MLETACKA ISTRA 1374-1797 GODINE

IZMEU REPUBLIKE I CARSTVA (1420.1797.)

IZMEU REPUBLIKE I CARS1. OBLICI VLADANJA DVA RAZLIITA SUVERENITETA tit Serenissime Politika ravnotea Napetosti oko Trsta 1508. godina: mletako-habsburki rat Rat Cambraiske lige Sukobi u regiji 1516. godina: novi mletaki posjedi Podjela Stalne trzavice Uskoci Rat 1615.1617. godine Utvrde i napetosti XVII. stoljee XVIII. stoljee 1797. godina: kraj jednog doba MLETAKI MODEL Tri razdoblja mletake vladavine Koparski podestat i kapetan Pokrajina Istra Raporski kapetan Podesterie /Naelnitva Komunalne uprave Podestat Koparski sudac Javni proraun Trokovi i prihodi mletake Istre Vojna organizacija HABSBURKI MODEL Sredstvo kompenzacije Pazinska grofovija Upravni ustroj grofovije Stagnacija u XVII. stoljeu Obitelji Porzia i Auersperg Napetosti 1712. godine Austrijsko primorje Kastavska kapetanija i Rijeka

U 13. st. vlast patrijarha je oslabila te su se istarski gradovi redom predavali Veneciji: Pore 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovre 1271., Motovun 1278., Kopar 1279., Piran i Rovinj 1283. godine. Venecija je postupno zavladala cijelim obalnim pojasom zapadne Istre i prostorom do Plomina na istonoj obali poluotoka. Godine 1325. nastaje prvi glagoljiki hrvatski spis, Istarski razvod, zapisnik o razgranienju opina srednje i jugoistone Istre. Od Napoleona do Austrije [uredi] Padom Mletake Republike 1797. g. Istra potpada pod vlast Napoleona, ali Napoleon predaje Veneciju Habsburkoj Monarhiji, zajedno s mletakim dijelom Istre i Dalmacije, u zamjenu za Lombardiju i Nizozemsku. Godine 1805. Napoleon ponovno zauzima bivu mletaku Istru.

U razdoblju od 1420. do 1797. istarski je poluotok bio podijeljen izmeu dvaju vladara Mleana i Habsburgovaca i dvaju razliitih politikih, institucionalnih i upravnih modela. Gotovo tri etvrtine poluotoka pripadalo je Mletakoj Republici. Istra je za Veneciju bila pomorska periferija u pravom smislu rijei, produen dio njihovih laguna. Za Habsburgovce istarski su posjedi bili udaljena pogranina zemlja, skup teritorija koji su davani u najam najvjernijim vazalima. Mletaka je Istra bila komunalno ustrojena, to je bilo podruje u kojem je u XVII. stoljeu uveden pokus provincijskog ureenja utjelovljenog u liku koparskoga podestata i kapetana. Time se izravnije izvravala sudska vlast, utjecalo na javno gospodarstvo opina i na skladita itom, organizacija obrane postala je pokretljivija, a ojaao je i openit osjeaj pripadnosti jednoj dravi, iako starog reima. Habsburka se Istra nije bitno promijenila na drutvenom i institucionalnom planu u razdoblju od srednjeg vijeka do XIX. stoljea (feudi su ukinuti 1848.). Ostala je zajednica feudalnih posjeda, meu kojima su se isticale Pazinska grofovija i Kastavska kapetanija. Malo se ratova (iako su bili katastrofalni) zbilo na istarskom tlu. Najvei problem za vladare (to su stalno ponavljali u svojim ispravama) bila su opustoena sela, a u nekim sluajevima i gradovi (Pula, Pore, Novigrad) zbog raznih razloga (nestaica hrane, strukturalni problemi poljoprivrede, sukobi izmeu starih i novih stanovnika). Takvo je stanje ugroavalo sigurnost i tetilo lokalnom razvoju jer je rije o pograninom podruju, pa se sustavno poticalo naseljavanje. Proces koji nazivamo kolonizacijom (prije svega seoskih okruga) trajao je dugo, od 1520. do

1670., i u raznim je razdobljima obuhvatio gotovo cijeli poluotok. Historiografija je proces naseljavanja dugo smatrala kljunim za shvaanje novovjekovne Istre, prije svega etniko-kulturne slike u osvit stvaranja nacija (XIX. st.). Doista, nakon stabilizacije sela u XVIII. stoljeu, naselja i prezimena u iduih dvjesta godina, do 1943. odnosno 1947., a i poslije, ostaju gotovo ista i na selu i u gradovima. Smatralo se da je kolonizacija promijenila prethodnu etniku sliku na tetu romanskih zajednica. U stvarnosti je stagnacija na zapadnom istarskome pojasu (gdje je romanska prisutnost bila izraenija) poela u XIV. stoljeu. Taj se dio Istre svakako promijenio. No etniko-kulturna podjela izmeu gradova, katela i naselja u okviru snano integriranog (nemojmo to zaboraviti) institucionalnoga, gospodarskog i drutvenog sustava, iako ne i jezino-etnikog ostala je gotovo jednaka u razdoblju od XIV. do poetka XIX. stoljea. Do promjena je dolo kod slavenskog stanovnitva regije: zajednice takozvanih Vlaha, podrijetlom iz unutranjosti Dalmacije, po mnogo emu se razlikuju od prijanjih autohtonih Slavena. Njihova integracija nije bila ni jednostavna ni neposredna, o emu svjedoi pojava razbojnitva u selima. U cjelini je Istra pretrpjela teko razdoblje, pogotovo izmeu XVI. i XVII. stoljea,zbog gospodarske i demografske stagnacije, unato migracijskim tokovima i promjeni etnikih sastavnica na selu (kolonizacija). Poluotok je izaao iz krize u XVIII. stoljeu, nakon zavretka mletako-turskih ratova, kada je doivio jasan procvat, prepoznatljiv na cijelom podruju.

Dva razliita suvereniteta Mletaka je Republika u prvoj polovici XV. stoljea bila neto sasvim drugo nego samo pedeset godina prije. Ta je drava vladala dobrim dijelom Padske doline, bogatim gradovima kao to su Padova, Vicenza, Verona, Brescia, Bergamo; Dalmacijom (uglavnom njezinim otocima); kontrolirala je Furlaniju; imala je posjede na albanskom primorju; na jonskim otocima; drala je Kretu, a eljela je i neto vie: Cipar. Istra je bila druga strana venecijanske morske obale, najblia periferija, neka vrsta zatitnog plata zajedno s lagunama. To je bio prostor koji je spajao mletako kopno i lagune s morskim posjedima. Nije sluajnost da je u XVI. stoljeu Istra nazvana titom Serenissime (Scudo della Dominante). Do srca Istre dosezala su krajnja podruja Svetoga Rimskog Carstva u kojima su vladali Habsburgovci, otri protivnici Venecije na sjevernom Jadranu. Istarski je poluotok, dakle, bio podijeljen izmeu dva razliita dravna ureenja: s jedne strane Republika koja se od Alpa i Padske doline protezala preko Jadranskog i Jonskog mora do istoka, s druge Carstvo, srednjoeuropska konglomeracija iji su najjuniji dijelovi bili Trst i Pazinska grofovija. Dvije suprotstavljene politike logike sukobljavat e se u regiji od XV. do poetka XVIII. stoljea. Razdoblje od 1420. do 1520. vrijeme je odreivanja politike ravnotee na podruju od Akvileje do Kvarnera. Venecija nije jo posve odustala od elje za kontrolom Trsta i cijelog

istarskoga poluotoka. Granica izmeu mletakoga komunalnog dijela i feudalnoga habsburkog bila je jo nejasna i neodreena. Transka je opina tijekom nekoliko desetljea bila povod napetostima izmeu Serenissime i Habsburgovaca. Od druge polovice XV. stoljea Trani su vie puta pokuali preuzeti unosnu trgovaku razmjenu koja se odvijala izmeu Kranjske (ito i eljezo) i Kopra, Milja i Pirana (sol i drugi obrtniki proizvodi). Napetost je dostigla vrhunac 1462. nakon jo jednog pokuaja transke vojske da zaustavi trgovinu. Venecija je reagirala 1463., poslavi vojsku na prijelazima prema Kranjskoj, a potom zauzevi utvrde u okolini Trsta koji je stavljen pod opsadu. Kranjci nisu pruili stvarnu pomo (usprkos carevoj naredbi) Trstu koji je pokuavao ometati njihovu tradicionalnu razmjenu dobara s Koprom, tako da se grad na kraju morao predati. Mleani su vojno zauzeli gradske utvrde Sv. Soerb, Mocc i Castelnuovo i primorali Trane na prodaju soli Veneciji po cijeni koja je vrijedila za ostale istarske gradove. Tako se nije ostvarila elja Trana da postanu pomorski izlaz Kranjske. Shvatili su da nije bilo dovoljno biti carskim gradom da bi se postalo vano gospodarsko sredite. Politiki i privredni sustav koji je Venecija uspostavila na moru onemoguavao je bilo kakve ambicije. Trebalo se prilagoditi njezinim pravilima, ili ostati odsjeen. Takvo je stanje dovelo do nove transke krize 1468., nakon to se gradski upravljaki stale podijelio u dvije frakcije, venecijansku i carsku, to je potom prouzroilo njihov sukob. Bila je to neka vrsta graanskog rata u malom. Dolazak u grad carskog izaslanika, kapetana Nikole Luogara, gospodara vipavskog dvorca, i njegov pokuaj ukidanja komunalnog ureenja, izazvao je otvoreni ustanak. Luogar je izbaen iz grada, a Trani su 1469. ak uputili molbu Veneciji da ih pokore. To je izazvalo reakciju carske frakcije. Na elu svoje male vojske, Luogar je iste godine zauzeo grad, osvetio se provenecijanskoj frakciji i nametnuo gradu carsku vlast. Tek je 1478. car Fridrich III. ponovno odobrio Trstu komunalno ureenje i primorao kranjske trgovce da za svoju djelatnost koriste taj grad, a ne gradove iz mletake Istre. U meuvremenu je 1470. Kranjski sabor zatraio kontrolu nad Trstom i uvoenje obveze plaanja poreza, kao to su inili drugi subjekti u sastavu vojvodine. Takav je zahtjev ponovljen 1485., ali su se Trani, uz carevu podrku, tome estoko oduprli. Te su godine ponovno zaprijeili putove izmeu Krasa i istarskih luka. Venecija je na to odgovorila dokazavi jo jednom svoju snagu. Spor se okonao otvaranjem cesta, a Trst je morao platiti tete. No sve se te arke nisu zaustavile na tome. Gradovi su imali vanjsku podrku, to je izazvalo antagonizam i suparnitvo izmeu Trsta, s jedne, i Kopra te ostalih istarskih gradova (Milje, Izola, Piran), s druge strane, a takvo e stanje potrajati cijelo XVI. i XVII. stoljee. U Veneciji su, nakon stalnih transkih incidenata, bili potpuno svjesni opasnosti i smetnja koje je mogla izazvati habsburka prisutnost nakon to je dinastija 1500. pripojila Goriku grofoviju, u samoj blizini srca mletake drave. Morska je sila, nakon promjene stanja u Albaniji u korist osmanske drave (gubitak Draa i povlaenje do Boke kotorske 1499.) poela razmatrati stvaranje politike ravnotee barem na sjevernom Jadranu, tako da sa svojih posjeda udalji odve bliske Habsburgovce. U takvim politikim prilikama treba traiti razloge prvog od dvaju ratova koje je Venecija vodila u Istri u moderno doba (drugi je bio Gradiki ili Uskoki rat 1615.1617.). I Habsburgovci su, uostalom, teili irenju svojih posjeda osvajanjem Furlanije.

Rat izmeu cara Maksimilijana i Mletake Republike izbio je u oujku 1508. Povod je bio zabrana prolaska caru Svetoga Rimskog Carstva i njegovoj vojsci kroz podruja u vlasnitvu Venecije (car je do Milana elio doi preko Furlanije). Napad su pokrenule carske snage upadom u Furlaniju. Venecija je odgovorila munjevitim ratom: njezine su ete (obje su vojske bile plaenike) uspjeno prodrle do Krasa i unutarnjeg dijela Istre i razbile carske trupe. Do konca svibnja osvojeni su Devin, Gorica, Postojna, Trst, Pazin i Rijeka, a u lipnju je potpisano trogodinje primirje. Maksimilijan je odustao od svih svojih jadranskih posjeda, a Venecija je uspostavila teritorijalni kontinuitet od laguna do Rijeke, a posjedom Postojne dola pred vrata Kranjske. Za Veneciju je to bio idealan rezultat. Potpunom prevlasti na cijelome sjevernom Jadranu potaknuto je, meutim, neprijateljstvo drugih drava prema Veneciji (u nekoliko je godina Republika proirila svoju vlast na luke pokrajine Puglije, na gradove Cremona i Ghiara dAdda te, naposljetku, na Trst i Rijeku). est mjeseci nakon primirja utemeljen je protuvenecijanski savez na ijem je elu bio papa Julije II., a lanovi su, osim Papinske Drave, bili Habsburgovci, Kraljevina Ugarska (i Hrvatska), Kraljevina Francuska, krune panjolske i Napulja, markiz iz Mantove i vojvoda iz Ferrare. Savez u kojem su bile gotovo sve europske sile, nazvan je Cambraiska liga. Napadnuta premonim silama, Venecija je pretrpjela teak poraz kod Agnadella 1509. godine. Njezina se vojska povukla i okupila na ulasku u lagunu, iako su se neki gradovi, kao Padova, pokazali vjerni Republici u pruanju otpora (alternativa je bila Carstvo). U trenutku kada je trebalo zadati posljednji udarac, protivnici su posustali. Papa je prvi razbio savez, zabrinut zbog prevelikog jaanja Francuza u Italiji. S druge strane, svim je drugim protivnicima vraeno ono to im je Venecija oduzela. Zasebnim su sporazumima sve sukobljene strane sklopile mir u Veneciji, osim cara Maksimilijana koji nije elio napustiti mletako kopno. Nakon to je ponovno prikupila snage, Republika je potukla carsku vojsku. U tom ratu Istra je platila veliku cijenu. Najprije je Venecija zauzela habburku Istru i Kvarner (svibanj 1508.), nakon ega je uslijedilo brzo povlaenje i preputanje opina samoobrani. Grof Frankapan (hrvatsko-maarski podanik) opljakao je 1509. istarska sela. Sljedee godine, dok se rat smirivao na mletakom kopnu, u Istri se nastavljao. Zaseban rat unutar rata vodili su Trst i Milje napadajui se i opsjedajui s mora i kopna. Raporski katel bio je poprite tekih sukoba sve dok na kraju od stare venecijanske utvrde nisu ostale samo ruevine. Godine 1511., u trenutku primirja, dogodio se jedan od rijetkih upada Turaka u Istru. Osmanlije su tada uli u pazinsko podruje, ali su se utvrena naselja uspjela obraniti od napada. Od 1513. do 1516. trajala je druga faza rata. Venecijansko-habsburki sukob u Istri i Furlaniji zapravo nije nikad ni prestao, a najtee su posljedice snosila sela u unutarnjem dijelu poluotoka i susjedna sela u zapadnome primorskom pojasu. Primirjem u prosincu 1516. okonani su sukobi koji su tada ve bili lokalnog karaktera, neka vrsta gerile. Poeli su mirovni pregovori oko podjele feudalnih teritorija izmeu Republike i Habsburgovaca. Venecija je proirila podruje pod svojom vlau s 2.000 na 2.400 etvornih kilometara. Pored komuna, Mleani su uspostavili vlast nad nekoliko velikih feuda: Barban s Rakljom, Zavrje s Viinadom te Svetvinenta, i manjih: Momjan, Grimalda s Mareniglom i Raice. Habsburgovcima je ostala u posjedu Pazinska grofovija s pripojenim feudima

Mahrenfels i Wachsenstein (Lupoglav i Koljak), ogranieni posjedi Pianske biskupije, gospodstva Grdoselo i Paz s Gradinjama te samostan Sv. Petra u umi. Sveukupno 750 etvornih kilometara povrine, odnosno 1.000 etvornih kilometara s Krasom i Kastavskom kapetanijom. Za razliku od prethodnog stoljea, podjela Istre na mletaki i nadvojvodski dio inila se sada puno jasnijom. Prihvaena je 1535. godine. Samo se podruje dvojako moglo tumaiti, ovisno o toki gledita: za Austrijance mletaki su posjedi okruivali Pazinsku grofoviju, a za Mleane je grofovija bila uvuena poput klina u venecijansko vlasnitvo. Granina je crta polazila iz doline Milja prema istoku, du Krasa do Brgudca, da bi potom skrenula na zapad, junije od Huma, Dragua i Grimalde, zatim jugoistono od motovunskog okruga do Limske drage (istono od Sv. Lovrea) i nastavljala se u irokom luku junije od minjskog okruga (habsburko vlasnitvo), preko Rake doline do kvarnerske obale istono od Plomina (iza Brestove). Dvije su Istre sada bile teritorijalno homogene, tj. nisu vie postojale enklave, kao u junoj i istonoj Furlaniji. Granina je crta, meutim, postala usijano podruje na kojemu gotovo nikad nisu prestali sukobi meu ljudima koji su ivjeli s jedne ili s druge strane granice. Lokalni konflikti i odmazde, tipini za ruralno drutvo toga doba, poticani su upravo prisutnou granine crte koja je omoguavala izbjegavanje kazne. Sve su dodatno zamrsila zasebna podruja nazvana differenze, neka vrsta niije zemlje, u kojima je pravo na panjake i ume bilo najei razlog izbijanja sukoba i osvete izmeu obitelji koje su ivjele s jedne ili druge strane granice, u Limskoj dragi i na Krasu. Trzavice izmeu Venecije i habsburkog carstva nastavile su se u cijelom XVI. stoljeu. Nakon poraza u Agnadellu, Venecija nije vie bila ista kao prije. Njezina politika nije vie bila ekspanzionistika, ve usmjerena na zadravanje posjeda steenih u XV. stoljeu. Mleani su, meutim, i dalje bili pomorska sila koju nije bilo mogue izravno napasti (to dokazuje pobjeda nad Osmanlijama u pomorskoj bici kod Lepanta 1571.). Habsburka se politika stoga usmjerila na izazivanje napetosti ne bi li tako potkopala pomorsku superiornost Republike. Razna podbadanja te uznemiravanja uskoka (izbjeglice s podruja pod Osmanlijama, koji su pronali utoite u Senju) koje su Habsburgovci koristili radi ometanja mletake plovidbe, zapoela su osamdesetih godina XVI. stoljea i nastavila se jo veom estinom do prvog desetljea idueg stoljea. Uskoci su 1597. napali Pulu i Rovinj, koji su im se uspjeli oduprijeti. Dvije godine poslije napadnut je Labin koji se donekle obranio, i Plomin koji su uskoci zauzeli. Nije trebalo dugo ekati mletaku odmazdu: Trst je opsjednut s mora, Rijeka i Lovran su bombardirani, Pazinska grofovija podvrgnuta je estim upadima. Napetosti su dodatno porasle i pogorale odnose izmeu mletakog i habsburkog dijela Istre. Uskoki su prepadi u valovima pogaali istarske primorske gradove. Godine 1607. ponovno je napadnuta Pula. Kvarnerski gradii u vlasnitvu Habsburgovaca morali su istovremeno podnositi neugodnu prisutnost uskoka i stalnu osvetu mletake flote, kao npr. Trst koji je uvijek bio prvi na udaru. U eskalaciji sukoba, a posebno u dramatinim godinama kao to su bile 1609., 1612. i 1614., cijeli je istarski gospodarski sustav baen na koljena. Na kraju je 1615. zapoeo pravi rat. Gradiki (po mjestu Gradisca koji se nalazio na mletako-habsburkoj granici) ili Uskoki rat (koji je trebao konano rijeiti problem uskokih prepada) trajao je ukupno dvije godine (na nekim

podrujima gotovo tri), od 1615. do 1617. Najtee je posljedice, kao u ratovima 1508.1516., pretrpjela unutranjost Istre podruje oko Pazinske grofovije te istona Furlanija, koji su bili meta stalnih upada mletakih i nadvojvodskih eta. Posebno su teke napade Habsburgovaca pretrpjeli Labin i Plomin, a Bale i Vodnjan grofa Frankapana. Nakon poetne nadvojvodske inicijative, doli su na red Mleani koji su zauzeli Tinjan i minj (opljakan i spaljen). Nakon vie desetaka godina demografske stagnacije, koju nije bitno ublaila ni kolonizacija, uslijedio je dramatian pad broja stanovnika. Mirovni sporazum u Madridu u studenome 1617. oznaio je zavretak sukoba, iako se njegove odredbe nisu odmah primijenile na bojnom polju (okraji su se nastavili u prvim mjesecima 1618.). Nakon mirovnog sporazuma nijedna od sukobljenih strana nije osvojila niti dobila nova podruja. Potvren je zapravo status quo, jedino je odlueno da se uskoci udalje. Vano je podsjetiti da od 1617./18. do kraja 1943. Istra nije vie bila poprite ratnih razaranja niti sukoba. Sukobi Habsburgovaca i Mleana nastavili su se u cijelom XVII. stoljeu, ali sada na razini pograninih kavgi. Bila je to neka vrsta hladnog rata. Iako zadovoljna postignuima iz mirovnog sporazuma, Serenissima je odmah nakon rata vojno ojaala svoje posjede u regiji. Sagraen je katel na Pulskom kaptolu (1631.1633.) i obnovljen katel Leone na mostu koji je spajao Kopar s kopnom. Obalom su neprekidno patrolirali vojni brodovi. Nisu prestale ni napetosti na granici pored Trsta gdje su Trani i nadvojvodske carinske strae pokuavale omesti prirodni protok robe izmeu Kranjske i Kopra. Venecija je u takvim sluajevima odgovorila kao i uvijek do tada: opsadom mora ispred Trsta malom flotom ratnih brodova. promatrajui, stogodinju je mletaku regionalnu politiku, od druge polovice XVI. stoljea do 1645., odredilo stalno odmjeravanje snaga s Habsburgovcima koji tee za smanjivanjem venecijanske pomorske moi. Godine 1645. izbio je Kandijski (Kreta) rat. Osmanlije su zaprijetile venecijanskim posjedima. Bio je to dugotrajan rat koji se okonao 1699. mletakom uvjetnom predajom. Sporedna fronta toga rata, ali ne i manje vana, bila je ona dalmatinska. Sva ta ratna zbivanja skrenula su panju Venecije od Habsburgovaca s kojima je pokuavala zadrati neutralnost. Sami su Habsburgovci, uostalom, od 1618. do 1648. bili upleteni u razne faze Tridesetogodinjeg rata, a nakon toga u novi rat s Turcima, koji je dosegnuo vrhunac opsadom Bea 1683. godine. Ukratko, u razdoblju od 1618. do 1645. mletako-nadvojvodski sukobi vie nisu imali smisla na sjeveroistonom Jadranu. U iduih sedamdesetak godina, od 1645. do 1718., trebalo je voditi ratove protiv Osmanskoga Carstva. Venecija i Habsburgovci postaju saveznici u ratovima 1685.1699. i 1715.-1718. Nakon mirovnih sporazuma iz Sremskih Karlovaca i Poarevca, Mleani su bitno proirili svoje posjede u Dalmaciji, kao, uostalom, i Habsburgovci kojima je pripala cijela Kraljevina Maarska i dijelovi Srbije. Dok su ratovi trajali, primorska je Istra strahovala od moguih osmanskih upada, prije svega od ulcinjskih gusara. Kandijski je rat (1645.1699.) izazvao mnogo straha (ojaani su obrambeni zidovi), ali niti jednu izravnu prijetnju. Tijekom rata Svete Alijanse protiv Turaka, 1688. ulcinjski su gusari upali u Novigrad. Malobrojno je stanovnitvo (svega stotinjak osoba), ukljuujui mletakoga podestata i njegovu pratnju, zarobljeno i odvedeno. Od 1718. zapoinje na istonom Jadranu razdoblje stabilnosti i neutralnosti koje je Mletaka Republika snano eljela (iako su sukobi u Italiji i dalje postojali te, posljedino, napetosti i

upadi neprijateljskih flota zbog ratova za naslijee u Austriji i Poljskoj sve do 1748.). Nijedna od sila (Venecija, Habsburgovci, Osmanlije) nije eljela promijeniti politiku kartu jadranske obale. Nakon stoljea i pol napetosti (najprije u Istri i na Kvarneru, zatim u Dalmaciji i Albaniji) te zastoja koji je poeo jo u XV. stoljeu, takva je politika volja donijela mir i osigurala uvjete za razvoj obale i primorskih gradova. Napoleonov je pothvat u Italiji doveo do ukidanja Mletake Republike 1797. i kraja ravnotee sila na Jadranu. Habsburko je carstvo ostalo jedina sila u regiji i postalo oekivanim nasljednikom venecijanskih posjeda u Istri i Dalmaciji. Ve u lipnju 1797., etiri mjeseca prije kraja Serenissime (listopad 1797.), austrijska je vojska zauzela mletake posjede u Istri. Gubitak Istre doivljen je u Veneciji kao neto najgore to se moglo dogoditi, puno tee od gubitka venetskog kopna jer se prekidala stoljetna (na neki nain i tisuljetna) tradicionalna pomorska, gospodarska, drutvena i kulturna povezanost. Istra je u dugome povijesnom razdoblju od 1420. do 1797. bila pomorska periferija Venecije, prva (i dakle nezamjenjiva) morska obala mletake drave. Istovremeno je bila i najjunija periferija izravnih posjeda Habsburgovaca. U oba je sluaja, dakle, bila periferija: ukljuena u Mletaku Republiku te udaljena i drugorazredna u sluaju Habsburgovaca. U Istri su istovremeno djelovala dva razliita upravna, politika i drutvena modela. Mletaki model Povijesni razvoj upravnog ureenja mletakog dijela Istre moe se okvirno saeti u tri razdoblja. Prvo razdoblje odavanja vjernosti i osvajanja poinje 1267. (prisega Porea), a zavrava 1420./21. uspostavom vlasti nad svim opinama regije. U drugom razdoblju koje traje od 1420. do 1584. sve opine na ijem se elu ve nalazio mletaki podestat, odravale su posredne odnose sa sredinjom vlasti, odnosno s mletakim Senatom. Dravna je vlast, radi provjere rada svojih podestata, povremeno slala u Istru auditore i sindike koji su prikupljali prigovore i pritube podanika. Takav je sustav davao opinama osjeaj povlatenog i na neki nain ekskluzivnog i paritetnog odnosa s vladajuom silom (koja je paljivo oslukivala pritube i neraspoloenja), ali je istovremeno, kako su rasle potrebe moderne drave (koju ne treba mijeati s dravnim modelima koji su se razvili od XIX. stoljea do danas), bio sve tee primjenjiv u podruju poreza, vojne sigurnosti, politike ekonomije i uprave. U drugoj polovici XVI. stoljea gotovo se svagdje u zapadnoj Europi pojednostavnjuje sustav upravnih tijela. Dolazi do decentralizacije pojedinih ovlasti glavnih gradova i jaanja kompetencija na lokalnoj, komunalnoj razini. Godine 1584. poinje, dakle, trea faza uprave u mletakoj Istri kada je koparski podestat i kapetan ovlaten da odluuje u parninim sporovima drugog stupnja o kojima se prethodno raspravljalo na venecijanskim sudovima. Koparski je podestat stoga nazvan koparskim sucem, s ovlastima praenja i nadzora sudskog djelovanja drugih mletakih podestata u Istri. Bio je to prvi korak u jaanju njegove delegirane moi. Od tridesetih godina XVII. stoljea, uz sudsku vlast, koparskom je podestatu dana u zadatak provjera javnih prihoda (prorauna), politike opskrbe (skladita itom i branom), djelovanja graanskih bratovtina (bile su veoma brojne, s vlastitom samoupravom, utjecajne na regionalnome kreditnom tritu) u petnaest komuna te kontrola poslovanje koparske zalagaonice koja je bila neka vrsta kreditne tedionice.

Dunosti koparskoga podestata u razdoblju od 1584. do 1650. bitno su porasle, tako da je postao neka vrsta prvog istarskoga podestata, poglavara mletakih posjeda u Istri. Samim time Istra se preobrazila od zajednice koju je tvorilo vie samostalnih dijelova komune i feudi (ovi posljednji nakon 1521.) u provincijsko tijelo s koparskim podestatom na elu. Za Istru u izvorima iz XVII. stoljea nalazimo rije provincija kao jedinstveno upravno tijelo sve do sljedeeg stoljea kada se izriito upotrebljava termin mletaka Istra (regionalna cjelina). Koparski podestat i kapetan podestat jer je vrhovni predstavnik civilne vlasti, odgovoran za sveukupnost uprave (prije svega sudske), a kapetan jer izraava vojnu vlast, odgovoran za sigurnost nije bio jedini autoritet mletake Istre. Njemu uz bok stajao je raporski kapetan koji je zapravo bio buzetski podestat nakon to je Rapor uniten u ratu 1508.1516. godine. Naslov raporskog kapetana kao vojnog predstavnika ustanovljen je krajem XIV. stoljea, a tradicionalni je naziv opstao do 1797. godine. Njegova je vanost porasla u XVI. stoljeu kada je postao odgovoran za naseljavanje naputenih podruja i podruja bez stanovnitva u raznim komunalnim okruzima. Raporskom je kapetanu povjerena i provjera djelovanja piranskoga podestata, drugoga grada po vanosti u toj regiji, jer Piran ne bi podnio kontrolu koparskog autoriteta. U cijelom XVII. i poetkom XVIII. stoljea raporski je kapetan obnaao sudbenu vlast nad doseljenicima i na neki nain titio njihove interese u odnosu na autohtono stanovnitvo koje je bilo pod nadlenosti raznih lokalnih podestata i koparskog kapetana. Bilo je, dakako, i nesuglasica izmeu tih dvaju autoriteta koji su paralelno djelovali na teritoriju, posebice u razdobljima snane imigracije. Pri zavretku kolonizacije, negdje oko 1670./75., smanjuje se vanost raporskog kapetana koji je ipak zadrao svoju nadlenost u odnosu na piranskoga podestata. U mletakoj je Istri djelovalo 18 naelnitva (podesteria), ukljuivi Kopar (glavno provincijsko sredite krajem XVI. stoljea) i Buzet, sjedite raporskog kapetana. Naelnitva su bila nadlena za vee gradove s pripadajuim okruzima. Uz naelnitva djelovali su i feudi, tzv. feudalne jurisdikcije. Zvale su se jurisdikcije zato to je u jednostavnijim sluajevima sudbenu vlast obnaao predstavnik vlasti koji je imao i pravo ubiranja poreza koje je smatrao utjerivim. Najvei su feudi bili Barban, Svetvinenta, Zavrje i Viinada. U komunama je vrhovni autoritet predstavnik drave bio mletaki podestat kojem je u obavljanju sudskih i civilnih dunosti pomagalo nekoliko kancelara (neka vrsta tajnika) i sudaca, koje su izabrale lokalne zajednice. Veim su gradovima kao to su bili Kopar, Pore, Novigrad i Pula, uz predstavnike sredinje venecijanske vlasti, upravljala opinska vijea, tzv. plemenito vijee iji su lanovi bili pripadnici tamonjega rukovodeeg stalea, skupina (manja ili vea) utjecajnih obitelji. U opinskom se vijeu, pod rukovodstvom podestata, odreivao cjelokupan civilni ivot grada/komune: izbor osoba zaduenih za skladitenje ita i brana, cijena kruha i carine na robu koja je ulazila u grad ili se prodavala na trnici, cijena najma uma, livada, panjaka, ribarskih podruja, trokovi odravanja javnih fontana, plae nastavnika (u pravilu klerici), trokovi obnove javnih zgrada, plae i darovi (regalia) podestata. Sve su se odluke temeljile na odredbama komunalnog statuta. U iznimnim sluajevima vijee je odobravalo odreena odstupanja od normi. Kao posrednik mletake vlasti, podestat je predstavljao glavni grad

(Venecija) i njezin rukovodei stale u poslovima svake opine. Takva je organizacija prisutna u cijeloj Republici sv. Marka, od Bergama i Brescije do Jonskih otoka i Krete (do 1699.). Zato je podestat bio vaan? Zato to je stvarno predstavljao dravu. Ako bi, primjerice, seljak iz iana u pulskom okrugu bio rtva kakve nepravde ili, jo gore, kakva zloinakog djela, prije svega bi se obratio naelniku sela upanu ili merigi a nakon toga bi otiao u Pulu do gradske vijenice na starom forumu da prijavi podestatovoj kancelariji pretrpljenu nepravdu ili zloin. Kancelarija je odmah pokretala mehanizme mletake pravde, odnosno poinjala istrane radnje. Ako je sluaj bio tee prirode, do 1584. predmet bi se izravno proslijedio u Veneciju. Od kraja XVI. stoljea, a pogotovo u XVII. stoljeu, sluajevi su upuivani u Kopar gdje je podestat i kapetan, odnosno koparski sudac, preko svojih slubenika-kancelara primao prijavu na znanje te pokretao istragu radi utvrivanja nepravde/tete/zloina, otkrivanje krivca i izricanja presude (prihvaajui, ovisno o sluajevima, miljenje drugih mletakih sudskih tijela). Sve je to podaniku davalo osjeaj vrste drave/vlasti. U drutvima prije modernog doba (do XIX. st.) podanici su zahtijevali prije svega nepristranog suca, autoritet koji je bio iznad sukobljenih strana. Koparski je sudac, odnosno podestat i kapetan, tijekom povremenih posjeta naelnitvima (bila je to vie deklarativna nego stvarna praksa s obzirom na tekoe putovanja do raznih komuna u Istri) prikupljao pritube o djelovanju njemu podinjenih podestata. Zbog toga su se u svakoj opini javljale napetosti izmeu tradicionalnih vlastodraca (obitelji koje su bile lanovi komunalnog vijea) i osoba iskljuenih iz lokalne uprave. Prijave su sluile za davanje oduka nezadovoljstvu koje bi se moglo pretvoriti u pobunu, iako su se i pobune vie puta dogodile, pogotovo u Piranu. Slubeno, i koparski sudac i Venecija izjavljivali su da ine sve kako bi pravedno vladali (buon governo). Pravedno je vladanje podrazumijevalo davanje prava glasa onima koji nisu bili ukljueni u obnaanje vlasti u stalekom drutvu. Bio je to mehanizam koji je jamio drutveni mir. Mletaka se uprava, dakle, ostvarivala ponajprije preko komuna, iako ni feudi nisu raspolagali nekom veom samostalnou, slinoj onoj koju su imali u sklopu Carstva. Upravni i vojni aparat financirao se na provincijskoj razini iz javnih prihoda Kopra i Buzeta. Obje su slube u XVII./XVIII. stoljeu djelovale sa stalnim potekoama i redovito zatvarale proraun s gubicima. Trokovi za plae, nepredvieni izdaci i potrebe vojne sigurnosti uvelike su prelazili prihode od poreza na proizvodnju i trgovinu istarskim uljem koje se stalno krijumarilo. U predmodernom drutvu, usprkos revnosti slubenika, nije bilo mogue voditi statistike, a stvarna je gospodarska djelatnost potpuno izmicala kontroli poreznih normi (carine, dabine). Svaka je opina imala svoj proraun tako da je postojalo sveukupno 18 komunalnih blagajna. Osim piranskog prorauna, bogatog zbog prihoda od prodaje soli, svi su ostali gotovo redovito bili u gubitku. Financijski mnogo snanija bila su razna skladita ita i brana, od kojih je ovisio opstanak svakog mjesta. Istra je, kao i Dalmacija, podnosila puno nii porezni pritisak nego bogatije venetsko kopno i Furlanija. Iz venecijanskog je prorauna odlazilo vie novca (dokazano) na odravanje upravnog sustava u istarskim posjedima nego to ga se je prihodovalo u regiji. Usprkos tome, Istra je imala veliku vrijednost za Veneciju zbog opskrbe itavim nizom proizvoda: od

energetskih izvora (drvo za ogrjev, ulje za rasvjetu) do veoma vane soli (visoke kvalitete), prehrambenih namirnica (govedina, vino) i koe. Te je gospodarske grane glavni grad pratio posebnom gospodarskom politikom. U pokrajini su bile prisutne dvije vrste vojnih snaga: profesionalci u Kopru i Buzetu (konjiki eskadron za brzo djelovanje) te pulskom katelu (samo ogranieno vremensko razdoblje) i teritorijalne jedinice u katelima i selima, koje su predstavljale veinu potencijalne regionalne vojske. U primorskim su gradovima djelovale jedinice naoruane pukama, koje je utemeljila sama opina. Teritorijalne jedinice u XVII. i XVIII. stoljeu uglavnom su imale zadatak nadzirati dugu i sloenu graninu crtu, pogotovo kada bi se pojavila opasnost od irenja epidemije kuge iz Dalmacije ili turskih podruja na granici s carskim posjedima. Da bi izbjegla zarazu, istarska se provincija tada zatvarala poput jea. Zatiti regije pridavala se iznimna vanost jer bi od kuge koja bi se pojavila na istarskoj obali, bila ugroena sama Venecija. Habsburki model Sudbinu nadvojvodskih posjeda u Istri Pazinske grofovije i pripadajuih feuda vie nego Kastavske kapetanije u razdoblju od XV. do XVIII. stoljea odredilo je imovinsko i novano stanje Habsburgovaca. Te zemlje (i jo neke manje) sluile su dinastiji kao sredstvo naknade za vazale i podinjene kreditore. Povijest stvarne vlasti na nadvojvodskim posjedima Istre, popis je vlastela, najmoprimaca, pljenitelja, ovlatenih kapetana. Rascjepkanost, geostrateki poloaj, teritorijalna ogranienost, nenaseljenost, slabo razvijeno gospodarstvo te, posljedino, nedostatak plemstva i rukovodeeg stalea imbenici su koji su doveli do politike marginalizacije istarskih imanja pod Habsburgovcima. Ta su podruja, meu raznim posjedima koje su Habsburgovci naslijedili, imala svoj subjektivitet, iako nisu bila jedinstveno pravno podruje budui da su ih Goriki grofovi stekli kao raznorazne dijelove. Habsburgovci se nisu ni potrudili (sve do reforme u XIX. st.) ujednaiti upravnu vlast na svojim posjedima. Ta je podruja obiljeavala upravo njihova openitost. Za razliku od austrijskih posjeda, ovdje nije postojala regionalna drava s nekim, barem minimalnim, saborom ili skuptinom plemia. Nije, dakle, postojalo nikakvo skuptinsko tijelo koje bi moglo uravnoteiti mo koju su Habsburgovci povjeravali povremenim vlasnicima. U sklopu centralizacije i usklaivanja vlasti nad teritorijima, istarske su habsburke zemlje 1522. potpale pod nadlenost dvorske komore u Grazu, a djelovanje pazinskih kapetana provjeravao je ured zamjenika namjesnika u Ljubljani, u kojem su se rjeavali drugostupanjski sudski predmeti. Time, kao to se tvrdilo, Pazin i susjedni feudi nisu postali dijelom Kranjske (povijesno, sredinje podruje slovenskih zemalja) ve u XVII. stoljeu, nego su se istarski posjedi tijesno vezali za Ljubljanu, iako su zadrali upravnu samostalnost i individualnost. Habsburgovci, barem u ovome povijesnom razdoblju, nisu odustali od takva ureenja. Razlog je tome to se Pazinska grofovija davala u zalog, u zamjenu za velike novane pozajmice koje su Habsburgovci uzimali da bi pokrili vojne ili upravne trokove. Nakon prvog razdoblja, od 1444. do 1532., u kojem su Pazinskom grofovijom vladali kapetani, koje su odreivali i upuivali Habsburgovci, 1533. vlast je nad tim podrujem, ukljuivi i plemiki naslov, dana obitelji Mosconi, trgovcima iz Ptuja, ali podrijetlom iz Bergama, kojima se tako ostvario san da postanu plemii. Za to su platili 26.000 rajnskih forinti tada veliku svotu

koje su u tom trenutku bile potrebne Habsburgovcima. Nakon obitelji Mosconi koja je izmeu 1533. i 1558. zbog malverzacija u kupnji neobraene zemlje zapala u tekoe, 1558.1570. doao je na red pljenitelj Adam Schwetkowitz. U drugoj polovici XVI. stoljea poveao se broj stanovnika grofovije tako da je 1571., 1578. i 1598. provedena procjena ukupne ekonomske moi posjeda, njegove vrijednosti, njegovih prinosa i poreznih obveza podanika, to je bilo popraeno drutvenim napetostima i estokim prigovorima. U XVI. stoljeu biljei se veoma spor, ali stalan rast malih opina Kastavske kapetanije te razvoj Rijeke koja nije nikad izgubila vanost kao sredite trgovake razmjene u kvarnerskoj podregiji, steenu jo u XV. stoljeu. Stvarni vladar Pazinske grofovije, najveeg istarskoga habsburkog posjeda, nije bio ni vlasnik (pljenitelj) ni ovlateni kapetan (Hauptmann), ve njegov zamjenik i povjerenik, nazvan vicekapetan, namjesnik ili upravitelj (Verweser, Verwalter), koji je bio zakupac imanja. Njemu je bilo povjereno sudsko pravo i sudska mo kapetana ili najmoprimca, koju su ovi dobili od vladara (Habsburgovci). U obavljanju sudske dunosti, upravitelju je pomagao sudac za zlodjela, Landrichter, vana osoba birana iz redova tamonjega plemstva, kojem je pak pomagalo vijee od deset upana, nazvanih desetljani. Ope se stanje u habsburkoj Istri bitno pogoralo zbog Gradikog rata 1615.1617., koji je unitio sva postignua rast naselja i gospodarskih djelatnosti, poveanje stanovnitva ostvarena krajem XVI. stoljea. Nakon 1630. Habsburgovci razmatraju mogunost prodaje grofovije jer su zauzeti Tridesetogodinjim ratom. ak su je (izravno i neizravno) nudili Mletakoj Republici koja ih je, meutim, odbila. Za Veneciju je to vjerojatno bio prevelik troak jer je ta podruja bilo strateki jednostavno nadzirati, to je pokazao i rat 1615.1617. godine. Braa Flangini, venecijanski trgovci, odluili su 1644. kupiti grofoviju za 360.000 forinti, to je tada bila velik novac. Flangini su dobili grofoviju u vjeiti zalog, ali je unato prelasku vlasnitva u ruke mletakih trgovaca, nad posjedom zadran habsburki suverenitet. Porezni prohtjevi Flanginija i Kranjskog sabora (nameti na promet soli i vina te robu najire potronje) doveli su 1653. do ustanka seljaka Pazintine, ije se stanje pogoralo nakon ope nestaice hrane 1648.1649. godine. Zbog ustanka je bilo rtava meu podanicima, a Flangini su shvatili da su sklopili lo posao pa je 1660. posjed ustupljen Giovanniju Ferdinandu Porziji, austrijskome podaniku furlanskog podrijetla, bliskom caru. Porzia je, kao nitko prije njega, dobio sva prava i povlastice u Pazinskoj grofoviji, ukljuujui pravo na drugostupanjske sudbene presude postajui tako neovisan o Ljubljani (Kranjska), porezna prava, zatitnika prava, crkvene beneficije (vano sredstvo za potkupljivanje) i pravo da predlae pianskog biskupa. Pazinska je grofovija tako postala samostalno podruje u sklopu habsburkih zemlja. Kranjski se sabor, dakako, protivio takvoj carskoj politici, sve do otvorenog prosvjeda kada je Porzia dobio naslov carskoga kneza, odnosno kada su se njegovi istarski posjedi poeli smatrati knetvom (to bi promijenilo znaenje dotad malog i marginalnog Pazina). Na elu ljubljanskih plemia koji su se protivili kidanju veza izmeu istarskih posjeda i Kranjske, stao je moni i utjecajni knez Auersperg koji je 1663. uspio osujetiti Porzijine namjere. Nakon to nije uspio u svojim nakanama, sam je Porzia ustupio istarske posjede svome protivniku, knezu Auerspergu.

U razdoblju od pet-est godina grofovija je promijenila pet vlasnika, da bi se nakon toga vratila u jo tjenju vezu s Kranjskom, ovaj put kao posjed kranjskoga kneza. Izmeu 1665. i 1671. Pazintina se, meutim, razvija jer kranjski plemii nisu pootrili porezne obveze svojim podanicima (nisu im bile potrebne s obzirom na bogatstva kojima su raspolagali), ve su promicali preradu novih biljaka (maslina, murva), a na elo uprave postavili sposobne kapetane. Godine 1701. markizi Turinetti (austrijski podanici pijemontskog podrijetla), dobili su od dvorske komore u Grazu, u zamjenu za svoj posjed izmeu rijeke Mure i Save, Pazinsku grofoviju te gospodstva Sv. Soerb i Podgrad na Krasu. Cijeli postupak prijenosa imovine i povlastica zavrio je 1708. godine. Novi su vlasnici nakon prehrambene nestaice iz 1709. 1710., odmah pootrili porezne prohtjeve, to je dovelo do ustanka seljaka u tekoj 1712. godini. Turinetti su htjeli ukinuti i narodni sud desetljana i onemoguiti slobodan izbor upana, to je izazvalo ope nezadovoljstvo. Prosvjed pazinskih voa, budui da se zadiralo u tradicionalna prava sela i katela, upuen je dvorskoj komori u Grazu. Komora je prihvatila prigovore i osnovala komisiju koja je trebala rijeiti nastale probleme (bolje reeno, posredovati meu zavaenim stranama). Dogovor je postignut 1718. i tek su tada, nakon sedamnaest godina, markizi Turinetti di Pri postali stvarni vlasnici grofovije. Turinettijevi su vladali od 1718. do 1766., a nakon toga, do 1848., nastupa doba grofova Montecuccolija iz Modene. Negdje sredinom XVIII. stoljea zabiljeeni su prvi pokuaji poboljanja ivota u habsburkoj Istri. To je doba vladavine Marije Terezije (1748.1780.), kada je sagraena cesta koja je spajala Pazin s Rijekom (radovi su zavreni 1785.). Austrijsko primorje ustanovljeno je 1749. godine. Bilo je to podruje u koje su postupno uli Trst sa svojim okrugom, Rijeka, Bakar, Senj, Karlobag i Akvileja. Pazinska grofovija i Kastavska kapetanija nisu ule u njegov sastav, iako je za takvo to 1762. postojao konkretan prijedlog. Austrijsko je primorje kao zasebna upravna cjelina rasputeno, a neki su se dijelovi 1776. odcijepili. Trst i Rijeka postali su gubernije. U poetku su Rijeka i Bakar stavljeni pod hrvatsku upravu, a zatim pod maarsku. Zapravo je pokuaj Habsburgovaca da ujednae upravno ureenje jadranskog primorja propao, tako da je vraeno prijanje stanje. U pokuaju upravne racionalizacije i centralizacije za vrijeme Josipa II. (1780.1790.), Pazinska je grofovija s pripadajuim feudima postala sastavni dio Kranjske (ovaj put u stvarnosti) i potpala pod nadlenost okrune kapetanije u Postojni (zajedno s Krasom). Kastavska je kapetanija s upravnoga gledita doivjela slinu sudbinu kao Pazinska grofovija. I ovdje se u XVI. stoljeu izredao itav niz pljenitelja koji su bili vlasnici toga podruja. Nakon rata 1615.1617., pritisnuti novanim potreba zbog voenja Tridesetogodinjeg rata, Habsburgovci trae kupca i za taj posjed. Izmeu 1625. i 1630. pregovara se s rijekim isusovcima koji na kraju stjeu pravo nad cijelom kapetanijom. Od 1630. do 1773., kada je ukinut isusovaki red u Habsburkome Carstvu, kvarnerska su mjesta ivjela u sjeni monoga crkvenog kolegija s kojim su se vie puta sukobili, pogotovo u Kastvu, zbog pokuaja promjene komunalnih statutarnih normi. Svaki pokuaj promjene poreza, institucionalnih prava i postojeih norma dovodio je do otvorenog sukoba izmeu podanika i isusovaca. Za razliku od

naselja u unutranjosti Istre, kvarnerske su komune bile veoma ratoborne u obrani svojih povlastica. Zbog prigovora, pritubi, sporova i sukoba (manje ili vie nasilnih) spominju se ove teke godine: 1635., 1638., 1664., 1684., 1695., 1723., 1738., 1756. i 1772. Velik broj sukoba izazvan je odreivanjem granine crte izmeu brdskih i primorskih zajednica. Rijeka se formalno odcijepila od kapetanije 1719., kada je postala slobodna luka. Nakon toga je bila u sastavu Austrijskog primorja, a od 1776. gubernija, najprije pod hrvatskom, a zatim pod maarskom upravom. Razvoj cesta i kopnenih putova bio je presudan za sudbinu kvarnerskoga trgovakog sredita. 2. STANOVNITVO I GOSPODARSTVO Prola vremena Obiljeja istarskog stanovnitva u XVIII. stoljeu, njegovo prostorno irenje, narodi koji ga ine, ak i velik dio prezimena, ostali su gotovo nepromijenjeni do sredine XX. stoljea. Gotovo posvuda u drugoj polovici XIX. stoljea zabiljeen je brojani rast, zbog velike imigracije ire se gradovi, prije svega Pula, meutim, Istra kakva je bila u posljednjih stotinu godina mletake vladavine ostala je na neki nain nepromijenjena i takva je doekala moderno doba. A temelji modernog doba, razlozi itava niza buduih drutvenih, a potom i politikih zbivanja, nalaze se u XVIII. stoljeu u kojem se Istra bitno razlikovala u odnosu na prethodno stoljee: puno je vie slinosti u razdoblju izmeu 1750. i 1850. nego izmeu 1650. i 1750. godine. esnaesto je stoljee pak posve razliito u odnosu na XVII. stoljee. Dakle, nije samo XIX. i XX. stoljee razdoblje dinaminih promjena; veliki su se preobraaji dogodili i u XII. i XIII. stoljeu (u Danteovo doba), a vane su i promjene koje obiljeuju razdoblje od XV. do XIX. stoljea. Iako su se ustanove i nain vladanja u dugome vremenskom razdoblju od XIII./XIV. stoljea do dolaska Napoleona (1815.1813.) tek malo promijenile, bitne su se promjene dogodile u sastavu stanovnitva, u ljudima koji su naseljavali Istru, u drutvima koja su bila odraz tih stanovnika. Upravo dodir izmeu novih stanovnika koji su nastanili poluotok, u svakom okrugu i u svakoj komuni, te postojanost navika, obiaja i normi s kojima su se susreli, obiljeava povijest starog reima u Istri, odnosno povijest svijeta onakvoga kakav je bio prije gospodarske, drutvene, politike i kulturne modernizacije u XIX. stoljeu, u kojem su se razvili pojmovi nacije i nacionalnih identiteta. I CARSTVA (1420.1797.) Kada se prouava povijest odreene regije u naem sluaju Istre sva su stoljea starog reima meusobno povezana. Jedno se stoljee ne moe shvatiti u potpunosti ako se ne uzme u obzir prethodno. Zapravo, XVIII. je stoljee nejasno ako se ne poznaje XVII. stoljee, i tako unatrag do XV. stoljea koje se ni po emu posebnom ne razlikuje od drugih, ali je, zajedno sa sljedeim stoljeem, neka vrsta prekretnice zbog raspoloivih izvora zahvaljujui kojima se moe rekonstruirati prolost. Kao to je znano, za XIV. stoljee ima malo dokumenata pa povjesniari stvaraju pretpostavke i hipoteze na temelju skromnih tragova kojima raspolau. U XV. stoljeu nalazimo vie raznih izvora jer se u gradovima pojavila tenja za dokumentiranjem javnog ivota. Na primjer, piu se biljeniki akti. Sljedee je stoljee jo

bogatije izvorima: prvi podaci o stanovnitvu, opisi, kronike, velik broj poreznih dokumenata. Dakle, za XV. i XVI. stoljee moe se dati sigurnije miljenje, donositi odreeni zakljuci. Rije je, naravno, o opim zakljucima, uglavnom opisnim. Na privredne djelatnosti tog razdoblja, snano vezane uz poljoprivredu, razliito su utjecala opa zbivanja, odnosno tzv. dobre i slabe konjunkture. Razvojni ili krizni ciklusi razliito su djelovali na lokalnoj razini, ovisno o svakoj pojedinoj zajednici i njezinom referentnom podruju, tako da moemo govoriti o mikrogospodarstvima, o pluralitetu lokalnih gospodarstva. Regija kakvu danas pojmimo je na (suvremeni) parametar, openit, iako znakovit, parametar za shvaanje prolosti Istre. XV. stoljee Nakon pogoranja opeg stanja u drugoj polovici XIV. stoljea (epidemija kuge iz 1348., rat za Chioggiju), u prvim desetljeima sljedeeg stoljea pojavili su se prvi znakovi boljitka. Na presudnom podruju za sveukupan razvoj istarskog poluotoka zapadnoj obali dva najvanija grada, Pula i Pore, jo uvijek su prilino snana usprkos znakovima depopulacije susjednih sela. Putniku koji je dolazio s mora, Kopar je djelovao kao najvei i najbogatiji istarski grad. Proizvodio je dovoljno soli koja je preko Krasa stizala do Kranjske iji su trgovci zauzvrat donosili u grad druga dobra. U koparskom se okrugu proizvodilo vino, ito i ulje koje se prodavalo u ostalom dijelu poluotoka, u Veneciji i Furlaniji. Realna je pretpostavka da je stanovnitvo Kopra negdje sredinom XV. stoljea imalo 67.000 stanovnika (Marin Sanudo, poznati mletaki ljetopisac navodi 1483. pretpostavku da je grad u prethodnim razdobljima imao oko deset tisua stanovnika, ali ne razlikuje sam grad od njegova okruga). Nije sluajno da u Kopru, kao ni u jednome drugom istarskome sreditu, dolazi do izraaja renesansna umjetnost i da su se ovdje rodile vane linosti humanizma poput Pietra Paola Vergerija starijeg. Krajem stoljea u Kopru je poela djelovati knjievna akademija, a u gradu je u to doba boravio Vittore Carpaccio, jedan od najboljih venecijanskih slikara. Pula, najvaniji istarski grad XIII. stoljea, nije bila vie onakva kao 1290.1340., kada je vjerojatno dosegnula svoj srednjovjekovni vrhunac. Epidemija kuge 1348. i rat za Chioggiju doveli su do demografskog smanjenja grada. Poetkom XV. stoljea Pula je mogla imati 1.400.1.500 stanovnika. Taj je broj oko 1480. porastao na otprilike 2.000 stanovnika. No unato takvome demografskom stanju, Pula je jo uvijek bila prilino bogato sredite u kojem je djelovala kiparska kola. Njezino je stanovnitvo inilo 20% imigranata (ponajvie iz Dalmacije). Od ostalih gradova, negdje sredinom stoljea, Pore je imao 2.000 stanovnika, Piran najvie 3.500 (potvrena je urbana ekspanzija grada u tom razdoblju). U Labinu je 1483. ivjelo, prema procjenama Marina Sanuda, 1.2001.500 stanovnika. U mletakom je dijelu Istre oko 1480. ivjelo izmeu 45.000 i 47.000, a na cijelom poluotoku, u istom razdoblju, negdje 5560.000, s Trstom i Rijekom moda i 70.000 stanovnika. Sva su vea pomorska sredita (Trst, Kopar, Piran, Pore, Rovinj, Pula, Rijeka) zadrala vanost koju su imala kao trgovaka mjesta. Kopar (s Trstom, Piranom te, u manjoj mjeri, Miljama) pokrivao je podruje Krasa i Kranjske, Rijeka je postala sredite razmjene dobara kvarnerskih obala i unutranjosti (podruje od Postojne do Gorskog kotara), a Pore, Rovinj i

Pula bili su za sredinju i zapadnu Istru prirodan izlaz na more. Labin i Plomin tradicionalno su posredovali u trgovini izmeu habsburke Istre i Kvarnera, ponajprije otoka Cresa i Loinja. U Pore i Pulu stizala je iz unutranjosti dijela Istre koa koja se potom prodavala na tritima sredinje Italije. Vina su redovito nalazila kupce na brodovima u prolazu. Openito, glavni istarski proizvodi bili su: graevno drvo (trupci), ogrjevno drvo (svenjevi), kamenje (graevno i za nasipe) svi usmjereni prema Veneciji; vino za Veneciju i brodove u prolazu; ulje za Veneciju i Furlaniju; sol za cijelu regiju, Veneciju, Kras, Kranjsku i Furlaniju; riba; stoka, krupna i sitna (goveda i ovce); pelinji vosak i med za vlastitu potronju i za Veneciju; koa za Veneciju i obalna trita u pokrajinama Romagna i Marche. Istra je uglavnom kupovala ito i razne obrtnike proizvode, od namjetaja do tkanina. Sve u svemu, poluotona je privreda uspijevala opstati, iako je bilo znakova opadanja poljoprivredne djelatnosti (smanjenje obradivih povrina, vinograda, maslinika, poveanje neobraenog zemljita) i naputanja sela sredinje i zapadne Istre, Pazintine i Puljtine. Poetkom XV. stoljea zabiljeena je pojava naputanja najmanjih naselja, seoskih domainstava sastavljenih od dvije-tri obitelji, koji su postojali negdje do 1330./50. godine. Nakon toga nestaju manja sela, a stanovnitvo seli u vea naselja, meutim, tek se u razdoblju 1480.1508. biljei izraeniji pad broja stanovnika Pule i Porea, emu pridonosi rat 1508.1516. i epidemija kuge 1527. godine. Treba tek ustanoviti razloge propadanja primorske Istre. Dugo se smatralo da je za takvo stanje bila odgovorna Venecija koja je svojim restriktivnim normama uguila istarsku trgovinu, meutim, ta je pretpostavka neodriva jer su istovremeno neki gradovi napredovali, prije svega Kopar i Piran, a neki drugi, kao Trst i Rijeka, imali su posrednih koristi. Naravno, s Venecijom, kao susjedom, moglo se napredovati samo do odreene razine. Razloge sloma sela i gradova zapadne obale, meutim, ne treba traiti u djelovanju vladajue sile. Kao i uvijek, samo jedan razlog nije dovoljan da bi se objasnio cijeli fenomen. Vjerojatno je pad broja stanovnika bio postupan. Pula i Pore su stagnirali jer su njihovi referentni seoski okruzipodruja gubili stanovnike. Mnogo je razloga za takvo stanje. Pazinsku su grofoviju u XV. stoljeu vie puta napali Maari pa iako se djelomino oporavila od tih upada, svoje je proizvode sve vie usmjeravala prema Rijeci, a sve manje prema Puli. Osim smanjenja opsega proizvoda iz unutranjosti, u Poreu i Puli je zbog ratne nestabilnosti sredinje Italije i potekoa koje imaju tamonja trita izmeu XV. i XVI. stoljea, pala i potranja za koom. Fenomen smanjenja stanovnitva u selima zapadne Istre nije se, meutim, loe odrazio na one koji su ostali na selu jer su sve bolje ivjeli od prodaje stoke i drva Veneciji. Nedostatak prehrambenih proizvoda, pogotovo vina, kojima su se opskrbljivali tranzitni brodovi, nadomjestila su sela Kopartine i Pirantine, u kojima nije bilo depresije. XVI. stoljee esnaesto stoljee zapoelo je mletako-habsburkim ratom koji je trajao godinama. Isprekidani sukobi doveli su do slabljenja trgovine u sjevernoj Istri i usporili uzlet Kopra, ali najvie su pogodili sredinji dio poluotoka te krako i pogranino podruje. Godine 1527. epidemija kuge opustoila je Pulu i okolna sela. Izmeu 1526. i 1533. zabiljeeno je niz

prehrambenih nestaica, od kojih se najgora dogodila 1528. godine. Nakon toga tekog razdoblja uslijedila su dva desetljea, od 1534. do 1553., u kojima se posebno ne spominju tee krize. Stanovnitvo regije ponovno poinje rasti, iako se odreena tamonja privreda potpuno i zauvijek promijenila. Poveanje stanovnitva uslijedilo je nakon posrednog djelovanja vladajuih sila i u mletakom i u habsburkom dijelu poluotoka, koje su potaknule dolazak kolona u regiju, novih ljudi iz unutarnjeg dijela Dalmacije i zapadne Bosne, podruja u sastavu Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, koji su bjeali pred sve eim osmanlijskim pritiskom. U pazinski su okrug premjeteni stanovniciiz Like i zapadne Hrvatske (Gorski kotar), a u mletaku Istru stizale su izbjeglice koji su prolazili kroz venecijanske dalmatinske posjede, nazvani Vlasima jer su potjecali iz planinskih, dinarskih podruja. Broj kolona u razdoblju od 1520./25. do 1550. Rtoliko je narastao da je promijenio etniku fizionomiju istarskih sela, pogotovo u zapadnom i sredinjem dijelu poluotoka. I u XV. stoljeu bilo je organiziranih imigracija (npr. u Bujtini), ali su to uglavnom bili osamljeni sluajevi. Masovna kolonizacija poinje nakon 1520. i protee se uglavnom kroz etiri razdoblja: poetak XVI., drugi dio XVI. stoljea, razdoblje nakon rata 1615.1617. i u vrijeme Kandijskog rata (1645.1699.). Nakon 1670./75. broj imigranata u selima iznenada opada. U tih 150 godina kolonizacije vie je u Istru stiglo osoba nego to ih je tamo dotad ivjelo. Njihov je dolazak obiljeio demografski rast. Istra je 1520. mogla imati otprilike 55.000 stanovnika, a oko 1580., zahvaljujui kolonizaciji, broj je stanovnika porastao na 85.000. Naseljavanjem Istre u drugoj polovici stoljea, vladari su, prije svega mletaki, eljeli ojaati poljoprivredu proizvodima koji su se uzgajali u XV. stoljeu, dakle pojaati uzgoj itarica (koje su stalno nedostajale u regiji), maslinarstvo (proizvodnja ulja bila je najrentabilnija) i vinogradarstvo (tradicionalni sektor), odnosno kruh, vino i ulje. Veneciji je bilo u interesu posjedovati dobro naseljenu (i nahranjenu) pokrajinu i zbog sigurnosnih razloga i zbog toga to je Istra oduvijek smatrana produetkom venetske lagune. No stvarnost je bila sasvim drukija. Zbog depopulacijskih kriza sve je vie bilo neobraenih povrina. Nije bilo jednostavno iskorijeniti korov na krakom zemljitu koje je samo po sebi bilo nepogodno za uzgoj itarica. Usprkos povlasticama i odreenoj pomoi koju su dobili od mletakih vladara, ljudi koji su dolazili u Istru nali su se pred golemim zadatkom pretvoriti ikaru u plodno zemljite. U XVI. stoljeu, kao to smo rekli, dogodile su se dvije faze kolonizacije u prvoj i u drugoj polovici stoljea. Od 1560. do 1570. nenaseljena podruja popunjavana su zajednicama doljaka ili skupinama obitelji. U posljednjim desetljeima toga stoljea javljaju se prve razmirice izmeu starosjedioca i pridolica. Jedan od glavnih razloga sukoba bio je razliito poimanje naina iskoritavanja podruja. Zbog gospodarskog prestrukturiranja Pule i Porea, naseljenici iz prvog vala, u razdoblju od 1520. do 1560., koji su se brojano prepolovili u odnosu na prethodno stoljee, usmjerili su se na uzgoj krupne i sitne stoke te na iskoritavanje uma, zadovoljavajui tako primarne potrebe glavnoga grada, Venecije: drvo za graevinarstvo i ogrjev (volovi su se koristili za prijevoz trupaca iz unutranjosti poluotoka do posebnih obalnih mjesta nazvanih karigadori) i meso, naravno.

Takva se djelatnost usavrila na cijelom zapadnome pojasu poluotoka, dok se u sjevernom dijelu i dalje proizvodilo vino i ulje. Ta je djelatnost dopunjavala gospodarski ivot gradova ija se privreda temeljila na soli (u ono vrijeme Kopar, Piran, Milje i Izola). U razdoblju od 1560. do 1590. u Istru dolaze nove skupine stanovnika, ne samo Vlasi, ve i Grci, Mleani, Bolonjezi. Oni usmjeravaju razvoj poljoprivrede prema nekim novim proizvodima koji dobivaju podrku mletakih vladara, ali ne i pridolog stanovnitva iz prvog vala i upravljakog stalea Pule i Porea. Tamonjim je monicima, iako ih je bilo osjetno manje nego stotinu godina prije, bilo isplativije spekulirati na trgovini stokom i drvom. Zbog toga je dolo do otvorenog sukoba izmeu dva suprotna poimanja razvoja zapadnog primorja, koji su proizveli itav niz lokalnih arki. Kolonizacija je tako dosegnula svoju krajnost. Nije vie bilo dovoljno uvoziti ljude na poluotok, trebalo je promiljati o novom nainu koritenja resursa, prijei iz niskorentabilnoga gospodarstva u visokorentabilno koje bi omoguilo opstanak veem broju stanovnika. To se, meutim, nije dogodilo. Nakon demografskog rasta od 1520. do 1580., ponovno je, usprkos stalnom uvoenju novih kolona, zabiljeen pad ukupnog broja stanovnika. Stoljee se zavrilo novom krizom zbog nestaica hrane 1594.1596. godine. Sav porast populacije koji se akumulirao tijekom vie desetljea polako je kopnio, tako da se u razdoblju od 1580. do 1610. biljei velik pad stanovnitva. Sva su primorska sredita osjetila tekoe. U Kopru se nakon epidemije kuge 1554. broj stanovnika smanjio sa 5.700 na 3.500. Pore, Rovinj, Pula i Labin bili su tijekom vie desetljea izloeni prijetnjama senjskih uskoka. Pritisak gusara pogorao je stanje u junoj i istonoj Istri, ponitivi napore kolonizacije. Nakon faze rasta od 1520. do 1580., i Pazinska je grofovija ula u razdoblje stagnacije. Vie je razloga takvu stanju: veliko poveanje poreznih davanja koje su zahtijevali vlasnici posjeda, slom trgovine zbog uskokoga neprijateljskog djelovanja, mletaka odmazda (osvetniki upadi na podruja grofovije nakon 1590.). Kastavsku je kapetaniju tradicionalno emigrantsko podruje proces kolonizacije marginalno dotaknuo. U XVI. stoljeu istarske su gospodarske podregije jasno odreene. Sjevernu Istru, podruje koje nije doivjelo bitne gospodarske promjene, tvore Milje, Kopar, Izola i Piran. U dolini Mirne usavrena je djelatnost umarstva i sjee trupaca za potrebe mletakog Arsenala, a Motovun je sa svojim okrugom postao sredite trita itaricama. Zapadna obala, od Umaga do Puljtine (rijeke Rae), usmjerila se na uzgoj stoke i iskoritavanje drva za ogrjev za potrebe Venecije. U njezinu su se okviru nalazila i neka vana poljoprivredna naselja, kao to je Vodnjan. Kraka Istra obuhvaena Raporskom kapetanijom, istovjetna buzetskom podruju (do padina Uke), ostala je malo naseljeno podruje, s ovarstvom kao pretenom djelatnosti. Labintinu, kao podregiju koja se nalazila izmeu habsburkih posjeda, Kvarnera i Rakog kanala, obiljeavalo je stoarstvo i trgovina sa susjednim otocima. Dvije su zasebne podregije bile Pazinska grofovija s pripadajuim feudima i Kastavska kapetanija. Njihova su gospodarstva bila usmjerena na pronalaenje trgovakih izlaza u zapadnoj Istri i na kvarnerskom podruju (kupnja ulja u zamjenu za manje vrijedne itarice, ili za zob koja je bila poseban proizvod sredinje Istre).

EPUBLIKE I CARSTVA (1420.1797.)

XVII. stoljee Razdoblje izmeu 1585. i 1590. te 1630. i 1631. godine moe se smatrati dugim vremenom stagnacije. Uskoki je pritisak obiljeio i nekoliko uasnih godina za ljetinu (itna kriza u cijeloj Europi devedesetih godina XVI. st.). Vrhunac depresije dosegnut je ratom 1615.1617. i epidemijom kuge 1630.1631. Rat je unitio i raselio sredinji dio Istre, dugo pogranino podruje izmeu mletakih i nadvojvodskih posjeda na poluotoka. Kuga je po drugi put pogodila Kopar, a zatim Novigrad i Brtoniglu. Posebno dramatino stanje bilo je u Kopru gdje je u svega nekoliko mjeseci broj stanovnika pao sa 4.500 na 1.700/1.800. Ostali dio poluotoka epidemija nije zahvatila tako drastino, s obzirom na mali broj stanovnika (ograniila se na obalu, na iskrcajnim mjestima koja su pohaali putnici iz Venecije). Nakon rata i kuge nastavljena je kolonizacija oba dijela Istre: mletakog i habsburkog. Istra je 1580. imala vjerojatno 85.000 stanovnika, 1610. moda 65.000, a 1632., nakon kuge, izmeu 40.000 i 42.000. Bila je to najnia toka naseljenosti od srednjeg vijeka naovamo. O nedostatku ljudi i naputenim selima upravitelji su stalno podnosili izvjetaje Veneciji i habsburkim velikodostojnicima. Novi su koloni traeni u Dalmaciji, u graninim podrujima izmeu Mletake Republike i Osmanskog Carstva, u kojima je ivot bio teak. To su bila podruja (dalmatinski i hercegovaki kras) iz kojih se stanovnitvo stalno iseljavalo. Uz tu etniku sastavnicu, oduvijek zvanu vlakom, bilo je zajednica koje su dolazile iz Boke kotorske, a openito su se odreivale kao Albanci budui da se to podruje zvalo Mletaka Albanija. U Istru su dole i stvarne zajednice Albanaca naselivi neka mjesta porekog okruga (Mugeba, Musale, Valkarin). U ovome posljednjem razdoblju kolonizacije naseljeni suTinjan, Kringa, Pian, minj i Sv. Petar u umi u habsburkom dijelu, te Poretina, Puljtina, Dvigrad, Sv. Lovre i Umaki okrug u mletakom dijelu Istre. Zajednice doseljenika bile su uglavnom organizirane po skupinama od 12 do 80/100 obitelji odjednom. Rezultati naseljavana poeli su se osjeati u etrdesetim godinama XVII. stoljea usprkos velikoj nestaici hrane od 1648. do 1649. godine. Kolonizacija koja je u prethodnim razdobljima ostavila na istarskom teritoriju male preostale ljudske zajednice, poela je davati plodove. Sredinom stoljea stari i novi stanovnici sve se vie bave obraivanjem zemlje. Uzgoj maslina proirio se s podruja Kopartine (gdje nije nikad prestao) na zapadno primorje. Vinogradari i maslinari stali su uz bok stoarima. Na svim mjestima du obale iskoritavanje uma i drva sastavni je dio svakodnevnog ivota, ali je poraslo zanimanje i za poljodjelstvo. Stoka nije vie bila slobodna na ispai, zatvarala se u za to predviena mjesta omeena suhozidima. Neki su se poljoprivredni okruzi specijalizirali za proizvodnju itarica: Buje u itu, Motovun u itu i zobi, juna Istra u jemu (sazrijeva prije ljetnih sua koje su redovito pogaale taj dio poluotoka). U cijeloj su se unutranjosti poluotoka, od Buzetine do Pazintine i Labintine, proizvodile itarice sekundarne vrijednosti (heljda, sijerak i druge, tzv. mjeavine). Proizvodnja vina porasla je zahvaljujui irenju vinograda na stupovima (vea osunanost, vei prinosi) umjesto uzgoja u obliku grma. U visokim vinogradima, meu groem se sadilo ito. Sve te promjene dovele su do jaanja preostalih skupina. Kolonizacija je gotovo potpuno prestala nakon 1670. i Kandijskog rata, kada su iz Dalmacije, ali i s Krete (u Pore) stigle

posljednje skupine izbjeglica. U iduem je desetljeu (1670.1680.) u selima zapoelo razdoblje stabilnosti, to ne treba shvatiti kao nedostatak mobilnosti, ve kao novu fazu u odnosu na prethodnu koja je obiljeena stalnim dolaskom novih ljudi. Sela su poela rasti i mijenjati se, iako taj drutveni proces nije bio linearan (kao to e se poslije vidjeti). U svakom sluaju, od polovice XVII. do polovice idueg stoljea du zapadne obale stanovnitvo postupno prelazi sa stoarstva, koje je dotad prevladavalo, na poljoprivredu. Svako je seosko podruje zadravalo irok spektar djelatnosti: od proizvodnje vina do trgovine ogrjevnim drvom i uzgojem posebnih itarica. Sveukupno promatrano, obje su Istre izlazile iz stagnacije. Broj stanovnika porastao je s oko 45.000 iz tridesetih godina na 70.000 oko ezdesetih, da bi 1690.1695. dosegnuo 90.000. Preokret je zapoeo. XVIII. stoljee Osamnaesto je stoljee bilo stoljee gospodarskog i demografskog uzleta cijele istarske regije, ne samo pojedinanih privrednih grana. Kao to je izmeu XVI. i XVII. stoljea bilo pedeset godina stagnacije (1580.1630.), tako se dogodilo i na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljee, tonije izmeu 1693. i 1695. te 1715. i 1718. godine. Bio je to tek privremeni zastoj koji nije utjecao na elju za irenjem maslinika (ali i polja pod itaricama te vinograda) du obalnog pojasa, na zemlji koja je prije samo pedeset godina bila ikara. Razvoj je zaustavila kriza na tritu itarica devedesetih godina XVII. stoljea, a nakon toga smrzavanje maslina 1708., dogaaj s veoma tetnim posljedicama. Slijedila je nestaica hrane 1712.1713. i epizootija goveda (pomor stoke) 1715.1716. godine. Bila su to dva desetljea hladnih zima koje su gotovo svagdje poveale smrtne sluajeve, prije svega meu djecom (kao najslabijem i neishranjenom dijelu stanovnitva). Oko 1720. sve se poinje mijenjati. Maslinarstvo se razvija snanije nego ikada prije i do osamdesetih godina XVIII. stoljea potaknuto je velikom potranjom istarskoga ulja. Ulje se samo djelomino prodavalo na tritu (proraun koparskoga podestata i kapetana temeljio se na porezima prikupljenim od proizvodnje i prodaje ulja) budui da je ve razvijeno krijumarenje raslo usporedno s poveanjem proizvodnje. Koliko se ulja preraivalo u preama i upisivalo u za to predviene prijavnice, ostalo je nepoznanica. Uz slubene pree, iji je broj neprestano rastao u zadnjem stoljeu mletake vladavine, postojao je itav niz skrivenih, nelegalnih. Najvanija podruja proizvodnje, uz tradicionalnu Kopartinu, postali su Piran i Rovinj, iako su raspolagali s malim poljoprivrednim okruzima, te Poretina koja je konano izala iz demografske stagnacije. Slijedila su ostala primorska mjesta. irenje obradivog zemljita potaknulo je druge privredne grane i povealo proizvodnju vina, trgovinu koom i neke nove do tada u regiji nepoznate djelatnosti, primjerice uzgoj murve (duda) i svilca za proizvodnju sirove svile. Openito, u svim novim ili postojeim privrednim djelatnostima nije postignut visok stupanj prerade. Sirova se svila prevozila u Veneciju na obradu, vuna je takoer ostajala sirova i od nje su se plele obine tkanine. Iako u stalnom irenju, i obrtnitvo je bilo usmjereno na zadovoljavanje lokalnih i hitnih potreba (bilo je mnogo postolara). Istra je nastavila kupovati gotove proizvode i rukotvorine na velikome venecijanskom tritu (bliskom i dostupnom), u Trstu koji je 1719. postao slobodna carinska luka i ostalim jadranskim tritima, kao, naprimjer, na sajmu u Senigalliji (odlazilo se i na

udaljenije sajmove, npr. u Bolzano). Iako je Istra bila velik izvoznik drva, uvozila je drvne preraevine: namjetaj, bave, vjedra, ak i obraene daske, zatim, naravno, sve vrste tkanina, od dragocjenih svila i brokata do baruna, razne vrste eira i kapa, predmete od keramike iz Romagne (bukalete iz folklorne tradicije). Velike koliine enjaka kupovale su se u Pugli. Primorski gradovi, s Rovinjom na elu, poevi od 1720./30., doivjeli su pravu revoluciju u ribarstvu, povean ulov plave ribe i ekspanziju konzervirane ribe. Slane srdele u bavama postat e jedno od najpoznatijih istarskih proizvoda ne samo u susjednim pokrajinama (Furlanija, Veneto, Romagna), ve i u Lombardiji i u sredinjoj Italiji (Umbria i Lazio). Industrija slane ribe (srdele, inuni, skue), jer je doista rije o industriji u predindustrijsko doba, razvila se najprije u Rovinju, a zatim se proirila na Pore, Piran i Pulu. U Rovinju broj ribarskih brodica vrtoglavo raste u cijelom XVIII. stoljeu. Istarska je slana riba (slubeno prodavana u Veneciji, a krijumarena svagdje budui da je proizvod bio oporezovan) odgovarala potrebama brzo rastuih trita. Zbog uvoenja kukuruza i palente u prehrambene svrhe, broj stanovnika u stalnom je porastu, prije svega na podruju Padske doline. Inae slaba potronja mesa u tim podrujima dodatno se smanjila jer su ispae pretvarane u obradivo zemljite na kojem se sadio kukuruz. Da bi se nadomjestilo nedostajue meso, poveala se potranja za slanom ribom kao proteinskim nadomjeskom. Veliku je korist od takva stanja na tritu imao Rovinj u kojem se upravo bila razvila nova tehnika ribarenja koja je bitno poveavala koliine ulovljene plave ribe (prava stvar u pravo vrijeme). Rovinj je tako postao najdinaminije istarsko sredite u XVIII. stoljeu. Njegovo se gospodarstvo brzo prilagodilo potrebama trita i usmjerilo na trgovinu uljem, slanom ribom, grae vinskim kamenom (ne samo kamenim blokovima, ve i vapnom za potrebe Ferrare i Romagne). Gradi je postao najnaseljenije istarsko mjesto te je s oko 3.600 stanovnika, koliko ih je imao 1645., 1710. preao na 5.600, a 1780. ak 1011.000, dok se Kopar vrtio oko brojke od 4.5005.000 stanovnika. Ribarstvo je potaknulo razvoj pomorstva i uporabu veih brodova. Rovinjski su kapetani u osamdesetim godinama ovog stoljea redovito plovili Sredozemljem, tako da je kanonik Angelini mogao slobodno zamoliti prijatelja, kapetana Benussija, da mu neto kupi na londonskom tritu. Rovinjski uzlet posredno je djelovao i na Pore u koji su pohrlili ribari i poduzetnici koji su se u Rovinju osjeali vikom ili im je grad postao pretijesan. Kopar je ostao i dalje najvaniji grad mletake pokrajine, s najuglednijim plemstvom, najpoznatijim kolama i intelektualcima, ali njegovo gospodarstvo nije vie bilo ono iz XVI. stoljea. Industrija soli zapala je u stagnaciju i tek je krajem XVIII. stoljea dobila novu snagu, na poticaj mletake drave. Piran je bio puno dinaminiji grad u kojem se tradicionalno obavljalo vie gospodarskih djelatnosti (kvalitetna proizvodnja soli, ulja, vina, zatim obrtnitvo, ribarstvo i od tog stoljea koarstvo). Nakon uspona Trsta u ezdesetim-sedamdesetim godinama XVIII. stoljea, sva su se istarska gospodarstva usmjerila prema tome novom tritu. Trgovako sredite koje je utrostruilo svoju veliinu, upijalo je gotovo cijelu istarsku proizvodnju itarica, zobi za konje, sirovih tkanina te velike koliine vina i radne snage. Krajem stoljea male manufakture, podrunice transkih, poinju djelovati u Kopru i Piranu.

U razdoblju od 1720./30. do 1760./80. u svim se istarskim podregijama pojavljuju znakovi jakoga gospodarskog i demografskog uzleta. Pazintina, Buzetski kras i Labin osjeaju korist od razvoja Rijeke, slobodne trgovake luke i komercijalnog sredita kroz koji prolazi roba iz puno irih gospodarskih podruja od prijanjega, ogranienog, kvarnerskog obalnog pojasa. I Pula raste, iako je jo daleko od velike Pule iz XIV. stoljea. Pore, iako jo uvijek malih dimenzija sa 1.5001.800 stanovnika, preporoen je grad nakon gotovo potpune depopulacije i nestanka zbog epidemije kuge 1630. (preivjelo je svega dvadesetak stanovnika). U XVIII. stoljeu u Poreu je nastao plemiki stale koji je nakon koparskog i piranskog, postao trei po vanosti u regiji. Kriza 1780-1817 Razvoj Istre zamjetljiv je po urbanistikom irenju, arhitekturi (mnogo novih upnih crkvi u gradovima i selima) i umjetnosti. Uz slubeno gospodarstvo, ono koje biljee vladari, djelovala je siva ekonomija, krijumarenje. Poznati su samo njezini okviri, ali posljedice su vidljive u ivotnom standardu stanovnika, posjedovanju luksuznih dobara velikog broja gradskih i ruralnih obitelji (do podataka se dolazi preko oporuka iz toga doba), u poboljanim uvjetima stanovanja, a ne samo u demografskim podacima. Od 90.000 stanovnika koliko je otprilike imala 1690., Istra je dostigla 100.000 negdje 1740. i prela 120.000 godine 1780. Razvoj potie raspoloivost itom i kukuruzom, uvezenim po niskoj cijeni iz venetskih nizina, te vee novane mogunosti stanovnitva. Cijelo je ovo stoljee obiljeeno rastom broja bratovtina, tzv. laikih kola koje se pojavljuju ne samo u gradovima, ve i u selima. Procjenjuje se da je u mletakoj Istri djelovalo vie od 700 laikih kola, a u cijeloj regiji vie od 850. To su sredita religioznog i pukog okupljanja zajednice, ali i mjesta na kojima se skuplja gospodarska mo u novcu i zemljinoj imovini. Bratovtine, dakle, nisu bile samo mjesta izraavanja religiozne privrenosti, ve i kreditne ustanove. Potkraj stoljea gospodarski uzlet slabi. Kriza u opskrbi i nestaica hrane na europskoj razini krajem ezdesetih godina, poveavaju cijenu itarica. Mnoge su istarske zajednice spaene od gladi zahvaljujui posredovanju mletakog ureda (Magistrato) za ito. Ta kriza, meutim, nije toliko zaustavila razvoj u regiji koliko smrzavanje maslina zimi 1781./82. te ukupan pad potranje za istarskim proizvodima usprkos irenju Trsta. Krize osamdesetih i devedesetih godina ovog stoljea dodatno su usporile rast, ali sve to nije bilo nita u usporedbi s nestaicom hrane i epidemijom tifusa, koje e tek uslijediti 1812.1817. godine. Zajedno s pomorskom blokadom jadranske trgovine u doba Napoleona (1805.1813.), ta su zbivanja vratila Istru na gospodarsku razinu iz 1740. godine. Kraj starog reima bio je neka vrsta blijeska prije modernog doba. MOGUCI ZAKLJUCAK ? Stari reim Tumaei prolost, povjesniari su dugo primjenjivali pojmove i razmiljanja tipina za razdoblje u kojem su ivjeli. Prolost je tako neizbjeno postajala odraz sadanjosti. Za

protekla su se vremena upotrebljavali pojmovi i kategorije blii naoj stvarnosti, naprimjer drava, nacija, drutvene klase. esto su u tumaenju drutvenog ureenja prolih stoljea primjenjivani suvremeni parametri industrijaliziranog drutva. Prouavanjem dokumenata shvatilo se da su vremena koja su prethodila modernome dobu (industrijalizacija, razvoj nacija, suvremeno drutvo) bila neto sasvim drugo, neto osobito. Bio je to izgubljeni svijet koji je nestao modernizacijom drutva. S obzirom na pravila, znaenja i vrijednosti, stari reim (franc. ancien rgime) u odnosu na na svijet bio svijet za sebe, odraz drutva koje je uvelike ovisilo o poljoprivredi i u kojem su se ugled i ast, odnosi spram ivota i vlasti bitno razlikovali od dananjih. Vjerski osjeaji, uloga ene, poimanje vrijednosti novca ili zemlje, potrona dobra, glad, obilje, ljubav, obitelj, djetinjstvo, identitet (lokalni, staleki, etniki, kulturni, jezini) shvaali su se drukije nego danas. Istra iz doba starog reima ne razlikuje se od drugih sredozemnih podruja. Postoje slinosti u drutvenom ureenju i gospodarskoj strukturi s Dalmacijom, pokrajinama Marche i Liguria, s junom Francuskom, dakako uzevi u obzir teritorijalnu rasprostranjenost svake od njih pojedinano. Istra je ostala pogranino podruje i u vrijeme starog reima. Na poluotoku je djelovalo komunalno i feudalno ureenje. Mletake su komunalne ustanove bile suprotstavljene carskima. No njezine unutarnje razlike, uzme li se u obzir cijeli europski kontekst, nisu iznimka. Isticala se, a i dalje se istie, prisutnost razliitih naroda i jezika u gradovima i selima, meutim, to je obiljeje esto i sloenije svih primorskih podruja Baltikoga mora, ili Kranjske gdje je u Ljubljani prevladavajui jezik bio njemaki, kao uostalom i u Zagrebu u vrijeme starog reima. Takvu jezinu razliitost nalazimo u cijeloj Kraljevini Poljskoj, u mnogim rajnskim gradovima, u Flandriji, Dublinu, na grkim otocima. Pri temeljitu prouavanju europske povijesti dolazi se do spoznaje da ni Istra nije iznimka. Uostalom, i na jezino homogenim podrujima seoski je svijet govorio svojim posebnim narjejem koji se razlikovao od jezika grada-komune, od Napulja ili Milana, do Mnchena ili Kopenhagena. Osim jezika, drutva starog reima obiljeava lokalni identitet zajednice. Postojao je pojam nacije, ali drukije shvaan nego danas. Nisu postojali Venecijanci, Dalmatinci, Padovanci, Milanezi kao nacija, ve podanici duda, pape, francuskog kralja, austrijskog nadvojvode (u Pazinu). Odjea nije odraavala modu, nego drutveni status (plemi, sveenik) ili kakvu regionalnu i etniku inaicu. U istarskim izvorima nalazimo furlansku, vlaku, dalmatinsku, istarsku odjeu, to ne mora obvezno znaiti da je osoba tako odjenuta bila Furlan ili Vlah. Potovanje pravila i zakona ovisilo je o osjeaju identifikacije sa zajednicom. U Rovinju se krijumarilo i izbjegavalo plaanje dudevih poreza (porezi Mletake Republike) na sve mogue naine jer se, sve u svemu, plaalo komunalne namete, ali Rovinjanima nije padalo na pamet da raspravljaju o svojem podanitvu prema Veneciji i dudu, to su i dokazali 1797. kada je Serenissima prestala postojati. Suverenitet se razlikovao od dravljanstva, koje je bilo lokalno, rovinjsko (ili pulsko, venecijansko, torinsko itd.). Ljudi su prije svega bili graani, pripadnici odreene zajednice, a tek potom podanici, za razliku od dananjeg doba kada su prije svega pripadnici odreene nacije, a tek potom stanovnici odreenoga grada ili mjesta. Gradovi

Dugo se u Istru stizalo prije svega s mora. S kontinenta su dolazili stanovnici Krasa, Kranjci. Prvi je susret bio dakle s istarskim primorskim gradovima i gradiima. Urbana je Istra bila zapravo koncentrirana na obali, ukljuivi i Labin koji se nalazi tek malo u unutranjosti. Rije je o deset sredita, sva pod mletakom vlau: Milje, Kopar, Izola, Piran, Umag, Novigrad, Pore, Rovinj, Pula i Labin. Neka su od njih bili stvarni gradovi kao Kopar i Rovinj, neka mikrogradovi (Piran i Pore), ili gradii (Umag i Novigrad), ili ostaci nekadanjega grada (Pula). Milje, Izola i Labin bili su u svakom pogledu mjesta-terre, dakle manje komune. U unutranjosti poluotoka brojni su kateli i mjesta-terre. Najnaseljenija mjesta od XV. do XVIII. stoljea bila su Motovun i Buje, a potom Gronjan, Oprtalj, Bale, Vodnjan, Buzet i kateli-gradii Pazintine - Pian, Graie, Pazin. Te poluurbane sredine imale su neka obiljeja velikih primorskih komuna (trg, upna crkva, vijenica, lokalni uglednici), ali to su ponajvie bila poljoprivredna sredita u kojima su se prikupljali tamonji proizvodi te sjedita ustanova i uprave. Obalni gradovi/gradii bili su isto tako vezani uza zemlju i poljoprivrednu proizvodnju (primjeri Pirana i Rovinja), ali je ruralna dimenzija bila komplementarna ostalim djelatnostima: trgovini, obrtu, pomorstvu, ribarstvu. Primorska sredita i kateli iz unutranjosti smatrali su se zasebnim zajednicama u odnosu na manja ruralna naselja kao to su bila sela i seoska domainstva. Zbog same prirode gospodarskih djelatnosti, u primorskim je urbanim sreditima (gradovi ili gradii) dolazilo do veega drutvenog raslojavanja. Uz plemie i pripadnike crkvenog stalea, postojala je manja ili vea skupina, ovisno o mjestima, obrtnika, trgovaca na veliko i malo, uslunih radnika, pomoraca, ribara, solara te urbaniziranih seljaka. Ovisno o mjestima i fazama demografskog, privrednog i drutvenog rasta, odnosno stagnacije, brojani su se odnosi izmeu tih kategorija mijenjali. Kopar se postupno razvio izmeu XIV. i XV. stoljea postavi najnaseljeniji grad u regiji s najuglednijim plemstvom. Nije sluajno upravo taj grad postao glavno sredite mletake pokrajine. Nakon 1554., meutim, nije zabiljeen daljnji razvoj. Dosegnuvi svoju optimalnu veliinu od oko 4.000 stanovnika, grad se nije dalje mijenjao. U Kopru se ivjelo od solana, trgovine i usluga budui da je grad bio sredite velikog okruga i najvanije mjesto sjeverne Istre. Svaki je dan u Kopar ulazilo mnotvo seljaka, a i kruh su nosile pekarice sa sela. To to je grad veliinom ostao isti skoro dva stoljea, navodi na zakljuak da je njegovo drutvo dosegnulo odreenu ravnoteu izmeu gospodarskih mogunosti i drutvenog razvoja, integrirajui se s poljoprivrednim okrugom. Istovremeno to pokazuje nepropusnost i zatvorenost toga drutva. Takav drutveni model naizgled zatvorenih, ili veoma malo otvorenih drutava, demografski nepromijenjenih tijekom stoljea, nalazimo djelomino i u Trstu i Miljama te u Labinu. Rovinj je, u odnosu na Kopar, potpuna suprotnost. Mjesto koje se oduvijek bavilo ribarstvom, prihvatilo je mnogobrojne doseljenike. Stalan uspon u XVII. i dodatno ubrzanje u XVIII. stoljeu upuuje na postojanje dinaminog urbanoga drutva koje je u odreenom trenutku postalo prenapueno, tako da poinje izvoziti kvalificiranu radnu snagu (ribare) u Pore, Faanu, Pulu, Novigrad i Umag. Uz lanove uglednih obitelji ija prava potjeu iz davnih vremena, a koji su jedini mogli pristupiti institucionalnom gradskom ivotu preko komunalnog

vijea, u XVIII. stoljeu postojalo je u Rovinju veliko usporedno tijelo osoba izuzetih od mogunosti sudjelovanja u tamonjoj vlasti, koji su, meutim, bili bogatiji i posjedovali vie nekretnina, zemlje, poduzetnikih djelatnosti pa ak i plemikih titula nego lanovi vijea. Ti e novi ljudi trgovci, kapetani, biljenici, ali i feudalci preuzeti vlast u ustanovama 1797., kada je utemeljen, na zalasku Mletake Republike, prvi demokratski municipalitet. Velik privredni rast i drutveni preobraaj Rovinja podsjea na Trst i Rijeku, iako je ekspanzija tih mjesta poticana odozgo, uredbama habsburkih vladara. Negdje na pola puta izmeu koparskog i rovinjskog sluaja nalazi se Piran, manji jadranski grad, ali oduvijek bogat zahvaljujui unosnoj industriji soli. Za razliku od Kopra i Milja ija je proizvodnja soli bila neovisna i usmjerena na pokrivanje potreba kranjskog trita, Piran je bio slubeni dobavlja Venecije. U gradu su tono znali koliko e novca Venecija uplatiti u jednoj godini. To je na neki nain bilo financijsko jamstvo, ali i ogranienje jer proizvodnja nije smjela prelaziti odreenu razinu koja bi mogla prouzrokovati pad cijena ili potaknuti krijumarenje odnosno nekontroliranu trgovinu. Tijekom cijeloga mletakog razdoblja sudbina Pirana bila je vezana uz ugovore koje su sklapali venecijanski slubenik soli i mjesni proizvoai (koliina i cijena, dakle dohodak za grad). Bogatstvo i ugled u gradu bili su vezani uz posjedovanje bazena iz kojih se vadila sol, dok su solari koji su u njima radili uglavnom jedva preivljavali. Proizrodnja soli u Kopru i Miljama doivljava stagnaciju poetkom XVIII. stoljea kada je trgovina s Kranjskom, zbog intervencija na granici, prekinuta i preusmjerena prema Trstu. Venecijanski je slubenik za sol odluio spasiti proizvodnju tih gradova podravljenjem, odnosno jamei otkup odreenih koliina soli, kao to se tradicionalno postupalo u Piranu. Novi odnosi s istarskim gradovima soli potaknuli su gospodarstvo Kopra i Milja, ali su istovremeno poeli guiti piransku proizvodnju koja je izgubila svoju dinaminost; smanjile su se investicije i zapoelo je razdoblje propadanja koje je trajalo do sedamdesetih godina XVIII. stoljea, kada su piranske solane dosegnule svoj povijesni minimum. Recesija, meutim, nije zahvatila grad i drutvo u cjelini jer su investicije spretno prebaene na druge djelatnosti: maslinarstvo, vinogradarstvo i ribarstvo. Sedamdesetih godina venecijanski je slubenik za sol uveo poticajniju politiku proizvodnje s fleksibilnijim odreivanjem doputenih koliina za berbu. To je ponovno potaknulo cijelu industriju soli u kojoj se pojavljuju i strani ulagai. Sva su urbana sredita, s iznimkom Rovinja, pogoena demografskom stagnacijom u XVII. i XVIII. stoljeu. Bila je to sudbina Pule, Porea, Novigrada i Umaga. Posljednja dva grada oduvijek su bila mikrogradovi, zapravo morske luke s nekoliko stotina stanovnika (iako je Novigrad bio biskupsko sjedite), ali Pore i, pogotovo, Pula doivjeli su drastino smanjenje veliine i vanosti koje su imali u srednjem vijeku. U XVII. stoljeu Pula je imala nekoliko stotina stanovnika, a izmeu 1630. i 1650. Pore se sveo na nekoliko desetaka stanovnika, postajui tako sablasni grad koji je ulijevao strah svakome tko je tamo morao doi slubovati. Upeatljiv je porast stanovnitva koji je Pore doivio nakon 1670., kada su se u grad doselile mletako-kretske izbjeglice. Od 3040 stanovnika, koliko ih je grad imao 1650., dolo se do 1.000 poetkom te 1.5001.800 sredinom XVIII. stoljea, kada sestanovnitvo konano stabiliziralo oko te brojke. Pula, Novigrad i Umag isto su tako bitno porasli uzmu li se u obzir postoci, ali nijedan se grad nije izjednaio s Poreom u vezi s obnovom malog, ali pokretnog

urbanoga drutva sa svojim plemikim staleom. Uz Kopar, Pulu i Novigrad, sjedite biskupije, Pore je bio jedan od pravih istarskih gradova. Gradski vijenici pripadali su staleu gradskog plemstva, bili su plemeniti vijenici. U Puli i Novigradu, koji su bili gradovi-sablasti, takva funkcija nije imala vee znaenje, ali Pore je veoma brzo vratio izgubljeni ugled znatno poveavajui broj zahtjeva za pripadanjem gradskom vijeu. Biti plemeniti vijenik, pa makar i u mikrogradu, znailo je neto u odnosima s trgovcima, vojnicima, pukim imunicima, puanima, ali i stvarnim plemiima (grofovi i baruni) koji nisu ivjeli u odreenoj komuni mletakog kopna, Dalmacije ili same Istre. Do 1750. u porekom su vijeu, zahvaljujui mnogim doljacima, sjedili grofovi i baruni, doktori, pripadnici slobodnih zanimanja (biljenici, lijenici), pukovnici, posjednici. Nakon to se novo drutvo kristaliziralo, plemiko se vijee zatvorilo u sebe postavi ustanovom tamonje elite koja je zapravo bila vlasnik grada i gradskog okruga u cijelom XIX. stoljeu (i poetkom XX.). Pore se uspjeno podignuo iz vlastita pepela; u njemu je stvoreno potpuno novo drutvo temeljeno na modelima starog reima. U svim urbanim ili poluurbanim sredinama drutvo se dijelilo prema tipinom obrascu starog reima: uglednici, puk, sveenstvo. Uglednici (nazovimo ih tako) mogli su biti stvarni plemii, odnosno obitelji (titula se prenosila mukom linijom) koje je priznavao vladar, dakle dud ili carska vlast (bez obzira na to je li osoba bila mletaki podanik). Plemike su titule, prema redoslijedu vanosti, bile markiz, grof i barun. Titula sama po sebi nije bila dovoljna za ugled. Plemii se nisu toliko razlikovali po imovini (koja se mogla sastojati od bazena za berbu soli, livada, panjaka, uma, kua), koliko po posjedovanju i prirodi feudalnih prava. To je moglo biti obino porezno pravo koje je donosilo stanovite prihode od sela (porez na vino, janjad, perad, jaja, lov itd.) ili posjed odreenog teritorija sa sudbenom vlasti nad stanovnicima sela. lanovi koparske obitelj Gravisi tako su bili markizi Kostelskog feuda. Stari tradicionalni plemii imali su pravo biti lanovi gradskih vijea koja su esto nazivana plemenitim vijeima. Uza stvarne plemie, postojali su pravi graani, dakle graani kojima je bilo priznato pravo pristupa gradskom vijeu. Puani su i njih smatrali plemiima, iako nisu imali nita zajedniko s markizima i grofovima. Kopar je bio grad s najuglednijim plemstvom. Slijedio je Pore, ali samo u XVIII. stoljeu, te Piran koji nije bio grad, ve samo terra, ali su njegovi gradski uglednici bili meu najbogatijima u regiji. Plemike su obitelji bile prisutne i u Novigradu, Labinu, Puli i Rovinju. esto su plemike obitelji sklapale meu sobom brakove. Uglednici su u svakom gradu nadzirali najvanije ustanove kao to su skladita brana i ita ili komunalni proraun, i mogli su obnaati vane dunosti: javnog biljenika, advokata, kanonika katedrale, sveenika. Vie je sveenstvo bilo u nadlenosti uglednika/plemia. Samo je seosko sveenstvo, koje je moralo poznavati takozvani ilirski jezik (slovenski ili hrvatski), bilo ruralnog podrijetla (ali tada iz vodeih obitelji). Puk se u pravilu dijelio po profesijama: teak, ribar, pomorac, postolar, trgovac itd. U veim mjestima kao to su bili Kopar i Piran, puani su se okupljali u gradskim etvrtima (contrade), tako da su postojali mjesni voe, efovi etvrti. Gotovo svagdje narod se skupljao u bratovtine, nazvane civilne kole. Civilne su kole bile ustanove vjerskog tipa, ali su njima upravljale civilne osobe. Bile su veoma rairene po cijeloj Istri, i u gradskim i u seoskim

sredinama, povezane sa upnom crkvom ili kakvom manjom crkvicom, a katkad s najobinijim sporednim oltarom. Velika rairenost malih crkva (i oltara) i obnavljanje starih crkava iz XVII. i XVIII. stoljea posljedica su irenja civilnih bratovtina u tom razdoblju. Gotovo su sve bratovtine imale zajedniku blagajnu i registar u koji su upisivale svoju imovinu (kue, terene, vinograde, maslinike). Na gospodarskom planu bratovtine su djelovale kao neka vrsta kreditne zadruge; neke su izraavale odreena vjerska uvjerenja, a neke su okupljale razne drutveno-profesionalne kategorije, kao naprimjer bratovtina Sv. Nikole za pomorce, Sv. Petra za ribare, Sv. Martina za teake. Dinaminost gospodarstva, koja je zahvatila Istru u drugoj polovici XVIII. stoljea, odrazila se na ekonomsko jaanje pukih slojeva, koji nisu bili ukljueni u slubene ustanove (komunalno vijee), a to nije nailazilo na drutveno priznanje ni na bolje drutvene mogunosti. U veim su se gradskim sredinama, primjerice u Kopru, Piranu i Rovinju, razvile politike puke struje koje su se protivile povlatenim staleima. Nova je elita, koju su sainjavali posjednici, pripadnici slobodnih zanimanja, novi bogatai, ali i propali plemii, zahtijevala vlast nad gradom i lako nalazila podrku puka. Zadnje razdoblje mletake vladavine obiljeile su napetosti izmeu vlastodrca onih koji su obiajno bili iskljueni iz vlasti, iako su se po bogatstvu i ugledu izjednaili s vladajuim slojevima drutva. Narod je vie puta nahukan na pobunu, a onda je krajem svibnja 1797. iz Venecije stigla vijest da je dud svrgnut s poloaja, da je stari reim prestao postojati i da se zapoelo s utemeljivanjem demokratskih municipaliteta po uzoru na Francusku revoluciju. U nekim su mjestima, primjerice u Kopru i Izoli, puani napali podestata i plemie; drugdje je, kao u Piranu i Rovinju, smjena vlasti od slubene elite na nove ljude protekla mirno. U nekim se mjestima, kao u Poreu i Motovunu, tamonja elita brzo reciklirala i naziv gradskog ili plemikog vijea promijenila u demokratski municipalitet, ostajui na vlasti. Cijeli je eksperiment trajao svega nekoliko tjedana, dok austrijska vojska nije zauzela regiju i ponovno uspostavila stari red. Seoski okruzi Svi su seoski okruzi, ruralna podruja komuna, doivjeli depopulaciju u XV. stoljeu; u XVI. i XVII. stoljeu zahvatili su ih snani imigracijski tokovi, a u XVIII. stoljeu uslijedila je stabilizacija stanja praena gospodarskim i demografskim usponom. U samom podruju i u seoskim naseljima mijenjalo se stanovnitvo i njihova etniko-jezina pripadnost. Proces promjene stanovnitva, kako je to neko nazivala historiografija, jedan je od najvanijih trenutaka moderne povijesti Istre. Puno se pisalo o etnikom preobraaju sela i cijele regije u XVI. i XVII. stoljeu, o srazu izmeu slavenskih kolonista i domaeg stanovnitva. Danas sveukupnost imigracijskih procesa koje nazivamo kolonizacijom (sveukupnost zato to je bilo raznovrsnih faza kolonizacije koje se ne mogu povezati u jedan model), djeluje i dalje, zanimljivo i otvoreno za povijesno istraivanje. Uza sve te promjene, dolaske i odlaske ljudskih zajednica, mjesnih sukoba, organiziranog razbojnitva u selima, treba istaknuti da su u cijelome tom razdoblju od 1520. do 1670. ustanove i oblici vladanja u svakome pojedinom okrugu ostali gotovo isti, kao to je isto ostalo i znaenje grada i okruga. Svaki je okrug (i

svaki feud) bio zasebno podruje, gotovo zaseban svijet u kojem su vladali porezi i obveze. Doseljenici su donosili sa sobom svoje obiaje i jezik, ali su istovremeno morali prihvatiti vaea pravila mjesta u koja su doli ivjeti. Uklapanje u novu stvarnost moglo je biti dugotrajno, naporno i traumatino. Danas se sa sigurnou moe rei da je ta prilagodba bila uspjena jedino kada je u Istru dolazilo vie obitelji iz istog podruja, odnosno kada je skupina bila ve formirano selo od stotinjak ljudi. Cijelu kolonizaciju danas treba promatrati kao velik proces prilagodbe postojeim institucionalnim, upravnim, gospodarskim