Milutin Cihlar Nehajev

BIJEG

PIŠČEVA BIOGRAFIJA:

Milutin Cihlar rodio se u Senju 25. studenog 1880. godine. Pseudonim Nehajev uzeo je

prema senjskoj uskočkoj kuli Nehaj. Hrvatski je književnik i novinar. Pučku školu i gimnaziju do

šestog je razreda pohađao u Senju a završio u Zagrebu. Studirao je kemiju u Beču te je ondje 1903.

godine doktorirao filozofiju. Tijekom studija aktivno je sudjelovao u radu bečke skupine hrvatskih

modernista. Radio je kao profesor u Zadru, gdje je 1905. godine pokrenuo list „Lovor“, a zatim u

uredništvu časopisa „Obzor“ u Zagrebu (1905.) i „Balkan“ u Trstu (1907.). Kao novinar radio je

u „Jutarnjem listu“, „Obzoru“ i „Agramer Tagblattu“, a bio je i dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga.

Godine 1909. bio je asistent zemaljskog agrikulturnog zavoda u Križevcima.  1926. bio je izabran za

predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je 7. travnja 1931. u Zagrebu. Grad Senj mu je

podigao spomenik u Parku pjesnika.

Jedan je od najznačajnijih predstavnika književnosti hrvatske moderne. Pisao je romane,

pripovijesti, novele te drame, od kojih su dvije drame, „Prielom“ i „Svijećica“, izvedene 1898. godine

u Hrvatskom narodnom kazalištu.

U mladosti je pisao pjesme i već sa šesnaest godina napisao je odu „Senju

gradu“ završavajući je sa stihovima:"Dok god bude Nehaja i Senja, Vijat će se u njem stieg hrvatski!"

Veliki uspjeh postigao je novelama sakupljenim u zbirci „Veliki grad“.

Povijesnoj se tematici okrenuo u romanu „Vuci“ u kojem je interpretirao događaje iz

hrvatske prošlosti i dao psihološki portret kneza krčkoga, senjskog i modruškog Krste Frankopana,

a napisao ga je u spomen 400. obljetnice njegove smrti.

Također pisao je i studije i oglede o hrvatskim političkim ljudima, hrvatskim književnicima i

o istaknutim europskim književnicima.

TEMA:

Sudbina mladog intelektualca Đure Andrijaševića koji završava tragično u sukobu sa sredinom, ali i

sa samim sobom.

SADRŽAJ:

I. Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević studirao je u Beču. Spremao se za putovanje kući i

prisjećao se prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u životu da je osjećao odvratnost

prije svakog putovanja. Prisjetio se svoje zaručnice Vere Hrabarove i njezine majke kad su ga

posljednji puta ispraćali na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, svaka ga je minuta tako

uzrujavala, da je prema Veri bio nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Verina

majka nije simpatizirala Đuru. Nadala se da njihova ljubav neće potrajati, nazivala ga je „đakom“.

Svojoj je kćeri naložila da će, iako je bila zaručena, i dalje ići na plesove, a toj je odluci doprinijelo

Đurino hladno ponašanje na odlasku u Beč. Đuro je odgovorio Veri mučeći se da joj objasni to svoje

nesretno raspoloženje: „Meni se pričinja kao da je u svakom odlaženju nešto užasno tajnovito, kao

da zbilja iza nas ostaje komad života koji nigda, nigda više ne možemo dostignuti. I strah me hvata -

strah, kao da ću u onom drugom svijetu u koji hrlim naći nešto nepoznato i novo na što se neću

moći priučiti“. Odlazeći iz Beča, sjetio se da Hrabarovima uopće nije javio da dolazi, pa je to odlučio

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 1

učiniti kada dođe u Peštu.

U vlaku su, kad se probudio, bila 2 mladića koja su govorila hrvatski, pa je prikratio vrijeme

razgovarajući s njima sve do juga Ugarske. Dok se vozio prema Brodu dosjetio se da nije pisao

Hrabarovima da dolazi, no mislio je da je tako i bolje jer im se bojao doći pred oči. Položio je

doktorat, no morao je riješiti još ispita. Hrabarovi su mislili da će on odmah poslije doktorata uzeti

Veru, no on to još nije mogao učiniti jer se morao posvetiti profesorskom ispitu, jer nije imao

osiguranu službu. „Istina je, bježim od njih. Ovo putovanje u Slavoniju oni će upravo tako shvatiti.

Osobito stara. Imat će i pravo“. Umro mu je stric Toma, a Đuro je mislio da mu je on nešto ostavio,

no stric nije imao ništa. Ostavio je samo 2000 forinti njegovoj majci. Andrijašević se uputio

prijatelju u Slavoniju, u selo Zdence. Rekao si je da će Veri pisati kad dođe u Brod.

Bartol Andrijašević, Đurin otac, bio je pomorski kapetan. Dobio je službu lučkog kapetana u

Kraljevici. Ondje je i umro. Nakon njegove smrti, Đurina se majka preselila u Rijeku. Slabo ga se

sjećao jer je umro kad je Đuri bilo 8 godina. Đuro je Andrijašević bio vrlo pametan: „Sa pet godina

Đuro je već razumio i znao više nego 'đaci' koji su svršavali pučku školu“. Njegovi su književni

pokušaji izlazili u časopisima i svi su profesori vjerovali u njegovu budućnost. Majka je također

vjerovala u njega. Bila je kći imućne trgovačke obitelji i imala je veliku naobrazbu, za razliku od

ostalih žena tog vremena. Kad su Đuri umrle dvije sestre, mati mu je posvećivala sve više pažnje.

Naučio je svirati glasovir te je puno čitao. U njegovom je odgoju pomogao i stric Toma. Išao je u

gimnaziju, gdje je bio vrlo dobar. Njegov je prvi oveći rad izašao u „Vijencu“. Za razliku od njegovih

vršnjaka, nisu ga privlačile zabave. „Smisao za lijepu knjigu i muziku vezao ga je uz kuću“.

U mladosti Đuru su mučile dvije stvari. Kao dvanaestogodišnjak, od svojih je starijih prijatelja

saznao za muško-ženske odnose. To ga je potreslo jer je majka u njega usadila jaki osjećaj

religioznosti. Tu je informaciju saznao odmah poslije prve pričesti, kad je mislio da je okružen

anđelima. „Činilo mu se da bi morao zamrziti majku ili otići od nje kad bi od nje doznao da zbilja

takvom uređenju svijeta ima zahvaliti svoj opstanak“. Druga stvar koja ga je mučila jest ta da više

nije htio vjerovati izrekama koje su potvrđivale sumnju. „Gotovo dvije godine trajao je u njegovoj

duši boj između misli o nebeskom, netaknutom životu koji postižu ljudi čista i dobra srca, i sve jačeg

uvjerenja da je taj život nedostižan, jer je vlastiti naš organizam, udesen od boštva, podvrgnut

zakonima prirode“. Mislio je da Bog i takva strašna priroda ne mogu ići jedno uz drugo.

Sprijateljio se jednom djevojčicom i zbog nje je počeo pisati ljubavne pjesmice. Bili su zaljubljeni

jedno u drugo. Đuro se počeo osjećati melankolično jer je prema njoj imao osjetio prve porive

nagona. Zamrzio je svijet zbog toga. Ona nikada nije saznala za njegovu „ljubav“. U to ga je vrijeme

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 2

opčinila želja za slavom. Sve je više pisao i njegovi su uradci bili vrlo uspješni.

Nakon što je položio maturu, praznike je proveo u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta

iznajmljivao sobe turistima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka.

Njih su troje provodili vrijeme zajedno. Zora je bila kći doseljenog Čeha koji je bio ravnatelj

tvornice. Nije bila naročito lijepa, no bila je simpatična i imala je ukusa za odijevanje. Isprva je

osjećao antipatiju prema njoj. Nije mu se sviđalo što se ona ponaša tako muškarački. Jedne se večeri

dogodio preokret. Bio je njezin rođendan i oni su raspravljali o književnosti. On joj je čitao svoj

prijevod Heinove „Nordsee“. Od tog su dana sve češće provodili vrijeme zajedno te su se zavoljeli.

„Kao san bijaše ta ljubav“. U rujnu je ona trebala otići. Dva dana prije njezina polaska vodili su

ljubav. U njemu je to potaknulo negativne osjećaje. „I ona, kako je samo mogla izgubiti svijest i u

tmini vrta zaboraviti svetost čuvstva, oblaćenu odmah užasnim časom, kad su se oboje otrijeznili

više ne kao dvoje idealnih drugova (tako je uvijek Đuro smatrao svoju ljubav) nego jednako kao

cijelo to poniženo čovječanstvo, kao 'običan' muž i 'obična' žena!“ Zamrzio ju je. Na odlasku se

pravio da mu je stalo. Otputovao je u Beč i upisao se na sveučilište. Od nje je dobio pismo i napisao

joj je jedno u kojemu je žali i proklinje. Na to mu pismo nije stigao odgovor. Počeo je gubiti vjeru u

književnost, počela se rađati misao da književnost nije dovoljno vrijedna.

Đuro je dvije godine boravio u Beču, no često je zanemarivao studij i išao po kavanama i bircuzima,

a čak se i odao alkoholu. Osjećao se star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i

tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se usudio

otići kući za praznike jer se bojao reakcije svoje majke i strica, nije bio siguran znaju li oni kako on

živi u Beču. Razmišljao je o svome životu, da on nema smisla. Nije čak mogao ni pisati, bio je očajan.

„Čekati svršetak, s tom mišlju zakapao je sve svoje negdašnje namjere“.

Pred praznike dobio je pismo od majke, u kojem je stajalo da mu stric neće poslati novac za ljeto, te

za praznike mora doći kući. Vratio se i vidio da je majka ostarjela, da se pretvorila u bogomoljku.

Odlučio je da će na neko vrijeme otići Toši, svom prijatelju iz gimnazije. On je živio u Slavoniji u

podravskom selu, a njegovi su imali imanje.

Otišao je kod Toše i nakon nekog vremena okanio se svojih loših navika. Postepeno se oslobodio

jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u

prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu

studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu

školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Ravnatelj te glazbene škole ga

je zavolio te ga je uveo u društvo glazbenika. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 3

rečeno u kuću njegove žene Nine. Imali su i kći Veru. Ona je bila darovita, završila je gimnaziju,

znala je govoriti tri strana jezika, svirala je glasovir i znala je voditi konverzacije. Bila je „ovisoka,

suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima“. U razgovoru ga je jednom priupitala što

misli o Tolstojevoj Ani Karenjinoj, no njemu je bilo neugodno što mu je postavila to pitanje. Rekao je

da bi ta knjiga mogla smesti njenu dušu. On se na to malo uvrijedila jer ju je držao nezrelom.

„Starost se ne mjeri po godinama nego po zimama života“, odgovorio joj je.

Počeli su se zanimati jedno za drugo. On je oživio. Htio je što više vremena provoditi uz nju, no

smatrao se nedostojnim: „Što se ti, pokvareni izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen

nepristupni svijet! Tko ti daje za pravo da djevici mutiš spokojnost duše?“ Svoje je osjećaje izrazio u

pjesmi koju je dao štampati. Kad je izašla, bojao se stati pred Veru. Vera mu je preko maestra

poslala poruku u kojoj ga poziva da u četvrtak dođe kod nje. Došao je, no nje nije bilo. „Đuro je

odmah shvatio razlog njezina postupka: ona se stidi i boji današnjega dana, draga djevica!“ Vera je

došla kasnije. Rekla mu je da je krivo učinila što mu je pisala te da on zaboravi na to. Odvratio joj je

da on svejedno odlazi iz Zagreba. Pitala ga je za razlog zbog kojega je napisao onu pjesmu, no Đuro

nije stigao odgovoriti jer su se ostali gosti vratili za stol. Otišao je kući, plakao je. Nakon što se

smirio, napisao joj je pismo. Ona mu je odgovorila: „Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica

Vaših boli, ja sam spremna“. Nakon toga, Đuro je postao drugi čovjek.

Sjetivši se prvog susreta s Verom, bilo mu je lakše pri duši. Stigao je kod Toše te mu je on rekao da

ima Ženu Anku i dvogodišnju kćerku te da je postao učitelj. Đuro je pisao Veri da je u Slavoniji, a on i

Toša su se uputili u selo Zdence, na Tošino imanje.

II. Đuro je počeo pisati dnevnik. U njega je zapisao svoj razgovor s Tošom. Govorili su o selu. Pošto je

Đuro iz Primorja, nikada nije vidio seljake kakvi su u Slavoniji. Oni cijene svoje, cijeli život obrađuju

zemlju, dok su primorci drugačiji, gledaju da uhvate kakvu profitabilniju priliku. Toša je ružio Đuru

jer je pjesnik, a kao takav i pesimist. Govori da su svi oni takvi, da pišu o izmučenim ljudima te da bi

trebali potaknuti zaostali narod, povratiti im vjeru i govoriti im o stvarima koje trebaju znati: „Pouči

ga, pa će znati“. Đuro je bio umjetnik i nije želio pisati o tome što drugi žele čuti, nego onome što on

osjeća. Oduševljen je Tošom i njegovom skromnom ženom Ankom. Govori kako su oni sretni, kako

ih usrećuju male stvari. Progovara o Ankinoj skromnosti te da bi Veri na selu bilo dosadno i da ju

ondje ne može zamisliti.

Govori o poruci koju je dobio od nje i u kojemu mu govori da ima pouzdanja u njega i da je dobro

što god on odlučio. Bio je sretan što je ona tako dobra prema njemu.

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 4

Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više

pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Pitao se kako je proživjela te godine. Je li ga

zaboravila i smirila se, je li zadržala uspomenu na njihovu ljubav. Razmišljao je o njoj i htio joj

napisati pismo, ali je shvatio da to ne bi bilo u redu prema Veri. Dobio je pismo od Verine majke.

Ona nikad nikom nije voljela pisati, pa je po tome shvatio da je bitno to što ona traži od njega da

razgovaraju kad dođe u Zagreb. „A stara među recima kori me što nisam odmah išao k njima“.

Njemu su pripreme za brak bile dosadne, no to se moralo obaviti.

III. Gospođa Nina Hrabarova razgovarala je sa svojim mužem o Veri i njezinom zaručniku. Rekla je da

Đuro ima još školovanja dok ne predade profesorski ispit. Istaknula je da je Veri 25 godina i da će

joj za dvije biti 27, a da Đuro ni onda neće imati veliku plaću te da mu je umro stric koji mu nije

ostavio ništa od svog imutka. Pisala je Andrijaševiću da dođe te da mu ona to sve saopći.

„Hrabarova nije svom mužu kazala svega: nije mu rekla naročito to da je njena čvrsta namjera na

svaki način što prije razvrgnuti te zaruke“. Đuro se uopće nije sviđao Verinoj majci. Smatrala je da

Vera treba nekoga tko će je moći dobro uzdržavati. Zaboravila je to da je Đuro zbog Vere napustio

pravni fakultet i upisao filozofiju, da što brže završi.

Vera je Đuru istinski voljela. Bio je drugačiji od ostalih – inteligentniji, pametniji, tajnovitiji. Nije

puno pričao jer su za njega riječi imale bitno značenje. Na početku nije mogla odoljeti da mu preko

maestra ne pošalje pismo. Počeli su se dopisivati i tek kad je trebalo za to reći majci, prvi ju je puta

oslovio sa „ti“. Toga su se dana prvi puta poljubili. Đuro od nje nikada nije tražio da učini nešto „što

bi je moglo natjerati na strah jer je nekorektno“. Vera se otuđila od prijateljica i zabava zbog njega.

On joj je postao prioritet, a majci se to nije sviđalo te ju je često prekoravala što se ponaša „kao

stara frajla“. Na Đurin poticaj položila je ispit za učiteljicu. Smatrao je da se u brak treba stupiti kao

neovisan čovjek. Njezinoj se majci to nije sviđalo. Vera ga je uvijek branila pred njom, što je bitno

utjecalo na odnose majke i kćeri.

Majka je Veri objasnila da želi sve najbolje za nju, no zapravo je htjela razvrgnuti njezine zaruke te

je govorila protiv Đure. Vera je podržavala Đuru i njegove odluke.

Navečer je Đuro sjedio za stolom u hotelskoj gostioni i razmišljao o posjetu Hrabarovima.

Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa Nina iznijela da je njena kćer spremna

za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je

jako neugodno i postalo je jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove

nesigurne budućnosti. Sve je bistrije vidio koliko je on zapravo malen u njihovim očima. Verin ga je

otac pokušao umiriti ublažavajući riječi svoje žene, no to je Đuri još teže padalo. Pristao je na njihov

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 5

zahtjev: „Dobro. Ja moram pristati na sve i pristajem na sve“. Kada je Vera čula zahtjev svojih

roditelja, nije mogla vjerovati što oni taže, no vjerovala je u njegovu odluku. „Kad si na to pristao, ti

znaš da se ja neću opirati dalje“. Đuro je pomislio da što prije valja negdje pobjeći i predati se

alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije. Alkohol je doživljavao kao bijeg od stvarnosti.

Spopao ga je bijes na samoga sebe, srdžba, očaj. „Četiri godine života, ufanja, mira – sve to oni misle

otpuhnuti smiješnim razgovorom o egzistenciji…“ Nakon te večeri otputovao je vlakom u Rijeku k

majci. Ondje je bio dva mjeseca, tražio je radno mjesto. Krajem siječnja dobio je brzojav da je

namješten za suplenta (nastavnički pripravnik) u Senju. Vijest ga je razveselila, no rastužilo ga je to

što se sjetio da ne može javiti Veri.

IV. U veljači je stigao u Senj. Htio je se javiti Veri, pisati joj da je u Senju, no onda je odustao jer nije

želio prekršiti riječ koju je dao njezinim roditeljima. Znao je da ona ne bi željela raditi išta majci iza

leđa. Bilo mu je teško, no rekao si je: „Izdržat ćemo“.

U školi se dobro osjećao. U svoj dnevnik je zapisao da mu je ljepše nego što je očekivao. Dojmilo ga

je to što je vidio da ima djece koju zanima škola. Najugodnije mu je bilo boraviti u osmom razredu,

jer oni najviše razumiju. Odijevao se bolje nego ostale kolege jer su u malom gradu ljudi slabo

brinuli za toaletu. Našao si je stan s pogledom na more. Prvih je dana imao dosta posla jer su mu

dali statistike i popise koje je trebalo ispunjavati, a i odlučio je da će početi učiti za profesorski ispit,

da se što prije može vratiti Veri.

Govori o svojim kolegama, koje je podijelio u dvije skupine. Prvi su bili ljudi vrijedni opažanja, a

drugi nisu ništa, samo su „brojem označeni“. Najviše ga se dojmio Lukačevski, s kojim se sprijateljio.

Bio je Poljak, prema Đuri se pri dolasku ponio hladno, za razliku od ostalih, a to se Đuri jako

svidjelo, jer je govorilo da je on drugačiji. S njim je svaki dan jeo u gostioni. Lukačevski mu je

jednom rekao da će mu se zamjeriti što odviše umno predaje u višim razredima, a Andrijaševiću se

činilo da ga djeca zbilja vole. Smatrao je da se Lukačevski vara.

Đuro se još nije ozbiljno prihvatio učenja. Rekao si je da si ne smije dopustiti tako neodgovorno

ponašanje.

Nije imao preveliku plaću. I on i Lukačevski su smatrali da ona mora biti veća te da nije u redu što

imaju plaću kao nekakav običan radnik, jer oni ipak odgajaju djecu. Đuro nije razumio kako njegov

kolega Radović s tom plaćom može uzdržavati ženu i četvero djece, jer je njemu samome ta plaća

bila nedostatna, te je poslao majci pismo u kojemu je moli da mu pošalje novca. Materijalne brige su

ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala

od njega. Za razliku od njega koji je volio svoj posao, Lukačevski nije i nije razumio one ljude koji su

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 6

voljeli biti profesori. Smatrao je da se oni pretvaraju da ga vole ili da su sami sebe uvjerili u ljubav

prema njemu.

Jedne su se večeri njih dvojica opili toliko da Đuro idući dan nije mogao otići na posao. Razgovarali

su o Beču, jer je i Lukačevski jedno vrijeme ondje boravio. Također su raspravljali o njihovu zvanju i

njegovoj besmislenosti. „Lukačevski se bio sav zažario i htio mi na svaki način dokazati kako naše

zvanje i život u našim krajevima ne vrijedi ništa“. Đuro mu je predložio da traži premještaj, no on je

smatrao da je to bježanje iz zla u gore, jer ga ovdje ljudi već poznaju i puštaju na miru. Predložio mu

je i da se oženi, da će onda biti sretniji, no on je smatrao da je to loše, jer se onda moraš brinuti o

ženi i djeci, da postaješ nezadovoljan jer ni sebi ni njima ne možeš sve priuštiti te da sve zamrziš.

Nakon te noći koja je protekla u uznemirujućim razgovorima, Đuro je odlučio da se više neće tako

puno družiti s njim te da će se posvetiti učenju.

V. Andrijašević je došao u sukob s kolegom Maričićem zbog toga što je on galamio na jednog učenika i

usput mu spočitnuo njegovo podrijetlo, a Đuro je tog učenika smatrao vrlo pametnim. Maričić je

zahtijevao da kazne učenika jer mu je odgovarao i nije dao na svoje roditelje, a na to mu je Đuro

rekao da je on svojom netaktičnošću izazvao sukob. Maričić i Andrijašević su nakon toga prezirali

jedan drugoga, a na Maričićevu stranu stali su i Žuvić i Radović.

Đuro je u školi dobio poziv od ravnatelja da dođe kod njega u ured. Ravnatelj se držao za

aristokrata, bio je sav ulickan, družio se samo sa ljudima na visokom položaju. Rekao je Đuri da bi

se u predavanju trebao strogo držati knjige i ne ići izvan sadržaja kojega je vlada namijenila

učenicima. Učenici u školi nisu bili tako dobri i nisu ga svi mogli pratiti, a nešto bi, što je on rekao,

mogli krivo protumačiti. „Mi smo u malom gradu gdje se sve zna i ljudi se svačim bave što im dođe

pod ruku, a gdje se mnogo govori o nečem, tu se mnogo šta krivo shvati“.

Kolega Rajčić ga je pozvao na večeru, zajedno s Gračarom. Rajčić je bio vrlo pametan čovjek i uvijek

je svoje obveze prema školi redovno izvršavao, samo što je imao jednu manu – puno je pio. Đuro je

čuo da se Rajčić i njegova žena često svađaju, jer je ona iz bogatije kuće pa je nezadovoljna životom

koji joj on pruža. Prije te večere, otišao je do Gračara da odu zajedno na večeru. Vidio je da on sa

svojom plaćom uzdržava ženu i četvero djece te da su vrlo siromašni. Njih su se dvojica uputili k

Rajčiću. Kad su došli, zapili su. Na kraju su se Rajčić i njegova žena posvađali jer on nije imao novca

pa je od nje tražio, a ni ona nije imala. Đuro se čudio što su se svađali i pred gostima i rekao je da oni

nemaju stida. Bilo mu je žao kad je vidio kakvi su svi oni ljudi. Bojao se da on neće imati takav život

i nije želio zamisliti Veru u takvoj poziciji.

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 7

VI. Uspomene na Veru sve su ga više boljele. „I sama ta misao'kad će Vera biti moja' polako, svaki dan

za korak, odaljavala se od njega“. Nije htio život kao njegovi kolege. Živio je u oskudici. Plaća mu je

bila nedovoljna. Bio je dužan gazdarici. Njegovi su troškovi bili za sedamnaest kruna viši od njegove

plaće, a nije bilo izgleda da mu se financijske prilike poboljšaju. Često je sanjario da je bogat te si je

tako krao vrijeme, no nije ništa poduzimao po tom pitanju.

Jednom ga je Rajčić pozvao kod sebe „na čašicu razgovora“. Ondje su u društvo kasnije došle dvije

gospođice – Rajčićeva sestra i gradska učiteljica, koja se svidjela Andrijaševiću. Zvala se Darinka,

imala je preko 30 godina, bila je neudana, živjela je veoma zadovoljno, sudjelovala je u zabavama,

diletantskim predstavama (predstave u kojima glume oni kojima gluma nije struka), bila je članica

čitaonice. Pozvala ga je da s njima ide na izlet, no nije mogao jer nije imao gdje naći novca. Tražio je

od Gračara i Žuvića, no niti jedan mu nije dao. Rekao je da je bolestan te nije otišao. U birtiji je

naišao na Lukačevskog, koji je saznao da je Đuro tražio novac. Rekao je da bi mu on dao kad bi ga

pitao. Obrazložio mu je da mu Žuvić nije dao novca kako bi se ponizio i otišao moliti Maričića.

Lukačevski je oštro kritizirao njegovo ponašanje i rekao mu da bi bilo bolje da je posudio od

konobarice, nego od njih jer im tako samo daje povoda za priču.

Pisao je majci u kojoj traži da ona dođe kod njega u Senj, jer će mu tako biti lakše živjeti. Ona mu je

odgovorila da ne može, jer je da mislila da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti

više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje te prima plaću. Zato je ona odlučila Tominu

kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čega će je opatice hraniti do smrti, a

poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Prvo se razbijesnio kad je pročitao pismo, no

onda je uvidio da je on sam kriv za to jer joj je pisao samo onda kad mu je trebalo novca, te da je

zato ona utjehu pronalazila u vjeri.

Đuro je od Vere primio brzojav. U njemu je stajalo: „Dođi odmah u Zagreb. Moram govoriti s tobom.

– Vera.“ Puno je razmišljao o brzojavu. Bio je sretan što mu se javila, no nije mogao shvatiti zašto

mu je pisala. Sumnjao je da se dogodilo nešto loše. Bio je shrvan jer joj nije smio odgovoriti. .

Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i

nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvatila mu je dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao

njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Pokušao je naći novac za put u Zagreb. Pitao je

Lukačevskog , Gračara, na kraju i Maričića, no nitko nije imao. Bio je bijesan što ne može poći.

Napisao je pismo Veri u kojoj joj je govorio o sebi, o svojim bolnim osjećajima i željom za njom, te o

tome da preko praznika mora učiti za ispit, no to mu se pismo vratilo nakon tri dana. Znao je da joj

ga majka nije htjela pokazati. Nije znao što da radi. Napisao je pismo prijatelju Toši u kojem ga moli

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 8

da pođe u Zagreb i sazna što je s Verom te da joj udijeli pismo koje mu je bilo vraćeno, da se brine i

da će poludjeti. Govori da se nije uklopio među ljude u Senju te da mu zavidi na sreći. Nakon mjesec

i pol dobio je odgovor od Toše. Rekao mu je da mu se rodio sin i da ga je nazvao Đuka, po njemu, te

da se pomirio s ocem, pa nije bio kod kuće. Da je otišao u Zagreb i saznao da su se Hrabarovi

odselili, da je Vera bila bolesna te da su svi otišli s njom na liječenje negdje u Štajersku.

VII. Dok je očekivao pismo od Toše, postao je očajan, svi su ga zapustili. Bilo mu je krivo što je uopće

pisao Toši da ode u Zagreb jer je on imao i svojih briga. Nije više imao društva, sve je više vremena

provodio u krčmi s ljudima koje je do prije nekoliko dana držao glupima. Polako je propadao,

svakim je danom sve više postajao skloniji alkoholu.

Da bi suzbio tjeskobu, često je šetao s Darinkom. „Darinkina veselost djelovala je na nj jednako kao

negda Tošina svježost i volja za život, pa se i sam osjećao spokojniji kad bi mu ona, malo brbljava,

pričala bilo što, uvijek sa jednakim zadovoljstvom“. Upoznala ga je s Minkom, lijepom djevojkom

koja je bila kći ravnatelja tvornice duhana u gradu. Taman je izašla iz internata. Bila je dosta

pametna. Darinka mu je rekla da se ne zaljubi u nju, no njemu je to zasmetalo jer ga je boljela

uspomena na Veru. U jednom razgovoru uspjele su ga nagovoriti da postane redatelj diletantske

družine. Zašao je u đačko društvo. Radeći s njima, osjećao se ispunjenijim, potrebnijim. Đaci su u

njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka „od imena“. Njegovo je đačko društvo pripremalo zabavu, no

ona je protekla neočekivano. Jedne je večeri u zagrebačkim dnevnicima izašao poziv jedne đačke

grupe na kolege da se upišu u zadrugu koja će „popularizirati kulturu“. Među knjigama bilo je i

popularnih brošura njemačkih „Freidenkera“. Među imenima na popisu bila su i imena priređivača

zabave. U novinama protivničke stranke izašla je strašna osuda na „mlade i nezrele ljude koji hoće

da potkapaju temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“. Senjani su osudili đačko društvo,

smatrajući da oni krše sve vrednote, a da im je na čelu Đuro Andrijašević. Podijelili su se na dvije

strane – jedna za, a druga protiv zabave koja se trebala održati. Đuro nije razumio zašto je on tomu

kriv, jer nije napravio ništa sporno. Saznao je od Gračara da je Žuvić napisao dopis protiv njega.

Bilo mu je žao što je uopće poslušao Darinku i učlanio se u đačko društvo. Afera ga je zaboljela i

rasrdila, te se odlučio svemu tome narugati. Počeo je pisati komediju „Rat u Ždrenju“. Osobe na

pozornici bili su stanovnici Senja, a u fabuli je samo trebao prekopirati događaj. Napisao je tri čina,

no kako je išao dalje, sve mu se manje sviđalo, jer je prelazilo u melankoliju glavnoga lika, koji je

zapravo predstavljao njega samoga. Nije imao snage završiti te je svoju komediju spremio u ladicu.

Dobio je Tošin odgovor. Bilo mu je žao što Toša nije vidio Veru. Pročitao je svoje pismo upućeno

njoj, bilo je puno jada, očaja. Prvi mu je put na pamet došla misao o smrti. Zamislio je Veru kako je

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 9

umrla, nije mu bilo lako, želio je poći sa njom. Otišao je u šetnju, pogledao more i vidio ljepotu, i

negdje u nutrini osjetio kako bi želio biti mrtav, na dnu.

VIII. Počela je nova školska godina. Andrijašević se noć prije opio te je bio umoran. Atmosfera u zbornici

nije mu se nimalo svidjela, nije govorio skoro ni sa kim, svi su ga promatrali s prijezirom.

Lukačevski se vratio s odmora svjež, išao je u Beč. Rekao je Đuri da su mu se svi zamjerili i da su se

spremali k biskupu da poduzmu nešto protiv njega kod vlade. Također je istaknuo da je Maričić

direktoru rekao da je Đuro bio vođa đaka. Andrijašević mu je ispričao što se uistinu dogodilo.

Lukačevski mu je rekao da se ne bi trebao toliko družiti s Darinkom, no njemu nije bilo jasno što on

ima protiv nje. Kasnije je saznao da ju je Lukačevski htio oženiti, no da ona na to nije pristala.

Povodom početka školske godine, u crkvi se odvijala misa. Ondje su bili svi profesori i učenici.

Propovijed je održao učitelj vjeronauka. Suptilno je govorio protiv Đure, kako je đavao upotrijebio

mlada srca da sije prokleto sjeme i zaveo mladiće da mu služe. Nije spominjao zabavu, no rekao je

da je „na žalost i u naš starodrevni grad pošla ta kuga sa zapada“. Dosta se ljudi okrenulo i pogledao

u Đuru. Na šetalištu je poslije mise naišao na Darinku i Minku te im ispripovijedao što se zbilo u

crkvi. One su ga tješile, bile su na njegovoj strani. Naišao je u gostionu, a ondje je bio ravnatelj i

Lukačevski. Ravnatelj mu je rekao da ne poduzima ništa u vezi propovijedi, da se ne osvećuje, no to

Andrijaševiću nije ni palo na pamet. Mislio je na to da ne objavljuje nikakve anonimne članke po

novinama.

Đuro je nastavio pisati svoju komediju. Naslov „Rat u Ždrenju“ učinio mu se preslab, pa ga je

preimenovao u „Revolucija u Ždrenju, komedija u četiri čina od Đure Andrijaševića“.

Đuro je primio poziv od Minkinih roditelja pa se uputio ondje. Usred zabave naišao je podvornik iz

gimnazije i dao mu poziv od ravnatelja da dođe k njemu odmah, ako može. On je došao, a ravnatelj

mu je, vrlo uzrujan, pokazao članak u novinama pod naslovom „Najnoviji skandal u crkvi“, u kojemu

se napada vjeroučitelja. Objasnio mu je da on nema ništa s tim, te se, sav živčan, vratio na zabavu.

Taj je članak napisao Tramovac, stari umirovljeni profesor koji je Đuri dosađivao. On mu se došao

te večeri pohvaliti, no Đuro ga je ignorirao te prekinuo svaki odnos s njim.

IX. Na nagovor prijatelja Jagana objavio je svoju komediju „Revolucija u Ždrenju“, koja se prikazivala u

Zagrebu, no koja nije dobila najbolje kritike. Mnogi su se razočarali u njegovo djelo, što ga je

ražalostilo te je izgubio vjeru u sebe. Njegova komedija nije bila pravo shvaćena. Mislio je da će ju

vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike, bilo mu je neugodno.

Postao je melankoličan, sjetan, klanjao se društva. „Nemoćan, zaboravljen, propao za sve“. Njegova

je komedija u gradu izazvala silno ogorčenje. Nitko ga više nije htio niti pozdravljati, rugali su mu

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 10

se, kritizirali ga. Od cijelog društva ostala mu je samo Minkina obitelj te dva nova znanca – Jagan i

Milošević.

Jagan je bio premješten u Senj iz Gospića po kazni, jer je jednom bio toliko pijan, da se dva dana nije

pojavio na nastavi, nego bio u gostionici. Imao je odličan smisao za humor. Bio je vrlo pametan,

filozof, no u isto vrijeme imao je velikih sklonosti ka alkoholu. Đuro ga je zavolio jer je imao

„otvoreno, dobro srce“. S Miloševićem sprijateljili su se posredstvom glazbe. On je završio

konzervatorij u Pragu i došao u Senj za upravitelja gradske glazbe. Njih su se trojica često opijali.

Đuri se nije bilo teško priviknuti na takav život. Na Veru više nije mnogo mislio: „Makar da sam sebi

nije nikad toga riječima priznao, smatrao je svoju ljubav nečim dalekim, prošli, od čega je ostala

samo bolna uspomena“. Mislio je da je tako i bolje, jer on njom je bi ništa mogao priuštiti. U Senju je

bio već dvije godine, a ništa nije postigao, knjigu nije uzimao u ruke. Svoju je tugu sa svoje dva

prijatelja sve češće utapao u alkoholu.

Na Badnje je večer bio pozvan kod Minkinih na večeru. Ondje je bilo vrlo lijepo, no nije imao osjećaj

pripadnosti te je otišao oko ponoći, rekavši da ima dogovor s prijateljima. Bio je vrlo pijan. Otišao je

na polnoćku, a nakon toga u krčmu. Kod njega je došao Lukačevski, pitao ga gdje je bio. On nije

morao ni reći, Lukačevski je znao da je bio kod direktora. Stao ga je zadirkivati i rekao mu da će ga

oženiti za Minku, na što je on pobjesnio i Lukačevskoga pljusnuo svom snagom po obrazu. Izašao je

van i ubrzo se srušio.

X. Na Božić se nije ničega sjećao. Jagan je bio uz njega. Nije skrivao oduševljenje što je Đuro udario

Lukačevskoga, jer ga on uopće nije volio. Imao je ideju, da Lukačevskomu u tjeraju strah u kosti

kako ne bi tužio Đuru. Jagan ga je izazvao na dvoboj, pošto je Lukačevski bio oficir. On je pristao na

taj dvoboj. Drugi je dan Božića Đuro primio obavijest od ravnatelja da dođe kod njega u kancelariju.

Kad je došao, ondje su bili Gračar, Maričić i Lukačevski. Ravnatelj je od Đure tražio da se izmiri sa

Lukačevskim. On je to učinio s takvom hladnoćom. Tokom cijelog je razgovora gledao kroz prozor.

Njih su se petorica nakon pomirbe prošetali gradom, kako narod više ne bi govorio o dvoboju i kako

bi svi vidjeli da su oni u dobrim odnosima.

Darinka je Đuru jedne večeri srela te mu ispričala kako je Minka ponosna što ju je obranio pred

Lukačevskim. On nije shvaćao o čemu ona govori, pa mu je rekla za Minkine osjećaje prema njemu.

„Ona vas ljubi kao i prije, i uvjerena je da ste vi vrijedni njezine ljubavi“. Đuro se potpuno izgubio.

Nije imao nikakvih namjera prema njoj: „Kakva ljubav! Kakva vjera! Ta ja nisam ni časak pomišljao

na Minku – ona je meni tuđa kao i svaka druga djevojka! I nju sam morao ražalostiti!“ Osjećao je

grizodušje i smatrao je da uništi sve što dođe do njega. „Propasti, propasti, što prije – utući se

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 11

alkoholom, osramotiti sam sebe, da te nitko ne gleda, da moraš bježati od svih, da možeš crknuti i

neoplakivan“.

Primio je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze prema njegovoj kćeri

i da mu vraća njegova pisma natrag te da zahtjeva da to isto on učini s njezinim pismima i svim

uspomenama koje posjeduje.

Pogledao je adresu i rekao: „Gle, u tom je napisan jedan lijepi dio moga života… A sad ne

proživljujem više ni onaj gorki i žalosni; došlo je vrijeme jednakog, sigurnog očajanja. Priprava na

konac. Da, svršit ćemo“. Bacio je pismo i pošao k Jaganu. Više nisu imali gdje piti, jer im nitko nije

htio davati na kredit, pa su se uputili k Frani, krčmaru izvan grada, pod morem.

XI. Pili su kod Frane zajedno s krčmaricom Pepom, koja se nabacivala Đuri. On je zapadao u još veću

depresiju. Kada ga je Jagan pitao što mu je, pružio mu je omot iz džepa u kojemu je pisalo da se Vera

Hrabar udala za Tita pl. Ljubojevića. Upitao ga je tko mu je to, a Đuro mu je rekao da je to njegova

zaručnica. Nije mu bilo ni do čega. Nakon što su napustili krčmu, Đuro se zagledao u more. Poželio

je okončati život. Stao je na sklisko tlo te je njega i Jagana more povuklo, da su izgubili dodir s tlom.

Jagan je zvao upomoć. Dotrčala su dva stražara i piloti te su ih iznijeli na suho. Idući se dan

Andrijašević nije pojavio u školi. Ravnatelj ga je službeno ukorio i rekao mu da pripazi na svoje

ponašanje i sagleda svoj život, jer su svi od njega imali visoka očekivanja. Andrijašević je u sebi

osjetio bijes, oči su mu se ispunile suzama, opazio je strah i sažaljenje na ravnateljevu licu te mu je

rekao da se ne treba bojati, da će on sam otići.

Đuro nije više izlazio iz svoje sobe. Bojao se ljudi. Mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila

ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i

izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je

pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio

je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe

namjesnog učitelja. Poludio je. Postao je nesvjestan svojih činova, više nije mogao bez vina i premda

je bio preslab za išta, danima je boravio u krčmi. Jeo je poput malog djeteta, vino mu je postala

jedina hrana.

Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga je obavijestio da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu

u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Govori da se Vera udala, da za njega više nema

spasa. Otišao je iz Senja. Ističe svoju slabost, nemoć da se suoči s problemima i bijeg od stvarnosti.

Pismo okončava riječima „Zdravo Toša! Budi veseo i sretan. Ako imaš sina, ne pričaj mu o meni“.

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 12

Toša je nakon tri dana došao u Novi da pokopa prijatelja. „Ali lešine mu nigdje nisu našli, valjda ju je

buda odnijela prijeko u strani kraj“.

ANALIZA LIKOVA:

ĐURO ANDRIJAŠEVIĆ – Mladi intelektualac rodom iz Kraljevice. Kad mu je bilo osam godina, otac

mu je umro i preselio se s majkom u Rijeku. Bio je vrlo marljiv i inteligentan učenik, završio je

gimnaziju i otišao na školovanje u Beč. Krenuo je na pravni fakultet, no radi zaručnice Vere upisao je

filozofiju. Njegovo je školovanje financirao stric Toma, koji je umro, a njemu nije otavio ništa. Od

malih su nogu njegovi radovi izlazili u brojnim časopisima i profesori su imali velika predviđanja za

njegovu budućnost. Imao je dvije sestre koje su umrle. U Slavoniji je imao najboljeg prijatelja Tošu

koji ga je uvijek izvlačio iz depresije. Nakon položenog doktorata, dobio je mjesto suplenta u Senju.

Nije bio zadovoljan s plaćom, koja je bila previše niska. U Senju je upoznao mnoštvo ljudi, od kojih

su najznačajniji kolega Lukačevski, učiteljica Darinka, Minka, prijatelji Jagan i Milošević. Kad je

došao u Senj, počeo je piti. Bio je tužan jer je od Verinih roditelja dobio zabranu dopisivanja s njom,

dok ne položi profesorski ispit. Njegova je želja za polaganjem toga ispita bila velika, jer bi tim

ispitom dobio i pravo da oženi Veru, no nije mogao smoći snage da počne učiti. Dvije je godine

proveo u Senju, a da se nije ni potrudio otvoriti knjigu. Bio je melankoličan, slab, preosjetljiv,

neurotičan, pasivan. Nije imao snage suočiti se sa problemima u svojemu životu, uvijek je bježao,

skrivao se od ljudi, od svijeta. Nije bilo dana kad nije zašao u krčmu. Ona mu je postala drugi dom.

Nije imao novca te su on i prijatelj Jagan morali ići izvan Senja da bi našli krčmu u kojoj mogu piti.

Od mladog, naobraženog čovjeka pretvorio se u neuglednog pijanca i na kraju je svoj život okončao

bijegom iz Senja, od svih ljudi, pa i od samoga sebe. Umro je poslavši Toši svoj dnevnik i oproštajno

pismo.

VERA HRABAR – Zaručnica Đure Andrijaševića. Kći vladinog činovnika Ivana Hrabara. Bila je vrlo

darovita, završila je gimnaziju, znala je govoriti tri strana jezika, svirala je glasovir i znala je voditi

konverzacije. „Ovisoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima“. Svim je srcem

voljela Đuru, njegove je odluke smatrala ispravnima. On je bio jedini muškarac u njezinom životu,

podržavala je sva njegova stajališta. Završila je za učiteljicu. Zbog Đure je često dolazila u sukobe sa

svojom majkom, gospođom Ninom Hrabar, koja Đuru uopće nije voljela. Bila je ljubav Đurinog

života, znala ga je utješiti, reći mu lijepu riječ. I njoj je teško palo kad su joj roditelji zabranili

dopisivanje s njim. Razboljela se i otišla na liječenje u Štajersku. Na kraju se udala za Tita pl.

Ljubojevića.

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 13

TOŠA – Đurin prijatelj iz gimnazije. Živio je u selu Zdencima u Slavoniji, gdje je bio učitelj. Imao je

ženu Anku, kći Miciku te sina, kojega je nazvao Đuro po svojemu prijatelju. Bio je pravi prijatelj,

brinuo se za Đuru, on mu se uvijek mogao obratiti. Bio je spreman pomoći u svakoj situaciji.

LUKAČEVSKI – Profesor u gimnaziji s kojim se Đuro sprijateljio. Zajedno su objedovali u krčmi,

često su pili. Bio je pametan. Često su vodili konverzacije o svojemu poslu. Nije volio svoj posao,

govorio je da je besmislen i da u njemu nema napretka. Đuro ga je jednom prilikom udario jer je

rekao da ga žele oženiti za Minku.

DARINKA – Gradska učiteljica, puno je vremena provodila s Đurom. Često su se šetali i vodili

razgovore. Imala je preko 30 godina, bila je neudana. Lukačevski ju je htio zaprositi, no ona nije

pristala na to. Sprijateljila je Đuru s Minkom, djevojkom koja se u njega zaljubila. Bila je članica

diletantskog kluba, u kojega je kasnije uključila i Đuru. Bila mu je podrška u teškim situacijama.

JAGAN – Četiri je godine bio stariji od Đure. Bio je nabit, nizak, debeo, kratke kose, plav, imao je

bijele, vodene oči i podbuhle obraze. Imao je smisao za humor. Bio je uman čovjek, predavao je

geografiju. Dobrodušan, mek, jeo je vrlo malo, odijevao se skromno i siromašno. Mrzio je licemjerje i

nadutost. Bio je Đurin partner u pijančevanju. Njih su dvojica svaki dan uživali u vinu i razgovorima.

Postali su vrlo dobri prijatelji. Jagan je dobio otkaz te je otišao iz Senja jer nije završio profesorski

ispit.

PROBLEMATIKA:

1. Odgoj i roditeljska ambicija da Andrijašević postane velikim pjesnikom i literatom, što nije uspio. Postavlja se pitanje je li korijen njegove nesigurnosti i kompleksa u nepostizanju ciljeva koje su mu postavili.2. Ljubav koju je izgubio radi bijede i siromaštva.3. Sredina koja ga okružuje i kojoj se nije mogao prilagoditi te biva odbačen.4. Andrijaševićev karakter koji je utjecao na nemogućnost komunikacije u životu.

STIL:

Pisac uvodi drugačija stilska obilježja: Defabularizaciju, psihološku analizu te unutrašnji monolog.

Autorsko pripovijedanje na mnogim se mjestima prekida monolozima glavnoga lika, pismima te

ulomcima dnevnika.

Milutin Cihlar Nehajev - “Bijeg” 14