miodrag lukic - posmatrac lopare (broj 2)

POSMATRAČ Broj: 2 Avgust 2008

P O S M A T R A ČBesplatan list za one Majevičane kojimisle drugačije i ne žele da se pretvoreu robove niti žele da dočekaju nestanakopštine Lopare.Avgust, 2008Broj: 2Tiraž: Biće veliki ako ovo odštampate i podijelite svojim poznanicima, prijateljima pa i neprijateljima ili pošaljete na sve e-mail adrese koje posjedujete.

E-mail: [email protected] Glavni urednik: Ognjen BogomdanZamjenik glavnog urednika: Vladislav Vitezović

Sadržaj:

1. Uvodna riječ 2. Šta je normalno u politici (kod nas) a, šta nije – ili kako da znate kad ste budala. 3. Izbori 4. Bolnice, starački domovi etc. 5. Kandidati 6. Voda, ima li je na Majevici? 7. Direktori, obrazovanje i ostale trice i kučine. 8. Industija, ekologija i turizam 9. Pogovor

1. Uvodna riječ

1


Dragi čitoaci, kao što vidite naš list je ponovo osvanuo na nesreću, jad i jed većine, ako ne i svih, loparskih političara. Pošto znamo da u prethodnom broju nismo iznijeli ni jednu neistinu, osjećamo zadovoljstvo zbog činjenice da smo pokvarili raspoloženje šaptačima. Nismo očekivali da šaputanja prestanu već da se intenziviraju, kao što se to i dogodilo. Naročito se, nama dobro poznata biljka, «Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?», vrlo intezivno razmnožavala u procesu šaputanja.Naši dopisnici su posjetili opštinu u više navrata i bili u prilici da vide dr. Radu Savića kako kao tigar u kavezu šeta tamo-amo, bijesan što ne može da otkrije ko mu kleveće drugove, da li partijske ili kockarske ili i jedno i drugo? Biće da su to ipak pripadnici istog klana u koji je on onako «mlad i neiskusan» prilično naivno uletio, pa kao lojalan pripadnik klana ne može da podnese kad neko govori istinu o Todoroviću i Blagojeviću, časnim i poštenim kakvi jesu. Naravno ni istina o načelniku Mitru Zariću jednom od najmlađih loparskih diplomaca i on je «nedavno završio faklutet u pedeset i nekoj», ne nanosi manje jada našem mlađanom ljekaru, koji umjesto da se bavi humanim zanimanjem, to jest liječenjem bolesnika, bavi se, nehumanim, ali izgleda vrlo unosnim šaputanjem i postavljanjem pitanja: Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'? Odnosno odgovaranjem na isto.Vidjeli smo na licu mjesta da se naš list čita, priča i prepričava što je učinilo da se probije tračak svjetla kroz tamu koja se odavno spustila nad Majevicom.Kao što je nemoćnim bijesom reagovala pozicija tako je reagovala i opozicija. Prozvani u prošlom broju; Tomić, Savić, Aćanovac etc., su nemoćno slijegali ramenima i izgleda počeli da se optužuju međusobno da su autori ili prijatelji autora kompromitujućih tekstova.Dragi naši, nastavićemo sa radom po cijenu da se svi loparski političari udruže u samo jednom cilju, to jest, da nam dođu glave i spriječe izlazak narednog broja, kao što su neki već izjavili.Za one čitaoce koji sumnjaju da smo iscrpili teme u prethodnom broju, ne brinite; u loparskoj «dubiozi» se nakupilo toliko smeća da će trebati decenije da bude očišćeno.Jasno nam je da mi u našem listu ne donosimo ništa što već nije poznato, ali nam je dobro poznato da će ono što mi pišemo uskoro prenositi i drugi mediji, što će podići više prašine nego što se mnogima sviđa.Na kraju moramo da vam se pohvalimo da su i pozicija i opozicija poručile da ćemo «dobiti sve što tražimo» ako oštrice naših pera usmjerimo prema njihovim protivnicima. Hoćemo, ali kad njima nikne nokat, gdje nikad nicao nije.

2. Šta je normalno u politici (kod nas) a, šta nije - ili kako da znate kad ste budala.

2


Da biste u Loparama zaradili etiketu budale dovoljno je da budete pošten čovjek i da ne razumijete «savremenu» logiku poslovanja odnosno bavljenja politikom.Još ako su vas vaši roditelji, odnosno djed i baka, iz temelja pogrešno odgajali da sudite zakletvom majke Jevrosime koju upućuje sinu Marku «Ni po babu ni po stričevima već po pravdi Boga jedinoga», vi ste kompletan idot koji zaslužuje da bude; ismijan, popljuvan, gurnut u stranu i na kraju da umre od gladi ako ne nauči nakaznu logiku ovog vremena.

Znači i vrapcima na grani je već odavno jasno da ako želite da plivate ili barem plutate u mutnim vodama politike i divljim bujicama biznisa morate postati «normalni» i prestati da ; «istjerujete pravdu», «ispravljate krive Drine», «tjerate mak na konac» i sl., već treba da istrenirate vaše ušne školjke za seksualni odnos poznat kao šaputanje u kome se razmnožava biljka; Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?

Nije normalno ni preporučljivo da budete pošteni, iskreni i patriota koji želi dobrobit čitavoj regiji i svakom pojedincu ponaosob, već treba da budete halapljivi, na sve spreman profesionalni nacionalista koji misli samo na sopstvenu dobrobit, odnosno dobrobit pripadnika klana sa kojim seksualno opštite, to jest šapućete.

Naravno nisu samo pripadnici sopstvenog klana potencijlani šaptački ljubavnici. Često iz nužde morate da šapućete i sa pripadnicima protivničkog klana i da mu omogućite da i on doživi koji paragazam, to jest da se opari na račun opštinskog budžeta i na štetu svojih sugrađana. Pa je preporučljivo da, ako ste već postali «normalan» čovjek, a ne budaletina koji živi po deset Božijih zapovjesti, dobro razmotrite situaciju i vidite ko će kome «valjat'» (ovo valjat', nema veze sa valjanjem droge mada nije isključeno, već dolazi od riječi; valja) u narednom periodu.

Ako recimo saznate da će vlast u tihoj predizbornoj kampanji izdvojiti novac da postavi betonske stubove za električnu rasvjetu najpametnije bi bilo da kupite mašinu za kopanje rupa i postavljanje stubova, kao što je učinio Aćanovac. Ili da vaša firma izvodi radove na javnom vodovodu iako lokalno komunalno preduzeće nema pojma o tim radovima, kao što su bili aktuleni radovi koje je izvodila firma Ran-Rad (Ranko Todorović- Rado Kazan). Nema veze što ćete ako postanete uspiješan šaptač na svakom koraku morati da zaobilazite zakone, zakoni i postoje da bismo ih kršili, zar ne?

Da li je ovakva situacija samo u našoj opštini?

Nije. Srećom nismo mi patentirali današnji način poslovanja niti stvorili kodekse ponašanja, ali smo otišli veoma daleko u sprovođenju istih.

Evo šta kaže jedan poltičar koji slovi kao umjeren, neki bi rekli kao čaj od nane «niti šteti niti koristi». Prije par dana je to polujavno govorio pred dvadesetak gostiju u kafani i niko se nije začudio onome što je rekao. Mi se jesmo začudili vjerovatno zato što smo budale.

«Ako bih ja bio načelnik, ja bih kad dobijem milion maraka iz budžeta republike ili od stranaca, uzeo sebi samo pedeset- sto hiljada, a ostalo bi bilo pravilno i pravedno raspoređeno. Nije zlo ako onaj ko se izbori za novac od vlade ili stranih organizacija uzme sebi desetak hiljada, već ako uzme pola miliona kao ovi do sada i ako taj novac većim dijelom završi u Zonesi».

3


Nadamo se da ste pažljivo pročitali ovaj citat i vjerujemo da ste shvatili ono isto što i mi pokušavamo da shvatimo kao; ovdašnji i ovovremeni političari su proizvod ovog vremena i okruženja u kome žive, pa se zato ne možemo ni čuditi što je njima normalno da u politici, ako u nju ulaze prvo zarmišljaju o ; Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?

Biće da su opozicionari više kivni na poziciju zbog ove magične i polako proklete rečenice: Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?,nego zbog katastrofalno i po loparsku opštinu pogubno vođene politike.

O kakvom «ugrađivanju» je ovde bilo riječ?

Ovo je bila jedna od najjednostavnijih i vrlo često korištenih metoda «ugrađivanja». Npr.Kad se gradi jedan put, bilo koji put, i odobre se finansijska sredstva onda se prilazi procesu šaputanja. Šaptači nađu zajednički jezik, naravno ne poljubcem usta na usta nego usta na uvo, pa izvođač koji dobije posao uradi sledeće.

Obračuna troškove u visini recimo 250 000 maraka za izgradnju puta, a za igradnju istog potroši samo 100 000. «dobar je» 150 000 maraka plus zarada koju bi imao da je put i koštao sumu koja je obračunata. Mislite da to nije moguće? Mislite da to ne bi mogao da izvede ni Dejvid Koperfild? Ma idite, Uri Geler i Dejvid Koperfild su male bebe prema onom što mogu da učine naši političari i biznismeni.

Vjerovali ili ne; od rata pa do danas «nasuto» (čitajte: plaćeno je) je toliko tucanika na lokalne puteve da bi kad bi sav taj tucanik bio deponovan u Loparama prekrio u potpunosti cijelo mjesto pa bismo umjesto Lopara imali jedno veliko brdo možda visočije od Međednika.Naravno, pitanje traži odgovor, gdje je toliki tucanik?Možda se putevi noću otvore i progutaju ga pa ga ujutro opet nema kao što ga nikad nije ni bilo jer nikad nije ni nasut?Plaćen jeste ali je «ugrađen» negdje drugdje.

Kako to uspijevaju?

Vrlo jednostavno. Umjesto recimo 100 000 kubika šljunka oni ugrade u put samo 40 000 (brojevi nisu vjerodostojni, uzeli smo ih samo za primjer i radi lakšeg računanja) Umjesto 100 000 kubika tucanika, ugrade samo 50 000 i umjesto recimo 7 centimetara debelog asfalta dobijemo asfalt od 4,5 cantimetara. Kad je put završen, mještani sela kroz koje prolazi put, ispeku vola i potamane još izvjestan broj primjeraka sitne stoke i pozovu političare na krkanluk. Sve se zalije ogromnim kolčinama alkoholnih pića, naravno uz prigodne zdravice i govore gdje se narodu koji je dobio asfaltni put lijepo objasni da bi i dalje udisali prašinu da nije bilo zalaganja «tog i tog» političara i «te i te» partije. Asfaltni put koji je još nov i crn od katrana počne da puca još iste noći. Već treći dan su pukotine uočljive, istina jedva viljive, a nakon prve kiše imamo pukotine u koje ne moramo da se zagledamo da bismo ih primjetili, već morao da ih zaobilazimo da ne bismo upali u njih.Ljudi kažu: Šta da se radi, odnijela sjelina.Rijetki kažu: To je zato što put nije ispravno urađen.Treći kažu: Ukrali su na materijalu, to je je normalno.

4


A mi kažemo:Nije normalno! Dok god budemo slijegali ramenim i izbjegavali da prozovemo ŠAPTAČE jer su oni naši rođaci, prijatelji, prijatelji naših prijatelja ili nam u Sladu, Palmi, Kaskadi ili Zonesi redovno plaćaju piće svaki put kad nas vide, biće nam ovako naopako kao što je bilo do sada, a i gore jer vrijeme prolazi, a mi umjesto da jurimo naprijed, vraćamo se unazad.

Dakle da zaključimo;Ništa kod nas ili skoro ništa nije normalno i već odavno je sve postalo nakazno i nakaradno, a da bismo uspostavili koliko-toliko normalno stanje moramo biti spremni da nas zaboli ponešto.Prije svega mora svima da bude jasno, da se dolaskom bilo koje druge grupe na vlast neće ništa promijeniti ako iz opštine ne budu izbačeni svi ljudi koji su do sada bili u vladi ili barem u koalicionom savezu sa vladujućim klanom.

Među tim ljudima su naši roditelji, braća, rođaci, prijatelji, pa i žiranti ili neko kome smo mi bili žiranti pa strepimo od njegovog pada.

Da bi se nešto promijenilo nužno je da zaboravimo ako možemo na roditeljske, rođačke i prijateljske veze i stisnemo zube pa ne glasamo za njih. Neki vjerovatno neće moći tako da postupe jer su zbog tatinog učešća u politici dobili posao u opštini. Ali, možda sa tatom jednog dana dobiju nogu i oni što će biti šteta kao su dobri radnici ili vrsni stručnjaci, a što ne bi bilo šteta ako dolaze na posao u devet ujutro odlaze u jedanaest kao načelnik za urbanizam.Naravno načelnik za urbanizam nije došao uz pomoć tate na svoju poziciju već uz pomoć jednog strica i jednog ujaka, pa ako njima odzvoni odzvonilo je i njemu ili će na posao dolaziti u sedam, a odlaziti u tri popodne što mu neće lako pasti jer dolazi iz Brčkog. Opet jedan Brčak koji prima platu iz loparskog budžeta!!! Znamo da su naši političari skloni da svoje smjenjivanje nazovu čistkom ili sječom knezova, ali treba da znaju da nemaju ni trun kvaliteta onih ljudi koji su pobijeni po Staljinovoj naredbi niti kvalitete časnih srpskih knezova koje su posjekli Turci.

Da su ljudi kao što nisu povukli bi se sami prije nego što naša opština, a i mi s njom potonemo u najdublji ponor.

Vi niste normalan čovjek, odnosno vi ste budala ako bi ste bili na mjestu načelnika opštine ili na mjestu načelnika nekog resora, a na odmor bi išli svojim automobilom ili autobousom. Najnormalnije je da odete na benzinsku pumpu i na račun opštine napunite rezervoar plus dva-tri kanistera da vam se nađe za ne daj bože i odete recimo desetak dana u Budvu. Isti je slučaj ako ste direktor doma zdralja, koji izgleda kao da je sa kraja devetnaestog vijeka. Nipošto vam ne bi bilo pametno da trošite sopstveno vozilo kad možete službenim da skoknete na more. Ako bi vi bili na nekom od tih položaja i umjesto, da odete na odmor djelimično ili u potpunosti na račun opštine, ostali u svom selu i bavili se nekim društveno korisnim radom, vjerujte da biste bili smatrani potpunim kretenom.

Nenormalno je takođe da za odbornika u opštini bude izabran domaćin koji svojim radom i držanjem zaslužio da mu se ukaže povjerenje da obavlja ovu odgovornu dužnost.

5


Normalno je da se borite da iz svog klana gurnete među odbornike sebe ili čovjeka iz svoje stranke koji nema posla niti ikakvih primanja ne bi li barem primao tu svoju odborničku platu. Kao što je to nedavno neoprezno izjavio Raćo Marković vjerovatno zato što to smatra normalnim i moralnim, a ne nenormalnim i nemoralnim.

Nenormalno je sve što je pošteno, pravilno i ispravno, a normalno je sve što omogućava proces šaputanja i razmnožavanje biljke Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?

Šta možemo da učinimo da stvari dođu na svoje mjesto?

Kako smo u gornjem tekstu naveli osnovni problem je u tome što smo se već svi mi navikli da živimo okruženi šaptačima i sami pokušavamo da «nađemo sebe» u mutnim vodama.Pitanje je; hoćemo li mi uopšte da nešto promijenimo, da sapasimo ako se još nešto spasiti može?Mi hoćemo, hoćete li vi koji čitate ove redove?Ako hoćete, a vjerujemo da hoćete ne biste inače čitali već drugi broj našeg lista, učinite nešto.Pitaćete se možda kao neki što se pitaju, zašto vi da činite, a uredništvo lista iz anonimnosti djeluje. Pa lijepo, mi vidite nešto činimo. Napravili smo prvi korak, gurnuli grudvu snijega niz brijeg, a sad je na vama da se pobrinete da se grudva pretvori u ogromnu kuglu koja će se naći na putu svim onima koji vas i nas zajedno sa vama, vuku u propast.

Kako?Ništa jednostavnije treba samo da odlučite da potrošite jednu marku za telefoniranje ili da se izložite riziku pa potrošite nekoliko maraka i ovaj list pošaljete na par redakcija. Možete da prođete i jeftinije ako sa svoje e-mail adrese pošaljete ovaj list redakcijama svih novina iz Republike Srpske i regiona.Ne, time se neće riješiti ni jedan problem, ali će sigurno ubrzati proces riješavanja jer ma koliko lokalni moćnici bili sigurni u sebe neće izdržati dugo, ako cjelokupno javno mnjenje Republike Srpske usmjeri oči na njih.

3. Izbori

Predizborna kampanja je počela valjda besplatnim odlaskom na Partizanovu utakmicu. Kažu ljudi da je odlazak na utakmicu organizovao mlađani ljekar dr. Rado Savić iako nije zaljubljenik u fudbal. Ironija sudbine šta li je, da potomci i poklonici četnika vode svoje glasače na utakmicu kluba koje nosi naziv Partizan.Nemamo naravno ništa protiv fudbala niti protiv naziva kluba, ali imamo nešto protiv predizborne kampanje.Ne, mi ne učestvujemo ni u čijoj predizbornoj kampanji jer valjda je jasno da smo protiv svih, prije bi se reklo da vodimo anti-izbornu kampanju.Anti-izbornu u smislu da ne želimo da podržimo ni jednu partiju, niti želimo da budemo protiv i jedne partije.Već u prošlom broju smo naglasili da nije nužno navoditi nazive partija pošto Loparama ne vlada partija nego klan šaptača, a pripadnici istog bi lako mogli da promjene partiju samo da bi sačuvali položaj. Vlast je valjda kao droga pa bi trebalo otvoriti specijalizovanu kliniku za liječenje političkih zavisnika.

6


Možda to neće biti nužno ako postojeća garnitura u potpunosti padne. Lako je moguće da oni odbornici koji preživljavaju, žive ili čak uživaju na račun svoje vještine šaputanja i plivanja u mutnom, padnu, pa za neke neće biti drugog izlaza do da odu na psihijatrijsko liječenje i tako pokušaju da se opravdaju pred povjeriocima i žirantima. Iako objektivno gledano male su mogućnosti da padne vladajuća garnitura.Na kraju se postavlja jedno vrlo umjesno pitanje:

Ko plaća predizborene kampanje stranaka odnosno čijim novcem? Vi dragi naši, vi i mi plaćamo predizborne kampanje, a bogami prisutan je i blag oblik reketa zvanog sponzorstvo. Vlasnici privrednih objekata plaćaju sponzorstvo partijama naravno ne zato što su ludi za tim partijama već zato što im stigne upozorenje ili obećanje tipa;Ako mi pobijedimo...

Zašto su male mogućnosti da vladajući klan izgubi izbore?

Pokazali su da poznaju slabe tačke opozicije, ako se ono što mi imamo u Loparama može nazvati opozicijom?Opozicija, odnosno ono što se naziva opozicijom je do sad uglavnom izgledalo kao društvo skrpljeno s'koca i konopca, pa su šanse, da se neko od njih ne proda sadašnjem vladajućem klanu, skoro nikakve.Znamo da se vladajući klan grčevito bori da ostane na vlasti iz više razloga, dva su najvažnija; mogućnost zarade, kroz dalje manipulisanje, ugrađivanje i nalaženje sebe i mogućnost da se zaštite da ne budu izvedeni pred lice pravde odnosno zakona, za sve što su učinili ili propustili da učine za poslednjih 17 godina od kad su na vlasti.

Predviđa se, izgleda s' pravom, da će političar poznatiji kao Aćanovac ostati uz vladajući klan zbog već pomenutih poslova oko postavljanja bandera za rasvjetu, koje postavlja po cijeni od 100 KM po banderi. Ne ulazimo u to da li je to skupo ili jeftino već samo konstatujemo da je time prekršen zakon jer je došlo do suskoba interesa, pa on koji je predsjednik skupštine ne bi mogao da posluje sa opštinom, odnosno njegova firma Eko-sjaj. Dakle opština je pustila svoje zamorče firmu Eko-kom da polako izdiše, radnici mjesecima nisu primili plate, da bi koalicioni partner vlasnik Eko-sjaja mogao da posluje, pa njegova firma pored postavljanja bandera održava zelene površine i čisti pored puteva i ulica što je bio posao Eko-koma.

Šuška se takođe da će poslednji Titov pionir Tomica Tomić ući ponovo u koaliciju sa vladajućim klanom, samo da bi «pronašao sebe».Zanimljivo je da pomenuti ne spada u ljude koji su se školovali juče, kao ovi novopšečeni «diplomci», neki vele u nekom podrumu u Karlovcima, i okitili diplomama fakulteta, već je redovno završio fakultet u bivšoj Jugoslaviji i slovi kao jedan od onih političara koji su najčešće i najgrublje postavljali neugodna pitanja vladajućem klanu sa političke govornice.

Sve ovo što smo do sad mi pomenulni u dva broja našeg lista pomenuo je i on i to na sjednicama skupštine. Pitamo se samo; kako je posle toga mogao da ulazi u koalicije sa njima?

U čemu je problem ako i protivnici ovog Titovca priznaju da je Tomica politički potkovan i da bi mogao biti dobar političar?

7


Očigledno je da je on «normalan», čovjek svog vremena, koji zna kako i gdje da se pronađe, ugradi pa i da manipuliše ako treba.Šta ako ne izda, to jest ako ne pristane na šaputanje sa pozicijom i ne odgovori ili ne postavi magično pitanje; Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'??Za razliku od Aćanovaca čije se političke ambicije za sada završavaju na postavljanju bandera i održavanju zelenih površina, iako je sigurno da će kasnije imati i krupnijih ciljeva, ne bi zabadava išao u Karlovce po diplomu, Tomica će sigurno na izbore izaći sa ciljem da bude načelnik.

Šta će nam donijeti načelnik koji je već bio u savezu sa vladajućim klanom iako svoju političku karijeru temelji na sukobu sa njima?Najvjerovatnije ništa. Šaptači će ostati isti, a on će onda biti prvi među jednakima. Barem na to sluti ovo što smo do sad vidjeli i doživjeli.

Nismo čuli da su ove godine počele ružne kampanje na račun pojedinih političara, kao ona kad su se sprdali na račun opozicionog političara Uglješe Savića, da je staklorezac i da će postakliti sve prozore u Loparama, ali ne vjerujemo da će izostati. Ružno je da se ljudi na taj način obračunavaju sa političkim protivnicima jer nema ničeg ružnog niti nedoličnog u zanimanju pomenutog. Ružno bi bilo i od nas ovo što radimo ako bismo se postavili na stranu, jednih, drugih ili trećih. Iako smo u tom pogledu puni razmjevanja za pomenutog, smatramo da je faktor smetnje u opoziciji iz prostog razloga što nije ni dovoljno obrazovan (ni sa najsvježijom diplomom) niti dovoljno ugledan. Možda nije loš čovjek, ali ne izaziva simpatije svojim ponašanjem već naprotiv antipatije.

Partija koju inače predstavlja u Loparama više se puta cijepala po svim šavovima zahvaljujući vjerovatno bolesnim ambicijama političara koji je vode.

Jedan od ljudi koji su bili u istoj partiji je i lokalna ugostiteljska veličina Dragan Mićanović koga bije glas da je mijenjao partije kao košulje. Kažu da je bio ili pripadnik ili koalicioni partner većine partija koje postoje, osim vladajuće, ali je primjetno da je u odličnim odnosnima sa svima, pošto su redovni gosti u njegovoj piceriji, pa se postavlja pitanje; da li je i on stvarno nezavisni kandidat kao što se predstavlja? Kažu poznavaoci da on ima apetite da spoji terasu svoje picerije sa terasom restorana Vaga, naravno da terasa Vage ostane tamo gdje i jeste, a njegova da dođe do nje, a put koji će time zatvoriti bi mogao da se spasi jedino izgradnjom tunela ispod njegove terase.

Aktuelno je da je on kao nezavisni kandidat dobio odlične izborne jedinice, to jest pravo da na tim izbornim mjestima kotroliše legalnost izbora. Kažu poznavaoci da je par dana bio obasipan ponudama da ih proda, pokloni, uđe u tal etc..Još se ne zna kome je prodao ili poklonio to pravo?

O čemu se zapravo radi?

Vrlo jednostavno i ovde postoji jedna magična riječ koja se zove preference, nema nikakve veze sa kartaškom igrom preferans iako ime na to podsjeća. Na izborima glasate za odbornike odnosno partije. Glasate prema sopstvenom izboru recimo za čovjeka koji se zove Jovan Jovanović iz partije DNSBB (Da nam svima bude bolje) za koga provjereno znate, da je pošten domaćin i u koga imate povjerenje. Vi ste se odlučili za Jovana Jovanovića iako je on iz iste partije kao i Drpko Prevarić kome ni za živu glavu ne biste dali glas, jer znate da je

8


kockar (dan i noć ne izlazi iz Zonese), pijanica, avanturista, plus čovjek koji umiješan u mnoge mračne radnje. Vi ste mirne savjesti otišli kući ali pošto ste vi zaokružili svog kandidata Jovana Jovanovića na listiću partije DNSBB «kontrolori» su na tom istom listiću upotrijebili magičnu riječ preference pa zaokružili i Drpka Prevarića. Na žalost to je uobičajena praksa, iako je zabranjena zakonom svi to smatraju normalnim u ova nenormalna vremena, i vi se lijepo sutra čudom čudite što je na prvom mjestu Drpko Prevarić iako vi znate da niko ne glasa za njega, mada svi glasate za ljude iz partije DNSBB. Na žalost pomenutu magičnu riječ koriste sve partije pogotovu one veće uz naravno znanje svojih političkih protivnika. Kad ovo znamo ne treba da se čudimo da imamo bljutav ukus u ustima svaki put kad pričamo o politici.

U tome se ogleda i potražnja za Draganom Mićanovićem ovih dana. Na žalost još ne znamo da li je i kome je ustupio svoj kontrolna mjesta. Saznaćemo uskoro, a lako je moguće da baš od tih mjesta zavisi ishod izbora.

Iz svega ovoga lako je izvesti zaključak da je nemoguće izbistriti mutnu baru, ali mi mislimo drugačije.

Zna se šta ne vole lovci u mutnom. Javnost je ono što im najviše smeta, pa ako bismo uspjeli da pored nas koji smo ovdašnji i izlazimo ilegalno, privolimo medije R. Srpske da posvete punu pažnju Loparama natjerali bismo lokalne političara na transparentnost. Mislite da mi naivno vjerujemo da je u ostalim opštinama puno bolje stanje? U zabludi ste ako ste povjerovali da mi ne znamo da je politika kurva ali su nama Lopare odnosno loparska opština na prvom mjestu i zato nećemo odustati dok ne budemo imali u opštini ljude na koje može da se osloni i računa svaki stanovnik ove opštine.

Samo ogoljeni u javnosti političari mogu da izgube svoj lažni sjaj i što je najvažnije moraju da računaju sa tim da bi nakon obznanjivanja u medijima njihovih lopovulka mogli biti optuženi i osuđeni. Mogu oni biti optuženi i bez ovoga, zar ne? Mogu naravno ali se uvijek provuče biljčica zvana «veza» i sa sobom ponese i drugu biljčicu zvanu «milost» pa tako umjesto da budu osuđeni vrate se oslobođeni i postanu još oholiji jer su dokazali da im niko ništa ne može.

Kako da privučemo pažnju medija?

Na žalost Lopare se vrlo rijetko pominju u štampi u pozitivnom kontekstu. Obično nas pominju kad se desi neka tragedija; ubistvo, samoubistvo, pljačka etc. Jedino nas je prošle godine malo izvadila djevojka koja je postala Mis Bosne i Heregovine pa su Lopare pomenute kao mjesto u kome ona živi, ali ni to nije bilo dugog vijeka pa smo opet pali u zaborav.

Kako mi da privučemo medije i privolimo ih da svojim stalnim prisustvom doprinesu da iskorijenimo korovne biljke kao što su:«Gdje sam ja tu i mogu li se ugradit'?», «veza», «milost», «preference» etc.? Kako da dovedemo opštinu u stanje da nam šaputanje bude kao i u ostalog svijeta, samo nešto što krasi mlade ljubavnike, a ne proces oprašivanja korovnih biljaka?

Jednostavno, zatrpajte njihove redakcije, pismima, e-majlima i telefonskim pozivima. Ako se ogluše o vaše pozive napravite lomače od njihovih listova, zapalite ih i fotografišete pa im pošaljite. Ako se opet ogluše o vaše pozive mi znamo ko to neće učiniti. Stranci će jedva

9


dočekati da pišu o svemu što kod nas nevalja. Godinama su nas vukli po blatu šireći o nama grozne laži, uopšte im neće teško pasti da objave i malo istine koja ide na našu štetu. Naravno to je poslednje što želimo da nam se desi.

4. Bolnice, starački domovi, etc.

Ako jednog dana ispričamo našoj djeci da smo se rodili u bolnici u Loparama vjerovatno će povjerovati da smo postali senilni prije vremena jer djeca i unuci nam se rađaju u Bijeljini, pa ako se oni tamo rađaju kako smo mogli mi pedesetih, šesdesetih i sedamdeseih da se rodimo u bolnici u Loparama?Možda i vi koji ovo čitate imate problem da zamislite nekog mlađanog oca kako izlazi iz bolnice u Loparama i u naručju nosi tek rođenu bebu, dok porodilja sa blaženim osmijehom na licu ide korak ili dva iza njega.Bolnice nema jer opština Lopare nema dovoljan broj stanovnika! Tako nam barem rekoše nadležni za to pitanje.

Zašto Lopare nemaju dovoljan broj stanovnika?

Pisali smo o tome već u prošlom broju našeg lista, a treba pomenuti i sledeći slučaj. Kad su naši sunarodnici bježali iz sela koja su pripala federaciji; Lukavica, Miladići, Brezje, Visori etc., postojao je prijedlog da im se dodijeli zadružna zemlja i mala pomoć u građevinskom materijalu, da bi ponovo počeli iz početka. Tadašnji načelnik opštine Slavko Simić je kratko i jasno rekao:

«Neka idu šta će nam sirotinja.»

Biće da je bivši načelnik siromašan; saosjećanjem, hrišćanskim milosrđem i prije svega razumom. Vjerujemo da vam je svima jasno šta su posledice tadašnjeg njegovog stava koji

10


nas je koštao gubitka možda baš onog dijela stanovništva koji nam je neophodan da imamo svoju bolnicu i da ne moramo po svaku sitnicu da idemo u Bijeljinu.

Šta možemo da učinimo da se popravi greška koju je učinio bivši načelnik?

Malo, možda i ništa značajno ali možemo iz toga da naučimo barem nešto i prozovemo ga iako ne možemo da ga pozovemo na odgovornost, ili možda nije kasno? Kao i da prozovemo aktuelne političare odnosno one koji će to tek da budu, da ne ponavljaju greške svojih prethodnika. Još ako bi sadašnji i budući političari morali da računaju sa sankcijama ukoliko pogriješe mi bismo bili na pravom putu da se izborimo sa boljitak.

Nemamo bolnicu, imamo dom zdravlja u kome takođe caruje politika pa se na rukovodećem položaju smjenjuju političari, koji su jednom bili i ljekari.

Vjerujemo da nema ničeg ružnijeg nego kad ljekar, čovjek koga običan čovjek poštuje više nego i sveštenika postane političar. Niti ima išta ružnije i po običnog čovjeka pogubnije kad ustanova u koju odlaze u nadi da se izlječe bude iznutra razbijena političkim previranjima.Nemamo bolnicu niti ćemo je u dogledno vrijeme imati, ako se ne desi neko čudo, pa ćemo i u sledeđih sto godina ako do tada budu naši potomci i živjeli na ovim prostorima, za svaku sitnicu morati da se vozimo do Bijeljine. Sto kilometara tamo i ovamo, šta je to za nas sa ovim cijenama benzina? Ništa, prava sitnica jer svi smo mi bogati nasljednici koji ionako ne bi znali šta će sa sobom pa nam dobro dođe da skočimo do Bijeljine, kad se razbolimo mi ili neko iz naše porodice. Posebno naša dječica vole pod visokom temperaturom ili sa slomljenim udom, da se na ovim avgustovskim vrućinama voze do Bijeljine. Ni bakice i dekice sa anginom pektoris nemaju ništa protiv vožnje do Bijeljine na 38 stepeni u hladu. Svi smo mi naprosto ludi za odlaskom u Bijeljinu gdje nam najveće zadovoljstvo pričinjava čekanje.

Čekanje u Bijeljinskoj bolnici je dezert koji jedva dočekamo posle prijatne vožnje po žezi. U divno «rashlađenoj bolnici» sa ambijentom koji ni po čemu na podsjeća na zatvore (kad nije vrijeme posjete pacijenti su zaključani na odjelima, a posjeta je dva puta po pola sata dnevno, upravo toliko vremena imate da svom srodniku kažete; «dobro jutro» kad ga posjetite prije podne i doviđenja ili laku noć, kad dođete ponovo posle podne) ili psihijatrijske klinike iz filmova strave i užasa. Osoblje se kao što znamo topi od ljubaznosti i jedva čekaju da mi brđani dođemo ili dovodemo naše najbliže. Kad dođemo na red, ako dođemo, čeka nas prijatna tortura od traženja novih uputnica koje dobijamo u službi hitne pomoći pa malo šetamo tamo-amo. Na kraju kad sve završimo pošalju nas u Lopare sa hrpom papira gdje nas dočekaju raširenih ruku. Lijepo nam kažu da je specijalist «taj i taj» odredio da moramo napraviti četiri snimanja i javiti se na kontrolu «tad i tad», ljekaru «tom i tom».

Šta je to za nas otići do Bijeljine na raznorazna snimanja plus kontrola. Milina jedna, ići ćemo pet puta u miomirisnu Bijeljinu koja uopšte higijenom ne podsjeća na neku kasabu sa bliskog istoka, umjesto da se gušimo svježim vazduhom na Majevici u bolnici koje nema.

Šta će nama u stvari bolnica?

Kad saznamo koliko puta moramo do skoknemo do Bijeljine i koliko sve to košta i još ako moramo negdje dalje da idemo, najbolje nam je da odmoh umremo, da ne mučimo ni sebe ni svoje bližnje. Pa da, ne rekoše zalud mudraci: Pametan živi dokle hoće, a budala dokle mora.

11


U Loparama smo imali izgleda puno pametnih ljudi kojih više nema jer nisu htjeli nikog da maltretiraju, pa su lijepo otputovali na onaj svijet.

Bolnice nemamo, imamo li starački dom kad je jasno je da smo narod staraca i već prekosutra ćemo i sami biti džangrizavi starci koje neće moći da trpe njihovi potomci?

Imamo jedan privatni starački dom u Brusnici, za koji ne znamo u kakvim uslovima radi, iako se u kuolarima priča, da uslovi nisu odgovarajući. Možda i nisu, ali sad bi trebalo postaviti pitanje nadležnim službama čime i kako su pomogli tog hrabrog preduzetnika da otvori taj starački dom i opstane u tom teškom i prilično nezahvalnom poslu?Možda su mu poslali kontejner ili dva da smeće ne baca u jamu iskopanu u šumi jer prilikom prve kiše sve će to završiti u rijeci?Ili su možda pomogli da čovjek shvati da ne ide da ima kafanu u kojoj povremeno nastupa i muzika uživo u prizemlju staračkog doma?Ili su ga oslobodili poreza u prve dvije godine poslovanja?Ništa od toga nije učinjeno, pa se čovjeku koji je bio dovoljno hrabar da se upusti u taj poslovni poduhvat pomogne da to što radi, radi na svjetskom nivou, pa mu se ne može mnogo ni predbaciti.Pošto je kapacitet doma skroman, možda bi nas gradski oci mogli posavjetovati kako da se mudro riješimo naših života, ne sad, već kad mi budemo starci.

Možda kolektivnim samoubistvom starijih od sedamdeset?

Zvuči malo okrutno, ali ako znamo da bolesnik koji jedva stigne recimo iz Pipera do Lopara dobije uputnicu za bolnicu u Bijeljinu i tamo ga ne prime već vrate u Lopare, ovi u Loparama izdaju pet novih uputnica u Bijeljinu i ako siromašak ode pet puta u sedmici iz Pipera u Bijeljinu da obavi sva snimanja i pretrage, umrijeće pa to neće biti ni ubistvo ni samoubistvo, već jednostavno smrt od iscrpljenosti.

Ko je kriv za takvo stanje?

Naravno nesposobni političari i mi koji glasamo za njih i trpimo kao ovce, ćutke i bez riječi.Krivi su oni isti koji su rekli:«Šta će nam sirotinja», pa se jedan dio Majevičana naselio u druge opštine i sada nemamo dovoljno stanovništava da bismo imali bolnicu.Uz ovu temu svakako moramo da posvetimo par redova mjestu na koje svi na kraju odlazimo, to jest groblju.

Loparsko groblje je tako prenatrpano da uskoro više neće biti ni jednog grobnog mjesta. Šta da činimo?

Mogli bismo da uvedemo novi običaj sahranjivanja pokojnika uspravno. Možda bi to nekima i prijalo, naročito vjerujemo da bi prijalo onima koji su za života bili poltroni vječno pogeti pred «većim» od sebe, ali šta sa onima koji ne žele da budu sahranjeni uspravno?Druga mogućnost je da pokojnike vratimo u sela iz kojih potiču pa ih sahranjujemo u Piperima, Mrtvici, Priboju ili Brijestu.

12


Treća mogućnost je takođe tu, ali ona je za sad najteže ostvariva. Naime vlada Republike Srpske je odobrila, prema pisanju «Srne», novac za proširenje groblja, dovršavanje doma kulture, asfalitranje puta Vukosavci – Tobut, rekonstrukciju puta Vukosavci – Lopare, riješavanje problema vodovoda i gradnju zaobilaznice, ali neko u opštini koči, zna se naravno ko – vladajući klan, da dođe do realizacije tih projekata jer strahuju da je to predizborna kampanja vladajuće stranke u Republici Srpskoj ( u Loparama nije).Mi naravno ne tvrdimo da smo vidjeli da je vlada izbrojala pet miliona za Lopare, već samo prenosimo ono o čemu je izvještavala Srna.

Dok se gradski oci ne smiluju to jest, vladajući klan, mi ćemo pokojnike sahranjivati uspravno ili na grobljima u selima iz kojih su im preci došli u Lopare, ali šta da činimo sa onih za koje ne znamo odakle su došli ili sa onih kojima su sela ostala u federaciji, a oni ne bi željeli da tamo budu sahranjeni?

5. Kandidati

Već odavno nam je poznato ko su kandidati za načelnika opštine na narednim izborima. Po našem skromnom mišljenju, sama promjena načelnika ne donosi puno ako se ne promjene i ostali ljudi u skupštini opštine i ako ne budu u potpunosti uklonjeni sa scene njihovi perači novca, to jest firme preko kojih se «ugrađuju».Dozvolićemo sebi slobodu, ne da klevećemo i kudimo kandidate, već da kažemo šta mislimo o njima i ukažemo na opasnosti koje nas vrebaju ako neko od njih pobjedi.

Dakle kandidati su:

1.Đoko Vasić2. Tomislav Tomić3. Rado Savić4. Mirko Simikić5. Savo Cvijetinović

Počećemo po redu po kojem su postavljeni

Đoko Vasić iz partije PDP, neki kažu partije ličnog prosperiteta, je malo poznat, mlad i obrazovan čovjek koji do sada nije imao puno uticaja pa se ne može tvrditi da je uspio da se uspne visoko među šaptačima. Jedno je sigurno, ako postane načelnik moraće da krši zakon što zatvara oči pred činjenicom da zakon krši njegov partijski drug Aćanovac. Već smo pisali o tome u prethodnoj temi, ili će morati da dođe u sukob sa njim i svojom partijom. Pošto je partija koju predstavlja trenutno u koaliciji sa vladajućom, vjerovatno je da će mlađani Vasić biti marioneta u rukama već više puta pominjanog klana. Što je najgore, bojimo se da ne bude marioneta u rukama ljudi koji su juče dobili diplome brzopoteznim šlkolovanjem, on koji je do svoje došao učenjem.

Tomica Tomić iz partije SPRS je već toliko puta pominjan da nije nužno puno o njemu da pišemo. Priča se da su mu slabe šanse da dobije glasove za načelnika, ali je poznato da je vrlo vješt u političkim rokadama i da je moguće da uđe u «šaputanje» sa već postojećim klanom, on da se «ugradi», a sve ostalo da ostane po starom.

13


Dr. Rado Savić iz partije SDS je trenutno narodni poslanik i na žalost evidentno pripadnik klana koji vlada Loparama već sedamnaest godina, iako je on među njima tek četiri godine. Koliko i šta može da nam obeća ovaj mlađani ljekar, nije nam poznato, ali je sigurno da ne možemo da mu vjerujemo, ako ne zbog njega, onda zbog partijskih drugova koji su nam već pokazali koliko su vješti šaptači i koji su nas natjerali da razmišljamo o svijetloj budućnosti negdje drugdje.

Mirko Simikić iz partije SNSD, slovi za uspiješnog poslovnog čovjeka, naravno mi se pitamo koliko uspiješnog? Iako ne možemo da isčeprkamo nešto što bi garantovano bilo puter na njegovoj glavi, možemo da se prisjetimo njegove komunističke prošlosti, kao da je ostali nisu imali, ali i da posumnjamo da je kao suvlasnik građevinske firme Integral morao učestvovati ili barem biti upoznat sa raznoraznim ugrađivanjima. Savo Cvjetinović je nezavisni kandidat. Od koga ili čega li je nezavisan, pitamo se čitavo vrijeme? Sigurno je da nije nezavisan kao Nezavisne Novine od čika Soroša ili nekog drugog «filantropa». Ne, Savo je ratnik i sigurno nije sluga nekog tamo iz bijelog svijeta, ali da je stvarno nazavisan ne vjerujemo.Čovjek koji posjeduje mali kamenolom u Tobutu je morao prodavati tucanik za nasipanje puteva, zar ne?Ako nisu kupovali od njega tucanik onda razumijemo što hoće da se vrati iz Bijeljine i nauči ih redu, ali ako jesu, onda mora da je upoznat sa «ugrađivanjem», a to mu nije najbolji preduslov za poštenje jer pisali smo već o tucaniku od koga bi se moglo napraviti brdo da nadvisi Međednik.

Kao što ste vidjeli mi smo s' razlogom uplašeni da bi agonija Lopara mogla da se nastavi bilo ko da pobjedi. Svi oni koji su se kandidovali možda i imaju časne namjere da rade za dobrobit loparske opštine, možda, ali ljudi iza njih i oko njih im to neće dozvoliti. Novom načelniku ma ko on bio želimo sve najbolje, prije svega da ne opeče mnogo ruke o vreo kesten koji ga čeka. Vreo kesten u vidu oko 2 000 000 KM duga plus sudski sporovi koji se vode, a koji bi ako budu izgubljeni, mogli uvećati dug za par stotina hiljada maraka.

Kako da spriječimo da budući načelnik nastavi da služi interesima dosadašnjeg klana ili nekog novog klana koji bi došao umjesto njih?

Ne nije jednostavno niti je lako izvodivo, ali nije ni neizvodivo ako se izborimo da nova pozcija, ma ko je sačinjavao, bude pod stalnim prismotrom medija od prvog do posednjeg člana, a da se «šaptači» iz prethodne garniture izvedu pred lice pravde ili barem pred lice zakona jer pravo i pravdu ne treba brkati niti poistovjećivati.

Naravno pored medija uvid u rad vlasti moraju imati i obični građani, pa treba zahtijevati da svaka marka bude opravdano potrošena. Da nam se ne desi opet da načelnik bude knjigoljubac pa kupi za opštinu knjigu koja košta 1 500 maraka. Nismo još vidjeli tu knjigu, ali znamo da se kod svakog izdvača mogu kupiti knjige na veliko po povoljnim cijenama, pa je za taj novac bilo moguće kupiti najmanje pet stotina knjiga.

14


6. Voda – ima li je na Majevici?

Zanimljivo je viđenje jednog stručnjaka za vodoprivredu koji se kune da bi Lopare mogle imati ne dobru vodu, već vodu koju bi mogli da flaširaju i prodaju. Iako niko od nas nije stručnjak za geologiju čovjek nam je vrlo transparentno objasnio da po sastavu stijena i rasijedima u stijenama, garantovano ima vode i da je samo pitanje kako doći do nje. Pored toga objasnio nam je kako je jedan naš gradić, valjda Modriča, dobio vodu sa dubine od više od dvjesto metara, takođe vodu koja je čista kao suza.Čovjek je takođe izračunao da se Modriči investicija, valjda od milion maraka, isplatila kroz naplatu vode u toku jedne godine.Mi bismo u Loparama već s' tim imali ozbiljan problem jer ljudi nerado i neredovno plaćaju, ali na naš vodovod od rata je potrošeno više od pola miliona maraka, a mi još uvijek nemamo vodu za piće, a u ljetnim mjesecima ni za kupanje.U prošlom broju smo pisali o vještačkom jezeru ili nekoliko većih međusobno spojenih bazena, a sad o tome da nemamo vode ni za piće.

Zašto?

Nemojte samo da kažete: nemamo para. Kako nemamo para kad je već više od pola miliona maraka uloženo u vodovod? Možda bi bilo bolje da kažemo potrošeno, a ne uloženo, jer da je uloženo imali bismo kakav takav rezultat. Pare su potrošene, pomalo «oprane», pomalo «ugrađene» a mi i dalje nemamo vode, i kad je imamo dobra je samo za pranje novca.Problem snadbijevanja vodom se svo ovo vrijeme prilazilo neozbiljno pa se i onaj novac koji nije ni «opran» ni «ugrađen» potrošio, a vode nema pa nema.Primjera ima naodmet:

Jedan posao koji je za 65 000 maraka trebalo da uradi građevinsko preduzeće Integral, urađen je tako što je Integral našao podizvođača iz Beograda, ovaj opet podizvođača iz Bijeljine etc. Pitanje je koliki je to posao bio kad su svi oni uspjeli da se «ugrade» i naravno kako je obavljen?

Drugi primjer je sviježijeg datuma, kad je poslove na vodovodu izvodila firma Ran-Rad. Izgleda da je posao bio državna tajna i za njega ne bismo saznali da nije došlo do kvara, pa je tek tada reagovalo komunalno preduzeće Eko-kom, čiji direktor nije imao pojma da se radovi izvode.

Firma Ran-Rad je izvodila i dio radova na odavno započetom i nikad završenom domu kulture. Ništa čudno ni loše, zar ne?Nije, odnosno ne bi bilo, da nisu radili kamenu fasadu iako ta nije predviđena projektom. Možda se i nama više sviđa kamena fasada od obične, ali čini se da je tu napravljen ozbiljan prekršaj jer je ista, tri puta skuplja od one koja je projektom predviđena i odobrena.

15


Da zaključimo

Iako je iz Banja Luke stigao signal da su odobrena sredstva, ponovo se pozivamo na pisanje Srne kao i na pisanje na internet prezentaciji vlade Republike Srpske, za rekonstrukciju vodovodne mreže. Doslovno piše da će vlada podržati «izvedbeni projekat vodo snadbijevanja», pitanje je postoji li takav i kakav je? Bojimo se da toga neće doći zato što skupština opštine, odnosno vladajući klan, ne želi da se to desi jer sve to smatraju predizbornom kampanjom protivničke stranke.

Ako se ipak desi da dobijemo sredstva za riješavanje problema snadbijevanja vodom, da li će se opet desiti da se problemu priđe neozbiljno? Da li će se desiti da se zadovoljimo bazenom odnosno bazenima čiji je kapacitet dovoljan za stanovništvo Lopara danas ili će napokon neko pametan i ozbiljan odlučiti da se pogleda u budućnost?

Ne znamo odgovore na ova pitanja, samo ukazujemo da ne treba da dozvolimo da nam se dešavaju greške iz bliske prošlosti. Da čovjek koji odlučuje o o snadbijevanju Lopara vodom «vidi sebe» to jest «nađe sebe» u svemu tome, a mi ostanemo bez vode.Neophodno je kod planiranja vodovoda razmišljati o rastu mjesta kao i mogućem oživljavanju industrije. Da li će naši političari razmišljati o tome, ako dobijemo sredstva od vlade, vidjećemo sutra.

Možda čak treba da se zapitamo kome u Loparama ide na ruku da nemamo pitku vodu iz vodovoda?

Lako može da nam se desi da se iduće godine opet kupamo u lavoru i maštamo o bazenu ako već ne možemo da odemo na more.

16


7. Direktori, obrazovanje i ostale trice i kučine.

U prošlom broju smo pisali na temu «vrijedi li se obrazovati i vratiti u Lopare» pa smo došli do zaključka da ne vrijedi jer dok studenti završe faklutet za pet i više godina, njihovi roditelji, stričevi, ujaci i komšije to obave za par dana ili najivše par mjeseci.

Zamislite situaciju da se obrazujete za stvarno deficitarno zanimanje. Završite i vratite se kući pa čujete da je opštini potreban recimo administrator i znate da ste jedini koji je sposoban da to obavlja. Nigdje kraja vašoj radosti zar ne?Vaš otac vas preduhitri i ode u opštinu pa pita da li postoji mogućnost da budete primljeni, naravno putem javnog konkursa i tamo mu načelnik nekog resora kaže:

Ne može, to mjesto sam planirao za mog sina.

Nema diskusije, to mjesto je već zauzeto, a to što je čovjek koji će tu da radi završio nešto što nije ni srodno sa tim zanimanjem, nema veze. Vama naravno preostaje mogućnost da radite negdje kao konobar, ili pomoćni građevinski radnik ili da odete u neku od zemalja iz okruženja. Uz dosta upornosti i malo sreće možete da odete do Rusije ili Češke naravno kao građevinski radnik, a nikako kao informatičar ili nešto slično.

Vi ste još dobro prošli mjesto vam je uzeo neko ko je redovnim putem završio fakultet, ako vam je to neka utjeha. Ima naravno gorih slučajeva, a biće još gorih pošto nam se «elita» baš ove godine obrazovala.

No imamo mi i pripadnika stare garde koji su još davno završili vanredno školu i to u Čeliću, naravno osnovnu, druge tad nije ni bilo. Iako ljenčina i od onih ljudi koji od svih predmeta vole najivše veliki odmor, čovjek je, vele da ga zovu Kaćo, nikako da odgonetnemo kako je dobio taj nadimak, ali smo odgonetnuli kako je postao direktor škole.Pa neka nam samo neko kaže kako se ne isplati biti loš učenik!

Kažu da je, iako nije volio školu, nakon vanredno završene osnovne škole uspio da završi školu učenika u privredi, a kasnije nekako izmunta da završi i višu i postao nastavnik tehničkog obrazovanja. Bilo je vjerovatno da je dosegao svoj zenit, ali ne lezi vraže, čovjek je ušao u politiku i prošetao kroz sve stranke od SDS-a preko SNSD-a pa do SPRS i postao ni manje ni više nego direktor one osnovne škole koju nije mogao da je završi pa ju je vanredno polagao u Čeliću.

Sad možete da zamislite šta se dešava kad učenik koji je bio kivan na školu koju nije mogao da završi postane direktor iste. Čovjeku se ispunio san o kome nikad nije smio ni da šapuće, a kamoli da priča. Pored tog davno sanjanog sna, ispunio mu se i onaj san o kome sanjaju svi koje žele da postanu direktori. Naravno uopšte nije teško pogoditi da svi budući direktori sanjaju da imaju sekretaricu koja im je istovremeno i ljubavnica. Kad čovjeka hoće sreća, baš

17


ga hoće. Jedva je na jedvite jade završio školu pa ipak postao direktor, dok su oni koji su bili odlikaši negdje danas pomoćni radnici i još dobio toliko željenu sekretaricu. Ružica je kao što njeno ime kaže, cvjetala, mirisala i čekala da bude ubrana. Nije uvenula kao mnoge druge koje su se loše udale ili otišle trbuhom za kruhom, ona je znala šta čeka pa je zato i dočekala. Kaćo je, ispostavilo se, bio spreman na sve da zadovolji kako svoje apetite tako i svoje sekretarice Ružice. Šta je to škola za Kaću?

Ništa, on svejedno nikad nije volio tu školu pa je počeo da se ponaša kao da je to njegovo privatno vlasništvo naslijeđeno od tetke usidjelice koju takođe nije volio, ali je nasljedstvo prihvatio. Kako sa školom tako i sa školskim sredstvima ponaša se kao sa «prćijom mlade Teodore» koju »troši da pokrije nepostojeće račune». Svojoj dragoj Ružici plaća putne troškove do Bijeljine iako ona živi u Priboju.

Sve bi bilo sjajno, bila bi ovo ljubavna priča sa srećnim završetkom da nedavno nije u školu došla policija. CJB je predao tužilaštvu krivičnu prijavu za niz prevara, od kojih je najmanja 20 000 maraka.Još to nije strašno za našeg Kaću, koji je primjer, kako se može uspjeti iz bez dobrih ocjena u školi, jer tužilaštvo još ne pokreće postupak.Kad će pokrenuti postupak protiv njega i drage mu ljubavnice Ružice koja se prema zaposlenim u školi ponaša kao «kapo» nije nam poznato?! Možda posle izbora? Možda ni tad jer Kaćo ima dobre «veze» u svim partijama.

Mi naravno imamo potpuno razumjevanje za ovaj zaljubljeni par i nadamo se da se može preko «veze» srediti da u zatvoru budu u istoj ćeliji.

18


8. Industrija, ekologija, turizam etc.

Možda mi u našoj redakciji vidimo pogrešno kad se slažemo u jednom, a to je, da ćemo teško dočekati da naš kraj bude industrijski. Ni kad bismo oživjeli sve fabrike koje smo imali prije rata još uvijek ne bismo mogli da se pohvalimo da živimo od industrije pogotovo ne da živimo dobro. Ali hajde da objektivno sagledamo naše kapacitete i naše mogućnosti.

Uništena fabrika stolica bi mogla da se obnovi i čak dobro posluje jer šumu imamo, iako ako nastave ovako bjesomučno da je sjeku nećemo ni nju imati pa nam možda ni fabrika neće biti potrebna.Ali da ostanemo na sadašnjoj poziciji, realne su mogućnosti da ovde posluje jedna fabrika namještaja. Trebalo bi naravno prije nego što ponovo bude otvorena strpati u zatvor one koji su je upropastili.

Realno je donekle da imamo i ciglanu, koja hvala Bogu radi, iako se glina dovozi iz Pukiša, gdje već postoji jedna privatna ciglana. Dokle će postojati naša ciglana, odnosno dokle će biti isplativo da se pravi u njoj cigla?Ne znamo odgovor, ali strepimo da neće trajati vječno.

Fabrika radijatora je i onda kad je pravljena bila promašaj, ali kad je već imamo, nismo smjeli dozvoliti da propadne. Ako već vlada daje novac da se oživi prihvatimo to raširenih ruku, ali činjenica, da je dovoz lima veom skup, ostaje da nam visi nad glavom kao Damoklov mač.

Fabrika dijelova za poljoprivredne mašine je takođe uništena, a nije nešto što obećava zaradu, no i ona kad bi mogla da se oživi ne bi bilo loše.

Fabrika deterdženata je takođe zatvorena, ali bez dugova što je za svaku pohvalu i najlakše bi se aktivirila ako bismo pronašli ulagača.

Na osnovu svega ovoga lako je zaključiti da nemamo baš neke posebne preduslove za razvoj industrije, ali i da imamo, razvojem industije ćemo svakako narušiti red u prirodi. Mi već imamo katastrofalnu situaciju sa odvozom smeća.

Prvo, prije par godina u vrijeme dok je načelnik bio već pominjani Simić izglasano je da opština bude garant za kredit u vrijednosti nekoliko stotina hiljada maraka, za osnivanje firme Eko-dep u Bijeljini koja će se baviti preradom i spaljivanjem smeća. Firma još ne postoji, odnosno ne postoje potrebna postrojenja već se smeće deponuje na livadi. Opština Lopare plaća toj famoznoj firmi 1 500 maraka mjesečno, plus naravno po toni dovezenog smeća.

Kako je došlo do tako lude odluke?

Da li je to bila direktiva iz Bijeljine, iz centra vladajuće stranke?Ili je to zato što je sestra jednog od odbornika, naravno političara iz vladajućeg klana, u nadzornom odboru te firme?Ne znamo.Znamo da je to najluđa odluka za koju smo čuli, kao što znamo da naša opština iako najsiromašnija ima najdužu relaciju za odvoz smeća, više od sto kilometara u dva pravca.

19


Firma Eko-kom iz Lopara nema novca za transport smeća, kao što nema novca ni za plate radnicima. Firmu je osnovala skupština opštine i izgleda da sve čini da je i uništi. Može im se po principu; «ja napravio ja i pokvario».Možda zbog već pomenute firme Eko-sjaj koja u poslednjih par mjeseci obavlja poslove koje bi trebalo da obavlja Eko-kom.

Uslove za razvoje industrije jedva da imamo, a uslove za razvoj turizma nemamo uopšte!

Lako nam je razumjeti da su nam uslovi za razvoj industrije nikakvi. Nemamo sirovine, nemamo u svojoj blizini ni jedan rudnik niti topionicu metala pa da nam sirovine budu pri ruci, ali živimo na jednoj izuzetno lijepoj planini čiji vrhovi i prijevoji ne za ostaju za planinama na kojima se šepure, vazdušne banje, odmarališta, izletišta etc., a ipak nemamo uslove za razvoj turizma.

Već pomenuti problem snadbijevanja vodom je dovoljan razlog zar ne?Drugi razlog je možda još teže riješiv, upravo smo pisali o njemu. Smeće koje moramo da vozimo tako daleko, pa su nam ulice zatrpane istim i na kraju otvorena kanalizacija koja neprečišćena teče u rijeku Gnjicu.Zamislite, još žive ljudi koji čak i nisu tako stari koji su u djetinjstvu pili vodu iz Gnjice i nisu se razboljeli. Čik pokušajte da se ovih dana napijete vode iz Gnjice u njenom donjem toku, recimo u Pirkovicima!Ako ne umrete, u bolnici će te završiti to je više nego sigurno.

Šta učiniti?

Mahanjem čarobnim štapićem ne možemo riješiti svoje probleme sve i kad bi smo htjeli, odnosno kad bi postojao čarobnjak voljan da nam pomogne, ali upornim i mudrim radom, sa poštenim domaćinima (opštinski poltičari, načelnik etc.) uz pomoć vlade i međunarodne zajednice možemo naš kraj preorijentisati na laku industriju; meso, mlijeko, voće, rakije od voća, čajevi etc. Opet na isti način riješiti problem zagađivanja i postaviti temelje za razvoj turizma.

E sad se postavlja problem našeg mentaliteta. Sve i kad bismo imali dobre domaćine u opštini, ostaje nam kao problem naš mentalitet.Svi bismo htjeli da zaradimo preko noći. Danas da uložimo deset hiljada maraka i sutra da zaradimo dvadeset što naravno nije izvodivo, a ako i jeste, onda nije legalno. Niko od nas na radi posao koji ima porodičnu tradiciju. Eventulano ima ljudi koji su naslijedili očev zanat iako je i to rijetkost, ali to još nije tradicija. Tradicija je tek ako vam je pradjed ili čukundjed započeo posao, a vi ga još uvijek radite.

Činjenice nam govore da kako nemamo tradiciju, nemamo ni dobrih zanatlija ili se možda varamo. Bez dobrih zanatlija nema industrije.Ako se varamo, sjetite se koliko dobrih kuvara imamo u Loparama?Mi ne poznajemo ni jednog.Da ne dužimo, ne mogu sve probleme riješiti političari sve i kad bi bili dobri, neke probleme moramo riješavati svi. Počev od poltičara, pa preko sveštenika i prosvetnih radnika, pa do nas običnih malih ljudi.Mora postojati volja da se svi zajedno dignemo iz blata, a ne želja da se živi dobro pa makar nam komšije umirale od gladi.

20


Na žalost vrlo često naš čovjek svoj uspijeh ne doživljava kao uspijeh dok ne vidi bijedu ostalih.Jasno je da se mora promijeniti društvena svijest da bismo krenuli naprijed.

Jesmo li uvijek bili ovakvi?

Iako smo pravi Srbi u svemu pa i onom negativnom to jest neslozi, nismo bili ovakvi ranije pa ni u komunističkom režimu. Postojalo je daleko više solidarnosti i humanosti nego danas. Da li zato što smo bili bolji ili zato što smo bili prisiljeni da se oslonimo jedni na druge, daleko smo se više pomagali i daleko manje uživali u svojoj moći i tuđoj nemoći. Nećemo za sad ulaziti u razloge sveopšteg moralnog pada, već upozoravamo da se moramo promijeniti za naše dobro i dobro naših potomaka.

Da bismo brže došli do rezultata moramo imati podršku medija i pravosudnih organa. Medija da nam svakodnevno ukazuju na pogubnost nemoralnog ponašanja, a provosudnih organa da sankcionišu kriminal koji je ušao u sve pore našeg društva.

Ovde moramo opet da razmišljamo o razmišljanju.Kao što smo već rekli jedini način da razmišljamo je da upoređujemo. U ovoj bijedi u kojoj većina živi razmišlja se na sledeći način:

«Zašto ja da budem pošten, vrijedan i human čovjek, a da budem siromašan da pas nema zašta da me ujede, kad oni koji to nisu imaju: kuće, automobile, lokale, djevojke i ljubavnice etc..?»

Razmišljanje bi bilo drugačije ako bi smo te iste «uspjele» već sutra vidjeli na televiziji ili u novinama sa lisicama na rukama i čuli ili pročitali da su dobili po deset godina zatvora zbog pronevjere, prevare, krađe etc.

9. Pogovor

Dragi čitaoci, stigli smo do kraja našeg lista koji vi evo drugi put pročitaste i vjerovatno se pitate; da li je vrijedilo, kako pisati tako i čitati sve ovo? Mi se ne pitamo da li je vrijedilo jer

21


znamo da jeste, ali se pitamo kad ćemo jednom početi da se branimo od ljudi koji su nas doveli dovde da pokrećemo ilegalne listove?

Pitamo se takođe na šta to liči kad 180 ljudi iz Lopara mora da ode u Bijeljinu radi jednog pečata? Djeca putuju na ekskurziju u Grčku i radi apostile pečata je ravno 180 ljudi moralo da putuje u Bijeljinu!Kao što su njih 180 morali da idu radi pečata u Bijeljinu, što ne bi morali da sud nije premješten u taj grad, svih 18 000 stanovnika opštine će morati najmanje 180 puta u životu da ode u Bijeljinu radi; suda, gruntovnice, uprave prihoda, bolnice etc.Vrijeme, novac, živce i zdravlje trošićemo zbog tih odlazaka, a oni koji su za to krivi će se smješkati jer su se preselili u Brčko, Bijeljinu ili neko treće mjesto.

Dakle, nama je jasno da vrijedi ovo što radimo, a vi se zapitajte vrijedi li se boriti, da se sutra ne biste pitali; vrijedi li uopšte živjeti u ovoj dolini suza?. Nek ne vrijedi više izreka koja je skovana u Loparama i čini se postala životna deviza većini Loparčana:

«Bolje mi je da dozvolim da me j*** nego da me siluju»

Branimo se, možda uspijemo da se odbranimo da nam se ne desi ni jedno ni drugo.

U sledećem broju:

Uticaj kockarnice Zonesa na razvoj LoparaDo proljeća ove godine vlasnik kockarnice Zonesa u Loparama zaradio je 6 000 000 ( i slovima ŠEST MILIONA) maraka. Po svjetskim standardima trebalo je da na ime poreza uplati 2 400 000 (dva miliona četirsto hiljada) maraka....

Strah, najmoćniji gospodarStrah kao sredstvo uz pomoć koga se vlada je od pamtivjeka bio prisutan u svim ljudskim zajednicama. Kolika je moć straha danas kod nas u Loparama? Ko ga i kako upotrebljava?

I još mnogo toga....

22

miodrag lukic - posmatrac lopare (broj 2)

Documents