Izdavačka radna organizacija

Mladost Zagreb, Ilica 30

Generalni direktor Branko Vuković

Likovni uredniciIrislav Meštrović

Branko Vujanović

Tehnički urednik Zlatko Klinger

KorektoriMarija Molnar

Marija Špirar

Naklada: 5000 primjerakaTISAK: NIŠPRO »VJESNIK«, OOUR TM, ZAGREB — 1989.

CIP — Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka,

UDK 886.2(02.053.2)—31

LIČINA, ĐorđeNa zlatnom tragu / Đorđe Ličina

strirao Radovan Devlić]. — 1. izd. greb : Mladost, 1989. — 117 str. :; 21 cm. — (Biblioteka Vjeverica)

Zagreb

; [ilu- — Za- ilustr.

ISBN 86-05-00315-4

Đ O R Đ E L I Č I N A

N A Z L A T N O M T R A G U

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

Đorđe Ličina

NA ZLATNOM TRAGU

Copyright © 1989. Đorđe Ličina

IlustriraoRADOVAN DEVLIC

Urednik VERA BARIĆ

Recenzenti BRANKO PILAŠ JOSIP PAVICIĆ

ĐORĐE LIČINA

N A Z L A T N O M T R A G UPrvo izdanje

IZDAVAČKA RADNA ORGANIZACIJA

ni I <i cl » s tZAGREB 1989

Borisu, Edi, Ivici, Leu, Niki, Peđi, Petri i Žarku, poznatoj gradskoj družini

0Gradskaf * » Vknjižnica

< r / ? lOTPISANO

ffti ti U\

I .

Za sve je bio kriv rat.I za čuvenu, nadaleko poznatu, učiteljevu uzrečicu: »Zgrza-

-mrza, puška trza!«I za čudna i neobjašnjiva zbivanja na mjesnom groblju.I za nevjerojatnu i strašnu priču o zakopanom njemačkom

zlatu.A osobito je, čini se, bio kriv za tajanstveni nestanak seoskog

popa Sime Vatralja, zvanog Pustorepnica, kojeg su najviše znali po tome što je mrzio kupus, a neizmjerno volio pileće meso. Taj Pustorepnica je bio poznat kao osobenjak i čudak i ljudi ga nisu baš mnogo voljeli. Bio je i veliki lažac, pa čak i drpitorba, a uz to je sličio na kozoroga i imao sitne žute malarične oči kao sova, što mu je davalo još ružniji izgled.

A nestao je baš pred kraj rata!Već godinama zapravo nitko nije mogao pouzdano dokučiti

pravu istinu o tome što se stvarno dogodilo Pustorepnici. Jedni su — sasvim proizvoljno i neupućeno — tvrdili da je pop posta­vljen na novu odgovornu svećeničku dužnost u gradu. Ali, kad vrag dođe po svoje, govorili su, ponovno će se vratiti u Dragoselo. Drugi su — isto tako proizvoljno — govorili da je Simo Vatralj poseb­nim ministarskim dekretom imenovan za privremenog učitelja ne­gdje u Slavoniji. Da bi stvar izgledala kao posve pouzdana i pro­vjerena, uz Vatraljev odlazak u Slavoniju spominjalo se i ime ne­kog Ante Gibira, navodno ministra prosvjete. A, ruku na srce, znalo se da je tada ministarstvo vodio čovjek posve drugačijeg imena koji ne samo da nije znao gdje se nalazi Dragoselo, već i s popo­vima, provjereno, nije imao nikakve veze.

5

I seoska vračara, bezuba Petra Urok, pa i zvonar Luka Nikolić, zvani Klepetalo, imali su svoje vlastito objašnjenje zagonetnog popova nestanka. Oni su, kažu, bili sasvim sigurni da je siroti Va- tralj voljom božjom premješten na nebo i zadužen za kišu i snijeg nad čitavim Dragoselom i njegovim njivama, osobito. Tja, ne bi se moglo reći da su vračara i zvonar imali neki opipljiv dokaz za takvu svoju smjelu tvrdnju. Doduše, u posljednjih pet godina zime su bile vrlo oštre, baš prave zime, s dubokim smetovima i smrza- vicama od kojih su pucala stabla u šumi. Ali su ljeta zato bila ne­snosna zbog dugotrajnih žega i suše koja je naprosto spržila naj­veći dio usjeva, tako da je zaprijetila i glad. U zazivanju kiša nije pomogla ni posebna čarolija babe Petre i prekriženi srp i mutika na prevrnutom Vatraljevu cjepalu. Nije čak pomogla ni Klepeta- lova zvonjava u tri sata ujutro. Zvona su samo avetinjski bren- čala, rastjerujući i ono malo kišnih oblaka što su se bili preko noći sakupili iznad sela. Zato je Petrina i Klepetalova priča o po­povu odlasku na nebo zvučala smiješno. Ona je sjajno zabavljala veći dio sela, a onih nekoliko mještana, koji su mislili kao stara vračara i zvonar, bili su zbog toga izvrgnuti ruglu.

Svaki trag Šimi Vatralju bio se, dakle, izgubio pred sam kraj rata. Vjerovalo se stoga da su najbliže istini ipak bili oni koji su sumnjali da su ga ubili Nijemci kratko vrijeme prije nego što su, došavši iz Bosne, panično napustili Dragoselo. Pričalo se da je stari pop uhvaćen u blizini mjesta gdje je grupa okupacijskih vojnika na brzinu zakopavala nekakve drvene kovčege u kojima je navodno bilo skriveno zlato i povjerljivi dokumenti. Nitko u Dragoselu nije mogao s potpunom sigurnošću potvrditi ili opovrći tu priču koja je već godinama raspaljivala maštu lakovjernih, a kod djece bu­dila nadu o velikoj pustolovini. Nije se čak moglo ni pretpostaviti gdje bi se nalazilo to tajno mjesto. Ipak velika većina nije bila daleko od pomisli da je čitavo bogatstvo skriveno baš u Drago­selu.

6

Znalo se da su Nijemci, prije nego što su napustili selo, doista kraće vrijeme boravili u popovoj kući, niže crkve, i u kući starog Martina Vrzibabe — Amerikanca, u zaseoku Tavani. Sa sobom su na konjima vukli pet ili šest okovanih sanduka. Neki su se mje­štani zaklinjali da su vidjeli te sanduke kad su ih vojnici pod jakom stražom unosili u popovu kuću.

— Vrag bi ga znao što se u njima nalazilo — obično su govo­rili i važno zaključivali: — Prazni zacijelo nisu bili, jer je u njima nešto zveckalo.

Doista, bilo je nemoguće utvrditi od koga je najprije potekla ta priča o navodnom njemačkom zlatu. Isto tako nitko se nije mogao zakleti da je baš on priču čuo od pouzdanog čovjeka. U svemu tome svatko je imao svoj interes, ali sve se uglavnom svo­dilo na to da se željela prikriti prava istina, iako zapravo nitko nije bio načisto ni s tim što je bila istina a što laž. Ipak, ljudi su potajno vjerovali u sva ta naklapanja i neprestano pothranjivali svoje i tuđe nade da će sanduci ipak jednog dana biti pronađeni Najviše ih je, naravno, priželjkivalo da upravo oni budu sretnici koji će ući u trag zakopanom blagu.

Odmah iza rata, dok se zemlja još nije bila ni umirila od to­pota okupacijskih čizama, u Dragoselu je kratko vrijeme vladala prava mala »zlatna groznica«. I staro i mlado, koje je neimaština učinila domišljatim, neviđenim je žarom krenulo u potragu za za­gonetnim škrinjama. Prekopavane su čitave oranice i livade, za okovanim sanducima tragalo se u obližnjoj močvari i po šumo vitim obroncima iznad sela. Nepoznate osobe čak su jedne noći potkopale i temelje crkve, nadajući se da će ispod njih otkriti skriveno zlato. I napuštena popova kuća našla se na udaru gomile zlatom opsjednutih tragača. Podrum joj je nekoliko puta preoran kao krtičnjak, zidovi su podsjećali na isluženo sito, a u potkrovlju, gdje su se još samo gnijezdile ptice, bila je prevrnuta svaka i naj­manja stvarčica. Ali, uzalud! Sanduke i zlato nitko nije našao. Nije čak otkriven ni najmanji dokaz da je zlato uopče i postojalo.

7

S vremenom je »zlatna groznica« posve splasnula. Ljudi s. gotovo sasvim zaboravili fantomske njemačke sanduke a popova kuća bila je potpuno prepuštena zubu vremena. Sivi zidovi, oso­bito pročelje okrenuto sjevernom vjetru, sada su se ljuštili kao kora divlje trešnje. I krov je prokišnjavao na nekoliko mjesta, a šareni otočići vlage na stropu bivali su iz godine u godinu sve veći. Već su prekrivali prostorije u zapadnom dijelu kuće, gdje su se nekad nalazili kuhinja, ostava za branu i jedna spavaća soba. Svuda je vladao pravi lom. Unutrašnjost je podsjećala na golemo spremište glinenih lonaca u kojem se neočekivano rasprsla ručna granata. Stakla na prozorima također su bila porazbijana ili ski­nuta, a vjetar je uporno i neprestano tukao škripavim vratima, stvarajući dojam tajanstvenosti.

Napuštena kuća za kratko vrijeme pretvorila se u carstvo šiš­miša, divljih golubova i čavki. Na sirotog popa podsjećao je još samo jedan jedini preostali dio namještaja — klimavi drveni kre­vet s pažljivo izrezbarenim križićima na naslonima u kojima su crvi i dalje marljivo kuckali. Pusta i opljačkana, okružena kudra- vom tratinom, korovom i grmovitim raslinjem, na osami uz put prema groblju, kuća se doista doimala čudno i sablasno.

I I .

Jedini zvuci koji su dopirali iz Vatraljeve kuće bili su lepet ptičjih krila i cijuk rastjeranih šišmiša. Ali, samo do druge ne djelje u lipnju, kada je Hrapavi predložio družini da tavanski dio kuće urede za novo sastajalište i tajno skrovište. Na Zvrndalovoj staji više se nisu mogli sastajati i dogovarati, jer već su nekoliko puta bili otkriveni i otjerani. Zvrndalova mlađa sestra, mala zna­tiželjna Markica, neprestano ih je uhodila i prisluškivala. Ništa tom malom crnom domišljatom vragu nije moglo više promaći! Saznala je da se družina sprema spustiti niz rijeku u močvaru, sve do Mitrove kaljuže, kojom su i inače plašili djecu. U njoj su se, prema davnom predanju, udavila dva sina nekog Mitra ko­vača iz susjednoga sela. Zalutali su, kažu, jedne noći u močvari i nikad ih više nitko nije vidio.

Mala Markica saznala je i da je Gabro Žohar bacio crknutog mačka preko plota Petre Urok, koja ga je ugljevljem liječila od vrućice, i još ga pljuskala hladnom vodom po licu. Znala je Mar­kica i tko je opelješio Sofijino krumpirište. Tko je očerupao ce­starova patka i ispekao ga u Ražištima! I, napokon, čija je zami­sao bila da se u Bukviku otkvači stražnji vagon šumske željeznice i njime vrtoglavo spusti nizbrdicom u Dragoselo. Sve je to Markica saznala i uvečer bi ispričala ocu, a ovaj iza grede dohvatio ljeskov štap i Zvrndalu skinuo gaće. Zvrndalove batine osjećali su na svoj način i ostali članovi družine. Prijetilo joj je rasulo. Zvrndala bi svaki put uhvatila neka sumnjičavost i nemir iz čega je Hrapavi odmah razabrao, a još prije toga bio i naučio, da se sprema zlo.

Zbog toga je Markicu, razmišljao je Hrapavi, trebalo onemo­gućiti u svakom pogledu. Samo što im nije priznao da je isprva

9

točno pogodio odakle prijeti najveća opasnost za družinu. I bio bi to učinio da u njihovu držanju nije bilo nečeg prkosnog neo bičnog i zbunjujućeg. U početku su se, naime, neki članovi bili otvoreno suprotstavili Hrapavom, ne prihvaćajući njegov prijed­log da sklonište urede na tavanu napuštene popove kuće. Nije im, govorili su, ni na kraj pameti da čitav kilometar pješače do Crlcvi- šta, kad im je Zvrndalova staja pod samim tabanima. Trebalo je samo preskočili potok i već su bili Lu, na sjeniku!

Pero Gater, zvani Daska, svoje je opiranje pokušao objasniti navodnom očevom žestokom prijetnjom. Stari mu je kazao:

— Slušaj me dobro i zapamti sve do riječi. Razgulit ću te kao žapca ako saznam da se motaš po popovoj kući.

Daska je bio jako uvjerljiv:— Baš tako mi je moj stari kazao. Spomenuo je još nešto. Da

će mi glava puknuti kao dinja čuje li da sam bio na Crkvištu — važno je objašnjavao prijeteći kažiprstom. To je činio uvijek kad je lagao. Svi su to znali.

— Baš bih želio znati kad ti je to rekao — umiješao bi se Ga- bro Žohar. — Stari ti je od jutra do večeri na pilani i nema baš mnogo vremena da se bavi popovom kućom. A ni tobom, jer te nikada nema kod kuće. Stalno zujiš uokolo i nisi čak ni s nama kad bi morao biti. Odnosno osobno.

Na rubu Žoharovih usana zaigrao bi podrugljiv smiješak oso­bito zbog onog »odnosno osobno« što je bila mlinarova poštapa- lica. Žoharovo ponašanje nije, međutim, Dasku nimalo zbunjivalo. On bi samo značajno dometnuo:

— Kako hoćete. Moj stari previše zna. I to s popovom kućom nije nimalo bezopasno, kažem vam. On još od prije rata nije u dobrim odnosima sa crkvom. Priča se ...

Tu bi malo zastao i utanjio glas, šapćući gotovo ne rastvara­jući usne: — Priča se da je s oltara krao škrabice s novcem i da je od toga kupio pilanu. Ali, ja čisto sumnjam.

10

— U što sumnjaš? — pitao bi Hrapavi dignuvši glavu. — Su­mnjaš da li će te razguliti kao žapca ili da je krao pare?

— I u jedno i u drugo. Pa, čak i u treće.— Koje treće? — graknuli bi svi u jedan glas.— Kako, koje treće. Pa, zna se. Sumnjam da je u lošim odno­

sima sa crkvom — uzvratio bi Daska važno. — Neki dan sam ga vidio kako se križa pred poreznicima.

Hrapavi, a i veći dio družine nije se međutim dao zavesti niti je bio sklon prihvatiti to Perino objašnjenje. Dobro su oni znali svoga mušičavog Peru — taj je uvijek imao svoje ideje i svoje pla|nove: kad su svi išli u ribolov, Pero je tumarao šumom i gu­rao štap u lisičje jazbine. Kad je većina kupila kestenje na Mari­jinoj kosi, strepeći od divljih svinja i medvjeda, Pero se smucao po seoskim šljivicima, skidajući ptičja gnijezda. Jedne noći čitava družina otputila se u lov na jazavca koji je haračio seoskim ku­kuruzištima. Svi su bili tu osim Pere, on je za to vrijeme spavao na sjeniku, govoreći da nije sposoban nizašto jer se umorio brojeći četrnaest trupaca na očevoj pilani.

Ali, unatoč svemu, Pero je svima bio veoma drag.Takav je bio Pero. Pomalo uvrnut, pričljiv, svojeglav, neuhvat­

ljiv, čudan i neponovljiv. Kada su ga primali u družinu, kao pri­stupnica mu je poslužila stara rascijepljena hrastova daska, koju je drmnuo s očeve pilane. Zato su ga i prozvali — Pero Daska. Voljeli su ga u družini jer je odlično jahao i znao izvrsno ispeći krumpir na žaru. Na daleko mu nije bilo ravna ni u branju gljiva i ribolovu. A uza sve to bio je i najbrži od svih u sedam sela u do­lini.

Kad je trčao, Daska je podsjećao na srnu u bijegu. Njegovo tanko izduženo tijelo kretalo se lako, glatko, bez greške, a noge lebdjele kao da tabani ne dodiruju zemlju. Kad je trčao bio je kadar pjevati, glumiti, smijati se ili trpjeti bol. Čini se da je Pero bio sretan jedino kad je trčao.

11

I I I

Sve što je Hrapavi shvatio, kad je Stonoga toga prijepođneva po treći put u posljednjih nekoliko dana ponudio svoje objašnjenj; o protivljenju da se družina okuplja u popovoj kući, bila je tvrdnja da će njegov otac upropastiti čitavu stvar. A i pričalo se, stvarno, da je mjesni gostioničar Andrija Švorc spreman u dogledno vri­jeme kupiti to zdanje kako bi kamene blokove mogao uzidati u ogradu gostionice.

— Moj ćaća je već spremio novac. Samo čeka da se pojavi pop pa da sklope posao.

— On će morati prošetati do groblja — smijuljio se Hrapavi, držeći kažiprst pod bradom da usta ne razvali u osmijeh.

Stonoga ništa nije shvaćao: — Kakvog groblja?Hrapavi i Zvrndalo prasnuše u grohotan smijeh. Stajali su pod

krošnjom kruške na brdašcu gdje su se uvijek sastajali. Hrapavi je palcem noge kvrcnuo naturli plod u travi koji se otkotrljao pa­dinom prema putu.

— Pa^, svi u selu znaju — reče — da je Simo Vatralj otišao bogu na račun. Ubili su ga, kažu, Nijemci pred kraj rata.

— Ubili su ga, to! — uzjoguni se Stonoga, bezobrazno preba­civši ruku preko lakta. — Ništa vi ne znate, dečki moji. Ništa, ra­zumijete li? Simo Vatralj je živ da življi ne može biti, ali se krije, jer mu srce igra od želje da bude koristan.

— Oho, oho! — zakotrlja Zvrndalo.— Ništa ne razumijem — umiješa se Kvrga. Zvali su ga tako

jer je imao kvrgava koljena. Izgledao je malo ružan i pogrbljen, ali u njegovu licu uvijek se moglo naći nešto predusretljivo i dobro.

12

— Jasno da ne razumiješ kad već treći put ideš u isti razred — zabrza Stonoga — Simo Vatralj ne želi praviti probleme ovom dru­štvu, odnosno tako nešto ... Pa se krije ... To jest, društvo mrzi crkvu...

— Koje društvo? — upita Hrapavi u nedoumici.— Pa, zna se, društvo u gostionici — uzvrati Stonoga ne tre-

pnuvši. Sad su se svi skupili u polukrugu oko Stonoge, čekajući što će novo izvaliti. A on je, shvativši važnost trenutka, razvezao jezik:

— Ma, vi pojma nemate kakvih sve društava ima. Ima čak i dru štvo za zaštitu životinja, pa društvo koje snuje o glavi Šimi Va­tralj u ...

— Od koga si to čuo? — upita Cveba.— Od društva u gostionici.— Čudna mi društva. U toj se gostionici svašta priča — reče

Hrapavi razborito i upilji se u Stonogu. Doista, bilo je dovoljno samo baciti pogled na tog dječaka pa da odmah pogodiš da mu je mjesni gostioničar otac. Imao je one iste sitne, svjetlucave oči s kratkim trepavicama i iste kovrčave kose. Smeđu je boju lica zamijenilo jedva primjetno rumenilo, koje je postajalo sve tamnije kad bi pričao nešto u što nije bio posve siguran. Okrugla brada i krumpirast nos, kao i u oca, davali su mu bucmasti izgled. Ali, malo tko ga je pamtio po tome. Svi su ga znali jer je po džepo­vima uvijek mrljao rastopljene bombone koje je rijetko kada dru­gima nudio. U družini ga baš nisu svi mnogo voljeli, jer je bio veliki sebičnjak, i nije imao osobite sklonosti za zajednički rad, ali su ga ipak primili jer su išli u isti razred i drugima je ponekad rješavao matematičke zadatke. Stonoga zapravo i nije bio tako loš dječak: prije bi se moglo reći da je ponešto tumačio naopako i zbog toga ponekad ispadao smiješan.

Hrapavi je vrlo dobro znao da će družinu uspjeti zadržati na okupu samo ako se ne budu međusobno prepirali. Zbog toga reče:

13

— U toj gostionici se doista svašta priča, ali ti, dragi moj Sto- noga, ne bi smio opet sve uzimati za ozbiljno. Priča se tu svašta i neke stvari možda i ne razumiješ, kao ja ...

Stonoga se malo zamislio. Cupkao je uho, ubrzano trepćući. Shvatio je da su ga uhvatili kao ribu na suhom. Ali, nije se pre­davao:

— Slušajte, dečki, meni je naša družina jako draga i sve bih dao za nju. Međutim, istina je ono što sam vam rekao o Šimi Va- tralju. Jedne noći sam . ..

Sad se nagnuo prema Hrapavom i Zvrndalu, pozivajući kažj. prstom i ostale koji su stajali naokolo obuzeti slatkim osjećajem iščekivanja i znatiželjom:

— Jedne noći sam čuo kako otac i majka pričaju o popu i ne­kakvom zlatu. Oni vjeruju da je zlato sakriveno u popovoj kući i da bi je zbog toga trebalo kupiti, kako se sanduka ne bi domo­gao netko drugi. Ako ćaća sazna da sam vam ovo rekao, oderat će me kao mačka.

— Saznat će jučer — zasmijulji se Daska lukavo.— Opet sanduci i zlato — reče Hrapavi, pomalo ravnodušno.

Ipak, na trenutak se sjetio i svojih dugih noćnih zimskih snatrenja uz peć, na klupici, gdje je slušao kako njegov otac i mještani po­tiho pričaju o nekakvom njemačkom zlatu. — Ja baš ne vjerujem mnogo u tu priču — dometnu Hrapavi, ni sam ne znajući da li je baš tako i mislio.

— Slušaj, Hrapavi, nečega tu mora biti — uključi se Kvrga ponovo. — Ljudi to ne govore u vjetar.

Svi su polijegali u debelu hladovinu koja se u međuvremenu pomakla malo prema visokom pleteru od vrbova pruća, na nizbr­dici. Suhe grančice zapucketaše pod teretom izvaljenih dječaka, a Zvrndalo opsova jer se stražnjicom baš uvalio u kruškov gnjilež u polegloj i raščupanoj djetelini. Cveba mu je izvaljen na bok, pomno prstima otrijebio gnjilež s gaća, ali smeđo žutu mrlju od zdrobljene kruške nitko nije mogao ukloniti. Proširila se na platnu

14

kao tinta na bugačici. Zvrndalo je slutio da će očev ljeskov štap opet imati posla. Stresao se od same pomisli na to.

— Ako nam se posreći, pa pronađemo zlato ... — počeo je opet Kvrga, mrmljajući više za sebe. Travčicom je čistio sjekutiće, gric­kajući suhu peteljku. Zatim je pljuvačkom pokušao pogoditi ša­renog leptira na cvijetu.

— Sada je najvažnije da popravimo krovište koje prokišnjava — kazao je Hrapavi, snažno se tabanima oslonivši o krušlcov ko­rijen koji je virio iz zemlje. On i nije bio sklon mnogo vjerovati u sve te nesigurne priče o zlatu, ali mu je ipak povremeno raspa­ljivalo maštu i sama pomisao da bi mogli naći njemačke sanduke, barem i prazne. To bi zacijelo bio i kraj svih priča koje su u mno­gima budile nadu o neočekivanom bogatstvu.

Ipak, htio on to ili ne, i Hrapavog je nešto kopkalo. Nije to bila samo misao o laganoj zlatnoj groznici koja se bila uvukla među družinu, a samim tim i želja da zajednički pokušaju proniknuti u veliku tajnu. Tu je bilo i saznanje da je možda po prvi put u ži­votu bio suočen s nečim o čemu je morao sam donijeti vlastitu odluku. Ima li doista smisla da se upuste u tu nesigurnu avanturu kroz koju su i prije njih mnogi drugi prošli i, naravno, bili razo­čarani. Nitko nije doživio da mu se ispuni barem i mali dio nade. A opet, i sama pomisao da će svi odreda biti suočeni s nečim taj­novitim i gotovo neuhvatljivim, ispunjavala ga je sitnim zadovolj­stvom. Ta, bio je sklon, ali i nije, da se družina pozabavi tom prokletom tajnom. S jedne strane u tome je vidio mogućnost da se međusobno još više zbliže, postanu čvršći i jači. Traganje će ih, nema sumnje, neprestano držati na okupu. A s druge strane — koje će to biti strašno razočarenje kad spoznaju da je čitav nji­hov trud bio uzaludan.

— Evo Gige Mucavca — povika Zvrndalo i pokaza rukom prema nizbrdici kojom je vodio puteljak do brežuljka u hladovini. Giga je bio u kratkim hlačama i bijeloj majici, bosonog, preplanuo od sunca, s velikim slamnatim šeširom na glavi. — Ali, nema Martina

15

i Liše — nadoveza Zvrndalo cupkajući prstima sasušenu travu iz lakata i otresajući zemlju s gaća.

— Z ... zdravo — reče Giga kad se sasvim približio.— Zdravo — odzdraviše svi odreda, a Hrapavi još upita:— Što je s Martinom?— Giga se umorno strovali u hladovinu i promuca. — O ..

o ... stao je u S ... s ... tonoginoj g ... g ... ostionici. Š ... š ... alje nam š ... š ... ešir i p .,. p ... ristaje na s .. . s ... ve. L . • • 1 ■ . • iso je n . . . n . . . ekud o ... o ... dlutao.

— U redu — reče Hrapavi — idemo bez Martina, a Liso nam ionako ne treba. Samo bi nam natovario druge pse za vrat.

— A Žohar? — sjeti se Cveba.— Gabro je otišao s materom kod strine u Mijatovac i neće

se vratiti do subote — odgovori Hrapavi.Svi su bili u dobrom raspoloženju jer su sve do večeri mogli

ostati u skrovištu.— Do mraka moramo obaviti i najteži dio posla — upozori

Daska. — Tko će se popeti na krovište?— O tome ćemo se dogovoriti kad stignemo u popovu kuću —

javi se Hrapavi ponovno, zapovjednički glasno, i povede družinu prema Crkvištu.

Samo je Zvrndalo usput nekoliko puta spomenuo jazavčara Lisu i starog Martina Vrzibabu, koji su također bili članovi dru­žine, ali se u posljednje vrijeme nisu baš mnogo trudili da to i dokažu.

IV.

Vrela ljetna poslijepodneva Liso je uvijek provodio u drije- mežu, porebarke sklupčan u travi pod kruškom.

Zapravo, Liso je bio rijetko čudan i rijetko pametan pas. Vo­lio je debelu hladovinu koliko i dobru svinjsku kost, a podjednako mrzio kruh bez mlijeka, lov na zečeve i kurjačko zavijanje u pla­nini. U posljednje vrijeme i starog Martina Amerikanca, osobito.

Malo je tko u selu mogao razložno objasniti to zagonetno pseće ponašanje. Osobito taj nepomirljivi i gotovo neprijateljski odnos prema brkatom Martinu Amerikancu. Među njima dvojicom doga­đalo se, ustvari, dosta toga neobičnog. U početku prijateljstvu nije bilo prigovora, ali tikva je pukla kasnije, iznenada i neočekivano. Bilo je sasvim dovoljno da Martin progovori riječ-dvije na cesti, u polju ili u nečijem dvorištu pa da Liso, ako se slučajno zatekne u blizini, najprije zareži a zatim i da se oglasi dugim opominjaju- ćim lavežom. Prepoznao bi Martinovu sjenu, korake ili glas čak i u mrkloj tmini i brzo zalajao — dva puta kratko i jednom dugo, gotovo zavijajući.

Mnogim mještanima nije bila nepoznata ta netrpeljivost između Martina i Liše. U dokonim večernjim razgovorima svatko ju je tumačio na svoj način, izazivajući najčešće smijeh i nova nakla­panja.

Baba Petra koja nije vjerovala da psi mogu biti tako tvrdo­glavo dosljedni, vidjela je u tome zlu kob i nagovještaj jalove je­seni.

— Spasi nas bože uroka, munje i groma, Martina Amerikanca i psećeg laveža — govorila je pobožno.

2 Na zlatnom tragu 17

Seoski zvonar Luka Nikolić zbog svega toga psovao je kao ko­či jaš, ali i tražio da Lisu pregleda veterinar:

— Mislim — govorio je — da bi toj naježenoj četki trebalo davati injekcije za umirenje.

Zatim bi obavezno i strogo pljesnuo nadlanicom o dlan i do­metnuo:

— Crkvenu ti općinu, dokle smo dogurali: da nam ta žućkasta mrljina zavodi selo.

Na sastanku u zadružnom domu, na kojem se raspravljalo o elektrifikaciji sela, pristalice babe Petre uspjele su proširiti dnevni red. Zatraženo je da se pod točkom razno raspravi pitanje du­hova na groblju i Lisinog ponašanja. Zapravo, čitava dva sata tra­jalo je nadmudrivanje oko toga je li zadružni dom mjesto na ko­jem se može gubiti vrijeme na glupostima. Kakvi duhovi i kakvi pseći problemi? Ali, baba Petra se pozvala na svoje pravo glasa i pametniji su morali popustiti. Tako se sastanak o elektrifikaciji pretvorio u žestoku svađu oko — običnog psa.

Mlinar Boro Gater, ne trepnuvši, predložio je da se potajno po­zove živoder.

— Nećemo valjda dopustiti da ta brašnjava vucinoga neodgo­vorno laje na svjetskog čovjeka, odnosno Martina — kazao je.

Neki su odmah graknuli na njega, a najglasnije lugar Đuro Listovača:

— Pas je moj i ja odgovaram za njegove postupke. I pred selom i pred vlastima. I pred ministrom šuma.

— Onda mu zabrani da laje na Martina Vrzibabu — rekao je gostioničar Andrija Švorc, trznuvši svojom poznatom okruglom bradom.

— I da reži i škljoca zubima kroz plot — dodao je mlinar, oz­biljno zaprijetivši prstom. Nakratko je zašutio, čekajući kakav će dojam ostaviti na prisutne, pa nastavio: — Inače ću ga ja baciti u rijeku, s mlinskim kamenom oko vrata. Odnosno osobno.

18

— Ma, ljudi budite razumni. Ne gubimo vrijeme na psima. Razgovarajmo o elektrifikaciji. To je naša budućnost. A Liso si­gurno s razlogom mrzi nama dragog Martina.

— Zašto? — viknulo ih je dvadesetak, svi u jedan glas, zata- banavši nogama. Gostioničar i mlinar opet su bili najgrlatiji. — Zašto ga mrzi?

— Zašto, zašto? — branio se Listovača bespomoćno. — Valjda zato što mu je Martin stao na rep.

Nije mogao smisliti ništa pametnije.— Ili što nosi slamnati šešir — zagalamio je netko s kraja sobe.— Može biti da Martin špijunira za Amerikance — kazao je u

povjerljivom tonu milicionar u mirovini Ilija Trkač, pa važno do­metnuo:

— Ako je Martin doista i skočio s padobranom, kako se priča, onda više nema dvojbe. Liso je otkrio neprijatelja ove zemlje, em ti pijetlovu krv.

— Otrijeznite se, ljudi. Kakav slamnati šešir, kakav špijun, ka­kav padobran? Martin se vratio u zemlju brodom, kao što je i otišao, a Liso ga ne podnosi jer ga .. . jer ga naprosto ne podnosi — rekao je lugar, osjećajući kako mu se ježi koža od bijesa.

— Zašto? — opet su skočili neki, predvođeni mlinarom i go­stioničarom.

Lugar nije imao pravog odgovora.Znalo se, doduše, da je Martin neobično pričljiv čovjek, zbog

čega su ga neki ljudi u selu povremeno izbjegavali. Volio je priče, osobito o Divljem zapadu, i čitava kuća mu je odisala tom atmo­sferom. Ali isto tako se znalo da nema poganu dušu, niti osobine pokvarenog prepredenjaka. Kao, recimo, lukavi Švorc koji se ne­prestano tužio da ga netko potkrada, potajno mu odnoseći sla­ninu s tavana. A uza sve to Švorc je, dokazano, mrzio pse, osobito jazavčare.

Martin je bio nezaustavljiv u priči: pričao je kad je jeo i pio, kad je šetao i čitao, pričao je, kažu i u snu, pričao je, reklo bi se,

19

i onda kad je šutio. Za svaku prigodu imao je unaprijed smišljenu priču, ali najčešće se vraćao životnim dogodovštinama u Americi gdje je boravio nešto više od četrdeset godina. To je, dakle, tre­balo čuti! Nitko mu nije bio ravan kad bi sjeo za stol u gostionici i oko sebe okupio znatiželjnike i drugi dokoni svijet.

— ... i to smiješno rahitično razbojničko strašilo pribije me revolverom uz vrata. Mene, Martina Vrzibabu, najpametnijeg i najjačeg konduktera zapadno od Mississippija. Traži zlato. Gold. Zubno, lažno, u prahu... Bilo kakvo, samo da izgleda kao zlato. Em ti dim i tunele. Odakle mi zlato? Nisam ga kopao, niti ispirao u rijeci. Kažem: nemam taj prokleti gold, ali imam probijaču za željezničke karte, pa ako je, momče, možeš nekom prodati kao zlato, evo, uzmi je i nosi mi se ispred očiju. Inače... — Tu bi obično zastao da bi stvorio atmosferu napetosti. — Inače ćeš imati »bed lak«, što će reći lošu sreću — pričao bi Martin, nikad ne kri­jući da je život u tuđini bio težak i mukotrpan i da je dolaskom u New York najprije radio kao lučki radnik, pa kao sudopera u nekom sumnjivom restoranu. Zatim kao drvosječa u Montani, pa čuvar stoke u Arizoni i naposljetku kao ložač na lokomotivi, oda­kle su ga premjestili na mjesto konduktera u »Zapadnoj željez­ničkoj kompaniji«.

U početku je ta njegova sklonost dugotrajnom pričanju nevje­rojatnih doživljaja bila vrlo zgodna, jer su ljudi i djeca u selu premalo znali o Americi i tim vremenima. Ali, kad se ispostavilo da Martin sve češće priča iste priče, svaki put domećući neki novi izmišljeni detalj, rijetko tko ga je više uzimao ozbiljno. Nasjedali su mu samo oni koji su ga slušali prvi put. Pridavali su mu veliku važnost, uvažavali svaku njegovu riječ, pa čak i očiglednu laž. Bez daha su slušali njegove nevjerojatne dogodovštine, uopće ne slu­teći da ni sam Martin više nije svjestan toga gdje prestaje istina, a gdje počinje laž.

Kad mu se oprostila pretjerana pričljivost kao loša osobina, a dobronamjernost pridodala kao vrlina, Martina Amerikanca se

21

moglo svrstati među osebujne i priproste ljude. U njegovim rije­čima i ponašanju nije bilo ni pakosti, ni žuči, a pogled mu je uvijek bio ljubazan, gotovo pokoran. Upravo zbog toga je bilo neobjašnjivo zbog čega ga Liso nije podnosio. To prije jer se znalo da su neko vrijeme bili nerazdvojni: često su išli u duge šetnje pokraj rijeke ili kroz vrbike i kukuruzišta, mimo sjenokoša i ljeskara.

Povremeno su zajedno zalazili i u Švorcovu gostionicu, sLaru zidanu prizemnicu povijenog krova i nakrivljenog dimnjaka. Mar­tin u svojem neizbježnom slamnatom šeširu širokog oboda a Liso s ogrlicom od stare vojničke čizme. I dok bi Vrzibaba prepriča- Veto svoje američke dogodovštine, počesto udarajući dlanovima o stol za kojim je sjedio, Liso mu je nezainteresirano ležao pod no­gama, mirno dašćući ili šapama trijebeći buhe iza uha. A to je gostioničara uvijek jako ljutilo.

Martin bi obično naručio kriglu pive, otpio tri-četiri duga gu­tljaja, pa započeo:

— Bili smo upravo prošli mimo Donovanova ranča, kad od­jednom — stoj! Pruga razrušena a maskirani banditi čekaju svoj plijen. Em ti dim i tunele. Što sad? Nemam ni pušku, ni toljagu, pa čak ni cipele. Pri ruci mi samo metalna probijača za karte. A pljačkaši napadaju. »Bed lak«, kažem ja, ali spremno stanem na hodnik. Dok je mene živog nećete proći. A jedno smiješno rahi­tično razbojničko strašilo odmah me pribije revolverom uz vrata. Mene, Martina Vrzibabu, najpametnijeg i najjačeg konduktera na ’Western Unionu’, zapadno od Mississippija. Traži novac. Sve, i si­tniš ...

— Zadnji put si pričao da je tražio zlato — upozorio bi ga ne­tko od ljudi koje je ranije gnjavio.

— Ako sam rekao da je tražio novac, onda je tražio novac, a ne nikakvo zlato. Tko bi mi dao zlato. Nisam imao ni zlatni zub — odbrusio bi Martin ljutito.

22

Većina gostiju bi zatim brzo, s nogu, ispijala svoje piće i žurno izlazila napolje, sluteći da predstoje nove provale Martinovih lo­vačkih priča. Ostajali bi samo neupućeni ili pokoji pijanac, što je Švorca bacalo u očaj.

Može biti, dakle, da je Liši naprosto dojadio takav način ži­vota, sve te Martinove podvale i laži, i da se svega htio riješiti. Naposljetku, može biti da je baš zbog toga i puklo veliko prijatelj­stvo. A možda ništa od toga i nije bila istina, vrag bi ga znao. Jer, i Martin i Liso bili su osobenjaci posebnog kova.

V.

Hrapavi je bio opčinjen i pomalo zbunjen. Opet mu se vratilo ono njegovo staro neuništivo samopouzdanje kad je vidio s koliko se žara družina bacila na uređenje krovišta. Od dana kad je svr­šila škola momci su očistili čitav tavan. Prašnjave ostatke skromne popove imovine koju nitko nije uspio ili nije želio odnijeti — dvoje stare poderane hlače s kockastim uzorcima, kožnate čizme izga- ženih potplata, razjapljene cipele bez vezica, crvenožuti crkveni haljetak, iskrivljeni željezni križ i još neke sitnice — bacili su u pljesnivi podrum. Na tavanu su ostavili samo zgodnu drvenu ku­tijicu ojačanu metalnim okvirima, u soj oj su ukućani obično dr žali igle, konac i drugi pribor za šivenje. Hrapavom se jako svidio taj kovčežić jer ga je neodoljivo podsjećao na slične velike san duke u kakvima su gusari nekad zakopavali opljačkano blago na pustim otocima. Vidio je to u knjigama. Osim toga u kutijici je bilo i nečeg zagonetnog — na unutrašnjem dijelu poklopca netko je nožem ili nekim drugim oštrim predmetom, čini se na brzinu, urezao sedam slova, dvije brojke i jednu strelicu: PP4KLZ1M-P. Neupućenom to nije govorilo ništa, ali su slova i brojke, nema sumnje, u sebi sadržavali neku poruku.

Hrapavi se nije baš mnogo bavio tim neobičnim znakovima s poklopca popove kutijice. Sve do te srijede kad se družina našla na tavanu da popravi krovište. Zvrndalo kao najspretniji penjač preuzeo je brigu da obavi posao na najopasnijem mjestu, pod sa­mim rogovima. Tamo gdje su crepovi bili razbijeni ili vjetrom raz­maknuti i gdje se s kasnom jeseni na tavan slijevalo najviše kiše, Zvrndalo je trebao postaviti stare limene poklopce, nađene u pri-

24

zemlju, ili sasvim nove crepove. Pero Daska i Giga su ih nekoliko dana ranije bili donijeli s gradilišta nove zadružne staje.

Vještinom mačke Zvrndalo se spretno prebacivao s jedne na drugu prečku, oslanjajući se svaki put leđima o drvene rogove. Uvijek je gledao prema gore, tako da je imao potpun pregled ot vora kroz kojeg su sada na tavan kosimice prodirali traci sunca, a u nevrijeme kiša i snijeg. Usput je pjevušio svoju poznatu pje­smicu o vrapcu i pčeli. Sam je bio smislio riječi, a melodija je bilo treperenje glasa na mahove, nešto između tupog cviljenja i nesu vislog mrmorenja, tako da nikad nitko zapravo nije razumio pravu poruku pjesme. Ali, dečki su se već bili navikli na to njegovo mu­čenje tonova tako da više nisu ni marili. Samo mu je Stonoga stalno prigovarao da se ne kaže vrebac, nego vrabac, i da »pčela leti« ne »da se sveti« već da prikuplja med. Ali, Zvrndalo je bio tvrdoglav. Jednostavno se nije obazirao na Stonogu a tu riječ iz pjesmice je izbacio jer mu se nije slagala ni sa jednom drugom.

— Pokušaj pokriti onaj otvor što gleda na put — povikao je Hrapavi, pokazujući na dio krova gdje je zjapila rupa veličine do­bre težačke zdjele. Odatle je pucao pogled na čitavu dolinu — lje- skare, grmove, oranice, pašnjake i rijeku.

— Dečki, vidim sve do Mitrove kaljuže. Netko u Ražištima loži vatru. To mora da je ona banda sa Drenovine. Uvijek nam se kao uljezi uvlače na naše područje.

Zirnuo je desno:— Vidim i učitelja. Lovi ribu. Časna riječ, to je on. I bicikl

je tamo. Zgrza-mrza, riba trza!Nasmijao se blaženo, kao da je otkrio da mu je ocu netko

ukrao ljeskov štap iza grede; zatim je užetom spustio košaricu do Gige,'koji je nešto petljao oko popova rasklimanog drvenog kre­veta.

— Giga, šalji mi tri crijepa i ostavi dovraga taj krevet. Ionako ničemu ne služi.

2 5

— N . . . n .. apravit ću s .. . s . . . tol i k . . . k .. . lupu. Š ... š ...

to ti z ... z ... naš š ... š ... to je d ... d ... obro — odbrusio mu je Giga u svom stilu, lupivši šeširom po koljenu.

— U redu, u redu, Giga, ali šalji mi te proklete crepove, jer nikad nećemo dovršiti započeti posao. I polako, da se ne razlu- paju — dovikivao je Zvrndalo odozgo, s prečke koja je povezivala rogove.

Svatko je bio zaokupljen svojim poslom. Giga je pomagao Zvrn- dalu, šaljući mu u košarici crepove i limene poklopce. Pero Daska je bio zadužen da na tavanski prozor, koji je gledao prema nizbr­dici, postavi tanku žičanu mrežu kako se u potkrovlju ne bi višeDTll1P7rllll Hl vili ffnlilhnvi r*pv i čičmiči Qtr*nr*crci i f* im qa nainp.zahvalniju dužnost. Komadićima stakla strugao je ptičji izmet s drvenih greda na kojima se moglo sjediti. Nitko ga, naravno, nije prisilio da to čini. Jednostavno je u slagalici — igri na ispadanje — ostao posljednji i tako dobio taj najneugodniji zadatak. Ali, on nije nimalo protestirao. Isto kao ni Cveba koji je metlom sve to skupljao i ubacivao u staru kantu. Hrapavi se, moglo bi se reći, bavio završnim radovima. Očevom četkicom za brijanje krečio je okvir prozora i najniže drvene prečke. Činio je to odviše pažljivo, da ga je čak i Daska počeo zadirkivati:

■—■ Ne pretjeruj. Nitko od nas neće se preseliti na popov tavan.— Nema tu ničeg lošega — odvratio mu je Hrapavi. — Samo

želim da nam bude lijepo ... da se često sastajemo u skloništu.Ali, Daski kao da vrag nije dao mira. Neprestano je podbadao

Hrapavog:— Ako lugar sazna da si mu zdipio četku za brijanje i da

njome mrljaš po tavanu pokojnog Sime Vatralja, prisjest će ti i kreč i pop i družina.

— I ne samo njemu — dometnuo je Zvrndalo s grede, pomi­slivši na ljeskov štap — iza grede.

U taj čas nešto se obruši na stepenicama koje su vodile na tavan. Svi se zagledaše u čudu, a Hrapavi stavi prst preko usana.

26

Kvrga, koji je bio glavni obavještajac u družini i uvijek čuvao stražu, uleti u potkrovlje sav usoptan, kao tjeran bičem. Hvatao je dah, ali i hlače koje su mu bile spale duboko ispod pupka. Psovao je. Ali ne zato što je bio bezobrazno i neodgojeno derište, kako je netko mogao pomisliti, već zato što je u svakoj prilici volio oponašati oca, dobrodušnog milicionara Iliju Trkača.

— Em ti pijetlovu krv. Dolaze! — reče zadihano.Svi su stajali zgranuti, a Zvrndalo je, zatečen neočekivanom

viješću, zamalo pao s prečke na kojoj je sjedio. Nastao je mali metež.

— Tko dolazi? — pitao je Hrapavi iznenađeno, zaustavivši se u pozi bacača kamena s ramena, raskoračenih nogu i nezgrapno podignute ruke, dok mu je sa četke kapao kreč na plave »Borovo« papuče.

— Tko dolazi? — galamio je Zvrndalo s visine. — Banda s Drenovine? Simo Vatralj? Slavek Mračara?

— Još gore! Prava kantastrofa!— Izmucaj već jednom — graknu Cveba i nadoveza: — I ne

kaže se kantastrofa, već ... već, je l i . . . nesreća, hoću reći.— Dolaze Markica i Klepetalo — konačno izusti Kvrga i lupi

nogom o Cvebinu kantu.— Markica, kažeš — oglasi se ponovo Zvrndalo sa svoje prečke.

Sada zaprepašteno: — To je potop, a ne katastrofa.— Netko joj rekao da smo ovdje — reče Daska bez oklijevanja,

a svi odmah pogledaše u Zvrndala. On je, međutim, odmah dao do znanja da su te tikve pomiješane.

— A, ne! Ne! to mi nećete natovariti za vrat. Ništa joj nisam rekao. Kunem se čašću družine!

Hrapavi ispod oka pogleda u Kvrgu i odloži četkicu na naj­bližu gredu. — Gdje si ih vidio? — upita pomalo strogo, iako je rijetko kad pokazivao ljutnju. Baš on bio je utjelovljenje vrline dobrih seoskih dječaka koji su na sve gledali kao na najljepšu

27

stvar na svijetu. Dok je otresao vapno s ruku još je dometnuo: — Jesi li siguran da je to bila Markica?

Kvrga povede Hrapavog do tavanskog prozora i pokaza rukom niz put: — Eno ih dolje, vidiš.

Da, nije bilo nikakve sumnje. Sada se posve jasno vidjelo kako Klepetalo, pritisnut umorom i malo pognut naprijed, s noge na nogu rasteže korak putem prema Crkvištu, a mala Markica ko­čoperno skakuće oko njega kao štene oko klupka. Išli su polako. Ne samo zato što je sunce žestoko peklo u potiljak, a topli dah pržio pluća, već i zbog toga što je uzbrdica bivala sve veća. Pro- makli su mimo Strnike, na kojoj je vjetar lelujao kostriku i polj­sko cvijeće, a potom zamakli za živicu na Kladarskim stranama.

Hrapavi je ocijenio da će im trebati deset-petnaest minuta dok se sasvim ne približe popovoj kući. Grozničavo je razmišljao što da učini. Možda je najbolje da zaključaju tavan, sjure se niz ste­penice a zatim natisnu preko pustopoljine, na drugu stranu, mi­slio je. Činilo mu se da će imati dovoljno vremena da prikriju sve tragove. Upravo je htio predložiti družini da se na brzinu i bez glasa raštrkaju, kad se ponovno oglasi Kvrga.

— Sad smo pečeni — nagovijesti, a da Hrapavi uopće nije mogao ni pojmiti zbog čega je Kvrga bio toliko uvjeren da je sve propalo. — Eno i Liše!

Više doista nije imalo nikakvog smisla bježati, zaključi Hra­pavi, jer ih je Liso lako mogao otkriti na pustopoljinama. Cveba je, čini se, tog trenutka bio najpribraniji. Predložio je da se pri­mire na tavanu i da čekaju što će se dalje dogoditi, a da Zvrn- dalo, koji je imao i najbolji pregled situacije jer je bio gotovo na samom krovu, pomno prati kud će Markica, Klepetalo i Liso na kraju okrenuti. Cveba je bio ljubimac cijele družine baš zbog svoje sposobnosti da se brzo snađe i u najtežim situacijama.

Hrapavi je bio suglasan s prijedlogom, a i ostali. Kvrga je još samo dodao da bi odmah trebalo zatvoriti vrata u prizemlju kuće

28

kako Liso slučajno ne bi, njušeći uokolo, krenuo na tavan. Zada­tak je dobio Giga i obavio ga je veoma brzo.

Zvrndalo je stisnutih trepavica i zategnutog nosa škiljio kroz otvor na krovu i šaptao: — Sad su kod vrela ... Klepetalo se umiva . . . Liso loče vodu ...

Hrapavi bijesno prasne: — Zvrndalo zvrndasti, ne moraš nam baš sve govoriti. Javi nam samo ako okrenu prema popovoj kući.

— Dobro, dobro, što se odmah ljutiš. Samo govorim što se dolje zbiva.

Još više je proturio glavu kroz otvor na krovu, pazeći pritom da ušima ne dotakne oštre rubove letava na kojima su bili posla­gani crepovi. Ugrijani crepovi isijavali su toplinu u ustajalom zraku i na Zvrndalovu čelu skupljale su se krupne graške znoja. Brisao ih je laktom košulje, ni jednog trenutka ne skidajući pogled s puta. Zaista, valjalo je nadvladati tu vrućinu.

— Promakli su mimo starog hrasta... Sad ih više ne vidim. Moram se prebaciti na drugu prečku.

— Pazi se, Zvrndalo. Polako, nije to preskakanje plotova u Jo- sanovim jagodnjacima — jetko ga upozori Daska, gledajući uvis gdje je Zvrndalo izvodio vratolomije. Iznad prečke, na kojoj je sada sjedio raskoračen kao na kobili, nije bilo nikakvog otvora. Zvrndalo zbog toga malo odignu crijep i promoli nos. Ništa nije vidio, jer mu je smetao nekakav šiljasti predmet koji je bio za taknut u prostoru između roga, letve i crijepa. Zapiljio se, ne vje­rujući onome što vidi. Bio je to veliki vojnički nož sjajne drške uvučen u metalne korice koje su čudesno sjale na popodnevnom suncu.

— Momci, našao sam nož! — uskliknu Zvrndalo ushićeno i za­malo se ne strmoglavi na tavanicu.

2 9

— B ... b ... udalo j ... j . .. edna — oglasi se Giga. O . .. o . . stavi n . . . n . . . ož! V . . . v . . . idiš li g ... g ... dje su M ... m ... arkica i K ... k ... lepetalo?

— Ništa ne vidim. Još se nisu pojavili iza okuke ... Dečki, nož je strašan. Gledajte!

Vitlao je njime kao mačem, posve zaboravljajući da se nalazi na osmatračnici. Ljubopitljivo ga je zagledao sa svih strana, ali ga nije izvlačio iz metalnih korica. Nije mogao odvojiti oči od nje­ga. Milovao ga je pogledom, dotičući vrhom prstiju željeznu dršku Kakav nož! To je bio njegov san!

— Vidiš li ih sada? — pitao je Hrapavi koji je stajao pokraj prozora, naprežući pogled ne bi li primijetio miče li se nešto na putu prema Crkvištu. Nikoga nije vidio, osim čistinu sve do prvog zavoja. Samo je vjetrić pirkao, dižući prašinu s puta i stresajući je sa sparušene živice.

— Nema ih — progunđa Hrapavi sav ustreptao od nemira. Činilo mu se da su se Markica, Klepetalo i Liso već morali pojaviti na uzbrdici, iako nije bio sasvim načisto ni s tim jesu li uopće i krenuli prema popovoj kući.

— Evo ih! — reče Zvrndalo odjednom, kao oparen. Namje­štao se na prečki da bi ih bolje vidio. — Idu ravno k nama.

— Momci, prste na gubicu i da nitko nije ni pisnuo — naredi Hrapavi, povlačeći se od prozora u dubinu tavana. — Ovdje ćemo se umiriti sve dok ne prođu. Zvrndalo, ti ostani gore i ne zveckaj tim nožem, k vragu.

Okupili su se oko Cvebine kante, čekajući što će se dalje dogo­diti. Iz kante se širio oštri miris ptičjeg izmeta i Daska je držao dlan na nosu. Hrapavi pokaza prema popovom krevetu dajući ru­kom znak da se povuku prema tamo. Zgureni i povijenih koljena čučnuli su uokrug, kao ozebli oko vatre. Sada je sve bilo pitanje sreće.

30

Sa Zvrndalove prečke vidjelo se da Mar kiča i Klepetalo pro laže mimo popove kuće i nastavljaju prema crkvi. »Znači, nisu ni imali nakanu da nas traže«, pomisli Zvrndalo namještajući kosu

Ali, zato Liso nije odustajao: travnatom stazicom spustio se mimo bunara do trijema kuće i šapama zagrebao po vratima, la­jući molećivo.

— Marš, marš! — šaptao je Zvrndalo tako tiho da nije čuo ni samog sebe. Marš, psino naježcna!

Liso je i dalje uznemireno lajao, gurajući prednjom šapom ras­klimana vrata koja je Giga ranije bio podbočio ciglom. Vrata su se dobro držala i Liso je cvilio pred njima, ne mogavši ući u kuću S puta su dopirali Markičini i Klepetalovi nejasni glasovi. Postajali su sve tiši. Što su se više udaljavali od kuće, glasovi su bivali sve ner azgovj etni j i.

Markica i Klepetalo uopće nisu obraćali pažnju na Lisu. U neko doba i on je, shvativši valjda da ga dječaci neće pustiti u kuću, odustao i od laveža i od cviljenja i od grebanja po vratima. Obo­rene njuške i spuštenog repa snuždeno je sišao s trijema i istom se stazom vratio na put, provukavši se kroz otvor ispod pletera. Još je dva-tri puta zalajao, okrećući se prema Vatraljevoj kući, a zatim prašeći uz put otrčao za Markicom i Klepetalom, koji su već bili dobrano odmakli na putu prema crkvi.

— Dečki, mislim da je opasnost prošla — doviknu Zvrndalo sa svoje prečke. Duboko je odahnuo a potom nekoliko puta snažno istegao noge, ubrzano mrdajući prstima i grčeći tabane: — Noge su mi odrvenjele od čučanja. I tabani. A oči. Natekle su mi od silnog buljenja. Osjećam se kao da sam prošao kroz mlin.

— Silazi — naredi Hrapavi. — Visiš gore već dva sata, kao šišmiš.

— Giga, šalji mi košaricu da spustim nož.Kad se nedugo zatim našao među ostalim dječacima, dolje na

tavanici, Zvrndalo napravi još pet-šest brzih čučnjeva kako bi mu krv brže prostrujala kroz noge. Sada se mogao i više posvetiti nožu.

32

Uistinu je bio prekrasan, pravi vojnički, sa svim poznatim i ne poznatim dodacima.

— A, što kažete, dečki? Takav se ne može naći nadaleko. Pravi gusarski.

— Možeš misliti — naruga se Daska. — Možda ga je tu ostavio sam kapetan Kuk dok je plovio niz Jezerčev potok.

— Ma, što ti znaš o noževima — odvrati Zvrndalo svadljivo. — Ako ja kažem da je gusarski, onda je gusarski!

— To je vojnički nož. I još njemački — umiješa se Cveba, glasom punim sigurnosti. — Sličnoga sam vidio u kući strica Ma- tije, koji je bio u partizanima. Nož je, kaže, oteo nekom njemač­kom vojniku na Sutjesci.

— Na Sutjesci možda, ali odakle njemački nož u popovoj kući? — prihvati Kvrga.

Hrapavi je odjednom osjetio kako ga podilaze žmarci. Slutio je nešto veliko i značajno: — Ovdje, u ovoj kući, pred kraj rata su boravili Nijemci — reče. — To zna svatko u selu.

— Zna i moja baba — nastavi Kvrga — ali to ništa ne dokazuje.— Možda ga je netko od njemačkih vojnika zaboravio — na­

govijesti Hrapavi.— I baš gore, pod rogom na tavanu Sime Vatralja — nije se

dao Kvrga.— Zašto bi to bilo čudno. Mogao je ostaviti stražar koji je

osmatrao okolicu isto kao danas Zvrndalo. Jednostavno ga je žabo ravio a poslije više nije bilo vremena da se vrati i pokupi ga — imao je Cveba svoje objašnjenje.

— To je sasvim u redu — zaključi Hrapavi. — Zaboravio ga je neki njemački vojnik, tu nema nikakve sumnje.

— Zaboravio ili ne, nož je sada moj — bio je Zvrndalo odrje­šit. — Nikakva sila mi ga više ne može oduzeti.

Okretao ga je i preturao po rukama, s mnogo pažnje i njež nosti kao da je od stakla. Kad ga je snažno izvukao iz korica na zemlju je ispao komad žutog pergamenta, kojeg je prvi spazio Giga.

3 Na zlatnom tragu 33

— P . . . p . . .azi. N . . . n .. .eko p . .. p .. .ismo.— Kakvo pismo? — upita Zvrndalo.— P .. .a, p ... p.. .ismo — reče i dohvati smotuljak.— Daj da vidim — Zvrndalo je okrenuo pergament lijevo-des

no i zamalo ga ponovno bacio.— Čekaj! — skoči Hrapavi i razmota papir. Vidjelo se da je to

nekakav plan kuće, s objašnjenjima na njemačkom jeziku.Osjećao je kako ga obuzima nekakva čudna toplina. Grijala

mu je utrobu i žarila lice kao da je hodao po ugljevlju. Ako je to ono što mislim, prošlo mu je iznenada kroz glavu, onda ću. .. onda ću vrisnuti od sreće i izljubiti čitavu družinu. Pa, čak i Lisu.

Svi su gledali u Hrapavog u čudu. Činilo im se da se odjednom počeo ponašati neprirodno i usplahireno. Nitko nije imao objaš­njenja za to, osim Cvebe, čini se.

— Hrapavi, imaš lice kao da si progutao oskorušu — primijeti. — Je l ti dobro?

— Dobro mi je. Jako mi je dobro. I vama će biti ako ispadne da je ova karta ono što godinama svi traže — odgovori Hrapavi, ne mogavši još uvijek srediti metež u glavi.

— Kakva karta? — omaknu se Zvrndalu.— Pa, ova koju imamo u rukama. To je njemačka karta ili

plan, kako hoćete.— Plan za novi rat — izvali Kvrga, a Cveba ga dočeka kao na

nož.— Šuti, budalo! Baš ništa ne razumiješ.— Već šutim i usta više neću otvarati — posrami se Kvrga s

pravom.Hrapavi je sada legao potrbuške, izbacivši tabane uvis, i ispred

sebe rasprostro kruti pergament, koji je šuštao kao sasušeni svinj­ski mjehur. I ostali učiniše isto. uvalivši brade u dlanove i oslonivši se laktovima o pod. Svi su očekivali što će se dogoditi, ispunjeni slatkim zadovoljstvom.

34

— Slušajte me dobro — kazao je Hrapavi važno i pomalo ta janstveno. — Ovaj papir može riješiti mnoge zagonetke, pa i onu najveću: gdje je skriveno njemačko zlato.

— Zlato! — graknuše svi u jedan glas, osjećajući da im se ta riječ, od silnog uzbuđenja, ledi na usnama.

VI.

Sve je bilo vrlo složeno i zamršeno! Hrapavi te noći nije nika­ko mogao usnuli. Prevrtao se u krevelu, s grčevima u stomaku, ali ne od prženih jaja što ih je uvečer pojeo s ocem, već od silnog nemira koji ga je bio obuzeo nakon što su pronašli njemački plan. Držao je da je postupio sasvim u redu što je družini izložio mo-rvnon/sf + /-I*-* I lt mrs ir/MniplmA1 rv+IrT’itmg,U.v_-xxv/o t, <u.ci kjucij , xxctvxv^xx xvvxx xv^cixxxci v xxxwrvu^ xxv/xa ct; uuutva

možda nešto o čemu su mnogi mogli samo sanjati. Istinu o skri­venom njemačkom zlatu!

0 ponoći prišla mu je majka i navukla mu plahtu preko leđa. Svježi ljetni povjetarac unosio je u sobu miris sjenokoše i noćne zvukove s ruba šume — kreketanje žaba, zrikanje zrikavaca, sovin huk i udaljeno štektanje lisice.

— Sine, ti ne spavaš. Boli li te glava? — upitala je majka briž­no, dobro znajući da Hrapavi uvijek ima poteškoća s prehladama.

— Ne, mama. Samo malo razmišljam — odgovori Hrapavi.— 0 čemu razmišljaš?— O Šimi Vatralju.— U ime oca i sina ... — zgrozi se majka i sjede na rub kre­

veta. Zasloni i daske zaškripaše pod njezinom težinom, a slamarica zašušta kao suho lišće pod brzim korakom. — Kakav te Sirno Va- tralj spopao usred noći? Da nisu nečastivi u tebe ušli? Baba Petra će ti sutra očitati uroke. U ime oca . . . Neka bolest ode preko devet brda, preko devet međa. Jedno oko vodeno, jedno ognjeno . . .

— Mama, idi spavati. Kažem ti, nije mi ništa. Samo mislim jesu li doista Nijemci zakopali neko blago u popovoj kući.

Majka ga je gledala neko vrijeme, smetena. Onda brzo reče:

36

— O, crni sine, majci ne bio! 0 čemu govoriš! U ime očaj.,. Sjedi urok na pragu, uročica pod pragom ...

— Mama, spava mi se — napokon se Hrapavi sjeti kako će majku prisiliti da ode u krevet, pretvarajući se da sklapa oči.

Ali, san mu i dalje nije dolazio. Čak je i sumnjao da će te noći zaspati. To ga je radovalo. Koliko već ima da nije legao s ovako slatkim osjećajem iščekivanja! Široko otvorenih očiju gledao je u tavanicu, prateći mjesečevu sjenu s jednog na drugi kraj sobe. Pi­tao se što su značila ona slova i brojke na poklopcu Vatraljeve kutijice za konac i igle. PP4KLZ1M? Tu je još bila neka strelica i slovo P. Dobro se sjećao. Bolje je znao redoslijed slova nego tab­licu množenja.

Mjesec se već bio spustio do krošnje starog duda i zlatna svjet­lost obasjavala je unutrašnjost sobe u kućerku. Prozori su bili mali i uski, a mjesečina je treperila na zidovima kao usijani zrak iznad pšeničnog polja. Otac je hrkao, s kratkim i dugim stankama, pa je izgledalo kao da se guši. Oglasili su se i prvi pijetli. Najprije Perin, onda Zvrndalov i Petre Urok, pa ostali. Hrapavi je točno znao oda­kle koji zvuk dolazi — ovce su blejale u toru zvonara Luke Niko- lića, rzanje i top tanje konja dopiralo je iz mlinarove staje, a ne­mir i roktanje svinja iz njihova svinjca. Noćni šumovi bili su vrlo razgovijetni, čak i žubor Jezerčeva potoka, koji se sjevernije od poljskog puta, tamo gdje su počinjali šljivici, obrušavao preko po­lomljenog debla. Tiho mrmorenje vode nježnom je glazbom ispu­njavalo noć.

PP4KLZ1M! Ti mu znakovi nisu dali mira. Što je značila ona strelica ispod njih i još slovo P? Mora da je Simo Vatralj, razmiš ljao je Hrapavi, htio tim slovima i brojkama prenijeti neku po­ruku. Ali, kakvu? Kakvu, dovraga? Nije bilo nikakve dvojbe da je to bila poruka. U tome ga više nitko nije mogao razuvjeriti, pogo­tovo nakon današnjeg dana, kad su u koricama starog njemačkog vojničkog noža pronašli pergament s nacrtom kuće i zapisom na njemačkom jeziku.

37

Što je značila strelica? Spuštala se okomito prema dnu kutijice i ispod nje je bilo urezano slovo P. Što su značile njemačke riječi na požutjelom pergamentu? I je li onaj nacrt bio vjerna kopija rasporeda dijela prostorija Vatraljeve kuće? Hrapavi je slutio da su to prava pitanja i da se nitko u družini neće smiriti dok ne dobije i prave odgovore. Po onome što su vidjeli na tavanu Vat­raljeve kuće, kad su papir raširili pred sobom i po onome koliko se razumio u topografske znakove moglo se raditi samo o neka­dašnjem popovu obitavalištu.

Na papiru su jasno bila ucrtana vanjska prepoznatljiva obi­lježja — put, bunar, i što je najvažnije — obližnja crkva. Nekoli­ko križića u samom već oštećenom rubu pergamenta, značilo je da se u blizini nalazi i groblje. To je bila istina: groblje se prote žalo na brežuljku iznad crkve, na oko pet stotina metara od Gor­njeg vrela, koje je također bilo ucrtano.

Jedina stvar koja je zbunjivala Hrapavog također se nalazila na pergamentu i podsjećala je na stepeničasti ornament koji se širio od kućnog trijema u pravcu crkve i tu naglo prestajao. Je li on bio naknadno ucrtan ili u isto vrijeme kad je pravljen čitav nacrt? Pitanja su se množila jedno za drugim, ali ni na jedno nije imao pravog odgovora.

Trebalo je dobiti još jedno objašnjenje: što su značile njemač­ke riječi na pronađenom planu? Odgovor na pitanje mogao je dati samo netko tko zna njemački jezik. U selu je bilo nekoliko takvih ljudi: svi oni su za vrijeme rata živjeli i radili u Njemačkoj kao zarobljenici. Ali ni jednom od njih Hrapavi nije toliko vjerovao da bi mu pokazao pergament.

Prije nego što su jučer napustili Vatraljev tavan, članovi dru­žine još su se jednom čvrsto zakleli da o otkrivenom planu neće nikom ništa govoriti, barem dok se ne sazna prava istina. Dogo vorili su se također da trojica članova družine — Hrapavi, Cveba i Zvrndalo — poslije podne potraže starog Martina Amerikanca i da s njim pokušaju odgonetnuti pravu poruku plana. Martin je

38

ipak bio svjetski čovjek, proputovao je čitavu Ameriku i dio Evro­pe, i možda je znao baš one njemačke riječi koje su bile napisane na pergamentu. On im je kao najstariji član družine mogao dati i najbolji savjet.

Hrapavi uroni lice u dlanove i osjeti kako mu se ježi koža: činilo mu se kao da rukama povlači po pjeskovitom riječnom dnu. Svaki put kad bi ga ovladalo uzbuđenje uvijek bi mu lice naliko­valo na strniku ili netom pokošenu livadu — hrapavo i naborano. Zato su ga i zvali Hrapavi. Dečki su ga voljeli jer je između njih bio najstariji. Ali i ne samo zato. Družina je tražila pravog vođu, a Hrapavi je u sebi imao sve osobine dobrog i spretnog organizatora, primjernog prijatelja i odanog druga, a osim toga jedini je od dječaka u tom dijelu sela povremeno čitao tjedne novine koje bi mu otac donio iz grada, obično srijedom kad je bio sajmeni dan. A to je za članove družine značilo mnogo. Jer, Hrapavi je, reklo bi se, bio u toku svih događaja.

Hrapavi se prvi u selu sjetio da otvori vlastiti kinematograf Naravno, to nije bilo pravo kino, ali je kao zamisao bilo vrijedno spomena. Na kutiji za cipele napravio je otvor deset sa deset centi­metara, a zatim iz novina izrezao stripove i provlačio ih kroz taj otvor, osvjetljavajući ih ručnom baterijom, jer selo još nije imalo struju. U zamračenoj prostoriji dečki su se sjajno zabavljali: Hra­pavi bi polako čitao tekstove iz oblačića u stripovima, a ostali bi nalakćeni potrbuške ispred kutije pažljivo promatrali kako promi­ču slike. Takav je bio Hrapavi.

Sad mu je san već polako sklapao oči. Legao je porebarke, izbacivši lijevu nogu preko zaslona kreveta, vjerujući da će brže zaspati. U sobi više nije treperila mjesečina: bilo je to ono vrijeme kad se miješaju noć i dan i kad je san najslađi.

Tko je bio taj vojnik koji je nacrtao plan? I je li plan uopće išta značio? Možda je netko u dokolici prekraćujući vrijeme na straži, crtao pojedinosti koje su ga toga trenutka naprosto i naj­više zaokupljale — crkvu, groblje, bunar, put i Vatraljevu kuću

39

Od same pomisli na tako nešto uhvatila bi ga neka čudna nela­goda. Isto kao i od pomisli da njemačko zlato doista nije ničija uobrazilja.

Čekaj malo! U svemu mora postojati nekakav red, nekakvo ra­zumno objašnjenje. Dovoljno bi bilo samo sjetiti se svih onih sil­nih priča o njemačkom zlatu, koje su poslije rata kao lavina kre­nule selom, pa da se shvati koliko su neki zaključci bili sasvim u redu. Nije se to moglo objasniti tako jednostavno: postojala je, dakle, priča o zakopanom blagu, postojala je Vatraljeva kuća, nije postojao Vatralj jer više nije bio živ! Nijemci su ga, kažu, ubili kad je otkrio njihovu strogo čuvanu tajnu, postojao je i plan s njemačkim riječima koji je možda odgovarao na najvažnije pita­nje — je li zlato uistinu zakopano negdje u Dragoselu.

Nešto je ipak bilo pomalo neobjašnjivo: ako su sanduci bili za­kopani, zašto je to učinjeno? Zašto ih vojnici nisu ponijeli dalje, putem kojim su bili krenuli. Što se dogodilo da je blago ostav­ljeno? Jesu li se vojnici privremeno htjeli riješiti opasnog tereta, a zatim kasnije doći po njega? Zašto se nisu vratili i jesu li se vratili? Jesu li to bili pljačkaši-dezerteri, koje je kasnije pohvatala vojska? Kakvu je ulogu u svemu odigrao Simo Vatralj i da li je on uistinu nešto znao o tim prokletim sanducima?

Hrapavog su mučila sva ta pitanja dok je polako tonuo u san. Ali, samo što je, činilo mu se, sklopio oči, osjetio je nečiju ruku u kosi:

— Ustaj, moraš voditi krave na pašu.Kroz olovno teške trepavice vidio je samo nasmiješeni majčin

lik. Znao je da je i otac već odavno ustao i da je na putu za šumu, sa svojim obaveznim lugarskim čekićem i torbicom u kojoj su mi­risali vruća pogača, luk i slanina. Ponekad je nosio i plošku rakije, ali samo ponekad.

VII.

Na peći je, u tavi, cvrčala mast. Stari brkati Martin Vrzibaba pržio je jaja sa šunkom i slaninom, podjarujući vatru koja je bila na izdisaju. Kuhinjom se širio oštar miris pečenja i Zvrndalo je u jednom trenutku pao u napast na umoči kruh u staru tavu s jaji ma. Možda bi to bio i učinio da Hrapavi nije primijetio njegovu nakanu i dušmanski ga munuo pod rebra. Ovaj se samo malo zgr­čio i ispustio zrak iz pluća.

Cveba je u učenoj pozi bio nagnut nad pergamentom razastr- tim preko stola: na jednom kraju papir je bio pritisnut plavom otučenom zdjelom, a na drugom komadom kruha.

— Dečki, nije to tako jednostavno kako mislite — ustvrdi Mar­tin, noseći tavu s jajima prema stolu. Tu su bile i četiri žlice. Cve­ba brzo ukloni plan i Martin tresnu tavu na drvenu plohu. — Kažem ja vama, tu će još biti silnih problema — kazao je dalje i razlomio kruh na četiri dijela. Zatim je pokazao jaja sa šunkom: — To je u Americi jako cijenjena hrana. Jedu je bogati. I to samo za doručak. Hm, hoću reći, tko je jede za večeru, kao mi sada, taj je onda jako bogat. Što čekate, hvatajte žlice!

Hrapavi, Cveba i Zvrndalo u početku su se kao nećkali, ali brzo zasjedoše oko stola i svako dohvati svoju žlicu i svoj komad kruha. Sva trojica u isti mah ispružiše ruke prema tavi. A iz njega se tako lijepo pušilo ali i širio težak, užeženi miris prepržene masti, pa je i sam Martin počeo razmišljati o tome koliko je uputno jesti jednoličnu hranu.

— Jaja su jako zdrava — reče Martin i malo se zamisli. — Jesam li vam pričao kako sam bio na primanju kod gospodina Trima. To je poštovan čovjek. E, vidite, baš kod toga mister Tri-

41

ma — kazao je Martin između dva zalogaja — dakle, baš kod Tri­ma, koji je u svojem restoranu pekao jaja sa šunkom, najbolje istočno od Mississippija, upoznao sam poglavicu plemena Crna noga. Visok, plećat, kao od stijene odvaljen Crvenokožac, sa sjeki- ricom za pojasom ...

Oh, ne, pomislio je Hrapavi u sebi, pogledavši Cvebu i Zvrn- dala. Sva trojica su znala što ih sad čeka — provala Martinovih lovačkih priča od kojih je čovjek mogao dobiti plikove.

— Čiča Martine, pričao si nam tu priču — reče Cveba iznenada, plašeći se da se starac ne uvrijedi.

— Jesam li? — začudi se Martin i koricom kruha očisti pos ljednje ostatke hrane s tave. — Onda, znači, znadete kako je taj Crvenokožac potegao sjekiricu na mene. Mene, Martina Vrzibabu. najspretnijeg i najjačeg bjelokošca uzvodno i nizvodno od New Orleansa. Hoće moj skalp. Em ti tavu s jajima...

Hrapavi, Zvrndalo i Cveba prevrnuše očima u znak nemoći Martina više ništa nije moglo zaustaviti: snažno je udario drškom žlice o stol, pa povikao:

— Moj skalp? Pa nismo u Arizoni već na jajima sa šunkom. Kakvog si to gada doveo na večeru, pitam gospodina Trima, i lu­pim Crvenokošca preko usta. Kažem: ne dam svoj skalp. Sve što imam to je iščupani konjski rep, pa ako ga, momče, hoćeš, onda izvoli. I ritnem se nogom, stjeravši mu tabane u želudac. A njemu ispadne sjekirica, hoću reći, tomahavk, baš pod noge gospodina Trima . . .

— A što ćemo s kartom? — prekinu ga Hrapavi, progutavši pljuvačku. Znao je da nije nimalo lijepo starije prekidati u pola rečenice, ali tu se ništa nije moglo. Naprosto, Martinovu priču o gospodinu Trimu i Indijancu s tomahavkom čuo je već dvadesetak puta. Mogao ju je ponoviti napamet, od riječi do riječi.

— Kakvom kartom? — začudi se stari Martin.— Ovom što smo je pronašli na tavanu Sime Vatralja — reče

Cveba, raščisti suđe ispred sebe, raširivši žuti pergament.

43

Martin je ustao sa stolice i nagnuo se nad kartu. Puckao je usnama dajući tako osobitu važnost tom svojem motrenju.

— Da, da — reče važno. — Točno ono što sam pretpostavljao. Na karti piše nešto nerazumljivo. Možda je to neka šifra. Bio sam u Njemačkoj dva dana, ali te riječi nisam čuo. Nisam baš mogao ni naučiti jezik, ali mislim da bi to mogla biti šifra ili čak neka poruka.

Martin je otišao u sobu i donio naočale. Pažljivo ih je natakao na nos, dobro zategnuvši žicu iza ušiju. Mrmljao je nešto u bradu i dječaci su bili napeti od iščekivanja. Hrapavi je ubrzano disao, Cveba brisao znoj sa čela, a Zvrndalo se premještao s noge na nogu. Njemu u tom trenutku i nije bilo toliko stalo do karte, koliko do želje da stari Martin ispeče još nekoliko jaja sa šunkom. Stvar­no su bila dobra!

— Nema nikakve sumnje — oglasi se Martin napokon. — Ne vidim prvi put ovakvu kartu i ovakav papir, to sam već rekao. I nije to tako jednostavno, kažem. Kad sam jahao s bandom Johna (Džona) Osvetnika, imao sam jednu sličnu kartu u rukama. Tada smo tragali za blagom indijanskog poglavice, mislim da se zvao Šepavi Jastreb. Na karti je bilo ubilježeno da bi blago moglo biti skriveno negdje u Prerijskom klancu. Možete li misliti koliko smo mjeseci izgubili, jašući i kopajući tim područjem. Izgubili smo i dvojicu ljudi. Jednoga su ubili Indijanci, a drugi je umro od žeđi. Našli smo ga mrtvog pod Krivim sedlom. John Osvetnik bio je ljutit kao guja: mogao je rastrgnuti kojota. Bjesnio je kao tor­nado, zaglavci na rukama su mu se bijeljeli od grčenja, a lice bilo čas sivo, čas zeleno. Jednog dana ljutito je upitao ima li u njegovoj družini netko tko se razumije... je li... ne u čitanje tragova — to su svi znali — već u čitanje karata — a to je znao samo Martin Vrzibaba...

Cvebino lice je pobijeljelo, a Hrapavog je polako hvatao očaj. Zvrndalo se bio jako uzvrpoljio: tukao je kažiprstom po prozoru i više mu nije bilo svejedno kao prije. Možda jc u svemu njegova

44

krivica bila i najveća, odjednom mu je sinulo kroz glavu. Pa, on je predložio da Martina Amerikanca prime u družinu, jer je — kako je mislio i govorio — Martin vidio svijeta, a uza sve to imao je i poseban slamnati šešir kojeg su se svi htjeli domaći. Veliki slamnati šešir kakav su nosila samo gospoda u gradovima! Ulazeći u družinu Martin kao upisninu nije ponudio šešir, kako su svi očekivali, već svoje iskustvo, ali je rado davao šešir na upotrebu. Trenutačno ga je nosio Giga Mucavac.

Čim je Martin spomenuo bandu Johna Osvetnika, dječaci su znali da sada slijedi duga priča o jahanju sjevernim teritorijem Arizone, o sukobima s odmetnicima Dona Bensona, spašavanju prelijepe Alice (Alise) iz ruku opakog i gadnog Roberta Horna...

— ... a taj Horn, koji je imao ranč južno od Pecosa (Pekosa), jahao je rasnog vranca, mamuzajući ga često do krvi. Htio je biti najbrži jahač u čitavom kraju. I bio je, sve dok se nije namjerio na mene. Mene, Martina Vrzibabu, najhrabrijeg i najspretnijeg ja­hača istočno i zapadno od Mississippija. Sam John Osvetnik, koji se u sedlu osjećao kao u vlastitom krevetu, skidao je šešir kad bi me vidio kako na konju jurim kroz preriju. Nije bilo ni Indijanca, ni odmetnika, a ni šerifa koji je mogao jahati bolje od Martina Vrzibabe. I pazi sad! Taj Horn se napeo kao indijanski bubanj da oženi Alicu, kćerku vlasnika trgovine u gradu. To je bila djevojka i pol! A ona je još davno ranije bila stavila ruku na Martina Vrzi­babu, kao na svojeg izabranika ...

Martin je tu duboko i sjetno uzdahnuo i momci su znali i da je to bilo iskreno i bez glume. I u svim tim pričama možda je upravo ta bila i najbliže istini. Postojala je, naime, velika vjero­jatnost da je ta Alica doista živjela negdje u Arizoni i da je čak i poznavala Martina Vrzibabu iz Dragosela. Možda su se i voljeli. Tko bi ga znao. Uglavnom, kad bi govorio o njoj, Martin je to činio biranim i nježnim riječima, s posebnom strašću u kojoj nije bilo pretjerivanja. A znalo se dobro koliko je Martin tim pretjeri­vanjima bio sklon.

45

— ... i svi su govorili da će to biti najveći dvoboj od vremena braće Kid. Što sam mogao uraditi? Nisam sjedio prekriženih ruku i čekao da mi Horn prosvira lubanju. Odjahao bih prema Prerij- skom klancu i tu povlačio revolver na kaktuse... To ste trebali vidjeti! Mnogi su bili svjedoci mojih munjevitih kretnji.. . Sve je uokolo prštalo od mojih metaka. Već tada se znalo da Horn nema mnogo šansi. . .

— A što piše na karti vratio ga je Hrapavi ponovno u stvai nost. — Nama je jako stalo da to saznamo.

— Kojoj karti? Ah, da. Kažete karti — reče Martin.— Što sve piše na njoj — ubaci se napokon i Zvrndalo. — Mi

mislimo da bi to moglo biti nešto o njemačkom zlatu u kući Sime Vatralja.

— Karta kao karta. Ništa važno!— Jeste li sigurni, čiča Martine? — bio je Hrapavi uporan.— Jesam li siguran? Pustite vi mene, dečki. Ja nikad u životu

nisam učinio nešto čega bih se kasnije mogao stidjeti. Kad vam kažem da na ovoj karti ništa značajno ne piše, onda mi to možete vjerovati na riječ. Ipak vas molim da se još posavjetujete s učite­ljem. On je učen čovjek. Možda bolje pročita što piše. Kažem vam, te riječi nisam učio dok sam bio u Njemačkoj. Nije tada bilo ni vremena za učenje ...

— Kažete, učitelj ... — ustvrdi Cveba.— Samo on i nitko drugi. I o tome nitko ništa ne smije znat'.— Baš nitko? — upita Hrapavi.— Članovi naše družine znaju sve. Ali, ako hoćete stvar uzeti

krajnje ozbiljno, ja bih možda nešto zucnuo i Iliji Trkaču. Th, on je ipak neka vlast u selu.

— Je li Trkač pouzdan?— Pouzdan je, nego što.— Ali on je, mislim, jedno vrijeme pričao po selu kako ste vi

iskočili padobranom iz aviona i da ste možda špijun — podsjeti Cveba Martina.

46

— Vi dobro znate da Ilija ponekad svašta priča, ali i znate da se padobranom ne iskače tek tako. A špijun? 0 tome bi se mo­glo dugo razgovarati, ali. ..

Tu je, kako je već običavao, napravio malu stanku da bi vidio kakav će dojam ostaviti. Zatim se važno nagnuo prema trojici dje­čaka, sučući brk: — ... ali to je, kažem, jako povjerljiva stvar. G njoj govorim samo dobrim drugovima, prijateljima koji znaju što znači čuvati tajnu. Istina je, priznajem! Špijunirao sam za »Zapad­nu željezničku kompaniju«. Hvatao sam putnike bez karte. Ukr cam se ja tako na stanici u Elbertu... Trojica se motaju po vago nu, nemaju mira, idu gore-dolje. Misle mene prevariti. Mene, Mar- tina Vrzibabu, najboljeg kontrolora u zapadnoj kompaniji. Em ti željezničku kartu ...

— Naša karta je jako važna, možda najvažnija stvar u ovom trenutku — uskoči Hrapavi, pokazujući pergament. — Mislite U da bismo o njoj mogli stvarno nešto reći Iliji Trkaču?

— Bez ikakvog straha — potvrdi Martin. — Ali da ne govori dalje.

— Da ne govori dalje — složiše se dječaci i brzo ostaviše Mai tina sa njegovom Alicom, Johnom Osvetnikom, blagom Šepavog Jastreba i »Zapadnom željezničkom kompanijom«.

VIII.

U petak je padala kiša, u subotu se Gabro Žohar vratio od stri­ne iz Mijatovca, a u nedjelju ujutro Hrapavi i Cvcba otišli su uči­telju. U košaricu su nabrali svježeg dudova lišća i otputili se niz cestu.

— Noćas sam dugo razmišljao — reče Cveba.— O čemu __ upita Hrapavi.— O popovoj kutijici za konac i igle.— Kažem ti, mora postojati nekakva veza — ustvrdi Hrapavi

i zaustavi se na trenutak uz rub ceste. — Simo Vatralj nam je si­gurno želio prenijeti važnu poruku.

— Slažem se — reče Cveba i odloži košaricu s dudovim listom. Obojica čučnuše i Cveba prstom u prašini ispisa znakove sa po­pove kutijice — najprije PP4KLZ1M, pa strelicu sa slovom P. — Tajna je možda baš u toj strelici. Ona nas na nešto upućuje.

— Sigurno na slovo P.— Ali, što znači slovo P?Sunce im je peklo u potiljak dok su tako čučali, nagnuti nad

znakovima, ucrtanim u prašini. Jutro je najavljivalo sparan dan.— Jesi li dobro pregledao kutijicu? — upita Cveba iznenada.— Kako to misliš?— Pa, možda kutijica ima dvostruko dno.— Pazi, toga se nisam ni sjetio — uzvrati Hrapavi. Štoviše, od­

jednom uopće nije odbacivao takvu mogućnost, jer kutijicu stvarno nije pažljivo pregledao. Više se bio posvetio znakovima urezanim na poklopcu, nego njezinu izgledu. — Sve može biti pa čak i to dvostruko dno.

48

Netko se cestom provezao na biciklu, dižući iza sebe oblak pra­šine. Od silnog razmišljanja dječaci nisu ni vidjeli tko je to bio: čuli su samo kako zvekeću blatobrani i lanac.

— Da se vratimo! — predloži Cveba.— Idemo najprije Zgrzi da čujemo što će on reći — reče Hra

pavi.— Jesi li siguran da on zna njemački?— Sasvim siguran. Pa, učitelj je.— Ne mora ni učitelj sve znati.— Ne mora, ali njemački zna.Uspravili su se iz čučećeg položaja i nastavili brzim korakom

niz cestu. Trebalo im je dvadesetak minuta da prispiju do škole: učitelja su zatekli kako se bavi svojim svilenim bubama. Iznena­dio se kad je ugledao dječake.

— Koje dobro, momci?— Donijeli smo vam dudova lišća za bube — zabrza Cveba i

pruži košaricu.Učitelj je bio zdepast čovjek, nekako temeljit i ponešto gra­

đanskog držanja, malo trbušast, krupnog širokog lica boje pra­šine i kose koja mu je stršila poput šaša na sprženom zemljištu. Bio je i dirnut pažnjom dječaka. Nije mogao odoljeti: — Zgrza- -mrza, puška trza — izgovori svoju poznatu uzrečicu i pogladi Hrapavog i Cvebu po kosi. — Dečki, mnogo ste me iznenadili. Sad ćemo lijepo lišće pažljivo rasporediti po kutijama neka bube gric kaju i uživaju. A mi ćemo u kuću. Učiteljica je ispekla pitu krum- pirušu. Možda je i za nas ostalo nešto.

— Ja sam jeo — reče Hrapavi brzo.— I ja — dometnu Cveba.— I ja — nasmiješi se učitelj i povede dječake. — Nije loše

da samo prezalogajimo. A, što mislite?— Mi nismo gladni — branili su se dječaci. Imali su prašnjave

noge i nisu znali što će učiteljica reći kad utabanaju u kuhinju. Njezina je kuhinja uvijek blistala od čistoće. Takav žuti pod, is-

4 Na zlatnom tragu 49

pran vodom kao kamenje u rijeci, nije imao nitko u selu. Mnogim je dječacima bio san da se jednom prošeću učiteljevim stanom. Po zidovima su visjeli razni prekrasni predmeti kakvi su se mogli vi­djeti samo u knjigama. Zgrza je volio skupljati stare očuvane ku­tije šibica. Hrapavi se sada dobro osjećao da je jednom na nje­govu kuhinjsku zidu vidio pet-šest vjenčića ispletenih upravo od tih kutijica.

Učitelj ih je uveo u kuću i oni su, prije nego što su zakoračili u kuhinju, noge pažljivo obrisali o krpu koja je bila razastrta pred pragom. Ušli su unutra usplahireni i pomalo uzdrhtala koraka. Odmah ih je zapuhnuo miris pečene krumpiruše.

— Zdravo! — reče Hrapavi učiteljici otegnuto.— Zdravo! — reče i Cveba.— Zdravo, mama — priključi se i učitelj i nadoveza: — Doveo

sam ti dvojicu dobrih dječaka koji pitaju imaš li još krumpiruše.—- Mi smo, drugarice učiteljice, jeli. Mi nismo ... — zbuni se

Cveba. Htio je reći da ih je učitelj prisilio da uđu u kuću.— O, zdravo Hrapavi, zdravo Ivane — reče učiteljica koja je

bila nagnuta nad stolom. Ruke su joj bile bijele od brašna. Mi­jesila je kruh za ručak. Možda je bio i kolač: dječaci nisu znali. — Sad ću ja narezati krumpirušu — kaza, obrisa ruke o platnenu pregaču i stavi dva tanjurića na stol.

Dok je učiteljica završavala tijesto, spremajući se da ga odloži, dječaci su polako jeli krumpirušu. Uistinu je bila dobra — mogao si prste oblizati. Pečeno tijesto topilo se u ustima kao bombon i Hrapavi poželi još jednu krišku. Cveba također.

U neko doba učiteljica je izišla iz kuhinje i dječaci osjetiše da je sada najbolji trenutak da učitelju saopće pravi razlog svoga dolaska. Cveba očima dade znak Hrapavom da on započne. Uči­telju nisu promakla ta njihova nijema dogovaranja, ali ništa nije govorio. Čekao je što će se dogoditi.

Napokon, Hrapavi je smogao snage da progovori: — Druže uči­telju, mi smo došli... hoću reći... mi vas molimo ...

50

Brzo je gurnuo ruku u njedra i izvukao žuti, savijeni perga­ment.

— To smo našli — uskoči Cveba.— Što ste našli? — zainteresira se učitelj.— Kartu — odgovori Hrapavi.— Kakvu kartu?— Ne znamo. Zbog toga smo i došli lc vama — napokon se

ohrabri Hrapavi.— Gdje ste to našli? — upita učitelj, uzevši papir koji je šuš­

kao.— Na tavanu pokojnog Sime Vatralja — uzvrati Cveba.— Na tavanu Sime Vatralja? — ponovi učitelj kao u čudu i

razmota papir. — Da vidim što piše.Kratko je gledao u nacrt, a zatim važno pogleda u Hrapavog.

— Kad ste to našli?— U srijedu — odgovori Hrapavi.U učiteljevoj kuhinji odjednom je zavladao posvemašnji muk.

Moglo se, čini se, čuti kako se diže učiteljičino tijesto. Tišina je bila gotovo opipljiva. Hrapavi nije treptao i izgledalo je kao da i ne diše. Cvebino lice najprije je omlitavilo, pa se zgrčilo kao da je nagazio na koprivu.

— Zgrza-mrza, puška trza! — ote se učitelju odjednom.Dječaci su i dalje šutjeli, nepomični. Samo, sada su jedva za­

državali srce u grudima. Pod rebrima im je kiptilo i udaralo kao u Josanovoj kovačnici. Gorjeli su od nestrpljenja. Učitelj je otišao u drugu sobu i donio nekakvu knjigu, stavivši je na stol. Hrapavi mu je preko ramena vidio da je to njemačko-hrvatski rječnik. Srce mu je brže zalupalo.

Zgrza je čas virio u kartu, čas u rječnik. Neke riječi je, čini se, provjeravao i po nekoliko puta. Kao da nije vjerovao onom što je pisalo. Dječacima je to bio dobar znak. Osjećali su da su na pra­vom tragu i da će u slijedećih nekoliko minuta biti riješene sve tajne.

51

— Ispričajte mi točno gdje ste našli ovaj papir — reče učitelj ozbiljno. Ili je samo to glumio.

— Pa — započe Hrapavi neodlučno. — Zvrndalo, hoću reći Mi- lan Vlasnik, ga je pronašao za rogom na tavanu pokojnog Sime Vatralja. Papir se nalazio u koricama starog vojničkog noža .. .

— Njemačkog — nadopuni Cveba.— Njemačkog, kažete?— Da.— To bi moglo biti. Sve se slaže.— Što se slaže, druže učitelju? — nije mogao Hrapavi odoljeti.— Pa, nacrt kuće, poruka i sve ostalo što se nalazi na papiru.—- A što se nalazi?— Sve ću vam reći. Ali, prije toga mi kažite jeste li o ovome

s nekim već razgovarali?— Samo sa čičom Martinom Amerikancem — uzvrati Hrapavi.

— On je član naše družine.— Znači, imate i svoju družinu?— Pa, tako nešto — pokušao je izvrdati Hrapavi.— Nije to nikakav grijeh. Dobro je da se družite, vrlo dobro.

I što vam je rekao stari Martin?— On nas je poslao k vama, jer nije znao protumačiti njemačke

riječi.— Te riječi su vrlo važne — ustvrdi Zgrza. Tako su ga nazivali

u selu zbog one njegove poznate uzrečice.— Govore li nešto o zakopanom njemačkom blagu? — upita

Hrapavi sav nestrpljiv.— Ne baš mnogo — uzvrati učitelj pomalo zagonetno. — Ali

govore dovoljno.Pozvao ih je da priđu stolu. Počeo im je redom objašnjavati

riječi i nacrt. Činio je to veoma polagano, tako da su dječaci mo­gli shvatiti svaku riječ. Međutim, čitavo vrijeme iz pameti mu nije izlazio Martin Amerikanac.

52

— Slušajte me dobro — kazao je učitelj. — Na karti piše da se dukati nalaze u tri sandučića, među ostalim stvarima, i da je sve pohranjeno u Dragoselu.

— Dukati! — skočiše Hrapavi i Cveba.— Ne piše gdje se to nalazi, ali sudeći po nacrtu to bi mogla

biti baš kuća pokojnog Sime Vatralja.— Kuća Sime Vatralja! — uskliknuše ponovno dječaci.— Osoba koja je izradila plan nije naznačila mjesto gdje su

dukati skriveni.— Spominju li se samo dukati? — upita Hrapavi.— Ne. Piše da se uz dukate u sanducima nalaze i odjeća, neke

slike i više zlatnih predmeta ručne izrade. I to bi bilo sve.— A gdje treba kopati?— To isto ne piše — odgovori učitelj. — Ali, držimo li se karte,

to može biti i u Vatraljevoj kući, i na groblju, i u crkvi, kod vrela, pa čak i kod bunara. Sva ta mjesta označena su u nacrtu. Teško je, dakle, reći gdje se nalazi pravo mjesto. U svakom slučaju, vi ste na pravom tragu.

— Možda nam može pomoči Vatraljeva kutijica — sjeti se Cveba.

— Kakva kutijica? — upita učitelj.Sada je Cveba potanko ispričao učitelju sve o kutijici i znako­

vima na njoj. Nije zaboravio spomenuti ni čudnu strelicu.— Kutija bi mogla biti ključ — složi se učitelj na kraju. —

Ali, prije toga trebalo bi odgonetnuti što znače ta slova i brojke. Ako to uspijete, kartu ćete sasvim pročitati. Morate biti strpljivi. Nikome nemojte ništa govoriti sve dok ne otkrijete pravo mjesto gdje su skriveni dukati.

— A piše li koliko ima dukata? — nije Cveba mogao odoljeti.— Ne piše, ali se po datumima, koji su ubilježeni, može na­

slutiti da su dukati opljačkani na nekoliko mjesta. Znači, ima ih više.

— A tko ih je opljačkao?

53

— Ni to ne piše, ali pretpostavljam da je riječ o njemačkim vojnicima. Dezerterima! Koji su se pred kraj rata odvojili od svoje jedinice i krenuli u pljačkaški pohod. Što se s njima na kraju do­godilo teško je reći, ali nije isključeno da su ubijeni i da se du­kati još uvijek nalaze tamo gdje su zakopani.

— Krenut ćemo u potragu za njima i o svemu vas redovito iz­vještavati — reče Hrapavi.

— Ali, budite oprezni! I nemojte se razočarati ako na kraju ne nađete ništa.

Dječaci su samo kimnuli glavom i veselo izašli napolje, uzevši svoju kartu. Kad su iza sebe zatvorili vrata, učitelj se samo na­smijao, kazavši za sebe \

— E, Martine! Martine! Nije lijepo to što činiš. Sasvim si ih zaludio. Ako dječaci otkriju da si im podvalio, grdno će se naljutiti.

Gledao je kroz prozor za Hrapavim i Cvebom, koji su žurili preko dvorišta. Ponovno je kazao: — Martine, stari lašcu. Što si to uradio!

Zgrza je bio potpuno uvjeren da je samo Martin Amerikanac mogao zamijesiti tu kašu i smisliti priču o zakopanim dukatima. Jer, nitko u selu nije imao maštu kao stari Vrzibaba. I to mu je pomalo zamjerio. To, što se poigrava dječjom maštom.

Napokon, zamjerio je i samom sebi što dječacima odmah nije rekao pravu istinu: da ne očekuju mnogo od pronađene karte koju im je mogao podmetnuti samo Martin Amerikanac. I nitko drugi!

IX.

Hrapavi i Cveba sjedili su na sjeniku i grozničavo prevrtali Va traljevu kutijicu za konac i igle, povremeno je prinoseći uhu.

— Ništa ne zvecka — reče Hrapavi.— Ništa — potvrdi Cveba. — A što bi trebalo zveckati?— Možda dukati.— Dukati? Koji dukati?— Pa, oni koje je spominjao Zgrza.Kutijica je sada bila u rukama Hrapavog.— Dno joj je deblje od stranica i poklopca.— Stvarno?— Pogledaj — reče Hrapavi i Cvebi pruži kutiju. Pažljivo ju

je gledao i činilo mu se da Hrapavi ima pravo. Dno je izgleda do­ista bilo dvostruko deblje.

— Imaš li nož? — upita Cveba.— Imam.— Hoćemo li je rastaviti na dijelove?— Šteta, lijepa je.— Nikad nećemo saznati ima li nešto unutra.— Slažem se.— Sa čime se slažeš.— Rastavimo je.— Daj mi nož.Hrapavi je iz džepa izvukao nož na preklapanje. Na koštanoj

drški imao je ornament u obliku indijanskih ratničkih boja. To mu je davno, možda prije dvije godine, poklonio stari Martin, još u vrijeme dok je bio u dobrim odnosima s Lisom.

55

— Počnimo s ovim — reče Cveba i uglavi vrh sječiva među dvije stranice. One odmah popucaše kao da su od stakla. Vrlo brzo u ruci mu je ostalo samo dno kutije, zapravo dvije daščice istog promjera.

— Imao si pravo — ustvrdi Hrapavi — tu je doista dvostruko dno.

Brzo su razdvojili daščice i ostali — skamenjeni. Između njih se nalazio nekakav papir, zapravo pismo. Kad su ga razmotali još nisu znali da ga je pisao Simo Vatralj.

— Vidi, nekakvo pismo — reče Cveba.— Izgleda da je pismo.— Na, čitaj.Hrapavi je najprije očima prešao po papiru i na kraju vidio

da pismo nije dovršeno. Uhvatila ga je blaga drhtavica kad je počeo čitati. Pisalo je:

Došli su u subotu u zoru. Devetoricu njemačkih vojnika. Uhva­tili su me na spavanju. Tražili su pogodno mjesto da se sklone. Sa sobom su vodili dva konja. Konji su nosili nekakve sanduke Tukli su me čitavu subotu i nedjelju. Sav sam u krvi. Pitali su ima li negdje u blizini kakva pećina. Nisam mogao izdržati. Otkrio sam im tajnu o kojoj dosad nikom ništa nisam govorio. Tajnu mi je na samrti prenio moj prethodnik, svećenik Stanko. U blizini kuće na­lazi se velika zemunica koja je izgrađena u vrijeme ka$ i crkva. Zemunica je povezana s kućom uskim tunelom. Tu su sklonili san­duke. Privremeno. Na poklopcu kutije urezao sam uputu kako da se dođe do zemunice.

P ■ — podrum P — prag 4 — četiri K — koraka L — lijevo Z •— zid

56

1 — jedan M — metar

Znači, od podrumskog praga treba napraviti četiri koraka ravno, a zatim okrenuti lijevo i na zidu kod trijema u visini od jednog metra, tražiti otvor. Tu treba pažljivo kopati. Tu je ulaz u . . .

Pismo je tu završavalo. Nije bilo nikakvog potpisa, ali i Cveba i Hrapavi znali su da ga je pisao Simo Vatralj. Mogli su i pretpo staviti zašto pismo nije bilo dovršeno. Vatralj je sigurno čuo kako netko dolazi i odmah je prestao pisati, stavivši papir između dviju daščica. Imao je valjda i posebnu tehniku otvaranja i zatvaranja dvostrukog dna.

Nakon pročitanog pisma dječaci još dugo nisu mogli doći k sebi. Bilo je upravo nevjerojatno ono o čemu je pismo govorilo. Zbog toga Cveba reče:

— Pročitaj još jednom.Hrapavi je sada čitao polako, riječ po riječ, gotovo sricao. Po­

sebno je naglasio rečenicu u kojoj se govorilo o zemunici, sagra đenoj u vrijeme kad i crkva. Pažljivo je čitao i svako slovo upute. Kad je završio reče:

— Sve se poklapa.— Sve se poklapa — potvrdi Cveba.— I vojnici. ..— I vojnici.— I karta ...— I karta.— I sanduci...— I sanduci.— I konji...— I konji.— Baš sve ...— Baš sve — ponavljao je Cveba kao papiga.

57

Hrapavi se malo zamislio, pa dometnuo:— Sigurno su ga ubili.— Koga?— Simu Vatralja.— Ubili su ga, dabome da su ga ubili. Znao je njihovu tajnu.— Sad je znamo i mi. I toga me strah.— Stvarno?— Stvarno. Strah me je jer je priča o njemačkom zlatu ipak

istinita. Strah me je jer ne znam kako ćemo sve to riješiti.— Kopat ćemo — uzvrati Hrapavi i spremi Vatraljevo pismo

u džep. — Kopat ćemo sve dok ne pronađemo njemačke sandukeo rliilrotimo0 w.urvu miru.

— Trebalo bi okupiti družinu i reći joj sve što smo otkrili. Hrapavi se nije protivio: — Obavijesti Zvrndala, Stonogu

1 Dasku. Ja ću ostale. Sastanak poslije ručka pod kruškom na brdu. I neka svatko ponese nešto za kopanje.

— Hoćemo li već danas ... mislim ...— Što?— Pa, kopati.— Ne vjerujem. Predložit ću da počnemo sutra ujutro. Samo

ćemo alat odnijeti u popovu kuću. Trebat će nam sigurno čitav dan da prodremo do zemunice. Tunel je sigurno ponegdje i zaru- šen, pa će ga trebati očistiti...

— Morat ćemo imati barem dvije ili tri džepne svjetiljke.— Ni to ti nije loše.— Unutra je sigurno mračno kao u rogu.Hrapavi je sada legao na leđa, zabacivši ruke na potiljak. Osje­

ćao se kako mu se vrti u glavi od svega toga što je doživio u zadnjih nekoliko dana.

— Bojiš li se? — upita.— Rekao sam ti već — odgovori Cveba. — Bojim se svega a

najviše toga kako ćemo sa svim tim izaći na kraj. Nije to tako jednostavno, kako bi rekao stari Martin.

58

— A da njega pozovemo?Hrapavom se ta ideja odjednom učinila veoma dobrom.— Samo to ne — bio je Cveba odrješit. — Obavit ćemo sve

to bez njega.— Bojim se što će nas dočekati u zemunici.— Što bi nas moglo dočekati?— Možda je zemunica minirana. Sjećam se kako je tata je

dnom s nekim ljudima pričao da su Nijemci poslije rata u zemu nicama ostavljali eksploziv.

— Opasnost je velika, ali moramo riskirati.— Moramo — reče Hrapavi i skoči na noge. — Požurimo da

obavijestimo družinu.

X.

Na svima se primjećivalo da stoje pred velikom pustolovinom!Hrapavi je komadićem zdrobljene cigle ucrtao poveći krug na

podrumskom zidu, nakrivivši malo glavu kao da premjerava visinu od poda.

— To bi moglo biti ovdje — reče.— Držali smo se svih uputa iz Vatraljeva pisma — nadoveza

Cveba.Svi su sada bez riječi, kao opčinjeni, gledali u to crveno obi­

lježje koje im se činilo kao nešto nestvarno i nedokučivo, još i pri­jeteće, jer se nitko nije usuđivao pomisliti što ih stvarno čeka iza zida. Prvi se ohrabrio Zvrndalo: čekićem je ukucao željeznički klin u središte kruga. Imao je dosta takvih klinova, jer mu je otac bio čuvar šumske pruge. Klinovi, tračnice, pragovi, dijelovi vagona pa čak i lokomotive — sve se to nalazilo u njegovu dvorištu mimo ko­jeg je vodila pruga za Bukvik.

— Zid nije tvrd — primijeti Zvrndalo, iako mu se činilo da klin nije ušao u žbuku kao u maslac.

— Počnimo — reče Hrapavi. — Kopat ćemo naizmjenično, u grupama, kako smo se i dogovorili jučer. Prvo, Zvrndalo, Cveba i ja a zatim Žohar, Stonoga i Daska. Kvrga i Giga bit će na straži. Kvrga na tavanu, a Giga na trijemu kod bunara.

— Dvostruka straža? — upita Stonoga.— Dvostruka straža — potvrdi Hrapavi i nastavi: — Ne bih

htio da nas netko iznenadi.Počeli su kopati nešto poslije osam. Udarci čekića jednolično

su odzvanjali u polumračnoj podrumskoj prostoriji, koja je mi­risala na vlagu i ljudski izmet, iako jedva osjetno. U desnom uglu,

60

odmah iza klimavih vrata, bila je razastrta gomila pocrnjele slame u dužini ljudskog tijela. Tu su ponekad spavale skitnice, ali i Sla- vek Mračara koji se vječno krio od vlasti. Mračara je bio sitni lo­pov, kokošar, uvijek željan velike akcije. Ali u Dragoselu i okol nim selima, gdje se živjelo u siromaštvu, nisu postojali nikakvi iz­gledi za veliku akciju. Debela guska mogla je biti najbogatiji plijen.

Na slami su sada sjedili Daska, Žohar i Stonoga, čekajući da na njih dođe red za kopanje. Vidjelo se da u podrumu nitko nije duže boravio. Možda već mjesecima. Znalo se da Mračara sada spava u staroj napuštenoj kapelici na groblju i da rijetko zalazi u Vatraljevu kuću. Groblje je odabrao za stanište jer je znao da će ga tu malo tko tražiti, osobito noću. Ponekad je za novac kopao rake. Bio je čudak, tu nije bilo nikakve dvojbe, i svi su znali da spava na groblju. Svi osim Petre Urok koja je čitavo vrijeme tvr­dila da su to duhovi i da bi to »vlasti trebale odmah ispitati«.

Dječaci su neumorno radili. Tu je Hrapavi ponovno vidio ko­liko vrijedi njegova družina. Nestalo je čak i Zvrndalove nemar­nosti: kad je kuckao po zidu činio je to krajnje predano i marljivo. I pogled mu je čak bio ozbiljan i pun razumijevanja.

Hrapavi je imao dobru zamisao. Najprije je sa zida trebalo otući žbuku koja je na mjestima već otpadala. Sva trojica su radila isto­dobno, žestoko udarajući po Zvrndalovim klinovima, koji su se pokazali kao veoma pogodan alat za tu vrstu posla. Svima je bilo drago što se Zvrndalo sjetio da ih donese.

Skidanje žbuke teklo je veoma sporo ne samo zbog toga što su ruke dječaka bile preslabe za takav napor, već i zato što je na dijelu zida žbuka bila vrlo tvrda.

— To mi nije jasno — reče Zvrndalo, udarajući čekićem po klinu.

— Što ti nije jasno? — upita Cveba.— Pa, zid je negdje tvrd kao kamen, a negdje mekan kao sir.— Nema tu nikakvih tajni — uzvrati Cveba hladnokrvno. —

To je samo stara i nova žbuka. Stara je mekana a nova tvrda.

61

— Ti si jako pametan — našali se Stonoga iz pozadine. — Da ti možda ćaća nije zidar?

Dječaci se nasmijaše u sav glas, samo Cvebino lice ostade ki­selo kao da je zagrizao nedozrelu krušku.

Do jedanaest sati otukli su veliki dio zida unutar kruga. Po­drumom su lebdjele sitne čestice prašine štipkajući ih u nosu. Lje­skale su se u tracima svjetlosti koja je oskudno prodirala izvana, kroz uski prozorčić, djelomično zakovan daskama. Na otučenorn zidu već su se nazirali obrisi velikog kamenog bloka koji je bio uglavljen među opeke.

— To je sigurno ulaz — reče Daska pomalo uzbuđeno, dok je vrhom klina povlačio po bridovima kamenog bloka.

— Nema nikakve sumnje — potvrdi Hrapavi sa strane. Taj ka­meni blok se nije mogao naći na sredini zida tek tako, pomislio je. Moralo je postojati neko objašnjenje zašto su ga zidari baš tu uglavili.

U jedan sat razlomili su pogaču koju je donio Giga Mucavac i izrezali rajčicu na kriške. Nju je pak Zvrndalo ubrao u Josano- vom vrtu. To im je bio ručak. I smazali su ga u slast.

U dva sata teškom su mukom, uz pomoć drvene poluge, kameni blok iščupali iz zida. Pred njima se otvorila tamna utroba zemlje. Svi su bili kao u groznici. U isti mah su radoznalo navalili prema otvoru, hoteći vidjeti što ima unutra. Hrapavi je džepnom svje tiljkom prošarao po tami, ali nije mogao zapaziti mnogo. Tunel je vodio ispod trijema, pa desno ispred kuće, a zatim — činilo se — ravno pokraj puta. Nije bio širok. U njemu su se, puzeći mogla mimoići dva malo slabija čovjeka.

— Znači, istina je — reče Stonoga ne mogavši sakriti drhtanje u glasu.

— Što? — Žoharu nije bilo jasno.— Tunel. Postoji tunel.— Nikad nisam mislio da ćemo ga pronaći — bojažljivo prizna

Žohar.

62

— A što je na kraju tunela? — umiješa se Daska.— To ćemo vrlo brzo saznati — reče Hrapavi i upita: — Tko

će sa mnom?Trenutak je vladao tajac. Činilo se da je sve članove družine

odjednom bila napustila hrabrost. Jedni su nehajno strugali no­gama po zemlji a drugi čak zvjerali uokolo da im Hrapavi ne bi uhvatio pogled. Pravili su se kao da nisu čuli pitanje.

— Možda bi sve to trebalo pustiti k vragu — odjednom se oglasi Stonoga. Pljucnuo je, puckajući jezikom. — Najbolje je da se ma- nimo te budalaštine.

— Ne dolazi u obzir — usprotivi se Hrapavi. — To ne dolazi u obzir, sada kad smo već na samom pragu uspjeha.

Odjednom se uplašio da će ga družina napustiti.— Odustanimo — ponovo tvrdoglavo predloži Stonoga.— Ni govora! — povika Hrapavi prijekorno.Odluka je bila konačna. Hrapavi više nije dopuštao da se po­

vuku: snaga njegova glasa natjerala je na razmišljanje, čak i Sto nogu.

— Tko će sa mnom? — ponovo se oglasi Hrapavi.Prvi se javio Daska: — Ja ću!— I ja — oglasi se Cveba.— I ja — reče Zvrndalo.Odjednom su svi htjeli u tunel, pa čak i Stonoga koji je u dru­

žini važio kao najplašljiviji član.— Polako, momci. Predlažem da u tunel uđemo Cveba, Daska

i ja — reče Hrapavi. — Najtanji smo!— Slažemo se — rekoše svi u jedan glas. Najglasniji su ipak

bili Stonoga, Zvrndalo i Žohar. Time su pomalo i priznali svoj strah.

— Pripremite džepne svjetiljke.— Imamo još samo jednu — reče Cveba.— Svijetli li?

63

Cveba je upali i ugasi dva-tri puta, pa odgovori: — Svijetli, ali slabo.

— To je isto kao i da je nemamo — naljuti se Hrapavi. Pri­šao je otvoru i osvrnuo se prema ostalima, rekavši: — Krećemo!

— Krećemo! — reče Daska. Ali u njegovu glasu nije bilo toli­ko odrješitosti kao u glasu Hrapavoga. Više je to bio poziv za oh- rabrenje. Ako je ikome trebalo ohrabrenje, to su svakako bila njih trojica.

— Dečki, čuvajte se! — rekao je Zvrndalo, kao da je osjetio da se Daska koleba. — Ponesite moj nož, za svaki slučaj.

— Zaprijeti li kakva opasnost, odmah se vratite! — dometnuo je Gabro Žohar.

Hrapavi, Cveba i Daska uvukli su se u otvor ispod trijema i nastavili puzati kroz tunel ojačan drvenim gredama. Hrapavi je bio prvi. Oko njih i nad njima razastirala se neprozirna crna tama. Čak nisu ni vidjeli jedan drugoga. Govorili su šapatom. Teška, kao od olova salivena tišina, carevala je mračnim hodnikom.

— Zašto ne upališ svjetiljku? — upita Cveba u pola glasa.— Moramo je štedjeti za zemunicu. Tko zna što nas tamo čeka

— odgovori Hrapavi.Polako je puzio, pipajući prstima put ispred sebe i kidajući pau­

činu. Osjećao je kako mu vjetar pirka u lice. To ga jako ohrabri.— Osjećate li? — pitao je.— Sto?— Propuh.— Osjećamo.— To znači da i s druge strane ima otvor.— Odlično — prošapta Cveba.Puzali su tako minutu ili možda čak i nešto više, kad je Hrapavi

na trenutak upalio džepnu lampu. U tih nekoliko trenutaka, koliko je svjetiljka gorjela, mogao je vidjeti da tunel ispred njega nema kraja. Ili mu se samo tako činilo. Nije mogao točno ocijeniti što je još pred njima.

64

Začudo, tunel nigdje nije bio jako zarušen. To je Hrapavom davalo još veću snagu da ide naprijed. Držao je da je tunel teme ljito građen i da su potporne grede još uvijek čvrste. Bilo je očito da je i obnavljan. Možda je to potajno činio Simo Vatralj. Hra pavi nije znao kad je točno crkva građena, ali je pretpostavljao da je to bilo dosta davno. Baš zato je izgledalo čudno što je tunel go­tovo kao nov. Vjerovao je čak da su ga i Nijemci možda uredili u ta dva-tri mjeseca koliko su boravili u Vatraljevoj kući. Ni jedna se mogućnost više nije mogla isključiti.

Ponovno je nakratko zasvijetlio. Ispred sebe je vidio kako se tunel polako širi i pretvara se u veću prostoriju. Nije bio baš posve siguran. Jer, paučina je bila toliko gusto isprepletena da se ništa nije vidjelo dalje od pet-šest metara. Nešto mu je gmizalo ispod nogu. I Cvebi:

— Što je to? — kriknu Cveba.— Koje? — upita Daska. — Što me plašiš? Zar ti nije dovolj­

no strašan ovaj mrak?— Ne plašim te — odbrusi Cveba. — Nešto mi plazi preko

noge.— Vrag ti plazi, eto to! — odgovori Daska, hrabreći samoga

sebe.Kad je Hrapavi ponovno osvijetlio tunel, vidjelo se da se nalaze

na samom ulazu u zemunicu.— Stigli smo — reče.— Gdje je zemunica? — upita Cveba.— Tu je ispred nas.— Vidiš li sanduke?— Ništa ne vidim.Dječaci su sad osjećali neku neodređenu nelagodu, nešto izme­

đu straha i neizvjesnosti. Učinilo im se da im hladnoća snažno prožima kosti, penje se polako kičmom sve do potiljka i tu širi u studenu mećavu. Drhtali su. Klečeći tu na kraju tamnog hodnika,

5 Na zlatnom tragu 65

čvrsto oslonjeni rukama o zemlju, izgledali su kao tri ovce šćuću rene i stjerane u kraj tora i okružene čoporom vukova.

Otpuzali su još dva-tri metra i Hrapavi je upalio svjetiljku. Istog trenutka zaustavio se kao ukopan. Njegovo izobličeno i bez­bojno lice bilo je užasnuto. Naglo je ustuknuo, obuzet mučninom i strahom koji su mu ledili utrobu i maglili svijest. Na korak is­pred njega, opružen po čitavoj dužini zemunice, ležao je ljudski kostur. Oko vrata mu jc visio lanac s križem.

Cveba i Daska također su bez riječi i gotovo izbezumljeni zurili u bjelinu kosti. Točno su se razabirale mračne duplje na lubanji. Uz one gdje su se nekad nalazile oči, usta i nos postojala je još jedna — na sredini čela. Bila je to rupa od metka.

Prvi se od šoka oporavio Daska. Kazao je kratko, ne mogavši sakriti drhtanje u glasu:

— Simo Vatralj. To je sigurno Simo Vatralj.— Ima križ oko vrata — primijeti Hrapavi.— Ubijen — reče Daska.— Ubijen — potvrdi Cveba.— Jadni čovjek — nastavi Daska. — Možda su ga i mučili.— I jesu — dometnu Hrapavi, osvijetlivši kratko ruke kostura

koje su bile prekrižene na leđima i svezane. — Pogledajte, prije nego što su ga ubili svezali su ga žicom.

— Više mu nitko ne može pomoći — opet se javi Cveba.Oprezno su se prebacili preko kostura i našli na sredini zemu­

nice. Hrapavi je svijetlio uokolo, po zidovima i stropu. Unutra je vladao pravi nered: svuda su bili razbacani razni predmeti — od kožnate obuće i jeftine odjeće, pa sve do posuđa i predmeta plete­nih od trstike i slame. Bila su tu i tri omanja sanduka, okovana željezom. Nisu bili zaključani.

Dječake je opet obuzela groznica. Lica su im gorjela kao žera­vice, a u očima gomilao čudan sjaj.

Jesu li to oni sanduci o kojima su noćima maštali? Je li to kraj jedne velike pustolovine? Ili možda početka?

66

Pomalo su osjećali umor. Ali ne od nespavanja ili kopanja u Vatraljevu podrumu, koliko od neprestane napetosti i silnih izne nađenja. Sad ih je čekalo još jedno. Sanduci!

Otvarali su ih redom. Prvi je bio gotovo prazan. Unutra su se nalazile samo dvije ili tri knjige, njemačka vojnička kapa, nekoli­ko isprava i pištolj. U drugom su bili razni smotuljci. Kad ih je Hrapavi razmotao, vidjelo se da su to nekakve umjetničke slike. Ispod smotuljaka, po dnu sanduka, bili su razasuti razni metalni predmeti — svijećnjaci, kaleži, prstenje, pločice i lančići.

— To je zlato — prošapta Hrapavi, dok je prstima provlačio po dnu sanduka.

— Zlato! — uskliknuo je Daska sjajnih očiju. -— Suho zlato!— Našli smo njemačko zlato — reče Cveba na kraju, zagrlivši

Hrapavog i Dasku. Njegovoj sreći nije bilo kraja.U trećem sanduku čekalo ih je najveće iznenađenje. Kad su

oprezno podigli poklopac, zaslijepio ih je bljesak gomile dukata. Dječaci su stajali nepomično, kao da su im noge bile zarasle u zemlju.

— Dukati! — viknu Hrapavi.— Koliko dukata! — zaprepasti se Cveba. Osjećao je kako mu

srce udara u grlu.Daska uzme jedan i s visine ga spusti natrag u sanduk. Začuo

se onaj ječeći zveket, kad metal udari o metal.— To su pravi dukati — zinuo je u čudu.— Bili pravi ili ne, sad su naši — reče Cveba očarano.— Naši i ničiji — potvrdi Žohar. Bio je užasnut i očaran u

isto vrijeme.— A što ako nas optuže za krađu? — upita iznenada Hrapavi.— Ono čega nema nije ni ukradeno — uzvrati Cveba.Oči su im bile širom otvorene, gotovo ukočene, dok su proma

trali sadržaj sanduka. To je, dakle bilo zlato za kojim su svi tra­gali! Hrapavi se sjećao kako bi se ponekad noću probudio i vidio da u kuhinji gori svjetlo. Znao je da tamo sjedi otac s nekim lju­

67

dima i da svi razgovaraju o Šimi Vatralju. Za cijelo to vrijeme otac je olovkom na papiru crtao nekakve krugove i pravokutnike, objašnjavajući kakav su oblik imali sanduci. On te sanduke, da­kako, nikad nije vidio, ali mu je mašta bila nepresušna kao i u ostalih mještana. Svi su nešto znali, i zapravo su bili veoma blizu da otkriju tajnu, ali im je nedostajala sreća kakvu su imali on i njegova družina.

— Što ćemo s tolikim dukatima? — pitao je Daska odjednom.— Ja ću kupiti loptu i bicikl — odgovori Cveba.— Ja slamnati Martinov šešir — otkrio je Hrapavi svoju ve

liku želju.— A ja tikve za plivanje — reče Daska s pogledom punim čež­

nje. — Nitko mi se više neće rugati da ne mogu preplivati Koča- revac.

On je jedini u družini imao problema s plivanjem, iako je, začudo, bio dobar ribolovac. Ne bi se ipak moglo reći da je, što se tiče plivanja, bio puka neznalica. Neprilike su počinjale kad je trebalo plivati duže od deset metara. Tada je već polako tonuo.

Svjetlost džepne svjetiljke bivala je sve slabija. Hrapavi nije točno mogao ocijeniti koliko su se dugo nalazili u zemunici. Pret postavljao je da je prošlo podosta vremena od trenutka kad su se uvukli kroz otvor na podrumskom zidu i otpuzali kroz tunel.

— Moramo se odmah vratiti — reče i ugasi svjetiljku. Ponovno se nađoše u mraku.

Sada je Cveba upalio svoju džepnu svjetiljku. Žmirkava svjet­lost prosula se zemunicom, ah i njezin treperavi sjaj brzo se gu­bio: bilo je očito da se baterijski uložak nalazio na izdisaju.

— Da nađemo onaj otvor o kojem si govorio dok smo puzali ovamo — predloži Daska. — Možda se i ne moramo vraćati istim putem.

— Drugi otvor kroz kojeg se možemo provući iz zemunice, si gurno nećemo naći. Vjerojatno postoji samo otvor za provjetra­

68

vanje — reče Hrapavi i ponovno upali svjetiljku. Mlaz slabe svje­tlosti uperio je prema stropu i vrlo brz u desnom gornjem uglu otkrio malu rupu kroz koju je strujao zrak.

— Evo, otuda propuh.— Što ćemo s dukatima? — upitao je Cveba dok su se spre­

mali da ponovno uđu u tunel koji je vodio prema trijemu.— Predlažem da ih do daljnjega ostavimo ovdje, gdje jesu —

odgovori Hrapavi. — Poslije ćemo se dogovoriti što ćemo dalje činiti.

— Što će se dogoditi ako netko u međuvremenu otkrije ulaz u zemunicu? — plašio se Cveba.

— Ne zazivaj vraga.— Što ćemo sada?— Vratit ćemo kamen na njegovo mjesto i prikriti ulaz starim

daskama — odgovori Hrapavi. — Sutra ćemo ponovno doći i mož­da nešto smisliti.

— Toliko se plašim — uključi se Daska.— Ćega? — upita Hrapavi.— Pa, da nam netko ne zdipi sve to što smo pronašli. Odgrizao

bih sebi uho kad bi se to dogodilo.— Ni ja neću moći mirno spavati.Cveba i Daska su duboko razmišljali ali se nisu mogli sjetiti

ničeg pametnog. Čak ni približno pametnog. Bili su jedino načisto da u ovom trenutku dukate ne bi trebalo iznositi iz zemunice.

— Kako ćemo dečkima dokazati da smo pronašli blago? — iznenada se sjeti Daska.

Hrapavi je iz sanduka uzeo osam dukata. Dva je odmah odvo­jio i okrenuo se Cvebi i Daski: — Ovo vama dvojici. Ostale ću razdijeliti. Jedan meni, a pet za družinu: Zvrndalu, Gigi Mucavcu, Kvrgi, Gabri Žoharu i Stonogi. To će ih valjda uvjeriti da smo otkrili sanduke sa zlatom.

— Odlično — prizna Daska.

69

Zatim su se brzo uvukli u tunel i počeli puzati natrag prema trijemu, gdje su ih čekali ostali članovi družine. Ni jednog trenut­ka nisu prestajali misliti o dva sanduka s dragocjenostima. Ali, ni o jadnom Šimi Vatralju koji je s metkom u glavi zauvijek skončao u zemunici.

XI.

U Švorcovoj gostionici mirisalo je jeftino vino i duhan umo­tan u novinski papir. Tri muškarca sjedila su kraj šanka, a Sto- noga ih je posluživao. Jedan je bio krupan mladić bez imalo sala na tijelu i sitnih oštrih svijetlih očiju. Činilo se da traži svađu jer je izgledao kao da je noć proveo privezan lancem o krevet. Dugo­nja sa šeširom kraj njega imao je prilično podbuhlo lice, riđe br­kove i crveni, bubuljičavi nos. Pio je rakiju i izgledao već nakresan. Treći je govorio, praveći neobične pokrete usnama, kao da je srk- nuo vrelu kašu, a ona mu se zalijepila za nepce. Imao je govornu manu.

— Mhali, dhonesi jhoš jhednu — reče i pokaza na kriglu piva.Stari Andrija Švorc stajao je za šankom i točio piće. Povre­

meno je palcem i kažiprstom gladio svoj poznati krumpirasti nos i okruglu bradu, kružeći pogledom po gostionici kao kobac. Ni je­dan stol, ni jedna čaša nisu smjeli biti prazni. Sve je to on, i okom i uhom, pomno nadzirao, a Stonoga trčkarao između gostiju, razno­seći naručeno pivo.

— Andrija! — vikao je netko iz ugla do ceste. — Jedan mali- novac za drugaricu ...

— Duplu rakiju! — zvao je gost kod prozora.Gostionica je bila puna kao staklena čaša. Ljudi su se više

motali uokolo nego sjedili za stolovima. To je Andriju Švorca naj­više ljutilo, jer nije mogao imati potpuni nadzor nad svim onim što se unutra zbivalo. Najviše se plašio da netko ne izađe i ne plati. Onda ga je morao loviti i uvjeravati da nikad nikom nije dao ništa besplatno.

71

Stonoga je najprije odnio pivo za najbliži stol. Bila je to već šesta krigla i krupni mladić strogim glasom naredi dječaku:

— Počisti ovo, brzo.— Ćaća će odnijeti krigle — odgovori Stonoga. Takav je uosta­

lom i bio raspored posla. Stari Švorc obilazio je stolove, naplaćivao račune i usput odnosio prazne čaše, boce i krigle.

— Kakav ćaća, tebi sam rekao — priprijeti mladić polupijano i uhvati Stonogu za mišicu, stegnuvši ga tako čvrsto da je dječak zaječao od boli.

— Pusti me! — otimao se Stonoga.— Počisti stol — kazao je mladić crven u licu, ne ispuštajući

dječakovu ruku. Zatim je povi kao: — Ej, gazda, kakva je ovo rupa kad djeca ne poštuju starije?

Ali, Andrija Švorc u tom je trenutku bio nagnut nad šankom, zaokupljen točenjem rakije četvorici šumskih radnika koji su bili upravo ušli u gostionicu. Nije čuo kako ga mladić zove. To ovoga još više razjari i povuče Stonogu k sebi. Dječak posrnu i zaglavi- nja, a zatim se sruši na betonski pod. Istog časa iz džepa košulje ispadne mu dukat i otkotrlja se ravno pod stol trojice svadljivih muškaraca. Mladić je čuo kako je zlatnik resko udario o beton. Odmah se sagnuo i uzeo ga, prije nego što je itko i primijetio da se nešto zbiva. Stonoga protrnu.

— Vidi, vidi! — reče mladić. — Mali ima dukat. Odakle moj dukat kod tebe?

— To je moj dukat! — branio se Stonoga, hoteći uzeti zlatnik. Ali, mladić lukavo otkloni ruku.

— Polako, mali. Ne žuri. Odakle ti dukat?U gostionici nitko nije vidio što se događa za stolom kod šanka.

Svatko je bio zaokupljen svojim užitkom.— Vrati mi moj dukat! — reče Stonoga ponovno. — Vrati

mi ga ili ću zvati ćaću.— Ćaća je jako zaposlen.— Vrati mi dukat!

72

— Vratit ću ti ga kad mi kažeš gdje si ga našao.— Dobio sam ga od tetke — kazao je Stonoga, ne mogavši

sakriti grimasu lica koja je otkrivala da je izgovorio laž.— Slušaj mali, nisu takva vremena da tetke uokolo poklanjaju

dukate.Sad mu se unio u lice, dašćući bijesno, dok su mu oči plamtjele.

Iz usta mu se širio miris alkohola. Dječak je osjećao kao da će se onesvijestiti. — Brzo mi reci ili ću ti slomiti ruku.

Potom ga je ponovno zgrabio za mišicu, stegnuvši ga čvrsto kao čeličnim kliještima. — Govori. Odakle ti dukat?

— Ćaća, ćaća — povika Stonoga plačući uplašeno, tražeći po­gledom oca. Ali staroga Švorca nije bilo na njegovu mjestu. Upra­vo se bio otputio u podrum da donese bačvu piva.

— Govori! — frktao je mladić sav napregnut i grčevito stisnu­tih šaka. Ostala dvojica muškaraca samo su se pokvareno smiju- ljila. — Govori, odakle ti dukat.

Stisak na mišici postao je još jači i Stonogi se učinilo da će mu se rasprsnuti kost. Plakao je.

Za susjednim stolom sve je to vidio Klepetalo. Pijuckao je vi­no, stalno pogledavajući na sat. U devet sati morao je zvoniti za pokoj duši trgovcu Marku Vasilju. Vidjevši da dječak plače, prišao je mladiću i kazao:

— Ostavi dijete na miru.Mladić je pogledao Klepetala, stisnuvši vilice. Izgledalo je kao

da će zdrobiti vlastite zube. Jagodice su mu bile crvene od bijesa.— Ostavi ti mene, stari. Inače ću ti prosuti crijeva.Potom je potajice izvukao nož i pokazao ga Klepetalu. Ovaj se

samo povukao ne rekavši više ni riječi.Sad je i Stonoga shvatio da se mladić više ne šali. Htio se istrg­

nuti iz njegovih ruku, ali mu nije uspjelo. Stisak je bio suviše čvrst za dječju snagu.

— Otimaš se, a? Ali, ne puštam te dok mi ne kažeš odakle ti dukat, pa morao pobiti pola gostionice.

73

— Našao sam ga — brzo je odgovorio Stonoga. Njegova plaš ljivost sada je posebno došla do izražaja.

— Gdje?— Kod tetke.— Lažeš.— Ne lažem.— Govori, dok ti nisam slomio ruku! Gdje si našao dukat? —

zainatio se mladić.— To je ćaćin.— Ukrao si ga?— Nisam.— Odakle ti?— Našao sam ga.— Gdje?Stisak je postao neizdrživ.— U Vatraljevu podrumu — promuca Stonoga napokon i isto

dobno se ugrize za jezik.— Znači, u podrumu Sime Vatralja! Svi su poznavali tu prok­

letu mješinu — reče mladić podrigujući i pusti Stonoginu ruku. — A sad se gubi.

— Vrati mi moj dukat! — nije se dao Stonoga.— Kakav dukat?— Vrati mi moj dukat — opet će Stonoga plačnim glasom.— Vratit ću ti dvije iza uha — naceri se mladić — drzovito i

spremi dukat u džep. — Gubi se, dok te opet nisam dograbio!— Hoću svoj dukat!— Što sam ja rekao? Gubi se.Zatim je pogledao prema šanku: — Gazda! — viknuo je ba­

hato Andriji Švorcu koji se u međuvremenu bio vratio: — Gazda, je li ovo tvoj deran?

— Da — potvrdi Švorc, ne sluteći klopku.— Onda dođi da ti kažem kakvoga sina imaš — reče cerekajući

se glasno.

75

Gostioničar je svojim poznatim sporim patkastim korakom pri­šao mladiću i ovaj mu se nagnuo na uho, kazavši: — Ne želim da drugi čuju, ali tvoj deran je lopov i kradljivac.

Švorc se uspravi, sav u čudu, pa se opet približi mladiću.— O čemu govoriš? — upita.— O tome da je ovaj tvoj deran prokleti lopov.— Pazi što govoriš! — uzvratio je Švorc bijesno.Ali, ratoborni mladić nije se dao zbuniti.— Kažem, sin ti je lopov. Pokušao mi je ukrasti dukat.— Kakav dukat?— Zlatni dukat.Stonoga je zaplakao, brišući oči nadlanicom.— Ćaća, ne vjeruj mu. Laže!— Kuš, dok stariji razgovaraju — zagrozi se mladić ponovno

Na čelu mu iskočiše žile. — Kažem ti da mi je tvoj mali zamalo ukrao dukat. Ovaj, vidiš li ga.

Sad je mladić iz džepa izvadio zlatnik i držeći ga između dva prsta pokazao gostioničaru. Švorc je bio zbunjen. Gledao je naj­prije u mladića, pa u Stonogu.

— Čiji je to dukat? — pitao je Švorc.— Moj — uzvrati mladić.— Laže! — kazao je Stonoga, ne prestajući plakati.— Odakle djetetu dukat? — upita mladić više se ne obazira-

jući na ono što je rekao Stonoga. — Da se možda besplatno ne dijele u gostionici?

— Odakle ti dukat? — protisnu gostioničar kroz zube, gleda­jući u Stonogu.

— Dala mu ga tetka — podrugljivo se umiješa dugonja sa šeši­rom. Rekao je to otegnuto i nerazgovijetno, kao da se ruga.

— Ihli bhaba! — dometnu onaj s govornom manom, omlitaviv- ši donju usnu i razvukavši svoje nedokučivo i neotesano lice.

— Kakva tetka i kakva baba? — siktao je Švorc.

76

— Mali je rekao da mu je dukat dala tetka.— Kakva tetka, kad on tetke nema.— Tko onda djeci dijeli dukate? — uskoči ponovno dugonja.

— Ako mu ga nije dala tetka, odakle mu? Možda kod tebe dukati rastu u posudama za cvijeće.

— To nije njegov dukat — reče Švorc i okrene se sinu. — Marš u podrum i tamo me čekaj spuštenih gaća. Marš, rekao sam.

Stonoga je htio još nešto reći, ali u slijedećem trenutku osjeti kako mu se za lice zalijepila vruća pljuska. Posrnu, dok mu je zujalo u ušima.

— U podrum! — naredi Švorc, zalijepivši mu i drugi šamar. Potom se okrenuo i rekao odrješito mladiću: — Molim vas da platite.

— Hoćete li dukatom? — kazao je mladić nadmeno, a zatim prasnuo u smijeh da je zaorila čitava gostionica. — Da vam platim u zlatu?

Stonoga je sada znao da ga čekaju batine kakve još nikada u životu nije dobio. I kućni pritvor od najmanje četiri dana.

A što će mu tek reći družina kad sazna kako je na glup način ostao bez zlatnika?

XII.

Prošla je još jedna noć u grozničavom razmišljanju. Hrapavi se napokon dosjetio da će hiti najbolje ako sanduke s dragocjenosti­ma iz Vatraljeve zemunice prenesu u učiteljev stan u zgradi škole. Tu će dukati biti na sigurnom! Doduše, sa Zgrzom uopće nije raz­govarao o toj mogućnosti, ali je vjerovao da se ovaj neće mnogo protiviti, jer je već nekoliko puta išao družini na ruku.

Zgrza je bio vrlo dobar čovjek. I učitelj. Dječaci su ga voljeli jer nikad nikog nije tukao šibom, niti je itko ikad sjedio u maga­rećoj klupi i klečao na kukuruzu iza ploče. Njegovo žućkasto lice uvijek je bilo razvučeno u širok i prijazan osmijeh i svojim je ponašanjem ulijevao povjerenje kod svih djevojčica i dječaka u Dragoselu. Bio je nadaleko poznat i po svojoj čuvenoj uzrečici: »Zgrza-mrza, puška trza.« To mu je, kako je jednom objašnjavao, trebalo značiti: »Zgrozim se i mrsko mi je kad puška puca.« Uzre čiča mu je ostala od rata iz kojeg je izišao kao mitraljezac Zagor­ske brigade, a kasnije ministarskim dekretom postavljen za uči­telja u Dragoselu. Kaže, mrzio je rat i uvijek mu je bilo najteže kad su borci išli na položaj. Iz svake akcije poneko se nije vratio ili se vratio, ali osakaćen za čitav život. Zbog toga je Zgrza i mrzio puškaranje. Nije mu čak bilo svejedno kad bi nedjeljom vidio lovce koji su naoštreno kretali u polja u lov na zečeve.

Dječaci su se toga jutra sastali ispod stare kruške na brežuljku. I Liso je bio tu. Svi su bili prisutni osim Stonoge. Gabro Žohar je obavijestio družinu da je Stonoga u kućnom pritvoru i da ne može izići. Međutim, nije znao razloge, ali mu je bilo jasno ko dan da je Stonoga zaradio teške batine jer je pretučen ležao u krevetu.

78

Nitko od dječaka nije mogao ni pojmiti što se prethodnog dana dogodilo u gostionici i kako je Stonoga najviše zbog vlastite neo­preznosti ostao bez svojeg zlatnika.

Pošto se uvjerio da nikog nepozvanog nema u blizini Hrapavi reče odlučno:

— Zlato ćemo prenijeti u učiteljev stan.— To je jedini čovjek kojem u ovom trenutku možemo vjero­

vati — ustvrdi Cveba.— Ja ne bih vjerovao nikom — uključi se Kvrga. — Čak ni

svojem ocu koji čuva zakon.— Ne pretjeruj, Kvrga — upozori ga Hrapavi. — Ljudi su do­

bri. Samo ponekad nisu pouzdani.— Ostavi ti mene na miru. Znam ja što govorim — kazao je

Kvrga. — Moj otac nije loš, ali dobro znam da bi mu pao mrak na oči kad bi vidio tolike dukate.

— Ni nama nije bilo svejedno — prizna Daska. — Kad sam vidio zlatnike, prvo mi je palo na pamet da sve prigrabim sebi Ali, poslije se čovjek osvijesti i vidi da misli glupo. Što bih ja s tolikim dukatima? Rekao sam: kupit ću samo tikve za plivanje.

— Tikve za plivanje? — začudi se Žohar.— Da, što je čudno? — upita Daska.— P ... p .. .otonut ćeš k ... k .. .ao k ... k .. .amen — izmuca

Giga. — N ... n ... i t . . . t . . . ikve te n ... n .. • eće s •. • s . • • pasiti.— Kad su spasile Pavla Brokvu, onda će i mene — nije se dao

Daska.— Ali, Brokva je imao praznu glavu — opet je zadirkivao Žo­

har. — Nije mogao potonuti i da je htio.Žohar se nasmije iz svega glasa. Priključi mu se još samo Giga.

Ostali su šutjeli.— Pričaš šale koje je još moj djed slušao od svoje babe —

naoštri se Daska. — Potonuo ili ne, ali tikve će biti moje. Tako misvega!

79

— Što sada raspredate o tikvama, tikvani — uzjoguni se Cve- ba. — Zar nemate pametnijeg posla.

— U pitanju su dukati, a vi navalili na tikve kao krmača na korito — prigovori i Hrapavi. — Jeste li za to da dukate prene­semo kod učitelja?

— Ja jesam — reče Kvrga. — Ako ostali pristaju.— I ja — potvrdi Daska.Giga je samo digao ruku u znak da se slaže.— Kod učitelja je najsigurnije — ustvrdi Žohar.— Najsigurnije — složio se i Zvrndalo.Liso je zalajao kao da je htio reći da imaju i njegov glas.— Učinimo to još danas — predloži Hrapavi.— Ja ću dogurati tačke — reče Cveba. — Otići ću odmah po

njih.— A Martin? — upita Daska.— Kakav Martin? — zanovijetao je Kvrga. On je često bio

sumnjičav i mimo svih planova i dogovora.— Hoćemo li Martina obavijestiti o svemu? — upita Daska.— Naravno — reče Hrapavi.— Kada? — upitao je Daska, češkajući Lisu iza ušiju.— Vrlo brzo. Martin je član družine i mora znati sve naše pla­

nove.— Ništa od njega ne smijemo kriti — dometnu Cveba.— Ništa — složi se Hrapavi.— A što ako nas opet počne daviti svojim pričama? ... — za­

nimao se Žohar.— Nitko od toga ne može pobjeći — ustvrdi Zvrndalo. — Kad

smo zadnji put bili kod njega ...— O, poštedi nas, Zvrndalo — ote se Cvebi. — Samo nemoj

počinjati kao Martin.— Ma, ne. Mislio sam vam samo kazati kako Martin zadnji

puta i nije bio tako dosadan. Ispričao nam je samo dvije-tri priče, mislim.

80

— Dobro misliš — nadoveza Cveba, šaljivo. — Ali i to mi je bilo dovoljno.

Jedni su stajali, drugi ležali a treći klečali iščekujući što će dalje predložiti Hrapavi. Njegova glava bila je nekako čudno zavaljena na kruškino deblo i dok je disao čuo se težak, škripav zvuk. Opet ga je bila pritisla prehlada. Imao je osjetljiva pluća, još od vre­mena kad je kao šestomjesečno dijete preležao tešku upalu. Uvi­jek mu je najteže bilo u proljeće, zapravo na razmeđu zime i pro­ljeća, kad je čas hladno, a čas toplo. Ljeto je ipak najlakše pod­nosio, ali morao je paziti da se vruć ne napije vode ili da ga zno- javog ne propuše kakav vjetar. Najnoviju prehladu zaradio je u Vatraljevoj zemunici, ali to nikako nije htio priznati dječacima.

— Istinu o zlatnicima Martinu ćemo reći tek kad ih prenesemo učitelju — reče Hrapavi. — Ne prije.

— Ne prije? — upitao je Kvrga.— Ne.— T . . . t . . . o j e p . . . p . . . ametno — primijeti Giga Mucavac

i podignu hlače. Stajao je naslonjen na krušku, čupkajući nožnim prstima mahovinu s korijenja.

— Idemo li? — pitao je Cveba.— Idemo — složi se Hrapavi.— Ja ću otići po kolica ...— Požuri.— Stići ću vas do vrela.— Ponesi neki stari konjski prekrivač. Nitko u selu ne mora

znati što vozimo u tačkama — reče Hrapavi i uspravi se na noge.Cveba se sjurio niz brežuljak, prema kući, a ostali su travna­

tom kosinom krenuli prema Vatraljevoj kući. Liso ih je pratio u stopu. Čavrljali su o svemu i svačemu, a Giga Mucavac je važno mahao Martinovim šeširom, želeći time dati još ozbiljniji ton raz­govoru. Na poljskom putu susreli su Klepetala: upravo se vraćao iz vinograda kojeg je obilazio svakih pet-šest dana. Nije to bio

6 Na zlatnom tragu 81

neki osobiti vinograd, ali su ga dječaci dobro znali jer su se s kra­jem ljeta u njemu mogle naći najljepše breskve.

— Žurite, dečki? — upitao je Klepetalo.— Žurimo — odgovoriše dječaci u jedan glas.— Čemu žurba?— Čeka nas Martin Amerikanac — uzvrati Hrapavi. — Obećao

nam je ispričati jednu priču o ...Tu se Hrapavi za trenutak zbunio ne mogavši se sjetiti ničeg

pametnog. Ali se zato Kvrga dosjetio.— O gangesterima — reče.— Baš je to obećao — potvrdi Zvrndalo i munu Kvrgu po

stražnjici. — I ne kaže se gangesterima, već gangsterima. Je 1 tako, čiča Luka?

— Tako je — mahnu glavom Klepetalo i prođe mimo dječaka.Cveba ih je, gurajući drvena škripava kolica, stigao točno kod

vrela, a odatle im je trebalo još nekih pet minuta da stignu do Vatraljeve kuće. Liso je još izdaleka počeo lajati i to se Hrapavom nikako nije svidjelo: dobro je poznavao svojeg psa i osjećao je da Liso ne laje uzalud, kao obično. To ga prisili da ubrza korak. I ostali dječaci učiniše isto.

— Što se to događa? — pitao je Cveba, koji ih je teško pratio gurajući kolica.

— Slutim zlo — reče Hrapavi.— Kakvo zlo? — umiješao se Kvrga.— Veliko zlo.— O čemu govoriš?— Govorim o tome da Liso ne laje u vjetar. On je nešto osjetio.— Što je mogao osjetiti?— Netko nepoznat smucao se ovim terenom.— Kakve to veze ima s nama?— Možda je neznanac otkrio našu tajnu.— Misliš li na zlato?— Baš na zlato.

82

Cveba je ispustio ručke kolica iz svojih ruku. Bio je osupnut tom mogućnošću. I svi ostali. Nitko više nije mogao sačuvati hladnu glavu.

Hrapavi je, mučen najcrnjim mislima, nezaustavljivo potrčao prema Vatraljevoj kući. Slijedio ga je Cveba, pa Zvrndalo, a onda Žohar, Giga, Daska i Kvrga. Gotovo su svi istodobno stigli pred podrumska vrata. Bila su odškrinuta. Unutra su zatekli nered: raz­bacane daske, rastrnutu slamu i ispreturano otučeno posuđe, koje godinama nitko nije rabio.

Ulaz u tunel bio je otvoren!Dječaci su se zagledali silno uznemirenih pogleda. Više nije bilo

nikakve sumnje: netko je boravio u zemunici u njihovoj odsutno­sti.

Hrapavi više nije oklijevao ni trenutka. Brzo se kroz otvor uvukao u tunel i nestao u mraku. I Daska je krenuo za njim. Ostali su stajali kao skamenjeni. Obuzeti nelagodom i predosjećajem naj­gorega nijemo su zurili u mračnu duplju iz koje nije dopirao ni­kakav glas. Ćak se i Liso bio umirio: samo je ubrzano dahtao, dok mu je slina kapala s isplaženog jezika.

Prošlo je nekoliko beskrajno dugih trenutaka. U otvoru se naj­prije pojavila glava Hrapavog. Sve što je užasnut uspio reći bilo je:

— Netko je ukrao zlato!

XIII.

Sastali su se u četiri poslije podne na tavanu Vatraljeve kuće.— Jedini trag je ovaj stari šešir.— To je šešir jednog od trojice muškaraca koji su u četvrtak

sjedili u gostionici.— Jesi li siguran?— Sasvim siguran.— Ima mnogo istih šešira.— Taj nikad neću zaboraviti. Nosio ga je neki dugonja riđih

brkova i crvenog nosa. Izgledao je kao strašilo.— Dobro si ga upamtio?— Za čitav život. I ne samo njega, već i ostalu dvojicu.— Tko su bili ti ljudi?— Ne znam. Ali znam da sam zbog njih dobio teške batine i

da sam dva dana ležao u krevetu jer nisam mogao stati na noge.— Koliko si dobio?— Čega?— Batina.— Najmanje dvadeset udaraca. Ćaća je tukao kud je stigao.— Jesi li njemu rekao odakle ti dukat?— Ništa mu nisam rekao.Stonoga je najprije opisao sve što se prije četiri dana dogodilo

u gostionici, iznoseći svoja zapažanja, bojazni i uzbuđenja. Zatim je ispričao što se sve zbilo u podrumu gdje je spuštenih gaća će kao da otac dođe sa štapom. U potpunosti je želio pokazati kako mu je vrlo žao što se ta nezgoda s dukatom baš njemu dogodila.

— Ti si im, znači, kazao odakle ti dukat? — pitao je Hrapavi.— Jesam, rekao sam im sve jer su imali noževe.

84

Pogled kojim ga je Hrapavi gledao bio je ozbiljan i strog, ali pun razumijevanja. To je Stonogu i te kako ohrabrilo. Obuzelo ga je neizrecivo olakšanje.

— Koji te vrag tjerao da dukat držiš u džepu? — pitao je Kvrga. Bio je strašno ljut.

— Nitko me nije tjerao — branio se Stonoga. — Kriv sam. Možete me izbaciti iz družine ako mislite da će to pomoći.

— Sad će nam najveća pomoć biti da se ne svađamo — ustvr­dio je Cveba, gledajući masnice na Stonoginim bedrima. Bile su plave, a pri krajevima imale i boju zemlje.

— Slažem se — umiješa se Zvrndalo.Ostali su sjedili pognute glave, natmurenih i zabrinutih lica.

Krađa dukata sve ih je bila teško pogodila, ali čini se, najteže Gabru Žohara, Gigu Mucavca i osobito Dasku.

— Dukate smo izgubili za sva vremena — kazao je Žohar tužno, duboko uzdišući.

— Ništa nije izgubljeno dok postoji i mala nada — umirivao ga je Cveba, iako je sam znao da su nade ravne nuli.

Hrapavi je htio da se sastanak družine sada ne pretvori u jadi- kovanje i da momke ne obuzme malodušnost. Ipak, mislio je, mora postojati neki način da se dukati nađu i vrate.

— Što ti je rekao otac?— Ništa me nije pitao. Samo me mlatio kao vola u kupusu —

odgovorio je Stonoga.— Nije te pitao ni odakle ti dukat?— Ne.— Jesi li mu pokušao objasniti...?— Nije bilo vremena. Morao sam jaukati. A uostalom on nije

bio ni spreman da sluša moja objašnjenja.Hrapavi se okrenuo Kvrgi i upitao ga: — Što je kazao tvoj

stari?Još prije tri dana bilo je dogovoreno da se Ilija Trkač, kao

bivši milicionar i veoma upućen čovjek kad se radilo o neprili-

85

kama s kakvim je sada bila suočena družina, izokola ispita o svemu pomalo. Kvrga je s ocem obavio nevezan razgovor, ne spominjući pritom ni tajnu Vatraljeve zemunice, ni pronađene dukate, ni krađu...

— Stari mi je rekao svašta i ništa — kazao je Hrapavom.— Je li spomenuo kako se kradljivcima najlakše ulazi u trag?— Rekao je da postoji mnogo načina, ali da je najlakše uz po­

moć otisaka prstiju.— To nemamo.— Može pomoći i kosa.— Ni to nemamo. Lopovi se nisu šišali u podrumu.— Ne razumiješ. Dovoljna je samo jedna dlaka.— Odakle nam?— Možda je nađemo u šeširu.— I što ćemo s njom?— Možemo je poslati u Zagreb. Stari mi je kazao da tamo šalju

takve dlake.— I?— Čekat ćemo što će nam odgovoriti.— Ti si lud — nije mogao izdržati Hrapavi. — Što ti je još

rekao?— Možemo im ući u trag i uz pomoć dugmeta.— Dugmeta?— Što je tu čudno. Lopovi često na mjestu krađe gube razne

predmete. Možda je netko od njih izgubio dugme.— Ti si izgubio pamet kad nas mučiš tim glupostima — izgubio

e Zvrndalo strpljenje. — Imaš li neku bolju ideju?— Imam.— Pa, reci je već jednom ...— Šešir.— Kakav šešir?— Šešir kojeg su izgubili lopovi. On nam može pomoći.— Kako?

86

— Treba samo utvrditi čiji je. Kad to saznamo, znat ćemo i tko je kradljivac.

— Vatraljev sigurno nije.— Znamo čiji je šešir — umiješa se Daska. — To je šešir onog

brkatog tipa zbog kojeg je Stonoga popio batine.— U to sam siguran — potvrdi Stonoga veselo. Lice mu se

odjednom razvuklo u širok i sretan osmijeh.— Znači, moramo saznati kako se zove taj dugonja i gdje živi.

Tamo gdje on živi, nalaze se i naši dukati — zaključi Cveba.— Tko će to saznati? — pitao je Kvrga.— Ja — kazao je Stonoga. — Prepustite meni taj posao. Ne

zvao se ja Stonoga ako ga dobro ne obavim. Ništa me neće spri­ječiti.

— Od koga ćeš saznati? — upita Žohar.— Od Klepetala.— Klepetala? — skočiše neki kao opareni.— On sigurno zna tko su bila ta trojica muškaraca. Nalazio

se u gostionici kad sam ostao bez dukata. Pokušao mi je pomoći.— Odlično — zaključi Hrapavi.— O ... o ... dlično — priključi se i Giga Mucavac.— Saznat ću to još danas poslije podne — bio je Stonoga od­

lučan.Družinu je ponovno obuzelo uzbuđenje. Možda uistinu nije sve

izgubljeno, pomislio je Zvrndalo, dok je rukom davao znak da bi htio nešto reći. Teško je došao do riječi, jer su članovi družine glasno tumačili posljednju Stonoginu rečenicu.

— Dečki, htio bih vam nešto reći — kazao je Zvrndalo smiru­jući žamor na tavanu. — Htio bih vam reći da i Martin Amerika­nac misli isto.

— Što misli? — javio se Gabro Žohar.— Misli da bi najprije trebalo utvrditi tko je vlasnik izgublje

nog šešira.

87

— A tko mu je rekao da smo na mjestu krađe pronašli šešir? — pitao je Žohar.

— Ja sam mu rekao, jer je tako bilo dogovoreno. Je 1 tako. Hrapavi?

— Tako je. Ja sam mu rekao da ode kod Martina i popriča s njim.

— Nisam mu, naravno, kazao što je ukradeno, ali on zna da je riječ o nekakvoj krađi.

— I što je kazao?— Bio je jako opširan, po običaju, ali dosta blizak našim raz­

mišljanjima.— Što je kazao? Reci već jednom! — bio je Žohar nestrpljiv.— Pa, ako već hoćete... Rekao je otprilike da je šešir važan.

Ja je i sam rješavao jedan sličan slučaj dok je kao privatni de­tektiv radio kod Pink ... Pink ... Kako li se ono zvao?

— Pinkerton — uskoči Hrapavi važno, sjećajući se da je ne­gdje u novinama jednom pročitao zanimljivu priču o tom čovjeku.

— Pronašli su kradljivca uz pomoć izgubljenog šešira — nije nogao povjerovati Žohar.

— Pronašli su kradljivca — potvrdio je Zvrndalo. — I ne samo ljega, već i ukradene dijamante.

— Gdje se to dogodilo?— U Americi — odgovorio je Zvrndalo, ne trepnuvši.— Ali ovo je Dragoselo, a ne Amerika — opet se javio Žohar

azočarano.— Ma, ti ništa ne razumiješ — popljuvao ga je Zvrndalo. —

!ažan je šešir, a ne Amerika i Martin Amerikanac.— A najvažnije je da pronađemo naše dukate — kazao je Cveba.— Tako je — rekoše još neki.— I što će biti kad ih nađemo?— Ukrast ćemo ih od lopova kao što su ih oni ukrali od nas —

eče Hrapavi i obrati se družini. — Tko je za to?Svi graknuše u jedan glas:

88

— Živio Hrapavi!Zatim su snažno zatabanali nogama.— Ž .. . ž ... ivio L ... 1. .. iso — povika i Giga Mucavac.— Zašto Liso? — upita Žohar.— P ... p ... a, on je n ... n ... anjušio š ... š ... ešir.Tajac je potrajao tren ili dva, a potom se tavan ponovno pro­

lomio od uzvika:— Živio Liso!

XIV.

— Milane, oj Milane!Markica je zvala Zvrndala.— Milane, gdje si?Zvrndalo je, propinjući se na prste šutke virio kroz pukotinu

brvnare u kojoj je ležala stoka, čekajući da se Markica makne iz dvorišta. Unutra su bili još Hrapavi i Stonoga.

— Dosado jedna dosadna — šaptao je Zvrndalo Ijutito. — Miči mi se s očiju.

— Milane, oj Milane! — uporno je i srdito zvala Markica, ne znajući gdje joj se krije brat.

— Ooojjj — otegnuto je šaptao Zvrndalo, pretvarajući se kao da se odaziva sestrinom pozivu. I dalje nije odvajao pogled od pu­kotine. Sada je vidio kako Markica odlazi polako pokunjene glave. Uputila se stazom koja je vodila prema kući. Vidjelo se da je vrlo razočarana što nije uspjela dozvati Zvrndala.

— Napokon — reče Zvrndalo.— Što je? — upita Hrapavi.— Šmrkavica je krenula.— Kuda?— U kuću.— To je dobro — primijeti Stonoga.— Koliko nam treba? — upita Hrapavi ponovno.— Treptaj oka. Pripremite se. Čim uđe u kuću, izlazimo —

reče Zvrndalo, okrenuvši se Hrapavom i Stonogi.Iz brvnare su istrčali zajedno. Samo što se nisu zaglavili u vra­

tima. Zatim su hitro preskočili drvenu ogradu kod naslaganih že­

90

ljezničkih pragova i udarili uzbrdicom kroz šljivike prema Crkvi- štu. Da ih je i vidjela, Markica ih više nikako nije mogla sustići.

Trava im je dražila tabane dok su žustro promicali ispod kro sanja. Sjene su postajale sve kraće — približavalo se podne. Bilo je dogovoreno da se nađu točno u dvanaest na tavanu i da se ne miču, ako treba i do noći, dok ne smisle najbolji plan za akciju. A akcija je morala uslijediti veoma brzo, jer su znali sve što su trebali znati.

— Jesi li siguran? — javio se Hrapavi ponovno.— U što? — pitao ga je Stonoga.— U Klepetalovu priču.— Siguran sam.— Možda bi je trebalo provjeriti.— Provjerio sam je.— Gdje?— U gostionici. Sve se slaže. ^— Što se slaže? — sad je pitao Zvrndalo.— Slaže se s onim što sam već rekao. Trojka je bila iz Mija-

tovca. To su mi potvrdili i Klepetalo i jedan kočničar sa željeznice ali i samaraš Jura, koji je prošlog četvrtka također sjedio u go­stionici. Svi oni odlično poznaju te iz Mijatovca.

— To su, znači, kradljivci — reče Hrapavi.— Oni su jedini, osim nas, znali gdje se nalaze dukati, jer im

je to rekao Stonoga — umiješao se Zvrndalo ponavljajući priču koja više ni za koga nije bila tajna.

— Onog koji mi je oteo dukat zovu Pindžo. Više se voli potući nego vidjeti rođenu majku. Radi na šumskom stovarištu kao noćni čuvar. Kažu da ima dva pištolja.

— Dva pištolja? — reče upitno Zvrndalo i zaustavi se.Stadoše i Hrapavi i Stonoga, a ovaj posljednji značajno domet-

nu: — Da, da. Dva pištolja i s njim se nije šaliti.— A dugonja? — upita Hrapavi.Nastavili su brzim korakom.

91

— Brko? On je nadničar i obilazi sela u potrazi za poslom. Treći je zaposlen u željezari. Obično su nerazdvojni. Pindžo im je šef i mislim da se dukati nalaze kod njega. Kuća mu je na kraju Mijatovca, pod samom šumom.

— Možda Žohar zna gdje je to. Često je tamo kod strine.— Pitat ćemo ga.Ubrzo su promakli pokraj vrela, pa mimo Kladarskih strana i

izbili na čistinu pred Vatraljevom kućom. S tavanskog prozora du­gim, otegnutim zviždukom, njihovim dogovorenim znakom, javio im se Daska. Mahnuli su mu u znak pozdrava. Ubrzo su bili na tavanu, među ostalim članovima družine.

Hrapavi je ukratko objasnio zbog čega su zakasnili, spominjući Mar kiču i bijeg preko šljivika, a zatim upitao:

— Je li netko čuo za Pindžu?Javio se samo Žohar.— Pindžo iz Mijatovca. Ja ga znam.— Koliko ga znaš?— Znam ga kao svoj džep.— Jesi li ikad bio kod njega?— Svaki put kad sam kod strine svratim i Pindži. On ima golu

bove. Od njega sam i dobio gaćane.— Kakav je to čovjek?— Voli se tući.— I što još?— Voli i ukrasti.— To znam.— Odakle znaš? — iznenadio se Žohar.— On nam je ukrao dukate — odgovorio je Hrapavi ledenim

glasom.Svi su se zagledali u čudu u Hrapavog, a Žohar ostao nijem,

otvorenih usta. Riječ mu je zastala u grlu kao nesažvakana šljiva.— Pomogli su mu Brko i neki treći koji radi u željezari —

92

uključi se Stonoga. — Dukate su odnijeli možda još one noći, na­kon što su mene izvarali u gostionici.

— Točno znamo kad su dukati nestali — kazao je Hrapavi. — Bilo je to u noći sa četvrtka na petak. U četvrtak je sanduk još bio tamo, a kad smo u petak ujutro došli više ga nismo našli.

— T . . . t . . . o j e g . . . g . . . adna s ... s ... tvar — zabrinuo se Giga.

— Pindžo ima i dva pištolja — raspirivao je Stonoga vatru.— Dva pištolja? — uznemiri se Cveba.— D . .. d .. .va p ... p .. .ištolja — promuca Giga uplašeno.— Onda se možemo oprostiti s dukatima — reče razočarano

Kvrga.— Ništa još nije izgubljeno — umiri ih Hrapavi. — Moramo

nešto smisliti.Nije bilo nimalo teško razmišljati, ali je bilo teško smisliti ono

pravo. Sad je trebalo mućnuti glavom! Svatko je bio obuzet svo­jim mislima, ali i strahom da sve rade uzalud. Što je trebalo smi­sliti? Svakako, ono najvažnije — kako nadmudriti Pindžu. Kako saznati gdje su dukati skriveni? Kako ih se ponovno dočepati?

U ljetnoj vrelini potkrovlja dječacima nije bilo nimalo lako. Cveba se povukao u najdalji dio tavana, tamo prema sjevernoj strani, i sjeo na poprečnu gredu krovišta, zabrinuto uronivši lice u dlanove. Kvrga je obješena nosa i smrknuta čela zurio kroz pro­zor s mrežicom, a Daska brzo kao žuna kuckao prstima po podu Žohar je mislio o nekakvim pogodbama. Upitao je:

— Zašto se ne dogovorimo s Pindžom?— Kako?— Reći ćemo da znamo tko je ukrao dukate.— I ?— ... da ćemo ga prijaviti miliciji ako nam ih ne vrati.— Uplašit će se kao panj u magli. Taj se ne boji milicije.— On se ne boji nikoga — reče Stonoga.Hrapavi je okupio družinu oko sebe i kazao:

93

— Mislim da je jedini izlaz da dukate ukrademo.— Ali kako?— Kako?S kraja tavana javio se Cveba ustreptala glasa.— Mislim da imam odgovor.Svi su ga pogledali iznenađeno, Hrapavi je rekao:— Govori.Cveba im sc priključio i pažljivo obrazložio svoj plan.— Slušajte me dobro. Plan ima dva dijela. I nemojte mi se

smijati ako mislite da je glup.— Govori već jednom! — bio je Zvrndalo nestrpljiv.— U prvom dijelu Žohar je najvažniji.— Žohar? — upitaše neki.— Zašto ja? — zanimao se Žohar.— Zato što poznaješ Pindžu. I što mu zalaziš u kuću.— Kakve to ima veze?— 0, to je jako važno. Ti ćeš otići kod strine u Mijatovac i

ostati tamo nekoliko dana.— Nekoliko dana?— Sve dok ne saznaš gdje su skriveni dukati.— Kako ću to saznati?— Otići ćeš kod Pindže da ti pokaže golubove. Ako on ne bude

kod kuće, još bolje. Njegova mati će te pustiti da se sam motaš oko golubova. Pretražit ćeš čitavu kuću. Ja mislim da dukati mogu biti samo na dva mjesta.

— Gdje? — skoči Stonoga— Na tavanu ili na sjeniku.— Zašto tamo?— Pindžo sigurno nije zakopao sanduk jer se plaši da ne ostane

bez tolikog zlata. On ga stalno drži na oku. A to može samo ako mu je blizu — na tavanu ili na sjeniku. Možda još prije na tavanu.

— I što ako su dukati na tavanu? — pitao je Žohar muklim glasom.

94

— Ako su na tavanu mi ćemo ih ukrasti, kako je rekao Hra­pavi.

— Tko će ih ukrasti? — začudio se Žohar. — Jesi li ti pame­tan? Tko će se uvući vuku u brlog? Pindžo će nas uhvatiti prije nego što se i popnemo na tavan.

— Mi se nećemo ni penjati! — uzvratio je Cveba.— Nego tko?— Slavek Mračara.— Slavek Mračara? — skočio je Kvrga. Je 1 ti vrana popila

pamet?— To je drugi dio plana — nastavio je Cveba, uopće ne sluša­

jući Kvrgu.— Mračara? — još uvijek nije vjerovao Kvrga. On je dobro

poznavao tog sitnog lopova kojeg je njegov otac, dok je još radio kao milicioner, često hapsio.

— Slavek će obaviti posao za nas i mi ćemo mu to dobro pla­titi — kazao je Cveba. — To mu je dobra prilika. Čitav život želi veliku akciju. Sad će je i dobiti.

Dječaci su ostali bez riječi. Čak i Hrapavi.— Mračara će biti zadovoljan i s manjim dijelom plijena —

kazao je Cveba uvjerljivo. — Možda ga se i sasvim odrekne ako ga primimo u družinu. Sjećate li se kako je preko Martina Ame­rikanca tražio da se sastane s nama? Mi smo pristali, a onda je milicija došla po njega jer je odnio Josanova purana.

— Mračara bi to mogao odlično obaviti — napokon se javi Hrapavi.

Bio je to znak da je plan odobren. Cveba se razgalio kao da ga je učiteljica ponudila krumpirušom.

— Slažete li se da Hrapavi i ja odemo k Mračari i da s njim o svemu porazgovaramo?

Svi podigoše ruke u znak pristanka. Uz to Giga je dodao:— S... s... lažemo se.— Učinit ćemo to još večeras — kazao je Hrapavi na kraju.

95

XV.

Smračilo se iza osam sati.Zrikavci su zrikali u živici i travi, žabe kreketale u bari, neg­

dje u krošnjama gugutale su grlice, a iz groblja se razlijegala tiha glazba. Svirao je dotrajali gramofon Slaveka Mračare.

Nitko nije točno znao kako se Slavek domogao gramofona. Čak ni stara Petra Urok, poznata seoska sveznalica. Za nju su gramofon i gramofonska ploča bili velika nepoznanica, a glazba s groblja glas nečastivoga. Upravo je tvrdila da su to nadnaravne sile i duhovi pokojnika. Išla je čak tako daleko da je pričala kako je među tim duhovima jedne noći prepoznala i duh cestara Mije Atakira kojeg je u Vrbicima, dok je pijan hodao prugom, zgazila šumska željeznica. Nije vjerovala u to da se Slavek Mračara na­stanio u staroj kapelici i da tu živi već tri godine. Nitko joj zbog njezine posebne tvrdoglavosti, nije mogao ništa dokazati. Na pret­posljednjem sastanku u zadružnom domu čak je zatražila da mili­cija rastjera duhove i groblju vrati mir.

Pucketanje s gramofonske ploče i škripavo cviljenje igle doi­sta je u noći zvučalo sablasno. Hrapavom i Cvebi pritajeno su srca zadrhtala. Obojica su sada polako i oprezno hodali grobljem, pro­mičući između križeva, pogrbljeni i pomalo uplašeni, nezgrapno lamatajući rukama.

— Slavek je kod kuće. Mislim reći, u kapelici — primijetio je Hrapavi tiho, zaobišavši grob tesara Stanka Papulice kojeg je us­mrtila kestenova greda dok je radio na Gaterovoj pilani. — Ako pristane, obavili smo pola posla.

— A ako ne pristane? — šaptao je Cveba bojažljivo.— Onda smo dva vraga natovarili za vrat.

96

— Zašto ne bi pristao?— To je jako opasno, i sam znaš.— Slavek se ne boji opasnosti.— Ali ja se bojim Slaveka.— Ne razumijem.— Znaš, razmišljao sam o svemu. Slavek bi nas, kažem, mogao

i prevariti.— Misliš li da bi dukate mogao zadržati za sebe?— Upravo to. Tko sa vragom tikve sadi...— Hoćeš li da se vratimo?— Ne znam. Pravo da ti kažem, ne znam.Zastali su kod kamenog križa koji je bio nagnut prema šumi:

taj grob nitko nije održavao, a pokojnik koji je u njemu bio sah­ranjen mora da je umro još prije pedeset godina. Takvih je kri- ževa bilo samo nekoliko na čitavom groblju.

— Moramo brzo donijeti odluku — kazao je Cveba brižno.— Jako sam se obradovao kad si danas predložio da u potragu

za zlatom uključimo i Slaveka. Ali, poslije, kad sam malo promi slio... Sve je to jako opasno, kažem.

Opet su koračali, sada stazom ispod trešnje. Gramofon je i dalje resko cvilio.

— Mi smo i ovako i onako nagrabusili. Ništa nećemo izgubiti ako pokušamo. Obavi li Slavek posao dobro, bit ćemo samo na dobitku. Barem ćemo znati da je zlato ponovno vraćeno u Drago selo. Uostalom, i lakše nam je izaći na kraj s Mračarom. On se boji milicije iz grada.

— Mogli bismo ga uplašiti s Ilijom Trkaćom ili učiteljem. Boji se obojice.

— Slavek je janje prema Pindži.— Imaš pravo. Ništa nećemo izgubiti.Ušli su u staru kapelu, kućicu nakrivljenog krova i odvaljenih

vrata, i našli Mračaru kako sjedi za prevrnutim drvenim sandukom,

7 Na zlatnom tragu 97

koji mu je služio kao stol. Upravo je večerao — kukuruzni kruh i tvrdo kuhano jaje. Sve to zalijevao je vodom iz lončića.

Iznenadio se kad je ugledao Hrapavog i Cvebu. Rijetko mu je dolazio netko tako kasno. U mraku je svatko izbjegavao groblje. Odmah je isključio gramofon, na pola pjesme, i ponudio dječacima da sjednu na drvenu klupu u desnom uglu, kod prozorčića.

Lojanica je škiljavo svijetlila, dok su sjene na zidovima ne­mirno titrale.

— Odakle vas dvojica? — pitao je Mračara, kažiprstom čistećl zube.

— Iz polja — šlaga Hrapavi nevjesto. — Cveba je išao obila­ziti kukuruze u Dolinama. Malo smo okasnili.

— Koja vas sila tjera k meni? Zar se ne bojite?— Čega?— Duhova iz groblja.— Ma, to su priče babe Petre. Tko još vjeruje u duhove.— Vi ste jako hrabri.— I znatiželjni?— Zašto?— Čuli smo da se zanimaš za našu družinu — protisnu Hra­

pavi smišljeno kroz zube. Sjedili su na klupi, oslonjeni dlanovima o koljena, mjerkajući Mračaru ispod oka.

— Tražio sam vas dva ili tri puta potvrdi Mračara. — Ali, svaki put se nešto prepriječilo. Jednom je to bio Kvrgin ćaća, drugi put me Martin Amerikanac pozvao na rakiju, a treći put... Više ne znam što je bilo treći put.

Hrapavi i Cveba držali su se dosta ozbiljno. Gledali su Mra- čarino poleglo čelo s ožiljkom, plosnati nos i uši ružno pribijene uz glavu. Slavek je u pogledu imao nešto prijeteće i mračno. Ali, nisu ga zbog toga zvali Mračara. Nadimak je dobio kad se prvi put vratio iz zatvora. Tada je pričao kako je veći dio kazne — a bio je osuđen samo na tri mjeseca — proveo u mračari, što će reći poseb­noj ćeliji, bez svjetla i prozora, a u koju su zatvarali samo krajnje

98

neposlušne i opasne. Od toga dana prozvali su ga — Mračara. Na­dimak mu je ostao i kasnije, pa čak i onda kad se ispostavila pra­va istina. Slavek, naime, nikad nije ležao u mračari, već je kao sitni lopov i bezopasni kažnjenik radio na poljoprivrednom dobru. Pravi zatvor zapravo nikad nije propisno ni omirisao. Hoteći se napraviti važan izmišljao je razne robijaške zgode, među ostalim i onu s mračarom, i u njima u mnogočemu podsjećao na Martina Vrzi- babu.

— Dečki se slažu da te primimo u družinu — nastavio je Cve- ba misao Hrapavog. — Samo ne znamo što će reći Martin.

— Martin Amerikanac? Što bi on imao reći?— Može biti protiv toga da te primimo. Kako znaš i on je član

družine.— Mi smo stari prijatelji. On mi je, ako baš hoćete, i predlo­

žio da vas potražim. On se sigurno neće protiviti.— A Zgrza? On te baš ne voli mnogo.— Zbog čega? — pitao je to malo uvrijeđeno.— Kaže da si... hoću reći ... da si...— U redu. Da sam kradljivac, lopov i kokošar. Točno je, pov­

remeno se zaletim, ali mi je poslije žao. Moja duša nije lopovska. Bavim se svim i svačim. Ali, to vas ne mora brinuti. Družinu u to neću petljati — kazao je Mračara.

— To nas veseli.— I mene.Sada je Hrapavi grozničavo tražio najbolji način kako da Mra­

čari saopći zbog čega su stvarno došli k njemu. Nije to bilo nimalo lako, pogotovo nakon onog što je Slavek rekao — da mu duša nije lopovska. Morao mu je, stoga, svoju nakanu iznijeti oprezno, s mnogo takta, i, napokon, iskreno jer je slučaj bio krajnje ozbiljan.

— Ako želiš ući u družinu, morat ćeš obaviti jedan veliki posao — reče Hrapavi.

— Veliki posao? Šalite se!— Ne šalimo.

99

— Čitav život želim jedan veliki posao — nije Mračara krio uzbuđenje.

— Ne plašiš se? — pitao ga je Cveba.— Nikoga se ne plašim.— Ni milicije.— Ako je posao velik, ne plašim se ni milicije.— Čak ni Pindže iz Mijatovca?— Ni njega.Hrapavi se ukočeno zagledao u Mračaru kao da ne vjeruje, a

zatim da bi bio posve siguran, još jednom upitao:— Jesi li siguran da se ne bojiš Pindže iz Mijatovca?— Siguran sam da ne mogu biti sigurniji. Slavek Mračara se

ne boji Pindže iz Mijatovca.Lojanica je polako dogorijevala, a u staroj kapeli napetost je

postajala sve veća.— Ali, Pindžo ima dva pištolja.— Imam i ja kuburu — nije se dao Slavek.— Morat ćeš se popeti na Pindžin tavan — napokon mu je

Hrapavi otkrio dio posla, iako još ni sam nije bio siguran da se dukati nalaze baš na tavanu.

— Zašto na tavan?— Jer su tamo naši dukati.— Kakvi dukati?— Naši dukati.— Odakl vam dukati?— Iz zemunice.— Koje zemunice?— Vatraljeve.— Čije? — pitao je Slavek još jednom, kao da ne vjeruje.— Iz zemunice pokojnog Sime Vatralja.— Opet vam je Martin Amerikanac ispričao neku svoju priču.— Nitko nam ništa nije ispričao. Našli smo plan.— I pismo — dometnu Cveba.

100

— Kakvo pismo?— Pismo Sime Vatralja. Sakrio ga je u kutijici za igle i konac,— ... za igle i konac? O čemu vi govorite? — zbunjeno je bu­

ljio Mračara u dvojicu dječaka.— O njemačkom zlatu — uzvratio je Hrapavi preznojen.Cveba je zatim Mračari potanko ispričao cijelu istinu o Va-

traljevoj kući i zemunici, pa pojedinosti kako je otkriveno zlato i na kraju sve o krađi u koju je bio umiješan Pindžo iz Mijatovca i još dvojica njegovih prijatelja. Mračara je slušao kao smrznut. Nije, čini se, ni disao. Samo mu se ožiljak na čelu zažario kao žarač na peći.

— Moramo pod hitno vratiti dukate, jer ćemo inače ostati bez njih — kazao je Hrapavi.

— Pindžo bi ih mogao prodati — dometnuo je Cveba.— To se zove posao! — ote se Mračari.— Ako ih proda, nikad ih više nećemo vratiti.— To se zove posao — ponovio je Mračara u zanosu. On nije

mogao vjerovati da mu se sreća napokon osmjehnula. Veliki po­sao! Napokon!

Navio je gramofon i ponovno pustio da zasvira stara istrošena ploča, jedna jedina koju je imao.

— Hoćeš li moći družini vratiti njezine dukate? — pitao je Hrapavi, namjerno izbjegavajući riječ »ukrasti«. Nikako nije htio da Mračara stekne dojam kako ga oni smatraju lopovom. Nisu ga smjeli a ni željeli uvrijediti.

— Tu neće biti nekih većih problema — kazao je Mračara. — Samo ako se dukati nalaze na tavanu. Nema tog tavana na kojeg se Slavek Mračara ne može popeti.

— Obuzdaj se, Slavek! — umirivao ga je Cveba.— Jeste li sigurni da su dukati na tavanu?— O tome će te na vrijeme obavijestiti Gabro Žohar. On je

dobio zadatak da otkrije gdje se nalazi zlato.

101

— To je naše zlato — uspalio se Mračara, dok su mu oči sja­jile kao krijesnice. — Mi ćemo ga vratiti, pa makar bilo i kod Pindže iz Mijatovca. Ne zvao se ja Slavek Mračara ako to ne oba­vim u slijedeća tri dana.

Hrapavom se jako dopalo Mračarino ponašanje. Ni u jednom trenutku Slavek se nije zanimao koliko ima dukata i koliko će od toga njemu pripasti. To je bio dobar znak. Vrlo dobar znak!

XVI.

Mračara je dobio obavijest u utorak: Žohar je javio iz Mija- tovca da se sanduk s dukatima i zlatom nalazi na Pindžinom ta­vanu, iza brašnjara, sanduka s brašnom prekriven starom konj­skom ponjavom. Vijest je na vrancu donio Pero Daska: dogalopi- rao je u Dragoselo nešto iza ručka.

— Izgleda da ni Pindžo ne zna što će s tolikim dukatima — kazao je Daska i još dodao: — To je ipak državno blago. Kvrgin stari mi je rekao da nitko nema prava prisvojiti tuđu... tuđu ... pokretnu i nepokretnu stvar. Čini mi se da je baš tako rekao.

Hrapavi, kojeg je Daska prvog i potražio, bio je vrlo uzbuđen, čuvši novosti iz Mijatovca.

— Glavno je da znamo gdje se dukati nalaze. Sve ostalo je mačji kašalj.

Odmah je odjurio Mračari, koji se opet bez oklijevanja bacio na pripremu akcije. Spremio je sav potrebni pribor — uže, džepnu svjetiljku i veliku jutenu torbu s naramenicama — i uvečer se pre­ko brda uputio u Mijatovac. Bilo je dogovoreno da sve obavi sam. Posao mu je bio olakšan jer je Pindžo — javljao je Žohar — tri dana zaredom radio u noćnoj smjeni i nije ga bilo kod kuće.

Noć ga je sustigla na Mijatovačkim proplancima. Odatle pa do Pindžine kuće dijelio ga je još dobar sat hoda. Računao je: ako prispije u šumu iznad sela oko deset sati, preostala dva sata do ponoći provest će šćućuren negdje u šibljaku. Morao je biti sigu­ran da će ukućani tada, u gluho doba noći, već snivati dubokim snom. Nikako nije smio dopustiti da ga otkriju i ulove na tavanu. Što bi rekli dječaci! Rekli bi da je nespretnjaković, da nije sposo­ban za člana družine, a možda bi mu i prigovorili kako sve, čega

103

se prihvati, krene naopako. Morao je zaistinski besprijekorno oba viti taj posao i dokazati da mu družina nije uzalud poklonila povje­renje. Nipošto nije smio zakazati!

Dok je gazio šumskom stazom iznad sela, misli su mu načas odlutale u dane kad je posljednji put bio u zatvoru. Prisjetio se strašnog Štakora, momka koji je bio specijalist za noćne tavan­ske krađe, i koji je dobio tri godine jer je u gradu opelješio naj­manje dvadeset potkrovlja, a među njima i kuću nekog konzula. U zatvoru su svi dobro znali Štakora. On je bio najbolji, najveći i najneuhvatljiviji lopov u čitavom kraju. Više je vremena proveo iza rešetaka, nego na slobodi. Imao je svoj sistem rada: tavane je pljačkao najčešće po noći, ali nije bila rijetkost da posao obavi i u po bijela dana. Mračara se sada sjeća što je govorio Štakor:

»Ako si već odlučio da nešto zdipiš s tuđeg tavana, najvažnije je da se ponašaš kao mačka — hodaj mekano, brzo zgrabi plijen i odmah kidaj.«

»Lako je reći »zgrabi plijen i kidaj«! Ali, kako sve to uraditi? Kako? S osjećajem sličnim strahu Mračara se sad približavao pos­ljednjim kućama u selu. Bio je nekako zbunjen, malen i neugle­dan. Ono malo hrabrosti što mu je bilo preostalo bilo je neznatno prema strahu kojeg je osjećao.

Velika akcija za kojom je godinama toliko čeznuo gotovo ga je oborila s nogu. Kokošarenje u Dragoselu ni jednog se trenutka nije moglo usporediti s grozomornim penjanjem na Pindžin tavan. To je bilo nešto posve drugo! Osjetio je to po ledenim žmarcima koji su mu hladili leđa oko kičme i čelo vlažili znojem.

Pindžo nije imao psa i to je bila još jedna sretna okolnost. Ali, Mračarino šuljanje iznad sela nije moglo ostati nezapaženo. Osje tili su ga mijatovački psi — i oni na lancima, a i lutalice. Lavež se utišao tek kad se Slavek umirio ispod polomljene bukve kod vrela, čekajući da Mijatovac utone u doboki san.

Mjesečina se rasula po šumi i selu i Mračara je sad mogao dobro vidjeti Pindžinu kuću. Spustio se još stotinjak metara niže,

104

prema rijeci, zaustavivši se na livadi koja je mirisala na svježe pokošenu travu. Mrmorenje žaba bivalo je sve tiše, a noćni mir samo bi povremeno narušilo kukanje kukavica i lepet sovinih krila. Negdje daleko, možda čak u nekom drugom selu, čula se otegnuta pjesma. Pjevala su dva glasa, polupijana i neusklađena.

Mračara je po mjesecu odredio koliko je sati. Znao je da se približilo vrijeme akcije. Još jednom je provjerio alat, a potom se nizbrdicom, kroz kukuruzište, spustio prema Pindžinoj kući. To je zapravo bio prizemni kućerak, brvnara s četiri prostorije, malih prozora. Pregrade su se jasno ocrtavale na vanjskim brvnima. Pro­vukao se kroz plot, mimo hrastova, ne otvarajući dvorišne vratnice, jer se plašio da ne zaškripe, a potom se kući približio sa stražnje strane, mjerkajući joj krov. Nije bio strm kao što je u prvi mah pomislio, već upravo stvoren za penjanje.

Strpljivo je mirovao još deset-petnaest minuta, osluškujući noć­ne zvukove. U samoj kući vladao je posvemašnji mir. Unutra su spavale samo Pindžina majka i mlađa sestra. Oca nije imao: nes­tao je u proteklom ratu.

Mračara je sa zaprežnih kola skinuo postranične ljestve i pri­slonio ih na krovište, popevši se oprezno do crijepa. Opipao ih je nekoliko u najdonjem redu i zaključio da su jednostavni za skida­nje. Povukao je dlanom po površini krova i ocijenio da nije klizav. Ipak, nije želio ništa stavljati na kocku. Sišao je na zemlju, skinuo opanke i prebacio ih oko vrata. Potom se ponovno oprezno uspen- trao ljestvama i zakoračio na crijep. U času je bio na dijelu krova odakle se moglo najlakše spustiti na tavan.

Najprije je skinuo dva, a zatim još šest crepova, napravivši na krovu otvor kroz kojeg se moglo provući ljudsko tijelo. Mekano kao mačka spustio se na tavan. Pod bosim nogama osjetio je raza­suto žito. To ga oraspoloži jer je znao da će mu pšenica prigušiti korake. Imao je osjećaj kao da hoda uz rijeku, kroz pijesak koji mu promiče između nožnih prstiju.

105

Iz džepa je izvadio svjetiljku a zatim brzo stavio dlan na svje­tlosni mlaz, prigušivši ga tako da je jedva mogao razabrati obrise predmeta na tavanu. Brašnjar se nalazio u stražnjem dijelu, u bli­zini otvora kroz kojeg se iz kuhinje dolazilo u potkrovlje. Iza braš- njara, prekriven konjskom ponjavom, baš kako je poručio Gabro Žohar, bio je sanduk s dragocjenostima. Mračara još zapravo nije ni znao što je u sanduku, sve dok ga nije otvorio.

Bila su tu zapravo dva sanduka, jedan veći, drugi manji. Onaj manji Mračara je primijetio tek kad je sasvim uklonio konjski prekrivač. U većem se nalazilo zlato, zapravo zlatni predmeti: lan­čići, prstenje, kaleži, svijećnjaci i pločice. Kad je otvorio poklopac manjeg sanduka, ukazali su se zlatnici u svom svojem sjaju. Tre nutak je bio kao opčinjen. Prvo je ispraznio veliki sanduk, stavivši veće zlatne predmete u torbu, a manje u džepove. Sandučić sa zlatnicima također je ugurao u torbu, a zatim sve čvrsto zavezao Nakon toga je provukao uže kroz naramenice, napravio uzao i tor­bu oprezno spustio s tavana na zemlju.

Upravo se počeo pripremati da siđe s tavana kad je čuo kako se u kući nešto miče. Netko je cipelama strugao po podu i otvarao vrata. Mračara se primirio, pretvorivši se u uho. Zvukovi su sada bili točno ispod njega. Čuo je prokašljavanje, ali ne žensko, kako je očekivao, već muško. Krupan, grlen zvuk prisilo ga je da zaustavi dah. To je mogao biti samo Pindžo i nitko drugi, brzo mu je pro- strujalo glavom. Od te pomisli obli ga hladan znoj. Koljena mu počeše klecati, a noge otkazivati poslušnost. Hvatala ga je omag- lica.

Pindžo je otključavao vanjska vrata, ali s donje strane kuće. Iz zvukova koji su dopirali na tavan, Mračara je mogao razabrati da je Pindžo najprije pio vodu na bunaru, zatim da se vratio u kuću, ali nije zaključao vrata. To ga je učvrstilo u uvjerenju da se više i neće vratiti u krevet. Nije smio ni pomisliti što će mu se dogoditi ako ga jutro zatekne na tavanu. Pindžo će ga ustrijeliti kao zeca! Poželio je da odmah pobjegne.

106

Čekao je da se zvukovi u kući smire, ali oni nisu prestajali. Pindžo je tražio nešto po kuhinji jer se čulo kako zveče lonci. Iz­gleda da je srkao kiselo mlijeko. Mračara je znao da više nema što čekati. Brzo se, ali krajnje oprezno, uzverao na krov a zatim još brže spustio ljestvama na zemlju. Nije uklonio ni jedan jedini trag svojeg boravka na tavanu. Za tako nešto nije bilo vremena. Sad je trebalo spašavati glavu. Činilo se da je Pindžo čuo nekakvo lup­kanje, jer je otvorio i vrata s gornje strane kuće. Bio je nagnut preko letve na malom, otvorenom trijemu, kod osvijetljenog pro­zora. Dok je tako stajao nepomičan, mogao mu se vidjeti grabež­ljivi profil s hladnim, nemilosrdnim izrazom, kao kod jastreba kad se okomi na žrtvu. Zvjerao je uokolo, ali u noćnoj tmini i pogle­dom, koji mu se još nije dobro navikao na mrak, nije primijetio da su na krov kuće naslonjene dugačke ljestve sa zaprežnih kola. Nije vidio ni Mračaru koji je upravo tog trenutka čučnuo za plot, čekajući da se Pindžo vrati u kuću.

Natovaren sandukom i s opancima oko ovrata koji su ga pri svakom koraku lupkali po grudima Mračara je sada žurio prema šumi, izbjegavajući glavnu stazu. To se pokazalo veoma dobrim, jer je zamalo naletio na dvojicu muškaraca koji su se upravo spu­štali prema Pindžinoj kući. Još jednom se primirio, ovog puta iza živice, puštajući da neznanci prođu mimo njega na samo dva-tri koraka. Čuo je kako razgovaraju. Jedan je imao govornu manu:

— ... tholiko zhlata. Bhit ćhemo bhogati dho khraja žhivota.Dugonja, koji je koračao pokraj njega, kazao je:— Pindžo se dobro sjetio da zlato prodamo u Bosni. Noćas

ćemo ga prebaciti preko Kamenskog mosta, a nakon toga ga više nitko neće vidjeti.

— Pindžo je shigurno vheć bhudan i mhožda . ..Mračara više nije razabirao što govore, ali je znao kamo idu.

Put ih je vodio Pindži, a iz razgovora je zaključio da se noćas spre­maju da zlato prebace u Bosnu. Znači, pomisli Mračara, zlato sam digao u posljednji čas.

107

Grabio je brzim korakom kroz mrklu šumu i kad je bio blizu Mijatovačkih proplanaka čuo je prvi revolverski pucanj. Zatim još četiri, jedan za drugim, u brzoj paljbi. Dopirali su od Pindžine kuće. Učinilo mu se da dolje u Mijatovcu čuje i nekakvu nerazgo­vijetnu galamu. Međutim, nije imao vremena da osluškuje. Morao se što prije izgubiti s vrućeg područja. Ako Pindžo krene u po­tjeru, mogao bi ga i sustići.

Umor ga je vrlo brzo svladavao jer sanduk kojeg je nosio na leđima i nije bio tako lagan. Osjećao je kako mu se vlaži košulja na leđima, ispod torbe, a nosnice sve više šire. Ipak, nije uspora­vao: koračao je i dalje odmjereno, jednako brzo ali sada nešto kraćim koracima.

Bila je još noć. Kad je kroz guštaru izbio na rijeku, ona se nije vidjela od duge pruge nečega što je podsjećalo na valjani pamuk. Čulo se kako žubori voda. Tu je prvi put osjetio svježinu. Rubovi magle kovrčali su se u jezičak.

U samo svitanje ugledao je Dragoselo. Činilo mu se da u da­ljini vidi grupu dječaka koji mu mašu i razdragano plješću.

XVII.

Prvo čudo dogodilo se u sam sumrak. Klepetalo je zajapureno utrčao u zadružni dom, rukom prekinuo žamor ljudi i proderao se.

— Dolaze Martin i Liso.— Zajedno? — pitao je netko s kraja dvorane.— Zajedno — uzvratio je Klepetalo zadihano.— Past će snijeg usred ljeta — javi se Petra Urok koja je sje­

dila u prvom redu, odmah do okićene pozornice. — Neka nas nebo spasi nečastivog ...

— ... i bijesnih pasa — dometnuo je Andrija Švorc, trznuvši svojom poznatom okruglom bradom.

— I duhova s groblja — javi se ponovno baba Petra.— I Martinovih priča koje ne volim, odnosno osobno — reče

na kraju mlinar, ni sam ne znajući zašto je izgovorio posljednje dvije riječi. Same su mu izletjele iz usta, kao što se to uvijek de­šavalo u posljednjih dvadesetak godina. One su mu bile stalna po štapalica bez koje više nije mogao.

Martin i Liso ušli su zajedno u dvoranu i o,dmah oko sebe oku­pili nekoliko znatiželjnika koji nisu mogli vjerovati da su se pas i stari Amerikanac ponovno sprijateljili.

— Još nije počelo? — pitao je Martin.— Nije — odgovorili su mu.— Što su rekli, kad će početi?— Oko osam sati. Čekaju da dođe netko iz općine.— Iz općine? — začudi se Martin.— Da — potvrdiše ljudi oko njega. — Sigurno će se dogoditi

nešto važno kad su pozvali ljude iz općine. Znaš li što bi to moglo biti?

109

Martin se malo zamislio, počešao se iza uha, zasukao brk, pa značajno kazao: — Ne znam što rade ljudi iz vaše općine, ali u Americi. . . Jednom sam bio pozvan u općinu, kod samog načel­nika gospodina Ravengera. Rekao mi je otprilike: »Mister Marti, mi smo jako zadovoljni vašim radom i ljudi vas predlažu za mjes­nog šerifa.« Mene, Martina Vrzibabu iz Dragosela predlažu za še­rifa tamo u nekom bespuću, gdje ni prerijske lisice ne zalaze. To je uvreda za mene, odbrusio sam im i glatko odbio ponudu. Neće oni mene, Martina Vrzibabu, čovjeka koji bi mogao biti šerif u čitavoj Arizoni, zabudaliti, hoću reći, namagarčiti i zakopati me za sva vremena u prašnjavu preriju. Ja sam nemiran duh, ne vo­lim jedno mjesto i, gospodo, imate »bed lak«, što će reći, lošu sreću. »Gud baj«, ja odlazim.

Krug ljudi oko Martina polako se osipao, ali on nije prestajao pričati, sve dok mala Mar kiča nije utrčala u dvoranu i usplahireno kazala:

— Dolazi automobil.Svi su nagrnuli napolje, na drvenu terasu, da bi vidjeli automo­

bil koji je u selu bio prava rijetkost.— To su ljudi iz općine.— Em ti pijetlovu krv! — opsovao je Ilija Trkač i nastavio: —

Ipak dolaze!Dolje, pred samim domom stajao je Zgrza u svojem svečanom

odijelu. Čekao je da se slegne prašina na cesti i da ljudi iz općine izađu iz automobila.

— Dobro nam došli, drugovi! — kazao je učitelj svečanim gla­som, pružajući ruku trojici ljudi koji su se dovezli automobilom, Među njima je bio jedan u milicijskoj uniformi.

— Je li sve spremno? — pitao je onaj u kožnatoj kapi. Nosio je široke prugaste hlače i košulju kratkih rukava. On je, izgleda, bio glavni jer su svi ostali trčkarali oko njega.

— Sve je spremno. Samo vas čekamo.— I kažete da je stvar ozbiljna.

110

— Krajnje ozbiljna — odgovorio je učitelj.— Bila bi to velika politička greška kad biste osramotili op­

ćinu.— Drugovi, već sam vam kazao. To je pravo čudo.— Onda krenimo — reče onaj u kapi i pope se stepenicama na

terasu, među ljude koji su pljeskali. — Krenimo da vidimo i to čudo.

Drugo čudo dogodilo se kad je učitelj razmakao zastore na po­zornici. Gore je za dugim drvenim stolom, sastavljenim od grubih dasaka sjedilo osam dječaka: Gabro Žohar, Giga Mucavac, Pero Daska, Hrapavi, Zvrndalo, Cveba, Kvrga i Stonoga.

— Eno mojega Žvrndalai — viknu Markica iz prvog reda. Sje­dila je na očevom krilu.

— Tu je i moj Pero — reče stari Gater ponosno.— Tu je i Slavek Mračara.Ljudi iz općine su sjedili u najljepšim stolicama. I jedan od

njih onaj u milicijskoj uniformi, odmah je ustao, čim je vidio da se na pozornici među dječacima nalazi i Slavek Mračara. Ostali su također bili nemalo iznenađeni. Ne samo time što je Mračara sjedio na pozornici, za stolom, već i onim što se nalazilo na stolu. Tu je bio drveni sanduk, okovan željezom na rubovima, i neka hr­pica prekrivena plahtom. Nitko od odraslih osim učitelja i Sla veka nije znao što se nalazi u sanduku, a što pod plahtom.

— Učitelju, ne pravi budale od nas! — kazao je čovjek u mili cijskoj uniformi, lupivši dlanom o koljeno. Nije mogao vjerovati u prizor s Mračarom. Slavek je, ipak, bio »čovjek izvan zakona«. I to je milicionara jako zbunilo.

— To je moj bivši komandir — šapnuo je Ilija Trkač, lugaru Đuri Listovači, koji je sjedio na stolici do njega, pokazujući na milicionara. — Jako je opasan.

Zgrza je podigao ruke, pokušavajući smiriti ljude i stišati ža­mor u dvorani.

112

— Polako, ljudi, kud ste zapeli! Sve ću vam objasniti. Smirite se, molim vas!

— Što rade naša djeca s jednim, hoću reći, seoskim lopovom?— viknuo je gostioničar Andrija Švorc, a mnogi su zatabanali no­gama po podu u znak odobravanja.

— Lopove u zatvor! — dobacio je komandir milicije.— Lopove u zatvor! — prihvatiše i ostali u dvorani. S kraja

prostorije, kod izlaznih vrata, zalajao je Liso, veselo mašući re­pom i dižući uvis svoju crnu njušku.

Mračara je zbunjeno promatrao ljude, najprije komandira mi­licije, pa onda sve ostale dokle mu je sezao oboreni i snuždeni pogled. Bio je srdit i zlovoljan. Kakvi su to ljudi, pitao se.

Zgrza je napokon s teškom mukom uspio smiriti prisutne iako se još uvijek čulo mrmljanje nezadovoljnih.

— Jesmo li ljudi ili stoka? — pitao je učitelj sav u znoju. — Hoćete li mi napokon dopustiti da vam kažem zbog čega smo vas sazvali? Hoćete li?

— Hoćemo! — rekoše ih nekoliko.Učitelj je čekao da se dvorana potpuno utiša. Zatim je kazao:

— Slavek Mračara, hoću reći, Slavek je član družine i nikakvi protesti vam neće pomoći. Dječaci ne daju Slaveka. Je 1 tako, dečki?

— Tako je — odgovoriše svi u jedan glas.— Drugovi, vi dobro znate tko je Slavek — ponovno se javio

komandir milicije. — On je čak bio i u zatvoru.— Bio je u zatvoru, ali je i izišao — odgovorio mu je učitelj

bijesno. — Sad je slobodan čovjek i, kažem, član družine.Ustao je i Martin Amerikanac. Važno se okrenuo ljudima u

dvorani i rekao: — Družina je jako važna stvar. Vjerujte mi kad vam kažem. I ja sam član njihove družine.

Gotovo se nadimao od ponosa. U njegovim očima bilo je zaista nešto nalik divljenju.

— To je prava družina. U takvoj još nisam bio. A jahao sam i sa slavnim Johnom Osvetnikom i ne bi se moglo reći.. .

8 Na zlatnom tragu 113

Sa svoje stolice digao se Hrapavi i prekinuo Martina:— Čiča Martine, vama je mjesto s nama. Odmah dođite.Martin je samo klimnuo glavom, važno se uspeo na pozornicu

i sjeo među dječake, sučući četkasti brk.— Ljudi, vrijeme je da počnemo — kazao je učitelj, stojeći na

sredini pozornice uspravan i dostojanstven. — Vrijeme je da vam kažem da možete biti ponosni na ovih osam dječaka. A i na našeg Slaveka.

Dvoranom se zaorio pljesak, a Liso je u strahu pobjegao na­polje.

— Ovdje su i drugovi iz općine — nastavio je učitelj pokazu­jući rukom na prednji red i trojicu koja su došla automobilom. — Njima ćemo danas svečano uručiti sve što su dječaci pronašli. A obećano je da će se dio toga utrošiti i na elektrifikaciju našeg sela.

Ljudi u dvorani gledali su se u nevjerici:— Što su dječaci pronašli?— Pronašli su ono za čim ste godinama tragali!— Što? — javi se nekoliko glasova.— Slušajte me dobro, ovdje u ovom sanduku i pod ovom plah­

tom nalazi se zlato.— Kakvo zlato — zapanjeno skoči pola dvorane na noge.— Njemačko zlato — odgovorio je učitelj.U prostoriji je nastao metež i glasno dovikivanje.— Njemačko zlato?— Upravo to — kazao je Zgrza i zamolio ljude da ponovno

sjednu na svoja mjesta. — Ovdje, u ovom sanduku izbrojili smo 764 dukata ...

Sad je ustala čitava dvorana i zamalo, u silnom uzbuđenju, kre­nula prema pozornici. Učitelj ih je jedva zadržao podignutim ru kama.

—• Stanite, l judi! Dopustite da vam sve objasnim.Zastao je časak, preletjevši očima po krugu lica iz kojih je iz­

bijala neviđena znatiželja.

114

— Godinama se u ovom selu širila priča o zakopanom njemač­kom blagu. Sada je družina pronašla to zlato i predaj6 ga selu a selo općini. Općina će učiniti sve da što prije dobijemo elektri čnu struju. Mi, hoću reći, ovime ne podmićujemo državu, već joj vraćamo ono što joj pripada. Ovi dukati i ovo zlato ...

Sad je Zgrza prišao stolu i jednim zamahom ruke skinuo plahtu s njega. Pred čitavom dvoranom ukazala se gomila zlatnih pred­meta. Ljudima se oteo uzdah zaprepaštenja.

— ... dakle, ovi dukati i ovo zlato pripadaju našoj državi i mi joj ga pošteno vraćamo. Sve su to opljačkali okupatori u vrijeme rata. Zgrza-mrza, puška trza!

U dvorani je odjednom zavladao tajac. Čak je i učitelj ostao bez riječi.

Tada je ustao Hrapavi i nastavio:— Narode, sve je bila istina. Sanduke sa zlatom otkrili smo na

Crkvištu, u kući pokojnog Sime Vatralja.— Zašto pokojnog? — pitao je netko iz sredine dvorane.— Zato, jer smo ga našli mrtvog.Baba Petra zakoluta očima, duboko uzdahne i prekriži se ras­

treseno.— Našli mrtvog? — zabruji ponovno kroz prostoriju, a mnogi

izbečiše oči: — Zar je Pustorepnica mrtav?— Našli smo ga u zemunici, blizu kuće. Pljačkaši su ga ubili

jer je otkrio njihovu tajnu.Sad se sa svojeg mjesta digao i Cveba, praćen iskolačenim po­

gledima prisutnih:— Mi smo zlato našli, ali i ostali bez njega. Da nije bilo Sla-

veka Mračare, to jest, našeg Slaveka, nikad ga ne bismo dobili natrag. Prije nekoliko dana ukrao nam ga je Pindžo iz Mijatovca. ali je Slavek uspio sve vratiti.

Dvoranom se ponovno razlijegao pljesak. Svi su neštedimice tu­kli dlanovima. Svi osim posramljenog Andrije Švorca koji je otvo

115

renih usta i bez riječi gledao u Stonogu, žaleći duboko u sebi što ga je onako dušmanski pretukao. Ni kriva ni dužna.

— Dječaci će sada svečano uručiti sanduk i zlato predstavniku općine — kazao je učitelj, pozivajući rukom čovjeka s kožnatom kapom da se popne na pozornicu.

U dvorani je vrilo od veselja.I Martin Vrzibaba je zamalo pao u napast da održi svečani go­

vor. Na svoj način.Dragoselo još nikada nije proživljavalo takvo slavlje.A Liši ništa nije bilo jasno.

BILJEŠKA O PISCU

Đorđe Ličina (rođen 1945. godine u Glini) dosad je, kao no vinar, pisao isključivo za odrasle. Objavio je dvanaest politič kih krimića, baveći se uglavnom temama vezanim za uspješne akcije naše Službe sigurnosti u otkrivanju i hvatanju terorista i špijuna, tajno ubačenih u zemlju. Za knjigu špijuni su prešli granicu dobio je književnu nagradu 13. maj, a prema priči špi­junska veza iz te knjige snimljen je i istoimeni televizijski film.

Sve Ličinine knjige doživjele su više izdanja u velikoj nak­ladi, a tri — Tragom plave lisice, Dvadeseti čovjek i Vodoravni rez — prevedene su i na slovenski jezik. Ličina živi u Zagrebu i radi kao reporter u novinskoj kući »Vjesnik«. U svojstvu novina­ra obišao je gotovo čitav svijet, objavivši brojne članke i repor­taže.

Avanturistički roman Na zlatnom tragu prva mu je knjiga za djecu, u kojoj hrabra i složna dječja družina, nakon rata, otkriva zakopano njemačko blago.

D O S A D A I Z A Š L O U H l B L i u i c t i v j D v t M ^ n

Anton Ingolič Dječak sa dva imenaAnđelka Martič PirgoHerminia zur MiihlenSta pričaju PetroviprijateljiFran LevstikNajdihojca•N. VeretennikovVolođa UljanovJohanna SpyriHeidiAngel Karalijčev U svijetu pričaErich Kastner Don QuichotteNathaniel Hawthorne Čudesna knjiga Kornej Čukovski Doktor Jojboli Vladimir Colin BajkeKornej Čukovski BajkeMarija Majerova Robinzonka

Makedonski pisci djeci

Josip Vandot Kekec nad samotnim ponorom Charles Perrault BajkeMato Lovrak Devetorica hrabrihKrišan Čandar Preokrenuto drvo Mihail Zoščenko Priče za djecu William Saroyan Tata, ti si lud

William Saroyan Mama, volim te

Perzijske bajke

.Braća Grimm Bajke Milan Šega Čarobni ključić Vesna Parun Tuga i radost šume Knjiga radosti I Danko Oblak Modri prozori Josip Vandot Kekec na vučjem traguErich Kastner Emil i detektiviLewis Carroll Aiica u Zemlji čudesa Gabro Vidović Kurir sa Psunja

. Miroslav Hirtz Priče iz prirode Vojin JelićPsiću, a kako je tebi imeGrigor Vitez Kad bi drveće hodaloErich Kastner Tonček i Točkica Ivana Brlić-Mažuranić Priče iz davnine Gianni Rodari Čipolino Anđelka Martić Dječak i šuma

Knjiga radosti II

Ivana Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića Astrid Lindgren Razmo u skitnji

Milivoj Matošec Tiki traži Neznanca Gianni Rodari Putovanje Plave strijele Mato Lovrak Zeleni otok Vjekoslav Majer Žuna na telefonu Nusret Idrizović Mrav i aždaja France Bevk Mali buntovnik Braća Grimm PričeFelix Salten BambiH. C. Andersen PričeH. C. Andersen BajkeLewis CarrollAiica s onu stranu ogledalaJens SigsgaardRobin HudVladimir NazorKurir LodaFerenc MolnarJunaci Pavlove uliceStevan BulajićNebeski mornarAleksa MikićPriče o malim borcimaOton ŽupančičCicibanAleksandar Popović Tvrdoglave priče Mato Lovrak Vlak u snijegu Ezopove basne

Karei Čapek Bajke

Gabro Vidović Trojica iz Male ulice Marcel Ayme Priče mačke na graniPavel Bažov Kameni cvijet Arkadij Gaj dar Timur i njegova četa Milivoj Matošec Admiratov otok C. Collodi Pinokio Gianni Rodari Đelsomino u Zemlji lažljivacaA. Volkov Čarobnjak iz Oza Slavko Kolar Na leđima delfina W. M. Thackeray Ruža i prstenDesanka Maksimović Ptice na česmi France Bevk Crna braća J. Broszkiewicz Velika, veća i najveća Palma Katalinić Djetinjstvo Vjetra kapetanaA. R. van derLoeff-BasenauLavine bjesneAleksej TolstojZlatni ključićGabro VidovićZatočenici Pernatog otoka

Erich Kastner 35. maj Tone Seliškar Družina Sinjega galeba Fran Levstik Pjesme za djecu Ernest Thompson Seton Vinipeški vuk

Grigor Vitez Gdje priče rastu Branko Ćopić Sin Brkate četeVojin JelićHrabriji nego igračkaIvan Kušan Domaća zadaćaMarcel AymeDruge priče mačke na graniIvan KušanUzbuna na Zelenom VrhuGustav Krklec Majmun i naočale Ela Peroci Djeco, laku noć Gianni Rodan Telefonske priče Grigor Vitez Igra se nastavlja Ratko Zvrko Grga Čvarak Erich Kastner ČovječuljakG. Parca—M. Argilli Čavlićevi doživljaji Felix Salten Bambijeva djeca Mato Lovrak Družba Pere Kvržice Stanislav Femenić Puž na ljetovanjuMilivoj Matošec Strah u Ulici Lipa Eva Maria Aab Vjetropirka Eva Nada Iveljić Konjić sa zlatnim sedlom Višnja Stahuljak Začarani putovi

Pjesme četiri vjetra(Izbor i prijevod Grigor Vitez)ITarts Peterson Matija i vjeverica

ojevojcica iz svemira Palma Katalinić Pričanje Cvrčka moreplovca

Zdenka Jušić-Seunik Vode su pjevale Stjepan Jakševac Vesela godinaErich Kastner Emil i tri blizancaErich Kastner Čovječuljak i Malena Erich Kastner Blizanke Jagoda Truhelka Zlatni danci Zvonimir Balog Nevidljiva Iva Dragan Lukić Neboder C-17

M. Bjažić—Z. Furtinger Ništa bez Božene Sunčana Škrinjarić Kaktus bajke Ivan Kušan Koko i duhovi Blanka Dovjak-Matković Neobična ulica Gianni Rodari Planeta ispunjenih želja

Mladen Ktišec Dobar dan!Viola Wahlstedt Aslak dječak sa Sjevera

Anđelka Martić Vuk na Većinskoj cesti Mato Lovrak Neprijatelj br. I H. C. Andersen Bajke i pričeDubravka Ugrešić Mali plamenZlata Kolarić-Kišur Moja Zlatna dolina Ivan Kušan Koko u Parizu

Milivoj Matošec Veliki skitač Zdenka Jušić-Seunik Kupi mi vilovita konja

Antoine de Saint-Exupery Mali princVlatko Šarić Miško

Sunčana Škrinjarić Dva smijeha Gabro Vidoyić BjeikanAstrid Lindgren Pipi Duga Čarapa

Zvonimir Balog Ja magaracGc'rnet-Jagdfeljđ Katja i krokodil

Stanislav Femenić KrijesniceMladen Kušec Volim teBožena Loborec Četiri dječaka i jedan pas

Blanka Dovjak-Matković Priče iz Dubrave

Luko Paljetak'Miševi i mačke naglavačke

.Drago Ivanišević Mali, ne maline Ivan Kušan Lažeš, Melita Sunčana' Škrinjarić Zmaj od staklaMladen KušecPlavi kaputićJosip BarkovićZeleni dječakDanko OblakZelena patrolaVišnja StahuljakKućica sa crvenim šeširomNada IveljićDobro liceGianni RodariTorta na nebu

Milivoj Matošec Dječak sa Sutle Zvonimir Milčec Zvižduk s Bukovca Iris Supek Trepavice Skitalice Nikola Pulić Dolina zečeva Dubravka Ugrešić Filip i Srećica Branko. Hribar Adam Vučjak Ivan Kušan Tajanstveni dječak Pajo Kanižaj ŠarabaraEdmondo de Amicis SrceDanko Oblak Na tragu Kazimir Klarić Mrnjau, grizu me Sunčana Škrinjarić Svaštara Anđelka Martić Djedica pričalo i čarobni vrutakZvonimir Golob Čemu služe roditeljiFrattk L. Baum Čarobnjak iz Oza Miroslav Antić Prva ljubav

Gligor Popovski Mornar Nep Leopold Suhodolčan Sakriveni dnevnik Dragan Lukić Tri gusketaraMarino. ZuriMama, kome on to pričaBoro Pavlović LipaMilivoj Matošec Pustolovina u dimnjaku Pero Zlatar Otključani globus

Anton Ingolič Potopljena galija

Nada Iveljić Zvijezda na krovu

Toma Podrug Od Solina do Solina

James Thurber Trinaest satova i čudesno A

Dobrica Erić Slavuj i sunceMiroslav Antić Garavi sokakDragan BožićKad se pojavi crveni konj

Anđelka Martić Šašavi dan Danko Oblak JežekMiloš Macourek 6000 budilica Slavko Pregl Velika pustolovina Zvonimir Balog Zlatna nit Stanislav Femenić Tikva s nosom

Dušan Radović Igre i igračke Branko Ćopić Orlovi rano leteHrvoje Hitrec Eko Eko Zlatko Krilić Prvi sudar E. B. White Paukova mreža

Grozdana Olujić Sedefna ruža Jevrem Brković Bašta starca Radosava

Mira Alečković Ne mogu bez snova Arsen Diklić Ne okreći se sine Svetlana Makarovič,Mišica spava

Čudnovata istinaKlara Feher Imat ću svoj otok Indijančev vrt Josip Pavičić Poletarći Zvonimir Milčec Posljednji zvižduk

Ota Hofman Sat plavih slonova

Jovan Jovanović-Zmaj Ala je lep ovaj svet

Dubravko Horvatić Stanari u slonu Dragan Lukić Od kuće do škole Miiovan Danojiić Srećan život Anto Gardaš Ljubičasti planet

Pero ZlatarMedvjed u zelenoj bundi

Dubravko Horvatić Junačina Mijat Tomić.

Dragutin Horkić Čađave zgode Ivan Kušan Strašni kauboj Nenad Brixy Bijela loptica

Rosa Petković Kapetan valova Zdenka Čop Dva dječakaTone Seliškar Mazge i češljugari Arsen Diklić Salaš u Malom Ritu Roberto Piumini Mladić koji je ušao u palaču Vesna Parun Hoću ljutić, neću mak Irena Lukšić Zrcalo

/Aimic i mumauzicOkamenjeni vukoviJoža Horvat Waitapu Zlatko Krilić Veliki zavodnik

Desanka Maksimo vic Priča starog kamena

■ Pavao Pavličić -Trojica u TrnjuHrvoje Hitrec Kratki ljudi.Grozdana Olujić Nebeska reka Nada Iveljić Dođi da ti pričamAnto Gardaš Bakreni PetarEva Janikovszky Malinovac i slamčicaAstrid Lindgren Hrabra Kajsa Anđelka Martić Mali konjovodac Dobriša Cesarić Srebrna zrnca u pijesku

Arthur Haulot Crvenko na Mjesecu

Nikola Pulić Ključić oko vrataRanko Pavlović Čistač obuće Vlatko Šarić Rogan

NarodnepripovijetkeA. S. Puškin BajkePalma Katalinić Anja voli PetraPero Čimbur Automobilom kroz oblake

Anto GardašIzum profesora Leopolda

A. A. MilneMedo Winnie zvani Pooh

rajo K.anižaj Zeleni brkoviMilovan Vitezović Kako podići nebo Stjepan Jakševac Zlatna ptica sunca

Sunčana Škrinjarić Kuća od slovaBlanka Dovjak Matković Zagrebačka priča Dubravko Horvatić Grički top Jadranko Bitenc Lana — godina mačke Maja Gluščević Bundaš iz petog be Rudyard Kipling Knjiga o džungli Ivan Kušan Ljubav ili smrt Stjepan Tomaš Dobar dan, tata Zlatko Krilić Zagonetno pismo

P. C. Asbjornsen i J. Moe Norveške bajke i priče Raspe — Biirger Pustolovine baruna MinhauzenaAnto Gardaš Pigulica Damir Miloš Bijeli klaun Jadranko Bitenč Twlšt na bazenu

Ljerka Car Matutinović MAiLUZvonimir Balog Bosonogi general

Michel Tournier Petko ili divlji život

Nikola Pulić Sablja Vuka Mandušića

Ivana Brlić-Mažuranić Jaša Dalmatin