C. Baudelaire

SuglasjaLa nature est un temple où de vivants piliers

Sva priroda hram je gdje stupovi živiNejasne nam umu riječi zborit vole,Put čovjeka vodi kroz same simboleŠto motre ga prisno, a duh im se divi.

Kao što drugi, daleki odzvuciU sklad dubok, taman stapaju i spoje, - Sklad prostran ko noć i ko svjetlost što je - Slivaju se boje, mirisi i zvuci.

Mirisi su jedni ko püt dječja svježi,Ko polja zelèni, slatki ko oboe,A drugi pak bujni, razbludni i teži,

Po širenju slični svem što beskrajno je:Tamjan, mošus, ambra opojstvom se jave,Ushite na duha i ćutilâ slave.

Preveo Ante Jurević

Albatros

Često, zbog zabave, ljudi broda loveAlbatrosa, pticu pučina prostranih,Tog suputnika nehajnog što slijediLađu koja klizi iznad jaza slanih.

I tat - na daskama palube, sav snuždenI nezgrapan - vladar zračnih plavetnilaKraj njih, kao vesla, na bijedan način,Vuče svoja bijela i golema krila.

Krilati je putnik sad nespretan, plašljiv.Smiješan sad je i ružan tko ljepotom sjao.Lulom kljun mu draže; šepajući, hoduRugaju se onom što je letjet znao.

Pjesnik je ko i kralj oblaka što, uz smijeh,Nad svim strelicama i kroz vihor lijeće:Zatočen na zemlji, u toj graji ljudskoj,Divovska ga krila u hodanju priječe.

Preveo Vladimir Nazor

1

Stéphane Mallarmé

POKLON PJESME

Donosim ti dijete Idumejske noći!Crna, s golim krilom koje drvlju soči,Kroza staklo plodno mirisa i zlata,I kroz okna, ledna, jao, s rana sata,Zora se na lampu anđeosku baci,Palme! I kad svetih moći ti ostaciOtmu pogled oca što u smiješku tinja,Zadrhta samoća, sterilna i sinja.Ženo, što kraj zipke nijetiš sanak plašanDjevojčice, primi i taj porod strašan;Glasom, boje clavecina i viola,Blijedim prstom, hoćeš stisnut grud da kolaUsni izgladnjeloj azurne daljine.

Preveo Vladimir Gerić

KAD SJENA FATALNIM ZAKONOM ZAZVONI ...

Kad sjena fatalnim zakonom zazvoniTo San davni bol i želje srž turobna,Tužan s preminuća podno svoda grobnaNesumnjivim krilom do dna mene roni.

Sjaju, ebanova sobo, kralju mladomDraži grčem smrti divna vijenca zrakom,Vi ste samo mamljiv zanos lagan mrakomOku osamnika obnevidla nadom.

Da, znam, daleko te noći Zemlje sjajneMlazi bljeskove neponovljene tajneRužnim vjekovima koji je ne mrače.

Pa da sebi slični svemir jest il nijeIpak valja vatre divlje koje značeDa blagdanom zvijezda žar genija zrije.

Preveo Vladimir Gerić

2

PRIVIĐENJE

Rastuži se luna. Serafini u snuPlaču, s gudalom u ruci koje kusnuSpokoj cvijeća, i sa zamirućih strunaVabe jecaje azura cvjetnih kruna.– Blažen dan tvog prvog poljupca to bješe.Moji sni što cijenom dragih muka tješe,Srču znalački taj pjani miris tuge,Bez grizodušja i odvratnosti druge,Žetvu sna u srcu što ga ubra plodom,Lutao sam oka prikovana podom,Kad u sumrak, sa sunčanim slapom vlasi,Naišla si cestom – nasmijana da siVila, mišljah, s velom azurnoga tkanja,Davno dobro mojih mladenačkih sanja,Što zna proći da joj iz dlanova sniježeBijele lati zvijezda, mirisne i svježe.

Preveo Vladimir Gerić

3

POČINAK U PORCULANU

Trudan gorkim mirom gdje mi lijenost vrijeđaSlavu zbog koje sam pobjegao divnomdjetstvu ružičnjaka ispod plavih pređa,sedam puta trudan po savjetu kivnomda bdijući kopam opet novu jamuu škrtom zemljištu mojeg mozga lednom,grobar bez milosti za jalovost samu,- što toj Zori reći, sni, kad priđu jednomruže, kada stravom blijedih ruža svojih,to prostrano groblje prazne rupe spoji?

Bacam proždrljivu Umjetnost okrutnezemlje, te se starom prigovoru smiješimprošlosti, drugova, genija i mutnelampe kojoj svoje umiranje tješim.Slijedit ću Kineza srca bistra harankom je čisti zanos dati zalaz kistomna snježnim tasama za mjesec očarančudna cvijeta što ga promirisa listoms kraja na kraj. Cvijet što, dijete, osjeti gagdje se uz filigran plavi duše cijepi.

Kad smrt bude takav san mudrog bez briga,izabrat u jošte mlad krajolik lijepi,na tasama ću ga snimit rasijano.Tanka blijeda crta plavetnila bit ćejezero u nebu naga porcelana,jasan polumjesec bijelom maglom svit ćesvoj spokojan rog u ogledalu vodabliz sa tri smaragdne trstike, tri boda.

Preveo Tin Ujević

4

Paul Verlaine

JESENJA PJESMA

Les sanglots longs Des violons

Plača puneBruje strune Jesenje;Mene tugeTište duge, Čemerne.

Kad je muklaUra tukla Gušeć sve,Plač me prenu,I spomenuh Prošle dne.

Lutam samo;Jer me zao Vjetra ćuhAmo, tamoNosi kao List već suh.

Preveo Vladimir Nazor

5

BLIJEDI MJESEC

Blijedi se lijeMjesečev sjaj,S grane se vijeSvake niz gajGlas ispod hvoja ... Ljubavi moja.U ribnjak gledaDubok i snen,Zrcali blijedoVrbe se sjen,Gdje vjetar plako Sniva se tako.Pokoj se nekiSpušta kroz sneNježni dalekiS neba, gdje sveDuge se boje .... Čas divan to je.

Preveo Dragutin Domjanić

6

SENTIMENTALNI RAZGOVOR

U starom parku, samotnom i lednom,Dva stvora prođoše stazicom jednom

Njine su oči mrtve i usne meke,A riječi jedva se čuju poput jeke.

U starom parku, samotnom i lednom,Dvje sjeni spominju što bješe jednom.

– Na našu strast davnu sjeća l’ te bar malo?– Da se tog sjetim zašto vam je stalo?

– Bije l’ ti srce kad mi se ime spomene?Da l’ mi još u snu dušu vidiš? – Ne.

– Ah ti dani kad spajasmo usne vrućeU neizrecivoj sreći! – Da, moguće!

– Nebo bje plavo, a nada tako moćna!– Sad slomljenu nadu skriva tama noćna.

I tako idu kroz travnjake puste,I samo noć čuje kad što izuste.

Preveo Đorđe Šaula

7

JECAJ

Le ciel est, par-dessus le toit

Nad krovom svod je povrh nasPlav, tihan tako!Na stablu vrh se povrh nasSav ziba lako.

Miline prepun zvona glasPo nebu kruži.Na stablu ptica u sav glasU poju tuži.

Moj Bože, život ovdje tihI svagdašnji je.Tog žamorenja val se tihOd grada lije.

- Što stvori ti što, jada svihPun, plačeš sada,Što stvori ti od nada svihSvog žića mlada?

Preveo Milan Pavelić

8

L. de LisleSlonovi

Le sable rouge est comme une mer sans limite

Crveni je pijesak ko ocean: plamsaNijem u svom koritu. Obzorje daleko– Gdje su pare od mjedi i stanovi ljudski –Puni nepomično talasanje neko.

Mrtvilo i šutnja. Spavaju lavovi,Sto još milja dalje, pećine u hladu;A žirafe piju iz bunara modrih,Tamo gdje pantere za lug palmov znadu.

Nigdje ptice što bi udarila krilomGusti zrak pun strujâ od sunčeva hâka;Udav, pokatkada, žar kad san mu kida,Talasa svoj hrbat blistav òd ljusākā.

Pod vedrim nebes'ma prostor ko da gori.No dok tako spava tužna ravan sinja,Slonovi, putnici surovi i tromi,Idu k rodnom kraju preko tih pustinja.

S točke na zreniku, ko gomile tamne,Idu dižuć oblak praha; da nasùmcēNe pođu, ne skrenu s puta, nogom teškomI sigurnom ruše od pijeska humce.

Onaj što je prvi, star je vođa: tijeloIzrovano kao panj što vrijeme grize;Glava ko hridina; luk njegovih leđaI uz malen napor visoko se diže.

Korakom sveđ istim, k cilju sigurnome,On drugove vodi kroz pustinju žarku;A, orući brazdu po pijesku, slijedeTi putnici grdni svoga patrijarku.

S uhom ko lepeza, s rilom izmeđ zubi,Idu, sklopiv oči. Drob im kuca i hlápī,Znoj dok uzduh vrući u maglu im stvara,Roj kukaca zuji da bode i tra ̏pī.

Al, nek žeđa mori, i nek muha grize,I nek sunce peče leđma kože sive!Oni idu, o kraju sanjajući svome,O šumama od smokvi, rod gdje njihov žive.

9

Ko da vide rijeku što s planina teče:Hipopòtam pliva i riče uz jeke jake;Bijeli od mjesečine, gradeć sjene mračne,Oni k vodi hítē rušeći trščake.

Tako, smjeli i tromi, prolaze, ko tamnaCrta, pijeskom kômu međe se ne znaju;A pustoš se koči – dok na horizontuGolemi i teški putnici nestaju.

Preveo Vladimir Nazor

T. GautierPASTEL

J'aime à vous voir en vos cadres ovales

Promatrat volim, u oblom okviru,Ljepotâ davnih sure slike, vas;U ruci ruže mrû vam na papiruJer sto je ljeta rastavilo nas.

Taj zimski mraz što lica vam se hvataKaramfil, lijer je ofurio vaš,Koketni madež piknje sad su blata,Zaprljo vas na keju prah je naš

Odzvonilo je carstvo ParaberâI Pompadourâ, slavi njihovoj.Sad ćudljivih tek ima kavaljera,A ljubav s njima u grob leže svoj.

Međutim vi, zaboravljene slike,Buketa tih još mirišete cvijet,I smiješite se sjetno, ljubavnikeSve spominjuć, što ostaviše svijet.

Preveo Jakša Sedmak

10

NORA (LUTKINA KUĆA)

Radnja se zbiva u stanu Helmerovih.

NORA: Pomozi mi, Torvalde. Obećavaš li mi? Znaš, tako se bojim. Bit će tamo veliko društvo … Žrtvuj se za mene večeras. Nikakvih, baš nikakvih poslova. Pero ne smije u ruku. Je li? Hoćeš li, dragi Torvalde?

HELMER: Obećavam ti. Večeras sam potpuno tebi na raspolaganju, mala moja bespomoćna djevojčice. Da, da bit će tako, ali ipak moram nešto najprije učiniti… (Odlazi prema vratima u predsoblje.)

NORA: Kamo ćeš, Torvalde?HELMER: Samo neka vidim je li mi stigla kakva pošta.NORA: Ma nemoj, ostavi to sada, Torvalde.HELMER: A zašto ne?NORA: Molim te, Torvalde, nemoj! Nema nikakve pošte.HELMER: Daj da ipak pogledam.NORA (na pijaninu udara prve taktove tarantele).HELMER (zaustavlja se na vratima): Aha!NORA: Sutra neću moći plesati ako ne probam s tobom.HELMER (prilazi joj): Zar se zaista tako bojiš?NORA: Da, silno me strah. Daj da probamo na brzinu. Imamo još vremena prije večere.

Sjedni, molim te, za pijanino i sviraj mi, dragi Torvalde. Ispravljaj me. Pokazuj mi kako treba, kao što ti to znaš.

HELMER: Rado, vrlo rado ako baš želiš. (Sjeda za pijanino.) NORA (vadi tamburin iz kutije i dug, šaren šal kojim se hitro zaogrne i onda poskoči naprijed

uzviknuvši): Sviraj mi sada! Hoću plesati!(Helmer svira, a Nora pleše. Rank stoji pokrajpijanina iza Helmera i sve to promatra.)

HELMER (svirajući): Polaganije… polaganije…NORA: Ne mogu drugačije.HELMER: Ne tako divlje, Nora!NORA: Treba upravo tako.HELMER (prekida sa sviranjem): Ne, ne, tako to neće ići.NORA (smije se i okreće tamburin): Zar ti nisam rekla da mi moraš pomoći?RANK: Pusti mene da joj sviram.HELMER (diže se): Da, hajde! Ovako je lakše mogu ispravljati.

(Rank sjeda za pijanino i svira, a Nora pleše sve žešće i žešće. Helmer je stao pokraj peći odakle joj stalno dobacuje primjedbe, a ona kao da ih i ne čuje. Kosa joj se rasplela i pala preko ramena, ali se na to ne osvrće, već pleše dalje. Ulazi gospođa Linde.)

GOSPOĐA LINDE (zanijemivši, zastaje na vratima): Ah…NORA (plešući): Evo, zabavljamo se, Kristina.HELMER: Pa, draga moja Nora, ti plešeš kao da se radi o životu i smrti.NORA: I radi se. HELMER (Ranku): Prestani! Pa ovo je prava ludost! Prestani, kažem ti.

(Rank prestaje svirati, a Nora se u istom trenutku zaustavi.)

11

HELMER (prilazi Nori): Nikada tako nešto ne bih ni pomislio. Pa ti si sve zaboravila od onoga kako sam te naučio.

NORA (odbacuje tamburin): To sada i sam vidiš.HELMER: Trebat će tu još doista prave vježbe.NORA: Evo, sad i sam uviđaš kako je to potrebno. Morat ćeš me do kraja uvježbati. Obećavaš

li, Torvalde?HELMER: U to možeš biti čvrsto uvjerena.NORA: Ni danas ni sutra nećeš pomišljati ni na što drugo osim na mene. Nećeš otvarati

nikakva pisma, čak ni zaviriti u poštanski sandučić…HELMER: A je li? Znači još je uvijek prisutan strah od onoga čovjeka…?NORA: O, da, i to također.HELMER: Vidim po tebi, Nora, da je već stiglo njegovo pismo.NORA: Ne znam. Pomišljam, ali sada ga nećeš čitati. Dok ovo ne bude gotovo, ne bih željela

da se među nama bilo što ispriječi.RANK (potiho Helmeru): Nemoj joj proturječiti.HELMER (obgrli je jednom rukom): Dobro, neka bude volja djetetova. Ali sutra uvečer, kad

budeš svoje otplesala…NORA: Onda čini što ti bude drago.SLUŠKINJA (na vratima s desne strane): Gospođo, stol je postavljen.NORA: Donijet ćeš šampanjca, Helena!SLUŠKINJA: Kako kažete, gospođo! (Izlazi.)HELMER: Gle, gle, bit će to prava gozba.NORA: Da, da, gozba sa šampanjcem sve do zore. (Dovikuje): I malo ušećerenih badema,

Helena, ne malo, već – puno. Neka i to bude jednom.HELMER (uhvati je za ruke): Tako… da, da… Ali bez te divlje uzbuđenosti. Budi i opet, kao

prije, moja draga ptičica.NORA: O, da! Svakako hoću. Ali sad pođi. I vi, gospodine Rank. A ti, Kristina, možeš li mi

pomoći malko urediti kosu?RANK (tiho, dok odlaze): Nešto se tu događa. Nešto visi u zraku.HELMER: Ma ni govora, dragi moj! Nije to ništa drugo doli taj djetinjasti strah o kojem sam

ti pričao. (Odlaze nadesno.)NORA: Onda?GOSPOĐA LINDA: Otputovao je na selo.NORA: Primijetila sam to na tebi.GOSPOĐA LINDE: Vraća se sutra uvečer. Ostavila sam mu poruku.NORA: Nisi trebala. Ionako nećeš moći ništa spriječiti. Pa i sve ovo je zapravo proslava u

očekivanju čudesnoga.GOSPOĐA LINDE: A što ti to čudesno očekuješ?NORA: Ne bi shvatila. Pođi k njima, a i ja ću vam se odmah priključiti.

(Gospođa Linde odlazi u blagovaonicu.)NORA (za trenutak stoji kao da se pribire, a onda pogleda na svoj sat): Pet. Sedam sati do

ponoći. A onda još dvadeset i četiri sata do sljedeće ponoći. Taranteli će tada biti kraj. Dvadeset i četiri i sedam? Još trideset i jedan sat života.

HELMER (s vrata na desnoj strani): A što je to s mojoj ptičicom?NORA (prilazi mu raširenih ruku): Evo tvoje ptičice!

(Helmer izvlači iz džepa svežanj svojih ključeva iodlazi u predsoblje.)

NORA: Torvalde, kamo ćeš?

12

HELMER: Pa moram izvaditi poštu iz sandučića. Možda se prepunio. Neće biti mjesta sutra za novine.

NORA: Zar ćeš noćas još raditi?HELMER: Pa dobro znaš da neću. – A što je to? Nešto se dogodilo s bravom na sandučiću.NORA: S bravom?HELMER: Da, da. Što bi to moglo biti? Pa ne bi valjda netko od posluge? Vidi, tu je

prelomljena ukosnica, i to tvoja, Nora.NORA (brzo upada): Bit će da su se djeca igrala…HELMER: Morat ćeš ih odviknuti od takvih igara. Hm… hm… Ali evo, uspjelo mi je. (Vadi

sadržaj iz sandučića i dovikuje u kuhinju.) Helena! Helena, ugasite svjetla na ulaznim vratima. (Zatim ponovno ulazi u sobu i za sobom zatvara vrata od predsoblja.)

HELMER (s pismima u ruci): Vidi, koliko ih se samo nakupilo. (Lista po njima.) A što je ovo?

NORA (pokraj prozora): Pismo! O, ne, ne, Torvalde!HELMER: Dvije posjetnice. Od Ranka.NORA: Od doktora Ranka?HELMER (promatra ih): Doktor medicine Rank. Ležale su na vrhu. Bit će da ih je ubacio kad

je odlazio.NORA: Piše li nešto na njima?HELMER: Samo nekakav crn križ ponad imena. Pogledaj. Nije baš zgodna dosjetka. Kao da

sam najavljuje vlastitu smrt.NORA: To je i učinio.HELMER: Što? Pa zar ti nešto znači? Je li ti nešto rekao?NORA: Da. Kada dobijemo te posjetnice, one će biti znak da se rastao s nama. Zatvorit će se

u kuću i umrijeti.HELMER: Jadni moj prijatelju! Slutio sam da neće dugo. Ali tako brzo… I onda, ovako

skriven… Kao ranjena zvijer.NORA: Kad se već nešto mora dogoditi, onda je bolje da se dogodi bez riječi. Zar ne,

Torvalde?HELMER (šeta po sobi): On kao da je srastao s nama. Ne mogu se zamisliti bez njega. Sa

svojim nam je patnjama i samoćom bio kao nekakva tamna pozadina na osunčanom nebu naše sreće… A možda je i najbolje tako. Barem za njega. (Zastaje.) A možda i za nas, Nora. Sada smo potpuno upućeni samo jedno na drugo. (Zagrli je.) O, voljena moja ženo! Sve mi se čini kao da te ne mogu dovoljno čvrsto držati uza se. Znaš, Nora, mnogo sam puta poželio da ti zaprijeti neka opasnost kako bih onda mogao za tebe žrtvovati svoj život i sve.

NORA (trgne se i reče glasno i odlučno): Torvalde, sad bi bilo vrijeme da pročitaš svoja pisma.

HELMER: Ne, neću noćas. Noćas želim biti uz tebe, voljena moja ženo!NORA: A da ipak pomisliš na smrt svoga prijatelja…?HELMER: Da, Nora, u pravu si. Oboje smo potreseni. Između nas pojavilo se nešto nelijepo:

misli na smrt i nestajanje. Moramo se toga osloboditi. A dotle… krenimo svatko u svoju sobu.

NORA (obujmi ga oko vrata): Torvalde, laka ti bila noć!HELMER (ljubi je u čelo): Laku noć, ptičice moja! Lijepo spavaj! A ja ću sad pročitati pisma.

(Sa svežnjem pisama odlazi u svoju sobu i zatvara vrata za sobom.)NORA (divlja pogleda, tražeći rukama naokolo, dohvaća se njegova domina, ogrće ga oko

sebe i šapuće ubrzano, resko i isprekidano): Nikada ga više ne želim vidjeti. Nikada… nikada… (Prebacuje šal preko glave.) Nikada više neću vidjeti ni djecu. Ni njih! Nikada… nikada više… Oh, ta ledena, crna voda… Bez dna… Oh, kad bi barem već sve

13

bilo gotovo. Sad ga ima u ruci. Čita ga. O, ne, ne, još ne… Zbogom, Torvalde, zbogom, djeco moja…

(Želi projuriti kroz predsoblje, ali u isti tren Helmer naglo gurne i otvori svoja vrata držeći u ruci otvoreno pismo.)

HELMER: Nora!NORA (glasno kriknuvši): Ah…!HELMER: Što je ovo? Znaš li što piše u ovom pismu?NORA: Da, znam. Pusti me da odem. Želim izići.HELMER (zadržava je): Kamo ćeš?NORA (pokušava se otrgnuti): Ne trebaš me spašavati, Torvalde!HELMER (teturajući natraške): Je li to istina? Zar je istina što tu piše? Užasno! Ne, ne, nije

moguće da je to istina.NORA: Istina je! Voljela sam te više od bilo čega na ovome svijetu.HELMER: Molim, samo bez glupavih isprika.NORA (zakorači prema njemu): Torvalde…!HELMER: O, ti nesretnice, pa što si to učinila…?NORA: Pusti me da odem. Nećeš ti trpjeti zbog mene i nećeš to preuzeti na sebe.HELMER: Sad je dosta komedije. (Zaključava vrata predsoblja.) Ostat ćeš ovdje i podnijeti

mi račun. Shvaćaš li što si učinila? Odgovori mi! Shvaćaš li?NORA (promatra ga netremice i odgovara mu ukočenim glasom): Da, sada sve to počinjem

shvaćati sasvim do kraja.HELMER (hoda naokolo): I kao si me samo okrutno probudila. Tijekom svih tih osam

godina… ona, koja mi je bila ponos i dika… odjednom… dvoličnjakinja, lažljivica… gore, još gore… zločinka! I usto ta beskrajna gadost što leži u svemu tome! Fuj! Fuj!

NORA (šuti i dalje ga netremice promatra).HELMER (zaustavlja se pred njom): Trebao sam naslutiti da bi se takvo nešto moglo

dogoditi. Trebao sam pretpostaviti. Sve one lakoumnosti tvojega oca. (Nora pokušava nešto reći.) Šuti! Svu si tu lakoumnost naslijedila. Nikakve vjere ni morala, nikakva osjećaja odgovornosti! O, kako sam kažnjen što sam mu progledao kroz prste! Učinio sam to samo zbog tebe i sad me tako nagrađuješ.

NORA: Da, baš tako.HELMER: Sad si mi uništila svu moju sreću. Profućkala svu moju budućnost. Strašno je i

pomisliti. Upao sam u ruke čovjeku bez savjesti. Može sa mnom činiti štogod hoće, bilo što zahtijevati od mene, zapovijedati i naređivati mi kakogod zaželi, a ja ne smijem ni pisnuti. I tako ću bijedno propadati, a sve to zbog jedne lakoumne žene.

NORA: Kad me više ne bude, bit ćeš slobodan!HELMER: Pusti te brbljarije! Takvih je i tvoj otac bio pun. A kakve koristi za mene kad bi ti i

nestala s ovoga svijeta, kao što kažeš. Nikakve, ni najmanje. On to ipak može razglasiti, pa ako to učini, i mene bi možda mogli osumnjičiti da sam znao za tvoj zločin. Moglo bi se čak pomisliti da iza svega toga stojim ja, da sam te ja potaknuo na taj čin. I sve to mogu zahvaliti jedino tebi, tebi koju sam na rukama nosio kroz cijeli naš zajednički život. Shvaćaš li sada što si mi učinila?

NORA (ledeno mirna): Da, shvaćam.HELMER: To je toliko nevjerojatno da mi naprosto ne ide u glavu. Međutim, ovo treba

nekako riješiti. Skini taj šal. Skini ga, kažem ti! Ja tom čovjeku moram pružiti nekakvu zadovoljštinu. Tu stvar treba na svaki način zabašuriti. A što se tebe i mene tiče, sve mora izgledati kao i prije. Ali, naravno, samo pred ljudima. Dakle, ostaješ i dalje u kući, što je samo po sebi jasno. Međutim, djecu nećeš smjeti ti odgajati. Tebi ih više ne mogu povjeriti… O, moj Bože, da moram to reći ženi koju sam toliko volio i koju još uvijek…

14

No, to mora nestati. Od danas sreće više nema. Preostaje jedino spašavanje ostataka, batrljaka, kože… (Začuje se zvonce na ulaznim vratima.)

HELMER (trgne se): Što je to sad? Tako kasno?! Zar već ono najstrašnije…? Zar bi to mogao biti on? Sakrij se, Nora! Reci da si bolesna.

(Nora nepokretno je stajala. Helmer otvara vrata predsoblja.)

15