Valtari Mika - Mjeseev krajolik DIO PRVI

Kupae gaice ili rastanak s djetinjstvom Smije no malena uskotrana eljeznica vodila je od kolodvora prema selu, koje se razvi lo u okru no trgovi te. Pokraj zastra ujuih zahuktalih vlakova suvremene eljeznice, male na lokomotiva sa svojim siu nim vagonima razliitih boja utje no i smirujue je podsjeala na djeju igraku. CI velikome vlaku osjeao sam se nekako poti teno i nelagodno, bojei s e da bih mogao izgubiti svoj koveg ili proma iti svoju odredi nu postaju. Taj je stra h bio vrlo stvaran i jako me zaokupljao. Zato sam s olak anjem u ao u jedan zeleni v agon nalik igraki, sjeo na privlano rupiastu drvenu klupu i smjestio koveg izmeu nogu . Osjeao sam, nakon svih tih strahova, uspje no sam prispio do zavr noga odsjeka svoje ga putovanja... Malen vlak mi je godio, njegova me siu nost smirivala... Kad se pak lokomotiva oglasila zvi dukom i trzajem pokrenula vagone, bio sam upravo ponosan na cijeli vlak. Poznavao sam prugu, znao gdje moram izai, te sam bio siguran da u se snai. No ovuda nisam jo nikad putovao bez pratnje. Do sada sam bio dijete, no e to navr io sad dvanaest i putovao sam sada sam... A u mojemu je kovegu, ispod rublj a, oblo enih slasnih kru ia i kupaih gaica, le ao primjerak Stevenso-novoga "Otoka s blag m", najuzbudljivije knjige koju sam ikad proitao... Kupae gaice jaale su mi samosvij est i uvjerenje kako vi e nisam dijete. Do tada mi jo nikad nije palo na um obui ne to takvo... Ali, u malenome pokrajinskom gradiu postojalo je javno kupali te na jezer u, te je majka smatrala, tamo ih moram obui. CI trenutku kad je to rekla, sinulo mi je jo - uz iznenadan osjeaj kako sam se otuio od nje i cijeloga svijeta, kao da se poderao neki za titni omota - da sam ostao na nekome nepoznatom mjestu, obna en i krajnje prestra en. No ta je prva zbunjenost ve odavno pro la, te sam se sad osjeao ui stinu va nim, to posjedujem kupae gaice i vlastit koveg. Pro la su tek tri sata, otkako sam na kolodvoru u Helsinkiju svojoj majci slu beno stisnuo ruku, ukoen od straha d a bi me unato svojemu obeanju mogla izvrgnuti ruglu i pred stranim ljudima poljubi ti na rastanku. Mije to uinila, a tri minula sata vodila su me od mojega ranijeg i vota, od poznate i pouzdane okoline, u svojevrsnu samou, u kojoj sam bio upuen sam o na sebe. Bija e to bolan, ali istodobno i uzbuujui osjet. Sasvim sam sam iza ao iz v laka na pravoj postaji, te sam bio ponosan to sam bez pote koa na ao daljnju vezu. Osa mljenost toga velikog, brzoga meugradskog vlaka me je jo uvijek jako ti tala. No taj je ispit sad bio gotovo potpuno prebroen, a ja sam se protezao poput kukca, koji se bio smrtno ukoio od straha, pa sad oprezno iri prozirna krilca, kad je pogibao minula. Bezbri no se zavalih na sjedalu, prebacih nogu preko noge i pogledah kroz siu an prozor. Vagon se ugodno njihao, malena se lokomotiva ogla avala prije svakoga zavoja, a vani je pred oima promicala zelena i crvena smrekova uma. Tad izroni e i prve kue malenoga grada, a vlak se zaustavio ispred otvorenoga trga. Na drugoj st rani trga uzdizala se stara crkva s krovom od indre, a njen zvonik je poput prsta pokazivao na nebo. Oko zvonika krije tei su kru ile avke. Ovdje sam morao izai. Nitko nije do ao po mene, jer je moja teta bila bole ljiva i patila od sipljivosti, a teta k nije htio ostavljati posao bez va noga razloga. Znao sam ipak, kuu u lako nai. Pri pomisli pak, da nitko ne mora dolaziti po mene, osjeao sam se jo odraslijim nego r anije. Ostadoh neko vrijeme stajati, kako bih promotrio crkvu, jer sam znao da j e znamenitost i zato je ak posebno pokazuju stranim posjetiteljima. Zidovi su joj bili debeli najmanje metar, a veliki komadi zidnoga kamenja bili su poslagani t oliko visoko, da nitko nije mogao pojasniti, kako su ih ljudi koji ivljahu prije toliko stoljea, uspjeli podii na tu visinu. Tako je barem govorila moja teta, te n ikad ne bi zaboravila jo i napomenuti: "Sto je vee kamenje, to su ga dali ugraditi, to te i bijahu grijesi za koje su se nadali oprostu..." Tu bi primjedbu teta izre kla sa zajedljivom podrugljivo u, jer je zasigurno znala, da ovjek poluuje vjeno bla ens tvo svojim vjerovanjem, a ne djelima. Pa ipak, kad bi se prisjeala tih dalekih da na, uzdisala bi tiho i napomenula: "Sirote du e!" Pogled na crkvu probudio je u me ni estoku nesklonost, jer mi se ve uinilo kako ujem prijeteu grmljavinu orgulja. A sl ike po zidovima mi se pred unutarnjim pogledom ukaza e sa strahovitom jasnoom i raz govijet-no u. I ponovno osjetih smrtnu dosadu, koja bi me obuzela tijekom svake od bezbrojnih nedjelja, kad sam dolazio u crkvu, ne shvaajui to se zbiva oko mene i to to sve treba znaiti. To me je i ponovno ekalo, elim li ostati cijeloga kolovoza kod

tete... No poku avao sam istodobno uvjeriti samoga sebe, kako e sada biti lak e podn ijeti te neizbje ne sate. CI meuvremenu sam nauio razumijevati pone to, te sam poeo i d ublje razmi ljati o svijetu oko sebe. Po ao sam pra njavom ulicom kroz gradi. Usput sam zavirio u izlog papirnice, te zamijetio, na glavnome je trgu podignuta jedna no va kamena zgrada. Kue su kao i ranije bile oliene uto ili bijelo, okru ivale su ih gu ste ivice od crnogorice ili gloga, a po vrtovima su rasle jabuke. Napokon stigoh pred tetinu kuu. Otvorio sam tro na vrata i zatim oprezno po ao rubom pje anoga puteljka , kako ne bih uni tio valovit uzorak koji je bio izvuen grabljama. Teta je bila vrl o ponosna glede tog uzorka. Tiho i oprezno otvorih kuna vrata, jer teta nije podn osila buku... Bijeli sag s crvenim prugama protezao se u obliku staze, po poput zrcala sjajnom linoleumu, pa me ponovno obuzela dvojba... Trebam li poi po sagu i li pokraj njega po podu? Jer, zaprljati se nije smjelo ni sag niti pod... No umi rujui me zapahne onaj poznat, starinski miris kue, miris po starome namje taju, istom e platnu, prepeencu, linoleumu i svje e pr enoj kavi. Teta mi doe u susret, zaboravlja jui na trenutak sve svoje brige i nevolje, te mi pru i svoju veliku i ko atu, prijatel jsku ruku. - Ta evo te napokon, Joel - ree srdano. - Veselim se to te vidim. Kako j e tvoja majka? Savjesno sam odgovorio na sva njena pitanja o mojoj majci, domu i putovanju. Pokazala mi je sobu u kojoj u spavati, uzela mi koveg i u kuhinji mi p onudila alicu kave. To je bio dokaz, sad me smatra odraslim. Ranije sam dobivao t ek vruu vodu i tueno slatko vrhnje... Teta je sjedila i promatrala me oima, koje su prijateljski i dobroudno mirkale na njenome velikom, mr avom licu. Nakon to sam poje o etiri plo ke bijeloga kruha i ispio toplu kavu, pogledala je na zidni sat i rekla oklijevajui: - Mo da bi sad trebao poi pozdraviti tetka... I ona se, po svemu sudei, pribojavala smetati ga. Zato sam oprezno pokucao na vrata, otvorio ih i posred kuckanja bezbrojnih satova po ao preko istoga poda bez mrlja sve do pulta, iza koje ga je pogrbljen sjedio moj tetak... Podignuo je obrvu, kako bi mu iz one udubine ispalo urarsko povealo, te se okrenuo k meni da bi me pozdravio. Na sebi je imao radni ogrta, ali ispod njega visok i krut ovratnik i sivu svilenu kravatu. Sijeda kosa mu je bila pa ljivo zaglaena, a izmeu rijetkih vlasi bjeliasto mu je svjetlucal a lubanja. Obrve su mu bile dva upava luka, a sijedi zalisci davali su mu dostoja nstven izgled. No njegovi obrazi i brada su u sebi imali, unato poodmakloj dobi i sjedinama, ne to zaobljeno i nedu no. I inilo mi se, jo nikad nisam vidio neko toliko plaho, skromno i dobroudno lice, kao ovo mojega tetka. Premda sam bio svjestan d a se ne osjea ni ta bolje od mene, bio sam uznemiren dok sam mu pru ao ruku. Zamuckiv ao je i mrmljao ne to sebi u bradu, dok sam mu prenosio pozdrave moje majke. Bio m i je zahvalan na tome, jer sam mu pristedjeo trud oko nala enja teme za razgovor, t o mu je uvijek bilo te ko. Nekakav crnokos naunik zurio je u mene s drugoga kraja s tola, te mi iznenadno isplazi jezik. Kao da me pogodila munja! Meni je tetkova r adionica bila, sa svim tim satovima koji su vjeito kuckali, sveto i sveano mjesto poput crkve. Osobito kad bi sve te naprave istodobno, svojim jasnim zvucima, ali u toliko razliitih sazvuja, poele otkucavati sate. Prvo bi se javio jedan, a ostal i bi ga slijedili, sve dok zvuk ne bi nabujao u strahovitu zvonjavu, koja bi zat im postupno slabila, dok bi se nekoliko zaka njelih ura ogla avalo posljednjim udarc ima. Ti su mi zvuali pomalo prepla eno, kao da im je zbog tog ka njenja neugodno, jer svojim glasanjem remete mir u prostoriji, koji treba ovdje vladati predstojeih p ola sata. Moj je tetak bio plah, premda to dakako nije nikad priznavao. Ali sad, kad sam postao eto starijim, teta mi vi e nije skrivala kako se esto smje ka iza nje govih lea. Naje e bi se zbunio, kad bi gospoe dolazile u radionicu. Tad bi se gotovo u vijek povukao u dnevnu sobu, prepu tajui nauniku neka on usluzi posjetiteljice. No u pravo mu je ta plahost, za divno udo, pribavila ope po tovanje. Najvei brbljavci bi u njegovoj nazonosti bili uvijek suzdr ani... I premda me nikad nije korio, cijenio sam ga i obo avao, te sam uvijek imao na umu da ga ne ometam, nastojei biti to ti im k ad bi god on bio blizu. Kad se vratih u kuhinju, teta uzdahne s olak anjem. - Teta k se, izgleda, doista veseli tvojemu dolasku... - napomenula je. Ona je na e pozdr avljanje promatrala kroz od krinuta vrata, a vi egodi nje iskustvo ju je pouilo odgonet avanju tetkovih misli i osjeaja iz njegovoga dr anja i pona anja. Sad me je pogledala , kao da ne zna to bi sa mnom zapoela... - Jest emo tek za jedan sat - ree napokon. - Do tada se mo e igrati vani. Nije mogla ni naslutiti, koliko su me duboko pozlije dile te rijei. Netko, sposoban da sasvim sam doputuje iz Helsinkija i usput jo pre sijeda iz vlaka u vlak, ipak je nad ivio dob za igranje...! - Poi u na kupanje - rek

oh kruto. -Imam kupae gaice... - dometnuh jo . Ova unistavajuca primjedba natjera mo ju tetu na utnju, te me je sad promatrala s novim po tovanjem. Barem sam si to umi lj ao. Ponosno pooh prema jezeru, s kupaim gaicama ispod ruke, opu teno etajui ulicama gra dia... udesno ostvarenje molitvi Djeake godine... Koliko je tada ispunjen i dojmljiv ivot, a san dolazi im se glavu spusti na uzglavlje... Miran, dubok san! Bio sam s retan u staroj kui, premda je sve bilo upravo bolno isto i stalno je trebalo imati na umu, kako se ni ta ne smije zaprljati. A stolce i ostale predmete nije se smje lo ostavljati pomaknute s njihovih odreenih mjesta. Ubrzo sam uoio, teta je najzad ovoljnija, kad nastojim biti to nevidljivijim i nezamjetnijim. Rado sam joj inio p o volji... Savjesno je skrbila o meni, ali nikad nije imala vlastite djece. Tako ju je dvanaestgodi nji djeak u kui uznemirivao jedva manje od dinamitnoga naboja! R ado bi mi povjerila neki prigodan posao, jer je u njenim oima dokolica bila zaetni k svih poroka i grijeha, ali je kuanske poslove svr avala lako i vje to, zahvaljujui d ugogodi njoj navici, pa joj je bilo te ko nai ne to ime bi me zaposlila. Na koncu mi je povjerila grabljanje pje anih puteljaka, to sam rado inio, ujutro dok bi rosa jo bogat o svjetlucala na travi i zrak bio svje od nadolazee jeseni. Valovit uzorak koji sa m iscrtavao grabljama ipak nije sasvim zadovoljavao tetu, pa je ishod mojih nast ojanja promatrala napuenih usnica. Zadu ila me jo da prikupljam i prebirem nezrelo v oe to je padalo sa stabala, te ga odnosim sujedovoj svinji, koja ga je s u itkom pro d irala, te me je ubrzo doekivala kao prijatelja. Bila je to debela, blaga ivotinja sa sjajem zaigranosti u crveno obrubljenim oima, te je rado svojim rilom gurala m oje no ne prste u sandalama. Otkrio sam na njoj ljudske crte, pa sam smatrao nepra vdom toviti je, samo zato da bi bila preraena u bo inu unku. Ta me je predo ba ti tala, p a sam joj rado odnosio otpaloga voa koliko sam god mogao prikupiti... Dosjetljivo st moje tete bila je time iscrpljena. Dok bih joj bio pred oima, naporno je tra ila neko zaposlenje za mene, ali kad me ne bi vidjela savjest joj je spavala. Zato sam joj se, radi njenoga du evnog mira, uklanjao s puta koliko sam to god mogao... Za ki nih dana nalazio sam skrovi te u tek rijetko rabljenoj pu nici. A kad bi me tet a potra ila, mogao sam joj smjesta pokazati moj ud benik iz raunanja ili pak itanku iz vedskoga, kao poja njenje koliko imam te kih i obimnih zadaa koje moram posvr avati tij ekom kolskih blagdana, prije nego ponovno zapone kola. Tetkov naunik posudio mi je p rimjerak knjige "Tri mu ketira", istrgnut iz omota i izlizan od itanja, pa sam tije kom prvih ki nih dana bio potpuno sretan. Kad sam pak poeo eznuti za daljnjim tivom, odvela me teta do tetkove skromne police s knjigama. Crno uvezane pobo ne knjige n isu me privlaile, a djela o astronomiji bijahu tu no podsjeanje na kolu... Cak je i m oja teta uvidjela, kako te poune knjige nisu ni najmanje poticajno tivo za mladia m oje dobi... Ipak, smatrala je, nikad nije prerano zapoeti s odgojem za trijezno iv otno vladanje, pa je s police uzela jednu debelu, u zeleno uvezanu knjigu i uruil a mi je. Naslov je bio "Odjeci s propovjedaonice"... Uzeo sam je bez odu evljenja i u dnevnoj sobi se ogledao za mjestom gdje bih se skrasio. Podne daske bijahu b ijelo izribane, a na njima su le ali svijetli sagovi s crvenim prugama. Dvosjed, s tolci i stol, ukra eni istokarenim kuglama i valjcima, potjecahu iz Sankt Peterbur ga, gdje je moj tetak izuavao urarstvo. Sjedala su bila od crvenoga samta, a sad po ljeti prekrivena lijepim plavoprugastim navlakama. U toj sobi spavao je moj t etak u uskoj postelji s drvenim uzvi enjima iza glave i kod nogu. No odaja je bila toliko ista i tiha, da je djelovala nenastanjenom. Jedne je veeri teta zabrinuto utvrdila, svoju veernju molitvu nisam vi e izrekao glasno, pa me je povela do vrati ju dnevne sobe, upravo kad je tetak polazio u postelju. Kroz vrata sam uo njegov visok, jasan staraki glas, kako izgovara pobo ne rijei. "Ako on to ini, mo e i ti", napo menula mi je teta... "Ranije je pritom uvijek kleao", dodala je, "no unatrag neko liko godina moli se u postelji, le ei na leima i s rukama sklopljenim na prsima. Zat o ne mogu od tebe tra iti da klei , ali barem mora glasno moliti..." Pokorio sam se i od te veeri sam molio: "Gospode, pogledaj me", kako je to voljela uti moja majka. Jo bih dodao: "Gospode, blagoslovi tetu i tetka, otpusti grijehe nevjernicima te za titi sve pomorce na dalekim morima." To je, naime, teta smatrala vrlo va nim. Zna jui da svake veeri oslu kuje iz svoje sobe, povremeno bih jo dodao i zahvalu za kola k oji je ispekla tog dana, napominjui kako je bio vrlo dobar. To mi nije zamjerala. Htjela mi je dokazati, kako molitve malih djeaka bivaju usli ane na vi emu mjestu, p a kad bi veera bila osobito oskudna, uvijek bih prikupljao svoju krajnju odva nost i u molitvi iznosio nadu o bogatijemu sutra njem obroku... Kao i veina starih ljudi

, teta i tetak jeli su vrlo malo, premda im je hrana bila dobra i ukusna. Kruh s u rezali u plo ke debljine papira, a tetak za veeru nikad ne bi uzimao maslaca. Moj a je teta ipak uvidjela kako partansko suzdr avanje od jela, koje je on odreivao, ni je prikladno za djeaka koji raste. Zato je nastojala moju prehranu pobolj ati i poj aati malenim zalogajima izmeu obroka. Davala mi je i novac, kojim sam u tr ne dane m ogao kupiti voa, a za te tro kove joj nisam trebao polagati raun. Tako su se moje mo litve esto ostvarivale na najudesniji nain, a moja je teta bila zadovoljna. Na neki nain mi je ta igra izmeu Boga, moje tete i mene ulijevala strah, no pretpostavlja o sam, Bog e na Sudnji dan biti milostiv te oprostiti mojoj teti i meni... CI neo binoj praznini te kue, u kojoj je vrijeme stajalo ve godinama, vjerojatno sam vi e ra zmi ljao o Bogu, nego to inae ine djeaci moje dobi. Nakon to sam proitao zauujue i ne avne "Odjeke s propovjedaonice", dragovoljno sam dodao svojim molitvama elju da B og za titi i sve pijance. Naime, postao sam svjestan ku nje i strahote alkohola... K njigu je izdao jedan poznat propovjednik, a sadr avala je obimnu zbirku priica i zg oda o zloporabi alkohola. Neke su bile potresne, a neke aljive. Mu karci su tukli en e dok ih ne bi obogaljili, oevi su bacali keri u oganj, a otpadne vode koje su tek le iz jedne peenjare estice bijahu toliko estoke, da su izgrizale nazuvke ulinih pro laznika... Stoga nije nikakvo udo, to me ovako iskrenim i otvorenim opisivanjem pr ikazan grub svijet, oaravao ni ta manje nego romani "Otok s blagom" i "Tri mu ketira" . Tetak je bio valjan vjernik i besprijekoran ovjek. Sve nevolje koje bi mu ivot d onosio rje avao je povlaenjem od svijeta, svoje je tijelo i odjeu odr avao istima, te i zbjegavao sve ku nje. Kao namiru za mnoge sate koje je provodio sjedei u radionici, svakoga je dana u isto doba i po svakome vremenu odlazio na dugu etnju. Zasigurn o je pomi ljao, kako me je zanemarivao ili se dosaujem, jer je jednoga dana poslije veere zbunjeno zaka ljucao i pozvao me neka ga pratim. To je bilo toliko neuobiajen o, da se moja teta uznemirila. Nalo ila mi je neka se presvuem, a sandale zamijenim vrstom obuom. Moj je tetak nosio besprijekorno bijelo odijelo i panama klobuk, a pri hodu se slu io tapom sa srebrnim dr kom. Jedan uz drugoga po li smo njegovim uobiaje nim putom. Prvo siosmo do obale jezera, pa zatim umskom stazom i napokon se uspesm o na bre uljak. Bio je jednako smeten kao i ja, ali je stupao vrsto naprijed, zurei u put ispred sebe... Jo i sad mi je pred oima njegovo okruglasto, djetinje lice, s a sanjarski zanesenim modrim oima. Nakon nekih kilometar i pol prispjesmo na jedn u umsku istinu. - Ovdje e uskoro povui nov elektrini vod - napomenuo je tetak. Nasmij e io se, a cijelo mu je lice zrailo od radosti, to se dosjetio prikladne primjedbe. Tad ugledasmo mrtvu vranu kako le i pokraj staze. Tetak je okrene svojim tapom, ne rekav i ni rijei. Ja bih je rado i pobli e pregledao, ali odustadoh, jer tetak taj na laz nije smatrao vrijednim nikakve primjedbe. Prispjev i na vrh bre uljka, zastao je ispred jednoga travom obrasloga zemljanog zida, te ga je dugo promatrao. - Ovdj e su neko... - rekao je napokon - ruski vojnici imali svoje streljako gnijezdo... - Postrance me je pogledao na trenutak, pa dometnuo... - Momci ovdje jo uvijek po katkad iskopaju streljivo... Bija e to jedini nagovje taj i dokaz, koji sam ikad dob io od njega, kako njegov potpuno zatvoren svijet mo e dodirivati granice mojega. N a u etnju okonasmo idui putom, to je bio posveen njegovim vi egodi njim prola- enjem. Te a je svojedobno odabrao i nakon toga nije nikad skrenuo s njega... Dok smo tako i li, inilo mi se da smo toliko meusobno udaljeni, kao da smo ivjeli na razliitim plan etima. Ipak mi je ta etnja bila toliko uzbudljiv do ivljaj, da sam se jo godinama ivo prisjeao bezbrojnih pojedinosti, dok sam znaajnije dogaaje i vjerojatno va nije stva ri ve bio zaboravio. 1 jo uvijek taj obilazak, tijekom kojega je moj tetak izgovor io jedva tridesetak zbunjenih rijei, u mojemu duhu svijetli sjajem besmrtnosti. G odine djetinjstva predoava niz svijetlih toaka, izmeu kojih blijede i gasnu sve tam ne, tu ne i neutje ne pojedinosti i dogaaji. Katkad mi je bez i najmanje dvojbe bilo neopisivo dosadno, ali toga mo da nisam bio tada svjestan ili sam vjerovao da je s vim ljudima isto tako. Svake nedjelje i li smo u crkvu. Tetak bi nosio tamno odije lo, te je bilo uoljivo da se osjea nelagodno, dok je stupao polaganim i kratkim ko racima, te je esto morao zastajkivati, kako bi teta mogla odahnuti. Dok smo se pr ibli avali crkvenim vratima, morao je neprestance podizati klobuk. inio je to sa sk romnim dostojanstvom, poprativ i kretnju plahim i nespretnim smje kanjem... Ponovno bi djelovao uobiajeno, tek nakon to bi se mogao smjestiti u svoju klupu pokraj gol emoga stupa, nedaleko propovjedaonice, gdje je bio sigurno zaklonjen od pogleda ljudi. Tad bi spustio glavu i sklopio ruke na molitvu... Ja sam pak imao dva sat

a vremena za promatranje zidnih slika i bavljenje vlastitim mislima. Upoznao sam svete poslanike i njihovo znakovlje, jer je svaka slika bila opremljena opisom, ispisanim staromodnom goticom. Najradije sam pogledom etao po slikama na kojima su bili prikazani neki dogaaji, a tih je bilo podosta. Pritom kao da su se dvije slike htjele nadmetati za prednost u privlaenju moje pozornosti. Jedna je predoava la mno tvo garavih malenih vra iaka, koji su raspirivali vatru ispod nekoliko jadnih ljudskih du a, koje su se izvijale u mukama. Na drugoj je krvnik upravo odvalio gl avu svetoj Barbari. Blijeda krv je u irokome mlazu izbijala iz njenoga vrata, a k ota uz nju ukazivao je na kob koja je ekala njeno tijelo. Na tlu je le ala glava sve tice, zauenim oima promatrajui svoj jo uvijek kleei lik. Te me slike nisu zbunjivale n najmanje, jer mi je bilo tek dvanaest, a njihova simbolika nije mi kazivala ni ta . Na njima su bili prikazani zauujui dogaaji, ali me to nije pogaalo, te sam ih mogao promatrati poput napete slikovnice, u kojoj sam nalazio bogatu hranu svojoj ma ti . Do najvee dubine moje du e dopirale su jednako malo kao i propovijed, koja je doj mljivo odjekivala pod svodom crkvene lae. Meni je, kao i mo da mnogim odraslima, bi lo stalo jedino do toga odjeka. Smisao rijei imao je zapravo tek sporedno znaenje. Tetak je slu ao propovjednikove rijei napol sklopljenih vjea, te bi se povremeno us pravio poput svijee, kako bi sebe prisilio na pozornost. Moja je teta okupljene u crkvi osmatrala sa ivahnim zanimanjem, povremeno ipak potiskujui zijevanje. Napok on bi slu ba bo ja zavr ila, te bismo osloboeni tereta propovijedi i boravka pod prasta rim krovom, iza li na svijetao sunan dan... ivnuli bismo i osjeali se zadovoljnima, k ao da smo oi eni od nedjela poinjenih tijekom minuloga tjedna, istodobno se promijeni v i na neki nepoja njiv nain. Kuom je vladao predivan miris jake kave, a teta bi je pe kla svake subote, te bismo laganoga srca sjedali k stolu. Vedri, nezaboravni tre nutci! Odvaljena glava svete Barbare sa zauenim pogledom, ovjekovjeena na zidovima crkve, ist i kiselkast okus jabuke s crvenkastim mrljama, to je pala s grane, jese nska jutarnja studen u vrtu ovla nom rosom, svje ina od koje se ire plua i prsa, kao d a ele prsnuti. K tomu Atos, Portos i Aramis u pekarnici, gdje je zrak ispunjen br a nenom pra inom... Ali ponajprije munja, koja je jednoga blistavog kolovoskoga jutr a kod jezera udarila u moje srce... Atos, Portos, Aramis su mu ketiri, junaci A. D umasovoga pustolovnog romana "Tri mu ketira" Smijeh obna ene neznanke Kupali te na jez eru bilo je javno i time dostupno svakome. alo je bilo od bijeloga pijeska, prist an dugaak, a voda vrlo bistra. Gu tik vrba i joha razdvajao je obalu od kopna, a iz a gu tika je poinjala uma. Tad jo nije bilo kuica za kupae, pa su se posjetitelji presv laili na otvorenome, iza grmova. Bilo je dovoljno prostora za svakoga, jer se alo protezalo vi e stotina metara uz jezero. Svukao bih se, kliznuo u kupae gaice i potra o u vodu. Pokatkad bih ulazio u vodu zajedno s drugim djeacima, ali naje e sam... Hi bih se izle avao na pijesku, bacao ga pregr tima u zrak, te vikao i smijao se zajedn o s ostalima. Bila je to ista, nepomuena radost, u koju se nije mije alo ni ta alosnoga ni zbunjujuega. No jednoga dana, dok sam se obalom vraao kui, ugledah jednu mladu djevojku, na suncu, pokraj skupine vrba. Upravo je bila iza la iz vode, te je svlai la mokar kupai kostim. Budui da je mene smatrala tek malenim djeakom, nije smatrala nu nim skrivati se, pa je bez ustezanja obna ila svoje bijelo tijelo. To me toliko iznenadilo, da sam zastao, ne mogav i odvratiti pogleda. Ona se pak nasmijala, te zamahnula svojim mokrim kupaim kostimom, kao da me eli njime upla iti i potjerati. Hej, ti tamo! - doviknula je. - Za to tako bulji u mene? Pobjegao sam, spotiui se u dubokome pijesku, preplavljen sramom... Ali oi su mi bile zabljesnute tom suncem obasjanom, poput vode studenom slikom. Naga djevojka, tako bijela, toliko divna, bolno lijepa, smijala se za mnom. Izgubih spoznaju o okolini, tapkajui dalje pop ut slijepca, duboko smuen onim to sam vidio. Nagonski sam osjeao, uinio sam ne to sram no, odvratno, zurei u obna enu djevojku... A ipak nisam mogao ni znao rei, za to je to tako. Bio sam pogoen do u dubinu srca, premda jo bijah tek djeak, s du om istom poput kapi rose. Po udu ili bol jo nisam poznavao, ljudske brige bijahu mi daleke... Ali odnekud iz tajne dubine moje du e izroni e zbunjujue, zami ljene slike i prividi obna en osti, bla enstva... I osjetih neusporediv zanos, koji mo e uzbuniti cjelokupno bie. I zvana gledano bilo je sve kao i prije, ali se u meni ne to izmijenilo, ne to je zapoe lo bujati. Htio sam sve zaboraviti, izbrisati iz sjeanja, jer me je do ivljeno alost ilo i zbunjivalo. Mo da sam to pokatkad i uspio potisnuti iz sjeanja, ak i na dulje vrijeme, ali nikad zaboraviti potpuno i trajno. Zato mi u sjeanju jo i danas jasno stoje jedno pokraj drugoga: hladan i suncem obasjan obna en lik i ona neobina, str

ana i tua, nepoznata i nedokuiva tama moje djeake du e... Danima sam potajno i nemirne savjesti tra io lice nepoznate meu kupaima na obali jezera. I premda je nikad nisam ponovno ugledao, jo se sjeam njenih oiju i njenoga smijeha. Volio sam je, jer mi j e darovala jedan pogled na tu slatku, zastra ujuu ljepotu, koja je u mojim potajnim mislima postajala sve krasnijom. No vi e sam je se bojao, nego je voljeo... Jer, nagon mi je kazivao, moja teta i tetak, odnosno ak i majka, smatrali bi to to sam uinio sramnim i zabranjenim, ak toliko odvratnim da bi bilo neoprostivo. Zato sam bio zadovoljan, to djevojku vi e nikad nisam sreo. Dan mojega povratka u Helsinki s e bli io, kad je mojoj teti do la u posjet neka ena bole ljivoga izgleda. Pritom je za ruku vodila djevojicu, koja vjerojatno nije bila mnogo mlaa od mene. No za mene je ona bila maleno dijete, jer me se ve brojilo meu odrasle. Djevojica je imala okrug le, rumene obraze, te tamne upitne oi. A dvije debele pletenice visjele su joj ni z lea. - Ovo je Mir-jam - ree moja teta. -Pozdravi je i poi van igrati se s njom. O na e ove zime ovdje polaziti kolu i stanovati kod nas. Malena polo i svoju puna nu ruk u u moju i odva no me pogleda u lice. Kasnije sam doznao da je imala mnogo brae, pa zato nije bila plaha prema djeacima. - Doi, idemo van... - rekla je - kako bi mam ica i tetia mogle razgovarati. Nisam osjeao ni najmanje elje za igranjem s njom, po glavito zato jer sam sebe smatrao prestarim za nju. Njene su mi se vlasi inile pr etamnima i pregustima, a obrazi previ e rumeni. Uz to se prema meni odnosila previ e povjerljivo. Zato, im izaosmo u predvorje, povukoh svoju ruku iz njene, a vani is pred vrata zapoeh nogom nabijati jedan kamen, ne gledajui je. - Ne zovem se Mir-ja m, nego Mi-ri-am -rekla je, vrlo razgovijetno i polagano izgovarajui svoje ime, k ako bih ga dobro uo i razumio je. Pitao sam se, kako bih se mogao rije iti nametlji vice... Ipak, za ljubav mojoj teti, morao sam joj se barem donekle smilovati, pa je pomirljivo povedoh prema zdencu. Taj mi se uokolo cijele kue inio jedinim vrij ednim pozornosti, jer je bio vrlo mraan i dubok. - Oh! - uzvikne Miriam, pogledav i u zdenac. Smeih oiju upravljenih na mene, stresla se jednako toliko od nehinjenog a straha kao i od zadovoljstva to se mo e bojati. Promotrih je nepovjerljivo, te os jetih kako pretjeruje. To djevojice uvijek ine, zakljuih u sebi. Podignuh dvije zel ene jabuke s tla te je pogledah nevoljko zbog vlastitoga zdvajanja. - Doi - pozva h je. - Idemo pogledati svinju. Tako joj pokazah susjedovu svinju i dadoh joj ja buke. Miriam je to promatrala uljudno i bez najmanje iskre zanimanja. Poela me je srditi. Zagledala se u daljinu, no iznenada me hitro osmotrila i rekla: - Kad n arastem, bit u misionarka. imamo za taj pojam i na u rije (vjerovjesnik, vjerovjesni ca), ali nije uobiajena, pa je ostavljena tuica Poljubac anela za titnika Pro la je pun a godina ili mo da i vi e vremena, prije nego sam ponovno vidio svoju tetu. Bilo je to za Bo inih blagdana. Odvezao sam se k njoj odmah nakon svetkovine, a danas mi se ini kako vrijeme tijekom svih tih dana nije bilo studeno, premda je tlo bilo pre kriveno snijegom. Da, jo se i sad jasno sjeam, vrijeme je za tih Bo inih blagdana bil o blago... I ne mislim pritom toliko na kratke sive dane, ve vi e na nje ne i prijate ljske svjetiljke koje bi se palile po kuama nakon to bi se spustila tama. A isto t ako i na kovitlac snje nih pahuljica to se ukazivao u svjetlu koje bi prodiralo kro z prozore... Sad sam bio odrastao i usvojio sam mrzovoljno dr anje, iza kojega se zapravo skrivala mladenaka plahost i pla ljivost. Na pitanja odraslih odgovarao sam neljubazno i turo, izbjegavajui pritom njihov pogled. Nosio sam svoje najbolje od ijelo s dugim hlaama, na koje se jo nisam bio priuio. Izgledalo je kao da mi i one postavljaju nekakve zahtjeve, kojima se moram prilagoavati... Cjelokupno moje dr an je trebalo je zapravo nagovijestiti da sam zaokupljen vlastitim mislima, koje su mnogo va nije od budalastih pitanja o svakida njim zbivanjima. Mo da sam doista razmi l jao o dubokim i znaajnim pitanjima, tko zna? Ako je tako i bilo, te su misli ipak ve odavno i eznule iz mojega sjeanja. U svakome sluaju, zasigurno sam bio neoubia-jeno mraan momak, sve dok se nisam poeo polagano opu tati i prilagoavati bezvremen-skome ugoaju te kue s njenim polaganim, blagim i beskrajno sjetnim sazvujem, toliko obilj e enim neprekidnim kuckanjem satova u tetkovoj radionici. Kad sam prispio za Bo ine b lagdane, u susret mi je dotrala Miriam. Zagrlila me rukama oko vrata i nedvojbeno bi me i poljubila, da je nisam zbunjeno odgurnuo od sebe. Mo da je imala pravo na takav pozdrav, jer bijasmo daleki roaci. Ma e su majke bile sestrine u drugome kolj enu ili ne to slino. Moja teta mi je mogla tono pojasniti rodbinske veze, a jednoga je dana to i uinila, ali je ja nisam slu ao... Ni ta mi se tada nije inilo budalastiji m od dugakoga opisivanja obiteljskih sveza i odnosa. Imao sam va nijih pitanja za r

azmi ljanje, kao to je primjerice besmrtnost du e ili onaj suvremen rashladni ureaj ko d nas u kui, s kojim se moglo napraviti nitroglicerin. I Miriam je narasla, izdu iv i se i izmijeniv i kretnje. Lice joj vi e nije bilo toliko okruglo kao pri na emu prvom susretu, ali su joj vlasi bile jo uvijek jednako tamne i guste, a pletenice takoe r jednako duge i sjajne. Navalila je na mene poput mladoga psa, koji je predugo bio dr an na uzici, pa se sad hoe pohrvati i poigrati sa svakim. Zasigurno sam je g orko razoarao, kad sam je onako nevoljko odgurnuo... ekala je na mene, nadajui se d a e u meni nai druga za igru. Mo da je i pomi ljala, kako emo se ispod ogoljelih stabal a jabuka valjati uokolo po snijegu. Naime, premda je ve drugu zimu polazila kolu i boravila kod moje tete, jo uvijek nije spoznala da se ne smije gaziti po svje e na padalom snijegu u vrtu, a pogotovu ne i valjati po njemu. Ipak smo se smjeli igr ati u snijegu ispred pu nice, gdje nas se nije moglo vidjeti s ulice. Uvjeriv i se d a je moja odbojnost ozbiljno mi ljena, Miriam u trenutku promijeni svoje dr anje. Po vukla se od mene, naglo se umiriv i i dr ei se ozbiljno poput odrasle osobe. Pogled s vojih tamnih, sanjarskih oiju usmjerila je mimo mene, stavljajui mi do znanja kako su joj misli miljama daleko. Kad bih je ne to upitao, trgnula bi se i ispriavala s e to me nije slu ala... Moja teta je neprestance promatrala Miriam, te mi je povjer ila, zbog nje je vrlo zabrinuta. - Nikad jo nisam vidjela tako udljivo stvorenje pojasnila mi je. - Ui marljivo, a to i mora, ali se nikad ne zna kakve e dobiti o cjene. Dok u jednome predmetu zaka e, u drugome pak polui najvee pohvale. Tue se s dj eacima u koli, a pokatkad brblja i vie i smije se toliko glasno, da se pribojavam k ako ide tetku na ivce. Zatim punih tjedan dana ne otvara usta, a ne eli ni i ta jest i. Tad pomi lja na odlazak u neki samostan, kako bi se oprostila od ovoga ta tog i p rijetvornog svijeta. No ubrzo se pak iznenadno pribere i dotjeruje poput ciganke ... Odakle joj sve to? Neega takvog nije nikad bilo u na oj obitelji... Mi smo svi smireni ljudi, kao ja i tvoja majka. Ni tui je se vi e ne mo e, jer je ve prevelika. A sad si pak hoe odrezati pletenice... Taj opis enske udljivosti poeo me zanimati i p rotiv moje volje. - G Helsinkiju... - pojasnih, s izrazom upuenosti na licu - dje vojke vi e ne nose duge pletenice. Ne mogu se prisjetiti da sam ikoju vidio s tako spletenom kosom. Sve imaju trajnu ili bubi frizuru. Teta me pogleda, kao da sam bacio zmiju na njen uglaan linoleum. - Kakve si to bezbozne rijei pokupio? -upita me strogo. - Razoarava me. Mislila sam, ti si valjan djeak. Nemoj samo djevojci st avljati buhu u uho, to te upozoravam! Osjeao sam se duboko pogoenim. - O svemu tom e ni ta ne razumijem -odvratih jednako estoko. - Tek ka em, to sam proitao u novinama i li sam vidio na ulici. ak i moja majka ima trajnu. - To je ne to drugo - primijeti teta razdra eno. - Tvoja majka je udana ena. Jednoj mladoj djevojci pak nije primje reno vlasi kovrati u grije ne uvojke. A tek posrnule ene daju si odrezati kosu. Do t ada su moje spoznaje o posrnulim enama potjecale iskljuivo iz Biblije. - Tko je meu vama bez grijeha, neka baci prvi kamen - sveano izrekoh navod iz Biblije, mislei pritom sasvim ozbiljno. Moja je teta utjela, gledajui me s neobino izmijenjenim izr azom na licu. - Mo da e jednoga dana postati pastor, Joele - ree napokon, pobo no. Pone sena i utje iv i se tom prekrasnom predod bom, nedvojbeno je bila pripravna sve mi opr ostiti. Ja sam pak smatrao najmudrijim, ne rei joj o svojoj namjeri da postanem k emiar. To sam odluio jo poodavno, ali sam dopustio svojoj teti da se prema meni lat . pastor; uobiajen naziv za protestantskoga (ovdje evangelikoga) sveenika. odnosi k ao prema buduemu duhovniku. Pokatkad bi ipak mrmljala, mislei na bezgrije nost, kako tijekom cijeloga ivota ni u snu nije pomi ljala da si odre e vlasi. Za Miriam vi e nis am postojao. Poslije nekoliko dana me je takvo stanje poelo muiti. Spoznao sam, pr ema njoj sam bio grub, te sam poku avao pokazati prijateljsko zanimanje. No sad je ona mene odbila. Uvrijedio sam se i odluih vi e se ni najmanje ne brinuti zbog nje . Jedne blage snje ne i tamne veeri, mjesna udruga velja upriliila je priredbu u grad skoj vijenici. Vrhunac dogaaja trebalo je biti izlaganje sa slikama jednoga mision ara koji se nedavno vratio iz Afrike. No u Miriaminim oima je njen vlastit nastup bio najvei dogaaj veeri. Htjela je izrei jednu pjesmu, pa se prije toga jo jedanput povukla u ti inu pu nice, kako bi uvje bala nastup. Neposredno prije polaska na prired bu, izbila je izmeu moje tete i Miriam estoka svaa zbog crvene svilene vrpce koju j e htjela svezati u kosi. Teta je prosudila kako takav ukras nije prikladan za ja vno okupljanje u ovako ozbiljnoj prigodi. Miriam je na to zatoptala nogom po pod u i zaplakala. I poletjela prema meni... - Pogledaj je ti, Joele! - uzviknula je . -Zar nije zgodna? Zar mi ne stoji dobro? Reci mi, to ti misli ! Pogledah je i pre

stra ih se. Kao bila sasvim izvan sebe. Usta i oi joj vla ni, obrazi su joj se arili, a crvena svezana u ma nu, u crnoj je kosi b poput plamena. - ini mi se... Pa, jako je crve napomenuh oprezno. Teta je pak bila odluna, te ustv - Djevojka ne mo e ovak o na poput bezbo ne majmunice, stupiti pre kr ana i izrei vjersku pjesmu! Grije no ! oho lost i ta tina najkrai su put do p Cl mislima mi se uka e put do obrubljen nanizanim, svezanim crvenim vr Bio je to prekrasan prizor. Ja bih n cijeli spor otklonio p omirljivom primje< smije kom, ali je osjeajna oluja izme enska bia presna no tutnjala, da bi je zaustaviti netko sa strane... Jedino j vjerski ar bio kadar ugasiti Miri aminu Tetak je bio spreman za polazak poku avao posredovati. To je pak o zahtijeval o velik napor... - Pitam se... - rekao je, ka i uznemireno - mo e li netko ozbiljno pri jednostavnome povezu u kosi jedne d Jedva e to netko i zapaziti. ovjeku toliko dobroga srca bilo je gledati Miriamine suze. No, istodobno ze nije razumio, da se mo e plakati zboj takve beznaajne sitnice kao to je svilena vrpca u kosi. ] Tetak se ipak varao. Svezana vrpca bila je prevelika i precrvena, da bi ostala nezami jeena. I ma koliko sam bio sklon pomoi Miriam, osjeao sam, bori se za lo u stvar. Tad je teta okonala svau. - Ona postaje velika djevojka - rekla je odluno. - Pa ako jo j i vrpca u kosi ni ta ne naudi, ljudi e nama dvoma, tebi i meni, zasigurno predbac ivati. Jer, mi smo odgovorni za njen odgoj. - Tad ne idem - priprijeti Miriam. Ostat u kod kue i poi u postelju. Nabrala je elo i treptala, a usnice su joj podrhta vale. - Tad nemoj ii - ree teta s olak anjem. - Pa ostani doma. Po svemu sudei nije m nogo cijenila Miriaminu darovitost za kazivanje stihova, te se bojala sramote. N o njene su rijei djelovale... Polagano, s dubokim uzdahom, Miriam je ipak odvezal a vrpcu i izvukla je iz kose. Clbrzo je ponovno bila raspolo ena, pa premda je tet a opominjala na umost, Miriam je ustrajavala da se mora jo jedanput poe ljati. Stisnu la je vlasi k glavi, razdijelila ih i splela u dva uperka, koje je zatim zavezala crnim vrpcama. Nakon toga je strgnula bijeli ipkast ovratnik, koji joj je dala t eta kako bi ubla ila crninu njene haljine. Miriam je sad izgledala grozno. Kosa jo j je bila toliko stegnuta i povuena prema natrag, da joj je napinjala ko u na elu, a njen lik mlade djevojke kao da je bio upravo utaknut u crnu haljinu. K tomu je jo nosila crne vunene arape i crne postole s vezicama. Od tolike crnine joj je lic e djelovalo krajnje blijedo. Kad me je pogledala, oi je u prvi mah dr ala poluzatvo renima... No iznenadno ih je otvorila, kako bi me o tro promotrila. Na koncu kao d a se sva pretvorila u te velike, tamne, sjajne oi. Teta je ne to mrmljala u bradu, kao da je nejasno postala svjesna, kako je pretrpjela poraz. Dok smo se bli ili vi jenici, jasno je svjetlo prodiralo kroz sva okna, a i velika je dvorana bila jark o osvijetljena. Objesili smo ogrtae ili ih odlo ili na drvene klupe u predvorju. ene su se meusobno pozdravljale uz smijeh, odjevene u svoje najbolje halje. Ruke vein e njih bijahu jo crvene od pranja posua, no njihova od rada otvrdnula lica bila su sad opu tena. A kr anska ljubav prema bli njemu ubla avala je njihovu oporu narav. Dvora na je vonjala na vo tano la tilo za pod i kuglice protiv moljaca. Predsjednica udrug e velja, koja je imala zamjetljivo velike umjetne zube, izrazila je dobrodo licu poa snome gostu, koji je do ao iz tolike daljine, te je zazvala bo ji blagoslov za njego v rad u Africi. Zatim smo pjevali i pomolili se. Bilo mi je ugodno toplo, te sam osjeao, sa ivjet u se s ovom zajednicom koja je ponajprije izazivala strahopo tovanje , ali je i djelovala susretljivo. Stidio sam se svoje be utnosti i tvrdoglavosti, t e odluih oprostiti svim mojim neprijateljima i pokajati se zbog svih mojih grijeh a. Htio sam se popraviti i u koli, te poi na skupove Kr anskoga saveza mladih, koje s am u posljednje vrijeme sve e e izbjegavao, dajui prednost odlascima u kino... Cl dvo rani se okupilo najmanje dvije stotine ljudi. Bilo je vrlo vrue. Kad se pribli io t renutak Miriaminoga nastupa, uhvatila me za ruku, nijemo tra ei pomo i potporu. Dlan joj je bio i vla an od silnoga uzbuenja. Poku avao sam zamisliti, kako bih se ja zap ravo osjeao, kad bih ubrzo trebao nastupiti pred tim mno tvom, te izrei neku pjesmu. .. Jako sam se bojao za nju. No Miriam uope nije bila prepla ena. Napokon prozva e nj eno ime. Otrla si je dlanove vezenim rupiem, stisnula ga u jednu aku, te po la naprij ed polagano i pribrano. Bez ustezanja popela se na pozornicu, premda se predsjed nica skromno zadovoljila mjestom ispred povi enja, odakle je govorila skupu. Okren uv i se na pozornici posjetiteljima, Miriam klecne i podigne lice prema stropu, ka o da oekuje pomo odnekud odozgor. Nije ponijela svoju knjigu, jer je htjela pokaza ti kako pjesmu znade naizust. Bila je to izvrsna pjesma, te me se duboko dojmila , kao i svih ostalih slu atelja. Koliko se prisjeam, radilo se o lavovima koji su r

askomadali kr ane, te o djeaku koji nije zatajio svoju vjeru, ve je na kraju svake ki tice ponavljao: "Ja sam kr anin!" On, odnosno tonije reeno Miriam, izgovarala je to n a poetku plaho i tiho, zatim prkosno, pa sa strahopo tovanjem i pobo no, sve dok posl ije posljednje kitice te rijei nisu nabujale u odva an i pobjedniki poklik i priznan je: "Ja sam kr anin!" Teta je plakala. Tetak si je brisao elo i nos svojim uredno sl o enim rupiem... 1 ja sam bio duboko ganut, a predsjednica udruge velja je navodno ka snije u pastorovome domu izvijestila, kako u cijeloj dvorani ni jedno oko nije o stalo suho... Miriamin nastup bio je vrhunski, slavodobitan uspjeh. Za moju dubo ku ganutost ipak nije toliko bila zaslu na pjesma, ve mnogo vi e sama Miriam. Tijekom cijeloga njenog nastupa zurio sam u nju otvorenih usta... Kad je stupila na poz ornicu, kao da se izmijenila, pretvorila u ne to sasvim drukije od djevojice, iji sam vla an dlan jo netom dr ao u svojemu. Prometnula se u neko strano i nepoznato bie, u plamen koji sam, kao omamljen od divljenja, doslovce gutao pogledom. Dok je govo rila pjesmu, upravo je rasla i rasla. Molbeno je uzdignula ruke, kako bi smek ala nemilosrdnoga suca, sve dok joj lice na koncu nije svijetlilo ushitom nepokolebl jive vjere. uo sam lavove kako riu u areni, te mi se i zavrtjelo u glavi, dok sam gledao Miriamine sjajne, tamne oi. Svi su odu evljenim pljeskom izrazili svoje odob ravanje i divljenje, dok je silazila s pozornice. Zastala je i s blistavim osmij ehom na licu klecnula pred slu ateljstvom, prije nego se vratila na mjesto izmeu te te i mene... Misionar je bio izmuen, omr avio ovjek u bijednome odijelu. Svoje je iz laganje zapoeo zazvav i bo ji blagoslov za mladu djevojku, koja je netom potresno isk u ala svoju darovitost. "Nadam se", rekao je, "taj e svoj dar uvijek rabiti u slavu bo ju". I on je mogao izvijestiti o lavovima, stra nim ivotinjama koje jo lutaju afrik im bu om i vrebaju na vjero-vjesnike Rijei, koji nastoje poganima prenijeti radosnu Vijest. Govorio je i o djeci, koju njihove bezdu ne majke ostavljaju divljim zvij erima neka ih nemilosrdno pro deru. Pokazao je umjetniki izraena koplja i titove, kao dokaz krvolonosti tih pogana, te ko are i druge kuanske predmete, koji su trebali u kazati kako se osjeaji i obiaji tih istih ljudi mogu usmjeriti u miroljubive tokov e, im prihvate kr ansku vjeru. Nakon toga je tapom zakucao po podu, te se svjetlo uga silo. Na platnenome zaslonu su zasvijetlile arene slike, o ivljavajui njegovo izlaga nje. Govorio je o svagda njim pitanjima, ne istiui pretjerano svoj vlastit rad i dje lovanje. A ono to je priao, bilo je zanimljivo. bu - ravnice prekrivene uglavnom ni skim raslinjem Pritom se jedna tvrdnja ponavljala uvijek iznova: etva je bila uis tinu bogata, ali je etelaca bilo malo... Ono to je postigla misionarska postaja, b ija e tek kap u oceanu. Bio je vrlo poti ten i, po svemu sudei, nije vjerovao da se m o e hvaliti svojim djelovanjem u dalekoj Africi. Njegovo izlaganje nisam mogao pra titi s pravom pozorno u, jer me je Miriam preduboko potresla. Tako nisam bio kadar primati nove utiske, prije nego ponovno ne uspostavim unutarnju ravnote u i smiren ost. Nisam shvaao, za to sam se do tada tako malo osvrtao na nju, premda sam stanov ao u istoj kui, jeo za istim stolom, te udisao isti zrak to je mirisao po vo tanome la tilu i prepeencu. Bio sam do tada slijep i tup, jer sam njenu vrijednost spoznao tek nakon to su svi drugi podlegli njenome caru. Nisam ak ni zamijetio, koliko je lijepa, kako joj lice blista i oi zrae... I Miriam je bila nemirna. Nije pozorno pratila misionarovo izlaganje, pomiui se na svojemu mjestu amo-tamo. Poku avala mi j e ne to do apnuti, ali ju je teta, ponovno se pribrav i, dograbila za ruku i doslovce siknula neka ne ometa misionarovo kazivanje. Smirili smo se tek kad smo kod kue s jedili oko ajnoga stola. Miriam je udno upila svaku rije izgovorenih joj pohvala, p a je moja teta bila opravdano zabrinuta. Upozorila nas je na ta tinu i na koncu na m zabranila uzalud utro iti i rije vi e na cijelu priu. Pili smo slaba an aj i jeli poput papira tanke, oblo ene plo ke kruha. Teta je morala dvaput ustajati i dodatno narez ati kruha, te se pribojavala nee li to tetak zamjeriti. On to ipak nije uinio. Ba n aprotiv, milovao je Miriam po kosi, sa sanjarskim izrazom u svojim plavim oima. U vjeren sam, bija e to najodva nije milovanje na koje se ikad usudio, no zasigurno ga je ne to tjeralo da joj poka e koliko mu je draga. Nisam bio ljubomoran zbog toga. Smatrao sam sasvim prirodnim, to Miriam zasipaju dokazima naklonosti i odobravanj a. Djelovala mi je udesno, te nisam mogao svratiti pogleda s nje. I inilo mi se, k ao da je vidim prvi put... Jo mi i danas iskrsne pred oima Miriam, kad god osjetim miris vo tanoga la tila za pod ili okusim vru aj, upravo onakva kao to tad bija e... Pom alo nespretna djevojka okrugloga lica, s tamnim oima i poput ugljena crnim trepav icama. Mo da je ve tad bila lijepa... Poslije toga meu nama vi e nije bilo zbunjenosti

ni suzdr avanja. Miriam mi je u pu nici govorila pjesme, priala o koli i povjeravala mi svoje tajne. Stalno smo razgovarali, ali ubrzo s izvjesnim oprezom, koji nas je silio na odmjeravanje misli i promi ljeno biranje rijei. Izmeu nas se razvila nek a tajna napetost, koju je mogao rije iti, kako mi se ini, jedino sasvim odreen dogaaj . To me je zbunjivalo i muilo. Vjerovao sam kako inim ne to nevaljano i pogrje no. Ipa k, o tim danima kad smo se istinski meusobno upoznavali, ne mogu navesti ni ta opip ljivo. Kad ih se god poku am pobli e prisjetiti, ti se dani u sjeanju tope poput lepr a vih snje nih pahuljica na toploj ko i. Za razliku od toga, dobro se prisjeam blagih, od mjeseine svijetlih veeri, kad bi moj tetak nakon dugo vremena ponovno izvukao s voj mjedeni zvjezdogled i postavio ga u vrtu, gdje bi ga uvrstio na trono cu. Tada bi nam dopustio promatrati Mjesec i zvijezde. Snijeg je bjeliasto-modro svjetluca o na mjeseini, a ogoljele grane jabuka bacale su po njemu svoje sjene. Zurio sam kroz otvor zvjezdogleda u mrtve kratere i isu ena mora na Mjesecu, a tetak mi je p ritom s plahim ponosom nabrajao njihova imena... Ali ja nisam mislio na latinska imena... Mislio sam na bezgranian prostor i studen beskraja, na ugasle vulkane i razdrobljene planine na Mjesecu, na kretanje sazvije a koja su udaljenija od doseg a na ih misli. Ledeni srsi slijevali su mi se niz lea, jer sam sebe vidio kao siu no z rnce pra ine na beznaajnome planetu, roenome iz niega i koji i ezava u ni ta. Promatraju gasli Mjeseev krajolik, razmi ljao sam, to zapravo znae dobro i zlo? Sve moje nade i strahovi, moje patnje i zabrinutosti ugasnut e i biti otpuhnuti poput pra ine. U sv emirskome raunanju vremena ivot ovjekov je poput sekunde. Pretra ujui nebo kroz zvjezd ogled, uinila mi se predod ba Bogu, koji vlada galaksijama i mirijadama zvijezda, p otpuno besmislenom. Pa ak i kad bi se moglo zamisliti takvoga Boga, bilo bi nezam islivo da on skrbi za svaki pojedini, budalast ljudski ivot... A ponajmanje bi mo gao biti nalik na Boga slinog ovjeku, kakvoga susreemo u bogomoljama i crkvama, koj i je poprimio oblije Trojstva, no ipak je jedinstven nedjeljiv... Ne, mrtav Mjesee v krajolik u beskrajnoj nebeskoj studeni, zorno mi je predoavao svu bezgraninu zag lupljenost svih ljudskih predod bi. Tetak je na svoj povuen nain poeo iskazivati izvj esnu nestrpljivost, pa ga ostavismo neka neometano gleda svoje zvijezde i pravi pribilje ke o tome, koje su mogle poslu iti samo njemu znanoj svrsi. - Teta, smijemo li Joel i ja dobiti po jednu jabuku? - moljakala je Miriam, kad se vratismo u k uu. Najbolje jabuke le ale su bri ljivo zamotane i zatrpane drvnim strugotinama u jed noj krinji smje tenoj u su i. Teta ih je uvala za goste, ali bi nam pokatkad dopu tala u zeti po jednu, kao znak najvi e naklonosti i dare ljivosti. Kad bi Miriam trebala ne t o uraditi u su i, znala bi pritom uzeti po koju jabuku i bez odobrenja, premda je znala kako se krinju smije otvarati jedino kad je nazona teta... No ovaj nam je pu t teta dala jedan zahrao klju i rekla: - Poite i uzmite si sami, ali svaki samo po jednu. Meni je ve u naprijed potekla slina u ustima, od same pomisli na soan i zre o plod, premda sam jo uvijek bio zaokupljen onim mislima o neutje nome svijetu Mjes eevih kratera. Miriam je u gala svijeu u jednoj zacaenoj prijenosnoj svjetiljci, pa n e odjenuv i ogrtae potrasmo od pu nice prema su i. Zimski zrak mi je hladio vrele obraze . Su a je bila ispunjena mirisom jabuka. Ja pridr ah svjetiljku, a Miriam je otvoril a krinju i pa ljivo odabrala dvije jabuke. - Dovoljno je svjetla ovdje unutra... -r ee tad Miriam i puhne u svijeu. Kroz otvorena vrata strujala je modroblijeda mjesei na u su u. Vonj tinjajuega stijenja mije ao se s mirisom jabuka... - Mo e uzeti ovu - ree Miriam i gurne mi jednu veliku jabuku u ruku. CI ledenom je zraku jabuka prenij ela toplinu njenoga dlana na moj. Stajali smo tamo, dr ei svoje jabuke. Miriam me j e pogledala. Oi su joj svjetlucale na mjeseini. Srce mi zapone sna no tui... - Joel... - pro aptala je sasvim tiho. Nespretno posegnuh za njenom rukom i vrsto je stisnuh . S one strane Svemira, galaksija i planeta, dr ao sam toplu ruku, okru en mjeseinom i miomirisom zrelih jabuka. Srce mi je tuklo toliko estoko, te sam jedva uspijeva o disati. Po prvi put osjetih to uzbuenje, te mo da u cjelokupnome kasnijem ivotu ni sam outjeo tako ist zanos. Potrajalo je tek trenutak, tad ona povue ruku, uzme svje tiljku i zatvori vrata za nama. No taj je dodir bio dio vjenosti. Nisam znao, nit i sam si ikad dopu tao sanjati, da je slijepo volim. Nisam osjeao elju da je posjedu jem, nisam ni pomi ljao da bi taj dodir mogao dulje potrajati ili dovesti do jo neeg a. Bio sam bla en i zahvalan, ni najmanje poti ten ili optereen spoznajom da u uskoro otputovati i vjerojatno je dugo neu ponovno vidjeti. Ili sam mo da, osjeajui se onako beznaajnim, u dubini du e bio uvjeren kako ona ne postoji zbog mene? Zbog toga sam bio tek zahvalan za topao dodir njene ruke i nisam elio ni ta drugo... Posljednje

veeri mojih bo inih blagdana, kad sam ve le ao u postelji, zauh Miriam kako s tetom u su sjednoj sobi ape i hihoe. Tad se otvori e vrata i ona je u la, nosei u ruci palminu gran u s jednoga posmrtnog vijenca, koji je teta uvala. Odjevena je bila u bijelu spav aicu, s crvenim vezom oko vrata i na rukavima. Koraala je prema meni pri svjetlu k oje je iza nje prodiralo kroz otvorena vrata, ma ui palminom granom. - Ja sam Joelo v aneo za titnik - rekla je sveano. - No, to tom djetetu sve ne padne na um... - rekl a je iz druge sobe teta, suho se smijui. Ali se nije srdila. Miriam je bosonoga k ru ila mojom sobom amo-tamo. Iznenadno je pak, hitro pogledav i tetu, brzo pri la mojo j postelji. - Laku no, Joele - pro aptala je, prignula se i pritisnula svoje hladne , vrsto stisnute mladenake usnice na moja usta. Njena malena prsa dodimu e mi lakat, te zadrhtah. Bilo je to od sree, ali i od svijesti o krivici, jer sam osjetio ka ko ispod spavaice nema ni ta na sebi. Tren kasnije je ve otplesala natrag prema vrat ima, a moja je teta povue iz sobe, pa mi po eli laku no i zatvori vrata... Le ao sam d rhtei u tami, osjeajui jo uvijek njene hladne usnice na mojima. Mo da je to grijeh, po mi ljao sam tada, jer je bilo toliko udesno i natjeralo me da gorim cijelim tijelom ... Istodobno sam vjerovao i kako razumijem, za to ljudi grije e i pritom se ipak ne pribojavaju paklene vatre. Uzvi en osjet iskustva Pro le su godine, prije nego sam ponovno vidio Miriam. Bilo je pritom razdoblja, kad bih je potpuno zaboravio. Pr olazio sam kroz vlastite godine odrastanja i razvoja, a osjeti su mi bili uzbunj eni. U velikim vremenskim razmacima bi teta dolazila u Helsinki, kako bi oti la li jeniku, a pritom bi odsjedala kod nas. CJ ovoj meni poznatoj okolini djelovala je manje zastra ujue i nepokolebljivo nego u svojemu vlastitom domu. Naveer bi sjedila u stolcu ispletenome od prua, turo razgovarala s mojom majkom i pu ila cigarete za sipljivost. Te je pak nabavljala kod ljekarnika, kao sredstvo protiv pote koa pri d isanju. Ja sam pak i ao svojim putovima, te sam malo vremena provodio s njom. Znao sam tek, zabrinuta je zbog Miriam i njene budunosti. Uitelji su joj rekli, djevoj ka je darovita, ali lijena. Nastupila je u nekoliko kolskih predstava, a jedanput i potajno utekla, kako bi u vijenici gledala nastup neke putujue glumake dru ine. G gradiu je djelovala i amaterska glumaka skupina, a Miriam je dugo molila i kumila neka joj odobre pristupanje tom dru tvu. No teta je rekla, kako to mo e uiniti jedino preko nje mrtve. Kazali te je grije no, a glumci su pak neudoredan ivalj. Jedina je i znimka dakako Narodno kazali te, koje navodno upo ljava nekolicinu poprilino uglednih i po tovanja vrijednih ljudi. No ak i s obzirom na to je teta glede kazali ta i glum aca dvojila. Zamolio sam je neka pozdravi Miriam u moje ime. I odmah sam zaborav io obje... G ljeto moje posljednje godine kolovanja bio sam poslan na jednu portsk u priredbu, kao predstavnik moje kole. Priredba je bila upriliena upravo u gradiu g dje je ivjela moja teta. Miriamina majka je u meuvremenu umrla, a njenu brau i sest re prihvatili su roaci u raznim dijelovima zemlje. Teta i tetak preuze e skrbni tvo n ad Miriam, pa je sad ostala trajno stanovati kod njih. Kako bi joj istjerala glu parije iz glave, teta ju je natjerala da te ko radi. Ona je pak bila ve toliko slab a, da vi e nije mogla svladavati kune poslove. Tako je Miriam morala mesti, brisati pra inu, prati posue i pomagati pri kuhanju. Kad sam je ponovno vidio, bila je nez grapna, tamna i mrzovoljna djevojka kratko podrezanih vlasi. Djelovala mi je tol iko strano, kao da je nikad ranije nisam ni vidio. Na kolskim plesovima sam se di vio samouvjerenim djevojkama, koje su rabile bjelilo za obraze i crvenilo za usn ice. Kao lakoatletiar sam si pribavio izvjestan ugled i glas, pa su mi mnoge iska zivale pozornost. Usporeena s tim djevojkama, Miriam je sa svojom tamnom i izliza nom haljinom i kratkim vlasima, bila poprilino beznaajna. Bio sam doista duboko ra zoaran... Kua kao da se uru ila i bila mnogo ni a, nego to sam je zadr ao u sjeanju. Teta je bila toliko krhka i lomna, a tetkova radionica upravo smije no zastarjela. Stab la jabuka zatekoh obrasla mahovinom, a tratina ispred kue nije bila njegovana. Ni sam vi e razumio, kako sam ikad bio sretan u toj uskoj i skuenoj kui, iji mi je stari nski vonj sada djelovao odbojno i zagu ljivo. Sada mi je, u prvi mah, i ono ranije divljenje prema Miriam bilo nepojmljivo. Zlovoljno sam se prisjeao svojega odu evl jenja, koje me obuzelo kad sam doznao kako e portska priredba biti upriliena u ovom e gradu... Tetak i Miriam su do li gledati portska natjecanja. Bio sam trei u utrci na stotinu metara, ali sam u skoku u vis ostao daleko iza drugih. Srdio sam se, premda nitko od mene nije oekivao da se vratim kao pobjednik. Ostala me nadmetanj a nisu zanimala, pa kako bih opravdao svoj neuspjeh, pojasnih tetku da sam prema rljivo uio, te zato nisam mogao valjano vje bati tranje i skok u vis. Poslije podjel

e odlija i nagrada, naveer drugoga dana, u koli je uslijedila opro tajna sveanost. Pri tom smo dobili odobrenje za plesanje do ponoi... Miriam je stajala u kuhinji i br isala posue, kad sam je pozvao na sveanost. Nije oekivala moj poziv, pa joj oi zasvi jetlje e. No odmah je i odmahnula glavom, a lice joj postade mrzovoljno i tvrdo. Nemam ni ta za obui... - rekla je kratko. - Miriam ne ple e - hitro dobaci teta. Mir iam je srdito pogleda, ali je ipak od utjela, te je vrstim i sna nim kretnjama nastav ila krpom trljati dasku za rezanje mesa. - Ni ja neu plesati - rekoh, teti za lju bav, koja bija e uvjerena, ples je put u pakao... - Tako je pravo, Joele...! - ree ona pohvalno. - Ti si valjan mladi i jednoga e dana mo da biti pastor. Miriam smije p oi s tobom, ako se neete vratiti prekasno. - Ne elim ii! - uzvikne Miriam bijesno. U snice joj se poe e trzati, te izleti iz kuhinje. - Takva je uvijek... - napomene te ta zdvojno. - to da uinim s njom? Sad e cijelu veer plakati i duriti se. Ne, nemoj ii za njom. Mogla bi te jo i udariti. Jednom zgodom me je ak ugrizla za ruku, kad sa m je morala pljusnuti. Bilo mi je ipak ao Miriam, pa sam po ao k njoj u sobu. Plaka la je i poku avala suspregnuti jecaje, lica zabijenog u dlanove. Polo io sam joj ruk u na ramena, no ona ju je otresla. Tad si je stisnutim akama otrla oi i pogledala me prkosno. Vjee i cijelo lice bijahu joj oteeni. Izgledala je vrlo ru no. - Za to tri z a mnom? - uzviknula je. - Tebi nije ni najmanje stalo do mene. Nitko ni najmanje ne mari za mene. Pozvao si me jedino iz uljudnosti. - To nije istina - odvratih , a ak sam u to i vjerovao. - Ako ne poe sa mnom, ne idem ni ja. Mo emo i samo gledat i, ako ne eli plesati. - Ali nemam nikakvu haljinu! - uzviknula je zdvojno, no oi j oj ponovno poe e svjetlucati. - Tko je uope ima? - rekoh joj. - I to je to uope va no? L jeto je... - Ti si mladi. I to ne razumije ...! -rekla je zlovoljno. - No dobro, poi mo... Kako bismo srdili tetu. Glede svoje haljine s uzorkom u obliku etvorina doi sta se nije mogla ponositi, kao ni na jeftinu koraljnu ogrlicu. No bila je mlada i vitka, te je imala lijepe, ravne noge. Malena prsa oblo su joj se ocrtavala i spod tkanine. Sad, kad je i eznula njena mrzovolja, na njenome se tamnom licu ocrta valo ne to izazovno, kao u ostalom i u cjelokupnome njenom biu. Teta ju je odmjeril a ne odobravajui, te je cupkala i potezala uokolo po njenoj haljini. Bilo je oigle dno, razbijala si je glavu, kako bi mogla odjenuti Miriam, a da to ne izgleda ne dolino. - Postala si vrlo zgodna, Miriam - rekoh naglo, bez razmi ljanja, kad smo n apokon iza li kroz kripava vrata na pra njavu ulicu i oboje duboko odahnuli... - Ne g ovori besmislice - odvrati Miriam zlovoljno. - Ti mi se tek izruguje ... - Ipak je pogledala niz svoju opravu, ispru ila nogu u pamunoj arapi i upitala mekim glasom.. . -Da, zar sam uistinu postala zgodna? Misli li to ozbiljno? - Jest, uistinu - uv jeravao sam je. -Sto je uope va na odjea?! Bila bi mnogo privlanija od svih ostalih o vdje, ak i kad ne bi imala ni ta na sebi. Postao sam ve dovoljno odva an za kazivanje takvih izriaja... I nisam se prevario u njoj. Nije se uvrijedila. - Mo da jest tako ... - rekla je trijezno. -Ti bi me trebao jedanput tako vidjeti, Joel. To je ne to , to mi teta ne mo e uzeti. Nisam se usuivao pogledati je u lice. CI nekome tamnom k utku mojega sjeanja bljes-nulo je udesno sjeanje na obna enu djevojku, koja se prigib ala, kako bi svukla mokar kupai kostim. Srce mi je tuklo, te sam bio zbunjen, kao da smo pod velom ale naeli dvosmisleno pitanje. Reda radi je za opro tajnu sveanost bila sastavljena i neka vrsta prigodnoga programa. Taj nam je oboma bio dosadan. Istupio sam, kako bih primio nagradu za tree mjesto i poluio primjereno odobravan je. Neposredno poslije podjele nagrada zapoeo je ples, te sam prosudbeno odmjerav ao mjesne djevojke. - Hoemo li izai? - upitah Miriam onako mimogred, jer sam htio s njom biti na samu. - Ne, ostanimo jo malo gledati... -rekla je hitro i polo ila m i dlan na ruku. -Jo samo nekoliko trenutaka. Lice kao da joj je o ivljavalo, dok je pogledom slijedila plesae kako klize po voskom usjajenome podu. Bilo je i ispunj eno e njom, te je edno upijala glazbu kao to se uveo cvijet otvara ki i... I pritom mi je nesvjesno stiskala ruku. - Zasigurno zna dobro plesati - rekoh joj. - Hoemo li poku ati? Potresla je glavom. - Ne usuujem se... - odvratila je. -Teta bi to saznal a. Previ e je ovdje ljudi, koji je poznaju, a takvo ne to se brzo pro iri meu ljudima. - Pogledala me je dugo i dodala hrabro... - No samo ti ple i, ako hoe . Nije mi tolik o bilo stalo do plesa, pa zato podvukoh njenu ruku pod moju, te smo i dalje prom atrali plesae. Svjetiljke sa sjenilima od svilenoga papira bacale su blagu svjetl ost po prostoriji koja je polagano postajala sve mranijom. Kroz otvorena okna ula zio je miris rascvaloga bilja. Stajali smo jedno uz drugo, tijelo joj se jedva z amjetljivo njihalo u skladu s glazbom, a pri svakome dodiru bokovima osjeao sam s

latku, probadajuu bol. - Hajdemo... - rekao sam. - Da, idemo... - odvratila je. P robili smo se izmeu ple uih parova sve do izlaznih vrata. Meke od djevojaka su joj p ritom kimnule, a istodobno su znati eljno zurile u mene. Miriam je i la ponosno uzdi gnute glave i jedva je uzvraala pozdrave. Vani je bilo svijetlije nego u dvorani. utei smo po li du bijele ulice i van iz grada, dok je iza nas ona ugodna i eznutljiva glazba postupno slabila i napokon utihnula. - Poimo do klanca - predlo io sam i ma hnuo rukom. Nije odgovorila. Lice joj je ponovno postalo tvrdo i prkosno. (I sum raku je bilo nalik uglaanome kamenu. Okru io nas je te ak dah ume, a daleko s vode dop irao je do nas prigu en odjek motora neke teglenice. Do li smo do klanca i zastali n a uskome mostu. Naslonili smo se na ogradu i zagledali dolje u crnu vodu. Ogolje li stjenoviti zidovi uzdizali su se strmo na obje strane, a nebo iznad njih bilo je tek uska, bezbojna svijetla pruga. Zagrlio sam Miriam i privukao je k sebi. Nije se opirala... Tek je gledala mimo mene u tamu... Poljubio sam joj usnice. B ile su meke i hladne, te mi ne uzvrati e poljubac. - to ti je? - upitah i pustih je iz zagrljaja. e nja, koju sam osjeao jo od izlaska iz plesne dvorane, osjeaj nekakve lagane opijenosti, iznenadno je i nepovratno ugasnuo. 1 bio sam nekako duboko alo stan. Miriam je zapoela plakati i spustila lice na ake, kojima je jo uvijek vrsto st iskala ogradu mosta. Uzaludno je poku avala suspregnuti jecaje. Morala se isplakat i, a ja sam se osjeao nekako krivim. - Ljuti li se, to sam te poljubio? -upitah i d odirnuh je boja ljivo. - Ne, ne, ne! - zajecala je glasno i potresla glavom. - Bil o je udesno... Previ e divno, da bi bilo stvarno. Iznenadno se okrenula prema meni, zagrlila me rukama oko vrata i vrsto se pripila uz mene. I poela me divlje ljubit i, sve dok mi lice nije postalo mokro od njenih suza. - Ne mogu vi e izdr ati, Joele - rekla je uzbueno. - Poludjet u ili umrijeti... Teta i tetak su ve mrtvi, pa hoe i mene povui za sobom. Svaki put kad se vratim s otvorenoga prostora u kuu, sa svje e ga zraka, ini mi se kao da dolazim u mrtvanicu. 1 tamo moram ivjeti, Joele... Dan z a danom moram tamo obitavati, osjeajui kako je sve stvarno i ivahno u meni zapravo grije no, lo e i zaslu uje prokletstvo. Svakoga dana zapravo umirem po malo... Postaje m nakazna, zla i okorjela. 1 nikako ne mogu od toga pobjei... Kako bih mogla? Pom ilovah joj vlasi i ramena, te joj vr cima prstiju obrisah suze s obraza i uz onih k utaka. 1 pritom sam bio zbunjen, nesretan i duboko potresen. - Zar ih doista tol iko mrzi ? - upitao sam. - Oni tek poku avaju uiniti ono to je za tebe najbolje. Tek t i je esnaest... - Ti to ne razumije , Joele... - odvratila je tiho. Vidjelo se, te ko joj je govoriti i nai odgovarajue rijei. Udarila se akama u prsa, kako bi istisnula opore reenice... - Ti to ni ne mo e razumjeti...! - nastavila je. - Ja znam, osjeam, ne to je tu u meni... Vi e i jae od mene. Moram ne to biti, Joele. Ali sam premlada. U bit e me, prije nego u moi biti slobodna. Oni ubijaju ono to je u meni, pa ako im to uspije, vi e mi nee vrijediti postanem li slobodna. Zar ne vidi , Joele, kako me ele uiniti jednakom sebi? To je ubojstvo. - Oni tek ele initi ono, to je za tebe najbolj e... - ponovih. - Oni su dobri ljudi, oboje. Mnogo je lo ijih ljudi od njih na ovo me svijetu. Jo je uvijek pomalo jecala i zurila dolje u vodu. Tad se smirila i po novno postala kakvom je bila. - Poimo odavde - rekla je. - Mogao bi nas netko vid jeti. A i pribojavam se ove vode. Cijele se zime ne smrzava. esto sam dolazila ov amo, htijui skoiti dolje. No voda je crna i studena. Zasigurno bi bilo stra no, osje titi je u grlu... Kako te gu i. Ne vjerujem da u se ikad usuditi na to, ali katkad poma e doi ovamo i buljiti u crnu vodu. Tad je lak e... Lak e je pomiriti se. Odvukla m e od mosta, preskoila jedan rov i izmeu tamnih borova poela se uspinjati na bre uljak . Slijedio sam je... Pokraj jednoga pje anika bacila se u mahovinu, a ja sjedoh uz nju. Veer je ve postala studena, no zemlja pod mojim dlanom je jo ouvala danju topli nu. - Razgovarajmo razumno - rekoh joj. -Razumljivo, te ko ti je, to vidim. Ali mo ra popustiti. Oni su te primili, plaaju tvoje obrazovanje. Pa imaju i pravo, ne to t ra iti za uzvrat. - O, da! - usklikne Miriam. - Ja sam siroe, siroma na, bez prebitog a novia i bez doma. Tako to misli , zar ne? No daje li to mrtvacima pravo, siliti me da postanem poput njih? Oni su dobri kr ani, to znam, te nisu ni najmanje zli. Smi je e se, ak i dosta esto, ako sve tee prema njihovim eljama. I da, milosrdni su... Ali ive za nebesa. A ja ivim na zemlji. - Da, to je uistinu nevolja - rekoh, osjeajui s e bespomono. - Ja ivim na zemlji - ponovi ona. - No oni me tjeraju da se osjeam pop ut kradljivice. Svaku trunku sree moram si ukrasti. Ne smijem ak ni itati pjesme, j er bi me mogle navesti na nedopu tene misli. Gvijek samo kola i kune zadae, rad u kuh inji i pranje rublja, molitve i itanje Biblije, vezenje vjenia i crkva. Nastave li

jo dugo tako, na koncu u i sama povjerovati, kako upravo tako i mora biti. Da je i spravno, ivjeti jedino za nebesa. Zamisli samo, kao dijete sam si umi ljala, postat u misionarka! Sad ka e teta, bit u bludnica. Nasmijala se, zabacila se tijelom natr a ke u mahovinu, tako da joj je haljina kliznula iznad koljena. Ruke je prekri ila i spod glave. - Misli uvijek na to, Joele - rekla je nakon nekog vremena, tiho... - ti si bio prvi kojeg sam poljubila. - Sjea li se jo jabuka? - upitah je. -I Mjesee voga krajolika? Nasmije ila se i kroz taj smije ak ponovno postala dijete. Tad se na pola uspravila i privukla moju glavu dolje k sebi. Nismo vi e govorili... Ljubio s am joj usnice i topao vrat, sti ui je k sebi. Nespretnim prstima otkopao sam dva puce ta njene haljine, gurnuo ruku pod tkaninu i milovao joj prsa. Nikad ranije nisam uinio ne to takvo... Bilo je slatko i stra no. Moje usnice na njenima, dodirivao sam joj dojke. Po prvi sam put osjeao pod prstima obna ena prsa jedne mlade djevojke. - Miriam... - pro aptah. - Oh, Miriam! - Joele! - osjeao sam njen vru dah na svojim obrazima. - Oh, Joele! Mo da bi mi dopustila da s njom uinim to sam htio, da sam pok u ao i da se nisam bojao. Ipak se uspravismo, za arenih lica. Prsti su joj podrhtava li, dok je zakopavala opravu. - Joele... - rekla je. - Moramo uvijek biti prijate lji. - Ali ja te volim, Miriam...! - uvjeravao sam je, pritom i vjerujui u to. Ta bilo mi je tek sedamnaest...! - Ne, ti me ne voli - rekla je stalo eno. - Mo da smo jedno drugome uistinu dragi, ali to nije ljubav. - Tad to nije bilo u redu... primijetih. - Pa to onda! - odvrati Miriam prkosno. - Godilo mi je. Sad se osjeam mnogo bolje. - Dopu ta li to svakome? - upitah zlobno, a moj se zanos prometne u lj ubomoru. Trgnula se i prodorno me pogledala. - Prostae! - uzvikne ona i smjesti m i areu pljusku. Poeo sam si zbunjeno trljati obraz, no tad se ra estih. Udarac me je boljeo. - Oprosti mi... - pro apta ona. - Nisam to htjela, Joele... Uzela je moju glavu obim dlanovima, poljubila me lagano u obraze i pritisnula moje lice na svo ja topla prsa. - Ti ni ta ne zna o meni... - dometnula je tad - kad mo e rei ne to toliko odvratno. Ali mo da i stvarno mogu postati takvom. I mo da sam upravo zato bila tol iko bijesna, jer znam da bih to mogla postati. No ja to ne elim, ne, ne elim posta ti takvom. Rekla je to krajnje upla eno, vrsto dr ei moju glavu. - Momci su me katkad poku avali poljubiti - nastavila je tiho. - G koli i inae... Ali im nisam dopustila. Glede toga i predobro poznajem ovda nje momke. Glupi su i naduveni ili stra ljivi. Nikad ne zaboravljaju da sam siroe, koje stanuje kod svoje tete. Ne mogu ih trpje ti! Ti si za mene vi e kao stranac, Joele. Tebe ne poznajem toliko dobro, pa si za to mnogo uzbudljiviji. Kad bih te gledala svakoga dana, vjerojatno bi s tobom bi lo drukije. Ali ti... Ti si zasigurno navikao initi to ti odgovara i s kim hoe . Pusti la je moju glavu i zagledala se u mene ispitivaki. - Hmmm, ja... - zapoeo sam, nek ako smeteno. Nisam htio izgledati potpuno neiskusnim. - Stidi se, Joele! - preko rila me. - Kad bi to teta znala... Jesam li... Jesam li zgodna kao i druge? - Jo zgodnija - uvjeravao sam je usrdno. - Zgodnija od svih ostalih. Glas mi je podrh tavao, a kroz tkaninu sam joj vr cima prstiju lagano dodirnuo prsa. - Neu to nikad zaboraviti, Miriam -rekoh joj. - Mrai se - rekla je i ustala, otresajui mahovinu, koja joj se uhvatila po opravi. -Teta e se srditi, ako se vratimo kui tako kasno. Jesam li sasvim ista? Osjeao sam se vrlo odraslim i svjetski iskusnim, dok sam joj uklanjao suhu mahovinu s lea. Vratismo se do ceste. uma je bila vrlo tiha. U dalj ini je negdje lajao pas. Bilo mi je nekako toplo i bio sam sretan. Ubrzo ugledas mo i prve kue. Prijateljska svjetla sjala su nam kroz njihova okna u susret. Ubrz o stupismo iz veernje tame u slabo osvijetljeno predvorje tetinoga doma, pa u ras vijetljenu sobu, koja je mirisala na vo tano la tilo za podove i svje e izglaano platno . Zatim smo pili vru aj i jeli tanke oblo ene plo ke kruha. Teta nas je promatrala dug im i ispitivakim pogledima, osloniv i svoje usko, vo tano blijedo lice na dlan jedne ruke. - Zna li ve, to e studirati, Joele? -upitala me tiho. - Ta sljedee e godine mat rati. - Nisam se jo odluio... - odvratih mrzovoljno. - Ja... - javi se Miriam, pog ledav i tetu svojim velikim, nedu nim oima - ja u biti akonka. Zagrcnuh se ajem... akonk - crkvena osoba koja jo nije posveena za sveenika, s tim da u evangelikoj vjeri i en e mogu biti sveenice Potaknut nje nom e njom, zagledah se u zaobljenje njenih prsa isp od one oprave s etvorinama, u ivajui u uzvi enome osjetu to sam iskusan mu karac. Sljedee a dana sam otputovao. Rado bih pisao Miriam, ali to nije bilo mogue, jer je teta otvarala sva njena pisma. Molitva s pogledom na sat Razvoj mu karca je sve prije n ego smiren, ujednaen i trajan slijed. On se odvija skokovito, poprimajui obrate ko ji iznenauju ak i onoga koji ih pro ivljava... Na izgled nebitne sitnice gomilaju se

u podsvijesti, pa njihov utjecaj osjetimo tek kad se naemo pred neizbjezno u odlunog a djelovanja ili dono enja presudne odluke. I tad se esto vladamo sasvim drukije, ne go to bismo to oekivali mi ili netko drugi. G mladosti su ti skokovi divljiji, kla tno se ljulja br e i zamah mu se iri. Mladost srlja iz jedne krajnosti u drugu, pa zato mo da i nije toliko zauujue, to sam poeo studirati vjeroslovlje. Jedino mjerilo, k ojim se mo e odmjeravati ljudske grijehe i bijedu, jest ovjek sam za sebe. Za udored noga ovjeka pak, koji te i za vrlinom, ak je i najmanje skretanje s ravnoga puta str ahovitiji poraz nego redovita nedjela nekoga okorjelog grje nika. Pritom nije pres udno djelo samo po sebi, ve trag koji ono ostavlja u ovjeku. Moje su pogrje ke bile, kad se danas prisjeam i o njima razmi ljam, poprilino neznatne... Ali, budui da sam i vio za tieno u uzornome domu, reagirao sam na njih estoko. Patio sam od strahovitih napada poti tenosti, a nagon mi je govorio kako se ni uz najbolju volju ne mogu po stii vrline, ako ovjek ostaje bespomono oslonjen samo i jedino na sebe. Tko sam bio ja, da bih se bunio protiv vjerovanja, u kojemu su tisue drugih priznale svoju n i tavnost, a bijahu mudriji i bolji od mene? 1 poni avao sam se uz to, nalazei u tome duhovno zadovoljenje. Poslije smrti mojega oca je njegov najbolji prijatelj, vr stan vjeroslovac, ponudio pomo mojoj obitelji. Pritom me je lako uvjerio, kako neu ni ta izgubiti, budem li studirao vjeroslovlje. Mogu u svakome trenutku prijei na neki drugi studij, napomenuo je, otkrijem li kako mi nije dano postati vjeran sl uga crkve. S druge strane pak, saznanja pribavljena na studiju vjeroslovlja mogu doprinijeti raspr ivanju mojih vjerskih dvojbi, toliko uobiajenih za mladenaku dob. .. Osjeaj da bi me moja vlastita nedostatnost uinila neprikladnim i ak nesposobnim za pouavanje drugih, bija e ne to doista primjereno mladome ovjeku, svjedoei istodobno o njegovoj smjemosti. Moja je majka bila jedina nepovjerljiva prema toj mojoj izn enadnoj odluci. Teta i tetak su pak napisali, usrdno e moliti za mene, sad kad sa m im ispunio njihovu najdra u elju. Pritom su napomenuli, tetak e, bude li to potreb no, prilo iti za tro kove mojega obrazovanja. Bio sam previ e nagao i svojeglav, da bi h se bez nagonskoga otpora pokorio suhoparnome programu poduke. Mo da sam prerano maturirao... Tijekom te prve zime sam mnogo patio, zdvajao i bunio se. Na proljee je Miriam zadesila nevolja. Istjerali su je iz kole... Izbjegavala je nastavu, t e donosila isprinice na kojima je krivotvorila potpise tete i tetka. Vidjeli su j e kako ple e u lokalima, u koje uenici nisu smjeli zalaziti, pu ila je cigarete... A jednoga je uitelja, koji ju je kaznio, jo i udarila. U gradiu je izgubila svaki ugl ed i dobar glas. Taj me je popis njenih nedjela u asnuo, ali sam suosjeao s Miriam. Pretpostavio sam kako je cijela pripovijest prenapuhana, kao to se to i preesto z biva u malenim gradiima. Slino je do neke mjere mislila i teta, a kad je sljedei pu t do la u Helsinki, dopustila je prosudbu da je prema djevojci mo da postupala prest rogo. Nije nepromi ljeno poricala Miriamine grijehe, ali kad su se poele gomilati o ptu be i klevete protiv nje, uzela je djevojku u za titu. Miriam je pak htjela ii u t rgovaku kolu, a teta se s njom slagala kako bi za nju bilo bolje napustiti gradi na neko vrijeme. Sljedee jeseni do la je Miriam u Helsinki. Smjestila se kod jedne ma jine prijateljice, u strogo vjernikoj obitelji, te nas je posjeivala vrlo rijetko. Kad bi pak dolazila, djelovala je zastra eno i zbunjeno, te je izbjegavala govorit i o svojemu kolovanju. Mene se bojala... Trebao sam postati duhovnik, pa me ve i t o samo po sebi, u njenim oima pretvaralo u neprijatelja, koji bi je mogao izdati. Tada to nisam razumio, te bijah nesretan, to sam izgubio njeno prijateljstvo. No budui da mi je njen izgled pobuivao osjeaje, koji nisu dolikovali mladome studentu vjeroslovlja, smatrao sam i ja najboljim, ako se ne viamo preesto... Prebrodio sa m te ko razdoblje, bunei se u sebi protiv okvira u koje sam trebao biti utisnut. Bi o sam premlad i prevatren, da bih bio skru en. Sa svojim sam drugovima na studiju pretjerano otvoreno govorio o svojim pogrje kama i slabostima, te sam previ e nesput ano kritizirao postavke vjere. Jednoga me dana pozvao upravo onaj spomenuti vjer oslovac, te uzbueno zatra io neka neodlo no doem k njemu. Kad sam stigao, ve se donekle umirio, a mo da ga je i moj prkosan i zagrizljiv izraz odvratio da me ne napadne prijekorima. Poeo je razgovarati sa mnom pomirljivo i strpljivo.Svi mi imamo svoj e pogrje ke, rekao je, te je sasvim prirodno kad neki mlad ovjek pretjeruje... Na v jero-slovnome uili tu o meni ipak priaju odvratne pojedinosti, a jedan od profesora, inae njegov prijatelj, dao mu je mig, kako bi me upozorio, prije nego bude nu no p ovesti protiv mene stegovni postupak. - Ti si mudra glava, Joele - naglasio je. - I zna , to elim rei. Ogovaranje je ogovaranje, te ga ne moramo prihvaati preozbiljno

. No gdje je dima, tu ima i vatre. Slabii su uvijek pripravni obijediti one jake, a ti e na koditi i sebi i svojoj budunosti, dopusti li da doe do javne sablazni. Ako v e povremeno moramo grije iti, ipak to ne bismo trebali initi javno. Bio je toliko bl ag i ovjean, kad je skinuo naoale i protrljao si umorne oi... - Dakako, meso je slab o i ovjek nesavr en, to znamo svi - dometnuo je. -No ako se mora opijati, ini to sam za sebe. Mora li se pak upu tati i s lakomislenim enama, barem ne dopu taj da te s nji ma vide na ulici. Postoje za to druga mjesta... Bog opra ta, ali ljudi ne. Na to b i trebao stalno misliti. Nije mogao ni slutiti, koliko sam bio bijesan. Izreenim je mislio dobro, a ja spoznah, kako bi bilo besmisleno ne to mu poja njavati ili se poku ati opravdati. Zamijetiv i moju tvrdokornost, rekao je zabrinuto: - Zajedno emo moliti za tebe... Poslije onoga to je netom izrekao, ova njegova napomena inila mi se bogohuljenjem. No bio je star ovjek, pa kad je kleknuo na jednome kraju sofe, kleknuo sam i ja suelice njemu. Ozbiljno i sa strahopo tovanjem molio je Svemoguega , neka me ouva od ku nji i oprosti mi grijehe. Ja nisam molio... Tek sam ga promatr ao, te zamijetih kako je molei se izvukao svoju uru iz d epia na prsluku i hitro pog ledao koliko je sati... urilo mu se, jer je trebao stii na nekakav zakazan skup. S ve drugo bih mu mogao oprostiti... Ali ovo ne. Moja se razdrazenost izgubila. Os jeao sam se praznim i hladnim. Toliko je mladost bezobzirna u svojoj sljepoi... Do k sam te predproljetne veeri i ao kui, stakla na oknima su se arila u crvenilu sunevog a zalaska. Planule su i uline svjetiljke, te se zrakom pro irilo nekakvo zelenkasto svjetlucanje. Pod mojim je koracima pucala ledena kora na nogostupu. Osjeao sam se praznim, usamljenim, neutje nim... No istodobno me je pro imao opojan osjet oslob oenosti, koji se jo nisam usuivao sebi priznati. Dan kasnije istupio sam sa studija i javio se vojnim vlastima, sa zamolbom da mi smjesta odobre slu enje vojnoga rok a. Tako sam dobio vremena za razmi ljanje, to zapravo trebam uiniti. Ta mala meuigra, sasvim jasno, nije jedina utjecala na moju odluku. To ju je tek ubrzalo. Stvarn i uzroci i poticaji su se dugo prikupljali i talo ili u meni. Prouavao sam povijest crkve, itao o nevjernicima i otpadnicima od vjere, koncilima i sinodima, o vjers kim ratovima... Povijest crkve inila mi se zavijena u zagu ljiv dim koji se uzdizao s lomaa spaljivanih patnika, kao i u gustu paru to je izbijala iz krvi milijuna p oginulih. Bio sam u asnut zlima, koje poini e svi oni to su te ili niemu drugom do opemu obru. Vjera je kazivala "ili... ili", no to bija e poslanstvo zanesenosti i netrpe ljivosti. Netrpeljivost mi je bila odvratna, te nisam uoavao kako se upravo u toj odbojnosti skriva izvjesna la na svetost. Moja je majka sluajno srela Miriam na ul ici, pa ju je pozvala na veeru. - Djevojka je smr avjela - rekla mi je. -Izgleda lo e . Mo da kod tih ljudi ne dobiva dovoljno jela. No to radi usred dana na ulici? Za to nije bila u koli? koncil - (lat.) crkveni sabor sinod - (gr.) crkveni sabor; kod p ravoslavaca vijee koje upravlja samostalnom crkvom Miriam je doista bila blijeda i mr ava, a pogled joj bija e tvrd. Sad se odijevala drukije, te mi se uinila jo ljep om nego neko. Poslije jela pozvao sam je u svoju sobu, te joj ponudio cigaretu, isto dobno uzev i i ja jednu u znak mira i izmirenja. - Pogledaj ti to... - rekla je po drugljivo. - Ti kao student vjeroslovlja! Ipak je zapalila cigaretu i udno uvukla dim u plua. - Nisam vi e student vjeroslovlja... -rekoh, smijui se. - Ponovno mo e sa mnom razgovarati kao s ovjekom. Budimo prijatelji, Miriam. U prvi mah mi nije vje rovala. Tad se pak olak ano nasmijala, poletjela k meni i zaglila me sestrinski. U hvatio sam je za obje ruke i prisilio da me pogleda u lice. - Sto si imala tra iti usred dana na ulici? - upitao sam je. - Zar nisi morala biti u svojoj trgovakoj k oli? Moja je majka bila preobzirna, pa te nije to upitala... Polagano je porumen jela, okrenula glavu u stranu i sjela, pa je s prkosnim izrazom na licu prekri ila nogu preko noge. Tad je iz svoje rune torbice izvadila crvenilo za usne i poela s i pa ljivo ocrtavati usnice, razmazujui nali prstom. Zatim si je jo i bjelilom opra ila obraze. Na koncu je ispru ila onu prekri enu nogu i promotrila svoju pokrpanu arapu. .. - Sve bih dala za par svilenih arapa... - ree onako mimogred, pa me je tek tad pogledala, te upitala... - Mo e li zadr ati jednu tajnu 2a sebe, Joele? Nakon to sam j oj posvjedoio da sam to i te kako kadar, priznala mi je bez dugoga uvoda, kako je cijele zime posjeivala jednu privatnu glumaku kolu. Imala je prijemni nastup i pri mili su je. U trgovakoj koli nije ak ni poku ala... - Odluila sam se za kazali te - rekl a mi je. - Pa ak i ako me zbog toga oekuje pakao, idem na pozornicu. Ipak sam zami jetio da se boji. - Tetu i tetka e udariti kap, kad to saznaju - rekla je nemarno . Pritom nije ni slutila, koliko je time bila blizu istini... Pitao sam se, kako

je uspjela toliko dugo ouvati tajnu, no mo da joj to i nije bilo toliko te ko. Ljudi kod kojih je stanovala, pazili su jedino da na vrijeme napu ta kuu i pravodobno se vraa, te naveer ne ostaje predugo vani. - Ve sam i nekoliko puta nastupila, kao st atistica - priala je Miriam dalje. - S time se mo e zaraditi ne to novaca. Mojim sam domainima pak rekla, kako jednome mladom ovjeku dajem dodatnu poduku iz matematike , za njegov meuispit. Danju on radi, pojasnila sam, pa zato mora uiti naveer. Povje rovali su mi, kad sam im pokazala zaraeni novac... Dobivam dvadesetpet maraka po nastupu. finska marka, oko 1,3 kune Dakako, u tim ulogama jo ne govorim ni ta, ali mo da ve sljedee godine... Najvea nevolja bija e joj uvje bavanje uloge, jer se u svojoj sobi nije usuivala govoriti glasno. Zato je sad dolazila k meni, kad moja majka n ije bila kod kue. Katkad bih je poljubio, ali je sad bila iskusnija i izmicala bi im iz ruku, kad bih je poku avao zagrliti zaljubljeno i djetinjasto. S vremena na vrijeme bi me zamolila neka joj posudim novaca, a ja sam joj rado davao malene iznose koje je tra ila, premda sam znao da mi ih ne namjerava vratiti. - Uljudnije je zamoliti pozajmicu, nego dar - rekla je, izazivaki me promatrajui. Zamjeivao sa m, bila je pripravna na neki nain izmiriti svoj dug. Zato sam je poljubio. Neko v rijeme mi je popu tala, no tad me odluno odgurnula. - Ti se prodaje , zlosretnice - r ekoh joj. - Jo e zlo zavr iti. - Tko uope zna, to je dobro i to zlo? - upitala je. - Pr siroma na sam, da bih polagala na svoju ast. Samo me ti miluj, ako te to zabavlja. I drugi su to inili... - Tad se uozbiljila i po prvi put spomenula svoje istjeriv anje iz kole. - Uitelj, primjerice... No kakve bi imalo svrhe, rei ne to o tome? Nitk o mi to tamo ne bi povjerovao... Pa ak i da su mi povjerovali, ipak bih ja bila k riva. Ta bila sam toliko lo a i pokvarena, zar ne? Teta mi je to govorila toliko es to, pa sam na koncu i ja u to povjerovala. Ali ipak jo nisam stvarno lo a, Joele... Na odnos nije vi e bio toliko nedu an kao ranije. Moje su nje nosti imale ne to tupo i b ljutavo u sebi, ega sam bio bolno svjestan. Katl bi Miriam oti la, osjeao sam se bol esnim i oznojenim. Vjerojatno je nisam volio. Meu nama je postojalo samo ono, to n ismo mogli osjeati ni prema kojemu drugom ovjeku... Bili smo prijatelji. Unato tome osjeao sam se pred njom bijedno, vjerojatno jedino zbog mojega tjelesnog reagira nja, zbog te nagomilane po ude, koja nije nalazila nikakvoga drugog odu ka. udio sam za njom, ali jednostavno je nisam mogao tek tako, hladnokrvno iskoristiti. Tolik o lo a zasigurno nije bila. Zato je meu nama dolazilo tek do razdra ujuega, ali ipak j adnoga i otu nog poigravanja. Jednoga me dana povela na alicu kave u Morkku, restor an u podrumu Narodnoga kazali ta... Tamo su se okupljali glumci i glumice poslije svojih pokusa. Miriam mi je htjela pokazati kako ve potpuno pripada tom svijetu, pa me provela kroz vi e mranih hodnika, te je oslovila jednoga poznatog glumca po i menu, kako bi me se to osobito dojmilo. Na koncu me je i predstavila svojemu dru t vu... Nisu razgovarali ni o emu drugome osim o kazali tu, o igrokazima i ulogama i velikim nastupima... A u svojim su prosudbama bili vrlo strogi, uskogrudni i net rpeljivi. Kazali te je u na oj zemlji bilo na izdisaju, te su ga mogli spasiti jo jed ino svje a krv i novo vodstvo. K tom su zakljuku vodili svi njihovi iskazi i tvrdnj e. Osjeao sam se meu njima poput ribe na suhome, ali je zato Miriam ivnula i djelov ala mi potpuno strano. Razgovarala je i raspravljala sa arkim odu evljenjem. Osjeao sam, kako se udaljavam i odvajam od nje sve vi e i vi e, pa kad smo napustili kazali t e u dru tvu skupine glumaca, brzo se oprostih od nje i otioh, premda me je pozivala neka se vratim... Bio sam ljubomoran, to bija e nedvojbeno, zavidei joj to je tolik o sigurna u sebe i svoj poziv koji je odabrala. Ipak nisam razumio, za to sam bio toliko pozlijeen i zlovoljan. Gbrzo sam pak bio pozvan i nastupio sam svoj rok u jednoj postrojbi poljskoga topni tva, u udaljenome dijelu zemlje. Crkva sazdana od grijeha Ma jesen, dok sam polazio kolu za priuvne asnike u Hamini, proitah u novina ma o smrti mojega tetka... Istoga dana primih i pismo od moje majke. Molila me n eka uzmem dopust i umjesto nje poem na ukop sljedee nedjelje. Bio sam sebian i samo i v, kao i svi mladi ljudi, pa nakon prvoga potresa nisam osjeao ni ta drugo do rados t, to sam mogao dobiti dodatan dopust i izvui se iz stroge jednolinosti asnike kole... Tek kad sam ve sjedio u vlaku, pa su sjeanja poela otapati led samo ivosti, osjetih pravi jad. Prisjeao sam se prijaznoga, djetinjega lica i sijedih zalisaka mojega tetka, mjedenoga gradi na obali Finskoga zaljeva, oko 150 km istono od Helsinkija, blizu ruske granice zvjezdogleda u blagoj zimskoj noi i mrtvoga Mjeseevog krajoli ka. Bija e neobino, to je umro upravo on. Teta je uvijek bila nje nija i krhkija, bole l jivija od njih dvoje. Zato sam esto neodreeno zami ljao kako e tetak jednostavno ivjet

i trajno... Na posljednji ispraaj je do lo veliko mno tvo dalekih roaka. Mnogi od njih su i prenoili u tetinoj kui. Moja teta kao da se ispravila u svoj svojoj veliini. Njeno izduljeno vo tano blijedo lice bilo je pribrano, no oi su gledale bespomono i smeteno. Cl kui je sve bilo besprijekorno isto, sjajno i uglaano od duge uporabe. I speene su goleme koliine kruha, a miris kruha i kave bio je jai od vonja vo tanoga la t ila za podove i kamfora. Miriam, u alobnoj odjei i blijedoga lica, pomagala je tet i dvoriti goste. One vjee joj bijahu zacrvenjene, jer je plakala. To nisam oekivao, no smatrao sam to jo jednim dokazom o naglosti njenoga bia. Sto sam se dulje zadr a vao u toj kui alosti, primajui u sebe njen ugoaj, to sam se osjeao potistenije te sam sve vi e i jasnije postajao svjestan neke neizgovorene prijetnje, koja je visjela povrh svih nas. S Miriam nije nitko razgovarao, ali su je mnogi osmatrali, onak o iz onih kutaka... Ona pak kao da je postala jo vi om, te se kretala aromatina tvar biljnoga podrijetla, rabi se u medicini ukoeno i neprirodno. I pritom nikome nije gledala u lice, pa ak ni meni. Bilo mi je te ko potiskivati znati elju, pa sam u prv oj prikladnoj prigodi aptom zapitao jednoga starog roaka, kako je zapravo umro tet ak? Ispriao mi je, takoer aptom... Jednoga jutra je tetku pozlilo, dok je sjedio ra dei, pa je malo prilegao. Nakon to se nije ponovno pojavio ni poslije dva sata, nj egov je pomonik po ao u dnevnu sobu, kako bi pogledao to je s njim. Tetak je le ao na leima u postelji, ruku prekri enih na prsima. U prvi je mah pomonik pomislio, starac tek spava... No tad je zamijetio, da su mu usta i oi otvorene. Pri ao je bli e i utv rdio, tetak vi e ne di e. - Kakva spokojna smrt - rekoh nesvjesno, s olak anjem. - Mo da jest - odvrati roak. pogleda me postrance, kao da se pita, koliko zapravo znam.. . Iznenadno mu se pak na licu javi zlobna, gotovo podmukla crta. - Ta upitaj Mir iam! - dometne znaajno. Tad naslutih, prije tetkove se smrti zasigurno moralo zbi ti ne to stra no. Poslije me teta povela u dnevnu sobu, kako bih jo jedanput mogao vi djeti mrvoga tetka. Kad smo u li, zatvorila je vrata za nama. Bija e jasno, nije htj ela da nas netko slijedi... Soba je bila potpuno ista kao i uvijek, upravo onakv a kao to sam je se sjeao iz djetinjstva. Crni stolci, sofa s tamnocrvenom presvlak om, bijelo izriban pod, a na stropu oblaci i likovi naslikani blijedim crvenim i modrim tonovima. No sad je prostorija bila puna cvijea, a neko bri no zatvoreni pro zori bijahu otvoreni, kako bi studen zrak kasne jeseni mogao strujati unutra. Un ato tome osjetih slatkast vonj smrti. Tetak je le ao u crnome lijesu. Lice mu bija e vo tano i sivoblijedo, a ruke prekri ene na prsima. Usnice su nagovje tavale plah smij e ak, koji moli za opro taj, kao da ali zbog tih uzbuenja i nevolja koje je eto prouzr oio. Sijedi zalisci bili su sad sasvim bijeli, no i u smrti je taj ovjek imao ne to od one svoje djetinje nedu nosti i plahe povu-enosti. Misli me poneso e, te sam ponov no stajao kao malen djeak u toj sobi, a vrue mi suze navrije e na oi. Nisam plakao zb og mojega tetka, ve zbog sve te besmislenosti i povr nosti ivota. Plakao sam i zbog sebe samoga, zbog malenoga djeaka koji je za uvijek i eznuo prometnuv i se u hladnoga i samo ivog mu karca, u kojemu je upravo zapoelo propadanje. Teta svojom mr avom, prozi rnom i uzdrhtalom rukom prijee preko tetkovoga ela... - Miriam ga je ubila... - ree tad. zapone estoko jecati. Predugo se suzdr avala pred drugima, ali sad vi e nije mog la zaustaviti suze. Rado bih je zagrlio i tje io, no bijah u asnut njenim rijeima. Os im toga, ve i kao dijete nisam nikad mogao iskazati svoje osjeaje... - to ti to gov ori ! - rekoh osorno. Bilo je potresno i bolno, vidjeti jednu staru enu koja tako n esuzdr ano plae. Teta izvue rupi i posu i si oi. Tad poe prema stolcu, oslanjajui se r na rub stola, pa sjedne i pogleda me. - Istina je... - ree estoko. - Miriam ga je ubila. I ispriala mi je, to se zbilo... Neki uslu ni ljudi smatrahu svojom obvezom r ei mu, kako Miriam u Helsinkiju ne posjeuje trgovaku nego glumaku kolu, te se skice u okolo sa svakakvim ozlogla enim ljudima. Tetak nije htio povjerovati... "Miriam na m ne bi tako lagala", rekao je. "Ljudi su zli." Teta je ustrajavala da se Miriam smjesta pozove k njima. Treba se osobno opravdati, smatrala je... Kad je do la, d r ala se mrzovoljno i svojeglavo, pa je do lo do svae. Tetak se izbezumio, a i Miriam . Prijetila im je i vikala kojekakve odvratnosti. Usred svae je tetak iza ao. To je bilo kasno naveer. Sljedeega je jutra ustao u uobiajeno vrijeme, popio svoju vruu v odu sa slatkim vrhnjem i komadiem eera, te po ao raditi. Ostalo sam ve znao... - Vidi , Joele, on nije pre ivio taj potr