mona lisa · 2020. 6. 1. · mona lisa je i mjesto susreta i razgovora, ne samo na otvorenjima,...

19

Gal

erij

a M

ona

Lis

a Z

agre

b

5

god

ina

Tkalčićeva 77 Zagrebwww.galeri ja-mona-l isa.com

Partner978-953-7352-06-6

ŠESTIĆSVEČNJAK

PRICAVEŽA

REISERVANIŠTA

ŠKRNJUGJORDAN

DCJHENC

Galerija Mona Lisa2003.1. More u djelima hrvatskih umjetnika, izložba2. Vilim Svečnjak - život i djelo, izložba autor Stanko Špoljarić3. Katarina Henc - izabrana djela, izložba autor Stanko Špoljarić

2004.4. Hrvatsko slikarstvo od Šulentića do Stančića, izložba i monografija autor Stanko Špoljarić5. Ljubo Škrnjug - slike iz Pariza, izložba autori Darko Schneider i Stanko Špoljarić6. More, mornari i galebovi, izložba7. Zlatko Prica - život i djelo, izložba i monografija autori Darko Schneider i Stanko Špoljarić

2005.8. Mladen Veža - život i djelo, izložba i monografija autor Stanko Špoljarić9. Ljudevit Šestić - život i djelo, izložba i monografija autor Nikola Albaneže10. Nikola Reiser - život i djelo, izložba i monografija autor Zvonko Maković11. Jedro na horizontu, izložba12. Friedensreich Hundertwasser - grafike, izložba i monografija autor Gerhard Kisser

2006.13. Zlatko Prica - izabrana djela, izložba i monografija autor Stanko Špoljarić14. Tadijanović, Reiser - Erotique, izložba i monografija autor Tonko Maroević15. Vasilij Josip Jordan - izabrana djela, izložba predgovor Andriana Škunca, razgovor Milan Bešlić16. Dragica Cvek Jordan - izabrana djela, izložba predgovor Giorgio Segato, razgovor Milan Bešlić17. Vilim Svečnjak - život i djelo, izložba i monografija autori Branka Arh, Daina Glavočić i Borivoj Poljančić

2007.18. Katarina Henc - izabrana djela, izložba autor Stanko Špoljarić19. Galerija Mona Lisa Zagreb - 5 godina, izložba i monografija autor Stanko Špoljarić

5 god

ina

Gal

erije

Mon

a Li

sa

naslovnica

Zlatko PricaŽUTI PLODOVI1967., akvarel, 43x73 cm, detalj

zadnja stranica

Ljubo ŠkrnjugDJEVOJČICA DORA2004., ulje na platnu, 46x38 cm

Partner Galerije Mona Lisa

Galerija

Mona LisaZagreb

5godina

rujan 2002. - rujan 2007.

Partner Galerije Mona Lisa

Galerija Mona Lisa Zagreblistopad 2007.

Partner

Galerija

Mona LisaZagreb

5 godinaLjudevit ŠESTIĆ

Vilim SVEČNJAKZlatko PRICAMladen VEŽA

Nikola REISERJosip VANIŠTA

Ljubo ŠKRNJUGVasilij Josip JORDAN

Dragica CVEK JORDANKatarina HENC

predgovor

Stanko ŠPOLJARIĆ

6

Galerija Mona LisaPet godina postojanja označavamo i jubilejem. Dakako slavljeničko ozračje treba i zaslužiti, jer pola desetljeća rada mogu biti godine ugrijavanja, ali i vrijeme pune aktivnosti. Trebaju se posložiti brojni elementi - organizacijski, stručni, materijalni, da bi početne ideje pale na plodno tlo. To vrijedi u posebno osjetljivom pitanju profiliranja galerija, koncepcije njihovih programa, ostvarene atraktivnosti za publiku, i iznad svega postavljanje i zadržavanje potrebite kvalitetne razine. Galerija Mona Lisa koja se pojavila kao pravo osvježenje u likovnom životu Zagreba obilježava jubilej ne samo kao trajanje već i kao djelovanje. Pet godina uistinu nije mnogo, no galerija u Tkalčićevoj ulici postala je prepoznatljivo mjesto, ne tek po mogućnosti razgleda i nabave djela afirmiranih hrvatskih umjetnika, već prvenstveno po brojnim zanimlji-vim izložbama klasika modernog hrvatskog slikarstva. Prvotne koordinate programa dao je vlas-nik galerije Zlatko Henc koji je okupio niz povjesničara umjetnosti, iz Hrvatske i iz inozemstva (Tonko Maroević, Darko Schneider, Zvonko Maković, Nikola Albaneže, Branka Arh, Daina Glavočić, Giorgio Segato ) koji su u reprezentativnim katalozima i monografijama obrađivali pojedine teme, odnosno autorske osobnosti. Posebna vrijednost likovnih izdanja temeljite su biografije umjetnika, popraćene bogatom dokumentacijom. S vremenom inicijativnost Henca širila je raspone početnih zamisli. Sam sam imao priliku sudjelovati u zavidnom broju pro-jekata koji su sa strane galerije pripremani s mnogo entuzijazma, htijenja da se slikari pos-tave u novi kontekst, da se znanom dade nova dimenzija. Uočljive i kroz pregledne likovne postave. Iza izložbi ostale su publikacije, vrijedne u izdavaštvu literature s područja likovne umjetnosti. Primjerice Ljudevit Šestić, Vilim Svečnjak ili Nikola Reiser dobili su monografije (popraćene izložbama) koje su po svom značenju već davno zaslužili. Impresivan opus Zlatka Price ponovno je vrijednosno valoriziran izložbom i monografijom, izložbe poetične umjetnosti Katarine Henc, sjajnih veduta Ljube Škrnjuga, prizvuka metafizičnosti kod Vasilija Jordana, mediteranskog pejzaža Mladena Veže, liričnosti bjeline kod Dragice Cvek Jordan sastavnice su mozaika izložbenih zbivanja. Navedeni slikari, čvrsto utkani u torzo nacionalne umjetnosti, potka su i jubilarne izložbe, nositelji izložbenog programa Mona Lise. Njima se pridružuje i Josip Vaništa, slikar izuzetne kulture koji je nenametljivošću savjeta izricao svoje stavove. Sa slikarima, često i prijateljima, odnosno s bliskim članovima njihovih obitelji, Zlatko Henc izvanredno je surađivao, pa je ova izložbena svečanost znak i poštovanja i zahvalnosti dragim osobama. Razumljivo se sva ranija izložbena suradnja i prepliće s iskrom emotivnog. Profe-sionalnost u pristupu sama se po sebi predmnijeva, sa svim trudom i znanjem koje priprema izložbe traži, no ipak iskreni ljudski kontakt pokretao je prve zamisli. Uspješno realiziranih. Umjetnika ponovno sabranih na uzbudljivoj izložbi drugačijih suodnosa. Okupljeno renomi-rano slikarsko društvo, s radovima iz različitih perioda stvaralaštva, uz pojedinačnu neospornu autentičnost izraza, prepoznatljivost stila u svim dionicama opusa ipak se dodiruje osobnim i zajedničkim dijalogom s klasičnom estetikom i etikom slike. To je nit prožimanja u vrlo široko shvaćenom pojmu klasičnosti. Svakako to ni najmanje ne umanjuje njihovu suvremenost, osjetljivost za likovne pojave u vremenu u kojem su djelovali ili djeluju. Ali i njeguju i početni trag svoje kreativnosti koja se kao dar umjetnika pridružuje lijepom jubileju. Zaokruženom broju godina kojima se ništa ne omeđuje. Baš suprotno, na bazi stečenog iskustva, galerija

7

se otvara novim izazovima. Dosegnuta dojmljivost izložbi postala je obveza spram publike i kritike. Povjerenje je stvoreno. Bez sumnje, za vjerovati je da će novi projekti potvrđivati ugled koji galerija ima, bilo da će to biti prezentacije znanih vrijednosti ili izložbe likovnih iznenađenja. Lijepo je prošetati Tkalčićevom ulicom sa saznanjem da pri njezinom kraju, u blizini Gliptoteke HAZU, postoji galerija u kojoj će znalci na osmišljenim izložbama nala-ziti poznata i nepoznata djela majstora kista, a zaljubljenici u ljepotu umjetničke tvorbe na zadovoljstvo oku i srcu. Mona Lisa je i mjesto susreta i razgovora, ne samo na otvorenjima, već u dolaženjima, namjernim ili slučajnim, prolaznika kojima je poziv otvorenost prostora, vid galerijskog gostoljublja. Praktično s ulice počinje njezino razgledavanje te je potreban tek korak do ulaska u svijet umjetnosti. Od buke ulice, vreve susjednog trgovačkog cen-tra do kontemplacije. Neovisno radi li se o pomnijem razgledavanju ili kraćem zadržavanju pred slikama, uspostavljeni kontakti oplemenjuju i poziv su za ponovni susret. Zagreb je grad mnogih galerija, izvanrednih, ali i prosječnih izložbi. Galerija Mona Lisa ne može (a to nije niti njezina uloga ) pratiti reprezentativne prostore u gradu, no ostaje činjenica da je izrasla u respektabilni izložbeni prostor, koji garantira dosad postignutim visoke kvalitetne dosege. I u današnjoj silnoj heterogenosti zbivanja na likovnoj sceni brani opredjeljenje za izričaje intri-gantne povezanosti tradicije i suvremenosti. Slijed umjetnika na izložbi ne proizlazi niti iz stilskih značajki, ni ocjene opusa, ni moguće srodnosti načina. A ni generacijske pripadnosti, različite po godinama rođenja. Ra-spona većeg od tri desetljeća koji određuje i datosti umjetničkog formiranja. Jednostavno na zajedničkom istupu svaki dobiva svoj isječak prostora u cjelovitosti simboličkog kruga. U svojoj vrsnosti poetike, izvanjskog znaka preplitanja umjetnosti i života. Nalaženja istine kroz radost i muku, lakoću i sumnje. U interpretaciji motiva kao izglednosti prizora no koji je ispod epiderme doslovnog ogledalo unutrašnjih raspoloženja. Svako istinsko umjetničko djelo nadilazi puku činjeničnost kroz titraje nemjerljive duhovnosti. Deset slikara, što čine tkivo izložbe, uz darovane talente i naučenu vještinu stvaranjem otkrivaju značenjske slojeve djela. Onih opisivih riječima, i onih uprisutnjenih tek u osjećajima. Zbir je to događanja i doživljaja, u prevođenju trenutka u trajanju. Stanjima kada analize počinju i završavaju. Mogu se iscrpljivati u tumačenju kompozicije, ritmovima, linijama, plohama, kolorističkim sklopo-vima. Mnogo točnih podataka ipak neće otkriti djelo bez ostatka. Tekst je vodilja o karakteru slika, ali bez isključivosti o pravu na istinu. Senzibilitet umjetnika, struke, zainteresiranog promatrača ne moraju se poklapati. A u tome je i čar umjetničkih ostvarenja. U egzistiranju pulsiranja forme, konkretizaciji likovnog čina. Energije sa slutnjom raspoloženja obnavljanih i nakon više desetljeća. Pohranjenih u kompleksnosti umjetničkih ostvarenja. Primjerice neki krajolik, figurativna scena definirani slikom nastavljaju postojanje, ne samo pravilima forme već i emotivnošću umjetnika. Ipak kod djela povijesnog predznaka (datumi nastanka slika na izložbi kreću se od tridesetih godina 20. stoljeća do naših dana) novim iščitavanjima u nekim slučajevima mijenjaju se uobičajene predodžbe. Ne toliko u udaljavanju od ranije valorizacije koliko u relativiziranju akcenata. Galerija Mona Lisa daje priliku za propitkivanje naučenog ili možda osobno nekritički prihvaćenog stava o autorima i izražajnosti poetika, ali i dobivanje saznanja o segmentu umjetnosti o kojem neki imaju tek površne informacije. Pogledi nisu, i ne trebaju biti kanonski kruti jer se mogu pomicati kutevi gledanja. Važno postaje manje važno, i obrnuto, pa i nijanse mogu postati bitne. Neovisno radi li se o djelima već uključenim u našu

8

umjetničku i kulturnu baštinu ili onim recentnima. Izložba u Mona Lisi sabire različitosti u svodivosti na zajednički nazivnik kvalitete. Uprisutnjene u vlastitost umjetničkih iskaza poje-dinaca. Kao autor nekoliko tekstova u katalozima izložbi i redoviti pratitelj zbivanja u životu ga-lerije uzimam si pravo komentara i izbora posebno uzbudljivog na likovnom planu, ponuđenog publici i kritici. Uz autore koji čine korpus ove izložbe zanimljiv je bio pregled izuzetno važnog segmenta hrvatske umjetnosti, proveden mjerom krokijevske slobode, na izložbi od Šulentića do Stančića. Mala senzacija bila je izložba unikatnih grafika svjetski poznatog umjetnika, Au-strijanca Hundertwassera. Osobito pamtim nepretenciozni komorni postav Reiserovih akvare-la s motivom akta, ravnopravne dionice knjige s ljubavnim pjesmama Dragutina Tadijanovića. Izdanja s dodirom dviju osobnosti, dvije umjetničke vrste u prožetosti srodnih senzibiliteta. Izložbe nisu težile provokativnosti, ali su se odlikovale svježinom, pokazujući da i znani opusi nose nepoznanice, ponekad razrješive kroz komparacije i paralele u suodnosu slikara. Izložbe su oblikovane djelima u vlasništvu galerije, slikama iz privatnih zbirki i drugih galerija. Nudile su zaključke, ali i bile uvertire za kompletniji radijus saznanja, sa svim epitetima vrijednosnog, u stvaralaštvu pojedinca. S iznenađenjima koja i zbunjuju u shemi predvidljivog ili otkrivaju dojmljivost djela i kod nepravedno marginaliziranih slikara. U programu galerije kojeg su potka umjetnici davanja slikarskog pečata vremenu, uz stvaranje jeke kreativnog ozračja. A u galeriji Mona Lisa putevi samosvojnosti ulaze u tijek izložbenih događanja, koja i objektivnim i subjektivnim očištima zaslužuju visoke ocjene.

Slikar rođen na samom početku 20. stoljeća, Ljudevit Šestic, pretežnim dijelom svoga slikarskog stava bio je vezan uz umjetnost impresio-nizma, odnosno postimpresionizma. Postoji rana faza s djelima čvrste konstrukcije, čitke linije, reducirane palete, igra sitnih slikarskih česti, svjetlo kao eleme-nat rastakanja i spajanja, otvorene boje kolorističke topline elementi su Šestićeve preobrazbe pejzažnog. Nakupine kuća, vrbici, spori tijek rijeke, šumarci, slutnje daljina motivski su orijentiri prizora koji običnost uzdižu na slikarski pijedestal. S atmosfe-rom prostora kojom slika dobiva smisao. Impresijom orkestracije ponuđenih boja u razvedenosti krajolika započinje razgovor s raslinjem i vodama, fasadama zdanja, bezmjerjem neba. S najviše slikarske strasti spuštao se Šestić do obala Kupe, Mrežnice, dajući rijekama mekoću treptaja sukladnu blagosti vege-tacije, svojevrsnu oblikovnu melodioznost. Proisteklu i iz njegove glazbene kulture. Akvarelna suptilnost sačuvana u uljima potaknuta je blistavošću svjetlom opisanih formi. Prigušenost u slikarevoj tišini pristu-pa ne negira kompozicijsku raznovrsnost, gradacije topografije pejzažnog u lepršavosti poteza. Tanahnost dodira kojim u slikarsku obilnost ulaze zime, proljeća, jeseni, - žega dana i sutoni. U zanesenosti ljepotom AUTOPORTRET

1927., ulje na platnu, 73x60 cmvl. Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

9

prepoznate i u vedutama. Poglavito Karlovca. Karakteristični izgledi, ambijen-talne cjeline, pitoresknost spomeničkog promatrani su u zanimljivim rakursima. Rasporedom činjeničnog i silnicama boje taktilitet urbanog dobio je istovrsnu slikarsku istančanost formi dosegnutu u plohama arhitekture, ulici, šetalištu, drveću uz rijeku. U izletima ka širini morske pučine i otočićima Šestić je uspješno zadržao impresionistički tretman forme. Ipak po svojoj motivskoj vokaciji Šestić je prvenstveno slikar kontinentalnog hrvatskog pejzaža, spadajući među njegove najbolje interprete.

Umjetnička je znatiželja Vilima Svecnjaka dovela do brojnih tema i li-kovnih modela koji slikarskim nadahnućem i disciplinom dobivaju atribute oso-bnosti načina. Njegov temperament između eufori-je i promišljaja određuje i sliku kolorističke zbilje i metodičnosti, postupne analitičnosti. S hodom ka sintezi. Od angažiranosti do motiva prepuštanja hedonističkom. Konačno Svečnjak je bio aktivni član Zemlje, grupe s temama socijalnih stremljenja, kritike društva koju Svečnjak provodi ironičnim žalcem. Svečnjak je slikar brojnih aktova, senzuali-ziranih stanja, s dosegnutom putenošću i lika i pro-stora. S isticanjem inkarnata u slikarevoj očaranosti ženom. Notom idealizacije sublimira Svečnjak ženstvenost, opisujući figuru u okvirima anatomske uslovljenosti. U različitoj pojavnosti poza i položaja. Akt Svečnjak oblikuje u spoju klasičnih uzora i slikar-ske lucidnosti, primijenjene i u suglasju s krajolikom. Fasetirajući partije slike i izvan kromatskih stan-darda, davši brežuljcima i moru (poglavito Bola) novu zbiljnost prostranstva i boje, Svečnjak nivelira sva oblikovna iskakanja. U sklonosti redu kojima cvijeće doseže reprezentativnost izgleda. Monumentaliziranje ritmiziranih ploha, bilo arhitekture ili raslinja, s poten-ciranjem obrisnica, pejzažu uobičajene sadržajnosti daje reprezentativnost. Linearna geometričnost i blaga zaobljenost silhueta podižu vibrantnost boje u pejzažnoj ornamentici. Svečnjak realističnu prolaznost (poradi kuta gledanja i svjetla) motiva jasnoćom ritma usklađuje taktovima u optici pravilnih gradivnih jedinki. I buketi cvijeća pomalo postaju zdanja. Cinije ili perunike čitke su u de-talju lati, s pastoznošću ploha i toplinom palete, izrastaju poput agava uz more. Sa stupnjevanjem florealnog kao u figurativnim kompozicijama, s akterima istaknutih mjerom ekspresionističke deformacije, ili u blažoj formi notom karikaturalnog. S likovima, crtežom izvučenim, postavljenim više u plohu no iluziju prostora. Gdje pomalo paradoksalno ilustrativnost podiže likovnost scene.

BUKET U VAZI1971., ulje na lesonitu, 39x30 cm

10

Ljudski lik konstanta je interesa Zlatka Price. Druženje s pejzažem (pa i u čitavom ciklusu) ra-zumljiv je predah, no stavljanje čovjeka u prvi plan, s njegovim esencijalnim pitanjima Pricina je stalna preokupacija. Sadržajni i formalni elementi su se mijenjali, no traganje za egzistencijalnim bilo je izazovno. Forma, primjerice poslije pre-sudnog boravka i iskustva Indije oplošnjuje se u plohama apartnih boja, nastavljanih i oplemenje-nih u Samoborskom ciklusu. U sintezi poetskog i grča ekspresije, oblika vođenih linijom eliptoid-nog i kružnog obrisa, likova sa značenjskim slojem arhetipskog. U Plodovima zemlje uz izražene grafizme pojavljuje se mrežasta struktura površine, s labirintičnošću kretanja traveja, s dovedenošću do presjeka oblika. S asocijativnošću predme-tnog, odnosno najvećeg Pricinog približavanja a-

pstrakciji. Ono figurativno bliže je oblikovnoj fantaziji, smješteno u stješnjenom prostoru gdje napeto i elastično crtovlje ima elemente kaligrafskog. Tarski ciklus proslavlja figuru. Nazvan po istarskom mjestancu. Vraćanje je volumenu, odnosu mora i neba, s prazninama prostora oznakama bezvremenosti Prica se služi alegorijama, uvodi mitološka bića, sirene. Osamljenim figurama, parovima, kvartetima koji jedva komuniciraju daje skulpturalnu tak-tilnost. U svijetu smo otuđenja, ravnodušnosti, sputanosti, narcisoidnosti no ipak uprisut-njena je u tragu i himna životu. Olupine brodova izvučene na žal ostatci su putovanja i sjećanja. Univerzalnih i osobnih. A likovi i zemni i astralni metafora su o ljudskom postojan-ju u ležernijoj mjeri razvijanoj u ciklusu Opatijski kišobrani, s brojnim figurama na prome-nadi ili u apstraktnosti prostora. Interpretiranog i poput filmskih kadrova, udaljavanjem, približavanjem, nizanjem. Kišobrani, koloristički otvoreni dati su svakom liku, postajući i likovni akcent priče posljednjeg Pricinog ciklusa. Umjetnika koji nas je istinski zadužio.

Mladen Veza i danas u godinama vri-jednim poštovanja stvara. Sedam desetljeća pred platnom na kojem je njegov rodni Brist, mjestance pod moćnim Biokovom, čest motiv. Fascinantno je koliko puta je Veža crpio inspiraciju iz istoga epicen-tra, i bez režije i kulisa, nalazio lozinke do slikarske uvjerljivosti. U pogledu iz visina, ulaženju među zdanja, kamen i masline, ili okružujući mjesto širinom mora i silhu-etom brda. Slikajući Brist i realističnom dosljednošću ali i stilizirajući pejzažno kroz ritam ploha i crtovlja. A linija je konstrukti-vno bilo slike, njen početni paraf, razdjel-

ŽUTI PLODOVI1967., akvarel, 43x73 cm, detalj

VRTOVI U BRISTU1987., ulje na kartonu, 35.7x50 cm

11

nica polja, kontrapunkt boji. U Bristu učvršćuje tektoniku maslina, otvara pukotine među njima, pripuštajući kroz njih pogled na građevnu tradiciju Dalmacije. A čvorovito deblo dobiva i notu antropomorfnog, s prizvukom erotskog. Slikarska istinitost vedute ovisi o godišnjim dobima, dijelu dana. U komornosti interijera promjene se toliko ne osjećaju. Veža je te zaštićene prostore ispunio dragim predmetima s pamćenjem djetinjstva. Zaustavljajući vrijeme Veža stvari sada već etnograf-ske baštine slika s ljubavlju i nostalgijom, obogaćujući ih plodinama juga. Maštovitošću, krtolići i tronošci, smokve i grožđe, čipke i komode stvaraju ciklus srodnog i inovativnog, postajući simboli zavičajnog. Pa i više, gotovo sakralnog. I etičkog. A i sadržajne reprize logično ulaze u emotivni slikarski poliptih. Kojeg su ukras i cvjetni buketi. Raskoši poljskog cvijeća, lati s iskrenjem boje, uzdignute do krika. Originalna je Vežina ideja da u posjet pozove velike majstore prošlosti. Srednjeg vijeka, rene-sanse, baroka ili autore na prijelazu u 20. stoljeće. Ukomponirao je tako slike Piera della Francesce ili Botticellija u prostore svojih slika. Poštujuću njihove značajke i prilagođavajući ih sebi upustio se u dijalog stilova i osobnosti. Potvrđujući da je u umjetnosti sve moguće.

Liričnost slikarskih zapisa stalnost je likovnih stihova Nikice Reisera. Umjetnika prividne suzdržanosti koji minimumom sredstava postiže maksimalni učinak. Čednost oblina njegovih ženskih aktova, za koje se čini da se mogu prihvatiti dlanom, vrhunac je prikaza lakoće tijela, levitiranja izvedenog laviranošću pote-za. Stvorene mrlje oblika stvaraju slutnju ljepote pulsirajućom bojom, s izjednačavanjem motiva i fonda. Akta s utočištem u zaštićenim prostorima oblikovanih nježnošću i sigurnošću geste. Identična treptavost postoji u aranžmanima, prostirkama cvjetnog , gdje Reiser kultiviranošću izraza dokazuje da je ma-nje više. To nije enigma već odraz umjetničkog majstorstva. Bje-line nepokrivene površine zaleđa su sabranog svjetla, negativa i neophodnosti za doživljaj vitaliteta palete cvjetnog. U djelima intimističkog karaktera. A sitno je znak veličanstvenosti, kon-centrata sjaja boja u prirodi. Reiserova suptilnost odražava udi-vljenje pred stvorenim spektrom. A cvijeće je i poziv za šetnju pejzažem, prepoznavanje njegove kolorističke draperije. Reiser svoje likovne ideje ponovo provodi bez pričljivosti - odmjereni kromatski zapleti, pokoja bordura, razložno fokusiranje materi-jalnog jedva vidljivom agresivnijom bojom i odlomcima njenog ravnomjernijeg nanošenja dostatni su za preludije događanja ljepote. Akvarelima i uljima Reiser silnim umjetničkim iskus-tvom prenosi koliko izvanjsku toliko i unutrašnju stranu krajo-lika. Mrlje, i pointilistički usitnjene, mase su i magma prirode. S ljupkošću koja se mora osjetiti. Proizlazi i iz iskrenosti umjet-nika, zanosa i ničim narušene začudnosti. Tankoćutnost Rei-ser zadržava i pri slikanju portreta. Lica su čvršća od cvijeća, dorađenije su slikarske teksture, no podložna dahu i drhtaju života. Fizička sličnost postoji, no važnije je psihološko poniranje ka sanjarima i životnim realistima. Reiser će to znati pokazati. I neznatnom slikarskom intervencijom portretna doslovnost prerasti će u osobnost portreta.

HAYET2005., akvarel, 40.5x30.5 cm

12

Josip Vaništa u krajoliku vidi priliku za svoju slikarsku misaonost. Napuštajući narativno prepušta se meditativnom. Reduciranošću scenarija, svodeći motiv na obrise padina i usjeka, valovitosti brežuljka rafiniranošću izvedbe Vaništa je postigao dojam koprene. Lakoće kojom pejzažno prelazi u sfumaturnost nestajanja. I mini-malna intervencija sluti puninu forme, jezgrovitost krajolika kojem previše detalja nije potrebno. U fragmentima slikarska ploha dosegla je autonomnost apstraktnog, no ne udaljavajući se potpuno od osnove realističnog. S ostavljenom adresom konkre-tnog u vidu nekog stabla ili kuće. Deskrip-tivno se postiže krhkošću ogrebotine, svojevrsnom krasopisnošću tjelesnog, kojim tektonika slike dobiva ravnotežu. Sklad u

oblikovnoj dinamičnosti, bilo u srazu ploha, naborima dominantne partije, amplitudama u planovima slike za Vaništu ima izuzetnu važnost. Čak izvan fizičke provedbe slike. U ideji nas-tavljanoj fluiditetom boje. Na granici između marne položenosti i zračenja ekspresije. Svakako suzdržane, ali transparentnošću (kao mjere energije svjetla) prisutne. U ugođaju pejzažne otmjenosti i boja je diskretna. Odnjegovanih je tonskih pomaka te se svaki isječak krajolika doimlje poput urednog dvorišta, parka, dubrave. Prostor bez imalo oporosti. I u različitim podnebljima, stvarnim i imaginarnim, na sjeveru i jugu, Vaništa traži izvornost svjetla i boje. Usklađene s raspoloženjem slikara samotnika. Silna je koncentracija potrebna za skidanjem slojeva do bitnog. A uz to svjetlo i u smiraju dana svijet neprekidno čini drugačijim. U prika-zu mrtvih priroda ili plodina slikarska priča je donekle drugačija, jer predmetno se nameće tvarnošću. U zadatosti kadra opipljivost je naglašenija. No ponovo Vaništa u sučeljavanju s motivom, u okvirima osvojenog stila, traži u voću i posudi, vlati trave i oblake.

Ljubo Škrnjug zasigurno spada među najzanimljivije vedutiste hrvatskog slikarstva, s kretanjem između dva glavna grada - Zagreba i Pariza. Slikao je, pogotovo u posljednje vri-jeme, i krajolik Istre, Slavonije, Zagorja, no veduta je ostala njegov zaštitni znak. Bio je žitelj Zagreba ali i Pariza, jer mu je godinama na mjesec, dva dolazio u posjete. I prestao biti samo gost. Zbližio se s obalom Seine slikajući direktno pred motivom čuvene mostove, palače, Notre Dame. U gotovo isključivosti horizontalnosti formata Škrnjug zahvaća širinu panoram-skog ili zumira motiv zadržavajući jasnoću kadra proizašlog iz reda kompozicije. Svojom vari-jantom poetskog realizma, razvijenog osobnošću prepoznatljivog rukopisa Škrnjug se identi-ficirao s gradom svjetlosti, nastavljajući djelo brojnih velikana hrvatske umjetnosti koji su se s Parizom družili. Škrnjug je igrom oblikovnih partikula do napetosti luka doveo površinu, istovremeno bruseći formu i kromatiku svih gradivnih jedinki. Intenzivirajući boju u pojase-vima portretiranja fasada. Premda ne slikajući na ulicama ljude, u vjernosti poklisara, uhvatio je u potpunosti život grada, kojem je s toliko radosti hodočastio. Doživljavajući ga poročnim i

KRLEŽA NA BOLESNIČKOJ POSTELJI1981., olovka, 22x28 cm

13

djevičanski čistim. Osjećao je proporcional-nost njegove arhitekture, mirise zakutaka. Reprezentativnost zdanja i njihovo naličje. U Zagrebu se Škrnjug klonio suvenirskog, spomenika, parade. Osim pokoje ulice iz-van strogog centra slikao je periferiju. Rub-na područja, s oronulim kućama, svodeći paletu na smeđe, čak i primjesu akromatski crnog. S naglašenom linijom u organizaciji planova ispražnjene scene. S linijom sabi-ranja i razdvajanja. Koncentrata koji kumu-lira sadržaj i ugođaj, približavajući se karak-

terom svjetla metafizičkom. Škrnjugove slikarske inventure veduta nisu provedene po istom pravopisu, ali rezimiraju opus, - s postojanjem razlomka i konačnici jedinstvenog broja. Razli-ka sjedinjenih unutrašnjom tenzijom umjetnika.

Metafizičnost scene, stanja na granici realnog i izmaštanog, prodiranje ispod taloga vremenskih naslaga do općih mjesta ljudskog, značajke su slikarstva Vasilija Josipa Jordana. Brojne činjenice u složenosti scenarija uzdignute su do simbola jer je konkretno provedeno u privid. Jordan izbjegava doslovnu oznaku atributa jer međusobni dodiri mijenja-ju prvotnu znakovitost. Figure i predmeti u imaginarnosti prostora postaju dematerijalizirani otisci, tvarnost postojanja i nestajanja. Upotreba starih fotografija svjetlom i naznakom forme u tragu je dokidanja realističnog. Citati arhitekture, ruine, zid, stepenice koje nikuda ne vode, pripadaju također repertoaru simboličnog, i okvir su zbivanja u zrakopraznom prostoru. Tišina, red, isčitava se u ambi-jentima koji često dobivaju oznaku nadrealnog. Jordan svoju neospornu maštovitost disciplinira u odmjerenosti, egzaktnosti slike, u zaustavljenosti vremena. Primjerice u prizorima s glazbenicima čini se da je slojevitost tišine skladba koju izvode. S postavljenim pitanjem. Radi li se o početku ili kraju stvaranja. Nadi ili tjeskobi. Sa sve-prisutnim otuđenjem. Kada je apsurdnost normalna, kada su obrati prisutni, a mir tek zatišje pred buru. Na ladanjima, u obitavalištima, u lagunama prepoznajemo i sebe među kavalirima i damama. U prostoru s ras-tvorenim zastorima i vratima. I upitnošću, da li su znak ulaska ili izlaska. Vrijedan segment Jordanovog opusa umjetnost je sakralnog znaka. Pretežno je vezan uz temu golgotskog martirija, Kristov kalvarijski hod, donoseći ga s punom potresnošću drame. Upućenost transcedentalnom vid-ljiva je i u drugim motivima kršćanske inspiracije koje Jordan interpretira sukladno svojoj stilistici. Izrasloj u

NOTRE-DAME II1991., ugljen, 39x59 cm

FINIS TERRAE2006., ulje na platnu, 60x60 cm, detalj

14

simboličnosti svjetla i suptilnosti karakterističnih smeđih vrijednosti. Jordanovo slikarstvo itekako je prepoznatljivo no nikada potpuno odgonetljivo. Svaki susret, makar i s istom slikom, postavlja sadržajne dileme. Uključujući se u kontinuitet umjet-nosti kojom saznajemo i uvijek otkrivamo.

Tišina i bjelina, pojmovi su u formuli razumijevanja slikarstva Dragice Cvek Jordan. Suprotni su aktivitetu gradeći djela posebne poetičnosti u koncentriranosti na motiv djevojčica

i djevojaka. Svojevrsna tematska isključivost slikarstva često i nezamjetnih koraka umjetnički je stav mnogih mogućnosti te nije iscrpiv u nekoliko radova. Zadatak stvaralačkog produbljivanja je složen, traži sabranost, prepoznavanje istinski novog i u reinterpretaciji fragme-nata. Nikako se ne radi o ponavljanju već o rješenjima koja mjerom detalja izazivaju likovni potres. Ljupka lica posve mladih žena, s blagošću izraza i nevinošću srca uvode nas u stanja idiličnog, u emocionalne bliskosti u prizorima prazničkog raspoloženja. Stalne nedjelje, blag-dana. Odjenutih u bjelinu. Ne samo svečanih haljina, već i soba, pejzaža i arhitekture. Spomeničke, starohrvatske poput sv. Križa u Ninu. Bjelina je samo svjetlo i tvori prozračnost tkanine i robusnost zida i cvijeće (kukuri-jeka i bijelih ruža). Bjelina postoji prije praska, boja kao i tišina prije kakofonije. Ljepota mladosti također je nul-ta točka. Prije agresije grubosti života. Ikonografija oko figura prati osjećaj zaštićenosti, ali i uznemiruje. Ptice, krletke, mačke, voće, cvijeće. Simboli su i običnost svi-jeta. U društvu promatraču okrenute mladosti, ali i s pogledom ka pejzažu, zidu, vratima, stvarajući intimni krug tišine. Dragica Cvek Jordan figure i predmete po-makla je prema drugačijoj stvarnosti. Čujnosti tišine i raskoši bjeline.

Pejzaž, veduta i genre scene motivski su orijentiri u ukupnosti opusa Katarine Henc, pa i scene seoskog života koje Katarina promatra u pobratimstvu čovjeka i prirode. Njena žitna polja u zlaćanim tonovima nose taj pluralizam s dojmom plemenitosti. Katarina s osjećajem za prostor i boju dragi podravski krajolik otvara do rubnice slike, opservirajući jednako i daljine i bliske rondele okupane intenzivnim žutilom. U ugođaj je ušlo neko blaženstvo posvećenosti i ljudskom radu, s unutarnjim mirom seljaka, integriranim u krajolik. Ali pejzaž egzistira i samo-stalno, s koridorom puteljaka, urednošću polja, pokojim usamljenim stablom. Konfiguracija terena otvara vidike u pejzažnoj dramaturgiji ovisnoj u kromatici godišnjih doba. Harmonične, s čvorištima boje u kontrastu žutog i zelenog. Dovedenih do edenskog kroz idealizaciju kra-jolika, proizašlu iz pritajenih doživljaja djetinjstva i današnjeg pomalo romantičnog viđenja. Stanja poetskog smiraja uprisutnjena su i u drevnim interijerima seoskih kuća, s predmeti-ma pamćenja generacija, mjestom zbivanja simpatičnih zgoda, upamćenih iz dugih zimskih

IGRA2003., ulje na platnu, 75x85 cm, detalj

15

večeri. Katarina paletom baroknog osvjetljenja prizorima daje tajnovitost, u tragu vremena koje nestaje, u zaboravu radosti ljudskog druženja. S atmosferom istkane ljubavi prenijetom likovnom uvjerljivošću. Akvareli su transparentnošću suprotnost zgusnu-tosti boje. Boja trepti na livadama, raslinju i na pročeljima, s akcentima u cvjetnim nakupinama. Sa zaustavljenim pogledom na Zagreb. Opisivan i puninom plohe ulja i pastela. Gornji grad, trgovi, živost prolaznika izmjenjuju se u kadrovima slika. Katarina se zaustavlja i pred povijesnim (i pred baroknom crkvom svoje zaštitnice) i svakodnevnim. Potvrđujući se svojom umjetnošću kao slikarica suverenog kretanja u tematici i ruralnog i urbanog.

Stanko Špoljarić2007.

ŠETAČI NA ŠTROSSU2006., akvarel, 25x19 cm

Jedan senzibilitet, koji se uklonio svemu, da se što življe prikloni prirodi.

Matko Peić

Ljudevit

ŠESTIĆ

18

STARI ČAMAC1918., akvarel, 11.5x17.5 cm

19

ILICA1916., akvarel, 15x16 cm

20

SELO1945., ulje na platnu, 34x48 cm

21

ZVJEZDARNICA NA ŠALATI1940., ulje na platnu, 48x51 cm

22

GRAČANI1952., ulje na platnu, 33x46 cm

23

DVIJE VOĆKE1950., ulje na platnu, 28x36 cm

24

SV. MAGDALENA KODNOVOG VINODOLA1945., ulje na platnu, 46x62 cm

26

…slikao je… primajući u sebe pojavu onako, kako se pejzaž pokazao u sjaju vedrog dana, u sunčanom osvjetljenju ili u zasjenjenosti oblačnih neba ili u trenucima zatišja kada sve miruje kao u snu… gledao je svijet samo okom... Pejzaž koji Šestić slika nije ostao samo u oku, nije njegov optički odsjaj; pejzaž taj je prošao kroz neke zone duše, kroz neke oblasti autorovog osjećajnog života i ponio aromu tih emocionalnih stanja. Od tamo izvire njihova fina lirska nota, često elegično intonirana, u svijetlom koloritu, u širokoj skali bjelina, od kojih su neke razrijeđene do nevjerojatnog suptiliteta… Šestić je slikao predjele s radošću u duši, primajući u sebe njihovu pojavu onako kako se pejzaž pokazao u sjaju vedrog dana, u sunčanom osvjetljenju, ili u zasjenjenosti oblačnog neba, ili u tre-nucima zatišja kada sve miruje kao u snu.

Otto Schweizer

27

AKT CIGANKEskice tušem nastale 1925.

28

RASTOKE1954., ulje na platnu, 55x65 cm

29

U RUKAVCU1950., ulje na platnu, 33x49 cm

30

MLIN NA MREŽNICI1952., ulje na platnu, 32x46 cm

31

JESEN1950., ulje na platnu, 34x49 cm

32

Ljudev i t

ŠESTIĆ1900 - 1962.

Ljudevit Branimir Šestić rodio se 4. kolovoza 1900. u Đakovu od majke Gabrijele i oca dr. Filipa Šestića, pravnika. Zbog očeve službe selio se sa svojom obitelji tokom cijelog djetinjstva, crtajući posvuda. Školuje se u Ogu-linu, Otočcu, Koprivnici, Ivancu, Brodu na Savi, Čakovcu, Zagrebu. Sačuvane su mu začuđujuće zrele predškolske slike (iz 1913. i 1916.). Od 1921. do 1925. godine njegov idol u krajoliku, Ferdo Kovačević, na Akademiji ga je poučavao crtanju glave, a kod Vladimira Becića učio je, dakako, konstruirati volumen. U Parizu se usavršavao u nekoliko navrata, a po povratku u domovinu, “zakašnjeli impresionist” (kako su ga zvali kritičari), slikao je predivne, poetične krajolike s Kupe, Korane i Mrežnice i (kasnije) iz Mostara gdje je prijateljevao s Antunom Motikom. Slikar koji je živio s prirodom i koji je slikao prirodu, slikar idiličnih zima i raskošnih ljeta. Imao je samo jedan kist… jer pravi slikar mora, kako je on tvrdio, izvući sve nijanse poteza iz njega… (Matko Peić) Umro je 1962. u Zagrebu.

Imao je brojne samostalne i skupne izložbe. U Zagrebu u Umjetničkom paviljonu izlagao je u peri-odu od 1934. do 2001. godine. U Modernoj galeriji u Zagrebu 1947., 1954., a u Rijeci 1992. U Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1955. i 1963. U Galeriji Mona Lisa u Zagrebu sudjelovao je 2004. na skupnoj izložbi Hrvatsko slikarstvo od Šulentića do Stančića. Monografija mu izlazi 2005. (autor Nikola Albaneže) u izdanju Galerije Mona Lisa uz promo-ciju koje mu je u Galeriji Mona Lisa organizirana i retrospektivna izložba.

33

Otvorenje izložbe i promocija monografijeLjudevita Šestića u Galeriji Mona Lisa 2005. S lijeva: Zlatko Henc, slikareva kćer dr. Branka Šestić i Nikola Albaneže.

Lju

devi

t Šes

tić u

Gal

eriji

Mon

a L

isa.

Postav izložbe Ljudevita Šestića u Galeriji Mona Lisa 2005.

Šestić za štafelajem.

Šestić spada u onu grupu ljudi koju sam uvijek volio i cijenio. Bio je obrazovan čovjek, vrlo drag i duhovit, svirao je izvrsno klavir, a osim toga bio je izuzetan slikar. Ti njegovi savski pejzaži koje je zaista doživljavao veličanstveno, i s punim srcem i s profinjenošću koja je danas vrlo rijetka. Ja sam ga volio i cijenio. Bio sam puno mlađi, klinac za njega, no on je bio vrlo pristupačan, dobar čovjek koji je dolazio u kontakt sa svima otvoreno i sa srcem. Bio je skroman i to je bila njegova velika vrlina. Trajao je u svom životu i slikao onako kako je volio i to je bila i njegova i naša velika sreća jer takvog čovjeka imati među nama je bilo vrlo ugodno i lijepo. Svaki čovjek ima pravo živjeti onako kako misli i ako je u tome nalazio sreću i zadovoljstvo ne postoji nikakav razlog zašto bi mijenjao svoj način gledanja, slikanja i razmišljanja. Ako je Šestić osjećao svijet oko sebe onakav kakav jest i tako ga stvarao novoga na svojoj slici, di-vim mu se i vjerujem u njega. Autentičan i dosljedan do kraja. Slike su mu dobre i dosljedne. Šestić kao i Babić, Becić, Miše, Šulentić … bili su dosljedni slikari, njihov rukopis je vidljiv, prepoznatljiv, njihov.

Ljubo ŠkrnjugIz monografije Ljudevita Šestića

(suvremenici o Ljudevitu Šestiću)Zagreb, 2005.

Naslovnica monografije Ljudevita Šestića u izdanju Galerije Mona Lisa 2005. Autor Nikola Albaneže.

Vilim

SVEČNJAK

36

DVORIŠTE U POŽEGI1932., ulje na platnu, 54x65 cm

37

MOTIV IZ TKALČIĆEVE1939., ulje na platnu, 46x57 cm

38

MOTIV IZ KUMROVCA1952., ulje na platnu, 65.5x73 cm

OGULINSKI ZIMSKI PEJZAŽ1953., ulje na platnu, 45x55 cm

39

KRAPINA U ZIMI1955., ulje na platnu, 80x64 cm

40

PANORAMA BOLA1971., ulje na platnu, 66x82 cm

1 Branislav Glumac, Razgovori sa slikarima,Oko - ruka - kist, Zagreb, 2005., str. 24

41

Pravi i duboko istiniti smisao Svečnjakova stvaranja odviše je složen i zamršen da bi se lako stiglo do dna, do konačnih zaključaka, sudova i ocjena. Tre-ba ga tražiti u složenom hodu iz cjeline u cjelinu, u osloncima i smjernicama koje pomažu razumije-vanju i tumačenju, ali i u neprestanim skretanjima i vraćanjima, u mnoštvu likova i znakova, u razlo-zima koji su skriveni u dubini kreativnog bića i u činu stvaranja. Ostaje tako mogućnost neprestanog zagledanja i otkrivanja jednog vremena i prostora zabilježenog okom i rukom umjetnika koji je u-poznao i usvojio velike stilove suvremenog slikarstva (francuski impresionizam, nordijski ekspresionizam, kubizam i nadrealizam) da bi zastao u sigurnosti i miru poetskog realizma. Uraslo je u njegovo djelo gotovo čitavo 20. st., od doba kad je kao stipendist francuske vlade u Parizu tragao za novim formalnim rješenjima, do buntovnog ekspresionizma zemljaškog razdoblja i do hedonističkog osjećanja života i u-mjetnosti u zreloj dobi. I, usprkos različitostima, neka čudnovata, ali čvrsta postojanost objedinjuje njegov slikarski opus u cjelovit i organski povezan svijet, neka jednostavna mudrost u odnosu prema prirodi, čovjeku i umjetnosti jasno sagledava smisao postojanja i stvaranja.

Potrebno je predočiti raznovrsnost i širinu njegovih interesa, oštrinu kritičke misli, njegov socijalni i politički angažman, odrediti neke međe. One koje će ga predstaviti u njegovom umjetničkom trajanju od šest desetljeća. Sa sluhom za vrijeme u kojemu je živio i djelovao. Ne samo u prostoru socrealizma. Pogledajmo s vremenskim odmakom koji nam omogućuje mudrije promišljanje: u doba diktata partije Svečnjak je bio radikalan, u doba avangarde i rušenja činio se konvencionalnim, opterećen tradicijom, u zemljaškom razdoblju suprotstavio se tvrdoj harkovskoj struji, njegov poslijeratni angažman suprotstavio se dirigiranoj umjetnosti, “prisilama i lažima socrealizma” ističući pravo umjet-nika na stvaralačku slobodu. Sve je to danas postalo manje važno. Svečnjaka tumači širina njegova djelovanja i ukupnost njegove jedinstvene pojavnosti, ali prije svega, fenomen njegova djela, ono po čemu Svečnjak traje kao Svečnjak. A pitanje, do kojih je sve granica dolazio, pomi-cao ih i prelazio, obvezuje na duboki pogled unatrag, u prvu i drugu polovicu 20. st.

Razmotriti i razložiti njegovo stvaralaštvo od 1927. (tada je bio na prvoj godini Umjetničke akademije u Zagrebu, u kiparskoj klasi) do radova nastalih pod kraj njegova umjetničkog trajanja, znači slijediti njegovo upravo tvrdoglavo nastojanje da ostvari onaj model življenja i stvaranja koji će mu omogućiti slobodu iskaza vlastite vizije svijeta. Osebujan i složen, “promjenjiv do neprepoznatljivosti” (G. Gamulin), okušavao je krajnosti, ali njegov odnos prema umjetnosti bio je, prije svega, ozbiljan. Čini se da se nikad nije zapitao, kamo i kako dalje jer je uvijek imao rezervne odgovore i mogućnosti: u tragičnoj groteski na način Rouaulta, u sezanovskoj sintezi oblika, u utrilovskoj bjelini, u matisovskim kombinacijama palete i jednostavnosti kompozicije, u pikasovskom kubizmu, u poetskom realizmu. Prividno je lako slagao stvari svoga života i svoga slikarstva. Prividno je lako nalazio rješenja. Mi, naravno, ne možemo znati s kojim je sve dilemama živio u intimi svoga atelijera i koja su se pitanja rojila u njegovom duhu. Koja su sjećanja, krize i more ranijih iskustava gradile i rušile mostove prema umjetnosti i svijetu kad je poslije svih asimilacija trebalo rezimirati i pokazati sebe. S motivom i prepoznatljivom predmetnošću nikada nije potpuno prekinuo. Moglo se dogoditi neočekivano odustajanje od već razrađene likovne ideje ili povratak nekom od prethodnih stilskih koncepata, no, nije ga previše brinula nedosljednost stila: “U svom slikarskom razvoju susretao sam različite moderne slikarske smjerove od kojih sam prihvaćao i usvajao one tekovine koje su obogaćivale moju vlastitu slikarsku koncepciju. Moj stav prema svim smjerovima i izmima uvijek je bio određen mojim vlastitim slikarskim senzibilitetom, tako da nikad nisam zatajio samog sebe. U tom kontekstu nisam imao nikakve određene međaše budući da su moje razvojne faze evoluirale logično jedna iz druge bez konjunkturno isforsiranih obrata. Sva stečena znanja na Akademiji, kao i tokom studija u inozemstvu, filtrirala su se u vlastitoj praksi te su u konačnici rezultirala u modernom kolorizmu koji najviše odgovara mome slikarskom senzibilitetu.” 1 Imao je priliku proširivati svoje kulturne i stilske vidike, pratiti novine u svjetskoj umjetnosti, ali on će živjeti vlastitu umjetnost ili, kako je rekao, “slijediti vlastiti instinkt i slušati glas vlastite savjesti” čvrsto utemeljen u tradiciju. Pripravan, doduše, na izazov i na iznenadni zaokret u suvremenost. Danas znamo da je sve bilo u tom slušanju sebe, da su neke sinteze najljepši primjeri hrvatskoga slikarstva 20. st.

ČEMPRESI U BOLU1971., ulje na platnu, 56.5x87 cm

42

CVIJEĆE U VAZI1973., ulje na platnu, 86x66 cm

43

PROLJEĆE U BOLU1971., ulje na platnu, 65x81 cm

Velik je to opus, stvaran u ciklusima. Narastao na tisuće radova: ulja, crteža, grafika, monotipija, kolaža, skica, krokija, scenografija, batika, tapiserija, stakla, keramika. Stvarao je neumorno. Lirske ugođaje i istodobno dramatične projekcije stvarnosti, suosjećajni bol i cinični smijeh. Nekoliko stilskih smjerova što se susreću, traže ili razilaze. Linearni tijek preokrenuo je u isprekidanost i simultanost umjetničkog traganja. I ne može se reći da sve to skupa nije radio dobro. Složenost njegove stvaralačke osobnosti vidljiva je i u prelamanju stilova, širenju tema, nestalnosti, u vraćanju motivima prema vlastitom nahođenju, zanimanju i emotivnom stanju, u interpretaciji istog motiva različitim tehnikama… bez konačnih, zaključnih riječi. I vrhunska djela i osrednja ostvarenja. “Jedna od najkontradiktornijih poetika”, ustvrdio je V. Maleković u predgovoru retrospektivne izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu povodom sedamdesete obljetnice života i pedesete obljetnice umjetničkog djelovanja.2

Svečnjak je bio britak intelektualac (teoretičar, kritičar, polemičar) čija su se mišljenja i stavovi čuli i uvažavali. Bio je suradnik u raznim redakcijama, u funkciji glavnog urednika, utemeljitelj i prvi ravnatelj Galerije likovnih umjetnosti u Rijeci (1949.-1951.), nastavnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, scenograf (od mladosti zaokupljen kazalištem), urednik za enciklopedijska izdanja JLZ-a, predsjednik Europskog kulturnog društva za Hrvatsku, redoviti član HAZU (prije JAZU). Prije svega, majstor u peru, olovci i kistu. Sa širokim izborom motiva i zanatskom perfekcijom. S referencama na povijesne stilove i izuzetnom sposobnošću da im dade pečat svoje suverene osobnosti, vlastitu viziju povijesti i ozračje velikog majstora. I kada je stvarao u službi ideje (nikada bez jasnih i čvrstih estetskih dosega), vodio ga je, prije svega, stvaralački nerv i nedodirljiva subjektivnost. Samosvojan u pristupu motivu i u slikarskom ostvaraju. Sav u činu umjetničkog stvaranja. Nisu ga brinule ni faze ni kontinuitet slikarskog puta. Bio je težak protivnik i oštri polemičar, uvijek spreman na beskompromisnu kritiku i otvorenu polemiku, u sukobu sa svojim vremenom i sa suvremenicima, nepopustljiv, uporan i dosljedan u obrani svojih istina. Govorio je da je svoj život i djelo izgradio na “granitnim načelima”.

Branka ArhSažetak predgovora monografije Vilima Svečnjaka

Rijeka 2006.

2 Vladimir Maleković, Retrospek-tivna izložba 1927 - 1977., Vilim Svečnjak, Predgovor, Zagreb, Umjetnički paviljon, 1977., str. 16

44

JESEN U SLOVENIJI1975., ulje na platnu, 60x73 cm

45

ZAGORSKI PEJZAŽ1971., ulje na platnu, 38x47 cm

46

ROVINJ (Crvena luka)1947., ulje na platnu, 32x42 cm

47

DALMATINSKI MOTIV1948., ulje na platnu, 60x73 cm

48

CVIJEĆEoko 1980., ulje na platnu, 38.5x30 cm

49

CVIJEĆE1979., ulje na platnu, 73x60 cm

AKT S UZDIGNUTIM RUKAMA1975., ulje na platnu, 70x48 cm

AKT S OGRLICOM1972., ulje na platnu, 60x50 cm

51

ŽENSKI AKT SJEDEĆI1976., ulje na platnu, 69x50 cm

52

Vi l im

SVEČNJAK1906 - 1993.

Rodio se 12. srpnja 1906. godine u Zagrebu, od oca Ivana i majke Katarine. Od 1927. studira kiparstvo na Akademiji kod Valdeca i Kršinića, ali diplomira slikarstvo 1933. godine. Profesori su mu bili Maksimilijan Vanka, Vladimir Becić, Marino Tartaglia, ali je osobno napominjao da najviše du-guje Ljubi Babiću. Pripadao je lijevoj fronti hrvatske kulture te 1934. izlaže sa Zemljom i postaje njen ak-tivan i angažiran član. Svečnjakov je opus bogat i zaista raznovrstan. Lutao je (kako je zapisao Grgo Gamulin) od Istre i Zagorja do Makedonije “da nađe zavičaj” i od svakuda je donio ponešto. Slikar trenut-ka, nadahnuća, nepredvidljiv i snažan, izraziti kolo-rist, virtuoz crteža. Slikar snažnog ekspresionističkog izraza koji je okosnica cijelog njegovog slikarstva. Potkraj života, kad su mu nova strujanja postala nametljiva i neprihvatljiva, povukao se u tišinu svog atelijera. Umro je u Zagrebu 1993. godine. Imao je velik broj samostalnih i skupnih izložaba. Izlagao je u Umjetničkom paviljonu u Za-grebu 1939., 1961., 1977., u Modernoj galeriji u Ljubljani 1957. u Modernoj galeriji u Rijeci 1992. i 2000., te u Galeriji Mona Lisa 2003. koju prati katalog Vilim Svečnjak - Život i djelo (autor Stanko Špoljarić). U Galeriji Mona Lisa sudjeluje i na skup-nim izložbama Hrvatsko slikarstvo od Šulentića do Stančića, 2004., Hrvatski klasici, 2004. i Božiću u susret, 2004. Monografija mu izlazi 2006. (autori Branka Arh, Daina Glavočić i Borivoj Poljančić) u izdanju Galerije Mona Lisa uz promociju koje mu je u Gale-riji Mona Lisa organizirana i retrospektivna izložba.

Svečnjak u atelijeru 1977.

Svečnjak 80-ih godina.

53

Naslovnica kataloga izložbe Vilima Svečnjaka u Galeriji Mona Lisa 2003.

Vili

m S

večn

jak

u G

aler

iji M

ona

Lis

a.

S V EČN J A K

Naslovnica monografije Vilima Svečnjaka uizdanju Galerije Mona Lisa 2006. Autori Branka Arh, Daina Glavočić i Borivoj Poljančić.

Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić u društvu galeriste Zlatka Henca razgleda izložbu Vilima Svečnjaka u Galeriji Mona Lisa 2003.

Pripreme za monografiju Vilima Svečnjaka; Borivoj Poljančić, Višnja Stopar-Poljančić, Lea Poljančić, Katarina i Zlatko Henc u Galeriji Mona Lisa 2006.

Postav izložbe Vilima Svečnjaka povodomizdanja monografije u Galeriji Mona Lisa 2006.

U Čabru 1909.

1947.

U atelijeru 70-ih godina.

… Prirođeno je čovjeku da neke boje voli, tamnije ili svjetlije - ovisi. Ovisi o tome u kakvim sobama čovjek živi, u kakvom ambijentu. Na Akademiji smo radili tamno. Prica je prvi razbio tu praksu.

Antun Motika

Zlatko

PRICA

56

PEJZAŽ OKO MIRNOVCA1956., ulje na platnu, 81x116 cm

57

ZELENI STOL1960., ulje na platnu, 63.5x90 cm

58

Po povratku iz Londona nema više Samobora ali zvuk i ritmovi ostaju jasni, likovi su monumentalni, nepomični. Boje: smeđe, crveno, zeleno i plavo, postižu posvemašnju nezavisnost i suvereno strukturiraju površinu ili čak grade dubinu ili smjenu planova. Grafički se elementi za neko vrijeme reduciraju. To je ciklus “Plodovi zemlje”, sretan tre-nutak na putu u nepoznato.

Grgo Gamulin1957.

59

str. 60-61 >

ŽUTI PLODOVI1967., akvarel, 43x73 cm

PLAVI PLOD1962., ulje na platnu, 97x145 cm

62

PEJZAŽ1963., ulje na platnu, 101x135 cm

63

JEDRA NA BURI1971., ulje na platnu, 51x71 cm

64

ŽENE NA BURI1974., akvarel, 64x51 cm

65

RIBARICA1974., ulje na platnu, 130x97 cm

66

VESLAČ1983., ulje na platnu, 130x97 cm

RUŽIČASTA OLUPINA1983., ulje na platnu, 97x130 cm

68

ŽENE SA ŠKOLJKAMA1987., ulje na platnu, 97x130 cm

69

RIBAR S MALIM ZELENIM ČAMCEM1989., ulje na platnu, 97x130 cm

70

MLADENCI S MAČKOM1989., ulje na platnu, 97x130 cm

71

SIRENA1988., ulje na platnu, 130x105 cm

72

Zla tk o

PRICA1916 - 2003.

Rodio se 26. lipnja 1916. u Pečuhu (Mađarska) gdje je završio prvi razred osnovne škole. Godine 1922. s roditeljima seli u Zagreb gdje godinu dana uči hrvatski jezik u dječjem vrtiću, koje su vodile opatice Sestara sv. Vinka u Samostanskoj ulici (danas Varšavska). Za studij na Umjetničkoj akademiji priprema se u atelijeru Krste Hegedušića, zapravo, u atelijeru njegovog tasta, kipara Roberta Frangeša Mihanovića. Na Akademiji su mu profesori bili Omer Mujadžić i Ljubo Babić. Diplomirao je 1940. godine i ubrzo zatim imao prvu samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu. Puno putuje, samostalno izlaže u Zagrebu, New Delhiju, Sao Paolu, Veneciji, Londonu, Beču, Ljubljani, Pečuhu, Splitu, Zadru, Berlinu, Milanu, Bologni i Firenci. Najpoznatiji su mu ciklusi: Plodovi zemlje, Samoborski ciklus, Tarski ciklus te ciklus Opatijski kišobrani. Radio je u različitim tehnikama (crtež, grafika, akvarel, gvaš, ulje, vitraj, mozaik, fresko). Godine 1988. postaje redoviti član HAZU (tada JAZU), a nedugo prije slikareve smrti (2003), otvoren je Memorijalni muzej Zlatka Price u Samoboru.1975. izlazi mu monografija u Italiji u izdanju Luigi di Tulio Editore, autora M. Valsecchija i C. Mar-sana. 1996. i 1999. izdavačka kuća Art stu-dio Azinović objavljuje Prici dvije monografi-je: Izabrana djela, autora Ive Šimata Banova i monografiju crteža koje su autori I. Š. Banov i V. Maleković. 2002. Grad Samobor objavljuje katalog djela iz donacije Zlatka i Vesne Price, autori su M. Sveštarov Šimat i I. Šimat Banov. 2004. Art studio Azinović izdaje monografiju Tar i drugi tuševi u boji autor D. Schneider. Galerija Mona Lisa objavljuje monogra-fiju pod nazivom Prica - život i djelo, autori su D. Schneider i S. Špoljarić 2004., te monografiju izabranih djela autora S. Špoljarića 2006.. Samostalno je izlagao u Umjetničkom paviljonu 1941. i 1982. U Gradskoj galeriji su-vremene umjetnosti 1961., u Modernoj galeriji 1970. i 1986. te u Galeriji Mona Lisa 2004. i 2006. Skupno je izlagao u Umjetničkom pavi-ljonu u Zagrebu u periodu od 1942. do 1975., u Modernoj galeriji u Rijeci 1968., 1972. i 1976. te u Galeriji Mona Lisa 2003., u ljeto i zimu 2004. i 2005. godine.

73

Zlat

ko P

rica

u G

aler

iji M

ona

Lis

a.

S ot

vore

nja

izlo

žbe

i pro

moc

ije m

onog

rafij

e Zl

atka

Pri

ce u

Gal

eriji

Mon

a L

isa

2006

.

Stanko Špoljarić.

Zlatko Henc i slikareva supruga Jasmina.

Zlatko i supruga Jasmina naizložbi u Osijeku 1998.

Zlatko Prica kao mali.

Naslovnica monografije Zlatka Price u izdanjuGalerije Mona Lisa 2004. Autori DarkoSchneider i Stanko Špoljarić.

Naslovnica monografije Zlatka Price u izdanju Galerije Mona Lisa 2006. Autor Stanko Špoljarić.

Umjetnost je zanat plus još nešto. To još nešto je umjetnost. To još nešto ne da se naučiti.

Mladen Veža

Mladen

VEŽA

76

PARIS - PONT DE LA TOURNELLE1950., ulje na platnu, 33x41 cm

Pariz sam doživio kao Babilon, središte avangardnih impulsa. U Parizu je sve impre-sivno, živo, bujno.

Mladen Vežasjećanja

77

BRIST1951., ulje na platnu, 52x64 cm

78

MOTIV IZ BRISTA II1958., ulje na platnu, 70x81 cm

79

SREDIŠTE BRISTA1999., ulje na platnu, 70x81 cm

80

ČEDO MATERINO1974., ulje na platnu, 130x96 cm

81

BRIME MATERINSTVA1974., ulje na platnu, 135x100 cm

82

MOTIV UZ MORSKU OBALU1988., ulje na platnu, 63x70 cm

83

VRTLI1989., ulje na platnu, 70x81 cm

84

AKT1976., olovka

85

TORZO1976., olovka

86

PADINE BIOKOVA1997., ulje na platnu, 70x81 cm

87

BIJELO GROŽĐE NA KUBUSU1990., ulje na platnu, 52.5x50 cm

88

TAPTINA IZ NERETVE1998., ulje na platnu, 63x70 cm

89

ŠEST BRESAKA2001., ulje na platnu, 63x70 cm

90

ASOCIJATIVNA DEBLA MASLINE I2002., ulje na platnu, 50x60 cm

91

ASOCIJATIVNA DEBLA MASLINE II2002., ulje na platnu, 50x60 cm

92

Mladen

VEŽA

Mladen Veža rodio se 7. veljače 1916. u Bristu kao četvrto od trinaestero djece oca Ante i maj-ke Ivke rođene Kosović iz Zaostroga. Završio je Akademiju u Zagrebu 1937. u klasi Vladimira Becića. Predavao je na Tehničkoj školi, Pedagoškoj akademiji i na Akademiji u Zagrebu (do 1981.). Bogati opus počeo je u tradiciji Josipa Račića, Miroslava Kraljevića i Vladimira Becića. Postupno se priklanjao kolorističkome realizmu te motivima maštovito komponiranih mrtvih priroda, a u Parizu je slikao ciklus veduta. Na slikama velikog formata i brojnim crtežima prikazao je prizore iz života (ciklus Otisci iz dje-tinjstva). Priredio je brojne samostalne izložbe. Donacija Mladena Veže otvorena je za javnost u Zaostrogu 1989. Značajna ličnost zagrebačkog slikarstva, ali je prije svega slikar juga. Rodni Brist bio mu je i ostao trajno nadahnuće. Monografija mu izlazi 2005. godine u izdanju Galerije Mona Lisa, autor S. Špoljarić, a 2006. u izdanju Školske knjige, autori: M. Ivurek, M. Kovačević. Imao je velik broj samostalnih i skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Samostalno je izlagao u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1980., u Muzeju za u-mjetnost i obrt 1985. te u Galeriji Mona Lisa samostalno 2005., a na skupnim izložbama 2003., 2004. i 2005.

93

Mla

den

Vež

a u

Gal

eriji

Mon

a L

isa.

Otvorenje izložbe Mladena Veže u Galeriji Mona Lisa 2005. Stoje s lijeva: Ljubo Škrnjug, Zlatko Henc, Stanko Špoljarić, Izvor Oreb. Mladen Veža sjedi.

Otvorenje izložbe Mladena Veže u Galeriji Mona Lisa 2005. Zlatko Henc i Mladen Veža u razgovoru ispred Vežinih slika iz ciklusa “Otisci djetinjstva”.

… Znalačkom ravnotežom crteža, oblika i boje Mladen Veža postiže najpotpunije savršenstvo likovne interpretacije poetskog i proznog...

Vladimir Maleković

Veža portretira predsjednika RH dr. Franju Tuđmana 1997.

Veža “priča” svoj život 2005.

Naslovnica monografije Mladena Veže u izdanju Galerije Mona Lisa 2005. Autor Stanko Špoljarić.

Nikola

REISER

96

ŽUTE RUŽE1975., ulje na platnu, 65x38 cm

97

BIJELA RUŽA1977., ulje na platnu, 60.5x41.5 cm

98

CRVENA RUŽA1970., ulje na platnu, 50x35 cm

BUKET U PLAVOJ VAZI1974., ulje na platnu, 55x38 cm

100

CRVENA RUŽA1985., akvarel, 46x30 cm

101

BUKET I AKT1990., ulje i akvarel, 50x35 cm

102

POLUAKT S UZDIGNUTIM RUKAMA1990., ulje na platnu, 41x30 cm

103

DJEVOJKA U PLAVOJ HALJINI1990., ulje na platnu, 41.5x30 cm

104

U POKRETU II1989., ulje na papiru, 48x33 cm

105

U POKRETU I1989., ulje na papiru, 48x33 cm

106

VELI LOŠINJ II1980., ulje i akvarel, 38.5x50 cm

107

VELI LOŠINJ III1986., akvarel, 45x61 cm

108

…Njegov krajnji cilj nije u eksploziji ljepote ni u poplavi ljupkosti. Vjerujem kako je on negdje bitno drugdje. Vjerujem, naime, kako je Nikola Reiser jedan od velikih problematičara hrvatskog slikarstva druge polovice našega stoljeća, kako je on sustavno gradio svoju liniju, kojoj su se priklanjali mnogi, među njima i njegovi studenti. Pa ipak, epigoni su najčešće razvodnjavali i banalizirali originalnu majstorovu formulu. U toj sam formuli prepoznao dobru dozu subverzivnosti i nastojao je objasniti u kontekstu vremena i umjetničkih događanja u koja je Reiser posezao i posuđeno prilagođavao sebi gradeći i na taj način umjetničku osobnost. Reiserovo mjesto, točnije njegovu liniju u novi-jem hrvatskom slikarstvu vidim, dakle, kao paralelnu liniju koja zajedno s onom Murtićevom i Pricinom, Piceljevom i “exatovskom”, Stančićem i Ivančićem tvori čvrstu pluralističku cjelinu.

Zvonko Maković

109

VELI LOŠINJ1980., ulje na platnu, 46x66 cm

110

LOVRAN1991., akvarel, 34x50 cm

111

RAB (samostan Sv. Eufemije)1968., akvarel, 34x50 cm

112

Niko la

REISER

Rodio se 14. listopada 1918. u idiličnom Mirnovcu, kuriji na rubu starog Samobora, u uglednoj obitelji Nikole Reisera i Zdenke rođene Sušnik. Otac, doktor filozofije, profesor zemljopisa i povijesti, iznimno umjetnički i glazbeno obrazovan, bavio se na svojem imanju gospodarstvom. U krugu obitelji često se razgovaralo o umjetnosti i muziciralo. U takvom okruženju, slikar je proveo djetinjstvo i formirao se kao osoba i umjetnik. Akademiju upisuje u Zagrebu u klasi profesora Vladimira Becića. Studij prekida zbog rata a nastavlja ga 1945. godine i diplomira kod profesora Otona Postružnika. Slikarstvo Nikole Reisera odlikuje se lapidarnim izrazom ostvarenim suptilnim kolorističkim sredstvi-ma. U ranijim razdobljima slika portrete i pejzaže na način francuskih postimpresionista i Bonnarda a nakon 1960. koloristički se približava apstrakciji. Često slika mrtve prirode u kojima ostvaruje karakterističan intimistički izraz i lirsku osjetljivost. Njegove aktove u akvarelu odlikuje blaga erotičnost i sublimirani ugođaj. Komorni portreti, mali sažeti krajolici, tihe intimističke mrtve prirode, lagani fragilni crteži autentične su vrijednosti unutar ranog poslije-ratnog hrvatskog slikarstva. Redoviti je član HAZU. Samostalno je izlagao u Modernoj galeriji u Zagrebu 1972., u Malom salonu Moderne galerije u Rijeci 1977. i 1986., u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1998., a skupno 2004. i 2005. Od 1944. do danas izlagao je na oko 300 skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu, a bio je zastupljen na biennalima u Veneciji, Krakowu i New Yorku, te na Svjetskoj izložbi u Montrealu. Monografija mu izlazi 2005. (autor Z. Maković) u izdanju Galerije Mona Lisa i Art Magazina Kontura Zagreb 2005. uz promociju koje mu je u Galeriji Mona Lisa organizirana retrospektivna izložba. Monografija (pjesme i slike) Tadijanović - Reiser - Erotique (au-tor T. Maroević) izlazi mu 2006. u izdanju Galerije Mona Lisa Zagreb uz izložbu slika i pjesama.

113

Nik

ola

Rei

ser

u G

aler

iji M

ona

Lis

a.

Naslovnica monografije Nikole Reisera u izdanju Galerije Mona Lisa i Art magazina Kontura 2005. Autor Zvonko Maković.

Reiser u atelijeru.

Promocija monografije Nikole Reisera u vrtu Gliptoteke HAZU. S lijeva: Zvonko Maković, Nikola Reiser, Tonko Maroević i Zlatko Henc.

Izložba Nikole Reisera u Galeriji Mona Lisa povodom izlaska monografije. S lijeva: Zvonko Maković, Nikola Reiser i Martin Henc.

Naslovnica monografije “Erotique” NikoleReisera i Dragutina Tadijanovića u izdanjuGalerije Mona Lisa 2006. Autor Tonko Maroević.

Promocija monografije “Erotique” u Glipto-teci HAZU. S lijeva: Zlatko Henc, Dragutin Tadijanović, Nikola Reiser i Tonko Maroević.

Tonko Maroević, Nikola Reiser i Dragutin Tadijanović na predstavljanju monografije “Ero-tique” medijima u Galeriji Mona Lisa.

Vesna i Nikola Reiser u Galeriji Mona Lisa, pripreme za monografiju

“Erotique”.

Na Bukovcu je noćas napadao snijeg i pokrio mnoge pojedinosti, prigušio digresije. Pejzaž je presječen jednom (ne odveć odlučnom) crtom. Sluti se put kako nestaje u maglenu sivilu. Je li to Bog, u velikom formatu, reproducirao Vaništu?

Igor Zidić

JosipJosip

VANIŠTAVANIŠTA

116

AUTOPORTRET1954., olovka, 38x30 cm

118

DOBRIŠA CESARIĆ1962., olovka, 32.5x33 cm

ARNOLD SCHOENBERG1955., olovka, 15x15 cm

120

ANDRÉ GIDE1957., olovka, 22.5x21 cm

122

EVA1972., olovka, 22x21 cm

124

M. KRLEŽA1972., olovka, 31x51 cm

127

TIN UJEVIĆ1975., olovka, 19.5x17 cm

LJUBO BABIĆ1988., olovka, 29.5x25 cm

128

ANA1986/87.., olovka, 36.8x28 cm

130

Jo s ip

VANIŠTA

Rodio se u Karlovcu 17. svibnja 1924. godine. Diplomirao na Akademiji u Zagrebu 1950. u klasi Marina Tartaglie. Njegovi motivi i izraz označavaju prodor nove osjetljivosti u hrvatsku umjetnost. Krajolici, mrtve prirode i interijeri mode-lirani su tonom, prožeti osjećajem tradicije i kontinuiteta. Uz slikanje, podjednako ga zaokuplja i crtanje. Dugo godina profesor na Arhitektonskom fakultetu u Za-grebu. Akademik. Pjesnik. U Zagrebu je samostalno izlagao u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti 1965., u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1990., a u Modernoj galeriji u Lju-bljani 2000. i 2006.godine. U Galeriji Mona Lisa u Zagrebu skupno je izlagao 2003.,2004. i 2005. Monografije mu izlaze: 1979. Crteži u izda-nju Sveučilišne naklade liber Zagreb; 2000. Crteži 1949 - 1999. (autor S. Goldstein) u izdanju Novi Liber; 2004. (autor Z. Tonković) u izdanju Kratisa Zagreb; 2007. Vrijeme gorgone i postgorgone (au-torica Branka Stipančić) u izdanju Kratisa Zagreb.

131

Josi

p V

aniš

ta u

Gal

eriji

Mon

a L

isa.

Josip Vaništa u društvu Zlatka Henca na izložbi Mladena Veže u Galeriji Mona Lisa 2005.

Josip Vaništa razgleda izložbu Friedensreicha Hundertwassera u Galeriji Mona Lisa 2005.

Tišina je zaboravljena, Bachova glazba ne čuje se više. Trendovi na-valjuju, ludost se slijedi, osobnost je izgubljena.

Ovdje pred nama imamo djelo čovjeka samopouzdanja, samosvijesti, a koji sebi dozvoljava privilegij da slijedi sebe, svoju istinu, svoju bit.

Da nismo što jesmo, što bi bili, gdje bi bili?

Biti svoj, najdostojanstvenija je naznaka aristokratskog.

Ovdje prisustvujemo jednom takvom nastojanju.

Vaništin na ovoj izložbi prikazani opus, ima samosvojno i potpuno odvojeno značenje u hrvatskom slikarstvu, gledajući ga, posebno nas iznenađuje da značenje njegovih ranih radova ne samo da se vremenom nije umanjilo, već stalno dobiva na vrijednosti.

Danas s nevjericom i divljenjem gledamo i mislimo, dali je moguće da su neki najvrijedniji crteži rađeni između daleke 1950. i 1960. godine.

Osobno sam uvijek doživljavao dio tih crteža kao jedno od najvećih dostignuća na ovim prostorima, kao i najuspješniju sublimaciju mnogih vrijednosti, a koje jedna ličnost može usmjeriti ka skrivenom i tajnovi-tom fokusu i realizirati ih.

Ti crteži su izvanvremenski i nose duh koji ne podliježe promjeni.

Gledajući ih doživljavam Mir - utjehu na ranu opće uznemirenosti.

Negdje među mojim zapisima iz 1979. godine, nalazi se misao, a koja glasi: “U svojim ranim crtežima Vaništa je uspio zaustaviti vrijeme.”

Tamo gdje je trajna vrijednost prisutna, vrijeme je nestalo.

Ova nam izložba to očito pokazuje.

Slobodan Vuličević

Ljubo

ŠKRNJUG

134

MRTVA PRIRODA S BOCAMA1995., gvaš, 37x57 cm

135

MRTVA PRIRODA S RIBOMoko 1970., ulje na platnu, 40x40 cm

136

PETIT PONT S KATEDRALOM2003., ulje na platnu, 60x100 cm

137

PREDVEČERJE PARIZA2003., ulje na platnu, 60x100 cm

Ljubo Škrnjug često kistom i paletom dolazi u Pariz a grad mu, svojim ulicama, trgovima, šetalištima postaje atelijer.

Stanko Špoljarić2004.

138

VRBE UZ POTOK2006., ulje na platnu, 50x100 cm

… Bilo mi je sretno djetinjstvo! Dolazilo je ljeto, moje bosonogo ljeto, nogu ispucanih od vjetra i sunca, mojih djetinjih šetnji i igara s prijatelji-ma… U jesen su se punili hambari hranom i svuda je bilo obilje oraha, grožđa, jabuka, krušaka, šljiva i svega, svega! Zime su pak bile hladne, dubokih snjegova, sa saonicama i konjima s praporcima, kratkim danima, veličanstvenim Božićima i našim toplim sobama. To je kroki onoga što pamtim a to je tako davno i već daleko…

Ljubo Škrnjug

139

DJEVOJČICA DORA2004., ulje na platnu, 46x38 cm

140

ROVINJSKI KROVOVI1996., ulje na platnu, 60x100 cm

141

ROVINJ2005., ulje na platnu, 50x70 cm

142

LE HAVRE2006.., ulje na platnu, 50x70 cm

143

STARI JEDRENJAKulje na platnu, 50x70 cm

144

KAŽOTIĆEV TRG2005., ulje na platnu, 50x70 cm

145

SLIKAREV ATELIJER2006., ulje na platnu, 70x100 cm

Ljubo

ŠKRNJUG1925. - 2007.

Rodio se u Velikoj Erpenji, kraj Zaboka, 18. trav-nja 1925. u učiteljskoj obitelji. Iste godine otac dobiva premještaj i sele u Lužane kod Slavonskog Broda gdje pro-vodi idilično i sretno djetinjstvo. Kad je Ljubi bilo devet godina obitelj seli u Zagreb i nakon završene srednje škole upisuje Akademiju. Diplomirao je 1952. u klasi profesora Ljube Babića. Slijede brojna studijska putovanja, nagrade, deset godina radi kao profesor na odjelu grafike u školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Škrnjug je izraziti slikar gradskih krajolika, sumorna raspoloženja i nenametljive socijalne poruke. Mrtvu prirodu slika temperom mekih, također prigušenih tonova. Monografija mu je izdana 2002.godine u Zagrebu u izdanju Male barke autora Darka Schneidera. Samostalno je izlagao u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2000. te u Galeriji Mona Lisa s katalogom Ljubo Škrnjug - Slike iz Pariza (D. Schneider, S. Špoljarić) u iz-danju Galerije Mona Lisa 2004. godine. Skupno je izlagao u Galeriji suvremene umjetno-sti, Modernoj galeriji. U Galeriji Mona Lisa skupno je izlagao 2004. godine dva puta: More Mornari i Galebovi i Hrvatsko slikarstvo od Šulentića do Stančića te 2005. Jedro na horizontu. Umro je u Zagrebu 2007. godine.

Predsjednik RH Stjepan Mesić i Ljubo Škrnjug pored završenog predsjednikovog portreta 2004.

Škrnjug u svom atelijeru.

147

…Ponekad, od obale se nije udaljavao. Jer, nalik jedna je drugoj, no ta njihova sličnost nije istolikost. Ra-stati se treba od okorjela motiva, odvojiti valja obalu od vode. Mjesto od nadbriježja… Važne i nevažne stvari! Ili mu se to samo čini, da glas dolazi odnekud iza njega. Iz dubine ravnice, čisto bezglasje. Pola u nadi, pola u strahu, okrene se i osluhne: dvojbe nije moglo biti. Posvemašnji muk! Ponad svega što jest i što pogledom obuhvaća. Niti su to sjajne boje, tu i tamo, među gustim sjenama, još visjele u čistom sjevernom svjetlu. Niti se po rubovima bilo što ocrtavalo. Tek ugao neba još je gorio…

Darko Schneider

Lju

bo Š

krnj

ug u

Gal

eriji

Mon

a L

isa.

Škrnjug sa suprugom Vlastom.

Škrnjugov atelijer. Pripreme za izložbu u Galeriji Mona Lisa. Martin Henc i Ljubo Škrnjug.

Naslovnica kataloga izložbe Ljube Škrnjuga u Galeriji Mona Lisa 2004.

...Rijetko nas je jedan slikar snoviđenja umio tako dirnuti s pomoću veoma istančanih i trajno djelotvornih sredstava...

Alain Bosquet

Vasilij Josip

JORDAN

150

JUTRO2005., ulje na platnu, 21x31 cm

151

ARCADIA R1989., ulje na platnu, 40x50 cm

152

BEZVREMENI II2003., ulje na platnu, 50x70 cm

153

BEZVREMENI III2004., ulje na platnu, 69x69 cm

154

SAMOTAR2005., ulje na platnu, 50x60 cm

155

LAPIDARIJ2000., ulje na platnu, 70x70 cm

156

FOTOGRAF1998., ulje na platnu, 42x50 cm

LUTKE2005., ulje na platnu, 36x40 cm

157

SUSTOLNICI2002., ulje na platnu, 60x60 cm

158

RHINOCEROS1982., ulje na platnu, 40x75 cm

159

PROMENADA1999., ulje na platnu, 70x70 cm

160

NEDJELJA1998., ulje na platnu, 70x70 cm

Giorgio Segato je zapisao da ste “autentični pjesnik vizualnih uspomena”, ciljajući ovom tvrdnjom na jednu od bitnih odlika Vašega slikarstva, kroz koju se iščitava i temeljna značajka našega vremena, ona, kako kaže isti pisac, koja određuje vrijeme kao “povjeravanje kulture i sjećanja slici”.Ne postavlja li ovaj talijanski kritičar i vrstan znalac Vašega djela tezu po kojoj je moguće iščitavati slojevitost vremenske dimenzije u njemu i, istodobno, autentičnost pozicije u kontekstu vremena u kojemu je nastalo?

Iskustvo mi govori da oni koji su pokušavali “dešifrirati” moje slike putem ikonografskog pristupa iščitavanjem značenja pojedinih elemenata, mislim da nisu na pravom tragu. Ja ne slikam nikakva “sjećanja”, moj rekvizitarij nije u službi semantike niti metaforike, moji elementi koji su zatečeni u mom for-matu plod su htijenja, tada i u tim vremenima, neki od elemenata bili su mi potrebni i ja ih slikam, bez prethodnog scenarija i promišljanja. Skladnost za kojom težim mora biti kao dobar orkestar, svi instrumenti moraju posjedovati razložnost, nutarnju srodnost i koheziju.

Često se pisalo o vremenu, preciznije, o njegovim aspektima koji se iščitavaju u brojnim inačicama u Vašem stvaralaštvu. Nije jednom rečeno da Vam je slikarstvo blisko proustovskom “traganju za izgubljenim vremenom”. Kako se i koliko ova kritička i teorijska interpretacija potvrđuje u Vašem djelu?

Vrijeme kao trajna sveprisutnost očituje se u svim stvarima kao mjera trajnosti i prolaznosti pa se tako vjerojatno nalazi i u mojim pokušajima s tom vječnom temom. U svojim sam slikama, a posebno u nekom od ciklusa, bio naklon lamentiranju o “prolaznosti vremena”. To neće biti ni moj sentimentalni izljev suosjećanja niti neki oblik memorije proživljenog, pokušao sam dati svu neumitnost tog postojanja koje je kako sam već spomenuo, sveprisutno u svim oblicima živog i neživog, a što nas okružuje. Budući sam se gotovo pasionirano bavio skupljanjem starih fotografija ili pak monografija koje kolekcioniraju fotografije iz prošlog vremena, tu sam ponajbolje pronalazio upravo trag tog “vremena”, te vremenske igre koja me zaokuplja kako u likovnom tako i u sadržajnom smislu.

Iz razgovora Vasilija Josipa Jordana i Milana Bešlića 2006.

162

PUTOVANJE S2002., ulje na platnu, 50x60 cm

163


164

RUINE2006., ulje na platnu, 60x60 cm

165

ODLAZAK2002., ulje na platnu, 60x70 cm

I, naravno, pomišljam na nostalgični nadrealizam slikarske kulture, na “traženje izgubljenog djetinjstva” Vasilija Jordana... Jordanov svijet ne bi bio živ bez boje. Ona, bez sumnje, ne stiže iz Cézanneova, Bonnardova ili Rouaultova svijeta, i nije vidlji-va u rukopisu, ali je ipak boja europskog slikarskog nasljeđa i u tome mu je sigurna posebnost nasuprot mnogima... Motivacija je u Jordana zaista dolazila iz unutrašnjih dubina. Bez sumnje: amalgam zbilje i apsurda, tradicije i modernog paradoksa, ro-mantike i humora, tradicije (stare i nove) i ironične provoka-cije - eto što ga čini izuzetnim i novim. Pasatizam koji nije bez ironije. Nadrealno koje je iznad sadašnjosti upravo zbog likovnih asocijacija koje nam rastvaraju vremena... Oznaka originalna stila dovoljna je da Jordanovu ikonografiju uzdigne do onoga što je u nadrealizmu bitno: do medija koji će ponijeti “čudesno”, koji će ispričati trenutačnu oniričku otuđenost, i sjećanja, i zatravljeni svijet djetinjstva.

Grgo Gamulin

Vas i l i j J o s ip

JORDAN

Rodio se 1. ožujka 1934. u Zagrebu od majke Franciske i oca Martina, porijeklom iz Slovenije. S 12 godina upisuje muzičku školu, odsjek violine, a dvije godine kasnije i Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Od 1953. studira slikarstvo na Akademiji kod profesora Ljube Babića, a diplomira 1958. Osim slikarstva zanima ga i glazba, kazalište, literatura te se često susreće s kolegama i profesorima u kultnoj Kazališnoj kavani. Studijsko putovanje s prof. Babićem i ostalim studentima u Veneciju i Padovu prvi je susret mladog Jordana sa slikama starih majstora. Prva samostalna izložba priređena mu je 1961. u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu. Od kri-tike i javnosti sjajno prihvaćen Jordan u narednim desetljećima niže brojne uspješne izložbe, grupne i samostalne, u zemlji i inozemstvu. Iste godine 31. prosinca ženi se slikaricom Dragicom Cvek.Velika monografska izložba autorice Jelene Uskoković priređena mu je 1972. u Modernoj galeriji. Od 1978. docent je na Akademiji u Zagrebu, od 1982. redoviti profesor, a od 1991. do 1994. na dužnosti dekana. 1982. izlazi monografija autora Josipa Depola, a 1989. monografiju mu piše i Tonko Maroević. 1995. ute-meljitelj je Akademije Mostarskog sveučilišta na Širokom Brijegu (zajedno sa Šutejom, Sikiricom, fra Pejićem i fra Karačićem) te pročelnik studija za slikarstvo, danas na dužnosti dekana. 1997. izložba u Umjetničkom paviljonu, autor Stanko Špoljarić. 2006. izložba s Dragicom Cvek Jordan u Galeriji Mona Lisa. Oniričko, fantastično i nadrealno bitne su odrednice Jordanovog slikarstva, a Giorgio Segato piše o njemu kao “autentičnom pjesniku vizualnih uspomena”.

Djela mu se nalaze u mnogim muzejima i galerijama, sakralnim prostorima, privatnim zbirkama. Živi i radi u Zagrebu.

167

JOR

DA

N

Naslovnica kataloga izložbe Vasilija JosipaJordana u Galeriji Mona Lisa 2006.

Vas

ilij J

osip

Jor

dan

u G

aler

iji M

ona

Lis

a.

Postav izložbe Vasilija Josipa Jordana i Dragice Cvek Jordan u Galeriji Mona Lisa 2006.

Jordan sa suprugom Dragicom u Pučišćima na Braču.

Jordan u atelijeru 2006.

S otvorenja izložbe Vasilija Josipa Jordana i Dragice Cvek Jordan u Galeriji Mona Lisa 4. listopada 2006. S lijeva: akademik Tonko Maroević, Giorgio Segato, Ministar kulture RH Mr. Božo Biškupić, Milan Bešlić, Dragica Cvek Jordan, Zlatko Henc i Vasilij Josip Jordan.

Dragica

CVEK JORDAN

170

SONJA2003/04., ulje na platnu, 60x50 cm

171

DJEVOJČICA B2004., ulje na platnu, 70x70 cm

172

DJEVOJČICA (eksterijer)1998., ulje na platnu, 70x50 cm

173

DJEVOJČICA C1998., ulje na platnu, 80x60 cm

175


DJEVOJČICA S2006., ulje na platnu, 70x50 cm

176

CVIJEĆE (Japanska dunja)1994., ulje na platnu, 30x25 cm

177

MAĆUHICE1987., ulje na platnu, 35x30 cm

178

IGRA2003., ulje na platnu, 75x85 cm

detalj >

180

NEVJESTA BB1998., ulje na platnu, 70x50 cm

181

NEVJESTA M1999., ulje na platnu, 50x40 cm

182

KUKURIJEK V2000., ulje na platnu, 50x40 cm

NEVJESTA1978., ulje na platnu, 90x65 cm

184

KUKURIJECI1973., ulje na platnu, 40x30 cm

MAJKA I DIJETE2005/06., ulje na platnu, 90x70 cm

1966.

Dragica u atelijeru 2006.

Drag i ca

CVEK JORDAN

Rodila se 22. siječnja 1940. u Velikoj Trnavi u Moslavini gdje provodi svoje sretno djetinjstvo. Kako sama kaže pejzaž njenog dje-tinjstva pun je zelenila, nezaboravnih bijelih zima, blještavila ljeta kad se gube obrisi realnih stvari, mirisa i uzbudljive poetike boja u proljeće i čudesnog toplog mira rane jeseni. U takvom ozračju odrasta buduća slikarica pomalo šireći svoje interese od kojih je želja da bude slikar ipak bila njezina konstanta. Akademiju u Zagrebu upisuje 1961. kod sjajnog profesora Miljenka Stančića, iste godine udaje se za slikara Vasilija Josipa Jordana. Studijska putovanja u Pariz i London, susreti s djelima starih slikara poput Vermeera, Velasquesa, a posebno posjet velikoj Goyinoj izložbi snažno su se dojmili mlade slikarice i zasigurno na neki način odredili njezin slikarski put. 1964. diplomirala je na Akademiji likovne umjetnosti u Za-grebu, a četiri godine kasnije u Salonu HDLU ostvaruje i prvu samo-stalnu izložbu. 1970. rodila je sina Martina, a tri godine kasnije i kćer Jelenu. Uslijedile su i brojne samostalne i skupne izložbe u zemlji i inozemstvu, osim u slikarstvu radi i u crtežu i grafici u kojima je ostvarila zavidan opus. Bjelina i svjetlost oduvijek joj je bila izazov. Bjelina kao svečanost, radost trenutka, čistoća i nevinost osjećaja. Oni okružuju njezine djevojčice i nevjeste koje su najčešći motiv njezinog stvaralaštva. Cvijeće je također njezin veliki izazov. Sama slikarica o svojem slikarstvu kaže: “Sve je zapravo jednostavno - čovjek traži svoj mali pros-tor, realni, duhovni, imaginarni, u kojem diše, živi, postoji. To je za mene slikanje!” 2006. izložba s Vasilijem Josipom Jordanom u Galeriji Mona Lisa. Živi i radi u Zagrebu.

187

Naslovnica kataloga izložbe Dragice Cvek Jordan u Galeriji Mona Lisa 2006.

Dra

gica

Cve

k Jo

rdan

u G

aler

iji M

ona

Lis

a.

S otvorenja izložbe Dragice Cvek Jordan i Vasilija Josipa Jordana u Galeriji Mona Lisa 4. listopada 2006. S lijeva: akademik Tonko Maroević, Giorgio Segato, Ministar kulture RH Mr. Božo Biškupić, Milan Bešlić, Dragica Cvek Jordan, Zlatko Henc i Vasilij Josip Jordan.

Pripreme za izložbu; Vasilij Josip Jordan, Dragica Cvek Jordan, Martin i Zlatko Henc.

“Djetinjstvo je vrijeme koje nas određuje za kasniji život i vrijeme koje nam oblikuje snove”, prva je rečenica koju ste napisali u autobiografskom zapisu za svoju monograf-sku knjigu 1987. godine. Danas, nakon toliko vremen-skog odmaka, kako se odnosite prema ovoj tvrdnji? Možda se, ipak, nešto promijenilo?

Da, djetinjstvo pa i prva mladost formira one snove, koji se stalno ponavljaju. Njihova konstanta nas čini onak-vima, kakvi jesmo. To je i razumljivo jer prvi dojmovi, prva saznanja, prvi strahovi, prve ljubavi, uvijek ostavljaju najdublji trag. Mislim da je ta veza s početcima važna za svako kreativno djelovanje.Picasso je, vidjevši izložbu dječjeg crteža nostalgično konstatirao: “Kad sam bio kao oni, crtao sam kao Rafael, a trebao mi je cijeli život da budem kao oni”.Snovi s vremenom blijede, na kraju i nestaju, sretni su oni koji sanjaju cijeli život.”Iz

raz

govo

ra D

ragi

ce C

vek

Jord

an s

Mila

nom

Beš

lićem

200

6.

Dragica s “Bepom” Depolom u Veneciji.

...Slikarstvo Katarine Henc nagonski (talentom, Bogom danim darom) pomaklo je neke granice...

Grgo Gamulin1993.

Katarina

HENC

190

ŽETVA1989., akvarel, 30x40 cm

191

PEJZAŽ SA SJENOM2005., ulje na platnu, 60x70 cm

192

ŽENE U ŽITU2006., ulje na platnu, 20x25 cm

193

PUT KROZ POLJA ŽITA2000., ulje na platnu, 35x41 cm

194

VOZ ŽITA1995., akvarel, 20.5x29.5 cm

Nigdje se brežuljci ne nižu tako pitomo kao u Podravini, nigdje se oblici ne kupaju u tako smirenom svjetlu, jednako dalekom i od “sirovosti” Juga i od dubokog sjaja Sjevera, nigdje vode nisu tako bistre, nigdje zrak i tlo nisu tako intimno povezani u mekoći svojih boja kao na pejzažnim prikazima ove umjetnice.

Vinko Zlamalik1990.

195

PUT KROZ ŽITNA POLJA2003., ulje na platnu, 46x55 cm

196

PLAVO NEBO2007., ulje na platnu, 20x30 cm

197

IMANJE NA RUBU SELA2006., ulje na platnu, 40x50 cm

198

JABUKE U CVATU2005., akvarel, 30x42 cm

199

VRT U SIGECU2005., akvarel, 30x40 cm

200

PRALJE2007., ulje na platnu, 30x25 cm

201

NA RUBU SELA2006., ulje na platnu, 25x30 cm

202

ŠTROSSMAYEROVO ŠETALIŠTE2007., ulje na platnu, 25x30 cm

203

MOSTIĆ U BOTANIČKOM VRTU2005., ulje na platnu, 33x38 cm

204

Katar i na

HENC

Rodila se u ranu jesen, u samom srcu Podravine, u selu Sigetec, posve blizu Hlebina, u domu zemljoradnika Ivana i Marije Tkalec i zavičaju Ivana Generalića. Legenda o “Hlebinskoj slikarskoj školi” tek se rađala, a velikan i otac naivne umjetnosti Ivan Generalić postaje nastavnikom likovnog odgoja u osnovnoj školi u Hlebinama. Katarina naravno nije mogla biti njegov đak, jer je tek 1955. započelo njezino osnovno obrazovanje, no to slikarsko okruženje itekako je ostavilo traga na djevojčici koja je već u ranom djetinjstvu pokazivala talent te većinu vremena provodila slikajući. Nakon završenog četvrtog razreda u rodnom Sigecu sljedeće dvije godine, biciklom, svakodnevno putuje u susjedno selo Drnje da bi već s 13 godina napustila voljeni zavičaj i školovanje nastavila u Zagrebu. Nakon završene gimnazije 1967. upisuje kroatistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje i diplomira.Ipak, slikarstvo je bilo njezina prava ljubav , u atelijeru Vilima Svečnjaka dvije i pol godine uči slikati, nakon toga putevi im se razilaze i Katarina kreće za svojom sudbinom. 1971. rodila je kćer Mariju, a 1977. sina Martina. Prvu sa-mostalnu izložbu imala je u u Galeriji Ulrich u Zagrebu 1973 godine. Narednih godina izlaže na brojnim samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a nezaobilaznim je sudionikom i najvećih međunarodnih izložbi naivne umjetnosti s nizom zasebnih priznanja i nagrada. Slikarica, općeprihvaćeno kao “naivna”, u biti akademski obrazovana in-telektualka, žena i majka, koju voli i kri-tika i publika. Razvila je svoj vlastiti izraz, prepoznatljiv i samosvojan, bogat daro-vima autentičnosti. Okušala se u raznim tehnikama, staklo, crtež, akvarel, pastel, ulje na platnu, majstorica svjetla, odnos-no kontrasta svjetla i sjene. Najjača inspiracija slikarice nara-vno je u voljenim podravskim krajolici-ma, ali u novije vrijeme prošetala je i zagrebačkim ulicama. 1990. izlazi opsežna monografija autora Vinka Zlamalika izdana od Društva povjesničara umjetnosti HAZU, a 1993. monografija pastela izdavača Galerije Mirko Virius iz Zagreba i Galerie Hell & Hell iz Münchena s nadahnutim predgo-vorima Prof. Friedberta Fickera i Dr. Grge Gamulina. O slikarstvu Katarine Henc pisa-li su najveći kritičari i povjesničari, a ona sama jednostavno kaže: “Slikam jer moram. Slikanje je kao disanje. Slikajući živim.”

mona lisa · 2020. 6. 1. · mona lisa je i mjesto susreta i razgovora, ne samo na otvorenjima,...

Documents