O znanju i Moi, Miel Fuko2:19 PMRadomir D. Mitri0

O ZNANJU I MOI

Volio bih malo pojasniti to se dogaa na ovim predavanjima. Znate da institucija u kojoj se nalazimo nije iskljuivo obrazovna. Ukratko, bilo je to znaenje koje su mu pridavali prije mnogo godina kad je bio osnivan, danas College de France funkcionira prvenstveno kao neka vrsta istraivake organizacije: plaen je da istrauje. Vjerujem da bi obrazovna aktivnost bila besmislena kad joj ne bismo pridavali, ili pripisivali, ovakav smisao, ili barem onakav kakav sugeriram: budui da je plaen da se bavi istraivanjem, tko moe kontrolirati istraivanja koja se provode? Na koji se nain mogu zadrati u tijeku oni koji se mogu zainteresirati i oni s izvjesnom motivacijom za prikljuenje istraivanju? Kako se moe izvesti, ako ne upravo obrazovanjem, to znai javnom objavom, neto kao javno podnoenje rauna o radu koji je u tijeku? Stoga ova okupljanja srijedom ne smatram obrazovnim aktivnostima, prije nekom vrstom javnih izvjetaja o poslu kojim sam se bavio netom prije nego to sam doao. U tom smislu, smatram se potpuno dunim, naime, rei vam poneto o onome na emu radim, na emu sam radio, u kojem smjeru [...] ide taj posao; utoliko, takoer, smatram vas potpuno slobodnima da s onim to kaem uradite to god elite. To su trase istraivanja, ideja, skica, toaka, instrumenata: radite s njima to vam drago. Napokon, ovo me zanima, a ovo me se ne tie. Ne tie me se u smislu da ne odreujem naine vaeg koritenja, a zanima me utoliko jer se, na ovaj ili onaj nain, dotie, ispreplie s onim ime se ja bavim.

Nadalje, vi znate to se dogaalo na predavanjima prethodnih godina: nekom vrstom inflacije iji su mi uzroci nepoznati upadali smo u nekakvu klopku. Bili ste obavezni dolaziti u etiri i trideset (...), a ja bih se naao pred auditorijem sastavljenim od ljudi s kojima nisam imao, u uem smislu, nikakav kontakt, potom bi netko, ako ne i polovica auditorija, otiao - morali su ii u drugu uionicu, i tako bi posluali samo djeli onoga to sam namjeravao rei. Sve ovo nije bilo previe spektakularno - barem nije tako izgledalo, ali je predstavljalo zamku iz drugog razloga. Za mene je - rei u vam to ovako - injenica da moram odraditi sve srijede uveer u takvom cirkusu, predstavljala istinsku, kako rei... previe je rei muku, premalo dosadu. Bilo je neto izmeu to dvoje. Od samog poetka, dok bih dolazio sa zaista pripremljenim predavanjem, ne dobivajui nimalo panje i obzira, posveivao sam puno manje vremena, ako tako hoete, pravilno iznesenom istraivanju, istovremeno zanimljivim i pomalo bezveznim stvarima koje sam mogao rei. Postavljalo mi se pitanje: kako bih mogao u sat, sat i pol, izvesti ovakav ili onakav trik, koji nee previe dosaivati ljudima, i da dobra volja koju su uloili doavi dovoljno rano da me priekaju bude to prije nagraena, itd. Tako su prolazili mjeseci i ja sam vjerovao da razlog mog, kao i vaeg, prisustva ovdje, to, dakle, znai istraivanje, eprkanje, otklanjanje praine s odreenog broja stvari, posjedovanje ideja, nije dovoljna nagrada za dolazak. Stvari su ostajale visjeti u zraku. Onda sam samom sebi rekao: sve to skupa ne bi bilo tako loe ako bi se u sali nalo trideset - etrdeset ljudi: mogao bih rei poneto o onome to radim i istovremeno imati kontakt s vama, govoriti, odgovarati na vaa pitanja, itd., da bi vratio malo mogunosti razmjene i kontakta koji su pohranjeni u normalnoj praksi istraivanja ili obrazovanja. Dakle, kako to izvesti? Po zakonu ne mogu postavljati formalne uvjete za pristup ovoj sali. Stoga sam prihvatio divlju metodu koja se sastoji od zakazivanja predavanja u devet i trideset ujutro, s milju da, kao to juer ree moj kolega, studenti vie ne znaju ustajati u devet i trideset. Vi kaete da to nije previe mudar kriterij selekcije: oni koji ustaju i oni koji ne ustaju. Postoji jo jedan. Naravno, uvijek postoje manjine koje su tu, instrumenti za biljeenje i tako to potom krui - u nekim sluajevima to ostaje na vrpci, u nekim drugim nae se na otiscima prstiju, ponekad se nae i u knjinicama - dakle, rekao sam: to uvijek krui. Dakle, pokuat emo (...) Oprostite mi, dakle, to morate rano ustajati, i ispriajte me onima koji ne mogu doi: to je akcija vraanja dijela onih rasprava i susreta srijedom u normalniji tijek istraivanja, posla koji je uraen i o kojem treba voditi rauna u pravilnim i institucionalnim intervalima.

Dakle, to bih vam volio rei ove godine? To da mi je dosta: to znai da bih htio pokuati zatvoriti, staviti, upravo na odreenom stupnju, toku na seriju istraivanja - na koncu istraivanje je jedna rije koja se koristi tek tako, to ona, zapravo, znai? - koja traju otprilike etiri ili pet godina, praktiki otkad sam ovdje, i zato vjerujem da su izazvala, kako vama, tako i meni, odreene potekoe. Bila su to istraivanja koja su bila bliski susjedi jedna drugima bez da su formirala jedinstvenu cjelinu i kontinuitet; bila su fragmentarna, pri emu ni jedno od njih nije dolo do svog cilja, i koja ni sama nisu bila metodina; rasprena i istovremeno previe repetitivna, koja su nailazila na isti kolosijek, na iste teme, na iste koncepte. To su bili mali razgovori o povijesti kaznenog postupka; nekoliko poglavlja koja su se bavila evolucijom; institucionalizacija psihijatrije u devetnaestom stoljeu; razmatranja o sofistici ili o grkom novcu, ili o inkviziciji u srednjem vijeku; skica povijesti seksualnosti, ili, u svakom sluaju, povijesti upoznavanja seksualnosti putem prakticiranja ispovijedi u sedamnaestom stoljeu ili kontrola djeje spolnosti u osamnaestom i devetnaestom stoljeu; otkrivanje geneze teorije i znanja o anomalijama, sa svim tehnikama koje su ga formirale. Sve ovo tapka, ne napreduje; sve ovo se ponavlja i nije povezano. Na kraju, to ne prestaje govoriti istu stvar i, stoga, moda, ne govori nita; ovo se ukrtava u slabo objanjivoj zbrci, koja se ba lako ne sreuje; ukratko, kako se kae, ne postie svrhu. Mogao bih vam rei: napokon, bili su to putovi, nije bitno kamo su vodili; bitno je, meutim, da to nije bio ni nulti dio , u svakom sluaju, ni nulti dio unaprijed odreenog pravca; bilo je to neto nalik na tokice. Na vama je bilo da ih spojite ili prilagodite; na meni da im tu i tamo zadam drukiju formu. Napokon, uskoro emo vidjeti to se da uiniti s tim fragmentima. Izvodio sam poneto od efekta uljeure koja skoi pod vodu, ostavljajui za sobom mali pjenasti trag i ostavlja nas u uvjerenju da, ini nas da vjerujemo i elimo vjerovati ili doista i sama vjeruje da tamo, gdje je vie ne vidimo i gdje je vie nitko ne nadgleda i ne primjeuje, slijedi nesuvisla i razborita, tamna putanja.

Evo kakva je otprilike bila situacija, onako kako je ja doivljavam: ne znam kakvom se inila s vae strane. To to je rad koji sam vam predstavio povremeno poprimao fragmentarni, repetitivni i isprekidani tempo podudaralo se s neim to bi se moglo nazvati "grozniava lijenost", svojstvena ljubiteljima knjinica, spisa, crtica, pranjavih rukopisa, nikad proitanih tekstova, knjiga koje, mukom tiskane, snivaju na policama sve dok ih netko ne izvue nekoliko stoljea kasnije. Sve to odgovara prezaposlenoj inerciji onih koji ispovijedaju znanje ni za to, jednu vrstu znanja bez raskoi, skorojevievskog bogatstva ije vanjske znakove, vi to dobro znate, nalazimo izloene na dnu stranice. Ovo je odgovaralo svima onima s osjeajem solidarnosti za jedno od bez sumnje najstarijih, za Zapad karakteristinih, neobino vrstih tajnih drutava i nepoznatih tajnih drutava, jo od vremena antike koji su se formirali u ranom kranstvu, bez sumnje u epohi prvih samostana, na granicama invazije, pobuna i uma. Govorio sam o velikoj, osjetljivoj i estokoj masoneriji beskorisne uenosti.

Nije me samo okus te masonerije tjerao da radim ono to sam radio. ini mi se da bi uraeni posao, i s moje i s vae strane, izveden u malo pretjerano empirijskoj i hazardnoj maniri, mogli opravdati rekavi da pripada odreenom, vrlo ogranienom, periodu u kojem smo do nedavno ivjeli, periodu od proteklih deset - petnaest, najvie dvadeset godina, periodu u kojem su bila uoljiva dva fenomena koja su mi se, ako i nisu previe bitna, mjesecima inila prilino zanimljiva. To je period koji je, djelomino, bio karakteristian po onome to bismo mogli nazvati uspjehom disperzivnih i nesuvislih napada. Mislim uglavnom na stvari s udnim djelovanjem, na primjer, na zalaganje za obustavu djelovanja institucije psihijatrije, rasprave, rasprava, vrlo ogranienih naposljetku, na antipsihijatriju; rasprava za koje dobro znate da nisu bile i jo uvijek nisu utemeljene ni na kakvoj cjelovitoj sistematizaciji, koja bi mogla proizlaziti iz njihovih referenci. Mislim na reference njihova porijekla, egzistencijalistiku(1)analizu, ili na reference trenutno vrlo prisutne u marksizmu ili u Reichovom teorijama(2). Mislim i na udno djelovanje napada koji su zauzeli suprotan stav - recimo - moral ili tradicionalna seksualna hijerarhija, koje se u napadima takoer nisu referirale, ni na to, osim na nejasan i dalek, u svakom sluaju mutan nain, na Reicha ili na Marcusea(3). Mislim jo i na uinkovitost napada protiv sudbenog i kaznenog aparata, od kojih su neki , bez skepse, bili odavno oznaeni "klasnom pravdom" u opem smislu, dok su drugi, tek neto odreenije, uglavnom bili pridrueni anarhistikoj tematici. Isto tako mislim, ponovo jo odreenije, na uinkovitost jedne stvari - ne usuujem se rei jedne knjige - kao to je Anti-Edip(4), koja se ne referira skoro ni na to drugo do svoje iste i izvanredne teorijske inventivnosti; knjige - ili prije stvari, koja je dovodila do gubitka glasa iako u suvremenijoj praksi njen amor dugo vremena nije prestajao tei izmeu kaua i fotelje.

Dakle, rei u ovako: u zadnjih petnaest godina iskazala se bezgranina i sveopa podlonost kritici stvari, institucija, praksi, rasprava; jedna vrsta ope rastresenosti tla, iako moda meu najprijateljskijima, najvrima i najbliima nama, naim tijelima, naim svakodnevnim gestama. No, istovremeno s tom rastresitou i neobinom efikasnou diskontinuirane, partikularne i lokalne kritike, otkriva se neto to nije moglo biti vidljivo u poetku: bilo je to ono to bismo mogli nazvati usporavajui efekt svojstven totalitarnim teorijama, rekao bih, u svakom sluaju, sveobuhvatnim i globalnim teorijama. Ne da te sveobuhvatne i globalne teorije nisu ponudile, i ne nude jo uvijek, na jedan konstantan nain, lokalno iskoristive instrumente: marksizam i psihoanaliza su tu da posvjedoe o tome. Ali one, vjerujem, nisu ponudile instrumente koji bi bili lokalno iskoristivi u uvjetima u kojima teorijska jedinica diskursa biva prekinuta, u svakom sluaju isjeckana, razapeta, postavljena na arpiju, prevrnuta, uklonjena, karikaturizirana, izigrana, teatralizirana itd. U svakom sluaju, sve ponovno uzeto u terminima totaliteta dovelo je do efekta rastresenosti. Dakle, ako hoete, prva toka, prva karakteristika onoga to se dogaalo u proteklih petnaestak godina: lokalni karakter kritike; one koja, vjerujem, ne eli rei dosta tromom i naivnom ili nevjetom empirizmu, mlitavom eklekticizmu, oportunizmu, propusnost koja ne bira teorijsku tvornicu, niti pomalo dobrovoljnom isposnitvu koje se i samo svelo na najveu moguu teoretsku oskudnost. Vjerujem da taj esencijalni lokalni karakter kritike ukazuje, u stvari, na jednu vrstu zasebne, necentralizirane teorijske produkcije koja nema potrebu za javnim odobrenjem kojim bi potvrdila svoju valjanost.

Ovdje se dodirujemo druge znaajke koja se odnedavno pojavljuje: ta lokalna kritika je uvjetovana, ini mi se, onime to bismo otprilike mogli nazvati "povratkom znanja". Povratkom znanja elim rei: tono je da smo, u godinama koje su upravo protekle, esto nailazili na nimalo povrnu tematiku: "ne ! vie znanje, nego ivot", "vie spoznaja, nego zbilja", "vie knjige, nego lova(5)itd., ini mi se da ono to je u podlozi itave te tematike, u njoj samoj, proizvodi ono to bi se moglo nazvati pobunom "podlonih znanja". Pod "podlonim znanjem" podrazumijevam dvije stvari. S jedne strane, spomenut u neke historijske sadraje koji su bili skrivani, maskirani u funkcionalne spojeve ili u formalne sistematizacije. Konkretno, ako elite, to nije semiologija azilskog ivota, to nije niti sociologija delikvencije, nego upravo pojava historijskih sadraja koji su dozvolili, kako kod azila, tako i kod zatvora, efektivnu kritiku. Jednostavno zato to su sami historijski sadraji mogli omoguiti ponovno pronalaenje podijele suoenja i bitaka koje su funkcionalna ureenja ili sistematske organizacije imale za cilj, jednostavno, maskiranje. Dakle, "podlona znanja" su oni blokovi historijskih spoznaja koje su bile prisutne i maskirane unutar funkcionalnih cjelina i sistematizacija i koje je kritika mogla aktualizirati, naravno, sredstvima uenosti.

Kao drugo, vjerujem da "podlonim znanjima" treba smatrati jo jednu stvar, i u nekom smislu, potpuno drugu stvar. "Podlonim znanjima", smatram i itavu seriju znanja diskvalificiranih kao nepojmovnih i nedovoljno razjanjenih: naivnih znanja, hijerarhijski inferiornih znanja, znanja na niskom nivou svijesti, koja ne zadovoljavaju znanstvene kriterije. Pojavom ovih, nekvalificiranih, ak i diskvalificiranih znanja s dna: onog psihijatrice, onog bolesnika, onog medicinske sestre, onog bolniara, ali paralelnog i marginalnog za izvjetaj za medicinsku spoznaju, znanja delikventa itd. - ta znanja koja sam spomenuo, nazovimo ih "znanja svjetine" (koja se, uvelike, ne poklapaju potpuno s opim znanjem nego, naprotiv, s pojedinanim, lokalnim regionalnim znanjem, drukijim znanjem, nesposobnim za jednoglasnost, koja se ne moraju prisiljavati da odsjecaju i oponira svemu to ga okruuje)-, to su ta lokalna znanja svjetine, esto kritizirana, diskvalificirana znanja.

Kaete mi: postoji istovremeno nekakav udan paradoks, elja da se grupira, spari u iste kategorije "podlonih znanja", s jedne strane, sadraje historijske spoznaje - pedantne, uene, egzaktne, tehnike - i lokalna znanja, pojedinana, znanja svjetine koja su bez opeg smisla i koja su na neki nain, ostavljana na ugru, kad nisu eksplicitno i efektivno zadravana na rubu. Dobro, smatram da je to sparivanje izmeu skrivenih, eruditskih znanja i znanja diskvalificiranih hijerarhijom znanstvene spoznaje, koje se efektivno odigrava u kritici u posljednjih petnaest godina, dalo toj kritici njenu esencijalnu snagu. U jednom, kao i u drugom sluaju, u stvari, u uenom kao i u diskvalificiranom znanju, o emu se, zapravo radi? Radi se o povijesnoj spoznaji o bitkama. U specijaliziranoj domeni erudicije, kao i u diskvalificiranom znanju svjetine lee one bitke koje su, preciznije, bile ostavljene na rubu. I to ocrtava ono to bismo mogli nazvati genealogijom, gdje su, dakle, ocrtana prvenstveno viestruka genealoka istraivanja, tu i tamo ponovo otkrivani detalji bitaka i grube uspomene na bojeve; i te genealogije, kao parovi uenih znanja i znanja svjetine, mogui su samo pod jednim uvjetom: da je prekinuta tiranija sveobuhvatnih diskursa, s njihovom hijerarhijom i sa svim privilegijama teoretske avangarde. Nazovimo, ako elite, "genealogijom" sparivanje eruditskih spoznaja i lokalnih uspomena, sparivanja koja omoguuju konstituciju historijskog znanja o bitkama i upotrebi tog znanja u suvremenim taktikama. To e, dakle, biti provizorna definicija genealogije koju sam pokuao s vama formirati na predavanjima prolih godina.

U toj, moemo rei, genealokoj aktivnosti, kao to vidite, ne radi se ni o kakvom stavljanju u opoziciju mnotva konkretnih injenica naspram apstraktne jedinice teorije; ne radi se niti o kakvoj diskvalifikaciji teorije da bismo joj se suprotstavili, u formi bilo kojeg pozitivizma, dobro ustanovljenom otrinom spoznaja. To nije ni empirizam koji propituje genealoki problem; nije niti pozitivizam u uobiajenom smislu rijei, koji ga prati. Radi se, u stvari, o upotrebi lokalnih znanja, diskontinuiranih, diskvalificiranih, nelegitimnih, protiv jedinstvene teorijske instance koja tei da ih filtrira, hijerarhizira, posloi u ime stvarnog znanja, u ime prava znanosti podrane od nekolicine. Genealogije, dakle, nisu pozitivistiki odgovori u formi opreznije i egzaktnije znanosti. Genealogije su, vrlo precizno, anti-znanosti. Ne samo da priznaju lirsko pravo ignoranciji i neznanju, ne samo da se zauzimaju za neprihvaanje znanja, njegovo stavljanje u igru, propitivanje njegova ugleda od strane trenutnog iskustva, jo nezadobijenog od strane znanja.. Nije to ono o emu se radi. Radi se o ustanku znanja, ne toliko protiv sadraja, znanstvenih metoda ili koncepata, nego o pobuni prije svega protiv efekata centralizatorske moi koji lee u institucijama i funkcioniranju znanstvenog diskursa organiziranog unutar jednog drutva kao to je nae. Ova se institucionalizacija znanstvenog diskursa utjelovljuje u sveuilite ili, u opem smislu, u pedagoki aparat, utjelovljuje se u teoretsko-komercijalnu shemu kao to je psihoanaliza, ili u politiki aparat, kao u sluaju marksizma. To je dobro protiv efekata iste moi diskursa koji se smatra znanstvenim; genealogija mora voditi bitku.

Preciznije, u svakom sluaju, bolje reeno: znate koliko su brojni oni koji su se godinama, u svakom sluaju, due od stoljea, pitali da li je marksizam znanost. Mogli bismo rei je li isto pitanje bilo, i jo uvijek jest, postavljano na raun psihoanalize, ili, jo gore, na raun semiologije knjievnih tekstova.

Na pitanje: "Je li jest, ili nije znanost?", genealogije ili genealozi su odgovarali: "Upravo je to - nastojanje da marksizam, psihoanalizu ili neto tree uinite znanou, ono to vam zamjeramo. Ako postoji prigovor koji se moe uputiti marksizmu, to je da bi doista mogao biti znanost." U, ako ne malo bolje elaboriranim, onda barem ublaenim, terminima, rekao bih ovako: bez znanja o tome u kolikoj je mjeri neto kao marksizam ili psihoanaliza u svom suvremenom razvoju, u svojim pravilima nastajanja i konceptima koje koristi, analogno znanstvenoj praksi, prije nego to se uope postavi pitanje formalne i strukturalne analogije marksistikog ili psihoanalitikog i znanstvenog diskursa, ne bi li trebalo postaviti pitanje, zapitati se nad moi koja sa sobom nosi pretenziju da bude znanost? Pitanje, pitanja koja treba postavljati nisu ova: "Koje tipove znanja biste diskvalificirali u trenutku kad o neemu govorite kao o znanosti? O kojoj temi govorei, o kojoj temi raspravljajui, koju iskustvenu temu biste minorizirali u trenutku kad kaete: ja koji vodim ovaj razgovor, vodim znanstveni razgovor i znanstvenik sam? Koje teorijsko-politike prethodnice biste utvrdili, da bi ih odvojili od opih, cirkularnih i diskontinuiranih formi znanja?" A ja kaem: "Kad vas vidim da nastojite utvrditi da je marksizam znanost, ja vas, iskreno govorei, ne vidim u nastojanju da, jednom zauvijek, dokaete da marksizam ima racionalnu strukturu i da njegove tvrdnje, prema tome, prolaze postupke provjere. Ja vas ponajprije vidim u nastojanju da uradite neto drugo. Ja vas vidim u nastojanju da povezujete u marksistikom diskursu i da onima koji se dre tog diskursa date u ruke mo koju je Zapad, od srednjeg vijeka naovamo, dodjeljivao znanosti i onima koji se dre znanstvenog diskursa."

Genealogija e, dakle, sluei se iskazom o osnovi zapisa znanja u hijerarhiji moi svojstvenoj znanosti, biti neka vrsta poduzea za oslobaanje historijskih znanja, sposobnih da oponiraju i bore se protiv primata specifinog, formalnog i znanstvenog teorijskog diskursa. Ponovna aktivacija lokalnih - "manjkavih" znanja, rekao je, moda, Deleuze(6)- protiv znanstvene hijerarhizacije spoznaje i njenih uinaka na pravu mo, to je, dakle, projekt tih genealogija u neredu i na arpiji. Reeno u dvije rijei: arheologija e biti metoda za analizu lokalnih izvoda, a genealogija ona taktika koja vodi igru, poevi od tako opisanih lokalnih izvoda, podlonih znanja koja se u toj igri oslobaaju. Tako e projekt biti obnovljen.

Vidite kako bi svi fragmenti istraivanja i svi nedovreni planovi koje sam uporno ponavljao zadnjih etiri - pet godina, mogli biti shvaeni kao elementi tih genealogija, koje nisam, sve do sada, uspostavio u ovih petnaest godina predavanja. Pitanje: zato ne bismo nastavili s jednom tako lijepom teorijom - i zaista tako slabo provjerljivom - da bismo ju prekinuli?(7)Zato ne nastavim i ponovo uzmem neto od psihijatrije, teorije spolnosti itd.?

Tono, mogli bismo nastaviti. Sve do jedne toke pokuavao sam nastaviti, nije bilo tolikih promjena, ni promjena u stjecaju prilika. Rekao bih da su se, s obzirom na situaciju od prije pet, deset, ili ak petnaest godina, stvari poneto promijenile; ini se da bitka vie nema isto lice. Nalazimo li se jo uvijek u odnosu snaga koji nam je dozvoljavao da bez obaveza, na tako ustar nain, prihvaamo ta znanja kojima je oduzet smisao? Kakvu snagu ona imaju sama po sebi? Od trenutka kad smo istakli fragmente genealogije, od trenutka kad smo prihvatili i stavili u optjecaj elemente znanja kojima se pokuavao oduzeti smisao, nismo li ih doveli u opasnost da budu ponovo ifrirani i kolonizirani od strane onih specifinih teorija koje su ih prvo potpuno diskvalificirale, a zatim ignorirale kad su se ponovo pojavili; jesu li sada potpuno spremne da ih ponovo pripoje sebi svojstvenom diskursu i sebi svojstvenom utjecaju znanja i moi? Da li se, titei tako osloboene fragmente, izlaemo prilici da vlastitim rukama gradimo specifini diskurs kojim nas pokuavaju uvui u zamku oni koji nam govore: "Sve je to lijepo, ali kamo to vodi? U kojem smjeru? Za koju cjelinu?" Sve do jedne toke, iskuenje je rei: dobro, nastavimo, gomilajmo. Napokon, jo nije doao trenutak u kojem riskiramo da budemo kolonizirani. Mogao bi vam rei da su ovi genealoki fragmenti u svakom trenutku u opasnosti da budu rekodirani; ali prije svega moemo izazivati i rei: "Dakle, pokuajte!" Mogli bismo, na primjer, rei, evo: da li se, od vremena kad su antipsihijatrija ili genealogija ustanovljene, od ega je prolo dobrih petnaest godina, pojavio ijedan marksist, psihoanalitiar ili psihijatar koji je stvar postavio u pravim terminima, dokazujui da su je ove genealogije iskrivile, loe objasnile, artikulirale, postavile? U biti, stvari su onakve kakvima ih opisuju preostali fragmenti genealogije, okrueni opreznom tiinom. Uglavnom im ne oponiraju, a kada to i ine radi se uglavnom o tipu reenica kakve smo nedavno imali prilike uti, vjerujem, od M. Juquina(8): "Sve je to lijepo. Ipak je sovjetska psihijatrija prva u svijetu." Ja sam rekao: "Naravno, sovjetska psihijatrija jest prva u svijetu - upravo to je ono to joj predbacujemo." Tiina, ili prije oprez, kojim specifine teorije zaobilaze genealogije moglo bi, dakle, biti razlog da nastavimo. Mogli bismo, u svakom sluaju, umnoiti fragmente genealogije, kao i zamke, pitanja, izazove, kako god elite, ali je u svakom sluaju pretjerano optimistino, poevi od injenice da se prije svega radi o bitci, bitci znanja protiv uinka znanstvene moi, tretirati utnju suparnika kao dokaz njegovog straha. utnja suparnika je [i] metodoloki ili taktiki princip koji uvijek treba imati na umu - znak da se on niega ne boji. Dakle, radi se o tome da ne samo da svim rasutim genealogijama treba dati vrst teorijski kontinuitet - ne vidim ni jedan sluaj u kojima im je dana neka nadreena neka vrsta krunske teorije koja ih ujedinjuje - nego nastojati u iduim predavanjima i bez dvojbe ove godine, odrediti ili povui ulog koji je zaloen u ime oporbe, u ime bitke, u ime pobune znanja protiv institucije i efekata znanja i moi znanstvenog diskursa.

Ulog svih ovih genealogija, vi ga znate, imam li na alost razloga precizirati, je ovaj: to je ta mo, dakle najezda, snaga, otrica, glupost koja se pojavila u zadnjih etrdeset godina, u situaciji pada nacizma i uzmaka staljinizma? to je mo? Ili prije - zbog pitanja "to je mo?" bilo bi prikladnije jedno teoretsko pitanje koje bi okrznulo sve, to ne bih elio - ulog je utvrditi koji su , u njihovim mehanizmima, u njihovim uincima, u njihovim izvjetajima, razliiti mehanizmi moi koji postoje na razliitim nivoima drutva, u promjenjivim domenama i obimima. Grosso modo, vjerujem da e ulog svega ovoga biti ovakav: mogu li se analize moi, na ovaj ili onaj nain, izvoditi iz ekonomije?

Evo zato postavljam to pitanje i o emu time elim govoriti. Iako ne vidim nikakvo smanjenje bezbrojnih ogromnih razlika, upravo mi se zbog njih ini da postoji zajednika toka izmeu pravne i , recimo, liberalne koncepcije politike moi - one na koju nailazimo kod filozofa XVIII. stoljea i kasnije u marksistikoj koncepciji, ili, u svakom sluaju, u odreenoj suvremenoj koncepciji koja vue korijene iz marksizma. Tu zajedniku toku nazvat u "ekonomizam" u teoriji moi. Na tu temu rei u vam slijedee: u sluaju klasinih pravnih teorija, mo je shvaena kao pravo koje bi za onoga tko ga posjeduje bilo kao dobro, i koje u odreenim okolnostima moe biti, djelomino ili u potpunosti, preneseno ili oduzeto pravnim aktom ili odlukom utemeljitelja prava - za sada je prilino nebitno kakav e biti redoslijed ustupanja ili ugovora. Mo je dakle, tonije, ono to svaki pojedinac posjeduje i to je, potpuno ili djelomino, ustupio politikom suverenitetu, s ciljem konstrukcije moi. Konstrukcija politike moi odvija se, dakle, u tom nizu, u toj teorijskoj cjelini, u kojoj se pouzdajem u model pravnog ina koji e proizlaziti iz reda ugovorne razmjene. Analogno tome, oekivana posljedica toga je da, od poetka do kraja ovih teorija, onaj tko presuuje dolazi do moi i dobara, do moi i bogatstva.

Oito je da u drugom sluaju, opem marksistikom konceptu moi, neemo nai nita od ovoga. Ali u njemu postoji neto drugo, neto to bismo mogli nazvati "ekonomska funkcionalnost" moi. "Ekonomska funkcionalnost", u mjeri u kojoj mo ima kljunu ulogu u upravljanju proizvodnim odnosima i praenju klasne dominacije omoguene razvojem i pripadajuim modalitetima preuzimanja proizvodnih snaga. U ovom sluaju politika mo u ekonomiji bi pronalazila svoje razloge historijskog postojanja. Openito, ako tako elite, u jednom sluaju imamo politiku mo koja bi u proceduri razmjene, u ekonomiji kruenja dobara, pronalazila svoj formalni model, a u drugom sluaju politiku mo koja bi u ekonomiji imala svoj razlog historijskog postojanja, princip svoje konkretne forme i trenutnog djelovanja.

Problem koji ini ulog istraivanja o kojima govorim moe se, vjerujem, ralaniti na sljedei nain. Kao prvo, je li mo uvijek u sekundarnoj poziciji prema ekonomskim odnosima? Je li uvijek dovrena i koliko je funkcionalna za ekonomiju? Je li sluenje ekonomiji esencijalni razlog postojanja moi? Je li odnosima koji su karakteristini za tu ekonomiju i esencijalni za njeno funkcioniranje sueno da se odre, napreduju, ovsnjuju, obnavljaju? Drugo pitanje: je li mo oblikovana na tritu? Je li mo neto to se posjeduje, stjee, to se ustupljuje silom ili ugovorom, to se oduzima ili obnavlja to cirkulira, to ispire jedno podruje, a uklanja drugo? Treba li se, takoer, u svrhu analize, pokuati posluiti razliitim sredstvima, i ako su temeljito ukrteni u i sa ekonomskim odnosima, i ako uinak odnosa moi tvori neku vrstu snopa ili spone s ekonomskim odnosima? U tom sluaju, neodvojivost ekonomije i politike nee biti poredak funkcionalne potinjenosti, niti poredak formalne izomorfnosti, nego neeg to e se zasnovati upravo na oslobaanju.

O emu, zapravo, povesti rauna u nastojanju da se izradi ne-ekonomska analiza moi? Mislim da obraamo panju na zaista premalo toga. Oslanjamo se, svakako, na tvrdnju da se mo kree, a ne daje ni ne razmjenjuje, niti postoji kao in. Oslanjamo se i na tvrdnju da mo nije prvenstveno ouvanje i obnavljanje ekonomskih odnosa, nego, samo po sebi, prvobitno, svjedoanstvo moi. Pitanje, ili prije dva pitanja: ako se mo kree, to je to kretanje? Od ega se ono sastoji? Kakav je njegov mehanizam? Na neki sam nain iznio sluajan i trenutaan odgovor, koji potvruju kako konkretne injenice, tako i aktualne analize: mo, to je uglavnom onaj tko sprjeava. To je onaj koji sprjeava prirodu, instinkt, grupu, pojedince. Dakle, u suvremenom diskursu nalazimo iznova ponavljanu definiciju moi kako o onome tko sprjeava; prije svega, suvremeni diskurs ne ini dokaz. Prvi je to rekao Hegel, zatim Freud, a nakon njega Reich(9). U svakom sluaju, biti organ represije je, dananjim rjenikom, gotovo homerska odrednica moi. Ne mora li, dakle, analiza moi biti istovremeno, i prvenstveno, analiza mehanizama prisile?

Drugo, drugi mogui odgovor, ako hoete, ako je mo sama po sebi pokrenuta i razvijana od strane odnosa sile, prije analize u terminima ustupanja, ugovora, oduzimanja, ili one u terminima obnove proizvodnih odnosa, ne bi li je takoer, i prije svega, trebalo analizirati u terminima borbe, sueljavanja i rata? Imat emo, dakle, naspram prve hipoteze - koja glasi: mehanizam moi je prvenstveno sam po sebi represija, onu drugu: mo je rat, rat nastavljen drugim sredstvima. U ovom trenutku, vrativi se Clausewitzevoj(10)tvrdnji, kaemo da je politika nastavak rata drugim sredstvima. Ovim su reene tri stvari: da su odnosi moi, na nain na koji funkcioniraju u drutvu kao to je nae, u pravilu za polaznu toku imaju odnos snaga ustanovljen ratom, povijesno tono, od rata i u ratu. Istina je da politika mo zadobivena u ratu, koja vlada ili nastoji vladati u miru u civilnom drutvu, uope ne nastoji zaustaviti uinke rata ili neutralizirati neravnoteu nastalu u posljednjoj bitci rata. Po ovoj hipotezi, politika mo ima ulogu da jednom vrstom tihog rata zauvijek zapeati ovakav odnos snaga i da ga ugradi u institucije, ekonomske nejednakosti, jezik, ak i u tijela jednih i drugih. Ovo e, dakle, biti prvi smisao koji pridodajemo Clausewitzevoj tvrdnji: politika je rat nastavljen drugim sredstvima; znai da je politika potvrda i neravnotee iskazane u ratu. Povratak ove tvrdnje elio bi rei jo jednu stvar: znati da, unutar ovog "graanskog rata", politikih previranja, suoavanja u vezi moi, uz pomo moi, za mo, naglaavanja jedne strane, preokreta, itd., sve ovo, u politikom sustavu, ne bi moralo biti interpretirano kao nastavci rata. Bilo bi oznaeno kao epizode, fragmenti, premjetanje samog rata. Nikad ne bi opisivali povijest samog rata, kao to bi opisivali povijest mira i njegovih institucija.

Povratak Clausewitzeve tvrdnje elio bi rei i treu stvar: finalna odluka ne moe dolaziti iz rata, to znai da bi klieji sile ili vojske morali, napokon, biti osueni. Kraj politike bila bi zadnja bitka, to znai da bi zadnja bitka napokon zaustavila kretanje moi kao nastavljenog rata.

Vidite da smo se, od trenutka kad smo pokuali odbaciti ekonomske sheme za analizu moi, trenutno nali suoeni s dvjema krupnim hipotezama: s jedne strane, mehanizam moi bila bi represija - tezom, koju u slobodno nazvati Reichovom hipotezom, i drugom, zalee odnosa moi je ratno suoavanje snaga - hipotezom, koju u, opet slobodno, nazvati Nietzcheovom hipotezom. Ove dvije hipoteze nisu nepomirljive, naprotiv, pokazuju se povezane prilinom vjerojatnou: nije li, prije svega, represija politika posljedica rata, pomalo kao to je potlaenost u klasinoj teoriji prava bila zloupotreba suvereniteta unutar pravnog poretka?

Mogli bismo, dakle, suprotstaviti dva velika sistema analize moi. Jedan, koji bi bio stari sistem koji nalazite kod filozofa osamnaestog stoljea, oblikovao se oko moi kao izvornog prava koje se ustupa, tvorei suverenitet, s ugovorom kao matricom politike moi. Tako oblikovana mo riskira, kad nadmai samu sebe, to znai kad nadmai granice samog ugovora, da postane jaram. Mo-ugovor, kao granica, ili, prije, kao prekoraenje granice, jaram. Imali biste i drugi sistem koji bi, suprotno, pokuao analizirati politiku mo ne vie na osnovi sheme ugovor-jaram, nego na osnovi rat-represija, ili dominacija-represija. Ovdje represija nije ono to je bio jaram u odnosu na ugovor, to znai zloupotreba, nego, naprotiv, jednostavni uinak jednostavnog nastavka odnosa dominacije. Represija nee biti nita drugo nego upotreba vjene sile , u uvjetima tog pseudo-mira koji vodi nastavljeni rat. Dakle, dvije sheme analize moi: shema ugovor-jaram, koja je, ako hoete, pravna shema, i shema rat-represija, ili dominacija-represija, u kojoj, za razliku od prethodne, opozicija nije ona izmeu legitimnog i nelegitimnog, nego izmeu bitke i pokoravanja.

Vidljivo je da je sve to sam vam govorio proteklih godina bilo na strani sheme bitka-represija. To je shema koju sam, de facto, pokuao upotrijebiti. No, upravo u onoj mjeri u kojoj sam je pokuao upotrijebiti, bio sam potaknut da je proanaliziram; povremeno, naravno, zato to sadri itavu hrpu nedovoljno ili, rekao bih, nikako razjanjenih toaka - i zato to vjerujem da bi pojmovi "represije" i "rata" trebali biti znatno modificirani, ako ne i djelomini naputeni. U svakom sluaju, treba razmotriti ta dva pojma, "represiju" i "rat", ili, ako hoete, poblie pogledati hipotezu po kojoj bi mehanizmi moi bili prvenstveno mehanizmi represije, i onu drugu da je, unutar politike moi, ono to grmi i funkcionira prvenstveno ratni odnos.

Moram priznati da sam, bez hvalisanja, ve due vrijeme nepovjerljiv prema ovakvom poimanju "represije", i da sam vam, upravo uz pomo genealogija o kojima sam itav sat govorio, uz pomo povijesti kaznenog prava, psihijatrijske moi, kontrole djeje spolnosti, itd., pokuao pribliiti injenicu da su mehanizmi upotrijebljeni u ovim oblicima moi bili svakako neto vie od represije. Ne mogu nastaviti bez da se malo vratim na analizu represije, bez da sredim sve to sam mogao rei na, bez sumnje, pomalo nesuvisao nain. Prema tome, sljedee, ili eventualno dva sljedea predavanja, bit e posveena prikazu kritike pojma "represija", pokuaju razjanjavanja u emu i zato je trenutni pojam represije nedovoljan za identifikaciju mehanizama i uinaka moi(11).

Meutim, bit predavanja bit e posveen drugom zadatku - problemu rata. elio bih pokuati vidjeti u kojoj mjeri binarna shema rata, bitke, sueljavanja snaga, moe biti uspjeno oznaena kao pozadina civilnog drutva, u smislu principa i pokretaa kretanja politike moi. Je li rat upravo ono o emu bi trebali govoriti u sklopu analize funkcioniranja moi? Jesu li pojmovi "taktike", "strategije","odnosa snaga" valjani, i u kojoj mjeri? Mo je, jednostavno, rat nastavljen drugim sredstvima nego orujem i bitkama? U sklopu ove tematike nedavno se pojavilo stajalite da je mo u slubi zatite drutva; treba li vjerovati da je drutvo u svojoj politikoj strukturi organizirano tako da se neki mogu braniti od ostalih, ili braniti svoju dominaciju od pobune drugih, ili, jednostavno, braniti svoju pobjedu ovjekovjeivi je u odnosu pokoravanja?

Dakle, ovakva e biti shema ovogodinjih predavanja: prvo, jedna ili dvije lekcije posveene ponavljanju pojma represije; nakon toga u poeti [obraivati] - eventualno u nastaviti sa problemom rata u civilnom drutvu, obraivanog proteklih godina. Poet u ostavljati postrance one koji se mogu ubrojiti u teoretiare rata u civilnom drutvu, a koji to po mom miljenju nisu, dakle Machiavellija i Hobbsa. Nakon toga u pokuati ponovo uzeti teoriju o ratu kao o historijskom principu funkcioniranja moi, oko problema vrste, budui da je u binarnosti rasa, prvi put na Zapadu, uoena mogunost analize politike moi kao rata. Pokuat u nastaviti s ovim sve do toke gdje bitka rasa i bitka klasa, na kraju devetnaestog stoljea, postaju dvije velike sheme unutar kojih nastojimo obiljeiti fenomen rata i odnosa snaga unutar politikog drutva.

Michel Foucault

Michel Foucault(1926-1984) slovi za najeminentnijeg filozofa i povijesniara ideja postratne Francuske. U svojoj karijeri predavao je na mnogobrojnim sveuilitima, a 1970. dobija mjesto na prestinom College de France. Kao poststrukturalist, poznat je po originalnom pristupu u drutvenim znanostima, a njegove ideje inspirirale su mnoge postmodernistike autore.

Pod naslovom O znanju i moi zapravo se krije Cours du 7 janvier 1976 (Predavanje od 7. sijenja 1976.) odrano na College de France, a koje mi preuzimamoiz knjige: Michel Foucault (1997) Il faut dfendre la socit. Paris: Seuil, Gallimard.

1.Ovdje se Michel Foucault osvre na psihijatrijski portret (definiran, tu i tamo, kao "antropo-fenomenologija", iliDaseinanalyse) koji je u filozofiji Husserla i Heideggera traio nove pojmovne instrumente. M. Foucault zanimao se za njihova prva djela (cf. "Maladie et l'existance", uMaladie mentale et Personalit, Pariz, Pres universitaires de France, 1954, pogl. IV; "Uvod", L. Binswagnera,Le Rve et l'Existence, Pariz, Descle de Brouwer, 1954; "La Psychologie de 1850 1950", u A. Weber & D. Huisman,Tableau de la philosophie contemporaine, Pariz, Fischbacher, 1957; "La recherche en psychologie ", u Des chercheurs s' interrogent, studije predstavljene od J. E. Morra, Pariz, PUF, 1957; tri poslijednja teksta izdana su uDits et crits, 1954-1988, ur. D. Defert & F. Edwald, surad. J. Lagrange, Pariz, Gallimard/Bibliothque des sciences humaines", 1994, 4 vol;I: 1954-1969, II: 1970- 1975, III: 1976-1979, IV: 1980-1988; cf. I br. 1, 2, 3) , bili su reizdani zadnjih godina (cf.Colloqui con Foucault, Salerno, 1981, fr. prijevod uDits et crits, IV, br. 281).2.W. Reich, vidi:Die Funktion des Orgasmus;zur Psychopatologie und zur Soziologie des Geschlectslebens, Be, Internationaler psychoanalytischer Verlag, 1927 (fr. prijev:La Fonction de l'orgasme, Paris, L'Arche, 1971);Der Einbruch der Sexualmoral, Berlin, Verlag fr Sexualpolitik, 1932 (fr. prijev:L'Irruption de la morale sexuelle, Pariz, Payot, 1972);Charakteranalyse, Be, Selbstverlaf des Vafassers, 1933 (fr. prijev:L'Analyse charactrielle, Pariz, Payot, 1971);Massenpsychologie des Faschismus; zur Sexualkonomie der politischen Reaktion und zur proletarichenSexualpolitik, Copenhagen/Prag/Zrich, Verlag fr Sexualpolitik, 1933 (fr. prijev:La Psychologie de masse du fascisme, Pariz, Payot, 1974);Die Sexualitt im Kulturkampf, Copenhagen, Sexpol Verlag, 1936.3.M. Foucault se ovdje, dobro je vidljivo, referira na H. Marcusea, autora:Eros and Civilisation: A philosophical inquiry into Freud, Boston, Ma., Beacon Press, 1955 (fr. prijev:ros et Civilisation, Pariz, Seuil, 1971), iOne-dimensional Man, Beacon Press, 1964 (fr. prijev:L'Homme undimensionnel, Pariz, Seuil, 1970).4.G. Deleuze & F. Guattari,L'Anti dipe, Capitalisme et scizophrnie, Pariz, Ed. de Minuit, 1972. Treba se prisjetiti da je M. Foucault razvio ovu interpretaciju Anti-Edipa kao "knjige-sluaja" u predgovoru engleskom izdanju teksta. (Anti-dipus, New York, Viking Press, 1977; cf. fr. prijev. ovog predgovora uDits et crits, III, br. 189).*.*Rukopis: umjesto "lova", "putovanje" (op. prev.)5.Koncepti "manjeg" i "manjine", - pojedinanih sluajeva prije nego pojedinih bia, individuacije "bivanjem" prije nego sutinom - elaborirao je G. Deleuze, zajedno s F. Guattarijem uKafki.Pour une litterature mineure(Pariz, d. de Minuit, 1975), ponovo izdano od Deluzea u lanku "Philosophie et minorit" (Critique, veljaa 1978), naknadno su ga razradili G. Deleuze i F. Guattari uMille plateaux. Capitalisme et shizophrnie, Pariz , d. de Minuit, 1980). "Manjina" se ovdje odnosi na koncept "molekularnog", koji je razvio F. Guattari uPsychanalyse et Transversalit. Essai d' analyse institutionelle(Pariz, Maspero, 1972), u kojem je logika dana "postajanju" i "intenzitetima".6.Foucault se ovdje referira na debatu pokrenutu nedugo nakon izdavanja LesMots et les Choses. Une archologie de sciences humaines(Pariz, Gallimard, 1966), u vezi konceptaepistemei statusa diskontinuiranosti. Na sve kritike Foucault je odgovorio nizom teorijskih i metodolokih postavki (poimence "Rponse une question",Esprit, svibanj 1968, str. 850-874, i "Rponse au Cercle d'epistmologie",Cahiers pour l'analyse, 9, 1968, str. 9-40; uDits et crits, I, br. 58 i 59), takoer ponovo objevljenih uL'Archologie du savior,Pariz, Gallimard, 1969..7.Zastupnik francuske komunistike partije u to doba8.Cf. G. F. Hegel,Grundlinien der Philosophie des Rechts, Berlin, 1821, 182-340 (fr. prijev:Principes de la philosophie du droit, Pariz, Vrin, 1975); S. Freud: "Das Unbewussten", u "Internationale Zeitschrift fr rtzliche Psychoanalyse, vol. 3 (4) i (5), 1915, iDie Zukunft einer Illusion, Lepzig/Be/Zurich, Internationaler Psychoanalyse Verlag, 1927 (fr. prijev:L'Avenir d'une illusion, Pariz, Denol, 1932, ponovno izdanje Paris, PUF, 1995). Odnosi se na Reicha, cf supra, bilj. 29.M. Foucault pravi iluziju na tvrdnju dobro znanu iz teorije Carla von Clausewitza (Vom Kriege, knj. I, pogl. 1. XXIV, inHinterlassene Werke, Bd. 1-2-3, Berlin, 1832; fr. prijev:De la guerre, Pariz, d. de Minuit, 1955), po kojoj: "Rat nije nita drugo, do nastavka politike drugim sredstvima."; on "nije samo politiki in, nego i istinski instrument politike, njen nastavak drugim sredstvima." (ibid., p.28). Vidi takoer knj. II, pogl. III, III i knj. VIII, pogl. VI.10.Nikad odrano obeanje. U rukopis je, meutim, umetnuto predavanje na temu "represije" odrano bez obaveze na jednom stranom sveuilitu. Pitanje e biti ponovljeno uLa Volont de savoir, Paris, Gallimard, 1976.

Prevela Ivana Pavi