mjeniČne radnje

UNIVERZITET U BIHAĆU

PRAVNI FAKULTET

BIHAĆ

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA: KOMPARATIVNO I MJENIČNO PRAVO

TEMA: MJENIČNE RADNJE

PROFESOR: STUDENTICE:

22. decembar 2010.godina

SADRŽAJ

SADRŽAJ...................................................................................................................................2

UVOD.........................................................................................................................................3

PODJELA MJENIČNIH RADNJI.............................................................................................4

IZDAVANJE MJENICE ...........................................................................................................5

INDOSIRANJE..........................................................................................................................6

AKCEPTIRANJE.......................................................................................................................8

AVALIRANJE..........................................................................................................................10

MJENIČNA INTERVENCIJA.................................................................................................11

PLAĆANJE...............................................................................................................................12

UMNOŽAVANJE....................................................................................................................12

PREZENTACIJA......................................................................................................................14

PODIZANJE MJENIČNOG PROTESTA................................................................................15

VRŠENJE MJENIČNIH REGRESA.......................................................................................16

AMORTIZACIJA....................................................................................................................17

MJENIČNE TUŽBE.................................................................................................................17

MJENIČNI PRIGOVORI........................................................................................................19

NOTIFIKACIJA......................................................................................................................20

ZAKLJUČAK..........................................................................................................................22

KORIŠTENA LITERATURA.................................................................................................23

2

UVOD

Pod mjenicom se podrazumijeva vrsta vrijednosnog papira u obliku pismene isprave kojom jedna osoba daje bezuslovno obećanje da će sama isplatiti određenu sumu novca ili kojom izdaje bezusloven nalog drugoj osobi da ona u određeno vrijeme i na određenom mjestu isplati određenu sumu novca osobi naznačenoj na toj ispravi ili isplati trećoj osobi za koju ona to naredi. U ovom seminarskom radu bit će izložene mjenične radnje kao što su izdavanje i akceptiranje mjenice, bit će objašnjeno na koji način i pod kojim uslovima se vrši prijenos mjenice, ko može biti mjenični garant, te kako se vrši intervencija, umnožavanje, prezentacija i isplata mjenice. O navedenim kao i ostalim mjeničnim radnjama bit će objašnjeno na sljedećim stranicama.

3

PODJELA MJENIČNIH RADNJI

„ Mjenica je tipični vrijednosni papir po naredbi,kod kojeg prava nastaju, mijenjaju se, prenose ili prestaju vršenjem određenih radnji od strane povjerioca, dužnika ili trećeg lica ( ili njihovih punomoćnika ), u zakonom utvrđenim rokovima i propisanom obliku.“1 Mjenične radnje koje dovode do stvaranja novih pravnih odnosa i određenog pravnog dejstva mogu se podijeliti u dvije grupe:

1. Osnovne mjenične radnje,

2. Njenične radnje koje se preduzimaju radi očuvanja i ostvarenja mjeničnih radnji.

U osnovne mjenične radnje, koje se preduzimaju u cilju da se steknu mjenična prava i obaveze spadaju:

a. Izdavanje mjenice

b. Indosiranje mjenice

c. Akceptiranje mjenice

d. Avaliranje mjenice

e. Mjenična intervencija

f. Ispata ( plaćanje ) mjenice

g. Umnožavanje mjenice

h. Prezentacija mjenice

U mjenične radnje koje se preuzimaju radi očuvanja i ostvarenja mjeničnih prava spadaju;

a. Podizanje mjneničnog protesta

b. Vršenje mjeničnih regresa

c. Podnošenje zahtjeva za amortizaciju mjenice

d. Osiguranje mjneičnog potraživanja

e. Podizanje mjenične tužbe

f. Isticanje mjeničnih prigovora i g. notifikacija.

IZDAVANJE MJENICE

1 Reuf Kapić i hajro Kofrc: Poslovanje s mjenicom – pravni i računovodstveni postupak, Harfo – graf, Tuzla,2001. god. str.33

4

Kao prva radnja koja se odnosi na ovu vrstu vrijednosnih papira, kao sredstva plaćanja savremenog doba jeste izdavanje mjenice. Ova radnja se izvršava od strane trasanta te na osnovu tog akta dolazi do zasnivanja mjeničnog odnosa između trasanta i remitenta, s tim da u ovaj odnos mogu naknadno da pristupe i treća lica koja se javljaju u ulozi povjerioca ili dužnika u odnosu na istu mjenicu. Sve navedeno ukazuje da upravo ova radnja treba da predstavlja početak svakog mjeničnog odnosa. Međutim, u praksi a naročito kod potrošačkih kao i drugih kredita, dešava se da se na mjeničnu ispravu prije svega stave izjave o akceptiranju, indosiranju i sl. pa da tek onda trasant stavlja svoj potpis na mjenicu, kada je u pitanju bianco mjenica. Međutim, prema teoriji prava izdavanje mjneice se izvršava potpisom trasanta i predaje iste remitentu, jer je prethodno od njega primio određenu protuvrijednost ( iako to nije navedeno u mjenici ). Prema tome, trasant postaje remitentov dužnik, kao i dužnik svih ostalih budućih savjesnih imatelja navedene mjenice. On se nalazi i u ulozi dužnika sve do momenta dok se remitentu ne isplati mjenična svota ili da prava i obaveze iz mjenice ne prestanu na neki drugi način. U vezi sa izdavanjem mjenice postavlja se pitanje pokrića na osnovu kojeg će biti isplaćena novčana svota. Pravilo je da kod trasata prije dospjelosti, postoji pokriće koje nebi trebalo biti manje od mjenične svote, ali se u praksi dešava i takva situacija ta na taj način isplaćuje se djelomično mjenična svota. „ U praksi se ovo pokriće, u pravilu sastoji u novcu, kreditu, robi ili nekim drugim vrijednosnim papirima. Pokriće u novcu može se sastojati iz sredstava na tekućem računu, deponiranih sredstava i drugih novčanih sredstava.“2 Posebnim ugovorom između trasanta i trasata se predviđa da će trasat kreditirati trasanta do određenog iznosa, odnosno do visine datog kredita isplatiti iznos mjenice koje trasant trasira odnosno vuče na trasata. Ako je pokriće u robi, smatra se da trasant ima pokriće u visini vrijednosti te robe ( npr. visina kupovne cijene date robe koju trasat isplaćuje trasantu ).

INDOSIRANJE MJENICE

2 Grupa autora, Međunarodni privredni menadžment, Ekonomski i Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću, Bihać, 2004. god. str.387

5

„ Prijenos mjenice jeste mjenična radnja koja se sastoji u tome što se putem određene izjave ( indosamenta ) mjenica prenosi sa jednog lica ( indosanta ) na drugo lice ( indosatara ).“3

Jedna od bitnih karakteristika vrijednosnih papira, tako i mjenice jeste njena prenosivost, a ona se može vršiti putem cesije i indosamenta ( indosmana). „ Cesija je čin promjene povjerioca kod mjenice, odnosno ugovorno postupanje tražbine između dotadašnjeg povjerioca ( cedenta ) i treće osobe ( cesionara ), koja na taj način postaje novi povjerilac. Proizilazi da cesiji prethodi neki osnovni pravni posao, odnosno ona se temelji na nekom pravnom osnovu ( ugovor – cessio udumtaria, ali i zakon – cessio legis ili sudska odluka – cessio judicialis ). Pod uslovom da je punovažna i da se njome njegov položaj ne pogoršava, za cesiju nije potreban nikakav pristanak dužnika, jer se u suštini, to njega ne tiče i svejedno mu je ko će mu biti povjerilac. Potraživanje iz mjenice se može cedirati, razumije se, samo uz faktičko predavanje samog papira. Putem cesije se vrši prenos mjenica na ime, tzv. rekta ( neprenosivih ) mjenica, osim ako zakonom nije izričito predviđeno da se prenos takvih mjenica može vršiti i indosamentom. Sam postupak cesije, koji podrazumijeva učešće tri osobe ( ustupalac – cedent, primalac tražbine – cesionar i ustupljeni, odnosno cedirani dužnik – cesus) provodi se kroz sljedeće radnje: na samom papiru se upisuje naziv ili ime novog imaoca mjenice ( njenog sticaoca), stavlja se potpis prenosioca, obavještava izdavalac mjenice i vrši upis cesije u registar ( ukoliko takav registar postoji ). Cesija se može otkloniti kao način prenošenja mjenice, stavljanjem odgovarajuće klauzule od strane njenog izdavaoca ili po sili zakona.“4 Kao što smo već rekli na početku, indodament je specifičan način prenosa vrijednosnih papira, a samim tim i mjenice, kojim dotadašnji imalac mjenice ( indosant) prenosi prava iz mjenice na novog povjerioca ( indosatara ), čime između ovog posljednjeg i dužnika nastaje samostalan pravni odnos. Taj odnos je neovisan u odnosu na starog povjerioca, zbog toga što je taj odnos nebitan. Ono što je važno, odnosno odlučno je samo sadržaj mjenice i međusobni lični odnos novog povjerioca i dužnika. Indosament je izjava koja se stavlja na mjenicu. Može se staviti na prednju stranu mjenice, poleđini ili na njenom produžetku kojom njen imalac prenosi svoja prava iz mjenice na neko drugo lice. Indosant može zabraniti dalji prenos mjenice tzv. rekta klauzulom – rektaindosmanom. To je klauzula „ ne po naredbi“ i tada se mjenica može prenositi samo cesijom. Indosament se može vršiti od strane ovlaštene osobe na drugu osobu i to bezbroj puta. Indosament mora biti bezuslovan jer bi svako uslovljavanje bilo ništavo, a također se nemože vršiti djelimično indosiranje.

Postoji više vrsta indosamenata:

a. Vlasnički indosament

3 Genc Trnavci, Komparativno mjenično pravo sa osvrtom na međunarodnu mjenicu, Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću, Bihać, 2007. god. str. 29

4 Reuf Kapić i Hajro Kofrc, Poslovanje s mjenicom – pravni i računovodstveni postupak, Harfo – graf, Tuzla, 2001. god. str.35

6

b. Prokura indosament

c. Založni indosament

d. Rekta indosament

e. Povratni indosament

a. Vlasnički indosament je prenos mjenice i mjeničnih obligacionih prava na indosatara, nakon čega se indosant pretvara u mjeničnog dužnika, solidarno odgovara indosataru kao novom mjeničnom povjeriocu, zajedno sa akceptantom i drugim mjeničnim potpisnicima. Pojavljuje se u obliku:

- Punog indosamenta koji indosatara označava punim imenom

- Bjanko ili blanko indosamenta koji je neispunjen, odnosno prazan indosament, samo sa izraženom voljom indosiranja i potpisom starog imaoca mjenice, dakle bez imena indosatara ili samo golim potpisom indosanta.

b. Prokura indosament, odnosno punomoćnički indosament prenosi samo ovlaštenje za naplatu od strane indosatara i to u ime i za račun indosanta. Daje se u svrhu opunomoćenja naročito onda kada je indosatar banka koja treba samo naplatiti mjenični iznos za indosanta i nakon toga ga njemu isplatiti u određenom obliku.

c. „Založni indosament se preduzima kada mjenični povjerilac želi da dođe do gotovinskih sredstava davanjem mjenice u zalogu ( lombardiranjem, mjenični lombard ). Dakle, mjenica se zalaže za neko pravo povjerioca koje ima osnov u pravnom poslu koji je izvan mjenice i to putem indosamenta. Posebnim klauzulama, kao nastalom i kod punomoćničkog indosamenta, može se kod založnog indosamenta indosiranje učiniti vidljivim ( tada je u pitanju otvoreni založni indosament) ili se to na svojevrstan način prikriva ( u tom slučaju se radi o prikrivenom založnom indosamentu )“.5

d. Rekta indosament se vrši dodavanjem indosman klauzule „ ne po naredbi“. Indosant nije ovlašten u potpunosti isključiti dalje indosiranje, odnosno pretvoriti mjenicu u budućnosti u rekta mjenicu koja bi se mogla prenositi samo cesijom jer samo trasant može kreirati rekta mjenicu.

e. Povratni indosament predstavlja slučaj kada se mjenica indosira na trasata, bez obzira da li je on akceptirao ili nije, ali i na trasanta, te na osobu koja je već bila indosant po toj mjenici. Tako se obaveza ponovo vraća na osobu na kojoj je jednom već bila. Potrebno je dodati da sve navedene osobe mogu, nakon povratnog indosamenta, mjenicu dalje indosirati.

5 Reuf Kapić, Hajro Kofrc, Poslovanje s mjenicom – Pravni i računovodstveni postupak, Harfo – graf, Tuzla,2001. god. str. 36

7

AKCEPTIRANJE ( PRIJEM, PRIHVAT ) MJENICE

„ Akceptiranje mjenice je mjenično pravna radnja kojom se trasat obavezuje prihvatiti mjeničnu obavezu, tj. isplatiti mjenicu onako kako ona glasi. Akcept se daje potpisom trasanta na licu mjenice. Od momenta potpisivanja mjenice trasat postaje akceptant. Trasat postaje tada glavnim mjeničnim dužnikom do kojeg je momenta glavni mjenični dužnik bio trasat.“6

U mjenici se mijenja dužnik, a ostali potpisnici postaju regresni ( sekundarni ) dužnici, pa imalac mjenice, ako to ne učini glavni dužnik, prema njima ima regresno pravo, odnosno pravo da se naplati od njih. Nakon akceptiranja, mjenica i mjenične obaveze se mogu ugasiti samo ako isplatu mjenice izvrši akceptant ( prihvatnik ), time akceptant na taj način bezuslovno priznaje dug. „Mjenica u najvećem broju slučajeva može djelovati i bez akcepta, jer je trasant obavezan i bez akcepta iz mjenice, a pored njega jamče i svi indosanti. U prometu cirkulišu, iako dosta rijetko i mjenice koje nisu akceptirane. No, postoje slučajevi obaveznog akceptiranja: kada mjenica glasi na određeno vrijeme po viđenju ( kako bi se mogao utvrditi rok dospjelosti ) i kada se radi o domiciliranoj mjenici ( kako bi trasat znao gdje treba da plati mjenicu ). Nadalje trasat jamči samo akceptiranjem mjenice, čime se stvara novi dužnik. Takođe, akceptiranje ima vrlo veliki značaj za povjerioca, jer se sa akceptiranom mjenicom može da bira jedna od sljedećih mogućnosti:

a. Zadržati mjenicu kod sebe i na dan njene dospjelosti je prezentirati radi isplate ( sam ili preko drugog npr. banke )

b. Mjenicu prenijeti indosamentom, dati je svom povjeriocu na ime isplate sopstvenog duga, odnosno izmirenja vlastite obaveze ( u datim slučajevima im služi kao sredstvo plaćanja )

c. Akceptiranu mjenicu dati banci u eskont, pa na taj način doći do novčanih sredstava ( dakle, iskoristiti je kao kreditni instrument )“.7 Mjenica mora biti prezentirana ( podnesena ) na akcept od strane njenog imaoca u određenom roku i na određenom mjestu da bi mogla biti akceptirana. Akceptiranje se vrši izjavom u pismenoj formi na mjenici od strane trasata bez posebnog sadržaja. Dovoljna je samo klauzula o akceptu koja se daje riječima „priznajem“, „akceptiram“, „primam“ i sl. bez ikakvih uslovljavanja uz dokazivanje mjenične sposobnosti. Postoji više vrsta akcepta:

- Puni akcept koji sadrži klauzulu o prihvatanju trasantovog naloga, potpis akceptanata i eventualno adresu, datum i mjesto akceptiranja


7 Reuf Kapić i Hajro Kofrc,Poslovanje s mjenicom – pravni i računovodstveni postupak, Harfo – graf, Tuzla, 2001. god. str.37

8

- Bjanko akcept koji sadrži samo potpis akceptanta na odgovarajućem mjestu u mjenici

- Djelimični aspekt kojim se olakšava položaj regresnih mjeničnih dužnika.

AVALIRANJE MJENICE

„ Pored trasanta, trasata i akceptanta, postoji još jedna ( četvrta ) vrsta mjeničnog dužnika – avalist. To je određena osoba ( sa pasivnom mjeničnom sposobnošću) koja daje izjavu na mjenicu ( licu ili poleđini mjenične isprave ) ili alonžu kojom garantuje za određenog mjeničnog dužnika da će ovaj izvršiti svoju mjeničnu obavezu. Na taj način se osigurava isplata mjenice ( ne i za druge mjenične radnje i obaveze ), u cijelom iznosu ili jednom njegovom dijelu. Istina, praktično značenje jemstva može da upućuje i na nepovjerenje imaoca mjenice u odnosu na platežnu sposobnost mjeničnih potpisnika ( dužnika )“.8 Jamstvo u mjeničnopravnim odnosima se razlikuje od jamstva u obligacionim odnosima u tome što se avalom ustanovljava samostalan, a ne sporedan pravni posao, odnosno akcesoran. U mjeničnopravnim odnosima avalist može biti pozvan da plati mjenicu i prije nego što je pokušana naplatiti od glavnog dužnika. Odgovornost avaliste u odnosu na povjerioca je neposredna, samostalna i solidarna, odnosno avalista odgovara na isti način kako odgovara i onaj za koga je dao aval. Osoba koja daje aval naziva se avalista, a osoba za koju on jamči naziva se honorat. Avalista može biti neko lice izvan mjenice, ali može biti i neki postojeći obaveznik u mjenici, osim glavnog mjeničnog dužnika ( akceptant, trasant do akceptiranja, izdavalac solo mjenice ). Avalista stavlja na mjenicu pismenu izjavu jamstva riječima „kao jamac“, „kao garant“ ili nekim drugim sličnim izrazima koji imaju takva značenja. Avalista mora naznačiti, odnosno imenovati honorata kako bi se izbjegla svaka zabuna jer ako bi to propustio, njegova izjava bi bila tretirana kao jamstvo za trasanta. Mjenično jamstvo, prema sadržaju obaveze koju preuzima avalista, može biti:

- Puno koje se odnosi na ukupan mjenični iznos,

- Djelimično koje se odnosi na manji iznos od onoga za koji je obavezan potpisnik.

Avalista jamči primarno a ne supsidijarno. On jamči u prvom redu, a ne poslije onoga za kojeg je preuzeo jamstvo, pa čak i kada se radi o jamčenju za osobu koja nemože preuzeti mjeničnu obavezu, za izmišljenu obavezu ili se radi o falsikovanom potpisu onoga za kojeg je dao aval. Kada isplati mjenicu avalista stiče sva prava iz mjenice ( regresni povjerilac ), kao i vlasništvo nad mjeničnom ispravom. „ U pravilu, izjava o avalu sa potpisom avaliste se daje na licu mjenice ili alonžu mjenice ( moguće je i na duplikatu mjenice ). Zemlje Anglo - američkog mjeničnog prava ne poznaju institut mjeničnog avala, ali kao supstituti njemu postoji tzv.“ iregularni indosament“, te u američkom pravu, payment guaranteed i collection guaranteed, kao mjenični avali sui generis. U nekim

8 Reuf kapić i Hajro Kofrc, Poslovanje s mjenicom – pravni i računovodstveni postupak, Harfo – graf, Tuzla, 2001. god. str.38

9

zemljama je ( npr. u Francuskoj ), dopuštena mogućnost davanja avala i „separatnim aktom“ – van mjeničnog pismena, sa istim pravnim dejstvom kao da je dat i na mjeničnoj ispravi, s tim što se precizira mjenica za koju se daje aval, mjesto i vrijeme avaliranja i sl. Davanju avala, odnosno njegovom upisu na mjenicu, najčešće prethodi zaključenje ugovora sa budućim honoratom, koji ima obligacionopravni karakter ( bankarski posao ). Posao koji proizilazi iz tog ugovora je nezavisan od mjeničnog posla.“9

MJENIČNA INTERVENCIJA

„Intervencija se sastoji u tome što jedno lice ( intervenijent) po pozivu ili spontano akceptira ili isplati mjenicu i umjesto bilo kojeg mjeničnog dužnika koji je pozvan ispuniti mjeničnu obavezu, a on to nemože ili neće da učini.“10 Intervencijom se prevazilaze teškoće nastale zbog neisplate ili neakceptiranja mjenice sa čime su povezani i veliki troškovi. Intervencija takođe služi i kao svojevrsno sredstvo za očuvanje kreditne sposobnosti i „dobrog glasa“ regresnih dužnika u poslovnom svijetu. Institut mjenične intervencije zapravo podrazumijeva posredovanje treće osobe koja će akceptirati i / ili platiti mjenicu, kako bi regresnog dužnika zaštitila od regresa. Klauzula o intervenciji se obavezno unosi u mjeničnu ispravu jer samo tako proizvodi mjeničnopravna dejstva. Po svojoj formi može biti samo puna, dok bjanko intervencija nije moguća ( iz razloga što bi se, zavisno od mjesta upisa, moglo smatrati da se radi o bjanko avalu ili bjanko indosamentu ). Intervencija može biti:

a. Pozivna – kada trasant, indosant ili avalista u samoj mjenici izričito navedu osobu koja će, po potrebi akceptirati ili isplatiti mjenicu, kod pozivne intervencije, imalac mjenice ima obavezu da od intervijenta primi isplatu mjeničnog iznosa u cjelini ili djelimično.

b. Spontana – u slučaju kada treća osoba ili bilo koji od mjeničnih potpisnika, bez poziva na intervenciju, dakle, dobrovoljno, spontano interveniše: kod spontane intervencije imalac mjenice nema obavezu da od intervenijenta prima isplatu mjeničnog iznosa u cjelini ili djelimično.

Druga podjela intervencija je na:

a. Intervencija zbog neakceptiranja – može nastati po pozivu ili spontano i samo u slučajevima kada bi došlo do regresa prije dospjelosti.

b. Intervencija zbog neisplate – ima za cilj otklanjanje mogućnosti regresne naplate, i u svim slučajevima kada je moguć regres ( od dospjelosti ili prije dospjelosti ). Kao intervijjent se može pojaviti bilo koja osoba izvan mjenice, ali i sami mjenični

9 Reuf Kapić i Hajro Kofrc, Poslovanje s mjenicom – pravni i računovodstveni postupak, Harfo – graf, Tuzla, 2001. god. str.39

10 Genc Trnavci. Komparativno mjenično pravo sa osvrtom na međunarodnu mjenicu, Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću, Bihać, 2007. god. str.30

10

obaveznici osim akceptanta. Kauzula o intervenciji se obavezno unosi u njenično pismeno, jer samo tako proizvodi mjeničnopravno dejstvo.

PLAĆANJE ( ISPLATA ) MJENICE

„Isplata mjenice jeste radnja dužnika koju je ovaj dužan izvršiti nakon uredne prezentacije mjenice na isplatu od strane imaoca mjenice po njenoj dospjelosti. Mjenicu je dužan isplatiti glavni mjenični dužnik. To će biti akceptant, ako je mjenica akceptirana, a trasant ako nije akceptirana i izdavalac vlastite mjenice, ako se radi o vlastitoj mjenici. Kada dužnik isplati mjenicu, to se konstatira na poleđini mjenice nakon čega se mjenica mora predati dužniku. U slučaju da je mjenicu isplatio glavni mjenični dužnik ( akceptant ili trasant ), obaveze se u potpunosti gase i svi regresni dužnici se oslobađaju mjenične obaveze. U suprotnom ako je mjenicu isplatio neki od regresnih dužnika ( indosant ili avalista ), onda takav dužnik ima pravo regresa od svih lica koji su njegovi prethodnici, tj. imaju „viši rang“ u mjenici.“11

Imalac mjenice ( izuzetno njegov punomoćnik) dužan je na dan dospjelosti mjenice obratiti se dužniku prezentirajući mu mjenicu na isplatu. Za razliku od prezentacije na akcept, svaki imalac mjenice nije ovlašten na prezentaciju na isplatu. Ovlašten je samo formalno legitimisani imalac mjenice, njegov zastupnik ili građansko – pravni sljednik, kao punomoćnički i založni indosator. Ako je u mjenici navedeno više trasata, potrebno je prezentirati mjenicu svakom od njih. Isplata mjenice, uz prijem mjenične isprave treba da se izvrši od strane glavnog dužnika, dakle, u prvom redu akceptant trasirane mjenice, kao i trasant vlastite mjenice. Kada mjenicu isplati glavni dužnik sa izručenjem mjenice svi mjenični dužnici su oslobođeni mjenične obaveze. Ako je mjenicu isplatio jedan od regresnih dužnika, obaveza iz mjenice se oslobađaju samo njegovi sljednici, dok on prema prednicima ima pravo na regres. Potrebno je razlikovati o dospjelosti od plaćanja prije dospjelosti. U prvom slučaju se dužnik nalazi u prinudnom pokušaju jer ako oklijeva i neplati rizikuje mjenični protest i mjeničnu tužbu sa svim posljedicama koje iz toga proizilaze. Ako trasat plaćanje izvrši prije dospjelosti, bez provjere formalne legitimacije prezentanta i materijalnog ovlaštenja, uključujući istinitost i neprekinut niz indosmana i identitet prezentanta sa onim koji je naznačen kao indosatar, to čini na vlastiti rizik i štetu, odnosno izlaže se riziku da će od njega isplatu ponovo tražiti materijalno ovlaštena osoba ( zakoniti ili savjestan imalac mjenice). „Iako mjenični dužnik nije obavezan izvršiti isplatu mjenice prije dospjeća, niti mjenični povjerilac ima obavezu prijema isplate prije dospjelosti ( na taj način bi se mogla nanijeti šteta imaocu mjenice – odbijanje nedospjele kamate, onemogućavanje daljeg indosiranja njenice i sl. ), oni mogu postići sporazum o isplati mjenice i prije dospjelosti. Na isti način mogu utvrditi isplatu mjenice u kasnijem roku ( prolongacija mjenice ). Ako se vrši prolongacija mjenice, odobreni početak ne mijenja mjenično pravni rok dospjelosti, pa čak i onda kada je prolongacija unesena u mjenično pismeno – odlaže se samo rok isplate. Bez


11

obzira na odobreni početak radi očuvanja regresnih prava, mora se izvršiti prezentacija na isplatu i protest zbog neisplate – prema prvobitnom utvrđenom roku dospjelosti. Glavni dužnik može povjeriocu izvršiti i djelimičnu isplatu, čime olakšava položaj regresnih dužnika, koji se oslobađaju mjenične obaveze u obimu tako izvršene isplate. Ako glavni mjenični dužnik ne isplati mjenicu, tada ( i poslije podizanja protesta i eventualne izvršene notifikacije ) dospjeva obaveza regresnih mjeničnih dužnika, koji ( izuzimajući avalistu djelimično avala ) ima mjeničnu svotu isplatiti samo u cjelosti.“12

UMNOŽAVANJE MJENICA

„ Umnožavanje mjenica regulišu odredbe čl. 65. do 67. Zakona o mjenici“.13

Često u mjeničnom postupku, a naročito kada je riječ o međunarodnom i prekomorskom prometu, dešava se i umnožavanje mjenice, kako bi mjenični povjeritelj bio sigurniji ako dođe do gubitka ili uništenja mjenice. U slučaju postojanja više primjeraka identične mjenice, ponekad je moguće istovremeno obavljanje različitih mjeničnih radnji. „Umnožavanje mjenice može se izvršiti na dva načina: izdavanjem duplikata mjenice ili sačinjavanjem preslika mjenice. Međutim, ova dva načina umnožavanja mjenice ne proizvode isto pravno djelovanje“.14 Izdavanje duplikata može izvršiti samo trasant na zahtjev i trošak imatelja mjenice. Svi potpisi i izjave navedene u mjenici moraju se ponoviti i na duplikatu. Neće se ponoviti potpis akceptanta ili osobe koja je akceptirala mjenicu kao intervenient, jer bi ova osoba odgovarala po svakom primjerku kao da je u pitanju posebna mjenica. Bitno je napomenuti da se nemože izdavati duplikat ako je trasant unio u prvi primjer mjenice tzv.“solo klauzulu“ ( platite za ovu jednu mjenicu). Isplaćivanjem jednog primjerka prestaju pravna dejstva svih ostalih primjeraka identične mjenice, čak i onda kada u mjenici to izričito nije naglašeno. Prema „Zakonu o mjenici“ postoje dva izuzetka u odnosu na navedeno pravilo. Ako jedan primjerak mjenice bude poslan na akceptiranje, na svim ostalim primjercima se mora naznačiti ime osobe ( depozitara ) kod koje se akceptirani primjerak nalazi. Ova osoba ima obvezu da čuva navedeni primjerak i da ga preda zakonitom i savjesnom imatelju iako ima primjerak, ako to zahtjeva. Ako depozitar odbije da preda akceptirani primjerak, lice koje je zahtjevalo predaju ima pravo da kod suda podigne tzv.“prekvizicijski protest“ kojim utvrđuje da je depozitar odbio da preda primjerak, a da ni po jednom drugom primjerku nije mogao biti dobiven akcept ili isplaćena mjenična svota. Svaki primjerak umnožene mjenice, može cirkulirati neovisno od ostalih primjeraka. Osim

12 Reuf Kapić i Hajro Kofrc, Poslovanje s mjenicom – pravni i računovodstveni postupak, Harfo – graf, Tuzla, 2001. god. str 41

13 LJubo Todorović, Financijsko poslovanje, biblioteka Mostovi, Sarajevo, 2000. god. str. 32

14 Grupa autora, Međunarodni privredni menadžment, Ekonomski i Pravni fakultet univerziteta u Bihaću, Bihać, 2004. god. str.388

12

izdavanja duplikata, može se i sačiniti preslik mjenice. Dok duplikat mjenice može da izda samo trasant, pravo na preslik mjenice pripada imatelju mjenice. Preslik odnosno fotokopija mjenice predstavlja doslovni prijepis izvorne mjenice tj. originala mjenice. Na presliku moraju biti navedeni svi potpisi i izjave koje su se nalazili na izvornoj mjenici u vrijeme sačinjavanja preslika. Pored toga, mora biti tačno naznačeno gdje se završava prijepis, a gdje počinje originalni tekst. Preslik mjenice se može indosirati i evalirati kao i izvorna mjenica, ali se nemože akceptirati. Indosiranje i avaliranje preslika mjenice su istog pravnog dejstva kao i kod izvorne mjenice. Na presliku mjenice, isto kao i kod duplikata mora biti označeno ime depozitara ( u ovoj situaciji ime osobe kod koje se nalazi izvorna mjenica ). Ako depozitar, na zahtjev imatelja preslika podiže „prekvizicijski rok“, kojim utvrđuje da mu nije predana izvorna mjenica, gdje na osnovu tog protesta stječe pravo da istakne regresni zahtjev prema svim osobama koje su indosirale ili avalirale preslik mjenice. Prema načelu inkorporacije imatelj preslika mjenice ima pravo regresa prema potpisnicima izvorne mjenice, ali samo u slučaju da mu je predana izvorna mjenica.

PREZENTACIJA MJENICE

Mjenica je u pravilu prezentacijska isprava. Pravilo je da imalac ove isprave mora da prezentira ( podnosi) vrijednosni papir dužniku da bi mogao od njega tražiti izvršenje obaveze navedene u papiru. Pravilo je da se mjenica ima prezentirati dužniku dva puta: na akcept i na isplatu, gdje za ove prezentacije, pored zajedničkih postoje i posebna pravila. U trenutku kad podnosi mjenicu na akcept imaoc mjenice poziva trasata da prihvati nalog za isplatu svote navedene u mjenici, koji je trasatu uputio trasant prilikom izdavanja mjenice. Ova prezentacija se izvšava zbog toga što trasat nemora uvijek biti upoznat s tim da je mjenica uopće izdana, pa mu se ovom prezentacijom pruža prilika da se upozna sa sadržajem naloga, da provjeri da li kod njega postoji trasantovo pokriće, a da potom ovo pokriće eventualno blokira dok ne istekne vrijeme određeno za isplatu mjenične svote. S druge strane, imatelju

13

mjenice se pruža mogućnost da zasnuje mjeničnopravni odnos s akceptantom i da time svoje potraživanje iz mjenice još bolje osigura. Od volje imatelja mjenice ovisi hoće li prezentirati mjenicu na akcept. U pravno teoriji prevladava shvatanje da on nemora prezentirati mjenicu trasatu na akcept ako smatra da su trasanti, indosanti i dužnici, tako da je njegovo potraživanje dovoljno osigurano i bez akceptiranja. Ova volja imatelja mjenice nije apsolutna. Postoje situacije u kojima on mora mjenicu prezentirati na akcept, kao i slučajevi kada je ova prezentacija zabranjena. Ako je prezentacija na akcept obavezujuća, ali je imaoc mjenice ne podnese blagovremeno trasatu ili je uopće ne podnese, ta mjenica postaje „prejudicirana“. Posljedica toga je da imaoc mjenice gubi mjenična prava prema trasatu i indosantima tako da mjeničnom tužbom nemože od njih zahtjevati isplatu mjenične svote, nego samo građanskom tužbom zbog neosnovanog bogaćenja, a dužan je i trasatu i indosantima nadoknaditi štetu koja im je prouzrokovana propuštanjem prezentacije. Navedene sankcije su uvedene zbog toga jer se pretpostavlja da bi trasat akceptirao mjenicu da mu je ona podnijeta jer posjeduje trasantovo pokriće, gdje u tom slučaju ostali potpisnici mjenice ne bi morali isplatiti mjeničnu svotu. Kad mjenica bude prezentirana trasatu na akcept on ima pravo od imatelja mjenice da zahtjeva tzv.“deliberacijski rok“, tj. može da zahtjeva da mu mjenica bude ponovo prezentirana na akcept sutradan po prvoj prezentaciji. Mogućnost traženja ovog roka je data trasatu kako bi mogao provjeriti da li trasant posjeduje kod njega pokriće, te da razmisli hoće li akceptirati datu mjenicu. Prezentacija mjenice na akcept je u određenim slučajevima dobrovoljna radnja dotle je prezentacija na isplatu uvijek obavezna. 15„Prezentacija mjenice na isplatu ima se izvršiti u vrijeme dospjelosti mjenične obveze, tj. na sam dan dospjelosti ili jednog od sljedeća dva radna dana. Mjenica se mora prezentirati akceptantu u mjestu plaćanja mjenice, u poslovnoj prostoriji akceptanta ( odnosno u njegovom stanu ) u tijeku redovnog radnog vremena akceptanta“.

PODIZANJE MJENIČNOG PROTESTA

„Protest jeste javna isprava koju protestni organ ( sud ) donosi na zahtjev protestanta i u njoj konstatuje da je protestant, tj. imalac mjenice poduzeo određenu mjeničnu radnju bez uspjeha. Bez uredno izvršenog protesta od strane imaoca mjenice, mjenica biva prejudicirana“.16 Možemo reći da je protest, s jedne strane, preduzimanje, odnosno korištenje mjeničnopravne radnje ( pravnog akta ) sa ciljem očuvanja određenih prava iz mjenice prema regresnim dužnicima. S druge strane, pod protestom se podrazumijeva javna isprava u propisanom obliku kojom nadležni organ potvrđuje da mjenični dužnik nije izvršio zahtjevom mjeničnu radnju. Protest ima poseban značaj kod indosiranja mjenice zato što indosament poslije protesta zbog neisplate, odnosno poslije proteka roka za podizanje tog protesta, ima značaj

15 Grupa autora, Međunarodni privredni menadžment, Ekonomski i Pravni fakultet univerziteta u Bihaću, Bihać, 2004.g od. str.406

16 Genc Trnavci, Komparativno mjenično pravo sa osvrtom na međunarodnu mjenicu, Pravni fakultet univerziteta u Bihaću, Bihać, 2007. god. str. 32

14

građanskopravne cesije. Od dana blagovremeno podignutog protesta se računa rok zastarjelosti mjeničnih potraživanja prema regresnim dužnicima. U državama ženevskog mjeničnog sistema podizanje protesta je obavezna mjenična radnja. U državama Angloameričkog mjeničnog sistema protest nije obavezan kod mjenica koja cirkulišu u domaćem prometu već samo za one u međunarodnopravnom saobraćaju. Na osnovu radnji zbog čijeg se propuštanja podiže protest, razlikujemo sljedeće vrste protesta:

- Protest zbog neakceptiranja ili djelimičnog akceptiranja koji se podiže kada trasat odbije da akceptira mjenicu, odnosno kada je djelimično akceptira.

- Protest zbog neisplate ili mjenične isplate mjenične svote.

- Prekvizicioni protest podiže imalac umnoženog primjerka mjenice ( duplikata ili kopija mjenice ) tražeći predaju primjerka akceptirane mjenice radi zahtjevanja njene isplate od akceptanta ili ostvarivanja regresnih prava.

- Protest zbog neisplate protestnih troškova kada u protestnom postupku mjenična svota bude isplaćena, ali ne i protestni troškovi.

- Intervencijski protest se podiže kada mjenica buda akceptirana intervencijom, a intervenijent odbije isplatu mjenične svote.

- Amortizacijski protest podiže se od strane predlagača amortizacije kako bi održao svoja regresna prava protiv trasanta neakceptirane mjenice ili mjenice koja sadrži klauzulu zabrane podnošenja na akcept. „Protest se vrši u postupku pred općinskim sudom u vanparničnom postupku, koji na zahtjev protestanta, a poslije izjašnjenja lica prema kome je poduzeta radnja, izdaje protestnu ispravu“.17

VRŠENJE MJENIČNIH REGRESA

Regres predstavlja zahtjev imaoca mjenice upućen većem broju ili svim regresnim dužnicima ( regresatima ) za isplatu mjenične svote, ako mjenica nije iskupljena ili je neizvjesno pitanje njene naplate. Regresno pravo podrazumijeva i pravo regresnog mjeničnog dužnika da u regresnom postupku koji se vodi po regresnoj tužbi, zahtjeva naplatu iznosa isplaćenog od svojih prednika, ako je iskupio mjenicu ( iskupljujući time i regres ). Osoba koja zahtjeva regres ( podnosi regresni zahtjev ) naziva se regredient ili regresant, a osoba protiv koje je usmjeren regresni zahtjev regresat. Regres kao modalitet obeštećenja mjeničnog povjerioca može vršiti imalac mjenice protiv mjeničnog dužnika:

- O dospjelosti, kada mjenica nije plaćena u cijelosti ili djelimično tj. regres zbog neisplate,

- Prije dospjelosti tj. regres zbog neakceptiranja,


15

- Ako je potpuno ili djelimično odbijeno akceptiranje,

- Ako je prije ili poslije akceptiranja nad imovinom otvoren stečaj ili postupak likvidacije, po osnovu sudske odluke ili nepostojanja platežne sposobnosti došlo do obustave plaćanja ili je izvršenje nad njegovom imovinom ostalo bezuspješno.

- Ukoliko je otvoren stečajni postupak ili likvidacioni postupak nad imovinom trasanta mjenice koja se ne smije podnijeti na akceptiranje.

Regresni postupak je karakterističan po primjeni načela solidarnosti ( svi regresni dužnici odgovaraju solidarno ), samostalnosti ( regresant samostalno odlučuje da li će naplatu regresne sume zatražiti od svih solidarnih dužnika, od nekoliko njih ili od jednog ) i neposrednosti ( regresant nema obavezu da vodi računa o redoslijedu mjeničnih dužnika – može zahtjevati naplatu od bilo kojeg od njih ). Regresna mjenična suma se može realizirati i prinudnim putem. Osnov za takav način naplate mjenične svote je posebna ( regresna ) tužba. Nakon što regresni dužnik izvrši isplatu ima pravo zahtjevati predaju mjenice zajedno sa protestom i računom na kojem je potvrđena isplata. Svaki indosant koji iskupi mjenicu ima pravo da precrta svoj indosament, kao i indosamente indosanata koji slijede iza njega ( s obzirom na to da oni ispadaju iz mjenične obaveze ).

AMORTIZACIJA MJENICE

„ U slučaju nastanka ili oštećenja mjenice, imalac ima pravo zahtjevati njenu amortizaciju. Amortizacija predstavlja izuzetak od načela inkorporacije koja važi u mjeničnom pravu, a koja znači da se pravo iz mjenice nemože ostvariti bez posjedovanja mjenice. Amortizacija mjenice se dozvoljava u sljedećim slučajevima:

- Ako je mjenica izgubljena ili ukradena,

- Ako je uništena ili teško oštećena,

- Ako je nestala kopija mjenice,

- Ako je nestala prejudicirana mjenica koja čini temelj za isticanje zahtjeva zbog sticanja bez osnove.

16

Amortizacioni postupak se sastoji u tome što lice koje je izgubilo mjenicu podnosi zahtjev sudu za amortizaciju mjenice. Sud, ako usvoji zahtjev za amortizaciju, daje oglas u službenom listu, izlažući glavni sadržaj mjenice koja je nestala i izdaje poziv svakom licu kod kojeg se ona nađe da je u roku od 60. dana od objave oglasa, uz uvijet da se niko ne prijavi, sud donosi rješenje o amortizaciji, gdje u datom slučaju dato rješenje predstavlja „surogat mjenice“. Na osnovi takvog rješenja imalac može isticati zahtjev za isplatu mjenice samo prema akceptantu i trasantu, a ne prema ostalim ( regresnim ) mjeničnim dužnicima“.18

MJENIČNE TUŽBE

Mjenični povjeritelj u pravilu svoje potraživanje ostvaruje putem izvansudskim, što označava isplatu mjenične svote od strane glavnog mjeničnog dužnika ili u regresnom postupku – iskupljenjem mjenice od strane regresata. Međutim, u slučaju da on svoja potraživanja ne ostvari na dati način tada ima mogućnost da se obrati sudu putem podizanja mjeničnopravne i građanskopravne tužbe. Mjenične tužbe koje postoje su:

- Redovna mjenična tužba,

- Regresna mjenična tužba.

Redovnu mjeničnu tužbu može podići imatelj mjenice protiv glavnih mjeničnih dužnika, tj. trasanta vučene mjenice ( dok mjenica ne bude akceptirana ), akceptanta, akceptanta za čast ( bez obzira na to je li spontani ili intervenient u cjelosti ili djelomično akceptirao mjenicu ), izdavatelja vlastite mjenice i avalista za neku od navedenih osoba.

Regresna mjenična tužba se podiže protiv potpisnika mjenice ( regresni dužnik) ako u toku regresnog postupka regredient ne uspijeva mirnim putem naplatiti regresnu svotu. Ova tužba može se podići samo prema nekoliko ili prema svima regresnim dužnicima odjednom, jer i po ovome pitanju dolazi do primjene načela neposrednosti mjeničnih obaveza i prava. „Tužitelj kod mjeničnih tužbi je, u pravilu, imatelj mjenice ili njegov punomoćnik“.19 Ako je sproveden amortizacijski postupak, pa je mjenica proglašena nevažećom, predlagač amortizacije ( u čiju je korist donijeto sudsko rješenje ) može da ostvaruje mjenična prava samo prema glavnom mjeničnom dužniku ( bez obzira na to što ne posjeduje samu mjenicu ). Što znači da može i da podigne redovnu ali i ne regresnu mjeničnu tužbu. Za raspravljanje o mjeničnim tužbama prema odredbama parničnog postupka mjesno nadležan je sud u mjestu u kojem tuženik ima svoje prebivalište odnosno sjedište. Pored toga, Zakon o mjenici dopušta mogućnost da se tužba podnese i sudu u mjestu gdje je uplaćena mjenica, što je za tužitelja


19 Grupa autora, Međunarodni privredni menadžment, Ekonomski i Pravni fakultet univerziteta u Bihaću, Bihać, 2004. god. str 416

17

često povoljnije. Ako je proveden amortizacijski postupak zbog gubitka ili oštećenja mjenične isprave, pa se potom ustanovi da se ona nalazi u rukama neke treće osobe koja ne želi mjeničnu ispravu predati predlagaču amortizacije, što može dovesti do podizanja tužbe od strane predlagača amortizacije protiv osobe kod koje se mjenica nalazi. U ovakvoj situaciji radi se o vlasničkoj ( svojinskoj ) tužbi za povrat predmeta svojine ( reivindikacijska tužba ). Ako je mjenica postala „prejudicirana“ ( zbog propuštanja prezentacije ili podizanja protesta ) ili je potraživanje imatelja mjenice prešlo u zastaru po propisima mjeničnog prava, povjeritelju stoji na raspolaganju tužba zbog neosnovanog ili neopravdanog bogaćenja protiv određenih potpisnika mjenice. Podizanjem bilo redovne ili regresne mjenične tužbe pokrenut je mjenični spor u kojem mjenični dužnik ( tuženik ) može isticati određene prigovore. Pravilo je da se ovi prigovori mogi isticati samo u roku od tri dana od dana prijema mjeničnog platnog naloga, pri čemu se primjenjuju opća pravila procesnog prava o načinu računanja sudskih rokova. Mjenični prigovori predstavljaju određene činjenice koje iznosi tuženi, a koje mogu da utiču na presuđenje mjeničnog spora. Vrste i broj ovih prigovora se ograničavaju na činjenice koje potječu iz same mjenične isprave ili iz ličnog odnosa između tuženika i tužitelja u vezi sa mjenicom.

MJENIČNI PRIGOVORI

U pravnoj teoriji obično se svi mjenični prigovori dijele na:

- Objektivne i

- Subjektivne prigovore.

„U objektivne ( apsolutne ) mjenične prigovore spadaju prigovori koje može isticati svaki mjenični dužnik protiv svakog imatelja mjenice, prigovori koje može isticati samo pojedini mjenični dužnik protiv svakog imatelja mjenice i prigovori koje može isticati svaki mjenični dužnik prema samo jednom ( određenom ) imatelju mjenice“.20 U prvu grupu objektivnih prigovora spadaju sljedeći prigovori:

- Da nedostaje neki od bitnih mjeničnih elemenata,

- Da mjenična isprava nije uredna ( pocijepana, nečitka i sl. ),20 Grupa autora, Međunarodni privredni menadžment, Ekonomski i Pravni fakultet univeziteta u Bihaću, Bihać, 2004. god. str. 417

18

- Da je donijeto rješenje o amortizaciji mjenice,

- Da je mjenica „prejudicirana“,

- Da je mjenična svota isplaćena od strane glavnog mjeničnog dužnika.

Drugu grupu objektivnih prigovora čine sljedeći:

- Da mjenica nema potpisa,

- Da je potpis na mjenici krivotvoren,

- Da je umjesto njega mjenicu potpisala neovlaštena osoba,

- Da on nije posjedovao pasivnu mjeničnu sposobnost u vrijeme potpisivanja mjenice,

- Da je riječ o rekta mjenici,

- Da je došlo do preinačenja mjenice poslije stavljanja njegovog potpisa na mjeničnu ispravu i da je mjenično potraživanje prema njemu zastarjelo.

„Kao subjektivni ( relativni, osobni ) mjenični prigovori smatraju se oni prigovori koje može isticati samo jedan određeni mjenični dužnik samo prema jednom ( određenom ) imatelju mjenice“.21 Ovi prigovori imaju osnove prema ličnom međusobnom odnosu između dužnika i mjeničnog povjeritelja. U subjektivne prigovore spada: da je izvršen osnovni posao radi kojeg je došlo do izdavanja mjenice, da taj dužnik nije primio odgovarajuće pokriće za isplatu mjenične svote, da je dužnik dao samo „uslužni“ potpis ( npr. kod uslužnog akcepta ili uslužnog avala ), da je bianko mjenica popunjena suprotno sporazumu između tog dužnika i tog povjeritelja, da je dužnik potpisao mjenicu u nedostatku volje, da je mjenica izdana na osnovi nedopuštenog ili nemoralnog posla, da taj povjeritelj nije ispunio uvjet uz koji je mjenica izdana, da je isplaćena u regresnom postupku, da je mjenično potraživanje prestalo ili da može da prestane zbog određenih razloga kao što je poravnanje, kompenzacija ili novacije, da je mjenica data samo radi cilja naplate tj. kao punomoćstvo ili kao vrijednost za zalog, da na osnovu iste mjenice teče drugi spor između istih stranaka ( exceptio litis pendentis ), ili da je o potraživanju istog povjeritelja već donijeta pravosnažna odluka ( exceptio rei iudicatae ).

NOTIFIKACIJA

„Notifikacijom u mjeničnom pravu nazivamo obavještenje koje mjenični povjeritelj upućuje mjeničnim dužnicima o pojedinim činjenicama koje mogu utjecati na izvršavanje obaveza tih

21 Grupa autora, Međunarodni privredni menadžment, Ekonomski i Pravni fakultet univerziteta u Bihaću, Bihać, 2004. god. str 417

19

dužnika po osnovi mjenice“.22 Obavještenja mogu biti upućivana određenim učesnicima u mjeničnom poslu i nekim drugim subjektima kao što su avalist, intervenient i sl. Sa gledišta pravne teorije obavještenja su određene vrste mjenične notifikacije. Međutim, u praksi se pod notifikacijom podrazumijeva obavještenje mjeničnog povjeritelja upućeno regresnim dužnicima, a potom daljnje međusobno obavještenje mjeničnih dužnika o istoj navedenoj činjenici. Do notifikacije dolazi u tijeku i u vezi sa početkom regresnog postupka. Notifikacija se izvršava u vrijeme ili prije dospjelosti mjenične obveze. Prije dospjelosti notifikacija se vrši ako je ostao bezuspješan pokušaj imatelja mjenice u cjelini ili djelomično, da dobije akcept, ako je prije ili poslije akceptiranja otvoren stečaj ili redovna likvidacija nad imovinom trasata, ako je trasat obustavio plaćanje, ako je izvršenje nad imovinom trasata ostalo bezuspješno i ako je kod mjenice bilo zabranjeno podnošenje na akcept, a trasat je pao pod stečaj ili u redovnu likvidaciju. U vrijeme dospjelosti notifikacija se vrši ako mjenica nije plaćena u cjelini ili djelomično, gdje u ovom slučaju obveza notifikacije leži na imatelju mjenice. On notifikaciju izvršava osobno ili preko svog punomoćnika, gdje su zakonom određeni rokovi za izvršenje notifikacije. Ako je riječ o odbijanju akcepta ili isplate mjenične svote, imatelj mjenice je dužan svog posljednjeg indosanta obavjestiti o ovome u roku od 4. dana poslije podizanja odgovarajućeg protesta, gdje je imatelj mjenice dužan da izvrši notifikaciju u roku od 4. dana poslije bezuspješnog podnošenja mjenice na akcept odnosno na isplatu. Kad primi ovo obavještenje od imatelja mjenice, posljednji indosant je dužan isto izvješće podnijeti svom prethodniku po mjenici u roku od 2. radna dana kad je primio izvješće. Ista obaveza se odnosi na ostale indosante idući po nizu indosamenata, sve do trasanta. Imatelj mjenice koji vrši notifikaciju dužan je da obavijesti trasanta, i to istovremeno sa obavještenjem koje dostavlja svom posljednjem indosantu. Putem notifikacije regresni dužnici dolaze do podataka o odbijanju akcepta ili isplate, podizanju protesta i sl. gdje bi im ove okolnosti ostale nepoznate. Nakon toga, dužnici mogu dobrovoljno da isplate mjenični obvezu, jer se na taj način mogu izbjeći ili smanjiti troškovi postupka. Kada jedan od regresnih dužnika isplati mjeničnu svotu, on ima pravo da se sa svojim zahtjevom obraća svojim prethodnicima po mjenici i glavnom dužniku. Ako se notifikacija ne izvrši, ili se ne izvrši blagovremeno, to ne dovodi do prejudiciranja mjenice tj. do gubitka mjeničnih prava. Imatelj mjenice zadržava pravo regresa prema potpisnicima. On će biti dužan samo u slučaju da nadoknadi štetu koja bi zbog toga nastala, ali samo do visine svote. Imatelj mjenice ne odgovara u slučaju ako se notifikacija ne izvrši zbog više sile, niti odgovara indosantima koje nije mogao obavjestiti zbog nedostatka njihove adrese ili nečitke adrese.

22Grupa autora, Međunarodni privredni menadžment, Ekonomski i Pravni fakultet univerziteta u Bihaću, Bihać, 2004. god. str. 412

20

ZAKLJUČAK

Razumljivo je da prilikom razmatranja vrijednosnih papira na prvo mjesto uvijek stavljamo mjenice. Ona prije svega predstavlja tipični vrijednosni papir po naredbi. Kroz dugi vremenski period svog razvoja ona doživljava transformacije, gdje je danas podešena na takav način da svom imatelju pruža najveću moguću sigurnost, a da također bude podobna za brzo i lako cirkuliranje. Mjenice imaju veoma široku primjenu u poslovnom prometu, a naročito kada je riječ o međunarodnim plaćanjima. Od cjelokupnih trgovačkih efekata mjenica je postala najpoznatiji i najrasprostranjeniji vrijednosni papir. Prema nekim procjenama od opće međunarodne cirkulacije oko 80% otpada upravo na mjenicu. Izvjesne bankarske operacije danas su nezamislive bez upotrebe mjenice kao što su razne vrste kredita, poslovi dokumentarnog akreditiva, u razvijenoj međunarodnoj trgovini, poslovi eskonta i reeskonta i td.

21

KORIŠTENA LITERATURA

1. Grupa autora, 2004. godina, Međunarodni privredni menadžment, Ekonomski fakultet univerziteta u Bihaću, Pravni fakultet univerziteta u Bihaću, Bihać.

2. Dr. Kapić, H. Kofrc, 2001. godina, Poslovanje s mjenicom – pravni i računovodstveni postupak, Harfo – graf Tuzla.

3. LJ. Todorović, septembar 2000. godina, Financijsko poslovanje, biblioteka Mostovi, Sarajevo.

4. Dr. G. Trnavci, 2007. godina, Komparativno mjenično pravo sa osvrtom na međunarodnu mjenicu, Pravni fakultet univerziteta u Bihaću, Bihać.

22

mjeniČne radnje

Documents