sam ga. I za to ti dugujem…!

– Ne, ne! – odvrati ona, žestoko potresavši glavom. –Ne duguješ mi ništa. Upravo obrnuto, ja sam tvoj dužnik. I zato sam došla, makar nenajavljeno…

Pogledah je. Ali nisam si mogao pojasniti što hoće od mene. Sudeći po licu, bila je mlađanego sam pomišljao. Bilo je to okruglasto, naočito židovsko lice, na kojemu se nikako nijezapažalo njeno zanimanje.

Na vratima se pojavio Karant, učtivo zakašljavši iza podignute ruke, kako bi privukao mojupozornost. Znatiželjan poput svrake, kakav je već bio, dakako da nije mogao izdržati dolje. Jed-nostavno je morao poći za mnom.



– Večera je pripravljena… – dojavio je. – Ali jelo može pričekati, sasvim razumljivo, akoprije toga želiš biti u društvu sa svojom prijateljicom. Samo reci, pa ću ti donijeti vode i čisteubruse. Zasigurno ćeš pritom pripaziti da ti ne isprevrne stvari i nešto ne skrije u odjeću.

Moja posjetiteljica je porumenjela i posramljeno oborila pogled prema podu. Zato sam hitroispravio: – Ti se varaš, moj dragi domaćine. Nikako nemamo onih nakana, na koje ti pomišljaš.

Tvoja žena ili kći mogu mirno donijeti jelo. Ili ga osobno donesi, ako ti je tako milije! Gladansam i jest ću zajedno s mojom gošćom.– Ne, ne! – uzvikne Marija od Beerota, užasnuto podižući obje ruke. – Ne dolikuje da

muškarac jede zajedno sa ženom, a ponajmanje sa ženom poput mene. Ali dopusti mi da te poslužujem pri jelu! Nakon toga ću rado pojesti ono što ostaviš.

– Vidim, ti si razborita, dobro odgojena djevojka – pohvali je Karant, poprativši to dobro-hotnim pogledom. –Ovaj Rimljanin još nije potpuno upućen u ovdašnje običaje. Moja bi ženaradije umrla nego ti uručila hranu, a mojoj nevinoj i neiskusnoj kćeri ne mogu dopustiti jedantako neprikladan prizor. No sasvim je nešto drugo ako sideš, oborenoga pogleda, pa doneseš

jelo. I vladaš se poput dvorkinje, pa ostatke i pojedeš.Okrenuvši se prema meni, dodatno je pojasnio: – Ti znaš, ja sam poprilično bez predrasuda.

Ali sve ima svoje granice… Da je tvoja prijatel jica kojim slučajem došla u nosiljci, odjevena ubirano platno ili zlatom izvezenu svilu, pa s draguljima oko vrata i šireći oko sebe miomirisskupocjenih pomasti… Tada bih smatrao čašću vlastitim joj rukama uručiti jelo. Ali bih pritomipak uzdisao, iz zabrinutosti za tebe…! Ovaj razborit stvor zna svoj položaj i neće nam počinitinikakvo zlo.

Domahnuo joj je rukom, što je bio znak neka ga slijedi. Uskoro se vratila s mojim objedom.Poput dvorkinje je zavrnula halju, pa su joj noge ispod koljena bile obnažene. Predano me je

povela na krov, polila mi vode po rukama i osušila ih čistim ubrusom. A kad sjedoh, podigla je poklopac s jedne zemljane zdjele, položila hljepčić pred mene i rekla: – Jedi, Rimljanine! Očitvoje dvorkinje veselit će se svakome zalogaju, kojega prineseš ustima. Ah, kad bih samo uisti-nu mogla biti tvojom dvorkinjom i uvijek ti služiti!

Ali su se njene oči upravo zalijepile na onaj hljepčić, kad sam od njega odlomio komadić. Pasam je privukao k sebi, te pozvao neka se smjesti uz mene. Umočio sam kruh u začin jen umak igurnuo ga u njena usta. Pa je unatoč svemu opiranju ipak morala jesti. I tri se puta ustezala i

protivila, prije nego je i sama umočila komad kruha u zdjelu te jela.Kad završismo s objedovanjem, naslonila je glavu na moju ruku, poljubila mi dlan i rekla: –

Upravo si onakav kakvim mi te opisivahu i kakvim sam te zamišljala nakon našega noćnogsusreta na gradskim vratima… Ti postupaš prema ženi kao ravnopravnoj, dok ona kod nas čestomanje vrijedi od običnoga magarca ili tegleće životinje. Kad se ovdje rodi djevojčica, otac sirazdere odjeću, ne cijeneći dijete vrijednim niti jednoga jedinog pogleda, a svoju ženu ni jedne

jedine prijazne ili prijateljske riječi.

Zagledala se pred sebe, uzdahnula i nastavila: – Osobito na selu živi žena bijedno i jadno. Naočitu djevojku udaju za muškarca koji ima više polja i vinograda. Mene je u propast povuklavlastita taština, kad sam ugledala svoj odraz u vrču s vodom. U svojoj gluposti pošla sam upolje s prvim muškarcem koji mi je darovao šarene vrpce i lažne bisere, poprativši to šaptanjem

prijetvornih obećanja u uho. Moja je priča toliko kratka i jednostavna, pa ti ne trebam više ništakazivati, jer sve ostalo možeš naslutiti i pogoditi. U nekoj drugoj zemlji, s obzirom na mladost,ne bih doživ jela lošiju sudbinu nego druge žene u takvim slučajevima. No ovdje sam odbačenai prokleta… Ipak, još se uvijek osjećam kćerkom Izraela, a moj me grijeh peče i nagriza, te bihdala sve za ponovno prihvaćanje. No Bog Izraela je osvetoljubiv, on je bog odmazde! I u nje-govim je očima nečista žena jednaka psu ili mrtvome truplu…

– Marijo od Beerota – tješio sam je – ti zasigurno nisi griješnija od mnogih drugih žena, koje

su prinuđene na ovome svijetu živjeti na tvoj način.



– Ti ne razumiješ što mislim i želim reći – odvratila je, pogledavši me svojim tamnim očima i lagano potresavši glavom. – Što mi vrijedi misliti kako su mnoge još griješnije od mene? Kad

ja sebe poznajem i nagriza me mučan strah, poput crva u mesu? Postojao je jedan, koji mi jemogao pomoći… On nije prokleo čak ni jednu brakolomku, nego je bio milosrdan prema njoj ispasio je kamenovanja. Blagoslovio je svu djecu, pa čak i žensku, a bio je bez grijeha. No ja mu

se nikad ne usudih prići… Gledala sam ga tek iz daleka. A njegovi bi me sljedbenici, najvjerojatnije, zapriječili kako mu ne bih mogla pristupiti. Svojom je snagom iscijelio mnoge, kojima je tijelo bilo bolesno. I zasigurno ne bi ni meni uskratio svoju samilost! Jer, moja je duša boles-na, a stidim se i sebe i svojega života.

– Znam što misliš – primijetih.– Da, da! – kimnula je Marija od Beerota. – Ali su ga oni pobožni i oni mudri i oni

bezgriješni raspeli… A zatim je ustao iz mrtvih i pokazao se svojim učenicima. To dodušezvuči doista nevjerojatno, ali sam o svemu dočula iz pouzdanih izvora. No i ti znaš o tome, ka-ko mi rekoše, premda si ovdje tek tuđinac kojega izbjegavaju. Zato dođoh k tebi…

Iznenada je briznula u plač, bacila se na tlo preda mnom, rukama obgrlila moja koljena izazvala: – Zaklinjem te, povedi me sa sobom! Poći ćemo u Galileju i tražiti Ga! Svi koji su to

godv mogli, napustiše danas grad i zaputiše se prema sjeveru. Čak i žene! Jučer navečer se Onponovno ukazao svojim učenicima i objavio im kako polazi ispred njih u Galileju. I da će gatamo vidjeti. Moguće ga i ja mogu tamo naći, ako si me voljan povesti…

Dograbio sam je za ramena i snažno prodrmao, uspravio i pozvao neka ponovno sjedne nasvoje mjesto. Zatim uvjerljivo rekoh: – Ostavi se plakanja i smućena naklapanja! Radije mipodrobno ispripovijedi što znaš, kako bi zajedno odlučili što nam je činiti!

Zamijetivši moju voljnost i pripravnost da je saslušam, obrisala je suze iz očiju i počelasvoje izvješće: – Ti si upoznao onu bogatu ženu, uzgajivačicu golubova, koja ga je slijedila.Ona te razumije i zna kako predano tražiš novi put. Ali su joj najstrože zabranili da se makar i

jedan jedini put još sretne s tobom. I to zato je nisi, dijete Izraela. Savjetovala mi je neka tepotražim, jer me nije mogla povesti sa sobom… No tebe, kao Rimljanina, također cijene manjevrijednim pa si zato u istome položaju kao i ja. Još je rekla, kako Učitelj najbolje zna tko smijeslušati njegov glas. Navečer su se u gornjim odajama okupila sva jedanaestorica, a Isus im jedošao kroz zatvorena vrata. Stao je medu njih, točno kao i one prve večeri, nakon što je napus-tio grob. No o tome već znaš… Uvjeravao ih je o tjelesnosti svoga bića, te da je od mesa i krvi.Tomi je pak dopustio neka dodirne ožiljke od klinova. Zato sada svi vjeruju u Njegovouskrsnuće. Ženama nisu rekli sve što im je govorio, ali su se iz istih stopa pripravili za puto-vanje. No on im je još i ranije stavio do znanja kako će ispred njih poći u Galileju. U skupinama

po dvojica i trojica napustili su grad, a straže ih pritom nisu zapriječile. Pošle su i žene, a i osta-li ljudi koje je iscijelio. Šimun iz Kirene se također dao na putovanje. I svi su uvjereni kako ćeGa ponovno moći vidjeti u Galileji…

Razmislio sam o njenome izvješću i ocijenio ga vjerojatnim. Jer, zaš to bi Marija izmislilatakvu pripovijest? Sinulo mi je istodobno, Marija Magdalena bi mi još uvijek mogla biti jedna-ko sklona, makar se zbog učenika ne usuđuje naći sa mnom. O tome je svjedočio upravo ovajnaputak Mariji od Beerota neka me potraži i izvijesti…

– Ali zašto upravo u Galileju? – zapitao sam. – I što se tamo treba slučiti?– To ne znam – odvrati Marija od Beerota, potresavši odrečno glavom. – A i zbog čega bih

to trebala znati?! Zar nije dovoljno što je On osobno naložio svojim poslanicima neka se otputeupravo tamo? Toliko su hitali, te su prvi od njih krenuli već u rano jutro, čim su oružnici otvor i-li gradska vrata…

Smjerno se držeći dotaknula je moje koljeno i rekla glasom, iz kojeg je odjekivala zamolba: – Pripravi se i ti za putovanje, te mi dopusti poći s tobom, kao dvorkinji….! Inače nitko neće

trpjeti moje nazočnosti, a sama pak ne mogu poći na takvo putovanje. Za plaćanje posluge ne-mam novaca, a bez pratnje bih dopala ruku legionarima ili razbojnicima…



Bio sam pripravan povjerovati njenim kazivanjima. Zasigurno me nije kanila prevariti. Njenvlastit predani žar bio je najbolji dokaz tome u prilog. No ipak mi je tek prenijela govorkanja, au zamršenim zbivanjima tih dana mogle su se glasine prenošene od usta do usta podosta izmije-niti i izopačiti. Pa tako dovesti i do pogrešnoga razumijevanja. Zato mi se činilo preporučljivim,za ove vijesti pribaviti potvrdu i iz nekoga drugog izvora.

Preporučio sam Mariji neka bude strpljiva i razložno joj pojasnio: – Ne možemo sada, u kas-nu večer, tek tako poći na putovanje. I prije svega, ni ne pomišljam bezglavo posrljati u takvu pustolovinu. Sve ćemo to prvo prespavati. Pa kad mi sutra tvoje izvješće potvrde i s drugestrane, pripremit ću to putanje, ali na odgovarajući način. To znači odrediti i put i odmorišta, a iodgovarajuće se opremiti kako bismo u Galileju prispjeli udobno i što brže. A po prispjeću semožemo tamo ogledati i promisliti što dalje činiti.

– I bez toga sam čekala cijeli dan – zajadala je zdvojno Marija. – Povrh toga, srce mi je toli-ko nemirno te ću tijekom noći teško moći sklopiti oči, makar i na kratko. Zašto ne bismo pošliodmah, ovakvi kakvi jesmo i bez suvišne prtljage? Mogli bismo noćiti u nastambama Smjernihili na otvorenome, jer noći više nisu toliko studene? Time bi putovanje bilo i mnogo jeftinije.

– Vjeruj mi, glede putovanja sam mnogo iskusniji od tebe! – odvratih, a k tome sam se mo-

rao glasno nasmijati zbog njene prostodušnosti. – Ponekad se u tome na izgled najjeftiniji načinpokaže na koncu kao najskuplji. Primjerice, ako se netko razboli ili ga napadnu skitnice i još gaistuku. Zato prepusti meni sve pripreme oko putovanja! A u Galileji možeš pak ti meni savjeto-vati kamo ćemo ići.

– Poznajem jedino mjesto Kafarnaum na Genezaretskome jezeru – odvrati ona. – Tamo je onobitavao i poučavao. Zato bi trebali poći tamo, ne dočujemo li putem nešto o Njemu .

– Pođi zato s mirom! – rekoh tada. – I dođi sutra ponovno, oko podneva. No ona se zasigurno bojala kako ću je ostaviti. Naime, hitro je odgovorila, ne zna kamo bi

mogla poći… I zamolila me neka je pustim prespavati na krovu, ispred mojih vrata, ili u jed-nome kutu moje odaje. Pomislih kako ne bi bilo loše odmah se početi privikavati na njenodruštvo, budući da ću s njome putovati i noćiti na istim mjestima. A i nije me smetala, ni nakoji način. Cijelu je noć mirno ležala u kutu na rogožini, zamotana u svoj ogrtač .

U rano jutro, kad se oglasiše rogovi iz Hrama, Marija je prema židovskome običaju glasnoizgovorila molitvu. Inače se trsila svim silama da bude mirna i ne ometa moje jutarnje pri-

preme. Zamolio sam je neka ostane u mojoj odaji, a ja sam sišao mojemu domaćinu. Zatekaosam ga kako već postavlja svoj prodajni stol pred ulaznim vratima.

– Karante… – oslovih ga. – Došlo je vrijeme da napustim Jeruzalem i nastavim svoje puto-vanje. Moja je poznanica gore u odaji, a povest ću je sa sobom… Na dalje, nisam zaboravio štosi jučer rekao. Pribavi joj novu odjeću i pristojno je opremi od glave do pete. Nabavi joj iodgovarajući nakit, kako je nitko putem ne bi prezirao ili je cijenio prebijednom pratnjom zamene! Ali se kloni pretjeranoga sjaja i raskoši… Ne bih htio da bude previše upadljiva.

– Ne znam, postupaš li mudro?! – uzvikne moj Sirijac, pljesnuvši rukama. – To ti sam možešnajbolje prosuditi. Takvih djevojaka ima u svakome gradu, pa bi si prištedio troškove putovanjaza pratiteljicu. No ovako postupaš ipak razumnije, nego kad si se pačao u židovsku politiku, okojoj ništa ne razumiješ.

Nije me čak upitao ni za cilj putovanja… Toliko je, naime, bio zabavljen promišljanjima ka-ko bi mogao ispuniti moj nalog, a da to bude probitačno za obje strane.

Ja sam pošao izravno mojemu novčaru Aristeju. Zatekao sam ga već na nogama. Bio je za-dubljen u posao, baveći se pločicom za računanje i jamstvenim listovima. Pozdravio me s ra-dosnim povikom, a nakon što me i cijeloga promotrio, primijeti: – Ti si moje savjete izgledatemeljitije poslušao, nego sam to pomišljao. Brada ti je već dulja od moje, a sudeći po resamana tvojemu ogrtaču, ti si u najmanju ruku zadrti prozelit. Jesi li doznao što te je zanimalo? I jesi

li napokon zadovoljan?



tome začudno dobro obavijestio… No i ja želim otvoreno govoriti. Dočuo sam, Isus je ustao izmrtvih i ukazao se svo jim učenicima, te im objavio kako će ispred njih poći u Galileju.

Aristej je cupkao porub svoga ogrtača, kao da si smjera rasparati odjeću. Ali je ubrzo ponov-no ovladao sobom, iskreveljio se i rekao: – Bila je to beskrajna nepromišljenost, dopustiti timlukavim učenicima ukrasti njegovo truplo iz groba. Pa sada mogu ljudima ponuditi i poslužiti

priču po volji. Dakako da im nije teško uvjeriti svoje tajne sljedbenike u takvu priču, kako bisvoj bijeg iz Jeruzalema prikazali kao pobožan pothvat. Mogao bih te donekle shvatiti, ako bi bio jedan od onih što su obuzeti svetim zapisima ili pak Židov mrzovoljan od silnoga čekanjana Mesiju… Ali ti si Rimljanin i mudroslov. Mrtvac ne ustaje iz groba. Takvo nešto se još ni-kad nije slučilo, a ni neće!

– Zašto si onda toliko uzbuđen i čak van sebe, stručnjače za hladnu prosudbu? – zapitah ga.– Meni je razumljivo što si privržen svojoj kući, novcu i poslu. Pa moraš poduzimati krajnjemjere kako bi održao postojeće. Ja, suprotno tome, mogu slobodno doći i otići, pa čak i pogle-dati u oči onim stvarima na koje se ti ne usuđuješ ni pomisliti. Odlazim sada iz Jeruzalema kakobih uživao u kupkama koje se nalaze u gradu Tiberiasu. I ne bi te pritom trebalo mnogo brinutiako se moguće potajno nadam kako ću usput nešto čuti ili čak vidjeti, što se još nikada nije zb i-

lo…!!!Promatrajući njegovu kratku bradicu, kožu njegovoga lica i ruku, te vlasi nakovrčane na

grčki način, obuzela me odvratnost prema njemu i njegovome pogledu na svijet. Morao sampomisliti na Lazarove sestre i na Mariju Magdalenu… Čak mi je i Marija od Beerota, sa svojimčežnjivim nadama, bila nekako srcu bliža od ovoga čovjeka kojim su upravljali zlato i raznadobra. On nije imao nikakvih nada. Zato je i svima ostalima toliko bezobzirno odricao svakunadu.

Zasigurno je pogodio moje misli. Jer, iznenada je promijenio držanje, podignuo ruke i rekao:– Oprosti mi! Zasigurno ti najbolje znaš što radiš. Vidim da si u srcu pjesnik i zato si sklonistraživati stvari, koje poslovan čovjek iz svojih misli jednostavno rečeno isključi i protjera. I tise nikako nećeš dati prevariti vabljenjem varalica ili povjerovati u sumnjive priče… No, kakoonda misliš putovati? Mogu ti ponuditi jednoga iskusnog vodiča karavana, s devama ili magar-cima. A k tome i šator s potpunom opremom, pa bi bio neovisan o svratištima. Tako bi mogaoizbjeći njihovu prljavštinu, gamad i sumnjivo društvo koje se u njima najčešće okuplja. Nonajmudrije je unajmiti dva sirijska legionara kao pratnju i stražu. U tom se slučaju ne trebašničega pribojavati ni danju niti noću. Sve to, razumljivo, zahtijeva novaca… Ali si ti to bezdaljnjega možeš priuštiti.

Već sam i ja pomišljao na takvo rješenje, pa sam se zato i obratio Aristeju. Razumio sam injegovo nastojanje… Jer, opremanje jednoga takvog putovanja morala mu je odbaciti

popriličnu dobit. Ali ako bih prihvatio njegovu ponudu, neprestance bi mi za petama bio nekinjegov uzdanik, prateći svaki moj korak, pazeći na svaku moju riječ i o svemu ga izvješćujući.

Zato sam oklijevao, neodlučan. Napokon mu rekoh: – Zapravo bih najradije putovao na svojuruku… Nisam ni jedanput dospio posjetiti ovdašnji gimnazij, pa se nadam kako će putni naporiistjerati slabost iz mojih udova. No moram paziti i da moja pratiteljica, kao žena, uživa u svimprijeko potrebnim udobnostima.

– Potpuno ispravno! – žustro je potvrdio. – Već i malene neugodnosti i nezgode mogurazdražiti ženu i učiniti je ćudljivom. A i zasigurno ti ne bi bilo drago vidjeti njenu bijelu kožuprekrivenu crvenilom od ugriza. Zato mi dopusti donijeti, dok ti razmišljaš, malen dar za nju.

Otišao je i vratio se s lijepim grčkim ručnim zrcalom. Poleđina mu je bila ukrašenaumjetnički izrezbarenim prizorom satira* kako grli nimfu koja se opire. Bilo je to lijepo usjaje-no, vrijedno zrcalo. Zato ga nisam htio uzeti, kako novčaru ne bih bio obvezan. Ali mi ga je onutisnuo u ruku i rekao: – Ne brini! Nije to nikakvo čudotvorno zrcalo. Ono će tvojoj prijateljici

jedino pomoći probuditi ugodne misli… I to nakon što prvo pogleda svoj odraz, a zatim strast-venoga satira. Navodno postoje zrcala koja donose smrt onome tko se u njima ogleda. No kao



razuman čovjek, teško mogu u to povjerovati. Ipak, oprez se uvijek pokaže mudrim. Zato se odsrca nadam, tijekom svojega putovanja nećeš kojom nesrećom zaviriti u neko zrcalo te posebnevrste, u kojima se može vidjeti stvari što ih čovjek ne bi trebao gledati .

Nije mi ostavio ni najmanje vremena za razmišljanje o smislu njegovih riječi. Odmah je počeo na prste brojiti i razlagati kako ću medu ostalim na putovanju trebati dvorkinju za moju

pratiteljicu, zatim kuhara, slugu za sebe, pa goniča magaraca i čovjeka koji će postavljati šator. Napokon je zaključio: – Dvanaest ljudi ukupno bi moglo biti dovoljno. A takva primjerena pratnja neće privlačiti pozornost, jer je upravo ono najmanje što odgovara tvojemu ugledu.

Pred očima mi je zaigrala slika skupine brbljavih, drečavih i pjevajućih slugu, koju nikakone bih mogao nadzirati. Već i sama pomisao na takvo nešto odbila me od ponuđene osnove.Zato rekoh: – Izdataka se ne pribojavam… No moja najveća raskoš je biti sam! Zato predložinešto bolje! A svoje zrcalo uzmi natrag. Sablažnjiv prikaz na njemu je veseo, ali sumnjam da će

povećati moj ugled kod Židova.– Sad znam, što ćemo učiniti – odvrati on, uzimajući zrcalo natrag bez protivljenja. – Tu je

neki Natan*, koji povremeno radi za mene. I ima tek jednu manu… Ne govori ništa! Ali je zatokrajnje pouzdan čovjek, te poznaje Judeju, a jednako dobro i Dekapolis*, Samariju i Galileju.

Kad sam išao donijeti zrcalo, primijetih ga kako sjedi u dvorištu… To pak znači, Natan traži posao. Trenutačno mu nemam ništa drugo za ponuditi, a ne bih htio da se ovdje danima motauokolo. Zbog svoje mučaljivosti uzrujava moje ljude. Istodobno znam, vodio je karavane svedo Damaska*. Razjasni mu kamo namjeravaš i kojim puteš želiš udariti, a on će sve urediti nanajbolji način. Možeš mu mirne duše povjeriti i svoju novčarku, pa će u svratištima podmiritisve račune. On se ne cjenka satima, ali i ne plaća koliko se zatraži, nego onoliko koliko smatra

primjerenim. Takvim postupcima, dakako, ne dobiva od gostioničara nikakvu nagradu za po-sredovanje… Ali je on zadovoljan svojom zaslužbom…

– Toga uzornog momka bih rado vidio! – rekoh nesigurno, sumnjajući nije li to tek novanovčarova varka. No on se smijao mojoj dvojbi, te me poveo u dvorište. Tamo mi je pokazao Natana. Ugledao sam od sunca preplanuloga čovjeka, bosoga i kratko podrezane kose. Bio jeumotan u prljav, nekoć bijel ogrtač. Pogledao me, a meni se učinilo kako još nikad nisam vidiotoliko sjetne oči… Ipak je, na neki neobjašnjiv način, odmah stekao moje povjerenje.

Zamolih tada Aristeja neka Natanu razloži moje nakane. No on je tek podigao ruke i smijućise pošao natrag u svoje odaje. Tamo je svojemu knjigovođi naložio neka odbroji novac za moje

putovanje i pohrani ga u odgovarajuću vrećicu. I odmah ga je naputio kako će mi sastaviti jamstveni list za Aristejevoga poslovnog prijatelja u Tiberiasu… Kao da nije htio imati nikak-voga posla oko mojega dogovora s Natanom. Kad sam ponovno pogledao toga navodnomučaljivoga svata, postalo mi jasno da on barem nije uhoda i potkazivač. Rekoh mu: – Ti siNatan, a ja Mark Rimljanin. Polazim s jednom ženom za Tiberias i želio bih da to bude koliko

je moguće skromno i neupadljivo. Isplatit ću ti nagradu koju zatražiš, a na putu ćeš voditi i riz-

nicu.Pogledao me je prvo u lice, a zatim promotrio i moje noge. Tako je htio provjeriti jesam lisposoban za putovanje. Ali nije rekao ništa, već je samo kimnuo glavom. No ipak mi se učiniloda sam u njegovome izrazu lica uočio izvjesno čuđenje.

– Mislim kako će nam tri do četiri magarca dostajati – nastavih. – Moja pratiteljica i ja trebamo prostirače za spavanje i posuđe za kuhanje. Pribavi zato što smatraš potrebnim, pa oko podneva dođi do Karantove kuće, sitničara koji domuje nedaleko Hasmonejske palače.

Ponovno je kimnuo glavom. I odmah je ispustio iz ruke grančicu s koje je na jednoj straniranije ogulio koru. Pa kad je uočio kako grančica leži na tlu s ostatkom kore prema gore, kim-nuo je po treći put. Govorljiv uistinu nije bio. Nakon preslušavanja kod Aristeja, bio sam zado-voljan što me ovaj čovjek ništa ne pita. Podoh zato natrag u kuću, smjerajući se oprostiti s

novčarom. On mi je uručio obračun vezan za moju imovinu, a njegov knjigovođa mi je predaovrećicu s novcem i jamstveni list.



držeći jezik za zubima. No kad sam uočio koliko bojažljivo kružiš oko kuće, koju sam i ja mo-trio iz daljega, nisam mogao šutjeti…

– Znači, put Galileje! – uzviknuh. – Ti jačaš moja nadanja.– Put Galileje! – ponovio je poletno. – Pa ako ga vidiš, zamoli ga neka blagoslovi i nas, naj-

neznatiju njegovu braću… One koje pametnjakovići udaraju po licu!

Zadubljen u misli, vratih se u Donji grad. Ali kako sam se bližio kući mojega Sirijca, nogesu mi postajale sve nestrpljivije. Dušu mi je grijala neka radosna groznica, puna iščekivanja.Istodobno se u meni budio neki zov, nalik napjevu i veselome pokliču: „Put Galileje, put Gali-leje!” I više nisam mogao misliti ni na što drugo.

No ipak nisam smio odmah poći u svoju odaju. Morao sam sjesti na kućni prag i čekati. Jer,žena i kći mojega domaćina bile su gore i pomagale Mariji oko odijevanja. Karant je obznanio: – Žene su sve iste. Njih dvije jednostavno nisu mogle odoljeti kušnji, htijući pobliže razgledatilijepu odjeću i vrijedan nakit. Pritom se moja žena uvjerila kako Marija od Beerota nije okorjelagriješnica, nego bezazlena djevojka koju ti hoćeš spasiti i vratiti joj čast.

Nisam našao vremena za odgovor. Jer, upravo su me pozvale domaćinova žena i kćer gore.Veselo brbljajući pozvale su me neka pogledam svoju mladenku… Začuđen promjenom njiho-

voga držanja, poslušao sam ih. No moje je iznenađenje neizmjerno poraslo, kad sam ugledaoMariju. U svojoj novoj odjeći izgledala je još mlađom nego prethodne večeri. Kao ukras nosila

je vezeni pojas oko struka i vrpcu oko čela, te oko vrata ogrlicu sa šarenim kamenjem. Nauškama je pak imala krupne kolutove, a na nogama čak posebne kopče. Pozdravila me je glas-no, obraza rumenih od radosti, te rekla: – Zašto me opremaš poput kćeri nekoga bogataša, kadse pripravlja na svetkovinu? Umivena sam, počešljana i natrljana pomastima… I imam veo zalice, te ogrtač za zaštitu odjeće od prašine…

Iskušavala je veo, a zatim i ogrnula plašt te se okretanjem oko sebe pokazivala sa svih stra-na. Nakit je pritom zvjeckao… Njeno djetinje oduševljenje me je ganulo. Pričinjavalo se kao da

je sa svojom starom odjećom svukla i svoju zlu prošlost. I Karant ju je došao pogledati, kao da je djelo njegovih ruku, pa je opipavao svaki komad odjeće i nakita.

Pozivao me neka i ja osobno sve provjerim na isti način, te je pritom za sve navodio cijenu.Moglo se pomisliti kako želi Mariju posebno zadiviti visinom mojih izdataka. No, nakon što jeMarija čula njegovo nabrajanje, lice joj se snuždilo, radost joj je ugasnula, te mi je dobacilanapovjerljiv pogled.

Zahvalio sam Sirijcu na trudu, te i njegovoj ženi i kćeri uputio uljudne riječi. Napokon susve troje pojmili kako je njihova nazočnost suvišna. Tada su se povukli, hihoćući iza ruku po-dignutih pred usta. Kad smo ostali sami, Marija i ja, pogledala me je preplašeno i povukla seprema zidu, kao da traži zaštitu.

– Što ti namjeravaš sa mnom? – upitala je nepovjerljivo. – Takvo nešto mi se do sada slučilosamo jedanput, otkako sam utekla iz svojega rodnog sela u grad. Neka me žena povela s ulice u

kuću i umjesto mojega grubog platna navukla mi skupu odjeću. Pomislila sam kako mi želi do-bro, sve dok nisam otkrila u kakvu sam to kuću dospjela. I tukla me je kad se nisam htjela pre-pustiti njenim gostima, kako su to željeli. Potrajalo je tri dana dok nisam uspjela odatle pobjeći.Pretpostavila sam da si ti drukčiji, te sam i molila za tebe, jer si bio ljubazan prema meni i nisime napastovao minule noći, kako sam se pribojavala. Ali ti sada više ne vjerujem. Vjerojatno tiu onoj svojoj jadnoj i neurednoj odjeći nisam bila dovoljno lijepa…

– Ne boj se! – tješio sam je, no pritom sam se morao nasmijati. – Mene ne privlači nikakvoovozemaljsko kraljevstvo. Inače bih mogao s tobom jednako tako ostati tu, u Jeruzalemu. Do-voljno sam proživio i doživio, pa znam kako su sav užitak, sve zadovoljstvo i sve radosti ovogasvijeta tek jedna ražarena jama… Jama u kojoj nema ni daška svježine, a što se u nju dubljespuštamo susrećemo sve veću i sve ljuću jaru… Zato težim jedino onome drugom kraljevstvu,

koje nas na ovome svijetu tek okružuje. I to kraljevstvo želim potražiti u Galileji, zajedno s to-bom.



No moje prijateljske riječi nisu djelovale na nju. Tamne oči joj se napuniše suzama, zatopta-la je nogama, pa dohvatila ogrlicu s vrata i vrpcu s čela, te ih bacila na pod. Povikala je: – Sadarazumijem, zašto se nisi čak ni potrudio sam pribaviti nakit za mene… Uz sve ostalo, i to siprepustio drugome! Tvoja ravnodušnost me vrijeđa! Ne želim nositi urese koje mi ti nisi iza-brao… A, k tome, još nikad nisam imala toliko lijepe stvari…

Bilo joj je neizmjerno teško odreći se svojega novog nakita i dodatnih uresa, pa je plakalasve žešće. Obim je nogama toptala o pod i ridala: – Zar ne shvaćaš, najjednostavnija bi mi og-rlica od koštica voća i sjemenki bila mnogo vr ijednija od svih tih kovinskih izradaka, ako bi jeti pribavio?

Tada sam se i ja razljutio. Pa sam i ja udario nogom o pod i naložio: – Ovo zavijanje trebaovoga trena prestati, Marijo od Beerota. Ne mogu nikako pojmiti, zašto se vladaš takonedolično. Što će pomisliti ovi ljudi dolje o_ tebi, a i o meni, nakon što čuju svo ovo toptanje iviku? Žena koja plače je odvratna poput noći! A ako moju dobroćudnost krivo tumačiš na toli-ko pozlijeđujući način, ne mogu te nikako povesti u Galileju!

Ova prijetnja je prestrašila Mariju. Istoga je trena prestala plakati, osušila si oči, prišla mi iovila ruke oko mojega vrata. Poljubivši me u kut usta, skromno je zamolila: – Oprosti mi moju

ograničenost! Pokušat ću se popraviti, samo me povedi… Njeno milovanje bilo je postupak neposlušnoga, ali pokajničkoga djeteta, koje me je u trenu

ublažilo i smirilo. Pomilovao sam joj obraz i rekao: – Onda uzmi svoje ukrase i nakit, kako bi testražari putem poštovali kao moju pratiteljicu! Kasnije će se zasigurno ukazati prigoda, pa ću tinanizati osušene bobice i koštice voća u ogrlicu, ako ti je takvo nešto draže. No mi ipak nismoviše djeca.

Djeca doista više nismo bili. Ali me je toga trenutka ipak ispunjavala čežnja, da u srcu po-novno budem dijete… Pa da ništa ne znam o putenim užitcima, pakosti i zlobi, da se mogu be-zazleno veseliti svakome danu onako kako nailazi…

Nisam znao ni slutio što me čeka u Galileji. Moguće sam poduzeo ovo naporno lutanje uza-lud!? Ali sam barem htio pritom uživati u samome putovanju! I u punoj mjeri, u naprijed,pokušati sve zadovoljstvo mojih nada odnosno radovanja.

Karant je zazvao gore, javljajući da su magarci pripravljeni. Po položaju sunca sam utvrdioda je točno podne. Znatiželjno sam pohitao dolje, a Marija me slijedila. U uličici pred kućomzatekao sam četiri snažna magarca, a dva od njih imala su na leđima i prostirače za spavanje.Treći je nosio dva koša za tovar, a na četvrtom je sjedila siromaški odjevena žena. Ta se pak nije usudila ni dignuti pogleda s vrata svoje jahaće životinje. Natan me pozdravio spoštovanjem, ali šutke. Odmah je pokazao i na sunce, kako bi navijestio da je došao u vrijemekoje sam odredio.

– Tko je ova žena? – upitao sam srdito. – Ne želim takvu osobe kao pratnju!Ali Natan nije ništa odvratio, gledajući u stranu, kao da ga se to ništa ne tiče. Karant je tad

pristupio bliže i razgovarao s tom ženom. Tada se obratio meni, smeteno cupkajući svoju bradi-cu, ta izvijestio: – Zove se Suzana*… Kaže da joj je Natan obećao povesti je kao dvorkinju.Ona se, naime, želi vratiti u Galileju. Ali ne može toliki put prevaliti pješice. Zato već sjedi nasvojemu magarcu… I ne traži nikakve nagrade, ako smije poći s vama. Koliko sam razumio,ona se ovdje razboljela u vrijeme pashalne svetkovine, pa se njeno društvo vratilo kući bez nje.

Žena je i dalje čvrsto sjedila magarcu, ne usuđujući se ni pogledati u mojemu smjeru. Ras r-dio sam se, sasvim razumljivo, te uzviknuo: – Ne trebamo nikakvu dvorkinju! Posluživat ćemo se međusobno. Ne mogu sve bolesne povesti iz Jeruzalema u Galileju!

Natan me tada pogledao ispitivački… Pa kad se osvjedočio da mislim ozbiljno, tek je sleg-nuo ramenima, podigao ruku i oslobodio moju vrećicu s novcem koju je nosio o pojasu. Bacio

ju je meni pred noge i otišao uličicom, ni najmanje ne brinući za magarce. Nepoznata je žena

počela kukati, ali je ostala nepomično sjediti na svojemu magarcu.



– Onda ću ti dati barem jedan mač – rekao je olakšano. – Kao rimski građanin smiješ puto-vati noseći sa sobom to oružje. No opreza radi, dobit ćeš uz njega i pisano dopuštenje, budućida si tako neobično odjeven i svojoj bradi ne pripuštaš britvu.

Ušao sam te od oružara preuzeo mač s ramenim ovjesom. Tajniku sam pak za napisano od o-brenje uručio nešto novca, :.<% . –, • kako bi i zapovjednik iz mojega odlaska izvukao doličan

probitak. Zatim me je prijateljski ispratio kroz dvorište do izlaznih vratnica utvrde. Ali ni uz svenastojanje nije mogao zatomiti smiješak, kad sam pripasao mač preko svojega židovskog hal- jetka.

Natan se nije smješkao, nego je zadovoljno kimnuo, dok je tjerao magarce na polazak. Zatimsmo obišli područje Hrama, prešli dolinu Kidron i udarili cestom koja se dizala uz Maslinsku*goru koju sam već poznavao u dijelu do Betanije. Kad se glavni grad izgubio iza nas, sišao sams magarca i dalje pošao pješice. U Betaniji sam naložio Natanu neka zastane, pa sam pošao uLazarovu kuću.

Morao sam neko vrijeme glasno dozivati, pa se tek tada Lazar pojavio iz svojega vrta. Uz-vratio mi je pozdrav, a ja sam ga upitao za sestre. Doznao sam tek da su pošle za Galileju…

– Zašto nisi i ti pošao s njima? – zapitah ga.

– Nisam vidio nikakvoga razloga za to… – odvratio je, tresući glavom.– Ali, meni rekoše, kako je On, vaš Gospodin, pošao tamo ispred ostalih te ih tamo čeka?– Što me se to tiče? – upitao je Lazar odbojno. – Brinem se za svoj vrt i ostajem u blizini

svojega groba…Govorio je ukočena jezika, a oči su mu bile zamagljene… Djelovao je kao da promišlja o

nekakvoj zagonetki, koju nikome ne može razložiti. U njegovoj nazočnosti osjećao sam se le-deno u duši i srcu, pa sam požalio što sam ga potražio.

– Mir nek je s tobom! – oprostih se s njim.– Mir! – oponašao me podrugljivo. – Kad bi samo znao, što mir meni predstavlja, teško da bi

mi ga poželio…Prešao je svojim žućkastim dlanovima preko čela i oporo dodao: – Boli me glava, a misli mi

se rasplinjuju… Kad sam začuo kako izvikuješ moje ime, preplašio sam se. I uvijek se uplašim, kad me netko doziva… Htio bih ti još ispričati jednu usporedbu. Kad bi nas dvojica, ti i ja, biliveliki tek poput vršaka igala, te još i sve drugo uokolo nas bilo slično primjerene veličine ili jošmanje… U tom bismo slučaju još uvijek smatrali sebe jednako velikima kao i do sada, jer bi zausporedbu imali tek jedan drugoga. No meni je cijeli svijet i sve oko mene postalo malenimpoput vrška igle. Zašto je bio pripravan roditi se, umrijeti i ponovno uskrsnuti u ovaj svijetveličine vrška igle? To nikako ne mogu pojmiti…

Mogao sam tek pretpostaviti kako su, tijekom dana što ih je odležao u grobu, nastala nekaoštećenja na njegovome mozgu, pa više nije mogao misliti poput ostalih ljudi. Okrenuo sam se

bez riječi i vratio na cestu. Natan me ispitivački pogledao, a u izrazu lica mu je bilo isto čuđenje

ili čak divljenje, kakvo sam već jedanput zamijetio. No rekao nije ništa. Nastavili smo naše pu-tovanje.Cesta se sada spuštala u dolinu i presijecala neki vodotok. Kretali smo se duž podnožja ob-

ronaka i zaustavili se tek jedanput, kako bi napojili magarce na jednome zdencu. Natanovamučaljivost je razvidno zarazila i Mariju, pa smo malo razgovarali. Ali Natanovo zaziranje odgovora nije ni najmanje djelovalo poput neke namrgodenosti ili zlovolje. I imao sam potpunopovjerenje u njegovo vođenje. Ni bolesnu ženu više nisam mrzio. Jahala je kao posljednja itrudila se biti što je moguće nezapaženija. Kad su se sjene oduljile, počeo sam se čak i brinutizbog nje, pitajući samoga sebe hoće li izdržati napore putovanja.

Natan je bez prestanka gonio životinje. Stupao je dugim, neumornim korakom, kao da mu sežuri više nego nama. Zamijetio sam kako je želio izbjeći Samariju, odlučivši se slijediti put ga-

lilejskih hodočasnika. Jer, za svoje putovanje do Hrama, na najveću židovsku svetkovinu, onisu svojedobno odabrali put preko Jerihona.



Tek kad su se na nebu pojavile pojedine zvijezde, zaustavili smo se u jednome malenom se-lu. Natan je odmah odveo magarce u ograđeno dvorište skromnoga svratista. A mi smo se mo-rali sami pobrinuti za sebe. Brzo i umješno rastovario je Natan životinje i odnio naše prostiračeza spavanje u jednu praznu prostoriju, koja je vonjala na gnoj, ali je inače bila čista. Suzana je

pohitala potpaliti u dvorištu vatru, gdje je uskoro počela glasno zveckati posuđem za kuhanje..

Željela je time pokazati kako želi biti korisna, te nam kani pripraviti objed.Stavila je komade janjetine u gustu juhu, koju je zatim postavila nad vatru i ostavila mesopolagano kuhati. Zatim je donijela vode i uporno zahtijevala da mi opere noge.

Oprala je noge i Mariji, odnoseći se prema mladoj ženi u svakome pogledu s puno počitanja.Kad je jelo bilo gotovo, uručila je od njega prvo meni, a zatim Mariji. Osjećao sam se vrlo vol j-ko i ugodno.

Srdačnim glasom pozvao sam Natana i Suzanu: – Ne znam kosi li se to s vašim Zakonom…Ali mi ipak putujemo zajedno i noćit ćemo u istoj prostoriji. Ako želite jesti isto što i ja, sjed-nite i prihvatite se jela!

Oprali su ruke i čučnuli na tlo, prihvativši poziv. Natan je donio kruha, blagoslovio ga nažidovski način i uručio mi komad. Ženama pak nije iskazao nikakve pozornosti. Jeo je vrlo ma-

lo, a meso nije ni dotaknuo. Tijekom objeda gledao je zamišljeno pred sebe, kao da je dubokoutonuo u misli. Nisam ga pokušavao navući na razgovor. Kasnije je još jedanput obišaoživotinje, pa se umotao u svoj ogrtač, pokrio glavu i legao na prag. Kao da je time htio nagovi-

jestiti da bi bilo dobro ako slijedimo njegov primjer. No kad je Suzana dojela svoj obrok, bacilase na tlo pred mene i htjela mi poljubiti stopala, u znak zahvalnosti što je uzeh pod svojuzaštitu.

– Ne zahvaljuj meni, već Natanu! – rekoh joj. – Jedino se nadam da te putovanje nećepreviše iscrpiti… Inače ćeš se ponovno razboljeti.

– Ne, ne! – nijekala je ona. – Mi galilejske žene žilave smo poput kože. Moja bolest je pog-lavito nevolja i jad… No kad se vratim svojemu domu, na obalu Galilejskoga mora, radost ćeme potpuno izliječiti.

Sljedećega nas je jutra Natan probudio još prije izlaska sunca. Pripravio nas je na putovanje ipotjerao magarce vrlo hitro. Tako sam sjedio na leđima magarca, dršćući od snenosti i studenite žvačući komad kruha, upravo kad se crveno sunce pojavilo iza brežuljaka. No kako je pos t-upno danje svjetlo jačalo i zrak postajao topliji, tako me je sve više ispunjavala radost. Modra

brda i visovi, vinogradi i srebrnosive masline na obroncima mogli su se već dobro vidjeti. Vje-rujem kako nas je sve obuzela jednaka veselost. Jer, na moje najveće iznenađenje, Natan je

promuklim glasom započeo pjevati neku hebrejsku pjesmu.Pogledao sam upitno Mariju. No ona je tek potresla glavom, kao znak da ne razumije riječi

napjeva. U tom uzlazno-silaznom pjevušenju bilo je istodobno nešto radosno i svečano. Kad jezavršio pjesmu, sišao sam s magarca i pričekao dok nije naišla Suzana. Na moje pitanje pogle-

dala me povjerljivo i pojasnila: – To je hodočasnička pjesma, koja kaže: Gospodin je tvoj pastir,Tebi s desna je Gospod, tvoj zaštitnik.Tijekom danaSunce ti neće nauditi,

Ni Mjesec po noći.Gospodin će te očuvati svakoga zla, Spasiti tvoju dušu.Gospodin će bdjeti nad tvojim putima, Odlascima i dolascima,Od sada pa do vječnosti.

Nisam točno razumio Suzanino narječje, pa je počela pjevušiti iste riječi na uobičajenom je-ziku, njišući pritom tijelom amo-tamo I iznenada je, na moje iznenađenje, briznula u plač.



Želeći je utješiti, dodirnuh joj ramena i rekoh, pomalo uplašen: – Ne plači, Suzano! Ispripovije-di mi, što te tišti! Možda ti mogu pomoći…

– Ne, ne…! – odvrati ona. – Ja to plačem jedino od radosti, jer sam se iz najdublje patnje izapravo iz kandži smrti ponovno vratila na svjetlost dana.

I nehotice me obuzeo neki neobičan osjet. Naime, po svemu sudeći, kao suputnike sam imao

dva ljudska bića kojima u glavi nije sve bilo na mjestu. No moradoh se nasmijati! Napokon,prema svim razumnim mjerilima, bio sam i ja tek luckasti Rimljanin, koji bez mira i počinkatrči za uskrsnulim židovskim kraljem.

Oko podneva smo se spustili u dolinu rijeke Jordan, te ugledali plodne oranice i sive zidineJerihona. Zrak je bio vruć do usijanja, ali je ipak povjetar ac donosio blag no prodoran mirislugova palmi, koji su bogatstvo ovoga grada.

Proljeće je ovdje uznapredovalo više nego u Jeruzalemu. Zato smo mogli vidjeti seljake k a-ko srpovima žanju žito. Natan nas nije poveo u grad, nego smo stazama za blago obišli gradskezidine i oko podneva zastali u njihovoj sjeni, pokraj jednoga izvora. Tu smo se odmarali, a ma-garcima priuštili pašu. Natan se malo udaljio, kako bi molio. Kad se vratio, ruke je još uvijekdržao podignute u smjeru Jeruzalema. To je i Mariju podsjetilo na njenu obvezu molitve, a Su-

zana je također promrmljala pobožne riječi. Taj mi je njihov postupak nekako odaljio te ljude.Postao sam izrazito svjestan kako su oni stranci za mene. Jer ja običavam moliti jedino kad toobičaji nalažu, primjerice pri žrtvama i mjesnim svetkovinama u čast bogova, gdje se baš za-teknem. Takav oblik molitve ničemu ne služi niti ne pomaže. Na taj se način, jednostavnorečeno, prilagođavam običajima i navadama raznih zemalja, kako ne bih pobuđivao nepotrebnepozornosti. Sada me je ispunila neka vrsta zavisti, pa sam poželio zatražiti od mojih suputnikaneka me pouče svojim moltivama. No oni su bili Židovi i gledali su na svoj narod kao na onajkojega je Bog odabrao. Zato sam se pribojavao, Natan i Suzana bi odbili moju zamolbu. Mari-

jina mi se pak molitva više pričinjavala tek kao dječja navika, pa od nje ne bih imao nikakvekoristi.

Tijekom našega počinka jeli smo kruha, luka i sira. Marija i ja otpismo i kiselkastoga vina,no Natan i Suzana su gasili žeđ tek vodom. Kad sam ponudio vina Natanu, bez riječi je pokazaona svoju kratko podrezanu kosu. Tako sam pojmio da ga vezuje nekakav zavjet. No pogledaome toliko srdačno i odano, te sam ga upitao: – Jesi li ti položio zavjet šutnje?

– Gdje je mnogo riječi – odvratio je – ne može se izbjeći grijeh. – Ali se uz te riječidobrodušno nasmiješio.

Više nisam imao strpljenja za daljnje odmaranje, pa sam potaknuo suputnike na polazak.Vratismo se na glavnu cestu, odakle smo preko doline u daljini mogli vidjeti nabujalu rijekuJordan. Putovanje po toj silnoj vrućini toliko nam je istjeralo znoja kroz sve pore, da je svatkood nas bio dovoljno zabavljen vlastitim naporima. K tome su kako ljude tako i životinje napalemuhe koje su nas bole i grizle. Ovi su rojevi, po mojemu mišljenju, stizali od volova koji su

vukli snopove žita iz polja prema gumnima.Kad se spustila večer, imali smo za sobom dugo putovanje. Zato smo svi bili umorni, žedni iukočeni. Noćili smo u jednome selu, koje je imalo zdenac napajan iz izvora. Zato smo se moglitemeljito umiti. Već sam utvrdio kako Natan, po svemu sudeći, izbjegava gostionice u većimmjestima, premda bi se tamo mogli udobnije smjestiti i dobiti već skuhano jelo. No kad meispitivački pogledao, nisam pokazao nikakve znake nezadovoljstva. Nakon boravka u Jeruzale-mu, koji je rastrojno djelovao na živce, ovaj jednostavan način života bio mi je ugodan i dobro

je djelovao na mene.Mariju su zamarali dokolica i nerad. Zapasala je svoj ogrtač i pomogla Suzani oko potpal ji-

vanja vatre i kuhanja. Pa dok su se pred mojim očima postupno počele pokazivati zvijezde, mo-gao sam čuti kako njih dvije žustro čavrljaju, na uobičajen ženski način…

Poslije jela je Marija prikučila svoj prostirač sasvim blizu mojemu i zašaptala mi u uho : – Ta je Suzana potpuno neobrazovana! Moglo bi je se čak shvatiti maloumnom. Ali pretpostavljam



kako pripada Smjernima, te da nešto zna o raspetome Isusu. No općenito nas se boji i teško daće postati povjerljivija prema nama.

Brzo sjedoh. Natan je već zamotao svoju glavu i pred pragom legao na počinak. Suzana je,međutim, još uvijek klečala i mrmljala svoju molitvu. Nisam se mogao suzdržati, da je tiho nezazovem po imenu i zamolim: – Reci mi, kako se ti moliš, kako bih i ja to pravilno naučio!

Suzana je podigla ruke u znak obrane i ustvrdila: – Ja sam tek neuka žena… Ne poznajemZakona. I ne znam moliti kako to dolikuje. Ti bi me tek ismijao, ako bih te tome pokušavala poučiti.

– Zasigurno se neću smijati – uvjeravao sam je. – Želio bih postati blag i smjeran u srcu.– Tvoja molitva je nova – priključila se i Marija. – Još nikad nisam čula nekoga moliti se na

taj način…Suzana se uplašila, ali misleći na zahvalnost koju mi duguje, ipak nas je poučila molitvi.

Prije toga je pojasnila: – Naučila sam tu molitvu jer se lako pamti, a rekoše mi i kako ona zam- jenjuje sve druge molitve, jer se tim riječima više ništa ne može dometnuti. – I odmah je nasta-vila, poučavajući. – Ja molim ovako: „Oče naš, koji si na nebesima, neka bude obožavano imeTvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje. Neka bude volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Naš kruh

svagdašnji daj nam danas. 1 otpusti na dugove naše, kao što ih i mi otpustismo dužnicimanašim. I ne uvedi nas u iskušenje, nego nas izbavi od zla”.

Zamolih je neka ponovi molitvu. Učinila mi se uistinu jednostavnom i lakom za pamćenje.Glasno sam je ponovio, razmišljajući o svakoj rečenici. I pojmio kako toj molitvi doista ništa netreba dometnuti, jer je u njoj bilo izraženo sve što jednom jednostavnom i skromnom čovjekumože biti potrebito. To nije bila izmudrena molitva nekoga učenjaka ili pismoznalca. Ali samse toliko o njoj zamislio te više nisam mučio Suzanu daljnjim propitkivanjem.

Sljedeću smo noć morali provesti blizu jedne djelimice preplavl jene guštare. Negdje dalekoprema sjeveru, u brdima gdje je izvirao Jordan, otapao se snijeg. Zato je rijeka prelila svojeobale, premda su joj pritoci bili gotovo presušili. Poplava je pritom istjerala divlje životinje iznjihovih brloga. Pa kad su zasjale zvijezde, čuo sam šakale kako u brdima uznemireno laju, anešto kasnije dopro je do nas odjek rike nalik grmljavini. To sam glasanje poznavao od ranije.

No ipak ga još nikad nisam susreo na otvorenome, već jedino u Rimu, noću, u krugu amfiteatra.Magarci su od te rike zadrhtali, pa smo ih morali uvesti u istu prostoriju gdje smo spavali na

povišenom mjestu. Marija još nikad nije čula lavlje rike, pa se tješnje priljubila uz mene.Uzdrhtalim me glasom zamolila neka je zagrlim, premda je noć i bez toga bila zagušljiva odsilne vrućine.

Natan je umirio magarce, zagradio i zapriječio vrata, te se leđima još oslonio na njih. Napeto je pritom osluškivao u noć. Ni Suzana nije mogla usnuti. Zato iskoristiti tu prigodu kako bih jeupitao: – Od koga si naučila onu molitvu, koju si mi jučer kazivala?

U daljini su lavovi ponovno zarikali, a tanki zemljani zidovi našega zaklona kao da su se od

toga zaljuljali. Suzana je užasnuta prekrila dlanom usnice i promrmljala: – Takvo nešto me nesmiješ pitati…!No tada je Natan zaustio, što me je uistinu začudilo, rekavši Suzani: – Govori samo! Njega

se ne trebaš bojati…U treperavome svjetlu glinene svjetiljke Suzana se nesigurno ogledavala, kao da smjera

uteći. Ipak je započela objašnjavati: – Isus iz Nazareta, onaj čovjek što je bio raspet u Jeruzale-mu, poučio je toj molitvi svoje učenike, a i nas žene, koje smo potegnule s njim iz Galileje. Uv-

jeravao nas je pritom kako je to dovoljno za nas, te da ne trebamo drugih molitvi.– Valjda mi ne misliš lagati!? – uskliknuh iznenađeno. –Zar si uistinu s njim putovala Galile-

jom?– Vrlo sam skromno obdarena mudrošću… – odvrati Suzana. – Zato ne bih mogla lagati, sve

kad bih to i htjela. No pet se vrabaca dobije za dva novčića, pa ipak ni jedan od njih nije zab o-ravljen u božjim očima. Cijeloga života bila sam pohlepna na novac i dobra, te si ni jedan jedini



put nisam priuštila dovoljno hrane. Pa kad su svi ostali potražili toga novog proroka, postupilasam tako i ja… Pomislila sam, moguće ću kod njega nešto dobiti besplatno. Jer, u Hramu nedaju ništa bez naplaćivanja. Poslušala sam njegovo učenje, ali ga nisam razumjela… No jed-nom je zgodom govorio puku i pritom me prodorno pogledao, dok je kazivao: „Čuvajte se poh-lepe i lakomosti! Čovjekov život nije ispunjen ako se hrani tek raznim dobrima.” Bilo je to

dolje, na obali jezera. Osjećala sam kao da zna tko sam, kao da je čuo o mojoj škrtosti. Zatim jekazivao o jednom bogatašu, koji je posjedovao izdašna polja te je srušio svoja spremišta za žito,kako bi sagradio nova i veća. Naime, nakon što je toliko stvorio, namjerio je smiriti se tijekomdugih predstojećih godina. No Bog mu reče: „Ti luđače! Još ove noći tvoja će duša biti pozva-na. Kome će tada pripasti sve što si nagomilao?!” A Isus je tada zaključio svoje govorenjeriječima: „Takva je kob čovjeka koji skuplja dobra za sebe, a ne za Kraljevstvo!” Duboko jeudahnula, kimnula glavom i tek tada smjerno nastavila: – Srdila sam se na njega i vratila sesvojemu domu. Ali nikako nisam mogla zaboraviti njegovih riječi… Napokon su počele vrtati umeni, kao bol u zagnojenome zubu. Ponovno sam pošla Isusu i slušala njegove pouke. Tada jegovorio o gavranima koje Bog hrani, te o poljskim ljiljanima koji ne predu i ne tkaju, pa su ipakodjeveni raskošnije od kraljeva. Zabranio je svo jim učenicima brinuti se za hranu i piće, te im

naložio neka tek traže kraljevstvo, jer će im naknadno sve biti namireno. I tada mi se sažalio.Doduše, pričalo se kako je nekom zgodom nahr anio mnoštvo ljudi s tek nekoliko hljebova iriba. Ali takvo nešto ne može se uraditi svakoga dana. Nisam inače bila voljna podijeliti svojimetak lijenim i nekorisnim rukama. Ipak sam prodala tkanine koje sam istkala, te prepustilasvoja polja brizi jednoga upravitelja. I pošla sam s Isusom, kako bih pružala potporu njemu injegovim učenicima, dok moj novac potraje. Pričinilo mi se, naime, kako će čudotvorac i samuskoro umrijeti od gladi, ako netko neće skrbiti za njega. Nekoliko drugih žena učinilo je istošto i ja, iz sućuti. U svakidašnjemu je životu On bio toliko bespomoćan…

Prisjetivši se svojih pohoda s Isusovim sljedbenicima, Suzana je uzdahnula. Zatim je nasta-vila svoje izvješće: – Ne bih htjela reći ništa protiv njega… Sve sam ovo ispripovijedila jedinoda bih pokazala da nije mnogo razumio o ovozemaljskim stvarima. I zato smo morale mi ženeskrbjeti za njega. Ponekad su i njegovi učenici, to moram priznati, odlazili u ribolov kako bi

ponešto doprinijeli potrebama i izdržavanju. U Nazaretu se pričalo kako je Isus zasigurnonaučio svoje umijeće pri ocu, no da ipak nije bio dobar tesar. Znao je izraditi jarmove i rala, aline i dobar kotač. Osim toga je gajio i previše povjerenja prema drugim ljudima. Tako je JudiIskariotu prepustio vođenje cjelokupne riznice, a ja sam više nego sigurna kako je vrećica snovcem ponekad bila lakša nego je trebala biti. To se moglo tome čovjeku vidjeti u očima. Neželim tvrditi kako sam razumjela poučavanje Nazarećanina. Ta ni njegovi učenici nisu to uvijekpojmili! No na neki je način bilo ugodno boraviti u Njegovoj blizini. Zato sam ostala uz Njega inisam se vratila svojemu domu, premda sam to ponekad poželjela. Naime, i ne htijući to,pobožne je i blage ljude pretvorio u neprijatelje. Primjerice, i meni je bilo nepodnošljivo što je

uz sebe trpjeo ženu poput one uzgajivačice golubova iz Magdale…– Marija Magdalena je žena dobra srca – umiješala se Marija. – I mudrija je od tebe, ti od-vratna seoska babetino, u tim svojim grubim vrećastim krpama!

– Ako ti pristaješ uz nju – svadljivo joj je odvratila Suzana – tada već znam od koje si vrstežena. I zašto svake večeri toliko žuriš zavući se na prostirač ovome Rimljaninu! Da sam odvrat-na seoska babetina u grubim vrećastim krpama, to je točno. Ali znam presti i tkati, kao i kuhati,

peći i pospremati… A nekoć sam stupala i iza pluga, kad sam htjhela uštedjeti skupu nadnicu zaorača. Isus iz Nazareta je općenito bio predobar za ovaj svijet, previše bezbrižan i lakovjeran.Stvarao je čuda i iscjeljivao bolesne, ni ne kušajući se prije toga osvjedočiti, zaslužuju li onitakvo milosrđe. Trebalo je tek dotaknuti njegov ogrtač i sve bi poteškoće nestale. Djelovao mi

je poput prostodušna djeteta, koje je u jednome griješnom svijetu prepušteno samome sebi. Da

je samo htio poslušati razumne savjete, ne bi nikako pošao u Jeruzalem, na pashalnu svetkovi-



nu. No bio je svojeglav i mislio kako i ovozemaljska pitanja razumije bolje od ostalih ljudi.Zato se sve slučilo upravo* onako kao što se zbilo…

Suzana se toliko ražestila, te je nastavila grditi Isusa kao neposlušnoga mladića. No kada je shvatila što je sve brzopleto izrekla, udarila je plakati i dodala: – Ništa mi nije ostalo od njegaosim ove vrećaste odjeće i molitve kojoj nas je poučio. Kad je umro, svi smo se užasnuti

razbježali i raspršili, kao jato vrabaca. Meni je pozlilo od straha i jeze, kad sam pobjegla s ras-pinjanja. Danima nisam mogla progutati ni zalogaja. Jednostavno sam se zavukla u jednu špiljuispod Hrama i nadala se da me tamo neće nitko otkriti. Napokon me našao ovaj Natan u svoje-mu bijelome haljetku, te zbog Isusa kratko podrezane kose. Povjerio mi je o ustajanju raspetogaiz mrtvih, te o njegovoj najavi kako ispred nas kreće put Galileje .

Suzana se naglo udarila dlanom po usnicama i pogledala Natana, prestrašena nije li mogućeu svojoj brbljavosti izlanula previše. No Natan je rekao: – Govor žena je nalik pucketanju suhihgrančica ispod lonca na ognjištu. Ja sam znao da je Kraljevstvo blizu, no Isusa nisam nikadosobno sreo i upoznao. A kosu sam si odrezao kad sam dočuo kako je ustao iz groba. Jer ako seto dogodilo, on je Sin Božji… I onaj kojega smo čekali.

– Ja sam ga poznavala – naglasila je Suzana. – I to vrlo dobro. Naime, prala sam mu odjeću.

On je bio ljudsko biće, osjećao je glad i žeđ, a ponekad bi postajao mrzovoljan zbog svojihučenika i općenito ljudske nemilosrdnosti i okrutnosti. No nedvojbeno je uistinu ustao izmrtvih, ako se tako izvješćuje. Ni ja se tome ni najmanje ne čudim. Upravo suprotno! Ja plačemod sreće zbog njega… I nadam se, sve će ostalo poći na dobro. Moguće će u Galileji doista us-postaviti kraljevstvo, ako ćemo strpljivo čekati. I ako će se anđeli boriti za njega. Inače to nemože uspjeti. U svakome slučaju, kazujem svakoga dana jutrom, o podnevu i navečer onu mo-litvu koju nam je prenio. Meni je ona dovoljna, kao što je i sam tvrdio…

– Jesi li mu uistinu prala odjeću? – u polunevjerici je zapitala Marija, koje se Suzanino kazi-vanje duboko dojmilo.

– Tko bi je inače toliko izbijelio?! – pohvalila se Suzana. – Tvoja Marija Magdalena u cije-lome svom životu zasigurno nikad nije stala uz korito za pranje. Saloma* je pak imala dovoljno

posla s rubljem vlastite djece. A Ivana* je bila naučena i sama imati dvorkinje. Da se samousudila, najradije bi bila naložila neka je nose u nosiljci iza Isusa. No tada je ipak naučila hodatina vlastitim nogama.

– Zašto si ga zapravo slijedila? – zapitah, ne mogavši više obuzdavati svoje čuđenje. – Izašto si žrtvovala svoj imetak, kad ti nije bilo po volji ni Isusovo držanje niti ono njegovihučenika i ostalih sljedbenika?

– Bio je ipak poput janjeta medu vukovima… – razjasnila je Suzana, pogledavši me jednakozačuđeno. –I tko bi ga drugi osim mene hranio i skrbio za njega? Čak ga je i rođena mati sma-trala čudakom. Nazarećani su ga, primjerice, jednom zgodom odveli na rub nekoga ponora,kaneći ga strmoglaviti u dubinu, ali su se uplašili i odustali…

– Onda si ga i ljubila? – zapitao sam.– Što može već znati o ljubavi jedna tako usahla stara žena poput mene? – promrmljala jemrzovoljno Suzana, okrećući se amo-tamo. – No svijet je pun lijenih nevaljalaca, gramzivihsvećenika, nemilosrdnih prikupljača poreza i prireza te drugih razbojnika. Dovoljno je da seseljanka pojavi u gradu, pa joj već odrežu kosu. Mene je jednostavno boljelo i bilo mi je žao što

je bio toliko bezazlen i ništa nije znao o ovozemaljskoj zlobi, pakosti i podmuklosti.Tada je stisnula dlanove jedan o drugi, pa tiho dodala, kao da se stidi onoga što kazuje: –

Osim toga, znao je riječi vječnoga života…– Što misliš pod tim?! – zapitah krajnje znatiželjno.– Ne znam.;. – odvratila je. No istodobno se naljutila i nestrpljivo odmahnula rukom, kao u

znak neke obrane. –Tek, znao ih je. Ja nisam razumjela njegovo kazivanje. Jednostavno sam

vjerovala.– I još uvijek vjeruješ? – navaljivao sam.



– Ne znam… – odvratila je jednako nestrpljivo. – Kad su na križu s njega tekli krv i smrtniznoj, nisam više vjerovala… 1 pobjegla sam, jer više nisam mogla gledati njegovu patnju.Moguće sam se tada razboljela upravo od razočaranosti, pri pomisli kako sam uzalud rastočilasvoj imetak. Ali nije tako… Razboljela sam se ponajviše zbog njegovih patnji i muka. Takvusmrt nikako nije zaslužio, pa čak i ako je grubo govorio o pismoznalcima i farizejima. No on

nije rekao ništa gore nego bi to učinio neki jednostavan seljak, ako bi imao posla s takvimučenim ljudima. Pa bi ga pritom zbog nehotičnoga kršenja Zakona moguće silili neka odbacisvoj urod voća ili svoje povrće!? Ipak, sad će zasigurno sve krenuti na dobro, a ja vjerujem uNjega… Jedino bih ga željela barem još jedanput vidjeti i čuti mu glas.

Razum mi je nalagao sumnjati u riječi ove žene. I to u ovoj zagušljivo vrućoj noći, u kolibiciod blata, dok su se magarci nemirno tiskali pred jaslama, a vani rikali lavovi. Činilo mi se kakoSuzana želi izgledati priprostije i ograničenije nego je uistinu bila. Te na taj mi način uskratitinajvažniji dio onoga što zna. Naime, ako je provela mnogo sati u Isusovomu društvu, te vidjelanjegova čuda i slušala ga dok je govorio puku… Tada je morala makar i slučajno ponešto čuti i

prihvatiti od onoga što je poučavao svoje odabrane učenike. I morala je doznati ponešto odonoga što nije bilo namijenjeno svim ušima.

– A kako je to s njegovim mudrim izrekama? – ispitivao sam dalje. – Zar uistinu nisi ništaza pamtila od njegovoga tajnog učenja?

– Mudrost se ne može prenijeti ženama i djeci – pokušala mi je pojasniti Suzana, gledajućime pritom sve manje prijateljski. – Upravo zato nisam mogla podnositi Mariju Magdalenu. Ne-prestance je visjela uz Isusove noge, dok smo se mi ostale bavile drugim korisnim poslovima. Iuz to si je još umišljala kako sve razumije… Od toga soja ih imamo kod nas i dovoljno ipreviše. A nismo trebale njegovati i skrbiti tek za njega i Dvanaestoricu, nego ponekad i za se-damdesetak osoba. Za mene je njegova mudrost bio on sam. Za mene je bio kruh života, kakose sam znao izraziti. No što je time mislio, ne znam. Ali sam vjerovala njegovim riječima.

Mogao sam tek zdvojno kimati glavom nad tom njenom ograničenošću. Zato sam odustao oddaljnjega propitkivanja. No dok je uljanica sve slabije treperila, nešto je potaklo Suzanu da meipak pokuša žurno uvjeriti. Bilo je razvidno da vrlo naporno razmišlja, te je zbog toga neko vri-

jeme trzala i razvlačila prste, istodobno se njišući naprijed-natrag. Napokon je pojasnila: – Nje-gov otac na nebu je i moj otac. Isus je puštao k sebi i djecu, pojašnjavajući kako je njegovokraljevstvo otvoreno onima koji su poput djece. Bilo mi je jasno, kao dijete ne trebam razbijatiglavu oko nakana svojega oca, već si trebam govoriti kako on sve najbolje zna. Ta spoznaja je

jedina tajna, koja mi se otkrila.Tijekom te nemirne noći nisam nikako mogao duboko usnuti. A ona prigušena lavlja rika

živo me podsjećala na Rim… U nekome polusnu, između jave i sna, kao da bijah ponovno pre-nesen tamo, očekujući da otvorim oči smješten na purpurnome* uzglavlju, okružen oblakomružina mirisa i iscrpljen strastima… Taj je san bio poput more. No kad bih se napokon prenuo

iz polusna, obuzeo bi me jednako tjeskoban osjet potpune besmislenosti mojega sadašnjeg dje-lovanja. Tu ležim, bradat, nepočešljan, vonjajući po znoju, u prljavoj kolibici od blata, dok suoko mene magarci i Židovi. I pritom se zavaravam kako mogu postići i ostvariti zamisli koje suna ruglo zdravome razumu… U Rimu sam si davao nakovrčati kosu, a ogrtač sam slagao u pr e-gibe točno kako je to bilo propisano… Vrijeme sam pak provodio čitajući, slušajući zanimljivasuđenja ili jednostavno na neki drugi način, sve čekajući na sate ponovnoga viđenja s Tobom,Tulijo…

Misli kakve sam sada preturao po glavi, bile bi izložene poruzi jednako u raskoši bogatih os-lobodenika* kao i u istančanome društvu obrazovanih i učenih, gdje je preporuka ne vjerovatini u što. A povrh svega, ja bijah jedan od najbučnih smijača…

No ipak je upravo tako, te se one jednako lakoumne žene i mladi ljudi koji mudruju,

međusobno natječu u ludostima. Pa primjerice stoje u repovima pred vratima zvjezdoznanaca,čarobnjaka ili pretkazivača sudbine, ljudi koje je upravo trenutak uzvisio, pripravni položiti im



znatne iznose za amulete koji navodno donose sreću. Te žene i muškarci ismijavaju sami sebe,nepovjerljivi prema vlastitome praznovjerju, ali istodobno vjeruju kako moguće u tome ipak ima nečega. Sve je tamo tek igra na sreću. Fortuna* je pak ćudljiva, a mogućnosti dobitkaupitne… No ipak se daje prednost ostanku u igri, usmjesto stajanja po strani i mirenja s nedje-lovanjem.

Vodim li moguće i ja, još uvijek, tu istu drsku i umišljenu ispraznu igru, ovdje u zabačenojdolini Jordana? Pa kad zdvajam u najtamni joj dubini duše, cijenim ipak privlačnijim i daljebacati kockicu te time tražiti novu nadu, umjesto da napustim igru? Kojemu se to dobitku na-dam, sve u svemu? Moguće je to bio tek san ili opsjena, ono kraljevstvo na zemlji u koje jošuvijek ludo vjerujem nadajući se naći put do njega? Razdiranog tim mučnim mislima, iznenadame obuzela odbojnost i čak gnušanje prema Mariji koja je disala uz moj bok, kao i prema sv o-

jeglavoj Suzani te mučaljivome Natanu. U što sam se to ja, Rimljanin, upuštao s njima? I štosam s njima imao raditi?

Ponovio sam u duši molitvu kojoj me poučila Suzana. Bila je to prva od Isusovih tajni u kojesam bio upućen. Time je mogla biti obuhvaćena čarobna moć skrivene mudrosti. No kako samgod okretao rečenice i mudrovao oko njih, molitva je ostala kakvom je i bila… Zahtjevima

prostodušnih ljudi primjeren obrazac za prilagođavanje sudbini, pamtljiv izričaj čijim kasnijimsmjernim ponavljanjem otresaju svoje brige i mogu si priskrbiti duševni mir. Ja pak nisam biotoliko djetinje duše, da bi mi takve riječi donijele spoznatljivu pomoć.

Te smo noći svi loše spavali. Zato se u zoru svi digosmo neispavani i svadljivi. Marija odBeerota si je utuvila u glavu, kako bi trebali okrenuti u brda i udariti cestom za Samariju.Mušičavo je naglasila kako joj se ne mili sresti lava, kojega je poplava istjerala iz grmlja iguštika. Suzana je pak stalno počinjala iz nova brojiti posuđe za kuhanje i vrećice s hranom,neprestance tvrdeći kako je nešto izgubila. Tako se naš polazak odugovlačio. Čak je i Natand jelovao ponešto trapavo, ogledavajući se mrzovoljno. A magarci koje su mučili obadi bili sutoliko tvrdoglavi i neposlušni, te smo ih morali cijelo vrijeme čvrsto držati.

Rasrđen Marijinim naklapanjem, Natan je napokon potražio uporište u svetim zapisima,navodeći joj jednu izreku iz njih: – Neki se put može pričinjavati glatkim… Ali ima i putovakoji vode u smrt!

Pokazao je rukom na mač o mojemu boku, te odlučno pokrenuo našu skupinu. Kao da jetime htio reći, kako mi možemo raditi što nas volja, ali on namjerava u svakome slučaju slijediti

put koji je prvotno bio utvrđen.– Vi muškarci ćete se lako spasiti – jadikovala je Marija. – No ja sam još mlada… A lav je

mudra životinja i uvijek bira najnježnije meso. Tako sam barem dočula…– Nakon što je Isus iz Nazareta ispred nas prošao ovim putem – otresla se na nju Suzana –

možemo zasigurno i mi za njim. No ako se bojiš, izjahat ću ja naprijed i potjerati lava. Menineće ništa učiniti, to je sigurno.

Razdraženo sam primijetio kako nitko od nas ne zna, kojim je to putem Isus krenuo za Gali-leju. I to ako je cijela pripovijest uopće i barem donekle istinita. Vrlo je lako moguće da seovdje radi o vješto smišljenoj pričici, koju su pustile u optjecaj jeruzalemske vlasti, kako bi seriješile Galilejaca i otpravile ih iz glavnoga grada. Ni ja nisam polagao mnogo nade u suprots-tavljanje lavu tek s mačem u ruci, premda sam imao prigode jedanput vidjeti vrlo izučenogaborca kako je u areni preživio takav pothvat. Ali Natan poznaje ceste i njihove pogibelji, objas-nio sam, pa bi bilo najbolje prihvatiti njegov izbor.

Tako smo nastavili putovanje svadljivo raspoloženi. Na preplavljenome gazu morali smo za-sukati odjeću i neposlušne magarce natezati za sobom. Netom smo prispjeli do druge obale,ulet jesmo u ruke skupini legionara. Naše pojavljivanje pozdravili su radosnim pokličima, jer suugledali Mariju. No zbog mojega su mača prvo nasrnuli na mene. Svrgnuli su me s magarca i

srušili na tlo, pa bi me najvjerojatnije zatukli da im na grčkome i latinskome nisam riknuo kako pred sobom imaju rimskoga građanina. Unatoč mojoj pisanoj suglasnosti za nošenje mača,



Smeteno je nadlanicom obrisala usta i poljubila me, veselo pogledavajući mladu suputnicu.Marija je u prvi mah izgledala zbunjeno i čak preneraženo. No tada je odgurnula Suzanu i uz-viknula: – Kako možeš ti, dijete Izraela, poljubiti jednoga neobrezanoga Rimljanina? Ja takvonešto smijem, jer već jesam griješnica! Ali ti si se ovim zaprljala!

– Moje upoznavanje Zakona nije daleko odmaklo – branila se Suzana – ali već sam kusala s

muškarcem iz iste zdjele. Pa znam kako je on, unatoč svojemu rimskom podrijetlu, u duši dijeteistoga oca kao i ja. Njene riječi me ganuše… Suzana mi se više nije činila onoliko odbojnom kao ranije, premda

je jako vonjala na češnjak. Naime, tijekom jahanja je običavala neprestance žvakati češnjevetoga povrća, radi osvježenja… Rekoh joj: – Suzano, budući da ti je Isus prepustio pranje svojeodjeće, svojim si mi poljupcem iskazala veliku milost.

No nakon jela sam povukao Mariju u taman kutak i otvoreno je upitao: – Koliko mi se čini,ti me želiš navesti na grijeh s tobom… Zar ne? Drukčije ne mogu protumačiti tvoje neobičnovladanje. A k tome, na put sam te poveo upravo radi spašavanja od grijeha…

– Bio si ljubazniji prema meni od drugih muškaraca – prošaptala mi je u uho. – Ali ne razu-mijem samu sebe… Tvoja ravnodušnost me boli. A kad bi mi prišao, barem bih znala da ti

nešto značim…– Tijelo je tijelo – odvratih grubo. – Ne ćeš me morati dugo vabiti… Jer ja nisam vezan ni-

kakvim zavjetom ili prisegom vjernosti. No u tom bismo slučaju jednako dobro postupili ako bise odmah vratili u Jeruzalem.

– Život je neobičan – uzdahne Marija. – I jako se bojim Isusa iz Nazareta. No sigurna samkako mi samo on može vratiti čistoću i nedužnost. Uvjeravali su me da i najgorim griješnicimane sudi prestrogo, samo ako se pokaju za svoje pogreške i vjeruju u njega. Ali ako bih s tobomtrebala zgriješiti, gotovo i ne bih oklijevala. Upravo suprotno, osjećam kako bi mi to činilo sa-mo dobro, ako bi zaštitnički raširio svoje ruke oko mene. To pokazuje, koliko sam već okorjelagriješnica. Neka nevina djevojka zasigurno ne bi tako razmišljala. No nema čovjeka koji može

potpuno izbjeći pogrešne korake ili pak posrtaje. Kad me je Marija Magdalena htjela utješitiglede mojih grijeha, kazivala mi je o jednoj Isusovoj izreci… A ta kaže kako svaki muškarac usrcu počini blud sa ženom, čim je pohotno pogleda. U tom je pogledu postavljao Nazarećanin

potpuno nemoguće zahtjeve, koje nitko nije mogao ispuniti.– Marijo od Beerota! – rekoh preklinjući. – Zar nije dovoljno to što i inače zahtijevamo od

svojih tijela na ovome napornom putovanju? Zar moramo mučiti sami sebe još i griješnim pri-mislima? Noćas ne smiješ uzeti nikakvoga lava kao izgovor za približavanje… To bi nas obojezapalilo.

– Više te neću uznemiravati ili dovoditi u iskušenje – reče Marija, nakon što je još dubljeuzdahnula. – Ali samo ako mi priznaš da bi rado sa mnom zgriješio, ako bi za to imaoodvažnosti.

– Koliko je do mene… – odvratih oštro. – U duhu sam i onako već zgriješio! Neka ti to budedovoljno!– Koliko samo želim, da sam ostala nedirnuta i nevina…! – prošaptala je, pritiskujući moje

ruke na svoje usplamtjele obraze. – Ali više nije pokušavala zavrtjeti mi glavom, niti mi sepribližavala pri spavanju.

Pomišljao sam kako ona razvidno nema pravu predodžbu 0 kraljevstvu prema kojemu tražiput. No od nje se ipak nije ni moglo zahtijevati neko posebno shvaćanje i razumijevanje. Zapi-tao sam se potom, što pak Natan želi od Isusa, kad si je zbog njega dao podrezati kosu. Mogućei moje želje odnosno čežnje smjeraju na stvari koje su, vrednovane mjerilima Kraljevstva, jed-nako djetinjaste kao i ono čemu se nada Marija?

Sljedećega dana napustismo vijugavu dolinu rijeke Jordan. Skrenuli smo s karavanskoga pu-

ta i počeli se uspinjati uz obronke brda. A kad smo stigli dovoljno visoko, ugledali smo Gene-zaretsko jezero kako se širi pred našim očima. Svjež vjetar počeo nam je milovati lica, a valovi



na jezeru imali su bijele pjenaste kreste. U daljini pak, s one strane jezera, vidljiv je bio još ilanac zasnježenih vrhunaca, kako se uzdiže prema nebu. Slijedili smo zapadnu obalu jezera 1

predvečer stigosmo do vrućih izvora u blizini Tiberiasa. Nešto dalje mogli smo vidjeti i trije-move sa stupovljem stolnoga grada Heroda Antipe. Ljekovit vonj sumpora udario nam je unosnice, jer se izvorska voda razvodi u brojna jezerca i potoke, oko kojih je tetrarh dao izgraditi

kupalište. Na obali jezera ležali su ljetnikovci sagrađeni u grčkome stilu, te poneka ribarskakoliba. Između kupališnih zgrada uvukle su se i gostionice, djelimice one namijenjene Grcima idjelimice Zidovima.

Putnih sam napora i tegoba bit presit. Zato sam se s Marijom smjestio u udobnu grčku go s-tionicu. Natan i Suzana se pak zaputiše u neko židovsko svratiste, povevši sa sobom i magarce.Budući da su Isusovi učenici bili nepovjerljivi prema meni, procijenio sam pametnijim ako seovdje u Galileji ne pokazujem u društvu Natana i Suzane. Činilo mi se istodobno i najpogodn i-

jim, ako Suzana neovisno o meni ispita stanje stvari. Uzdao sam se kako će mi ona prenijeti svasvoja zapažanja, nakon što sam joj učinio veliku uslugu, povevši je u Galileju. Natana sam većtoliko dobro poznavao, pa sam mu mirno mogao prepustiti moju putnu riznicu i brigu za ma-garce. To mi je izgledalo i kao najbolji način da ga vežem uz sebe. Oboje su namjeravali u ranu

zoru nastaviti putovanje za Kafarnaum, na sjevernoj obali jezera. Bilo je to mjesto gdje je Isusranije djelovao, udaljeno nepun dan putovanja od Tiberiasa, u koji smo netom prispjeli. A Tibe-rias je bio grčki gr ad u koji Isus, koliko je Suzani bilo poznato, nikad nije stupio.

Dan kasnije probudio sam se u svitanje i uspeo se, pomalo šepajući, na krov gostionice. Na-kon ražarene vrućine u dolini Jordana, bilo je osvježavajuće udisati zrak Galileje. Jezero se pr o-tezalo pred mojim očima poput golemoga zrcala, milovano vatrenim sjajem izlazećega sunca.Nosnice mi je draškao snažan miris grmova mirte… Pričinilo mi se kako sve uokolo sebe vidim

jasnije i oštrije nego ikada, te osjećam sve miomirise svijeta. Kao da sam bestjelesno lebdio…Obuzelo me nešto nalik opijenosti. Naslađivao sam se tim zanosom sve dok me nije proželagrozničava jeza. Tada zamijetih i da su mi noge otečene…

Istoga me poslijepodneva počela tresti snažna zimica, a potkoljenica mi je natekla sve dokoljena. A od mjesta na peti, punog ranica i zagnojenog, protezala se crvena crta po nozi. Grčkikupališni liječnik mi je razrezao oteklinu i dao lijekove za smirivanje krvi…

Punih četrnaest dana ležao sam bolestan u grčkoj gostionici i vjerovao kako mi je došao posljednji trenutak. No njegovala me je Marija od Beerota, vjerojatno donoseći i vruću izvorskuvodu bogatu sumporom, kako bi njome pospješila ozdravljenje. Danima nisam mogao uzimatinikakve hrane, pa kad se pojaviše prvi znaci ozdravljenja, bio sam vrlo slab. Liječnik me upo-zorio neka ne naprežem previše nogu… Tako sam provodio vrijeme opisujući i bilježeći o mo-

jemu odlasku iz Jeruzalema i cijelome putovanju do Genezaretskoga jezera.Od Natana i Suzane nije stizala nikakva vijest…

DIO III.OTAJSTVO VJERE PISMO 9.

Susret na jezeru Mark Tuliji.

Nakon ozdravljenja osjećao sam se isrpljeno i potišteno. Nisam se mogao obraniti od pomislikako je moja neočekivana i po život pogibeljna bolest bila neka vrsta upozorenja… Upozorenjakoje mi je kazivalo neka se ne guram u tajne koje me se ne tiču. Zadržavao sam se u svojoj oda-

ji, izbjegavajući susrete sa strancima. I to premda su čuvene kupke u Tiberiasu privlačile gosteiz mnogih zemalja i raznih naroda. Mnogi od njih bili su bogati ljudi, koji su se razboljeli od

blagostanja i omekšalosti. No bilo je i rimskih časnika, koji su tražili oporavak od posljedica

dugotrajnoga života u vojničkim postajama.



Prepustio sam se istrljavanju tijela, a čak sam pozvao i brijača neka mi uredi kosu na grčkinačin. Zatražio sam i da mi potkrati bradu, te počupa dlake po tijelu. Postupih tako jer mi je svešto sam poduzeo postalo nebitnim… Zavaravao sam sebe poput nadurenoga djeteta! Krajnjeiskreno tražio sam put i vjerovao kako nisam zaslužio takvu kaznu, kakvoj sam bio izložen.Ponekad bi mi misli odletjele i k Tebi, Tulijo, no drukčije nego u Jeruzalemu. I čeznuo bih tada

za Tobom, iz inata… Priprosta Marija mi je dosađivala. Naime, nakon što me je predano i sljubavlju njegovala i pomogla mojemu ozdravljenju, postala je prekomjerno umišljena i smatra-la me svojim vlasništvom…

No jednoga je dana gradom zavladalo veliko uzbuđenje. Marija me izvijestila kako je prispjela žena namjesnika Poncija Pilata, došavši iz Cezareje, radi boravka u ovdašnjim toplicama. Skrova gostionice mogao sam uistinu vidjeti njenu nosiljku i pratnju. Njenoj izvornoj legionars-koj pratnji je Herod dodao svoje u crveno odjevene jahače, koji su je slijedili cijelim putem odgranice Galileje do Tiberiasa. U blizini toplica za nju je pripremljena podesna ljetna palača, svlastitim jezerom i vrtom.

Znao sam da je Klaudija Prokul goropadna, razdražljiva i osjetljiva, poput mnogih žena koje, premda to moguće sebi još ne žele priznati, ipak osjećaju teret poodmaklih godina. Nedvojbeno

je trebala ove ljekovite kupke, a na Genezaretskome jezeru vlada proljetni vremenski ugođajkoji je zasigurno najsvježiji i najbolji u cijelome sredozemnom području. Izaslanici kneza He-roda slali su ovamo brojne posjetitelje iz Damaska, pa čak i iz Antiohije. No ipak sam se pi tao,nema li nenajavljen dolazak Klaudije Prokul i neke druge razloge…?

Nakon što su protekla dva dana, nisam više mogao obuzdavati svoju znatiželju. Napisao sam prokuratorovoj supruzi poruku na sklopivoj voštanoj pločici, pitajući smijem li joj se doći pok-loniti. Dvorkinja se uskoro vratila i izvijestila: gospodu je moje pismo začudilo i krajnje razve-selilo. Neka odmah dođem, kakav jesam.

Zbog ozlijeđene pete naložio sam neka me odnesu kroz vrtove do dvorane sa stupovljem.Tamo sam napustio nosiljku i odše pao do ljetnikovca, oslanjajući se o štap. Milost koja mi jebila iskazana ovim pozivom pobudila je veliku pozornost. Zato su mnogi kupališni gosti proma-trali moj dolazak. Naime, kratko vrijeme prije toga je Klaudija Prokul obznanila kako zbog svo-

jega lošeg zdravstvenog stanja ne želi ni posjete ni počasti.Sluge su me odmah povele u prohladnu ali svijetlu prostoriju, gdje je supruga namjesnika

počivala na ležaljci, okružena mekim osloncima purpurne boje. Bila je napadno blijeda, bezsjaja u očima. A uz nju je sjedila, u položaju koji je odavao puno poštovanje, jedna birano odje-vena Židovka, približno iste dobi kao i Klaudija.

Klaudija mi je ispružila u susret obje svoje vitke ruke, te dala oduška svojoj radosti kroz gla-san usklik.

– Ah, Mark!!! – rekla je. – Koliko sam sretna, što mogu vidjeti nekoga poznatog! I još neko-ga tko me razumije…! Ali što je tebi? Što ti je s nogom? Znaš, i ja sam bolesna… Muči me

nesanica. A kad mi i uspije nekako zaspati, tište me loši snovi. Želudac mi je također potpuno poremećen, a još me boli i jetra.Okrenuvši se onoj drugoj ženi, dodala je: – To je onaj mladić, o kojemu sam ti pričala. Prija-

telj iz djetinjstva, Mark Mecentije Manilian. Njegov je otac bio najistaknutiji i najuglednijirimski zvjezdoznanac. U rodu je i s obitelji Mecena, pa može dokazati svoje podrijetlo još odEtruščana*, koji su se svojedobno nadmetali s Enejom*. Posljednji put sam ga vidjela za pa-shalnih svetkovina u Jeruzalemu. Ali nisam ni pomišljala kako ću ga sresti upravo ovdje…

Pustio sam je govoriti, premda se nije sasvim pridržavala istine, nego je čak i jako pretjeriva-la. Ali zašto bih joj proturječio, ako je iz nekih razloga sve htjela prikazati u najboljemu svjetlui pohvaliti me pred onom drugom ženom?

Nakon nekoga vremena se ponovno obratila meni i predstavila mi svoju družicu: – Ova do-

bra žena je Ivana, supruga komornika* u službi kneza Heroda Antipe. Upoznala sam je u Jeru-



zalemu, gdje mi je obećala praviti društvo tijekom mojega boravka ovdje u Tiberiasu. Premanjoj imam potpuno povjerenje.

Žena se nasmijala i pogledala me ispitivački. Imala je podebele i opuštene obraze, no oči supokazivale da nikako nije prostodušna, te da ima za sobom svoja životna iskustva.

– Pozdravljam te, Mark Mecentije… – rekla je. – Ali zašto ti, kao Rimljanin, nosiš bradu i

odjeven si poput nekoga djeteta Izraela?– Treba se posvuda prilagoditi mjesnim običajima – pojasnih površno. – Ja sam mudroslov izanimam se za navade i predaje različitih područja. I istinu kazujući, osjećam najdublje strahopočitanje pred Bogom Izraela i njegovim Zakonom… Dakako, samo do mjere u kojoj nešteti mojemu obožavanju Genija* Cezara.

Klaudija Prokul je tek tada zamijetila moju odjeću.– No, takvo nešto! – uzviknula je – Ti si se uistinu jako promijenio… I teško mogu povjero-

vati da bi se moj suprug suglasio s ovakvim ruhom… Nastavila je živahno ćaskati, pripovijedajući o svojemu zdravstvenom stanju, namjesnikovim

brigama i drugim novostima. Usput je naručila neka me posluže vinom, pecivom i voćem. Naposljetku je otpustila i otpravila svu poslugu, pa tiho rekla svojoj družici: – Ivana, pogledaj i

provjeri nije li netko zaostao kao bi nas prisluškivao. Ne želim nikakve uhode.Ivana se vješto i stručno prihvatila dobivene zadaće. Prvo je bacila hitar pogled u predvorje,

a zatim je kao slučajno obišla prostoriju polaganim korakom. Pritom je opipala zastore i na kraju se još nagnula kroz prozor. Klaudija Prokul je pak meni domahnula neka joj se približim, pame upitala prigušenim glasom: – Sjećaš li se još Isusa Nazarećanina, koji je u Jeruzalemu bioraspet?

Pogledao sam Ivanu i oklijevao. Napokon ipak rekoh: – Sjećam ga se… On tišti moju dušu.Rado bih o njemu više doznao. Ali njegovi su učenici nepovjerljivi ljudi i odbijaju nepozvane.

– Vratili su se u Galileju – primijeti Klaudija – na svoje ranije, uobičajene poslove. Većinaih ponovno ribari ovdje, na jezeru…

– Točno…! – pritvrdih. – Kad sam napuštao Jeruzalem, kružila je tamo glasina o njihovome povratku kući. Navodno su i mnogi drugi pošli za njima ovamo. No zar tu neće biti proganjani ?

– Ne, ne! – dobacila je Ivana živahno. – Ovdje ih više nitko neće progoniti. Mudri savjetnicisu uvjerili kneza Heroda kako takvim progonom neće ništa postići. U biti ih se on pribojava iradije ih ostavlja na miru. Već je odrubljivanjem glave Ivanu Krstitelju počinio političku

pogrešku. Zato sada više ne želi ni čuti riječ „prorok”.– Ti se prisjećaš – uzviknula je Klaudija – kako sam i ja poduzimala sve moguće, sve što

sam se samo mogla dosjetiti, kako bih svojega supruga odvratila od nasrtaja na jednoga svetogčovjeka!

– Zašto mučiš sebe s tom starom pričom? – uzvratih promišljeno. – Nije to prvi put da jeosuđen i smaknut netko nedužan. Svijet je takav… Mi ga ne možemo izmijeniti. Zaboravi ga i

posveti se svojemu ozdravljenju! Ta zbog toga si i došla ovamo…– Ti ne razumiješ o čemu se radi…! – uzbuđeno je uzvratila Klaudija. – Svijet više nije ona-kav kakvim je bio. Isus iz Nazareta je uistinu ustao iz groba, premda ti to svojedobno nisi htiopriznati i prihvatiti. I ukazao se zatim svojim pristašama. I vjerovao ti to ili ne, on je sada ovdje!

– Ti ne znaš što govoriš, gospodarice! – upozori je preplašeno Ivana, položivši joj svoj dlanna usta.

Pogledao sam je pozorno. Prisjetio sam se da je Suzana spomenula isto ime, pa ustvrdih bezokolišanja: – Prepoznajem tvoje lice, plemenita Ivano…! Ti si svojedobno bila medu Isusovimsljedbenicima… To ne možeš poricati!

– Ne poričem to, niti tajim – priznade Ivana, ali me je pritom prestrašeno pogledala. – I neću to nikad učiniti. Zbog njega sam napustila suprugovu kuću i slijedila ga, sve dok se nisam mo-

rala vratiti kući, zbog položaja mojega supruga. No, otkud znaš ti sve to, tuđinče?



Osjećao sam se umornim i potištenim, te nisam imao volje za daljnje pretvaranje. Zato pojasnih: – Znam da je Isus ustao iz mrtvih i u to sam uvjeren. I zato vjerujem da je on Sin Božji.Ipak, što sve to znači, ne mogu prosuditi. Nikad se još nije slučilo nešto takvo. Htio sam tražitinjegovo kraljevstvo. Ali me njegovi sljedbenici nisu htjeli priznati i prihvatiti. No tada samdočuo kako je ispred njih pošao put Galileje. Zato sam ih slijedio, nadajući se da ću ga naći

ovdje. Umjesto toga – naglasih srdito – odmah po dolasku me je otrovanje krvi u nozi vezalo zapostelju… To je zasigurno morao biti znak, kako on ne želi imati ništa sa mnom. Napokon,priznaj otvoreno, Klaudijo, i ti si jedino zbog njega došla u Galileju!?!

Dvije žene su prvo pogledale krajnje zaprepašteno jedna drugu, a potom i mene. Na posljetku upitaše, kao iz jednih usta: – Ti, jedan Rimljanin i muđroslov?!? Ti uistinu vjeruješ da jeustao iz mrtvih i došao u Galileju?

– Vjerujem u to, jer moram vjerovati – odvratih, još uvijek srdit. Ali me tada obuzela snažnapotreba za davanjem oduška svojemu srcu. Zato sam im ispripovijedio o onome posjetu Lazaru,upoznavanju Marije Magdalene, kako su me poslanici Toma i Ivan otpravili, što se sve zbivalou kući Simuna iz Kirene, o dolasku Mateja i Zakeja k meni, te kako su mi pod prijetnjomodrekli pravo da izgovaram Isusovo ime…

– To nije bilo ispravno! – reče Ivana. – Osobno se sjećam kako je nekoć jedan čovjek, kojičak nije ni poznavao Isusa, samim izgovaranjem Njegovoga imena iscijelio opsjednutogačovjeka. Učenici su mu to htjeli zapriječiti i zabraniti. Ali ih je Gospodin zaustavio i rekao kakoonaj koji u njegovo ime čini silna djela, barem neće odmah moći o njemu govoriti loše. Ne r a-zumijem zašto se ti, ako u Njega vjeruješ, ne bi smio služiti Njegovim imenom?

Napokon sam im opisao i kako sam iz Jeruzalema poveo Suzanu. I upitao Ivanu: – Poznaješli tu ženu?

– Dakako da poznajem tu svadljivu staru brbljivu torbu! – odvrati Ivana, s naporomskrivajući prijezir. – Ona je neobrazovana seljanka i nema pojma o Zakonu. No Isus ju je ipaktrpio u svojoj pratnji…

– Ti si se temeljito promijenio u odnosu na rimske dane, Mark…! – uključi se Klaudija Pr o-kul, nakon što me je neko vrijeme začuđeno i zabrinuto promatrala. – Čini se, čak si i svojuTuliju zaboravio zbog Nazarećanina… Nemoj pomišljati kako o njoj ništa ne znam…! Rimskaogovaranja šire se do Cezareje. I uistinu mogu teško pojmiti, što ti očekuješ od tog Isusa…

– A što ti od njega očekuješ? – odvratih razdraženo.– Ja sam ipak žena i imam pravo sanjati… – pojasni Klaudija, podižući svoja sada već

ponešto koščata ramena.– Ja znam, Isus će izliječiti moju nesanicu i sve mo je ostale tegobe, ako ga sretnem… No

ponajviše od svega želim, dakako, vidjeti jednog proroka… Onoga koji je bio raspet i zatimustao iz svojega groba.

– Mene je pak minula svaka znatiželja – primijetih ja.

– A i svaka želja za snovima. Ja tek tražim Njegovo kraljevstvo, dok je još na ovome svijetu.Navodno zna on riječi vječnoga života. Ali što mi to kazuje? Recite mi sada, je li uistinu došaou Galileju i ovdje se pokazao svojima!

– Ne znam ništa pouzdano – odvrati Ivana, a lice joj se pritom smrknulo. – Tajnu svojegakraljevstva povjerio je jedino svojim učenicima. Ostalim pristašama i nama ženama govorio je

jedino u usporedbama. No nakon toga smo se čudno osjećali… Kao da vidimo a ipak ništa nezamijećujemo, čujemo ali ne razabiremo. Učenici se drže zatvoreno i nama ženama ne kazujuništa. Zato se Marija ljuti na njih pa se vratila u Magdalu. Sve što znam je malo, ali neobično…Prije nekoliko dana sedmorica njegovih poslanika su ujutro isplovili u ribolov. I vratili se mrežatako punih te su skoro pucale od ulova. No tijekom ribolova se zasigurno zbilo još nešto poseb-no, jer su se pri povratku ti poslanici smijali od sreće, kao preobraženi. Ali nisu ništa objavili.

– Čudi me – uskliknuh – što su se sada ti neuki ribari izgleda zavadili s Marijom Magdale-nom, nakon što je na njih izdala toliko novaca. Barem se moglo pretpostaviti, kako će jednu



toliko otmjenu gospodu poput tebe, ipak izvijestiti o zbivanjima. I vjerojatno je to tvoja zasluga,što ih ovdje ne progone…

– To su nezahvalni ljudi – potužila se Ivana. I dodala je, nastojeći biti nepristranom: – Bjelo-dano je, oni kriju neku samo njima povjerenu tajnu. Ali zašto je Isus upravo njih izabrao za to?

– Kao supruga prokuratora Judeje – objavi uznosito Klaudija – očekivala sam kako će ti

prostodušni ribari iskazati štovanje mojemu položaju i svojemu učitelju prenijeti moju želju dase sretnemo. Već i okolnošću što sam takvim ljudima povjerila objavljivanje ovakve želje, mis-lim da sam dokazala svoju dobronamjernost i dobiju volju. A i inače bi si mogli potajno osigu-rati moju naklonost.

– Klaudijo! – nisam se mogao suzdržati od uzvika. –Meni se čini, ti ne razumiješ mnogo onjegovome kraljevstvu? On nije bio čarobnjak ili nadriliječnik. Pokušaj pojmiti! On je SinBožji!

– Ne zaboravi, osobno sam u rodu s Cezarom! – povrijeđeno se pak okosila na mene Klaudi- ja. – I dok je još boravio u Rimu, u više sam navrata blagovala za njegovim stolom!

Ivana je podigla ruku, kao neki znak meni, te pomirljivo primijetila: – Ja sam tek žena, aIzrael odriče ženama dušu. Unatoč tome nam je Isus dopustio da ga slijedimo. U svojemu srcu

barem malo shvaćam smisao njegovoga kraljevstva. Učenici se međutim još uvijek međusobnosvađaju o tome hoće li on i kada utemeljiti židovsko kraljevstvo. Ali Izrael ga je odbacio i ras-peo, zazvavši njegovu krv na sebe. Nakon svega toga ne može on više i dalje ostati izabranimbožjim narodom… To mi kazuje zdrav ženski razum.

Ove besplodne rasprave i tumačenja su me oneraslopožili. Istodobno je Klaudija Prokul iz-gubila na vrijednosti u mojim očima. Nestrpljivo sam pokušao preusmjeriti razgovor: – Osta-vimo to kako jest! Međutim, što ćemo poduzeti kako bi našli Isusa?

– To ne znam…! – odvratila je Ivana. – Možemo tek čekati. No ja sam čekala i čekala, pa seništa nije slučilo. Moguće je zaboravio nas žene. Mene uznemirava i pomisao da si ti nepokre-tan od trenutka svojega dolaska ovamo, zbog tog otrovanja krvi, pa ni ne možeš krenuti u po-tragu za njim.

– Sada sam već skoro potpuno zdrav – proturiječio sam. – U čamcu ili nosiljci mogao bih seposvuda kretati. Ali mi je srce teško, a ne bih se htio ni nametati Sinu Božjem. No vjerujemkako to nitko ni ne bi mogao. Mislim da se on pojavljuje samo kad to on želi. Mora li tako biti,zadovoljavam se pomišlju kako ja nisam vrijedan njegovoga pogleda.

– Kako može netko biti toliko neodlučan? – podrugljivo primijeti Klaudija. – Ja gorim odželje za susretom. Kupke, same za sebe, teško bi mogle izliječiti moju nesanicu. Kad bih bilamuškarac, poduzela bih nešto. No moram misliti i na svoj položaj.

– Ti bi mogao unajmiti čamac i poći u Magdalu – predloži mi žustro Ivana, nakon kraćegarazmišljanja. – Tamo bi mogao potražiti Mariju Magdalenu. Ja to ne mogu učiniti zbog svojegasupruga, budući da je ona unatoč svemu još uvijek ostala ženom na zlu glasu. Zbog istoga raz-

loga ne možemo je ni pozvati u posjet Klaudiji Prokul, pa ni ako je takav posjet tajan. Pođi zatok njoj i upitaj je što nam je činiti! Objasni joj kako se, sasvim razumljivo, svojega poznanstva snjom jednako malo stidim kao i za naših zajedničkih putovanja. Ali joj naglasi, moram voditiračuna o sadašnjemu položaju mojega supruga na dvoru. To je zapleten slučaj, koji ti kaomuškarac moguće ne možeš u cijelosti pojmiti. No ona će to, kao žena, potpuno shvatiti .

Oklijevao sam… Zapazivši to, nasmijala se prepredeno i rekla: – Ti si mlad Rimljanin, punživotnoga poleta i radosti. Možeš je posjetiti bez daljnjega… Nitko se tome neće čuditi. Svoje-dobno ju je opsjelo sedam zlih duhova… Pa je još i sada u cijeloj Galileji na ranijemu glasu,

premda je u međuvremenu, tako se barem priča, promijenila način života…S tjeskobnom sam jasnoćom počeo osjećati kako neću ništa postići ako se umiješam u ovu

žensku prepirku i svađu. Zato rekoh, razmislit ću o iznesenome prijedlogu. Pa samo nastavili

neko vrijeme ćaskati o svakodnevnim stvarima. Klaudija Prokul me još pozvala da je pratim ugrad, na utrke zaprega, dakako kasnije kad joj se zdravstveno stanje poboljša. Herod Antipa se



ponosi svojim gradom, novim trkališnim stazama i kazalištem, pa je Klaudija smatralaneizbježnim barem u nekoj mjeri udovoljiti javnim obvezama koje se nameću osobi njenoga

položaja. Još smo si međusobno obećali izvijestiti jedno drugoga, ako dočujemo nešto o Isusu.Tada me je Klaudija otpustila s najavom kako će me uskoro pozvati k sebi na objed.

Na povratku u gostionicu zamijetio sam jednoga sidonskog* trgovca, koji se smjestio pod

sjenovitim trijemom dvorane sa stupovljem, gdje je odmotao tkanine sa svojih motki. Naložiosam neka se nosači zaustave, te k upio komad zlatom izvezene svile. I odmah to poslao KlaudijiProkul kao dar.

Marija od Beerota je nestrpljivo čekala i zasigurno uočila moje cjenkanje sa sidonskimtrgovcem kuštrave brade. Vjerojatno je iz toga zaključila kako sam nešto kupio njoj. Jer, na konizvjesnoga uzaludnog čekanja, počela je jadikovati: – Kako vidim, noge te već besprijekornosluže, kad se radi o nečemu što te zabavlja. A mene držiš ovdje iza zidova i zastora, kao da semoraš stidjeti mojega društva. K tome još i nitko ovdje ne zna ništa drugo o meni, osim da samte njegovala i skrbila za tebe tijekom po život pogibeljne bolesti. I ja bih željela zalaziti među ljude, u ovome lijepom vrtu razgovarati sa ženama, slušati glazbu i po sunčanom se danu učamcu na veslanje izvesti na jezero. Ali ti na mene nikako ne misliš, već jedino na sebe i svoja

zadovoljstva…!Ispunila me duboka potištenost, kad sam pomislio na žar i polet s kojima smo napustili Jeru-

zalem… A sada je izgledalo da su sve naše nade utonule u pijesak. I Klaudija Prokul je ranijesasvim drukčije govorila o Isusu, za onih dana u Jeruzalemu ispunjenih krivnjom, kad se zemljapotresla… Jednako je tako razvidno, ni njena suputnica Ivana nije više ona ista žena koja je

predano slijedila Isusa, ne misleći na svoj dom i na supruga ko ji je bio komornik Heroda Anti- pe. Ovdje, između mramornih dvorana i odaja, bogatih vrtova i zasjenjenih vodotokova, gdje seuz vonj sumpora iz vrućih ljekovitih izvoraistodobno iz gajeva mirte širila blaga glazba svir a-la… Tu je sve izgledalo kao da se vratilo u staro ugodno ravnovjesje. Bogatstvo, raskoš, udob-nost, obilje… Sve to ne ostavlja prostora za nešto natprirodno.

– Marijo od Beerota! – upitah. – Sjećaš li se još, zašto smo došli ovamo?!– Dakako! Čak i bolje nego ti! – odvrati ona krajnje prijekorno, zabacivši glavu i zagledajući

me širom rastvorenih očiju. – Ja ovdje željno čekam na neku vijest od Natana ili Suzane. Osimtoga ne mogu ništa učiniti. Pa zašto ne bih u međuvremenu uživala u ovdašnjim ugodnostimakoje ne poznajem?

– Sve ovo pripada ovozemaljskome svijetu – pojasnih joj. – Takovrsnoga društva i okolišačovjek se zasiti brže nego ičega drugog. Sve bih to radosno ostavio, samo ako bih Uskrsnulogamogao vidjeti makar samo na trenutak i iz daljine…

– Jamačno, jamačno! – nestrpljivo se suglasila Marija. –I ja bih tako postupila. Ali zašto sene bih zabavljala, dok na to čekam? Ja sam poput siromašne seoske djevojke, koja po prvi putdolazi u grad pa ude u prodavaonicu igračaka sirijskoga trgovca… Ne umišljam si da bih mogla

sve te stvari jednoga dana posjedovati, toliko glupa nisam. No zašto ih barem ne bih pogledala ipopipala?Nisam je razumio, a njeno prigovaranje me je umaralo…– Neka ti bude! – obećah joj kratko, ispunjen vrućom željom da je se što prije riješim.– Sutra

ću unajmiti brodicu, pa ćemo se odvesti u Magdalu. Dočuo sam da je bogata uzgajivačica golu-bova napustila svoje suputnike i vratila se svojemu domu. Posjetit ćemo je.

– Marija Magdalena je žena usijane glave, vrlo naprasita…! – nezadovoljno je promrmljalamoja pratiteljica, koju netom izrečena najava nije ni najmanje oduševila. – Ona je, doduše, svo-

jedobno bila jedina koja se prema meni odnosila ljubazno i prijateljski, te ljudski razgovarala samnom, uvjerivši me da je Isus iz Nazareta bio kralj. Ali ja se nje bojim…

– Zašto to?! – zapitah začuđeno. – Ona je bila i ta, koja te one noći poslala do vratnica u sta-

rim zidinama, kroz koje sam morao proći… I rekla ti riječi koje mi trebaš ponoviti.



– Moguće će od mene zatražiti nešto – objasni Marija – što više ne bih htjela učiniti, budućida si me ti uzeo pod svoju zaštitu. Njena je volja jača od moje, pa kad ona zapovijedi ja post-ajem sasvim popustljiva.

– Ali kakvi su to nalozi – upitan – kojih se trebaš bojati?– Ona nosi crnu odjeću – potužila se Marija. – Mogla bi zatražiti da odložim ove lijepe halje

koje si mi darovao, te navučem odjeću od vreća i pokajničke halje. Ona bi mi mogla naložiti ida te sada napustim, nakon što si me doveo u Galileju… Toga se bojim.– Marijo od Beerota! – uzviknuh uzrujano. – Čemu se ti to nadaš? I što si to zamišljaš veza-

no za mene?!– Ne nadam se ničemu i ne zamišljam ništa! – uzviknula je jednako žustro i ponosno zabaci-

la glavu. – U to budi uvjeren! Jedino bih željela jednoga dana živjeti u tvojoj blizini. Još prijenekoliko dana govorio si sasvim drukčije, dok te je visoka vrućica tresla u postelji, a ja sam tivlažila ispucale usne. I usrdno si me tada molio neka ti položim svoju ruku na užareno čelo icijelu te noć dok spavaš držim za ruku… Ali ne pomišljaj kako se zbog toga nečemu nadam ilizamišljam. O ne! Ti su dani bili lijepi i ubrajaju se za najljepše u cijelome mojem životu. Nebih željela vidjeti kako naglo prestaju… No ti postupi kako ti je drago! Jasno mi je, nećeš učin-

iti ono što bi meni bilo po volji…Spoznao sam da još nije prekasno za rastanak od nje. Jer, koliko god dulje ostaje kod mene,

toliko me iz dana u dan sve čvršće vezuje za sebe, na razne načine. Pa se potpuno nekorisno privikavam na njenu nazočnost. Slično se sluči onome tko, ne misleći pritom ništa posebno,pribavi roba ili psa… Pa jednoga dana utvrdi kako se vezao za tog psa ili da bez roba više nemože…

Dan kasnije unajmio sam ribarsku brodicu s dva veslača, pa smo se preko svjetlucavih val o-va jezera otputili za Magdalu. Marija si je razmaženo zasjenila glavu, a prije toga i u gostionicibrižljivo zaštitila lice posebnim postupkom. Naime, kao i sve žene iz mjesta, dobro si je natrlja-la kožu lica sokom od krastavaca, jer nakon toga put ne preplane od sunca. Tijekom putovanjaod Jeruzalema do Galileje, nije znala za takve brige…

Razgovarao sam s veslačima, kako bih zapamtio galilejski naglasak i način govora. Nomomci uz vesla bijahu mučaljivi ljudi, koji su na moja pitanja odgovarali samo kratko. A kadsmo prolazili pokraj Tiberiasa, jasno se pokazalo da se gnušaju toga grčkog grada koji je ute-meljio Herod Antipa prije svega nekoliko godina. Smjerajući što brže se udaljiti od grada,pokušali su postaviti jedro. No vjetar je bio vrlo nepovoljan i promjenljiv, pa su se napokonmorali ipak zadovoljiti veslima.

Prisjetih se da je, prema pričanju, Isus iz Nazareta navodno hodao po površini ovoga jezera.Sada, pri blještavome danjem svjetlu, sa smedkastim i modrikastim razlivenim brežuljcima udaljini, dok je svjež lahor milovao naša lica i voda prskala pod zahvatima vesala, cijela priča ohodanju po vodi činila se nevjerojatnom. Obuzeo me tegoban osjećaj kako proganjam fatamo r-

ganu, priviđenje ili san, odnosno tek puku priču koju su izmislili praznovjerni ribari. Napokon,nakon moje bolesti, činilo se da je od jeruzalemskih dana proteklo neizmjeno mnogo vremena.Pričinjavalo se, kao da Isus nije nikad živio…

Kako bih samoga sebe vratio u stvarnost, zapitah veslače: – Jeste li ikad vidjeli Isusa iz Na-zareta, onda kad je na obali jezera poučavao puk ?

Pogledali su se međusobno, uprli o svoja vesla i sumnjičavo upitali: – Zbog čega to želišznati, tudinče?

– Bio sam u Jeruzalemu, kad je raspet… – pojasnio sam im. – Mislim da nije zaslužio tolikostrašnu kob.

– To se može razumjeti… – odvratiše ribari. – Nas Galilejce, a i on je to bio, u Jeruzalemu preziru. Ali je za sve kriv on sam, jer se dragovoljno predao u ruke gramzivim svećenicima i

prividno svetim farizejima.– Jeste li ga vidjeli? – zapitah ponovno.



Oklijevali su i opet se zgledali međusobno. No tada je pobijedio njihov plemenski ponos papotvrdiše: – Dakako, čak često. Jednom smo zgodom bili u mnoštvu od nekih pet tisuća duša islušali njegov govor. I sve nas je nahranio s pet ječmenih hljebova i dvije ribe, pa smo svi bilisiti. A čak je preteklo dvanaest koševa s komadima kruha… Eto, takav je to bio čovjek .

– O čemu je govorio? Možete li se prisjetiti njegovoga poučavanja? – predano sam se raspi-

tivao.– Nama jednostavnim ljudima nije pametno prenositi njegove riječi… – izvlačili su seprestrašeno. – Time bismo samo navukli srdžbu vlasti na nas.

– Recite mi barem nešto! – poticao sam ih. – Ono što vam se posebno urezalo u sjećanje! Jasam tek stranac na proputovanju i gost u toplicama. Ja vas neću odati!

– Onda dobro… Ali znaj odmah – naglasili su na početku – kako te riječi potječu od njega, te nisu naše? –Tada su počeli jednoglasno… – Blago* siromašnima, jer Kraljevstvo je njihovo!Blago smjernima jer će dobiti zemlju u posjed! Blago progonjenima i izgrđenima! Blago vama

jer je vaša nagrada na nebesima! Nitko ne može služiti dva gospodara! Ne brinite se! Lakše će proći deva kroz usku igle nego Mamonov* sluga u Kraljevstvo.

Stekao sam dojam da su često raspravljali o Isusovim izrekama, te iz njegovoga učenja preu-

zeli ono što im se najviše svidjelo. Više nisu zapamtili ili mi nisu htjeli prenijeti. No u njihovimse očima moglo zapaziti očiglednu zluradost, dok su promatrali moju dobru odjeću i meku sje-daljku.

– Što znate o njemu samom? – istraživao sam dalje.– Bio je izvrstan ribar! – odvratiše obojica. – Mogao je naći čitavo jato riba, nakon što su

drugi po cijelu noć uzalud bacali mreže… Jednom su zgodom njegovi ljudi uplovili s prekrca-nim brodicama, dok su se ostali vratili iz ribolova praznih ruku. Mogao je smirivati oluje i utrenu izgladiti velike valove. Kažu da je i iscjeljivao bolesne, ali to nas nije brinulo, jer nismonikad bolovali. No najviše smo mu se divili zato jer se kao čovjek iz unutrašnjosti, iz Nazareta,toliko dobro razumio u vodu i vjetar, kao i u ribolov.

Više nisam mogao doznati od njih, unatoč ponavljanju pitanja. Ponovno su postalisumnjičavi… Na posljetku sam primijetio: – U Jeruzalemu se priča kako je izašao iz groba ivratio se u Galileju… Jeste li o tome dočuli?

Na to su pitanje još čvršće polegli na svoja vesla. Odgovorili su tek nakon izvjesnoga vr e-mena: – To su brbljarije starih žena! Nema toga mrtvaca koji bi napustio svoj grob. On je biočovjek, jednako kao i mi, premda je poučavao i stvarao čuda. Ti biraš riječi vrlo umješno, no miti nećemo upasti u mrežu… – Zašutjeli su ponovno, pa zatim dodali: – To su naklapanja iz Ka-farnauma… Mi smo ribari iz Tiberiasa.

Magdala je veliko ribarsko selo s mnogo žitelja. Bili smo još daleko pred njim kad nas je zapahnuo vonj od soljenja ribe. Pritjeravši brodicu obali, veslači su skočili u vodu i izvukli plovi-lo na suho. Isplatio sam ih i poslao natrag u Tiberias. Upirući se o Mari ju i svoj štap odšepao

sam u selo. Tek sam tada svoju pratiteljicu pustio neka pita za Mariju Magdalenu. Bila je dobro poznata. Odmah su nam pokazali da trebamo poći izvan mjesta, prema golubljim gnijezdima uprostranoj skupini građevina.

Neki povrtlar, ko ji se vraćao iz sela, uslužno mi je ponudio mjesto na svojemu magarcu, na-kon što je zamijetio moje hramanje. Govoreći o Mariji Magdaleni značajno se smješkao, ali jerekao s poštovanjem: – Ona je pametna i bogata žena. Upošljava brojne lovce golubova, a usvojim jatima uzgaja i vlastite ptice za Hram. Uz to posjeduje i vrt s ljekovitim biljem, te udjeleu soljenju ribe. Inače mnogo putuje, no čujem, ovih se dana vratila kući… – Pogledao me zatimpostrance i rekao, dobrodušno se nakesivši. – Ali toliko mlada kao nekoć, sada dakako višenije… Priča se da je počela nov život i daje milostinju sirotinji. No ti moraš najbolje znati štood nje hoćeš.

Pošao sam u Magdalu bez nekih većih očekivanja. Ipak, dok sam se približavao kući MarijeMagdalene, smješten na magarećim leđima između dva povelika koša za povrće, neočekivano



ga… Moguće je jednako razočaran glede nas, kao što smo to u srcima i mi međusobno. Prepus-tila sam ribare njihovome obrtu, a i Isusova se majka vratila u Nazaret.

Stisnula je dlanove jedan o drugi, trznula ramenima kao da ju je prožela bol, pa se požalila: –Zašto sam tek ljudsko biće i još k tome žena? I zašto postajem sada toliko okorjela u svojojokrutnosti, sada kad Isus više nije kod nas? Njegovo kraljevstvo klizi od mene i udaljuje se.

Jaoj meni, što sam tako malodušna, pa se čak više ni u njega ne uzdam…!Preplašeno je pogledala uokolo, kao da je zamijetila neke likove kako vrebaju. Uzviknula je:– On je svjetlost svijeta! Kad je daleko, spušta se na mene tama, unatoč najjasnijemu sunčevomsjaju. Bojim se, zli bi duhovi mogli ponovno ući u mene. No tada više ne bih željela ž ivjeti.Bolje bi mi bilo, konop oko vrata! Već sam dovoljno trpjela…

Njena bol legla mi je na prsa teško poput olova. No pokušao sam je tješiti, kazujući o Ivani-nom izvješću da se Isus ukazao svojim učenicima kad su jednoga jutra ribarili…

– O tome sam već dočula – pritvrdi Marija. – No te sitničave duše su se zasigurno ponajvišeradovale zato jer su uhvatili više od stotinu i pedeset riba! Mreža je bila toliko puna te su jemorali izvući na kopno kako se ne bi razderala… Zašto nisu za utjehu i drugima o tome

priopćili, ako su uistinu vidjeli našega Učitelja?

Kao da joj je srce bilo ispunjeno mržnjom i zavišću prema učenicima, zato jer se Isus u Gali-leji prvo ukazao njima, a ne njoj. Donekle sam to smatrao shvatljivim, jer je upravo ona bila takoja je u svitanje prva pohitala Isusovome grobu, te joj se nakon uskrsnuća prvoj ukazao.

– Marijo Magdaleno – umirivao sam je – ne očajavaj! Ako je namjerio u Galileju, to značida je njegovo kraljevstvo blizu. Možda u njemu imam malen udjel, a moguće me odbije kao štosu to učinili njegovi učenici… Ali budi uvjerena, ako je u Galileji, zasigurno ćeš ga još vidjeti .

– Zar me ti tješiš, ti Rimljanin – reče ona, dobacivši mi ponosan pogled svojih tamnih očiju –dok su mi njegovi uskratili svaku utjehu?!

No lice joj se razvedrilo i počelo zračiti, kao da ga je oblilo sunčevo svjetlo. I to premda smosjedili u sjeni ljetnikovca. Dodirnula mi je ruku, a njen je dodir ponovno bio pun snage, kad jeupitala: – Vjeruješ li to uistinu? Jer i ja to, dakako, vjerujem… No moje je srce zdvojno, zato

jer ne mogu na primjeren način poštovati učenike koje je on izabrao. Griješno je od mene, ne-dostojne žene, ne pokoravati se njegovoj volji. Pouči me ti što je smjernost, Rimljanine! Jerzaslužujem ukor i naputak…

– Radije mi reci… Misliš li da će mene, Rimljanina, primiti u svoje kraljevstvo? – zamolih je potišteno.

– Učenici se još uvijek nadaju kako će On u Izraelu ustoličiti novo kraljevstvo. Za mene jeOn svjetlost svijeta. Zašto njegovo obećanje i najava ne bi obuhvaćali i tebe, isto kao i djecuIzraela, ako ga ti smatraš Kristom*? Njegovo je kraljevstvo vječan život, a ne zemaljsko vl a-danje.

– Sto je vječan život? – upitah, a srce mi je zadrhtalo od straha.

– To ne znam – priznala je ona, potresavši glavom. – To će zasigurno samo On znati. O tak-vim stvarima nije poučavao na svojim putovanjima. Govorio je ljudima kako trebaju živjeti,kako bi bili vrijedni njegovoga kraljevstva. A ja nisam dovoljno ponizna i djetinje otvorena usvojemu srcu, kako bih shvatila što je vječan život. Znam tek da je u Isusu i s njim… A više nine treba o tome znati!

– Kako onda trebam živjeti? – upitah, nakon što sam odmjerio njene riječi. – Zar nije do-voljno nastojati biti blag i smjeran u svojemu srcu?

– Ljubi svoje bližnje kao samoga sebe! – odvrati Marija Magdalena odsutno. – Sve što biželio da ti ljudi učine, učini i ti njima! – Nakon tih riječi naglo je prekrila lice rukama i počela

jecati. – Ali kako smijem ja tebe poučavati, kad sam i sama iznevjerila njegovo učenje?! Kadsmo pošli s njim, bili smo svi kao braća i sestre. I čim nas je napustio, počela sam u srcu mrziti

tu braću i sestre i zavidjeti im… Moguće mi je tebe poslao, kako bih se odrekla svoje zloće ipostala smjernija?!



Ušli smo zatim u njenu kuću za stanovanje. Bila je ispunjena prelijepim zavjesama i skupoc- jenim namještajem. Ali svoje je grčke vaze i kipove uništila, kako mi je sama ispričala, nakonšto se oslobodila iz vlasti zlih duhova. Postupila je tako jer Zakon Izraela vjernicima zabranjujeizradu rezbarija ili drugih obličja odnosno preslika ljudi ili životinja. Potaknuta time počela jekazivati kako je Isus običavao, kad bi utonuo u misli, uzeti štap i njime nešto šarati po pijesku.

A u misli bi se zadubio često, no uvijek bi nogom obrisao ono što je crtao ili pisao po pijesku, prije nego bi Marija ili netko drugi to stigli vidjeti. Pričala mi je i druge pojedinosti o Isusu,kako su joj padale na pamet dok smo obilazili veliku kuću.

U međuvr emenu je prema njenome nalogu pripravljen objed za nas. Zato me je pozvala nekasjednem za stol, ali mi se nije pridružila. Tek je rekla: – Dopusti mi služiti te pri jelu, u skladu sovdašnjim običajima…!

Pozvala je i Mariju od Beerota neka mi bude na usluzi, te joj naložila da mi polije vode porukama. Zatim ju je poučila kako se pravilno poslužuje kod stola, poprativši tu poukusmiješkom. Ona mi je pak smiješala vina. Bilo je to lagano galilejsko bijelo vino, koje mi sepolako uspelo u glavu poput proljetnoga zraka. Nakon slanih i slatkih predjela poslužila me

pečenom ribom i zatim komadima golubljeg mesa u gustome umaku od ružmarina*. I uistinu se

nisam mogao prisjetiti kada sam posljednji put uživao u toliko znalački pripremljenome i slas-nome jelu.

Tek kad sam se toliko zasitio pa više nisam mogao protisnuti ni zalogaja, sjela je i mojadomaćica k jelu, smjestivši se na rogožinu podno mojih nogu. Istodobno je to dopustila i mojojpratiteljici… Marija Magdalena je postala blaga i vedra, a ljubazan osmijeh joj je razvedravaolice. Promatrao sam je kroz tanak veo lagane opijenosti vinom, te zaključio kako je nekoć ned-vojbeno morala biti jednom od najljepših i najprivlačnijih žena u ovoj zemlji. Potaknuta tomdomaćičinom ljubaznošću, čak je i moja mlada pratiteljica smogla hrabrosti i napokon se usudi-la reći: – Kad se ovako smiješiš kako sada, Marijo Magdaleno, lako mi je povjerovati da sumuškarci zbog tebe putovali ovamo čak iz Damaska i Aleksandrije… Pa si uz pomoć njihovihdarova mogla sebi priskrbiti ovu veliku kuću, te je i predivno opremiti. No kako se to postiže?Pouči me umijeću kako dobiti zadivljujući vrijedne darove za ono što su goniči deva u Jeruza-lemu pripravni platiti tek nekoliko bakarnih novčića?

– Ne pitaj me takve stvari! – odvrati Marija Magdalena, a pritom joj se lice naglo smrknulo.– U svakom slučaju, nema žene koja bi takvo nešto mogla naučiti bez poduke. I samo ako jeopsjednuta zlim duhom ili s više njih, kadra je ona za takvo nešto. Ali istodobno zao duh muči idavi o psjednutu, te ova bludi kao da neprestance ima krvnikovu omču oko vrata. Ništa je neveseli, ništa joj ne daruje zadovoljstvo. I na posljetku mrzi ona samu sebe još više negomuškarce, a muškarce više nego bilo što drugo…

Moja ju je pratiteljica sumnjičavo pogledavala, trepćući očima, te nagnula glavu na stranu ioklijevajući rekla: – To što kazuješ, može biti točno. No ja bih ljubazno pozdravila zlog duha,

ako bi me mogao učiniti zavodljivo lijepom u očima muškaraca!– Šuti, ludice! – uzviknula je Marija Magdalena, udarivši je po ustima. – Ti ne znaš štogovoriš!

Mlada se žena žestoko uplašila i briznula u plač. Marija Magdalena je pak teško disala, tepoškropila vodom uokolo…

– Molim te za oproštaj zbog pljuske po ustima… – rekla je zatim Mariji. – Nisam te udarilazbog srdžbe, nego za tvoje dobro. Vjerujem kako bi mi netko učinio isto, ako bih ikad reklanešto tako besmisleno kao što si ti sada. Zao duh može prinuditi svoju žrtvu da obitava u rovo-vima i jede nečist… I nema tih lanaca kojima se može vezati žrtvu, niti je mogu zadržati inajsnažniji ljudi, kada u njoj bjesni zao duh. Pritom ne znam koji su zli duhovi opakiji, oni kojinagrizaju tijelo ili pak oni što iscrpljuju dušu sve dok u njoj ne ostane tek mračna praznina…

Zastala je, pogledala Mariju i nakon nekoga vremena najozbiljnije dodala: – Ti si me uvrije-dila…! Ali ti ne zamjeram. Vjerojatno si me tako morala podsjetiti na moju prošlost. Pod



ljuskom vidljivoga tijela krio se tada tek do gola izglodan kostur, a. rabeći mene kao oruđe zlisu duhovi mnoge muškarce gurnuli u propast. Moj je grijeh bio bez granica, ali mi je oprošten.Ti bi trebala moliti: „Ne dovedi nas u kušnju, nego nas izbavi od zla!” Umjesto toga, ti u srcupogrešno moliš: „Uvuci me u kušnju i potjeraj me u ruke zlu!” Uočavam to po tvojim očima,tvojim ustima i tvojemu toliko nestrpljivom struganju nogama… Sjećaš li se još one žene, koja

je u Jeruzalemu svečano prisegnula kako će se do konca života zadovoljiti usoljenom ribom i ječrnenim kruhom kao hranom, samo ako bude izbavljena od siromaštva? Zbog te prisege pos-lala sam te na put Rimljaninu Marku. Pa umjesto da zahvalno oboriš oči, bacaš mu zamke okonogu.

Moja je pratiteljica prestrašeno zajecala i nije se usudila pogledati me. I nehotice sam ježalio. No Marija Magdalena ju je oštro motrila, mračno naboranoga čela.

– Razmisli dobro, što hoćeš! – rekla je opominjući. –Hoćeš li kušnju, grijeh i zlo, koji će teuništiti? Ili hoćeš jednostavan, častan i pošten život?

Marija od Beerota je podigla pogled i strastveno pojasnila: – Želim da mi grijesi buduoprošteni kao i tebi, te da budem očišćena, kako bih ponovno bila nedužna. I ne sili me izreći,što bih tada željela! No, može li mi ipak biti dopušteno, ako u sebi molim za to?

– Razumijem te bolje nego i pomišljaš – odvratila joj je Marija Magdalena. – I čitam iz tvoje jednostavne duše. Vjeruj mi, iskusnija sam od tebe. Odbaci ove šarene halje i ostani sa mnom,za svoje vlastito dobro! Ja ću te poučavati u lovljenju golubova i rastjerivanju zlih misli. Imoguće ti se Isus smiluje, ako mi se bude ukazao.

Mlada je žena zaplakala još gorče, zagrlivši me oko nogu, te uzviknula: – Upravo sam se to-ga pribojavala, Mark! I ti me ne smiješ ostaviti u njenim rukama! Ona će me pretvoriti unadničarku ili prodati kao robinju. Ona je na užasnom glasu, što ti zasigurno ne znaš!

– Kad bi imala više životnoga iskustva – reče joj Marija, tresući glavom – razumjela bi da sesada moraš rastati s Markom… Barem za neko vrijeme. Inače ćeš tvome Rimljaninu sasvimdosaditi pa će te bijedno otjerati. I odakle znaš, da kod mene ne možeš ponešto naučiti, s čimćeš mu postati privlačnijom i ugodnijom?

Mogao sam tek uzdahnuti od olakšanja što me Marija Magdalena s toliko razumijevanjapokušava osloboditi tereta koji je postajao sve nepodnošljiviji. Moja se pratiteljica priljubila uzmoja koljena i ovlažila skut mojega ogrtača svojim suzama. Tako je plakala neko vrijeme, nozatim se smirila i prepustila sudbini. Marija Magdalena joj je naložila neka si umije lice i preod-

jene se u druge halje. Kad smo ostali sami, rekla je: – Osjećam se odgovornom za nju. Ona je još toliko mlada, pa joj srce jednakomjerno naginje kako dobru tako i zlu. Takvo je bićepreteška kušnja za muškarca. I tebi je u prilog što si odolio toj napasti. Marija od Beerota je usvojoj prostodušnosti jedna od najneznatnijih ispod nas. Ako bi je zaveo, bilo bi ti bolje ovjesitisamome sebi mlinski kamen oko vrata i strmoglaviti se u morske dubine…

– Nikako ne namjeravam zavesti je… – odvratih pozlijedeno. – Upravo obrnuto! U svome

djetinjem pristupu ona je htjela navabiti mene. Da se nisam razbolio, moguće bih je uzeo k sebiiz dosade, kad su me Suzana i Natan napustili. No ovako je najbolje. Pripazi na nju, a ja moguneometan nastaviti svoju potragu za Isusom.

– Ne vjerujem da te je Suzana prevarila – primijeti Marija Magdalena. – Za to je ona ipakpreviše prostodušna.

Vjerojatno trati vrijeme u Kafarnaumu, jednako zgromljena kao i ostale žene, jer se ništa nezbiva. No dopusti mi jedno pitanje, Mark Mecentije… Sto ti očekuješ od života?

Njeno pitanje probudilo je smjernost u mojemu srcu. Zamislio sam se o svojemu životu, te joj počeo kazivati o mojoj prošlosti: – Sreća mi je bila sklona… Kao mlad čovjek učio sam uAntiohiji strane jezike. Zatim sam se školovao u govorničkoj školi na Rodosu. Moje najvišestremljenje bilo je činovničko mjesto tajnika pri nekome namjesniku na Istoku ili boravak u

Rimu sa službom kućnoga mudroslova nekome neškolovanom bogatašu… Unatoč mojoj nez-natnoj sklonosti za vojnički poziv, ipak me je uistinu ogorčilo što nakon preseljenja u Rim n i-



sam uspio oko prijema u viteški stalež. Tek sam na temelju jedne oporučne odredbe pribaviopravo nošenja prstena na palcu. No u međuvremenu je to odličje meni izgubilo vrijednost. Pr e-zirem takve stvari i nosim svoj prsten u mošnji za novac. I upravo kad sam si mogao priuštitiskoro sve što sam želio, spoznao sam kako gotovo ništa od toga nema za mene stvarne vrijed-nosti. Tada me zaslijepila požuda, sve dok zbog više pokušaja ubojstva nisam morao bježati iz

Rima… I što očekujem od života?!… Na to ne mogu i ne znam odgovoriti… Moram se jedinozapitati koja me je to sila nagnala iz Aleksandrije u Jeruzalem, dovevši me pred križ židovskogakralja, kad je cijeli svijet bio obvijen tamom.

Zastao sam, protrljao prstima obje sljepoočice, pa ubrzo nastavio: – Povoljnim stjecajemokolnosti mogao sam u prvim godinama muževnosti polučiti sve za čim sam kao mladić tolikožarko i uzaludno čeznuo: prijateljstvo, omiljenost, tjelesne užitke… Čak sam se mogao vinuti ido moći, ali mi takovrsne težnje nisu nikad nešto predstavljale. Ubrzo mi je, međutim, od svegaostao tek bljutav okus u ustima… Nakon neobuzdanih užitaka i sladostrašća osjećao sam se

bezizlazno očajnim. Jedno sam ipak pouzdano znao! Da ne želim živjeti u Rimu kao podbuhnuti sagorjeo starac, prežvakavajući stare misli i poput maloumnika u beskraj prepričavajući otr-cane pripovijesti. Ali to je i jedina budućnost koju vidim pred sobom, vratim li se u Rim… No

za sada ni u kojemu slučaju ne kanim poći tamo. Time bih samo 307 stavio glavu na kocku. Naime, tamo se očekuje, kao što moguće i sama znaš, državni prevrat. A tada će se svakoga pitati na čijoj je strani. Previše poštujem Cezarovog Genija da bih sudjelovao u spletkama jed-noga krvožednog čovjeka niskoga roda. Više me vuče da postanem blag i smjeran u svojemusrcu…

– Čemu se nadaš od Isusa? – upita Marija Magdalena.– Naslutio sam Njegovo kraljevstvo… – pojasnih. – I ono nije tek san ili pjesnička tvorevina,

nalik Vergilijevom* Kraljevstvu Mrtvih. Ono je jednaka stvarnost kao i ova u kojoj živimo. Da,kad mislim na Isusa, na zbunjujući mi se način pretapa njegova stvarnost sa zemaljskom… Ma-rijo Magdaleno, sretan sam što smijem živjeti u ove dane, jednostavno zato jer znam da je On uGalileji. Ne, ja ne tražim i ne želim baš ništa od njega, osim onoga što mi sam želi dati. Njego-vo kraljevstvo ne može biti poput bilo koje od uobičajenih zemaljskih vladavina. Ono zasigurnomora biti nešto novo, premda meni zasad nespoznatljivo. Inače bi sve bilo besmisleno… Ze-maljska su se kraljevstva još od početka svijeta i vremena uvijek ponovno uspostavljala i zatim

bez iznimke propadala. To vrijedi čak i za Aleksandrovo carstvo… Jedino će Rim vjerojatnoopstati. Već i zbog toga ne može Isusovo kraljevstvo biti ovozemaljskim!

Razgovorali smo još i o drugim stvarima, dok se Marija od Beerota nije vratila. Umila si jelice, kosu počešljala glatko i odjenula bijeli ogrtač. I bila je bosa. Izgledala je upravo dirljivomladom te osjetih toplinu oko srca i nisam još više ništa zamjerao. Kako rastanak ne bi bio

pretežak, odlučih se vratiti u Tiberias još istoga dana. Marija Magdalena mi je obećala obavijes-titi me dozna li nešto važno, te mi je rekla neka prenesem pozdrave Klaudiji Prokul i Ivani.

Zaputio sam se tada pješice u selo Magdalu, a pri koračanju nisam osjećao više nikakvih bo-lova… Zato sam čak pomislio vratiti se u Tiberias pješačenjem obalskom cestom. No na obalisam naišao na ona dva ribara koji su Mariju od Beerota i mene dovezli ovamo. Zasigurno su mečekali, jer im se nikamo nije žurilo, a dobili su i dobru nagradu za svoj trud. Nebo ” se umeđuvremenu naoblačilo, a vjetar je ojačao, pa su valovi na jezeru nosili bijele kreste. Ribari supogledavali u nebo i crne oblake koji su se rojili oko brda iza stijena s golubovima. Zatimrekoše: – Genezaretsko jezero je ćudljivo i podmuklo. Iznenadnim udarom vjetra može potjeratibrodicu i prevrnuti je… Znaš li plivati, gospodine?

Ispripovijedio sam im, još kao mladić sam dobio okladu jer sam s R odosa preplivao na kop-no, ne obazirući se na morske struje. No oni nisu nikad čuli za taj otok, pa nisu ni mogli proci-

jeniti taj pothvat. Ipak me je tijekom toga plivanja na cijelome putu slijedio jedan čamac, pa u

biti i nisam bio u ozbiljnoj životnoj pogibelji. No na taj me je pothvat manje potakla oklade,koliko činjenica da sam bio lud za jednom djevojkom što je bila sklona podrugivanju. Obećala



me okruniti cvjetnim vijencem ako uspijem preplivati do obale… Zato sam plivao punom sna-gom. Ali nakon što sam okladu dobio, nisam više osjećao sklonosti prema onoj djevojci…

Smjestio sam se na mekane sjedalice na krmi brodice, te pogledao oblake koji su se natjera-vali nebom. Za to su vrijeme ribari zasukali svoje ogrtače, odbili se od kopna i prihvatili vesla.Zapazio sam kako znaju o mojemu posjetu Mariji Magdaleni. Ali, kako bi nešto takvo moglo

ostati skriveno u jednome ribarskom selu, gdje je bilo sasvim razumljivo što svatko poznajesvakog, a stranca se promatralo sa znatiželjom? Nisu se začudili ni što sam ostavio Mariju odBeerota, nego su glede toga tek razmijenili nekoliko šala, poprativši ih smijehom.

– Sto to pričate? – raspitivao sam se.– Ništa loše. Baš ništa loše… – uvjeravali su me. – Tek, uzgajivačica golubova se, po svemu

sudeći, vratila svojim navadama… Koliko ti je platila za djevojku?Nisam im bio dužan baš ništa objašnjavati. Primjedba o Mariji Magdaleni me ipak pogodila,

pa rekoh: – Zadržala je djevojku iz čiste dobronamjernosti, kako bi je poučila svojemu poslu.– Upravo tako! Upravo tako! – uzviknuše oba čovjeka, urlajući od smijeha. – Zasigurno će

naučiti djevojku svojemu poslu. Već je mnoge mladice poučila sviranju poganskih glazbala,razvratnim plesovima i hvatanju golubova… Ali kakvih golubova, to bismo iz pristojnosti ra-

dije prešutjeli. No prije nego sam stigao odgovoriti, začuo sam urlik jednog udara vjetra. Brodica se nagnu-

la na bok, a valovi se strmo uzdigoše i zapjenjena voda naglo nahrupi preko ruba plovila. Mojesu se sjedalice od toga potpuno namočile, a ja sam još našao toliko vremena da reknem ribari-ma: – To vam je opomena za ružne riječi!

No sva smo trojica imali pune ruke posla oko izravnavanja brodice, koju je snažan vjetar po-put orahove ljuske tjerao prema obali na suprotnoj strani jezera. A da smo zadržali prvotnismjer, u trenu bi se prevrnuli…

Oba glupana su se htjela uspeti na jarbol i postaviti jedro. To sam im najstrože zabranio, jerbrodica nije bila nakrcana, pa je bila prelagana. Iz olujnih oblaka što su se valjali iza brdabljeskale su munje, a istodobno je postalo osjetno mračnije. Zlovoljno smo crpili vodu iz plovi-la, ali nismo mogli zapriječiti da se ponovno puni jer su nas valovi stalno i uporno iz nova zal i-

jevali. Valjajući se i treskajući, brodica se brzo približavala istočnoj obali jezera, sada već doruba puna vode. Promočeni i očajni, ribari su me prijeteći pogledavali, te povikali: – Navuklismo na sebe kletvu, kad smo povezli tebe, rimskoga nevjernika. Krivi smo zbog bezbožništva,

jer smo ti pomogli jedno dijete Izraela odvući u kuću naslade… Ali nismo znali tvoje nakane!– Sami ste na sebe navukli kletvu, jer ste loše govorili o Mariji Magdaleni! – dobacih im u

lice, sjedeći do vrata u vodi i čvrsto se držeći za rub brodice .Voda nije bila jako studena. Ali smo ipak bili sasvim promrzli, kad je napokon vjetar popus-

tio. No mogli smo izbaciti vodu iz naše brodice i pristati na ušću nekoga isušenog potoka. Rav-no pješčano žalo bilo je ovdje uže i kamenitije nego na zapadnoj obali, a brda su se strmo uzd i-

zala pred nama. Puhalo je još uvijek poprilično, a valovi su toliko snažno tukli o obalu da ribarinisu pokazivali ni najmanje sklonosti za ponovno isplovljavanje uz vjetar. No vjerovali su i daće se s dolaskom noći vrijeme smiriti.

Počelo se mračiti, a mi smo se smrzavali, premda smo iscijedili svoju odjeću koliko je to bi-lo moguće. Nešto dalje, na mjestu gdje je ravno žalo završavalo u podnožju brda, zamijetili smoskromnu zaklonjenu kolibicu i uz nju vatru kako tinja. Predložio sam da pođemo tamo iosušimo svoju odjeću. No ribari su oklijevali i rekli: – Mi smo na pogrešnoj obali. Srećom ne-mamo uz sebe mreže… Inače bi nas zasigurno kaznili zbog zabrane ribolova.

Ovamo ponekad bježe razbojnici i zločinci iz Galileje. A u špiljama obitavaju gubavci… Nosili su sa sobom kremen i čelik, ali je nevrijeme promočilo sav suhi rogoz na žalu, pa

nismo mogli naći ništa pogodno za potpaljivanje. Zaputio sam prema onoj kolibi, a nakon izv-

jesnoga oklijevanja pošli su za mnom i ribari. Približivši se, ugledao sam jednoga čovjeka kako



sjedi uz vatru. Upravo je dodao naramak granja, pa je oganj zaplamtio. Istodobno sam osjetiomiris pržene ribe i netom pečenoga kruha. Pokraj kolibice visjela je ribarska mreža…

– Mir s tobom! – pozdravio sam usamljenoga ribara. –Zapali smo u nevrijeme… Smijemo liosušiti odjeću na tvojoj vatri?

Uslužno nam je napravio mjesta, te sam svukao odjeću i objesio je sušiti na jedan kolac.

Zamijetio sam da je domaćin zagrijavao plosnato kamenje i na njemu pekao kruh, dok su se upepelu na dnu žlijeba pekle dvije velike ribe. Sunce je već zašlo, a žalo u sjeni brda je brzo zah-vatio mrak. No povrh kuća i palača u Tiberiasu, na zapadnoj obali, mogli smo još vidjetižarenje večernjega rumenila.

Pobliže sam pogledao nepoznatoga ribara. Crte lica bile su mu oštre, ali je izgledao kaodobroćudan i smjeran čovjek, kojega se ne treba bojati. Kimnuo je prijazno i obojici mojihveslača te im pokazao mjesta uz vatru. Oni su opipali njegovu mrežu i upitali ga što je ulovio.Odgovorio je zbunjeno kako se nada da će nevrijeme natjerati jato riba u zaljev, na mjesto gdjeutiče potok. Tamo namjerava ujutro okušati sreću…

Nije nas izrijekom pozvao, nego jednostavno uzeo jedan hljepčić, blagoslovio ga i svakomeod nas odlomio po komad. Zatim je uzeo jedan takav zalogaj i sebi. Imao je i kiselkastoga vina,

pa ga je nalio u posudicu izrezbarenu od trsovoga korijena. Tako napunjenu posudu je blagos-lovio i zatim poslao uokrug. Otpili smo redom sva četvorica… Ribu je dobro pripravio, no u

pomanjkanju soli začinio ju je obalnim češnjakom i gorkim travama. Jeli smo šutke…Zamijetio sam kako moji veslači nepovjerljivo pogledavaju našega domaćina, koji je sjedio

oborenih očiju i nijemo se smiješio, kao da se raduje svakome zalogaju. A nakon jela je uzeosuhu granu i njome počeo, razvidno kušajući time prikriti svoju plahost, rastreseno šarati popijesku.

Dok smo jeli naša se odjeća pod djelovanjem vrućine počela isparavati i uskoro se sasvimosušila. Iz udova mi je nestala ukočenost, pa mi je ponovno bilo toplo. Osjećao sam se udobno izadovoljno. Nadvladala me pospanost i jedva sam mogao držati oči otvorenima. Zahvalno samtreptao prema prijaznome ribaru, koji je bez riječi svoje jelo toliko gostoprimljivo podijelio snama. Gledao sam njegove ruke i noge pune ožiljaka, te pomislio kako u njegovome licuuočavam neku grozničavu mršavost. Kao da je bio bolestan te se radi oporavka povukao usamoću. No moji ga veslači nisu ništa pitali, pa nisam ni ja htio ispasti radoznao. Ubrzo samnesvjesno utonuo u san, onako obnažen uz vatru. Jedino sam još osjetio kako me je našdomaćin pokrio mojom odjećom koja se osušila…

Sanjao sam… Od toga probudih, pa sam sjeo, a oči mi bijahu pune suza. Oba ribara sučvrsto spavala pokraj mene, tiho hrčući. Suze su mi tekle, vruće i paleći niz obraze, a nakonmojega sna bio sam ispunjen očajanjem. Vatra se već bila ugasila, a prema zvijezdama i Mjese-cu zaključio sam da je već doba treće noćne straže. Ispred mene je svjetlucalo jezero, ravno iglatko poput zrcala. Ali smo bili samo trojica… Naš domaćin je nestao! Zbog toga sam se pr e-

stravio. Zbacio sam odjeću i skočio. No tada sam ga zamijetio, na moje olakšanje, na obali…Pošao je tamo i gledao preko jezera. Ogrnuh se u svoj plašt i žurno podoh do nepoznatogadomaćina. Stao sam uz njega i zapitao: – Sto to gledaš?

– Vidim otvoreno nebo – odvrati on, ne okrećući se. –I ugledao sam veličinu svojega oca, tečeznuo za očinskim domom…

Tada shvatih da sam ga oslovio na grčkome, a on mi je i odgovorio na istome jeziku. Iz toga,kao i iz njegovih riječi, zaključih kako bi mogao biti jedan od učenika Ivana Krstitelja. Moguće

je pred Herodovim progonom utekao na ovu obalu jezera i sada obitavao ovdje u samoći iizdržavajući se ribolovom.

– I ja tražim Kraljevstvo – rekoh. – Suze čežnje netom me probudiše iz sna… Pokaži mi put!– Postoji tek jedan jedini put – odgovori on. – Ono što učiniš najneznatnijemu čovjeku, činiš

meni…! – Kratko je zastao, a zatim nastavio. – Ja ne nudim onoliko, kao što daje svijet. Ali netuguj i ne boj se! Nakon mene će doći duh istine. Ovozemaljski ga svijet doduše neće prihvatiti,



jer ga ne može vidjeti i ne može ga prepoznati. Ali ako ga spoznaš, ući ću on u tebe i u tebivječno ostati. Ja nikoga ne napuštam…

Srce mi se rastopilo u prsima, suze mi zamutiše pogled, te nemoćno podigoh ruke… Ali senisam usuđivao dodirnuti čovjeka koji je stajao preda mnom.

– Ti ne govoriš kao čovjek – tek prošaptah. – Ti zboriš kao onaj koji posjeduje moć…!

– Meni je predana sva vlast na nebu i na zemlji – odvrati on.Tek se tada okrenuo prema meni. U svjetlu zvijezda i Mjeseca zamijetih, kad me pogledao,dobrodušan ali svečan osmijeh na njegovome licu. Njegov me pogled razodijevao, kao daljuska za ljuskom spadaju s mojega tijela, sve dok nisam ostao potpuno obnažen. Ali u tomeosjećaju ne bijaše ničega neugodnog. Bilo je to više kao neko odricanje i oslobođenje…

Nakon što me promotrio, nepoznati je pokazao rukom preko jezera i rekao: – Tamo, u tetrar-hovome gradu, u grčkome kazalištu plače jedna djevojka… Plače zato jer joj je umro brat, anema drugoga zaštitnika. Što si sanjao?

– Vidio sam u snu bijeloga konja… – prisjetih se.– Neka bude tako! – odvrati on. – Ovih ćeš dana biti nazočan utrci zaprega. Uloži nešto nov-

ca na bijelu zapregu. Zatim potraži djevojku i daruj joj dobitak!

– Kako mogu u tako velikome gradu naći djevojku, koja je izgubila brata?! – začudih se. – Ikoliki treba biti moj ulog?

– Ah, Mark… Ti pitaš toliko nepotrebnoga… – ukorio me, ponovno se smiješeći. No njegov je osmijeh sada bio toliko bolan, te mi je od njega otežalo srce.

– Odakle znaš moje ime? – uskliknuli, ne razumijevajući njegovo upozorenje. – Zar te poz-najem? Pričinjava mi se, kao da te već negdje vidjeh?!

– Zar nije dovoljno što ja tebe poznajem? – upita on, potresavši glavom.Postade mi jasno… Nije htio da prepoznam tko je. To mi je osnažilo pretpostavku kako se

radi o jednome od Smjernih, čiji duh trpi od vjerskih razmišljanja i samoće. Kako bi se inačemogao hvaliti, da posjeduje vlast nad nebom i zemljom?! Ali dar proricanja i pretkazivanja jemoguće posjedovao. Zato odlučih zapamtiti n jegov nalog.

– Ah, ti sine čovječji! – nastavi on. – Ti gledaš i ne vidiš. Slušaš i ne čuješ. Ali jednoga dana,Mark, mislit ćeš o svemu ovome. Tada ćeš umrijeti za volju mojega imena, kako bi slavio mojeime… Jednako kao što sam ja slavio ime svojega oca!

– Kakvo mi to zlo pretkazuješ? – uzviknuh užasnut, ne shvaćajući smisao njegovih riječi.Pomislio sam čak da on moguće ne vlada dobro grčkim, pa sam ga krivo razumio .

Na moje je riječi tek glasno uzdahnuo. Tada je pustio ogrtač neka mu sklizne s ramena i ra-skrio gornji dio tijela… Čovjek je očito bio toliko siromašan, te nije imao čak ni donje halje.Otkrenuo se od mene i rekao: – Popipaj moja leda!

Ispružih ruku… Prešao sam prstima preko rebara i osjetio ožiljke od bičevanja. Uzdahnuo jeponovno i posegnuo na bočnu stranu svojega prsnog koša. Slijedio sam njegovu ruku svojim

prstima i napipao dubok ožiljak. Zasigurno su ga progonili i mučili, pa nije bilo čudno što je xisada još djelovao pomalo mušičavo. U sebi sam prokleo sve Zidove, jer se iz vjerskih r azlogatoliko međusobno muče… Naime, osim što je govorio zlokobno, bjelodano nije bilo ničegazlog u tome čovjeku. Obuzet najdubljom sućuti, rekoh mu: – Reci mi barem svoje ime, o kojemsi ranije govorio! Moguće te mogu zaštititi od daljnjih progona…

– Kad me budeš priznao pred ljudima – odvrati on – priznat ću i ja tebe pred mojim ocem,kada tome dođe vrijeme…

– Ali kako se zoveš?! – navaljivao sam ponovno. – I tko je tvoj otac, ti neobični čovječe, tajkojega toliko i neprestance veličaš?

Ne odgovorivši, zagrnuo se ponovno u svoj plašt, te se udaljio duž obale, kao da mi višeništa nema za reći. Da je bio od mesa i krvi, u to sam se osvjedočio. No ipak je odavao nekakav

neobičan dojam, pa se nisam usudio slijediti ga i dodijavati mu daljnjim pitanjima. Nak on



kraćega oklijevanja vratio sam se do kolibice i ponovno legao. Odmah sam zaspao i više nisamništa sanjao…

Probudio sam se okružen sunčevim sjajem i Ijeskanjem vode. Brda na zapadnoj obali jezerasvjetlucala su poput zlata povrh palača Tiberiasa što su djelovale nestvarno. Sve mi je izgledalosvježim i ljupkim, kao da sam se probudio u nekome novom svijetu i uz to i ja bio potpuno nov.

Oba moja veslača ugledao sam kako stoje, sklopljenih ruku, te mole: – Počuj, Izraele! No onaj usamljeni ribar je iščeznuo… A s njim i njegova mreža. Ostatke večere odložio jeispred kolibe, očigledno ih namijenivši nama. Jeli smo pohlepno, ne govoreći pritom ništa. Za-tim smo pošli do ušća onoga isušenog potoka, porinuli brodicu u vodu i skočili na palubu. Og-ledavao sam se za onim ribarom, ali ga nigdje nije bilo za vidjeti. I to premda je jučer rekaokako ujutro kani baciti svoju mrežu upravo na ovome mjestu… Nisam mogao zapaziti čak niotiske stopala.

Ljudi valjano polegoše na vesla. Od toga je brodica upravo poletjela, kao kroz sloj stakla ukojem se odražavahu zrcalne slike okolnih brda i plamteće zrake izlazećega sunca… Još samuvijek osjećao onu istu rasterećenost i olakšanje, kao da sam odbacio brojne ovoje suvišneodjeće. No što sam više mozgao o dogodovštinama te noći, to su se više u meni budile sve oz-

biljnije nedoumice i sumnje. Nije li sve bilo tek posebno živ san? Otkud je neki pustinjak naGenezaretskome jezeru bio vičan grčkome jeziku?!

Ribari su veslali ravnomjerno i snažno, kao da se žele što prije udaljiti od strane obale. No jasam uvijek iz nova pogledavao na žalo koje je ostajalo za nama, ne bih li negdje smotrio usaml-

jen lik… Ali ništa takvo nisam mogao zapaziti. Napokon upitah ribare: – Tko je bio taj čov jek,kod kojeg smo proveli noć? Poznajete li ga?

– Ti si previše radoznao, Rimljanine… – odvratiše oni suzdržano. – Bili smo na pogrešnojobali…

Ipak, nakon nekog vremena, jedan od njih je dodao: – Mogao je to biti netko, koga smo većvidjeli… Možda onaj koji je govorio puku. Morao je biti izbičevan i protjeran iz Galileje. Zatakvo nešto ne treba mnogo. Ivan je skraćen za glavu jer se usudio ukoriti tetrarha zbog braka saženom svojega brata…

– Nešto u crtama njegova lica i u očima – pojasnio je drugi – podsjetilo me na Isusa Nazarećanina. Kad to ne bi bilo nemoguće, smatrao bih da je to bio upravo Raspeti. No kolikose prisjećam, Isus je bio viši i ozbiljniji od ovoga čovjeka, te manje susretljiv i manje društven.Moguće je to bio netko od njegovih rođaka ili pratitelja, koji se sada krije.

Za ljudska mjerila toliko nevjerojatno naslućivanje pogodilo me poput munje i potreslo dodubine duše.

– Smjesta okrenite! – viknuo sam i skočio na noge.Ribari nisu ozbiljno shvatili moj zahtjev, sve dok im nisam pripri jetio da ću se baciti u vodu

i otplivati na kopno. Protiveći se pritom, ipak su okrenuli brodicu i zaveslali natrag. I prije nego

je pramac brodice dotaknuo dno pličine, skočio sam u vodu i potrčao do kolibice. Tamo je svebilo potpuno isto kao i kad smo otišli. U tlu je bila udubina i pepeo ugasle vatre… Ali nigdje nižive duše. Poput mahnitoga poletio sam tražiti otiske stopala na žalu, u oba smjera… Ali uza-lud. To je potrajalo sve dok me ribari nisu dohvatili i silom smjestili u brodicu.

Tamo sam si prekrio glavu i nazvao samoga sebe nepopravljivom budalom, jer nisam prepoznao Isusa Nazarećanina, ako je to uistinu bio on… No odmah mi se vratiše sumnje i dvojbe, jer sam pomislio kako se ovaj čovjek ni po čemu nije razlikovao od nekoga drugog živućegaljudskog bića. Dodirnuo sam ga i nisam zamijetio na njemu ništa prispodobivo pojmu

božanskog. Ali, mišljah dalje, moguće je božansko u svome obličju nešto jednostavno i skrom-no, poput kruha koji nam je uručio ili vina što smo ga pili? Tko sam ja, pa da mogu odlučivati otome, na koji se način i u kojemu obličju Sin Božji treba ukazivati ljudima?

Ispunjavala me tegobna nesigurnost. I nisam znao što bih vjerovao. Zato sam riječ po riječ usebi ponovio, što sam ga sve pitao i što mi je odgovorio. Napokon sam odbacio svako daljnje



razmišljanje o tome, pomislivši kako će se dovoljno brzo pokazati hoću li posjetiti utrkukonjskih zaprega u Tiberiasu ili ne.

Ali se nisam mogao suzdržati da oštro ne ukorim ribare, rekavši im: – Lijepo sam vam re-kao, Nazarećanin je trećega dana nakon smrti uskrsnuo… Ako dakle uistinu vjerujete da ste gaprepoznali, zašto ga niste odmah oslovili i zapitali je li on Raspeti?

– Zašto bi mu se trebali obratiti?! – odvratiše oni, nakon što su se suglasili pogledima. – Da je nešto htio od nas, trebao je on to nama reći. Osim toga… I bojali smo se! – Malo su pošutjeli,a zatim dodali. – Nećemo nikome kazivati o ovome susretu… A ni ti to ne smiješ. Ako je touistinu bio Isus Nazarećanin, što je teško povjerovati, onda on zasigurno ima dobre razlogetražiti samoću i skrivati se pred Rimljanima.

Ovu im zamolbu nisam mogao odbiti… Ali sam im dao misliti, rekavši: – Ako je to doista bio on, ne treba se ničega bojati na ovome svijetu. U Jeruzalemu se ukazao svojim učenicima,dok su bili okupljeni iza zatvorenih vrata.

– Ti ne bi trebao nama Galilejcima baš sve vjerovati na riječ, tuđinče – odvratiše oni, smijućise. – Mi smo osjećajni ljudi, s vrlo živahnom maštom i moći zamišljanja…

Kad sam se vratio u svoju poznatu i pouzdanu odaju u ugodnoj grčkoj gostionici, osjetih ve-

liko olakšanje što sam napokon sam. I jer mogu u miru razmišljati, te dane neometano provoditipo svojoj volji. Moja me putna pratiteljica, naime, do odlaska u Magdalu posvuda pratila. Teksada, kad sam je se riješio uz pomoć Marije Magdalene, spoznao sam koliko me smetala.

U miru svoje odaje utonuo sam ponovno u razmišljanje 0 posljednjim doživljajima. No doksam tako počivao, mir u mojoj sobi postajao mi je sve samotniji. Postupno me obuzeše nemir irazdraženost. U tome lagodnom okružju, gosti toplica nisu imali nikakvoga važnijeg posla,osim ubijanja vremena i međusobnoga izvješćivanja o svojim bolestima odnosno o uzdržavanjuod jela… Ovdje mi se više nije činilo mogućim da sam uistinu vidio Isusa iz Nazareta.Uzbuđenje 1 strah tijekom nevremena morali su me zbuniti i smesti, te su na neki način u mojojsvijesti izbrisali granicu između stvarnosti i sna. A moji su me veslači zacijelo pritom peckali ipodrugivali se. Ako je taj nepoznati ribar uistinu bio Isus, te mi se htio ukazati, govorio bi mineuvijeno i dopustio bi mi prepoznati ga.

Moja me neugoda tištala sve više, te postala toliko nepodnošljivom te više nisam mogaomirno sjedjeti. Oči mi se ispuniše suzama, te sam nemirno počeo hodati po sobi amo-tamo, neveseleći se više svo joj samoći. Napokon sam izvijestio Klaudiju Prokul o svojemu povratku, nodobio sam odgovor kako nema vremena za mene… Glasnik mi je u povjerenju rekao da su joj uposjet došli otmjeni gosti s dvora kneza Heroda.

Sljedećega sam dana ipak primio od nje pozivnicu za objed. Ali nisam bio jedini njen gost.Pozvana su bila i tri uglednika s Herodova dvora. To su bili Herodov rimski savjetnik, zatimIvanin suprug Kuza te knežev osobni liječnik. Tog je liječnika Herod uputio Klaudiji Prokul sazadaćom da je pregleda. Ovaj slobodoumni Židov je proučavao liječništvo na otoku Kos* i bio

je toliko heleniziran* te je grčkim vladao kao rođeni Grk. Dok smo u svečanoj dvorani ljetni-kovca čekali na dolazak Klaudije Prokul, kako bi objed mogao započeti, poslužiše nas neraz-vodnjenim vinom te slatkim i ljutim poslasticama. Dvorjani su mi za to vrijeme postavljali svamoguća pitanja, kako bi što više o meni ispipali. No ja sam se ograničio na hvaljenje učinkov i-tosti ljekovitih kupki i kao dokaz za to naveo moje brzo ozdravljenje od otrovanja krvi.

Klaudija Prokul se pojavila u društvu Ivane, premda se Kuza očigledno nije slagao sa sudje-lovanjem njegove supruge na objedu. No Ivana je cijelo vrijeme šutjela… Domaćica je bila vrloblijeda i žalila se kako su je kupke potpuno iscrpile, no da s druge strane još uvijek pati od ne-sanice. A kad uspije pravo zaspati, odmah počne sanjati strašne snove pa je dvorkinja moraprobuditi jer u snu stenje i jeca…

– Ti si to jednostavno ne možeš zamisliti, Mark – obratila se meni. – u kakvu sam stisku i

škripac upala, ja jadna i slaba, bolesna žena… Kad sam smjerala putovati ovamo, upozoravaome moj suprug… Ali nikako nisam pomišljala da bi se moje stanje moglo toliko pogoršati. Uvi-



jek sam živjela povučeno i držala se podalje od državnih poslova i politike. No tetrarh Herod pretjeruje s pažljivošću. Želeći dokazati svoje prijateljstvo prema Ponciju Pilatu, smjera sada umoju čast prirediti veliku utrku konjskih zaprega. No glede toga se pribojavam i čak gnušamupravo nepotrebne pozornosti i divljenja prema meni. Što se mene tiče, bilo je više nego do-voljno kad mi je knez u susret, do same granice pokrajine, poslao svoje u crveno odjevene

jahače.Pogledala je dvorjane naglašeno mrko i pojasnila: – Osim toga, moraš znati kako je još predviđeno da njegova lijepa supruga Herodija* i ja sjedimo jedna uz drugu u kneževskomeodjeljku na trkalištu. Tamo trebamo primiti izraze divljenja pučanstva. No ja i ne poznajemHerodiju. Povrh toga, navodno je njen brak s Herodom, prema židovskome Zakonu nevaljan.

Dvorjanici su uzbuđeno podigli ruke, kao da žele odbaciti ovu uvredu. Jedino je dugobradiKuza na to gledao, kako zamijetih, poprilično smeteno i zbunjeno. Budući da nisam imao štoizgubiti, a nisam ni ovisio o tetrarhovoj naklonosti, odvratio sam prostodušno, osjećajući kakoto Klaudija Prokul i želi: – Svi ovdje razgovaramo povjerljivo… Lisica je mudra životinja, adočuo sam kako se knez Herod Antipa osjeća polaskanim ako ga netko nazove liscem. Njegova

je nakana, bjelodano, usmjerena na to da ti, po položaju najuglednija Rimljanka u zemlji i

rođakinja Cezara, potvrdiš taj brak. I da to učiniš pred najširom javnošću, premda je ta veza potakla toliko zle krvi, te je zbog nje čak i jednome proroku odrubljena glava. Mogu si predočiti burno odobravanje s kojim će osjetljivi Galilejci pozdraviti tvoju pojavu na trkalištu,iskazujući istodobno ljubav prema Rimljanima i kneginji ove zemlje… Pretpostavljam da ćebiti potrebno nekoliko kohorti za održavanje barem nekakvoga reda u gledalištu, te za pregle-davanje svih posjetitelja na ulazima. A sve to kako bi bili sigurni da jedna ili druga od ovihgospođa ne bi dobila malen počasni dar bačen u glavu.

– Osobno nemam, dakako, ništa protiv same kneginje Herodije… – hitro je upala KlaudijaProkul. – No ako kao počasna gošća sjedim uz nju na utrkama, pa dođe do izvikivanja i prosv-

jeda, moj će suprug u Cezareji teško moći razlučiti odnosi li se to negodovanje na Rimljane ilikneginju. Dočula sam čak, da joj ljudi uskraćuju pozdrav, te na njeno pojavljivanje napuštajuulice ili joj okreću leđa.

– U slučaju izvikivanja i prosvjeda – pojasnio je Herodov rimski savjetnik – može se uvijeknaglasiti kako je nezadovoljstvo bilo usmjereno protiv nas Rimljana. Tada bi tetrarh imao pri-godu dokazati svoju privrženost, određujući svojim podanicima temeljito ribanje. S tim bi sekneginja rado složila…

– Ali ne i moj suprug! – protivila se Klaudija Prokul. – On je razborit i umjeren čovjek, tečini sve što može kako bi se izbjegli nepotrebni nemiri. Cijela ova priča zasigurno ne pogađanjega, nego tetrarha… Ali se nikad ne može znati u kojemu će obliku biti Rim izviješćen otome. Pravo mi je, Mark, što si zastupao moje mišljenje. Naime, već sam odlučila da ću prihva-titi poziv jedino osobno, bez ikakvih službenih naznaka. U tom ću slučaju imati i svoj osobni

odjeljak u gledalištu. No rado ću, nakon utrka, pozdraviti kneginju i prijateljski porazgovarati snjom. Ja nisam uskogrudna! Takvo držanje bi se uistinu loše slagalo s mojim položajem su-pruge prokuratora Judeje.

– Nisam ni znao, da Galilejce zanimaju i privlače utrke zaprega – primijetili, kako bih raz-govor skrenuo u bezazlenije vode.

– Ti ribari i seljaci, dakako, ne razumiju baš ništa o konjima – pojasnio je li ječnik prezrivo. –No cirkus i kazalište su najbolja sredstva za širenje uljudbe i za svladavanje predrasuda. Prošlasu ona vremena, kad su se ljudi povlačili u Egipat i lutali pustinjom. Umjesto toga, vozači kolasa svojim zapregama obilaze sada cijeli svijet i posvuda odmjeravaju svoje snage na natjecan-

jima. Ovaj puta dolazi jedna zaprega iz Idumeje*, a druga iz rimske jahaonice u Cezareji.Očekuje se i izvrsna zaprega iz Damaska. A arabljanski plemenski vođe potpuno su ludi za utr-

kama. Čak ih ni osobna mržnja ne može odvratiti od sudjelovanja.



– Utrka će uistinu pogodovati smirivanju nekih mržnji – iznio je svoje mišljenje Kuza. –Arabljani se naime srde što je ranija tetrarhova žena, Arabljanka, bila odbačena pa se kao bje-gunac morala vratiti u šatorsko naselje svojega oca.

– Čudna zemlja – primijetili suho – gdje utrka zaprega može međusobno izmiriti narode. URimu se prije i nakon natjecanja pripadnici sučeljenih boja* međusobno napadaju kamenjem i

toljagama…!– Ako si ljudi zbog konja i vozača kola raskoljuju glave i međusobno se prebijaju – naglasio je rimski savjetnik – onda je to znak višega oblika uljudbe. Drukčije je glede vjerskih razimiricai sukoba. No sada, kad se riješismo toga židovskog kralja, kojeg je tvoj suprug Klaudijo takoumješno i žurno dao raspeti u Jeruzalemu, možemo se nadati kako ćemo uživati nekoliko mi r-nih godina.

L – Time misliš na Isusa iz Nazareta? – umiješah se u razgovor. – Zar ne znaš da je onuskrsnuo i ponovno kruži Galilejom?

Rekao sam to istim glasom kao i kad sam ranije govorio, pa se moglo pomisliti da se šalim.No svi su se u trenu prenuli, a lica im se smrknuše. Kuza je pak primijetio: – Galilejci su praz-novjeran, malen narod. Poštenja mi, čak je i tetrarh Isusa, dočuvši o njemu, smatrao za ponovno

uskrsnuloga proroka u ogrtaču od devine dlake, kojega je dao smaknuti. No otvoreno kazujući,ne bih nikad pomislio kako će ova nemila glasina doći do ušiju jednome slučajnom namjernikukoji putuje iz zadovoljstva.

– Kad sam dočuo za ta govorkanja – upao je u razgovor helenizirani liječnik, poprativši toživahnim kretnjama – poprilično sam o svemu razmišljao i ispitivao ljude koji su gledali umi-ranje toga čovjeka. Noge mu nisu slomili, premda su svi toliko žurili skinuti ga s križa. I nakonšto mu je jedan vojnik zabio svoje koplje u tijelo, kako bi provjerio je li mrtav, navodno je izozljede potekla krv… Ali liječnička znanost uči kako truplo ne može krvariti. Zato moramo pretpostaviti kako je taj čovjek dobio neko uspavljujuće ili opojno sredstvo odnosno da je biotek prividno mrtav. Zašto bi inače njegovi učenici ukrali Isusovo truplo iz groba? Moguće im jeuspjelo zaliječiti ga, a uistinu se mogao skrivati u nekoj špilji. Napokon, bio je on vrstančarobnjak …

– Koga je Rim raspeo, taj više ne oživljava – oštro se usprotivio rimski savjetnik. – To jevrlo ozbiljan prigovor na račun Poncija Pilata. Promisli, što kazuješ!

– Ja sam slučajno stigao u Jeruzalem upravo u vrijeme kad je bio raspet i gledao kako umire – primijetih ja. –Zato me ova zbivanja posebno zanimaju. Mogu posvjedočiti da je uistinu umrona križu. A i da je bio tek u nesvjestici, ne bi mogao preživjeti ubod kopljem u srce. Taj ubodsam također vidio.

– Neupućenome je teško razlučiti je li smrt doista nastupila – pojasni nam liječnik, razvidnoopsjednut svojim tumačenjem zbivanja. – Za to je potreban iskusan liječnik .

Zatim je počeo opisivati takve slučajeve iz svojega iskustva, sve dok si Klaudija Prokul nije

poklopila dlanovima uši i uzviknula: – Prestani pripovi jedati o tako jezovitim stvarima! Inačeću noćas ponovno sanjati sablasti…Liječnik se smeo… Okrenuo se prema meni, kako bi promijenio predmet razgovora i upitao:

– Je li istina da je Marija Magdalena, kako li se već zove, napustilu svoju dosadašnju djelat-nost?

Uslijedio je ledeni muk. Liječnik je začuđeno pogledao uokolo i upitao: – Zar sam rekaonešto neprikladno? Zar se o tome ne smije govoriti? I zašto ne? Galileja je gusto napučena, aliostaje malenom zemljom. Ovdje uokolo jezera svatko zna sve o svima. Svojedobno je MarijaMagdalena bila najveća znamenitost ovoga kraja, a noću su u svjetlu zublji odlazili čitavi nizovinosiljki iz Tiberiasa k njoj. Dočuo sam, posjetio si je, kako bi pod njenu pasku predao jednudjevojku koju si doveo iz Jeruzalema. O čemu se tu radi?

Nisam mu odmah odgovorio, pa je opet pogledao uokolo i nemarno nastavio: – Mnogi su jesmatrali opasnom ženom. U mladosti je pratila jednoga samarijskog čarobnjaka koji je putovao



ovim krajevima i uz njenu pomoć zazivao duhove. No jednom obaviještenom liječniku u tak-vim stvarima nema ničega zagonetnog.

– Moja je žena poznaje… – nevoljko primijeti Kuza. –Premda sada, razumljivo, ne održava snjom više nikakve veze. Isus iz Nazareta je iscijelio tu ženu, pa se više ne bavi čarobnjaštvom,nego ustrajno dijeli milodare i živi skromno. Općenito pak mislim da je Isus počinio više dobra

nego zla. On nije bio ni huškač, niti hulitelj Boga, premda je bio osuđen upravo zbog takvihobjeda. Moja ga je žena pratila neko vrijeme, ispunjavajući tako zavjet nakon što je iscijelio jednu našu rođaku od zimice. I nije o njemu imala za izvijestiti ništa nepovoljno .

Udario je šakom po dlanu druge ruke, te povišenim glasom uzviknuo: – Ništa mu se ne bidogodilo, da se nije domislio otići u Jeruzalem. Farizeji su neprestance ponovno dolazili i post-avljali mu pitanja, kako bi od njegovih odgovora zakuhali optužbu protiv njega. Ali im to nijeuspjelo. Primjerice, ipak je to razdražujuće rasipanje narodnoga imetka ako se iz cijele zemljeuzima desetina za Hram. Koliko mogu razabrati, Isus od Nazareta je pojasnio kako se bogumože moliti samo u duhu i u istini. Dakako da je Veliko vijeće odmah postalo sumnjičavo,domislivši se kako bi se zbog takvih izjava mogli smanjiti prihodi Hrama. No uistinu je mahni-to što mali seljaci moraju plaćati desetinu od svega Hramu i još toliko tetrarhu, zatim temeljni

porez i glavarinu Rimljanima, a povrh toga još namet na sol, te tržišne i cestovne carine. I samo je pitanje vremena kad će seljaci napustiti svo ja polja i voćnjake, jer više neće moći udovoljititim obvezama. I koji će biti ishod? Mnoštvo skitnica, opći nemiri i nezadovoljstvo, mržnja usm-

jerena protiv svih… Slično kao što se to pokazalo u Judeji, gdje bogati pretapaju maleneseljačke posjede u velike latifundije*. Ja sam više puta uvjeravao tetrarha, kako se od Isusa ne-ma čega pribojavati.

Rimski se savjetnik spremao nešto primijetiti, ali ga je pretekla Klaudija Prokul i posebnonaglasila: – Potpuno se slažem s tobom, Kuzo. Isus iz Nazareta bijaše dobroćudan i blag čovjek … A moj ga suprug ne bi nikad osudio, da ga Židovi nisu na to prisilili.

Nakon objeda se Klaudija Prokul potužila na glavobolju, pa se povukla u svoje odaje.Liječnik ju je zabrinuto slijedio, kaneći joj spraviti prikladan umirujući napitak. Ustao je i Ku-za, rekavši kako treba sa ženom raspraviti neka pitanja vezana za njihovo kućanstvo.

Tako smo za stolom ostali samo rimski savjetnik i ja… Udobno smo polegli na ležaljkama ipili vina. Savjetnik se bezbižno posvetio svojemu peharu i pokušavao iz mene izvući novosti izRima. Bilo je razvidno kako želi nešto više doznati o sve većoj Sejanovoj* moći. No ja sam seu izjavama držao vrlo povučeno. Objasnio sam mu kako već dulje od godinu dana nisam bio uRimu, pa je izgubio zanimanje za moja izv ješća. Tada sam ja njega zapitao o ovdašnjemu dvorui tetrarhu. Na moja se pitanja glasno nasmijao i odvratio: – U svakom bih ti slučaju savjetovao,ne nazivaj Antipu liscem… Barem ne javno. Potomci Heroda* Velikog su osjetljivi i osvetolju-bivi, te mnogo drže do svoje časti. Nedvojbeno su još i u neobičnoj mjeri razvratni te nadareniodnosno sposobni. Ali su u najmanju ruku vjerni Rimu, kojem zahvaljuju za svoj položaj. Nji-

hove su pak rodbinske povezanosti toliko zapletene, te ih je najbolje ne istraživati podrobno.Herod Veliki je s jedne strane djed samosvjesne Herodije, ali i istodobno otac Heroda Antipe.Zato Židovi imaju poptuno pravo što osuđuju taj brak. Srećom se jedan tetrarh može ravnatiprema vlastitome zakonu… Inače bi pismoznalci na njegovome dvoru bili zbunjeni. Prismrtnim osudama imam pravo prigovora, ali dakako nisam toliko glup da bih to i primjenjivao.

Nemam nikakvih drugih želja, osim da zahvaljujući mojemu dobrom položaju pribavim malu pričuvu. A Tiberias i nije toliko loše mjesto za ljude poput nas. Što misliš o tome da se sada dovrha nalijemo, pa zatim pođemo u malu šetnju gradom? Mogu ti pokazati koliko se udobnomože urediti život i kad si sa svih strana okružen Zidovima, samo ako je čovjek toliko razumanpa drži prste podalje od onoga što ga se ne tiče.

Ispričao sam se zbog svoje noge… Tada je promijenio ton i pokušao spasiti svoj ugled. Re-

kao je: – Dakako, imam svoje pouzdane ljude na raznim mjestima, a legija u suglasju sa mnomodržava tu i tamo manja uporišta. Pazim da se u zemlju ne krijumčari oružje i da si naš tetrarh



ne pravi takve zalihe. Budno motrim i na njegovu vanjsku politiku. Srećom se sada upleo u ne-prijateljstva s Arabljanima, a Perzija je za jednoga tako malenog kneza kakav je on ipak preda-leko. U Rimu svi misle vrlo dobro o meni…

Zapitao sam ga, kako mu je uspjelo u takvoj zemlji, koja upravo vrvi prorocima i svetim lju-dima, ostati neuvučen u židovska vjerska pitanja. Odmahnuo je obim rukama i samouvjereno

uzviknuo: – U taj osinjak ne diram! Dakako, postavili smo Cezarov kip i prinosimo mu žrtve,unatoč izvjesnome carevom neodobravanju. Pritom, sasvim razumljivo, ne silimo puk da se pridruži tome prinošenju žrtvi. Ovdašnje pučanstvo je još toliko neuljudeno, pa kad prir edimo predstavu u kazalištu, čak se i dvorjanici iskradaju ubrzo nakon početka prikazivanja. Nemožemo ni pomišljati da na pozornici smaknemo nekoga osuđenika na smrt, kao što se to radi uAleksandriji. U tragedijama* se moramo zadovoljiti uobičajenim vrećicama napunjenimakrvlju. Čak ni vesele dvosmislene i putene igrokaze Židovi ne žele gledati. A oskijske* pošalicepogotovu ne dolaze u obzir!

Dosjetivši se nečega, zapitah ga ne nalazi li se kojim slučajem u Tiberiasu neka stranaglumačka družina? Potresao je glavom i odgovorio: – Koliko ja znam, ne. Ako tetrarh sam ne

plaća neku predstavu, teško da bi neki od domaćih žitelja preuzeo troškove za to. Zanimanje za

kazalište, naime, ne doprinosi ovdje ugledu i dobrome glasu nekoga čovjeka, kao u uljudenimzemljama.

Tada je i on namjerio poći, a Kuza je učinio isto. S poštovanjem sam se oprostio od njih udvorištu, kad su ulazili u svoje nosiljke. Pomišljao sam kako mi ne bi moglo štetiti, ako samuljudan prema ovoj dvojici utjecajnih ljudi. I Herodov osobni li ječnik je upravo odlazio… Raz-vidno je htio iskoristiti prigodu, pa obići toplice, kako bi radi punjenja svoje novčarke tu i tamooteo svojim kolegama nekoga platežno moćnoga pacijenta.

Nakon što svi odoše, dala me pozvati Klaudija Prokul. Zatekoh je kako obim rukama držiglavu. Zapitala me slabim glasom: – Je li Marija Magdalena znala nešto novo? Kakvu mi jeporuku poslala po tebi?

– Ona čeka… – odvratih. – Čini se da nitko ne zna više nego i mi sami.– Meni su priopćili – primijeti Ivana, koja je bila uz Klaudiju – kako je u unutrašnjosti

zemlje ili točnije u okolici Naina* kružio netko izdavajući se za Isusa. No prije nego su gaSmjerni uspjeli naći, ponovno je nestao.

– Moguće ti ljudi koje je susreo – rekoh – iz nekoga razloga nisu o tome htjeli kazivati.– Pokorno i voljno poduzela sam ovo naporno putovanje – zajadala je Klaudija. – I sve to

kako bih mu pružila mogućnost da me izliječi, pa si tako nakon uskrsnuća priskrbi novu slavu.Zašto mi se onda ne ukazuje? U tome ga ništa ne priječi, jer po svojoj volji može prolaziti ikroz zaključana vrata. Ne bih se čak ni uplašila! Ta svake noći imam grozne, zastrašujućesnove… Ali me to beskrajno čekanje već umorilo. Kupke što vonjaju po sumporu su mi do-sadne, a ne znam ni što bih odjenula za odlazak na utrke zaprega. Moj suprug ima svakovrsne

dobre osobine, ali je škrt. To je vezano za skromne prilike iz kojih potječe. Jer, majka mu jebila barbarka sa sjevera Britanije, gdje jedu treset*…– Dala sam Kuži mig – napomenula je Ivana. – On uviđa da ti tetrarh treba pokloniti u naj-

manju ruku svilenu haljinu, ako uistinu svojom nazočnošću kaniš iskazati čast njegovim utrk a-ma.

– No ako mi namjerava naturiti neke od Herodijinih krpica, smarat ću to uvredom! –uzbuđeno je priprijetila K laudija. – Nadam se da si to pojasnila. Ne dopuštam da mi se poklanjaodbačenu odjeću jedne židovske brakolomke…! Ako nešto dobijem, mora to onda biti iz in-ozemnih kneževih blaga.

Obratila se potom meni, pojašnjavajući: – Ti vrlo dobro znaš, Mark, kako ja nisam tašta…Upravo suprotno, jednostavna sam i sjetna žena, koja radije živi povučeno nego da se pokazuje

u javnosti. Ali ako se već sluči pa istupam pred javnost, već zbog ugleda Rima moram biti od-



jevena kako to dolikuje položaju i ugledu mojega supruga. No to su pojedinosti o kojima jedanmuškarac baš ništa ne razumije, pa makar i stotinu puta tvrdio suprotno…

– Ne, to doista ne razumijem potpuno – priznadoh. –Pričinjava se kao da ti je sada više stalodo te utrke nego do Isusa iz Nazareta, zbog kojega si došla ovamo. Moguće upravo sada podižeuskrsnuli Sin Božji nevidljivo kraljevstvo za nas, a ti se brineš što ćeš odjenuti kako bi se svid-

jela arabljanskim poglavicama i bogatim uzgajivačima konja…– Nevidljivih stvari imam dovoljno u mojim svakonoćnim snovima – mrzovljno promrmljaKlaudija Prokul. – Pritom kusam sve grozote podzemlja! Za to vrijeme ne mogu ni pomaknutiudove, a ni zvati u pomoć, premda vjerujem kako mi je došao poljednji trenutak. Već se bojimza svoj razum…

Potišten i podgrijan vinom, za putih se natrag u moju grčku gostionicu. Putem sam zamijetioneku staru ženu, naslonjenu na zid jednoga vrta i odjevenu u iznošenu odjeću od vreće. Glavu jeimala pokrivenu, pa joj nisam mogao vidjeti lica. Ali je čekala na mene! Zazvala me po imenu itiho rekla: – Poći ću naprijed do žala… Slijedi me! Ali pripazi, da te netko ne vidi!

Odmah je i pošla, a ja sam je slijedio na izvjesnoj udaljenosti. Povela me je prema nekomeosamljenom mjestu uz obalu, gdje smo mogli razgovarati, a da nas pritom nitko ne vidi i ne

čuje…Tek je tada otkrila lice, pa sam je prepoznao… Bila je to Suzana! Ali se nije nasmiješila, niti

me radosno pozdravila. Upravo suprotno, disala je teško, uzdisala i lomila ruke. Kao da ju jemučila grižnja savjesti pa nije znala kako započeti. Oštro sam je ukorio zbog njezina nestanka iupitao za Natana, kao i za moje magarce te za moju vrećicu s novcem.

– Ni u kojemu pogledu te nisam ostavila na cjedilu – reče ona, zastenjavši još snažnije. –Nije te izdao ni Natan, a tvoje vlasništvo je dobro zbrinuto. Natan je čak uporabio magarce zaprenošenje pijeska i blata pri gradnji nove carinarnice u Kafarnaumu. Zato nije izgubljeno vri-

jeme za koje ga plaćaš. On će ti o svemu položiti točan račun. I dok si ti mirovao, radili su ma-garci za tebe i donijeli lijep iznos k tvojemu imetku. No uistinu ne znam činim li ispravno ako ti

priopćim jednu tajnu. I zasigurno te ne bih nikada potražila, da me onda nisi poljubio u usta,unatoč tome što sam tek stari kostur i više nemam mnogo zuba. A mnogi se Galilejci mojihgodina još uvijek vesele i uživaju što imaju zdrave zube. Kako je to moguće, ja ne razumijem.

– Ne brbljaj sada o svojim zubima! – povikah. – Radije mi žurno kazuj jesi li dočula neštonovo o Isusu Nazarećaninu!

– Dobro, dobro! Evo odmah… – uzvrati ona. – Tako mi svega, mene izgrditi nije nekoumijeće. Dakle, mogu te izvijestiti, Isus se još prije podosta vremena ukazao svojim učenicimana jezeru. Jeo je s njima, poučavao ih i postavio im Petra za prvoga između njih. Ako sam točnorazumjela, trebao bi Petar biti pastirom, te u buduće napasati svoje jaganjce. No neka me ubijezao duh, ako će Petar ikad biti pripravan tebe, neobrezanoga tuđinca, napasati kao janje ili uzetipod svoju zaštitu! Ne razumijem zašto je Isus postavio Petra za pastira? I to onoga istog Petra

koji ga je, prije nego je pijevac zapjevao, tri puta zatajio. No zasigurno je Petar najkrupniji inajsnažniji od svih njih. Ali je i previše usijane glave da bi mogao druge savjetovati.– Jesu li ti sami učenici to kazivali? – upitah je nepovjerljivo.– Ah, kako su mi osjetljive noge! – uzdisala je i tužila se Suzana. – Nikad ne bih mogla

prijeći cijeli put od Kafarnauma do ovamo, no uzeli su me u brodicu prikupljača poreza i do-pustili mi da se dovezem u nevjernički grad Tiberias. Ja sam tek jednostavna stara žena, pa minitko ništa ne kazuje. No moj sluh je još uvijek valjan, a netko ipak mora izvaditi ulovljenu ribuiz brodica i usoliti je u zemljane posude, netko mora muškarcima prati odjeću i kuhati im…Tako se ugrabi i dočuje ponešto… Ponekad je to i više nego ti ljudi mogu pomisliti, smatrajućime previše prostodušnom da bih mogla nešto pojmiti. Ja sam toliko slaba i umorna, te tolikočeznem za Isusom, da ne mogu ni spavati. Počesto izlazim noću na žalo i molim… Ako tada

nešto dočujem, što nije bilo namijenjeno mojim ušima, to nikako nije moja krivica nego božjavolja. I teško bi se to moglo dogoditi mimo božje volje, ako su ti učenici toliko sveti ljudi, kao



što si umišljaju. Naime, oni su doslovce naduti od ponosa, jer im se Gospodin već nekoliko putaukazao. I to je uvijek bilo pred skupinom njih, na raznim mjestima, pa bi ih poučavao. Ali Pe-tar, Jakov i Ivan ponajviše su u njegovoj milosti. Iz njihovih lica zrači sjaj poput onoga od ogn-

ja, pa ih se po tami može zapaziti i bez svjetiljke ili zublje.Pogledala me, kimnula glavom i dodala: – A Natan je pošten momak! Čak je položio zavjet,

a pravi muškarac ostaje uvijek muškarcem. Zato vjerujem više njemu nego svojemu ženskomrazumu. Rekao mi je kako ti dugujem izvješće, zato jer si me toliko plemenito i velikodušnopoveo iz Jeruzalema u Galileju, dok su me sveti ljudi ostavili na cjedilu. Tako si ti prema meni

bio milosrdan Samarijac**, kojega je Isus u svojim poučavanjima običavao navoditi kao primjer. Napokon, jedan Rimljanin nije gori od Samarijca. Ti ljudi preziru naš Hram i služe bogu nasvojemu vlastitom brdu, te svetkuju Pashu prema svojim pravilima. No Rimljani nemaju ninajmanjega pojma o svemu, pa ništa ne slute… Osim, dakako, tebe!

Tako je dala oduška svojemu strahu i muci, kroz bujicu riječi, sve dok je napokon nisamnestrpljivo prekinuo, jer sam morao upitati: – Znači, Isus iz Nazareta je Mesija i Sin Božji? Iuskrsnuo je?

– On je uistinu uskrsnuo i putuje Galilejom, te se mnogima ukazao – pritvrdi Suzana. No

odmah je i brzinula u plač, te kroz suze dodala. – Neka mi oprosti, ako sam pogrešno i zlo post-upila, te ga izdala tebi! Ali ti mu zasigurno ne želiš zlo.

– No zašto se nije ukazao Mariji Magdaleni ili Ivani? –zapitah začuđeno. – Ili tebi?– Bože moj, ta mi smo samo žene! – uzvikne Suzana, iskreno začuđena mojim pitanjem. –

Zašto bi se ukazivao nama?! – I položila je ruku preko usta, jer nije mogla zadržati hihotanjezbog tako nesmislene predodžbe. Ubrzo se ponovno uozbiljila i nastavila. – Zebedejevi* sinovimorali su zasigurno nešto reći svojoj majci Salomi*. Ona je, naime, toliko samovoljna ičastohlepna žena, pa se sinovi nisu usudili potpuno zatajiti ta zbivanja. Ali Saloma to, baremzasad, nije ispričala ni jednoj drugoj ženi. No jedno znam pouzdano! Po cijeloj je Galileji pos-lana vijest svima koji su ga nekoć slijedili i zbog njega tugovali, kao i onima koji su u njegavjerovali i u koje učenici imaju povjerenja. Medu njima su sedamdesetorica, koje je svojedobnoposlao radi navještavanja njegovoga imena. No osim tih je još mnogo Smjernih. Poruka je išlaod usta do usta, od sela do sela: „Gospodin je uskrsnuo, budite pripravni! Vrijeme uskoroistječe… A on ostaje tek četrdeset dana na Zemlji. I prije nego napusti Zemlju, sve će Svojepozvati na Brdo, radi oproštaja!” No potječe li ova obavijest od njega ili od učenika, to neznam.

– Na Brdo? – upitah. – Koje je to brdo?– To mi nije poznato – odvrati Suzana, kimajući glavom. – To bi mogli znati oni koji su mu

vjerni, a moguće i oni Smjerni. Mnogo je brda na koja se on povlačio radi molitve, u okoliciKafarnauma kao i na drugoj strani jezera. No ja mislim da se sada radi o brdu koje mora ležati usredini Galileje i nedaleko glavne ceste. I to zato da bi se oni koji prime poruku, na dani znak

mogli brzo i neupadljivo zaputiti na zborište. Govori se još i o nekom napitku za besmrtnost.Ali ne znam reći je li to Gospodin takav napitak dao učenicima ili ga kani kasnije uručiti svimsvojim sljedbenicima na tome brdu.

1 – Suzana! – uzviknuh. – Ne znam kako bih ti zahvalio za tvoju odanost! Neka te Isus bla-goslovi zbog tvojega dobroga srca, s kojim me ne ostavljaš u tami! Kad dođe vrijeme, poći ću sostalima k tome brdu, pa makar me i zatuku. Reci Natanu, neka drži magarce u pripravnosti, amedu njima i jednoga za tebe, za slučaj da te drugi ne povedu!

– Da, uistinu, na to sam i ja pomišljala – radosno odvrati Suzana. – I blagosiljam te, Rimlja-nine, jer si suosjećajniji od Isusovih sljedbenika. Srce mi je nagrizala bojazan da će oni ž urnootići i mene ostaviti, pa sa svojim šepavim nogama ne bih mogla prispjeti na vrijeme i nikadviše ne bih vidjela svojega gospodina. No sad si mi obećao da me nećeš ostaviti na cjedilu, čak

i ako to drugi učine.



Još smo razmišljali bih li pošao u Kafarnaum, kako bih učenicima bio blizu. Suzana se ipak pribojavala da bi me oni mogli prerano prepoznati i posumnjati u mene. Glavna cesta uunutrašnjost Galileje i inače prolazi kroz Tiberias, pa bi bilo najbolje ako mirujem gdje jesam,čekajući nju ili Natana. A na Brdu će se osim toga okupiti ljudi iz najrazličitijih krajeva, pa se

jamačno neće svi međusobno poznavati. Kada dođe vrijeme, zasigurno će biti moguće na način

Smjernih raspitati se za put do toga mjesta, čak i ako učenici naglo i noću nestanu iz K afarnau-ma pa udare nekim prečacem.Rastadosmo se s obećanjima i očekivanjima punima nade. Suzana se polagano udaljila duž

obale, ne htijući ništa ni jesti niti piti, premda sam bio pripravan rado joj za okrijepu ponuditisve što se samo moglo zamisliti. Ni je se htjela više zadržavati, bojeći se kako bi nas netko mo-gao zajedno vidjeti i o tome reći Isusovim učenicima.

Tako sam se ponovno vratio u svoju gostionicu, pun pouzdanja i vjere. Postao sam blag ismjeran, a nemir u meni se ugasio. U duhu sam se molio riječima kojima me poučila Suzana. Ivjerujem, nema te zemaljske časti, odličja ili milosti, kao ni uspjeha ili mudrosti, koje ne bihbio pripravan dati za Isusovo kraljevstvo, ako bi mi ga on htio otvoriti. Podrobno sam ispitaosvoju dušu, do najvećih dubina, te sam uvjeren, da nisu besmrtnost i vječan život ono što ja

tražim. Imam tek jednu želju… Da me Isus pogleda i prizna za jednoga od svojih!Nakon sastanka sa Suzanom, nekoliko sam se dana bavio jedino bilježnjem onoga što mi se

zbivalo…

PISMO 10.

Brdo sastanka Mark još jedanput pozdravlja Tuliju.

Duboko u srcu svojemu znam, Tulijo, dugo je već otkako se otudih od Tebe. Ništa od onogašto zapisujem ne bi Te moglo uvjeriti… Toga sam također svjestan. Ako ćeš kojim slučajemovo čitati, zasigurno ćeš mi se samo izrugivati i pomišljati: Židovi su mi zamaglili mozak.

Unatoč tome, još me uvijek progoni ona neobična primisao kako ću Te jednoga dana ipak p o-novno vidjeti… Tada bi Tvoja odjeća mogla pasti s Tebe, a Tvoje bi tijelo također postalosuvišnom ljuskom… Zatim bih mogao ugledati Tvoju dušu i mogao Te navesti da vjeruješ, jed-nako kao što i ja vjerujem… To bi Tebi, dakako, značilo odreći se mnogo čega od onog što uovome životu cijeniš vrijednim i ugodnim. Ali kad bih Te mogao vidjeti takvom, više Ti ništana ovome svijetu ne bi imalo značenja, pa bi se time odrekla tek bezvrijednih stvari. No ta je

primisao zasigurno tek priviđenje. Za takvo vjerovanje postaje se sposobnim tek nakon što seneke stvari osobno doživi i vidi… A mnogo je ljudi koji ne bi vje rovali, čak i nakon što bi sveovo vidjeli rođenim očima.

Želim ipak izvijestiti što se dalje zbivalo. Na dan utrke zaprega, pozvala me Klaudija Prokulk sebi. Priopćila mi je, u znak najviše naklonosti poziva me na utrku, u svoj odjeljak. Tamo ću

smjeti sjediti iza nje… Bila je odjevena u purpur i svilu, što se moguće činilo doneklenepromišljenim. No mogla se uvijek pozvati na svoje daljnje srodstvo s Cezarom. Kosa joj je

bila predivno uređena, a skupocjen dijadem*resio joj je čelo. Za mene je pak pripravila tuniku itogu*. Čekao me je i brijač kako bi mi obrijao bradu i nakovrčao kosu.

– Krajnje je vrijeme da se ostaviš te židovske besmislice i ponovno se pokažeš kao Rimlja-nin, među svim ovim barbarima! – objasnila je Klaudija.

Spomenuo sam potpuno šarenilo odjeće gostiju u toplicama, kao i okolnost da je čak i rimskisavjetnik prihvatio istočnjačku odjeću te pustio bradu, kako na dvoru ne bi nepotrebno isticaosvoju pripadnost Rimu. Napokon sam joj morao natočiti nerazblaženoga vina.

– Ne ljuti se na mene, Klaudijo – rekoh. – Ali ne veseli me sada otići odavde i prisustvovatiutrci. Mnogo bih radije ostao dostupan i pripravan za putovanje. Imam razloga za pretpostavkuda će se Isusovi sljedbenici uskoro okupiti, kako bi ga susreli. Nadam se da ću biti pravodobno



izviješten o vremenu kad će se to slučiti, kako bih mogao na izvjesnoj udaljenosti poći za nje-govim sljedbenicima i tako naći mjesto okupljanja.

– To za mene nisu nikakve novosti…! – osorno odvrati Klaudija Prokul. – Ivana je upućenau sve to. Kad bih bila mlađa i da sam u Rimu, te imala dovoljno pouzdanih i šutljivih zaštitnika,moguće bih se i ja dala nagovoriti na tu pustolovinu… Pa bih preodjevena pošla na to brdo.

Mjesto sastanka je jedno brdo, zar ne?– Zašto mi Ivana o tome nije ništa rekla? – upitah začuđen. – Zar mi ne vjeruje?– Mislim da joj je naložena šutnja – primijeti olako Klaudija. – Ali mi je obećala govoriti

Isusu Nazarećaninu o meni. Znano je, naime, da je bolesne iscjeljivao i na daljinu. Ili ćemoguće Ivani dati dio tk anine koji je prije toga držao na svojemu tijelu. A ti tamo nisi nikakopotreban, Mark… Urazumi se i budi napokon opet Rimljanin! Ova je utrka najveći događajgodine u cijeloj Galileji i susjednim zemljama.

Zagledah se u nju, ne vjerujući svojim ušima. Zatim uskliknuli prijekorno: – Znači, tižrtvuješ Sina Božjeg za jednu jedinu utrku zaprega!?

– Sve u svoje vrijeme – branila se Klaudija. – Kupke su mi godile, pa se čini kako sam sada pri čišćoj pameti od tebe. Najozbiljnije, Mark, meni se pričinjava da si izgubio svaki smisao o

odnosu stvari.– Klaudijo Prokul! – uzviknuh strogo. – Tvoj je suprug osudio Isusa na smrt. Od te krivnje

ga nikakvo naknadno pranje ruku nije moglo osloboditi. Zar te nije strah kad pomisliš na Ras-petoga?

– Ali, Mark, ja sam sve poduzela kako bih ga spasila – odvrati ona, šireći ruke. – To bi onmorao znati ili barem doznati. Osim toga mi je Ivana vrlo potanko razložila da se sve moralozbiti upravo ovako, da bi se ispunili sveti židovski zapisi. Zato bi, misli ona, Isus zapravo tre-bao biti zahvalan Ponciju Pilatu što je pod pritiskom Židova pomogao u tome ispunjenju zapi-sanoga. Židovsko je mudroslovlje doduše mračno i višeznačno, ali mogu doista povjerovatikako je Ivana u pravu. Osim toga, dolazi i ona na utrku, unatoč mogućnosti da zbog toga zakas-ni na Brdo. Iz toga možeš pojmiti koliko je ova utrka poseban događaj .

Tako sam se napokon morao ipak pokoriti. Ali nisam dopustio da mi skinu bradu… Prista-doh tek na njeno kraćenje i mazanje pomastima. Nakon toga je ovaj moj ukras lica, zahvaljujući

brijaču, bio uređen na način kako je to bilo uobičajeno na Herodovome dvoru.Cirkus Heroda Antipe nije veliko zdanje. Može primiti nepunih trideset tisuća duša. Ovom je

zgodom bio do vrha pun svjetine koja je vikala i bila uzbuđena. Činilo se, međutim, kako naklupama sjedi više stranaca nego Galilejaca…

Za Klaudiju Prokul je Herod Antipa dao postaviti povišeni odjeljak, na suprotnoj stranitrkališta od one na kojoj se nalazio njegov. Pritom je njen odjeljak bio tek za jednu stubu nižiod kreževog, a na ogradi su mu visjeli crveni sagovi. Sve je to pokazivalo kako Herod želiodržavati dobre odnose s rimskim namjesnikom. I za arabljanske* glavare, kao i za ostale dos-

tojanstvenike koji dođoše u posjet, dao je Herod urediti povišenja u gledalištu. Njegovi su pakdvorjanici dobili odgovarajuće naputke, pa kad se pojavila Klaudija sa svojom pratnjom,dočekana je poklicima odobravanja što su jednoglasno odjekivali sa svih strana. Pučanstvo jetim jednodušnim glasanjem istodobno davalo oduška svojoj napetosti punoj iščekivanja.

Vidjeli smo Herodiju kako sa svojom mladom kćeri Suzanom dolazi u knežev odjeljak. K o-liko se moglo vidjeti s druge strane trkališta, tetrarhova je žena bila odjevena nadasve raskošno.U svakome slučaju, Klaudija Prokul je uzdisala i mrmljala, kako je ta isticanja željna brako-lomka mogla njoj i Rimu učiniti zadovoljstvo te se obući malo manje razmetljivo. I Herodiju supozdravili glasnim usklicima što su dolazili s raznih strana. No ovaj puta uzvikivanje nije bilotoliko jednodušno, a nakon što su stranci zamijetili da su izvikivače čak gurali laktovima te ihtukli i prijetili im, zamuknuše ubrzo i oni. Kneginja se s tim morala pomiriti, pa je sjela. Napo-

kon se pojavio i osobno Herod Antipa, šireći ruke na prijazan pozdrav svima nazočnima. Svj e-



tina ga je srdačno dočekala, ustavši sa svojih mjesta, poprativši to usklicima i toptanjem noga-ma. Kao da su time htjeli dodatno naglasiti svoju nesklonost njegovoj supruzi.

Tada je u arenu ušla skupina gladijatora, te su počeli odmjeravati snage po dvojica ili višenjih. No njihovo je oružje bilo tupo, pa nije potekla krv. Zbog židovskoga Zakona se Herod nijeodvažio pustiti osuđene razbojnike da se bore za život… Zatim su njegovi jahači prikazivali

različite vještine, sve dok gledateljstvo udaranjem nogama nije počelo zahtijevati početak utrkezaprega. Napokon su na stazu počele izlaziti zaprege… Slijedeći jedna za drugom prošle su uvodni

krug, kako bi ih gledateljstvo moglo razgledati. Pokazalo se da su kola bila uistinu sjajna iraskošna, a konji u izvršnome stanju. Kladioničari sa svojim velikim voštanim pločicama zašlisu tada između redova klupa, kako bi primali oklade. Moglo se zaključiti da kneževa zapregavranaca ima najveće izglede za pobjedu. Inače zaprege nisu bile slagane prema boji konja. Bar-

barski su upravljači zaprega pri odabiru grla iz staja njihovih gospodara više slijedili svoj vlasti-ti ukus. Boje mjerodavne za sklapanje oklada bile su istaknute na kolima ili vidljive premaodjeći vozača. Kladioničari su oglašavali jednu idumejsku i jednu sirijsku zapregu, koje nisunosile nikakvu određenu boju.

Posljednja zaprega koja je izašla na stazu bila je vlasništvo jednoga arabljanskoga kneza.Konji su bili potpuno bijeli… Ali kola što su im prethodila već su prouzročila uobičajen i neu-godan zastoj na ulazu. Vatreni su se bijelci spotaknuli i pali na koljena prednjih nogu, kad ih jenjihov vozač morao oštro obuzdati, budući da su upravo tada krenuli u pun propanj. To je biotoliko loš predznak, te su se mnogi gledatelji počeli glasno smijati. Vozač kola se rasrdio i daokonjima da okuse njegov bič… No to ih je, dakako, učinilo još neposlušnijima.

U uobičajenoj utrci, koja se odvija prema pravilima i upućeni je cijene bezopasnom,dopuštene su razumne oklade i sa svakim daljnjim stupnjem natjecanja raste napetost. Jer, za-prege izlaze na stazu po dvije usporedo, pa svaki par proveze stazom tek nekoliko krugova.Zaprega koja izgubi dvoboj izlučuje se iz utrke, sve dok ne ostanu posljednje dvije koje senatječu za pobjedu. Ali ovdašnji barbari vole brzinu i buku… Na moje krajnje iznenađenje

postavili su sve zaprege istodobno u jedan red, odredivši mjesta žrijebanjem. Dočuo sam k ako je predviđeno voziti četrdeset krugova! Bilo mi je žao konja, od kojih će zasigurno mnogi slo-miti noge… Osim toga, moglo se gotovo sa sigurnošću očekivati, ovakva će utrka ponekog nat-

jecatelja stajati života. Promatrajući bijelce arabljanske zaprege ko ji su se propinjali, prisjetih sešto mi je rekao onaj usamljeni ribar na obali Genezaretskoga jezera. I zapitah se, trebam li dois-ta uložiti novac na tu zapregu? Raspitavši se, doznao sam kako je ubrajaju među sudionike snajviše izgleda, ali nakon onoga lošeg predznaka više nitko ne želi uložiti novac na nju. U jed-noj toliko teškoj masovnoj utrci mogli su snažni konji i prisebni vozači, uz malo sreće pobijedi-ti i brže zaprege od svojih.

– Herodova zaprega! – uzvikne Klaudija Prokul, oduševljeno podižući r uke. Sjajni konji i

njihov tamnoput vozač ulijevali su doista povjerenje. No boja zaprege bila je crvena, jer ni je-dan razuman čovjek ne bi uložio novac na crnu boju. Klaudija se rastreseno okrenula premameni i rekla: – Pretpostavljam, imaš dovoljno novaca pri sebi? Dakako da sam odmah uspioodgonetnuti, zašto joj je bilo toliko važno da budem uz nju… Jedna žena se nikad ne kladi svo-

jim novcem. Izgubi li, nije joj teško zaboraviti zajam koji je uzela i tek žaliti lošu sreću… Noako dobije, može zajmodavac biti sretan ako dobije natrag barem ulog!

– Stotinu drahmi… – predložih nevoljko.– Mark Mecentije Manilijane! – uzvikne Klaudija Prokul, okrenuvši se prema meni i

poprativši to zaprepaštenim pogledom. – Zar me želiš uvrijediti? Ili si uistinu već postaoŽidovom?! Reci najmanje stotinu zlatnika! A i to je premalo za tako divne konje…!

Toliko novaca nisam imao pri sebi. Ali su svi novčari i mjenjači novca iz Tiberiasa obilazili

klupe bogatih gledatelja i prihvaćali oklade. Uzviknuo sam ime koje mi je naveo Arestej u Je-ruzalemu, pa mi pokazaše nekoga čovjeka, koji je crtama lica i odjeći mogao biti brat blizanac



jeruzalemskoga novčara. Rekoh mu o mojoj neprilici. Bio je odmah pripravan dati mi zajam, alime upozorio kako će biti teško naći nekoga tko bi položio protuulog, kladeći se protiv Her o-dove zaprege. Uistinu je bilo najbolje prihvatiti ono što je napokon uspio dogovoriti. A to je bioulog jedan prema jedan, što ga je ponudio neki idumejski dostojanstvenik, rekavši pritom kakoto čini jedino iz učtivosti prema supruzi prokuratora Judeje.

– Misli na mene, kad ćeš nakon pobjede brojati novac! – dovikne novčar Klaudiji Prokulsmijući se, kao da joj je uručio nekakav dar. Pritom je zabilježio okladu na svojoj voštanoj pločici.

Ponovno sam promotrio zaprege, koje su vozači obuzdavali tek s krajnjim naporom. Odla-ganje početka utrke moglo se dijelom pripisati i nastojanju da se ostavi dovoljno vremena zasklapanje oklada. No dijelom je namisao bila i dodatno uzbuditi konje te razdražiti vozače. Pr i-bojavao sam se da će odmah nakon početka utrke čak nekoliko kola stradati. Zaprega bijelacaarabljanskoga kneza, to se moglo zamijetiti, nije bila naučena na ovakvu skupnu utrku. Jer,kon ji su se ritali prema kolima, protiveći se obuzdavanju, te razdraženo zabacivali glave amo-tamo tako da im je sve pjena prštala iz kutova usana.

– Koliko mi nudiš za bijelu zapregu? – upitah novčara.

– Ako uistinu želiš izgubiti novac u moju korist – odvrati on smijući se – preuzimam osobnookladu! I to sedam prema jedan! Koliko ćeš uložiti?

– Zabilježi: Mark ulaže četrdeset zlatnika na bijelu zapregu! Sedam prema jedan! – odlučihse u posljednji tren, kad je Herod već podizao svoje koplje. Novčar je zapisao ulog, a već se

plamencima okićeno koplje zabolo u pijesak. Vozači kola zavikaše i kola tutnjeći poletješe.Iskusniji vozači su se nagnuli unatrag i svom snagom obuzdavali svoje konje, kako bi srljajućenovake istisnuli i natjerali ih da po mogućnosti odmah slome vrat. Ali je bilo gotovo nemogućezadržavati podivljale konje. Dvije su zaprege u propanj pojurile ispred ostalih, a vozači su senagnuli naprijed i udarcima biča pokušavali postići što veću prednost i što prije doći dookretišta na stazi, označenoga s tri kamena cunja. Jedino su tako mogli spasiti svoj život ispriječili da ih ne izgaze zaprege koje su ih tijesno slijedile…

Nesvjesno sam skočio na noge i stao na klupu. Jer, tako silovit početak utrke još nikada n i-sam doživio. Herodova zaprega vranaca vješto se probijala kroz metež, a vozač je nemilosrdnofijukao svojim teškim bičem kako bi se otresao suparnika. Zamijetio sam da je trak biča ošinuolijevoga vanjskog konja zaprege bijelaca. Udarac je pogodio u predjel očiju, a meni se pričiniloda sam začuo i prasak biča. Arabljaninova kola udarila su u zaštitno postolje okretišta tolikožestoko te su frcnule iskre i kotač je samo čudom ostao čitav.

U drugome krugu su teška kola konjaništva iz Cezareje, sa svojim smeđim konjima, bezob-zirno grunula u kola iz Idumeje koja su se od naleta prevrnula. Idumejski je vozač, vučen nauzdama, klizio stazom sve dok se nije srušio vanjski konj u zaprezi. Smeđa je zaprega za tovrijeme daleko odmakla. Tada se pak probila Herodova zaprega i pošla u potjeru. Idumejac se

podignuo teturajući, tijela oblivena krvlju, dohvatio paloga konja za nozdrve i trznuo ga u vis.Uspjelo mu je čak ispraviti kola i ponovno se ubaciti u utrku. No konj koji je ranije pao sada jetoliko hramao, te se ova zaprega više nije mogla natjecati nego je tek ometala ostale sudionike.Pomislio sam odmah kako se taj vozač ponovno uključio u utrku zato da bi se osvetio Rimlja-nima.

U takvome natjecanju, kada stazom jure zaprege približno jednake vrijednosti i snage, goto-vo je nemoguće izmaknuti protivnicima za više od jednoga kruga. Zaostali vozači zapriječuju

put vodećima koji ih sustižu, pa vozač koji se do njih probio ponovno mora izazvati svu naklo-nost sudbine, želi li ih pretjecati. Zaprega bijelaca je u međuvremenu potpuno ispala iz ritma,

jer je konj pogođen udarcem biča neprestance bolno zabacivao glavu amo-tamo. Vozač je bio izbezumljen. Udarao je bičem, kleo i prijetio šakom kad bi prolazio pokraj odjeljka kralja He-

roda. No vranci su se sve više približavali teškim kolima što su ih vukli smeđi konji. KlaudijaProkul je skočila na noge, glasno vikala i toptala svojim zlatnim sandalama.



Nisam mogao brojati krugove ni pratiti pojedinosti utrke. Ali sam iznenada vidio sirijsku zapregu, kola zajedno s konjima, kako lete u zrak! Kao odbačeni iz nekoga stroja za bacanje, po-letjeli su na skupinu kola u cirkuskome krugu. Konji su se premetnuli, a vozač kojemu su uzde

još uvijek bile vezane za pojas, bio je povučen među kopita što su divlje tukla oko sebe. I neznam što je pritom bilo strasnije, njegov smrtni krik ili zadnji njisak jednoga od konja…

Ubrzo se naprijed probila i bijela zaprega, na jednom od okretišta. Pritom je potisnula jednadruga kola na kameno podnožje, pa su se ta prevrnula. Arabljanska zaprega je iz toga srazaizašla neoštećena. I to zahvaljujući možda upravo ozljedi oka onoga vanjskog konja, koji sezbog smanjenoga vida na lijevome oku nije toliko približavao zapreci. Vozač prevrnutih kola jepod životnom pogibelji uspio izvesti svoje konje sa staze, tik pred naletom druge zaprege što jeveć nailazila… Morao sam se pritom diviti umijeću i spretnosti vozača. Čovjek je vidiokonjušare kako mu trče u susret, napravio je nekoliko koraka prema njima, ali je zatim paosvom duljinom na tlo i nije se više mogao podići…

Ponovno je počelo sklapanje oklada, usred neizmjernoga uzbuđenja. Smeđa zaprega rimskekonjaničke kohorte je sada bila više cijenjena, pa su mnogi ulagali novac na nju, a protiv Her o-dove zaprege. Posebice su se u tome isticali Arabljani koji su mahali svojim ogrtačima i pritom

prstima pokazivali odnos oklade koji prihvaćaju. Naime, nakon što svojoj zaprezi više nisu da-vali nikakvih izgleda za pobjedu, priklanjali su se rimskoj u odnosu na Herodovu posadu.Vranci su već jedanput pokušali preteći smeđu zapregu, ali bi Rimljanin svaki puta pribranozapriječio prolaz, skrećući prema obodu staze i pucajući bičem. Herod je u svojemu odjeljkuskočio na noge, te počeo glasnim povicima pozivati svojega vozača neka se probije naprijed.Svi su konji bili prekriveni pjenastim znojem, a u zrak su se digli veliki oblaci prašine, premda

je staza prije početka utrke bila obilato zalivena vodom. Najviše je čudilo što su se bijelci, unatoč svim neprilikama, zahvaljujući svojoj brzini ipak

uspjeli dohvatiti trećega mjesta, premda su njihova lagana kola pritom dobivala grube udarce.Prekrasni konji su se polagano sve bolje snalazili i sada su trčali doista divno. Životinja sozlijeđenim okom podigla je glavu i glasno rzala. Vozač se pak nagnuo naprijed i govorio joj,pa se doista prestala izdvajati od ostatka zaprege.

Otpadoše tada još jedna kola, jer su izgubila kotač. Vozač je pritom uspio izvesti zaokret, pasu se kola prevrnula prema sredini staze i tako nisu zapriječila put ostalima. Ali se odvaljenikotač nastavio kotrljati stazom, pa ga je smeđa zaprega što je upravo nailazila morala zaobići.Tu je prigodu vješto iskoristio Herodov vozač. Nagnut daleko naprijed, žestoko je opleo svojekonje i doista se probio ispred Rimljanina. Uz poklike odobravanja i urlanje gledatelji su skočilina noge, a Klaudija Prokul je vikala od radosti.. I to premda baš nije bilo časno od nje, klicatiod veselja zbog neprilike što je snašla rimsku zapreku. No oni što su sjedili u blizini pljeskali su

joj u znak odobravanja, a mnogi drugi joj se smiješili.Broj kola što su ostala u utrci se osjetno smanjio. Ipak, posljednji od onih što su zaostali

ometali su Herodovoga vozača da iskoristi svoju prednost. Krvlju obliven Idumejac kojem je spolovice lica bila zguljena koža, ogledavao se uokolo, domahivao i izmicao se kako bi propus-tio Herodovu zapregu. Zatim je namjerice potjerao konje na put rimskoj posadi i pritom jošsmanjio brzinu. To se zbivalo na samoj sredini ravnoga dijela staze, a ne na okretištu. Rimljanin

je bijesno kleo, jer je takav postupak bio protivan svim pravilima. Ali kako se to moglo dokaza-ti? Idumejac je za svoje poteze mogao uvijek navesti nekakve izgovore. Arabljani koji su sekladili na rimsku zapregu, počeli su urlati i prijetiti šakama. No u tome je trenutku zaprega bij e-laca proletjela pokraj rimske i idumejske, te uspjela pri je njih stići do okretišta. Zatim se dohva-tila unutarnjega ruba zavoja i pojurila za petama Herodovih kola. Taj je prizor presjekao gleda-teljima dah, pa je na neko vrijeme zamuknulo svako dovikivanje. Takvo nešto nije nitko sma-trao mogućim…

Nakon zavoja je Rimljanin usmjerio na vanjski rub staze pa se bez poteškoća poravnao sIdumejcem. Mogao je tada lako pretjeći zapregu koja mu po sposobnostima nije bila ravna. Ali



to nije učinio, nego je obuzdao svoje konje i namjerice opalio Idumejca bičem po glavi. Odtoga je onaj nevoljnik u svojim kolima pao na koljena. Na taj prizor surovosti je svjetina po-novno počela urlikati. Neki su čak pljeskali u znak odobravanja… No u drugima je usplamtjelamržnja protiv Rimljana, te sam na mnogim mjestima zamijetio izbijanje tučnjava.

To je potrajalo tek kratko vrijeme, jer su se događaji brzo redali. Idumejac se nekako pridig-

nuo u svojim kolima i posvetio se svojim konjima, izvlačeći iz njih posljednje snage te uspio ponovno pretjeći rimsku zapregu. Tada je i opet skrenuo na put svojemu protivniku. To višenije bila utrka, nego otvoreno ubojstvo. Snažni smeđi konji zabili su se punim zaletom uIdumejčeva kola, pa su se obje zaprege počele kotrljati po tlu. Od iznenadnoga je udarca Riml-

janin poletio glavom naprijed iz svojih kola… Pri padu je udario glavom o kameni rub trkalištate mu je unatoč kožnoj kapi i zaštitnoj kacigi prsnula glava. Ostao je beživotno ležati… Idume-

jac je također izdahniio prije završetka utrke, jer mu je jedan konj zadao težak udarac kopitom.Raskrčivanje staze nakon ovoga sudara prinudilo je preostale zaprege da smanje brzinu

vožnje. Vozač Herodovih kola je unatoč tome urlao i razmahivao bičem, pa su konjušari kojinamjeriše odnijeti Rimljaninovo truplo morali ponovno ispustiti svoj teret i naglim skokom ustranu spašavati život. Herodov vozač je pokušao natjerati svoje konje preko beživotnoga trup-

la, ali vranci nisu bili vojni konji pa su oklijevali izgaziti ljudsko tijelo. Divlje su se propeli itrznuli kola na stranu, te su se ova skoro prevrnula.

Arabljanski je pak vozač gotovo u jednome koraku proveo svoja kola pokraj Herodove zaprege. Jedan je njegov kotač pritom okrznuo kameni rub staze i popeo se na njega. Ali su kolaostala uspravljena i dohvatila se okretišta prije nego je Herodov vozač dospio obići truplo nastazi i ponovno potjerati svoje konje ravnomjernim trkom. Ma koliko se to činilo nevjerojatnim,zaprega bijelaca se sada nalazila na čelu, unatoč onome ranijem lošem predznaku. A do kraja jepreostalo još malo krugova… Sada je bio moj red da skočim i uzvikujem u znak odobravanja!Pridružiše mi se i svi Arabljani. Ali je neutvrđena staza već bila toliko puna brazdi i izbočina,poput svježe uzoranoga polja, da je vožnja po njoj bila jednako opasna kao i po oranici.

Prvi puta tijekom utrke je vozač zaprege s vrancima izgubio nadzor nad sobom. Počeo jenemilice tući svoje životinje, pokušavajući silom preteći zapregu bijelaca. Ali je brz i ravnomje-ran korak arabljanske konje očuvao od ove pogibelji… Njihova su kola, osim toga, bila laganapa vozač nije trebao obilaziti okretišne oznake sasvim tijesno. Umjesto toga, uzdajući se u sv o-

ju brzinu, hvatao je luk nešto šire jer se nije morao bojati kako će se Herodov vozač ubaciti uunutarnju stranu zavoja.

U utrci su još preostale tek tri daljnje zaprege. Vozač bijelaca ih je pokušavao pretjeći svanjske strane, u skladu s pravilima. Herodov je vozač urlao na njih neka ga propuste. Dvojicaod njih su se dala zaplašiti. Ali treći, koji je vodio snažnu ali sporiju zapregu, pa mu nitko nijedavao izgleda za pobjedu, oklijevao se ukloniti s puta vrancima. Zato je ponovno Herodovvozač posegnuo za bičem, namjerice usporio i zatjerao glavčinu svojega lijevog kotača u žbice

desnog kotača drugih kola. Zatim je bez većega napora, već i samom brzinom i težinom svojihkola, prevrnuo protivnikova… Nesretni je vozač prevrnutih kola ostao jako izudaran, pa jeodustao od utrke. Preostale dvije zaostale zaprege vozile su i dalje, nadajući se sreći koja bi imomogućila pomutiti nakane obojici onih što su se naprijed borili za pobjedu.

To se ipak više nije moglo dogoditi. Zamah zastavice označio je kraj utrke. Bijelci su u pr o-panj munjevito proletjeli preko završne crte i izborili pobjedu. Gledatelji su provalili u divljeurlanje te su klicali i Herodovoj zaprezi, koja je zaostala tek nekoliko konjskih duljina. Obavozača uljudno su pritjerali svoja kola jedna uz druga, zaustavili se i pozdravili s hinjenimštovanjem te znacima zahvalnosti za časnu borbu. Arabljanski je pak glavar preskočio ogradusvojega odjeljka i potrčao stazom prema svojim konjima, dok mu je ogrtač lepršao na vjetru.Počeo je govoriti svojim konjima, pljeskati ih i jecajući ljubiti otečeno oko životinji koju je

zahvatio bič. U gledalištu je pak došlo do sukoba, ali su nadglednici ubrzo uspostavili red. Oni



pak koji su izgubili na okladama, pokušavali su se tješiti barem time što su uživali u prekosvake mjere napetoj i uzbudljivoj utrci…

Novčar je prišao, te čestitao prvo meni pa idumejskome trgovcu. U mojoj mu je nazočnostiuručio onih stotinu zlatnika što ih je izgubila Klaudija Prokul. Meni je pak isplatio stotinu iosamdeset zlatnika, pa sam nakon odbitka uloženih četrdeset ostao na dobitku od stotinu i

četrdeset zlatnika. Bio je to iznos koji je za mnoge ljude značio bogatstvo. Zato više nisammrzio Klaudiju Prokul…Kao što svojedobno izvijestili, u noći nakon oluje na Genezaretskome jezeru sanjao sam b i-

jeloga konja. Zbog nekoga je razloga taj san bio toliko stvaran te sam se od njega probudio, sasuzama u očima. Tog sam se sna mutno prisjetio i on me nesvjesno potaknuo da ga uzmem kao

predznak, kad sam ugledao lijepu zapregu bijelaca. Moguće bih i na vlastit poticaj uložio novacna tu zapregu… To je moguće, ali nikako nije nedvojbeno. Konji su pri izasku na stazu posrnu-li. Pa ma koliko čovjek bio sumnjičav glede takvoga lošeg predznaka, ako je makar doneklerazuman ipak ga neće potpuno zanemariti… Zato sam osjećao obvezu potražiti onu djevojku,kojoj je umro brat. I to premda nisam imao nikakvo polazište niti uporište, osim riječi usamlje-noga ribara, prema kojima se ta ražalošćena djevojka ove noći nalazila u grčkome kazalištu.

Klaudija Prokul me pozvala neka je pratim na Herodovu gozbu, premda osobno nisam biopozvan. Zasigurno je mislila kako je taj znak naklonosti vrijedan stotinu zlatnika… Ali me nijeveselilo nepozvanim se umiješati medu brojne goste, koje je Herod Antipa smatrao nužnimugostiti iz političkih razloga. Klaudija Prokul se u ostalom i nije ljutila kad sam se oprostio odnje. No zacijelo me pritom smatrala glupim što takvu prigodu nisam iskoristio.

Dok se gledalište praznilo, vrvjele su gradske ulice ljudima svih rasa. Slutio sam, predstojinam nemirna noć, unatoč posvuda radi održavanja reda razmještenim stražama i legionarima…Bez poteškoća sam našao put do malenoga grčkog kazališta. No tu nije bila najavljena nikakva

predstava. Unatoč tome su vrata kazališta bila otvorena, a siromašni posjetitelji grada, koji senigdje nisu smjestili, očito su smjerali prenoćiti na klupama za posjetitelje. Neki su čak zapalilii vatru, te su pripravljali jelo… Moglo se zato zamisliti, kako će ovo lijepo i novo kazalište su-tradan izgledati…!

Pošao sam između pozornice i redova sjedala. Nitko me nije ometao kad sam se počeospuštati u podzemne prostorije, gdje se nalazila pohranjena raznovrsna oprema za uređenje po-zornice i predstave. Tamo su ponekad noćile i lutajuće skupine glumaca, ako nisu imale kakvo-ga dobrotvora ili zaštitnika koji bi im osigurao smještaj. No sve je bilo napušteno i prazno, kaošto je uvijek ispod pozornice nekoga kazališta nakon što izvođači odu… Bilo je i pomalo sab-lasno, kao da likovi i riječi iz svih predstava još uvijek nevidljivo lebde u zraku. Takve mračne

podzemne odaje kazališta podsjećale su me uvijek na kraljevstvo mrtvih, kako ga 342 pjesniciopisuju. A nakon neke predstave, još onako oduševljen izvedbom, poželio bih pobrzati dolje sdarom u ruci za glumca koji mi je razigrao dušu… Ali bi me svaki puta obuzela nekakva jeza,

neki osjet nestvarnosti. I ne bih sisao. Jer glumac, nakon što odloži odjeću za nastup, nije viseista osoba kao ona na pozornici…Dok sam kružio tim podzemnim prostorijama, iznenada sam pojmio koliko sam se u

kratkome vremenu udaljio od svojega ranijeg života, kao i svega što mi je nekoć pružalo radosti nasladu. Cjelokupna prošlost bila mi je sada tek poput sjećanja… Kad mi je to postalo jasno,osjetio sam odmah, te stvari više nikad neću moći doživljavati na isti način .

Pomislio sam u prvi mah kako vidim sablast ili duh nekoga mrtvaca, kad mi se kroz hodniku susret dovukao nekakav stari Grk. Imao je obješen trbuh, a oči mu bijahu nabrekle od neu m-

jerenoga pijančevanja. Mahnuo je svojim stapom prema meni i kunući zapitao što tu tražim ikako sam dospio ovamo ispod pozornice.

Umirujućim glasom zapitao sam ga: – Stanuje H netko u podzemnim prostorijama?



– Ne misliš valjda na one lupeže, egipatske skitnice i protuhe?! – zavikao je, još srditiji. –Ove koji me prevariše sa svojim bijednim brbljotinama, te su još navukli i nesreću na moju gla-vu, donijevši truplo u kazalište?! Bio bih zadovoljniji od tebe, ako bi mi dopali šaka…

– Pričali su mi – rekoh – kako ovdje mogu naći jednu djevojku, kojoj je umro brat. Trebam joj nešto uručiti…

– Sto?!? Ti valjda nisi još jedan takav brbljavac i spletkar?! – zapita starac, nepovjerljivo mezagledajući. – Djevojku sam zadržao kao zalog. Toj sam opsjenarki oduzeo odjeću i obuću, teću je pustiti tek kad njen dug bude isplaćen do posljednjega novčića.

– Poslan sam da je otkupim – pojasnih, zveckajući pred njim svojom mošnjom za novac. –Povedi me k njoj, pa se nećeš pokajali.

Taj me sumnjičav starac tada neodkčno poveo dalje kroz podzeman hodnik, te otvorio vr a-ta'jedne prostorije u koju je kroz pukotinu na zidu prodiralo nešto svjetlosti. Pri toj sam skrom-noj rasvjeti smotrio neko mršavo, nago djevojče… Čučala je u kutu, kao okamenjena od jada. Cak ni kad smo ušli nije podigla lice prekriveno kosom što joj je neuredno visjela. U prostorijinije bilo ničega jestivog, čak ni posude s vodom, a ni ikakvoga pokrivača .

– Zar je bolesna? – upitah.

– Tvrdoglava je! – odvrati starac. – Počupala mi je bradu kad sam htio da pleše pred vrati-ma! Grad je pun stranaca, a za plesanje bi opsjenarki moguće dobacili nešto novaca. Morašshvatiti, ta bio sam prinuđen platiti troškove ukopa njenoga brata, kako nitko ne bi saznao da jeu kazalištu ležalo truplo. A to nikako nije sve što mi te egipatske varalice duguju!

Dodirnuo sam zatočenicu po ramenu i bacio pred nju mošnju s novcem. Uz to sam glasnorekao: – Poslan sam ti uručiti stotinu i četrdeset zlatnika. Plati tim novcem sve dugove i zatražinatrag svoju odjeću i imovinu! Zatim možeš nesmetano poći, kamo god želiš.

Djevojka se nije ni pomaknula…– Stotinucetrdeset zlatnika!!! – uzviknuo je zato stari Grk, poprativši to kretnjom desne ruke,

kao da želi odagnati zlog duha. – Toga sam se uvijek pribojavao. Vino je pri kraju, a ja vidimsablasti i čujem glasanje duhova…

Ipak je pokušao zgrabiti mošnju s novcem. Pretekao sam ga i ponovno je uzeo, budući da gadjevojka nije ni dodirnula. Starca sam zapitao koliko treba dobiti novaca.

Počeo je trljati dlanove, preokrenuo je licemjerno natečene oči, računao i mrmljao… Napo-kon je rekao, s lukavim izrazom na licu: – Nisam izrabljivač, a ne želim ni opsjenarki naplatitišto je na mene navukla nesreću. Okruglo uzevši, dug iznosi deset zlatnika. Donijet ću odmah injene stvari, a pod račun ću dodati i malo hrane i vina. Vjerojatno je toliko iscrpljena od gladi,

pa ne može iscijediti ni riječ. A u stanju, u kakvom jest, nećeš od nje imati nikakvoga užitka…Povjerljivo me potapkao po ramenima i šapnuo u uho: – Stotinucetrdeset zlatnika je luđačka

cijena za takvu osobu. Ti si nesumnjivo izgubio razum. Dovoljno je ako platiš njene dugove…Tada je možeš uzeti i s njom činiti što te volja. Za jedan jedini zlatnik izdat ć u ti potrebnu listi-

nu, pa joj kao robinji možeš na pozadinu dati užarenim željezom udariti znak vlasništva, sve uskladu s pravom i zakonom. Naime, ona nema nikakvoga zaštitnika. Ne podižući glave, djevojka je tada maknula vlasi s očiju i siknula: – Isplati šugavome sta-

rom gadu pet zlatnika! Time su moji dugovi i oni svih ostalih višekratno pokriveni. A zatim muza moj račun dodaj još i udarac nogom u prepone!

Otvorio sam mošnju s novcem i uručio starcu pet zlatnika. Bio je toliko očaran te se čak nijeni pokušavao cjenkati. Odmah je pohitao donijeti djevojčinu odjeću. Dovukavši svežanj, preda-no je uzviknuo da će smjesta pribaviti jela i vina. Kad je ponovno otišao pa smo ostali sami,ponovno sam dobacio djevojci mošnju s novcem i okretoh se na odlazak. Ali me nepoznatazaustavila i upitala: – Što tražiš od mene? Tako mnogo naslade ti ne mogu ponuditi, koja bi bilavrijedna stotinucetrdeset zlatnika. Ove noći sam namjerila objesiti se svojom vlastitom k o-

som…– Ne tražim od tebe ništa – odvratih. – Ja sam tek bio poslan s novcem ovamo.



– Takvo nešto ne postoji – reče ona, ne vjerujući. I po prvi je puta podigla glavu, pa me po g-ledala… Na moje iznenađenje, prepoznao sam u njoj Mirinu, plesačicu koju sam upoznao na

brodu za Joppu. No ona mene nije odmah prepoznala, zbog brade i židovske odjeće.– Mirina! – uzviknuh. – Nisam ni slutio, da si to ti! Što se to s tobom zbilo? Zašto si toliko

nesretna, pa si htjela sebi oduzeti život?

Mirina se od stida trznula i sva stisnula, skrivajući svoju nagost vlasima, te me počela prek-linjali: – Nemoj me gledati, takvu kakva sam sada! Barem se okreni, dok se ne obučem!Žurno je otvorila onaj svežanj, potražila češalj i malo si uredila kosu, te u nju uplela vrpcu.

Zatim je navukla kratku tuniku i na noge pričvrstila šarene sandale. No tada je počela gorkoplakati, zagrlivši me i priljubivši se uz mene cijelim svojim slabašnim tijelom. Naslonivši licena moja prsa, još je ovlažila moj ogrtač svojim suzama…

Pomilovao sam joj ramena, tješio je i zapitao: – Zar ti je uistinu umro brat? I plačeš li zbognjega?

– Već sam ga oplakala… – izloži Mirina, grčevito jecajući. – Vjerujem da sada jednostavnomoram plakati, jer na ovome svijetu još postoji netko dobronamjeran prema meni. Još jednanoć i ja bih bila mrtva, ne ostavljajući za sobom ni prebitoga obola*, kojega bi mi stavili u usta

kao nagradu za vozara*.Pripila se tijesno uz mene i zaplakala još gorče. Tako nisam iz nje mogao izvući ni jedne su-

visle riječi. Napokon se ipak toliko primirila, te mi je mogla ispripovijediti o zloj kobi koja je pogodila putujuće glumce, nakon naše zajedničke plovidbe morem. Njihova se družina zaputilau Pereju i tamo nastupala u odmarališnome naselju za legionare. No svi su oboljeli od groznice.

Na povratku su životarili od plesanja po gumnima uz seoske kuće. A na koncu su ih Židovi k a-menovali. U Tiberiasu su kanili prirediti predstavu, povezano s utrkom zaprega. No Mirinin sebrat utopio pri kupanju na jezeru. Odmah su zaronili za njim, izvukli ga na obalu i Mirina ga jesvojim dahom pokušavala vratiti u život. Ali je sve bilo uzalud… Potajice su ga prenijeli ukazalište, a zatim je stari Grk pomogao da ga tijekom noći pokopaju, kako kazalište ne bi trebaoočistiti posebnim obredom. A to bi bilo neizbježno, ako bi se saznalo da je truplo bilo unesenou zgradu. Ostali članovi glumačke družine su tada utekli, ostavljajući Mirinu i njenu imovinukao zalog. No židovsko joj je kamenovanje, potaknuto upravo tim njenim plesanjem, utjeralotakav strah u kosti te više nije mogla plesati.

– Dok mi je bio živ brat – pojasnila je Mirina – pružali smo si međusobno zaštitu. I nisam bi-la sasvim sama na svijetu. No otkad je mrtav i pokopan, osjećam se nezaštićenom i uvjerenasam kako će me posvuda slijediti nesreća i zlo. Zato više nemam volje za život. Ne mogu ništa

jesti ni piti, udovi su mi kao uzeti, te na ovome svijetu više ne želim ništa ni vidjeti, ni čuti,ništa okusiti niti pomirisati. Dosta mi je svega i još jedino tugujem za svojim bratom…!

Zastala je, neko vrijeme šutjela, a zatim dodala: – No tebe ne mogu razumjeti. Tvoj novaczasigurno mora biti nova vrsta laži i obmane, kako bih produljila svoj beskoristan život i stalno

upadala u novu bijedu. Ne, ne! Uzmi ga natrag i ostavi me ovdje da sama umrem! Ne želimdoživjeti daljnjih razočaranja, sada nakon što znam koliko je nesiguran i beznadan boravak naovome svijetu…

Stari se Grk pojavio donoseći kruha i krupičine kaše. Odmah je i drhćućim rukama natočiovina u šalicu te je dao Mirini. Zatim je rekao: – Dođite u upraviteljevu sobu! Tamo je više svjet-la, a i ležaj. Pobrinut ću se neka vam bude udobno.

– Zadovoljni smo, vjerujem, sa svakom prostorijom – odvratih. – Ostavi nas sada na samu!Moramo mnogo toga dogovoriti.

Uslužno je pojasnio da možemo ostati do jutra, ako nam je po volji. Ponudio je i donijetinam svježega vina, ako želimo. Otišao je noseći vinsku mješinu pod rukom. Mirina je pak

počela jesti, prvo protiveći se, ali postupno sa sve većim tek om. Na koncu je zdjela bila prazna,

a od kruha nije ostala ni mrvica!



– Što je zlo u mojemu plesanju?! – zapitala je, nakon što se nasitila. – I zašto, po svoj prilici,leži nekakva kletva na meni? Pa se više ne uzdam u svoje udove i prožima me strah? Vidio sime plesati na brodu! I znaš kako ja to ne činim da bih zavodila muškarce, nego da zabavim gle-datelje i zadivim ih vladanjem svojim tijelom. I što je to važno, ako plešem obnažena? Odjećakoja leprša samo me ometa i izbacuje iz ravnovjesja. A na mojemu mršavom tijelu nema mno-

go toga za vidjeti. Sazdano je tek od uvježbanih mišića. Nemam čak ni dojki! I potpuno mi jenerazumljivo, zašto su me Židovi kamenovali…Pokazala mi je krvlju podlivene mrlje i loše zaraslu napuklu kožu na glavi, ispod vlasišta.

Zatim mi je sve potanko ispripovijedila: – U jednome smo selu molili jela i htjeli ljude razvese-liti pjevanjem, igrom i mojim plesom. No oni bi me zasigurno kamenovali do smrti, da nas nijebilo toliko. Muči me pomisao, da sam moguće učinila nešto nedolično… I zato više nikad nećumoći plesati kao ranije.

– Mislim da znam, zašto su bili toliko srditi – rekoh, razmislivši o njenome izvješću. – Kakosam dočuo, kneginja Herodija je pustila svoju kći plesati pred razvratnim Herodom Antipom,kako bi ga lukavstvom navela da smakne nekoga židovskog proroka, koji je o njoj loše govorio.Zato se pobožni Židovi u ovim krajevima osobito gnušaju svih poganskih plesova.

– Ponosila sam se svojom umjetnošću – potrese glavom Mirina – i voljela život pun promje-na u putujućoj družini. Ali su nas pogađale jedna nevolja za drugom, sve dok na kraju nisambila toliko isprepadana, te sam se svakoga jutra bojala predstojećega dana. A smrt mojega brata

bila mi je najveći udarac, te me je dotukla. Nakon što mi je ipak otvorila srce, počela se čuditi glede posljednjega preokreta u njenoj k o-

bi. Otvorila je novčarku, opipavala zlatnike i upitala, zbog čega sam joj dao novac? I zašto sam je zapravo tražio. Ispričao sam joj tada o usamljenome ribaru i mojoj okladi na utrkama, tezaključio: – Vjerujem da je taj čovjek dočuo tvoj plač, preko cijeloga jezera. Ali kako se toslučilo i odakle je znao za smrt tvojega brata? Glede toga se ne usuđujem čak ni pokušavati

pronaći objašnjenje. No novac pripada tebi, u svakome slučaju, pa ga možeš uzeti ili ostaviti,kako ti drago.

– Opisi mi toga čovjeka! – reče Mirina, zamišljeno naboravši čelo. – Nije li izgledao kao da je mnogo patio i bio potpuno iscrpljen? Je li bio dostojanstven i dobrodušan, pa mu ne možešzaboraviti lica? Je li imao ožiljke na zglobovima ruku i na stopalima?

– Nema sumnje – žustro odvratih – ti misliš na istoga čovjeka kao i ja. Zasigurno si ga i tividjela!

– Nakon što smo utekli razjarenim Židovima – izvijestila me Mirina – nismo imali ništa za jelo osim klasova žita, koje smo brali p« poljima. Napokon smo stigli do nekoga zdenca iodlučili tamo noćiti. Tada je taj čovjek umorno došao cestom i zamolio: „Dajte mi piti!” Alismo se svi srdili na Zidove, pa ga muškarci nisu postili do zdenca. Moj je brat povikao: „Svekad bih bio i u vašemu židovskome paklu, ne bih umočio ni vrh prsta radi tvoje okrijepe, prok-

leti Zidove!” Ali se meni smilio. Zagrabila sam vode, dala mu piti i oprala mu izranjene noge. Naime, bio je toliko slab, pa to nije mogao učiniti sam. Nitko me u tome nije zapriječio…Glumci su u srcu dobronamjerni ljudi. Vjerojatno se moj onda brat samo šalio, te bi ga bezdaljnjega pustio do vode. No upravo smo tada bili obuzeti mržnjom prema Zidovima. Nakonšto se taj čovjek napio, a ja mu isprala noge, pogledao me dobrodušno i rekao: „To što si učinilameni, učinila si onome koji me poslao. Zbog toga jednog dobroga djela, bit će ti mnogooprošteno. Kraljevi i kneževi će ti zaviđati, jer si mi od srca dala piti kad bijah žedan”.

– To ti je uistinu rekao, Mirino? – upitao sam bez daha, zadivljeno.– Upravo tim riječima – pritvrdila je Mirina. – Ostale su mi u sjećanju, premda ih nisam r a-

zumjela. Urezale su mi se u pamćenje, jer je bio toliko neobičan čovjek. No tad sam se zakratko okrenula svojim suputnicima, a za to je vrijeme on nestao. Bili smo toliko gladni, te smo

glodali kore kad smo legli spavati uz zdenac. Nešto kasnije je cestom došla jedna stara žena,ogledavajući se kao da nešto traži. Imala je ječmenoga kruha i janjećega mesa u košari, te nas je



ponudila. Priznali smo joj kako nemamo ni novčića… Ona je odvratila: „Uzmite i jedite! Meni je rečeno, sve što ću dragovoljno dati, bit će mi mnogostruko vraćeno”. Uzeli smo kruha i me-sa, pa smo jeli i svi se nasitili. Naši su glumci pomislili da su se vjerojatno Židovi uplašili što suse s nama onako opako poigrali, pa su se na ovakav način htjeli izmiriti. Žena je pak pokupilaostatke našega obroka u košaru i otišla svojim putem. Meni se činilo da je nju sreo onaj umoran

čovjek i naložio joj neka nam odnese jela, jer smo bili ljubazni prema njemu. Tko je to mogao biti, ako se radi o istome čovjeku, s kojim si se susreo na drugoj obali jezera?– Ne znam… – odgovorih, jer nisam bio siguran koliko joj smijem o svemu ispričati. – I ne

shvaćam sve to. U svakome slučaju, za jedan gutljaj vode te je kneževski nagradio. No ja nisamni u snu pomišljao kako ću te ovdje ponovno vidjeti ili da ćeš ti biti ona kojoj trebam predatidobitak od oklade na utrci. Mogu na to gledati jedino kao na znak i opomenu, kako nisam uAleksandriji potpuno svojevoljno stupio na onaj brod. No, nek je mir s tobom, Mirino! A novacuporabi kako misliš da je najbolje! Ja moram poći, jer očekujem jednu vijest.

Mirina me na to naglo uhvatila za ruku, silom me ponovno privukla k sebi na zemljani pod iodmah zdvojno zazvala: – Ne, ti nećeš otići! To ne dopuštam. Čovjek o kojemu si mi kazivao,ne može biti obično ljudsko biće. Tako ne govori i ne postupa ni jedan čovjek .

Nisam ni pomišljao tumačiti otajstvo Kraljevstva jednoj potpuno tuđoj djevojci, koja je ktome ozloglašenoga zanimanja. Zato rekoh osorno: – Od njega si dobila sve što si moglaočekivati, a i više od toga. Zato me nemoj više salijetati!

– Zadrži svoje zlatnike! – ljutito se otresla na mene Mirina, utisnuvši mi novčarku natrag uruku. – I neka ti prže dušu do posljednjega dana života! Od mene se ne možeš otkupiti novcem.Zlato nije lijek za moju muku i patnju. Radije ću se objesiti. Reci mi odmah, što znaš o onomečovjeku, a zatim me povedi k njemu!

Zamijetivši da sam stjeran u škripac, obuzela me srdžba te uzviknuh: – Njegova djela nisutek ljudska, a svojim ga ljudskim razumom ja ne mogu shvatiti. Zar u ovoj zemlji nema dovolj-no židovskih udovica i mudraca, koji štuju boga i traže kraljevstvo? Zašto si je izabrao upravo

jednu Egipćanku, d jevojku koja je griješila još od djetinjstva?– Nisam je neka nevrijedna Egipćanka! – uzvratila je Mirina uvrijeđeno. – Rođena sam na

jednome otoku, a roditelji su mi bili dobri Grci. A što misliš s onim „ griješila od djetinjstva”,to ne znam. Svojeg se poziva nikako ne trebam stidjeti. Njime darujem mnogim ljudima radost izadovoljstvo. Neću tvrditi kako nikad nisam pripadala muškarcu… No za takav je grijeh ipakpotrebno dvoje, a ja bih pritom htjela znati, tko je više griješan? Jesam li to ja ili muškarac koji

je zlorabio moje siromaštvo kako bi me naveo na grijeh? Osim toga, preko svojega ranijegživota sam povukla toliko debelu crtu, kao da sam se već objesila. Čeznem za novim i boljimživotom. Ali si ga novcem ne mogu kupiti. Zato mi moraš pomoći, kao da si mi brat.

Došlo, mi je da zaurlam! Tek što se riješih Marije od Beerota, a već mi se za skute ogrtačaprikrpala druga, još stranija i još sumnjivija djevojka. Ali sam bio odgovoran… Zato sam raz-

mislio, što bih mogao reći, pa započeo ovako: – Ne znam koliko ti od svega razumiješ. Ipak sividjela svijeta i vjerojatno doživjela i druge neobjašnjive stvari. Dakle slušaj! Imam razlogapretpostaviti kako je čovjek, kojem si na zdencu dala vode i s kojim sam ja govorio na jezeru,izvjesni Isus iz Nazareta…

– Ali ja znam za njega! – prekinula me Mirina, na moje iznenađenje. – U Dekapolisu legio-nari gotovo da i nisu govorili o nečemu drugom. On je stvarao čuda, iscjeljivao bolesne i čak

budio mrtve. I obećao je Židovima stvoriti kraljevstvo… Zato je u Jeruzalemu raspet na križ, anjegovi su učenici ukrali njegovo truplo Ponciju Pilatu pred nosom, kako bi mogli puku kaziva-ti da je Isus ustao iz mrtvih. Ili ti vjeruješ da je uistinu ustao iz groba i to bio on, kojega samsrela na zdencu?

– On je ustao iz mrtvih – potvrdili. – Zato jer je on Sin Božji i vjerujem da ima svu vlast i na

nebu i na zemlji. Nešto takvo se još nikad nije sručilo. Nakon uskrsnuća je otišao ovamo u Gali-



leju i pozvao svoje neka ga slijede. Zasigurno si ga srela upravo tijekom toga putovanja. Iobećao je svojima, kako će im se još jednaput ukazati, na nekome brdu…

– Ali ako je uistinu Sin Božji… – prigovorila je Mirina, vodena zdravim ljudskim razumom– kako je mogao biti žedan?!

– Odakle bih to mogao znati?! – odvratih preko volje. – Ja sam svojom rukom opipao ožiljke

od bičevanja na njegovim leđima, ako je to uistinu bio on. Da je bio od mesa i krvi, to mogu posvjedočiti. On je čovjek među ljudima i istodobno Sin Božji. Ne pitaj me kako je to moguće izašto je to tako! To je upravo ono najveće čudo, upravo ono jedinstveno, nešto do sadanenazočno. Zato njegovo kraljevstvo ne može biti ovozemaljsko, kakvim si ga Židovi preds-tavljaju…

Razrogačenih očiju Mirina se ogledavala uokolo, dugo razmišljajući o mojim riječima. Za-tim je rekla: – Ako je sve to tako, znači da mi je tebe poslao kao nadomjestak za mojega brata, ane tek kao isporučitelja novca. Time nas je povezao, kao što se veže noge paru golubova. I jačeznem za njegovim kraljevstvom, ma kakve vrste ono bilo, samo ako nije jednako ze-maljskome životu. Jer ovozemaljskoga sam bitka uistinu više nego sita. Pođimo zato zajedno nato brdo, bacimo se zajedno pred Isusa i zamolimo ga neka nas primi u svoje kraljevstvo, nakon

što mi je tebe dao za brata i mene tebi za sestru!– Mirina – rekoh odlučno – ja ne želim i ne trebam nikakvu sestru. Doista ne. To je velika

zabluda. A na brdo te ni u kojemu slučaju i nikako ne pomišljam povesti, već i zato jer nisamsiguran da ću ga i ja naći. Tko zna, možda će me čak njegovi učenici zatući, misleći kako ihuhodim i želim doznati njihove svete tajne? Moraš znati, Njegovo kraljevstvo oni ograničavajusamo na obrezane Židove. Ne puštaju u njega ni Rimljane ni Grke, pa čak ni Samarijce !

Nikoga, ako ne priznaje prvenstvo njihovoga Hrama. Sve je još teže i pogibeljnije, nego ti i pomišljaš. Ali ako obećaš da ćeš biti mirna i nećeš mi dosađivati, potražit ću te nakon po-vratka… I ispripovijedit ću ti o Isusu, ako one koje cijeni svojima, ne uzme odmah gore u svojekraljevstvo. U tom se slučaju neću vratiti… Ali se nadam, da ćeš me unatoč tome zadržati uugodnoj uspomeni.

– No dobro! – uzviknula je ogorčeno, hitnuvši mi novčarku žestokom kretnjom u glavu. –Utopljenik se hvata za slamku… Zato sam se htjela priključiti Isusu Nazarećaninu i tebe uzetiza brata, premda ti mome bratu nisi ni blizu… On i ja, mi smo se sporazumijevali s pola riječi i

pogledima. Smijali smo se istim stvarima, te se šalili baš sa svime, čak i s glađu i sponiženjima… I sve to kako bismo mogli podnijeti bijedan život putujućih glumaca. Pođi samosvojim putem, ti nemilosrdni čovječe, ako umišljaš kako se ljude može kupiti za novac! Pohitajradosno svojemu brdu! No ne znam kakva vrsta kraljevstva te tamo može očekivati, ako meovdje prepuštaš očajanju, zdvojnosti i smrti. Ah, ti bogati čovječe, što znaš ti o nezaštićenosti iizloženosti?!

Zagledao sam se u nju i iz pogleda njenih svjetlucavih zelenih očiju spoznao kako bi u tome

duševnom stanju doista bila kadra objesiti se zbog jada ili iz divljega prkosa. A moguće i tek zato da bi meni naudila ili napakostila. Govorila je toliko uvjerljivo, da me u srcu počela pećidvojba glede mojega držanja. Moguće je doista Isus Nazarećanin želio da se pokorim i Mirinu,ma koliko to nečuveno moglo izgledati, uzmem za sestru!? Počelo mi je svitati! Njegovo kral-

jevstvo ne uključuje samo nepomućena zadovoljstva, nego postavlja teško ispunjive zahtjeve…– Mirina, sestro moja! – rekoh, kisela lica. – Pođimo dakle zajedno! I nemoj mi zam jeriti

zbog svega onoga što izrekoh.– Ne govori mi tako mrzovljno! – odvratila mi je uzvikom Mirina. Bilo je bjelodano kako s

tom mojom ponudom nije zadovoljna. – Povedeš li me, učini to kao brat, voljno i radosno!Inače moj dolazak s tobom nema nikakvoga smisla…

Nije mi preostalo drugo nego bratski zagrliti njeno slabašno tijelo, poljubiti joj obraze i smi-

riti je milim riječima. Istisnula je još nekoliko suza… Zatim smo pošli odatle. A stari Grk, koji je sjedio iza svoje vratarske pregrade i nešto tepao nad vrčem vina, nije nas zadržavao…



Sunce se već skrilo za bregove… U živosti uzavreloga grada palile su nebrojene svjetiljke izublje. Toliko sam hitao prispjeti u gostionicu te nisam ni razmišljao o Mirininoj odjeći. Nozbog njene kratke glumačke tunike i šarenih sandala mnogi su nam prolaznici dobacivalinedolične riječi. Zato mi je tek uz podosta napora uspjelo nedirnutu je dovesti iz grada u top-lice. Nekako sam predosjećao, Isusovi će učenici krenuti još ove noći. Povoljnijega trenutka si,

naime, nisu mogli ni poželjeti! Sljedećega dana mnogo će ljudi odlaziti iz Tiberiasa, pa oni kojise zapute na Brdo neće na cestama biti posebice uočljivi. Zato sam brzao . Napokon sam stigao, onako bez daha i sav ugrijan od brzoga pješačenja, do moje grčke gos-

tionice. I tek tada, pod blještećim svjetiljkama, pojmio sam koliku sam glupost počinio. Dosto- janstveni gostioničar, koji je općenito bio naučen ni ne trepnuti na hirove i mušice bogatihkupališnih gostiju, prišao nam je i promotrio Mirinu od glave do pete. Zatim je prijekorno uz-viknuo: – Rimljanine, ti si vreća bez dna! Takve nezasitnosti još nisam vidio… Prvo si zakratko vrijeme imao ovdje jednu Židovku uz sebe. Na to nisam ništa rekao, jer si je držao usvojoj sobi, iza navučenih zavjesa. Ali ovo je previše! U ovakvoj svečarskoj noći dojuriš s jed-nom lakoumnom opsjenarkom… Ona će, nakon što zaspiš, napustiti tvoju sobu i za nekoliko sedrahmi ponuditi ostalim gostima! Pritom će još napraviti lom i ukrasti plahte… Imamo svojih

iskustava s takvim ženskim osobama!Pogledao sam Mirinu i uvjerio se koliko je njena kratka tunika odrpana i uprljana, njene san-

dale izguljene, a koljena musava. Po njenim očima, još uvijek potpuno podbuhlima od plakanja,moglo se uistinu pomisliti kako je došla upravo zbog orgija*. Pod rukom je nosila petcijevnuPanovu* sviralu svojega brata, a takva glazbala nisu nikakva preporuka onome tko tražismještaj u nekoj otmjenoj gositonici. Shvaćao sam gostioničara, a Mirina je oborila pogledprema tlu… Procijenila je najboljim ne otvarati usta, premda bi zasigurno bila kadra koještareći.

Ipak sam se srdio zbog gostioničarevih riječi. Bjelodano je imao vrlo loše mišljenje o moje-mu ukusu… I to ukusu jednoga rimskog građanina, koji je k tome još i mnogo proputovao. Notada sam spoznao svu glupost i besmislenost svojega položaja. Uhvatio sam se rukama za glavui pojasnio: – Ti me potpuno krivo prosuđuješ, dobri čovječe! Ova je djevojka moja sestra.Porječkali smo se i posvadili tijekom putovanja brodom qd Aleksandrije u Judeju, pa se iz inata pridružila jednoj družini putujućih zabavljača. Sada sam je pronašao u tiberijskome kazalištu. Ipreko glave su joj njene pustolovine… Pričekaj samo, dok se okupa i uredi kosu te odjene pris-tojnu odjeću! Ali zbog svojega ugleda šuti o svemu što si vidio, pa ti neće biti na štetu .

Gostioničar mi nije sasvim vjerovao. Srdito je mrmljao kako mu još nikad nije došao nekitoliko pijan gost, koji bi spao na to da za neku djevojčuru tvrdi kako mu je sestra, služeći setime kao izgovorom ne bi li je prokrijumčario u sobu. No kad se osvjedočio da sam sasvim tr i-

jezan i po svemu sudeći Mirinu poznajem od ranije, te je nisam tek tako pokupio s ulice, pustionas je i dao potrebne upute. Jedna je robinja morala povesti Mirinu u kupaonicu, vlasuljar se

pripraviti kako bi joj nakovrčao kosu, a nadstojnik za odjeću u mojoj sobi izložiti što nudi naprodaju. Htio sam Mirini pribaviti neku lijepu, ali ne previše upadljivu putnu haljinu. No kad jedošla iz kupaonice, zahtijevala je da iskuša različitu odjeću. Zatim se ogledavala sprijeda i stra-ga u zrcalu koje je pridržavala jedna robinja, sve dok mi to prenemaganje nije prisjelo. Baciosam se na postelju, zabio glavu pod posteljinu i začepio uši, kako više ne bih morao slušatinepodnošljivo gakanje obih dvorkinja…

Zamijetivši da se ozbiljno srdim, Mirina je odbacila odjeću. Otpustila je zatim robinju, sjelauz mene i dodirnula mi ramena, te rekla: – Najbolji lijek za jad i očajanje jedne žene su miomi-risne pomasti, svježe nakovrčana kosa i lijepa odjeća. No vjeruj mi, odrpana tunika i iznošenesandale bile bi mi neusporedivo vrednije, ako bih ih mogla još uvijek nositi u društvu rođenogabrata i s njime dijeliti komadić ječmenoga kruha. Budući da se trudim razvedriti te, istjerujući

pritom tmurne misli iz tvoje glave, mogao bi se barem pridružiti mojemu smijehu…



– Ah, sestro – rekoh, pritišćući rukama sljepoočice – veseli me što se tvoja tuga smiruje. Nozato se čini, tvoja je duševna bol prešla na mene. Već je duboka noć, a moj str ah raste iz sata usat. Pritom ni ne znam čega se to pribojavam… Ali u srcu se molim Isusu, neka nas ne ostavi nacjedilu. Ne govori mi o uređivanju kose i odjeći! Ravnodušan sam prema onome u što se odije-vam, što jedem i pijem… Ravnodušan sam, sada kad se bliži vrijeme ispunjenja, kad će se Isus

ukazati svojima.Mirina se priljubila uz mene, zagrlila me rukama, naslonila svoje upale obraze na moja ra-mena i prošaptala: – Je li to bilo iz srca, kad si me netom nazvao sestrom? Ako je tako, ne želimništa drugo. Jednako tako počivala sam u rukama svojega brata, glave sigurne i zaštićene nanjegovim ramenima…

U trenu je zadrijemala u mojim rukama, tek još nekoliko puta tiho uzdahnuvši u snu…Zadrijemavši i ja, pred očima sam ugledao užasnu sliku. Vremešan i sijedih vlasi stupao sam

beskrajnom stazom kroz pustinju, bosonog i u izderanome ogrtaču. Pokraj mene je koračalaMirina, mršava i žalosna, noseći nekakav svežanj na leđima. No za nama je na čupavome ma-garcu jahala Marija iz Beerota. Bila je toliko debela i podbuhla, s oštrim borama od briga okousta, te sam je prepoznao jedino po njenim očima. Negdje daleko ispred nas je pak hodao nek a-

kav zračeći lik, koji se povremeno okretao i pogledavao u natrag. Pritom sam ipak znao, nećuga moći dostići, ma koliko hitao…

Probudio sam iz toga sna, okupan znojem. Ako je to uistinu bila slika moje budućnosti i akotako izgleda ono kraljevstvo koje je Isus Nazarećanin nudio svojim sljedbenicima… Tada mojutvrdu nakanu da ga tražim nagriza kolebanje! Prisjetih se još kako mi je pretkazao i drugo zlo,one noći na jezeru… Jasno, ako je onaj ribar bio uistinu Isus. Obuzeo me napad navjerice, te mise pričinjavalo kako neka tama, tamnija od najcrnje noći, poprimila ljudsko obličje i želi meobgrlili.

– Isuse iz Nazareta, Sine Božji, smiluj mi se! – uzviknuh glasno, u toj svojoj muci. Tama sepovukla… Pritisnuo sam dlanove jedan o drugi i ponovio molitvu kojoj me poučila Suzana. Inakon što izrekoh posljednje riječi: „… nego nas izbavi od zla!”, utonuo sam u miran drijemež ispavao do jutarnjega svitanja.

Probudilo me kad se Mirina pokraj mene naglo prenula. Kroz pukotine prozorskih kapakavidio sam bljedilo zore. No Mirina je gledala pred sebe bistrih i svjetlucavih očiju te uskliknula: – O moje brate Mark, kako divan san! – I odmah je pobrzala ispričati mi ga. – Ti i ja, te jošnetko, uspinjasmo se gorućim stubištem. Ali nas vatra nije oprljila. Uspinjasmo se sve više iviše, a pritom je postajalo sve svijetlije i svijetlije. Ti si se umorio i nisi htio dalje. No ja sam teuzela za ruku i pomagala ti od stube do stube. Bio je to najljepši san, kojega sam ikad imala uživotu… On nam doista najavljuje dobro.

– I ja sam sanjao… – rekoh, a pritom me je prožela spoznaja kako oba sna mogu značiti is-to… Jer, istu se stvar može promatrati s raznih strana i motrišta.

U to je netko zakucao na vrata… U sobu je plašljivo ušla još snena dvorkinja i priopćila mi: – Ne ljuti se, gospodine, ali dolje netko pita za tebe. Ne bih se usuđivala buditi te, kad tajčovjek sa svoja dva magarca ne bi bio toliko tvrdoglav. Kaže, moraš se odmah pripraviti zaputovanje…

Odbacio sam svoj ogrtač i pohitao u razizemlje. Sunce još nije bilo izašlo… Drhteći od zime,ugledao sam Natana! Radosno sam uskliknuo… Natan je pak bio toliko uzbuđen te je prekršiosvoju šutnju i izvijestio me: – Noćas su napustili Kafarnaum… Svi su izviješćeni. Pošli su umanjim skupinama, svaki s obitelji i rođacima. Poveli su i Suzanu, a ja sam joj ustupio jednogamagarca. Drugoga sam iznajmio Šimunu Petru, kojemu je punica stara i bolesna. On doduše jošne zna čiju je jahaću životinju posudio… Ali sam pomislio, moglo bi biti samo od koristi ako ćeti morti biti zahvalan. No općenito ipak ne vjerujem da će učenici otpremiti nekoga između

onih koji su primili poruku. Jer danas je dan spasa! Moguće će tijekom dolazeće noći u Izraelubiti stvoreno Kraljevstvo…



– Da uzmem svoj mač? – hitro zapitah.– Ne – odvratio je Natan. – Isus je rekao: „Svi koji se mača late, od mača će i stradati…”

Ako to bude potrebno, može on zazvati legiju anđela u pomoć. No sada moramo pohitati i poćiprema Brdu.

– Je li daleko do toga brda? – upitah.

– Poznajem predjel i put do tamo – odvrati Natan. –Pred nama je dugo jednodnevno puto-vanje. A koliko mislim, bilo bi mudro ne dolaziti tamo prije večeri, kako bi se izbjeglo bilokakvu nepotrebnu pozornost.

Zamolih ga neka se na kratko strpi, jer se želim odjenuti i svojoj pratiteljici naložiti da se iona pripravi za putovanje. Tek kad sam sišao praćen Mirinom, prisjetih se kako Natan misli da

je sa mnom Marija od Beerota. Začuđeno je pogledao Mirinu pa mi dobacio prijekoran pogled.Osjetih se krivim, kao da sam zlorabio njegovo povjerenje. Ali sam se žustro potrudio pojasnitiokolnosti: – Ovo je Mirina, tuđinka poput mene. Umro joj je brat, a ja sam je uzeo k sebi kaosestru. Budi milostiv prema njoj, za ime Isusovo! Ne povedeš li je, ne mogu ni ja poći s tobom,

jer sam joj svečano obećao povesti je na Brdo…Zasigurno sam zbog toga izgubio u Natanovim očima, te me držao za vjetrogonju. Napokon

je tek podigao ruke i bez prosvjeda prihvatio moju odluku. Nakon dugoga je čekanja zasigurnoosjećao toliko veliko olakšanje, te bi mi po potrebi i na temelju usrdnoga snubljenja dopustio

povesti moguće i samoga Heroda Antipu kao pratitelja… Bio sam radostan i nadao se kako će iučenici, u svojemu razdraganom iščekivanju, prepustiti Isusu neka odluči koga će pripustiti ikoga odbiti.

Natan nas je prečacem proveo pored grada, do ceste koja je vodila u unutrašnjost. Kao štosam pretpostavljao, putovalo je mnogo ljudi. Najveći dio od njih bili su posjetitelji utrke zapr e-ga, koji prenoćiše u Tiberiasu. Kad smo se popeli bliže brdima, pogledao sam u natrag i uživaou prekrasnome pogledu na jezero i grad s njegovim palačama. Cesta iza nas vrvjela je ljudima, aispred nas uzdizali su se oblaci prašine, koji su nam pokazivali smjer.

Na kratkim razmacima uzduž ceste i kod svakoga mosta bili su postavljeni legionari. Bilo jerazvidno, rimske su vlasti odlučile toga dana postaviti gustu mrežu za očuvanje reda u cijelojzemlji. Naime, vojnici su zaustavljali sva vozila, magarce, deve, konje i volovske zaprege…Pritom su ubirali carinu. Od pješaka nisu zahtijevali nikakve daće, ali bi povremeno izdvojiliponekoga putnika, koji im je izgledao sumnjivo. Tada bi mu postavljali pitanja, te gapretraživali nosi li oružja.

Kada smo zašli iza jednog lanca uzvisina i počeli se spuštati prema unutrašnjosti zemlje, pričinila mi se cijela ta Galileja nalik jednome velikom vrtu. Naime, toliko su gusti bili natisnutinasadi s obje strane našega puta. Mnogi od putnika, ugledavši legionare, iz straha su napuštalicestu i kušali udariti preko polja. Tada bi istrčali seljaci te kletvama i prijekorima tjerali natragna cestu namjernike, koji su željeći izmaći stražama gazili polja ili oštećivali zidovima

okružene vinograde.I mi smo zbog magaraca morali tri puta platiti carinu, ali nas nisu ispitivali ni pretraživali.Oko podneva smo zastali kod nekoga zdenca, jeli i pritom pustili životinje neka se odmore.Iznenada sam se dosjetio nečega, što me je zabrin javalo. Upitao sam Natana, je li Marija Mag-dalena zasigurno izviještena ili se trebam vratiti i potražiti je. Natan me umirio i objasnio kako

je poruka zasigurno poslana svima koji su je očekivali…Dok smo počivali, promatrao sam ljude koji su žurili mimo, ne priuštivši si ni trena odmora,

unatoč podnevnoj vrućini. Pitao sam se, koliko od njih i koji medu njima također idu premaBrdu… Mogli su to biti oni koji su upravo zračili od radosnoga iščekivanja, te se moglo vidjetikako ne osjećaju ni prašine na cesti niti umora. Posjetitelji što su se pak vraćali s utrka nailazilisu oborenih glava, kao da im je sve mrsko. Mnogi od putnika odlomili su i nosili razlistane

grane, rabeći ih kao suncobrane. Jer, bio je uistinu vruć dan. Prošao je i jedan naočit momak,vodeći slijepoga starca…



Upravo kad namjerismo ponovno krenuti, začuli smo iz daljine odjek kotrljanja kotača i topot kopita. Ubrzo su odjeknuli i upozoravajući povici. Tada je proletjela zaprega sivaca s jučerašnje utrke. Vozač je u metežu teretnih vozila na provjernim točkama morao čekati, pa jesada ne osvrćući se na pješake pokušavao naknaditi izgubljeno vrijeme. Pomislio sam kako uztakvu brzinu i ovako gust promet na cesti teško može izbjeći da nekoga ne obori .

Kad smo stigli do sljedećega zavoja na cesti, zamijetismo kako se doista dogodila nesreća.Ljudi su se okupili i prijetili šakama prema kolima koja su već nestajala u daljini. Prikučivši se,mogli smo vidjeti i žrtve. Onaj momak što je vodio slijepca uspio je još nekako odgurnuti starcau stranu, ali je sam bio teško ozlijeđen. Krvario je iz ozljede na čelu, a pričinjalo se i da je sl o-mio nogu. Naime, kad je ustao, mogao je stajati tek na jednoj nozi. Slijepac pak nije mogaotočno pojmiti što se zbilo, nego je tek srdito mrmljao pritužbe.

Kad su l judi spoznali da je ozlijeđenome potrebita pomoć, žurno su se razišli i nastavili put.Mladić si je brisao krv s čela i oprezno opipavao nogu. Znatiželjno sam ga pogledao i pomisliokako uistinu može govoriti o sreći, što je još uvijek živ. Sreo je moj pog led stisnutih zuba, azatim se okrenuo slijepcu i s nekoliko ga uvjerljivih riječi pozvao neka se umiri. I mi bismonastavili dalje, da Mirina nije zazvala uobičajeno šutljivoga Natana neka se zaustavi. Okretno

se spustila s leđa svojega magarca, kleknula uz mladića, te je obim rukama opipala njegovunogu. Zatim nam je doviknula: – Slomio je gležanj!

– Ako je tvoja znatiželja time zadovoljena – rekoh oštro – tada dođi. Žuri nam se.– Djeco Izraela – usrdno nas je tada zamolio mladić – smilujte se mojemu slijepom ocu, za

volju nebesa! Mi nismo griješnici, ali je moj otac izgubio očinji vid. Sada nam je obećano,netko će ga izliječiti, ako do večeri stigne tom iscjelitelju… Sutradan je već prekasno! Hoću li

ja stići tamo večeras, nije važno. Ali uzmite mojega oca, molim vas, te ga povedite do Naza-retske doline! Tamo će zasigurno netko doći, pomoći mu i povesti ga pravim putem.

– Putova je mnogo, a putokazi su počesto lažni… – dobacio je Natan. – Jesi li doista potpunosiguran u Njegov put, mladiću?

– Put je samo jedan…! – radosno je uzvratio momak, nasmiješivši se unatoč bolima koje jetrpio. I taj ga je smiješak učinio izrazito lijepim, premda je čučao na tlu, lica oblivena krvlju .

– To znači, svi idemo istim smjerom! – primijeti Natan, dobacivši mi upitan pogled…– Dođi, slijepi čovječe – rekoh na to, nevoljko silazeći s magarca. – Pomoći ću ti pri uspin-

janju na mojega magarca, a ja ću nastaviti pješice.– Ako nam je odredište isto – reče Mirina – pa ako dakle ova dvojica također žele do Brda,

zašto bi prepustili ovoga mladića njegovoj sudbini? Možemo mu povezati ozljede i podići ga namojega magarca. Ja sam naučena na pješačenje…

– Ne bih vam htio pasti na teret – reče tada mladić. – No ako smo djeca istoga oca, on će vaszasigurno blagosloviti zbog vaše pomoći.

Vrlo sam se teško mogao pomiriti s pomišlju kako su mi jednaki jedan bijedan Galilejac sa

slomljenim gležnjem i njegov slijep otac, koji je srdito mrmljao pred sebe. I da imaju isto pra-vo, ako ne i veće tek zato što su Zidovi, tražiti i naći Isusa iz Nazareta. No kad sam pojmio smi-sao mojega takvog načina razmišljanja, bio sam zahvalan Mirini što je njena urođenadobrodušnost pobijedila tupost mojih misli. Zajedno smo mladiću oprali lice, povezali mu gla-vu, učvrstili gležanj i odrezali mu čvrst štap. Oslanjajući se na njega, mogao je odskakutati iodhramati na jednoj nozi sve do mojega magarca. U međuvremenu se njegov slijep otac uspeona drugu životinju i bio pripravan za polazak. Nestrpljivo je okrenuo glavu i osluškivao što go-vorimo. Napokon je zapovjednički uzvikuno: – Tko je ta mlada žena, čiji glas čujem i koja znatek nekoliko riječi našega jezika? Nemoj dopustiti da te dodirne, sine! Nemoj joj govoriti i negledaj je, kako se na našemu pobožnom putovanju ne bi zaprljali…

– Moj otac točno poznaje Zakon – zbunjeno nam reče mladić. – Cijeloga života ga se tegob-

no pridržavao… I nije ga snašla nevolja zbog pomanjkanja pobožnosti. Morate ga shvatiti… Neželi se izložiti pogibelji prljanja, prije nego stupi pred onoga koji ga treba iscijeliti.



molitvu i pošao na počinak. Kad se sljedećega jutra probudio, nije više ništa mogao vidjeti i u prvi je mah pomislio kako je još uvijek noć.

Trgnuo se od boli, zatim stisnuo zube i jače se prihvatio za magarca. Tek nakon nekogavremena mogao je nastaviti: – Potpuno se izbezumio… I nitko ga nije mogao izliječiti. Tada jeodlučio povjerovati u Nazarećanina i potražiti ga. U međuvremenu je Isus pošao u Judeju i po-

tom je u Jeruzalemu raspet na križ… Moj se otac tada obratio Smjernima, koji ga obavijestiše oIsusovu uskrsnuću. Od njih smo zatim doznali o danu i satu, kao i o putu kojim smo sada pošli.Otac čvrsto vjeruje kako ga Isus može iscijeliti, samo ako pravodobno prispijemo. I ja u to vj e-rujem. Ipak, bilo bi mi draže kad bi moj otac tražio Kraljevstvo, a ne tek svoj vid.

L.Mirina me znatiželjno upitala, što je to govorio mladić. Preveo sam joj naš razgovor, a ona

se jako začudila i izjavila: – Ovaj mladić ima tako blistav pogled… Njegovo je srce zasigurnočisto. Nikad ne bih ni pomislila da postoje takvi ljudi. Zašto je ova nevolja morala pogoditi bašnjega?

– Ako svoju zlu kob sam podnosi bez negovodanja – odvratih – ne bi smjela takva pitanja postavljati meni. On je toliko ispunjen željom za dobročinstvom prema svojemu čangrizavom

ocu, te potpuno zaboravlja na vlastitu bol. Jedna od židovskih zapovijedi je štovati oca i maj-ku…

– Tako je glasila zapovijed – primijeti Natan, koji je znao grčki i dočuo moje riječi. – Ali jeIsus Nazarećanin navodno poučavao kako za volju Kraljevstva suprug mora napustiti ženu, sinroditelje i braću sa sestrama, a imućni svoje kuće i imanja. Kad ih je Isus pozvao, morali suribari ostaviti svoje mreže na jezeru, a orači svoje volove na poljima. I tek jedan, koji je prvomorao pokopati svojega oca, nije ga morao slijediti.

Tada ponovno začusmo jadikovke slijepca… Uzvikivao je: – Dospio sam među bogohuli-telje, a Satan* osobno vodi mojega magarca! Može li se očekivati neko dobro od puta kojimstupaju ljudi što nogama gaze Zakon?!

– Takvo nešto nisam Isusa nikad čuo govoriti… – pokušao je mladić umiriti oca, ali mu selice pritom ipak smrknulo.

– On je krotke i mirotvorce nazivao blaženima. Zabranjivao nam je govoriti opako i na zloodgovarati zlim. Naložio nam je ljubiti neprijatelje i moliti za one koji nas progone. Rekao je,Njegov otac poznaje sve naše potrebe, te će ih ispuniti ako budemo tražili Kraljevstvo, ne

brinući se za sutrašnji dan.– Već sam dočuo mnogo o njemu i njegovome učenju!– uzviknuh začuđen i ogorčen. – Ta su izvješća puna proturječja, što bjelodano ovisi o tome

tko je prenio neki od pojedinih Isusovih izričaja. Više i ne znam, u što bih trebao vjerovati…!– Zašto se sada svađate zbog Njega – primijetila je Mirina – i to upravo kad smo na putu k

Njemu? Pomišljam kako sam ja najsretnija među vama, jer malo o Njemu znam i nalik sam

praznoj posudi, koju on može ispuniti kako to želi. Njene me riječi pogodiše u samo srce. Stupajući iza jahaćih životinja, zagledan u prašinu nacesti, zamislio sam se o slijedu svega što mi se slučilo, te različitim raspoloženjima s kojimasam prihvaćao svoje doživljaje. Nisam u sebi našao više ničega dobrog, nisam našao u sebi do-voljno ljubavi… No ponovno sam uvjeravao samoga sebe, kako nipošto nisam Uskrsnulogatražio iz puke znatiželje… U sebi sam pak molio u Isusovo ime i preklinjao neka me napustesva moja taština i sebičnost, cjelokupno moje znanje i zemaljska mudrost, pa čak i moj zdravljudski razum… I sve to kako bih i ja postao tek poput prazne posude, pripravan primiti Isusovuistinu, ako mi je bude htio natočiti…

Nakon te molitve podigao sam oči i ugledao jedno brdo kako se uzdiže povrh ravnice. Nje-gov zaobljen vrh zlatilo je podnevno sunce… Odmah sam znao! To je brdo prema kojemu pu-

tujemo. Visoko, skladno, lijepo oblikovano, vladalo je cjelokupnom okolicom. Slijedili smocestu još dio puta, sve dok nismo prešli isušeno korito neke rijeke. Tada smo skrenuli prema



jugu, pješačkom stazom što je vijugala uz brdo. Tako smo izbjegli grad, razložio mi je Natan,što leži na sjevernim obroncima Brda. Nakon izvjesnoga vremena stigli smo i do granice posl-

jednjih nasada… Staza se sada uspinjala pred nama kroz sitnogoricu i šiblje, a preko nas senadvila sjena Brda. Uokolo je vladao muk… Nije se moglo čuti glasanje životinja, niti je biloza vidjeti čovjeka. Sve je bilo toliko tiho, te sam se počeo pitati idemo li ispravnim putem? Ali

tlo, drveće i lijepo razvijeni obronci kazivahu mi kako je ovo brdo sveto. Mir se spustio na m o- ju dušu, te više nisam bio nestrpljiv.Ni Natan se nije žurio. Vjerujem kako je odabrao ovu tešku stazu da bi se uklonio ljudima na

cesti i suvišnim pitanjima. Usmjerio je pogled prema nebu i na sjene koje su postajale tamnije, pa je zaustavio magarce kako bi se životinje odmorile. Kao Rimljanin sam se čudio što nismonaletjeli na nikakve straže Smjernih… Ta radilo se o toliko velikome i tajnome okupljanju, pasu morali Isusovi sljedbenici otposlati ljude na sve prilaze koji vode na Brdo, kako bi pozvani-ma pokazali put i otpremili nepozvane. A kad su se tri zvijezde pojavile na nebu, nastavili smoputovanje. U tami smo stigli do mjesta blizu vrhu, gdje smo zatekli mnoštvo ljudi kako čeka,uokoljeno u manje skupine.

Sve je bilo neprispodobivo mirno. Jedino su ljudi šaptali međusobno, pa se pričinjavalo kao

da lagan dašak struji preko Brda. Natan je zavezao magarce ispod nekoga drveća i pomogaoslijepcu oko silaženja. Mirina i ja smo pak pružili oslonac mladiću… Tako smo se prikučiliokupljenim ljudima i sjeli na rub mnoštva, nekoliko koraka udaljeni od najbližih skupina. Izanazočnih ljudi vidjeli smo nove i nove sjene kako dolaze, uspravljene prema noćnome nebu. Ne

pitajući nikoga ništa, pridošlice bi sjele na tlo i čekale poput svih ostalih. Iz odjeka šaptanjazaključio sam kako ovdje moraju biti okupljene stotine i stotine ljudi. Pomislio sam još, kakonikad ne bih povjerovao da toliko mnoštvo može biti toliko tiho.

Tako je minula prva noćna* straža. Ali se nitko nije zamorio od čekanja, nitko nije ustao iliotišao. Noć je bila bez mjesečine. No zato su sjale zvijezde i natapale zemlju srebrom. Postupnosam sve više postajao svjestan nazočnosti neke snažne moći. Zagrlio sam rukom Mirinu i oćutiokako joj je mršavo tijelo ukočeno od očekivanja. Kao onda u mojoj odaji u Jeruzalemu, priči n-

javalo mi se da na mene padaju teške kišne kapi. No kad sam opipao lice, utvrdih kako nijevlažno.

Zapazih tada kako se mnogi od nazočnih uspravljaju, da bi bolje vidjeli. Učinio sam isto. Usredini mnoštva ugledao sam uspravljen snažan lik. Stajao je u svjetlosti zvijezda i povikaosilnim glasom: – Ljudi! Braćo!

Svi su zamuknuli… Uokolo je zavladala potpuna tišina. Čovjek je tada nastavio: – Žito zrijeu susret žetvi, a žetvena svetkovina je pred vratima. Četvrdeset dana što nam ih je Isus dao bližese kraju… Vrijeme dolazi, a s njim i rastanak. Jer kamo On odlazi, mi ga ne možemo slijediti.On je bio kruhom, što je došao s nebesa. Tko blaguje od toga kruha, živjet će vječno. Kruh kojinam je darovao je tijelo Njegovo, predano radi opstanka svijeta. I mi se ne svađamo o tome,

kao nekoć neprijateljski Zidovi međusobno, može li nam dati svoje tijelo za blagovanje. Jer mi, poslanici Njegovi, doživjesmo to i možemo svjedočiti. Nama je On povjerio otajstvo Kral- jevstva. Uistinu, nećete li blagovati tijela Sina Božjega i nećete li piti krvi Njegove, nemaŽivota u vama. Onaj i, JI pak koji okusi tijelo Njegovo i pije krvi Njegove, ostat će u Isusu iIsus će ostati u njemu. No ako je među vama netko, u kome ovo budi smutnju ili sablazan, temu se ove riječi vide odbo jnima… Taj može ustati i otići! Nitko ga zbog toga neće osuđivati…

Nitko se nije podigao na odlazak… Nisam to ni ja učinio, premda mi je ovo otajstvo ispunilodušu strahom. No da sam i htio ustati, ne bih to bio nikako kadar, jer su mi noge jednostavnootkazale poslušnost. Nisam se usuđivao čak ni disati…

Govornik je dugo šutio. Stajao je u svjetlu zvijezda, u sredini nijemoga ljudskog mnoštva,nepomičan poput stijene. Napokon je ponovno zaustio, govoreći jednostavno poput djeteta, te

kao da se i sam čudi tome: – Blagovali smo pashalno janje zajedno s Njim, one noći kad je bioizdan. Uzeo je tada hljeb, blagoslovio ga i razlomio. Uručio je po komad svakome od nas i r e-



kao: „Ovo je tijelo moje!” Zatim je posegnuo za kaležom, izrekao molitvu zahvalnicu, predaonam ga i priopćio: „Pijte svi iz njega! Jer to je krv moja, koja će biti prolivena za mnoge od vas,radi otpuštanja grijeha…” Izvijestivši o tome, ispružio je obje ruke put neba i glasno zazvao: –Zato učinite isto! Blagujte i pijte, svi vi, koji ste ga ljubili i vjerovali da je Krist i Sin Bož ji!Blagoslovite svoj kruh u Njegovo ime, prelomite ga i podijelite između sebe… Blagoslovite i

vino u Njegovo ime i dajte ga jedni drugima neka piju! Tko ima, neka da onome koji nema,kako nitko ne bi patio od gladi ili žeđi! A nakon što blagujemo i popijemo, bdjeti ćemo i čekatiGa…

Nakon tih riječi je sjeo. Mnoštvo je sada oživjelo i počelo se kretati. Svi su ustali, kako biumili ruke ili jedni drugima uslužno polili vode. Imali smo tek skromnu zalihu vode, no Natan

je po malo izlio na ruke nama kao i slijepcu odnosno njegovome sinu. Zatim sam ja uzeomješinu s vodom i navlažio Natanove prste, a to ga nije smetalo. Imali smo jela i pića za svenas. Slijepac je tada počeo drhtati i šaptom zamolio kako želi jesti svoj vlastiti kruh i piti svojevlastito vino… I dalje nitko nije govorio glasno, ali je prigušeno mrmljanje mnoštva zvučalo

poput osvježavajućega lahora…i Nisam zamjerio slijepcu što se ustezao podijeliti obrok s nama. Natan je blagoslovio

starčev hljeb u ime Isusa Krista, prelomio ga na dva dijela i uručio ih njemu i njegovome sinu.Zatim je na jednak način blagoslovio naš hljeb, dao od njega meni i Mirini, te i sebi uzeokrišku. I pritom mi je rekao: – Neka ovaj kruh bude, kao što je obznanjeno, kruh besmrtnosti!Neka i tebi posluži za život, a ne za smrt!

– Neka bude volja Njegova! – rekoh smjerno. – Jer on je Sin Božji. Ako mi je ovaj kruh, za-to što sam tuđinac, namijenio za smrt… Neka bude tako!

Nakon što smo pojeli kruha, Natan je blagoslovio slijepčev napitak i uručio ga starcu i nje-govome sinu. Nama je u vino dodao vode i nad peharom izrekao molitvu zahvalnicu. Prvo samotpio ja, zatim Natan, a na koncu i Mirina. Tako smo blagovali, kao i svi uokolo nas, dijelećisvoje pričuve međusobno.

Slijepac je pojeo tek nekoliko zalogaja. Tada je zaplakao, njišući glavom amo-tamo, tužećise: – Jeo sam od tijela Sina Božjega i pio Njegovu krv. I uvjeren sam, kod njega je sve moguće. Neka se smiluje mojoj sumnji i nevjerovanju!

Preko Mirine je sada pehar ponovno prispio do mene. Otpio sam i uručio ga Natanu, a on jeučinio isto i predao ga opet Mirini. Tako smo pili sve troje. Tada je pak Mirina nagnula pehar,zadivljeno se zagledala u njega i prošaptala: – Vina u peharu ne nestaje!

– Pomislio sam kako smo pojeli kruh! – primijetih i ja zapanjeno, nakon što sam se ogledaouokolo. – A uz mene leži još cijeli hljeb! Jesi li ga ti odložio ovdje, Natane?

– Nisam – odvratio je. – No moguće smo imali više kruha nego sam mislio.Ponovno smo pili, ali se pehar nikako nije praznio. Međutim, više se ničemu nisam čud io…

Jer sve je izgledalo poput živoga sna, premda sam sjedio na tlu i osjećao njegovu studen, prem-

da sam vidio zvjezdano nebo povrh sebe i čuo mrmljanje mnoštva nalik udaljenome mlatu morao obalu. U meni nije bilo nikakve druge misli osim klikćuće i radosne izvjesnosti da će Isus iz Nazareta doći i ja ću ga vidjeti… Njegov mi kruh nije zastao u grlu, njegovo mi vino nije uzeloživotni dah!

PISMO 11.

Riječ Njegova Mark dalekoj Tuliji.

Bilježeći o zbivanjima na Brdu, morao sam zastati. Ponajprije predaha radi, potrebnoga mojoj duši i mojemu tijelu. Ali i zbog razmišljanja nisam li nešto zaboravio… Jer, to i ne bi bilo

neobično, ma koliko su mi se događaji one noći urezali u sjećanje. Taj mi je p redah, nakon du-goga vremena, skrenuo misli na tebe, Tulijo. O Tebi i nama sam mnogo pretresao po svojim



sjećanjima i uspomenama. I našao sam brojna objašnjenja zašto si' nešto činila, a nešto nisi. Isva bi ona mogla biti istinita. Ali, Tulijo, nešto me glede Tebe ostavlja u dubokoj dvojbi…

Naime, tih je objašnjenja mnogo više nego Tvojih djela. A to znači, neka od njih su ipak tek plod moje mašte! No ja više nisam kadar razlučiti koja bih pojašnjenja trebao odbaciti, a kojazadržati. Jer, sva su mi jednako vrijedna ili nevrijedna. I uz sva tumačenja, odnosno da ih čak

nazovem i opravdanjima, jedno nisam nikako našao. Nisam sebi mogao objasniti niti Te oprav-dati zbog Tvojega nedolaska. I to zato jer Te ljubljah, Tulijo. A čovjeku moje dobi, kada ljubi,teško se miriti s gubitkom voljene osobe. Zato jer mu je to moguće i posljednja ljubav u životu?Tko zna! No sada mi je i to svejedno… Znam, znam! Može se reći, kako ljubav ne može opstatibez pogleda i dodira voljene osobe, dakle ako mora svladavati udaljenosti. Ali ta je udaljenostmeđu nama trebala biti tek privremena, Tulijo! Ti si ' me trebala slijediti! Ipak, nisi došla…

Kao što već napisah u prethodnome pismu, Tulijo, u srcu svojemu znam, dugo je već kako seotuđih od Tebe. I zato, bojim se, nema gotovo više ničeg što bi za nas bilo važno. Povrh toga, jasam sada drugi čovjek, drugi Mark! Pitam se, bi li me još i prepoznala? I ne znam, moguće jedošao trenutak da ti kažem ono posljednje zbogom? Ili bih L ipak pribjegao onoj prokletojljudskoj osobini, koja nas tjera da čak i u najbezizglednijem slučaju ostavljamo tinjati iskru

nade…?Ah, Tulijo, ne znam ima li smisla nastavljati o tome? Pogotovu kad me toliko toga tjera da

nastavim svoje izvješće s Brda. Zato se vraćam na onu noć bez mjesečine, kada je minula prvanoćna straža, a mi blagovasmo tijelo Njegovo i ispijasmo krvi Njegove.

Nakon što sam se osvjedočio kako mi je darovano pripraviti se za dolazak Isusa Nazarećanina, jednako kao i drugima nazočnima, čekali smo i dalje. Prošla je tako i druganoćna straža, no mislim da nitko nije spavao. Svi su čekali. No u tome čekanju nije bilo ni na j-manjega nestrpljenja. Bilo je više nalik na neku vrstu priprave. Iznenada je slijepi starac podi-gao glavu i upitao: – Zar već sviće? Vidim nekakvo svijetlo…

I naglo se okrenuo te zagledao u okupljenu svjetinu. Na to i mi ispružismo vratove. Moglismo zamijetiti kako se Uskrsnuli pojavio i stoji u sredini, medu svojima. Kako se i kada ukazaonjihovim pogledima, ne mogu reći. Ali da je to bio On, o tome nema nikakve dvojbe. Bio jeogrnut u bijelu odjeću, koja je odražavala svjetlost zvijezda, pa je izgledalo kao da i sam zrači.Svjetlilo mu je i lice… Sasvim polagano koračao je kroz mnoštvo, te ponegdje zastajao kao daželi pozdraviti svoje, pa bi pružao ruke prema njima u znak blagoslova.

Postupno su svi podigli glave i zagledali se u istome smjeru. Ali se nitko nije usudio poskočiti i pohitati u susret Gospodinu. Tada smo začuli krik, neprirodno glasan, a jedna sežena svom žestinom bacila na tlo pred Isusa. Sa suzama u očima i radošću u glasu, povikala je: – Moj Gospodin i moj Bog!

Srsi i jeza prostrujaše mnoštvom. Nazarećanin se pak prignuo i pomilovao ženu po kosi, našto se ona u trenu potpuno smirila. Čuli smo tek stenjuće disanje mnoštva, a sve je više ljudi

šaptalo: – To je On! Učitelj je došao k nama…Slijepac je ispružio vrat, te kleknuo visoko podignutih ruku i rekao: – Ne vidim Ga. Vidimtek neku svjetlost, kao da mi sunce blješti ravno u oči…

Ne znam reći koliko je dugo Uskrsnuli bio s nama. Jer, vrijeme kao da je zastalo. No ipaksam proživio cijeli ljudski život, dok je On obilazio mnoštvo. Zaustavljao se pred svakim od

Njegovih, ne zaboravljajući ni jednoga. Sve je bilo toliko jednostavno i prirodno, toliko samo po sebi pojmljivo, da nisam osjećao ni tračak neke sumnje ili dvojbe. Nisam se čudio upravoničemu, od svega što se zbivalo. Mogu tek pretpostaviti kako sam te noći, dok sam mogao vid-

jeti Gospodina, boravio u Njegovome kraljevstvu.Tako je došao i do nas. I kad je pristupio, u meni se sve potreslo i zaljuljalo, nalik površini

vode koja se namreškala. Izgledalo je kao da govori onima koje blagosilja, ali se pritom nije

čuo nikakav zvuk. Unatoč tome, neki od ljudi kojima se obraćao bi tada kimali, kao u znak od-govora. Napokon je stajao pred nama i pogledao nas… Lice mu je bilo umorno, ali je zračilo, a



iz očiju mu je svijetlilo Kraljevstvo. Zamijetio sam kako se usne slijepca bezglasno pomiču, tese nesvjesno zapitah u sebi, nije li me moguće pogodila gluhoća?! Isus je prstima lagano prešao

preko očiju starca i njegovome sinu položio dlan na glavu. Oboje su pred njim klonuli na tlo iostali ležati potpuno nepomično. I ostali uokolo ležali su tako, jer je i njih već dodirnuo…

Zatim je i mene pogledao, čvrsto u oči. Spoznao sam, umrijet ću ako me dodirne. Moje su se

usne pokrenule, te sam mu zasigurno govorio, premda vlastitoga glasa nisam čuo… Vjerujemda sam ga usrdno zamolio: – Gospodine, uzmi me u Tvoje kraljevstvo!– Neće u moje kraljevstvo ući svaki od onih koji mi tek reknu: „Gospodine, Gospodine!” –

odvrati on. – Nego samo onaj koji čuje riječ moju i provodi volju Oca mojega.– Kako glasi riječ Tvoja? – zapitah. – I što je volja Oca tvojega?– To već znaš… – odvrati on. – Što učiniš i najneznatnijemu medu ljudima, to činiš i meni…Zasigurno sam još nešto zapitao o Njegovome kraljevstvu. Jer, blago mi se nasmijao, kao

tvrdoglavome djetetu, pa rekao: – O Kraljevstvu nebeskome se ne može reći da je tu ili tamo.Kraljevstvo leži u tebi i u svima koji me poznaju… – Pogledao me pronicavo i još dodao. – Jane napuštam nikoga od onih koji me pozovu. A tamo gdje se dvojica ili 1 trojica okupe u imemoje, ja sam usred njih. Ostajem s vama do konca svijeta i vijeka, u vječnost. I ako me zazoveš,

nećeš više nikada biti toliko sam, da bi bio bez mene.Zatim se okrenuo od mene i pogledao Natana. Vidio sam kako se miču i Natanove usne, ali

se nije čula ni jedna jedina riječ… Tada je Isus blago pogledao i Mirinu, ali se njene usne nepomaknuše. Onda se okrenuo i vratio svojima.

Slijepac i njegov sin još su uvijek ležali na tlu, kao mrtvi. Zamijetivši moju zabrinutost zanjih, Natan je potresao glavom i rekao: – Nisu mrtvi… Tek spavaju. Ne dodiruj ih!

Uočih tada Jedanestoricu* kako se okupiše oko Isusa. Izgledalo je kao da im govori s punoljubavi i oni mu odgovaraju. No suze mi zamutiše pogled, te sam Uskrsnuloga mogao vidjeti

još samo kao svijetleće treperenje, u sredini između njegovih poslanika. A kad sam se isplakao,nije ga više bilo. Ali ne znam reći kada nas je i kako napustio. Da više nije tu, spoznao sam višedušom nego očima, po tome što je s njim nestala i ona jaka snaga koja nas je ispunjavala. Izgle-dalo mi je kao da sam se probudio iz sna. Morao sam kihati i mogao sam pomicati udove.

Prolaznost je ponovno zavladala i ponovno osjetismo protok vremena. Po zvijezdama samzaključio da je nastupila treća noćna straža, te se bliži i jutro. Ljudi su ustajali i ispitivački seogledavali uokolo. Začuo sam dozivanja i živahne razgovore, kao da se svi natječu međusobno

jedni drugima ispripovijediti što im je Uskrsnuli rekao.– Natane, Natane! – uzviknuo sam i ja, kličući od veselja. – Govorio sam Mu, a On mi je

odgovorio. Ti možeš posvjedočiti da me nije isključio iz Svojega kraljevstva.– To nikako ne mogu posvjedočiti… – odvrati Natan, začuđeno potresavši glavom. –

Doduše, vidio sam kako ti se miču usne, no jezik ti je zasigurno bio ukočen! Nisam naime čuoni glasa iz tvojih usta… No zato sam ja govorio s Njim, a On mi je odgovorio.

– Nisam se usudila, osloviti ga! – ushićeno tada izvijesti Mirina, uhvativši obim rukamamoje dlanove. – Ali me je prepoznao i nasmiješio mi se… I rekao mi je, nikad više u cijelomeživotu neću žeđati, jer sam Mu dala piti kad je bio žedan…

– Vi ste sišli s uma, oboje! – srdito poviče Natan, sav izvan sebe. – Vama nije ništa rekao.Od nas troje, govorio je jedino meni, te mi pokazao put. Poučio me, čovjeka ne onečišćuje onošto u usta ulazi, već ono što iz usta izlazi. U Njegovome je kraljevstvu mnogo stanova. A s mje-rilom kojim netko mjeri, bit će i njemu odmjereno. Jednome više, drugome manje. I svakomekoji u sebi za nešto moli, neće to biti uskraćeno. Moram vjerovati poslanicima, jer je njih odr e-dio za nositelje Njegove poruke. Njegovo je Kraljevstvo poput zrna gorušice… Raste polagano,no jednoga će dana iz njega nastati drvo. Tada će doći ptice sa svih strana nebesa i u granamatoga drveta graditi gnijezda.



Natan je tada zamuknuo i zagledao se pred sebe, kao da osluškuje. Napokon je rekao, bespomoćno šireći ruke: – Još me poučio mnogim stvarima… Ali sam to zaboravio. No zasi-gurno ću se svega prisjetiti, u pravome trenu.

Jako sam se začudio. Znači, Isusovo Kraljevstvo obitava u meni, kao što je rekao… Duša mi je bila zadovoljena!

– Ne ljuti se na mene, Natane – rekoh. – No uistinu sam mislio da mi je govorio. I još uvijeku to vjerujem. Moguće je sa svakim razgovarao jedino o onome što se toga pojedinca ticalo.Kad bih znao i mogao zapisati sve što je noćas kazivao svojima, ne bi se to moglo smjestiti ni unajveću do sada poznatu knjigu. Moguće je sve to bilo tako podešeno, da ne možemo čuti što jegovorio drugima, nego jedino ono što je govorio svakome ponaosob.

– Barem sam vidio kako te je pogledao! – primijetio je Natan, umirivši se i položivši svojuruku na moje rame. –I nikakvo te zlo pritom nije pogodilo. Zato te sada dodirujem, a ti za menenisi nečist.

Posavjetovali smo se i suglasili da je najbolje napustimo li Brdo još prije svitanja, kako nasnitko ne bi prepoznao. No slijepac i njegov sin još su uvijek spavali kao mrtvi, a mi se nismousuđivali buditi ih. A nismo ih mogli ni ostaviti na cjedilu… Zato smo ostali i čekali.

Sa svitanjem je raspoloženje i oduševljenje svjetine postalo još izrazitije. Mnogi suzajednički zapjevali napjeve zahvalnosti. Drugi su pak trčali od jedne skupine do druge, kako bipozdravili prijatelje i izvijestili ih da su Uskrsnuloga vidjeli rođenim očima. Zarumenjeni oduzbuđenja, međusobno su si dovikivali: 1 – Mir s tobom! Jesu li i tebi otpušteni grijesi? Je li itebi obećao vječan život? Uistinu, mi k o ji ga vidjesmo na Brdu, nećemo okusiti smrt…

Tlo ispod mene bilo je tvrdo, a udovi ukočeni… Morao sam ispreplesti ruke, kako bih se uvjerio da još ima života u njima. Kad se danja svjetlost pojačala, pa se moglo prepoznati ljudeuokolo, pošli su poslanici u skupinama po dvoje ili troje kroz mnoštvo. Zamijetio sam da bude ipridižu one koji su od dodira Uskrsnuloga kao onesviješteni klonuli na tlo.

Trojica poslanika krenula su i prema nama. Tek sam tada prepoznao čovjeka koji je te noći podigao glas i mnoštvu govorio one zastrašujuće riječi. Prepoznao sam ga po okrugloj glavi iširokim ramenima. U mutnoj svjetlosti svitanja njegovo je lice izgledalo strastveno i prkosno.Uz njega je bio i mladi Ivan, blijed od probdjevene noći. No još nikad nisam na nekom od nj e-govih učenika zamijetio toliko čisto i zračeće lice. Već me i taj prizor, sam po sebi, obradovao iumirio. Trećega čovjeka medu njima nisam poznavao… Ipak, po njegovome sam izgledu znaoda i on mora biti jedan od poslanika. Ne mogu to drukčije pojasniti nego dojmom kako u nj e-govim crtama lica prepoznadoh nešto od Isusovoga izraza. Jedino što je taj izraz na njegovomelicu bio slabije uočljiv, kao kroz neki veo.

Dok sam ga promatrao, prisjetih se usamljenoga ribara, s kojim sam one noći razgovarao na jezeru. Sada, nakon što sam Uskrsnuloga gledao licem u lice, pokušao sam prizvati iz sjećanja ivanjski izgled toga ribara. No još uvijek nisam mogao sa sigurnošću reći, je li to onda na jezeru

bio Isus… Ipak sam u sebi vjerovao da sam to s Njim razgovarao na jezeru, samo što ga tada neprepoznah. Ali zašto se onda ukazao upravo meni, nisam nikako mogao pojmiti.Kako su se trojica poslanika bližila, sve me je više obuzimao osjećaj krivnje. Pokušao sam

odvratiti lice i skriti ga pred njima. Ne obraćajući mi pozornosti, prvo su se prignuli prema slijepcu, protresli ga, uspravili i zažvali: – Probudi se, spavaču!

Starac je protrljao oči, zagledao se u učenike i rekao: – Ja vas vidim! Vas ste trojica. Ali vasne poznajem.

– Mi smo poslanici, koje je izabrao Isus Nazarećanin, Sin Božji – odvratio je onaj prvi međunjima. Ja sam Simun, a On me jenazvao Petrom. No tko si ti? Ne poznajemo te. Starac si je

prešao rukom preko čela, pogledao ok o se be očima koje su vidjele i uzviknuo r adosno – U noćisam opazio nekakvu jaku svjetlost – Bila je tri? I jaka i bolna, pa sam se onesvijestio. Ali sad

vidim na oba oka premda sam kao slijep došao ovamo. Kličući od veselja nagnuo se – Uskrsnu-li Isus od Nazareta me iscijelio ove noći' kad je blagoslovljeno Njegovo ime! Sve dane svojega



– Poslušaj, Šimune, ti čovječe ribaru! – odvratio je Natan, trljajući si nos kažiprstom. – Zar tinisam u Kafaranumu iznajmio jednog?, magarca, kako bi svoju bolesnu punicu mogao dopre-miti ovamo?

Petar se zbunio i pogledao svoja dva pratitelja s izrazom krivnje. Ali je odgovorio žestoko: –Pa što onda?! I ja sam tebi vjerovao, a i Suzana ti je govorila u prilog.

– Taj magarac pripada ovome Rimljaninu – izjavio je Natan mirno. – Mark je vrlo dobroho-tan. Ali ako ćeš ga ljutiti, moguće će unatoč svemu svojem milosrđu, zatražiti svoju jahaćuživotinju natrag. Tada možeš ostati na ovome brdu zajedno sa svojom punicom. Zasigurno će tidruštvo praviti i Suzana… Jer, i ona je prispjela na magarcu koji je vlasništvo ovoga Rimljani-na…

Šimun Petar je bio iznenađen i smeten. Strugao je jednom nogom po tlu i napokon rekao: –Moja punica ima vrlo živahan jezik… Svojedobno je čak bila gruba i prema Isusu! I to zato jer

je od mene i zatražio neka zbog njega ostavim svoje mreže te, kako je ona ustvrdila, počnem provoditi život lijenčine. No Gospodin ju je iscijelio, kad se razboljela od groznice i vjerovalada će morati umrijeti. Od tada krije svoj jezik… Ne bih je htio ostaviti u neprilici… Ali mi pos-lanici moramo u svakome slučaju smjesta poći i putovati cijeli dan i noć, želimo li stići u Jer u-

zalem prije nego mine onih četrdeset dana. Zatim moramo tamo ostati i čekati ispunjenjeobećanja. Ako moja punica neće imati jahaću životinju za povratak u Kafarnaum, jednostavnone znam što bih učinio.

– Ja ne namirujem zlo novim zlom! – rekoh mu žustro. – Mirno zadrži magarca, pa makarsam u tvojim očima tek pasja bljuvotina. Uzmi k tome još i ove dvije životinje i pusti žene neka

jašu na njima! Mi magarce više ne trebamo. Možemo lako putovati i pješice. Složimo se zatoglede magaraca, te ih privremeno zadrži! Natan će ih kasnije preuzeti u Kafarnaumu. Ja ću pak

poći svojim putem, ne dosađujući nik ome. No nemoj me prokleti i ne huškaj mi nikakve zane-senjake na vrat! Jer, koliko mislim, to ne bi bilo u skladu s vašim Zakonom!

– Rimljanine, pokušaj nas razumjeti! – umiješao se u razgovor i Ivan. – Mnogo toga nam je još uvijek nejasno, a obećanje se još nije ispunilo. Znamo tek da je put uzan te vrata tijesna. Nosami se ne usuđujemo proširiti ih…

– Isus nam je naložio – primijeti tada treći poslanik – da sve narode pretvorimo u Njegoveučenike. Kada i kako se to treba zbiti, međutim, još ni ne slutimo. Prije toga Isus zasigurno želistvoriti Kraljevstvo za Izrael. Sve ćemo o tome doznati u Jeruzalemu.

Gledao sam ta tri čovjeka kako stoje preda mnom, držeći se za ruke i nalik braći. I vidio sam,nasljedstvo koje je Isus povjerio njihovoj prosudbi, bilo je odmjereno… Zbog toga sam imzaviđao i iznenada sam ih se počeo pribojavati. Bacio sam se na tlo pred njima i ponovnousrdno zamolio: – Vama i svim njegovim poslanicima Isus je ostavio riječi vječnoga života.Bez protivljenja prihvaćam ovu odluku, pa makar ste vi jednostavni ljudi. Znanstvenoškolovani ljudi bi njegovo učenje tumačili svaki prema svojoj glavi i dodavali ponešto osobno-

ga. Vi se na protiv trudite ispuniti njegove zahtjeve dosljedno, koliko god to možete. Isus nijezapriječio moj dolazak i nije me držao podalje od sebe.Smio sam ga vidjeti! U noći sam čak bio siguran kako mi je i govorio. No to ću, ako tako

želite, iskorijeniti iz svojega pamćenja. Ne tražim ni neku besmrtnost od vas. Dopustite mi jedi-no, Njegovo kraljevstvo zadržati u srcu svojemu! I nemojte me potpuno odbaciti! Želim svevjerovati upravo onako kao što vi to izlažete, ne dodajući pritom ništa svojega, te nezahtijevajući pristup nekim tajnim saznanjima. Sve što posjedujem pripravno ću predati za vašuopskrbu. A ako će vas moguće vlasti pozvati na odgovornost ili progoniti zbog Isusa, mogao

bih vam kao rimski građanin biti od koristi…– Ne za zlato i srebro! – reče Simun Petar, odbojno podižući ruke.– Ja, Jakov – napomenuo je treći poslanik – prisjećam se kako nam je On pritvrdio da se ne

trebamo brinuti glede svoje obrane, ako nas dovuku pred suce. U pravi će tren On nama stavitiu usta potrebne riječi i mudrost.



– Rimljanine! – uzvikne tada Ivan, kojemu su naglo udarile suze na oči. Pogledao me očimapunim ljepote i dodao. – Zavoljeo sam te zbog tvoje smjernosti. I vjerujem ti da nam ne želišzla. Isus se spustio u podzemni svijet, razbio njegova vrata i oslobodio mrtve. To sam čuo odnjegove majke, koju mi je pod križem povjerio neka mi bude kao rođena. Zašto onda On ne bioslobađao i nevjernike? Ali kako bi se to trebalo slučiti, još ne znamo. Budi zato strpljiv! Moli,

posti i čisti se! Ali nikad ne govori drugima o Isusu, kako ih zbog nerazumijevanja ne bi zaveou bludnju! Prepusti svjedočenje nama!Stajao sam oborene glave i svim se silama upinjao obuzdati svoju duhovnu oholost. Pritom

me još mučila bojazan da bi Isusovo nasljedstvo moglo biti raspršeno na sve strane, fiko će ovineobrazovani ljudi biti jedini njegovi čuvari. Ali je zasigurno Isus morao znati, tako sam setješio, što je pritom najbolje.

– Uzmi magarce! – rekoh Natanu. – I budi na putovanju susretljiv prema ženama, štiti ih iodvedi u Kafarnaum ili kamo već žele. Zatim predahni nakon svojih nevolja. A kad se odmoriš,dođi po mene u gostionicu što se nalazi u tiberijskim toplicama.

– Neće ti biti lako putovati kroz Galileju – upozori Natan – ako će ti jedina pratnja biti ovadjevojka…

Osvrnuh se uokolo. Utvrdio sam, starac izliječen od sljepoće je ugrabio prigodu i krišom seudaljio, odvodeći i svojega sina. No obuzela me prkosna smjelost, jer sam pomislio kako mezasigurno Isus Nazarećanin neće napustiti, ako to već ljudi čine.

– Mir s vama – oprostih se od njih. I uzeo sam Mirinu za ruku, pa se zaputio niz Brdo, istomstazom kojom smo se prošle večeri uspinjali po tami. Osvrnuo sam se još jedanput i zamijetiokako se mnoštvom proširila neka živahnost i kretanje. Ljudi su tražili poznanike i pozdravljaliih glasnim dozivanjem. Mnogi su se pak umotali u svoje ogrtače pa, umorni nakon probdjevenenoći, ponovno polegli na tlo. Smjerali su prije polaska neko vrijeme odspavati.

Putem sam razmišljao o zbivanjima minule noći. Nije me čudilo što je slijepac ponovnoprogledao ili što je njegovome sinu zacijelio slomljeni gležanj, ako je uistinu i bio slomljen.Takva su mi čuda izgledala sasvim prirodnima i najmanjim od onoga što se dogodilo. Toliko jebila velika Isusova dobrota, te se nije ukazao samo svojima, nego je iscijelio mane i onima kojenije bio pozvao k sebi.

Četrdeset dana se bližilo kraju i Uskrsnuli se morao vratiti svojemu ocu. Pokušavao sam se priučiti na pomisao da će On ipak, kad god ga zazovem, doći k meni i nikad više ne bih trebao biti sam. Bila je to neobična pretpostavka, koja bi mi izgledala besmislenom, da ju je netkodrugi izložio. No morao sam u nju vjerovati… Naime, toliko je bio dubok dojam što ga je namene ostavio pogled na Isusa.

Zaokupljenim tim mislima, stupao sam kroz sitnogoricu i šikaru, vodeći Mirinu za ruku. Ta-da je nenadano jedna lisica šmugnula preko puta. Mirina me pogledala i rekla: – Premda medržiš za ruku, izgleda mi kao da si zaboravio kako nisi sam!

Iznenađeno sam je pogledao, kao da sam se probudio iz nekakvoga sna. I postalo mi je raz-vidno, kako ju' je Isus želio zaštititi od propasti, namijenivši upravo meni da joj zamijenim bra-ta… Naime, nije je mogao povjeriti nekome Židovu, jer bi taj prema njoj iskazivao tek prijezir.Zato je izabrao mene, jednoga Rimljanina. I sva ta skrb zbog jednoga jedinog gutljaja vode…!

No ja, pomislio sam tada zaprepašteno, nisam Gospodinu nikada ništa dao. Upravo suprotno!Uvijek je on bio taj koji daje! Što više, ako mi je u onome usamljenom ribaru na Genezarets-kome jezeru uistinu bilo darovano ugledati Isusa, čak mi je dopustio ogrijati se na njegovoj va-tri i uz nju osušiti moju odjeću, te je sa mnom podijelio i svoj obrok. Svoju zahvalnost za to ipripravnost za služenje mogao sam ipak iskazati stupim li na mjesto Mirininoga brata.

– Mirino! – rekoh zato. – Od ovoga trena ti si mi poput rođene sestre. I nikad te neću iznevjeriti. Što je moje, to je i tvoje. Budi strpljiva glede moje oholosti i drugih mojih mana i nedos-

tataka.



– Mark, brate moj! – odvrati Mirina, čvrsto mi stišćući dlan. – Budi i ti strpljiv sa mnom! No ponajprije mi objasni što nam se to noćas slučilo… I što su htjela ona tri čovjeka, te zašto su megledali toliko zlovoljno?

Poslanici su mi zabranili govoriti o tome, pa se nisam usuđivao pripovijedati Mirini o Isusu i Njegovome kraljevstvu te kako ih shvaćam. Tek sam odvratio: – To su bili sveti ljudi, trojica od

onih jedanaest učenika, kojima je Isus objavio otajstvo svojega kraljevstva. Otpremili su nas jerne pripadamo djeci Izraela, nego smo nevjernici i u njihovim očima nečisti. Još su mi zabranili igovoriti o Isusu Nazarećaninu. Ali reci zato ti meni, što prema tvojem shvaćanju znače događajiminule noći!

– Prvo blagovasmo žrtveni obrok – započne Mirina, nakon kraćega razmišljanja. – Bijaše tonalik obredu u Siriji, kada u jesen pokapaju svojega boga plodnosti i na proljeće ga ponovnobude. No s Isusom od Nazareta bilo je drukčije! On se sam žrtvovao i zatim uskrsnuo. Od ovega noći prihvaćam kao Sina Božjeg. Naš se vinski pehar nikako nije praznio, a kruh nam je sti-zao premda ne mogosmo zamijetiti odakle. Ipak, nije me to uvjerilo, nego sama po sebičinjenica što od srca poklonih svoju ljubav Isusu, čim me pogledao… I u tome trenutku nije

bilo ničega što ne bih bila pripravna učiniti za njega, bez i najmanjega oklijevanja. U tome leži

moćna tajna, zasigurno moćnija od svih grčkih i egipatskih tajni. Njegovo je k raljevstvo zasi-gurno nevidljivo, ali istodobno i nazočno. Tako sam i ovoga trena u njemu, premda moje nogestupaju ovim putem i po ovoj zemlji. Ne, od Njegovoga se kraljevstva ne bih mogla otrgnuti,sve kad bih i htjela. Ali se toga ne pribojavam, jer je dobro biti u Njegovome kraljevstvu. I unjemu sam slobodna od grijeha…

Zadivljeno sam pogledo usko Mirinino lišće s krupnim zelenim očima i rekao prepun zavisti: – Zasigurno te je blagoslovio na Brdu, pa si sretnija od mene. Njegova je istina, po svemusudeći, uistinu jednostavna i pristupačna, poput kruha ili vina. Zato je dostupna inajsiromašnijima… U meni se pak podiže mudrost svijeta, poput crnoga zida. Znanje je mrežakoja mi prijeti omatanjem, a domišljatost i cjepidlačenje sofista su zamke za moje noge. Pomo-zi mi zamijetiti, sestro moja, kad mi zaprijete ta iskušenja! Zadubljeni u razgovor stigli smo i do

podnožja Brda. Osvrnuvši se, zamijetih kako smo skrenuli sa staze kojom smo se jučer uspinja-li. No to me nije uznemiravalo, jer sam smjer prema glavnoj cesti mogao odrediti prema Suncu.A i nije nam se žurilo. I u tom sam trenutku spoznao, nikada se više neću trebati žuriti zbognečega! Neću to morati jer sam u svojemu bitku polučio već sve što mi je bilo dostupno. Imaosam malen imetak, koji će uz br ižljivo gospodarenje biti dovoljan meni i Mirini za ostatak našihdana.

Usporedo s tom spoznajom obuzela me iznenada i beskrajna klonulost. Izgledalo mi je kaoda još nikad u životu nisam bio toliko umoran.

– Mirina… – rekoh. – Ja ne mogu više ni koraka dalje! Od sada mi je nevažno gdje se nala-zim. Ostanimo ovdje i ležimo spavati u sjenu one smokve. Pred nama je još cijeli život, kojim

ćemo zajedno proći. Dok je Isusovo kraljevstvo još oko nas i mi se osjećamo toliko zadovol j-nima, dobro je otpočinuti.Legli smo pod smokvu… Zagrlio sam Mirinu i oboje smo tvrdo usnuli…Kad smo se probudili, sjena se pomakla, a Sunce je prešlo zenit. Nastavili smo tada svoje pu-

tovanje stazama i uzduž poljskih međa, smjerajući prema glavnoj cesti. Nismo govorili ništa, alisam se osjećao kao novorođen, svjestan uz to i Mirinine sestrinske nazočnosti. Galilejska poljažuta od zrelosti nasada, plavičasta brda i smeđkasti planinski grebeni ukazivali su se mojemu

pogledu u svoj svojoj ljepoti. Zrak je bio lagan, godio je plućima, a ja nisam mrzio nikoga nacijeloj zemlji.

Na moje beskrajno čuđenje, prvi ljudi koje smo na cesti ugledali pred sobom, bile su MarijaMagdalena i Marija od Beerota. Uzgajivačica golubova je jahala na magarcu, a mlada je žena

bosonoga za njom koračala u prašini i šibom tjerala jahaću životinju. Začuđeno sam pljesnuo



rukama, a zatim pohitao prema obim ženama i pozdravio ih. Ali me je Marija Magdalena hlad-no pogledala i nije izgledala nimalo radosna što me vidi.

– Ah, to si ti? – upitala je neraspoloženo. – Tako, tako! I ti dolaziš s Brda? U lijepoj bi seneprilici našla da sam se uzdala u tebe i naš dogovor. I nakon što si za vlas izbjegao jednomeiskušenju, već imaš neku drugu pratiteljicu! Tko ti je to?

Obje su žene promatrale Mirinu, a ja sam shvatio kako je Marija Magdalena očekivala da ću je ja pratiti na Brdo. No ona nikad nije takvo nešto utanačila sa mnom, niti mi je poslala kakvuvijest. Bez Natanove vjerne skrbi ne bih nikad dospio na to brdo. Sada uzvratiti

protuoptužbama, međutim, imalo bi malo smisla.– Budući da nemaš nekoga muškarca uz sebe kao zaštitu, te ako mi dopustiš – predložio sam

– otpratit ću te do tvojega doma i brinuti se za tvoju sigurnost. Uskoro će večer … Potražimozato neku gostionicu u kojoj bi nakon zajedničkoga objeda prenoćili. A sutra ću s tobom poćido tvojega doma.

– Nekoć sam imala mnogo pratitelja – oholo se otresla na mene Marija Magdalena. Moglo sevidjeti, moja ju je ponuda teško pozlijedila… – Nudili su mi nosiljke na uporabu, a zaštitnikami nije manjkalo. Ali nakon što sam na Brdu vidjela Gospodina, on je moja zaštita. Ti me pak

ne trebaš vrijeđati primjedbama kako nemam muškarca kao pratnju!Mogao sam tek pretpostaviti kako joj na njenome putovanju prema Brdu nije sve teklo po

želji. No još me više zapanjilo kad i me Marija od Beerota vrlo hladno pozdravila…– Izgleda mi – rekla je – ti si vrlo lakouman i prevrtljiv čovjek, te si se brzo utješio. Veselim

se tome zbog tebe, jer glede mene više ne možeš gajiti nikakvih nada. Meni su grijesi oprošteni,očišćena sam i ponovno nedužna, pa ne smijem imati nikakvoga posla s tobom, jednim Rimlja-ninom i nevjernikom. Zato me nemoj pohotno gledati! A svojoj pratiteljici spljoštenoga nosaizvoli zabraniti da u mene bulji toliko besramno i sitničavo, s tim svojim odurnim oč ima!

Srećom je Mirina razumjela vrlo malo od ovih riječi. Ali je pojmila poglede obih žena i ob-orila glavu. Bilo mi je žao zbog nje, pa upitah Mariju od Beerota: – Što je to s vama? Zašto go-vorite sa mnom toliko neljubazno i čak neprijateljski?

– Danas u zoru vidjela sam na Brdu jednoga mladog čovjeka – počela je kazivati Marija odBeerota. – Oči su mu bile bistre poput izvorske vode, obrazi nalik plodovima mogranja, a brada

još glatka i neobrasla. Pogledao me i zasigurno sam mu se svidjela. Obećao mi je, naime,smjesta poslati svojega prijatelja Mariji Magdaleni, kako bi sve utanačili i mi mogli zajedničkiisprazniti pehar s vinom. Toliko je zaljubljen te ne može izdržati bez mene, a i meni se žuri doksam još čista. Njegov otac posjeduje oranice, vinograd, stabla maslina i ovce, a ja si ne želimništa do tihoga i smirenog života. Njegov se otac također suglasio sa mnom, jer mu je Isus

Nazarećanin noćas vratio očinji vid. A jer za mene ne mora ni platiti nikakvu naknadu za mla-denku, pripravan je povjerovati da sam nedirnuta…

– Sve to je čista istina! – prekinula ju je Marija Magdalena. – Jedva sam je na trenutak pusti-

la s očiju, a već je našla prosca. Inače bih je morala vjenčati s tobom, a to bi bio grijeh. U Izrae-lu žene ne smiju sklapati brak s nevjernicima, dok je prema muškarcima Zakon nešto blaži. Bio je to uistinu posebice sretan slučaj, što je mladićev otac progledao i iz čiste je radosti zbog togapripravan povjerovati kako je Marija očišćena od svih njenih grijeha. Neki bi drugi otac, čak ako bi i vjerovao u to očišćenje, zasigurno teško i pomislio na takvu snahu, već i zbog samenjene prošlosti…

Pogledao sam mramorno bijelo lice Marije Magdalene i spoznao, kako je uistinu posjedovalamoć i snagu vjenčati me s mojom bivšom pratiteljicom, čak i protiv moje volje. Olakšano samuzdahnuo i rekao: – Ja tek mogu slaviti svoju sreću… A i tvoju, Marijo od Beerota! Ipak tucijelu priču ne r azumijem najbolje. U snu sam, naime, dobio znak. Sanjao sam kako s grčkomdjevojkom putujem kroz pustinju, a ti si bila uz nas.

– Ispričaj mi taj san točno! – uzviknula je Marija Magdalena, jer joj se iznenada probudilaznatiželja. – Jesi li siguran da je ona bila s tobom?



Opisao sam svoj san, koliko sam god vjernije mogao. Ali još dok sam govorio, izblijedio je umojemu sjećanju i postao nejasnim. Ipak sam zaključio, bez kolebanja: – Sasvim sigurno je iMarija bila uz nas. Jahala je na magarcu, bila debela i podbuhnuta, te sam oko njenih kutovausana zamijetio duboke nabore od briga. Ali oči sam joj odmah prepoznao.

– Nemaš nikakvo pravo o meni takvo nešto sanjati? –povikala je Marija od Beerota,

razjarivši se. – I ne vjerujem u taj tvoj san! Ti ćeš sam postati debeo i podbuhnut, od samih gr i- jeha… I k tome će ti još ispasti vlasi i zubi!– Neka se moj san ne ostvari! – rekoh, podižući ruke. – Zašto bismo se međusobno vrijeđali,

nakon što smo svi netom bili na Brdu i vidjeli Uskrsnuloga? Nikoga od nas pritom on nije odbio i otpremio, pa čak ni Mirinu.

Žurno sam ih izvijestio o tome kako nađoh Mirinu, što joj se slučilo i kako je njen pehar svinom ostao punim. Ispripovijedio sam i o zaprezi s natjecanja, koja je oborila mladića na cesti,te kako smo mu pomogli, a isto tako i njegovome ocu.

– To je sve međusobno povezana kob – primijetila je Marija Magdalena, kimajući glavom srazumijevanjem. –Sigurna sam u to! Tako Gospodin spaja nevjernika s nevjernicom i Zidova saŽidovkom. No sjene već postaju sve duljima, a meni nije drago zadržavati se u ovome pustom

kraju, s mnogo novca što ga imam pri sebi. Nisam ga uručila poslanicima, jer me nisu htjelipovesti u Jeruzalem. Petar mi je naložio neka se vratim svojemu domu. Što to oni smjeraju uJeruzalemu, ja ne znam. Otprati me, dakle, pa ćemo zajedno prenoćiti u nekoj gostionici. Anakon što me sigurno dopratiš kući, rastat ćemo se kao dobri prijatelji.

Nastavili smo putovati zajedno. Na cesti smo nailazili na sve više ljudi. Tijekom našega raz-govora je Mirina šutjela, oborenoga pogleda. No sada me je šaptom zapitala, tko su te žene.Pojasnih joj kako je Marija Magdalena slijedila Gospodina i prva pobrzala njegovome grobu tega zatekla praznog. Mirina je prema Mariji Magdaleni odmah osjetila veliko strahopoštovanje,

pošla k njoj i stupajući uz njenoga magarca smjerno zamolila: – Pripovijedaj mi o Uskrsnu-lome, ti najsretnija od svih žena!

L Mirina blagost i ljupkost su se toliko svidjele Mariji Magdaleni, pa ju je prijazno pogledalai započela joj na grčkome kazivati razne pojedinosti o Isusu. Na Brdu je upoznala jedan mlad'

bračni par iz Kane**, a upravo na njihovome vjenčanju je Isus izveo svoje prvo čudo. Naime,na veliku radost gostiju, on je vodu pretvorio u vino. Pričala je i o Isusovome rođenju, kako senjegovoj majci ukazao anđeo, te kako je na natprirodan način ostala trudna. Spomenula je i Jo-sipa**, njenoga zaručnika, koji je Mariju htio potiho napustiti, sve dok nije kroz san bio prosvi-

jetljen. Dok sam sve to slušao, počeo sam bolje razumijevati ljude koje je Isus izabrao za svoje poslanike, te zašto su Mariju Magdalenu nazvali rječitom… Mirina je pak gutala svaku riječ,slušajući zadržanoga dana i svijetlećih očiju.

Slušajući sve to, napokon se više nisam mogao suzdržati…– Prema grčkim i rimskim mitovima* – primijetih – su se također bogovi miješali s kćerima

smrtnika i s njima imali djece. Čak je i praotac Rimljana navodno bio Afroditin* sin. No udanašnje vrijeme učeni ljudi gledaju na takve pripovijesti tek kao na usporedbe. Slično kao štožidovski pismoznalci u Aleksandriji pojašnjavaju svoje svete zapise. I ne vjerujem da Isus izNazareta treba bilo kakvu predaju kao podlogu za to da je Sin Božji.

Mariju Magdalenu su moje riječi pozlijedile. Položila je Mirini ruku na rame i rekla: – Mižene osjećamo na isti način, neovisno jesmo li Grkinje ili djeca Izraela. Muškarci nas nikadaneće shvatiti. A ti, Rimljanine, ne bi trebao povlačiti usporedbe s bogovima vezanima za zem l-

ju, koji ljude svojim prispodobama sputavaju na zemaljski bitak. Ti bogovi više nemaju moćinad ljudskim rodom, nakon što je Isus postao Mesijom cijeloga svijeta. Moć tih bogova djeluje

još samo na one koji se dragovoljno pokoravaju i predaju njihovoj vlasti pa time izabiru put propasti. No ža ovo što ja kazujem, zasigurno znam da je čista istina. Marija, Isusova ma jka,

sama je to ispripovijedila meni i drugim ženama, dok smo zajedno putovale u Isusovoj pratnji.Čak je i Herod, onaj stari, užasavajući, vjerovao da je u Izraelu došao na svijet jedan kralj. Htio



Ostali su gosti i dalje međusobno šaputali, u slaboj svjetlosti što ju je bacala jedna jedinasvjetiljka. Tada sam Mirini rekao molitvu kojoj me svojedobno poučila Suzana. Ocijenivši jeprikladnom za nju, rekla je još kako joj ta molitva ulijeva osjećaj sigurnosti. I uistinu je velikoolakšanje, ako čovjek želi moliti, pa ne mora pritom prvo pripaziti povećava li se ili smanjujeMjesec, nije li se kojim slučajem rasipala sol, ako ne treba prije toga ponavljati nerazumljiva

zaklinjanja ili si iz korijena vinove loze izrezivati božje likove… Uz takve se obrede nikad nezna, nije li čovjek učinio nešto pogrešno ili izrekao neprikladnu riječ, čime onda cijela molitvagubi djelovanje.

Probudivši se sljedećega jutra, prvo što sam ugledao bila je Marija od Beerota. Čučala je uz mene u slami, zagledana u moje lice. Zamijetivši da su mi oči otvorene, počela je zibati glavuamo-tamo i lomiti ruke. Tiho je prozborila: – Unutra mi je bilo prevruće… Zato nisam moglazaspati. Htjela sam vidjeti što ti radiš i kako držiš ruke dok spavaš s tom strankinjom. Umjestoda se na uskoj postelji znojim s Marijom Magdalenom i patim od ugriza gamadi, radije bih spa-vala s tobom ovdje u slami, s glavom na tvojemu ramenu… Onako kao što običavasmo počivatiuz rijeku Jordan, na putu za Tiberias. Nemoj mi zamjeriti zbog zlih riječi koje ti izrekoh jučer navečer! Bila sam krajnje zapanjena kad si potpuno neočekivano došao putem, praćen tom

Grkinjom. Zato sam govorila nepromišljeno. Nisam znala što bih pomišljala, a to ne znam nisada. Cijele noći izjedala me strašna grižnja savjesti, što sam se na ovakav način naglo zaljubilau onoga mladog čovjeka i obećala u Magdali čekati na dolazak njegovoga prijatelja. Moguće onveć žali zbog svega, pa njegov poslanik nikad ni neće doći…

– Taj je mladić bez mane! – pobrzah je uvjeriti. – Zasigurno će poslati svojega prijatelja inakon toga te, prema galilejskome običaju, svečano povesti u bračnu ložnicu. Glazbenici ćevam zasvirati, seljani će piti vina i uz poj svirala nogama udarati mjeru, a pjesme radosnice od-

jekivat će tebi u čast!– Ti me pogrešno razumiješ, koliko vidim… – odvrati Marija zlovoljno, povišenim glasom,

a istodobno je prestala lomiti rukama. – Cijelu sam noć mučila sebe s tim pitanjem, te jedvastisnula oka. I nakon dvije noći bez sna, s ovako zacrvenjenim očima, zasigurno ti izgledamodvratno. No ja ipak znam, moji su mi grijesi otpušteni, pa sam ponovno nedirnuta kao da ni-kad nisam upoznala muškarca. To i ti i.

Znaš, nakon što si gledao Isusa licem u lice. Onome mladiću ipak nisam previše kazivala osvojoj prošlosti, tek ono najnužnije, kako ga ne bih nepotrebno žalostila. No sad me plaši pomi-sao, njegovi će rođaci i svi ostali seljani sljedećega jutra raširiti plahte i moguće na njima nećenaći znak moje nedirnutosti. Tada bi mi oduzeli prsten te bi me kamenjem i štapovima sramnootjerali… Vi Rimljani ste glede toga mnogo manje osjetljivi! Ali ja poznajem svoje zemljake, au Galileji nije ništa drukčije nego u Beerotu.

– Marija Magdalena je vrlo iskusna žena i uzgajivačica golubova – posavjetovah je. – Povje-ri joj se! I Rimljani običavaju za svoj vjenčani dan žrtvovati Veneri* dva goluba… To je za

svaki slučaj, kako bi se mladenki prištedjela moguća sramota…– Ne obilazi kao mačka oko vruće kaše! – povikala je Marija još glasnije. – Valjda ne mislišlagati, da si me poveo iz Jeruzalema, kako bih se očistila i time postala tebe dostojnom.Doduše, povrijedila bih Zakon udajom za Rimljanina… Ali sam na to pripravna, kako bih spa-sila jednoga od najneznatinijih medu njegovima. – Prezirnim je pogledom odmjerila Mirinu inastavila. – Ovu malenu ni najmanje ne mrzim. Ona nije toga vrijedna… Neću ti zamjeriti čak ni ako je uzmeš za suložnicu. To se muškarcu ne uzima kao težak grijeh, a čak ni farizeji nisu utome pogledu potpuno besprijekorni. Ali ću pritom ipak Grkinji ukazati na njeno mjesto, kakobi ostala jednako smjernom kao i do sada.

Mirina se probudila još prije duljega vremena. Promatrala nas je kroz trepavice i nastojalarazumjeti Marijine riječi. Sada je širom otvorila oči, sjela i rekla: – Polazeći na počinak osjećala

sam se sigurnom i sretnom. Sada pak, u blijedoj svjetlosti svitanja, ježim se od studeni. No tre-nutak istine je jutarnja jeza, a nikako ne večernja toplina. Nisam sve pojmila, ali nešto mi je



tome se moguće još prisjetiti i mojih ruku stvorenih za milovanje, kojima moram u pogrblje-nome čučnju okretati ručni mlin… Ili mojih očiju koje pri pečenju kruha suze od dima…

Njene me riječi nisu dirnule, jer u njih nisam vjerovao. Pretpostavljao sam kako će, upravosuprotno, svojega supruga goniti neka se muči preko svojih snaga! A svojim rođacima nepres-tance davati povoda za ogovaranje, te u starosti mučiti svoje snahe i ljutiti zetove. No moguće

se i varam… Nakon što se zdušno potrudila razjaditi me koliko je to god moguće, oprostila mi je i priopćila: – Već i prava radi, trebala bih ti onaj tvoj prijedlog srdito tresnuti u glavu… Ali zbogvlastitoga probitka moram ipak prihvatiti tvoj vjenčani dar, kako bih dobila na ugledu kod ob-itelji mojega muža. Međutim, to i neće biti dar, nego više namira duga, jer si pogazio sva svojaobećanja!

Nešto u meni tjeralo me da je upitam, kada sam joj to bilo što obećao… No u međuvremenusam postao pametniji pa sam šutio. Dok smo mi tako razgovarali, većina ostalih gostiju izsvratišta nastavila je svoje putovanje. Sada se pak pojavila Marija Magdalena, blistavoga lica…

– Zašto se tu prepirete? – povikala je, prišavši nam. –Pogledajte van! Uvjerite se kako sadasvijet, nakon što je Isusovo kraljevstvo stiglo na Zemlju, blista u sjaju njegovoga sunca! Više ne

mrzim nikoga, pa čak ni Petra. Noćas sam snivala san, koji mi je navijestio da je svijetu ukaza-na milost. Bijeli su se golubovi polagano spuštali s nebesa i smiještali se ljudima na glave. I natvoju je glavu, Rimljanine, sletio jedan… Više ne mogu podcjenjivati ni jednoga čovjeka! Jer svima će, prema zaslugama ili i bez njih, iz ljubavi biti darovano takvo obilje, te nitko neće otići praznih ruku. Otac može ukoriti ili kazniti svoje dijete, ako je ono neposlušno… Ali ganikad neće potpuno odbaciti. Zato danas više ne vidim nikakve razlike između Rimljana i H e-

breja, a svi su ljudi ispod modroga svoda nebeskoga moja braća i sestre. Pritom ne izdvajam niSamarijce, premda je upravo jedan samarijski čarobnjak bio taj koji je sebi podvrgnuo zle du-hove što su nekoć obitavali u meni.

Zagrlila me rukama oko vrata i poljubila u oba obraza. Pritom sam osjećao kako ih nje strujitolika snaga, da mi se pred očima sve promijenilo, pa sam poželio poput djeteta zaplesati i smi-

jati se. Poljubila je i Grkinju, a Mariju od Beerota nježno zagrlila i nazvala svojom sestrom.Tako smo svi osjećali tek raskliktanu radost. Ne misleći na jelo i piće, zaputili smo se izsvratišta… Toliko nas je prožimalo i ispunjavalo Isusovo kraljevstvo.

Tijekom poslijepodneva ponovno smo ugledali Genezaretsko jezero i uskoro stigli do kućeMarije Magdalene. Njena ju je posluga oduševljeno dočekala i svečano pozdravila. Naime, ona

je potajice napustila kuću, uzevši tek Mariju od Beerota za jedinu pratiteljicu. O tome nije ni-koga izvijestila, pa su glede nje svi bili uznemireni. Čak su se počeli pribojavati nisu li je zliduhovi ponovno uzeli pod svoje. Ona je pak naredila: – Uzmite iz moje pohrane svaki po novuhalju i večeras pripravite veliku gozbu! Dajte pritom sve od sebe! Dani radosti i veselja sudošli. Naš Gospodin, Isus Nazarećanin, ustao je iz mrtvih i pokazao se svojima. Bijaše nas više

od pet stotina, koji to možemo posvjedočiti. Pođite zatim u Magdalu i pozovite na gozbu sveone koji žele doći… Jedino nemojte zvati farizeje i glavare sinagoga, te nikoga od Najstarijih ili bogatih! Pozovite siromašne i jadnike, carinike i prikupljače poreza, pa čak i tudince. Recite imsvima: „Marija Magdalena večeras želi ugostiti samo griješnike, a nikoga od pravednika.” NiGospodin nije pozvao pravednike nego griješnike! I u njegovim očima nitko nije bio nečist. Snjim je na zemlju došao otpust grijehova.

Govorila je tako svojoj posluzi, kao u nekakvome zanosu, a ovi su slušali kimajući glavama.Mene je pak povela na stranu, s mnogo me ljubavi pogledala u oči te mi položila dlanove naramena i rekla: – Trenutak našega rastanka je došao. Ali te barem smatram djetetom Kral-

jevstva, pa makar te drugi i odbacuju. Zli će ti se dani još slučiti, a nitko nije bez grijeha. Alinemoj otvrdnuti srca svojega, ne teži da ti ljudi kliču zbog poniznosti i ništa ne obećavaj

nepromišljeno! Zapadneš li u grijeh kojemu ne možeš uteći, priznaj to i nikad se ne ispričavajispraznim izgovorima, kako nisi gori od drugih koji čine to isto! No kad zbog počinjenih grije-



ha budeš patio toliko te će ti to donositi samo zdvojnost i očaj, bit ćeš pripravan za ozdrav l- janje… I nema grijeha koji bi bio toliko grozan, te ga Isus ne bi mogao otpustiti, ako ga za tozamoliš s pokajanjem u srcu. Jedino okorjelosti on ne može oprostiti, jer se kroz nju čovjek hotimice dijeli od Boga. Ipak vjerujem da se u tome nitko ne može toliko od njega udaljiti, dane bi mogao naći put povratka. Toliko je milost božja bezgranična. Pođeš li pak putem Kra l-

jevstva, već i samim tim izmaći ćeš mnogom zlu. I još ti želim povjeriti jednu čudesnu spoznaju, koja mi je bila objavljena u mojemu snu: Put je, već i sam po sebi, Njegovo kraljevstvo…Pogledala me suznih očiju i nastavila: – To je moje učenje, učenje Marije Magdalene. Ona je

nedvojbeno u meni sazrijevala dok sam sjedila uz Isusove noge i slušala ga. Nakon tih velikihdogađaja, što se slučiše, o Isusu će se različito govoriti. Jedni će tako kazivati jedno, a drugidrugo… Svatko prema svojoj moći spoznaje i rasuđivanja. Svojim shvaćanjem nisam bliže isti-ni od nekoga drugog! Ali, tvrdo vjerujem, nisam ni dalje od nje…

Zastala je, kao da o nečemu podrobno razmišlja… Nakon nekoga vremena još je dodala: – Jasam tek žena… Učinici su mi naložili šutjeti, pa ću u buduće u njihovoj nazočnoti doista šutjeti.Tebi ipak želim reći, da je Isus došao na Zemlju kao čovjek i podvrgnuo se bijedi tjelesnosti,radi otkupljivanja Svijeta. On je znao što mu predstoji, te je često o tome govorio, jasno i po-

drobno. Htio je, kao Sin Čovječji i Sin Božji preuzeti na sebe grijehe Svijeta, žrtvovati se zamnoge i kroz to zaključiti nov savez… I moje je srce blaženo pri pomisli na to.

Tako me je poučila, obuzeta zanosnim ushitom… I ja sam upio njene riječi, premda poneštood njih moguće i nisam razumio. Zatim smo razgovarali o svakidašnjim pitanjima i suglasili seo daru koji sam za vjenčanje namjerio poslati Mariji od Beerota, kad se vratimo u Tiberias. Anakon udavanja svoje štićenice, što je poznavajući mladenku kanila provesti što žurnije, namje-ravala je Marija Magdalena još jednaput poći u Jeruzalem. Htjela se tamo osvjedočiti ne manjkali učenicima nešto. Naime, ni sami nisu znali koliko će dugo morati ostati u Jeruzalemu. Toma

je bio jedini koji je rekao: „Ostat ćemo tamo i čekati na ispunjenje njegovih obećanja, pa makar to potrajalo i dvanaest godina!” Napokon me Marija Magdalena otpratila do kućnih vrata. Narastanku je Marija od Beerota plakala toliko gorko te su joj od toga oči nateknule. Plakala je iMirina, ali jedino iz prijateljstva prema Mariji. Mene je pak prožela utješna izvjesnost, kakouvijek i u svako doba mogu doći ovamo Mariji Magdaleni, ma što mi se sručilo i ako nigdjedrugdje ne bih mogao naći duševnoga mira. Doduše, nisam namjeravao više dolaziti… Ali jegodila već i sama spoznaja kako u slučaju nevolje imam utočište .

Mirina i ja smo šuteći prošli kroz Magdalu i skrenuli na put prema Tiberiasu. Nismo biliumorni i zato nismo trebali unajmiti brodicu, premda je to bilo vrlo lako. Dok sam se putemogledavao uokolo i udisao čist jezerski zrak, pomislio sam kako zapravo u toj tuđoj zemlji gal i-lejskoj više nemam što raditi… Ali, domislih se odmah, ne žuri mi se ni stići nekamo drugdje…Zato je bilo ugodno tumarati uz svjetlucavo vodeno prostranstvo. K tome i nisam bio sam, jersam imao Mirinu uz sebe…

U večernjem smo crvenilu stigli u Tiberias. Htio sam odmah nastaviti prema toplicama, već izbog Mirine, a te su ležale iza grada. No na forumu Heroda Antipe sam se sudario s nekimčovjekom duboko utonulim u misli, ne uspjevši mu se izmaknuti. Kako ne bih pao, morao samga uhvatiti za ruku, jer je bio visok i snažan. Čovjek se prenuo, kao iz sna, te me pogledao. Namoje veliko čuđenje, u njemu sam prepoznao Šimuna Kirenca!

– Mir s tobom! – pozdravih ga zbunjeno… Brinulo me, mogao bi se naljutiti kad me prepoz-na…

– Jesi li to ti, Rimljanine? – odvrati međutim on, a pritom se tek zbunjeno nasmiješio. – Ne-ka je mir i s tobom!

Pustio sam mu ruku, ali nisam pošao dalje. Stajali smo tako i gledali jedan drugoga… Odonih zbivanja u njegovoj kući nismo se više susretali. Kao da je jako ostario u tome kratkom

vremenu što je prohujalo. Barem mi je tako izgledao… Oči su mu bile sasvim mutne, a glavu jestalno držao pognutom. Moglo se pomisliti, na ovome ga svijetu više ništa ne veseli…



Nisam morao s njim započinjati nikakvoga razgovora. Ali se dosjetih, moguće ovaj susretnije slučajan? Zato ga prijazno zapitah: – Jesi li mi oprostio ono što se zbilo u tvojoj kući?Osjećam se odgovornim za to, premda krivica, vjeruj mi, nije isključivo moja. Ako me još uvi-

jek mrziš, oprosti mi sada!– Ne srdim se na tebe – odvrati Simun Kirenac. – Za ono što radim, odgovoran sam osobno.

I poslao sam ti glas, da se ne ljutim na tebe…– Ali mi nisi bio ni naklonjen… – primijetih. – Nisi htio imati sa mnom posla. No vjeruješ linapokon, kako nisam nikakav čarobnjak? I što misliš o svim ovim događajima koji su se umeđuvremenu slučili?

Pogledao je nepovjerljivo oko sebe… No u ovo je doba dana trg bio pust. Ja pak podigoh ru-ku i uzviknuh: – Ne sumnjaj u mene! Dolazim s Brda, isto kao i ti. Dakle, što misliš o svemu?

– No da… – uzdahnuo je i odvratio oklijevajući. – Bilo nas je više od pet stotina. Zato i niječudno što te u tome mnoštvu nisam zamijetio. No ako si bio tamo, moraš i sam znati kako mi jesada oko srca… – Pogledao me i ne čekajući mojega odgovora nastavio. – Kad dočuh da je Isusispred nas pošao put Galileje, pohitah iz Jeruzalema na vrat na nos. Jednako su postupili i mno-gi drugi. No čekanje poslije toga bilo je zatiruće… Vijesti su bile proturječne, a nisu ni svi vje-

rovali da se doista ukazao učenicima na jezeru. Neki su se čak razočarano vratili u Jeruzalem.Ali ja sam se u životu naučio strpljivosti… Robovi to nauče! Uz to sam imao i posla u Galileji,

pa to vrijeme čekanja nije bilo izgubljeno. U srcu sam već pomišljao kako se učenici tek razmeću… To uzaludno čekanje me pak postupno smirilo, pa sam se veselio povratku u Jeruza-lem i ranijem načinu života, koji mi je godio. Htio sam obojici sinova ponuditi ono najbolje što nađoh na zemlji: vjeru Izraela, grčku uljudbu, rimski mir i brižljivo prikupljen imetak. No tadasam dobio poruku i zaputio se na Brdo. I tamo sam vidio Isusa…

Mišići lica mu se počeše trzati… Mogao je nastaviti govorom samo s naporom: – Tada sam jednostavno morao povjerovati da je uskrsnuo. I morao ga priznati za Krista. Tako sam sada prinuđen sve započeti ponovno, od novoga početka. Znači da na zemlji postoji više od onogašto oči vide, ruke dodiruju odnosno mjere i utezi mogu utvrditi. Ta spoznaja je užasavajuća.Mogao bih prokleti onaj dan kada sam sreo Isusa i preuzeo njegov križ na svoja leđa. Sve onošto sam toliko oprezno i pomno izgradio i stvorio za svoje sinove, postalo je nestalno i

beznačajno. A za to je kriv on, Isus!Zastao je kratko, kako bi predahnuo, pa nastavio: – I ti me pitaš, što o svemu mislim… Mo-

gu tek misliti što mi je činiti, kako bih bio vrijedan Njegovoga kraljevstva i kako bih svojedječake učinio dostojnim članovima toga kraljevstva. Isusovi se zahtjevi ni na koji način nepokla paju s našim poimanjima pravičnosti. Oni su nemilosrdni prema onome tko se oslobodioropstva i radom uspio priskrbiti blagostanje. Ali sada, kad se osvjedočih o njegovomeuskrsnuću, moram uvažiti njegove zahtjeve. Jedino se nadam da ću ipak uspjeti barem nešto odnjega iskamčiti, kako je to uobičajeno i primjereno među nama ljudima, pri svakome razumnom

poslu… No on nije tek običan čovjek. Kad sam ga vidio na Brdu, iznenada sam pojmio kako snjim nema pogađanja. Moram postati njegovim robom, predan sam mu potpuno, dušom i tije-lom… Ništa mi drugo ne preostaje! Nakon toga je njegova volja, hoće li me pretvoriti u slo-

bodnjaka ili neće. Na to nemam nikakvoga utjecaja. Upravo sam o tome toliko naporno moz-gao, pa sam se izravno sudario s tobom, Rimljanine.

– Ali – čudio sam se – kako to da se, bez oklijevanja i sumnje, ovako povjeravaš meni, jed-nome nevjerniku i Rimljaninu?!

– Otkad sve promatram drugim očima – pojasni Šimun, nakon što me iznenađeno pogledao –nezamislivo mi je da bi Isusu jedan Židov na bilo koji način bio boljim od jednoga Rimljaninaili Grka. Jedino je do Njega da odlučuje između istinitoga i lažnoga, između stvarnoga i privid-noga… Potpuno sam se smeo kad sam htio prosuditi koji to pripadaju Njegovima, a koji pak

ne! I u tome se On ni po čemu ne pridržava ljudskih poimanja pravičnosti. Ne, mudrovanjemneću spoznati njegovu mudrost… Nisam od ljudi koji se nadaju ostvariti svoje blaženstvo kroz



povlačenje u divljinu, daleko od svih ostalih ljudi. Ja na sve gledam stvarno. Meni djela značeviše od riječi. Moram živjeti među ljudima, pa bili oni Židovi ili Rimljani. Osim toga, i gledesvojega naroda imam zle slutnje, ako kroz kruh i vino bude uistinu sklopljen novi savez. Na-vodno je čak i Isus sam plakao zbog Jeruzalema. Pokaže li se Hram doista nesposobnim nekogaspasiti, vjerojatno ću povući svoje vlasništvo i uskratiti ga jednome društvu koje je osuđeno na

stečaj. I otići ću, zajedno sa svojim sinovima, kako bismo u nekoj drugoj zemlji našli utočište…Ali to još ne znam sigurno.Govorio je vrlo oštro, a njegove misli kao da su neprestance nailazile na nove zapreke.

Znatiželjno ga zapitah: – Jesi li razgovarao s Isusom, tamo na Brdu?– Kako sam se mogao usuditi, osloviti ga?! – dobaci mi Šimun, nakon što me pogledao kao

da sam izgubio razum. – Dovoljno je bilo, što sam ga vidio!– Poslanici ne žele sa mnom imati posla – rekoh mu malodušno. – Petar mi je čak zabranio i

govoriti o Isusu… Zato jer sam Rimljanin.– Kad će ti ljudi imati moje godine i moje životno iskustvo – uvjeravao me Šimun, očito ne

shvaćajući stav učenika toliko ozbiljno – postat će razboritiji. Ta i oni su tek ljudi, a svakičovjek ima svoje mane i nedostatke. Ali promisli, J jednostavni ljudi poput njih će u toliko od-

govornoj ulozi počiniti manju štetu od okretnih častohlepnika. Meni je dovoljno ako svoj dionaslijeđa sačuvaju i ne rasipaju ga uludo. Ne bismo daleko došli, ako bi se oni jedini brinuli zaKraljevstvo. Ali bi i to bilo bolje, nego da se pismoznalci upuste u raščlanjivanje toga nasl-

jedstva. Moguće će poslanici kroz svoju zadaću stasati. Takvo nešto se već znalo događati.– No iz čega se, zapravo, prema tvojemu mišljenju – usudih se zapitati – sastoji to nasl-

jedstvo? Reci mi!!! Nesvjesno i čak ne zamijetivši to, počeli smo dugim koracima hodati trgom amo-tamo, nalik

sofistima pri prepirci. Mirina je za to vrijeme sjela na središnji gradski kamen, kako bi svojimstopalima priskrbila malo počinka. Šimun se na moje pitanje nenadano zaustavio i dobacio mimračan pogled. A ruka ko ju je netom bio ispružio, mlitavo mu je pala uz tijelo…

– Kad bih barem i ja to znao! – požalio se nevoljno. –Tijekom čekanja dočuo sam mnogo oIsusovome poslanstvu. Ali što sam više o tome doznavao, to sam se žarkije nadao da je sve totek natucanje mahnitih proroka. Osim toga, Isusova majka i njegovi rođaci također su ga sma-trali osobenjakom i čak čudakom. Pokušavali su ga još i vratiti domu, nakon što je počeo pr o-povijedati po Galileji. No nisu uspjeli… On je prema pravednicima bio previše nemilosrdan, aprema griješnicima previše popustljiv. Postoji veći broj ljudi, sposobnih da o tome prosude, kojimisle da je Isus svoja čuda ostvarivao uz pomoć Belzebuba*. A to je zao duh jednoga od onihstarih bogova, za koje si moguće dočuo kako još uvijek obitavaju na zemlji. Ni ja nisam svenajtočnije zapamtio od svega onoga što je Isus navodno rekao. Pričinjava se kao da je to danas

bilo jedno, a sutra nešto sasvim drugo. Čak i ljudi koji su ga slušali istoga dana i na istomemjestu, izvješćivali bi kasnije sasvim različito! Moguće si možeš zamisliti, ¦ koliko je to za

mene bio strašan udarac, kad sam pred sobom ugledao onoga čovjeka kojemu sam na vlastitimleđima odnio križ do mjesta zvanoga Lubanja*. Ne mogu ga se odreći, ali ga ne mogu ni r a-zumjeti…

Ponovno se zamislio i kimao glavom, a usnice su mu se neko vrijeme bezglasno pomicale. Napokon je ipak nastavio, pritišćući dlanove jedan o drugi: ..~ onn – Otpusti nam grijehe naše,kao što ih i mi otpustismo dužnicima našim… To mogu razumjeti, premda mi potpuno mrsiračune. Trebam li moguće oprostiti Herodu Antipi ono što mi duguje?! Svaki puta kad tetrarh

posjećuje Jeruzalem, zbog novca dotrči njegov komornik Kuza k meni. Gotovo i ne računam tenovce dobiti natrag… Doduše, ne radi se o nekim većim zajmenim iznosima, nego više o uljud-no prikrivenoj potkupi, kako mi Herod Antipa ne bi stvarao poteškoće glede izvjesnih poslova uGalileji i Pereji. Ali me muči pomisao kako bih trebao otići knezu i njegove dugove proglasiti

ništavim! I to ne samo usnicama, nego i iz dubine srca?! A sve to, znajući da se upravo on izr u-givao Isusu, prije raspinjanja…



Ponovno je kimao glavom i bezglasno micao usnicama. Zatim me pogledao i rekao: – Neki-ma siromašnim Galilejcima izbrisao sam dugove, odustajući od prvotne namjere da njihovzemljišni posjed stopim u veliko gospodarstvo za mojega sina Rufusa. No to su očevi obitelji,koji su bez svoje krivice, zbog utrostručenih nameta i poreza, te muke sa skakavcima, otplatomuzetih zajmovima zapali u dug… I ne pričam ti sve to kako bih se hvalio i razmetao! Navodno

je čak Isus rekao da kod nekoga dobrog djela lijeva ruka ne treba znati što čini desna, pa zatošuti da netko drugi o tome dobrom djelu ne dozna. Savjetuj me ti, Rimljanine! Zar ne bi u sva-kom pogledu bilo razumnije od tetrarha utjerati što više potraživanja, pa taj iznos podijelitisiromašnima, nego knezu otpustiti duge njegove?!

Upitao me to krajnje ozbiljno, pa sam dobro promislio prije nego odgovorih… Oprezno re-koh: – Mislim kako previše razbijaš glavu oko svojega imetka i svojih dugovanja… I ja samimućan, ali ne pretjerujem s brigama oko svojega posjeda. Moguće je to zato jer mi je to moje

bogatstvo doslovce palo u naručje, bez mojega vlastitog doprinosa i još k tome na način koji bise moglo smatrati neslavnim… No u svakome bih ti slučaju preporučio da čekaš i ne

prenagljuješ. Dočuo sam kako su se čak i poslanici morali pripraviti na moguće dvanaest godi-na dugo čekanje u Jeruzalemu, da se ispuni određena Isusova objava i time dobiju jasnu spoz-

naju o svemu. Zašto bi svojim zaključcima i odlukama brzao ispred njih?!– Zašto? – odvrati Šimun Kirenac bez oklijevanja, kao da je to pitanje već dugo odmjeravao

u sebi. – Zato jer sam tvrd i loš čovjek! Meni se žuri, kako bi mi bio oprošten i otpušten mojvlastiti dug… A to su moja bezdušnost i nemilosrdnost…!

– Sada razmišljaš upravo na onaj svoj stari način, kao trgovac! – spočitnuo sam mu. – Tiželiš protuvrijednost za ono što nudiš. Sumnjam da Isus Nazarećanin ikome nešto daje tek zato

jer taj to zaslužu je. Mislim da se on rodio kao čovjek na ovome svijetu kako bi, budući da senitko ne može sam izmiriti i pokajati, otrpio i okajao grijehe svih ljudi. To je, na prvi pogled,nesmislena predodžba… Ali, kao što si i sam rekao, u njegovome je učenju još mnogo toga štou očima mudraca predstavlja glupost.

– Ne razumijem što želiš reći – odvrati Simun, uhvativši se za čelo i poprativši to dubokimuzdahom. – Od svega toga jedino me sve više boli glava…! Vjeruješ li uistinu kako se radi onekovrsnoj ropskoj i trgovačkoj preuzetnosti, ako nastojim pribaviti otpust svojih grijeha, na

jedini način koji mi je otvoren? Ta tko si ti da bi me poučavao?! Zar nisi rekao, kako ti je za-branjeno govoriti o Isusu?

– Oprosti mi, Šimune Kirencu! – zamolih, gorko žaleći zbog moje nepromišljenosti. – Uisti-nu, ta tko sam ja da bih te smio poučavati?! Doduše, upitao si me za savjet, no trebao samšutjeti. O svemu tome ja zasigurno ne razumijem više od tebe. A moguće i manje, jer si ti odmene stariji i iskusniji. Zato traži Njegovo kraljevstvo na svojemu putu, a ja ću ga tražiti namojem.

Kao nenazočan duhom Šimun je ispružio svoju žuljevitu ruku i njome pomilovao obraze Mi-

rini, koja je još uvijek sjedila na onome kamenu. I požalio se: – Kad bih samo imao kćer …!Uvijek sam si želio žensko dijete. Moguće bih tada postao podnošljiviji, imajući osim svojihdječaka i djevojčicu…

U međuvremenu je nastupila tama, pa su ispred kuća počeli paliti svjetiljke.– I opet smo mnogo razgovarali – primijeti Šimun. –No što smo dulje zborili, to sam bio

neraspoloženiji u duši. – Pogledao je zatim začuđeno svoje ruke i dodao. – Jedva sam dodirnuoobraze tvoje kćeri, a već me je minula glavobolja…! I osjećam se zadovoljno, ugodno…

– Ona nije moja kći – pojasnih. – Toliko star ipak još nisam. To je moja sestra Mirina. Onane razumije tvoj jezik.

– Zasigurno je bila s tobom na Brdu… – procijeni Šimun, polusneno gledajući još uvijek svoju ruku. – Osjetio sam to, čim je dodirnuh. Kad si se pak sudario sa mnom i uhvatio me za

ruku, nisam osjetio ničega sličnog. S nje je na mene prostrujao mir i pokoj, pa se više neću br i-



nuti zbog nepotrebnih pitanja. Naš se susret slučio ne zato da bih slušao tvoje dosjetke, nego dabih dodirnuo obraze tvoje sestre.

To je bilo nepravedno izrečeno, pomislih. No nisam htio svojim prigovorima remetiti mirnjegove duše, ako ga je uistinu stekao tim dodirom. Osim toga sam se iznenada osjećao i vrloumornim. Taj me razgovor, po svemu sudeći, iscrpio više od cjelodnevnoga putovanja. Zato

sam nastavio prema toplicama. Šimun nas je pratio, držeći Mirinu za ruku. Tako smo koračali,sve troje, držeći se za ruke i s Mirinom u sredini…Stigosmo ubrzo do jedne rasvijetljene gostionice. Šimun je navalio da s njim objedujemo.

Bila je to, naime, jedna od onih gostionica u kojima su Zidovi širih pogleda mogli jesti zajednos nevjernicima, iz istih zdjela…

Tako smo zajedno prelomili kruh, te jeli ribu i salatu. I nikoga pritom nije smetalo što Mirinadijeli obrok s nama. Šimun je čak naložio neka nam smiješaju vina, premda je on pio tek vodu.Mirinine su oči počele svjetlucati, a njeni upali obrazi se zarumenješe. Ja sam također osjećaokako me ugodno griju ta dobra jela i vino. Tijekom objeda je Šimun govorio sasvim drukčijimglasom nego ranije, nekako mnogo prijaznije i prijateljskije. Zeljeći nas zabaviti, ispričao nam

je na svojemu kirenskom grčkom i jednu zgodu: – Na drugome kraju Zemlje leži jedno veliko

carstvo. Iz njega dolazi svila u Rim. Ono leži toliko daleko pa Put svile do njega vodi krozmnoge zemlje. Zato treba pune dvije godine dok roba iz te zemlje stigne u Tir*. U Rimskome jecarstvu zemlja crvena, no u carstvu svile je zemlja žuta, a i žitelji imaju žutu put. To nije nikak-va bajka. Svojim sam očima u Tiru vidio takvoga jednog žutokošca, a boja njegove puti nijebila posljedak neke bolesti. Čovjek me uvjeravao da su u njegovoj domovini svi ljudi potpunožute kože, od glave do pete. I kako je ta njegova zemlja moćnija od Rima, te ima toliko razvije-nu uljudbu da su Grci prema njima pravi barbari. Nedvojbeno je on pritom pretjerivao glededobrih strana i prednosti svoje domovine, iz koje je morao uteći. Još mi je ispričao, a isto samdočuo i od svih koji su putovali tamo, kako je u toj državi došao na vlast jedan novi kralj. On jesvrgnuo ranijega vladara i prozvao se Sinom Neba. Navodno je pritom srušio postojeći red izemljište proglasio zajedničkim dobrom. Nakon toga više nitko nije smio posjedovati zemljukao osobno vlasništvo. Što više, morali su svi zajednički obrađivati zemlju, a navodno se pr i-tom kralj skrbio da svaki podanik ima najpotrebnije za život. I sve se to zbivalo srazmjernonedavno. Taj je kralj vladao dvadeset godina, a tek su se prije nekoliko godina do Tira probilaizvješća, kako su se seljaci pobunili i svrgnuli ga. Novi je vladar navodno opet uspostavio ranijired… Bjegunac u Tiru se upravo opremao za povratak u svoju domovinu, gdje je prije razdobl-

ja vladavine toga ludoga kralja zauzimao visok državni položaj. Nakon kraće stanke, Šimun je nastavio: – Dakako, mnogo od toga su moguće i naklapanja.

Primjerice, žutokožac je pripovijedao kako u njegovoj zemlji crvi predu svilene niti, pa ljudimanije ništa drugo činiti nego tek prikupljati te niti i od njih praviti tkaninu. No ja sam mnogorazmišljao o tome Sinu Neba i njegovim smušenim promjenama i novotarijama. Takvo nešto

moglo bi se slučiti i u Rimskome carstvu, gdje sve više i više zemljišta dolazi u ruke sve ma n- jega broja ljudi. Napokon će svi ostali morati postati dnevnim nadničarima ili robovima. Veli-koj većini pučanstva bi tada bilo svejedno je li zemlja zajedničko vlasništvo pa njome upravljadržava ili je ostala u rukama malobrojnih ali velikih posjednika. A kad pomišljam na Isusa iz

Nazareta, ponekad se pribojavam da je mogao uvesti nekakav sličan ustroj, da je kojimslučajem postao kraljem na zemlji. U takvoj tvorevini nitko ne bi ništa posjedovao, već bi sve

bilo zajedničkim vlasništvom. Samo onaj tko je ranije bio robom, poput mene, može odmjeritiiv prosuditi koliko je takvo nešto opasno i čak nemoguće. Čak i jedan rob mora, da bi mogaoživjeti, posjedovati nešto dobara koje može nazvati svojim vlasništvom, pa makar to bila i nekasitnica. U Kireni je često rob bio ponosan čak i na svoj okov na nogama, samo zato jer je bioveći i teži od onoga na nogama drugih robova… Mene pak u svakome slučaju umiruje što Isu-

sovo kraljevstvo nije ovozemljsko. Da je pripremao takve novotarije, došao bi na svijet kao caru Rimu, a ne kao židovski kralj…



– Je li to mudro – upozorih ga – ovako raspredati u jednoj otvorenoj gostionici? Osim toga,prema mojemu je poimanju već s Iusovim rođenjem Njegovo kraljevstvo stiglo na zemlju. I još

je uvijek oko nas, premda je nevidljivo. Zato nema vladara koji bi mogao to kraljevstvo svladatiiz vana. Može se progoniti Isusove pristaše, ali ne i srušiti Njegovo kraljevstvo. Ono je neobo-rivo zato jer je u nama! Dakako, ako razumiješ što time mislim. Naime, ni ja to ne poimam pot-

puno…– Koliko si ti neiskusan! – odvrati Šimun, tugaljivo potresajući glavom. – A i ljude vrlo sla-bo poznaješ…! Carstvo onoga sina nebesa daleko na Istoku propalo je nakon dvadeset godina,premda je bilo opipljiva stvarnost. Kako bi se onda moglo održati nevidljivo kraljevstvo, akovladar više nije tu? Vjeruj mi, kad umremo mi koji smo svojim očima svjedočili o njegovome

pojavljivanju, sjećanje na njega na ovoj zemlji neće preživjeti još dugo. Kako bi se ikada moglo nekoga čovjeka, koji se svojim očima nije uvjerio u Isusovo božansko podrijetlo, obratiti navjerovanje u nevidljivo kraljevstvo? Moguće bi se i cijelo stoljeće moglo očuvati nešto o njemu,da je njegovo učenje bilo razumno i primjereno ljudskoj prirodi. No ono nemilice udara u licesvemu što je ikada postojalo.

– Znači… – zapitah, a njegova jasna razlaganja su me zabrinula. – Ti ne vjeruješ da će se

svijet izmijeniti zbog njega i moći Njegova imena?– Ne, uistinu neće! – odvrati Šimun otvoreno i bez okolišanja. – Ne… Ovaj svijet i ovu

ljudsku narav sada više ne može izmijeniti čak ni Bog…– Jesi li' u to siguran?! – upitah malodušno.– Ha! – hukne Simun. – Nakon blagovanja pedesetnice* čak su i Galilejci smjerali ugrabiti

Isusa i okruniti ga za kralja! Pa ako su ga već i oni tako potpuno pogrešno razumjeli, kako bi gamogli shvatiti oni koji ga čak nisu ni vidjeli? Pomisli samo, koliko je sporno i koliko pogibeljnoto njegovo učenje! On je oko sebe okupljao griješnike. Još je i na križu, kako sam dočuo, jed-nome od razbojnika na susjednome križu objavio da će ući u Njegovo kraljevstvo. Jednomriječju, njegovo učenje može poslušati tek svjetina, koja se nema čemu drugome nadati.Moćnici i vlastodršci će zasigurno poduzeti sve da se ovakvo učenje ne bi širilo.

Mirina se nasmiješila, podigla ruku i pomilovala Šimunove bradate obraze…– Zašto se toliko brineš i kinjiš oko širenja njegovoga učenja? – zapitala ga je. – To te ni

najmanje ne treba zabrinjavati, jednako kao ni mojega brata Marka ili mene. Radije se veselimozbog Njega i onoga što smo vidjeli na Brdu! On je svjetlo utjehe, a sada nakon što sam ga ugle-dala, više se nikad neću osjećati potpuno nezaštićenom. No ti uvijek govoriš o zlim mrakovi-ma…

Grkinja je do tada sjedila toliko čedno i mučaljivo, te se nas dvojica toliko iznenadismo nje-nim riječima, kao da je odjedanput počeo zboriti beživotan stol! Ponovno nas je obuzelo raz-dragano raspoloženje, a kad smo pogledali njeno blistavo lice, postidjesmo se svojih nerazum-nih riječi. Kraljevstvo se ponovno nastanilo u nama, a srce mi je bujalo od ljubavi prema Mir i-

ni… A i prema Šimunu Kirencu. Dugo smo sjedili šuteći i tek se međusobno pogledavali, nedopuštajući da nas ometa bučenje ostalih gostiju.Simun je velikodušno podmirio račun i još nas otpratio do naše grčke gostionice. Tamo smo

se pozdravili s njim…Mirina i ja smo odmah pošli na počinak, navukavši zavjese na prozore naše sobe. Spavali

smo skoro do podneva, toliko smo bili iscrpljeni putovanjima i našim doživljajima. No ni tije-kom spavanja nije nestao onaj osjećaj sreće. Kad smo ponovno otvorili oči, ispunjavao nas je

još uvijek. I svako se od nas veselilo gledati drugoga kako se budi.Moje razdragano raspoloženje je potrajalo sve dok se ne prisjetih Klaudije Prokul i mojega

obećanja kako ću je izvijestiti što se zbilo na Brdu. Mirina me upitala što me to tišti. A kad sam joj pojasnio o namjesnikovoj supruzi i njenoj bolesti, odano je predložila da bismo je trebali

zajednički potražiti, kako bi joj prenijeli radosnu objavu i posvjedočili o tome.



Prije toga sam ipak smatrao potrebnim i nužnim ukloniti tragove napora putovanja pješice,koji su se počeli pojavljivati još kod mojega dolaska u Jeruzalem. Moj je židovski ogrtač von-

jao na znoj, a halja ispod njega bila je prljava. Htio 1 sam odjenuti svježu odjeću i dati ukloniti bradu, jer sada više nisam imao razloga skrivati činjenicu da sam Rimljanin. Zato sam pošao ukupalište i dao se obrijati, urediti kosu i počupati dlake po tijelu. Još su mi istrljali tijelo kako bi

iz njega izgnali umor od putovanja, te ga natrljali mirisnim pomastima. Nakon toga sam navu-kao novu odjeću, a staru darovao čuvaru u kupalištu. Sada sam izgledao kao nekoć, pa se u sebipostidjeh mojih napora da se puštanjem brade i resama na ogrtaču umilim Židovima. A kad samse vratio u svoju sobu, čak sam iz vrećice s vrednotama uzeo svoj zlatan prsten i navukao ga napalac.

Mirina je također pošla u kupalište. Kad se vratila, mogao sam se uvjeriti kako si je također dala urediti kosu i uljepšati lice. Na sebi je imala bijelu halju protkanu zlatnim nitima. Dugosmo gledali jedno drugo, kao da se ne poznajemo. Trebao sam se zapravo veseliti, što se Mirineviše nisam morao stidjeti pred bogatim kupališnim gostima i pred Klaudijom Prokul. Ali meMirinina pristalost i ljepota nisu radovali. Njena odjeća i naličeno lice djelovali su mi strano.Pojmio sam kako mi je bilo draže u njoj gledati djevojče mršavoga lica i vitkih udova, koje je

pokriveno zaprljanim ogrtačem spokojno spavalo u mojim rukama, na jednome galilejskombrdu…

No Mirina se posebno dotjerala i uredila zasigurno meni za ljubav. Zato joj nisam smio pri-govoriti i zanovijetati, niti priznati kako su mi njena glumačka tunika i iznošene sandale bilidraži od najbiranije obuće i zlatnoga veza. No zato je Mirina mene pogledala nekakoiznenađeno i rekla: – Takvoga sam te upoznala na brodu za Joppu. Upravo si tako izgledao kadsi mi iz svoje mošnje s novcem dao teške srebrnjake. Dakako, imaš pravo što me podsjećaš tkosi ti i tko sam ja. Postupila sam nepromišljeno predlažući da me povedeš prokuratorovoj supr u-zi…

Prisjetio sam se radosti s kojom smo oboje gledali naše buđenje. Zato sam rekao: – Morašpojmiti, Mirino, već sam bio omrznuo svoj znojem natopljen vunen židovski ogrtač i bradu nalicu. Htio sam se ponovno osjećati čistim. Ako se pak pravovjerni Židovi sada uklan jaju čak imojoj sjeni, može se to isto jednoga dana dogoditi i njihovim potomcima, ali u obrnutim ulo-gama. Pa će moguće narodi na zemlji, čim ugledaju J!

Židova, odmah početi ogorčeno pljuvati. Pomišljao sam da ćeš biti zadovoljna i vesela kadme vidiš ovakvog.

Medu nas se ipak uvuklo nekakvo zahlađenje. Nenadano sam još i pomislio, kako bi uistinumoglo biti neprimjerenim, povedem li Mirinu namjesnikovici Klaudiji Prokul. U srcu sam znao,takva je primisao djelo izdajstva prema njoj, izdajstva koje joj nisam htio počiniti ni pod kak-vim okolnostima… No nije se dala dugo nagovarati, prije nego je izjavila kako pristaje poći samnom. Upravo se tada pojavio i sluga s obaviješću kako nas je namjesnikova supruga pripravna

primiti…Približivši se ljetnoj palači, zamijetismo kako kupališni gosti više ne kruže znatiželjno uok o-lo niti pokušavaju uhoditi zbivanja u vrtovima. Nije se više moglo vidjeti ni u crveno ogrnute

pripadnike počasne postrojbe Heroda Antipe… Jedan sirijski legionar iz Klaudijine osobne pratnje tek je nemarno mahnuo, dajući nam time znak da smijemo unići. Sve je pokazivalo,boravak prokuratorove supruge u Tiberiasu postao je dio svakidašnjice. Sada je bila tek otmjenkupališni gost u mnoštvu ostalih…

Klaudija Prokul mirovala je u jednoj malenoj i prohladnoj prostoriji, iza zavjese koja jelepršala. Nije bila dotjerana, iz čega sam zaključio kako nije našla potrebnim rasipati vrijeme nauljepšavanje zbog mojega dolaska. Bore u kutovima njenih očiju i brazde nezadovoljstva okoustiju odali su mi koliko je već ostarjela. Ali je djelovala mirno i otvoreno. Nije se više trzala na

svaku sitnicu, ruke su joj prestale podrhtavati… Pozorno je promotrila moju pratiteljicu, odglave do pete, a zatim me upitno pogledala.



– To je moja sestra Mirina… – predstavih je. – Ona je bila sa mnom na Brdu. Zato sam jepoveo, Klaudijo. Tako možemo razgovarati, nas troje, bez onih koji bi nas slušali.

Nakon kraćega oklijevanja je Klaudija Prokul otpustila svoje družice, ali nas nije ponudilada sjednemo. Dok je još uvijek i netremice promatrala Mirinu, počela me je vrlo živahno uvj e-ravati: – Ti i ne znaš što si propustio… Da si nakon utrke pošao sa mnom na tetrarhovu gozbu,

saznao bi vrlo mnogo o ovdašnjemu načinu života. Moram pritom priznati, Herodija je osjetnobolja od glasina koje se o njoj šire, te i sama pati zbog svojega položaja. Darovala mi je trored-nu perzijsku ogrlicu, a uz to smo potpuno otvoreno razgovarale o svemu. Njena kći Saloma jedakako besramno žensko biće i mota Heroda oko maloga prsta, no to je njenoj majci samo na

probitak. Herodija k tome i nije više najmlađa. I razvidno se potomci Heroda Velikog ne bojenikakovoga oblika rodoskvrnuća. To je kod njih kao nekakvo predanje, a mi se Rimljani nesmijemo nametati kao suci ćudoređa o običajima i navadama istočnjaka. Ti ljudi ipak mogu bitizabavni i očaravajući, ako to hoće…

Pogledala me, ali je cijelo vrijeme oči više zadržavala na Mirini. Odmah je i nastavila: – Usvakom je slučaju Herodija ipak osobnost, a njena je završna nakana, kako izgleda, pr ibavitisvojemu suprugu kraljevsku čast. Popričale smo i o tome. Ponciju Pilatu je pak životno važno

da Herod iz puke zlovolje ne upućuje caru Tiberiju prijeteća pisma. Herodija pak razumije kako je car sada ponajprije star i bolestan čovjek. Sejan se uzda u mojega supruga i podržava ga, anjemu možemo zahvaliti i za prokuratorski položaj. U sadašnjim je okolnostima Herodu jedna-ko bitno kao i Pilatu, njegovati dobre međusobne odnose. Jedna ruka mije drugu… To smo He-rodija i ja međusobno utvrdile. Tako je moj ovdašnji boravak u toplicama i u tome pogledu biokoristan. I namjeravam se uskoro vratiti u Cezareju…

Zapravo mi time ni je odala nekakve tajne. Sve što mi je priopćila, svakome je domišljatomčovjeku bilo bjelodano. Car je tek oronuo starac, a već i samo spominjanje Sejanovoga imena

budilo je takav strah te su se svi razumni ljudi u Rimskome carstvu ograničavali da bez riječičekaju kad će si Sejan pribaviti položaj narodnoga tribuna* i time osigurati odlučnu moć ipoložaj.

Cijelo sam vrijeme mislio kako Klaudija svojim postranim pogledavanjem Mirine jedino želiutvrditi poznaje li moja pratiteljica latinski jezik. Nenadano je naša domaćica uzbuđeno pokaza-la prstom na Mirinu i uzviknula: – Tako mi Hekate* i njenih crnih pasa! Ta ovo je djevojčeTulijina dvojnica!!!

Mirina me smeteno pogledala, te mi se jedan trenutak doista pričinilo kako podsjeća naTebe, Tulijo. Istoga sam trena spoznao kako Ti nikada neću poslati ni jedno od mojih pisama. Aistodobno mi je postalo jasno, više Te ne Ani J želim nikada sresti. Jer, dok sam Te kroz tokratko vrijeme prepoznao u Mirininome liku, osjećao sam tek nesklonost i tjeskobu. No čarolijase ubrzo rasplinula, pa nakon što pogledom ispitah svaku crtu Mirinina lica, uvjerih se kako Tini na koji način nije nalik .

– Uistinu! – nastavila je ipak Klaudija Prokul, a zloba je upravo virila iz njenoga glasa. –Kad bi joj oči bile tamne i blistave, nos odličnijega reza, vlasi crne i usnice punije, bila bi uisti-nu donekle slična Tuliji.

Nisam bio siguran, moguće to ona tek želi bockati Miri nu? Izgledalo je ipak kao da misliozbiljno, pa sam se uistinu začudio što ju je to moglo podsjetiti na Tebe, Tulijo, budući da nisini najmanje nalik Mirini?

– Ostavi Mirinu na miru! – srdito sam uzviknuo. – Ona i sama zna da nije lijepa. A na Tulijune bih htio misliti. Razgovarajmo na grčkom! Dakle, želiš li doznati, što se zbilo na Brdu ili ne?

– Dakako da želim doznati…! – prisjetila se Kaludija. –Pa, što je bilo tamo? Jesi li vidio Isu-sa?

– Oboje smo ga vidjeli – pojasnih. – On je ustao iz mrtvih i živi.

– Da, da! – pritvrdi Mirina, nekako zapinjući pritom. –On živi…



– Odakle znaš – postavi tada Klaudija Prokul važno pitanje – da je to uistinu bio Isus iz Na-zareta?

Na takvo nešto nisam do tada ni pomislio. Zato sam na trenutak bio zbunjen. No ipak odvra-tih: – Dakako da je to bio on! Tko bi to inače mogao biti? Više od pet stotina ljudi ga je prepoz-nalo! – Morao sam se nasmijati. – I ja sam ga osobno vidio, a njegov me je pogled obuhvatio i

pogodio. To mi je dovoljno. On nije tek običan čovjek .– Nema čovjeka – dopunila je Mirina – koji može nekoga tako pogledati.– Vidjeli ste ga noću… – primijeti Klaudija, promatrajući nas oštro, te ispitujući poput

istražnoga suca. – Zar to nije bilo u vrijeme bez mjesečine i po velikoj tami?– Mračno je bilo… – priznadoh. – No vidio sam ga dovoljno jasno! Zabuna je isključena.– Ne, ja dakako ne sumnjam kako je to uistinu bio on – reče Klaudija, podižući ruke u zrak.

– Ali mi je osobni Herodov liječnik, koji još uvijek skrbi za mene i povremeno me obilazi, u povjerenju priopćio kako Galilejom uokolo luta nekakav neobičan čovjek, k ojeg mnogi smatraju za Isusa. To mi je pritvrdila i Herodija. Izvješća o tome su ipak proturječna, pa nitko ne možetočno opisati njegovu vanjštinu i izgled. Prema mišljenju raznih dvorjanika, to je neki lud iliopsjednut čovjek, koji si je namjerice ozlijedio ruke i noge. Drugi pak tvrde da su Isusovi

učenici, nakon što ukradoše truplo iz njegovoga groba, nastavili svoju spletku i nekoga uputilikako treba odigrati Isusovu ulogu… Vidjevši moj pogled, Klaudija je nastavila, kao da seispričava: – Tek ponavljam što sam dočula… Ne tvrdim pritom kako je to i moje mišljenje.Mogućnosti je mnogo… Liječnik je cijeli slučaj vrlo ozbiljno razmotrio s ostalim učenjacima.Tako postoji, primjerice, jedna židovska vjerska skupina koja boravi u pustinji kod Mrtvogamora. Njeni pripadnici obitavaju u jednoj osamljenoj kući, pa se molitvom, postom, trapljen-

jem, zajedničkim blagovanjem i krštenjem toliko izmijene da više nisu poput običnih ljudi. Nji-hova bijela odjeća navodno svijetli u tami. A tajne pripadnike imaju u Jeruzalemu i drugdje.Herod Veliki ih je smatrao toliko opasnima da ih je progonio. Morali su uteći u Damask, a vr a-tili su se u pustinju tek nakon njegove smrti. O njima se ne zna mnogo, jer ne puštaju strance ksebi. Moguće je da oni, odnosno barem oni najsvetiji medu njima, znaju više od ostalih ljudi.Medu sobom oni razlikuju više stupnjeva svetosti…

Klaudija me pogledala, kao da očekuje neku moju primjedbu. No ja sam šutio… Zato je nas-tavila: – Jučer nam je taj Herodov osobni liječnik ukazao, nakon što je razgovarao s ostalimučenjacima, na mogućnost kako su ti pustinjski vjerski zanesenjaci možda iz nekih razloga

promatrali • Isusovu djelatnost. Pa su ga zatim, moguće čak i bez njegovoga znanja, čuvali ištitili. Posebice je upadljivo i čudno, da su dvojica članova Velikoga vijeća bili ti koji su Isusanakon raspinjanja položili u grob. Marija Magdalena je u polumraku grobnice zamijetila nekibijeli lik što je svijetlio, te pomislila da je to anđeo. Isusovi učenici su jednostavni ljudi imoguće su bili previše prestrašeni da bi ukrali truplo. No pustinjskim svecima to ne bi bilo 111teško. Zatim su možda još i tijelo oživjeli svojim čaranjima. Ili pak jedan od njih igra Isusovu

ulogu pred jednostavnim galile jskim pukom. Što ih to može poticati pa pučanstvo žele navućina vjerovanje kako je Raspeti uskrsnuo, teško je reći. U određenim okolnostima mogli bi oniimati razloga za potkopavanje ugleda Hrama. Ali, kako je rekao liječnik, onaj tko je naviknuo

politički misliti, taj će pokušavati i sve objasniti upravo politički. Jednako je tako moguće, pa ti pustinjaci imaju i tajne vjerske pobude. U svakom su slučaju prepametni da bi tu varku nastavl- jali u beskraj. S ovim pojavljivanjem, ili što je to već moglo biti, pred najpouzdanijim Nazarećaninovim sljedbenicima, u noćnoj tami na Brdu… Koliko sam saznala, s tim bi cijela priča trebala završiti .

Zamijetivši s kakvim zaprepaštenjem pratim ovaj pokušaj tumačenja, Klaudija je ponovnopodignula ruke i rekla: – Ja ne vjerujem u sve to. Samo ponavljam što su drugi izlagali. Njegovivlastiti, najupućeniji učenici se zasigurno nisu mogli zabuniti, pa čak ni u tami. Osim ako pri toj

obmani nisu i sami imali prste u igri… Kad smo već kod toga, reci mi jedno: Jesi li mu govorio o meni?



– Ne mogu ti to pojasniti na razumljiv način… – odvratih u neprilici. – Ipak mislim, sve dasam to i namjeravao, ne bih mogao pred njim ništa spomenuti o tebi… Ali mi to tada čak nije nipalo na pamet. Jer, kad sam ugledao Isusa, izgubile su mi se sve misli iz glave…

Pribojavao sam se Klaudijinih prijekora… Ali su oni izostali! Upravo suprotno, rekla mi je sizvjesnim ali vidljivim zadovoljstvom: – Ivana mi je priopćila to isto… I s nastupom jutra je

uzela nešto zemlje, s mjesta na kojemu je prema njenome sjećanju Isus stajao, zamotala je u jedan ubrus i donijela meni. Ovu bih zeml ju trebala uzeti u ruku ili stavljati preko noći na čelo,kako bi me moguće izliječila. Ali takvih stvari više ne trebam!

Pogledala me zagonetno, te ne moje bezgranično zaprepaštenje izjavila: – Moraš naime zna-ti, bila sam i ja na Brdu! I Isus me iscijelio…

Vidjevši moju zbunjenost, udarila se veselo smijati, pljesnula rukama i rekla: i – Čudiš se,zar ne? Sjedni uz mene, Mark! I ti, djevojko, smjesti se gdje želiš! Ne, ne želim time reći dasam osobno bila tamo. No te sam noći doživjela predivan san. I bilo je to prvi puta da sanjamugodno, nakon duljega vremena… Ti znaš, ja sam tankoćutna žena, na koju se lako utječe. San-

jam često kako me udaraju u lice, štipaju ili vuku za vlasi. Sve to doista osjećam, kao stvarnost,no uz sve napore ne mogu pritom pomaknuti ni prsta, sve dok mi napokon ne uspije istisnuti

krik. Tada se probudim od vlastitoga kričanja, okupana znojem i toliko preplašena da se više neusuđujem zaspati.

Zastala je, kao da mora predahnuti nakon spominjanja tih noćnih mora. Zatim je ozbiljnonastavila: – Da, točno, govorili smo o Brdu. Na to sam brdo mnogo mislila minulih dana, paimajući na umu moju tankoćutnost i nije toliko začuđujuće što me je te noći san prenio tamo.Bilo je mračno, pa sam više osjećala nego vidjela sve one brojne likove koji su iščekujućiklečali uokolo na tlu. U tome se snu nisam ni najmanje bojala. Nenadano se preda mnom poja-vio jedan svijetleći lik, te se nisam usuđivala podići pogleda. No to nije bilo iz straha, već zbognekoga snažnog osjećaja kako je bolje ne gledati tom svijetlećem liku u lice. Pojava mi je pr o-govorila dobrohotnim glasom i zapitala: „Klaudijo Prokul, čuješ li moj glas?” Odgovorila sam

jednostavno: „Da, čujem tvo j glas.” Lik mi je tada rekao: „Ja sam Isus iz Nazareta, židovskikralj, kojega je tvoj suprug Poncije Pilat dao raspeti u Jeruzalemu.” Odvratila sam: „Da, to siti!” Tada je Isus nešto rekao o janjcima, no kako nisam upućena u uzgoj ovaca, nisam to razum-

jela nego čak i zaboravila. Ali je zvučalo poput prigovora ili ukora, kad je napokon pojasnio:„Ja sam vrata tim ovcama. Neću dopustiti lopovima i razbojnicima ubijanje mojih janjaca.”Znala sam odmah kako pod lopovima i razbojnicima smjera na Poncija Pilata, pa sam pobrzalapojasniti: „On zasigurno više neće progoniti tvoje janjadi. A ni tebi ne bi on učinio ništa na žao,da zbog političkih okolnosti i odmjeravanja nije na to bio prinuđen.” On se nije obazirao namoja pojašnjenja, pa sam prihvatila kako mu je sve to postalo beznačajnim i više ne gaji mržnjeprema Ponciju Pilatu. Govorio je i dalje o ovcama, te rekao: „Ja imam i drugih janjaca.” Neznajući što bih odgovorila, a željeći J da budem ljubazna, napomenula sam: „Uvjerena sam da

si dobar pastir.” Izgledalo je da ga te riječi vesele, jer je odmah odvratio: „Kako si rekla. Ja samdobar pastir. A dobar pastir daje svoj život za svoje ovce.” U snu su mi gotovo potekle suze, anešto me tjeralo da ga zapitam mogu li i ja biti primljena u njegovo stado. Ali se nisam odvažilana to pitanje. Tek sam oćutjela kako mi je položio svoju ruku na glavu. Od toga sam se probu-dila, ali sam još uvijek osjećala ruku na glavi. Bio je to lijep san… Najljepši koji mi je ikad biodarovan. I kad sam si ga urezala u pamćenje toliko snažno da ništa od njega ne bih zaboravila,usnula sam ponovno i potom dugo spavala. Od tada više nemam one strašne snove. Ja totumačim ovako: Isus me iscijelio, pod uvjetom da njegovi sljedbenici ne budu progonjeni.Klaudija Prokul je počela hihotati poput šiparice, no postidjevsi se hitro je podigla ruku predusta. Kad se malo pribrala, rekla je: – Taj je uvjet lako ispuniti. Poncije doista nema nikakvogapovoda za proganjanje Nazarećaninovih učenika. Upravo suprotno! Ako iz njih nastane stranka,

vodi to do još većega cijepanja Židova, a to je voda na mlinove Rimljanima. Snovi su varavi,kaže se… Pa ako mi je Isus već govorio o janjcima, to je zasigurno zato jer je, kako dočuh, u



svojim poučavanjima često rabio tu usporedbu. No ipak je to bio osobi to živ i opipljiv san, apohodio me u isto doba kad ste ti i ova djevojka vidjeli Isusa na Brdu. A što je najhitnije, timesam izliječena od mojih noćnih mora…

Zadovoljno je kimnula, ali zatim i raširila ruke pa nastavila drukčijim glasom: – Dakako,Herodov osobni liječnik tvrdi kako izliječenje i oporavak treba zahvaliti sumpornim kupkama i

njegovoj brizi. Ja ga, sasvim razumljivo, ne bih htjela vrijeđati, a dobit će i uobičajenu nagradu.Unatoč tome vjerujem, a ti me možeš ismijati ako hoćeš, da mi se Isus Nazarećanin smilovao iiscijelio me u snu… I to zato jer sam toliko često mislila na njega i zbog njega gotovo nepres-tance imala strašne snove. – Pogledala me zatim pobjedonosno i dodala. – Moglo bi dakle ostatiupitnim, koga ste vi to vidjeli na Brdu… No ja sam u svojemu snu u svakome slučaju ugledalaIsusa iz Nazareta. Ivana pak čvrsto vjeruje da je na Brdu doista vidjela Isusa, a ni ja u to nesumnjam…

Promislio sam o Klaudijinome izvješću. I nenadano sam počeo drhtati od radosti! Upitaosam strastveno: – Zar je uistinu rekao da on ima i drugih janjaca? Tada je i za njih žrtvovao svojživot! Jesi li čula, Mirino? To znači, mi nismo isključeni iz njegove zajednice…!

– Ne, ne! – udarila se smijati Klaudija Prokul. – To naklapanje o janjcima uistinu seže preda-

leko! Poznajem Isusa dobro i poprilično čvrsto vjerujem da je uskrsnuo iz mrtvih i da je SinBožji. Ivana me je poučila i uputila, pa u slučaju potrebe mogu moliti. A nekih od njegovih za-povijedi se namjeravam i pridržavati, koliko ću to potajno moći i ne ugrožavajući svoj položaj.Cezarovom Geniju moram u svakome slučaju i dalje prinositi žrtve, čak i ako zanemarim ostalerimske bogove. No najosjetljivije je u svemu pitanje, koliko trebam od toga priopćiti svojemusuprugu. On je čovjek od činjenica, proučavao je pravne znanosti i ne drži mnogo do čuda .

– Mislim da je najbolje – rekoh oklijevajući – ako mu o Isusu kažeš što manje. Nikako neviše od onoga što moraš. Cijeli ovaj slučaj je njemu poput crvene krpe, zato jer mu je bio

povrijeđen smisao i osjećaj za pravičnost. Ljutit će se, podsjetiš li ga na to…– S njim se nikad ne zna na čemu si! – pojasnila je Klaudija. – Kao rimski činovnik je toliko

izvježban skrivati svoje osjećaje, te se ponekad pitam ima li ih on u opće? Ipak, nije on zaočovjek. Judeja je mogla dobiti i gorega namjesnika. Nazvati ga lopovom i razbojnikom bilo jedoista neprimjereno i neumjesno. Ali to pripisujem uobičajenoj židovskoj naprasitosti i uspalje-nosti… No moguće imaš pravo. Ne upita li me sam, šutjet ću o svemu…

Odmahnula je tada rukom, kao znak da je bilo dovoljno razgovora o tome. Zatim me promo-trila i rekla: – No, a sad o nečemu drugom! Drago mi je što te ponovno vidim obrijanoga i pris-tojno odjevenog. Izgleda, tvoj susret s Isusom na Brdu povoljno je djelovao na tebe… Već sambila zabrinuta za tebe i pribojavala se kako su ti Židovi pomutili um. Izgledao si toliko bolesnouzbuđen, da me je čak i Herodov osobni liječnik, s kojim si svojedobno razgovar ao, nakon togaupitao što je to s tobom. Zar se ne bi trebao uskoro vratiti u Rim? U Baiji će uskoro procvastiruže… A odatle nije daleko do Caprija! Neki od tvojih prijatelja koji putuju ovuda po Istoku

bili bi moguće zahvalni za obavijesti o Cezarovome zdravstvenom stanju, ako bi takve slučajno pristigle i bile istinite. Dakako, za to se prethodno mora utanačiti neku vrstu tajnoga sporazumi- jevanja, jer je po život pogibeljno drukčije i na svoju ruku pisati o Cezarovome zdravlju…

Nagnula je glavu na stranu i promatrala Mirinu. Izgledalo je kako nije zadovoljna onim štovidi. Jer, trgnula je ramenima i bezobzirno rekla: – Jedna godina progonstva trebala bi dostajatiza otrežnjenje i rashladivanje jednoga previše raspaljenoga ljubavnika. Tako ćeš sada svojojTuliji najvjerojatnije biti ponovno po volji. Vjerujem da se u međuvremenu rastala i ponovnoudala, pa svoj odnošaj možete bezbrižno nastaviti. I pritom znaj, nitko ti u Rimu ne radi o glavi,ako te je pokušala uvjeriti u to.

Zasigurno je Klaudija kazivala istinu. Znači, u Rimu mi nije prijetila nikakva pogibelj! Neštome je probolo… Ne zbog Tebe, Tulijo! Nego zbog mojega budalastog samoljublja i samodo-

padljivosti, koji ti omogućiše da me obmaneš i zavaraš obećanjem kako ćeš za mnom doći uAleksandriju…



– Ne vjerujem da ću se ikada više vratiti u Rim… – odvratih ogorčeno. – A od same pomislina ruže mi je uistinu zlo!

– Onda barem dođi u Cezareju! – pozvala me Klaudija Prokul. – To je suvremen, istančangrad, neusporedivo raskošniji i sjajniji od ovog Tiberiasa Heroda Antipe. Tamo se možeš ukrca-ti na brod i otploviti kamo god želiš, po volji. U Cezareji možeš pribaviti i savjete koji će ti

pomoći da nešto učiniš od svojega života… Lijepe Židovke i mršave Grkinje ipak ne mogutrajno zadovoljiti jednoga Rimljanina… Na moje iznenađenje upravo je Mirina okončala razgovor, odmjereno i hladnokrvno ustavši i

zahvalivši Klaudiji Prokul za ukazanu čast. Zatim je mene pljusnula, jednako odmjereno i hlad-nokrvno, prvo po jednome, a potom i po drugome obrazu… Tada me je uzela pod ruku i povelaprema vratima. Tamo se okrenula i rekla: – Visokoštovana Klaudijo Prokul, ne razbijaj si glaveo tome, kamo će Mark poći i što će učiniti sa svojim životom! Ja, Mirina, skrbit ću se o tome daovo janje ne zaluta!

PISMO 12.

Duh Sveti Mark Mecentije Manilijan ranijem Marku.Moje prethodno pismo ostalo je nedovršenim… I s tim ću se zadovoljiti. Ovo pak pismo ne

započinjem više pozdravom Tuliji. To više ne bi imalo nikakvoga smisla. I sva ranija pismakoja napisah bila su, to sam znao u svome srcu, jednako malo namijenjena njoj. Već i samonjeno ime sada mi budi patnje, te mi zagorčava sjećanje na moj raniji život. No i za ljubav M i-rini ne bih više htio ove retke namijeniti Tuliji.

Zato pozdravljam tek sebe samoga! Činim to kako bih jednoga dana, nakon mnogo ljeta,mogao vjerno predočiti sve što mi se u ovo vrijeme slučilo. I to upravo onako kako se i zbilo.Prostor i vrijeme potiskuju doživljeno u daljinu, sjećanja blijede, pa se i uz najbolju volju

prisjećamo minulih dana i zbivanja tek nejasno… Još u vrijeme sastavljanja i pisanja ovih pi-

sama neprestance me je uznemiravala pomisao, kako bih mogao patvoriti zbivanja i događaje,te moguće u nečemu pretjerivati ili drugo zatajivati. No ako se to dogodi, nije zbog primislinego uistinu kao posljedak slučajnosti. Čak i vrlo pouzdani svjedoci, dok pred sudom kazuju

pod prisegom, znaju davati iskaze i opise koji odstupaju od viđenoga i doživljenoga…U toliko je za mene važnije pisati ova pisma, jer mi je bilo zabranjeno govoriti. Osim toga, o

Kraljevstvu mogu posvjedočiti jedino toliko što sam vidio Isusovu smrt i još o jednome kasni- jem uzvišenom dokazu njegovoga Uskrsnuća, dokazu koji je bio neupitan… Ali čak i o tomemoram šutjeti, jer sam Nežidov.

Ako kasnije netko drugi, koji otajstvo Kraljevstva bolje poznaje, bude sve prikazivao nadrugi način, pripravan sam priznati da je taj drugi u pravu i da više zna od mene. Moje jeizvješće namijenjeno tek meni samome, kako bih u starosti, ako je doživim, sve mogao prizvati

iz sjećanja jednako živo i svježe kao i sada. Zato sam zapisao mnogo toga, što je za bilo kogadrugoga osim mene zasigurno suvišno i beznačajno. I želim to tako zadržati. Kad proteknumnoga ljeta, ova će mi pisma reći: Moguće sam spasio od zaborava neke nevažne i sporedne

pojedinosti, brižljivo ih navodeći, no istodobno sam vjerno zabilježio mnogo toga bitnog.Tijekom pisanja pokušavam i razgaliti svoju vlastitu dušu… Mojemu ispitivačkom pogledu

pritom ne izmiče da sam kolebljiv, okrenut prema novome i često u sebi nestalan. Isprazan sam,tašt, samoživ, te rob svojega tijela, kako Mirina običava kazati. I nemam baš ništa čime bih semogao ponositi. To je drugi razlog zašto su mi ova pisma korisna i čak spasonosna, jer ako ikadviše zapadnem u oholost, bit će mi ona poput svojevrsnoga zrcala.

Naloženo mi je bilo šutjeti. Pokoravam se tome i otvoreno priznajem kako je ta zapovijed primjerena i opravdana. Meni manjka potrebna čvrstina značaja. Poput vode sam, koja pretak a-na iz posude u posudu uvijek poprima o blik one u kojoj se trenutačno nalazi. Kad bih samomogao ostati jasan i čist! Ali se protokom vremena zamućuje svaka voda i postaje ustajalom i



nagnjilom. Jednoga dana, kad ću biti više nalik zagubljenoj i smrdljivoj bari, moći ću ipak sveovo ponovno čitati i prisjetiti se kako mi je nekoć bilo darovano gledati Isusovo kraljevstvo.

Kako je to bilo moguće te sam ja, jedan stranac i tuđinac, bio svjedokom Njegovogauskrsnuća i smio doživjeti Njegovo kraljevstvo? Razloge tome ne znam… Još sam uvijek tvrdouvjeren da se sve to ni u kojemu slučaju nije događalo bez neke namjere. I to premda je nisam

uspio odgonetnuti. No sebe ipak poznajem, pa tako znam, moja uvjerenost i osvjedočenost će setijekom godina razmrviti i nestati…Ako ću se pak u ta naša neutješna i očajna vremena, bremenita sumnjičavošću,

nepovjerljivošću i nagonima, čak toliko izmijeniti i izroditi upravo zbog svoje slabosti, ipak ćemi nešto ostati. Trajno će u meni opstati skupocjeno i vrijedno proročanstvo onoga usamljenogribara na žalu Genezaretskoga jezera. Kako bi se to pretkazanje ikad trebalo ispuniti, ne bihznao pojasniti. Ono nije ništa više nego tek 1 svjetlucanje i iskra jedne nade. Ali bez nadečovjek gotovo i nije kadar živjeti. Oni ostali ljudi su neizmjerno bogati, pa sam uspoređen snjima siromašan. No imam Mirinu. Moguće mi je darovana kako bih na nju prenio i vezaosvoje nade. Ona posjeduje čvrstinu značaja, koja meni manjka…

Zapravo je Mirina rekla kako sam, u nedostatku boljega pastira, povjeren njoj na čuvanje i u

zaštitu. A to zahtijeva veliku strpljivost. Ove retke zapisujem u Jeruzalemu, kamo me je izne-nada dovela. No zbog nje se u ovome izvješću ponajprije moram vratiti u toplice kod Tiberia-sa…

Ne mogu si sada pojasniti kako smo se to, nakon što nas je ispunila toliko uzvišena radost,nenadano posvadili. To se zasigurno zbilo zbog Klaudije Prokul. U svakome slučaju, Mirina jeizgubila nadzor nad sobom, te mi odvalila dvije zaušnice i zatim me odvukla iz Klaudijinekuće…

Prisjećam se još, kad se vratismo u našu sobu, rekla mi je: – Koliko god bolje upoznajemotmjene i uzvišene gospođe, to sam više sigurna u sebe, što jednostavno ostajem ono što jesam,ne kušajući biti nešto drugo…

Zatim je sve ispreturala u potrazi za svojom starom odjećom, jer me je neodložno htjela napustiti. Nisam ništa poduzimao kako bih je zadržao, budući da sam se na nju srdio, a i zato jer mi je rekla toliko pozlijeđujuće riječi. Te su se mogle usporediti jedino s Tulijinim izričajima, unjenim najgorim raspoloženjima i trenucima.

Mo ju taštinu i samodopadljivost je temeljito zatrla. Čak je ustvrdila da sam, odslušavši isprazno naklapanje Klaudije Prokul, izdao Isusa Nazarećanina. Sumnjala je čak i da je Klaudija bilo što sanjala. Od čuđenja sam jedva mogao doći k sebi! Tako je govorila Mirina, koja je dotada uvijek bila toliko pokorna i smjerna! Zasigurno sam se u njoj prevario, a sada se pokaziva-la u svojemu pravom obliku i' naravi.

Moje je pogreške i nedostatke iznijela toliko nemilosrdno i sigurno, te sam pomislio kako ju je morao obuzeti neki zao duh. Kako bi inače mogla toliko pronicavo i oštroumno spominjati

pojedinosti, koje nikako nije saznala od mene? Kratko rečeno, ocrnila me potpuno. A sve što jerekla, bilo je u tolikoj mjeri točno, da sam je morao slušati… I to premda sam već bio tvrdoodlučio kako nikad više u životu neću s njom izmijeniti ni riječi!

Napokon se toliko umirila da je sjela. Oslonila je glavu na ruke, zapiljila se pred sebe, pa mi je tek nakon nekoga vremena rekla: – Sada znaš, kakav uistinu jesi! Htjela sam otići i prepustitite tvojoj kobi… Bolje nisi ni zaslužio! Ipak, za volju Isusu ne smijem te se odreći… On mi tenaprtio na ramena! Ti si doista na ovome svijetu poput ovce medu vukovima. Ne znaš se čuvatini od koga. Tko god želi, može te uzeti za ruku i povesti u propast. Jednostavno ne mogu podni-

jeti prizor kako oblizuješ usnice, uvijek kad se prisjećaš te Tulije i svih tvojih ranijih razvrat-nosti. Skini taj zlatan prsten s palca!

Skočila je na noge, onjušila me i počela jadikovati: – Vonjaš poput aleksandrijskoga svodni-

ka! A tvoja kosa puna čičaka i pljeve više mi se sviđala nego ovako navrtana u kovrče. Uistinu,iz ovih bih te stopa napustila, da nisam s tobom stupala po galilejskim brdskim stazama! I da



pritom nisam vidjela kako možeš gutati prašinu, brisati znoj sa čela i bez jadanja ići daljeunatoč izranjenim nogama…

Tako me je grdila, sve dok nije potrošila riječi. Nisam je udostojao nikakvoga odgovora. Uostalom, nisam je mogao ni pravo pogledati u oči, jer su mnoge od njenih optužbi bile točne.Ne želim ih ovdje sve pribilježiti, jer si mislim kako su moje slabosti kojih nisam bio svjestan, i

bez posebnoga nabrajanja dovoljno spoznatljive iz mojih zapisa.– A sada ostani napokon malo sam sa sobom – zaključila je Mirina – pa promisli jesam ligovorila istinu ili pak pretjerala! Ne želim više stanovati u istoj prostoriji s tobom…

Tada je otišla i toliko žestoko zalupila vratima za sobom, te je odjeknulo u cijeloj zgradi.Ubrzo je pak došla jedna dvorkinja. Bila je vrlo zbunjena, te je pomalo ukočeno pokupila stvarimoje pratiteljice. Ali se glede Mirme nisam ni najmanje brinuo. Nakon što ju je primila Klaudi-

ja Prokul, vlasnik gostionice zasigurno je bio pripravan osigurati joj smještaj u drugoj odaji.Razmislivši o svim njenim pogrdama i uvredama, bio sam uistinu potišten. Sjeo sam, kako

bih pribilježio posljednja zbivanja. Opisao sam Mirinu onoliko stvarno i istinito, koliko je to bilo moguće, nastojeći pritom da moja ogorčenost ne utječe na izvješćivanje. Danima sam tako pisao, iza navučenih zavjesa, a na moj zahtjev jelo su mi donosili u sobu. Mirina je došla jedan-

put, kako bi mi priopćila da ide u Tiberias, naručiti grčki nadgrobni kamen za svojega brata.Drugi put mi je pak poslala poruku da se vratio Natan s magarcima i želi sa mnom govoriti…No ja sam ostao tvrdokoran i nisam odgovorio, pokazujući jedino kretnjama kako ne želim bitiometan pri pisanju.

Od tada Mirina više nije dolazila upitati, smije li odlaziti. I tek sam kasnije doznao o nje-nome posjetu Mariji Magdaleni, te o odlasku u Kafarnaum zajedno s Natanom.

Nisam brojao dane što ih provedoh pišući. Vrijeme mi je značilo toliko malo, te sam pisao inoću, kad nisam mogao usnuti. Napokon je iščeznula gorčina u meni, pa sam pri polasku na

počinak i buđenju ponovno mislio na Mirinu i njene prijekore. Zaključio sam kako je bilokrajnje vrijeme da mi netko otvori oči o meni samome. Doduše, mogao sam ponekad biti blag ismjeran u svojemu srcu… Ali bih se ubrzo počeo ponovno nadimati, pomišljajući kako sambolji od drugih…

Napokon sam jednoga jutra čuo kako Mirina ulazi u moju ložnicu. Osjećao sam kako me promatra, misleći da spavam. Sljedećega sam trenutka osjetio da mi rukom nježno miluje kosu!Već i tim laganim dodirom vratila mi se radost u dušu, pa se postidjeh što sam tako dugo biookorjela srca. Ali sam htio dokučiti kako će se dalje vladati prema meni. Zato sam se okretao naležaju i hinio kao da se upravo polagano budim. Kad sam otvorio oči, Mirina se malo povuklaod mene i rekla otresito kao što je običavala i ranije: – Bilo je dobro za tebe, Mark, što si nekovrijeme šutio. Tako si jedino rasipao mnogo crnila po svojim svitcima, ali nisi izgovorio nikak-vu glupost i nisi nikoga uvrijedio. No sada ustaj na noge! Četrdeset je dana minulo, a mi mor a-mo smjesta natrag u Jeruzalem. Natan čeka dolje s magarcima. Pripremi zato svoje stvari, plati

račun i dođi! Duriti se možeš i putem, jednako dobro kao u svojoj sobi, iza navučenih zavjesa…– Mirina! – uzviknuh. – Oprosti mi što sam takav, kakav jesam! Oprosti mi i sve ono zlo štosam za ovih dana šutnje mislio o tebi! Ali kakvoga ja posla imam u Jeruzalemu?

Što bih tamo radio? Napokon, ne možeš ti odlučivati o mojim dolascima i odlascima…– I o tome se možemo dogovoriti usput! – pojasnila je Mirina. – Židovski Blagdan tjedana*

je blizu, pa mnogi putuju u Jeruzalem. Pohitaj!Mirinin me poziv zapravo i nije posebice iznenadio. Posljednjih sam dana nekako i ja

poželio raspitati se i doznati, što se Isusovim učenicima slučilo u Jer uzalemu. Zato nisam imaoništa protiv hitnoga odlaska, jer sam se već umorio od pisanja i šutnje. Pa kad sam pogledaoMirinu, nisam više mogao obuzdati svoju radost. Zagrlio sam je, stisnuo uz sebe, poljubio jojobraze i uzviknuo: – Možeš mi govoriti mrzovoljno i otresito, ali ipak vjerujem da mi želiš do-

bro. Ponovno sam postao radostan u onome trenutku kad si mi, misleći da spavam, pomilovalakosu…



U prvi me mah Mirina namjerila uvjeravati kako sam tek sanjao… Tada je prestala sa svojom osornošću, poljubila me i pojasnila: – Govorila sam ti grubo i osorno, no morala sam ti jedanput otvoreno izreći svoje mišljenje. Drag si mi i upravo takav kakav jesi, samo kad bi pojmio da si točno takav i ne drukčiji. Inače te ne bih ni željela. I nikad ne bih bila toliko okrut-na, da mi nisi toliko drag. Dakako, ti odlučuješ o svojim dolascima i odlascima… Samo odluči

sada, da sa mnom smjesta pođeš u Jeruzalem!– Nešto me i samoga vuče u Jeruzalem – pojasnih žurno. – Već dugo slutim kako tamo trebaočekivati još neka osobita zbivanja. Kamo bih se inače okrenuo, kamo bih inače pošao? Ne-mam nigdje kutka kojega bih mogao nazvati domom ni domovinom, a na ovome svijetu sam setoliko otuđio te su mi sve zemlje jednako nevažne.

– I ja sam tuđinac na ovome svijetu… – odvrati Mirina, dotaknuvši mi čelo i prsa. – Moja je jedina domovina Isusovo kraljevstvo, ma koliko malo o njemu znam! On mi te je povjerio. Zatoti želim u tvojoj slabosti biti utočište i zaštita, tvoja prijateljica ili tvoja sestra, što već hoćeš. Itvoja domovina, u dobrim kao i u zlim danima…

Dodirnuo sam i ja njoj čelo i prsa, te je ponovno poljubio. Zatim smo žurno spremili našestvari, a ja sam navukao putnu odjeću. Tek kod plaćanja računa pojmio sam koliko moj grčki

gostioničar cijeni svoju kuću. Oduzeo bi mi sav novac, zajedno s novčarkom i još se ne bi timezadovoljio, da mi nije Mirina pritekla u pomoć i dokazala mu pogrešku u obračunu. Poveseliosam se kad sam u dvorištu ugledao Natana i pouzdane jahaće životinje. Ne gubeći vr ijeme nasuvišne razgovore otputismo se prema jugu…

O putovanju ne trebam nešto posebno izvješćivati, osim da smo ovaj puta pošli preko Sama-rije. Time smo željeli izbjeći vrućine u dolini Jordana, te se istodobno ukloniti s puta Galilejci-ma koji su se zaputili u glavni grad za svetkovinu tkalačke žrtve. Netom uoči Blagdana tjedanastigosmo u Jeruzalem iz smjera Šekema*…

Pri pogledu na Hram, grad i brdo za raspinjanje, obuzela me toliko snažna drhtavica te samskoro pao s magarca. Sjahao sam, ali još uvijek uzdrhtalih udova, te sam se čak uplašio napadazimice. Zacrnilo mi se pred očima, a zubi su mi počeli cvokotati. Nisam mogao govoriti, negotek mucati. Istodobno mi se pričinjavalo kako preko mene nadire silan oblak, iz kojega će sva-koga trena provaliti munje i gromovi. A nebo je pritom bilo vedro, bez i jednoga oblačka…

Napadaj je ipak brzo minuo, a kad mi je Mirina dotaknula čelo i obraze, bili su hladni. Nonisam se više usuđivao popeti na mojega magarca, pa sam radije produljio pješice. Ušli smo ugrad kroz smrdljiva Riblja vrata. Kad legionari vidješe moj mač koji sam namjerice opasao, tedočuše da sam rimski građanin, bez smetnji nas propustiše u grad. Kroz gradska vrata ulazilo jei izlazilo toliko ljudi te se nije moglo svakoga provjeravati.

Sirijac Karant me radosno pozdravio. I meni je bilo drago ponovno vidjeti njegovo bradatolice i lukave oči. No ugledavši Mirinu, nekoliko je puta trepnuo, raširio oči i povikao: – No, ti siuistinu smršavjela od putnih napora, Marijo od Beerota! Još su ti i oči pritom promijenile boju,

pa i vlasi! I nos ti se skratio! Galileja je uistinu zemlja čudesa, pa počinjem vjerovati što se onjoj kazuje.Rekao je to zasigurno s nakanom da me dobrodušno pecne. Ali Mirini takve šale nisu bile po

volji…Zatim smo se morali oprostiti od Natana i pustiti ga neka pođe svojim putom. Zalazak sunca prelio je nebo purpurom, a meni je pri srcu bilo teško, iako je Mirina bila uz

mene. Nisam čak htio ni podići oči prema veličanstvenome židovskom hramu… A kad se spus-tila večernja tama, ponovno me obuzeo isti sablasan osjećaj usamljenosti, kakav sam ćutio prijepolaska na putovanje u Galileju. Ponovno je velik grad bio pun ljudi, ne samo iz Galileje i Ju-deje, nego iz svih zemalja u kojima su Zidovi raspršeni obitavali…

Zatim sam se i u svojoj odaji osjećao nelagodno. Neka silna moć kao da se grozila i prijetila

povrh grada. Osjećao sam, svakoga bi me trena mogao dograbiti vihor, pomesti sa zemlje i uga-siti poput iskre u oluji. Proganjan tim dojmom uhvatio sam Mirininu ruku. Ona mi je tada pre-



bacila ruku oko vrata, pa smo sjedili tijesno priljubljeni u prostoriji koja je postajala svemračnijom. Nisam više bio sam i više to nisam želio biti.

Tada je ušao Karant i donio svjetiljku. Vidjevši nas sjediti ovako tijesno jedno uz drugo, počeo se zibati na vršcima prstiju. Nije započeo onom svojom uobičajenom bujicom riječi,premda je zasigurno to namjeravao. Tek je tiho zapitao, želimo li nešto pojesti. No mi smo ob-

oje odmahnuli glavama. Osjećao sam, u ovakvome raspoloženju ne bih mogao protisnuti nizalogaja. Sirijac nas nije nukao, prihvaćajući naše odbijanje bez pogovora.Zatim je čučnuo pred nas i okrenuo lice prema nama, a u očima mu je svjetlucao odraz pla-

mena svjetiljke. U tom pogledu nije bilo ni najmanje poruge, već prije plahosti i poštovanja.Smjerno me upitao: – Kako si sada, Mark, moj gospodaru? Što se dogodilo? Što to pokreće vasoboje? Kad vas promotrim, zadrhte mi udovi. U zraku se osjeća nagovještaj nevremena, premda

je nebo osipano zvijezdama. A kad sam ušao, pričinilo mi se kako vam lica u mraku svijetle…Ja mu nisam mogao odgovoriti. Nije to mogla ni Mirina. Nakon nekoga je vremena tiho us-

tao i polako izašao, oborene glave…Te smo noći spavali jedno uz drugo. Budio sam se u više navrata, svaki puta osjećajući Mi-

rininu blizinu… I nisam se bojao. Zatim sam u snu i dalje bio svjestan njenoga dodira, znajući

kako se i ona osjeća sigurnom uz mene i ničega se ne boji.Sljedeći je dan bio židovski Sabat. Vidjeli smo veliko mnoštvo svijeta kako se slijeva prema

Hramu, ali se nismo micali iz naših odaja. Mogli smo bez daljnjega izaći i lutati ulicama… Tanas nije obvezivala židovska zabrana poštivanja puta propisanoga za Sabat. Izlazak nas ipaknije ni najmanje privlačio. Ponekad bi malo popričali, tek da bi čuli glas onoga drugoga… Mi-rina mi je pripovijedala o svojemu djetinjstvu, a oslovljavali smo se imenima. Moje je ime izMinninih usta lijepo zvučalo, a istodobno sam se radovao ćuti njeno kako se otiskuje s mojih …

Tako su se toga mirnog dana Mirinin i moj život stopili u .Je, ,°\.Zva mene Je to doista biooprost i milost, jer bi mi daljnji život u samoći uistinu teško pao. No još uvijek nisam potpunoshvaćao koliko mi je skupocjen dar namijenio nepoznati ribar na Genezaretskome jezeru,naloživši mi neka u liberijskom kazalištu potražim djevojku. Toga dana nismo jedno drugomeuputili ni jednu jedinu neljubaznu njec. Zajedno smo pojeli večernji obrok, uoči predstojećežidovske svetkovine.

Probudivši se sljedećega jutra, osjećao sam veliku uznemirenost. Jednostavno sam morao us-tati, te sam počeo hodati po odaji amo-tamo. Pritom su mi udovi drhtali, a oblijevala me i zimi-ca, premda je dan najavljivao da će biti vruć. Nisam se nikako mogao umiriti, čak ni nakon štomi je Mirina pomilovala čelo i obraze. Prijekorno rekoh: – Zašto smo zapravo dolazili u Jeruza-lem?! Što mi ovdje imamo tražiti? Ovaj grad nije naš! Taj grad pripada Zidovima. A i ovo štose danas svetkuje, nije naš blagdan nego židovski.

– Zar si tako brzo izgubio strpljenje?! – ukorila me Minna. – Ti si kao tuđinac pozvansvjedočiti o Uskrsnuću. Zar ne možeš čekati na ostvarenje obećanja koje je bilo dano

učenicima, kako bi i o tome svjedočio? Poslanici su pripravni dvanaest godina na to strpljivočekati, a tebi su i dva dana predugo.– Ne znam ja što im je to bilo obećano… – pojasnili nestrpljivo. – I u tome ne sudjelujem.

Za.ono što mi bijaše dosuđeno sam zahvalan, te u tome mogu uživati tijekom cijeloga ostatkaživota. Zašto bih onda zahtijevao više, nakon sto sam doživio mnogo toga na čemu bi mi poza-vidjeli kraljevi i kneževi?

– U ovome je gradu Isus patio, tu je raspet na križ, tu je uskrsnuo – svojeglavo je ustrajavalaMirina. – Zato sam ovdje zadovoljna, pa morala čekati i dvanaest godina!

Moja se uznemirenost toliko pojačala te više nisam mogao izdržati u zatvorenome prostoru. Neodlučno se zapitah, ne bih li posjetio centuriona Adenabara u utvrdi Antonija, Šimuna K i-renca ili učenoga Nikodema. Napokon predložih: – U svakom slučaju, napustimo ovu tjeskobnu

prostoriju! Moram poći novčaru Aristeju i s njim srediti svoje obračune. Zasigurno ću ga zatećikod kuće… Ovakav je blagdan njemu vrijeme za najbolje poslove…



Mirina tome nije mogla ništa prigovoriti ni zamjeriti. Tako smo napustili Karan tovu kuću.Zaputili smo se uličicom koja je utjecala u neku čistinu. Kad smo stigli do toga mjesta, mojauzbuđenost i zbunjenost postadoše toliko žestokima, te sam se osjećao kao da mi se odvajajurebra od tijela i pritom mi puca prsni koš. Morao sam zastati, držeći Mirinu čvrsto za ruku, ka-ko bih uhvatio daha.

Pogledao sam u nebo… Bilo je bez i najmanjega oblaka, tek lagano zastrto slabom izmagli-com, koju su sunčevi zraci zaodjenuli u crvenilo. Ništa nije ukazivalo na mogućnost nekakveoluje ili nevremena, a ni dan nije bio topliji nego je to uobičajeno u vrijeme završetka žetvežitarica. Zato se nikako nisam mogao domisliti uzroku te moje uznemirenosti i zdvojnosti.

Svladah se krajnjim naporima… Želeći razveseliti Mirinu, pokazah joj u Hramu predvorjenevjernika i svečanu dvoranu, gdje se unatoč ranome satu na veliko trgovalo i mijenjalo novac.Koračali smo s rukom u ruci, a pri izlasku s područja Hrama poveo sam Mirinu na istočni zid.Htio sam joj pokazati i Lijepe dveri, velike vratnice izrađene od korintske* mjedi, k oje su Zi-dovi cijenili kao jedno od svjetskih čuda. Ali nas je na zidinama presreo i zapahnuo smradnečistoće iz Kidronske doline, koje su tamo naplavile zimske kiše još neposredno nakon Pa-shovne svetkovine. Zato smo se okrenuli i zaputili Aristejevome domu.

Netom stigosmo na glavni trg, kad začusmo iznenadno hujanje, slično žestokome naletu vje-tra. Buka je bila toliko jaka te su mnogi ljudi pogledavali prema Gornjemu gradu. No nije semoglo zamijetiti nikakvoga nevremena, ni najmanjega oblačka. Neki su ljudi ipak pokazivali uodređenome smjeru i tvrdili kako su vidjeli da je u taj dio grada sijevnula munja. Ali se nijemoglo čuti popratni zvuk udarca groma… Moćno hujanje vjetra zvučalo je toliko natprirodno,te sam se nenadano prisjetio one velike kuće, u k ojoj sam posjetio odaje na katu. Pohitao samonamo, koliko sam god brzo mogao, vukući Mirinu za sobom. Mnogi drugi ljudi su također trčali u tome smjeru, zasigurno potaknuti znatiželjom. Jer, taj se neobičan zvuk moglo čuti ucijelome gradu.

Toliko je mnogo ljudi brzalo put Gornjega grada, te je na vratima u starim zidinama došlo dozastrašujuće stiske. Ljudi su se međusobno gurali kroz vratnice, obuzeti grozničavom hitnjom,usput se na raznim jezicima propitkujući, što se to zbiva. Kad stigoh do one poznate mi kuće,zatekoh ulazna vrata otvorenima. Vidio sam i Isusove poslanike kako teturajućega koraka iomamljeni izlaze, blistavih očiju i zarumenjenih lica. Moglo se pomisliti da su pijani ili u ne-kakvome zanosu. Umiješali su se u svjetinu i uzbuđeno govorili svakome na koga bi naišli. Aljudi su im se plašljivo izmicali…

Moglo se čuti poslanike kako glasno govore raznim jezicima… Na koga bi god naišli,obraćali su mu se na njegovome materinjem jeziku! To je pobudilo takvo iznenađenje nazočnih,te su oni poslanicima najbliži nestrpljivo naložili ostalome pučanstvu neka šuti. Neko je vrijemevladao posvemašnji muk, jedino su uokolo kuće odjekivale strastvene riječi poslanika izgovo-rene na najrazličitijim jezicima…

Jedan od poslanika, kojemu nisam znao imena, prišao je Mirini i meni. Njegove su crte licazrcalile zastrašujuće uzbuđenje, a istodobno sam osjetio silnu moć koja je izvirala iz njega.Pričinilo mi se kao da mu nad glavom paluca uzak plameni jezik. Okrenuo se prema meni iprogovorio na latinskome. Ali u onome svojem uzbuđenju nije me u opće gledao. Oči su munedvojbeno zurile izravno u Kraljevstvo, a ne u ovaj svijet. No doista mi je govorio na mojemumaterinjem jeziku, ali toliko brzo te neke riječi gotovo i nisam uspijevao razabrati niti im po j-miti smisao. Zatim se okrenuo Mirini i počeo joj govoriti na grčkome! Pritom je toliko vikao, ariječi su mu istodobno s usnica upravo kuljale u nezadrživoj bujici, pa se nikako nije moglopratiti što kazuje. Bilo mi je krajnje nepojmljivo kako je taj stasit, od sunca preplanuo i jednos-tavan čovjek iz pokrajine, naučio toliko brzo i rječito govoriti latinski i grčki…

No već je pohitao dalje. Snaga koja je izvirala iz njega pomela nas je pred njim u stranu, kao

suho lišće pod naletom vjetra. Ista mu je snaga otvor ila prolaz kroz uskomešano mnoštvo, a onse uvijek ponovno zaustavljao i govorio okupljenim ljudima, na jezicima koje nisam nikad ra-



nije čuo. Slično su se i ostali poslanici kretali kroz okupljeno pučanstvo, koje se oko njih tiskaloi zibalo u valovima. Elamci* i Medijci*, Arabljani* i Krećani*, kao i pobožni Židovi iz dalekihzemalja, zapanjeno su podigli ruke… I pitali jedni druge kako ovi neškolovani Galilejci mogusvakome od nazočnih govoriti na njegovome materinjem jeziku?! Pritom su shvaćali da im tikrajnje uzbuđeni ljudi objavljuju velika božja djela, ali podrobnosti nisu ni oni mogli razabrati

iz te navale riječi kojom su im se poslanici obraćali.– To oni ne govore svojim snagama… – rekoh Mirini. –To iz njih zbori duh!U međuvremenu se okupilo na tisuće ljudi, a oni što prispješe među posljednjima živahno su

međusobno razgovarali i nagađali što bi sve ovo moglo značiti. Neki su podrugljiva ismijavali jedni druge i dovikivali kako su ovi Galilejci već od ranoga jutra naliveni slatkim vinom. Ali sui ti podrugljiva poslanicima oslobađali prolaz.

Dok su učenici i dalje, s jednakom silovitošću, kružili i govorili u tome metežu glasova iraznih govora, mene naglo obuze nekakva slabost. Tlo mi se zaljuljalo pod nogama, te sam semorao prihvatiti za Mirinu, kako ne bih pao. Zamijetivši moje smrtno bljedilo, slabost i znoj štomi je izbio po čelu, odlučno me povela kroz vrata one kuće u vrt. Nitko nas pritom nije priječio,

premda je tamo stajala poveća skupina žena i uzbuđenih slugu, motreći što se zbiva na ulici.

Došavši u dvorište, morao sam prema Mirininome naputku i nalogu leći u sjenu jednoga drveta.Potom se spustila uz mene i smjestila moju glavu u svoje krilo. Duševno uzbuđenje i potresobuzeše mi razbor… Kad sam se ponovno pribrao, u prvi mah nisam znao gdje se nalazim ikoliko sam dugo beživotno ležao na tome mjestu.

Ali su mi udovi bili hladni, a dušu mi je prožimao mir, kao da sam se odmorio od svih patnjii tegoba. Glava mi je počivala na Mirininim koljenima…

Skrenuo sam pogled i uočio nedaleko nas skupinu žena koje su sjedile na tlu. Prepoznao samMariju, Lazarovu sestru, zatim Mariju Magdalenu, a i Isusovu majku Mariju. Njihova su lica

blistala u tolikome zanosu, te mi se u prvome trenu učinilo da nisu zemaljska bića nego anđeli uženskome obličju.

Iz smjera vratiju dopiralo je mrmorenje velikoga mnoštva ljudi. Mogao sam vidjeti kako jena ulici Šimun Petar okupio ostale učenike oko sebe, te čuo kako silnim glasom neustrašivogovori pučanstvu. A to više nije bio tek izljev zanesenjaka istočen na stranome jeziku. Ne, Petar

je sada govorio uvjerljivo, na svojemu galilejskom narječju, navodeći riječi proroka. Govorio jei o Gospodinu i njegovome uskrsnuću, o objavi Duha Svetoga koju je Isus primio od svojegaoca, te kako će i nazočni moći vidjeti silazak duha i o svemu se osvjedočiti. Ali je sve vrijemegovorio tek kao Židov Židovu… Bio sam toliko razočaran te ga više nisam slušao, već sam

preklinjući pogledao svete žene.Marija Magdalena je zapazila moj pogled i smilovala mi se. Ustala je, prišla i pozdravila me

po imenu… Kao da je time htjela svima pokazati, kako me barem ona ne odbacuje.Onemoćalim je glasom upitah, što se to slučilo. Sjela je uz mene na tlo, dohvatila mi ruku i

počela razlagati: – Svi su bili okupljeni u gornjim odajama, gdje su se već danima sastajali. Bilisu njih jedanaestorica i još Matija, kojeg su žrijebanjem izvukli i kao dvanestoga primili u svojkrug. Nenadano je zahujalo s nebesa, kao da nailazi silovita oluja. Hujanje je proželo cjelokup-nu odaju u kojoj su učenici sjedili. Vidjeli su pritom nešto nalik plamenim jezicima, a ti su se

počeli dijeliti i spustili se na svakoga od njih. Tada je sve obuzeo Duh Sveti i počeli su govoritina stranim jezicima. No to si već i sam čuo…

– Je li to bilo ono – upitah – što im je Isus obećao i što su očekivali?– Ta i sam čuješ – pritvrdi Marija Magdalena – kako Petar neuvijenim riječima svima ob-

javljuje da je Isus iz Nazareta uistinu Krist. I vidiš ostalu jedanestoricu kako neustrašivo stojeuz njega. Odakle bi crpili takvu smionost i takvu snagu, ako ne od Duha Svetoga?

– Ali Petar još uvijek govori samo narodu Izraela! – zajadah poput djeteta, kojemu su oduze-

li igračku…



I doista, već sam sljedećega trenutka začuo, kao neku potvrdu mojoj tvrdnji, Petrov glas: –Pa neka cijela kuća Izraelova s punom sigurnošću spozna, da Ga je Bog učinio Gospodinom iMesijom, upravo toga Isusa kojega raspeste!

Na te sam riječi zaboravio svoju mržnju i počeo se bojati za Petra. Oslonio sam se na laktovei uzviknuo: – Sada će svjetina nasrnuti na njih i kamenovati ih!

Nije se zbilo ništa nalik tome… Upravo suprotno! Cjelokupna ona svjetina je zamuknula,stojeći nepomično… Kao da ju je iznesena optužba pogodila po sredini srca. A tada se začušeoklijevajući povici, popraćeni pitanjima usmjerenim poslanicima: – Sto ćemo sada, ljudi…

braćo!Šimun Petar je tad povikao glasom, koji se mogao čuti po cijelome Jeruzalemu, kao da dola-

zi iz nebeskih visina: – Obratite se! I svakoga od vas pripustit ću krštenju u ime Isusa Krista,radi otpusta vaših grijeha. Tada ćete primiti Duha Svetoga kao dar i milost! Jer, objava se odno-si na vas, na djecu vašu i na sve one koji su daleko, sve koje Gospodin i naš Bog bude pozvao!

Tako je on, jasno i glasno, objavio tajnu Kraljevstva. No ja sam tužno oborio glavu… Jer isada, obuzet Duhom Svetim, poslanik mi se nije smilovao! Obratio se samo Židovima i otajstvonamijenio tek onima što žive ovdje i rasipani po cijelome svijetu, ali se pridržavaju Zakona i

služe Bogu Izraela… Time je ugasnula i moja posl jednja nada, koliko sam još u opće smjernovjerovao, da ću biti uključen u zajednicu. No moju spoznaju o Isusovome uskrsnuću, kojemusam svojim rođenim očima svjedočio, to mi Petar nije mogao oduzeti…

Zapazivši moju utučenost, Marija Magdalena me počela tješiti: – Petar je nezgrapan, tvrdo-koran čovjek … Ali je njegovo vjerovanje poput stijene, pa će se zasigurno kroz svoju zadaćurazvijati. Netom se pozvao na jednu izreku proroka Joela* i obznanio kako je kraj blizu. No u to

ja ne vjerujem. Ne! Jer kad se naš Učitelj na Maslinskoj gori opraštao od svojih učenika, opo-menuo ih je i rekao: „Nije vaše znati vrijeme i sat koje je Otac utvrdio, u svojoj neizmjernojmoći!” No oni su od toga pojmili toliko malo, te su ga čak i u posljednji tren, prije nego se ob-lak pojavio i prihvatio Isusa, mučili s pitanjem: „Gospodine, podižeš li ti u ovome trenutku po-novno kraljevstvo za Izraela?” Zato ne smiješ gubiti nadu, Mark.

To je za mene bila novost. Žudno sam upio riječi Marije Magdalene i upitao: – Zar poslanicio zbivanjima više ne taje ženama? I kakav je to oblak odnio Isusa?

– Više nam ništa ne skrivaju – zadovoljno me uvjeravala Marija Magdalena. – Tajna pret-vorbe kruha i vina u tijelo i krv otkrivena nam je na Brdu. Stado vjernika broji već stotinudva-deset tisuća duša. Četrdesetoga dana od svojega uskrsnuća, Isus se zaputio na Maslinsku goru,

praćen poslanicima. Pošao je skoro do Betanije i zapovijedio im neka se ne udaljuju iz Jeruza-lema, već tu čekaju na objavu Oca. Rekao im je: „Ivan je krstio vodom… No vi ćete biti kršteniu Duhu Svetome! I to za svega nekoliko dana.” To im je krštenje danas darovano. O tome nemanikakve dvojbe, jer su sada obuzeti snagom. No o oblaku znam jedino toliko, da se Isus naMaslinskoj gori pred očima svojih učenika uzdigao s tla i zatim nestao u jednome oblaku. Iz

toga su spoznali da im se više neće ukazati. Ja se ne želim s njima prepirati… Ali si uzimam za pravo barem se malo smješkati, slušajući koliko jadno i nezgrapno pokušavaju sada odjenuti uriječi ono što sam ja u srcu spoznala kao istinu, još za Isusovoga života.

Dok je govorila, ogledao sam se uokolo po dvorištu. Pogled mi je prešao preko drveća sasrebrnastim lišćem, pa preko stubišta do krova i teških drvenih vrata gornjih odaja. Htio sam sisve to neizbrisivo urezati u sjećanje. U svojoj iznemoglosti postao sam ponovno blag i smjeranu svojemu srcu… I cijenio sam dovoljnim što svojim očima gledam mjesto gdje se Kraljevstvoostvarilo.

Klecajućih koljena ustao sam i rekao: – Moram sada poći, kako medu svete ljude ne bih un-osio neslogu i nemir. Moć onoga duha oborila me je na tlo, a oni će u tome zasigurno vidjetiznak da se moram odvratiti od vrata Kraljevstva.

Od srca sam poželio blagosloviti Mariju Magdalenu zbog njene dobrote. Istodobno sam seosjećao previše neznatnim za blagosiljanje bilo koga. Moguće je iz mojega lica i držanja spoz-



nala tu dobru volju i nakanu, jer mi je dodirnula čelo i napomenula: – Ne zaboravi! Ti si jed-nome izgubljenom djetetu Izraela pomogao naći put k Isusu! Marija od Beerota je umeđuvremenu sretno proslavila vjenčanje i pošla u svoj novi dom. Ne vjerujem da je bilo kojidrugi muškarac učinio toliko mnogo za nju. A i medu ženama Suzana blagosilja tvoju blagost idobro srce. Znaj zato, premda si tuđinac, iz naše će te sredine slijediti potajna molitva, kamo

god se zaputio…– Ne, ne! – proturiječio sam. – Sve što sam učinio bilo je sebično i nepošteno. Vjerujem dami se ni jedan moj korak ne može upisati u zaslugu. U meni nema ničega dobrog, osim spoz-naje da je Isus uistinu Krist i Sin Božji. Ali mi to saznanje neće biti visoko vrednovano, jer samse o tim istinama mogao osvjedočiti svojim vlastitim očima.

– Mark nema drugih zasluga osim svoje slabosti – umiješala se Mirina. – Moguće će jednogadana, kada se Kraljevstvo proširi do krajnjih međa ovoga svijeta, on steći snagu i čvrstinu. Dotada ću mu ja biti potporom. U meni je vrelo žive vode, koje neće samo mene do kraja životačuvati od žeđi, nego će i za njega dostajati.

Pogledah je novim očima… U onoj slabosti varala su me čula. Mirina mi je izgledala nekakoizmijenjenom, ne više kao ljudsko biće! Bila je više kao utjelovljen zaštitni anđeo, poslan meni

kako ne bih zalutao i skrenuo s puta Kraljevstva. Bila je to neobična predodžba, jer sam njenuprošlost i predobro poznavao, te je upoznao još na brodu iz Aleksandrije za Joppu…

Bile su to ljudske ruke kojima me Mirina tada uhvatila za lakat i povela iz dvorišta. Provelame kroz mrmljajuću svjetinu, a pritom smo čuli kako sve više ljudi tjeskobno pita, što im jedalje činiti. Neki su si iz jada i brige zbog svojih grijeha čak i rastrgali odjeću. Pokajnika je bilotoliko te ih je dvanaest poslanika, predvođenih Petrom, povelo kroz uske uličice dolje i van izgrada. Zaputiše se na otvoreno, kako bi one koji su se htjeli obratiti i osloboditi svojih grijeha,krstili u ime Isusa Krista. Mirina se pribojavala za mene zbog klonulosti i iznemoglosti, ali je

bila pripravna povesti me tragom mnoštva, kako bismo mogli vidjeti što će se dalje zbivati.Slijedeći ih, izašli smo iz grada i uskoro naišli na zaustavljenu svjetinu. Mogao sam vidjeti

poslanike kako stoje uz jedan potok, gdje su krstili svakoga Izraelca koji je to želio. Pritom sumu polagali dlanove na glavu, radi oprosta grijeha i prizivanja Duha Svetoga. Krstile su se ižene… I kako je rastao broj onih kojima su poslanici darivali od svojega Duha, tako je raslaunutarnja radost ljudskoga mnoštva i povećavao se broj novih i novih pojedinaca što su voljnohrlili na krštenje. Ljudi su pjevali pobožne svečane pjesme i međusobno se grlili. Potrajalo jetako sve do večeri… Kasnije sam pak dočuo kako je toga dana pokršteno tri tisuće duša .

Pritom poslanici nisu odbili ni jedno dijete Izraela. Jednako su prihvaćali siromašne i bogate,kljaste i prosjake, pa čak i robove… Jednom riječju sve, bez ikakve razlike. A njihova se snaganije gasila, nego je dostajala za sve kojima su udijelili Duha Svetoga.

Vrlo sam se ražalostio i još prije večeri pošao natrag u grad. Uputili smo se ravno našemudomu u kući sirijskoga trgovca. Potišteno sam mislio kako su sada jednos tavno i lako otpušteni

grijesi čak i onima što su pred Pilatom izvikivali: „Raspnite ga! Raspnite ga!” Jer nije bilodvojbe, među tim prestrašenim i pokajničkim Židovima, što su sada tako stremili krštenju, bilo je zasigurno mnogih koji su zapečatili Isusovu osudu…!

Moguće sam se na taj dan opće zanesenosti trebao krišom umiješati među Židove i s ostali-ma pristupiti krštenju. Ali nisam htio prevariti poslanike. Jer, sve kad bi mi i uspjelo neopazicese provući, te bi mi jedan od poslanika ne prepoznavši me položio dlanove na glavu, takvo bikrštenje meni izgledalo ništavim. Moguće bi im u tome trenutku Duh Sveti što ih je bio obuzeoistodobno otkrio da sam Rimljanin, pa bih bio potjeran…? To je moralo ostati nepojašnjenim,

jer nisam naginjao takvoj obmani.Sljedećega sam se jutra još uvijek osjećao toliko smućenim i omamljenim, te mi se pričinja-

valo kako Mirina svijetli poput anđela, dok je išla po sobi i posluživala me. Polako sam se

počeo oporavaljati, a istodobno sam počeo proučavati samoga sebe. Otkrio sam, naime, kako sesa mnom zbilo nešto osobito, najvjerojatnije dok sam jučer bez svijesti ležao u dvorištu one



kuće. Osjećao sam kako mi je duša čista i jasna kao nikada ranije, a uz to sam i mnogo manjemislio na suvišne stvari.

Jednoga je dana došao k meni u odaju Karant, ispitivački me pogledao i primijetio: – Još minisi ništa kazivao o svojemu putovanju u Galileju. Zašto si postao toliko šutljivim? Moraš znati,ovdje po gradu se ponovno događaju čuda, u ime onoga raspetog Nazarećanina, o koj em si pri-

kupljao obavijesti. Njegovi su se učenici vratili i obznanjuju da im je njihov Učitelj podijelio moć izvođenja čuda. Ljude su toliko zaludili te roditelji napuštaju svoju djecu i djeca roditelje,samo da bi ih slijedili. Mnogi čak predaju cjelokupan imetak… To pak dovoljno jasno kazujekakve su strašne vještičje moći ovdje na djelu. Dan za danom stoje učenici pod trijemovimaHrama i drže propovijedi u kojima iznose prijekore, ne bojeći se Velikoga 'vijeća. Sljedbenicinovoga učenja dijele sve među sobom i okupljaju se u pojedinim kućama, na svojim sumnjivimtajnim obredima.Ta je nazarenska groznica zahvatila čak i ugledne, štovane Židove, od kojihnitko ne bi očekivao takvo nešto… Pa i oni svjedoče da je Raspeti uistinu kralj Izraela.

Nisam mu mogao ništa odgovoriti. Ta tko sam bio ja, pa da ga smijem poučavati? Mogao jenesmetano poći tamo i osobno slušati poslanike. No sad ga je oneraspoložilo što nije dpbio ni-kakvoga odgovora. Potresao je glavom i upitao: – Što je to s tobom? Ležiš ovdje i iz dana u dan

piljiš pred sebe! Kamo to vodi?!– Moguće ću poslušati tvoj savjet što si mi ga nekoć dao… – odvratih uz tužan smiješak,

promislivši o njegovome pitanju. – A taj je bio neka podignem kuću i sadim drveće. To i nijetako loš prijedlog za nekoga, tko pred sobom vidi dugotrajno čekanje… – Zatim sam uzdahnuoi dodao. –Tek na jedno moram paziti. Moje se srce ne smije previše vezati ni na što na ovomesvijetu. Ništa mi se ne smije previše uvući u dušu i postati mi previše dragocjenim, kako mi zaslučaj potrebe, odricanje od toga ne bi palo preteško.

– Kada dođe onaj određeni dan… – suho odvrati Karant, nakon što je uzdahnuo – svatko ćese morati odreći svega. Ali neka nam taj dan bude što dalji! – Kratko je promislio, pa plahodometnuo. – Navodno imaju ti galilejski čarobnjaci napitak vječnosti…

Ni glede toga nisam se usuđivao iznijeti nikakve nazore. Moj se Sirijac mogao o tome raspi-tati kod Isusovih sljedbenika… Karant je ustao, nekoliko puta zastenjao i napokon izjavio: – Tisi se promijenio, Rimljanine Mark! Više nisi isti čovjek kao onaj što je odavde pošao u Galile-

ju. Jesi li se sada promijenio na bolje ili na gore, to ne mogu prosuditi… Ali moram uzdisatizbog tebe. Znam tek jedno! Mirina koju si doveo sa sobom, mirna je i staložena djevojka, anjena blizina godi. Otkad je ona došla pod moj krov, trgovina dobro ide, a moja me žena više neudara po nekoliko puta dnevno sandalom iza ušiju. Kad bi tvoja Mirina bila barem malo deblja,moglo bi se reći da je izrazito lijepa.

– Karante! – uzviknuh, a pritom sam se morao nehotice namijati. – Ti se brini je li bolje ako je Mirina debela ili mršava! Meni se sviđa ovakvom, kakva jest. Čak i kao sijedome i bezu- bome starcu vjerojatno će mi ona još uvijek biti lijepom, ako toliko dugo poživimo…

Nakon što je Karantu napokon uspjelo izmamiti smiješak na moje lice, otišao je zadovoljno.Ja sam pak ostao razmišljati o njegovoj posljednjoj napomeni, te sam shvatio kako Mirina uisti-nu u mojim očima svakoga dana postaje sve ljepšom. Otkad je napustila život putujućih gluma-ca i redovito imala dovoljno jela, gotovo se nezamjetno ali ipak lijepo popunila i zaoblila, a niobrazi joj nisu bili toliko upali kao ranije. Pomisao na to probudila je u meni nježnost i čudesnome okrijepila. Ta je činjenica dokazala kako Mirina nije nikakav anđeo, nego žena, biće mojevrste.

U međuvremenu je Mirina bila pošla do Hrama, gdje su svakoga dana po dva ili tri poslanikastajali pod nadsvodenim trijemovima i poučavali mnoštvo slušatelja. Bili su to kako

pokrštenici, tako i obični radoznalci. Poslanici su pritom obznanjivali Uskrsnuće i svjedočili da je Isus uistinu Krist.

Sasvim nenadano osjetih kao da oživljavam… Uredio sam si kosu, brižljivo se odjenuo i pošao posjetiti svojega novčara Aristeja, kako bih započeo s pripravama za moj odlazak iz Je-



Tada se smirio i zapitao što želim. Naputio je svojega knjigovođu neka odmah zaključi mojeobračune, te najavio tečaj koji je bio probitačan za njegov džep. Ispripovijedio sam mu onovčarskome poslu koji mi je njegov poslovni prijatelj u Tiberiasu tako povoljno sredio, na što

je on zadovoljno zakimao glavom. Uz to je protresao u ruci omanji svitak, po izgledu pismo, temi ga uručio s ovim riječima: – Ah, gotovo sam i zaboravio! Ovo je pismo bilo predano jed-

nome novčaru u Aleksandriji, a on ga je proslijedio ovamo. Nisam ga htio slati za tobom u Ti- berias, jer nisam znao koliko ćeš dugo tamo ostati, pa sam se pribojavao, svitak bi se mogaoizgubiti…

Slomio sam pečat i razmotao kratko pismo… I istoga me trena obuzela studena drhtavica!Jer, na prvi sam pogled prepoznao Tulijin nemaran i površan rukopis… Grozničavo sam čitao: Tulija pozdravlja lažljivoga Marka Mecentija.

Zar se više ne može uzdati u dato obećanje? Zar više nema vjernosti na svijetu? Zar mi nisi prisegnuo čekati me u Aleksandriji, dok ne sredim svoje poslove u Rimu, kako bih nakon togamogla u potpunosti biti Tvojom? Nakon Tvojega odlaska Rim više nije bio Rimom… Ali sammudrim djelanjem uspjela osnažiti svoj položaj. A sada, prispjevši u Aleksandriju bolesna islaba od plovidbe praćene olujama i nevremenima, što moram saznati? Da si Ti lakoumno i

nemarno pogazio datu riječ i otputovao u židovski Jeruzalem. Smjesta se vraćaj, čim dobiješovaj list! Smjestila sam se u Dafninoj* gostionici u blizini luke. Veselit ću se ponovnomeviđenju. Ali ne mislim beskrajno čekati! Imam ovdje prijatelja… No ako želiš nastaviti

proučavati židovsko mudroslovlje, čime se po svemu sudeći sada baviš, obavijesti me i doputo-vat ću k Tebi u Jeruzalem. Vjerujem pritom kako ću ubrzo postići da si izbiješ iz glave tužidovsku mudrost. Dođi zato, koliko god žurno možeš! Nestrpljiva sam… Upravo gorim oduzalodnoga čekanja…

Svaka od ovih riječi tjerala mi je užasnu jezu i zaprepaštenost niz leda. A kad sam se malo pribrao, pročitao sam list ponovno, pa zapitao Aristeja nesigurnim glasom: – Koliko dugo većleži ovo pismo u Jeruzalemu?

– Moguće neka dva tjedna… – odvrati Aristej, računajući na prste. – Moraš prihvatiti, nika-ko nisam pomišljao da ćeš toliko dugo ostati u Tiberiasu…

Smotao sam svitak pisma, te ga gurnuo u prsni nabor svoje tunike…– Ostavimo obračun za kasnije! – rekoh Aristeju, poprativši to umornom kretnjom. –

Trenutačno nisam raspoložen za brojke…Obuzet ledenim strahom, napustih novčarov dom. Pohitao sam natrag kući, ni ne gledajući

oko sebe, kao da me netko goni… Tulijino je pismo stiglo poput munje iz vedroga neba! I toupravo u trenutku kad sam već pomišljao da sam postigao duševni mir i pomirio se sa svojomnovom kobi…

Vrativši se u Karantovu kuću, nisam tamo zatekao Mirinu. Nije se još bila vratila, na svusreću! Istoga me trena obuzeo, i tek koliko je dug jedan treptaj, razdirao oganj groznoga

iskušenja.U tome sam procijepu pomislio ostaviti svoju novčarku Karantu, za Mirinu, te pobjeći iz Je-ruzalema i najkraćim putem pohrliti u Aleksandriju, kako bih Tuliju ponovno zagrlio svojimrukama… Izvukao sam njen list i pomilovao ga. Svako pojedino, grozničavo nažvrljano slovo,dočaravalo mi je lik Tulije pred oči. I već mi je sama pomisao na nju uspalila i ražarila cijelotijelo…

No istodobno sam je bio kadar i optužiti. Koliko joj je samo bilo primjereno što je već s prvom riječju u pismu okrenula šiljak koplja prema meni! I time mi prevalila krivicu! Cijelusam godinu strpljivo čekao na nju u Alek sandriji, ne primivši od nje ni najmanji znak života. Išto je mislila onim izričajem: „Uspjela sam osnažiti svoj položaj”?! Zasigurno je to značilo raz-vod i ponovnu udaju… Povrh toga, nije se ni smjelo u potpunosti osloniti na ono što je pisala.

Koliko god je mogla biti bolesnom i slabom nakon putovanja morem, ipak nije propustila poka-zati kandže, niti zaboravila napomenuti kako ima prijatelje u Aleksandriji! U čijim bih je ruk a-



Moje misli bile su kao zaleđene. Tek sam gledao na njenu zlatnoplavu kosu… I tog mi trena padne na pamet primisao: jedan jedini munjevit potez mača mogao bi odvojiti ovu glavu odramena i mene osloboditi. Ta mi se pomisao učinila toliko razveseljavajućom, te sam se upravo morao nasmijati.

Napokon je Mirina ustala. I ne pogledavši me, počela je slagati moje stvari i pospremati

mojunJjeću. U prvi me mah to začudilo, a zatim i zapanjilo. Ne mogavši više izdržati zapitahnesvjesno: – Sto to radiš? Zašto slažeš moje stvari?!– Jedna tunika i jedan putni ogrtač su na pranju… – brojila je na prste. I tek mi je nakon toga

odgovorila. – Ti odlaziš iz grada, zar ne? Ideš svojoj Tuliji… Pripravljam ti zato stvari. Zato i jesam ovdje!

– Tko ti je rekao da odlazim? – uzviknuh žestoko. Zgrabio sam je za zglobove na rukama, te je stiskom prinudio da ispusti sve stvari koje je držala. – Nisam spomenuo ništa takvo. Tek samti rekao za pismo, kako bi zajedno dogovorili što nam je činiti…!

– Ne, ne! – odvratila je Mirina, odmahujući glavom. –U svome si srcu već odlučio. Ako bihte pokušala odgovoriti, kasnije bi me samo mrzio. Ti doduše jesi slab, a moguće bih te i moglanavesti na ostanak, podsjećajući te na Kraljevstvo… Ali mi ti to nikako ne bi oprostio, sve do

konca života. Neprestance bi u tebi vrtala primisao da si zbog mene napustio nenadomjestivuTuliju. Zato je bolje, ako podeš. Ne smiješ je iznevjeriti, sada kad već čeka na tebe…

Nisam mogao povjerovati svojim ušima! Mirina mi je izmicala, u to nije moglo bitisumnje… Upravo sam izgubio jedinoga prijatelja, na kojega sam se još mogao oslanjati na ovojzemlji!

– Ali… Ali… – zamuckivao sam. No više od toga nisam mogao istisnuti.Naposljetku mi se Mirina smilovala i pojasnila: – U ovome ti ja ne mogu pomoći. O tome

moraš sam odlučiti, te za tu odluku odgovarati sam sebi! – Pogledala me tada, s tužnim osmije-hom na usnama i dodala. – Ja ti tek želim olakšati donošenje odluke. Pođi samo svojoj ljublje-noj Tuliji! Dopusti joj neka te oprlji i bode ražarenim iglama, sve dok te ne uništi…! Dovoljnosi mi o njoj kazivao, pa si mogu i predobro zamisliti kakva jest. Dakako, jednoga ću dana doćiza tobom… Pad kad vrijeme sazrije i Tulija dade petama vjetra, preuzet ću pod svoju skrb onošto će od tebe preostati. Ne trebaš se bojati da bi me mogao izgubiti. Isus od Nazareta mi tepovjerio. Pođi dakle, ako ne možeš odoljeti iskušenju! Zasigurno će ti Isus oprostiti, kao što ti i

ja u srcu opraštam, a činim to zato jer te poznajem…Dok je ona sve to staloženo kazivala, u meni je počela rasti sve veća odbojnost prema Tuli-

ji… Zato sam si u duhu živo predočio sva ona poniženja i muke kojima me izlagala radi dodat-noga začinjavanja njene naslade. Napokon sam povikao: – Ušuti, Mirino, ti ludaro jedna! Zarme želiš izručiti užasnoj, sladostrasnoj ženi?! To od tebe ne bih nikada očekivao! Zar ne bi tr e-

bala, umjesto popuštanja mojoj slabosti, sučeliti joj snagu svoje volje? Više te ne prepoznajem… Kako možeš ovako postupati sa mnom?

Mahao sam rukama po zraku, tražeći riječi. Zatim sam gnjevno dometnuo: – Osim toga, još inisam odlučio otputovati k njoj. To ti meni tek namećeš. A još sam se nadao, kako ćeš mi uovome pomoći…! Ne idem u Aleksandriju, jasno? Doduše, ne znam kako bih joj to trebao ob-

jasniti… Mogao bih napisati barem nekoliko riječi? Inače bi mogla pomisliti da sam nastradaotijekom putovanja.

– Pa što onda, ako to i pomisli?! – zapitala je Mirina oprezno. – Ili to tvoj muški ponos be-zuvjetno zahtijeva da je poniziš, navodeći joj u pismu kako o njoj više ništa ne želiš znati?

– Tulija me tisuću puta ponižavala… – odvratih srdito.– Želiš li zlo namiriti zlom? – upozorila me Mirina. –Pusti je radije neka vjeruje kako si nes-

tao bez traga…! Time nećeš pozlijediti ženu u njoj. A budući da zasigurno ima i druge prija-telje, ubrzo će se utješiti…

Njene su pretpostavke bile toliko točne, da sam se lecnuo. I nešto me probolo kroz cijelo tijelo. Ali taj trzaj nije bolio više nego kad se jezikom prijeđe preko mjesta s kojega je netom



iščupan bolan zub. I odmah me ispunilo neizrecivo olakšanje, kao da sam ozdravio nakon dugo-trajne bolesti. Zato rekoh: – Mirino! Ti si mi sada pojasnila, kako ne mogu podnijeti čak ni po-misao na rastanak s tobom. Mirino, ti mi nisi tek sestrom! Mirino, bojim se da te ljubim, kao štose ljubi ženu…

Mirinino mi je lice počelo ponovno sjati, nalik na anđela. U mojim je očima bila uistinu pr e-

lijepa, kad je odgovorila: – Mirina i Mark! Nas dvoje!!! U srcu ti već znaš… Želim ti biti svešto od mene očekuješ. No sada moramo promisliti, kako ćemo urediti naš život.Uzela me je za ruku, nježno me povukla pokraj sebe na klupu i počela govoriti. Imao sam

pritom dojam, kao da je o svemu tome već dugo razmišljala…?– U sebi čeznem – započela je – da me Isusovi učenici krste i da mi u Njegovo ime polože

dlanove na glavu. Moguće ću time dobiti snage iz njihove moći, snage za podnošenje ovogaživota i za upijanje Duha Svetoga koji je na njih sišao u obličju plamenih jezika. Doduše, ja

pripadam židovskome narodu jednako malo kao i ti. No učenici krste bez oklijevanja i iskreneprozelite iz drugih zemalja, ljude koji se daju obrezati te se u punoj mjeri pokoravaju Zakonu.Povrh toga čula sam i o tako zvanima otvorenim prozelitima. To su bogobojazni ljudi koji, ne

podvrgavajući se obrezivanju, izbjegavaju klanjanje kumirima i ne hule Boga. Rodoskvrnuće,

ubojstvo, krađa i krvava hrana su im zabranjeni, a moraju živjeti pobožno. Moguće bi nasučenici pristali pokrstiti kao takve otvorene prozelite, ako ih usrdno za to zamolimo…

– O tome znam i često sam o tome razmišljao – odvratih, potresavši glavom. – Otkako samsreo Isusa Nazarećanina, Sina Božjeg, nemam drugih bogova. Zasigurno nije osobito teško

pridržavati se tih propisa. Zašto ne bih jeo meso životinja zaklanih na židovski način?! Ta meso je meso! Ali ne mogu pojmiti, kako bi me to moglo učiniti Bogu ugodnijim ili prihvatljivijim… Na dalje, ne mogu se obvezati na pobožan život, jer unatoč mojoj sklonosti za dobro, pobožanipak nisam. To je jedna od malobrojnih pojedinosti, u kojima sebe ipak točno poznajem. Osimtoga, jako se varaš pomišljajući kako će učenici krstiti običnoga prozelita. Glede toga bih jošdugo mogao glasno, ali uzalud kucati na njihova vrata… Oni su mnogo nemilosrdniji od svoje-ga Učitelja!

– Jamačno – pripravno se složi Mirina, kimajući glavom i čvrsto stišćući moj d lan. – To štosam poželjela, bilo je djetinjasto… Ne vjerujem da bih medu njegovima značila nešto više negosada, ako bi me pokrstili i polložili dlanove na moju glavu. Prema tome, moramo se odreći tenade i poći Isusovim putom kako nas je to on sam naputio. Molit ćemo, neka bude volja Njeg o-va i neka Njegovo kraljevstvo dođe. On je istina i milost. Vjerujem da nam je dovoljno što gavidjesmo…

– Njegovo kraljevstvo… – ponovih. – Možemo tek čekati! Ali smo dvoje… U dvoje mora biti lakše ići putem, nego usamljeniku. To je Isusovo djelo milosrđa prema nama…

Ipak nismo odmah napustili Jeruzalem. Prije polaska sam htio pribilježiti sve ovo, kaouporište i potporu pamćenju.

Netom minula zbivanja nisu bila doduše neobičnija od onih ranijih. Ali da je Duh Svetidošao kao nalet vjetra i potom se spustio na dvanaest Isusovih poslanika, vidljiv u obličju pla-menih jezičaka… To sam htio točno zapisati, kako više nikad ne bih u njih posumnjao ili njih o-vo djelovanje prosuđivao nekim svojim mjerilima i razmišljanjima.

Dok smo još bili u Jeruzalemu, židovske su vlasti pritvorile Petra i Ivana. Ali su obojicu mo-rali, iz obzira prema pučanstvu, pustiti na slobodu već sljedećega dana. Poslanici se pak nisudali zaplašiti prijetnjama. Odvažno su nastavili propovijedati. Vjerujem da im se, nakon što susvojom snagom iscijelili uzetoga na Lijepim vratima Hrama, pridružilo još nekih dvije tisućesljedbenika. I svi su ti novi sljedbenici počinjali u svojim domovima u ime Isusa Krista lomitikruh i blagosiljati vino kao napitak besmrtnosti. Nitko od njih nije trpio od nestašice. Jer, bogatisu prodavali kuće i polja, te je svaki dobivao što je trebao. Vjerujem da su tako postupali jer su

sve još promatrali kao u nekome zrcalu, računajući da bi Kraljevstvo moglo nastupiti svakogadana… Ali da je Šimun Kirenac prodao svoj posjed, to ipak nisam dočuo .



Upravo kad sam završavao bilježenje proteklih zbivanja, primio sam iz utvrde Antonijamig… Izvijestiše me, naime, kao Poncije Pilat želi da napustim Jeruzalem i općenito njegovoupravno područje Judeje. Ne učinim li to dragovoljno, zasužnjit će me legionari i predvesti menjemu u Cezareju. Zašto je tako prema meni postupio, ne znam reći… Moglo se tek pomislitikako moj daljnji boravak u Judeji cijeni nepoželjnim, dakako s rimskoga motrišta. Ja pak nisam

više želio sresti toga čovjeka, pa smo Mirina i ja odlučili preseliti u Damask. Izabrali smo tajgrad zbog jednoga sna što ga je sanjala Mirina. A ja nisam imao ništa prigovoriti glede Da-maska… Barem je, promatrano iz Jeruzalema, ležao u protivnome smjeru od'Aleksandrije…

Prije nego otputovasmo, poveo sam Mirinu na brežuljak izvan gradskih zidina. Bilo je tomjesto na kojemu sam, pri svojemu prvom prispijeću u Jeruzalem vidio Isusa iz Nazareta, kakovisi na križu između dva razbojnika. Pokazao sam joj i obližnji vrt, kao i grobnicu u koju je Isusbio položen nakon smrti i iz koje je uskrsnuo, dok se zemlja potresala. Ali Njegovoga kral-

jevstva tamo više nije bilo…



za. Za uzvrat bog prihvaća židovski narod kao izabran i jedini medu ostalima. Osigurava tomnarodu životni prostor, vlast i skrb. Vjerska pravila židovstva vrlo su stroga, no to je omogućiloda vjera bude i ostane čvrstom podlogom za održavanje identiteta toga naroda.

.Židovski je narod kroz tisućljeća prošao strašna stradanja i bez toliko čvrste vjere najvjer o- jatnije bi se utopio u valovima povijesti, kao i mnogi drugi narodi, medu kojima je bilo i jačih i

većih od židovskoga. No ta ista vjera zabranjuje Židovima miješanje s pripadnicima drugih vj e-roispovijesti, koje sve smatra nevjernicima. Najveći dio predaje o Isusu sadržan je u Bibliji, u dijelu Novi zavjet. To su četiri evanđelja

(po Mateju, Marku, Luki, Ivanu) i početak odjeljka Djela. Nastavak Novoga zavjeta odnosi se na djelovanje poslanika (apostola), poslanice i dr. Sve se te predaje, nesumnjivo, temelje nastvarnim zbivanjima. No zbog uvjeta u kojima su nastala, načina zapisivanja, prenošenja i dr. unjima je mnogo pojedinosti koje upućuju na povijesne dvojbe. Već se i sama evanđelja u mno-gim opisima i pojedinostima razlikuju, pa čak i proturiječe jedna drugima. Stručnjaci se slažukako evanđelja nisu nastala u Isusovo vrijeme nego negdje oko 70. i 133. godine, u vrijemežidovskih pobuna protiv Rimljana. Neki podaci upućuju da je najstarije ono Markovo, no tajMarko nije bio medu prvim Isusovim učenicima. Luka je pak bio grčki liječnik. Ivanovo

evanđelje smatra se najmlađim, ali ga stručnjaci smatraju povijesno najtočnijim. Prema tome,sva su evanđelja pisana na temelju ranijih predaja, no ne smije se zaboraviti da su nastala urimsko vrijeme. Zato je uloga Rimljana u tim zbivanjima osjetno uljepšana, tj. gotovo i nemanavoda o njihovim osvajačkim i vladarskim postupcima u tome dijelu svijeta. A u osvajanjima ivladanju Rimljani zasigurno nisu bili meke ruke…

U Isusovo vrijeme taj je dio svijeta izložen osjetnim previranjima. Rimska vlast nije po voljimnogim narodima, pa tako ni Židovima. Židovska religija njeguje predaju o dolasku Mesijekoji bi spasio svoj narod od tuđinske vlasti. Kako tvrde neki stručnjaci, ta predaja ne smatraMesiju božanskim bićem, nego osloboditeljem. Slično je i s pojmom pomazanik, jer se ono pćenito odnosi na pomazanje koje se provodi u sklopu krunidbe za vladara.

Predaja o Isusu je nesumnjivo višeslojna i posebno zanimljiva zato jer se temelji na povijes-nim zbivanjima. No u njoj, odnosno Bibliji i kršćanstvu općenito, objedinjena su i mnoga saz-nanja i dostignuća vjere, uljudbe, čovjekova duha i si. Zato se povijesni dio tih zbivanja i možei mora promatrati ponekad i odvojeno, ma koliko s duhovnim činio cjelinu. Tako i cjelokupnukršćansku vjeru treba uzimati kao duhovno čovjekovo dostignuće, a njene se povijesne podlogene smije shvaćati strogo faktografski. Današnjemu se suvremenom čovjeku to može činiti po-malo nesmislenim, budući da je njegova spoznaja svijeta u prosjeku daleko iznad one u Isusovovrijeme. Ali treba ipak prihvatiti da je vjera nešto drugo i nešto više od puke povijesti, pa jezato i razumljivo što su u vjerskim zapisima moguće povijesne i smislene nelogičnosti. Dovol j-no je, primjerice, navesti podatke koji se u Starome zavjetu navode o životnoj dobi pojedinihlikova (po nekoliko stotina godina!). Nezamislivo je da bi ljudi toga vremena mogli živjeti ne-

koliko stotina godina, no to nije razlog da taj tekst proglasimo glupošću .S povijesnoga motrišta toliko davna zbivanja i zapisi o njima ostavljaju mnogo prostora zaistraživanja, pretpostavke i dr. I za Isusa postoji mnogo dodatnih navoda i pretpostavki. Tako sespominje da je bio potomak iz loze kralja Davida i time imao formalno pravo da postanežidovski kralj. Iz toga proizlazi daje bio krajnje nepoželjan tadašnjim židovskim vlastima, kojesu se pribojavale pobune i rimske odmazde. No jednako je bio nepoželjan i Rimljanima, jer jemogao postati vodom pobune (raspinjanje je bila kazna za zločine protiv carstva!). Tu se nado-vezuje pretpostavka da je uistinu bio velikaškoga podrijetla, dobro obrazovan, da je bio učiteljvjere i si. Pridjevak Nazarećanin, tvrde neki, pogrešan je (umjesto nazirej* ili nazaren; pripadn-ci vjerskih sljedbo). Rimski popisi iz toga vremena, naime, ne potvrđuju postojanje mjesta snazivom Nazaret… Neki istraživači čak tvrde kako je Isus imao svoju obitelj itd. Kao moguća

Isusova žena navodi se Marija Magdalena (s tim da je ona istodobno Lazarova sestra Marija?)itd. No to su sve pretpostavke koje su zanimljive jedino s povijesnoga motrišta…



Uočljivo je i mi ješanje vjerskih pretkazanja s Isusovim stvarnim postupcima. On je dobropoznavao židovsku vjeru, što je iz njegovih nastupa nedvojbeno, pa neke procjene ukazuju da je

ponekad činio upravo ono što su stari židovski zapisi najavljivali za Mesiju. Zapisane izjave inačin izražavanja potvrđuju njegovu uvjerenost kako on to i jest. To se poklapa s vjerskimtumačenjima, jer je Isus znao tko je i kakva je njegova zadaća.

Isus kao vjerski lik spada u područje vjere i ovaj povijesni osvrt nema ni najmanju nakanurazmatrati vjerska pitanja. Ovdje se Isusa uzima kao povijesni lik, jer je Tajna njegovoga kraljevstva povijesni roman, a u romanu je mnogo toga dopušteno. U tome i jest njegova vrijednost, jer se nesputano bavi pitanjima iz onoga vremena i mogućim dvojbama suvremenika.

JERUZALEM

Jeruzalem (Jerusalim: grad što ga je podigao Šalim) nalazi se zapadno od ušća rijeke Jordanu Mrtvo more, na nadmorskoj visini od oko 760 m. Smješten je u brdovitome predjelu, zapadnood duboke doline Kidron kroz koju samo za kišnih razdoblja protječe potok. S druge strane do-line Kidron leži Maslinska gora. Područje grada nije ravno. Hram se nekoć nalazio na

istočnome brežuljku, a središte grada na zapadnome.Povijest naselja može se pratiti od približno 4000. pr.Kr. jer se u blizini nalazi izvor Gihon(današnji Marijin zdenac) u dolini Kidron. Negdje oko 1400. pr.Kr. Jeruzalem je bio maleno inevažno naselje u rukama Egipćana. Od njih ga preotimaju Jebusiti, a oko 1000. pr.Kr. osvajaga židovsko pleme Juda (u vrijeme kralja Davida). David ga potom uzima za svoj stolni grad, tepretvara i u vjersko sjedište. Tada preko posrednika dobije božju poruku neka mu sagradi hram.Gradnju hrama dovršava njegov nasljednik Salomon.

Oko 590. pr.Kr. Jeruzalem su osvojili i razorili Asirci, a obnovili su ga Perzijci. Zatim ga332. osvaja Aleksandar Veliki, a oko 140. pr.Kr. Makabejci. Godine 63. pr.Kr. porobljuje garimski vojskovođa Pompej, a na vlast su postavljeni marionetski vladari Herodovci (podrijet-lom Arapi).

Grad je obnovljen i izgrađen, a osobito u vrijeme Heroda Velikoga (37-4. pr.Kr.), kada jepodignut drugi hram. Poncije Pilat je rimski namjesnik u razdoblju 26-36. Podaci o njemu go-vore da je bio okrutan i potkupljiv vladar, premda je u evanđeljima prikazan mnogo povoljnije.

Zidovi nikako nisu bili zadovoljni rimskom vladavinom, pa su nemiri postajali sve češći iizraženiji. Godine 66. dolazi do otvorenoga ustanka Zidova, a Rimljani ga guše u krvi i nasilju.Jeruzalem je razoren 70. godine, a pritom gotovo nije ostao ni kamen na kamenu. Jedan od ri-

jetkih očuvanih dijelova je tzv. „Zid plača”ili točnije zapadni zid drugoga (Herodovoga) hrama.Danas je to jedno od svetih mjesta. Tada je počeo i masovan izgon Zidova iz tih krajeva, no donove pobune dolazi 132.1 ta je ugušena, a car Hadrijan je 135. zapovijedio neka se sve Zidovezakonom istjera iz Judeje.

Jeruzalem postaje gotovo isključivo rimski grad nakon što je obnovljen 135. godine u rims-kohelenskome stilu. Tada je dobio i novo ime Aelia Capitolina.

U Isusovo vrijeme Jeruzalem je bio širok (smjer istok-zapad) nešto više od 1000 m i dug(smjer sjever-jug) oko 1600 m. Grad je bio opasan zidinama s desetak vrata. Usjeveroistočnome kutu nalazi se utvrda Antonija i južno od nje područje hrama. Herodova

palača je na zapadnome rubu grada. Brdo Golgota se nalazilo nedaleko (izvan) zidina, ispredEfrajimovih vrata, sjeverno od Herodove palače i zapadno od hrama. Gornji grad je u jugoza-

padnome dijelu područja ograđenog zidinama, gdje se nalazila i kuća u kojoj je obitavao Isus sasvojim učenicima i pratnjom. Tamo je bila i posljednja večera. Nedaleko se nalazila i kuća vel i-koga svećenika Kaife.



TUMAČENJE POJMOVA

Abraham – (hebr. otac mnoštva ili otac mnogih naroda). Prema Bibliji praotac Zidova. Iz to-ga proizlazi i pojam „sin Abrahama”, kao opći naziv za Židova. Abraham je, prema Staromezavjetu, sklopio i prvi Savez s Bogom. Zanimljivo je da ga i drugi narodi smatraju svojim prao-

cem, primjerice Arapi!Adam – (od hebr. adamah: zemlja, njiva). Opće ime za čovjeka ili ljudski rod, praotac svihljudi. Srodan je zemlji, kao svojemu životnom prostoru pa mu od toga potječe i ime {adamah:Adam) Afrodita – (grč.) božica ljepote, ljubavi, zaštitnica braka, obitelji i si. Prema jednoj pr e-daji kći Zeusa i Dione, prema drugoj rođena iz morske pjene. Žena hromoga Hefesta. KodRimljana je to Venera.

Ahilej – (grč.) glavni grčki junak iz Trojanskoga rata. Nakon rođenja ga je majka Tetidaokupala u čarobnoj kupki, koja ga je učinila neranjivim, osim na peti za koju ga je pr i umakanjudržala. Kornjača je pretekla Ahileja tako što mu je sjela na kola i doskočila u cilj .

AKVEDUKT – (lat. aguaeduđus) doslovce prevedeno vodovod. No u biti se najčešće radilo io veličanstvenim građevinama nalik mostovima s lukovima, na kojima su bile položene cijevi

za dopremu vode.Aleksandar (1) – Aleksandar Makedonski ili Veliki (356-323. pr.Kr.); kralj, sin Filipa II. i

Olimpijade, učenik Aristotelov. Osvojio je i pokorio velik dio poznatoga antičkog svijeta, odMakedonije preko Grčke i Turske do Sirije, Mezopotamije, Perzije, Egipta, dijela Indije i si.Pritom je njegova vojska prešla 18.000 km! Daljnja osvajanja koja je pripremao na zapadu pre-kinula je nagla smrt. Utemeljio brojne gradove, a medu njima i Aleksandriju u Egiptu. Bio jepoklonik i poticatelj kulture i umjetnosti.

Aleksandar (2)v – (grč. aleksein+atidros: braniti+čovjek) dakle branitelj ljudi. Cesto grčkoime, koje se proširilo po cijelome svijetu.

Aleksandrija – grad i luka na ušću Nila u Sredozemno more. Utemeljio ju je 332-331. pr.Kr.Aleksandar Veliki. Dugo vremena bila je središte umjetnosti i kulture, a za dinastijePtolomejevića i prijestolnica Egipta. U Aleksandriji se nalazila najveća knjižnica staroga vijekas oko 500-700.000 svitaka.

Knjižnica je izgorjela 47. pr.Kr. U Aleksandriji su se okupljali najistaknutiji mudraci iznanstvenici onoga vremena, pa je npr. poznata tzv. aleksandrijska književnost, aleksandrijskaškola i dr.

Alot – (grč. aloe) biljni rod ljilijana {Liliaceae). Biljka nalik palmi, debelih mesnatih listova.Ponaviše raste u tropskim predjelima Afrike, a neke vrste i po Sredozemlju. Mirisavi sok koji sedobiva zarezivanjem iskuhava se u drogu. Rabio se i za pomazivanje mrtvih. Nalazi primjenu iu izradi lijekova.

Amajlija – (tur.) amulet, talisman. Predmet kojeg praznovjerni ljudi nose uz sebe kao zalog

sreće, uspjeha, neranjivosti i si. Ti predmeti mogu biti neki posebni, za to izrađeni, ili nešto poizboru vlasnika, od najskupocjenijih izradaka do bezvrijednih npr. kamenčića, komadića drva,kovine, zuba i si.

Amfiteatar – (grč. amfiteatrori) nenatkrivena građevina za javne priredbe iz rimskih vreme-na. Eliptičnoga ili kružnoga oblika unutar kojega se nalazi odgovarajuća arena i uokolo njestepeničasto gledalište. Služila za priređivanje borbi gladijatora, bor bi s divljim zvijerima. Naj-poznatiji amfiteatri su u Rimu, Veroni, Nimesu, Puli i dr.

Amulet – (ar.) vidi pod amajlija.Anđeo – (grč.angelos: glasnik) u židovskoj i kršćanskoj vjeri duhovna bića, savršenija od

ljudi, koja posreduju između boga i ljudi. Javljaju se i kao zaštitnici ili pratitelji ljudi. Neki suanđeli stavljani na kušnju i bili odbačeni (Lucifer, Sotona). Najčešće su prikazani kao dječaci ili

mladići s bijelim krilima.



neuljuden, okrutan, divalj, uništavatelj kulturnih i drugih vrednota (ili onaj koji do toga ne drži)i si. Kod starih Grka i Rimljana barbar je bio svaki tudinac, ali to nije obvezatno značilo i da jenegativna osoba.

Belzebub – točnije Belzebul (hebr. bog muha). Prema riječima farizeja, Belzebul je čelnik zlih duhova. Štovan u gradu Ekronu. U općenitome smislu zao duh, vrag, sotona i si.

Betanija – (hebr. kuća sirimaha odnosno kuća Ananijina). Ime više mjesta u židovskim kr a- jevima. Ovdje se misli na selo zapadno od Jeruzalema, na obroncima Maslinske gore, na cestiza Jerihon. Iz Betanije je bio Lazar, kojega je Isus uskrsnuo iz mrtvih. Lazarove sestre bile suMarija i Marta. No Betanija je bilo i selo na istočnoj obali rijeke Jordan, kod ušća u Mrtvomore, gdje je djelovao Ivan Krstitelj.

Bethesda – jezerce-ribnjak sjeverno od jeruzalemskoga hrama, kod Ovčjih vrata. Uređeno u2. st.pr.Kr. Tu su se okupljali bolesni, slijepi, kljasti i uzeti, čekajući da izbije voda, što je bilodjelo Anđela Božjeg. Prema predaji, tko bi prvi ušao vodu nakon što bi ona izbila, ozdraviobi… Tu je Isus prema Iv 5,2-9 ozdravio uzetoga.

Betlehem – (hebr. kuća hljebova) naziv više mjesta u židovskim krajevima. Najpoznatiji jeBetlehem u Judeji, desetak kilometara južno od Jeruzalema. Prema predaji, mjesto Isusovoga

rođenja. Car Konstantin je ovdje sagradio 326. baziliku, nad špiljom koja se smatra točnimmjestom Isusova rođenja.

Blagdan tjedana – Židovska svetkovina koja se slavi na pedeseti dan (dan poslije isteka se-dam tjedana) nakon Blagdana prve žetve. Prinosi se žrtva prikaznica, žrtva paljenica i žrtvanaljevnica. Zatim se saziva zbor vjernika. Na taj je dan, osim toga, zabranjen bilo kakav težačkiposao.

Blago… – ulomci iz Isusova govora na gori. Taj se govor različito prikazuje u pojedinimevanđeljima. Ovdje je dan u ulomcima i ispremiješan, čime je Waltari htio naglasiti nevičnostprostodušnih ribara i njihovo iskrivljeno prepričavanje onoga što su čuli.

Bog – Ovan u davna vremena, u mnogobožačkim vjerama, bogovi su često bili prikazivani uobličju životinje ili s ljudskim tijelom i životinjskom glavom. Tako je ovan često posuđivaosvoj lik ili glavu bogovima u raznim vjerama.

Boje – od pamtivijeka je isticanje pojedinih boja bilo jedan od načina označavanja pripad-nosti nekoj skupini (vjerskoj, političkoj i si.). To je bilo uobičajeno i ii Rimskome carstvu.

BRITANUA – (kelt) naziv do invazije Germana. Ime je poznato od 4000. pr.Kr. Za Rimskocarstvo ju je nakon teških borbi pripojio Cezar 54. pr.Kr., ali samo kao pridruženu državu. Sto-tinjak godina kasnije pokorio ju je Klaudije, ali su borbe trajale i dalje.

Bronca – (od lat. Aec Brundisinum: brundizijski bakar; naziv prema mjestu Brundisium:današnji Brindisi) najčešće slitina bakra i kositra. Naziva se još i mjed, tuč. No bronci imarazličitih. Osnova im je uvijek bakar, a kovinske primjese mogu biti raznovrsne (cink, aluminij,nikl, silicij, željezo i dr.). Temeljna odlika bronce je da ima mnogo bolje osobine od bakra.

Bronca je imala najrazličitiju primjenu, pogotovu dok još nije bilo poznato željezo. Rabila se zaizradu oružja, posuda, nakita i dr.Brundisi – (lat. Brundisium) stari naziv današnjega grada i luke (Brindisi) na Jadranskome

moru u jugoistočnoj Italiji. Mjesto je poznato još iz antike. U Brundisiju je 40. pr.Kr. sklopljenmir između Antonija i Oktavijana, a 19. pr.Kr. tu je umro pjesnik Vergilije. Brundisi je bio jed-no od polaznih mjesta za plovidbe prema jugu i istoku.

Capri – (lat Capreae) otok u južnome dijelu Napuljskoga zaljeva. U grčko i rimsko vrijeme bio je također mondeno boravište. Rimski car Tiberije izabrao ga je za svoje boravište.

Carinik – carinici su u staro vrijeme bili privatne osobe kojima je Rim povjeravao ubiranjecarine (državnoga poreza) na protok robe. Ti su carinici uživali koncesiju, tj. zakupljivali susvoj položaj. Rimu su bili dužni uplatiti određen iznos, ali su smjeli zaračunavati i veće carine,

za vlastito uzdržavanje. Zbog takvoga položaja, prijevara, prekomjernoga naplaćivanja i si. bil i



su omraženi i poistovjećivani s griješnicima. Nitko se nije družio s njima. Zato je dolazak Isusau kuću jednoga carinika bilo djelo velikoga milosrđa.

Centurion – (lat. centurio), stotnik, zapovjednik osnovne jedinice u rimskoj vojsci {centuria).Centuria je brojila stotinu vojnika, pa je za centuriona opravdan prijevod stotnik. No često sesusreće kao prijevod i zapovjednik čete, kapetan i si. što nije opravdano. Dvije su centurije

činile manipul. Ipak, centurion nije bio jednoznačan časnički čin. Centurioni su se međusobnorazlikovali ovisno o naoružanju jedinice u kojoj su služili, mjestu u manipulu i dr.Cenzor – (lat. censor) častan položaj u starome republikanskome Rimu, postojao od 443.

pr.Kr. i ukinut oko 85. Za cenzore su svake pete godine birana po dvojica bivših konzula.Zadaća im je bila procjenjivati imovinu radi plaćanja poreza i imovinske podjele građana. Popiskoji su radili cenzori zvao se census. U starome su Rimu cenzori sudili i o ćudoređu građana, atko se ogriješio o državu ili obitelj ime bi mu dospjelo na listinu nota censorio (staviti na cen-zus!).

Cezar (1) – Gaj Julije {Gaius Iu/ius Caesar) jedan od najpoznatijih starorimskih vojskovođa idržavnika. Rodio se 100. pr.Kr. i bio ubijen 44. pr.Kr. Potekao iz patricijske obitelji i stekaovrsnu izobrazbu. Nakon uspješne vojne karijere posvetio se politici. Sklopio je trojni savez 60.

pr.Kr. s Pompejom i Krasom. Godine 47. pr.Kr nametnuo se u Rimu kao vojni diktator i porazivši protivnike postao apsolutan vladar. Na vrhuncu moći ubili su ga urotnici Brut, Kasijei Trebonije 15. ožujka 44. pr.Kr. (na Martovske ide). Cezar je uveo nov kalendar (sunčani) kojise po njemu zove julijanski. Od njegova je imena nastao vladarski naslov car: rimski caesar,talijanski cesare, njemački Kaiser, a kod nas cesar i car .

Cezar (2) – (lat. caesar) vladarski naslov u starovjekome Rimu, uveden prema imenu GajaJulija Cezara.

Cezareja – (lat. caesarea: carska) naziv mnogih gradova u Rimskome carstvu. Postojale suCezareje u Siriji, Kapadokiji,' Mauretaniji, Palestini i dr. Ovdje se misli na nekadašnji grad 30-ak kilometara južno od današnje Haife. Cezareju je utemeljio Herod Veliki* u I. stoljeću pr.Kr.Za rimske vladavine sjedište Rimskoga prokuratora (namjesnika) Judeje, a kasnije glavni grad

provincije Palestina. Kasnije istaknuto središte kršćanstva. Cezareju razara 1256. egipatski sul-tan Baibars. Iz starih vremena očuvane su ruševine akvedukta, kazališta, amfiteatra, hipodrom.

Cimet – (grč.kinnamonon od hebr. quinnamon) začin od kore grmova lovorike ili cimetovca(Cinnamomum). Kora se guli s mladih izdanaka, suši i isporučuje u obliku komada ili smljeve-na u prah. Ugodnoga je i aromatičnoga mirisa, crvenkaste boje i trpkoga okusa. Rabi se u pre-hrani, liječništvu i si.

CINIK – (od grč. kion: pas) pojam se razvio od škole koju je u 4. st.pr.Kr. utemeljio Sokr a-tov učenik Antisten. Njeni pripadnici odbacuju ćudoredne norme, traže povratak prirodi i niječukulturni napredak. Ime kinici dobili su prema atenskoj gimnaziji Kjnosarges u kojoj je

poučavao Antisten. Pod pojmom cinik se općenito podrazumijeva krajnje podrugljiva drskost,

grubost, bestidnost, surovost, prijezir prema svim ćudorednim normama, kulturi i si.Cipar – (grč. Kypros) pa bi ispravnije bilo Kipar … Treći po veličini otok u Sredozemnomemoru. Povijesni tragovi zabilježeni još i nekoliko tisućljeća pr.Kr. Egipćani su ga zauzeli oko1500. pr.Kr. Kasnije su ga osvajali razni strani narodi i države, npr. Perzijci, Grci, AleksandarVeliki, Ptolomejevići, Rim i dr. Prvi tragovi naseljavanja Židova zabilježeni su oko 300. pr.Kr.No poslije Hebrejskoga ustanka 116-117. rimski car Hadrijan protjerao je sve Hebreje s otoka.

CIRKUS – (lat. circus: krug ili kolobar odnosno trkalište) u rimsko doba okruglo igralište iliopćenito prostor za javne igre i natjecanja. Cirkuske igre razvile su se iz priredbi u čast bogova.Kasnije su priređivane radi zabave i razonode. Uključivale su borbe gladijatora, borbe sa zvije-rima, konjske utrke, vojničke priredbe i dr. Današnji pojam je bitno različit, jer se odnosi namiroljubive priredbe za zabavu i razonodu.

Dafne – (grč. lovor) djevičanska nimfa, kći riječnoga boga Peneja koja je odbijala Apolono-vu ljubav. Ne mogavši mu izmaći, zamolila je za pomoć oca Peneja koji ju je pretvorio u lovor.



Waltari, toliko predan pojedinostima, zasigurno je namjerice tim imenom nazvao gostionicu ukojoj Tulija čeka Marka! Time Tulija neizravno laska Marku navješćujući da je on njen Apo lonkojemu se ne može oprijeti…

Damask – grad u današnjoj Siriji, u plodnoj i vodom obilatoj ravnici. Sjecište trgovački pu-tova. Naselje i naziv potječu još iz sumerskih vremena. Oko 1600. pr.Kr. Damask je bio pod

Egipćanima, a zatim pod Hetitima. Oko 100. pr.Kr. središte je aramejskoga kraljevstva, a zatimna kratko pada u ruke izraelskoga kralja Davida. Ponovno stječe slobodu, a zatim se redajuosvajači: Asirci, Babilonci, Perzijci, Aleksandar Veliki, Seleukidi, Nabatejci, da bi tada došaopod vlast Rima. Inače poznato upravno, trgovačko i vjersko središte.

David – (hebr. ljubljeni) kralj Izraelaca na prijelazu iz 11. u 10. stoljeće pr.Kr. U mladosti jebio pastir u Betlehemu. Postao štitonošom izraelskoga kralja Šaula, te se istakao u ratovima iborbama. Pobijedio filistejskoga junaka Golijata. Odmetnuo se od kralja Šaula, ali je nakonnjegove smrti pomazan za kralja Judeje, kasnije postaje kraljem cijeloga Izraela. Za svoj glavnigrad izabrao Jeruzalem, a pripisuje mu se autorstvo pjesničkih djela, nekih psalama, nade uMesiju, židovska šestokraka zvijezda i si.

DEKAPOLIS – (grč. dekapolis: deset gradova) savez deset samoupravnih gradova na

području istočno od rijeke Jordan i južno od Genezaretskoga jezera. Utemeljen oko 50. pr.Kr., poslije rimskoga zauzeća Sirije. Potrajao do 3. stoljeća. Najvažniji gradovi saveza bili su Da-mask, Filadelfija, Heliopolis, Skitopolis.. Broj gradova u savezu se mijenjao. Smatran jenevjerničkim stranim tijelom u Izraelu.

Deveti sat – Rimljani su u to vrijeme dan dijelili u sate od izlaska do zalaska Sunca. Sati jedvanaest, ali ovise o duljini dana. Tako je prvi sat 06,00 ujutro, treći je 09,00 sati, šesti 12,00sati tj. podne, deseti je 15,00 sati itd. Waltari navodi deveti sat, a to je rano poslijepodne, neštoposlije 14,00 sati.

DIJADEM – (grč. diadema) prvotno vrpca kojom se podvezuje kosa ili povez za čelo odvune, lana ili svile. U prvo su vrijeme njime Grci urešavali bogove, no kasnije ih nose mladići(kao znak pobjede) i ugledne žene. Kod istočnjačkih je naroda dijadem znak kraljevke vlasti, tj.isto što i kruna. Kasnije se dijadem pretvara u uobičajen ženski nakit, često izrađen od plemeni-tih kovina, dragulja i si.

Dinar – (lat.denarius) rimski srebrn novac u uporabi od 269. pr.Kr. Težio je 4,55 grama.Kasnije se naziv proširio po svijetu, pa je dinar bio naziv novca u mnogim državama. I danas jedinar platežno sredstvo, ali u islamskim državama (i Jugoslaviji!).

DIONIS – (grč. Dinisoz) grčki bog plodnosti, uživanja i vina. Sin Zeusa i Semele. Opijensokom vinove loze krenuo na lutanja svijetom. Pratila su ga polubožanska bića sileni, satiri,menade, tijade i nimfe. Zaštitnik orfičkih misterija i tajanstvenih orgija. Njemu u častodržavane su brojne svečanosti nazvane Dionisije.

Djeca Izraela – opći naziv za Židove odnosno Hebreje. Vidi Izrael.

Dragomast – vidi mirha.Drahma – (gič.drahme) izvorno grčki srebrn novac; u davno vrijeme drahma je imala 6 ob-ola, a kasnije lOOlepta. U židovsko vrijeme, dakle pod Rimskim carstvom, drahma je težila3,50 grama srebra.

Dvanaestorica – dvanaest apostola (poslanika) ili izaslanika, glasnika Isusovih. Bili su to re-dom Galilejci, mahom siromašni ribari, koje je Isus izabrao za svoje glavne sljedbenike i nasl-

jednike kako bi ga „pratili, da ih šalje propovijedati i da imaju vlast izgoniti zle duhove” (Mk 3,14-15). Apostoli su bili Simun (bogouslišeni) kojega je Isus nazvao Petar (grč. stijena) i brat muAndrija (muževan), Zebdejevi sinovi Jakov (Bog zaštitnik) i Ivan (Bog je milostiv) koje nazvaBoanegres (sinovi groma), Filip (ljubitelj konja), Bartolomej (sin Tolmajev), Matej (dar Božji),Tomajblizanac), Jakov (Bog zaštitnik) sin Alfejev, Tadija (odvažni), Simun (bogouslišeni) Ka-

naanac i Juda Iskariot. Dvanaest je bio ustaljen broj pa je nakon Judine izdaje umjesto njega



izabran Matija (dar Božji). Kao što vidimo, sva ta židovska imena su opisna, tj. imaju nekoznačenje, najčešće vezano za vjerske pojmove. Vidi i Jedanaestorica.

Efes – (grč. Efesoz) antički grčki grad na zapadnoj obali Male Azije. Postoji već oko 1100.pr.Kr. Tada su ga kolonizirali Jonjani pod Androklom. Središte trgovine i trgovačkih putova, teArtemidina kulta. Od Lidijaca su ga preoteli Perzijci, zatim je pristupio Grcima, pa ga je osvo-

jio Aleksandar Veliki. Nakon toga izmjenjivali su se vladari dok nije 133. pr.Kr. pripao Rimu.Uskoro postaje glavnim gradom rimske provincije Male Azije. Jedna predaja kazuje da je uEfesu umrla Marija, Isusova majka.

Efraim – (hebr. plodnost) učestalo hebrejsko ime. Ovdje se najvjerojantije misli na značenjeimena ili na pripadnika sjevernoga izraelskoga plemena.

Egipat – izvoran naziv na staroegipatskome je Kemet (Kemt) što znači Crna Zemlja. No sgrčkim prodorom prevladalo je i grčko ime za tu zemlju tj. Egiptos. Grci su preimenovali i go-tovo sve ostalo vezano za Egipat, od naziva gradova do imena faraona i bogova. U vrijeme zbi-vanja ovoga romana, naziv Egipat je primjeren jer je tada stari naziv Kemet najvjerojatnije bioveć izvan uporabe ili čak potpuno zaboravljen.

Elam, Elamci – država i narod između Babilonije i Izraela. Glavni grad bio im je Suza.

Elamce se u Bibliji više puta spominje kao tuđinski narod i čak neprijatelje Židova .Eleazar – (hebr. Bog je pomogao ili božja pomoć) učestalo hebrejsko ime.Emaus – selo u Judeji, sjeverozapadno od Jeruzalema udaljeno oko 160 stadija tj. nekih 25

kilometara (1 stadij oko 185 m). No pretpostavlja se da su učenici sreli Isusa na putu u nekodrugo selo istoga imena, udaljeno oko 60 stadija (oko 11 kilometara). Neki ipak izjednačuju tadva mjesta.

Enej – (grč. Aineiaz) istaknut junak u Trojanskome ratu, sin Anhiza i božice Afrodite. PremaVergilijevoj Eneidi, nakon propasti Troje polazi s ocem i malenim sinom tražiti novu domovi-nu. Nakon dugoga lutanja stiže u Lacij (Italija) gdje poslije teških borbi utemeljuje novudržavu.

Epikur – (grč. Epihojros) grčki mudroslov iz Samosa, 341-270. pr.Kr. Nastavljač Demokr i-tova učenja. U Ateni utemeljio svoju školu. Po njegovome učenju je čovjekov cilj postizanjesreće, što se ostvaruje upoznavanjem prirodnih zakona. Upoznavši zakone prirode, čovjek seoslobađa straha od bogova. Sreća se tada sastoji od užitaka, do čega se dolazi njegovanjemznanja i prijateljstva, u bezbolnosti i smirenju duha. Kasnije je njegovo učenje pojednostavljeno

pa se krivo tumači da ono teži isključivo za tjelesnim nasladama. Odatle i raširen pojamuepikurejaći čovjek koji svrhu života nalazi u tjelesnim nasladama.

Etruščani – narod koji je živio u središnjoj Italiji od 10. stoljeća pr.Kr. Podrijetlo im nijetočno utvrđeno, ali su bili napredan i kulturan narod. Velik dio njihove kulture preuzeli suRimljani.

Eunuh – (od grč. eunohos – včuvar postelje); uškopljenik. Eunusi su bili čuvari u haremu

(Ženskoj kući) istočnjačkih vladara i velikaša.Eva – (hebr. havvah: majka života, ona koja daje život) prema Bibliji pražena, prva žena.Bog ju je učinio od Adamova rebra, s kojim je živjela u Edenu, zemaljskome raju. Odatle suistjerani zbog istočnoga grijeha.

Ezop – (grč. Aisopoz) grčki pisac iz Sarda u Lidiji, oko 600. pr.Kr. Pod njegovim su imenomočuvane 426 basne, no dvojbeno je nisu li većim dijelom nastale kasnije .

Farizej – (hebr. iz aram. odijeljeni, odvojeni) židovska vjerska skupina. Spominju se jedino u Novome zavjetu. Nisu bili svećenici, ali su propovijedali strogo pridržavanje Zakona i drugihvjerskih običaja, pa su u puku uživali velik ugled. Bili su u stalnoj oporbi sa saducejima. Nospominju se često i kao licemjeri koji samo formom svjedoče pobožnost, dok su u duši pokva-reni. Tako je naziv farizej vremenom postao općim pojmom za licemjera.

Faros – (grč.) malen otok na ulazu u Aleksandrijsku luku, spojen nasipom s kopnom. Nanjemu je Aleksandar Veliki utemeljio grad Aleksandriju i dao podići svjetionik visok oko 120



metara. Bio je to trokatni toranj s četvrtastom osnovicom, strana dugih 30 metara. Svjetionik jebio istodobno i utvrda s velikom vodospremom. Jedno od svjetskih čudesa. Nije očuvan.

Fatamorgana – (arap.sarafr) varka pri gledanju koja nastaje zrcaljenjem u zraku, pa pruža privid predjela i predmeta u daljini kojih tamo nema. Najčešće se tu pojavu susreće u pustinja-ma, na moru, ali i na asfaltnoj cesti za ljetnih žega itd. U općenitome smislu: opsjena, obmana,

privid, varka.Fortuna – (lat. sreća, udes, slučaj) starorimska božica sreće i udesa. Zaštitnica pojedinaca,staleža i naroda.

Forum – (lat.) trg; središnji gradski trg u rimskim gradovima. Najglasovitiji je bio, dakako,Forum Romalium u Rimu. Kasnije, i u širem značenju, svaki veći trg .

Funta (grčka) – nepoznata mjera u staroj Grčkoj. Naziv dolazi od latinskogapondus tj. težina.Waltari je time zasigurno mislio na težinu od oko 500 grama (polovicu kilograma).

Furija – (lat.) jedna od starorimskih božica osvete, u Grčkoj poznata kaoErinija. U širemsmislu pomama, jarost, mahnitost, bijes, silovitost; odnosno takva osoba.

Gadara (grč., na hebrejskom hirbet umkes) – starovjeki grad istočno od rijeke Jordan odnos-no jugoistočno od Genezaretskoga jezera. Tu je Isus iscijelio dvojicu opsjednutih. Danas je to

Umm Keis na rijeci Yarmuk, u Siriji. Grad je nekoć bio veliko i značajno središte, sudeći pograđevinama medu kojima se ističu ostaci dvaju kazališta, gradskih zidina, akvedukta i dr .

Galija – povijesno područje na zapadu Europe, najvećim dijelom današnja Francuska. Riml- jani je počinju osvajati oko 150. pr.Kr. i to dovršavaju oko 50. pr.Kr. Rimsku provinciju Galijuzauzeli su Germani u razdoblju od 406. do 486.

Galileja – (od hebr. galil' haggojim: krug pogana) pokrajina na sjeveru Izraela. Granice su jojbile Genezaretsko jezero, rijeka Jordan i dolina Esdraelon. Oko 40. pr.Kr. postala je dio kral-

jevstva Heroda Antipe. U Galileji je pučanstvo bilo miješano, po čemu je i dobila ime. Tu se igovorilo posebnim narječjem. U Jeruzalemu su malo cijenili Galileju i tamošnje pučane. Galile-

ja je inače bila središte djelovanja zelota. Isus, premda rođen u Betlehemu, odrastao je u Naza-retu* u Galileji. Po toj je pokrajini putovao prije nego je pošao za Jeruzalem, a i njegovi su pos-lanici bili mahom Galilejci.

Gazela – životinja iz skupine antilopa. Vitka i brza životinja. Živi u sjevernoj Africi, zapad-noj Aziji i Indiji. Zanimljivo je da isti naziv (od amp.gnazaf) nosi lirska pjesma elegično -ljubavnoga značaja. Potječe s istoka (Perzija, Turska). Oma 8 do 13 stihova s ponovljenim r i-mama. Ovdje se ipak misli na životinju…

Genezaretsko jezero – jezero u sjevernome dijelu Izraela. Ime dobilo prema ravnici uz jezeronazvanoj Genezaret. Površina mu iznosi nešto manje od 200 km2, najveća duljina 21 i najvećaširina 12 km. Leži 206 metara ispod površine mora, a najveća mu je dubina do nepunih 50 me-tara. Kroz jezero protječe rijeka Jordan. Voda je slatka, čista i bogata ribom. Klima je topla iugodna, ali nisu rijetke oluje. Uokolo jezera su mnoga mjesta gdje je Isus djelovao, poučavao i

si. Genu – (lat. Genius) u vjerovanju italskih naroda moć stvaranja života kod muškaraca. Kas-nije ga u rimskoj mitologiji smatraju posebnim božanstvom, čuvarom života i sudbine pojed i-naca i zajednice. Svaki je Rimljanin imao svojega Genija koji ga je štitio od rođenja do smrti.Geniji žena zvali su seJunones. Nakon smrti Genij je ostajao pribivati u kući umrloga kao Lar (duh zaštitnik). U Grčkoj je sličnu ulogu imao Demon, a u kršćanstvu Anđeo čuvar .

GETSEMANSKI vrt(ovi) – (od hebr. getsemani: tijesak za ulje) područje ili moguće zaselak na Maslinskoj gori, gdje je Isus bio uhvaćen. Nije točno poznato gdje se to nalazilo .

GIMNAZU – (grč,gimnasion) u antička vremena javna ustanova s vježbaonicama,igralištima, kupkama i si. Nešto kao antički športski centar. Na takvim je mjestima vježbalagrčka omladina, ali su u gimnazije zalazili i stariji ljudi radi rekreacije, kupanja i dr. Tradiciju

takvih ustanova preuzeli su i Rimljani.



Gladijator – (od htg/adius: mač) u prvo vrijeme mačevalac u bojnim natjecanjima, kasnijeopćenito plaćeni borac na javnim priredbama. Takve borbe potječu još od Etruščana, pa nisurimska dosjetka. U Rimu su počele od 264. pr.Kr. S vremenom su se ustalile posebne gladij a-torske škole, a gladijatori su se služili raznovrsnim oružjem. Njihove su borbe uistinu bile naživot i smrt…

Golgota – (od aramejskoga gulguta: lubanja) brežuljak ispred zapadnih jeruzalemskih zidina.Prema predaji je to bilo mjesto gdje je Isus raspet. Pretpostavlja se da je brežuljak dobio ime prema svojemu izgledu, ali ima i drukčijih tumačenja. Vremenom je pojam golgota dobio šireznačenje pa se pod tim općenito podrazumijeva patnje, nevolje, muke, stradanja.

Hasmonejci – (hebr. hasmanim: bogataš) starohebrejski rod. Izvoran im je naziv Makabej-ci*. Dinastija iz razdoblja samostalnosti Judeje 140-63. pr. Kr.

Hebrej – izvoran naziv za Židova. Vuče podrijetlo iz Staroga zavjeta (Knjiga postanka) gdjese Abraham označava kao Hebrej. Neki autori pojam Hebrej povezuju s nazivom habiru za

potčinjene društvene slojeve (plaćenici, robovi, zarobljenici i si.) Hekata – (grč. Ekate) u grčkoji rimskoj mitologiji božica podzemlja, zaštitinica čarobnjaštva. Njeni su znaci zmija, bič, zubljai mač.

HELENIZIRAN – pojam izveden iz izvornoga naziva za Grčku (Elenoz, Elladoz). Onaj koji je prihvatio grčku kulturu ili općenito ono što je podrijetlom grčko.

Herod – (hebr. junačan) zvan i Herod Veliki. Sin Antipatra iz Idumeje, živio 72-4 pr.Kr. Nijebio Židov. Cezar ga je imenovao prokuratorom. Prvo je bio namjesnik Galileje, a kad je osvojioJudeju postao je i kraljem toga područja. Sagradio Hram, palaču i utvrdu Antonija u Jeruzale-mu, utemeljio grad Gezareju, podigao utvrdu Masada i dr. Okrutan vladar, koji je nemilice uk-lanjao političke protivnike, pa čak i članove obitelji. Prema Bibliji, zapovijedio pokolj nevinedječice kako bi uzeo život budućemu židovskom kralju koji se po proročanstvima trebao roditiu određenome razdoblju. To je bio Isus, koji je izbjegao pokolj bijegom njegove obitelji u Egi-pat.

Herod Antipa – drugi sin Heroda Velikog. Živio od 20. pr.Kr. do 39, a vladao od 4. pr.Kr.Poslije očeve smrti postao tetrarh* Galileje i Pereje. Protjeravši svoju prvu ženu Arabljanku,oženio Herodiju, unuku Heroda Velikog, znači svoju nećaku. Nagovorila kćer Suzanu, premaBibliji, da od Heroda zatraži smaknuće Ivana Krstitelja. Poncije Pilat mu je poslao Isusa, radiprovjere optužbi podignutih u Jeruzalemu, ali gaje Herod Antipa vratio Pilatu.

HERODlJA – (grč.) ili Herodijada, kći Aristobulova i unuka Heroda Velikog. Prvo je bilažena stricu Herodu Filipu, a zatim i njegovome bratu Herodu Antipi. Zahtjevala od njega, pu-tem svoje kćeri Suzane, da smakne Ivana Krstitelja, što je Herod i učinio.

Herodova palača – velebna palača koju je u zapadnome dijelu Jeruzalema dao podići HerodVeliki.

Homer – (grč. Omeros) glasovit grčki starovjeki pjesnik iz razdoblja oko 800. pr.Kr . Pripisu-

ju mu se junački spjevovi Ilijada i Odiseja. Rodio se, najvjerojatnije, u Smirni. Ilijada govori o trojanskome ratu, a Odiseja o lutanjima grčkog junaka Odiseja nakon pada Troje. Homeru sepripisuju i brojna druga djela. Prema nekim navodima bio je slijep… Kasnija istraživanja na-metnula su dvojbe o njegovom autorstvu glede Ilijade i Odiseje.

Hosana – (aram. pomozi) poklik koji je bio svečan poziv i obrazac bogoslužja, osobito nažidovski Blagdan sjenica. S tim je poklikom bio pozdravljen i Isus pri ulasku u Jeruzalem. Izraz

je od davnina ušao u kršćansko bogoslužje. U širemu značenju je to svečana pjesma odnosnousklik oduševljenja.

Idumeja – rimski naziv za predjel na jugu Mrtvoga mora. Hebrejsko ime je Edom. Rimljanisu tim nazivom označavali i Edom i južnu Judeju.

Ilija – Prorok Ilija je, prema predaji i Bibliji, bio uzdignut na nebo u ognjenim kolima koja

su vukli ognjeni konji, pred očima svojega sljedbenika Elizeja i proročkih sinova.



Isus – (hebr. Jehošua: kojemu je Jahve na pomoć). Učestalo hebrejsko ime. Grčki je oblik Ie-sovz, a latinski Jesus. Naš se štokavski naziv Isus razvio iz grčkoga oblika u kojemu se dugo ečitalo kao i. No bilo bi primjerenije Jezus, kako se u nekim našim krajevima i kazuje (ponegdjei iskrivljeno Jezuš).

Ivan – grčk i oblik imena Jehohan (hebr. Bogu mio).

Ivan (1) – Ivan Krstitelj bio je posljednji prorok staroga Saveza. Sin svećenika Zaharije kojiga je veličao kao Mesijinoga preteču. Ivan odlazi u pustinju i tamo propovijeda krštenje kaopostupak za otpuštanje grijeha. Krstio je Isusa i priznavao ga kao većega od sebe, pa mu je slaosvoje učenike. Kori Heroda Antipu zbog rodoskvrnuća s Herodijom, zbog čega ga Herodkažnjava odrubljivanjem glave (na nagovor Herodije putem njene kćeri Suzane).

Ivan (2) – jedan od Isusovih poslanika (apostola), ribar s Genezaretskoga jezera. Zvan iMarko. Njega je Isus najviše volio. Ivan se navodi kao autor jednoga od evanđelja, triju posl a-nica i knjige Otkrivenja. Prikazuje ga se s orlom.

Ivana – žena uglednika s dvora Heroda Antipe. Priključila se Isusu u njegovim obilascima poGalileji.

Izaija – (hebr. Bog je pomoć) prvi starozavjetni prorok. Sin Amosov, rođen oko 700. pr.Kr .

IZAK – (hebr. neka se Bog smješka) sin Abrahama i Sare. Bio je oženjen Rebekom, te imaosinove Ezava i Jakova.

Izida – (izvorno egipatsko ime Ast ili Ausei) u starovjekome Egiptu božica plodnosti iplodne zemlje, zaštitnica braka, liječništva, zemljoradnje i plovidbe, žena boga Ozirisa, majkaboga Horusa.

Izrael – (hebr. Jisrael: božji borac) naziv koji je praotac Izraelaca Jakov dobio od anđela skojim se borio. Naslov je kasnije prešao kao naziv za sve potomke Jakovljeve, tj. židovska svaplemena, a zatim na cijeli narod i cijelu državu.

Izrael (1) – naziv za židovsku državu.Izrael (2) – ime koje je dobio Jakov. Prema jednoj predaji bilo je to nakon borbe s anđelom,

a prema drugoj mu je uzimanje tog imena naložio Bog u snu.Jakov – (hebr. Jakob: Boj* zaštićuje) dobio i ime Izrael, koje je postalo sinonim za sve Zi-

dove, njihova plemena i državu. Jakov je bio drugi sin Izaka i Rebeke i od njega se izvodi dva-naest židovskih plemena.

Jedanaestorica – nakon izdaje Jude Iskariota apostola (poslanika) je ostalo jedanaest. Nodvanaest je bio ustaljen broj kod Zidova (npr. 12 plemena, 12 sudaca i si.) pa su apostoli izabra-li Matiju kao novoga dvanaestoga člana. Vidi i Dvanaestorica.

Jerihon – (hebr. Mjesečev grad) naselje udaljeno 10 kilometara sjeveroistočno od ušća Jer i-hona u Mrtvo more. Tu je bila zimska palača Heroda Velikog, a grad je bio i carinsko mjesto.

Jeruzalem – (hebr. Jerusalim: grad što ga je osnovao Šalim) starovjeki grad istočno odMrtvoga mora. Leži na vapnenjačkoj zaravni, 760 metara iznad mora. Oko 1400. pr.Kr. bio je

pod Egipćanima, kao nevažno selo. Od njih ga preotimaju Jebusiti, a zatim ga u Davidovo vrijeme oko 1000. pr.Kr. zauzima židovsko pleme Juda. Zato ga se i naziva Davidovim gradom.Slijede nova osvajanja, pa tek Makabejci obnavljaju grad i podižu utvrde između 164. i 135.pr.Kr. Godine 63. pr.Kr. zauzeo ga je Pompej, te obnovio i proširio. Rimljani ga ponovno raza-raju 70. godine, kada se sačuvao jedino zapadni „zid plača” .

Joppa – kasnije ime za staru Jaffu. Grad i luka na obali Sredozemnoga mora. NakonEgipćana tu su se redali razni gospodari, da bi napokon ušao u sastav Rimskoga carstva.

Jordan – rijeka koja izvire u južnome dijelu Antilibanonskoga gorja, te teče od sjevera pr ema jugu. Utječe u Genezaretsko jezero, ali iz njega i nastavlja tok te završava u Mrtvome moru.Rijeka je duga ukupno 262 kilometra. Većim dijelom protječe kroz pustinjeske predjele, ali joj

je dolina zelena. Po rijeci Jordan dobila je naziv i jedna današnja država (kraljevina Jordan).

Josip – (hebr. neka Bog pridoda; misli se još djece k već rođenoj) često židovsko ime.



Josip iz Arimateje (1) – ugledan član Velikoga vijeća u Jeruzalemu, koji je pokopao Isusanakon skidanja s križa.

Josip (2) – muž Marijin. Otac mu je bio Jakov (ili Eli?). Josip je bio siromašan drvodjelja, aosim u svezi Isusovoga rođenja, gotovo ga se i ne spominje. Nema nikakvih navoda npr. Ő nje-govome životu u poodmakloj dobi.

Juda Iskariot – (hebr. Jehuda) sin Šimunov, jedan od Dvanaestorice (apostola). Izdao Isusažidovskim vlastima i za to dobio nagradu od 30 srebrnjaka. Kasnije se pokajao i zbog grižnjesavjesti objesio.

Judeja – rimski naziv za pokrajinu koja je uključivala veći dio predjela od istočne obale Sr e-dozemnoga do Mrtvoga mora.

Kafarnaum – (hebr. Nahumovo naselje) još i Kapernaum (grčki naziv). Mjesto u Galileji, nasjeverozapadnoj obali Genezaretskoga jezera. Prema Bibliji je Kafarnaum bio središte Isusovo-ga djelovanja u Galileji, grad u kojemu je izveo i mnoga svoja čuda. Ipak je prokleo Kafa rnaum

jer ga nisu tamo prihvatili… Tu se nalazila rimska posada i carinarnica. Današnji naziv TeliHum.

Kaifa – nadimak Josipa Kajafasa, velikoga svećenika u Jeruzalemu i predstojnika Velikoga

vijeća (Sinedrija) za vrijeme postupka protiv Isusa. Postavila ga je rimska vlast .Kamenovanje – osobito teška i sramotna javna kazna. Osuđenika mnoštvo tjera iz naselja i

baca kamenje na njega sve dok ga na taj način ne ubiju. Poznata je bila kod gotovo svih starovjekih naroda. Izricala se za ubojstvo roditelja, izdajstvo domovine, kršenje vjerskih propisa,preljub i si.

Kaldeja – u davno doba naziv za najjužniji (jugoistočan) dio Mezopotamije.Kana – (hebr. trska) naziv više mjesta u Izraelu.Kana (1) – biljka što se rabi za bojanje npr. kose (lijep crvenkast preljev).Kana (2) – Galilejska. Grad u Galileji, zapadno od Genezaretskoga jezera. U Bibliji se spo-

minje svadba u Kani Galilejskoj, na kojoj Isus pretvara vodu u vino.KANOPOS – Canopos. Naselje na području starovjeke Aleksandrije. Predjel danas leži na

rtu sjeveroistočno od grada i arheološko je nalazište.Karavana – (perz. karwan: trgovačka zaštita) skupina putnika, trgovaca, hodočasnika i si. k o-

ji zajednički polaze na dulji put, radi veće sigurnosti i međusobne zaštite. Karavane su bileuobičajene u Africi i Aziji, pa su se s vremenom razvili i pravi karavanski putovi .

KlDRON – duboka dolina ko ja se proteže istočno od Jeruzalema i dijeli ga od Maslinskegore. Stari dio grada nalazio se na istočnome obronku povrh te doline. U kišno doba dnom do-line tekao je potok. Dolina je od starih vremena služila kao pokapalište mrtvih.

KIKKAR – (hebr.) mjera za težinu (34,272 kg). Preveden naziv (grčki) je talenat.Kim – (Carum mrvi) dvogodišnja biljka iz porodice štitarki. Lišće perasto, cvjeta bijelo i

ružičasto, a plodovi su duguljasti i kalaju se. Naraste do 100 cm. Sjemenke se rabe kao začin, a

eterično ulje iz njih kao droga u medicini, u proizvodnji likera i parfema i dr .KIRENA – (grč. Kirene) glavni grad antičke pokrajine na obali sjeverne Afrike, istočno oddanašnjega Bengazija (Libija). Utemeljili su je oko 630. pr.Kr. Grci. Trgovačko središte za iz-voz žita. U gradu su bili čuveni Apolonov i Artemidin hram, kazalište, kupke i dr. Nakon Alek-sandra Velikog preuzeli su je Ptolomejevići, a od 1. stoljeća pr.Kr. je u vlasti Rimljana.

KlRJAT – (hebr. grad) susreće se najčešće kao prvi dio naziva većih mjesta. Zato nije jasnona koji se grad tu misli. Moguće je to Kirjat-Arba (staro ime za Hebrori).

Kleof – jedan od dvojice učenika koji su susreli Isusa na svojemu putovanju u Emaus (Lk 24,18).

Kohorta – (htcohors: četa) temeljna pješadijska postrojba starorimske vojske. Brojala je 400-600 momaka i bila desetina legije. Kohorta se dijelila na 6 centurija ili tri manipula.

Komornik – (lat. camerarius) dvorjanin ili sluga koji je zadužen skrbiti za privatne poslovenekoga uglednika ili gospodara. U neku ruku nadstojnik, pa moguće i tajnik i si.



KORINT – (grč. Korithos) grad i luka u Grčkoj.Kos – grčki otok u Egejskome moru, pred jugozapadnim rtom Male Azije. U antičko doba

bio je čuven po izradi odjeće od tankoga platna, purpurne boje i ukrašene zlatnim vezom.Krećani – žitelji otoka Krete. Otok Kreta (grč. Kriti) nalazi se u istočnome dijelu Sredozem-

noga mora. Od pradavnih je vremena bio važno pomorsko, trgovačko i kulturno središte .

Najznačajnija su mjesta bila Knosos i Festos. Krećani su bili poznati pomorci i trgovci, pa suredovito stizali i u Jeruzalem.Krist – (od grč. hristos: pomazanik) nije ni u kojem slučaju osobno ime. To je naslov. On je

tek kasnije pridijeljen Isusu. Izvoran židovski naziv je Mesija (od aramejskoga očekivani). Zatose na početku govori o Isusu iz Nazareta, Galilejcu, da bi se nagađalo o njemu kao Mesiji i n a-

pokon biva on prihvaćen kao Pomazanik (Krist). Vidi i pomazanik*.Kvestor – (lat guestor) u antičkome Rimu sudac (u vrijeme kraljevstva i rane Republike) koji

je gonio zločince pod smrtnom kaznom. Kasnije kvestori preuzimaju i druge državne poslovevezane za financije, čitanje govora i dr .

Latifundu – (lat.latifundium) veleposjed u starome Rimu, u doba Republike. Latifundiji sunastali prisvajanjem državnoga zemljišta i malih seljačkih posjeda. To su proveli pripadnici

vladajuće klase. Na latifundijima su radili mahom robovi, pa je Rimsko carstvo svojim širenjemprenijelo i takav oblik gospodarenja zemljom u kolonije.

Lazar – (hebr. Bog je pomogao) čovjek kojeg je Isus u Betaniji uskrsnuo iz mrtvih, nakonšto je ovaj četiri dana ležao u grobu. Sestre su mu bile Marija i Marta .

Legija – (lat. legio) glavna jedinica starovjeke rimske vojske. Brojila je 6000 pješaka. Dijeli-la se na 10 kohorti, kohorta na 3 manipula, a manipul na 2 centurija (po 100 pješaka). Legijaobično nije bila u punome sastavu, ali je svakoj pripadao i odred konjice od 300 boraca koji sedijelio na 10 turma, a turm na 3 decurija (po 10 konjanika).

Legionar – rimski vojnik u sastavu legije. Legionari su bili izvrsno uvježbani'vojnici, s točnoutvrđenim pravima i obvezama. Bili su placeva vojska, imali određeno vrijeme službovanja inakon toga pravo na mirovinu.

Levi – poslanikIsusov, inače carinik iz Kafarnauma. Poznatiji je kao Matej, pa zato vidi podMatej.

LlBERTINAC, LIBERTINI – (favlibertinus) robovi koji su stekli slobodu.Lira – starogrčko glazbalo sa žicama.Lubanja – (aramejski: Golgota*). Brdo kod Jeruzalema na kojemu je, prema predaji, bio ras-

pet Isus.Magdala – (hebr. Migdal) stari gradić na zapadnoj obali Genezaretskoga jezera. Zavičajno

mjesto Marije Magdalene. Danas je to El-Medjed.Magija – (grč. Mageia) magija, čarolija. Temelji se na vjerovanju u postojanje magičnih sila

na koje čovjek može utjecati radi ostvarivanja određenih ciljeva.

Makabejci – (od hebr. makabi: kladivo) dinastija iz razdoblja neovisnosti Judeje 140-63. pr.Kr. Kasnije nazvani Hasmonejcima. Makabi je prvotno bio nadimak Jude, vode ustanka koji jedoveo do političke neovisnosti. Suparničke borbe oslabile su im vlast, pa Pompej 63. uvodirimski protektorat.

Mamon – (aram., hebr.) u prvotnome značenju bog bogatstva. U Starome zavjetu posjed,imetak, novac i materijalne vrijednosti općenito. U Novome zavjetu pojam postaje širi pa značiopćenito pohlepu za materijalnim dobrima.

Mane – (hebr.) mjera za težinu (571 g), dakle nešto više od 0,5 kg ili približno koliko i en-gleska funta. Preveden naziv je „mina”. U Bibliji se spominje srebrna mina, kao vrijednost zaobračun.

Marija – grčko-latinski oblik imena Miriam (hebr. uporna, prkosna).



Martovske ide – (lat. Idus) ide su petnaesti dan u mjesecima ožujku, svibnju, srpnju i listo-padu, a trinaesti dan u svim ostalim mjesecima. Na Martovske ide, 15. ožujka 44. ubijen je Ce-zar.

Maslinska gora – gorje istočno od Jeruzalema, odijeljeno od grada kotlinom Kidron. Vrhoviod 740 do 820 metara. Isus je došao u Jeruzalem upravo preko Maslinske gore, tu je noćio i

često boravio. Na Maslinskoj je gori održao i govor svojim učenicima, te tamo otišao nakon posljednje večere u Getsemanski vrt. Tamo se moli, a sljedeće ga jutro hvataju nakon Judineizdaje. S Maslinske je gore, nakon Uskrsnuća i nakon određenoga boravka na zemlji bio i uzne-sen na nebo.

Matej – (hebr. dar Božji) jedan od poslanika. Sin Alfejev, carinik u Kafarnaumu. Postojepretpostavke da su Matej i Levi ista osoba.

Matija – izabran kao dvanaesti poslanik (apostol) na mjesto izdajice Jude Iskariota.Mecena – Gaj Cilnije Mecenat (Gaius Cilnius Maecenas) živio 70-8. pr.Kr. Prijatelj i pouz-

danik cara Augusta Oktavijana. Okupljao nadarene pjesnike i neke od njih pomagao. Premanjemu je nastao pojam mecene, kao čovjeka koji podupire književnike i umjetnike općenito.

Medijci – ili Medani, pripadnici iranskih plemena.

Mesija – (od arammešika, hebr. očekivani) Božji pomazanik u bogoštovnom i prenesenomznačenju. U najstarija vremena židovstva javlja se predaja o pomazaniku, nada u dolazak Me-sije-kralja, koji će osloboditi židovski narod tuđega jarma. Vjersko obilježje ta riječ dobiva tek kasnije.Tumačenja vezana za dolazak Mesije su raznovrsna, motivirana nizom razloga, od ne-zadovoljstva vladarima i životnim prilikama pa do otpora prema osvajačima. U povijestižidovstva javljao se veći broj pojedinaca koji se predstavljao Mesijom. Zato je očekivanje Me-sije pratila i duboka podozrivost prema onima koji su se tako najavljivali. Te su sumnje pratile iIsusa, te dijelom bile i obrazloženje za njegovu osudu.

Metropola – (grč.metropolis: grad-majka) prvotno grad koji ima svoje kolonije. Kasnije se pojam proširio na prijestolnicu i još općenitije velik grad.

MILET – (grč. Miletoz) grčki grad na ušću rijeke Maeander u Maloj Aziji. Jedno od najis-taknutijih središta antike, važna izvozna luka, trgovište i dr.

MlRHA – (grč. myrrha: mira, dragomast, smirna, izmirna) crvenkastosmeda smola; dobivase od drveta (Commiphora abjssinica) i drugih vrsta, koje uspijevaju poglavito u Somaliji. Smo-la u prirodi curi sa stabla sama od sebe u obliku žutoga voska, a rjeđe se dobiva prisilno, zar e-zivanjem stabla. Kao sredstvo za kadenje i balzamiranje bila je poznata još u starovjekom Egip-tu, a primjenjivala se i kao lijek protiv mnogih bolesti. Rabi se još i danas, ponajviše za pri-pravljanje mirisa i kao sastojak u vodici za ispiranje usta.

MIRTA – (grč. myrtos; lat. myrtus: mrča), sredozemna biljka zimzelenih listova, bijelogacvata, iz roda drvenastih biljaka u sklopu poroĆLiceMyrtaceae. Uspijeva ponajviše na područjuJužne Amerike, Australije, na otocima Polinezije i dr. Najpoznatija jeMjrtus communis, zimze-

leno drvo visine 2-5 m, tamnozelenih listova, s malim bijelim mirisavim cvjetićima. Plod mu jeveličine graška. Uspijeva i u Hrvatskoj. Lišće sadrži eterično ulje (0,3-0,5%), koje se primjen- juje u kozmetičkoj industriji. Bila je poznata i cijenjena još u starome Egiptu, te nalazila raz-novrsne primjene: kao ukrasna biljka, miris, sastojak u raznim pripravcima (mirisi, balzami-ranje i dr.).

Misterij – (grč. mjsterion) općenito tajna i zagonetka, sve nedokučivo, nerazumljivo i si. Noosobito se misli na vjersku tajnu, božansku objavu, dogmu i si. U antičkoj Grčkoj su misteriji-ma nazivali tajne kultove s predstavama, glazbom, plesom, pjesmom i si. Ali na njima su moglisudjelovati samo posvećeni koji obrede i njihov sadržaj moraju čuvati kao najstrožu tajnu. Ukršćanstvu za misterij vjere rabimo našu riječ „otajstvo”, koja je vrlo podesna.

Mit – (grč. Mytos: riječ, priča, kazivanje) predaja kojom se objašnjava postanak prirodnih

bića i pojava.



Mojsue – (egip.Mose) hebrejski vođa i zakonodavac. Rođen u Egiptu. Roditelji mu nisu poznati jer ga je donijela rijeka u čunu od rogoza. Školovan za egipatskoga svećenika, ali se pobunio protiv faraona i poveo svoj narod iz Egipta. Odnos Zidova i Egipćana dan je u Biblijivrlo jednostrano, gdje su Egipćani krajnje ocrnjeni. O dvojbenome položaju i postupcima Zido-va govori se vrlo malo, a sve zlo koje nanose Egipćanima rade po božjoj zapovijedi. Mojsije

vodi svoj narod preko Sinaja, prima usput od boga Zakon i objavljuje ga kao podlogu za Savezs bogom.Mozaik – (od grč. mojseioz: koji pripada muzama, dostojan muza; lat. opus musivium) slika

sastavljena od raznobojnih kamenčića, ali i komadića stakla, kovine, te drugih materijala. Uantičkoj umjetnosti mozaik zauzima vrlo značajno mjesto. Osobito su poznati mozaici iz dobaRimskog carstva, pa tako i iz Istočnoga (Romejskog) rimskog carstva .

Mudroslovlje – sasvim primjerena domaća riječ za filozofiju; odnosno mudroslovac za filo-zofa. Naime, grčka složenica (filos – prijatelj i sofia – mudrost) znači upravo to. Jedino što je ugrčkom jeziku filosofia.

Nain – mjesto u Galileji. Tu je prema predaji Isus uskrsnuo preminuloga mladića.Najstariji – društvena titula u židovstvu. Nije nosila neke službene povlastice, ali je u tradi-

cionalnoj židovskoj zajednici imala velik značaj. Radilo se o pojedincima koji su taj naslov priskrbili osobitim zaslugama, pa su kao takvi bili posebno štovani članovi društva. Zato su utekstu ove knjige napisani s velikim početnim slovom.

Namjesnik – izvorno prokumtor (lat-procurator): upravitelj, visoki činovnik koji je upravljaonekom pokrajinom u ime rimskoga cara.

Natan – (hebr. Bog je dao) učestalo židovsko ime.Natanael – (hebr. Božji dar) iz Kane Galilejske, koji je zajedno s Filipom došao Isusu i

prevladavši svoje prve sumnje postao Isusovim učenikom. Nazarećanin – tako je bio nazivan Isus, jer je odrastao u Nazaretu, mjestu u Galileji. No na-

vodno se radi o pogrešci, jer bi bilo ispravno nazirej* (pripadnik određene vjerske sljedbe) .Nazaret – mjesto u Galileji, daleko u unutrašnjosti. Spominje se tek u Novome zavjetu, kao

mjesto u kojemu je obitavala Isusova obitelj i gdje je on proveo djetinjstvo. Tu Isus počinjesvoje javno djelovanje. Mještani Nazareta nisu bili blagonakloni Isusu i nisu ga prihvaćali. Za-nimljivo je da Nazaret nije naveden u rimskim popisima mjesta iz toga vremena. A ti su popisivrlo pouzdani. Zato se sumnja da Nazaret u to vrijeme nije postojao.

Nazirej – (hebr. nazir, nazar. propovjednik) pripadnik vjerske sljedbe kojoj su vode (proroci)obitavali u pustinjama. Pripadao im je i Ivan Krstitelj. Nazireji su povremeno pozivali ljude ksebi kako bi čuli njihovu riječ i krstili ih. No za krštenje je bio podoban samo onaj koji se prijetoga pravednim životom oslobodili svojih grijeha.

NEOBREZANAC – pogrdan naziv za čovjeka koji nije obrezan. U ovom slučaju misli sepod tim na Nežidova.

NIKODEM – poznat kao farizej, jedan od glavara naroda i član Velikoga vijeća (Sinedrija) uIsusovo vrijeme. Sreo se s Isusom koji ga je poučavao, pa kasnije brani Isusa. Nakon raspinja n- ja, zajedno s Josipom Arimatejskim polaže Isusovo tijelo u grobnicu, a za pokop je donio mirhui aloj. Ime mu ipak zvuči više grčki…

NIL – najdulja afrička rijeka, okosnica vrlo starih uljudbi, medu kojima se ističe staroeg i-patska koja je ostvarila kontinuitet od oko šest tisuća godina. Staroegipatsko ime Hapi. Nil jenovije ime, najvjerojatnije grčko.

Nimfe – (grč. Nymfai) grčke polubožice, ljudima vrlo sklone djevice. Žive u osami, vrlo ve-selo, te često putuju s bogovima. Dugovjeke jesu, ali ne i besmrtne poput bogova . Dijelile su se

prema mjestu obitavanja na šumske ilidrijade, gorske ilioreade, riječne ili najade i morske ilinerejide.

Noćna STRAŽA – u stara vremena, kada nije bilo satova, vrijeme se mjerilo na raznenačine. Noć se tako odbrojavala prema obilasku noćne straže. Teško je točno navesti koje je to



doba noći, a pogotovu nije za vjerovati da je to bilo ujednačeno po svijetu. U rimsko vrijeme podjela je bila ovakva: prva straža je do ponoći, druga do prvih glasanja pijevaca, treća do iz-laska Sunca.

Obol – (grč. oboloz) sitan grčki novac težak 0,72 grama. U antičkoj Grčkoj pokojniku je uusta stavljan takav novčić kao popudbina za plaćanje naknade posljednjem vozaru Haronu koji

ga je prevozio preko rijeke Aherona u svijet mrtvih. U širem smislu je obol svaki sitan novac, au najnovijem značenju svaki doprinos ili dar. Obrezivanje – uklanjanje kožne prevlake smuškoga uda kirurških zahvatom. Ne samo uobičajeno nego i propisano kod skoro svih istočnihi afričkih naroda, ali ne i kod Indoeuropljana. Izraelci su obrezivanje najvjerojatnije preuzeli odEgipćana. Izvodilo se oštrim kremenim nožem. Kod Zidova ono je znak vjerske pripadnostiSavezu i Božjem narodu. Propisano je izvesti ga nad dječacima starim osam dana. U prenes e-nome smislu pojam „obrezan” i „neobrezan” uzimalo se kao znak pripadnosti vjeri dakle „vjer-nik” i „nevjernik” i si. Kasnijim tumačenjima u kršćanstvu čin obrezivanja nadomiješten jekrštenjem, pa samo obrezivanje više nije nužno.

Odiseja – grčki ep o doživljajima grčkoga junaka Odiseja s Itake. Kao i Ilijada, pripisuje seHomeru. Odisej se vraća iz Trojanskoga rata i luta svijetom. Postoji pretpostavka da je u tim

lutanjima stigao i na današnju hrvatsku obalu.Orakul – (lat oraculum) pri starovjekim Grcima i Rimljanima žrec koji na upite vjernika daje

odgovore što stižu od božanstva. Tako je nazivan i hram u kojem su se davala ovakva proročanstva. Zato je orakul i proročište, prorok, no i svaka zagonetna izreka.

Orfici – (grč. orfikoi) mistična družba u Grčkoj, koja je dobila ime po Orfeju, mitsk omegrčkom pejvaču. Oko 600. pr.Kr. širili su tajnu vjersku pouku. Ta je obećavala vječno

blaženstvo onima koji će živjeti isposnički i redovito sudjelovati u misterijima radi očišćenja odgrijeha.

Orgija – (grč.) tajni obred u staroj Grčkoj, posvećen nekim bogovima, a osobito Dionisu. Unjima su mogli sudjelovati samo slobodni ljudi, upućeni u priredbu i obvezni čuvati tajnu. Unoćnim su se orgijama isticale žene (menade). U općenitome smislu razuzdana i čak razbludnagozba, pijanka, zabava.

Oski, OSKIJSKI – (lat. Osa, Opict) narod koji je u antička vremena živio u današnjoj Kam-paniji (Italija). Bili su u tijesnoj vezi s Grcima, pa su odigrali ulogu posrednika u prijenosugrčke kulture Rimljanima. Posebnu su pozornost posvećivali kazališnoj umjetnosti.

OSLOBOĆENIK – vidi i libertinac*. Rob koji je stekao slobodu.Ostia – Rimsko naselje iz 4. stoljeća pr.Kr. Postupno se razvila u jaku trgovačku i ratnu luku

za potrebe grada Rima.Očuvani su brojni spomenici i građevine. Danas je to gradić 23 km jugoistočno od Rima, na

obali i blizu ušća Tibera, nedaleko antičke Ostije.Otajstvo – (grč. mysteriori) vjerska tajna, Božja djela koja u Kristu dosižu vrhunac, Božje

objave i si. Značajka im je da to nisu neke tajne koje se mogu doznati, nego ih u sebidoživljavamo.OTOK, zabačeni – misli se na cara Tiberija, koji se povukao na otok Capri kod Napulja.Ovidue – Nazon Publije (Publius Ovidius Naso) rimski pjesnik, živio od 43. pr.Kr. do 18.

Posvetio se gotovo isključivo pjesništvu, a u sklopu toga pisao erotsku i čak la scivnu poeziju.Zbog toga je bio prognan iz Rima u Tomi na Crnome moru, gdje je i umro. U djelima daje sav-

jete o ljubavi, zavođenju, liječenju od ljubavi i dr .Pan – (grč.) prema starogrčkome mitu sin Hermov. Bog ispaše, stoke, pastira i lovaca. Imao

je noge jarca i rogove, te bio rutav. Zadavao je paničan strah, a volio je glazbu i ples. Pripisivalisu mu izum siringe (pastirska svirala).

Papirus – izvorno egipatski papuro; papiru slična podloga za pisanje. Izrađivao se od srčike

biljke Cjperuspapjrus. Srčiku se rezalo na tanke vlati, njih se slagalo poprijeko jedne preko dru-



gih, pa dodavalo ljepilo. Sloj se zatim vlažilo, tlačilo, sušilo i izgladivalo. Po svemu sudeći, papirus su prvi rabili Egipćani, još prije 3000. godine pr.Kr .

Pasha – (hebr. pesah) u prvo vrijeme blagdan proljeća (Hag-haaviv). S vremenom je poputsvih zemljoradničkih blagdana dobio povijesni i vjerski značaj, te je slavljen u spomen na iz-

bavljenje iz Egipta, pod vodstvom Mojsija. Pasha pada u suton četrnaestoga dana prvoga mje-

seca, a petnaestoga je dana s Pashom povezan Blagdan beskvastiih kruhova. Sedam se dana jede beskvasni kruh, uz istodobno prinošenje žrtvi. Kroz to vrijeme svaki je rad zabranjen. Pa-sha je u prvo vrijeme slavljena obiteljski, no kasnije je to postao javni blagdan. Uz njega su

povezani hodočašće, javni obredi u Hramu i dr. U kršćanstvu je taj blagdan zamijenjenUskrsom.

PEDESETNICA – židovski blagdan; pedeset dana od početka žetve. Pa Jahvinoj zapovijedi prvi se snop žetve nosi svećeniku i on ga dan kasnije prinosi kao žrtvu prikaznicu. Na Pede-setntcu (pedeset dana nakon spomenute žrtve) prinosi se nova žrtva prikaznica (St.z.; Levitskizakonik, 23;3-4.). Kasnije na taj dan kršćani slave Duhove, kao spomen na pojavu Duha Sveto-ga (Dj).

Pereja – rimska pokrajina istočno od rijeke Jordan. Židovi su tu bili u manjini.

Petar – (grč. petroz; lat. petrus: stijena) vidi pod Simun (1) Petar .Pilat – Poncije (Pontius Pilatus) rimski namjesnik (prokurator) u Judeji (26-36). Krvavo je

ugušio ustanke Judejaca. Za njegovog je vladanja, prema Bibliji, izvedena smrtna kazna nadIsusom. Kako kažu evanđelja, židovski svjetovni i svećenički glavari skovaše urotu protiv Isu-sa, jer im njegovo učenje nije bilo po volji. Uhvatili su ga, svezali i odveli Ponciju Pilatu soptužbom da buni narod. Ispitavši ga, Pilat izjavi kako nije utvrdio nikakvu Isusovu krivicu, noglavari su ga uporno i teško optuživali. Pilat je Isusa ipak htio tek išibati i pustiti. Ali glavarinikako nisu popuštali. Bilo je običajem (navodnim) tada o židovskome blagdanu Pashi podaritimilost i pustiti jednoga osuđenika. Pilat je prepustio izbor o tome narodu. U isto je vrijeme bioutamničen i razbojnik Baraba, pa kad Pilat upita koga bi pustio, narod potaknut farizejima (pr i-

padnici ortodoksne političko-vjerske sljedbe u staroj Judeji) povika: „Daj nam Barabu!” A na pitanje što da učini s Isusom zvanim Mesija, dovikivali su: „Neka bude raspet!” Pilat je upitaokakvo je zlo Isus učinio, ali je umjesto odgovora dobio tek pojačane povike: „Neka bude ras-pet!” Vidjevši da neće ništa izmijeniti, Pilat uze vode i opere ruke pred svjetinom, rekavši:„Nevin sam glede krvi ovoga pravednika. Njegova je osuda vaša stvar!” Tako je Isus bio

bičevan i nakon toga raspet na križ. Prema toj zgodi nastala je i izreka „prati ruke”, u smislu nehtjeti ili ne biti odgovoran za nešto. Po tome bi izgledalo kako Pilat uistinu nije bio izravno od-govoran za Isusovu smrt, premda je rašireno mišljenje o njemu negativno. No uloga Rimljana injihove vladavine u Judeji, pa tako i Pilata, u evanđeljima je osjetno uljepšana. Teško je zaočekivati da je rimska vlast bila ugodna… Mnogi povjesničari tvrde da je Pilat bio okrutan i

potkupljiv čovjek .

Pismoznalci – od vremena Ezre naziv za učitelje koji poznaju Zakon. To su redom školovaniljudi, za razliku od tumača laika. Svojim su tumačenjima namnožili popratne vjerske propisekoji su postajali sve obimniji. Bili su bliski pojedinim vjerskim smjerovima (farizejima, saduce-

jima, esenima), dok svećenici najčešće nisu bili pismoznalci. U nastupu protiv Isusa pismoznal-ci su bili uz farizeje.

Platon – (427-347. pr.Kr.) grčki filozof. Pravo mu je, ime bilo Aristokle, ali je nazvan „Pla-ton”, što znači „širok”. Živio je u Ateni, a proputovao je i velik dio Sredozemlja. Poznata sumnoga njegova učenja, a osobito o ljepoti, dobru i istini. No pritom previše zalazi u idealizam,gubeći vezu sa stvarnošću.

Platonski – idealiziran, bez povezanosti sa stvarnošću. Osobito se vezuje za ljubav koja os-taje na idealima, a ne doživljava ostvarenje.

Plebeici – (lat.Mf: puk) u starome Rimu prvotno naziv za građane, pripadnike susjednih po-korenih plemena, koji nisu imali javnih prava. Plebejci nisu imali pravo natjecanja za javne



službe niti vjenčanja s osobom iz reda patricija. I u gospodarskome su pogledu bili podređeni. Svremenom i upornom borbom ipak su uspjeli dobiti ista prava, negdje u 3. stoljeću pr.Kr .

Pokolj – pokolj nevine dječice. Herodu Velikome dođoše magi s istoka (tri kralja) i upitašega gdje je novorođeni kralj židovski, jer mu se žele pokloniti. Dočuvši to, Herod se uplaš io izatražio od svećenika odgovor gdje se to rođenje očekuje. Oni mu ukazaše na Betlehem, a He-

rod zatraži od maga neka ga izvijeste gdje je taj novorođeni. Oni to ne učine, pa se Herod razja-ri i naredi pokolj svih dječaka mladih od dvije godine. No anđeo se ukazao Josipu u snu i napu-tio ga neka bježi s djetetom i majkom u Egipat. Tako je Isus spašen.

Pokrivalo za glavu, židovsko – vjera zahtijeva od Židova pokrivanje glave u brojnim prili-kama, kada je za kršćane uobičajeno biti upravo gologlav; primjerice pri molitvi, pri jelu, ucrkvi i si.

Pomazanik – u prvo vrijeme svjetovni pojam vezan za preuzimanje vladarskoga naslova.Kasnije pojam pomazanik poprima vjersko obilježje u današnjemu smislu. Vidi Krist i Mesija.

Popej – Gnej Pompej (Gnaeus Pompeius). Živio 106-48. pr.Kr. Vojskovođa i političar. Go-dine 63. pr.Kr. zauzeo Jeruzalem. Nakon sklapanja trijumvirata s Cezarom i Krasom, kasnije se

počeo udaljavati od Cezara (Kras je umro) pa je došlo do otvorenoga sukoba u kojem je Pompej

izgubio i bio ubijen u Africi.POSLANIK – apostol (od grč. apostolos: poslanik, putnik). Naziv za najbliže Isusove

učenike i sljedbenike, kojih je bilo dvanaest. Vidi Dvanaestorica.Prefekt – (lat. praefectus: zapovjednik, predstojnik) u antičkome Rimu naziv za visokoga

državnog službenika u upravi i vojsci. Prefekta je bilo raznih, a bili su to zapravo činovi, od zapovjednika cijelih pokrajina do zapovjednika pojedinih brodova i si..

PRETORIJANCI – (lat. praetoriani) u starome Rimu tjelesna postrojba vojnih zapovjednikau vrijeme građanskih ratova. U početku su bili samo vojne postrojbe, s raznim povlasticama, nokasnije preuzimaju i ulogu u državnim poslovima. Tako njihov zapovjednik za cara Klaudija

postaje glavnim carevim savjetnikom, a kasnije čak postavljaju i careve. Pretorijance je ukinuocar Konstantin.

Prokonzul – (zt.proconsul) u starome Rimu naziv za konzula kojemu je istekla jednogodišnjakonzulska služba. Nakon toga bi obično bio postavljen za upravitelja neke pokrajine sodgovarajućim ovlastima.

Prokurator – opunomoćenik. U ovome slučaju misli se: carev namjesnik koji zastupa cara idjeluje u njegovo ime.

Prozelit – (grč.) u staro vrijeme bio je to naziv za nevjernike koji su prihvatili židovsku vje-ru. Kasnije pojam postaje općenit: obraćenik na drugu vjeru.

Prozelitizam – (od grč.prose/tehr. prići, pristupiti). Gorljiva zanesenost novoprimljenom vje-rom. Od toga prozelit: novoobraćen, gorljiv pristaša nove vjere ili još općenitije gorljivi pristašanečega.

Psalam – (grč.) udaranje u žice, pjesma pjevana uz žično glazbalo. Kod Zidova je to svečanavjerska pjesma. Psalmi su skupljeni u Knjizi psalama (hebr. tehilim). Kao takva dio je Starogazavjeta. Psalama je 150, od kojih se za prvih 50 ne zna autora, a od ostalih se većina pripisujekralju Davidu.

PURPUR – (lat. grimiz, skrlet, porfir) plameno-crvena boja. Upravo ta boja bila je jedna odznačajki mnogih kraljevskih kuća, država i vladara.

Raspinjanje – smrtna kazna uobičajena u stara vremena. Rimljani su je preuzeli od drugihnaroda. Osuđenik je kroz dlanove bio pribijen na prečku i kroz stopala na stup križa, te ostavl-

jen da umre u najstrašnijim patnjama. Raspinjanjem se kažnjavalo samo robove i one koji nisu bili rimski građani. Izvrgavajući Isusa takvoj kazni značilo je istodobno i najgore poniženje,pogotovu jer je morao vući iz grada do vrha Golgote poprečnu gredu križa.

Republika – razdoblje u povijesti starovjeke Rimske države. Republika je ukinuta u 1.stoljeću pr.Kr. kad je uvedena carska vlast.



Reumatizam – upalno oboljenje tkiva (kosti, hrskavice, mišići, vezivno tkivo, žile). Narodninaziv (ponegdje) kostobolja.

Ribe – zviježđe u području ekvatora.Rodos – grčki otok u Egejskome moru, pred obalom male Azije. Otok i grad Rodos na nje-

mu bili su jedno od središta kulture u vrijeme stare Grčke.

RUFLIS – židovsko ime.Ružmarin – zimzelen grm sredozemnoga podneblja. Iz njega se pribavlja eterično ulje kojese rabi u ljekarništvu, proizvodnji mirisa i si. Ružmarin se uzima i kao začin pri kuhanju, pr i-pravljanju napitaka i dr.

Sabat – (hebr. Sabbat: subota) subota je židovski vjerski blagdan. To je dan potpunoga od-mora, dan svetoga zbora, kad Zidovi ne smiju ništa raditi. I to zato jer je subota posvećena Bo-gu.

Saducej – (hebr. zaddukim: pravovjerni) pripadnik starožidovske vjerske sljedbe koja je od-bacivala tradiciju, poricala besmrtnost duše i božju providnost, te zagovarala vjerovanje jedinou Mojsijeve zakone. Saduceji su bili veliki protivnici farizeja*.

Saloma (1) – žena Zebedejeva, majka poslanika (apostola) Jakova i Ivana.

Saloma (2) – Herodijina* kći, koja je plešući pred Herodom Antipom ovoga navela neka jojkao nagradu obeća što god zaželi. Po nagovoru majke ona zatraži glavu Ivana Krstitelja, koji seHerodiji zamjerio zbog spočitavanja rodoskvrnuća (njenoga vjenčanja s Herodom Antipom).

Salomon – jedan, od najslavnijih židovskih kraljeva. Sin Davidov i Bat-Sebe. Živio polovi-com 10. stoljeća pr.Kr. (972-932). Oženio faraonovu kćer, razvio trgovinu, izgradio Hram uJeruzalemu, gradove, brodovlje i dr. Spominje ga se po rastrošnome životu na dvoru, ali i pobogatsvu i mudrosti.

Samarua – (hebr. Shomron) pokrajina s istoimenim glavnim gradom, sjeverozapadno od Je-ruzalema.

SAMARIJCI – ili Samaritanci, Samarićani. Miješano stanovništvo Samarije, koje je uzžidovsku vjeru štovalo i druge bogove. Zbog toga su ih Zidovi prezirali i mrzili više nego nev-

jernike drugih vjera. No Isusse i prema Samarijcima odnosio milosrdno, na najveće čuđenjeŽidova.

Samarijac, milosrdan – nekoga čovjeka su napali i opljačkali razbojnici. U pomoć mu pr i-tekne neki Samarijanac, na opće čuđenje Židova. Zato je taj čin postao simbolom smilovanja idobročinstva, premda su Židovi prezirali i mrzili Samarijce.

Sandale – (od grčki sandaIon odnosno perzijski sandal) vrsta lagane ljetne obuće. Najčešćese sastoji od potplata (kožnog, drvenog i dr.) koji se za nogu pričvršćivao remenčićima. Bile supoznate još u pradavna vremena (npr. u Egiptu), a osobito su ih mnogo rabili Grci i Rimljani.Neki pripisuju naziv izvedenici od naziva skupocjenoga drva s Istoka koje se zo\esandai. To sedrvo prvotno uzimalo za potplat sandala, pa je iz toga navodno izveden naziv i za obuću .

Satan – (hebr. onaj koji priječi, neprijatelj) nadnaravna, pakosna i čovjeku neprijateljska sila.Ponekad se dovodi u svezu s palim anđelima, onima koji su se pobunili protiv Boga i bilikažnjeni bacanjem u pakao (Samael, Belzebub, Belial, Lucifer). U širem smislu sotona, vrag.

Satir – (grč. Satjros) u starogrčkoj mitologiji jedno od manje važnih božanstava, a glavna mu je značajka pohotljivost. Prikazivan je kao kozonog ljudski lik, obrastao čupercima dlake ičupave kose, tupavoga nosa, zašiljenih ušiju, s kozjim ili konjskim repom. Na glavi je imaovijenac, a u ruci tirs (palica na gornjemu dijelu omotana bršljanom, obilježje boga Dionisa) ifrulu. Satiri bi progonili djevojke i žene u šumama, strašeći ih svojim groznim izgledom, ali ih iusrećujući ljubavnim zagrljajem…

Savez – (hebr. berith) ugovor što su ga Židovi sklopili s Bogom. Pojednostavljeno rečeno,svodi se na to da će Židovi štovati jedinoga Boga i provoditi njegove zapovijedi, vladati sejia

određen način, prinositi žrtve itd. Za uzvrat će Bog uzeti Židove za izabrani narod, osigurati im prevlast nad drugim narodima i određene probitke, braniti ih od neprijatelja i dr .



Sejan – Lucije Elije (lat. Lucius Aelius Seianus) od 20. pr.Kr. do 31. Bio je prefekt* pretori- janaca* u starome Rimu, miljenik cara Tiberija. Smjerao je osobno preuzeti carsku vlast, pa seupustio u niz spletki. Kad su spletke otkrivene, Tiberije ga je dao smaknuti. Više o Sejanu poz-nato nam je iz Tacitovih* opisa.

Senat – (lat senatus) izvedeno od lat. senex (starac) i znači vijeće staraca. U starome Rimu

prvotno je to bilo patricijsko vijeće, no njegova se uloga i moć mijenjala ovisno o promjenamau rimskoj državi.Senator – član senata.Sidon – fenički grad na obali Sredozemlja.SIKOMORA – divlja egipatska smokva; drvo iz porodice javora.Sinagoga – (grč.; hebr. kneset) prvotno oznaka za zborište, a kasnije je pojam proširen na

židovsku bogomolju, što i danas znači. No sinagoga nije bogomolja u kršćanskome smislu. To je mjesto sastanka, molitve, čitanja svetih zapisa s tumačenjem, blagoslova i si.

SIN Davidov – prema „kralju Davidu; jedan od brojnih pojmova kojima se označava Židovaopćenito.

SINEDRU – (grč.) vidi Veliko vijeće.

Skarabej – (lat. scarabeus) od grč. karabos – vrsta kukca kornjaša iz porodice Scarabaeidae,potporodice gundevalji (Coprophaginae). Naziv skarabej koristi se i kao oznaka za amulet uobliku toga kukca. Najčešće ga susrećemo u obliku geme, tj. umjetnički obrađenoga poludr a-gulja. Osim kao amulet, rabio se i kao pečatnjak ili ukras u prstenu, na ogrlici i na raznim dr u-gim predmetima. Može biti ukrašen figurama ili ornamentom, a katkad ima i natpis. Izvođenje sudubljenjima ili reljefno. Uobičajena izvedba u starome Egiptu (izvoran staroegipatski naziv zaskambe: hepera) u cijelosti je oponašala izgled kukca: gornja, izbočena strana, imala je urezanlik skarabeja, a na donjoj strani bi bio natpis odgovarajućega sadržaja.

Skeptik – pristalica životnoga nazora koji se temelji na sumn jičavosti, nepovjerljivosti,kritičnosti, uzdržljivosti i si. U mudroslovlju je to smjer koji zastupa sumnju u vjerodostojnostsvih teoretskih i praktičkih tvrdnji, u svaki spoznajni kriterij istinitosti, te potrebu suzdržavanjaod izricanja bilo kakvih prosudbi. Skepticizam se proširio iz Grčke.

Skiti – iranska nomadska plemena koja su obitavala u južnoruskim stepama.Slobodnjaci – robovi koji su stekli slobodu. Vidi pod libertinci*.Snago moja… – prema Bibliji, posljednje Isusove riječi bile su: „Eloi, Eloi, lama sabahtani'

ili u prijevodu „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” Neki drugi izvori navode drugeriječi. Očito je Waltari rabio takav jedan uzvor .

Sofist – pripadnik mudroslovne škole koja u središte svega stavlja čovjeka i njegove mudros-lovne dvojbe. Sofisti izlaze u javnost i govore puku, ali nisu jedinstveni nego istražuju različiteunutarnje procese u čovjeku.

Stoik – pripadnik grčke mudroslovne škole koju je oko 308. pr.Kr. utemeljio Zenon iz Kitija.

Naziv je prema riječi trijem (grč. stoa poihilj) gdje je Zenon poučavao. Središte stoičkih izvor-nih razmatranja je etika, a moralna valjanost cilj cjelokupnoga njihovog učenja. Mudrac je neo-visan o vanjskome svijetu i njegovim utjecajima i time slobodan od svega vanjskoga. Zato ništane može pokolebati njegovu krijepost, znanje i sreću, no to ostaje zatvoreno u njemu itd. U pr e-nesenome smislu: čvrstoća i postojanost u životnim nesrećama i kušnjama, prisebnost duha,mirnoća, strpljivost, ravnodušnost, nepokolebljivost, otpornost na uzbuđenja i duševne potrese isi.

Sulla – Kornelije Lucije (Lucius Cornelius Sulla) rimski političar i vojskovođa, živio 138-78 pr.Kr. Bio je vrlo hrabar, pa se zato kaže da se uzdao u svoju sreću.

Suzana – (hebr. ljiljan) uobičajeno žensko ime koje se proširilo svi jetom, pa se nikako višene može smatrati židovskim. No ipak je krajnje smiješno što mnogi kod nas misle da je korijen

ovoga imena riječ suza! Pa da lakrdija bude veća, tako ga i izgovaraju, tj. Suzana!! !



Svjetska bol – idealistički nazor prema kojemu za sve zlo u svijetu nema lijeka; svjetojade(Matoš). Vezuje se za engleskoga pjesnika Bvrona. Neko je vrijeme takav nazor imao velik brojsljedbenika u svijetu. No ovdje je to najvjerojatnije slučajno poklapanje riječi, jer neka „svjets-ka bol” nije bila poznata u starovjekoj Judeji kao pojam.

ŠEKEL – inače mjera za težinu, ali neko vrijeme i novac. Hramski šekel je zasigurno bio

onaj stari kovani novac s kojim se moralo plaćati propisani hramski porez. To je bio lijep pr i-hod za mjenjače, koji su uz postotak uzimali grčki i rimski novac i izdavali potrebne kovanice.Mjenjači su poslovali u vanjskome predvorju hrama. Zanimljivo je da se i današnji izraelskinovac također se zove šekel.

ŠEKEM – grad sjeverno od Jeruzalema, približno na polovici puta do Galileje. Poznatosvetište Izraela i središte saveza plemena.

SIMUN – (bogouslišeni) učestalo židovsko ime.ŠIMUN (1) Petar – sin Jone, ribar iz Betsaide s Genezaretskoga jezera, jedan od Isusovih

poslanika (apostola). Isus ga je pozvao za učenika i dao mu ime Kefa (aram. kefa) zbog njegovenepokolebljivosti u vjeri. Iz toga je izvedeno grčko Petar (grč. petroz; lat. petrus: stijena). Pr e-ma predaji, Isus mu je na neki način povjerio vođenje poslanika. Petar kasnije postaje jedan od

glavnih propovjednika i širitelja kršćanske vjere. Bio je biskup u Antiohiji, a zatim i u Rimu,gdje je u Neronovo vrijeme za progona kršćana 64-67. bio izvrgnut mukama i raspet na križglavom na dolje. U kršćanstvu se općenito smatra jednim od utemeljitelja i temelja vjere, pa se ipapa naziva Petrovim namjesnikom na zemlji. Vidi i Dvanaestorica.

ŠlMUN (2) KIRENAC – oslobođenik koji se doselio u Jeruzalem. Poznat po tome što su garimski vojnici natjerali neka pomogne nositi Isusu križ na Golgotu.

Tacit – Kornelije {Cornelius Tacitus) rimski povjesničar (55-120). Najprije se istaknuo kaogovornik. U vrijeme cara Nerve postigao položaj konzula.

Talenat – (od grč. talanton: vaga; lat. talentum) najveća novčana jedinica u zlatu, poznatadavnim narodima. Rabili su je i Grci, kao i mnogi drugi narodi. Zanimljivost je, svakako, štotežina talenta nije bila ista. Antički talenat težio je 26,20 kg, a u suvremenoj Grčkoj 150 kg.Hrvatskome bi bilo primjerenije napisati talent, no budući da se u našemu jeziku taj oblik uvriježio za nadarenost, razlike radi ostavljeno je za mjeru talenat.

Tamjan – (grč. tjmiama) mirisna smola nekih grmova, koja se rabi za kadenje. Prikupljenasmola se sušila i kao takva stavljala na žeravicu kako bi ispuštala mirisan dim. Kadenje je bilouobičajeno još u starome Egiptu, a popratna je djelatnost pri vjerskim obredima mnogih naroda.

Tetrarh – (grč.) prvotno naziv za vladara četvrtine države, kasnije pak vladar općenito. U sta-rijim prijevodima navodi se četvorovlasnik, što nije dobro je se ne radi o vladaru nad četirizemlje nego nad četvrtinom. Ispravno bi bilo četvrtvlasnik …

Tiberias – (hebr. Teravja) grad na obali Genezaretskoga jezera. Utemeljio ga je rimski namjesnik Herod Antipa oko 26. godine. Ime mu je dao prema vladajućem caru Tiberiju. Topli iz-

vori u blizini bili su poznati još od najstarijih vremena. Poslije razaranja Jeruzalema 70. upravoTiberias postaje sveti židovski grad i sjedište njihovoga vjeroučenja.TlBERIJE – {Tiberius Claudius Nero Caesar Augustus) rimski car (42. pr.Kr. do 37.) vladao

od 14. Bio je pastorak cara Oktavijana Augusta. Pod kraj života postajao je sve sumnjičaviji, pase 27. povukao na otok Capri, dok je njegov miljenik prefekt pretofijanaca Sejan* u Rimu uveokrvav režim. Sejan je zbog toga bio smaknut, ali se Tiberije nije više vraćao u Rim. Upr avo jeTiberije bio rimski car za čije je vladavine bio osuđen i raspet Isus. No, u to se vrijeme Tiberijeveć nalazio na otoku Capri i pitanje je koliko je pratio zbivanja .

Tir – fenički grad na obali Sredozemlja.Toga – (lat.) uobičajena odjeća starovjekih Rimljana. To je duga, obično bijela haljina. Sas-

tojala se od polukružnoga komada vunene tkanine i prebacivala se preko lijevoga ramena, te je

desna ruka ostajala slobodnom. Nosila se samo izvan kuće, a obvezatno pri nastupima u javnos-ti. Prema nekim tumačenjima, rabila se jedino u vrijeme Republike.



Toma – (hebr. blizanac) jedan od poslanika (apostola). Poznat kao sumnjičavac, nesiguran uvjeri. Vidi i Dvanaestorica.

Tragedija – (grč. tragoz+ode: pjesma jaraca) pisano djelo u stihovima u kojoj glavni lik stra-dava zbog krivnje u sukobu s moralnim zakonima ili zbog nesretne kobi svojega roda. Taj suoblik stvorili Grci, a osobito je procvao u Ateni. Kasnije se proširio po cijelome svijetu. Bila je

u prvo vrijeme povezana sa štovanjem boga Dionisa, a zborovoda pjevača u njegovu čast uvijek je prikazivan kao starac s bradom jarca (po tome i ime).Treset – najmlađe fosilno gorivo, poluugljen. Nastaje kemijskim promjenama močvarnoga

bilja što trune bez dovođenja kisika.Tribun – (lat. tribunus) u prvo vrijeme čelnik rimskoga tribusa (plemena). Kasnije je to bio

naziv za predstojnike raznih rimskih ustanova i više časnike. Pučki tribuni bili su institucija zazaštitu građana (od 493. pr.Kr.) i zadaća im je bila štititi plebejce od patricija pa su bili nepo-vredivi (imunitet). Pod tribunom (osobito pučkim) podrazumijeva se dobroga govornika, a ionoga koji istupa u zaštitu prava većeg broja manje obrazovanih ljudi.

Troja – ili I/ion, legendarni grad u sjeveroistočnoj Maloj Aziji kojega su ops jedali Grci (tro- janski rat). Grčka opsada bila je negdje između 1350. i 1100. pr.Kr. i trajala 10 godina! Cijela je

pripovijest u velikoj mjeri glorificirana, jer se najvjerojatnije radilo o sukobu s vrlo sumnjivimmotivima, a junaštvo sudionika jednako je upitno. U svakome slučaju, ta su zbivanja bila pod-logom za neka od najvećih djela antičke literature (Ilijada, Odiseja, Enejida).

Tunika – (lat. tunica) donja haljina od lanene ili vunene tkanine, nalik košulji. Bila je bez ru-kava ili samo s kratkim rukavima. Vezivala se opasačem, a dosizala je do koljena. Rabila se

ponajviše kao kućna ili radna odjeća, pa se često ispod nje nosila i druga tunika. Senatorska iviteška tunika imala je širi odnosno uži grimizan obrub.

Veliko vijeće – u Isusovo vrijeme najviše židovsko upravno tijelo. Obuhvaćalo je 71 člana pod predsjedanjem velikoga svećenika (bio je to Kaifa). U Veliko vijeće birani su zastupniciuglednih obitelji, svećenici i pismoznalci.

Venera – (lat. Venus) u starorimskoj mitologiji božica ljubavi i ljepote. Izvorno, u staroitals-koj mitologiji, bila je božica proljeća i zaštitnica vrtova. Skrb za ljubav i ljepotu pripisani su jojnaknadno. U grčkoj mitologiji odgovara joj Afrodita. Štovana i kao pramajka rimskoga rodaJulijevaca, koji je vukao podrijetlo od Enejinoga* sina Jula, a Enej je prema predaji bio Afrodi-tin sin. U obličju Venere niz je antičkih umjetnika izradio prekrasne slike i kipove (prim. Vene-ra Milonska).

Vergilije – Maron Publije (Publius Vergilius Maro) rimski pjesnik iz vremena cara Oktavi- jana Augusta (70. pr.Kr do 19.). Jedan od štićenika Mecenata*. Najveću mu je slavu priskrbio junački ep Enejida u 12 knjiga, o lutanjima grčkoga junaka Eneja* nakon razaranja Troje. Epnije uspio završiti, jer je na putovaju po Grčkoj obolio od sunčanice te na povratku umro uBrindisiju. Zato je odredio neka se nedovršeno djelo spali, no osobno car August (s kojim se

družio) naredi neka se djelo objavi. Enejida je tako još davno postala pravim nacionalnim epomRimljama.Vozar POSMRTNI – u brojnim mitologijama strašan skelar koji prevozi duše u svijet mrtvih

(najčešće preko rijeke). Poznat je bio u predaji Egipćana, Grka, Rimljana i drugih naroda.Ovdje se misli na grčkoga Harona koji prevozi preko rijeke Aheron.

Vrt – misli se najvjerojatnije na Getsemanske vrtove (vrt).Zakej– carinik iz Jerihona, u čiju je kuću svratio Isus.Zakon – skup vjerskih propisa koji određuju cjelokupan odnos Zidova prema vjeri, a to znači

i prema svakodnevnome životu. Podrijetlo mu se izvodi od Mojsija i objave koju je primio odBoga na Sinaju. Taj je zakon vrlo strog, kao u ostalom i cijela židovska vjera. Vjernicimanameće velike i točno određene obveze.

Zapovijedi – dio obveza Židova kao vjernika, u sklopu Saveza s Bogom i poštivanja Zakona.



Zebedej – ribar s Genezaretskoga jezera, otac poslanika (apostola) Jakova i Ivana. Žena mu je bila Saloma.

ODJELU TAJNA NJEGOVOGA KRALJEVSTVA Pripovijest Tajna njegovoga kraljevstva(izvoran naziv Valtakunnan Salaisuus) finski pisac Mika T. Waltari (1908-1979) objavio je1959. godine. Imao je tada 51 godinu i iza sebe svjetski uspjeh sa svojim nedvojbeno najglaso-

vitijim romanom Sinuhe Egipćanin (Sinuhe Egiptilainen, objavljen 1945.), te niz povijesnihromana koji su mu proširili svjetsku slavu pisca takvih djela. Bili su to Mikael Karvajalka(1948) preimenovan u prijevodu na Putnik, MikaelHakim (1949) preimenovan u Lutalica,Turms Kuolematon (1952) preimenovan u Etruščanin, Ioannis Angelos (1954) preimenovan uTamni anđeo, Sretnik Feliks (1958) i drugi. U njima je obradio nevjerojatan raspon povijesnihrazdoblja: stari Egipat, Etruščane, srednjevjekovnu Europu, Finsku, Švedsku, Njemačku, padKonstrantinopolisa u turske ruke, Tursko carstvo…

Koncem pedesetih godina produbljuje pristup svojoj omiljenoj temi, a to su vjerska pitanja. Njegov odnos prema kršćanstvu bilo je jedno od gorućih pitanja cjelokupnoga njegovog života istvaranja. Gotovo i nema povijesnoga romana iz njegovoga pera koji ne raščlanjuje odnos vjere,svećenstva, društva i pojedinca. Otac mu je bio svećenik, nemojmo to zaboraviti, a povrh toga

još i zatvorski kapelan. Waltari je pak upisao studij teologije, kaneći se također posvetiti pozivusvećenika… Kasnije je krenuo drugim životnim stazama, ali ono pitanje vjere nije u njemu ni-kad ugasnulo.

Uoči pedesetoga rođendana objavljuje djelo Sretnik Felliks (1958) koje u engleskome prije-vodu (1959) nosi naslov Vatreni jezik. I taj se roman bavi pitanjima vjere. Tada Waltari, navrhuncu svojega stvaranja, posiže za najsloženijom zadaćom. Počinje pisati roman o Isusu injegovome vremenu. Kao i ranije, piše strjelovito, pa je ubrzo dovršio djelo Valtakunnan salai-suus (1959) ili u doslovnome prijevodu Tajna kraljevstva (misli se na jedninu, pa je zato uhrvatskome prijevodu dodano njegovoga). U njemu razmatra srazmjerno kratko, ali presudnorazdoblje iz Isusovoga vremena. To su ona nepuna dva mjeseca od Raspinjanja do Uzašašća iostvarivanja tajanstvenoga Kraljevstva koje nije ovozemaljsko. No pritom se Waltari neograničava na prikaz povijesnih činjenica (ili pretpostavki) i njihove razrade! On na upravonevjerojatan način zadire u ondašnje vrijeme i još više u moguću psihu sudionika tih zbivanja.

Pisati povijesni roman o Isusu i kršćanstvu zasigurno je vrlo složen i čak nezahvalanknjiževnički pothvat. Jer, odbacimo li gotovo naivne spektakle, koje je posebno srozala obradaza film, ograničen je broj romana koji su na tome području dostigli neku zapaženiju razinu.Waltarijevo djelo Tajna njegovoga kraljevstva u tome je pogledu gotovo jedinstveno, upravozbog toga jer o Isusovome vremenu priča kroz doživljaje, moguća razmišljanja i dvojbe pov i-

jesnih likova koji su u svemu tome sudjelovali.Tajna njegovoga kraljevstva pisana je na zanimljiv način. To su pisma koja jedan blaziran,

mlad i bogat Rimljanin Mark piše svojoj milosnici, nakon što ga je ova otpravila iz Rima i

obećala kako će doći za njim. Djelimice dokolica, a donekle i znatiželja, potiču ga na putovanjeiz Aleksandrije u Jeruzalem, na svetkovinu Pashe. Tamo postaje svjedokom raspinjanja Isusa.Opčinjen osobnošću i proturječjima osobe „Kralja Zidova” ulazi on u krug djela i poučavanjaIsusa Krista. Kao suvremen čovjek, u svijetu raspadnutoga reda, počinje on tražiti Boga. Pribi-vanjem raspinjanju Isusa i kroz susret s njim nakon uskrsnuća, u Markovom životu nastaje iodlučan preokret. Raskida sa svojim dotadašnjim životom i počinje tražiti kraljevstvo, koje nijeovozemaljsko. Izlaganje počinje toliko jednostavno i na izgled površno, te čitatelj biva gotovo

prijetvorno uvučen u strahovitu dramatičnost Isusovih stradanja i patnje, smrti, uskrsnuća irađanja kršćanstva.

Pritom Waltariju ništa nije toliko nedodirljivo da to ne bi zasjekao svojim književničkim pe-rom. Krajnje promišljeno i svestrano zadire on u povijesne podatke, pojedine likove i njihove

postupke. U ovome njegovom djelu svi su likovi ponajprije ljudi, počevši od Isusa kao SinaČovjekovog, preko njegovih poslanika (apostola), sljedbenika, rimskih i židovskih



vlastodržaca, svećenika, pa sve do običnih pučana ondašnjega vremena. Ulazeći u pozadinuzbivanja Waltari pokušava odgovoriti na pitanje zašto je Isus morao biti raspet, kakva je bilažidovska odnosno rimska politika oko tih zbivanja, zašto je politika bila upravo takva, kako suse sva ta z bivanja odslikavala u očima i razmišljanjima suvremenika i si. Teško bi bilo ustvrditikako se sve to zbivalo upravo kao u Waltarijevom djelu, jer je to jednako nemoguće prosuditi

kao i okružje tih stvarnih događaja. No zasigurno su ljudi i tada mislili i razmišljali, pa jemoguće da je dio misli vezanih za te događaje bio baš takav kao što to Waltari opisuje. Pogoto-vu zato jer je tada bilo neusporedivo manje obrazovanih ljudi…

Ovo djelo obvezatno nameće pitanje: Zašto o tome dijelu prošlosti nismo do sada razmišljalina takav način?! Zašto smo uvijek pratili predaju, a pritom zaboravili ljude koji su u njoj sudje-lovali? I to je najveća vrijednost VJahar'ijevogaKrl jevstva, jer nas potiče na razmišljanje itraženje ljudskih odgovora.

Budimo pošteni i upitajmo se, kako doživljavamo događaje našega vremena? I to upravo mi,ljudi dvadesetoga stoljeća, s prosječnom naobrazbom daleko iznad one u Isusovo vrijeme, sasvim načinima obavještavanja, novinama, televizijom i si. Zar nam mnogi presudno važnidogađaji ne promiču jer smo prema njima ravnodušni, zar se uz sve što znamo ipak ne

začudimo onome što netko uradi ili nekome događaju koji se sluči stjecajem okolnosti? Ner i- jetko se dogodi pa se nakon izvjesnoga vremena sami sebi čudimo jer nešto nismo odmah shva-tili ili prepoznali. A kako li su se tek osjećali ljudi prije dvije tisuće godina, sapeti u mnogostrože vjerske okvire, ne poznavajući mnoge prirodne pojave i zakonitosti, bez sustavaobavješćivanja i si.? Osim toga, vjera i njeno poštivanje bili su u to vrijeme nemilosrdan zakon,a u naše vrijeme je vjera slobodno opredjeljenje svakoga čovjeka. Zato suvremen čovjek možečitati ovo VValtarijevo djelo kao poticaj za razmišljanje, a ne kao vjersku literaturu. Jer, Walta-rijevo Kraljevstvo to i nije.

Kao svojevrstan nastavak ovoga romana Waltari će pet godina kasnije napisati i Ihmiskun-nan viholliset (Neprijatelj čovječanstva) (1964) preveden na engleski kao Rimljanin. Djelo go-vori o vremenu rađanja kršćanstva u Rimu. U tim djelima VValtari je istodobno istraživač, a li isumnjičavac… Ali se pritom ne priklanja ni jednoj ideologiji niti crkvi. Iskričav i dalekosežan,kakav je u svim svojim djelima, pobudio je romanima o začecima kršćanstva izvjesnu pomutn-

ju.Tajna njegovoga kraljevstva i Rimljanin prevedeni su na petnaestak jezika, ali su kod nas

potpuno zanemareni. Moguće je to bilo zbog stjecaja okolnosti, a moguće i namjerice, jer seradilo o nečemu stoje ranija „socijalistička” vlast smatrala vjerskom literaturom. Zato je ovodobra prigoda za upoznavanje tih djela M. Waltarija, velikoga čarobnjaka povijesnih romana.Jer, nakladnik priprema i prijevod drugoga od ova dva djela.

Poneki će čitatelj moguće ocijeniti Tajnu njegovoga kraljevstva previše kritičnim djelom prema kršćanstvu i sudionicima zbivanja oko Isusovih stradanja, smrti i uskrsnuća. No to je

autorov pristup, kojim je tom romanu dao posebnu crtu. U oslikavanju zbivanja Waltari, naime,koristi vrlo mnogo pojedinosti iz Biblije, ali u nekima odstupa, unosi svoje pretpostavke i si. Noto i jest jedina mogućnost za razmatranje mogućega načina razmišljanja i djelovanja pojedinacau ono vrijeme.

Tajna Njegovog kraljevstva je djelo obilježeno i napisano onom izražajnošću i istraživačkomsnagom koji su VValtarijeve romane uzdigli do svjetske slave. Ali, u njemu odzvanja i neki

poseban, nov odjek, koji potiče na pomisao da ga je Waltari pisao svjestan određene poruke.Svojemu je romanu M. Waltari nadjenuo ime Valtakunnan salaisuus (doslovce: Tajna kral-

jevstva). Zbog prirode hrvatskoga jezika taj naslov nije jednoznačan (mogao bi podrazumijevatimnožinu, dakle više tajnih kraljevstava) pa je u hrvatskome prijevodu naslov dopunjen na Tajnanjegovoga kraljevstva. (S) O PISCU Mika Toimi Waltari (1908-1979). Bez sumnje najglasovi-

tiji i najviše prevođen finski pisac. Član Finske akademije, Waltari je bio novinar, pjesnik i pripovjedač. Otac mu je bio svećenik i zatvorski kapelan, ali je umro 1914. godine, kada je



Waltariju bilo tek 5 godina. Srednju školu završio je 1926, a potom i sam studirao teologiju.Prešao je na studij povijesti umjetnosti i diplomirao 1929. g. s radnjom o odnosu religije i ero-tike. Zaposlio se kao prevoditelj, bavio se književnom kritikom, bio je radijski izvjestitelj,urednik časopisa i pisac scenarija. U tridesetoj godini VValtari postaje slobodan pisac. Bio jenajuspješniji ali i najproturječniji finski pisac prije II. svjetskog rata .

Waltari se nedvojbeno dokazao kao čovjek svestranoga duha, kulturan i načitan. Nevjero jat-no dobro je poznavao povijest općenito, a stare uljudbe posebice. Zato nije neobično što traži inalazi nadahnuće u prošlosti vjeri istraživanjima ljudske duše raščlambi i spajanju Sebe

mikat. waltari-tajna njegovoga kraljevstva

Documents