Dragi Radovane!

; ~

ti ~.

f. % .

Mori jtglise...*1(

ir

fTrsat,30. siječnja 1987.

Vaše pismo'od 22. t. mj. primila sam prekjučer, upravo kad sam Vam otpremilasvoje pismo od 28., pisano Vam po primitku brojeva 5/85.-6/86. "Marulića". U tomepismu već sam Vam zahvalila za poslane mi brojeve, a sad Vam još jednom od srcazahvaljujem, ganuta. osobito Vašim darom tih brojeva. Zaista ste ljubezni sa mnom, aljubeznosti je tako malo u ovom današnjem "smrzavanju svijeta" ("frigescente mundo",kako je govorio sv. Jeronim Dalmata).

Osobito Vam hvala što ste mi darovali i broj 5/85. "Marulića", u kojemu je Vaš,zamene veoma zanimljivi osvrt "Uz rub (42)" i vrijedni faktografski prikaz "Hrvatskikatolički pokret" od dra. prof. Josipa Buturca. Taj prikaz 'spomenut ću nadbiskupuzadarskom mons. Oblaku i zamoliti ga da na nj upozori zadarske svećenike i redovnicekojima je na njihovoj rekolekciji 14. i 16. t. mj. čitano moje predavanje "EcclesiaMater" (što sam Vam ga poslala u kopiji uz svoje pismo od 28. t. mj.). Budući, naime,da je to predavanje bilo namijenjeno jednoj svećeničkoj i časnosestarskoj rekolekciji,a ne nekom znanstvenom povjesničarskomskupu, ja sam tu prikazala samo ono što mise čini bitnom duhovnom značajkom hrvatskog laikata između dva rata: naš sensusEcclesiae, osjećaj Ecclesiae Matris. U ~rikazu dra. prof. Buturca opisana je, vrlopristojno i pregledno, 'činjenična povifjest toga našeg negdašnjeg laikata, pa toslušateljima moga zadarskogpredavanj.~može koristiti za upoznavanje konkretnihzbivanja u hrvatskom katoličkompokretj. Ja sam zaista zahvalna i dru. prof. Butureušto je taj prikaz napisao i Vama što ste gt,Objavili. .

. Sad o intervjuu kardinala Ratizing ra "Rapporto sulla fede". Pišete da Vamje omom prijevodu te knjige govorio netko GK na nekom Vijeću BKJ. Bit će da je tobilo u doba kad sam ja zaista kanila prevesti tu knjigu. Koliko se 'sjećam misao da jenabavim i prevedem došla mi je-pri čitanjt'l izvadaka iz nje u reviji. "Jesus", pa sam bilarekla uredništvu GK da tu knjigu.kanim r ibaviti i prevesti, i uredništvo se bilo složilos tom mojom nakanom. Knjigu mije, na r aju molbu, 16. listopada 1985. donio DarkoDeković iz' Rima. kamo je bio pozvan održati jedno predavanje na simpoziju' o sv.'Ćirilu i Metodu u zaključku proslave 1"100. obljetnice Metodo~e smrti. Ja sam knjigupozorno pročitala, i našla ti njoj više mjesta na koja bi trebalo staviti kritičke opaskeupravo s gledišta onoga što ja zovem racionalnim katolicizmom. Da samo prevedemknjigu bez dodatka tih opazaka. nije mi se dalo. A prijevod s opaskama jedne obične

novinarke na tekst jednog kardinala smatrala sam da mi nijedan crkveni' nakladnik u

* Prigodom obljetnice ll. vatikanskog koncila objavljujemo pismo što ga je naša ugledna novinarka prof. SmiljanaRendić poslala g]. uret!11.iku ~·~1a.~l!lića··. Pismo. pisano prije 15 godina nije s ?bzirom na neke strane današnjegstanovišta prihvatljivo ali jc. dovoljno interesantno i aktualno u mnogim vidovima.

764

?L-

. i·1

nas ne bi objavio (necrkveni nakladnici, razumije se, nisu tu ni dolazili u obzir). Zatosam od nakane toga prijevoda odustala. Zamišljene opaske bila sam počela pisati, kanilasam ih poslati uredništvu GK za internu informaciju. Napisala sam nekih petnaestakkartica, pa odustala i od t.oga, jer mi se napokon učinilo besmislenim pisati opaske uzknjigu koju neću prevesti. .

Već pri čitanju spomenutih izvadaka u "Jesus" smetalo mi je ime VittorijaMessorija, novinara kojemu je kardinal Ratzinger dao taj intervju. U nas Vittorio Messorinije poznat. Ja znam za njega iz svoga dugogodišnjeg praćenja turinske Stampe i iznjegove knjige "Ipotesi su Gesu", te iz vijesti iste Stampe o "boornu" te knjige, koja jeod rujna 1976. do svibnja 1977. doživjela 12 izdanja. Dvanaesto, kojeja imam, tiskanoje u 130.000 primjeraka, što je za talijanske prilike golema naklada (za usporedbu:teološke "hitove" Hansa Kiinga tiska Mondadori u 20.000 primjeraka, što je već visokoiznad talijanskog prosjeka, gdje se, na primjer, romani velikih ili barem najrazvikanijihpisaca, kao što je Alberto Moravia, tiskaju u 10.000 primjeraka, a onih manje razvikanihu oko 5.000). Već toliki "boom" Messorijeve prve knjige na kršćansku temu mene jeučinilo ponešto skeptičnom, Messori, naime, nije vjernik po svome odgoju; sad seprikazuje obraćenikom, ali opis svoga obraćenja ne rezultira mi da je igdje objavio:Nema ni teološke naobrazbe: roden 1941. u'Sassuolu u provinciji Modena, maturirao

II je na liceju "Massimo d'Azeglio"u Turinu, a taj licej na glasuje sa svojih mazzinijanskihtradicija; doktorirao je na turinskom sveučilištu iz političkih znanosti, tezom otalijanskim radikalima XIX. stoljeća, a mentor za doktorat bio mu je prof. Alessandro

t

Galante Garrone, jedan od najistaknutijih i najradikalnijih talijanskih laicista (piše i onu Stampi). Novinarsku karijeru 'započeo je Messori kao kroničar u Starnpi, i to ne unjezinoj rubrici religijske informacije (tu rubrikj; tada je vodio izvrsni vatikanistLamberto Furno). Poslije je godinama radio k~o urednik "Tuttolibri", tjednogaknjiževnog priloga Stampe. U tom prilogu vrlo je rijetko donosio informacije o knjigamas religijskom temom, a i to samo o onim takvim knjigama koje su mogle biti i u šire-nkulturnom smislu zanimljive, ili takvima koje su dizale prašinu stanovitasenzacionalizrna. Ukratko. kao urednik "Tuttolibrj" Messori se godinama pokazivao

,. vještim i prilično površnim novinarom, talijanskoga laicističkog'tipa, I njegova knjiga"Ipotesi su Gesu" više se doima kao djelo .sprelna novinara koji zna "nanjušiti"zanimljivu temu, nego kao djelo obraćenika koji je zaista doživio Isusta Krista. Prvoizdanje te knjige, kako sam već spomenula, izašlo je 1976.: dakle u doba kad su i nekikatolički javni djelatnici u Italiji bili zagrijani za "dijalog izmedu kršćana i marksista",i kad se jedan biskup (ivrejski, mons. Luigi Bettazzi) dopisivao s jednim generalnimtajnikom talijanske Komunističke stranke (Enricom Berlingueroru), koja su pisma iobjavljena (na delcctanientum rečenih katolika). Rebus sic stantibus, predgovor tojMessorijevoj knjizi o Isusu napisao je Lucio Lombardo Radice, ordinarij na katedririp',~oga državnog sveučilišta za matematiku. Nakladnik te knjige. rutinska Societacditrice intcrnazionu!e (SEI), katolički nakladnik. stavio je ispod predgovora noticudaje prof. Lombardo Radice član Centralnog komitetu talijanske KP. a medu njegovimknjigama naveo je i "Marxisti di fro: -re a Gesu", spomenuv ši i da \1.1 koautori te knjige

765

,..............-- ~ ....

:1" !

, f·i Roger Garaudy i MiIan. Machovec. To jest, bivši komunist, ~bačen iz Centralnogkomiteta KP Francuske i iz same te stranke, pa "kršćanin" bez ttanscendencije (utornje stadiju bio 1976), pa "izraelita" bez pojma o tradiciji Izraela! a sad je "musliman",čak je formalno prešao na islam (a roden je u protestantizmu liugenotskom). I češki

filozof, koji je takoder promicao "dijalog između kršćana i marksista", pa u tom smislusudjelovao i u kolokviju u Marijanskim Laznima, od kojega više nema ni pepela, i čijesu veleitete oko godinu zatim prekinuli sovjetski tenkovi u Pragu. Tako gamirana,Messorijevaje knjiga "planula", dvanaest izdanja u devet mjeseci (pak po dva izdanjau studenom 1976. itravnju 1977., a u veljači 1977. tri), a poslije se taj "boom" i nastavio,knjiga je prevedena na hrpu jezika, Messori je bio pozivan držati o njoj predavanja narazna inozemna sveučilišta, čak na Hebrejsko sveučilišteu Jeruzalemu (pri čemu možda

',', valja zamijetiti da su talijanski Židovi uvijek bili veoma skloni turinskoj Stampi, kojojje ravnateljem kroz duge godine poslije rata bio Židov, Giulio de Benedetti, kojegBenedettija ni Mussolini nije uspio maknuti iz Stampe, jer se tomu odlučno opro ondašnjivlasnik Stampe, senator Alfredo Frassati, otac mladog sveca Katoličke Akcije PierGiorgia Frassatija, kojega će sadašnji Papa valjda ipak napokon beatificirati - PierGiorgiova sestra Luciana udovica je poljskog grofa Gawronskoga. Da usput spomenem,Giulio de Benedetti kao direktor Stampe osobito je razvio kult Papa Ivana XXIII. međučitateljima toga lista, većinom katolicima neopservantima, u kulturno-političkom

pogledu laicistima. U samoj knjizi Messori, sve i zaključujući daje katolička"hipotezao Isusu" najvjerociostojnija, više puta (neka čitateljica Stampe, ogorčena, čakje nabrojila:II puta) upravo proskinetički odaje priznanje egzcgetirna protestantima iracionalistima.Nakon svoga nigdje opisanog obraćenja (?), već za vrijeme Pape Wojtyle, Messori jeostavio Stampu i pristupio u reviju "Jesus". "Nanjušio" valjda ~pet "promjenu klime",pa napravio novi "boom" otperjavši u Bressanone ilitivan: Brixen intervjuirati"Panzerkardinala", za vrijeme kardinalova ljetnog odmora u o'*dašnjem sjemeništu.

Znajući, dakle, tko je Vittorio Messori, ja nisam bila oduševljena činjenicom dase baš od njega kardinal Ratzinger dao intervjuirati. Poslije, {što sam više nad tomknjigom razmišljala, sve mi ~e manje sviđalo što je kardinali Ratzinger iznio svojemisli baš u obliku intervjua dana jednomu spretnom hit-novinaru. Kao da se baš htjelo

" . rod toga načiniti "boom", što je prilično neugodna novost u Crkvi koja je nekad znalabiti otmjena, Kardinal Ratzinger i sam j"e izvrstan pisac, napisadje već mnoga teološkadjela, pa je i sad mogao sam napisati knjigu o pokoneilskim strujama u Crkvi - a ne dan1U to kolportira jedan spretni novinar bez teološke naobrazbe, K tome, sama činjenica

da je kardinal Ratzinger o teškim problemima pokoncilske Crkve progovorio u jednomintervjuu, a ne u jednoj vlastitoj knjizi, još manje u jednomu službenom dokumentuKongregacijekojoj je predstojnikom - sama ta činjenica meni-daje dojam stanovitamanjka hrabrosti. Kao: reći ću što želim reći. ali molim, to je ipak samo jedan intervju, ,

. to nije tekst i'zmoga pefi{:~r kamoli dabi 'tobio 'n;ojslu'žbehi'dokulnent kardinalapredstojnika Kongregacije za nauku vjere. Takav postupak, Radovane, meni SL nesviđa. 'Kao da je u Crkvi oslabila katolička hrabrost i na najvišim razinama. Pavao VI.

, (kojega je veliki talijanski pravnik i humanist prof. Arturo Carlo Jcmolo, "posljednji

766

..~;.--_ -.;: .-::t'

o;.

.. ~

\,

·l1

.toliĆki liberal", zvao "golgotskim Papom") pustio je dase poslije Koncila šire Crkvom"., zna teološka i pseudoteološka glavinjanja; znao ~Jl je nazvati njihovim 'pra-vim imenom,

'1 fumo di Satana", iihao je zbog njih gorko i porresno (pa i javno) tugovati, ali ih nijerao zaustaviti: sve do njegove smrti širila se ~rkvom "dekompozicija katolicima"zrazje od p. Louisa Bouyera, oratorijanca, starog obraćenika s protestantizma; svojunjigu "La dčcornpositiondu catholicisme" objavio je u Parizu 1968., a ja tada, podndašnjim terorom samozvani~ perjanika "koncilske obnove" u GK, nisam u GK smjelanjoj ni pisnuti, kao ni već prije o velikoj Maritainovoj knjizi "Le paysan de la

iarrone"). Kad se pojavio Papa Wojtyla, činilo se da će se u vrhovno Učiteljstvo

Crkve vratiti jasnoća katoličkog suda. Pet minuta nakon izbora Pape Poljaka, telefoniraoni je moj glavni urednik, vlč. Živko Kustić, pitajući oduševljeno: "Što kažete?")dgovorila sam geslom onih kraljeva "qui en mille ans ont fait la France": "Raisoniarder' . I zaista je trebalo čuvati razum. Kad je, malo poslije svog izbora, u siječnju

L979., novi Papa nastupio II Puebli, neki su latinskoarnerički novinari rekli: "Ovo Ji­Pio XIIL". Ja sam već tada pomislila, i sve otad mislim isto: ovo nije Pio XIII. Pit;XIII. zacijelo bi bio kardinal Giuseppe Siri, ali onemogućio ga je nesavjesnisenzacionalizam jednog novinara turinske "Gazzetta del popolo", kojemu je dao posvenefarban intervju (ne ~.~edeći ni netom preminulog Papu Lucianija), obvezavši ga daintervju ne objavljuje prije nego se kardinali izbornici zatvoreu konklave, a taj.bezobrazni novinar prekršio zadanu riječ i objavio intervju Upravo ujutro onoga danakad su kardinali ulazili u konklave. I dakle, Papa Poljak nijescpokazao'nivkarolinškimPapom", kakva su htjeli njemački kardinali koji su gai .uzdi~lina-Katedru sv. Petra/niPijem XIII. Pio XIII. bio bi u formi svoza redovnoz vrhovnogllČiieIJ'''stva rekao čisto i

~ t ~ ~

bistro: to i to ne valja upokoncilskoj Crkvi, ~o i to N1i osuđujemo izabranjujemo,damnanius erprohibenius, a tko Nam se ne želi ~koriti secundum regulamfidei, anath­etnasir. Tako bi bio postupio Pio XIII. Ivan Pa~ao ll. izlaže (na svojnačin) autentičnunauku Crkve, ali, uz prerijetke iznimke (nedavno} Charles Curran), ostavlja-na teološkimkatedrama one iste teologe koji su poslije Ko~cila i pozivajući se na Koncil razoriligotovo sve katoličke sigurnosti. i koji su pod npvinl pontifikatom postali samo manjeglasnirna, Iv~n Pavao II. postupa nekako kao dj hereza u Crkvi više i lieina otkad je onPapa. kao daje dovoljno papinski propovijedati pravu katoličku nauku pa da krivovjerjai polukrivovjerja u Crkvi nestane. A nije tako. St"i su Pape propovijedali p'ravukatoličkunauku. ali širenje heterodoksija zaustavili su sa 110 oni koji su Ul imali hrabrosti čisto ibistro, jasno i glasno kanonski osuditi. Negda. nji Sveti Oficij', koji je biosllprcl7lllf11tribuna! fide t et haereticae pravitatis, postao je Već za pontifikata Pavla VL, i ostaJi~jpod sadašnjim pontifikatom, formalno tako različitim od pontifikata Pavla VL, samojednim dikasterijern koji svako toliko pozove na "bratski razgovor" kakva previšebučnog dekompozitora katolizicma, pa taj dekornpozitor i nakon "bratskog razgovora"ostaje pri svojim mnijenjima i nastavlja ih širiti. dok rečeni "bratski" dikasterij s vremenana vrijeme izdaje kakvu preobziruosročcnu deklaraciju koju uglavnon.1.nitko ne čita.

767

I I ' j

5 rl,J;1",

j lI;,i

A ljudikojima je doista stalo do čistoće katoličke vjere- i do poštivanja dvotisućljetnekatoličke Tradicije - boje se, većinom, glasno i jasno ;govodti, daih ne bi proglasili"protukoncilskima' . } , '

Vaš "Uz rub (42)" pozorno sam pročitala. Mndgo toga u njemu i ja bih sama'tako napisala, Ovdje ću Vam iznijeti nekoliko misli uz mjesta koja bih napisala drukčije

(kad bi se u sadašnjem neokonfonnizmu u Crkvi to smjelo javno napisati).Insistirate na kontinuitetu Il.Vaticanuma spram prethodnih,koncila, To je izraz

katoličke poslušnosti, ali činjenice sutvrdoglave, II. Vaticanum bio je atipičan koncil,koncil kakva nikad dotad, od IV; do XIX. stoljeća, nije bilo.Evi prethodni ekumenskikoneiIi bili su ili dogmatski i disciplinski, ili samo disciplinski. Uspjeli su samo onikoji su donijeli dogmatske definicije i disciplinske kanone. Posve je neuspio upravoonaj koji nije definirao ništa: V. Lateranski, 1512.-1517. (to je upravo jedan hrvatskibiskup, mons. Frane Franić - u svojoj ondašnjoj fazi ... - imao hrabrosti reći naVatikanskom radiju na sam dan završetka II. Vaticanuma, 8. XII. 1965., auribus meisaudivi), Drugi Vatikanski htio je biti "pastoralan" koncil: ni dogmatski ni disciplinskinije definirao ništa. Od 16 njegovih dokumenata, samo dva nazvana su dogmatskim a:dogmatska konstitucija Lumen gentium (o Crkvi) i dogmatska konstitucija Dei Ver­bum (o Božjoj Objavi). Ni uz jedan' drugi dokument II. Vaticanuma (2 konstitucije, 9dekreta, 3 deklaracije) ne stoji oznaka "dogmatski". Apsolutno ni uz jedan od svih 16

\ nema kanona (anatematizama, tj. klasične vjekovne formekatoličke dogmatskedefinicije: "Si quis dixerit '" anathema sit"). I prethodni koncili donosili su konstitucije,ali kao uvod u kanone što im slijede. kao tumačenje tih kanona. Ozbiljni i sigurnikatolički teolozi vazda su naučavali da u aktima jedndga ekumenskog koncila katolikeu savjesti obvezuju samo kanoni, ne i uvodne tumačidbene konstitucije što im prethode.Drugim riječima. DuhSvetijamči nepromjenjivu isti~tost samo kartonimaekumenskihkoncila; uvodne turnačidbene konstitucije, pak, mogq sadržavati i propadljive teološkeelemente, uvjetovane kulturom vremena i prostora. T~ je vazda bila doctrina theologicecerta o aktima ekumenskih koncila. A II. Vaticanurnjponavljam, nije donio nijednogajedinog kanona. Zato je netko rekao, ne pretjcrujućf previše; da jeIl. Vaticanurn bic"samo jedna propovijed na najvišoj razini". A ipak, pregnulo se nakon II. Vaticanurnada se od toga atipičnog koncila, od toga koncila koji nije definirao ništa (čak ni pojmovekojima je operirao,: osoba, sloboda), učini najvažni$ koncil u povijesti Crkve, jedinivažan za nas. današnje katolike. Malo je poznato.j rručno je reći, ali tome je pridonioi sam Pavao VL, pustivši da njegov državni tajnik, kardinal Jean Villot, godine 1975..u njegovo, Papino, ime piše francuskom episkopatu da je "Dru-gi Vatikanski konciljednako važan kao i Nicejski, a u nekom smislu još i važniji" (to je pismo objavljeno uFrancuskoj. imam tekst). Drugi Vatikanski, koji nije definirao apsolutno ništa, i Nicejski,koji je definirao ništa manje nego božanstvo Isusa Krista, istobitnost (homoousia,consubstantialitasi Kristovu s Ocem...

Svojornt'pastoralnorn" (propovjedničkom)fonu0111 Drugi se dakle, razlikujeod prethodnih koncila, dogrnatskih i disciplinskih. Vi, Radovane, zacijele poznajeteDnevnik Raisse Maritain ("Jourl1al de Raissa"). U njemu ćele naći, opisanu davno

768

ilt

, prije II. Vaticanuma, prigodom dogmatske definicije Pija XII. de Virl\ine assumpta,"razliku što je sensusfidelium doživljuje između propovijedanja jedne.terne katoličke

pobožnosti i dogmatske definicije te iste teme. f .I

Drugi Vatikanski koncil ne razlikuje se tod prethodnih samo formom, nego inekim točkama svoga sadržaja. Na primjer: do II. Vaticanuma,svi su koncili, svi Pape,sva katolička Tradicija naučavali da samo istina može imati prava u društvenimustrojstvima, dok se neistina u njima može samo tolerirati. To jest: pojam prava naopstanak i djelatnost Crkva je vazda vezivala za istinu, ne za dostojanstvo ljudskogbića. Zato je Crkva, tvrdo vjerujući da ona jedina ima istinu (j Bogu i čovjeku, uvijeknaučavala da jedino ona, Katolička 'Crkva, ima pravo opstanka i djelatnosti, a drugekršćanske konfesije i druge religije da se mogu, silom prilika, samo tolerirati. I onda,kad II. Vaticanum donosi deklaraciju Dignitatis Izuma/we (neslučajno nazvanu baštako!) o vjerskoj slobodi, u kojoj deklaraciji temelji vjerskuslobodu; tojest sl0b<?9.Psvake religije, upravo na dostojanstvu ljudskog bića a ne više na tezio pravu istipe­onda to, Radovane, nije samo "pomak akcenta", nego je to druga, drukčija nauka.Pokušajte pročitati, usporedno, Silab Pija IX. i Dignitatis humanae II. Vaticanuma:nema te intelektualne akrobacije koja čovjeka može uvjeriti da. 'ta dva dokumentaizrazuju istu nauku s tek nešto promijenjenim akcentom.

Drugi primjer: do II. Vaticanuma, ekleziologije je bila piramidalna: na vrhuPapa, pod njim kardinali, pa nadbiskupi, pa biskupi, pa svećenici i redovnici, paredovnice, pa bogoslovi, a na dnu "obični vjernici". Drugi Vaticanum ustrojio jeekleziologiju koncentričnih krugova. Piramida i koncentrični krugovi.to su različite

geometrijske figure. Nema te pameti koja će raz~mnu čovjeku dokazati da su piramidai koncentrični krugovi isto, da stoje II nekakvu ~eđUsobnoIl1 "kontinuitetu".

Ili, treći primjer. Biskupi su prije fran~~kerevohicije,au-srednjoeuropskimzemljama (Austro-Ugarskoj i Njemačkoj) i do siršetka 1. svjetskog rata, bili zavisni odPape praktički samo u dogmatskim stvarima. ali njihova znatno široka samostalnostnije bila utemeljena teološki, nego državno-pravno. Poslije francuske revolucije,odnosno poslije 1918., biskupi su postali Papinim prefektima, i takav njihov lik bio jeutemeljen tak dogmatski, definicijom Prvoga Vatikanskog koncila 'o Papinu primatu i

infalibilit:tU:'~..itko.,.... sve...~.. 0.. II.... v_.atica.~u~a, ~ije f;ovorio ~.'."biSkUPS~~.·.in,"· koleg~jalitetu"~o skupnoj odgovornosti SVIh katoličkih bisku a za cijelu Katoličku Crkvu. DrugiVaticanurn proglasioje taj "kolegijalitet", tu sk ~pnuodgovomost,doduše "cum Petroet sub Petra" . ali Saina ideja biskupskog kolegijaliteta i skupne odgovornosti za Cr~J'~

novaje u Crkvi, nova u smislu da se taj kolegijalitet i ta skupna odgovornost smatr~j~nečim permanentnim, nečim što je trajno in actu, dok Se prije ll. Vaticanuma tvrdo inepromjenjivo držaloda se biskupski kolegijalitet i skupna odgovcrnostzacijelu Crkvuostvaruju sa.n10h:aekimlenskirilkoncilima,s jedinom iznimkom rimskog.biskupa kojijeveĆpotkrarCštoljećakao vrhovni'doctorfidei et disciplinae ecslcsiasticac nastupiopred jednommjesnom Crkvom izvan Rima, onom u Korintu (KlcmenrI.).

,.' ~loiio bi se nizatijoš primjcrfl, ~~li i ova tri dovoljno pokazuju da je.muterijalnonemoguće govoriti o "kontinuitetu" izmedu II. Vaticanuma i prethodnih koncila. ,Vi

769

"i

pišete da se Ivan Pavao II. neprestanopoziva na II. Vaticanum. Ja sam, Radovane,kroničar papinske kronike u jedinom hrvatskom listu koji sustavno i redovito pratizbivanja sadašnjeg pontifikata..Slušani govore sadašnjeg Pape doslovno svaki dan,izvješćujem u GK o najvažnijima od njih, [evo što ću Vam reći: Ivan Pavao Il.pozivase na II. Vatikanski koncil, jet krio Pa'p~ mora govoriti-o kontinuitetu toga koncila uTradiciji Crkve, ali sam zna da nije tako, 'sam zna da je taj koncil bio atipičan, sam znada ga autentični sensusfidcliuni nije prihvatio, i zato.~ sve i pozivajući se formalno nataj koncil, nastoji graditi Crkvu kao da toga koncila zapravo nije ni bilo. Ja mislim dau biti (ne u svakom od svojih pokušaja "restauracije") dobro čini, jer jedan Papakoji bizanemarivao autentični sensus [idelium ne bi bio razborit Papa. Ivan Pavao II.revalorizira (i previše) marijansku pobožnost, koju je II. Vaticanum blago zasjenio;uporno govori o Križu, koji je II. Vaticanum gotovo posve zastro slavom Uskrsnuća;

vraća ekleziologiju piramide, koju je II. Vaticanum pokušao pretvoriti u ekleziologijukoncentričnihkrugova; insistira na razornosti totalitarnih ateizama na vlasti, o kojimaII. Vaticanum zapravo nije ni govorio; razvija teologiju nacije, o kojoj II. Vaticanumnije ni pisnuo. Moglo bi se i tu još nabrajati, ali i ovoliko je dosta da se uoči kako jepozivanje IvartaPavla II. na II. Vaticanum samoformalno. A pozoran novinar vatikanskekronike, koji Vam ovo piše, mogao je zapaziti i kako pozivanje Ivana Pavla IL na II.Vaticanurn postaje sve ~ljeđil11. Na primjer, n~~očetku svog pontifikata tumačioje

Ivan Pavao II. da putuje po krajevnim Crkvama zato da bi-utvrdio biskupski kolegijaliteto kojemu govori II. Vaticanurn. Poslije je prestao spominjati taj motiv svojih apostolskihputovanja, i uzeo tvrditi da putuje kaqPetar poslan utvrđivati braću u vjeri. Napokonje, nakon dosad posljednjeg apostofskog putovanja (u Aziju i Oceaniju, prošlogstudenoga), na novinarsku opasku tf zrakoplovu da ta putovanja previše koštaju,odgovorio da smo beskrajno skupljeni cijenom otkupljeni, i da on mora to naviještati.Kao da izvan Ril~la nitko to ne zna pqije nego Njegova Svetost dođe to reći ... tParcemihi Domine quia DalmataSLim, ako sqm možda povrijedila reverentiam debitant mišljukoja mi je spontano došla pri slušanju te najnovije motivacije Njegove Svetosti, jerpomislila sam: pa, naše predragocjene Otkupljenje materijalno je stajalo tridesethramskih šekela, to jest ondašnju cqenu jedne njive, plus dvije grede, četiri čavla,

jednu drvenu pločicu, malo boje za tifulus i valjda decilitar aromatizirana octa...).30. siječnja. - Razlika izmedu Pavla VL, Pape koji je II. Vatikanski koncil

I. .

nastavio i dovršio i pokušao ga provesti u praksi, i Ivana Pavla Il., Pape koji se pozivana taj koncil a zapravo vodi Crkvu mirno njega jer drukčije i ne može - ta razlikakarakteristično se vidi II načinu na koji su prošle deseta i dvadeseta obljetnica togakoncila. Desetu obljetnicu Pavao VI. nije uopće nikako proslavio, jer, kako su tadarekli ozbiljni promatrači -.ne samo kršćani nego i agnostici -~inije imao što slaviti.Drugi Vaticanurn želio je obnoviti Crkvu, ali praktički je/d'rQdi6dekonlpozicijol11f

::.ka.toli(:itnll'favao·V[~ to je. s neizrecivom mukom. posve lucidno vidio, pa ako i nijeimao snage da tu dekompoziciju zaustavi. barem nije pred njom zat'..arno oći. Zatu i;nije proslavio desetu obljetnicu toga konci I~f. Ivan Pavao lL~ :phk (koji je kao nadbiskupkrakovski na ·tonciiubioprii"ično konzervativan - njegov koncilski govor o potrebi

g;nli/'.

~ j: ~

". .precizacije sheme Dignitatis humanae pretiskala je nakon njegova izbora' revija"ltinćraires", glasilo "tvrde jezgre" francuskoga katoličkog integrizma - revija u kojojmons. Lefebvre objavljuje svoje izjave i kojoj šalje svoje blagoslove) - dakle, IvanPavao II. ponio se o dvadesetoj obljetnici koncila kao da nikakve dekompozicije,prouzročene koncilorn ako i protiv volje koncila, nikad nije nibilo, Pa je proslavio tudvadesetu obljetnicu čak izvanrednom biskupskom sinodom, koja je, kroz dimkomemorativno-celebrativnog tamjana, po želji i volji Njegove Svetosti lijeporefazonirala samu optiku Il. Vaticanuma, vraćajući Crkvi lik Mystici Corporis i kritičkiproblematizirajući njezin lik Naroda Božjega, tj. lik koji tvori upravo srž ekleziologijeU. Vaticanuma... Vidite: Pavao VL, tjeskobni idealist iz Lombardije, nije htio zatvaratioči pred činjenicom da se za 10. obljetnicu II. Vatican uma nema što slaviti; da jeposlije njega došao Pio XIII., taj bi bio cum suprema auctoritate apostolica jednostavno,čisto i bistro revidirao entuzijastičku i prema protestantima previšeobzimu ekleziologijuII. Vaticanuma; Ivan Pavao II., romantični Poljak, radije daje refazonirati tu ekleziologijukroz tamjan proslave 20. obljetnice IL Vaticanuma,

Vi u svom osvrtu točno zapažate da su sastavljači dokumenata II. Vaticanurnabili većinom sa Zapada. Ja već godinama govorim manje obzirno: cijeli taj koncil stojipoglavito II optici 'Prvoga svijeta, i prilično u optici Trećega; ali Drugi svijet, ovaj ukojemu i mi živimo, svijet od Ljubljane do Pekinga, na Drugomu-je Vatikanskomkoncilu naprosto zanemaren. Zato se dokumenti toga koncila, osim konstitucije oliturgiji. u Drugom svijetu većinom ne mogu ni primijeniti. O njima u Drugom svijetu,osobito u nas gdje su najslobodniji, klerici mogu voditi akademske diskusije i pisatiučene rasprave, ali za laike Drugoga svijeta.ldakle za većinu Crkveu Drugom svijetu,ri su dokumenti većinom neprimjenjivi. To IsaIn baš ovih dana rekla dru. prof. JerkuFućku G.F.M., kad me telefonom pozvao da!29. t. mj, sudjelujem na "okruglom stolu"

I

zagrebačkoga svećeničkog tjedna, i čak mi. i~ svoje fratarske staklene kugle, predložioda za taj "okrugli stol" obradim jedno poglavlje (naznačio i koje, ah nisam zapamtila)iz "Lincamenta' za pripravu iduće biskupske sinode o laicima. Odgovorih mu da se jatime neću baviii, jer su i ta Lineamenta, i razni drugi dokumenti Rimske kurije, i samidokumenti II. Vatikanskog koncila pisani za.Prvi i Treći svijet, a Drugome su većinom

neprirnjenjivi, Ljube:ni~ater Jerko rekao ~a to: ~a bi i vto trebalo jedno~. reći. Jaotpovrnuh da sam bas to I rekla u onome s\!om lanjskom članku u GK o laicima - pame zbog njega kamenovao jedan hrabri] pseudonimni junak "koncilski laik" iglasnogovornik onih teologa koji bacaju u tmine izvanjske gotovo sve od čegaje Crkvado II. Vaticanuma živjela. (Na taj "okrugli stol" odbila sam poći, prvo zato što mi smojim inzulinodipendentnim diabetesorn može biti opasno sad putovati kroz visokisnijeg Gorskog kotara, gdje vlakovi stoje na zatrpanirn prugama i po nekoliko sati;drugo zato što mi se nije dalo sjesti za isti stol s onim pseudonirnnim junakom"Tomislavom Horvatom" i s vrlim "koncilskiru reformatorima' koji ga purnpaju uDubravi zugrebačkoj.) .

Pišete da su sastavljači dokumenata II. Vaticanumu "ipak 111anjina". Jesu onibrojčano manjina, hoću reći: pojedinaca koji su tc dokumente sastavljali nije bilo mnogo,

""': .' .

771

"" '. Ivaljda 'ne više od 5-6 tisuća uzev sve skupa i koncilske oce i njihove perite i članovepripravnih komisija. Ali, brate, ti su ljudi u tim dokumentima izrazili optiku Prvoga i,barem donekle, Trećega svijeta. A Prvi i Treći svijet geografski su prostor na kojemuživi većina katolika, pače većina kršćana uopće. Ako Europa i jest znatno raskršćanjena,Latinska Amerika to nije, a u Latinskoj Americi živjet će oko ne tako daleke godine2000. polovica svih katolika na svijetu. U Drugom, svijetu samo je šest narodarimokatoličkepovijestii kulturervečinom sačuvane katoličke vjere: Slovenci, Hrvati,Mađari, Česi, Slovaci, Poljaci. To nije mnogo, pogledajte zemljovid svijeta. Globalnouzev, stanovništvo Drugoga svijeta, u luku od Ljubljane do Pekihga, golemom jevećinom pravoslavno, ili nekršćansko (čak nemonoteističko), ili već ateizirano. A II.Vaticanum napravljen je za rimokatolike izvan Drugog svijeta, napravljen je čak višei za protestante, kojihje većina u Prvom i Trećem svijetu, nego za rimokatolike Drugoga

',; svijeta, da o ukrajinskim grkokatolicima i ne govorimo.Vi pišete i o potrebi "čak za novim Koncilom na kojemu će doći do izražaja

većina, tj. oni koji žive bez slobode ili kruha, a takvihje sve više i više". Ja bih smjernorekla da je želja za takvim novim koncilom jedna plemenita iluzija, i da bi i samu tuformulaciju trebalo precizirati. Jer nije isto biti bez slobode i biti bez kruha, premda semože istodobno biti bez obojega. Ima naroda gdje nitko nije gladan, gdje je dapače

socijalno i mirovinsko osiguranje bolje nego drugdje, a ipak u takvim situacijama Crkva\\ ima samo "vertikalnu" slobodu, dok se njezino naravno pravo na "horizontalnu" slobodu

niječe upravo kao naravno pravo, pa i osuđuje kao pretenzija na politizaciju. Dakle.sam izričaj o "novom koncilu većine koja živi bez slobode ili kruha" trebalo biprecizirati, jer to nije jedna, to su dvije većine koje niedusobno praktički nemaju ništazajedničkoga, osim iste vjere i pripadnosti istoj Crkvi. Te dvije većine, različite igeografski i kulturno i politički, ne bi se mogle [sliti u jednu većinu na nekomhipotetičkom budućem koncilu. Koncil tvore biskupi. Otvorite Papinski godišnjak,izbrojite biskupe Drugoga i biskupe Trećega svijeta, !"zbrojite im kardinale. Najednombudućem koncilu po svojoj bi prilici prevagnuo Tre~i svijet, nikad Drugi. Premalo jebiskupa iz Drugoga svijeta, i ne može ih ne biti rnalojjer je u Drugo.m svijetu. relativnomalo katolika. K tome, valja imati na umu i obzire što ih je Sveta Stolica, po smrti PijaXII.. uzela iskazivati spram društveno-političkihsustava Drugoga svijeta. Na primjer,Pio XII.odbio je diskretne sovjetske a....ances, jerJe držao da kao Papa, kao Pere communne može i ne smije razgovarati s velevlašću koja ~teizira svoje pučanstvo i koja jeukrajinske grkokatolike kao takve stavila izvan zakona, tj. zabranila im zakonskopostojanje, ukinuvši njihovo' crkveno ustrojstvo i pripojivši ih natrag nekatoličkom

patrijarhatumoskovskom, Takva situacija ukrajinskih grkokatolika traje nepromijenjenaveć preko 40 godina. Ni ateistički. točnije antiteistički stav spomenute velevlasti nijese ni za vlas' promijenio. A ipak, Ivan Pavao Il.želi barem u Kijev, a radobi i. u Moskvu.Već na samom H. Vatikanskom koncilu' nikakvih osuda nije bilo.oateizmu rta-vlastijedva daje taj koncil i progovorio, pa i to skrajnje obzirno. Dobra četvrtina toga koncila,oko 450 otaca. tražila je da koncil precizno. i uzimajući ti obzir prilike nastale nakonll. svjetskog rata (kad se ateizam na vlasti proširio na oko sto milijuna europskih ljudi,

772

._----.-_..-------..

ii

IICj;l ,JI ll, I

većinom katolika) - tražila je, dakle, ta četvrtina koncilada koncil u pogoršanim vjerskim

prilikama izričito osudi sustav što ga je Pio XI. ~ svojoj enciklici Divini'Redemptoris'nazvao "intrinsece perversuni". Odgovoreno irn'je da je to već osuđeno od Pija XI. iprethodnih Papa, pa da koncil neće ništa ponovno osuđivati. Da. Sadašnji Papa želi

poći u apostolski pohod barem sovjetskoj Litvi katoličkoj,ako ga u Kijev ili uMoskvune puste, a encikliku Divini Redeniptoris nitko više i ne spominje, kamoli da bi je

čitao. Nije to samo "pomak akcenta", dragi Radovane, to je temeljito drukčijapapinskapolitika (pastoralna, dakako), na koju se Sveta Stolica karitativno odlučilaželeći njompostići ono što nije postigla prijašnjom tvrdoćom. Ali postići će na tajnačin jedva što,a poglavito ništa, osim možda kojega malo slobodnije izgovorenoga"Gospodi porniluj"(kako je govorio pokojni Manlio Lupinacci, vijećnik rimske općine, konzervativniliberal, sjajan pisac).

Evo malo prije, dok sam slušala talijansku večernju emisiju Vatikanskog radijaod 21, l Osati, u kojoj je neka pastoralna duša čistim rimskim akcentom nježno tumačila

kako mi katolici, među kojima je čvrstoća obitelji uzdrmana ili i razorena, možemo upogledu čvrstoćeobitelji mnogo naučitiod islama (sic!) - sjetila sam se, u vezi s Vašomtezom o "pomaku akcenta", jednoga rimskog kneza. Jednog Pignatellija, ako sam dobro

" ,

zapamtila, dakle člana-obiteljikojaje Crkvi dala i jednoga Papu, Inocenta XII. (AntonioPignatelli, 1691.-1700.), pa i danas, kao svaka obitelj rimskog plemstva koja je Crkvidala jednoga ili više Papa, drži na spomen toga ukrasni jastuk na zidu u posebnojsvečanoj dvorani svoje palače. Elem, taj knez prešao prije nekoliko godina na islam,To je drugi rimski knez koji je prešao na islam, prvi je knez Massimo, potomak FabijaMaksima Kunktatora, a rastavljeni suprug glumice Dawn Adams.koji je darovao svojezemljište za rimsku džamiju, pa se tada u cijeloj Italiji našao jedan jedini novinar, i toŽidov i laicist, Carlo Casalegno iz turinske Stanjpe (ubijen poslije od Crvenih brigada),da zamijeti e bi ipak trebalo paziti da minaret te rimske džamije ne nadvisi kupoluSvetoga Petra. I dakle, onaj knez Pignatelli nedavno govorio na Vatikanskom radijukao predstavnik talijanskih muslimana, govorio ~slanlskin1Ieksikom,dodajućipropisaniislamski blagoslov svaki put kad je spomenuo ~uhan1eda.Na Papinu radiju, i nikomništa, to se danas smatra normalnim. Aja se, slušajućiga kako s Papina radija blagoslivljaMuhameda, sjetih jednoga drugog rimskog kneza, Eilippa Orsinija. Taj je bio jedan oddvojice prinčeva asistenata papinskog prijestofja (principi assistenti al Soglio), drugije bio, i danas je, don Aspreno Giuseppe Colonna. Prvorođeni Colonna i prvorođeniOrsini od XVI. su stoljeća knezovi asistenti plpinskog prijestolja. Dakle, onaj Orsininije uopće otpao od katoličke vjere, kamoli da bi prešao na neku drugu, i tojošnekršćansku,Samo se, negdje potkraj pedesetih godina (1958:, ako se ne varam),~pleo

s glumicom Belindom ~ee (poslije poginulom u prometnoj nesreći) i zbog nje ostavioobitelj (suprugu do~nt.i Francu Bonaccorsi i dva sina); To je bilo; d.W~'.gljl1o' da se častknezaasistenta papinskog, prijes tolj a oduzmerie samo njemu. nego i njegovu potomstvu:njegov prvorođenisin don Domenico NapoleoneOrsini nije više te časti .dobio. 'premdaočevoj gluposti baš ništa nije knv, bio je dječak od desetak godina kad ih je otacostavio. Drugo mjesto kneza asistenta papinskog prijestolja ostalo-je prazno do Pavla

773

, ,i,' \~

VL,kojije na nj imenovao kneza don Alessandra Torloniju.čije je kneževstvo, uostalom,prilično svježe, od prošlog stoljeća, zaradili ga gradeći željeznice u papinskoj državi, aOrsinije su već u srednjem vijeku rimsko-njemački c~rev'i izjednačili s carskim ikraljevskim obiteljima, dok se Colonne uzdižu i nad njih, jer tvrde da su de genteJulia, a i dali su Crkvi više Papa (Orsinijipodrijetlom nisu Rimljani nego Goti). Voila,tako je to bilou doba quandola Chiesa sapeva esser signora. Jedan Orsini izgubio zasebe i svoje potomstvo častkneza asistenta papinskog prijestolja samo zato što je imaoavanturu s nekakvom glumicom, a jedan Pignatelli, knez iz obitelji krštene uprakršćansko doba, prelazi na islam pa ga zovu da na Pa~inu radiju govori o islamublagoslivljajući Muhameda. Nije to, brate, samo "pomak akcenta". Nešto mnogo višeod akcenta tu se pomaklo.

G Ivanu Pavlu II. pišete: "... novi Papa, koji hrabro ispovijeda svoju vjernostIsusu Kristu, Crkvi i Koncilu, ali i svojoj poljskoj domovini". G vjernosti NjegoveSvetosti ll. Vatikanskom koncilu već je bilo riječi u ovim nefarbanim bilješkama. Iznetom navedenih Vaših riječi najzanimljiviji mi je onaj "ali". Vrlo je dubok taj "a/i", ,Radovane, mnogo dublji od r~zine svijesti na kojoj ste ga pisali. Taj Vaš "ali" dubokjekao katolicizam koji Vas je formirao. Da ste tu mjesto suprotnog veznika "ali" napisalisastavni veznik "i", bila bih morala pomisliti da je konformizam zatrpao dubokuracionalnost Vašega katolištva. Srećom. napisali ste "ali". Osjetili ste dakle negdjeduboko, dublje od razine svijesti, da ima nečega suprotna, nečega neskladna izmeduvjernosti jednoga Pape Kristu i Crkvi i afiširanoj vjernosti toga istog pape njegovojzemaljskoj domovini.' !

,. ~?žda se čudite čitaju~i ovo. Evo~a ~am pokušam objas~iti, Nikako.nernislimreci da 'Papa nema domovine" (kao sto Je Karl Nrarx tvrdio da "proleter nemadomovine", pa zato marksisti pravo i ne znaju što bif s pojmom domovine, i nekakozaziru od njega. jer taj je pojam stariji od njihove: ideologije). Papa takoder imadomovinu. Ali, Radovane, mi smo već skoro dva tisućljeća navikli misliti da su za

, !

Papu, Zajedničkog oca. sve zemlje i cvi narodi j;~d0~!ko vrijedni: aako je neki narodbio od Papa posebno ljubljeni poštivan, nije to bilo zato što je to bio njihov narod,nego zato što je taj narod, konkretno francuski. osobito'proslavio vjeru i Crkvu katoličku

(Fi/ia primogenita Ecclesiae. Gesta Dei per Francosfa red je dodati i darovnice PipinaMaloga i sina mu Karla Velikoga, kojima je utemeljena papinska svjetovna država,koja je trajala tisuću godina; da nije bilo tih darovnica franačkih kraljeva, Papa nidanas ne bi biodržavni vrhovnik na .ona 44 hektara grada Rima). Pogledajmo Papenašeg života: Pio.Xl.iTalijan. i to iz Lombardije gdje je talijanski patriotizam visokorazvijen, nije dopuštao svonledrža.vnom tajniku, kardinalu Pietru Gasparriju; da prednjim zoveltaliju'vil nostro. Paese": Pio XII., iz obitelji papinskog plemstva '(markiz diViterbo e d'Acquapendente). bio je više Rimljanin negoTalijan: Ivan XXIII.. sin'lornburdskilrseljaka. govorio-je da su za Papu Italija i Filipini jednakovrijedni; PavaoVI..lombardski"pleinić.llohi/c di Brescia (i to nobile bianco. tj. iz jedne od ouil- obiteljitalijanskog plemstva koje su prihvatile ujedinjenje Italije nimalo ne plačući zapapinskom svjetovnom državom). volio je Italiju kako je nije volio nijedan Papa poslije

774

. 4.·&J4·j4Q5N

'I

; I

j(l i:I{Lti

"

" . ~

""'snu1i Julija II. (onoga koji je i umro vičući: "Fuori i barbari dall'ltalia'tt, ali za tajveliki i duboko proćućeni patriotizam Pape Montinija doznali smo tek po njegovojsmrti, i to doznali od Giovannija Spadolinija,naicista, generalnog tajnika talijanske

~

Republikanske stranke (rnazzinijanske), povjesničara koji se bavi političkom poviješću

Italije XIX. stoljeća (danas je ministar obrane, zbog velika uma i velike debljine zovuga "il prosciutto pili intelligente d'ltalia"). Za svoga papinskog vijeka, Pavao Vl. samoje katkada, vrlo rijetko, s onom svojom finom .i malo plahom ljubeznošću, i to govoreći

isključivo Talijanima, znao reći: "La nostra Italia" (Pio XII. nije govorio "la nostraItalia", nego "di/etta popolo romano"). I onda, nakon33 dana smiješka Pape Lucianija,dolazi iz Poljske Papa Wojtyla, S njime Poljska, njegova: zemaljska domovina, postaječak tea/alkom kategorijom. Neću o tome duljiti, poznato namje svima. Samo, svakomutko s nekim divljenjem ističe naglašeni patriotizam Pape Wojtyle, ja bih postavila ovopitanje: a sutra? Što ćete sutra, kad Papa više ne bude Poljak? Poljake se nekakouobičajilo voljeti, premda oni vole samo sebe (a nas Hrvate jedva da i poznaju. a i onomalo-koliko nas poznaju toliko nas i preziru - čitajte što je o tome pisao, godine 1848 ..ilirac Bogoslav Šulek). Dakle, sutra, budući da je mudra vjekovna talijanska barijeraprobijena. Papom može postati čovjek iz bilo kojeg naroda. A što ako bude iz nekognaroda koji je drugim narodima, sticajem povijesnih okolnosti, manje simpatičan, recimokao nama Hrvatima Mađari, od kojih pamtimo samo posljednje stoljeće državno-pravnihsukoba. a bacamo u tmine izvanjske prethodnih sedam stoljeća našega ustavnog bratstva.pojave apsolutno jedinstvene u povijesti svijeta. koju su još naši ilirci zvali stuparmundi? No dakle. što ćemo ako Papa sutra bude Mađar pa počne s katedre Petra Apostolaekspektorirati svoju ljubav za Magyarorszdg i ti beskrajnirnjavnim molitvama zazivatiMagnam Hungarorum Dominant i tumačiti UrIJi et orbi da je Hungaria RegnumMarianum i daje njezin apostol ujedno i njezi~ prvi kralj, sanctus Steplianus protorexapostolicus? Što u tom slučaju? Hoćemo li s~ ipak sjetiti da su nam Ugri povijesnaustavna braća, što ljubljeni Poljaci nikad nisu bifi, i da smo zahvaljujući onomu' ugarsko­hrvatskom stuporu mundi već od I 222., dakl~ samo sedam godina nakon engleskeMagnae Chartae Libertatum, živjeli u najstarijoj ustavnoj drzavi europskog kopna? Ida nam je katedralu u kojoj kuca cor Croaiiae~sagradio jedan sveti kralj ugarski? I da~e tu katedralu sagrad.io o de~~toj obljet~ici kanopizacije sv~ga~c;vetog prastric~ i pos~~tioJe ne samo Uznesenju Manjinu nego i torne sv}Ctom Kralju, sto,danas marljivo tajimokao sramnu bolest? Ili ćemo se pokunjiti pod eventualnim Papom Mađarom?

Eto, nad takvim se pitanjima. čini mi se. vrijedi zamisliti svima koji se ,dj~as

oduševljavaju naglašenim patriotizmom Pape Poljaka. A ima tu i još hrpa drugih pitanja.Na primjer: kako bismo se bili osjećali jučer, da je nekom Papi Talijanu palo na pamettoliko insistirati coram Vrhe ct orbc na njegovoj domovini Italiji? Ili: kako ćemo seosjećati sutra, ako Papa bude. recimo, crnac iz Afrike? Jer i to je moguće. ništa višetome ne stoji na putu. već u prošla dva konklava bio je među papabilima izvrsni kardinaliz Benina. bivšeg Dahomeja. Bernardin Gantin. danas prefekt Kongregacije za biskupe.

'Što ćemo dakle pod eventualnim Papom crncem? Uzeti posebno ljubiti njegv Benin iliKamerun ili što već bude'? Učiti njegov jezik swahiliili koji već? Jer i to s Papinim

775

, .materinskirn jezikom kanda je, pod Papom Poljakom, postalo problem za prevoditelje(quorum 'ego) tekstova Njegove Svetosti. Čujte dražesni primjerić. Smjerno potpisanadobiva od svoga glavnog urednika nalog da najhitnije prevede pismo Ivana Pavla II.mladima za Cvjetnicu' 1985. S naputkom (koji se pokazao veoma razboritim iopravdanim), neka ne radim samo po talijanskom tekstu (francuski tekst, bolji, nije mi 'uslijed stiske vremena bilo moguće poslati). nego i po latinskom, Ua najbolje bi bilokad bismo imali poljski tekst, jer Papa misli i piše izvorno 'poljski, njegova je posvetočna misao samo na poljskom jeziku". Ja sam redovito poslušan novinar, već i zatošto je novinarski neposluh jedna kontraproduktivna gnjavaža i suvišna komplikacija.Ali tada otpovrnuh dragom don Živku: "Ne, Katolika se nema ticati na kojem jezikuPapa .misli i piše. Izvorni papinski tekst jest latinski". Pa sam i napravila taj prijevodpo latinskom i ujedno po talijanskom tekstu toga pisma Njegove Svetosti. Gledalausporedno svaku rečenicu u oba teksta. A bi li i don Živko spominjao daje posve točnaPapina misao izražena samo njegovim materinskim jezikom, kad bi taj jezik bio nepoljski. nego, recimo, mađarski ili swahili?

Još nešto. Po smrti Pape Pacellijavjerovali smoda je s njime umroipapinskinepotizam (Pio XII. uzdigao. je svoje rođake, markize Pacellije, na rang,papinskih

. .. . ~

knezova, dao im odgovorne "i' lukrativne financijske službeu Vatikanu). Taj obiteljskinepot izam nije općoj Crkvi baš ni škodio, katkada joj je 611<: ikoristiovnprvsv. KarloBorornejski bio je kardinal nepos Pape Pija IV: Ali ipak, mislili smo. bdije da je togaobiteljskog nepotizma zauvijek nestalo. 'Trinasljednika PijaXII. zaista su držali dalekosvoje rođake. Ionda, dolazi Papa Poljak. Nitkona nepotizarnnijćvišenimislio.uostalom

znalo se da novi Papa nema rodbine, svi su' njegovirećufutli~ Dolazi 22.' listopada1978., dan "svečanog početka" novog pontifikata: neobičnaformula "svečani početak"

zamijenila je tisućljetnu papinsku krunidbu, koju je ~3-dnevni Papa Luciani izmeđudva smiješka dospio ukinuti (čak bez ikakva kanonskog spisa o tome, i protivnoodredbama Pavla VI. o krunidbi novoga Pape),a IvanPavao IL, u svome veličanstvenom

nastupnom govoru na, taj dan, nijepropustio dati nafznanje da on taj ukid papinskekrunidbe bas i ne smatra jako pametnim. Obred "svečanog početka pontifikata", bivšekrunidbe. znatno su pojednostavili za oba Ivana Pavla. Ali ostala je u njemu"oboedientia" , ono kad kardinali jedan po jedari prilaze novom Papi i daju mu pozdrav

" svoje poslušnosti.Sačuvanje i redoslijed tih.kardinalskih prilaza novom Papi sjedećem" t

na faldistoriju: prvi kardinal dekan, za njim ostali kartlinali biskupi, za njima kardinaliprezbiteri, na kraju kardinali đakoni. U stara vremena, ako je postojao kardinal nepos,činila se za njega iznimka u tom redoslijedu: kojemu god kardinalskom redu pripadao- biskupskom, prezbiterskom ili đakonskom -, kardinal nepos pristupao je adoboedientiam novom Papi odmah iza kardinala dekana. 1- 22. listopada 1978.•odmahiza kardinala dekana Carla Confalonierija, prišao je novom Papi: kardinal StefanWyszynski, primas Poloniae (u kardinalskom redu prezbiter). Dali mu mjesto kardinalaneposa (i još su naciocentrični Poljaci gunđali "zašto poljski primas nije prišao prvi").Tko je znao za te stare propise u redoslijedu oboedientiae, mogao je razumijeti već

tada: namjesto staroga papinskog nepotizma na razini'obitelji, evo se uspostavlja novi

776

•• 0 :. iQ aa

I I

:! I

/4 f j :f L/j? ;

i lt'.'.'r'I

papinski.nepotizamna razininaroda. U prvi čas, u ranom, zaista, veličajnom obredu,koji je djelovao kao sunčanočudo nakon strahovito teškoga i gorkog sutona Pavla VL,to daje poljski. primas nastupio na mjestu kardinala rieposa moglo se i ne zapaziti. Aliposlije se osjetilo, i previše. Ivan Pavao II. posjetit ćefsvojudomovinu Poljsku II lipnjuove godine po treći put. Sadašnji primas Poloniae,' kardinal Glempvizjavio je ovihdana na Vatikanskom radiju, govoreći talijanski s ostrogotskirn akcentom i upravo seneukusno smijući,da su Papini posjeti domovinivvećperiodizirani",svake četiri godine.A još ima priličanbroj zemalja"'Koje Njegova Svetost nije pohodila ni jedan jedini put.To je samo jedan primjer toga novog nepotizma na razini naroda. Moglo bi ih se nanizatijoš mnogo, počev od poljskih redovnica u domaćinstvuNjegove Svetosti, koje zaapostolski stol kuhaju poljska jela, Papa Wojtyla volio je u prvo doba svoga pontifikatačešće reći da je i Simon Petar došao u Rim iz daleka. Jest. Ali rimski Židovi, kojih supredci već oko lomače Julija Cezara plakali, i koji imaju najnerazorivije pamćenjenasvijetu, pamte ovo: da Simon Petar, iliti vam po. aramejskuŠirnon Kaifa, došavši u

. v . o' • ..~ ••

Rim, nije želio povrijediti ni osjetljivost Zidovaniosjetljivost krštenih pogana; nije seni jelom htio zamjeriti nijednima ni drugima.ipa se sve do svoje mučeničke smrti uNeronovim vrtovima hranio samo kruhom i vodom.Danas bi bilo valjda dosta da jedekao i ostali Rimljani, barem kad, primau goste'iirnske'zlipnike, koji onda ispričaju

novinarima poljsku gastronomiju objeda Njegove Svetosti. Nismo navikli na Pa.penacional iste, nikad takvih u Crkvi nije bilo (čaknikad su bili Francuzi), pa to Vam je.

II (Usput da spomenem, Židovi zovu Papu Apifior, tj. AbiPior, tj. Otac Petar.Taj naziv,koji raste iz nerazorivoga židovskog pamćenja.najjačijedokaz,jačiod svih apologetskih

, ipovjesničarskih, da je biskup rimski.zaista nasljednik p'etra Apostola).Dva puta spominjete mons. Lefebvrea: " ... nadbiskupa Lefebvrea, koji u Drugom,

vatikanskom saboru gleda opasno skretanje s pravo~a puta .;"; " ... do ekstremističkih

reakcija lefebvreovskog tipa". Prije nego počnemo ~ome, Radovane, lijepo Vas molimda me ne smatrate nekakvom "lefebvristkinjorn", kako bi Vam možda moglo pasti napamet pri čitanju ovoga što slijedi, Ja nemogu bit} "lefebvristkinjom" već naprostozato što ne vjerujem. kat) mons, Lefebvre, dasegodinu 1789. može i mora izbrisati izpovijesti. Kći sam oca jakobinskih uvjerenja, i uspomenu na takva svog oca štovalasam.i kao članica Katoličkeakcije, štujem je i dana] kao katolički novinar. Jedan samod veoma rijetkih kroničara II. Vaticanuma koji s~ zapazili i napisali jednu veomavažnu rečenicu kardinala primasa Poloniae Stefana Wyszynskoga izrečenu na tomekoncilu. Ovu rečenicu: "Mi rastemo iz triju korijena: Svetoga Pisma, rimskoga pra\'ai francuske revolucije". Ja znam da je mons. Lefebvre cijelim svojim svećeničkim ibiskupskim vijekom potvrdio naziv što su mu ga II mladosti, kao studentu na Gregoriani,dali njemački kolege iz Germanicuma: "die versteincrte S(lI1a doctrina". Ja znam dajeod mladosti bio i vazda ostao llll maurrassien, Ja znam da je mons. Lefebvre sklonlatinskoarneričkimdesnim diktaturama. Toliko za uvod u slijedeći ogled ić o mons.Lefebvreu.

Prvo, jeste li ga čitali? Baš čitali svojim očima njegove tekstove? Čitali i cijelidossier (objavljen u Francuskoj) njegova dopisivanja s dikasterijirna Rimske kurije i

777

'.I

njegovih-usrnenih razgovora s prclatima tih dikasterija? ~a mislim da se, bezI::r(~'\'IW

poznavanja tih tekstova, onions. Lefebvreu mogu samo ponavljati klišeji, napravljeniu krugovima ne uvijek Crkvi prijateljskim. 'i.

Drugo, ja mislim da.treba poznavati i cijeli živOLJ}i put mons. Lefebvrea, a nesamo ono što se ovdje-ondje pročitalo o njegovoj reakciji nakon II. Vaticanuma, kojujedni zovu pobunom, a drugi otporom. Mons. Lefebvre, redovnik rnisijske družbe DuhaSvetoga (spiritanci), bio je četrdeset godina misionar u Africi i Latinskoj Americi.Četrdeset godina vjerovjesnik. Od toga, kroz sedam godina, 1955.-1962., nadbiskupDakara u Senegalu, prvi ordinarij na toj katedri. Sadašnji kardinal nadbiskup dakarski,Hyacinthe Thiandourn, tiha slava Afrike, njegov je učenik, od njega formiran udakarskom sjemeništu, od njega zaređen, njegov neposredni nasljednik na dakarskojkatedri. Jedanaest godina bio je mons. Lefebre apostolski delegat za cijelu frankofonuAfriku. Za tisuće i tisuće ljudi u onim krajevima on je otac vjere. Odstupiv s dakarskekatedre. bio je kroz kratko vrijeme (od siječnja do kolovoza 1962.) biskupom francuskebiskupije Tulle, ali s osobnim naslovom nadbiskupa: Bio je i vrhovni poglavar svojeredovničke družbe, a kako spiritanci upravljaju francuskim kolegijem u Rimu, bioje,po pravu službe vrhovnoga spiritanskog poglavara. i rektor toga kolegija. Još mu scuvijek priznaje naslov nadbiskupa, premda se 1970. odrekao naslovne nadbiskupijeSinnade u Frigiji. Još uvijek je, to jest i sad je, kroz svih ovih preko II godina otkad jesuspendiran a divinis, prelat asistent papinskogprijestolja, Još uvijek se kao takavvbdi u Papinskom godišnjaku. Još uvijek se u tom Godišnjaku donosi njegova curricu­luni, medu podacima o biskupiji Tulle. I kad mons. Lefebvre kaže: "Za on.o što sam zaCrkvu radio.ja sam dobio sve počasti osim kardinalsko", pnda, mislim. valja ponajprijeznati o ćemu on to govori. 1

\,

Treće, stav mons. Lefebvrea prema II. Vatikanskom koncilu treba precizno,poznavati. Obično se misli i piše da on globalno odbija qije!i taj koncil. To nije istina.Mons. Lefebvre ne prihvaća samo Iri dokumenta II. \{aticanuma. ona tri koja nijepotpisao. Ostalih je 13 potpisao, i nikad svoga potpisa nije povukao. Pomislit .ćete

možda i Vi, kako se obično misli. (bje nrvi od ona tri dokurnenta. štoih mons. Lefebvrenije potpisao, konstitucija Sacrosanctum Concilium, "0 liturgiji. Ni to nije istina.Konstituciju' o Iiturgiji kon'cil~,~ije otac T~f,ls. Lefebvre potpisa<J.~:N~n~a.~l ;n,je~~u

\ tekstu kao takvom ničegaštojedan skrajnje;'kohzeYva~vni biskup baš nebimogao

, potPiS~~~,i.~ ,~:~,~~~~~".<~j2~",..~~S~,~J,~~ .~ims~og '~anona tl tmite izvanj~ke. N~ma -unj oj fil',' odbacivanja latInskog jezika-iz liturgije latinske Crkvei ima dapače precizna odredba:

"Linguae latinae usus , salvo particulari jure, ill Ritibus latinis sctvetur" (SacrosauctumCO/lCi/iI1l11, n..36, par. l )/N~hl'ati njojniodredbe daseukine tridentinski misal Pija:V'. r. t':

Kardinal Alfredo Ottaviani, prefekt Sv. Oficija, vrstan teolog ikanonist vrhunskekvalitete. tvrdio je do kraja života: "Non nii risulta che Paolo Vl, promulgando ilnuovo tito liturgico. abbia abolito il rito tridentino" . Mons. Lefebvre tvrdi doslovnoto isto. A dokumenti koje mons. Lefebvre nije potpisao. i kojih kanonsku reviziju želij danas. jesu ovi:

77X

,Jt:·,~itl;:~~.~)i~s. dekreto pastoralnoj službi biskupa: Nije ga potpisao jer'drži čb je, prihvatom načelabiskupskog kolegijalitet~t, u Crkvu uneseno drugo načelo

francu.s~e,.revolucije: Egalite. ~ .'. :ii~I.I~~r;~f:ttttr: deklaracija o odnosu Katoličke Crkve prema nekršćanskim

religijam;i'.·'·:T«(~ij~ 'potpisao jer drži da je prihvatom te deklaracije uCrkvu unesenotreće načelo francuske revolucije: Fraternitč.."

:"}3JDig'ilitaris humanae, deklaracija o vjerskoj slobodi. To nije potpisao jer držida je tom deklaracijom u Crkvuuneseno prvo načelo francuske revulucije: Libertč.

Sva ta tri načela- Libertč, Egalitč, Fraternitč - mons. Lefebvre drži masonskimnačelima, načelima modernog liberalizma. Opire to svoje shvaćanjena nauci svih Papaod francuske revolucije do II. Vatican uma, osobito Leona XII., Grgura XVI.i Pija IX.Pater Yves Congar O.P., jedan od najvećih katoličkih teologa XX. stoljeća, koncilskiperit, u svojoj raspravi o otporu mons. Lefebvrea utvrdio je, i prvi u Katoličkoj Crkvi

ii to explicite priznao: "Les Lumieres ont largement vaincu", Les Lumićres, dieAufkliirung, Prosvjetiteljstvo: ideje iz kojih je nastala francuska revolucija. Upravo tupobjedu ne može prihvatiti. neće da prizna mons. Lefebvre. Kad kaže da tu pobjedunijedan Papa nije priznao, ne može mu se odgovoriti ništa. Jer zaista, nijedan Papa nijeni revidirao ni poništio nauku Katoličke Crkve protiv temeljnihideja .francuskerevolucije. Nijedan Papa nije ukinuo ni reformirao Silab Pija IX:.J{~zJQ~J~QtPS?'f.;i.roons:~

Lefebvh~~nfuajlf,::.c:i,~~l,e. ozbiljne razloge~·:ijapinske. Može se disku'd'~~t'i 's otporo·~mons.H Lefebvrea, kako je to učinio p. Congar (drugi oponenti obično ne razmatraju razloge

toga otpora - lakše je. i udobnije, prikazivati mons. Lefebvrea pukim, ..sablažnjivirn izadrtim neposlušnikorn), Ali ne može se reći da razlozi toga otpora nemaju solidna

. crkvenog temelja, i,Četvrto, ja mislim da bi barem razboritim k*olicilna, onima koji ne bacaju

preko palube sedamnaest od dvadeset stoljeća života Crkve, i koji ne trče za otpacimaprotestantizma, bilo najuputnije, pa i najkaritativnije!javno šutjeti o mons. MarceluLefebvreu. Kadu pokoncilskim godinama teološkog glavinjanja i kronolatrije iponovnog javljanja hereze nad herezama, anjanske.čak i neki ozbiljni i' misaoniagnostici zovu mons. Lcfebvrea novim Atanazijern, onda se, čini se meni, razumnukatoliku nad tim vrijedi zamisliti. Nijedan drugi odnegdašnjih otacaIl.Vancariurna;nijedan od konforrnistično poslušnih biskupa koji pošfuju da im biskupije preplavljuju

" otpaci protestantizma i "neokarizmatička" grupnosolipstistička samovolja, nije nazivanI ....

novini Atanazijem. K tome, kroz pokoncilske godine dekompozicije katolicizma, ukojoj je i svećenički identitet razoren pa i sjemeništa zato opustjela, mons; Lefebvreformirao je po katoličkoj tradiciji i zaredio po tridentinskom obreduoko 500 novihsvećenika. Patrija'ril~'~tac sakramentainog svećeništva 500 ljudi. To nije malo, krajopustjelih sjemeništa poslušnih .slavnom' sveobrćućern koncilu, "u nekom smisluvažnijem odNicejskoga", Sadašnji Papa. kojemu je do tradicionalnog 'lifa:katoličkogsvećenika i te kako stalo. neće tih 500 svećenika baciti preko palube. Već~e razmišljada .ih se prevede na maronitski ~bi~e(t koji 'nije .'r:liOreq pok()ncilskonl'~'IHtJrgUskolll

reformom" kao tridentinski. Čini se da mons. Lefebvre ne bi bio protivan takvu rješcriju.

779

-r__-:.~

'1.~:.,·.:,;~'.t<irt·s; ..

1#'Iil ~

i::,

-'i, I- na koncu, peto: mons. Lefebvre, stari vjerovjesnik, 'otat vjere za mnoge ucrnoj Africi, dao bi, za svaku i najmanju katoličkudogrnatsku definiciju, za svaki naukcrkvenog Učiteljstva koji stoji u skladu s apostolskom Tradicijom, glavu na panjpjevajući Te Delim. Nije sigurno da bi to, učini9 isvaki od: 'prije spomenutihkonformistički poslušnih biskupa. . . .

Postscriptum o mons. Lefebvreu. Suspendiran je nakon Svoje izjaveod 21. XI.1974., objavljene u reviji "Itinčraires", u kojoj izjavi kažeda prihvaća vječni Rim aline modernističkiRim. Pavao VI. pustio ga je suspendirati, ali nema nikakva pisanogdokumenta kojim bi Pavao VI. osobno naređivao tu suspenziju. Čini se daje Pavao VI.bio tada pod pritiskom većega dijela francuskog episkopata, osobito svoga milogdržavnog tajnika kardinala Villota. Kardinal Villot bio je osobni primatelj i krstiteljdjece Predsjednika Francuske Republike Giscarda d'Estainga. Nisam sklona vidjetiprste masonerije baš svuda i svakamo i svugdje (kako je sklon mons. Lefebvre), aliipak: Yalćr» Giscard d'Estaing član je reda slobodnih zidara, čini mi se obedijencijeVelikog Orijenta (koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća ukinula službenomasonsko priznavanje triju filozofskih "Landsmarks" anglikanskog pastora JamesaAndersona, autora prve konstitucije spekulativne masonerije (oko 1720. u Londonu),tj. vjere u jednoga Boga, II Božju Objavu (shvaćenu prema pojedinim religijama), iubesmrtnost duše, i službeno se proglasila radikalno agnostičkorn),

Primjer što ga navodite iz intervjua kardinala Ratzingera, o djetetu koje uče

, kristologiju logija a uskraćuju mu nauk o Deset zapovijedi' Božjih i sedam sakramenata- to je samo jedan primjer, a ima ih na hrpe. Markiz Michel de Saint-Pierre (izvrstankatolički pisac, njegov roman "Les aristocrates" naqradila je Francuska akademija) injegovo tradicionalističko udruženje "Credo" etil isko mons. Lefebvreu, ali neidentificirano s njegovom djelatnošću) skupili su prijenekoliko godina dokumentacijuo četiri tisuće takvih i gorih primjera u francuskim biskupijama; i cijeli taj dossierpredali su u Lurdu francuskoj biskupskoj konferenciji 9kupljenoj na sjednici - a francuskiepiskopat na to ni mukajet, Ima takvih stvari i u nas, Jedan moj prijatelj, profesorklasične filologije, agnostik, sin ugledne istarsko-lošinjske talijanske obitelji koja seponosi da je "volterriana dai tempi di Voltaire", poslao kćer na vjeronauk, jer, veli.mala ipak mora naučiti iz kojih kulturnih korijena taste, a to može naučiti samo navjeronauku. Dakle, mala ide tri godine na vjeronauk. Dolazi pred prvu pričcst, pa jeotac, rodeni pedagog, želi ispitati što je naučila. Ma~ zna samo Očenaš, Otac, koji jeprošao solidan gimnazijski vjeronauk kod uzornoga negdušnjeg riječkog vjeroučitelja

don Regalatija, pita malu: a Vjerovanje? a 10 zapovijedi? a 7 sakramenata? a 7 darovaDuha Svetoga? a 7 glavnih grijeha? a 7 djela milosrđa tjelesnih i 7 duhovnih? a 4grijeha koji vape osvetu predLicem Božjim? a 4 posljednje stvari? Djevojčica nemapojma. poslije tri godine župnog vjeronauka, o čemu je to otac uopće pita.' I, taj otac"volterijanac od Voltairea" onda sam naučio kćer svemu tOIne... Kad se jednom desiloda. sam to ispričala ondašnjem apostolskom nunciju II Jsl. mons. Mariju Cagni (sad već

pokojnom, a bio je velik gospodin i prava anima sacerdotalisi. snebio Se i veli: "Maallora, nail eco/pa dei coniunisti...". Ja na to: "Eccellenza. questo 11011 eCccoslovacchia.

780

ISmiljana Rendić I

, I

Qui ne;iU71CI10 l'ombra d'un comunista s'č mai visla iI~ un'aula di cateshesi. QlN\ se ibambini non sanno nemmeno i rudimenti del piccolo catecliismo, eperche i pretimoderni 11011 glielo insegnano", .

Na koncu bih se osvrnula na ono mjesto iz Vašeg članka gdje velite da crkvenoučiteljstva "treba da bude odraz osnovne intuicije i jednostavne vjere kršćanskog puka,onoga što zovemo 'sensus fidei' i 'sensusfidelium'", Shvaća~ iz konteksta da ste ispravnomislili, ali izričaj ovdje naveden trebalo bi oblikovati preciznije. Jer, ovako kakojenapisano, može dati dojam kao da bi sensus [idelium bio pravim izvorom vjere, acrkveno učiteljstvo samo "odrazom" toga izvora. Tako je nekako mislio Lamennais,koji je i zbog takvih teza osuđen od dvaju Papa (Leona XII. i Grgura XVI., koji ga uosudi ipak nisu imenovali, jer Fčlicitč de Lamennais ipak je bio i jedan od pokretača

katoličke obnove u Francuskoj nakon Revolucije i Napoleona). Dakle, valjalo bipromijeniti onu riječ "odraz", jer sensus fide lium samo je onakav kakva ga svećenici,

učitelji vjere, oblikuju:fides ex auditu. Sensus fidelium ispravan je i dobar samo ako jeod učitelja vjere ispravno oblikovan.

Eto, napisala sam Vam gotovo cijelu brošuricu razmišljanja nad Vašim "Uz rub(42)". To znači da je taj članak vrijedan. Vrijedan je svaki članak koji potiče Ilarazmišljanje. Dakle hvala Vam.

P. S.A ove nefarbane stranice mojih komentarića kroničarke vatikanske kronike valjda

nisu na odmet? Kamo sreće kad bi se u nas moglo tako diskutirati II javnosti ove iliposlušno konfonnistične, ili više-manje furtim protestantizirane, ili "neokarizrnatički"otuđene, ili imbecilna i preplašeno milenaristički medugorizirane Crkve ...·Sjećam se

l ,onog uzdaha Emmanuela Mouniera u vichyjskolnzatyoru: "Mon Eglise, hčlas! malće

atoutcela...". t